Admiral s Korduna. Bitke i sudbine 9789537442538 [PDF]

Zitiervorschau

izdavač: Srpsko narodno vijeće, Gajeva 7/I, Zagreb za izdavača: Dragana Jeckov i Aneta Vladimirov urednik: Vuk Perišić recenzent: Milan Radanović prijelom: Ruta tisak: it-graf naklada: 400 isbn 978-953-7442-53-8 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071379. Knjiga je objavljena uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. Zagreb, septembar 2020.

Branko Mamula

ADMIRAL S KORDUNA Bitke i sudbine

Tekst prenijela u elektronsku formu Dragana Nikolić Branko Mamula PRILOG HISTORIOGRAFIJI SRBA KRAJIŠNIKA PORODICA MAMULA 2020. Mojoj majci

SADRŽAJ



9 Admiral s Korduna (Milan Radanović) 17 Predgovor

I. POGLAVLJE 23 Moja prva saznanja o rodu Mamula 36 Doseljavanje Srba u Gomirje 41 Napoleon i južnoslavenski narodi 45 Ilirski pokret i Krajišnici 50 General Lazar Mamula, vojni komandant i guverner Dalmacije 62 Život u Vojnoj krajini i njezino razvojačenje II. POGLAVLJE 73 Mamule u Slavskom Polju 78 Moj zavičaj, djetinjstvo i rana mladost 87 Uoči teških vremena 92 Početak Drugog svjetskog rata 100 Njemačka napada SSSR. Ustanak naroda Jugoslavije III. POGLAVLJE 107 Epopeja Petrove gore 114 Martovska ofanziva i pogibija moje obitelji 118 U obruču

IV. POGLAVLJE 123 S Korduna na dugi ratni put 129 Tokom Operacije “Weiss I” 131 Razbijanje njemačkog puka na Drenovači i pobjede nad Talijanima u Lici 133 U Oficirskoj školi Glavnog štaba Hrvatske 136 Kapitulacija Italije i prodor Nijemaca na Jadran V. POGLAVLJE 143 Borbe na Jadranu i oslobođenje našeg nacionalnog tla 144 Ratovanje na moru i moj pomorski nauk 150 Mobilnost II. pomorskog obalskog sektora 153 Vis – ključ Jadrana 155 Zarobljavanje broda Sipa – značaj i posljedice 160 Borbe na otocima u sjevernom Jadranu 167 Nakon oslobođenja Dalmacije VI. POGLAVLJE 177 Odnosi s Britancima pošto je oslobođena Dalmacija 183 U završnim operacijama 193 Riječ na koncu 195 Kratice Prilozi 199 Biografija Branka Mamule 207 Odlikovanja 209 Foto-album

Admiral s Korduna

Nakon što sam pročitao zapise admirala Branka Mamule, nametnula su mi se dva ključna dojma. Prvi se dojam ticao činjenice da je u jednoj ratnoj partizanskoj biografiji bilo moguće učešće u epopeji Petrove gore u proljeće 1942. i, ne mnogo vremena zatim, učešće u pomorskoj partiji šaha u zadarskom arhipelagu i na Kvarneru, posljednjih godinu dana Drugog svjetskog rata. Kordunaški momak, koji nikad nije vidio more i koji nije znao plivati, dvadeset ratnih mjeseci bio je učesnik danas prilično zaboravljene savezničke borbe na sjevernom Jadranu, koja se pretvorila u pobjedničku stratešku igru. Drugi dojam ticao se činjenice da je taj kordunaški momak, svjedok dvaju stoljeća – naš suvremenik. Veteran Drugog svjetskog rata s jedinstvenom ratničkom biografijom u desetoj deceniji života odlučio je napisati ratne uspomene. U nekim zemljama to bi bila svojevrsna senzacija. U zemljama nastalim na ruševinama Jugoslavije sjećanje na ratnu generaciju Branka Mamule opterećeno je neprijateljskim odnosom vladajućih ideologija i demonizacijom koju nameću nove državotvorne političke elite, uprkos tome što je pokret kojem je pripadao Mamula oslobodio zemlju od fašističkog okupatora, porazio domaće koljače, zavrijedio većinsku podršku jugoslavenskog stanovništva i međunarodno priznanje te izgradio neusporedivo pravednije i emancipiranije društvo od društva ekstremne nejednakosti, endemskog siromaštva i transgeneracijske neprosvijećenosti u kojem su živjele bezbrojne prethodne generacije. Branko Mamula jedan je od posljednjih živih svjedoka jugoslavenske revolucije. Njegovi memoarski zapisi sjećanja su na ratne doživljaje

10

izdav čaćav7uzr

mladića kojega je oblikovao revolucionarni i antifašistički pokret kojem je pripadao. Prvog aprila 1942., najtragičnijeg dana u svome životu, Branko Mamula imao je dvadeset i jednu godinu. Njegov životni put nije mnogo odmakao kada je toga proljetnog dana u paklu Petrove gore “naišao na kasapnicu nevine čeljadi koju su iza sebe ostavili ustaše”. Nijedan događaj u Mamulinim sjećanjima nije detaljnije opisan. Mamula i njegovi suborci, u šumi, po mrklom mraku, naišli su na ubijene seljane. “Prepoznao sam ih skoro sve.” Zatim čitamo najkraću i najstrašniju rečenicu u Mamulinim memoarima: “Tražio sam svoje.” Najprije je prepoznao glas tetke Milevice koja je teško ranjena ležala u krvi. “Nešto dalje u koloni s nama [partizanima] i njezin je sin Nikola. On dolazi k majci koja moli da je ne ostavljaju takvu, da je ubijemo. Od nje sam saznao da su moji pobijeni samo nešto dalje. Kada sam došao do gomile ubijenih i iskasapljenih, netko mi je posvijetlio s malo svjetla i ugledao sam grozan prizor – mrtve majku, brata Miloša i sestru Milicu. [Sestra] Stana ležala je podalje.” Nakon nekoliko dana doznao je da je pokolj preživjela sestra Danica, za koju je vjerovao da je također ubijena. U jednom šumskom mlinu Branko je našao teško ranjenu Danicu. “Nije mi izgledalo da će preboljeti.” Danica je nakon što su ustaše napustili mjesto zločina pod hrpom leševa našla na teško ranjenu sestru Stanu koja joj je umrla na rukama, nakon čega se sklonila. Branko je od Danice doznao da je njihov otac, kada je doznao što mu se dogodilo sa suprugom i troje najmlađe djece, napustio sve obaveze, kojih je bilo mnogo tokom tih kaotičnih i strašnih dana, kako bi sahranio najmilije. “Moj otac bio je veoma čvrst čovjek, nas djecu nije mazio, prebrodio je mnogo toga, ali nikad suzu nije pustio. Danica mi je kasnije pričala da je, kada je nju pronašao, toliko plakao da ga ona naprosto nije mogla prepoznati.” Četvero ubijenih Mamula i danas počiva na mjestu na kojem je pobijeno, u dubini Petrove gore, daleko od naselja i ljudi. O njima vodi brigu Daničin sin, koji se nakon 1995. vratio iz izbjeglištva. “Nakon njega i ovaj grob Mamula nestat će na tragu jednog naroda koji je stotinama godina živio u Hrvatskoj, na Kordunu i u pojasu Petrove gore – i nestao.”

11

Admiral s Korduna

Uoči Drugog svjetskog rata na Kordunu, u trima kotarima (Vrginmost, Vojnić i Slunj) živjelo je blizu sto hiljada Srba. Bila je to najgušća koncentracija srpskog stanovništva u Hrvatskoj na prostoru slične veličine. Ujedno, nijedno područje slične veličine u Hrvatskoj nije imalo toliko žrtava koliko je imao Kordun. Naime, ljudski gubici izazvani krivicom fašističkih snaga u trima kordunaškim kotarima iznose blizu 32.000 smrtno stradalih. Više od 31.000 odnosi se na osobe srpske nacionalnosti. Među njima je bilo, prema publiciranim poimeničnim podacima, 10.384 stanovnika kotara Vrginmost. Nije poznato koliko je kotar imao stanovnika 1941., ali je moguće pretpostaviti da ih je bilo između 31.000 i 35.000 (prema državnom popisu stanovništva iz 1931. na području kotara Vrginmost živjelo je 30.237 osoba). Nijedan kotar u Hrvatskoj nije izgubio tako velik procenat stanovništva koliko kotari Slunj, Vrginmost i Vojnić, upravo tim redom. Ova tri kordunaška kotara izgubila između 25% i 30% stanovnika tokom rata (ne računajući one koji su stradali kao pripadnici ili pristalice snaga Nezavisne Države Hrvatske). U tom smislu Kordun je procentualno, ali i u apsolutnim brojkama, imao najbrojnije ljudske gubitke na tlu Hrvatske. U drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske jedino područje slične veličine koje je pretrpjelo veće ljudske gubitke bilo je područje Kozare (Potkozarja). Ofanziva ustaško-domobranskih snaga na Kordun u proljeće 1942. bila je svojevrsna priprema za ono što se odigralo nekoliko mjeseci kasnije na Kozari. Jedini razlog zbog kojega Kordun nije prošao kao Kozara, iako su kordunaški partizani bili malobrojniji i slabije naoružani od kozaračkih partizana, odnosio se na činjenicu da na Kordunu u proljeće 1942. nisu bile angažirane njemačke snage (Kordun je bio dio talijanske okupacione zone). Pavelićeva vojska nije bila u stanju da sama slomi otpor kordunaških partizana. Od sredine 1942. fašističke vojske nisu bile u stanju da trajnije ugroze slobodnu teritoriju na Kordunu, osim djelomično početkom 1943., tokom Operacije Weiss 1, kada su jedinice 7. SS divizije Prinz Eugen i 369. hrvatske divizije Wehrmachta (“Vražja divizija”) na putu za Bihać opustošile dio Korduna, o čemu također piše Branko Mamula. Međutim, partizani su uspjeli izvršiti evakuaciju većine stanovništva na područja

12

izdav čaćav7uzr

van domašaja napadača i narod Korduna ni tada se, kao ni kasnije, nije našao u obruču poput onog u proljeće 1942., kada mu je zaprijetilo totalno uništenje. Zahvaljujući suborcima Branka Mamule, kordunaški je narod preživio. Najmnogoljudnije srpsko selo na Kordunu bilo je Slavsko Polje, rodno mjesto Branka Mamule, koje je uoči Drugog svjetskog rata imalo između 1800 i 1900 stanovnika (prema posljednjem predratnom državnom popisu stanovništva, Slavsko Polje je imalo 1747 stanovnika). Prema broju stanovnika Slavsko Polje bilo je veće od obližnjih kotarskih središta Vrginmosta i Vojnića. Tokom Drugog svjetskog rata 417 stanovnika Slavskog Polja izgubilo je život nasilnom smrću ili zbog neposrednih posljedica rata. Od toga broja 235 mještana ubijeno je u direktnom teroru, mahom tokom prve dvije ratne godine. Među njima je bilo 138 seoskih muškaraca koji su početkom augusta 1941. uhvaćeni na prevaru i odvedeni u Glinu, gdje su ubijeni u lokalnoj pravoslavnoj crkvi. Otac Branka Mamule slučajno je izbjegao njihovu sudbinu. Selo je dalo 310 partizanskih boraca od kojih je 81 stradao u ratu. U današnjoj hrvatskoj javnosti navedene činjenice o stradanju mještana Slavskog Polja nemaju nikakvu težinu. Zvanična politika sjećanja u Republici Hrvatskoj ne prepoznaje masovno stradanje i otpor fašizmu lokalnog stanovništva kao dio nacionalne povijesti, o čemu svjedoči četvrt stoljeća devastiranja monumentalnog spomenika na Petrovoj gori. Umjesto toga, javnosti se na desničarskim informativnim portalima, bez pozivanja na relevantne i naučno prihvatljive izvore, plasira narativ o tome kako su partizani neposredno nakon okončanja rata, u neposrednoj blizini Slavskog Polja, navodno likvidirali 1200 hrvatskih domobrana i civila (žena, djece i staraca). Iako je riječ o potpunoj izmišljotini, koja za cilj ima ne samo difamaciju antifašističkog pokreta već i stvaranje negativnog dojma o lokalnoj zajednici, u profesionalnim medijima i povijesnoj nauci ne postoje inicijative za raskrinkavanjem tvoraca ove crne legende. Ne postoje ni pokušaji pozivanja na odgovornost onih koji izmišljaju i šire ovakve otrovne laži. Nažalost, to nikako nije jedini primjer širenja konfabulacija o navodnim partizanskim zločinima u hrvatskim medijima. Zbog svega

13

Admiral s Korduna

toga, objavljivanje ratnih sjećanja Branka Mamule, poznate javne i, svakako, povijesne ličnosti, predstavlja rijetku priliku za podsjećanje na stradanja naroda Korduna, koja su potisnuta iz dominantne kolektivne memorije u njegovoj domovini. Branko Mamula s neskrivenim ponosom piše o svojim precima. Mamule iz Slavskog Polja vode porijeklo iz Gomirja, odnosno iz vojnokrajiške zajednice koja je nastala krajem 16. stoljeća doseljavanjem srpskog stanovništva s područja Osmanlijskog Carstva. Gomirske Mamule porijeklom su iz Banjana, o čemu svjedoči staro porodično prezime – Banjanin. Banjani su višestoljetna teritorijalna zajednica smještena na zabačenom planinskom području između Bileće i Nikšića, organizirana po patrijarhalnom plemenskom principu, koja je tek 1878. integrirana u okvir Crne Gore. Porijeklo Mamula iz Banjana potvrđuje i porodična krsna slava, sveti Jovan Krstitelj, što je tradicionalna krsna slava plemena Banjani. Na osnovu postojećih izvora nije moguće utvrditi kojem su banjanskom bratstvu pripadali Mamule, odnosno kako im je glasilo prezime dok su živjeli u Banjanima. S naročitim ponosom autor piše o barunu Lazaru Mamuli, bratu svoga čukundjeda Mihaila. Lazar Mamula titulu baruna nije naslijedio niti je njegov uspjeh u vojnoj službi Austrijskog Carstva bio rezultat društvenih privilegija. Barun Mamula najdublji je povijesni trag ostavio na Jadranu, najprije tridesetih godina 19. stoljeća, kao glavni organizator izgradnje nekoliko pomorskih utvrđenja u Dalmaciji, i potom početkom druge polovice istog stoljeća, kao vojni zapovjednik Dalmacije. Nijedan drugi oficir srpskog porijekla iz Vojne krajine nije ostavio dublji trag u istoriji vojnog pomorstva na Jadranu – sve do admirala Branka Mamule. Upravo ta profesionalna vezanost za Jadran predstavlja glavnu poveznicu između dvojice Mamula, baruna iz Gomirja i admirala iz Slavskog Polja, dvojice seljačkih, krajiških generala. Najopširniji dio ratnih memoara Branka Mamule odnosi se na sjećanja na borbe na Jadranu od 1943. do 1945. Admiral Mamula jedini je živi relevantni učesnik i svjedok bojeva na srednjem i sjevernom Jadranu tokom posljednjih dvadesetak mjeseci Drugog svjetskog rata. Kao disciplinirani vojnik Partije, ma koliko bio šokiran odlukom ru-

14

izdav čaćav7uzr

kovodstva Komunističke partije Hrvatske i Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Hrvatske, Mamula je nakon kapitulacije Italije bez pogovora prihvatio novu vojnu i partijsku dužnost. Dotadašnji politički komesar Treće kordunaške brigade postao je politički komesar štaba Drugog pomorsko-obalskog sektora pri Mornarici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Bila je to prekretnica u životu Branka Mamule, koja ga je trajno profesionalno odredila. Memoari admirala Mamule podsjećaju na nedovoljno poznato savezništvo Britanaca i jugoslavenskih partizana u borbama na Jadranu. Poslijeratna jugoslavenska kultura sjećanja bila je pomalo nepravedna ne samo prema značajnom doprinosu Crvene armije u oslobođenju istočnih dijelova Jugoslavije već i prema doprinosu britanske mornarice i avijacije u oslobođenju Dalmacije. Bio je to danak Hladnom ratu. Britanski saveznici bili su svjesni da aktivnosti jugoslavenskih partizana vezuju znatne njemačke snage na Balkanu i Jadranu, što je olakšavalo savezničke pozicije na Mediteranu i u Italiji. Dakle, Saveznici su imali neposrednog interesa u osnaživanju vojne snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije odnosno Jugoslavenske armije. S druge strane, rukovodstvo partizanskog pokreta bilo je svjesno značaja savezničke, napose britanske vojne pomoći, osobito na Jadranu, gdje partizanska mornarica nije bila u stanju parirati mnogo snažnijim i tehnički naprednijim njemačkim pomorskim snagama. Bez vojne pomoći britanskih saveznika Dalmacija bi bila oslobođena s mnogo većim žrtvama partizana i s osjetnim zakašnjenjem. Isto tako, civilnih žrtvi u Dalmaciji bile bi znatno više da britanske snage nisu omogućile prekomorsku evakuaciju stanovništva. Memoarist je naveo i jednu danas nedovoljno poznatu epizodu iz rata na Jadranu. Riječ je o najvećoj tragediji britanske Kraljevske ratne mornarice u ratu na Jadranu, koja se referira i na tragični epilog povijesti jedne istaknute vojnokrajiške obitelji. Ratni brod Aldenham posljednji je razarač Kraljevske ratne mornarice koji je potonuo u Drugom svjetskom ratu. Razarač Aldenham je, nakon većeg broja borbi na Atlantiku, Mediteranu i Jadranu, 24. decembra 1944. nedaleko od Paga naletio na minu i potonuo. Utopilo se 126 članova posade i

15

Admiral s Korduna

dvojica jugoslavenskih mornaričkih oficira. Među njima je bio i kapetan Ivo Preradović, unuk generala i pjesnika Petra Preradovića te otac njemačkog povjesničara Nikolausa von Preradovicha. Jugoslavenski i britanski saveznici ipak su se mimoilazili u nečemu. Riječ je o bitnim razlikama u pogledu na zapadne granice nove Jugoslavije. Britanci nisu bili naklonjeni ideji da saveznička jugoslavenska država integrira područja koja su prethodno bila dio fašističke Italije (Zadar, dio kvarnerskih otoka, Rijeka, Istra, Julijska krajina, Trst, itd.), uprkos tome što su ta područja, ako izuzmemo veće gradove, bila pretežno naseljena hrvatskim i slovenskim stanovništvom, te uprkos tome što je na tim područjima vojska jugoslavenskih partizana vodila upornu i kontinuiranu borbu protiv vojske Njemačkog Reicha. Admiral Mamula posljednji je neposredni učesnik pomorske strateške igre između Jugoslavena i Britanaca na sjevernom Jadranu. To što je najveći dio navedenih spornih teritorija danas dio Republike Hrvatske, a ne Talijanske Republike, rezultat je činjenice da su jugoslavenski komunisti u toj igri nadmudrili Britance. Milan Radanović

Predgovor

Kasno sam se odlučio pisati o svome rodu. Lijepa i prosperitetna zemlja u kojoj smo živjeli pružala je stabilnost i mir. Moji potomci lako su mogli doći do podataka o rodu Mamula u crkvenim i svjetovnim arhivima, počev od Gomirja, Karlovca i Zagreba pa do Novog Sada, Kotora, Zadra i, konačno, Beča, gdje se čuva arhiva Austrije i njezine Vojne krajine. Noviji arhivi su u općinama Vrginmost (danas Gvozd) i Vojnić, gdje su se Mamule naselile oko 1840., kada je otpočelo razvojačenje Vojne krajine, i gdje će živjeti do rušenja SFR Jugoslavije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kada je nestala Jugoslavija, bilo mi je jasno da ću svojoj djeci morati ostaviti neke pisane tragove o našoj porodici. Sinovi, unuci i praunuci u pocijepanoj zemlji i u novonastalim državicama, kada bi se odlučili istraživati porijeklo i putove kojima su hodili preci, ne bi uspjeli. Moja porodica danas živi u trima državama: Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, koje su još jučer ratovale međusobno i trebat će vremena da papiri o svima nama sjednu na svoje mjesto. Unuke Vedrana i Tamara, koje žive u Velikoj Britaniji, još su dalje od bilo kakve mogućnosti doznati nešto šire i više o rodu iz kojeg potječe njihov otac, moj mlađi sin Zlatan – Zlatko. On sa suprugom živi u Beogradu, gdje se premalo zna o austrijskoj Vojnoj krajini, osim toga da su to Srbi koji su sa srpskih narodnih prostora odbjegli pred Turcima ili su u Prvom svjetskom ratu, kao austrougarski vojnici, oficiri, pa i generali, sudjelovali u porobljavanju Srbije. Nakon što su u augustu 1995. Srbi protjerani iz Hrvatske u vojno-policijskoj operaciji karakterističnog naziva Oluja, unutar porodi-

18

izdavčćčz

ce počela su se postavljati pitanja o korijenima. Unuka Vedrana, koja je već bila u Londonu i uz velike vlastite i roditeljske napore tamo počela graditi karijeru, prva je pokrenula inicijativu u tom smislu. Stariji sin Vladimir – Vlado – koji je početkom devedesetih godina, da bi spasio živu glavu, morao s porodicom pobjeći iz Splita na Cipar, vratio se krajem 1995. i pri ponovnom susretu u Kotoru postavio mi je pitanja: tko smo mi, odakle potječemo, gdje pripadamo? Njemu je taj odgovor trebao premda je, već i u sasvim zreloj dobi, dolazio gotovo svake godine na dvadesetak dana na Kordun, u Slavsko Polje, slušao i pamtio. Ali sada onog Korduna više nema. Zadnji Mamula iz naše porodice u Slavskom Polju bio je moj brat Vlado, koji se u osamdesetim godinama života vratio s porodicom iz izbjeglištva u Srbiji i bližio se kraju života. Umro je u augustu 2008. godine. Supruga Mirjana zbog prirode je svog obrazovanja i zbog osobnih sklonosti bolje znala pristupiti tradiciji, historijskim bilješkama o važnim događajima i uspomenama iz šireg života zajednica kojoj pripadamo na Balkanu, kao i mojim osobnim i porodičnim zapisima i dokumentima. Sredila je arhivu koju posjedujem, novinske napise o meni – posebno iz vremena rušenja Jugoslavije, studije, eseje i knjige koje sam napisao, odlikovanja i znamenja, domaća i strana, porodične i službene fotografije nastale u četrdeset i osam godina vojne službe u socijalističkoj Jugoslaviji. Prije svega, preporučila mi je da umjesto uobičajenog rodoslova oslikam povijesne i društveno-političke okolnosti života i djelovanja roda Mamula, koristeći pri tome ne samo vlastite bilješke nego i dostupnu arhivsku građu koju sam prikupio, mada u nedovoljnoj mjeri, i u arhivima u Austriji i Francuskoj. U tom kontekstu mogli bi se naći odgovori na mnoga pitanja odnosa i procesa na tlu Hrvatske u 19. i 20. stoljeću, ali i odgovor na pitanje tko smo mi Mamule, od kojih je Lazar Mamula paradigma Krajišnika, što smo dali, čemu doprinijeli, gdje pripadamo, što nam je uskraćeno... Na muzičkom disku sjetnih pjesama glumca Rada Šerbedžije zapazili smo komentar književnika Miljenka Jergovića posvećenog nama što se tražimo na ovim postjugoslavenskim prostorima i po čitavom svijetu, poslije nacionalističkog “praska” u Jugoslaviji. Jergović s

19

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

mnogo senzibiliteta oslikava tragizam sviju, bez obzira na to koje smo nacije, na to da li se krstimo s desna na lijevo ili obratno, klanjamo li se ili ništa od toga, kao Titove “komunjare”. “Ponekad se u životu dogodi” – kaže Jergović – “da se u čovjeku cijeli svijet pretvori u tuđinu. Takva je bila sudbina čitavog jednog naraštaja iz Hrvatske, Bosne i Srbije, koji se usred rata s početka devedesetih iseljavao iz svojih zemalja da bi nastavio živjeti negdje drugdje. Ti su ljudi odlazili misleći da je sve to privremeno i da će se jednom sigurno vratiti, ali nisu se vratili više nikada. Ako su i pokušali, samo su se uvjerili kako ne postoji mjesto koje su ostavili. Sve je, kao, ostalo isto, isti su gradovi i iste zemlje, katkad su isti i roditeljski domovi koje su prije petnaestak godina napustili, samo što je sve to postalo – tuđina. Tako se zavičaj izgubio u nekom davno prošlom vremenu, i ne postoji više nigdje osim u sjećanjima i uspomenama, što su u međuvremenu narasle i razgranale se do nevjerojatnih razmjera. [...] Sjećanje na ono što više nismo, ali što nas čini baš ovakvima kakvi jesmo, u pjesmama se seli iz glave u srce, pa ostaje u želucu. Tamo živi zavičaj ljudi koji su se zauvijek mimoišli sa svojim zemaljskim zavičajem.” Branko Mamula

I. POGLAVLJE

Moja prva saznanja o rodu Mamula

Negdje u mojoj jedanaestoj ili dvanaestoj godini, što je mogla biti jesen 1932. ili 1933., otac mi se vratio s vojne vježbe na Prevlaci u Boki Kotorskoj, gdje je proveo dva mjeseca kao rezervni narednik na obuci za nove protuavionske topove. Za njegovog odsustva na poslovima u trgovini obućom na Vojnić-kolodvoru i Vrginmostu zamjenjivao ga je stric Marko, “đedo Marko”, kako smo ga zvali. Otac je po povratku pričao đedu Marku doživljaje s Prevlake, osobito one s komandantom artiljerijskog diviziona, izvjesnim majorom imenom Manola. Ovaj ga je jednom pozvao da mu se javi. Valjda zbog slična prezimena, a osim toga preko puta poluotoka Prevlaka na otočiću Lastavica nalazi se tvrđava Mamula, pa je htio čuti u kakvoj su vezi moj otac Mihajlo i general, barun Lazar Mamula, po kome tvrđava nosi ime. Đedo Marko znao je dosta toga o njihovom pretku i priča se razvila, pa sam i ja ponešto upamtio. Dobro se sjećam jedne očeve avanture, gotovo nalik onoj Švejkovoj iz čuvenog Hašekovog romana. U Prvom svjetskom ratu otac je bio vojnik u bateriji poljskih topova na ruskom ratištu, u Karpatima. Komandir baterije bio je rezervni kapetan Novak, rodom iz Rijeke, poznavao je svoje vojnike i brinuo o njima. O pravoslavnom Božiću najvjerojatnije 1916., možda 1917., na frontu je vladalo zatišje i grupa vojnika pravoslavne vjere za praznik je oslobođena dužnosti. Otišli su u poljsku kantinu, napili se, uzeli artiljerijske sanke – “podvožnjake” – i spustili se niz padinu u dolinu, na “ničiju zemlju”. Tamo su zatekli isto tako pijane Ruse, bez oružja jedni i drugi, zdravili se i grlili. Kada su shvatili što su učinili – priča otac – uputili su se natrag, vukli saonice uzbrdo i otrijeznili se. Odmah su prijavili komandantu

24

i. zdavčćv7u

Novaku što su učinili i da su se sreli s Rusima. Kapetan se izbezumio. Slučaj je u višoj komandi okarakteriziran kao pokušaj bijega k neprijatelju, kršenje zakletve – izdaja. Moj je otac bio među najstarijima u grupi i kao ročnom podoficiru prijetio mu je vojni sud. Novak je razumio ispad pijanih vojnika i branio je njih i sebe, kao njihovog starješinu. Glavni mu je argument u odbrani bio da je Zugsführer Mihajlo Mamula u neposrednom srodstvu s generalom i barunom Lazarom Mamulom, vitezom Reda Marije Terezije.1 To je bilo dovoljno da on i drugovi budu pošteđeni i izvuku se samo s oštrom disciplinskom kaznom. Ja sam tad po prvi put osjetio još uvijek živo poštovanje prema ratnicima Krajine. Mnogo godina kasnije o tome ću slušati više i detaljnije. Krajem 1952. i početkom 1953. bio sam politički komesar flote i radio s komandantom Ratne mornarice, admiralom Josipom Černijem, koji je bio i ratni komandant Mornarice NOV-a Jugoslavije. Černi je bio kapetan korvete (major) u Kraljevskoj ratnoj mornarici Jugoslavije. Dobro me je znao iz NOR-a i cijenio je moju odvažnost. Kao mladić bez ikakvog pomorskog obrazovanja na dužnosti političkog komesara II. pomorskog sektora u Hrvatskom primorju i Istri, najveći dio 1944. ratne godine – u odsutnosti komandanta – dakle u dvojnoj ulozi, vodio sam jedinice Pomorskog sektora na važnom dijelu pomorskog vojišta i u svakodnevnim sam sukobima s njemačkim snagama na moru i otocima postizao uspjehe bez ozbiljnijih gubitaka. Činilo mu se to neobično, pa je često spominjao poznate vojnike iz Vojne krajine, naravno, i generala Lazara Mamulu. Njega utoliko više što je godinu i po dana proveo u talijanskom logoru u tvrđavi Mamula, na ulazu u Boku Kotorsku. Logor se zvao Campo Mamula, kako će se kasnije zvati i film koji je snimljen o tome logoru. Černi mi je znao reći: “Branko, svaka Ti čast, ali to prezime ne mogu prožvakati.” Životni uvjeti i tretman zatočenika u tom logoru bili su krajnje bezdušni,

1

Zugsführer je čin u austrougarskoj vojsci koji približno odgovara činu skupnika u HVu, a mlađeg vodnika u JNA. (op. ur.)

25

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

do mjere da ih ni tako čvrst i tvrd vojnik kakav je bio Josip Černi nije mogao podnijeti. Cijenio je vojnike nekadašnje Vojne krajine i njihovu tradiciju. Budući da smo s flotom bili bazirani u Puli, jedne dokone večeri ispričao mi je potanko slučaj kontraadmirala Janka Vukovića-Podkapelskog, rodom iz Jezerana ispod Kapele. Padom Austro-Ugarske 1918. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba postavilo ga je za prvog komandanta flote nove države, čije je stvaranje tek bilo u toku i unaprijedilo ga u admiralski čin. Vuković-Podkapelski bio je istaknuti pomorski oficir austrougarske mornarice, imao je iza sebe niz pobjeda na moru. Kraj Prvog svjetskog rata zatekao ga je na dužnosti komandanta najvećeg bojnog broda Viribus Unitis iz klase modernih bojnih brodova – drednota – izgrađenih pred rat u Trstu i Rijeci. Netom je po naredbi Narodnog vijeća 31. oktobra 1918. preuzeo ogromnu austrougarsku flotu u Puli, kad su u zoru 1. novembra 1918. talijanski pomorski diverzanti potopili komadni brod Viribus Unitis na sidru u Puli. Admiral Vuković-Podkapelski, po tradiciji pomoraca, potonuo je s njim. O admiralu Dragutinu Prici, koji je također službovao u austrougarskoj mornarici, kazivao je šale koje su kružile o njemu i njegovom maniru. Smatrao ga je, međutim, vrlo uspješnim komandantom mornarice Kraljevine Jugoslavije, uostalom on je uspostavio osnove njezine organizacije. Černi je osjećao moj interes za pomorski poziv i koristio je naš zajednički život na brodu da me poduči, uputi što da pročitam i čemu da posvetim posebnu pažnju. Nakon nekoliko godina, kad sam već završio višu Vojno-pomorsku akademiju i komandno-štabni kurs u Velikoj Britaniji, i na temelju diplomskog rada napisao knjigu Mornarice na velikim i malim morima, uputio mi je toplu i iskrenu čestitku. U junu 1979., kada sam bio postavljen za načelnika Generalštaba JNA, zamijenivši generala Stanu Potočara koji je odlazio u mirovinu, organiziran je vojno-tehnički zbor na Prevlaci. Bio sam još uvijek na dužnosti komandanta Vojnopomorske oblasti i pomoćnik saveznog sekretara za ratnu mornaricu i palo mi je u zadatak, kako je poligon na Prevlaci bio u sastavu Vojnopomorske oblasti, da komandujem teh-

26

i. zdavčćv7u

ničkim zborom i Maršalu predstavim oružja protuvazdušne odbrane. Gađanja na mete koje su teglili ili ispaljivali avioni bila su, više-manje, uspješna. Maršal i rukovodstvo države u njegovoj pratnji s generalom Nikolom Ljubičićem, saveznim sekretarom za narodnu odbranu, i generalom Potočarom, stigli su, po završenoj vježbi, na brod Galeb koji je bio vezan u Luci Zelenika. Tamo se priključila i drugarica Jovanka Broz sa suprugama nekolicine najviših rukovodilaca Crne Gore. Kada sam došao da ih pozdravim, ona mi se obratila otprilike sljedećim riječima: “Druže Mamula, Vaš predak sagradio je ovdje divnu tvrđavu, bilo bi lijepo od Vas da je održavate, ona je dosta zapuštena” i dodala nešto o svojim Budisavljevićima što, iznenađen njezinim nastupom, nisam sasvim razumio. Maršal je vjerojatno vidio da sam zatečen Jovankinim riječima i sve je okrenuo na šalu: “Ovi Ličani su svi generali, admirali, baruni, a zapravo svi imaju rešetkaste oči, znate li zbog čega? Stalno su gledali iz zatvora, a na zatvorskim prozorima su bile željezne rešetke, da Ličani ne bi provalili i pobjegli.” Nastao je opći smijeh. Negdje ranih pedesetih godina kapetan fregate (potpukovnik) Srđan Prica prvi me je temeljitije zainteresirao za rod Mamula. Price su porijeklom iz Like, od Korenice. Njihov je dalji predak Maksimilijan Prica, istaknuti učesnik ilirskog pokreta u prvoj polovini 19. stoljeća. Otac Srđanov, Dragutin Prica, kao austrougarski mornarički oficir i kontraadmiral, bio je jedan od ađutanata cara Franje Josipa I. Po stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postao je komandant ratne mornarice. Rodoslov je omogućio Srđanu veoma razgranate veze u kulturnim i intelektualnim krugovima Zagreba, Beograda i drugih jugoslavenskih centara. Valjda slušajući o meni, koji sam mu bio pretpostavljeni u vojnoj hijerarhiji, tragao je za porijeklom Mamula. Navodno potičemo s područja Golije, u krajnje zapadnom dijelu današnje Crne Gore. Nosili smo, prema izvorima do kojih je došao, prezime Raić kada su se naši preci otisnuli na dug put, koji će ih dovesti u Liku, a zatim u Gomirje u Gorskom kotaru, u Hrvatsku.

27

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Do jednakih saznanja kao i Prica došao je i kateheta iz Karlovca Milan Radeka.2 Po štokavskom govoru i ijekavskom izgovoru, a posebno po upotrebi oblika “nijesam”, tipičnog među Crnogorcima, Radeka je zaključio da su doseljenici na Kordun došli s područja jugoistočne Hercegovine ili iz Sandžaka. Za Slavsko Polje našao je da se zvalo Zlat i da je do kraja 16. stoljeća bilo u posjedu grofova Draškovića. U prilog porijekla s područja Golije idu i prvi napisi o nama gdje se, kao na primjer u špilji u Bijelom polju kod Korenice, uz prezime Mamula nalazi i Banjanin, a, kako je poznato, Banjani su iz kraja nadomak Nikšića u Crnoj Gori. O tome da smo se nekad zvali Banjanin govori dr. Dušan Lj. Kašić u svojoj studiji Manastir Gomirje, izdanoj u Karlovcu 1975., gdje kaže: “Prilikom utvrđivanja međa manastirskog imanja pominju se ove gomirske porodice: Vojnović, Jardas, Kovačević, Mamule...”, i dodaje: “zabeleženo je da su se Mamule ranije prezivale Banjanin.” Postoji i druga verzija: da su Mamule Vlasi, narod koji je lutao Balkanskim poluotokom, posebno njegovim istočnim i jugoistočnim dijelom. Tako su se mogli naći u dinarskom području, u Lici i prije prodora Turaka, slično kao što su se našli Ćići u Istri i očuvali do danas svoja izvorna obilježja. Nisam nigdje naišao na ovakvo tumačenje porijekla Mamula, osim u pamfletima protiv Vlaha, odnosno Srba u Hrvatskoj. U rodu Mamula nailazimo na ime “Haralampije”. Haralampije Mamula monah je iz manastira Gomirje i služi kao paroh od 1771. do 1787. pri hramu sv. Spiridona u Trstu. Prijatelj je Dositeja Obradovića i ovaj će ga odabrati za sugovornika u najosjetljivijim pitanjima našeg južnoslavenskog razvitka i traženja vlastitog mjesta u svijetu. Vjeruje se da je Haralampije u hram sv. Spiridona donio monumentalna slikarska platna: Nikejski vaseljenski sabor, Stvaranje svijeta i Strašni sud, koje je naslikao Mihajlo Speranea s Krfa. Među ostalim, ovaj je uradio i ikonu sv. Đorđa za crkvu u Srpskim Moravicama.3 Najvjerojatnije je da je ime Haralampije monaško ime ovog Mamule.

2

Milan Radeka: Kordun kroz prošlost, Karlovac, 1964.

3

Dejan Medaković i Đorđe Milošević: “Letopis Srba u Trstu”, Jugoslovenska revija, Beograd, 1987.

28

i. zdavčćv7u

Ne želim tvrditi da Mamule nisu vlaškog porijekla, ali po mojim saznanjima oni to nisu. Samo prezime Mamula etimološki nije do kraja istraženo. Prema nekima, ime Mamula turskog je podrijetla, srbizirano u 15. ili 16. stoljeću, i znači “privlačan”, “primamljiv”, “zanosan”. Sličnih prezimena kao Mamula bilo je dosta u Vojnoj krajini, konkretnije na Kordunu, na primjer Šimulija, Kurija, Kartalija, Oparnica i druga. U prilog mom zaključivanju o podrijetlu Mamula govore i njihova osobna imena iz tog vremena: knez4 Jovan Mamula, Lazo i Mijat, zatim Aleksa, Stevan, Perica, Ćiro, Jovica, Stojan, Simo i Dmitar. U Ljetopisu o Gomirju navodi se knez Radoje – Rade – Mamula koji zastupa Gomirje 1608. kod austrijskog nadvojvode u Grazu da ih zaštiti od Frankopana ili će u protivnom preseliti u Slavonsku krajinu. Knez Rade Mamula kasnije će ponovo moliti pomoć, ali sada habsburškog cara Rudolfa II., koji će narediti Frankopanima “da puste iz zatvora vojvodu5 Radu, kao i Mrvoševića, a gomirske Srbe ostave na miru”. Car je svakako imao u vidu da je u gomirskoj općini (Gomirje, Vrbovsko, Moravice) bilo “48 kuća s 1160 duša, s 300 upisanih vojnika, od kojih su 60 bili na stalnim stražama i primali plaću. Ostajali su kod svojih kuća, radili i hranili se, a na vojsku su išli prema potrebi i pozivu”. U počecima izgradnje odbrambenog sistema prema Turcima – Vojne krajine – bio je to značajan potencijal na važnom pravcu prema Kranjskoj i Štajerskoj. Ime Radoje, Radule ili Rade zadržalo se u rodu Mamula sve do moje generacije: djed mi je bio Rade, kao i moj stariji brat, zatim sin od strica mi Pavla, jedan od sinova tetke Stane, udate Lukač, i to nisu svi. Sumnjam da je baštinjenje tog imena preko trista godina cincarska tradicija. Dr. Kašić u Letopisu Srba bilježi da je iz samog Gomirja bilo uvijek kaluđera, naročito iz porodice Mamula. Osim Haralampija, tu se

4

Titule “knez” i “vojvoda” odnose se na izabranog seoskog starješinu koji određuje odnose u mjestu i posreduje između stanovništva i službene, carske vlasti.

5

Vidi prethodnu bilješku.

29

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

nalaze i imena Serafim, pa zatim Genadij Mamula. Ovaj zadnji donio je dva primjerka rukopisa Bukvica Dositeja Obradovića iz Dalmacije, da bi bile prvi put štampane u Karlovcu oko 1830., u doba ilirizma. Porodici Mamula, točnije Emanuelu (Manojlu) Mamuli, majoru Vojne krajine, austrijski car Leopold II. dodijelio je porodični grb u Beču 29. augusta 1790. Na jedan važan izvor informacija o Mamulama uputio me dr. Vasa Čubrilović, starijim generacijama Jugoslavena dobro poznati historičar i političar.6 Sreo sam se s njim u društvu Miloša Minića, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije, i njegovog pašanca arhitekte Bratislava Stojanovića, na radu u kabinetu maršala Tita. Čubrilović je stanovao u istoj zgradi sa Stojanovićem i, kao susjedi, posjećivali su se. Bio je već u dubokim godinama, ali je odlično pamtio. Kada me vidio i čuo “Mamula”, odmah me upitao da li mi je poznato da je moj davni predak Stefan Mamula, kao komandant krajiškog bataljona, bio u delegaciji Ilirskih provincija kod Napoleona i napisao jednu vrlo interesantnu predstavku i molbu, koja se u historiji spominje kao dokument od značaja. Uputio me čak i u to kako mogu doći do dokumenta. Po savjetu, obratio sam se Historijskom arhivu oružanih snaga Francuske i ubrzo primio fotokopiju dokumenta. O Mamulama je dosta znao i general JNA Bogdan Mamula, rodom iz Srpskih Moravica blizu Gomirja. Kao vojni izaslanik u Moskvi pokušao je pronaći imena Mamula u Vojno-historijskom institutu Rusije/SSSR-a, jer su neki od Krajišnika, kao Napoleonovi vojnici, sudjelovali u pohodu na Rusiju. Kako u vrijeme Napoleonskih ratova Mamula nije bilo mnogo, ne bi ih bilo teško identificirati, ali on nije našao ništa pouzdano. Pričao mi je da je u ruskoj vojsci naišao na neka vrlo slična prezimena, ali porijeklom iz Gruzije. Bogdan čak nije isključivao ni takvu mogućnost porijekla Mamulā, pogotovo ako su Vlasi ili pripadnici nekih drugih naroda, koji su se kretali Balkanom.

6

Kao član udruženja “Mlada Bosna” sudjeluje u atentatu na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. juna 1914. u Sarajevu.

30

i. zdavčćv7u

Te njegove hipoteze nisam uzeo u obzir jer za njih nisam našao baš nikakvo utemeljenje u našoj historiografiji. I na kraju, spomenuo bih i neke osobne doživljaje, koji nisu u prvom redu bili uvjetovani činjenicom da sam bio visoko vojno lice u Jugoslaviji, već time što sam – Mamula. Moj dolazak na dužnost načelnika Generalštaba JNA 1979. popraćen je na doista zanimljiv način. U zapadnonjemačkom listu Die Welt autor Hans Gerd Reval predstavlja me 29. augusta 1979. u rubrici “Profil” na spektakularan način. Odmah sutradan austrijski list Kleine Zeitung objavio je sličan, ali dulji članak Carla Gustafa Ströhma pod naslovom “Novi načelnik Generalštaba i Stara Monarhija”. U Ströhmovom članku stoji: “[...]Tito je naimenovao 58-godišnjeg admirala Branka Mamulu na drugi najviši položaj u zemlji. Naimenovanje Mamule nije zanimljivo samo s vojnog, već i s političkog aspekta. Mamula je Srbin, ali porijeklom iz Hrvatske. On potječe iz oblasti nekadašnje austrougarske Vojne granice, iz onog područja oko Karlovca, koji se još i danas označava kao ‘Kordun’.7 [...] Branko Mamula potječe iz oblasti u kojoj su vrlo izražene vojne tradicije. On sâm predstavlja tipičan proizvod partizanskog pokreta Drugog svjetskog rata. [...] Ovaj admiral često je viđan u Titovoj okolini. Mamula se istakao i kao vojni pisac. [...] Srpski admiral iz Hrvatske zaslužuje, međutim, posebno zanimanje iz drugih razloga. On je potomak one velike srpske porodice Mamula koja je kao carsko-kraljevske graničare dala niz istaknutih oficira staroj Austriji. Najčuveniji među njima bio je onaj general Mamula koji je 1848., zajedno s hrvatskim banom Jelačićem, ugušio mađarsku revoluciju. Tako su hrvatski i srpski graničari spasili kuću Habsburgovaca od, kako je tada izgledalo, sigurne propasti. Ovog pretka partizanskog admirala car Franjo Josip I. naimenovao je za guvernera Dalmacije. [...] Graničari su vjekovima branili staru Austriju od Turaka i učestvovali u mnogim drugim bitkama za interese cara u Beču... Kruže glasine da će se sadašnji ministar odbrane general Niko-

7

Kordon, Kordun, od francuske riječi cordon, “pogranična straža”, obrana.

31

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

la Ljubičić najzad povući. [...] U tom bi slučaju naimenovanje Mamule za ministra odbrane [...] još više ojačalo utjecaj Srba iz Hrvatske u Armiji. [...] Riječ je prije svega o jednoj prilično zatvorenoj grupi koja se zalaže za jačanje centralističke vlasti. Utjecaj ove grupe nesumnjivo će biti značajan i u donošenju političkih odluka, što bi bilo od nemalog značaja za period poslije Tita.” Nešto slično dogodit će se povodom moje posjete austrijskim oružanim snagama početkom osamdesetih godina. Gotovo u svim novinama bio sam predstavljen kao potomak “poznate austrijske porodice”. Udarno je bilo da sam vojnik drugačijeg kova od tipičnih komunističkih generala, da se očekuju promjene u jugoslavenskoj vojsci u pravcu evropskog ponašanja i napuštanja balkanskog mentaliteta i doktrina nametnutih komunizmom i autoritetom Tita. Došlo je dotle da sam morao intervenirati kod ministra odbrane i načelnika austrijskog Generalštaba, da me ne bi tretirali izvan uobičajenog protokola, dogovorenog u pripremi posjete. Ipak, nije moglo bez zanimljivosti. Prilikom posjete Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mestu dočekali su nas uz uobičajene počasti. Pozdravljajući me osobno, spomenuli su da im je izvanredno drago što ih posjećuje “admiral flote Branko Mamula iz Gomirja, odakle su dolazili mnogi Mamule i isticali se kao vojnici u odbrani kršćanstva i Evrope.” General, načelnik akademije poveo nas je u obilazak Akademije, a zatim u svečanu carsko-kraljevsku izložbenu salu upravne zgrade. Veoma uređena, prostrana i pregledna sala puna je eksponata iz duge habsburške povijesti. Kriterij po kojemu su izložene bitke, granice, ličnosti i sve ostalo nije isključivo kronološki. Rekao bih da su svrstani po značaju za carevinu i dinastiju. U dugom nizu portreta je i Feldmarschallleutnant grof Josip Jelačić, hrvatski ban, a malo zatim Feldmarschallleutnant barun Lazar Mamula.8 Prolazeći tim dijelom

8

Feldmarschallleutnant je čin u austrougarskoj vojsci koji približno odgovara činu generala s dvjema zvjezdicama. Katkad se prevodi i kao podmaršal. Od njega niži je čin generalmajor, a viši činovi jesu general roda oružja (npr. Feldzeugmeister za artiljeriju), Generaloberst i Feldmarschall. (op. ur.)

32

i. zdavčćv7u

nisu me zadržavali, “njih dobro poznajete”, ali su mi za Mamulu rekli punu titulu – vitez Reda Marije Terezije, guverner i vojni komandant Dalmacije. Vrlo impresivna galerija likova stare Austrije. Ivo Andrić u romanu Omer-paša Latas daje identičnu sliku te iste galerije u mašti Omer-paše, svemoćnog mušira (maršala) Turske Carevine dok ga portretira slikar Vjekoslav Karas iz Karlovca. Karas je specijalno doputovao iz Zagreba u Sarajevo, iz Austrije u Tursku, da bi ovjekovječio Mihajla Latasa, austrijskog kadeta rođenog u Janja Gori kod Plaškog, na granici Korduna i Like, prebjega k Turcima u Bosnu, sultanovog čovjeka od najvećeg povjerenja u Osmanlijskoj Carevini. Andrić izvanredno opisuje osjećaje Omer-paše. “Njegov portret visi na zidu, ali ne negdje u Sarajevu ili Carigradu, ne u Turskoj nego u carskoj galeriji usred Beča, i na njemu on nije prikazan u uniformi turskog mušira nego austrijskog feldmaršala, sa sjajnim zvijezdama i kao čelik modrom lentom na grudima, s ordenom Marije Terezije oko vrata.”9 Sve onako kao što smo upravo bili vidjeli na izloženim portretima. Na izlasku iz sale primijetio sam fotoportret Svetozara Borojevića, vjerojatno najčuvenijeg vojnog komandanta u plejadi južnoslavenskih “carskih i kraljevskih” vojnika. Jedini od njih dobio je čin feldmaršala i komandovao grupom “sočanskih armija”, frontom prema Italiji u Prvom svjetskom ratu. Odbio je jedanaest talijanskih ofanziva. U junu 1918. njemački feldmaršali Hindenburg i Ludendorff, vojni diktatori Reicha i gospodari rata Centralnih sila, natjerali su ga da, kada je već sve u tom ratu bilo propalo, poduzme ofanzivu protiv daleko nadmoćnijih talijanskih armija, i Borojević se jedini put morao povući neobavljena posla. Toliko sam znao o Svetozaru Borojeviću. O njegovoj tragičnoj sudbini čitao sam kod talijanskog publiciste i historičara Itala Zingarellija, u djelu Stara Austrija. Prema njemu, Borojević se nakon raspada Austro-Ugarske ponudio Narodnom vijeću Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu da zaustavi talijanske armije na ri-

9

Kopiju takvog portreta Omer-paše Latasa supruga Mirjana i ja vidjeli smo ljeti 2010. godine u Narodnom muzeju na Cetinju.

33

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

jeci Piave i onemogući im okupaciju Slovenskog primorja, Istre i Rijeke, Dalmacije i otoka. Vijeće je odbilo bilo kavu uslugu Svetozara Borojevića, austrijskog feldmaršala. Poslije ujedinjenja i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca regent Aleksandar Karađorđević ponudio je Borojeviću, znajući za njegov vojni talent i iskustvo, dužnost zamjenika načelnika Generalštaba Kraljevine SHS, na čijem je čelu tada bio poznati srpski vojvoda Živojin Mišić. Borojevićev odgovor bio je negativan. Učinio je to iz moralnih razloga. U odgovoru je izložio visoke ocjene Mišića, a regentu Aleksandru zahvalio se na uvažavanju i zamolio ga da dozvoli da bude sahranjen u svom rodnom mjestu kod Kostajnice. Navodno je dobio Aleksandrovu suglasnost. Borojević je nenadano umro 1920. Svečano ispraćen kovčeg s posmrtnim ostacima krenuo je iz Austrije, prešao granicu, ali je po naređenju Aleksandra ipak zaustavljen u Mariboru. Vratilo ga se natrag u Austriju i sahranilo u Celovcu (Klagenfurtu) jer iz nekog razloga nije sahranjen na bečkom groblju, gdje su po pravilu sahranjivani austrijski generali. Više nije pripadao nikome, niti je bilo koga zanimao. Tužna sudbina istaknute ličnosti jedne velike carevine koja je nestala i Vojne krajine, odakle je Borojević potekao. Sada kada pišem ova sjećanja, nakon što je srušena i nestala Jugoslavija, s tugom primjećujem da je moja generacija, koja je stvarala tu novu zajednicu jugoslavenskih naroda, doživjela istu sudbinu. Mi koji potječemo s područja nekadašnje Vojne krajine izgubili smo svoju domovinu, svoj rodni kraj i svoje korijene. Naši su zemljaci protjerani, tamo žive danas neki drugi ljudi, vjerojatno i oni protjerani odnekuda. Povratak je dozvoljen i obećan, ali onemogućen uvjetima života. Tako je, na kraju, u Hrvatskoj ostvarena planirana politika prema Vlasima – Srbima, tim “remetilačkim elementima”, “četnicima” – kakova će već sve pogrdna imena nositi i nosi narod Like, Korduna, Banije i drugih područja nekadašnje Vojne krajine: pokrstiti, ubiti, protjerati. Rasuti po postjugoslavenskom prostoru, ti ljudi danas mole da dobiju nova državljanstva, da mogu postojati – živjeti i umrijeti i biti negdje sahranjeni. Bez obzira na sve ideološke, moralne, sociološke i političke razlike među generacijama Krajišnika i država za koje su se borili i služili, a one su ogromne, kraj im je isti: nigdje im domovine.

34

i. zdavčćv7u

Po programu posjeta stigli smo na strelište na poligonu u istočnoj Austriji, nedaleko od mađarske granice. Htjeli su nam, među ostalom ratnom tehnikom koju proizvode i nude na prodaju našoj Armiji, demonstrirati novu automatsku pušku. Popeo sam se na upravljački toranj uređen i opremljen jednostavnim kompjuterom za vođenje iznenadnih pokretnih meta u taktičkoj radnji na poligonu. Vježbom rukovodi i gađanjem upravlja oficir, mlad, lijep, visok i plavokos čovjek koji je pri predstavljanju promrmljao svoje ime i taktička je radnja počela. Na strelištu je novom puškom vješto baratao i obarao mete čovjek srednjih godina u maskirnoj uniformi, opaljena lica, čak bih rekao oštećenog nekom vatrom ili eksplozijom. Sve je uspješno privedeno kraju, a onda nam je pukovnik iz stalne pratnje ponudio da i sami provjerimo pušku. Učinio je to – i to vrlo uspješno – jedan naš general iz delegacije i iznenadio domaćine, a ne manje i nas. Na rastanku se želimo zahvaliti učesnicima. Prvi se na čistom srpskohrvatskom jeziku javlja natporučnik Radaković, oficir s upravljačkog tornja, a za njim strijelac s puškom kaže na čistom češkom čin i zvanje, pa prezime, zapamtio sam: Jaglička. Prava austrougarska burleska. Jaglička je Čeh, porijeklom iz starije migracije, a Radaković sin gastarbajtera iz Jugoslavije. Ovaj show “stare Austrije” vjerojatno je pripremio pukovnik iz naše pratnje. Već nam je u palači Schwarzenberg, gdje smo bili smješteni, kao svaki dobar domaćin tumačio slike po interijerima palače i kad bismo došli do Krajišnika, cinično bi se našalio: “Ove mundire, vjerojatno, prepoznajete.” Onda bi – po redu i u stilu svakog obavještajca – izvukao stvar napomenom da su to bila jedna vremena, danas su druga. Austrija je neutralna zemlja čvrsto vezana međusavezničkim ugovorom, a Jugoslavija neangažirana u Hladnom ratu protivničkih blokova. Zato su i mogle razviti prijateljske odnose. Sâm pukovnik je, pak, priča za sebe. On je Folksdojčer, Nijemac rođen u Pančevu, gdje je završio srednju školu. Kada su Nijemci okupirali Jugoslaviju, mobiliziran je u 7. SS Prinz Eugen diviziju i u njoj ratovao do kraja. Proveo je nekoliko godina u zarobljeništvu u Jugoslaviji. Ne tuži se, kaže: “Dobio sam batina dok nisam shvatio da sam zarobljeni pripadnik Hitlerove vojske, a onda je sve bilo lako i podnošljivo.” Sva-

35

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ke druge-treće godine ide u Jugoslaviju i Pančevo, malo zbog razonode, a kao obavještajni oficir možda i “poslom”. Nisam pukovniku htio dati do znanja da smo nas dvojica stari znanci. Moja 3. brigada 8. kordunaške divizije NOVJ prva se srela s moćnom Prinz Eugen divizijom kod Gornjeg Budačkog, od Karlovca prema Slunju i Bihaću, 19. januara 1943., na samom početku Četvrte ofanzive protiv Titove “Bihaćke Republike”. Nismo bili upoznati s kojim ćemo se neprijateljskim snagama sukobiti, naletjeli smo noću na njih, u dubokom snijegu i velikoj hladnoći, i pretrpjeli smo ozbiljne gubitke. Ali ipak nije bilo ništa od brzog izbijanja u širi rajon Bihaća i razbijanja glavnine partizanskih divizija i uništenja Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a, što je bio cilj ove divizije, kao glavne u početnim operacijama Četvrte ofanzive.

Doseljavanje Srba u Gomirje

Poslije poraza hrvatsko-ugarske vojske 1493. kod Udbine, na Krbavskom polju, granica je prema Turcima tekla od Prozora i Otočca u Gackoj dolini do Plitvičkih jezera i Korenice na ličkoj visoravni. U tim oblastima više nije bilo mira. Turci su prodirali u Kranjsku i Korušku. Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo povlačilo se preko Gvozda (Petrove gore) na Kordunu sve dublje na sjever, a zemlja je ostajala pusta. Zabilježeno je da je 1532. i 1533. iseljeno 10.000 seljaka iz Pokuplja u Štajersku, okolinu Beča i zapadno od Soprona u Mađarskoj. Grofovi Zrinjski seljake su s područja Kladuše, Sjeničaka (Stjeničaka), Slunja i Krstinje između 1565. i 1579. preselili u Gradišće, u okolinu Beča, u sela u Moravskoj i oko Bratislave. Računa se da je s područja Une i Pokuplja preseljeno oko 40.000, a iz drugih krajeva Hrvatske još oko 60.000 ljudi, što čini ogromnu masu iseljenih Hrvata, oko 100.000 ljudi.10 U nuždi da stvori odbrambenu konstrukciju od napada Turaka, plemstvo ovog djela hrvatskih grofovija izabire 1527. u Cetingradu kod Slunja na Kordunu nadvojvodu Ferdinanda I. Habsburga za hrvatskog kralja. Najmoćniji hrvatski feudalci, Zrinski i Frankopani, pozvali su Srbe, koji su se našli pod turskom vlašću poslije poraza na Kosovu i pada zadnjih srpskih zemalja despota Đurđa Brankovića 1459., da prijeđu u Hrvatsku i brane njihove ispražnjene posjede. Prva srpska naselja u gomirskom kraju, nedaleko od današnjeg Karlovca, koji je

10

Prema: Josip Buturac i Antun Ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973.

37

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

kao tvrđava izgrađen kasnije (1579.), nastaju negdje oko 1540. Srpski doseljenici spominju se u Žumberku već 1526., zatim se 1531. događa masovniji dolazak Srba, oko 1000 duša, a 1535. barun Nikola Jurišić dovodi “veliki broj Srba od Glamoča i Unca” i naseljava ih u opustjeli Žumberak, koji je tada pripadao Kranjskoj. Oni su dobili od baruna Jurišića posebne povlastice koje je 1538. potvrdio i car Ferdinand I., što će kasnije činiti i ostali austrijski carevi. Najvažnije doseljenje Srba u spomenuto područje dogodilo se pod generalom Jurjem Lenkovićem, poslije pada Klisa u ruke Turaka 1596. Po zahtjevu austrijskih vojnih vlasti i odluci cara Rudolfa, “ovi pošteni ljudi” naseljeni su u područja koja je trebalo utvrditi i braniti od čestih turskih pohoda. S doseljenjem Srba rastao je manastir Gomirje. Prvi kaluđeri dovedeni su iz manastira Krka, iz “turske Dalmacije”, oko godine 1600. i počeli dizati mali drveni manastir s crkvom sv. Jovana Krstitelja. “Mi smo te iste oce” – pišu kasnije Gomirci – “od početka uzeli za svoje sveštenike i s velikim pouzdanjem s njima išli na službu carsku. [...] I poslije toga kada smo tu istu krajinu kupili od gospode Frankopana i kada smo dobili potvrdu ćesarove svetlosti za našu krajinu koju smo kupili, najprije smo dali jedan lug našoj crkvi i našim vernim ocima pa smo onda zemlju među se delili.” Zna se da je manastir nešto zemlje kupio od “nekog Dmitra, zatim da je Janko Mamula poklonio manastiru osam jutara zemlje i da su pojedinci hrišćani poklanjali manastiru manje dijelove zemlje”. Podsjetit ću da su svi Mamule za svoju krsnu slavu uzeli sv. Jovana Krstitelja, najvjerojatnije pod utjecajem tog hrama u Gomirju. U 19. stoljeću u manastir Gomirje dolaze obrazovani ljudi i podižu ugled manastiru u cjelokupnom kulturnom i političkom životu južnoslavenskih naroda u Austriji, a ne samo Srba. S univerziteta u Beču dolaze u Gomirje dvije značajne ličnosti, koje su morale prekinuti studije u Beču 1810. zbog Napoleonskih ratova i zamonašiti se u manastiru Gomirje. Jedan je od njih Josif Rajačić, rodom iz Brinja, koji će s vremenom postati mitropolit sremsko-karlovački i patrijarh srpski. Rajačić je obavio crkveno ustoličenje bana Josipa Jelačića u Hrvatskom saboru 4. juna 1848. Drugi je Sava Mrkalj, rođen u Sjeničaku,

38

i. zdavčćv7u

susjednom selu mog Slavskog Polja. Mrkalj se zanimao filološkim studijama i mnogi ga smatraju pretečom Vuka Karadžića u oblikovanju srpskohrvatskog jezika. Sâm Vuk Karadžić bio je u vezi s istaknutim srpskim intelektualcem, karlovačkim vladikom Lukijanom Mušickim i igumanom manastira Gomirje, kao i s profesorom bogoslovije u Plaškom, Samuilom Ilićem monaškim, imenom Sevastijan. Njihova djelatnost bila je istaknuta u ilirskom pokretu. Ilić je aktivno sudjelovao u političkom životu. Kao poslanik u Hrvatskom saboru bio je i predsjednik Odbora za Vojnu krajinu. Održavao je veze s banom Jelačićem i vojvodom Stevanom Šupljikcem u Vojvodini. Zabilježeno je da na sjednici Sabora 1848., kada je ban Jelačić zamolio da se finansijski pomogne vojska, plemstvo i bogataši u Saboru prilagali su velike sume novca, a arhimandrit Ilić, kako nije imao novca, skinuo je s vrata zlatan lanac i krst i priložio ih za opremanje vojske. Jelačić je, kao i svi članovi Sabora, bio dirnut gestom pravoslavnog svećenika i obratio mu se: “Ako i’ko ikada, to je ovaj prečasni gospodin pokazao, da je vrijedan nositi ovaj krst. Zato Vam ga, gospodine, vraćam, a mjesto njega polažem za Vas pedeset dukata, koje ćete mi vratiti onda kada budete imali.” Kada se protiv feudalnog uređenja i Katoličke Crkve, tog oslonca feudalizma, i Hrvatskom počela snažno širiti reformacija, car Rudolf II. 1608. zakonski utvrđuje da se u Hrvatskoj i Slavoniji, unutar njihovih granica, isključivo priznaje katolička vjera. Katolička Crkva nastojala je, stoga, pravoslavne Srbe pounijatiti (prevesti na grkokatolicizam). Manastir Gomirje, kao i cijelo ovo područje u Hrvatskoj krajini, potpali su 1609. pod duhovnu vlast srpskog episkopa u manastiru Marča kod Kloštar Ivanića, odakle se upravljalo svim pravoslavnim crkvama i manastirima od Dunava do Jadranskog mora. Kada su 1671. za episkopa i njihov ordinarijat bili silom dovedeni unijati, počeli su sukobi. Poznato je da su gomirski kaluđeri zajedno s kaluđerima Marče i Lepavine davali jak otpor Katoličkoj Crkvi, ali su oštro kažnjeni. Jedni su bili poslani da “okovani, doživotno veslaju na galijama, drugi da vuku kamen za gradnju tvrđava na Malti”.

39

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Pokušaji unijaćenja crkvenih i vojnih vlasti presječeni su Velikom seobom Srba 1690. i prelaskom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića u zemlje pod habsburškom vlašću. Vjerske povlastice koje su Srbi u Habsburškoj Monarhiji dobivali poslije toga važan su činilac odnosa Srba u Austriji s Monarhijom sve do 1918. godine. Status doseljenih Srba na feudalne posjede hrvatskog plemstva od samog početka njihovog naseljavanja bio je sporan. Odnosi su uređivani carskim poveljama i Srbi su bili zaštićeni na posjedima i obvezivani na vojnu službu i odbranu zemalja, koje su priznale austrijsku, habsburšku krunu. Konačno, 5. oktobra 1630. car Ferdinand II. potpisao je poseban zakon o Vlasima – Statuta Valachorum – kojim su regulirani položaj, prava i obaveze te civilna i vojna organizacija Srba u Vojnoj krajini. Zakon je donesen mimo stava hrvatskog plemstva, koje je tražilo od doseljenika na njihovim posjedima kmetsku podložnost, jednaku onom starosjedilačkog hrvatskog stanovništva. Nadvojvoda Ferdinand, kojemu je bila povjerena odbrana granica od Turaka, odbio je takav zahtjev grofova Zrinskih i Frankopana i Jurju Frankopanu poručio je da Srbima ne smije zabraniti obradu zemlje, jer oni brane zemlju od Turaka. Spor sa Srbima u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama nastavit će se preko pedeset godina. Naposljetku, Srbi su od grofa Jurja Frankopana 13. jula 1657. kupili Gomirje, Vrbovsko i Moravice, dio Kamenskog te pašnjake i livade na brdu Cetin. Platili su za to 15.000 forinti, na način da su plaću koju su primali kao graničari za četiri godine predali grofu Frankopanu. Ugovor je potvrdio 8. marta 1659. car Leopold. O tome povjesničar Jaroslav Šidak piše: “[...] osim u slučaju gomirskih Vlaha, koji su svoje zemljište stekli otkupom, pitanje vlasništva zemlje i u Krajini ostaje pravno nerješivim do 1754. kada je ono ustavom za Krajinu [...] proglašeno carskim lenom. Do tog vremena krajišnik slobodno raspolaže zemljom na kojoj živi, što mu je, mimoilazeći pravno pitanje vlasništva, vladar zajamčio još potkraj 1627.”11 Kao carsko leno, Vojna krajina izuzeta je ispod vlasti bana i Hrvatskog sabora.

11

Jaroslav Šidak, „O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti“, Vojna krajina, povijesni pregled – historiografija – rasprave, Zagreb, 1984.

40

i. zdavčćv7u

S obzirom na rane turske prodore, zanimljivo je skicirati događaje u odbrani Hrvatske na području oko Kupe, Petrove gore i Zrinske gore, dakle na Baniji i Kordunu. Područje međurječja Une, Kupe i Save za Hrvatsku je od iznimne geostrateške važnosti. Preko njega se spajaju posavska i dalmatinska Hrvatska. Una povezuje Posavinu i Pokuplje prohodnom dolinom do Knina u sjevernoj Dalmaciji. Petrova i Zrinska gora u središtu su i nezaobilazne na unskom pravcu. Turci su postepeno zauzimali dolinu Une u cijelom njezinom toku. Prešli su je u najslabije branjenom gornjem toku, upali u Liku i na Krbavskom polju, kod Udbine, teško porazili ugarsko-hrvatsku vojsku 1493., a do 1528. zauzeli su veći dio Like i Krbavu. Na Uni je ostao jedino utvrđeni grad Bihać, kojeg će Turci zauzeti tek 1593. godine. Nije im, očito, smetao jer je odavno bio usred osvojenog turskog prostora i njegova se odbrana istopila sama od sebe. Njih je više zanimao tok Une na ušću u Savu i prelazak Save i Kupe. Pripremali su prodor iz Pounja, s Korduna i Banije, čije su utvrde postepeno osvajane još od 1539., kada su napadali posjede knezova Zrinskih i rudnike željeza Gvozdansko, u području Zrinske gore. Poslije pada posljednje utvrde Zrinskih u Pounju 1558. odbrana se premješta na Petrovu goru i porječje rijekā Gline i Kupe. Da se na prostoru Korduna, upravo u najbližoj okolini Slavskog Polja, vodio veoma dug i iscrpljujući rat s Turcima, govori nekoliko bitaka izvedenih na Petrovoj gori, u Topuskom, Sjeničaku, Boviću, Kirinu i u nizu drugih mjesta. Spominje se i Slavsko Polje, u nizu predstraža s utvrđenjima izgrađenim na Kupi. Turci nikad nisu uspjeli preći Kupu, ugroziti Zagreb s južne strane i tim pravcem podići opsadu Beča. Poslije Velikog rata za oslobođenje, vođenog od 1683. do 1699., kada je osmanlijska vlast potisnuta iz Podunavlja na Balkan i kada je oslobođeno područje Ugarske, Slavonije, Pounja i Like, realan odnos između Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva u 18. i 19. stoljeću bio je takav da su Turci još samo mogli braniti svoje preostale teritorije na Balkanu, južno od Save i Dunava.

Napoleon i južnoslavenski narodi

Francuska revolucija, Napoleonski ratovi, pad Venecije i dolazak francuskih trupa u Istru, Primorje, Dalmaciju i Boku Kotorsku bile su društvene, političke i vojne promjene u Evropi takvog kapaciteta da su ograničavale svemoć habsburškog dvora, a Srbima i Hrvatima omogućavale ponovo razumijevanje i neposredniju suradnju. U romanu Republikanci Marija Jurić Zagorka opisuje kakav je odjek imala Francuska revolucija na sve slojeve u Hrvatskoj, i što je sve pobudila u njihovim očekivanjima. Za moje kazivanje važno je istaknuti da se glavni događaji u romanu zbivaju u Vojnoj krajini, preciznije na Kordunu, u Karlovcu, na gradini Dubovac gdje maršal Auguste de Marmont dolazi s trupama iz Dalmacije i zaposjeda civilnu Hrvatsku i Vojnu krajinu do rijeke Save. Nije manje važno da prihvatom demokratskih ideala Francuske revolucije u Hrvatskoj rukovodi biskup i banski namjesnik Maksimilijan Vrhovac. Sklanja ljude u šume u Pokuplju i na Kordunu pred austrijskim vlastima, šalje Francuzima u Dalmaciju informatore i savjetnike i organizirano ih njegovi ljudi dočekuju u Karlovcu. Ilirske provincije, pod francuskom vlašću, formirane su 1809. s ciljem da se prekinu dodiri između Austrije i Velike Britanije na moru, te između Austrije i Italije, i da se tako postigne kontinentalna blokada Austrije. Zahvaćale su područje od Jadranskog mora do rijeke Save. Njihov geografski oblik bio je neobičan: 750 km dugačka, ali uska teritorija s 1.500.000 stanovnika. Dok se u ostalim dijelovima provincije uvode francuske upravne forme – stanovnike su izjednačili u pravima i dužnostima prema državi i tako ukinuli staleške razlike među njima – organizacija Vojne krajine ostala je nedirnuta. U njoj je feudal-

42

i. zdavčćv7u

ni sistem tek neznatno ograničen. Francuzi su u naše krajeve uvodili modernu upravu i sudstvo. Ipak, za kasniji razvoj i modernizaciju Hrvatske naročito je važno poticanje razvoja gospodarstva i uvođenje slobode obrta.12 Guverner Ilirije, maršal Marmont, svjesno je nastojao javnom životu utisnuti što jače narodno obilježje, među ostalim gradeći i otvarajući škole s hrvatskom obukom. U vojnom smislu, Ilirskim provincijama pripalo je šest pukova Krajišnika od ukupno četrnaest koliko ih je imala Vojna krajina. Napoleon ih je koristio širom Evrope, s velikim gubicima, naročito u Rusiji 1812. Rusi su širili svoje prisustvo na Balkanu. Južnoslavenske pokrete protiv Turske željeli su iskoristiti za uspostavljanje utjecaja u jugoistočnoj Evropi i na Sredozemlju. Njihove armije izbile su u Moldaviju i Vlašku, uspostavili su vlast nad Jonskim otocima, a ruske pomorske eskadre plovile su Sredozemljem. U Boku Kotorsku upućena je eskadra s admiralom Dmitrijem Senjavinom i iskrcano je nekoliko hiljada vojnika da podrže Crnogorce i Bokelje u napadu na utvrđenja koja su izgradili Francuzi poslije zauzimanja Dubrovnika. U Boki je bila uspostavljena stvarna vlast ruskog vladara i, od Herceg Novog do Korčule i Brača, dolazi do ruskih i crnogorskih napada na francuske okupacijske trupe. Pripremljen je napad na turske snage na frontu Trebinje-Nikšić, prodor u Hercegovinu, gdje je dignut ustanak, a u planu su bili susret s Karađorđevom ustaničkom vojskom u Novopazarskom sandžaku i zajedničko ratovanje protiv Turske. Napoleon je prvo optužio Beč da je dozvolio da Rusi uzmu Boku i poduzmu s Crnogorcima, Bokeljima i hercegovačkim ustanicima operacije na Balkanu. Uz Napoleonovu podršku 17. decembra 1806. Turska će najaviti rat Rusiji. Bio je to isti dan kad je Karađorđe na juriš zauzeo Beograd.

12

Zlatko Herkov, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I.-II., Zagreb, 1956.

43

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Na evropskom ratištu došlo je do mira u Tilsitu 1807., u kojem je Napoleon, poslije uspješnih pobjeda, diktirao uslove Rusiji i Pruskoj. Od oslobađanja Balkana nije bilo ništa. Ustanak u Srbiji ući će u stagnaciju, Crna Gora neće ostvariti svoj plan oslobađanja Hercegovine, Boka Kotorska ustupa se Francuskoj, priznaje se francuski suverenitet nad Jonskim otocima, a ruske armije evakuiraju se iz Vlaške i Moldavije. Oslobodilačke nade južnoslavenskih naroda okreću se k Napoleonu, koji stvarno vlada zapadnom i srednjom Evropom. Bez njegove naklonosti Turci ne bi mogli izdržati pritisak Rusije i oslobodilačkih pokreta na Balkanu. Moj dalji predak Stefan Mamula, komandant krajiškog bataljona i član delegacije Ilirskih provincija, predaje u Parizu 6. septembra.1810. peticiju upućenu Napoleonu. Grof de Lobau, šef kabineta, 18. septembra 1810. uručuje peticiju Napoleonu, s karakterističnom preporukom: “Ovo je prijevod aide-mémoirea pisanog na njemačkom jeziku koji zaslužuje da se pročita.” Nema potrebe posebno komentirati misao vodilju peticije. Ona izražava realna događanja vremena u kojem je sročena, kao i očekivanje da će oslobodilačkim pokretima na Balkanu pružiti pomoć jedina sila koja to realno može. Tim više što Napoleon i francuska vojska pronose ideje Francuske revolucije, obaranje feudalizma i uspostavljanje građanskog društva. Historijski gledano, događaji na Balkanu nisu se bitnije mijenjali punih stotinu godina od ovog memoranduma iz 1810., a u mnogim segmentima ni do danas. Karađorđe, kojega je Rusija napustila, upućuje 1809. “Odluku srpskog naroda”, kojom traži pokroviteljstvo Napoleona Bonapartea i u tom smislu poduzima diplomatsku aktivnost. Sljedeće godine, 1810., negdje u isto vrijeme kada se u Parizu nalazi delegacija Ilirskih provincija, najvjerojatnije po dogovoru, u Pariz stiže pukovnik Rade Vučinić kao predstavnik Karađorđa, i ostat će u diplomatskog misiji sve do pada Napoleona i poraza Karađorđa u Prvom srpskom ustanku.13

13

Pukovnik Rade Vučinić rodom je iz Srpskih Moravica u Hrvatskoj. Služio je kao kapetan u Vojnoj krajini i po dizanju Prvog srpskog ustanka prešao je u Srbiju i priključio se Karađorđu.

44

i. zdavčćv7u

Poslije poraza Napoleona na Bečkom kongresu 1815. uspostavljena je diktatura kneza Klemensa von Metternicha. Ilirske provincije likvidirane su već 1813., neposredno poslije Napoleonovog sloma u Rusiji. Krajiški oficiri, koji su pod Napoleonom ratovali po Evropi i Rusiji, bili su strogo kažnjavani i otpuštani iz vojske Vojne krajine. Bez obzira na nepovoljne društveno-političke prilike, nedovoljno razvijenu svijest građanstva i otpor plemstva, francuska vladavina u Ilirskim provincijama obilježena je brojnim pokušajima modernizacije društva i unošenjem novih ideja. Jedan od najznačajnijih rezultata jačanje je nacionalnog “ilirskog” osjećaja i činjenica da su “ilirske ideje” prvi put prešle s kulturnog na političko područje. Značilo je to šire povezivanje južnoslavenskih naroda.

Ilirski pokret i Krajišnici

Od samog početka nosioci ilirskog pokreta obraćali su osobitu pažnju pridobivanju Vojne krajine – granice – zasnivajući u krajnjoj liniji ostvarenje svog nacionalno-političkog programa na graničarskom “naoružanom narodu hrvatskom i srpskom”. Jedan od glavnih vođa Ilirskog pokreta, Ivan Kukuljević, obrazlagao je potrebu za “krepkim savezom s našom Granicom” (misli se na Vojnu krajinu – op. a.) time što ona “jedina naše ideje, prije ili poslije, realizirati može”.14 Dakle, Krajišnici – i Srbi i Hrvati – bili su glavna uzdanica iliraca. Tim više što su i idejni začeci i korijeni ilirizma zajednički, hrvatski i srpski. Uz ideje Francuske revolucije hrvatskih jozefinista (biskup Vrhovec) i jakobinaca (Ignjat Martinović), na ilirski preporod znatno utječu Dositej Obradović te Prvi i Drugi srpski ustanak. Na književno-kulturnom planu ilirci su težili stvaranju jedinstvenog pravopisa i uvođenju jedinstvenog jezika (štokavskog), zajedničkog svim Hrvatima i Srbima. Jezik je nazvan ilirskim jer su ga ilirci smatrali književnim jezikom ne samo Hrvata nego i Srba, i svih južnih Slavena. Ljudevit Gaj vjerovao je da će preko jedinstvenog jezika, pravopisa i književnosti doći do jugoslavenskog mišljenja i djelovanja svih jugoslavenskih intelektualaca, a to će jednom svakako dovesti i do jugoslavenskog političkog jedinstva. Rad na stvaranju, popularno nazvanog, “narodnog jezika” usklađivan je s jezičnom reformom Vuka Karadžića. Zajedničke rasprave Vuka s Gajem, Stankom Vrazom,

14

Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Knjiga 3., Zagreb, 1967., str. 128.

46

i. zdavčćv7u

braćom Mažuranić, Ljudevitom Farkašem Vukotinovićem i drugima koji pišu štokavštinom bile su na putu stvaranja srpskohrvatskog jezika. Imbro Ignjatijević Tkalac, poznati hrvatski i srednjoevropski intelektualac, književnik i političar, nešto kasnije iznosi svoju misao o zajedničkom životu i sudbini južnoslavenskih naroda. On kaže: “Jer može se govoriti što se hoće, mi smo i s ove i s one strane (Save i Dunava) jedan narod, s jednim jezikom, s jednim običajima, s jednim određenjem u svijetu, s jednom budućnošću koju mi moramo zajednički da ostvarimo jer ćemo inače morati zauvijek da propadnemo.”15 Ilirske veze s Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Slovenijom bivale su polovinom 19. stoljeća sve življe, kontakt je uspostavljen i s Crnom Gorom, i nedvojbeno su ukazivale na to da jugoslavenstvo postaje politički program i okuplja sve ugledne ličnosti toga vremena. Maksimalni politički program ilirskog pokreta (1836.–1843.) bio je oslobođenje i ujedinjenje svih južnih Slavena u jednu zajedničku, nezavisnu državu. Shvaćalo se da se ni jedan južnoslavenski narod ne može osloboditi od podčinjenosti Austriji, Mađarskoj i Turskoj drugačije nego zajedničkom borbom, ujedinjeni u jednoj slobodnoj i jakoj nacionalnoj državi. U odnosu na realan položaj Hrvatske unutar Ugarske i Austrije, ilirizam dovodi do prijelomne faze nacionalne integracije u Hrvatskoj. Došlo je do oblikovanja i usklađivanja srpskih nacionalnih i hrvatskih društvenih i državnih interesa. Značaj hrvatsko-srpske suradnje za njihove međuetničke odnose, i šire za južnoslavensku grupu naroda u Habsburškoj Monarhiji, vidi se i iz statističkih podataka. Godine 1840. u Vojnoj krajini u Hrvatskoj živi 258.454 (51,80%) Hrvata i 240.493 (48,20%) Srba, a u Vojnoj krajini Slavonije 127.326 (49,44%) Hrvata i 122.853 (47,70 %) Srba.16 Mnogostruko nacionalno prožimanje između Hrvata i Srba na čitavom njihovom zajedničkom

15

Ibid., str. 129.

16

Udio Vojne krajine u vojnoj sili Austrijske Carevine u ratnim uslovima bio je 60.000 na ukupno 550.000, koliko je dostizala austrijska vojska u ratu, ili šest puta veći kontingent po broju stanovnika od drugih provincija carevine.

47

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

etničkom prostoru u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji doživjet će svoj vrhunac u revoluciji 1848./1849. Februarska revolucija u Parizu 1848. ubrzala je događaje u Austriji. U prvi su plan izbili nacionalni problemi višenacionalne Habsburške Monarhije. Ustanak u Beču od 13. do 15. marta 1848. srušio je apsolutizam kneza Metternicha. Ustanci i nacionalni pokreti na svim stranama zaprijetili su raspadom Austrije. Mađarski pokret pod vodstvom Lajosa Kossutha tražio je samostalnost Mađarske i Dvor je bio prisiljen prihvatiti je. Ugarska je postala samostalna, zajedničko s Monarhijom nije ostalo ništa drugo do same vladareve osobe. Hrvatska, jednako kao i Vojvodina Srpska, koju je stvorio srpski nacionalni pokret u južnoj Ugarskoj, našla se u opasnosti. Geografski i vojni položaj Hrvatske, kao i Vojvodine, bio je važan Dvoru, posebno zbog vojnog potencijala Vojne krajine i nije smio doći u ruke mađarske vlade. U Hrvatskoj za bana postavljaju Josipa Jelačića, pukovnika banijske pukovnije iz zabačene Gline, potpuno nepoznatog u visokim dvorskim krugovima. Namjera je bila da ga se upotrijebi u borbi protiv revolucije. Načelna odluka o Jelačićevom imenovanju donesena je 16. marta 1848. u Beču. Državna konferencija, koja je donosila najvažnije odluke, dala je suglasnost 23. marta i vladar je potpisao dekret. U Zagrebu će Jelačić 25. marta 1848. u Hrvatskom saboru biti jednoglasno prihvaćen za bana hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog. Istovremeno je odlukom Dvora unaprijeđen u čin generala i primio je komandu nad svim snagama Austrije u Vojnoj krajini. Mađari, kojima je oslabljeni habsburški dvor kompromisima, spašavajući imperiju, priznao samostalnost, teže ujedinjenju takozvanih “ugarskih zemalja”, što za Hrvatsku znači da je Mađari smatraju svojom teritorijom. Vojna krajina, čiji je najveći dio ležao u Hrvatskoj, našla se u dvovlašću Beča i Pešte, iako je ona bila eksteritorijalna i pod neposrednom komandom habsburškog monarha. Te iste 1848. javljaju se aktivnosti i na ujedinjenju svih Nijemaca (i austrijskih) i obnovi nekadašnjeg njemačkog carstva, od Sjevernog i Baltičkog mora do Jadranskog mora. Ono je historijski uključivalo i sve slavenske zemlje (u Habsburškoj Monarhiji). Dosljednim ostvarenjem njemačkog i

48

i. zdavčćv7u

mađarskog programa došlo bi do raspada Habsburške Monarhije, a slavenski narodi bili bi asimilirani. U tim uslovima slavenski su pokreti, nedovoljno jaki, opstanak slavenskih naroda vidjeli u očuvanju Habsburške Monarhije. Bilo im je jasno da Monarhija kakova je do tada postojala ne odgovara ovim novim potrebama, već jedino federativno uređena Austrija slobodnih naroda. Politiku takozvanog “austroslavizma” prihvatili su svi pokreti slavenskih naroda u Austriji, pa i pokret u Hrvatskoj. Odnos Hrvatske prema Mađarskoj karakterizira mišljenje da je rat jedini način koji može donijeti rješenje. U tome da se spor s Mađarskom riješi oružjem suglasni su i Dvor i vođe slavenskih pokreta. Odlučujuću ulogu u tome dobiva Jelačić na čelu Hrvatske i Vojne krajine. Nakon razrješenja mađarske spletke s oduzimanjem banske časti, Jelačić – da bi dobio podršku vrlo utjecajnog generala Josepha Radetzkog – upućuje Krajiški proglas mnogobrojnim Krajišnicima pod njegovom komandom na talijanskom ratištu. Naglašava da njihovi domovi neće biti ugroženi i da nastave boriti se pod zapovjedništvom generala Radetzkog. Ovim proglasom Jelačić je uvelike stekao podršku Dvora i vojnih krugova. Hrvatski je sabor 29. juna 1848. prihvatio prijedlog krajiškog zastupnika Petra Matića da se otpočne s pripremama za rat, a da se “svijetlom banu dade diktatorska vlast”. Jelačić, osim pripreme vojske koja je bila bez neophodne logističke podrške, bezuspješno pokušava s mađarskom vladom riješiti problem oko položaja Hrvatske. Da bi se zaštitio od mogućeg mađarskog upada preko Drave, daje da se vojskom zaposjedne županija Virovitica, koju su držali mađaroni i podčinili je Budimpešti, i da se utvrdi odbrana na Dravi. Organizator izgradnje tvrđava i drugih odbrambenih objekata pukovnik je Lazar Mamula. Brzom i uspješnom izgradnjom odbrane na Dravi stvoreni su uvjeti za početak rata i 7. septembra 1848. navješten je rat Mađarskoj. Njemački radikali u Beču su u mađarskom pokretu vidjeli podršku svojoj namjeri za stvaranje Velike Njemačke i svrstali su se na stranu Mađara. Kada su studentske legije napale u Beču austrijske trupe koje su kretale k Mađarskoj, izbio je 6. oktobra 1848. masovni

49

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ustanak. Dvor je morao pobjeći iz Beča, ovaj put u Moravsku. Jelačić je, doznavši za ustanak, ocijenio je da je od Kossutha, za Hrvatsku i Slavene u Austrijskoj Carevini opasnija pobjeda “velike” Njemačke. Zaustavio je ofanzivu u Mađarskoj i krenuo s trupama u opsadu Beča. Van sumnje je da su krajiške trupe pod Jelačićem spasile Habsburšku Monarhiju. Ipak, brzo će doći do zamjene Jelačića. Komandovanje svim austrijskim trupama, osim onih u Italiji pod komandom feldmaršala Radetzkog, povjereno je knezu Windisch-Grätzu. Vojne snage pod komandom Jelačića podčinjene su Windisch-Grätzu i dobile su zadatak da brane Beč od prodora mađarskih trupa, koje su pod vodstvom Kossutha pristigle pod Beč. Jelačić je 30. oktobra potukao mađarsku vojsku kod Schwechata (današnji bečki aerodrom), razbio je i nagnao u bjekstvo. Zahvaljujući ovoj pobjedi Beč se sutradan predao Windisch-Grätzu. Ustanak je ugušen i Dvor se brzo vraća u Beč. Čim je umiren Beč, hrvatska vojska zajedno sa srpskom ustaničkom vojskom u Vojvodini pod komandom generala Stevana Šupljikca, austrijskog krajiškog generala, i ruskom vojskom jačine oko 140.000 vojnika, koja je pritekla u pomoć Habsburgovcima, krenula je konačno pokoriti Mađarsku. Ruske trupe slomile su glavninu mađarske vojske u unutrašnjosti Mađarske, a vođa revolucije Lajos Kossuth pobjegao je u Tursku. S knezom Windisch-Grätzom Jelačić je ušao u mađarsku prijestolnicu 5. januara 1849.

General Lazar Mamula, vojni komandant i guverner Dalmacije

Nakon sloma mađarske vojske Jelačić iz Mađarske poduzima ofanzivu na jug, u Slavoniju, Srijem i Bačku. U ovom dijelu operacija značajnu ulogu imat će pukovnik Lazar Mamula koji je od samog početka rata s Mađarskom naimenovan za načelnika štaba trupa ujedinjenih u Hrvatskoj pod vodstvom Jelačića. Početkom rata, kao inženjerijski oficir, neposredno je rukovodio izgradnjom sistema odbrambenih objekata na obalama Drave i time omogućio odbranu od Mađara ovog dijela hrvatske granice. U dokumentima iz Državnog arhiva u Beču ocjenjuje se “da je u ustaničkim krajevima između Drave i Dunava ponovo uspostavljen zakonski red poslije protjerivanja mađarskih pobunjeničkih skupina”. Mamula je zatim oformio jedan leteći korpus i s njim opkolio tvrđavu Osijek, zauzeo ju i dovršio radove na izgradnji odbrambenog sistema na Dravi. U februaru 1849. pukovnik Mamula s jednom izviđačkom brigadom iz Osijeka kreće opsjesti tvrđavu u Petrovaradinu i prinuditi posadu na predaju.17 Odnos snaga bio je daleko u korist mađarskih trupa u tvrđavi. Mamula traži podršku od pretpostavljenog, generala Lavala Nugenta. General mu odgovara da nema snaga za pojačanje, a uvje-

17

Petrovaradinska tvrđava najznačajnija je fortifikacija Habsburškog Carstva i najveći fortifikacijski objekat u Evropi, poslije Verduna u Francuskoj. Navodno su Austrijanci ukrali idejni projekt od francuskog vojnog arhitekte markiza Sébastiena de Vaubana, vodećeg graditelja tvrđava tog vremena. Gradnja će početi 1692. i trajat će do 1780.

51

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ren da su snage neprijatelja izrazito nadmoćnije, naređuje Mamuli da se povuče. Lazar Mamula to ne prihvaća. Mađarska posada 29. marta 1849. izlazi iz tvrđave u napad s trima jakim kompletnim bataljonima pješadije, trima baterijama artiljerije s mnogo topova, s fanatičnom Nacionalnom gardom i isto tako fanatičnom Posljednjom odbranom. Samo u regularnoj vojsci bilo je 4.300 ljudi, a s Nacionalnom gardom i Posljednjom odbranom nekoliko hiljada više. K tome, iz pravca Novog Sada krenule su im u pomoć trupe generala Móra Perczela, pod čijim je zapovjedništvom bio petrovaradinski garnizon. Vojska pod komandom pukovnika Mamule nominalno je brojila oko 6.300 ljudi, a srijemske nacionalne dobrovoljačke jedinice, koje su se priključile, još dodatnih hiljadu do dvije hiljade ljudi. Međutim, sastav njegove vojske činile su mahom ratom istrošene jedinice iz raznih pukovnija austrijske i krajiške vojske, kao i jedna saska kirasirska pukovnija. Sve u svemu, Mamula se mogao boriti samo s 1400 obučenih i fizički sposobnih vojnika. Bitka je trajala od 8,30 sati do podneva 29. marta 1849. Izgubio je samo dva vojnika, dok su dvojica bila ranjena. U izvještaju Državnog arhiva Austrije može se pročitati da je “[...] pukovnik Mamula izvojevao slavnu bitku u odnosu na tri puta nadmoćnijeg neprijatelja. [...] Pokazao je hrabrost i izvršio je izvrstan raspored trupa”. Izvještaj je potpisao general Mayerhofer, u Rumi 20. aprila 1849. Za uspješno izvedenu bitku s posadom Petrovaradinske tvrđave i protivničkog sistema odbrane na Dunavu, koji se na nju naslanjao, pukovnik Lazar Mamula odlikovan je aprila 1849. Viteškim krstom Reda Leopolda, a u maju Viteškim krstom Marije Terezije. Nedugo zatim, u januaru 1851., dobiva naslov baruna, a u aprilu iste godine unaprijeđen je u čin general-majora. Car Franjo Josip I. 1851. mu je godine podario grb. O Lazaru Mamuli, sinu Stefana Mamule, onog komandanta krajiškog bataljona koji kao član delegacije Ilirskih provincija predaje u Parizu 1810. predstavku Napoleonu, nalaze se relevantni podaci u dokumentima Državnog arhiva Austrije. Navodi se da je Lazar Mamula rođen u Gomirju u Hrvatskoj, pravoslavne vjere, u vojnu službu stupio

52

i. zdavčćv7u

je 1. septembra 1815., u inženjerijski korpus kao kadet. Završio je inženjersku akademiju u Beču u trajanju od pet godina, a zatim služi u Zadru i Karlovcu do kraja 1820. Od 1821. do 1826. proveo je kao natporučnik i kapetan u Okupacijskom korpusu, u ratu protiv Napulja i zaposjedanju Sicilije. U Splitu je proveo tri i pol godine, od 1829. do 1833. U to vrijeme Francuzi su neočekivano zaposjeli Anconu i kapetan Mamula radi na ubrzanom utvrđivanju odbrane Visa i Hvara. Po uspješno izvršenim poslovima u Tirolu, pohvaljen je od cara 1839. Zatim će na dužnosti direktora okružnog fortifikacijskog ureda u Innsbrucku, sada već u činu potpukovnika, provesti sljedećih pet godina. Gradi jednu za drugom tvrđave u južnom Tirolu i Lombardiji (Mantova, Vicenza, Brescia, Bolzano) na odbrambenom frontu Austrije protiv Francuza i talijanskih ustanika u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje Italije. Godine 1848. trebao se pridružiti Carskoj inženjerijskoj komisiji u Frankfurtu, gdje su vođeni pregovori o ujedinjenju svih njemačkih zemalja, uključivo Austrije, ali na svoj zahtjev pridružio se trupama bana Jelačića. U septembru 1849. završio je likvidaciju garnizona u Petrovaradinu i mađarskih vojnih sastava u Srijemu te je dočekao kapitulaciju mađarske vojske i revolucionarne vlasti u svom štabu u Sremskoj Kamenici. Za uspješno izvršene operacije na desnoj strani Dunava protiv mađarskih vojnih garnizona od Osijeka, Dalja do Petrovaradina i sprječavanja neprijatelja u interveniranju rezervama iz Novog Sada k Petrovaradinu, ruski generali koji su sudjelovali u operacijama u Mađarskoj predložili su ga za odlikovanje i on je u januaru 1850. primio ruski Orden svete Ane II. reda. U zapisima o Lazaru Mamuli nalazi se i tekst iz 1857. posvećen nosiocima vojničkog Reda Marije Terezije: “Mirna epoha je donijela u aprilu 1850. ovom hrabrom ratniku čin general-majora i dala mu ne manje važnu dužnost u Dalmaciji. Naravno da ova dužnost, zbog dodira s Turskom i nepokorenim i borbenim Crnogorcima traži čovjeka koji je upućen u običaje i osobine susjeda, povezuje mudrost s energijom. Te prednosti ujedinjuje general Lazar Mamula [...]”18 U

18

Jaromir Hirtenfeld, Der Militär-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, Beč, 1957.

53

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

decembru 1849. upućen je u kotorski okrug na čelu političko-vojne ekspedicije, da sanira opće i bezbjednosno stanje u Boki Kotorskoj i u južnom primorju do austrijske granice s Turcima kod Bara. Za strpljiv, odlučan i uspješan rad na dužnosti u Kotoru bio je pohvaljen od Ministarstva rata, pa će već 1851. biti imenovan za zamjenika vojnog i civilnog guvernera Dalmacije i komandantom divizije, raspoređene prema turskoj granici na jugu. U toku rata Turske i Crne Gore 1852. i 1853. za izvanredno držanje i podršku Crnoj Gori unaprijeđen je u general-potpukovnika (podmaršala). O generalu Lazaru Mamula, njegovom radu i ugledu u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, piše pravoslavni svećenik iz Risna, pop Vuk Popović.19 U pismu navedenom pod brojem 25., napisanom u Kotoru na Zadušnice (26. februara 1850.) piše: “Kolunel Mamula došao je kod nas uoči Vasiljeva dnevi, a u nekoliko puta pridošlo je do sada 5.000 soldatah i razređeni su svi kotorskim, dobroćskim i prčanjskim kućama i nije se nijedan makao pošto je došao. Sve je, hvala Bogu, do sad mirno i poslušno. [...] Kolunel s narodom junački govori i savjetuje bratski da s mirom stojimo i zapovjedi carske slušamo, inače ćemo zlo proći. I za danak carski lijepo je govorio koji može da plati s novcem, ili da donese zaklad; koji li ne može te nema ništa, neka donese za to svjedođbu. [...] S ovakvijem riječima umilio se mnogo ovome narodu i niđe ni najmanjeg zla ne ču e da se dogodi pošto on dođe [...]” Na drugom mjestu kazuje da, sada već general, Mamula i dobrom voljom i lijepom riječi “učini baš čudo da se od neposlušni poslušao, i danas se sluša samo glas njegov”. Dalje govori o tome kako “sve je naše potrebe i nevolje pregledao, saznao i na Ministarstvo opisao. [...] On bi nas još više kod Dvora pohvalio i preporučio, ali mu smeta u tome mnogo što je i sam našeg roda i zakona”. Prema Popoviću, general Mamula 1853. je godine obilazio granicu Austrije s Crnom Gorom i kraće se zadržao na Cetinju da bi obavio razgovore s knezom Danilom. Bila je vrlo sušna godina, narod je gladovao i Mamula je usput dao nekoliko hiljada forinti izgladnjelim porodicama, pa narod govori: “Njega je poslao car Nikola, a nije ćesar”,

19

Vuk Popović, Pisma Vuku Karadžiću, Podgorica, 1999.

54

i. zdavčćv7u

dakle ruski, a ne austrijski car. Karakteristična je jedna opaska popa Vuka datirana 28. novembra 1853. Ukazuje se na mogući atentat na knjaza Danila. “Isti dan pred samu večer vratio se s Njeguša g. Mamula. [...] Imao je kratki razgovor s knjazom u Mašanovoj kući. [...] Čujem i ovo, da je knjaz zamolio Mamulu [...] da ove ljude makne iz Kotora da se ne dogodi s njih, njima ili kome drugome, zlo koje.” Dobri odnosi Austrije s Rusijom poslije ruske intervencije u Mađarskoj 1848. i 1849. reflektirali su se na Crnu Goru. U turskom napadu 1853. Austrija ratnim brodovima kontrolira prilaze s mora Boki i Hercegovini i onemogućava pristizanje turskih pojačanja, a Crnu Goru snabdijeva ratnim materijalom i upućuje pojačanje svojim vojnim garnizonima duž obale istočno od rijeke Neretve do granice s Turskom. Kada su se turske trupe po komandom Omer-paše Latasa skupile na granici Crne Gore, i kada su otpočele borbe oko deblokade Žabljaka (Žabljak Crnojevića na Skadarskom jezeru), bilo je posve jasno da je sve spremno na svim frontovima oko Crne Gore da ona bude pregažena i da se zatre sjeme ustanicima na crnogorskim teritorijama pod turskom vlašću, kao i u susjednoj Hercegovini, Sandžaku i Albaniji. Rusija je preuzela na sebe da sačuva Crnu Goru od turske najezde. Sredinom decembra 1852. traženo je od knjaza Danila da povuče trupe ispod Žabljaka, što je on i učinio krajem decembra. Rat je prenesen na zapadno, hercegovačko ratište. Pošto je izvršio potpuno opkoljavanje crnogorske teritorije, Omer-paša početkom je januara 1853. izdao zapovijed da se počne s operacijama. Austrija obilno pomaže Crnu Goru u ratnom materijalu, a general Mamula dobiva tajna ovlaštenja da po svojoj odluci poveća pomoć kada i gdje ocijeni da je to potrebno. Mamula je ovlaštenja obilno iskoristio. On upućuje emisare kod Omer-paše Latasa i ozbiljno ga upozorava na činjenicu da su u njegovoj vojsci mađarski i poljski emigranti, neprijatelji Monarhije, što ona neće tolerirati. U Kotor stiže nadvojvoda Maksimilijan, koji će s generalom Mamulom nadzirati turske operacije. Ruski car Nikolaj I. i Franjo Josip I. zajedno su nastupili pred Visokom Portom u odbrani Crne Gore. Austrija je konačno upozorila Visoku Portu da će njene trupe ući na turski teritorij i otpočeti ratna

55

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

dejstva ako se ne obustavi napad na Crnu Goru. Mamuli je saopćeno da turske trupe neće smjeti krenuti nikud iz Bosne dok Visoka Porta ne udovolji zahtjevima Monarhije na pravo neposrednog nadgledanja položaja kršćana u provinciji Bosni i Hercegovini. Zajednički nastup dviju moćnih država djelovao je poražavajuće na Omer-pašu. Nastavak njegovih operacija odvijao se u teškim uslovima za Tursku i njezinu vojsku. Crnogorci su se sredili, dobili podršku u Evropi, a posebno ih je ohrabrivao osjećaj solidarnosti u Hrvatskoj i Dalmaciji, i spremnost Austrije da im direktno uputi pomoć. Polovinom februara 1853. Omer-paši Latasu stiglo je naređenje iz Istanbula da odmah počne povlačenje s crnogorskog teritorija. Rat je ojačao međunarodni položaj Crne Gore, učvrstio poziciju njene zemaljske vlasti, a crnogorskom vladaru podigao ugled u Evropi, posebno u slavenskom svijetu i jugoslavenskim zemljama. Lazar Mamula, austrijski general, barun te vojni i civilni guverner Dalmacije u carskoj službi, svojim je zalaganjem i naklonjenošću Crnoj Gori u borbi za njezinu slobodu i nezavisnost ostavio je neizbrisiv trag u njenoj dugoj i tegobnoj povijesti. Knjaz Danilo, tadašnji vladar Crne Gore, želio je to uzvratiti moćnoj Monarhiji, ali i generalu Lazaru Mamuli osobno. Tako je Knjaz pozvao generala Mamulu da mu bude kum na vjenčanju. Istovremeno je pozvao dalmatinskog vladiku Stefana Kneževića da obavi vjenčanje na Cetinju. Obojica su se odazvala i bila počašćena gestom knjaza Crne Gore. Vjenčanje je održano na Cetinju 12. januara 1855. “Pri objedu nazdravio je prvi knjaz, za zdravlje našeg ćesara (misli se na Franju Josipa I. – op. a.). Poslije je Mamula napio u zdravlje Knjaževo i sviju Crnogoraca [...] Naš vladika napio je u zdravlje Mamule, a u najzadnje videći Đorđe (knjažev stric – op. a.) zlu i goru pa ustane na noge i napije za zdravlje cara Nikole, kao pokrovitelja Crne Gore.”20 Na završetku je knjaz darovao Mamuli “dvije male puške pozlaćene i jedan jatagan”.

20

Ibid.

56

i. zdavčćv7u

Priznanje Austriji, i Mamuli osobno, u Crnoj Gori ukazivalo je na sređivanje odnosa na krajnje istočnom dijelu Monarhije. Nakon što je car generala Mamulu proizveo u čin podmaršala, 1854. ga je imenovao za “tajnog savjetnika”, pa će na kraju svoje vojno-političke karijere biti imenovan doživotnim članom Gornjeg doma austrijskog Carevinskog vijeća (Herrenhaus).21 U dokumentima Državnog arhiva iz Beča nalazi se komentar: “Unapređenje koje je slijedilo u martu 1853. u vojvodu dalo je rječiti primjer kako je Njegovo Veličanstvo znalo visoko cijeniti izvrsne zasluge vojvode Von Mamula.” Bio je to najviši položaj koji je jedan krajiški vojnik mogao steći u službi Austrijske Monarhije. Godine 1862. došlo je do Crnogorsko-turskog rata. Crna Gora našla se u epicentru razrješenja takozvanog istočnog pitanja. Crnogorsko-turski rat 1862. uvjerio je evropsku javnost i političko-diplomatske krugove da istočno pitanje ulazi u kritičnu fazu razvoja. Velike sile su bile jedinstvene, da se po svaku cijenu spriječi evropski sukob i prekrajanje političke konfiguracije Balkana i jugoistočne Evrope do čega je mogao dovesti Crnogorsko-turski rat. Pod pritiskom velikih sila, među njima i Austrije, turska je vojska morala 20. septembra 1862. napustiti Crnu Goru. Pojedini savremeni crnogorski historičari optužuju “ličkog generala Mamulu u službi Austrije” da nije osigurao austrijsku pomoć Crnoj Gori dok se ona 1862. borila na život i smrt s Turcima. Zaboravlja se da general Mamula, iako je uživao povjerenje na Dvoru u Beču, nije bio u stanju utjecati na generalnu politiku Austrije u odnosima velikih evropskih sila. Kada i u kakvim će odnosima biti Austrija s velikim silama, čiji su se interesi, diplomacija i vojne snage stoljećima takmičili na Balkanu i šire, u ovom djelu Evrope i svijeta, nije ovisilo od njenih operativnih službenika, pa makar oni bili i generali i feldmaršali, nego od visoke politike kreirane u Moskvi, Beču, Istanbulu ili Londonu i

21

Geheimrat je titula visokog državnog službenika, carskih savjetnika u Austrijskom Carstvu (kasnije i Austro-Ugarskoj). (op. ur.)

57

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Parizu. Naime, još od Napoleonskih ratova, pa sve do Prvog svjetskog rata, Krimski rat prekretnica je u rješavanju istočnog pitanja između Rusije i Habsburške Carevine. Krimskim ratom zaoštrava se pitanje održanja Turske i ono postaje prvorazredni faktor u odnosima velikih evropskih sila. Velika Britanija istaknula je svoj interes za to da se Turska ne raskomada i da Rusija ne izbije na Balkan. Time je Monarhija iz Beča promijenila svoje držanje prema Crnoj Gori. Poslije ustanka u Hercegovini i spektakularne pobjede Crnogoraca kod Grahova 1858., Austrija se našla na strani Turske. General Mamula tokom svoje duge vojne karijere sagradio je brojne tvrđave na granicama carevine, mnoge u Crnoj Gori. Smatra se da je tvrđava Mamula na ulazu u Kotorski zaliv jedna od najoriginalnijih konstrukcija generala Mamule. Carskim dekretom iz 1853. dobila je, nakon što je završena, njegovo ime. Svakako, ona je jedna od najjačih tvrđava na Jadranu i, u svjetskim razmjerima, spada u red prvorazrednih arhitektonskih i funkcionalnih vojnih utvrđenja. Zajedno s tvrđavom na Prevlaci i tvrđavom Arza u Mirištu, koje je također sagradio Mamula, trebala je braniti prilaz Boki Kotorskoj. U vrijeme kada je general Lazar Mamula preuzeo vojne i upravne dužnosti u Dalmaciji, njezine kulturne i privredne veze s Hrvatskom bile su minimalne, skoro simbolične. Na tim osnovama bilo je veoma teško graditi jedinstvo Dalmacije s Hrvatskom, što je bilo težišno pitanje danog vremena. Produžavala se austrijska državna kriza nastala 1848. “U sklopu [...] širih austrijskih odnosa rješavalo se i pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom godine 1860. i 1861. Sve dok su austrijski Nijemci tražili izlaz u sporazumu s Mađarima, oni nisu mogli dozvoliti jačanje slavenskog elementa u jednoj, sjedinjenjem s Dalmacijom, proširenoj Hrvatskoj.”22 U samoj Dalmaciji pitanju prisajedinjenja pristupalo se na vrlo različite načine. Liberalno nastrojena građanska inteligencija bila je orijentirana na šire slavenstvo. Nije prihvaćala ideju da se “jugoslavenstvo” može rješavati (samo) u Hr-

22

Rade Petrović, Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX stoljeću, Sarajevo, 1968., str. 301.

58

i. zdavčćv7u

vatskoj i njezinom pravno-političkom položaju u okvirima Mađarske. Na nju je snažno djelovao pokret ujedinjenja Italije i svoj su osjećaj nacionalne svijesti i nacionalnu ideju Hrvati mnogo šire i elastičnije shvaćali. U tom smislu stranačko jedinstvo Hrvata i Srba, uobličeno u slavenstvu Narodne stranke šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, smatralo se vrijednim obrascem suradnje Hrvata i Srba. Građanske stranke u Hrvatskoj također se razlikuju u pristupu pitanjima objedinjavanja Hrvatske. Suprotno svima, Ante Starčević dosljedno zauzima stav prema “umišljotini koja se zove Austrija” i za sve nesreće hrvatskog naroda okrivljuje habsburšku dinastiju. Oštro i argumentirano napadao je crkvu i njezinu ulogu u nacionalnom i političkom životu Hrvatske. U svojoj velikohrvatskoj ideologiji Srbi su za njega bili samo “prosjački puk”, a ime Serb ili Srb smatrao je nenarodnim i pogrdnim. Posebno je upirao prstom na Krajišnike u Vojnoj krajini koja je, direktno podložna caru i bečkom Dvoru i izuzeta ingerenciji Hrvatskog sabora, najozbiljnije ugrožavala ideju ujedinjenja Hrvatske. General Mamula, kao i većina Krajišnika, smatrao je da je austrijski okvir bolje rješenje za Vojnu krajinu, Dalmaciju i Hrvatsku nego pripadanje Mađarskoj. Mamula, slično Jelačiću, misli da se samo osloncem na dinastiju može stići do ujedinjene Hrvatske u preuređenoj Habsburškoj Carevini. Iz njegove prepiske s banom generalom Josipom Šokčevićem proizlazi da ni Šokčević ne misli drugačije. Vjerovali su da će austrijski dvor ostvariti ono što kaže. Ovaj to neće učiniti ne samo zbog usklađivanja interesa s glavnim igračima u carevini – Nijemcima i Mađarima – nego i zbog kolebljivih i neodlučnih stavova samoga cara. 1860. austrijski car se, napokon, pokazao spremnim razmotriti pitanje sjedinjenja i naredio je da se predstavnici dalmatinskih općina sastanu s hrvatskim i povedu pregovore o ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. General Mamula u tome se angažira, obilazi glavne centre po Dalmaciji i uvjerava ih o potrebi ujedinjenja. “Sredinom decembra 1860. Mamula javno odobrava pripreme oko isticanja pitanja sjedinjenja, jer je to bila careva naredba, ali je tom pitanju davao ‘svoje’ tumačenje. Na sjednici općinskog vijeća u Zadru izjavio

59

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

je da Dalmacija neće u sjedinjenju svoju autonomiju izgubiti. [...] A Dubrovčanima, za koje je planirano da idu u Zagreb, govorio je da će doći do sjedinjenja, ali takvog u kojem će Dalmacija i nadalje zadržati svoju autonomiju i svoj gubernijum, te će samo personalna unija s banom biti. [...] Da je Mamula imao jedno vrijeme pristalice za koncepciju sjedinjenja kako ga je on shvaćao, govori činjenica da je poslije njegovog govora u Općinskom vijeću zadarskom utihnuo silni otpor sjedinjenju s Hrvatskom.”23 Sastavlja i priprema odlazak delegacije na sjednicu Sabora u Zagreb. Međutim, “pod pritiskom akcije dalmatinskih općina, predvođenih splitskom i zadarskom, sve više je preovladavalo mišljenje da uopće ne treba ići u Zagreb, već Dalmatinski sabor treba da zauzme o tome svoj stav. Vršen je pritisak na one koji su trebali da budu izabrani. [...] Time je neuspješno okončana Mamulina akcija, pa je on predložio Šmelingu da se pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom odgodi”.24 Iz pisama razmijenjenih između bana Hrvatske generala Šokčevića i carskog namjesnika Dalmacije generala Mamule vidi se ugled i značaj koji je Mamula imao za Hrvatsku u vrijeme kada se prestrojavala Austrija šezdesetih godina 19. stoljeća. U pismu Šokčevića iz Beča, 26. decembra 1860. upućenom Mamuli u Zadar, između ostalog stoji: “Sudbina i sreća naše domovine leži, dakle, dragi zemljače, potpuno u Tvojoj ruci jer pored velikog upliva i opće ljubavi što ih u Dalmaciji uživaš, sigurno je da će Dalmatinci, delegirani za bansku konferenciju, svoj glas dati za ono što Ti želiš, prema tome, kako sam već rekao, sve ovisi samo o Tebi.” Podčinjavanje južnoslavenskih naroda Mađarskoj bilo je najgore rješenje koje se moglo doživjeti u prestrukturiranju Monarhije. Od toga je general Mamula, za svoga života i utjecaja u Beču, očuvao Dalmaciju i Vojnu krajinu. Kako je bio obrazovan vojnik, što mu svi priznaju, svakako mu je bilo poznato da su u krojenju sudbine Habs-

23

Rade Petrović, ibid., str. 308-310.

24

Ibid.

60

i. zdavčćv7u

burške Monarhije bili uvažavani “historijski narodi” Nijemci i Mađari i da su oni odlučivali o sudbini slavenskih naroda. Slaveni će morati proći dugu i tešku borbu da bi stekli priznanje koje su drugi narodi stjecali ranim uspostavljanjem svojih nacionalnih država. General Lazar Mamula penzioniran je 1865. u 70. godini života i 50. godini vojne službe. U dokumentima Državnog arhiva u Beču navodi se da je 1. novembra 1865. umirovljen temeljem carske naredbe u kojoj se iskazuje zahvalnost, poštovanje i priznanje za zasluge, te mu se dodjeljuje Veliki križ Leopoldovog ordena s ratnom dekoracijom i počasna titula artiljerijskog generala (Feldzeugmeister). U dokumentu je kratko sumirana njegova vojna karijera i lične osobine: “Nikad ranjavan i nikad u službi drugih vojski, aktivno govori njemački, hrvatski i talijanski, pasivno francuski i latinski, posjeduje inženjersko i vojno znanje, sposoban je za velike pothvate, te je studirao vojnu povijest. Boravio je u Austriji, Tirolu, Švicarskoj, Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji, Moravskoj, Gornjoj Italiji, Modeni, Toskani, Siciliji. Odlikuju ga sljedeće osobine: ozbiljan, plemenit, pristojan, hrabar, ali oprezan, iskazuje poštovanje prema nadređenima, a prema podređenima strogost, ali i pažljivost, ne pije, ne kocka i ne sukobljava se.” Prema praksi u starim vojskama istaknutim generalima davano je starateljstvo (u dokumentima piše “vlasnik”) nad pukovima (pukovnijama ili regimentama) vojske. General Mamula dobio je 14. juna 1858. starateljstvo nad 25. pješadijskom pukovnijom stacioniranoj u Vojnoj krajini. Barun Mamula 1858. je godine osnovao fondaciju Dalmatinski invalidi s početnim kapitalom od 20.000 florina, a 1867. dao je izgraditi pravoslavnu crkvu sv. Đorđa u Ogulinu i poklonio joj ikonostas, dok je zvona poklonio car Franjo Josip I. osobno. Lazar Mamula umro je 12. januara 1878. u Beču. Nije ostavio potomaka, a svu imovinu zavještao je svojem rodnom Gomirju, najvjerojatnije manastiru Gomirje. O bračnom životu malo se zna. Prema nekim neprovjerenim podacima bio je oženjen iz Moravske, ali brak se raspao. Poznato mi je međutim da se prezime Mamula održalo u Čehoslovačkoj. U njenim oružanim snagama služio je general Lu-

61

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

bomír Mamula na dužnosti načelnika vojno-obavještajne službe. Nakon invazije trupa Varšavskog ugovora 1968. pobjegao je u Sjedinjene Države, zajedno s načelnikom glavne političke uprave Čehoslovačke narodne armije.25 Dio hrvatskih historičara, ne ulazeći dublje u procese koji su se događali u Dalmaciji tokom 19. stoljeća, optuživao je generala Mamulu da je kao Srbin, Krajišnik, bio protiv jačanja položaja Hrvatske u Austriji, odnosno da je sprječavao ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Hrvatska historiografija ignorira ga i danas, iako je on rođen u Hrvatskoj, bio je vojni komandant i guverner Dalmacije, nosilac titule baruna i najviših odlikovanja. Obranio je od Mađara hrvatsku granicu na Dravi i borio se protiv mađarizacije u Hrvatskoj. Zastupao je ideje ujedinjenja južnoslavenskih zemalja u okvirima austrijskog federalizma. Nacionalna organizacija Srba u Hrvatskoj nije mu uspjela osigurati mjesto u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Od srpskih historičara u Srbiji to se nije moglo ni očekivati. Konačno, on je austrijski general i hrvatski barun, tajni savjetnik Dvora i doživotni senator. Djela generala Lazara Mamule u obrani Hrvatske od Mađara i Talijana zaslužuju da mu hrvatska historiografija posveti pažnju. Činjenica je da je u pogađanju između Austrije i Mađarske imao realniju ocjenu položaja Hrvatske od mnogih liberalnih vođa, Hrvata i Srba, toga vremena, a kao član Krunskog vijeća carevine znao je više od njih o novim odnosima koji su se šezdesetih godina 19. stoljeća stvarali u Evropi.

25

U Čehoslovačkoj narodnoj armiji služio je i general Miroslav Mamula, koji je međutim bio protivnik Praškog proljeća. Početkom 1968. na prijedlog Alexandera Dubčeka smijenjen je s dužnosti načelnika vojno-sigurnosnog odjela CK KP-a Čehoslovačke. Vidi: https://cs.wikipedia.org/wiki/Miroslav_Mamula_(generál).

Život u Vojnoj krajini i njezino razvojačenje

Oj, Krajino, krvava ‘aljino, Nikad mirna danka za počinka! S krvi ručak, a s krvi večera, Svak’ krvave žvače zalogaje! (narodna) Nisam historičar i nije mi namjera baviti se historijom Vojne krajine u užem smislu. Ipak, osjećam potrebnim u glavnim potezima oslikati opće društveno-političke i vojne odnose, ekonomske i socijalne prilike kraja odakle potječe moja porodica. Protjerivanjem Turaka iz Podunavlja na Balkan u Velikom ratu od 1683. do 1699. Vojna krajina izgubila je svoju odbrambenu svrhu, ali nije ukinuta. Ona u 18. i 19. stoljeću čini zasebnu upravnu teritoriju Austrijske Monarhije i od sredine 18. stoljeća sasvim se militarizira. Militarizacija je donijela nove obaveze. Svaki Krajišnik sposoban za oružje dužan je služiti u Vojnoj krajini i izvan nje. Služili su u najnemirnijim pokrajinama velike Habsburške Monarhije, a u habsburškim ratovima i po različitim evropskim ratištima: — u Ratu za austrijsko nasljeđe od 1740. do 1748. (bitke kod Praga, Linza, Lauffelda...) borilo se preko 25.000 Krajišnika; — u Sedmogodišnjem ratu od 1756. do 1763. (bitke kod Praga, Berlina, Hochkircha, Maxena) borilo se oko 88.000 Krajišnika; — u Ratu za bavarsko nasljeđe od 1778. do 1779. (bitke na gornjoj Labi i po Češkoj) sudjelovalo je oko 3000 Krajišnika;

63 —

—

—

—

—

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

u francuskim revolucionarnim ratovima od 1792. do 1800. (bitke kod Mantove, Arcole, Züricha, Marenga, Genove...) borilo se preko 100.000 Krajišnika; u ratovima protiv Napoleona od 1805. do 1815. (bitke kod Austerlitza, u borbama u Bavarskoj, u bojevima kod Magdeburga, Dresdena, Leipziga...) borilo se u 10 godina oko 67.000 ­Krajišnika; zajedno s drugim poraženim evropskim i austrijskim snagama u pohodu na Rusiju 1812. pod komandom Napoleona Bonapartea borila su se dva krajiška operativna puka u bitkama kod Borodina, kod Vjazme, na Berezini; u talijanskim ratovima za oslobođenje 1848. i 1849., od 1859. do 1861. i 1866. u borbama na rijeci Mincio, u Bitki kod Custoze i u opsadi Venecije sudjelovalo je na strani Austrijske Carevine oko 35.000 Krajišnika; u Mađarskoj revoluciji 1848. i 1849. borilo se oko 40.000 Krajišnika, a u obrani bečkog Dvora oko 18 bataljona.26

Ipak, uprkos ratovanju, Krajišnici su donosili nove ideje u društveno zaostalu sredinu svog kraja i otvarali vidike svojim zemljacima. Kućna zadruga koja je u sistemu Krajine bila najosjetljivija društvena podloga na kojoj je počivao krajiški vojno-agrarni sustav bila je dužna hraniti i odijevati svoje članove koji su u vojnoj službi i uzdržavati njihove obitelji.27 Cjelokupni vojnokrajiški sistem počivao je na seljaku Krajišniku. Stalne socijalne napetosti, bune, hajdučije i nemiri činili su ambijent teškog života krajiškog stanovništva. Radi održavanja reda, discipline i izvršavanja dobivenih obaveza, kao što su uređenje putova i javnih objekata – tlaka (“rabota”) – održavanje kuće, dvorišta, staja, pojilišta te higijenskih uslova u domaćinstvu, naselju i selu, uvedeno je strogo kažnjavanje neposluha. Pedantno je

26

Navedeno prema: Vojna enciklopedija, 2. izdanje, Beograd, 1970.–1975.

27

Južnoslavenskim obiteljskim zadrugama bavili su se mnogi autori. Ima indicija da se pred smrt njihovim ustrojstvom bavio i Karl Marx, sudeći po, navodno, nađenim bilješkama na njegovom radnom stolu.

64

i. zdavčćv7u

propisan svaki neposluh, prekršaj i nedozvoljeno ponašanje, broj batina štapom ili kandžijom, od 60 do 250 udaraca. Žene i maloljetna djeca udarani su šibom ili kandžijom, stare osobe i muškarci slabijeg zdravlja dobivali su dosuđeni broj batina u vremenskim razmacima. Sudije su bili četni narednici, a posebno izvježbani vojnici – “batinari” – egzekutori. Vojnokrajiško zakonodavstvo trebalo je Krajišnike pretvoriti u poslušnu masu koja će bez pogovora davati odane, čvrste i dobro izvježbane vojnike. Vojna krajina bila je obavezna davati vojnike u dobi od navršene dvadesete godine pa do kraja života, ako ih teško ranjavanje ili bolest ne bi spriječili. Tako je na svakih 12 stanovnika Vojna krajina davala jednog vojnika, a u ostalom dijelu carevine na 62 stanovnika uzimao se jedan vojnik. Težak položaj Krajišnika dovodio je do čestih buna. Neke od tih buna obrađene su u stručnim radovima autora povijesti Srba u Hrvatskoj. Nikad do kraja sustavno i temeljito. U 17. stoljeću izbile su dvije najvažnije krajiške bune, ona 1658. i buna Stevana Osmokruovića 1665. do 1666. Nemiri u Rovišću 1623., u Koprivničkoj kapetaniji 1697., krvavo ugušena buna 1672. protiv vladike Pavla Zorčića, ogulinska buna 1640., bune u Banskoj krajini u doba njezina proširivanja prema Uni i kasnije samo su neke od stalnih pobuna nepokorenih Krajišnika. “Krajišnici su pružili otpor produbljivanju feudalizacije, te se u taj kontekst smještaju mnoge njihove bune (bez obzira na često banalne povode zbog kojih su izbijale). Borba krajišnika za očuvanje svojih privilegija zbog svega toga nije konzervativna. Oni su se borili protiv pogoršavanja svog položaja, za stanje u kojem su vladali slobodniji odnosi od onih koji su im nametani. Njihove bune, dakako, nisu usmjerene protiv krajiške institucije kao takve. Ali se ipak čini da su znatno utjecale na razvoj u Krajini. Bile su na određen način brana provođenju dublje feudalizacije.”28

28

Josip Adamček, “Problem krajiških buna u historiografiji”, u: Dragutin Pavličević (ur.), Vojna Krajina, povijesni pregled, historiografija, rasprave, Zagreb, 1984., str. 139.

65

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Polovinom 19. stoljeća uzela je maha hajdučija. Organizirani hajdučki lanci prelazili su granicu s Turskom, gdje je bila ista situacija. Bjegunci pred kaznom prelazili su iz Austrije u Tursku i obratno, pa su 1855. Turska i Austrija sklopile sporazum o progonu, isporuci i kažnjavanju hajduka. Hajdučija se još dugo zadržala i poslije nestanka Vojne krajine i odlaska Turaka iz Bosne. U Kordunu je, prema priči koju sam slušao u djetinjstvu, poznati hajduk Rara (Rade) Mutić obješen 1916., usred rata i, kao opomena, visio je 15 dana na vješalima u Vrginmostu. Još u Kraljevini Jugoslaviji bio je rizičan prelazak kroz Petrovu goru. Karakter ove zakašnjele hajdučije bio je znatno drugačiji. Radilo se o ubojstvima i napadima na nosioce organa vlasti, posebno na žandarme i poreske organe, o pljačkama banaka, bogatih trgovaca, poštanskih kola i pošiljaka. U narodu se stvarao mit o hajducima kao borcima za pravdu, zaštitu od beskrupulozne državne vlasti i zelenaškog ponašanja bogatih i njihovih banaka. Nema sumnje da je od svog nastanka hajdučija bila, pored ostalog, i oblik socijalnog protesta protiv vlasti, ali se socijalni položaj masa nije mijenjao. Uporedo s reformama u krajiškom uređenju, život u Krajini od sredine 18. stoljeća počeo je dobivati neka nova obilježja. Sve življa trgovina prema moru, osobito žito, kretala se plovnim putovima kroz Krajinu, od Zemuna do Karlovca i nastavljala konjskim zapregama do Rijeke. Osamdesetih godina 19. stoljeća izgrađena je željeznička pruga koja je preuzimala terete. Pored trgovačke buržoazije, tek u povoju, u nekoliko gradskih naselja duž puta od Zemuna do Rijeke pojavljuje se inteligencija. U statistici tog vremena, između 1790. i 1830., iz Krajine dolazi na školovanje u Zagreb znatno veći broj slušalaca nego iz triju slavonskih županija. Od sedamdesetih godina 18. stoljeća sve se češće otvaraju općinske škole koje djeluju u pravoslavnim srpskim selima, nazivaju se srpskim i imaju veliku ulogu u razvoju srpskog društva u Hrvatskoj. Ipak, zaostajanje stanovništva Vojne krajine u školskoj naobrazbi prema Banskoj Hrvatskoj bilo je u vrijeme razvojačenja sedamdesetih godina veoma izrazito. Ako se ima u vidu da su slojevi inteligencije zapravo ideolozi društva, lako je shvatiti da je taj strukturni elemenat nedostajao Krajini za njezinu modernizaciju i integracijske procese, koji su dolazili.

66

i. zdavčćv7u

U drugoj polovini 19. stoljeća Banska Hrvatska i Beč vodit će borbu za razvojačenje Vojne krajine, dakle za njezinu likvidaciju kao carske vojne strukture. Hrvatski politički krugovi uzet će 1848. pitanje ujedinjenja Krajine s građanskom Hrvatskom za osnovni problem hrvatske politike. Izgrađena je nova politička strategija prema krajiškom pitanju, sastavljen je prvi cjelovit program upravne i teritorijalne integracije Vojne krajine. Krajiški program hrvatskih političkih krugova bio je u velikoj suprotnosti s dugoročnim planovima Beča o Vojnoj krajini. Poslije poraza Mađarske revolucije austrijski ministar unutrašnjih poslova Alexander Bach i vojni krugovi stali su na stanovište da Vojna krajina spada u redovan dio carske vojske, da su seljacikrajišnici i dalje potrebni vladaru za odbranu jugoistočnih granica s Osmanlijskim Carstvom, kao i za odbranu teritorijalne cjelokupnosti Habsburške Monarhije. Padom Bachova apsolutizma 1859. ponovo se ističe nezadovoljstvo političkih krugova u Hrvatskoj položajem Krajine. Beč je međutim bio nepopustljiv, njegovi vojni i dvorski krugovi nisu prihvaćali sjedinjenje Krajine s građanskom Hrvatskom ponajviše iz bojazni za političke, prometno-ekonomske i vojno-strateške interese Habsburške Monarhije. Zaključivalo se da je Hrvatska bez Vojne krajine isuviše slaba, a da ujedinjena s Krajinom, tom velikom kasarnom Carstva, može postati opasan faktor usmjeren protiv politike Beča na istoku Evrope, posebno na Balkanu. Na ovakav stav vojnih krugova Monarhije krajiški zastupnici u Hrvatskom saboru reaguju u augustu 1861. predstavkom za cara sa zahtjevima: odvajanje vojne uprave od civilne, ujedinjenje civilne uprave u Vojnoj krajini s upravom Banske Hrvatske, a vojne dužnosti Krajine da se utvrde ubuduće prema proporcionalnoj veličini vojnih dužnosti drugih naroda u Monarhiji. Dvor, posebno njegovi vojni krugovi, ove su zahtjeve interno ocjenjivali kao veleizdaju. Ne usudivši se ići na otvoren sukob, jer su unutrašnji i vanjski faktori pritiskali sa svih strana, Kruna je u novembru 1861. uputila na adresu Hrvatskog sabora ponudu “hrvatskom narodu” za dugoročnu suradnju. Rješenje krajiškog pitanja prvi je put povezala s rješenjem istočnog pita-

67

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

nja. Mislilo se na ulogu Vojne krajine u Bosni i Hercegovini, na njenu okupaciju, a zatim aneksiju. Politički krugovi u Hrvatskoj naivno su shvatili da će Austrija, pošto uz učešće Vojne krajine završi s Bosnom i Hercegovinom, ovu zajedno s Vojnom krajinom ujediniti u sastav Hrvatske. Bila je to još jedna u nizu iluzija hrvatskih vođa. Realnost je bila da je Kruna 1861. uspjela sačuvati Vojnu krajinu pod svojom neposrednom upravom. Pitanje Vojne krajine Beč nije razmatrao isključivo s gledišta austrougarskih odnosa. Vojna krajina i njezin prostor imaju gotovo odlučujuću ulogu u strateškim ciljevima “istočne” politike, a poslije gubitka prevlasti na Apeninskom poluotoku Beč daje prednost geopolitičkom položaju Krajine. Nastaju veliki projekti u gradnji saobraćajnica. Dalmatinska je željeznica sa splitskom lukom krajem šezdesetih godina 19. stoljeća trebala postati snažna konkurencija pruzi koja je prolazila kroz Gorski kotar k riječkoj luci, glavnom izlazu Mađarske na Jadransko more. Druga krajiška saobraćajnica, “slavonska željeznica”, spajala bi Zemun sa Siskom. Namjera Beča bila je graditi željeznice kroz područje Vojne krajine, na kojem mađarsko zakonodavstvo nije imalo nikakav utjecaj, prema istoku, kamo su vodili strateški planovi Austrije. Prema očekivanjima Beča, krajiške željeznice otvarale bi put austrijskom prodoru na jug Balkana preko Zemuna, u Bosnu preko Bosanskog Novog i preko Knina k Jadranu. Mađarski privredni i politički krugovi htjeli su po svaku cijenu onemogućiti vojnokrajiški ustroj i njegovu revitalizaciju za nove političke, strateške i privredne programe Austrije. Mađarsko-austrijsko otimanje za Vojnu krajinu trajat će do ljeta 1871., kada je teritorij Krajine definitivno prepušten Ugarskoj. Važan utjecaj na izmirenje austrijskih vojnih vrhova i mađarske veleposjedničke aristokracije imala je pobjeda Prusa protiv Francuza kod Sedana 1870. Poslije Sedana bečka diplomacija i vojska traže put izmirenja s Berlinom. Nova bečka vanjska politika oduzima vojsci njezin tradicionalni primat u životu Monarhije. Krajiško pitanje više ne zaokuplja posebnu pažnju bečkih krugova. Car će 8. juna 1871. u svom Manifestu, u državno-pravnom pogledu, prepustiti Vojnu krajinu Ugarskoj i dati pristanak za njezino razvojačenje.

68

i. zdavčćv7u

Neočekivana careva odluka dovodi do krajiškog narodnog pokreta u koji će se umiješati i Hrvatska stranka prava, što će sve kulminirati u Rakovičkoj buni ogulinskog puka u augustu 1871. Pobuna nije uspjela izmijeniti situaciju, ali je Vojna krajina dobila status “zajedničke i posebne” vojne i teritorijalne institucije Austrije i Ugarske. Pojam “zajedničko” dolazi zbog toga što se nalazi pod vlašću zajedničkog Ministarstva rata Austrije i Ugarske. Status “posebne” institucije ogleda se u zemaljskoj vladi Krajine s generalom na čelu. Ovakvim improviziranim statusom Austrija je uspjela zadržati Vojnu krajinu, da joj sa svojim vojnim potencijalom bude na raspolaganju u okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. Potpuno sjedinjenje vojnokrajiškog područja s civilnom Hrvatskom (Banskom) odgađano je sve do 15. jula 1881., kada će se Slavonska i Banska vojna krajina priključiti susjednim postojećim županijama. Na području Ličke i Otočke pukovnije stvorena je Ličko-krbavska županija, a od Ogulinske i Slunjske pukovnije Modruško-riječka županija. Posljednji krajiški zapovjednik i šef Zemaljske krajiške vlade, general Franjo Filipović, napušta dužnost i Vojna krajina ulazi u sastav Hrvatske. Sjedinjenje Krajine s Hrvatskom poslije toliko stoljeća pod Austrijom značilo je veliku političku promjenu u odnosima u Austro-Ugarskoj, ali ništa manje u odnosima hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj. Postojanje Vojne krajine i zadržavanje njezine posebne uprave i zakonodavstva u drugoj polovini 19. stoljeća, kada je na našim prostorima došlo do oblikovanja nacionalnih programa, izazivalo je trvenje među nacionalnim tribunima. Ideje o zajedničkoj sudbini hrvatskog i srpskog naroda iz tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća formiranjem političkih stranaka šezdesetih godina postepeno će skretati k velikonacionalnim programima. Nakon međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu 1878. i stjecanja statusa kraljevine 1882., Srbija postaje centar antiosmanlijskog pokreta na Balkanu. U svom nacionalnom programu obuhvaća, unutar zamišljenih granica, ista ona područja južnoslavenskih zemalja na koja pretendira i ujedinjena Hrvatska. Uz jasno izraženu političku i geopolitičku volju za ujedinjenje južnoslavenskih naroda, od

69

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

samog početka stvara se, dakle, srpsko-hrvatsko suparništvo: tko će postati hegemon ujedinjenja. Nakon ukidanja Vojne krajine, otuđene od Hrvatske i s pretežno srpskim življem, ova sporenja koja će izbiti u prvi plan političkog života u Hrvatskoj dovodit će Srbe u Hrvatskoj u sve teži i neizvjesniji položaj. U razdoblju od 1897. do 1902. započinje suradnja Hrvata i Srba, a 1903. i 1905. Riječkom i Zadarskom rezolucijom stvara se Hrvatsko-srpska koalicija. Ona se oglašava sa stanovišta koje radikalizira političke, privredne (posebno finansijske) i kulturne suverene nacionalne aspiracije u Hrvatskoj. U društveno-ekonomskom smislu ona je značila da je proces sazrijevanja građanskih slojeva u Hrvatskoj okončan i s hrvatske i sa srpske strane, a na osnovu programa demokratizacije političkog sistema i modernizacije života. Kod Srba uspješno napreduje proces koncentracije kapitala. Osnovanu Srpsku banku, koja postaje utjecajan novčani zavod, nije moguće zamisliti bez izuzetno brzog širenja zemljoradničko-zadružnog pokreta, ali i oblikovanja mladog poduzetničkog sloja. Sistematskim slanjem talentirane seljačke djece na obrtničko i trgovačko školovanje u privredno najrazvijenija središta Monarhije razvija se i srpska intelektualna elita u hrvatskim zemljama, koja je mahom privržena politici hrvatsko-srpske suradnje. Hrvatsko-srpska koalicija otvorila je nove perspektive Hrvatima i Srbima i okupila i jedan i drugi narod, i na izborima za Hrvatski sabor pobijedila. Teško će je napadati Budimpešta i Beč i otvoriti sudske procese, koji su odjeknuli i u Evropi (“Veleizdajnički proces” 1909. i onaj protiv Frana Supila, revolucionarne figure u Koaliciji). Jugoslavensko pitanje u svjetskom javnom mnijenju dobiva međunarodni legitimitet, a Hrvatsko-srpska koalicija preživljava. Iz dugog zajedničkog života Srba i Hrvata u Vojnoj krajini, a zatim u građanskoj Hrvatskoj, najvažniji je zaključak da su surađivali uvijek kada su se morali braniti od porobljavanja, očuvati identitet u velikim svjetskim promjenama i izazovima. Posebno kada su u njima aktivno sudjelovali. Konzervativne nacionalno-klerikalne i ekstremno-radikalne snage, bilo koje provenijencije, nisu mogle dobiti šansu da izazivaju sukobe i vraćaju točak historije unatrag. One su

pobjeđivale samo onda kada je nestajalo ideja, programa koji okupljaju, ili kada se gubila ideologija koju su promovirale elite. Tada je uvijek dolazilo do međunacionalnog sukoba i razaranja postignutog. Na našem, jugoslavenskom prostoru, to će se ponavljati tokom čitavog prošlog stoljeća.

II. POGLAVLJE

Mamule u Slavskom Polju

U crkvenim knjigama parohije u Vrginmostu prvi od Mamula ubilježen je Andrija Mamula, koji se oko 1840. oženio djevojkom iz zaseoka Malobabići-Lukači, ispod Petrove gore. Što se dogodilo s njegovim ocem Mihailom, jednim od sinova Stefana Mamule i bratom Lazara Mamule, ne zna se. Po mojim saznanjima, nestao je negdje u borbama u sjevernoj Italiji 1848. (na rijeci Mincio ili kod Custoze) u kojima je sudjelovalo 10 krajiških bataljona. Andrija je rano postao oficir, ali je zbog ranjavanja postao hrom i otpušten iz aktivne službe. Kao oficir, imao je pravo na zemlju oranicu i livadu, zaprežnu stoku i plaću u novcu. Plaća je bila određena po činu, a veličina dobivene zemlje ovisila je o “broju sabalja”, što hoće reći, po broju predaka, podoficira i oficira u porodičnoj vertikali u vojnoj službi Austrije. Zemlja se po pravilu dobivala tamo gdje je bilo mnogo prazne, zapuštene i nekultivirane zemlje bez obzira na mjesto rođenja. Andriji je vjerojatno slijedilo četiri ili pet “sabalja”, pa je tako u Slavskom Polju stekao oko 35 jutara obradive zemlje, nešto livade i šume. Žena mu je u miraz donijela tek nešto manje, pa se stvorilo imanje od sedamdesetak jutara zemlje. Zemljišni posjed ležao je južno od Jurinih brda što se protežu od sela Utinje u kotaru Vojnić do Pješčanice u kotaru Vrginmost, na pustom zemljištu bez putova, izvora vode i potoka za napajanje stoke. U sušnim ljetnim mjesecima trebalo je stoku daleko goniti na pojenje na rječicu Trepču, kroz pošumljena područja. Uza sve to, vojniku Andriji nedostajale su i ratarske navike i znanje, pa je vjerojatno dugo trajalo dok je stvorio koliko-toliko normalno seosko domaćinstvo, ako je to za života ikad uspio.

74

ii. zdavčćv7u

Andrija i njegova supruga izrodili su petoro djece, tri sina i dvije kćeri. Moj djed Rade bio je najstariji, rođen je 1860. Po završenoj osnovnoj školi i “opetovnici” u Crevarskoj Strani naučio je njemački, upućen je Andrijinom prijatelju advokatu u Glini na trogodišnje podučavanje i pripremu, zatim je odslužio vojnu obavezu i potom postavljen na dužnost općinskog notara u Općini Vrginmost. Oženio se Vasilijom, djevojkom iz susjednog zaseoka Gabrići. Izrodili su osmoro djece: pet sinova i tri kćeri. Djed Rade ostao je na dužnosti u Općini Vrginmost do Prvog svjetskog rata. Tokom rata bavio se kupovinom svinja na tržnicama po Kordunu i Baniji, dopremao ih do Senja i prodavao vojnim i civilnim snabdjevačima iz Pule i Rijeke. U teškim zimskim uvjetima 1916. kolona saonica s tovljenim svinjama kretala se od Otočca k Senju. Na Vratniku su ih jaka bura i mećava odbacile s ceste. Promrzle u smetovima, pronašli su ih nakon dva dana, pokupili i odvezli do prvih kuća, a zatim u bolnicu. Djed Rade umro je te 1916. u vojnoj bolnici u Karlovcu. Baba Vasilija ostala je samohrana udovica. Trojica sinova – Ignjatija, Teodor i moj otac Mihajlo – bila su na frontu. Teodor je te iste godine poginuo na talijanskom ratištu, ali molbe babe Vasilije da joj najstarijeg sina Ignjatiju, koji je i sam već osnovao svoju obitelj, vrate s fronta bile su odbijene. Tako se do završetka rata sama hrabro nosila s nedaćama koje su nametale ratne okolnosti, s gubitkom muža i sina, kao i s imovinom nestalom u nesreći na Velebitu. Moj otac Mihajlo rođen je 1892. i po završetku osnovne škole i opetovnice, po dogovoru u porodici, otišao je u Karlovac da kod djedovog brata Marka izuči obućarski zanat. Stric Marko u Karlovcu je držao obućarsku radionicu i veliku trgovinu obućom, sagradio kuću, oženio se i dobio dvije kćerke, dakle bio je bez muškog nasljednika. Dogovoreno je da moj otac poslije završenog zanata i zanatske škole pomaže stricu Marku u vođenju poslova, a kada dođe vrijeme, i naslijedi ga. Međutim, izbijanje Prvog svjetskog rata sasvim je izmijenilo životni tok i planove porodice. Otac je regrutiran 1912., i prije nego je završio vojni rok, izbio je rat. Krajem ljeta 1918. vratio se kući, ali šest godina izbivanja iz Karlovca, daleko od porodice, kao i četiri godine ratnih iskustava, učvrstilo ga je u ambiciji da postane svoj gospodar.

75

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Zahvalio se stricu Marku i krenuo svojim putem. Moju majku Đurđiju – Đuku – Šimulija oženio je 1919. Ona je živjela sama s majkom Milom u zaseoku Šimulije u Brdo Selu, u Općini Vojnić, što je samo jednim potokom odvojeno od Slavskog Polja, koje je pripadalo Općini Vrginmost, gdje je živjela porodica Mamula. Majčin otac Filip, dvije ili tri godine poslije njezinog rođenja 1901., otišao je u Ameriku i ostao tamo do velike krize tridesetih godina 20. stoljeća. Majka je bila jedinica i bilo je posve normalno da otac i ona počnu bračnu zajednicu i život u njezinoj kući s njenom majkom, tim više što je to bilo u neposrednoj blizini njegove rodne kuće i majke, babe Vasilije. Posjed djeda Pilipa, kako smo ga zvali, i babe Mile bio je više nego dovoljan za solidan život. Ali baba Vasilija u ostavinskoj je raspravi poslije smrti djeda Rade željela ravnopravno podijeliti imanje sinovima i tako je moj otac naslijedio i dio posjeda svoje porodice. Sada već veliko zemljišno dobro trebalo je i obrađivati, što mom ocu Mihajlu nije bio prioritet, još manje cilj u životnim planovima. Nije trebalo dugo i on je krenuo sa svojim obućarskim poslovima, razvio izradu ženskih pletenih opanaka, tada u modi kod imućnijih seoskih djevojaka i žena. Otvorio je trgovinu s muškom i ženskom obućom slovenskih proizvođača (Gantar i drugi). S vremenom je, uz prodavnicu na Vojnić-kolodvoru, otvorio sezonske dućane u Vojniću i Vrginmostu. Sa stricem Markom u Karlovcu, koji je već ulazio u godine, uspostavio je partnerstvo i time ga rasteretio. Stric je i dalje očekivao da, kada njega više ne bude, moj otac preuzme cjelokupan posao i porodicu. Majka je brinula o posjedu, kući, svojoj majci i djeci, koja su pristizala. To je bila mnogo veća i teža obaveza od one očeve, pa je otac uzeo na sebe da angažira čovjeka koji će uvijek biti u kući i majci pomoći na posjedu, a majka bi našla ženu za kućanske poslove. Nekad su to bili naši daljnji rođaci ili dobro poznata, poštena i uredna čeljad iz okoline. U kuću je često navraćao Đuro Relić, poznati šeret u kraju, koji je živio nedaleko od naše kuće, samo preko šumske pruge. U Velikom ratu bio je na ruskom frontu i zarobljen, a kako je Oktobarska revolucija zahvatila čitavu Rusiju, Đuro je spašavao glavu kako je znao i mogao. Pao bi u ruke crvenima, pa bijelima i konačno dopao šaka Češkog korpusa i proživio njegovu

76

ii. zdavčćv7u

sudbinu. S Česima je prošao čitav Sibir, da bi preko Šangaja i dugih plovidbi morima nakon nekoliko godina stigao u Evropu i na svoje Relić brdo u Slavskom Polju. Ne bi stalo u podeblji roman što je sve nesretnik doživio. Đuro je odlično pamtio, maštu je imao da je čovjek samo poželjeti može, a pričao je tečno i lijepo. Simo Gabrić iz Malobabića, naš rođak, koji je katkad pomagao u kući, koji zapravo nije mogao ni zamisliti što je to o čemu ovaj čovjek priča, samo bi oponirao: “Lažeš Đuro, lažeš Đuro!” Razgovore i rakijanje prekidali bi majka ili otac, ako bi slučajno naletio. Simo bi krenuo raditi, a Đuru bi potjerali kući. Đuro je preživio Drugi svjetski rat i moja supruga Zlata i naši sinovi zatekli su ga kada smo prvi put došli u Slavsko Polje. Tokom NOR-a imao je stotinu doživljaja, neke je stvarno doživio, drugi su potekli iz njegove bujne mašte koja nikada nije presušila. Tridesetih godina prošlog stoljeća, iako od Prvog svjetskog rata nije prošlo ni dvadesetak godina, naša je porodica bila već dobro situirana. Otac je, s troje-četvero uposlenih, zarađivao solidno u obrtu i trgovini, a na posjedu se, za seoske prilike na Kordunu, živjelo dobro. Hrane s posjeda bilo je dovoljno za porodicu, stalnu čeljad pri kući i sezonske radnike kod sjetve, žetve, kosidbe i vršidbe. Njihove dnevnice bile su 8 dinara, ali su uključivale i hranu, dva ili tri obroka dnevno. Priprema i donošenje hrane bio je najzahtjevniji posao u gospodarstvu u ljetnoj sezoni. Već sa sedam-osam godina nosio sam lonce i zdjele na “povrazačama” i pomagao majci ili nekom drugom iz kuće. Kada sam pošao u gimnaziju, za ljetnih sam praznika najprije rano ujutru gonio konje na ispašu, vraćao se oko deset sati i potom s nekim nosio užinu žeteocima ili koscima. Do nekih njiva trebalo je hodati tri-četiri kilometra, meni to na onoj ljetnoj žezi nije smetalo, uživao sam. Oduvijek sam volio prirodu, a ona je na Kordunu, posebno oko Petrove gore, bila u ono vrijeme lijepa, bogata i nevina. Danas, kada se sjetim rodnog kraja, a što sam stariji to je sve češće, vidim lanena polja u cvatu, brezove i bagremove lugove, šume i livade iz moje mladosti. Majka bi sa ženom iz kuće kuhala, prala i krpala rublje, peglala, ljeti na stupi obrađivao se lan i konoplja, a zimi se tjednima tkalo. Zimsko pranje rublja i posteljine na potoku bio je, vjerojatno, najteži

77

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

posao što ga je ženski svijet morao obavljati. Potok, koji je tekao kroz našu livadu ispod kuće gdje se pralo rublje, odavno je nestao. Sedamdesetih godina, kada sam došao u posjet bratu Vladi, zapazio sam da potoka više nema, ostao je samo most kao uspomena da je tu nekada tekao potok. Danas se, vjerojatno, nitko i ne sjeća da se tu napajala stoka, pralo rublje, da su se lovili rakovi, pa čak i ribe. Potok je imao još jedan značaj: bio je granična linija koja je dijelila Slunjsku pukovniju, koja je pripadala Vojnoj krajini, i Prvu bansku pukovniju, koja je bila pod upravom bana Hrvatske. Obje su bile podčinjene Generalatu u Zagrebu i Dvoru u Beču, ali su nosile vrlo različita obilježja, kao i narod s njihovih područja. Muškarci i žene “Slunjani” drugačije su se oblačili od „Banovaca“, nazivi hrane, alata i posuđa bili su drugačiji, a razlikovale su se i konjske orme i zaprege po obliku i po nazivima dijelova. Razlike su se u narodu dugo zadržale, u ponečem do danas. Kasnije će ta linija i potok dijeliti kotar Vojnić od kotara Vrginmost. Naša je porodica tridesetih godina sagradila svoju kuću i formirala domaćinstvo petstotinjak metara od majčinih roditelja, postalo nam je tijesno u njihovoj kući, i tako smo se našli preko potoka u kotaru Vrginmost i od “Slunjana” postali “Banovci”. Slavsko Polje i dio kotara Vrginmost bili su i ostali dio Korduna neovisno o staroj austrougarskoj podjeli. Poslije preseljenja život u kući i podjela poslova ostali su nepromijenjeni. Ljudi i žene u kući na posjedu mijenjali su se, ne sjećam se da je itko otišao nezadovoljan ili u svađi, o tome se starao otac, i posebno majka. Sjećam se Mile iz nekog sela od Vrginmosta, radila je nekoliko godina kod nas, a onda se udala. Ostala je vjerna našoj porodici. Moju sestru Danicu koju su ustaše teško ranile u napadu na Petrovu goru, u aprilu 1942., kada su mi poginuli i majka i troje najmlađe braće, Mila je pronašla, uzela i njegovala dok nisu uspjele doći do bolnice i liječnika u Petrovoj gori. Majku nam je oplakala kao svoju rođenu i pomogla je ocu da ih sve četvero sahrani u Petrovoj gori, gdje su ubijeni i gdje i danas počivaju.

Moj zavičaj, djetinjstvo i rana mladost

Područje Petrove gore naseljeno je srpskim stanovništvom, s oko 120 porodica koje je s turskog teritorija oko Kostajnice i donjeg toka rijeke Une izveo izvjesni vojvoda Bratić oko 1680.29 Tada su prvi Srbi stigli u Slavsko Polje, koje se kao naselje spominje već u 15. stoljeću pod imenom “Zlat”. Kraj je bio zarastao u šume i šikare, s ponekim naseljem uz ceste koje su vezivale vojne karaule i čardaci, ostali još iza turskih prodora ka rijeci Kupi. Modernizacija je počela kasno, tek izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Sisak 1906. Otvaranjem pruge u Vojnić-kolodvoru Slavsko Polje intenzivno se razvija u trgovačko-industrijsko naselje, moglo bi se čak reći u centar, i prosperitetniji dio Korduna. Dva rudnika željezne rude, koje je eksploatirala Kranjska industrijska družba iz Jesenica u Sloveniji, zapošljavala su nekoliko stotina radnika, rudara i službenika. Državna režija i privatna kompanija Našička d. d. masovno su sjekle i u pilani u Vojnić-kolodvoru prerađivale hrastovo i bukovo drvo iz Petrove gore, i izvozili ga. Ove dvije tvrtke zapošljavale su od 300 do 400 stalnih radnika, a u sezoni sječe šume i do dva puta više. Do tada je prvenstvo u razvoju imao Sjeničak na rijeci Kupi, kuda je tekao vodeni promet. Od Siska do Karlovca i dalje cestom k moru (Senj, Rijeka). Radoslav Lopašić u kronici Oko Kupe i Korane kazuje da je imanje stjeničko bilo jedno od najvećih u Hrvatskoj, te je opsezalo sve Pokuplje od Karlovca do Kupčine, južno od Petrove gore do rijeke

29

Manojlo Grbić, Karlovačko vladičanstvo, Karlovac, 1891.

79

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Gline i Glinom na rijeku Koranu i Mrežnicu.30 U Sjeničaku su se u 16. stoljeću punih 30 godina održavali sabori plemstva cijele Hrvatske. Ekonomska snaga sjeničačkog imanja grofova Drašković bila je tolika da je mogla snabdijevati čitavu krajišku vojsku. Otvaranjem željezničke pruge Karlovac – Sisak Sjeničak je ostao važan poljoprivredni rajon Korduna, ali su njegovi stanovnici dolazili na zaradu i donosili svoje poljoprivredne proizvode radnicima u Vojnić-kolodvoru. U mojem djetinjstvu u Vojnić-kolodvoru već je bio izgrađen niz upravnih zgrada raznih poduzeća te stanovi za službenike, trgovine, gostione i svratišta. Uz rudnike su bila manja naselja za stručne radnike i službenike iz Slovenije. Bila je tu i šumska željeznica kojom se izvlačilo drvo iz Petrove gore do stovarišta, a pilana i parionica imala je svoje hangare za lokomotive te tehniku i radionice za održavanje. Obronci Petrove gore bogati su kestenovim drvom koje s korijenom stabla daje vrijednu kemikaliju – tanin – široko korištenu u industriji. Kolone konjskih i volovskih zaprega dovozile su kestenova stabla i korijenje (panjeve), prodavalo ga se nakupcima u Vojnić-kolodvoru, a ovi su tovarili po desetak vagona i odašiljali kupcima u Hrvatsku, Sloveniju i drugdje po Jugoslaviji. Ova djelatnost ne samo da je zapošljavala mnogo ljudi s čitavog područja, nego je davala osebujan kolorit putu koji je ispred naše kuće vodio k željezničkoj stanici. Vlasnici bi konjskih zaprega poslije prodaje tovara nahranili konje, napili se i utrkivali na tom uskom putu, često se dohvatali bičevima među sobom, ali i slučajne prolaznike. Događalo se da su izbijale prave tuče. Najgoropadniji bili su kirijaši iz Krstinje, imali su dobre konje, a izazivali su i lako dijelili batine. U Kordunu se dugo zadržala stara krajiška tradicija da se konjima ispoljavala moć i prestiž vlasnika. Pokazivalo se to na raznorazne načine, pa i one najbanalnije. Tako bi, dok bi konji kirijaša na Vojnić-kolodvoru grizli sijeno ili djetelinu, a u najboljem slučaju zob, izvjesni umirovljeni žandarmerijski narednik, mlad otpušten iz službe zbog

30

Radoslav Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb, 1895.

80

ii. zdavčćv7u

teškog ranjavanja u borbama s komitama na Kosovu i dobro situiran, svoje je konje hranio zemičkama. “Žandar”, kako su ga svi zvali, kupio bi kod pekara Pajića koš zemičaka, istresao ih pred svoje konje i uživao dok bi ih oni drobili. Krstinjci su ga ostavljali na miru jer su znali da nosi oružje, ali bi zatim “naplatili” Pajiću, kada bi žandar otišao. I sâm sam od malena volio konje, napasao ih, pojio i jahao. I to je, kao i kod starijih, bilo svojevrsno nadmetanje s vršnjacima. Budući da sam često bio na konjskim leđima, imao sam i zgoda i nezgoda. Naš susjed Janko – Jane – Šimulija imao je sina Miloša, nešto malo mlađeg od mene (poginuo je u NOR-u kao komandir čete u 8. kordunaškoj diviziji). Konje su imale i naša i njihova kuća. Za zimskih božićnih praznika kad sam dolazio kući Miloš i ja vodili bismo na pojilo jedan par, pa drugi, ili samo jedan ako je onaj drugi bio negdje na vožnji. Jahali smo ih do potoka i natrag. Jednog dana vodili smo Milošev par i poslije pojila vraćali smo se na konjima i utrkivali ‘ko će prije u štalu, da ih veže. Bio sam malo brži i konj je naglo uletio u štalu, a kako je štala bila mala i vrata uska, moralo se sjahati i uvesti konja u štalu. Meni to nije uspjelo, udario sam glavom o gredu iznad vrata i pao s konja gotovo onesviješten. Kad sam progledao, iznad mene je stajao Jane, Milošev otac, nevjerojatno nervozan čovjek, i na sav se glas derao na sina što mu je doveo “gazdinog sina” – mene – da tu crkne, da on bude kriv, a, osim toga, i da mu se po noći priviđa i plaši ga. Više nismo Miloš i ja zajedno jahali, ali smo ostali prijatelji i prvih dana bili smo zajedno u partizanima. Budući da sam volio voditi konje na ispašu, to je, u pravilu, bio moj zadatak kad god bih došao na školski raspust. Jednog ljeta na raspustu iz srednje škole u Karlovcu trebao sam povesti konje na njivu udaljenu od kuće skoro tri kilometra. U pravilu se išlo dužim, okolnim putem, ali moglo se i prečicom, željezničkom prugom, te tako brže stići do te njive, zvane “Petrićevac”. Vraćajući se kući prugom, oko 9 ili 10 sati ujutro naišao je teretni vlak kojemu se nisam nadao. Požurio sam konje i oni su se dali u galop, ja sam pao s konja na desno koljeno, udario o tračnicu i nisam se uspio podići. Jabučica na desnom koljenu iskočila mi je iz zdjelice. Voz se približavao, a ja sam otpuzao

81

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

sa željezničke trase ne znajući ni sam što da radim. Pokušao sam jabučicu vratiti na svoje mjesto, nije me mnogo boljelo, bilo je još sve “vruće” i uspio sam, ali se nisam usudio osoviti na noge. Konji su, u međuvremenu, odgalopirali kući. Tek nakon jedno pola sata naišao je čovjek koji me je poznavao i prenio do kuće. Kada su konji stigli kući, a ja nisam dojahao s njima, moji su ukućani znali da se nešto dogodilo i bili su krenuli tražiti me. Poslijepodne su me poveli u Karlovac i liječnik mi je nakon pregleda rekao da sam sretniji nego pametniji, jer da nisam odmah namjestio jabučicu koljena na svoje mjesto, mogao sam ostati doživotni invalid. Osnovna škola u Crevarskoj Strani, oko 5 kilometara od Vojnić-kolodvora, sagrađena je u vrijeme kada je Napoleon vladao ovim dijelom “stare Austrije”. U njoj su školovane i stjecale osnovno obrazovanje generacije mladih iz okolnih sela kotara Vrginmost i Vojnić, u krugu od sedam kilometara. Zgrada je bila sazidana od kamena, lijepo uređena, s ogromnim dvorištem i vrtom, te nekoliko jutara školskog zemljišta za učitelje koje su, u okviru obuke u prirodi, obrađivali učenici. Po kazivanju mog oca Mihajla, i njegova i generacije mog djede, njegovog oca Rade, polazile su četiri razreda osnovne škole i jednu do tri godine takozvane “opetovnice”, gdje su djecu pripremali za nastavak školovanja u zanatskim ili višim školama. Sistem “opetovnica” produžio se jedno vrijeme i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, moja generacija nije ga zatekla. Način obuke bio je strog. Za neposluh, nerješavanje domaćih zadataka, nemir za vrijeme nastave ili neke druge nestašluke đaci su kažnjavani klečanjem na pijesku ili kukuruzu, a za najteže prekršaje na krupnoj soli. Znalo se dogoditi da je đak morao potrbuške leći na drveni pod, koji se redovno premazivao katranom i dobio bi deset do dvadeset udaraca upletenom brezovom šibom. Kako smo dolazili s različitih strana, razdvajali smo se i grupirali, nadmetali se i tukli, a redari određeni za svaki od pravaca prema selima odakle smo dolazili morali su prijavljivati izgrede i tuče, pa je šibanje u školi bio vrlo čest “obred”. Jednom se nas dvadesetak vraćalo iz škole kući i hodajući cestom odjednom smo začuli neobično jak zvuk nekakve trube, a zatim neki

82

ii. zdavčćv7u

čudan zvuk, i ugledali smo oblak prašine. Prema nama se brzo kretalo, po tom makadamskom putu punom rupa i prašine, vozilo kakvo do tad nismo ni vidjeli, a kamoli sretali. Bio je to automobil kabriolet s otvorenim krovom, a vozač je sličio – kako bi se to danas reklo – kozmonautu. Uplašili smo se, polijegali u grabe uz cestu i kamenjem zasuli vozilo i vozača. Ovaj je zaustavio kola, iskočio i nagnao za nama. Sutra, u školi, upravitelj Simo Vuruna, kojemu se vozač požalio na incident, pozvao nas je i mi smo očekivali da ćemo biti oštro kažnjeni. Ali ovaj put kazna je izostala, a on nam je objasnio tu vrstu vozila i odjeće, koja nas je jednako ustrašila. Bio je to Kordun s ljeta 1929. godine, kada su se takvi automobili u sretnijem djelu svijeta već odavno uveliko vozili. U ljeto 1930. ili 1931. tom je cestom prolazio kralj Aleksandar Karađorđević s pratnjom u sličnom otvorenom automobilu, ali s kraljevskim grbom i adekvatnom opremom kola. Cesta je bila na brzu ruku popravljena, zatrpane su rupe i nasut šljunak da se ne diže prašina. Mi đaci trčali smo štafetu, a zatim se postrojili iza delegacije kotara Vrginmost i Vojnić u zaseoku Sučevići u Slavskom Polju, blizu granice dvaju kotara. Naišla je kolona automobila. Kralj je bio u drugim ili trećim kolima, koja su zastala pred delegacijom i doček je započeo himnom “Bože pravde”, koju su pjevala školska djeca. Pozdravni govor trebao je održati izvjesni Malobabić, bilježnik u Općini Vrginmost, rodom iz Slavskog Polja. Kada je najavljen govornik prezimenom Malobabić, kralj i civil uz njega – vjerojatno je to bio ban Savske banovine – okrenuli su se i kolona je odjurila. Nikome u tom momentu nije bilo jasno što se dogodilo, delegacija i prisutni ljudi uzbunili su se, pa čak i uplašili: što su to loše učinili da su povrijedili kralja? Kasnije se doznalo i o tome se pričalo. Kralj se čuvši prezime Malobabić iznenadio. Naime, u čuvenom procesu pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću-Apisu, načelniku obavještajne službe Kraljevine Srbije 1916. u Solunu, na smrt su osuđeni članovi tajne organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, koji su, navodno, spremali atentat na tada regenta Aleksandra Karađorđevića. Među njima je bio Rade Malobabić iz Slavskog Polja, osuđivan na Veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909., prebjeg u Srbiju i aktivan

83

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

član udruženja “Ujedinjenje ili smrt”. Odmah poslije presude bio je strijeljan zajedno s Apisom. Aleksandru je bilo stalo da stranke iz Srbije imaju što veći utjecaj među Srbima u Hrvatskoj, ali oni su masovno glasali za Srpsku demokratsku stranku (SDS), nekadašnju stranku Svetozara Pribičevića, koja je u koaliciji s nacionalnim strankama Hrvatske i Slovenije dovela do stvaranja Kraljevine SHS 1. decembra 1918. Pribičevića je, kada je odbio služiti Aleksandrovom diktatorskom režimu, Aleksandar uhapsio, a zatim protjerao u Čehoslovačku. Kralj je dao izgraditi dvije osnovne škole: U Slavskom Polju i u Vojišnici, jedna od druge bila je udaljena manje od četiri kilometra. Dogodilo se da se osnovna škola u mome mjestu sagradila samo godinu dana nakon što smo ja i moja generacija završili osnovno školovanje. Nažalost, i jednu i drugu školu spalit će ustaše s proljeća 1942., kada je spaljena i moja stara škola u Crevarskoj Strani. Zadnji sam put stajao u dvorištu svoje spaljene osnovne škole u novembru 1942., u stroju pri formiranju 8. kordunaške divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, kao politički komesar bataljona. Gotovo odmah po doseljenju Srba u područje Petrove gore izgrađena je mala drvena crkvica sv. Duha. Crkva je svjedočila o vremenu u kojemu je nastala. Bila je minijaturna bogomolja sazdana od hrastovih brvana i greda, obložena tesanim plankama i pokrivena šindrom. Nije bila popođena, pa se preko visokog praga u unutrašnjost upadalo kao u trap nasut pijeskom, starije se osobe moralo pridržavati kada su ulazile. Planke i šindra vremenom su se isukale i pocrnile, pa je crkva i po svom vanjskom izgledu bila prava rijetkost. Kako se crkvica nalazila usamljena na brdu obraslom grmovima i šumom, ispredale su se priče o tome što je sve ona krila u prošlosti. Vjerovalo se da je u njoj boravio Petar Karađorđević (alias Petra Mrkonjića), koga su u buretu dovezli volovskom zapregom poslije vojevanja u Hercegovini sedamdesetih godina 19. stoljeća, zatim se vjerovalo da su se u njoj sklanjali optuženi u Veleizdajničkom procesu 1909., a onda i vođe “zelenog kadra” u Velikom svjetskom ratu.

84

ii. zdavčćv7u

Vjerojatno ništa od toga nije bila istina, ali govori o vjerovanju naroda u sve što je moglo voditi oslobođenju od Austro-Ugarske. Mojoj generaciji ostalo je u sjećanju da je paroh crkve Tošo Lukač pozivao na ispovijed vojnike koji su sudjelovali u austrougarskom napadu na Srbiju. Pravoslavna crkva htjela je utvrditi tko su ti bili među Srbima i isključiti ih iz crkve ili, poslije 1918., privesti sudskom postupku. Koliko mi je poznato, nitko od njih iz Slavskog Polja nije izveden pred sud iako su dvojica od njih bila dobro poznata i izvrgnuta sramoti i preziru mještana. Pamte se i danas. Crkva sv. Duha u Slavskom Polju spaljena je u isto vrijeme kad i druge crkve i škole u tom dijelu Korduna, u pokušaju da se zatre svaki trag Srba u Hrvatskoj. Život u Vojnić-kolodvoru i mjestima koja mu gravitiraju poprimio je nove obrise. U srpsku sredinu pristigli su ljudi s raznih strana: iz Slovenije, Bosne, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, iz Slavonije – Hrvati, Slovenci, Muslimani, Jevreji, Mađari, Talijani... S Vučinićima, Cvijanovićima, Sučevićima izmiješala su se sasvim drugačija prezimena: Grošl, Flak, Bajt, Majer, Špalj i Volf, Hiršfeld i Rozenberg, Kurbegović, Njerš ili Ihas. Bili su šumarski ili rudarski inženjeri i tehničari, ekonomisti i menadžeri, mašinovođe i mehaničari, majstori na traci i cirkularima, u rezanju i obradi drvenih klada, i obavljali su razne stručne poslove. Domaći radnici radili su obične manualne poslove i bili jeftina radna snaga, ali su zarađivali gotov novac i učili. Pridošlice i njihove porodice unosile su promjene u ta tipična krajiška sela i u njihov način života, u opremanje kuća i odijevanje, kuhinju i higijenu, dnevni ritam i sadržaj. Krajiške seljake nije trebalo učiti raditi, to su oni znali, ali kako da im uloženi trud donese veću korist, to je bila druga stvar. Promjene su tekle dosta brzo. Konzervativno selo ustupalo je pred novim što je donosilo industrijsko doba, iako je ono između dvaju ratova te krajeve zahvaćalo sasvim marginalno. S novodošlim porodicama stizali su i srednjoškolci i studenti koji su domaće vršnjake snažno potakli da se školuju. I dok je u mojoj generaciji bilo svega nas petoro ili šestoro iz Slavskog Polja koji smo pohađali srednju

85

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

školu ili studirali, u generaciji koja je neposredno pred Drugi svjetski rat krenula na više škole bilo ih je dva ili tri puta više. Studenti čiji su se roditelji naselili u naše mjesto za zimskih praznika ili ljetnih raspusta bili su organizatori nogometnih utakmica, marševa, planinarenja. Sjećam se dvojice studenata šumarstva – Šojata i Radovanovića – koji su pokupili nas dječake od desetak godina i u zimskim nas večerima po snijegu vodili u šumu i objašnjavali kako se snaći u mećavi, u susretu s hajducima ili kako se odbraniti od vukova. Bile su to njihove naivne majstorije i šale, ali strah od vukova i hajduka, s čim se plašilo djecu po selima, gubio se. Sama Petrova gora i šire područje oko nje bogato je divljači i domaći su se ljudi tradicionalno bavili lovom. Prvenstveno da bi se dobilo dobro meso divljih svinja, srndaća, divljih tuka ili prepelica i da bi se sakupila i prodala krzna lisica, kuna, vidri, divljih mačaka, risova ili vukova. Radilo se najčešće o krivolovu, koji će se ovdje dugo zadržati. Izgradnjom pruge i povezivanjem s gradskim središtima, mamio je lov i poznate ličnosti, pa je lov u Petrovoj gori postao atraktivan. Tek organizirana lovačka društva takmičila su se u tome ‘ko će bolje ugostiti viđenije goste, a ovi bi uzvraćali uslugama ili bi dobro plaćali. Najatraktivniji događaj bio je dolazak ruskog grofa Gagarina iz Pariza, gdje je živio u izbjeglištvu. Doveo bi sa sobom buljuk Rusa, Francuza i Nijemaca, visokog plemstva. Pripreme bi se vršile tjednima, svi su gosti u povratku morali ponijeti trofeje. U Vojnić-kolodvoru kod Državne šumske režije bio je uposlen kapetan ruske carske vojske Viktor Avčinikov i on je bio inicijator poziva i organizator lova, a najbolji domaći lovci bili su vodiči Nikad toliko i takvih rasa lovačkih pasa nisam vidio, iako sam se i sam u zrelim godinama bavio lovom, te sam vidio i koristio razne lovačke pse. Kada bi hajka završila, lov se okončao, a gosti otišli, danima se u birtijama prepričavalo kakova su se sve čuda događala u lovu. Grof Gagarin bio je glavni junak priča. Kako i ne bi, Rus i još grof! Pričalo se da se možeš voziti vlakom cijeli dan dok se ne prijeđe njegov posjed u Rusiji. Kažu da na zeca nikad ne puca, hvata ga iz trka. Ne ulazeći u ocjene gostiju, ni u one stvarne ni u one koje su se plele po birtijama i slavljima koja su im se priređivala, želim

86

ii. zdavčćv7u

samo istaknuti da se taj dio Korduna otvorio svijetu i da ga je to, na jedan ili drugi način, osuvremenjivalo i donosilo mu prednosti. Kao što je rijeka Kupa, kao glavna saobraćajnica između Posavine i Pounja, stoljećima donosila prednosti mjestima u Pokuplju s jedne i druge strane njezinog toka, tako je sada tu ulogu preuzela željeznička pruga, povezujući ta ista područja, samo drugačijom trasom. Time se ubrzalo korištenje radnih, šumskih, lovnih i drugih resursa Petrove gore. Vojnić-kolodvor našao se u središtu tog gravitacionog procesa i između dvaju ratova dostigao je značajne razvojne uspjehe.

Uoči teških vremena

Tridesetih godina prošlog stoljeća našu su obitelj pogodili nenadani teški i tužni događaji. Najstarije dijete, moj brat Rade, umrlo je od meningitisa u osmoj godini. Roditelje je gubitak teško pogodio. Rade je bio prvo dijete u braku, odličan učenik. Sjećam se kada me je te iste godine, s navršenih šest godina, otac poveo upisati u školu u Crevarskoj Strani, upravitelj Simo Vuruna me pogledao, pa će ocu: “Dragi moj Mihajlo, ovaj vam nije ni pola Rade.” Neprimjereno izrečena ocjena zabolje me, a oca je vjerojatno uvrijedilo i još više, rastužilo zbog gubitka djeteta. Doktor Kosanović, liječnik iz Vojnića, proboravio je sate i dane dok je Rade bolovao, ali spasa nije bilo. Mlađi moj brat Pero rođen je 1923. a umro je kao dijete od tuberkuloze, 1926., iste godine kada je rođena sestra Danica. Strah da je tuberkuloza koja je harala selima Korduna napala i našu kuću uzbunio je roditelje iako su ih doktori Kosanović i Pražić iz Vrginmosta uvjeravali da to nije slučaj. Vrijeme je pokazalo da su liječnici imali pravo. Brat Vlado rođen je 1929. i bio je peto dijete u obitelji. Ja ću 1931. godine krenuti u gimnaziju. Roditelji su trebali donijeti odluku o daljnjem školovanju djece, ne samo nas već rođenih, već i onih koje su očekivali. Roditelji su mi bili još uvijek mladi, a običaji su bili da se ima po petero ili šestoro djece, što su oni sebi mogli i priuštiti. Mislim da su još prije mog odlaska u gimnaziju odlučili kupiti ili izgraditi kuću u Karlovcu, gdje bi se obitelj preselila. U Karlovcu bi se vodio obrtnički posao, a posjed se ne bi napuštao, kao ni poslovi u Vojnić-kolodvoru, Vojniću i Vrginmostu. Ne znam kako bi to funkcioniralo. Vjerujem da je strah moje majke, koja je kao seosko dijete zazirala od grada, najvje-

88

ii. zdavčćv7u

rojatnije bio razlog da se s tom idejom otezalo nekoliko godina. A tada se dogodilo nešto što nisu očekivali, a što je izmijenilo sve planove i na neki način odredilo sudbinu porodice. Naime, otac Mihajlo godinama je igrao poker u jednom društvu prijatelja iz Karlovca i Vojnić-kolodvora. Nekad bi izgubio, nekad dobio, kao i njegovi prijatelji. I kao što kaže narodna izreka: “Vrč ide na vodu dok se ne razbije”, ocu se tako dogodilo negdje početkom tridesetih godina. Događalo se to ranije i njegovim prijateljima, ali nikome kao njemu. O čemu se zapravo radilo? Za njihovu igru pokera saznali su lopovi, majstori svog posla, ušunjali se u njihovo društvo i opljačkali ih. Otac je izgubio 32 ili 34 hiljade dinara, što je tada bilo čitavo bogatstvo, više od jedne solidne gradske kuće. Trebalo je pet do šest godina da se obitelj oporavi. U međuvremenu su rođeni sestra mi Stana, brat Miloš i svima u kući izuzetno draga i mila sestra Milica – Mica. Porodica je stala na noge tek dvije ili tri godine pred izbijanje Drugog svjetskog rata, koji će izmijeniti životne tokove miliona ljudi, posebno nas u Jugoslaviji. U gimnaziju sam pošao u Glini 1931. Glina je bila vrlo živopisno trgovačko središte gdje se još nedavna prošlost susretala na svakom koraku. Zgrada gimnazije i vrlo lijep park ispred nje, podignut u vrijeme Napoleona, preko puta nje stare krajiške kasarne i tereni za vojničku, strojevu obuku, poslije nogometno igralište koje se još uvijek nazivalo “oberstarija” što je ostalo od njemačke riječi za pukovski krug. U gimnaziji su predavali ruski emigranti, njih četvorica, od kojih je generacijama gimnazijalaca u Glini po plemićkom ponašanju i preziranju nas, kordunaških i banijskih seljačića, bio najpoznatiji pukovnik Kozicky Fidler Aleksander. Paroh glinske parohije bio je stari prota Ercegovac, jedan od optuženih na Veleizdajničkom procesu 1909. u Austro-Ugarskoj. Mojoj generaciji ostao je u sjećanju po nesvakidašnjem događaju u glinskoj crkvi. Naš mladi profesor kemije Špiro Kulušić ženio se s jednom postarijom muslimankom, mislim iz Bihaća, vjerojatno iz obaveze što ga je školovala. Prije toga morao je prijeći na islam, a za to mu je trebao otpust iz pravoslavne crkve. Kada je trebalo doći do toga čina, prota Ercegovac u crkvu je pozvao svu parohiju i sve učenike iz gimnazije. Kad je završio obred isključenja, kazivali su pri-

89

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

sutni da je udario Kulušića i izbacio ga preko crkvenog praga. Profesor Kulušić izdržao je poniženje, iako bolestan od tuberkuloze, oženio je ženu kojoj je dugovao školovanje i liječenje. Kasnije se potpisivao kao Sead Špiro Kulušić. U toj pravoslavnoj crkvi u Glini 3. i 4. augusta 1941. ustaše su izvršile zločin koji je jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad srpskim narodom u Hrvatskoj, posebno nad Srbima s Korduna i Banije. Svirep i po načinu i po mjestu izvršenja. U pravoslavnu crkvu u Glini sakupili su i doveli sve Srbe iz Gline, Vrginmosta i okolice koje nisu mogli smjestiti u svoje pretrpane zatvore, zvjerski ih klali kamom i mrvili im glave. Kad su završili svoj krvavi pir, crkvu su zapalili. Među ubijenima je bilo i nekoliko naših susjeda i rođaka, kao i ljudi koje sam poznavao iz doba školovanja u Glini. U vrijeme mojih gimnazijskih dana u Glini po ničemu se nije mogao naslutiti tragičan razvoj u srpsko-hrvatskim odnosima 1941. i kasnije. Među učenicima i među profesorima u gimnaziji bilo je svih nacionalnosti, od Srba i Hrvata kao najbrojnijih, do Muslimana, Jevreja, Rusa i drugih. Direktor gimnazije doktor Luka Bačak bio je jugoslavenski opredijeljen čovjek i davao je taj ton odnosima, radu i ponašanju u školi. On će svoje jugoslavensko opredjeljenje potvrditi i odlaskom u partizane, iako već u odmaklim godinama, a njegov sin Branko po završetku rata izrast će u JNA u istaknutog stručnjaka elektronike, dostići čin pukovnika i doktorirati. Najveći dio učenika moje generacije naći će se u NOB-i i mi ćemo se susretati tokom rata i poslije njega kao nosioci visokih činova u JNA ili dužnosti u partijskim, državnim, privrednim i drugim strukturama. Ipak, jedan od dječaka iz te generacije zaslužuje da ga posebno spomenem kao primjer zločinačkog ponašanja. U Glinu u moje odjeljenje III. razreda došao je u jesen 1933. mladi gospodičić, ljepuškast, još ljepše odjeven, pun sebe, dijete bogatih i rastavljenih roditelja, istjeran iz nekih razloga iz gimnazije u Bihaću. Zvao se Mirko – Mirkec – Golubović, nije ostao čitavu nastavnu godinu s nama i nestao je. Nikad ga više nisam vidio ni čuo za njega sve dok u Dnevniku Vladimira Dedijera nisam pročitao u kakvog se zločinca taj fićfirić pretvorio. Neću se zadržavati na opisu njegovih zločina i osobnim karak-

90

ii. zdavčćv7u

teristikama, o čemu na tri pune stranice piše Vladimir Dedijer, samo ću iz svega izvući glavnu konstataciju: “Na stotine ovakvih mladića i Ljotić i Pavelić uvukli su u svoje redove i od njih napravili krvnike. Ovaj je pravi hitlerovski robot: glup, zločin mu je postao zakon i on ubija hladnokrvno, kao što baca dimove (cigareta – op. a.) u vazduh.”31 U Glini je bio popravni dom za maloljetnike. U njega su prispijevali odgojno zapušteni momčići, neki odani raznim prestupima, skitnji, uličarenju i drugim porocima. Odgojne metode, disciplina i programi nastave u Domu učinili su od njih uzorne dječake. Nosili su uniforme slične onima u vojnim gimnazijama, svirali su u orkestrima i javno nastupali, imali su štampariju i knjigovežnicu, pružali usluge gimnaziji i gradu, ukratko, bili su zapaženi i davali poseban kolorit Glini. Budući da su pohađali i gimnaziju, s njima smo prijateljevali i od njih štošta naučili. Živo se i danas sjećam mnogih, među njima posebno Dragutina Lenarda, učesnika NOB-a i izvrsnog jugoslavenskog diplomate. Malu maturu završio sam 1935. u junu, a u septembru sam upisao Trgovačku akademiju u Karlovcu. Počinjao je zreliji dio mladosti u novoj sredini, znatno drugačijoj od one u Glini. Glina je bila uglavnom trgovački centar manufakturnih i poljoprivrednih proizvoda tog dijela Banije. Karlovac je bio industrijski centar, a naravno i mnogo veće manufakturno trgovačko središte šireg regiona Korduna, Pokuplja, Žumberka i Gorskog kotara, povezan željezničkom mrežom s morem, sa Sušakom, Slovenijom i s Trstom na zapadu, a preko Zagreba i Siska s ostalim dijelovima Jugoslavije i svijetom. Glavnu demografsku karakteristiku Karlovcu davalo je građansko društvo, za razliku od Gline, koja je bila neposredno povezana sa selom i njegovim utjecajem. Glavni događaj u Glini bio je stočni sajam svake srijede, na koji su stizali prekupci sa svih strana Banije i Korduna, pa i šireg područja. Karlovac sa svojim razvijenim školstvom u skladu s potrebama građanskog društva i bogatim kulturno-umjet-

31

Vladimir Dedijer, Dnevnik, Knjiga 2., Rijeka, 1981., str. 11–14.

91

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ničkim životom, sa Zorinim domom u središtu, privlačio je veliki broj omladine. Društvena diferencijacija počela je još prije Velikog svjetskog rata, a nakon njega se povećavala. Promjene u ekonomiji neposredno su se odražavale na programe i metode obučavanja u Trgovačkoj akademiji, koja je pripremala kadrove za operativno-tehničke i organizacijske poslove u novim uvjetima. Udžbenici su se često mijenjali, a učenje stranih jezika pratilo je te promjene. Njemački jezik dobio je prvenstvo, a kolokvijalni, uz francuski, sve više postaje i talijanski jezik.

Početak Drugog svjetskog rata

Godina 1939., kada sam završavao školovanje, bila je u Karlovcu puna događaja. Prvo je došlo do velikog izliva četiriju rijeka na kojima grad leži, morale su intervenirati inženjerijske jedinice i grad je bio pun vojske. U ljeto se pobunio jedan puk rezervista u garnizonu i s oružjem se razbježao po šumama oko grada. Iz Beograda stižu dva bataljona četnika, da ih pohvataju i kazne. Četnici paradiraju gradom u crnim uniformama s mrtvačkim glavama na šubarama, izazivaju i utjeruju strah u građane. Hrvatske nacionaliste je i bez toga ushićeno zanosila moguća pobuna protiv Kraljevine Jugoslavije. Krila im je davala tek uspostavljena Banovina Hrvatska i pobjeda Mačekove politike. Nijemci su na proljeće okupirali i anektirali Čehoslovačku, a prije godinu dana umarširali u Austriju i izbili na jugoslavensku granicu. Njemački folksdojčeri divljali su po Karlovcu, imali su brojnu koloniju, a vodio ih je jedan odvažan fašista. Drugi svjetski rat počeo je 1. septembra 1939., kada su Nijemci napali Poljsku. Sve nam je izgledalo kao da će uskrsnuti krvava graničarska prošlost, ali u surovijoj varijanti nego ikad ranije. Bilo je samo pitanje vremena kada će se Nijemci oboriti na Jugoslaviju. Tih dana zaposlio sam se, kao pripravnik, kad tvrtke Našička d. d. u Karlovcu. Krajem iste godine primljen sam u SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije. Na dužnosti u Našičkoj d. d. sreo sam i upoznao mnogo novih ljudi. Spomenut ću Veljka pl. Štrigu, starijeg činovnika koji mi je već na samom početku poklonio dosta pažnje i pratio moj razvoj sljedeće dvije godine. Tu se našao i izvjesni Naglić, koji će kao natporučnik u NDH 1942. sudjelovati u proljetnoj ustaškoj ofanzivi

93

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

na Petrovu goru i bit će u grupi ustaških vojnika koji su mi ubili majku, brata i dvije sestre, zajedno s oko dvjema stotinama žena, djece i staraca iz mog i okolnih sela. Dva vodeća čovjeka u tvrtki Našička d. d., generalnog direktora Đorđa Vadasza i tehničkog direktora Mikicu Adlera, mađarske Jevreje, sreo sam odmah po prijemu. Adler će mi dati i da vodim program upoznavanja s tvrtkom, a Vadasza sam imao priliku upoznati još za vrijeme školovanja. Bio sam prijatelj s njegovom kćerkom Đurđicom. Program upoznavanja vodio me skoro kroz cijelu Jugoslaviju, tvrtka je imala pogone: glavni u Sušinama kod Našica u Slavoniji, i po njemu je nosila ime, a drugi u Novoselcu, u Križu u Moslavini, pa onda u Podgradcima pod Kozarom i u Begovom Hanu u Bosni, u Lendavi u Sloveniji i u Klenaku u Srijemu. Stažiranje je trajalo šest mjeseci. Uporedo, od prvog dana, morao sam učiti njemački. Njemački je bio obavezan unutar tvrtke, a posebno u korespondenciji s inozemstvom. Kako se rat sve više primicao, Jevreji, vlasnici i dioničari, kao i činovnici i viši službenici, postajali su sve uznemireniji, pokrštavali su se, ženili katolkinjama, Hrvaticama i Mađaricama i na važne dužnosti u tvrtku i njene filijale postavljali Hrvate iz najutjecajnije stranke, Hrvatske seljačke stranke (HSS). Jevreji koji su masovno bježali iz Poljske stizali su u Jugoslaviju i donosili strašne vijesti o postupcima Nijemaca, ali kod nas su prevladavale iluzije o nekakvoj sigurnosti Jugoslavije, sve do pada Francuske. Mom komunističkom izrastanju mnogo su doprinijela braća Ranko i Dragan Mitić. Dragana sam prvog upoznao još u vrijeme školovanja u Glini. Njihov brat Dmitar bio je učitelj u novootvorenoj osnovnoj školi u Slavskom Polju, pa je dobro upoznao moju porodicu. Bio je učitelj mojoj sestri Danici i bratu Vladi. S Rankom sam se sreo kasnije, nakon što je kao komunista bio istjeran s beogradskog fakulteta, prije nego je izabran za sekretara KPJ-a u Glini. Prisna veza cijele naše porodice s Draganom i Dmitrom, kao i moja osobita bliskost s njima, donijela mi je i prva saznanja o komunističkom pokretu. Moje opredjeljenje ubrzali su i još više učvrstili događaji u Karlovcu 1939. Komunisti su se protiv pojave fašizma lavovski borili na sve strane, i jedino oni.

94

ii. zdavčćv7u

Svakodnevno sam vlastitim očima gledao zbivanja u gradu i s pažnjom ih pratio. Kada mi je u decembru 1939. Čeh Hloupek iz tvornice štofova Karlovac, s kojim sam stanovao u susjedstvu, predložio da uđem u organizaciju SKOJ-a, prihvatio sam to bez predomišljanja. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KP-a Jugoslavije u Zagrebu krajem 1940. delegati karlovačke partijske organizacije bili su Ivo Marinković, sekretar Okružnog komiteta, i Ranko Mitić, član Okružnog komiteta KP-a Hrvatske. Tito je tada tražio da se KPJ organizirano pripremi za događaje koji su se velikom brzinom približavali Jugoslaviji. Peta zemaljska konferencija po važnosti svojih odluka bila je prava borbena smotra jugoslavenskih komunista uoči sudbonosnih događaja. Značajno je bilo uočiti s kojom je sigurnošću Tito, odmah po dolasku na čelo KPJ-a 1937., predvidio da će Karlovac i ovo područje Hrvatske imati u ustanku i ratu prvorazrednu ulogu. Mjesni komitet KPJ-a/ KPH-a Karlovac, koji je formiran u januaru 1939., dobio je zadatak da poveže komuniste u gradu i na širem karlovačkom području u čvrstu organizaciju sposobnu za izvršenje “velikih i sudbonosnih zadataka” i da rukovodi partijskim organizacijama u kotarima Karlovac, Cazin, Glina, Pisarovina, Vrginmost, Vojnić, Slunj i Ogulin. Napad fašističkih država Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske na Jugoslaviju 6. aprila 1941. zatekao me je u sabirnom centru Vojnog okruga Karlovac, gdje nas je prikupio komandant pukovnik Radojica Kovačević, oficir iz kora srpskih boraca sa Solunskog fronta, patriota i ozbiljan vojni starješina. Htio je, kao odgovoran komandant, prikupiti nas u kasarnu kako bismo, kao već regrutirani budući rezervni oficiri, mogli brzo pristupiti skraćenoj vojnoj obuci. Međutim, 17. aprila 1941. potpisana je kapitulacija vojske Kraljevine Jugoslavije, pukovnika Kovačevića uhapsila je grupa oficira koju je predvodio njegov zamjenik Stjepan Sertić. Mi, koji smo bili sabrani u kasarni, otpušteni smo, duboko razočarani ne samo kapitulacijom nego i ponašanjem oficira u kasarni i garnizonu pri dolasku njemačkih trupa. Moji zemljaci drugačije su se ponijeli. Naučili da brane svoju zemlju i svoj narod ma tko i kako vladao, u ovom sramnom ratu u sastavu kraljevske jugoslavenske vojske ponašali su se kao i uvijek u ratovima koji su često tutnjali Kor-

95

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

dunom. Poginulo ih je 143, od čega iz Vojnića 34, a iz Vrginmosta 53. U Slunju, nekadašnjem sjedištu Slunjske regimente, poslije razvojačenja Vojne krajine 1881. dogodile su se političke promjene još za vrijeme Austro-Ugarske, a posebno nakon ujedinjenja u Kraljevinu Jugoslaviju. Kako Slunj leži na važnoj komunikaciji iz Austrije i Mađarske preko Karlovca k jadranskoj obali, a na drugoj strani prema Bosni, u njemu će se u vrijeme kapitulacije Jugoslavije zbiti važni događaji. Tu su djelovale Hrvatska seljačka stranka Vladka Mačeka i njena poluvojna organizacija “Seljačka zaštita” i ustaška organizacija pod vodstvom župnika katoličke crkve Ivana Nikšića. Župnik je Nikšić u suradnji s advokatom iz Ogulina, kasnije ustaškim vitezom Lovrom Sušićem, organizirao u aprilu mjesecu 1941. ustaške formacije koje će presjeći povlačenje kraljevske jugoslavenske vojske k Bosni i planinskom zaleđu Dalmacije, zarobiti vodeće generale, mnoštvo vojnika, tehniku, komore i financije. Kroz Slunj u to vrijeme iz Zagreba bježi s vojnom pratnjom i Ivan Šubašić, ban Banovine Hrvatske, jedan od najviših funkcionera HSS-a i suradnik Vladka Mačeka. Iako potpredsjednik jugoslavenske vlade, Maček ništa ne poduzima da se Jugoslavenska vojska ne napada i razoružava, barem ne od “Seljačke zaštite”. Ustaške oružane grupe ne diraju Šubašića i on preko Bihaća stiže do Nikšića u Crnu Goru, a odatle s kraljem i članovima Vlade u izbjeglištvo. Nezavisna Država Hrvatska proglašena je 10. aprila 1941. Uz njemačko odobrenje formalno je to učinio bivši austrougarski oficir Slavko Kvaternik, koji je po ujedinjenju izvjesno vrijeme u činu pukovnika služio u vojsci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim postao desna ruka Anti Paveliću u emigraciji. Pavelić je s talijanskom vojnom pratnjom krenuo iz Rijeke s ustašama tek 13. aprila 1941. i u Ogulinu će mu doček prirediti grupa ustaških prvaka. Tu će Pavelić održati svoj prvi govor kao poglavnik NDH i nagovijestiti teror i pokolje svih koji nisu hrvatske nacionalnosti. Iste večeri stigao je u Karlovac i pritajeno ostao puna tri dana, dok se državni predstavnici Njemačke i Italije nisu dogovorili o podjeli interesnih sfera i o uvjetima pod kojima će Pavelić vladati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Tek poslije okupatorske na-

96

ii. zdavčćv7u

godbe Poglavnik je 15. aprila mogao otputovati u svoju prijestolnicu, Zagreb. Pavelić je svjesno izabrao područje Karlovca da se tu zadrži i da upravo ovdje, na području bivše Vojne krajine, gdje stoljećima žive pomiješano Hrvati, Srbi i Muslimani, u času euforije zbog osvajačkih napredovanja svojih fašističkih gospodara, počne iznositi svoje poglede o čistoj hrvatskoj naciji, različite od srpske s kojom nema i ne može biti zajedničkog života. Tu na Kupi Pavelić je nacionalističkom i šovinističkom mržnjom i retorikom počeo kopati ponor da zauvijek podijeli Hrvate i Srbe. U Karlovac su 11. aprila 1941. prvo stigle trupe njemačkog motoriziranog korpusa i dočekane su špalirom Mačekove “Seljačke zaštite”. Komandant karlovačkog garnizona Jugoslavenske vojske, pukovnik Ivan Tomašević, s nekoliko je oficira dan ranije, 10. aprila, objavio proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, počeo razoružavati garnizon i sutradan je dočekao Nijemce svršenim poslom. Trupe Druge talijanske armije pod komandom generala Vittorija Ambrosija, kasnije načelnika Generalštaba u fašističkoj Italiji, ušle su u Karlovac 12. aprila. Nakon dva-tri dana general Ambrosio održao je u Karlovcu pobjednički govor, uz prisustvo bivšeg austrougarskog generala Vladimira Laxe, kasnije vojnog inspektora ustaške vojske. Sjećam se smiješne slike na tribini s koje je general Ambrosio držao govor. On vrlo nizak i trbušast, nakinđuren, sav u zlatu od činova i odlikovanja, govori s tribine, a iza njega stoji ostarjeli general Laxa, suh kao daska, a visok valjda dva metra, u starom šinjelu koji je sačuvao za uspomenu i s improviziranom novom šapkom i činovima. Tiho je smogao snage izreći nekoliko rečenica i zahvaliti Talijanima na tome što su oslobodili njegovu zemlju. Deset-petnaest dana nakon proslave “pobjede” i “oslobođenja” dogodit će se skoro na istom mjestu, na Kalvariji, jedna smiješna anegdota. Jedan Imoćanin, tipičan “Matan” poput onog iz poznatog serijala Prosjaci i sinovi, s dućanom o pojasu na trbuhu, izvikivat će i iz svoje korpe vaditi i pokazivati predmete koji trebaju vojnicima. Kad je jedan talijanski podoficir htio nešto kupiti, učinilo mu se preskupo i nasrnuo je na Imoćanina. Matan ga je opalio štapom. Talijan je izvadio pištolj, a naš Matan udri po ruci i pištolj pade na tlo. Kada je shva-

97

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

tio što je učinio, Matan podiže pištolj i krenu za Talijanom u bijegu, da bi mu vratio pištolj i zamolio ga za oproštaj. Nekoliko talijanskih vojnika koji su se zatekli na Kalvariji počeli su bježati vidjevši čovjeka s pištoljem u ruci gdje trči prema njima. U garnizonu je došlo do uzbune i na ulice su u punoj ratnoj opremi izašli talijanski “bersaljeri” iz Jelačić-kasarne, i do duboko u noć tragali za “gerilcem” Matanom. Što se nesretniku dogodilo, da li je uspio pobjeći i sakriti se ili je uhapšen i pogubljen, nitko nije znao. Talijanska okupatorska vojska predstavila se po drugi put građanima i nama skojevcima i komunistima, koji smo se spremali na ustanak, kao neozbiljan i uplašen vojni sastav. Prvi je put to bila projekcija filmskog žurnala Napad i zauzimanje garnizona Karlovac, koji se u kinima prikazivao u udarnim terminima. U filmu se potpuno ignorirala činjenica da su oni u Karlovac ušli pošto su njemačke trupe već logorovale u njemu. Nijemci su prodirući sjevernim dijelom Korduna u pravcu Topuskog i Bihaća žurili da spriječe povlačenje prve grupe armija Jugoslavenske vojske u pravcu Bosne. U Topuskom i Petrinji uspjeli su 11. aprila zarobiti rukovodeće štabove te grupe armija, koje su trebale biti Zapadni front Kraljevine Jugoslavije. Tragični poraz Jugoslavenske vojske ostavio je dubok utisak na narod Korduna, posebno kod srpskog naroda koji je dobro čuo poruku koju im je po dolasku u Hrvatsku uputio poglavnik NDH Ante Pavelić. Bit će potrebni veliki napori komunista, skojevaca i svih onih koji su podržavali organizirani otpor okupatorima da u narodu ne prevlada osjećaj nemoći pred vojnom mašinerijom Hitlera, koji je pregazio svu Evropu i prijetio invazijom Britanije koja se još jedina hrvala s njemačkom vojnom silom. Naše oči i nade bile su uprte u Sovjetski Savez. Vjerovali smo da je Staljinov pakt s Hitlerom kratkog vijeka. Stav KPJ-a i Tita bio je nedvosmislen: braniti i odbraniti zemlju od okupatora i njegovih trabanata. Činjenica da kraljevska vlada nije prihvaćala suradnju s komunistima otvarala je dodatni problem, pa ćemo uz okupatora i kvislinške režime u zemlji dobiti novog protivnika u izbjeglištvu kod Saveznika, koji će još više otežati put kojim su krenuli Tito i KPJ.

98

ii. zdavčćv7u

Radnički pokret i dobro organizirana i razgranana mreža organizacija komunističke partije i SKOJ-a u gradu Karlovcu i njegovom širem području čine sve da alarmiraju narod, da ga upozore na opasnost i izlažu mu ne samo politiku koju treba slijediti, već i način i metode borbe kojima se može oduprijeti neprijatelju, da smanji žrtve i da ga pobijedi. Okružni komitet KP-a Hrvatske uspio je utjecati na široke slojeve naroda, ne samo na radnike već i na seljake koji su bili najbrojniji, na srednje slojeve i omladinu. To je bilo od velikog značaja za pripreme, tok i širinu narodnooslobodilačke borbe na području Korduna, Banije, Gorskog kotara i Cazinske krajine. Tito je početkom maja 1941. u Zagrebu održao Plenum CK KPJ-a, poznat kao Majsko savjetovanje o pripremama za oružani ustanak. Rade Končar, sekretar CK KP-a Hrvatske, i Josip Kraš, član CK KPJ-a, neposredno poslije Majskog savjetovanja stigli su u Karlovac, održali savjetovanje i prenijeli zadatke što ih je postavio Tito na savjetovanju. Odmah je formiran vojni komitet za okrug Karlovac, na čelu s članom CK KPJ-a Josipom Krašem i Ivom Marinkovićem, sekretarom Okružnog komiteta KPJ-a za Karlovac. Komitet je rukovodio pripremama za ustanak na čitavom području Korduna, Banije, Cazinske krajine i Gorskog kotara. Na tom je području živjelo 220.000 Srba, 190.000 Hrvata i 35.000 muslimana, i to je bilo najveće područje kojim je rukovodio neki okružni komitet KPJ-a u Hrvatskoj. Ustaški pokret počinje provoditi krvavi masovni teror nad srpskim stanovništvom, onako kako su Pavelić i ustaše formirali svoju politiku o “srpskom pitanju”. Od 6. do 8. maja 1941. ustaše su uhapsili 900 Srba iz Veljuna, Perjasice i okolnih sela, i 520 ubili u Blagaju kod Slunja. Ustaška patrola uhapsila je 6. maja dvojicu Košutića, naših kumova, na Vojnić-kolodvoru, krenuli su hapsiti i mog oca Mihajla, ali je on uspio pobjeći i kući se više nije vraćao sve do oslobođenja Vojnić-kolodvora. Strica Ignjatiju uhapsili su na putu za Vrginmost. Pun kamion ljudi vozili su prema Vojniću i Veljunu i strijeljali ih, vjerojatno u Blagaju. Košutići su odvedeni u Koprivnicu, a zatim u Jadovno, gdje su u jami našli smrt. Najstarijeg sina očeve sestre Milu Lukača zaklali su na putu, u zaseoku Gabrići u Slavskom Polju. Govorim neposredno

99

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

o svojoj porodici i najbližima, a iz Slavskog Polja tog je dana nestalo nekoliko desetaka Srba. U Prekopi kod Gline 2. maja ubili su između 350 i 500 ljudi. Zločini u Blagaju i Prekopi uzbunili su srpsko stanovništvo. Ti su ustaški pokolji i zvjerstva unijeli toliki strah među Srbe da oni, tražeći spas, nasjedaju na ustaško-crkvenu propagandu pokrštavanja u katoličanstvo. Masovno dolaze u crkvu u Glini u kojoj će 1. augusta 1941. biti pobijeno 1230 ljudi. Od svih, preživjet će samo jedna osoba i ispričati krvavu tragediju nedužnih ljudi. Pred uništenjem, srpski narod Like, Korduna, Banije i drugih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja je tada pripadala NDH, napušta svoje domove i sklanja se u šume, odakle počinje pružati oružani otpor. U istočnoj Hercegovini već početkom juna otpor je uzeo razmjere ustanka. Slično se dogodilo u selima na Kordunu. Moj otac s prijateljem i vršnjakom Dušanom Ćosićem iz Brda Sela, u koje se povukao, okuplja oko 80 ljudi. Naoružali su se s nešto vojničkih karabina, lovačkih pušaka i pištolja i organizirali stalne straže na prilazima selima. Član KPJ-a Božo Spaček, metalski radnik, sin sestre Dušana Ćosića, koji je stigao iz Beograda kao iskusan politički radnik beogradske organizacije, politički je pokretač okupljanja i organiziranja u tim i okolnim selima. Grupa iz Brda Sela, poslije dizanja ustanka u ljeto 1941. godine, postat će rezervni partizanski odred tog dijela kotara Vojnić.

Njemačka napada SSSR. Ustanak naroda Jugoslavije

Majsko savjetovanje pokazalo je da je KPJ jedina društveno-politička snaga sposobna i organizirana za ujediniti jugoslavenske narode i povesti ih u borbu za nacionalno oslobođenje i socijalni preobražaj zemlje. KPJ se našla pred izvršenjem svoje historijske misije. Po svim partijskim rukovodstvima osnivaju se vojni komiteti po uzoru na Vojni komitet pri CK KPJ-u. U maju i junu 1941. stvorena je mreža vojnih komiteta svih partijskih rukovodstava. CK KPJ je 27 juna obrazovao Glavni štab narodnooslobodilačkih odreda Jugoslavije, za komandanta je imenovan Tito, predsjednik Vojnog komiteta i generalni sekretar partije. Njemačka je 22. juna 1941. napala Sovjetski Savez. Politbiro CK KPJ-a uputio je proglas narodima Jugoslavije da svim sredstvima pomognu borbu Sovjetskog Saveza, uvjeren da će njegov ulazak u rat bitno utjecati na odnos snaga, ali i na društveno-politički karakter rata. U Jugoslaviji su pripreme KPJ-a za ustanak pri kraju. Ulazak Sovjetskog Saveza u rat snažno je utjecao na borbeno raspoloženje i revolucionarni polet narodnih masa Jugoslavije i njihovo stupanje u oružanu borbu. U Beogradu je 4. jula 1941. održana sjednica Politbiroa CK KPJ-a, na kojoj je donesena odluka za početak oružane borbe. Usvojena je direktiva da osnovna forma oružane borbe bude partizanski rat, a ranije organizirane udarne grupe da izađu iz gradova na teren, obrazuju partizanske odrede i odmah poduzmu oružane akcije. U Jugoslaviji je, uoči ustanka i početka oružane borbe, bilo 18 okupatorskih divizija i 5 divizija domobranstva NDH, zatim okupatorska i kvislinška žandarmerija, policija i granične jedinice. Ove snage nisu

101

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

bile sposobne spriječiti ustanak i razvitak oružane borbe. Okupacioni sistem bio je ozbiljno ugrožen i Jugoslavija se, umjesto u bazu za vođenje osvajačkog rata, pretvarala u novo ratište, neočekivano za sile Osovine. Uspjesi ustanka na samom njegovom početku ljeti i jeseni 1941., kada je okupatorska sila bila na vrhuncu svoje moći, pokazali su da fašizam nije nepobjediv i da je stabilnost “novog evropskog poretka” varljiva. U Hrvatskoj se poslije Majskog savjetovanja, tokom maja i juna 1941., pod rukovodstvom Vojnog komiteta organiziraju udarne diverzantske grupe za rušenje željezničkih i poštanskih instalacija i drugih objekata, koji su neposredno služili okupatorima i domaćim ustaškodomobranskim snagama. U Karlovcu je bilo organizirano oko deset grupa pod rukovodstvom Većeslava – Vece – Holjevca. U Vojni komitet, operativno partijsko rukovodstvo za okrug Karlovac, koji su u julu 1941. organizirali Josip Kraš i Ivo Marinković, u augustu i septembru su kooptirani Marijan Čavić, dr. Savo Zlatić, zatim španski borci koji su stigli iz logora u Njemačkoj, Veljko Kovačević i Srećko Manola. Oni su direktno rukovodili dizanjem ustanka i partizanskim odredima i njihovim oružanim akcijama na području Korduna, dijela Banije i čitavog Gorskog kotara. U šumi Abez, nedaleko od Vrginmosta, Rade Končar, sekretar Centralnog komiteta KPH-a, sazvao je 19. jula savjetovanje s partijskim rukovodiocima Korduna i Banije i naglasio da je krajnje vrijeme da započne oružana borba. Za početak oružane akcije određen je datum 23. jula. Po ranije pripremljenom planu, 20. jula je izvršeno miniranje željezničke pruge prema Rijeci, nedaleko od Karlovca. Bilo je planirano da se sljedeće noći izvede druga akcija, napad na vojno skladište u Karlovcu. Akcijom je trebao rukovoditi sekretar SKOJ-a Nikola Šavor. Mi smo ga u organizaciji SKOJ-a znali kao hrabrog mladića, vrlo odlučnog i snalažljivog u mnogim, pa i diverzantskim akcijama koje su do tada izvođene. Ne znam kako je plan napada na vojno skladište otpao, pa je napadnuta kasarna Ban Jelačić. Bačene se bombe (Šavor i Milan Vidović) koje nisu eksplodirale. Oni i neki drugi iz grupe uhapšeni su. Vidović će biti strijeljan, a Šavor je provalio skojevsku, a dije-

102

ii. zdavčćv7u

lom i partijsku organizaciju u Karlovcu. Ustaški prijeki sud na osnovu te provale osudio je na smrt dvadesetak članova KPJ-a i skojevaca, među njima i dva člana OK KPH-a Karlovac. Meni je moj poznanik i naš suradnik Milan – Mićo – Prpić, inače u bliskom srodstvu s porodicom majke Ante Pavelića, ponudio da mi osigura propusnicu za Beograd i Srbiju, a kad sam to odbio, osigurao mi je propusnicu da mogu putovati kući na Kordun i kretati se u tom dijelu Hrvatske. Budući da su pripreme za ustanak i početak oružane borbe bile u toku, komitet KPH-a Karlovac iskoristio je ovu mogućnost da ja mogu biti veza i prenositi pisma i odluke KPH-a Karlovac organizacijama KPH-a kotara Vojnić i Vrginmost, a u nekoliko slučajeva neposredno organizacijama koje su se uspostavljale u Petrovoj gori, u šumama oko Vrginmosta, Vojnića, Debele Kose i Perne. Vraćajući se iz Petrove gore vlakom s Vojnić-kolodvora, iskrcao sam se 1. augusta ujutro u Karlovcu i naišao na domobransku opsadu željezničke stanice i okolnih prolaza. Propusnica mi je bila istekla i bio sam uhapšen, vezan žicom i odveden u stroj s oko dvadesetak drugih, također uhapšenih i vezanih ljudi. Vodila nas je domobranska desetina ili vod, na glavi su imali fesove, čime su se kitili i unosili strah svakom prilikom, pa tako i sada. Na putu do zatvora susrela su nas dvojica željezničara, Radikovići, moji zemljaci, prepoznali su me i javili mojim roditeljima. Tih dana, poslije naših oružanih napada i hapšenja i strijeljanja u Karlovcu, odlazak u zatvor bio je isto što i izvođenje pred streljački vod. Zatvorili su nas u podrum Sokolskog doma, policijski zatvor već je bio prepun uhapšenih. Nakon dva dana saslušavanja pozvao sam se na svjedočenje Miće Prpića i izvjesnog Bužančića, profesora trgovačke akademije, sada opunomoćenika NDH u firmi Našička d. d., gdje sam ja još uvijek bio na platnom spisku. Oboje su došli, svjedočili su i izvukli me, ali i upozorili da još isti dan nestanem iz Karlovca. Otišao sam, ali sam se još dva puta morao vraćati u Karlovac, noseći izvještaje Štaba Petrove gore iz sela Vučkovići u Karlovac. Izvještaje bi redovno predavao Radi Šuputu ili njegovoj supruzi u Karlovcu, na Drvenom placu. Dolazio sam i odlazio petkom, sajmenim danom u Karlovcu, seoskim zapregama hrvatskih seljaka iz okoline Karlovca,

103

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

koje su preporučivali naši suradnici. Zadnji put došao sam u Karlovac s izvještajem iz Petrove gore čini mi se 20. ili 21. oktobra 1941., i uputio se Šuputima. Kada sam na dnu dugačkog drvenog ganjka, gdje je bio njihov stan, vidio da su vrata zaključana, a na bravi pečat ustaške policije, shvatio sam da moram brzo pobjeći, uništiti izvještaj rukovodstva Petrove gore i pokušati se izvući iz Karlovca. Uspjelo mi je to preko naše veze u Rakovcu. Sutradan sam bio na Petrovoj gori i podnio usmeni izvještaj. Srećko Manola mi je, na žalost, potvrdio vijest koju sam već bio čuo u Rakovcu, da je tih dana na ulici u centru grada ubijen Josip Kraš spremajući diverziju na željeznički most preko rijeke Kupe, na ulasku u Karlovac. Dan ili dva ranije da je uhapšen sekretar Mjesnog komiteta KPH-a Karlovac Marijan Čavić. Da je iz CK KPH-a, ne znajući da je Kraš ubijen, Okružno operativno rukovodstvo dobilo direktivu da se iz Karlovca odmah prebaci u Petrovu goru. Premještaj je izvršen krajem oktobra 1941. Ja sam, nakratko, bio raspoređen u odred Crna Lokva, a zatim sam prebačen u partizane, u odred Brdo, čiji je logor bio na Petrovoj gori, iznad sela Ključar. Odluka da grad napuste svi članovi Okružnog komiteta Karlovac koji su na bilo koji način bili kompromitirani i svaki čas mogli biti uhapšeni, i da odu na Petrovu goru, bila je donesena već 21. jula 1941. Tokom augusta na Petrovoj gori naći će se veći dio OK KPH-a, a 18. augusta formirat će se jedinstveno vojno rukovodstvo za Petrovu goru pod rukovodstvom španskih boraca Ivana Rukavine, Srećka Manole i Roberta Domanyja. Ono će s Većeslavom Holjevcem kao političkim komesarom preuzeti rukovođenje partizanskim odredima i oružanom borbom na čitavom području Korduna i Banije. Iz Petrove gore organizirat će se ustanak i rukovodit će se oružanom borbom u Hrvatskoj.

III. POGLAVLJE

Epopeja Petrove gore

Petrova mi gora mati suho lišće krevet moj iz nje krećem svakog dana u krvavi teški boj... (narodna, 1941.) Geostrateški položaj Petrove gore davno je zapažen. Sa svojim pobrđem i šumama leži između rijeka Une i Kupe gdje su se graničila dva carstva, Austrija i Turska. Put uz rijeku Unu na jug vodi do prijelaza za Dalmaciju, prema zapadu rijekom Kupom do Karlovca, a prilazi s južne strane austrijskim posjedima Kranjske i Koruške i, naposljetku, samom Beču. S toga ne začuđuje da je na njezinom prostoru nastala bogata ratnička tradicija. U Drugom svjetskom ratu Petrova je gora postala legendom. Ta “legendarna šuma, šuma prkosnica, posljednja nada i moralno zaleđe” tih ratnih godina krila je narod i borce, partijske komitete i vojne štabove, petnaest partizanskih odreda, osam partizanskih bolnica, partizanske radionice, kožare, kovačnice, apoteke i štamparije... O njoj je narod pjevao pjesme. U duši naroda sve je moglo pasti u ruke neprijatelja, ali legendarna partizanska Petrova gora nikada. Kordun je jedan od onih naših krajeva u Drugom svjetskom ratu gdje su se vojni i drugi oblici otpora razvijali u gotovo neprekidnoj uzlaznoj liniji. Borci Korduna, djelujući u neposrednoj blizini Zagreba, zadavali su vojnički teške udarce okupatoru i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uprkos velikim žrtvama koje su podnosili. Na malom pro-

108

iii. zdavčćv7u

storu kakav je Kordun bilo je preko 150 stratišta. Svaki treći čovjek srpskih sela izgubio je život. U razvoju Narodnooslobodilačke borbe na Kordunu treba uočiti njegovu najtješnju vezu s čitavim područjem središnje Hrvatske, od Žumberka, Pokuplja i Banije do Cazinske krajine, Like i Gorskog kotara. Na partijskoj konferenciji u šumi Abez, nedaleko od Vrginmosta, 19. i 20. jula 1941. dan je nalog da se na Kordunu i Baniji otpočne s oružanim ustankom i formiranjem borbenih grupa. Prve oružane akcije na Kordunu izvedene su već 23. jula 1941. Prvi partizanski odred – Debela Kosa – formiran je 31. jula, a do konca 1941. aktivno djeluje 55 partizanskih odreda. Od 20. septembra 1941. do 31. januara 1942. broj partizana na Kordunu i Baniji porastao je s 822 na 3050, broj vojničkih pušaka s 291 na 1804 komada, a puškomitraljeza sa samo jednog na 57. Ustaška vlada u Zagrebu osjeća opasnost od naglog narastanja naoružanih partizanskih formacija gotovo pred samim nosom Zagreba i u drugoj polovini decembra 1941. poduzima ofanzivu s desne obale Kupe u namjeri da jakim snagama izbije na željezničku prugu Karlovac – Sisak, poveže garnizone u Vojniću, Vrginmostu, Topuskom i Kladuši. Ujedno, htjelo se onemogućiti da se narod iz napadnutog rajona može izvući prema Petrovoj gori, gdje je bježao pred ustaškom ofanzivom i pokoljima. Ova je ofanziva povedena s namjerom da se našim, partizanskim snagama onemogući likvidacija garnizona u samom Vojniću, nakon što smo zarobili sve neprijateljske posade u njegovoj okolini. Geografski položaj Vojnića i jak garnizon neposredno pod Petrovom gorom omogućavali su vladi NDH kontrolu naših snaga i ustanka na tom središnjem dijelu Korduna. Stoga su za napad angažirane najelitnije ustaške jedinice, uključivo poglavnikova lična garda. Sam Pavelić u pratnji Kvaternika izašao je na područje operacija i pratio tok iz oklopnih kola. Podčinjenim komandantima dao je puna ovlašćenja da pale, ubijaju i uništavaju sve što mogu. Svojim prisustvom hrabrio ih je u zločinima. Spaljeno je oko 2000 kuća, ubijeno 1617 muškaraca, žena i djece od kojih u Dugom Selu i Prkosu 900 osoba. Deset do pet-

109

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

naest hiljada ljudi, pretežno žena, djece i staraca, napustilo je svoja ognjišta i krenulo u zbjeg u Petrovu goru bez obzira na teške uvjete jedne od najljućih zima što se pamtila. Ipak, narod je čvrsto vjerovao da će rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta naći za njih pravi izlaz. Neprijateljska ofanziva potrajala je dulje od tri nedjelje a da nije postigla ciljeve. Prekinuta je tek nakon što smo likvidirali garnizon u Vojniću. Bili su prisiljeni svoje sve šire akcije protiv partizana odgoditi za proljeće. Samu opsadu Vojnića započeli smo prvih dana januara 1942. Ustaško-domobranske snage napustile su Vojnić tokom noći 12. januara i, izbjegavajući putove, gazili su cijelac snijeg u nadi da će se neprimjetno izvući prema Karlovcu. Naša zasjeda, u koju je ulazila neprijateljska kolona, otpočela je napad s krila i čela i nakon nekoliko sati borbe sve je bilo gotovo. Neprijatelj je imao 34 poginula, zarobljenih 12 oficira, 36 oružnika i 450 domobrana sa svim oružjem i drugim ratnim plijenom. Nakon što smo oslobodili Vojnić, neprijatelj bježi iz Veljuna, a odmah zatim napušta i Perjasicu. Sada su se granice slobodnog teritorija premjestile u samo predgrađe Karlovca, na rijeku Kupu i pred Slunj. Veći dio Korduna oslobođen je u decembru 1941. Na uskom području oko Vojnića (Vojnić-kolodvor, Utinje, Vojišnica) u osam dana zarobljeno je 260 neprijateljskih vojnika s 213 pušaka, 17 puškomitraljeza, znatnom količinom municije i vojne opreme. Kod napada na posadu na Vojnić-kolodvoru u noći s 19. na 20 decembra zarobili smo 70 vojnika s oružjem i opremom. Među domobranima je bilo nekoliko žandarma i jedan od njih, u vrijeme predaje, ubio je svog komandira i naoružan pobjegao. Nekoliko nas krenulo je uhvatiti ga. Žandarm je bio obučen vojnik za razliku od nas tek ušlih u rat, bez ikakvog vojnog iskustva. Uputio se u šiprag i sačekao nas iza jednog džbuna. Kako ga nisam vidio, naišao sam prvi i on je opalio metak. Pogodio je trorogu partizansku kapu na mojoj glavi, a od pucnja s dva do tri metra daljine pao sam na zemlju. Dvojica mojih suboraca mislili su da me je ranio, a možda i ubio, pritrčali su mi, a žandarm je pobjegao. Kada je svanulo, uhvatio ga je rezervni partizanski odred Brdo i Međeđak i strijeljan je.

110

iii. zdavčćv7u

Svi ostali zarobljenici pušteni su živi i zdravi svojim kućama. Meni je to bilo prvo ozbiljno vatreno iskustvo. Vojni uspjesi partizana u drugoj polovini decembra 1941. i početkom 1942. omogućili su da se u martu 1942. formira velika slobodna teritorija. Obuhvaćala je srpske dijelove Korduna od rijeke Kupe do Plaškog i Gorskog kotara, područje kotara Cazin s muslimanskim stanovništvom, a preko Šamarice na Baniji, sve do Dvora na Uni. Sada je bilo moguće da se s tog područja u Hrvatskoj razvijaju operacije na susjedna područja s hrvatskim stanovništvom. Moja je porodica osjećala uspjehe partizana krajem 1941. kao vlastite i donijeli su joj olakšanje, nakon nemira i gubitaka koje smo doživjeli tokom te godine. Bilo je to nešto čemu smo i mi sami neposredno doprinosili. Svi muškarci iz naše kuće sudjelovali su u borbama koje su se vodile u kotarevima Vojnić i Vrginmost. U razoružanju neprijateljskog garnizona Vojnić u selima Utinje (Gornje i Donje), moj otac Mihajlo zajedno s Dušanom Ćosićem, koji je bio na čelu već spomenutog rezervnog odreda Brdo i Međeđak, sprječavao je neprijateljske kolone da se najkraćim putem preko Vukmanovića probijaju ka Karlovcu. Sin očeve sestre Anice, Janjanin Ignjatija čiji je otac poginuo u Prvom svjetskom ratu, a on sam odrastao u našoj kući, postao je istaknuti borac NOVJ i komandir čete. Rat je završio kao major u OZN-i. Ja osobno borio sam se od prvog dana kao skojevski rukovodilac 2. bataljona kordunaškog partizanskog odreda (KPO).32 Očev najmlađi brat, moj stric Pavao Mamula, kao komandir voda 4. bataljona KPO-a s jednom četom podišao je sa sjeverne strane željezničke pruge Karlovac – Utinje, sačekao neprijateljsku kolonu, doveo je u okruženje i omogućio je da naša druga dva bataljona izvrše napad i primoraju posadu garnizona Vojnić na predaju. Pavao je 1942. u proljetnoj ustaškoj ofanzivi teško ranjen i zarobljen, a život je završio u njemačkom logoru u Norveškoj. Najstariji očev brat Ignjatije, koji je ustašama pao u ruke u maju 1941., ubijen je i bačen u jamu kod Veljuna. Njegov sin

32

Kao prvoborac, nosilac sam Partizanske spomenice 1941.

111

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Teodor – Tešo – Mamula bio je tih dana kao omladinac na partizanskoj vojnoj obuci i u ljeto 1942. ulazi u sastav 4. crnogorske proleterske brigade. S njom prolazi Sutjesku i Zelengoru odnosno Četvrtu i Petu neprijateljsku ofanzivu. Proslavio se kao hrabar i omiljen borac, i postao komandir voda. U borbama je teško ranjen. O njegovoj hrabrosti i vedrom karakteru govori se u zborniku radova Neretva, i to na nekoliko stranica, daleko više nego o mnogim borcima i starješinama Crnogorcima.33 Nakon što je ozdravio, Tešo je ušao u sastav pratećeg bataljona Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a i u borbama u Drvaru, a u vrijeme njemačkog desanta 1944. ponovo je teško ranjen. Teodor – Tešo – Mamula umro je 5. maja 1945. godine, samo četiri dana prije pobjede. O drugim članovima nekada male inokosne porodice Mamula, “vojvode” Rade iz Gomirja, koji su se raselili po Gorskom kotaru – Srpske Moravice, Tuk, Jasenac – može se čitati u historijskim zapisima KPJ-a i NOB-a. Jovo Mamula bio je sekretar organizacije KPJ-a/KPH-a od 1937. do 1941. U oktobru 1941. formira partizanski odred u Gomirju, u koji su uključeni partizani Gomirja, Hreljina, Ljubišine i Musulinskog Potoka. Oni su na tom području izvodili razne akcije. Jedna je od njih napad na ustaše u Gomirju koji su u maju 1941. pohapsili sve kaluđere iz manastira, odveli ih u ustaški logor Danica u Koprivnici, a zatim u Jadovno gdje su pobijeni. Niko Mamula sa suradnicima organizirao je u novembru 1941. partizanski odred u Jasencu, čemu su prisustvovali španski borci Veljko Kovačević i Ivo Vejvoda. Oni će biti imenovani komandantom i političkim komesarom 5. primorsko-goranske partizanske zone. O Bogdanu Mamuli, general-potpukovniku JNA, narodnom heroju, njegovom ratnom doprinosu počev od običnog borca do komandanta i načelnika štaba divizije, a poslije rata vojnog izaslanika u Sovjetskom Savezu i načelniku Vojne akademije JNA, nije potrebno šire govoriti. Spomenuo bih i njegova sina Zorana Mamulu, cijenjeno

33

Neretva, Proleterske i udarne divizije u bici na Neretvi, edicija Iz ratne prošlosti naših naroda, Knjiga 69., Beograd, 1965.

112

iii. zdavčćv7u

ime novijeg jugoslavenskog novinarstva po kojemu je nakon njegove prerane smrti nazvana nagrada za doprinos novinarstvu. S Bogdanom i njegovom porodicom uvijek smo se oslovljavali “rođače”, i time smo naglašavali zajedničko porijeklo iz malobrojne porodice Mamula u Gomirju.34 Danas se, dakle, o porodici Mamula može sa sigurnošću zaključiti samo jedno. Ma gdjegod da su stigli, gdje žive, što rade, čime se bave i u kakvim su međusobnim odnosima, svi su potomci male grupe ljudi koju je vojvoda Rade Mamula Banjanin doveo u Gomirje u drugoj polovini 16. stoljeća. Nije poznato ni jedno prezime Mamula koje bi imalo drugačije porijeklo. Poslije oslobođenja Vojnića moj 2. bataljon KPO-a raspoređen je nasuprot talijanskom i ustaško-domobranskom garnizonu u Vrginmostu. U visokom snijegu oko 800 talijanskih vojnika s tenkovima i artiljerijom pokušalo se probiti napadom prema Podgorju i Crevarskoj Strani. Pošto smo ih dva puta odbacili, odustali su. Početkom februara 2. bataljon je povučen u Vojišnicu. Ukrcani u saonice s konjskom zapregom, 7. februara krenuli smo prema Veljunu. Rijeku Koranu prešli smo čamcima i splavovima, koje smo dijelom dobili od mještana, a dijelom ih sami napravili. Korana je brza rijeka, vodostaj je

34

Ukidanjem Vojne krajine i izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Rijeka u drugoj polovini i koncem 19. stoljeća mijenjaju se položaj i uvjeti života krajiških porodica. Dolazi do osiromašenja i raseljavanja ponajprije unutar Austro-Ugarske, a nakon uspostave Kraljevine Jugoslavije, po njenim centrima i gravitacionim područjima, tamo gdje su nalazili kvalitetnije uvjete života i rada i gdje se javlja napredak novog doba. Na prezime Mamula nailazi se u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. U najnovije vrijeme, nakon što je razbijena Jugoslavija, na prostorima novouspostavljenih samostalnih država nailazimo na prezime Mamula i u državno-političkim struktu­ rama Hrvatske i Srbije. U Hrvatskoj, u Primorsko-goranskoj županiji, a u Srbiji poslije 2001. u predsjedništvu vladajuće partije. Nestanak Vojne krajine i otvaranje komunikacija sa svijetom otjeralo je trbuhom za kruhom ne samo pojedine članove, sad već i izdijeljene porodice Mamula, nego i drugih porodica čak i do SAD-a. Dospio mi je u ruke faksimil napisa “Grb porodice Mamula” (Slovensko-srpsko društvo, San Carlo, Kalifornija, SAD) u kojem se govori o grbu koji je Emanuel Mamula, major Vojne krajine, primio od cara Leopolda II., a Lazar Mamula kao guverner Dalmacije 1851. U istom članku govori se o dobro poznatoj porodici Mamula u Pittsburghu. (Vidi fotografiju 3.)

113

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

bio visok, a naša plovila nesigurna. Oko desetak boraca nikako se nije usudilo ući i morali smo ih vratiti u Vojnić. Bataljon je bio određen da u rajonu Zbjeg borbeno osigurava Glavni štab NOV-a i PO-a Hrvatske, koji se premjestio iz Petrove gore kako bi lakše komunicirao s partizanskim jedinicama u Lici, Gorskom kotaru te žumberačko-pokupskim i drugim odredima koji su se postepeno formirali u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske. Februar 1942. naš je bataljon uglavnom proveo u rajonu Zbjeg. Nakratko je izdvojena jedna četa iz obezbjeđenja Glavnog štaba i sudjelovala je u napadu i razoružavanju talijanske kolone, koja se kretala od Slunja prema Primišlju. Zarobili su 50 talijanskih vojnika s oružjem i konjskim zapregama.

Martovska ofanziva i pogibija moje obitelji

U martu 1942. ustaški Glavni stožer poduzima novu ofanzivu na područje Petrove gore. Htjelo se zaustaviti širenje ustanka na Kordunu i njegovo prenošenje preko rijeke Kupe na područja neposredno oko Zagreba, Karlovca i Siska. Pavelić naređuje formiranje utinjskog zdruga od sedam bataljona ustaša, domobrana i žandarma. Pridodano im je i pet četa takozvanih “divljih ustaša” iz Cazina, Vrnograča i Topuskog. S položaja od Karlovca, Vukmanića i Skakavca, preko Utinje, trebali su upasti u Vojnić, centar ustanka na Kordunu, zauzeti Veliku Kladušu, koja je bila oslobođena u decembru, i blokirati Petrovu goru s istočne i južne strane. Ukupno je u ofanzivi bilo angažirano oko 7000 neprijateljskih vojnika. Pješadijske jedinice podržavane su artiljerijom, borbenom motorizacijom i s nekoliko aviona. U odbrani slobodne teritorije Korduna učestvovali su partizani Prvog, Drugog, Trećeg i Petog bataljona I. kordunaškog odreda, dok je Četvrti imao zadatak nanositi neprijatelju udarce na području kotareva Vrginmost i Pisarovina, u pozadini neprijateljske ofanzive. Dvije čete našeg Drugog bataljona vraćene su u Vojnić. Jedna je četa s komandirom Đorđem Momčilovićem dobila zadatak da sa snagama II. kordunaškog partizanskog odreda izvodi akcije na području Plaškog i Ličke Jasenice, i time olakša situaciju oko Petrove gore. Utinjski zdrug krenuo je u napad preko Utinje 19. marta i sukobio se s četom našeg Drugog bataljona, kojoj sam i sâm pripadao. Mi smo iz Vojnića stigli pred sam napad i odmah ušli u borbu koja je trajala oko šest sati. Kada je ustašama stiglo pojačanje, morali smo se povući. Prolazeći kroz Vojnić-kolodvor, svratio sam do naše kuće i našao majku

115

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

i sestre Danicu, Stanu i najmlađu Milicu – Micu, braću Vladu i najmlađeg Miloša kako se s nešto hrane, pokrivača i odjeće pripremaju da preko Ključara odu u Petrovu goru. Otac je bio odsutan po zadatku u rezervnom partizanskom odredu i dužnosti člana Kotarskog narodnog odbora Vojnić, u koji je u međuvremenu izabran. Mama plače i tuži se na brata Vladu, kaže odbija napustiti dom, on da će ostati tu pa neka ga ubiju. Jedva sam ga privolio i krenuli su. Penjući se prema Biljegu zadnji put sam, daleko dolje prema Vojnić-kolodvoru, vidio našu kuću i oko nje gospodarske zgrade. Za dan ili dva sve će to biti spaljeno i izgorjet će do temelja. Tada nisam mogao znati da se moja majka Đurđija, sestre Stana i Milica – Mica te brat Miloš nikada više neće vratiti na naše staro ognjište, pa makar bilo i zgarište. Neprijateljske snage kreću 23. marta 1942. na Petrovu goru iz svih operativnih pravaca. Uz pomoć avijacije i artiljerije odbacuju naše snage, osvajaju vrh Petrove gore, Petrovac i Velebit, odmah kopaju rovove i utvrđuju se. Noću 31. marta na 1. april Treći bataljon našeg odreda uz pomoć oko 700 “roguljaša” – seljaka naoružanih roguljama, vilama – napada utvrđene ustaše na Petrovcu. Naletjeli su na duboko ukopane rovove i vatru mitraljeza, minobacača i ručnih bombi. Pretrpjeli su neuspjeh i teške gubitke. Tokom 1. i 2. aprila ustaške snage krstare po bilu Petrove gore, a jedan dio snaga upućuju prema selu Ključar. Moj Drugi bataljon upravo je bio krenuo u napad na ustaške snage u Ključaru kada su nas napali s leđa. Prihvaćajući borbu povlačili smo se prema onom dijelu Petrove gore gdje ustaše još nisu bile pristigle. Iznad Muljave, poznatog stjecišta šumske pruge i kolnih putova, naišli smo na sklonište naših porodica, naših susjeda, uglavnom žena, djece i staraca. Zamolili smo ih da tu i ostanu i ne kreću nikud, mjesto je bilo skrovito. Uplašeni, oni su krenuli za nama i našli se između nas i ustaškog borbenog stroja s kojim smo vodili borbu. Ustaše su zarobili tu nemoćnu kolonu civila i tjerali ih pred sobom kao štit od naše vatre, da bi potom nad njima izvršili teške zločine. Mnogo godina kasnije Mile Dakić će, stojeći na mjestu pogibije, komemorirati: “... stoji pedeset prezimena ukočeno i nijemo. Nadvilo se jedno krvavo ratno proljeće nad četvero Ćosića... devet Ivoševića...

116

iii. zdavčćv7u

dvadesetpetoro Šimulija, četrnaestoro Tesla... šestoro Dakića i trinaest Krivokuća... petero Mamula... petero jednih Vukobratovića i šestoro drugih Vukobratovića... Rodbinski povezane porodicom Mamula, Vučinić i Šimulija su zajedno. Đurđija Mamula je u čvrstom zagrljaju držala kćerku Milicu, a njena kći Danica brata Miloša. Uz njih se šćućurila Stana...”35 Opisujući tragediju, kaže da je ostala gomila mrtvih, ranjenih i izbezumljenih iz koje se dizala para i zadah krvi. “Došla je do svijesti i teško ranjena Danica Mamula. Pod hrpom ubijenih našla je još teže ranjenu sestru Stanu, koja umire na njezinim rukama...” Kada je pala noć, s djelom Drugog bataljona prošao sam taj isti put i naišao na kasapnicu nevine čeljadi, koju su iza sebe ostavili ustaše. Već na prilazu šumskim puteljkom naišli smo na sedam ubijenih starijih ljudi. Prepoznao sam ih gotovo sve. Nismo sreli nikog živog da nam kaže što je s onima koji su ostali iza nas. Tražio sam svoje. Odjednom sam čuo kako nas netko doziva. Nejasan glas, ne razaznajemo tko je i otkuda zove. Mrkla je noć. Oprezno prilazimo bliže i ja prepoznajem glas svoje tetke Milevice, sestre strica moje majke. Doziva me imenom. Kad sam prišao bliže i pokušao je pridignuti, vidim sva je u krvi, djeluje sablasno. Nešto dalje u koloni s nama je i njezin sin Nikola. On dolazi k majci koja moli da je ne ostavljaju takvu, da je ubijemo. Od nje sam saznao da su moji pobijeni samo nešto dalje. Kada sam došao do gomile ubijenih i iskasapljenih, netko mi je posvijetlio s malo svjetla i ugledao sam grozan prizor – mrtvu majku, brata Miloša i sestru Milicu. Stana je ležala podalje. Danice nije bilo tu, ali nisam vjerovao da je ostala živa. Nekoliko dana kasnije, naišao sam na nju u jednom šumskom mlinu, netko joj je bio stavio zavoj preko razvaljenog ramena, ja sam je previo. Nije mi izgledalo da će preboljeti. Na svu sreću tu se našla Mila, žena koja je nekad radila kod nas i ona je preuzela brigu o Danici. Sestra mi je ispričala o ocu i bratu Vladi. Otac

35

Mile Dakić, “Ustaški zločin na Barin Kosi aprila 1942.”, u: Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji (Zbornik Historijskog arhiva u Karlovcu), Karlovac, 1989.

117

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

je, kao odbornik, sve vrijeme bio na poslovima zbrinjavanja velikog broja porodica izbjeglih u Petrovu goru. Vladu je vodio sa sobom. Kad je doznao što se dogodilo s mamom i troje najmlađe djece, napustio je sve, stigao do mrtvih i iskasapljenih, umotao ih u krpe, plahte i ćebad koju je tu našao, iskopao grob i sahranio ih. Moj je otac bio veoma čvrst čovjek, nas djecu nije mazio, prebrodio je mnogo toga a da nikad suzu nije pustio. Danica mi je kasnije pričala da je, kada je nju pronašao, toliko plakao da ga ona naprosto nije mogla prepoznati. Po završetku rata grobovi s Barin kose preneseni su na mjesna seoska groblja ubijenih. Mi smo odlučili da grob naših nevinih žrtava uredimo tamo gdje su i ubijeni i da, kao spomen, svjedoči o zločinima koje je Pavelićeva NDH ostavila u Petrovoj gori kao svoj biljeg. Branko Gvozdenović, sin moje sestre Danice, kako se 1995. vratio iz izbjeglištva, jedini je od porodice koji održava grob. Nakon njega i ovaj grob Mamula nestat će na tragu jednog naroda koji je stotinama godina živio u Hrvatskoj, na Kordunu i u pojasu Petrove gore – i nestao.

U obruču

Nakon kraćeg predaha naše jedinice u drugoj polovini 1942. vode brojne ofanzivne akcije po svim dijelovima Korduna i Pokuplja. Pavelić i njegov glavni stožer shvaćaju da u martovsko-aprilskoj ofanzivi nije postignut željeni cilj, da partizani nisu uništeni ni u jednom rajonu Korduna, posebno ne u Petrovoj gori gdje su se nalazila partijska i vojna rukovodstva, baze i logistika. Stoga donose odluku da se na Kordunu u potpunosti uništi partizanski pokret formiranjem jakog obruča oko samog njegovog središta, ograničenog prostora Petrove gore. Napadom jakih snaga očekivalo se sabiti partizane na uzak prostor i satrti ih ili prisiliti na predaju. Odabrane su najborbenije elitne snage što ih je ustaški Glavni stožer tada imao na raspolaganju. Zadatak da pripremi i izvrši operaciju dobio je Ante Moškov, ličnost od punog Pavelićevog povjerenja. Kada je Moškov organizirao svoje snage, izdao je naređenje: “Sve osobe koje se nađu u pošumljenom dijelu Petrove gore imaju se pobiti. Petrovu goru nadlijeću avioni, bacaju bombe i letke u kojima vojskovođa Slavko Kvaternik poručuje: ‘Radno-seljački narode! Opkoljen si sa svih strana. Prijeti ti uništenje bez milosti. Zato, tebi narode, nudimo predaju, i savjetujem ti da među sobom pobiješ te takozvane drugove. Istrijebi ih kao pošast koja te je u nevolju bacila i predaj se s puno povjerenja. Biraj dakle, život ili smrt.’” Obruč oko Petrove gore zatvorilo je skoro 10.000 ustaša, domobrana i Talijana. U obruču se našlo 730 partizana, 10.000 izbjeglica, 100 teških ranjenika, gotovo sva politička i vojna rukovodstva Korduna. Poslije izvedene akcije na željezničkoj pruzi kod Ličke Jasenice moj je bataljon zadnji stigao (7. maja) u Petrovu goru. Neprijateljsko

119

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

opkoljavanje bilo je u toku i mi smo na cesti Vojnić – Krstinja naletjeli na neprijateljsku motoriziranu kolonu, savladali je i ušli u obruč Petrove gore. Sistematsko zatezanje obruča počinje 9. maja. Otvorio se pakao, noći su bile užasne. Topovi, minobacači i mitraljezi nisu prestajali. Naši položaji bili su na dohvatu cjelokupnog vatrenog oružja neprijateljskih snaga. Štab kordunaških odreda tražio je i razmatrao moguće pravce proboja na način da imamo što manje gubitaka. Iz mog bataljona određeno je da nas šestorica 12. maja u zoru izvidimo neprijateljske položaje prema Biljegu i snimimo uobičajenu jutarnju situaciju na neprijateljskim položajima u rajonu u kojem smo namjeravali izvršiti proboj. Gazili smo potokom pred samim neprijateljskim položajima i utvrdili vatrene točke, rovove i zaklone, ali jednako tako i jutarnju opuštenost vojnika. Povratkom u Štab, koji je bio smješten u logoru Radonja, potanko smo izvijestili o svemu što smo uočili, posebno da su se vojnici u svanuće ponašali ležerno i obavljali jutarnju higijenu. Bila je to dobra prilika za napad. Zajednički sastanak Štaba grupe kordunaških odreda, članova Okružnog komiteta KPH-a Karlovac i Štaba 1. kordunaškog odreda, čiji su sastav činile gotovo sve opkoljene partizanske jedinice, održan je 13. maja. Određeno je da se sutradan, 14. maja, izvrši proboj na dva pravca: prema Biljegu na sjeveru i Magarčevcu na istoku Petrove gore. Rano ujutro 14. maja, postrojeni u Muljavi, primili smo naređenje za proboj uz upozorenje da izvršimo žestok napad, da možemo očekivati velike gubitke, ali da ne odustajemo bez obzira na to koliki oni bili. Kolone su krenule u napad s bombašima naprijed. Neprijateljski vojnici brijali su se, umivali, čekali u redovima za doručak, dijelila se municija. Prolomila se vatra naših bombaša, a zatim pušaka i puškomitraljeza, nezaustavljiv juriš. Neprijateljski vojnici, iznenađeni, bježali su iz bunkera. Mitraljezima otvaramo vatru, preskačemo rovove, brzo svladavamo utvrđene vatrene točke. Ne zaustavljamo se pokupiti oružje, zarobljene vojnike, pa čak ni pokupiti naše ranjene i poginule drugove. Sve će to učiniti mnoštvo naroda koje se odjednom našlo u proboju iza nas. U trku ćemo prijeći i drugu vatrenu lini-

120

iii. zdavčćv7u

ju na cesti Vojnić – Vrginmost, a odmah zatim i željezničku prugu u Slavskom Polju. Tek ćemo tada primijetiti talijanske tenkove koji su krenuli intervenirati. Obruč bio probijen. Mi smo sada na slobodnoj teritoriji, prikupljeni na Jurinim brdima, nadomak Sjeničaka. Sređujemo se, prebrojavamo i čekamo, da konačno nakon osam dana mirno pojedemo obrok hrane. U proboju je poginulo 25 partizana, nešto više bilo je ranjenih. Naši relativno mali gubitci rezultat su nekoliko faktora. U potpunosti smo iznenadili nespremnog neprijatelja odlučnim jurišom i brzim napredovanjem naših jedinica, ali i naroda koji je lomljavom svega ispred sebe i zastrašujućom bukom stvarao sablastan dojam. O tome u izvještaju od 15. maja pukovnik Moškov izvještava Glavni stan Poglavnika: “Masa partizana s oružjem i dva puta više onih bez oružja nagrnuli su u vidu klina na izabrana mjesta lanca, te pucaju ispred sebe, jureći i trčeći velikom brzinom jednostavno su obarali i za sobom pomeli naše postavljene zasjede.” Za vrijeme obruča u Petrovoj gori ustaše su na različite načine, puškom, nožem, bombama, usmrtili 1300 žena, djece i staraca. U pripremi ofanzive i prilazeći Petrovoj gori, u crkvi u Kolariću kod Vojnića iskasapili su oko 100 ljudi, polili ih benzinom i zapalili crkvu zajedno s njihovim leševima. Tako je za vrijeme od 40 dana u proljetnim ofanzivama u kotarevima Vojnić i Vrginmost usmrćeno 3454 stanovnika. Narod Korduna nikad nije doživio težih dana. Pa ipak ni najbrutalniji teror nije oslabio ustanak i usporio širenje Narodnooslobodilačkog pokreta u Petrovoj gori i na Kordunu. Petrova gora više se nije mogla savladati niti se mogla dovesti u pitanje njezina slobodarska tradicija.

IV. POGLAVLJE

S Korduna na dugi ratni put

Odmah po završetku martovske ustaške ofanzive na Petrovu goru Glavni štab NOP-a Hrvatske održao je od 8. do 11. aprila savjetovanje s predstavnicima partizanskih jedinica Like, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Korduna i Banije. Odlučeno je da se formira Prvi proleterski bataljon. Formiran je 7. maja u Korenici. Za komandanta je postavljen Ante Banina, komunista s otoka Veli Iž, iz Dalmacije. Stroj bataljona brojio je 305 boraca. U sastav su ušli probrani borci: Kordunaši, njih oko 130, oko 50 Dalmatinaca, a ostali dio činili su Ličani, Primorci, i Gorani. Prvi proleterski bataljon djelovat će na tromeđi Like, Bosanske krajine i Dalmacije. Zatim ubrzo prelazi u Žumberak. Prethodno je razbio talijansko-ustaška i četnička uporišta u sjevernoj Dalmaciji i vodio borbe u Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. S Korduna su već stigle snage dvaju drugih bataljona koje će, zajedno sa Žumberačko-pokupskim odredom, voditi žestoke borbe s talijanskim, ustaškim i domobranskim jedinicama. Nakon grčevitih borbi i povlačenja preko Kupe na Kordun, formirat će 7. novembra 1942. u Sjeničaku 13. udarnu narodnooslobodilačku proletersku brigadu “Rade Končar”. Tako je u Hrvatskoj stvorena proleterska brigada od boraca prekaljenih u borbama od Dalmacije do Žumberka i neposredne blizine ­Zagreba. Veliki broj lokalnih i specifičnih prilika utjecat će na oružanu borbu na Kordunu. Graničari, kao stalni vojnici, stoljećima su čuvali granicu od Turaka, ratovali po svim evropskim ratištima i njegovali svoje borbene tradicije. Jedna od karakteristika političkih prilika uoči

124

iz. davčćzč7u

Drugog svjetskog rata svakako je i činjenica da su u vrijeme Kraljevine Jugoslavije komunisti na Kordunu imali jak utjecaj, posebno u srpskim selima. U kotarima Vojnić i Slunj u aprilu 1941. godine djelovale su 32 ćelije s 254 člana i kandidata Partije, od čega 210 seljaka. Do konca januara 1942. Kordun je imao preko 2450 naoružanih boraca i oko 500 popisanih, organiziranih i spremnih za borbu. Nisu svi imali borbeno oružje. Borili su se onim što im je bilo pri ruci, od kubure, duplanke, sačmare, do rogulja i nadžaka. Poslije svake partizanske borbene akcije naoružavalo ih se na stotine. Potkraj juna 1942. godine krenuo sam s Drugim bataljonom I. kordunaškog NOP odreda u rajon Slunj. U selu Tobolić formirana je 8. jula 1. narodnooslobodilačka udarna brigada Hrvatske. U njezin sastav ušao je moj bataljon i dva lička: “Marko Orešković” kao Prvi i “Pekiša Vuksan” kao Drugi. Naš bataljon Treći je bataljon Brigade. Udarni bataljon banijskog NOP odreda bio je Četvrti. Na samom početku 1. udarna brigada NOV-a Hrvatske brojila je 1028 boraca. Unatoč značajnim gubicima – kako se stalno popunjavala novim borcima iz Like, Korduna i Banije – brzo je narasla na više od 1200 boraca i rukovodioca. Na čelu brigade bio je Ličanin Stevan Opsenica kao komandant, Banijac Uroš Krunić kao politički komesar i Kordunaš Jovica Lončar kao operativni oficir. Komandant našeg bataljona bio je Josip Kuštrin, a politički komesar Milić Dejanović. Čim sam došao u Brigadu, postao sam politički komesar jedne čete bataljona, a zatim rukovodioc KPJ-a u bataljonu i član biroa KPJ-a u Brigadi. Iz SKOJ-a u KPJ primljen sam prvih dana aprila 1942, dan ili dva nakon pogibije moje obitelji u Petrovoj gori. Moji suborci znali su me kasnije podsjetiti što sam rekao pri prijemu u Partiju. Kazao sam da sam izgubio majku i pola porodice, rođake i susjede. Ostala mi je za utjehu Partija i samo ona, i njoj ću do kraja života služiti. Danas, kad u dubokoj starosti pišem ovaj tekst, Partije više nema, ali ja joj i dalje služim i odužujem joj se, koliko mi to moja dob i opći uvjeti života dozvoljavaju. U Brigadi sam upoznao mnoge sjajne drugove i borce. S nekima od njih susretat ću se ne samo u ratu, nego i mnogo puta poslije rata na visokim dužnostima u JNA. Među njima spominjem Danila – Danića

125

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

– Damjanovića, Iliju Radakovića, Momčila Novkovića, Stevana Opsenicu, Uroša Krunića... Brigada je imala zadatak ne samo da doprinosi širem razvoju narodnooslobodilačke borbe, nego i da kroz svoje ratno djelovanje izgrađuje našu partizansku vojnu organizaciju i taktičke postupke. Tu sam, dakle, stekao i svoja prva saznanja o vojnoj vještini. Prve borbene akcije Brigade razvijale su se u rajonu Plaški-Lička Jasenica, i duž željezničke pruge Rijeka – Oštarije – Split, posebno na dijelu Kapele između Plaškog i Vrhovina. Prugom se snabdijevala talijanska Druga armija, njeni garnizoni i porodice oficira na dalmatinskoj obali. Kada smo uspjeli zaustaviti redovne transporte snabdijevanja, kako bi osigurali trasu i transport, Talijani su angažirali jake snage na cijelom području Kapele. U samu kompoziciju uključivali su oklopne vozove koji su pred teretnim vagonima čistili prugu. Koncem jula 1942. prešli smo Kapelu i stigli u područje Drežnice, centar ustanka i borbenih aktivnosti partizanskih odreda u Gorskom kotaru. Tokom augusta, sa svojim četirima bataljonima dobro naoružanih boraca i s bataljonima Primorsko-goranskog odreda, Brigada napada ustaško-domobranske i talijanske garnizone uzduž Jozefinske ceste. U Gorskom kotaru sve je ostavljalo utisak postojanosti rata: s jedne strane glavne komunikacije stisnuli su se neprijateljski garnizoni i ogradili žicom, s druge strane partizanske snage i organizacije uspostavile su na slobodnoj teritoriji svoja uporišta. To je bila realnost. Ti neprijateljski garnizoni duž komunikacije bili su prepreka našim vezama Korduna i Like s Gorskim kotarom i moralo ih se ukloniti. Time bi se omogućio ne samo manevar partizanskim jedinicama, nego i dostava hrane, evakuacija zbjegova i ranjenika. Napad smo počeli 12. augusta u operaciji od Modruša na vrhu Kapele do Jezerana na ulasku u dolinu iz koje se račvaju putni pravci prema Gackoj dolini, Brinju, Primorju, Drežnici, središnjem dijelu Gorskog kotara i Otočcu u Lici. Naš Treći bataljon dobio je zadatak da uništi garnizon u Jezeranama, utvrđen u pet kamenih zgrada s ustaškom posadom od 120 dobro naoružanih i iskusnih vojnika. Nekoliko mjeseci ranije jedan lički bataljon teško je iskrvario u napadu na crkvu, koju su bili zapos-

126

iz. davčćzč7u

jeli ustaše. Uhvatili su komandira jedne čete, objesili ga iznad oltara i rasporili. Dva dana vodili smo žestoke borbe i osvojili najvažniji garnizon na komunikaciji, a ustaše zarobili. Mi smo imali 9 mrtvih i 18 ranjenih boraca. Na tom području Gorskog kotara i Like sada je stvoren prostor za aktivnosti partizanskih odreda i čišćenje ustaških posada u okolnim selima Lipice, Letinac, Križpolje. Svoje aktivnosti prenijeli smo u Gacko polje, dolinu u Lici. U obližnjem Otočcu bio je jaki talijanski garnizon, a nekoliko manjih na željezničkoj pruzi za Dalmaciju u Vrhovinama i željezničkim postajama uz prugu. Ljeti 1942. naša 1. brigada Hrvatske prešla je na visoravan Ličko polje gdje su u partizanskim odredima već djelovale i dvije ličke brigade, tek nedavno formirane. Na tom području oslobođena je Korenica, veći dio visoravni do Plitvičkih jezera i Plješivice na istočnoj strani, a na zapadnoj strani do ličke željezničke pruge ispod Velebita i Gospića, kao vojnog i političkog centra ustaša u Lici. Ostala je stara utvrda Udbina na Krbavskom polju, na putu za Dalmaciju. Toj utvrdi na brijegu moglo se prići jedino preko ravne kamenite goleti i lako se kontrolirao svaki prilaz običnim motrenjem golim okom. Lako se branila. Jedna lička brigada i dva lička bataljona iz naše 1. brigade Hrvatske tri su dana opsjedali Udbinu i nisu je uspjeli zauzeti, niti osloboditi cestu prema Dalmaciji. Nama je bilo neophodno povezati sjevernu Dalmaciju s Likom, kako bi se stvorio širok slobodan prostor uoči dolaska Vrhovnog štaba i grupe operativnih snaga u Bosansku krajinu. U zapadnom dijelu Hrvatske formirane su 11. novembra 1942. godine prve divizije: 6. divizija u Lici, 7. na Baniji i 8. na Kordunu. Treći bataljon 1. brigade Hrvatske ući će u sastav 15. brigade, koja je formirana tek krajem novembra i kao posljednja ulazi u sastav 8. divizije. Naš Treći bataljon, po svom borbenom iskustvu i putu koji je već bio prošao, činio je osnovnu snagu 15. brigade. U njemu sam bio politički komesar. U decembru 1942. i januaru 1943. naš je bataljon zajedno s drugim snagama 8. divizije upućen da djeluje u rajonu Saborskog, Ličke Jasenice i željezničke pruge kroz Kapelu. U Saborskom su bili

127

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

stacionirani ustaše, u Ličkoj Jasenici četnici, a duž kapelske pruge talijanske snage. Uspjeli smo zauzeti Saborsko i zarobiti oko 200 ustaša. Dio četničkih snaga iz Jasenice koristeći neobično hladnu zimsku noć i visok snijeg uspio je, kroz pošumljeni dio, krišom se provući k jakim i bunkerisanim talijanskim snagama.

Tokom Operacije “Weiss I”

Borbe na Kordunu vodile su se do samog početka Četvrte ofanzive. U večeri 20. januara krenula je 15. brigada s područja Slunja u Budačku Rijeku. Ubrzanim maršem prevalila je preko 40 kilometara i odmah stupila u borbu a da nije znala tko joj je nasuprot. Noću je kod Slunja automobilom naišao dr. Vladimir Bakarić, ali ni on nam nije znao reći tko nam je neprijatelj. Naletjeli smo na njemačku 7. SS diviziju Prinz Eugen. Bilo je to potpuno iznenađenje, s obzirom na to da Nijemci noću nisu napadali. Pretrpjeli smo značajne gubitke. Sutradan su stigle i druge snage 8. divizije i zajedno s nama zauzele položaje oko puta za Veljun, kuda su Nijemci prodirali. Negdje oko podneva poginuo je politički komesar brigade Branko Bekić, moj školski drug iz gimnazijskih dana u Glini. Komandant brigade Nikola Vidović, iako ranjen u glavu, morao je nastaviti da rukovodi borbom. Mene su pozvali iz štaba 8. divizije i zadužili me da obavljam dužnost političkog komesara i odmijenim komandanta, gdje god to mogu, dok se ovaj ne opravi. Nijemci su 23. januara uz podršku dvadesetak aviona tipa Stuka napali naše snage na Veljunu, ali ni poslije žestokih borbi koje smo vodili dva dana neprijatelj ipak nije uspio ovladati Veljunom. Bila je to jedna od najtežih borbi od početka ofanzive. Borbe su tekle danima, mi smo odstupali, a mnoštvo naroda koje se kretalo za nama bježeći pred Nijemcima tražilo je od nas zaštitu. Bitka za Slunj bila je dobro organizirana, međutim Nijemci su bili deseterostruko brojniji, izbacili su nas iz Slunja i gonili prema Rakovici, gdje se iz Slunja bio povukao CK KP Hrvatske, Glavni štab Hrvatske i Štab I. korpusa. Na čelu CK-a bio je Andrija Hebrang, a komandant I. korpusa Ivan Gošnjak. Na

129

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

položajima pred Rakovicom mi smo se brzo sredili, izveli protunapad i Nijemce odbacili natrag u Slunj. Mislili smo da smo se barem za nadolazeću noć riješili Nijemaca i povukli smo se na ranije položaje pred Rakovicom. Cestu prema Rakovici kontrolirala je 6. primorsko-goranska brigada. Međutim, Nijemci su se žurili prema Bihaću u napad na “Titovu državu” i ponovo su krenuli te iste noći. Primorsko-goranska brigada, kao uostalom ni mi iz 15. brigade, nije očekivala da će Nijemci poduzeti noćni pokret zanemarujući rizik koji može donijeti noć. Kada je njemačka kolona primijećena na cesti, napali smo je i s jedne i s druge strane ceste. Uspjeli smo ih zadržati nekoliko sati, dok se vojno i partijsko rukovodstvo nije povuklo iz Rakovice. Dan-dva kasnije formirana je vojno-partijska komisija da istraži i ispita nas, kako se moglo dogoditi da nas Nijemci iznenade i ugroze rukovodstva u čijim je rukama bila odbrana Bihaća, Tita i vrhovnog jugoslavenskog rukovodstva. Nužda za istragom bila je utoliko veća što je i u unskom dijelu Bosanske krajine, gdje je odbranu vodila 7. banijska divizija zajedno s bosanskim snagama, zavladala konfuzija. Pronio se glas da je Tito poginuo ili da su ga zarobili Nijemci. Svakako ga nema. Ne zna se ni gdje je Vrhovni štab. Navodno je donijeta odluka, ne zna se čija – Vrhovnog štaba, ako taj još postoji, ili CK-a Partije – da komandu nad svim snagama koje su angažirane oko Bihaća i u Bosanskoj krajini preuzme Pavle Jakšić, komandant 7. banijske divizije. Da je stigla naredba Glavnom štabu Hrvatske i štabu I. korpusa da se Gošnjak javi na drugoj, bosanskoj strani rijeke Une Pavlu Jakšiću kao pretpostavljenom komandantu i primi na znanje novu situaciju, a Jakšića kao vrhovnog starješinu. Bilo je neizvjesno da li i kao vrhovnog komandanta. Navodno je umjesto Gošnjaka upućen Miloš Šumonja, politički komesar brigade iz 8. divizije. Koliko god da sam se trudio, nikad nisam mogao utvrditi odakle je potekla smicalica o Titu i tko ju je unio među naše, partizanske redove pred samu bitku za Bihać. Nije mi to uspjelo ni kada sam bio na dužnosti načelnika Generalštaba ni kasnije, kad sam bio savezni sekretar za narodnu odbranu, iako su mi na raspolaganju bile sve relevantne informacije o ratu i vojsci, a, naravno, i sve one druge informacije poslije rata o procesima

130

iz. davčćzč7u

do kojih je došlo. Na čelu oformljene komisije poslije Rakovice bio je sekretar CK KP-a Hrvatske Andrija Hebrang. Gošnjak je u toku istrage pred svima rekao da su Nijemci informaciju o našoj poziciji i stanju na cesti primili od nekoga od nas iz Rakovice, jer inače se ne bi izlagali opasnosti da noću, istog dana kada su s nama izgubili bitku i istom cestom, krenu u napad i zauzimanje Rakovice. Njihova namjera bila je zarobiti rukovodstvo NOP-a Hrvatske, naglasio je Gošnjak. Po završetku rata naša služba bezbjednosti uhapsila je političkog komesara jednog od bataljona mornaričke pješadije. Bio je to Lujo Čačić, podoficir kraljevske vojske, koji se nakon kapitulacije Jugoslavije priključio vojsci NDH. U ratu je prebjegao k nama. Dospio je za oficira veze u CK KP-a Hrvatske, po izboru samog Andrije Hebranga. Kada je Hebrang smijenjen s dužnosti sekretara CK KP-a Hrvatske, Čačić je u činu kapetana upućen u Ratnu mornaricu. Do hapšenja Čačića došlo je u vezi sa slučajem Hebrang, koji je u vrijeme Staljinovih osporavanja nove Jugoslavije isključen iz Partije. Kao politički komesar Pomorske komande u Puli, kome je bio podčinjen Čačićev bataljon, sjetio sam se uvjerenja generala Gošnjaka, u Rakovici 1943., da su Nijemci o našoj odbrani bili obaviješteni iz naše sredine.

Razbijanje njemačkog puka na Drenovači i naše pobjede nad Talijanima u Lici

Njemačka ofanziva prema Bihaću i Bosanskoj krajini nastavila se. Poslije desetodnevnog povlačenja i teških borbi 8. divizija izbila je u rajon Drenovače na putu Bihać – Srb. Pokušaj jednog puka 7. SS divizije da se poveže s talijanskim snagama koje su iz Like stigle do Donjeg Lapca i rajona Plješivice bio je razbijen na Drenovači, a poslije naše pobjede na Drenovači razbijeni su i dijelovi talijanske divizije Sassari, u rajonu Donjeg Lapca. Nijemci i Talijani pretrpjeli su tolike gubitke da je Glavni štab Hrvatske s 8. i 6. divizijom pokrenuo protunapad na talijanske divizije Sassari i Re, i time preuzeo inicijativu u Lici. Upravo kada su se završavale borbe oko Lapca, morao sam napustiti 15. brigadu. Dobio sam tifus s visokom temperaturom i na saonicama sam prebačen u improviziranu bolnicu na Plješivici. Budući da su tu ležali ranjenici, nas su tifusare smjestili pod jednu nadstrešnicu. Snijeg se topio i pokrivači su bili posve mokri. Nekoliko tifusara umrlo je od upale pluća. Sve vrijeme bio sam u nekoj polusvijesti i iz vremena boravka na Plješivici sjećam se tek ponečeg. Mnogo toga ispričali su mi preživjeli drugovi s kojima sam, kada je Lika velikim dijelom bila oslobođena, prebačen u stacionar u osnovnoj školi u Krbavici. Vodila ga je medicinska sestra Milica Žigić u nevjerojatno teškim uvjetima, bez lijekova, hrane, čak bez drva za ogrjev. Nije bilo ljudi u zaseoku, pobjegli su pred okupatorskim snagama i polako se vraćali iz šume i skloništa. Bio sam zahvalan drugarici Žigić i s njom sam ostao blizak prijatelj.

132

iz. davčćzč7u

Krbavicu i stacionar napustio sam čim sam se mogao osloniti na noge. U 15. brigadu za političkog komesara stigao je Aleksandar – Aco – Backović, Crnogorac, pravnik po profesiji, zrela ličnost. Na dužnosti političkog komesara 15. brigade, a zatim 8. divizije, ostat će sve do odlaska u bolnicu u Kamenskoj kod Korenice, gdje su ga, ranjenog, ubili četnici u ljeto 1944. Mene su privremeno zadužili kao ispomoć političkom komesaru 8. divizije Arturu Turkulinu, starijem komunisti, učitelju po zanimanju. Od njega sam dosta naučio kako se vodi cjelokupna politička djelatnost jedne divizije u ratu.

U Oficirskoj školi Glavnog štaba Hrvatske

U maju 1943. organizirana je Oficirska škola Glavnog štaba Hrvatske i postavljen sam za političkog komesara u rangu političkog komesara brigade. Napustio sam Štab 8. divizije u selu Trnavcu. Školu smo uspostavili u selu Švica kod Otočca. Škola je imala tri razine kursova: komandiri četa, komandanti bataljona i komandanti brigada. Na toj sam dužnosti ostao četiri mjeseca, a budući da su kursovi trajali po mjesec dana, tu je prodefiliralo nekoliko stotina naših starješina. Mnoge od njih lično sam upoznao i susretat ću ih, kako tokom rata tako i kasnije na dužnostima u Oružanim snagama SFRJ, po komandama i štabovima širom Jugoslavije. Na dužnosti u Oficirskoj školi mnogo sam naučio. Tu sam imao rijetku priliku da moje gotovo nikakovo šire vojno znanje dopunim i unaprijedim. Iz tih dana neki su me se događaji upečatljivo dojmili. Talijanski bombarderi Savoia-Marchetti jednog su jutra, nedugo pošto je uspostavljena škola u Švici, napali školu i bacili nekoliko bombi. Na prvom spratu bili su kursovi komandira četa i bataljona, na drugom spratu uprava i viši kursovi. Dvije bombe pogodile su i razrušile gornji sprat tog prostranog objekta, ostalog još iz Napoleonovog doba. Mene su vrata udarila u grudi, pao sam i, kad sam ustao i počeo se spuštati niz ostatke porušenog stepeništa, vidio sam da iza jednog stabla stoji poručnik Pihler, sekretar u komandi oficirske škole. Začudio sam se, jer kad su me udarila vrata, bio je zajedno sa mnom. Pitam ga kako je dospio u dvorište jer ga na porušenim stepenicama nisam vidio. Kaže mi da je skočio kroz prozor. Prozor na spratu bio je na visini od preko pet metara, a on odebeo čovjek između pedeset i šezdeset godina. I ni-

134

iz. davčćzč7u

šta mu. “Što ti bi čovječe, mogao si se slomiti?!” On će na to sav onako usplahiren: “Što sam trebao čekati i treću bombu?!” Srećom, Savoje su stigle kad je škola bila gotovo prazna. Kursisti su zarana izašli na poligon i vježbalište. Odlučili smo napustiti Švicu, koja je gotovo u Velebitu i pod nosom ustašama u podvelebitskim seoskim naseljima. Otuda su stalno napadali Otočac. Jednom ga skoro i zauzeli. A u Otočcu su bile smještene visoke partizanske ustanove, uključivo ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske. Iz Glavnog štaba Hrvatske dozvolili su da se premjestimo, ali blizu Otočca kako bismo mogli pratiti rad u Školi i uključivati se u predavanja. U Glavnom štabu bila su tri španska borca s velikim iskustvom i nekoliko visokih oficira Kraljevine Jugoslavije, koji su bili od značajne pomoći školi. Premjestili smo se u Ličko Lešće, razvijeno i bogato ličko selo pet-šest kilometara udaljeno od Otočca. Smjestili smo se u osnovnu školu, po praznim sjenicima, a podigli smo i nekoliko dobro sklonjenih šatora. Nismo smjeli postaviti veći broj jer se lako uoče i napadaju avijacijom. Tu smo ostali nekoliko mjeseci. Nakon oslobođenja Plaškog prešli smo u Plaški, gdje je smještaj bio bolji, a bilo je i starih vojnih objekata. Nalazili smo se dublje na našoj slobodnoj teritoriji, slobodnije smo se i s manje opasnosti kretali nego pod Velebitom. Bili smo i bliže starješinama, koji su na kursove dolazili iz raznih dijelova Hrvatske. Važan događaj zbio se i kada smo u Školu za nastavnike primili zarobljene domobranske oficire, pukovnika Vjekoslava Klišanića, komandanta jedne domobranske divizije, i pukovnika Karla Lalića, komandanta domobranske brigade na Baniji sa Štabom u Petrinji. Njih su na putu za Topusko, kamo su krenuli u inspekciju, zarobili borci Banijskog partizanskog odreda negdje u proljeće 1943. Njihove namjere i kretanje Banijcima je prokazao komandir artiljerijske baterije u Glini, kapetan Sirovatka. Naravno, nakon što su zarobljeni, Sirovatka se nije htio izložiti opasnosti da bude otkriven i na Baniji je prešao u partizane. Zarobljeni pukovnici nosili su svoje uniforme i bili u svemu tretirani kao ratni zarobljenici. Vrijedno i disciplinirano predavali su

135

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

taktičke predmete i često se upuštali u operativni nivo obuke, koji su dobro poznavali. Obojica su vojne karijere započela u austrougarskoj vojsci i nastavili ih u Kraljevini SHS. Tu su stekli obrazovanje sve do Ratne škole, bili su istaknuti oficiri i dobili su činove generalštabnih pukovnika. Kapitulacijom jugoslavenske vojske pristupili su u domobranstvo i zauzeli važne vojne funkcije. Od njih sam i ja mnogo doznao o vojnoj struci i poslovima. Posebno se pukovnik Vjekoslav Klišanić zauzimao za mene i davao mi priliku. Željeli su da ih se zamjeni za odgovarajuće naše drugove koji su ležali po zatvorima NDH. Načelnik obavještajne službe Glavnog štaba Hrvatske, Maljčik, kako smo ga zvali, uspio je u Jastrebarskom organizirati sastanak s predstavnicima obavještajne službe NDH, da se dogovore o razmjeni. Na susret je došao i Klišanićev brat Ivan, pukovnik i načelnik stožera I. domobranskog zbornog područja. Maljčik, da bi izbavio što više naših drugova, neke spasio i od smrti, visoko je ocjenjivao pukovnike, posebno Vjekoslava Klišanića, i naglašavao njihov značaj za Hrvatsku vojsku. U cjenjkanju će Ivan Klišanić u jednom času ljutito reći za brata: “Da je toliko sposoban vojnik, ne bi pao u vaše zarobljeništvo.“ Pregovori su prekinuti. Po povratku, Maljčik je Klišaniću rekao kako ga je brat ocijenio. Nakon dan-dva Klišanić je na to reagirao: “Ako me primite, prelazim k vama, skidam uniformu NDH i molim da mi dozvolite da nosim uniformu NOVJ.” Poslije rata je u činu general-majora obnašao razne dužnosti u Generalštabu i Višoj vojnoj akademiji JNA. Bio je veoma obrazovan, pošteno i odano je radio na svakoj dužnosti koju je vršio i bio je odlikovan Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Pukovnik Lalić ostao je dosljedan hrvatski nacionalista i proveo je rat kao zarobljenik, poslije rata radio je što je mogao, kao svaki drugi čovjek u društvenoj sredini koju nije prihvaćao.

Kapitulacija Italije i prodor Nijemaca na Jadran

Dan-dva poslije pada Italije došlo je do rasula u talijanskoj okupacionoj vojsci u Jugoslaviji. Među njima je vladao strah da će pasti Nijemcima u ruke i snositi teške posljedice. U oficirsku školu NOV-a Hrvatske stigao je na motociklu oficir talijanske vojske, a vozio ga je jedan narednik. Tražio je da ga primimo. Nosio je poruku. Bili smo donekle iznenađeni, ali primili smo ga. U Plaškom nije bilo ni jedne komande operativne vojske kojoj bismo ga uputili. Kapetan po činu došao je da nam u ime talijanske divizije Sassari predloži da se divizija preda NOVJ-u te da one talijanske vojnike koji bi dobrovoljno htjeli ostati u našim, partizanskim jedinicama, a bilo im je to dozvoljeno, primimo. Ostale da zaštitimo od Nijemaca i vratimo ih u Italiju na najpovoljniji način. Vjerojatno su računali na britanske pomorske snage s kojima je NOVJ surađivala, a one su se već približavale Jadranu. O svemu smo obavijestili Glavni štab Hrvatske i dogovorili se da Talijane pustimo slobodne, a da navečer mi krenemo na prostor Oštarija i Ogulina gdje su, možda, mogli biti Talijani divizije Sassari, koji su se povlačili k jadranskoj obali. Na kursu komandanata brigade bile su dvije istaknute ličnosti iz 8. kordunaške divizije, Nikola Vidović i Joco Tarabić. Krenuli smo navečer istoga dana nas trojica – Vidović kao komandant, ja kao komesar, a Tarabić kao načelnik štaba 8. divizije – i tako smo se i predstavili talijanskoj diviziji. Da bismo imali barem minimalno obezbjeđenje, odlučili smo odglumiti prisustvo 8. divizije. Zamolili smo komandanta plaščanskih partizanskih jedinica Gaju Bunjevca da jedan svoj bataljon uputi na rečeni prostor još prije večeri i našeg dolaska. Krenuli

137

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

smo predveče zajedno s Gajom i na putu smo zatekli terensku političku aktivistkinju, drugaricu Drakulić, sestru poznatog liječnika Drakulića iz Karlovca. Obavijestila nas je da su Talijani otišli, a da ćemo u Oštarijama naći jedan kompletan ustaško-domobranski bataljon. Morali smo na brzinu provjeriti situaciju i odlučiti se. Smislili smo nastup i kad se spustila noć, krenuli smo u Štab bataljona. Zadržali su nas na glavnom ulazu, gdje su se stražari međusobno prepirali da li da nas četvoricu i još dvoje ili troje partizana puste ući. Četa koju nam je dao Gajo rasporedila se po vodovima ispred rovova koji su okruživali domobransko-ustaški čvor odbrane u Oštarijama. Tu nam je priskočio u pomoć jedan domobranski narednik. Pustio nas je da uđemo i informirao nas u bitnom o bataljonu, sastavu, rasporedu po rovovima, o komandantu i zamjeniku komandanta. Preporučio je da pokušamo dobiti komandanta, zamjenik će sigurno biti protiv, “a ako bude mnogo smetao, ubijte ga”, reče. On sâm našao je nekolicinu podčinjenih istomišljenika i krenuo od vojnika tražiti da prihvate predaju, jer su ih opkolile jake partizanske snage. Mi smo u štabu njihovog bataljona radili po preporuci narednika i pogađanje oko predaje oteglo se. Nakon sat vremena narednik je došao u prostoriju i naglas saopćio da je veći dio vojske spreman predati se i spriječiti daljnji ratni sukob, ali da se Hercegovci i ustaše među njima spremaju na oružani otpor. Vatra samo što nije počela. Na izlasku iz štaba ubili su narednika, a mi smo, čim smo čuli rafal, uhapsili komandanta i zamjenika, i tražili da bataljonu narede predaju. Komandant je odmah pristao i mi smo ga oslobodili, i dok je on obavještavao komandire četa i obraćao se vojnicima, Hercegovci i ustaše pobjegli su u noć. Međutim, borci iz čete Gaje Bunjevca uspjeli su neke od njih pobiti, a nekoliko ih zarobiti. Prošla je noć. Ujutro smo s postrojenim i razoružanim NDH-bataljonom krenuli prema Plaškom u susret 8. diviziji, koja je stizala na raskršće Korduna i Gorskog kotara. Tu su očekivali naći Talijane u konfuziji i zarobiti ih uz dosta oružja i dobar provijant. Na putu za Plaški, sa zarobljenim čitavim bataljonom NDH, naišli smo na kola pukovnika Bogdana Oreščanina. Začudio se što smo bez gubitaka i samo s četom partizana zarobili bataljon NDH. Sada ih

138

iz. davčćzč7u

je u koloni bilo negdje oko 280, dok ih je noću pobjeglo najmanje 70 ili 80. Znači da ih je ukupno moglo biti oko 350. Čestitao nam je i ujedno istaknuo kako Nijemci sada kreću u područja koja su do sada držali Talijani i da se čim prije žele dokopati jadranske obale, kako talijanskim trupama ne bi dozvolili da se predaju partizanima ili da se čitave vrate u Italiju. Ali upravo je to i bilo u toku i NOVJ-u se predalo desetak talijanskih divizija iz garnizona duž obale Jadrana. Već u drugoj polovini oktobra Nijemci su počeli s ofanzivom. Oficirska škola prekinula je rad. Bio sam određen da zajedno s Nikolom Vidovićem formiram Operativnu grupu od 15. brigade i Plaščanskog partizanskog odreda s njegovim trima bataljonima, i da branim proboj Nijemaca u Liku i sjeverno jadransko primorje. Glavni štab Hrvatske bio je u selu Toboliću, nedaleko od Vrhovina. Bio je to razlog više da ne dozvolimo da zauzmu Liku, razmeđu komunikacija za Senj, Karlobag i Zadar. Operativnoj grupi bio je dodijeljen jedan inženjersko-minerski vod s minama protiv tenkova i druge njemačke tehnike. Koncem oktobra Nijemci su počeli napadati na pravcu Plitvičkih jezera i Priboja k Vrhovinama i Korenici. Prvih dva-tri dana uspješno smo ih odbacivali natrag na bihaćko područje. U sljedećem napadu, mislim da je to bio 1. novembra, uveli su u borbu oko 12 tenkova. Tenkovi su napadali cestom Ličko Petrovo Selo – Priboj, a pješadijski puk na bočnim pravcima. Pješadiju smo uspjeli odbaciti, a tenkovi su se probili i izbili u Priboj. Kada su uočili da nas pješadijski bataljoni nisu uspjeli odbaciti s položaja, vratili su se natrag. Mine koje smo postavili nisu imale nikakav efekat, jer tenkovi nisu naišli na minirane rajone. Glavni štab Hrvatske pratio je situaciju, akciju je ocijenio neuspješnom, a nama, Štabu operativne grupe, uputio ukor. Bio sam na telefonu kada je pukovnik Oreščanin nesmiljeno osuo kritiku. Kad sam dan kasnije dobio poziv da se osobno javim u Glavni štab, očekivao sam najgore. Pokupio sam ono malo lične opreme što sam imao i na motociklu s naprtnjačom stigao u Glavni štab. Dežurni oficir uputio me u prostoriju generala Gošnjaka i političkog komesara Vladimira Bakarića. Ništa od onoga zbog čega sam strepio. Nakon nekoliko riječi o situaciji u Hrvatskoj i njemačkoj ofanzivi na jadransku obalu Baka-

139

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

rić mi reče kako su me bili predvidjeli za političkog komesara Operativnog štaba NOV-a za Istru. Nijemci su, međutim, uspjeli razbiti naše snage i one se sada povlače u Gorski kotar, a neke u Sloveniju. Mene su odredili za političkog komesara u novoformiranoj Mornarici za Hrvatsko primorje i Istru. Objašnjava mi kako je došlo do formiranja Mornarice i posebno što me očekuje u Hrvatskom primorju i Mornarici koja je tu organizirana. Odlukom sam bio istinski iznenađen. Suprotstavljao sam se s mnogo argumenata. Na kraju sam rekao: “Ali ja ne znam ni plivati.” Bakarić će na to: “Utoliko bolje, nećeš moći pobjeći, morat ćeš se boriti”, i dodade: “Kamion za Crikvenicu polazi Ti u četiri sata popodne, želim Ti sretan put i uspjeh u Mornarici.” Moj ratni put dobio je sada posve novu dimenziju. Ostavio sam za sobom Kordun i Petrovu goru i grobove svojih milih. Ostavio sam bez igdje ičega svoje najbliže u popaljenom Slavskom Polju i Vojnić-kolodvoru. Pomoći im nisam mogao, a otići sam morao. Nosila me je i obavezivala dužnost koju sam preuzeo u NOVJ-u i KPJ-u.

V. POGLAVLJE

Borbe na Jadranu i oslobođenje našeg nacionalnog tla

Kasno navečer 3. novembra 1943. stigao sam u Povile, ljetovalište nedaleko od Crikvenice. Pred dva dana Nijemci su avijacijom napali Štab Mornarice u Crikvenici i onemogućili dalji rad. U Povilama sam sreo komandanta Juru Bonačija, Vanju Zimovnova, načelnika i još nekoliko članova Štaba, koji su se bili tu sklonili. Ostali članovi Štaba i prištapskih službi povukli su se u Gorski kotar na područje koje je kontrolirala 13. divizija. Kroz tjedan-dva vratila se većina, a dio je preko Like stigao u Dalmaciju. Nekolicina će dospjeti u naše baze u južnoj Italiji. Upoznat ću ih tek krajem rata na raznim funkcijama u Ratnoj mornarici. U sasvim novoj sredini, među novim ljudima i atmosferom, u rodu vojske o kojem ništa nisam znao, našao sam se pred neuporedivo drugačijim izazovima od dosadašnjih i to upravo u času kada su Nijemci poduzeli ofanzivu i bili nam za petama na kopnu, obali i moru. Morao sam početi od neposrednih zbivanja na tom dijelu obale i mora, za koje odgovara komanda čiji sam politički komesar postao. Ljudi oko mene bili su zabrinuti mogućim razvojem događaja. Moj dolazak shvatili su kao ohrabrenje i snažan podstrek iskusnog partizanskog borca. Preuzeo sam breme neposredne odgovornosti odmah, vremena za prilagođavanje nije bilo. Bakarićevu dosjetku pri mom odlasku – “Morat ćeš se boriti kad ne znaš plivati” – ovjerio sam već sutradan. I borio sam se.

Ratovanje na moru i moj pomorski nauk

Odbranu Kvarnerskih otoka i obalnog ruba, od Kraljevice do Karlobaga, vodila je Ratna mornarica, koja je desantom na Cres i Lošinj dokazala da je u stanju izvršiti složene borbene zadatke. Po otocima su brzo formirane po jedna do dvije čete mornaričke pješadije. Na svakom otoku postavljene su baterije topova na prolazima i prilazima otocima. Posebno na tvrđavi Tovar na otoku Lošinju bili su topovi od 156 mm, 66 mm, 40 mm i 20 mm. Samo dobro pripremljena njemačka operacija s avijacijom i brodskim topovima velikog dometa mogla je savladati tvrđavu Tovar i omogućiti pješadiji da joj podiđe. Iz 13. divizije stiglo je za svaku četu (bilo ih je sedam, a dvije su se upravo formirale) osam do deset iskusnih boraca kao ispomoć u osposobljavanju novomobiliziranih. Neke sam od njih upoznao i uvjerio se da će te, tek uspostavljene jedinice, funkcionirati. Osobno sam obilazio čete, baterije i brodove, i sudjelovao u njihovom političkom i vojnom osposobljavanju. Tako sam se i sam osposobio za složene organizacijske zadatke koji su me čekali tokom 1944. U Karlobagu smo morali likvidirati ustaški garnizon, koliko zbog cjeline našeg branjenog prostora toliko i radi izvlačenja soli s Paga, koje je nedostajalo na oslobođenoj teritoriji. Za naših šest parobroda, kojima smo raspolagali, trebao je ugalj, koji smo također dobivali s otoka Paga, iz mjesta Kolan. Događalo se da su brodovi, kad bi u vožnji ostali bez goriva, morali paliti drvenu opremu broda, odnosno skidati sve što se moglo ložiti. Tako je jedan od naših brodova, koji je s oko 120 ranjenika iz Senja plovio za Vis, popalio sve što je imao i jedva se dočepao Komiže.

145

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Komanda mornarice premjestila se u Senj. Tu je mogla prihvatiti brodove koji su prenosili zaostalu talijansku opremu s otoka, ranjenike iz Like, Korduna i Banije koje smo potom ukrcavali na parobrode i motorne jedrenjake, i prevozili ih u naše i savezničke bolnice u južnu Italiju. Luka Senj bila je zaštićena svojim prirodnim položajem podno Velebita, imala je dobru cestu prema Otočcu i dalje u unutrašnjost. Bila je jedina veća luka između Rijeke i Zadra (obje su držali Nijemci) s dovoljnom dubinom gaza za velike brodove i s dobro organiziranim lučkim službama. Organizirali smo protubrodsku artiljerijsku odbranu i postavili minske prepreke na morskim rutama od Rijeke, iz koje su nas napadale njemačke pomorske snage. U decembru, kada je velikim teretnim brodovima počela stizati saveznička pomoć, ona se mogla lako prihvatiti, prekrcati u kamione i cestom preko Velebita prevoziti na oslobođenu teritoriju. Nijemci su brzo uočili značaj Senja za NOVJ i, kako bi onemogućili da ga dalje koristimo, intenzivno su ga bombardirali. Za jednog takvog napada u Senju se našlo šest parobroda i nekoliko manjih brodova. Naši topovi i mitraljezi u odbrani luke svojom su vatrom primorali njemačke avione da se znatno podignu u visinu i brodovi su bili tek minimalno oštećeni. Ipak, shvatili smo da se Senj mora rasteretiti. Brodovi su od tada pristajali u lučke ispostave i brzo uređene vezove ispod Velebita, od Jurjeva preko Stinice do Jablanca. U Stinicu su stizali veliki brodovi s kojih se dobivena pomoć prebacivala na manje motorne jedrenjake i ribarske brodice, a s njih u kamione i odvozila preko Velebita. Bio je to naporan i opasan posao. Njemačka je avijacija preko dana pratila i napadala brodove i kamione nanoseći im gubitke. Sve se moralo raditi noću. Svjetla nisu smjela biti uključena na kamionima, a brodovi su plovili bez orijentacije, pomoću svjetionika u tijesnim prolazima kakvi jesu na tom dijelu Kvarnera. U okršajima koji su bili naročito oštri u oktobru 1943. njemački avioni napadali su od jutra do noći. Potopljena su četiri parobroda. Njihovi komandanti zajedno s posadom prvo su spašavali brodove i redovno su stradavali. Poginula su trojica komandanata. Ivošević, komandant parobroda Lav koji je bio pogođen (a i sam je bio odbačen u

146

i. zdavčivć7

more), doplivao je natrag do broda, preuzeo sve funkcije poginulih i s nekoliko preživjelih mornara uspio je dovući brod do obale. Brod je bio toliko oštećen da se potopio u uvali Spasovac kod Senja gdje je, s krmom iznad površine mora, ostao do kraja rata. Nijemci su tih dana u napadima izgubili desetke aviona zbog našeg žestokog otpora s obale i brodova, pa su odlučili pripremiti kompletnu ofanzivu na obali, moru i u zraku. Komandant njemačkih snaga za vojno-pomorsko područje Jadrana, čija je titula bila Admiral Adria, naređuje da se pripremi opći napad i da se sjevernojadranska obala i kvarnerski otoci očiste od NOVJ i njezine mornarice.36 Dovučena je 71. njemačka divizija koja je zaposjela obalu Istre i Hrvatskog primorja. Stvorena je mornarička jezgra od jedne lake krstarice, pet razarača, triju eskortnih brodova, nekoliko torpednih čamaca i minolovaca. Počeli su stizati brodovi iz Francuske i remontirani talijanski brodovi, koji su u sjevernim jadranskim lukama ostali nakon pada Italije. Avijacija je već bila organizirana i dnevno je napadala. Ciljevi napada precizno su se izviđali i u vrijeme samog napada odrađivali su se u kratkom vremenu. U Komandi Mornarice, koja se krajem oktobra i početkom novembra stabilizirala i u potpunosti funkcionirala, nismo imali informacije što se konkretno sprema. Ali napad smo očekivali. Primili smo dva bataljona iz 13. divizije i angažirali ih oko Karlobaga koji je, u međuvremenu, dva puta prelazio iz naših u njemačke ruke. Sada su ga Nijemci dobro naoružali i predstavljao je stalnu prijetnju za napad na Pag ili izravno Senj, onemogućujući nas da koristimo podvelebitske lučice i pristaništa. Dobili smo oružja obalske artiljerije i protuavionske odbrane i upotrijebili ih za odbranu Luke Senj i pristaništa Stinica. Nekoliko manjih sukoba uz obalu u Tihom kanalu i pred Bakarskim zalivom, a posebno udar dviju amfibija na jedan naš patrolni čamac ispred Lošinja, upozorili su nas da je napad vrlo blizu. Patrolni

36

Kommandierender Admiral für den Seebereich Adria bio je viceadmiral Joachim Lietzmann. (op. ur.)

147

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

čamac potopio je obje amfibije koje su bile izvidnica za ono što se pripremalo. Vrhovna komanda Wehrmachta zahtijevala je da se što prije zauzmu otoci Krk, Cres i Lošinj, a na obali i Senj, zbog njegovog operativnog značaja. Nijemci su se iskrcali 13. i 14. novembra na Krk, Lošinj i Cres. Odnos snaga bio je neuporediv. Nijemci su imali toliku prednost na moru, u kopnenim snagama i u avijaciji da mi nismo mogli računati na to da ćemo zadržati navedene otoke. Jedino što smo mogli učiniti bilo je da zadržimo Rab, Pag i Senj s podvelebitskim lučicama i pristaništima, da sačuvamo brodski potencijal za prevoz i naoružane brodove – flotilu od četiriju brodova – te one koje smo pripremali za naoružanje. Na zauzetim otocima ostala je jezgra organizacija KPJ-a i NOP-a. Bilo nam je prijeko potrebno da naši obavještajci, koji su bili dobro postavljeni i koji su funkcionirali, ostanu neotkriveni. Oni su nas uspjeli obavijestiti o pripremi njemačkog napada i o vremenu napada. Nažalost, mi nismo raspolagali takvim snagama koje bi mogle pojačati odbranu, pogotovo ne pravovremeno. Sve naše snage na otocima činila su novomobilisana lica, vremena je bilo malo da ih se pripremi kroz borbene akcije. Dio organiziranih snaga uspjeli smo s Krka izvući na otok Rab i tu prikupiti i druge grupe i pojedince za nastavak borbe. Obavještajci po otocima dobro su se i pravovremeno organizirali, i uz puno rizika hrabro su nam donosili u Senj informacije o stanju, kako na Krku tako i na vanjskim otocima Cresu i Lošinju, ali sve više i o stanju na zauzetom dijelu obale, pa i u samoj Rijeci. Očekujući neprijateljski napad duž obale prekopali smo cestu od Novog Vinodolskog k Senju, postavili jake i utvrđene posade s mitraljezima i time osigurali prilaz sa zapadne strane. Prema Karlobagu, koji su držali Nijemci s ustašama i žandarmima, postavili smo snage od dvaju bataljona koje nam je uputila 13. divizija. Na Rabu smo organizirali oko 160 boraca i kontrolirali otok na svim prilazima. Nijemci su zauzimanjem otoka Krk, Cres i Lošinj osigurali svoje linije snabdijevanja od Trsta, Pule i Rijeke do Zadra. Dalje im to nije uspjelo jer su otoci prema jugu bili još uvijek čvrsto u rukama NOVJ.

148

i. zdavčivć7

Povezali smo se s III. pomorskim sektorom na Dugom otoku i stvorili uvjete za plovidbu od Senja do Visa. Na Dugom otoku postojao je niz malih pristaništa i prirodnih uvala gdje su se brodovi mogli skloniti preko dana. Manji otoci neposredno uz Kvarner – Silba, Olib, Ist i Molat – bili su prvi zakloni ako bi nas jaki sjeverni vjetrovi koji zimi haraju tim rajonom natjerali da se sklonimo i predanimo. Tako se dogodilo da sam popodne 3. januara isplovio s trima jedrenjacima i dvama patrolnim brodovima iz Senja za Rab, kako bismo noću stigli do jednog od navedenih otočića, predanili, a sljedeće noći produžili za Dugi otok, na putu za Vis. Uhvatilo nas je nevrijeme i u dogovoru s komandantima pala je odluka da ipak brodovi s ranjenicima nastave vožnju, a mi s patrolnim brodovima da vozimo ispred njih i osiguravamo prolaz. U tamnoj noći bura je pojačavala, a povremena kiša i smanjena vidljivost onemogućavala nam je da s patrolnog broda, koji je predvodio konvoj i na kojemu sam se nalazio, vidimo jedrenjake i njihov položaj. Uspjeli smo pronaći dva, ali jedan se negdje izgubio. Nastavili smo tražiti uz obalu Paga prema Novalji. Međutim, naš patrolni brod bio je nabačen na hrid uz obalu nedaleko od pristaništa Jakišnica. Nakon svih pokušaja da ga odsučemo, nismo uspjeli i ja sam se iskrcao, i s grupom mornara, u mrkloj noći, po jakoj buri i kiši, pješice krenuo u Novalju, udaljenu oko 15 km. Iz Lučkog zastupstva u Novalji telefonom sam uspio dobiti vezu sa Štabom u Senju i zatražio da odmah pošalju drugi patrolni brod i grupu brodogradilišnih radnika da zatvore prodor vode i izvuku nasukani brod. S patrolnim brodom koji nam je upućen okupili smo jedrenjake s ranjenicima i sljedeće noći produžili do Božave na Dugom otoku i potom do Zaglava. Tu je III. pomorski sektor preuzeo jedrenjake i ranjenike. Naoružani brod Kornat dopratio ih je do Visa u noći s 8. na 9. januara. Posljednja grupa od 56 ranjenika i četiriju bolničarki isplovila je iz Senja noću na motornom jedrenjaku Ema i stigla na Vis tek treće noći. U Jablanac je 15. januara uplovio zadnji konvoj velikih brodova s Visa. Time je završena doprema hrane, odjeće, sanitetskog materijala, oružja i municije preko Senja u Hrvatsko primorje.

149

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Ranjenici su prolazili pravi hod po mukama. Njih su u Senj dovozili dan-dva prije samog ukrcavanja na brod, a već do Senja putovali bi po nekoliko noći u teškim smještajnim, sanitarnim i vremenskim prilikama. Iz tog vremena dobro se sjećam doktorice Slave Očko, liječnice 8. kordunaške divizije i supruge komandanta divizije, Crnogorca Vlade Ćetkovića, španskog borca. Sa sobom je vodila dijete, sinčića starog tek nekoliko mjeseci. Osim općeg poštovanja koje sam gajio prema Slavi, bio sam joj i posebno lično zahvalan. Zimi 1943. oporavila me je poslije preboljenih tifusa i pjegavog tifusa. I kasnije se brinula o meni. Dok sam bio u Štabu 8. divizije, znala je kazati da sam sama kost i koža. Zadnji put sreo sam je pri ukrcavanju ranjenika u Italiju, kamo je i ona stigla zajedno s njima. Više je nikad nisam vidio. Poslije rata čuo sam da se vratila u Jugoslaviju. Što je dalje bilo sa Slavom Očko i njihovim djetetom, nitko mi nije znao kazati. Njezin suprug Vlado poginuo je u ustaškom avionskom napadu 1944. kao komandant VIII. dalmatinskog korpusa.

Mobilnost II. pomorskog obalskog sektora (POS-a)

Iz Glavnog štaba Hrvatske javio se načelnik, general Velimir Terzić, i naredio je da se s obale i iz Senja povučemo na otoke. Da se pješadijski odred i pokretna artiljerija s komandantom Bogdanom Mamulom vrati u sastav 13. divizije. Da se sav mornarički dio, dakle patrolni brodovi, parobrodi, motorni jedrenjaci, komande mjesta na otoku i njihove jedinice osiguranja, kao i svi drugi preostali mornarički dijelovi, povuku na područje III. pomorskog obalskog sektora. Da se Štab Komande sjevernog Jadrana privremeno povuče na Rab, a sve ostalo uputi na Dugi otok, pristanište Božavu i uvalu Veli Rat. Otada će se umjesto naziva Komande mornarice za Hrvatsko primorje i Istru upotrebljavati naziv II. pomorski obalski sektor (II. POS). Odluka o organizaciji Mornarice NOVJ po pomorskim sektorima donesena je još u mjesecu oktobru, ali se naš stari naziv održao do odlaska iz Hrvatskog primorja. Naređenje o povlačenju izvršili smo do noći 18. januara, a već 19. januara Nijemci su prodrli u Senj. Nakon što se komanda II. POS-a povukla na Dugi otok, Rab je skoro dva mjeseca bio slobodan, Nijemci su ga zauzeli 19. marta. Nekoliko dana nakon što smo se premjestili u Božavu i Veli Rat uputio sam se s dvama patrolnim brodovima i trima jedrenjacima da prihvatimo preživjele Jevreje iz koncentracionog logora na Rabu. Odbijali su krenuti s nama, kako su govorili – u pustolovinu, do Visa ili, još nesigurnije, do južne Italije. General Gošnjak, komandant Glavnog štaba Hrvatske, zahtijevao je da Jevreje makar i silom moramo prebaciti na Vis, a one koji to žele, u Italiju. Naredba je upućena meni

151

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

osobno. Shvatio sam i zašto: mene je poznavao i bio je uvjeren da neću oklijevati izvršiti zadatak. Svi moji suradnici, komandanti brodova, suborci i ja lično Jevreje smo nekako ohrabrili i većinu ukrcali na brodove, doveli ih do Božave, prekrcali na veće jedrenjake i s pratnjom naoružanih brodova stigli su na Vis, a odatle su ih Britanci prevezli za Italiju. Ipak, na Rabu ih je ostalo više od stotine jer se nisu htjeli uputiti u neizvjesnost. Među njima je bila i gospođa Vadasz, supruga Đorđa Vadasza, direktora Našičke d. d., tvrtke iz Karlovca u kojoj sam prije rata bio zaposlen. Njihova kćerka Đurđica bila je moja prijateljica i bilo mi je veoma stalo do toga da gospođa Vadasz preživi. Potpuno izgubljena i demoralizirana, rekla mi je: “Vi, Branko, znate da je moj suprug Đerđ ubijen negdje u Lici (radilo se o Jadovnom), naš sin Andraš (Andrija), koji je studirao u Zagrebu, nestao je, a Đurđica je završila u Jasenovcu. Zašto da se ja stara bez igdje ikoga i ičega vučem po ovom prokletom svijetu?” Otprilike to je bio sadržaj našeg zadnjeg razgovora. Što se poslije dogodilo s njom i ostalim nesretnim, uglavnom starijim Jevrejima kada su na Rab stigli Nijemci, ne znam. Vjerujem da ih je zadesila ista sudbina koju su Nijemci namijenili i milionima drugih Jevreja u Evropi. Poslije kapitulacije Italije sve ratujuće strane morale su pronaći nove strateške pravce i svoje djelovanje usmjeriti njihovoj realizaciji. Nijemci su trebali održati pomorsko snabdijevanje ljudstvom i tehnikom, hranom i ostalim što je trebalo njihovim snagama na istočnom Sredozemlju i Balkanu. Britanci, čija je avijacija na kopnu tukla prvenstveno željeznička raskršća, na Jadranu su kontrolirali otvoreno more i onemogućavali plovidbu njemačkih velikih teretnih brodova prema istočnom Sredozemlju. Nijemci su stoga problem pokušavali riješiti velikim tenkonoscima s plitkim gazom, koji su plovili uz obalu prikriveni od britanskih razarača. Prilaze obali štitili su morskim minama. Tokom 1944. uz našu obalu položili su 8000 mina. Britanci, koji su s vremenom shvatili da moraju imati naše odobrenje da bi s otvorenog mora ušli u naše vode i napadali njemačke transporte, najčešće su tražili da ih naši pomorci provedu između otoka gdje su očekivali mine. Jedne noći poslan je Pere Čubranić, pomoćnik koman-

152

i. zdavčivć7

danta patrolnog čamca (PČ), da uvede dva britanska razarača u područje Žirja i Kornata, kuda će naići četiri velika njemačka tenkonosca s osiguranjem. Po povratku, Čubranić mi je ispričao što se dogodilo. Kada je naišao njemački transport, britanski razarači prvo su potopili pratnju – dva patrolna broda – a potom krenuli na tenkonosce, kao na svoj glavni cilj. U međuvremenu, izvukli su iz mora potopljene njemačke mornare, utoplili ih i okrijepili. Odjednom, jedan od njemačkih zarobljenih oficira izvuče odnekuda skriven pištolj, opali i ubije zamjenika komandanta britanskog razarača. Čubranić je čekao što će Britanci učiniti. Gotovo da se nisu dvoumili. Odmah je naređeno da se tenkonosci potope, a sve posade pobiju, kako oni koji su plutali u moru tako i ona posada koju su Britanci – već izvučenu – ponovo bacili u more. Razarači su najprije iz svih oružja tukli po Nijemcima u moru, a onda su torpednim čamcima brazdali kroz tu gomilu mrtvih i ranjenih. Kao i uvijek, Britanci su bili nemilosrdni u obračunu s neprijateljem. Od samog početka rata na Balkanu Britanci su nastojali da tu budu prisutni na jedan ili drugi način. Što su se s istoka više približavale sovjetske armije, Britanci su bili sve aktivniji. Vidjelo se to već po nekim akcijama na Kvarneru i u Istarskom primorju, nakon pada Italije. Kada je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije 1944. zaposjela i s jednom divizijom utvrdila Vis, Britanci su doveli jednu brigadu i zajedno s NOVJ-om sudjelovali su u borbama na dalmatinskim otocima. Uputili su i jedan sastav razarača, torpednih čamaca i motornih topovnjača za dejstva na istočnom dijelu Jadrana. Napadali su njemačke snage, transporte na moru i bili spremni braniti otok Vis. Nijemci su pripremali napad po direktnom Hitlerovom zahtjevu da se zauzme Vis, zarobe jedinice NOVJ ili makar protjeraju s otoka, a Britancima da se onemogući djelovanje na istočnom dijelu Jadrana, kuda su tekle glavne njemačke linije snabdijevanja na Balkanu.

Vis – ključ Jadrana

Svojim geostrategijskim vrijednostima nasred Jadrana Vis pamti Pompeja i Cezara, Teutu i Ilire, Bizant i Veneciju, britanskog komodora Williama Hostea i Napoleonovu Iliriju. U posebnom je sjećanju Viška bitka 1866. admirala Talijana Carla di Persana i Austrijanca Wilhelma von Tegetthoffa u Trećem ratu za ujedinjenje Italije. Hoste je ostavio istoimenu tvrđavu na otočiću ispred Visa. Moj predak Lazar Mamula na Visu je izgradio utvrđenja pedesetih godina 19. stoljeća. Jedno utvrđenje dobilo je njegovo ime i ostalo je u sjećanju kao Baterija Mamula. U ofanzivi na jadransku obalu i dalmatinske otoke, poslije pada Italije, Nijemci su se kolebali da li krenuti od vanjskih otoka, Visa među prvima, ili prvih otoka uz obalu, Drvenika, Šolte, Brača i Hvara. Njemačka komanda za sektor južnog Jadrana tražila je da se Vis zauzme kada je uočila da NOVJ preko Visa održava veze sa Saveznicima u južnoj Italiji, prebacuje ranjenike, zbjeg i doprema savezničku pomoć obećanu na konferenciji Velike Trojice u Teheranu. Napadu na Vis protivila se njemačka Druga oklopna armija koja je trebala osigurati kopnenu vojsku za posjedanje Visa jer to nije bila u stanju učiniti. Ovo je bio drugi put da su Nijemci odustali od zauzimanja Visa. Treći pokušaj raspravljan je s Hitlerom 12. aprila 1944. godine, ali je i tada odlučeno da se napad odloži dok se ne prikupe snage da ga zauzmu. Na otoku su se već nalazile jake snage NOVJ, savezničke pomorske snage i jedan kontingent komandosa.

154

i. zdavčivć7

Na našoj strani bilo je, također, dosta kolebanja da li ili ne braniti i držati Vis. Sagledane su sve prednosti Visa, kako one za odnose sa Saveznicima na Sredozemlju tako i one da Vis postane osnovno uporište i ishodište naše borbe na Jadranskom moru. Jake snage koje smo tamo imali mogle su održati Vis do konačne odluke. Ona će se donijeti nakon što je Korčula pala u njemačke ruke, i nakon naših velikih gubitaka. Komandu Mornarice za pad Korčule oštro je ukorio vrhovni komandant maršal Tito osobno, mada je Mornarica najmanje bila odgovorna. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ-a za Dalmaciju Vicko Krstulović od početka je bio za odbranu Visa. Ukor Vrhovnog komandanta Mornarici iskoristio je da se, zajedno s admiralom Černijem, obrati Maršalu – Vis treba po svaku cijenu braniti. “Neshvatljivo nam je da se ne može shvatiti svestrani i veliki značaj koji za nas ima Vis”, pisao je Krstulović. Već sutradan, 12. januara 1944., stigao je odgovor Vrhovnog štaba da se odobravaju tri brigade za odbranu Visa i naređuje se da se postave prepreke i mine. Od Saveznika da se traži pomoć u artiljeriji i protuavionskoj odbrani, avijaciji i pomorskim snagama. Ubrzo je Vis pretvoren u neosvojivu tvrđavu. Saveznici su pomagali sa svim trima vidovima svojih snaga, najviše avijacijom. Naše su snage s Visa izvodile napadne operacije na sve srednjodalmatinske otoke. Vrhovni štab i maršal Tito boravili su na Visu tri mjeseca u vrijeme pregovora s Ivanom Šubašićem, predsjednikom jugoslavenske kraljevske vlade. Na Visu su se dva puta, nakratko, sklonili II. i III. POS Mornarice NOVJ. S Visa su počele operacije za oslobođenje Dalmacije u oktobru 1944.

Zarobljavanje broda Sipa – značaj i posljedice

U noći s 16. na 17. januara 1944. sa Štabom II. POS-a i prištapskim dijelovima, flotilom patrolnih čamaca i 18 jedrenjaka, komandama mjesta Pag, Novalja i Jablanac, stražama tih Komandi i četama bivše Komande Kvarnerskog područja povukli smo se na Dugi otok. Na Rabu je ostala Komanda mjesta i oko 160 boraca. Treba istaknuti da je povlačenjem II. POS-a izbjegnuto njegovo uništenje. Iako daleko od vlastitog područja, II. POS je i sada s pažnjom pratio zbivanja i bio spreman organizirati borbenu djelatnost koja će ga ojačanog i osposobljenog što prije tamo vratiti. Nisam dozvolio da se gubi vrijeme i krenuli smo s akcijama. Prvi na redu bio je Rab. Izbor je bio logičan s obzirom na to da su Nijemci držali sve okolne otoke, a oklijevali uzeti Rab. Odlučio sam da s nekoliko članova Štaba, četirima patrolnim čamcima i dvama naoružanim brodovima (NB) isplovimo prema Rabu i onemogućavamo njemački pomorski saobraćaj koji se tuda održavao. Komandant II. POS-a Bonači bio je otišao na Vis, gdje je i ostao. Upravo tada stigao nam je pomoćnik komandanta Ratne mornarice Srećko Manola, španski borac koji je po povratku iz Španije bio komandant partizanskih jedinica na Petrovoj gori i Kordunu. Dobro me je poznavao i posavjetovao me, ostao nekoliko dana s nama i produžio dalje, po svom širem zadatku, u Hrvatsko primorje i Liku, u Glavni štab Hrvatske. Ja sam htio da sve ono što je dogovoreno s Manolom prilagodimo stvarnim mogućnostima, zato sam se sastao s rukovodstvom Kotarskog komiteta Rab i članovima Okružnog komiteta za Hrvatsko primorje, koje sam zatekao na Rabu i s njima raspravio program akcija. Iz tih razloga ukrcao sam se na brodove s operativnim

156

i. zdavčivć7

dijelom Štaba, a drugi dio Štaba i prištapske dijelove smjestio sam u pristanište Luku na Dugom otoku. Zadnjih dana februara imali smo dva žešća okršaja s Nijemcima, koja su bila vrijedna spomena i za Nijemce, ali i za nas. Sve je počelo na Visu. Formiran je konvoj od pet jedrenjaka, četiriju patrolnih brodova II. POS-a i naoružanog većeg tunolovca NB1 iz flotile IV. POS-a s Visa. Na NB1 ukrcali su se zamjenik komandanta ratne mornarice i britanska obavještajna grupa, koja se uz odobrenje Vrhovnog štaba prebacivala u Hrvatsku i Sloveniju. Na motorne jedrenjake utovaren je razni ratni materijal za Glavni štab Hrvatske. U noći s 24. na 25. februara konvoj je pristao na Kornate. Nakon što sam s Mladenom Ikicom, komandantom III. POS-a, dogovorio zajedničke borbene akcije, ukrcao sam se na NB1 i krenuo prema Kvarneru. Pred Novaljom smo ugledali dva njemačka jedrenjaka koji su iz Zadra vozili za Pulu. Ispaljenim hicem upozorili smo ih da se zaustave. Pokušavajući pobjeći, oni su povećali brzinu i otvorili vatru iz puškomitraljeza, automata i pušaka. Došlo je do oštrog sukoba. Oba su njemačka jedrenjaka zarobljena, ali je jedan potonuo odmah poslije zarobljavanja. Na njima je bilo 120 njemačkih vojnika, podoficira i oficira, koji su išli kućama na odsustvo. Poginulo ih je 12, 24 su ranjena, a ostali su zarobljeni. Njemački admiral Jadrana brzo je reagirao. Obustavio je svaki prijevoz vojnika morskim putem bez ratnih brodova koji će ih osiguravati. Još važnije, odlučio je angažirati veći broj manjih brodova, dobro naoružanih, obučenih u dejstvima iz zasjeda. Maskirani u ribarske brodove slične našima, trebali su iznenadno napadati i uništavati naše flotile patrolnih čamaca i naoružanih brodova. Komandanti njemačkih torpednih čamaca uočili su da u sukobima s našim naoružanim ribarskim koćama (od kojih su formirane naše flotile PČ i NB) prednost u brzini i naoružanju nisu bili dovoljni. Naši brodovi građeni su od tvrdog drveta, dubokog su gaza i pogonske mašine dublje su pod vodom, lakše se maskiraju kao ribarski brodovi i teže se uništavaju. Nijemci, kao Nijemci, nisu gubili vrijeme i odmah su pristupili izradi i opremanju protupartizanskih brodova. Prvu seriju od šest brodova, nazvanu Sipa, pustili su u pogon za manje od dva mjeseca. Jedan od

157

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

njih, u potrazi za drugim brodom s kojim je zajedno isplovio, uplovio je u uvalu Sv. Nikola na otoku Olibu. Bijesna bura puhala je već treći dan i ja sam se s dvama patrolnim čamcima našao na Olibu i čekao da bura prestane. Tu su bili i komandant i politički komesar flotile, Miroslav Dragustin i Slavko Ružić. Sva trojica bili smo nervozni jer smo dugo odlagali zadatak na Pagu na koji smo krenuli. Kada su nam izviđači s Oliba javili o neprijateljskom brodu, naši patrolni čamci zbog orkanske bure nisu mogli isploviti. Što učiniti? Odlučio sam iskrcati dio posade s naših patrolnih čamaca i sa stražom i s izviđačima s Oliba napasti brod s kopna. Brod je bio usidren obama sidrima, a oblik uvale omogućavao je da ga zahvatimo unakrsnom vatrom s triju strana. Zbog olujne bure brod smo držali sigurnim plijenom. Na palubi nije bilo nikog, a oružja su nemarno bila maskirana ribarskim mrežama. U improviziranoj topovskoj kuli na brodu bio je postavljen četverocijevni top od 20 mm, na pramcu još jedan takav top, a usred broda top od 40 mm. Opazili smo i jedno veće oružje, za koje smo kasnije utvrdili da se radi o raketnom bacaču. Osobno sam preuzeo organizaciju i izvođenje napada. Pratili su me Dragustin i Ružić, a neposredno uz mene bio je Ivica Semenčić, borac iz Novalje. O ramenu je nosio torbu s bombama, rezervnu municiju i sanitetske zavoje, za svaki slučaj. Kad smo stigli do uvale Sv. Nikola, bilo nas je ukupno oko dvadesetak, s jednim teškim mitraljezom, dvama puškomitraljezima, s jednim lakim minobacačem, puškama, automatima i ručnim bombama. Jedan puškomitraljez trebao je držati pod neprekidnom vatrom isključivo komandni most. Počeo sam prvi – to je bio znak za početak napada. Kratkim rafalom signalizirao sam svojima da otvore vatru. Iznenađeni Nijemci pojurili su na palubu k oružju, ali ih je u tome onemogućila naša paljba. Ostali su iza štitova. Nišandžiji četverocijevca uspjelo je da se skloni iza topovske kule i to je bilo sve. Poslije prvih rafala vatra je na trenutak prekinuta i pozvali smo ih na predaju. Nijemci su predah vješto iskoristili i ispustili sidreni lanac sa sidrom u pokušaju da isplove. “Neće daleko”, oglasio se jedan od komandanata naših patrolnih čamaca. S njemačkog broda ispaljena je uvis bijela raketa, što smo mi protumačili kao znak pre-

158

i. zdavčivć7

daje. Prekinuli smo vatru i približili se brodu. Odjednom, iza štitova pojavile su se glave pod šljemovima i počeše prema nama bacati ručne granate. Mi smo odgovorili tako što smo na palubu broda sasuli na desetke bombi. Meni je bombe dodavao moj Semenčić i dogodilo se da je na našoj strani bio ranjen jedino on. Kad sam bez Semenčića ostao sâm, pred pramcem broda ugledao sam bijele krpe i shvatio da je to sada uistinu predaja njemačkog broda. Naredio sam prekid vatre, a njemačkoj posadi da se prikupi na palubi. Znao sam dosta dobro njemački, naučio sam ga tokom školovanja a i u službi Našička d. d. poduzeća u Karlovcu. Razumjeli su što sam naredio. Krvavi i blijedi kao aveti, neki i hramajući, sakupili su se na palubi. S posadom od 19 podoficira i mornara komandovao je zastavnik. Četvorica su poginula, a 11 ih je bilo ranjeno. Predveče istog dana bura je nešto oslabila i brod je s našom posadom i zarobljenim Nijemcima isplovio za Vis. Stigao je uvečer 30. aprila kao prvomajski poklon II. POS-a Mornarici NOVJ. O svemu je odmah bio obaviješten Štab VIII. dalmatinskog korpusa i Vrhovni štab NOVJ. Vrhovni štab istaknuo je da su “svi učesnici, borci i starješine pohvaljeni za izvedenu akciju... Drug Branko Mamula, politički komesar II. pomorskog obalskog sekretara zbog dobro pripremljene i izvedene akcije... Od posade PČ naročito su se istakli drugovi Luka Alić, Krešo Babić i Ivo Semenčić, pratilac politkomesara II. POS-a”. Brod je preoružan oružjima koja su više odgovarala našem partizanskom ratovanju. S novim imenom Crvena zvijezda NB-11, bio je najveći naoružani brod Mornarice NOVJ. Sudjelovao je u svim većim ratnim operacijama na moru i otocima sve do 1. aprila 1945. Te je noći ploveći za Istru naišao na minu kod otoka Susak i potonuo zajedno sa 17 članova posade i pet putnika, aktivista NOP-a iz Istre. Kada je komandant njemačkog južnojadranskog sektora doznao da smo zarobili jedan od brodova tipa Sipa, koji je bio kodiran pod imenom Anton, uputio je oštar i neuobičajen telegram komandantu njemačke ratne mornarice na Jadranu: “Bez sumnje je nerazumljivo i groteskno da brod Sipa, čiji je zadatak bio da na sebe privuče banditske brodove i iznenadno ih savlada, sam upadne u zasjedu i postane žrtva iznenađenja.”

159

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Brodovi Sipe otada su preorijentirani na druge zadatke. Osiguravali su i opsluživali luke i više nisu postavljali zasjede našim patrolnim čamcima i naoružanim brodovima. S druge strane, II. POS je pokazao da je Mornarica NOVJ u stanju suprotstaviti se ne samo normalno očekivanim njemačkim napadima, nego i specijalnim aktivnostima koje su Nijemci izvodili na Jadranu u toku NOR-a.

Borbe na otocima u sjevernom Jadranu

Komanda njemačke mornarice na Jadranu, kao i komanda XV. brdskog korpusa na obali, neposredno su osjetile pojačanu aktivnost naših snaga. Znali su da se na Dugom otoku nalaze štabovi II. i III. POS-a, a da su Kornati međubaza za prebacivanje ratnog materijala za sjevernu Dalmaciju i Hrvatsko primorje. Admiralu Jadrana i komandantu XV. korpusa bio je poznat intenzitet saobraćaja Vis – Kornati – Vis. Kornate i Dugi otok ocijenili su kao ishodište borbenog djelovanja u sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju. Odlučili su da njemačke snage XV. korpusa i ratne mornarice očiste taj prostor, na obali, na moru i na otocima. Ali to im nije bilo moguće izvesti zbog djelovanja naših snaga na obalnom pojasu i mornarice na širokom morskom pojasu, od Krka do Visa i na jugu do Korčule. Naši naoružani brodovi i patrolni čamci djelovali su neposredno uz njemačke komunikacije. Stoga su Nijemci odlučili braniti se avijacijom. Svakog jutra i večeri, prije nego što bi se pojavila saveznička avijacija, spori avioni tipa Roda nadlijetali su i kontrolirali svaku i najmanju uvalu, od Molata do Kornata, gdje su se naši NB i PČ sklanjali i maskirali. Kod nas se bilo uvriježilo mišljenje da je moguće ostati skriven. Bila je to čista iluzija u okolnostima kada avioni mogu letjeti na visinama od 150 do 200 metara. Dogodilo se da se NB-1, zajedno s drugim dvama brodovima, vraćao iz noćne akcije. Na brodu je izbio požar i brod se sklonio u uvali Solinščica na zapadnoj strani Dugog otoka. Zamorena posada maskirala je brod i legla spavati. Tri aviona naletjela su i bacila bombe. Bombe su rastresle brod i poslan je NB-6 da ga otegli na sasvim drugu stranu otoka, u uvalu Telašćica. Tamo su

161

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ga uspjeli začepiti i otpraviti za Vis na remont. Međutim, avioni su sutradan ujutro sustigli brod i potopili ga kod Kornata. Njemački avioni počeli su žestoko bombardirati štabove II. i III POS-a, prištapske jedinice i mornaričku pješadiju na Dugom otoku. Ti zračni napadi nanosili su nam dosta štete. Štabovi sektora izdali su stoga naređenja brodovima da se moraju maskirati, ali su posade obavezne ostati na oružjima. Čim se ocjeni da je brod otkriven, posada je morala otvarati vatru iz svih oružja. U lučicama gdje smo najčešće bazirali brodove bili su postavljeni protuavionski mitraljezi kao pojačanje odbrane brodova. Zahvaljujući svim poduzetim mjerama, ubrzo su srušena dva aviona. U isto vrijeme zračne patrole s Visa srušile su pet njemačkih aviona koji su nadlijetali i napadali brodove u šibensko-zadarskom području. Nijemci su ocijenili da im spore Rode neće riješiti problem i za odbranu svojih saobraćajnih čvorišta na moru uveli su suvremene lovačke eskadrile aviona. Imao sam priliku gledati zračnu bitku iznad Zadra njemačkih Messerschmitt aviona i britanskih bombardera i lovaca. Okršaj je trajao desetak minuta. Palo je četiri-pet zapaljenih aviona. Učinilo mi se da su Messerschmitti pobijedili, ali Britanci su razorili zadarsku luku i ona se nije mogla koristiti nekoliko mjeseci, a ni kasnije u punom kapacitetu. Nijemci su za skladištenje i prekrcavanje tereta brzo osposobili Ražanac pod Velebitom. Tu njemačku soluciju ugrožavale su naše snage s kopna. Naime, brodovi su do Ražanca morali prolaziti uskim Ljubačkim kanalom, koji je bio pod vatrenom kontrolom s Paga s jedne i iz Ravnih Kotara s druge strane. Ražanac se umjesto Zadra koristio kratko vrijeme. Uplovljavanja, isplovljavanja i lučki poslovi obavljali su se isključivo noću. Svemu je ipak došao kraj. U maju 1944. Britanci su napali Ražanac s desetak lovaca bombardera, a kako nisu završili započeto, nakon nekoliko dana s 35 aviona bombardera temeljito su razorili mjesto. Nijemci su ga konačno morali napustiti. Tokom marta i aprila uglavnom smo se bavili osnivanjem udarnih grupa za djelovanja na otocima u Kvarneru i Podvelebitskom primorju. Teže je bilo uspostaviti veze od Dugog otoka, gdje je bio štab

162

i. zdavčivć7

II. POS-a, do otoka Krka. Brzo smo na otoku Olibu na pola puta organizirali prihvat grupa koje smo prebacivali na Krk i preko Paga na Velebitsko primorje. Na Krku smo uspostavili borbenu grupu od oko 50 boraca, koja je uspješno djelovala od samog početka. Povećavali smo je oprezno. Bile su joj potrebne informacije, hrana, skloništa pred neprijateljem i ona za prihvat ranjenika. Da bi se na otoku održale brojnije snage, trebalo je sa stanovništvom uspostaviti odnose povjerenja. U strahu pred Nijemcima otočani su se ustručavali surađivati sve dok se nisu pojavili borci s oružjem i otpočeli napade na njemačke posade u garnizonima. Kako je udarna grupa pojačavala akcije i kontrolirala gotovo cijeli otok, Nijemci su formirali pet garnizona u svim većim centrima na otoku. Ljeti 1944. na Krku su se svakodnevno vodile borbe. Udarna grupa mobilizirala je nove borce, Krčane, i brzo je narasla na oko 150 dobro naoružanih boraca, vičnih borbama i raznim okolnostima. Štab II. POS-a slao je oružje i iskusne starješine. Uspostavljene su veze s kopnom, prije svega s Likom i Gorskim kotarom. Preko Krka i Paga, ili brzim prepadnim akcijama na širokom primorskom području od Velebitskog primorja do Murterskog mora, prebacivale su se velike količine opreme, hrane, odjeće za potrebe Ličkog korpusa, VIII. korpusa i, posebno, 19. sjevernodalmatinske ­divizije. U aprilu nas je zadesila pogibija Vlade Bagata, pomoćnika političkog komesara II. POS-a i partijskog rukovodioca Sektora. Predratni komunist, sudionik ustanka u Dalmaciji koji već ljeti 1941. odlazi na Dinaru s grupom komunista iz Splita. Nakon kapitulacije Italije dolazi u Mornaricu, u IV. POS. Tu je obavio partijsko-organizacijski zadatak i u martu 1944. prelazi u II. POS. Bagat mi je bio od velike pomoći. Vrlo pronicljiv i inicijativan, odmah po dolasku prihvatio se otvorenih pitanja i problema. Poslije dvadesetak dana, koliko je boravio u Štabu, odlazi na Krk gdje je trebao ostati pet ili šest dana. Ostao je četrdesetak dana. Toliko su zahtijevali zadaci koje je poduzimao i ukupna organizacija borbe i otpora. Vraćajući se patrolnim čamcem u Štab II. POS-a, uletjeli su u njemačku zasjedu na Olibu. Troje je mornara poginulo, a Bagat se ubio. Bio je to težak gubitak ne samo za II. POS,

163

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

nego i za Ratnu mornaricu u cjelini. Osobno, izgubio sam dragocjenog suradnika i sjajnog druga od kojega se mnogo očekivalo, ne samo u Dalmaciji. Njega je u ljeto zamijenio Franko Telenta iz korčulanske partijske organizacije. Negdje početkom maja Nijemci su odlučili iznenadnim iskrcavanjem uništiti II. i III. POS na Dugom otoku i Kornatima, kao osnovnim baznim područjima Mornarice NOVJ. Njemački planovi, iako dugo i pedantno pripremani, imali su ozbiljne propuste. Između ostalog, vjerovali su da će svojim nadmoćnim snagama za kratko vrijeme uništiti naše štabove i jedinice. Angažirali su oko 3500 vojnika i oko 40 brodova za prijevoz, osiguranje i vatrenu podršku. Mi smo na otocima raspolagali s oko 400 boraca. Oni su uspješno izvršavali svoje borbene zadatke, obezbjeđenje štabova i brodova koje smo sklonili po lučicama gotovo svih otoka, od Dugog otoka i Rave do Molata i Oliba. Naši gubici bili su minimalni. Čak su preživjeli leuti i gajete sa svim svojim teretima, a koje smo prikrivene sidrili na Molatu, Istu, Olibu i u Virskom zalivu. Budući da Nijemci u ovoj ofanzivi nisu uspjeli uništiti II. POS, počeli su s manjim, kratkotrajnim i iznenadnim akcijama. Izvodile su ih formacije od 30 do 100 posebno opremljenih i obučenih ljudi. Zvali smo ih trupovi. Upotrebljavali su ih po otocima, sjedištima pomorskih sektora i duž kanala, kuda smo prebacivali savezničku pomoć na kopno. Proljeće i ljeto 1944. proveo sam bez komandanta, pa sam, uz svoju, morao preuzeti i tu dužnost. Srećom, imao sam vrlo dobre suradnike. Načelnik Štaba bio mi je Marko Orhanović sa završenom Vojnopomorskom akademijom, hrabar, uman i sposoban oficir. Naslijedio ga je Miroslav Dragustin, ranije komandant flotile patrolnih čamaca. Nakratko u junu bio je došao na dužnost komandanta Baldo Saje i otišao poslije mjesec dana u Sloveniju. U novembru se većina snaga Ratne mornarice premjestila i podredila II. POS-u: pet flotila ratnih brodova, četiri bataljona pomorske pješadije i jedan artiljerijski divizion. Tada su za komandante postavljani Josip Vrtačnik, zatim Ivan Vulin i, konačno, Janez Tomšič s kojim sam završio rat. Za partijskog rukovodioca, poslije Franka Telente, postavljen je Aljoša Žanko, da bi

164

i. zdavčivć7

ga pred kraj rata zamijenio Zvonko Raos. Sve vrijeme moje dužnosti u II. POS-u, a zatim u Pomorskoj komandi sjevernog Jadrana, ostao sam s istim onim borcima s kojima sam izvlačio naše snage iz Hrvatskog primorja i s kvarnerskih otoka, i s kojima sam prošao njemačku ofanzivu neposredno usmjerenu na to da se uništi II. POS. Bili su to hrabri i sposobni mornari i oficiri, koji su mi nadoknađivali ono što ja lično nisam još uspio savladati. Ljeti 1944. Nijemci su se utvrdili, značajno brojno ojačali i povezali odbrambeni front od talijanske obale preko Istre i Pule, Lošinja, Raba i Paga sve do Karlobaga. Gradili su protudesantnu odbranu očekujući savezničko iskrcavanje u Istri i na Kvarneru. Posebnu pažnju posvetili su obalskim baterijama na Rabu. Na Lošinju je postojala moćna artiljerija s nekoliko baterija od 156 mm do 66 mm i protuavionskim oružjem od 40 mm, 20 mm i 13,6 mm za najniže visine na kojima se mogu napadati avioni. U Karlobagu su držali jak garnizon, a u Velebitski kanal položili su mine. Mine su položene i između Kamenjaka, južnog rta Istre, i Kvarnera. Ubrzano su gradili ratne brodove i time nadoknađivali gubitke koje su im nanosili naši i saveznički avioni. Uz pomorske snage Nijemci su uspjeli okupiti oko 6500 vojnika na prethodno protudesantno utvrđenim otocima Kvarnera. Njemački XV. korpus bio je angažiran uz obalu Istre i Hrvatskog primorja. Štab II. POS-a poduzeo je mjere da proširi svoje borbene djelatnosti. Još uvijek je ostao na Dugom otoku, ali udarne grupe bile su na Krku i u Podvelebitskom primorju. U ljeto 1944. formirali smo i na Cresu udarnu grupu jačine jedne čete od 75 ljudi koja je napadala na mjesto Cres i Osor. Na Osoru je uspjela Nijemcima prekinuti veze Cresa i Lošinja. Najteže nam je bilo održavati veze s Krkom zbog daljine plovidbe, koja se mogla odvijati jedino noću. Naši patrolni čamci nisu imali potrebnu brzinu da doplove do Krka i vrate se još iste noći. Od Britanaca sam uspio dobiti dvije motorne topovnjače dovoljne brzine. Tokom noći 13. jula uspio sam se s njima prebaciti na Krk. Sa mnom su bili Orfeo Tićac, naš obavještajni oficir, i njegova grupa, kao i kapetan Armstrong, šef britanske obavještajne službe pri II. POS-u. Već

165

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

15. jula sastao sam se i s članovima OK KPH-a za Hrvatsko Primorje i dogovorio potrebnu suradnju u novim uvjetima. Posebno smo pretresali pitanja oko mobilizacije. Udvostručili smo udarnu grupu na Krku. Povratak s Krka zakomplicirao nam se. Britanske motorne topovnjače stigle su do rta Negrit na Krku prije dogovorenog termina, a i pristale su na mjestu koje nije bilo dogovoreno. Armstrong je imao direktnu radiovezu s brodovima i dospio je do mjesta gdje su pristali, ukrcao se i nakon kratkog čekanja isplovio. Ja sam sa svojom grupom ostao na obali gdje su nas, prema dogovoru, topovnjače trebale primiti. Nismo znali da li ćemo i kada dobiti neki britanski brod i odlučio sam da s čamcem na vesla isplovimo s Krka za Olib. Vrlo rizično, ali nama tada jedino moguće. Jaka nas je bura noću 7. augusta natjerala da isplovimo tek sutradan u podne, dakle u najriskantnije vrijeme. Čamac smo uzeli od Pere Žica (zvali su ga “Pere s buticom”). Imao je ozlijeđenu ruku i nije mogao veslati. Orfeo Tićac, Anđelko Kalpić, Milan Hajduković i ja krenuli smo s namjerom da na četirima veslima pređemo 42 milje do Oliba. Zbog neizvjesnosti u koju sam se upustio poslao sam Štabu II. POS-a sljedeću depešu: “Ako nas ne bude do 9. augusta, potražite nas na otoku Trstenik.” Trstenik je bio usamljen otočić na našoj ruti, zabačen i nenaseljen. Negdje oko šest sati poslije podne nadletjela nas je britanska zračna patrola. Dnevna plovidba bila je zabranjena i Britancima nije bilo jasno kako se ribarski čamac mogao usuditi ploviti po danu i ići ribariti. Mi smo svi bili odjeveni u ribarsku odjeću, pa smo i po čamcu i po odjeći izgledali kao pravi ribari. Da bi provjerili da to ipak nisu maskirani Nijemci, na nas je, jedan za drugim, pikiralo svih šest aviona. Mahali smo košuljama i izvukli mreže ispod pramca kako bi ih uvjerili da smo ribari. Britanci su napokon odustali od namjere da nas potope. Par stotina metara iza krme čuli smo “Peru s buticom” kako se dere iz sveg glasa da ga pokupimo iz mora. On je bio na kormilu i kad je vidio kako avioni pikiraju, skočio je u more. Stigli smo na Olib i iskrcali se. Pere je s čamcem ostao na Olibu i bio je s nama do kraja rata. Sjećam se da sam ga posljednji put vidio pred vratima Štaba Pomorske komande sjevernog Jadrana u Sušaku. Došao me moliti da mu dademo napraviti jedro na onom istom čamcu

166

i. zdavčivć7

s kojim smo plovili, pa će on sa ženom, zvali su je “Kate s peticun” (imala je oštećenu nogu), “moć’ ić’ na plovidbu i u ribe”. Ocijenio sam da nam je sjedište II. POS-a u Luci na Dugom otoku predaleko od matičnog područja naših operacija. Predložio sam Štabu Ratne mornarice da se premjestimo na otok Ist. Formirao sam tročlanu grupu. Činili su je trojica iskusnih i obrazovanih pomoraca: Ivo Marinović, Miroslav Dragustin i Riko Tončić. Obišli su otok Ist i susjedni Molat. Po povratku su dostavili skicu otokā Ista i Molata, kao i nekoliko manjih otočića u njihovoj neposrednoj blizini s kojih bi se moglo, ako dođe do napada, utjecati na borbu na Istu i Molatu. Negdje polovinom jula poslali smo Štabu Ratne mornarice prijedlog da naša baza bude Ist. S obzirom na to da ćemo sada biti preblizu njemačkoj odbrambenoj liniji na Kvarneru, bilo je sasvim izvjesno da će Nijemci pokušati da nas zbrišu s Ista. Zato smo tražili odgovarajući broj vojnika, oružja i opreme. Bez obzira na sve moguće okolnosti, Nijemce smo morali onemogućiti u tome da nas izbace s Ista. Trebalo nam je pješadijskih snaga, topova i protuavionskih oruđa, nagaznih mina i žičanih prepreka. Štab Mornarice prihvatio je sve naše prijedloge.

Nakon oslobađanja Dalmacije

Odlaskom glavnine naših snaga s otoka Visa (kompletna 26. dalmatinska divizija) preostali dio snaga Mornarice bio je toliki da se na Istu do kraja oktobra kompletirala odbrana, oružje i oprema koju smo tražili. Britanske pomorske snage slijedile su istu logiku i prebacile su se u uvalu Veliki Rat, a motorne topovnjače i torpedne čamce na Ist, gdje je bilo dovoljno lučkog prostora. U Štabu II. POS-a na dobro utvrđenom Istu, i u blizini njemačke odbrambene linije, sazrela je ideja da se u pozadini te linije razvijaju šira borbena dejstva. Time bismo oslabili njemačku odbranu, mogli bismo je, kad nam to treba, probiti i lakše komunicirati s Kvarnerom, Istrom, Hrvatskim primorjem i s područjem Velebita. Podsjećam da se Tito s Vrhovnim štabom, CK KPJ-om i Vladom nove Jugoslavije nalazio na Visu od juna do augusta 1944., odakle je rukovodio NOB-om. Morale su se osigurati i stalne i sigurne komunikacije Tita s rukovodećim nacionalnim organima Slovenije, Hrvatske i Bosanske krajine. Istovremeno, ne manje pažnje posvećivalo se doturu snabdijevanja, odjeće i obuće i medicinske opreme borcima XI. korpusa u Lici i Gorskom kotaru. Ova operacija bila je toliko složena da su se određeni patrolni brodovi i patrolni čamci tokom septembra bavili uglavnom time. Trebalo je dosta hrabrosti i snalažljivosti za prolaziti pred nosom Nijemaca, dobro utvrđenih na Rabu i Pagu. Bili smo sigurni u podršku naroda. Jednom smo prilikom preko Paga s minimalnom pratnjom prebacili 90 zarobljenih legionara. Zarobila ih je naša udarna grupa na Velebitu i uputila na Ist. Kao što je poznato, maršal Tito 15. je sep-

168

i. zdavčivć7

tembra 1944. uputio poziv neprijateljskim vojnicima da se predaju i da će im biti pošteđeni životi, ako nisu činili ratne zločine. Oni koji žele mogu se uključiti u partizanske vojne formacije i boriti se za oslobođenje Jugoslavije. Jedan broj ovih legionara prešao je k nama i borio se do kraja rata. Borbe su vođene na svim otocima Kvarnera. Ipak, najintenzivnije su bile na Krku. Napad na Punat, gdje je neprijatelj držao utvrđenu kuću s 40 solidno naoružanih vojnika, bio je dobro organiziran i uspješan. Vojnici su zarobljeni ili poginuli, zgrada izgorjela, a zaplijenjeno je dosta oružja i opreme. Tu je poginuo i komesar 1. udarne grupe Eman Butković, a petorica je boraca ranjena. Neprijatelj je shvatio da iza i unutar svog odbrambenog fronta, neposredno pred Rijekom, djeluju partizanske borbene snage i obavještajni centri, i da ih se mora uništiti. Tokom oktobra i novembra 1944. to su pokušavali u više navrata, sa snagama od hiljadu do dvije hiljade vojnika. Otok bi brodovima tako blokirali da mi ne bismo mogli dovesti nove snage, niti evakuirati one s otoka. Na putu za Hrvatsko primorje stigao sam na Krk 25. oktobra ujutro. Znao sam da Nijemci tih dana spremaju napade da unište naše snage i preuzeo sam odgovornost rukovođenja u borbama koje predstoje. U noći s 25. na 26. oktobra Nijemci su doveli pojačanje od oko 600 vojnika i policajaca, a na samom otoku već ih je bilo nešto oko 800. Htjeli su na svaki način uništiti naše snage na otoku. Nije isključeno da su znali za moj planirani put, jer su aktivno tragali upravo u onim mjestima gdje sam se mogao nalaziti. Tako su u mjestu Polje temeljito pretresli kuću Marije Malatestinić, u kojoj je neko vrijeme bila i naša radiostanica. Samo u jednom slučaju bili su mi stvarno za petama. Srećom, bio sam na vrijeme obaviješten i s čamcima na vesla prebačen sam za Hrvatsko primorje. Ukrcao sam se na drugom mjestu, jednu do dvije milje dalje. Ujedno je završila i njemačka intervencija na Krku, što je ukazivalo na to da su znali za moje kretanje. Osim na Krk, jedinice II. POS-a tokom septembra i oktobra posebno su se usredotočile na Pag. Imali smo osposobljena dva bataljona mornaričke pješadije, treći je bio u formiranju. Trebalo nam je više

169

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

brodova za ukrcavanje i prijevoz, naoružanih brodova i patrolnih čamaca za osiguranje i vatrenu podršku kako na moru tako i pri iskrcavanju. Imajući u vidu strategijski značaj naših uspjeha u Hrvatskom primorju, u Istri i iza linije njemačke odbrane na Kvarneru, odlučili smo vlastitim snagama izvesti što više borbenih zadataka ne čekajući da u naše područje stigne glavnina pomorsko-pješadijskih i pomorskih snaga poslije oslobođenja Dalmacije u drugoj polovini oktobra. Počeli smo od Novalje, u kojoj je narodnooslobodilački pokret bio najjače razvijen. Mornaričku pješadiju iskrcali smo 10. septembra na Pag i rasporedili je prema mjestima kuda je Nijemcima moglo stići pojačanje. Glavnu grupu brodova i mornaričke pješadije iskrcali smo u Novalji i u brzom napadu svladali smo njemačku posadu i produžili napad prema mjestu Pag. U okolini Paga nalazio se odred dobro naoružanih i utvrđenih ustaša. Razmijenjena je oštra vatra, ali budući da ih u bunkerima nismo mogli savladati, u sumrak smo se povukli. Nijemci su intervenirali s oko 400 vojnika, a u pripremi su imali još 600 ljudi koji su čekali da se iskrcaju, pretraže cijeli otok, sve punktove odakle smo ih napadali, razbiju organizaciju NOR-a i pohapse ljude koji su nas pomagali. Kako su kasnili zbog nevremena, na Pag su stigli tek pošto su se naše jedinice povukle. U povlačenju, naši naoružani i patrolni brodovi zarobili su dva njemačka broda s desetak članova posade. Među zarobljenima se nalazio pukovnik Konrad Bondel, komandant 29. pionirskog štaba za utvrđivanje iz Knina. Taj je prigodom ispitivanja o položenim minama šutio kao zaliven. Napade na Pag ponavljali smo nekoliko puta i uvijek smo postizali određene uspjehe. Bili smo uvjereni da ga možemo osloboditi. Narod nas je podržavao i priskakao je u pomoć kad god nam je nešto trebalo. Poklanjali smo veliku pažnju efektu iznenađenja, kao preduvjetu svakog uspjeha. Tim više što su Nijemci s kopna (Karlobag i obala Velebita), kako se pokazalo, mogli brzo intervenirati sa snagama od nekoliko stotina do dvije hiljade vojnika, pa i više. U namjeri da se oslobode naših napada s Ista i Molata, Nijemci su već u septembru odlučili likvidirati naše snage, brodove prije svega, koji su nam omogućavali desante na njihovo branjeno područje. Da-

170

i. zdavčivć7

nju 22. septembra uputili su brzi bolnički brod s veoma vidnim oznakama Crvenog krsta – kako bi uživali zaštitu međunarodnog ratnog prava – sa zadatkom da obiđe i snimi stanje na Istu, Molatu i manjim otočićima oko njih, uključivo prolaz Maknare između Molata i Dugog otoka, gdje su ponekad sidrili britanski razarači. Kada je lažni bolnički brod uplovio u Trst, podnio je izvještaj u kojem je krivo ocijenjeno da su na Molatu naši brodovi i glavna baza mornaričke pješadije. Na temelju takvih podataka admiral Jadrana donio je odluku za napad. Sa svojim trima razaračima i osam torpednih čamaca tukao je artiljerijom i ispaljivao torpeda u prolaz Zapuntel (između Ista i Molata), i u samu luku Molat. Njemački napad nije uspio, nije nam nanesena nikakva ozbiljna šteta. Naši brodovi bili su izvan svojih sidrišta, čekali su njemački konvoj koji je noću plovio iz Rijeke prema Zadru. Prije nego što je stigao do naše zasjede kod otoka Škarde, napali su ga britanski torpedni čamci i topovnjača, i potopili tri desanta tenkonosca i jedan tanker. Usmrtili su ili ranili više od pola posade. Ne bih htio a da ne spomenem jedan tužan i nemio događaj u operaciji na otoku Pagu, koji je na sve nas ostavio težak dojam. Polovinom decembra planirali smo sa Saveznicima prepad na Pag. Dva saveznička razarača i jedan desantni brod za artiljerijsku podršku imali su zadatak da, uz potporu avijacije, neutraliziraju neprijateljsku bateriju na Vidovcu, iznad Karlobaga. Potom su trebali tući neprijateljske položaje oko mjesta Pag dok mornarička pješadija ne krene u napad. Akcija je planirana za 13. decembra, ali se vrijeme naglo pogoršalo. Jaka bura sa snijegom onemogućila je djelovanje avijacije. Akcija je obustavljena. Na povratku, jedan britanski razarač Aldenham naišao je na minu kod otoka Škarde i potonuo sa 113 članova posade. Među njima bio je i oficir za vezu Mornarice NOVJ pri Štabu britanskih pomorskih snaga, kapetan bojnog broda Ivo Preradović, unuk generala-pjesnika Petra Preradovića. Prošlo je od tada, evo, skoro osamdeset godina, a ja ga se često sjetim prebirući po ratnoj torbi svojih doživljaja. Krajem oktobra i početkom novembra britanske pomorske snage prešle su s Visa na područje II. POS-a, na Ist i u Brguljski zaliv na

171

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Molatu. Ukupno se radilo o trima razarača i šest torpednih čamaca i topovnjača. Komandant, poručnik bojnog broda Morgan Giles, javio nam se po dolasku, a za dan-dva došao je s prijedlogom da se izvrši napad na njemačke snage u Kvarneru. Zamolio je da u tome sadejstvuju i naše snage. Prihvatili smo i dogovorili u čemu ćemo sudjelovati. Nijemci su morali povući svoje pomorske i sve druge snage iz Šibenika s obzirom na to da su snage NOVJ, pošto su oslobodile Split, krenule u napad prema Šibeniku. U nedostatku snaga koje bi štitile konvoje Nijemci su ih najprije trebali izvući iz Šibenika u Srednji i Rivanjski kanal, odatle s jednima krenuti za Rijeku, a druge ostaviti na čekanju. Takav način njemačkog izvlačenja pružao je idealnu priliku britanskim ratnim brodovima da ih napadaju i potapaju. I oni su to činili. Nekoliko dana kasnije eskadrila britanskih bombardera napala je Rijeku i potopila tri broda. Tako su, izvlačeći se iz Dalmacije, za nekoliko dana Nijemci izgubili šest većih ratnih brodova i 300 mornara. Za ozbiljnije poduhvate na moru Nijemci više nisu bili sposobni, pa su na Lošinj uputili flotilu eksplozivnih čamaca.37 Tu se već nalazila specijalna diverzantska jedinica s brzim kajacima i gumenim čamcima, koji su omogućavali veliku brzinu i iznenađenje. Prisutnost eksplozivnih čamaca na Lošinju uznemirila je Britance jer su u Zadar i Split, bez naše dozvole, uplovile krstarice Delhi odnosno Colombo. Zbog straha da će doći do njemačkih prodora eksplozivnim čamcima u vode Zadra i Splita, i do napada na krstarice, razarače i minolovce koji su čistili rute za pomorske transporte ka Splitu i Zadru, Britanci su odlučili izvesti jedan zamašniji napad na Lošinj i eksplozivne čamce, koji su tamo bazirali. Za napad na neprijateljske položaje, posebno na snažnu artiljerijsku grupu na brdu Tovar, Britanci su angažirali 36 aviona i brodsku artiljerijsku grupu od dvaju razarača i triju brodova za artiljerijsku podršku. Sjeverozapadno od luke Čikat, u prolazu

37

Eksplozivni čamac malo je i brzo plovilo. Na pramcu se nalazi eksploziv s udarnim upaljačem. Kada se čamac usmjeri na cilj, upravljač odvaja krmu u kojoj sjedi i veslima dolazi do ugovorenog mjesta susreta s matičnim brodom. Vidi: Pomorska enciklopedija Leksikografskog zavoda FNRJ, Knjiga 7., Zagreb, 1961., str. 263. (op. ur.)

172

i. zdavčivć7

između otoka Lošinja i otočića Srakane, postavljena su dva patrolna čamca da eksplozivnim čamcima onemoguće povlačenje za Pulu. Dva desantno-jurišna broda, dvije motorne topovnjače i dva patrolna broda činila su diverzantsku grupu jugoistočno od Lošinja i fingirala desantni odred. Jedan veliki tenkonosac bio je vrlo uspješno maskiran u krstaricu i imao je zadatak da sa sjeveroistočne strane oponaša artiljerijski napad na Tovar. Dovoljno je bio daleko da ga ne mogu gađati njemački topovi ni s otoka Raba ni s Tovara. Stvarno su gađali britanski razarači uvučeni u pošumljene uvale na južnom dijelu Cresa. Pravac gađanja bio im je skoro isti kao s fingirane krstarice, a otvaranje vatre izvanredno dobro sinhronizirano. Na britanski prijedlog, mi smo uputili dva patrolna broda s ojačanom četom da štiti razarače u uvali na Cresu, sidrene uz samu dobro pošumljenu obalu. Pratio sam plan priprema i s komandantom Morganom Gilesom bio sam ukrcan na komandni razarač. Avioni su pristigli, javili se poručniku bojnog broda Gilesu uz pozdrav: “Good morning Sir, we are ready.” On je dao odobrenje i napad je počeo. Izgledalo je kao da će se srušiti cijelo brdo Tovar, a ne samo artiljerijska uporišta. Kada je treća eskadrila izvela napad, učinili su još jedan krug i pozdravili Gilesa s molbom da im pošalje rezultate napada. Odmah je počela artiljerijska paljba s razarača i trajala je dok nisu ispalili predviđeni broj metaka. Negdje dva-tri sata kasnije, u uvali u kojoj je bio sidren komandni razarač na kojemu smo se nalazili Giles i ja, otvorena je vatra puškomitraljezima (šarcima). Vatra je dolazila iz šume uz obalu. Desetak njemačkih vojnika u šumi krišom je prošlo našu četu isturenu za osiguranje i otvorilo je vatru. Polegli smo po mostu razarača. Giles je naredio brodskim topovima od 40 mm s obaju razarača da unište ili otjeraju Nijemce. Ovi su se, pošto su izvršili zadatak, dali u bijeg, ali ih je naša četa pohvatala. Dugo sam se sjećao i cijenio ukupno iskustvo koje sam doživio. Ukratko, to iskustvo bilo mi je dragocjeno i mogao sam ga steći jedino kroz direktno sudjelovanje. Morgana Gilesa srest ću još nekoliko puta tokom karijere. Među ostalim, bio mi je starješina na kursu u Britani-

173

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ji. Bio je drag gost i u Beogradu, u Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu, tada već u činu kontraadmirala. Mislim da je ovdje mjesto da svojim čitaocima, a posebno svojoj djeci, objasnim zašto sam unio toliko detalja o ratnim događajima otkako sam došao u Ratnu mornaricu za Hrvatsko primorje i Istru, u II. POS. Ipak, niti sam unio sve akcije i borbene aktivnosti, niti je tomu ovdje mjesto. Učio sam pomorski zanat i htio sam istaknuti upravo tu činjenicu, da ona ostane u sjećanju u svoj svojoj složenosti, u najtežim vremenima Ratne mornarice i svake njezine borbene formacije. Borili smo se vođeni željom za pobjedom, a učili smo svakodnevno u akcijama. I pobijedili smo.

VI. POGLAVLJE

Odnosi s Britancima pošto je oslobođena Dalmacija

O našim odnosima s Britancima u toku rata i neposredno poslije napisani su tomovi knjiga i hrpe izvještaja. Stoga ću se ja dotaknuti samo onih epizoda koje su mi ili vrlo dobro poznate ili sam im svjedočio. Još od svoga formiranja Štab Mornarice NOVJ ulagao je napore da dobijemo ratne brodove bivše ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, koji su se nalazili u sastavu savezničkih snaga. Kako se približavao kraj rata, Saveznici su brodove predali Jugoslavenskoj kraljevskoj ratnoj mornarici, koja je kod njih još uvijek funkcionirala, jednako kao i kraljevska vlada. Nije bilo teško razumjeti namjere Saveznika. Kraljevsku flotu trebalo je iskoristiti kao sredstvo pritiska na Tita u pregovorima s predsjednikom kraljevske vlade Šubašićem, koji su bili u toku. Dan ranije nego što će Nijemci napustiti Šibenik i Split, 2. novembra, kontraadmiral Charles Eric Morgan, komandant britanskih snaga u Jadranskom i Jonskom moru, došao je dogovoriti da se u suradnji s Mornaricom NOVJ očiste mine na prilazima našim lukama Zadru, Splitu i Dubrovniku. Vrhovni štab to je odobrio. Međutim, ubrzo je u Split uplovila krstarica Delhi u pratnji razarača, a u Zadar krstarica Colombo. Komandant krstarice Delhi, Gilbert Ridley Waymouth, izjavio je da dolazi kao oficir za vezu s Mornaricom NOVJ i zatražio je da uspostavi signalnu stanicu i otvori kancelariju na kopnu. Njihov boravak u našim lukama nije bio odobrio Vrhovni štab i Štab Mornarice NOVJ protestirao je kod Britanaca, ali uzalud. Uvidjevši da Saveznici nemaju namjere povinovati se našem stavu, prekinut je svaki službeni kontakt s komandantima krstarica, posadi je onemogućen izlazak

178

iz. davčćič7u

na kopno i ukinute su sve olakšice koje se u takvim prilikama daju savezničkim brodovima. Takvo stanje i odnosi potrajali su mjesec dana. Tek će 10. decembra Vrhovni štab preciznim uputstvima vratiti odnose u normalne međusavezničke okvire. Pitanje sudjelovanja Kraljevske mornarice u ratu na Jadranu rješavano je krajem februara u Caserti, između Vrhovne komande za Sredozemlje, Komande Mornarice NOVJ i predstavnika Kraljevske jugoslavenske mornarice. Zaključeno je da Kraljevska flota prelazi u Jadran i učestvuje u operacijama na sjevernom Jadranu prema nalozima Štaba Mornarice NOVJ, a pod operativnom kontrolom Britanske komande za Sredozemlje. Konačno, kada bude formirana jedinstvena vlada nove Jugoslavije, svi ratni i trgovački brodovi stavit će se pod njenu komandu odnosno komandu njene mornarice. Krajem marta Kraljevska flota prešla je u Jadran. Na Rabu sam se prvi put sreo s flotilom od osam motornih topovnjača. S Pomorskom komandom sjevernog Jadrana na Rabu je djelovala i 9. dalmatinska divizija. 12. aprila stigla je vijest da je umro predsjednik SAD-a. Komanda 9. divizije, Pomorska komanda sjevernog Jadrana i komandant kraljevske flotile topovnjača zajedno su odali počast i izrazili poštovanje velikom savezničkom vođi u Drugom svjetskom ratu, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Franklinu Delanu Rooseveltu. Početkom januara 1945. maršal Tito i šef Vojne misije Velike Britanije brigadir Fitzroy Maclean regulirali su odnose i sklopili ugovor da Saveznici uspostave zračnu bazu u Zadru. Da u njoj stacioniraju šest lovačkih i lovačko-bombarderskih eskadrila, od kojih su dvije pripadale NOVJ-u, i ukupno oko 4000 starješinskog i vojničkog kadra. Također je bilo dozvoljeno da još oko 3000 vojnog sastava britanskog zrakoplovstva – Royal Air Force (RAF) – održava i opslužuje aerodrom i snage na njemu. Pomorski dio ugovora dozvoljavao je da savezničke pomorske snage mogu, privremeno, bazirati u Splitu i Zadru, a po operativnoj potrebi i u drugim lukama i sidrištima sjeverno od Zadra. Komande luka i sidrišta ostale su pod našom kontrolom i upravom. Savezničke pomorske snage nisu se smjele miješati u režim luka, niti u suvere-

179

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

nitet jugoslavenskih vlasti (odnosi se ovo prvenstveno na Zadar koji je pripadao Italiji). Time se NOVJ osigurala da joj Saveznici ne prirede neprijatna iznenađenja, kao što se već bilo dogodilo u Dubrovniku. Vrhovni štab bio je dozvolio Britancima da nam u Dubrovniku pruže pomoć s trima artiljerijskim baterijama s 12 topova i posadama, a posebno s još 500 vojnika za zaštitu baterija. Britanci su protivno dogovoru doveli 2000 vojnika koji su se počeli miješati u jugoslavenske ratne odnose i štitili četnike i ustaše od naših napada. Njemačka komanda na Jadranu pratila je prisutnost savezničkih snaga na jugoslavenskoj obali, posebno u području Zadra i zapadnije. Drugim riječima, Saveznici su bili direktna prijetnja njemačkoj liniji odbrane od Istre, preko Lošinja, Raba i Paga, do Karlobaga, gdje su se povezivali sa snagama u Gospiću i Lici. Učestali su napadi na naše i savezničke snage u Splitu i Zadru. Obnovljeni su napadi na Ist i Molat. Budući da nisu znali da su se Štab i jedinice II. POS-a premjestili u Zadar, krajem decembra izvršili su i treći napad na Molat. Tamo su zatekli jedan britanski čamac i potopili ga. Po četvrti put napali su Ist, ciljano zgrade u kojima je ranije bio Štab II. POS-a. Pripremili su četiri diverzanta da nas u Štabu iznenade i likvidiraju. Međutim, poslije našeg odlaska, u te se zgrade privremeno smjestilo nekoliko britanskih vojnika sa zadatkom da provjere nije li što ostalo na Istu. Diverzanti su noću postavili mine i četiri britanska vojnika poginula su umjesto nas. Preživjeli su uspjeli pobjeći i izvijestiti da na Istu više nema vojnika. Nijemci su odlučili da sada napadaju baze u Zadru i Splitu, gdje su vezani saveznički i naši brodovi. Split je od Lošinja udaljen dvije stotine milja, ali će oni ipak pokušati. Prvo su napali Zadar, gdje je bila vezana krstarica Colombo. U noći s 18. na 19. januara 1945. grupa od osam jurišnih i torpednih čamaca krenula je u napad. Sačekala ih je britanska patrola i Nijemci su se povukli. Pokušali su i iz drugog pravca i naišli na drugu britansku patrolu, koja je jedan brod potopila, drugi su se nakon toga povukli i u nastaloj zbrci sukobili se međusobno. Nijemci nisu odustajali. Šest eksplozivnih čamaca isplovilo je 11. februara iz Pule s namjerom da napadnu i potope krstaricu Delhi u Splitu. Na putu su imali problema s našom i britanskom avijacijom. Morali su se

180

iz. davčćič7u

kamuflirati kao da su ribari. Preobukli su se u ribarsku odjeću i krpili mreže. Na otoku Drvenik nalazila se jedna naša artiljerijska baterija, koja ih je opazila. Nijemci su brzo pobjegli i izgubili orijentaciju. Našli su se južno od otoka Šolte, i da bi stigli u Split, morali su proći uska i kontrolirana Bračka vrata. Na ulasku u splitsku luku naletjeli su na barikadu, a osvijetlio ih je i reflektor s rta Sustipan. Jedan od čamaca udario je u lukobran i eksplodirao. S krstarice je otvorena vatra i uništen je još jedan čamac, a jedan koji se približio cilju eksplodirao je udarivši u čamac vezan uz krstaricu. Avanturistički prepad na krstaricu u Splitu ilustrira koliko su se Nijemci bojali napada na svoju liniju odbrane Istra – Karlobag, koja je činila sponu između njihovih dvaju frontova, onoga u Italiji s onim na Balkanu i u istočnom Sredozemlju. Nijemci su dobro procijenili i britanske namjere u jesen 1944., odnosno Churchillovo uporno ustrajavanje da se izvede desant u Istri. O tome Winston Churchill 30. oktobra obavještava svoga vojnog savjetnika, generala Hastingsa Ismaya. Churchill piše da će cijela Jugoslavija biti očišćena od Nijemaca najvjerojatnije za šest tjedana, a tada će Jugoslaveni zauzeti Trst, Rijeku i ostale gradove koje su planirali, a koji su još uvijek formalno pripadali Italiji. Od Amerikanaca traži tri divizije kako bi se organizirale operacije preko Jadrana. Tako bi se, preko jugoslavenskog teritorija, postiglo ono što je saveznički front trebao postići u Italiji. Zapadni su saveznici preko Venecije i Ljubljanskih vrata namjeravali stići u Beč, a po mogućnosti i u Prag. Na svaki način željelo se postići dvoje: stići prije Sovjeta u srednju Evropu i osigurati da NOVJ ne prijeđe tadašnju jugoslavensko-talijansku granicu. Snage koje su Britanci doveli u Split, a posebno one koje su doveli u Zadar, gdje je stacionirano nekoliko hiljada vazduhoplovaca sa šest vazduhoplovnih eskadrila i pomorske snage s krstaricom, razaračima, torpednim čamcima i desantnim brodovima razmještenim po pristaništima oko Zadra, činile su prvu fazu priprema za zamišljenu operaciju s našeg tla, a protiv naših nacionalnih interesa. Pritom nisu uzeli u obzir da su naši vojni kapaciteti bili dovoljni da u završnim operacijama 1945. oslobode zemlju, stignu do Trsta i oslobode sve

181

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

naše nacionalne teritorije u Istri i Slovenskom primorju, prije nego njihove stignu na to područje. Amerikanci nisu bili spremni Britancima dati tri divizije, desantna pomorska sredstva i avijaciju. Njihove snage, koje su ostale relativno slobodne kada je bila zaustavljena ofanziva u Italiji, trebale su im na Zapadnom frontu. S druge strane, Amerikanci su u svim svojim ratnim planovima izbjegavali presretanje Sovjeta i sukobe s njima na prilazima srednjoj Evropi. Predsjednik Roosevelt se sve vrijeme bavio idejom o trima “svjetskim policajcima” (SAD, SSSR i Kina), koji bi po završetku rata vladali svijetom. Po njemu je oslabljenu Britansku Imperiju trebalo dekolonizirati i nabujaloj američkoj privredi omogućiti plasman u svijetu. Churchill je inzistirao na svom stavu da zbog toga što se odustalo od ofanzive u Italiji krajem ljeta i jeseni 1944. Saveznici neće moći stići do Beča prije Sovjeta. On zastupa gledište da njemački front i feldmaršal Albert Kesselring, kada nisu mogli biti poraženi savezničkim frontalnim napadom u Italiji, mogu biti poraženi preko Jadrana, Istre i Slovenije. Time bi dejstva u Italiji ispunila svoj glavni zadatak i dala podršku desantu na zapadu, u Normandiji. Sve informacije o savezničkim pogađanjima oko akcija preko Jadrana i našeg područja dopirale su i do nas i stvarale nepovjerenje i sumnjičavost prema Saveznicima. Odnosi su se dobrim dijelom popravili kada je u naš Vrhovni štab stigao britanski feldmaršal Harold Alexander, vrhovni komandant savezničkih snaga na Sredozemlju, i susreo se s maršalom Titom. Oni ne samo da su razmijenili informacije, nego su se i dogovorili kako izvesti završne operacije i koje su to linije do kojih će stići snage svake ratujuće strane. Feldmaršal Alexander stekao je visoko mišljenje o Jugoslavenskoj armiji, njenom profesionalnom i moralnom nivou i namjeri za oslobođenje zemlje sve do granica naših nacionalnih teritorija na Soči.38 Upravo takvo uva-

38

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije promijenila je 1. marta 1945. naziv u Jugoslavenska armija (JA), a Mornarica NOVJ postala je Jugoslavenska ratna mornarica (JRM). (op. ur.)

182

iz. davčćič7u

žavanje Jugoslavenske armije, kao i dogovor s Titom, odigralo je odlučujuću ulogu kada je feldmaršal Alexander, nakon što je izbio u Trst, dobio naređenje da produži preko Postojnskih vrata i Ljubljane dalje za Beč. Premijeru Churchillu uputio je pismo i naglasio da njemu vojnička čast ne dozvoljava da pogazi ratni dogovor s Titom i njegovom armijom, koju visoko cijeni i poštuje. Ako se želi ustrajati na ofanzivi kroz Sloveniju, morat će se naći drugi komandant, on to ne želi biti. I do ofanzive nije došlo. Naši odnosi na moru popravili su se polovinom decembra prema instrukcijama Vrhovnog štaba. Prošlo je izvjesno vrijeme dok nije uspostavljena prisnija suradnja, ali podozrenje prema Britancima postojalo je do kraja rata. Kvarnerski pomorski sastav preformiran je od ranijih pet flotila u tri nove flotile sa šesnaest naoružanih brodova i patrolnih čamaca, i desetak motornih splavova i barkasa. Plovni park Mornarice NOVJ raspolagao je sa solidnim brojem transportnih brodova: desetak putničkih parobroda, nešto manje remorkera i preko stotinu jedrenjaka s motorom i jedrima. čija je nosivost bila do četiri hiljade tona. Mornarica je sada uspostavila redovan pomorski saobraćaj između većih luka na obali i otoka. Jedinice NOVJ koje su operirale u obalnom pojasu mogle su manevrirati na širokom području i težište svoje aktivnosti pomjerati prema danoj situaciji. Brz tempo napredovanja pomorskih snaga, iskrcavanje divizije s Visa kod Vukovog klanca, napredak duž obale ka Splitu i oslobođenje Dalmacije pokazali su da je Mornarica NOVJ sposobna da preveze i osigura veliki desant, deset i više hiljada vojnika, kao i oružje i opremu. To potvrđuje i naša operacija na Mostar, gdje su intervenirale dvije divizije koje je Mornarica NOVJ prebacila iz Dalmacije i vratila poslije uspješne operacije. Sada smo bili sigurni da ćemo od njemačkog agresora sami osloboditi zemlju i na kopnu i na moru, i očuvati cjelovitost našeg nacionalnog teritorija od britanskog presizanja. U protivnom, Britanci bi okupirali Istru, Hrvatsko primorje, Slovensko primorje, otoke i Zadar, što su Talijani bili prisvojili poslije Velikog rata.

U završnim operacijama

Pred početak završne etape rata modernizirano je naoružanje i oprema JA. Uz osnovno naoružanje zarobljeno od neprijatelja, JA je primila značajnu pomoć u modernom oružju i tehnici od Sovjetskog Saveza i Zapadnih saveznika, i preoružala sve divizije u sastavu armija. Formirano je snažno vazduhoplovstvo. Ratna mornarica nije bila te sreće. Nisu joj predati brodovi Kraljevine Jugoslavije, nego je bilo predviđeno da lakim pomorskim snagama potpomogne desante trupa. Bili smo prisiljeni sve naoružane brodove i patrolne čamce, sve motorne jedrenjake i desantne splavi kojima smo raspolagali, koncentrirati u Pomorsku komandu sjevernog Jadrana. Njoj će se podvrći i sedam bataljona i jedan artiljerijski divizion pomorske pješadije. Na zapadnim granicama nisu se mogla isključiti politička rješenja na štetu jugoslavenskih interesa. Stoga je u ove krajeve trebalo stići prije savezničkih trupa. Udaljenost linije savezničkog fronta u Italiji i fronta jugoslavenske Četvrte armije na Jadranu do Trsta bila je približno jednaka, oko 200 kilometara. Saveznici su na frontu u Italiji imali povoljnije terenske uvjete i slobodno primorsko krilo bez otoka, i, konačno, jaču flotu i avijaciju. Protivnik se radije predavao angloameričkim snagama nego Jugoslavenskoj armiji. Suradnja između Četvrte armije i Ratne mornarice organizirana je tako što se komandant JRM-a, admiral Černi, nalazio pri Štabu Četvrte armije, učestvovao u donošenju odluka i neposredno utjecao na akcije združenih jedinica. Komandant Pomorske komande sjevernog Jadrana bio je u štabu divizije koja je djelovala na otocima. Meni je ostalo da, uz obaveze političkog komesara, sa Štabom Pomorske ko-

184

iz. davčćič7u

mande organiziram pripremu i upotrebu pomorske pješadije u operacijama koje su slijedile. Operacije u obalskom području počele su iskrcavanjem na otok Pag, napad su zajednički pripremili i izveli štabovi 9. divizije i Pomorske komande sjevernog Jadrana 2. i 3. aprila 1945. Vodile su se veoma žestoke borbe i trajale su tri dana. Rano ujutro 12. aprila pet bataljona 9. divizije i snage Pomorske komande sjevernog Jadrana s tri bataljona mornaričke pješadije, s po jednom baterijom topova 75 mm uz svaki bataljon, napale su Rab. Naše su snage ukupno brojile oko 3500 vojnika. Imali smo u vidu da je otok Rab snažno naoružan artiljerijom. Kao i na Pagu, i ovdje su se artiljerijski položaji nalazili u bunkerima opasanim bodljikavom žicom i položenim minama. Borbe koje su počele u sedam sati ujutro završile su već dopodne. Neprijateljske snage na početku su se žilavo branile, a onda ih je slomila naša nadmoć i naglo su klonule. U desant na Rab uključili su se i saveznički brodovi za artiljerijsku podršku i motorne topovnjače Jugoslavenske kraljevske mornarice. Bilo je poznato da su Nijemci polagali morske mine na prilazima Rabu, ali nismo posjedovali podatke o linijama na koje su one postavljane. Međutim, konvoj iz Novalje prema Rabu prošao je kroz minsko polje mirno i bez ikakvog oštećenja. Kada su u oslobođenom Karlobagu, među napuštenim i razbacanim dokumentima koji su ostali iza Nijemaca, nađene karte s precizno ucrtanim minama položenim u Kvarneru, Kvarneriću, Riječkom zalivu te u prilazima Lošinju i Cresu vidjelo se da je upravo preko njih prešao desantni konvoj iz Novalje s trima bataljonima pomorske pješadije. Katastrofa se, vjerojatno, nije dogodila zbog plitkog gaza naših brodova. Senj je oslobodila 26. dalmatinska divizija tri dana nakon oslobođenja Raba. Na red je došao otok Krk. Senjska luka i važna komunikacija koja iz Senja vodi za Liku i dalje u Hrvatsku nije se mogla koristiti prije nego što se zauzme Krk. Plan napada na Krk bio je spreman i čekalo se da budu pripremljeni transportni brodovi, koji su dovozili neophodno ratno snabdijevanje za Četvrtu armiju. Saveznici su se ustezali dati brodove, navodno iz bojazni od postavljenih mina u

185

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

Kvarneru. Budući da je u istoj operaciji trebalo osloboditi Cres i Lošinj, bilo je jasno da Saveznici ne žele sudjelovati u operacijama JA sa zapadne strane tadašnje jugoslavensko-talijanske granice. Nijemci su odsudno branili mjesta Krk, Malinsku i Omišalj, čime su štitili Riječki zaliv i Vela vrata. Tuda su se trebale izvlačiti njemačke pomorske snage iz Rijeke. Već drugi dan po oslobođenju Krka počele su pripreme za desant na Cres i Lošinj. Desant će izvršiti pet bataljona 9. dalmatinske divizije i tri bataljona mornaričke pješadije s odgovarajućom artiljerijom. Nijemci su Cres i Lošinj izuzetno dobro naoružali i branili. Na Tovaru su i poslije svih napada savezničke avijacije i brodskih topova tokom jeseni ostala njemačka dalekometna artiljerijska oruđa. Obnavljali su i ona manjih kalibara, koja su bila uništena tokom savezničkih napada. Mornarička pješadija ukrcala se na Olibu noću 19. aprila i s napadom je počela 20. aprila. U naletu je zauzela Veli Lošinj, a onda krenula ka Malom Lošinju. Iako je neprijatelj davao žestok otpor, Lošinj je bio oslobođen nešto prije ponoći. Sutradan su bataljoni 9. divizije uništili još dva preostala uporišta na sjevernom dijelu otoka Cresa. Od početka priprema završnih operacija za Četvrtu armiju i Ratnu mornaricu glavni problem činilo je pitanje kako se iskrcati u Istru, na putu savladati jake njemačke garnizone u Rijeci, Puli i Kopru i brzo stići u Trst i na granicu na Soči. Prije planiranja samih završnih operacija s grupom operativnih i obavještajnih organa Štaba Ratne mornarice i oficira iz mojeg štaba II. POS-a krenuo sam na dogovor s XI. ličkim korpusom, 43. istarskom divizijom i članovima društveno-političkih i vojnih struktura riječkog područja i Istre. Krajem oktobra pošli smo s Ista pa preko Krka u rajon Delnica u Gorskom Kotaru, u Štab XI. korpusa. Odatle smo uspostavili kontakte i dogovorili sve potrebne susrete. Načelnik Štaba dao nam je nužne informacije i uputio nas na ugovorene susrete. Iz doline Kupe prešli smo u Sloveniju, a odatle preko željezničke pruge Trst – Rijeka popeli se na Učku i istočnim dijelom Istre stigli u Oblasni komitet KPH-a za Istru, na krajnji jug Labinštine, na rt Crna punta. Bio je to dug, zamoran i neizvjestan

186

iz. davčćič7u

put, koji su dobro organizirale lokalne partizanske grupe. U cjelini, bio je potpuno uspješan. Naše obavještajne službe tokom 1944. razvile su široko svoju djelatnost i stvorile punktove u Istri, Rijeci i, posebno, u Trstu. Sve važne informacije dobivali smo na vrijeme. Znali smo da će Nijemci pojačati snage u Istri s dvjema pješadijskim divizijama i da okupljaju i remontuju preostale talijanske brodove. Gradili su i nove ratne brodove i stvorili brojne flotne snage koje su činili razarači, torpiljarke te torpedni i jurišni čamci. S njima se moralo računati. Sve vrijeme očekivali smo da će nas njemački ratni brodovi ometati pri iskrcavanju u Istri. Međutim, to se nije dogodilo. Kada su počele borbe za otoke, njemačka je flota otplovila iz Rijeke za Pulu, a ubrzo u Trst s namjerom da, ukoliko dođe do kapitulacije Njemačke, otplovi za Veneciju i preda se Saveznicima. Područje Rijeke i Pule Nijemci su pripremili za dugotrajnu odbranu. U decembru 1944. Hitler je naredio da se Pula proglasi utvrđenim mjestom poput nekih luka u Francuskoj i mogla se evakuirati jedino po ličnom Hitlerovom odobrenju, a naređenje je mogao izdati isključivo glavnokomandujući grupe armija. Zbog strme istarske obale iskrcavanje desantnih jedinica bilo je moguće samo u luci Brseč i od nje se širila desantna osnovica do Plomina i Mošćeničke Drage. Iskrcavanje u Istri počelo je 25. aprila. Deveta dalmatinska divizija iskrcana je tokom 25. i 26. aprila, a sljedećeg dana tri bataljona mornaričke pješadije u Plomin i Lovran. Za nekoliko dana stigla su još tri bataljona mornaričke pješadije i artiljerijski divizion. Prva će tri zajedno s 19. dalmatinskom divizijom biti angažirani u Rijeci, a druga će se tri s artiljerijskim divizionom i dvama bataljonima Operativnog sektora za Istru uputiti u napad na garnizon u Puli. Iskrcavanje u Istri prošlo je bez gubitaka. Tih dana stigao je u Pomorsku komandu sjevernog Jadrana politički komesar JRM-a Dragiša Ivanović. Bio je istaknuti rukovodilac NOR-a, počev od ustanka u Crnoj Gori 13. jula 1941. Na svaki način htio je sudjelovati u završnim ratnim operacijama i završetku rata. Zajedno smo vodili napad na Pulu. Napad je bio smion podvig već i zato

187

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

što nismo znali brojno stanje neprijatelja, a ni količinu i vrstu naoružanja koje posjeduje. Čak je postojala mogućnost da Saveznici dozvole da njemačka ratna flota, koja je stigla u Veneciju, izvuče svoje snage iz Pule. Na taj način te bi snage, kao ratni plijen, pripale Angloamerikancima s kojima je 30. aprila 1945. feldmaršal Kesselring u Caserti potpisao primirje na frontu u Italiji. Sada su Angloamerikanci mogli pokrenuti svoje snage prema Trstu i Beču, završetku rata i konačnom ostvarenju svojih geostrateških ciljeva. Nakon što smo uništili njemačku kolonu kod Vodnjana 30. aprila, naređen je napad na Pulu. Počeo je 2. maja s naših pet bataljona i jednim artiljerijskim divizionom. Procjenjivali smo da je tu oko 3000 vojnika, njemačkih i drugih. S obzirom na to da su snage naše Četvrte armije 1. maja ušle u Trst i njime ovladale 2. maja, očekivali smo da će snage u Puli, kao i one u Rijeci, prihvatiti pregovore. Upravo suprotno. Ove u Puli odgovorile su snažnom artiljerijskom vatrom, dok su one iz Rijeke odstupile prema Ilirskoj Bistrici istog dana, 3. maja, uz borbe i velike gubitke. U toku dana njemački komandant u Puli prihvatio je razgovore, ali je odbio bezuslovnu kapitulaciju. Uveče su se neprijateljske snage povukle na utvrđeni poluotočić Muzil, koji je imao izgrađene tvrđave još iz doba Austro-Ugarske. Poslije Hitlerove odluke o Puli Nijemci su ih još dogradili, a za odbranu se mogao koristiti i obližnji kamenolom. Napad na Muzil počeli smo 6. maja, poslije artiljerijske pripreme. Nijemci su se žilavo branili iz bunkera opasanih bodljikavom žicom i nagaznim minama. K tome, uzak prostor u prilazu Muzilu nije bio dovoljan da istovremeno možemo angažirati više od dvaju bataljona. Nijemci su odbili prvi napad. Mi smo ponovili napad i 8. maja komandant je prihvatio kapitulaciju s ukupno 2200 neprijateljskih vojnika. Broj poginulih nije poznat, ali se procjenjivao na tri do četiri stotine. Mi smo izgubili nešto preko 70 vojnika i oficira. Kvarnerski je pomorski sastav dijelom svojih naoružanih brodova osiguravao napad na Muzil i sprječavao evakuaciju Nijemaca s Muzila, koji je isturen prema otvorenom moru. Jedan takav pokušaj njemačkih brodova iz Venecije odbijen je kod Verude. Ostali su brodovi Kvarnerskog pomorskog sastava, izbjegavajući minska polja, plovili

188

iz. davčćič7u

uz zapadnu obalu Istre uprkos vatri savudrijske obalske artiljerije. U Trst su uplovili 6. maja i bili su to prvi ratni brodovi antifašističke koalicije koji su uplovili u Trst. Četvrta armija razbila je XV. njemački korpus u Lici i Gorskom kotaru i polovinom aprila stigla pred položaj XCVII. njemačkog korpusa. Ovaj je korpus trebao braniti prostor bivše jugoslavenske granice s Italijom do rijeke Soče od napada JA i mogućih britanskih pomorskih desanata. Držao je jake položaje bivših talijanskih pograničnih utvrđenja i njemačkih na brzinu podignutih poljskih fortifikacija. Najjača utvrđenja nalazila su se u rajonu Klana i duž desne obale Rječine. Pod komandom XCVII. korpusa našle su se sve vrste jugoslavenskih kolaboracionista: dvije ustaško-domobranske divizije, dva puka srpskog dobrovoljačkog korpusa i dijelovi četničke Dinarske divizije. Kolaboracionističke snage držale su prve položaje, a nekoliko njemačkih divizija nalazilo se na glavnim položajima oko Ilirske Bistrice i Postojne. Generalštab JA 27. je aprila naredio Četvrtoj armiji da što prije izbije u Trst i na rijeku Soču. Ojačana 20. divizija probila se i 2. maja ušla u Trst. S riječkog pravca snage 19. divizije oslobodile su 3. maja Rijeku. Bio sam sretan zbog uspjeha naše Armije, ali imao sam i još jedan lični razlog za slavlje. Tog dana rodio mi se sin prvenac – ­Vladimir, Vlado. Snage IV. korpusa 20. i 25. divizije opkolile su XCVII. njemački korpus kod Ilirske Bistrice. Komandant korpusa potpisao je kapitulaciju 6. maja. Predalo se 16.000 vojnika i oficira te troje generala. Time su završene operacije Četvrte armije. Trst je oslobođen, a divizije IX. slovenskog korpusa izbit će u Tržič na Soči i osloboditi Goricu. JA je time završila djelo oslobođenja jugoslavenske nacionalne teritorije. Za komandanta grada Trsta imenovan je general-major Josip Černi, komandant JRM-a. Za vrijeme njegovog izbivanja dužnosti u Komandi JRM-a u Splitu obavljao je načelnik štaba i kapetan fregate Mladen Ikica. Štab Pomorske komande sjevernog Jadrana premješten je u Pulu. Formirane su Pomorske komande Trst, Pula i Rijeka, kao komande koje su podčinjene Komandi sjevernog Jadrana. Osobno

189

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

sam bio angažiran u organiziranju komandnog lanca, a najviše sam se zadržavao u Trstu. Tu su se javili veoma složeni problemi. Naime, u Trst je 2. maja ušla 2. novozelandska divizija, a zatim i druge kopnene snage. Došlo je do spora oko komandovanja gradom. Pomorske britanske jedinice uplovile su osam dana kasnije i ispriječile su se poslovima naše Pomorske komande u Trstu. Došlo je i do sukoba oko ratnog plijena. Sjećam se da sam morao lično intervenirati u sporu oko talijanske ploveće dizalice Ursus. Naši i britanski brodovi skoro su međusobno otvorili vatru, a mornari koji su se popeli na dizalicu već su se hvatali za gušu. Zadatak da izvuče ratni plijen iz Trsta imao je načelnik Štaba Pomorske komande sjevernog Jadrana Ivan Ivanović-Konte, pomorski oficir Kraljevske mornarice, rodom iz Boke Kotorske. Radilo se o 27 većih i manjih brodova, strojevima i različitom brodograđevnom alatu, što je ostalo iza Nijemaca. Ukupno uzevši, Jugoslavenska je mornarica u sklopu završnih operacija uspješno izvršila postavljene zadatke. Ona je omogućila lijevom krilu Četvrte armije da se preko kvarnerskih otoka prebaci u Istru i zajedno s divizijama svog desnog krila izbije u rajon Trsta i doline Soče. Time je ostvarena historijska odluka AVNOJ-a o oslobođenju jadranskih otoka i Istre, koji su godinama bili pod tuđinskom vlašću. Govoreći o ovim pobjedničkim djelima u primorskom dijelu jugoslavenskog ratišta, treba se podsjetiti na historijski značaj Titove odluke od 10. septembra 1942. godine u Glamoču, o formiranju prvog mornaričkog odreda. Mornarički odred stvoren je od onih hrabrih ljudi koji su na obali i otocima Dalmacije već u januaru 1942. izveli prve uspješne napade na okupatorske brodove. Tokom rata ta političko-strategijska misao i odluka Tita dovela je do stvaranja Ratne mornarice NOVJ i njenog doprinosa konačnim pobjedama i oslobođenju zemlje na kopnu, moru i zraku. Tito, u jednom svom obraćanju pripadnicima Ratne mornarice, i ne samo njima, kaže: “Vjerovali smo da će ta naša prva ratna mornarica, koja se sastojala samo od ljudi i drvenih čamaca, od ljudi čelična srca, da će ta mornarica uspjeti da savlada sve zadatke koji su se stavljali pred nju u onom periodu i da će zatim iz te mornarice izrasti jedna snažna mornarica, onakva kakva odgovara našoj novoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.”

190

iz. davčćič7u

Kada me Vladimir Bakarić uputio na more da stvaramo našu mornaricu, nije ni znao da mi je odredio budućnost. Jednom prigodom Bakarić se susreo s Janezom Tomšičem, mojim tadašnjim komandantom i interesirao se o meni: “Ja sam svojevremeno poslao jednog Kordunaša u mornaricu, je li živ i što je s njim?” Moram naglasiti da je on dobro znao i da sam živ i čime se bavim. Nakon Tomšičeva odgovora primijetio je na svoj poznati način: “Znao sam ja da će taj živičar preživjeti.” Ukratko, stigao sam u Komandu mornarice za Hrvatsko primorje i Istru, preteču II. POS-a, koji je uspostavljen u teškim i složenim uvjetima borbe za Jadran. Zato je njegov najveći značaj u tome što je formiran, što nije uništen i što je svojom organizacijom i manjim jedinicama uspješno vodio originalne oblike borbene djelatnosti. Njegovo postojanje i njegovo djelovanje daleko nadmašuje značaj koji bi mu pripao samo po borbenoj djelatnosti. Dokazao je da je rat na moru moguć u svim uvjetima. Za neprijatelja je upravo najveći problem bio u tome što je II. POS, i kada se nije nalazio na svom operativnom području, vodio na njemu akcije koje su se snažno osjećale. II. POS dao je častan doprinos u stvaranju JRM-a, u pobjedi nad neprijateljem i oslobođenju jugoslavenskog dijela Jadrana. Kao politički komesar, rukovodilac i borac II. POS-a s njegovih 1500 boraca, koji su prošli put II. POS-a od Crikvenice preko Kvarnerskih otoka i Istre do Trsta, ostao sam u sjećanju mnogih. Ta sjećanja trajno su zapisana u ratnim napisima Dušana Vesića i Ive Ferenca, književnika Ante Zemljara, historijskim radovima Ivana Kovačića, uspomenama akademika Petra Strčića, a osobito detaljno u djelu II. POS mornarice NOVJ 1943 – 1945. autora Kažimira Pribilovića, pa u knjizi Mornarica NOVJ autora Jovana Vasiljevića, i mnogih drugih. Ipak, najvažnija su ona sjećanja neposrednih učesnika. Pamtim mnoge susrete i razgovore, ali osobito jedan, do kojeg je došlo u Sjedinjenim Državama u neobičnim okolnostima. Negdje osamdesetih godina prošlog vijeka s delegacijom sam bio u posjeti Ratnoj mornarici Sjedinjenih Država. Neke tadašnje političko-bezbjednosne situacije zahtijevale su moje pojačano osiguranje. Dogodilo se da je na brodu kojim smo plovili rijekom Hudson odjedanput iz kabine potrčao pre-

191

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ma meni čovjek srednje dobi, inače mornar na istom brodu. Kad je osiguranje to primijetilo, zgrabilo ga je i odvuklo na ispitivanje. Ispostavilo se da je to bio jedan od boraca naše udarne grupe na Krku i da me svakako htio vidjeti i osobno pozdraviti. Kada su me informirali o incidentu i o čemu se radi, prišao sam svom bivšem suborcu. Bio je to više nego srdačan susret. Obezbjeđenju sam objasnio ‘ko je taj čovjek, kakve veze ima sa mnom i zamolio da ga se oslobodi. Oni su to učinili isti čas, uz ispriku. Eto, sjećanja su me sustigla i nasred Hudsona, u Americi.

RIJEČ NA KONCU

Pobjeda nad fašizmom i nacionalsocijalizmom 1945. značila je kraj stradanja i patnji milionima ljudi. Rat u Jugoslaviji završen je onako kako su to Tito i jugoslavensko komunističko rukovodstvo pretpostavljali kada je 4. jula 1941. donesena odluka o općenarodnom ustanku i kako je AVNOJ, na zasjedanju u Jajcu 29. novembra 1943., odlučio o granicama nove Jugoslavije. Rat je dobiven vlastitim snagama na posebnom ratištu u Jugoslaviji, na frontu koji je spajao sovjetske armije u Mađarskoj i angloameričke u Italiji. Ušli smo među Velike pobjednike, a naša je Armija postala četvrta vojna sila u svijetu. Značajno je istaknuti da je borba na Jadranu u posljednjoj i odlučujućoj fazi rata presudno utjecala na sveukupan ishod NOB-a i pobjede. Sloboda je konačno stigla i na Kordun i na moju Petrovu goru, gdje je sav narod sudjelovao u pokretu otpora. Pred toliko napaćenim narodom stajala je perspektiva novog života u miru i slobodi u socijalističkoj Jugoslaviji. Počeo se graditi bolji, prosperitetniji i sretniji život za generacije koje dolaze. Tada nismo mogli znati da će točak historije krenuti unatrag. Nismo mogli znati, pa ni vjerovati, da će nam se dogoditi nacionalistička kontrarevolucija. Ali dogodila se. Sudbina Jugoslavije sve vrijeme njezinog postojanja bila je pod utjecajem prijelomnih događanja u Evropi. Do raskoraka je došlo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada se Evropa počela in-

194

izdav čć 7učre

tenzivno kretati u dvama suprotnim smjerovima – ujedinjavanje na zapadu i cijepanje na istoku. Poraz komunizma na istoku Evrope zasjenio je vrijednosti koje je ostvarila Jugoslavija i koje su Evropi mogle značiti novo iskustvo odnosno mogućnost. Naravno, glavni krivci za ono što nam se dogodilo nisu ni Evropa ni svijet. Ali oni su odgovorni za ono što nisu činili da bi se jugoslavenska tragedija zaustavila na vrijeme i efikasno.

Kratice

AVNOJ CK CK KPJ d.d. GŠ JA JNA JRM KP KPH KPJ KPO NB NDH NOB NOP NOR NOV NOVJ OK OZN-a PČ POS RM SKJ SKOJ

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije Centralni komitet Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije dioničko društvo Glavni štab Jugoslavenska armija Jugoslavenska narodna armija Jugoslavenska ratna mornarica Komunistička partija Komunistička partija Hrvatske Komunistička partija Jugoslavije Kordunaški partizanski odred Naoružani brod Nezavisna država Hrvatska Narodnooslobodilačka borba Narodnooslobodilački pokret Narodnooslobodilački rat Narodnooslobodilačka vojska Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije Okružni komitet Odsjek za zaštitu naroda Patrolni čamac Pomorski obalski sektor Ratna mornarica Savez komunista Jugoslavije Savez komunističke omladine Jugoslavije

PRILOZI

Biografija Branka Mamule Odlikovanja Foto-album

Branko Mamula, admiral flote Jugoslavenske narodne armije

Branko Mamula rođen je 30. maja 1921. godine u Slavskom Polju, u Općini Vrginmost (Kordun, Hrvatska), od oca Mihaila i majke Đurđije rođ. Šimulija. Po nacionalnosti je Srbin. Potječe iz stare krajiško-kordunaške porodice Mamula koja se u Hrvatskoj bilježi dulje od 500 godina. U dugoj historiji porodica je dala nekoliko istaknutih ličnosti, a Austrijskoj Carevini veći broj vojnika – “sabalja”. U Ljetopisu o Gomirju navodi se “knez” Radoje Rade Mamula kako zastupa Gomirje 1608. kod austrijskog nadvojvode u Grazu da ih zaštiti od Frankopana u pitanjima njihovog statusa i obrade zemlje. “Knez” Rade Mamula kasnije će ponovo moliti pomoć, ali sada od habsburškog cara Rudolfa II., koji će Frankopanima narediti da gomirske Srbe ostave na miru. Naposljetku, Mamule su zajedno s drugim gomirskim Srbima od grofa Juraja Frankopana 13. jula 1657. kupili svoje zemlje za 15.000 forinti na način da su svoje plaće koje su primali kao graničari za četiri godine predali grofu Frankopanu. Stefan Mamula, komandant krajiškog bataljona i član delegacije Ilirskih provincija, predaje u Parizu 6. septembra 1810. peticiju upućenu Napoleonu kojem se od Napoleona traži da pruži pomoć oslobodilačkim pokretima na Balkanu. Grof de Lobau, šef kabineta, 18. septembra 1810. upućuje peticiju Napoleonu s karakterističnom preporukom: “Ovo je prijevod aide-mémoirea pisanog na njemačkom jeziku, koji zaslužuje da se pročita.” Sin Stefana Mamule, podmaršal Lazar Mamula, rođen je 1795. u Gomirju, u Hrvatskoj, pravoslavne vjere. U vojnu službu stupio je 1. septembra 1805. u inženjerijski korpus kao

200

izdavčd

kadet. Vitez je Reda Marije Terezije, barun, austrijski namjesnik Dalmacije, tajni savjetnik Dvora i doživotni senator. Umro je 12. januara 1878. u Beču. Svu imovinu zavještao je svojem rodnom Gomirju. Branko Mamula osnovnu školu završio je u Slavskom Polju – Crevarska Strana, četiri razreda Realne gimnazije u Glini i Državnu trgovačku akademiju u Karlovcu. Vojne škole: 7. klasa Više vojnopomorske akademije (1958.); kurs engleskog jezika i mornaričko-štabni kurs (Naval Staff College) u Velikoj Britaniji (1958./1959.); 10. klasa kursa operatike u Ratnoj školi JNA (1963., po povratku s dužnosti u Sudanu); kurs viših pomorskih oficira pri Mornaričkom školskom centru u Divuljama (1970.). Ovaj je posljednji kurs bio nadomjestak tome što nije došlo do jednogodišnjeg školovanja u Sovjetskom Savezu 1968. za ovladavanje novim mornaričkim doktrinama i ratnom tehnologijom, u koju svrhu je završio kurs ruskog jezika i pripremu za školovanje. Odlazak su onemogućili pogoršani odnosi Sovjetskog Saveza i Jugoslavije zbog intervencije Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941. Učesnik je Narodnooslobodilačkog rata od 1941. godine. U ratu je bio borac – omladinski rukovodilac bataljona Prvog kordunaškog odreda od 23. oktobra 1941. do 15. jula 1942.; politički komesar čete i partizanski rukovodilac Drugog bataljona 1. brigade NOV-a i PO-a Hrvatske do 15. novembra 1942.; politički komesar Trećeg bataljona 15. brigade 8. kordunaške divizije. Poslije pogibije političkog komesara te brigade vršio je dužnosti političkog komesara 15. brigade dok se nije razbolio od tifusa, u februaru 1943. Na oporavku poslije tifusa na radu je u Štabu 8. divizije. Za političkog komesara Oficirske škole Glavnog štaba Hrvatske s rangom političkog komesara brigade postavljen je 10. maja 1943. Na ovoj je dužnosti ostao do septembra 1943. i kapitulacije Italije. Zatim preuzima dužnost političkog komesara 3. brigade 8. kordunaške divizije, kojoj se priključuje Plašćanski partizanski odred u odbrani od prodora Nijemaca, od Bihaća prema Lici i Jadranu. Za političkog komesara Štaba mornarice za Hrvatsko primorje i Istru (II. Pomorski obalski sektor) postavljen je 3. novembra 1943., a 1. marta

201

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

1945. preuzima dužnost političkog komesara Pomorske komande sjevernog Jadrana, na kojoj ostaje do 20. augusta 1945. Po završetku rata, kada se formira flota JRM-a, Branko Mamula preuzima 20. augusta 1945. dužnost političkog komesara flote u trajanju do oktobra 1947. Počima masovna obuka kadrova za JRM, formira se Vojnopomorski školski centar, gdje je Mamula postavljen za političkog komesara u oktobru 1947.. a na toj dužnosti ostaje godinu i pol dana, da bi 4. marta 1949., kada se u Istri i Hrvatskom primorju zaoštrava borba s Informbiroom, bio postavljen za političkog komesara Pete pomorske zone JRM-a, čije se baze i garnizoni nalaze na tom području. Nedugo nakon preuzimanja dužnosti iz Glavne političke uprave Ministarstva narodne odbrane došao je zahtjev da preuzme dužnost načelnika UDB-e, za oblast Hrvatskog primorja i Istre, s obzirom na to da se dotadanje rukovodstvo odmetnulo na stranu Informbiroa i Sovjeta.39 Branko Mamula odbija, uz sav rizik, preuzeti dužnosti u UDB-i, odnosno odlazi iz JNA i preuzima njemu posve tuđe poslove. U Ministarstvu narodne odbrane razumjeli su i prihvatili njegove razloge, bez posljedica. Na dužnosti u Petoj pomorskoj zoni ostaje do augusta 1951. godine, kada je postavljen na dužnost načelnika Političke uprave Komande JRM-a, gdje će ostati godinu dana, da bi krajem augusta 1952. preuzeo dužnost političkog komesara Eskadre, koja se formira tih mjeseci. U junu 1953. ukidaju se funkcije političkih komesara u JNA i Mamulu raspoređuju na novoformiranu funkciju: pomoćnika komandanta za političko-pravne poslove, i imenuju ga za sekretara Opunomoćstva SKJ-a u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Na dužnosti ostaje dvije godine, da bi 1. septembra 1955. bio upućen u Višu vojnopomorsku akademiju. Augusta 1958. završava Akademiju, kao prvi u rangu. U jesen iste godine upućen je na daljnje školovanje u Veliku Britaniju. Po povratku preuzima dužnost načelnika Operativnog odjeljenja u Komandi JRM-a.

39

UDB-a (Uprava državne bezbjednosti) do 1951. je bila podređena Ministarstvu narodne obrane. (op. ur.)

202

izdavčd

15. decembra 1960. godine odlazi na dužnost vojnog savjetnika u Generalštab tek oslobođenog Sudana. U Sudanu ostaje do 30. januara 1963. Odmah po povratku u zemlju upućen je na kurs operatike u Ratnoj školi. Po završenoj obuci biva postavljen za komandanta Vojnopomorskog područja Pula. Na dužnosti ostaje godinu dana, a zatim je postavljen za pomoćnika komandanta Četvrte armijske oblasti, koja je privremeno preuzela funkciju Komande JRM-a i proširila zonu odbrane na Jadran, do planine Dinara u srednjoj Dalmaciji, i na cjelokupno područje Crne Gore. Dužnost zamjenika načelnika Mornaričke uprave u Državnom sekretarijatu za narodnu odbranu preuzima 1967., a u septembru 1970. dužnost načelnika Uprave ratne mornarice i pomoćnika Državnog sekretara za narodnu odbranu. Na ovoj dužnosti ostaje do jeseni 1976., kada se spajaju funkcije upravljanja i komandovanja ratnom mornaricom, pa će sljedeće tri godine vršiti dužnost pomoćnika saveznog sekretara za narodnu odbranu i komandanta Vojnopomorske oblasti. Na dužnost načelnika Generalštaba JNA postavljen je 12. juna 1979. i ovu će obavljati do 15. maja 1982., kada postaje savezni sekretar za narodnu odbranu. Na ovoj dužnosti provest će šest godina, do maja 1988., a 21. decembra iste godine odlazi u mirovinu. Branko Mamula penzioniran je u 68. godini života (shodno Zakonu o službi u JNA), s punih 47 godina provedenih u vojnoj službi u ratu i miru, i s ukupnim penzionim stažem od 53 godine. Čin majora priznat mu je u maju 1943., čin potpukovnika u martu 1945., čin pukovnika u aprilu 1950. U čin kontraadmirala proizveden je 22. decembra 1960., viceadmirala 22. decembra 1965., admirala 22. decembra 1973. i admirala flote 1983. Za vrijeme postojanja SFR Jugoslavije prvi je i jedini nosilac čina admirala flote.40 Zauzimao je redom sve tri najviše dužnosti – koman-

40

Čin admirala flote ekvivalentan je činu generala armije u kopnenoj vojsci (četiri zvjezdice). Generali armije u JNA bili su Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina, Kosta Nađ, Nikola Ljubičić i Veljko Kadijević. (op. ur.)

203

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

dant Ratne mornarice, načelnik Generalštaba i savezni sekretar za narodnu odbranu. Tako je istovremeno rukovodio sa svim trima vidovima oružanih snaga: kopnenom vojskom, ratnim vazduhoplovstvom i ratnom mornaricom. Uspio je Teritorijalnu odbranu, formiranu na republičkim osnovama, podčiniti Vrhovnoj komandi Oružanih snaga SFRJ. U Savez komunističke omladine Jugoslavije primljen je na samom kraju 1939. u Karlovcu. U Komunističku partiju Jugoslavije primljen je u aprilu 1942. Tokom rata vršio je, uz dužnost političkog komesara, u nekoliko navrata i dužnost sekretara KPJ bataljona, brigade, divizije (vojnopomorskog sektora i vojnopomorske zone). U dvama periodima poslije rata postavljen je ili biran: za sekretara Opunomoćstva CK SKJ-a za Jugoslavensku ratnu mornaricu (1953.–1955.) i Opunomoćstva CK SKJ-a za Četvrtu armijsku oblast (1964.–1966.). Po funkciji je bio i član Opunomoćstva CK SKJ-a za JNA i ostao član tog partijskog foruma do kraja njegovog postojanja, a zatim je biran u Komitet SKJ-a u JNA. Ovaj je organ bio biran i ravnopravno tretiran u SKJ-u kao i republička rukovodstva SKJ-a, drugim riječima SKJ je u JNA imao svoju zasebnu organizaciju. Na jedanaestom, dvanaestom i trinaestom Kongresu Saveza komunista Jugoslavije biran je u Centralni komitet SKJ-a i, konačno, bio je jedan od delegata SKJ-a iz JNA na zadnjem, četrnaestom Kongresu, u januaru 1990., i svjedok tragičnog raspada Saveza komunista Jugoslavije. Nestankom SKJ-a, JNA je ostala bez političke i društvene podrške da može izvršiti svoju ulogu u odbrani Jugoslavije od naraslih unutrašnjih prijetnji i mogućeg vanjskog miješanja u cilju rušenja SFRJ. S toga Branko Mamula ujesen 1990. predvodi stvaranje organizacije Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ). Bilo je predviđeno stvaranje širokog narodnog fronta za odbranu SFRJ. Počelo se s njegovim osnivanjem i radom u nekoliko republika, a onda je došlo do nacionalističkog kolebanja i raspada JNA. Nestankom realnih uvjeta za odbranu Jugoslavije i raspadom JNA nestala je i svrha opstanka SK-PJ i Mamula napušta Savez. Politički se više nije vezivao.

204

izdavčd

Branko Mamula porodicu je zasnovao još 1944. u Mornarici NOVJ, ženidbom sa Zlatom Ikica, rođenom u Kotoru 1925. godine. Kao član SKOJ-a u Kninu, rodnom mjestu njezinih roditelja, Zlata je 1943. otišla u partizane, u 19. sjevernodalmatinsku diviziju, a zatim je raspoređena u Mornaricu i tu susreće Branka Mamulu, tada političkog komesara II. Pomorskog obalskog sektora, baziranog na sjevernodalmatinskim otocima. U braku su dobili dva sina: Vladimira – Vladu, rođenog 1945. i uvedenog u knjige rođenih u Rijeci, gdje je Branko tada službovao, dok je mlađi sin Zlatan – Zlatko rođen 1947. u Šibeniku. U gotovo pedeset godina zajedničkog života Zlata je slijedila životni put supruga po mornaričkim bazama i garnizonima duž jadranske obale s najdužim boravkom u Splitu, gdje je Branko Mamula službovao u komandi JRM-a. Boravila je s njim i dvije i po godine u Khartoumu u Sudanu, a po povratku ponovo u Puli, Splitu i Beogradu osam godina, u Splitu zatim tri godine i, konačno, u Beogradu deset godina. Odlaskom Mamule u mirovinu smještaju se u Opatiju, gdje ostaju tri godine. Učestale provokacije i prijetnje hadezeovske vlasti primorale su ih da napuste Opatiju i presele u Beograd. U uvjetima stalnih selidbi i muževljevog angažmana Zlata je morala žrtvovati svoje osobne ambicije, posebno daljnje muzičko obrazovanje i usavršavanje. Posvetila se djeci i suprugu. I dok je Zlatko sve vrijeme do završetka srednje škole pratio selidbe roditelja, dotle je Vlado stalno boravio u Splitu. Tu je završio srednje obrazovanje i Elektrotehnički fakultet i zasnovao radni odnos. Oženio se 1970. sa Zojom Jurić i dobili su dvoje djece: sina Srđana i kćerku Dašu. Napisao je i 1986. objavio knjigu Mjerenja u elektronici. U vrijeme hadezeovske vlasti i političkog progona gubi posao i s obitelji napušta Split, te odlazi u inozemstvo. Nakon povratka čekao je desetak godina sudsku odluku da se ponovo može useliti u vlastiti stan, koji je u međuvremenu nasilno zaposjednut i demoliran. Zlatko je diplomirao na Ekonomskom, a potom i na Pomorsko-saobraćajnom fakultetu u Beogradu. Oženio se 1973. s Lidijom Nikles. Imaju dvije kćerke: Vedranu i Tamaru. Radio je u Pomorskoj agen-

205

Branko Mamula izdavič ć 7uvzrei

ciji u Rijeci, zatim u Naftnoj industriji Srbije u Beogradu, a nekoliko godina u Velikoj Britaniji. Zlata Mamula dugo je godina bolovala od srčanih tegoba i podlegla je bolesti 1992., u 67. godini života. Tome su svakako doprinijeli i tragedija s Jugoslavijom, izbijanje ratnih sukoba i nesreća koju su doživjeli ona i njena porodica. Branko Mamula drugi je put zasnovao bračnu zajednicu u Beogradu 1994. s Mirjanom Jakelić, rođenom u Splitu 1941. Nakon smrti oca Ivana 1947., Mirjanu odgaja i školuje samohrana majka, udovica Lucija. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je na odsjecima za etnologiju i povijest umjetnosti, a znanstveni stupanj magistre etnologije stekla je 1972. Živjela je u Zagrebu, gdje je radila kao kulturni i društveno-politički radnik. Višestranački izbori i pobjeda HDZ-a u SR Hrvatskoj zatiču je na funkciji predsjednice Izvršnog vijeća Skupštine općine Centar u Zagrebu. Protivi se politici razbijanja SFRJ i političkim ciljevima novouspostavljene vlasti u Hrvatskoj. Angažira se u Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju, i kao predsjednik Odbora za Hrvatsku organizira političke aktivnosti diljem Hrvatske. Ubrzo se otvara sudski proces protiv nje. Stalna šikaniranja, posebno kroz sredstva javnog informiranja, pritisci, pa i prijetnje smrću, uvjetovali su njezin odlazak iz Zagreba u jesen 1991. Dolazi u Beograd i nastavlja s radom u SK-PJ-u, ali se angažira i kao generalni sekretar u Narodnom frontu Jugoslavije. Prodorom srpskog nacionalizma u SK-PJ s grupom članova iz Hrvatske 1993. napušta SK-PJ. Sa Stevanom Mirkovićem pokušava oformiti Komunističku partiju Jugoslavije. Ubrzo napušta svaki politički angažman i potpuno se pasivizira. Branko Mamula i supruga Mirjana u januaru 1998. sele se iz Beograda u Crnu Goru. Prvo žive u Kotoru, a od 2007. u Tivatu. Oboje su članovi Društva za istinu o NOB-u i Jugoslaviji te Avnojevskog foruma “Josip Broz Tito” u Beogradu, a u Crnoj Gori angažirani su u Savezu boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. U Crnoj Gori Branko Mamula i nadalje piše knjige i bavi se publicističkim radom za postjugoslavenske i inozemne časopise, uz punu podršku i suradnju supruge Mirjane. Bez njene pomoći teško da bi iza sebe ostavio toliko vrijedne građe za historiju Jugoslavije.

206

izdavčd

Komadanje Jugoslavije dovelo je do toga da danas obitelj Branka Mamule živi u nekoliko država. On sam sa suprugom u Crnoj Gori, stariji sin Vladimir s obitelji (djeca i unuci) u Splitu, u Hrvatskoj, sin Zlatan u Beogradu, u Srbiji, a njegove kćeri u Velikoj Britaniji.

branko mamula autor je knjiga: — Mornarice na velikim i malim morima, Beograd, 1975. — Mornarice na velikim i malim morima, drugo, prošireno izdanje, Beograd, 1977. — Suvremeni svijet i naša odbrana, Beograd, 1985. — Odbrana malih zemalja, Beograd, 1988. Navedene knjige prevedene su na više stranih jezika i objavljene u nekoliko zemalja. Kao autor, primio je nagradu “22. decembar” 1977. i 1985. godine. — — —

Slučaj Jugoslavija, Podgorica, 2000. Slučaj Jugoslavija, drugo, prošireno izdanje, Beograd 2014. Rat u novom stoleću, Beograd, 2018.

—

Napisao i je publicirao zapažene vojno-političke i strategijske studije i analize za domaće i inozemne časopise. Vojno delo iz Beograda izdalo je zbirku odabranih članaka pod naslovom O strategiji i doktrini naše odbrane (Beograd, 1988.). Američki časopis US Naval Proceedings dodijelio je Branku Mamuli godišnju nagradu za 1973.godinu.

—

Za ukupan dugogodišnji rad i uspjehe u pripremi odbrane SFRJ primio je i: — Počasni doktorat Sveučilišta u Splitu, 12. maja 1988. — Zlatnu plaketa Sveučilišta u Osijeku, 11. maja 1988.

ODLI KOVANJA

SFRJ: — Partizanska spomenica (1941.) — Orden za hrabrost (1945.) — Orden partizanske zvijezde s puškama (1945.) — Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima (1946.) — Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem (1947.) — Orden za vojne zasluge s velikom zvijezdom (1952.) — Orden Narodne armije za zlatnom zvijezdom (1957.) — Orden za vojne zasluge s velikom zvijezdom (1967.) — Orden Narodne armije s lovorovim vijencem (1974.) — Orden jugoslavenske zvijezde s lentom (1981.) — Orden junaka socijalističkog rada (1985.). Ordeni inozemni: — Krzyż Partyzancki, odlikovanje Narodne Republike Poljske, 1947. — Orden Republike II. Reda, Sudan 1963. — Grande Ufficiale Ordine al Merito della Repubblica Italiana, Italija 1971. — Orden Gorkha Dakshina Bahu I. reda, Nepal 1974. — Pomorski orden I. reda, Indonezija 1975. — Orden Republike II. reda, Tunis 1978. — Orden časti, rang Veliki zapovjednik, Grčka 1980. — Veliki srebrni orden s lentom, Austrija 1982. — Orden za vojne zasluge I. reda, Jordan 1984. — Veliki križ Legije časti I. reda, rang: Grand officier, Francuska 1984.

208

1-čžć6č

Spomen-medalje SFRJ — Spomen-medalja povodom tridesetogodišnjice pobjede nad fašizmom 1945.–1975. — Spomen-medalje povodom 10., 20., 30. i 40. godišnjice JNA (JA) SSSR — Spomen-medalja povodom 70. godišnjice oružanih snaga SSSR-a (Crvene armije) 1918.–1988. — Spomen-medalja povodom 30. i 40. godišnjice pobjede u Velikom otadžbinskom ratu, 1975. i 1985. —

Ruska federacija Spomen-medalja povodom 65 godina pobjede u Velikom otadžbinskom ratu, 2010.

—

Crna Gora Spomen-medalja povodom 70. godina 13-julskog ustanka 1941.– 2011., Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, 2011.

F OTO - A L B U M *

*Sve stare porodične fotografije izgorjele su u zapaljenoj kući Mamula na proljeće 1942.

Pogled na Slavsko Polje.

Grb Lazara Mamule, koji mu je 1851. dodijelio car Franjo Josip I. Na grbu je uočljiva Petrovaradinska tvrđava.

Feldmarschallleutnant Lazar Mamula.

Moj otac Mihajlo Mamula.

Moja fotografija iz đačkih dana, nađena u njedrima moje ubijene majke.

Iz gimnazijskih dana.

Djeca iz Slavskog Polja. Prvi slijeva brat Vlado, do njega brat Miloš. Preživio je samo Vlado.

Branko Mamula 1944.

S komandantom Ivanom Vulinom i političkim komesarom 1. dalmatinske brigade Inđom Markovićem, kraj 1944.

Prvi put u službenoj uniformi Jugoslavenske ratne mornarice.

Prebjegli torpedni čamac NDH-a plovi iz Rijeke za Ist.

Uži dio Štaba II. POS-a, u Zadru, mart 1945. Prvi zdesna (okrenut leđima) kapetan Aljoša Žanko, major Ivan Ivanović, načelnik Štaba, Dinko Kotoraš, oficir OZN-e, Ivan Vulin, komandant II. POS-a i major Branko Mamula, politički komesar.

Maršal Tito sa Štabom JRM-a u vili Dalmacija u Splitu, početkom pedesetih godina.

Susret mornaričkih starješina s predstavnicima narodnih republika koje imaju izlaz na Jadransko more, početkom pedesetih godina. (Slovenija nije predstavljena jer je tek 1954. nakon rješenja Tršćanskog pitanja dobila izlaz na more). U civilnoj odjeći, slijeva na desno: Blažo Jovanović, predsjednik Vlade NR Crne Gore, Vicko Krstulović, savezni ministar pomorstva, Vladimir Bakarić, predsjednik Vlade NR Hrvatske, Đuro Pucar – Stari, predsjednik Vlade NR Bosne i Hercegovine.

Srdačan susret s Ivanom Bilićem – Dujom, u ratu komandantom PČ 4 Junak, poslije rata komandant jahte maršala Tita.

Jugoslavenska vojna delegacija na čelu s general-pukovnikom Otmarom Kreačićem (u sredini, s brkovima) u posjeti Odredu JNA, u sastavu snaga Ujedinjenih naroda na Sinaju, novembar 1959. (Branko Mamula treći slijeva.)

Proslava Dana Armije 1965. u Domu JRM-a u Splitu. Slijeva na desno: Baja Jurjević, Branko Mamula, kontraadmiral Ljubo Truta i generalmajor Janko Bobetko.

Na nogometnoj utakmici između jugoslavenske vojne delegacije i ekipe Odreda JNA na Sinaju, novembar 1959.

Grupa generala, polaznika Ratne škole JNA u Beogradu 1963. (Branko Mamula stoji drugi zdesna.)

U razgovoru s komandantom sovjetske ratne mornarice, admiralom flote Sovjetskog Saveza, Sergejem Gorškovom, početkom sedamdesetih godina.

Nakon što sam od admirala Mate Jerkovića (lijevo) preuzeo dužnost pomoćnika saveznog sekretara (general armije Nikola Ljubičić, u sredini) zaduženog za Ratnu mornaricu.

Doček maršala Tita na aerodromu u Dubrovniku, sredina sedamdesetih godina.

S maršalom Titom i Jovankom u Igalu, sredina sedamdesetih godina.

Predaja Plakete JRM-a admiralu Sir Terenceu Lewinu, komandantu britanske Domovinske flote, kasnije admiralu flote i načelniku Generalštaba britanskih oružanih snaga.

Posjeta muzejskom brodu britanske Kraljevske mornarice HMS Victory, februar 1977.

Vojna vježba Vojnopomorskog sektora Šibenik, 1978.

Maršal Tito dolazi na Školski brod Galeb, 1979.

Savezni sekretar za narodnu obranu i admiral flote Branko Mamula, načelnik Generalštaba JNA generalpukovnik Stevan Mirković i sekretar OSK-a u JNA Georgije Jovičić odaju počast vrhovnom komandantu maršalu Titu. Beograd, Kuća cvijeća, 1983.

Prijateljski susret s Charlesom Hernuom, ministrom obrane Francuske Republike, Pariz 1985.

Predaja počasnog štita pobjedniku Sinjske alke.

U ime redakcije Vjesnika, Vjekoslav Koprivnjak uručuje mi plaketu Plava vrpca, Zagreb.

Sa suprugom Zlatom.

Sa suprugom Mirjanom.