BERNIERES LOUIS De-Mandolina Kapetana Corellija [PDF]

Zitiervorschau

Vojnik Hladno polje svijeta nepoznata prolaze mladići, vitki i visoki. Premda se smiju, tišina vlada. Sveopći muk, a glasovi zvonki. Govore o svemu što uzalud volješe no zrak im riječi sve prorijedi. Mladi i zlatni, put patnje prijeđoše. Mladost im ostari, a zlato posijedi. No srca im ista dok jedan drugom plače: "Što je sa ţivotom koji odgodismo? Pomladi li ih mladost moja, pozlati zlato moje braće? Prkose li smrti jer mi umrijesmo?" Na hladnome polju neznanoga svijeta upitnih pogleda traţe se mladići. Mladi, zlatnih srca, tišina gdje cvjeta pitaju o svijetu kom ne mogu prići. HUMBERTWOLFE l Doktor lannis započinje svoju povijest i biva osujećen DOKTOR IANNIS PROVEO je sasvim pristojan dan u kojemu ni jedan njegov pacijent nije umro niti mu se stanje pogoršalo. Prisustvovao je neobično laganome telenju krave, probušio jedan čir, iščupao kutnjak, jednoj dami lakog morala odredio dozu salvarsana, dao neugodnu i vrlo produktivnu klizmu, te izveo pravu medicinsku vradţbinu. U sebi se smijuljio, jer njegovo se čudo sigurno već smatralo dostojnim i samoga sv. Gerasima. Na poziv zbog uhobolje, posjetio je kuću staroga Stamatisa, te se našao kako pilji u slušni otvor vlaţniji i obrasliji lišajem i stalagmitima od same špilje Drogarati. Započne čistiti lišaj komadićem u alkohol namočene vate, omotane oko dugačke ţigice. Znao je da stari Stamatis od djetinjstva ne čuje na to uho i da ga stalno boli, no ipak se iznenadi kad duboko u skrovitoj dlakavoj rupi vršak njegove šibice naiđe na nešto tvrdo što nikako da popusti - drugim riječima, na nešto što nije imalo fiziološkoga ni anatomskoga razloga da se tu nađe. Dovede starca do prozora i rastvori škure, a prasak podnevne vrućine i svjetlosti sobu umah okupa blistavim sjajem, kao da se neki nametljivi i rjresjajni anđeo pogreškom odlučio ukazati upravo na tom mjestu. Ţena staroga Stamatisa se podsmjehnu - ako u to doba dana u kući ima previše

svjetlosti, kućanstvo se ne vodi dobro. Bila je sigurna da se tako podiţe prašina i jasno vidjela kako se čestice diţu s površina. Doktor lannis nagne starčevu glavu i zaviri u uho. Dugačkom ţigicom pritisne u stranu gusti grm sijedih dlaka ukrašenih česticama prhuti. Unutra se nalazilo nešto okruglo. Sastruţe površinu ne bi li uklonio otvrdnuli zloćudni smeđi sloj usne smole, te ugleda zrno graška. Sigurno se radilo o zrnu graška svijetlozelene boje, lagano namreškane površine, u to nije bilo nikakve sumnje. "Jesi li ikada što gurnuo u uho?" upita. "Samo prst", odgovori Stamatis. "Koliko dugo ne čuješ na to uho?" "Otkada znam za sebe." Doktoru lannisu se ukaza apsurdan prizor. Bijaše to Stamatis kao malo dijete, istoga kvrgavoga lica, jednako pogrbljen, s istim viškom dlaka u uhu, koji je jedva uspio dosegnuti sasušeno zrno graška iz drvene zdjele na kuhinjskom stolu. Gurne ga u usta, ustanovi da ga ne moţe zagristi, te ga zabije u uho. Doktor se u sebi smijuljio; "Zasigurno si kao dijete bio nemoguć." "Bio je pravi mali vrag." "Kuš, ţeno, tada me još nisi poznavala." "Rekla mi je tvoja majka, pokoj joj duši", odgovori starica stisnuvši usta i prekriţivši ruke. "Rekle su mi tvoje sestre." Doktor lannis razmotri problem. Bijaše to jamačno tvrdokorno i nepokorno zrno graška, a zaglavilo se tako da se nije dalo ukloniti. "Imate li udicu za ciple s dugačkim ravnim dijelom? I mali čekić?" Supruţnici razmijeniše poglede koji kazivahu isto - da je njihov doktor poludio. "Kakve to veze ima s mojom uhoboljom?" upita sumnjičavi Stamatis. "Imaš ozbiljne slušne tegobe", odgovori doktor, i te kako svjestan potrebe za medicinskim mistificiranjem, te činjenicom da "zrno graška u uhu" neće pridonijeti njegovu kudosu. "Mogu ih ukloniti pomoću udice i maloga čekića. To je idealno za tretiranje un embar-ras depetitpois." Francuske riječi izgovori kićenim pariškim akcentom, premda je on jedini bio svjestan svoje ironije.

I tako mu donesoše udicu s čekićem, te doktor oprezno izravna udicu na popločenome podu. Zatim pozove starca i naredi mu da poloţi glavu na osvijetljenu prozorsku dasku. Stamatis je leţao i kolutao očima, dok je starica svoje pokrila dlanovima i virila kroz prste. "Poţuri se, doktore!" kriknu Stamatis. "Na dasci je vrelo kao u paklu." Doktor oprezno umetne izravnanu udicu u dlakav otvor i podigne čekić, no slijed njegova djelovanja prekine promukao krik nalik na glasanje gavrana. Smetena i uţasnuta, stara supruga kršila je ruke i jadikovala: "O, o, o, zabit ćete mu udicu u mozak. Neka nam se smiluju Bog, svi sveci i Djevica Marija!" Taj usklik zaustavi doktora: ako je grašak pretvrd, velike su šanse da kuka ne prodre u nj, već ga gurne još dublje u šupljinu. Bubnjić bi mogao prsnuti. Uspravi se i jednim kaţiprstom zamišljeno zafrče svoj sijedi brk. "Promjena plana", najavi. "Nakon daljnjega razmatranja, odlučio sam da bi bilo bolje kad bismo uho napunili vodom i smekšali suvišnu okluziju. Kyria, uho mu mora biti ispunjeno toplom vodom sve dok se navečer ne vratim. Ne dopusti pacijentu da se makne, natjeraj ga da leţi na boku s uhom punim vode. Jesi li razumjela?" Doktor lannis se vrati u šest sati i uspješno upeca omekšano zrno graška bez čekića, pa makar i malenoga. Vješto ga izvuče, a zatim dade staromu paru da ga pregleda. Kako je bio obavijen debelom korom tamne smole, vlaţan i smradan, ni jedan u njemu ne prepozna ništa mahunasto. "Prilično papilarno, zar ne?" ustvrdi doktor. Starica kimnu glavom kao da razumije, premda to nije bio slučaj, a pogled joj odraţavaše čuđenje. Stamatis se dlanom udari po bočnoj strani glave i klikne: "Kako je ovdje hladno. Boţe, kako je bučno. Sve je tako bučno, čak i moj glas." "Tvoja nagluhost je izliječena", objavi doktor lannis. "Bila je to vrlo uspješna operacija." "Operiran sam", zadovoljno će Stamatis. "Od svih ljudi koje poznajem, jedino sam ja operiran. A sada čujem. Pa to je pravo čudo. Glava mi djeluje prazno, šuplje, kao daje ispunjena izvorskom vodom, hladnom i bistrom."

"No, dakle, je li prazna ili puna?" upita starica. "Ne trabunjaj, ta izliječen si zahvaljujući doktoru." lannisovu ruku uzme među svoje i poljubi je, te se on ubrzo uputi svojoj kući s debelom kokicom pod svakom rukom, sjajnim tamnim patlidţanom u oba dţepa sakoa, i s drevnim zrnom graška umotanim u rupčić kojim će upotpuniti svoj privatni medicinski muzej. Što se honorara tiče, bio je to uspješan dan. Dobio je još dvije velike fine grancigule, posudu mamaca za pecanje, sadnicu bosiljka i poziv na spolno općenje (koje bi bilo konzumirano u vrijeme koje mu najbolje odgovara). Taj poziv odluči odbiti, pa makar salvarsan i djelovao. Tako mu je na raspolaganju ostala cijela večer da piše svoju povijest Kefalonije, ako se Pelagija sjetila kupiti petrolej. "Nova povijest Kefalonije" pokazala se problematičnom: nije se mogao otarasiti vlastitih osjećaja i predrasuda. Objektivnost se pokazala nedostiţnom i imao je osjećaj da je na neuspjele početke potrošio više papira nego što čitav otok obično potroši u godinu dana. Na površinu bi neprestano izranjao njegov glas, a ne glas povijesti. Nedostajalo mu je olimpijske uzvišenosti i nepristranosti. Sjedne i napiše: "Kefalonija je tvornica koja proizvodi djecu za izvoz. Više je Kefalonaca u tuđini ili na moru, negoli kod kuće. Ne postoji domaća proizvodnja koja povezuje obitelji, nema dovoljno obradive zemlje, more oskudijeva ribom. Naši muškarci odlaze u tuđinu i vraćaju se kući da umru, a mi smo otok djece, usidjelica, svećenika i staraca. Dobro je samo to što jedino prekrasne ţene nalaze muţeve među preostalim muškarcima. Zahvaljujući prirodnoj selekciji, naše su ţene najljepše u Grčkoj, a moţda i na cijelome Sredozemlju. No ţalosno je što su naše prekrasne i duhovite ţene udane za krajnje groteskne i neprikladne muţeve koji nisu ni za što, te imamo određen broj tuţnih i ruţnih ţena koje nitko ne ţeli, predodređenih da budu udovice koje nikada nisu pronašle muţa." Doktor napuni svoju lulu i pročita što je napisao. Ĉuo je kako Pelagija zvekeće u dvorištu spremajući se kuhati rakove.

Pročita što je napisao o ljepoticama i prisjeti se vlastite ţene, draţesne poput kćeri danas, koju je unatoč svim njegovim naporima pokosila tuberkuloza. "Samim svojim postojanjem ovaj otok iznevjeruje svoje stanovnike", napisat će, a zatim zguţvati list papira i baciti ga u kut sobe. Ne valja. Zašto ne moţe pisati poput povjesničara? Zašto ne moţe zatomiti svoje strasti? Svoju ljutnju? Osjećaj da je prevaren i potlačen? Podigne list na kojem su se već mogle vidjeti magareće uši, prvi koji je ispisao. Bila je to naslovna stranica: "Nova povijest Kefalonije". Prekriţi prvu riječ i na njezino mjesto stavi: "Moja". Sada više neće trebati izbacivati pridjeve natopljene osjećajima i stare povijesne mrţnje, sada moţe zajedljivo pisati o Rimljanima, Normanima, Mlecima, Turcima, Englezima, pa i o samim otočanima. Zabiljeţi: "Napola zaboravljen otok po imenu Kefalonija izranja neoprezno i nepromišljeno iz Jonskoga mora. Otok je u antičkome razdoblju imao toliko značenje da i same njegove stijene odišu nostalgijom, a zemlja crljenica natopljena je suncem i bremenitim uspomenama. Odisejevi brodovi bili su sagrađeni od kefalonskoga bora, njegovi tjelesni čuvari bili su kefalonski divovi, a, po nekima, njegova palača nije bila na Itaki, već na Kefaloniji. No, i prije nego što će taj lukavi kralj, koji je neprestano putovao, postati Atenin ljubimac, a neumoljiva ga Posejdonova zloba prepustiti vjetru i valovima, mezolitsko i neolitsko stanovništvo izrađivalo je noţeve od opsidijana i lovilo ribu mreţama. Došli su mi-kenski Heleni i za sobom ostavili krhotine amfora i sisate grobove, kao i potomstvo koje će se dugo nakon Odisejeva odlaska boriti na strani Atene, a tlačit će ga Sparta, te kasnije pobijediti čak i megalomanskoga Filipa Makedonskog, Aleksandrova oca, zbog neobjašnjivih razloga zvanoga 'Velikim', koji bijaše još veći megaloman. Bijaše to otok napučen bogovima. Na sljemenu planine Aeonos nalazilo se Zeusovo svetište, a još jedno na sićušnome otoku Tiosu. Štovala se Demetra, koja je otok pretvorila u jonsku ţitnicu, i Posej-don, bog koji ju je

napastovao u obličju pastuha, te su tako začeti crni konj i mistična kći čije ime nestaje za kršćanskoga gušenja Eleuzinijskih misterija. Bijaše tu i Apolon, ubojica Pitona, čuvara zemlj inoga pupka, prekrasan, mladolik, mudar, pravedan, snaţan, hiperbolično biseksualan, jedini bog kojemu su pčele podigle hram od voska i perja. Tu je štovan i Dioniz, bog vina, uţitka, civilizacije i vegetacije, koji će Afroditi podariti dječačića najgargantuanskijega penisa što je ikad zadesio čovjeka ili boga. Svoje štovatelje tu je imala i Artemida, djevičanska boţica lova s mnoštvom dojki, krajnje radikalnih feminističkih uvjerenja. Psima je naredila da Akteo-na razderu u komadiće samo zato što ju je slučajno vidio golu, a škorpijama da ubiju njezina ljubavnika Oriona jer ju je neočekivano dotaknuo. Toliko je inzistirala na pravilima pristojnosti i na prijekoj kazni da su cijele dinastije uklonjene zbog jedne jedine neprimjerene riječi ili zbog petominutnoga kašnjenja s prinošenjem ţrtve. Bilo je tu i hramova Atene, vječne djevice koja je (krajnje popustljivo u odnosu na Artemidu) oslijepila Tirezija kad ju je ovaj vidio golu, nevjerojatno vješta u umijećima nuţnim za gospodarski i kućni ţivot, zaštitnica volova, konja i maslina. Svojim izborom boţanstava i ljudi otočani iskazuju silan i beskompromisan zdrav razum, ključ njihova stoljetnoga preţivljavanja. Dakako da kralj svih boţanstava zasluţuje štovanje, dakako da stanovništvo orijentirano na pomorstvo nastoji udovoljiti bogu mora, dakako da vinogradari slave Dioniza (i dandanas najčešće ime na otoku), dakako da Demetru valja slaviti zato što je otok obdarila neovisnošću, dakako da Atena zasluţuje slavu zbog njezinih darova mudrosti i vještine u svakodnevnim zadacima, a nju je također zadesio i nadzor nad mnogim vojnim opasnostima. Također ne čudi što je vladao kult Artemisa, a to u prijevodu znači pouzdanu policu osiguranja: psine te opasne štetočine po mogućnosti je trebalo skrenuti na neko drugo mjesto. Izbor Apolona za kefalonski kult istovremeno predstavlja najveći i najmanji misterij. To je najteţe shvatiti onima koji nikada nisu bili na otoku, dok se njegovim poznavateljima

čini neminovnim, jer Apolon je bog koji se povezuje sa snagom svjetlosti. Neznanci koji se ovdje iskrcaju dva su dana slijepi. Tu svjetlost kao da ne prenosi zrak ili stratosfera. Potpuno je djevičanska, rezultira nevjerojatnom oštrinom, posjeduje herojsku snagu i sjaj. Boje razotkriva u njihovu iskonskom stanju prije prag-rijeha, gotovo direktno iz mašte Gospodnje u najranijim Njegovim danima, kada je On jošte vjerovao da je sve dobro. Tamnozelena boja borova neizmjerno je duboka, s vrha litice more djeluje platonski plavetno i tirkizno, smaragdne, svjeţe zeleno, poput lapisa lazuli. Kozje oko ţiv je poludragi kamen na pola puta između jantara i ari-lida, a zrikavci su fluorescentno zeleni poput prvih izdanaka trave u prvobitnome Raju. Kad se oči priviknu na potpunu djevičansku čednost ovoga svjetla, svjetlo svih drugih mjesta djelovat će jadno i prigušeno, kao sredstvo pomoću kojega nešto moţemo vidjeti, kao razočaranje, nedostatak. Ĉak i kroz kefalonsko more bolje se vidi negoli negdje drugdje kroz zrak. Moţete plutati na vodi i promatrati udaljeno dno, te jasno vidjeti ţalobne raţe koje zbog tko zna kojega razloga uvijek prate sićušni iverci." Učeni se doktor nasloni i pročita ono što je upravo napisao. Učini mu se vrlo poetičnim. Ponovno pročita tekst, uţivajući u nekim izrazima. Na margini zapisa: "Ne zaboravi: svi Kefalonci su pjesnici. Gdje bih to mogao spomenuti?" Iziđe na dvorište i pomokri se na lijehu metvice. Trave je naizmjenično opskrbljivao dušikom, pa će sutra na redu biti origano. Unutra se vratio baš u trenutku kad je Pelagijina kozica s velikim uţitkom ţvakala njegov uradak. Iščupa papir iz usta ţivotinje i potjera je van. Ona prozuja kroz vrata i stade srdito blejati iza golemog maslinovog debla. "Pelagija", prigovori doktor. "Tvoj prokleti preţivač pojeo je sve što sam večeras napisao. Koliko ti puta moram reći da ga ne puštaš unutra? Ako se to još jednom dogodi, završit će na raţnju. To je moja posljednja. Dovoljno mije teško koncentrirati se i bez te ţivotinje, koja sabotira sve što učinim."

Pelagija pogleda svojega oca i nasmiješi se: "Jest ćemo oko deset sati." "Jesi li čula što sam rekao? Koze više ne smiju ući u kuću, jasno?" Ona presta rezati papriku, makne zalutali pramen s lica, te odgovori: "Voliš ga kao i ja." "Kao prvo, ne volim tog preţivača. Kao drugo, sa mnom se nećeš svađati. U moje doba kćeri se nisu smjele prepirati s očevima. Neću to dopustiti." Pelagija se jednom rukom podboči i napravi kiselo lice. "Papas," reče ona, "ovo je još uvijek tvoje doba. Još nisi umro. U svakom slučaju, koza te voli." Doktor lannis se okrenu razoruţan i poraţen. Najmrskije mu je bilo kada bi kći posegnula za ţenskim trikovima i istodobno ga podsjetila na svoju majku. Vrati se svojem stolu i izvuče novi list papira. Sjeti se daje u svojem posljednjem pokušaju s bogova uspio zalutati do riba. S literarnoga gledišta, moţda je i bolje daje pojede. Zabiljeţi: "Samo bezobrazni otok poput Kefalonije bezbriţno se mogao smjestiti na trusnoj točki na kojoj će biti izloţen stalnoj opasnosti od kataklizmičkih potresa. Samo tako sanjarski otok mogao je dopustiti beskrajnoj vojsci nemarnih i drskih koza da ga pustoše." 2 Duce AMO DOĐI. DA, baš ti. Amo dođi. Reci mi, s koje strane izgledam bolje, s lijeve ili s desne? Stvarno tako misliš? Nisam baš siguran. Mislim da donja usna bolje sjeda s druge strane. Slaţeš li se? Pretpostavljam da se slaţeš sa svime što ja kaţem. Dakle, slaţeš se. Kako se onda mogu pouzdati u tvoj sud? Ako kaţem da je Francuska napravljena od bakelita, je li to točno? Hoćeš li se sloţiti sa mnom? što znači to: Da, gospodine, ne, gospodine, ne znam, gospodine - kakvi su to odgovori? Pa jesi li ti kreten? Deder, donesi mi ogledala da sam provjerim. Da, vaţno je i posve prirodno da ljudi u meni vide apoteozu talijanskoga ideala. Nećete me zateći kako se slikam u gaćama. Uostalom, nećete me više vidjeti ni u odijelu s kravatom. Ne ţelim da me doţivljavaju kao poslovnog čovjeka,

kao običnog birokrata, a uniforma mi, uostalom, pristaje. Ja sam utjelovljenje Italije, moţda i više od samoga Kralja. To je Italija, inteligentna i ratnička, u kojoj sve funkcionira kao urica. Italija je čvrsta poput čelika. Jedna od velesila, mojom zaslugom. Evo ogledala. Stavi ga ovdje dolje. Ne, tamo, idiote. Da, tu. Drugo stavi tamo. Za ime Boţje, zar sve trebam sam učiniti? Što je tebi, čovječe? Hm, mislim da mi se sviđa lijevi profil. Nagni malo ogledalo prema dolje. Još malo, još malo. Dosta. Odlično. Moramo srediti da me ljudi uvijek gledaju odozdo. Moram uvijek biti iznad njih. Pošalji nekoga da u gradu pronađe najbolje balkone. Zabiljeţi to. Zabiljeţi i ovo, kad sam se već sjetio. Po nalogu Ducea, sve planine u Italiji treba što više pošumiti. Kako uopće pitaš zbog čega? Pa to je jasno, zar ne? Što više stabala, to više snijega, to svi znaju. Italija treba biti hladnija da muškarci koji u njoj rastu budu snaţniji, domišljatiji, otporniji. Tuţno je, no, naţalost, istinito da naši mladići nisu tako dobri vojnici kao što su bili njihovi očevi. Trebaju biti hladniji, poput Nijemaca. Ledena duša, to nam je potrebno. Kunem se da se zemlja zagrijala od Velikoga rata. To muškarce uljenjuje i onesposobljuje, pa postaju neprimjereni carstvu. Ţivot pretvara u siestu. Ne zovu me uzalud Diktatorom koji nikad ne spava, ne moţeš me uloviti kako čitavo poslijepodne spavam. Piši, bit će to naš novi slogan: "Libro e Moschetto - Fascisto Perfetto". Ţelim da ljudi shvate da fašizam nije samo društvena i politička, već i kulturna revolucija. Svaki fašist u svojoj naprtnjači mora nositi knjigu, razumiješ? Nećemo biti filistri. Ţelim fašističke knjiţevne klubove i u najmanjim mjestima, i ne ţelim da se pojave prokleti squadristi i pale ih. Je li to jasno? Što to čujem o puku Alpina koji marširaju kroz Veronu i pjevaju "Vogliamo la pače e non vogliamo la guerra"? Ţelim da se to istraţi. Ne ţelim da elitne postrojbe marširaju uokolo i pjevaju pacifis-tičko-defetističke pjesme kad još pravo nismo ni ušli u rat. Kad smo već kod Alpina, čuo sam o njihovim tučnjavama s fašističkim legionarima. Što još trebam učiniti ne bih li prisilio vojsku da prihvati pa-ravojne

snage? Evo još jedne ideje za slogan: "Muškarcu rat, ţeni majčinstvo". Jako dobro, mislim da ćeš se sloţiti. Dobar slogan nabijen muţevnošću, u svakom slučaju stoput bolji od: "Crkva, kuhinja i djeca". Nazovi Claru i reci joj da večeras dolazim ako uspijem umaknuti ţeni. Evo još jedne ideje za slogan: "Mudro i neustrašivo". Jesi li siguran? Ne sjećam se da gaje Benni upotrijebio u govoru. To mora da je bilo davno. Moţda i nije tako dobar. Zabiljeţi sljedeće. Našim ljudima u Africi ţelim jasno dati do znanja da takozvani "madamismo" mora prestati. Apsolutno ne odobravam da talijanski muškarci ţive s urođenicama i tako razvod-njuju čistoću rase. Briga me za lokalne prostitutke. Sciarmute su potrebne za moral naših dečki tamo prijeko. Ali ljubavne priče ne odobravam. Što misliš reći time daje Rim asimilirao stanovništvo? Znam to, i znam da mi obnavljamo carstvo, no vremena su se promijenila. Ovo je razdoblje fašizma. Kad smo već kod crnčuga, jesi li vidio moj primjerak pamfleta "Partito e Impero"? Sviđa mi se onaj dio koji kaţe: "Ukratko, talijanskomu narodu moramo pokušati usaditi imperijalistički i rasistički mentalitet". Ah, da, Ţidovi. Mislim da smo jasno dali do znanja da talijanski Ţidovi moraju odlučiti jesu li ponajprije Talijani ili Ţidovi. Stvar je vrlo jednostavna. Primijetio sam da su na međunarodnome planu Zidovi antifašisti. Nisam glup. Savršeno dobro znam da su cionisti oruđe u rukama britanske vanjske politike. Što se mene tiče, moramo poštovati postotak zapošljavanja Ţidova u drţavnoj sluţbi. Neću tolerirati nikakve nerazmjere i briga me ako zbog toga neki gradovi ostanu bez gradonačelnika. Moramo drţati korak s našim njemačkim drugovima. Da, znam da se to Papi ne sviđa, no previše bi on izgubio kad bi se izloţio opasnosti. Zna on da ja mogu opozvati Lateranske paktove. Zna da su mu u leđa uperene moje osti i da ih mogu zabosti. Odbacio sam ateistički materijalizam zbog mira sa Crkvom, no dalje od toga ne namjeravam ići. Zapisi: Zahtijevam zamrzavanje plaća zbog kontrole inflacije. Povisite dječji doplatak za 15 posto. Ne, ne mislim da će ta

druga mjera poništiti efekte one prve. Ti misliš da se ne razumijem u ekonomiju? Budalo jedna, koliko puta trebam ponoviti da je fašistička ekonomija imuna na cikličke poremećaje kapitalizma! Kako mi se samo usuđuješ protusloviti i tvrditi daje istina suprotna! Zašto misliš da sve ove godine teţimo k autarhiji? Imali smo neke porođajne muke i to je sve, ti, zuccone jedan, sciocco, balordo. Pošalji Farinac-ciju telegram i napiši da mi je ţao što je izgubio ruku, ali što drugo moţeš očekivati ako odeš u ribolov ručnim granatama? Novinarima reci daje posrijedi neki herojski čin. Objavit ćemo o tome jedan članak u IlRegime Fascista u ponedjeljak. Na primjer: "Partijski šef ranjen u herojskoj akciji protiv Etiopljana". To me podsjetilo, kako napreduju pokusi bojnim plinovima? Oni protiv crnčuga-gerilaca? Samo se nadam da će rifiuto polagano umirati. U najteţim mukama. Pour encourager les autres. Da okupiramo Francusku? Kako zvuči: "Fašizam transcendira klasne antagonizme"? Je li Ciano stigao? Iz svih dijelova zemlje stiţu izvješća daje raspoloţenje izrazito antiratno. Ne mogu to shvatiti. Industrijalci, burţoazija, radnička klasa, čak i vojska, za ime Boţje. Da, znam da čeka izaslanstvo umjetnika i intelektualaca. Molim? Ţele mi predati nagradu? Odmah ih uvedi. Dobra večer, gospodo. Moram priznati da je veliko zadovoljstvo primiti to od, hm, najvećih naših umova. Nosit ću ga s ponosom. Kako napreduje vaš novi roman? Oprostite, zaboravio sam. Dakako, vi ste kipar. Lapsus. Moj novi kip? Sjajno. Milanu su potrebni spomenici, zar ne? Dopustite da vas podsjetim, premda sam siguran da za to nema potrebe, da je fašizam u osnovi estetska koncepčija, a vi kao stvaraoci lijepoga imate zadatak da na najučinkovitiji način prikaţete uzvišenu ljepotu i neizbjeţnu stvarnost fašističkoga ideala. Ne zaboravite: ako su oruţane snage muda fašizma, a ja njegov mozak, vi ste njegova mašta. Na vama je velika odgovornost. A sad ćete me ispričati, gospodo, drţavni poslovi, znate kako je. Imam audijenciju kod Njegova Veličanstva Kralja. Dakako, prenijet ću vaše

izraze najdublje odanosti. On to od vas očekuje. Ugodna vam večer. Tako, riješio sam ih se. Zgodno, zar ne? Mogao bih to dati Cla-ri. Sigurno će je zabaviti. Dolazi Ciano? Bilo je vrijeme. Sigurno se probijao kroz igralište za golf. Po mom mišljenju, uţasno glupa igra. Shvatio bih da netko pokušava pogoditi zeca ili prepelicu. Pogodak od prve ne moţeš pojesti. Iz dobrog udarca ne moţeš počistiti iznutrice. A, Galeazzo, drago mije što te vidim. Daj, uđi. Bene, bene. Kako moja draga kći? Kako je dobro vladu tako reći svesti na obitelj. Tako je dobro imati nekoga komu moţeš vjerovati. Jesi li igrao golf? To sam i mislio. Krasna igra, tako privlačna, takav izazov, kaţu, kako intelektualan tako i fizički. Kad bih barem za to imao vremena. Osjećam se potpuno zbunjeno kad se povede razgovor o štapovima za golf. Za mene su to eleuzinske misterije. Rekoh "eleuzinske". Nema veze. Krasna li odijela. Tako dobar kroj. I tako fine cipele. Zovu se "čizme George". Da mi je znati zašto. Ali nisu engleske. Galeazzo, meni treba prava vojnička visoka čizma. Ne mogu se s tobom mjeriti u eleganciji, odmah to priznajem. Ja sam običan čovjek koji voli zemlju, a to je najbolje ako je riječ o zemlji Italiji, zar ne? Ĉuj, trebamo jednom zauvijek riješiti pitanje Grčke. Mislim da se svi slaţemo da nakon svih naših uspjeha trebamo odrediti novi smjer djelovanja. Znaš, Galeazzo, kad sam još radio kao novinar, Italija od carstva nije imala ni c. No imamo ga sada kad sam Duce. To je nesumnjivo dragocjena i trajna baština. Simfonija zasluţuje veće divljenje od kvarteta. No moţemo li se zadrţati na Africi i na nekoliko otoka za koje nitko nikada čuo nije? Moţemo li spavati na lovorikama kada svuda oko sebe vidimo partijske podjele, a našoj politici nedostaje središnji zamah? Naciji treba ugurati dinamit u guzicu! Treba nam veliki pothvat koji će nas homogenizirati. Treba nam neprijatelj, trebamo zadrţati imperijalne pobude. Zato se vraćam Grcima. Proučavao sam arhivsku građu. Kao prvo, trebamo izbrisati jednu povijesnu mrlju, srediti jedan nepodmireni račun. Vjerojatno pretpostavljaš, radi se o incidentu Tellini iz 1923.

Usput, dragi gro-fe, sve je očiglednije da vanjsku politiku vodiš neovisno o meni, pa smo zato često istodobno djelovali u suprotnim smjerovima. Ne, ne protestiraj, spominjem to kao ţaljenja vrijednu činjenicu. Naš veleposlanik u Ateni potpuno je zbunjen, a moţda je u našem interesu da tako i ostane. Ne ţelim da Grazzi bilo što nagovijesti Metaxasu, a odgovara nam da ostanu u prijateljskim odnosima. Ništa nije upropašteno. Osvojili smo Albaniju i ja sam pisao Metaxasu da ga umirim i pohvalim njegov postupak s kraljem Zogom. Sve je u najboljem redu. Da, znam da je britanska strana stupila u kontakt s Metaxasom i obećala mu da će u slučaju napada stati na grčku stranu. Da, znam da Hitler ţeli Grčku među Silama osovine. Ali, molim lijepo, što mi to Hitleru dugujemo? Uzburkao je čitavu Europu, njegovoj pohlepi i neodgovornosti nema kraja, a, povrh svega, prigrabio je sva rumunjska naftna polja i nije nam dopustio da uzmemo ni komadić kolača. Koje li drskosti! Što si on umišlja? Galeazzo, bojim se da ćemo svoje djelovanje trebati uskladiti s time kako će kocka pasti, no Hitler će očigledno dobiti same šestice. Ili ćemo mu se pridruţiti i podijeliti plijen, ili ćemo riskirati napad iz Austrije čim kepec ustanovi da je trenutak povoljan. Trebamo iskoristiti šanse i izbjeći opasnost. Također trebamo proširiti imperij. I dalje moramo poticati pokret za oslobađanje Kosova i iredentizam u Tsamuriji. Tako dobivamo Jugoslaviju i Grčku. Zamisli, Galeazzo, čitava sredozemna obala u obnovljenom Rimskom Carstvu. Imamo Libiju, i sada samo trebamo povezati točke. To trebamo učiniti bez Hitlero-va znanja. Slučajno znam da su Grci zatraţili od njega garanciju. Zamisli Fiihrerov izraz kad vidi kako smo u samo nekoliko dana osvojili cijelu Grčku. To će ga natjerati da dobro razmisli prije no što išta poduzme. Zamisli sebe kako na čelu fašističke legije ulaziš u Atenu na tenkovskom tornjiću. Zamisli našu trobojnicu kako se vijori na Partenonu. Sjećaš li se Guzzonijeva plana? Osamnaest divizija i godinu dana pripreme? Tada sam rekao: "Grčka nije na našem putu i ništa od nje ne traţimo." Guzzoniju sam rekao: "Rat s Grčkom ne dolazi u obzir. Grčka je kost i koţa i nije vrijedna

ţivota jednog jedinog sar-dinijskog grenadira." E pa, okolnosti su se izmijenile, Galeazzo. Rekao sam to jer sam ţelio Jugoslaviju. Ali zašto ne obje? Tko kaţe da nam je za pripreme potrebna godina dana? Jedan glupi stari general zastarjelih nazora. Moţemo to postići u tjedan dana s jednom kohortom legionara. Naši su vojnici najodvaţniji i najhrabriji na svijetu. A Britanci nas provociraju. Ne govorim sada o De Vecchijevim trabunjanjima. Ah da, De Vecchi ti je rekao da su Englezi napali podmornicu kod Levkasa, još dvije kod Zantea, i ustanovili bazu na Milošu. Kapetan Moriš me izvijestio da ništa od toga nije točno. Moraš imati na umu da je De Vecchi luđak i megaloman. Jednoga dana, kad se toga sjetim, objesit ću ga za njegov raskošni brk i odrezati mu jaja bez anestezije. Hvala Bogu daje na Egejskome moru, a ne ovdje, inače bih do grla bio u govnu. Od njega je Egejsko more postalo smeđe. Ali Englezi su potopili Colleoni, a Grci britanskim brodovima flagrantno dopuštaju pristajanje. Kako to misliš, slučajno smo bombardirali grčki brod koji je prenosio namirnice i razarač? Slučajno? Nema veze, manje ćemo ih poslije trebati potopiti. Grazzi kaţe da u Grčkoj uopće nema britanskih baza, no o tome nećemo niti govoriti. Nema ništa loše u tome da tvrdimo kako ih ima. Vaţno je da se Me-taxas usrao. Nadam se da se mogu pouzdati u tvoje izvješće da su grčki generali na našoj strani. Ako je to točno, zašto su uhapsili Platiša? I gdje je nestao sav novac za podmićivanje činovnika? To su milijunski iznosi, dragocjen novac koji smo mogli bolje iskoristiti za kupnju pušaka. Jesi li siguran da stanovnici Epira smatraju da su Albanci? Kako znaš? Ah da, obavještajna sluţba. Usput, neću pitati Bugare ţele li istodobno krenuti u napad. Dakako da bi nam to olakšalo stvar, no ionako ćemo pobijediti bez borbe, a ako Bugari dobiju svoj koridor do mora, samo će presjeći naše putove opskrbe i komunikacije, zar ne? U svakom slučaju, ne ţelimo da uţivaju slavu koja zapravo pripada samo nama. A sada bih ţelio da organiziraš nekoliko napada protiv nas samih. Međunarodni drţavni sustav nalaţe da naša

kampanja bude legitimna. Ne, ne zabrinjavaju me Amerikanci, Amerika je vojno beznačajna. Zapamti, napast ćemo kad mi to ţelimo. Ne ţelim da nas neki veliki casus belli obveze prije nego što smo za to spremni. Avanti piano, quasi indietro. Mislim da bismo trebali odabrati jednog albanskog domoljuba i izvršiti atentat na njega, pa krivnju prebaciti na Grke, a grčki borbeni brod moramo potopiti tako da bude očigledno da smo to napravili mi, ali ne toliko očigledno da za to ne bismo mogli teretiti Britance. Mudrim zastrašivanjem oslabit ćemo volju Grka. Usput da ti kaţem, Galeazzo, odlučio sam da neposredno prije invazije demobiliziramo vojsku. Zašto misliš da to zvuči perverzno? Grci će tako smanjiti mjere opreza, mi ćemo obaviti ţetvu i stvoriti privid normalizacije. Razmisli, Galeazzo, razmisli kakav bi to oštrouman bio potez. Grci će odahnuti s olakšanjem, a mi ih brzo srediti. Razgovarao sam sa zapovjednikom Stoţera, dragi grofe, i zatraţio da se razrade planovi za invaziju Korzike, Francuske i jonskih otoka, kao i za novu kampanju u Tunisu. Siguran sam da to moţemo izvesti. Neprestano jadikuju zbog nedostatka prijevoza, pa sam izdao nalog da se pješaštvo obuči za osamdeset kilometara maršira-nja na dan. Sa zrakoplovima imamo jedan mali problem. Svi su u Belgiji, pa pretpostavljam da ću na tome uskoro trebati poraditi. Podsjeti me. Moram o tome porazgovarati s Pricolom. Ne mogu dopustiti da zapovjednik zrakoplovnih snaga jedini ne zna što se događa. Postoje granice čak i kad je riječ o vojnim tajnama. Zapovjednik Stoţera mi se suprotstavio, Galeazzo. Badoglio me gleda kao da sam luđak. Jednoga će dana ugledati lice Nemeze i u njemu prepoznati mene. Neću to dopustiti. Mislim da bismo trebali osvojiti i Kre-tu i osujetiti britansku stranu. Jacomini mi je poslao brzojav u kojem kaţe da među Grcima moţemo očekivati velik broj izdajnika, da Grci mrze Metaxasa i Kralja, da su utučeni, te da razmatraju napuštanje Samurije.

Ĉini se da je Bog na našoj strani. Nešto treba poduzeti glede činjenice da smo i Njegovo Veličanstvo i ja vrhovni maršali kraljevine. Teško je funkcionirati uz takve anomalije. Usput budi rečeno, Prasca u svojem brzojavu kaţe da mu ne treba pojačanje za invaziju.-Zbog čega mi onda svi tvrde da se to bez njih ne moţe izvesti? Kakve besmislice! Iskustvo mi kaţe da se od svih stručnjaka vojni eksperti najviše zavaravaju. Ĉini se da ja trebam obaviti njihov posao. Svi mi se samo ţale da im nešto nedostaje. Zašto su nestali svi fondovi za nepredviđene izdatke? Ţelim da se to ispita. Galeazzo, dopusti da te podsjetim da je Hitler protiv ovoga rata jer je Grčka totalitaristička drţava, pa bi prirodno trebala biti na našoj strani. Zato mu nemoj ništa reći. Dat ćemo mu primjer Blitzkriega zbog kojega će pozelenjeti od zavisti. I briga me ako zbog toga Britanci uđu u sukob na suprotnoj strani. I njih ćemo srediti. TKO JE DOPUSTIO DA TA MAĈKA UĐE? OTKAD IMAMO DVORSKU MAĈKU? JE LI SE TA MAĈKA POSRALA U MOJU KACIGU? ZNAŠ DA NE PODNOSIM MAĈKE. ŠTO SI HTIO REĆI TIME DA ĆEMO UŠTEDJETI NA MIŠOLO-VKAMA? NEĆEŠ MI TI ODREĐIVATI KADA SE UNUTRA SMIJEM A KADA NE SMIJEM KORISTITI PIŠTOLJEM. MIĈI SE ILI ĆEŠ I TI DOBITI METAK. Boţe, zlo mi je. Galeazzo, ja sam osjetljiv čovjek, imam umjetnički temperament, ne bih smio gledati svu tu krv i nered. Pozovi nekoga da to počisti, ne osjećam se dobro. Što si rekao, još nije mrtva? Iznesi je van i zavrni joj šiju. NE, NE ŢELIM TO OSOBNO UĈINITI. Zar ti misliš da sam ja barbar? O, moj Boţe. Dodaj mi kacigu, brzo, povraća mi se. Baci to i nabavi mi novu kacigu. Idem se malo odmoriti, mora da je davno prošlo vrijeme sieste. 3 Gorostas ZAGONETNE KOZE s planine Aenos okrenuše se prema vjetru, upijajući vlaţno ranojutarnje isparavanje mora koje je u tom suhom, surovom i neukrotivom kraju sluţilo umjesto pojila. Njihov pastir, Alekos, toliko nenavikao na ljudsko društvo da mu je nedostajalo riječi za unutarnji dijalog,

pomaknu se pod pokrovom od koţa, te rukom provjeri je li kundak njegove puške još uvijek tu, pa onda ponovno utone u san. Ima još vremena za buđenje, za doručak od crnoga kruha posutog origanom, za prebrojavanje koza i gonjenje na pašu. Njegov ţivot nije bio vezan za vrijeme, mogao je biti jedan od svojih predaka, a njegove će koze ţivjeti onako kako kefalonske koze ţive odvajkada; spavat će u podne, sakrivene od sunca na strmoglavim sjevernim liticama, a uvečer će njihova zvonka zvonca nečujnim zrakom dopirati moţda sve do Itake i navesti daleke seljane da podignu pogled i upitaju se čije se to stado nalazi u blizini. Alekos bijaše muškarac koji će sa šezdeset godina izgledati isto kao i sa dvadeset, mršav i snaţan, čudo od usporene izdrţljivosti kojemu je ţivost jednako strana kao i njegovim kozama. Daleko ispod njega tračak dima dizao se ravno uvis - gorjela je dolina. Nije bila nastanjena, a šikara je nekontrolirano gorjela, te su je zabrinuto promatrali tek oni koji su se pribojavali da bi mogao zapuhati vjetar i otpuhati iskre do njima dragocjenoga boravišta, mjesta gdje raste trava, ili do sićušnih kamenitih polja okruţenih gomilama stoljećima prikupljanog kamenja od kojeg je sloţeno prikladno ziđe što se ljulja pri samom dodiru, no jedino ga potres moţe razrušiti. Grčka sklonost prema boji nevinosti mnoge je navela da ih oboje u bijelo, kao da zasljepljujuća snaga sunca nije dovoljna. Neki putujući domoljub tirkiznom će bojom na većinu njih nadrljati ENOSIS, no ni jedan Kefalonac neće naći za potrebno da im vrati nevinost. Svaki zid kao da ih je podsjećao na pripadnost obitelji razorenoj neprirodnim graničnim crtama senilnih suparničkih carstava koju je razbacalo svojeglavo more i izmučila povijest postavivši je na raskriţje svjetova. Drevne obale zapljuskivala su sada nova carstva. Uskoro više neće biti bitan poţar u dolini i vatra koja proţdire guštere, jeţeve i skakavce, uskoro će postati bitno spaljivanje Ţidova i homoseksualaca, Cigana i duševnih bolesnika. Guernica i Abesinija velikim će slovima biti ispisane na nebu Europe i Sjeverne Afrike, Singapura i Koreje. Od sebe same blagoslovljena kao viša rasa, opijena Danvi-nom i

nacionalističkim pretjerivanjem, opsjednuta eugenikom i zavedena mitom, počet će podmazivati mašineriju genocida i uskoro je uperiti u svijet već potpuno iscrpljen od tog beskonačnog ludovanja i vulgarne razmetljivosti. No snazi će se svak diviti i svakoga će opčiniti, uključujući Pela-giju. Kad joj je susjeda rekla da na trgu neki gorostas izvodi svakojaka čudesa dostojna i samoga Atlanta, ona odloţi metlu kojom je dotada čistila dvorište i hitro se pridruţi hrpi nekritičnih znatiţeljnika što se tamo okupiše. Megalo Velizarije, poznat diljem jonskoga otočja, poput turskoga pantomimičara odjeven u dimije i obuven u nanule zakrivljena vrha, samozvani najjači čovjek na svijetu, kose dugačke kao u Na-zarenca ili u samoga Samsona, skakutao je u ritmu pljeska na jednoj nozi. Na ispruţenim rukama, na oba golema bicepsa, drţao je po jednog odraslog muškarca. Jedan se čvrsto stisnuo uz njega, dok je drugi, upućeniji u muške vještine, potpuno opušten pušio cigaretu. Povrh toga tereta, na Velizarijevoj glavi sjedila je nemirna šestogodišnja djevojčica i oteţavala njegove manevre čvrsto mu poklopivši oči svojim rukama. "Lemoni!" zagrmi on. "Skidaj ruke s očiju i drţi se za kosu, ili ću stati." Lemoni od uzbuđenja nije mogla pomaknuti ruke, te Megalo Velizarije zastane. Gracioznim pokretom labuda koji stupa na kopno visoko odbaci oba muškarca koji padoše na noge, a zatim podigne Lemoni sa svoje glave, odbaci je visoko u zrak, ulovi pod pazuha, teatralno poljubi vršak njezina nosa i spusti je na tlo. Lemoni s olakšanjem zakoluta očima i odlučno ispruţi ruku: Velizarije bi svoje male ţrtve uvijek nagradio slatkišima. Lemoni pojede svoju nagradu pred svekolikim mnoštvom, mudro predvidjevši da bi joj je brat oduzeo pokuša li je sačuvati. Gorostas je njeţno pogladi po glavi, pomiluje njezinu sjajnu crnu kosu, ponovno je poljubi, a zatim se ispravi u svoj svojoj veličini: "Podići ću bilo kakav teret za trojicu ljudi", poviče on, a seljani se odazovu na te dobro poznate riječi, na dobro uvjeţban refren. Unatoč svoj snazi, Velizarijev tekst nije se mijenjao. "Podigni korito."

Velizarije razgleda korito; bijaše isklesano od masivnoga kamena, dugačko barem dva metra. "Predugačko je", reče on. "Neću moći čvrsto zahvatiti." U masi se začuše skeptični tonovi i gorostas im se namršten pribliţi, prijeteći pesnicama i glumatajući, ismijavajući sebe samoga karikiranjem divovskoga bijesa. Ljudi se stadoše smijati, jer su znali da je Velizarije njeţan čovjek koji nikada nije sudjelovao čak ni u tučnjavi. Jednim naglim pokretom obuhvati mazgu oko trbuha, raširi noge i podigne je u visinu prsa. Zaprepaštena mazga, čije oči samo što nisu ispale iz duplja, prepusti se njegovoj neobičnoj gesti, no, čim ju je lagano spustio na tlo, zabaci glavu, Ijutito zanjače i odgalopira niz ulicu, a za njom i njezin vlasnik. Upravo taj trenutak odabrao je otac Arsenije da izađe iz svoje kućice i pompozno se dogega do gomile na svojem putu prema crkvi. Namjeravao je izbrojiti novac iz drvene kutije u koju je puk ubacivao kovanice za svijeće. Razlog zbog kojega oca Arsenija nisu poštovali nije bio njegov izgled hodajuće kugle koja se zbog napora što zahtijeva kretanje neprestano znoji i gunđa, već grešnost. Proţdrljivac, potencijalni pohotnik, bezdušno je traţio milodare i poklone, kao kakva antro-pomorfizirana promesa. Pričalo se kako je prekršio pravilo po kojemu se svećenici ne smiju ponovno oţeniti, te došao iz dalekoga Epira i tako se izvukao. Pričalo se da zlostavlja svoju ţenu. No to se govorkalo o većini muţeva i često je bilo točno. "Podigni oca Arsenija", povika netko. "Nemoguće", viknu netko drugi. Otac Arsenije odjednom osjeti kako ga netko hvata pod ruke i podiţe visoko na zid. Sjedio je i treptao od šoka koji mu nije dopustio ni da se pobuni, a usta su mu se micala kao u ribe, dok su se na suncu caklili grašci znoja na njegovu čelu. Nekolicina zahihoće, no zatim se nad gomilu spusti muk. Na trenutak zavlada neugodna tišina. Svećenik je bio ljubičast od srdţbe, Velizarije zaţeli uvući se u mišju rupu, a Pelagija osjeti kako je preplavljuju ljutnja i saţaljenje. Velik je grijeh osramotiti onoga koji širi riječ Boţju u javnosti, ma koliko on jadan bio

kao čovjek i kao svećenik. Pribliţi mu se i ispruţi ruku ne bi li mu pomogla da siđe. Velizarije ponudi svoju ruku, no nesretnoga svećenika nisu uspjeli spasiti od teškog pada nakon kojeg se izvalio u prašinu. Osovi se na noge, počisti odjeću, i teatralno, bez riječi, ode. U mračnoj crkvi, iza ikonostasa, zaroni lice u ruke. Najgora je od svih nesreća kad promašiš ţivotni poziv, a drugi posao ne moţeš dobiti. Vani na trgu Pelagija je dokazala daje s pravom bije glas svadljivi-ce. Premda joj je bilo tek sedamnaest godina, bila je ponosna i svojeglava, a kako joj je otac doktor, uţivala je status koji su čak i muškarci morali poštovati. "Velizarije, nisi to smio učiniti", reći će ona. "Bilo je to okrutno i grozno. A sada odi ravno u crkvu i ispričaj se." On je pogleda sa svoje velike visine. Situacija je jamačno bila sloţena. Padne mu na pamet daje podigne iznad svoje glave. Moţda bi je trebao staviti na stablo. Nekoga u gomili to bi sigurno nasmijalo. Znao je da mu je zakopati ratne sjekire sa svećenikom. Iznenadna antipatija koju je osjetio dala mu je naslutiti da na ovaj način svojom predstavom neće sakupiti mnogo novca. Što mu je činiti? "Predstava je gotova", reče i mahnu rukom, te tako označi kraj. "Vraćam se večeras." Na mjesto neprijateljskoga raspoloţenja umah stupi razočaranje. Na kraju krajeva, svećenik je to ipak zasluţio. Uostalom, tako dobra predstava rijetko stiţe u selo. "Hoćemo vidjeti top", poviče jedna starica, što potvrdi još jedna, pa još jedna. "Hoćemo top, hoćemo top!" Velizarije se silno ponosio svojim topom. Bio je to stari turski dugački top, upravo toliko teţak da ga nitko drugi podignuti ne moţe. Bio je od teške mjedi, cijevi od Damask čelika pričvršćene zakovanim ţeljeznim obručima, s ugraviranom 1739. godinom i vijugavim slovima koja nitko nije mogao dešifrirati. Bijaše to najmisteriozniji, neprevedivi top, koji je unatoč svem poliranju neprestano zelenio. Jedan od razloga Velizarijeve divovske snage krio se u činjenici da ga tako dugo nosi sa sobom.

Pogled spusti na Pelagiju, koja je još čekala njegov odgovor na svoje inzistiranje kako je svećeniku duţan ispriku, te reče: "Ići ću poslije, slatkice", podigne ruke u zrak i objavi: "Seljani moji dragi, ako ţelite vidjeti top, dovoljno je da mi date svoje stare zahrđale čavle, slomljene šarafe, komadiće lonaca i kamenje iz vaših ulica. Potraţite ih dok ja top napunim barutom. Da ne zaboravim, netko neka donese krpu, lijepu veliku krpu." Dječarci sastrugaše zemlju s ulica u potrazi za kamenjem, starci pretraţiše svoja spremišta, ţene potrčaše po onu muţevu košulju koju su ga molile da baci, te se uskoro svi ponovno sakupiše da vide veliku eksploziju. Velizarije usu dobru dozu baruta u spremik, te je počne ceremonijalno nabijati, savršeno svjestan daje sada potreban dugačak dramski efekt, ugura jednu krpu, a zatim dopusti dječarcima da po rukovet skupljene municije uspu u cijev. Zatim stavi još jednu krpu i upita: "Što ţelite da gađam?" "Premijera Metaxasa", povika Kokolios, koji se nije stidio svojih komunističkih uvjerenja i velik dio svojega vremena provodio u kapheneionu, gdje bi kritizirao diktatora i Kralja. Neki se nasmija-še, neki namrgodiše, a neki pomisliše: "Uvijek ista priča". "Pogodi Pelagiju prije nego što nekomu odgrize jaja", predloţi Nikos, mladić čijem je udvaranju uspješno odolijevala svojim oštrim komentarima glede njegove inteligencije i poštenja. "Tebe ću pogoditi", reče Velizarije. "Pa/i što govoriš u društvu pristojnoga svijeta." "Moja stara magarica ima škripavac. Teško mi se rastati od stare prijateljice, ali u biti od nje nemam nikakve koristi. Samo jede, a prevrne se kad je nakrcam. Bila bi dobra meta, ja bih se riješio brige, a komadi bi samo frcali unaokolo." Bijaše to Stamatis. "Dabogda imao samo ţensku čeljad i ovnove, kad si tako nešto smislio", uzviknu Veli/arije. "Zar misliš da sam ja Turčin? U nedostatku bolje mete, topom ču naprosto ciljati niz cestu. Mičite se! U stranu! Djeco, poklopite uši!" Teatralnim samopouzdanjem gorostas pripali fitilj topa oslonjena uza zid, podigne ga kao da je karabin, te zauzme

poloţaj zakora-čivši jednom nogom naprijed, dok je top njeţno podupro kukom. Nastupi tišina. Fitilj je sjajno prštao. Svi zadrţaše dah. Djeca rukama začepiše uši, iskreveljiše se, zaklopiše oči i skakutahu sad na jednoj, sad na drugoj nozi. U napetom iščekivanju, plamen na fitilju dopre do otvora za pripaljivanje baruta i pljucnu van. Moţda se barut nije zapalio. Uslijedi silna huka, debeo mlaz narančastoljubičas-tog ognja, golem oblak trpkoga dima, čudesni stupovi prašine tamo gdje su projektili zaderali površinu ceste, te dugačak bolni jauk. A zatim zbunjenost i oklijevanje. Ljudi su se ogledavali da vide gdje je završila putanja. Nakon ponovljenog jauka,Velizarije baci svoj top na tlo i potrča naprijed. U prašini koja se taloţila ugledao je zgureni lik. Mandras će poslije zahvaliti Velizariju što ga je u trenutku kada je izišao iz zavoja na ulazu u selo pogodio turskim topom. No, tada se srdio što ga div u naručju vodi doktorovoj kući umjesto da tamo dostojanstveno dođe sam, i nimalo mu se nije svidjelo što mu iz ramena vade savijeni čavao iz magareće potkove, bez ikakve anestezije. Nije mu se svidjelo što ga div pridrţava dok doktor obavlja svoj posao, jer je i sam bio u stanju podnijeti bol. Također nije bilo ni zgodno ni ekonomično izostati s ribolova puna dva tjedna, dok rana ne zacijeli. Megalu Velizariju bio je zahvalan jer je u doktorovoj kući prvi put ugledao Pelagiju, doktorovu kćer. U jednom trenutku postao je svjestan da ga netko premata, da ga dugačka kosa neke mlade ţene škaklja po licu i da miriše na ruţmarin. Otvori oči i nađe se kako zuri u drugi par zabrinutih očiju. "Toga trena", volio bi reći, "znao sam što mi je sudbina." Istina, to bi rekao samo kad bi malo popio, no ipak je tako mislio. Na vrhu Aenosa, na krovu svijeta, Alekos je čuo detonaciju i upitao se označava li ona početak još jednoga rata. 4 L'omosessuale (I) JA, CARLO PIERO Guercio, biljeţim ove riječi jer ţelim da ih pronađu nakon moje smrti, kad me više neće moći proganjati i okaljati prezir i sramota. Zbog ţivotnih okolnosti ovo

svjedočenje o mojoj prirodi ne moţe se objaviti prije nego što izdahnem, a dotad sam osuđen na krinku koju mi je odredila zla kob. Osuđen sam na vječnu i beskonačnu šutnju, nisam se čak ni ispovjedio kapelanu. Unaprijed znam da će mi reći kako je to perverzno, besramno, kako se moram oduprijeti, oţeniti i ţivjeti normalnim ţivotom, kako imam izbor. Nisam rekao doktoru. Unaprijed znam da će misliti kako je moj spolni nagon abnormalan, kako sam na neki čudan način zaljubljen u samoga sebe, kako sam bolestan i mogu se izliječiti, kako je za to kriva moja majka, kako sam feminiziran premda sam snaţan kao bik i vlastitu teţinu u stanju podići iznad svoje glave, kako se moram oţeniti i voditi normalan ţivot, kako imam izbor. Što mogu reći takvim svećenicima i doktorima? Svećeniku bih mogao reći da me Bog stvorio ovakvoga kakav jesam, da nemam izbora, da me On ovakvim stvorio zbog nekoga razloga, da On zna koji je pravi smisao stvari, te to što sam takav kakav sam sluţi dobru, premda ne znamo kakvomu. Svećeniku mogu reći da je Bog uzrok svih stvari, pa stoga valja okriviti Boga, a ne mene. A svećenik će reći: "To nije djelo Boţje, već Luciferovo nedjelo", a ja odgovoriti: "Nije li Bog stvorio Lucifera? Nije li On sveznajući? Kako mene moţete kriviti za ono što je On od samoga početka znao?" Svećenik će me podsjetiti na propast Sodome i Gomore i upozoriti me da ne moţemo shvatiti Boţje misterije. Reći će mi da je na nama da budemo plodni i da se razmnaţamo. Doktoru bih rekao: "Otprve sam takav, priroda me oblikovala, kako da se onda promijenim? Kako mogu odlučiti da poţelim ţenu? To je kao da odjednom odlučim da oboţavam inćune koji su mi se oduvijek gadili. Posjetio sam Ĉasu Rosettu i bilo mi je grozno, poslije mi je pozlilo. Osjećao sam se bijedno. Poput izdajnika. Morao sam to učiniti da se pravim normalan." A doktor će reći: "Kako to moţe biti normalno? Naša je reprodukcija od interesa prirode. Ovo je protuprirodno. Priroda ţeli da budemo plodni i da se razmnaţamo."

To je zavjera doktora i svećenika koji iste stvari ponavljaju različitim riječima. To je medicinska teologija i teološka medicina. Osjećam se poput špijuna koji je potpisao zavjet na vječnu šutnju, poput onoga koji jedini na svijetu zna istinu, ali mu je o njoj zabranjeno govoriti. A ta je istina teţa od čitavoga svemira, pa me poput Atlanta stalno tlači breme od kojega pucaju kosti i ledi se krv. Nije mi suđeno udisati zrak na ovome svijetu, ja sam biljka koja vene bez zraka i svjetlosti, moj je korijen prerezan, a listovi premazani otrovom. Rasprsnut ću se od plamena ljubavi koju nitko ne ţeli prihvatiti niti poticati. Stranac sam u vlastitoj naciji, stranac u vlastitoj rasi, prezren poput karcinoma, premda sam čovjek kao i svaki svećenik ili doktor. Prema Danteu, ljudi mojega kova osuđeni su na treći prsten Sedmoga kruga pakla, ni manje ni više nego zajedno s lihvarima. Kaţnjava me golim duhovima koji se peku na iskricama, tjera me da neprestance besciljno trčim ukrug u potrazi za tijelima koja sam oskvrnuo. Eto, tako to izgleda: prisiljen sam vječno traţiti spominje li me netko. Ne spominje me gotovo nitko, no oni koji me spominju ujedno me osuđuju. No, doktori i svećenici, znate li vi da smo se Danteu saţalili, ali Bogu nismo? Dante je rekao: "I sama me pomisao na njih rastuţuje." Dante je bio u pravu, oduvijek besciljno trčim ukrug u potrazi za nečijim toplim tijelom, prezren od Boga koji me stvorio, a moj je ţivot pustoš i kiša plamenih jezičaca iskrica. Da, sve sam pročitao tragajući za dokazima da jesam, da moţda postojim. Znate li gdje sam se pronašao? Znate li gdje sam pronašao da sam u jednom iščezlom svijetu bio prekrasan i stvaran? U tekstovima jednoga Grka. Ironično. Ĉlan sam talijanske vojske što ugnjetava jedini narod čiji su preci ljude poput mene smatrali utjelovljenjem savršenoga oblika ljubavi. Priznajem, otišao sam u vojsku jer su muškarci mladi i lijepi. I zato što sam do te zamisli došao u Platonu. Najvjerojatnije sam jedini vojnik u povijesti kojega je jedan filozof potaknuo da se lati oruţja. Znate, tragao sam za zvanjem u kojemu će moja nesreća biti od koristi, a ništa nisam znao o Ahilejevoj i

Patroklovoj ljubavi i sličnim grčkim forama. Sve u svemu, pročitao sam Simpozij i otkrio kako Aristofan govori o tri različita spola: o muškarcu i ţeni koji se vole, o muškarcu i muškarcu, te o ţeni i ţeni. Otvorile su mi se oči kad sam shvatio da pripadam drugačijem spolu, ta mi je zamisao bila logična. Također sam naišao na Fedrovo tumačenje kako bi bilo sjajno "kad bi drţavu ili vojsku činili ljubavnici i njihove ljubavi. Bili bi to najbolji drţavnici, klonili bi se svega što je nečasno i međusobno se natjecali u časnim činima. Kad bi se borila rame uz rame, i šačica takvih vojnika svladala bi svijet. Jer koji ljubavnik ne bi izabrao da ga vidi cijeli svijet, ali ne i voljena osoba u trenutku kad napušta svoj poloţaj ili predaje oruţje? Prije bi umro nego tako nešto pretrpio. Tko bi pak napustio voljenu osobu ili je ostavio na cjedilu u pogibeljnoj situaciji? I najveći kukavica pretvorio bi se tada u neustrašivoga junaka ravnoga onim najhrabrijima. Ponijela bi ga Ljubav. Ona ista hrabrost kojom, po Homeru, Bog obdaruje duše junaka, boţanska Ljubav natapa ljubavnika. Samo zbog Ljubavi muškarac će umrijeti za ljubljenu osobu." Znao sam da će u vojsci biti onih koje ću moći voljeti, ali nikada dotaknuti. Pronaći ću nekoga koga ću zavoljeti, i ta će me ljubav oplemeniti. Neću ga napustiti u bici, zbog njega ću postati neustrašiv junak. Moći ću nekoga zadiviti, a njegovo će mi divljenje podariti ono što sam sebi ne mogu dati: poštovanje i čast. Zbog njega ću biti spreman i umrijeti, a ako umrem, znat ću da sam bio tek nečist koju je nedokučiva alkemija pretvorila u zlato. Bijaše to luda zamisao, romantična i nevjerojatna, no, začudo, učinkovita. Na kraju ću zbog nje gorko patiti. V Ĉovjek koji je rekao ne PREMIJER METAXAS SLOMLJEN se sruši u svoj omiljeni naslonjač u Vili Kifsiji. Mučila su ga dva velika ţivotna problema: "Što da radim s Mussolinijem?" i "Što da radim s Lulu?" Teško je reći koji mu je od njih zadavao veće jade i bol, jer oba bijahu i osobna i politička, premda ne u istome omjeru. Metaxas posegne za svojim dnevnikom i zapiše: "Jutros sam pokušao postići sporazum s Lulu. Do određene

je točke sve teklo glatko, no onda smo se iznova počeli svađati. Naprosto me ne razumije. Točno znam tko je huška i vara. Ĉak sam zaboravio na svoj sastanak s britanskim ministrom. Ostao sam s njom do podneva. Toliko je ţalim. Kako je to tragična djevojka! Lulu, Lulu, kćeri moja najdraţa! Bacili smo se jedno drugomu u zagrljaj i zajedno plakali zbog sudbine koja nas je pogodila." S Lulu nikada nije znao što je istina. Atenom kao daje o njoj kolalo više nevjerojatnih priča negoli o Zeusu u antičko doba. Na primjer, o policajcu koji je izgubio svoje hlače i kapu. Oba predmeta pronađena su na vrhu ulične svjetiljke. Također se pričalo o mladiću s Bugattijem i o ludim izletima u Pirej, pa o tome kako je sudjelovala u engleskoj igri po imenu "sardine", nekoj vrsti skrivača u kojoj se tragači trebaju ugurati u isti prostor kao i oni koje traţe. Lulu su navodno pronašli u ormaru u nerazmrsivome klinču s nekim mladićem. Pričalo se da puši opijum i da gadno cuga. Znala je sve brze američke plesove, na primjer tango (tako neelegantan i vulgaran, navodno "ples" iz bordela Buenos Airesa), quickstep, sambu, te plesove neprevedivih idiotskih imena poput jitterbuga, u kojemu se frenetično lamata rukama i nogama. To je djelovalo prosto, pomalo nepristojno i neumjereno. Mladi se tako lako daju impresionirati, toliko su skloni hirovima i modi nedozrelih civilizacija poput američke, toliko neskloni stezi i dostojanstvu koji prate prirodan osjećaj amourpropre. Što da se radi? Sve bi uvijek poricala, ili bi, kojeg li uţasa, uz smijeh i odmahivanje odbacila sve njegove brige. Mladost - ludost, svi to znamo, no u njezinu slučaju ludosti je bilo i previše. Također je u javnosti osuđivala njegovu politiku i proturječila joj. Judin poljubac. I to je bilo najbolnije, ta nelojalnost vlastitoga djeteta. Tvrdila je da ga voli. Dakako, on je toga bio svjestan, no zašto je onda ismijala njegovu Nacionalnu organizaciju mladeţi? Zbog čega se smijala vicevima na račun njegova sićušnoga stasa? K vragu, zbog čega je bila takav individualac? Zar ne zna da svojim zavodničkim ponašanjem dovodi u pitanje sve što je on namijenio Grčkoj?

Kako da izgrdi plutokrate kad se njegova vlastita kći druţi i zabavlja s najgorima od njih? Kako da zahtijeva stegu i samoodri-canje? Sva sreća da je ušutkao tisak, jer svaki je novinar u zemlji imao svoju najdraţu priču o Lulu. Sva sreća da su njegovi ministri bili prediskretni da to spomenu, sva sreća da u sveopćoj pošasti nije izgubio osjećaj poštovanja. No, ljude poput Grazzija to neće spriječiti da se laskavo nasmiješe i upitaju: "A kako vaša draga kćerčica Lulu? Ĉujem da je pravi vraţićak. Jadni mi, očevi!" Samo što nije začuo prigušeno hihotanje i šapat. Nadzire čitavu Grčku, a ne moţe kontrolirati vlastitu kćer! Ĉini se daje i tajnoj policiji bilo neugodno, te nije iscrpno izvještavala o njezinim ispadima. Govorilo se kako bi oni koji spremaju tulum preklinjali svoje goste: "Ne dovodi Lulu!" Koja nesreća! Koja sramota! Vanjski mir borova i zasljepljujuće bijelo svjetlo reflektora po-taknuše njegov osjećaj zarobljeništva iza vlastite ţeljezne ograde. Ispunjavao je uvjete klasične tragedije jer se sam ulovio u klopku. Cijela Grčka svela se na njegovu skromnu pseudobizantsku vilu i na njezino građansko pokućstvo jednostavno zato što je sudbinu i čast svoje voljene domovine drţao u šaci. Pogleda svoje ruke i ustanovi da su sitne, baš kao i on. Načas zaţali što se nije povukao s pukov-ničkom mirovinom i što ne ţivi mirno u nekom neznanom kutku, mjestu gdje moţeš ţivjeti i umrijeti neokaljan. Umiranje gaje u zadnje vrijeme dosta zaokupljalo, jer je uviđao da mu tijelo malaksava. Nije to bilo ništa određeno, nikakav katalog izdajničkih simptoma, naprosto se osjećao dovoljno iscrpljenim da umre. Znao je da ljude na samome pragu smrti zahvati neka ravnodušna i pasivna ţalost, neki rezignirani spokoj, i upravo su ta rezignacija i spokoj porasli u trenutku koji je od njega traţio da skupi snagu, odlučnost i plemenitost kakva mu nikad dosad nije bila potrebna. Katkad bi drţavne uzde zaţelio predati nekomu drugom, no znao je da mu je sudbina predodredila ulogu protagonista u tragediji, te mu drugo nije preostalo doli latiti se svoga mača. "Koliko sam toga trebao učiniti", pomisli i odjednom mu sinu kako mu je ţivot mogao biti

ugodan daje prije trideset godina znao rezultat liječničkih nalaza u ovom dalekom trenutku budućnosti koja mu se polagano, no podmuklo pribliţava i prerasta u neizbjeţnu, mučnu i nesnosnu sadašnjost. "Da sam ţivio ţivot svjestan ovakve smrti, sve bi bilo drugačije." Mislima se vrati nevjerojatnim mijenama u svojoj karijeri i upita se hoće li mu povijest biti imalo naklonjena. Dugačak je bio put od Pruske vojne akademije u Berlinu. Kao da se u nekome drugom ţivotu počeo diviti teutonskomu osjećaju za red, disciplinu i ozbiljnost, upravo onim vrlinama koje će pokušati prenijeti u svoju domovinu. Ĉak je naručio prvu gramatiku govornoga jezika i proglasio ga obveznim školskim predmetom zbog teze da učenje gramatike pospješuje logičnost, koja će zauzdati divlji i neodgovorni grčki individualizam. Prisjeti se fijaska Prvoga svjetskog rata, kad se Venizelos ţelio pridruţiti saveznicima, no Kralj je inzistirao na neutralnosti. Kako je samo tvrdio da će Bugarska iskoristiti priliku za napad ako Grčka uđe u rat! Kako je otmjeno odstupio s mjesta vrhovnog zapovjednika, kako je otmjeno prihvatio egzil! Bolje da zaboravi na neuspjeli drţavni udar 1923. No sada se činilo da bi Bugarska stvarno mogla napasti i iskoristiti priliku koju joj ovaj put pruţa Italija svojim nastojanjem da ispuni vakuum koji su ostavili Turci. Prisjeti se kako je ugušio štrajk duhanskih radnika u Solunu; dvanaest mrtvih. Zahvaljujući tim nemirima, nagovorio je Kralja da ustav proglasi nevaljanim i tako osujeti komuniste. Nagovorio je Kralja da ga postavi za premijera, premda je bio vođa najmarginalni-je desničarske stranke u zemlji. Zašto je to učinio? "Metaxa' ", reći će sam sebi, "povijest će ustvrditi kako je to bio oportunizam, kako nisi mogao uspjeti putem demokratske procedure. Neće se naći nitko tko će u moje ime reći istinu: bilo je to razdoblje gospodarske krize, a naša je demokracija bila prefeminizirana da se s njom uhvati u koštac. Lako je biti general nakon bitke, još teţe prihvatiti ono što su okolnosti diktirale. Ja sam naprosto predstavljao utjelovljenje

tog diktata. Da nije bilo mene, našao bi se netko drugi. Barem Nijemcima nisam dopustio nikakav utjecaj, premda, hvala Bogu, znamo da su gotovo zavladali gospodarstvom. Ja sam barem zadrţao kontakte s britanskom stranom, pokušao sam od slavne srednjovjekovne i antičke civilizacije stvoriti novu silu. Nitko mi ne moţe prigovoriti da nisam vodio računa o Grčkoj. Grčka je jedina moja prava ljubav. Povijest će me moţda pamtiti po tome što sam zabranio čitanje Periklova pogrebnoga govora i odalečio se od seljaka, ogra-ničivši broj koza koje uništavaju naše šume. Moj Boţe, moţda sam tek jedan apsurdni čovječuljak! No, dao sam sve od sebe, sve sam učinio da se pripremim za ovaj rat koji još uvijek nastojim izbjeći. Sagradio sam pruge i utvrde, pozvao sam rezerviste, pripremio pučanstvo govorima, koristio se diplomatskim putovima do točke koja graniči s ludilom. Neka povijest ustvrdi kako sam učinio sve što je bilo u mojoj moći da spasim svoju domovinu. Sve svršava smrću." No očigledno je imao fiksnu ideju o povijesnoj vaţnosti, o mesijanskoj misiji koja mu je predodređena. Vjerovao je da to nije mogao nitko drugi, da grčki narod, koji se opirao i protestirao, poput stoke upravo on treba otjerati do pravoga cilja. Osjećao se poput doktora koji nanosi nuţnu bol, svjestan toga da će nakon pacijentovih kletvi i prigovora uslijediti razdoblje kad će ga zahvalnici obasuti cvijećem. Uvijek je činio ono za što je znao da je dobro, no moţda ga je ipak pokretala taština, katkad u jednostavnom i nečasnom obliku zvanom megalomanija. No, njegova je hrabrost sada stavljena na kušnju, znao je da kotač sudbine ispituje njegovu odlučnost. Hoće li on biti čovjek koji će spasiti Grčku? Ĉovjek koji je mogao spasiti Grčku, no nije to učinio? Ĉovjek koji nije mogao spasiti Grčku, no uloţio je sve napore da spasi njezinu čast? O tome je bila riječ, radilo se ponajprije o osobnoj i o nacionalnoj časti, jer Grčka je ovaj ispit trebala proći, a da joj se pritom ne pripiše nikakva izopačenost. Poginu li svi vojnici, ostane li zemlja opustošena i uništena, čast će preţivjeti i ustrajati. Kad prođu zla vremena, čast će u mrtvo tijelo udahnuti ţivot.

Nije li ironično da te sudbina tako ismijava? Zar nije sam sebe proglasio "Prvim seljakom", "Prvim radnikom", "Ocem nacije"? Zar se nije okruţio svom pompom modernoga fašizma? "Reţim četvrtoga kolovoza 1936", Treća helenska civilizacija kao kopija Hitlerova Trećeg Rajha. Nacionalna organizacija mladeţi, koja je odrţavala parade, mahala zastavama, baš kao i Hitlerova mladeţ. Zar nije prezirao liberale, komuniste i parlamentarizam, poput Franka, Salazara, Hitlera i Mussolinija? Zar nije izazvao razdor među ljevičarima, kao što piše u udţbeniku? Ništa lakše od toga, zahvaljujući njihovu smiješnom rovarenju i spremnosti da jedni druge izdaju zbog pogrešnog stanja svijesti ili nečeg drugog u obilju ideoloških skretanja? Zar se nije javno izjasnio protiv plutokracije? Zar tajna policija nije poznavala točnu aromu i kemijski sastav svakog subverzivnog prdonje u Grčkoj? Zašto su ga onda njegova internacionalna braća napustila? Zašto mu je Ribbentrop slao smirujuća uvjeravanja u koja se nije mogao pouzdati? Zbog čega je Mussolini izmišljao granične incidente i diplomatske nesporazume? Što se to dogodilo? Kako se moglo dogoditi da ga val aktualnih zbivanja dovede tako visoko, ne bi li se onda iznenada suočio s najvećom krizom u modernoj povijesti domovine, krizom koju su izazvale upravo one osobe koje je smatrao svojim uzorima i mentorima? Nije li ironično da se danas moţe pouzdati samo u Britance - u parlamentarne, liberalne, demokratske, plutokratske Britance? Premijer Metaxas na komad papira stavi u čemu se ne slaţe s drugima. Nije rasist, a to i nije bogzna što. Odjednom se sjeti nečega što je trebalo biti očigledno: drugi su ţeljeli imperije i bili zaokupljeni njihovim stvaranjem, dok je njemu jedino bilo stalo do ujedinjenja svih Grka. Ţelio je Makedoniju, Cipar, Dodekanez i, milošću Boţjom, Istambul. Nije potraţivao Sjevernu Afriku poput Mussolinija, ni cijeli svijet poput Hitlera. Moţda su ga drugi motrili i mislili da nije ambiciozan, da mu nije stalo do moći, da to upućuje na nedostatak prijeko potrebne iiber-menschovske volje za moći, da je pudlica

među vukovima. U novome svijetu gdje najjači imaju pravo na vlast zato što su najjači, gdje je snaga znak prirodne nadmoći, gdje prirodna nadmoć sluţi kao moralno opravdanje za potlačivanje drugih nacija i manje vrijednih rasa, on je predstavljao anomaliju. Ţelio je samo svoju naciju. Grčka je, dakle, prirodna meta. Metaxas zabiljeţi riječ "pudlica", no zatim je prekriţi. Baci pogled na dvije riječi, "rasizam" i "imperij". "Oni misle da smo mi manje vrijedni", promrmlja. "Ţele nas priključiti svojem imperiju." Bijaše to odvratno i nečuveno, da te baci u očaj. Te dvije riječi stavi u zagradu, te uz njih zabiljeţi riječ "NE". Ustane i ode do prozora da gleda umirujuće borove. Nasloni se na prozorsku dasku i pomisli kako ta usnula, mjesečinom posrebrena stabla ništa ne znaju. Zadrhti, a zatim se uspravi. Odluka je pala: bit će to još jedan Termopil. Ako je tristo Spartanaca istrajalo protiv pet milijuna najhrabrijih Perzijanaca, što tek on moţe postići protiv Talijana s dvadeset divizija? Kad bi barem bilo tako jednostavno pripremiti se na jezivu i beskrajnu samoću smrti. Kad bi barem bilo tako jednostavno izići nakraj s Lulu. 6 L'omosessuale (2) JA, CARLO PIERO Guercio, svjedočim da sam u vojsci pronašao svoju obitelj. Imam oca i majku, četiri sestre i tri brata, no od puberteta nemam obitelj. Kad sam bio s njima, trebao sam čuvati tajnu, poput nekoga tko skriva gubu. Nisu oni krivi što sam se pretvorio u glumca. Na feštama sam trebao plesati s djevojkama, očijukati s djevojkama na školskom igralištu i za večernje passeggiate na pjaci. Trebao sam odgovarati svojoj baki kad bi me pitala kakvom bih se djevojkom ţelio oţeniti i ţelim li sinove ili kćeri. S oduševljenjem sam trebao slušati kako moji prijatelji iscrpno opisuju ţensku pu-dendu, trebao sam naučiti pričati fantastične priče o tome što sam radio s djevojkama. Navikao sam se biti osamljeniji nego što je to uopće moguće. I u vojsci je bilo tih prostih razgovora, no bio je to svijet bez ţena. Za vojnika ţena je imaginarno biće. Moţeš biti sentimentalan prema svojoj majci i točka. Uz njih, tu su još

stanovnice vojnih bordela, fiktivne ili nevjerne drage kod kuće, te djevojke za kojima se zviţdi na ulici. Nisam ţenomrzac, no trebate shvatiti da mi je ţensko društvo naporno jer me podsjeća na ono što nisam, a što bih bio da je Bog upleo svoje prste u maternicu moje majke. U početku sam imao sreće. Nisam otišao u Abesiniju ni u Sjevernu Afriku, već u Albaniju. Tu takorekući nije bilo borbi i ţivjeli smo u blaţenome neznanju da bi nam Duce mogao narediti da napad-nemo Grčku. Ĉinilo se da ćemo se prije angaţirati u Jugoslaviji, te da će se oni pokazati jednako beskorisnim kukavicama kao Albanci. Svi smo znali da se Jugoslaveni međusobno mrze više nego što bi ikad mogli mrziti stranca ili okupatora. Uskoro je postalo jasno da vlada sveopći kaos. Kad bih se smjestio i sprijateljio u jednoj jedinici, dobio bih premještaj u drugu koju je trebalo upotpuniti, a zatim bi ponovno uslijedio premještaj. Prijevoz takorekući nismo imali i natjerali su nas da marširamo od jugoslavenske do grčke granice i natrag, navodno zbog hira vrhovnoga zapovjedništva. Mislim da sam prošao nekih sedam jedinica prije nego što sam se konačno skrasio u diviziji Julia. Zbog niza razloga grčka kampanja pretvorila se u neuspjeh. Jedan od njih bilo je neprestano premještanje osoblja, pa se tako nije mogao razviti nikakav esprit de corps. Isprva se ni s kim nisam stigao sprijateljiti kao Jonatan i David. No u diviziji Julia uţivao sam u svakom trenutku. Ni jedan civil ne moţe pojmiti kakav je uţitak biti u vojsci. To je nesporna činjenica. Nadalje, posve neovisno o seksu, medu vojnicima se razvija ljubav; posve neovisno o seksu, ta ljubav nije prispodobiva ni sa čime iz civilnog ţivota. Svi ste mladi i snaţni, prepuni ţivota, svi skupa u istim govnima. Raspoznajete sve nijanse raspoloţenja svojih drugova, točno znate što će vam tko reći; točno znate koga će i koliko dugo nasmijati neka vrsta vica; točno raspoznajete smrad nogu i znojenje svakoga posebno; dotaknete li noću rukom nečije lice, znat ćete čije je; prepoznat ćete nečiju opremu na naslonu stolca, premda je ista kao u ostalih; prepoznat ćete

tuđe dlake od brijanja u posudi za umivanje; znat ćete s kim ćete svoj krumpir zamijeniti za mrkvu, rezervni par čarapa za kutiju cigareta, olovku za razglednicu Siene. Naviknete se gledati se otvoreno, ništa ne skrivati. Osim ako ne dijelite iste čeţnje kao i ja. Svi smo zajedno bili mladi. Nikada nećemo biti zgodniji, nikada vitkiji ni snaţniji, nikada se nećemo tako prskati vodom, nikada se više nećemo osjećati tako nepobjedivima i besmrtnima. U jednome danu znali bismo marširati pedeset milja i pjevati borbene i proste pjesme, pritom zamahujući ili klipšući u savršenome skladu, dok su se pijetlova pera na našim kacigama, crna i sjajna, njihala amo-tamo. Zajedno bismo pišali po kotačima pukovnikova auta, pijani k'o letve; bez ikakvoga srama srali jedan pred drugim; čitali tuđa pisma, te se činilo da majka svakoga sina piše svima nama; čitavu bismo noć bili u stanju kopati rov u tvrdome kamenu i na pljusku, a onda u zoru odmarširati a da u njemu i ne odspavamo; na vjeţbama bismo bez dopuštenja u lovu bacali mine na zečeve; dok bismo se kupali goli i prekrasni poput Feba, netko bi prst uperio u nečiji penis i rekao: "Hej ti tamo, zašto se nisi razduţio kod oruţara?" a mi bismo se nasmijali i prešli preko toga, pa netko drugi dobacio: "Oprez, slijedi nekontrolirana paljba", a onaj na koga se šala odnosila odvratio: "Kamo sreće!" Bili smo novi i prekrasni, voljeli smo se više nego braća, u to nema sumnje. No, sve je kvarilo to što ni jedan od nas nije znao zbog čega smo u Albaniji, sve nas je proganjala griţnja savjesti zbog te obnove Rimskoga Carstva. Ĉesto bismo se potukli s pripadnicima fašističkih legija. Bili su tašti, bezvezni i glupi, a među nama je bilo mnogo komunista. Svatko bi dao ţivot za uzvišenu ideju, no nas je mučio čudan besmisao ljubavi prema ţivotu koji nema nikakvoga prihvatljivoga opravdanja. Ţelim reći da smo, poput gladijatora, bili spremni izvršiti svoju duţnost, spremni na stoičku patnju, no neprestano zbunjeni. Grof Ciano je igrao golf, Mussolini se osvećivao mačkama, a mi se našli u pustoši koja nije ni zabiljeţena na zemljovidu i tratili vrijeme

sve dok ono ne bi isteklo, a mi se našli usred loše vođene bitke protiv naroda koji se borio poput bogova. Nisam cinik, no dobro znam daje povijest pobjednička propaganda. Ako dobijemo rat, znam da će biti šokantnih priča o britanskim zvjerstvima, da će se pojaviti mnoštvo knjiga koje će dokazivati neizbjeţnost i pravičnost naše ideje, da će se naći neoborivi dokazi o zavjerama ţidovskih plutokrata, pronaći fotografije s hrpama kostiju u masovnim grobnicama pokraj Londona. Obrnuto, u slučaju britanske pobjede, znam da će se dogoditi suprotno. Znam daje Duce jasno dao do znanja da grčka kampanja predstavlja veliku talijansku pobjedu. No on nije bio tamo. On ne zna što se dogodilo. On ne zna da bi se u stvari povijest trebala sastojati samo od anegdota o malim ljudima zahvaćenima vrtlogom zbivanja. Trebao bi znati da je istina da smo gadno gubili sve dok Nijemci nisu počeli prodirati kroz Bugarsku. Nikada to neće priznati jer "istina" pripada pobjednicima. No ja sam bio tamo i znam što se događalo u mojem dijelu rata. Rat je iskustvo koje je odredilo moj način razmišljanja, najveći osobni šok koji sam ikada doţivio, najveća i najintimnija tragedija u mojem ţivotu. Šatro je moje domoljublje, promijenio moje ideale, naveo me da posumnjam u samu ideju duţnosti, uţasnuo me i rastuţio. Sokrat je rekao da su duh tragedije i komedije identični, no u tekstu ne objašnjava tu misao, jer su ljudi kojima je ona bila upućena spavali ili bili pijani kad je to rekao. Zvuči poput stvari koje plemiči govore na zabavama, no dokazat ću njezinu potpunu točnost ispričam li što se zbilo tijekom te kampanje u sjevernoj Grčkoj. Dopustite da započnem riječima da sam se ja, Carlo Piero Guer-cio, došavši u diviziju Jiulia, zaljubio u mladoga oţenjenoga desetara koji me prihvatio kao svojega najboljega prijatelja, a da ni u trenutku nije posumnjao kako predstavlja cjelokupan sadrţaj mojih najstrastvenijih maštarija. Zvao se Francesco i bio je iz Genove, što znači da je govorio đenovskim akcentom i bio dobar poznavatelj mora, no u Epiru mu to nije bilo ni od kakve koristi. U svakom

slučaju, trebali su ga poslati u mornaricu, no, po iskrivljenoj logici toga vremena, dobrovoljno se prijavio u mornaricu, regrutiran je u karabinjere, a završio u kopnenoj vojsci. Prije nego što je došao, bio je u puku Alpi-na i u puku Bersagliera, ne računajući dva dana s grenadirima. Bio je u svemu prelijep momak. Njegova koţa bila je tamnija od moje, kao u juţnjaka, no on je bio vitak i glatke koţe. Sjećam se da je na sredini prsa imao samo tri dlake, a noge su mu bile posve glatke. Svaka mu se tetiva ocrtavala, a posebno sam se divio onim mišićima koji se vide samo na ljudima u odličnoj kondiciji; paralelnim brazdama niz straţnju stranu podlaktice, onima što se nalaze bočno od abdomena, zavijaju se i suzuju u preponama. Bio je poput elegantne, štrkljaste mačke naoko goleme, no leţerne snage. Najviše me privlačilo njegovo lice. Imao je crn neposlušan uvojak koji mu je padao u oči. One su pak bile vrlo tamne, postavljene kao u Slavena iznad naglašenih jabučica. Usta su mu bila velika, neprestano u ironičnom i nakrivljenom smiješku, dok mu je nos bio etrurski i čudnovato iskrivljen na hrptu. Imao je velike šake tankih izduljenih prstiju, koje sam tako lako mogao zamisliti kako klize mojim tijelom. Jednom sam vidio kako na filigranskom zlatnom lančiću popravlja sićušnu kariku, i mogu posvjedočiti da su mu prsti bili precizni kao u vezilje. Imao je najfinije nokte koji se zamisliti mogu. Vjerojatno znate da smo u različitim situacijama mi muškarci često zajedno bili goli i da sam poznavao i zapamtio i najsitnije detalje na svim dijelovima njegova tijela; no protivim se optuţbama da sam perverzan i bestidan na račun mojega sjećanja, pa ću te uspomene sačuvati samo za sebe. Za mene one nisu bestidne; dragocjene su, prekrasne i nevine. U svakome slučaju, nitko ne bi shvatio njihovo značenje. Pripadaju privatnomu muzeju koji svatko od nas čuva u svojoj glavi, a pristup u njih nemaju ni stručnjaci ni europski vladari. Francescu su bili svojstveni ţestina, komično podsmjehivanje i totalna bezobzirnost. Nije skrivao da nikoga ne poštuje i znao bi nas zabaviti oponašajući pijetlovsko

šepirenje Ducea ili prusko šepire-nje Adolfa Hitlera. Znao je imitirati geste i intonaciju Viscontija Prasche i drţati besmislene govore u njegovoj maniri, pune ekstravagantnoga optimizma, ludih planova i servilnoga pozivanja na hijerarhiju. Svi su ga voljeli, nikad nije bio promaknut, niti mu je do toga bilo stalo. Posvojio je poljskoga miša i nazvao ga Mario; djelomično je ţivio u njegovu dţepu, no za dugačkih marševa vidjeli bismo kako mu brkovi proviruju kroz poklopac naprtnjače dok pere lice. Jeo bi koru voća ili povrća, a uporno je napadao sve što je od koţe. Još uvijek se na vrhu jedne moje čizme moţe vidjeti okrugla rupica. Mi vojnici baš ništa nismo znali o tome što se događa u centrima moći. Primali smo toliko naredbi i protunaredbi da katkad ni jednu ne bismo proveli, jer smo znali da će najvjerojatnije odmah biti povučene. Albanija je bila poput ljetovališta bez ikakvih sadrţaja, pa smo pretpostavljali da je jedina svrha tih naredbi da nas pokušaju zaposliti i da nemaju neko veće značenje. No, osvrnemo li se unatrag, očigledno je da je krajnja namjera bila invazija na Grčku. Sve je na to upućivalo, no mi to nismo uvidjeli. Kao prvo, sva ona propaganda o Sredozemlju kao Mare Nos-trumu, te činjenica da je sva naša cestogradnja, toboţe zbog Albanaca, urodila samo cestama prema grčkoj granici. Kao drugo, trupe su počele pjevati borbene pjesme nepoznatoga podrijetla i anonimnih kompozitora s tekstom poput: "Idemo prema Egejskome moru, osvojit ćemo Pirej, a, bude li sve po planu, i Atena će biti naša." Proklinjali bismo Grke što pruţaju zaklon toboţnjemu kralju Zogu, a novine su bile pune napisa o navodnim britanskim napadima na naše brodovlje u grčkim vodama. Kaţem "navodnim", jer danas ne vjerujem da ih je uistinu bilo. Imam prijatelja u mornarici koji mije rekao da, na temelju njegovih saznanja, u tome razdoblju nismo izgubili ni jedan brod. Također ne vjerujem u priču da su Grci ubili Daunta Hodţu. Mislim da smo to učinili mi i pokušali okriviti Grke. Strašno je što tako nešto govorim, jer time dokazujem u kojoj sam mjeri izgubio

domoljubni ţar, no činjenica je da sada poznajem grčku verziju događaja, u koju me uputio Dottore lannis kada sam ga posjetio zbog problema s noţnim noktom. Ispostavilo se da taj Hodţa uopće nije bio albanski iredentistički patriot. \Vise od dvadeset godina robijao je zbog ubojstva pet Muslimana, krađe stoke, hajdučije, iznuđivanja, pokušaja ubojstva, prijetnji, protuzakonitoga nošenja oruţja, te silovanja. I takvoga su nam čovjeka ţeljeli prikazati kao mučenika. Nikada nam nisu rekli da su Grci uhapsili dva Albanca zbog ubojstva toga čovjeka i čekali zahtjev za izručenje. U svakom slučaju, sad se pitam kako je cijela Italija mogla biti toliko naivna, i pitam se zbog čega su nas Albanci morali toliko brinuti kad smo upravo osvojili njihovu zemlju i svima nam je postalo jasno da su oni zainteresirani jedino za međusobno klanje. Dva muškarca koja su ubila "rodoljuba" Hodţu navodno su ga otrovala, a zatim mu odrubila glavu, što za Albance i nije bogzna kako okrutno. Svoj sam ţar izgubio zbog niza razloga, a ovdje ću ispričati što se dogodilo Francescu i meni, što nedvosmisleno dokazuje da je rat započela naša strana, a ne Grci. Dobijemo li rat, znam da ti podaci nikada neće ugedati svjetlo dana jer moj prikaz neće biti objavljen. No, izgubimo li, postoji šansa da svijet sazna istinu. Teško je mirno ţivjeti u vlastitoj koţi kad si seksualni autsajder, no još je teţe kad znaš da si po zadatku izvršio najodvratnija i najprljavija djela. Danas često osjećam nagovještaje smrti i ovdje ćete pronaći moje priznanje krivnje za koju sam već dobio oprost od jednoga svećenika, no ni Grci ni obitelji nekih talijanskih vojnika nikada mi neće oprostiti. 7 Krajnja sredstva OTAC ARSENIJE OGORĈENO je mozgao iza ikonostasa: kako da iziđe među ljude, tješi bolesne i umiruće, rješava sporove, širi riječ Boţju, zagovara ponovno ujedinjenje Grčke, kad je, čini se, nedvojbeno izgubio svoj ugled? Nakratko razmotri romantičnu mogućnost nestanka: mogao bi otići u Pirej i zaposliti se kao sluţbenik; mogao bi postati ribar; mogao bi otići u Ameriku i krenuti ispočetka. Nakratko

zamisli sebe, bez svih grotesknih nabora sala, kako pjeva prostu rebetiku po atenskim bordelima, pije kokkinelli i šarmira djevojke. Obrnuto, zamisli kako se pretvara u pustinjaka u planinama Epira, kako ga hrane gavrani, te doseţe veličanstveno stanje svetosti. Zamisli kakva bi mu se čuda mogla pripisivati, te mu na um padne neugodna ideja da bi mogao postati zaštitnikom pretilih ljudi. Moţda bi umjesto toga mogao pisati izvanrednu poeziju i postati slavan i cijenjen poput Kostisa Palamasa. No zašto bi se time morao zadovoljiti? Mogao bi postati drugi Homer. Iza ikonostasa zagrmi dubokim glasom: "Ljuti me kad vidim kako su ova smrtna bića niska prema nama Bogovima, kad nas terete zlima (daleko gorima od naše najcrnje sudbe) kojima ih je zasula vlastita njihova razuzdana pohota." Zapne i stane, namrštivši čelo: slijedi li sad onaj dio o Egistu ili razgovor između Atene i Zeusa? "Dijete moje", usprotivi se gromovnik Zeus, "kakvim strogim osudama dopuštaš put među svoje zube..." Prekinu ga diskretan kašalj iz središnjega dijela crkve. Naglo se pribra, osjeti kako silna neprilika boji njegove uši i vrat, i nastavi sjediti mirno k'o bubica. Ulovili su ga u nesuzdrţanome činu dekla-matorskog maštarenja, pa će seljani odsad pričati kako je poludio. Začu kako se nečiji koraci udaljuju, te proviri iza zaklona i ugleda kako mu je netko ostavio štrucu kruha. Cmoknu usnama i zaţeli si i malo sira. Ponovno se začuše koraci i on se brzo sakri, poput djeteta u igri. Koraci utihnuše, a on proviri kroz rupicu i ugleda kako mu je netko ostavio velik, mekan i sočan kolut sira. "Gle čuda", reče sam sebi: "Hvala ti, Boţe". Grešno zaţeli malo patlidţana i bocu ulja, i bi nagrađen - ovaj put ne čudom, već parom papuča. "Boţe moj", reče on, pogledavši gore: "Uistinu, uistinu si tvrdokoran." U znak isprike, seljani ulaz u zgradu polako ispuniše darovima. Otac Arsenije naivnom je pohlepom kroz rupicu gledao kako nakon ribe stiţe povrće, a zatim vezeni rupčići. Ustanovi kako se skupila velika količina Robole, te se sam sebi poţali: "Molim? Zar oni misle da sam ja pijanac?" Počne

računati koliko će zaliha potrajati popije li dvije boceper diem. Zatim popije li tri. Sve zbog matematičke igre i intelektualnog izazova, počne računati koliko bi trajale tri i pet osmina na dan, no izgubi se i tako bi prisiljen početi iznova. Kako je hrpa sve više rasla, odjednom shvati da se treba pomokriti. Počne se migoljiti i znojiti. Strašne li dileme: izići iz crkve, što je značilo da bi ljudi mogli prestati ostavljati darove u njegovoj prisutnosti, ili nastaviti sjediti u sve većem očaju do trenutka kada će biti siguran da je dotok pokajničkih poklona prestao. Silno zaţali što je ispio bocu prije nego što će izići: "To je kazna Boţja onima koji su skloni čašici", pomisli. "Nikada više ni kapi neću okusiti." Prizva u pomoć svetoga Gerasima. Nakon molitve padne mu na um ideja. U crkvi se nalazila velika količina boca. Paţljivo je osluškivao pribliţavaju li se čiji koraci. Kako ništa nije čuo, poţuri se koliko mu je to obujam dopuštao. Hitro se dogega do ulaza, teškom se mukom sagne do jedne boce, a zatim se povuče u skrovište iza paravana. Izvadi čep zubima i duboko se zamisli nad sljedećim problemom: da bi upotrijebio bocu, ona treba biti prazna. Što da učini s vinom? Sramota gaje baciti. Nagnu bocu i izlije ju u se. Potoci slatke tekućine slili su se s njegove brade na sutanu. Pomno prouči bocu, ustanovi da je ostalo još nekoliko kapi, te ih jednim zamahom istrese u svoja usta. Otac Arsenije proviri kroz rupu ne bi li provjerio kako ga nitko ne čuje, podigne svoju sutanu i u bocu ispusti golem mlaz urina. Udarao je o staklo na dnu, a zatim štrcao i pištao puneći bocu. U panici ustanovi da se pri vrhu posuda suzuje i puni eksponencijalnom brzinom. "Boce bi trebale biti skroz cilindrične", zaključi svećenik i odmah ga dočeka iznenađenje. Višak koji se prelio nogom utrlja u zemlju na podu i ustanovi da će trebati pričekati u crkvi sve dok se mokre mrlje na njegovoj halji ne osuše. Pomisli: "Nitko ne smije vidjeti zapisanoga svećenika." Bocu urina stavi na pod i ponovno sjedne. Netko uđe i ostavi mu par čarapa.

Nakon četvrt sata uđe Velizarije s namjerom da se osobno ispriča. Pogleda u campanile i u centralni dio crkve. Upravo se spremao otići kad začu dugačak klokot podrigivanja koji je dopirao iza paravana. "Patir?" pozove ga Velizarije. "Došao sam se ispričati." "Odlazi", stigne razdraţeni odgovor, a za njim: "Pokušavam se moliti." "Ali, Patir, ţelim se ispričati i poljubiti vam ruku." "Ne mogu izaći. Zbog više razloga." Velizarije se počeše po glavi. "Zbog kojih razloga?" "Vjerskih. Osim toga, ne osjećam se dobro." "Ţelite li da pozovem doktora lannisa?" "Ne." "Patir, ispričavam se zbog onoga što sam učinio. Ne bih li to ispravio, ostavio sam vam bocu vina. Molit ću se Bogu da mi oprosti." Iziđe iz crkve i vrati se u doktorovu kuću da vidi kako je Mandrasu. Nađe ga kako s upravo psećim oboţavanjem pilji u Pelagiju. Ode priopćiti doktoru da se svećenik ne osjeća dobro. Otac Arsenije počeo je uviđati da njegovo rješavanje problema punog mjehura izaziva daljnje punjenje. Nakon Velizarijeva odlaska, isprazni još jednu bocu i zatim je ispuni preobraţenim proizvodom prethodne boce. Ovoga puta njegovu cilju, ravnoteţi i izboru trenutka u kojem treba stati nedostajala je i upitna preciznost prethodnoga pothvata. Ponovno je u zemlju nogom valjalo utrljati svi-njac, ponovno je halja bila navlaţena. Mutnih očiju Arsenije ponovno sjedne i osjeti mučninu. Svom teţinom spuznu sa stolca i nabije si trticu. Dvadeset minuta poslije probudi ga hitna potreba da ispuni još jednu bocu. Svečano si obeća da će stati prije nego što tanko grlo ponovno izazove Venturijev efekt, no osjećao je toliki pritisak da je još jednom donio krivu procjenu. Katastrofalnu. Doktor lannis odšeta se prema crkvi u prozračnom svjetlu poslije-podneva. Tijekom tjedna nosio je odjeću koju seljaci nose praznikom ili onda kad idu u crkvu: zaprljano crno odijelo sa sjajnim zakrpama i košulju bez kragne, crne cipele ukrašene

prašinom i ogrebotinama, te šešir sa širokim obodom. Frkao je brk i zamišljeno pušio lulu, podijelivši paţnju tako daje istodobno razmišljao o kriţarskim pljačkama otoka i o tome što će reći svećeniku. Predvidje sljedeći prizor. Reći će: "Patir, duboko ţalim zbog poniţenja koje ste ujutro doţivjeli", a svećenik će odgovoriti: "To me čudi jer znam da niste vjernik." On će odgovoriti: "Pa ipak, vjerujem da se sa svećenikom treba ophoditi s duţnim poštovanjem. Selu je potreban svećenik baš kao što je otoku potrebno more. Molim, dođite sutra k nama na ručak. Pelagija će pripremiti janjetinu s krumpirima ispod peke. Pozvat ću i učitelja. Ĉime bih vam mogao pomoći?" No čim uđe u crkvu, postane svjestan mogućnosti da do takvog razgovora neće doći. Iza paravana dopirali su stenjanje i zvuk povraćanja. "Patir", pozove ga: "Jeste li dobro? Patir?" Još jednom se začu tuţno i bolno stenjanje, te nešto poput bol-noga povraćanja psa. S obzirom na svoje iskustvo s bezbroj pacijenata, pretpostavio je da su bljuvotine ţućkaste boje. Pokuca na paravan i zazva svećenika: "Patir, jeste li tu?" "Boţe moj, Boţe moj!" stenjao je svećenik. Doktor se suoči s nerješivim problemom. Naime, samo zaređeni mogli su u prostor iza paravana. Odavno je odbacio vjeru i prigrlio machovsku varijantu materijalizma, no ipak je osjećao da ne smije pregaziti ovu zabranu. Takav tabu ne moţe se olako odbaciti, čak ni ako se ne vjeruje u njegove premise. Ne bi mogao ući u taj prostor baš kao što se ne bi mogao uvaljivati časnoj sestri. Zabrinuto zakuca: "Patir, to sam ja, doktor lannis." "latre", zajauče svećenik: "Snašlo me veliko zlo. Boţe, zbog čega uzalud stvori čovjeka? Za ime Boţje, pomozi mi!" Doktor zamoli za oprost Boga na nebu, u kojega nije vjerovao, i zakorači iza paravana. Vidje svećenika kako bespomoćno počiva u lokvi urina i bljuvotina. Jedno njegovo oko bijaše zatvoreno, a iz drugoga su curile suze. Na svoje nepristrano iznenađenje, doktor ustanovi da su bljuvotine bijele, a ne ţute boje, oštro kontrastiraju-ći s tmurnim crnilom halje.

"Morate ustati", reče. "Moţete se nasloniti na moje rame, no bojim se da vas ne mogu nositi." Uslijedilo je neravnopravno i nevjerojatno natezanje tijekom kojega je slabašni doktor pokušao podići okrugloga svećenika. Ubrzo shvati da njegova nastojanja neće uroditi plodom, te se uspravi. Primijeti da se na tom svetom mjestu nalaze tri boce urina. Profesionalna znatiţelja natjera ga da jednu od boca digne prema svjetlosti i provjeri sadrţi li izdajničke bjelančevine, znak infekcije mokraćnih kanala. Situacija je bila jasna. Ustanovi da na rukama ima bljuvotina. Nakratko ih pogleda. E, baš ih neće obrisati o svoje hlače, a još manje o straţnji dio paravana. Nagne se i počisti ih svećenikovom haljom. Zatim ode po Velizarija. I tako je Velizarije, kao pokoru za jutarnje ismijavanje svećenika trebao prenijeti njegovu divovsku teţinu u doktorovu kuću. Bijaše to jedna od najvećih kušnji snage i odlučnosti u njegovu ţivotu. Dvaput je posrnuo, a jedanput gotovo pao. Poslije su ga ruke i leđa boljele kao daje podigao čitav svemir, te je shvatio kako se sv. Kris-tofer morao osjećati nakon što je Isusa prenio preko rijeke. Sav preznojen sjedio je dašćući u sjeni, a srce mu strahovito galopiralo, dok ga je Pelagija napojila limunadom zaslađenom medom, a nju pak svojim smiješkom napajao Mandras, koji se nagnuo na bok ne bi li je promatrao. Pelagija je njegov pogled osjećala poput vreloga milovanja koje je zbunjuje, te se počela zapletati u vlastite noge, a kukovi joj se nekako jače počeli njihati. Zapravo, probleme s nogama imala je zato što je pokušala obuzdati bedra. U kući doktor natjera svećenika da iskapi nekoliko vrčeva vode zaredom, jer to je bio jedini djelotvoran lijek protiv alkoholnoga trovanja koje je ustanovio. Ustanovio je da postaje nedolično kritičan prema svojem pacijentu, jer je u glavi vodio otprilike ovakav unutrašnji monolog: "Svećenik bi svakako trebao biti bolji uzor od ovoga. Sigurno je sramota opiti se tako rano, dok je večer još daleko. Kako taj čovjek moţe očekivati da će sačuvati ugled u ovome kraju kada je pohlepni pijanac? Ne mogu se sjetiti ni jednoga tako lošega svećenika, a sam Bog zna da smo ih imali mnogo..."

Namršteno je negodovao čisteći bljuvotine sa čovjekove halje, te svoju razdraţenost prenio na Pelagijinu kozu koja je ušla u sobu i skočila na stol. "Ţivotinjo jedna glupa", zadere se na nju, a ona ga drsko pogleda svojini uskim očima, kao da ţeli reći: "Ja barem nisam pijana. Samo sam zločesta." Doktor prepusti pacijenta njegovoj omamljenosti i sjedne za radni stol. Kucne olovkom o stol i zapiše: "Godine 1082. zloglasni normanski barun po imenu Robert Guiscard pokušao je osvojiti otok, no krajnjom su mu se odlučnošću oduprle grupe gerilaca. Svijet se riješio njegove omrznute prisutnosti zahvaljujući groznici koja gaje ubila 1085., i jedini trag koji je za sobom ostavio njegovo je ime Fiskardo koje je dodijeljeno mjestu, premda povijest ne tumači kako se G odjednom pretvorilo u F. Još jedan Norman, Bohemund, raz-mećući se poboţnošću netom stečenom na kriţarskome pohodu, opustošio je otok krajnjom i neoprostivom okrutnošću. Podsjetit ćemo čitatelja da su Carigrad najprije opustošili kriţari, a ne Muslimani, što je trebalo rezultirati trajnom skepsom u plemenite ideje. To se očigledno nije dogodilo, jer ljudski rod ništa nije u stanju naučiti od povijesti." Nasloni se i počne frkati brk, a zatim pripali lulu. Primijeti kako Lemoni prolazi ispred prozora i pozove je da uđe. Sićušna djevojčica razrogačeno i ozbiljno sasluša doktorovu molbu da ode po svećenikovu ţenu. On je pogladi po glavi, nazva je svojom "malom koritsi-mou" i smiješeći se promatraše je kako amo-tamo skakuće niz cestu. Pelagija je bila baš tako slatka kad je bila mala, što u njemu izazove nostalgiju. Osjeti suzu u oku, te je smjesta otjera još jednom rečenicom kojom se okomio na Normane. Ponovno se nasloni, no prekine ga dolazak Stamatisa, koji je u ruci drţao šešir i gnječio obod. "Kalis-pera, kyrie Stamatis", reče on. "Kako vam mogu pomoći?" Stamatis zastruţe nogama, zabrinuto pogleda oblu hrpu koju je svećenik činio na podu i reče: "Znate onu... onu stvar u mojem uhu?" "Velika papilama auditorna smetnja?"

"E, baš sam to htio reći, latre. Htio bih znati... moţete li to staviti natrag?" "Staviti natrag, kyrie Stamatis?" "Ma zbog moje ţene, razumijete." "Razumijem", reče doktor i otpuhne smrdljiv oblak iz svoje lule. "Zapravo, ne razumijem. Moţda mi moţeš objasniti." "Kad sam bio gluh na to uho, nisam je čuo. Tamo gdje sjedim uho na koje dobro čujem bilo je okrenuto na drugu stranu, i mogao sam to podnijeti." "Podnijeti što?" "Neprestano prigovaranje. Ma, prije je to bilo kao mrmorenje mora. Sviđalo mi se. Uspavljivalo me. Ali sada je tako glasno i nikako da prestane." Ĉovjek počne dizati i spuštati ramena puput bijesne ţene i oponašati njezin govor: "Nisi ni za što, zašto ne doneseš drva, zašto smo uvijek bez novca, zašto ja sve moram raditi, zašto se nisam udala za pravoga muškarca, kako to da si mi napravio samo kćeri, što se dogodilo sa čovjekom za kojega sam se udala? Sve me to izluđuje." "Jesi li je ikad pokušao izmlatiti?" "Ne, latre. Kad sam je zadnji put lupio, razbila mi je tanjur na glavi. Još uvijek imam oţiljak. Evo ovdje." Starac se nagne naprijed i pokaţe nešto nevidljivo na svojem čelu. "Pa ionako je ne bi smio tući", reče doktor. "Uvijek nađu još subverzivnije načine osvete. Na primjer, presole ti jelo. Savjetujem ti da s njom budeš ljubazan." Stamatis je bio šokiran. Ta metoda bijaše toliko nepojmljiva da je pojmiti nije mogao. "latre...", usprotivi se on, no usfali mu riječi. "Samo ti donesi drva kad ih ona traţi, i cvijet svaki put kad se vratiš iz polja. Kad je hladno, ogrni je šalom, a kad je toplo, donesi joj čašu vode. To je tako jednostavno. Ţene prigovaraju samo onda kad osjećaju da nisu cijenjene. Zamisli daje ona tvoja bolesna majka i tako se prema njoj ophodi." "Znači, nećete mi vratiti, ovaj... gadnu i smradnu slušnu smetnju?"

"Nipošto. Bilo bi to suprotno Hipokratovoj zakletvi. Ne mogu to dopustiti. Uostalom, upravo je Hipokrat rekao da se u krajnjim slučajevima treba koristiti krajnjim sredstvima." Stamatis je djelovao potišteno. "Hipokrat je to rekao? Znači, trebam s njom biti ljubazan?" Doktor očinski kimne glavom, a Stamatis vrati šešir na staro mjesto. "Moj Boţe", reče. Doktor je kroz prozor promatrao starca. Stamatis iziđe na ulicu i počne se udaljivati. Zastane i pogleda ljubičasti cvjetak na nasipu. Sagne se da ga ubere, no onda se naglo uspravi. Provjeri promatra li ga netko. Zategne pojas kao da se sprema za napornu borbu, bijesno pogleda cvijet i okrene se na peti. Počne se lagano udaljivati, no zatim zastane. Poput dječaka u sitnoj kradi, zaleti se natrag, prelomi stabljiku cvijeta, sakrije ga u svoju jaknu, te se lagano udalji, nekako pretjerano nehajan i leţeran. Doktor se nagne kroz prozor i poviče za njim: "Bravo, Stamatise", jednostavno da bi zlobno uţivao u starčevoj zbunjenosti i sramu. 8 Neka čudna mačka LEMONI UTRĈA u dvorište doktora lannisa upravo kad je on prešao prema kapheneionu na doručak. Tamo se namjeravao naći sa svim velikim mangama i pretresti sve svjetske probleme. Jučer je vodio ţestoku raspravu o komunizmu s Kokoliosom, a noću se dosjetio briljantnoga dokaza koji je toliko uporno u sebi uvjeţbavao te nije mogao ni zaspati, što ga je natjeralo da ustane i napiše još jedan mali dio svoje povijesti, kratku dijatribu o obitelji Orsini. Evo njegova govora namijenjena Kokoliosu: "Ĉuješ, ako drţava zaposli svakoga, to, naravno, znači da drţava svakoga plaća. Dakle, svi porezi koji se vraćaju drţavi predstavljaju novac koji je zapravo drţava dala, zar ne? Drţava moţda dobiva tek trećinu onoga što je platila prošli tjedan. To znači da ovaj tjedan moţe sve platiti samo ako tiska još novca. Iz ov0ga proizlazi da u komunističkoj zemlji novac brzo postaje fiktivan, jer drţava nema ništa kao protuvrijednost za taj novac." Zamišljao je sljedeći Kokoliosov odgovor: "E, moj latre, novac koji nedostaje dolazi od dobiti", a on bi na te riječi uzvratio

hitro poput munje: "Ali, Kokolio, drţava moţe ostvariti dobit samo ako robu proda u inozemstvu, a to se moţe ostvariti samo ako su strane zemlje kapitalističke i imaju višak porezne dobiti kojom mogu kupovati stvari. Ili moraš prodavati kapitalističkim poduzećima. Očigledno je, dakle, da komunizam ne moţe preţivjeti bez kapitalizma, što znači da on proturječi samomu sebi, jer bi komunizam trebao predstavljati kraj kapitalizma, a k tome bi trebao biti i internacionalan. Slijedeći moju tezu, kad bi čitav svijet prešao na komunizam, cjelokupno svjetsko gospodarstvo prestalo bi funkcionirati unutar tjedan dana. Što kaţeš na to?" Doktor je upravo uvjeţbavao dramatičnu gestu kojom će zaključiti svoju kićenu govoranciju (vraća lulu među čvrsto stisnute zube), kadli ga Lemoni potegne za rukav i reče: "Dođite, latre, pronašla sam neku čudnu mačku." Spusti pogled na sićušnu djevojčicu, registrira njezin ozbiljni izraz i reče: "Bok, koritsimou. Što si to rekla?" "Neku čudnu mačku." "Da, ali što to s čudnom mačkom?" Djevojčica srdito zakoluta očima i otare prljave ruke o čelo, ostavivši čađav trag. "Pronašla sam neku čudnu mačku." "Kako si ti pametna djevojčica. Zašto to ne kaţeš svojem tati?" "Bolesna je." "Kako bolesna?" "Umorna je. Moţda je boli glava." Doktor je oklijevao. Ĉekala gaje kavica, a skupu je trebao iznijeti konačne dokaze koji pobijaju komunizam. Na trenutak osjeti djetinjasto razočaranje pri pomisli da se odriče njihova divljenja i pljeska. Spusti pogled na zabrinuto lice djevojčice, nasmiješi se s plemenitom rezignacijom i uzme je za ruku. "Pokaţi mi je", reče. "I zapamti da ne volim mačke. Također ništa ne znam o liječenju glavobolje kod mačaka. Osobito onih čudnih." Lemoni ga nestrpljivo povede niz cestu, pri svakome ga koraku salijećući da poţuri. Natjera ga da preskoči niski zid i

provuče se kroz grane masline. "Moţemo li zaobići stabla?" zatraţi on. "Znaš, ja sam viši od tebe." "Ravno je brţe." Dovede ga do komadića obrasloga vrijesom i šipraţjem, spusti se na koljena i počne četveronoške puzati kroz tunel koji je prokrčila neka divlja ţivotinja za vlastite potrebe. "Ne mogu ići tim putem", usprotivi se doktor. "Prevelik sam za njega." Prokrči put svojim štapom i što je bolje mogao koračao je niz straţnji dio povijenoga bilja. S mučninom zamisli Pelagijino nezadovoljstvo kad je zamoli da zakrpa raspore na hlačama i da nešto učini s čvorovima iščupanih niti. Osjećao je kako ga ogrebotine već počinju svrbjeti. "Što si ovdje uopće radila?" upita je. "Traţila puţeve." "Jesi li znala daje djetinjstvo jedino razdoblje našega ţivota kad ludost ne samo što je dopuštena, već se od nas očekuje?" retorički upita doktor. "Da ja počnem puzati za puţevima, strpali bi me u pi-rejsku ludnicu." "Gomile velikih puţeva", primijeti Lemoni. Baš kada je doktor osjetio da ga obuzima srdţba i svladava toplina, stigoše do manje krčevine koju je nekoć davno dijelila ţalosna oronula ograda od bodljikave ţice. Lemoni skoči i potrči do ţice upirući prstom. Doktoru je trebalo vremena da shvati kako treba slijediti smjer njezine ruke, a ne njezina prljavoga prsta (uperena bez veze prema nebu). "Eno je", najavi ona. "Eno čudne mačke i još uvijek je umorna." "Nije umorna, koritsimou, ulovila se u ţicu. Bog zna koliko dugo tu visi." Spusti se na koljena i zabulji se u ţivotinju. Par sitnih i vrlo ţivih crnih očiju trenu u njegovu smjeru s izrazom koji je odavao beskrajan očaj i iscrpljenost. To ga gane, što mu se učini čudnim i nelogičnim. Imala je plosnatu glavu u obliku trokuta, oštru njušku, kitnjast rep. Boja joj je bila tamnokestenjasta, osim vrata i prsa, čija je nijansa pripadala nekoj nedefiniranoj točki između ţutog i ţućkasto-bijelog. Uši su joj bile zaokruţene i široke. Doktor se zagleda u oči: obješenoj ţivotinji očigledno se bliţila smrt. "Nije to mačka", reče on Lemoni. "To je kuna.

Ovdje visi već sto godina. Mislim da bi bilo najbolje da je ubijemo, ionako će uginuti." Lemoni se strahovito naljuti. Na oči joj navru suze, zatopće nogama, poskoči lijevo-desno - ukratko, zabrani doktoru da ubije ţivotinju. Pogladi glavu ţivotinje i stane između nje i čovjeka kojemu je povjerila zadatak daje spasi. "Ne diraj je, Lemoni. Zapamti, kralj Aleksandar umro je od ugriza majmuna." "Nije to majmun." "Moţda ima bjesnilo. Moţda ti prenese tetanus. Samo je nemoj dotaknuti." "I prije sam je pogladila i nije me ugrizla. Umorna je." "Lemoni, ţica joj je probola trbuh i to moţda traje satima. Danima. Nije umorna, ugiba." "Izvodila je akrobacije na ţici", reče ona. "Vidjela sam ja njih. Hodaju po ţici, a zatim se popnu na ono stablo i pojedu jaja iz gnijezda. Vidjela sam ja njih." "Nisam ni znao da ih ovdje ima. Mislio sam da ostaju na stablima u planinama. To je još jedan dokaz." "Ĉega?" "Da djeca primjećuju više toga od nas." Doktor se ponovno spusti na koljena i pregleda kunu. Bila je veoma mlada, pretpostavljao je da je tek prije nekoliko dana otvorila oči. Bila je prelijepa. Odluči daje zbog Lemoni spasi i ubije kad dođe kući. Nitko mu neće biti zahvalan što je spasio ţivotinju koja ubija kokoši i guske, krade jaja, jede bobice iz vrta, a čak prazni i košnice. Djevojčici će reći da je ţivotinjica uginula i moţda joj dati da je zakopa. Pogleda s druge strane i ustanovi da se nije samo nabila na bodlju, već se dvaput uspjela okrenuti oko ţice. Mora da se očajnički borila i vjerojatno je preţivjela strahovite muke. Vrlo oprezno uhvati je iza yrata i zavrti joj tijelo. Objema rukama odozgo je odmota sa ţice, osjećajući kako se Lemonina glava nalazi tik uz njegovu i kako ga pomno promatra. "Oprez", savjetova ga ona. Doktor se lecnu pri pomisli na smrtonosni ugriz od kojega bi mu pjena mogla navrijeti na usta ili ga baciti u krevet s nepomičnom vilicom. Ta on stavlja na kocku vlastiti ţivot

zbog obične štetočine! Što smo sve u stanju zbog djece učiniti! Mora da je lud ili glup, ili i jedno i drugo. Okrene trbuh ţivotinje prema gore i pregleda ranu. Samo su na-bori koţe na slabinama bili ozlijeđeni i nije bilo nikakvih mišićnih ozljeda. Najvjerojatnije se radilo o akutnoj dehidriranosti. Primijeti da je ţenka i da joj je miris sladak poput mošusa. Podsjeti ga na neku ţenu iz doba kada je plovio, miris kojem nikako da prispodobi lice. Pokaţe je Lemoni i reče: "Curica je", na što će ona, dakako: "Kako znaš?" Doktor stavi mladunče u dţep svojega sakoa i odvede Lemoni kući, obećavši joj da će učiniti sve što je u njegovoj moći. Zatim produlji do svojega doma, te naiđe na Mandrasa koji je ţivahno razgovarao s Pelagijom dok je ona pokušavala pomesti dvorište. Ribar ga posramljen pogleda i reče: "O, kalimera, latre. Upravo sam vas došao posjetiti. Kako vas nije bilo, zapričao sam se s Pelagijom, vidite i sami. Muči me rana." Doktor lannis ga skeptično pogleda i osjeti kako u njemu raste val zlovolje. Patnja male ţivotinje očigledno gaje uznemirila. "Sve je u redu s tvojom ranom. Pretpostavljam da ćeš mi reći da te svrbi." Mandras se umiljato nasmiješi i reče: "Baš sam to htio reći, latre. Mora da ste čarobnjak. Kako ste znali?" Doktor lakonski nakrivi usne i odglumi uzdah olakšanja. "Man-drase, ti jako dobro znaš da rane uvijek svrbe pri zacjeljivanju. Također jako dobro znaš da ja jako dobro znam da si došao samo zato da bi očijukao s Pelagijom." "Očijukao?" ponovi mladić, istodobno hineći nevinost i zaprepaštenje. "Da. Očijukati. T#ko se to zove. Jučer si nam donio još jednu ribu, a zatim jedan sat i deset minuta očijukao s Pelagijom. Samo ti nastavi, jer ne mogu tratiti vrijeme na savršeno urednu ranu, nisam doručkovao, a u dţepu imam neku čudnu mačku koju unutra trebam pregledati." Mandras se prisili da prikrije svoju smetenost. Osjeti neuobičajenu hrabrost: "Znači, dopuštate mi da razgovaram s vašom kćeri?"

"Ma samo vi pričajte", reče doktor lannis i nervozno mahne rukama. Okrene se na mjestu i ude u kuću. Mandras pogleda Pelagiju i primijeti: "Tvoj tata je čudan tip." "Moj otac je normalan", uzviknu ona. "Ako itko kaţe nešto protiv, dobit će metlu u lice." Zaigrano mu je gurkala metlu pod nos, a on je ščepa i iščupa je iz njezinih ruku. "Vrati je", reče ona smijući se. "Vratit ću ti je... ako me poljubiš." Doktor lannis oprezno poloţi ţivotinju koja je izdisala na kuhinjski stol i promotri je. Skine jednu čizmu, uhvati je za prednji dio i podigne iznad svoje glave. Lako bi bilo smrskati tako malu i krhku lubanju. Ne bi ni patila. To bi bilo najbolje učiniti. Oklijevao je. Ne moţe je Lemoni vratiti da je zakopa smrskane lubanje. Moţda bi joj trebao zavrnuti vratom. Desnom je rukom podigne, prstima iza vrata, a palcem ispod brade. Palac je samo trebao snaţno gurnuti naprijed. Nekoliko je trenutaka razmišljao o samome činu, natjerao se na djelovanje i osjetio kako mu se palac pomiče. Kuna ne samo što je bila vrlo zgodna već slatka i neizmjerno patetična. Nije takoreći ni počela ţivjeti. Vrati je na stol i ode po bocu alkohola. Paţljivo opere ranu i zašije je jednim jedinim šavom. Pozove Pelagiju. Ona uđe, uvjerena da je otac vidio kako se ljubi s Mandrasom. Pripremala je čvrstu obranu, lice joj se zacrvenjelo i mislila je da će eksplodirati. Na njezino golemo iznenađenje, otac je i ne pogleda. "Je li se danas neki miš ulovio u mišolovku?" htio je znati. "Dva, papakis." "E, pa onda ih iskopaj tamo gdje si ih već bacila i samelji ih." "Da ih sameljem?" "Da. Samelji ih. I donesi mi slame." Zbunjena, no s osjećajem olakšanja, Pelagija hitro iziđe. Man-drasu, koji je nogom nervozno udarao po kamenju oko masline, dobaci: "Sve je u redu, samo ţeli da mu sameljem nekoliko miševa i donesem slame." "Kriste, jesam li ti rekao da je čudan!"

Ona se nasmija: "To znači da ima neki novi projekt. U biti uopće nije lud. Ako ţeliš, odi po malo slame." "Hvala", reče on. "Oboţavam traţiti slamu." Ona se lukavo nasmiješi: "Mogao bi dobiti nešto zauzvrat." "Za jedan poljubac", reče on, "polizat ću svinjac tako da se sav sjaji." "Pa ne misliš valjda da ću te poljubiti nakon što izliţeš svinjac!" "Ja bih tebe poljubio čak i kad bi polizala mulj s dna mojega čamca." "Vjerujem ti. Stoput si luđi od mojega oca." Unutra doktor napuni kapaljku za oči kozjim mlijekom i počne je prazniti u kunino grlo. Kao liječnik, silno se obradovao kad se ţivotinjica na kraju pomokrila po njegovim hlačama. Znači, bubrezi uredno funkcioniraju. "Ubit ću je kad se vratim iz kapheneiona", objasni on, gladeći prstom gustu smeđu dlaku na čelu. Pola sata poslije njegova pacijentica čvrsto je spavala na slamnatom leţaju, a Pelagija je u dvorištu reckala miša. Zbog nerazjašnji-vih razloga, Mandras se smjestio visoko na grani masline. Doktor lannis prohuja kraj njih na putu za kapheneion, u sebi još jednom ponavljajući svoju pogubnu kritiku komunističkoga gospodarstva i zamišljajući zbunjeni izraz koji će se uskoro pojaviti na Kokoliosovu licu. Pelagija potrča za ocem, dostigne ga i potegne za rukav baš kao što je to prije učinila Lemoni. "Papakis", reče ona. "Zar ne vidiš da izlaziš sa samo jednom čizmom na nogama?" 9 5. kolovoza 1940. NA PUTU PREMA kapheneionu, doktor lannis sretne Lemoni, koja je štapom kopala nos mršavoga prugastog psa. Ţivotinja je poskakivala i bjesomučno lajala, pokušavajući ščepati drvce, a ne odveć bistar mozak dodatno je zamaglio problem čije je rješenje, izgleda, odlučio riješiti još bješnjim lajanjem: je li to samo igra ili prava prav-cata provokacija? Sjedne, zabaci glavu unatrag, te počne zavijati poput vuka. "On pjeva, on pjeva", radosno će Lemoni i pridruţi mu se: "A-aa-aaa, a-aa-aaa."

Doktor prstima začepi uši i prigovori. "Koritsimou, prestani! Ovaj čas da si prestala. Ionako je dan pretopao, a od buke se još više znojim. I nemoj to činiti psu, jer će te ugristi." "Neće. On grize samo štapove." Doktor pruţi ruku da pogladi psa po glavi i prisjeti se kako je jednom zašio posjekotinu na njegovoj šapi. Sav se strese kad se sjeti kako je izvadio nekoliko komadića razbijenoga stakla. Znao je da ga svi smatraju čudakom zbog potrebe da liječi sve i svakoga. Štoviše, i sam je to smatrao neobičnim. No, također je znao daje svakom čovjeku potrebna opsesija ne bi li uţivao u ţivotu, pa utoliko bolje što je njegova opsesija konstruktivna. Pogledajte samo Hitlera, Me-taxasa ili Mussolinija, te megalomane. Pogledajte Kokoliosa, opsjednutoga preraspodjelom tuđega bogatstva, oca Arsenija, roba vlastitoga apetita, ili Mandrasa, koji se toliko zaljubio u njegovu kćer te je skakutao po maslini, oponašajući majmuna ne bi li tako usrećio Pelagiju. Sav se strese kad se sjeti majmuna na lancu kojega je vidio na nekom stablu u Španjolskoj: masturbirao je, a onda pojeo plodove svojega rada. O, Boţe, kad bi Mandras to napravio! "Ne smiješ ga gladiti", reče Lemoni, sva sretna što joj se pruţila prilika da prekine njegovo snatrenje i razmeće se svojim znanjem pred odraslom osobom. "Ima buhe." Naglo povuče ruku, a pas se sakrije iza njega ne bi li izbjegao djevojčicu sa štapom. "Jesi li izabrala ime za kunu?" upita. "Psipsina", objavi ona. "Zove se Psipsina." "Ne moţe se tako zvati, pa nije mačka." "Nisam ni ja limun, a zovem se Lemoni." "Prisustvovao sam tvojem rođenju", reče joj doktor. "Nismo znali jesi li dijete ili limun, pa sam te gotovo odnio u kuhinju i istisnuo sav sok iz tebe." Lemonino lice nepovjerljivo se iskrivi, a pas iznenada šmugne doktoru između nogu, uzme štap iz njezine ruke, te s njim otrči do hrpe smeća i počne ga trgati u komadiće. "Pametan pas", prokomentira doktor i ostavi djevojčicu da zaprepašteno bulji u svoju praznu ruku. Ušavši u kapheneion, ustanovi da je ispunjen uobičajenim man-gasima: bio je tu Kokolios sa svojim prebujnim muţevnim brkom; Stamatis, koji je pobjegao od optuţujućih

pogleda i prigovora svoje ţene; otac Arsenije, sferičan i znojan. Doktor uzme svoju sićušnu šalicu zrnate kave i čašu vode, te, kao i uvijek, sjedne pokraj Koko-liosa. Potegne dugačak gutljaj vode, te, kao i uvijek, ponovi Pinda-rove riječi: "Voda je najbolja." Kokolios povuče dobar dim iz nargile, otpuhne oblak dima i upita: "latre, ako se ne varam, ti si plovio. Je li istina da je grčka voda boljega okusa od vode u drugim zemljama?" "Zasigurno. A kefalonska voda boljega je okusa od bilo koje druge vode u Grčkoj. Također imamo najbolje vino, najbolju svjetlost i najbolje pomorce." "Nakon revolucije imat ćemo i najbolji ţivot", objasni Kokolios s namjerom da isprovocira skup. Uperi prst u portret kralja Georgio-sa na zidu, te nadoda: "A policijsku fotografiju ove budale zamijenit će Lenjinova fotografija." "Hulja", tiho će Stamatis. Nakon vađenja zrna graška iz uha, nije bio samo na udaru bračnih svađa, već i Kokoliosova nečuvenog ne-domoljubnog antimonarhizma. Gornjim dijelom ruke Stamatis udari o dlan ne bi li izrazio koliko je Kokolios glup, te nadoda: "Pu-tanas yie." Kokolios se opasno nasmiješi i reče: "Kurvin sin, ha? Ma jedi govna!" "Ai gamisou. Theh gamiesei." Doktor plane kad ču te uvrede i psovke. Udari čašom o stol. "Paidia, paidia, e sad je dosta. Svakoga jutra iste neugodnosti. Oduvijek sam venizelist. Nisam monarhist, nisam komunist. Ne slaţem se ni s jednim ni drugim, ali ja liječim Stamatisa od gluhoće i spaljujem Kokoliosove bradavice. Tako bi to trebalo biti. Trebali bismo više drţati do ljudi nego do ideja. U protivnome ćemo se početi međusobno klati. Jesam li u pravu?" "Nema omleta ako prethodno ne razbiješ jaja", citirat će Kokolios i vaţno pogledati Stamatisa. "Ne volim tvoj omlet", reče Stamatis. "Od pokvarenih je jaja, ima odvratan okus i od njega mi se sere." "Revolucija će ti začepiti guzicu", odvrati Kokolios i nastavi: "Svakomu pravedan dio one mizerije koju posjedujemo,

sredstva za proizvodnju u rukama proizvođača, svima jednaka radna obveza." "Radiš onoliko koliko ti je potrebno", prokomentira otac Arsenije svojim sporim basom. "Vi, Patir, uopće ne radite. Svakim danom ste sve deblji. Sve dobivate badava. Vi ste parazit." Arsenije obriše svoje bucmaste ruke o crnu halju. Doktor će: "Neki su paraziti prijeko potrebni. Postoje nametničke bakterije u crijevu koje pospješuju probavu. Nisam vjernik, ja sam materijalist, no čak je i meni jasno da su svećenici neka vrsta bakterija koje pomaţu ljudima da im ţivot bude probavljiv. Otac Arsenije učinio je mnogo toga korisnoga za one kojima je potrebna utjeha, član je svake obitelji i obitelj onima koji su sami." "Hvala vam, latre", reče svećenik. "Ni sanjao nisam da će me hvaliti takav bezboţnik. Nikada vas nisam vidio u crkvi." "Empedoklo je rekao da je Bog krug čije se središte nalazi svagdje, a obodnica nigdje. Ako je to točno, ne trebam ići u crkvu. I ne trebam vjerovati u isto što i vi da bih vidio kako imate neku svrhu. A sada dajte da pušimo i u miru popijemo kavu. Ako se ovdje ne moţemo prestati svađati, ubuduće ću početi doručkovati kod kuće." "Doktor uistinu namjerava postati heretik, no slaţem se da naš svećenik odlično tješi udovice", reče Kokolios i naceri se. "Mogu li se posluţiti vašim duhanom? Ponestalo mi ga je." "Kokolio', s obzirom na to da tvrdiš kako svako vlasništvo predstavlja krađu, proizlazi da bi svakomu trebao dati pravedan dio one male količine koja ti je preostala. Dodaj mi svoju limenku i ja ću ga umjesto tebe dokrajčiti. Mi smo za pravicu. Budi dobar komunist. Ili moţda samo drugi ljudi u utopiji trebaju dijeliti svoje vlasništvo?" "latre, nakon revolucije bit će dovoljno za sve nas. U međuvremenu, dodajte mi svoju vrećicu, a ja ću vam drugom prilikom uzvratiti uslugu." Doktor doda svoj duhan i Kokolios zadovoljno napuni nargilu. "Kakve su vijesti o ratu?" Doktor zafrče vrh svojega brka i reče: "Njemačka osvaja sve ţivo, Talijani se prave ludi, Francuzi su pobjegli, Belgijance

su pregazili dok su gledali na drugu stranu, Poljaci konjicom jurišaju na tenkove, Amerikanci igraju bejzbol, Britanci piju čaj i namještaju si monokle, Rusi ni prstom da mrdnu osim kad jednoglasno izglasaju da će učiniti ono što im je naređeno. Hvala Bogu da nismo u to ušli. A da upalimo radio?" Uključiše veliki britanski radio u kutu kapheneiona, njegove elektronike zasjaše kroz mjedenu mreţu, a zviţdanje, pucketanje i pištanje smanjiše na minimum oštroumnim ugađanjem gumba i aparata. Društvo se spremi na slušanje novosti iz Atene. Očekivali su vijesti o posljednjoj paradi Nacionalne udruge mladeţi pred premijerom Metaxasom, moţda ponešto o Kralju ili o najnovijim nacističkim uspjesima. Jedna vijest odnosila se na Churchillov novosklopljeni savez s pokretom za oslobađanje Francuske, druga na albansku pobunu protiv talijanskoga okupatora, treća na aneksiju Luksemburga i Al-sace-Lorrainea. Uto se na vratima kapheneiona pojavi Pelagija i stade uţurbano signalizirati svojem ocu, sva posramljena jer je dobro znala da je prisutnost ţene na takvome mjestu veće svetogrđe od pljuvanja po svečevu grobu. Doktor lannis tutne lulu u dţep, uzdahne i nevoljko ode do vrata. "što je, kori, što se dogodilo?" "Papakis, radi se o Mandrasu. Pao je s masline, i to na lonac, komadići su mu se zabili u... u donji dio leđa." "U straţnjicu? Što je radio na stablu? Opet se producirao? Imitirao majmuna? Taj momak je lud." Pelagija istodobno osjeti razočaranje i čudnovato olakšanje kad joj otac zabrani da uđe u kuhinju dok on vadi komade i komadiće terakote iz glatke i mišićave straţnjice njezina prosca. Stajala je vani, leđima okrenuta vratima, i sa suosjećanjem se stresla pri svakom Mandrasovu urliku. Unutra doktor naredi ribaru da spusti hlače do koljena i legne potrbuške, a zatim pomisli kako je ljubav slijepa. Kako se Pelagija mogla zaljubiti u tog slatkog balavca sklonog nezgodama? Prisjeti se na koje se sve načine producirao pred svojom ţenom prije zaruka: popeo se na njezin krov, podigao

crijep i ispričao joj sve viceve kojih se mogao sjetiti; noću na njezin dovratak pričvrstio "anonimne" stihove koji potanko opisuju njezine draţi; baš kao i Mandras, strahovito se trudio da osvoji njezina oca. "Ti si idiot", reče svojem pacijentu. "Znam", na to će Mandras i lecnu se od boli, jer je doktor izvukao još jedan komadić. "Najprije te slučajno pogode, a onda padneš sa stabla." "U Ateni sam gledao film o Tarzanu", objasni Mandras. "Pokušao sam Pelagiji objasniti o čemu se radi. Joj! Doktore, molim vas, budite oprezni." "Aha, ţrtva kulture. Blesavi klinac." "Da, latre." "Prestani s tim ljubaznostima. Znam na što smjeraš. Hoćeš li je napokon zaprositi? Upozoravam te: ne dam joj miraz." "Nema miraza?" "To te čudi? Je li to za tvoju obitelj previše neobično? Nitko se neće oţeniti mojom kćeri zato što očekuje novac. Pelagija zasluţuje više od toga." "Ali, latre, ne radi se o novcu." "Drago mi je. Ţeliš li moj blagoslov?" "Ne još, latre." Doktor popravi svoje naočale: "Dobro je biti na oprezu. Previše si razigran, imaš previše kefi da bi bio dobar muţ." "Da, latre. Svi kaţu da će biti rata, a ja naprosto ne ţelim za sobom ostaviti udovicu. Znate kako se svi odnose prema udovicama." "Postanu kurve", reče doktor. Mandras osta zaprepašten. "Tako mi Boga, Pelagija se nikada ne bi toliko srozala..." Doktor pobriše nekoliko kapi krvi i pokuša se sjetiti jesu li njegovi guzovi ikada bili tako krasni. "Ne zazivaj Boga uzalud. Neke stvari ne ovise o njemu." "Da, latre." "Dosta je tih ljubaznosti. Očekujem da ćeš se oduţiti za lonac koji si tako izdašno porazbacao po svojem tijelu." "Moţe li riba, latre? Mogao bih vam donijeti vedricu girica." Doktor se vratio u kapheneion tek nakon šest sati. Naime, nakon operacije, morao je još uvjeriti svoju kćer da je Mandras zaradio tek modricu i nekoliko neizbrisivih točki od

terakote na straţnjici, pomoći joj da ulovi njezinu kozu koja se na neobjašnjiv način uspjela popeti na krov susjedove staje, nahraniti Psipsinu mljevenim miševima te, što je najvaţnije, uteći nesnosnoj vrelini kolovoza. Otišao je na siestu, a probudili su ga večernji koncert zrikavaca i lastavica te seljaci koji su se počeli skupljati da proslave blagdan Uznesenja Djevice Marije. Krene na svoj peripato, večernju šetnju koju bi redovito prekinuo svrativši u kapheneion, te je zatim nastavio u nadi da će Pelagija zgotoviti jelo kad se vrati. Nadao se da će pripraviti za ovo doba godine neuobičajen kokoretsi, jer je na stolu gdje je prethodno obavio operaciju vidio jetrice i iznutrice. Padne mu na pamet da bi poneka kap Mandrasove krvi mogla završiti u jelu, te se onako besposleno upita čini li ih to ljudoţderima. A to potakne dilemu bi li muslimani pričest smatrali antropofagnom. Ĉim je ušao u kapheneion, znao je da nešto nije u redu. Radio je emitirao svečanu vojnu glazbu, a dečki su sjedili u tišini koja je djelovala turobno i zlokobno, zabrinuto steţući u ruci svoje čaše. Na Stamatisovu i Kokoliosovu licu doktor lannis sa zaprepaštenjem primijeti svjetlucav trag suza što su im se kotrljale niz lice. Na njegovo iznenađenje, vani prdmaršira otac Arsenije, ruke podignute kao u proroka, a svećenička mu je brada stršala naprijed, te počne vikati: "Svetogrđe, svetogrđe, plačite, brodovi taršiški, jer gle, poslat ću na Babilon i na kolovođe onih koji se digoše protiv mene razorit vjetar. Plačite, Rabbah kćeri, odjenite pokajničku kostrijet! Kuku meni!" "Što se događa?" upita on. "Svinje, potopili su našu Elli", Kokolios će. "I torpedirali molove na Tinosu." "Što si rekao?" "Elli. Bojni brod. Talijani su je torpedirali kod Tinosa baš kad su svi hodočasnici krenuli prema crkvi da vide čuda." "Ta nije valjda ikona bila na brodu? Što se događa? Zbog čega? Što je s ikonom?"

"Ne znamo, ne znamo", reče Stamatis. "Da sam barem i dalje gluh, ne bih to čuo. Nitko ne zna koliko je ljudi poginulo, ne znam što je s ikonom. Samo znam da su nas Talijani napali, ne znam zašto. Bezboţnici, na blagdan Velike Gospe!" "Kakav zločin, svi ti bolesni hodočasnici... Što će Metaxas poduzeti?" Kokolios slegne ramenima: "Talijani kaţu da to nisu učinili, no pronašli su komade talijanskoga torpeda. Zar oni misle da mi nemamo muda? Svinje okrivljuju Britance, a nitko nije vidio podmornicu. Nitko ne zna što će se dogoditi." Doktor pokrije lice rukama i osjeti kako se bori sa suzama. Spo-padne ga silna i jalova srdţba maloga čovjeka zavezanih ruku i usta, prisiljenoga gledati kako mu siluju i sakate ţenu. Nije zastao i razmislio zbog čega bi njega i Kokoliosa uopće trebao spopasti uţas zbog oskvrnjivanja ikone na blagdan ta jedan je bio komunist, a drugi ateist. Nije zastao i razmislio je li rat neizbjeţan. Ništa tu nije bilo upitno. Kokolios i Stamatis ustadoše i zajedno iziđoše na njegove riječi: "Dečki, ajmo svi u crkvu. To je pitanje solidarnosti." 10 L'omosessuaie (3) KRIVAC ŢELI SAMO razumijevanje: ako te shvate, čini ti se da ti je oprošteno. U svojim si očima moţda neduţan, no dovoljno je da znaš kako te drugi smatraju krivim i osjetit ćeš potrebu da sve objasniš. No, u mojem slučaju, nitko ne zna da sam kriv, ali ipak mi je potrebno razumijevanje. Odabrali su me za misiju jer sam krupan muškarac, jer me prati glas izdrţljivoga čovjeka, jer sam relativno inteligentan (Francesco je običavao reći da u vojsci "inteligentan" znači "obično ništa ne zajebati"), i jer sam bio "dobar vojnik", što znači da sam među svojim ljudima odrţavao red, ulaštio čizme kad nisu bile previše mokre, te poznavao gotovo sve akronime od kojih naši vojni dokumenti obično postaju nerazumljive šifre. Glasnik na motoru dostavio mi je naređenje da se javim pukovniku Rivolti zajedno s još jednim pouzdanim čovjekom. Dakako, odabrao sam Francesca - mislim da sam već objasnio kako sam svoj porok namjeravao upotrijebiti kao sredstvo koje će mi omogućiti da postanem dobar vojnik. Uz

njega mi se činilo da mogu sve. Kako nismo bili u ratu, nije mi palo na pamet da ću ga dovesti u opasnost ako ga povedem sa sobom, a pojma nisam imao da će mi se uskoro pruţiti prilika da mu dokaţem koliki sam junak. Naređenje je lako primiti, ali teško izvršiti. U to doba imali smo samo dvadeset četiri kamiona na deset tisuća vojnika. Do pukovnika Rivolte trebalo je prevaliti više od dvadeset kilometara. Da bismo stigli do njega, prvih 8 kilometara trebali smo pretrčati, sljedećih 8 jahali smo na mulama, te naposljetku stopirali tenk koji je išao na popravak, a radio mu je samo rikverc, i tako prešli posljednji dio puta. Napredovali smo vozeći se unatrag, što je odličan moto cijele kampanje koja će uskoro uslijediti. Rivolta je bio čovjek pozamašna obujma koji je očigledno napredovao u vojničkoj hijerarhiji zahvaljujući poznanstvima. Sklepao je mnoštvo pomodnih slogana, poput: "U jednoj ruci knjiga, u drugoj puška", a krasilo ga je savršeno junaštvo zapovjednika sa stoţerom smještenim trideset kilometara od svojih postrojbi, u napuštenoj vili kako bi njezino travicom obraslo dvorište koristio za prijeme. Nas Alpine prati loš glas zbog tučnjava s crnokošuljašima, pa sam moţda baš zato odabran za misiju. Kad bih poginuo, to i ne bi bilo jako vaţno, jer ne bih automatski bio promaknut. Svi oni koji se pitaju zašto su naši vojnici bili tako neučinkoviti u odnosu na svoje očeve u ratu 1914. trebaju znati kako na temelju zasluga nismo mogli postati visoki časnici; to se postizalo uvlačenjem u guzicu. Rivolta bijaše nizak, debeo, opterećen dosadom i nositelj nekoliko odlikovanja iz abesinijske kampanje, premda je svatko znao da se sa svojim ljudima nikamo nije ni pomaknuo i da apsolutno ništa nije učinio. No, to ga nije spriječilo da kući odašalje grozna izvješća o uspješnim operacijama. Bijahu to nevjerojatna i krajnje maštovita literarna djela, te bi vojnici obično kazivali kako je svoje medalje dobio za knjiţevne podvige. Jezik mu je također neprestano radio i bio je gotovo potpuno smeđ.

Kad smo umarširali u tu sjajnu prostoriju s visokim stropom i salutirali, Rivolta uzvrati rimskim pozdravom. Obama nam padne na pamet da moţda imitira Ducea, pa Francesco zahihoće. Rivolta ga bijesno pogleda i najvjerojatnije u sebi odluči staviti ga na deţurstvo za čišćenje zahoda. "Gospodo", dramatično će Rivolta. "Nadam se da se mogu pouzdati u vašu hrabrost i u potpunu diskreciju." Francesco podigne jednu obrvu i postrance me pogleda. Rekoh: "Da, gospodine. Apsolutno, gospodine", dok Francesco jezikom napravi jednoznačnu gestu koja nasreću nije registrirana. Rivolta nam rukom dade znak da priđemo karti raširenoj na velikom i fino poliranom antiknom stolu i nagne se na nj. Debelim prstom upre u točku u udolini pokraj one u kojoj smo noćili pod vedrim nebom i reče: "Sutra ujutro u 2 sata pod zaštitom noći otići ćete na ovu točku..." "Oprostite, gospodine", prekine ga Francesco. "To je grčki teritorij." "Znam, znam, nisam blesav. To sada nije vaţno. Tamo nema Grka pa neće ni znati." Francesco ponovno podigne obrve, a pukovnik će sarkastično: "Pretpostavljam da ste čuli za djelovanje iz nuţde." "Dakle, u ratu smo?" upita Francesco, a pukovnik u sebi najvjerojatnije odluči udvostručiti duţnost čišćenja zahoda. Miš Mario u tom trenu iskoristi priliku da izviri iz Francescova dţepa na prsima, te ga je ovaj trebao gurnuti natrag prije nego što ga Rivolta ugleda. To moga prijatelja učini još bezobraznijim, te se idiotski smiješio dok je pukovnik nastavio: "Tamo je promatračnica, drveni toranj, preuzela ga je skupina lokalnih hajduka koji su ubili čuvare i uzeli njihove odore. Izgledaju kao da su naši, ali nisu." Zastane ne bi li nam dao vremena da shvatimo taj podatak, a onda nastavi: "Vaš je zadatak da osvojite taj toranj. Naoruţanje i opremu dobit ćete od našeg ovdašnjeg intendanta, koji za vas ima specijalni materijal. Ima li pitanja?"

"Gospodine, u toj dolini imamo dvije čete", rekoh. "Zašto to oni ne mogu učiniti?" Francesco se umiješa u razgovor: "Ako su obični hajduci, onda je to posao za karabinjere, zar ne?" Pukovnik se sav zajapuri od srdţbe i upita: "Znači li to da ispitujete valjanost mojih naređenja?" Hitro poput strijele Francesco odvrati: "Gospodine, pitali ste ima li pitanja." "Operativnih, a ne taktičkih. Dosta mi je vaše drskosti. Upozoravani vas na to da pokaţete duţno poštovanje tamo gdje to dolikuje." "Tamo gdje to dolikuje", ponovi Francesco i odlučno kimne, čime zasluţi još jedan prijekor. "Sretno, momci. Kad bih barem mogao s vama", reče pukovnik. Sotto voće, no meni sasvim razgovijetno, Francesco promrmlja: "Mogu si misliti, govno jedno." Rivolta nas otpravi s obećanjem da ćemo za uspješno izvršen zadatak biti odlikovani i debelim paketom naređenja u kojem su se također nalazile karte, precizan redoslijed i fotografija Mussolinijeva profila iz donjega rakursa, koja je naglašavala njegovu izbečenu bradu. Mislim da su nas njome htjeli ohrabriti i podići nam moral. Pred vilom smo sjeli na zid i prelistali papire. "To je neki muteţ", reče Francesco. "Sto misliš, o čemu se zapravo radi?" Zagledah se u njegove prekrasne tamne oči i rekoh: "Baš me briga. To su obična naređenja, i moţe se pretpostaviti da netko zna o čemu se tu radi." "Previše ti pretpostavljaš", reče. "Mislim da to nije samo muteţ, nego neka prljava igra." Izvadi svog ljubimca iz dţepa i reče mu: "Mario, ne sviđa mi se što su te u ovo uvukli." Nemalo smo se iznenadili kad se materijal koji smo dobili od intendanta sastojao od britanskih vojnih uniformi i grčkoga oruţja. Ĉitava priča djelovala je besmisleno. Nije bilo nikakvih uputa za korištenje lakog mitraljeza tipa Hotchkiss. Sami smo se nekako snašli, no poslije smo došli do zaključka da se to od nas moţda nije očekivalo. Francesca i mene na najčudniji mogući način spasilo je vrijeme. Unaprijed smo se dobro spremili i otpuzali s naših poloţaja u deset sati navečer. Nakon prelaska granice, obukli

smo po uputama svoje britanske uniforme, a zatim se preko kosine nasipa dočepali sljedeće doline. U tom trenutku Francesca i mene počeli su mučiti proturječni osjećaji. Mislim da osoba koja nikada nije vidjela sukob ne moţe istinski shvatiti kakve se misli roje u glavi vojnika tijekom borbe, no pokušat ću objasniti. U našem slučaju, obojica smo se ponosili što su nas izabrali za vaţnu vojnu misiju. Osjećali smo da smo od posebnoga značenja. No, nijedan od nas nije imao nikakvo slično iskustvo, pa smo se strahovito bojali, ne samo fizičke opasnosti, već i goleme odgovornosti i mogućnosti da zabrljamo. Neprestano smo smišljali glupave šale ne bismo li prikrili strah. Vojnik se također uvijek boji da zapovjednici znaju više od njega i da on ne zna što se zapravo događa. Zna da gaje zapovjedništvo u stanju ţrtvovati zbog viših ciljeva a da ga o tome ne obavijesti, pa zato gaji prezir i sumnju prema vlasti. Što još više povećava njegov strah. Zbog te se neizvjesnosti u ishod postaje praznovjeran, pa se neprestano kriţa, ljubi svoj talisman, ili dozu s cigaretama stavlja u dţep na prsima da ga zaštiti od metaka. Francesco i ja tako smo se uvjerili da nikada ne smijemo upotrijebiti riječ "certamente". Ni jednom je nismo izgovorili na toj misiji, ni tijekom rata koji će uslijediti. Francesco kao da nije mogao a da se neprestano ne povjerava svojem mišu. Njihao bi ga u rukama i pričao mu besmislice dok bismo mi ostali pušili cigaretu za cigaretom, koračali gore-dolje, buljili u fotografije svojih voljenih koje su već imale magareće uši, ili svakih pet minuta jurili u WC. Upoznali smo strahovito uzbuđenje koje slijedi nakon napetoga iščekivanja što katkad, nakon početka vojne akcije, poprima oblik suludoga mazohizma. Vojnici se u nekim slučajevima ne mogu kriviti zbog njihovih zvjerstava. Iz iskustva vam mogu reći da su ona prirodna posljedica stravičnoga olakšanja koje nastupa kada znaš da više ne moraš misliti. Zvjerstva katkad predstavljaju tek osvetu mučenika. To najbolje opisuje riječ katarza. Grčka riječ.

Leţeći u grmlju pred tim noćnim tornjem, osjećao sam pokraj sebe Francesca i znao da je Fedro bio u pravu jer je vjerovao da je ljubavnik hrabriji u blizini voljene osobe. Ţelio sam zaštititi Francesca i dokazati mu da sam muškarac. Otkrio sam da ga još više volim zbog spoznaje da bismo zbog metka jedan drugoga uskoro mogli izgubiti. Bijaše to baš prije ponoći, sove su kreštale, a u udaljenosti sam čuo blag zvuk kozjega zvonca. Bijaše strahovito hladno, sa sjevera se digao leden vjetar. Imali smo za nj niz naziva, no najprikladniji je moţda bio "smrzojajac". U ponoć Francesco pogleda na svoj sat i reče: "Ne mogu dugo ovako. Prsti mi otpadaju, noge su mi hladne kao led, siguran sam da će kiša. Za Boga miloga, daj da to obavimo." "Ne moţemo", rekoh. "Imamo naređenje da ne smijemo krenuti u napad prije dva sata." "Ma daj, Carlo, kakve to veze ima? Obavimo to da se moţemo vratiti kući. Mario i ja smo pošizili." "Tebi je kuća u Genovi. Tamo ne moţeš. Ĉuj, radi se o disciplini." Nisam ga uspio uvjeriti, jer sam se u biti slagao s Francescom i nisam ţelio umrijeti izlaţući se hladnoći u toj vukojebini samo zato što smo zbog učinkovitosti i entuzijazma stigli prerano. Po naređenju, hajduke smo trebali napasti strojnicom, no u noći i na temperaturi opasnoj za ţivot ta se ideja više nije činila tako dobrom. Bila je ledena na dodir, a, uostalom, nismo ni znali moţemo li se njome koristiti u mraku. Odlučili smo još se više pribliţiti pro-matračnici. Unutra su imali svjetiljku i bili smo zatečeni kad smo ugledali barem deset muškaraca. Očekivali smo ih najviše tri. Također smo na vanjskim prečkama ograde ugledali četiri visoko postavljene strojnice. Francesco će šapatom: "Zašto su poslali samo nas dvojicu? Ako počnemo pucati, gotovi smo. Kaţem ti da su to sumnjiva posla. Otkad hajduci imaju strojnice?" Iz tornja je dopirala pjesma i činilo se da su malo pripiti. To me ohrabrilo da otpuţem naprijed i izbliza izvidim situaciju, ne obrativši pritom paţnju na češere bora koji su mi izgrebli

ruke i na sitno oštro kamenje koje kao da me do kostiju rezalo. Otkrio sam hrpu triješća za potpaljivanje i bačvu petroleja pod tornjem, na sigurnome od kiše. Sve promatračnice imale su peći na drva i petrolejke, a zalihe su se, dakako, čuvale ispod njih. Francesco i ja ne samo što smo napad započeli dva sata ranije -učinili smo to izlivši bačvu i zapalivši je. Toranj se zapalio poput buktinje, a mi smo ga izrešetali mecima gotovo ravno odozdo. Pucali smo i pucali sve dok nismo ispraznili čitav šarţer. Ako je i bilo vrisaka, nismo ih čuli. Bili smo svjesni jedino oruţja koje se trzalo, svojih čvrsto stisnutih zubi i uţasavajućega ludila očajničke akcije. Kad smo ispraznili šarţer, uslijedila je sablasna tišina. Pogledali smo se i nasmiješili. Francescov osmijeh bio je slabašan i tuţan, a pretpostavljam da je i moj bio takav. Bilo je to naše prvo zvjerstvo. Nismo osjećali ni tračak trijumfa. Osjećali smo se iscrpljenima i okaljanima. Francesco se spotakne o tijelo kapetana Roatte iz Bersagliera, koje se prevrnulo preko ograde tornja, i slomi vrat. Tijelo je leţalo svijeno i ispruţenih udova, kao da u njemu nikad nije bilo ţivota. Francesco je pronašao naređenje po kojemu je kapetan s devetero ljudi trebao otići u toranj u očekivanju napada grčke armije koji je obavještajna sluţba očekivala u 2 sata ujutro. Fancesco sjedne pokraj mene i toga tijela i podigne pogled prema zvijezdama. "To uopće nisu britanske uniforme", reče on konačno. "Grčke uniforme iste su kao i britanske, zar ne?" I ja se zagledah u zvijezde. "Trebali smo poginuti. Zato su nam rekli da odemo bez identifikacijskih pločica. Mi smo Grci koji su napali talijansku vojsku i trebali bismo biti mrtvi. Zato su poslali samo nas dvojicu, da budu sigurni da ne moţemo pobijediti. Francesco polagano ustane. Podigne ruke tek djelomično iskazujući svoju bol, a zatim ih malaksalo spusti. Reče s gorčinom: "Ĉini se da neki glupi skot ţeli isprovocirati mali rat protiv Grka." 11

Pelagija i Mandras PELAGIJA (SJEDI u zahodu nakon doručka): Baš zgodno što su ostavili procjep iznad vrata. Satima bih ovdje mogla sjediti i promatrati kako se oko vrha planine skupljaju oblaci. Odakle samo dolaze? Znam daje to vodena para, no čini se da nastaju ni iz čega, tako iznenadno. Kao da svaka kaplja ima tajnu koju ţeli priopćiti svojoj braći, pa se dignu iz mora, skupe se i odnese ih povjetarac, a oblaci mijenjaju oblik dok kaplje ţure jedna drugoj i šaptom se povjeravaju. Kaţu: "Evo vidim Pelagiju, sjedi u zahodu i pojma nema da o njojj)ričamo." Kaţu: "Vidjela sam kako se Pelagija i Mandras ljube. što će se iz toga izroditi? Kad bi ona to znala, pocrvenjela bi od stida." I te kako se stidim. Baš sam glupa. Zašto oblaci putuju sporije od vjetra koji ih nosi? I zašto katkad vjetar puše u jednome smjeru, a oblaci putuju u drugome? Je li papakis u pravu kada veli da postoji nekoliko slojeva vjetra, ili oblaci mogu putovati njemu nasuprot? Moram izrezati još krpa, imam bolove u trbuhu i u leđima, a i vrijeme je. Jučer sam vidjela mlađ, znači svaki ću čas. Teta kaţe daje jedina dobra stvar u trudnoći to što ne treba voditi računa o krvarenju. Jadna mala Chrvsoula, jadna curica, kako joj se grozna stvar desila. Papas se vratio kasno u noć, sav shrvan od bijesa i boli, samo zato što je Chrvsoula navršila četrnaest godina, a nitko joj nije rekao da će jednoga dana prokrvariti, a ona se tako uţas-nula, mislila je da je dobila nekakvu gnusnu tajnu bolest, nikomu ništa nije htjela reći i progutala je otrov za štakore. Papas se toliko razljutio daje Chrvsoulinu majku zgrabio za vrat i pretresao je kao kad pas strese zeca, a Chrvsoulin otac upravo je kao i obično izišao s društvom i vratio se kući pijan kao da se ništa nije zbilo, ispod Chrysoulina kreveta bila je hrpa papira debela poput Biblije puna njezinih molitvi sv. Gerasimu daje izliječi, tako tuţnih i očajničkih molitvi da se rasplačeš. E, pa ne mogu ovdje provesti čitav dan, razmišljati o oblacima i o menstruaciji, uostalom, sve je toplije i uskoro će se ovdje usmrdjeti. Ipak ću još malo ostati jer se papas za de-

set minuta vraća s doručka, vaţno je da izgleda kao da sam puna posla kad se pojavi. Pretpostavljam da su gore morali ostaviti procjep, inače bi unutra bilo skroz tamno. MANDRAS (vuče mreţu u čamac): Sveti Petre i sv. Andrija, dajte da moj ulov bude obilan. Osjećam da će ovo biti još jedan sparan dan, znam da će se sve ribe posakrivati u stijenama i spustiti na dno. Bog im je trebao podariti sunčane naočale zbog nas, jadnih ribara. Gospode, daj da oblaci na Aenosu zakriju sunce, daj da ulovim lijepog cipla za doktora lannisa i za Pelagiju, daj da ugledam dupine, tako ću znati gdje je riba, daj da ugledam galebove, pa da pronađem girice, Pelagija ih moţe uvaljati u brašno i isprţiti na ulju, pa onda na njih iscijediti limun i pozvati me da im se pridruţim, a ja ću moći dodirnuti njezinu nogu ispod stola dok doktor bude pričao o Euripidu i o napoleonskoj okupaciji, reći ću: "Vrlo zanimljivo, nikada to nisam čuo." Daj da ulovim arbuna za svoju majku, jednoga lubina i jednu veliku hobotnicu koja se moţe narezati na kolute, a moja će ih majka skuhati i pojest ću ih sutra, hladne, s timijanom i s uljeni, na debeloj kriški bijeloga kruha. U utorak ne bih smio na ribe, u utorak nikada nemam sreće, no ţivjeti se mora, moţda će mi se nešto nasmiješiti u mnoštvu nasmiješenih valova. To sam naučio od doktora: "Mnoštvo nasmiješenih valova", stih iz Eshila, koji očito zimi nikada nije bio na moru. Prije će biti mnoštvo pjene i strahovita hladnoća. No, dan je lijep, lijep poput Pelagije, i ako bacim udicu na dno, vjerojatno ću uloviti iverka, no ako morska voda uđe u posjekotine na mojoj straţnjici, peći će me sve u šesnaest. PELAGIJA (vuče vodu iz bunara): Papakis veli kako će Mandras do kraja ţivota na straţnjici imati točkice terakote i izgledat će kao da ga je netko posuo crvenim paprom. Moj Boţe, sviđa mi se njegova straţnjica, premda je nikada nisam vidjela. Naprosto znam da mi se sviđa. Da bi mi se svidjela. Malena je. Kad se sagne, vidim da je poput dviju polovica lubenice. Mislim, obline su poput prve lubenice koju je Bog stvorio. Kad me poljubi, dođe mi da ga rukama zgrabim za guzove. Nikada to nisam napravila. I ne bih. Što bi rekao kad

bih to učinila? Misli su mi tako raskalašene. Hvala Bogu, nitko mi ne moţe pročitati misli, inače bi me zatvorili i starice bi me kamenovale i proglasile me kurvom. Kad mislim na Mandrasa, ukaţe mi se njegovo nasmiješeno lice, a zatim kako se saginje okrenut leđima. Katkad se pitani jesam li normalna, ali što sve ţene kaţu kad su zajedno, a muškarci u kapheneionu. Kad bi to muškarci znali, nemalo bi se iznenadili. Svaka seljanka zna da je Kokoliosov penis iskrivljen poput banane i da svećenik ima osip na jajima, a muškarci ne znaju. Nemaju pojma o čemu govorimo, misle da pričamo o kuhanju, djeci i krpanju. A kad pronađemo krumpir koji nalikuje na mušku spravu, dobro ga razgledamo i smijemo se. Kad bi se voda barem mogla dopremiti kući na neki drugi način, da je ne nosim. Svaki je vrč teţi od prethodnoga i uvijek se smočim. Kaţu da su Normani trovali bunare tako da su u njih bacali trupla, pa nije bilo izbora: ili umrijeti od ţeđi, ili od onečišćene vode. To je pravo čudo, otok bez potoka i rijeka, obdaren čistom vodom iz zemlje čak i u kolovozu. Malo ću se odmoriti kad dođem kući, mrzim ljepljive trnke na dnu vrata kad se počnem znojiti. Htjela bih znati zbog čega je Bog sredio da ljeta budu pretopla a zime previše hladne. I gdje to piše da ţene moraju nositi vodu, kad su muškarci snaţniji? Kad me Mandras upita hoću li se udati za njega, reći ću: "Samo ako ti budeš išao po vodu." Reći će: "Moţe, ako ti ideš u ribolov", a ja mu neću imati što odgovoriti. Treba nam neki pronalazač koji će postaviti crpku i tako vodu dovesti do kuće. Mogla bih ubiti papasa. Što je mislio kad je Mandrasu rekao da neću dobiti miraz? Ta tko se bez njega udaje? Papas veli da je to barbarstvo koje ne postoji ni u jednoj njemu znanoj civiliziranoj zemlji, te da se treba vjenčati iz ljubavi kao što je on učinio, da je bestidno od toga učiniti transakciju, što podrazumijeva da se ţenom ne isplati oţeniti ako sa sobom ne donese imetak. E, ako tako misli, trebat ću se udati za stranca. Rekla sam mu: "Papakis, za topla vremena glupo je biti odjeven. Ţeliš li da ja budem jedina ţena u Grčkoj koja ljeti nije odjevena?" a on me poljubio u

čelo i rekao: "Tako si pametna, gotovo bi mi mogla biti kći", i izišao. Sve mi dođe da ga dočekam gola kad se vrati kući, ozbiljno. Običaji se moraju poštovati, čak i onda kad su glupi, što bi rekla Mandrasova obitelj? Kako ću podnijeti tu sramotu? Imam samo kozu. Trebam li iz očeve kuće s kozom i sa sveţnjem odjeće? I tko kaţe da ţele moju kozu? E pa, baš ne idem bez svoje koze. Tko će joj puhati u nos i češkati je iza uha? Papakis sigurno neće. Kad bi papakis barem prestao piškiti po biljkama, sva se stresem od gađenja kad ih trebam upotrijebiti. Moţda bih ih trebala negdje drugdje zasaditi, potajice, i samo njih koristiti. Ne mogu više pitati susjede, kad savršeno dobro vide da ih imamo na gomile, a stvarno im ne mogu reći da ih ne mogu koristiti jer su natopljene urinom. O, moj Boţe. To sam si mogla misliti. Sranje. Zašto nisam stavila krpu prije nego što sam podigla vrč? Tako sam glupa, i sad je počela curiti krv. Fuj, tako je vrela i ljepljiva. Mislim da bi bilo bolje kad bih poslije došla po vrč. Opet ista priča, pet ću se dana gegati kao patka. MANDRAS (upravo izlazi iz luke i pjeva): Delfinu moj, k meni dođi i do ribe ti sad pođi. Ulovim li ribe ja, dat ću ti komada dva. Ulovim li trave i travice, poklonit ću djevojci perlice. Ulovim li krepanoga miša jest ćeš juhu od šišmiša. No ulovim li iveraka silu odjenut ću vas u kadifu i svilu. Nema miraza. Sam Bog zna da je volim, ali što će drugi reći? Reći će da doktor lannis misli da je nisam vrijedan, to će reći. Stalno me naziva budalom i idiotom i kaţe da imam previše kefi da budem dobar muţ. E, pa, budala jesam. Muškarac je uvijek budala kad su u pitanju ţene, svi to znamo. Znam da se doktoru sviđam, stalno me pita kad ću traţiti njegovo dopuštenje da se oţenim Pela-gijom i pravi se da ne vidi kad s njom dođem razgovarati. Problem je u tome da u njezinu društvu ne sličim na sebe samoga. Hoću reći, ja sam ozbiljan muškarac. Razmišljam o stvarima. Pratim politiku i znam koja je razlika između rojalista i venizelista. Ozbiljan sam jer ne mislim samo na sebe: ţelim svijet učiniti boljim, ţelim odigrati vaţnu ulogu. No, kad sam s Pelagijom, kao da mi je

opet dvanaest godina: čas izigravam Tarzana na maslini, čas se pravim da se tučem s kozom. To je produciranje, ali što da radim? Ne mogu zamisliti da kaţem: "Pelagija, hajde da razgovaramo o politici." Ţene ne interesiraju takve stvari, ţele da ih zabavljamo. Nikad joj nisam pričao o svojim maštarijama. Moţda i ona misli da sam budala. Znam da ne pripadamo istoj klasi. Doktor ju je naučio talijanski i malo engleski, kuća im je veća od naše, no ja nisam manje vrijedan. Barem mislim da nisam manje vrijedan. Naprosto nisu tipična obitelj. Nekonvencionalna. Doktor kaţe ono što misli. Ĉesto mi nije jasno kakav je moj poloţaj. Bilo bi mnogo jednostavnije da sam se zaljubio u Despinu ili Poliksenu. Da sam odradio exiteiu, bio bih iskusniji. Pa doktor je proputovao sva mora, bio je čak u Americi. A gdje sam ja bio? Što znam? Bio sam na Itaki, Zanteu i Levkasu. I to mi je nešto. Nemam nikakvih dogodovština ni uspomena. Nikada nisam kušao francusko vino. On kaţe da u Irskoj svaki dan kiši, a u Ĉileu se nalazi pustinja u kojoj nikada nije kišilo. Volim Pelagiju, no znam da nikada neću biti pravi muškarac ako ne učinim nešto vaţno, nešto veliko, nešto s čime ću moći ţivjeti, nešto što će se poštovati. Zato se nadam da će izbiti rat. Ne ţelim krvoproliće i slavu, ţelim nešto s čime ću se moći sukobiti. Ni jedan muškarac nije pravi muškarac ako nije bio vojnik. Moći ću se vratiti u uniformi i nitko neće reći: "Mandras je simpatičan tip, ali nikada ništa od njega." Tada ću zavrijediti miraz. A, dupini. Malo kormilom, prebaciti flok. Ne, ne, ne dolazi ti k meni. Idem ja k tebi. Nadam se da to nije samo igra. Ĉini mi se da su to dupini Kosmas i Nionios i dupinica Krvstal. Kali-mera, moji nasmiješeni prijatelji. Mičite se, namotavam mreţu, i da niste uzeli previše riba. Jebi ga, skuhat ću se. Dolazim u more. Skidaj se, bacaj sidro. Ĉuvajte se, dupini, dolazim. Isuse, što je krasno! Ima li išta ljepše od morske vode na vrelim preponama? Od toga da se jednom rukom drţiš za peraju dupina, a on te vuče? Plivaj, Krvstal, plivaj. K vragu, to boli. PELAGIJA (siesta): Previše je vruće. Miču se vrata. Tko je to? Mandras? Ne, budalo, neće doći samo zato što misliš na

njega. Kaţu da postoji nešto poput duha ţivućih ljudi. To si ti, Psipsina. O ne, o ne. Zašto nemamo psa kao svi drugi? Ili barem mačku? Mi moramo imati ludu kunu koja ne ide na siestu. Silazi. Koliko još misliš rasti? Ne mogu spavati s pola tone na prsima. Smiri se. Mmm, zašto uvijek tako slatko mirišeš, Psipsina? Opet si krala jaja i bobice? Zašto ne loviš miševe? Dosta mi je mljevenja miševa. Zašto se ne koristiš podom kao svi drugi? Kakvo je zadovoljstvo u tome da letiš sobom ne dodirujući pod? Mmm, što si slatka, drago mi je što te Lemoni pronašla. Stvarno. Kad bi ti bar bila Mandras. Ţelim da mi Mandras leţi na grudima. Boţe, što je vruće. Kako izdrţiš s tim krznom, Psipsina? Da si barem Mandras. Što li on sad radi? Valjda je na moru, na povjetarcu. Tko zna kako njegova guza. Papakis kaţe da mu je guza prekrasna. Puna terakote. "Straţnjica klasičnoga kipa, krasna straţnjica", rekao je. Ako sklopim oči, ispruţim ruke i pomolim se sv. Gerasimu, kad ih opet otvorim, moţda će na mojim grudima umjesto Psipsine biti Mandras. Ništa od toga. Ništa od toga, Psipsina. Tako je lijep. I tako zabavan. Trbuh me zabolio od smijeha prije nego što je pao s grane. Tada sam shvatila da ga volim, zbog straha koji sam osjetila kad je pao na posudu. Zagrlit ću Psipsinu kao da je Mandras, moţda će on to osjetiti. Nadam se da nemaš buha. Ne ţelim da mi ruke budu pune crvenih mrlja. Jučer me svrbio gleţanj i namjeravala sam te zbog toga okriviti, Psipsina, ali mislim da sam se ogrebla o trn. Kad će me zaprositi? Kaţe da mu majka baš i nije draga. Kako to moţe reći za vlastitu majku? Kad bih se barem mogla sjetiti mitere! Jadna mitera. Umrla je mršava kao kostur, pljuvala je krv. Na fotografijama je lijepa, tako mlada i zadovoljna, po načinu na koji je poloţila ruku na njegovo rame vidi se da ga je voljela. Da je ţiva, znala bih što da radim s Mandrasom, nagovorila bi papakisa da pristane na miraz. Mandrasa kao da nije briga. Nije ozbiljan tip i to me zabrinjava. Tako je zabavan, ali s njim ne mogu ni o čemu razgovarati. S muţem bi valjda trebalo o svemu raspravljati. S njim je sve zafrkancija. Duhovit je, što dokazuje da nije glup - barem se nadam. Kad pitam: "Hoće li

izbiti rat?" samo se nasmiješi i kaţe: "Baš me briga. Hoće li pasti jedan poljubac?" Ne ţelim rat. Nek' ne izbije rat. Nek' se na ulazu u dvorište pojavi Mandras s ribom u ruci. Nek' Mandras svaki dan dođe s ribom. Pravo da kaţem, dosta mije ribe. Psipsina, jesi li primijetila -kad donese ribu, u tvojoj zdjelici svaki put završi sve veći komad? MANDRAS (krpa svoje mreţe u luci): Jučer su Britansku Somaliju osvojili Talijani. Kad će nas napasti iz Albanije? Ĉini se da su tenkovima išli na deve. Osjećam se tako beskorisnim i beznačajnim na ovom otoku. Vrijeme je za muške poslove. Arsenije je u moje ime pisao Kralju da se javljam kao dobrovoljac, a iz samog Metaxasova ureda stiglo mi je pismo da će me pozvati ako me budu trebali. E, pa, večeras ću ga natjerati da ponovno piše i kaţe kako odmah ţelim poziv. Kako ću to reći Pelagiji? Jedno znam, zaprosit ću je prije nego što odem, bez obzira na miraz. Pitat ću njezina oca za dopuštenje, a zatim ću kleknuti na jedno koljeno i zaprositi je. Bez zafrkancije. Dat ću joj do znanja da braneći Grčku branim nju i svaku ţenu poput nje. Radi se o nacionalnome spasu. Naša je duţnost učiniti sve što je u našoj moći. Ako poginem, što se tu moţe, barem neću umrijeti uzalud. Umrijet ću s imenima Pelagije i Grčke na usnama, jer to je jedno te isto, jedna te ista svetinja. A ako preţivim, ponosito ću hodati cijeloga ţivota, vratit ću se svojim dupinima i mreţama, i svi će govoriti: "Eno Mandrasa, borio se u ratu. Svi smo mi njegovi duţnici", pa me ni Pelagija ni njezin otac neće moći pogledati u oči i reći da sam budala i idiot i da nikad neću biti nitko i ništa - ribar s krhotinama terakote u guzici. PELAGIJA (vadi kleftico iz seoske pećnice): Gdje je Mandras? Obično je u ovo vrijeme tu. Ţelim da dođe. Jedva dišem. Tako bih da dođe. Ruke mi opet drhte. Bolje bi bilo da se prestanem tako glupo ceriti, svi će misliti da sam poludjela. Hajde, Mandrase, molim te, dođi i neću svoj komad ribe uvaliti Psipsini. Samo utrobu, rep i glavu. Ostani na večeri i svoju ću nogu gladiti o tvoje stopalo. Nije li Psipsina dovoljno velika da sama rastrga miševe? Tako sam glupa, sve radim bez razloga, iz navike. Ostani na večeri.

12 Sva Svečeva čudesa NA OTOKU NIKAKVIH promjena, nikakvih zloslutnih nagovještaja rata; ni samoga Boga ne uznemiriše megalomanija i razaranja koja zatekoše svijet. Točno dvadeset trećega kolovoza sveti ljiljan pred ikonom majke Boţje u Demountsandati odjednom prohuja i svojim cvatom probudi nove nade, ponovivši čudo i učvrstivši poboţnost vjernika. Usred mjeseca, horda dotad neviđenih zmija neotrovnica s crnim kriţem na glavi i baršunastom koţom naoko niotkuda izmigolji u Markopoulu, te svojim svijanjem i puzanjem ispuni ulice. Pribliţe se srebrnoj ikoni Djevice, smjeste na biskupskome tronu, te se na kraju mise razmile jednako tiho i neobjašnjivo kao što su i došle. U velikome ruševnom dvorcu Kastru, visoko ponad Travlia-te i Mitakate, ratne utvare Rimljana od Normana i Francuza traţile su lozinku, dok su se aveti britanskih vojnika kockale sa sjenama Turaka, Katalonaca i Mletaka usred vlaţnih i neznanih labirinata podzemnih cisterni, tunela i rudnika. U poraţenom mletačkom gradu Fiskardu, razbjesnjeli Guiscardov duh uţurbano je koračao bedemima ţedan grčke krvi i blaga. Na sjevernome vršku Argostolija more je kao obično pljuštalo u jame uz obalu i na nerazjašnjiv način nestajalo u zemljinoj utrobi, dok se u Palikiju stijena po imenu Kounoperta neprestano gibala u svojem nepromjenjivom ritmu. Seljani iz Manzavinate, predvidivi poput stijene, nikomu tko ih je bio spreman saslušati ne bi propustili reći daje flota britanskog ratnog brodovlja jednom prebacila lanac oko Kounoperte, no nije ju uspjela pomaknuti. Bijaše to tek sićušna grčka stijena koja se oduprla sili i znanstvenoj znatiţelji najvećega imperija koji je svijet ikada vidio. Moţda je još zanimljivije da francuska ekspedicija jednom prigodom nije uspjela pronaći dno jezera Akoli, a zbunjeni zoolog iz Wyomin-ga potvrdio izvješće istaknutoga povjesničara lannisa Kosti Laver-dosa da divlji zečevi i neke koze na vrhu Ayia Dinati imaju zlatne i srebrne zube. Od vremena kada je boţica lo pridonijela Ahilejevu ubojstvu Memnona i slučajnom ubojstvu Prokrise koje je počinio

njezin muţ potpuno nesvjestan svog djela, otok bijaše poznat po čudesima. To nije bilo ništa neobično, jer otok je imao svojeg ekskluzivnog sveca, a njegova svetost kao daje bila previše velika i sjajna za njega samoga. Sv. Gerasim, osušen i pocrnio, inače bi leţao u nadsvođenom pozlaćenom sarkofagu koji su redovnici njegova samostana za njega priredili, već pet stoljeća mrtav, sada bi odjednom noću ustajao. U grimiznim i zlatnim haljama, okićen dragim kamenjem i starinskim medaljama, diskretno bi proklopotao i proškripio kroz svoju pastvu grešnika i bolesnika, posjetio ih u njihovim domovima, katkad čak otišao sve do svojeg rodnog Korinta da se pokloni kostima predaka i prošeće brdima i šumarcima svoje mladosti. No, dobri svetac do jutra bi se uvijek vratio, prisilivši brbljave časne sestre koje su ga dvorile da počiste blato sa zlatnoga brokata njegovih papuča i njegove mršave mumificirane ekstremitete ponovno stave u pozu sveopćega pokoja. Bijaše to pravi svetac, čovjek uistinu blaţen što se ne moţe usporediti s laţnim i sumnjivim svecima drugih religija. Nije okaljao svijet, poput sv. Dominika i njegove inkvizicije, nije bio predimenzionirani div kanibalskih sklonosti, poput sv. Kristofera, nije slučajno na samrti ubio promatrače poput sv. Katarine. Također mu ništa nije nedostajalo, kao sv. Andriji, koji je ostavio tek petu svojega desnoga stopala u samostanu kraj Travliate. Poput sv. Spiridiona s Krfa, Gerasim je ţivio uzorito i ostavio za sobom neoštećenu posmrtnu ljusku kao inspiraciju i dokaz. S dvanaest godina otišao je u redovnike, proveo neko vrijeme u Svetoj zemlji, pet godina boravio na Zanteu, konačno se skrasio u špilji kraj Spille, te otud preustrojio samostan u Omali, gdje je svojim rukama zasadio platanu i iskopao bunar. Inače cinični otočani toliko su ga voljeli da su ga slavili dva dana u godini, u kolovozu i u listopadu. Mnogi su sinovi po njemu dobili ime, u njega se vjerovalo usrdnije nego u samoga Gospoda, a na svojem prijestolju u raju morao se naviknuti na to da narod psuje i kune se zazivajući njegovo ime. Na dvije svoje svetkovine njegova duša

tolerantno bi odvratila pogled dok se cjelokupno otočko stanovništvo dovodilo u stanje totalnoga pijanstva. Bijaše osmi dan prije nego što će Metaxas odbiti Duceov ultimatum, premda je to jednako mogla biti i bilo koja svetkovina u posljednjih stotinu godina. Sunce izgubilo svoju ţestinu, dan blistav i topao, nimalo sparan. Lagan povjetarac s mora ušuljavao se u masline i išuljavao iz njih šušteći lišćem, te je svaki listak svjetlucao srebrno i tamnozeleno poput zakučastoga semafora. Makovi i tratinčice njihali su se u sparušenoj travi koja se počela oporavljati, a pčele su maksimalno iskorištavale cvijeće, kao da znaju da počinje jesen. Iz njihovih mnogobrojnih košnica kapao je bistar tamni med, za koji su otočani bili uvjereni da je najbolji na svijetu. Visoko na vrhu Aenosu egipatski strvinari tragali su za tijelima nesretnih ili nespretnih koza, a dolje u nizini u vrijesu prhale su i prepirale se crne sicilijanske ptičice pjevice. Podno njih ukorijenili se i njuškali nebrojeni jeţevi, dalekovidno savijajući gnijezda od trave i lišća u očekivanju skorih hladnih dana, a plaţe su bile prekrivene brodovima koji kao da su doţivjeli manji brodolom, napola demontirani, izvučeni na obalu zbog pregleda i krpanja pukotina. Tropske biljke na jugu otoka nisu više bile tako bujne, kao da sišu vlastiti sok ili zadrţavaju dah, a smokve se razmetahu teškim ljubičastim plodovima među zelenim mladcima koji će dozreti sljedeće godine, godine kad će i sluţbeno postati voćem rimskih fašista. U zoru Alekos pogladi kundak svoje zastarjele puške i odluči da je ne uzme sa sobom: na svetkovini je uvijek bilo previše ţrtava, što je umanjivalo vrijednost čudesa. Zamota oruţje u svoj pokrivač i iziđe u maglu da vidi jesu li koze dobro. Na jedan dan namjeravao ih je ostaviti same, siguran da će ih svetac zaštititi. Tijekom čitavoga dugačkoga spusta niz Aenos znao je da će čuti zvonki zvuk njihovih zvona. Sam će igrati igru pogađanja kojoj od njih zvuk pripada. Osjeti gotovo nepodnošljivo uzbuđenje unaprijed zamislivši prizor u kojem svetac liječi epileptičare i luđake. Koga će izabrati? Dolje u selu, otac Arsenije isprazni bocu Robole niz svoje grlo i obriše oči pred kojima se mutilo, nenavikao na patnje koje

sa sobom donosi rano ustajanje, dok Pelagija i njezin otac zavezaše kozu za maslinu i zaključaše Psipsinu u ormar u kojem nema ničega što mi mogla rastrgati u komadiće. Kokolios se samo nakratko uhvati u koštac sa svojim komunističkim uvjerenjima o opijumu za mase, a zatim ipak obuče ţeninu odjeću. Stamatis slijepi čunjastu kapu od papira i provjeri veličinu dok je njegova ţena trgala grude sira, umatala slatkiše - rozoli i mantolu, i usput uspijevala prigovarati. Melago Velizarije natovari svoj top na leđa jedroga bika, kojega je posudio od bratića u trećem koljenu sanjajući pobjedu u utrci. Top je napunio komadićima srebrne i zlatne folije, unaprijed se radujući uzdasima oduševljenja u gomili kad blještava municija sune uvis, a zatim zaleprša prema dolje poput kiše metalnih leptira. Rumene časne sestrice u samostanu probudiše mnogobrojne goste i hodočasnike u njihovim urednim gostinskim sobama, napuniše kričave posude za pranje i vrčeve, urediše izvezene jastuke, za-mijeniše raskošne ručnike i pometoše prašinu. Same su ţivjele u spartanskim sobičcima s poderanom prostirkom od rogoţine, škri-pavim niskim krevetom na kotačiće i tamnim ikonama na zidovima. Uţivale su dvoriti druge i pohlepno gutale njihove priče o nevolji i prevari, slaţući od onoga što bi čule sliku-slagalicu vanjskoga svijeta. Bolje o njemu slušati nego u njemu ţivjeti, u to su bile sigurne. U susjednoj ludnici ostale časne sestre odijevale su stanare u čiste halje i pitale se kojega će od njih izliječiti svečeva aura. Vrlo bi rijetko uskratio izlječenje, a njegova velika milostivost (moţda i taština) nesumnjivo je sama po sebi predstavljala jamstvo ozdravljenja nekoga nesretnika. Hoće li to biti Mina, koja je kreštala i nerazumljivo blebetala, nikoga nije prepoznavala i pokazivala svoju golotinju onima koji nisu na oprezu? Ili moţda Dmitri, koji je razbijao prozore i boce, a onda jeo staklo? Maria, koja je mislila daje američka kraljica, pa je i doktore tjerala da joj priđu na koljenima? Sokrat, koji je bio takav neurastenik da je i samo podizanje vilice predstavljalo neizdrţivu odgovornost od koje bi se

rasplakao ili počeo drhtati? Ĉasne su vjerovale da je sam ţivot u svečevoj blizini blag oblik lijeka i u lucidnim trenucima luđaci bi se pitali kad će na njih doći red. Svoj odabir svetac je obavljao naoko bez ikakve logike i dosljednosti, pa su neki umrli nakon četrdesetogodišnjega čekanja, a drugi su pak jedne godine došli s dijagnozom ateizma i nedoličnoga ponašanja i već bi sljedeće bili vani. Vani, prekrasnim livadama doline i između platana koje su omeđivale cestu iz Kastra, dva dana stizali su hodočasnici i koribanti, neki iz vrlo dalekih krajeva. Rodbina luđaka već je poljubila svece-vu ruku i zajedno se u crkvi pomolila za ozdravljenje svojih najmilijih, dok su časne sestre laštile zlatne ukrase, punile zgradu cvijećem i palile goleme svijeće. Klupe su bile ispunjene ljudima koji su se površno poznavali i obnavljali svoja prijateljstva ţivahnim i brbljavim razgovorom. Oni koji nisu Grci krivo bi ga protumačili kao bezobzirnost. Vani su hodočasnici sa ţivotinja istovarivali f e tu, lubenice, kuhanu perad i kefalonijsku pitu od mesa, podijelili jelo sa svojim susjedima i jedni na račun drugih smišljali epigramske kuplete. Skupine nasmijanih djevojaka šetale su unaokolo ruku pod ruku, postrance se smiješeći potencijalnim ţenicima i mogućim začetnicima flerta, a muškarci, koji su se pravili da ih ne vide, stajahu u skupinama mašući rukama i bocama i rješavajući najveće svjetske probleme. Svećenici su se sakupili kao roj pčela i silnim gravitasom razglabali o teološkim temama. Njihove sijede brade naglasile su patrijarhalni efekt nalaštenih crnih cipela i halja što su se vijorile na vjetru. Strpljivo su podnašali upadice vjernika, koji bi se kao jedine suvisle isprike za razgovor sjetili tek upitati hoće li taj i taj biskup biti nazočan. No prizori pastoralnoga veselja i svećeničkoga dostojanstva tek su prikrivali sve veći nemir u srcima svih prisutnih, nemir iščekivanja, strah od toga da će vidjeti nešto što nema mehaničkoga objašnjenja, strepnju koja obuzme sve one kojima predstoji da na svoje oči vide pomicanje granice između ovoga i onoga svijeta. Bijaše to nervoza koja bi

prerasla u grč u ţelucu i dovela do suza kad bi zazvonila zvona za početak mise. Nasta vreva od priče i komešanja dok se ljudi počeše gurati u crkvu, ispuniše je punu puncatu i stisnuše se u vanjsko dvorište. Neki odoše stajati u svećeničko groblje. Na različitim mjestima u gomili Alekos, Velizarije, Pelagija, doktor lannis, Kokolios i Stamatis naćulili su uši ne bi li čuli udaljeni svećenikov glas koji je sluţio pjevanu misu. Svijet u crkvi bi se prekriţio, nešto kasnije učinili bi to oni na vratima, pa oni iza njih, pa oni koji su bili još dalje, i gomila kao da bi se od te geste namreškala, kao kad baciš kamen u vodu. Sunce se popne još više, a ljudi se, onako zbijeni, počeše preznojavati. Ljepljiva sparina postade nepodnošljiva kad se misa pribliţi svojem zvučnom svršetku i narod započe obrnut proces struganja nogama i guranja u kojem se onima koji nisu imali sreće s mjestom u crkvi sreća odjednom obrnu, te prvi dođoše do mjesta pod platanom na kojem je svetac činio čudesa. U crkvi nosači podigoše svečevo tijelo, a pod stablom vesele časne sestre neprestano mijenjahu raspored među nepredvidivom i nepostojanom skupinom luđaka, mahom krotkih i preplašenih, silno impresioniranih kaosom nepoznatih lica koja su se tiskala uokolo. Gutač stakla počne zavijati. Američka kraljica, oduševljena dolaskom svojih podanika, zauzme uzvišenu kraljevsku pozu, dok se jadan Sokrat zabulji u svoje desno stopalo, koje više nije mogao pomaknuti. Uloţi svu snagu svoje volje koja, na njegovo golemo čuđenje, pomakne jedan kaţiprst. Snagom volje pokuša ga zaustaviti, no snagom volje ne uspije djelovati na snagu svoje volje. Uhvaćen u klopku regresivne nesposobnosti, stajao je potpuno nepomičan i povukao se u kaleidoskop nepovezanih slika koje su mu zujale u glavi. Jedna časna obriše suzu s njegova lica i poţuri umiriti gutača stakla. Ostale joj se pridruţiše u nastojanju da laskanjem nagovore pacijente da sjednu ili legnu.

Mina sjedne pod čudesno stablo i rukama obavije koljena. Unatoč mnoštvu svijeta i unatoč očiglednome zastoru koji je njezin svijet razdvajao od njihova, osjetila je da neko mirno raspoloţenje prodire u njezine nepovezane misli. Pogleda blještavo oličenu crkvu i shvati daje to crkva. "Kornjačina jaja", pomisli ona, a zatim se prisjeti djelića besmislene pjesmice iz djetinjstva. Odjednom ustane i počne podizati halju, no njeţna je časna prisili da sjedne. Ona se pokori i stade osluškivati nejasne i uzburkane glasove u svojim grudima. Katkad bi glasovi vikali i vriskali i ne bi ih se mogla osloboditi čak ni kad bi čučnula u neki kut i glavom lupala o zid. Katkad bi je prisilili da nešto učini, prijeteći joj da neće otići sve dok ne napravi ono što joj je rečeno. Katkad bi je od njih toliko svrbjelo te bi u mahnitosti noktima parala svoje tijelo, ponekad bi joj naredili da prestane disati. U vrtlogu panike osjetila bi kako joj pluća ne rade, a srce se usporava i pribliţava potpunom zastoju. Katkad bi jaz između nje i svijeta postao toliko širok te bi ispod svojih nogu vidjela beskrajnu prazninu. Bijahu to trenuci kad bi grozničavo trčala u potrazi za tlom, sudarajući se s nevidljivim predmetima od kojih bi dobila modrice i raskrvarila se. Katkad bi se od straha toliko oznojila te bi postala klizava i časne je ne bi mogle obuzdati, pa bi plačući i hračući klizila podovima ludnice. Najgore bi bilo kad bi oko sebe vidjela lica ljudi, znala da je promatraju, znala da je namjeravaju ubiti, te bi podigla suknje da sakrije svoje lice, kao da će se tim trikom uspjeti od njih sakriti. Svaki put kad bi to učinila, niotkuda bi se pojavile ruke i njezine suknje potegnule natrag, te bi se svom snagom svojega očaja trebala boriti da ih ponovno podigne. Proganjana i ranjena, Mina je šćućurena sjedila na travi kad joj se pribliţi neka nejasna sjena i prođe pokraj nje. Doktor lannis i Pelagija nađoše se na čelu gomile i sa sve većim uzbuđenjem promatrahu kako svečevo urešeno tijelo nose nad luđacima koji leţahu na tlu. Nikada se ni s jednim tijelom nije rukovalo tako paţljivo ni s toliko poštovanja: ne smije se pomaknuti niti poremetiti u mrtvačkim nosilima. Njegovi nosači oprezno koračahu između ruku i nogu luđaka,

a uznemirene obitelji obuzdavahu mlataranje i grčenje svojih jadnih rođaka. Oči gutača stakla zakolutaše, na usta mu izbi epileptička pjena, no on osta nepomičan. Nije imao obitelji koja bi ga mogla smiriti i od sveca je crpio snagu koja ga je obuzdala. Vidje kako mu kraj nosa prolazi par izvezenih papuča. Dok su sveca odnosili, u agoniji i iščekivanju ljudi paţljivo promatrahu oboljele da vide ima li kakvih promjena. Netko ugleda Sokrata i uperi u nj prst. Tresao je ramenima poput atletičara koji se upravo sprema baciti koplje. Začuđeno je buljio u svoje ruke, redom pomičući prst za prstom. Odjednom podigne oči i ugleda kako ga svi promatraju, te srameţljivo mahnu. Gomili se otme neprirodan urlik, a Sokratova majka padne na koljena ljubeći sinove ruke. Ustane, raskrili ruke prema nebeskome beskraju i uzvikne: "Nek' je hvala svecu, nek' je hvala svecu", te čitav skup umah zahvati histerija pozitivnoga strahopoštovanja. Doktor lannis odvuče Pelagiju iz guţve koja će uslijediti, te obriše znoj s lica i suze s očiju. Drhtao je čitavim tijelom, a vidio je da se isto dogodilo i Pelagiji. "Običan psihološki fenomen", promrmlja sebi samome, no iznenada ga obuzme osjećaj vlastite nezahvalnosti. Crkveno zvono ţestoko zaori jer časne i svećenici zapodjenuše civiliziranu borbu u nastojanju da barem jednom potegnu konop. Započne pučka zabava, potaknuta sveopćim olakšanjem i potrebom da se odagnaju trnci, kao i prirodnom sklonošću otočana za proslave. Velizarije dopusti Lemoni da šibicom pripali top. Uslijedi strahovita grmljavina popraćena svjetlucavom kišom staniola koja zaleprša i počne se spuštati prema zemlji poput Zeusovih zlatnih pahulja. Sokrat je sav blaţen koračao kroz more ruku koje ga lupkahu po leđima i bujicu poljubaca što se stuštila na njegovu ruku. "Je li ovo svetkovina sveca?" upita on. "Znam da zvuči glupo, no ne sjećam se kako sam na nju došao." Dohvatiše ga u ples, sirtos mladih iz Liksurija. Mala improvizirana skupina glazbenika koju su činili askotso-bouno, gajde, frula, gitara i mandolina uštimavale se

na različitim točkama glazbenoga kompasa, dok je odličan bariton, inače po zanimanju klesar, smišljao pjesmu u čast čudu. Otpjevao bijedan stih koji bi plesači zatim ponovili, što bi mu dalo vremena da smisli sljedeći, sve dok se nije pojavila čitava pjesma s melodijom: "Jednog lijepog jutra uputih se da vidim djevojke kako plešu Dođoh kao poganin, misleći na hranu i vino. No svetac odagna moje sumnje I otkri mi dobrotu Boţju..." Niz zgodnih djevojaka koje se u pozadini drţahu za ruke pomicao se lijevo-desno, dok bi red mladića pred njima nogom zamahnuo unatrag glava okrenutih u istome smjeru, poskakujući lagano poput zrikavaca. Sokrat uzme crveni rubac plesača-predvodnika, te na oduševljenje promatrača izvede najakrobatskiju i najatraktivniju tsalimu koju su ikada vidjeli. Dok su mu noge dopirale do visine glave i ukrštale se, dok su mu iz usta prodirale riječi pjesme, prvi put osjeti veselje i olakšanje. Tijelo mu je poskakivalo i vrtjelo se bez ikakva svjesnog napora, mišići na koje je odavno zaboravio škljocali su poput čelika, te gotovo osjeti kako mu samo sunce svjetluca na zubima kad se njegovim licem razlije golem nesuzdrţiv osmijeh. Zvuk mijeha odjekivao mu u glavi. Iznenada pogleda oblake na planini Aenos i padne mu na pamet kako mora da je umro i došao u raj. Nastavi još jače zamahivati nogama, a srce mu zapjeva poput ptičjega zbora. Trupa iz Argostolija popraćena svojim glazbenicima zapleše di-varatiko, što izazva negodovanje Liksurijanaca i odobravanje Ar-gostolijanaca, a na suprotnoj strani livade mnoštvo ribara, koje su zvali tratoloi, počne otvarati boce i veselo zapjeva pjesme koje su tjednima uvjeţbavali u tavernama Panagopoule, nakon što bi podijelili dnevnu zaradu, zadirkivali se zbog utrška, jeli masline i pret-zu, te konačno dosegnuli točku na kojoj bi prirodno i neizbjeţno zapjevali. Zajedno zapjevaše cantadu:

"Vrtu u kojem sjediš Ne treba ukrasa, Jer ti si njegov cvijet. Ne vide ga Tek lude i budale." Brza arpeggia gitare su odlepršala i tenor započne jednu ariettu. Glas mu je zajecao na najvišem tonu, nadjačavajući čavrljanje gomile, pa čak i pucanj Velizarijeva topa. Uto mu se pridruţe i prijatelji, te izvezoše finu polifonu harmoniju oko njegove melodije, zavr-šivši skladno u točnome tonu i u točnome ključu, čime je pomorsko bratstvo podastrlo nepobitan dokaz svojega metafizičkog jedinstva. Sitne su časne posred opće pjesme i plesa izvezle stazu od crnih halja, ostavivši za sobom gomile vina i jela. Oni pijani već počeše ismijavati jedni druge, a ponegdje ismijavanje preraste u vrijeđanje i u tučnjavu. Doktor lannis odloţi svoj sir i dinje ne bi li zaustavio krvarenje iz nosova i posjeklina od razbijenih boca. Ţene i razumniji muškarci maknuše svoje pokrivače dalje od onih koji bi mogli po-divljati. Pelagija se primakne manastiru i sjedne na klupu. Promatrala je kako plesači običaje pučke svečanosti dovode do panegirika. Pojaviše se muškarci apsurdno odjeveni u pripijene bijele košulje, bijele kiltove, bijele rukavice i neumjerene papirnate bijele šešire, urešeni crvenim svilenim vrpcama, grozdovima sitnih zvonca, zlatnim nakitom i lancima, slikama voljenih osoba ili Kralja, u pratnji niskih dječačića satirično preodjevenih u djevojčice. Svi su bili okićeni veselim i grotesknim maskama, uključujući Kokoliosa, odjevena u najdragocjeniju odjeću svoje ţene unatoč njezinu negodovanju. Pokraj ceste momci namazanih lica, u fantastičnim kostimima, započeše s predstavom babaoulije, komičnoga skeča u kojemu ni svetac nije ostao pošteđen poruge. Vrtlog polki, kadrila, valcera i balla, koji kao da su se međusobno natjecali, pretvori mnoštvo u kaos posrćućih tijela, vrištanja i uvreda. Pelagija uoči kako Lemoni ozbiljna izraza, pokušava zapaliti bradu izvaljenom i od pića klonulom svećeniku, a srce joj zaigra kad ugleda Mandrasa kako baca petarde među noge plesača iz Fiskarda. Nestane joj iz vidokruga, a zatim osjeti kako je netko lupka po ramenu. Podigne pogled i ugleda Mandrasa, ruku raskriljenih u toboţnjem zagrljaju. Nasmiješi mu se premda

je bio pijan, a on iznenada padne na koljena i pjevajući dramatično reče: "Siora, hoćeš li se udati za me? Umrijet ću ako se ne udaš za me." "Zašto me zoveš Siora?" upita ona. "Jer govoriš talijanski i katkad nosiš šešir." Glupavo se naceri, a Pelagija reče: "Ali ja nisam plemkinja i ne smiješ me tako zvati." Neko ga je vrijeme promatrala, a onda medu njima prostruji tišina, tišina koja je obveze da odgovori na njegovu bračnu ponudu: "Naravno da ću se udati za te", reče tiho. Mandras skoči visoko u zrak i Pelagija primijeti da su koljena njegovih hlača potamnjela jer je kleknuo u mlaku vina. Poskakivao je i radio piruete, a ona smijući se ustane. No nije uspjela ostati na nogama: neka nevidljiva sila kao da ju je drţala na klupi. Njezin novi zaručnik baci se natraške na travu i zaurla od sreće, no iznenada sjedne, na licu mu se pojavi izraz krajnje ozbiljnosti, te reče: "Koritsimou, volim te iz dubine duše, no moći ćemo se vjenčati tek kad se vratim iz vojske." "Odi razgovarati s mojim ocem", reče Pelagija. Srce kao da joj je zapelo u grlu dok je omamljena lutala među sudionicima bučne zabave i pokušavala shvatiti to kontradiktorno čudo. Zbunjena činjenicom da se ne osjeća onoliko sretno koliko bi trebala, vrati se u crkvu ne bi li ostala sama sa svecem. Dan je sporo protjecao, no Mandrasa svlada piće prije nego što je uspio pronaći doktora. Zaspa sav blaţen u nekoj prljavoj lokvi neodređenoga sadrţaja, a u blizini Stamatis nasrne na Kokoliosa monarhističkim noţem i zaprijeti da će mu odrezati komunistička jaja, a zatim mu se baci u zagrljaj i zakune se u bratstvo do groba. Inače, jedan je čovjek umro od uboda noţem zbog svađe oko vlasništva koja se oduljila gotovo čitavo stoljeće, a ocu Arseniju pojavi se pred očima tako nejasno ukazanje, te u Velizariju prepozna svojega pokojnoga oca. Nakon naoko neukrotive poslijepodnevne anarhije nastupi večer, te dođe vrijeme za završnu utrku. Dječačići zajahaše debele jarce, sićušnu djevojčicu privezaše za velikog psa,

namirene pijanice natraške zajahaše magarce, izmučeni ispijeni konji ovjesiše glave kad se na njihove slabine popeše debeli vlasnici taverna, a Velizari-je zajaše dobroćudnoga bika kojega je posudio. Uslijedi neregularni start koji nije bilo moguće ponoviti, te započne zabavni stampedo prije nego što je sudac zaduţen za određivanje starta uopće uspio podići svoj rubac. Djevojčica na velikom psu tangencijalno skrenu prema janjećoj butnoj kosti koja je pala na zemlju, dječaci su poskakivali na jarcima ne pomičući se ni naprijed ni natrag, magarci poslušno kasaše u svim smjerovima, samo ne prema cilju, a konji se odbiše maknuti s mjesta. Jedino bik i njegov golemi teret pravocrtno otklipsaše prema kraju livade, a pred njima se našla tek jedna uzbuđena svinja bez jahača. Velizarije, omiljeni pobjednik, dođe na cilj, sjaše, te, na čuđenje i uz pljesak gledatelja, uhvati bika za rogove i jednim ga snaţnim trzajem sruši na zemlju. Ţivotinja osta leţati i rikati od zbunjenosti i zaprepaštenja, a Velizarije nestane na ramenima gomile. Skupine pijanaca počeše se udaljavati, pjevajući promuklo iz svega glasa: "Ostavljamo druţbu na svetkovini U finom borbenom raspoloţenju. Krenusmo kao hodočasnici A natrag teturamo pijani U skladu s običajem. Svetac nam se odozgo smiješi, A mi ga slavimo Plesom i posrtanjem." Pelagija i doktor vratiše se kući, otac Arsenije iskoristi gostoljubivost manastira, Alekos provede noć u kamenom skloništu na pola puta do planine, a Kokolios i Stamatis nestadoše u makiji Troinate u potrazi za svojim ţenama. Ponovno u ludnici, Mina je sjedila na svojem krevetu i nikako da shvati gdje se nalazi. Treptala je očima i gledala svoje noge, te primijetila da su joj stopala prilično prljava. Uđe njezin stric da se oprosti do sljedeće godine, no, na njegovo iznenađenje, ona se veselo nasmiješi: "Theio, jesi li došao da me odvedeš kući?" Njezin rođak se zabezekne, krikne u nevjerici, okrene se oko vlastite osi šaka stegnutih u zraku, od goleme sreće otpleše tri koraka kalamatiano-sa, a zatim je počne njihati u naručju sveudilj

klikćući "Efkharisto, ef-kharisto". Ona gaje prepoznala, više ne blebeće nesuvislo, više nema potrebu dizati suknju, normalna je i, s dvadeset šest godina, još se moţe udati - uz miraz i malo sreće. Odašalje poljupce prema nebu i obeća svecu da će skupiti miraz, pa makar ga to stajalo ţivota. Ĉini se da je Gerasim te godine učinio dva čuda, te u svojoj skromnosti odlučio da jedno od njih naoko bude manje senzacionalno od drugoga. Gutač stakla i njegovi nesretni drugovi sjetno promatrahu njezin odlazak, pitavši se s gorčinom koliko će ih dugo svetac natjerati da čekaju. 13 Delirij MANDRAS SE NIJE pojavljivao dva dana nakon svetkovine, bacivši Pelagiju u stanje bolnoga iščekivanja. Nije znala što mu se moglo dogoditi, pa je smišljala razloge njegova nedolaska. Ono je sve više prerastalo u odsutnost koja je polagano postala stvarnijim od obveza i predmeta svakodnevice. Sa svečanosti se vratila pješke s ocem i zaključila da njegov neozbiljni ton proizlazi iz kombinacije pića i činjenice da ga Mandras nije pronašao. Pri svakome koraku ţeljela je zaustaviti bujicu njegovih riječi o psihološkoj prirodi čudesa i njegove začuđujuće sirove primjedbe o tome što se događalo na periferiji pučke svečanosti. Sva je pucala od nepodnošljive mješavine nemira i sreće, te bi najviše voljela govoriti o Mandrasovoj prošnji. Taj podatak bio je najvaţniji na čitavome svijetu i htjela ga je podijeliti sa svojim ocem ne bi li si olakšala teret. Doktor i ne zamijeti njezine zajapurene obraze, njezinu nekoncentriranost, njezino neprestano spoticanje o kamenje, prenaglašene geste njezinih ruku i podrhtavanje njezina glasa. Dosegao je upravo onaj stupanj pijanstva na kojemu dobro raspoloţenje naginje prema mučnini i teturanju, pa se odlučila povući. Takvo njegovo veselje isključivalo je svaku osjetljivost prema raspoloţenju njegove kćeri, pa mu vijest nije priopćila ni kad su stigli kući, gdje doktor uzme filozofski raspoloţenu Psipsinu u naručje i otpleše s njom valcer u dvorištu prije nego što će se pomokriti na metvicu i otići na počinak, smradan i potpuno odjeven.

Pelagija ode u svoj krevet, no ne uspije zaspati. Mjesec u zadnjoj četvrti odašiljač je tračke sablasnoga srebrnoga svjetla kroz rebrenice škura, te ju je zajedno s energičnim tesanjem zrikavaca drţao budnom dok je na leđima leţala u krevetu. Nikad se nije osjećala tako budno. Misli su joj se neprestano vraćale na događaje prethodnoga dana: na čudo, pjesme i plesove, tučnjave, utrku, bračnu ponudu. Na to su se stalno vraćale: svaki slijed misli vratio bi se zgodnomu mladiću koji je klečao pred klupom na kojoj je ona sjedila, Mandrasu na koljenima u lokvici vina, prelijepomu, sjajnomu, mladomu Mandrasu, Mandrasu divnomu poput Apolona. Sva se ovlaţi kad ih zamisli isprepletene u naručju, u mislima joj se ukaţe kao noćna mora, počne gibati ruke i noge, pomiluje njegova leđa i u njegovoj odsutnosti osjeti kako njegov njeţno savijeni jezik dodiruje njezine grudi, a njegova je teţina gipko pritišće. "Volim te", prizna mu ona, no istodobno je obuzmu sumnje poput napadaja nevidljivih vraţićaka. Udaja je bila tako velik događaj, napuštanje jednoga i prihvaćanje drugoga ţivota. Značila je napuštanje očeve kuće, značila je rađanje djece i nesmiljen rad umjesto ove njeţne idile i njezinih komičnih trenutaka, mirnih svakodnevnih događaja i odgovarajuće ekscentričnosti. Uţasavala se pomisli da prima naređenja ili odluke od bilo koga osim svojega oca čije su naredbe, ma koliko otresite ili oštre, zapravo predstavljale zahtjeve prerušene u ironiju. Kakav će biti Mandras? Koliko ga dobro zapravo poznaje? Ima li bilo kakve dokaze o njegovu strpljenju i humanosti? Istina, donosio je darove, no hoće li oni nestati nakon što pogodi dobar posao? Nije li moţda previše mlad i nagao? U njegovim pokretima i nepromišljenim reakcijama bilo je nečega previše odlučnoga. Kako imati povjerenja u nekoga tko odgovara odmah, bez razmišljanja? U nekoga čija su djela i riječi poetični, ali ne i promišljeni? Plašila ju je sumnja da u njegovu srcu ima nešto nepopustljivo. Moţda je Romoi, a da toga ni sam nije svjestan, pomisli ona. Uostalom, koja je razlika između čeţnje i ljubavi? Slušajući prigušeno zujanje komarca, uspoređivala je svojega zaručnika s ocem. Potonjega je

oboţavala - da, bijaše to ljubav. No, ima li taj osjećaj ikakve sličnosti s onim što osjeća prema Mandrasu? Hoće li se u njegovoj sluţbi osjećati toliko slobodno? Postoje li naprosto različiti oblici ljubavi? Ako ovo što osjeća prema Mandrasu nije ljubav, zbog čega je bez daha, zbog čega ta golema i stalna ţudnja od koje joj se koči jezik, a srce lupa tako snaţno? Zbog čega njome bez ikakvoga razloga upravlja taj nesavladivi osjećaj, poput Boga ili nekakvoga diktatora? Zbog čega, poput presuda oca Arsenija, ima snagu zakona, ali ne i njegovu formu? Mjesec se pomaknu iza maslina, projicirajući neprestano gibanje lišća na zid, melankolična zvonca koza s Aenosa odjekivala su u pomalo hladnoj noći, a čulo se kako Psipsina vani nešto lovi u dvorištu. Sama lovi miševe, pomisli Pelagija leţeći i osluškujući opipljivu glad svojega tijela. Razmišljala je o kuninu kapricioznom joie de vivre, o njezinoj nevinosti i o potpunoj stopljenosti s vlastitim bićem, te joj iznenada sinu kako je mladenačku nemarnost krivo protumačila kao nešto nalik na tugu. Zamisli da je Mandras umro. Na oči joj navru suze, no istodobno sa zgraţanjem osjeti olakšanje. Strogo otjera tu sliku i prekori samu sebe zbog podlosti. Ujutro pođe u dvorište i odredi si zadatke koji će joj omogućiti da ga ugleda čim prijeđe zavoj na cesti, onaj isti zavoj na kojem ga je pogodio Velizarije. Dok je koza preţivala, ona provjeri ima li krpelja, spali ih vrelom iglom, a zatim još jednom proruje kroz oštre dlake. Neprekidno je pogledavala dolazi li Mandras. Njezin otac ode u kapheneion na doručak, te joj pade na pamet kako bi i Psip-sina mogla imati krpelja. Poloţi ţivotinju na zid, još bliţe cesti, te prstima počne prelaziti uz dlaku. Pelagija zavuče svoj nos u mekanu dlaku na trbuhu, te od slatkoga mirisa istodobno osjeti tugu i olakšanje. Psipsina se od uţitka migoljila i skvičala, a marljivi su prsti pronašli dvije buhe i stisnuli ih noktima palca i kaţiprsta. Kako se nije ţeljela udaljiti od zida, Pelagija ţestoko iščešlja kunu i iščisti čupave čvorove dlake. Ovije Psipsinu oko vrata i odluči poći po vodu, što će je odvesti skroz oko zavoja. Psipsina zaspi dok je Pelagija sjedila uz

bunar i druge ţene uključila u razgovor, no zaboravila je svaki detalj skandala o kojima se raspravljalo, a pogled joj je neprestano lutao. Osjeti laganu mučninu. Izvuče više vode nego što joj je trebalo i odluči da će zaliti biljke. Umorna od čekanja, sjedne u sjenu masline, s rukom oko mršavoga vrata svoje koze koja je nastavila ravnodušno ţvakati kao da je njezin svijet jedini koji postoji. Ĉeţnja preraste u nestrpljenje, a onda u srdţbu. Ne bi li rasrdila Mandrasa, Pelagija odluči otići u šetnju. Pravo mu budi ako je ne nađe. Hodala je niz cestu u smjeru kojim je on trebao doći, prosjedila na zidu sve dok dan nije postao previše topao, a zatim se uputila kroz makiju, gdje naiđe na Lemoni koja je traţila zrikavce. Pelagija sjedne na stijenu i promatraše kako se djevojčica ţuri od jednoga grma do drugoga, loveći svojini bucmastim prstima zrak dok bi zrikavci pokušali pobjeći. "Koritsimou, koliko ti je godina?" odjednom upita Pelagija. "Šest", reče Lemoni. "Točno šest. Nakon sljedeće svetkovine bit će mi sedam." "Znaš li brojiti do deset?" "Do trideset", reče Lemoni, koja to odmah krenu dokazati: "Dvadeset jedan, dvadeset dva, dvadeset trideset." Pelagija uzdahnu. Pomisli kako će nakon još dvije svetkovine Lemoni trebati raditi u kući, i bit će to kraj njezinu lovu na sitne ţivotinje u makiji. Upast će u monotoniju kvarenja muškaraca i o vaţnim će temama smjeti raspravljati samo sa ţenama, dok muškarci ne slušaju ili kad su u kapheneionu i igraju trik-trak umjesto da rade. Lemoni će pronaći slobodu tek kad postane udovica, no upravo u to vrijeme zajednica će joj okrenuti leđa, kao da nema pravo nadţivjeti svojega muţa, kao daje umro samo zbog ţenina nemara. Zbog toga treba imati sinove - bijaše to jedino osiguranje od siromašne i zastrašujuće starosti. Pelagija je ţeljela da Lemoni doţivi nešto bolje, kao da je isprazno samoj sebi ţeljeti bolju budućnost. Lemoni iznenada jaukne i prene Pelagiju iz njezinih misli. Zvučalo je to poput zavijanja mačke. Iz Lemoninih očiju briznuše suze i ona stisne kaţiprst, presavije se i počne se

ljuljati gore-dolje. Pelagija dotrči do nje i rastvori joj prste: "Što se dogodilo, koritsi-mou? Što te ozlijedilo?" "Ugrizlo, ugrizlo", plakala je ona. "O, Boţe. Zar nisi znala da oni grizu?" Stavi njezine prste do svojih usta i počne ih tresti. "Imaju velika kliješta. Ubrzo će te prestati boljeti." Lemoni ponovno stisne svoj prst: "Peče." "Da si zrikavac, i ti bi ugrizla ljude koji bi te uzeli u ruke. Zrika-vac je mislio da ćeš mu nanijeti bol, pa ju je zato on nanio tebi. Tako ti to ide. Kada budeš starija, vidjet ćeš da su i ljudi takvi." Pelagija se pretvarala da baca posebne čari protiv ugriza zrikav-ca, te odvede smirenu Lemoni natrag u selo. Mandrasa još uvijek nije bilo i sve je djelovalo neuobičajeno tiho. Ljudi su se vukli, liječili mamurluk i modrice za koje sami nisu znali kako su ih dobili. Magarac je smiješno i nadugačko revao, a iz tamnih interijera kuća stizao mu je u nepravilnome refrenu "Ai gamisou". Pelagija počne pripremati večernji obrok, sretna što to ovaj put neće biti riba. Poslije, sjedeći sa svojim ocem nakon uobičajenoga peripata, on iznenada reče: "Pretpostavljam da nije došao jer mu je zlo kao i svima ostalima." Pelagija osjeti kako je preplavljuje osjećaj zahvalnosti, te primi njegovu ruku i poljubi je. Doktor stisne njezinu ruku i reče ţalosnim tonom: "Što ću ja kad ti odeš?" "Papakis, pitao me hoću li poći za njega... Rekla sam mu da treba pitati tebe." "Ja za njega neću poći", reče doktor lannis. "Mislim da bi bilo puno pametnije kad bi se tobom oţenio." Ponovno joj stisne ruku. "Najednom mojem brodu bilo je nekoliko Arapa. Nakon svake rečenice rekli bi 'inshallah', 'Učinit ću to sutra, inshallah.' To je znalo ići na ţivce, jer je izgledalo da od Boga očekuju da preuzme njihov posao kad im se nije dalo. No ima u tome neke mudrosti. Udat ćeš se za Mandrasa ako tako odredi providnost." "Zar ti se ne sviđa, papakis?" Okrene se i njeţno je pogleda: "Previše je mlad. Svatko je previše mlad za ţenidbu. I ja sam bio. Osim toga, odmogao

sam ti. Ĉitala si Cavafvjevu poeziju, naučio sam te novogrčki i talijanski. On ti nije par, a očekuje da bude bolji od svoje ţene. Uostalom, muškarac je. Toliko sam puta pomislio da bi se samo za stranca mogla sretno udati, za zubara iz Norveške ili nekog sličnog." Pelagija se nasmije toj apsurdnoj ideji i zanijemi. "Zove me 'Sio-ra,'" ona će. "Toga sam se bojao." Nasta dugačka stanka u kojoj su oboje promatrali zvijezde iznad planine, a zatim doktor lannis upita: "Jesi li ikada razmišljala o tome da emigriramo? U Ameriku, Kanadu, ili nekamo drugamo?" Pelagija sklopi oči i uzdahnu. "Mandras", reče ona. "Da. Mandras. Ovo je naš dom. Drugoga nemamo. U Torontu vjerojatno snijeţi, a u Hollywoodu nam nitko ne bi dao ulogu." Doktor ustane i uđe u kuću, vrativši se s nečim u ruci što se metalno svjetlucalo u polutami. Vrlo formalno uruči to svojoj kćeri. Ona uzme predmet, vidje što je, isproba njegovu zlokobnu teţinu i ispusti ga pomalo uţasnuto u krilo svoje suknje. Doktor osta stajati. "Bit će rata. U ratu se događaju stravične stvari. Posebno ţenama. Upotrijebi ga da se zaštitiš, a ako je potrebno, i da ga podigneš protiv sebe. Također ga moţeš podignuti protiv mene ako to okolnosti zahtijevaju. To je tek mali derringer, no..." Mahne rukom prema horizontu: "... nad svijet je pala strašna tama i svatko od nas treba učiniti ono što je u njegovoj moći, o tome se radi. Koritsimou, ti to moţda ne znaš, no tvoje će vjenčanje moţda trebati pričekati. Najprije trebamo biti sigurni da se Mussoli-ni neće pozvati na vjenčanje." Doktor se okrene na peti i uđe u kuću, ostavivši Pelagiju samu sa strahom koji je postajao sve izraţeniji i sa samoćom koju nimalo nije ţeljela. Sjeti se da je u planinama Soulija šezdeset ţena otišlo na jedan od vrhova, plesalo zajedno, a zatim bacilo svoju djecu i skočilo u ponor kako ne bi završile u tur-skome ropstvu. Nekoliko trenutaka poslije ode u svoju sobu, stavi derringer pod jastuk i sjedne na rub kreveta, odsutno gladeći Psip-sinu i zamislivši još jednom da je Mandras umro.

Drugoga dana nakon pučke svečanosti, Pelagija ponovi isti spori balet besmislenih zadataka koji nisu uspjeli nadomjestiti odsutnost njezina dragoga - štoviše, kao da su je još više naglasili. Sve - drveće, zaigrana Lemoni, koza, Psipsinine lakrdije, uobraţeno nespretno geganje oca Arsenija, udaljeno lupanje Stamatisova čekića dok je izrađivao drveno magareće sedlo, Kokoliosova hrapava interpretacija "Internacionale" kojoj je nedostajalo pola riječi - sve to tek je označavalo ono što nedostaje. Svijet je uzmaknuo, ustupivši mjesto mrtvačkomu pokrovu očaja i potištenosti, koji kao da su postali svojstveni samim stvarima. Ĉak i janjetina s ruţmarinom i češnjakom, koju je pripremila za večeru bijaše utjelovljenje bolnoga nedostatka ribe. Te noći osjećala se previše iscrpljenom i potištenom da se uspava plačem. U svojim snovima osudi Mandrasa zbog okrutnosti, a on joj se smijao poput satira i otplesao niz valove. Trećega dana Pelagija ode na obalu. Sjedne na stijenu, promatrajući kako golem bojni brod zloslutno klizi prema zapadu. Najve-rojatnije je bio britanski. Od pomisli na rat osjeti potištenost. Pomisli kako su u davnini muškarci bili igračke u rukama bogova, no uznapredovali su tek toliko da postanu igračkama drugih muškaraca koji su bili uvjereni da su bogovi. Poigra se eufonijom riječi: "Hitler, Atila, Kaligula, Hitler, Atila, Kaligula." Ne pronađe nijednu riječ koja bi pristajala "Mussoliniju", sve dok se ne sjeti "Me-taxasa". "Mussolini, Metaxas", reče i doda: "Mandras." Kao odgovor njezinim mislima, krajičkom oka zapazi neko kretanje. Ispod nje, nalijevo, jedno tijelo ronilo je kroz valove poput ljudskoga dupina. Promatrala je pocrnjeloga ribara s uţitkom sasvim estetske naravi, dok sa stanovitim iznenađenjem ne shvati daje on potpuno gol. Mora daje bio na udaljenosti od stotinjak metara i znala je da postavlja mreţu s plutačama, toliko gustu da se njome mogu loviti girice. Dugo bi ostajao pod vodom postavljajući svoju mreţu u polukrugu, a uokolo su kruţili galebovi i bacali se na svoj dio ţetve. Lukavo, no bez ikakvoga srama, Pelagija dopuţe bliţe da se divi muškarcu

koji bijaše toliko gladak, toliko stopljen s morem, toliko nalik na ribu, gol i divlji muškarac, muškarac nalik Adamu. Promatrala je kako mreţa obavija pličinu, i dok je on sav sjajan stajao na plaţi i potezao čas jednom čas drugom rukom, dok su mu se mišići napinjali i ramena ritmično pomicala, shvati daje to Mandras. Rukom pokrije usta da uguši iznenađenje i iznenadnu provalu srama, no ne otpuţe natrag. Još uvijek bijaše opčinjena njegovom ljepotom, skladom i snagom njegova rada, i ne uspije se oduprijeti pomisli da joj je Bog dao priliku da okom preleti preko onoga što joj pripada prije nego što time zagospodari: vitkih bedara, jakih ramena, zategnutoga trbuha, tamne sjene prepona i njihovih mističnih oblika koji bijahu predmetom tolikih raskalašenih ţenskih tračeva na bunaru. Mandras bijaše premlad da bude Posejdon, bez ikakve zlobe. Je li moţda muška morska nimfa? Postoji li nešto poput muške Nereide ili Potamide. Treba li mu ţrtvovati med, ulje, mlijeko ili kozu? Treba li mu ţrtvovati sebe? Teško je bilo promatrati Mandrasa kako klizi kroz vodu i ne povjerovati da takvo biće, kako reče Plutarh, neće ţivjeti 9720 godina. No ovo viđenje Mandrasa imalo je u sebi nešto vječno, dok je ţivotni vijek koji je Plutarh imputirao djelovao previše arbitrarno i kratko. Pelagija pomisli da se ta ista scena moţda odigravala iz generacije u generaciju još od mikenskoga razdoblja - moţda su još u Odisejevo vrijeme mlade djevojke poput nje odlazile na more da potajice promatraju golotinju voljenih mladića. Od pomisli na takvo stapanje s poviješću obuzmu je ţmarci. Mandras namota svoju mreţu i sagne se da se pozabavi vađenjem sitne ribe iz mreţe, ubacujući je u niz vjedara uredno poslaganih na pijesku. Srebrna riba bljesnula bi na suncu poput novih noţeva, te je njihovo davljenje preraslo u paradu ljepote dok su se trzale, udarale jedna o drugu i ugibale. Pelagija primijeti da su mu se ramena izgu-lila do krvi te da nisu očvrsnula na suncu unatoč tomu što su mu cijelo ljeto bila izloţena. Bila je iznenađena, pa i razočarana, jer je to otkrilo da je draţesni dečko od krvi i mesa, a ne od neuništivoga zlata.

On ustane, stavi dva prsta u usta i zazviţdi. Ona vidje kako on gleda prema moru, mašući sporo rukama kao dvjema zastavicama iznad glave. Uzalud pokuša ustanoviti što ga to zanima. Zbunjena, proviri malo iznad stijene iza koje se bila sakrila, te ugleda tri tamne sjene koje su se u valovima sloţno savijale prema njemu. Začu njegov uzvik zadovoljstva i vidje kako gazi prema njima s tri veće ribe u rukama. Vidje kako ribe baca visoko u zrak i kako se tri dupina bacaju i svijaju da ih ulove. Vidje kako je zgrabio leđnu peraju i zbrisao na more. Potrča do ruba pijeska i namršti čelo nastojeći svim silama izbjeći svjetlucave i nepostojane svjetlosne strelice koje je sunce odbacivalo s mora, no ne vidje ništa. Mandras mora da se utopio! Odjednom se sjeti da je gola nimfa znak strašne nesreće, da izaziva delirij. Što se događa? Počne lomiti ruke i zagrize usnu. Sunce joj je osvetoljubivo peklo podlaktice i ona ih zabrinuta stegne na grudima. Još nekoliko trenutaka vrzmala se na obali, a zatim se okrene i otrči kući. U svojoj sobi zagrli Psipsinu i zaplače. Mandras se utopio, otišao je s dupinima, nikada se više neće vratiti, bijaše to kraj. Kuni se poţali da je ţivot nepravedan i besmislen, te podlegne oštromu jeziku koji je uţivao u njezinim slanim suzama. Netko lagano pokuca na vrata. Mandras je stajao s plahim smiješkom na usnama, s vjedrom girica u ruci. Prebacivao se čas na jednu, čas na drugu nogu i ispalio: "Oprosti što nisam došao ranije, ali nije mi bilo dobro dan nakon svetkovine - znaš, zbog vina, i jučer sam morao u Argostoli po dokumente za regrutaciju, i preksutra trebam na kopno, i razgovarao sam s tvojim ocem u kapheneionu, i dao je svoj pristanak, i donio sam ti ribe. Pogledaj, girice." Pelagija sjedne na rub kreveta i iznutra osjeti omamljenost od prevelike sreće, prevelike tuge. Sluţbeno zaručena za čovjeka koji će se uhvatiti u koštac sa sudbinom, za čovjeka za kojega je mislila da se utopio u moru, za čovjeka koji je brak zapetljao s giricama i s ratom, za čovjeka koji je bio dječak što se igra s dupinima i bio prelijep da umre u snjegovima Tsamorije. Kao da je odjednom postao

zastrašujuće i beskrajno krhko fantastično biće, previše fin i prolazan za ljudski rod. Ruke joj se počeše tresti: "Nemoj ići, nemoj ići", počne preklinjali i sjeti se da gola nimfa donosi nesreću, da izaziva delirij, a katkad i smrt. 14 Grazzi U ŢIVOTU SAM se često kajao i pretpostavljam da bi to svatko mogao reći. No, ne kajem se zbog malih stvari, zbog djetinjarija, zbog svađa sa svojini ocem ili flerta sa ţenom koja nije moja supruga. Kajem se što sam trebao savladati najteţu lekciju kako čovjeku osobne ambicije protiv njegove volje ili prirode mogu odrediti ulogu u događajima zbog kojih će ga povijest obasuti prezirom i sramotom. Imao sam vrlo lijep posao i ugodno je bilo raditi kao talijanski ministar u Ateni, iz jednostavnog razloga što ni pukovnik Mondini ni ja sve do početka rata pojma nismo imali da će rat izbiti. Očekivali smo da bi nam to rekao Ciano, Badoglio ili Soddu, očekivali smo da bi nam dali mjesec-dva da se pripremimo, ali ne, ostavili su nas da nastavimo s diplomatskom učtivošću. Razbjesnim se kad se sjetim da sam išao na prijeme, u kazalište, organizirao zajedničke projekte s ministrom prosvjete, uvjeravajući svoje grčke prijatelje kako Duce ne gaji nikakve neprijateljske namjere, govoreći talijanskoj zajednici kako nema nikakvih razloga za pakiranje, a onda sam ustanovio da se nitko nije potrudio reći mi što se događa, pa se nisam stigao spakirati. Na raspolaganju su mi stajale samo glasine i vicevi. Barem sam ja mislio da se radi o vicevima. Curzio Malaparte, taj idiotski snob s ironičnim i otkvačenim smislom za humor i sa strašću prema ratovanju koja je pothranjivala njegovo novinarstvo, došao me vidjeti i rekao: "Moj dragi prijatelj, grof Ciano, poručuje vam da mu je svejedno što vi činite, jer će on unatoč tomu ratovati protiv Grčke i uskoro povesti Jacominijeve Albance na grčki teritorij." Mislio sam da je to vic zbog ironičnoga i pogrdnoga načina na koji je to rekao, a i zato što bi taj kakadu rekao bilo što, ma koliko to glupo, neistinito i nevaţno bilo, samo ako sadrţi makar naznaku da je on osobni Cianov prijatelj.

Jedino što sam još znao bilo je da su Mondinija pozvali na razgovor na aerodrom s časnikom iz obavještajne sluţbe, koji mu je rekao da će rat izbiti unutar tri dana i da će Bugarska istodobno napasti. Mondiniju je rekao da su svi grčki časnici potkupljeni. Dakako, poslao sam brzojav u Rim i također razgovarao s bugarskim veleposlanikom. Rim nije odgovorio, a bugarski veleposlanik rekao mi je (točno, kako se kasnije ispostavilo) da Bugarska uopće nema namjeru navijestiti rat. To me umirilo, no sada mislim da su me Ciano i Duce samo htjeli zbuniti ili ostaviti otvorenima svoje opcije. Moţda su jedan drugoga htjeli zbuniti. Pukovnik Mondini i ja sjedili smo u mojem uredu, toliko potišteni da je to nemoguće opisati, i razmišljali o tome da se vratimo privatnomu ţivotu. Stvari su postajale sve nerazumljivije. Primjerice, Rim bi traţio da im pošaljem člana svojega poslanstva na "urgentne povjerljive instrukcije", no Ala Littoria nije imala ni jedan let, pa nitko nije mogao otići. Zatim je iz Palazzo Chigi stigao brzojav da specijalnim letom dolazi glasnik, no tko god je trebao stići nije stigao. Svi članovi diplomatske zajednice u Ateni uloţili su prosvjed u kojem su traţili da nešto učinim ne bih li spriječio rat, a ja sam se tek crvenio od stida i mucao, našavši se u neodrţivoj poziciji veleposlanika koji pojma nema što se događa. Mussolini i Ciano su me ponizili i nikada im neću oprostiti što su me prisilili da se oslonim na propagandu agencije Stefani kao jedini izvor informacija. Ma kakvih informacija! Bile su to same laţi, a i sami su Grci više znali o skoroj invaziji od mene. Dogodilo se sljedeće: Grčki nacionalni teatar postavio je posebnu predstavu Madame Butterfly, i pozvao Puccinijeva sina i njegovu ţenu kao vladine goste. Bila je to prekrasna gesta, plemenit postupak tipičan za Grke, i mi smo izdali pozivnice za prijem 26. listopada nakon ponoći. Prijemi nakon ponoći grčki su običaj na koji se, moram priznati, nikada nisam naviknuo. Ni Metaxas ni Kralj nisu došli. Unatoč tomu, prijem je bio sjajan. Imali smo golem gateau s natpisom "Ţivjela Grčka", a stolovi su bili pokriveni grčkim i talijanskim zastavama, ispremiješani u znak našega prijateljstva. Došli su nam

pjesnici, dramski pisci, profesori, intelektualci, te predstavnici društvene i diplomatske zajednice. Mondini je sjajno izgledao u svojoj paradnoj uniformi prekrivenoj medaljama, no kad su iz Rima počeli pristizati telegrami, primijetio sam da postaje sve bljeđi i naočigled nestaje u kaputu sve dok se činilo da ga ţeli zbaciti ili ga je od nekoga posudio. Situacija je bila uţasna. Ljudi s brzojavima trebali su se praviti da su gosti i dok sam ih jednoga za drugim čitao, potpuno me izdala odvaţnost. Morao sam i dalje čavrljati s ljudima, no istodobno me obuzeo uţas i osjećaj odvratnosti. Sramio sam se svoje vlade, bio sam ljut što su me drţali u neznanju, osjećao sam se zbunjeno pred svojim grčkim prijateljima, a u glavi mi se neprestano vrtjelo isto pitanje: "Zar ne znaju što je rat?" Jedan romanopisac me upitao osjećam li se dobro jer sam jako problijedio i ruke su mi se tresle. Pogledavao sam s lica na lice i primijetio da su svi članovi našega poslanstva imali istu reakciju: bili smo psi kojima je bilo naređeno da ugrizu ruku koja ih hrani. Prvi dio Duceova ultimatuma stigao je posljednji i nisam točno znao što se zbiva sve do pet sati ujutro. Bio sam umoran i osjećao sam mučninu i ne znam jesam li uputu da ga ne uručim sve do 3 sata ujutro 28., a na odgovor pričekam do 6 sati prije podne, dočekao s olakšanjem ili s uţasom. Ĉinilo se daje "Diktator koji nikada ne spava" (no slučajno znam daje mnogo spavao) odlučio ne samo izazvati katastrofu već nam ne dati spavati. Dvadeset sedmoga je grčki šef Stoţera pozvao Mondinija ne bi li opovrgnuo grčku povezanost s graničnim incidentima i s eksplozijom u Santa Quaranti. Mondini se vratio sav utučen i rekao mi da ga je Papagos ponizio, postavivši jedno jedino pitanje u vezi s tim događajima: "Kojim čudom znate da smo mi to učinili, kad nitko ne zna tko je to bio i nitko nije ulovljen?" Mondini ga je pokušao umiriti uvjeravanjem da se radi o britanskoj strani, na što se Papagos nasmijao i rekao: "Pretpostavljam da znate da svaki metar granice kontroliraju grčki domoljubi koji su spremni boriti se do posljednje kapi krvi." Poput mene, Mondini se osjećao posramljeno i

bespomoćno; Badoglio ga nije obavijestio. Badoglio mije poslije rekao da ni sam nije bio obavještavan, premda je kod kuće bio šef Stoţera -jeste li ikada čuli za rat koji je izbio bez znanja šefa Stoţera? Mondini i ja ponovno smo raspravljali o ostavci, dok su vani građani Atene ţivjeli svoju uobičajeno bučnu svakodnevicu. Bijaše krasan, topao, najjesenskiji dan, a i Mondini i ja znali smo da će ovu ljepotu i mir uskoro narušiti sirene i bombe - pomisao toliko odvratna, štoviše svetogrdna. Počeli smo primati izaslanike talijanske zajednice u Ateni, sive poput pepela, koji su se plašili zatočeništva i progona u slučaju rata. Bio sam im prisiljen lagati i poslati ih kući, premda mi se srce kidalo. Grci će ih poslije vrlo časno pokušati evakuirati, no kod Soluna će ih pogreškom bombardirati naše snage. Razgovor s Metaxasom bio je najteţi trenutak u mojem ţivotu. Poslije su me vratili u domovinu, no Ciana nisam vidio sve do 8. studenoga. Znate, kampanja se već bila pretvorila u neuspjeh, a Ciano nije od mene ţelio čuti: "Što sam vam rekao?" U stvari, uopće me nije ţelio primiti, pa je neprestano upadao u riječ i mijenjao temu razgovora. U mojoj prisutnosti, telefonirao je Duceu i rekao mu da sam potpisao stvari koje potpisao nisam, a zatim mi rekao da će albanska kampanja biti okončana za dva tjedna. Poslije, kad sam podigao prašinu zbog prave istine, poslao je Anfusa da mi predloţi da odem na godišnji, i pretpostavljam daje to bio kraj moje karijere. Ţelite li znati kako je protekao moj razgovor s Metaxasom? Nije li to već svima znano? Ne volim o tome mnogo pričati. Znate, divio sam se Metaxasu i zapravo smo bili prijatelji. Ne, nije istina da je Metaxas rekao samo: "Ne". Pa dobro, reći ću vam. Vozač nam je bio Grk, ne sjećam se njegova imena, i poslali smo ga kući pa nas je Mondini odvezao do vile u Kifisiji. De Santo nam se pridruţio kao prevoditelj, premda nam u ovome slučaju nije bio potreban. Krenuli smo u 2 i 30 ujutro, dok su nas zvijezde odozgo obasjavale poput dijamanata, i bilo je tako ugodno da ni jaknu nisam trebao zakopčati. Pred

vilu, skromno malo zdanje u predgrađu, stigli smo oko 2 i 45, zapovjednik straţe nešto je pobrkao -mora da je našu talijansku trobojnicu zamijenio za francusku - i telefonirao Metaxasu da mu javi kako ga ţeli vidjeti francuski veleposlanik. U nekoj drugoj prilici bilo bi to komično. Dok sam čekao, slušao sam kako šušte pinije i pokušao locirati sovu koja je hukala na jednom od stabala. Osjećao sam mučninu. Metaxas osobno dođe na vrata za sluţinčad. Znate, bio je vrlo bolestan i djelovao sitno i patetično, izgledao je poput burţuja koji ţeli pokupiti svoje novine ili dozvati mačku. Na sebi je imao noćnu košulju prekrivenu uzorkom bijeloga cvijeća. Ĉovjek nekako očekuje da noćna odjeća istaknutih ličnosti bude dostojanstvenija. Pogleda me u lice, prepozna me i zadovoljno usklikne: "Ah, monsieur le ministre, comment allez-vous?" Ne sjećam se što sam mu odgovorio, no znam da je Metaxas vjerojatno mislio da sam mu došao dati Judin poljubac. Tada je bio na umoru, što vam je, vjerujem, poznato, i vjerojatno je u duši osjećao nepodnošljiv teret. Otišli smo u malu dnevnu sobu krcatu jeftinim namještajem i onim sitnim tričarijama koje svi pripadnici grčke srednje klase izgleda oboţavaju. Znate, Metaxas je bio pošten političar. Ni njegovi neprijatelji, čak ni komunisti, nikada ga nisu optuţili zbog korupcije, a njegova kuća svojim je izgledom dokazivala da nikada nije bila uljepšana pomoću drţavnih sredstava. Bio je potpuno drugačiji od Ducea. Posjeo me u koţni naslonjač. Kasnije sam čuo da Metaxasova udovica nikada više nije dopustila da netko u njega sjedne. On je sjeo na kauč presvučen kretonom. Govorili smo isključivo francuski. Rekao sam mu da mi je vlada naredila da mu predam urgentnu notu. On je uze i pročita je vrlo sporo, nekoliko puta, kao da je u biti nevjerojatna. Pucne jezikom na način kojim Grci izraţavaju odbijanje i počne odmahivati glavom. U noti je stajalo da se Grčka otvoreno stavila na britansku stranu, da je prekršila obveze koje joj je nametala

neutralnost, da je izazvala Albaniju... A završavala je riječima koje nikada neću zaboraviti: "Sve to Italija više ne moţe tolerirati. Talijanska vlast stoga je odlučila da od grčke vlade kao jamstvo grčke neutralnosti i talijanske sigurnosti zatraţi dopuštenje da okupira neka strateška područja na grčkome teritoriju za trajanja trenutačnoga sukoba s Velikom Britanijom. Talijanska vlada zahtijeva od grčke vlade da se ne suprotstavi takvoj okupaciji i da ne opstruira slobodan prolaz trupa koje će taj zadatak izvršiti. Ove trupe ne dolaze kao neprijatelj grčkoga naroda, a okupacijom nekih strateških točaka, koja je nuţna zbog eventualnih isključivo obrambenih razloga, talijanska vlada ni na koji način ne namjerava ograničiti grčki suverenitet i nezavisnost. Talijanska vlada zahtijeva od grčke vlade da smjesta izda naredbe potrebne za mirno izvršenje ove okupacije. Naiđu li talijanske snage na otpor, on će biti slomljen uz pomoć oruţja, a grčka vlast smatrat će se odgovornom za eventualne posljedice." Metaxasove naočale se zamagliše, a kroz njih ugledah suze. Teško je čovjeka koji ima moć, jednoga diktatora, vidjeti tako poniţena. Ruke su mu se lagano tresle; bio je teţak, ali strastven čovjek. Sjedio sam nasuprot njemu, s laktovima na koljenima, i strahovito sam se sramio zbog ove nepravične ludorije u koju sam uvučen. I samomu mi je došlo da zaridam. Podigne pogled prema meni i reče: "Alors, c'est la guerre." Vidite, nije rekao "okhi" kao što to Grci misle; nije to bilo obično "Ne", no značenje je bilo isto. Sadrţalo je istu odlučnost i istu dostojanstvenost, identičnu konačnu odluku. "Mais non", rekoh, svjestan toga da laţem. "Moţete prihvatiti ultimatum. Imate tri sata." Metaxas podigne jednu obrvu, gotovo sa suosjećanjem, znajući da nisam stvoren za nečasne čine, te odgovori: "II est impossible. U tri sata nije moguće probuditi Kralja, pozvati Papagosa i izdati naređenje svim graničnim straţama. Mnogi nemaju telefon." "II est possible, neanmoins", inzistirao sam ja, no on odmahne glavom: "Koje strateške dijelove ţelite okupirati?"

Sarkastično je naglasio riječ "strateške". Slegoh ramenima od srama i rekoh: "Je ne sais pas. Je suis desole." Ponovno me pogleda, ovaj put s tračkom naslade u očima: "Alors, vous voyez, c'est la guerre." "Mais non", ponovih i rekoh da ću pričekati do 6 sati ujutro na njegov konačan odgovor. Otprati me do vrata. Znao je da namjeravamo okupirati cijelu Grčku, bez obzira na njegov odgovor, i da će se, pruţi li nam otpor, trebati suočiti s Nijemcima. "Vous Ltes les plus forts", reče, "mais c'est une question d'honneur." Bijaše to posljednji put što sam vidio Metaxasa. Umro je 29. siječnja od flegmone na ţdrijelu koja je prerasla u apsces koji je izazvao toksemiju. Umro je ţaleći što mu britanska strana nije mogla poslati pet oklopnih divizija, no i bez njih je naš Blitzkrieg uspio pretvoriti u sramotno povlačenje. Ostavio sam ga kako stoji u noćnoj košulji sa cvjetnim uzorkom, čovječuljka koji je svijetu uglavnom bio smiješan, čovječuljka koji je imao nesreću da ima zloglasnu i divlju kćer, čovječuljka koji nije bio izabran, a upravo mije bio govorio glasom cjelokupnoga grčkoga stanovništva. Bijaše to zvjezdani trenutak za Grčku, a sramotan za moju domovinu. Metaxas je u povijesti zasluţio mjesto među osloboditeljima, cezarima i kraljevima, a ja sam se osjećao nisko i bijedno. Eto, ispričao sam vam što se dogodilo. Nadam se da ste zadovoljni. 15 L'omosessuale (4) NISMO PODNIJELI IZVJEŠĆE pukovniku Rivolti jer nam to nije bilo naređeno. Očekivali su da ćemo poginuti. No dopisi su vrvjeli opisima "graničnih sukoba" koje su počinili Grci, "britanski sluge". Vojsku zahvati grozan osjećaj bijesa i svi osim Francesca i mene osjećali su se kao psi na lancu. Mi smo šutjeli. Ĉinilo nam se daje pravo čudo što nam nisu dali strojnicu koja nije zaglavila nakon prvoga pucnja. No često smo razgovarali i naše sudioništvo još više je produbilo osjećaj zajedničke izolacije. Osjećali smo se izdajicama davno prije nego što će to postati najjačim osjećajem u grudima svakog našeg vojnika u planinama Epira. Primili smo medalje za to što smo učinili i naređenje

da ih nosimo. Naređeno nam je da nikomu ne kaţemo da smo ih primili. Posluţili su se varkom da nas učine sukrivcima za ubojstvo, a ionako ih ne bismo nosili. Francesco i ja zakleli smo se da će jednoga dana jedan od nas prosvirati glavu pukovniku Rivolti. Ţelio sam dezertirati, no nisam ţelio napustiti svoju prekrasnu ljubav. U svakome slučaju, to je bilo fizički nemoguće jer bih trebao propješačiti preko planinskih masiva, kroz nenastanjenu pustoš. Sam bih trebao pronaći načina da preko mora dođem u Italiju. I što onda? Da me uhapse? Jedini put o kojem sam ozbiljno razmišljao bio je da prijeđem grčku granicu. Bio bih prvi od mnogih talijanskih vojnika koji će se pridruţili antifašističkome savezu. Moje planove pokvarili su događaji. Naš neočekivani uspjeh očigledno je nekoga impresionirao, jer su Francesca i mene privremeno povukli iz jedinice i poslali u centar za obuku u blizini Tirane, čija se točna lokacija drţala u tajnosti. Onamo smo stigli nakon putovanja koje je uglavnom proteklo pješke, očekujući da će nas obučiti za posebne zadatke. Priznajem da smo se tomu obojica radovali, baš kao i svaki mladić koji bi se našao u našoj situaciji. Zamislite našu zabrinutost i nevjericu nakon dolaska, kad smo otkrili da smo instruktori. Zamislite koliko smo se zabrinuli kad su nam naredili da stotinu pedeset Albanaca naučimo umijeću sabotaţe. Zamislite našu zaprepaštenost i veselje kad smo se napili i o svemu popričali. Kako se to samo nama dogodilo? Obavili smo jednu operaciju i toboţe postali stručnjaci. Ti Albanci bili su okrutni i hiperbolični balkanski hajduci, i ni jedan od njih nije znao ni jednu talijansku riječ. Mi nismo znali albanski. Dali su nam oko tjedan dana da ih obučimo. Projekt je kontrolirao sam Jacomini, a mi smo sada posve uvučeni u sluţbenu zavjeru kojoj je cilj bio stvoriti "grčke" incidente što će Duceu dati suvisao izgovor za objavu rata. Bijaše to više nego cinično. Duce je nesumnjivo vjerovao kako će Grčka predstavljati lak plijen, koji će mu pruţiti protuteţu Blitzkriegu Adolfa Hitlera.

Potencijalni albanski komandosi bijahu mahom predebeli, svi su imali velike brčine, svi su bili pijanci, svi krvoločni, bludni, grabeţljivi, nesposobni za rad, neiskreni. Nominalno su bili muslimani, što je značilo da smo zbog molitve trebali prekidati što god bi radili i to u najnezgodnijim trenucima, no Francesco i ja ubrzo smo došli do zaključka da do njih nikada nisu doprli nikakvi religiozni ni ljudski osjećaji. Vodili smo ih na marševe, no jedino bismo Francesco i ja stigli na cilj. Učili smo ih da ispaljuju samo kratke rafale iz strojnica, no odmah bi potrošili svu municiju, a puščana cijev bi se izvitoperila zbog pregrijavanja. Podučavali smo ih borbi bez oruţja, no kad bi se činilo da ih pobjeđujemo, potegli bi na nas noţ. Podučavali smo ih kako da ţive od zemlje, no oni bi nam zauzvrat usred noći skrenuli u tavernu. Podučavali smo ih kako da unište telegrafske stupove i telefonske instalacije, no jedan od njih ubio je samoga sebe strujom u penis urinirajući na transformator. Podučavali smo ih kako će eliminirati promatračnice: naredili smo im da jednu sagrade, no oni su je odbili za vjeţbu srušiti jer su se previše namučili da je podignu. Podučavali smo ih kako će potaknuti lokalno stanovništvo na otpor, no lokalno stanovništvo pruţalo je otpor samo našim Albancima. Jedino što smo ih uspjeli podučiti bilo je kako ubiti generale i kako izazvati pometnju otvaranjem vatre iza linije bojišnice, što su dokazali ubivši jednoga čuvara logora, te podigavši u zrak bordel s namjerom da okradu svodnike. Na kraju poduke, ovim komandosima isplaćeni su vrlo visoki gotovinski iznosi i pušteni su na grčki teritorij s namjerom da započnu proces njegova destabiliziranja. Svi do jednoga nestali su s novcem i nikada se više nisu pojavili. Fran-cesco i ja dobili smo još medalja zbog našega "izvanrednoga doprinosa", te smo vraćeni u svoju jedinicu. Dogodilo se još nekoliko stvari. Jedan naš zrakoplov bacio je na nas "grčke" letke u kojim su toboţnji Grci pozivali Albance da se pobune protiv nas i pridruţe britanskoj strani. Gotovo odmah ustanovili smo da se radi o našem zrakoplovu, a neki od naših glupljih vojnika nikako nisu uspijevali shvatiti zašto

potičemo svoje saveznike da dezertiraju. Više naših graničnih stanica napali su naši ljudi pre-rušeni u Grke, a i po Albancima se malo nasumce pucalo, ne bi li ih se uvjerilo da im je potrebna naša zaštita. Neki Albanci čak su uzvratili vatru, a mi smo objavili da se radilo o Grcima. Vrhovni guverner sredio je da mu urede dignu u zrak, ne bi li Duce konačno i definitivno mogao objaviti rat. On je to spremno učinio, neposredno nakon što je naredio demobilizaciju koja nas je ostavila s premalo snaga i bez opravdane nade u pojačanja. Sve sam ovo iznio kao da se radi o nečem zabavnom, no sve su to zapravo bile sulude akcije. Rečeno nam je da su Grci demoralizirani i korumpirani, da će dezertirati i boriti se na našoj strani, da će rat biti munjevit i da će začas završiti, da je sjeverna Grčka prepuna nezadovoljnih iredentista koji ţele sjedinjenje s Albanijom. No mi smo se samo ţeljeli vratiti kući. Ja sam jedino ţelio voljeti Francesca. Poslali su nas u smrt, bez prijevoza, bez opreme, bez pravih tenkova, sa zrakoplovstvom koje je uglavnom ostalo u Belgiji, s premalo ljudstva, a ni jedan zapovjednik s činom višim od pukovnika pojma nije imao o taktici. Naš zapovjednik odbio je pojačanja jer bi mu s malobrojnom vojskom pripale veće zasluge za pobjedu. Još jedan idiot. Nisam dezertirao. Moţda smo svi mi bili idioti. Opisivanje te kampanje ispunjava me neopisivom gorčinom i mučninom. Ovdje, na osunčanome zabitnome otoku po imenu Ke-falonija s prijaznim stanovnicima i loncima bosiljka, djeluje nevjerojatno da se mnogo toga uopće dogodilo. Ovdje u Kefaloniji ljenčarim na suncu i gledam natjecanja u plesu među stanovnicima Lkourija i Argostolija. Ovdje u Kefaloniji snove mi ispunja sanjarenje o kapetanu Antoniu Corelliju, čovjeku punom veselja, opsjednutom mandolinama, potpuno drugačijem od voljenoga Francesca kojega više nema, ali ja ga jednako volim. Divno je bilo u ratu. Kako smo zviţdali i pjevali mahnito se spremajući za pokret, dok su kuriri na motorima hitali gore-

dolje poput pčela, kakvo veselje prijeći stranu granicu bez ikakva otpora, kako smo laskavo zamišljali same sebe kao nove legionare novoga carstva koje će poţivjeti deset tisuća godina. Kako je ugodna bila pomisao da će naš njemački saveznik uskoro saznati za pobjede koje se mogu uspoređivati s njihovima. Kako smo se osjećali snaţno kad smo se hvalisali ulogom u čuvenom Ĉeličnom paktu. Marširao sam do Francesca i promatrao kako maše udovima dok mu vidljive kaplje znoja cure niz lice. S vremena na vrijeme bi me pogledao i nasmiješio se. "Za dva smo tjedna u Ateni", rekao je. Noć 28. listopada. S municijom za pet dana, u nedostatku mazgi opterećeni vlastitim zalihama, poslani smo istočno da osvojimo prijelaz Metsovon. Kako smo se neopisivo lagano osjećali kad bismo noću skinuli taj teret sa svojih leđa! Kako smo tek spavali kao bebe, i kako su neumoljivo ukočeni bili naši udovi u prvom svjetlu zore! Ĉuli smo da pojačanja neće biti jer je more previše valovito, a Britanci potapaju naše brodove. Pjevali smo pjesme o pobjedi, bez obzira na naše izglede. Sigurnost nam je ulijevala činjenica da smo pod izravnom Praschinom komandom. Divno je bilo u ratu, sve dok nam vrijeme nije okrenulo leđa. Probijali smo se kroz blato. Avioni nam nisu mogli poletjeti zbog oblaka. Nas deset tisuća muškaraca bili smo skroz pokisli. Naših dvadeset topova utonulo je u močvaru, a naše jadne izmaltretirane i izudarane mazge uzalud su se trudile da ih izvuku. Bili smo sigurni da se Duce opredijelio za zimsku kampanju, ne bi li izbjegao opasnost od malarije; nisu nam osigurali zimsku odjeću. Albanske snage koje su poslane s nama počele su se rasplinjavati. Postalo je očigledno da se Bugari neće boriti na našoj strani, a Grci su dovodili pojačanja s bugarske granice. Naše linije komunikacija i zaliha nisu funkcionirale ni prije nego što je ispaljen prvi hitac. Grčki vojnici nisu dezertirali. Moja puška počela je hrđati. Dobio sam krivu municiju. Ĉuli smo da nećemo imati nikakvu zaštitu iz zraka i da je jedan birokrat pogreškom naredio da se naši kamioni Fiat 666 vrate natrag

u Torino. Ali to nije nimalo promijenilo stvari. Kamioni su zaglibili u močvari baš kacH topovi. Pete koje su nekoć glasno zveckale pri salutiranju sada bi pri dodiru proizvele vlaţan i mukao udarac, pa smo počeli čeznuti za iritantnom ţutom prašinom od 25. listopada. Nastavili smo klipsati, sigurni u laku pobjedu, te i dalje pjevali kako ćemo biti u Ateni za dva tjedna. Još nismo ispalili ni jedan metak. Vjerovali smo da nam Grci ne pruţaju otpor jer su im snage slabe i bijedne, i to nas je, unatoč svemu, oduševljavalo. Nikomu od nas nije palo na pamet da su predvidjeli našu strategiju i pripremili elastičnu obranu, ne bi li tako koncentrirali svoje snage. Probijali smo se kroz neumoljivu kišu i ljepljivo blato dok se iznad nas oko gigantske planine Smolikas stvarao vrtlog magle, a Grci strpljivo čekali. Kako samo mrzim koţne sare! Nikada nisam shvatio čemu sluţe. Mrzio sam ih obaviti upravo onako kako su nalagala pravila. Sada sam ih mrzio zbog toga što su se na njima sakupljale ljepljive grude ţute zemlje i propuštale ledenu vodu u moje čizme. Koţa na mojim stopalima postala je bijela i počela se guliti. Mazgama su omekšala kopita i počela se Ijuštiti, no i dalje su nas prskala bljuzga-vicom od glave do pete. Francesco i ja ušli smo u kuću u kojoj su na zidu visjele slike kralja Georgiosa i generala Metaxasa. Uzeli smo si kišni kaput i suhe čarape. Bilo je tu i napola zgotovljeno jelo, još uvijek toplo, i mi smo ga pojeli. Poslije smo satima strahovali je li moţda otrovano i namjerno ostavljeno. Grka nije bilo, pobjeđivali smo bez borbe. Zaboravili smo kako su neki od nas znali izvikivati antiratne parole pred milicionarima-fašistima ili ih premlatiti svaki put kad bi ih sreli u mraku. Došli smo do rijeke Sarandaporos, te ustanovili da nemamo ni inţenjera, ni opremu za izgradnju mosta. Bijaše to nabujala bujica s golemim talogom raznesenih mostova i kostura brdskih ovaca. Francesco mi je spasio ţivot jer mi je došao pomoći kad me, u nastojanju da prenesem pušku, odnijela rijeka. Prvi put drţao me u naručju. Saznali smo daje netko zamijetio grčke snage kako nestaju u šumi.

"Kukavice", smijali smo se. Pakao rijeke Sarandaporos ponovio se na rijeci Vojussi. Francesco je rekao: "Bog nije na našoj strani." Mrzim sare. Na nadmorskoj visini od tisuću metara voda se u njima skroz ledila. Kad se voda smrzne, volumen joj se proširi. Dakako, to je općepoznata stvar, no kod sara su posljedice dvojake. Led je strahovito teţak. Led steţe noge i prekida protok krvi u stopala. Nestaje svaki osjet. Ĉeznuli smo za bijednim potleušicama koje smo imali u Albaniji. Ustanovili smo da su nam topovi daleko zaostali i da nas vjerojatno nikada neće dostići. "Za dva tjedna u Ateni", reče Francesco s ironičnim izrazom na usnama. Rat je prekrasan sve dok netko ne pogine. Prvoga studenoga vrijeme se proljepšalo, a snajper pogodio našeg desetara. S drveća se začu pucketanje. Desetar zakorači natrag i raširi ruke. Na peti jedne noge zavrti se prema meni i padne leđima u snijeg sa svjetlucavom točkom na sredini čela. Ljudi se baciše ničice i uzvratiše vatru, a vod vojnika opkoli borove u potrazi za neprijateljem koji je već nestao. Škljocnu minobacač i - zum - među nas padne bomba. Odjeknu krik jadnoga novaka iz Pijemonta kojemu je šrapnel proparao noge, a zatim uslijedi jeziva tišina. Shvatih da sam prekriven krvavim komadićima ljudskoga mesa koji su se već zamrznuli na mojoj uniformi. Sakupismo se oko ranjenika i shvatih da nema načina da ih odvučemo iza bojišnice. Francesco poloţi svoju glavu na moje rame i reče: "Prosviraj mi glavu ako budem ranjen." Omalovaţeni Grci doveli su nas u poziciju u kojoj su nas mogli okruţiti i odsjeći, a mi gotovo da ih vidjeli nismo. Našli smo se u stupici cesta i staza u dnu doline, a Grci bi poput prikaza sunuli duţ visokih obronaka. Nikada nismo znali kada će nas i s koje strane napasti. Ĉinilo se da mine čas dolaze odostraga, čas bočno ili s prednje strane. Okretali smo se vrtoglavo poput derviša. Pucali smo u duhove i u divokoze. Zbunilo nas je junaštvo nevidljivih Grka. Izniknuli bi ni iz čega i bacili se na nas kao da smo im majke silovali. To nas

je šokiralo. Na Brdu 1289 toliko su prestrašili naše Albance da su ovi pobjegli, pucajući na karabinjere koji su ih pokušali zaustaviti. Devedeset posto ljudi iz bataljuna Tomor je dezertiralo. Ĉitava naša bojišnica okrenula se u smjeru suprotnom kazaljci na satu, s nama na ključnoj točki, odrezanima od obje naše fronte. Bez ikakve podrške iz zraka. Grčki vojnici u britanskim uniformama i kacigama pucali su na nas iz strojnica, gađali nas minobacačima, a sami su bili nevidljivi. "Za dva tjedna u Ateni", reče Francesco. Bili smo sami samcati. Grci su osvojili Samarini i bili nam za petama. Jeli smo isključivo suhe kekse koji su se raspadali poput škrofule. Konji su nam počeli ugibati, mi smo ih počeli jesti. Mali grčki konji iznad nas nosili su svoje konjanike, prečvrsti da uginu. Naređeno nam je da se povučemo u Konitsu i trebali smo se boriti da se probijemo kroz neprijateljski obruč. Postali smo anonimni. Narasle su nam bradurine, zakopale nas mećave susnjeţice, krvlju podlivene oči utonuše nam duboko u glavu, uniforme nestadoše pod korom ledenoga blata, ruke izgrebene kao da su nas mačke napale, a prsti savijeni u olovne toljage. Fran-cesco je izgledao poput mene, a ja kao svi ostali. Ţivot nam je bio kao u neolitu. U samo nekoliko dana pretvorili smo se u kost i koţu, traţeći hranu poput svinja. Konačno ugledasmo jedan talijanski bombarder. Mahnusmo mu, on napravi krug i baci bombu koja samo što nas ne pogodi, no zato je ubila tri naše mazge, Izrezasmo njihovo meso na uske komade i pojedosmo ih sirove, još tople i ustreptale od ţivota. Radio nam se pokvario. Postalo je očigledno da Grci gomilaju snage upravo na mjestima gdje smo mi bili najslabiji. Počeli su loviti usamljene odrede i zarobljavati ih. "Sretnici", reče Francesco. "Kladim se da je u Ateni toplo." Noću bismo spavali čvrsto stisnuti da se zagrijemo. Bio sam preiscrpljen za strast. Svi smo tako spavali. Ţelio sam ga samo zaštititi. Našega su zapovjednika otpustili i zamijenili generalom Sodduom, kojega smo, dakako, prozvali "Generalom Sodomijom".

Vis-conti Prasca zatim je izgubio svoje mjesto zapovjednika 11. armije. Kako su samo nisko moćnici pali! Bio je meteor koji se preobrazio u običnoga prdonju. Svi naši zapovjednici bili su obični prdonje, počevši od Mussolinija koji ih je odabrao. Povlačili smo se prema Konitsi poput ranjena diva kojega napadaju divlji čopori bijesnih pasa. Bijaše to pravi pakao strojnica i topova, mina i leda. Civili su nas napadali sportskim puškama i praćkama. Ĉitav tjedan prošao je bez hrane i predaha. Katkad bi se po osam sati vodile bitke iz neposredne blizine. Izgubili smo na stotine drugova. Planine su se pretvorile u zborove mrtvih. Nastavili smo se boriti, no postali malodušni. Dubok mrak spustio se na zemlju. Francesco je razgovarao sa svojim mišem, čak i u zasjedama i iznenadnim bočnim vatrama, a svi smo bili na rubu ludila. Vratili smo se na naš stari poloţaj na mostu Perati, ţrtvovavši bezrazloţno petinu ljudstva. Pogledao sam oko sebe i osjetio opipljiv uţas nenadoknadivoga gubitka ljudi koje sam zavolio i u čiju neslomivu hrabrost nitko nikada ne smije posumnjati niti je nepromišljeno pobijati. Divan je rat. Na filmu i u knjigama. Gladijatori, Wellingtoni i Blenhei-mi počeli su se pojavljivati na nebu iznad nas: Britanci su tako svoje snage pridruţili grčkim bodeţima koji su nam nanijeli duboke rane. Posjetio nas je general Saddu i usporedio nas s granitom. "Krvari li granit na Golgoti?" upita Francesco. 16 Pisma Mandrasu na fronti (i) Agapetone, toliko dugo nisam ništa čula od tebe, nisi pisao od onoga dana kad sam te otpratila na Sami. Pišem ti svaki dan i počinjem sumnjati da ne primaš moja pisma, ili mi tvoji odgovori ne stiţu zbog rata. Jučer sam napisala najbolje pismo koje je sve savršeno izrazilo i, zamisli, koza gaje pojela. Pobješnjela sam i izudarala je cipelom po glavi. Bila bi to smiješna slika i znam da bi se smijao da si to vidio. Svaki put kad nešto vidim ţelim da si i ti tu i da i ti to vidiš svojim

očima. Pokušavam stvari vidjeti za tebe i zapamtiti ih, i, ako se dobro koncentriram, vjerujem da ih mogu odaslati tebi i da ćeš ih moći vidjeti u svojim snovima. Kad bi ţivot barem bio takav! Tako se plašim da ne primam tvoja pisma jer si ranjen ili zarobljen, i muči me mora da si mrtav. Prekli-njem te, piši mi, pa da ponovno počnem disati i da se moje srce malo smiri. Svakoga dana čekam na ljude koji se vraćaju iz Argostolija s poštom za selo, istrčim van, no nikada ništa, osjećam se očajno i bespomoćno, izlud-jet ću od brige. Prosinac je, dani postaju jako hladni, nema sunca i kiši gotovo svaki dan, pa zamišljam da nebo plače sa mnom. Sva se stresem pri pomisli kako je tek hladno u planinama Epira. Jesi li dobio čarape koje sam za tebe napravila, ribarski dţemper i šal? Misliš li da sam pametno učinila što sam ih obojila zelenosme-đe? Ili sam pogriješila što nisam odabrala bijelo? Nadam se da si dobio kavu i staklenku meda i dimljeno meso. Jadna moja dušice, mora da patiš na toj hladnoći, na tako dalekom i divljem mjestu, kao u nekoj stranoj zemlji. Kako ti samo nedostaju brod i dupini! Jesi li bio svjestan toga da znam za tvoje dupine, koji sve do tvojega povratka neće imati prijatelja da ih hrani? Ovdje je sve uglavnom po starom, osim što nam počinje manjkati stvari. Jučer nisam uspjela dobiti petroleja, a prošloga tjedna nije bilo brašna za kruh. Moj otac napravio je lampe provukavši stijenj kroz pluto i stavivši ga u posudu s maslinovim uljem, kaţe da se to radilo u stara vremena, no svjetlo je slabo, jako dimi, a miris neugodan. Tko bi rekao da se i za petrolejem moţe čeznuti! Svi komentiraju kako je sve tiho i turobno sada kad su mladići otišli, i svi se pitamo koliko će ih se vratiti. Ĉula sam da je Dimos poginuo i da je Marigoin zaručnik zarobljen. Svaki put kad čujem takvo što, zahvalim Bogu što to nisi bio ti, premda je strašno drugomu ţeljeti zlo. Ne bih preţivjela tvoju smrt. Mislim da bih i sama umrla. Mislim da ću Bogu ponuditi da uzme mene umjesto tebe, samo da ti ţiviš. Mi ţene sramimo se što se ne moţemo ţrtvovati poput vas, no

svaka bi od nas uzela pušku i pridruţila vam se kad bi to bilo moguće ili dopušteno. Papakis mije dao mali pištolj i noću spavam s njime pod jastukom, a danju ga drţim u dţepu svoje pregače. Ako okupiraju ovaj otok, neke naše ţene i starci borit će se na ţivot i smrt dršcima metli i kuhinjskim noţevima, a već smo se navikle raditi poslove koje su obavljali muškarci. Jedino ne visimo u kapheneionu i ne igramo trik-trak. Ĉesto idemo u crkvu, a otac Arseni-je odrţao nam je mnogo lijepih i dirljivih propovijedi. Kaţe nam da se sama od sebe pred pećinom koju je koristio sveti Gerasim pojavila ikona sv. Ivana, i proglašena je autentičnim archeiropoietionom. Izgleda da nam i sam Bog šalje poruke i potvrđuje da smo u pravu. Neki su mi dan dali na znanje da smo mi jedina zemlja uz Britansko Carstvo koja se još uvijek bori. Kad na to pomislim, opet se razveselim, jer je to najveće carstvo koje je svijet ikada vidio. Ako je to točno, znači da ne moţemo izgubiti. Ĉesto viđam britanske bojne brodove, tako su veliki da se čovjek pita kako uopće mogu ploviti. Znam da ćemo pobijediti. Sve vijesti s fronte tako su dobre da nam je pobjeda, izgleda, zajamčena. Svakoga dana javljaju nam kako je još neka talijanska vojska odbijena ili poraţena i veselimo se poput Davida pred kojim leţi mrtvi Golijat. Tko bi u to povjerovao prije samo dva mjeseca? To se činilo nemogućim. Poslali smo vas da im se oduprete zbog časti, no bez nade u uspjeh, a sada čekamo da vam priredimo doček kao junacimapobjednicima. Cijela Grčka jako je ponosna i zahvalna našim muškarcima koji su nadmašili Ahila i Agamemnona zajedno. Priča se da ste vratili sav teritorij koji je prije bio prijeporan i da su Talijani praktički istjerani iz Albanije. Kako ste samo veliki, vaša imena vječno će ţivjeti u grčkim srcima, a svijet će zauvijek zapamtiti kakva sudbina slijedi onoga tko se nas usudi raniti. Tako smo ponosni, moj Mandra-se, tako smo ponosni. Hodamo visoko uzdignuta čela i prisjećamo se slavne prošlosti koju su nam oduzeli Rimljani i Turci, a ti i tvoji drugovi konačno vratili. Kucnut će čas kad ćemo mi i Britansko Carstvo stajati jedan do drugoga i reći svijetu: "Mi

smo vas oslobodili", a Amerikanci i Rusi i ostali Ponciji Pilati objesit će svoje glave i stidjeti se što je nama pripala sva slava. Sve nas ovdje ponio je ratni duh. I papas, koji je toliko mrzio Metaxasa, i Kokolios, koji je komunist, i Sta-matis, koji je monarhist, svi se slaţu da je Metaxas najveći Grk nakon Perikla ili Aleksandra, i svi redom uzdiţu Papagosove vojne uspjehe. Zajedno rade na skupljanju paketa za trupe, a moj otac čak se ponudio da ode na frontu kao liječnik. Odbili su ga kad su saznali da je sve naučio na brodovima i da nema nikakve diplome. Da samo znaš kako se razbjesnio. Koračao je bučno kućom i nikada ga nisam čula da je toliko puta ili tako gnjevno ponovio "heston". Drago mi je što ne moţe ići, no to nije fer, jer čak i bogati ljudi idu k njemu umjesto k doktorima s fakultetom. Ima dar iscjeljivanja poput sveca, samo dotakne ranu i već je bolje. Mandras, zabavila bi te epidemija gatanja koja je izbila nakon početka rata. Svatko gleda u svoju šalicu kave da sazna hoće li se i kada njegovi rođaci, braća i sinovi vratiti, to se pretvorilo u pravu industriju. Kokoli-sova ţena gledala mi je u šalicu i rekla da će netko doći izdaleka i zauvijek promijeniti moj ţivot, a rekla je to tako ozbiljno, kao da ne zna da znam da ona zna kako čekam da se ti vratiš izdaleka. Talijanskim obiteljima na otoku događaju se ruţne stvari i vlasti su trebale intervenirati ne bi li spriječile paljenje kuća i druge glupe oblike nasilja. Neke usijane glave u Lkouriju čak su premlatile starca koji tamo ţivi već više od četrdeset godina i koji je izvjesio zastavu na svoj prozor. Zašto su ljudi takve zvijeri? Bit će ti drago čuti da su i Psipsina i koza dobro. Uostalom, meni je drago, a kako ćemo uskoro biti jedno, to znači da i tebi mora da je drago. Mislim da će ti biti drago što sam odlučila sama prirediti svoj miraz. Mislim da moj otac nema osjećaj srama i katkad se silno ljutim na njega zato što odbija upravo stvari koje su za svaku drugu djevojku normalne. Nije fer jer je previše racionalan. Misli da je Sokrat koji moţe prkositi običajima, no sramim se svaki put kad sretnem nekoga od tvoje obitelji i ne mogu dopustiti da misle

kako te ne odobravamo, jer to nije točno. Počela sam kukičati veliki pokrivač za naš bračni krevet, no morala sam ga rasparati jer sam pogriješila i počeo je nalikovati na crknutu ţivotinju. Nisam vična ţenskim poslovima jer mi je majka umrla kad sam bila premlada, i sada trebam pokušati naučiti sve one stvari s kojima sam trebala odrasli. Započinjem stvarima za krevet jer će tu započeti naš ţivot, no poslije ću izraditi sve ostalo za kuću, za svečane prigode i kad imamo goste. Kukičanje mi je jako dosadno, no tješim se da ćeš nakon povratka zateći sve dokaze moje ljubavi. Mislim da bi bilo dobro kad bih ti izradila prsluk izvezen zlatnim koncem i cvijećem u girlandama i filtire, pa bi svjetlucao kad bi plesao na suncu. Na Boţić su Talijani bombardirali Krf, pa je čak i mojega oca šokirala njihova bezboţnost. Na radiju čujemo da su Britanci potopili mnoge njihove brodove. Nadam se da je to točno, no ipak mrzim čuti takve stvari jer ne podnosim uzaludan gubitak ţivota i jer mi se srce ispuni tugom kad se sjetim svih onih staraca čija djeca trebaju u grob prije njih. Srela sam tvoju majku u agori, kaţe mi da ni ona nema nikakvih vijesti o tebi. Toliko je zabrinuta, a lice joj je još izboranije. Molim te, piši joj, pa makar meni ne pisao. Mislim da pati još više od mene, ako je to uopće moguće. Mandras, nismo jeli ribu otkad si otišao, i počinje mi nedostajati. Jedemo samo grah, poput siromaha. Moj otac kaţe da je to vrlo zdravo, no napuše ti trbuh. Na Boţić nije bilo kourabiedesa ni christopsoma ni loukou-madesa, i bilo je turobno premda smo dali sve od sebe. Otac Arsenije sve nas je iznenadio time što se nije napio. Zapamti da ovdje ima ljudi koji te vole i mole se za tebe, te da cijela Grčka maršira s tobom, ma gdje bio. Vrati nam se nakon pobjede, pa da sve opet bude po starom. Ĉekaju te tvoji dupini, tvoj brod i tvoj otok, a čekam te i ja. Toliko te volim i toliko mi nedostajes, kao da si ud mojega tijela koji mije odrezan. Dragi, bez tebe ništa ne valja. Ĉak i kad sam sretna, moja me sreća boli. Tvoja zaručnica Pelagija, koja te voli i ljubi ovim riječima. (2) Na dan sv. Vasilija

Agapetone, još uvijek ni glasa od tebe. Začudo, postajem stoična. Panavis se vratio s fronte bez ruke i rekao mi da je na fronti toliko hladno da ni olovku u ruci ne moţeš drţati. Kaţe da te nije vidio, no pretpostavljani da to nije nimalo čudno jer niste u istoj jedinici. Poslao je molbu Kralju da ga vrate na frontu ne bi li se nastavio boriti, jer, kaţe, svatko moţe baratati puškom jednom rukom. Lončar s ceste prema Kastru kaţe da će Panavisu izraditi novu ruku od gline, koja će izgledati bolje od prave i biti vrlo snaţna, a Panavis mu je rekao da treba biti otporna na hladnoću kad se vrati u rat. U stvari, naručio je dvije verzije ruke, jednu stegnutu šaku za borbu, a drugu savinutih prstiju, tako da moţe drţati čašu. Ne bi me začudilo kad bi zatraţio i treću s otvorom za bajunetu, tako je hrabar. Ovaj dan sv. Vasilija bolji je od Boţića. Otac mi je poklonio knjigu pjesama i političkih zapisa Andreasa Laskaratosa i rekao da je za moju dušu dobro da pročitam stvari koje je napisala izopćena osoba. Citirala sam mu poslovicu "Mega biblion, mega kakon" (Velika knjiga, veliko zlo), a on mi je zaprijetio da će je uzeti i dati mi manju. Ja sam mu poklonila lijep noţić na sklapanje. Pobrojili smo zrna nara da vidimo hoće li ova godina biti obilna. Ĉini se da neće biti loša. Uspjela sam napraviti vasilopetu mijenjavši se za neke sastojke s tvojom majkom, a otac mi je dao jedan engleski zlatnik da ga stavim u nju. Bio je vrlo zadovoljan što se nije pojavio u komadu namijenjenom Kristu ili sv. Vasiliju jer ne voli davati novac crkvi. Našla sam ga u svojem komadu, pa će ova godina za mene biti sretna. Zar to nije krasno? Nadam se da to znači da ćeš se vratiti. Započela sam prsluk za tebe, no ponovno sam trebala rasporiti pokrivač za krevet jer je ispao još gore nego prije. Ne znam što mi je. S fronte same dobre vijesti, svi smo tako zadovoljni što je naša ekipa sredila Mussolinija, dobio je gadnu lekciju "me kinei Kamarinan", zar ne? Kaţu da naši iskapaju talijanske tenkove iz snijega i blata i koriste ih protiv njihovih

prethodnih vlasnika. Bravo za nas. Također kaţu da smo osvojili Argvrokastro, Korvtsu i Aghioi Sarandu, no šire se tuţne glasine da Metaxasu nije dobro. Jesi li vidio novi poster koji posvud stavljaju? Ako nisi, prikazuje jednog našeg čovjeka kako korača naprijed dok ga ruka Djevice Marije vodi za lakat. Ona ima identičan izraz kao i vojnik, a tekst kaţe: "Pobjeda. Sloboda. Djevica Marija na našoj je strani." Svi mislimo da je odličan. Otac ţeli da mu brkovi izgledaju domoljubno, pa pušta da mu budu bujniji. Drago mije što ih više ne maţe voskom jer su bili tvrdi i šiljati kad bih ga poljubila u obraz. Sad me škakljaju. Pretpostavljam da si pustio bradu, naprosto da ti grije lice. Mandrase, stvarno moraš pisati svojoj majci, tako je nervozna. To je pitanje philotima, kao i borbe za domovinu. Ĉast ima više lica, a jedno je od njih po mojem mišljenju da budeš dobar prema svojoj majci. No, ne kritiziram te. Mislim da te naprosto trebam podsjetiti. Voli te tvoja zaručnica Pelagija. (3) U tjednu Apokreje Agapetone, ovo je stoto pismo koje ti šaljem, no još uvijek ni glasa. Papakis kaţe da nije ni dobro ni loše kad nema nikakvih vijesti, pa ne znam trebam li se osjećati tuţno ili smireno. Hvala Bogu što tvoje ime nije na listi poginulih u Argostoliju. Rastuţit će te kad čuješ daje Kokolios izgubio svoja dva sina (Gerasima i Vanarosa) i to ga je jako pogodilo. Usne mu drhte kad govori, suze su mu u očima, i počeo je toliko raditi da ne prestaje ni kad padne mrak. Kaţe da ne optuţuje Talijane, već Ruse, koji nisu obavili svoju duţnost i oduprli se fašistima. Kaţe da Staljin nije pravi komunist i otkad je Britansko Carstvo istjeralo Talijane iz Somalije i zarobilo njih 200 000 u Libiji, hoda sa slikom Winstona Churchilla koju je izrezao iz novina i ljubi je. Neki dan, kada je papas čuo za Hitlerov ultimatum da prestanemo pruţati otpor Talijanima, skroz je obrijao brkove, jer čak i velik čupav domoljubni brk previše

nalikuje Hitlerovu. Otkad je Me-taxas umro, papas nosi crnu vrpcu oko ruke i kune se da je neće skinuti sve do kraja rata. Još uvijek smo ţalosni zbog starčeve smrti, no čvrsto smo odlučili da nas ona neće oslabiti. Ĉvrsto vjerujemo da će nas Papagos dovesti do pobjede. Ove godine, bogme, karneval nije bogzna što, svi su mladići otišli i čini se da smo već ušli u korizmu. Svi postimo htjeli to ili ne, i vjerujem da ni Uskrs neće biti posebno veseo. To naprosto neće biti ista stvar, bez farbanih jaja, tsourekija, kokoretsija, maveritse i janjetine s raţnja. Pretpostavljam da ćemo jaja imati, no uz njih ćemo vjerojatno trebati jesti potplate s umakom od avgole-mona. Zazubice mi rastu kad samo pomislim na sve ono što nemamo i jedva čekam da se sve opet normalizira. Od prosinca smo imali strahovite oluje, vrlo je hladno i vjetrovito. Gotovo sam dovršila tvoj prsluk i, premda nije tako lijep kao što sam očekivala, bit će sasvim zgodan. Zbog ruţnoga vremena mogu na njemu raditi, premda to nije lagano kad su ti ruke plave od hladnoće. Napola sam bila dovršila pokrivač za krevet, no Psipsina se onda na njega ispovraćala, pa sam ga trebala oprati. Hvala Bogu, nije se skupio, no kad sam ga stavila van da se suši, koza je pojela tri zalogaja iz sredine. Toliko sam bila pobješnjela da sam je uistinu namlatila metlom, a zatim je papas izišao i zatekao me svu uplakanu. I njega sam udarila. Da si samo vidio njegov izraz lica. Ukratko, ponovno sam ga rasporila i spasila onoliko vune koliko se spasiti dalo, no počinjem vjerovati da mi je suđeno izraditi nešto drugo. Nadam se da si zdrav i veseo i još uvijek se nadam da ćeš se vratiti, kao i svi ostali. Voli te Pelagija, kojoj još uvijek nedostaješ. 17 L'omosessuale (5) DIVIZIJA iz BARIJA nas je zamijenila, ne bi li nam dala priliku da se odmorimo i pregrupiramo, no naišli su Grci s vatrenom zavjesom i opkolili je prije nego što je uspjela dovesti svoje topništvo. Nas iz divizije Julia pozvali su natrag na bojišnicu daje spasimo. Ĉinilo mi se da mi nedostaje dio mozga, ili mi se duša svela na sićušnu točku sivoga svjetla.

Ni o čemu nisam mogao misliti. Ustrajno sam se borio, postao automat bez ikakvih osjećaja ili nade, i ako me išta mučilo, bilo je to da se Francesco udaljuje. Bio je uvjeren da će jednoga dana dobiti metak u srce, te je zato miša Marija iz dţepa na grudima premjestio u dţep na rukavu svoje košulje. Bojao se da će miša pogoditi kad i njega i morao sam mu obećati da ću se brinuti o mišu nakon njegove smrti. Naše jedinice su se izmiješale. Dijelove drugih divizija poslali su nama. Nitko nije znao kakva je točna hijerarhija lokalnoga zapovjedništva. Bataljun novaka, sastavljen od dječaka iz domovine, koji nisu prošli cijelu obuku, stigao je na krivo mjesto i Grci su ga zbrisali. Ĉetrnaestoga studenoga Grci su započeli ofenzivu čiju nemilosrdnu ţestinu ni u kojem slučaju nismo mogli unaprijed zamisliti. Bili smo ukopani, s masivom Mrava iza nas. To samo po sebi ništa ne znači ako ne znate da se radi o nenastanjenom, divljem mjestu punom gudura i provalija, bezobličih opasnih stijena, bez cesta, mjestu kroz koje nismo mogli dopremiti namirnice. Nalazili smo se na teritoriju na koji su Grci uvijek polagali pravo, a dvaput ga ustupili u pregovorima. Sad su ga potraţivali natrag. Bili smo zaogrnuti maglom, okruţeni snijegom, a prokleti se arktički vjetar digao sa sjevera i srušio na nas poput Titanove stegnute pesnice. Na mjestima su se duboko urezali u našu crtu obrane i izgubili smo vezu s drugim jedinicama. Trebali smo se povući. Nismo se imali kamo povući. Neprijateljeve Brandt granate znale bi odjednom pokositi cijeli naš vod. Nismo imali zavoja ni priručnu bolnicu. Na kuhinjskome stolu razrušene kolibe bez krova, uplakani kapelan izvukao je bez anestetika šrapnel iz moje ruke. Bilo je previše hladno da osjetim kako mi noţ reţe meso, a igla probada koţu. Zahvalio sam Bogu što sam ranjen ja, a ne Francesco, te onda vraćen ravno natrag u borbu. Ustanovio sam da su ljudi koji su vodili mazge napustili svoje ţivotinje i borili se zajedno s nama. Naš je zapovjednik poginuo i zamijenio gaje major iz odjela za opskrbu. "Na zalihama nema ničega", rekao nam je, "pa sam došao obaviti svoju duţnost. Oslonit ću se na vaše dobre savjete." Taj divni i

časni čovjek, navikao na slaganje pokrivača i na sastavljanje inventarskih lista, ostao je bez iznutrica u napadu bajunetama koji je sam junački predvodio s praznim pištoljem u ruci. Bili smo do nogu poraţeni. Ne mrzim samo sare. Mrzim svoju uniformu. Vlakna su sagnjila i raspala se. Tkanina se stvrdnula poput kartona i potpuno se ukruti-la. Skupljala je hladnoću poput hladnjaka i utjerivala mi je u kosti. Svakim danom postajala je sve teţa i oštrija. Ubio sam kozu i obukao se u njezinu neuštavljenu koţu. Francesco je oderao raznesenu mazgu i učinio isto. Koritsu smo prepustili neprijatelju i preostalo nam je manje teritorija nego na samome početku. Za sobom smo ostavili teško naoruţanje. Ionako je bilo istrošeno. Navikli smo se na stravično gnojenje i teţak smrad gangrene. Dok su Koritsu evakuirali, mi iz divizije Julia ustrajali smo u Epiru. Nisu nas tek tako porazili. No onda smo se počeli povlačiti istim cestama kojima smo napredovali. Ne bi li se što brţe povukla, divizija Centauro ostavila je za sobom tenkove koje je usisalo blato. Grci su pronašli te ţalosne zahrđale ljuske, iskopali ih, popravili i upotrijebili protiv nas. U pojačanje nam je stigao odred graničara. Za Boga miloga. Ĉuvali smo mostobran na Perati. Potpuno besmisleno. Pravo čudo: Grci su nam dopustili da se dva dana odmaramo. Sigurno su mislili da smo minirali ceste. Zatim smo čuli da smo izgubili Pogradec jer se neprijatelj probio do bojišnice, slijedeći tok planinskoga potoka, dok se naša obrana koncentrirala na prugu. "Ĉemu sve to?" pitao je Francesco. "Ĉinimo sve što moţemo, no drugi sve zajebu." Zatim je manevar neke druge postrojbe otkrio naše desno krilo i odrezali su nas od divizije Modena. Našeg generala Soddua, koji je zamijenio Prascu, zamijenio je Cavallero. Ĉinilo se da će naš sjajni pohod na Grčku neslavno završiti grčkim pohodom na Albaniju. Snijeg je nemilosrdno padao i otkrili smo da moţemo zagrijati ruke izvadimo li mozak našim ugibajućim mazgama i stavimo ga u naše kacige. Ustanovili smo da je jedini način da izbjegnemo neprestane napade odozgo drţimo li se visina. Na visinama je fijukao oštar vjetar koji je ispred sebe

nosio bodljikav štit kristala. Ĉizme su mi se raspale, sve me svrbjelo i vrpoljio sam se od uši. Mora da je bio Boţić kad smo konačno shvatili da smo i sami u jednako jadnom stanju kao naše čizme. Budiš se ujutro, deset ispod nule. Prvo pitanje: tko je danas umro od hladnoće? Tko je iz sna kliznuo u smrt? Drugo pitanje: koliko nabujalih prijelaza preko rijeka danas treba prijeći, čija mrazom okovana voda steţe muda sve dok ne zabole i zaurlaju? Koliko danas kilometara bljuzgavice do pojasa na "cestama"? Treće pitanje: kako nas Grci mogu napasti na minus dvadeset, kad su se zatvarači na našim puškama skroz zaglavili? Ĉetvrto pitanje: zašto su naši "prijatelji" Albanci postali grčki vodiči? Peto pitanje: koja je jedinica danas tako beskrajno umorna te se odlučila predati slabijem protivniku? Ne, to nije Julia. To nismo mi. Ne još. Francesco uopće više ne razgovara sa mnom. Govori samo sa svojim mišem. Još jednom nas napadaju naši avioni, eskadrila SM79; dvadeset poginulih. Saznajemo da su zapovjednici divizije Modena primili naređenje po kojemu će biti strijeljani ako ne pokaţu zadovoljavajući borbeni elan. I moj pukovnik Gaetano Tavoni poginuo je na Malom Topojanitu, predvodeći napad nakon šezdeset dana bez odmora. Počivao u miru i neka bude nagrađen za brigu koju je za nas pokazao. Ţene Italije počinju nam slati pletene rukavice koje upijaju vodu i zale-đuju nam se za koţu, pa ih ne moţemo skinuti. Francesco je od svoje majke dobio panettone i dijeli ga sa svojim mišem Mariom. Bajunetom reţe komade. Ĉujemo da su se Ciano i fašistički hijerarsi udruţili i domoljubno odlučili nastaviti bombarderske izlete na Krf, gdje nema protuzračne obrane. Što mrzim sare! Ovo su dani bijele smrti. Rovovi bez odvodnih jaraka. Led koji se širi na odjeću, prekid cirkulacije. Ne mrzimo Grke, zbog nepoznatih razloga nečasno se borimo protiv njih, ali i te kako mrzimo bijelu smrt. Dakako, u početku nema boli. Iznad sara noge oteku, a ispod njih stopalo utrne. Noge poprime sablasne boje: nijanse ljubičastoga, naznake grimiznoga, crnoga nalik ebanovini. Vrlo sam krupan, pa danima naše oboljele dečke

prenosim iza bojišnice. Iscrpljen sam, izbezumljen njihovim bolnim jaucima. Sare sam zamijenio mačjom koţom iznutra namazanom mazivom za puške. Ĉizme sam impregnirao voskom od svijeća. Voda i dalje ulazi i ţivim u strahu od bijele smrti. Iz šatora dopiru sablasni krici amputiraca. Svakih nekoliko sati pregledavam stopala i masiram ih kozjim lojem koji odleđujem šibicom. Ĉujem da je Graziani poraţen u Africi. Imamo trinaest tisuća ţrtava bijele smrti. Ĉak je i Grke hladnoća skamenila - napadi jenjavaju. Francesco je sigurno poludio. Usta mu neprestano rade, brada mu se pretvorila u ledeni stalaktit, oči mu kolutaju u glavi i ne prepoznaje me. Namjerno sere u gaće ne bi li na trenutak uţivao u toplini. Sva moja ljubav pretvara se u ţaljenje. Izrađujem mu rukavice s dva prsta od para zečeva, a mast ostavljam s nutarnje strane koţe. On jede mast. Preostalo je tek tisuću ljudi s petnaest strojnica i pet minobacača. Izgubili smo četiri tisuće ljudi. Ostala nam je tek bijela smrt, bolna odsutnost naših prijatelja, pustoš divljine. U Klisuri nas napadaju divlji i bijesni Grci. Iscrpljeni smo i shrvani tugom. Francesco govori mišu Mariju: "Za dva tjedna u Ateni, povijesna uloga miša iz Albanije. Miš koji je svrgnuo kralja. Miš Mario. Mišić, mišić, mišić." Ne moţemo više izdrţati i Julia je poraţena, naše snage poludjele i gangrenozne, tijela odvojena od duša. Divizija Toskanski vukovi, pritječe nam u pomoć i biva poraţena. Vukovi se pretvaraju u zečeve i preimenujemo ih u Toskanski zečevi. Ako veterani iz Julije ne mogu pobijediti, kakve šanse imaju amateri? Bez hrane su ih odaslali na nepoznata mjesta koja se nisu podudarala s kartama. Nisu imali zapovjednika. Odmah su ih napali. Ţrtve, ţrtve. Kalvarija za kalvarijom. Poslali su ih da nas spase, a mi smo spasili njih. Protunapad. Neuspjeh. Gubimo Klisuru. Cavallerova očajnička poruka: "Pokušajte po posljednji put, preklinjem vas u ime Italije. Trebao bih otići i umrijeti s vama." Jebeš sam spomen Italije. Jebeš generale koji nikada ne dođu i ne poginu s tobom. Jebeš povjerenje i laţna obećanja da stiţe pojačanje. Jebeš poraze iščupane iz ralja pobjede. Jebeš ovaj

lakoumni rat koji nismo ţeljeli i koji ne razumijemo. Da ţivi Grčka, ako to jamči kraj svemu ovome, ovoj bijeloj smrti i ovom krvavom snijegu, ovoj nezahvalnoj smrtonosnoj hladnoći, ovim potocima iznutrica, ovim razmrskanim kostima, ovim trbusima u kojima nema hrane, koje deru mine i paraju bajunete, ovim paraliziranim prstima, ovim zaglavljenim puškama tipa 91, ovim slomljenim mladićima, ovim nevinim poludjelim glavama. Ţivimo u neprestanoj omamljenosti. Od snijega ništa više nije raspoznatljivo, pa nikada ne znamo gdje smo. Je li to kosina nasipa kojom su nam rekli da idemo? Je li to potok na dnu doline, nekih dva metra ispod svjetlucavoga bijeloga pokrova? Koja je ono planina? Za ime Boţje, maknite taj oblak, pa da vidimo. Gacamo li mi po cesti ili rijeci? Nema problema, saznat ćemo kad stignemo do izvora. Nema problema, krenemo li na krivo mjesto, moţda će nas uz malo sreće zarobiti. Javite radijem u stoţer da smo ostvarili cilj ne znam gdje se nalazi ovo mjesto, ali što mu fali? Je li uopće vaţno? "Stoţer na radiovezi, gospodine. Ţele kotu na karti." "Reci im da mi daju kartu koja odgovara nečemu na terenu, a ja ću im dati kotu. Ne, samo se pretvaraj da radio ne radi." "Razumijem." "Što sad radiš, desetaru?" "Pišam po kacigi da ne bude sjajna, gospodine. Zbog kamuflaţe. Treba je zapisati i istrljati blatom." Grci marširaju na Tepeleni, a nas iz Julije šalju da pomognemo Jedanaestoj armiji. Daju nam devet tisuća rezervista bez obuke da nas osvjeţe, dvjesto zapovjednika bez ikakva iskustva, plus nekoliko starih umirovljenih zapovjednika koji su zaboravili taktiku i ne znaju se koristiti vlastitim oruţjem. Ti veterani s mukom se uspinju uz obronke i umiru poput svih ostalih, kašljući, s licem u blatu, na usnama im se pjene crveni mjehurići. Grci su fanatični, no hladnokrvni, divlji, s jasno određenim ciljem. Osvajaju Golico, Manastirsku planinu i vrh Scialesit, no zaustavljamo ih prije nego što opsjednu Tepeleni. Duce nam dolazi u posjet i mi mu povlađujemo kako se to od nas traţi. Sjedim zajedno s Francescom i ne izlazim da mu kličem. Započinje ofenziva s izričitim ciljem da se našem Duceu priredi

spektakl. On stoji na Komaritu i šepiri se gledajući kako val za valom naših vojnika kreće u sigurnu smrt. Signor Duce, taština izaziva prokletstvo. Francesco piše pismo koje trebam predati njegovoj majci u slučaju njegove smrti, uvjeren da ne bi prošlo cenzuru pošalje li ga vojnom poštom: Voljena majko, ovo pismo primaš iz ruke Carla Guercija, vjernoga prijatelja i staroga druga koji je sa mnom u ovome paklu. Ne daj da te preplaši njegov golemi stas, jer je dobar i njeţan čovjek. Njegove bi me šale nasmijale svaki put kad bi vremena bila teška, na njega bih se oslonio svaki put kad bih se preplašio, nosio me u svojem naručju kad sam bio iscrpljen. Ţelio bih da o njemu misliš kao o svojem sinu, pa će tako nešto od svega ovoga ostati. Odan je i iskren, boljega čovjeka svijet nije vidio, i bit će ti bolji sin od mene. Draga majko, u ovaj rat stupio sam nevin, a napuštam ga toliko klonuo da mi je drago što umirem. Nakon ovoga, ţivot više ne bi bio vrijedan spomena. Shvatio sam da Bog od ovoga svijeta nije napravio raj, da njime ne upravljaju anđeli i da se tijelo moţe odbaciti. Mjesecima se već osjećam mrtvim, no duša mi još treba pronaći načina da ode. Ljubim tebe i svoje slatke sestre, i silno te volim. Mojoj ţeni reci da stalno mislim na nju i da mi je u srcu poput vječne vatre. Ne ţalosti se. Fran-cesco. Što sve nisam rekao Francescovoj majci onoga sjetnoga dana u travnju kad sam joj uručio pismo! 18 Nastavljaju se literarne muke doktora lannisa DOKTOR IANNIS SJEDIO je za svojim radnim stolom i promatrao planinu. Kuckao je olovkom o izribanu i izblijedjelu plohu i pomislio kako je vrijeme da ponovno spakira svoju naprtnjaču i posjeti Ale-kosovo stado koza. Opsuje sebe samoga. Treba pisati o mletačkoj okupaciji otoka, a on umjesto toga razmišlja o kozama. U njemu kao da se krio demon koji se urotio da ga zauvijek spriječi da dovrši svoj literarni zadatak, neprestano ispunjavajući njegove misli i ţivot mislima koje su mu odvraćale paţnju.

Demon bi mu odvratio misli nebitnim pitanjima: zašto koze odbijaju jesti iz vjedrice na podu, no vole se hraniti biljem koje raste iz zemlje? Zašto vjedricu treba objesiti o obruč? Zašto kozja kopita u proljeće prebrzo rastu i treba ih odrezati? Zašto je priroda uvela taj neobični defekt u dizajnu? Kada koza nije ovca i obrnuto? Zašto su te ţivotinje tako osjetljive, no istodobno i beskrajno glupe, poput pjesnika i umjetnika? Elem, od same pomisli da se uspinje planinom Aenos da pregleda Alekosove koze zabole ga noge prije nego što je učinio jedan jedini korak. Uzme olovku u ruke i sjeti se jednoga Homerova stiha: "Nema ničega boljega ni ljepšega od muţa i ţene što u svojem domu ţive u miru i slozi." No zašto upravo sada baš ta misao? Kakve veze ima s Mlečanima? Na trenutak pomisli na svoju divnu ţenu koju je tako okrutno izgubio, a onda shvati da misli na Pelagiju i Mandrasa. Otkad je ovaj tako naglo otputovao, promatrao je kako njegovu kćer preplavljuju različite emocije. Sve su mu djelovale nezdravo i zabrinjavajuće. U početku ju je zahvatio vrtlog panike i tjeskobe, a zatim navrli potoci suza. Nakon oluja uslijedili su dani zlokobnog i nervoznog mira. Sjedila bi vani kraj zida, kao da očekuje da će se Mandras pojaviti na zavoju ceste gdje gaje pogodio Velizarije. Ĉak i za vrlo hladnih dana mogli su je tamo vidjeti s Psipsinom sklupčanom u krilu, kako gladi mekane uši ţivotinje. Jednom je čak tamo prosjedila na snijegu. Uslijedilo je razdoblje kad bi s njim ostala u sobi i ne bi govorila, nepokretnih ruku u krilu dok su suze jedna za drugom tiho tekle niz njezine obraze. Odjednom bi je zahvatio napadaj bolesnoga optimizma i aktivnosti, te bi se bacila na izradu ukrasnoga pokrivača za svoj bračni krevet. Zatim bi jednako iznenadno skočila na noge, bacila svoj rad na pod, šutnula ga, te ga počela parati surovošću koja je graničila s nasiljem. Dani su tekli jedan za drugim i postalo je jasno ne samo da Mandras ne piše već i to da nikada i neće. Doktor je paţljivo ispitivao lice svoje kćeri i shvatio da postaje ogorčena, kao da sa sve većom sigurnošću dolazi do zaključka kako je

Mandras vjerojatno ne voli. Dopustila si je da padne u apatiju i doktor je dijagnosticirao očite simptome depresije. Promijenio je svoju ţivotnu naviku i počeo ju je tjerati da ga prati na njegovim liječničkim vizitama. U jednome trenutku veselo bi čavrljala, a u drugome šutjela kao zalivena. "U snu se nesreća prikrije", reče on sam sebi te je rano pošalje u krevet i dopusti joj da ujutro dulje spava. Slao ju je na nemoguće zadatke na udaljena mjesta, ne bi li fizički umor djelovao kao profilaktičko sredstvo protiv neizbjeţne nesanice mladih i jadnih, te si stavio u zadatak da joj ispriča najsmješnije dogodovštine koje je sve ove godine slušao od brbljavih muškaraca u kapheneionu i u brodskim časničkim blagovaonicama. Oštroumno je zamijetio da je Pelagija u takvom stanju duha da smatra logičnim i dobrim što je tuţna, pasivna i odsutna, pa sije stavio u zadatak ne samo daje natjera da se smije suprotno svojoj volji već da izaziva njezine bijesne ispade. Uporno je iz kuhinje uzimao maslinovo ulje i namjerno ga zaboravljao vratiti, uvjeren daje njezino ogorčeno lupanje pesnicama po njegovim prsima, koje bi on obuzdavao stegnuvši joj ramena, trijumf psihološke znanosti. Začudo, osjeti šok kad je njegov tretman počeo pokazivati rezultate i pretpostavi da povratak njezine uobičajene vedre staloţenosti znači da se potpuno okanila Mandrasa. S jedne strane to bi mu bilo drago, jer je iskreno vjerovao da Mandras ne bi mogao biti dobar muţ, no, s druge, Pelagija je već bila zaručena, a prekid zaruka predstavljao bi veliku sramotu i blamaţu. Padne mu na pamet grozna mogućnost da se Pelagija na kraju iz osjećaja obveze uda za čovjeka kojega više ne voli. Doktor uhvati samoga sebe kako se s osjećajem krivnje nada da Mandras neće preţivjeti rat, što ga nagna da posumnja kako i nije tako dobar čovjek kao što je sam sebe zavaravao. Sve je to već bilo teško samo po sebi, no rat je izazvao niz teškoća koje nije mogao pretpostaviti. Mogao se pomiriti s nestašicom cinkove masti ili joda, jer su za njih postojale jednako dobre zamjene, no od izbijanja rata uopće nije bilo

boraksa, jer je ta supstanca uvijek dolazila iz vulkanskih potoka Toskane. Bijaše to najučinkovitiji lijek koji je poznavao protiv infekcije mjehura i mutnoga urina. Da stvar bude još gora, neki slučajevi sifilisa zahtijevali su bizmut, ţivu i novarsenobenzol. Ovaj posljednji trebalo je u obliku injekcija ubrizgavati jednom tjedno dvanaest tjedana zaredom, no zalihe su, dakako, bile usmjeravane na bojišnicu. Kleo je perverznjaka koji je prvi dobio tu bolest zbog snošaja s lamom i španjolske divljake koji su je sa sobom donijeli iz Novoga svijeta nakon orgija silovanja na osvojenim teritorijima. Nasreću, ratno uzbuđenje smanjilo je broj umišljenih bolesnika, no ipak bi neprestano posezao za svojom medicinskom enciklopedijom da vidi kako se moţe snaći bez svih tih stvari na koje je uvijek računao. Pronašao je svojeg Kompletnog l saţetog obiteljskog doktora (dva golema toma, s upućivanjem na druga mjesta u knjizi, tisuću i petsto stranica, uključujući sve od bakterijskoga trovanja hranom do estetskih savjeta o njezi i oblikovanju obrva) u londonskoj luci, te čak naučio engleski ne bi li ga razumio. Naučio ga je napamet od početka do kraja s više entuzijazma i predanosti nego što musliman nauči Kuran ne bi li postao hafiz. Pa ipak je u međuvremenu ponešto zaboravio, jer je samo neke dijelove redovito primjenjivao i došao do zaključka da većina nevolja prođe sama od sebe, ma što on učinio. Uglavnom se trebalo pojaviti i djelovati dovoljno dostojanstveno pri obrednom pregledu. Većina egzotičnih i uzbudljivih boljki, o kojima je čitao s velikom morbidnom znatiţeljom nije se nikada pojavila na ovome dijelu otoka. Shvatio je da je otac Arsenije svećenik duše, a on tek svećenik tijela. Većina uistinu zanimljivih bolesti izgleda da se pojavljuje kod ţivotinja, te mu je oduvijek bilo najveće zadovoljstvo dijagnosticirati i liječiti boljke konja ili volova. Doktoru nije promaknulo da je s ratom još više dobio na vaţnosti, kao i otac Arsenije. U prošlosti se navikao na svoj status izvora mudrosti, no pitanja su često bila filozofska Lemonin otac jednom ju je poslao da ga pita zašto mačke ne mogu govoriti - no sada su

ljudi htjeli znati sve o politici i o tijeku sukoba, te hitno traţili njegovo mišljenje o optimalnoj veličini i rasporedu vreća s pijeskom. Nije sam sebe odabrao kao vođu zajednice, no to je postao tijekom nevidljivih izbora, kao da je autodidakt poput njega toboţe posebno obdaren zdravim razumom i tajnim saznanjima. Postao je poput age, namjesto turskih koje je otok nakratko imao. No, za razliku od otomanskih glavara, nije ga posebno zanimalo cjelodnevno izleţavanje na jastucima prekinuto ispunjavanjem otvora zgodnih dječaka koji će na kraju odrasti sa sličnim neprirodnim sklonostima sodo-miji, narkoticima i krajnjoj lijenosti. Doktor začu kako Pelagija pjeva u kuhinji i uzme olovku. Podigne prst da bi zasukao brk, osjeti neobičnu srdţbu kad se sjeti da ga je obrijao ne bi li napakostio Hitleru, a zatim spusti pogled na crnu vrpcu oko ruke koju je nosio od Metaxasove smrti. Uzdahnu i zabiljeţi: "Grčka leţi na zemljopisnoj i kulturnoj razdjelnici Istoka i Zapada. Istodobno smo bojno polje i pozornica kataklizmičkih potresa. No, ako su dodekaneški otoci na istoku, Kefalonija je nesumnjivo na zapadu, dok je kopno istodobno i na jednoj i na drugoj strani, no ni na jednoj u cijelosti. Balkan je uvijek bio instrument politike velikih sila, te od antičkih dana nije uspio dosegnuti ni privid napredne civilizacije zbog prirodne lijenosti, svadljivosti i brutalnosti njegovih naroda. U pravu smo ako kaţemo da Grci posjeduju manje balkanskih poroka od naroda na sjeveru i na istoku. Također je točno da među Grcima Kefalonci slove kao umni ljudi i intelektualci. Ĉitatelji će se sjetiti da je Homer bio iz toga kraja, a Odisej je bio slavan zbog svojega lukavstva. Homer također kaţe da smo divlji i nedisciplinirani, no nikada nas nisu optuţili zbog okrutnosti. Tu i tamo netko bi izgubio ţivot zbog vlasničkih prepiranja, no nismo nimalo krvoţedni, a to je osnovna mana susjednih slavenskih naroda. Naša istočna orijentacija proizlazi otud što je turska okupacija otoka trajala samo dvadeset jednu godinu, od 1479. do 1500., kad su Turke istjerale zdruţene španjolske i

mletačke snage. Vratili su se samo ujedan pljačkaški napad 1538., te otišli s trinaest tisuća Ke-falonaca koje će prodati u roblje. Zbog sprege njihova kratkoga boravka i apatičnoga i inertnoga duha, neće za sobom ostaviti nikakvo trajno kulturno naslijeđe. Izuzevši ovo kratko razdoblje, otok je bio pod Mlecima od 1194. do 1797., kad ga osvaja Napoleon Bonaparte, zloglasni ratni huškač i megaloman koji je otoku obećao sjedinjenje s Grčkom, a zatim ga podmuklo anektirao. Ĉitatelj će odmah primijetiti da je otok praktički bio pod Talijanima oko šest stotina godina, što će zbunjenomu strancu mnogo toga učiniti shvatljivim. Otočki dijalekt vrvi talijanskim riječima i po govoru je sličan, obrazovani ljudi i plemići govore talijanski kao drugi jezik, a crkveni zvonici sagrađeni su u sklopu građevine, za razliku od uobičajenoga grčkoga rasporeda po kojemu se zvono nalazi unutar posebnoga i jednostavnijega zdanja kraj vrata. U stvari, arhitektura otoka gotovo je u potpunosti talijanska, te bitno pridonosi civiliziranome i druţevnom privatnom ţivotu svojim sjenovitim balkonima, dvorištima i vanjskim stubama. Zahvaljujući talijanskoj okupaciji, velik dio razvoja naroda tekao je u zapadnome, a ne u istočnome smjeru, što podrazumijeva čak i trovanje nezgodnih članova obitelji (primjerice, Anna Palaiologos na taj način ubila je Ivana II.), a naši vladari uglavnom bijahu agitatori i neiskreni ekscentrici talijanskoga kova. Prvi Orsini koristio se otokom za gusarske pohode i u niz navrata prevario papu. Pod njegovom vladavinom ukinuta je pravoslavna biskupija, pa i dandanas ovdje postoji snaţan animozitet prema rimokatolicima, animozitet koji povećava povijesna arogancija te religije i njezino prijekora vrijedno zanimanje za grijeh i krivnju. Uvedeni su talijanski običaji ubiranja poreza, ne bi li se tako sakupio novac za pozamašno mito, kovanje beskrajno sloţenih urota i makinacija, dogovaranja potpuno neumjesnih brakova iz interesa, nemilosrdnih zakulisnih borbi, obiteljskih zavada, razmjenjivanje otoka između talijanskih silnika (neko vrijeme pripadali smo Napulju).

Konačno, u osamnaestome stoljeću došlo je do tako silne provale nasilja među vodećim obiteljima (Aninosima, Metaxasima, Karoussosima, Antvpasima, Typal-dosima i Laverdosima), te su vlasti sve agitatore deportirale u Veneciju i objesile ih. Sami otočani nisu se miješali u te osebujne talijanske perverzije, no bilo je dosta brakova unutar istih obitelji i izgubili smo naviku nošenja tradicionalne odjeće davno prije no što se to dogodilo u drugim dijelovima Grčke. Talijani su nam ostavili europski a ne istočni svjetonazor, naše ţene bile su mnogo slobodnije negoli drugdje u Grčkoj, a stoljećima su nas obdarivali aristokracijom koju smo istodobno mogli ismijavati i imitirati. Bili smo beskrajno radosni kad su otišli, i ne znajući što nas čeka, no zbog duljine njihova boravka sigurno su, uz Britance, najvaţniji čimbenik koji će oblikovati našu povijest i kulturu. Njihova vladavina bila je za nas podnošljiva i katkad zabavna, a ako smo ih ikada mrzili bilo je to s ljubavlju, pa čak i sa zahvalnošću u našim srcima. Prije svega, njihova neprocjenjiva prednost bijaše u tome što nisu bili Turci." Doktor odloţi svoju olovku i pročita što je upravo napisao. Kiselo se nasmiješi svojim posljednjim primjedbama, te pomisli kako u postojećim okolnostima ta zahvalnost najvjerojatnije neće opstati. Ode u kuhinju i premjesti sve noţeve iz jedne ladice u drugu, ne bi li Pelagijin bijes pronašao nov povod za katarzu. Lakše je biti psiholog negoli povjesničar. Shvati da je na nekoliko stranica upravo obradio nekoliko stotina godina. Trebat će ipak usporiti i ispričati događaje u mnogo skrupuloznijem tempu. Vrati se svojem radnom stolu, sakupi snopić papira, iziđe u dvorište, udahne zrak da vidi ima li nagovještaja skoroga proljeća, te stoički i odlučno listove papira jedan po jedan dade Pelagijinoj kozi da ih pojede. Doktora ojadi njezino filistarske probavljanje literature: "Preţivaču prokleti", promrmlja on i odluči otići u kapheneion. 19 L'omosessuale (6)

FRANCESCOVA MAJKA BIJAŠE sitna siva ţena s madeţom na jednome obrazu i crnim gustišem nad gornjom usnom. Nosila je crnu odjeću, i sve vrijeme dok sam joj govorio okretala je u ruci četku za prašinu. Vidjelo se daje nekoć bila prekrasna ţena i daje moj ljubljeni Francesco svoju ljepotu naslijedio od nje: iste slavenske oči, ista tamna put, isti draguljarski prsti. Tu je bila i Francescova ţena, no nisam je mogao gledati: uţivala je u njegovu tijelu kako ja nikada neću. Ridala je u kutu dok je majka gnječila četku za prašinu i ispitivala me. "Kad je umro, signore? Je li dan bio lijep?" "Umro je jednog lijepog dana, signora, sjalo je sunce i pjevale su ptice." (Umro je na dan kad se topio snijeg, a ispod pokrova počele izvirati tisuće smrskanih tijela, naprtnjača, zahrđalih noţeva, boca za vodu, nečitkih nedovršenih pisama natopljenih krvlju. Umro je na dan kad je jedan naš čovjek ustanovio da je zbog ozebline izgubio kompletne genitalije, stavio puščanu cijev u usta i raznio straţnji dio svoje glave. Umro je na dan kad smo jednog drugog pronašli spuštenih hlača kako čuči uza stablo, smrznuvši se skroz naskroz dok se napinjao zbog tvrdoglavo tvrde stolice izazvane vojnom prehranom. Pod straţnjicom mrtvoga čovjeka leţahu dva krvlju prošarana bra-bonjka. Kadaver je umjesto čizama nosio zavoje. Umro je na dan kad su se s brda spustili supovi i počeli čupati oči onima koji su već odavno umrli. Grci su iskašljavali granate preko prijevoja, a mi smo bili zakopani u tuči od blata. Kišilo je.) "Umro je u borbi, signore? Je li to bila pobjeda?" "Da, signora. Napali smo grčki poloţaj bajunetama i protjerali neprijatelja." (Po četvrti put Grci su nas odbili minobacačkom baraţnom vatrom. Ĉetiri njihove strojnice bile su iznad nas, gdje ih nismo mogli vidjeti, i kosili su nas dok smo se povlačili. Konačno smo primili naređenje kojim se opoziva nalog da osvojimo poloţaj, jer nije ni od kakve taktičke vaţnosti.) "Je li umro sretan, signore?"

"Umro je s osmijehom na usnama i rekao mi da je ponosan što je obavio svoju duţnost. Trebali biste biti sretni što vam je sin bio takav, signora." (Francesco u rovu došepa do mene s divljim izrazom u očima. Obrati mi se prvi put nakon mnogo vremena: "Svinje, svinje!" vikao je. Reče: "Pogledaj", i zasuče svoje hlače. Ugledah ljubičaste čireve bijele smrti. Francesco dotakne trulo meso s izrazom čuđenja u očima. Vrati nogavicu natrag i reče mi: "Dostaje, Carlo. To je previše. Gotovo je." Zagrli me i poljubi u oba obraza. Počne jecati. Osjećao sam kako drhti u mojim rukama. Uzme miša Marija iz svojega dţepa i dade mi ga. Podigne svoju pušku i uzvere se preko otvora rova. Zgrabih njegov gleţanj da ga zaustavim, no on me kundakom svoje puške udari bočno po glavi. Sporo se pribliţavao neprijateljskom poloţaju, te se svakih pet koraka zaustavio da otvori vatru. Grci su uočili njegovo junaštvo i nisu uzvratili. Hrabre ljude radije bi zarobili negoli ubili. Kraj njega padne granata i on nesta pod kišom ţute ilovače. Nasta dugačka tišina. Vidjeh kako se tamo gdje je bio Francesco nešto miče.) "Umro je brzo, zar ne, signor? Nije patio?" "Umro je vrlo brzo od metka koji mu je prošao kroz srce. Ništa nije mogao osjetiti." (Spustio sam svoju pušku i uspeo se iz rova. Grci nisu pucali u mene. Stigao sam do Francesca i vidio da mu je jedna strana glave raznesena. Komadi lubanje djelovali su sivo, prekriveni sluznicom i gustom krvlju. Dio tekućine bio je ţarkocrven, a dio grimizan. Još je bio ţiv. Spustih pogled na njega i oči mi zaslijepe suze. Kleknuh i uzeh ga u naručje. Bijaše toliko mršav od zime i od patnji da je bio lagan poput pera. Ustadoh i okrenuh se prema Grcima. Ponudih sebe njihovim puškama. Nasta tišina, a zatim odobravanje iz njihovih redova. Jedan od njih promuklim glasom povika: "Bravissimo." Okrenuh se i odnesoh mlitav smotuljak natrag medu svoje redove. U rovu su Francescu trebala dva sata da umre. Njegova krvava sluz natopila je rukave i skute mojega kaputa. Njegova raznesena glava leţala je u mojim rukama poput

maloga djeteta, a njegova usta oblikovala riječi koje je samo on čuo. Suze su jedna za drugom počele teći niz njegove obraze. Svojim prstima sakupih njegove suze i popih ih. Sagnuh se i šapnuh mu u uho: "Francesco, oduvijek sam te volio." Oči mu se okrenuše prema gore i sretoše s mojima. Zaustavi moj pogled. Jedva uspije pročistiti grlo i reče: "Znam." Rekoh: "Nikada ti dosad nisam rekao." Nasmiješi se sporo i lakonski i reče: "Ţivot je okrutan, Carlo. Dobro mi je bilo s tobom." Vidjeh kako svjetlost u njegovim očima tamni i on krenu na dugačko sporo putovanje u smrt. Nije bilo morfija. Mora daje beskrajno patio. Nije me zamolio da ga ustrijelim - moţda je na samome kraju zavolio ţivot koji mu je nestajao.) "Koje su bile njegove posljednje riječi, signor?" "Preporučio se vama, signora, i umro s imenom Djevice Marije na usnama." (Jednom je otvorio oči i rekao: "Ne zaboravi na naš pakt da ubijemo onu svinju od Rivolte." Kasnije, u snaţnome bolnome grču, jednom rukom ščepa moj ovratnik. Reče: "Mario." Izvukoh mišića iz svojega dţepa i poloţih ga u njegove ruke. U samrtnoj ekstazi tako snaţno stegnu pesnicu te sićušno biće umre zajedno s njim. Da budem precizan, oči mu iscuriše.) "Signor, gdje je pokopan?" "Pokopan je na strani planine koja je u proljeće prekrivena tulipanima i obasjava je sunčana svjetlost. Pokopan je sa svim vojnim počastima, a njegovi drugovi pucali su iz svojih pušaka nad njegovim grobom. (Sam sam ga pokopao. Iskopao sam duboku rupu u našem rovu koja se umah napunila vodom oker boje. Opteretio sam ga kamenjem da mu se tijelo ne podigne na zemljinu površinu. Pokopao sam ga na mjestu koje nastanjuju golemi štakori i sitne koze. Stajao sam nad njegovim grobom i lopatom ubijao štakore koji su došli kopati u potrazi za njegovim tijelom. Miša Marija stavio sam u njegov dţep na grudima, iznad srca. Uzeo sam njegovu osobnu imovinu. Ona je u ovoj torbi koju ću vam ostaviti. Sastoji se od kamena iz Epira koji donosi

sreću, pisma njegove ţene, oznake roda vojske 9. regimenta Alpina, triju medalja za hrabrost, te od pera iz orlova krila kojim se oduševio kad mu je palo u ruke na putu u Metsovon. Tu je i moja fotografija za koju nisam znao.) "Signor, najvaţnije je da nije umro uzalud." "Signora, sada kontroliramo Grčku uz pomoć naših njemačkih saveznika." (Izgubili smo rat i spasilo nas je kad su Nijemci napali preko Bugarske i otvorili drugu frontu koju Grci nisu imali čime braniti. Borili smo se, smrzavali i umirali u ime carsva koje nema nikakva smisla. Kad je Francesco umro, drţao sam njegovu razmrskanu glavu i poljubio ga u usta. Sjedio sam, moje suze gnjeva padale su na njegove grozne rane i zakleo sam se da ću ţivjeti za nas dvojicu. Nisam sudjelovao u komadanju Grčke, ni u bestidnom trijumfa-lizmu okupacije koja je samo nominalno predstavljala pobjedu. Hrabre Grke pokosilo je tisuću sto njemačkih pancera, kojima su se suprotstavili s manje od dvjesto lakih tenkova, od kojih su mnoge preoteli nama. Naše veličanstveno talijansko napredovanje sastojalo se od toga da ih slijedimo dok su uzalud pokušavali izbjeći njemačko okruţenje. Nisam sudjelovao u toj nemoralnoj šaradi: onoga dana kad sam pokopao Francesca uzeo sam pištolj koji sam našao kod ranjenoga Grka i hladnokrvnom proračunatošću propucao butni mišić.) 20 Divlji ledeni čovjek PELAGIJA SE VRATI s bunara noseći vrč na ramenu, u dvorištu ga spusti na zemlju i pjevajući uđe u kuću. Od loših vijesti koje su se proširile otokom još više je uţivala u trenutačnim ljepotama, a upravo je vidjela prvoga leptira te godine. Osjećala se snaţno i neokrnjeno i uţivala je što je sama u kući dok je njezin otac bio na planini i pregledavao Alekosa i njegovo stado koza. I on i koze uvijek su bili zdravi, no Alekos bi tako saznao novosti, uţivao u ljudskome društvu, čuo riječi koje više nisu postojale u njegovu unutrašnjem monologu, a doktor bi se vratio s dobranom zalihom sušenoga mesa koje bi se strugalo i trljalo u njegovoj

naprtnjači dok bi hodao. K tome, doktor je vjerovao da uţivanje u vlastitom domu pri povratku dobrano nadmašuje neugodnosti polaska, te se stoga uvijek isplati otići. Kad je Pelagija ušla u kuhinju, naglo prestade pjevati i preplaši se. Za kuhinjskim stolom sjedio je nepoznat čovjek, odvratan divljak koji je izgledao gore od razbojnika iz dječjih priča. Muškarac je bio gotovo nepokretan, no ruke su mu ritmično drhtale i tresle se. Glavu su potpuno sakrivale kaskade čupave kose bez oblika i boje. Na mjestima je stršila poput zavijenih svrdla, a na drugima leţala u ukrućenim svicima poput filca. Bila je to kosa Nazarenca ili pustinjaka kojemu su mozak pomutili slava Boţja i usamljenost. Ispod nje Pelagija je vidjela tek veliku neurednu bradu, a iznad nje dva sitna svjetlucava oka koja nikako da je pogledaju. Tamo je bio i nos s kojega je koţa bila oguljena, crven i odljušten, a ponegdje se nazirala potamnjela, prugasta i prljava koţa. Neznanac je na sebi imao neprepoznatljive poderane ostatke košulje i hlača i nekakav kaput napravljen od ţivotinjskih koţa pričvršćenih tetivama. Pod stolom Pelagija vidje kako umjesto cipela na nogama ima zavoje sa stvrdnutom starom krvlju i njezinim svjeţim novim mrljama. Hroptavo je disao, a smrad je bio upravo nesnosan. Zaudarao je po gnjileţi, po zagnojenim ranama, po balegi i urinu, po drevnome znoju i po strahu. Pogleda ruke koje je sklopio ne bi li pokušao zaustaviti njihovo drhtanje, te je istodobno obuzmu strah i saţaljenje. Što joj je činiti? "Mojega oca nema", reče. "Sutra bi se trebao vratiti." "Ti si makar sretna. Pjevaš", reče čovjek napuklim i hrapavim glasom. Pelagija shvati da su njegova oštećena pluća puna sluzi: mogla je biti tuberkuloza, početak upale pluća, a mogao je to biti glas čovjeka čije je grlo bilo puno polipa ili se steglo u kanceroge-nome grču. "Led", reče neznanac kao daje ne čuje. "Nikada se više neću ugr-ijati. Led je bestidan." Glas mu pukne i ona ustanovi da mu se ramena nadiţu. "Boţe moj, led", ponovi on. Stavi ruke pred lice i optuţi ih: "Svinje, svinje, ostavite me na miru, za ime Boga, umirite se." Prstima jedne ruke ovije prste druge, te kao da se čitavim tijelom borio da svlada napadaj grčeva.

"Moţete se vratiti sutra", reče Pelagija uţasnuta tom blebetavom sablašću, ne znajući što da kaţe. "Nismo imali krampona. Vjetar diţe snijeg u zrak, na vrhovima je led, oštar poput noţa, zareţe te kad padneš. Pogledaj moje ruke." Ispruţi ih prema njoj, s dlanovima odozgo, gestom koja je inače uvredljiva, a ona vidje kako su jezivo ispresijecani dubokim bijelim oţiljcima koji su zatrli trag svakoj prirodnoj liniji, poništili jastučiće i ţuljeve, a preko zglobova ostavili duboke procjepe. Nije imao ni noktiju, ni traga koţice oko njih. "Led se dere. Vrišti. Iz njega te zovu glasovi. Pogledaš u njega i vidiš ljude. Pare se kao psi. Domahuju i ismijavaju te, ti pucaš u led, no oni ne prestaju govoriti, tada led skviči. Skviči cijelu noć, cijelu noć." "Slušajte, ne moţete ovdje ostati", reče Pelagija, te pridoda, kao da se ispričava: "Sama sam." Divljak se ne obazre na njezine riječi. "Vidio sam svojega oca, oca koji je umro, ulovljenoga u led, njegove oči buljile su u mene otvorenih usta, počeo sam udarati bajunetom. Da doprem do njega. Kad sam ga izvukao, bio je to netko drugi. Ne znam tko, prevario me led. Znam da se nikada, nikada neću zagrijati." Zagrli se objema rukama i počne se ţestoko tresti. "Pathemata mathemata, pathemata mathemata; patnja nas uči, zar ne? Ne izlazite na hladnoću, ne izlazite na hladnoću." Pelagijina zbunjenost prerasla je u akutnu tjeskobu dok se pitala što joj je uopće činiti samoj s ludim lutalicom koji u njezinoj kuhinji drţi bombastičan govor. Pomisli da ga ostavi ondje i otrči po Stama-tisa ili Kokoliosa, no ukoči se od pomisli što bi on u njezinoj odsutnosti mogao učiniti ili ukrasti. "Molim vas da odete", preklinjala je. "Moj se otac vraća sutra, i on moţe..." Zastane u dilemi koju od mnogih medicinskih procedura imenovati: "... pregledati vaše noge." Ĉovjek joj prvi put odgovori: "Ne mogu hodati. Propješačio sam od Epira dovde. Bez čizama." Psipsina ude u sobu i ponjuši zrak. Brkovi su joj se trzali dok je proučavala jak nepoznat miris. Na sebi svojstven fluidan i eliptičan način, pretrči preko poda i skoči na stol.

Pribliţi se neolitičkome čovjeku i zagnjuri u ostatak dţepa, te trijumfalno izroni s kockicom bijeloga sira i sredi je s očitim uţitkom. Vrati se natrag u dţep, pronađe tek slomljenu cigaretu, te je odbaci. Ĉovjek se nasmiješi, otkrivši zdrave zube i zubno meso koje je krvarilo, te pogladi ţivotinju po glavi. "Barem me Psipsina prepoznala", reče on, a nijeme suze počeše se slijevati niz njegove obraze i bradu. "Još uvijek ima sladak miris." Pelagija je bila zaprepaštena. Psipsina se bojala nepoznatih ljudi. Otkud ta sablasna ruina zna njezino ime? Tko mu je to mogao reći? Obriše svoje ruke o pregaču jer nije znala što da misli ili radi te reče: "Mandras?" Ĉovjek okrene svoje lice prema njoj i reče: "Ne diraj me, Pelagija. Imam uši. Smrdim. Zasrao sam se kad je kraj mene pala bomba. Nisam znao što da učinim, došao sam ravno ovamo. Sve sam vrijeme znao da najprije trebam doći ovamo, i to je sve, umoran sam i smrdim. Imaš li malo kave?" Pelagija osjeti odsutnost duha, smetena ţamorom svojih emocija. Osjeti očaj, nepodnošljivo uzbuđenje, griţnju savjesti, saţaljenje, gađenje. Srce joj poskoči u grudima, a ruke klonu. Moţda se više od svega osjećala bespomoćnom. Bilo je upravo nepojmljivo da taj zapušteni duh skriva dušu i tijelo čovjeka kojega je toliko voljela i ţeljela, koji joj je toliko nedostajao, a na kraju ga otjerala iz misli. "Nijedanput mi nisi pisao", reče prvo što joj je palo na pamet, riječi osude koje su je izjedale od njegova odlaska, osude koja je prerasla u bijesno i uvrijeđeno čudovište što će izjesti srţ njezine ljubavi i potpuno je isprazniti. Mandras umorno podigne pogled i reče kao daje ţali: "Ne znam pisati." Zbog razloga koji nije shvaćala, Pelagiji se ovo njegovo priznanje gadilo još više negoli njegova prljavština. Zar se zaručila za nepismena čovjeka, a da toga nije bila svjesna? Tek da nešto kaţe, upita: "Zar nije netko drugi mogao pisati u tvoje ime? Mislila sam da si mrtav. Mislila sam da... mora da me ne voliš." Mandras je pogleda beskrajno umornim očima i odmahne glavom. Uzalud pokuša umiriti svoju šalicu ne bi li iz nje

popio, te je vrati na stol. "Nisam mogao diktirati nekom drugu. Nisam svima mogao dati do znanja. Nisam mogao dopustiti da drugi raspravljaju o mojim osjećajima." Ponovno odmahne glavom, te još jednom bezuspješno pokuša srknuti kavu, koja mu se slije niz bradu i na koţu. Ponovno je pogleda i ona konačno prepozna njegove oči. Reče: "Pelagija, primio sam sva tvoja pisma. Nisam ih mogao pročitati, ali primio sam ih." Potraţi u svojoj odjeći i izvuče velik prljav paket zavezan ţicom za zamke. "Ĉuvao sam ih tamo gdje su me grijala, tako da znam da su tamo. Mislio sam da bi mi ih ti mogla pročitati. Pročitaj mi ih, Pelagija, pa ću sve znati." S rezignacijom, a ne s namjernim patosom, doda: "Ĉak i ako je prekasno." Pelagija je bila uţasnuta. Mandras će nesumnjivo primijetiti polagano nestajanje njeţnih riječi, veću koncentraciju na činjenice u kasnijim pismima. Primijetit će to mnogo lakše nego da ih je postupno čitao tijekom prošlih mjeseci. "Kasnije", reče ona. Mandras duboko uzdahne i podraga Psipsinine uši. Reče kao da se obraća kuni, a ne svojoj zaručnici: "Ovdje sam te nosio", pokaţe, udarivši šakom o grudi. "Svakoga dana, svakoga trenutka, mislio sam na tebe, razgovarao s tobom. Zbog tebe sam sve izdrţao. Zbog tebe nisam bio kukavica. Bombe, mine, led, noćni napadi, mrtva tijela, prijatelji koje sam izgubio. Imao sam tebe umjesto Djevice Marije, čak sam ti se molio. Da, čak sam ti se molio. Vidio sam te kako pjevaš u dvorištu, vidio sam te na pučkoj svetkovini, kad sam tvoje suknje pričvrstio za klupu i zaprosio te. Tisuću bih puta poginuo, no ti si mi bila pred očima poput kriţa, poput kriţa za Uskrs, poput ikone, i ništa nisam zaboravio, sjećam se svakoga trenutka. To mi je gorjelo u srcu, gorjelo čak i na snijegu, ulijevalo mi hrabrosti, i više sam se borio za tebe negoli za Grčku. Više negoli za Grčku. A kad su Nijemci došli odostraga, probio sam se kroz prve crte i mislio samo na Pelagiju, moram se vratiti kući Pelagiji, a sada..." Tijelo mu još jednom zadršće i on bolno zajeca: "... samo me ţivotinje prepoznaju."

Na Pelagijin uţas i jad, uroni svoje lice u ruke i počne se ljuljati poput ranjena djeteta. Priđe mu odostraga i poloţi svoje ruke na njegova ramena, te ih počne masirati svojim prstima. Tamo gdje je nekoć bilo savršeno, ţeljeno, prvobitno meso sada su bile same kosti, i ona vidje da stvarno ima uši. 21 Pelagijin prvi pacijent MANDRASOVA MAJKA BIJAŠE čudnovato biće, ruţna poput mitske Antipatove ţene, za koju pjesnik kaţe da "svojom monstruoznom ruţnoćom muškarce ispunjava uţasom", no ipak se udala za dobroga čovjeka, rodila dijete i svi su je zavoljeli. Neki su njezin uspjeh pripisivali vradţbinama, no istina je daje bila ljubazna i dobroćudna ţena kojoj je sudbina uskratila izliku da u mladosti postane tašta, te stoga nije postala oštra kad joj se povećao obujam i izbile dlake. Kyria Drosoula potjecala je iz obitelji "ghiaourtovaptismenoi", "krštenih u jogurtu", što znači daje njezina obitelj istjerana s turskoga teritorija. Sa sobom su mogli ponijeti samo vreće s kostima predaka. Nakon Sporazuma iz Lausanne, gotovo pola milijuna muslimana prešlo je u Tursku u zamjenu za više od milijun Grka. Bijaše to primjer etničkoga čišćenja koje je, doduše, bilo potrebno zbog zaustavljanja daljnjega ratovanja, no za sobom je ostavilo neopisivu gorčinu. Drosoula je znala samo turski, no nju i njezinu majku otvoreno su prezirali stari Grci, premda su istodobno s nostalgijom plakali za svojim ţivotom u izgubljenim domovinama. Drosoulina majka pokopala je kosti svojega oca i muţa, i, od straha da će se rugati njezinu maloazijskom akcentu, odlučila postati gluha, prebacivši sve odgovornosti na svoju petnaestogodišnju kćer koja je u tri godine naučila govoriti kefalonski dijalekt i udala se za snalaţljivoga ribara koji je znao prepoznati vjernu ţenu. Poput tolikih otočana koji su voljeli izići na vesla, izgubio je ţivot u nevremenu koje se iznenada diglo s istoka, ostavivši za sobom sina koji će naslijediti njegov posao i poštovanja vrijednu udovicu koja je katkad sanjala na turskom, no zaboravila ga je govoriti. Za Mandrasova izbivanja, gotovo svaki dan Pelagija bi se spustila do kuće kyrije Drosoule, ushićena pričama o

bizantskome carskome gradu i o ţivotu na Crnome moru, među poganima. U toj kućici uz pristanište, koja je smrdjela po ribi, no bila savršeno čista, tješile bi se riječima koje su, ma koliko one iskreno mišljene, s vremenom postale klišeji u svakome europskom domu. Dok se nemirno more prelijevalo po stijenama, one bi plakale i grlile se, ponavljajući kako je Mandras vjerojatno dobro. Kad to ne bi bio, već bi znale. Trenirale su u slučaju da nekog Talijana trebaju udariti lopatom po glavi i skrivećke se smijale uţasno prostim vicevima, koje je Drosoula čula u Turskoj od muslimanskih dječaka. Pelagija otrči toj rutavoj amazonki dostojnoj divljenja, ostavivši svojega zaručnika za kuhinjskim stolom, izgubljenoga na beskrajnim morima svojega umora i u jezivim uspomenama na drugove koji postadoše plijen strvinara. Dvije ţene vratiše se bez daha, zate-kavši ga u istome poloţaju, kako i dalje odsutno gladi Psipsinine uši. S namjerom da zagrli svojega sina, Drosoula se baci u kuhinju i klikne od sreće, no uslijedi njezina zakasnjela reakcija koja bi u drugačijim okolnostima moţda bila komična. Ogleda se po kuhinji, kao da ţeli provjeriti ima li uz tu razbarušenu spodobu još koga, te upitno pogleda Pelagiju. "On je", reče Pelagija. "Rekla sam vam daje u uţasnom stanju." "Isuse", uzvikne ona, te bez daljnjega ustručavanja uhvati sina za ramena, digne ga sa stolca i izvede van unatoč Pelagijinom prosvjedovanju i njegovim vidno izranjenim stopalima. "Oprosti," reče Drosoula, "no ne mogu dopustiti da moj sin sjedi u pristojnoj kući u ovakvom stanju. To je prevelika sramota." U dvorištu kyria Drosoula pregleda Mandrasa kao da je on ţivotinja koju namjerava kupiti. Zaviri mu u uši, podigavši s gađenjem uvojke njegove zaprljane kose, naredi da joj pokaţe zube, te zatim objavi: "Vidiš li, Pelagija, u koje se stanje dovedu ti muškarci kad nema ţena da se o njima brinu? To je sramota i ničim se ne moţe opravdati, baš ničim. Oni su obična djeca koja ne mogu bez svojih majki, u tome je stvar, i briga me što je bio u ratu. Stavi veliku posudu vode da

zakipi, jer ću ga okupati od glave do pete, no najprije se moram riješiti te grozne kosurine. Donesi mi škare, koritsimou, a ako od njega dobijem buhe i uši, ţivog ću ga oderati, sve me svrbi od samog pogleda na njega, jedva s njim mogu izdrţati na istome otoku, a smrad - fuj, gori je od svinja." Mandras je mirno sjedio dok je njegova majka revno i s negodovanjem rezala konope i jastučiće s njegove glave i brade. Izrazila bi prijekor i gađenje svaki put kad bi vidjela uš, te smrdljive uvojke odnosila u oštricama škara ne bi li oni i njihov tovar gnjida mogli smrdljivo izgorjeti na ugljenu ţeravnika, kvrčeći se i pucketajući, ispuštajući gust smrdljiv dim dovoljno ogavan da odagna demone i probudi mrtve. Pelagija iskrivi lice baš kao i njezina buduća svekrva promatrajući jurnjavu sivih parazita, septičke ogrebotine i ekceme. Koţa lubanje bila je izbrazdana upaljenim ogrebotinama u kojima se svjetlucala tekućina, no, što je najgore, ustanovila je da su mu vratne ţlijezde zadebljane i gnojne. Osjećala je mučninu, premda je znala da bi trebala osjećati saţaljenje, te se poţuri van da pronađe ulje sasaparine. Ispruţivši ruku prema njemu, prvi put sa zaprepaštenjem shvati da je tijekom godina od svojega oca dovoljno naučila da i sama postane doktor. Ako ţene-doktori uopće postoje. Na trenutak je ta pomisao zabavi, a zatim ode potraţiti kist, kao da taj čin moţe zbrisati neugodan osjećaj da ţivi u krivome svijetu. Kad se pojavila na proljetnome suncu sa staklenkom aromatičnoga i reskoga ulja, Mandras je bio potpuno ošišan i ona pruţi staklenku Drosouli. "Nanesi ga u debelome sloju, a ubit će i lišajeve ako ih ima. Zatim mu glavu trebaš prekriti krpom i zavezati je konopom. Bojim se da će mu nadraţiti koţu, pa ćeš ga morati mazati maslinovim uljem kad ušiju više ne bude. Petrolej djeluje tek nakon dva tjedna, pa mi se činilo da je bolje ovo upotrijebiti." Kyria Drosoula pogleda je s divljenjem, ponjuši tekućinu, reče: "Nema veze!" i počne je prolijevati po sinovoj glavi. "Nadam se da znaš što činim", prokomentira ona. Mandras

prvi put progovori: "Peče", a njegova će majka na to: "A, tu si", te nastavi s premaziva-njem. Kad je glava bila zamotana u lan, dvije ţene stanu nekoliko koraka unatrag i počnu se diviti svojem djelu. Mandrasovo lice bilo je mršavo poput lica sveca u sarkofagu, upalih očiju i blijedo poput nekoga tko je nedavno umro, no već se ohladio. "Je li to stvarno on?" upita Drosoula koja je uistinu posumnjala, a zatim upita zbog čega su se ogrebotine na glavi inficirale. "Zato što se izmet ušiju utrljava u ogrebotine", reče Pelagija. "Same uši ne izazivaju infekciju." "Uvijek sam mu govorila da se ne češe," reče Drosoula, "no dosad nisam znala zašto. Da sredimo i ostalo?" Dvije ţene razmijeniše poglede, a Pelagija se zacrveni. "Mislim da ne bih..." započne ona, no Drosoula namigne i široko se nasmiješi. "Zar ne ţeliš vidjeti što dobivaš? Većina djevojaka sve bi dala da im se pruţi takva prilika. Nikomu neću reći, obećajem, a što se njega tiče," kimne prema svojem sinu, "nije pri sebi, pa neće ni znati." Pelagija istodobno pomisli na tri stvari: Ne ţelim se udati za njega. Već sam ga vidjela, no ne mogu to reći. Tada je bio prelijep. Ne kao sada. A ne mogu ništa reći jer sam tako zavoljela Drosoulu. "Ne, ne bih mogla." "Pa pomozi mi onda sa svim ostalim, a trebat ćeš mi iza vrata dojavljivati što da radim s drugim dijelovima. Je li voda topla? U povjerenju, jedva čekam da vidim kakvog sam muškarca napravila. Misliš da sam grozna?" Pelagija se nasmiješi: "Svi misle da ste grozni, no nitko zbog toga ne misli zlo o Vama. Naprosto vele: 'Sad će te ščepati kyria Drosoula.'" Bez odjeće, Mandras nije drhtao ništa više negoli odjeven. Tako se patetično stanjio da Pelagija nije osjećala nikakav stid što je ostala uz njega čak i kad je bio gol, te nije trebala davati upute s druge strane sobe. Nije više imao mišića, a koţa mu je mlitavo visjela s kostiju. Trbuh mu je bio izbočen, što zbog izgladnjelosti, što zbog parazita, a rebra su mu se isticala isto tako jako kao kosti kraljeţnice. Ramena i leđa kao da su se savili i izguţvali, a bedra i listovi toliko se

stanjili da su koljena djelovala strahovito otečeno. Najgore je bilo ono što su ugledale kad su stvrdnute zavoje skinule sa stopala. Pelagija se prisjeti priče o Filoktetu, negdašnjem Argonautu i Hele-ninu proscu, kojega je Odisej ostavio na otoku Lemnosu jer mu je stopalo nezaustavljivo propadalo, tek s velikim lukom i Herkulovim strijelama. Pelagija se kasnije sjetila kraja priče: izliječio ga je Es-kulap, te je pomogao pri rušenju Troje. Ustanovi daje ovdje ona iscjeliteljica, a Talijani prikladna zamjena svojih predaka. No od pogleda na ta stopala, ne osjeti se poput iscjeliteljice: nisu se dala prepoznati. Bila je to obamiruća šarena pulpa. Sloj gnoja i šuge obavijao je unutrašnju stranu odbačenoga zavoja, a u vrlo ţivom mesu svijale su se i vrpoljile ţute ličinke. "Gerasime!" uzvikne Drosoula, oslonivši se rukama o sinova sasušena ramena i nastojeći da se ne onesvijesti. Omami ih smrad, i Pelagija konačno osjeti plimu plemenitoga saţaljenja čija ju je odsutnost prije toliko zaprepastila. "Ti ga cijeloga operi," reče ona Drosouli, "a ja ću se pobrinuti za stopala." Pogleda Mandrasa očiju punih suza i reče: "Agapeto-ne, moram ti nanijeti bol. Oprosti." On joj uzvrati pogled i po drugi put progovori: "Rat je. Sredili smo ih, natjerali u bijeg. Pobijedili smo digiće. Moţeš mi nanijeti bol ako ţeliš, ali Nijemcima se nismo mogli suprotstaviti. Zbog tenkova." Pelagija se natjera da pogleda stopala sve dok se u njezinoj svijesti ne pretvore u problem koji valja izvući iz stravične patnje koje se treba gnušati. Njeţno iščupa ličinke, baci ih preko zida, a zatim počne razmišljati je li raspadanje zahvatilo kosti. Ako se to dogodilo, slučaj je bio za amputaciju i znala je da bi to bio posao za nekog drugog njezin otac vjerojatno to ne bi bio voljan učiniti. Moţe li liječnik drugome ljudskom biću učiniti išta groznije? Strese se, obriše ruke o pregaču, sklopi oči i podigne desno stopalo. Okrene ga li-jevo-desno, provjeri njegovo tkivo i, na svoje iznenađenje, ustanovi da nema granulacija, da kost nije odumrla ili se rastavila. "Nema sekvestruma", reče ona, misleći pritom: "Ali prije sam to radila samo kod psa."

Drosoula odgovori: "Ali ima mnogo prljavštine." Pelagija ustanovi daje meso na stopalu suho i uzdahne kao da se riješila teškoga tereta: vlaţna gangrena bila je gora. Ustanovi da nema crvene demarkacijske crte između zdravoga i inficiranoga dijela i zaključi da se uopće ne radi o gangreni. Pregleda i drugo stopalo i ponovno dođe do istoga zaključka. Ode po zdjelu čiste vode, jako je posoli i što je njeţnije mogla opere grozan svinjac. Mandras se lecnu od boli, no ni riječi ne reče. Pelagija uvidje da najodvratniji dijelovi sami otpadaju dok ih pere, a ispod toga nalazilo se ţivo meso. Osjeti veselje i ushit dok je stajala u kuhinji i u muţaru tucala pet debelih glavica češnjaka. Umiri je snaţan domaći miris i nasmiješi se kad se Drosoulino lice pojavi iz dvorišta. Grdila je svojega sina kao da i nije mjesece i mjesece proveo na snijegu, kao da nije junak koji je, zajedno sa svojim drugovima, daleko više nego što zahtijeva sluţba, podnašao nevolje i porazio jaču silu koju su svladale upravo te iste nevolje. Noţem utrlja češnjak na dva dugačka zavoja i iznese ih van. Mandrasu reče: "Agapetone, ovo će peći još više od soli." On se trţnu dok je namatala zavoj oko stopala i snaţno udahne, no nije se bunio. Pelagija se zadivi njegovoj unutrašnjoj snazi i reče: "Ne čudi me što smo pobijedili." "Ali nismo", odvrati Drosoula. "Digići nisu uspjeli, pa je to učinio Atila." "Hitler. Ali nema veze, Britanski Imperij na našoj je strani." "Britanci su se vratili kući. Sada smo u Boţjim rukama." "Ne vjerujem", Pelagija će odlučno. "Sjetite se Lorda Napiera, Lorda Bvrona. Vratit će se oni." "Što je ovaj uţas?" upita Drosoula, prstom upirući u sve oţiljke, upaljene jamice i grimizni uzorak na tijelu svojega sina. Pelagija paţljivo pregleda jadno, tek oprano tijelo, i dijagnosticira sve parazite koje je ikada upoznala u društvu svojega oca. "Na ramenu je fa-vus. Vidiš da smrdi po miševima. Za to nam trebaju sumpor i salicil-na kiselina. To je vrsta lišaja u obliku pčelinjih saća. Dobro da nije ušao u kosu, jer bi oćelavio. Ove crvene rupice su uši. Trebamo spaliti svu njegovu odjeću i skroz ga obrijati - to ti moţeš napraviti - da jajašca uklonimo iz kose. Ili ga oprati u octu. A

onda premazati eu-kaliptusovim uljem i parafinskom emulzijom. Osip na nogama je betes rouges, njega se moţemo riješiti pomoću amonijaka i cinkove masti. Ionako prođe sam od sebe. Ova mrlja je pitirijaza, vidiš, boje kave. Nestat će pomoću sredstava koje upotrebljavamo za druge probleme. Ako ga obriješ, ovaj, tamo dolje, riješit ćemo se stidnih uši. Ako nemaš ništa protiv, ne bih gledala. Na rukama i listovima ima uţasne ekceme. Raspukline ćemo trebati namazati jodom, ako ga uspijemo pronaći, zacijeljet će, a onda ga samo premaţemo cinkovom mašću, ako je uspijemo dobiti, i nastavljamo ga time mazati sve dok ne prođe. Moglo bi tjednima potrajati. Moţda bismo mogle upotrijebiti maslinovo ulje, ali ne na preponama. Na prepone se ne smije staviti ništa masno. A ovi smeđi ubodi su od buha." Pelagija se zaustavi, podigne pogled i vidje kako joj se Drosoula s divljenjem smiješi. "Koritsimou," reče divovsko biće, "nevjerojatna si. Ti si prva ţena koju sam upoznala koja nešto zna. Daj da te zagrlim." Pelagija se zacrveni od zadovoljstva te, ne bi li svratila paţnju sa sebe, zagrli Drosoulu i reče: "Znam da se pitaš što su ove uţasne crvene otekline na njegovu trbuhu i na njegovoj... alatki. Ima ih i između prstiju, ali ne brini se, to je samo svrab. To ćemo srediti istim sredstvima, posebno cinkom i sumporom. Barem tako mislim, no najbolje da pitamo mojega oca", zaključi skromno. Drosoula mahne prema svojem znatno stanjenome sinu: "Nije baš nešto, zar ne?" Pelagija u sebi opsuje i reče: "Zaljubiš se u osobu, a ne u tijelo." Drosoula se nasmije: "Romantične gluposti. Ljubav ulazi kroz oči i izlazi kroz oči, a ako se pitaš zašto se moj muţ u mene zaljubio premda sam tako ruţna, bilo je to zato što je imao neobičan ukus, hvala Bogu i svecu. Inače bih još bila djevica." "Uopće vam ne vjerujem", reče Pelagija koja se, kao i svi drugi, često pitala kako je Drosoula uspjela pronaći muţa. Sljedećega jutra doktor lannis vrati se iscrpljen s planine (navra-tivši u povratku u kapheneion), te ne samo što je

pronašao muškarca koji je izgledao poput ţivoga mrtvaca u krevetu svoje kćeri već i nju i jednu ruţnu i odvratnu ţenu kako spavaju u njegovu krevetu. Kuća je zaudarala na češnjak, sapun, amonijak, jod, sumpor, bolesno ljudsko tkivo, ocat, spaljenu kosu - ukratko, na ţivahnu liječničku praksu. Probudi svoju kćer i htjede znati: "Kćeri, tko je onaj starac u tvojem krevetu?" "To je Mandras, papakis, a ovo je njegova majka, kyria Drosoula. Već si je vidio." "Ali ne u svojem krevetu", odvrati on. "To nije Mandras. To je neki grozni starac sa svrabom i s nogama u zavojima. Već sam provjerio." Nešto poslije toga istoga jutra doktor lannis sasluša Pelagijino izvješće o svemu što je poduzela, dašćući i sišući svoju lulu pri svakoj provizornoj dijagnozi i prognozi. Kad je završila, sva se zacrvenjela, protumačivši ponašanje svojega oca kao prijekor njezinoj uobraţe-nosti. On zatim ode pomno pregledati pacijenta, posebno njegova stopala. Ne reče ni riječ sve dok prije odlaska ne posegne za svojim deformiranim šeširom. Pelagija je nervozno gnječila četku za brisanje prašine i očekivala napadaj bijesa. "Kad bih ja znao kuhati", reče on na njezino iznenađenje, "zamijenio bih s tobom posao. Zapravo, moţda ću otići u mirovinu. Bravo, koritsimou, nikada se nisam toliko ponosio tobom." Poljubi je u čelo i dramatično zbriše van, proučavajući sluti li nebo na invaziju. Ĉekao gaje sastanak Vijeća obrane u kapheneionu. Drosoula odozgo pogleda Pelagiju, koja je osjetila toliko olakšanje i uţitak te su joj ruke počele drhtati. "Oduvijek sam ţeljela kćer", reče Drosoula. "Znaš kakvi su muškarci, uvijek ţele sina. Sretna si što imaš takvoga oca. Koliko se sjećam, moj je bio svinja, uvijek pijan od rakije. Molim se svecu da Mandras ozdravi, tada ćeš postati moja kći." Pelagija je primi za ruku: "Što prije ga moramo odvesti na sunce, dolje kraj mora. U ovakvim slučajevima glava je od odlučujućega značenja." Drosoula primijeti da je Pelagija namjerno zanemarila njezine riječi, no oprosti joj na tome. Dovoljno je bilo

promatrati tu mladu ţenu kako cvate onom posebnom ljepotom koja dolazi s iznenadnim otkrićem poziva. 22 Mandras iza koprene O MENI GOVORE kao da me nema, doktorica Pelagija i moja majka. O meni govore kao da sam senilan ili u nesvijesti, kao da sam tijelo bez glave. Previše sam umoran i tuţan da se usprotivim tom poniţenju. Pelagija me vidjela golog, a majka pere moje intimne dijelove kao da sam dijete, pa me maţu melemima i losionima koji peku, ublaţavaju bol i smrade, osjećam se kao komad namještaja namazan uljem i voskom, ispunjenih crvotočina, namještenih i popravljenih jastuka. Majka pregledava moju stolicu i priča o njoj s mojom zaručnicom, a hrane me ţlicom jer nemaju strpljenja gledati me kako se borim rukama koje drhte, a ja se pitam postojim li uopće. Pretpostavljam da ne postojim. Sve je postalo poput sna. Između mene i njih je koprena, one su sjene a ja mrtvac, a zastor je moţda mrtvački pokrov koji zamračuje svjetlost i zamagljuje vidik. Bio sam u ratu, i to je stvorilo jaz između mene i onih koji nisu. Što oni uopće znaju? Otkad sam naišao na smrt, susretao smrt na svakoj planinskoj stazi, razgovarao sa smrću, hrvao se sa smrću na snijegu, kockao se sa smrću, došao sam do zaključka da smrt nije neprijatelj, već brat. Smrt je prelijepi goli muškarac koji izgleda poput Apolona i ne voli one koji venu u starosti. Smrt je perfekcionist, voli lijepe i mlade, ţeli nam gladiti kosu i tetive koje mišiće vezuju za kosti. Ĉini sve što je u njegovoj moći da nas susretne, od naših lica zaigra mu srce, te nam stane na put da nas izazove jer voli poštenu, fer borbu, a nakon borbe ţeli se s nama sprijateljiti, pogladiti nas po ramenu i nasmijati nas tričavošću i budalaštinama ţivih. Nakon bitke luta među mrtvima, podiţe ih, one najpristalije kiti lovorovim vijencem, te ih sakuplja poput svoje djece i vodi ih da piju vino koje ima okus meda i obdaruje ih osjećajem za razlikovanje bitnoga od nebitnoga, koji za ţivota nisu imali.

No mene smrt nije uzela i ne znam zašto. Sigurno sam bio dovoljno hrabar. Nikada nisam zazirao od opasnosti i ustrajao sam čak i onda kad je moje tijelo bilo razoreno. Mislim da sam preţivio jer su naši drugovi bili previše mudri, mislim da sam preţivio jer je smrt zavoljela Talijane. Smrt im je rekla da napreduju u koloni prema našim najjačim točkama, i mi smo ih pokosili poput kukuruza. No naši generali tjerali su nas na zaobilaţenje, na taktička nadmudrivanja, zasjede, trebali bismo nestati i ponovno se pojaviti. Naši generali oteţali su Smrti posao. Umjesto da me pogodi mecima, od nje mi se tijelo u nekoliko mjeseci raspalo kao drugima u šezdeset godina. Bijahu to hladnoća, blato, paraziti, gladovanje, tuga, strah, mećave kristala oštrijih od stakla, kiša tako gusta da bi i ribe u njoj mogle plivati, sve ono što nema smisla tumačiti, jer civili to nikad ne bi mogli zamisliti. Znaš li što me odrţalo? Bila je to Pelagija, i osjećaj ljepote. Za me je Pelagija značila dom. Znaš, nisam se ja borio za Grčku, borio sam se za dom. Htio sam se svega toga riješiti i vratiti se kući. Naţalost, moj san o Pelagiji bio je bolji od same Pelagije. Vidim i čujem da se gnuša svojega junaka koji se vratio, a i prije nego što sam otišao znao sam da je nisam vrijedan. Ako me voli, to znači da se prema meni odnosi zaštitnički, da se ţrtvuje, a ja to ne mogu podnijeti, počinjem mrziti nju i prezirati samoga sebe. Ponovno ću otići kad se oporavim i tako spasiti svoj san o Pelagiji i voljeti je bez gorčine, kao u planinama, kad sam se borio za nju i za ideju doma, a kad se vratim bit ću drugačiji i nov, jer ću sljedeći put dobro paziti da učinim nešto tako veliko te će me i sama kraljica preklinjali da je uzmem za ţenu. Ne znam što će to biti, no bit će to pravo svjetsko čudo, njime ću se zaogrnuti, raskošnim i sjajnim poput svečevih dragulja. Također trebam otići jer se nisam ni trebao vraćati. Došao sam kući jer je to bilo moguće i jer je povratak kući poput ledene vode nakon čitavoga dana u kolovozu provedenoga na moru, bez vjetra. Trebalo mi je da se okupam u šuštanju maslina, zvuku kozjih zvona, brbljanju zrikavaca, okusu

Robole i mirisu soli. Trebala mije snaga, bose noge na zemlji iz koje sam izniknuo, to je sve. Ĉinjenica je da su moju jedinicu likvidirali Nijemci kraj Olimpa. Jedino sam ja preţivio, i dok sam sjedio među truplima svojih prijatelja, preda mnom se pojavila vizija Pelagije. Kaţu da to dođe od loše prehrane i od velikih napora, no činilo se da stoji preda mnom i smiješi se. Da to nije učinila, pridruţio bih se nekoj drugoj jedinici i borio protiv Nijemaca sve do Termopila, no odjednom sam shvatio da moram kući, premda nisam znao kojim putem. Među truplima sam izabrao najbolji par čizama, par čiji su se donovi odlijepili, no ipak bolji od mojih. Obuo sam ih i krenuo pješke prema jugozapadu. Svake večeri pazio sam gdje je sunce zašlo, a ujutro izišlo. Podijelio bih polukrug, izabrao orijentir i hodao. U podne bih prekontrolirao hodam li s lijeve strane sunca. Ceste su bile zakrčene zbog kaotičnoga povlačenja - uginulim magarcima, napuštenim vozilima, naprtnjačama i oruţjem, ţrtvama štuka - i tako sam hodao uzduţ zemlje, kroz divlja bespuća za koja sada znam da čine najveći dio Grčke. U početku, bijaše to divljina puna trnja i zakrţljalih stabala koja su upravo bila propupala, no negdje iza Elassona tlo se počne penjati i preraste u okrutnu pustoš borova, gudura, slapova, u zemlju sokolova i šišmiša. Bilo je tu močvara punih tresetaste vode i divljega cvijeća, obronaka klizavih od škriljevca i sipine, te kozjih staza koje bi iznenada i neobjašnjivo prestajale na rubu provalije. Izdaše me moje nove čizme, i tada sam stopala omotao zavojima. Noću bi Pelagija leţala pokraj mene dok sam se smrzavao u špiljama, a ujutro bi ispred mene hodala prema jugu. Vidio sam kako joj se suknja leluja oko bokova, vidio sam kako se naginje da ubere cvijet, a ona bi se smiješila i pričekala me kad bih pao. U tome kraju ima medvjeda i divljih pasa koji bi mogli biti vuci, ima risova i srna. Katkad bih zubima otkinuo komad sirova mesa s napuštenoga plijena, a jednom je orao ispustio goluba pokraj mojih nogu i okomito se obrušio za njim, te me ogrebao svojim pandţama kad sam se bacio na njegovu ţrtvu. U tim samotnim krajevima ţive i ljudi, ljudi koji su neka

vrsta ţivotinja. Neki su plavokosi i ne moţete ih razumjeti, govore tako čudno. Ţive u kamenim kućicama ili u drvenim kućama, a odijevaju se u dronjke, hrane ţestokim gulašem od mesa i korijenja pripravljenim u starinskim posudama s pukotinama slijepljenim blatom. Ti ljudi gađali su me kamenjem, no kad sam kleknuo i prstom pokazao na usta, primili su me i nahranili njeţno kao da sam dijete. Jedan od njih dao mi je haljetak od koţica. Tijekom putovanja, počeo sam sumnjati da mi se tijelo raspada i da počinjem ludjeti. Više nisam točno znao što se događa. Ne samo što sam vidio Pelagiju već su mi prijetila neobična čudovišta čije su ralje bile ispunjene redovima zuba. Na jednome mjestu prošao sam kraj slapa, slapa tako visokoga daje bubnjao poput mora za strašne oluje. Padao je u duboko i mirno mjesto čije su se vode vrtjele ukrug, gutajući sve što bi naišlo, a ja na putu prema jugozapadu nisam imao izbora doli preplivati kraj njega. S moje lijeve strane nalazila se stijena koja je toliko stršila da se nitko na nju nije mogao popeti, pa čak ni koza, a učinilo mi se da je na njoj troglava spodoba koja me namjerava proţdrijeti. Stajao sam pred njom opsjednut borbom između moje čeţnje za domom i straha od rijeke i čudovišta. Vidio sam Pelagiju kako hoda ispred mene, naoko po vodi poput našega Gospoda, i shvatio da se u podnoţju stijene nalazi izbojak, te s lakoćom prošao, kao da gazim prema brodu u plićaku uvale Assos. Kad sam shvatio da ludim, također sam znao da trebam stati, barem na jedan dan, pa sam stigao do drvene kolibice među stablima, do mjesta gdje se tlo u podnoţju planine počinje penjati, a pokrivaju ga iglice mekane i debele poput pokrivača. Unutra nije bilo nikoga i nisam bio siguran je li nastanjena, pa sam ušao i legao oslonovši se o zid i zaspao, no sanjao sam da nas bombardiraju. Probudio sam se kad me netko gurnuo nogom. Kad sam vidio da je to neka stara vještica, upitao sam seje li se moj san naprosto promijenio, no nije. Bila je mala i smeţurana, a ono malo kose svezala je na potiljku. Leđa su joj bila

iskrivljena, haljina u dronjcima, a obrazi upali, brada zaoštrena jer u ustima nije imala ni jednoga zuba. Jednoga dana, kad budem imao dovoljno snage da govorim, ovu ću priču ispričati u kapheneionu da nasmijem dečke, jer stvar je u tome da se staro strašilo zagrijalo za me. Zaboravio sam vam reći daje imala samo jedno oko. Drugo je bilo zaklopljeno i smeţurano. Znala je samo jednu riječ, "Kirka", što je, pretpostavljam, bilo njezino ime - uporno je upirala u sebe i ponavljala ga, pa sam ja morao reći "Mandras" i uprijeti prstom u sebe - a glas joj je zvučao poput graktanja gavrana. Njezino jedino oko zasjalo bi svaki put kad bi me ugledala, a hranila me mesom svinja iz svojega stada koje je drţala u blizini hrastove šume, pa su se mogle hraniti ţirom. Bila je odvratna i gadila mi se, no očigledno prosta duša kojoj je Bog podario dobro srce. Treće noći mojega boravka spavao sam mirnije negoli niz proteklih mjeseci, a kako mi je tijelo samo od sebe iscjeljivalo zahvaljujući svinjetini, nisam sanjao bombe i mrtve, već Pelagiju. U mojem snu mrštila se i postala nemirna zbog mojega otezanja, i ja prvi put u svojim vizijama dotrčali k njoj i poljubih je. Ona se rastopi u mojim rukama i uzvrati na moju strast, te smo se uskoro valjali po šumskom tlu. Zagrlila me i rukama prelazila po mojem tijelu pa sam se uspalio, a usne su joj bile vrele poput vatre. Ona ugrize moju usnu i uzvrpolji se, a ja s nje strgoh odjeću da mi ruke osjete njezine grudi i bedra, zaljulja me Dionizov vjetar i ja uđoh u nju. Istodobno osjetih nadimanje u slabinama, i probudih se dok sam se na vrhuncu otrgnuo. Poda mnom prastara je rugoba miješala, uzdisala i graktala, njezino jedino oko bilo je napola sklopljeno u ekstazi. Na trenutak sam leţao na njoj sav zbunjen, a zatim skočio na noge kriknuvši od uţasa i bijesa, jer sam znao da se uvukla pod moje koţe i zavela me u Pelagijinu liku. "Vještice, vještice", vikao sam i udarao je nogama, a ona sjedne i zaštiti se rukama, dok su joj sise visjele do pojasa a tijelo vrvjelo ranama koje su bile ravne mojima. Mahne rukama i zacvrkuće poput ptice u mačjim zubima, i ja u tom trenutku prepoznah ludilo u jednom i u drugom i u samome tkivu od

kojega je sazdan svijet. Zabacih glavu i nasmijah se. Izgubio sam nevinost s prastarom, nevoljenom, usamljenom babom, a to bijaše tek djelić stanja u kojem je Bog okrenuo svoje lice i sve nas izručio zlobi i hirovima mraka. Svijet je izgledao isto kao prije, no ispod njegove površine izbili su čirevi. Legoh pokraj nje i tako smo spavali do jutra. Spoznao sam da smo mi ljudi neduţni. Pokušala je spriječiti moj odlazak, klekla pred moje noge, jecala i zavijala obuhvativši moja koljena. Bilo je to jadno, no sjećam se da sam pomislio kako sada ništa više nije vaţno, pa i ona moţe sudjelovati u toj patnji koja je na juriš osvojila svijet i opustošila ga. Došao sam u Trikkalu i uspio uţicati prijevoz na kamionu koji se vraćao s fronte pun ranjenika. Vozač je pogledao krv na mojim nogama i moju uniformu u dronjcima i sloţio se da sam i ja ranjenik, pa sam zauzeo mjesto jednoga koji je umro. U Lipsonu sam se ukrcao u drugi kamion i prošao Agios Nikolaos, Artu i Prevenzu, a otuda nije bilo teško doći do Levkasa s kolegom ribarom koji je vozio poštu na otok. Brodom jednog drugog ribara prešao sam na Itaku, a još jednim do kuće. Od Šamija sam pješačio do Pelagijine kuće. Kad sam stigao, zatekao me uţas identičan mojoj reakciji na staricu u šumi, a prepoznala me samo glupa ţivotinjica, Psipsina. Razočaranje nakon toliko snova, toliko borbi i lutanja s Pelagijom kao svjetlom u tami, ugasilo je plamen u meni i zahvatio me umor poput magle koja u listopadu okruţi brod u tjesnacu Zante. Sklopio sam oči i pao među sjene, poput duhova mrtvaca. Rekao sam da su me kući doveli Pelagija i osjećaj ljepote, no ništa nisam rekao o osjećaju ljepote. Jednom prigodom, u blizini prijelaza Metsovan, u prosincu, na minus dvadeset, jer je bilo potpuno vedro, Talijani su ispalili zvjezdoliku granatu. Eksplodirala je u slapovima sjajnoga plavoga svjetla, a u pozadini je bio pun Mjesec, i iskre nošene vjetrom krenule su prema zemlji, usporeno poput duša nesklonih anđela. Dok je to sunašce magnezija lebdjelo i plamtjelo, crni borovi iskoračili su iz svojih skromnih sjena, kao da su ranije bili sakriveni poput djevica, no sada su odlučili da ih

vide onakvima kakvi su na nebu. Refuli snijega pulsirali su plamtećom bjelinom apsolutnoga djevičanstva leda, minobacač je neutješno brektao, a jedna sova hukala. Prvi put u ţivotu fizički sam zadrhtao od nečega što ne predstavlja hladnoću; svijet se otarasio svoje koţe i razotkrio se kao energija i kao svjetlost. Ţelja mi je da ozdravim ne bih li se vratio na bojišnicu i, moţda samo još jednom, doţivio taj bezgrešni trenutak kad sam u ratnome oruţju prepoznao lice Gabrijelovo. 23 30. travnja 1941. PRIĈA SE DA se u kraljevskoj palači, tako velikoj i praznoj da se kraljevska obitelj njome kretala na biciklima, i tako trošnoj da su iz slavina neprestano izlazili ţohari, Bijela Gospa pojavljuje kao koban predznak. Njezini koraci su nečujni, njezino lice pakosno plamti i jednom prigodom, kad su je dva ađutanta pokušala uhapsiti zbog napada na baku princa Kristofora, netragom je iščeznula. Da je toga dana lutala dvorcem, u njemu ne bi zatekla kralja Georgiosa, već njemačke vojnike. Da je izišla u grad, vidjela bi kako na Akro-poli leprša svastika i trebala bi otputovati sve do Krete da pronađe Kralja. Kefaloncima nisu bili potrebni takvi zlokobni dusi da ih upozore. Dva dana prije, Talijani su okupirali Krf u farsičnim okolnostima, a ta će se predstava danas ponoviti, i svi su na otoku predviđali ono najgore. Samo čekanje bilo je najmučnije. Pojavila se silna nostalgija, opipljiva poput magle: kao da po posljednji put vodiš ljubav s nekim koga oboţavaš, a on zauvijek odlazi. Svaki od tih posljednjih trenutaka slobode i sigurnosti dugo su zadrţali u ustima, kušali i pamtili. Kokolios i Stamatis, komunist i monarhist, zajedno su sjedili za stolom i čistili sastavne dijelove lovačke puške koja je na zidu pedeset godina skupljala prašinu. Nisu imali municije, no, kao i svima ostalima na otoku, bilo im je vaţno manifestirati otpor. Zaposleni prsti nastojali su smiriti oluju tjeskobe i pretpostavki u njihovim glavama, a razgovarali su tihim glasom i srdačnošću koja se kosila sa silnim godinama

ţestokih ideoloških sukoba. Ni jedan više nije znao koliko će još ţivjeti, te su konačno jedan drugomu postali dragocjeni. Obitelji su se grlile više nego što im je to bila navika: očevi koji su očekivali da će ih nasmrt pretući gladili su kosu svojih zgodnih kćeri koje su očekivale da će ih silovati. Sinovi su sa svojim majkama sjedili na kućnom pragu i njeţno prepričavali sjećanja. Seljaci su svoje bačve vina u kojima se caklilo sunce zakopali u zemlju da ni jedan Talijan ne uţiva u njihovu ispijanju. Bake su oštrile svoje kuhinjske noţeve, a djedovi se prisjećali minulih junačkih djela, uvjeravajući se da ih vrijeme nije umanjilo - u osami staja lopatama i štapovima razgibavali su ramena i ruke. Mnogi su obišli svoja omiljena mjesta kao daje to posljednji put, te ustanovili da su kamenje i prašina, bistro more i drevne stijene poprimili tuţan izraz, kao u sobi u kojoj prelijepo dijete leţi na samrti. Otac Arsenije klečao je u svojoj crkvi i pokušavao pronaći riječi molitve, zbunjen nepoznatim osjećajem da ga je Bog iznevjerio. Toliko se bio navikao na pomisao da je zauvijek osuđen da sam iznevjeri Boga, te mu je nedostajala neka formula koja se ne bi sastojala od samih prijekora, ili čak uvreda. Posegne za svojim uobičajenim: "Isuse, sine Boţji, budi milostiv prema meni, grešniku", te ustanovi da on molitvu ni nakon svih ovih godina ponavljanja nije istinski prigrlio. U mladosti je vjerovao da će njegova molitva jednoga dana doprijeti do Vizije boţanskoga i nestvorenoga svjetla, no sada je znao da se ona pretvorila u formulu, barijeru između njega i nijemog Boga koji izbjegava iskren odgovor. "Isuse, sine Boţji," konačno se pomoli, "što to izvodiš? Ĉemu Golgota ako Vrag nije poraţen? Mislio sam da si rekao kako si otjerao grijeh. Znači li to da si umro uzalud? Hoćeš li dopustiti da svi bezrazloţno pogine-mo? Zašto nešto ne poduzmeš? Znam da si u nevidljivom obliku prisutan na euharistiji, ali ako si nevidljiv, kako mogu znati da si tamo?" Njegovi debeli obrazi drhturili su od ganutosti. Osjećao se poput dječaka koji je došao u muţevnu dob i otkrio da mu otac nije ostavio nikakvo naslijeđe. "Isuse, sine Boţji", pomoli se. "Ako ti nećeš ništa poduzeti, ja hoću."

Za svojim stolom doktor lannis još jedanput pročita glasovito otvoreno pismo Hitleru koje je Vlakhos objavio u Kathimeriniju. Ganut njegovom plemenitom i bombastičnom tezom o pravu svakoga naroda na neovisnost, izreţe ga iz novina, ustane i pričvrsti ga čavli-ćem na zid, a da sam nije znao kako je svaki pismeni čovjek u Grčkoj učinio istu stvar. Tamo će ostati sve do 1953., sasušen i poţutio, savijenih kutova, a njegovo će se raspoloţenje iz godine u godinu obnavljati i produbljivati. Doktor potjera Psipsinu sa svojega radnog stola, sjedne i zabiljeţi: "Po navici, mnogobrojne nacije koje su uzurpirale naš otok uspoređujemo s Turcima. Tako su Rimljani i Normani bili gori od Turaka, katolici još gori, a sami Turci vjerojatno i nisu bili tako loši kako mi zamišljamo, te, paradoksalno, nisu bili loši poput Turaka. Rusi su bili neusporedivo bolji, a Francuzi tek malčice. Ovi drugi uţivali su u cestogradnji, no nisu bili pouzdani - Turci nam nikada ništa nisu obećali, te tako naprosto nisu mogli biti dvolični a Britanci su neko vrijeme bili gori od Turaka, a u preostalome razdoblju bolji od svih drugih. Sveopće ogorčenje Grka prema Britancima izbilo je kad su ovi besramno prodali Pargu Ali Paši, no na našem otoku najprije gaje izazvao upravitelj, Sir Thomas Maitland, stopostotni tiranin. Međutim, Charles de Bosset, Švicarac koji je sluţio u britanskoj armiji, sagradio je naš zlata vrijedan most preko zaljeva Argos-toli. Lord Napier podigao je prekrasnu sudnicu u Lkouriju, ispod koje je trţnica s arkadama (markato), a bio je tako popularan da je nakon njegova odlaska stanovništvo dalo doprinos za spomen-skul-pturu. Lord Nugent postao je toliko obljubljen da mu je naš parlament sluţbeno zahvalio. Frederic Adam, Stewart McKenzie i John Seaton bijahu, čini se, još veći filheleni od nas samih, no general Howard Douglas bijaše okrutan i skandalozan despot. I tako dalje. Što iz toga moţemo naučiti? Moţemo naučiti da povezanost s Britancima znači izbor jedne od dviju vreća konopom vezanih oko vrata. U jednoj je zmija otrovnica, a u drugoj zlato. Imaš li sreće, odabrat ćeš vreću sa zlatom, no zatim ustanoviti da su si Britanci ostavili

pravo daje zamijene onom drugom bez ikakva upozorenja. Obrnuto, imaš li peh i odabereš vreću sa zmijom otrovnicom, Britanci će pričekati da te ona ugrize, a zatim reći: 'To nije bila naša namjera - uzmite ovu drugu vreću.' S Britancima nismo načisto. Za Turaka smo znali da će naše sinove odvesti u janjičare, a naše kćeri u hareme. Znali smo da ćemo biti oslobođeni od vojne sluţbe, da nam neće biti dopušteno jahati konje, te da su naši sultani razbludnici i luđaci. Kod Britanaca nikada ništa ne znaš osim da će biti podli, a zatim to obilato nadoknaditi. Jednom smo ih toliko voljeli, te smo zatraţili da nam princ Alfred bude kralj - još uvijek slavimo kult Lorda Bvrona - no u drugim bi nas prigodama odbacili. Teška srca ovdje biljeţim podatak da su nas prepustili sudbini jer su procijenili da rat neće biti odlučen u Grčkoj. Malodušan čekam jer znam da je Krf pao i da je ovo moţda posljednji tekst koji pišem. Ostavljani svoja sjećanja budućim pokoljenjima, kao i svojoj voljenoj kćeri Pelagiji, i molim onoga tko pronađe ove papire i moju nedovršenu povijest da ih sačuva netaknute. Molim Boga da nas Britanci nisu zauvijek napustili i molim Boga da odnesu konačnu pobjedu, pa makar i ne bio ţiv. Mislim da je moj ţivot bio dobar i koristan i da nije moje kćeri koja moţda neće preţivjeti i unučadi koju moţda nikad neću vidjeti, bio bih sretan što umirem u nadi da, kako reče Platon, smrt moţda predstavlja 'promjenu, seobu duše s jednoga mjesta na drugo'. Nikada u to nisam vjerovao, no neposredna opasnost od invazije uvjerila me da ţivot moţe biti tuţan i teţak, a smrt moţda vrijeme kad ću još jedanput mirovati sa svojom ţenom, ma gdje ona bila. Solon je rekao da čovjeka moţemo smatrati sretnim tek kad umre, a prethodno je tek mogao imati sreće. No ja sam bio sretan i imao sreće: sretan u braku, a imao sam sreće sa svojom kćeri. Nisam ţivio uzalud." Doktor dosegne do najviše police i uzme crnu limenu kutiju. U nju stavi smotuljke svoje povijesti, uključujući i ovaj konačni dio koji je, kao i obično, započeo jednom temom, a završio drugom, te okrene ključ. Kutiju stavi pod ruku,

podigne otirač pod radnim stolom i otvori vrata u podu koja su sakrivala golemu šupljinu iskopanu 1849. za radikale koje su Britanci najprije proganjali, a poslije uvrstili u vladu. U tu rupu, u kojoj su se nekoć skrivali bjegunci Joseph Momfera-tos i Gerasimos Livadas, doktor poloţi svoje neizdano djelo. Vrati se za svoj stol, s police skine dva velika toma Kompletnog i saţetog obiteljskog doktora, te uze iznova pregledavati dijelove o "krvarenju; previjanju rana; šoku; podvezivanju ţila; ranama izazvanim metkom; opeklinama; posjeklinama; ubodima; sprečavanju zaraze; drenaţi i ispiranju rana; trismusu; gnojenju; trepaniranju za ublaţavanje dubokih fraktura lubanje." U Drosoulinoj kući, kamo su prebacili Mandrasa, doktorova kći sjedila je mučena stidom. Posumnjala je da ju je Mandras namjerno počeo mučiti. Njegove fizičke boljke znatno su splasnule. Crveni čvorići, ekcem, koţa na njegovim stopalima počeli su cijeljeti. Lice mu se malo popunilo, rebra sakrila ispod novoga mesa, kosa počela rasti, a divlji sjaj u očima zamijenio slabašan sjaj u kojemu doktor nije prepoznao poboljšanje. "Sramota", rekao je, "što zapravo nije ranjen. To bi mu dalo nešto konkretno na što bi se mogao koncentrirati." Pelagiju je primjedba iznenadila i razljutila, no u ovome trenutku najviše bi voljela iz svoje pregače izvući mali derringer i pucati zaručniku u glavu. Naime, Mandras je zapao u stanje još zahtjevnije od ranog djetinjstva, a ona je bila uvjerena da to radi namjerno, u znak osvete ili kazne. Vjerovala je da on ţeli da bude jako zabrinuta, što je bilo točno. U različitim trenucima doktor je njegovo ponašanje dijagnosticirao kao anergički stupor, melankolični stupor, rezistentni stupor i katatonički stupor. Baš zato što se na neobičan način u određenim trenucima činilo da se radi o jednome od tih stanja vjerovao je da se zapravo uopće ne radi o tome, ali mu je nedostajalo neko drugo tumačenje. "Ratni šok" također se nije posve uklapao, te je, poput Pelagije, pao u kušnju da to stanje pripiše Mandrasovoj patološkoj potrebi da podjarmi ostale, namjerno se dovevši u

stanje potpune ovisnosti. "Misli da ga nitko ne ţeli", rekao je doktor lannis, "i čini sve to ne bi li nas prisilio da mu pokaţemo kako nam je stalo do njega." Ali meni nije, bezbroj je puta pomislila Pelagija dok je sjedila uz njegov krevet i kukičala pokrivač za bračni krevet, koji nikada nije prerastao veličinu ručnika. Svoje progonstvo u nepristupačnost Mandras je započeo dramatiziranjem pojma smrti. Kao da se ukočio u rigor mortis, leţao je u krevetu potpuno nepomičan, s rukama u zraku, u izobličenome poloţaju u kojemu običan čovjek ni jednu minutu ne bi mogao izdrţati. Iz usta mu je polako curila slina, slijevala se niz bradu i rame i na-makala mu krevet. Drosoula je stavila krpu da ga sasuši, no, kad se vratila, ustanovila je da se pomaknuo i da slina curi s drugog ramena. Zbog poloţaja ruku, bilo gaje teško oblačiti i svlačiti. Doktor ga je testirao na katatoniju ubadajući u nj igle. Nije reagirao i nije sklopio oči kad je doktor krenuo da ga i tu upikne. Hranili su ga ulijevajući juhu u cjevčicu postavljenu u grlo, danima nije ni urinirao ni imao stolicu, sve dok gaje Drosoula nije prestala na to siliti. A tada je tako uneredio plahte da je bila prisiljena istrčati van i na ulici udahnuti svjeţi zrak. Dvadeset petoga oţujka Mandras je ustao da proslavi Dan drţavnosti, odjenuo se i izašao, a u tri ujutro vratio se pijan i veseo. Drosoula i Pelagija uloviše se za ruke i plesaše zajedno ukrug, vrteći se i smijući se od zadovoljstva i olakšanja. No sljedećega dana opet je bio u krevetu, pasivan i nijem. Nestalo je krutosti, a zamijenilo ju je stanje kojim kao da se odrekao svojega tijela. Doktor mu je podigao ruku, a ona padne na krevet poput čarape napola ispunjene krpama. Temperatura mu je pala, a usne otekle i poplavjele, puls nabijao kao lud, a disao je tako plitko te se činilo kako s prezirom odbija zrak. Dan poslije Mandras je oponašao stanje iz prethodnoga dana, no ovaj put ţestoko i vrlo vješto odupirao se svakom pokušaju da ga pomaknu ili nahrane. Drosoula pozove Kokoliosa, Stamatisa i Ve-lizarija, no čak ni dva ţilava starca i div ne uspješe otvoriti njegova usta i natjerati ga da jede.

Ĉinilo se kako je odlučio umrijeti od gladi. Kokolios predloţi da ga išibaju, što je bila uobičajena metoda s luđacima, te pokuša demonstrirati učinkovitost snaţno pljusnuvši pacijenta po obrazu. Mandras iznenada sjedne, stavi ruku na obraz i reče: "Sranje. Sredit ću te ja, svinjo jedna", te ponovno utone među plahte. Svi prisutni bili su već toliko bijesni i nezadovoljni te im se ideja da ga išibaju učinila sasvim zgodnom. Mandras je nastavio sa svojom politikom otpora i izgladnjivanja do 19. travnja uvečer, kada je na čudotvoran način ozdravio, upravo za svečanu proslavu Uskrsa. Na Veliki četvrtak zaklali su i objesili janjce, obojili jaja u crveno i nalaštili ih maslinovim uljem, a on gotovo da je podlegao tradicionalnoj juhi od leće. Na Veliki petak otokom se širio miris uskrsnoga kruha koji su ţene pekle, a u subotu su muškarci na raţnju ispekli janjce, zafrkavali se i opako se napili, dok su se ţene namučile da pripreme juhu i kobasice. Cijelo vrijeme Mandras je nepomično leţao u krevetu, te se posrao ili popisao svaki put kad bi Drosoula promijenila plahte. No u subotu uvečer ustane te se, odjeven u crno, s crnom neza-paljenom svijećom u ruci, pridruţi sumornoj procesiji ikona prema manastiru u Sissiji. Djelovao je potpuno normalno. Kad mu je Sta-matis zaţelio brzo ozdravljenje, odgovorio je: "Iz tvojih usta u Boţje uši", a kad gaje Kokolios pogladio po leđima i čestitao mu na iznenadnoj prisutnosti među ţivima, Mandras se nasmiješi sebi svojstvenim smiješkom i odgovori poslovicom: "Ja sam Grk, a mi, Grci, ne podlijeţemo prirodnim zakonima." U potpunoj tami i tišini crkve, Mandras je čekao sa sve većim nestrpljenjem. Napetost se više nije dala izdrţati, a zbog poniţavajućega rata Uskrs je bio još dirljiviji: hoće li Krist ustati premda Grci padaju? Mnogi su se pitali jesu li to njihove posljednje Muke Isusove na ovome svijetu, te su svoju djecu drţali za ruke nekom posebnom snagom i sa snaţnijim osjećajima. Oni koji su imali sat primijetili su da

minute traju dulje nego obično, a ljudi su istezali vratove da što bolje vide ikonostas. Napokon se pojavi svećenik s upaljenom svijećom, a njegov glas zagrmi: "Christos anesti, Christos anesti." Hodočasnici radosno uskliknuše i odgovoriše : "Alithos anesti, alithos anesti", te započeše jedan drugomu paliti svijeće. "Krist je uskrsnuo", uzviknu Drosoula i zagrli svojega sina. "Uistinu je uskrsnuo", poviče on i poljubi Pelagiju u obraz. Štiteći rukom plamen svoje svijeće, Pelagija se upita: Mandras anesti? Je li Mandras uskrsnuo? Pogled joj se sretne s Drosoulinim, te ona shvati da su obje pomislile isto. Ĉitavim otokom odjekivala su zvona, ljudi su klicali i pobjedonosno skakali, psi i mačke zavijali, a magarci njakali. Val oduševljenja i vjere olakša im srca i ljudi se pozdravljaše sa "Christos anesti", te nikako da im dojadi odgovor "alithos anesti". Završio je prošlotjedni post (post koji je u biti mjesecima bio obvezatan), i samo što nije započelo novo čudo hranjenja pet tisuća duša: ljudi počeše iznositi gozbu koju su sačuvali i improvizirali, gozbu koju je trebalo protumačiti kao direktnu provokaciju Ducea, kao čin neposluha i otpora. Tijekom čitave ponoćne gozbe i nedjeljnoga izjedanja janjetine Mandras kao da je opet bio onaj stari. Juha maveritsa s umakom avgolemono nestala je u njegovim ustima kao da se upravo vratio iz cjelodnevnoga ribolova, a janjetinu posipanu origanom i špikanu s mnogo češnjaka trpao je u se s nevjerojatnim apetitom, kao da je Turčin. No u subotu navečer se skinuo i neizbjeţno opet otišao u krevet. Ovaj put ne samo što je uspio oponašati smrt, već je to uspio sa svim znacima najveće duševne boli. Nije se niti pomicao niti govorio, puls mu je oslabio, disanje se svelo na minimum potreban za odrţavanje na ţivotu, a izraz lica odavao najakutniju i najveću bol. Doktor objasni Drosouli daje najvjerojatnije izgubio volju za ţivotom, no Mandras ga umah osujeti podigavši se u krevetu u sjedeći poloţaj i zatraţivši svećenika. Otac Arsenije ustanovi da mu ulazna vratašca u kuću predstavljaju nesavladivu poteškoću, pa je Mandrasa iznijela

njegova opasna majka i ostavila ga da razgovara sa svećenikom na pristaništu. "Počinio sam stravična nedjela", reče on. "Tako stravična nedjela da ih ni imenovati ne mogu." Govorio je s golemim naporom, bolno pokušavajući artikulirati riječi, dok mu je glas bio gotovo nečujan. "Ipak ih imenuj", reče Arsenije koji se još uvijek znojio zbog dugoga pješačenja iz sela, a u situacijama poput ove uvijek bi postajao beskrajno malodušan. "Počinio sam preljub", reče Mandras. "Jebao sam se s kraljicom." "Shvaćam", reče Arsenije. Uslijedi duga tišina. "Jebao sam se s kraljicom Kirkom jer sam mislio daje ona netko drugi." "Kraljica se ne zove Kirka, pa to nije vaţno", reče Arsenije, zaţa-livši što je pristao doći. "Boţe, pomozi mi, jer ne zasluţujem da ţivim", nastavi Mandras, a glas mu se preobrazi u hrapav i povjerljiv šapat. "A i kaţnjen sam." "Kaţnjen?" Mandras kucne po svojem koljenu: "Vidiš? Ne mogu mrdnuti nogama. Znaš zašto?" "Upravo sam vidio kako mrdaš nogama." Mandras polagano okrene glavu mehaničkim pokretom koji podsjeti na rotaciju kotača na zupčaniku: "Od stakla su." Otac Arsenije ustane i vrati se na mjesto gdje su Pelagija i Dro-soula stajale na određenoj udaljenosti jedna od druge. "Znam što mu je", reče on. "Što to, Patire?" upita Drosoula glasom koji je odavao majčinsku tjeskobu i nadu. "Skroz je poludio. Trebate ga poslati u ludnicu u svečevu manastiru i pričekati čudo." Debeli svećenik odgega polagano uzbrdo, ostavivši dvije ţene da s negodovanjem odmahuju glavom. Na njihovo iznenađenje, Mandras ustane i došeta do njih čvrstih kukova, drveno pomičući noge samo iz koljena. Stane ispred njih, lomeći ruke u kajanju, otkine sloj koţe s preostaloga ekcema na nozi, baci im ga u lice, počne petljati po pucetima svoje noćne košulje i zagrakće: "Od stakla."

Vrati se u krevet i nakon dva dana započne razdoblje histerično-ga bijesa. Najprije vikanjem, zatim, bizarnom epizodom u kojoj je nogu pokušao amputirati ţlicom, zatim fazom u kojoj bi se okomio na Pelagiju i na Drosoulu, te završi 30. travnja zastrašujuće lucidnim gnjevom koji je dao naslutiti daje potpuno ozdravio, te inzisti-rao da mu Pelagija pročita svoja pisma. Ona posta nervozna od neugode i srama. Započne s prvim pismima, onima u kojima su ljubav i osjećaj odvajanja probijali iz nje i pretočili se na list papira u lirskim krešendi-ma dostojnima romantičnoga pjesnika: "Agapetone, agapetone, volim te, nedostaješ mi, brinem se zbog tebe, ne mogu dočekati da se vratiš, ţelim u svoje ruke uzeti tvoje drago lice i ljubiti te sve dok mi duh ne odleti s anđelima, ţelim te uzeti u svoje ruke i voljeti te sve dok vrijeme ne stane i ne padnu zvijezde. Sanjam te svake sekunde svake minute, i svake mi je sekunde jasnije da si ti sam ţivot, dragocjeniji od ţivota, jedini smisao koji ţivot moţe imati..." Osjeti kako joj obrazi crvene od srdţbe, bijaše zgranuta tim gej-zirima emocija koji kao da su pripadali nekomu drugom, sporednomu dijelu nje same. Skutri se baš kao kad bi je teta podsjetila na nešto simpatično što je učinila ili rekla kad je bila mala. Riječi ljubavi sad su joj zapele u grlu i ostavile gorak okus u ustima, no svaki put kad bi zastala Mandras bi je bijesno pogledao očima koje su sijevale i traţio da nastavi. S osjećajem olakšanja od kojega joj gotovo pozli dođe do pisama u kojima su polagano prevagnule vijesti. Glas joj postane lakši i ona se lagano opusti. No, Mandras odjednom poviče, lupajući pesnicama o bedra: "Neću to, neću te dijelove, ne ţelim slušati kako su svi uzrujani što ne pišem. Ţelim druge dijelove." Bio joj je mrzak njegov glas, svadljiv kao u razmaţenoga derišta, no plašila se njegove snage i lude osvetoljubivosti, pa nastavi čitati pisma, eliminiravši sve osim dijelova u kojima nabraja vrste i količinu svojih osjećaja. "Pisma postaju prekratka," vikao je on, "prekratka su. Misliš li da ne razumijem što to znači?" Zgrabi posljednje pismo u hrpi i mahne joj njime u lice: "Pogledaj," poviče, "četiri retka, to je sve. Misliš li ti da ne znam? Pročitaj ga."

Pelagija uzme pismo i pročita ga u sebi, unaprijed upoznata s njegovim sadrţajem: "Ni jednom mi nisi pisao, u početku sam bila tuţna i zabrinuta. Sada shvaćam da ti sigurno nije stalo, a zbog toga je nestalo i moje ljubavi. Priopćujem ti da sam te odlučila osloboditi tvojih obećanja. Oprosti." "Ĉitaj", zahtijevao je Mandras. Pelagija je bila iznenađena. Prtljala je s listom papira i nasmiješila se ne bi li ga udobrovoljila: "Imam uţasan rukopis, nisam sigurna da to mogu pročitati." "Ĉitaj." Ona pročisti grlo, te drhtavim glasom počne improvizirati: "Dragi, molim te, vrati mi se brzo. .Toliko mi nedostaješ, ne moţeš ni zamisliti koliko. Ĉuvaj se metaka i..." Tu zastade jer joj se gadila vlastita dvoličnost koju u ovoj šaradi nije mogla izbjeći. Nagađala je da tako izgleda kad te siluju. "I dalje?" inzistirao je Mandras. "I ne znam kako da ti kaţem koliko te volim..." reče Pelagija, sklopivši oči u očaju. "Pročitaj pismo koje prethodi ovome." Bilo je to pismo koje započinje riječima: "Jučer mi se učinilo da sam vidjela lastavicu, a to znači da dolazi proljeće. Moj otac..., no tu zastade i počne opet improvizirati: "Dušo, i ti si za me lastavica koja je odletjela, no jednoga će se dana vratiti u gnijezdo koje sam savila u svojem srcu..." Mandras prisili Pelagiju da pročita sva pisma, dodajući ih jednoga za drugim, te ona sa suzama u očima i drhtava glasa otrpje pakleni sat totalne panike. Svako pismo bilo je muka Sizifova, znoj joj curio niz lice i od njega su je pekle oči. Molila ga je da prestane, no nije joj dopustio. Osjetila je kako iznutra postaje bešćutna dok očajnički smišlja riječi njeţnosti za toga čovjeka kojega je najprije ţalila, a poslije zamrzila. Spasilo ju je ritmično tutnjanje aviona. Drosoula utrči u kuću i poviče: "Talijani, Talijani! Invazija!" Hvala Bogu, hvala Bogu, pomisli Pelagija, istodobno uočivši apsurd, bizarnost svojega olakšanja. Istrči van zajedno s Drosoulom i, drţeći se ispod ruke, promatrale su kako trbušasti marsupiali štro-poću iznad njih, prazneći iz svojih

dugačkih repova sićušne crne patuljke koji bi naglo poskočili prema gore kad bi im se otvorili padobrani, padobrani koji djelovahu čisto i ljupko poput svjeţih gljiva na polju, u jesenskoj rosi. Ništa nije bilo onako kako su očekivali. One koji su mislili da će ih ispuniti bijes umjesto toga ispuni osjećaj čuđenja, znatiţelje ili apatije. Oni koji su znali da će se skameniti od straha osjećali su hladnokrvan mir i navalu nepokolebljive odlučnosti. Oni koji su već dugo osjećali strahovitu tjeskobu naglo se umiriše, a jednoj ţeni ukaza se upravo grešan duh spasenja. Pelagija potrči uzbrdo da se pridruţi ocu, slijedeći drevni instinkt po kojemu oni što se vole moraju biti zajedno u trenutku smrti. Zatekla gaje kako stoji na vratima, kao i svi ostali, dok rukom zakriva oči od sunca i promatra kako se spuštaju padobranci. Bez daha se baci u njegovo naručje i osjeti kako on drhti. Je li moguće da se boji? Pogleda ga dok joj je on gladio kosu i na svoje zaprepaštenje shvati da mu se usne pomiču i oči bliješte, ali ne od straha, već od uzbuđenja. On je pogleda odozgo, ispravi se i jednom rukom mahne prema nebu: "Povijest", proglasi on. "Sve vrijeme pišem povijest, a sad se povijest događa pred mojim očima. Pelagijo, kćeri moja mila, uvijek sam ţelio ţivjeti povijest." Pusti je, uđe u kuću i vrati se s biljeţnicom i s našiljenom olovkom. Avioni nestadoše i uslijedi duga tišina. Ĉinilo se kao da se ništa neće dogoditi. Dolje u luci ljudi iz divizije Acqui iskrcaše se s nelagodom iz svojih čamaca, veselo ali pomalo plaho mašući ljudima na pragovima. U znak odgovora neki im mahnuše pesnicom, neki odmahnuše, a mnogi dlanom napraviše nedvosmislenu gestu koja će njezinim počiniteljima u godinama što slijede donijeti zatvorsku kaznu. U selu su Pelagija i njezin otac gledali kako polagano prolaze vodovi padobranaca dok su njihovi zapovjednici namrštena čela i is-pućenih usana proučavali zemljovide. Neki Talijani činili su se niţi od svojih pušaka. "Smiješne li skupine", primijeti doktor. Na kraju jedne kolone vojnika nevjerojatno sićušan čovjek na čijoj su se kacigi njihala pijetlova pera

satirično je marširao paradnim korakom. Jedan prst stavio je pod nos, kao da toboţ ima brkove. Izbeči oči i objasni: "Signor Hitler", kad je prolazio pokraj Pelagije, od silne ţelje da ona shvati i prihvati njegovu šalu. Pred svojom kućom Kokolios je prkosno salutirao komunističkim pozdravom, ispruţene ruke i stegnute pesnice, no potpuno ga je zbunila jedna grupica bez zapovjednika koja mu u prolazu odobri i uzvrati pozdrav, con brio i uz pretjerivanje. Ruka mu padne, a usta se od iznenađenja rastvore. Rugaju li se to oni njemu, ili u fašističkoj armiji ima drugova? Jedan oficir u potrazi za svojim ljudima zastane i zabrinuto upita doktora, mašući mu pritom zemljovidom u lice: "Ecco una carta della Cephallonia", reče on. "Dov'e Argostoli?" Doktor se zagleda u tamne oči posađene na zgodno lice, dijagnosticira krajnji slučaj nevjerojatne ljubaznosti i odgovori na talijanskome: "Ne govorim talijanski, a Argostoli je manje-više nasuprot Lkouriju." "Govorite vrlo dobro za nekoga tko ne govori jezik", reče oficir i nasmiješi se. "Dakle, gdje je Lbcouri?" "Nasuprot Argostoliju. Ako pronađete jedno mjesto, pronašli ste i drugo, no morat ćete preplivati od jednoga do drugoga." Pelagija laktom gurne oca u rebra, bojeći se za njega. No oficir uzdahne, digne svoju kacigu, počeše se po čelu i postrance ih pogleda: "Idem za drugima", reče on i poţuri se dalje. Vrati se trenutak poslije sa ţutim cvijetkom za Pelagiju, te opet nestane. "Vrlo neobično", reče doktor i nadrlja nešto u svoju biljeţnicu. Kolona ljudi, mnogo elegantnija od ostalih, skladno promaršira kraj njih. Na njihovu čelu preznojavao se kapetan Antonio Corelli iz 33. topničkoga puka. Preko ramena prebacio je kutiju s mandolinom koju je nazvao Antonia jer je predstavljala drugu polovinu njegova bića. Uoči Pelagiju: "Bella bambina na 45 stupnjeva", poviče on. "Pogled lije-vo!" Glave svih vojnika istodobno se okrenuše u njezinu smjeru i čitavu jednu nevjerojatnu minutu bila je ţrtvom defilea najkomičnijih i najgrotesknijih mogućih lakrdija i izraza koje

je čovjek u stanju smisliti. Jedan vojnik gledao je ukriţ i nabrao donju usnu, drugi je napućio usne i poslao joj poljubac, treći je prestao marširati i počeo hodati poput Charlieja Chaplina, četvrti se pri svakome koraku pravio da se spotaknuo o vlastite noge, a peti je naherio svoju kacigu, raširio nosnice i tako zakolutao očima da su mu zjenice nestale iza gornjega kapka. Pelagija rukom začepi usta. "Nemoj se smijati", naredi joj doktor sotto voće. "Naša je duţnost da ih mrzimo." Krajnje neljubazna predaja U KEFALONIJU SAM stigao tek sredinom svibnja, a dobio sam premještaj u 33. topnički puk, divizija Acqui, jer sam zbog ozljede bedrenoga mišića na neko vrijeme postao beskoristan, osim duţnosti u garnizonu. No tada sam već bio potpuno razočarali vojskom da bih bio otišao bilo kamo u zamjenu za miran ţivot u kojemu bih se mogao posvetiti svojim sjećanjima i češati rane. Bio sam u stanju krajnje depresije, u koje padaju vojnici koji shvate da se bore na krivoj strani, te ulaţu golem trud i crpe zalihe snage i duševnoga zdravlja sve dok unutra naizgled više nema ničega. U biti, činilo mi se da mi je glava prazna, a moja prsna šupljina vakuum. Još uvijek sam bio omamljen od patnje zbog Francescove smrti, još uvijek šokiran vlastitom glupošću zbog koje nisam predvidio da moji snovi o tome kako svoj porok mogu pretvoriti u vlastitu prednost počivaju na krivoj pretpostavci. Istina je da me ljubav prema Francescu nadahnula na velika djela, no zaboravio sam na mogućnost da bi on mogao poginuti. U rat sam krenuo kao romantik, a iz njega izašao očajan, tmuran i bespomoćan. Pada mi na pamet izraz "slomljena srca", no on ne uspijeva izraziti osjećaj potpunog fizičkog i psihičkog sloma. Znao sam da ţelim pobjeći - zavidio sam našim vojnicima u Jugoslaviji koji su zamijenili stranu i pridruţili se diviziji Garibaldi - no na kraju je nemoguće umaknuti čudovištima koja izjedaju duboko iznutra. Mogu se svladati jedino borbom, kao Jakov protiv anđela ili Herkul protiv zmija, ili zanemarivanjem, sve dok ne odustanu i nestanu. Ja sam učinio ovo drugo, a to je olakšalo pravo čudo po imenu

kapetan Antonio Corelli. Postao je izvorom mojega optimizma, svecem bez natruha odbojne poboţnosti, svecem koji je kušnju smatrao igrom a ne nečim čemu se treba suprotstaviti, no ostao je časnim čovjekom jer drugačije nije znao. Upoznao sam ga u taborištu ispred Argostolija, prije nego što će intendanti lokalnom grčkom stanovništvu uručiti naloge za smještaj vojnika. Bila je sredina proljeća, kad je otok najvedriji i najljepši. Ranije vrijeme zna biti vrlo okrutno, a kasnije nepodnošljivo vruće, no u proljeće je vrijeme blago, puše lagan povjetarac, a noću pada lagana kišica, dok poljsko cvijeće cvate na najskrovitijim mjestima. Nakon ratnih patnji učinilo mi se da sam s broda sišao u raj zemaljski. Dojam mira bio je toliko snaţan te sam zbog njega osjećao plač-Ijivost, zahvalnost i nevjericu. Na tome otoku mrzovoljnost je bila fizički nemoguća, a pakost nije mogla opstati. U vrijeme mojega dolaska, divizija Acqui već je bila pokleknula njegovim čarima, zavalila se u svoje jastuke, sklopila oči i prepustila se lagodnome snu. Zaboravili smo vojevali. Prvo što me iznenadilo bila je reska svjetlost. Pretpostavljam da bi bilo smiješno tvrditi kako zrak u Kefaloniji nema nikakve gustoće, no tako je proziran, tako čist, te vas nakratko zaslijepi i shrva, a opet je sve to bezbolno. Dva-tri dana hodao sam ţmirkajući. Otkrio sam kako u Kefaloniji noć pada bez intervencije sumraka, a prije kiše svjetlo je poput sedefa. Nakon kiše, otok miriše na borove, toplu zemlju i tamno more. Drugo što me, začudo, iznenadilo, bijahu nevjerojatno velike i stare masline. Pocrnjele i kvrgave, savijene i ţilave, izazivale su u meni čudan osjećaj prolaznosti, kao da su ljude poput nas vidjele na tisuću puta i promatrale naš odlazak. Odisale su strpljivim sveznanjem. U Italiji reţemo stara stabla i sadimo nova, no ovdje se moglo poloţiti ruku na tu drevnu koru, odozgo vidjeti fragmente neba koje je svjetlucalo kroz lisnati svod i osjećati se sićušnim zbog svijesti da su u prethodnome mileniju i drugi pod ovim istim stablom mogli učiniti isto. Grci ih iz naraštaja u naraštaj odrţavaju na

ţivotu razboritim obrezivanjem i stabla se moţda naviknu na obitelj baš kao kuća ili stado ovaca. Treće što me iznenadilo bijaše tiho, odlučno dostojanstvo otočana, a poslije sam otkrio da se to isto dojmilo i naših vojnika. Mnogi naši dečki bili su sirovi i skloni izgredima, a to se moţe naći u svakoj vojsci, kriminalci koji su zahvaljujući sretnom spletu okolnosti pronašli legitiman način da rade svinjarije. Neki bijahu dovoljno pijani i prosti, te su se ponašali kao da im status osvajača daje ovlasti nad stanovništvom, no činjenica je da su otočani od samoga početka jasno dali na znanje kako neće trpjeti nikakve gluposti, premda smo naoruţani. Nasreću, zapovjednici divizija bili su časni ljudi. Da tako nije bilo, uvjeren sam da bi se otočani ubrzo digli na ustanak, što su smjesta učinili u mjestima koja su okupirali Nijemci. Ne bih li vam ilustrirao ponos stanovništva, potanko ću opisati što se dogodilo kad smo ih zamolili da se predaju. To sam čuo od kapetana Corellija. Pri pričanju je bio sklon dramatičnomu pretjerivanju, jer je sve u vezi s njim bilo originalno, uvijek je sve napuhivao i pričao bi priče zbog toga što su zabavne, ironično zanemarujući istinu. Općenito je ţivot promatrao podignutih obrva i uopće mu nije bila svojstvena krhka nadutost koja čovjeku ne dopušta da priča viceve o samome sebi. Neki su ga smatrali ćaknutim, no ja ga vidim kao čovjeka koji je toliko volio ţivot da mu nije bilo bitno kakav dojam ostavlja. Oboţavao je djecu i vidio sam kako je jednu djevojčicu poljubio u čelo i zavrtio je u svojim rukama dok je čitava baterija stajala u stavu mirno čekajući na njegov obilazak. Oboţavao je nasmijavati zgodne ţene kucnuvši petom o petu i salutirajući im savršenom vojnom preciznošću koja je djelovala poput parodije vojske. Kad bi salutirao generalu Gandinu, učinio bi to tako nemarno da je djelovalo drsko, pa vam je jasno o kakvom je čovjeku riječ. Prvi put sam ga sreo u latrini taborišta. Njegova baterija imala je latrinu po imenu La Scala jer je imao mali operni klub koji bi svakoga jutra u isto vrijeme zajedno srao, sjedeći jedan do drugoga na dasci s hlačama oko gleţnjeva. Imao je dva baritona, tri tenora, bas i jednog kontratenora kojega su

neprestano zafrkavali zato što je trebao pjevati sve ţenske uloge, a poenta je bila da svaki muškarac istisne govno ili prdne tijekom krešenda, kad se to od pjevanja ne bi čulo. Na taj način poniţenje zajedničkoga obavljanja nuţde svelo se na minimum, a čitavo bi taborište započelo nov dan pjevušeći budnicu koju je iz zahoda donosio dašak vjetra. Moj prvi susret s La Scalom zbio se kad sam u 7 i 30 ujutro čuo refren nakovnja, za kojim su uslijedili čudesni i zvučni timpani. Dakako, nisam mogao odoljeti a da ne odem ispitati o čemu je riječ, pa sam se pribliţio dijelu ograđenom platnom na kojem je mrljama bjelila pisalo "La Scala". Osjetih grozan i vrlo teţak smrad, no ipak produljih i ugledah red vojnika kako seru na svojim povišenim mjestima, crvenih u licu, kako pjevaju punim plućima, udarajući ţlicama o svoje čelične kacige. Bio sam istodobno zbunjen i zaprepašten, osobito kad sam zapazio da medu njima sjedi jedan oficir koji leţerno dirigira koncertom perom u svojoj desnoj ruci. Običaj je salutirati oficiru u uniformi, osobito ako nosi kapu. Moje salutiranje bilo je nagla i nedovršena gesta koja je popratila odlazak - nisam znao kakvo je pravilo salutiranja oficira u uniformi čije su hlače na pola koplja tijekom vjeţbe koja se sastoji od korskoga olakšavanja na okupiranome teritoriju. Poslije ću se pridruţiti opernomu društvu, kapetan će me učlaniti kao "dobrovoljca" nakon što me čuo kako pjevam dok sam laštio čizme i shvatio da sam i ja bariton. Uručio mi je list papira ukradenoga iz notesa s naredbama samoga generala Gandina, na kojemu je pisalo: STROGO POVJERLJIVO Prema naredbi Stoţera, Supergreccije, topnički podoficir Carlo Piero Guercio treba se javiti na opernu duţnost pri svakome hiru kapetana Antonia Corellija iz 33. topničkoga puka, divizija Acqui. Pravila sluţbe: 1) Svi oni koji su pozvani na redovite glazbene radove obvezni su svirati glazbeni instrument (ţlice, limena kaciga, češalj s papirom itd.).

2) Svatko tko uporno izbjegava dosegnuti visoke note bit će uškopljen, a njegovi testisi donirani u dobrotvorne svrhe. 3) Svatko tko tvrdi da je Donizetti bolji od Verdija bit će odjeven kao ţena, otvoreno ćemo mu se izrugivati pred cijelom baterijom i njezinim topovima, na glavi će nositi lonac a, u krajnjim slučajevima, od njega će se traţiti da otpjeva "Funiculi Funicua" i ostale pjesme o ţeljeznici koje će s vremena na vrijeme po svojem izboru odrediti kapetan Corelli. 4) Svi ljubitelji Wagnera odmah će biti strijeljani, bez suđenja i bez prava ţalbe. 5) Pijanstvo obvezno samo u razdobljima kad kapetan Antonio Corelli ne časti. Potpisani: general Vecchiarelli, vrhovni komandant, Supergreccia, u ime Njegova Veličanstva, kralja Viktora Emanuela. * * Prema kapetanovoj priči o kapitulaciji Kefalonije, zapovjednici iskrcavanja pošli su u gradsku vijećnicu u Argostoli da od gradskih vlasti prime potvrdu o predaji. Stajali su vani, s desetinom naoruţanih vojnika, i poslali poruku u kojoj se traţi predaja zgrade i vlasti. Vraća se poruka na kojoj naprosto piše: "Va fanculo." Silna konsternacija i zaprepaštenost među oficirima. To nije jezik diplomacije, ni prikladan odgovor onih koji bi trebali ustuknuti pred osvajačkom čizmom. Šalju još jednu poruku i prijete da će na juriš osvojiti zgradu. Vraća se nota koja kaţe kako će svaki Talijan koji zatraţi predaju smjesta biti strijeljan. Daljnja konsternacija potaknuta nagađanjima jesu li oni unutra uistinu naoruţani. Oficirima je neugodna pomisao da moţda stvarno treba planirati opsadu. Šalju još jednu poruku u kojoj traţe daljnja objašnjenja, vraća im se još jedna u kojoj stoji: "Ako ne razumijete što znači 'odjebite', uđite i mi ćemo vam pokazati." "Sranje", kaţu oficiri koji stoje vani na suncu. Slijedi polusatno otezanje, zbunjenost raste, kad evo još jedne note iznutra u kojoj stoji: "Kategorički odbijamo predati se naciji koju smo do nogu potukli i traţimo da nam se dopusti da se predamo

njemačkomu oficiru s visokim činom." Na kraju zrakoplovom iz Zantea, Krfa ili nekog drugog mjesta stiţe njemački oficir i vlasti trijumfalno izlaze iz gradske vijećnice, nakon što su nas ponizile i pobijedile na dan naše pobjede. To mi je ispričao Corelli, i siguran sam da su neke pojedinosti donekle uljepšane. No istina je da su vlasti glatko odbile predaju i na kraju smo stvarno avionom trebali dovesti jednog Nijemca. Co-relliju je ova priča bila nevjerojatno zabavna i volio ju je iznova pripovijedati, umnaţajući pritom broj poruka i uvreda, dok bismo mi ostali sjedili, slušali ga i pri tome bi nam se štucalo. Mislim da je to Corelliju bilo smiješno jer je jedino glazbu shvaćao ozbiljno, sve dok nije sreo Pelagiju. Što se mene tiče, zavolio sam ga jednako kao što sam volio Francesca, no na sasvim drugačiji način. Bio je poput saprofitske orhideje koja djeluje skladno i izaziva divljenje čak i kad raste i cvjeta na hrpi govana, na lubanjama i kostima. Pustio je da mu puška zahrđa, čak ju je nekoliko puta izgubio, a bitke je dobivao naoruţan tek mandolinom. 25 Otpor Po ĈITAVOME OTOKU pojaviše se grafiti koji su se zlurado ili radosno koristili činjenicom da Talijani ne mogu dešifrirati grčko pismo. Miješali bi R i P, nisu znali da G moţe izgledati kao Y ili slovo L naopačke, pojma nisu imali što je trokut, mislili da je E H, thetu čitali kao O, nisu uvaţavali daje slovo u obliku šatora isto kao Y naopačke, zbunjivala su ih tri horizontalna poteza koja se također mogu napisati u obliku črčkarije, iz matematike su znali da je pi 22 podijeljeno sa 7, pojma nisu imali da E okrenuto u krivome smjeru znači S, da se Y također moţe pisati kao V, a zapravo je E, zbunjivalo ih je O s vertikalnom crtom koje zapravo označava F, nisu razumjeli da je X K, pojma nisu imali što bi mogao značiti elegantni trozub, a omega ih podsjećala na naušnicu. Ergo, bijahu to idealni uvjeti za prolijevanje bijele boje u obliku golemih slova po svim raspoloţivim zidovima, posebno zato što bi zahvaljujući specifičnim rukopisima slova postajala još zagonetnija. ENOSIS se natjecao za prostor s ELEPHTHERIA,

"Ţivio Kralj" sasvim bi se prirodno pojavio uz "Radnici svijeta, ujedinite se", "Digići, odjebite" naslanjao se na "Jedi govna, Duce". Oboţavatelj Lorda Bvrona napisao je nesigurnom latinicom: "Usnuh da Grčka još slobodna biti moţe", a general Tsolakoglou, novi kvislinški vođa grčkoga naroda, svugdje se pojavljivao kao karikatura koja obavlja različite bludne i neugodne radnje s Duceom. U kapheneionu i na poljima pričali su se vicevi o Talijanima: Koliko brzina ima talijanski tenk? Jednu za naprijed i četiri za rikverc. Koja je najkraća knjiga na svijetu? Talijanska knjiga ratnih heroja. Koliko je Talijana potrebno da se promijeni ţarulja? Jedan da drţi ţarulju, a dvije stotine da okreću sobu. Kako se zove Hitlerov pas? Benito Mussolini. Zašto Talijani nose brkove? Da ih podsjete na majku. A u talijanskim logorima vojnici su pitali: "Po čemu znaš da Grkinja ima menstruaciju?" Odgovor: "Nosi samo jednu čarapu." Bijaše to dugačak interludij tijekom kojega su dva naroda drţala međusobno rastojanje. Jedni su vicevima neutralizirali tragove griţnje savjesti, a drugi silno ogorčenje. Grci bi potajice i sa ţarom pričali o partizanima, o pruţanju otpora, a Talijani bi se zatvorili u ta-borišta i jedini znakovi aktivnosti bili su postavljanje topovskih baterija, svakodnevna izviđanja amfibijama i konjička ophodnja tijekom redarstvenoga sata koja bi u sumrak kasala unaokolo, a njezinim je članovima bilo vaţnije da šarmiraju ţenski rod negoli provedu rano povlačenje u kuće. A onda je odlučeno da se oficiri nastane kod doličnih članova lokalnoga stanovništva. Pelagija je o tome saznala kad se vratila s bunara i zatekla zaobljenoga talijanskog oficira u pratnji vodnika i vojnika kako stoji u kuhinji i procjenjivačkim pogledom gleda oko sebe, praveći bilješke tako tupom olovkom te je muku mučio da pročita ono što je napisao gledajući udubljenja na papiru nasuprot svjetlu. Pelagija se više nije bojala da će je silovati, te se već po navici mrgodila na njihove poţudne poglede i lupala ruke koje bi pokušale uštipnuti njezinu straţnjicu. Talijani su se pokazali

poput skromnoga Romea koji rezignirano prihvaća odbijanje, ali ne izdaje ga nada. Unatoč tomu, osjeti kako je iznenada zahvaća strah kad uđe u kuću i tu zatekne vojnike. Da na trenutak nije neodlučno zastala, okrenula bi se i pobjegla. Bucmasti oficir srdačno se nasmiješi i podigne ruke kao da ţeli reći: "Objasnio bih kad bih mogao, ali ne znam grčki", te izusti "Ah" koji je trebao značiti: Krasno da smo se sreli jer ste tako zgodni, a meni je neugodno što sam u vašoj kuhinji, no što mi drugo preostaje? Pelagija reče: "Aspettami, vengo" i otrča po svojega oca u kapheneion. Vojnici pričekaše kako se od njih traţilo, a Pelagija se ubrzo vrati sa svojim ocem, koji je susret iščekivao s određenom strepnjom. Njegovo srce samo što ne preplavi val obeshrabrujucega straha, kao i istodobne hladnokrvne i suzdrţane hrabrosti koja se pojavljuje u onih što se ugnjetavanju odlučno opiru dostojanstvom. Prisjeti se svojega savjeta dečkima u kapheneionu: "Ljutnjom se valja mudro koristiti", te se isprsi. Zaţali što više nema brkove navoštenih vrhova, koje bi sada mogao zlokobno i opasno zasukati. "Buongiorno", reče oficir i ispruţi ruku pun nade. Doktor zamijeti miroljubivost geste i totalnu odsutnost osvajačke nadmenosti te, na svoje nemalo iznenađenje, prihvati ruku koja mu je ponuđena. "Buongiorno", odgovori on. "Iskreno se nadam da uţivate u svojem naţalost vrlo kratkom boravku na našem otoku." Oficir podigne obrve: "Kratkom?" "Istjerali su vas iz Libije i iz Etiopije", reče doktor i prepusti Talijanu da sam izvede zaključak. "Jako dobro govorite talijanski", reče oficir. "Vi ste prvi na kojega sam naišao. Hitno nam trebaju prevoditelji za rad sa stanovništvom. Imali bi povlastice. Ĉini se da ovdje nitko ne govori talijanski." "Valjda ţelite reći da nitko od vas ne govori grčki." "Točno. Bila je to tek sugestija." "Vrlo ste ljubazni", kiselo će doktor lannis. "No mislim da ćete ustanoviti kako ćemo mi koji govorimo talijanski

odjednom izgubiti pamćenje kad se tako nešto od nas bude traţilo." Oficir se nasmije. "Razumljivo u danim okolnostima. Nisam vas htio uvrijediti." "Ima jedan čovjek po imenu Pasquale Lacerba, inače je fotograf. On je Talijan, ţivi u Argostoliju, moţda bi čak i on odbio surađivati. No on je mlad i moţda je još neiskusan. A ja sam doktor i imam i previše posla da bih postao kolaboracionist." "Vrijedi pokušati", reče intendant. "Uglavnom ništa ne razumijemo." "Nema veze", primijeti doktor. "Mogu li znati zašto ste ovdje?" "Ah", reče čovjek i uzvrpolji se jer mu je poloţaj u kojem se našao bio neugodan. "Naime, nije mi drago što vam to moram priopćiti, i to s velikim ţaljenjem, ali... prisiljeni smo jednoga oficira smjestiti kod vas." "Tu su samo dvije sobe, soba moje kćeri i moja. To je neizvedivo i, vjerojatno i sami shvaćate, skandalozno. Ne mogu to prihvatiti." Doktor se nakostriješi poput bijesne mačke, a oficir se olovkom počeše po glavi. Bilo je krajnje neugodno što doktor govori talijanski -u drugim kućama izbjegao bi ovakvu scenu, te nesretnomu gostu ostavio da sam objasni situaciju gestama i gunđanjem kad bi se nenajavljen pojavio sa svojom putnom vrećom i vozačem. Dva se muškarca promatrahu, doktor brade zabačene pod kutom koji je odavao ponos, a Talijan u potrazi za formulacijom koja bi istodobno bila odlučna i blaga. Odjednom se doktorov izraz lica izmijeni i on upita: "Jesam li dobro čuo da ste vi intendant?" "Ne, signor dottore, to ste izgleda sami zaključili. Ja sam uistinu intendant. Zašto?" "Znači li to da imate pristup medicinskomu materijalu?" "Naravno", odvrati oficir. "Imam pristup svemu." Dva muškarca izmijeniše poglede, savršeno si pogađajući slijed misli. Doktor lan-nis reče: "Nedostaje mi mnogo toga, a rat je samo pogoršao stvar." "A meni nedostaje smještaj. Dakle?" "Dakle, moţe", reče doktor.

"Moţe", ponovi intendant. "Kad vam nešto treba, pošaljite mi poruku preko kapetana Corellija. Siguran sam da će vam se svidjeti. Usput, znate li nešto o kurjim očima? Naši doktori nisu nizašto." "Za vaše kurje oči vjerojatno bi mi trebao morfij, hipodermičke igle, sumporna mast i jod, neosalvarsan, zavoji i šarpija, kirurški alkohol, salicilna kiselina, skalpeli i kolodij", reče doktor. "Ali trebat će mi velike količine, ako me dobro razumijete. U međuvremenu, nađite par čizama koje vam odgovaraju." Kad je intendant otišao sa svim detaljima doktorovih potraţivanja, Pelagija zabrinuto prihvati očevu ruku i reče: "Ali papas, gdje će on spavati? Trebam li mu ja kuhati? I što da mu to kuham? Hrane gotovo i nema." "Neka uzme moj krevet", reče doktor, i te kako svjestan toga da će Pelagija negodovati. "Ali ne, papas, neka uzme moj. Ja ću spavati u kuhinji." "Kad već inzistiraš, koritsimou. Sjeti se samo svih lijekova i pribora koje ćemo tako dobiti." Protrlja ruke i dometne: "Kad si okupiran, vic je u tome da eksploatiraš eksploatatora. I to da znaš kako pruţiti otpor. Mislim da ćemo ovom kapetanu stvarno zagorčiti ţivot." Kapetan Corelli stigne u ranim poslijepodnevnim satima. Dovezao gaje njegov novi bariton, topnički podoficir Carlo Piero Guer-cio. Dţip malo kliznu, pa se zaustavi, podigavši oblake prašine i prilično bučnu paniku među kokošima koje su čeprkale po cesti, a dva muškarca uđoše u dvorište. Carlo je promatrao maslinu, iznenađen njezinom veličinom, a kapetan je gledao uokolo i prepoznavao znakove mirnog obiteljskog ţivota. Bila je tu koza svezana za stablo, rublje koje je visjelo na konopu između stabla i kuće, bugenvilije vrlo ţive boje što su se povijale uz kuću, stari stol s hrpicom sitno narezanog luka. Bila je tu i mlada ţena tamnih očiju, s rupcem povezanim oko glave i s velikim kuhinjskim noţem u ruci. Kapetan se pred njom sruši na koljena i dramatičnim tonom uskliknu: "Nemojte me ubiti, nevin sam."

"Ne bojte se", reče Carlo. "Uvijek je neozbiljan. Ne moţe si pomoći." Pelagija se nasmiješi suprotno svojoj volji i svojim odlukama, a pogled joj se sretne s Carlovim. Bio je golem, baš kao Velizarije. U jednu nogavicu njegovih hlača stala bi dva normalna čovjeka, a od košulje koju je nosio mogla bi napraviti dvije košulje za svojega oca. Kapetan skoči na noge. "Ja sam kapetan Antonio Corelli, no, ako ţelite, moţete me zvati maestro, a ovaj ovdje..." uhvati Carla za ruku "... to je jedan od naših heroja. Ima stotinu medalja zato što je spašavao ţivote, a ni jednu zato što ih je oduzeo." "Nije to ništa", reče Carlo, plaho se smiješeći. Pelagija pogleda vojnika koji se dizao u visine i odmah nasluti da je, unatoč veličini, unatoč velikim šakama kojima bi mogao obuhvatiti vrat vola, njeţan i ţalostan čovjek. "Hrabar Talijan mora da je čudo prirode", ona će kiselo, sjetivši se očeva naputka da bude što nesusretljivija. Corelli se usprotivi. "Spasio je paloga druga na samome bojištu, pod paljbom. Poznat je u čitavoj vojsci, a odbio je unapređenje. On je čovjek-la/aret. Kakva je to ljudina. Kao dokaz za to u nozi ima grčki metak. A ovo," lupne po kutiji u svojoj ruci, "... je Antonia. Moţda ćemo se poslije malo formalnije upoznati. Jedva čeka da vas upozna, baš kao i ja. Smijem li vas pitati kako vas muškarci zovu?" Pelagija ga sada prvi put dobro pogleda i na svoje iznenađenje shvati da je to onaj isti oficir koji je svojem vodu komedijaša naredio da promaršira kraj nje gledajući ulijevo. I Corelli je u istome trenutku prepozna, te zagrize donju usnu sprdajući se sam sa sobom. "Ah", usklikne i lupi se po ruci. Još jednom padne na koljena, objesi glavu lukavo se kajući i tiho reče: "Oče, oprosti mi što sam grešnik. Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa." Lupao je o svoja prsa i obrisao zamišljenu suzu. Carlo razmijeni pogled s Pelagijom i slegne ramenima: "Uvijek je takav." Doktor lannis iziđe, ugleda kapetana kako kleči pred njegovom kćeri, primijeti njezin zbunjeni izraz i reče: "Kapetane Corelli? Ţelim s vama razgovarati. Smjesta."

Iznenađen autoritativnim tonom starijega čovjeka, Corelli posramljen ustane i pruţi ruku. Doktor mu uskrati svoju, te će odrješito: "Traţim objašnjenje." "Ĉega? Ništa nisam učinio. Morate mi oprostiti, samo sam se šalio s vašom kćeri." Nervozno se migoljio, na nesreću svjestan mogućnosti da mu početak nije jako uspješan. "Ţelim čuti zašto ste nagrdili spomenik." "Spomenik? Oprostite, ali..." "Spomenik, onaj na sredini mosta, sagradio ga je de Bosset. Nagrđen je." Kapetan zbunjeno namršti obrve, a zatim mu se lice ozari. "A, mislite na onaj s druge strane zaljeva u Argostoliju. Što se s njim dogodilo?" "Na obelisku je bilo isklesano: 'U slavu britanskoga naroda'. Ĉuo sam da su neki vaši vojnici ta slova izbili. Mislite li vi da tako lako moţete izbrisati našu povijest? Jeste li toliko glupi pa mislite da ćemo zaboraviti što je tamo pisalo? Je li to način na koji vi vodite rat, tako da izbijate slova? Kakvo vam je to junaštvo?" Doktorov se glas povisi i postane ţestok: "Recite, kapetane, kako bi se vama sviđalo kad bismo nagrdili nadgrobne spomenike na talijanskome groblju?" "Signore, ja s tim nemam nikakve veze. Optuţujete krivoga čovjeka. Ispričavam se zbog tog prijestupa, ali..." slegne ramenima, "... odluka nije bila moja, a niti su to bili moji vojnici." Doktor se namrgodi i podigne prst, zamahujući njime zrakom: "Kapetane, ne bi bilo tiranije, ne bi bilo ratova, kad bi milijuni ljudi vodili računa o svojoj savjesti." Kapetan pogleda Pelagiju kao da od nje očekuje podršku, i na trenutak se osjeti nepodnošljivo, kao da ponovno mora u školu: "Moram protestirati", slabašnim će glasom. "Nemate vi što protestirati, jer za to nema nikakve isprike. I, molim vas lijepo, zbog čega je zabranjena nastava grčke povijesti u našim školama? Zašto je za sve obvezan talijanski, ha?" Pelagija se u sebi nasmiješi. Nebrojeno puta slušala je digresije svojega oca o apsolutnoj nuţdi i opravdanosti obveznog učenja talijanskoga u školama.

Kapetan osjeti potrebu da se uzvrpolji poput dječaka kojega su uhvatili u krađi slatkiša iz limenke namijenjene nedjeljnoj upotrebi. "U Talijanskome Imperiju", reče, a u ustima mu od toga osta gorak okus, "logično je da svi moraju učiti talijanski... Vjerujem daje to pravi razlog. Ponavljam, ne snosim za to osobnu odgovornost." Počne se vidljivo znojiti. Doktor ga osine pogledom koji je trebao biti, i bio je, krajnje poraţavajući. "Patetično", reče on i okrene se na peti. Uđe u kuću i sjedne za radni stol, vrlo zadovoljan sam sobom. Nasloni se naprijed, počne gnjaviti Psipsinu škakljući joj brkove i povjeri joj se: "Već sam ga sredio." U dvorištu je kapetan Corelli ostao zabezeknut, pa se Pelagija saţali na njega: "Vaš otac je..." izusti on, no izdaše ga riječi. "Imate pravo", potvrdi Pelagija. "Gdje ću spavati?" upita Corelli, zahvalan svemu što bi ga moglo odvratiti od prethodnoga razgovora, a sva njegova dobra volja netragom nesta. "U mojem krevetu", reče Pelagija. U normalnim okolnostima Antonio Corelli veselo bi upitao: "Hoćemo li ga, dakle, dijeliti? Kako gostoljubivo." No sada, nakon doktorovih riječi, ovaj ga podatak zgrane. "Ne dolazi u obzir", odrješito će on. "Noćas spavam u dvorištu, a sutra ću zatraţiti drugi smještaj." Pelagiju iznenadi uznemirenost koju je osjetila u prsima. Je li moguće da nešto u njoj ţeli da ovaj stranac, ovaj uljez ostane? Uđe u kuću i prenese Talijanovu odluku svojem ocu. "Ne moţe otići", reče on. "Kako ću ga zastrašiti ako nije ovdje? Uostalom, momak djeluje pristojno." "Papakis, natjerao si ga da se osjeća poput mrava. Gotovo sam se saţalila nad njim." "I te kako si se nad njim saţalila, koritsimou. Na licu ti se vidjelo." Uzme kćer za ruku i vrate se zajedno van. "Mladiću," reče on kapetanu, "ostajete ovdje, ţeljeli vi to ili ne. Vaš intendant mogao bi ovdje smjestiti nekog tko je još gori." "Ali u krevetu vaše kćeri, dottore? To ne bi bilo... bilo bi to strašno."

"Njoj će biti sasvim dobro u kuhinji, kapetane. Briga me kako se osjećate, to nije moj problem. Nisam ja agresor. Razumijete?" "Da", reče poraţeni kapetan, ne shvaćajući zapravo što se s njime zbiva. "Kyria Pelagija donosit će vam vodu, kavu i mezedakiju za jelo. Vidjet ćete da smo vrlo gostoljubivi. To je naša tradicija, kapetane, gostoljubivi smo čak i prema onima koji to ne zasluţuju. To je pitanje časti, poticaja koji je vama moţda stran i nepoznat. Vaš poveći prijatelj također nam se moţe pridruţiti." Carlo i kapetan s nelagodom podij elise s domaćinima sićušne pite od špinata, pečene lignjiće i dolmade punjene riţom. Doktor ih je mrko gledao, u sebi likujući zbog uspješne inauguracije svojega novoga projekta otpora, a dva vojnika izbjegavala su njegov pogled, pristojno i nevezano komentirajući kako je noć lijepa, maslina nevjerojatno velika i ostale nevaţne stvari koje bi im pale na pamet. Carlo se sav sretan odveze dalje, a kapetan sjedne na Pelagijin krevet osjećajući se jadno. A kad je došlo vrijeme večere, unatoč svim predjelima, ţeludac mu je iz navike zakrulio. Od pomisli na još one krasne hrane osjeti slabost. Doktor uđe jedanput i reče mu: "Svoj ćete problem riješiti tako da jedete mnogo luka, rajčica, peršina, bosiljka, origana i češnjaka. Ĉešnjak je antiseptik za rane, a svi će ostali sastojci zajedno omekšati stolicu. Vaţno je da uopće ne stišćete, a ako jedete meso, morate puno piti i kao prilog jesti povrće." Kapetan ga je promatrao kako izlazi iz sobe i osjetio se beskrajno poniţenim. Kako je stari uopće shvatio da ima hemoroide? U kuhinji doktor upita Pelagiju je li primijetila kako kapetan korača vrlo oprezno i tu i tamo se ţacne od boli. Otac i kći sjedoše za stol da večeraju, lupajući priborom za jelo po tanjurima i pričekavši dok nisu bili sigurni da Talijan umire od gladi i osjeća se poput odbačenoga zamusanoga dječačića, a zatim ga pozvaše da im se pridruţi. Sjeo je kraj njih i u tišini jeo.

"Ovo je kefalonska mesna pita," reče doktor poučavajućim tonom, "no, zahvaljujući vašim ljudima, u njoj nema mesa." Poslije, nakon što je prošla ophodnja da provjeri poštuje li se policijski sat, doktor objavi da namjerava otići u šetnju. "Ali policijski sat..." usprotivi se Corelli, a doktor uzvrati: "Ovdje sam rođen, ovo je moj otok." Pokupi svoj šešir i lulu i šmugne van. "Moram inzistirati", uzalud poviče za doktorom, koji oprezno napravi krug oko kuće i pričeka četvrt sata sjedeći na zidu i prisluškujući razgovor dvoje mladih ljudi. Pelagija pogleda Corellija koji je sjedio za stolom i osjeti potrebu da ga utješi. "Sto je Antonia?" upita ona. On je izbjegavao njezin pogled: "Moja mandolina. Ja sam glazbenik." "Glazbenik? U vojsci?" "Kyria Pelagija, kad sam došao u vojsku, naš ţivot uglavnom se sastojao od toga što su nas plaćali da ništa ne radimo. Shvaćate, imao sam puno vremena za vjeţbanje. Namjeravao sam postati najbolji mandolinist u Italiji, napustiti vojsku i od toga ţivjeti. Nisam ţelio svirati po kavanama, ţelio sam svirati Hummela, Conforta, Giulianija. Nismo toliko traţeni, pa moramo biti jako dobri." "Ţelite reći da ste zalutali u vojsku?" upita Pelagija, koja nikada nije čula ni za jednoga od ovih kompozitora. "Bio je to plan koji se izjalovio jer je Duce imao neke velike ideje." Pogleda je sjetno. "Nakon rata", reče ona. On kininu i nasmiješi se: "Nakon rata." "Ţelim biti doktorica", reče Pelagija, koja tu zamisao nikada nije spomenula svojem ocu. Te noći, upravo dok je pod pokrivačima padala u san, začu prigušen krik. U kuhinji se ubrzo zatim pojavi kapetan, pomalo razroga-čenih očiju, s ručnikom zamotanim oko pojasa. Ona sjedne i stegne pokrivače oko svojih grudi. "Oprostite," reče on shvativši da se preplašila, "no čini se da je na mojem krevetu jedna golema lasica." Pelagija se nasmije: "Nije to lasica, to je Psipsina, naš kućni ljubimac. Uvijek spava na mojem krevetu."

"Što je ona?" Pelagija ne odoli a da ne iskuša očev oblik otpora: "Zar niste čuli za grčke mačke?" Kapetan je nepovjerljivo pogleda, slegne ramenima i vrati se u svoju sobu. Pribliţi se kuni i kaţiprstom je oprezno pogladi po čelu. Djelovalo je mekano i ugodno. "Micino, micino", zamišljeno je gu-kao i gladio joj uši. Psipsina ponjuši migoljeći prst, ne prepozna ga, zaključi da bi mogao biti jestiv i ugrize ga. Kapetan Antonio Corelli iščupa svoju ruku, vidje kako kaplje krvi izviru iz njegova prsta i pokuša zaustaviti sramotno djetinjaste suze koje mu nepozvane počeše navirati na oči. Snagom volje pokuša prigušiti sve veću bol ugriza, no bio je siguran da gaje ţivotinja zagrizla do kosti. Nikada u svojemu ţivotu nije se osjećao toliko nevoljenim. Ah, ti Grci. Njihovo "ne" značilo je "da", kimanje glavom "ne", a što bi se više ljutili, to su se više smijali. Ĉak su i mačke bile s nekog drugog planeta i, štoviše, nikakva razloga nije bilo za takvu zlobu. Leţao je jadan na tvrdome hladnome podu i nije mogao zaspati, sve dok Psipsina na kraju ne osjeti potrebu za Pelagijom te je ode potraţiti. Ponovno se popeo u krevet i zahvalno utonuo u madrac. "Mmm", reče sebi samomu i shvati da uţiva u još prisutnomu mirisu mlade ţene koji je polagano nestajao. Neko je vrijeme mislio na Pelagiju, sjetio se savršeno zaobljene svijetle puti na mjestu gdje vrat prelazi u dojku i rame, te konačno zaspao. U noći ga probudi osjećaj da mu je vrat neugodno vreo i svrbi ga brada. Kad se pribrao, na svoj uţas shvati da se grčka mačka omotala oko njegova vrata i da čvrsto spava. Uţasnut i preplašen, pokuša je malo pomaknuti. Ţivotinja pospano zareţi. Ĉinilo mu se da satima nepomično leţi znojeći se, odolijevajući svrbeţu i neprirodnoj toplini, slušajući sove i bezboţne noćne šumove. U jednom trenutku primijeti kako je miris bremena oko njegovoga vrata utješno sladak. Bila je to aroma koja se ugodno stapala s mirisom Pelagije.

Napokon utone u san i tko zna iz kojega razloga sanjao je posve nepovezano o slonovima, bakelitu i konjima. 26 Oštre konture SAT NEPOSREDNO NAKON zore zatekne kapetana Antonia Corellija kako uzalud kod ulaza u dvorište čeka na Carla da dođe i odveze ga. No ovomu je puknuo lanac na ovjesu dţipa, te se dao u šutiranje guma i psovanje rupčaga na cesti koje su poremetile njegov rani polazak. I prije je strahovao da će razočarati kapetana, a taj su strah dijelili svi ljudi pod njegovom komandom. Njegova razdraţljiva zlovolja još se više pojača kad pokuša pripaliti cigaretu, a isušeni prutić prašnoga duhana klizne niz papirnati smotuljak i drsko se stane pu-šiti u prašini, ostavivši ga s komadom vreloga papira koji se tvrdoglavo zalijepio za njegovu donju usnu. Strgne papir, koji iščupa okrajak koţe. Poliţe ranu koja gaje pekla, dotakne je prstima, te opsuje Nijemce zato što su uspjeli monopolizirati zalihe ponajboljega duhana. Mršav stari seljak što je bočno sjedio na magarcu prođe pokraj njega, primijeti kako se vozilo u nevoznome stanju objesilo na jednu stranu, zadovoljno se nasmiješi i podigne ruku u znak prigodnoga pozdrava. Carlo zaškripi zubima i nasmiješi se: "Jebeš rat", reče, jer je Grku ionako bilo svejedno kako će ga pozdraviti. Ĉinilo se da toga jutra neće biti La Scale, osim ako operno društvo ne uspije savladati Zbor vojnika bez njega. Ostavi dţip i počne klipsati prema selu. Mimoiđe ga Velizarije i dva se muškarca pogledaju s određenim prepoznavanjem. Ma koliko postao mršav i prljav nakon odlaska na frontu, Velizarije je još uvijek bio najveći čovjek kojega je itko ikada vidio, a Carlo, unatoč svojem identičnom iskustvu s druge strane bojišnice, također bijaše najveći čovjek na svijetu. Oba ova titana pomirila su se s tuţnom spoznajom da se priroda s njima poigrala. Njihova nadljudska svojstva bijahu teret što se nije mogao podijeliti s običnim ljudima niti im ga objasniti, jer im oni ne bi vjerovali. Oba bijahu iznenađena, te na trenutak zaboraviše da su neprijatelji. "Hej", uzvikne Velizarije i podigne ruku od zadovoljstva. Carlo,

koji nikako da pronađe uzvik koji bi za Grka imao smisla, netočno posegne za neuspjelim kompromisom koji je zvučao poput "Ung". Carlo ponudi svoje ogavne cigarete, Velizarije uzme jednu, pa su jedan drugomu gestikulirali i pravili kisela lica dok su uvlačili poput bodlji oštre dimove. "Jebeš rat", reče Carlo za zbogom, te nastaviše u suprotnim smjerovima. Carlo se počeo osjećati veoma zadovoljnim. Nakon jednoga kilometra, Velizarije naiđe na onesposobljeni dţip, zamišljeno zastane i ode po prijatelja. Vrati se, podigne jedan za drugim svaki kraj vozila, a njegov pratilac skine kotače. Zatim isprazni vodu iz hladnjaka i napuni ga benzinom iz njemačkoga kontejnera remenom zavezanim za leđa. Corelli je i dalje čekao. Prođe doktor na svojem putu u kaphe-neion, unaprijed ljutit što kava koja se tih dana servirala ima okus riječnog mulja i katrana, a cijena joj strelovito raste. "Buongiorno", dozva ga kapetan, a doktor se okrenu. "Nadam se da ste loše spavali", reče. Kapetan se rezignirano nasmiješi. "Zbog nepoznatoga razloga, sanjao sam ţivotinje od bakelita. Bile su poput dupina oštrih kontura i skakale su unaokolo. Vrlo neugodno. Uz to me vaša mačka ugrizla." Ispruţi svoj ranjeni prst i doktor ga pregleda. "Jako je otečen", reče. "Vjerojatno će doći do otrovanja. Kune znaju gadno ugristi. Na vašem mjestu, pokazao bih to doktoru." Nakon tih riječi ode svojim putem, ostavivši kapetana da glupavo ponavlja: "Kune?" Shvati da se Pelagija samo malo našalila na njegov račun no, začudo, zbog toga se osjeti razočarano i naivno. Kad je izišla, Pelagija ugleda uzurpatora svojega kreveta kako Lemoni baca u zrak, drţeći je ispod pazuha. Dijete je urlalo i smija-lo se, a činilo se daje u tijeku sat talijanskoga. "Bella fanciulla", rekao je kapetan. Ĉekao je da Lemoni to ponovi. "Bla fanshla", hiho-tala je ona, a kapetan ju je bacio u zrak i povikao: "Ne, ne, bella fanciulla." S posebnom ljubavlju zadrţao se na dvostrukome l, pričekao da se Lemoni spusti i podigao obrvu čekajući na njezin sljedeći pokušaj. "Bla fanshla", pobjedonosno će ona, ne bi li ponovno odletjela uvis.

Pelagija se smiješila dok ih je promatrala, a onda je Lemoni ugleda. Kapetan je slijedio smjer njezina pogleda te se, malo posramIjen, uspravi. "Buongiorno, kyria Pelagija. Ĉini se da se moj vozač zadrţao." "Što to znači, što to znači?" htjela je znati Lemoni, čija je vjera u sveznanje odraslih bila tolika da je bila sigurna kako će joj to Pelagija znati reći. Pelagija je pogladi po obrazu, ukloni pramenove iz očiju i reče joj: "Koritsimou, to znači 'lijepa maca'. A sada gibaj, sigurna sam da nekomu nedostaješ." Djevojčica odskakuće na sebi svojstven hirovit i krivudav način, mašući rukama i skandirajući: "Bla, bla, bla. Bla, bla, bla." Corelli prekori Pelagiju: "Zašto ste joj rekli da ode? Krasno smo se zabavljali." "Zbliţavanje s neprijateljem", odgovori Pelagija. "Nije pristojno, čak ni za djecu." Corellijevo lice se izdulji i on vrhom čizme zapara po prašini. Pogleda prema nebu, spusti glavu i uzdahne. Ne gledajući Pelagiju, otvoreno prizna: "Signorina, u ovakvim vremenima, u ratu, svi mi maksimalno trebamo uţivati u ono malo bezazlenoga uţitka koji nam se pruţa." Pelagija na njegovu licu prepozna rezigniranost i umor i postidi se sebe same. U tišini koja je uslijedila, oboje osjetiše da su nepristojni. Kapetan će: "Jednoga dana htio bih takvu slatku mačkicu za sebe" te, ne čekajući odgovor, krene u smjeru iz kojega je očekivao Carla. Pelagija je promatrala kako odlazi i mislila svoje misli. Njegova leđa koja su se udaljavala djelovala su vrlo usamljeno. Zatim se vrati u kuću, spusti dva toma Kompletnog i saţetog kućnog doktora, otvori ih na stolu i bez ikakva osjećaja krivnje pročita dijelove o reprodukciji, veneričnim infekcijama, porodu i o skrotumu. Nasumce nastavi čitati o kaskarili, obloţenomu jeziku, anusu i njegovim poremećajima i o anksioznosti. Pribojavajući se povratka svojega oca iz kapheneiona, konačno vrati knjige na policu i počne smišljati razloge da

odgodi svoj prijeko potrebni izlet do bunara. Izreţe luk, premda nije znala za koji će ga recept upotrijebiti, sve u nastojanju da svojem ocu pruţi konkretne dokaze aktivnosti, a zatim iziđe da počešlja svoju kozu koja ničega nije bila svjesna. Na mlohavoj koţi bedra pronađe dva krpelja i jednu oteklinu. Zabrine se zbog toga, a zatim počne misliti na kapetana. Mandras je pronađe kako sanjari. S kreveta se spustio psujući zdrav zdravcat na dan invazije. Kao da je dolazak Talijana bio toliko bitan, toliko vaţan, te nije dopuštao da se prepusti uţivanju u bolesti. Doktor se pravio da nije iznenađen, no Drosoula i Pelagija sloţile su se da ima nešto sumnjivo u patnji koja se tako virtuoznim potezom moţe eliminirati. Mandras je otišao na more i plivao sa svojim dupinima kao da nikada otišao nije, a vratio se osvjeţen, s morem koje se sušilo u njegovoj raskuštranoj kosi, sa smiješkom na licu, opuštenim mišićima torza, te se popeo na brijeg da Pelagiji pokloni cipla. Raskuštra Psipsinine uši, nakratko se poljulja na maslini, te se Pelagiji učini kako je u svojem novom duševnom zdravlju luđi nego što je bio kad je bio lud. Sada bi osjetila griţnju savjesti i duboku nelagodu svaki put kad bi ga vidjela. Prene se kad je on pogladi po ramenu i, unatoč njezinu nastojanju da se nasilu blaţeno nasmiješi, u očima joj zamijeti tračak straha. Ne obazre se na nj, no poslije će ga se sjetiti. "Bok," reče, "je li tvoj otac kod kuće? Koţa na ruci još uvijek mi nije zdrava." Sva sretna što ima nešto objektivno na što moţe usredotočiti svoju pozornost, ona reče: "Daj da pogledam", na što će on veselo: "Nadao sam se da ću zateći svirača vergla, a ne majmuna." Mandras je tu metaforu čuo na fronti i svidjela mu se. Dugo je čekao priliku daje upotrijebi. Učinila mu se duhovitom, a vjerovao je daje duhovitost šarmantna. Više od svega ţelio je Pelagiju opčiniti i vratiti ljubav za koju je strahovao daje izgubljena. No, Pelagijine oči bijesno sinuse i Mandrasa izda odvaţnost. "Nisam tako mislio", reče. "Bila je to šala." Dvoje mladih se

pogleda, kao da poštuju sve ono čega više nema, a zatim će Mandras: "Idem u partizane." "O", reče ona. On slegne ramenima: "Nemam izbora. Sutra odlazim. Svojim brodom ću na Manolas." Pelagija se uţasnu: "A podmornice i ratni brodovi? To je suludo." "Isplati se riskirati ako odem po noći. Mogu se orijentirati s pomoću zvijezda. Mislio sam otići sutra po noći." Uslijedi dugačka tišina. Pelagija reče: "Neću moći pisati." "Znam." Pelagija na trenutak uđe u kuću i vrati se s prslukom koji je s toliko ljubavi izrađivala i ukrašavala dok je njezin zaručnik bio na fronti. Plaho mu ga pokaţe i reče: "Ovo sam ti napravila, da u njemu plešeš na svečanostima. Ţeliš li ga sada uzeti?" Mandras ga uzme u ruke i digne uvis. Nakrivi glavu na jednu stranu i reče: "Baš se ne podudara, zar ne? Hoću reći, uzorak na dvjema stranama nije baš isti." Pelagija osjeti razočaranje koje je imalo okus izdaje. "Toliko sam se trudila", uzviknu ona bolno, u provali emocija. "Nikad nisi zadovoljan." Straţnjom stranom dlana Mandras se snaţno udari po čelu, samokritično namršti lice i reče: "O Boţe, oprosti, nisam to tako mislio." Uzdahne i odmahne glavom. "Otkad sam otišao, moja usta, srce i glava nisu više tako dobro povezani. Sve je naopako." Pelagija uzme natrag prsluk i reče mu: "Pokušat ću to ispraviti. Što kaţe tvoja majka?" Pogleda je zaklinjućim pogledom: "Nadao sam se da ćeš joj ti reći. Ne bih podnio njezin plač i preklinjanje kad bih joj sam rekao." Pelagija se gorko nasmije: "Zar si takav kukavica?" "Jesam pred svojom majkom", prizna on. "Molim te, reci joj." "U redu. U redu, učinit ću to. Izgubila je muţa, a sada gubi sina." "Vratit ću se", reče on.

Ona polagano odmahne glavom i uzdahne: "Jedno mi obećaj." On kimne, a ona nastavi: "Svaki put kad se spremaš učiniti nešto grozno, pomisli na mene i nemoj to napraviti." "Ja sam Grk", on će njeţno, "a ne fašist. A na tebe ću misliti u svakom trenutku." Osjeti dirljivu iskrenost u njegovu glasu i dođe joj da zaplače. Spontano se zagrliše, poput brata i sestre, a ne zaručnika, te se neko vrijeme gledahu u oči. "Nek te Bog čuva", reče Pelagija, a on se tuţno nasmiješi: "I tebe." "Nikad neću zaboraviti kako si se ljuljao na stablu." "I pao na posudu." Na trenutak se zajedno smijahu, a onda je on za kraj čeznutljivo pogleda i krene. Nakon nekoliko koraka zasta, okrene se i reče tiho, drhtava glasa: "Uvijek ću te voljeti." Daleko niz cestu, Carlo i kapetan, oba prekrivena finom prašinom beţ boje, skrušeno su pregledavali svoje vozilo. Nije imalo kotača, a u unutrašnjem dijelu bila je gomila gnojiva koje se pušilo. Te večeri kapetan zamijeti prekrasno izvezen prsluk na naslonu stolca u kuhinji. Uzme ga u ruke i podigne ga prema svjetlu. Baršun je bio tamnogrimizne boje, a satenska podstava prišivena sitnim savjesnim bodovima koje su mogli izvesti samo prsti sićušne vile. U zlatnome i ţutome koncu prepozna klonulo cvijeće, orlove u visinama i ribe što skaču. Prstima prijeđe preko veza i osjeti gustoću ukrasa. Sklopi oči i shvati da svaki lik reljefno odraţava obline prikazanoga bića. Uđe Pelagija i uhvati ga. Osjeti kako je obuzima srani, moţda zato što nije ţeljela da on sazna zašto je izradila taj odjevni predmet, moţda zato što je bila izvrgnuta ruglu zbog njegove nesavršenosti. On otvori oči i pruţi joj prsluk: "Prekrasan je", reče. "Nikada nešto tako dobro nisam vidio izvan muzeja. Odakle je?" "Ja sam ga izradila. I ne valja." "Ne valja?" ponovi on u nevjerici. "To je remek-djelo." Pelagija odmahne glavom. "Dvije se strane ne podudaraju u potpunosti. Trebale bi biti identične, no, ako bolje pogledate,

ovaj orao nije pod istim kutom kao onaj, a ovaj cvijet trebao bi biti iste veličine kao onaj, ali je veći." Kapetan prijekorno zapucketa jezikom: "Simetrija je svojstvena samo mrtvim stvarima. Jeste li ikada vidjeli simetrično stablo ili planinu? To vrijedi za zgrade, no ako ikada vidite simetrično ljudsko lice, učinit će vam se da biste ga trebali smatrati lijepim, no zapravo djeluje hladno. Ljudsko srce voli nered u svojoj geometriji, kyria Pelagija. Signorina, pogledajte svoje lice u ogledalu, i vidjet ćete da je jedna obrva malo viša od druge, da vam je lijevi kapak tako postavljen te je oko malčice otvorenije od drugoga. To vas čini privlačnom i lijepom, dok... u suprotnome, bili biste poput kipa. Simetrija je za Boga, ne za nas." Pelagija namjesti skeptičan izraz i nestrpljivo se pripremi da odbaci njegovu tvrdnju kako je lijepa, no upravo u tom trenutku primijeti kako mu nos nije savršeno ravan. "Što je to?" upita kapetan i uperi prst u orla: "Hoću reći, kako se to radi?" Pelagija uperi svoj prst: "To je fil-tire, a ovo feston." Zamijeti ar-tikuliranost njezina kaţiprsta i miris ruţmarina u njezinoj kosi, no odmahne glavom: "Ništa nisam shvatio. Hoćete li mi ga prodati? Koliko za nj traţite?" "Nije na prodaju", reče ona. "Molim vas, kyria Pelagija, platit ću vam bilo čime što zatraţite. Drahmama, lirama, limenkama šunke, maslina, duhanom. Kaţite svoju cijenu. Imam nekoliko britanskih zlatnika." Pelagija odmahne glavom. Premda više nije bilo razloga da ga ne proda, kapetan je u njoj potaknuo ponos i ţelju da ga zadrţi. Uostalom, prodati ga njemu bilo je, na neki neobjašnjiv način, posve krivo. "Jako mi je ţao," reče kapetan, "ali to me podsjetilo da vam dugujem stanarinu." "Stanarinu?" upita Pelagija iznenađeno. "Zar ste mislili da ovdje namjeravam ţivjeti besplatno?" Posegne u dţep i izvuče velik komad salame, te će: "Učinilo mi se da biste to rado posudili iz oficirske blagovaonice. Komadić sam već dao 'mački' i mislim da smo se sprijateljili."

"Psipsinu i Lemoni pretvorili ste u kolaboracioniste", primijeti Pelagija zajedljivo. "A za stanarinu najbolje pitajte mojega oca." Tjedan dana poslije, nakon popravka i s novim kotačima, motor dţipa spektakularno će eksplodirati dok se brdskim serpentinama bude kretao prema Kastru. Vozač je bio vrlo mlad topnički podoficir, tenor u Corellijevu opernom društvu, a čekao je da rat završi kako bi se vjenčao sa svojom ljubavi iz djetinjstva u Palermu. Mandras je tada već bio u srcu Peloponeza, obudovljujući i obnavljajući svoj san o Pelagiji. Rasprava o mandolinama i koncert DOKTOR SE PROBUDI u uobičajeno vrijeme i krene u kapheneion ne probudivši Pelagiju. Pogleda je sklupčanu na njezinim pokrivačima na kuhinjskom podu, i nije ju imao srca probuditi. Doduše, njegov osjećaj pristojnosti vrijeđala je činjenica da nije ustala točno u sat, no, s druge strane, rintala je za njega i već se iscrpila od tegoba s kojima ju je suočio rat. Uostalom, izgledala je vrlo draţesno s kosom razbacanom po jastuku, pokrivačem koji joj je prekrivao nos i otkrivao samo jedno sićušno uho. Stajao je nad njom obuzet očinskim osjećajima što su mu se probudili u prsima. Ne uspjevši se savladati, sagne se i zaviri u uho da vidi je li u dobrome stanju. Samo jedan sićušan komadić koţe visio je na vrhu dlačice na spoju vanjskog uha i vanjskog auditivnog meatusa, no na temelju ukupnog dojma djelovalo je potpuno zdravo. Doktor joj se nasmiješi, a onda se rastuţi pomislivši da će jednoga dana biti stara, pognuta i naborana, da će slatka ljepota ishlapjeli i nestati poput suhoga lišća, te nitko neće ni znati da je jednom postojala. Obuzet dojmom da je prolaznost dragocjena, klekne i poljubi je u obraz. Krene prema kapheneionu u sjetnom raspoloţenju koje je bilo u raskoraku s vedrim jutrom bez oblačka. Kapetan, kojega probudi oštro probadanje hemoroida, uđe u kuhinju, vidje Pelagiju kako čvrsto spava ne znajući što da učini. Ţelio je pripraviti šalicu kave i pojesti malo voća, no i njega očara spokoj usnule djevojke, te mu se činilo da bi bilo pravo oskvrnuće kad bi je probudio svojom bukom. K tome,

nije ju htio dovesti u neugodan poloţaj da se u njegovu društvu nađe u spavaćici. Uostalom, bilo mu je grozno što se podsjetio daje zakonitu vlasnicu izbacio iz njezina kreveta. Pogleda je i dođe mu da se zavuče pokraj nje pod pokrivač bilo bi to najprirodnije što se moţe učiniti - no, umjesto toga, vrati se u svoju sobu i izvadi Antoniu iz kutije. Počne vjeţbati prebirući lijevom rukom, tiho naznačujući note lupkajući i trzajući prstima, a ne trzalicom. Kad mu to dosadi, uzme trzalicu i poloţi bočnu stranu svoje desne ruke preko kobilice kako bi prigušio ţice i svirao "sor-do". Zvuk bi tako podsjećao na pizzicato violine. Uz maksimalnu koncentraciju, započne vrlo teţak i brz Paganinijev komad koji se sastojao isključivo od tog efekta. Negdje između sna i jave, Pelagijin lucidni san poprimi daleki ritam kompozicije. Sjeti se prethodnoga dana, kada je kapetan stigao kući na sivome konju posuđenom od jednoga vojnika, koji je svake noći za redarstvenoga sata bio u ophodnji. Tu hirovitu ţivotinju iz-dresirali su da izvede karakolu, a njezin vlasnik impresionirao bi djevojke tjerajući konja da svaki put kad bi ugledao neku izvede taj zgodni trik. Konju se to svidjelo, pa bi sada kad god bi naišlo neko ljudsko biće u suknji, dugačke kose i ţivih očiju sam spremno izveo karakolu. Svi vojnici zavidjeli su mu na toj ţivotinji, a njezin jahač uvijek ju je bio spreman posuditi oficirima u zamjenu za povoljan raspored duţnosti. Na dan kad ju je kapetan posudio, njezin jahač bit će oslobođen čišćenja zahoda. Kad je Corelli došao do ulaza u dvorište, a Pelagija svratila svoj pogled od koze koju je četkala, konj naćuli uši i izvede karakolu. Kapetan podigne kapu, široko se nasmiješi, a Pelagija osjeti zadovoljstvo kakvo je rijetko kada doţivjela. Bijaše to zadovoljstvo kakvo osjetiš kad plesač koji nevjerojatno visoko bacaka noge iznenada izvede salto unatrag, ili kad se jabuka otkotrlja s police, udari u ţlicu, a ţlica se zavrti u zraku i završi u šalici, s pravim dijelom prema dolje, te se zvekećući zaustavi kao da je tamo ciljano bačena. Pelagija je promatrala Corellija i konja-egzibicionista, nasmiješila se i spontano zapljeskala, a Corellijevo se lice

rastegnulo u osmijeh od uha do uha, kao u dječačića koji je nakon godina cmizdrenja i moljakanja napokon dobio nogometnu loptu. U njezinu snu, konj je izveo karakolu u ritmu Paganinija, a njegov jahač na mahove je imao Mandrasovo, na mahove kapetanovo lice. To je uzruja, te se svjesno potrudi da lica svede na jedno. Ono postade Mandras, no nije time bila zadovoljna, te ga izmijeni u Corellija. Da je netko bio u sobi, vidio bi kako se smiješi u snu. Ponovno je proţivljavala zveckanje mjedi, škripanje koţe, oštar sladak miris konjskoga znoja, inteligentno ćuljenje ušiju, kratak bočni pokret kopita koja udaraju o prašinu i kamenje ulice, napinjanje i opuštanje mišića na slabinama konja, grandioznu gestu nasmiješenoga vojnika dok skida kapu. Sjedeći na krevetu, Corelli se tako udubio u svoju vjeţbu daje zaboravio na usnulu djevojku, te počeo vjeţbati ubrzavanje tremola. Strahovito gaje uzrujavalo što mu svakog dana treba bar četvrt sata vjeţbe prije nego što postigne ujednačenost i kontinuitet, te vjeţbu započne mehaničkim udaranjem trzalice naprijed-natrag u pola brzine, po najvišem paru soprana. Pelagija se probudi nakon deset minuta. Oči joj se trepćući otvore i neko je vrijeme leţala pitajući se spava li još. Negdje iz kuće dopirala je prekrasna glazba, kao daje drozd svoj pjev prilagodio ljudskomu ukusu i otvorio srce na grani pokraj prozorske daske. Zraka svjetlosti dopirala je kroz prozor, osjeti daje pretopio i shvati daje zaspala. Sjedne, rukama obuhvati koljena i počne slušati. Zatim pokupi odjeću s poda kraj svojega improviziranoga kreveta, te se ode odjenuti u očevu sobu, i dalje slušajući prebiranje ţica mandoline. Corelli začu metalni zvuk ţlice u tavi, shvati da je ona napokon ustala, te, s mandolinom u ruci, uđe u kuhinju. "Malo otpadne vode?" upita ona i ponudi mu šalicu gorke tekućine koja je u to vrijeme izigravala kavu. On se nasmiješi i prihvati šalicu, osjetivši bol od jahanja konja, kao i olakšanje što iznenada nije pao - kad je onako počeo plesati,

gotovo da mu se to dogodilo. Bedra su ga boljela i jedva je hodao, pa sjedne. "Bilo je krasno", prokomentira Pelagija. Kapetan pogleda mandolinu kao da je zbog nečega optuţuje. "Samo sam vjeţbao tremolando skale." "Svejedno", odvrati ona. "Svidjelo mi se, lakše sam se probudila." Djelovao je nesretno: "Oprostite što sam vas probudio, to mi nije bila namjera." "Prekrasno", reče ona i uperi ţlicu u instrument. "Ukrasi su divni. Poboljšava li sve to zvuk?" "Sumnjam", reče kapetan i okrene je u svojim rukama. I sam je zaboravio koliko je lijepo izrađena. Akustična kutija bila je obrubljena trapezoidima od svjetlucavoga sedefa, crni dio po kojem se prebiru ţice u obliku cvijeta klematisa, intarziran raznobojnim cvatom proizašlim isključivo iz bujne majstorove mašte. Dijapazon od ebanovine na petoj, sedmoj i dvanaestoj prječnici bio je označen uzorkom od bjelokosnih točaka, a zaokruţeni dio od gustih javorovih trakova što su se prema kraju suţavali, vješto odvojenih tankim trakovima palisandrovine. Glave su završavale u obliku drevnih lira, a, zamijetit će Pelagija, same ţice bile su urešene srebrnim repićem s lopticama finog krzna ţivih boja. "Pretpostavljam daje ne smijem dodirnuti", reče ona, a on je čvrsto stisne na prsa. "Moja ju je majka jednom ispustila i na trenutak mije došlo daje ubijem. A neki ljudi imaju masne prste." Pelagija se uvrijedi. "Nemam masne prste." Kapetan primijeti njezin pogođeni izraz i objasni: "Svi mi imamo masne prste. Prije nego što dotaknete ţice, ruke treba oprati, a zatim obrisati." "Sviđaju mi se krznene loptice", reče Pelagija. Corelli se nasmije. "Bezvezne su, ne znam zašto su ovdje. Takav je običaj." Sjedne na klupu nasuprot njemu i upita: "Zašto svirate mandolinu?" "Ĉudnog li pitanja. Zbog čega se nešto radi? Hoćete li reći što me navelo?"

Ona slegne ramenima, a on će: "Svirao sam violinu. Mnogi ih violinisti sviraju jer su jednako ugođene." Zamišljeno prijeđe noktom preko ţica da ilustrira svoje riječi, riječi koje se Pelagija, da ne komplicira, pretvarala da razumije. "Glazbu za violinu moţete svirati i na ovome, no umjesto neprekinute violinske note treba ubaciti tre-molo." Izvede brzi tremolo da ilustrira svoje riječi. "No odustao sam od violine jer je zvučala poput mačaka, ma koliko se ja trudio. Podigao bih glavu i u dvorištu ugledao gomile mačaka, i sve bi mijaukale. Ozbiljno, zvučalo je poput mačjega čopora, pa i gore od toga, a susjedi su se neprestano bunili. Jednoga dana ujak mije poklonio An-toniu, koja je nekoć pripadala njegovu ujaku, i otkrio sam da bih s prječnicama na njezinu vratu mogao biti dobar glazbenik. Eto, tako je to bilo." Pelagija se nasmiješi: "Dakle, vole li mačke mandolinu?" "O tome se malo zna", reče on povjerljivim tonom. "No mačkama se sviđa sve u rasponu soprana. Ne sviđaju im se alto stvari, pa mačkama ne moţete svirati gitaru ili violu. Otići će podignuta repa. Ali mandolinu uistinu vole." "Dakle, i mačke i susjedi bili su zadovoljni promjenom?" On veselo kimne glavom i nastavi: "Još nešto. Ljudi ne znaju koliko je velikih majstora pisalo za mandolinu. Ne samo Vivaldi i Hummel, već čak i Beethoven." "Ĉak i Beethoven", ponovi Pelagija. Bijaše to jedno od onih misterioznih, mitskih imena koja ulijevaju strahopoštovanje i podrazumijevaju krajnje mogućnosti ljudskoga domašaja, jedno od imena koje njoj zapravo nije značilo ništa određeno, jer nikada nije svjesno odslušala nijedan njegov komad. Znala je samo to da se radi o imenu svemogućega genija. "Kad rat završi," reče Corelli, "postat ću profesionalni koncertni majstor, a jednoga ću dana napisati pravi koncert u tri stavka za mandolinu i mali orkestar." "Znači, postat ćete bogati i slavni?" htjede ga bocnuti. "Siromašan, no sretan. Trebao bih raditi još neki posao. O čemu vi sanjate? Kaţete da ţelite postati doktorica." Pelagija slegne ramenima, iskrivivši usne s rezignacijom i skepsom. "Ne znam", reče na kraju. "Znam da nešto ţelim

učiniti, no ne znam što. Ţenama ne dopuštaju da postanu doktorice, zar ne?" "Moţete imati bambine. Svi bi trebali imati bambine. Ja ću ih imati trideset ili četrdeset." "Jadna vaša ţena", Pelagija će prijekorno. "Nemam je, pa ću moţda trebati posvojiti djecu." "Mogli biste biti nastavnik. Tako biste s djecom mogli biti tijekom dana, a za glazbu biste imali vremena navečer. Zašto mi nešto ne odsvirate?" "O, Boţe, svaki put kad me zamole da nešto odsviram, zaboravim koje kompozicije uopće znam. I uvijek su mi potrebne note. Ne ide to tako. Znam, odsvirat ću vam jednu polku. Persichinijevu." Postavi mandolinu u pravilan poloţaj i odsvira dvije note. Stane i objasni: "Kliznula je. Zato su ove zaobljene napuljske mandoline nezgodne. Stalno mislim da bih trebao nabaviti portugalsku koja je straga plosnata, no kako je nabaviti dok traje rat?" Svoje retoričko pitanje poprati istim dvjema notama, ritardando, odsvira četiri osminke, a zatim takt koji iznevjeri očekivanja stankom i dvjema šes-naestinkama, te ubrzo zasvira kaskade šesnaestinki, što u suglasju, što bez njega, od kojih Pelagija osta bez daha. Nikada nije čula takvu virtuoznost, nikada otkrila kompoziciju s toliko iznenađenja. Na početku takta bilo je neočekivanih proplamsaja tremola, mjesta gdje je glazba kao oklijevala u stvari ne gubeći na tempu, ili bi odrţala istu brzinu, premda je djelovalo da se upola usporila ili ubrzala. Najbolja od svih bila su mjesta na kojima su se note, tako visoke da su se jedva dale izvesti, veselo spuštale niz skalu i kliznule do zvonke bas note koja jedva da se imala vremena oglasiti, a već je uslijedilo draţesne izmjenjivanje basa i soprana. Dođe joj da od toga zapleše ili učini nešto neozbiljno. S divljenjem je gledala kako prsti njegove lijeve ruke puze niz dijapazon poput snaţnog i prijetećeg pauka. Vidje kako se tetive miču i mreškaju pod koţom, a zatim primijeti kako njegovim licem prelazi prava simfonija izraza: čas je bio smiren, čas bijesan, čas nasmiješen, povremeno strog i poput diktatora, a zatim mazan i njeţan. Sva skamenjena,

ona odjednom shvati da u glazbi postoji nešto što nikad dotad nije otkrila: to nije tek puko izvođenje ugodnoga zvuka; onima koji je razumiju to je emocionalna i intelektualna odiseja. Promatrala je njegovo lice i prestala slijediti glazbu: ţeljela je sudjelovati u putovanju. Nagne se naprijed i sklopi ruke kao u molitvi. Kapetan ponovi prvi dio i iznenada ga završi na napetoj ţici koja umah zanijemi, te se Pelagija osjeti zakinutom. "Eto", reče on brišući rukavom čelo. Bila je uzbuđena, ţeljela je skočiti i izvesti piruetu. Umjesto toga reče: "Jednostavno ne razumijem zbog čega se umjetnici poput vas toliko ponizuju i idu u vojsku." On se namršti: "Nemojte si ništa umišljati o vojnicima. Znate, i vojnici imaju majke, a većina nas postaju ribari i zemljoradnici poput svih ostalih." "Samo sam htjela reći daje to za vas gubitak vremena." "Naravno daje gubitak vremena." Ustane i pogleda na sat: "Car-lo je već trebao biti ovdje. Idem samo spremiti Antoniu." Pogleda je podignute obrve: "Usput, signorina, primijetio sam da u dţepu svoje pregače imate derringer." Pelagija osjeti daje izdaje odvaţnost i počne drhtati. No kapetan nastavi: "Razumijem zbog čega ga ţelite imati. U biti, nisam ga uopće vidio. No zamislite što bi vam se dogodilo da gaje netko drugi vidio. Posebno Nijemac. Budite samo malo diskretniji." Pogleda ga molećivo, a on se nasmiješi, dotakne joj rame, kaţiprstom se kucne po strani nosa i namigne. Nakon njegova odlaska, Pelagiji padne na pamet da su kapetana mogli na stotine puta otrovati da su to ţeljeli. Mogli su iz nalijepa izvući akonitin, nabrati kukuta, ili mu zaustaviti srce digitalisom, a vlasti nikad ne bi saznale od čega je umro. Tutne ruku u dţep svoje pregače i provuče prst kroz okidač uobičajenim pokretom koji je stotinu puta ponovila. Odvagne ga rukom. Lijepo od kapetana što joj je dao na znanje kako poštuje njezinu potrebu za sigurnošću, za umirenjem i za neposluhom koji proizlaze iz posjedovanja oruţja. A glazbenici se ne truju, čak ni onda ako su Talijani -

bilo bi to jednako odvratno kao kad bi se svećenikov grob namazao izmetom. Te večeri doktor je osobno traţio koncert, pa se on i Pelagija nađoše u dvorištu dok je kapetan rastvarao partituru na stolu. Postavio je fenjer na njezin gornji rub, te je tako istodobno osvijetlio i spriječio povjetarac daje odnese. Svečano sjedne i trzalicom počne udarati po zaokruţenome dijelu sa ţicama. Doktor zbunjeno podigne obrve. Ĉinilo se da to udaranje dugo traje. Moţda kapetan pokušava naći ritam. Moţda se radi o jednom od onih minimalističkih komada koji se sastoje od samoga kreštanja i pištanja, bez ikakve melodije, a ovo bi mogao biti uvod. Pogleda Pelagiju, pogledi im se okrznu i ona raširi ruke u znak nerazumijevanja. Kapetan nastavi udarati. Doktor se zabulji u njegovo duboko koncentrirano lice. U neshvatljivim umjetničkim situacijama poput ove doktor bi redovito ustanovio da ga počinju svrbjeti leđa. Pomakne svoj stolac, a zatim izgubi strpljenje: "Oprostite, mladiću, ali što, pobogu, radite? Na temelju onoga što mi je rekla kći, tako nešto nisam očekivao." "K vragu", uzvikne kapetan, potpuno narušene koncentracije. "Upravo sam htio zasvirati." "Pa bilo je i vrijeme. Što ste, pobogu, radili? Što je to? Neka odvratna moderna glupost po imenu 'Dvije limenke, mrkva i mrtva bludnica'?" Corelli se uvrijedi i reče naglašeno oholim i prezirnim glasom: "Sviram jedan od Hummelovih koncerata za mandolinu. Prvih četrdeset pet i pol taktova je za orkestar, allegro moderato e grazioso. Orkestar trebate zamisliti. Sada sve moram iznova započeti." Doktor ga prostrijeli pogledom: "Bogamu, neću još jednom slušati to lupkanje, ne mogu zamisliti orkestar. Sviraj ti samo svoje dijelove." Kapetan ga zauzvrat prostrijeli pogledom, jasno izrazivši svoje uvjerenje da je doktor običan filistar. "Učinim li to," reče, "neću znati kad točno trebam zasvirati, što bi u koncertnoj dvorani bilo ravno katastrofi."

Doktor ustane i mahne rukom, obuhvativši njome maslinu, kozu, kuću i noćno nebo iznad njih: "Dame i gospodo," zaurla on, "ispričavam se što prekidam koncert." Okrene se Corelliju: "Je li ovo koncertna dvorana? Varaju li me moje oči, ili ovdje nema orkestra? Vide li moje oči jedan jedini trombon? Najsitniju i najsporedniju violinu? Gdje je, molim te, dirigent, a gdje kraljevska obitelj prekrivena draguljima?" Kapetan rezignirano uzdahne, Pelagija ga pogleda sa suosjećanjem, a doktor doda: "Još nešto. Dok tako lupkaš i zamišljaš orkestar, na licu ti se izmjenjuje jedan blesav izraz za drugim. Kako da se koncentriramo pred takvom galerijom?" 28 Oslobađanje masa (l) KAD su SE Nijemci povukli iz Sjeverne Afrike, novi centar regionalnih operacija ustanovili su na Peloponezu, što je značilo da su Man-dras i grupica njegovih andartesa bili prisiljeni preko Korintskoga kanala prijeći u Roumeli. Na Peloponezu Mandras nije gotovo ništa učinio. Pridruţio se jednom čovjeku, zatim još dvojici, i nisu imali nikakav plan ni koncepciju. Znali su samo to da ih tjera nešto iz dubine duše, nešto što im nalaţe da svoju zemlju oslobode od tuđina ili u tom nastojanju poginu. Potpaljivali su kamione, a jedan njihov član zadavio je neprijateljskoga vojnika, te poslije sjedio i drhtao od zakasnjeloga straha i gađenja, dok su ga ostali tješili i hvalili. Boravili su na vanjskom rubu šume, u pećini, i ţivjeli od namirnica koje bi im donosio svećenik iz obliţnjega sela - kruha, krumpira i maslina - a odnosio sa sobom njihovu odjeću koju bi oprale lokalne ţene. Jednoga dana odsjekli su nosače s brvna što je činilo dio staze prema lokalnome garnizonu. U znak osvete što su im se noge smočile u potoku, neprijatelj je spalio četiri kuće u selu, a svećenik i učitelj zamoliše pobunjenike da odu prije nego što se dogodi nešto još gore. Pridruţiše im se četiri obitelji, odsada bez doma. U Roumeliju se nalazio mali britanski tim amaterazanesenjaka. Ni jedan nije govorio grčki. Uvjeţbavali su padobranski desant novim tipom padobrana, za čije su

gornje ţice bile vezane zalihe i radio koji bi vojnike bučno lupili po glavi pri doskoku. Ove Britance koordinirale su gerilske skupine čija je namjera bila da dignu u zrak vijadukte sa samo jednim ţeljezničkim trakom, glavnom linijom opskrbe koja je preko Pireja išla sve do Krete, a otud do Torbuka. Pretpostavili su da će autonomne grupe, dakako, s oduševljenjem, prihvatiti komandu britanskih oficira, a Grke je toliko impresionirala njihova vjera u vlastitu pretpostavku da su odmah nasjeli. No, postojala je jedna grupa po imenu ELAS, militarističko krilo organizacije po imenu EAM, koja je opet bila pod kontrolom komiteta iz Atene čiji su članovi pripadali KKE-u. Pametni ljudi odmah su shvatili da skupina takvoga podijetla predstavlja komuniste, a cilj toliko razvodnjenoga oblika kontrole bio je da se običnim građanima prikrije činjenica kako se radi o komunističkoj organizaciji. U početku njihovi regruti dolazili su odasvud, uključujući venizelistič-ke republikance i rojaliste, kao i umjerene socijaliste, liberale i komuniste. Sve njih bilo je lako zavarati da predstavljaju dio borbe za nacionalno oslobođenje, a ne nekog zamršenog tajnog plana usmjerena prije svega na to da ščepa vlast nakon rata, a manje na svladavanje Osovine. Naoruţavali su ih Britanci jer nitko nije povjerovao tvrdnjama britanskih oficira na terenu da će se tako samo akumulirati budući problemi, kao što nitko nije vjerovao da crnomanjasti stranci Britancima uopće mogu stvoriti veće neugodnosti. Brigadni general Myers i njegovi oficiri slegnuli bi ramenima i nastavili sa svojim djelatnostima, a ELAS bi im pomogao ili im se pokoravao samo kad bi mu to odgovaralo. Zadatak Mversa i njegovih oficira bio je neizvediv, no uspjeli su ostvariti sve što su naumili odvaţnošću, strpljenjem i elanom. Ĉak su regrutirali dva palestinska Arapa koji su, tko zna kako, zaboravljeni u sveopćem meteţu 1941. Mandras se mogao priključiti EKKA-u, EDES-u ili EOA-u, no slučajno su prvi njegovi andartesi, na koje je naišao u Roumeliju, pripadali ELAS-u, a njegov prvi zapovjednik u toj bandi bio je ponosni deklarirani komunist. Bio je dovoljno

pronicav da shvati kako je Mandras izgubljena duša, pomalo ogorčen, a da ni sam ne zna zašto, dovoljno mlad da ga impresioniraju i oduševe zvučna imena pripa-sana uzvišenim idejama, dovoljno usamljen i tuţan da pokaţe ţelju za prijateljevanjem. Mandras je mrzio planine. Dakako, i kod kuće je bilo planina, no u beskraj ih je opasavala uzburkana masa otvorenoga mora. Planine Roumelija ne samo što su brisale horizont i stezale ga u zagrljaj poput neke goleme, gadne i preemocionalne tetke, nego su ga podsjećale na rat na granici s Albanijom koji ga je stajao toliko razuma, drugova i zdravlja. Tlačile su ga i kaţnjavale, premda ih je poznavao i prije nego što ih je vidio. Unaprijed je znao kako je kad ti se bedra i trbuh peku na vatri dok ti se leđa i straţnjica smrzavaju, kako je to kad se zimi skineš i gol gaziš preko vode s odjećom iznad glave, kroz bujice od kojih gubiš dah, a tijelo te boli kao od masnice. Unaprijed je znao da za pobjedu nad Talijanima trebaju otprilike upola manje ljudi nego što ima Talijana, kao što je znao staviti metke u mannlic-her i pucati iz njega dok druga ruka krvari i istodobno njome zaustavljati krvarenje iz druge rane. Unaprijed je znao kako je to kad ti se čitav ţivot sastoji od snova o Pelagiji i od pijanoga bratimljenja s voljenim drugovima koji bi po noći mogli poginuti. Mandras se otprve pridruţio ELAS-u jer nije imao izbora. On i njegovi drugovi besposličarili su u malenome skloništu guštare, na le-ţaju od lišća, kad ih iznenada opkoli deset muškaraca. Svi ti muškarci bijahu odjeveni u ostatke uniformi, opasani redenicima, u pojasove su utaknuli noţeve, i toliko su bili zarasli u brade da su svi izgledali isto. Njihov vođa isticao se crvenim fesom koji bi ga slabo kamuflirao da nije bio tako ispran i prljav. Mandras i njegovi prijatelji zurili su u polukrug cijevi lakih automata, a čovjek s fesom reče: "Izađite." Muškarci nevoljko ustadoše i iziđoše, bojeći se za svoj goli ţivot, s rukama na zatiljcima, a jedan ili dva andartesa uđoše u sklonište i iz-baciše iz njega oruţje, koje bučno

lupne o tlo onim čudnim zvukom gustoga metala prigušenoga drvenim kundacima i uljem. "Ĉiji ste vi?" upita fes. "Ničiji", Mandras će zbunjeno. "Jeste li EDES-ovi?" "Ne, sami smo. Nemamo imena." "Nema veze", reče fes. "A sad se vratite u svoja sela." "Nemani ja selo", reče jedan od zatvorenika. "Talijani su ga spalili." "Ili se vraćate u svoja sela i ostavljate nam svoje oruţje, ili se borite protiv nas i mi vas poubijamo, ili nam se pridruţujete pod mojom komandom. Ovo je naš teritorij i nitko nema pravo nasilu se ugurati, napose EDES. Dakle, što ste odlučili?" "Borit ćemo se", objasni Mandras. "Tko ste vi?" "Ja sam Hektor, to nije moje pravo ime, nitko ga ne zna, a ovo..." rukom pokaţe svoje ljude, "ovo je lokalni ogranak ELAS-a." Ljudi mu se dobrohotno nasmiješiše, sasvim suprotno diktatorskomu drţanju fesa, a Mandras pogledom prijeđe s jednog svojeg čovjeka na drugoga. "Ostajemo li?" upita, a oni potvrdno kimnuše. Predugo su bili na bojištu da odustanu, a odgovaralo im je što su pronašli vođu koji bi mogao znati što činiti. Demoralizirala ih je odiseja s mjesta na mjesto, daleko od doma, i improviziranje otpora koji nikako da se pretvori u nešto konkretno. "Dobro", reče Hektor. "Pođite s nama, pa da vidimo od čega ste sazdani." I dalje nenaoruţanu, malu kolonu odvedoše u seoce udaljeno tri kilometra, koje kao da se sastojalo samo od omršavjelih pasa, nekoliko uleknutih kuća od kamena, na kojima više nije bilo ţbuke, a stajale su na istome mjestu zbog sile teţe i iz navike, te od puteljka koji se nakratko optimistično protegao u prašnjavu ulicu. Pred jednom kućom straţario je andarte i Hektor mu domahne: "Izvedi ga." Partizan uđe te, udarajući nogama i rukama, istjera na sunce iscrpljenoga starca, koji stade drhteći i ţmirkajući, gol

do pojasa. Hektor Mandrasu uruči komad kvrgava konopa, uperi prst u starca i reče: "Išibaj ga." Mandras u nevjerici pogleda Hektora, koji mu uzvrati divlji pogled. "Ako ţeliš biti na našoj strani, moraš naučiti kako se dijeli pravda. Ovaj čovjek..." uperi prstom, "proglašenje krivim. A sada ga išibaj." Bijaše odvratno, ali ne i nemoguće išibati kolaboracionista. Ĉovjeka jednom lagano udari konopom, iz poštovanja prema njegovim godinama, no Hektor nestrpljivo poviče: "Jače, jače. Jesi li muško?" Još jednom udari čovjeka, ovaj put nešto jače. "Još jednom", naredi Hektor. Sa svakim udarcem postajalo je sve lakše. U stvari, pretvorilo se u pravo veselje. Kao da je u njemu nabujao sav bijes od najranijega djetinjstva nadalje, pročišćavao ga i obnavljao. Starac, koji bi ranije pri svakom udarcu vrisnuo i bacio se u stranu, vrtio se i sklupčavao, konačno se baci na pod bolno cvileći, a Mandras odjednom shvati da bi mogao postati bog. Mlada ţena od kojih devetnaest godina otrgne se iz ruku jednog andartesa i baci se Hektoru pred noge. Dahtala je od straha i očaja. "Moj otac, moj otac!" uzvikne. "Smilujte mu se, imajte milosti, on je star čovjek, o, jadni moj oče!" Jedan svoj taban Hektor stavi pod njezino rame i odgurne je. "Začepi, drugarice, prestani cviljeti, jer ne odgovaram za posljedice. Nek' je netko skloni." Molila je i kumila dok su je odvlačili, a Hektor uzme uţe iz Man-drasove ruke. "Ovako se to radi", reče, kao da tumači apstraktne znanstvene pojmove. "Započneš od vrha..." načini dug i širok rez preko čovjekovih ramena,"... a onda to isto načiniš dolje..." te ureze još jedan krvav trag preko kriţa, "a zatim ispunjavaš dio između paralelnih linija sve dok koţe više nema. To sam mislio kad sam naredio da ga išibaš." Mandras i ne primijeti da se čovjek prestao micati, daje prestao vrištati i cviljeti. Odlučno stegnutih usana ispuni prazninu između linija, ponavljajući one ispod kojih se moţda ipak nazirala ruţičasta koţa. Rameni mišići boljeli su ga i zapomagali, te napokon zastane da rukavom obriše čelo. Na kašasta leđa smjesti se muha, i on je zgnječi jednim

udarcem. Pristupi mu Hektor, uzme uţe iz njegove ruke i stavi u nju pištolj: "A sada ga ubij." Uperi kaţiprst u svoju sljepoočnicu i upotrijebi svoj palac da predoči zamišljeni kokot. Mandras klekne i prisloni cijev uz starčevu glavu. Neko je vrijeme oklijevao, jer se negdje duboko zgranuo nad samim sobom. Nije to mogao učiniti. Ne bi li stvorio dojam da nešto radi, povuče kokot unatrag i zadrţi pritisak. Nije to mogao učiniti. Ĉvrsto sklopi oči. Nije se smio osramotiti. Pred ostalim muškarcima trebao se pokazati muškarcem, bilo je to pitanje časti. Uostalom, Hektor je bio krvnik, a on tek pomoćnik. Ĉovjek je bio osuđen na smrt, ionako mu je bilo suđeno da umre. Pomalo je nalikovao doktoru lannisu, sijede kose i izbočenoga zatiljka. Doktoru lannisu, koji ga nije smatrao vrijednim miraza. Komu je do još jednog beskorisnog starca? Mandras čvrsto stisne mišiće lica i povuče obarač. Poslije nije pogledao krvavu kašu kostiju i mozga, već s nevjeri-com otvor puščane cijevi koji se dimio. Hektor uzme pušku od njega i vrati mu njegov karabin. Pogladi Mandrasa po leđima i reče: "Bit ćeš dobar." Mandras se pokuša dići na noge, no bio je preumoran, pa Hektor savije lakat pod njegovo pazuho da ga podigne. "Revolucionarna pravda," reče on i doda, "povijesna nuţda." Dok su napuštali selo po zemlji i nazupčanom kamenju koje se opet suzilo u stazu, Mandras ustanovi da nikomu nije u stanju pogledati u oči, pa je tupo zurio u blato. "Što je učinio?" upita konačno. "Bio je podli stari lopov." "Što je ukrao?" "Nije to baš bila krađa", reče Hektor uklonivši fes i češući se po glavi, "no Britanci bacaju namirnice za nas i za EDES. Izričito smo naredili ovdašnjim ljudima da nas obavijeste o svakoj isporuci, tako da mi stignemo prvi, što je samo po sebi razumljivo u danim okolnostima. Taj čovjek o isporuci je otišao obavijestiti EDES. Nakon što je to učinio, otvorio je jedan kanistar i uzeo bocu viskija. Našli smo ga kako leţi pod svilom padobrana, mrtav pijan. Bila je to krađa i neposluh." Vrati fes na mjesto: "S tim ljudima treba biti

nepopustljiv, inače rade što ih volja. Svijest im je potpuno kriva i to iz njih naprosto trebamo iskorijeniti, u njihovu interesu. Nećeš vjerovati, ali pola tih seljaka su rojalisti. Zamisli, molim te! Identificirati se s ugnjetavačima!" Mandrasu nikada nije palo na pamet da bude nešto drugo doli ro-jalist, no on kininu u znak odobravanja, a zatim upita: "Je li to bila pošiljka za EDES?" "Da." Iza njih u selu tišinom se protegne jauk koji je parao dušu. Začuo se i nestao poput sirene, odjekujući sa stijene iznad njih kroz dolinu, sve do stijena sa suprotne strane, vraćajući se i miješajući s kasnijim varijacijama vlastitoga zvuka. Mandras iz glave izbriše vrlo preciznu sliku onoga što se vjerojatno događa - jaukanje i jecanje djevojke, tamnokose i mlade poput Pelagije, koja se ritmički ljulja i jeca nad osakaćenim i prerano umrlim tijelom vlastitoga oca - te se usredotoči na naricanje. Kad ne misliš o tome što predstavlja, na neki način zvuči prekrasno. 29 Bonton JEDNOG VEDROG JUTRA početkom okupacije, kapetan Antonio Co-relli probudi se, kao i obično, mučen osjećajem griţnje savjesti. Bijaše to osjećaj koji bi ga obuzeo svakoga jutra i ostavio okus uţeţena maslaca, uzrokovan činjenicom da spava u tuđem krevetu. Osjećao je kako mu samopoštovanje svakim danom sve više kopni, jer gaje mučila pomisao daje zauzeo Pelagijino mjesto, da ona spava umotana u pokrivače, na hladnome kamenom kuhinjskom podu. Doduše, Psip-sina bi joj se zavukla za hladnijih noći, a i on joj je donio dvije vojne vreće za spavanje da ih stavi jednu na drugu i tako napravi madrac, no, unatoč tomu, osjećao se nedostojnim i pitao se hoće li ona čitav ţivot svoj krevet smatrati kontaminiranim. Također gaje tištilo što je svakoga jutra trebala vrlo rano ustajati da se pristojno odjene i makne svoj krevet prije nego što on dođe u kuhinju. Našao bi je kako zijeva dok prstom slijedi zahtjevan engleski medicinske enciklopedije, ili pak osvetoljubivo kukica pokrivač koji nikako da počne rasti. Svakoga dana podigao bi kapu i rekao: "Buongiorno, kyria Pelagija", i svakoga bi mu

se jutra učinilo apsurdnim da zna grčku riječ za "gospođice", ali ne i za "dobro jutro". Najviše bi ga razveselio njezin smiješak, te stoga odluči naučiti kako se na grčkom veli "dobro jutro", ne bi li joj to usput dobacio na putu do mjesta gdje bi ga Carlo čekao u dţipu. Doktora lannisa zamoli za pomoć. Ovaj drugi bio je mrzovoljan naprosto zato što mu je došlo da toga jutra bude baš takve volje. Zbog poznanstva s debelim intendantom svoju je praksu vodio još lakše negoli u miru, a kako je ovaj nesumnjivo bio hipohondar, viđao gaje dovoljno često da osigura stalni dotok potrebnih zaliha. Začudo, kad je konačno imao dovoljno toga da moţe bez problema obavljati svoj posao, otočani prestadoše pobolijevati. Kolektivno odgađanje bolesti u teškim vremenima fenomen je o kojem je čuo, no nikada prije nije vidio, i svaki put kad bi ga obavijestili o nekom uspjehu saveznika pomislio bi kako će nakon oslobođenja doći do nezaustavljive poplave boleština. Počeo je zamjerati Talijanima što umanjuju njegov značaj, pa ga upravo to moţda potakne da Corelliju kaţe kako se na grčkom "dobro jutro" kaţe "ai gamisou". "Ai gamisou", ponovi Corelli tri-četiri puta, a zatim će: "Sad to mogu reći Pelagiji." Doktor se prenerazi i počne ubrzano misliti. "A ne, kvriji Pelagiji to ne moţete reći. Ţeni koja ţivi u istoj kući kaţe se 'kalimera'. To je jedno od onih čudnih jezičnih pravila." "Kalimera", ponovi kapetan. "A ako vas netko pozdravi", nastavi doktor, "trebate odzdraviti s 'putanasvie'." "Putanas yie", vjeţbao je kapetan. Izlazeći iz kuće, ponosno reče: "Kalimera, Kyria Pelagija." "Kalimera", reče Pelagija parajući svoj jalovi ručni rad. Corelli pričeka hoće li se ona iznenaditi ili nasmiješiti, no odgovora nije bilo. Ode razočaran, a Pelagija se nasmiješi nakon što je otišao. Vani Corelli ustanovi da Carla još uvijek nema, te svoje nove pozdrave počne uvjeţbavati na seljanima. "Ai gamisou",

razdragano će Kokoliosu, koji ga bijesno pogleda, namrgodi se i pljune u blato. "Ai gamisou", reče Velizariju, koji se umah okrenu prema njemu i uputi bujicu pogrda koje kapetan, nasreću, nije poznavao. Corelli je upravo uspio izbjeći da ga ovaj golemi i gnjevni čovjek zvekne po-nudivši mu cigaretu. "Moţda naprosto ne bih smio razgovarati s Grcima", pomisli on. "Ai gamisou", reče on Stamatisu, koji se u zadnje vrijeme sa svojim bračnim problemima pokušavao boriti praveći se daje ponovno gluh. "Putanas yie", progunđa starac u prolazu. Te večeri u Argostoliju kapetan ponosno isproba svoj novi pozdrav na Pasqualeu Lacerbi, nespretnomu talijanskome fotografu kojega su prisilili da radi kao prevoditelj. Nakon stanovitih nesporazuma, na svoj uţas ustanovi da ga je doktor prevario. Nađe se kako sjedi u kavani kraj vijećnice, prije bijednoga negoli bijesnoga raspoloţenja. Zbog čega je to doktor učinio? Vjerovao je da su ustanovili neki oblik međusobnog poštovanja, no, unatoč tome, doktor mu je rekao kako se kaţe "jebi se" i "kurvin sine", a on je cijeli dan od sebe pravio budalu podiţući kapu u znak pozdrava, smiješeći se i ponavljajući te grozne riječi. Za ime Boţje, to je čak rekao svećeniku, dobrohotnomu psu i djevojčici zaprljanoga, no dirljivo nevinoga lica. 30 Dobri nacist (I) JEDNA OD MNOGIH neobičnih osobina britanske uprave bila je da točno vidi što kod kuće ne valja, no nikad to ne ispravi. Umjesto toga, ove lekcije primjenjivala bi na svojim inozemnim posjedima. U svojem "Traktatu o građanskoj vladi" iz 1781. filozof Josiah Tucker tako primjećuje kako je London suviše zastupljen u Parlamentu, te nepravično uţiva koristi koje bi svima trebale biti na raspolaganju. Štoviše, on piše: "JOŠ JEDNOM: Svi preveliki gradovi na neki su drugi način neodoljivi, te ih stoga ne smiemo poticati novim privilegijama, kako ne bi postali još opasnijima. Jer oni su vazda bili središta strančarenja i buna, rasadnici anarhije i kaosa. Hrabar i očajan vod u svakoj velikoj metropoli, na čelu

mnogoljudne svietine, ugroţava društveni mir, čak i u najdespotskijim vladavinama... Dakle, ima li čoviek ikakav osjećaj pravičnosti i morala, ili barem tračak preostale dobrote i humanosti, neće namamiti ljude u mnogoljudne gradove. Ta mjesta već su postala prokletstvom čovječanstva u svakom pogledu, u zdravlju, kobi, moralu, vjeri itd. itd. itd. Kad je o Londonu rieč, očigledno je da bi bez novijeh stanovnika, muškaraca i ţena pridošlih sa sela da nadomieste neprestana pustošenja izazvana porocima, pijanstvom, bordelima i vješalima, čitav ljudski rod u tome gradu ubrzo nestao. Jer broj mrtvih godišnje nad-mašuje broj rođenih za 7000." Filozofima koji imaju jednu jedinu ideju, i barbarskim je neologizmima ponavljaju u trideset tomova za redom, zajamčena je sveučilišna karijera, no nesretnoga Josiaha Tuckera, u njegovo vrijeme toliko utjecajnoga, više nema na modernim odsjecima filozofije jer nije bio dovoljno nerazumljiv, nije predlagao sulude ideje, a svoje je zamisli temeljio na konkretnim primjerima. Umjesto da budu pametni i prijestolnicu premjeste u York, Britanci su dopustili da London preraste u najogavniju ljudsku kloaku u povijesti zemaljskoj. No, na Kefaloniji britanske su vlasti primijetile da Argostoli postaje prevelik, poslušale Tuckerov savjet i počele izgradnju prekrasnoga Lixourija. U Lbcouriju se nalazila prostrana agora omeđena drvećem, kao i prekrasna sudnica ispod koje je bila trţnica, čime se zgodno stopila zajednička korist trgovine, pravde i druţevnoga zaklona od udara sunca i kiše. Do dana današnjega Lbtouri i Argostoli međusobno se smatraju neobičnima i ekscentričnima, te se ustrajno natječu u plesu, glazbi, trgovini i građanskomu ponosu, no 1941. nove parazitske strane snage nametnule su im novo i zlokobno rivalstvo. Talijani su svoj garnizon imali u Argostoliju, a Nijemci u Lkouriju. Njemački odred bio je malen i skroman, i sigurno je tamo bio smješten samo zato što su nacisti savršeno dobro znali da se Talijanima ne moţe vjerovati, te su ih ţeljeli drţati na oku.

Istina, Hitler je Mussolinija jednom opisao kao "velikoga čovjeka onkraj Alpa", no u međuvremenu su također shvatili kako su Duce i njegovi slijepi pristaše jedini pravi fašisti koji su preostali u Italiji. Znao je da su njihovi generali staromodni i bez duha, sam se osvjedočio da su im vojnici nedisciplinirani, neposlušni i misle svojom glavom, a u Sjevernoj Africi poveo je računa da tijekom vaţnih pothvata uvijek budu daleko od bojišnice. Poput Boga koji je na nebu postavio dugu ne bi li Zidove podsjetio tko je gospodar, Hitler je u Lkouri poslao tri tisuće grenadira iz 996. puka, pod komandom pukovnika Bargea. Nitko ih nije volio, premda su odnosi između Nijemaca i Talijana naoko bili prijateljski i kolegijalni. Nijemci su Talijane smatrali rasno inferiornim negroidima, a Talijane je zbunjivao nacistički kult smrti. Pojasovi i odore sablasno uljepšani lubanjama i kostima djelovali su im patološki, baš kao i njihova ţeljezna disciplina, iracionalna i iritantna uniformnost njihovih gledišta i razgovora, te neshvatljiva ljubav prema hegemoniji. Talijani, koji su bili navikli da jedan drugoga zagrle oko ramena, tu sklonost nisu osjećali u društvu nekog Nijemca, kao da nakon toga slijedi elektrošok, kao da će im se ruka pretvoriti u led ili u prah. Navečer bi iz blagovaonica dopirali "Lili Marlene", veselo brbljanje, salve smijeha, bučne veselice, no to je bio privatni svijet. Tijekom dana, Nijemci su bili ozbiljni, nisu shvaćali ironiju, pristojno bi se vrijeđali, te bili hladno i brutalno efikasni u odnosu na lokalno stanovništvo. Kapetan Corelli sprijateljio se s jednim od njih, s dječakom koji je natucao talijanski, te otkrio da ovaj postaje uistinu human kad skine uniformu, stavi kupaće gaće i počne se brčkati u moru. Giinter Weber iz petnih ţila ţelio je biti plavokos, pa je zato često boravio na suncem okupanim plaţama, kad ne bi bio na duţnosti, nadajući se da će mu sunce izbijeliti kosu. No ništa nije mogao učiniti da svoje smeđe oči transformira u apsolutno arijevski plave. Na plaţi uvale Lepada upoznao se s čovjekom koji će postati njegovim prijateljem i kojega će mu biti suđeno izdati ludinim poljupcem u obliku kiše

metaka što će tijela voljenih mu drugova prekriti grimiznim krvavim rupama. Zaljev Lepada nalazi se u blizini Lbcourija, podno manastira gdje je Anthimos Kourouklis razgovarao s Bogom, iznad kojega se diţe razrušeni korintski grad na planini po imenu Pale. U klasičnome razdoblju tu je cvao bezazleni kult Perzefone. Plaţa elegantno zavija, a na njezinome istaknutome dijelu nalazi se izgrebena stijena koja izgleda kao oštećena galija nagnuta na bok. Priroda je tu stijenu stvorila baš da se na njoj sjedi na suncu, ili da se s njezina ruba u neomeđenome moru promatra kako jata ribica naglo skreću od travke do travke. Na krmi tog okamenjenog broda sjedio je Giinter Weber kao u dvorcu, kad začu kako talijanski kamion stiţe onkraj obruba od uk-rućene trave i istovaruje svoj veseli teret pjevača i kurvi. Te bi se kurve moglo opisati kao svjeţe akvizicije iz sjeverne Afrike, kad riječ "svjeţe" ne bi bila toliko netočna. Nakon što su ih in-sekti izrešetali ubodima i zbrisala nesnosno suha vrelina sive pustinje, ova skupina otrcanih, no ljubaznih mačkica tek je stigla u svoj novi otočni raj, te još uvijek nije vjerovala svojoj sreći. U svojim ha-Ijinicama, lica premazanih puderom i crvenilom, usana oblikovanih u karikaturu Kupidove strijele, uţivale su u tomu kako bi stari seljaci zinuli kad bi one iznenada prošle kraj njih sa suncobranima. Uţivale su u svjeţem okusu vode, svilenkastome dodiru mora u kojem bi plivale besramno gole, čudotvornome načinu na koji je sunce uklanjalo mrlje na koţi, te u druţeljubivoj letargiji besposlenih trenutaka u vojnom bordelu, kad bi se izleţavale maţući nokte i općenito ili pojedinačno ogovarale muškarce. Najviše bi uţivale kad bi dobile neku bolest koja bi vojne doktore natjerala da im odrede razdoblje oporavka koje je znalo trajati i po nekoliko tjedana. Bio je to odmor od ranog ustajanja i prevoţenja poput stoke od jedne baze do druge, ne bi li ih kod kuće dočekale sljedeće runde zabadajuće aktivnosti i nepromjenjivoga repertoara stenjanja. Njihova egzistencija sastojala se od trenja (nije nikakvo čudo da im je koţa bila glatka) i beskonačnih stropova.

Poput mladoga njemačkog grenadira, sve kurve ţeljele su biti plavuše, no do cilja koji je on nastojao postići pomoću sunca one su došle pomoću jakih peroksida. Nekoliko centimetara crnoga izrasta na razdjeljku krhke, ogrubjele kose davalo im je razočaran i razočaravajući izraz, kao da im, poput talentiranoga no nemotiviranoga umjetnika, nedostaje onaj konačni impuls koji bi mogao otjelotvoriti iluziju stvarnosti umjetnine. Ljepota ovih istrošenih, no heliotropskih cvjetova bila je samo-nastajuća i samoobnavljajuća. Paučinast sjaj njihove mladosti i dra-ţesti svjetlucao je na njima poput nekoga varavoga glamoura ili nesigurne čarolije, a zapravo je proizlazio iz njihova vlastitoga, svjesnoga napora, kao rezultat upornosti prije negoli nade. To bijaše njihova taština, nešto u što su silom ţeljele povjerovati. Od pokornoga obavljanja zanata tijela su im bila vitka i gipka, no u kutovima očiju vidjeli su se neizbrisivi znaci, a na mjestima gdje su se grudi gotovo nezamjet-no ovjesile pojavili se nabori. Zubi su im bili bijeli i čisti, a osmijesi automatski čak i kad su bili iskreni. Brijale su noge i pazuha, mirisale na staklenik krcat zumbulima, a stidne su dlake podrezivale i oblikovale tako poboţno, da bi se vojnici, koji su voljeli zariti u pošten, obilan, konkretan muf, poslije osjećali potišteno i prevareno, kao da do penetracije nije ni došlo. Ţene su bile izribane i izglancane, a Corelli i njegovo operno društvo katkad bi ih kamionom odvezli na plaţu da ih razvesele. Ţene, dobri poznavatelji različitih oblika muške idiosinkrazije, pridruţile bi im se jer ih je ţivot stalno preplavljivao, tjerajući ih lijevo-desno poput travki na točki do koje dopire plima, a muškarci su bili poput riba koje pasu i proţdiru ih. Giinther Weber promatrao je sa svoje stijene kako društvo talijanskih vojnika otvara boce vina, te počinje mahati rukama i pjevati. Promatrao je kako se gole nimfe odvajaju i trče u more, vrišteći i neprecizno se prskajući, te se nadmoćno nasmiješi zaključivši da su svi Talijani ludi. Svi u blagovaonici, cijeli ponovno ujedinjeni nje-

mački narod slagao se da su Talijani poput djece koju će na kraju tuluma poslati kući s balonom i lizalicom u ljepljivim prstima. Dobit će Albaniju ili štogod drugo do čega Fiihreru nije stalo. Weberu bijaše dvadeset jedna godina i nikada prije nije vidio golu ţenu. Nije bio jedan od onih ekstremnih silovatelja koje je tjerao slijep nagon, poput Hrvata ili njemačkih Ĉeha koji su im se pridruţili. U svakom slučaju, vojnička silovanja nisu zahtijevala uklanjanje ţenske odjeće - bila su površna i brutalna, te završavala ubojstvom. We-ber je još bio nevin, njegov otac bio je luteranski pastor, a odrastao je u austrijskim planinama. Bio je u stanju mrziti Zidove i Cigane samo zato što nikada nijednoga nije sreo. Došeće do skupine Talijana, potaknut strahovitom čeţnjom prerušenom u nezainteresiranost, ne bi li vidio golu ţenu. Corelli pogleda otvoreno mlado lice i ono mu se svidje. Bilo je naivno i dobrohotno. "Heil Hitler", reče Weber i ispruţi ruku. "Heil Puccini", reče Corelli i pruţi svoju. "Ja sam poručnik Giinter Weber, s grenadirima u Lixouriju. Ugledao sam vas i palo mije na pamet da dođem i predstavim se." "A," reče Carlo namigujući, "htjeli ste pogledati ţene." "Nije točno", slaţe Weber ukočeno. "Dakako, takve sam stvari već vidio." "Ja sam Antonio Corelli," reče kapetan, "i, dakako, takvih stvari muškarcu nikada dosta." "Točno", slaţe Carlo, u kome je prisutnost ţena izazivala duboku duševnu nelagodu i zbunjenost. Još uvijek je mislio na Francesca, i počeo se vezivati za kapetana, siguran da će se s kapetanom raditi o naklonosti koja će postati sama sebi nagradom. S Francescom u to nikada nije u potpunosti bio siguran, premda je Francesco bio oţenjen i pokazivao ţestoku averziju prema homoseksualcima. Carlu je bilo drago što Corelli nije aficionado bordela, te ga, za razliku od drugih, ne tjera da ga posjećuje. Carlo je znao da se Corelli zaljubio u Pelagiju prije nego što je Corelli toga sam postao svjestan, što je, uz njegovu ljubav prema glazbi, oboţavanje

djece i mandoline, za jednog muškarca bilo ravno krajnjem promiskuitetu. "Nije valjda da ste potomak velikoga kompozitora?" upita Corelli, a Nijemac odgovori: "Rekao sam 'Weber', a ne Wagner." Kapetan se nasmije. "Wagner nije velik kompozitor. Prenapuhan, prenadut, prepompozan i bahat. Ne, mislio sam na Carla Mariu von Webera, koji je napisao 'Der Freischiitz', dva koncerta za klarinet i Simfoniju u D-duru." Weber slegne ramenima: "Gospodine, ţalim ali nikada za njega nisam čuo." "A vi mene trebate pitati jesam li potomak velikoga kompozitora", reče Corelli, unaprijed se smiješeći. Weber ponovno slegne ramenima, a kapetan doda: "Arcangelo Corelli? 'Concerti grossi'? Zar ne volite glazbu?" "Volim, ali..." Poručnik zastane, no nije se mogao sjetiti ničega što voli. "Zaboravili ste mi reći svoj čin." "Ja sam dvostruka cijela nota, Carlo je cijela nota, ovaj je četvr-tinka, onaj osminka, a onaj dečko u moru šesnaestinka, dok je mali Piero polušesnaestinka. U opernome klubu imamo svoj sustav rangiranja, ali inače sam kapetan. Trideset treća topnička regimenta. Molim vas, pridruţite nam se, vina imamo u izobilju, no djevojke nisu na duţnosti, a siguran sam da vi imate svoju djevojku. Usput, odlično govorite talijanski." Giinter Weber smjesti se na pijesku, na oprezu od svih tih tamnih ţovijalnih stranaca, te odgovori: "Ja sam iz Tirola. Mnogi tamo znaju talijanski." "Znaci, niste Nijemac?" "Dakako da sam Nijemac." Corelli je djelovao zbunjeno: "Mislio sam daje Tirol u Austriji." Weber osjeti kako ga napušta strpljenje. Dostaje bilo slušati kako kleveće Wagnera, jednog od najvećih protofašista. "Naš Fiihrer je Austrijanac, no nitko ne tvrdi da on nije Nijemac. Ja sam Nijemac." Nasta neugodna tišina, a Corelli je prekinu dodavši mu bocu crnoga vina: "Pijte", reče on, "i veselite se."

Giinter Weber je pio i veselio se. Vino, blistava vrelina sunca i blag melem povjetarca, miris aloe vere, vesele arije, upravo nevjerojatna golotinja djevojaka, Morseovi znakovi neokaljanoga svjetla što klize po vodi u stalnome pokretu, zajedno su se udruţili i razgalili mu suhu krutost srca. Dopusti Adriani da ispali metak iz njegova lugera, zaspi, sa stijene ga baciše u more, uţivao je u divljenju golih djevojaka kojima se svidjela njegova preplanula put i plava kosa, a te su ga večeri doveli u bazu u naherenoj uniformi punoj pijeska, kao punopravnoga člana opernoga kluba, nakon što je pijan pristao da ga strijeljaju bez su- | đenja i bez prava ţalbe izrazi li ikada divljenje prema Wagneru. Jedini među svima nije mogao otpjevati ni notu, te mu je dodijeljen čin polušesnaestinke-cezure. 31 Problemi s očima S KAPETANOM JE Pelagija postupala što je gore mogla. Kad bi mu posluţivala hranu lupila bi tanjurom ispred njega, te bi njegov sadrţaj štrcao na sve strane i prelijevao se, a ako bi se kojim slučajem pro-lio po njegovoj uniformi, otišla bi po mokru krpu, zaboravila je iscijediti, te u širokome krugu razmazala juhu ili varivo po njegovu kaputu, pritom se neprestano cinično ispričavajući zbog uţasnoga svinjca. "Molim vas, kyria Pelagia, nemojte, nije potrebno", uzalud bi se branio, te je na kraju primijetila kako se navikao da ne pribliţi svoj stolac sve dok hranu već ne bi prolila po stolu. To što nije protestirao ni pokazivao nikakvu sklonost prijetnjama koje se mogu očekivati od okupatorskoga oficira samo ju je uspijevalo razljutiti. Bilo bi joj drago da viče, da joj naredi da prestane s bezobrazlucima, jer joj je gnjev bio toliko dubok i gorak te se činilo kako se moţe riješiti jedino sukobom. Ţeljela mu je dati oduška, la-matati rukama poput protestantskoga propovjednika. No činilo se daje čvrsto odlučio razočarati je. I dalje je bio krotak i uljudan, te bi se našla kako na skrovitome mjestu uvjeţbava stiskanje očiju i opasno skupljanje usana kojima će na kraju popratiti hipotetičnu oluju protuoptuţbi i prezira, kojima gaje svakoga dana ţeljela obasuti. Nakon dva mjeseca nespavanja od

bijesa, sklupčana u svojim pokrivačima na kuhinjskome podu, uvjeţbala je nekoliko verzija improm-ptna i zajedljivoga govora kojim gaje namjeravala zateći. No kad će se pojaviti prilika da ga odrţi? Kako eksplodirati pravičnim ogorčenjem kad je njegova meta i dalje oprezna i smjerna? Kapetan joj nije djelovao poput tipičnoga Talijana. Doduše, katkad bi se kući vratio lagano pripit, a tu i tamo patio od napadaja nepopravljivo dobre volje; katkad bi naglo ušao i pao na koljena poklo-nivši joj cvijet koji bi ona prihvatila, a zatim otvoreno i vidljivo dala kozi da ga pojede; katkad bije odjednom desnom rukom ščepao oko pojasa, a lijevom uhvatio njezinu desnu ruku, te je nekoliko puta vrtoglavo zavrtio kao da pleše valcer, no to bi se dogodilo jedino kad bi njegova baterija dobila nogometnu utakmicu. Dakle, bio je impulzivan poput tipičnoga Talijana, i činilo se da u ţivotu nema nikakvih briga, no, s druge strane, djelovao je kao vrlo obzirno biće koje to majstorski prikriva. Ĉesto bi ga vidjela kako stoji uza zid dvorišta s rukama iza leda poput Nijemca, raširenih nogu, zadubljen u planine ili nešto drugo što je očima naprosto predstavljalo mirnu zanimaci-ju. Ĉinilo joj se da u njemu ima tuge koja podsjeća na nostalgiju, no zapravo nije to. Koja šteta, pomisli ona, da nije poput ostalih Talijana koji zviţde kad kraj njih prolazim ili me pokušavaju uštinuti za straţnjicu. Mogla bih ga opsovati i udariti ga, reći mu "Testa d'asi-no" i "Possate muri massa", i osjećala bih se znatno bolje. Jednoga dana ostavio je svoj pištolj na stolu. Ona pomisli kako bi ga bilo jednostavno ukrasti i moţda optuţiti nekog oportunističkog lopova. Sinu joj da bi ga zapravo mogla pogoditi kad uđe u kuću, a zatim pobjeći i naoruţana se pridruţiti andartesima. No problem je bio što on više nije bio samo Talijan, on je bio kapetan Antonio Co-relli koji svira mandolinu, vrlo šarmantan i uljudan. U svakom slučaju, dosad gaje već mogla ubiti derringerom, mogla mu je glavu razbiti tavom, no nije došla u kušnju. U stvari, od same pomisli osjećala je mučninu, a, u svakom slučaju, bilo bi to besmisleno i kontrapro-duktivno. Izazvalo bi jezive odmazde i teško da bi se tako mogao dobiti rat. Odluči pištolj uroniti u

vodu na nekoliko minuta da cijev iznutra zahrđa i mehanizam otkaţe. Kapetan uđe i uhvati je na djelu baš dok gaje vadila. Stajala je s kaţiprstom provučenim kroz zaklon okidača, pokrećući gore-dolje njegov iznenađujuće teţak balast da istrese kapljice. Začu glas iza sebe i to je toliko iznenadi da ga ponovno ispusti u posudu. "Što to radite?" "Oh Boţe," uzviknu ona, "preplašili ste me." S izrazom znanstveničke objektivnosti, kapetan pogleda u svoj pištolj umočen u vodu, podigne obrve i reče: "Vidim da se bavite malim nestašlucima." Takvo što nije očekivala, no njezino se srce unatoč tomu bolno ubrza od straha i nemira, a od osjećaja strave na trenutak zanijemi. "Prala sam ga", konačno će ona slabašnim glasom. "Bio je strašno nauljen i mastan." "Pojma nisam imao da ste tako dirljivo neuka", lakonski će kapetan. Pelagija se zacrveni od uistinu neobičnoga osjećaja, osjećaja izazvanoga njegovim sarkazmom i njegovom ironičnom objedom da je ona slatka i luckasta djevojka koja čini gluposti jer je preslatka i preluckasta za štogod drugo. Pretvarao se da se prema njoj ponaša kao prema djetetu, što moţe ići na ţivce baš kao i stvarno patronizi-ranje. Također je još uvijek bila uplašena, još se bojala što će on učiniti, i još se pomalo ljutila što ga ne uspijeva isprovocirati. "Niste dovoljno podmukli da dobro laţete", reče on. "Što vi očekujete?" upita ona, no odmah se upita što je time htjela reći. No činilo se daje kapetan razumije: "Mora da nas svi vi jedva trpite." "Nemate nikakvo pravo..." započne ona, koristeći se prvim riječima svojega dobro uvjeţbanoga govora, no umah zaboravi ostatak. On izvuče pištolj iz posude, uzdahne i reče: "Pretpostavljam da ste mi učinili uslugu. Davno sam ga trebao rastaviti da ga očistim i podmaţem. No stalno to zaboravljam ili odgađam." "Zar se ne ljutite? Zašto se ne ljutite?"

Zbunjeno je pogleda: "Kakve bijes ima veze s kadencama? Zar stvarno mislite da na pameti nemam vaţne stvari? Koncentrirajmo se na vaţne stvari i ostavimo jedno drugo na miru. Ja ću vas ostaviti na miru, a vi biste mogli mene." Ta zamisao Pelagiji se učini čudnovatom i neprihvatljivom. Nije ga ţeljela pustiti na miru, ţeljela se na njega izderati i udariti ga. Odjednom popusti pred tim osjećajem, cinično svjesna da je to nimalo neće ugroziti, te ga svom snagom pljusne po lijevom obrazu. Pokuša na vrijeme uzmaknuti, no prekasno. Pomalo ošamućen i smeten, uspravi se i rukom dotakne lice, kao da tješi sebe samoga. Pruţi joj pištolj. "Stavite ga natrag u vodu," reče on, "to bi moţda bilo manje bolno." Pelagiju razbjesni njegov novi trik, savršeno smišljen za trenutačno poništenje njezina bijesa. Zahvati je očaj koji ljudsko biće nije u stanju podnijeti, te oči podigne prema nebu, stegne pesnice i zube i izmaršira van. U dvorištu svom snagom šutne posudu od lijevana ţeljeza, od čega teško ozlijedi palac. Skakutala je unaokolo sve dok bol nije splasnula, a zatim prokletu posudu baci preko zida. Neko je vrijeme šepala unaokolo, strahovito bijesna i ogorčena, te ubrala nedozrelu zelenu maslinu sa stabla. Imala je zadovoljavajući i umirujući okus, te ih otkine još nekoliko. Kad ih je imala dovoljno da napuni šaku, vrati se u kuhinju i baci ih na kapetana, koji se okrene prema njoj. Uzalud se sagnuo dok su tvrdi plodovi bezopasno odskakivali od njega, te zbunjeno odmahnuo glavom kad je Pelagija ponovno nestala. Što su te Grkinje vatrene! Upita se zbog čega nitko za mjesto radnje svoje opere nije odabrao modernu Grčku. Kad malo promisli, moţda i jest. Moţda bi on jednu takvu mogao napisati. U glavi mu se pojavi melodija i on je počne pjevušiti, no neprestano se pretvarala u marseljezu. Lupi se po glavi ne bi li izbacio uljeza, a melodija se perverzno transformira u "Radetzkv marš". "Carogna", poviče on krajnje iznerviran. Pelagija ga je vani čula, prepala se zakasnjele reakcije i poţurila niz brdo da se sakrije u Drosoulinoj kući, barem dok se on ne smiri.

Prolazili su mjeseci i Pelagija primijeti da joj bijes jenjava, što je zbuni i uzruja. Naime, kapetan je postao dio kućnog inventara, baš kao koza ili njezin otac. Potpuno se navikla da ga vidi kako sjedi za stolom i nešto ţustro črčka po papiru ili je sav u mislima s olovkom medu zubima. Rano ujutro s laganim i dobro znanim unutrašnjim uţitkom iščekivala je trenutak kad će on izići iz svoje sobe i reći: "Kalimera, kyria Pelagija. Je li Carlo stigao?" A navečer bi se uistinu zabrinula kad bi malo kasnio, te s olakšanjem odahnula kad bi se pojavio navratima, smiješeći se poprilično protiv svoje volje. Kapetan je imao neke simpatične osobine. Zavezao bi pluto za komad konopa i jurio po kući sa Psipsinom za petama, a navečer, u vrijeme počinka, izišao bi i pozvao je, jer bi kuna, dakako, razborito i nepristrano noć započela s njim, a završila s Pelagijom. Ĉesto bi ga znali zateći na koljenima kako rukom stišće Psipsinin trbuh i ljulja je lijevo-desno na kamenom podu, dok se ona pravila da će ga ugristi i ogrepsti svojim pandţama, a kad bi ţivotinja slučajno sjedila na nekom od njegovih notnih ispisa, otišao bi po drugi list papira daje ne smeta. K tome, kapetan je bio vrlo radoznao, pa je znao sjediti i s paţnjom koja bi išla na ţivce promatrati Pelagijine ruke kako se kreću u plesnom ritmu kukičanja, sve dok se njoj ne bi učinilo kako iz njegovih očiju izbija neka čudna i moćna sila od koje bi joj se prsti počeli grčiti ili bi zbog nje ispustila očicu. "Pitam se," reče on jednoga dana, "kakva bi bila kompozicija kad bi zvučala onako kako izgledaju vaši prsti." Ova njegova naoko besmislena primjedba silno je zbuni, a kad je za jednu melodiju rekao daje ne voli jer je ogavno tamnoljubi-časte nijanse, ona nasluti da on ima neko posebno čulo ili su ţice u njegovoj glavi krivo spojene. Pomisao daje pomalo lud izazove u njoj zaštitnički instinkt, što je vjerojatno utjecalo na urušavanje njezinih skrupula. Na nesreću, bio on ili ne bio talijanski osvajač, činjenica je daje zbog njega ţivot postao raznovrsniji, bogatiji i neobičniji. Pronašla je nov razlog za srdţbu koji će zamijeniti stari, no ovaj put bila je to srdţba na sebe samu. Ĉinilo se daje bila osuđena da ga gleda, a on bi je uvijek ulovio.

Dok bi on sjedio za stolom i borio se s hrpama administrativnoga posla kojim gaje obasipala bizantinska talijanska vojna administracija, nešto na njemu prisililo bi je da ga u redovitim razmacima pogleda, kao da se radi o uvjetovanom refleksu. Mislima je sigurno bio usred sređivanja obiteljskih problema svojih vojnika; sigurno je taktično predloţio ţeni topničkoga podoficira da ode u bolnicu na pregled; sigurno je rekvizicijske naloge potpisivao u četiri primjerka; sigurno je pokušavao dokučiti zbog čega je pošiljka protuavionskih granata misteriozno završila u Parmi, a on umjesto njih primio sanduk radnih kombinezona koje je dijelila vlada. Sigurno je to bilo točno; pa ipak, svaki put kad bi podigla pogled, njegove oči odmah bi uhvatile njezine i obuhvatio bije svojim neprekinutim i ironičnim pogledom tako čvrsto kao da ju je ulovio za zapešća. Nekoliko bi se sekundi promatrali, a onda bi se ona zbunila, obrazi bi joj se lagano zacrvenjeli i ponovno bi se posvetila kukičanju, svjesna da gaje moţda omalovaţila tim svojim bijegom, no istodobno je znala da će je on još jedan trenutak i dalje drsko gledati. Nekoliko sekundi poslije kradomice bi podigla pogled i u tom istom trenutku on bi joj ga uzvratio. Bilo je to nesnosno. Bilo je krajnje iritantno. Bilo je toliko neugodno da ju je poniţavalo. Trebam to prestati raditi, odlučila bi i, uvjerena da je on duboko zadubljen u svoj posao, podigla pogled i bila ponovno uhvaćena. Pokušala se strogo kontrolirati govoreći samoj sebi: Neću ga pogledati sljedećih pola sata. No uzalud. Potajno bi bacila pogled, njegove bi oči zatreptale i, eto ti ga, opet bije zarobio veseli osmijeh i podignuta obrva. Znala je da on s njom igra igru, daje toliko njeţno zafrkava i bocka te nije mogla ni protestirati ni to otvoreno iznijeti, ne bi li oko svega digla prašinu. Konačno, nikada ga nije zatekla kako je gleda, pa je sve očigledno bila njezina pogreška. Pa ipak, tom igrom ona je f u potpunosti upravljala, pa je u tom smislu bila njezinom ţrtvom. U \ tom ratu očiju odluči promijeniti taktiku. Odluči da ona neće biti ta koja će traţiti izlaz - čekat će sve dok on ne klone, čekat će sve dok on ne bude taj koji

će se povući. Smiri se, skupi svu svoju odlučnosti podigne pogled. Ĉinilo im se da se satima gledaju i Pelagija se budalasto upita je li tehnički dopušteno trepnuti. Njegovo joj lice iziđe iz fokusa i ona se koncentrira na vrh njegova nosa. I on se zamutio, te se vrati na njegove oči. Ali koje oko? Bilo je to poput paradoksa Buridanova magarca: jednak izbor ne dovodi do zaključka. Usredotoči se na njegovo lijevo oko, koje kao daje preraslo u golemu podrhtavajuću prazninu, pa se prebaci na desno oko. Njegova zjenica skamenila ju je poput sove. Kako neobično, jedno oko je poput beskrajnoga ponora, a drugo oruţje oštro poput koplja. Osjeti strahovitu vrtoglavicu. Nije skrenuo pogled. Baš kad ju je gotovo osujetila vrtoglavica, on počne raditi grimase, pritom je neprestano promatrajući. Ritmički je širio nozdrve, a zatim mrdao ušima. Otkrije zube poput konja, te J počne micati vrhom nosa lijevo-desno. Raskalašeno se zabulji, poput satira, a zatim izobliči lice. U kutovima Pelagijinih usana počne se sve više rastezati smiješak. Konačno se protegne neodoljivo snaţno, ona se iznenada naglas nasmije i trepne. Corelli plešući poskoči na noge, smiješno skačući uvis i vičući: "Pobijedio sam, pobijedio sam", a doktor podigne pogled sa svoje knjige i uzvikne: "Što je? Što se dogodilo?" "Varali ste", prosvjedovala je Pelagija smijući se. Okrene se prema svojem ocu: "Papas, varao je. Nije fer." Doktor najprije pogleda koribantskoga kapetana, a zatim svoju kćer koja se čedno smijuljila, popravi naočale i uzdahne: "što je sljedeće?" retorički se upita, i te kako svjestan što je sljedeće i unaprijed se spremajući kako s time najbolje izaći nakraj. 32 Oslobađanje masa (2) HEJ, HEJ, ŠTO to radiš? Miči se odavde. Ostavi moje ovce na miru." Hektor ne ispusti janje koje je drţao oko svojih ramena. Mandra-su je djelovao poput slika Dobroga pastira u

knjigama iz vjeronauka koje bi katolički misionari dijelili u pravoslavnim selima, i kao Isus iz Biblije. Hektor je bio tako poticajan, njegova objašnjenja tako jasna. Bio je to čovjek koji je sve razumio. Imao je knjigu što da se radi? i točno je znao gdje u njoj treba potraţiti upute. Bila je to stara knjiga, prilično izlizana, u stanju raspadanja, no napisao ju je čovjek po imenu Lenjin koji je bio još vaţniji od Isusa. Mandrasa je opčinio način na koji je Hektor uspijevao gledati sve te iskrivljene crne otisnute bubice i pretvoriti ih u riječi. Hektor mu je obećao da će ga naučiti čitati zajedno s još nekolicinom nepismenih drugova, i postat će Odbor za radničko samoobrazovanje. Mandras je već naučio alfabet i odrţao govor o vještini morskog ribolova. Svi su pljeskali. Hektor gaje poučio da on nije ribar, već radnik, i poučio gaje daje stolaru i tvorničkomu radniku zajedničko to što kapitalisti uzimaju sav profit od njihova rada. Samo što se profit naziva viškom vrijednosti. Nije mu još bilo jasno kako neki njegov višak vrijednosti odlazi nekomu drugom, no uskoro će i to shvatiti. Strahovito se ljutio na Kralja što je sve tako sredio, a naučio se mrštiti ili se sarkastično nasmijati svaki put kad bi netko spomenuo Britance ili Amerikance. Svi su to radili. Nasmijao bi ljude kad bi svoju pušku proglasio "burţujem" kad ne bi propisno radila. Sluţbenici i brodovlasnici, kao i svi zemljoradnici koji nekoga zapošljavaju bili su burţuji, baš kao i doktori. Pomisli na svu onu ribu koju je dao doktoru lannisu da plati liječenje i osjeti se ogorčenim. Doktor je bio bogatiji od njega, a u pravednome svijetu on bi trebao dobiti doktorov višak vrijednosti. Trebao se udruţiti s ostalim ribarima i odbiti prodati ribu ako cijena nije dobra. Sad je sve bilo jasno. Mandras se počeo osjećati prosvijećenim i upućenim, i oboţavao je Hektora, tog jačeg i starijeg čovjeka koji je sudjelovao u najţešćoj bici kod Guadalajare i do nogu potukao talijanske fašiste. Gdje je Guadalajara? U Španjolskoj. Gdje je zapravo Španjolska? Ne brini se, jednoga dana imat ćemo sat zemljopisa. Lupkanje po leđima. Hvala ti, druţe. Bio je to svijet odraslih, nije tu bilo nikakve

gospode i dama, samo drugovi. Vojnički, umirujuće, zaštitnički, muţevno. Drug. Topla riječ puna solidarnosti. Hektor se nasmiješi srditomu maloposjedniku i reče: "Uzimamo ovu ovcu po naređenju Visoke savezničke komande u Kairu." Seljak s olakšanjem odahne i reče: "A ja mislio da ste lopovi." Hektor se nasmija, pa se nasmija i Mandras. Ĉovjek ispruţi svoju ruku. Hektor pogleda ţuljevit i prljav dlan i lice mu se na trenutak namrgodi. "Jedan zlatnik", objasni zemljoradnik. "Gubi se", reče Hektor. "Jesi li i ti moţda fašist?" "Britanci za ovcu uvijek daju jedan zlatnik", reče čovjek. "To je uobičajena cijena. Zar vi niste EDES? Morate to znati." "Mi smo ELAS i ne smatramo daje gubitak jedne ovce velika nevolja ako uzmeš u obzir što za tebe pokušavamo učiniti. Platit ćemo ti kasnije. A sada me poslušaj i gubi se. Novo naređenje od Britanaca je da mi uzmemo ovcu, a oni ti plate poslije." Seljak se zabulji u svoje čizme: "EDES mi je danas ujutro dao zlatnik za jednu ovcu." "Ĉujem li da prodaješ zalihe EDES-u, mrtav si", reče Hektor. "Samo ti začepi gubicu. Zar ne znaš da oni surađuju s fašistima?" "Jučer su digli most u zrak", uporno će nesretnik. "Za ime Boţje", plane Hektor. "Zar si toliko glup pa ne shvaćaš da se radi o operaciji zavaravanja protivnika?" Dok su se udaljavali, prisvojena ovca blejala je na andarteovim ramenima, a čovjek se zbunjeno češao po glavi. Mandras zahihoće i reče: "Tako mu i treba." Zastane razočaran tišinom, pa makar i drugarskom, te doda pomalo neodlučno, no uz primjeren prezir: "Fašistički provokator." 33 Problem s rukama Noć BIJAŠE KAO u Stiksu. Vani je kiša lijevala u refulima istočnjaka koji je na cesti izazvao luparanje nepoznatih predmeta, a u doktora zabrinutost za stanje krova, čiji su crepovi strugali jedan o drugoga svaki put kad bi se podigli, sjeli ili pomaknuli. Njih troje sjedilo je u kuhinji. Pelagija je parala svoj pokrivač koji je bivao sve manji i manji, doktor

čitao knjigu pjesama, a kapetan komponirao sonatu u Scarlattijevoj maniri. Pelagiju je fasciniralo kako je on u stanju čuti glazbu u svojoj glavi i povremeno bi otišla da provjeri napredovanje nerazumljivih črčkarija na listu. U jednome trenutku stajala je s rukom na njegovu ramenu, jer se ta poza činila najprirodnijom i neizbjeţnom. Tek nakon nekoliko minuta shvati što radi. U čuđenju pogleda svoju ruku tamo gdje je leţala na čovjekovu tijelu, kao daje kori što se tako tvrdoglavo ponaša u odsutnosti odgovarajućega nadzora odrasle osobe. Pitala se što da učini. Ako je naglo povuče, moţda će djelovati grubo. Moţda će odati da ju je tamo stavila nesvjesno, a on će zaključiti da to odaje njezine osjećaje koje ona ne bi rado priznala ni njemu ni sebi samoj. Kad bi je jednostavno ostavila tamo gdje se nalazi, kao da pripada nekomu drugom, moţda ima pravo odbaciti odgovornost za postupke svoje ruke. No, što ako on odjednom primijeti gdje se ona nalazi? Ako je pomakne, odmah će, na temelju toga gdje se prije nalazila, ustanoviti da se nalazila na njegovu ramenu; a ako je ne pomakne, mogao bi ustanoviti gdje je i donijeti zaključak na temelju činjenice što je tamo ostala. Srdito pogleda svoju ruku i osjeti kako njezin nemir remeti njezino razumijevanje njegova monološkoga tumačenja o načinu pisanja i o harmoniji. Sve u svemu, odluči kako bi najbolje bilo da ostavi ruku tamo gdje se nalazi i pravi se da pripada nekomu drugom. Nagne se naprijed i okiti svoje lice izrazom koji je trebao izraziti maksimalnu intelektualnu ozbiljnost, bez trunke prirodne sklonosti ili fizičke privlačnosti. "Hm, kako zanimljivo", ona će. Psipsina zagrebe po vratima tugaljivo cvileći, i Pelagija s olakšanjem potrči daje pusti unutra. U tom trenutku kapetan posta svjestan ruke koja je nekoliko minuta lagano leţala na njegovu ramenu. Odsutnost njezine teţine bila je upravo opipljiva, a njezina prethodna prisutnost retrospektivno krajnje ugodna i utješna. Nasmiješi se od diskretnoga zadovoljstva i u glasu bi mu se pojavila nota trijumfa daje imao priliku progovoriti.

Njegove ugodne sanjarije na najgrozniji način prekine Psipsina, čija raskvašena teţina u njegovu krilu u potpunosti istisne svako zadovoljstvo i trijumf koji je moţda osjećao. Kad bi pljuštalo, Psipsini-na taktika uvijek je bila da se smoči koliko god je to moguće, a zatim skoči u najbliţe i najtoplije krilo ne bi li se što bolje osušila. Ovaj put ţrtva je bio kapetan, jer je doktor vrlo mudro i dalekovidno ustao da mu se tako nešto ne dogodi. Corelli s uţasom spusti pogled na ras-kvašen smotuljak krzna i osjeti kako mu se voda cijedi u prepone. "Aah", vrisnu on i baci ruke u zrak. Pelagija se podmuklo nasmije i zaprljanu ţivotinju rukom potjera iz njegova krila. On osjeti kako su ga njezini prsti na trenutak očešali po bedru i odmah osjeti trnce iznenađenja, koji se upravo beskrajno pojačaše kad ona svojom rukom poče čistiti njegove hlače, govoreći pritom: "Oh, koji svinjac, jadnice, pogledajte samo sav taj pijesak i blato..." S čuđenjem spusti pogled na ruke koje su radile, a zatim shvati da je ona primijetila njegov izraz. Naglo ustane, osine ga op-tuţujućim pogledom i bahato se vrati svojem paranju, našto uporna Psipsina još jednom skoči u njegovo krilo. Kako se voda na njegovim slabinama zagrijala pod teţinom kune, obuzme ga neobičan ushit koji je jednom osjetio kao dječačić kad se pogreškom pomokrio u snu, zamišljajući da to radi o zid. Bijaše to ista ona ugodna toplina kao prije nego što se uţasnut i posramljen probudio. Zaboravio je na Scarlattija i mislio na Pelagijine ruke. Tako tanki prsti, tako ruţičasti nokti. Zamisli ih kako se bave ljubavnim i noćnim stvarima, te shvati da ometa Psipsinu. Pokuša obuzdati svoju pokvarenu maštu mislima o Vivaldiju. Bila je to pogreška, jer se odmah prisjeti kako je Vivaldi podučavao djevojke u samostanu. Njegov mušičavi mozak prizva slike čitavoga razreda punoga draţesnih malih Pelagija. Sve su sugestivno lizale vršak svojih olovki i mamile ga svojim blještavim tamnim očima. Bijaše to draţesna slika. Zamisli kako sve one stoje uz njegov stol, sagnute nad njim dok im nešto tumači i prst mu slijedi retke teksta dok mu njihova crna kosa škaklje obraze i ispunja nozdrve mirisom ruţmarina.

Jedna od njih uvuče svoju ruku u njegovu košulju, a druga mu počne milovati kosu i zatiljak. Ubrzo je tu bilo na tucet identičnih tankih ruku, i učas se u svojim mislima ukaza gol golcat na golemome stolu, a sve čudom razodjenute Pelagije puzale su po čitavom njegovom tijelu, zauzete vrlo ugodnim napadanjem prsa, ruku i vrelih, vlaţnih, usana koje su ga dodirivale. Počne oteţano disati i znojiti se. Psipisna odluči da više ne moţe podnijeti to gnječenje odozdo i skoči iz njegova krila. Prekrasno sanjarenje pretvori se u paniku. Podigne li Pelagija pogled, jasno će vidjeti da na određenome mjestu na hlačama ima piramidnu izbočinu za koju je postojalo samo jedno adekvatno ili uvjerljivo objašnjenje. Svim silama pokuša se sjetiti nečega krajnje neugodnog, i u međuvremenu okrene stolac da malo promijeni smjer. Stavi papire u krilo pretvarajući se da ih proučava u tom poloţaju. Ponovno na sigurnome, misli mu se vratiše svim onim Pelagijama sa stola i mnoštvu ruku koje prelaze čitavim njegovim tijelom, mnoštvu razvijenih dojki koje mu gnječe usta poput osvjeţavajućega i sočnoga voća. Stvarna Pelagija uzdahne ustanovivši da joj je dosta kukičanja. Kraj nogu leţala je zamršena hrpa vune koja se sama zauzlala i ispreplela u nastojanju da ponovno poprimi negdašnje učvoreno obličje. Pelagija nije shvaćala zbog čega vuna gaji takvu nostalgiju, no u svakom slučaju to joj je išlo na ţivce. Počne je sakupljati, no osujeti je nepopustljivost vune. "Kapetane", reče ona. "Imate li malo vremena? Treba mi par ruku da namotam ovu vunu." Bijaše to najodsudniji trenutak krize: kapetan se bio toliko uljulj-kao u svojoj vilinskoj zemlji, te je baš tada vodio ljubav sa svakom od svojih golih Pelagija za redom. Njezin glas prekinuo je njegov san o raju kao noţ lubenicu. Gotovo fizički začu zvuk rezanja, a zatim tup udar noţa o dasku pod lubenicom koja se raspolovila. "Molim?" upita on. "Pomozite mi", reče ona. "Sva sam se zamrsila u vuni." "Ne mogu. Hoću reći, baš sam došao do ključne točke. U sonati. Moţete li trenutak pričekati?" Situacija je bila krajnje

nezgodna: nipošto nije mogao ustati a da ne oda svoju izbočinu. Natjera se da misli na svoju baku, na kupanje u ledenome moru, na konjsku lešinu pokraj puta svu upljuvanu od muha nakon bitke. Erekcija malčice spusti glavu, no nedovoljno. Nije mu bilo druge; sva sreća te je bila navikla na njegove povremene idiotske ispade. Spusti se na koljena i četveronoške krene prema njoj. Mahao je straţnjicom poput psa, izvjesio jezik i gledao je s izrazom potpune pseće odanosti. Ako bude sreće, ovom će igrom dobiti na vremenu sve dok ne bude spreman uspraviti se. Ona ga kiselo pogleda. "Vi ste luckast čovjek", reče. "Vau", reče on i ponovno mahne straţnjicom. Pruţi joj svoje dvije ruke poput šapa koje mole, a Pelagija ih autoritativno ispravi i postavi na udaljenost od nekoliko centimetara ne bi li ih mogla početi koristiti za namatanje svoje vune. Ulagala je veliki napor da se ne nasmiješi. Kapetan s još većim pretjerivanjem izvjesi jezik i zapilji joj se u lice s još većim divljenjem, te ona prestane s namatanjem i reče: "Slušajte, kako da to propisno obavim ako me stalno nasmijavate? Luđak jedan." "Vau", ponovno će on, sada toliko upleten u svoju novu komičnu igru da je već zaboravio zbog čega se u nju trebao upustiti, jer je problema nestalo. Zacvili kao da moli da ga puste van, a zatim počne oštro lajati na vunu, toboţ uvjeren kako se radi o opasnom i nepojmljivom neprijatelju. "Glupi pas", reče Pelagija i lagano ga lupi po nosu. "Znate li vas dvoje uopće kako glupo izgledate?" poţali se doktor. "Za ime Boţje, pa to je upravo neugodno. Kad biste se samo mogli vidjeti." "Ništa tu ne mogu", reče Pelagija s kuđenjem, ogorčena što prekida njihovu vrlo djetinjastu igru: "On je lud, a to je zarazno." Kapetan zabaci glavu i počne zavijati na melodiju "Sola, perduta, abandonnata". Doktor se ţacnu i odmahnu glavom, a Psipsina ode do vrata i zagrebe po njima, jer joj je bilo draţe daje puste na oluju nego da ostane u sobi i podnosi to grozno jadikovanje - dosta joj je bilo pravih pasa. Pelagija

ustane, uzme breskvu sa stola, vrati se na svoje mjesto i u trenutku kad je kapetan zabacio svoju glavu unatrag spreman na tugaljivo zavijanje, ona gurne breskvu u njegova usta. Njegov izraz iznenađenja, izbuljen i nerazmjeran, bijaše pravi blagdan za oči. "Znate li kako glupo izgledate?" upita ona. "Na koljenima, sav zamotan u vunu i s breskvom u ustima?" "Osvajači bi trebali pokazati više dostojanstva", reče doktor, osjećajući daje povijesna prikladnost pomalo narušena. "Glu", reče kapetan. Pelagijine misli bile su, dakako, drugdje, a kad je završila s namatanjem zamršene vune, ispostavi se da ju je stezala sve čvršće i čvršće. Kapetan ustane i uvidje kako mu je nos blokiran samo zato što ne moţe disati na usta. Zagrize breskvu i pusti da njezin ostatak padne na pod, gdje ga Psipsina pregleda sa stanovitim zanimanjem prije nego će s njim pobjeći. Pokuša osloboditi ruke, no bez uspjeha. "Urota," uzvikne, "podmukla grčka urota protiv talijanskih osloboditelja." "Neću ga ponovno odmotati," reče Pelagija, "ionako je dugo trajalo." "Zauvijek vezan", reče kapetan i njihove se oči spontano prona-đoše. Ona se stidljivo nasmiješi, bezrazloţno spusti pogled i reče: "Zločesti pas." Oslobađanj'e masa (3) BILO JE PONIŢAVAJUĆE i neugodno što ga je brigadir Myers ukorio, no Hektoru i Arišu, njegovu zapovjedniku, to se već toliko puta dogodilo da se gotovo pretvorilo u igru. Trebao bi se tek pretvarati da ništa ne znaš, da se zgraţaš, ili da se pokajnički uţasavaš svaki put kad bi Britanci tvoju skupinu andartesa prijavili zbog prekršaja i zvjerstava, a zatim reći kako ne smiješ potpisati nikakav sporazum bez dopuštenja komiteta u Ateni, a za to bi trebao poslati teklića kojem bi trebala i do dva tjedna da se vrati. Uvijek se moglo reći da su teklića ulovili i ubili Talijani, Nijemci ili neka druga skupina koja im pruţa otpor, ili pak optuţiti Britance da očigledno favoriziraju EDES. Mogli su se čak optuţiti grčki seljaci koje su Nijemci naoruţali da zaštite svoje kokoši od neprestanog

rekviriranja patriotskih ELAS-ovih partizana. Prednost ove posljednje izlike bila je u tome što je povremeno bila točna i u pravilu neprovjerljiva. Hektor popravi svoj crveni fes stojeći pred brigadirom Mversom. Osjećao se poput neposlušnoga školarca. Mandrasa je ostavio vani, jer nije ţelio da ovaj bude očevicem njegove neprilike. Mandras je gledao kako britanski oficiri za vezu dolaze i odlaze, te ga se ponovno dojmi njihova visina, njihovi crveni nosevi koji se gule, kao i njihovo silno uţivanje u međusobnom bockanju. Neki od njih bili su Novozelanđani, a Mandras je pretpostavio da je to neko posebno mjesto u Britaniji gdje se vojnici specijalno pripremaju za skakanje padobranom iz Liberatora i za dizanje vijadukta u zrak. Stalno su bili prehlađeni, no nevjerojatno izdrţljivi, te smišljali nerazumljive viceve čija se ironija potpuno gubila u prijevodu. Iskreno su se trudili naučiti domaći govor, no uţivali su u krivom izgovoru. Ako bi nekoj ţeni ime bilo Penelopa, zvali bi je Stara koka, a Hektora su vodili pod imenom Moj sektor. Mandras pojma nije imao da se radilo o standardnome odgovoru njegova mentora kad bi ga suočili s njegovom dvoličnošću, neiskrenošću i barbarstvom. "Ovo je moj sektor", Hektor će Mversu, "a moja naređenja stiţu iz Atene, ne od tebe. Ta nisi Grk da nam stalno naređuješ!" Myers od muke duboko uzdahne. Nije bio vičan diplomaciji, nisu mu rekli da će se devedeset posto njegova posla sastojati od sprečavanja bratoubilačkoga rata među Grcima, te je čeznuo za jednostavnim ţivotom u kojem bi se jedino trebalo boriti protiv Nijemaca. Gotovo je umro od upale pluća i još uvijek je bio vrlo mršav i umoran, no, unatoč tomu, uţivao je moralni autoritet osobe koja ne pristaje na kompromitiranje etičkih principa u ime ideala. Svi vođe ELAS-a mrzili su ga jer ih je poniţavao, no nikad mu se nisu usudili previše prkositi, jer od njega je stizalo sve oruţje i zlatnici koje su spremali za revoluciju, nakon odlaska Nijemaca. Bili su ga prisiljeni umiriti prihvaćanjem nekih njegovih planova, povremeno provodeći manje ratoborne akcije protiv snaga Osovine i slušajući njegova predavanja

koja bi mahom drţao uţarena pogleda i s nepobitnim uvjerenjem. "Na početku smo se dogovorili da će sve skupine andartesa biti pod kontrolom Kaira. Lijepo vas molim da me ne tjerate da ponavljam iste stvari svaki put kad vas vidim. Ponovi li se još jednom ovakvo vaše kontraproduktivno ponašanje, bez oklijevanja naredit ću da vam se obustavi pomoć. Je li to jasno?" "Ništa nam ne dajete, sva pomoć ide EDES-u. Niste bili fer prema nama." "Opet iste gluposti", poţali se pukovnik. "Koliko vam puta trebam ponoviti ono što već znate? Uvijek smo se strogo drţali pariteta." Pukovnik se uspravi: "Koliko vas puta trebam podsjetiti da u ovom ratu imamo zajedničkog neprijatelja? Padne li vama ikad na pamet da se borimo protiv Nijemaca? Zar stvarno mislite da je dovoljno to što je vijadukt kod Gorgopotamosa dignut u zrak? To je posljednja korisna stvar koju je ELAS učinio, kao i posljednji put kad ste surađivali s EDES-om." Hektor se zacrveni: "Trebate se obratiti Arišu. Ja primam naređenja od njega, a njemu naređenja stiţu iz Atene. Mene nema smisla napadati." "Razgovarao sam s Arisom. Bezbroj puta. A sada govorim s vama. Ariš mije rekao da s vama govorim i tvrdi da ste vi odgovorni za posljednja zvjerstva." L "Zvjerstva? Kakva zvjerstva?" Pukovnik osjeti navalu prezira i dođe mu da udari dvoličnoga an-dartea, no uspije se obuzdati. Dok je govorio, prstima je označio svaku pojedinu točku: "Kao prvo, prošli petak bačena je pošiljka za EDES, koji, da vas podsjetim, predstavlja jedinu značajnu skupinu koja se stvarno bori protiv neprijatelja. Vi i vaši ljudi napali ste EDES, otjerali ih i ukrali čitavu pošiljku." "Nismo", ustvrdi Hektor. "Uostalom, ne bismo to bili prisiljeni učiniti da nas pravedno opskrbljujete. Nitko nije stradao." "Ubili ste pet članova Zervasove skupine, uključujući jednog britanskog oficira za vezu. Drugo, dali smo vam znatnu

novčanu pomoć, no vi nikada ne plaćate seljacima ono što im uzmete. Zar ste toliko glupi te ne vidite kako ih tjerate da se priklone neprijatelju? Bilo je bezbroj prituţbi na vas, neki seljaci prešli su osamdeset kilometara ne bi li zatraţili odštetu. Spalili ste tri sela čiji su se mještani suprotstavili vašoj pljački s izlikom da su kolaboracionisti. Ubili ste dvanaest muškaraca i pet ţena. Vidio sam trupla, Hektore, nisam slijep. Ĉemu kastracija, čupanje očiju i paranje usana tako da umru sa smiješkom na usnama?" "Ako odbijaju pruţiti pomoć, jasno je da su kolaboracionisti, a ako nam vi ne ţelite pomoći, što nam drugo preostaje? Ako su oni kolaboracionisti, ne mogu osuditi svoje ljude kad se malo zanesu. Uostalom, tko kaţe da smo to bili mi?" Myers samo što nije eksplodirao. Gotovo je izgovorio: "Seljaci", no uvidio je da bi to izazvalo daljnje komunističke odmazde. Stoga reče: "Jedan naš oficir vas je vidio." Hektor slegne ramenima: "Laţi." Myers se ukoči: "Britanski oficiri ne laţu." Skrušeno zaţali što je bio prisiljen na to licemjerje. Patricijskim omalovaţavanjem bijesno je zurio u vođu andartesa. Problem je bio u tome što ovi crveni fašisti nisu bili gospoda. U potpunosti im je nedostajao osjećaj osobne časti. "Treće," nastavi on, "seljacima iz visokih dijelova planina ne dopuštate da uđu u EDES-ova područja da kupe pšenicu, bez koje će umrijeti od gladi. Je li to domoljublje? Ne dopuštate im prolaz ako prethodno ne pristupe ELAS-u, a zatim 'dezerterima' izričete smrtnu kaznu premda za to niste ovlašteni. Ĉetvrto, izazvali ste odmazdu na selo kad ste uzeli krumpir koji su prethodno rekvirirali Talijani. Peto, osobno ste pogrešno uputili jednog našeg oficira za vezu koji je traţio Ariša ne bi li mu se potuţio zbog vaših akcija. Šesto, provodite politiku razoruţavanja ostalih skupina andartesa i ubijanja njihovih oficira." Hektor je bio vičan diverzijama, te uzvrati protunapadom: "Znamo mi kakva je britanska politika. Zar vi mislite da smo mi glupi? Vratit ćete nam kralja a da ljude i ne pitate." Myers šakom lupi o stol, srušivši tako staklenu čašu za vodu na pod. "Sedmo," zaurla, "oteli ste i ubili ţandarmerijskoga

šefa koji je organizirao masovni prebjeg svojih ljudi u EDES, te ih prisilili da se priklone vama pod prijetnjom smrti. Osmo, proglasili ste daje svaka osoba koja se ne pridruţi ELAS-u izdajnik Grčke, te će biti strijeljana. Deveto, novce koje mi dajemo vama vi dajete EAM-u, a oni ih prosljeđuju KKE-u u Ateni, a umjesto da seljacima platite, dijelite im bezvrijedne obveznice. Deseto, neki ljudi iz vaše jedinice sramotno su bočno napali jednu jedinicu EDES-a dok je ova bila u jeku bitke protiv SS-a. To je mrlja na časnome imenu Grčke, sramota koja se nikada više ne smije ponoviti. Je li to jasno?" Pukovnik zastane i uzme papir sa svojega stola. "Ovdje je sporazum koji su potpisali EDES, EKKA i EOA, i svi su pristali da ga prihvate kao kodeks ponašanja. Prisilit ću Ariša da ga potpiše i ţelim da ga pročitate i kao gospodin čovjek svečano obećate da ćete ga se pridrţavati. U protivnome, bit ćemo prisiljeni razmotriti hoćemo li vam obustaviti pomoć." Hektor mu prkosno uzvrati pogled. Pukovnik je već bezbroj puta iskušao tu taktiku. "Ne mogu to učiniti, a Ariš neće ništa potpisati bez komiteta u Ateni. Trebat ćemo postali teklića. Tko zna koliko će to potrajati." "Ovo su uvjeti", reče Myers i preda mu papir. Hektor ga preuzme, pozdravi lijeno u znak omalovaţavanja i ode. "O čemu je bila riječ?" upita Mandras dok su se spuštali strmom i s kliskom kozjom stazom koja je krivudala prema dolini od špilje kojom se Myers koristio kao svojim lokalnim stoţerom. "Pizdarije", odgovori Hektor. "Trebaš shvatiti da su Britanci fašisti i Grčka im je potrebna za imperij, a ljudi poput Zervasa i njegovih lakeja iz EDES-a u tome im pomaţu. Zato on prima svu pomoć, a mi ništa." "Imamo mi toga na tone", reče Mandras. "Dovoljno da raznese-1 mo svakog nacista u Grčkoj." Hektor se ne obazre na njegove riječi - mlad je i već će se opame-1 titi. Reče: "Oni seljaci otkucali su nas Mversu. Mislim da bismo trebali otići i očitati im bukvicu. Svinje jedne kolaboracionističke." "Bilo je tamo lijepih ţena", Mandras će sa smiješkom.

"I njih ćemo ponešto naučiti", odgovori Hektor i dva se muškarca nasmiju s urotničkim uţitkom. Svi ti seljaci simpatizeri su sitne burţoazije. Rojalisti, republikanci koji se tek pretvaraju da se protive kralju kojega su s prezirom nazivali "Glucksburg". Svi oni bijahu fašistički simpatizeri koji odbacuju znanstveni socijalizam. Dobar je osjećaj kad natjeraš te izdajničke ţene da vrište i vrpolje se pod tobom, a tebe ne peče savjest jer one to ni najmanje ne zasluţuju. Uskoro započinje izgradnja nove i bolje Grčke, a s lošom ciglom moţeš raditi što te volja, jer će ionako završiti na smetlištu. To je kao kad pečeš omlet, pa baciš ljusku jajeta. Visoko u svojoj špilji Myers je ponovno razmišljao o zahtjevu za evakuaciju. Kairo je ignorirao sve što bi im rekao o ELASu i nikako da shvati kako će prije ili poslije komunisti započeti građanski rat. On samo gubi vrijeme. Obriše čelo rupčićem i prođe prstima kroz bradu koja ga je svrbjela i još uvijek mu predstavljala novost. Uđe Tom Barnes nakon pet dana pješačenja, pošto je uz pomoć Zervaso-vih ljudi uništio most. Stropošta se na stari drveni stolac, izuje čizme i pregleda krvave ţuljeve na tabanima i na noţnim prstima. Myers ga upitno pogleda podignute obrve, a Barnes podigne pogled i nasmiješi se. "Vrhunska eksplozija," reče on lijeno oteţući novozelandskim izgovorom, "fenomenalno. Nosači mosta totalno razmrskani. Digići i Švabe tjednima će imati posla." "Sjajno", reče Myers. "Jesi li za čaj? Onaj Hektor upravo je bio ovdje. Odvratan je gotovo kao Ariš, stopostotna svinja." "To je problem sa smećem," reče Barnes, "uvijek na kraju ispliva na površinu." Otokom kruţi pamflet naslovljen fašističkim sloganom "Vjeruj, bori se, pokori se" TALIJANI! PROSLAVIMO ZAJEDNO ţivot i djelo Benita Andree Amilca-rea Mussolinija, koji nas od neobećavajućeg početka, vodi u propast. Kad je bio sasvim malen, mislili su daje nijem, no poslije se pokazao nepopravljivo brbljavim, većim mlatiteljem prazne slame od svih krava što brste alpske pašnjake zajedno. Kao dječak, pribadača-ma bi osljepljivao ptice u kavezu,

kokošima čupao perje, smatrali su Ga neobuzdanim, a djevojčice u školi štipao bi da ih rasplače. Bio je vođa uličnih bandi, zapodijevao tučnjave, izazivao svađe bez ikakva povoda, te odbijao platiti izgubljene oklade. Kad Mu je bilo deset godina, za večerom je jednog dječaka ubo noţem, a nedugo zatim i drugoga. Objavio bi da je najbolji učenik u razredu kad to nije bilo točno, a na početku puberteta svake je nedjelje počeo zalaziti u bordel u Partiju. Kakva gaje samo slava ovjenčala na početku ţivota! Na stubištu zgrade silovao je djevicu, a kad se ova rasplakala zbog izgubljene časti, ukorio ju je što mu nije pruţila dovoljan otpor. Mizantrop i pustinjak, bijaše zapušten, neotesan, nezaposlen, a izlazio bi samo kad bi pala noć. Kako je samosjajno nastavio razvijati svoj talent! Kad je radio kao učitelj, nazivali su ga "tiraninom", no pod svojim satovima nije uspijevao uspostaviti kontrolu. Odao se alkoholu i kartama, ušao u preljubničku vezu sa ţenom vojnika koji je vječno bio odsutan zbog posla i kasnije ju ozlijedio noţem i k tome nabavio metalni bokser. Ne bi li utekao dugovima, vezama i vojnoj sluţbi, pobjegao je u Švicarsku, gdje je odbio raditi. Umjesto toga, prosio je koristeći se prijetnjama. Kad su Ga uhapsili zbog skitnje, policiji se potuţio da mrzi druge beskućnike, što znači da On nije jedan od njih. Pritom je pokazao smisao za argumentirano govorništvo, koje nam je poslije postalo dobro poznato. Zaposlio se kod trgovca vinom, no otjerali su Ga jer je popio svu zalihu. Po Njegovoj sluţbenoj verziji ovog događaja, u to se vrijeme viđao s Lenjinom, koji se neobično divio Njegovim kvalitetama. Godine 1904. počeo je poticati talijanske vojnike da dezertiraju iz vojske, što se u potpunosti podudara s Njegovim kasnijim zahtjevom (s kojim smo svi mi trenutačno upoznati) da sve dezertere treba strijeljati. Seli se u Pariz, gdje ţivi od čitanja sudbine. Pretvara se da ga zanima filozofija, a nedavno je otkrio daje studirao na sveučilištima u Ţenevi i u Zurichu. To je, dakako, točno, premda nema nikakvoga dokaza o tome daje polazio predavanja ili se upisao. Također nije] točno daje dopustio da

Mu majka umre u neimaštini, a otac u zarvo-| ru. Svima nam je poznato da DUCE vjeruje u vlastitu propagandu, pa tako, zna se, i mi. Ponovno se zaposlio kao nastavnik, no nakon godinu dana otjerali su ga zbog razuzdanih tuluma na grobljima. Također je u preljubničkoj vezi zaradio sifilis. To, međutim, ne moţemo prihvatiti J kao razlog Njegovoj trenutnoj neuračunljivosti, s obzirom na to da je već bio lud kad ga je dobio. U to doba piše svoju izvanrednu povijest filozofije koju će, po Njegovim riječima, isparati ljubomorna ljubavnica, no svi naši profesori znaju da se radilo o genijalnome radu premda ga nikada vidjeli nisu. Otpušten je s još jednog nastavničkog mjesta i otkrio novu političku ideologiju koja se temelji na ideji da najprije treba djelovati, a poslije smisliti razloge, pa se jedino u tome Njegove ideje razlikuju od Staljinovih, koji je uvijek unaprijed znao što ţeli postići. DUCE je počeo nabijati kapu na oči tako da ne mora nikoga prepoznati ni sa kim razgovarati, namjerno guţvati odjeću i sluţiti se psovkama, te napisao odličan roman u maniri Edgara Allana Poea, koji su iz neshvatljivih razloga sve izdavačke kuće kojima gaje poslao odbile tiskati. Bio je to genijalan rad, vjerojatno previše sofisticiran za njihov ukus. Uskoro zatim postaje pomoćnik glavnog urednika lista // Popolo i otkriva da na novinarima moţe uštedjeti tako da sam izmisli vijesti. Deset izdanja zaplijenjeno je zbog klevete, a On uhapšen zbog neplaćene kazne. Originalnost je, eto, oduvijek proganjana. DUCE je došao na zao glas optuţivši Isusa Krista zbog kopulacije s Marijom Magdalenom i zbog pamfleta po nazivu "Bog ne postoji", te uskoro završava u zatvoru zbog poticanja vojne pobune. Oţenio se svojom polusestrom - ona je, naime, bila izvanbračno dijete Njegova oca. Tako je popisu svojih djela dodao incest, a zatim napravio izvanbračno dijete u Trentu. Dobri sinovi uvijek bi se tako trebali povoditi za svojim očevima. Na taj način jedan naraštaj bit će svjetionik svim ostalima. U to se vrijeme govorilo da tijekom razgovora ljude ne moţe gledati u oči, da nema nimalo smisla za humor, daje zločinac i paranoik, a svi

su Ga nazivali "Luđakom". To, dakako, nije točno, premda se svi koji su Ga tada poznavali toga savršeno dobro sjećaju. Godine 1911. usprotivio se ratu protiv Libije, a kad poslije dođe na vlast, slijedit će politiku surovoga ugnjetavanja u toj istoj zemlji, iskazujući tako svoju nevjerojatnu prilagodljivost unatoč činjenici da se situacija nije izmijenila. Dok je uređivao Avanti, ušao je u vezu s Idom Dalser koja je rodila njegovo dijete i dopustila mu da ţivi od njezina novca. Ostavio ju je i poslije zatvorio u ludnicu, manifestiravši tako Svoj neviđeni osjećaj privrţenosti. Na sličan način natjerao je Margheritu Sarfatti da mu postane ljubavnica, a zatim je zatvorio zahvaljujući antisemitskim zakonima. Valja uzeti u obzir daje svaka od mnogih Njegovih ljubavnica bila nevjerojatno ogavna, te je DUCE nesumnjivo pokleknuo pred svojim dobročinstvom druţeći se s njima. O ukusima se ne raspravlja, a DUCE je moţda patio od astigmatizma. Ovdje valja primijetiti da je Leda Rafanelli odbila postati jednom od Njegovih ţena zbog toga što je luđak i laţov, a zbog te klevete On ju je izloţio policijskomu šikaniranju koje je bilo potpuno opravdano i nije imalo nikakve veze s niskim i osvetoljubivim pobudama. DUCE će svoju ideologiju izjednačiti s potpunom podudarnošću mišljenja s posljednjom osobom s kojom je razgovarao. Godine 1915. pokušat će izbjeći ratno regrutiranje, koje će u različitim trenucima odbijati ili zagovarati. Zbog neshvatljivih razloga nije unaprijeđen, a tvrdio je da su Austrijanci namjerno granatirali bolnicu u kojoj se liječio od rana koje mu je nanio šrapnel, isključivo zato da eliminiraju Njega, najvaţniju osobu u Italiji. U to vrijeme njegove novine financirale su se isključivo od reklama proizvođača oruţja, što veze nije imalo s Njegovim iznenadnim obraćenjem na savezničku ideju. DUCE će skrenuti novce namijenjene avanturi u Rijeci i upotrijebiti ih za Svoju izbornu kampanju. Bit će uhapšen zbog protuzakonitog posjedovanja oruţja, poslat će paketebombe nadbiskupu i gradonačelniku Milana, a nakon izbora, kao što znamo, odgovoran

je za ubojstva Di Vagna i Matteotija. Poslije će biti odgovoran ţal ubojstva Don Mizzonija Amendole, braće Roselli i novinara Pieral Gobettija, izuzmemo li pritom stotine ţrtava Njegovih squadristauf Ferrari, Ravenni i Trstu, te tisuće koje su poginule u inozemstvu čije je osvajanje bilo beskorisno i besmisleno. Mi Talijani dugujemo! mu zbog toga vječnu zahvalnost i smatramo da smo od svega togaj nasilja postali nadmoćna rasa. Isto tako, uvođenje revolvera u parla-1 ment i potpuno uništenje ustavne demokracije dovest će naše insti-j tucije do najviše civilizacijske točke. Od protuzakonitog dolaska na vlast, u Italiji se prosječno događaj pet političkih nasilja na dan, DUCE proglašava 1922. kao novu An-j no Domini, te se pretvara daje katolik ne bi li Svetoga Oca naveo da j Ga podrţi protiv komunista, premda je On sam jedan od njih. Tisak u potpunosti dovodi pod kontrolu uništivši sjedišta disidentskih no- \ vina i časopisa. Godine 1923. naoko bezrazloţno napada Krf, no Li- • ga naroda prisiljava ga na povlačenje. Godine 1924. skrojit će terito-1 rij izbornih kotara tako da dobije izbore, a ugnjetavat će manjine u Tirolu i na sjeveroistoku. Poslat će naše vojnike da sudjeluju u grabeţu u Somaliji i Libiji, da okaljaju ruke krvlju nevinih, udvostručiti broj birokrata ne bi li ukrotio burţoaziju, ukinuti lokalnu vlast, upletati se u sudstvo, te navodno pukom snagom volje boţanski zaustaviti istjecanje lave iz Etne. Zauzet će napoleonske poze dopustivši da ga upotrijebe za reklamiranje čokoladnih bombona perugine, obrijati glavu jer se stidi što ćelavi, biti prisiljen angaţirati tutora da ga poduči ponašanju za stolom, uvesti rimsko salutiranje kao alternativu koja po higijeni prednjači rukovanju, pretvarati se da mu ne trebaju naočale, njegov se repertoar svodi na samo dva izraza lica, stoji na sakrivenome podiju dok drţi govore jer je vrlo nizak, laţe da je studirao ekonomiju s Paretom, smatra se nepogrešivim i potiče ljude da na marševima nose Njegovu sliku kao da je svetac. Dakako, on i jest svetac. Sebe samoga proglasio je većim od Aristotela, Kanta, Tome Ak-vinskoga, Dantea, Michelangela, Washingtona, Lincolna i Bona-partea - imamo li se mi, bijednici, pravo tomu

usprotiviti? Svi ministri koje je imenovao u sluţbu su ulizice, odmetnici, reketaši, poslušnici niţi od Njega. Boji se uroka i ukinuo je drugo lice jednine kao oblik oslovljanja. Naredio je da Toscaninija izmlate jer je odbio svirati "Giovinezzu" i imenovao akademike da dokaţu kako su svi veliki izumi izvorno talijanski, a Shakespeare pseudonim nekog talijanskog pjesnika. Sagradio je cestu kroz mjesto na kojem se nalazi forum, uništivši petnaest drevnih crkvi i naručio kip Herkula od osamdeset metara s Njegovim licem i jednim divovskim stopalom, no nikako da ga dovrše jer je u njemu već stotinu tona metala. Sve u njegovim govorima u protuslovlju je s nečim iz prethodnih govora, jer, kako je sam pronicavo zamijetio, mi Talijani biramo samo one točke s kojima se sami slaţemo, te je s time u skladu On Sam svima sve pripravio. Spalio je knjige i popravio tekstove u našim školama, proganjao filozofa Benedetta Crocea, imenovao revolucionarne sudove koji su bili ovlašteni donijeti smrtnu kaznu, a idilične otoke pretvorio u zatvore za mučenje Njegovih političkih protivnika. S osamnaest godina sve nas je natjerao da se zakunemo na pokornost, te su jedino neiskreni licemjeri i beskrajno glupi imali mogućnost napredovanja, a sve nas pokušao je pretvoriti u puritance tvrdeći kako je muţevno ako se ne smiješimo, osim u slučaju krajnjega sarkazma. Oskvrnuo je dodekaneske otoke, te čak izbrisao grčke nadgrobne spomenike, u Parmi otvorio školu za podučavanje Hrvata i Makedonaca terorizmu, potkopao Ligu naroda uvukavši se u njezinu administraciju, blokirao mirovne pregovore između Albanije i Jugoslavije, ponovno naoruţao Njemačku, Belgiju i Austriju, te Svoju vojsku ostavio da vodi skandalozno besmislene ratove bez oruţja, no, unatoč tomu, potpisao je Kelloggov pakt koji brani upotrebu sile kao instrument vanjske politike. Taj Promiskuitetni Sifilističar proglasio je prenošenje sifilisa prijestupom koji zasluţuje kaznu zatvora, taj Otac Nebrojene Zakrţljale Kopiladi proglasio je kontracepciju protuzakonitom, taj Seljačina Poganoga Jezika stavio je psovanje izvan zakona i regulirao ples i konzumiranje

alkohola da nas pokuša uozbiljiti. Zakonskim dekretom ţene je pretvorio u koke nesilice, ugušio svaku slobodu vjeroispovijesti, naredio da se sve zamjenice koje se odnose na Njega pišu velikim slovom, a riječ DUCE u novinama se imala tiskati velikim slovima. Ustanovio je koncentracione logore u Libiji, a prije ili poslije odlučio napasti Francusku, Jugoslaviju, Francusku Somaliju, Etiopiju, Tunis, Korziku, Španjolsku i Grčku. DUCE je rekao: "Bolje jedan dan kao lav nego stotinu godina kao ovca", te tako postao lav od kartona, a mi, Talijani, ovce koje Ga slijede u klaonicu dok jedni drugima govorimo kako smo i mi lavovi. Rekao je: "Što je ne-1 prijatelj jači, to je slava veća", pa smo neprijatelje stoga stekli niotku- ] da i krenuli protiv njih boriti se bez čizama na nogama i u oklopnim j vozililma drvenih cijevi. Taj Smiješni Lakrdijaš, vlasnik tisuću kićenih odora prekrivenih? krivotvorenim metalnim značkama za junaštva koja nikada nije uči- i nio, natjerao nas je da fotografiramo vlastitu dječicu odjevenu u crne košulje, da uvjeţbavamo pljesak za Njegove govore pomoću na-; pisanih uputa i zvona, inaugurirao "pribliţavanje mladima" koje je u poziciju moći stavilo nasilnike i tragično neiskusne osobe, suprotno katoličkoj doktrini Svete crkve, za "rasno inferiorne" uveo sterilizaciju, potpisao pakt o nenapadanju sa SSSR-om i Britanijom, s kojima smo sada bezrazloţno u ratu, uveo obvezne vojne vjeţbe u dobi od osam godina, te našu djecu pretvorio u kositrene vojnike. Hitlera je proglasio "tragičnim klaunom", "groznim seksualnim degenerikom", "nelojalnim i nepouzdanim", no ipak je to bio čovjek od kojega je primao naređenja. Objavio je da se Njegovo ime treba koristiti kao anestetik u bolnicama prije operacija i, kao da Mu je um aneste-tiziran, nerazborito izjavio kako su Britanci predekadentni da nam se odupru. Britanci su otad dekadentno potopili pola naše flote, te zato sada svugdje gladujemo, a pobijedili su nas u Sjevernoj Africi, gdje su naše crnačke snage jednodušno dezertirale. Napad na Etiopiju stajao je 5000 talijanskih ţivota, čitav jednogodišnji drţavni prihod i protuvrijednost opreme za 75 divizija, te bio

direktnim povodom da se dekadentni Britanci ponovno naoruţaju oruţjem kojim se sada koriste protiv nas. Taj Moralni i Intelektualni pigmej naredio je da se molitva Felix Mater upućuje Njegovoj mrtvoj majci, zbog njega smo izgubili 6000 ljudi u španjolskom građanskom ratu, i to ni za što. Zato što smo bili lavovi koje predvodi magarac, porazila nas je vojska amatera kod Guadalajare, a, što je još gore, na naše je ime zauvijek bacio mrlju naredivši masakr španjolskih zatvorenika u Majorci. Također je naredio sramotno torpediranje neutralnih brodova i odbio da se spase preţivjeli. Sklopio je savez s Japanom i novinama naredio da ih nazivaju "arijevcima", pretvorio nas u njemačke lakeje natjeravši nas da marširamo pruskim korakom, izveo semantički neizvediv pothvat imenujući i Sebe i Kralja "Prvim Maršalom", proganjao talijanske Ţidove da ugodi Hitleru i izjavio da od Britanaca ne moţemo izgubiti jer nose kišobrane kao pravi mekušci. Vojnici! Nemamo uniformi jer je DUCE naredio svim nastavnicima i vladinim uposlenicima da ih nose, napustili su nas u Sjevernoj Africi zbog nedostatka prijevoza, nakon što smo usred ljeta premar-širali 600 kilometara. Izgubili smo trećinu naše trgovačke mornarice jer je On zaboravio narediti povratak kući prije nego što će objaviti rat, uvjerili su nas da prepolovljavanjem broja vojnika svake divizije udvostručujemo broj divizija, prisilili da napadnemo Grčku sa sjevera za kišnoga razdoblja, bez zimske odjeće, nakon demobilizacije, preko luka na Jadranu gdje iskrcaj nije bio moguć, bez znanja šefa vojnog stoţera koji je za napad saznao preko radija. Svi naši albanski vojnici odmah su dezertirali, a o tome što nam se događa saznajemo isključivo preko BBC-ja. Zbog nedostatka zrakoplovne zaštite i nosača zrakoplova, naša mornarica uništena je kod Taranta i rta Mata-pan, dok je britanska strana izgubila jedan jedini zrakoplov, a u Sjevernoj Africi naših 300 000 vojnika poraţeno je od njihovih 35 000 zato što nemamo zrakoplovstva, naši laki tenkovi napravljeni su od papira, a motorizirane jedinice nemaju motora. Dok besmisleno

umiremo, DUCE je svoj štab smjestio kraj Vatikana da ga ne mogu bombardirati. Vojnici! Natjerali su nas da napadnemo nevinu zemlju hrabrih ljudi, svjesni toga da ih ne moţemo nahraniti u slučaju pobjede, i njihovo je gladovanje gore od našega. Suprotno svim pravililma ratovanja i savjesti, DUCE nam je naredio da za svaki naš izgubljeni ţivot ubijemo njih dvadeset, no, na našu vječnu čast, većina Ga nije poslušala. Vojnici! Plačimo nad onim što se dogodilo kod kuće, otkud je nas 350 000 transportirano u Njemačku poput robova, gdje je DUCE postigao nemoguće - nezaposlenost tijekom rata, gdje vlada beznadna inflacija, a tri četvrtine hrane moţe se nabaviti samo u švercu koji vode Njegovi osobni sluţbenici, gdje se točkice za hranu neograničeno krivotvore i gdje postoji četrdeset distributivnih agencija čije se funkcije preklapaju i tako jamče da se ništa bitno ne moţe dogoditi. Plačimo nad našom zemljom, gdje se dijele medalje za izmišljena potapanja nepostojećih britanskih brodova, gdje moramo stajati i salutirati tijekom vijesti na radiju, gdje se govori jednoga luđaka smatraju svetim tekstovima i tiskaju u milijunskoj tiraţi, gdje je dotični Luđak poput dirigenta koji Sam istodobno pokušava svirati sve instrumente u orkestru, Koji je poput elektrane priključene na jed-1 nu jedinu potrošenu ţarulju, Koji je naredio da Ga snimaju kako dobiva teniske mečeve protiv profesionalaca u kojima je sudac ministar propagande, Kojemu su se u povijesti najmanje pokoravali jer svi znamo da će svako njegovo naređenje uskoro biti opozvano. Vojnici! To je Ĉovjek koji nam je naredio da upotrijebimo iperit i fozgen protiv divljaka naoruţanih kopljima. To je Smiješan Ĉovjek čiji podmukli banditi i palikuće u crnim košuljama bjeţe s bojnoga polja, no zato ubijaju naše očeve, majke i stričeve tjerajući ih da piju ricinusovo ulje pomiješano s benzinom. To je Ĉovjek koji je uništio gospodarstvo i zauvijek nas osramotio. Vojnici! Točno je da svaki narod zasluţuje vođu kojega ima. VIVA IL BUFFONE. VIVA IL BALORDO. VIVA L'ASSASSINO. VIVAILDUCE.

36 v Školovanje DEĈKI su PRIPREMILI kokoretsi od iznutrica i otpadaka koze oduzete kivnomu upravitelju sela, te promatrali kako cvrči na ţeravici. Otvorio im se tek, i, da im brţe prođe vrijeme dok se zgotovi, Hek-tor odluči još jednom prenijeti blagodat svojega znanja. Neki andar-tesi zijevnuše od jedva prikrivene dosade. Oni drugi, koji su bili prisiljeni pristupiti skupini jer nisu imali izbora, namrgođeno su sjedili i mislili kako bi bilo krasno kad bi usta ovoga neotesanca mogli zatrpati kozjim govnom. Tijekom noći dvojica od njih uzet će svoje oruţje i nestati u potrazi za skupinom koja se borila protiv Nijemaca umjesto drugih Grka. Znali su da će umrijeti ako ih ulove, no i to je bilo bolje negoli ostati. Jedan rojalist napiše na zemlji "Erkhetai" i oprezno prekrije riječ iglicama bora daje Hektor ne vidi; bijaše to usrdna nada ("On dolazi"), dakako, tajna. Ĉetiri venizelistička republikanca slušala su Hektora i ogorčeno se pitala kako to da su sve čete na kraju završile s komitetom koji se sastojao od triju vođa, komunista i protivnika Britanije, jedine zemlje koja im je od početka rata uopće pokušala pomoći. Kad bi Hektor nešto rekao, moglo se pretpostaviti da je istina suprotna; tako su dolazili do vijesti, slušajući Hektora i obrćući njegove riječi. Samo Mandras i dvojica drugih nominalnih vođa slušali su Hektora sa stanovitim interesom dok je koračao gore-dolje sa svojim posvećenim primjerkom što da se radi? pod rukom. Negdje daleko oglasi se sova, kao da se ruga njegovu predavanju, a noć je bivala sve hladnija dok je sjevernjak uskomešao grane bora. Iza njih vrh planine zasjeo je među dvjema zvijezdama koje su ţivo pulsirale, pritišćući tu beskrajnu šumu i viseći nad njezinom neobičnom mješavinom junaka, kuna, divljih svinja, hajduka i lopova. "Drugovi, ţelim vam se obratiti jer mislim da mnogi od vas ne znaju da bez revolucionarne teorije nema revolucionarnoga pokreta, a ulogu avangardnoga borca moţe odigrati samo partija vođena

najnaprednijom teorijom. Stvar je u tome da mnogi od vas nemaju: jasnu predodţbu kako shvatiti naše povijesno iskustvo, što vodi do> ograničenoga ameliorizma, ekonomizma, koncesionizma i demo-kratizma. Doduše, ova vrsta burţoaskoga socijalizma, burţoaskoga { socijalnoga reformizma i oportunističkoga socijalizma predstavlja svijest u njezinu zametku, no ona uopće ne uzima u obzir neizbjeţan i nepomirljiv antagonizam koji postoji između interesa proletarijata i interesa reakcionarnoga mračnjaštva. Ne shvaća dijalektiku društvene kontradikcije. Vidite, interesi proletarijata dijametralno su suprotni interesima burţoazije. To ne dokazuje samo teorija, već i praksa, i teško da ja tu nešto trebam pokušati dokazati, jer je više nego očigledno. Pred očima naše svijesti stalno treba biti prisutno da svjetsko-po-vijesno značenje borbe zahtijeva izravnu intervenciju proletarijata u društveni ţivot, a ne tek neku vrstu parlamentarnoga republikanizma ili vojnoga poluapsolutizma. Poenta je u tome da komunizam uvijek prednjači i daje najrevolucionarniju procjenu svakoga događaja i uvijek se nepomirljivo bori protiv svake obrane nazadnjaštva. Ne ţelim da mislite kako revizionističke i eklektične historiko-ideologe vlada-jućih klasa moţemo raskrinkati i pobiti štrajkovima ili sindikatima, jer sindikalna politika radničke klase nije doli sitnoburţoaska politika radničke klase. Mi idemo mnogo, mnogo dalje .od toga. Znanstveno je apsolutno dokazano da teţimo za političkom i gospodarskom emancipacijom masa, no vrlo dobro znamo da proletarijat treba voditi inteligencija koja je dovoljno obrazovana i ima slobodnoga vremena za teoretiziranje; Mane, Engels, Plehanov, Le-njin - svi su oni bili burţoaski intelektualci koji su vlastite interese ţrtvovali ne bi li podigli svijest svjetskoga proletarijata koji još uvijek u potpunosti ne shvaća prirodu struktura koje treba uvesti. Teţimo brisanju svih razlika između radnika i intelektualaca, pa nam stoga trebaju dovoljno obrazovani, izgrađeni i iskusni vođe koji će mase što se spontano bude odalečiti od krivih teorija koje se udaljavaju od percepcije nuţne i neumoljive prirode materijalističke koncepcije povijesti.

Trebaju nam vođe koje nisu sklone šlepanju, vođe koje ne popuštaju pred aspiracijama radničke klase, već im pomaţu da stvore točne aspiracije. Uz prave vođe, radnike nije potrebno dovesti na razinu intelektualaca, jer oni jedino trebaju vjerovati vođama koji će stvoriti stabilnu organizaciju, te tako odrţati kontinuitet i znanstveno spoznati konkretno postojeće stanje. Znam da se neki od vas bune da odluke ne donosimo demokratskim glasovanjem, no morate shvatiti da imamo toliko revanšistič-kih, recidivističkih, šovinističkih, reakcionarnih snaga koje su se udruţile protiv nas, pa je od najveće vaţnosti da naše vodstvo ostane tajno. A ako mora biti tajno, ne moţe biti demokratsko. Demokratsko vodstvo podrazumijeva otvorenost koja bi bila suicidalna. To je jasno, zar ne? Dakle, dosta toga izborizma. To je beskorisna i opasna igračka. Još nešto. Svakomu tko ima imalo mozga jasno je da vodstvo predstavlja funkcionalnu specijalizaciju, te zato nuţno nameće centralizaciju. Prestanite stoga jadikovati da se ne borimo dovoljno protiv Nijemaca, i prestanite jadikovati da se trebamo boriti protiv EDES-a i EKKA. Centralno vodstvo točno zna što radi. Pred sobom ima kompletnu sliku, dok mi vidimo samo sićušni dio njezina kuta, pa zato nipošto ne smijemo samostalno djelovati; moţda postoji neki obuhvatniji plan koji bi mogli upropastiti ako se počnemo oportunistički ponašati. Oportunizam je manjak određenih i čvrstih načela. Među revolucionarima treba vladati potpuno međusobno drugarsko povjerenje, i u odsudnoj borbi nitko od nas ne smije skrenuti s puta. Ako i dalje prigovarate zbog otpora reakcionarnim i fašističkim tzv. gerilcima iz EDES-a, dopustite da vas podsjetim da loš mir nije ništa bolji od dobre svađe. Tvrde da se bore protiv istoga neprijatelja kao i mi, no oslabljuju nas regrutirajući ljude koji bi se trebali pridruţiti nama i usađujući im krivu svijest o pravoj prirodi svjetske povijesne bitke. Bezuvjetna je naša povijesna duţnost da ih pročistimo, jer partija čistkama unutar sebe uvijek postaje jača.

To znači da u svako vrijeme trebamo odrţati solidarnost i ţeljeznu disciplinu, i stoga je u skladu s najstriktnijim zahtjevima pravde vodstvo odlučilo da će svatko tko skrene biti osuđen na smrt. Kako sam ja ovdje predstavnik toga vodstva, čitava se priča svodi na jedan jedini zahtjev da mi se bez pogovora pokoravate. U ovom povijesnom trenutku nema mjesta za sumnjičavce, čankolize i laţne čovje-koljupce. Oči nam trebaju biti uprte u jedan jedini cilj. Učinimo li štogod drugo, izdat ćemo ne samo Grčku i radničku klasu, već samu Povijest. Ima li pitanja?" Mandras smjerno digne ruku: "Nisam sve shvatio, druţe Hektore,! no ţelim reći da na mene moţeš računati." Jednoga dana moţda će < moći sam čitati onu Rektorovu knjigu. Moţda će je drţati u rukama kao daje tiskana na listovima dijamanata. Noću će moţda ljubiti njezine korice i spavati s njom pod jastukom, kao da se njezina nepojmljiva mudrost kapilarno moţe pretočiti u njegov mozak. Jednoga | dana bit će intelektualac, te ni doktor ni Pelagija neće moći tvrditi suprotno. Zamisli sebe kao nastavnika, kako ga svi zovu "daskale" i J s velikim interesom slušaju njegovo mišljenje u kapheneionu. Zamisli sebe kao gradonačelnika Lbcourija. No Mandras nikada neće pročitati tu knjigu, pa je ostao pošteđen J razočaranja koje bi mu donijelo otkriće da se radi o nevjerojatno dosadnoj i iracionalnoj tiradi protiv konkurentnoga komunističkoga lista. No doći će vrijeme kad će razumjeti svaku Hektorovu riječ i upijati njegove opojne vizije diktature proletarijata, poput svetačkih otkrivenja. No upravo te večeri prišao mu je poslije u mraku jedan venezelist, koji će uskoro staviti na kocku svoj ţivot i prebjeći u EDES, s razumijevanjem mu ponudio cigaretu i objasnio: "Slušaj, nije potrebno da razumiješ sav taj ţargon našega prijatelja koji voli višesloţne riječi, jer sve se zapravo svodi na to da trebaš činiti ono što ti on kaţe, jer u protivnom će ti prerezati grkljan. Stvar je u biti vrlo jednostavna." Ĉovjek, inače odvjetnik u građanskome ţivotu, pogladi ga po ramenu te zagonetno reče na odlasku: "Ţalim te." "Zašto?" povika za njim Mandras, no ne dobi odgovora. 37

Epizoda koja potkrepljuje Pelagijino uvjerenje da muškarci ne znaju koja je razlika između hrabrosti i odsutnosti zdravog razuma SNAŢAN GLAS ZAGRMI iza njega, i kapetan Corelli, zadubljen u čitanje pamfleta, samo što od šoka nije umro. "Oni koji traţe moju dušu, ne bi lije uništili, otići će u donje dijelove zemlje, past će od mača, bit će hrana lisicama, Bog će ih gađati strijelom i iznenada će biti ranjeni." Corelli poskoči i nađe se licem u lice s patrijarhalnom bradom i uţarenim očima oca Arsenija, koji je bijesno zurio u njega s onu stranu zida. U posljednje vrijeme počeo je zastrašivati bezazlene talijanske vojnike gromkim improvizacijama grčkih biblijskih tekstova. Dva muškarca zurila su jedan u drugoga, Corelli s rukom na srcu, a Arsenije mašući svojim biskupskim štapom iz kućne radinosti. "Kalispera, Patir", reče Corelli, koji je sve bolje vladao grčkim bontonom, na što Arsenije pljune na zemlju i objavi: "Peći ćeš ih poput ognja u srdţbi svojoj, progutati u gnjevu svomu, vatra će ih progutati. Plod njihov zbrisat ćeš sa zemlje, a sjeme iz roda ljudskog, jer smisliše pakleni plan koji provesti ne mogu." Svećenikove oči proročanski zakolutaju, a Corelli će pomirljivo: "Tako je, tako je", premda ništa nije razumio. Arsenije ponovno pljune, stopalom utrlja slinu u zemlju i uperi u kapetana da iskaţe kako će on isto tako biti samljeven u prah. "Tako je", ponovi Corelli pristojno se smiješeći, na što Arsenije odgega u maniri koja je imala izraziti odvratnost i potpunu uvjerenost. Kapetan se vrati svojem štivu, no uto ga prekinuše doktor i Pela-gija, koji su se vratili sa svoje medicinske ekspedicije, i Carlo Guerčini koji je pristizao svojim dţipom. Na brzinu sakrije dokument u | svoju jaknu, no ne prije nego što gaje doktor načas mogao opaziti. "Aha," reče doktor, "vidim da i vi imate primjerak. Zabavno, zari ne?" "Jebeš rat", Carlo će veselo, ulazeći u dvorište uz svoj uobičajeni pozdrav. Udari čelom o donju granu masline, na

kojoj se Mandras običavao ljuljati, i to ga na trenutak omami. Tupavo se iskesi: "To mi j se svaki put dogodi. Dosad sam trebao zapamtiti daje ovdje." "Ne bi smio biti tako visok", reče doktor. "To dokazuje da ti nedostaje dalekovidnost i sposobnost rasuđivanja. Jedan francuski kralj umro je od nečeg sličnog." "Ĉini se da sam ţiv", reče Carlo, kaţiprstom dodirujući modricu | u zametku. "Jeste li vidjeli pamflet?" Corelli ga Ijutito prostrijeli pogledom, no Pelagija reče: "Ĉini se da se tijekom noći pojavio diljem otoka." "Štoviše, kapetan ovoga časa pokušava jednoga sakriti", veselo će doktor. "Britanska propaganda", reče kapetan i osjeti kako ga to nimalo ne zanima. "Prošle noći nije bilo nijednog zrakoplova", reče.Carlo. "Kad lete iznad nas, sve se trese i grmi, no ničega nije bilo." "Onda ne mogu biti Britanci", doktor će sav sretan. "Mislim da ovdje netko ima pristup tiskarskomu stroju i odlično organiziranu dostavu." Vidje kako se Carlo zacrvenio i Ijutito ga pogledao, i shvati da j je najbolje da ušuti. "Kako rekoste, obična britanska propaganda", doda neuvjerljivo i slegne ramenima. "Taj mnogo toga zna," reče Pelagija, "jer sve je tu točno." Corelli pocrveni od bijesa i naglo ustane. Ona se na trenutak uplaši da bi je najradije udario. Izvadi letak iz svoje jakne i dramatično ga razdere na pola, bacivši komade kozi. "Sve je to obično sranje", objavi on i izmaršira iz kuće. Preostalih troje izmijeniše poglede, a Carlo napravi grimasu koja je ironično izraţavala strah i drhtanje. Zatim se strahovito uozbilji i reče Pelagiji: "Molim vas da ispričate kapetana i nemojte mu reći da sam to rekao, no morate shvatiti da u njegovu poloţaju... na kraju krajeva, ipak je on oficir." "Shvaćam, Carlo. Ne bi priznao daje točno sve da gaje i sam napisao. Misliš li da gaje napisao neki Grk?" Doktor se namrgodi. "Glupe li ideje." "Samo sam mislila..."

"Koliko bi Grka sve to moglo znati, koliko Grka zna pisati na talijanskome, koliko Grka ima prijevoz da ga porazbaca po čitavome otoku? Ne budali." No Pelagija se zagrije za tu hipotezu: "Mnoga slova R napisana su kao P, a to je greška koju Grci uvijek čine. Znači daje neki Talijan sve podatke mogao prenijeti Grku, mogli su ga sastaviti i tiskati, a Talijan ga je mogao svugdje dostaviti na motoru ili nečemu sličnom." Pobjedonosno se nasmiješi i podigne ruke ne bi li izrazila kako je sve jednostavno. "Uostalom, svi znamo da ljudi slušaju vijesti na BBC-ju." U Carlovoj prisutnosti učinilo joj se nepromišljenim reći kako ih slušaju muškarci iz sela, pušeći jednu cigaretu za drugom, natrpani poput sardina u velikome ormaru kapheneiona, a zatim izlaze daveći se i pijuckajući, te odlaze da vijesti prenesu kući svojim ţenama, koje ih opet međusobno razmjenjuju na bunaru i u svojim kuhinjama. Pojma nije imala da talijanski vojnici čine to isto u svojim vojarnama i iznajmljenim sobama, što objašnjava zbog čega su svi na otoku znali iste viceve o Mussoliniju. Carlo i doktor se pogledaše, preplašivši se da bi netko drugi mogao shvatiti ako to Pelagiji ne uspije. "Nemoj toliko mudrovati", reče doktor, "jer bi ti mozak mogao iscuriti kroz uši." Bijaše to fraza iz djetinjstva. Pelagija zamijeti očevu i Carlovu nelagodu, sjeti se daje prije rata Kokolios od Komunističke partije dobio mali tiskarski stroj na ručni pogon za izdavanje partijske propagande i sine joj da se Carlo moţe koristiti dţipom. Odmahnu glavom, kao da ţeli odagnati te pretpostavke, a zatim počne razbijati glavu gdje su nabavili latinična slova. Njezina trenutačnoga osjećaja olakšanja nestane kad se prisjeti da otac ima nekakav guidpro quo dogovor s debelim hipohondrom od intendanta neukrotivih kurjih očiju. Pogledavala je Carla i oca i osjeti kako joj val bijesa steţe grlo: ako su to bili oni, ako se radi o uroti, je li moguće da su toliko glupi i neodgovorni? Zar nisu svjesni opasnosti? "Kod muškarca je problem u tome..." započne ona, te za kapetanom uđe u kuću ne dovršivši rečenicu. Pokupi

Psipsinu s kuhinjskoga stola, kao da svoj strah od opasnosti moţe ublaţiti ako pomazi ţivotinju. Carlo i doktor podigoše glave, a zatim pustiše da ponovno padnu, stojeći na trenutak zajedno u neugodnoj i rječitoj tišini. "Trebao sam je odgojiti tako da bude glupa", na kraju će doktor. "Kad ţene steknu sposobnost dedukcije, nevolji nema kraja." 38 Zameci Pelagijina marša JEDNOGA DANA KAPETAN Corelli nije otišao na posao jer mu je u glavi vibriralo poput potresa. Leţao je u Pelagijinu krevetu, trudeći se da ne otvori oči i da se ne pomakne, jer mu je i najmanji tračak svjetlosti probadao mozak poput bodeţa, i, kad bi se pomaknuo, jasno je osjećao kako mu se mali mozak miče i ljulja unutar lubanje. Grlo mu se sasvim sasušilo i stvrdnulo, netko je u njemu očigledno brusio britve. Na trenutke bi u ţdrijelu osjetio valove mučnine koji su se istodobno širili prema ustima i ţelucu, te je s odvratnošću nastojao obuzdati gorke bujice ţuči koje su se odlučno nastojale probiti do izlaza i ukrasiti mu grudi. "Boţe moj", stenjao je on, "Boţe, smiluj se." Otvori oči i prstima ih zadrţi u tom poloţaju. Vrlo sporo, kao da ne ţeli previše uznemiriti svoj mozak, ogleda se oko sebe i doţivi mučnu halucinaciju. Trepnu očima: da, odora mu uistinu leţi na podu i kreće se sama od sebe. Sav ošamućen, provjeri ima li njezino kretanje veze s okretanjem prostorije, te ponovno sklopi oči. Psipsi-na proviri iz njegove jakne i skoči na stol, ne bi li se uvukla u njegovu kapu, svoje omiljeno odmorište otkad je otkrila uţitak sklupčavanja. Ispunila bi je i virila iz nje poput mase neurednih brkova, ušiju, repa i šapa, te se nije moglo odrediti što je što, a spavala je u njoj jer ju je podsjećala na salamu i pileće koţice koje bi dobivala na dar. Kapetan otvori oči i ugleda kako se njegova zguţvana odora sada harmonično okreće s ostatkom svijeta, uvjeri se da mu je bolje, no uto neki ludi metafizički perkusionist počne svirati timpane u njegovim ušima. Zlovoljno iskrivi lice i dlanovima pritisne obje strane glave. Shvati da treba isprazniti mjehur, no isto tako s rezignacijom uvidje da će ga i ovom prilikom netko trebati poduprijeti, da

će se ljuljati naprijed-natrag, neće se moći olakšati svojom voljom, te će se na kraju naći kako zbog nerazjašnjivih razloga istodobno piški po svojem stopalu i pada preko njega. Beskrajno gaje deprimirao svaki na- j govještaj prolaznosti, te se upita je li bolje umrijeti negoli patiti. "Ţelim umrijeti", zastenje on, kao da artikuliranjem misao dobiva na preciznosti i dramatičnosti. Uđe Pelagija s vrčem vode, te ga uz čašu poloţi kraj kreveta. "Morate popiti svu ovu vodu," reče odlučno, "to je jedini lijek protiv | mamurluka." "Nisam mamuran", kapetan će patetično. "Strašno sam bolestan, u tome je stvar." Pelagija napuni čašu i pribliţi je njegovim usnama: "Pijte", naredi mu. Sumnjičavo ju je pijuckao i iznenadio se njezinim pročišćavaju-ćim učinkom na njegovo fizičko i psihičko stanje. Pelagija ponovno napuni čašu. "Tako pijanoga čovjeka nikada nisam vidjela", prosvjedovala je. "Ĉak ni na svetkovini." "Boţe moj, što sam učinio?" "Carlo vas je doveo u dva ujutro. Da budem precizna, dţipom se zaletio u vanjski zid, unio vas u naručju poput djetešca, spotaknuo se, ozlijedio koljena i probudio sve one koji su još spavali urlanjem i psovkama. Zatim je legao na stol u dvorištu i zaspao. Još uvijek je tamo, a noću se pomokrio po sebi." "Stvarno?" "Da. Zatim ste se vi probudili i klekli pred mene mašući rukama i pjevajući: 'Io sono ricco e tu sei bella', u sav glas i raštimano, riječi ste zaboravili. Onda ste pokušali poljubiti moja stopala." Kapetan se zgrozio. "Raštimano? Nikada ne zaboravljam tekst, ja sam glazbenik. Što ste vi učinili?" "Udarila sam vas nogom i vi ste pali unatrag, a zatim mi izjavili vječnu ljubav i ispovraćali se." Sav očajan i posramljen, kapetan sklopi oči: "Napio sam se. Znate, moja baterija dobila je nogometnu utakmicu, a to se ne događa svaki dan."

"Rano ujutro navratio je pukovnik Weber. Rekao je da su vaši varali i da ste usred utakmice pola sata čekali na loptu koja je odletjela izvan ograde i dva su je dječaka ukrala." "To je bila sabotaţa", reče kapetan. "Ne sviđa mi se pukovnik Weber. Gleda me kao da sam ţivotinja." "On je nacist, i za mene misli da sam ţivotinja. Tu se ništa ne moţe. Meni se sviđa. On je tek dječak, prerast će to." "A vi ste pijanac. Ĉini se da ste vi, Talijani, ili pijani, ili kradete, ili trčite za lokalnim curama, ili igrate nogomet." "Također se kupamo u moru i pjevamo. A dečke ne moţete okrivljavati što trče za lokalnim curama jer to ne mogu raditi kod kuće. Uostalom, neke cure zbog toga vrlo dobro prolaze. Dajte mi još malo vode." Pelagija se namršti. Kapetanova primjedba djelovala joj je pomalo uvredljivo, pa i okrutno. Uostalom, baš je bila raspoloţena za svađu. Ustane, isprazni vrč na njegovu licu i bijesno će: "Savršeno dobro znate da ih nuţda na to tjera. A svi se sramimo što su ovdje vaše kurve. Što mislite, kako nam je?" Kapetanu je odzvanjalo u glavi i nije se mogao svađati; štoviše, toliko je odzvanjalo da nije ni reagirao na to što gaje iznenada okupala Ijutita djeva. Unatoč tomu, odjednom ga obuzme osjećaj silne nepravde. Sjedne i reče joj: "Svime što kaţete i činite ţelite me prisiliti da se ispričam, u svakom pogledu vidim samo prijekor. Tako je otkako sam došao. Što mislite, kako je meni? Zašto si ne postavite to pitanje? Mislite li da se ponosim? Mislite da imam posebnu sklonost pokoravanju Grka? Zar mislite da sam Duce, pa sam samomu sebi naredio da budem ovdje? Sranje, sve je to sranje, no što ja tu mogu? O.K., O.K., ispričavam se. Jeste li zadovoljni?" Skljoka se natrag na jastuke. Pelagija stavi ruke na bokove, iskoristivši superiornost koja je proizlazila otud što ona stoji, a on leţi. Kisela izraza lica reče: "Mislite li vi uistinu da ste ţrtva baš kao i mi? Jadni dječačić, jadnik mali." Ode do stola, ugleda snenu Psipsinu u kapetanovoj kapi i nasmiješi se u sebi gledajući kroz prozor. Namjerno je spriječila ţeljeni efekt kapetanova odgovora,

onemogućivši mu da je pritom gleda u oči. Uistinu ga je ţalila, nije se mogla ljutiti na čovjeka koji je dopustio kuni da spava u njegovoj kapi, no svoju sklonost nije namjeravala razotkriti kad je riječ o načelima. Odgovora nije bilo. Corelli je promatrao njezinu siluetu u protus-vjetlu i u glavi mu se pojavi melodija. Jasno sije mogao predočiti pravilnu ophodnju prstiju na prečici svoje mandoline, čuti kako disciplinirane note odzvanjaju sa soprana i pjevaju hvalospjeve Pelagiji, isto- | dobno opisujući njezin gnjev i otpor. Bijaše to marš, marš ponosite ţene koja se ratu opire oštrim riječima i njeţnošću. Ĉuo je tri jednos- f tavne note i borbenu melodiju koja je dala naslutiti silnu draţest. Ĉuo je kako melodija raste i buja, nagnuvši u pravu bujicu vedrog tremola bistrijega od drozdova pjeva, prozirnijega od neba. Pomalo razdraţen shvati da ona zahtijeva dva instrumenta. 39 Arsenije ZA OCA ARSENIJA rat bijaše spasenje, kao da je čitav njegov ţivotni krug predstavljao krivulju kroz čistilište koja je napokon probila neki nevidljivi oklop i dovela ga do njegove misije. Bolna odvratnost koju je osjećao prema samome sebi, svojoj pohlepi i lijenosti, svojem pretjerivanju s alkoholom, jedna za drugom pokopa prošlost, te kao daje postao za lakat viši. Oštroumno poput zmije njegova se teologija savila oko sebe same i preobrazila mu dušu. Dok je u prošlosti bio svjestan da je iznevjerio svojega Boga, sada je postao svjestan da je Bog iznevjerio svetu zemlju po imenu Grčka. Sinulo mu je da kao muškarac moţe nadmašiti Boga koji ga je stvorio i učiniti za Grčku ono što Bog nije učinio. U sebi je otkrio proročki dar. Padne mu na pamet da nabavi velikoga psa i izdresira ga da grize Talijane, te s tom namjerom od Stamatisa kupi psa koji je nesumnjivo bio domoljuban, jer je njegova gospodara već bio glas daje mnogim vojnicima izgrizao listove. No, njegov mješanac to je poučavanje krivo protumačio kao naredbu da grize gume prolazećih vojnih kamiona, te je prerano napustio ovaj svijet, tako da je Arsenije nabavio novog psa koji se nije

dao tako lako razdraţiti. Krenuo je na put pješke, tek s papirnatim savitkom i maslinovim kriţem koji će mu posluţiti kao štap. Arsenije hodaše i propovijedaše. Njegova debela bedra trla su se jedno o drugo, pa su mu stegna bila puna osipa i rana. Usred ljeta s njegova se čela i iz pazuha slijevao znoj, pa bi na crnoj halji izbijale raskvašene tamne mrlje čiji je opseg označavao širok i nepravilan obod fine bijele soli, a brada mu bliještala i kapala poput izvora Are-tuze. Koţni potplati njegovih crnih čizama ogulili su se i bili puni rupa, te je na kraju hodao bos, obuven tek u gornji dio cipela, vukući za sobom dugačke postolarske konce koji su ostavljali brazdu u svijetloj zemlji poput tanahne zmije. Arsenije je otkrio da mu zimi nije hladno ako se kreće, te se svojom teţinom suprotstavio bešćutnomu vjetru i neumjerenoj kiši, a jadan gaje pas slijedio do koţe mokar, sf repom među nogama i tuţno ovješenom glavom, kao pravo utjelovljenje neshvatljive i neupitne podaničke vjernosti. Od grmlja mastike i čempresa na sjeveru do šindrinoga pijeska! Skale na jugu, od podvodnih jezera Šamija na istoku do vrtoglavih l padina Petanija na zapadu, Arsenije je klipsao i propovijedao. Dok? je hodao, glava bi mu klonula kao i njegovu psu, a on smišljao fraze pune opravdanog gnjeva koje će se poput bijesnih tirada izliti pred talijanskim logorima. Njemački garnizoni su ga ignorirali ili grubo otjerali puščanim kundacima, ne zbog okrutnosti već zato što, za razliku od svojega saveznika, nisu bili skloni dramatici. Teutone on nije zabavljao, nervirao ih je, dok su ga Talijani dočekivali kao dobrodošao odmor od neprestanoga kartanja i čekanja na britanske bombardere. Veselili su se njegovim posjetima s jednakim nestrpljenjem kao i kamionu kurvi, no Arsenije bi ih još više obradovao jer su njegovi dolasci i odlasci bili nepredvidivi. Kad bi on došao, okruţili bi ga vojnici, hipnotizirani operetnim gestama svećenika koji je na sebi nosio tragove nepogoda, kao i gromkim odzvanjanjem biblijskoga grčkog, od kojega ni riječ nisu razumjeli. Arsenije bi s jednog

nasmiješenog i ushićenog lica prelazio na drugo, svjestan njihova potpunog nerazumijevanja, no ipak bi nastavio jer mu se činilo da nema izbora. U njemu su se nagomilale riječi, riječi nadnaravne snage, te mu se činilo da ga vodi ruka Djevi-čina, da se u nj slila muka Isusova, da mu je preplavila dušu i mora je pokloniti zemlji: "Raskolnici rimski, izgubljena braćo, djeco Kristova koji zbog vas plače, ţrtveni jaganjci, pijuni tirana, vi što ste opaki, vi što ste nečisti, vi što ste nepravedni, vi što ste psi i razbludnici, vračari i idolopoklonici, vi čija srca nisu suncem obasjana, vi koji u sebi nemate nikakvoga hrama, vi pripadnici nacije koja neće pronaći spas, vi koji izazivate gnušanje, vi koji kaljate Djevicu Mariju, vi koji ţeđate za istinom no ne moţete je spoznati; vi ste pokvareni i ništa dobro učinili niste, činili ste velike nepravde, pojeli moj narod kao što on jede kruh, niste zaţvali Boga, utaborili ste se protiv naših gradova, posramljeni ste, a Bog vas je prezreo i porazbacao vaše kosti. I gle, Gospod će us-lišiti moje riječi, jer On je sa mnom. Zajedno s onima koji brane moju dušu, moje će neprijatelje kazniti nevoljama, razbaštiniti ih od svoje istine, jer protiv mojega naroda digao se tuđin, ugnjetavač, do srţi pokvaren, ište naše maslinike i naše djeve. Moja je duša među lavovima, i s onima sam kojima plamte duše, i sa sinom čovjekovim kojemu su zubi koplja i strijele, a jezik oštar mač. Zaista, u srcima ste svojim zli, sravnjujete zemlju svojim nasilnim rukama, otuđeni ste od utrobe, od rođenja zavedeni na krivi put, širite laţi, otrov vam je poput zmijskoga, vi ste poput gluhe riđovke za-čepljenih ušiju. No mi smo poput zelene masline u Kući Boţjoj, i zanavijek ćemo se uzdati u milost Boţju, jer Bog je pruţio Svoju ruku i Bog je progovorio i gle, začuh njegov glas usred vjetra i oluje, među stijenama Assosa i u planinskim špiljama. Razasuo je svoju sol u jezeru Melis-sai. Nagomilao je ţeljezo u visinama Lkourija. Raskolnici rimski, Gospod je pripravio ponor, postavio mreţu koracima vašim, pogodit će vas goleme nedaće, jer Sotona će biti pušten iz svojega zatvora, a Gog i Magog izići će da

zavaravaju nacije na sve četiri strane svijeta, ne bi li ih sakupili u bici; ima ih poput pijeska u moru. I nad voljenim gradom suknut će plamen iz neba i proţdrijeti vas, baciti vas, pa i one nevine i bezgrešne poput novorođenčadi, u jezero ulja i sumpora gdje ţive zvijeri i laţni proroci, i meso će vam se odvojiti od kosti, jer vaše se ime ne nalazi u knjizi ţivota, u ognju ćete završiti. A Bog će obrisati sve suze s očiju mojega naroda, neće više biti ni suza, ni plača, ni patnje, jer prvobitne će stvari proći, a On koji sjedi na Prijestolju obnovit će ţivot, i mojem narodu koji je ţedan dat će da slobodno pije vodu s izvora ţivota. Jer On će odvesti Zvijer i laţnoga proroka i vojske koje su se zaratile protiv nas i koji smo pred njima čuda činili. On će ih uništiti, te će se ptice u zraku najesti njihova mesa, ţivi će biti bačeni u plameno jezero sumpora, a ostale će ubiti." Arseniju i njegovu psu vojnici pribaviše kruh i vodu, otpatke i masline, a u manastirima na tolikoj udaljenosti kao što su Agrilion i Kipoureon za nj bi se pobrinuli redovnici i redovnice. No nakon beš-ćutnih noći u špiljama, slabe hrane i dvije godine neprestanoga skitanja, njegovo debelo tijelo se stanjilo sve dok mu široka crna halja nije vijorila oko tijela koje se pretvorilo u kostur prekriven koţom punom rana. Ţive oči gorjele su iznad upalih obraza, pergament njegovih ruku i lica postao je taman poput tikovine, a on prvi put u ţivotu pronađe unutrašnji mir i sreću. Doduše, u potpunosti je zanemario svoju ţupu, no, daje poţivio, Arsenije bi vjerojatno postao svecem. 40 Problem s usnama MIMOIŠLI su SE na vratima, ona je izlazila, on se vraćao s posla. Nesvjesno, jednom je rukom dodirnula njegov lijevi obraz i u prolazu poljubila drugi. Onseiznenadi,aiona kad j e stigla do dvorišnoga ulaza, j er j e tek tada shvatila što je učinila. Zastane kao ukopana, kao da se zabila ravno u metafizički no opipljivi kameni zid. Osjeti kako joj je krv šib-nula do korijena kose i shvati da ga nema hrabrosti pogledati. Sigurno je i on ostao na mjestu ukopan.

Gotovo daje osjećala kako njegove oči putuju od njezinih peta do glave, te se napokon zaustavljaju na straţnjoj strani glave očekujući da će se okrenuti. Pozove je onako kako je pretpostavila: "Kyria Pelagija." "Što je?" otresito će ona, kao da će njezin pokušaj da ga se na brzinu riješi poništiti ogavno jednostavan način na koji je i ne razmišljajući odala svoje osjećaje. "Što je za večeru?" "Nemojte me zafrkavati." "Ja da vas zafrkavam?" "To nije bilo ništa. Mislila sam da ste moj otac. Uvijek ga tako poljubim kad se vrati." "To je razumljivo. Oba smo stari i niski." "Ako me namjeravate zafrkavati, nikad više neću s vama govoriti." Priđe joj sa straţnje strane, zaobiđe je i baci se pred nju na koljena. "Ah, ne", zavapi on, "sve, samo to ne." Priljubi glavu o tlo i bolno zarida: "Imajte milosti. Ubijte me, išibajte me, ali ne recite mi da nikada više nećete sa mnom govoriti." Zagrli joj koljena, praveći se da plače. "Cijelo nas selo gleda", usprotivi se ona. "Smjesta prestanite. Tako ste neugodni, pustite me." "Srce ste mi slomili", zajauka on, zgrabi joj ruku i počne je obasipati poljupcima. "Budalo jedna, poludjeli ste." "Razapet sam, gorim, sav sam rastrgan, iz očiju mi frcaju suze." Nasloni se natrag poetično gestikulirajući prstima ne bi li joj predočio slapove svojih nevidljivih suza. "Nemojte mi se smijati", nastavi on, krenuvši drugim smjerom. "O, svjetlosti mojih očiju, ne ismijavaj jadnoga Antonia u njegovoj patnji." "Jeste li opet pijani?" "Pijan od boli, pijan od očaja. Recite mi nešto." "Je li vaša baterija ponovno pobijedila?" Corelli skoči na noge i u oduševljenju raširi ruke. "Da. Pobijedili smo Giintherovu četu s četiri jedan, trojicu smo ozlijedili, a onda sam se vratio i vi ste me poljubili. To je veličanstven dan za Italiju." "Bila je to pogreška."

"Indikativna pogreška." "Nije indikativna. Ispričavam se." "Uđite", on će. "Imam vam nešto vrlo zanimljivo pokazati." S osjećajem olakšanja zbog nagle promjene teme, pođe za njim kroz vrata, no ustanovi daje on mimoilazi i izlazi. Rukama joj stisne lice, poljubi je čeznutljivo i vatreno u čelo, te usklikne: "Mi scusi, mislio sam daje doktor, nemojte krivo shvatiti", a zatim što je brţe mogao istrči u dvorište i niz cestu. Rukama se osloni o bokove i za-bulji se za njim u čuđenju, odmahujući glavom i iz petnih se ţila trudeći da se ne nasmije ili nasmiješi. 41 Puţevi DOKTOR BACI POGLED kroz prozor i vidje kako se kapetan Corelli sporo pribliţava Lemoni, ne bi li je iznenadio. Istodobno Psipsina sa sve četiri skoči na list na kojem je pisao o francuskoj okupaciji, te mu zbog ove kombinacije okolnosti na um padne prekrasna zamisao. Odloţi svoju lulu i olovku, te se smiono uputi van na uţareno ranoposlijepodnevno sunce. "Fischio!" uzviknu kapetan, a Lemoni zaskviči. "Djeco, oprostite na smetnji", reče doktor. "A", reče Corelli uspravivši se smeteno. "Kalispera, latre. Samo sam se..." "Igrao?" Okrene se djevojčici: "Koritsimou, sjećaš li se kad si onomad pronašla Psipsinu, bila je jako mala i visjela je na ogradi? Natjerala si me da pođem s tobom i spasim je." Lemoni vaţno kinine glavom, a doktor upita: "Jesu li svi puţevi još tamo?" "Jesu", reče ona. "Gomile. Velikih puţeva." Uperi prst u Corelli-ja: "Veći i od njega." "Kad ih je najbolje traţiti?" "Rano i kasno." "Aha. Moţeš li večeras navratiti i još jednom mi pokazati gdje su?" "Najbolje kad padne mrak." "Ne moţe kad padne mrak, imamo policijski sat." "Prije mraka", sloţi se ona. "Što je to bilo?" upita kapetan nakon Lemonina odlaska.

Doktor će kruto: "Zahvaljujući vama, gotovo da nema hrane. Večeras idemo traţiti puţeve." Kapetan plane: "Blokadu su nametnuli Britanci. Misle da će vam najlakše pomoći ako umrete od gladi. Vrlo dobro znate da sam učinio sve što je u mojoj moći da pomognem." "Veoma cijenimo vaše posudbe na račun vojske, no šteta je što je do takve situacije uopće došlo. Trebaju nam bjelančevine. Vidite na što smo spali." "Kod nas su puţevi skup uţitak." "A ovdje, naţalost, nuţda." Kapetan obriše znoj s čela i reče: "Dopustite da se pridruţim i pomognem." I tako su se navečer, jedan sat prije zalaska sunca i nedugo nakon što je dan osvjeţio, Pelagija i njezin otac, Lemoni i kapetan našli kako na sve četiri puze kroz nevjerojatnu guštaru ţivotinjskih staza i bijeloga vrijesa, nakon što su prešli razrušeni zid i pronašli put pod granama drevnih i zapuštenih maslina. Doktor je puzao iza Lemoni, no ona iznenada stane, okrene glavu i pogleda ga: "Rekli ste," ona će prijekorno, "rekli ste da one koji traţe puţeve odvedu u zatvor." "U Pirej", reče doktor. "Rekao sam da će me odvesti u Pirej. Ionako smo danas svi u zatvoru." Na toj slabašnoj svjetlosti postalo je jasno da se na donjoj strani lišća u blizini tla nalaze na stotine debelih puţeva, koji su se međusobno natjecali šarenilom uzoraka. Bilo je tu ţutosmeđih puţeva s gotovo nevidljivim oznakama, bilo je svijetlih puţeva sa spiralnim prugama, bilo je oker i limunski ţutih puţeva, te puţeva sa crvenim šarama i crnim točkama. Na višim granama male ptice pjevice isko-sile su svoje glave i sunule čas ovdje čas ondje, osluškujući udaljeno klopotanje i zvrndanje dok se ubirala ljetina i ubacivala u vjedrice. Dijete i tri odrasle osobe toliko su se zadubili u svoj zadatak, te nisu ni primijetili da se razdvajaju. Doktor i Lemoni nestadoše u jednome tunelu, a kapetan i Pelagija u drugome. U jednome času kapetan se nađe sam samcat, te na trenutak zastane i zadubi se u neobičnu činjenicu da se ne sjeća je li ikada bio toliko zadovoljan. Ravnodušno zaţali zbog stanja u kojem su se nalazila koljena njegovih hlača, te

zaškilji pogledavši sve crvenije sunce čija se grimizna svjetlost prigušila među grančicama i lišćem. Duboko udahne i uzdahne, odmarajući se balansirajući na petama. Kaţiprstom gurne puţa koji je pokušao ispuzati iz vjedrice. "Zločesti puţ", reče, te s olakšanjem ustanovi kako u blizini nema nikoga da čuje takve gluposti. U daljini pukne protuzračni top, a on slegne ramenima. Najvjerojatnije ništa. "Ah ne", začu se glas u blizni, nesumnjivo Pelagijin. "Za ime Boţje." Uţasnut mišlju da ju je moţda pogodio šrapnel, kapetan se baci na ruke i koljena i brzo otpuţe niz svoj tunel prema mjestu odakle su doprli uzvici. Pronađe Pelagiju, po svemu sudeći ukočenu u svinutome poloţaju od kojega joj je vrat bio istegnut unatrag. Bila je na rukama i na koljenima, a dugačka tanka pruga načinjena od kapljica krvi tekla je dijagonalno preko njezina obraza. Očigledno je bila vrlo srdita. "Che succede?" upita on dopuzavši do nje. "Che succede?" "Kosa mi se zakvačila", ona će srdito. "Ogrebla sam obraz o trn i trgnula glavom, pa mi se kosa ulovila o vrijesak i ne mogu je odmrsiti. I nemojte se smijati." "Ne smijem se", reče on smijući se. "Pobojao sam se da ste ranjeni." "Ranjena sam. Peče me obraz." Corelli posegne za rupčićem u dţepu i lagano dotakne ogrebotinu. Pokaţe joj krv i nehajno će: "Zauvijek ću ga čuvati." "Ubit ću vas ako me ne razmrsite. Odmah se prestanite smijati." "Ako vas ne razmrsim, nećete me nikada uspjeti uloviti i ubiti, zar ne? Ne mičite se." Bio je prisiljen rukama obuhvatiti njezina ramena i proviriti joj kraj uha ne bi li vidio što radi. Ona se nađe s licem pritisnutim o njegove grudi, te zamijeti grubo tkanje i prašnjav miris njegove uniforme. "Zgnječit ćete mi nos", pobuni se ona. Corelli sa zahvalnošću udahne - Pelagija je uvijek mirisala na ruţmarin. Bio je to mlad, svjeţ miris koji gaje podsjećao

na svečane ručkove kod kuće. "Moţda ću to trebati odrezati", reče dok je uzaludno vukao crne pramenove obavljene oko trnja. "Au, au, prestanite čupati, samo budite oprezni. I ništa nećete odrezati." "U vrlo ste teškom poloţaju", primijeti on. "Zato se barem pravite da ste mi zahvalni." Izvuče je, pramen po pramen, vodeći pritom računa da joj kosa ne prođe kroz njegove prste i tako izazove bol. Ruke ga počeše boljeti zato što ih je dugo trebao drţati u ispruţenom i vodoravnom poloţaju, a laktove je poloţio na njezina ramena. "Uspio sam", reče zadovoljan sam sobom i počne se povlačiti. Ona s olakšanjem strese glavu i, dok su kapetanove usne prolazile pokraj njezina obraza, lagano je poljubi ispred uha, na mjestu gdje su se nalazile gotovo nevidljive, mekane dlačice. Ona vršcima prstiju dotakne mjesto poljupca, te će prijekorno: "Niste to smjeli učiniti." Osovi se natrag na koljena i očima zadrţi njezin pogled: "Nisam si mogao pomoći." "To je bilo iskorištavanje." "Oprostite." Dugo su se gledali, a onda, zbog razloga koje ni sama nije uspjela shvatiti, Pelagija počne plakati. "Što se dogodilo? Što se dogodilo?" upita Corelli, a lice mu se zabrinuto nabora. Pelagijine suze kotrljale su se niz obraze i padale u vjedricu među puţeve. "Utopit ćete ih", reče on upirući prstom. "Što se dogodilo?" Ona se tuţno nasmiješi, te ponovno briţne u plač. On je uze u naručje i počne je lupkati po leđima. Ona osjeti kako joj nos počinje curiti, te se zabrine da bi na epoleti njegove uniforme mogla ostaviti sluz. Snaţno zašmrče da isključi tu mogućnost. Odjednom izlane: "Ne mogu to više podnijeti, naprosto ne mogu. Oprostite." "Ništa ne valja", sloţi se kapetan i upita se moţe li i on popustiti pred kušnjom i zaplakati. Rukama njeţno obuhvati njezino lice i usnama joj dotakne suze. Radoznalo ga je promatrala, a onda se odjednom nađoše pod vrijesom, na zalasku sunca, omeđeni vjedrica-ma puţeva koji su udarili u

bijeg, izgrebenih i prljavih koljena, potpuno stopljeni u svojem prvom nedomoljubnom i tajnom poljupcu. Gladni i očajni, ispunjeni svjetlošću, nisu se mogli otrgnuti jedno od drugoga, a kad su se u sumrak napokon vratili kući, na njihovu sramotu i krivnju, zajednički plijen nije dosegao ni količinu koju je Le-moni sama sakupila. y Ţena je poput mandoline ŢENA JE POPUT mandoline, draţesna i ljupka. Uvečer dok zavijaju psi i zriču zrikavci, a golem se mjesec diţe iznad brda, dok u Argos-toliju reflektori tragaju za razlozima laţne uzbune, uzimam svoju draţesnu Antoniu. Brišem joj ţice, njeţno, i velim: "Je li moguće da si od drveta?" baš kao kad vidim Pelagiju i nijemo je pitam: "Jesi li stvarno od krvi i mesa? Nema li tu vatre? Anđeoskoga tračka? Nečega potpuno drugačijega od krvi i mesa?" U prolazu joj ulovim pogled, njezine tako iskrene i podrugljive oči koje me hipnotiziraju. Glava joj se okreće, osmijeh, lukav i mudar osmijeh, i ona nestaje. Gledam kako ide po vodu, zatim se vraća s vrčem na ramenu, ţiva karijatida, u prolazu mi poprska epolete. Ispričava se, smije, a ja kaţem: "Dogodi se", no ona zna da ja znam kako nije bilo slučajno. Učinila je to jer sam vojnik i Talijan, jer sam neprijatelj, jer je zabavna, voli zafrkavati, jer je to čin otpora, jer joj se sviđam, jer je to kontakt, jer mi smo ponajprije brat i sestra, a tek onda je ona Grki-nja, a ja osvajač. Otkrivam da me njezini ručni zglobovi podsjećaju na vitku hvataljku mandoline, a od ručnoga zgloba ruka joj se širi poput glave s vijcima za ugađanje ţica, mjesto gdje se dolje proširuje prema akustičnoj kutiji istoga je obrisa kao linija njezina vrata i brade, s istim finim sjajem mladosti i borovine. Noću sanjam Pelagiju. Pelagija ulazi, razodijeva se i vidim da su njezine grudi poput straţnjega dijela mandolina iz Napulja. Obuhvaćam ih dlanovima, hladne su poput drveta i tople poput podatne majčine puti, a ona se okreće na drugu stranu i vidim kako joj je svaka polutka guze zaobljena kao kruškolika raspjevana mandolina, iz-bočena u konusnim segmentima, s bordurom od bisera i komadića ebanovine.

Zbunjen sam jer istodobno traţim ţice i osjećam bol zbog ţudnje svojih slabina, i budim se vlaţan od vlastite poţude, steţući Antoniu, izboli me oštri vršci ţica, sav sam preznojen. Odlaţem Antoniu i uzdišem: "Oh, Pelagija", te neko vrijeme budan leţim i mislim na nju, a onda se prisilim da zaspim, jer tako će brţe jutro i vidjet ću Pelagiju. O Pelagiji mislim kao o akordima. Antonia ima tri akorda koji obitavaju na prve tri prečnice vrata mandoline, do, re i so, i za svaki mi trebaju dva prsta da ga zaustavim. Zasviram so i pomaknem se za samo jedno mjesto do do, a oni odjekuju kao da su međusobno uvjetovani, poput soprana i alta u istome ključu neke toskanske pjesme. Odsviram re okretom ruke i dvostrukim proredom, pripada dvama drugim akordima, no tuţan je i nepotpun, poput djevice koja nikada nije osjetila zadovoljstvo. Moli me: Vrati me natrag da pronađem svoj mir, i ja se vraćam na so, sve je zaokruţeno, i osjećam se kao sam Bog koji je stvorio ţenu i uvidio daje Njegov svijet konačno dovršen. I Pelagija ima te jednostavne vesele akorde. Igra se s mačkom i smije se, to je so. Kad vidi da je promatram, podigne jednu obrvu i pravi se da me kori i kudi zbog toga što joj se divim, to je do. Pita me: "Zar nemaš pametnijega posla?" i to zvuči kao re, zahtijeva odlučnost. Ja kaţem: "Danas Duce i ja osvajamo Srbiju", ona se smije i sve se vraća na početak, sve je jasno. Zabacuje glavu i smije se, bijeli joj se zubi cakle, zna da je prekrasna i da je ja tako vidim. Podsjeća me na blještavo oličene kuće na dalekome brdu u Kandiji. Radosna je, ponosna i svoja, krug se završava. Vratila se na so. Shvaćam da se i sam smijem; dijeli nas jedna oktava, zajedno se smijemo u oktavama mandola i mandolina, a u daljini neki top grmi na imaginarne britanske zrakoplove, nepotrebno štektanje mitraljeza i - gle - eto naših timpana. Pelagija čuje topove i mršti se. Bili smo sretni zajedno, sjedeći na balkonu u sjeni bugenvilija, okruţeni pčelama, no nastupio je rat; rat se vratio, a Pelagija nabire čelo i mršti se. Ţelim reći: "Oprosti, Pelagija, nije to bila moja ideja, nisam ja

prisvojio jonsko područje. Nisam ja taj koji je pošao u krađu vaših ovaca i upotrijebio vaše masline za loţivo. Nisam parazit po prirodi." No ništa takvo ne mogu reći i ona to zna. Ona razumije i zašto to ne mogu reći ali me i dalje osuđuje zbog nedostatka odlučnosti. Ĉula je kako govorim o novompax Romana, ponovnoj uspostavi drevne vlasti koja je svima donijela red i mir, o najduljem razdoblju civilizacije koje čovjek poznaje, i zato se mršti. Kad se Pelagija mršti zbog udaljenog odjekivanja topova, to je poput akorda septime mi u molu sa sniţenom kvintom; ako je jako udarite, zvuči ratoborno i Ijutito, akord za gerilce i partizane. No, pomilujete li je njeţno, to je akord beskrajne i čeznutljive nujnosti. Pelagija je tuţna, uzimam Antoniu i odsviram re u molu. Ona podiţe pogled i veli: "Upravo sam se tako osjećala. Otkud znaš?" a ja bih joj najradije rekao: "Pelagija, volim te, otud znam", no umjesto toga kaţem: "Jer si sjetna i čekaš." "Na što čekam?" upita ona, a ja ću: "Ti mi to reci, Pelagija", no znam da mi ona nikad neće reći da čeka na novi svijet u kojem će Gr-kinji biti dopušteno da voli Talijana i to neće predstavljati nikakav problem. "Komponiram marš za tebe", kaţem joj: "Slušaj", i odsviram re u molu jedan dva, zatim do u duru, jedan-dva-i, pa ponovno re u molu, jedan dva... i kaţem joj: "Problem je u tome što mi treba još netko da u prvi plan stavim grčku melodiju, neki rebetiko. Moţda ću u bataljunu pronaći nekoga s mandolinom, a ja ću odsvirati akorde na mandoli za oktavu niţe. Mislim da bi to dobro zvučalo." "Netko sigurno ima gitaru", spremno će Pelagija, a ja joj kaţem: "Akord ili melodija na mandolini zvučat će potpuno drugačije na gitari; to je neobjašnjiv glazbeni fenomen. Na gitari ta dva akorda zvuče beskrajno banalno, bez ikakve drame, osim ako svira Španjolac." Pelagija se smiješi i znam da ne razumije ama baš ništa od svega onoga što sam joj rekao, no nema veze. Počinjem smišljati melodiju u tremolu koja bi plesala iznad akorda. Pelagija oboţava kad sviram tremolo, kaţe daje to najdirljiviji i najistančaniji zvuk.

No vrijeđa je kad joj ganuće izazove osvajač i okupator, netko tko rekvirira sir i vino Robolu, pa iznenada ustaje i vidim da joj duša gori. Upire u mene drhtav prst i počinje vikati kroz stegnute zube: "Kako moţeš biti takav? Koji ti je Bog? Kako se ti, kao glazbenik i obrazovan čovjek, usuđuješ doći ovamo sa svojom mandolinom i skladati jednoj Grkinji prekrasne melodije, kad se svagdje oko tebe otok pljačka i ogoljuje? I nemoj mi više srati o ponovnoj uspostavi Rimskoga Carstva. Ako baš ţeliš znati, Grčka je obrazovala Rim, i nismo to učinili pomoću osvajanja. Koji ti je Bog? Kako moţeš podnijeti što si ovdje? Naređenja? Ĉija naređenja? Taštoga rječitoga megalomana kojemu je Kefaloniju poklonio drugi megaloman, ludi divljak crne kose koji od svih drugih, osim od sebe samoga, traţi da budu plavokosi. Znaš li da si zapravo ti lud? Jesi li svjestan toga da te iskorištavaju? Misliš li da će vam Hitler dopustiti da zadrţite svoje novo Rimsko Carstvo kad sredi sve ostale? Kako moţeš sjediti na bombi i svirati mandolinu? Zašto ne pokupiš svoje topove i odeš? Zar ne znaš tko je neprijatelj?" Pelagija trči do mletačkih stuba i izlazi na sunce. Zastaje, okreće se i gleda me, oči joj se pune suzama bijesa i gorčine, i znam da me mrzi zato što me voli, zato što voli mene, a ja sam čovjek koji nema hrabrosti ščepati zlo za grkljan i zadaviti ga. Stidim se. Sviram slabiji akord jer sam slab. Razotkrilo me moje flertovanje i pokušaj da je šarmiram. Sramotan sam čovjek. Zaobljen, prsat trbuh mandoline klizne na svoje mjesto iznad mojega pojasa, kao što to uvijek čini, i, kao uvijek, pomislim: Moţda mi treba plosnata portugalska mandolina koja neće kliziti, no za-tomljujem te glupe misli. Kako doći do plosnate portugalske mandoline u ratno doba? Umjesto toga ponovno pomislim: Ţena je poput mandoline, Pelagija je poput mandoline, draţesna i ljupka, i na um mi padne još jedna misao, paradoks vrijedan samoga Zenona, da nas je rat zbliţio i rat nas razdvaja. Britanci bi rekli: "Jednom rukom daješ, drugom uzimaš." Što ja to imam protiv Britanaca te sam morao u Grčku? Pelagija je u pravu, no tko će to prvi

reći? Dosad je to rekla samo Antonia, zvonko svirajući "Pelagijin marš", pjevajući pod mojim prstima. Jako velika šiljata zahrđala lopta PELAGIJA NIJE OSOBITO uţivala u pripravljanju puţeva. Kao prvo,] dobila je mnoštvo protuslovnih savjeta o točnoj tehnici pomoću ko-1 je će postati ukusni, a mrzila je nesigurnost proizašlu iz vlastite zbu-J njenosti; strašila se same pomisli da će posluţiti nešto što će biti lji-jj gavo i odbojno, a bojala se da će pasti u kapetanovim očima! pripravi li loše jelo. Toplom i radosnom ushitu koji je osjetila nakon| otkrića njihove uzajamne ljubavi sada je prijetio skrovit osjećaj krivnje, kao i grozna pomisao da će ga, napravi li pogrešku s puţevima,* u najboljem slučaju razljutiti, a u najgorem otrovati. Drosoula joj odrješito reče da puţeve valja preko noći ostaviti u posudi punoj vode, poklopljenoj da ne pobjegnu, a ujutro ih treba dobro oprati. Zatim se ţivi zagriju u vodi i sačeka da se na površini pojave talog i pjena. U tom trenutku valja staviti sol i početi miješati u smjeru kazaljke na satu. ("Miješaš li ih u suprotnome smjeru, imat će odvratan okus.") Petnaest minuta poslije valja probušiti rupicu na svakom oklopu, "da iziđe vrag i uđe sos", a zatim ih isprati u vodi u kojoj su zavreli. Pelagiji nije objasnila kako tijekom ove operacije umočiti prste u kipuću vodu. Drosoula je također tvrdila kako su jestivi samo oni puţevi koji se hrane timijanom, a Pelagiju to učini još nervoznijom, premda ni na trenutak u to nije povjerovala. Kokoliosova ţena reče joj na bunaru da su sve to gluposti, jer se sjeća kako ih je pripravljala njezina baka: "Nećeš valjda poslušati tu Drosoulu. Ţena je napola Turkinja." Ne, svakog puţa treba uštipnu-ti i ako se pomakne, znači daje ţiv. "Ali kako da ga uštipnem kad se uvuče?" upita Pelagija. "Pričekaj da iziđe", na to će Kokoliosova ţena. "Ali ako iziđe, očigledno je ţiv, pa ga ne moram štipati." "Ipak ga ti uštipni. Što je sigurno, sigurno je. Zatim uzmeš šiljat noţ i očistiš otvor kućice, te čistom vodom svakog puţa ispereš dva-

deset jedan put. Ni jednom više, jer će to isprati okus, i ni jednom manje jer će ostati prljavi, a onda ih ostaviš da se pola sata cijede, staviš sol u otvor kućice i tada počne izlaziti gomila odvratnih ţutih sluzavih mjehurića, po tome znaš da su gotovi. Jednog po jednog onda ih ispečeš na ulju, s otvorom prema dolje, a zatim dodaš vina i kuhaš ih točno dvije minute. Tada su pripravljeni." "Ali Drosoula kaţe da treba..." "Nemoj slušati tu staru vješticu. Svatko tko zna, reći će ti ovo isto, a ako ti kaţu nešto drugo, pojma nemaju o čemu govore." Pelagija upita Arsenijevu ţenu, a ona Stamatisovu. Ĉak je pogledala što pod "puţevima" piše u medicinskoj enciklopediji, no nije ništa pronašla. Dođe joj da ih baci na tlo u dvorištu i da ih izgazi. U stvari, osjećala se tako jadno te bi najradije plakala ili vikala. Rekli su joj pet različitih načina pripreme samih gasteropoda i dali joj četiri različita recepta: kuhani puţevi, pečeni puţevi, kretska gusta juha od puţeva i pilav od puţeva. Riţe nije bilo, pa pilav nije dolazio u obzir. Na samu pomisao o riţi usta joj počnu sliniti, te ponovno zaţeli da rat završi. No otkud znaš koliko ti je puţeva potrebno? Drosoula je rekla kilogram za četiri osobe. S kućicama ili bez njih? Kako ih uopće izvući iz kućica? I kako ih izvagati, a da vaga ne postane sluzava? Ta se sluz ne da isprati ni toplom vodom ni sapunom, a prenosi se na sve što njome dotakneš, kao da ima mistično svojstvo beskonačnog umnoţavanja. Pelagija baci pogled na svoj blistavi teret sluzavih ţivotinja i tutnu ih prstom kad bi pokušali ispuzati iz posude. Počne ih silno saţalije-vati. Ne samo što su djelovali vrlo groteskno sa svojim uspravnim rogovima i bespomoćno sporim migoljenjem kad ih okreneš naopačke, nego su krajnje patetični u svojoj tuţnoj i saţaljenja vrijednoj vjeri u sigurnost vlastitoga oklopa. Sjeti se sebe kao djeteta, kad je iskreno vjerovala da njezin otac neće vidjeti kako čini neku svinjariju ako ona sklopi oči. Bockajući puţeve, rastuţi je okrutnost svijeta u kojemu ţiva bića mogu preţivjeti samo tako da grabe slabije od sebe -jadnog li poretka u svemiru.

Njezine praktične i etičke nedoumice prekine uzbuđeni povik: "Barba C'relli, barba C'relli", i ona se nasmiješi jer prepozna Lemo-nin glas u stanju krajnjega uzbuđenja i uţitka. Djevojčica je kapetana počela zvati "stari" i svakog bi mu jutra došla ispričati sve događaje dana na zapuhanom dječjem grčkom. "Barba" Corelli paţljivo bije saslušao, ništa ne bi shvatio, a zatim bije pogladio po glavi, nazvao "koritsimou" i počeo bacati u zrak. Pelagija nije shvaćala u čemu oboje nalaze toliko zadovoljstvo, no neke su stvari neobjašnjive, a Lemonino zvonko vrištanje od smijeha nepobitno je dokazivalo da je to ipak moguće. Sretna što je nešto odvraća od posla, Pelagija iziđe u dvorište. "Vidjela sam jaaako veliku šiljatu zahrđalu loptu", Lemoni obavijesti kapetana. "I svu sam je isprehodala." "Kaţe daje vidjela jako veliku šiljatu zahrđalu loptu i da ju je svu isprehodala", prevede Pelagija. Carlo i Corelli razmijeniše poglede i problijediše. "Pronašla je minu", reče Carlo. "Pitaj ju je li to bilo na ţalu", reče Corelli obraćajući se Pelagiji. "Je li to bilo na ţalu?" upita ona. "Da, da, da", veselo će Lemoni i doda: "I popela sam se na nju." Corelli je dovoljno poznavao grčki da prepozna "da", te naglo ustane i jednako naglo sjedne. "Puttana", uzvikne on te uzme djevojčicu u naručje i čvrsto je zagrli: "Mogla je poginuti." Carlo je to izrazio s nešto više realizma: "Morala je poginuti. To je pravo čudo." Zakoluta očima i doda: "Porco Dio." "Puttana, puttana, puttana", nesuvislo je skandirala Lemoni, a glas joj priguše kapetanova prsa. Pelagija se lecnu i reče: "Antonio, koliko sam ti puta rekla da ne psuješ pred djecom? Što će njezin otac reći kad ona dođe kući i počne tako govoriti?" Corelli je posramljeno pogleda, a zatim se naceri: "Vjerojatno će reći: 'Koji figlio di puttana je moju malu curicu naučio da kaţe puttana?'" Nitko u selu nije mogao odoljeti a da se ne pridruţi dugačkoj raštrkanoj masi radoznalaca koja se krivudavo spustila do

pijeska. Kad su je ugledali, uprli su u nju prst i uzviknuli: "Evo je, evo mine", i, uistinu, bila je to mina, visoko posađena, naoko prikladna i bezazlena na samom rubu zelenoplavoga mora. Bijaše to kugla visoka poput čovjeka, kugla veće širine negoli visine, prošarana tupim čavlima, te je djelovala poput natprirodno velikoga divljega kestena, ili pak golemoga morskoga jeţinca čije bodlje tek što su izišle iz morske brijačnice. Okupiše se oko nje na pristojnoj udaljenosti, a kapetan i Carlo se pribliţe kako bije pregledali. "Sto misliš, koliko eksploziva?" upita Carlo. "Bog zna", odgovori kapetan. "Dovoljno da čitav borbeni brod izbaci iz mora. Morat ćemo je ograditi konopom i raznijeti. Ne znam kako je drugačije učiniti bezopasnom." "Prekrasno", usklikne Carlo koji je, usprkos svim strahotama Albanije, iz svega srca volio eksplozije i nikada ga nije minula dječačka radost bezazlenoga uništavanja. "Vrati se natrag u bazu i donesi dinamita, ţicu vodilicu ijedan od onih električnih obarača. Ja ću ostati ovdje i organizirati seljane." "Turska je", reče Carlo, uprijevši prst u krivudava slova koja su se jedva nazirala pod krpetinama i rupčagama hrđe. "Mora da pluta barem dvadeset godina, sve od Velikoga rata." "Merda, pa to je nevjerojatno," reče Corelli, "pravo čudo. Pretpostavljam daje dosad sav eksploziv propao." "Znači, ništa od velikog buma?" Carlo će skrušeno. "Bit će ga ako doneseš dovoljno dinamita, testa d'asino." "Kuţim", reče Carlo i počne se plaţom vraćati prema selu. Corelli se okrene prema Pelagiji, koja je još uvijek s nedoumicom zurila u veliko drevno oruţje. "Reci Lemoni, ako ikada igdje nade nešto metalno i ne zna što je, nikako, nipošto ne smije dodirnuti taj predmet, mora trkom do mene i odmah me obavijestiti. Reci joj da to isto kaţe svoj djeci." Corelli zamoli Pelagiju da prevede njegove riječi i rukom pozove seljane da se pribliţe. "Kao prvo," reče im, "morat ćemo ovu napravu dići u zrak. To će moţda biti vrlo snaţna eksplozija, i kad dođe taj trenutak ţelim da se svi vi vratite

na vrh stijene i otud gledate, inače bi moglo doći do nenamjernog velikog masakra. Dok čekamo dinamit, treba mi nekoliko snaţnih muškaraca s lopatama koji će mi iskopati rov oko pedeset metara od ovog ovdje predmeta, tamo dolje, gdje se mogu na sigurnome sakriti dok detoniram ovu napravu. Trebao bi biti otprilike veličine groba. Ima li dobrovoljaca?" Pogledom je prelazio od lica do lica, no oči tih lica gledahu u stranu. Nije dobro pomagati nekom Talijanu i, premda su svi ţeljeli vidjeti veliki bum, sramota je biti prvi dobrovoljac. Corelli vidje ta goropadna lica i zajapuri se. "Svima ću vam zajedno dati jedno pile", objavi on. Kokolios podigne dva prsta i reče: "Dva pileta." Corelli kimne u znak pristanka, a Kokolios reče: "Učinit ću to sa Stamatisom, i svaki od nas traţi po dva pileta." Pelagija prevede, a kapetan iskrivi lice: "Svaki?" Zakoluta očima u očaju i tiho promrmlja: "Rompiscattole." I tako se Kokolios i Stamatis, rojalist i komunist, no, unatoč tomu, dva dobra stara druga, zdruţena glađu i poduzetničkom proni-cavošću, vratiše svojim kućama i ponovno pojaviše s lopatama. Na mjestu koje je pokazao kapetan počeše kopati pravokutnu rupu, gomilajući pijesak, na strani koja je gledala prema mini, da stvore zaštitni branik. Na dubini od samo jednoga metra počela se puniti vodom, i kapetan s neodobravanjem i očajem pogleda blato boje okera. "Puni se vodom", izlišno će Pelagiji, koja je sa svima ostalima stajala i promatrala kako se dva starca kinje. Ona ga pogleda i nasmije se: "Pa jasno da će se rupa na ţalu ispuniti vodom." Corelli se namršti i počne sumnjati u čitavu ideju, što ga još više potakne da u njoj ustraje. Carlo se vrati s dinamitom i ostalim priborom, te s kamionom punim vojnika, svih pod punim naoruţanjem i silno nestrpljivih da posvjedoče predstojećem spektaklu. Corelli se uzruja: "Zašto nisi javio i Hitleru i pozvao čitavu njemačku vojsku?" Carlo nije pokazivao znakove kajanja, ali je bio ojađen: "Prisilili su me da dovedem sve ove ljude, jer se prijevoz

eksploziva bez pratnje protivi pravilima. To je zbog partizana, nemoj okrivljavati mene." "Partizana? Kojih partizana? Misliš, onih bandita koji pljačkaju sela kad mi ne gledamo? Nemoj me nasmijavati." "Ova rupa je na krivome mjestu", prekine ih čovječuljak u inţenjerskoj uniformi. "Ova rupa je tamo gdje sam ja odredio", poviče kapetan, sve uz-rujaniji zbog mogućnosti da mu njegova rekreacijska ludorija izmakne kontroli. "Preblizu je", inzistirao je inţenjer. "Detonacijski udar proći će ravno iznad ove rupe i isisati vam oči i mozak, i morat ćemo vas iskopati ako tu ne ţelite počivati u miru." "Slušajte, desetaru, dopustite davani kaţem da sam ja kapetan a vi desetar. Ja ovdje zapovijedam." Vojnik se nije uplašio: "A vi mi dopustite da kaţem da sam ja op-kopar, a vi ste popizdili." Corellijeve oči najprije se razrogače od iznenađenja, a zatim još više od bijesa. "Neposluh!" poviče on. "Prijavit ću vas zbog toga." Opkopar slegne ramenima i nasmiješi se. "Ĉinite što vam drago, mrtvac ne moţe podnijeti tuţbu. Ako ţelite poginuti, samo izvolite, a ja ću gledati." "Carogna", srdito će Corelli, a vojnik ponovi: "Ovaj je popizdio", i odšeta. Odrekavši se cijele operacije, ode na vrh stijene, pripali cigaretu i škiljeći zbog zalazećega sunca promatrao je kako dolje teku pripreme. Bijaše draţesne. More je bilo u nizu nijansi akvamarina i lazura, a nazirale su se tamne hrpe stijena i ljuljanje vitica algi pod valovima. Nestrpljivo je očekivao što će se dogoditi tom idiotu od oficira. Corelli postavi patronu dinamita pod minu i odmota s kalema ţicu vodilicu, dovoljno dugu da dopre do njegova raskvašenoga rova. Zabrinut da bi ono što je opkopar rekao ipak moglo biti točno, no unatoč tomu odlučan u izvršenju svoje nakane, on i razdraţljiva četa vojnika podigoše zatim debeo pješčan zid oko mine, da najveći dio pritiska zraka od eksplozije usmjere uvis, sve dok na kraju nije izgledala baš kao negativ koluta, izdubljeni prsten u čijem se središtu nalazio pješčani stup nadsvođen kupolom zapuštenih

čekinja zahrđa-lih i skraćenih bodlji. Drosoula nije bila jedina ţena koja je primijetila da izgleda baš kao megalitski penis u stanju mirovanja. "Avanti", konačno vikne kapetan, te vojnici i promatrači krivu-davim putem krenuše uz padine stijene, znojeći se i dašćući premda sunce više nije bilo vrelo. Tamo dolje Corelli je djelovao sitan poput miša. Vojnici se smjestiše i počeše raspravljati je li plaţa pogodna za nogomet. Inţenjer-desetar vrlo je opširno, bijesno i jetko razlagao ofi-cirovu budalaštinu i predloţio da se oklade hoće li preţivjeti. Pelagija se ozbiljno zabrine i primijeti da se Carlo uznemireno znoji. Vidje kako se nekoliko puta kriţa i mrmlja molitve. Oči im se sretoše i on joj baci usrdan pogled, kao da ţeli reći: "Jedino ga ti moţeš zaustaviti." Dolje u rovu Corelli je virio iznad ruba svojega bunkera, zabrinut zbog nevjerojatne blizine mine. Što je više gledao, to mu se ona činila bliţom i većom, pa mu je na kraju djelovala da je visoka dvadeset metara i da mu sjedi u krilu poput groteskne, goleme i nezvane kurve u bordelu u koji je ušao naivno i sa zabunom, misleći daje to bar. Odluči daje ne gleda. Crijeva mu se počnu bućkati na najnezgodniji mogući način i uvidje da je do koljena mokar, i da su mu čizme pune neugodno zrnate i iznenađujuće mokre vode. Obje ruke stavi na T okidača i nekoliko ga puta potisne da ga privikne na samu ideju praţnjenja. Zatim spoji polove. Zabrinut zbog ţive opasnosti da bi mu oči i mozak mogli biti isisani, u svojoj glavi ponavljao je hitar manevar pritiska okidača i brzog prebacivanja ruku na obje strane glave uz simultano stiskanje očiju. Oči podigne prema nebu, prekriţi se, smiri i ţustro zarine okidač. Začu se oštar prasak, beskrajno kratka stanka, a zatim grmljavina basso profondo. Narod na stijeni ugleda kako se silan stup krhotina veličanstvenom sigurnošću i gracioznošću iznad njihovih očiju uspinje u nebo. Sa strahopoštovanjem na licima polagano prepoznaše tamne čelične ploče koje su se polagano kretale ukrug, ţarke vodene mlazove na kojima bi na trenutak zasjala duga, neuredne i rastegnute grude mokroga pijeska, prašnjave

oluje suhoga pijeska, te sukljajući cvat crnoga dima i narančastoga plamena. "Aira!" vikaše razvedreni Grci, a vojnici "Figlio di puttana di stronzo d'un cane d'un ćulo d'un porco d'un pezzo di merda!" Deto-nacijski val iznenada ih pomete i sruši na leđa poput slabih smrtnika koje bi u drevna vremena zgnječila ruka gromovnika Zeusa. "Puta-nas yie!" mrmljahu zaprepašteni Grci, a vojnici "Porco cane". Baš su se pokušali osoviti na noge kad pogledaše gore i vidješe daje naoko neiscrpan mlaz materijala presušio. U stvari, ne samo što je presušio već je neumoljivo procvao po bočnim stranama, šireći se u autoritativnom i sveobuhvatnom luku. Uţasnuti i hipnotizirani, ljudi na stijeni gledali su i istezali vratove unatrag dok se opasan, no prekrasan tamni oblak širio nad njihovim glavama. Poput Carla i tolikih drugih, i Pelagiju obuzme leden i paralizirajući mir, grozan i bespomoćan očaj, a zatim se, kao i oni, ničice baci na bodljikav treset stijene i prekrije lice rukama. Podmukao i divovski udar mokroga pijeska bolno je lupnu po leđima te joj nestade daha, a do bjelila uţaren trunak metala ţabi se u zemlju pokraj njezine glave, te se čulo kako prodire do zakopane stijene prţeći sve oko sebe. Krhotina se naglo zabije u potplat njezine cipele i uredno je razdvoji od pete. Zapaljeni trunci hrđe nataloţili su se na njezinu odjeću, pougljenivši je rupicama kao soljenku, te se svijala od snaţnih bolnih trnaca koji bi je uboli, potrajali i naglo se proširili poput otrova stršljena ili ose. U svijesti više nije bilo ničega osim vakuuma rezignacije koja obuzme očajnike pred neizbjeţnom smrću. Nakon čitave vječnosti, nastupi kraj u obliku lagane kiše suhoga pijeska koja ih je njeţno tješila. Spustivši se naglo odozgo, lagano je sipila po njima i oko njih, stvarajući simetrične čunjeve na straţnjim dijelovima njihovih glava, stršeći poput šećerne glazure nasuprot nepravilnome zapljuskivanju i prugama mokroga pijeska, uvlačeći se podmuklo niz ovratnike njihove odjeće i u gornje dijelove obuće. Bila je topla i gotovo metafizički ugodna.

Drhtavi i slabašni poput mačića, ljudi se s naporom počeše dizati. Neki padoše tek što su se gotovo uspravili, drugi zato što bi se netko rukom o njih oslonio. Bijaše to fešta dizanja i padanja, fešta tapkanja i spoticanja, karneval neshvatljivo nesigurnih koljena i nejasnih blijedih lica prošaranih skraćenim ili tekućim bljuvotinama i bra-bonjcima pijeska. Bijaše to svečana i dostojanstvena sječa nevjerojatno bizarnih frizura i odjeće što se pretvorila u neprepoznatljive dronjke, nestvarna i paklenska fešta teturajućih tijela i izbuljenih djevičanskih očiju koje su se pogreškom našle na nacrnjenim licima. Umirujući štropot pijeska nije popuštao; zasipao ih je, poput sitnih ţutih crvića nataloţio se na njihovim obrvama i trepavicama, nepopustljivom elektrostatičkom snagom prilijepio se za dlake u njihovim nosnicama, odvratno se ulagivao slini u njihovim ustima, opsceno se uvukao u njihovo donje rublje i uţasnuo ţene, zahvalno se zalijepio za znoj njihovih pazuha, te neočekivano pomladio starce ispunivši im bore. Ljudi se nijemo pripiše jedni uz druge, omamljeni od šoka, promatrajući spektakularan crni oblak prljavoga dima kako naglo raste i širi se, sakrivši sunce i nebo i zbrisavši svjetlost. Rukavima obrisaše pijesak sa svojih lica, čime su jedan trak tek zamijenili drugim. Nekolicina počne pregledavati svoje posjekotine i sa zanimanjem promatrati naviranje grimizne krvi pod njihovim pješčanim pokrovom, tamne i skrućene. Nitko nikoga nije prepoznavao, Talijani i Grci buljili su jedni drugima u lice, denacionalizirani i zakašljani od nečistoće i zajedničke zaprepaštenosti. Odjednom zavapi glas koji se davio. Kao naelektrizirani, ljudi se okupiše oko tijela samozadovoljnoga inţenjera. Njegova uredno odrubljena glava anđeoski se smiješila kroz bijeli sloj pijeska. Tijelo je leţalo u blizini, prsima okrenutima zemlji, giljotinirano vrelim diskom zahrđaloga nazupčanoga čelika koji je do svojega polumjera bio zabijen u treset. "Umro je sretan",

Pelagija prepozna Carlov glas. "Što više očekivati. No okladu nije dobio." "Puttana", začu se nesiguran drhtav glasić koji je vjerojatno bio Lemonin. Nekomu dođe na povraćanje, a pet ili šest osoba zahvati zaraza, te sveopćoj pošasti kašljanja pridodaše buku bolnoga bljuvanja. Pelagiju iznenada obuzme bojazan, otrči do ruba stijene i uspaničena proviri kroz pijesak koji je padao. što se dogodilo kapetanu? Vidje krater širok trideset metara, već ispunjen radoznalim morem. Na stotine metara udaljenosti bile su porazbacane zapetljane trake metala, satelitski krateri i humci različitih oblika, no nijednoga jedinoga znaka od kapetana i njegova rova. "Carlo!", zaurla ona i ulovi se za srce. Omamljena od boli, spusti se na koljena i počne ridati. Carlo puteljkom otrči na plaţu, s istom prazninom od uţasa kao i Pelagija, no navikao na duţnost da je svlada. U sjećanje mu navre Francescova pieta kako razmrskane glave umire u njegovu naručju u Albaniji, i samo je trk mogao osujetiti navalu tuge koja samo što ne zahvati njegovo srce. Dođe do točke na kojoj je pretpostavljao da se nalazi rov i stane. Nije bilo ničega. Sve je bilo izbrisano i neprepoznatljivo. Podigne ruke kao da predbacuje Bogu i samo što nije počeo udarati po svojim sljepoočnicama, kad se na rubu njegova vidnoga kuta nešto pomakne. Corelli se nije razlikovao od mokroga pijeska, jer ga je ovaj potpuno pokrivao. Eksplozija gaje potresla, a strujanje uvis usisalo ga visoko u zrak, a zatim ga na leđa bacilo na zemlju. Sada je leţao s licem prema gore, savršeno ukalupljen u brazde i reljef napadaloga pijeska. Koprcajući se i ne uspjevši sjesti, sličio je nekakvom filmskom čudovištu. Carlo se glasno nasmije, no u isti čas njegovo veselje obuzda zabrinutost da bi ovaj čovjek kojega toliko voli ipak mogao biti teško ozlijeđen. Ne padne mu na pamet ništa drugo doli da ga podigne u naručje i odnese u more. Ponovno se sjeti kako je Francesca nosio od mjesta na kojem je pao između dviju crta, ponovno začu viteško odobravanje Grka.

Među valovima, Carlo opere Corellija i ustanovi da je potpuno dezorijentiran, no naizgled neozlijeđen. "Je li bilo dobro?" upita Corelli. "Propustio sam spektakl." "Bio je to pravi sporcaccione od eksplozije", reče Carlo. "Apsolutno bolje od svega što sam ikada vidio." Corelli vidje kako se prijateljeve usne pomiču, no ne ču ni glasa. U stvari, čuo je tek otegnuto udaranje najvećega zvona na svijetu. "Govori glasnije", reče on. O posljedicama ove epizode mnogo toga valja reći. Corelli je dva dana bio gluh i osjećao se beskrajno poniţeno od same pomisli da bi zauvijek mogao izgubiti svoju glazbu. Cijeloga ţivota pratit će ga razdoblja tinitusa, trajne uspomene na Grčku. General Gandin prijavio ga je zbog pogibije inţenjera i zbog izravnoga poticanja mobilizacije svih snaga Osovine na otoku, koje su zbog strahovite eksplozije i njezina divovskoga oblaka kao razlog navele neočekivanu invaziju saveznika. Gotovo su mu snizili čin, no kako su Nijemci isplaćivali plaće talijanskom garnizonu, general Gandin zaključio je da od toga Italija ne bi imala nikakve materijalne koristi. U svakom slučaju, neslaganja je bilo već zato što, zbog novih troškova, Nijemci nisu dopuštali Talijanima da nekoga unaprijede, a general ih nije imao namjeru obradovati ni najmanjom uštedom. Corellija je teretio zbog samoinicijativnoga djelovanja bez dozvole, zbog toga što odgovornost nije prenio na kvalificiranoga stručnjaka, zbog nepromišljenoga ugroţavanja ţivota i zbog ponašanja koje ne dolikuje oficiru. Dobio je strogi ukor koji ostaje u njegovu dosjeu tijekom čitave vojne karijere. Corelli će generalovoj poţeljnoj sekretarici razmetljivo i domišljato pokloniti crvenu ruţu i prošvercanu švicarsku bombonijeru, a ukor će misteriozno nestati iz dosjea nakon što je u njemu zlokobno tinjao samo tri dana. Kao nikad dotad, kapetan je uţivao u Pelagijinu maţenju i paţe-nju, a ona je svoje olakšanje izraţavala kišom poljubaca, njeţnih riječi i obećanja, koji su uman nadmašili pješčanu oluju. Giinter Weber donio je svoj gramofon na navijanje, sjedio uz njegov krevet učeći ga riječi "Mein Blondes Baby" i "Leben Ohne

Liebe", a Carlo bi dolazio i odlazio s izvješćima o nezaustavljivoj i tuţnoj eroziji kratera pokraj mora. Navratila bi Lemoni, odsad nenadmašan ekspert u pronalaţenju komada zahrđaloga metala, i natjerala ga da se digne iz kreveta ne bi li identificirao stari lemeš, vrh upotrijebljene protu-zračne rakete i zgnječenu limenku. Razočaranje koje bi uslijedilo nakon spoznaje da se nijedan od njih ne moţe dići u zrak nadmašilo bi razumijevanje odraslih u mjeri koja se precizno mogla odrediti kao beskrajna. No, uvečer nakon toga sjajnoga događaja, razbjesnjeli doktor iziđe iz kuhinje s namjerom da pronađe Pelagiju i skreše joj sve u brk, kadli se u dvorištu pojavi njegova kći, kao i gomila neshvatljivo prljavoga, iscrpljenoga i poderanoga svijeta. Neki neprepoznatljiv čovjek velik poput Carla, za kojega se poslije uspostavilo da jest Carlo, u naručju je nosio buncajuće tijelo osobe za koju se poslije ispostavilo daje kapetan. Za mladu ţenu koja je izgledala poput lude i okorjele kurvetine iz najnepravični]e osiromašene kairske četvrti ispostavilo se daje Pelagija. Za sićušno biće koje je moglo biti prerano preminuli dječak ili djevojčica, iskopana iz groba, ispostavilo se da je Lemoni. Ĉitave će noći imati posla sa čišćenjem posjekotina i ubrat će fantastičan profit u patlidţanima, kojima je sezona upravo počinjala. No u tome trenutku, suočen s tuţnom skupinom dezorijentiranih i jadnih vojnika i Grka, jedino na što je mislio bio je odvratan i zaprepašćujući prizor koji je upravo zatekao u kuhinji. "Tko je to", zagrmi on retorički, "bio toliko drzak da mi kuću napuni puţevima?" Bilo je to točno. Puţeva je bilo posvuda. Bilo ih je na prozorima, pod rubovima stolova, okomito, bočno po zidovima i po Psipsininoj posudi, u čaši za vodu, nepromišljeno prilijepljenih za podloške, usmjerenih odlučno prema košari s povrćem i pripijenih s donkihot-skim uţitkom o kamiš doktorove lule i o stakla naočala, koje je i ne sluteći ostavio na prozorskoj dasci. S uţasom koji odaje krivnju, Pelagija stavi ruku na usta, a kad Lemoni ugleda srebrnaste, vijugave, iskriţane, svjetlucave tragove i veseli nered u distribuciji samih

ţivotinja, pljesne rukama od zadovoljstva. "Porca puttana" reče ona, a muškarac koji mora da joj je bio otac oštro je zvizne po glavi. 44 Krađa USRED NOĆI KOKOLIOSA probudi glasanje ptica u nevolji. Najprije pomisli da je doktorova kuna ušla među njegove kokoši; uvijek je tvrdio daje asocijalno tako zloglasnoga pticokradicu drţati kao kućnoga ljubimca, i već ju je dvaput ulovio kako odnosi njegova jaja. Opsuje, zatim iskoči iz kreveta. Dobro će palicom opaliti po glavi tog malog kradljivca i tako okončati priču, svidjelo se to doktoru lannisu ili ne. Navuče čizme i posegne za toljagom koju je drţao na nadvratniku otkako je izbio rat. Bijaše to teţak i kvrgav komad gloga iz makije, a kroz tanji dio izbušio je rupu da provuče drţak od koţnoga remena. Navuče remen oko svojega zapešća i otvori vrata kuće koja u luku zagrebaše po kamenim pločama. Deset godina spremao se namjestiti šarke vratima koja su visjela. Nasreću, njihovu škripu nadglasalo je mahnito kvocanje i kreštanje kvočki, i on iziđe u noć. Bijaše vrlo mračno, jer se teţak oblak postavio između zemlje i mjeseca, a buka bijaše strahovita jer i zrikavce zahvati zarazno kokošje uzbuđenje, te zastrugaše dvostrukim forte. Kokolios zaškilji u mrak i jasno ču kako netko prigušeno psuje. Zbunjen, još se jače za-bulji. Ugleda dva sitna talijanska vojnika kako trčkaraju po koko-šinjcu, očajnički pokušavajući ščepati perad. Obuze ga bijes i postupi ne razmišljajući. Unatoč puškama koje su im visjele na leđima, Kokolios izusti zastrašujući bojni poklič i baci se u borbu. Dva muškarca preţivjela su albansku kampanju i istaknula se svojom hrabrošću, no u mraku nisu bili dostojni protivnici divljoj, goloj i demonskoj spodobi koja ih je zasula udarcima po leđima i glavama, udarala po nogama i ispuštala sablasne vriskove. "Puttana!" drečahu njih dvojica, zaštitivši glave rukama, no uskoro im zapešća i laktovi

počeše pucati pod smlavljujućim udarcima. Padoše na koljena i bolno ridajući ispruţiše ruke i i preklinjaše ga da prestane. Kokolios nije znao ni riječi talijanskoga, no znao je prepoznati poraţenoga neprijatelja. Odbaci toljagu i ščepa dva lopova za ovratnike, te ih osovi na noge. Opalivši ih nogom u straţnjicu pri svakom koraku, obojicu odvuče do doktorove kuće, periodično im zveknuv-ši lubanjom o lubanju poput podivljaloga učitelja. I dalje ih protresajući i udarajući nogom, pred doktorovom kućom počne vikati: "latre! latre!" Uskoro se pojavi doktor lannis odjeven u noćnu košulju, baš kao kapetan i Pelagija. Pod netom razotkrivenom mjesečevom rasvjetom ugledaše Kokoliosa, gola golcata, u teškim čizmama, kako se trese od bijesa, a u svakoj mu ruci visi po jedan savladani vojnik. Što je najčudnije, oba vojnika još uvijek su preko leđa nosila karabine. "Smjesta da si ušla u kuću", reče doktor lannis svojoj kćeri, vodeći računa o njezinoj prisutnosti u društvu tog razbjesnjelog i golog muškarca, krivih nogu i snaţnog prsnog koša. Ona se poslušno povuče u kuhinju kako bi u sjeni prozora uţivala u čitavome prizoru. Kokolios uperi prst u Corellija, no počne vikati doktoru: "Reci onom kurvinom sinu od digićkog oficira da su njegovi ljudi kradljivci kokoši, obični kradljivci kokoši, razumiješ?" Doktor lannis tu informaciju prenese Corelliju, koji na trenutak stajaše kao da misli što će učiniti. Na trenutak se izgubi u kući, a doktor će Kokoliosu: "Mislim da bi pomoglo kad bi se malo smirio." Dok je oficir bio unutra, doktor lannis iskoristi priliku da bočne svojega susjeda: "Mislio sam da si komunist!" "Naravno da sam komunist", Kokolios će osorno. "Oprosti," reče doktor, "ali, ako se dobro sjećam, svako vlasništvo je krađa. Dakle, ako ti posjeduješ kokoši, znači da si i sam lopov." Kokolios pljune na zemlju: "Krađa je ono što posjeduju bogati, a ne siromašni."

Ovu filozofsku raspru prekine kapetan koji se pojavi s revolverom. U jednom stravičnom trenutku i Pelagija i njezin otac povjero-vahu kako namjerava strijeljati Kokoliosa. Ona se u očajanju upita treba li otići po svoj derringer, no ne uspije se ni pomaknuti. Kokolios pogleda kapetana s izrazom koji je odraţavao uţas, prkos i opravdani gnjev. Ponosno se isprsi, kao da je spreman umrijeti zbog prava grčkih kokoši na nesmetan ţivot i na okupiranome teritoriju. Na sveopće iznenađenje, kapetan svoj pištolj uperi ravno u lice jednoga optuţenika i naredi mu da legne na zemlju. Lopov se laskavo nasmiješi, a Corelli škljocne i povuče kokot. Komičnom promptnošću čovjek se baci na zemlju i cvileći se počne opravdavati, no Corelli se ne obazre na to. Dade znak i drugomu muškarcu da učini isto. Corelli uzme Kokoliosa za ruku i odmakne ga koji metar. Oba ispruţena čovjeka počne gurkati nogom i zapovjedi: "Puzite!" Ova dvojica pogledaše se u nedoumici. "Rekao sam, puzite!" vikne kapetan, eksplodiravši iz mirne ljutnje u ogorčen bijes. Jedan od muškaraca podigne se na ruke i koljena, a kapetan stavi stopalo na njegova kriţa i brutalno ga gurne natrag: "Na trbusima, kurvini sinovi!" Migoljili su prema naprijed poput zmija, sve dok nisu došli do visine Kokoliosovih čizama. "Liţite ih", naredi kapetan. Nije imalo smisla protestirati. Kapetan jednoga osine po glavi, a doktor sklopi oči, lecnuvši se zbog tjelesne ozljede koja će, bojao se, uslijediti. Pelagija u šoku rukom poklopi usta, saţalivši se nad puza-jućim kradljivcima. Ni sanjala nije da kapetan moţe biti tako okrutan, tako nemilosrdan. Moţda glazbenik ipak moţe biti vojnik. Dva muškarca lizala su Kokoliosove čizme. Ovaj je u njih buljio u nijemom čuđenju, i tek kad ugleda putene izbočine svojih genitalija kako lagano trepere na mjesečini sjeti se da nije odjeven. Usta mu se rastvore, s obje ruke naglo sakrije svoje najveće blago i pobjegne kući. U svojoj kuhinji Pelagija se morala nasmijati, no kapetan nije bio nimalo raspoloţen za neozbiljnost kad se vratio unutra.

"luţnjaci!" vikao je on. "Camorra i mafiosi! Odmetnici!" Lopovi su sjedili za stolom, a kapetan bi ih pri svakom epitetu udario po glavi. Djelovali su sitno i patetično, te doktor krenu rukom ne bi li zadrţao kapetanove udarce. Ovaj ih podigne za ovratnike kao što je to učinio Koko-lios, odvuče ih do vrata i izbaci u noć. Raskrečiše se na kamenim pločama, podigoše i otrčaše. On se vrati unutra s pogledom koji je plamtio od gnjeva. Bijesno osine Pelagiju i njezina oca kao da su nešto skrivili i vikne: "Svi smo gladni!" Podigne ruke u zrak kao da priziva Boga, odmahne glavom, udari pesnicom o prsa i s nevjericom usklikne: "Sramota!" te umar-šira u sobu i zalupi vratima. Dva dana poslije Pelagija iziđe u dvorište i učini joj se da nedostaje nešto dobro poznato. Ogleda se unaokolo, no ništa ne vidje. A onda shvati. Iziđe kapetan i zatekne je kako rida u svoje ruke. "Uzeli su moju kozu," zavijala je, "moju prekrasnu kozu." Mogla je zamisliti kako je kolju i komadaju zbog mesa, a ta strahota bijaše nepodnošljiva. Kapetan stavi ruku na rame ridajuće djevojke; ona je otrese i nastavi jecati. "Svi ste vi svinje, svi vi, lopovi i svinje!" Kapetan sav ukrućen ustane: "Tesoro mio, tako mi rođene majke, pronaći ću ti drugu kozu." "Nemoj!" izdere se ona na njega i okrene mu lice izbrazdano suzama. "Od tebe ništa ne bih primila." On se okrene i ode, a same mišiće njegova srca izjedao je crv gorkoga stida. 45 Doba nevinosti POSTALI su LJUBAVNICI na starinski način i vodili ljubav na starinski način. Njihovo shvaćanje vođenja ljubavi svodilo se na poljupce u mraku pod maslinom nakon policijskoga sata, ili na sjedenje na stijeni i promatranje dupina kroz dalekozor. Previše ju je volio da bi stavio na kocku njezinu sreću, a ona je pak bila previše pametna da bi se zaboravila. Toliko se puta osvjedočila o jadima djevojaka s neplaniranim djetetom i toliko puta vidjela sepsu, sporo umiranje izazvano trovanjem kod djevojaka koje su se podvrgnule smrtonosnoj kiretaţi iglom za kukičanje i ţicom. Prisustvovala im je s

ocem, a poslije sa svećenicima i znala da kapetan shvaća da ne spavaju zato što u stvari izbora nema, a ne jer za tim ne čezne. Maksimalno bi iskoristili ukradeno vrijeme i postalo je jednostavnije kad je Giinter Weber Corelliju nabavio motor, "posuđen" od Wehrmachta u zamjenu za parmski pršut, Chianti i mozzarellu. Sluţbeno je otišao u otpis nakon izmišljene nesreće, a Weber je jednostavno dao da ga poprave i isporuče njegovu prijatelju. Pelagija je za nj prvi put saznala kad su se pred dvorištem začuli štektanje ispušne cijevi, podrhtavanje motora, prasak, a zatim tišina. Utrči Psipsiria i sakrije se pod stol. Pelagija iziđe i zatekne Corellija pod punom opremom, uključujući pilotsku kapu i zaštitne naočale, lica tamnoga od prljavštine, kako iskašljava prašinu na sjedalu crne mašine. Vidje je kako dolazi i podigne naočale. Ona se nasmije jer je oko očiju imao blijede kolobare na sivome blatnjavome licu, a usne su mu djelovale neprirodno ruţičasto, kao da se koristi kozmetikom. Nasmiješi se misleći da se ona jednostavno veseli što ga vidi i reče: "Vuole fare un giro?" Ona se prekriţi i odmahne glavom: "Nikad se na nečem takvom nisam vozila. U stvari, nisam se vozila ni u autu, a sada sigurno neću tim započeti." "Ni ja se nikad nisam na njemu vozio," reče on, "ali jako je jednostavno. Zar nije prekrasan?" "Ima samo dva kotača, sigurno će se prevrnuti. To je jasno. Ti si lud ako se na njemu misliš voziti." Pogleda je: "Slaţem se da bi se morao prevrnuti, ali nije tako. Samo ne ide uvijek ravno. Ali shvatio sam kako funkcionira. Slušaj ovo." Siđe, skoči na noţni starter, doda gas na mjestu, a zatim se poigra s naprijed-natrag sve dok nije uredno radio. "Slušaj samo," poviče on, "metronomski je. Po njemu bi se mogla svirati melodija. Savršen tempo, svaki takt na mjestu, bez oklijevanja. To je glazbeni stroj, buć, buć, buć, pa auspuh, upravo pjeva. BMW s jednocilindrič-nim osovinskim pogonom. Bez lanca koji bi mogao puknuti ili pasti, a povuče na ovim planinama kao da ih nema. Dođi se provozati. To je fenomenalan osjećaj. Kosa ti vijori na vjetru."

"Prljavština ti prekrije lice", Pelagija će skeptično. "Izgledaš poput majmuna. Uostalom, netko bi nas mogao vidjeti." Kapetan razmotri taj problem. "O.K., sutra ću ti donijeti kacigu i zaštitne naočale i dugački koţni kaput, tako te neće prepoznati. Dogovoreno?" "Ne." No sljedeći dan našli su se iza zavoja na cesti i Pelagija na brzinu navuče svoju krinku. Kapetanu je bilo takoreći nemoguće kontrolirati motor s dodatnom teţinom, te su u početku vrludali i završavali na travi uz cestu punoj kamenja. Dvaput su pali, bez posljedica, a onda ustanovili da se ona ne bi smjela micati dok sjedi iza njega. Pri-pila mu se oko pojasa, zglobovi na prstima od straha joj problije-djeli, lice je zaronila u njegove lopatice, a mašina joj je grmjela u preponama, što joj je istodobno silno godilo i duboko je uznemiravi-lo. Kad su stigli do Fiskarda, ona siđe sva se tresući i shvati da jedva čeka da ponovno sjedne na motor. On je bio u pravu, sjajno je voziti se na motoru. Kapetan je bio oduševljen. Išli bi tamo gdje Pelagiju nisu poznavali i na pusta mjesta. Provukla bi svoju ruku kroz njegovu i hodala pokraj njega, oslanjajući se na njegovo rame, neprestano se smijući. Uvijek će se sjećati da se s njim smijala. Katkad bi uzeli bocu Robole i od toga bi se još više smijala, premda bi povratak kući prerastao u opasnu avanturu; nije vozio ravno ni kad je bio trijezan, a nekoliko puta krivo bi skrenuli jer nije bilo dovoljno vremena da uspori i okrene. Tako su otkrili rušev-nu pastirsku kolibu. Bila je tako stara daje pod propao u zemlju, a u njoj su se nalazili tek zahrđali lonac i dvije zelene boce. Letve su pucale i izmicale, a crijep se opasno nagnuo. Vonjalo je po mahovini i kozjoj krvi i staračkoj odjeći, a svjetlo se ukazivalo među kamenjem na mjestima gdje je ţbuka davno nestala. Zvali su je "Ĉasa nostra" i katkad pomeli pod snopovima grančica, zadovoljni što je dijele s malom kolonijom diskretnih šišmiša i tri obitelji lastavica. U toj tajnoj kući pros-trli bi pokrivač i leţali grleći se, ljubeći i razgovarajući, a on bi kadšto svirao svoju mandolinu.

Svirao bi joj sentimentalne pjesme iz zaboravljenih dana, obično u melodramatskom i ironičnom stilu; znao je da mu glas nije jak i ţelio ju je samo nasmijati: "Alma del ćore, spirito dell'alma, Sempre constante, t'adorero. Saro contento nel mio tormento, Se quel bel labro baciar potro..." Kad bi se ona od vina osjećala veselo i opušteno, on bi pjevao: "Danza, danza, fanciulla, al mio cantar; Danza, danza, fanciulla gentile, al mio cantar. Gira leggera, sottile al suono, al suono dell'onde del mar..." I gle, iz daljine dopre zvuk mora i Pelagija satirično zapleše valcer ukrug kolibe, izvodeći piruete i hihoćući, pućeći prema njemu usne i sprdajući se tako s vojnim kurvama koje je često vidjela kako se krevelje i šalju poljupce muškarcima kad bi oni bučno prošli kraj njih u kamionima. Katkad bi Corelli postao deprimiran i sentimentalan, razmišljajući kako njihova odanost ne moţe biti vječna, a njegov bi slabašni tenor poprimio tragičan ton od kojega bi njemu ili Pelagiji na oči navrle suze. Bilo bi to vrijeme za jadikovke, i on bi pjevao: "Donna non vidi mai..." ne zato što je tuţna, jer to nije točno, već zato što se pjeva andante lento i daje mogućnost maksimalne ekspresije con anima u refrenu "Manon Lescaut me chiamo". Svi njihovi ljubavnički razgovori započinjali bi frazom "Nakon rata". Nakon rata, kad budemo vjenčani, hoćemo li ţivjeti u Italiji? Ima lijepih mjesta. Moj otac misli da mi se ne bi svidjelo, ali ja se ne slaţem. Samo da budem s tobom. Nakon rata, ako dobijemo djevojčicu, moţe li se zvati Lemoni? Nakon rata, ako dobijemo sina, morat će se zvati lannis. Nakon rata, ja ću s djecom govoriti grčki, a ti s njima moţeš govoriti talijanski, pa će tako progovoriti na dva jezika. Nakon rata napisat ću concerto i posvetiti ga tebi. Nakon rata učit ću za doktoricu, briga me ako ţene ne primaju, ipak ću uspjeti. Nakon rata naći ću posao u ţenskome samostanu, kao Vivaldi, i poučavati glazbu, a sve će se curice zaljubiti u mene i ti ćeš biti ljubomorna. Nakon rata, hajdmo u Ameriku, imam rodbinu u Chicagu. Nakon rata nećemo djeci dati

nikakav religiozni odgoj, moći će sama odlučiti kad budu starija. Nakon rata nabavit ćemo vlastiti motor i proputovati cijelu Europu, a ti moţeš drţati koncerte u hotelima i od toga ćemo ţivjeti, a ja ću početi pisati pjesme. Nakon rata nabavit ću mandolu da mogu svirati glazbu za violu. Nakon rata ću te voljeti, nakon rata ću te voljeti, vječno ću te voljeti, nakon rata. 46 Bunnios NA VRHU AENOSA Alekos u zoru ustade iz leţaja od koţa i sjeti se da bi trebao pomusti nekoliko koza ako ţeli napraviti sir. No najprije treba izići s puškom i provjeriti jesu li sve njegove štićenice još uvijek na broju. Nedavno su došli ljudi koji sami sebe zovu "andar-tes", pojavili se niotkuda i pokušali mu ukrasti koze. Već je dvojicu ubio i njihova tijela prepustio egipatskim strvinarima. Nije to shvaćao. Takvo što nije se dogodilo još od vremena njegovoga šukundjeda, vremena kad su te andartese zvali klefti. Ali nema veze, zahvaljujući kozokradicama došao je do dvije nove puške i mnogo municije i čisto sumnjao da će se ikada vratiti. Trebalo je biti i te kako ţilav i izdrţljiv za uspon na tu planinu, a on je vjerojatno ustrijelio jedinu dvojicu koja su imala dovoljno snaţne noge i pluća. Moţda je to imalo veze s ratom. Odavno je shvatio da mora da je rat, jer bi noću čitavo nebo katkad u daljini bilo osvijetljeno reflektorima, a vrlo često vidio bi bljesak vatre za kojim bi uslijedila udaljena grmljavina. Noću je bilo ugodno i zabavno sjediti pred kolibom, promatrati vatromet i jesti sir umočen u maslinovo ulje i timijan. Tako se osjećao mnogo manje usamljenim i čeznuo da rat potraje do svetkovine sveca. Kad je doktor došao na planinu, potvrdio je daje rat uistinu u tijeku i rekao da neki ljudi toliko gladuju da su se dječica odmah preobrazila u starčiće tanke brade i pogrbljenih leđa. Kao da im je trbuh rekao da nema smisla gubiti vrijeme na mladost i čini se da će se uskoro majka priroda pobrinuti da djeca iz svojih majki iziđu u već zatvorenom mrtvačkom kovčegu.

Kad je iznad njega zareţao liberator, on mu ne prida posebnu paţnju jer su često letjeli u parovima ili utroje, te poput bučnih šišmiša nestali negdje u smjeru kopna. No, ovaj put pogleda gore, moţda instinktivno, te vidje vrlo zgodan prizor. Nekakva bijela gljiva spuštala se nošena vjetrom sa sićušnim čovjekom koji je visio na dnu, a prekrasno je bilo to što se izlazeće sunce caklilo na svili prije nego što je uspjelo i nagovijestiti rumenilo na horizontu. Alekos ustane i očarano ga promatraše. Moţda je to anđeo. U svakom slučaju, odjeven je u bijelo. Prekriţi se i iz petnih se ţila pokuša prisjetiti neke molitve. Nikad nije čuo za anđela koji lebdi pod gljivom, no nikad se ne zna. A činilo se da iz anđelovih stopala na konopu visi velik kamen, moţda paket. Anđeo snaţno potegne jednu stranu konopa koji ga je spajao s gljivom i u posljednjem trenutku činilo se da se spušta toliko brzo te će se sigurno srušiti. Alekos osjeti stanovito zadovoljstvo što je bio u pravu kad se anđeo na kraju uistinu spustio uz teţak mukli udarac, prevrnuo na bok, udario glavom o stijenu i strugao po zemlji dok je vjetar nadimao svilu. Ščepa jednu svoju pušku i otrča k njemu. Bolje da se osigura, moţda su danas i anđeli toliko izgladnjeli da su počeli krasti koze. Anđeo bijaše vrlo crven u licu, zapetljan u konope i u tkaninu prozirne gljive. Alekos napne pušku i uperi je ravno u lice anđela. Ovaj otvori oči, pristojno ga pogleda, reče "Stani!" i odmah zaspi. Alekosu je trebalo dosta vremena da anđela ispetlja iz remenja i konopa, te odluči da bi se od čudesne tkanine gljive mogla napraviti najraskošnija plahta. Također je u sredini imala vrlo dovitljivu rupu kroz koju se mogla provući glava, te se gljiva mogla upotrijebiti i kao kućna haljina. Alekos odluči da će je odjenuti na svečev dan ako mu je anđeo pokloni i dopusti mu da odreţe konope. Nebeskoga posjetitelja odnese u svoju kolibu i krene otvoriti veliki paket koji je pao zajedno s njim; sadrţavao je tešku metalnu kutiju s brojčanicima i mali stroj. Alekos nipošto nije bio glup, te zaključi kako je anđeo vjerojatno donio stroj ne bi li napravio nekakvo vozilo.

Dva dana hranio ga je medom, jogurtom i drugim poslasticama koje je smatrao dostojnima takvoga stvorenja s drugoga svijeta, te se oduševi kad se anđeo počne pridizati, trljati glavu i govoriti. Problem je bio u tome što ni riječi nije razumio. Doduše, neke je riječi prepoznao, no ritam anđelova govora bijaše mu potpuno stran, riječi kao da nisu pristajale jedna drugoj, a govorio je kao da u grlu ima krumpir, a u nosu pčelu. Anđela je očigledno uzrujalo i razočaralo što je neshvaćen, što u Alekosu izazove osjećaj straha i krivnje, premda ni za što nije bio kriv. Bili su prisiljeni posegnuti za sporazumijevanjem pomoću znakova i grimasa. Najzanimljivije je kod anđela bilo to što bi pri obraćanju Bogu ili nekom svecu počeo petljati po metalnoj kutiji i stvarati mnoštvo zanimljivih fijuka, psikanja i prasaka. Bog bi mu odgovorio na jeziku anđela, a zvučao je tako udaljeno i ukočeno da Alekos prvi put shvati kako je Bogu teško da ga itko čuje. Počne prepoznavati riječi koje su se često ponavljale, na primjer "Charlie", "Bravo", "Wilco" i "Roger". Još jedna neobičnost u vezi sa spodobom bila je što je nosila pištolj, lagani automatik, i mnoštvo vrlo teških ţeljeznih češera zelenosmeđe boje s metalnim polugama koje nije smio dotaknuti. Svi anđeli koje je dotad vidio na slikama imali su mačeve ili koplja, i djelovalo je neobično daje Bog našao za potrebno da se modernizira. Nakon četiri dana anđeo počne pokazivati jasne znakove da nekamo ţeli otići i Alekos koji se borio sa svojom nesklonošću da koze prepusti andarteovskim lopovima, kucne se po prsima, nasmiješi se i dade znak da ga anđeo slijedi. Ovaj to sa zahvalnošću prihvati i pokloni mu čokoladu, koju Alekos pojede u jednom jedinom zalogaju i poslije osjeti laganu mučninu. No, anđeo nije htio krenuti za dana i Alekos je trebao pričekati do sumraka. Također je svoj pleteni padobranski pojas htio zamijeniti za veliku kozju koţu. Za Alekosa je to bila najbolja pogodba koju je ikad postigao i spremno je prihvati unatoč laganoj griţnji savjesti što je prevario jednog anđela, doduše nenamjerno i uz njegov

pristanak. Metalnu kutiju i mali motor anđeo izruči u kozju koţu, zaveţe je konopom i prebaci preko ramena. Alekos je znao daje jedina osoba koja bi mogla razumjeti govor anđela doktor lannis, te anđela odvede njegovoj kući. Puna četiri dana putovali su po mraku uz, po Alekosovu mišljenju, pretjerane mjere opreza, puna tri dana sakrivali su se u vreloj makiji, komarči su ih skroz izboli i pokušavali su šaptati. Ĉinilo se kao daje ovog anđela Bog izbacio iz raja zbog ludila. No Alekos nije htio protestirati: anđeo je imao vrlo svijetlu kosu, bio je iznimno visok, nevjerojatno izdrţljiv i imao sve zube u ustima, pa mu je osmijeh bio vrlo privlačan. Također bi se silno namrgodio kad bi u blizini bili talijanski ili njemački vojnici, iz čega je Alekos zaključio da se Bog sigurno bori za Grčku. U tri ujutro doktora lannisa probudi lagano kucanje po prozoru. Na trenutak osta mirno leţati, ljutilo se pitajući kako grana moţe činiti nešto takvo kad nije bilo nikakvoga stabla. Napokon se izvuče iz kreveta i otkračuna škure. Ugleda Alekosa, što je samo po sebi bilo neobično, kao i vrlo visokoga svjetlokosoga čovjeka odjevenoga u odoru posebnoga dijela grčkog pješaštva. Alekos na doktorovu licu primijeti zbunjen izraz, podigne ruke, slegne ramenima i reče: "Doveo sam vam anđela", te ode prije nego što su ga uvukli u prepirku tko je odgovoran za taj čin. Anđeo se nasmiješi i ispruţi ruku: "Bunniosom mene zovu", reče. Doktor prihvati kroz prozor ponuđenu ruku i reče: "Doktor lannis." "Veličanstvo, tako vam roda visokoga, mogu li s vama u četiri oka?" Doktor zbunjeno namršti obrve:"Što?" Ĉudnovati čovjek dade znak da ţeli ući, a doktor nestrpljivo uzdahne odlučivši da mu kaţe da ode okolo do vrata. No čim je kim-nuo, čovjek stavi jednu ruku na prozorski okvir i uskoči unutra. Svoju koţu punu opreme istovari na pod i ponovno protrese doktorovu ruku. Uđe Pelagija suznih očiju jer je čula buku i ugleda čovjeka odjevenoga u kapu s

resicama, bijelu suknju i duge čarape, izvezen prsluk i papuče s pomponima, svečano odijelo jednoga kopnenoga dijela Grčke. Bilo je strahovito prljavo, no očigledno novo. Pogleda ga u čudu i rukom pokrije usta. Razrogačenih očiju upita svojega oca: "Tko je to?" "Tko je to?" ponovi doktor. "Otkud bih ja to mogao znati? Alekos mi je rekao da je anđeo, a onda pobjegao. On veli da se zove Bunnios, a govori grčki poput krave iz Španjolske." Neobični čovjek pristojno se nakloni i rukuje se s Pelagijom. Njezina ruka osta mlohava jer nije mogla prikriti čuđenje. On se šarmantno nasmiješi i reče: "Divim se, djevo, krasoti i mladosti vašoj." "Ja sam Pelagija", reče ona, te upita oca: "Što govori? To nije knjiţevni grčki." "Naravno da nije. A nije ni pučki govor." "Misliš daje bugarski, turski ili štogod slično?" "To je grčki iz vremena drevnih", reče čovjek i dometne, "Perik-lo, Demosten, Homer." "Starogrčki?" usklikne Pelagija s nevjericom. Povuče se od straha da se našla u društvu duha. Od djetinjstva je slušala priču o Mramornome caru kojega je anđeo odveo u pećinu, otkud će se jednoga dana vratiti da istjera ugnjetavače. No ovaj čovjek djelovao je od krvi i mesa, a ne od mramora, a to je bila tek glupa legenda. Postojala je još jedna priča o svjetlokosim strancima sa sjevera koji će donijeti spas. Nikad se ne zna... Doktor se kaţiprstom kucne po čelu, te uperi trijumfalan pogled. "Englez?" upita on. "Iz Engleske zemlje ja sam", sloţi se čovjek. "No tako mi djedovine..." "Dakako da nikomu nećemo reći. Molim, moţemo li govoriti engleski? Vaš je izgovor uistinu grozan. Od njega me boli glava. Pelagija, donesi čašu vode i slatkoga što se jede na ţlicu." Englez se nasmiješi, očito s velikim olakšanjem. Koje li muke govoriti najpravilniji grčki iz klasične gimnazije, a nitko te ne razumije! Rečeno mu je da u postojećim okolnostima zvuči kao grekofon, a i sam je dobro znao da se novogrčki bitno

razlikuje od grčkoga s Eto-na, no pojma nije imao da će biti potpuno nerazumljiv. Netko u obavještajnoj sluţbi također je stekao potpuno krivu predodţbu o tome kako se na Kefaloniji odijevaju. "Jedan talijanski oficir spavati u sobi", reče doktor koji engleski nije govorio tako dobro kao što si je utvarao. "I tako, molim lijepo, mi biti tiho." Englez odveţe svoju kozju koţu i makne revolver. Pelagija se ukoči od uţasa. Nikomu ona neće dopustiti da ustrijeli Antonia! Ĉovjek primijeti njezinu zabrinutost i reče: "Mjera opreza. Ne bih ţelio izazvati odmazdu, osim u slučaju krajnje nuţde." "Špijun?" upita doktor. "Špijunaţa?" Ĉovjek kimne i reče: "Strogo povjerljivo. Imate li odjeću za mene? Bio bih vam beskrajno zahvalan." Doktor uperi prst u fustanellu: "To ne biti naša odjeća s Kefalo-nije." Pokaţe uokvirenu sliku na zidu s mladim čovjekom koji je na sebi imao hlače do koljena, široku bijelu vrpcu oko pojasa, mekanu bijelu kapu na glavi i prsluk s dva reda širokih srebrnih puceta. "To biti naša odjeća," objasni on, "no samo svečan. Odijevati se kao i vi. Ja donijeti odjeću za vas, vi meni dati fustanella, O.K.?" Doktor je oduvijek ţelio fustanellu, no nikad si je nije mogao priuštiti. U potrazi za običnom odjećom, reče: "Hvala ti, Wiston Tzortzil", podiţući oči prema nebu kao da je Churchill boţanstvo. Jednoga dana sve će iznenaditi na svetkovini. Počne se unaprijed smi-juljiti od radosti. Mange u kapheneionu pomislit će da više ne ţeli biti europeizirani alafranga i da se pretvorio u tradicionalističkoga fustanellofora. Pomisli gdje bi mogao nabaviti dotjeranu tradicionalnu lulu, tsibouki, da upotpuni sliku. Nije bilo nimalo lako uvući špijuna u odjeću mnogo manjega muškarca, no, za utjehu, oba su nosila isti broj šešira. U zoru zasuka-ni Englez otputova u Argostoli, s manšetama na hlačama dopola ruţičastih i s kaputom koji nije mogao zakopčati. Opremu je nosio u vreći koju mu je također nabavio doktor. Ovaj nije mogao dopustiti da Englez ode, a da mu ne pruţi koristan savjet.

"Poslušati, O.K.? Vaš akcent grozno-grozno. Ne govoriti, razumjeti? Vi šutjeti i učiti. Također pripaziti na andartes. Oni biti lopovi, ne vojnici, oni kazati oni komunisti, no oni kradljivci. Njih borba baš briga, razumjeti? Talijani O.K., Nijemci ne dobri, shvaćaš?" I tako će poručnik "Bunny" Warren, prekomandiran u SIS iz Kraljevskih zmajeva-straţara pokazati iznenađujuću inicijativu i iznimnu drskost smjestivši se u velikoj kući u kojoj su već bila nastanjena četiri talijanska oficira. Zbunjivao ih je i zaprepaštavao pokušavajući s njima komunicirati na latinskom, a svaki bi tjedan pješačio do napuštene brvnare gdje je instalirao svoj radio i svoj punjač. Slao je vrlo detaljna izvješća u Kairo, obavještavajući ih o broju i kretanju trupa, u slučaju da se saveznici ipak odluče na invaziju na Grčku, a ne na Siciliju. Bijaše to usamljen ţivot i boljelo gaje što su ga smatrali luđakom, no ludilo je moţda bila najbolja krinka. S pojasom punim zlatnika propješačio je čitavu Kefaloniju i sve naučio napamet, a nekoliko se puta uspeo na Aenos da lijepo pozdravi svojega prvoga domaćina, koji nikada nije dokraja povjerovao da on nije anđeo. Katkad bi se prikladno pridruţio Arseniju svećeniku lutalici, te su ga smatrali još jednim fanatičnim religioznim prorokom. Radio ga ni jednom nije iznevjerio. Bio je to Brown B2. Imao je samo dva Loctal vala, antenu koja je izgledala kao konop za sušenje rublja, radio je na struju ili na bateriju od šest volti i, sa svojih bijednih petnaest kila, predstavljao čudo umanjene veličine. 47 Doktor lannis savjetuje svoju kćer DOKTOR IANNIS NAPUNI svoju lulu ubitačno trpkom mješavinom koja se u danima okupacije koristila umjesto duhana, ugura je, pripali i povuče nerazborito snaţno. Osjeti oštar dim u dnu grla i oči mu iskoče. Pljucne, jednom se rukom uhvati za vrat i ţestoko se zakašlje. Baci lulu na pod i progunđa: "Fekalije, obične fekalije. Na što je svijet spao kad sam osuđen pušiti koprolit! E, pa neću više pušiti!"

U posljednje vrijeme lula mu nije predstavljala utjehu, već bol. Kao prvo, nije bilo moguće nabaviti čistač lule, te je bio prisiljen pretraţivati vrt u potrazi za perima. Ĉak je potkupio Lemoni da ode na plaţu i potraţi ih, zbog čega je opet trebao nagovoriti Pelagiju da ispeče male medenjake koje je Lemoni oboţavala. Pretvorilo se to u opasnost od neograničene i nekontrolirane korupcije. Pokuša prere-zati gordijski čvor prestavši čistiti lulu, no to je rezultiralo udisanjem neopisivo odvratnih, strahovito gorkih i odurno ljigavih hračaka punih hladnih mrvica. Osjećao je mučninu poput neprilagođenoga psa koji je pojeo feferone umočene u benzin, i to samo zato da bi pušio duhan što je otprilike korespondiralo amaterski izvedenoj tonzilek-tomiji. Osjećao se prevarenim i razdraţenim. Njegova lula bila je St. Claude, kupljena u Marseillesu i trebala mu je biti dobar stari drug. Doduše, malo je izgorjela oko ruba, a drţak je bio poţutio i izgrizen, no nikad ga dotad nije napala s takvom zlobom. Ostavi je na podu i vrati se pisanju: "Otok je pravi dragulj, pa je od vremena Odiseja postao igračkom velikih, moćnih, omraţenih plutokrata. Filozofiji neskloni Rimljani, neprosvijećeni u svim umijećima osim u robovlasništvu i vojnim osvajanjima, opljačkali su grad Sami i izmasakrirali njegovo stanovništvo koje je četiri mjeseca pruţalo herojski otpor. Tako započinje njegova dugačka i ţalosna povijest promjene vlasnika, koji su otok poklanjali jedni drugima. Istodobno su ga neprekidno pljačkali gusari zlorabljenoga Sredozemlja. Otok je tako kontinuirano pustošen, otok čiji je slavni glazbenik Melampus osvojio nagradu za citru na Olimpijskim igrama davne 582. prije Krista. Od rimskih vremena jedina naša nagrada bijaše preţivljavanje." Doktor zastane i podigne lulu s poda, zaboravivši trenutke kad je se zauvijek okanio. Uvijek isti problem: to zapravo nije bila povijest, već ţalopojka. Ili tirada. Ili filipika. Odjednom mu sine prosvjetlju-juća pomisao kako se moţda ne radi o tome da on nije u stanju napisati povijest, već daje Povijest Sama Po Sebi Neispisiva. Zadovoljan dubokim implikacijama

svoje misli, nagradi se dubokim dimom iz lule, što ponovno izazove nezaustavljiv napadaj bolnoga kihanja i kašljanja. Obuzet srdţbom, ustane i naumi prelomiti lulu na dva dijela. U trenutku kad je kanio to učiniti, nadvlada ga osjećaj preventivne panike. Ĉinjenica je da je Prestati Pušiti bilo Nepojmljivo poput Povijesti. Postalo je jasno da će se on i njegova lula nekako trebati nagoditi. Pozove Pelagiju, koja je ţlicom paţljivo vadila talog jutarnje kave iz šalica da bi ga ponovno mogli upotrijebiti. Situacija s kavom bijaše jednako kritična kao i s duhanom. "Kćeri," reče on, "otopi malo meda u konjaku, a zatim umiješaj ovaj duhan. Ovako se ne da podnijeti. Izaziva kihanje i davljenje." Pelagija ga kiselo pogleda i uzme ponuđenu limenku. Upravo se spremala krenuti, kad otac pridoda: "Nemoj još ići, trebamo o nečem razgovarati." Doktor osta iznenađen. O čemu ţelim s njom razgovarati? upita se. Kao da je ispabirčio neke dojmove, neke dojmove o kojima je trebalo raspraviti, no još se nisu istaloţili u sustavne misli. Pelagija sjedne nasuprot njemu, ukloni zalutale pramenove koji bi joj iz navike pali na lice i upita: "što je, papakis?" Pogleda je kako sjedi ruku prekriţenih u krilu, s izrazom iščekivanja u očima i smjernim osmijehom na usnama. Njezin privid slatke nevinosti podsjeti ga na ono što je ţelio reći. Svatko, a posebno kći koja uspijeva djelovati tako djevičanski i slatko, očigledno čini psine i svinjarije. "Pelagija, nije mi promaklo da si se zaljubila u kapetana." Ona se strahovito zacrveni, djelujući potpuno uţasnuto, i počne zamuckivati: "U kapetana?" ponovi ona glupavo. "Da, u kapetana, našega nezvanoga, no šarmantnoga gosta. Onoga koji svira mandolinu na mjesečini i donosi ti talijanske slastice za koje misliš da ih nije uputno podijeliti sa svojim ocem. Ovoga potonjega pak drţiš slijepim i glupim." "Papakis", usprotivi se ona previše iznenađena da doda bilo kakvu suvislu codu svojem uskliku.

"Ĉak su ti vrat i uši pocrvenjeli", primijeti doktor, uţivajući u njezinoj velikoj neprilici i namjerno je još više potpaljujući. "Ali, papakis..." Doktor vrlo rječito odmahne svojom lulom. "Uistinu ovo nema smisla poricati niti raspravljati, jer je više nego očigledno. Dijagnoza je postavljena i potvrđena. Trebali bismo raspravljati o implikacijama. Usput, očigledno je i on zaljubljen u tebe." "Papas, on ništa takvo nije rekao. Zašto me pokušavaš ozlovoljiti? Počinjem se ljutiti. Kako moţeš reći takvo što?" "Tako treba, srčano", on će zadovoljno. "To je moja kći." "Udarit ću te, ozbiljno." Nagne se naprijed i uzme jednu njezinu ruku. Ona skrene pogled u stranu i još se više zacrveni. Bilo mu je toliko svojstveno daje totalno razbjesni, a zatim je naglo presiječe njeţnom gestom. Bio je nemoguć otac, u jednom trenutku nesuvisla mješavina strogih naredbi, u drugom lukav i laskav, u trećem uzvišen i aristokratski rezerviran. "Ja sam doktor, ali i muškarac koji je dosta toga proţivio i vidio", reče doktor. "Ljubav je oblik ludila s vrlo preciznim kliničkim simptomima koji se često ponavljaju. Pocrveniš u njegovoj prisutnosti, vrzmaš se tamo gdje očekuješ da će se pojaviti, pomalo si mutava, smiješ se previše i bez razloga, postaješ odvratno ţenskasta, a on smiješno galantan. I ti si malo poblesavila. Neki dan poklonio ti je ruţu, a ti si je stavila na prešanje u moju knjigu simptoma. Da nisi zaljubljena i da si razumnija, stavila bije u neku drugu knjigu kojom se ne koristim svaki dan. Mislim daje posve prikladno što se ruţa našla u poglavlju o erotomaniji." Pelagija nasluti da će joj se svi snovi iznenada srušiti. Sjeti se povjerljivoga savjeta svoje tetke: "Ako ţena ţeli postići uspjeh, prisiljena je plakati, neprestano prigovarati ili se srditi. Mora biti spremna da to godinama čini, jer ona je lako odbacivo vlasništvo muškaraca u obitelji, a muškarcima, kao i stijenama, treba mnogo vremena da se istroše." Pelagija pokuša plakati, no fizički je u tome spriječi sve veća panika. Odjednom ustane, pa jednako naglo sjedne. Slutila je da

će se pod njom otvoriti ponor, a vojska Turaka u obličju njezina oca spremno će je gurnuti niz provaliju. Njegovo hladno seciranje njezina srca kao daje već raspršilo čaroliju u njezinoj mašti. No doktor lannis joj stegne ruku, već se kajući zbog svojega gruboga humora, a na saţaljenje ga potakne i sama nesporna činjenica daje dan opet prekrasan. Vršak jednoga kaţiprsta zarotira oko jednoga brka i hladno zapazi nastojanje svoje kćeri da proizvede suzu. Započne podulji monolog: "Ţivotna je istina da obiteljska čast počiva na ponašanju ţena. Ne znam zašto je tomu tako, a moţda negdje drugdje stvari drugačije što je. No mi ţivimo ovdje, i to je znanstvena konstatacija, baš kao i činjenica da je u siječnju na Aenosu snijeg i da nemamo rijeka. Nije da mi se kapetan ne sviđa. Dakako, pomalo je lud, što se moţe jednostavno objasniti činjenicom daje Talijan, no nije toliko lud da bude potpuno smiješan. U stvari, jako mi se sviđa, a to što svira mandolinu poput anđela u velikom dijelu ublaţava činjenicu da je stranac." Tu se doktor upita je li konstruktivno odati sumnju da kapetan pati od hemoroida. Otkrivanje fizičkih mana i slabosti često djeluje poput protuotrova ljubavi. Iz poštovanja prema Pelagiji, odluči da to ne učini. Na kraju krajeva, pseće govno ne podmeće se u Afroditin krevet. Nastavi: "No zapamti da si zaručena za Mandrasa. Toga se još sjećaš, zar ne? Tehnički gledano, kapetan je neprijatelj. Moţeš li zamisliti muke kojima bi te drugi izloţili kad prosude da si se odrekla ljubavi domoljubnoga Grka zbog jednoga osvajača, jednoga tlačitelja? Proz-vat će te kolaboracionalisticom, fašističkom kurvom i štošta drugo. Ljudi će te gađati kamenjem i pljuvati, to znaš, zar ne? Ako s njim ţeliš ostati, morat ćeš otići u Italiju, jer ovdje moţda ne bi bila sigurna. Jesi li spremna napustiti ovaj otok i ove ljude? Što znaš o tamošnjem ţivotu? Misliš li ti da Talijani znaju pripremiti pitu od mesa i da imaju crkve posvećene svetom Gerasimu? Ne, nemaju.

Još nešto. Ljubav je prolazno ludilo, izbija poput vulkana, a zatim splasne. A kad splasne, moraš donijeti odluku. Trebaš odrediti jesu li vam se korijeni toliko isprepleli da se više ne moţete rastati. Jer to je ljubav. Ljubav nije kad ostaneš bez daha, kad si uzbuđena, ljubav nije javno priznanje vječne strasti, to nije ţudnja za neprestanim spajanjem, to nije kad leţiš budna čitavu noć i zamišljaš kako ti ljubi svaki dio tijela. Nemoj se crvenjeti, govorim ti što je istina. To je samo zaljubljenost, i to moţe svaka budala. Sama ljubav je ono što preos-taje kad mine zaljubljenost, a to je i vještina i sretna okolnost. To je postojalo između tvoje majke i mene, imali smo korijene koji su podno zemlje teţili jedni drugima, i kad je sav draţesni cvat spao s naših grana, ustanovili smo da smo jedno, a ne dva stabla. No katkad latice otpadnu, a korijenje se ne ispreplele. Zamisli da se odrekneš svojega doma i svojega naroda, a nakon samo šest mjeseci, nakon godinu dana, nakon tri godine shvatiš kako stabla nemaju korijenje i kako su se prevrnula. Zamisli očaja. Zamisli tamnovanja. Kaţem ti da se za kapetana ne moţeš udati sve dok se naša domovina ne oslobodi. Grijeh se moţe oprostiti tek kada grešnik prestane griješiti, jer ne moţemo si dopustiti da progledamo kroz prste dok se on još čini. Priznajem tu mogućnost, štoviše, bio bih time zadovoljan. Moţda više ne voliš Mandrasa. Moţda jednu jednadţbu treba izjednačiti, tako daje sjedne strane ljubav, a s druge sramota. Nitko ne zna gdje je Mandras. Moţda nije među ţivima. No, to znači da se u tvojem slučaju radi o ljubavi koja će trebati čekati neodređeno vrijeme. Pelagija, i ti i ja znamo da ljubav koja se odgađa pojačava ţudnju. Ne, ne gledaj me tako. Nisam neuk ni glup, i nisam od jučer. Također sam doktor i ne bavim se nemogućim moralnim pravilima, već dokazivim činjenicama. Nitko me ne moţe uvjeriti da se mlada, zgodna, obrazovana i razborita osoba ne moţe uspaliti. Zar misliš da ne znam kako mlade djevojke ţudnja moţe proţdrijeti? Ĉak sam se pomirio s mogućnošću da je i moja draga kćerkica u takvome stanju. Ne spuštaj glavu, ne bi se trebala stidjeti. Nisam ja svećenik, ja sam doktor, moj

je pristup antropološki, a, uostalom, kad sam ja bio mlad... No, dosta o tome. Dopusti da kaţem da nisam spreman na licemjerje, niti ću se pretvarati da odjednom patim od amnezije. No to nam zadaje dodatne probleme, zar ne? Kad poludimo, izgubimo samokontrolu. Postajemo opsjednuti. Naši preci odlučili su zato kontrolirati prirodno ludilo mladih obiljeţivši ga kao sramotu. Zbog toga u nekim mjestima još uvijek vješaju zamrljanu plahtu nakon prve bračne noći. Prošloga tjedna vidio sam jednu u Assosu kad su me pozvali zbog prijeloma ruke, sjećaš li se? Kad nas ne bi tjerali da se stidimo zbog nečeg tako krasnog, ništa drugo ne bismo činili, samo bismo vodili ljubav. Ne bismo radili, bili bismo preplavljeni djecom, i zbog toga ne bi bilo civilizacije. Ukratko, još bismo bili u špiljama i neprestano se međusobno parili. Da nismo rezervirali vrijeme i mjesto i zabranili tu aktivnost u drugo vrijeme i na drugim mjestima, ţivjeli bismo kao psi, a u našem ţivotu ne bi bilo ni ljepote ni mira. Pelagija, ne ţelim ti reći da se moraš stidjeti. Ja sam doktor, ne tvorac civilizacije koji ţeli da ljudi prestanu uţivati ne bi li se podiglo selo. No zamisli da ostaneš u drugom stanju! Prestani se praviti da si šokirana, tico zna što se moţe dogoditi kad te obuzme strast? Sve je to moguće, to su prirodne posljedice prirodnoga čina. što misliš, što bi se dogodilo? Pelagija, ne bih ti pomogao da pobaciš dijete, premda to znam učiniti. Da budem otvoren, ne bih sudjelovao u ubojstvu nevinašca. Što bi ti učinila? Otišla jednoj od onih babica ili mudrijašica koje ubiju pola svojih klijentica, a kod ostalih izazovu prerani sterilitet? Bi li rodila dijete, a zatim ustanovila da se nijedan muškarac nikada neće oţeniti tobom? Vjeruj mi, mnoge takve ţene završe kao prostitutke, jer odjednom shvate da nemaju što izgubiti i da nema načina da im duša i tijelo ostanu jedno. No, Pelagija, ne bih te ostavio dokle god ţivim, čak ni u takvim okolnostima. No zamisli da umrem. Nemoj praviti grimase, priroda je svima predodredila smrt, tu se ništa ne moţe. A

što ako se kapetan ne moţe oţeniti tobom jer mu to vojska brani? Što onda? Jesi li svjesna toga da postoje ruţne bolesti koje prate ovakvo nepromišljeno ponašanje? Moţeš li biti potpuno sigurna da naš kapetan ne posjećuje bordel? Mladi muškarci tu su beskrajno podmitljivi, ma koliko inače časni bili, a vojska im samo olakšava s bordelom koji im je organizirala. Znaš li što sifilis moţe izazvati? Izaziva raspadanje tijela, a um moţe poludjeti. Izaziva sljepilo. Sifilitičari donose na svijet slijepce i kretene. Što ako kapetan tamo zalazi, sklopi oči i zamišlja da si mu ti u naručju? To je vrlo vjerojatno, premda me boli kad to kaţem, ali mladići su takvi." Pelagija počne roniti prave suze. Nikada se nije osjećala toliko smlavljenom i posramljenom. Sve njezine ruţičaste snove otac je sveo na zdrav razum i na medicinske trice. Pogleda ga kroz suze i vidje kako je gleda sa silnom samilošću. "U škripcu si," naprosto će on, "oboje si nas dovela u škripac." "Sve tako ocrnjuješ", prigovori mu ona s gorčinom. "Ne znaš ti kako je to." "Mnogo sam toga prošao s tvojom majkom", odgovori on. "Onaj je bila zaručena s drugim. Znam ja kako je to. Zato ti i govorim kao| čovjek čovjeku, i zato ne koračam gore-dolje, niti vičem na tebe niti| ti sve branim, kao što ocu dolikuje." "Dakle, ne braniš sve?" ona će puna nade. "Ne, ne branim sve. Kaţem ti da moraš jako paziti što činiš, i mo- j raš se časno ponijeti prema Mandrasu. To je sve. U svemu tome tre-1 baš vidjeti dobru stranu. Što bolje budeš poznavala kapetana, to ćeš ] više biti u stanju odrediti imate li korijenje koje se podno zemlje moţe ispreplesti. Nemoj mu uopće popuštati. Nemoj mu se podati. Tvoje oči tako neće zakriti ludilo koje ne moţeš kontrolirati, i tako ćeš naučiti vidjeti ga onakvim kakav jest. Shvaćaš li?" "Papakis," ona će njeţno, "kapetan me nikada nije pokušao osramotiti." "Dobar je on čovjek. Zna da se nalazi u nepovoljnom poloţaju. Moli se za oslobođenje otoka, Pelagija, jer tada će sve biti moguće."

Pelagija ustane i uzme limenku duhana. "Med i konjak?" tiho upita, a njezin otac kimne i reče: "Nemoj se zbog bilo čega što sam rekao osjećati poniţenom. Nisam te ţelio uznemiriti. I ja sam nekoć bio mlad." "Znači, u tvoje vrijeme nije baš sve bilo drugačije", zagriţljivo će ona dok je izlazila iz sobe. Njezin se otac zadovoljno nasmiješi ovomu partejskome pogotku i vrlo oprezno povuče dim iz lule. Ocijenio je da drzak odgovor njegove kćeri dokazuje kako se ne osjeća poniţenom. Vjerojatno je lakše biti otac negoli povjesničar. Vrati se svojem snopu papira i napiše: "Otok je prešao u ruke Bizantskoga Carstva, čija je dobra strana bila to što je grčko, a mana to što je bizantsko." 48 La Scala ISTINA JE, ANTONIO, neki tvoji ljudi organizirali su reket, a to po mojem mišljenju i po mišljenju mojih drugova oficira baca ruţno svjetlo na tebe. Ne na tebe osobno, već na talijansku vojsku. To je skandal, baš kao i onaj pamflet o Duceu koji svi čitaju. To su simptomi iste bolesti." Corelli se okrene Carlu: "Je li točno to što Giinter govori?" "Ne pitaj mene. Trebao bi pitati Grke." "latre," pozove Corelli, "je li istina?" Doktor iziđe iz kuhinje, gdje je oprezno oštrio stare skalpele na brusu i upita: "Je li točno što?" "Da neki naši vojnici točkicama kupuju robu od ljudi koji gladuju, a zatim dođu drugi i konfisciraju točkice jer su stečene na nezakonit način." "Nisu to 'drugi'," reče doktor, "to je druga polovica iste bande. Sve je to savršen krug. Stamatis se tako opekao prošli tjedan. Izgubio je vrijedan sat i dva srebrna svijećnjaka, a završio bez točkica i praznoga ţeluca kao i prije. Vrlo domišljato." Doktor se okrene da ode, a zatim se zaustavi: "Još nešto, vaši vojnici kradu povrće iz gredica. Kao da svi ne umiru od gladi." "Mi Nijemci ne radimo takve stvari", filistarski će Giinter Weber, uţivajući u schadenfreude na Corellijev račun. "Nijemci ne znaju pjevati", Corelli će k'o iz topa, bez ikakve veze s onim što je prethodilo. "U svakom slučaju, dat ću to ispitati i staviti točku na čitavu priču. Ţao mije."

Weber se nasmiješi. "Poznat si po tome što braniš prava Grka. Katkad se pitam, znaš li zašto si ovdje." "Nisam ovdje da budem svinja", reče Corelli, "i, da budem sasvim iskren, nije mi to ugodno. Pokušavam se uvjeriti da sam na feri-jama. Ja nemam nikakvih prednosti, Guntere." "Prednosti?" "Da. Ne uţivam tu prednost da mislim kako su ostale rase manje vrijedne od moje. Ne osjećam da na to imam pravo." "To je znanstveno pitanje", reče Weber. "Znanstvena činjenica je neizmjenjiva." Corelli se namršti: "Znanost? Marksisti misle da su znanstvenici, a uvjerenja su im dijametralno suprotna vašima. Briga me za znanost. Ona je sporedna. Moralnije princip neizmjenjiv, a ne znanstvena činjenica." "Imamo različita mišljenja", Weber će ljubazno. "Po meni je više nego očigledno da se etika mijenja paralelno sa znanošću. Etika se promijenila zbog darvinističkih teorija." "U pravu si, Giinter," ubaci se Carlo, "no nama se to ne mora sviđati. Meni se ne sviđa, a ne sviđa se ni Antoniu, u tome je stvar. Znanost barata činjenicama, a moral vrijednostima. Oni nisu isto i ne sjedinjuju se. Nitko neće pronaći vrijednost na stakalcu mikroskopa. Moţda je, primjerice, istina da su Zidovi zli ili manje vrijedni, otkud bih ja to znao? No zašto bismo zbog toga prema njima trebali biti nepravedni? Ne shvaćam to rezoniranje." "Sjećaš li se", reče Weber naslonivši se, "kako si na mene potegnuo pištolj kad sam namjeravao utuci kunu daje oderem? Nisam je ubio. U svakom slučaju, nisam znao da je kućni ljubimac. S pištoljem se nisam mogao prepirati. To je novi moral. Snazi nisu potrebna nikakva opravdanja i ništa ne treba objašnjavati. Kao što rekoh, to je darvinizam." "No povijesti treba pruţiti objašnjenja," reče Corelli, "u protivnom će biti osuđena. To je također pitanje unutrašnjega mira. Sjećaš li se kad je onaj topnički podoficir pokušao silovati djevojku koja je navodno čudotvorno izliječena? Zvala se Mina. Znaš li zašto sam ono učinio?" "Misliš, zašto si ga natjerao da gol golcat stoji na suncu u stavu mirno, s limenom kacigom i naprtnjačom?"

"Naprtnjačom punom kamenja. Da. Učinio sam to jer sam zamislio da mi je ta ţena sestra. Učinio sam to jer sam se osjećao mnogo bolje kad se dobro ispekao. To je moj moral. Zamislim da se radi o nečem osobnom." "Dobar si čovjek," reče Giinter, "to ti priznajem." "Usput budi rečeno, nisam ti dao da utučeš Psipsinu da ti spasim ţivot", reče Corelli. "Da te nisam zaustavio, Pelagija bi te ubila." "Ghhhh", pijuckao je Weber, praveći se da davi sebe samoga. "Gdje je Pelagija? Mislio sam da voli kad pjevamo." "Voli, no ne osjeća se ugodno kao jedina ţena među samim dečkima. Pretpostavljam da sluša u kuhinji." "Nije istina", viknu ona. "Tu si, dakle", reče Weber. "Antonio je upravo rekao da bismo trebali dovesti nekoliko djevojaka iz Ĉaše Rosetta, zbog ravnoteţe u broju. Što misliš o tome?" "Moj bi otac izbacio La Scalu i trebali biste ponovno pjevati u lat-rinama." "Mogli bismo se vratiti u dvojima oklopnim kolima", reče Weber. Pogleda lica oko sebe koja se nisu nasmiješila na njegovu primjedbu i reče: "Šala mala." "Naša oklopna vozila ne bi se uspjela uspeti," jedan će bariton, "trebali bismo posuditi vaša." "Ma nemoj," jedan će tenor, "idu odlično ako se makne oklop. Hajde da nešto zapjevamo." "La Giovinezza", Weber će gorljivo, no ostali zagunđaše. "O.K., O.K., donijet ću svoj gramofon iz auta i svi moţemo zapjevati s Mar-lene." "A poslije moţemo pjevati ljubavne pjesme," reče Corelli, "jer noć je prekrasna i sve je tako mirno, pa bismo trebali biti malo romantičniji." Weber ode do svojega dţipa, te se poput ponosnoga gazde vrati s gramofonom. Poloţi ga na stol i zakrene iglu prema dolje. Začu se zvuk sličan gibanju dalekoga mora, a zatim uvodni borbeni taktovi 'Lili Marlene'. Dietrich zapjeva glasom prepunim apatične melankolije, svjetovnosti, spoznajne sjete

i ljubavne čeţnje. "O," usklikne Weber, "ona je utjelovljenje seksa. Sav se topim." Neki dečki zapjevaše pjesmu, a Corelli pomalo počne svirati melodiju na mandolini. "Antoniji se to sviđa," reče, "Antonia će zapjevati." Počne uvoditi kolorature, a zatim dijelove s brzim radom prstiju koji ispunjahu raspon među notama. Kod posljednjega stiha zasvira tremolo koji se u diskantu vine ponad glazbe, uljepša ga vragolastim glissandima, cezurama i ritirandima, ambiciozno dosegne najviši i najtanji ton instrumenta, a zatim se naglo i ugodno vrati zvonkom srednjem rasponu treće i četvrte ţice. U selu ljudi prestadoše obavljati svoje poslove i slušaše Corellija kako ispunjava noć. Kad je muzika prestala, oni uzdahnuše, a Kokolios reče svojoj ţeni: "Jest daje luđak i digić, no u prstima su mu slavuji." "Bolje nego da slušam tebe kako hrčeš i prdiš čitavu noć", ona će. "Proleterski prdac milozvučniji je od burţoaske pjesme", reče on, na što ona iskrivi lice i reče: "Pustih li snova." Pelagija napusti kuhinju, a njezina vitka silueta djelovala je poput nekog duha u prigušenome svjetlu svijeće iz kuhinje. "Molim, odsvirajte to još jednom", zatraţi ona. "Bilo je prekrasno." Iziđe i pogladi polirano drvo Weberova gramofona. Uređaj je predstavljao još jedno čudo modernoga svijeta, poput Corellijeva motora, koje je u svijet Kefalonije pristiglo u ratnim godinama. Bijaše to nešto fino i veličanstveno usred gubitaka i razdvajanja, oskudice i straha. "Sviđa li vam se?" upita Weber, a ona sjetno kininu. "U redu," nastavi on, "prije odlaska kući, nakon rata, ostavit ću ga vama. Moţete ga zadrţati. To bi me jako radovalo, a vi ćete se uvijek sjećati Giintera. Bez problema ću u Beču nabaviti drugi, a vi ga primite u znak isprike Psipsini." Pelagija je bila dirnuta, gotovo presretna. Pogleda nasmiješenoga mladića u elegantnoj uniformi, podšišane kose i smeđih očiju, te je ispuni zadovoljstvo i zahvalnost. "Tako ste dragi", reče i poljubi ga posve prirodno u obraz.

Dečki iz La Scale počeše bučno odobravati, a Weber se zacrveni i rukama sakrije oči. 49 Doktor savjetuje kapetana DOKTOR i KAPETAN sjedili su unutra za kuhinjskim stolom. Potonji je uklanjao ţicu koja mu je pukla na mandolini i jadikovao što ne moţe nabaviti novu. "A kirurška ţica?" upita doktor nagnuvši se naprijed da pregleda pokojnu strunu kroz svoje naočale. "Mislim da imam ţicu iste debljine." "Mora biti ista", odgovori Corelli. "Ako je predebela, ţicu treba nategnuti iznad kapaciteta instrumenta, pa se prepolovi. Ako je pretanka, previše je labava za fini ton i klopoće na prečnici." Doktor se nasloni i uzdahne. Iznenada upita: "Namjeravate li se ti i Pelagija vjenčati? Kao njezin otac, mislim da imam pravo na odgovor." Kapetana toliko zaprepasti otvorenost pitanja daje ostao bez odgovora. Cijela stvar mogla je funkcionirati samo uz pretpostavku da se o njoj ne govori otvoreno; cijela stvar mogla je funkcionirati pod uvjetom da ostane najskrovitija tajna koju svi znaju. U očaju pogleda doktora, a usta mu se nijemo pomicahu, kao u nepromišljene ribe koju je val iznenada bacio u pješčano udubljenje. "Ne moţete ovdje ţivjeti", reče doktor. Uperi prst u mandolinu. "Ako ţeliš biti glazbenik, ovo vam sigurno nije dobro mjesto. Trebali biste se vratiti kući, ili otići u Ameriku. A ja ne vjerujem da bi Pelagija mogla ţivjeti u Italiji. Ona je Grkinja. Usahla bi poput cvijeta lišena svjetlosti." "Ah", reče kapetan u nedostatku suvisloga i spremnoga odgovora. "Istina je," reče doktor, "znam da o tome nisi razmišljao. Talijani uvijek djeluju ne razmišljajući, to je sjaj i bijeda vaše civilizacije. Nijemac mjesec dana unaprijed planira svoju uskrsnu stolicu, Britanci sve planiraju unatrag, pa uvijek djeluje kao da se sve dogodilo upravo onako kako su ţeljeli. Kad Francuzi rade planove, čini se da istodobno tulumare, a Španjolci... tko će ga znati. U svakom slučaju, Pelagija je Grkinja, u tome je stvar. Dakle,

moţe li to funkcionirati, čak i ako zanemarimo očigledne prepreke?" Kapetan odmota ţičani čvor na vijku i odgovori: "Oprostite, ali nije stvar u tome. Radi se o nečem mnogo osobnijem. Dottore, dopustite da vam se povjerim. Pelagija mije rekla da smo nas dvojica vrlo slični. Ja sam opsjednut svojom glazbom, a vi ste opsjednuti svojom medicinom. Obojica smo si postavili cilj i nijednomu nije vaţno što drugi misle o nama. Ona me mogla zavoljeti samo zato što je prije toga zavoljela čovjeka sličnoga meni. A taj čovjek ste vi. Dakle, sporedno je jeste li Grk ili Talijan." Doktora ta hipoteza toliko dirne, te mu se u grlu pojavi knedla. Proguta je i reče: "Ti nas ne razumiješ." "Dakako da vas razumijem." Doktor lannis se pomalo ozlovolji, pa tako i raţesti: "Ne, ne razumiješ. Misliš li da ćeš dobiti slatku poslušnu djevojku i da će vam put biti posut ruţama? Sjećaš li se da si me pitao zašto se Grci smiješe kad su ljuti? E, pa, mladiću, nešto ću ti reći. U svakome Grku, bio on muškarac, ţena ili dijete, kriju se dva Grka. Za njih imamo čak i tehničke nazive. Oni su naš sastavni dio, neizbjeţan poput činjenice da svi pišemo poeziju i da svi mislimo da znamo sve što se ima znati. Svi smo gostoljubivi prema strancima, svi za nečim čeznemo, naše majke s odraslim sinovima postupaju kao s dječicom, naši sinovi sa svojim majkama postupaju kao da su svetice, a tuku svoje ţene, svi mrzimo samoću, kad sretnemo nepoznatu osobu, ţelimo znati jesmo li u rodu, kad god moţemo, koristimo se najduljim riječima koje znamo, svi navečer idemo u duge šetnje ne bismo li zavirivali u tuđa dvorišta, svi mislimo da smo najbolji. Shvaćaš?" Kapetan je bio zbunjen: "Ništa mi niste rekli o dva Grka u svakome Grku." "Nisam? Valjda sam se udaljio od teme." Doktor ustane i počne koračati unaokolo, rječito gestikulirajući svojom desnom rukom i steţući lijevom svoju lulu. "Ĉuj, proputovao sam cijeli svijet. Vidio sam Santiago de Chile, Šangaj, Stockholm, Adis Abebu, Sydney, sve gradove svijeta. Sve

vrijeme učio sam kako biti doktor, i mogu reći da čovjek pokaţe svoje pravo lice tek kad je bolestan ili ozlijeđen. Tada na površinu izbiju prave osobine. Gotovo uvijek plovio sam na brodovima s preteţito grčkom posadom. Shvaćaš? Mi smo narod prognanika i pomoraca. Ţelim reći, Grke poznajem bolje od većine ljudi. Najprije ću ti opisati Helena. On posjeduje svojstvo koje nazivamo 'sofrozini'. Taj Grk izbjegava neumjerenost, zna svoje granice, kontrolira svoju ţestinu, teţi za harmoničnošću i njeguje osjećaj sklada. Vjeruje u razum, duhovni je nasljednik Platona i Pitagore. Ne vjeruje svojoj prirodnoj impulzivnosti i sklonosti promjenama zbog promjena kao takvih, i nameće si disciplinu da izbjegne spontan gubitak kontrole. Voli obrazovanje kao takvo, ne uzima u obzir novac i moć pri nečijoj procjeni, savjesno poštuje zakon, ne vjeruje da je Atena jedino vaţno mjesto na svijetu, mrzi nečastan kompromis i smatra se istinskim Europljaninom. To smo naslijedili od svojih drevnih predaka." Zastane, otpuhne dim lule i nastavi: "No, uz Helena, prisiljeni smo ţivjeti i s Romoijem. Kapetane, ta riječ izvorno je označavala 'Rimljanina', i ova svojstva naučili smo od vaših predaka koji tijekom svoje višestoljetne vladavine nikada nisu postigli nikakvo tehničko otkriće, a podjarmili su mnoge narode potpuno zanemarujući etiku. Romoi su nalik na vaše fašiste, pa bi ti trebali biti dobro poznati, no čini mi se da ti osobno ne dijeliš njihove poroke. Romoi su improvizatori, teţe moći i novcu, nisu racionalni jer djeluju instinktivno i intuitivno, pa sve zabrljaju. Ne plaćaju poreze i poštuju zakon samo kad nemaju izbora, obrazovanje shvaćaju kao oblik napredovanja, uvijek će se odreći ideala zbog vlastite koristi, vole se opijati, plesati, pjevati i jedan drugomu razbijati flaše na glavi. A njihova pokvarenost i brutalnost nadmašuju vaše plinske komore za lokalno etiopsko stanovništvo ili bombardiranje poljskih bolnica Crvenoga kriţa. Jedina zajednička točka dvaju lica Grka jest mjesto na kojem stoji natpis "domoljublje". I Romoi i Helen spremni su ginuti za Grčku, no Helen će se boriti mudro i humano, dok će Romoi upotrijebiti svaku ispriku i

barbarizam, te sa zadovoljstvom poslati u smrt vlastite ljude, baš kao vaš Mussolini. U biti, svoju slavu mjere brojem ljudi koje su poslali u smrt, a pobjeda bez prolijevanja krvi ravna je razočaranju." Kapetan je bio vrlo skeptičan: "Što zapravo ţelite reći? Ţelite li reći da Pelagija ima lice koje ne poznajem i koje bi me šokiralo kad bih ga upoznao?" Doktor se nagne naprijed i prstom probode zrak: "Točno. I još nešto: i ja imam to lice. Nikada ga nisi vidio, no imam ga." "Oprostite, dottore, ali ne vjerujem vam." "To mi je jako drago. No u svojim svjetlijim trenucima znam što je istina." Među dvojicom muškaraca zavlada tišina, a doktor sjedne za stol da ponovno pripali svoju lulu koja je odbila suradnju, ispunjena odvratnom mješavinom podbjela, ruţinih latica i drugih trava koje ni izdaleka nisu nalikovale na duhan. Počne kašlj ati i sav se zapljucka. "Volim je", Corelli će konačno, kao da je to rješenje problema, što je u njegovu slučaju bilo točno. Odjednom posumnja: "Bojite se da ćete je izgubiti, zar ne? Pokušavate li me obeshrabriti?" "Pa onda biste trebali ţivjeti ovdje. Kad bi otišla u Italiju, ubila bi je čeţnja za domom. Poznajem svoju kćer. Moţda bi trebao birati između nje i glazbene karijere." Doktor napusti sobu, više zbog retoričkoga efekta negoli zbog nekog drugog razloga, a zatim se ponovno vrati. "Još nešto. Ovo je drevna zemlja, dvije tisuće godina prati nas klanje. Ţrtve, ratovi, ubojstva, samo neprirodna smrt. Tolika mjesta puna su ogorčenih duhova i svatko tko im se pribliţi ili ţivi u njihovoj blizini postaje ma-lodušan ili lud. Ne vjerujem u Boga, kapetane, i nisam praznovjeran, no vjerujem u duhove. Na ovome otoku imali smo masakre u Šamiju i u Fiskardu i pitaj Boga gdje ih sve nije bilo. Bit će ih još. To je samo pitanje vremena. Nemoj stoga ništa planirati." 50 Hijat SAVEZNICI su SE iskrcali na Siciliju iz strateških razloga i time iznevjerili svojega najstarijega i najhrabrijega saveznika

- Grčku. Komunistima su dali godinu dana da pripreme puč i godinu dana građanskoga rata. ELAS je uništio EKKA, a EDES stjerao u zapećak tako udaljen od središta moći da će njihov vođa Zervas cijeloga ţivota zamjerati Britancima na izdaji. Saveznici su se opredijelili za ţilu kucavicu u Italiji i ostavili po strani maleni narod koji je Europi podario kulturu, zamah i srce. Od BBC-ja ljutiti Grci saznali su sve o propasti fašizma u Italiji i ţeljeli znati zbog čega su zanemareni. Britanski oficiri za vezu nemoćno i razočarano lomili su ruke gledajući kako se zemlja raspada. Komunisti u grčkoj vojsci u Siriji pod-jarivali su pobunu koja je odgodila pobjedu u Italiji. Upravo tada započinje hladni rat i spušta se ţeljezna zavjesa. Na zapadu jenjava divljenje sovjetskomu junaštvu i postaje očigledno da će jedan oblik fašizma zamijeniti drugi. U Britaniji i Americi u početku nitko neće povjerovati kako komunisti u Grčkoj čine zvjerstva nevjerojatnih razmjera. Novinari će ih povezati s desničarskom propagandom, a zaprepašteni Grci s odmetnutim Bugarima. No u neka mora, ako već ne u Jonsko, vratilo se vrijeme čuda i osebujnosti. Za vrijeme operacija "Noina arka" Britanci će se zateći u ometanju povlačenja sila Osovine pomoću beaufightera i kanua, te Ţeljezni obruč prerasta u Ţeljezni kavez. Lezbos preuzimaju komunisti i proglašavaju nezavisnu republiku. Na Kiosu je otkrivena Ges-tapova kuća u kojoj su ljude prisiljavali da provedu noć s kosturom u podrumu. Njemački zapovjednik izrešetan je paljbom iz mitraljeza dok je vodio ljubav sa svojom ljubavnicom. Britanci su ustanovili daje Inousija otok na kojemu svi odlično govore engleski, a zovu se Lem-mos ili Pateras. Napadači su ubili zapovjednike na Nisiru, Simiju i Piskopiju, a Patrick Leigh-Fermor i Billy Moss oteli su zapovjednika Krete. Na Tiri napadači su ubili dvije trećine garnizona a pritom izgubili dva čovjeka. Na Kreti su pak uništili dvjesto tisuća galona goriva. Na Mikonosu i Amorgosu uništene su radiopostaje, a petero je ljudi uhapsilo njih sedmero. Na Kiosu je šačica pripadnika Kraljevske mornarice uništila dva razarača premda se lokalni andartei, suprotno dogovoru,

nisu pojavili jer "više nisu bili zainteresirani". Mrzili su sudjelovati u napadima koje bi planirao netko drugi i odbijali sudjelovanje čak i kad bi ideja pala na um nekomu od njihovih članova. Na Samosu se tisuću Talijana predalo Mauriceu Cardiffu i dvadeset trojici vojnika, a zatim sjelo za doručak; Cardiff je ustanovio da zbog neobjašnjivih razloga svi lokalni liječnici govore francuski. Na Naksosu se njemački zapovjednik pogreškom predao; izves-lao je da pozdravi brod na kojemu se, kako mu se činilo, vijorila crvena svastika, no radilo se o zastavi engleske trgovačke mornarice. Pao je u tako tešku depresiju i tako je gorko plakao da ga je posada pokušavala udobrovoljiti podučavajući ga "Ĉovječe ne ljuti se". U to vrijeme jedna funta vrijedila je dvije tisuće milijuna drahmi, a jedna cigareta sedam i pol milijuna. Stanovnici Lezbosa poduzetno su ponudili povoljan tečaj, te su se na njega slijevale sve kovanice i banknote iz regije, naoko jednodušno, a drugdje je ponestalo novca. Na Sirosu je viđena skupina Nijemaca kako bjeţi bez hlača. Komunisti su na sve počeli ubirati dvadeset pet posto poreza, a u mnogim mjestima ljudi su izišli iz partije. Kasnije će se na Kreti, a zatim na Samosu, okrenuti protiv komunista i poraziti ih. Prema jednome kazivanju, Krećani su se zauzimali za britansku vlast, no potonji su ih odbili jer su već sa Ciprom imali navodno više nego dovoljno problema. Sve u svemu, zbog gubitka devetnaestero ljudi, četiristo vojnika svih posebnih postrojbi drţalo je u stanju pripravnosti četrdeset tisuća vojnika snaga Osovine, obavivši tristo osamdeset jedan napad na sedamdeset različitih otoka. Njemački poriv za pravilno postupanje bio je toliko zbunjen tim nasumičnim rezanjem grkljana i neobjašnjivim eksplozijama da su postali potpuno bespomoćni, a Talijani, koji nikada nisu shvatili smisao ratovanja, predali su se uljudno i sa zadovoljstvom. Na Kefaloniji talijanski vojnici slušali su svoj radio i biljeţili napredovanje saveznika po kraljeţnici Italije, dok je njemački garnizon kip-tio od gnušanja. Corelli i njegovi kolege oficiri u zraku su osjetili polarnu hladnoću i prijateljski posjeti iz baza dvaju saveznika s vreme-

nom se prorijediše. Kad bi se Weber pojavio na okupljanjima La Sca-le, djelovao je vrlo tiho i daleko, a njegov pogled činio se prijekornim. Jednoga dana usred svih tih događaja Pelagija zatekne Corellija kako odsutno gladi Psipsinu na zidu, a kad se okrenuo prema njoj djelovao je zabrinuto. "Što će se dogoditi", upita je, "kad budemo prisiljeni predati se prije Nijemaca?" "Vjenčat ćemo se." On tuţno odmahne glavom: "Bit će to totalna zbrka. Nema šanse da stignu Britanci. Oni su krenuli ravno na Rim. Nitko nas neće spasiti osim nas samih. Svi dečki misle da bismo Nijemce trebali razoruţati sada, dok im je garnizon malen. Poslali smo depeše Gandinu, no on ništa ne poduzima. Kaţe da im trebamo vjerovati." "Zar im ne vjeruješ?" "Nisam glup. A Gandin spada među one oficire koji su došli na vrh pokoravajući se naredbama. Ne zna ih sam izdavati. On je jedan od naših tipičnih generala-magaraca bez mozga i muda." "Dođi unutra", reče mu. "Otac je vani, pa se moţemo maziti. U zadnje vrijeme ima puno slučajeva tuberkuloze." "Maţenje bi me samo oţalostilo, koritsimou. Na pameti su mi samo brige." Prođe otac Arsenije u pratnji Bunnvja Warrena. Oba bijahu ispaćena, prljava i u dronjcima, a Pelagija će hitro: "Antonio, moram ih nešto pitati. Odmah se vraćam." Arsenije stane uz bunar i mahne svojim biskupskim štapom. Njegov jadni psić klone uz sjenovitu stranu stijena i počne se lizati. Na šapama je imao krv. "što je zlato potamnjelo! Što se najfinije zlato izmijenilo! Što jezik dojenčeta od ţeđi prianja uz nepce; djeca mole kruha, a nitko im ga udijeliti ne moţe. Oni što se fino hraniše sada su očajni na ulici, oni što su odrasli u grimizu sad su na gnojištima..." započne Arsenije, a Pelagija uzme Warrena za ruku i odvede ga u stranu. "Brunnio, kada stiţu Britanci? Moram to znati. Što će se dogoditi s Talijanima kad se predaju? Molim te, kaţi mi."

"To reći ne mogu", on će. "To ne znam ni ja, ni bilo tko drugi." "Mnogo bolje govoriš grčki", ona će iznenađeno. "No izgovor ti je još uvijek... čudan. Molim te, reci mi. Zabrinuta sam. Jesu li Nijemci doveli još ljudstva? Vrlo je vaţno." "Rekao bih da nijesu." Pelagija ga ostavi i začu kako povremeno usklikuje "Amen". Britanci su moţda ipak narod glumaca i varalica. Vrati se Corelliju i reče: "Ne brini se, sve će biti dobro." "Jesi li ti pri sebi? Pitaš vjerskoga fanatika za njegovo mišljenje i očekuješ da u to povjerujem!" "O, vi nevjernici. Hajde, uđi. Psipsina je ulovila miša i pustila ga ispod stola. Mislim da bi ga mogao uloviti za mene. Posljednji je put viđen kako trči iza ormara." "Nakon rata, kad se vjenčamo, sama si moţeš loviti miševe. Nakon tridesete neću više biti viteški nastrojen." Dok je Corelli drškom metle bockao iza ormara, Arsenijev proročanski glas i divlje amenovanje Bunnvja Warrena strujali su poput glazbe kroz prozore: "... Naše naslijeđe predano je tuđinu, naše kuće strancu. Mi smo siročad bez oca, majke su nam poput udovica... Proganjaju nas, rintamo, odmora nemamo... Nama vladaju sluge i nitko nas iz svoje šake ispustiti neće...naša je koţa crna poput noći zbog stravične gladi... Zašto nas zauvijek zaboravi, zašto nas toliko dugo ostavi?" "Taj svećenik ima krasan bas", primijeti Corelli, pustivši kroz prozor miša kojega je drţao za rep. "Sjetilo me kad sam onomad otišao u luku da slušam ribare. Imali su neke vrlo neobične instrumente koje nikada prije nisam vidio, a pjevali su fantastično. Zapisao sam neke melodije." "Smišljaju ih usput, dok pjevaju. Nikad ne pjevaju isto." "Nevjerojatno. Jednu su melodiju pjevali nekoliko puta. Nagovorio sam ih da me nauče..." Zapjevuši svečan vojnički napjev, dirigirajući prstima, te prestade tek kad vidje kako se Pelagija smije: "Što je smiješno?" "To je naša drţavna himna", reče ona. 51 Paraliza

ZAMIŠLJAMO SJENU HOMERA kako piše: "Za snaţnoga, pa i najsnaţnijega čovjeka najveća je opasnost more. No, nema te beskrajno prostrane slane vode, tih osorno drskih razarajućih valova, toga letećega strvinara vjetra čiji bi učinak bio toliko poguban kao što bješe paraliza generala Gandina. Na mirovanje ga natjera breme briga, a plodnost njegovih pothvata zaostajaše za plodnošću pustoši ili slanoga jezera. Bijaše to najzastrašeniji, najneodlučniji smrtnik, čovjek koji bi umah slijepo zanijemio. Mučio gaje nepodnošljiv teret obveze da donosi odluke, i u svojoj neodlučnosti bio je bespomoćan poput mojih suvremenika koji promatraju jata ptica kako lete amo-ta-mo na vedrome suncu, no ne znaju koja bi od njih mogla nositi nebeske poruke. Ako je išta moglo pokrenuti sjeme njegova mirovanja, bijahu to nerazborita nada i očajničko nastojanje da poštedi ţivote nesretnim ljudima koje je volio. Odabrao je slijepu ulicu i uskoro ih osudio na jezovitu sudbinu, ne prepoznavši u nacističkim obećanjima laţnu krinku licemjerja. Pouzdavši se u njih, osudit će svoje prekrasne mladiće da svoje kosti prepuste psima i pticama grabljivicama ili dubokomu pijesku nezaustavljivoga mora, nakon što ih morske ribe potpuno oglođu. Blijedoţut od straha, prikrivajući nemir svojega srca glupavim pregovorima i bujicom prozirno apsurdnih naređenja, odredit će trenutak kad će se njegovi ratnici rastati s draţesnim otokom i s vlastitim ţivotom." To bi napisao slijepi bard, jer general Gandin zasigurno nije imao pronicavo oko lukavoga Odiseja, niti gaje vodila Atena, boţica providnosti. Rim je izdavao kontradiktorna naređenja, a iz Atene je Vechiarelli izdavao protuzakonita naređenja. Gandin tako nije imao uporišta, pa stoga nije ni mogao učiniti čuda. No sve se vrlo sporo odvijalo. Započelo je s radijem. Angloame-rička prelijetanja tresla su prozore, a Carlo se poigravao skalama aparata koji je tako dugo od kuće donosio samo deprimirajuće zviţdanje i skvičanje nalik na šišmiše. Na Siciliji su se talijanski vojnici s radosnim olakšanjem predali, a Badogliova namjera

da okonča rat predstavljala je javnu tajnu. Devetnaestoga srpnja Sjedinjene Drţave bacile su na Rim tisuću tona snaţnoga eksploziva, razorile ţeljezničke pruge, aerodrome, tvornice i vladine zgrade, odnijele na stotine ţrtava, no poštedjele su starine i Vatikan. Papa je savjetovao razdraţenom stanovništvu da bude strpljivo. Dvadeset petoga srpnja kralj Viktor Emanuel zatvorio je nečuvenoga pjetlića od premijera i na njegovo mjesto imenovao poštovanog maršala Badoglia, čovjeka koji se suprotstavio svim planovima za invaziju na Grčku te ga, premda je bio šef Stoţera, o akciji nisu obavijestili ni nakon što je poduzeta. Dvadeset šestoga srpnja Badoglio proglašava izvanredno stanje da spriječi građanski rat. Dvadeset sedmoga će sumnjičave saveznike pitati o uvjetima predaje, dok će na ulicama stanovništvo oduševljeno slaviti čudotvoran i čudesno brz pad Benita Mussolinija. Dvadeset osmoga Badoglio ukida Fašističku partiju, a dvadeset devetoga oslobađa političke zatvorenike koji su bez ikakve optuţnice trunuli u zatvorima, neki i dulje od deset godina, no rat se i daje otezao. Nijemci su dovukli golema pojačanja i s nevjerojatnom se hrab-rošću borili protiv Britanaca i Amerikanaca, dok su njihovi talijanski saveznici odstupali. Britanski vojnici prisjećaju se da su talijanske jedinice običavale prijeći na drugu stranu kad bi ocijenile da će ona pobijediti, a lokalno bi stanovništvo obasipalo cvijećem onu stranu koja bi napredovala, te ponovno sakupila cvijeće i uvijek ga iznova rabila u područjima gdje su se neprestano vodile borbe. Trećega rujna Badoglio potpisuje tajno primirje sa saveznicima, no Nijemci su ga predvidjeli i već iskrcali svoje snage najednom zaboravljenom ratištu. Bio je to otok Kefalonija, mjesto koje će putnik opisati kao ratni brod bez jarbola, a grad u kojem su se iskrcali bio je Lbcouri. Stigli su prvoga kolovoza i sebi dali mjesec dana za pripreme, a Talijanima mjesec dana da promatraju njihove pripreme, no general Gandin nije naredio nikakve protupripreme. Na drugoj strani zaljeva, u Argostoliju, talijanske snage ušutjele su nakon invazije na Siciliju. La Scala se više nije

sastajala u doktorovoj kući, a na gradskome trgu glazba vojne kapele postala je rašti-mana i tuţna. Vojna policija svojim prodornim zviţdaljkama i dalje je krivo upućivala promet, no rijetko bi se koji njemački oficir našao u gradu i pio u kavani sa svojim starim talijanskim prijateljima. Giinter Weber boravio je u svojem taboru, zelen od bijesa zbog svakodnevnih vijesti o novim talijanskim izdajama. Nikada se nije osjećao tako prevarenim, premda same trupe na otoku nisu učinile ništa sramotno. Mislio je na svojega prijatelja Corellija i zamrzio ga. Zamrzio je čak i stanare talijanskoga bordela, tuţne i praznoglave djevojke prekrasnih tijela i umjetnih lica, koje su i dalje skakutale u moru kao da se ništa nije dogodilo. Bio je toliko bijesan da bi djevojke koje je prije htio kupiti, sada najradije silovao. Razveselio se kad se iz smjera Lixourija pojavila kavalkada motora i kamiona; Talijane netko treba naučiti kako se valja boriti, kako ne posustati, kako se suočiti sa smrću, a ne prigrliti sramotu. Corelli se rijetko vraćao kući k doktoru, jer bi danonoćno ponavljao vjeţbe sa svojom baterijom. Dovlačenje prednjaka, punjenje, zatvaranje otvora, ciljanje, okidanje, određivanje udaljenosti, promjena mete, uklanjanje prednjaka u slučaju zračnoga napada, da im vlastita tanad ne uništi topove nakon izravnoga pogotka. Njegovi ljudi marljivo su radili tijekom apokaliptički vreloga kolovoza. S njih su tekli potoci znoja, koji bi ispirali krivudave ţljebove kroz prljavštinu lica i ruku. Na ramenima bi im se pojavili mjehuri, a zatim pukli, ostavivši za sobom mrlje grimiznih sunčanih opeklina koje su se polako cijedile i svrbjele zbog otrgnute koţe i mogućnosti zacjeljivanja, no nisu se bunili. Znali su daje kapetan u pravu što vjeţba. On je pak prestao svirati mandolinu; za nju je bilo tako malo vremena te bi mu, kad bi je uzeo u ruke, pod prstima djelovala strano u odnosu na top. Trebao je odsvirati mnoštvo skala prije nego što bi prsti dobili na brzini, a tremolo mu je postao raštiman i tup. Motorom bi otišao kući k Pelagiji, kad je postojala vjerojatnost da joj je otac vani i donosio joj kruh, med, boce vina, fotografiju na čijoj su poleđini bile riječi "Nakon rata..." ispisane njegovim

elegantnim neobičnim rukopisom, a donosio joj je i svoje umorno sivo lice, svoje rastuţene i fatalističke oči, svoje mirno i dostojanstveno drţanje i iščezlu radost. "Jadni moj carino", rekla bi ona i ovila ruke oko njegova vrata. "Ne brini se, ne brini se, ne brini se", a on bi se malo udaljio i rekao: "Koritsimou, daj da te samo gledam." A onda je došao dan kad je Carlo slušao radio i pokušavao pronaći signal. Bilo je to 8. rujna, večeri su sada bile mnogo svjeţije. Noću se moglo nešto mirnije spavati, a katkad bi povjetarac s mora donosio pravo osvjeţenje. Carlo je u zadnje vrijeme često mislio na Francesca i na albanske uţase, i bilo mu je jasnije nego ikada da je sve bilo f besmisleno, daje ovo kefalonsko razdoblje samo interludij, odmor od rata koji kruţi poput lava i ponovno se sprema na skok. Zaţeli J neki prirodni zakon koji čovjeku brani da kroz Had prođe više odjedanput. Pronađe glas i brzo vrati gumb na njega: "... sve agresivne akcije talijanske vojske protiv britanskih i američkih snaga bit će svugdje i smjesta okončane. Moraju biti spremne da odbiju moguće napade s drugih strana." Vani se zaoriše otočka zvona, venecijanski campanili odjekivali su s nevjerojatnom nadom u mir, baš kao što su nekoć odjekivali razgaljenim ratnim ponosom. Buka se raširi; Argostoli, Lkouri, Soula-ri, Dorizata, Assos, Fiskarado. Preko tjesnaca Itake zazvone zvona na Vatiju i Frikesu, zazvone daleko na Zanteu, Levkasu i Krfu. Visoko na Aenosu Alekos ustade i naćuli uši. Nije mogla biti svetkovina, moţda je rat gotov. Zaobli dlanove oko očiju i pogleda preko doline; tako mora da je u raju kad Bog sve svoje koze vodi na noćni počinak. Carlo sasluša riječi objave maršala Badoglia, a zatim uslijedi poruka samoga generala Eisenhowera: "... Svi Talijani koji sada pomognu da istjeramo njemačkoga agresora s talijanskoga tla dobit će pomoć i podršku saveznika..." Istrči van u trenutku kad je Corelli naglo trznuo i stao, a iza njega se podigao oblak plavičasta dima. "Antonio, Antonio, sve je gotovo, saveznici su obećali da će nam pomoći. Gotovo je." Svojim velikim rukama zagrli čovjeka kojega je volio i

podigne ga, plešući ukrug. "Carlo, Carlo", predbaci mu kapetan. "Spusti me. Nemoj se tako uzbuđivati. Ne mare saveznici za nas. Jesi li zaboravio da smo u Grčkoj? Merda, Carlo, ne znaš koliko si jak. Gotovo si me ubio." "Pomoći će nam", reče Carlo, no Corelli odmahne glavom. "Ako sada ništa ne učinimo, najebali smo. Moramo razoruţati Nijemce." Te noći talijanski bojni brodovi u otočkim lukama potajno digoše sidro i utekoše kući. Bilo je tu minolovaca, torpednih i bojnih brodova. Nikoga nisu obavijestili da odlaze i nisu evakuirali nijednoga Talijana. Ni jednoga vojnika, ni jednu bespomoćnu vojnu kurvu. Sa sobom su odnijeli svu svoju golemu vatrenu moć, a ostavili tek vlaţan sumporast smrad kukavičluka i gorućega ugljena. Njemački vojnici podrugljivo su se smijali, a Corellijevi ljudi nanjušili izdajstvo. Corelli je pokraj telefona čekao naredbe koje nisu stizale, pa je zaspao u stolcu nakon što je postavio dvostruku straţu u svojoj bateriji. Sanjao je Pelagiju i ludoga svećenika koji je propovijedao kako će svi završiti u ognju. Dok je spavao, radio je prenosio savezničke apele da se bore protiv Nijemaca. Zazvoni telefon i netko iz generalova ureda reče kapetanu da ne napadaju i da ostanu mirni. "Jeste li vi ludi?" zadere se on, no veza je već bila prekinuta. Poručnik Giinter Weber također bi na mahove zadrijemao u svome stolcu čekajući na naređenja. Osjećao se strahovito umorno i sve je njegovo samopouzdanje nestalo. Nedostajali su mu prijatelji i, što je još gore, nedostajala mu je sigurnost koju su donijeli toliki uspjesi u prošlosti. Superiorna rasa gubila je u Italiji i u Jugoslaviji, ruska fronta doţivjela je slom, Hamburg je bio razoren. Weber se više nije osjećao nepobjedivim ni ponosnim; osjećao se manje vrijednim i posramljenim, tako podmuklo napadnutim i prevarenim, i rasplakao bi se daje ţensko. Sjeti se mota svoje regimente, "Bog s nama", i upita seje li ga izdala samo Italija. U svakom slučaju, nijedna brojka nije štimala: čitava talijanska divizija nasuprot samo tri tisuće vojnika 996. grenadirskoga bataljuna, pa ni uz Boţju pomoć nisu imali nikakve šanse.

Pokuša se moliti, no luteranske riječi u njegovim ustima poprime gorak okus. Ujutro pukovnik Barge, zapovjednik njemačkih snaga, premjesti neka oklopna vozila iz Argostolija u Lixouri, a general Gandin uzalud je pokušao kontaktirati i novu vladu u Brindisiju i staro vrhovno zapovjedništvo u Grčkoj. Ĉitavu noć nije spavao i bio je prekvalificiran da bi znao što učiniti. Pelagija i njezin otac organizirali su sav svoj medicinski pribor i stare plahte isparali u trake, kako bi ih mogli iskuhati i zamotati u zavoje. Naslućivali su da bi se neki Grci mogli naći između dviju vatri a u svakom slučaju trebali su nešto učiniti, ne bi li barem smanjili napetost. Corelli navrati na svojem motoru, preklinjući ih da mu kaţu kako bi mogao doći u vezu s partizanima. No oni uistinu nisu znali kako bi se to moglo izvesti, te on očajan odjuri prema Šamiju. Moţda će partizani napokon prekinuti svoj dugački i oprostivi odmor i biti od pomoći u pokoravanju Nijemaca. U Šamiju nije znao gdje da započne, a lokalni ga Grci nisu poznavali. Bilo je to uzaludno putovanje. Na povratku zaustavi svoj motor i sjedne na rub ceste uz ruševni zid, u sjeni masline. Mislio je o povratku u Italiju, o preţivljavanju, o Pelagiji. No zapravo nije imao dom, pa zato o tome nikada nije ni pričao. Duce je u sklopu kolonizacije natjerao njegovu obitelj da se preseli u Libiju, gdje su ih ubili pobunjenici dok se on u bolnici liječio od dizenterije. Od svih kuća rođaka, u kojima je boravio, koja je predstavljala dom? Osim vojnika i mandoline, nije imao ništa, a srce mu je bilo ovdje, u Grčkoj. Proţivio je toliko patnje i usamljenosti, je li konačno pronašao dom zato da mu ga oduzmu? Pokuša se sjetiti svojih roditelja, no njihova je slika bila blijeda i neodređena, nejasna poput duha. Sjeti se dobrohotnoga arapskoga dječačića s kojim se nije smio igrati jer su mu roditelji to zabranili. Bacali bi kamenje na redove boca, no kući bi se mahom vraćao sa sunčanicom i proljevom. Zabranili su mu da jede nar zbog straha od ţutice. Dirljivo je bilo sjećati se toliko mnogo, no tako malo toga, te prvi put osjeti nostalgiju za Pelagijom, kao da ona već pripada prošlosti. Sjeti se doktorove priče o

ljudima odanima nehajnom uţitku i sanjarijama, putnicima koji bijednom pojeli lotos i izgubili ţudnju za domom. On je bio jedan od njih. Pomisli kako bi bilo kad bi umro i koliko bi ga dugo Pelagija oplakivala. Bila bi prava sramota njezinu draţesnu koţu nagrditi suzama; bolno ju je bilo zamisliti. Poţeli je utješiti iz groba, premda još nije bio mrtav. Kad se konačno vratio u svoju bateriju, njegovi su ljudi bili revoltirani. Od Supergreccije je stiglo naređenje da se ujutro predaju nacistima. 52 Razvoj događaja (i) TOLIKO SAM BIJESAN da jedva govorim. Antonio mi kaţe: "Carlo, smiri se, moramo biti mudri jer nema smisla ljutiti se, O.K.?" No dosta mije toga da se sa mnom poigravaju luđaci, nesposobnjakovi-ći, budale, idioti koji misle da je ovo još uvijek Veliki rat u kojemu se borilo prsa u prsa, a neprijatelji se međusobno poštovali. Nevjerojatno. Nijemci zrakoplovima dopremaju pojačanja, nebo je punojunkera, a pukovnik Barge otišao je k Gandinu da zatraţi predaju u skladu s naređenjem Supergreccije, no Gandin ne poduzima apsolutno ništa osim što se konzultira sa svojim kapelanima i višim oficirima. Ta on je general! On bi trebao donositi odluke i brzo djelovati. Zbog čega je on pozvan da kroji sudbinu meni? Meni, koji sam preţivio mjesece leda i agonije u Albaniji, meni, koji sam u naručju drţao tijelo čovjeka kojega sam volio dok je on umirao u rovu punom štakora i zaleđena mulja? Zar Gandin ne sluša radio? Zar on jedini ne zna da Nijemci pljačkaju i kolju po Italiji? Zar ne zna da su prije dan-dva stotinu osoba utrpali u jednu prostoriju i sve ih minama digli u zrak? Zar nije čuo da su zbog jednog svojeg izgubljenog vojnika ustrijelili osamdeset policajaca i dvadeset civila u Aversi? Zar ne zna da razoruţane vojnike transportiraju pitaj Boga kamo u vagonima za stoku? Lud sam od bijesa. Svi zapovjednici osim dvojice pristali su na predaju. Nas je deset tisuća, a njih tri. Kakva je to ludost? Zar nam vlada nije naredila da napadnemo Nijemce i razoruţamo ih? U čemu je problem? Zašto se ţeli pokoriti

fašistima čija je partija ukinuta i ne obazire se na volju premijera i kralja? (2) "Je li to pukovnik Barge? Povukao sam 3. bataljon 317. pješačkog iz Kardakate u znak dobre volje. Kao što znate, bez tog poloţaja otok je neobranjiv, pa se stoga nadam da ćete prihvatiti kako nemamo neprijateljskih namjera i da nećete inzistirati na razoruţavanju vojnika." "Dragi generale, moram na tome inzistirati. Poduzeo sam sve da se vojnici odmah vrate u Italiju i nemam namjeru povući svoju riječ. No oni moraju biti razoruţani, u protivnome bi, nakon povratka kući, lako mogli uperiti svoje oruţje protiv nas. Morate shvatiti da je to iz naše perspektive logično. Apeliram na vas kao na staroga prijatelja." "Pukovniče, još uvijek čekam razjašnjenje naređenja. Nadam se da ćete shvatiti u kakvom sam poloţaju. Vrlo je teţak." "Generale, naređenja ste primili od Supergreccije, i ma kakva dobili iz Italije, ona ne vrijede jer ta vlada nije legitimna. Generale, mi smo vojnici, i moramo izvršavati naređenja." "Pukovniče, obvijestit ću vas čim nešto saznam." Pukovnik Barge spusti slušalicu i okrene se prema jednom od svojih majora: "Uzmite četu vojnika i okupirajte Kardakatu. Kreteni od Talijana upravo su je napustili, pa ne biste smjeli imati problema." (3) Otišao sam k Pelagiji i doktoru. Zamolio sam ih da čuvaju moju Antoniu, i Pelagija ju je umotala u pokrivač i stavila je u rupu ispod poda, u kojoj su se u doba britanske vladavine sakrivale političke izbjeglice. Rekli su mi da je i Carlo navratio i ostavio debeo sveţanj papira koje je ispisao, no smiju ih pročitati samo u slučaju njegove smrti. Pitam se što je to načrčkao. Nisam znao da ima knjiţevnih sklonosti. Ne očekuješ tako nešto od velikog i mišićavog muškarca. Pelagija djeluje vrlo mršavo i gotovo bolesno i odlučili smo da ne moţemo u naše malo skrovište, jer svaki čas mogu stići naređenja za moju bateriju. Tako mi je sjetno pogladila obraz

da sam jedva zaustavio suze. Pokušala je kontaktirati s partizanima preko osobe koju zove Bunnios, no bez uspjeha. (4) Poručnik Weber rastavi i podmaţe svoju pušku. Pomalo se bojao bez oklopnih vozila koja su ga pratila na europskoj odiseji. Kojega li olakšanja što se tolika vojna oprema slijeva u Lixouri, no zabrinjava ga to što još nema većih pojačanja. Bilo je općepoznato daje pukovnik uručio konačni ultimatum generalu Gandinu i postavio mu neka neugodna pitanja glede lojalnosti i namjera. Preostalo je osam sati. Sjetio se Corellija i pitao se što radi, a zatim uklonio srebrni kriţ koji je visio oko njegova vrata i naprosto ga gledao. General Gandin odbio je potpunu predaju, zahtijevao slobodu kretanja za svoje vojnike i traţio pismena jamstva za sigurnost svojih ljudi. Weber se nasmiješi i odmahne glavom. Netko će im trebati odrţati lekciju. (5) "Gospodo, što da radim?" upita general Gandin, a kapelani se međusobno pogledavaše uţivajući u svojem iznenadnom značenju i u rijetkoj prilici da budu stratezi koje konzultira general. Bilo je to neusporedivo uzbudljivije od ispovijedi ljudi koji ih zapravo nisu ozbiljno shvaćali, a osjećaj je bio upravo svetački, to silno iskazivanje miroljubivih osjećaja popraćeno beskrajnom ozbiljnošću i moralnim autoritetom. "Poloţite naše oruţje uz pismena jamstva", rekao je jedan od njih. "Nakon toga, po Boţjoj volji, svi ćemo se vratiti kući." "Ne slaţem se", izjavit će samo jedan među njima. "Prema mojem mišljenju, bilo bi to potpuno pogrešno." "Moţemo ih razoruţati", reče general. "No kasnije se ne bi mogli boriti s Luftvvaffeom. Sjetimo se štuka. Bili bismo bez podrške s mora i iz zraka, i sigurno bi nas istrijebili." General je bio opsjednut štukama. Od same pomisli na zavijajuće ptice kukastih krila koje siju smrt, ţeludac mu se stisne od straha. Moţda nije znao da s vojne točke gledišta predstavljaju jedno od najneučinkovitijih oruţja koje je ikada izumljeno. Istina, djelovale su zastrašujuće, no ţrtve je

ubirala topovska paljba. Imao je mnogo više topova od Nijemaca, mogao ih je uništiti u nekoliko sati. "Ah, štuke", sloţiše se kapelani, koji također ništa o njima nisu znali, no vrlo bi vješto mudro kimali glavom s izrazom svjetskih ljudi. (6) "Dakle, poloţit ćemo oruţje i otići kući?" upita jedan momak. "Da, sine", reče kapelan jedinice. "Hvala Bogu." Utrča Carlo: "Ĉujte, dečki, garnizon na Sv. Mauri se predao, a Nijemci su ih zarobili i strijeljali pukovnika Ottalevija." "Puttana", usklikne Corelli, izvuče pištolj i drmne njime o stol. "Dostaje bilo. Hajdemo glasovati." "To su vjerojatno samo glasine", nabaci kapelan. "Trebala bi glasovati čitava divizija", reče Carlo ne obrativši paţnju na svećenika. Nikada nije imao vremena za crkvu ni za njezine predstavnike, jer je shvatio daje u odsutnosti osuđen na pakao jer je takav rođen. "U redu, dečki", reče Corelli. "Razgovarat ću sa svim oficirima bar terija koje pronađem i organizirat ćemo glasovanje. Slaţete li se?" "A što ćemo s Gandinom?" upita mladić iz Napulja. Ljudi se međusobno pogledavahu, no svi pomisle isto. "Ako budemo prisiljeni", reče Corelli, "uhapsit ćemo ga." (7) Ujutro je general Gandin odugovlačio. Nije izdao nikakva naređenja, premda je iz Brindisija stigla zapovijed da uhapsi Nijemce. Dan je proveo obavljajući administrativne poslove i gledajući kroz prozor s rukama na leđima. Mozak mu je blokirao i razmišljao je samo o tome što je trebao odabrati umjesto vojne profesije. Mislima se vrati u zlatne dane svoje mladosti i shvati da ni oni nisu bili bogzna što. Osjećao se poput osamdesetogodišnjaka koji se osvrće na neispunjen ţivot i pita seje li se sve to uopće isplatilo. Za razliku od njega, pukovniku Bargeu sine odlična ideja. Znao je da mu Talijani ne vjeruju, te stoga odluči podijeliti ih fingirajući uzorno ponašanje. U suton pošalje jednoga oberlajtnanta s četom grenadira da potajice opkole jednu talijansku bateriju. Kapetan Al-do Puglisi nije imao izbora i

predao se bez borbe, čim je shvatio što se dogodilo. Njegovi ljudi su razoruţani i pušteni bez ispaljenoga metka. Na svojem putu prošli su kraj vojnoga bordela, no nisu imali srca ući. Val optimizma i olakšanja, razgovora o domu i o miru zapljusne sve činove Divizije Acqui, baš kao što je pukovnik i ţelio. Bila je to varka, velika prijevara. Sljedećega jutra jedan talijanski vodnik ustrijelio je svojega zapovjednika koji se ţelio predati, a niotkuda se pojaviše tenkovi Tiger i zasjedoše na raskršćima poput prijetećih čudovišta. Oklopi su im se znojili neljudskim mirisom ulja i zagrijanoga čelika. Mnogi talijanski zapovjednici baterija pravili su se da ih ne vide, kao da se radi o anakronom oceanskom kamenju koje se slučajno pojavilo i jednako arbitrarno moţe nestati, no neki, poput kapetana Antonia Corel-lija, okrenuše cijevi svojih topova od mora i ponovno ih naciljaše, umorni od čekanja na naređenja koja nikako da stignu. (8) Namijenjeno pukovniku Bargeu; Direktna Zapovijed od Fiihre-ra; Priloţena lozinka po kojoj nakon primitka telegrafa u šifriranome obliku, započinjete napad na sve talijanske antifašističke snage na Kefaloniji do njihove potpune likvidacije. U međuvremenu nastavite pregovore ne biste li stekli njihovo povjerenje. U potpunosti se riješiti svih trupala, po mogućnosti ih natovariti na tegljače i baciti u more. Kako rat protiv Italije nije sluţbeno objavljen, sve talijanske snage koje pruţe otpor tretirati kao francs-tireurs, a ne kao ratne zarobljenike. (9) Ĉinilo se da je u samo nekoliko dana general Gandin vidno ostario: "Gospodo, situacija je sljedeća. Preda mnom je Memorandum OP44 od 3. rujna. Kaţe da protiv Nijemaca moramo djelovati samo ako nas napadnu. Također imam zapovijed br. N2 od 6., po kojoj se ne smijemo udruţiti ni s jednom snagom koja pruţa otpor Nijemcima. Ova druga zapovijed ne podudara se s uvjetima primirja koje je potpisao Castellano. Dakle, kako da to protumačimo?"

"Generale, to jednostavno znači da nam saveznici neće vjerovati. Zapovijed je smiješna. Znamo li za savezničke pripreme koje bi nam pomogle?" "Ne, majore. Imali su više od četrdeset dana i ništa nisu učinili, kao ni Vojni ured. Postoji opravdana sumnja da su upoznati s njemačkim namjerama i da nas nisu obavijestili. Ĉini se da nema planova za suradnju." "Ali, generale, Nijemci imaju na stotine zrakoplova na kopnu, a mi ništa. Zašto su nas saveznici napustili?" "Dobro pitanje. Nadalje, imam i zapovijed br. 24202 u kojoj se kaţe da trebamo pregovarati s Nijemcima da dobijemo na vremenu, a njemački zahtjev da odemo ne smijemo protumačiti kao neprijateljski čin. Kao što znate, u tom smo smislu surađivali, no posljedica je da oni sada zauzimaju sve strateške i taktičke točke. Mislite li da ovu zapovijed više ne smijenio izvršavati, na vlastitu inicijativu?" "Generale, je li zapovijed pravovaljana? Zar ona ne protuslovi zapovijedi br. OP44?" "No, koja od njih je prioritetna? Ne mogu dobiti objašnjenja. Re-lokacijom Ratnoga kabineta iz Rima u Brindisi nastala je sveopća pomutnja. A sada imamo i tu Vecchiarellijevu zapovijed da predamo oruţje. Kaţe da će nas general Lanz nakon četrnaest dana repat-rirati, no iz Brindisija nikako da dobijem potvrdu. Što nanije činiti? Vecchiarelli vjeruje generalu Lanzu. A mi?" "Ja mu ne vjerujem, generale. U svakom slučaju, svi se naši ljudi tomu protive. Pristupili su glasovanju, a tri oficira koja su to preporučila svojim ljudima ubijena su. Bilo bi to vrlo nepromišljeno. U svakom slučaju, imamo zapovijed Vojnoga kabineta od jučer navečer, po kojemu Nijemce trebamo tretirati kao neprijatelje." "Zbog toga sam telegrafirao Vecchiarelliju da ne moţemo izvršiti njegovu zapovijed. Usput, moja je duţnost da vas obavijestim kako mije ponuđeno vodstvo Mussolinijeve male vojske u njegovoj novoj takozvanoj "republici". Odbio sam ponudu, jer sam lojalan, prije svega Kralju. Vjerujem daje to bio dobar potez."

"Generale, dobar potez je izbjegavanje sukoba s Nijemcima. Do prije koji dan bili su naši saveznici i nečuvena je sramota za našu vojsku da im se mora suprotstaviti. Mnogi od njih naši su osobni prijatelji. Također, mislim da je inzistiranje saveznika na bezuvjetnoj predaji za njih jednako sramotno kao identičan njemački zahtjev. Bolje je umrijeti negoli prihvatiti jedan od ova dva zahtjeva." "U potpunosti se slaţem s vama, majore. Zatraţio sam da pukovnika Bargea u našim pregovorima zamijeni jedan general. To će nam dati dragocjeno vrijeme dok ne stigne general Lanz, a ako dođe do najgorega, poštedjet će nas sramote da oruţje predamo običnomu pukovniku." (10) "Ĉujte, dečki, iz Berlina je stiglo naređenje da započne kreševo u Kefaloniji. Vodniče, na noge junačke i prenesi to Jumbou." General Jumbo Wilson pročita poruku i odluči da ništa ne poduzme. Na raspolaganju je imao mnoštvo ljudi, brodova, zrakoplova i vojne opreme spremne za djelovanje. No ne bi bilo u redu da Švabama dade na znanje kako moţe dekodirati njihove poruke, zar ne? 53 Prva krv DIVIZIJA Acoui IZGLASA da se odupre Nijemcima, no nije imala vremena za organizaciju učinkovitoga vodstva koje bi koordiniralo njihove akcije. Nakon početka bitke, konačno su počele pristizati zapovijedi generala Gandina. Neki su ih poštovali, a neki ne. Malo se zna o točnom redoslijedu zbivanja, no dvije su stvari izvjesne. Jedna je da komunistički andartesi ELAS-a nisu sudjelovali, jer nisu smatrali potrebnim da se trgnu iz svoje parazitske letargije, a druga da talijanski otpor nije imao nikakve veze s vojnom hijerarhijom. Bio je to spontan izljev hrabrosti i odlučnosti iz srca pojedinaca, koji su naslutili kako je napokon došao trenutak da učine nešto pošteno.

Tko zna što je zapravo motiviralo kapetana Fienza Appollonija da bez naređenja otvori vatru na flotilu njemačkih čamaca za iskrcaj? Moţda je on bio častan čovjek koji više nije mogao igrati nisku i popustljivu ulogu u povijesti neozbiljnoga i propaloga imperija. Moţda je gajio iskrene simpatije prema Grcima, među kojima je toliko dugo ţivio, te ţelio isprati ljagu koju je osjećao zbog njihova podjarmljivanja i obespravljivanja, čemu je i sam pridonio. Moţda se sramio blijede reputacije vojske u kojoj je sluţio, te je sada ţelio iščupati kontrolu svojega maloga dijela armije iz ruku samodopadnih nesposobnjakovića i ulizica koji su joj iz svojih sigurnih bunkera nanijeli tolike krvave i besmislene ţrtve, koji su toliko puta iz ralja pobjede iščupali poraz. Moţda je naprosto prejasno vidio da nema izbora i da se treba boriti za goli ţivot. Ma kakvi se osjećaji i misli rojili u najskrovitijem kutu njegove svijesti, njegovi ljudi došli su do istih zaključaka. Već su napunili i nanišanili haubice, dok je on gledao kako čamci za iskrcavanje nespretno sijeku valove natovareni vozilima i blijedim vojnicima. Zamijetio je nepotrebnu, no nevjerojatno suvislu disciplinu u identičnome načinu na koji su svi nosili oruţje, vertikalno obješeno o rame, te izgledali nakostriješeno poput bodljika na dnu klopke. Kapetan proviri kroz svoj dvogled i podijeli morski međuprostor na jedinice od po stotinu metara. Ukalkulira skriveno tlo između svoje baterije i mora, te sa sigurnošću koju nije osjećao naredi sebi najbliţemu topu da prilagodi domašaj koji je odredio i da ispali jedno jedino tane. Uz metalni tresak, top odskoči unatrag. Njegovo dno poskoči na leţištu poput uznemirenoga psa koji se baca na slasne zalogaje. Nakon svih tih godina, kapetan Appollonio još uvijek se nije naviknuo na bolno odjekivanje metala u svojim ušima, te se lecnu od boli promatrajući kako sićušna crna točkica nevjerojatnom i neodredivom brzinom leti visoko u zrak, toliko brzo da se upita je li ju uistinu vidio. Izgubi je, no nakon nekoliko sekundi ugleda kako se vodena perjanica podiţe s mora ni pedeset metara od mjesta na koje je procijenio da će pasti. Uslijedi mahnita aktivnost čamaca

koja mu se učini gotovo komičnom, a zatim naredi točan domašaj i izda naređenje da svatko slobodno puca. Ljudi su bili presretni. Konačno imaju vođu, nekoga čija će se hrabrost misteriozno uliti u tlo pod njegovim nogama, putovati pod zemljom i pojaviti se nekim čudom u njihovim srcima, ispunivši ih divljom slobodom ljudi koji su konačno spoznali da su ipak vojnici. Smiješili su se jedan drugomu, a oči im sjale od zadovoljstva, od ponosa koji nikada prije nisu osjetili, te su u čudu promatrali kako spektakularni mlazovi vode zatiru trag pravilnom i snenom uzorku valova. Zrak oteţa od slatkoga smrada kordita i neizrecivo muţevnoga i paklenoga mirisa uţarenih bačava i aromatičnoga ulja koje se pušilo. Nabori na njihovim dlanovima ispuniše se prljavštinom, a lica im pocrnješe, te su im usne djelovale neobično svijetlo i ruţičasto tamo gdje bi ih ovlaţili jezikom. Znoj njihova burnoga uzbuđenja namoči kosu pod kapama, i oni odbaciše napola popušene cigarete koje su im prije pruţale utjehu, a sada su ih ometale u djelovanju i disanju. Zaprepašteni vlastitim uspjehom, nevjerojatnom i nečuvenom učinkovitošću svojega bombardiranja, ljudi iz baterije prekinuše paljbu kad su posljednje čamce za iskrcaj prekrili valovi. Zadovoljni stegnuše pesnice promatrajući kako dva čamca za spašavanje kreću iz Lbcourija i probijaju se prema pokolju i ljudskomu talogu s raskomadanih i raskoljenih brodova. Ni jedan od njih nije ţelio pucati na spasilačku ekipu, te se počeše rukovati i grliti. Zauvijek će pamtiti ovaj dan, kazivali su jedan drugomu. Bila je to inicijacija, poput krizme ili vjenčanja. Preko planinskoga masiva prema Argostoliju poleti hidroavion, spuštajući nezaustavljiv, no ubojit niz bombi koje su jedna za drugom u savršeno ravnoj crti dizale krovove skromnih kuća. Mitraljezi i protuzračni topovi otvoriše vatru dok su ostali zapovjednici spontano zanemarili ranije primljena naređenja i bacili se u bitku. U ulicama Argostolija talijanski pješaci, neki bez oficira, napredovali su zakriveni laganim tenkovima prema panzerima, potaknuti junaštvom koje nikada nisu demonstrirali boreći se za fašiste i za smiješnoga diktatora.

Panzeri otvoriše vatru na bateriju. Njihova gromoglasna buka odjekivala je uskim uličicama, potresajući zidove i izazvavši pravu kišu komadića oljuštene boje, koja je poput prašine prekrila unutrašnjost kuća. Appolloniovi topnici ponovno napuniše svoje cijevi, a nedaleka baterija kapetana Antonia Corellija također otvori vatru. Tenkovi su napredovali dok je s njih padala traljava i nepotrebna kamuflaţa od šiblja kao odjeća s pijane kurve. Motori su im brujali i pištali, trznu-li bi se pri svakoj promjeni brzine, a crni oblaci ispušnih plinova rigali su iz njih kao da ih je tanad već pogodila. Tanad padne međupanzere i podigne oblake crvene zemlje i bijele prašine, pa oni stanu kao ukopani, kao da su oni što su se u njima nalazili bili iznenađeni što im se netko suprotstavio, kao daje nepojmljivo da im se Talijani suprotstavljaju. Začudo, njemačko oklopno vozilo pojavi se na starome britanskom mostu koji je prelazio preko plićaka zaljeva, a iznad njegove kupole lepršala je velika bijela zastava. Topnički podoficiri u baterijama likovali su zbog osvete; moţda će Nijemci otići pitati Gandina za uvjete predaje. Ljudi su čekali i pušili dok je sunce zalazilo, a ulje na njihovim prstima impregniralo se trpko, no nekako primjereno u papir cigareta. Preleti ih velika skupinay'wn/cera s pojačanjima za naciste, a kapetan Appollonio srdito raskrili ruke: "Zašto jedinice protuzračne obrane ne pucaju? Što je s tim kretenima?" Nije valjda tako mnogo riskirao da sve izgubi zbog tuđega kolebanja. Uzaludno, iz vlastitoga zadovoljstva, opali iz karabina prema udaljenim zrakoplovima koji su nestajali. Pucketanje pucnjeva zvučalo je neobično pristojno i plaho u odnosu na nedavne salve topova. Zazvoni poljski telefon. Umjesto da u pravi čas zatraţi predaju, general Gandin prihvatio je primirje. Appollonio u nevjerici zakoluta očima i tako se jako zadere na telefonista, da je tek nakon nekog vremena shvatio kako psuje prekinutu vezu. "Kretenu jedan blesavi", poviče tresnuvši slušalicom, i malčice ga utješi tek teklič s porukom kapetana

Antonia Corellija: "Ako završite na prijekome sudu, traţit ću tu čast da mi se sudi zajedno s vama." 54 Carlov oproštaj Antonio, kapetane moj, ovo su loša vremena i jasno predosjećam da ih neću preţivjeti. Znaš kako je, mačka se povuče u samoću da ugine, čovjek vidi duh svoje majke kraj kreveta kad je bolestan, ili čak vlastiti duh kako mu dolazi ususret na raskriţju. Uz ovo pismo pronaći ćeš sve što sam napisao otkad sam stigao na otok, i ako to pročitaš, otkrit ćeš kakav sam čovjek. Nadam se da se nećeš razbjesnjeti i nadam se da ćeš mi, zbog svoje širokogrudnosti i plemenitosti, oprostiti i sjećati me se bez prezira. Nadam se da ćeš se prisjetiti svih naših drugarskih i bratskih zagrljaja i da se nećeš stresti od zakasnjeloga uţasa zbog milovanja degenerika. Uvijek sam ti pokušavao pokazati ljubav koju sam osjećao, a da pritom ništa od tebe ne uzmem i ne dam ti nešto što ne ţeliš. Kad pročitaš ove stranice, vidjet ćeš da sam u Albaniji bio očajan zbog gubitka svojega druga Francesca, i ovdje ti ţelim reći da sam ranu koju sam u tom ratu zadobio sam sebi nanio. Ne sramim se toga. Učinio sam pravu stvar. Kad je Francesco umro, i ja sam ţelio umrijeti. Sva ljepota nestala je iz mojega ţivota i sve je postalo besmisleno, no nedostajalo mije nadnaravne snage koja je čovjeku potrebna da si raznese mozak. Došao sam na ovaj prelijepi otok tek sa sivom maglom u svojim mislima i s nesretnim i praznim srcem, koje je bilo neutješno i pucalo od tuge i gorčine. Što je čovjek kojemu su prsa prekrivena medaljama, a srce pod njima previše neutješno da i dalje kuca? Dragi moj Antonio, ţelim da znaš da sam te zbog tvojega neiscrpnoga smijeha, tvoje krasne glazbe, tvojega jedinstvenoga duha volio s onim istim čuđenjem i zahvalnošću koju vidim u tvojim očima kad si s Pelagijom, i uvijek ću te se sjećati, čak i kad budem mrtav. Rastjerao si tugu iz mojih grudi i natjerao me da se nasmiješim, a ja sam prihvatio tvoje prijateljstvo i uţivao u njemu, neprestano svjestan da te nisam dostojan, neprestano potiskujući nagon

da ga krivotvorim, i nadam se da me zbog toga nećeš prezreti kao što neki moţda misle da zasluţujem. Antonio, čuvam tolika sjećanja na ove kratke mjesece, sada, kad su gotovi, dođe mi da zaplačem. Toliko lijepih uspomena. Sjećaš li se kako si se gotovo raznio onom minom, a ja sam te odnio u doktorovu kuću? Tada sam znao da bih poludio da si umro, i hvala Bogu što ću umrijeti prije tebe, te neću trebati podnijeti tu bol. Antonio, govorim ti s onu stranu groba, ozbiljno to kaţem. Volio sam te svim svojim sramotnim srcem, baš kao što sam nekada volio Francesca, i nadvladao sam svaku zavist koju sam mogao osjetiti. Ako mrtvac ima pravo na ţelju, onda je to da u budućnosti budeš s Pelagijom. Ona je prekrasna i draga, nitko te ne zasluţuje više od nje, nitko te nije vrijedan poput nje. Rado bih da imate djecu, rado bih da im katkad pričate o njihovu stricu Carlu kojega nikada nisu upoznali. A ja podiţem ruksak na svoja ramena i zakapčam remen, provlačim ruku kroz remen svoje puške i razmičem koprenu da zamarši-ram u nepoznato, kao što vojnici uvijek čine. Ne zaboravi me. Carlo. 55 Pobjeda USPRKOS DECIDIRANOMU ZAHTJEVU svojih ljudi da Nijemce treba prisiliti na predaju i konfiscirati im oruţje, general Gandin odglu-mio je sveca i sloţio se s pukovnikom Bargeom da njegovim talijanskim vojnicima dopusti da zadrţe oruţje i da napuste otok. No nije bilo brodova kojima ih se moglo evakuirati, što mu se, izgleda, nije činilo bitnim. Na Krfu su Nijemci vrlo dţentlmenski pristali sami transportirati vojnike, i dok su ovi gacali plićakom prema brodovima kroz valove koji su udarali o ţalo, Nijemci su ih sve pokosili strojnicama, sve do jednoga, te pustili njihova tijela da plutaju. Nevjerojatno hrabar pukovnik Lusignani, kojega su Britanci prepustili sebi samomu, izdrţao je unatoč nemogućim uvjetima nekoliko dana. Svi njegovi ljudi koji su preţivjeli i uspjeli doći do njemačkih transportera ubijeni su kad su ih Britanci bombardirali na moru. One koji su uspjeli

skočiti u more Nijemci su izrešetali strojnicama, a tijela ostavili da plutaju. Nijemci su sada na Kefaloniji imali četrnaest dana počeka da se organiziraju, dovedu pojačanje i oruţje, dok su smeteni Talijani bez vodstva djelovali ili pak nisu djelovali na inicijativu pojedinih oficira. Neki, poput Appollonija i Corellija, stavili su svoje ljude u stanje borbene pripravnosti, no ostali, opijeni i zaslijepljeni mogućnošću da se vrate kući, prepustili su se samoubilačkoj i optimističnoj letargiji zbog koje su njihovi ljudi kiptjeli od srdţbe i očaja; zamišljali su kako ih vagonima za stoku bez svjetla, sanitarija i hrane transportiraju u radne logore - ta svi su znali da se to Grcima već mjesecima događa - i zamišljali su masakre. Neki su pali u fatalističku depresiju, a drugi pak odlučno stegli zube, drţeći drške svojih pušaka tako čvrsto da su im zglobovi na prstima pobijeljeli. Grci, Pelagija i doktor lannis među inima, uznemireno se pogledavahu, a srca im se uskomešaše zlim slutnjama, dok su jadne kurve iz vojnoga bordela zaboravile na svoju kozmetiku i bespomoćno lutale iz sobe u sobu u kućnim ogrtačima, poput besvjesnih ucviljenih sjena podzemnoga svijeta. Otvarale bi rebrenice, gledale van, ponovno ih zatvarale i ruke pritiskale na srca što su snaţno lupala. Kad je rano poslije podne stigla formacija štuka, nagnula se u stranu i tako se u skupini i uz zavijanje stala okomito obrušavati na talijanske baterije, gotovo da je svima laknulo. Sada je sve bilo jasno; konačno je postalo očigledno da su Nijemci podmukli, da će se svaki vojnik trebati boriti za goli ţivot. Giinter Weber znao je da će oruţje trebati uperiti u svoje prijatelje, Corelli je znao da će se njegovi glazbenički prsti, tako vični mirnodopskim vještinama, trebati stegnuti oko obarača puške. General Gandin prekasno je shvatio da je svojom radikalnom neodlučnošću i konzultiranjem s mlitavim svećenicima vojnike osudio na smrt; pukovnik Barge znao je da je uspio nasamariti svoje prethodne saveznike i staviti ih u nepovoljan poloţaj; kurve su znale da će ih muškarci koji su im prije krali sreću prepustiti

vranama, a Pelagija je znala da rat, koji se u biti uvijek vodio negdje drugdje, samo što se nije srušio na njezin dom i kamen od kojega je sagrađen raznio u prah. Ljudi u baterijama, koje su mehaničko paranje štuka, olujna paljba iz strojnica i sustavno zasipavanje bombi koje su padale među njihove topove i prekrivale ih zemljom i sićušnim komadićima mesa njihovih drugova, dezorijentirali i dovodili do ludila, nastojali su ukloniti svoje prednjake i spriječiti detonacije vlastite municije. A onda, prije nego što će zapovjednici baterija uspjeti uzvratiti vatrom, štuke nenadano odoše poput čvoraka i obrušiše se na kolonu vojnika što je pristizala u Argostoli s vanjske strane igrališta, gdje su prije talijanski vojnici provodili svoju vojnu sluţbu u ţestokim i uzbudljivim nogometnim utakmicama, a noću zaljubljeni u Grkinje ugovarali sastanke koji teško da su, unatoč mraku, bili privatni. Corelliju i Appolloniju, Carlu i drugim članovima La Scale bilo je očigledno da Nijemci pokušavaju paralizirati Argostoli, jer tu je bio koncentriran najveći dio talijanskih trupa; neprijatelj je pokušavao zaštititi svoje razbacane poloţaje s premalo ljudstva na istaknutim mjestima otoka. No Gandinu to nije bilo jasno, te je gomilao sve veći broj svojih trupa u gradu, gdje će Nijemcima biti lakše izolirati ih i pokositi. On sam nije bio sklon napustiti svoje krasne urede u lijepoj općinskoj zgradi. Postavio je promatračnice na amaterski očiglednim mjestima, u venecijanskim zvonicima crkava, te tako Nijemcima pruţio izvrsnu priliku da vjeţbaju određivanje daljine i gađanje. Propustio je te poloţaje opskrbjeti radijem ili poljskim telefonom, pa su s vlastitim topnicima bili prisiljeni komunicirati preko kurira na motorima ili teklića koji bi se začas zapuhali nakon tako lijenoga rata. Obliveni krvlju, koţe pune opeklina i komada šrapnela, dok su meci odzvanjali o zvona i odskakivali oko njihovih glava u skučenome prostoru, promatrači su drţali svoje poloţaje koliko god su to mogli, no dobro su znali da će štuke sigurno krenuti kad padne mrak.

Te noći Alekos je promatrao vatromet s vrha Aenosa, raskošno zagrnut svojom haljom od padobranske svile. Na brdu ponad Argos-tolija vidje svijetleća zrna kako u Ijupkome luku osvjetljavaju njemačke pozicije i začu jedan, pa dvostruk udar tanadi, buke koja je podsjećala na lagano udaranje štapom s prigušivačem o koţu staroga bas bubnja. Vidje dvije sjajne, do bjelila uţarene, zrake svjetlosti preko zaljeva, te potegne za rukav čovjeka pokraj sebe, čovjeka kojega je onomad zamijenio za anđela, a koji je upravo hitro govorio u svoj radio. Bunny Warren podigne svoj dvogled i vidje kako je floti-la za invaziju načinjena od improviziranih tegljača krenula iz Lixou-rija, no uhvatili su je reflektori poput nepromišljenoga zeca pred blještavim farovima auta. "Bravo!" uzviknu on kad su talijanske baterije otvorile vatru i jednoga za drugim potopile tegljače, a Alekos se divio prekrasnim bljeskovima narančastoga plamena što su blistali poput krijesnica na brijegu iznad grada. "Ipak ti digići imaju muda", reče Warren, koji je sada grčki govorio tako dobro daje zvučao narodski. Još jednom pokuša uvjeriti svoje nadređene da je od najveće vaţnosti opsjednutim Talijanima pruţiti podršku s mora i iz zraka, a efikasan glas s druge strane reče mu: "Strašno mi je ţao, kompa, neće ići. Ĉin-čin. Over and out." Doktor lannis i njegova kći sjedili su jedno pokraj drugoga za svojim kuhinjskim stolom. Nisu mogli spavati, te su se drţali za ruke. Pelagija je plakala. Doktor je ţelio ponovno pripaliti lulu, no, iz obzira prema očaju svoje kćeri, dopusti svojim rukama da ostanu u njezinima i ponovi: "Koritsimou, siguran sam daje on dobro." "Ali danima ga nismo vidjeli", zajauka ona. "Jednostavno znam da je mrtav." "Da je mrtav, netko bi nam javio, netko iz La Scale. Svi su oni bili simpatični dečki, sjetili bi se javiti nam." "Bi li?" ponovi ona. "Misliš li da su svi oni mrtvi? I ti misliš da su mrtvi, zar ne?" "O, moj Boţe", on će pomalo razdraţeno. Netko pokuca na vrata i Stamatis i Kokolios uđu zajedno. Doktor lannis

podigne pogled i oba muškarca skinu šešire. "Bok, dečki", doktor će. Stamatis se osloni čas na jednu, čas na drugu nogu i reče, kao da se ispovijeda: "latre, odlučili smo otići i ustrijeliti kojega Nijemca." "Ah", doktor će, ne znajući zapravo što da radi s tom informacijom. "Ţelimo znati", Kokolios će, "dajete li nam svoj blagoslov." "Svoj blagoslov? Nisam ja svećenik." "Najbliţi njemu", objasni Stamatis. "Tko zna gdje je otac Arseni-je!" "Dakako da imate moj blagoslov. Nek' vas čuva Bog." "Velizarije je iskopao svoj top, i on dolazi." "I on ima moj blagoslov." "Hvala ti, latre", nastavi Kokolios. "Ţelimo znati... ako poginemo... hoćeš li se pobrinuti za naše ţene?" "Obećajem da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Znaju li one?" Dva muškarca se pogledaše i Stamatis prizna: "Dakako da ne znaju. Samo bi nas pokušale zaustaviti. Ne bih mogao podnijeti dernjavu i plač." "Ni ja", doda Kokolios. "Također ti ţelim zahvaliti što si mi izliječio uho. Sada će mi trebati, da čujem Nijemce." "Drago mi je što od toga ipak imaš koristi", reče doktor. Dva muškarca na trenutak oklijevahu, kao da nešto ţele reći, a zatim odoše. Doktor se okrene svojoj kćeri: "Pogledaj, dva starca idu se boriti za nas. Budi hrabra. Sve dok imamo takvih ljudi, Grčka nije izgubljena." Pelagija okrene svoje suzama išarano lice prema ocu i zarida: "Briga me za Grčku! Gdje je Antonio?" Antonio Corelli hodao je u mraku kroz ruševine Argostolija. Ci-J nilo se da se lijep grad pretvorio u razrušene zidove, boravišta rastvorena poput kuća lutaka u kojima su se mogli vidjeti čitavi katovi! sa slikama na zidovima i veselim stolnjacima. Okruţivale su ga hrpe l ruševina. Iz jedne od njih pruţala se ruka s mlitavim i opuštenim prstima. Bila je to vrlo prljava ruka, sićušna i mlada. Pipao je po kame-f nim

gromadama koje su slikovito okruţivale i štitile stanovništvo od \ mletačkih vremena i pronašao zgnječenu glavu male djevojčice, ot-j prilike iste dobi kao Lemoni. Pogleda te blijede usne, draţesno lice, \ i nije znao hoće li ga zagušiti bijes ili suze. S tragičnim osjećajem u \ srcu kakvoga nikada ranije nije osjetio, djevojčici paţljivo uredi ko- i su da što prirodnije pada uz obraze. "Oprosti, koritsimou", povjeri ] se lesu. "Da nije bilo nas, ti bi bila ţiva." Bio je iscrpljen i odavno iz- i gubio svaki osjećaj straha, a od umora je postao filozofski raspolo-] ţen. Male djevojčice, nevine i slatke poput ove, poginule su ni za što na Malti, u Londonu, Hamburgu, Varšavi. No to su bile djevojčice iz statistika, djeca koju nikada prije nije vidio. Pomisli na Lemoni, a zatim na Pelagiju. Strava ovoga rata odjednom mu slomi srce, te osta bez daha, no istodobno je točno znao daje pobjeda od svega vaţnija. Usnama dotakne svoje prste, a prstima mrtve usne nepoznate djevojčice. Toliko je toga trebalo učiniti. Izbjeglice iz sela koje su Nijemci sravnili sa zemljom i rešetali strojnicama slijevale su se u grad, a istodobno su gradski stanovnici zakrčili ulice svojim ručnim kolicima, nastojeći pobjeći na selo. Bilo je gotovo nemoguće pomaknuti topove i ljude, a, da stvar bude još gora, vojnici iz udaljenih područja pristizali su po Gandinovoj zapovijedi i predstavljali laku metu, te ozbiljno pridonijeli prenatrpanosti. Nigdje za njih nije bilo smještaja, lanac komande je pucao, a svi su prešutno znali da im u pomoć neće priskočiti ni brodovi ni zrakoplovi. Kefalonija bijaše otok bez strateške vaţnosti, njegovu dječicu ne treba spasiti, njegova drevna nakrivljena zdanja ne treba sačuvati za buduća pokoljenja, njegovi ţivoti nisu dragocjeni onima koji s ugodne olimpijske visine vode rat. Kefalonija nije imala svojega Winstona Churchilla, Eisenhowe-ra ili Badoglia, nije imala brodske eskadrile ni zrakoplova. S neba je padao samo hiperbolični snijeg njemačke propagande s laţnim obećanjima i laţima, putem radija iz Brindisija je stizalo samo bodrenje, a u prekrasan bijeli zaljev Kvriaki sletjela su dva bataljuna alpskih trupa pod vodstvom majora von Hirschfelda.

U zoru sljedećega dana mramorni oberlajtnant i njegovi ljudi pregaziše uspavani tabor koji se sastojao od poljske kuhinje i čete goniča mazgi. Nakon što su se svi predali, oberlajtnant ih je strijeljao i njihova tijela nogom gurnuo u jarak. Otuda je svoje ljude odveo do borovima obrasloga vrha kod Daphnija i pričekao do osam sati, kad će se novopridošle alpske trupe majora von Hirschfelda sigurno naći na drugoj strani i neprijateljske snage biti u potpunome okruţenju. Talijane su opet ulovili nespremne, opet su se morali predati. Oberlajtnant ih natjera da marširaju do Kourouklate, gdje su mu dosadili, te ih odvede do ruba provalije i pogubi cijeli bataljun. Iz akademskoga interesa naredi da se tijela dinamitom dignu u zrak i osta impresioniran rezultatom. Područje je bilo poznato po crvenome vinu Thiniatiko, boje krvi. Sada, kad mu zatvorenici više nisu smetali, nastavi prema Farsi, neuglednom selu koje su trupe alpinaca minama već sravnile sa zemljom na mjestima gdje su talijanske snage uspjele pruţiti snaţan otpor. Sada napadnute s obiju strana, borile su se i pokleknule tek kad je preostala šačica vojnika koje su poput stoke stjerali na trg i strijeljali. U Argostoliju, val za valom bombardera crnih krila postupno je uništavao baterije sve dok topovi nisu utihnuli. Ujutro 22. rujna kapetan Antonio Corelli iz 33. topničkoga puka, koji je znao da će se iznad štaba u Argostoliju uskoro podići bijela zastava, koji tri dana nije spavao, sjedne na svoj motor i pojuri prema Pelagijinoj kući. Tada joj se baci u zagrljaj, odmori svoje uţarene oči na njezinu ramenu i reče joj: "Siamo perduti. Potrošili smo svu municiju, a Britanci su nas izdali." Ona ga je preklinjala da ostane, da se sakrije u kući, u rupi u podu, zajedno sa svojom mandolinom i s Carlovim spisima, no on uzme njezino lice u svoje ruke, poljubi je bez suza za koje je bio previše umoran i rezigniran, a zatim ju je njihao u naručju i tako je čvrsto stegnuo daje pomislila da će joj rebra i kraljeţnica prsnuti. Ponovno je poljubi i reče: "Koritsimou, neću te više vidjeti. Ovaj rat nije častan, no moram biti sa svojim dečkima." Spusti glavu: "Koritsimou, poginut ću.

Pozdravi svojega oca. A ja zahvaljujem Bogu što sam toliko poţivio da sam te upoznao." , Odveze se na svojem motoru, dok se oblak prašine dizao iznad njegove glave. Promatrala gaje kako odlazi, a zatim ušla u kuću. Uzme Psipsinu u naručje i sjedne za kuhinjski stol dok su joj srce stezale hladne pandţe strave. Muškarce katkad vode stvari koje za ţene nemaju nikakva smisla, no dobro je znala da Corelli mora biti sa svojim dečkima. Ĉast i zdrav razum; u drugome svjetlu, oba su smiješna. Gurne nos u dlaku iza kuninih ušiju i utješi je njezin slatki topli miris, te se nasmiješi. Sjeti se onoga nedavnoga, dalekoga trenutka | kad je kapetana namagarčila da se radi o posebnoj vrsti helenske mačke. Sjedila je sa slabašnim smiješkom na usnama dok su joj mislima jedno za drugim, povezane tek romantičnim likom kapetana koji je nestajao u daljini, kruţila sjećanja. Osluhne zlokobnu tišinu jutra i shvati daje utješnije slušati baraţnu vatru i grmljavinu rata. 56 Dobri nacist (2) OĈE MOJ, AKO moţeš, liši me ove čaše." Koliko je puta čuo svojega oca kako recitira te riječi u crkvici kod kuće? Svakoga Uskrsa od djetinjstva, izuzevši ratne godine. Poručnik Gunter Weber kruto je stajao u stavu mirno pred majorom i odlučnoga lica rekao: "Herr major, moram vas zamoliti da ovu misiju dodijelite nekomu drugome. Ne mogu je izvršiti mirne duše." Major u nevjerici podigne jednu obrvu, no nije osjećao nikakvu ljutnju. Naime, ţelio je vjerovati da bi u takvome poloţaju i sam isto postupio. "Zbog čega?" upita on. Bilo je to nepotrebno pitanje, no nalagala gaje forma. "Herr major, ubijanje ratnih zarobljenika protivi se Ţenevskoj konvenciji. Također je nepravedno. Traţim da me izuzmete." Sjeti se još jedne rečenice iz priče i nadometne: "Njihova krv bit će na našim rukama i na našoj djeci." "Nisu to ratni zarobljenici, to su izdajice. Ustali su protiv svoje legitimne vlade i protiv nas, svojih saveznika na temelju legalno uspostavljenoga ugovora. Smaknuće izdajica

ne protivi se Ţenevskoj konvenciji, što vi vrlo dobro znate. I nikada se nije protivilo." "Oprostite," uporno će Weber, "talijansku vladu uspostavlja i opoziva Kralj. Kralj je na vlast doveo Badoglia, a Badoglio je objavio rat. Stoga su vojnici divizije Acqui ratni zarobljenici, pa ih ne smijemo smaknuti." "Za ime Boţje," reče major, "zar vi ne mislite da su oni izdajice?" "Da, Herr major, ali moje mišljenje i zakon se ne podudaraju. Mislim daje suprotno vojnomu kodeksu da viši oficir naredi niţemu izvršenje protuzakonite radnje. Herr major, ja nisam kriminalac i ne ţelim to postati." Major uzdahne. "Rat je prljav posao, Giintere, ti bi to trebao znati. Svi mi trebamo činiti zvjerstva. Na primjer, sviđaš mi se, divim se tvojoj dosljednosti. Ponajviše u ovome trenutku. No dopusti date podsjetim daje kazna za odbijanje izvršenja zapovijedi strijeljanje. Ne iznosim to kao prijetnju, već kao činjenicu. Obojica to dobro znamo." Major ode do prozora, pa se okrene na peti: "Znaš, te talijanske izdajice ionako ćemo strijeljati, učinio to ti ili netko drugi. Zašto njihovim smrtima dodati i tvoju? Izgubili bismo dobroga oficira. Sve uzalud." Giinter Weber proguta knedlu, a usne mu zadrhte. Jedva progovori. Na kraju će: "Herr major, zahtijevam da se moj prosvjed registrira i upiše u dosje." "Prihvaćam tvoj zahtjev, Giintere, no moraš poštovati zapovijedi. Hiel Hitler." Weber uzvrati pozdrav i iziđe iz majorova ureda. Vani se nasloni na zid i pripali cigaretu, no ruke su mu se toliko tresle daju je odmah ispustio. U ureduje major sam sebe uvjeravao kako je zapovijed izvorno stigla s vrha, pa odgovornost pada na pukovnika Bargea, ili moţda na nekoga u Berlinu. Dakako, u krajnjoj liniji išla je sve do Fiihrera. "To je rat", reče on naglas i odluči da prosvjed lajtnanta Webera neće unijeti u njegov dosje. Nije imalo nikakvoga smisla kvariti mu karijeru zbog nekakvih hvalevrijednih obzira. "Zapjevajmo, dečki", reče Antonio Corelli dok se kamion u kojem su se nalazili naginjao pri svakome udubljenju od kotača. S bezizraţajnih lica njemačkih vojnika, koji su ih

čuvali, pogled mu je kamionom prelazio po njegovim ljudima. Jedan je već mumljao i oči mu suzile, a ostali su se molili glava sagnutih do koljena. Jedino je Carlo sjedio uspravno kao svijeća, isprsivši svoje goleme grudi kao da ih nikakvo tane na ovome svijetu ne moţe slomiti. Corelli je osjećao čudnovatu euforiju, kao daje opijen od umora i nepogrešivoga uzbuđenja od izvjesnoga kraja. Ĉemu tugovati pred smrću? "Zapjevajmo, dečki", ponovi on. "Carlo, zapjevaj." Carlo ga pogleda očiju punih beskrajne patnje i vrlo tiho zapjeva Ave Marija. Nije to bila ni Schubertova ni Gounodova verzija, već nešto što je prodiralo iz same njegove duše, i bila je prekrasna jer je bila pitoma i lirska. Ljudi se prestadoše moliti i počeše slušati. Neki prepoznaše note uspavanke iz ranoga djetinjstva, a drugi su u njoj čuli dijelove ljubavne pjesme. Carlo dvaput ponovi: "Moli za nas grešnike sada i u času smrti naše", a zatim stane i rukavom obriše oči. Jedan od La Scalinih tenora započne "Tihi kor" iz Madame But-terfly. Drugi mu se uskoro pridruţiše ili odustaše kad bi ih glas izdao. U toj umirujućoj melodiji bilo je nešto utješno i primjereno; odgovarala je iscrpljenim ljudima, odreda uprljanima i u dronjcima, odreda na pragu smrti, odreda toliko ojađenima da nisu bili u stanju ni pogledati voljena lica svojih drugova koje će uskoro izgubiti. Lako je bilo pjevušiti i razmišljati o majci, selu, dječaštvu provedenome u vinogradu ili u polju, o očinskome zagrljaju, prvomu poljupcu oboţavane zaručnice, o sestrinu vjenčanju. Lako je bilo njihati se gotovo nezamjetljivo u taktu melodije i razmišljati o igrama i o prekrasnim djevojkama. Lakše je bilo pjevušiti negoli razmišljati o smrti; tako je srce imalo što raditi. Kad je kamion stigao do ruţičastih zidova bordela, koljena Giintera Webera počeše se savijati. Gotovo prije no što će stići, čini se daje znao kako mu je sudbina odredila da ubije svoje prijatelje. Nije očekivao da će stići pjevajući, pjevušeći baš onu melodiju koju su on i La Scala zajedno pjevali jedne noći kod doktora, kad su bili toliko pijani da se nisu mogli sjetiti niti

izgovarati riječi bilo čega drugoga. Nije očekivao da će s takvom lakoćom iskočiti iz kamiona, mislio je da će ih bajunetama i dršcima pušaka trebati gurati i srušiti s njega. Nije očekivao da će ga Antonio Corelli prepoznati i mahnuti mu. Moţda je očekivao da se ljudsko lice promijeni kad postane krvnik. Odabere jednoga vodnika da njegove prijatelje stjera uza zid, pripali još jednu cigaretu i okrene se na drugu stranu. Promatrao je vlastite vojnike kako se u tišini vrpolje na mjestu i odluči pričekati da vidi hoće li mu javiti odgodu smaknuća. Znao je da neće stići, no ipak je čekao. Konačno se okrene na peti, svjestan toga da treba sačuvati makar trunak pristojnosti, i priđe Talijanima. Više od polovice se molilo, klečeći na tlu, a drugi su pred smrt plakali poput djece. Antonio Corelli i Carlo Guercio su se zagrlili. Weber posegne za svojom kutijom cigareta i pristupi im. "Jeste li za cigaretu?" upita ih. Corelli uzme jednu, a Carlo odbi. "Doktor kaţe da šteti zdravlju", reče on. Corelli pogleda svog negdašnjeg protegea i reče: "Ruke ti se tresu, a i noge." "Antonio, strašno mi je ţao, pokušao sam..." "Siguran sam da jesi, Giintere. Znam ja kako to funkcionira." Duboko udahne dim i nadometne: "Tvoji ljudi uvijek su dobivali! najbolji duhan. Doktoru je to išlo na ţivce." "Cosi fan tutte", na to će Weber, nasmijavši se kratko i promuk-| lo. Zakašlje i trţne ruku prema ustima. "Još ćeš nam prenijeti prehladu", reče Carlo. Weberovo lice drhtalo je od suspregnutih suza i očaja, pa će na| kraju iznenada: "Oprostite mi." Carlo se podrugljivo nasmije: "Nikad ti neće biti oprošteno." No l Corelli podigne ruku da utiša svojega prijatelja i tiho reče: "Giintere, ja ti opraštam. Tko će, ako ne ja?" Carlo u grlu ispusti zvuk gnušanja, a Weber ispruţi ruku. "Dovi-đenja, Giintere", reče Corelli i prihvati je. Ostavi da mu ruka neko vrijeme počiva na dlanu negdašnjega prijatelja, nakratko se posljednji put rukuje i ispusti je. Provuče svoju ruku kroz Carlovu i nasmiješi mu se. "Dođi," reče, "nas dvojica bili smo ţivotni suputnici. Hajdemo zajedno u raj."

Dan bijaše prekrasan za umiranje. Nekoliko mekanih izvrnutih oblaka ljenčarilo je na vrhu Aenosa. U blizini zvecnu kozje zvonce i zamekeće stado. Shvati da mu se noge tresu i da to nikako ne moţe spriječiti. Pomisli na Pelagiju, na njezine tamne oči, njezinu ţestoku narav, njezinu crnu kosu. Sjeti je se u okviru ulaznih vrata Ĉaše nos-tre, nasmijane dok je fotografira. Niz slika: Pelagija dok češlja Psip-sinu i govori joj skvičavim glasom koji pristaje ţivotinjama; Pelagija dok reţe luk, briše suze u očima i smiješi se; Pelagija kako ga udara kad su joj ukrali kozu (sinu mu da joj nikada nije nabavio novu kao što je obećao moţda bi trebao zatraţiti odgodu smaknuća?); Pelagija oduševljena kad joj je prvi put odsvirao Pelagijin marš; Pelagija kako ljubi Giintera Webera u obraz nakon što joj je ovaj ponudio gramofon; Pelagija kako kukica pokrivač koji se u stvarnosti sve više smanjuje; Pelagija posramljena asimetrijom veza na prsluku; Pelagija dok mu vrišti u uho kad su otkazale kočnice na motoru, pa su se stuštili niz planinu; Pelagija ruku pod ruku sa svojim ocem na povratku s obale. Pelagija, nekoć tako drska i zaobljena, sada tako blijeda i mršava. Vodnik pristupi lajtnantu. Bio je Hrvat, jedan od onih ţestokih fanatika, veći nacionalsocijalist od samoga Goebbelsa, no s mnogo manje šarma. Weber nikada nije shvatio kako je takav čovjek uspio postati grenadir. Reče: "Herr lajtnant, pristiţu novi. Ne moţemo više odgađati." "U redu", reče Weber i sklopi oči u molitvi. Bijaše to molitva bez riječi, upućena nekom apatičnom Bogu. Pokolj nije imao ništa od ritualne formalnosti svojstvene takvim događajima koja se dade naslutiti na filmu ili na slici. Ţrtve nisu postavili u red uza zid. Nisu im zavezali oči, okrenuli ih natrag ili naprijed. Mnoge su ostavili da kleče, mole, plaču ili zapomaţu. Neki su leţali na travi kao da su već pokošeni i čupali je rukama, očajnički rujući. Neki su se gurali prema dnu skupine. Neki su stajali i pušili leţerno kao na zabavi, a Carlo u stavu mirno do Corellija, sretan što će konačno umrijeti, čvrsto odlučivši umrijeti smrću vojnika.

Corelli jednu ruku stavi u dţep svojih hlača da zaustavi drhtanje noge, otkopča jaknu i duboko udahne kefalonski zrak koji je Pelagiji načas suspregnuo dah. Osjeti miris eukaliptusa, kozjega izmeta i mora. Padne mu na pamet kako je pomalo pikareskno umrijeti ispred bordela. Njemački dječaci začuše zapovijed da zapucaju, te u nevjerici za-pucaše. Oni čije su oči bile otvorene ciljali su izvan ili iznad skupine, ili tako da ne prouzroče smrt. Puške su im poskakivale i toptale u rukama, a ruke im se umrtvile i grčile od panike i vibracija. Hrvatski vodnik nanišani da ubije, te ispali kratke i precizne rafale, usredotočen poput stolara ili mesara koji reţe komadine mesa. Weberu se vrtjelo u glavi. Njegovi negdašnji prijatelji vrtjeli su se oko osi, plesali na horizontalnoj kiši i vrištali. Pali bi na koljena mlatarajući rukama, a nosnice im salijetao smrad kordita, oprţene odjeće i ulja, usta se punila suhim i prašnjavim okusom krvi. Neki ponovno ustadoše, ispruţivši ruke poput Krista, otkrivajući svoje grudi u nadi da će ih smrt brţe snaći, da će njihova patnja kraće trajati, da će njihova ţrtva biti prinesena. No nitko nije primijetio, pa čak ni We-ber, daje na zapovijed da otvore vatru Carlo mudro stao bočno, poput vojnika koji razvrstava ostale. U sumaglici nostalgije i zaboravljivosti, Antonio Corelli pred sobom vidje divovsku masu Carla Guer-cija, vidje da mu njegove snaţne pesnice bolno steţu zapešća, vidje da se pomaknuti ne moţe. U čuđenju se zabulji u sredinu Carlovih leda dok na njegovu tijelu odjednom prsnuše nepravilne i strašne rupe, a iz njih komadići poderana mesa i grimizni mlazovi krvi. Carlo stajaše neslomljen dok su se jedan za drugim, poput uţarenih parazitskih noţeva, meci zabijali u mišiće njegovih prsa. Osjećao je udarce nalik na sjekiru kako raskoljuju njegove kosti i reţu mu vene. Stajao je potpuno nepokretan, a kad mu se pluća ispuniše krvlju, zaustavi dah i počne brojiti: "Uno, due, tre, quattro, cinque, sei, set-te, otto, nove..." Voljom svoje hrabrosti, odluči stajati i brojiti do trideset. Pri svakome parnome broju pomislio bi na Francesca kako umire u Albaniji, a pri svakome neparnome još jače bi stegnuo Co-rellija. Dođe do trideset baš kad je

pomislio da neće uspjeti, a zatim pogleda u nebo, osjeti kako mu se metak zabija u čeljust, te se baci unatrag. Corelli je leţao pod njim, paraliziran njegovom teţinom, potpuno natopljen njegovom krvlju, zaprepašten tim neshvatljivim i neizrecivim činom ljubavi, ispunjen boţanskim ludilom, te ni čuo nije vodnikov glas. "Talijani, gotovo je. Ako je netko još uvijek ţiv, diţite se na noge i poštedjet ćemo vas." Nije vidio njih dvojicu ili trojicu kako se podiţu, steţući rukama rane. Jedan od njih ostao je bez prepona. Nije ih vidio kako teturaju, no čuo je kako je opet zaklepetao mitraljez dok ih je vodnik kosio. Zatim začu Weberove pojedinačne pucnjeve koji je, obuzet uţasom, lutao među mrtvima i drhtavom im rukom zapečatio sudbinu laţnim coup de grace. Kraj svoje glave ugleda Weberovu visoku konjaničku čizmu i vidje ga kako se saginje i gleda ga ravno u oči dok je leţao u stupici tog tereta i mase. Vidje kako se neodlučna cijev lugera pribliţava njegovu licu, vidje neizmjernu bol u Weberovim smeđim očima, a zatim vidje kako se puška povlači ne opalivši. Pokuša malo slobodnije disati, no shvati da ima teškoća, ne samo zbog Carlove teţine već zato što je tanad koja je tako razorno probila njegova prijatelja pogodila i njega. 57 Oganj CORELLI JE SATIMA leţao pod svojim prijateljem i njihova se krv pomiješala na tlu, na uniformama i na puti. Tek uvečer Velizarije naiđe na tu isprepletenu hrpu tragičnih ostataka i prepozna čovjeka velikoga poput sebe samoga koji je jednom pruţio ruku preko zida neprijateljstva i ponudio mu cigaretu. Zagleda se u prazne izbuljene oči, strese se kad ugleda zgnječenu i dislociranu čeljust, pruţi ruku i pokuša zaklopiti kapke. Nije uspio, no učini mu se nepristojnim takvoga kolegu prepustiti muhama i pticama. Klekne i podvuče svoje ruke pod golemi torzo i noge dugačke poput stabla. Uz velik napor, podigne Carla s tla, gotovo se prevrne pod teretom i pogleda dolje. Ugleda ludoga kapetana koji je stanovao kod doktora, o čijoj je tajnoj i pomno prikrivanoj ljubavi prema Pelagiji znao i raspravljao čitav otok. Pogled

nije bio prazan, a oči trepnu. Usne se pokre-nuše: "Aiutami", rekoše. Velizarije osloni Carla o izrešetani ruţičasti zid i vrati se da klekne pokraj kapetana. Zamijeti strašne rane i tamno jezero krvi koja je već poprimala crnu boju, te se upita ne bi li mu učinio uslugu kad bi ga naprosto ubio. "latro", reče čovjek na samrti, "Pelagia". Div ga paţljivo podigne, osjeti kako je lagan i krene preko kamenjem prošaranih polja, ne bi li mu spasio ţivot. Nitko ne zna točan broj talijanskih ţrtava koje su prekrile tlo Ke-falonije. Najmanje četiri tisuće su masakrirane, moţda čak i devet tisuća. Je li to bilo 288 000 ili 648 000 kilograma zaklanoga ljudskoga mesa? Jesu li to bile 18 752 ili 42 192 litre ţivocrvene mlade krvi? Podaci su nestali u poţaru. Na vrhu Aenosa Alekos je promatrao svoju domovinu i u trenutku odsutnosti upitao seje li 24. srpnja. Je li dan sv. Ivana u rujnu? Je li ga netko prebacio? U redovitim intervalima izbijali su golemi poţari na mjestima gdje se nikada nije palila vatra za sveca. Osjećao je miris maslinovoga drveta i bora, petroleja, suhoga trnja, smole i pougljenjenoga ljudskoga mesa; ponjuši s odvratnošću. Talijani ne • znaju pripravljati meso. Osjećao je ogavan smrad goruće kose i kos-f tiju, čak i na toj velikoj visini, te u očaju promatrao kako prljav dim •! zatamnjuje zvijezde. Moţda je nastupio kraj svijeta. Dolje u dolinama, Nijemci su se nadmetali s povijesnom istinom \ uništavajući dokaze, manifestirajući i te kakvu svijest o vlastitoj krivnji pretvaranjem ljudskoga mesa u dim. Jedan za drugim pristizali su kamioni goriva. Vojnici su sjekli tisućljetne masline i naslagali ih oko hrpa ispruţenih trupala, toliko visokih da više ništa na njih nije stalo. S prezirom bi uprli prst u pojedine mrtvace i rekli: "Ovaj se popisao" ili "Ovaj smrdi po govnu", no gotovo se nitko nije smijao. Trbušna sluz i krv prekrili su im ruke i uniforme, sladak ljepljiv miris svjeţega mesa opio im glave poput pića, a niz sljepoočnice im se slijevao znoj dok bi jednoga za drugim preko ramena prebacivali ubijene dečke i svaljivali ih na lomače. Radili su sve dok im noge nisu onemoćale, a

plamen postao previše vreo, te mu se nije moglo prići, no poslu kao da nije bilo kraja. Stizali su novi mrtvi, ukočeni u znak prijekora i demonski u treperavome svjetlu. Stizali su na kamionima, dţipovima, prebačeni preko oklopnih vozila i mula, u nekoliko navrata na nosilima. Arsenije je bio jedini svećenik. Mjesecima je proricao da će baš ovi dečki svršiti u ognju, pa se i nije toliko uţasnuo kad se to zbilo. U stvari, osjećao se odgovornim. Te večeri, dok su se svi Grci skrivali u svojim domovima, iza prozorskih kapaka, provirujući u noć, otac Arsenije i njegov psić stigoše do vatre u Troianati, najveće od svih, u blizini svečeva manastira, gdje ugleda prizor iz Armagedona. Kao da je nevidljiv, koračao je među blijedim licima mrtvih i prisjetio se katoličkoga opisa sudnjega dana. Svugdje unaokolo tamne mahnite sjene njemačkih vojnika rintale su i roktale poput svinja dok su jedno za drugim bacale trupla na oganj. U blizini začu prigušen bolni krik polumrtvoga dečka koji je lamatao i bacakao se u stravičnoj agoniji vlastitoga kremiranja. Otac Arsenije osjeti kako se u njemu budi duh, te široko raskrili ruke i uzvikne glasom koji se nosio s uzvicima vojnika, kao i sa sikta-njem i pucketanjem ognja. Mahnuvši maslinovim štapom, zabaci glavu unatrag: "Vidjeh drevne dane, dane daleke prošlosti. Prizivam u sjećanje svoju pjesmu u noći: obraćam se vlastitomu srcu. Hoće li nas Gospod zanavijek odbacivati? Hoće li zanavijek biti nesklon? Zar je njegova milost zanavijek nestala? Zar je zanavijek prekršio svoje obećanje? Zar je Gospod zaboravio biti milostiv? Zar nas je u bijesu prepustio bezobzirnosti? Jao si ga onomu tko pljačka, a sam nije opljačkan! Jao si ga onomu tko je izdao, a sam nije izdan! Kada prestaneš pljačkati, i sam ćeš biti opljačkan! Jao si ga nama, jer gnjev Gospodnji zahvatio je sve narode, a gnjev njegov vojske njihove; potpuno ih je razorio, pokolju ih prepustio! I ubijeni će biti izopćeni, iz trupla njihovih izbit će smrad, a njihova će krv isprati planine! Jao si ga nama, jer potoci zemaljski pretvorit će se u katran, a tlo u sumpor, i zemlja će od toga postati uţarena smola.

Neće se gasiti ni noću ni danju, vječno će se dimiti; naraštajima će ostati pusta i nitko je neće pohoditi." I ne primijetivši da ga nitko nije čuo, kipteći od apokaliptičkoga bijesa, otac Arsenije objema rukama zgrabi svoj štap i zagrmi: "Raz-otkrit ću tvoju nagost, i gle, svi će vidjeti sramotu tvoju. Osvetit ću se, jer ti za mene nisi čovjek. Oskvrnuo si baštinu moju", te se baci u bitku. Mašući štapom, okomi se na ramena i na glave njemačkih vojnika. Zvecne kaciga, umorna ramena potresali su odlučni udarci, ruke se dizale da zaštite glave, no uto bi im prsti bili zdrobljeni. Muškarci koji su učinkovito zaklali na tisuće vojnika kao da nisu znali što učiniti. Netko povika: "Sranje, za ime Boţje, riješite ga se!" a promatrači, koji su s olakšanjem zastali da promatraju prizor, dobacivali su komentare: "Pogledaj onog ludog popa!" Podbadali bi se laktovima i smijali, likujući zbog neprilike u kojoj su se našli napadnuti vojnici. U narančastome svjetlu Arsenije je djelovao poput zastrašujućega šišmiša. Široke crne halje lepršale su unaokolo, a proročka brada, oči divljega sjaja i visok otrcan šešir plosnata vrha samo su podcrtavali dojam ludila koje je nadošlo iz nekog drugog svijeta. Njegov psić plesao je i skakutao oko njega, budalasto lajući od uzbuđenja i bijesno se obrušavajući na ristove izabranih ţrtava. Završilo je tek kad se jedan vojnik našao na tlu, u opasnosti od frakture lubanje i loma ruku. Grenadirski oficir izvuče svoj automat, priđe Arseniju s leđa i ispali jedan jedini hitac prema gore kroz njegovu šiju, raznijevši mu mozak i lubanju kroz prednju stranu glave. Arsenije umre u sjajnome bljesku bijeloga svjetla koje je shvatio kao otkrivenje lica Boţjega, a njegovo kao kostur isušeno tijelo baciše na! lomaču, zajedno s dečkima čiju je sudbinu predvidio, no nije znao da će je s njima podijeliti. Njegov pas počne cviljeti u strahu od ognja i od nepoznatih ljudi i; pokuša se pribliţiti svojem vlasniku u plamenu, no svaki se put trebao povući. Svoje nerazumijevanje izrazi podigavši najprije jednu, a zatim drugu šapu, te ostane na

mjestu sve dok vojnici nisu otišli i došli Grci puni gađenja, te ga pronašli kako osmuđen zavija. Muškarci, ţene i nekoliko talijanskih vojnika, koji su uspjeli pobjeći pribliţe se ognju koliko im je to toplina dopuštala. Bez prethodnoga dogovora, počeše izvlačiti tijela na vanjskom obodu do kojih su mogli doprijeti, premda je vjetar stalno mijenjao smjer. Mnogi su još uvijek leţali poput lutaka u izobličenome poloţaju na mjestima do kojih plamen još nije dopro. Svi koji su tamo rintali pitali su se isto: hoće li tako biti pod Nijemcima? Koliko je dečki tu moglo biti? Koliko sam tih dečki poznavao? Mogu li zamisliti koliko je njihova smrt bila jeziva? Mogu li zamisliti kako je to kad polagano iskrvariš? Je li istina da je to, kako neki tvrde, kao kad te konj opali kopitom i metak ti smrska kost? Svima kao da su se ruke tresle, a oči bile pune suza. Ljudi su govorili što su manje mogli, jer je bilo nemoguće govoriti dok su se davili od odvratnoga smrada ljudskoga mesa, koje je cvrčalo na vatri i od strahovite griţnje savijesti. Udvoje ili utroje odnesoše tijela do špilja i pukotina, do na brzinu iskopanih masovnih grobnica, do rupa gdje su nekoć ljudi skrivali robu ili novac od poreznika i od carinika. Skupine odoše do mjesta gdje se vodila bitka i pronađoše one koje su nacisti previdjeli. Nad katoličkim dušama na brzinu izmoliše pravoslavne molitve i primijetiše kako ni jedan ne nosi prsten niti ima gotovinu. Tijela su već bila opljačkana, prsti odrezani, zlatni zubi iščupani, srebrni lanci s kriţem oduzeti. U zoru je nad zemljom visio crn i ljepljiv oblak koji je zakrio sunce, a ljudi se vratiše svojim kućama i zaključaše vrata sve dok ne padne mrak. Na kefalonskome nebu dim generala Gandina pomiješao se s dimom njegovih dečki. Umro je među prvima, častan i čestit vojnik stare garde koji je vjerovao neprijatelju i pokušao spasiti svoje ljude. Umro je uspravno i neustrašivo, svjestan da su njegovo često mijenjanje mišljenja i namjerno odgađanje krivi za njihovu smrt baš kao i paljba koja sada škropi stijene njegovom krvlju. Uskoro će preostale njegove oficire odvesti iz Mussolinijevih vojarni u Argos-toliju, i oni će se vrtjeti na raţnju i smeţurati u ognju.

Te noći Grci se još jednom pomoliše. Izvlačili su tijela s nasipa i iz kaljuţa, te ponovno ustanovili da nitko nema sat, olovku, ni jednu jedinu kovanicu. Pronašli su fotografije nasmijanih djevojaka, ljubavna pisma, slike poredanih i nasmiješenih obitelji. Ustanovili su da su mnogi vojnici, svjesni neizbjeţnoga kraja, no odlučni da progovore i s druge strane groba, nadrljali adrese na poleđinu dopisnica i fotografija, u dirljivoj nadi da će se naći netko tko će im napisati pismo, netko tko će im prenijeti vijesti. Na mnogim pismima tinta se razlila kao da su čitatelja na otvorenome iznenadile krupne kapi kiše. Nisu znali da će Nijemci, svladavši brzo lekciju iz prethodne noći, ekonomizirati s fizičkim naprezanjem i tjerati oficire da svoje mrtve nose na kamione, te ih strijeljati nakon obavljena posla. Nisu znali da ima neki lajtnant Weber, koji nije bio jedini poludio nacist i bio shrvan od vlastitih poslušno izvršenih zlodjela. No ponovno vidješe iste vatre, odmahivaše glavama dok je isti smrdljivi uvarak smradova impregnirao njihove kuće i odjeću, te ponovno učiniše sve što su mogli da izbave mrtve usred grobne noći ispunjene prorijeđenim plešućim sjenama stabala i ljudi koje su bacale rasplamsale narančaste lomače. Sljedećega dana proširile su se glasine kako je sv. Gerasim odlu-tao u tamu, a zatim se vratio na svoj katafalk. Redovnice su ga navodno ujutro zatekle s tragovima suza na crnoj koţi njegovih smeţu-ranih obraza i grimizne krvi na zlatu i satenu njegovih cipela. L 58 Operacija i pogreb NETKO NOGOM IZNENADA otvori vrata baš kad se počeo spuštati mrak. Pelagija najprije pomisli da su Nijemci. Znala je da su svi Talijani mrtvi. Poput svih ostalih, najprije je čula zvuke bitke - mehaničko štek-tanje strojnica, prasak pušaka, kratke rafale automata, prigušene bas timpane granata - a zatim beskrajno pucanje streljačkih strojeva. Kroz škure je vidjela kamion za kamionom natovaren trijumfalnim grenadirima ili ispruţenim tijelima Talijana kojima je iz kuta usta curkala

krv, a oči se zabuljile u beskraj. Noću je izišla sa svojim ocem, čiji su obrazi drhtali od suza bijesa i ţalosti, te otišla u potragu za ţivotima koji su se mogli spasiti među tim tijelima, porazbacani-ma i napuštenima nakon monstruoznih lomača. To ju je ostavilo nijemom, bez straha i tuge, no s osjećajem praznine. Dakle, ţivot je već gotov. Znala je da Nijemci transportiraju mlade zgodne ţene, jer njihovi bordeli nisu funkcionirali na dobrovoljnom principu. Znala je da su prepuni zastrašenih i izmučenih djevojaka koje su dolazile odasvud, od Poljske do Slovenije, a nacisti bi ih ustrijelili pri prvome znaku otpora ili bolesti. Sjedila je za svojim stolom misli ispunjenih sjećanjima, povremeno pogledavajući oko sebe i posljednji put upijajući svjetovne detalje jednoga ţivota; čvorove na nozi stola, ulubljene posude koje je toliko izribala da su se stanjile, nerazjašnjivo izblijedjelu pločicu na podu, zabranjenu sliku Metaxa-sa koju je njezin otac objesio na zid premda je bio neumoljivi venize-list. Stavi ruku u dţep svoje pregače, a kada Nijemci dođu, jednoga će pogoditi, pa će je trebati gađati u samozaštiti. Mali derringer djelovao je premaleno za taj zadatak, no njezin otac imao je zato jedan talijanski pištolj i pedeset metaka koje je netko, moţda iz La Scale, ostavio pred njihovim vratima u turobno naslijeđe. Kad se vrata iznenada otvoriše, ona se, dakle, iznenadi, no bilo je u tome narativne neizbjeţnosti otrcane knjige. Naglo ustane dok joj se ruka stezala oko oručja, a lice problijedjelo. Ugleda Velizarija koji je dahtao poput psa, donji dio tijela bio mu je pun potočića krvi, a oči sjale nadnaravnom snagom s kojom se, na svoju sreću, rodio. "Trčao sam", reče i pribliţi se stolu, te na nj njeţno poloţi patetičan sveţanj, mlohav, opušten i miran poput tisuća mrtvih koje je posljednjih noći vidjela. "Tko je to?" upita Pelagija, čudeći se zašto se tako snaţan čovjek pozabavio tek jednim od mnogih. "Ţiv je", reče Velizarije. "To je ludi kapetan." Ona se brzo sagne, dok su joj se u srcu hrvali i nadmetali uţas i nada. Nije ga prepoznala. Previše je bilo usirene krvi, previše sitnih tru-naka i komadića mesa, previše rupa na grudima njegove uniforme iz kojih je još uvijek curila krv.

Lice i kosa su svjetlucali i slijepili se. Poţeli ga dodirnuti, no povuče ruku. Gdje dotaknuti takvoga čovjeka? Poţeli ga zagrliti, no kako zagrliti tako slomljenoga čovjeka? Tijelo otvori oči i usta se nasmiješe. "Kalimera, koritsimou", ono će. Ona prepozna glas. "Večer je", glupavo će ona, u nedostatku dubljih riječi. "Onda kalispera", promrmlja on i sklopi oči. Pelagija pogleda Velizarija razrogačenih i očajnih očiju i reče mu: "Velizarije, ovo je najveće tvoje djelo. Idem po svojega oca. Ostani s njim." Bilo je to prvi put da je jedna ţena ušla u kapheneion. To mjesto više nije bilo ono što je nekada bilo, no još uvijek je za muškarce predstavljalo svetište. Kad je ona upala i otvorila vrata golemoga ormara u kojemu su svi muškarci slušali BBC (kompletna divizija Ve-nezia talijanske vojske pridruţila se Titovim partizanima), detonacija negodovanja bila je više negoli vidljiva. Iz njega suknu oblak dima cigareta. Unutra su bili njezin otac i još četiri muškarca, svi uspravni poput svijeća u tom skučenom prostoru. Bijesno su zurili u nju, a njihov šok bio je gotovo ravan mrţnji. Kokolios zaurla na nju, no ona povuče oca za ruku i, unatoč njegovu prosvjedovanju, izvuče ga van. Kad je doktor ugledao tijelo, odmah je znao da nešto tako strašno nikada nije vidio. Krvi je bilo dovoljno da ispuni arterije konja, dovoljno crvića mesa da se vrane njima mjesecima hrane. Prvi put u svojoj medicinskoj karijeri osjeti se poraţenim i beskorisnim, a ruke mu klonu. "Bolje za njega da ga ubijemo", reče on, i prije nego što je Velizarije uspio reći: "To sam i ja pomislio", Pelagija je već objema rukama mlatila svojega oca po prsima, stopalima ga nemilice lupala po goljenicama, uvrijeđena i sva u plamenu bijesa. Priđe Velizarije, jednom rukom obuhvati je oko pojasa i digne je u poloţaj koji je obično zauzimao njegov top, poduprijevši je prirodnom izbočinora svojega kuka, gdje je mlatarala po njegovim bedrima i zavijala. I tako na kraju staviše vodu da zakipi, a dronjke kapetanove uniforme paţljivo odrezaše. Pelagija je izbezumljeno parala u trake svoje, pa čak i očeve plahte. Kasnije je donijela sve

boce alkoholnih pića koje je njezin otac sakrio i veći dio njegove dragocjene zalihe otočkoga vina. Doktor lannis je protestirao dok je čistio krv. "Što da učinim? Nisam za to osposobljen. Nisam pravi kirurg. Nemam kaput, kapu, rukavice, ni penicilin za koji sam čuo. Nemam rendgen, nemam sterilne vode, nemam seruma, nemam plazme, nemam krvi..." "Ušuti, ušuti, ušuti", vikala je Pelagija, a srce joj sada bjesomučno lupalo od panike i odlučnosti. "Vidjela sam kako pričvršćuješ frakturu čavlom od deset centimetara. Šuti i radi." "Isuse", izusti izbezumljeni doktor. Kako doktor nije znao daje veći dio krvi i mesa pripadao širokim leđima Carla Guercija, učinilo mu se da je moţda još jedno od sve-čevih čudesa što je Antonio Corelli tako dobro prošao. Nakon što su ga očistili, te s poda pokupili hrpu krvavih dronjaka i stavili ih u lonac da se prokuhaju, bilo je očigledno da ţrtva u grudima ima šest metaka, jedan u trbuhu, jedan je prošao kroz rubno meso njegove desne ruke, a preko obraza ruţan no beznačajan pregib. No, još uvijek je djelovalo beznadno. Doktor je previše znao da bi bio optimist, nedovoljno da se otarasi pesimizma. U tim rupama naći će se komadići uniforme, meci su jamačno stvorili zračne jastuke. Bit će komadića rebara koje neće moći locirati, znakova osteomije-litisa zbog infekcije izazvane tisućama mikroba koji će svoj otrov kroz srţ rasprostrijeti do vena, te izazvati smrt uzrokovanu sepsom. Doktor je znao da meci mogu zapeti na mjestima čije bi vađenje izazvalo komplicirano krvarenje, no, ako ih ne izvadi, izazvat će nesavladivu infekciju. Moţda već postoji hemotoraks, krvarenje u predjelu između porebrice i pluća. Uskoro će nastupiti plinska gangrena. Trebat će obaviti sekvestrotomiju na mjestima koja nije mogao predvidjeti. Doktor otvori bocu rakije, dobro potegne i dodaje Velizariju, koji u znak solidarnosti učini isto. Ostao je tu, očaran čitavom procedurom. Doktor lannis se sabere i ustanovi da nema smisla naprečac donositi zaključke. Kirurg najprije ispita situaciju, a nakon

toga razmisli. S okusom anisa u ustima i gutljajem alkohola koji je iznutra pekao i tako ga umirio, posegne za sondom i njeţno je uvede u ranu, sve do metka. Primijeti da su rupe iznenađujuće široke i da se oko svake nalazi ţuti kolut kontuzije. Zašto su rupe tako široke? Iznenađen ustane. Rupe čak i nisu bile duboke. Odjednom shvati da su meci u stvari trebali proći kroz tijelo i na leđima ţrtve ostaviti kratere iz kojih bi trebala sukljati krv. "Kćeri," on će, "tako mi svih svetaca, ovaj čovjek je od čelika. Mislim da će preţivjeti." Uzme stetoskop i posluša ga. Otkucaji srca bili su slabi, ali pravilni. "Anto-nio", zovnu on, a Corelli otvori oči. Pokuša se nasmiješiti. "Antonio, operirat ću te. Nemam mnogo morfija. Jesi li u stanju piti? To će ti prorijediti krv, no drugačije ne moţe." "Pelagija", reče Corelli. Velizarije pridrţi kapetanovu glavu, a Pelagija ulije šalicu rakije niz njegovo grlo, dok je doktor pripremao tri četvrtine grama morfija. Tu će količinu ubrizgavati svakih pola sata u slučaju potrebe, a svakih pola sata kapetan će progutati rakiju, ako i to bude neophodno. "Treba mi što više svjetla", reče doktor, i Pelagija pokupi sve svjetiljke iz svih soba, a Velizarije ih upali u kuhinji. Vani je pao mrak, čuo se zov sova usred metalnoga struganja zrikavaca i svih prirodnih zvukova dvoličnoga i varljivoga mira. Uđe Psipsina sa svojim prvim noćnim mišem u zubima, no Pelagija je istjera. U jednu ruku doktor ubrizga morfij, a u drugu pridoda, ni zbog kojega određenoga razloga doli intuicije, 10 cc šećera i slane otopine koje je Pelagija pomiješala u čaši. Nije joj bilo drago gledati kako se tijelo muškarca kojega voli bode i sondira, no znala je da će ga uskoro vidjeti rasječenoga i razrezanoga. Međutim, promatrajući blijedo izrešetano tijelo sa svom krvlju, bespomoćno poput crva, znala je da predmet ljubavi nije samo tijelo. Predmet ljubavi je čovjek koji zrači kroz svoje oči i koristi se ustima da se smiješi i govori. Njegove glazbeničke prste drţala je u svojoj ruci i promatrala paţljivo podre-zane nokte. Barem su koţice oko nokata bile ruţičaste. Nije oboţa-

vala ruke, već čovjeka koji je njima prelazio po prečnicama. Koliko je samo puta zamišljala da prelaze po njezinim grudima! Doktor pri-: mijeti da sanjari, pa reče: "Nemoj samo sjediti. Obradi rane na licu i na rukama. Operi ih, odreţi komadiće, dezinficiraj ih i sašij. Ţeliš li ti uopće postati liječnica? Trebat će nam još kipuće vode, mnogo vode. I operi ruke, posebno ispod nokata." Klonulih ruku, ona ustane i trepne: "Jesi li siguran da je bez svijesti? Ne ţelim mu nanijeti bol." "Ja ću mu nanijeti puno više boli od tebe." Pljusnu Corellija po licu i vikne: "Antonio, majka ti je kurva." Nije bilo reakcije, te doktor reče: "Zaspao je." "Majka mu je mrtva", Pelagija će prijekorno. "Nemoj više piti rakiju ako od nje tako govoriš." Vani protutnji njemačko oklopno vozilo i svi se umiriše kao bubice dok nije prošlo. "Svinje", reče Velizarije. U tih sat vremena Pelagija shvati što je zapravo traţila od svojega oca. Ruke su joj drhtale i jedva se natjerala da dodirne te rane. U početku ih je oprezno lagano doticala i uţasnula bi se kad bi podigla pogled i vidjela kako njezin otac izrezuje velike rupe oko rana od metaka. "To je čišćenje", reče on. "Ni meni se ne sviđa, ali je djelotvorno. Ne gledaj ako ti se ne sviđa. Uklanjam sve oštećeno tkivo. Ti bi trebala učiniti isto." Pelagija obuzda nagon za povraćanjem, a Velizarije se natraške povuče i sjedne na pod, leđima okrenut vratima. Promatrat će ih kako rade, no poštedjet će samoga sebe pojedinosti. Doktor započne s metkom u trbuhu, jer je tu trebalo učiniti nešto što nije bilo toliko opasno, da učvrsti samopouzdanje. Pronađe ga nedaleko od površine, ulovi forcepsom i začudi se njegovu plosnatom i iskrivljenom obliku. "To je pravo čudo", reče i pokaţe ga Pela-giji, koja je plosnatom kirurškom grickalicom rezuckala raskupusa-ni komadićak. "Kako to tumačiš?" "Bio je iza onoga velikog čovjeka, onoga velikog poput mene", reče Velizarije. "Veliki čovjek drţao gaje odostrag, ovako." Ustane i ruke stavi iza svojih leđa da demonstrira kako se drugomu mogu stegnuti zapešća. "Još uvijek je drţao ludoga

kapetana kad sam ga podigao. U početku mi se činilo da je preteţak. Mislim da je pokušao spasiti ovog čovjeka." "Carlo", reče Pelagija i odjednom briţne u plač. Njezin otac najprije je htjede utješiti, no shvati da bi joj samo zaprljao kosu krvlju. Carlo bijaše prvi od dečki iz La Scale za kojega su pouzdano znali da je mrtav. "Nitko tko tako umre nije umro uzalud", reče doktor, no riječi su mu zapinjale u grlu. Svlada vlastitu potrebu da zaplače i, ne bi li usmjerio paţnju na nešto drugo, ukloni i počne proučavati komadić izgorjele tkanine koji se nalazio u rani pred njim. Pelagija obriše oči rukavom svoje haljine i reče: "Antonio je uvijek govorio da je Carlo najhrabriji u cijeloj armiji." "A sve ni za što", prokomentira doktor, nehotice protusloveći svojemu prethodnom mišljenju. "Velizarije, je li njegovo tijelo još uvijek tamo? Ţeljeli bismo ga pokopati umjesto da ga spale." "Na snazi je policijski sat, latre," reče div, "no, ako ti tako ţeliš, otići ću. Tko zna, moţda usput ubijem kojeg Nijemca." Ode sav sretan iz te sablasne radionice prenabijene emocijama, i od prizora od kojeg mu je bilo muka. Nekoliko sekundi udisao je svjeţ jesenski zrak, a zatim još jednom udari preko polja. Doktor završi čišćenje rane, ispere je alkoholom i ispuni sulfona-midnim praškom. Nabavio ga je od intendantahipohondrijaka s kurjim očima. Njegova duša nesumnjivo je dosad nestala zajedno s njegovim umišljenim bolestima, njegovi veseli nabori sala vjerojatno su prerano završili u vatri. Neizmjerno velik oblak tuge visio je u zraku i svatko tko je to htio mogao gaje osjetiti. Bolje je bilo usredotočiti se na kapetana. Odreţe resicu tkiva, zarotira je i pokrije rupu koju je napravio. "Kad dovršiš," reče on svojoj kćeri, "izvezi to zajedno. U mojoj torbi ima padobranskoga konca, trebaš ga samo razmrsiti. Nema ničega boljega." Pelagijin osjećaj da je stvarnost previše okrutna sve se više pojačavao. Eto je kako šiva svojega ljubavnika s preciznošću i opreznoš-ću koju ima zahvaliti asimetričnomu prsluku i strpljivim uputama jedne tetke, eto njezina oca pokraj nje kako paţljivo vadi komadiće rebra i plosnate metke iz grudi

istoga čovjeka, istodobno govoreći o kre-pitusu, facies hvpocratici i mnoštvu potencijalnih problema čije joj je značenje bilo previše maglovito, te je mogućnost da se oni pojave nije previše strašila. Nastavi s kapetanovim licem i očisti nabore od metaka. Razmišljala je bi li ih ostavila da sami zacijele ili da ih šasije. "Ovisi," reče doktor dok je pripremao još jednu injekciju morfija, "ţeliš li ga s iskrivljenim smiješkom ili ne. Ili to ili velika brazgotina. I jedno i drugo moglo bi biti šarmantno." "Brazgotina moţe biti romantična", Pelagija će. "Ove brazgotine", reče doktor, upirući skalpelom u prsa, "bit će jezive. Ako preţivi." Te noći Velizarije pokopa truplo Carla Guercina u dvorištu doktorove kuće. Probijajući se preko zidova i polja, u pratnji ljepljivoga vonja smrti, sluzavih i klizavih ruku, osjećao se poput Atlanta koji na plećima nosi svijet. Nije mu dugo trebalo da shvati kako je njegov teret preteţak da ga nosi u naručju kao kapetana, te je na kraju teturao s tim golemim teretom prebačenim preko ramena, poput velike vreće pšenice. U mraku Carlovu raznesenu čeljust priveţe trakom od plahte, a zatim počne sjeći nadolje, reţući korijenje maslina, iskapajući drevne naslage kamenja i poţara, izbacujući komadiće lončarije i prastare ključne kosti ovaca. Premda to nije znao, Carla je pokopao u zemlji iz Odisejeva vremena, kao da je on tamo oduvijek pripadao. Baš prije nego što će zadaniti, doktor je napokon završio operaciju. Neizrecivo iscrpljeni, otac i kći iziđoše da se oproste od toga herojskoga tijela. Pelagija mu počešlja kosu i poljubi čelo, a doktor, po prirodi poganin kojega bi drevne navade uvijek dirnule, na svako oko stavi srebrnjak, a u grob bočicu vina. Velizarije koji je stajao dolje u raci spusti tijelo. Uspravi se i nešto mu padne na pamet. Iz dţepa uzme zgnječenu kutiju cigareta, izvuče jednu, izravna je i stavi među usne mrtvoga čovjeka. "To mu dugujem", reče on i izvere se. Doktor odrţi govor, dok je pokraj njega Pelagija plakala, a Velizarije rukama gnječio šešir.

"Naš prijatelj" on će, "koji je stigao kao neprijatelj, prešao je preko polja asfodela. Ustanovili smo da mu je dobro bliţe nego bilo kojem smrtniku. Sjetimo se daje primio mnoga odlikovanja zato što je ţivote spašavao, a nije ih uništavao. Sjetimo se da je umro jednako časno kao što je i ţivio, hrabar i snaţan. Premda nanije ţivot kratak, njegov duh ţivjet će s nama. Ţivot je pretvorio u radost, no na pola puta zaustavili su ga ljudi koji siju smrt, a njihova će imena povijest pamtiti po sramotnim djelima. I oni će umrijeti, no nitko ih neće oplakivati niti im oprostiti; sve nas zateći će smrt. Kad tim ljudima smrt pokuca na vrata, pretvorit će se u duhove što besciljno lutaju u mraku, jer čovjekov vijek je kratak, a okrutan čovjek okrutnih postupaka proklet je i nakon smrti postaje nula. No duh Carla Guercina ţivjet će u svjetlosti sve dok ima jezika koji o njemu mogu govoriti i pričati priče svojim prijateljima. Kaţu da od svega što plazi i diše na kugli zemaljskoj, ništa nije slabije od čovjeka. Istina je daje Carla zla kob prisilila da luta svijetom, no nikakve slabosti kod njega nismo našli. Nije u njega bilo nikakve grube napuhanosti, nije on bio pokvareni lupeţ što zlorabi tuđi dom. U njemu smo istodobno pronašli djevojačku njeţnost i masivnu snagu stijene, savršen lik savršenoga čovjeka. On je s pravom mogao reći: 'Nisam građanin Atene ni Rima, već građanin svijeta.' Bio je čovjek za kojega bismo mogli reći: "Dobromu čovjeku ništa ne moţe nauditi, ni za ţivota ni nakon smrti. Sjetite se poslovica koje smo naslijedili još iz davnine: Miljenici bogova umiru mladi. Ĉovjek je tek san sjene. Ni bogovi ne mogu promijeniti prošlost. U svojim naraštajima ljudi su poput lišća na stablu. Zapuše vjetar i jednogodišnje lišće rasprši se po tlu; no o proljeću stabla se raspu-paju i prolistaju. Također se sjećam da nam pjesnik kazuje kako ima trenutaka za dugačke govore i trenutaka za san. Spavaj dugo i dobro. Godine te neće ometati, nećeš oslabjeti, nećeš znati za patnje i nemoć. U našem sjećanju uvijek ćeš biti čestit i mlad. Za Kefaloniju je najveća čast što čuva tvoje kosti."

Oslonivši se jedan o drugoga, doktor i njegova kći vratiše se unutra, slušajući Velizarija, kameno struganje lopate, sipanje zemlje. Oprezno prebaciše Corellija u Pelagijin krevet, a vani zapjevaše prve ptice. L 59 Povijesni cachette TEK ŠTO su utvrdili svoje poloţaje, Nijemci se počeše zanimati za pljačku. Doktor ne samo što je trebao sakriti sve svoje dragocjenosti - uobičajene, ni po čemu posebne stvari već ga je u neugodan poloţaj doveo nepokretni talijanski oficir u krevetu njegove kćeri. Pe-lagija mu je pripremila leţaj u podnoţju cachettea pod kuhinjskim podom, i oni još jednom pozvaše Velizarija da ga prenese, jer ni doktor ni Pelagija nisu imali dovoljno snage da ga pomaknu, a da ga pritom ne ozlijede. Tu se ponovno susreo sa svojom mandolinom, a Carlove papire na neko su vrijeme uklonili. U interesu Corellijeva zdravlja, poklopac skrovišta ostao bi otvoren kad u blizini ne bi bilo vojnika, poduprt komadom metle koji se lako mogao izbiti nogom, a na mjesto vratiti prostirka i poravnati stol. Tako će doći dani kad će on i Pelagija, bespomoćno skučeni u mraku rupe, slušati kako se oduzimaju obiteljske čaše i tanjuri, dok će doktora maltretirati i tući. Dan nakon operacije nije davao znakove svijesti, no kada se prvi put probudio, osjetio je uţasne bolove, kao i to da mu je stolica krenula. On, međutim, nije mogao nikud krenuti. Osjećao se kao da ga je zgazio volovski stampedo ili kao nakon srednjovjekovne torture gomilanja utega na ploču na prsima. "Ne mogu disati", reče doktoru. "Kad ne bi mogao disati, ne bi mogao govoriti. Zrak iz pluća prolazi kroz akustičnu kutiju." "Bolje nepodnošljiva." "Slomljeno ti je nekoliko rebara. Ja sam ih nekoliko razbio da bih izvadio metke." Doktor zastane. "Dugujem ti ispriku." "Kakvu ispriku?" "Upotrijebio sam nekoliko ţica tvoje mandoline da ti povezem kosti. Drugoga nije bilo. Koliko se sjećam, moju kiruršku ţicu upotrijebio si za soprano strune, pa sam je bio prisiljen

uzeti natrag. Kad kosti srastu, trebat ćeš na operaciju da se ţice izvade." Kapetan se lecne od boli. "Antonio, ako te jako boli, zapamti da pravi muškarac ne bi smio osjećati bol, već ţalost. Svi tvoji prijatelji su poginuli." "Znam. Bio sam tamo." "Moja sućut." Doktor oklijevaše. "Izgleda da te Carlo spasio." "Ne 'izgleda'. Znam daje to točno. Od svih nas, on je umro naj-časnije, a mene ostavio da se toga sjećam." "Kapetane, ne smiješ plakati. Pomoći ćemo ti da ozdraviš, a zatim da odeš s otoka." "Dottore, smrdim. Ne dajte da me Pelagija vidi." "Ako ţeliš, ja ću te njegovati. Ovdje je prostor vrlo skučen, zar ne? Ali snaći ćemo se mi. U ovoj rupi boravili su mnogi od velikih boraca za slobodu, pa primi na znanje da je čast leţati usred sve te povijesti. Ma koliko te boljelo, duţnost mi je da ti kaţem da moraš što češće mijenjati poloţaj, inače ćeš od pritiska zadobiti rane. Ako se zagnoje, ubojite su poput metaka. Spavaj koliko god ţeliš, ali moraš se pokretati. Postane li bol nepodnošljiva, mogu ti dati morfij, no ima ga još vrlo malo, a s ovim Nijemcima zasigurno će mi ga ustrebati. Ako se slaţeš, draţe bi mi bilo da se napiješ. Također imam valerija-ne i febrifuge, koje je Pelagija ubrala u proljeće. Moram te zamoliti da izdrţiš bol. Uvjeravam te da ćeš se od velike boli tijekom bolesti osjećati dvostruko bolje kad ozdraviš. Pojačat će se tvoj osjećaj zahvalnosti." "Dottore, ništa ne bi moglo pojačati moju zahvalnost." "Još uvijek moţeš umrijeti", doktor će bez uvijanja. Sagne se i i upita ga povjerljivim tonom: "Već te neko vrijeme mislim pitati kako tvoji hemoroidi. Oprosti što to nisam prije učinio. Ĉinilo mi se indiskretnim." "Poslušao sam vaš savjet," reče kapetan, "i bio je učinkovit." "Ovdje ćeš se malo kretati i loše se hraniti," reče doktor, "premda ćemo mi učiniti sve što je u našoj moći. Nesumnjivo ćeš patiti od zatvora, pa ću ti moţda trebati dati klizmu. Ne ţelim upotrijebiti tubu svojega stetoskopa, ali moţda ću to ipak trebati učiniti. Ako to ne napravimo, poslije će se od

napinjanja vratiti svi tvoji hemoroidi. Ispričavam se na otvorenosti." Kapetan poloţi ruku na doktorov rukav: "Ne dajte da Pelagijato vidi." "Dabome da neću. Još nešto. Pustit ćeš bradu poput Grka. Počet ću te podučavati grčki, a to isto učinit će i Pelagija. Ne znam gdje da nabavim papira i točkice za hranu; moţda ćemo se trebati snaći bez njih." "Dottore, kad mi bude bolje, morate me maknuti iz kuće, ne ţelim vas dovesti u opasnost. Ako me ulove, umrijet ću sam." "Mogli bismo te maknuti u tajnu kuću u koju ste ti i Pelagija običavali odlaziti. Nemoj me tako zaprepašteno gledati. Svi smo znali. Kozari su najveće babe tračare. To je od usamljenosti. Postaju brbljavi. Imaj na umu da se moţda nećeš oporaviti. Ako te nisam dobro očistio, ako negdje iz fistule izlazi tekućina, ako ima zraka... odmah mi reci osjećaš li kakav pritisak. Morat ću napraviti rupu da iziđe." "Madonna Maria, dottore, recite mi neku laţ." "Nisam ti ja Pinokio. Istina će nas osloboditi. Pobijedit ćemo ako se s njom suočimo." Dva dana poslije kapetanu se ponovno povisi temperatura. Pelagija ostane s njim u cachetteu, otirući mu čelo spuţvom da smanji temperaturu i slušajući njegovo buncanje. Mijenjala mu je zavoje i provjeravala osjeća li se toksički smrad gnoja. Otac ju je uvjerio da od toksina čovjekova koţa poprima ţućkastu boju, no sam je sumnjao da će kapetan preţivjeti. Nije vjerovao daje operaciju dobro izveo, no nastavio mu je u intervalima davati intravenske injekcije otopine soli i šećera. Pokazao je svojoj kćeri kako će se koristiti jastucima da premjesti bolesnika i oslobodi ga monotonoga pritiska, koji ima štetno djelovanje na tkivo, no naredio bi joj da napusti prostoriju pri svim onim zadacima koji bi obično zadesili ţenu, a dokazuju najveću ljubav. Ĉetvrtoga dana vrućica dosegne najvišu točku. Corelli se toliko znojio i buncao da su i doktor i Pelagija počeli gubiti nadu. Doktor lannis oprezno uvede debelu veterinarsku iglu u svaku njegovu ranu ne bi li isisao otrov iz eventualnih apscesa (to je nazvao "subkutanom krepitacijom"), no ništa

nije pronašao i nije uspio ustanoviti uzrok vrućice. Pelagija poloţi vrat voljene mandoline Antonie na prste njegove lijeve ruke. Oni ga stegnu, kapetan se nasmiješi, a njezin otac u sebi primijeti kako je time demonstrirala pravu liječničku crtu. Dva dana poslije vrućica nestane, a pacijent u čuđenju otvori oči, kao da prvi put uočava da je ţiv. Osjećao se slabijim nego što je to moguće zamisliti, no popio je kozjega mlijeka s vinjakom i ustanovio da konačno nakratko moţe samostalno sjediti. Uvečer toga istoga dana uz doktorovu pomoć uspio je stati na noge i dopustio da ga ovaj opere. Njegove noge bijahu drhtave i tanke poput prutova, no doktor ga natjera da hoda u mjestu, sve dok nije osjetio potpunu iscrpljenost i mučninu. Rebra su ga boljela više nego ikada i rečeno mu je da će ga vjerojatno mjesecima mučiti pri svakome udisaju. Rečeno mu je da bi se pri disanju trebao sluţiti trbušnim mišićima, no kad je to isprobao, osjetio je da ga boli rana na trbuhu. Pelagija ode po ogledalo i pokaţe mu blijedosivi oţiljak na licu i začetke helenske brade. Svrbjela gaje i smetala mu gotovo kao i oţiljci, a s njom je izgledao poput hajduka. "Izgledam kao neki Sicilijanac", reče on. Te noći primio je prvi obrok krute hrane. Puţeve. 60 Početak njezina tugovanja RAZDOBLJA CORELLIJEVA OPORAVKA i bijega Pelagija se neće sjećati] kao vremena spomena vrijednih opojnih avantura, čak ni kao epizo-! de straha i nade, već kao polaganoga početka svojega tugovanja. Rat ju je u svakome slučaju smanjio. Koţa joj bijaše prozirna od; manjka hrane, tako nategnuta na kostima te je poprimila iscrpljen i duševni izraz koji će postati moderan tek nakon dvadeset pet godina. Njezine skladne grudi ponešto su se sasušile i upale, te se iz nečega lijepoga i poţeljnoga pretvorile u funkcionalne vrećice. Katkad bi joj desni krvarile, a pri jelu bi oprezno ţvakala u strahu da ne izgubi koji zub. Raskošna crna kosa prorijedila se i izgubila elastičnost, a ponegdje su provirivale prve sjedine koje su uranile barem za čitavo desetljeće. Doktor, koji je zbog svoje veće starosti

manje stradao, često ju je pregledavao i znao da je od okupacije izgubila pedeset posto tjelesne debljine. Analizom dušika u njezinu urinu ustanovio je da također neprestano gubi mišićno tkivo jer izgara bjelančevine, te nikakvu tešku fizičku aktivnost nije mogla obavljati više od nekoliko minuta. Unatoč tomu, ustanovio je da su joj pluća i srce još uvijek zdravi. Kad god bi uspjeli nabaviti mlijeka i ribe, dao bi joj od svoga dijela, praveći se da nema apetita. Ona bi pak svoju hranu davala Corelliju s istom ljubavlju koja nikomu nije promakla. Doktora je boljelo srce što tako propada. Podsjećala ga je na one rascvale ruţe što uspijevaju preţivjeti jesen i zadrţati svoju prolaznu ljepotu sve do prosinca, kao da ih krijepi neko raspoloţenje sudbine što je odisalo nostalgijom za prošlošću ali koje na kraju ipak donosi smrt. Sada kada više nije bilo nikakvoga posramljenoga talijanskoga oficira koji bi im krao točkice za hranu, ni debeloga intendanta koji se mogao prevariti, dokor je bio prisiljen postavljati klopke za guštere i zmije, no još uvijek nije bio spreman eksperimentirati s mačkama i štakorima. Stanje nije bilo tako loše kao u Holandiji, gdje su mačke servirali kao "zečeve s krova", a ni izbliza ozbiljno kao na kopnu. Uvijek bi im preostalo more, to izvorište ţivota na Kefaloniji, koje ujedno bješe izvorište sve njezine burne prošlosti i strateške vaţnosti koja je sada predstavljala tek začudno sjećanje, u stvari ono isto more koje će u budućnosti privući nove invazije Talijana i Nijemaca koji će se zajedno peći na pijesku i za sobom u moru ostavljati slojeve kreme za sunčanje; turista koji će se čuditi praznim i optuţujućim pogledima postarijih Grka u crnome, što će kraj njih prolaziti nijemo, ne uzvraćajući pozdrava. Ĉim je Corelli mogao hodati, zajedno s doktorom i Velizarijem usred noći otiđe u Ĉasu nostru, dok je Pelagija ostala kod kuće, sakrivena u cachetteu kamo su se ponovno vratili mandolina, doktorova Povijest i Carlovi spisi. Sve dok su silovatelji bili na otoku, jedva bi izišla iz kuće i u toj rupi pod podom prebirala po sjećanjima, kuki-čala i parala svoj pokrivač i mislila na Antonia. On joj je poklonio svoj prsten,

prevelik za bilo koji njezin prst, a ona ga je vrtjela pred svjetiljkom, gledala kako se diţe polusokol s maslinovom grančicom u kljunu, a podno njega stoje riječi "Vjernost zauvijek". U dubini duše pribojavala se da će je on kad jednom bude kod kuće zaboraviti, da će se te riječi odnositi samo na nju, da će vjerojatno biti zauvijek napuštena, vjerna i zaboravljena, čekajući poput Penelope čovjeka koji se nikada neće vratiti. No Antonio je govorio drugačije. Ĉesto bi dolazio nakon što bi pao mrak, ţaleći se kako je u njihovu skrovištu hladno i puno propuha, te joj pričao jezive priče kako je uspio izbjeći gotovo sigurno zarobljeništvo, od kojih su samo neke bile istinite. Njegova nova brada grebla joj je obraze dok bi potpuno odjeveni leţali licem uz lice na njezinu krevetu, primivši jedno drugo u zagrljaj i pričajući o budućnosti i o prošlosti. "Uvijek ću mrziti Nijemce", rekla bi ona. "Gunter mije spasio ţivot." "Zaklao je sve tvoje prijatelje." "Nije imao izbora. Ne bi me začudilo da se poslije ustrijelio. Jedva je svladavao plač." "Uvijek postoji izbor. Za sve što tijelo učini, kriva je glava. Tako se kod nas veli." "Nije bio hrabar poput Carla. Carlo bi odbio pucati, Gunter je bio drugačiji." "Bi li i ti odbio?" "Nadam se da bih, no ne mogu to tvrditi. Moţda bih odabrao lak-1 si put. Ja sam samo čovjek od krvi i mesa, no Carlo je bio poput juna-1 ka iz naših starih priča, poput Horacija Koklita, ako se tako zvao J koji je obranio most kod Porsenne od čitave vojske. Takav je samoj jedan među milijun ljudi, ne smiješ kriviti jadnoga Guntera." "Ipak ću uvijek mrziti Nijemce." "Mnogi Nijemci nisu Nijemci." "Molim? Ne budi smiješan." "Ne moţeš to reći na temelju uniforme. Regrutirali su vojnike u Poljskoj, Ukrajini, Litvi, Letoniji, Cehoslovačkoj, Hrvatskoj, Slove- '-• niji, Rumunjskoj. Svagdje. Ti to ne znaš, no na kopnu imaju Grke koje zovu 'sigurnosnim bataljunima'." "To nije istina."

"Istina je. Ţao mi je, ali tako je. U svakome narodu ima izroda. Svih onih siledţija i beznačajnih bića koji se ţele osjećati superiornima. Ista se stvar dogodila u Italiji, svi oni pridruţili su se fašistima da vide što mogu postići. Svi sinovi činovnika i seljaka, koji su ţeljeli postati netko i nešto. Ambicija bez ideala. Zar ne shvaćaš u čemu je draţ vojske? Ako ţeliš neku djevojku, moţeš je silovati. Ako ţeliš sat, moţeš ga uzeti. Ako si loše raspoloţen, moţeš nekoga ubiti. Od toga se osjećaš bolje, snaţnije. Dobar je osjećaj pripadati izabranomu narodu, moţeš činiti što ţeliš i opravdati to prirodnim zakonom ili voljom Boţjom." "Mi imamo poslovicu: 'Osokoliš li seljaka, uvalit će ti se u krevet.'" "Sviđa mi se ona druga koju si mi rekla." "Zrno do zrna pogača? Kakve to veze ima?" "Ma ne ta. 'Spavaš li s djecom, popišat će te.' Koritsimou, ja sam popisan. Da barem nikada nisam otišao u vojsku. U to doba izgledalo je kao dobra ideja, a vidi što se dogodilo." "Antonia je izgubila strune, a ti si sav našpanan. Nedostaju li ti dečki? Meni da." "Koritsimou, ja sam te dečke volio, to su bila moja djeca. Kako je Lemoni? Kad nam se rodi kći, nazvat ćemo je Lemoni. Nakon rata." "Ako budemo imali dva sina, drugi mora biti Carlo. Njegovo ime mora poţivjeti, svaki dan ga se moramo sjetiti." "Svake minute." "Carino, vjeruješ li u Boga, u raj i u sve ostalo?" "Ne. Ne nakon svega ovoga, nije logično. Da si ti Bog, bi li sve to dopustila?" "To sam pitala jer bih htjela da su Carlo i dečki u raju. Ne mogu si pomoći, pa moţda vjerujem." "Kad vidiš Boga, reci mu da ću ga nokautirati." "Poljubi me, uskoro će zora." "Moram ići. Sutra ću ti donijeti zeca. Pronašao sam jazbinu i ako legnem iznad nje, mogu ščepati jednoga od njih kad izlazi. A pronaći ću još puţeva." "Psipsina lovi zečeve, ali nam ih ne daje. Počne reţati, a zatim pobjegne."

"Daje proljeće, mogao bih potraţiti jaja." "Zagrli me." "Santa Maria, moja rebra!" "Oprosti, oprosti, stalno zaboravljam." "Kad bih barem i ja mogao. Merda. Ipak te volim." "Zauvijek?" "Na Siciliji vele da vječna ljubav traje dvije godine. Nasreću, nisam Sicilijanac." "Grci zauvijek vole same sebe i svoje majke. Svoje ţene vole šest mjeseci. Nasreću, ja sam ţena." "Nasreću." "Vratit ćeš se? Nakon rata?" "Ostavit ću Antoniu kao taoca. Tako ćeš biti sigurna da mi moţeš vjerovati." "Mogao bi nabaviti drugu." "Ona je nezamjenjiva." "Zar nisam i ja nezamjenjiva?" "Zašto mi ne vjeruješ? Zašto me tako gledaš? Ne plači. Kako bih mogao propustiti priliku da dobijem takvoga tasta?" "Svinjo." "Joj! Moja rebra!" "O, carino, oprosti." "Moram poći. Do sutra navečer. Poljubi me. Volim te." Otišao bi u noć, puzeći od ţivice do zida, trzajući se na najmanji! zvuk, a zora bi ga zatekla kako sanja pod pokrivačima, dok su naku-] pine kalcija pod njegovim tkivom polagano zacjeljivale kosti, a njeţna sjećanja napučila njegova snatrenja prizorima Pelagije i njegovih'] opernih dječaka. U rano poslijepodne probudio bi se i krenuo u pot- j ragu za bobicama, izvodio vjeţbe da mu prsti ne izgube na ţustrinii 'i u grmlju tragao za puţevima. Doktor ne samo što bi ga natjerao da j to pojede, već bi batićem trebao istucati oklope u muţaru, te bi čita-} va obitelj zrnate komadiće popila s vinom, jer je doktor lannis nastojao da svatko ima prelijep kostur, ma koliko on bio mršav ili umoran; bijaše to poput drevnih zaliha isušenoga graha koje bi napunile ţeludac, no izazvale kolike. Pelagija je bila u dilemi. Ţeljela je svojega kapetana zadrţati na otoku, no znala je da će ga ubiti ako to učini. Bilo je ljudi koji bi za koricu kruha odali svakoga, a pitanje je vremena

kada će nacisti postati svjesni njegove prisutnosti u njihovim ţivotima. Nadalje, vrijeme se kvarilo, krov Ĉaše nostre je prokišnjavao i kapetanu ništa nije pruţalo toplinu od oštroga vjetra ili osvetničke hladnoće. Hrane za njezina oca i za nju bilo je sve manje i katkad bi se zatekla kako čeznutljivo promatra pauke na zidovima. Reče Kokoliosu i Stamatisu da pronađu luđaka koji je običavao biti u Arsenijevu društvu i da mu vele da navrati k njoj ako uzmogne. Već neko vrijeme Bunny Warren slijedio je britansku politiku koja se provodila zlatnicima, te poticao vlasnike čamaca da Nijemcima uskrate njihovu upotrebu, a mnogi preţivjeli talijanski vojnici noću bi se pronašli na putu za Siracusu, Bianco ili Vallettu u brodovima koji kao da su bili sagrađeni od šibica, no njihovi vlasnici izraţavali bi svoju nepopravljivu i optimističnu vjeru u njih. Od dna do vrha vala nomadski bi odskakivali pokraj podmornica i reflektora, vojnih brodova i mina, dok bi njihovi mornari poţudno pjevali, a raz-rogačeni i smrznuti putnici patili od mučnine, ne bi li na kraju došli do čvrstoga tla i ustanovili da im je zlo od njegove nepokretnosti. Warrenu je stoga bilo jednostavno organizirati kapetanov odlazak. Navratio je u Pelagijinu kuću u tri ujutro, lagano kucajući na prozor njezine sobe, a kad se izvukla iz Corellijeva zagrljaja, otvorila je zaporke i ugledala čovjeka čiju je pomoć istodobno traţila i od te pomoći strahovala. "Naprijed marš", reče ulazeći kroz vrata i doda, "kalimera, kyria Pelagia." Vrlo formalno se rukova s njom i prokomentira vrijeme. Grčki koji je Bunny Warren sada govorio bio je vrlo slikovit i kolokvijalan, no još uvijek sa savršenim akcentom engleske visoke klase. Grčki izraz za "idemo" zvučao bi kao "u taksi", što je dobro zvučalo njegovim engleskim ušima, za njega imalo smisla, i također bilo razumljivo Grcima. Kako je njegov uobičajeni raspon pridjeva i priloga bio neprevodiv, svoj govor još uvijek je prekidao engleskim riječima za "fora", "sjajno" ili "uţas", a njihov učinak prije je zbunjivao i bio nepotreban negoli besmislen.

"Tko je?" upita Corelli, koji se na trenutak uplašio posjeta Nijemaca. "Bunnio," reče Pelagija i ne odgovorivši na njegovo pitanje, "ovo ovdje je jedan talijanski vojnik i trebamo ga izvući." Warren se nasmiješi i pruţi mu ruku. "Ave", reče on, kako baš nije imao prilike modernizirati talijanski kako je to učinio s grčkim. Corelli osjeti da mu je gotovo zgnječio ruku, te stekne preuveličan dojam da su Britanci općenito vrlo snaţni. Nije znao da time što drugima pokušavaju slomiti prste Englezi izraţavaju muţevnost, ali i ljubaznost. Također ga iznenadi čovjekova štrkljavost i visina, neugodno ga podsjetivši na jednoga Nijemca plavih i vrlo nordijskih očiju. Ispalo je da kaić za Siciliju polazi sljedeće noći, ako vrijeme bude povoljno, i da za kapetana ima mjesta. "Premda ćemo moţda trebati ubiti nekoliko ovih bezveznih prostaka." U jedan sat ujutro trebalo se naprosto spustiti u zaljev sa zakrivenom svjetiljkom i mahnuti njome nekoliko puta prema moru kao odgovor na signale s čamca. Warren obeća da će biti tamo, uvjerivši ih da će sve ići tip-top i završiti vrhunski i fenomenalno. 61 Svaki rastanak je nagovještaj smrti CORELLI SE VRATIO u Ĉasu nostru tek pred zoru. Uz doktorovo dopuštenje, ostao je u kući s Pelagijom. Kako je iznenada ispalo da se radi o posljednjem danu koji provode zajedno, činilo se humanim tolerirati opasnost, a, u svakome slučaju, Corelli je djelovao poput pravoga Grka u svojoj seoskoj odjeći i raskošnoj bradi koja je još uvijek otkrivala blijedoţuti oţiljak preko obraza. Štoviše, sada je tako dobro govorio grčki da je mogao prevariti Nijemce koji o grčkome pojma nisu imali, a čak bi udario gornji dio ruke da naglasi nečiju glupost ili zabacio glavu unatrag i kliknuo jezikom da izrazi negaciju. Povremeno bi sanjao na grčkome, što bi njegovu uspavanu dušu beskrajno frustriralo, jer bi neizbjeţno usporilo ritam naracije njegovih snova, a otkrio je da mu karakter nije bio isti kao kad govori talijanski. Osjećao se ţešćim i, zbog neobjašnjivoga razloga koji veze nije imao s njegovom bradom, mnogo dlakavijim.

Sve troje sjedili su u toj dobro poznatoj kuhinji, oţalošćeni i uplašeni. Tiho su razgovarali i odmahivali glavom prisjećajući se koječega. "Toliko toga nikada neću zaboraviti", reče Corelli. "Na primjer, pišanje po travama. Kad ste me pozvali da po njima pišam, znao sam da ste me prihvatili." "Kad bi se barem moj otac toga okanio", prokomentira Pelagija. "Mučno mi je kad ih koristim. Izgubim previše vremena dok ih operem." "Osjećam se krivim što odlazim ţiv, dok su svi moji prijatelji poginuli, a Carlo je pokopan vani u dvorištu." "U Odiseji, Ahilej veli: 'Kad bih se ponovno našao na zemlji, radije bih sluţio u kući čovjeka koji nema zemlje, negoli kralju svih onih mrtvaca kojima je ţivot okončan', i bio je u pravu", dometne doktor. "Kad voljene osobe umru, moraš ţivjeti radi njih. Gledati stvari njihovim očima. Prisjećati se kako su govorili i sam se sluţiti tim riječima. Biti zahvalan što moţeš činiti to što oni ne mogu, no istodobno zbog toga ţaliti. Tako ja ţivim bez Pelagijine majke. Ne zanima me cvijeće, no zbog nje ću pogledati ţutu ruţicu ili ljiljan. Jedem patlidţane jer ih je ona voljela. Zbog svojih dečki trebao bi svirati i uţivati u ţivotu, činiti to zbog njih. Uostalom", pridometne on, "moţda nećeš preţivjeti put na Siciliju." "Papas," usprotivi se Pelagija, "nemoj tako govoriti." "U pravu je," Corelli će filozofski. "Stvari također moţemo promatrati zbog onih koji su na ţivotu. Nakon toliko vremena provedenoga s vas dvoje, gledat ću stvari i zamišljati što biste vi rekli. Strahovito ćete mi nedostajati." "Vratit ćeš se ti", potvrdi doktor. "Postao si otočanin poput nas." "Italija mi neće biti dom." "Moraš na rendgen. Bog zna što sam sve u tebi ostavio, a trebaju ti izvući ţice mandoline." "latre, dugujem vam ţivot." "Oprosti na oţiljcima. Bolje nisam mogao." "latre, također se ispričavam što smo na silu oteli otok. Ne vjerujem da ćete nam ikada oprostiti."

"Oprostili smo Englezima i Mlecima. Nijemcima moţda nećemo oprostiti. Ne znam. U svakom slučaju, barbari uvijek dobro dođu -moţemo okrivljivati druge za naše katastrofe. Vama će biti lako oprostiti, svi ste poginuli." "Papakis", ponovno se usprotivi Pelagija. "Nemoj tako govoriti. Trebaš li nas na to uopće podsjećati, kad Carlo leţi pokopan u dvorištu?" "To je istina. Samo onima koji ţive potreban je oprost, a, kapetane, kao što znaš, tebi sam zasigurno oprostio, inače ti ne bih dao svoj pristanak da se oţeniš mojom kćeri." Pelagija i Corelli se pogledaše, a potonji reče: "Nikada vas izričito nisam pitao za dopuštenje... činilo se nekako drsko. I..." "Ipak ga imaš. Ništa mi ne bi bilo draţe. No pod jednim uvjetom. Moraš dopustiti Pelagiji da postane doktorica. Ona nije samo moja kći. Kako nemam sina, ona je najbliţe sinu što sam ja začeo. Mora uţivati prava sina, jer će nastaviti moj ţivot kad me više ne bude. Ni-i sam je odgojio kao kućnoga roba, u odsutnosti sina takvo bi mi druš-f tvo naprosto bilo dosadno. Priznajem, bilo je to sebično od mene;| sada je prepametna da bude ponizna ţena." "Znači li to da sam počasni član muškoga roda?" upita Pelagija. "Koritsimou, ti si samo to što jesi, no ipak si takva kakvom sam te > učinio. Trebala bi biti zahvalna. U bilo kojoj drugoj kući ti bi ribala f pod dok ja razgovaram s Antoniom." "U bilo kojoj drugoj kući ja bih ti pila krv. Ti bi trebao biti zahvalan." "Jesam, koritsimou." "Dakako, ako to ţeli, Pelagija će biti doktorica. Glazbenik nikada ne bi mogao ţivjeti samo od svojih prihoda", reče Corelli, na što ga njegova zaručnica ţestoko udari po glavi i uzvikne: "Ti se trebaš f obogatiti. U protivnome se neću udati za te." "Samo sam se šalio." Okrene se prema doktoru: "Ako budemo imali sina, odlučili smo da ćemo mu dati ime lannis."

Doktora to vidno dirnu, premda bi upravo tako nešto i očekivao l u danim okolnostima. Nasta podulja ţalosna tišina u kojoj su sve f troje duboko razmišljali o skorom kraju njihova međusobnoga druţenja. Konačno doktor lannis podigne suzne oči i naprosto reče: "Antonio, ako sam ikada imao sina, bio si to ti. Tebi pripada mjesto | za ovim stolom." Umjesto očekivanoga odgovora, koji bi zbog svoje očekivanosti neizbjeţno zvučao prazno, Corelli ustane i pristupi starijem muškarcu, koji se digne sa stolca. Zagrliše se i lupkaše po leđima, a zatim doktor zagrli i svoju kćer, jer mu je preostao višak osjećaja koje je mogao izraziti. "Vratit ću se kad rat završi", reče Corelli. "Do tada sam još u vojsci, a Nijemaca se trebamo riješiti." "Oni gube", doktor će pun pouzdanja. "Neće dugo." "Nemoj natrag u rat!" uzvikne Pelagija. "Zar nisi dosta učinio? Nije li ti dosta smrti? A ja? Misliš li uopće na mene?" "Naravno da misli na tebe. Misli ih se riješiti, tako da ti moţeš bez straha izići iz kuće." "Carlo bi to učinio. Moram i ja." "Kako ste vi muškarci glupi!" uzvikne ona. "Svijet biste trebali prepustiti ţenama, pa biste vidjeli da se onda više ne bi ratovalo." "Među andartesima na kopnu mnogo je ţena," Corelli će, "a i među partizanima u Jugoslaviji. I dalje bi se ratovalo, a svijet je upoznao lijep broj krvoţednih kraljica. Vaţno je poraziti naciste, to je barem jasno." Pogleda ga prijekorno i tiho odvrati: "Vaţno je bilo poraziti fašiste, no ti si se borio za njih." Corelli se zacrveni i doktor se umiješa: "Nemojte da upropastimo naš posljednji dan. Ĉovjek griješi, uplete se u nešto, katkad se ponaša poput ovce, a zatim poučen iskustvom postane lav." "Ne ţelim da odeš u rat", uporno će ona neprestano gledajući Corellija. "Ti si glazbenik. U drevna vremena, u plemenskim pokoljima, barde bi poštedjeli." Kapetan je nastojao postići kompromis. "Moţda neću trebati, a moţda mi neće dati. Siguran sam da me neće smatrati sposobnim."

"Učini nešto korisno", Pelagija će. "Odi u vatrogasce ili tako nešto." "Kad dođem kući", Corelli će nakon neugodne stanke, "na prozorskoj dasci imat ću lonac bosiljka da me podsjeća na Grčku. Moţda će mi donijeti sreću." Koračao je sobom, podsjećajući se svega u njoj; ne samo poznatih predmeta, već njezine povijesti emocija. Bijaše to mjesto koje je još uvijek odjekivalo nadama, njihovim tajnama i šalama, prošlim antagonizmima i zamjerkama, te spašavanjem jednoga ţivota. Još je posjedovalo aromu glazbe i zagrljaja pomiješanih s mirisom trava i sapuna. Corelli ustane, gladeći dugačka plosnata leđa Psipsine koja se ispruţila na polici na kojoj nije bilo hrane, te osjeti kako je u njemu uzavrela neizreciva tuga koja se mogla natjecati sa suhim ustima i s uskomešanim ţelucem čovjeka koji će uskoro pobjeći na more. Doktor ga vidje kako stoji usamljen poput čovjeka koji čeka na smaknuće, a zatim pogleda Pelagiju koja je sjedila s rukama u krilu i pognute glave. "Djeco, ostavit ću vas nasamo", reče on. "Jedna djevojčica umire od tuberkuloze i trebao bih je posjetiti. U moţdini je i tu se ništa ne moţe učiniti, no ipak..." On iziđe iz kuće, a dvoje zaljubljenih sjedili su jedno nasuprot drugomu, nijemi, milujući jedno drugomu prste. Konačno niz njezine obraze nijemo, jedna za drugom, potekoše suze i Corelli klekne; pokraj nje, obavije je rukama i poloţi svoju glavu na njezine grudi. Iznova ga uţasne koliko je omršavjela, te čvrsto sklopi oči, zamišljajući daje u nekom drugom svijetu. "Tako se bojim", ona će. "Mislim | kako se nećeš vratiti, i kako rat traje čitavu vječnost, bez sigurnosti i nade, a ja ću sve izgubiti." "Imamo duboka sjećanja", odvrati Corelli. "O nama ovisi hoće li nas obradovati ili rastuţiti. Neću te zaboraviti, vratit ću se." "Obećaješ?" "Obećajem. Dao sam ti svoj prsten i ostavljam ti Antoniu." "Nikada nismo pročitali Carlove spise." "Previše bolno. Pročitat ćemo ih kad se vratim, kad ne bude tako... tako svjeţe."

Ona je u tišini gladila njegovu kosu, te konačno reče: "Antonio, ţao mije što nismo... nismo bili zajedno. Kao muškarac i ţena." "Sve u svoje vrijeme, koritsimou." "Moţda ono neće doći." "Doći će. Doći će trenutak. Dajem ti riječ." "Nedostajat ćeš Psipsini. I Lemoni." "Lemoni sigurno misli da sam mrtav." "Kad odeš, reći ću joj daje barba C'relli ţiv. Bit će jako sretna." "Moraš nagovoriti Velizarija daje s vremena na vrijeme umjesto mene baca u zrak." I tako se razgovor nastavljao, vrteći se ukrug i potvrđujući se, sve dok se u redarstveni sat doktor nije vratio, utučen kao i uvijek kad bi trebao bespomoćno promatrati kako dijete slijepo tapka na kraju svojega puta u smrt. Hodajući kući, vrtio je iste misli koje bi takve pji-like uvijek potaknule: "Zar je čudno što sam izgubio svoju vjeru? što činiš tamo gore, beskorisni Boţe? Misliš li da mi moţeš podvaliti s nekoliko čuda na svetkovini sveca? Misliš li da sam blesav? Da ne vidim?" U dţepu je okretao britanski zlatnik kojim ga je djetetov otac platio. Englezi su ih se nadijelili financirajući andartese, pa su izgubili vrijednost. "Ĉak i zlato", pomisli on, "vrijedi manje od kruha." Te večeri podijelili su jedan jedini mršavi batak pijetla kojega je Kokolios ubio da ga nasilnici ne prisvoje, a Pelagija sačuva kost koju će upotrijebiti u juhi zajedno s jeţevim kostima. Kad bi ih kuhala dovoljno dugo, bile bi tako mekane da su se mogle ţvakati. Poslije je pripravila slab i gorak čaj od šipka koji je ujesen ubrala s divljih ruţa, zadovoljna što joj nešto odvraća misli od straha, i njih troje sjedili su u polumraku i čekali dok su sati prolazili i presporo i prebrzo. U jedanaest sati poručnik Bunny Warren zagrebe po prozoru i doktor mu otvori. Uđe s izrazom odlučne hladnokrvnosti koji Pela-giji nije djelovao nimalo nalik na njegovu plahu prirodu, a o pojasu mu je bio zataknut velik i očigledno dobro naoštren noţ. Ĉula je da su britanske specijalne snage upravo balkanski sklone rezanju grkljana, te se sva strese.

Teško je bilo zamisliti Bunniosa kako tako nešto čini, a pomisao da to vjerojatno radi vrlo često dovede je u nepriliku. On sjedne na rub stola i počne govoriti uobičajenom mješavinom kolokvijalnog modernoga grčkog i britanskoga ţargona. Tek tada Corelli se upita kako su Pelagija i doktor uopće uspjeli upoznati britanskoga oficira za vezu. Rat je pun bizarnosti, te se čovjek katkad zaboravi iznenaditi ili postaviti umjesno pitanje. "Standardna procedura", započne Warren. "Isključivo tamna odjeća. Ne ţelimo da nas vrazi vide. Nema razgovora, osim u slučaju krajnje nuţde. Stati i osluškivati svakih dvadeset sekundi. Gaziti punim stopalom, ergo, manje škripanja. Stopala spuštati okomito, er-go bez klizanja i struganja. Ja idem prvi, doktor i kyria Pelagija drugi, Corelli posljednji. Corelli se mora okrenuti i pogledati natrag pri svakom zaustavljanju." Uruči kapetanu komad ţice. Na svakom kraju nalazio se kratak klin. Ovaj tek nakon nekoliko sekundi shvati daje to garota i da će se od njega moţda očekivati daje upotrijebi. "Nema pucanja bez naredbe", nastavi Warren. "Pojavi li se neočekivano jedan Švabo, sam ću srediti tipa. Pojave li se dvojica, Corelli i ja ćemo srediti svaki po jednoga. Pojave li se trojica ili više, ništa ne poduzimamo i na moj znak bogme se vraćamo i zaobilazimo ih." Pogledom prijeđe s jednoga lica na drugo i upita: "Jasno kao dan ili jasno kao noć?" Zbog Corellija doktor prevede te upute, i svi se sloţiše da je sve jasno kao dan. Warren ponovno progovori: "Večeras sam otišao u izvidnicu, Švabo se pritajio. Ne voli hladnoću. Potrebna topla odjeća. Jasno?" Pelagija ustane i ode u svoju sobu. Vrati se s pokrivačima i s još nečim. "Antonio," reče ona, "uzmi ovo. Ţelim da ga uzmeš." On razmota mekani papir i vidje da je to izvezeni prsluk koji je mnogo mjeseci prije ţelio kupiti. Podigne ga i zlatni konac tamno bljesne u polumraku. "O, koritsimou", on će, dodirujući palcem raskošni baršun, a kaţiprstom glatki saten podstave. Ustane, skine svoj haljetak bez rukava i

odjene prsluk. Zakopča ga, strese ramena da ga udobno smjesti i usklikne: "Stoji kao saliven." "U njemu ćeš plesati na našem vjenčanju," ona će, "no sada će ti pomoći da se zagriješ na čamcu." Još dalje od sela Spartia, na rtu Liaka, nalazi se vrlo strma stijena koja se obrušava u more, a u to doba do nje se moglo doći jedino dugačkom kamenom kozjom stazom koja je krivudala kroz makiju. Koristila je jedino kao orijentir ribarima, koji bi ljeti rastegli svoje guste mreţe za jata girica što su se bezazleno skupljale u zavjetrini velike stijene koja je stršila iznad vode, a ţal se sastojao od tankog pojasa pijeska širokog jedva dva metra na mjestima na kojima nije bilo izudaranih stijena. Premda se činilo daje prekriveno stijenama i opasno, samo morsko dno sastojalo se gotovo isključivo od finoga pijeska i bilo je idealno za pristajanje čak i velikih brodova, jer se strmo spuštalo do dubokoga gaza, a iznad njega stijene su stršile van i s vrha ga činile teško preglednim. Od rta Aghia Pelagia do zaljeva Lourdas u pravilnim razmacima nalazile su se njemačke promatračnice, no bile su beţivotne i nedostajalo im je ljudstva, posebno za hladnih noći u prosincu i, poput Talijana prije njih, Nijemci su vrlo dobro znali da se pravi rat vodi negdje drugdje. U odsutnosti oficira, straţari bi se kartali i pušili u svojim drvenim kolibicama, te katkad izašli da zatapkaju nogama ili da se pomokre, neprestano promatrajući zvijezdu Sjevernjaču koja je pokazivala smjer u kojem se nalazio njihov dom. Put do ţala stoga nije bio neka velika avantura. Hladan vjetar hujao je kroz šipraţje, a mjeseca nije bilo. Prijetila je kišica i povremeno ih poškropila, a bilo je tako tamno da se Pelagija na trenutke uplašila kako će izgubiti oca koji se nalazio ispred nje. Hladnoća je toliko djelovala na njezino ispijeno tijelo da bi se osjećala dvostruko jadnije pri svakom Warrenovu nijemom zastajanju, a činjenica da njezin otac u ruci drţi pištolj zbog nekog razloga plašila ju je i uznemirivala još više negoli njezin čvrsti stisak oko derringera. Istodobno se borila protiv praznine koja kao da se otvarala u njezinu srcu i protiv strahovitoga lupanja i

brzanja toga istoga srca. Premda mu je snagu poticala potreba da zaštiti zaručnicu pred sobom, Antonio Corelli dijelio je takoreći iste osjećaje. Zatekao se kako se pita zbog čega je u sve to upleten, protiveći se svojem poloţaju i odbacujući ga, istodobno shvaćajući njegovu nuţnost. Tištio ga je obeshrabrjući osjećaj jalovosti i melankolije, te je gotovo priţeljkivao da naiđe njemačka ophodnja kako bi mogao umrijeti boreći se i ubijajući, te sve okončati u sijevanju plamena, i to sada. Znao je da odlazeći s otoka gubi korijene. Njih četvero naguralo se na onom tankom pojasu pijeska, izvan domašaja hladnih pandţi vjetra, čekajući na bljesak svjetiljke koji će doći s mora. Warren pripali svoju svjetiljku i sakrije njezin plamen pelerinom, a drugi su na njoj naizmjence grijali ruke. Corelli ode do mora i vidje ljuljanje crnih valova, pitajući se kako će sve to preţivjeti. Prisjeti se drugih ţala, vidje dečke iz La Scale kako zajedno pjevaju i piju dok se gole kurve prskaju u morskome plićaku, tako mirnom i prozirnom da bi mogao predstavljati arkadijsko jezero. U mislima mu se ukaţe nevjerojatan tirkiz zaljeva Kiriaki, viđenoga odozgo u ljeto kad se vraćao s Assosa, a ljepota sjećanja poveća njegov osjećaj gubitka. Sjeti se onoga što mu je doktor rekao o kseniciji, stravičnomu nostalgičnomu domoljublju od kojega pate prognani Grci i osjeti je u svojim prsima poput oštroga okretaja bajunete. Sada ima svoje selo, svoju vlastitu patridu, čak su mu se misli i govor izmijenili. Baci crni kamen u more za sreću i vrati se Pelagiji. U mraku rukama primi njezino lice, a zatim je zagrli. Kosa joj je još uvijek mirisala na ruţmarin i on tako duboko udahne miris da ga zabolješe pokrpana rebra. Aromu je potaknuo hladan svjeţ vjetar i on je znao da ruţmarin nikada više neće imati tako snaţan i opojan miris. Odsad će mirisati na iščezlu svjetlost i na prašinu. S mora triput bljesne svjetlo, Warren uzvrati signal, a Corelli se rukova s poručnikom, poljubi svojega tasta u oba obraza i vrati se Pelagiji. Nisu imali što reći. Znao je da joj usne drhte od tuge, a i sam je osjećao kako mu ista patnja steţe grlo. Njeţno joj pogladi obraz i poljubi Oči, kao da ţeli zaustaviti njezine suze. Začu tup zvuk

vesala kako udaraju o gornji rub palube, škripu drveta o koţu, te podigne pogled i vidje kako se pribliţava obris lađe i sjene dvojice muškaraca kako se zajedno muče. Njih četvero pribliţi se moru i doktor reče: "Sretno, Antonio, i vrati se." Na novogrčkom kapetan reče: "Iz tvojih usta u Boţje uši", te posljednji put zagrli Pelagiju. Baci se u valove što su se razbijali o ţalo i uzvere na brod, izgubivši se u mraku poput duha, a Pelagija potrči u valove sve dok joj more nije dosezalo do bedara. Napinjala se da ga po posljednji put vidi, no uzalud. Poput pandţa grabeţljivice, zahvati je i stegne praznina. Rukama pokrije lice i zarida dok su joj se ramena nadizala, a bolni jecaji nošeni vjetrom nestajali u huku mora. 62 O njemačkoj okupaciji O NJEMAĈKOJ OKUPACIJI malo se toga moţe reći, osim da je otočane potaknula da još više zavole Talijane koje su izgubili. Rijetko se događa da narod uspije zavoljeti svoje tlačitelje, no praktički od rimskih vremena drugoga oblika upravljanja nije ni bilo. Nije više bilo Talijana koji bi radili u vinogradu sa zemljoradnicima da uteknu od dosadnoga garnizonskoga ţivota, nije više bilo nogometnih utakmica između protivnika koji su se prepirali, varali i napadali suca, nije bilo topnika naherenih kapa i neobrijanih brada koji bi flertovali s djevojkama, a u kutu usana uvijek bi im se dimila polovica cigarete. Nije više bilo tenora koji bi odašiljali dijelove napolitanskih pjesama i sentimentalnih arija preko planinskih borova. Nije više bilo neučinkovite vojne policije koja bi mahanjem ruku i istodobnim prodornim zviţdanjem na sve i svakoga izazvala prometnu guţvu u centru Argostolija, nije više bilo netočnoga akvaplana što u niskome letu lijeno i malodušno izviđa otok, nije više bilo sramotnih vojnih kurvi s namazanim usnama i suncobranima, što se gole kupaju u moru ili voze sa smetenim starim Grkom u seljačkim kolima. Nema zapisa o tome što se dogodilo s djevojkama; moţda su kao robovska radna snaga deportirane u neki nepoznati kamp istočne Europe, moţda su zlostavljane i ubijene, te tako pronašle

grob među muškarcima koje su voljele po duţnosti, ili im se pepeo izmiješao u biblijskim lomačama što su nebo prekrile crnim dimom, spalile goleme duboke krugove u tratinama i uprljale nosnice smradom petroleja i pougljenjenih kostiju. Adriana, La Triestina, Madam Nina, sve su nestale. Ono malo ostataka talijanskih vojnika sakupljeno je nakon rata. Na talijanskome groblju iskopano je nekoliko čitavih tijela i transportirano u Italiju na ratnom brodu sa crnim koritom, pokušalo se identificirati preostale kosti i pepeo koji su mogli pripadati bilo komu. Neke majke stoga su oplakivale mrtvu djecu drugih majki, no većina njihovih sinova pomiješala se s kefalonskom zemljom ili se u obliku pepela raštrkala jonskim zrakom. Sasječeni u cvijetu mladosti, zauvijek su iščezli sa svijeta koji nije mario za njihove muke u ţivotu i zaboravio ih nakon smrti. Nestadoše šarmantni kradljivci kokoši, šaljivi individualci i pjevači, a umjesto njih nastupi interregnum koji će u svojoj Povijesti doktor zabiljeţiti kao najteţe od svih razdoblja. Otočani se prisjećaju kako Nijemci nisu bili ljudska bića. Bili su automati bez principa, strojevi dobro ugođeni za pljačkanje i brutalnosti, potpuno bezosjećajni na sve osim oboţavanje snage, bez ikakvih uvjerenja izuzevši njihovo prirodno pravo da zgaze manje vrijednu rasu. Dakako, Talijani su bili lopovi, no njihovi noćni izlasci, strategija koju bi odabrali da ih ne uhvate, njihov sram kad bi se to dogodilo otkrivali su kako znaju da ono što čine nije dobro. Nijemci bi ušli u ma koju kuću u ma koje doba dana, prevrnuli namještaj, premlatili stanare ma koliko oni bili stari ili mladi, ma koliko bolesni, te pred njihovim očima odnijeli što god bi im se svidjelo. Ukrasi, prstenje koje se u obitelji čuvalo iz pokoljenja u pokoljenje, petrolejke, peći na benzin, suveniri pomoraca s Dalekoga istoka, sve je nestalo. Bilo je zabavno i primjereno poniţavati negroide tako tričave kulture. Leţerno su dopustili da ljudi gladuju, a palce bi dizali prema gore kad bi grčki Ijesovi preko kamenja išli prema grobovima.

I Pelagiju i njezina oca u nekoliko su navrata prebili bez posebnoga razloga. Krivu zbog toga što je pitoma, Psipsinu su iščupali iz Pe-lagijina naručja i frivolno prebili na smrt drškom puške. Drosouli su opuške cigareta gasili na golim prsima jer je mrko pogledala nekog oficira. Sav doktorov dragocjeni medicinski pribor, koji je savjesno sakupljao tijekom dvadeset godina siromaštva, četiri vojnika s likom lubanje na pojasu, srca mračnih, hladnih i praznih poput špilje Dra-gorati, smrskali su u njegovoj prisutnosti. Tijekom jednogodišnje njemačke okupacije, kod crkve Gospe od Marcopoula nisu se pojavile svete Zmije, ni Blaţeni cvijet Ljiljana u Demoutsandati. Kada je u studenome 1944. nepobjedivim predstavnicima superiorne rase vječnoga Reicha naređeno da se povuku, uništili su svaku zgradu do koje su dospjeli, a stanovnici Kefalonije spontano se digli protiv njih i borili se sve dok Nijemci nisu stigli do mora. No, noć prije odlaska, Gunter Weber, koji se nakon masakra od stida nije ni pribliţio kući, donese svoj gramofon i svoju zbirku snimaka Marlene Dietrich i ostavi ih pred Pelagijinim vratima, kao u sretnijim danima bio obećao. Pod poklopcem je ostavio kuvertu, i kad ju je otvorila, Pelagija je pronašla fotografiju Antonia Corellija i pukovnika na ţalu, zagrljenih oko ramena. Corelli je na glavi imao fino izrađen ţenski šeširić s umjetnim voćem i ofucanim papirnatim ruţama; mahnuo je prema fotoaparatu bocom vina, a Gunter je na glavu nahero nasadio talijansku mornaričku kapu. Oči su im bile napola sklopljene i obojica su očigledno bili pijani. U udaljenosti Pelagija je jedva uspjela razabrati figuru gole ţene kako gaća po rubu ţala sa šiljastom oficirskom kapom njemačkoga grenadira. Ruke su joj bile ispruţene u znak veselja, a svjetlost je ulovila luk vodene prašine koju je nogom šutnula naprijed. Začudo, Pelagija ne osjeti ni iznenađenje ni ljubomoru zbog prisutnosti privlačne pojave; činilo se ispravnim da ona bude tamo, sukladno nagovještajima Raja koje bi Corelli niotkuda običavao prizvati.

Okrene fotografiju i naiđe na četiri stiha iz Fausta, čije će značenje shvatiti tek nakon što ih je pokazala plahom njemačkom turistu nekih trideset pet godina poslije. Tu je pisalo: "Mein Ruh ist hin, Mein Herz ist schwer; Ich finde sie nimmer Und nimmermehr." Ispod stihova Weber je napisao na talijanskome: "Neka te Bog čuva, uvijek ću te se sjećati." Gramofon sakriše u rupu pod podom, uz Antoniovu mandolinu i Carlovu ispovijed, te on preţivje bratoubilački rat. Povijest se ponavlja, najprije kao tragedija, a onda opet kao tragedija. Nijemci su moţda ubili četiri tisuće talijanskih mladića, ukIjučujući stotinu medicinskih kurira s vrpcom Crvenoga kriţa oko ruke, spalili tijela ili ih potopili u moru u balastom opterećenim tegljačima. No preostale četiri tisuće su preţivjele i, baš kao na Krfu, f Englezi će bombardirati brodove koji su ih prevozili u logore na prisilni rad. Većina se utopila u koritima brodova, a one koji su uspjeli skočiti u more strojnicama su izrešetali Nijemci, te ponovno ostavili njihova tijela da plutaju morem. 63 Oslobođenje NIJEMCI ODOŠE i započne slavlje, no čim su se oglasila zvona, an-dartesi ELAS-a, koji su se sada preimenovali u EAM, probudiše se iz zimskoga sna i nametnuše se narodu uz pomoć britanskoga oruţja, pogreškom dobavljenoga u uvjerenju da će njime biti poraţeni Nijemci. Navodno slijedeći Titova naređenja, uspostavili su radničke savjete i komitete, te se nastavili jednoglasno postavljati na svaki zapovjedni poloţaj i nametnuli porez od dvadeset pet posto svemu čega su se mogli sjetiti. Na Zanteu, sela koja su bila na strani rojalista naoruţala su se i utvrdila kuće, a na Kefaloniji komunisti su počeli deportirati nezgodne osobe u koncentracijske logore; sa sigurne udaljenosti godinama su promatrali naciste i bili dobro upućeni u sve oblike zvjerstava i ugnjetavanja. Hitler bi se ponosio tako marljivim

učenicima. Njihova tajna policija (OPLA) identificirala je sve venizeliste i rojaliste i proglasila ih fašistima. Na kopnu su oduzeli zalihe hrane Crvenoga kriţa, otrovali bunare neprijateljskih sela mrtvim magarcima i truplima disidenata, traţili četvrtinu hrane koja se iskrca u Pireju kao pomoć Ateni, distribuirali novine ironičnoga imenaAlithea (Istina), krcate laţima o njihovu junaštvu i o kukavičluku svih ostalih, nasumce likvidirali sve njima neugodne osobe zbog "kolaboracionizma", unajmljivali prostitutke da britanske vojnike namame na nišane njihovih pušaka, preru-šavali se u britanske vojnike, radnike Crvenoga kriţa, policajce ili članove Planinske brigade i koristili se djecom koja bi nosila bijelu zastavu za prijevare koje bi završavale zasjedama. Granatama bi gađali trţnice i britanske vojnike dok bi izgladnjelima dijelili hranu, zarobili 20 000 nevinih talaca, strijeljali 114 socijalističkih, ali ne i komunističkih sindikalnih vođa, te uništili tvornice, dokove i pruge koje Nijemci nisu taknuli. U masovne grobnice bacili su trupla Grka koje su prethodno kastrirali, lica im izrezali u obliku smiješka i iskopali oči. Natjerali su u bijeg 100 000 osoba i, što je najgore, kidnapirali 30 000 dječice i prebacili ih u Jugoslaviju na indoktriniranje. \ Vojnici ELAS-a koje bi zarobili Englezi preklinjali su da ih ne ţarni- i jene za zarobljenike, toliko su se bojali svojih vođa, a obični Grdi molili britanske oficire da im pomognu. Jedan zubar iz Atene pri-, padnicima oruţanih snaga ponudio je tri umjetna zuba. Sve to istodobno je bilo ironično i tragično. Ironično je bilo to što' bi komunisti nastavljanjem svoje ratne politike apsolutne pasivnosti i nesumnjivo postali prva komunistička vlast na svijetu izabrana na slobodnim izborima. Dok su u Francuskoj komunisti stekli zakonito i poštovanja vrijedno mjesto u političkome ţivotu, grčki komunisti doveli su se u situaciju trajne nepoţeljnosti, jer se ni sami komunisti' nisu mogli prisiliti da za njih glasuju. Tragično je bilo to što se radilo o još jednome koraku na kobnome putu transformacije komunizma u Najveću i Najhumaniju Ideologiju Koja Nikada Nije Provedena, Pa Ĉak Ni Onda Kad

Je Bila Na Vlasti, ili pak u Najviše Načelo Koje Je Privuklo Najveći Broj Bitangi i Oportunista. Među milijunima ţivota koje su ti huligani zauvijek upropastili ţivot Pelagije i doktora predstavljali su tek dva. Dva naoruţana muškarca, koji su odlučili daje doktor kao republikanac sigurno fašist, a kao doktor burţuj, odvukla su ga u noć. Pelagiju su bacili u kut i mlatili je stolcem sve dok nije izgubila svijest. Kad je Kokolios izronio iz kuće da zaštiti doktora, i njega su odveli, premda je bio komunist. Svojim djelovanjem dokazao je nepostojanost svoje vjere, i monarhist Stamatis pridrţavao ga je dok su svu trojicu satjerali na dok ne bi li ih transportirali. Pelagija nije znala što se dogodilo s njezinim ocem, ni kamo su ga odveli, a nitko iz vlasti nije joj to htio reći. Sama u kući, bespomoćna i bez novca, pod djelovanjem druge doze neutješnoga očaja, prvi put u svojem ţivotu pomisli da sve okonča samoubojstvom. Nije vidjela nikakve budućnosti, već jedan oblik fašizma koji nasljeđuje drugi na otoku koji kao da je proklet i zauvijek osuđen na ulogu u nečijoj tuđoj igri, u igri čiji su se cinični igrači mijenjali, a njihovi ţetoni bili od krvi i mesa, od tijela svih onih koji su neduţni i slabi. Kad će se An-tonio vratiti? Rat u Europi se nastavio, vjerojatno je mrtav. Bio je to ţivot u kojemu će siromaštvo nagristi njezinu ljepotu, glad njezino zdravlje. Lutala je iz sobe u sobu, a njezini koraci odjekivali u praznoj, duhovima naseljenoj kući, dok ju je srce boljelo zbog nje same i zbog čovječanstva. Nacisti su zaklali 60 000 grčkih Ţidova, tako su barem rekli na radiju, a sada njezin narod ubija svoju braću, kao da su nacisti bili tek policijske snage čiji su odlazak bratoubojice s nestrpljenjem očekivali. Ĉula je da su komunisti eliminirali talijanske vojnike koji su se došli boriti na njihovoj strani protiv Nijemaca. Sjeti se veselih momaka iz La Scale, sjeti se kako je rekla da će uvijek mrziti naciste. Je li konačno došlo vrijeme da zauvijek zamrzi Grke? Od svih naroda koji su provalili u njezinu kuću ne bi li je tukli i krali njezine stvari, činilo se da su jedino Talijani bili nevini. Pomisli kako Englezi nikako da dođu i upita se što se dogodilo s pukovnikom Bunnvjem Warrenom. Ne bi je

začudilo kad bi saznala kako su ga ubrzo nakon oslobođenja komunisti pozvali na proslavu i strijeljali. Bio je to čovjek koji joj je rekao: "Sve bih učinio za Grke. Zavolio sam ih." A ako ona mrzi Grke, kojem narodu pripada? Ostala je bez oca, bez vlasništva, bez hrane, bez ljubavi, bez nade, bez domovine. Nasreću, imala je prijateljicu. Drosoula je već dugo znala da Pe-lagija više ne voli Mandrasa, da vjenčanja neće biti, daje svojom dugačkom odsutnošću i šutnjom njezin sin izgubio svoja prava. Također je znala da Pelagija čeka nekog Talijana, no nije osjećala nikakvu gorčinu i nikada joj nije predbacila. Kad je Pelagija nakon otmice svojega oca, šepajući i krvareći, ušla u njezinu kuću i bacila joj se u zagrljaj, Drosoula, koja je također mnogo toga propatila, počne je gladiti po kosi i govoriti riječi koje bi majka rekla svojoj kćeri. Unutar tjedan dana, zakračunala je vrata i prozorske kapke svoje kućice na pristaništu i preselila se u doktorovu kuću na brdu. U ladici je pronašla njegov talijanski pištolj i municiju i drţala ga uza se spremna na povratak fašističkih svinja. Poput Pelagije, i Drosoulu je rat smanjio. Njezino veliko ruţno mjesečevo lice postalo je upalo, pa je, unatoč debelim usnama i glomaznim obrvama, davala dojam prozračne duhovitosti. Veseli poja-sovi sala nestali su s njezinih bedara, a golemo predbreţje njezinih majčinskih grudi neopazice se spustilo u prostor gdje više nije bilo negdašnjega bujnoga trbuha. Artritis joj je zahvatio jedno koljeno i oba kuka, i sada se kretala sporo vukući i trzajući noge, što je bilo teško i naporno gledati. No, novostečena i neuobičajena vitkost pridavala je dostojanstvo golemomu stasu, a sijede vlasi izazivale poštovanje i stvarale dojam još veće moći. Duh joj se nije slomio, a Pe-lagiji je ulijevala snagu. Spavale su zajedno u doktorovu krevetu ne bi li se tješile, a danju bi| smišljale kako da pronađu hranu jadikujući jedna drugoj i pričajući ] priče. U šipraţju su iskapale korijenje, u posude sadile drevna zrna i graha, jeţevima smrtonosno prekidale zimski san, a Drosoula odvede; svoju mladu prijateljicu do stijena da je nauči pecati i traţiti rakove pod

kamenjem. Vraćale bi se s morskim travama koje bi servirale umjesto povrća i soli. No baš u vrijeme kad je Drosoula bila vani, vrati se Mandras, opčinjen toboţnjom slavom i svojim novim idealima, očekujući pokornu i udivljenu paţnju zaručnice koju godinama nije vidio, sav zaokupljen mislima o osveti. Uđe u kuću bez kucanja, zbaci naprtnjaču s ramena i nasloni svoj Lee-Enfield na zid. Pelagija je sjedila na svojem krevetu i dovršavala pokrivač koji je kukičala za svoje vjenčanje i koji je, začudo, neprekidno rastao od dana kad je Antonio otišao. Na taj način stvarala je njihov zajednički ţivot u njegovoj odsutnosti, a svaki ubod iglom i svaki čvor izraţavali su zamršenu čeţnju njezina usamljenoga srca. Začu buku u kuhinji i pozva: "Drosoula?" Uđe muškarac kojega nije prepoznala, no jako je sličio Drosouli od prije rata. Imao je isti nabrekli trbuh i bedra, isto okruglo, krupno lice, identične guste obrve i zadebljane usne. Tri godine besposli-čarenja, na račun dareţljivih Engleza i plijena koji bi uzeli od seljaka, pretvorili su zgodnoga ribara u pravu ţabu krastaču. Pelagija zbunjeno ustane. I Mandras je bio zbunjen. Ta preplašena mršava djevojka podsjećala gaje na Pelagiju. No, ova ţena ravnih grudi imala je sijede vlasi u rijetkoj crnoj kosi, njezine klonule halje padale su ravno na pod jer joj bedra nisu bila zaokruţena, usne joj bijahu raspukle i isušene, obrazi upali. Ogleda se brzo po sobi da provjeri je li tu Pelagija, pretpostavivši da se radi o rođakinji ili tetki. "Mandras, jesi li to ti?" reče ţena i on prepozna glas. Stajao je zaprepašten i zbunjen, a njegova mrţnja mahom nestane. Ona se pak okrene prema tim tustim i preobraţenim crtama i uţasne se: "Bila sam sigurna da si mrtav", napokon će ona. On zatvori vrata i nasloni se na njih: "Ţeliš reći da si se nadala da sam mrtav. Kao što vidiš, nisam. I te kako sam ţiv i vrlo se dobro osjećam. A poljubac od zaručnice?" Ona se stidljivo i oklijevajući pribliţi i poljubi ga u desni obraz. "Drago mije što si ţiv", reče.

On ulovi oba njezina zglavka i čvrsto ih stegne: "Ne vjerujem ti. Usput, kako tvoj otac? Zar ga nema?" "Pusti me", ona će tiho i on je posluša. Vrati se do kreveta i reče mu: "Odveli su ga komunisti." "Pa mora daje to nečim zasluţio." "Ničim to nije zasluţio. Liječio je bolesne. A mene su premlatili stolcem, i sve uzeli." "Mora da su imali razloga. Partija nikada ne griješi. Onaj koji nije s nama, naš je protivnik." Primijeti da je u uniformi talijanskoga kapetana i da nosi crvenu ELAS-ovu zvijezdu nespretno prišivenu na prednju stranu kape. Bio je bijedna karikatura čovjeka koji je zauzeo njegovo mjesto. "I ti si jedan od njih", ona će. On se još leţernije nasloni na vrata, pritisnuvši o njih svu svoju teţinu, pojačavajući njezin osjećaj zarobljeništva i straha. "Ne, tek jedan od njih", on će samodopadno, "jedan njihov vaţan član." Izazivao ju je: "Uskoro ću biti komesar i dobit ćemo lijepu veliku kuću da u njoj ţivimo. Kad ćemo se vjenčati?" Ĉitavim je tijelom drhtala i sva protrnula. On to vidje i još se više razbjesni. "Nećemo se vjenčati", ona će. Pogleda ga što je blaţe mogla: "Bili smo vrlo mladi i naivni, nije to bilo ono što smo mislili." "Nije bilo ono što smo mislili? A ja sam se tamo daleko borio za Grčku, svakoga dana na tebe mislio i svake te noći sanjao. Kad sam mislio na Grčku, podario sam joj tvoje lice i još se ţešće borio. Sada sam se konačno vratio da pronađem ofucanu kurvetinu koja me zaboravila. Jesam li rekao 'vjenčati'? Zabunio sam se. Zaboravio sam daje brak zavaravanje." Nastavi citirati Komunistički manifest: "Burţoaski brak u stvarnosti je sustav nevjenčanih ţena." "Što ti je?" upita ona. "Meni?" Iz jakne izvuče debeo snop raskupusanih papira. "To mi je." Baci ih do njezinih nogu i ona ih polagano podigne, a u ţelucu osjeti mučninu od zlih slutnji. Drţala je snop u rukama i shvatila da se sastoji od pisama koje mu je poslala na

albansku frontu. "Moja pisma?" reče ona i počne ih okretati u rukama. "Tvoja pisma. Kao što znaš, ne znam čitati, pa sam se vratio da mi ih opet pročitaš. Mislim da je moj zahtjev opravdan. Ţelio bih da počneš od posljednjega, a onda ćemo moţda nastaviti unatrag. Hajde, čitaj." "Mandras, preklinjem te, čemu to? Bilo je to davno." V "Ĉitaj", on će, podigavši ruku daje udari. Ona se šćućuri od straha i rukama zaštiti lice, a zatim počne šeprtljati ţicom za klopke kojom su pisma bila vezana. Pronađe posljednje, no nije ga mogla pročitati. Pravila se da ga traţi i izabrala jedno od prvih. Drhtavim glasom započne: "Agapetone, još uvijek ni retka od tebe, no, začudo, počinjem to primati stoički. Panavis se vratio s fronte bez ruke i rekao mi da je tamo toliko hladno da u ruci ne moţeš drţati olovku..." Mandras je prekine: "Misliš li ti da sam glup, kurvetino jedna? Rekao sam, pročitaj posljednje." Ona uţasnuta počne traţiti posljednje pismo među papirima i shvati da je izlaţe mukama koje je i sama proţivljavala prije mnogo mjeseci. Pogleda snaţnu poruku u njezinu posljednjem pismu i od straha posta malodušna: "Agapetone", započne, a glas joj postane hrapav, "toliko mi nedostaješ..." Mandras bijesno zaurla i iščupa joj ga iz ruku. Okrene papir prema svjetlu i pročita: "'Uopće mi ne pišeš, u početku sam bila tuţna i zabrinuta. Sada shvaćam da ti nije stalo, pa sam te zato i ja prestala voljeti. Ţelim te obavijestiti da sam te odlučila razriješiti obveza. Oprosti.'" Zlobno se nasmiješi neveselim osmijehom, istodobno zlokobnim i prijetećim. "Jesi li ikada čula za radničko samoobrazovanje? Da, znam čitati. I to sam otkrio u pismima koje sam nosio pokraj svojega srca. Začudo, kad si mi jednom to pismo pročitala, učinilo mi se drugačije. Pitam se kako pismo moţe samo sebe ponovno napisati. Još ću povjerovati u anđele. Ĉudno, zar ne? Pitam se kako bi se to moglo protumačiti." "Nisam te ţeljela povrijediti. Ţao mi je. Ali sada barem znaš istinu."

"Istinu," povika on, "istinu? Istina je da si ti kurva. I još nešto ti trebam reći. Znaš li što su mi prvo rekli kad sam stigao? Rekli su mi: 'Hej, Mandrase, jesi li čuo za svoju bivšu zaručnicu? Udaje se za jednoga Talijana.' Dakle, odabrala si fašista. Jesam li se zato borio? Kurvetino izdajnička." Pelagija ustane drhtavih usana i reče: "Mandrase, pusti me van." "Pusti me van," ponovi on ironično, "pusti me van. Mala se, jadna, preplašila, zar ne?" Pribliţi joj se u dva koraka i odalami po licu tako brutalno da se okrenula oko svoje osi, a zatim pala. Nogom je udari u predjelu bubrega i sagne se daje podigne za zglavke. Baci je na krevet i, suprotno svojim prvobitnim namjerama, počne joj kidati odjeću. To silovanje ţena bijaše nešto čemu, čini se, nije mogao odoljeti. Bio je to neki neodoljivi refleks koji bi navro iz dubine njegovih grudi, refleks stečen u tri godine svemoćnosti i neodgovornosti što su započele oruţanim prisvajanjem svega i svačega. Bilo je to prirodno pravo, samo po sebi razumljivo, a njegova nasilnost i animalnost neopisivo uzbudljiviji od slabašnih ţalaca poţude kojima bi sve dovršavalo. Katkad bi ţrtvu na kraju trebao ubiti da izmami sićušan ostatak, tračak negdašnje radosti. A zatim bi nastupila klonulost, praznina koja bi ga tjerala da to neprestano ponavlja. Pelagija je pruţala otpor. Zarila je nokte u njegovo tijelo, mlatila ga rukama, koljenima i laktovima, vrištala i izmicala. Mandrasu je njezin otpor djelovao neopravdan i pretjeran, ništa nije mogao učiniti unatoč svojoj teţini i snazi, te sjedne i počne je šamarati ne bi li je obuzdao. Pri svakome udarcu glava bi joj poletjela u stranu, a on pokuša potegnuti njezine suknje prema gore. Istoga trenutka natrag padne i njezina pregača, a masivna teţina derringera ispadne joj iz dţepa i završi pokraj njezine glave na jastuku. Zaslijepljen okrutnošću i bijesom, Mandras je dahtao i nije ga niti primijetio, a kada je metak raskolio njegovu ključnu kost, osta osupnut od šoka. Spusti nogu na tlo i zatetura unatrag steţući svoju

ranu, gledajući Pelagiju zaprepaštenim i optuţujućim pogledom. Drosoula začu pucanj pištolja u trenutku kad je ulazila u kuhinju, no u prvi ga čas ne prepozna. Zatim shvati o čemu se radi, uzme talijanski pištolj koji je leţao pod komadima pljesniva kruha za koji se otimala među tolikim gladnim ljudima pod prozorima ureda Komunističke partije. I ne razmišljajući, svjesna da bije promišljanje samo obeshrabrilo, gurne vrata Pelagijine sobe i vidje nevjerojatan prizor. Pomislila je daje Pelagija moţda pucala u sebe, da su u kući lopovi, no kad banu u sobu, vidje nalakćenu doktorovu kćer sa sićušnim pištoljem koji se dimio u njezinoj desnoj ruci, unakaţenoga krvavoga lica, razderanih usana, podrapane odjeće, već otečenih očiju koje su počele poprimati plavu boju. Drosoula je slijedila smjer Pelagiji-na pogleda i prsta koji je sada u nešto upirao, te, naslonjenoga uza zid iza vrata, ugleda čovjeka koji joj je mogao biti sin. Dotrči do Pe-lagije i uzme je u naručje, njišući je i umirujući, te usred svega plača i straha razabra riječi: "On me... pokušao... silovati." Drosoula ustane. Majka i sin promatraše se u nevjerici. Toliko se toga promijenilo. U ţenine grudi navirao je bijes, dok je u Mandra-sovoj duši plamen istodobno opadao i gasnuo. On osjeti silno samo-saţaljenje i potrebu da se isplače. Sve je bilo nizašto, sve izgubljeno. Pakao rata u ledenoj Albaniji, godine u šumi, laţno pouzdanje u vlastitu vještinu pisanja i u leksikografsko poznavanje tehničkih izraza revolucije, novostečena moć i osjećaj vaţnosti, sve se pretvorilo u prah i u san. Ponovno je bio preplašeni dječarac koji se sav zgurio pred razbjesnjelom majkom. A rame gaje tako boljelo. Htio joj gaje pokazati i tako steći njezino suosjećanje i pridobiti njezinu paţnju, ţelio je da ga ona dotakne i izliječi. No ona u njega uperi pištolj čija je cijev vrludala od njezina bijesa, te ispljunu jednu jedinu riječ kojom je najbolje mogla izraziti što osjeća: "Fašistu jedan." On je zvučao patetično i molećivo: "Majko..." "Kako se uopće usuđuješ nazivati me majkom? Nisam ja majka, a ti mi nisi sin." Zastane i rukavom obriše slinu s

usana. "Ja imam kćer..." te pokaza na Pelagiju, koja se sada sklopljenih očiju sklup-čala, dašćući kao daje upravo rodila, "... a ti se tako ponašaš. Odričem te se. Ne poznam te, nemoj se vraćati, nikada te više ne ţelim vidjeti, zaboravila sam te, proklet bio. Nikada više mira ne pronašao, srce nek' ti pukne u grudima, dao Bog da crkneš sam k'o pas." Pljune na pod i prezrivo odmahne glavom. "Nacistički silovatelju, marš van prije nego što te ubijem." Mandras ostavi svoju pušku oslonjenu o kuhinjski zid, ostavi svoju naprtnjaču. Svijetla grimizna krv kapala je kroz prste njegove desne ruke, na mjestu gdje je još uvijek smirivao svoju ranu, kad je istetu-rao van na turobno prosinačke sunce i duboko udahnuo. Očiju punih suza pogleda maslinu na koju se nekoć penjao i tu se smijao i gdje je, činilo mu se, nekada bila koza. Tome stablu nedostajala je Pelagija onakva kakva je bila, svjeţa i prekrasna, dok pod njim sjecka luk i smiješi se kroz suze. Bijaše to usamljeno stablo koje je označavalo odsutnost i gubitak. Obuzme ga tuga i nostalgija, a grlo mu se stegne od ţalosti dok je teturao kamenjem. Nije mu palo na pamet daje tek jedan od mnogih, još jedan ţivot upropašten i uništen ratom, okaljani junak osuđen na ništavilo. Bio je svjestan samo toga da je raj iščezao, optimizam se pretvorio u prah i u pepeo, daje sreća koja je nekoć bila sjajnija od ljetnoga dana nestala, istopivši se u crnoj svjetlosti i studenoj vrelini masakra i sve snaţnijega osjećaja griţnje savjesti. Borio se za bolji svijet i uništio ga. Nekoć davno postojalo je mjesto ispunjeno nevinošću i veseljem. Na trenutak zasta i pokuša se sjetiti gdje je to bilo. Zaleluja, gotovo padne unatrag, a seljaci u kućama gledahu i čuđahu se. Nisu ga poznavali, premda je djelovao poznato, pa im se činilo daje bolje da se ne miješaju. Dostaje bilo vojnika, dosta krvi. Buljili su u njega kroz prozorske kapke i gledali kako tetura naprijed. Mandras se spusti do mora. Stajao je na njegovu rubu i promatrao mjehuriće pjene što su sjali i nestajali na njegovim čizmama. Talijanskim čizmama, prisjeti se on, čizmama čovjeka koji je doţivio ruţnu smrt. Zbaci ih s nogu

promatrajući kako u luku padaju među valove. Jedinom rukom kojom se mogao koristiti otkopča hlače, pusti da padnu i iskorači iz njih. Oprezno skine jaknu i pusti da sklizne s ranjenoga ramena. U čuđenju pogleda krvavu mrlju koja se sve više širila košuljom oko sićušnoga nepravilnoga otvora. Otkopča puceta na košulji, pa pusti da i ona sklizne. Stajaše gol ispred mora, unatoč cičoj zimi, te na nebu potraţi galebove. Odvest će ga do ribe. Shvati da više od svega ţeli osjetiti kako mu more dodiruje tijelo, pijesak napinje koţu, hladno milovanje soli i svilenoga mora steţe i grči slabine. Osjeti šibanje vjetra i bol popusti. Osjećao je da se treba oprati. Prisjeti se dana provedenih u barci kada bi naprosto pecao i škiljio zbog sunca, prisjeti se svojega likovanja kada bi uhvatio nešto dobro za Pelagiju, prisjeti kako se radovao njezinu veselju kad bi joj darovao ulov, poljubaca ukradenih uvečer kad bi zrikavci zrikali, a sunce naglo zašlo na zapadu iznad Lkourija. Prisjeti se da je tada bio vitak i lijep, da su mu mišići bili čvrsti i snaţni, i sjeti se triju divljih i razigranih bića koja su ga voljela i vjerovala mu. Bića koja u svojoj dobrohotnosti i jednostavnosti nisu marila za miraz i za ne-postojanost, nisu marila za to da promijene svijet, jednostavna bića puna ljubavi. "Kosmas! Nionios! Krvstal!" pozva ih i zagazi u more. Ribar koji je pronašao naduto tijelo rekao je da su ga tri dupina naizmjence gurkala prema obali. No takvih priča bilo je još iz davnine, te na kraju nitko više nije znao radi li se o romantičnoj slici ili o stvarnoj činjenici. 64 Antonia NAKON MNOGOBROJNIH SILOVANJA ostalo je toliko siročadi da se Pelagija i Drosoula nisu iznenadile kad su na pragu pronašle napušten zaveţljaj. Dijete je rođeno u takvome trenutku da mu je otac mogao biti nacist ili komunist, a majka bilo koja nesretnica. Ma koja bila ta ţalosna i osramoćena djevojka, bilo joj je toliko stalo do djeteta te ga je ostavila na pragu doktorove kuće, znajući da će oni koji tu ţive imati ideju što da s njim naprave. Vremena su bila toliko kaotična da se dvije ţene nisu sjetile ničega

drugoga doli da se same za nj pokušaju brinuti, misleći da će ga već posvojiti netko bez djece ili preuzeti Crveni kriţ. Unesoše dijete u kuću i razmotaše ga, te tako ustanoviše da se radi o djevojčici. Također odmah shvatiše kako je dijete stvoreno za neki bolji svijet koji će doći. Bila je mirna i vedra, nije traţila nikakve izlike za luđačko urlanje kojim neka novorođenčad muče svoje roditelje, sisala je palac desne ruke i tu naviku nikada nije izgubila, pa čak ni u starosti, svima se smiješila, a razdragano bi mahala nogama i rukama kretnjama koje je Pelagija nazvala "cvrkutanjem". Laganim pritiskom prsta o nosić mogla se navesti da dugo i radosno guguće. Ispuštala bi zvuk toliko sličan polaganomu tremolu na bas struni daje Pelagija odluči nazvati po mandolini kapetana Corellija. Dvije ţene, čije su se duše toliko dugo kalile na teškim kušnjama boli i nesreće, u Antoniji su pronašle novo i uzbudljivo središte ţivota. I najteţu oskudicu ona je učinila snošljivom, izbrisala i najbolnija sjećanja, te zauzela mjesto u tom sretnom matrijarhatu kao da joj ga je sudbina predodredila. Nikada za svojega ţivota ništa nije pitala o ocu, kao daje posve prirodno nastala partenogenezom, i tek kada je dala zahtjev za putovnicu za medeni mjesec koji će provesti u inozemstvu, doţivi besteţinsku lakoću otkrića da sluţbeno ne postoji. No djeda je imala. Kada se doktor lannis nakon dvije godine vratio i struţući nogama dovukao do kuhinje uz pomoć dvaju aktivista Crvenoga kriţa, posve slomljen neprestanim uţasom svakodnevnih brutalnosti, zauvijek nijem i emocionalno paraliziran, sagne se i poljubi dijete u glavu, te se povuče u svoju sobu. Baš kao što Antonia nije nagađala o svojem ocu, doktor lannis nije nagađao o djetetu. Dovoljno mu je bilo da shvati kako je svijet krenuo putem koji je neshvatljiv, stran i nerazumljiv. Pretvorio se u ogledalo što nejasno odraţava groteskno, demonsko, hegemoniju smrti. Prihvatio je to što njegova kći i Drosoula spavaju u njegovu krevetu a on u Pelagi-jinu jer, ma u kojem krevetu bio, sanjat će iste snove o prisilnim marševima od stotina i stotina kilometara bez čizama koje su mu ukrali, bez hrane i

vode. Ĉuo bi seljane kako plaču dok im kuće gore, urlike ljudi dok ih kastriraju ili im kopaju oči i pucnjeve koji bi pokosili zaostale iz kolone, te uvijek iznova svjedočio kako Stamatis i Kokolios, monarhist i komunist, slika i prilika Grčke, umiru jedan drugomu u naručju i preklinju ga da ih ostavi na cesti da i njega ne strijeljaju. U njegovoj glavi neprestano je odjekivala himna ELAS-a, hvalospjev jedinstvu, junaštvu i ljubavi, te kako ga s gorkom ironijom nazivaju drugom dok ga tuku po leđima, a u šiju mu zabijaju puščanu cijev za laţnih smaknuća koja su njegovi straţari nalazili duhovitima. U svojoj nijemosti, razmišljajući u slikama a ne u riječima, jer riječi su bile preslabe i netočne, doktor lannis pronašao je u Antoniji istu utjehu kao i u svojoj kćeri nakon smrti svoje mlade ţene. Njihao bije na koljenu, sređivao njezinu crnu kosu, škakljao joj uši, napeto promatrao njezine smeđe oči kao da je to jedini oblik razgovora, a svaki njezin osmijeh ispunio bi ga tugom jer će jednom kad odraste izgubiti svoju nevinost i spoznati kako tragedija troši mišiće lica, pa se na kraju čovjek više ne moţe nasmiješiti. Doktor lannis ponovno se prihvati medicine. Pomagao je svojoj kćeri u sada izmijenjenim ulogama. Uznemirilo bi je kad bi vidjela kako mu se ruke tresu dok nijemo tretira rane, a također je znala da je radio samo zbog sve većeg osjećaja vlastite jalovosti. Ĉemu čuvati ţivot kada svi mi moramo umrijeti, kada besmrtnost ne postoji, a zdravlje je tek prolazno svojstvo mladosti? Katkad se čudila nepobjedivoj snazi njegova humanitarnoga nagona, nagona tako neshvatljivo hrabrog, beznadnog i donkihotskog kao i Sizifova zadatka, nagona tako plemenitoga i nepojmljivoga poput sile koja tjera mučenike da izvikuju blagoslove dok gore na lomači. Uvečer bi ga zagrlila i drţala u naručju dok bi mu se misli vrtjele oko prošlosti, očiju suznih od tuge, i uronila svoju glavu u njegove grudi shvaćajući da njegov očaj olakšava njezin. Pokuša ga navesti da radi na svojoj Povijesti i kad je uzeo svoje spise iz cachettea i stavio ih preda se činilo se da je na to spreman. Pročita ih, no na kraju tjedna Pelagija ustanovi

kako je dodao samo jedan kratak odlomak kaligrafijom koja se iz prethodnoga čvrstoga rukopisa preobrazila u paučinast kaos neodlučnih šiljaka i prorijeđenih petlji. Pročita ga i prisjeti se nečega što je njezin otac jednom rekao Antoniu. Dijagonalno preko dna stranice, njezin je otac napisao: "U prošlosti smo imali barbare. Sada moţemo kriviti samo sebe." Dok je boravila u cachetteu, Pelagija je ponovno otkrila Mandra-sovu pušku, Antonievu mandolinu i Carlove spise. Ove potonje pročitala je od početka do kraja u jednoj jedinoj večeri, započevši s bolnim i proročanskim oproštajnim pismom, te nastavivši pričom o Albaniji i Francescovom smrću. Nijedanput nije pomislila daje taj muţevni i blagi Titan nepodnošljivo patio zbog tajne nevolje što gaje zauvijek preobrazila u sebi stranu osobu i isušila izvor i ishodište sve njegove sreće. No konačno je shvatila otkud je crpio svoju unutrašnju snagu i zbog čega se ţrtvovao, shvatila da je kod čovjeka najdiskutabilnije ono što smatramo neupitnim. Uvidjela je daje bio jednako spreman izgubiti svoj ţivot kao što je bio spreman spasiti Corellijev, te kako bi u slučaju opasnosti njezino posvojeno dijete u njoj potaknulo tu istu neizrecivu hrabrost. Antonia je izrasla u visoku i vitku djevojku, i svakoga dana bivala sve sličnija prikazu amazonskih sportašica na vazama iz muzeja. Koračala je velikim koracima, lagano poskačući s jastučića na stopalima, a vrlo rano opredijelila se za bijelu boju odjeće. Pristojnost joj naprosto nije bila svojstvena. Kad bi sjedila u djedovoj fotelji, ne samo što bi sisala palac, već bi jednu nogu tromo objesila preko naslona i zavalila se na način koji nikako ne dolikuje dami, uzvraćajući majčinim i Drosoulinim prigovorima veselim uzvikom: "Što ste tako staromodne!" Pelagija shvati da u kućanstvu koje vode ekscentrične ţene moţe okrivljavati samo sebe nastavi li Antonia sa svojim neprimjerenim ponašanjem, koje je njezin otac inaugurirao zajedno s njom. Smatrali su ih ekscentričnima. Praznoglavo seosko tračanje pretvorilo je Drosoulu, izrazito ruţnu ţenu, i Pelagiju, ţenu

koja je nepokolebljivo odbijala da se pokori muškarcima, u dvije ruţne vještice. To što je doktor u kući bio nijem i nemoćan pripisivali su napicima koji kemijskim putem izazivaju uškopljenost i bacanjem otoman-skih čari, a činjenica da je Pelagija zbog neimaštine bila prisiljena koristiti valerijanu i timijan, umjesto sofisticiranih modernih lijekova, još ih više uvjeri u to da su metode dviju ţena sumnjive i tajanstvene. Djeca bi ih gađala kamenjem kad bi prolazile i rugala im se, a odrasli upozoravali djecu da ih se klone i tjerali pse da ih ugrizu. Unatoč tomu, Pelagija je uspijevala zarađivati, jer bi nakon mraka ljudi dolazili kradomice, uvjereni da su njezini lijekovi i tekućine pouzdani. Prva velika kriza ovakvoga načina ţivota nastupila je 1950., kada ţene u kući nisu uspjele sakupiti dovoljno novaca da podmite sluţbenika javnoga zdravstva i tako ga navedu da zanemari to što doktor i Pelagija nemaju kvalifikacija. Rad im je zabranjen i činilo se da su osuđene na krajnju bijedu i na ratnu prehranu koja se sastojala od jeţeva, guštera i zmija. No sudbina kao da im se prvi put nasmiješila, te na otok stigne turoban kanadski pjesnik specijaliziran za stihove o pokušajima samoubojstva i o metafizičkome lamentiranju i potraţi smještaj. Bijaše to prethodnik nove avangarde zapadnjačkih romantičkih intelektualaca bajronovskih aspiracija. Traţio je jednostavnu kuću među jednostavnim ljudima što ţive od zemlje u kojoj bi se mogao uhvatiti u koštac s istinskom ţivotnom stvarnošću. I dobi jednostavnu kuću među jednostavnim ljudima. Stideći se i ispričavajući, Drosoula ga provede kroz obje sobe svoje vlaţne, pomalo smrdljive kućice u pristaništu koja nije imala zahoda i s čijih se zidova gulila boja. Pet godina bila je zatvorena, te postala utočištem ţohara, guštera i štakora. Pripremila se da čovjek s prezirom odbaci njezinu ponudu, no on odmah izrazi svoje oduševljenje i ponudi devet i pol puta veću stanarinu od one što ju je ona sama sebi okvirno odredila. Ona zaključi da čovjek mora daje bogat i lud, dok je čovjek vjerovao da ima ludu sreću što je pronašao kuću za najamninu koju i pjesnik moţe platiti. Ĉak se zbog toga osjećao krivim, te bi sta-

vio više novca u kuvertu koju bi ubacio kroz škure, no Drosoula bi ih pošteno vratila. Tu je ostao do katastrofe 1953., napučivši prostorije neurotičnim boemskim plavušama i pomodnim marksističkim romanopiscima, koji bi noćima izlagali svoje urotničke planove, a ţestina bi im jenjavala uz boce crnoga vina nekontroliranoga podrijetla čiji su stupanj alkohola i pogubni učinak na mozak bili mnogo veći nego što su mislili. Pjesnik bi bio ostao i nakon katastrofe, no postajalo mu je sve jasnije kako opuštanje, sunce i zadovoljstvo pogubno djeluju na njegovu muzu. Na koncu više nije mogao pisati depresivne stihove, pa se naprosto morao vratiti u Montreal, preko Pariza, gdje je u tijeku upravo bio proces prepoznavanja slobode kao glavnoga uzroka angsta. No Pelagija, Drosoula i Antonia uţivale su u slobodi dotad neu-poznatoga bogatstva. Barem dvaput tjedno jele bi janjetinu, i mogle su kupiti grah sušen te iste, a ne prethodne godine. K tome, boca vina na dan imala je ljekovit učinak na doktora i liječila jednu njegovu psihičku ranu za drugom, oslobađajući mu sjećanja i čineći ih snošljivima, te se na kraju počeo smiješiti i smijati, premda nikada nije progovorio. Počeo je odlaziti u dugačke i spore šetnje s Antoniom i promatrao kako se djevojčica oduševljava leptirima i skakuće od jednoga blaga do drugoga. Podsjećala gaje na Lemoni kad je bila mala. Jedini problem u njihovu ţivotu bio je što su posvojili mačku. Nije to bio ozbiljan problem, no ipak je izazivao pomutnju. Tijekom rata mačke su na otoku istrijebljene, dakako, iz razumljivih razloga, no u samo nekoliko godina toliko su se razmnoţile da su dosegle svoj prethodni broj. Debela i zadovoljna stvorenja na pristaništima ponovno su čekala na komade riblje utrobe, ponovno su zaraţene, mršave i zakrţljale mačke prosjačile od kuće do kuće, no očekivale tek udarce ruku i nogu. Drosoula je stekla naviku da Antoniu zove "Maco", što je bilo vrlo često i općeprihvaćeno, a isti naziv, na grčkome "Psipsina", prigrlila je Pelagija, te je djevojčica na kraju gotovo zaboravila svoje pravo ime. Potpuno se na nj navikla,

odgovarao je njezinoj mačjoj prirodi i tromoj gracioznosti. Obično su je tako zvali na večeru. Tek nakon nekog vremena obitelj shvati zbog čega osam večeri za redom mala prugasta mačka skače kroz kuhinjski prozor, a zatim na stol kad bi pozvali Antoniu. Najprije bi je tjerali mašući prema njoj kuhinjskom krpom, no ona je, dakako, ustrajala, te, dakako, na kraju i ostala. "Psipsina, dolje sa stola", čula bi Antonia dok bi se bezazleno igrala u dvorištu, ili "Psipsina, večera", no kad bi ušla, na pločicama bi pronašla neprivlačan tanjurić sa sirovim krvavim iznutricama. Na iznenadan povik: "Psipsina, nemoj to raditi", zastala bi usred neke psine i očajnički se pitala jesu lije ulovili. Drosoula mudro predloţi da Antonia i mačka zamijene imena, da mačka postane Antonia, a djevojčica Psipsina, no ustanovile su da to ne funkcionira. Sve to vrijeme Pelagija je bila uvjerena daje Antonio Corelli mrtav, te poput svojega oca poče duboko vjerovati da duhovi postoje. To je prvi put osjetila 1946., kada je jednoga dana u listopadu, negdje oko godišnjice masakra, stajala ispred kuće njišući djevojčicu Antoniu u naručju. Pjevušila je i dala djevojčici kaţiprst da ga siše. Nešto je nagna da podigne pogled, i ona ugleda lik odjeven u crno kako stoji i promatra je. Bio je točno na mjestu gdje se nalazio Man-dras kad gaje pogodio Velizarijev top. Lik ju je gledao, oklijevajući da li da krene naprijed, a njezino srce zaigra. Oko sebe je širio atmosferu devet tisuća ucviljenih utvara, a lice mu odavalo tugu razgovijetno kao svjetlost koja prodire kroz sjenilo. Bila je sigurna daje to on. Premda mršav i s bradom, jasno je vidjela oţiljak na njegovu obrazu i one iste smeđe oči, isti pad kose, istu simetriju u drţanju tijela. Izvan sebe od radosti, spusti dijete ne bi li otrčala k njemu, no kad je podigla pogled, nije ga bilo. Trčala je, a srce joj poskakivalo i lupalo. Kad je prešla zavoj stane i počne se mahnito osvrtati. "Antonio!" vikne "Antonio!" No ničiji glas ne odgovori, nikakav muškarac ne uputi se prema njoj. Nestao je. Ruke joj se u nerazumijevanju podignu prema nebu, a zatim u očaju padnu niz tijelo.

Ustane promatrajući i dozivajući, sve dok je od vikanja ne zaboli grlo, a suze zaslijepe oči. Sljedećega jutra pronađe jednu jedinu ruţu na tlu pod kojim je leţao Carlo Guercio. Isti duh ukazao se na istome mjestu 1947., i svake sljedeće godine, otprilike u isto vrijeme, no nikada baš točno, svake godine u listopadu pojavila bi se ruţa. To je Pelagiju navelo na zaključak daje Antonio ispunio svoje obećanje da će se vratiti i da se moţe odrţati riječ i nastaviti voljeti onkraj tamnice groba. Mogla je nastaviti ţivjeti zadovoljna što nije napuštena i odbačena, ispunjena sretnim snatre-njima da je netko voli i ţeli čak i kao sasušenu i uvelu usidjelicu, u očekivanju da će njezinom smrću sve što joj je u ţivotu uskraćeno biti nadoknađeno. 65 1953. KAD JE ZEUS ţelio odrediti gdje se točno nalazi pupak svijeta, s najudaljenijih njegovih točki pusti dva orla i zabiljeţi gdje se putanje dviju ptica sijeku. Bilo je to u Delfima, te Grčka postade mjesto gdje se istok dijeli od zapada, sjever od juga, stjecište kultura koje se međusobno isključuju i raskriţje grabeţljivih putujućih armija svijeta. Pelagija se ponosila mišlju da ţivi u samome središtu, no sada je, ako je tako nešto moguće, odbacila svoju grčku pripadnost. Svojim očima uvjerila se u prezir koji su drugi pokazivali prema Drosouli samo zato što udovički ţivot ujedno znači i prestanak postojanja. Zbog savjesnoga idealizma, koji je iskazivala nastojeći izliječili bolesne, stekla je reputaciju vještice, a, više od svega ostaloga, barbarstvo građanskoga rata zauvijek ju je lišilo helenske vjere koju je u nju usadio otac. Više nije mogla vjerovati daje nasljednica najveće i najistančanije kulture u povijesti kugle zemaljske; antička Grčka moţda se nalazila na istome mjestu kao i moderna, no to nije bila ni ista drţava ni isto stanovništvo. Papandreu nije bio ravan Periklu, ni Kralj Konstantinu. Pelagija je samoj sebi umislila daje Talijanka, a s udaljenosti joj je to bilo lakše baš zato što joj udaljenost i to što nikada nije bila u Italiji nisu dopustili da otkrije kako tamo nema ništa više liberalnih humanista koji sviraju mandolinu negoli

u Grčkoj. "Uostalom," reče sebi samoj, "trebala sam se udati za Talijana, govorim talijanski i pretpostavljam da bih u Italiji postala doktorica." U skladu s time, s Antoniom je od malena govorila talijanski, pa je potonja govorni jezik naučila od Drosoule, a knjiţevni nikada nije usvojila. Sebi je kupila radio od nekoga tko je bio sretan da ga se rijesi takoreći budzašto jer mu se pokvario mehanizam za traţenje stanica i lovio je samo talijanske. Kupila gaje 1949., neposredno nakon bitke kod Vitsija kojom je okončan građanski rat, te gaje slušala na obljetnicu masakra u listopadu. Silno ga je voljela, laštila njegov izgrebeni furnir do blještavila i zanemarivala svoje obveze, satima nepokretno sjedeći pred njim. Nije ga samo slušala, već paţljivo promatrala, kao da očekuje da Antonio iznenada poput dima sukne kroz njegovu brončanu mreţu. Nije se od njega mogla odvojiti, te bi satima mogla slušati dosadne gluposti u nadi da će čuti "Non ti scorda di me", "Core'n Grato", "Parlami d'amore" ili "La donna e mobile". No najviše bi čeznula za povratkom u dane La Scale uz "Torna a Surriento", omiljenu njihovu pjesmu koju su najčešće pjevali, te bi u najblaţenijem stadiju melankolije sklopila oči slušajući melodiju i zamišljajući dečke vani pod maslinom, i ne uviđajući melodramatičnost njihovih gesta dok bi se njihova srca i silna strast njihovih glasova slili u mordente i koloratu-re završne fraze od čije bi joj ljepote zastao dah. Poslije bi na trenutak sjedili u nostalgičnoj tišini, pa uzdahnuli, odmahivali glavama i rukavima brisali suze u očima. Zahvaljujući radiju, otkrila je da postoje prekrasne pjesme za ţene, te iz svega glasa pjevala "O mio bab-bino caro" dok bi na sve četiri strugala pod, nakitivši ga orijentalnim mikrotonovima i naricanjem, pa se tako u samome začetku odrekla svojega projekta da postane Talijanka. Također je posebno traţila zvuk mandoline, te se sjeti da jednoga dana iz cachettea mora spasiti kapetanovu. Kad se jednom vratila iz berbe bobica, bila je sto posto sigurna da čuje posljednje taktove "Pelagijina marša", no shvatila je da

to nije moguće jer je kapetan mrtav. Ne, taj rasipni svijet naprosto je imao drugih glazbenika koji su mogli zauzeti njegovo mjesto. Ĉesto se pitala gdje ga je zatekla sudbina; najvjerojatnije na moru, u onom malom čamcu, no moţda ipak u Italiji, kod Anzija, ili negdje na gotskoj crti. Skroz bi se rascvi-Ijela kad bi pomislila kako njegov kostur bijeli u zemlji, kako su mišići i tetive koji su proizvodili takvu glazbu nijemi i beskorisni i pretvaraju se u sagnjile trake. Tlo iznad njega moţda je jednako mirno i nijemo kao ono u šipraţju gdje je bilo mrtvih, ili pak prometno kao iznad Carla Guercija. Nije voljela hodati nad Carlovim grobom i smijala se samoj sebi zbog komično čednoga straha da bi mrtav čovjek mogao proviriti kroz debeli sloj zemlje i vidjeti što krije pod svojim suknjama. No dvolično kefalonsko tlo uopće nije bilo mirno; bilo je poput psa koji je zaspao na kiši, a zatim ustao da sa sebe strese kapljice. Govori se da su u drevna vremena sva kopna bila spojena i čini se da sami kontinenti iskazuju nostalgiju za tim stanjem, baš kao što neki ljudi tvrde da ne pripadaju svojem narodu već svijetu, pa traţe međunarodnu putovnicu i univerzalno pravo boravka. Indija tako gura prema sjeveru i uzorava Himalaje jer je odlučila da ne bude otok, već da svoju vlaţnu tropsku strast nametne Aziji. Arapski poluotok slatko se osvećuje Turcima leţerno se oslonivši na njihovu drţavu u nadi da će potonja tako pasti u Crno more. Umorna od bijelaca koji misle daje opasna, nespoznatljiva, romantična i miriše na mošus, Afrika pritišće prema sjeveru odlučna u svojoj namjeri da će je Europa barem jednom dobro pogledati i konačno priznati kako njezina civilizacija potječe iz Egipta. Samo Amerike hitaju prema zapadu, toliko su odlučne u namjeri da budu izolirane i superiorne, te su zaboravile daje zemlja okrugla i da će se jednoga dana zasigurno čvrsto prilijepiti za Kinu. Kasnije se činilo očiglednim da se to moralo dogoditi, no posljednji put to se nije dogodilo na Kefaloniji, već sjevernije, na Levkasu 1948., kada je Grčka bila toliko zagrezla u divljaštvo da to nitko drugi nije niti zamijetio, a jutarnji

znakovi i kobni predznaci djelovali su čudno, no ne i zloslutno. Upravo je završio Korejski rat, francuske snage baš su se padobranima spustile u Indokinu, bio je to lijep 13. kolovoza 1953., neposredno prije svečanosti Uznesenja, nakon berbe groţđa. U zraku je bila lagana sumaglica, poput parnih perjanica nabori prugastih oblaka prekrili su nebo pod nehajnim kutovima, kao da ih je tu stavio neki slikar ekspresionist alergičan na red, s ozbiljnim estetskim zamjerkama na račun simetrije i forme. Drosoula zamijeti neki neobjašnjivo čudan miris i rumenilo, a Pelagija ustanovi da se voda u bunaru popela do samoga vrha, premda nije kišilo. Samo nekoliko minuta poslije vrati se sa svojim vjedrom, ali bunar je bio prazan. Doktor lannis, koji je stezao minijaturne vijke na svojim naočalama, na svoje iznenađenje ustanovi da se nevjerojatnom magnetskom snagom drţe za odvijač. Antonia, kojoj je bilo osam godina, no bila je visoka poput dvanaestogodišnjega djeteta, krene dignuti komad papira s poda koji odleprša prema gore i zalijepi joj se za ruku. "Ja sam vještica, ja sam vještica", vikala je ona i poskočila kroz vrata, te tu naišla na jeţa s dvoje mladunčadi koji su sitnim koracima bjeţali preko dvorišta, ajoš jedno noćno biće, sova, promatralo ju je s donje grane masline, okruţeno redovima Pelagijinih novih pilića koji su sjedili i duboko spavali glava sakrivenih pod krilima. Daje Antonia pogledala prema nebu, ne bi vidjela nijednu pticu, a da se spustila do mora, vidjela bi listove kako plivaju na površini, a druge ribe kako skaču kao da ţele biti ptice i plivati zrakom, dok su se mnoge druge preventivno preokrenule i uginule. Zmije i štakori napustili su svoje rupe, a kune s kefalonskih borova sakupile se u grupama na tlu i tu sjedile i čekale poput opernih oboţavatelja početak uvertire. Mula koja je bila privezana uza zid pred doktorovom kućom pokušavala se otkinuti s konopa i udarala nogama o kamenje, a tutanj njezinih kopita odjekivao je kućom. Seoski psi započeše onaj isti ruţni i izluđujući napjev koji obično popraćuje sumrak, a

more zrikavaca odlučno krene preko ceste i dvorišta i nes-ta u šipraţju. Neobični događaji smjenjivali su se jedan za drugim. Kuhinjski porculan kloparao je baš kao u ratu, kada bi ih nadlijetali britanski bombarderi. Vani u dvorištu Pelagijino vjedro se prevrne i iz njega se prolije voda, a Antonia opovrgne daje krivnja njezina. Uđe Dro-soula znojeći se i dršćući, te reče Pelagiji: "Zlo mije, nešto se događa s mojim srcem." Teško sjedne, steţući rukom prsa i nemirno daš-ćući. Nikada nije osjetila takvu slabost u nogama, toliko su je mučili trnci u stopalima. Od posljednje svetkovine sveca nije se toliko ţeljela ispovraćati. Duboko je disala, a Pelagija joj pripravi biljni čaj za oporavak. Vani u dvorištu Antonia shvati daje boli glava, osjeti vrtoglavicu, a također je osjećala strah od visine koji osjetimo kada gledamo niz provaliju i čini se da nas vuče nadolje. Izađe Pelagija i reče: "Psipsi-na, dođi nešto vidjeti unutra: druga Psipsina je poludjela." To je bilo točno. Mačka se ponašala misterioznije nego što je to ikada viđeno od vremena Kleopatre i dinastije Ptolemeja. Greblaje po podu kao da nešto zakopava ili otkopava, a zatim se valjala u mjestu kao da uţiva ili se izvija od uboda buha. Odjednom skoči u stranu, a zatim nevjerojatno visoko u zrak. Na djelić sekunde pogleda ljude, izbezumljena izraza koji je mogao iskazivati samo iznenađenje, napravi salto, te projuri kroz vrata i popne se na stablo, i ne mareći za piliće koji su se tamo nalazili. Trenutak poslije već je bila u kući i traţila kamo bi se mogla zavući. Isproba pletenu košaru da vidi odgovara li joj veličina, stavi glavu i prednje šape u smeđu papirnatu vrećicu, na tren sjedne u tavu koja je za nju bila premalena, te potrča visoko uza zid i trepćući očima poput sove zasjedne na vrh prozorskoga kapka koji se opasno ljuljao pod njezinom teţinom. "Luda mačka", prosvjedovala je Pelagija, na što ţivotinja doskoči do police i počne poskakivati sjedne na drugu, vrteći se ukrug oko sobe kao daje poludjela, ne dodirnuvši pritom nijednom tlo, što Pelagiju podsjeti na mačkina istoimenoga prethodnika. Naglo zastane, rep joj se

napuše do veličanstvenih dimenzija, dlake na njezinim izvijenim leđima sasvim se nakostriješe, i počne bijesno siktati na nevidljivoga neprijatelja koji je izgleda bio negdje u blizini vrata. Zatim se mirno spusti na tlo, odšulja se u dvorište kao da nekoga kradom slijedi i sjedne na zid tragično zavijajući, kao da pati jer je izgubila mačiće ili oplakuje neko zvjerstvo. Antonia, koja je pljeskala rukama i oduševljeno se smijala, odjednom briţne u plač i usklikne: "Mama, moram izići", te istrči iz kuće. Drosoula i Pelagija izmijeniše poglede, kao da ţele reći: "Izgleda da je rano ušla u pubertet", no uto dolje iz zemlje izbi iznenađujuća grmljavina toliko daleko od sluhom zamjetljivoga tona te su ga mogle osjetiti, ali ne i čuti. Dvije ţene osjetiše kako im se grudi diţu i vibri-raju suprotno otporu tetiva i hrskavice, rebra kao da im se kidaju, a Bog kao da snaţno udara bas bubnjem u njihovim plućima. "Srčani udar", u očajanju pomisli Pelagija. "O Boţe, nisam pravo ni ţivjela". Vidje Drosoulu kako s rukama na trbuhu i izbuljenih očiju tetura prema njoj kao sjekirom pogođena. Ĉinilo se kao daje vrijeme stalo, a neopisivo ljuljanje zemlje nikada neće prestati. Doktor lannis baci se kroz vrata sobe koja je nekoć pripadala Pelagiji i prvi put u osam godina progovori: "Van! Van!" vikao je. "Potres! Spašavajte se!" Njegov glas zvučao je metalno i neopisivo daleko zbog grlene eksplozije zvuka koji se sve više pojačavao i ţestok ga udar baci u stranu. Uspaničene i zaslijepljene od divljega poskakivanja i podrhtavanja svijeta, dvije ţene oteturaju prema vratima, padoše na pod i pokušaše puzati. Paklenoj tutnjavi zemlje od koje kao da će glava puknuti pridruţi se kakofonija tava i tanjura što su se slili poput slapa, prijeteća i divlja, no nenaravna tarantela stolaca i stola, rušenje greda i zidova koje je zvučalo poput pucnjave iz vatrenoga oruţja, besciljna zvonjava crkvenih zvona, te zagušljiv oblak prašine što je smrdio na sumpor i od kojega su pekli grlo i oči. Nisu mogle puzati na rukama i na koljenima jer ih je zemlja stalno bacala u stranu ili u zrak, pa su raširile ruke i noge

savijajući se poput zmija prema vratima, do kojih su došle tek kad je krov počeo popuštati. Kad iziđoše na uzdrmalo dvorište, svjetlost je nestala s neba, a od sumorne graje pucala im je glava i grudi, prašina se polagano dizala sa zemlje kao daje privlači mjesec. Pred njihovim očima, drevna maslina nakloni se zemlji i prepolovi točno po sredini debla prije nego što će poskočiti u uspravan poloţaj i stresti grane poput paraliziranoga Nazarenca. Uzavreli i prljavi stup vode odjednom izbije iz sredine ulice do visine od dvanaest metara, a zatim nesta kao da ga nikada nije ni bilo, ostavljajući za sobom lokvu vode koja se naglo ispuni prašinom pa potom i ona također nesta. Nešto poviše na brdu, zaklonjena od pogleda zastorima blijede i zagušljive prašine koji su se podizali, ploča stijene i ilovače otkine se od obronka i spusti kao na sanjkama. Na ulicu je stigla s juţne strane, za sobom povlačeći stabla maslina i satirući polje koje su ranije napustili zrikavci. Ponovno probuđeni div u zemljinoj utrobi udari vertikalno svojom snaţnom šakom, te kuće odskočiše s temelja, a puni kameni zidovi namreška-še se poput papira na vjetru, i odjednom nastupi samrtni mir. Sablasna i grobna tišina spusti se na zemlju, kao da sa zakašnjenjem ţali zbog takve nepogode. Kašljući, sva zaprljana, ispunjena osjećajem krajnje bespomoćnosti i sićušnosti, Pelagija se pokuša podići na koljena, još uvijek potpuno ošamućena od posljednjega titanskoga udarca, koji ju je pogodio u ošit i zaustavio joj pluća. Ustane, zatetu-ra na nogama, a neprirodni mir odjednom prekinu divlji krici svećenika, koji je istrčao iz crkve i sada se vrtio ukrug ruku dignutih prema nebesima, dok su mu oči sijevale kroz prljavštinu koja je prekrivala lice, ne preklinjući boţanstvo da odustane, kao što je Pelagija pretpostavila, već ga kudeći: "Svinjo jedna", zagrmi on. "Pseto jedno prljavo! Ti ušljivi kučkin sine! Ti kurvinska boleštino!" Zabranjene riječi prokuljaše iz njega, a vedrina njegove poboţne duše umah se preobrazi u prezir, te padne na koljena i počne pesnicama udarati zemlju. Kako njegovo tijelo nije moglo obuzdati gnjev, još jednom skoči na noge i

udari šakom prema nebu. U oči mu navriješe suze i on upita: "Zar te nismo voljeli? Govno jedno nezahvalno! Izmete đavolji!" U tome trenutku, kao u znak odgovora, opet se javi rezanje iz dubine i posta sve glasnije. Još jedanput iz najskrovitijih dubina sunu plutonovska pesnica, još jedanput kora i stijene Kefalonije zatreso-še se i zaplesaše, a vrhovi planina zaljuljaše poput jarbola. Našavši se ponovno na tlu, Pelagija je puzala titrajućom zemljom koja je sva odzvanjala, a njezina bespomoćnost i strah osujetili su i dokinuli čak i očajnički instinkt preţivljavanja. Ĉitav svijet sveo se na veličinu tamne uţarene lopte koja kao da je izbila iz njezine utrobe i svoj usijani plamen izbacivala u samu srţ njezina mozga. Koprcala se i davila u tom usamljenom paklu u nevjerici i u šoku, onkraj svakog čuđenja ili očaja, igračka u rukama nepromišljene i bešćutne zemlje. Na jugu, na otoku Zante, glavni grad plamtio je pod kišom uţarene ţeravice koja je toliko bolno padala na tijela te su od nje poludjeli i ljudi i psi. Jedan spasilac, koji je bio i u Nagasakiju, poslije je rekao daje ovo još gore. Po svim jonskim otocima ljudima su preostali tek idiotski predmeti koje su pokušali spasiti slijevajući se iz svojih kuća; noćna posuda, pismo, jastuk, lonac s bosiljkom, prsten. Na Kefaloniji, stijena kod Kounopetre u Palikiju koja se stoljećima njihala, te je ni britanski ratni brodovi nisu uspjeli pomaknuti, umiri se i nađe počinak usred rušenja zemlje. Bila je tek obična stijena na kopnu, dok se otok preobraţavao i raspadao u pustoš, spremajući se za Armagedon. Oslanjajući se jedna na drugu, Pelagija, Drosoula i Antonia stajale su i promatrale svoju kuću u intervalima u kojima bi se apoplektič-ni Titan iz dubina oporavljao i smišljao nove, još uvjerljivije razloge vlastite zločestoće. Dok su ploče i šavovi stijena pucali bučno poput topova i tenkova, dok su se ulice naherile i ljuljale, a stupovi venecijanskih balkona vrtjeli i iskrivili, tri ţene teturale su i posrtale u nevjerici i jadu. Niotkuda izmili Psipsina i pridruţi im se. Krzno joj bijaše

krcato bijelom prašinom, a brkovi uljepšani paučinom. Antonia je podigne u naručje. Od stare kuće malo je toga ostalo; zidovi su se sveli na pola svoje visine, a u onome što je preostalo bile su tek krhotine i ostaci krova. Bili su tu i doktorova razočarana duša i umorno tijelo. Godinama je smišljao posljednje svoje riječi, no nije ih izgovorio. 66 Spašavanje U ONO VRIJEME Velika Britanija nije bila tako bogata kao danas, ali ni toliko samodopadna, i neusporedivo manje beskorisna. Imala je osjećaj humanitarne odgovornosti i vjerovala u mit o vlastitoj vaţnosti, koji je bio donkihotski točan i univerzalno prihvaćen jednostavno zato što je ona u nj vjerovala i rekla to dovoljno glasno da bi je stranci mogli razumjeti. Još nije stekla đačku naviku da mjesecima čeka na dopuštenje Washingtona prije nego što će se iskobeljati iz svojega postimperijskoga kreveta, navući čizme, pripraviti šalicu slatkastoga čaja i smiono izići. Dakle, Englezi su prvi stigli, najdulje ostali, najviše učinili i posljednji otišli. Tijekom noći brod Daring u sklopu kraljevske mornarice utovario je vodu, hranu, lijekove, slobodne liječnike i opremu za spašavanje, te isplovio s Malte i stigao u zoru sljedećega dana. Zatekao je luku u Argostoliju kako se trese, šiklja i pjeni, kao od dubinskih bombi i magnetskih mina. Hidroavionom Sunderland stigao je vrhovni zapovjednik sredozemnih snaga, britanski brod Wrangler odvezao pomoć na Itaku, a uskoro su se pojavili britanski brod Ber-muda, pa Forth, Reggio i novozelandski The Black Prince. Svi zajedno dopremili su 400 kilometara zavoja, 10 000 litara sredstava za dezinfekciju, 50 oblih baraka od valovita lima, 6 000 pokrivača, bočice za dojenčad, 60 000 limenki mlijeka, tri dnevna obroka za 15 000 ljudi za tjedan dana, te neumjerene i rasipne dvije i pol tone vate i platna za povijanje rana. No Jugoslavija, čija je luka Dubrovnik bila najbliţa, kapitalistima nije poslala baš ništa, ali zato će se uskoro pojaviti četiri plaha brodića izraelske mornarice. Italija je

zbog svoje sramotne prošlosti i obveza koje otud proizlaze poslala ponajbolje brodove s elitnim vatrogasnim jedinicama iz Napulja, Milana i Rima, te počela evakuirati ţrtve u Patras. Stigoše brodovi Franklin D. Roosevelt i Salem natovareni bagerima i helikopterima, a uskoro zatim četiri borbena transportera s 3 000 američkih marinaca. Grčka mornarica, koja je zakasnila zbog birokratskih čarki, pokazala se revnom, a general latrides imenovan upraviteljem jonskoga područja tijekom izvanrednoga stanja. Kralj i njegova obitelj iskoristili su priliku da se u dţipu vozikaju krivudavim otočnim cestama, a bucmaste male redovnice iz ograđenih samostana izroniše iz njih savjesno i radosno da okuse malo ţivota, malo popratne čokolade, posla i razgovora. Kefalonijske ceste bile su široke, pa ţrtava nije bilo mnogo; gradovi su se mahom sastojali od jednokatnica odijeljenih dvorištima i smetlištima, a bilo je i uobičajenih čuda kada bi ljudi izgubili osjećaj vremena i izronili iz ruševina nakon devet dana uvjereni da su u njima boravili tek nekoliko sati. Britanski mornari znojili su se i rintali na iscrpljujućoj toplini, ogorčeno prigovarajući zbog smrada fekalija u luci i zbog sunčanih opeklina od kojih su im se gulile čitave krpe koţe. Preplanuli poput crvendaća, dinamitom su u zrak dizali nepouzdane kuće, no ispostavilo se da su sve takve. Svojom brigom kao da su još više opustošili otok, te dodatno uspaničili i ojadili otočane, koji slabije potrese što su uslijedili nisu razlikovali od eksplozija. Mornari, koji su jednako slabo poznavali zemljopis i pristojno skretanje s nekih tema, ţovijal-no bi ih nazivali "Indijcima". Uz stalna naređenja i posebne upute, na njihovoj oglasnoj ploči mogli su se naći stalno aţurirani rezultati natjecanja u cricketu između Engleske i Australije. Radnici iz međunarodne pomoći podigli su čitave gradove sa šatorima i iskrčili golema parkirališta za svoje dţipove i kamione. Rezanju nemirnoga tla pridruţi se zaglušna buka helikoptera, te ron-danje i huka bagera koji su pokušavali ukloniti odrone zemlje zbog kojih su udaljena mjesta bila odsječena, a njihovi stanovnici tri dana uvjereni da su ih u

potpunosti zaboravili i ostavili da umru od gladi i od ţeđi. Jedno selo na Zanteu bilo je u kritičnome stanju kada im zrakoplov baci najbolji kruh koji su ikada jeli, a njegov okus zauvijek je ostao u njihovu kolektivnom sjećanju kao nagovještaj raja koji ni jedna domaćica s kugle zemaljske nikada više neće moći ponoviti. Za njim stigoše kuhana govedina i čokolada, a potonja je dosegnula točku topljenja čim je aterirala, pa su je sa srebrnoga papira pohlepno lizali ljudi, a zatim još jednom psi, da bi na kraju progutali i samu foliju. Posada broda Franklin D. Roosevelt pekla je sedam tisuća štruca na dan i dostavljala ih u razrušene luke čamcima naviklima na haubice, tenkove i čete vojnika. Jedan američki oficir s knjigom grčkih izraza lutao je unaokolo i ponavljao:"Gladan?" s intonacijom koja nije bila dovoljno upitna, a prstom pokazivao na usta ne bi li naglasio o čemu je riječ, sve dok se seljani nisu nad njim saţalili i pripremili banket s ono malo hrane koju su uspjeli pronaći. Kad su Amerikanci otišli, njihovi šatori i kante za smeće odmah su opljačkani, a čitavo desetljeće njihove čudotvorne otvarače konzervi sićušne poput ţileta otočki dječaci koristit će kao novac umjesto kovanica i dţepnih noţića pri zamjenama i pregovorima. Sami Grci različito su reagirali, ovisno o tome jesu li u svojim redovima pronašli prirodnoga vođu. Tamo gdje se on nije pojavio, zapali bi u melankoliju, izgubili osjećaj za vrijeme, postali apatični i besciljni, te patili od potresnih noćnih mora u kojima bi padali u beskraj svemira. Nisu bili u stanju plakati, nitko nije ridao. Nisu čak ni vješali oglase kao na drugim mjestima i tako se pokušali naći s rodbinom i prijateljima. Tijekom samoga potresa, četvrtina ljudi moţda nije paničarila poput doktora, no poslije su se preostale tri četvrtine sjetile kako su svoju djecu i stare roditelje prepustili sudbini i morilo ih je krajnje poniţenje. Snaţni muškarci osjećali su se poput kukavica i budala, a dojmu da ih je Bog lakoumno i bezrazloţno kaznio pridruţio se snaţan i podmukao osjećaj bezvrijednosti. Srce bi im poskočilo i

zatit-ralo i kad bi magarac počeo revati, vrata zaškripila, ili mačka zag-rebla. Neki poduzetni Grci odmah se baciše u biznis, te pohlepno i oportunistički počeše prodavati drţavno vlasništvo poput marki za pisma i dozvole. Drugi su otvorili štandove s voćem, a jedan direktor banke iz Argostolija postavio je stol ispred ruševina svoje banke, obavljao uobičajene transakcije i prvi put u ţivotu uţivao u svojem poslu. Na Itaki je netko objesio plahtu i otvorio kino. Omladinski klubovi iz čitave Grčke slijevali su se tu na radne praznike, smijući se i bockajući kad bi netko pokazao znakove straha zbog pulsiranja ili disanja stijena. Najnevjerojatnije osobe ispale su spasiocima. Premda su ga oduvijek smatrali glupim i blagim, Velizarije preuzme komandu u Pela-gijinu selu. Imao je četrdeset dvije godine i bez trunke taštine znao da je jači nego ikada, premda mu je sada nedostajala beskrajna mladenačka izdrţljivost i svi oni sretni snovi o vječnoj mladosti. Potres kao da mu je pročistio misli, baš kao što je izliječio Drosoulinu reumu, te kao da se u njegovu mentalnom krugu animalne spoznaje i instinktivnoga refleksa sama od sebe upalila ţaruljica. Upravo se Velizarije bacio na zadatak uskrsavanja sela, a slijedili su ga zahvalni stanovnici. Snagom gotovo većom od potresa bacao je grede i veliko kamenje što su utamničili zgnječeno doktorovo tijelo, svjestan toga da truleţ izaziva određene bolesti, a zatim sakupi sve one koji su bili smeteni ili očajni i podijeli ih u male radne skupine s najrazličitijim zaduţenjima. On sam spusti se u bunar i počne dodavati krhotine kojima je bio ispunjen, radeći takvim tempom da bi iscrpio dvije grupe određene za taj posao, a pritom ne bi ni zastao da se odmori. Isključivo je Velizarijeva zasluga što nitko nije skapavao od ţeđi. Prošire se glasine kako otok tone u more, a vlada je svem stanovništvu naredila da pobjegne u čamcima. I dok su lakovjerni potrčali do onoga što je preostalo od njihovih kuća ne bi li spasili bilo što za svoj egzodus, Velizarije je dugačkim koracima išao od jednoga do drugoga, apelirajući na njihovu

lakomost i zdrav razum. "Jeste li vi blesavi?" pitao je. "Tu glupost izmislili su oni koji vas ţele opljačkati. Ţelite li sve izgubiti i ispasti budale? Ako itko misli otići, razuvjerit ću ga, to čvrsto obećajem. Kefalonija ne tone, ona pluta. Nemojte ispasti idioti, upravo to od vas ţele." Kad bi se narod razbjeţao i počeo vrištati pri svakom od tisuću podrhtavanja tla, upravo Velizarije bi im rekao da se saberu i vrate na posao, a mnogo je puta izvukao Ijenčine i plašljivce iz njihovih skrovišta i zaprijetio da će im rebra i glavu slomiti ne prihvate li se opet svojih zadataka. Ĉupave sive kose, znojnih sljepoočnica, prsa golih i kosmatijih nego u medvjeda i nogu debljih od kamenih stupova, svakomu je prijetnjama prizvao zdrav razum i natjerao ga da se vrati na posao. Ĉak i Pelagiju nagovori da pokrije očevo tijelo i obradi rane ozlijeđenih ljudi. Sastavila je i namjestila dva prijeloma noge, te ih čak uspjela pritegnuti pomoću konopa i krupnoga kamenja, posjekotine premazala medom, a iz očiju djece izvadila zrnca pijeska perom i pljuvačkom. Drosoula, koja je u početku neprestano histerično plakala: "Ništa nam nije ostalo, ništa osim očiju da plačemo", zaduţena je za djecu da njihovi roditelji mogu raditi. U ruševinama bi se igrala skrivača, lovice, i gradila piramide od kamena; bio je to njihov mali prilog u čišćenju kuća i ulica. Kad su radnici iz međunarodne pomoći napokon uspjeli ukloniti odron s ceste, naišli su na malu zajednicu koja je ţivjela u šatorima od valovitoga lima konopom privezanoga za sačuvane grede, a latrine su diskretno iskopane na sigurnoj udaljenosti od bunara. Njihova zajednička preša za masline bila je popravljena i radila je, pa se tako i dalje moglo zarađivati i izbjeći gladovanje. Na njihovu čelu bio je golem čovjek, kojega će i u starosti cijeniti i oboţavati više negoli učitelja ili svećenika. Puna tri mjeseca tlo je duboko disalo. Zvučalo je kao da udiše, zadrţava dah i ispušta ga. Svi su ţivjeli u šatorima koje će odnijeti i uništiti prerana ledena oluja, no odmah su ih ponovno sastavili i podigli. Tijekom rane zime drhtali su od hladnoće, katkad ih se petnaestak naguralo zajedno da se zagriju, no zatim počeše podizati drvene kolibe, mnogo

prostranije od šatora, no gotovo jednako hladne. Antonia je otišla na tromjesečne praznike koje je Kraljica organizirala u kampovima sagrađenima za siročad građanskoga rata, a vratila se sva ušljiva, s nečuvenim vokabularom psovki i nazivlja za intimne dijelove tijela. Za godinu dana započne obnova, koja je dovršena nakon tri godine. Prekrasni drevni mletački gradovi ponovno se podigoše, sada kao obične aglomeracije oličenih betonskih kocki. Jedno selo u potpunosti je obnovio iseljenik-dobrotvor koji je svoje bogatstvo neštedimice trošio na tekuću vodu, kanalizaciju, ceste nasipane tucanikom i stupove ulične rasvjete od kovana ţeljeza. Bilo je draţesno poput Fiskarda, jedinoga grada koji je ostao netaknut. Pelagijino selo ponovno je podignuto na niţem dijelu brda, bliţe novoj cesti koju su izgradili spretni francuski inţenjeri, a staru je kuću napustila. Ĉinilo se da su blago i uspomene ostali zauvijek zakopani u cachetteu. Kako se potres sastojao gotovo isključivo od kompresivnih valova, u tlu se pojavilo tek nekoliko napuklina. No neposredno nakon katastrofe jedan talijanski vatrogasac pronašao je takvo mjesto. Putovao je iz Argostolija u dţipu koji je posudio od jednog Amerikanca te stao pred Pelagijinom napuštenom razrušenom kućom, promatrajući je s nevjericom i stravom. Prijeđe preko dvorišta s prepolovljenom maslinom i primijeti procjep u tlu. Spusti pogled i u njemu ugleda kostur razlomljena sternuma i rebara, s golemom lubanjom čija je raznese-na čeljust bila rastvorena kao daje u trenutku smrti nešto govorila, a potamnjeli srebrni novčići u njegovim očnim dupljama pridavali mu izraz tuge, iznenađenja i predbacivanja. Vatrogasac gaje neko vrijeme promatrao, sve dok ga ne uznemiri novo podrhtavanje tla. Među kamenjem nađe zlatni mak, baci ga na tijelo i ode do dţipa po lopatu. Baš kad je prionuo na posao ponovnoga ukapanja, tlo se opet zaljulja i on izgubi ravnoteţu, a crvena zemlja ponovno se zatvori nad divovskim kostima Carla Guercija. 67 Pelagijina jadikovka

To JE MJESTO na kojemu sam sigurna, moje jedino utočište, srţ mojih sjećanja. Tu me u naručju drţala majka sjajnih smeđih očiju, u ovoj kući je umrla. A moj ucviljeni otac sakupio je svu svoju ljubav i dao je samo meni, odgojio me, pripravljao mi bljutave, muţevne obroke, posadio bi me na svoja koljena, usadio me u zemlju svojim pričama o njoj. Govorio mi je s tolikom ljubavlju, radio za mene, dopustio mi da budem dijete. Kad bih se umorila, podigao bi me i nosio, poloţio u krevet i milovao po kosi, a u mraku bih čula kako govori: "Koritsimou, da tebe nema, da tebe nema..." pa odmahuno glavom, jer bi samo tada ostao bez riječi, srce mu je bilo preveliko za njih, a ja bih sklopila oči i zaspala nosnica ispunjenih mirisima masti i duhana, u mojim snovima nije bilo ni Turaka ni čudovišta koja bi me plašila, a katkad bi mi se noću učinilo da vidim svoju majku kako ulazi kroz vrata i smiješi se. Ujutro bi me probudio, donio čokoladu i rekao: "Koritsimou, idem u kapheneion, ti svakako ustani prije nego što se ja vratim", to isto ponavljao bi i kad sam imala dvadeset godina, a ja bih i dalje leţala sretna i presretna što je svanuo nov dan, razmišljajući o svemu onome što bih mogla raditi, i osluškivala čuju li se njegovi koraci na kamenome podu, pa tek onda izletjela iz kreveta, a on bi ušao i rekao: "Gospodično lijena, ovaj put sam te gotovo ulovio", sve dok ja to prva ne bih rekla, a on bi se nasmijao i rekao: "Tako je, danas ću ti pričati o Pitagori, a navečer ćeš izabrati pjesmu koju mi ţeliš pročitati, a ja ću izabrati pjesmu koju ţelim pročitati tebi, pa ću ti ja reći zašto mi se tvoja ne sviđa, a ti mi moţeš reći zašto se tebi ne sviđa moja, a onda se moţemo razljutiti i posvađati." Ja bih poskakivala i rekla: "Hajdemo se odmah svađati, hajdemo se odmah svađati", i on bi me škakljao sve dok mi od smijeha ne bi bilo gotovo mučno, a zatim bi me posjeo na stolac i počešljao me, jako me pritom čupao, i pričao grozne priče o kretskim opatima koji su spalili sami sebe i svoje redovnike da se ne bi trebali predati Turcima. Pričao mi je o otocima koje je vidio, na kojima ţene imaju četiri muţa i nitko ne nosi odjeću, o mjestima u Africi gdje su ljudima

straţnjice šire nego što su visoki, o mjestima koja su toliko hladna da se more smrzava i sve je bijelo. No sada više ničega nema. Dolazim i sjedim na ruševinama svojega doma i vidim samo duhove. Nema ničega osim usahnule trave, smrvljenoga kamenja i raspukloga stabla. Nema više stola za kojim su pjevali dečki iz La Scale, nema Psipsine da lovi miševe, nema koze da u zoru zableji i probudi me, nema Antonia da mi srce zavede svojim cvijećem i mandolinom, nema papasa da se vrati iz kapheneiona i kaţe: "Kokolios je rekao nešto tako glupo..." Moj dom sada je tek tuga, tišina, ruševina, sjećanje. Stanjila sam se, sjena sebe same, sva moja ljepota i mladost su usahnuli, nema više iluzija o sreći da me potiču. Ţivot je tamnica siromaštva i neispunjenih snova, tek sporo pribliţavanje mjestu koje mi pripada pod zemljom, Boţja zavjera da rasprši sve naše putene iluzije, tek plami-čak u uljanici prije tame i druge tame kojom okončava. Sjedini ovdje i prisjećam se prošlih vremena. Prisjećam se glazbe u noći i znam daje sve veselje iščupano iz mojih usta poput zuba. Zauvijek ću biti gladna, ţedna i čeznutljiva. Da sam barem imala dijete, dijete koje bi sisalo moje grudi, da sam imala Antonia. Pojedena sam poput kruha. Leţim u trnju, a moj je bunar ispunjen kamenjem. Sva moja sreća pretvorila se u prah. Jadni moj oče, nijem si i miran, ispijen i zauvijek izgubljen. Moj vlastiti otac, koji me sam odgojio i obrazovao, sve mi objasnio, uzeo me za ruku i hodao sa mnom. Nikada više neću vidjeti tvoje lice, nikada me više ujutro nećeš probuditi. Nikada te više neću vidjeti kako sjediš u našem razorenom domu i pišeš, neprestano pišeš, s lulom u zubima, dok ti prodorne oči blistaju. Jadni moj oče, nikada ti liječenje nije dosadilo, a umro si sam bez svoje kćeri; grlo me steţe otkad si umro sam. Na ovim hrpama smrskanoga kamenja sjećam se kako je nekoć bilo. Sjećam se kako je Velizarije bacao crepove i grede kao da pod njima mrtav leţi njegov vlastiti otac. I sjećam se kako je iznio mojega oca pokrivenoga bijelom prašinom, glava mu visjela unatrag u Velizarijevu naručju, usta mu

otvorena, udovi ovješeni i mlitavi. Sjećam se da gaje Velizarije poloţio na tlo a ja klekla pokraj njega, slijepa i pijana od suza, i zibala njegovu krvavu glavu u svojem naručju, i vidjela da su mu oči prazne. One njegove iste oči nisu gledale mene, već nevidljiv daleki svijet. Tada sam prvi put shvatila koliko je sitan i slabašan, koliko iscrpljen i iznevjeren, shvatila da je bez duše toliko lagan i mršav te ga čak i ja mogu podići. Digoh njegovo tijelo i obujmih njegovu glavu svojim grudima, začu se prodoran krik, to mora da sam bila j a, i vidj eh j asno kao što se vidi planina da j e on bio jedini čovjek kojega sam voljela i koji je mene do kraja volio i nikada me nije povrijedio, nikada iznevjerio. 68 Uskrsnuće povijesti POTRES JE TAKO temeljito izmijenio ljudske ţivote daje i dandanas glavna tema razgovora. Dok obitelji na drugim mjestima raspravljaju ima li socijalizam budućnost i je li pametno ukinuti monarhiju, stanovnici Kefalonije nagađaju hoće li biti potresa i hoće li biti jak kao i posljednji. Ţive u sjeni apokalipse, a kada toboţe govore o socijalizmu ili o monarhiji, zapravo razmišljaju o 1953. To označavaju stankom za koje zaboravljaju što su htjeli reći, ili zastajkivanjem vilice na putu prema ustima. Poput Coleridgeova drevnoga pomorca, ne mogu odoljeti a da neznance ne udave podacima, koje će turistički vodiči pokušati sloţiti u rečenice koje obećavaju nagovještaje lijepog vremena. Stari ljudi određuju godinu koje se prisjećaju prije ili poslije potresa, baš kao što još uvijek postoji običaj da se događaji tijekom godine određuju po datumu svetkovine sveca. Zbog katastrofe ljudima se rat učinio glupim i nevaţnim i opet su počeli uţivati u ţivotu. Sada su se ujutro probudili zahvalno se čudeći što su još uvijek na ţivotu u postojanoj kući, a u krevet odlazili sretni što su preţivjeli običan ţivot bez posebnih iznenađenja. Ljubavnici koji su odgađali vjenčanje odmah su to učinili, a parovi koji su godinama ţivjeli nezadovoljni u braku u čudu se pitali zbog čega su izgubili sve te godine i smjesta se rastavili. Ĉvrsto povezane obitelji postadoše još povezanije, a

braća ili sestre u svađi odseliše se u drugu zemlju ne bi li ih tako more razdvajalo. Tri stanovnice nove matrijarhalne kuće postajale su sve povezanije, okrenute jedna drugoj, temeljeći svoj ţivot na jednom jedinom stupu Pelagijine grozne krivnje. Ona često nije mogla spavati i postala bi histerična, neprestano si predbacujući daje pridonijela smrti svojega oca. "Imao je sedamdeset godina," Drosoula bi na to razborito rekla, "Bogu je dugovao smrt. Bolja je takva smrt, pokušao nas je spasiti i brzo umro." No Pelagija to nije prihvaćala. Znala je daje u trenutku katastrofe bila opsjednuta jedino time da spasi samu sebe, znala je daje u trenutku kad je njezin otac pao i pod cijenu vlastitoga ţivota trebala po-.kušati izvući iz kuće prije nego što se krov uruši. U svojoj glavi neprestano se sjećala kako je postala nesposobna poput muhe zujare u oluji, kako je svako racionalno razmišljanje nestalo, kako je svaku krvnu i emocionalnu vezu izbrisalo ono zastrašujuće brujenje i poskakivanje tla. No nikakve koristi od toga. Ma kakva bila racionalizacija ili isprike, ostala je nepobitna činjenica daje svojega oca napustila u najopasnijem trenutku; on ju je spasio potaknuvši je na akciju, a ona je dopustila da umre. Nije to bio quidpro quo poslušne kćeri koja voli svojega oca. Padne u škripac samookrivljavanja i griţnje savjesti. Zanemari svoj izgled i kućanske zadatke, te bi radije sjedila na njegovu grobu, promatrala vječnu vatru koju je odrţavala u crvenoj staklenoj svjetiljci, grizući usne sve dok ih ne bi raskrvarila i ţaleći što ne moţe s njim razgovarati. Kroz crnu mramornu ploču mogla je razgovarati s njegovom starom, no nasmiješenom fotografijom, ali činilo joj se da nije dostojna da ga oslovi. Raščupane, napola sijede kose i blijedoga lica, naprosto bi sjedila i gledala, kao da čeka da se njegova sjena podigne iz zemlje i zaspe je prijekorima. Za podmuklih istočnih vjetrova u siječnju ili za burnih oluja navukla bi crni šal oko glave, ustala sa stolca pokraj peći i sagnula glavu da se usprotivi elementarnim silama, probijajući se uzbrdo na hodočašće koje je neprestano ponavljala, opsjednuta jedino bojazni da će se njegova vatra ugasiti. Kleknu-la bi usred

huke vjetra, tijelom zakrila svjetiljku daje zaštiti od kiše, grijući drhtave ruke na staklu, pretvarajući svoj ţivot u dugačku pokoru i ispriku. U to vrijeme bila je sklona povjerovati da joj je Bog oduzeo Antonia jer je u svojoj boţanskoj providnosti znao kako će ona jednoga dana iznevjeriti svojega oca, te ono prvo smislio kao njezinu kaznu, a potonje naslutio kao njezin grijeh. Drosoula ni sama nije znala koliko su puta ona i Antonia morale otići na groblje, ne bi li odvukle očajnu i preklinjuću Pelagiju čije bi ruke drhtale od uzbuđenja, a noge kao da nisu bile spojene o koljena. Jednoga dana Antonia i Drosoula nisu to više mogle podnijeti; njihovo suosjećanje s vremenom se počelo pretvarati u srdţbu i bijes, te se starica i djevojčica urotiše daje vrate zdravoj pameti. "Problem je u tome", Drosoula će, "što je izgubila nekoga koga je voljela u ratu, a ova dodatna smrt prelila je čašu." "Je li to onaj duh o kojemu stalno govori?" "Da. Zvao se Corelli, bio je glazbenik." "Misliš li da ga uistinu vidi, ili misliš daje poludjela?" "Prije nije bila luda. Što se duhova tiče, mogu se ukazati onomu koga izaberu, no nitko drugi ih ne vidi. Tek nakon djedove smrti joj se zamračilo." Djevojčica zadršće od jeze: "Jadni djed." "Namjeravam se savjetovati sa svećenikom", reče Drosoula. "Ali i on je poludio nakon potresa. A da se preodjenemo u djedova duha i odemo joj reći kako nije kriva?" Drosoula se namršti: "Ideja je dobra, no ona nije glupa, premda je luda. Znaš, nije lako imitirati duha. Ja sam previsoka, a ti premalena, a uopće ne znamo govoriti kao on. Sve te riječi dugačke tri stranice ako ih zapišeš i rečenice koje bi ispunile čitavu jednu knjigu, a situacija bi se moţda samo pogoršala." "Zašto je jednostavno ne priveţemo za krevet i tučemo?" Drosouli ovaj zadovoljavajući prizor izmami čeznutljiv uzdah i upita se bi li to funkcioniralo. Nekoć davno, kad je još bila dijete u Turskoj, luđake bi liječili mlateći ih sve dok ih ne bi postalo strah da ponovno budu umobolni. Nekoć je to dobro funkcioniralo, no tko zna koliko se ljudska priroda u

međuvremenu izmijenila? Vjerovala je da u svakom slučaju Pelagija u svojem ludilu pomalo ugađa samoj sebi, da se radi o nekoj vrsti mazohističke egomanije, pa bi u batinama mogla vidjeti više nego zasluţenu kaznu, a ne sredstvo zastrašivanja. Uzme djevojčičine ruke među svoje, poljubi je u kosu i oči joj se razvedre. "Imam ideju", ona će. I, sljedećega jutra za doručkom Antonia odjednom objavi: "Prošle sam noći sanjala djeda." "Ĉudno", reče Drosoula, "ja također." Provjere reagira li Pelagija na neki način, no potonja naprosto nastavi kidati kruh u sitne komadiće. "Rekao mi je da mu je drago što je mrtav", reče Antonia, "jer sada moţe biti s maminom majkom." "Menije rekao nešto drugo", odgovori Drosoula, na što Pelagija upita: "Zašto razgovarate kao da me nema?" "Jer te nema", Drosoula će okrutno. "Već dugo te nema." "Dakle, što ti je rekao?" upita Antonia. "Rekao mi je da ţeli da mama napiše Povijest Kefalonije koja je ostala zatrpana u potresu. Da je dovrši u njegovo ime. Kaţe da mu uţivanje u smrti kvari saznanje daje izgubljena." Pelagija je sumnjičavo promatraše, a njih dvije i dalje se na nju nisu obazirale. Antonia je otkrila da takvo glumljenje moţe biti strahovito zabavno. "Nisam znala da piše povijest." "O da, to mu je bilo još vaţnije od medicine." Antonia se okrene prema Pelagiji i bezazleno je upita: "Dakle, hoćeš lije napisati?" "Nju nema smisla pitati", reče Drosoula. "Ona nije prisutna." "Tu sam", usprotivi se Pelagija. "Dobro došla", Drosoula će sarkastično. Pelagija se vrati na groblje i napuni svjetiljku petrolejem. Stajala je i promatrala natpis (Voljenomu ocu i djedu, vjernomu suprugu, prijatelju siromašnih, iscjelitelju svih ţivih, beskrajno učenom i hrabrom) i padne joj na pamet da postoji način da plamen vječno gori, pa makar svi ti snovi bili obična glupost. Ode u Argostolij, osiguravši prijevoz kolima na dva kotača koje je vukla mula, a vrati se s olovkama i s debelim snopom papira.

Bilo je to začuđujuće jednostavno. Toliko je puta pročitala rukopis da su odasvud navirali svi stari izrazi, nečujno se oglasili i potekli niz njezinu desnu ruku, izvirili kroz šiljak njezine olovke i ispunili stranice i stranice papira: "Napola zaboravljeni otok po imenu Kefalo-nija izranja neoprezno i nepromišljeno iz Jonskoga mora. Otok je u antičkome razdoblju imao toliko značenje da i same njegove stijene odišu nostalgijom, a zemlja crljenica natopljena je suncem i bremenitim uspomenama..." Drosoula i Antonia su je špijunirale dok bi sjedila za svojim stolom poput humanističkoga znanstvenika, lupkajući olovkom po zubima i povremeno prazno zureći kroz prozor. Dvije urotnice odšuljale bi se na sigurnu udaljenost, zagrlile se i zaplesale. Pelagija se gotovo pretvorila u doktora. Kao i u razdoblju očaja-vanja, baš kao što je on čitavoga ţivota činio, u kući nije radila doslovno ništa, prepuštajući sav posao ţenama. Od ono malo uspomena na oca, u ruševinama je preostala njegova lula koju bi stavila medu zube baš kao što je i on činio, udišući izblijedjele tragove katransko-ga taloga duhana i utiskujući na dršku znakove svojih zuba preko njegovih. Ne bije pripalila, već ju je smatrala instrumentom svojega medijskoga posredovanja, a stare riječi kao da su tekle kroz praznu glavu lule, sakupljale se u dršku i oglasile izravno u njezinu mozgu. Muškim predrasudama oprezno počne dodavati ţensku notu detaljima o načinu odijevanja i tehnikama pečenja u zajedničkome fornu, gospodarskome značenju dječjega rada i o okrutnome tradicionalnome preziru prema udovicama. Pišući, otkrila je da njezine strasti nadilaze očeve, strasti čije postojanje nikada prije ni slutila nije, te na papiru oţivi gromoglasne optuţbe i jetke optuţbe koje su konkurirale njegovima ili ih nadmašivale. Taj ju je uţitak preobrazio. Njezin čin kćerinske odanosti prerastao je u veliki projekt koji je sadrţavao izlete u knjiţnicu i usrdne pismene upite stručnim institucijama, pomorskim muzejima, britanskoj knjiţnici, stručnjacima za Napoleona, te američkim profesorima povijesti imperijalne sile. Na svoje čuđenje i zadovoljstvo,otkrila je da na čitavome

svijetu postoje zanesenjaci toliko zaljubljeni u znanje i u njegovo suvislo tumačenje te bi se mjesecima raspitivali u njezino ime i slali joj pisamca potpore, kao i liste drugih stručnjaka i institucija kojima bi se mogla obratiti. Kako je brdo njezine korespondencije sve više raslo, preplaši se da će na kraju moţda početi pisati "Opću povijest cijeloga svijeta", jer je sve bilo međusobno povezano na sloţen, indirektan i elegantan način. Pelagija napokon utis-nu svoje snopove papira u veliku kutiju za dokumentaciju i upita se što sada. Trebalo bi to objaviti pod njezinim i očevim imenom, no bolno je bilo rastati se, poslati čedo svojega intelekta u svijet bez majke koja će ga štititi. Najradije bi bila pokraj svakog čitatelja da odgovori na prigovore i uputi ga da ne preskoči nijedan odjeljak, da navede daljnje dokaze. Unatoč tomu, provizorno se raspitala kod četiri nakladnika, koji su izrazili svoje simpatije i potporu, objasnili joj da se takva knjiga ne bi mogla prodati i rekli da bi najbolje bilo donirati je sveučilištu. "Samo preko mene mrtve", pomisli Pelagija i ostavi je na svojoj polici kao opipljiv dokaz neporecive činjenice da je postala intelektualac od formata u velikoj helenskoj tradiciji. Tim projektom bila je angaţirana sve do 1961., godine kada je Karamanlis pobijedio Papandreua na izborima. Na kraju pogleda svoj glomazni dokument i shvati da se u njoj tijekom njegova sastavljanja i sakupljanja počela događati krupna preobrazba. U početku joj je kaligrafija bila nečitka i rastrojena, kao u njezina oca tijekom svih godina njegove nijemosti, no s vremenom je postala čvršća i zaobljenija, sigurnija i afirmativnija. No, što je još vaţnije, proces pisanja iskristalizirao je njezine nazore i filozofska stajališta za koje ni znala nije da ih ima. Otkrila je daje njezino shvaćanje ekonomskih procesa u osnovi marksističko, no, paradoksalno, po njezinu mišljenju, kapitalizam se s tim problemima najbolje borio. Vjerovala je da su kulturne tradicije od većega povijesnoga značenja od ekonomskih transformacija, te daje ljudska priroda u biti potpuno iracionalna, čime se moţe protumačiti njezina spremnost da

prihvati demagogiju i nevjerojatna uvjerenja, te zaključila kako se sloboda i red uzajamno uopće ne isključuju, već je jedno preduvjet drugomu. Drosoula je bila previše praktična za silne teorije, pa Pelagija tim idejama počne šopati mlađahnu Antoniu. Njih dvije sjedile bi do kasno u noć, previše opijene filozofiranjem da se odvuku i isprazne mjehure koji samo što se nisu rasprsnuli od metvičina čaja, ili odu u krevet i sklope oči koje su ih pekle od umora. U najsvjeţijoj i savršenoj fazi mladenačke ljepote i prirodne izo-pačenosti, Antonia se suprotstavljala svim idejama svoje pomajke, ne samo u svrhu prepiranja već i zbog principa, te Pelagija uskoro počne silno uţivati u tjeranju protivnice na pobijanje stava koji je dan prije zastupala. Od toga bi Antonia zanijemjela i pobješnjela, te svoje komentare oprezno ogradila dodatnim odredbama koje bije dovele do novoga pobijanja ili do zaključka koji bi bio toliko ublaţen da ne bi imao snagu stava. Pelagija pojača djevojčino nezadovoljstvo i zlovolju neprestanim ponavljanjem: "Kad budeš u mojim godinama, prisjetit ćeš se ovoga i i vidjet ćeš da sam bila u pravu." Antonia uopće nije imala namjeru doţivjeti Pelagijine godine i to joj je rekla: "Ţelim umrijeti prije nego navršim dvadeset pet godina", ona će. "Ne ţelim postati stara i otresita." Pred sobom je vidjela samo beskrajnu mladost, te reče Pelagiji s bijesom u očima: "Kao prvo, vi starci izazvali ste sve probleme, a mi mladi trebamo ih srediti." "Uţivaj u svojim snovima", prokomentira Pelagija koja se nije iznenadila, no ipak ju je šokiralo kad joj je Antonia sa sedamnaest godina objavila ne samo da se udaje već daje odsada komunist. "Kladim se da ćeš plakati kada Kralj umre", reče Pelagija. 69 Zrno do zrna - pogača OTPRILIKE u TO vrijeme iz svih krajeva svijeta počeše stizati misteriozne razglednice na ponešto kraćenome grčkom. Iz Santa Fea došla je jedna na kojoj je pisalo: "Ovdje bi ti se

svidjelo. Sve kuće sagrađene su od blata." Iz Edinburgha: "Pomeo bi te vjetar na vrhu tvrđave." Iz Beča: "Ovdje imaju kip ruskoga vojnika, svi ga zovu 'Spomenik nepoznatomu silovatelju'." Iz Rio de Janeira: "Karneval. Ulice pune urina i prelijepih djevojaka od kojih ti zastaje dah." Iz Londona: "Ludi ljudi; grozna magla." Iz Pariza: "Ima jedan dućan u kojemu se prodaju samo pojasovi za kilu." Iz Glasgowa: "Ĉađe i pijanaca na cesti do koljena." Iz Moskve: "Umjetnička djela u metrou." Iz Madrida: "Prevruće. Svi spavaju." Iz Cape Towna: "Fino voće, grozna tjestenina." Iz Calcutte: "Prašine do grla. Stravičan proljev." Najprije joj padne na pamet daje pomorska duša njezina oca ponovno krenula u posjet omiljenim stranim zemljama i slala joj poruke s onu stranu groba. No Moskva nipošto nije bila u blizini mora. Zatim joj padne na pamet da bi mogle biti od Antonia. No i on je bio mrtav, nije znao toliko grčkoga da ga čita ili piše, a, sve da je još na ţivotu, čemu bi jurio svijetom od Sydneyja do Kijeva? Moţda su te anonimne razglednice stizale od nekoga s kim se dopisivala dok je pisala Povijest. Zbunjena, no radoznala i zadovoljna, gu-micama zaveţe svoje zbirke neobičnih razglednica i sloţi ih u kutiju. "Imaš tajnoga dečka", ustvrdi Antonia zadovoljna što moţe gajiti takve sumnje, jer je tako mogla skrenuti paţnju sa svoje ljubavne avanture, koju su i Pelagija i Drosoula pokušavale osujetiti. Upoznali su se kad je Antonia zarađivala dţeparac pomaţući posluţivati kavu u krcatome kafiću na trgu u Argostoliju. Tu je svirala bučna limena glazba iz Lixourija, a dotični gospodin bio je prisiljen ustati i iz svega glasa u djevojčino uho viknuti što ţeli, istodobno ustanovivši da se radi o prekrasnom i privlačnom mladom uhu, koje je naprosto vapilo za tim da ga netko gricka po noći pod stablom u mračnoj ulici. Antonia je sa svoje strane ustanovila da se radi o muškarcu koji vonja po pravilnoj mješavini muţevnosti i aftershavea, daha svjeţega i ugodnoga kao metvica i stalno iznenađenih smeđih očiju koje su odavale njeţnost i humor.

Alexi bi iz dana u dan više negoli očigledno besposličario u kafiću, namjerno birajući isti stol, i svim srcem čeznuo da vidi mladu, visoku i bujnu djevu savršenih zubi i izduljenih prstiju, prvih kao stvorenih za ljubavno grickanje, a potonjih za milovanje. Ona gaje vjerno čekala, strogo zabranivši drugim djevojkama, konobarima, pa čak i samomu vlasniku, da ga posluţe. Jednoga dana uzme joj ruku dok je spuštala šalicu, pogleda je s psećom odanošću i reče: "Udaj se za me." Elokventnom rukom slikovito zaokruţi zrakom i nadomet-nu: "Nemamo što izgubiti, osim svojih lanaca." Alexi bijaše radikalni odvjetnik koji je mogao dokazati da bogataš izbjegavajući poreze čini zločin protiv društva, kao i to da siromašan čovjek istim činom zakonito, pravilno i snaţno djeluje protiv klasnih ugnjetača, čime ne zasluţuje samo potporu svakoga ispravnoga građanina, već i punu zakonsku potporu. Suca bi bio u stanju rasplakati srcedrapateljnim prikazom nesretnoga djetinjstva svojega klijenta, a porotu navesti na glasno skandiranje svojim oštrim osuđivanjem policije koja bi pri obavljanju duţnosti neopravdano nastojala provoditi zakon. Pelagija je odmah shvatila da će Alexi poslije u ţivotu postati krajnji konzervativac, pa njegove političke sklonosti nisu bile ono čemu se protivila. Stvar je bila u tome što nije mogla podnijeti pomisao da Alexi i Antonia vode ljubav. Ona je bila vrlo visoka, on vrlo nizak. Njoj je bilo tek sedamnaest godina, njemu trideset tri. Ona je bila vitka i graciozna, on bucmast i ćelav i često bi se spoticao o predmete kojih nikada nije bilo kad bi mu trebali. Prisjeti se vlastite ljubavne strasti koju je u tim njeţnim godinama gajila prema Mandra-su, strese se od jeze i smjesta joj zabrani da se vjenča, odlučna u nakani da osujeti oskvrnuće i svetogrđe. No dan vjenčanja, unatoč tomu, bijaše divan. U rano proljeće polja i obronci brda bili su prekriveni šafranima i ljubicama, bijelim čišlja-kom i ţutim sternbergijama, a svijetloljubičasti divlji ljiljani kimali su se na sićušnim stabljikama usred već oprţene trave na livadi. Par je odabrao običaj da na vjenčanju ima po petnaest kumova i kuma, a Alexi je čak uspio poskakivati tijekom čitavoga plesa

Isaije ne osra-motivši se i ne spotaknuvši. Ushićena Antonia sjala je od sreće i poljubila čak i strance koji su stajali i buljili, a Alexi, koji se znojio od alkohola i od sreće, odrţa dugačak i poetičan govor sastavljen od epigrama koji su se rimovali, mahom mudro hvaleći punicu. Uvijek će se sjećati trenutka tijekom svečanosti kada je odjednom shvatila što je to na njemu uzbudilo Antonijino srce; bilo je to kad ju je zagrlio, poljubio u obraz i rekao: "Ako dopuštate, kupit ćemo kuću u vašem selu." Njegova iskrena poniznost i nagovještaj njegove dvojbe da li ga ţeli u svojoj blizini bijahu dovoljni da ga počne oboţavati. Otada će mnoge sretne sate posvetiti ukrašavanju njegovih rupčića i krpanju čarapa za koje bi ga Antonia uvijek pokušala nagovoriti da ih baci. "Dušo moja," rekla bi, "kad bi samo rezao nokte na nogama, poštedio bi me mnogih ogrebotina, a moju majku oslobodio tolikoga besmislenoga posla." Pelagija je s nestrpljenjem čekala unuka, a Drosoula se bacila na posao. Na prazan prostor pokraj pristaništa gdje se nekoć nalazila njezina kuća postavila je slamnati krov i objesila romantične fenjere. Izmolila je i posudila stare klimave stolove i stolce, postavila peć na ugljen i tako udarila veličanstvene temelje taverne koju će ekscentričnom i nepostojanom marljivošću voditi do svoje smrti 1972. Turisti su tek počeli pristizati na Kefaloniju. U početku su to bili bogati vlasnici jahti, koji bi svojim prijateljima naduto prenijeli informacije o najosebujnijim i najromantičnijim mjestima gdje se moţe jesti, a zatim naprtnjačama natovareni duhovni nasljednici načina ţivota turobnoga kanadskoga pjesnika. Pomalo počeše pristizati poznavatelji i oboţavatelji Lorda Bvrona, pa onda odoše. Njemački vojnici koji su se pretvorili u uspješne i otmjene građane s velikim obiteljima doveli bi svoje sinove i kćeri i kazivali im: "Tu je tata bio za vrijeme rata, zar nije prekrasno?" Talijani su pristizali trajektom preko Itake sa svojim odvratnim bijelim pudlima, u stanju da sami samcati pojedu cijelu ribu, dovoljno veliku da se njome nahrani pet tisuća duša. Kao vlasnica jedine taverne u lučici, Drosoula bi tijekom ljeta zaradila dovoljno da zimi baš ništa ne mora raditi.

Lemoni, koja se u međuvremenu udala, toliko debela da joj je salo poigravalo, i imala troje djece, pomagala je pri posluţivanju, a Pelagija bi se spuštala toboţe da radi, no zapravo zato što je tako imala priliku govoriti talijanski. Usluga nije bila brza, bila je kranje spora. Katkad bi Drosoula biciklom poslala djecu po ribu koja je naručena, no ako peć nije bila dobro zagrijana, često je puna dva sata trebalo čekati da se hrana pripremi i ispeče. Prema gostima se bez ikakvoga ispričavanja odnosila kao prema članovima strpljive obitelji koju je ona trebala disciplinirati i nadgledati, a događalo bi se da ih nitko i ne posluţi ako bi se Drosouli svidio neki gost, pa bi se s njim udubila u razgovor. Uskoro je otkrila da je stranci smatraju egzotičnom, te bi sjedila za njihovim stolom usred kostiju cipala i komadića kruha, hraneći ostacima hrane Psipsinine potomke, koji bi mijaukali i pros-jačili bez ikakva obzira i stida, izmišljajući glupe priče o lokalnim duhovima, gadostima Turaka i o razdoblju koje je provela u Australiji među klokanima. Stranci su je oboţavali i bojali je se zbog njezinih izbuljenih očiju, sporog teškog hoda, ovješene čeljusti, savijenih leđa, divovske visine i napadnih čuperaka na licu. Nikada nisu prigovarali zbog njezine zaboravljivosti ili zbog beskrajnoga čekanja i govorili bi: "Jadna starica, tako je draga, grijeh bije bio poţurivati." U međuvremenu, Pelagija je čekala unuka koji nikako da stigne. Oprostila je Antoniji što je počela pušiti i nositi hlače, te dijelila njezino mišljenje daje dobro što je ukinut miraz. Smiješila se kad je An-tonia 1964. plakala zbog smrti Kralja Pavla, premda je između dvaju jecaja ustvrdila kako je monarhija iskrivljeni anakronizam. Privremeno se preselila u Antonijinu kuću daje utješi kad su 1967. Alexija proizvoljno, no nakratko uhapsili pukovnici, pa onda 1973., kada je završio u zatvoru jer se tijekom studentske okupacije pravnoga fakulteta na atenskome sveučilištu potukao s policajcem. Poslije neće izraziti svoje rezerve glede Antonijinih simpatija za Papandreuovu socijalističku vladu, te će čak priznati daje Antonia imala pravo kada je inzistirala da ode na kopno i sudjeluje u nepristojnim feminističkim

demonstracijama. Osjećala je da ne smije iskaliti svoj prezir prema toj dirljivo utopijskoj i optimističnoj vjeri, a, u svakom slučaju, sama je bila kriva; našla se na udaru neizbjeţne oluje proizašle otud što je djevojku naučila misliti svojom glavom. K tome, još uvijek joj se sviđala ideja koju je prigrlila još u mladosti daje sve moguće. No zato se protivila Antonijinu ustrajanju da joj ne treba podariti unuka. "To je moje tijelo," tvrdila je Antonia, "nije pošteno očekivati da postanem ţrtva biološke slučajnosti, zar ne? Uostalom, svijet je već prenapučen i imam pravo izbora, zar ne? Alexi se slaţe sa mnom, pa nemoj misliti da ga moţeš maltretirati." "Je li sve u redu?" upita Pelagija. "Mama, što time misliš reći? Ne, nisam djevica i ne, nema problema. .. takve vrste. Još je jako dobro, kad već pitaš. Ne ţelim biti zločesta, ali katkad si tako staromodna." "Ne, ništa ne ţelim čuti. Ja sam stara ţena i ne trebam to slušati. Samo ţelim biti sigurna. Zar ne misliš da imam pravo na to?" "To je moje tijelo", ponovi Antonia, vrativši vječni predmet njihovih rasprava na njegov početak. "Starim," rekla bi Pelagija, "u tome je stvar." "Nadţivjet ćeš ti mene, mama." No Drosoula je prva umrla, potpuno uspravna u svom stolcu za ljuljanje, tiho, kao da se ispričava što je uopće ţivjela. Bila je neslomljiva ţena koja je tek nekoliko kratkih godina sretno proţivjela s voljenim muţem, ţena koja se iz principa odrekla svojega sina, a ostatak svojega ţivota provela dareţljivo sluţeći one koji su je sasvim slučajno prigrlili, te ih čak i hranila. Upravljala je malom obitelji poput strpljivoga pastira i okupljala je na svojim prostranim grudima poput majke. Kad su je pokopali na istome groblju kao i doktora, Pelagiji posta bolno jasno da sada treba odrţavati još jedan plamen, kao i to da je sama. Pojma više nije imala kako ţivjeti, te sa strahom i očajanjem u srcu preuzme Drosoulinu tavernu i počne šeprtljavo raditi. Alexi, sada potpuno ćelav, prešao je putanju od ideološkoga Arktika puritanske komunističke partije do suptropske klime

socijalističke partije, otkrivši uz stanovitu tjeskobu i osjećaj krivnje koji ga brzo minuse da ga je uspjeh u odvjetništvu neprimjetno gurnuo upravo u klasu koju je toboţ prezirao. Bio je slatkorječivi burţuj s velikim Citroenom, kućom navodno sigurnom od potresa s loncima od terakote prepunim geranija i posjedovao četiri odijela. Mrzio je korupciju i nesposobnost koju je utjelovljavala partija njegova izbora. Slatkorječivo bi podupirao socijaliste na sastancima i na zabavama, no pri glasovanju bi kradomice zaokruţio Karamanlisa, a zatim glumio očaj kada bi potonji dobio izbore. Unajmio je računovođu i postao vičan izbjegavanju poreza poput svakoga savjesnoga Grka koji drţi do tradicije. Antonia izdrţa četiri godine nakon što joj je utroba počela vapiti za stanarom, ne videći zašto bi trebala popustiti tijelu koje je postavljalo tako nerazumne i ideološki sumnjive zahtjeve, no na kraju se s njime udruţi i dopusti mu da joj ono dopusti zaboraviti uzeti pilule. Tako se upravo ona najviše iznenadila kad joj je trbuh bezrazloţno nabubrio, a dijete počelo rasti. Ona i Alexi ponovno se počeše drţati za ruke u javnosti, suznih očiju buljili bi u djecu i u odjeću za njih, te sastavljali dugačke liste imena, koje bi zatim kriţali jer "znala sam nekoga tko se tako zvao, bio je grozan." "Bit će ţensko", govorila bi Pelagija u čestim prigodama kada bi uho prislonila uz Antonijin sve veći trbuh. "Tako je mirna, mora da je curica. Moraš je nazvati Drosoula." "Ali Drosoula je bila golema i..." "Ruţna? Nema veze. Ipak smo je voljele. Njezino bi ime trebalo i dalje ţivjeti. Kada ovo dijete malo odraste, trebalo bi znati kako je dobilo ime i komu je pripadalo." "Ali, mama..." "Ja sam stara ţena", ustvrdi Pelagija, koja je silno uţivala u ponavljanju toga refrena. "Moţda je to moja posljednja ţelja." "Imaš šezdeset godina. Danas to više nije starost." "Ali osjećam se staro." "Ali tako ne izgledaš." "Nisam te odgajala da budeš laţljivica", reče Pelagija, unatoč tomu vrlo zadovoljna.

"Trideset i četiri su mi godine", Antonia će. "Ja sam stara. Šezdeset je tek broj." Mala curica dođe na svijet kao više nego očigledni dječačić, sa čarobno naboranim skrotumom i tankim penisom koji će se kasnije nesumnjivo pokazati upotrebljivim. Pelagija je njihala djetešce na svojim rukama, osjećajući tugu ţene koja je čitavoga ţivota ostala djevicom i tehnički nema djece, te ga počne zvati lannis. Tako gaje često nazvala tim imenom daje njegovim roditeljima uskoro postalo jasno kako neće moći biti Kvriakos, Vassos, Stratiš ili Dionisios. Kad bi ga oslovili lannisom, nasmiješio bi se i ispuštao sluzave mjehuriće koji bi se raspukli i curili niz njegovu bradu, te tako osta lannis. Imao je odlučnu i tvrdoglavu baku koja mu je govorila isključivo talijanski i roditelje koji su se najozbiljnije bavili mišlju da ga pošalju u privatnu školu, premda ni drţavnima ništa nije nedostajalo. Potaknut više nego očiglednim iznenadnim saznanjem da muškarac svojem sinu treba nešto ostaviti, po mogućnosti bez plaćanja poreza na nasljedstvo, Alexi krene u potragu za dobrom investicijom. Izgradi mali blok apartmana za odmor na golom obronku, a u tavernu ugradi modernu kuhinju i zahode. Nagovori Pelagiju da zaposle pravoga kuhara, a ona preuzme vođenje lokala. Dobit su dijelili pola-pola. Na oličene zidove Pelagija objesi sve razglednice koje su i dalje stizale sa sve četiri strane svijeta, kao i šarene primjerke stranih novčanica koje bi joj darovali turisti. Blagotvorno i opuštaju-će djelovanje Robole i retsine činilo ih je dareţljivima i hirovitima. 70 Iskopavanje KAD JE IANNISU bilo pet godina, a Christos Sartzetakis izabran umjesto Karamanlisa, već je znao reći "Bok" i "Zar nije sladak?" na šest različitih jezika. Bilo je to zato što je gotovo sve vrijeme provodio u taverni pod bakinom paskom, gdje bi mu gukali ruţičasti i sentimentalni stranci koji su oboţavali tamne dječačiće s tamnim šiškama preko crnih očiju, pod uvjetom da jednoga dana, kada odrastu, ne dođu u njihovu zemlju u potrazi za poslom. lannis je raznosio

košarice s kruhom na stolove, vrlo šarmantno virio iznad stol-njaka i od napojnica zaradio dovoljno novca da si priušti plišanoga medvjedića, autić na daljinski pogon i simulaciju nogometne lopte sa svjetskoga kupa od čvrste plastike. Pelagija bi ga ponosno predstavljala svojim gostima, a on bi samosvjesno i pristojno ispruţio ruku, prava slika i prilika savršenoga djeteta koje se u bogatijim, no manje razboritim zemljama više nije moglo vidjeti. Njegove starinske manire predstavljale su nešto neobično i novo, a pravio bi grimase samo kad bi ga zagrlile i zaslinile debele ţene s lošim zadahom i ljepljivim crvenim ruţem. Razlog njegovu stalnom boravku u Taverni Drosoula krio se u tome što mu je otac gradio nove apartmane za odmor s bazenima i teniskim igralištima, a majka se okrenula starinskomu, predsocija-lističkomu obliku feminizma, po kojemu ţena ima ista prava kao muškarac ako se bavi kapitalističkim poduzetništvom. Od muţa je posudila novac da otvori dućan i četiri godine uredno ga otplaćivala uz kamate od pet posto. U ulici Bergoti u Argostoliju otvorila je trgovački centar sa suvenirima u kojemu su se prodavali: laţne amfore, krunice, lutke odjevene u fustanellu specijalnog grčkog pješaštva, kasete sirtakija, pribor za ronjenje, kipići Pana što krajnje koncentrirano svira frulu, usto obdaren sjajnom i divovskom erekcijom, sove-Minerve od vapnenca, razglednice, rukom izrađeni tepisi, zapravo strojno proizvedeni u sjevernoj Africi, porculanski dupini, bogovi, boţice, karijatide, maske trageda od terakote, srebrne drangu-lije, pokrivači za krevet ukrašeni meandrima, drţači za ključeve koji su u minijaturi duhovito oponašali pokrete pri spolnom općenju, sićušni buzukiji na navijanje s opuštenim crvenim flaksom koji bi svirali "Djecu Pireja" ili "Grka Zorbu", Kazantzakisovi romani na engleskome, mračne ikone autentične patine s likovima raznih svetaca čija se imena na grčkom pismu nisu dala dešifrirati i djelovala fantastično, sredstva za ublaţavanje opeklina za prepečene Engleze, koţni pojasovi i ručne torbe, majice s varijacijama na temu "Moj tata je bio u Grčkoj i donio mi samo ovu bezveznu majicu", turistički vodiči i priručnici s

frazama, puške za podvodni ribolov, paraceta-mol, torbe za kupanje čije bi se ručke odšile, prostirke od lika, bičevi za seksualne igre i kondomi. Antonia je vodila taj eklektični trgovački centar odjevena, kao i obično, u blještavo bijelu odjeću, sjedeći za otvorenom ladicom blagajne (da poreznicima ne ostavi nikakav trag), s palcem u ustima i dugačkim nogama u sofisticirano gracioznim pozama. Ubrzo je otvorila nove dućane s identičnim asortimanom u Lixouriju, Skali, Šamiju, Fiskaradu i Assosu, a da umiri svoju profinjenu umjetničku savjest, od jednoga lončara naručila je uistinu lijepu opremu i ukrase za vrt od dvostruko pečene terakote u klasičnome stilu. Ona i Alexi posjetili su Pariz i Milano s nedorečenom idejom da otvore skupi butik u Ateni, a Alexi je stekao naviku da prezrivo otklanja tvrdnje onih koji su ţeljeli preraspodijeliti njegovo bogatstvo: "Antonia i ja zajedno zapošljavamo nekoliko desetaka ljudi. Bogateći se, bogatimo i naše zaposlenike, pa prekini s tim pretpotopnim forama. Što bi ti htio? Da svi oni ţive od socijalne pomoći? Imaš li ti uopće pojma koliko ljudi proizvodi robu koju prodajemo? Na stotine." Njihov sin zadovoljno je rastao uz baku, bućkajući noţne prstiće u nevjerojatno čistome moru u luci, hipnotiziran njegovim jatima riba koja bi naglo nestala. Uvečer bi se obitelj ponovno okupila i sjedila zajedno u taverni, katkad prije guţve, no obično poslije, raspravljajući na talijanskom i na grčkom, a Pelagija, već sada nostalgična za lannisovim djetinjstvom, znala bi reći: "Sjećate li se dana kada sam mu mijenjala pelenu na zidu, a on se odjednom popiškio? Fljas, iz njega je izbio golem zlatni mlaz i obrušio se na mačku. A mačka je pobjegla i fino se polizala, fuj, a mi smo gotovo pukli od smijeha. To su bila vremena. Koja šteta što moraju narasti." Dječačić bi se pristojno nasmijao i poţelio da ga bakica prestane tako sramotiti, a zatim otišao iza zida i provjerio s koje visine moţe rasprostrijeti mokru mrlju naslanjajući se natrag od koljena i eksperimentirajući s dosegom i kutom njegova zanimljivoga visuljka i prekrasnoga zlatnoga mlaza. Imao je prijatelja koji se zvao Dmitri i mogao je piškiti dalje od njega,

pa mu je predstojalo marljivo treniranje prije nego što se uopće odluči kladiti. Tamo je imao i komad krede i biljeţio koliko ga je prekrasnih strankinja poljubilo u obraz pri rastanku na kraju praznika. Stotinu četrdeset i dvije, gotovo nezamislivo mnogo, i uopće se nije sjećao njihovih lica, tek sveopćega blaţenstva od sjajne kose i velikih očiju, mirisa i spuţvastih grudi koje bi se slučajno spljoštile kad bi ga privile, a zatim ponovno poprimile svoj oblik. Uvečer, kad bi ga u ponoć odnijeli kući, uspavanoga u očevim rukama, sanjao bi u kakofoniji jezika prekrasne djevojke i miris hidratantne kreme. Kad mu je bilo deset godina, u doba antitetičke koalicije komunista i konzervativaca, Pelagija je angaţirala svirača buzukija da zabavlja goste u taverni. Zvao se Spiridon, bio je karizmatični Krfljanin neiscrpne razigranosti. Buzuki je svirao tako vibrantnom virtuoz-nošću, te je zvučalo kao da ih je troje, te bi čak i Nijemce potaknuo da jedni drugima stave ruke na ramena i plešu ukrug koracima koji su podsjećali na nestrpljivo kopkanje konjskih kopita. Točno je znao kako nešto odsvirati accelerando: započeo bi polagano i pompozno, te postupno ubrzavao, sve dok se mlatarajući udovima plesači ne bi histerično zapleli. Znao je uspavanke i pjesme ribara, klasične napjeve i nove kompozicije Theodorakisa, Xarhakosa, Markopoulosa i Hadjidakisa, i sve ih svirao uz savršeni tremolo i nevjerojatne sinko-pirane improvizacije koje bi publiku znale odvratiti od plesa, bolje ih je bilo slušati. lannis ga je oboţavao, onako širokih ramena, velike crne brade, širokih usta u kojima kao daje bilo stotinu blistavih zubi (uključujući jedan zlatni), kao i njegov repertoar magičarskih trikova: iz vlastitih ušiju izvlačio je jaja, a trzajem prstiju kovanice bi nestale i ponovno se pojavile. I Pelagija ga je voljela, jer ju je toliko podsjećao na nes-taloga kapetana, i katkad bi njezino srce čeznulo za vremenskim strojem koji bi je vratio u dane jedine njezine prave ljubavi. Pomisli kako kapetanova duša moţda obitava u prstima nekoga kao što je

Spiridon. Ĉak i kada glazbenici umru, čini se da se njihova lutajuća glazba odseli u tuđe ruke i tu nastavlja ţivjeti. lannisova tajna ţelja bila je da što prije postane galeb. Ti "kama-kije" bijahu grčki momci što su ţivjeli od stalnoga vođenja ljubavi, zabavljajući se s romantičnim strankinjama bez pratnje, koje su pristizale na otok, u potrazi za pravom ljubavi i višestrukim orgazmima u naručju prvoga modernoga Adonisa, koji bi pristao da ih obori s nogu. Sebe su smatrali prijeko potrebnom komponentom turizma, pa se čak govorilo o osnivanju sindikata koji bi zastupao njihove interese. Šarmantno i viteški na kapaljku bi dijelili uspomene i lomili srca, čekajući na aerodromu da odleti jedna djevojka i da zgrabe novu čim sleti. Kad ne bi bili iskorištavani, skitarali bi se na svojim mopedima i raspravljali o seksualnoj hijerarhiji vrijednosti u različitih naroda. Talijanke su bile najbolje, Engleskinje neupotrebljive ako ih ne napiješ, Njemice tehničarke, Španjolke nekontrolirane i me-lodramatične, a Francuskinje toliko tašte da se otprve moraš pretvarati kako si zaljubljen. lannis bi pregledavao svoj sićušni prut nep-redvidivih i bolnih erekcija, pitajući se hoće li ikada doţivjeti orgazam, ma što to značilo, te hoće li se i kada taj harpun probuditi iz svojih vlaţnih snova i narasti. lannis zamijeti daje Spiridon omiljen među djevojkama. Na kraju svakog njegova nastupa, iz uskih vaza sa svojih stolova uzele bi crvene ruţe i njima ga obasipale. Primijeti kako Spiro početkom večeri obilazi stolove i uklanja trnje sa stabljika, siguran da slijedi cvjetno bombardiranje. Također primijeti kako se Spiro uvijek fotografira grleći djevojke pocrvenjelih nosova, katkad s njih dvije ili četiri istodobno, i u takvim bi se prilikama njegov osmijeh rastegnuo od uha do uha, a lice odraţavalo ponos i sreću. I, jednoga dana lannis zatraţi od Spire da ga nauči svirati buzuki. "Ruke ti još nisu dovoljno dugačke", Spiro će. "Pametnije bi bilo započeti s mandolinom. To je u biti ista stvar, a za tebe prava veličina. Još nemaš deset godina, s četrnaest bi moţda trebao početi svirati buzuki. Vidi..." poloţi instrument u dječakovo krilo i ispruţi lijevu ruku. "Ruka ti je prekratka, a

šaka ti nije dovoljno velika da obuhvati grlo. Treba ti mandolina." lannis osta pomalo razočaran. Htio je biti baš poput svojega idola. "Sviraš li ti mandolinu?" upita ga. "Sviram li ja mandolinu? Hodam li i govorim? Ja sam najbolji mandolinist kojega sam ikada sreo, osim jednoga ili dvojice Talijana. U biti, mandolina je instrument koji najviše volim." "Hoćeš li me naučiti?" "Moţda bi ti trebala mandolina. U protivnome, morat ćemo ostati na teoriji." lannis je marljivo navaljivao na majku, oca i baku da mu nabave mandolinu. Antonia izvuče palac iz usta i reče: "Nabavit ću ti je u Ateni kada sljedeći put odem", i, dakako, zaboravila. "Nabavit ću ti je u Napulju", reče Alexi koji pojma nije imao kada će i pošto tamo ići. Na kraju mu Pelagija reče: "U stvari, već imamo jednu, no zakopana je u staroj kući. Sigurna sam da Antonio ne bi imao ništa protiv kad bije ti iskopao." "Tko je Antonio?" "Moj zaručnik Talijan koji je poginuo u ratu. Njemu je pripadala. Mora da si o njemu često slušao." "Njegova, dakle? Ako je zakopana, bit će sva trula i razbijena." "Ne vjerujem. Na sredini poda bila su velika vrata, a ona je bila u rupi ispod njih. Sam nećeš uspjeti ukloniti sve to smeće, a ja ti ne bih ni dopustila. Isuviše je opasno." lannis navali na svojega oca da pošalje nekoliko radnika sa svojih gradilišta, ovaj mu to obeća, no iznevjeri ga zbog hitnih rokova koji su imali veze sa skorim dolaskom zrakoplova punoga turista u tek izgrađen kompleks, u kojem vodoinstalaterski radovi još nisu bili završeni. Alexija zbog toga samo što ne lupi kap, te se prvi put u ţivotu otrese na svojega sina, no zatim ga odmah zagrli i ispriča mu se. I tako Spiridon bi za ruku odvučen uzbrdo i tu vidje sablasnu i zaboravljenu ruševinu, zaraslu u visoko busenje isušene trave i trnja. Izlomljeno kamenje od kojega je bila izgrađena tek se naziralo nad raslinjem. Unaokolo su leţali nijemi i napušteni ostaci kućice natopljeni tugom i

usamljenošću. Nagnute stube nisu vodile nikamo. Zajednička peć stajala je pod pijanim kutom, a njezina vrata od lijevanoga ţeljeza zaglavljena i zahrđalih šarki, sa slojevima kamenca koji samo što ne otpadnu na toplini ili hladnoći. Unutra je boravila kolonija crva što se zavlače u drvo i pougljenjeni tragovi nebrojenih zaboravljenih obroka ljudi koji su davno otišli ili umrli. "Isuse", izusti Spiro promatrajući prizor nepomućene pustoši. "Na Krfu nije bilo ni izdaleka tako loše. Zar te ne raţalošćuje?" "To je najtuţnije mjesto", odvrati lannis. "Ovamo dolazim istraţivati, kada sam ljut ili nesretan." Uperi prst: "Ovdje je umro moj pradjed. Po njemu sam dobio ime. Baka kaţe daje bio najbolji doktor u Grčkoj, a mogao je postati veliki pisac. Bio je u stanju izliječiti ljude samo dodirom." Spiro se prekriţi i reče: "Nek' nas čuva Djevica Marija." "Pronašao sam gomile stvari," reče lannis, "no uglavnom su razbijene." Mlada prugasta mačka otkasa iz kuće, trbuha nabrekloga od još neokoćenih mačića. "Ovamo dolazi loviti guštere", lannis će upirući u nju. "Odlično joj ide. Uvijek ostavi rep koji se kasnije satima migolji sam od sebe. Super je." "Pogledaj ovo", Spiro upre prst u golemu staru maslinu koja se rascijepila po sredini, deblo joj počelo trunuti, no još uvijek je djelovala bujno s nakrivljenim crnim granama i malim zelenim plodovima. "Na nju se penjem", reče lannis. "Ima jedna grana koja je odlična za ljuljanje. Ona ondje." "Hajdemo se ljuljati", reče Spiro. lannis se popne na stablo do toga mjesta, a Spiro poskoči i objesi se. Jedan do drugoga, njih dvojica ljuljali su se neko vrijeme naprijed-natrag potpomognuti elastičnoš-ću grane, a zatim skočiše na tlo pucajući od poduzetničkoga i muţevnoga zadovoljstva. Spiro protrlja ruke i reče: "A sada na posao prije nego što postane pretopio. Shvaćaš li da će to štetiti mojim rukama? Večeras vjerojatno neću moći svirati. Znaš li da gitaristi ne ţele prati posuđe jer im to omekšava nokte? Koja dobra izlika!" "Ja volim prati posuđe", lannis će. "Skine ti svu prljavštinu ispod noktiju. Uostalom, baka me plaća."

Njih dvojica prodoše kroz mjesto na kojemu su nekoć bila vrata i u čudu se počešaše po glavi. Unutra su bile gomile smeća. "Nije više tako strašno", lannis se pokuša ispričati. "Došao je moj tata i pokupio sve čitave crepove i većinu greda za nove kuće. A baka je iskopala sve što se dalo upotrijebiti." Spiro uzme štap i podigne blijed i skrućen prezervativ. "Za ime boţje!" uzvikne on. "Govna od turista." Kratkim trzajem baci ga u grmlje, a lannis upita: "što je to?" "E, pa, mladiću, to navučeš na svoj ponos i diku kada ne ţeliš napraviti djecu." "Kako onda piškiš? Trebaš li ga skinuti?" "Da", reče Spiro, osjećajući da mora biti oprezan, jer mu u protivnome ne ginu dugačka objašnjenja. "Skineš ga. U biti, navučeš ga samo kad radiš one stvari, kuţiš?" "Zar je to kondom?" lannis će. "Ĉuo sam za njih. Dmitri mi je pričao." Spiro podigne obrve, otpuhne i uzdahne. Ti malci. Počne izbacivati krhotine, komade razbijenih crepova, spljoštene limenke, dugačke odvratne trake prljavoga toaletnog papira (također naslijeđenoga od turista), te bezbroj zelenih boca. "Ovdje imamo dva dana posla", reče. "Pretpostavljam da ćemo trebati nastaviti." Sljedeće večeri sredina poda bila je očišćena, a izvan zidova prašnjave hrpe razlomljenoga kamenja i crijepa visoke jedan metar, kao i gomila slomljenih trulih dasaka. Bila je tu i hrpa blaga koje je lannis ţelio sačuvati: prastari zgnječeni radio čija se igla za podešavanje nije micala s "Napoli", izobličena tava s nepravilnom zahrđalom rupom na dnu, slomljeni štap sa srebrnim drškom, čitava staklenka puna puţevih kućica, pljesniv komplet debelih knjiţurina pod nazivom Kompletan i saţet obiteljski doktor na engleskome, stetoskop čije su gumene cjevčice nestale, a zvono se iskrivilo, fotografija u srebrnome okviru slomljena stakla s dva smiješna zagrljena pijanca u čudnim šeširima, a u pozadini sićušna, no prekrasna figura vitke gole djevojke koja nogom šutira more, također u smiješnome šeširu. Također je pronašao čitav album s fotografijama. Malo je poţutio, rubove su nagrizli kukci, a po njegovim stranicama

u valovitim uzorcima elegantno i fino rasprostrle su se smeđe vodene mrlje. Na prvoj fotografiji u sepiji pisalo je "Mama i tata na dan vjenčanja". Prikazivala je mladi par kako stoji vrlo ukočeno, u tako staromodnoj odjeći da lannis nije mogao povjerovati kako se itko uistinu tako odijevao. Sjedne na zid i pregleda ih: "Pelagijini prvi koraci" - slika djevojčice s kapicom na volančiće ispruţene potrbuške kako u čudu gleda prema gore. Poslije ih je pokazao baki da sazna što prikazuju. U međuvremenu ga zaokupi noţ na sklapanje čija se oštrica zbog hrđe nije mogla otvoriti, mala staklenka sa zrnom suhoga graška prekrivenim nečim crnim što se Ijuštilo, te pljesniva zbirka pjesama čovjeka po imenu Andreas Laskaratos. Spiro pokuša prstima doprijeti ispod ţeljeznoga obruča dugačkih vrata u podu, no zaglavio je i nikako ga pomaknuti. Pod drvo ugura oštricu staroga odvijača koji je pronašao, no ovaj se savi poput sira i puknu. Morat će od nekoga posuditi ţeljeznu polugu jer su i šarke sigurno zapečene od hrđe. "Da ih razbijemo?" predloţi lannis. "Ne, jer ne ţelimo razbiti mandolinu. Nestrpljenje nam neće nimalo pomoći." Stajali su i promatrali vrata češući se po glavi, razočarani što sada, kad su tako daleko dogurali, ne mogu dalje, a onda spaziše kako navratima malo pognut stoji vrlo krupan starac u crnome odijelu i u košulji bez kragne, lica prekrivena gustim bijelim čekinjama. "Što radite?" upita on. "O, pa to si ti, mladi lannisu. Mislio sam da su lopovi. Već sam vas htio srediti." "Kyrie Velizarije, pokušavamo ovo otvoriti", reče dječak. "Zaglavilo se, a unutra je nešto što ţelimo." Starac uđe teškoga koraka i ispranim očima pogleda vrata u podu. lannis primijeti da nosi crvenu ruţu. "Podići ću ih za jednu minutu," on će, "no dopustite mi da najprije poloţim ovaj cvijet." Vrati se u dvorište i vrlo paţljivo stavi cvijet na isprţenu zemlju. "Obično to činim u listopadu," reče im, "no dotad ću vjerojatno biti mrtav, pa sam uranio." "Zašto?" "Mladiću, ovdje je pokopan jedan talijanski vojnik. Sam sam ga pokopao. Vrlo hrabar čovjek, krupan poput mene. Sviđao

mi se, bio je vrlo drag. Svake godine dolazim staviti cvijet da pokaţem kako ga nisam zaboravio. Nitko me dosad nije vidio da to radim, no koga je danas više briga? Sada imamo nove neprijatelje, nitko se više ničega ne stidi." "Zar se tu nalazi pravi kostur?" lannis će razrogačenih očiju, istodobno uţasnut i ushićen, te u sebi pomisli kako bi bilo demonski veselo pokušati ga iskopati. Oduvijek je ţelio pravu lubanju. "Ne samo kostur. Ĉovjek. Zasluţuje odmor. Dali smo mu bocu vina i cigaretu, a dolje nema nikakve oštrokondţe koja bi dosađivala njegovim kostima i stala sređivati dok je njemu jedino do njegova mira. Ima sve što čovjek poţeljeti moţe." Spiro se pristojno, no skeptično zakašlje: "Gospodine, nemojte se mučiti s otvaranjem ovih vrata, ja sam pokušao, ali ne mogu." "Dopusti da ti kaţem", ponosno će Velizarije, "da sam bio najsnaţniji čovjek u Grčkoj, a moţda i na čitavome svijetu. Koliko znam, još uvijek sam. Vidiš li ono staro kameno pojilo? Godine 1939. podigao sam ga iznad svoje glave, nikomu to ni prije ni poslije nije uspjelo. Do prsa sam mogao podići mulu s dva jahača." "Istina je, istina je", reče lannis. "Ĉuo sam za to. Kyrie Velizarije spasio je selo." "Daj mi svoju ruku", Velizarije će Spiri, "da vidiš kakvi su nekoć bili ljudi na Kefaloniji. Zapamti da mije sedamdeset osam godina, pa zamisli kakav sam tek morao biti." Smiješeći se pomalo pokroviteljski, Spiro ispruţi svoju ruku. Velizarije je obujmi svojom i stisne. Spirin izraz najprije je odraţavao zabrinutost, pa uznemirenost i uţas dok je osjećao kako kosti njegove ruke pucaju i škripe kao da su ulovljene između dvaju kamena maslinove preše. "Joj, joj", jaukne i padne na koljena, podigavši drugu ruku u znak kapitulacije. Velizarije ga oslobodi, a Spiro se zabulji u njegovu ruku tresući prstima i paničareći kao da više nikada neće moći svirati neki instrument. Velizarije se polagano sagne i prste jedne ruke provuče pod ţeljezni obruč. Nagne se na stranu suprotnu teretu, ne bi li upregnuo svu svoju teţinu i snagu, te nakon iznenadnog i

ugodnog trganja i pucanja drveta i staroga ţeljeza vrata poletješe gore u oblaku prašine, iščupana iz šarki i tako raspukla da su preostale četiri daske. Velizarije protrlja ruke, puhne na vrške svojih prstiju i naglo se vrati ulozi umornoga starca. "Zbogom, prijatelji moji", reče i spora koraka krene niz stazu prema selu. "Nevjerojatno", reče Spiro, još uvijek stišćući svoju paraliziranu ruku. "Naprosto ne mogu vjerovati. Tako star čovjek. Jesu li i njegovi sinovi divovi?" "Nije se ţenio, bio je prezaposlen svojom snagom. Jesi li znao da iz Kefalonije potječu divovi? Tako piše u Homeru. Tako kaţe baka. Htio bih biti div, ali mislim da ću biti prosječan." "Nevjerojatno", ponovi Spiro. Sve što je u cachetteu bilo zapečaćeno gotovo trideset šest godina nalazilo se u savršenom stanju. Pronašli su antikni njemački gramofon na navijanje zajedno s kompletom ploča i ručkom, velik i zamršeno iskukičani pokrivač, pomalo ţut, no još uvijek umotan finim svilenim papirom koji je bio umetnut i u sredinu, vojničku naprtnja-ču prepunu ratnih rariteta, dva redenika metaka, snop papira ispisan na talijanskome, još jedan smotak papira ispisan prekrasnim grčkim pismom u crnoj limenoj kutiji, naslovljen kao "Moja povijest Ke-falonije". Bio je tu i smotuljak tkanine s kutijom u kojoj se nalazila najljepša mandolina koju je Spiro ikada vidio. Uporno ju je okretao na sunčevoj svjetlosti, zadivljen finim bordurama i obrubima, prediv-nim intarzijama i savršenom obradom suţenih dijelova trbuha. Promatrao je dijapazon i otkrio daje grlo nesavinuto. Ĉetiri strune su nedostajale, a preostale četiri potpuno potamnjele i labavo visjele na prečnicama koje je Corelli 1943. olabavio pri skladištenju. "Ovo ovdje", reče on, "vrednije je od kurvinih memoara. lannise, ti si vraški sretan dečko. Moraš to čuvati kao oko u glavi, razumiješ?" No u tom trenutku lannisa je više zanimala puška LeeEnfield s cijevi toliko dugačkom da je bila gotovo jednako visoka kao on. Uzbuđen i veseo, mahao je njome unaokolo s visine kuka, udarivši Spira u leđa i ponavljajući: "Bum. Bum. Bum." Uperi je prema stablu i potegne obarač. Puška

poskoči u njegovim rukama uz stravičan tresak od kojega zastaje srce, cijev mu prasne o čelo, a s grane ponad njega spusti se kiša iverja. Ispusti glomazno oruţje kao da ga je opasno streslo strujom, naglo sjedne i briţne u plač izazvan šokom i strahom. 71 Antonia opet svira ALEXI PRISVOJI PUŠKU i pripadajuću municiju. Paţljivo je očisti i namaze, te pridoda svojem tajnom skrovištu u garderobnome ormaru. Imao je sićušni derringer, stari talijanski pištolj, a evo sada i te prekrasne puške, među ponajboljim snajperima koji su ikada napravljeni. Svoj omiljeni slogan izmijeni u: "Nemamo što izgubiti, osim svojega vlasništva", i ni jedan lopov ni komunistički fanatik neće provaliti ni započeti revoluciju i zateći ga nespremnoga. Još uvijek nije rezao nokte na nogama, no svoju je punicu poštedio krpanja i čarape s rupama bacao u smeće. Premda se udebljao i znojio, on i Antonia (koju je također zvao Psipsina) bili su zaljubljeniji nego ikada. Spajala ih je zajednička ljubav prema poslovnim pothvatima koji su zauzeli mjesto braće i sestara njihova sina. Što se Pelagije tiče, lannis je nikada prije nije vidio da toliko plače. Bake su sentimentalna bića, rasplaču se čak i kad im daruješ školjku koju si pronašao na ţalu, no to plakanje od punih tjedan dana naprosto nije mogao shvatiti. Najprije je stegnula mandolinu na svoje grudi i ridala: "O Anto-nio, mio carino, o Antonio", a lice joj se iskrivilo od emocija, suze kapale iz očiju i prskale podne pločice ili se spuštale niz obraze i nestajale niz ovratnik u nemirno i naborano udubljenje među grudima. Zatim je podigla smotuljak talijanskih papira, pa i njega stegnula na grudi i ridala: "O Carlo, mio poverino, o Carlo." Onda je podigla zamotuljak grčkih papira i ridala: "O papas, o papakis", stegnula kuki-čani pokrivač na grudima, i nove bi suze potekle niz njezino lice dok bi rukom lupala po svojoj glavi i jaukala: "O jadni moj ţivote što se nikada ostvario nisi, o Boţe na nebu, o moj samotni ţivote proveden u čekanju, o..." te iznova započela s mandolinom, ljubeći je i grleći kao daje dijete ili mačka. Neprestano je slušala izgrebene stare ploče,

ţestoko vrteći ručku, te potrošila sve rezervne igle u maloj ladici sa strane jer se svaka mogla upotrijebiti samo jednom, a sve ploče bile su od neke ţene koja je pjevala na njemačkom nejasnim glasom iz velike udaljenosti. Svidjela mu se jedna, zvala se "Lili Marlene", zviţdio bije dok bi hodao niz ulicu. Ploče su bile vrlo debele i nisu se savijale, a u sredini su imale male crvene etikete. "Zašto niste imali kasete?" pitao bi je. Ona ne odgovori, jer je u ruci vrtjela noţ na sklapanje koji je jednom dala svojem ocu, ili čitala Laskaratosove pjesme koje joj je on zauzvrat darovao, a glas poezije ispunjao joj dušu kao nekoć, u doba mrtvoga i nezabiljeţenoga svijeta. lannis bi tješio svoju baku što je bolje mogao. Sjedio bi joj u krilu, premda je za to bio malo prestar i otirao njezine suze raskvašenom maramicom. Bez pretjeranog ocajavanja prepustio bi se mnogim njezinim čeličnim zagrljajima i pitao se kako je moguće toliko voljeti staricu ovješenih podvoljaka, proširenih vena i tako prorijeđene sijede kose da se pod njom naziralo ruţičasto tjeme. Strpljivo bi stajao dok bi ona uvijek iznova pregledavala album s fotografijama, ponavljajući istim riječima iste podatke i upirući svoje prošarane prste. "Ovo je tvoj pradjed, znaš, bio je doktor, umro je spašavajući nas u potresu, a ovo Drosoula, to ti je zapravo bila teta koju nikada nisi upoznao, bila je golema i strašno ruţna, no najdraţe biće na kugli zemaljskoj, a ovo je stara kuća prije nego što se srušila, pogledaj, to sam ja kad sam bila mlada - moţeš li vjerovati da sam ikada bila tako lijepa? - s kunom koju smo drţali kao kućnoga ljubimca, Psipsi-nom, bila je to smiješna ţivotinjica, a ovo je Drosoulin sin, Mandras - zar nije bio zgodan? - bio je ribar i nekoć sam s njime bila zaručena, no loše je završio, počivao u miru, a ovo je tvoja prabaka koja je umrla kad sam bila tako mlada daje se niti ne sjećam, od tuberkuloze, moj otac je nije mogao spasiti, a ovo je moj otac kad je plovio, tako mlad, moj Boţe, tako mlad, zar ne izgleda sretan i pun ţivota? Znaš, spasio nas je u potresu. A ovo je Giinter Weber, momak iz Njemačke, ne znam što se s njim dogodilo, a ovo je Carlo koji je bio velik kao kyrie Velizarije, on je pokopan kraj stare kuće, bio je tako drag i mučile su ga

brige o kojima nije govorio, a evo dečki iz La Scale kako pjevaju, svi pijani, a ovo je maslina prije nego se raspolovila, evo Kokoliosa i Stamatisa, o njima bih ti mogla ispričati tolike smiješne dogodovštine, vječni neprijatelji, uvijek su se natezali zbog kralja i zbog komunizma, ali bili su najbolji neprijatelji, a ovo je Ale-kos, znaš, još je ţiv, stariji od Metuzalema, još uvijek čuva svoje koze, a ovo je Peloponez s vrha Aenosa, a ovo Itaka ako se na istome mjestu okreneš na drugu stranu, a ovo Antonio, svirao je mandolinu najbolje na svijetu, trebala sam se udati za njega ali je poginuo, među nama rečeno, nikada to nisam preboljela, njegov duh pojavi se na zavoju u starome selu a zatim nestane..." baka bi zastala zbog suza. "... a ovo je Antonio s Giinterom Weberom dok se zafrkavaju na ţalu, a što se ove gole ţene tiče, ne znam tko je ona, ali gajim određene sumnje, a ovo Velizarije podiţe mulu - nevjerojatno, zar ne? Pogledaj te mišiće, a ovo je Otac Arsenije kad je bio jako debeo. Tijekom rata sve je više mršavio, a zatim netragom nestao, a da nitko ne zna zašto. Zar to nije neobično? A to je stari kapheneion gdje bi se pa-pas, tvoj pradjed, sakrivao svaki put kad bi mi trebao. Znaš li ti da sam ja prva ţena koja je ušla unutra..." lannis je zurio u ta lica bez bora iz drevne prošlosti i obuze ga jeziv osjećaj. Dakako, u to doba nije bilo boja, pa je sve bilo u različitim nijansama sivoga, no nije se radilo o tome. Mučilo gaje to što su sve fotografije snimljene u sadašnjosti, u sadašnjosti koja je prošla. Kako to da sadašnjost više nije sadašnjost? Kako to da su od toliko ţivota ostali tek kvadratići zamrljanoga papira sa slikama? "Yia, hoću li ja umrijeti?" Pelagija ga pogleda: "Svi ćemo mi umrijeti, lanni. Neki u mladosti, neki u starosti. Ja ću ubrzo umrijeti, no imala sam svoju priliku. Kad umreš, dođe netko drugi i zauzme tvoje mjesto. 'Na ovoj plodnoj zemlji besmrtnici su čovjeku za sve odredili vrijeme.' Tako kaţe Homer. Uz rođenje, to je jedino što nemamo pravo birati. Jednoga dana i ti ćeš umrijeti, nadam se kad budeš vrlo star, pa nemoj biti poput mene. Iskoristi sve dok moţeš. Kad umrem, ţelim samo da me se

sjećaš. Misliš li da hoćeš? Oh, oprosti, lanni, nisam te ţeljela uznemiriti. Ne, ne plači. Oh, Boţe. Zaboravila sam da si tako mlad..." lannis zamoli Antoniu da mu nabavi ţice za mandolinu po kojoj je dobila ime, a ona obeća da će ih nabaviti kad ode u Atenu. Alexi obeća da će mu ih kupiti kad ode u Napulj, no još uvijek nije pronašao razlog da ga posjeti. Pelagija autobusom odvede lannisa u Ar-gostoli i kupi mu ţice u dućanu s glazbalima, u jednoj od sporednih uličica koje pod pravim kutom idu uzbrdo do glavnih prometnica. "Jako volim tvoje roditelje," reče lannisu, "no nikada ne vide ono što im je pred nosom. Atena i Napulj! Svašta!" U Taverni Drosouli Spiro je temeljito očistio mandolinu i ispoli-rao je. Grafitom s vrha olovke natrljao je vijke za ugađanje i toliko ih puta okrenuo da se sve glatko vrtjelo, bez škripe, cike, zapinjanja ili otpora. Pokaţe dječaku kako da provuče gornji dio ţice kroz srebrni trokut i zakvači petlju s višebojnim lopticama krzna na pravu kuku. Pokaţe mu kako će je oviti oko rupe na vijcima za ugađanje a da ne pukne, kako će je smjestiti u ţljebove kobilice i hvataljke nakon što i njih pošara grafitom zbog lakšega ugađanja. Pokazao mu je kako polagano ugoditi svaku ţicu, kako ići od jedne do druge, a zatim ispočetka. Demonstrirao je kako upotrijebiti harmonije da pronađe najbolje mjesto na kobilici, objasnio princip ugađanja svake ţice do sedme prečnice gornjega para ţica, a zatim zasvirao. Proizvede tri jednostavna akorda da mu se prsti prilagode manjem prostoru koji mandolina ima za trzanje, a zatim u kaskadama brzim tremolom siđe niz skalu. lannis se vezao za mandolinu čvrsto kao što su njezine ţice sa svojim čudnim krznenim lopticama bile vezane za srebrne trokute. Poboţno je gutao sve Spirove savjete kako je ne smije ostaviti na suncu, dopustiti da se navlaţi ili je zimi ostaviti na hladnome, kako je treba paziti da ne padne, mazati je posebnim laštilom koje se koristi i za buzuki, namjestiti prije spremanja, ugoditi ţice za pola note više kako bi se što više slegle... Ozbiljnim tonom Spiro mu reče

kako u rukama drţi najdragocjeniji predmet koji će ikada posjedovati, što u njemu probudi osjećaj dubokoga strahopoštovanja kakvo nikada nije osjetio u crkvi kamo bi ga Pelagija povremeno odvukla. Samo Spim i baki dopustio bi daje dotakne, a pobjesnio bi kad bije netko srušio. Najzanimljivije od svega je to daje mandolinu ţelio svirati kako bi poslije mogao impresionirati djevojke, i s trinaest godina već je dobro svirao, no tada je shvatio da su djevojke potpun promašaj. Njihova stalna misija bila je da te osujete, ozlovolje i da imaju ono što ti ţeliš, no to ti ne ţele dati. U biti, bila su to mala i nepoznata, zlobna i hirovita bića. Tek kada mu je bilo sedamnaest godina, a baka započela divlju i neozbiljnu drugu mladost, sreo je jednu djevojku za kojom je uistinu čeznuo. Zastala je kraj njega da sluša kako navodi Antoniu da svira. 72 Neočekivana pouka U LISTOPADU 1993. lannisu je bilo nestrpljivih četrnaest godina i čitavo je ljeto proveo javno svirajući duete sa Spiridonom, nakon čega bi ih zasuli crvenim ruţama. Ne ţeleći neprestanim vjeţbanjem uzrujati svoju baku - zapravo, ne ţeleći da se opet rasplače - ode na ruševine stare kuće da svira nasamo i koncentrira se na izvođenje pristojnoga tremola rotiranjem zglavka, a ne njegovim trzanjem, koje je bilo vrlo naporno i nije se dalo kontrolirati. Od napora stade gristi usne i ne primijeti starca kako mu se pribliţava i promatra ga kritički, no s oduševljenjem. Samo što iz koţe nije iskočio kada se javi glas s neobičnim akcentom: "Oprosti, mladiću." "Oh!" uzvikne on. "Preplašili ste me." "Premlad za srčani udar", reče čovjek. "Naime, primijetio sam da ponavljaš istu pogrešku." "Muči me ovaj tremolo. Neprestano se prekida." Dobro je bilo razgovarati sa starijim čovjekom na ravnopravnoj osnovi; starci su tako često daleki i neshvatljivi, no ovaj je imao ţive oči i zračio energijom i veseljem. Njegova je paţnja laskala, te lannis malo napumpa prsa da djeluje poput muškarca. Glas mu je mutirao, te bi katkad nezgodno zajodlao ili zaskvičao.

Zato je govorio što je dublje mogao, na smušeno odrasli način koji bi kod starijih izazvao smiješak. "Ne, ne, ne, bit će dobar. Problem je u lijevoj ruci. Pokušavaš za sve koristiti svoj prvi i drugi prst, a tako ne ide." Nagne se naprijed i počne vući dječakove prste na pravo mjesto, te mu reče: "Evo, prvi prst zaustavlja ţice na prvoj prečnici, drugi zaustavlja ţice na drugoj, treći na trećoj, četvrti na četvrtoj. U početku je naporno jer je mali prst preslab, no zato više ne trebaš izvrtati ruku, što automatski oslabljuje tenore." "Primijetio sam. To me muči." "Samo ne mijenjaj odnos između prstiju i prečnica, ma gdje bio na dijapazonu, i sve će biti mnogo lakše." Uspravi se i nadometne: "Dobar glazbenik uvijek se moţe prepoznati, jer dobar glazbenik kao da uopće ne pokreće ruke, a glazba kao da nastaje nekom čarolijom. Ĉiniš li ono što ti kaţem, gotovo da nećeš trebati pokretati ruku. Samo prste. A time se sprječava izmicanje instrumenta. To je problem s mandolinom koja ima zaobljenu straţnju stranu. Ĉesto sam se bavio mišlju da nabavim portugalsku s plosnatom straţnjom stranom. Nikada to nisam uspio učiniti." "Ĉini se da o tome mnogo znate." "Pa, i trebao bih. Gotovo čitav ţivot profesionalno sviram mandolinu. Vidim da ćeš biti dobar." "Hoćete li mi nešto odsvirati?" upita momak i ponudi mandolinu i trzalicu. Starac posegne u dţep svoje jakne i izvadi svoju, te reče: "Bez uvrede, ali uvijek se koristim svojom." Uzme mandolinu, smjesti je uza svoje tijelo pod ošit, pokusno udari akord, te zasvira Siziliano iz Hummelove Velike sonate u G-u. lannis se zadivljeno zabulji, kadli starac iznenada prestane svirati, okrene mandolinu prema gore, pregleda je s izrazom kranje nevjerice i uzvikne: "Madonna Maria, pa toje Antonia!" "Otkud znate?" upita lannis, istodobno iznenađen i sumnjičav. "Hoću reći, otkud znate daje Antonia? Jeste lije već vidjeli?" "Gdje si je pronašao? Tko ti ju je dao? Kako znaš da se zove Antonia?"

"Iskopao sam je iz one rupe", reče lannis i uperi prst u otvoreni cachette na sredini ruševine. "Baka mije rekla daje tamo, tako ju je ona zvala, pa je i ja tako zovem. Moja baka nazvala je i mamu Antonia, jer je zvučala poput mandoline kad je bila mala." "Je li tvoja baka kyria Pelagija, kći doktora lannisa?" "To sam ja. Zovem se lannis, po njemu." Starac sjedne na zid pokraj dječaka, i dalje drţeći mandolinu, te obriše čelo rupčićem. Djelovao je vrlo uznemireno. lannis ugleda oţiljak na obrazu jedva pokriven čupercima sijede brade. Starac će iznenada: "Kad si pronašao mandolinu, jesu li joj nedostajale četiri ţice?" "Da." "Znaš li gdje su?" "Ne." Starčeve se oči zacakle i on kucne po svojim grudima. "Ovdje su. Doktor lannis mije njima zakrpao rebra, a ja ih nikada nisam izvadio. Bio sam također pun metaka, a doktor ih je izvadio. Što kaţeš na to?" Dječak je bio duboko impresioniran. Oči mu se razrogačiše. Ne ţeleći nimalo zaostati, on izjavi: "Tamo imamo pravi pravcati kostur." "Znam. I zbog njega sam došao. To je Carlo Guercio. Bio je najveći čovjek na kugli zemaljskoj. I spasio mi je ţivot. Kad su nas strijeljali, povukao me iza sebe." Dječak je sada bio toliko impresioniran da se zabezeknuo; čovjek sa ţicama mandoline u rebrima, trebali su ga strijeljati, poznavao je čovjeka čiji je kostur bio zakopan tu tik do njih! Bilo je to još bolje od prijateljevanja sa Spirom. "Reci, momče, je li tvoja baka još ţiva? Je li sretna?" "Katkad plače otkad sam iskopao Antoniu i neke druge stvari iz one rupe. Koljena su joj kruta i tresu joj se ruke." "A tvoj djed? Je li on zdrav?" Dječak je djelovao zbunjeno. Iskrivi lice i reče: "Kakav djed?" "Ne otac tvojega oca. Hoću reći, muţ kvrije Pelagije." Starac ponovno pobriše čelo, djelovao je još uznemirenije. Dječak slegne ramenima: "Nema ga. Nisam ni znao da gaje imala. Imam pradjeda."

"Da, znam, bio je to doktor lannis. Hoćeš li reći da kyria Pelagia nema muţa? Da nemaš djeda?" "Pretpostavljam da ga imam, no nikada nisam čuo za njega. Imam samo očeva oca, a on je napola mrtav. I moj otac je uglavnom takav." Starac ustane. Ogleda se oko sebe i reče: "Bilo je to prekrasno mjesto. Ovdje sam proveo najbolje godine svojega ţivota. Znaš što? Nekoć sam se trebao vjenčati tvojom bakom. Mislim daje vrijeme da je ponovno vidim. Usput, to je bila moja mandolina, ali čuo sam kako sviraš i ţelim daje zadrţiš. Odreći ću se svojih prava." Dok su se njih dvojica spuštali nizbrdo, lannis reče: "Najveći čovjek na svijetu je Velizarije." "Porco Dio, zar je i on još uvijek ţiv?" lannisu zaklecaše koljena. "Ako si ti onaj koji je svirao mandolinu i trebao se vjenčati mojom bakom... znači li to da si duh?" Snaţno jesensko sunce načas se probije kroz oblak iznad Lkourija, a starac zastane i zamisli se. 73 Restituci|a PREMDA JE PREŠAO sedamdesetu, Antonio Corelli u svojim starim nogama ponovno je otkrio stanovitu mladenačku ţustrinu. Izmaknu se tavi od lijevana ţeljeza i lecnu se kad ova razbi prozor iza njega. "Sporcaccione! Figlio d'un ćulo!" vrištala je Pelagija. "Pezzo di mer-da! Ĉitavog ţivota čekani, čitavog ţivota te oplakujem, čitavog ţivota mislim da si mrtav. Cazzo d'un cane! Ti ţiv, a ja budala. Kako se usuđuješ prekršiti takva obećanja? Izdajico!" Corelli se povukao uza zid, izmičući bolnim ubodima metle u rebra, ruku podignutih u znak predaje. "Rekao sam ti", vikne on. "Mislio sam da si se udala." "Udala!" poviče ona ogorčeno. "Udala? Kamo sreće! Zahvaljujući tebi, bastardo." Ponovno ga ubode i krene da ga drškom metle zvekne po glavi. "Tvoj otac je bio u pravu. Rekao je da si pomalo divlja." "Divlja? Zar nemam pravo na to, porco? Zar nemam pravo na to?"

"Vratio sam se po tebe 1946. Prešao sam zavoj, kad evo tebe s malim djetetom i s prstom u njezinim ustima, djelovala si tako sretno." "Jesam li bila udana? Tko ti je to rekao? Što se tebe tiče ako posvojim dijete koje netko ostavi na mojem pragu? Zar nisi mogao pitati? Zar nisi mogao reći: 'Oprosti, koritsimou, je li to tvoje dijete?'" "Molim te, prestani me mlatiti. Svake sam se godine vraćao, ti to znaš. Vidjela si me. Uvijek bih te vidio s djetetom. Bio sam tako ogorčen, ni govoriti nisam mogao. No morao sam te vidjeti." "Ogorčen? Ne vjerujem svojim ušima. Ti ogorčen?" "Punih deset godina," Corelli će, "deset godina bio sam toliko ogorčen da sam te htio ubiti. A onda sam zaključio: O.K., nije me bilo tri godine, moţda je mislila da se neću vratiti, da sam mrtav, da sam zaboravio, moţda je srela nekog drugog i zaljubila se. Glavno da je ona sretna. No ipak bih se svake godine vratio, samo da vidim jesi li dobro. Je li to izdaja?" "I jesi li ikada vidio muţa? I jesi li pomislio kako mi je bilo kad bih potrčala prema tebi, a ti nestao? Jesi li pomislio na moje srce?" "Istina, preskočio sam zid i sakrio se. Morao sam. Rekao sam ti da sam mislio da si udana. Imao sam obzira. Nisam čak ni pitao za Antoniu." "Ha," usklikne Pelagija u naletu intuicije, "ostavio sije da bih ja osjećala griţnju savjesti, zar ne? Bestia." "Pelagija, zaboga, gostima je ovo strahovito neugodno. Moţemo li se prošetati i o tome porazgovarati na ţalu?" Osvrne se i pogleda sva ta lica. Neki su se smiješili, neki pretvarali da gledaju štogod drugo. Svagdje unaokolo bili su prevrnuti stolci i stolovi koji su Pelagiji stajali na putu u napadaju bijesa. "Zašto nisi umro i ostavio mi moje maštarije?" vikala je ona. "Nikada me nisi volio." Sva uzrujana iziđe, ostavivši Corellija da gostima nagne šešir, opetovano se nakloni i kaţe: "Molim da nas ispričate."

Dva sata poslije sjedili su zajedno na dobro poznatoj stijeni, promatrajući odraz ţutih svjetala luke na tamnome moru. "No, vidim da si primila moje razglednice", on će. "Na grčkome. Zašto si naučio grčki?" "Nakon rata sve činjenice isplivale su na vidjelo. Abesinija, Libija, progon Ţidova, zvjerstva, na tisuće političkih zatvorenika kojima nije suđeno, svašta. Stidio sam se što sam bio okupator. Toliko sam se stidio da nisam više htio biti Talijan. Već nekih dvadeset pet godina ţivim u Ateni. Imam grčko drţavljanstvo. No često idem kući u Italiju. Ljeti idem u Toskanu." "A eto mene, toliko sam se stidjela da sam htjela biti Talijanka. Jesi li ikada napisao svoje koncerte?" "Tri, i svirao sam ih diljem svijeta. Prvi je posvećen tebi, glavna tema je "Pelagijin marš". Sjećaš li ga se?" Otpjevuši nekoliko taktova, no primijeti da ona suspreţe suze. U starosti je, izgleda, postala nepostojana, oscilirajući između strastvenih suza i napadaja. Ĉak je izbila njegovo umjetno zubalo koje je palo na pijesak, pa ga je morao oprati u moru. Još uvijek je u ustima osjećao slankast, ali ne i neugodan okus. "Dakako da ga se sjećam." Pusti da joj glava klone, te umorno obriše oči. Odjednom, bez ikakva određenoga razloga, ona reče: "Osjećam se poput nedovršene pjesme." Corelli osjeti ţalac srama i izbjegne odgovor: "Sve se promijenilo. Nekada je ovdje sve bilo zgodno, a sada je sve od betona." "I imamo struju, telefone, autobuse, tekuću vodu, kanalizaciju i hladnjake. I kuće sigurne od potresa. Što je tu loše?" "Bio je to stravičan potres. Bio sam ovdje. Dugo mije trebalo da te pronađem i ustanovim da si dobro." Vidje njezin izraz čuđenja i reče: "Učinio sam što si rekla. Postao sam vatrogasac. U Milanu. Rekla si: 'Nemoj ratovati. Zašto ne učiniš nešto korisno, zašto ne odeš u vatrogasce?' pa sam to učinio. Bilo je isto kao u vojsci. Puno vremena za vjeţbanje između poziva. Kad su traţili dobrovoljce, odmah sam otišao. Srce mi se slomilo kad sam to vidio. Radio sam dan i noć. I

nešto mi se strašno dogodilo. Preda mnom se otvorio i zatvorio Carlov grob, a u njemu sam vidio njegove ostatke. Komadiće uniforme, slomljene kosti i dva novčića u očima." Ona se strese od jeze i pomisli treba li mu odati tajnu koju je Carlo tako savršeno skrivao. Umjesto toga upita: "Jesi li znao da su Carlo i moj otac napisali onaj pamflet o Mussoliniju? Kokolios gaje tiskao." "Sumnjao sam. Odlučio sam da se na to neću obazirati. U to vrijeme svima nam je trebala nekakva zabava, zar ne? Vidim da još uvijek nosiš moj prsten." "Samo zato što imam artritične prste, pa ga ne mogu skinuti. Dala sam ga proširiti, no sada mi je ţao." Pogleda sokola koji se sprema poletjeti, s maslinovom grančicom u kljunu, i natpis "Semper fides" ispod njega. Oklijevala je: "Onda, jesi li se ikada oţenio? Pretpostavljam da jesi." "Ja? Ne. Kao što rekoh, godinama sam bio veoma ogorčen. Prema svima sam bio grozan, posebno prema ţenama, a zatim je krenulo s glazbom. Putovao sam po cijelome svijetu, letio s jednoga mjesta na drugo. Morao sam napustiti vatrogasce. Uostalom, ti si uvijek bila moja Beatrice. Moja Laura. Pomislih: što će mi blijeda kopija? Tko uopće ţeli biti s jednom ţenom, a sanjati drugu?" "Antonio Corelli, vidim da si još uvijek slatkorječivi laţov. Kako me uopće moţeš gledati u oči? Ja sam stara ţena. Nije mi drago kad me gledaš, jer se sjećam kakva sam bila. Sramim se svoje starosti i ruţnoće. Tebi je lako. Muškarci ne propadnu poput nas. Ti izgledaš isto, samo starije i mršavije. Ja izgledam kao druga osoba, to mi je jasno. Ţeljela sam da me se sjećaš kako spada. Sada sam samo obična raga." "Zaboravljaš da sam te dolazio špijunirati. Ako gledaš kako se nešto postupno događa, nema šoka. Nema razočaranja. Ti si posve ista." Stavi svoju ruku na njezinu, njeţno je stisne i reče: "Ne brini se. Tek sam nakratko s tobom, no još uvijek si Pelagija. Zlovoljna Pelagija, no još uvijek Pelagija." "Je li ti palo na pamet daje moje dijete moglo biti nezakonito dijete? Mogla sam biti silovana. To se gotovo dogodilo." "Palo mi je na pamet. Uz Nijemce i građanski rat..." "I?"

"Nije mi bilo svejedno. Imali smo neke predrasude o gubitku časti i o polovnoj robi, zar ne? Priznajem da mi nije bilo svejedno. Hvala Bogu, sada više nismo tako glupi. Neke se stvari popravljaju." "Ĉovjek koji me pokušao silovati... ubila sam ga." Pogleda je u nevjerici: "Vacca cane! Ubila si ga?" "Nitko mi nije oduzeo čast. S njime sam bila zaručena prije tebe." "Nikada mi ništa nisi rekla o zaručniku." "Ti si ljubomoran." "Naravno da sam ljubomoran. Mislio sam da sam prvi." "E, pa nisi. I nemoj mi ni pokušati reći da sam ja bila prva." "Najbolja." Emocije su ga počele previše uznemirivati, pa se pokuša kontrolirati. "Postajemo sentimentalni. Dvije stare sentimentalne budale. Vidi..." Posegne u dţep i izvuče nešto bijelo, u plastičnoj vrećici. Razmota je i izvuče stari rupčić, te ga strese da se rastvori. Na tkanini su bile tamnosmeđe pruge poţutjelih rubova, "...tvoja krv, Pelagija, sjećaš li se? Traţili smo puţeve, ogrebla si lice o trnje. Sačuvao sam ga. Stara sentimentalna budala. Ali briga me. Nemam koga impresionirati. Nakon toliko vremena, imamo na to pravo. Večer je prekrasna. Budimo sentimentalni. Nitko ne gleda." "lannis nas gleda. Skriva se iza onoga navoja uţadi na drugom pristaništu." "Vrag jedan. Moţda misli da ti je potrebna zaštita. Na ovome otoku nikada nije bilo tajni, zar ne?" "Zelini ti nešto pokazati. Nikada nisi pročitao Carlove spise, zar ne? Imao je tajnu. Vrati se u tavernu i pojedi nešto, a ja ću ti dati njegove spise. Imamo odličan pilav od puţeva." "Puţevi!" usklikne on. "Puţevi. E, to je zanimljivo. Dobro se sjećam puţeva." "Ništa si nemoj umišljati. Prestara sam za to." Corelli sjedne za stol s kariranim plastičnim stolnjakom i pročita skrućene stare listove savijenih kutova. Rukopis je bio poznat, baš kao i ton i način izraţavanja, no bio je to Carlo kakvoga nije poznavao: "Antonio, kapetane moj, ovo su teška vremena, i imam snaţan predosjećaj da ih neću preţivjeti. Znaš kako je..."

Dok je čitao, čelo mu se namrštilo i još više naglasilo bore, a nekoliko je puta trepnuo kao daje u nevjerici. Pročitavši ih, sredi papire, poloţi ih na stol ispred sebe i otkrije da su se puţevi ohladili. Ipak ih počne jesti, no nije osjećao nikakav okus. Dođe Pelagija i sjedne nasuprot njemu. "Onda?" "Sjećaš li se da si rekla kako bi bolje bilo da sam umro? Da ţiviš u svijetu svojih maštarija?" Kucne po snopu papira. "Bolje bi bilo da mi ih nisi pokazala. Upravo sam shvatio da sam staromodniji no što sam mislio. Pojma nisam imao." "Volio te je. Jesi li ogorčen?" "Tuţan. Takav muškarac trebao je imati djecu. Trebat će mi vremena... To je šok. Ne mogu si pomoći." "Nije bio običan heroj, zar ne? Bio je sloţeniji. Jadni Carlo." "Ţelio je nešto učiniti zbog kompenzacije. Jadnik, tako mije ţao. Osjećam griţnju savjesti. Dečki su ga tjerali u bordel. Kakva tortura. To je grozno." Zastane i zamisli se, a zatim se nečega sjeti: "Pronašao sam Giintera Webera. Nije bilo teško - stalno je pričao o svojem selu. Mislio je da ga pokušavam pronaći da mu se osvetim, zbog Komisije za ispitivanje ratnih zločina ili takvo nešto. Preklinjao me. Na koljenima. Bilo je tako patetično da nisam znao da li da se smijem ili plačem. Zamisli, slijedio je stope svojega oca i postao svećenik. I tako je, odjeven kao pastor, leţao na zemlji i cvilio. Nisam to mogao podnijeti. Istodobno mije došlo da mu zahvalim i da ga udarim. Izišao sam i nikad se više nisam vratio. Vjerojatno je završio u ludnici. Ili postao biskup." Pelagija uzdahne: "Još uvijek mi je teško biti ljubazna prema Nijemcima. Dođe mi da ih okrivim zbog onoga što su učinili njihovi djedovi. Tako su ljubazni, a djevojke zgodne. Tako dobre majke. Osjećam se krivom kad mi dođe da ih udarim nogom." "Jadnici, čitav će ţivot ispaštati. Zato su tako ljubazni. Svi su odreda iskompleksirani. No čujem da se nacizam vraća." "Svi ispaštamo. Mi smo imali građanski rat, vi Mussolinija, mafiju i sve korupcionističke skandale, Englezi dolaze i ispričavaju se zbog Imperija i zbog Cipra, Amerikanci zbog Vijetnama i zbog Hirošime. Svi se ispričavaju." "I ja se ispričavam."

Nije se obazrela na njegove riječi. Namjeravala je neko vrijeme izdrţati, što je duţe moguće, da mu naplati dugove. Lukavo promijeni temu: "lannis ţeli da ga naučiš dobro čitati note i poziva te da sljedećega ljeta sviraš s njim i sa Spirom. Spiro je otišao kući na Krf, ali jako je dobar." "Spiro Trikoupis?" "Da. Odakle znaš? Zar si toliko špijunirao?" "On je najbolji svirač mandoline u Grčkoj. Upoznao sam ga još davno. Svira samo popularni buzuki za turiste. Zimi katkad dođe u Atenu. Pohađao sam jedan njegov tečaj klasičnoga buzukija. Na kraju krajeva, to je obična velika mandolina, pa sam pomislio, zašto ne? Počeli smo razgovarati, zna neke moje stvari. U biti, svira ih bolje od mene. To je zbog starosti. Prsti postaju sporiji. Ĉesto sam s njim svirao. I lannis će biti dobar, već vidim." "Ţeli postati član skupine Patras Mandolinates." "Oni su veseli i zgodni. Dobra ideja. Dobar početak. U Italiji smo nekoć imali puno takvih skupina, no svi su instrumenti bili u obliku mandoline. Moţeš li takvo što zamisliti? Kontrabas i violončelo u obliku mandoline! Bio je to smiješan prizor." "Mora da si jako poznat." "Za mene znaju samo ostali glazbenici. Neki smiješni kritičari uspoređuju me s drugim Corellijem. Ja to podrţavam. Dosta sam ciničan. Pokušao sam pisati svakojake moderne stvari. Kromatske skale i mikrotonove, svakojaku lomljavu, trešnju, škripu i buku kosilice za travu, no jedino stručnjaci i kritičari ne shvaćaju kakvo je to sranje. Moja predodţba pakla: Schoenberg i Stockhausen." Iskrevelji se: "Da budem iskren, ne volim ni Bartoka, ali nemoj to nikome reći. Ne odobravam ni Brahmsovo skakanje iz jednoga ključa u drugi preko određenih faza. Shvatio sam da sam totalno staromodan i da trebam naći neki drugi put za svoje inovacije. Znaš li što sam učinio? Uzeo sam stare narodne napjeve, na primjer neke grčke, i prilagodio ih neobičnim instrumentima. Moj drugi koncert ima irske gajde i bendţo. I znaš što se dogodilo? Kritičari su bili oduševljeni. Zapravo ima identičnu formu i konstrukciju kao Mozart,

Haydn ili bilo tko drugi. I dobro zvuči. Ja sam običan varalica koji čeka da ga razotkriju. Specijalizirao sam se za nove oblike anakronizma. Što ti o tome misliš?" Pelagija ga je promatrala pomalo umorno: "Antonio, uopće se nisi promijenio. Samo brbljaš uvjeren da razumijem o čemu govoriš. Oči ti se zaţare i samo kreneš. što se mene tiče, kao da govoriš kineski." "Oprosti, ali zanos me drţi na ţivotu. Zaboravim se. Ĉak sam napisao mnoštvo kvazigrčke glazbe za filmove. Kad ne bi mogli angaţirati Markopoulosa, Theodorakisa ili Eleni Karaindrou, uzeli bi mene. Uţitak je nekoga prevariti, zar ne? U svakom slučaju, sada sam u mirovini... U stvari, razmišljao sam... Ne znam što ćeš ti na to reći, ali..." Ona sumnjičavo suzi oči: "Da? Molim? Htio si me još jednom prevariti?" On otrpje njezin pogled: "Ne, htio sam obnoviti staru kuću. U mirovini sam i ţelim ţivjeti na lijepom mjestu. Mjestu punom sjećanja." "Bez vode i struje?" "S pumpom sa staroga bunara, malim uređajem za filtriranje. Siguran sam da mogu dobiti struju ako nekomu na pravom mjestu tutnem u dţep koji novčić. Hoćeš li mi prodati teren?" "Potpuno si poludio. Uopće ne znam jesmo li mi vlasnici. Prijepis nije izvršen. Vjerojatno ćeš ih sve trebati podmititi." "Znači, nemaš ništa protiv? Zar tvoj zet nije građevinar? Da sve ostane u obitelji?" "Znaš li da moraš platiti porez ako postaviš pravi krov?" "Merda, zato iz vrha svake kuće strše zahrđali potpornji! Da izgledaju nedovršeno!" "Da. A zašto misliš da bih ţeljela da stari prdonja poput tebe ţivi u mojoj staroj kući?" "Platit ću ti daje dođeš počistiti", on će vragolasto. Ona nasjedne i doslovno ga shvati: "Što? Misliš da meni treba novaca? S ovom tavernom? I najbogatijim zetom na kugli zemaljskoj? Misliš li da sam luda poput tebe? Vrati se kući u Atenu. Uostalom, to će ti Lemoni raditi." "Mala Lemoni? Još uvijek je ovdje?"

"Široka je kao ormar i ima unučad. No sjeća te se. Barba C'relli. Nikada nije zaboravila eksploziju mine. Još uvijek o tome govori." "Barba C'relli", ponovi on nostalgično. Vrijeme je odvratan gad, u to nema sumnje. Oslabjele ostarjele ruke ne mogu u zrak bacati bake široke poput ormara. "Još uvijek imam tinitus od te eksplozije", reče on i na trenutak zanijemi. "Dakle, imam li tvoje dopuštenje da obnovim kuću?" "Ne", reče ona, još uvijek se odupirući. "Oh." Pogleda je sumnjičavo. Odluči da će se na tu temu vrati neki drugi dan. "Navratit ću sutra navečer," reče, "s darom." "Ne ţelim nikakve darove. Prestara sam za njih. Odi k vragu sa svojim darovima." "Nije baš dar. Dug." "Duguješ mi čitav ţivot." "Aha. Onda ću ti donijeti ţivot." "Glupi starce." Pipne po dţepovima i izvuče walkman. Nakon dodatnoga pipa-nja pronađe kasetu u vrlo otmjenoj kutiji i otvori je. Stavi kasetu u stereo i pruţi joj slušalice. Ona ih rukom odbije, mašući mu u lice kao da tjera komarca: "Nosi se, ni mrtva to ne bih stavila na sebe. Ja sam stara ţena, a ne neka mlada šuša. Zar misliš da sam tinejdţerica, da ću unaokolo kimati glavom s time na glavi?" "Ne znaš što propuštaš. To je krasna stvar. Odoh ja. Pitaj lanni-sa da ti pokaţe kako funkcioniraju i odslušaj je. Vidimo se sutra navečer." Kad je otišao, Pelagija podigne kutiju s kasetom i izvadi papir s podacima. Bio je na talijanskom, engleskom, francuskom i njemačkom. To je se dojmi. Na naslovnoj fotografiji bio je Antonio Corelli, deset godina mlađi, u fraku i s leptirkravatom, moţda mu je bilo šezdeset godina, samodopadno se smiješio, steţući pod neprirodnim kutom mandolinu u desnoj ruci. Uzme čašu vina u svrhu sveopćega okrepljenja i počne čitati bilješke. Napisao ih je stanoviti Richard Usborne, Englez koji je, kako je stajalo u još jednoj bilješci, slovio kao glasoviti kritičar i poznavatelj Rossinija. Počne čitati: "Ovo dugo očekivano ponovljeno izdanje prvoga koncerta za mandolinu i mali orkestar Antonia Corellija prvi put

objavljeno je 1954. Premi-jerno je izvedeno u Milanu, gdje je kompozitor nastupio kao solist. Inspirirano je i posvećeno ţeni koja se u partituri naziva samo "Pelagija". Glavnu temu u 2/2 taktu jasno i emfatično artikulira solo instrument nakon kratkoga gudačkoga preludija. Za tu jednostavnu borbenu melodiju jedan od njezinih prvih kritičara kaţe da je prepredeno naivna. U prvome stavku ima oblik sonate i..." Pelagija preleti ostatak. Bile su tu same gluposti o fugalnoj razradi i tomu sličnom. Prouči kratak niz gumba ukrašenih strelicama koje su pokazivale u različitim smjerovima, veselo stavi slušalice u uši i pritisne mali gumb na kojemu je pisalo "play". Na početku je nešto pištalo, a zatim, na njezino iznenađenje, glazba počne svirati ravno u središtu njezine glave, a ne u ušima. Glazba joj preplavi svijest i pokrene čitav vrtlog emocija. "Pelagi-jin marš" nije čula jedanput, već mnogo puta. Niotkuda bi doprli njegovi dijelovi u neobično iskrivljenim i hirovitim oblicima, na različitim instrumentima. Postao je tako sloţen, te ga se nije dalo razabrati usred bujice nota u različitim ritmovima. U jednom trenutku pojavi se u obliku valcera (Kako je to uspio? upita se ona), a pri samome kraju gromko se zaore timpani, te ona u panici iščupa slušalice uvjerena daje potres. Smjesta ih vrati natrag i shvati da se uistinu radi o potresu, o glazbenom portretu, za kojim uslijedi dugačka ţa-lopojka na tugaljivome instrumentu, na cor anglais koji nije poznavala. Prekidali bi je pojedinačni udarci po timpanima koji mora da su predočavali smirivanje tla. Bili su toliko neočekivani i nepredvidi-vi da bi skočila sa stolca, a srce joj gotovo iskočilo. A onda prodre mandolina i sigurno promaršira kroz rekapitulaciju teme, postajući sve tiša i tiša. Toliko tiha te je potpuno iščezla. Ona protrese aparat pomislivši da su baterije gotove. Ovakva glazba zasigurno mora završiti ţestokim sudaranjem akorda. Pritisne jedan od gumba za navijanje i aparat škljocne. Nije to bio onaj pravi, pa pritisne drugi i pričeka da se vrati na početak. Ovaj put čula je više negoli prije, čak i čegrtaljke koje su zvučale upravo kao automatski pištolji u dane masakra. Bio je tu i

jedan pomalo neozbiljan dio koji je mogao predstavljati puzanje, traganje za puţevima. No na kraju opet onaj isti nezadovoljavajući kraj koji bi iščezao u tišinu. Sjedila je zbunjena i pomalo ljuta, sve dok ne ugleda kako pubertetlija od njezina unuka stoji pred njom usta razrogačenih od čuđenja. "Bako," on će, "imaš vvalkman." Ona ga ironično pogleda: "Antoniev je. Posudio mi ga je. Ako misliš da s njim glupo izgledam, zašto vjeruješ da ti tako ne djeluješ? Kimaš glavom razjapljenih usta i njačeš. Ako moţeš ti, mogu i ja." On se ne usudi reći: "Izgleda glupo na staroj ţeni", te se umjesto toga nasmiješi i slegne ramenima. Njegova baka točno je znala što on misli, te ga lagano pljusne, takoreći pogladi po licu. "Znaš što?" ona će. "Antonio će popraviti staru kuću. Usput, Lemoni mije rekla da joj je tvoja majka rekla kako si joj ti rekao da imam novog dečka. E, pa nemam. Ubuduće, ne miješaj se u tuđe poslove." Sljedeće noći Corelli je od pristaništa jedva došao do Taverne Drosoula. Jako je oslabio, a uz to nije imao nikakva iskustva s nečim takvim. Stvarno nije imalo nikakva smisla vući je, a izvikivanje naredbi u najboljoj topničkoj maniri također nije djelovalo. Imao je teţak dan. Kad je konačno na jedvite jade uteturao u tavernu i srušio se na stolac, Pelagija se teškom mukom odvoji od walkmana, stručno ga okrene da se premota i htjede znati: "Što s tim ovdje radiš?" "To je koza. Kao što vidiš, donio sam ti ţivot." "Vidim da je koza. Misliš li da nisam u stanju prepoznati kozu? Što ovdje radi?" Zurio je u nju pomalo zlokobno: "Rekla si da ne ispunjavani svoja obećanja. Obećao sam ti kozu, sjećaš se? I evo koze. Ţao mije što su onu staru ukrali. Kao što vidiš, ova je potpuno ista." Pelagija se nije dala; gotovo je zaboravila kakav je to uţitak. "Tko kaţe da mi treba koza? U mojim godinama? U taverni?" "Briga me hoćeš li je ili nećeš. Obećao sam ti je, evo je. Ista kao ona druga. Prodaj je ako ţeliš. No da si vidjela kako ju je teško bilo utjerati u taksi, ne bi bila tako okrutna."

"U taksi? Gdje sije nabavio?" "Na Aenosu. Pitao sam vozača: 'Gdje mogu nabaviti pravu staromodnu kozu?' a on mi reče: 'Upadajte', pa smo se pokraj NATO-ve baze odvezli na planinu. Satima je trajalo. Tamo je neki starac po imenu Alekos i prodao mi ovu kozu. Mogu ti reći da me opljačkao, a vozaču sam trebao platiti za dvoje da nas vrati. Kako je samo smrdjelo. Eto što sam propatio, a ti se samo dereš na mene i kreštiš kao stara vrana." "Stara vrana? Budalo jedna stara." Sagne se i čvrsto stisne kozin nos jednom rukom. Drugom joj podigne usne da pregleda njezine ţute zube. Zatim prstima prijeđe kroz dlaku na njezinim nogama i uspravi se: "Jako dobra koza. Ima krpelje, ali inače je dobra. Hvala ti." "Kako ćemo je zvati?" upita lannis "Zvat ćemo je Apodosis", reče Pelagija, zagrijavši se za ideju da će ponovno imati kozu. "Moţemo je privezati za stablo i hraniti je ostacima." "Apodosis", ponovi Corelli kimajući glavom. "Vrlo prikladno ime. 'Restitucija.' Bolje ne moţe. Misliš li da će davati mnogo mlijeka? Mogla bi praviti jogurt." Pelagija se nasmiješi, lice joj je sjalo od ljubaznosti: "Ti je muzi ako te volja, Corelli. Osobno više volim musti ţenke." Uperi prst u poveći ruţičasti skrotum i dva konusna oblutka. "Je li to vime?" "O coglione", umjesno će on, uronivši lice u ruke. lannis se divio ljudima koji su znali psovati, osobito na stranim jezicima, no kod starca je to djelovalo čudno. Starci bi te uvijek zbog toga kudili. Ovaj Corelli očigledno je čudan, baš kao i njegova baka u posljednje vrijeme, s osobnim stereom nataknutim na prorijeđene sijede kovrče i sa stidljivim smiješkom kada ne bi znala daje netko promatra. Upravo jutros ulovio ju je pred ogledalom kako pozira s različitim naušnicama iz Antonijina Emporiuma i zabacuje glavom na način koji bi se jedino mogao smatrati koketnim. "Sutra slijedi novo iznenađenje", reče Corelli, podigne svoj izobličeni šešir i ode.

"O, moj Boţe", Pelagija će na to, srca unaprijed puna zlih slutnji. Sjeti se da bi mu trebala pokazati svoju aţuriranu "Povijest Kefalo-nije"; vjerojatno bi ga zanimalo daje pravi razlog masakra bilo Ei-senhowerovo perverzno odbijanje Churchillovih planova oslobađanja otoka. Ovaj je talijanske zračne snage uzalud odaslao u Tunis umjesto na Kefaloniju. Pretpostavljala je da zna kako su nalozi za zlodjela stigli direktno od samoga Hitlera, no moţda ipak ne zna. "Je li on tvoj dečko?" ustrajno je pitao lannis, no ta pretpostavka uporno je i opetovano odbačena svaki put kad bije iznio. "Odi operi posuđe, inače ti neću platiti", odgovorila je njegova baka i otišla po češalj da dotjera kozu, kao nekoć. Upita se gdje bi danas mogla naći mladunče kune. No, pomisli, kapetan je uistinu nadmašio sebe samoga kada se pred vratima pojavio uz bučno kočenje, grmljavinu i turiranje klipova, te oblak aromatičnoga plavoga dima. Pelagija stajaše podboče-nih i polagano odmahivaše glavom dok je on oprezno silazio s motora. Bio je ţarko crvene boje, vrlo visok, s debelim i kvrgavim gumama i izgledao kao daje konstruiran za utrke. Kapetan okrene ključ i prekine buku. Nogom izbaci stalak i uspravi ga. "Znaš li kamo idemo? Idemo vidjeti je li Ĉasa nostra još uvijek na istome mjestu. Baš kao nekada..." lupne po upravljaču, "na motoru." Pelagija odmahne glavom: "Zar vjeruješ daje preţivjela potres? Zar vjeruješ da ću ići na ovome? U mojim godinama? Odi i ostavi me na miru. Dosta mije tvojih blesavih planova." "Iznajmio sam ga za posebnu priliku. Nije tako lijep kao onaj stari i diţe uţasnu buku, kao limenka puna čavala, ali dobro ide." Pogleda starčevo lice i jedva suspregne osmijeh. Nosio je lagano usiljenu plavu kacigu i nove novcate reflektiraj uče naočale s kojih je zaboravio skinuti cijenu, pa je visjela niz njegov obraz poput jesenskoga listića što je zapeo o nit paučine. Vidje vlastito lice s izrazom prijekora koje se stereoskopski odraţavalo u lećama naočala i nastavi se promatrati kako podiţe ruke raširenih dlanova: "Ne dolazi u obzir. Prestara sam, a ti nisi bio u stanju voziti ravno ni kad

si bio mlad. Sjećaš li se koliko smo se puta prevrnuli? Tada si bio lud, a sada si još luđi." On se stane braniti: "Na staroj smo makini vrludali jer sam se trebao mučiti s brzinama. Na ovoj je sve automatsko." Podigne ruke i pusti da padnu kao da ţeli reći: "Nema problema", a zatim je pozove rukom. "Ne", ona će. "Koljena su mi kruta i ne mogu čak dovoljno visoko podići noge." Odjednom spazi kako iznad košulje nosi odjevni predmet ţive boje u kojem je djelovao poput hipija što su se potkraj šezdesetih godina pojavili na otoku. Malo zaškilji da bi bolje vidjela, te shvati da nosi prsluk od crvenoga baršuna izvezen cvijećem, orlovima i ribama koji mu je poklonila prije pedeset godina. Pravila se da ga ne vidi i ne prokomentira ga, no iznenadi je što gaje sve to vrijeme tako briţno čuvao. Bila je dirnuta. "Koritsimou", on će, svjestan toga da je primijetila i računajući na to da se njezin otpor smekšao. "Ne dolazi u obzir." "Zar ne ţeliš vidjeti Ĉasu nostru?" "Ne s luđakom." "Pa nisam ga valjda uzalud iznajmio." "Jesi." "Uzeo sam ga na dva dana. Moţemo do Kastra, Assosa i Fiskar-da. Moţemo sjediti na stijeni i čekati dupine." "Vrati se u Atenu. Ludi starce." "I tebi sam donio kacigu." "Ne nosim crveno. Jesi li me ikada vidio u crvenome?" "Idem sam." "Pa kreni onda." Trebala mu je čitava vječnost da je nagovori. Dok su opasno krivudali duţ kamenitih cesta, ona se pripije uz njega, zglobovi na prstima problijede joj od straha, lice uroni u njegove lopatice, a motor je bubnjao u njezinim slabinama izazivajući osjećaj koji je istodobno bio vrlo ugodan i krajnje neugodan. Corelli primijeti da ga steţe još paničnije negoli u davne dane, te cinično ubaci malo namjernoga krivudanja usred svega uznemirujuće slučajnoga skretanja.

Pelagija ga čvrsto obgrli oko struka. Shvati kako se on s godinama stanjio baš kao što se ona proširila. On naglo skrene prema rubu ceste, lagano kliznuvši i podigavši oblak pijeska. "Sveti Gerasime, spasi me", pomisli ona i u potrazi za sigurnošću obavije svoje ruke oko njegova struka i ispreplele svoje prste. Poštovanja vrijedan sivi moped brekćući i prašeći prođe pokraj njih. Bijaše okićen ne jednom, već trima djevojkama, svima jednako odjevenima u najkraće moguće bijele haljine. Corelli krajičkom oka zapazi vitka zlatna bedra, propupale grudi, savijene obrve iznad crnih očiju i dugačku raspuštenu kosu tako tamnu te se činila plava. Začu kako mu u srcu navire melodija, nešto radosno što odraţava neuništivi duh Grčke, grčki concerto. Kad ga bude komponirao, trebat će se samo prisjetiti kako se s Pelagijom vozio u potrazi za Ĉasom nostrom i prošao pokraj tri mlade djevojke u najprofinjenijem pupanju slobode i ljepote. Vozačica je noge stavila na spremnik za gorivo, druga je slikarskim potezima i uz pomoć ruţičastoga ogledalca popravljala svoj make-up, a treća bila okrenuta natrag i nogama na kojima su bile sandale gotovo dodirivala tlo. Izraz njezina lica bio je krajnje ozbiljan dok je zadubljena u novine elegantnim prstima pokušavala zaustaviti lamatanje listova na povjetarcu.