3k: kapital, klasa, kritika 3k: kapital, klasa, kritika - br. 6. Europska migracijska politika [6] [PDF]

Zitiervorschau

Broj 6. Europska migracijska politika Sonja Buckel, Fabian Georgi, John Kannankulam, Jens Wissel Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital Mislav Žitko Recenzije David McNally, Ishay Landa, Timothy Snyder, Lilijana Burcar, Goran Pavlić

3k

: kapital, klasa, kritika

Časopis Centra za radničke studije / god. 6, br. 6, 2020. ISSN 1849-6210

Impressum: Naziv: 3k: kapital, klasa, kritika br. 6/ 2020. ISSN 1849-6210 Naklada: 500 Uredništvo: Stipe Ćurković, Krešimir Zovak, Marko Kostanić, Mislav Žitko Grafičko oblikovanje i prijelom: Iva Marčetić Lektura: Stipe Ćurković

Tisak: Kerschoffset Izdavač: Centar za radničke studije, Zagreb Adresa uredništva: Ljudevita Posavskog 36, 10000 Zagreb e-mail: [email protected] www.radnickistudiji.org

Časopis izlazi jednom godišnje uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga, Southeast Europe

3k: kapital, klasa, kritika časopis je Centra za radničke studije. Njegov sadržaj je teorijski, njegove intencije su teorijske i političke. Veliko ideološko “čišćenje” intelektualnog i političkog života postjugoslavenskih društava od svakog traga marksizma, za posljedicu je imalo osiromašenje konceptualnog aparata za analizu i kritiku društvenih promjena koje su nastupile s agresivnom i obuhvatnom restauracijom kapitalizma u regiji. Kritičko i teorijsko samoosiromašenje reflektiralo se i u političkoj i ideološkoj dezorijentaciji ljevice i eroziji njezinog društvenog značaja. Programatika i urednička politika 3k proizlaze iz čvrstog uvjerenja da obnova recepcije Marxove kritike i pluralizma suvremenih marksističkih teorija predstavljaju nužan uvjet raskida s intelektualnim i političkim statusom quo. Doprinos obnovi sistemske analize i kritike kapitalizma i teorijskom produbljivanju njihove recepcije u regiji, nadamo se, doprinos je i afirmaciji perspektive njegova nadilaženja.

Sadržaj: Europska migracijska politika Uvod .............................................................................................................................. 7 Sonja Buckel, Fabian Georgi, John Kannankulam, Jens Wissel: Europski granični režim u krizi: teorija, metode i analize kritičkih istraživanja Europe..........................................................................................................................27 Sonja Buckel: Winter is coming: ponovna izgradnja europskog graničnog režima nakon „Ljeta migracije“ .......................................................................... 121 Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital Uvod

.................................................................................................................... 149

Mislav Žitko: „Socijalistička robna proizvodnja“ i recepcija Kapitala u Jugoslaviji .............................................................................................................155

Recenzije Marko Kostanić: David McNally, Blood and Money: War, Slavery, Finance, and Empire .................................203 Nikola Vukobratović: Ishay Landa, Fašizam i mase: pobuna protiv posljednjih ljudi 1848.–1945. .................... 209 Krešimir Zovak: Timothy Snyder, Krvava prostranstva – Europa između Hitlera i Staljina ...............................191 Vesna Vuković: Lilijana Burcar, Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva ................................215 Mirela Dakić: Goran Pavlić, Glembajevi: dvojno čitanje ................................................................................225

Europska migracijska politika

Prije korona krize, recentnu povijest Europske unije obilježile su barem tri velike krizne cezure. Financijska kriza 2008. i 2009. godine svoje neposredno izvorište je imala na američkom tržištu drugorazrednih hipotekarskih kredita, ali najdramatičnije strukturne reperkusija prijetile su u Europi. U očima mnogih kritičnih komentatora, kriza eurozone dovela je u pitanje dugoročnu održivost projekta monetarne unije u uvjetima jedinstvenog tržišta na kojemu se ne natječu samo korporacije nego i nacionalne ekonomije, ali bez značajnih mehanizama unutareuropskog fiskalnog transfera. Rezultat je polarizacija Unije na zemlje centra sa strukturnim trgovinskim suficitima i zemlje periferije i poluperiferije, relativne gubitnike unutareuropske tržišne utakmice s kroničnim trgovinskim deficitima. Ta strukturna asimetrija na periferiji je rezultirala gomilanjem javnog i privatnog duga kod financijskih institucija centra. Na prijeteće dužničke krize iz centra se reagiralo oktroiranim ciklusima mjera štednje s ciljem osiguranja otplate dugovanja. Posljedica su bile erozija institucija države blagostanja, socijalna devastacija i novi privatizacijski ciklusi javne imovine. Kritičari poput Costasa Lapavitsasa u takvoj strukturnoj konstelaciji odnosa centra i periferije vide neomerkantilističku matricu u kojoj zemlje centra ne izvoze samo proizvode u periferiju nego i deindustrijalizaciju i strukturnu nezaposlenost. Kako kompetitivna devalvacija kao strategija konkurentske adaptacije u monetarnoj uniji nije opcija, ekonomijama periferije ostaje samo unutarnja devalvacija, tj. pokušaji dizanja konkurentnosti putem politike smanjenja nadnica. Među rezultate takve politike spada i odljev stanovništva s europske (polu)periferije u centar, u potrazi za radnim mjestima i boljim životnim standardom. Te strukturne asimetrije politički su kulminirale 2015. godine u slamanju otpora novoizabrane lijeve koalicijske vlade u Grčkoj pod vodstvom Sirize. Ključni su akteri bila tzv. Trojka i vlade zemalja centra, prije svega Njemačke. Protivno predizbornim obećanjima, grčka vlada je kapitulirala i pod 8

pritiskom pristala na rigidne mjere štednje i val privatizacije javne imovine. Primarna svrha takve politike je bila da se osigura grčko servisiranje dugova vjerovnicima, dakle zaštita zapadnih banaka i drugih financijskih institucija. Javni framing rigidno uvjetovane financijske asistencije EU-a Grčkoj izgledao je međutim bitno drugačije. Pogotovo njemački tisak, od tabloida Bild sve do nekih od najrenomiranijih dnevnih novina, nije se libio mobilizirati stare rasističke klišeje o lijenim južnjacima koji žive iznad vlastitih mogućnosti. Nasuprot tome stajali su tobože porezni obveznici država poput Njemačke, odgovorni, štedljivi i radišni, a sada prisiljeni podmiriti račune tuđe rastrošnosti. Takav prikaz stvari nije mogao ne doprinijeti porastu nacionalističkih resantimana i njihove ksenofobne političke artikulacije. No 2015. nije bila samo prijelomna godina “grčke krize”, nego i godina takozvane “izbjegličke krize”. Tog ljeta, koje se u Njemačkoj ponekad naziva i Velikim ljetom migracije, milijuni migranata, velikim dijelom izbjeglica iz ratnih i kriznih područja poput Sirije i Afganistana, probili su militarizirane granice Tvrđave Europe i preko Grčke i Balkanske rute dospjeli u zemlje centra. Inicijalna reakcija velikog dijela njemačke javnosti, ali i vlade Angele Merkel, bila je pozitivna. Dominirali su izrazi i akcije solidarnosti, mobilizirali su se humanitarni sentimenti, a mediji su počeli pisati o novoj njemačkoj “kulturi dobrodošlice”. Ali već u listopadu iste godine njemačka država zaoštrava zakonske uvjete za stjecanje prava na azil, proširuje popis “sigurnih zemalja porijekla” i trasira politika agresivnije deportacije. U ožujku 2016., niti godinu dana nakon Velikog ljeta migracije, ubrzava se postupak deportacije, slijede dodatne represivne mjere, a kritičari počinju govoriti o efektivnom ukidanju prava na azil u Njemačkoj. Konzekvenca je dramatičan pad broja podnesenih zahtjeva na azil u Njemačkoj u narednim godinama: 2015. ih je bilo 477.000, 2016. čak 746.000, ali već 2017. broj pada na 223.000; 2018. iznosi 186.000, 2019. 166.000, a od siječnja do srpnja 2020. 65.000.1 1)  Vidi: https://de.statista.com/statistik/daten/studie/76095/umfrage/ asylantraege-insgesamt-in-deutschland-seit-1995/

Priču o kulturi dobrodošlice u pitanje nisu doveli samo potezi njemačke države. Ksenofobni i islamofobni pokret PEGIDA (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada), osnovan krajem 2014., organizira demonstracije tijekom cijele 2015., a najveći broj sudionika – oko 15-20.000 – postiže u listopadu 2015., neposredno nakon ljetnog migrantskog vala. U zemlji veličine Njemačke, te brojke na prvu možda ne djeluju previše zabrinjavajuće, i svakako je točno da su se demonstracije PEGIDE redovito susretale s kontrademonstracijama i izrazito negativnim reakcijama medija. Ali s obzirom na historijsko breme nacionalsocijalizma i tabuizaciju radikalno desnih diskursa i simbola u njemačkom javnom prostoru, politički značaj pojave otvoreno ksenofobnog masovnog pokreta na ulicama njemačkih gradove (doduše, uglavnom istočnonjemačkih) nije beznačajan. Brzi uspon AfD-a nakon 2015. definitivno je potvrdio da ksenofobija i antimigrantski šovinizam nisu društveno marginalne tendencije u njemačkom društvu. Osnovan 2012. kao stranka konzervativno-neoliberalnih sveučilišnih profesora, poduzetnika i novinara koji su kritizirali neodrživost eurozone i zagovarali povratak na njemačku marku, AfD je brzo mutirao u otvoreno islamofobnu i šovinističku stranku koja je pogotovo u ekonomski i demografski devastiranim dijelovima istoka Njemačke privlačila sve veći broj glasača. Na nacionalnim izborima 2013., AfD je s rezultatom od 4,7 posto glasova završio ispod izbornog praga od 5 posto. Ali već izborima 2017. – dvije godine poslije velikog migracijskog vala – AfD dobiva 12,6 posto glasova i ulazi u Bundestag s 94 zastupnika. To je prvi put u poslijeratnoj povijesti da je radikalno desna stranka ušla u njemački parlament. Uspon AfD-a i razlozi za rastuću privlačnosti šovinističke retorike među određenim slojevima njemačkog društva imaju kompleksne uzroke. U prošlom broju 3k objavili smo u sklopu temata o radikalnoj desnici tekst Marija Candeiasa koji rast šovinizma i ksenofobije u Njemačkoj interpretira u kontekstu 10

„poopćene kulture nesigurnosti“ i sve rasprostranjenijih strahova od socijalnog pada. Za Candeiasa, „poopćena kultura nesigurnosti“ je posljedice desetljeća neoliberalne politike erozije socijalne i ekonomske osnove sigurnosti velikih dijelova stanovništva. Njegove daljnje argumente ovdje nećemo ponavljati. Isti temat uključuje i tekst Liz Fekete u kojemu autorica sve naglašenije nacionalističke tendencije u politikama različitih država EU-a tumači u kontekstu dinamike i učinaka nejednakog razvoja unutar Unije. Ni njezine argumente ovdje nećemo još jednom iznositi. Zainteresirane čitatelje upućujemo na taj temat2. Treća bitna krizna cezura povijesti EU-a je Brexit. Ni Brexitom se ovdje ne možemo podrobnije baviti. Za kontekst ovog uvoda bitno je prije svega da su ksenofobija i antimigrantski resantimani igrali bitnu ulogu i u referendumskoj mobilizaciji zagovornika izlaska Velike Britanije iz Europske unije, što ne znači da su svi koji su glasali za izlazak bili isključivo ili čak primarno pokretani takvim motivima. Ipak, u svojim neposrednim učincima Brexit nužno uključuje moment nacionalno kodiranog isključivanja migranata iz zemalja članica EU-a, a time i s britanskog tržišta rada. Strukturni kontekst su desetljeća slabljenja strukturne moći sindikata uz istovremeno zaoštravanje konkurentske borbe unutar jedinstvenog tržišta EU-a i otvaranje britanskog tržišta rada jeftinijoj radnoj snazi s europskog istoka. U javnoj legitimaciji erozije socijalnih prava i fleksibilizacije tržišta rada imperativi unutareuropska konkurentnosti igrali su važnu ulogu i predstavljani su kao svojevrstan strukturni usud i politička nužnost bez stvarne alternative. To nije samo ideologija: konkurentski pritisak je stvarna i moćna strukturna silnica kapitalističke ekonomije. Isto vrijedi za tendenciju da kapital troškove konkurentske adaptacije svaljuje na radnike, ali to ne znači da ti procesi neće biti praćeni različitim oblicima 2)  Vidi: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 5, 2018., str. 7-171; dostupno na: https://www.rosalux.rs/bhs/3k-kapital-klasa-kritika_5_2018

i strategijama borbe i otpora. Potpora dijela radništva Brexitu potvrđuje da oni mogu poprimiti i nacionalistički i socijalnošovinistički oblik. Postoje značajni strukturni momenti na kojima plauzibilnost i privlačnost takvih artikulacija počiva. Prije svega, socijalna i politička prava, uključujući i pravo pristupa nacionalnom tržištu rada, vezani su i dalje za državljanstvo, odnosno pripadnost određenoj nacionalnoj državi. Ta prava su kodirana u najvećoj mjeri u nacionalnim zakonima a institucije koje ih jamče i realiziraju integrirane su u državne aparate nacionalnih država. Riječima Joachima Hirscha: „S obzirom na to da države predstavljaju ekonomski, socijalni i institucionalni okvir unutar kojega se odvijaju demokratske borbe, ostvarenje demokratskih principa – jednakost svih ljudi, pravna regulacija socijalnih odnosa, opća sloboda, ukratko: ljudska prava – ostalo je, čak i u njihovu proturječnom i nepotpunom dosadašnjem razvoju, usko vezano uz njih. U njima do danas nalaze svoju granicu. Efektivni su samo kao ‘prava državljana’, dok s onu stranu državnih granica u velikoj mjeri ostaju puki zahtjevi i fikcija.”3 Na razini Europske unije ta prava nemaju svoj stvarni institucionalni ekvivalent ili zamjenu, i to bio jedan od bitnih razloga privlačnosti europskih integracija za nacionalni kapital, u mjeri u kojoj otvaraju mehanizme zaobilaženja historijskih izborenih i u nacionalnim zakonima i institucijama kodiranih socijalnih, političkih i ekonomskih prava. U takvoj konstelaciji perspektiva ponovnog zatvaranja u okvire nacionalne države može postati privlačan politički cilj za dio radništva. Carinska zaštita „vlastite“ nacionalne industrije, o čijem opstanku ovisi i opstanak radnih mjesta o kojima i sami radnici ovise, i zatvaranje nacionalnog tržišta rada za jeftiniju radnu snagu iz siromašnijih dijelova Unije, svoju privlačnost dobivaju upravo u odnosu na 3) Joachim Hirsch, Materialistische Staatstheorie: Transformationsprozesse des kapitalistischen Staatensystems, Hamburg: VSA-Verlag, 2005., str. 81. 12

nedostatak adekvatnih mehanizama da se ti interesi – realni ili percipirani – na europskoj razini na usporediv način zaštite. To je i strukturni uzrok apelativne slabosti svih nastojanja formulacije proeuropske perspektive s ljevice i razlog zašto rijetko predstavljaju više od apstraktnog ideala ili puke retorike. John Kannankulam i Fabian Georgi (ujedno dva od četiri koautora prvog teksta u ovom tematu) ističu paradoksalnu poziciju proeuropski orijentirane ljevice: „u ‘svakodnevnim borbama’ i ti akteri su u većini slučajevi prisiljeni agitirati na nacionalnoj razini: ne postoje europski kolektivni ugovori, jedva da postoji razvijena europska javnost, a političkog utjecaja imaju – ako uopće – često samo na nacionalnoj razini. Na praktičnoj razini proklamirana europska perspektiva tako često ostaje beznačajna.“4 Sve to međutim ne jamči da će ponovno zatvaranje u nacionalne granice automatski značiti i kraj pritisaka na položaj rada. I poslije Brexita, Velika Britanija ostaje u velikoj mjeri integrirana u svjetsko tržište i konkurentski pritisci na tamošnje industrije neće nužno jenjavati zbog činjenice napuštanja EU-a. A čak i da se u značajnijim razmjerima uvede, protekcionistička carinska politika uvijek prijeti izazivati iste reakcije drugih država. Prepreke pristupu britanske industrije vanjskim tržištima mogu međutim imati i izrazito negativne posljedice na očuvanje radnih mjesta. Osim toga, ako se to pokaže potrebno ili oportuno, britanski kapital će tražiti i nalaziti alternativne mehanizme uvoza radne snage i nakon izlaska iz EU. Fenomen uvoza gastarbajtera u doba historijskog vrhunca države blagostanja u 1960-im i 1970-im diljem zapadne Europe jedan je historijski model, i nigdje ne piše da se slični aranžmani i mehanizmi u nekom obliku ne mogu ponoviti u Velikoj Britaniji nakon Brexita. Jer etnički, nacionalno, religijski ili kulturno 4) John Kannankulam i Fabian Georgi, Die Europäische Integration als materielle Verdichtung von Kräfteverhältnissen: Hegemonieprojekte im Kampf um das ‘Staatsprojekt Europa’, Arbeitspapier Nr. 30, Marburg: Philipps-Universität Marburg, 2012., str. 44.

podijeljena i stratificirana radnička klasa historijski se više nego jednom potvrdila kao izrazito povoljna za kapital. Da u tim okolnostima i unutarklasna konkurencija može poprimiti oblik nacionalističke, ksenofobne i šovinističke artikulacije analizirao je već Marx (a prije njega i Engels) na primjeru položaja irskih radnika u Engleskoj. Podjele i hijerarhije unutar radničke klase predstavljaju i prepreku njezinoj političkoj homogenizaciji kao klase i u odnosu na kapitala i u odnosu na državu, a time i važan moment regulacije klasne borbe. Država blagostanja je, kao što je naglasio Etienne Balibar, uvijek bila nacionalna država blagostanja, a to znači i strukturno isključiva. Fabian Georgi naglašava funkcionalni aspekt te strukturne isključivosti za regulaciju klasne borbe: “nacionalnosocijalna regulacija klasnih borbi može funkcionirati samo kada je opseg na taj način etabliranih kompromisa ograničen, kako prostorno-teritorijalno, tako i ‘personalno’. Pošto se troškovi kompromisa u konačnici oduzimaju od kapitalističkog viška vrijednosti, neograničeno širenje putem otvorenih granica i jednakih prava u tendenciji dovelo bi do pada profitnih stopa na ništicu. Nacionalno-socijalne države blagostanja stoga su fundamentalno upućene na to da uvjete svoje egzistencije osiguraju nasilnim isključivanjem ne-pripadnika te hijerarhiziraju pristup svom teritoriju i socijalnim pravima. Poduprt i posredovan u rasističkim obrascima nastalima u kolonijalizmu, taj imperativ isključenja do određene se mjere nužno izražava u nacionalnom šovinizmu, koji se u migracijskim i graničnim režimima institucionalno realizira i pritom spaja s rasističkim tendencijama u društvu koje slijede samostalnomeđuovisne dinamike”.5 Pored svega ostalog što može biti, nacionalizam je dakle i ideološki izraz te strukturne isključivosti. Nacije nisu samo „zamišljene zajednice“ (Benedict Anderson), nego, prema 5) Fabian Georgi, „Widersprüche im langen Sommer der Migration. Ansätze einer materialistischen Grenzregimeanalyse“, PROKLA 183, 2016., str. 200. 14

Detlevu Claussenu, i „realne fikcije“. Koliko god fiktivni mitovi nacionalizma o historijskoj genezi i homogenosti njegove nacije bili, jednom uspostavljena, nacionalna država počinje proizvoditi vrlo realne učinke: definira unutrašnjost i vanjskost, uključuje i isključuje, stvara institucije i mehanizme koji prodiru duboko u živote njihovih stanovnika i presudno oblikuju njihove životne perspektive i životne šanse. To može sezati od svakodnevnog „banalnog nacionalizma“ državnih zastava na službenim zgradama sve do ksenofobnih pogroma i ratne mobilizacije, ali i tvrdokornih unutarklasnih podjela i etnički ili nacionalno stratificiranih hijerarhija na tržištu rada. Ako je nacionalizam historijski bio ideologija stvaranja nacionalnih država, nacionalne države povratno generiraju nacionalizam kao svojevrsnu latentnu spontanu ideologiju.6 Ako se kroz nju onda tumače i socijalni i klasni odnosi i interesi, to nije puka ideologija u smislu čiste mistifikacije ili lažne svijesti, nego ima uporište u već navedenim strukturnim datostima kapitalističkih nacionalnih država – one čine „realni referent“ i izvor plauzibilnosti takvih interpretacija socijalne stvarnosti. Da bi bila uspješna svaka ideologija zahtijeva moment „istinitosti“, ma koliko distorziran bio. Analiza tih „elemenata istinitosti“ bitan je zadatak materijalističke teorije ideologije, jednako važan kao i kritika njezinih mistificirajućih i distorzirajućih momenata.7 Odnos tih momenata je dinamičan, podložan historijskim reartikulacijama i u pravilu obilježen proturječjima. To možemo ilustrirati na pojmu nacionalnog interesa i pitanju što bi on uopće značio u klasnom društvu. S jedne strane, postuliranje nacionalnog interesa predstavlja važan moment izgradnje društvene kohezije. Joachim Hirsch 6) Za elaborirani prikaz ovih argumenata vidi: Thorsten Mense, Kritik des Nationalismus, Stuttgart: Schmetterling Verlag, 2016. 7)  Vidi i temat posvećen teoriji i kritici ideologije u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 4, str. 7-121.; dostupno na: https://www.rosalux.rs/bhs/3kkapital-klasa-kritika_fin

to formulira na sljedeći način: „Karakter države kao formalnog otjelovljenja društveno Općeg čini istovremeno mogućim i nužnim zaodijevanje politike koja će jamčiti opstojnost vladajućih društvenih struktura i procesa oplodnje kapitala u formu ‘nacionalno-narodnog’ programa. To znači da promicanje kapitalističkih ciljeva mora na plauzibilan način biti prikazano kao služenje općim, ‘nacionalnim’ interesima, na primjer tako da se uništenje radnih mjesta prikazuje kao nužno za promicanje ekonomskog rasta, pa time u konačnici služi i interesu većine.”8 To dugoročno ne bi moglo moguće da ne postoji elementi materijalne i društvene realnosti u kapitalističkim društvima i iskustva života u njima na koje se takvi prikazi mogu relativno uvjerljivo nadovezivati. Navest ćemo samo dvije važne strukturne značajke o odnosu države i kapitala, i odnosu rada i kapitala. Države se u kapitalističkim društvima u velikoj mjeri financiraju od poreza. To znači da ukupni porezni prihodi ovise o razini ekonomske aktivnosti. U dominantno kapitalističkim ekonomijama privatni kapital nositelj je velikog dijela ekonomske aktivnosti. Kapitalisti slobodno raspolažu svojim kapitalom i donose investicijske odluke na temelju očekivanja buduće profitabilnosti, bez mogućnosti demokratskog upliva. Ako je razina profitabilnosti niska, u pravilu pada i razina investicija, ili se gase čak cijela postrojenja ili industrije. To međutim znači i smanjenje ekonomske aktivnosti i pad poreznih prihoda za državu. Stoga je s gledišta održavanja određene razine poreznih prihoda – iz kojih se financiraju i socijalna davanja, infrastruktura itd. – u interesu države da investicijska klima ostaje povoljna, a to znači da je i u neposrednom interesu države da vodi politiku koja će pogodovati profitabilnosti privatnog kapitala. To je jedan od bitnih momenata strukturne zavisnosti koji državu u kapitalizmu čini doista kapitalističkom državom, neovisno o eventualnoj korupciji, favoriziranju određenih frakcija kapitala 8)  Materialistische Staatstheorie, str. 98. 16

ili nekim dubokim ideološkim uvjerenjima nositelja državne politike. A to je ujedno materijalna realnost koja prikazima interesa kapitala kao općim ili nacionalnim interesima daje određenu plauzibilnost. Ako ti prikazi imaju ideološki karakter, onda ne zato što su čista mistifikacija ili laž, nego zato što takav strukturni odnos države i kapitala uzimaju kao „prirodan“ i politički bezalternativan. Ali dok god su odnosi kapitalistički, odnosno, dok god je veći dio ekonomske aktivnosti organiziran profitno motiviranim investicijskim i proizvodnim odlukama privatnog kapitala, takve tvrdnje nisu bez realne osnove i govore barem parcijalnu istinu.9 Druga točka tiče se odnosa kapitala i rada. Najamni radnici su po Marxovoj definiciji proletarijata „dvostruko slobodni“: „slobodni“ od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, i slobodni su da svoju radnu snagu, kao svoje jedino vlasništvo, prodaju na tržištu rada kapitalu (za razliku od kmetova ili robova koji ni tu slobodu nemaju). Ta druga „sloboda“ je zapravo samo nužnost koja slijedi iz prve, jer bez sredstava za proizvodnju nemaju drugog načina da osiguraju vlastiti opstanak. Govor o slobodi, centralan za ekonomski liberalizam, u Marxovoj analizi se ispostavlja kao drugo ime za strukturnu prinudu ili „tihu prisilu ekonomskih odnosa“. Kapital treba radnike kako bi pokrenuo proizvodnju, ali i radnici trebaju kapital kao izvor radnih mjesta i nadnice bez koje ne bi mogli osigurati vlastitu egzistenciju. Ali ta uzajamna zavisnost nije simetrična: radnici u strukturno slabijem položaju od kapitala jer se radi o potpuno različitim vremenskim horizontima. Kapital može obustavljati ili reducirati proizvodnju kada radne snage nema (ili je nema po prihvatljivoj cijeni), i iako to može značiti smanjene profite, u pravilu ne dovodi u pitanje mogućnost reprodukcije kapitaliste kao ljudskog bića. Radnici ne mogu odgoditi zadovoljenje svojih fizičkih i drugih potreba do trenutka kada će naći posao, 9)  Vidi i temat o teoriji države u: 3k: kapital, klasa, država, br. 2, 2015., str. 7-123.; dostupno na: https://www.rosalux.rs/bhs/3k-kapital-klasa-kritika_2

moraju se reproducirati iz dana u dan. Kapital je strukturno boljoj poziciji jer može čekati, radnici ne mogu. To u apsolutnom smislu vrijedi samo ako govorimo o razini proletarizacije koja bi bila jednako apsolutna, tj. da je nadnica doista jedini izvor prihoda za radnike. Razvoj europske socijalne države, velikim dijelim rezultat historijskih radničkih borbi, donekle je ublažio tu situaciju različitim oblicima socijalnih davanja i pomoći u periodima nezaposlenosti (doduše, privremene i vezane uz cijeli niz uvjeta), pa utoliko možemo govoriti o relativnom smanjenju razine proletarizacije u odnosu na gornju definiciju apsolutne. Ali to ne znači da je strukturna prinuda na prodaju vlastite radne snage ukinuta (barem ako se radnici žele reproducirati na nekom materijalno prihvatljivom nivou i izbjeći poniženja i stigmu koje prate primatelje socijalne pomoći). Dok god imaju interes za vlastitu reprodukciju, a u većini slučajeva će ga svakako imati, u njihovom je interesu da nalaze zaposlenje. A jednom kada ga imaju, u interesu im je da poduzeće u kojemu rade opstaje. Realna strukturna zavisnost o kapitalu tako stvara osnovu za identifikaciju interesa radnika s interesima kapitala, a time ujedno i osnovu za prikazivanje potonjih kao općih. A kada govorimo u kontekstu nacionalnih ekonomija, konkurentski opstanak „naših“ poduzeća na svjetskom ili europskom tržištu tako se relativno plauzibilno legitimira kao nacionalni interes. Ipak, klasno društvo će uvijek biti obilježeno klasnim antagonizmima i klasnom borbom: radnici će se boriti za veće nadnice, kraće radno vrijeme itd. Ali strukturna zavisnost o kapitalu kao poslodavcu, a time i izvoru sredstava za život, ujedno nameće granicu tim borbama. Ukoliko svojim zahtjevima ugroze profitabilnost kapitalističkog poduzeća do razine da se njegov daljnji opstanak za kapitaliste ne isplati, riskiraju i sami izgubiti posao (bitan faktor pri određenju militantnosti tih borbi predstavlja i razina nezaposlenosti u društvu, odnosno dostupnost alternativnog zaposlenja). Sve dok ostajemo u horizontu kapitalističkih odnosa strukturne silnice su na strani kapitala. A čak i da radnici takve odnose ne percipiraju 18

kao legitimne ili poželjne, na njih i dalje djeluje „tiha prisila ekonomskih odnosa“ kao strukturni disciplinski mehanizam.10 Gornji citat Joachima Hirscha govorio je o funkcionalnosti prezentacije interesa kapitala kao općih i nacionalnih. Ali i takva vrsta legitimacije kapitalističkih odnosa može proizvesti i vlastite kontradikcije. Jedini stvarni interes kapitala kao kapitala je profitni motiv. A iz perspektive profitnog motiva nekad je racionalnije preseliti proizvodnju u zemlje s jeftinijom radnom snagom (ili s nižim poreznim opterećenima itd.), ili uvoziti radnu snagu iz drugih zemalja koja će, zbog svog slabijeg položaja u odnosu na domaću radnu snagu, pristajati na niže nadnice, duže radno vrijeme ili lošije radne uvjete. U takvim situacijama legitimacija tih interesa kao „nacionalnih“ može postati problematična i nailaziti na otpor, u mjeri u kojoj se referiranjem na naciju nužno mobiliziraju identitetske odrednice koje po definiciji isključuju strance. Uvoz jeftinije migrantske radne snage koja će konkurirati domaćoj tako može postati točka u kojoj divergencija klasno specifičnih interesa kapitala s onima radnika postaje očita i otvara mogućnost zazivanja „nacionalnih“ interesa od strane domaće radne snage protiv interesa kapitala. Migrantski radnici – a u još većoj mjeri migrantske radnice – idealni su proleteri.11 Isključeni iz većine socijalnih prava i mehanizama zaštite koje domaća radna snaga posjeduje zahvaljujući državljanstvu, u još su većoj mjeri zavisni o kapitalu. Ta strukturna pozicija slabosti dozvoljava kapitalu da ih koristi kao instrument pritiska na razinu nadnica u industrijama u kojima ih zapošljava. Učinak je da se klasni antagonizam između kapitala i rada potencijalno dislocira i poprima pojavni oblik unutarklasnog antagonizma između 10)  Usp. Vivek Chibber, „Pristanak, prisila i rezignacija: izvori stabilnosti u kapitalizmu“, u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 4, 2017., str. 111-121. 11)  Usp. Stipe Ćurković, „Migranti, gastarbajteri, proleteri“, u: Novine Galerije Nova, br. 28/29, Što, kako i za koga/WHW: Zagreb, 2016., str. 17-20; tekst je dostupan i online na: https://www.kulturpunkt.hr/content/migrantigastarbajteri-proleteri

domaće i migrantske radne snage. Za dio domaće radne snage, apel na nacionalni interes i zatvaranje državnih granica za migrantske radnike u tom kontekstu može postati strategija zaštite od unutarklasne konkurencije. Činjenica da su takve strategije socijalno-šovinističke ne znači da iz perspektive zaštite vlastitih neposrednih interesa nisu „racionalne“ u smislu osiguranja bolje vlastite pozicije na tržištu rada. Iz perspektive ljevice, one su dakako dugoročno kontraproduktivne i štete radničkoj klasi u cjelini, jer kao poprište borbe prihvaćaju unutarklasne antagonizme i time povećavaju podjele unutar klase. Ali u nedostatku plauzibilne lijeve alternative privlačit će određeni broj radnika, pogotovo u uvjetima onoga što Candeias naziva „poopćenom kulturom nesigurnosti“. Kratka skica triju bitnih kriznih cezura recentne povijesti Europske unije naglasak je stavila na momente u njima koji su doprinijeli usponu nacionalističkih i ksenofobnih artikulacija. Cilj je bio ukazati na političke i strukturne silnice koje oblikuju europsku politiku migracije, a da ta veza nije nužno u svim slučajevima na prvu razvidna. A to nisu samo nacionalizam i ksenofobija, nego i klasni interesi kojima je svako kapitalističko društvo prožeto. Bez njihova uključivanja u analizu ni migracijska politika država i EU-a, niti ksenofobne reakcije na njih se ne mogu adekvatno razumjeti. Ipak, prikaz tih strukturnih silnica i interesa ostao je dakako prilično apstraktan, hipotetički i do određeni mjere idealtipski. Teorijski razrađenu i konkretniju analizu dat će tekstovi koji slijede. Svrha ovih uvodnih komentara nije da prejudiciraju teorijske alate, metodologije i zaključke koje će tekstovi u ovom tematu prezentirati. Kratka rekapitulacija tematskih preokupacija iz dosadašnjeg rada CRS-a i ranijih temata 3k prije svega je imala svrhu stvaranja makar provizornog argumentacijskog mosta između njih i teme ovog temata. Ne zato da se silom spoji nespojivo, nego zato što vjerujemo da i o migracijskoj politici u EU nije moguće govoriti bez ulaženja u pitanja klase, ideologije i države. Bez obzira na to bi li se složili sa svim tvrdnjama koje su dosad iznesene u ovom 20

uvodu, to u konačnici potvrđuju i teorijska polazišta autora tekstova u ovom tematu. A ta teorijska polazišta u velikoj mjeri određuje specifična varijanta materijalističke teorije države koja kombinira rezultate njemačkih rasprava o derivaciji države iz 1970-ih s teorijskim konceptima Antonija Gramscija i teorijskim doprinosima teoriji države Nicosa Poulantzasa. Svi autori – Sonja Buckel, Fabian Georgi, John Kannankulam i Jens Wissel – bili su članovi istraživačke grupe „Staatsprojekt Europa“, koja je od 2009. do 2013. godine na Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu vodila istraživački projekt o europeizaciji politike migracijske kontrole. Specifičnost njihova pristupa s gledišta teorije države je da kao objekt analize ne uzimaju samo nacionalne države, nego i Europsku uniju kao potencijalni državni projekt u nastajanju. Ta analiza se prelama kroz prizmu migracijske politike, pitanja konvergencija i divergencija između europske i nacionalnih razina, i prikaza različitih „projekata hegemonije“ koji su se oko migracijske politike formirala i međusobno konkuriraju. Prvi tekst koji slijedi pisali su zajedno, i u njemu sažimaju centralne teorijske i metodološke rezultate tog istraživačkog projekta. Izvorno je objavljen kao uvodno teorijsko poglavlje zbornika Kämpfe um Migrationspolitik12 iz 2014. godine. U izmijenjenom obliku kao samostalan tekst na engleskom izlazi u prosincu 2017. u izdanju berlinske centrale Fondacije Rosa Luxemburg. Ovdje donosimo prijevod tog modificiranog izdanja na temelju engleske verzije teksta (uz konzultaciju neobjavljenog njemačkog predloška, koji nam je prekasno postao dostupan da bi po njemu radili prijevod). John Kannankulam i Jens Wissel bili su i sudionici CRS-ova seminara „Kapital, država i europska integracija“, koji je održan 17. i 18. listopada 2014. u Zagrebu. U svojim predavanjima su već tada iznosili bitne aspekte istraživačkog projekta koje prvi tekst 12)  Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Kämpfe um Migrationspolitik: Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Bielefeld: Transkript Verlag, 2014.

u tematu integrira i sažima. U Zagreb smo tada zvali i Sonju Buckel, prvo na seminar, onda za samostalno predavanje u prosincu iste godine, ali oba puta je zbog drugih obaveza morala odbiti. U drugom broju 3k iz 2015. smo u sklopu temata o teoriji države objavili i prijevod Kannankulamova prikaza razvoja toka njemačkih rasprava o derivaciji države iz 1970ih, ali zbog fokusa na teorijski fundamentalnijim raspravama o teoriji države transkripte predavanja sa seminara nismo uvrstili u temat. Zajednički tekst u svom prvom dijelu prikazuje teorijske premise njihove specifične verzije materijalističke teorije države. U drugom dijelu slijedi prikaz historijsko-materijalističke analize politike (HMAP), koju su autori razvili kako bi operacionalizirali svoje teorijske premise za empirijsko istraživanje. Posljednji dio analizira društvene odnose snaga koji djeluju u polju migracijske politike i pokazuje kako je projekt upravljanja migracijom (migration management) postao hegemonijski u Europi, a onda, najkasnije u ljeto 2015., ušao u krizu. Tekst identificira i pet „projekata hegemonije“ koji su se borili oko modela europske integracije: neoliberalni, konzervativni, dva socijalna i jedan lijevo-liberalni. Na polju migracijske politike, konflikti između tih projekata su se kondenzirali u hegemonijski politički projekt „upravljanja migracijom“. Taj projekt, koji su nosili i gurali zahtjevi korporacija, određenih frakcija kapitala i neoliberalni „stručnjaci“ ciljao je na to da stvori politički povoljne uvjete za pojačanu i fleksibilniju imigraciju radnika u Europsku uniju i unutar nje. U jezgri projekta upravljanja migracijom, kojim dominira strategija neoliberalnog projekta hegemonije, leži utilitarna strategija koja cilja na regrutaciju kvalificirane radne snage, ali i na eksploataciju ilegaliziranih radnika. Neoliberalni projekt hegemonije je hegemonijski status postigao taktičkom integracijom određenih zahtjeva drugih projekata hegemonije oko migracijske politike. Među njima su ključni represivna kontrola granica, zaštita stvarnih izbjeglica i nacionalnosocijalnih privilegija. Zatim slijedi kratka analiza dinamika 22

poslije „Ljeta migracije“ 2015. na primjeru Njemačke i Austrije. Autori u tim dinamikama vide potvrdu krize hegemonijskog političkog projekta „upravljanja migracijom“, što se reflektiralo u inicijalnom djelomičnom otvaranju europskih granica i kasnijem naglom zaokretu prema privremenoj renacionalizaciji granica i ekstenzivnoj ekspanziji represivnih elemenata europskog graničnog režima. Jedan od simptoma te krize hegemonije je i šovinistički odgovor, čiji glavni nositelj je rasistička frakcija konzervativnog projekta hegemonije. Sve veći utjecaj tih snaga rezultirao je i efektivnim zatvaranjem Egejske i Balkanske rute, kao i uvođenjem novih restrikcija u zakone o azilu u Njemačkoj i Austriji. Autori zaključuju da će naredne godine pokazati hoće li i do koje mjere neoliberalne snage uspjeti prevladati krizu hegemonije, restabilizirati projekt upravljanja migracijom suzbijanjem rasističkih aktera i reintegracijom aktera konzervativnog projekta. Potpora neoliberalnih aktera eksternalizaciji europskih granica već upućuje na napore ponovne integracije konzervativnih aktera. No daljnji smjer europske migracijske politike uvelike će ovisiti o tome hoće li se pojaviti akteri koji će biti u stanju konsolidirati kontrahegemonijski projekt transnacionalne solidarnosti. Drugi tekst u tematu nadovezuje se na prvi analizom pokušaja ponovne izgradnje europskog graničnog režima poslije ljeta 2015. Izvorno je objavljen u časopisu PROKLA 2018. godine. Sonja Buckel, ovaj put kao jedina autorica, proces ponovne izgradnje analizira istim, u prvom tekstu prikazanim, temeljnim teorijskim instrumentarijem materijalističke teorije države. Borbe oko migracijske politike pritom skicira u kontekstu imperijalnog načina življenja i proizvodnje. Za tu analizu je presudna usidrenost imperijalnog načina življenja u svakodnevnim praksama. Time u fokus dospijeva i normalizacija destruktivnosti kapitalističkog načina proizvodnje koja počiva na svakodnevnoj samorazumljivosti koja gotovo ne prelazi prag svjesne percepcije i tako izmiče i kritičkoj refleksiji.

Važan moment njezine analize je analitička identifikacija dvaju prstena eksternalizacije europskog graničnog režima: prvog, na periferiji EU-a; i drugog, u zemljama izvan Europe. Buckel skicira i prikaz stare politike migracije i konture nove, a u fokusu analize je i „Europska granična i obalna straža“ jer egzemplarno demonstrira kako iz borbi oko migracijske politike nastaje genuino europski državni aparat. Analizu imperijalnog načina življenja kroz njegove svakodnevne prakse spaja s analizom graničnog režima tezom da prve svoje institucionalno osiguranje dobivaju kroz državni aparat granice: „preko granica, koje određuju unutra i vani, kapitalistička država monopolizira postupke za organizaciju prostora, konstituira i homogenizira ono što je unutra – narod i naciju – i istovremeno stvara vanjsko. Granicu pritom ne smijemo zamišljati u smislu puke fizičke barijere. Upravo suprotno, njezina hegemonija pretpostavlja simboličku moć koja uz pomoć žičanih ograda, (para)vojnih i biometrijskih tehnologija ili deportacija postiže inscenaciju granice.“ Pitanje migracije se posljednjih godina u Europi (ali i SAD-u) sve očitije kristalizira kao jedno od centralnih pitanja oko kojega se prelamaju politička pozicioniranja i formuliraju konkurentske političke agende. Ono je i važna silnica recentnog uspona radikalne desnice. U perspektivi daljnjeg odmicanja klimatskih promjena i izglednih masovnih valova klimatskih izbjeglica, njegov politički značaj u skorijoj i daljnjoj budućnosti može samo porasti. U hrvatskom kontekstu migracijska politika u javni fokus dospijeva prije svega kada novinari – domaći ili, češće, strani – izvještavaju o ilegalnim pushbackovima migranata u Bosnu i Hercegovinu i brutalnosti hrvatske granične policije u postupanju s njima. U diskursu hrvatske nacionalističke desnice devedesetih fraza o „predziđu kršćanstva“ često se mobilizirala kao dokaz historijske pripadnosti zemlje „zapadnom kulturnom krugu“. Iz današnje perspektive, nakon zatvaranja Balkanske rute i zaokreta europske granične politike prema restriktivnijem režimu migracijske politike, ona na bolno ironičan način djeluje 24

kao ponižavajuće egzaktna prognoza uloge hrvatske države u unutareuropskoj podjeli rada – kao (isuviše revnog) žandara koji obavlja prljav posao na vanjskim granicama Europske unije. Prema analizi Sonje Buckel, to Hrvatsku smješta u prvi prsten eksternalizacije, na unutareuropskoj periferiji. Suprotno široj javnosti, većini medija i državnoj politici, aktivistička scena u Hrvatskoj se od početka izbjegličke krize 2015. (a u nekim slučajevima i puno prije nje) angažirala oko zaštite migranata i tražitelja azila. Udruge poput Are You Syrious? i Centra za mirovne studije djelovale su na terenu, objavljivale kritičke analize i koristile medijski prostor kako bi ukazivale na eklatantna kršenja ljudskih prava migranata i njihova prava na azil. Ovaj temat hrvatskim i regionalnim čitateljima na lijevoj sceni želi ponuditi tip analize koji će unijeti dosad manje zastupljenu perspektivu i teorijski instrumentarij u već postojeće rasprave o migracijskoj politici. Intencija nije polemička: on ne može i ne želi nadomjestiti dosadašnje doprinose i analize, ali ih, u skladu sa specifičnim teorijskim zadatkom koji su si CRS i 3k zadali, pokušava nadopuniti fokusom koji proizlazi iz marksističke perspektive i specifičnih pitanja koja ona otvara. Prvo među njima je pitanje o tome na koji način i kojim mehanizmima imperativi koji proizlaze iz logike kapitalističkog načina proizvodnje suoblikuju migracijsku politiku, a zatim i pitanje o društvenim i političkim učincima koje to proizvodi. Tekstovi u ovom tematu to čine na empirijski fundiran način, instrumentarijem sofisticirane materijalističke teorije države. To uključuje i analizu politika Europske unije kao poprišta sučeljavanja različitih društvenih sila i aktera, grupiranih oko konkurentskih političkih projekata (odnosno, projekata hegemonije). Iako je Hrvatska 2013. pristupila Europskoj uniji, javni diskurs u velikoj mjeri i dalje kaska za tom činjenicom. U dominantnom medijskom i političkom tretmanu, Bruxelles je prečesto i dalje apstraktan označitelj, ispražnjen od svake analitičke konkretizacije političkih i društvenih sila koji politike

EU-a oblikuju. Analitički bonus tekstova u ovom tematu je da, suprotnim primjerom, pokazuju koliko je takva perspektiva nedostatna za stvarno razumijevanje procesa koji politiku EU-a oblikuju. SĆ

26

Europski granični režim u krizi: teorija, metode i analize kritičkog istraživanja Europe1 Sonja Buckel, Fabian Georgi, John Kannankulam, Jens Wissel

Uvod Krajem kolovoza 2015., procurila je informacija iz njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (SUMI) da će, do daljnjega, biti suspendirana repatrijacija sirijskih izbjeglica u skladu s Dublinskom uredbom. Kao što je kasnije postalo jasno, ta informacija se temeljila samo na unutarnjoj direktivi SUMI-ja koja nije bila pravno obvezujuća (vidi Kasparek/Speer 2015). Ipak, vijest se brzo proširila među sirijskim izbjeglicama koje su tjednima zadržavane u Mađarskoj i sada krenule na dugi marš prema Njemačkoj. U Austriji je 4. i 5. rujna granica otvorena za nekoliko tisuća ljudi. Iako je prema novinarskim (Alexander 2017) i aktivističkim izvorima (Speer 2017:18) njemačka vlada samo tjedan dana poslije odlučila zatvoriti granicu i vratiti izbjeglice busovima i helikopterima, od tog se plana odustalo 12. rujna. Nakon što je državni aparat došao do zaključka da takva odluka ne bi bila održiva na sudu, nijedan političar nije htio preuzeti odgovornost za protuzakonite postupke i „prizore postupanja njemačke vojske protiv izbjeglica, koje bi bilo teško opravdati javnosti“ (Die Welt, 5. svibanj 2017.). NGO-i, društveni pokreti i dobrovoljci te su nedosljednosti unutar državnog aparata i želju velikih dijelova javnosti da pruži pomoć iskoristili za potican1) Ovaj tekst predstavlja izmijenjenu verziju poglavlja „Theorien, Methoden und Analysen kritischer Europaforschung“, u: Forschungsgruppe ‚Staatsprojekt Europa‘ (ur.): Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Transcript Verlag: Bielefeld, 1584. 27

je solidarnih praksi, koje su brzo nazvane Willkommenskultur (kultura dobrodošlice). U tijeku tih događanja, dok su centralni predstavnici njemačkog kapitala naglašavali prednosti imigracije (vidi Georgi 2016), kancelarka Angela Merkel je 31. kolovoza već bila formulirala slavan (ili zloglasan) spin-doktorski slogan „Mi to možemo“. Međutim, manje od dva tjedna poslije, Njemačka je uvela „privremene“ granične kontrole na granici s Austrijom, a u listopadu donijela Asylverfahrensbeschleunigungsgesetz (Zakon o ubrzanju postupka odlučivanja o azilu), kojim su se zaoštrili zakonski kriterij za azil, dok su Albanija, Kosovo i Crna Gora proglašene sigurnim zemljama porijekla. Pored toga, taj zakon, poznat i kao „Azilski paket I“, uključuje odredbe koje produžuju boravak u prihvatnim kampovima za one koji traže zaštitu, rezanje beneficija, obavezne jezične i integracijske tečajeve, kao i strože regulacije za pristup tržištu rada. Istovremeno, rasistička rulja se u Njemačkoj mobilizirala i, pred pozadinom spaljenih azilantskih domova, „PEGIDA“ (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada) demonstracija u Dresdenu i uspona „Alternative za Njemačku“ (AfD), Bundestag je dodatno zaoštrio azilsko zakonodavstvo donošenjem „Azilskog paketa II“ u veljači 2016. godine. Njime je određeno da će tražitelji azila iz „sigurnih zemalja porijekla“ biti smješteni u specijalnim prihvatnim centrima i da će se poticati njihova repatrijacija. Pored toga, pravo na ponovno ujedinjenje obitelji suspendirano je na dvije godine i implementirani su daljnji rezovi beneficija (Pichl 2017). U travnju 2016. na snagu je stupio dogovor o repatrijaciji s autoritarnim turskim režimom, o kojemu se pregovaralo još od listopada 2015. Ono što pred pozadinom hypea njemačke politike postaje očito, centralna je pretpostavka koja konstituira naš historijsko-materijalistički pristup teoriji države: država i njeni aparati moraju se objasniti u odnosnu na društvene borbe i sukobe. Njemački i europski granični režimi zapravo predstavljaju specifične političke odgovore na globalnu migraciju. Ako želimo odgovoriti na pitanje o tome kako se novi europski režim kontrole konstituira, istraživanje mora započeti sa silama na koje 28

3k: Europska migracijska politika

država odgovara, ili, općenitije, s društvenim snagama koje su se učvrstile u njenim aparatima (za koncept odnosa sila, vidi Wissel 2010a). Tijekom posljednjih trideset godina transnacionalizacija države fundamentalno je promijenila specifičan prostorno-vremenski oblik moderne kapitalističke države. To se može vidjeti u razvoju i krizi europskog Dublinskog sistema, unutar kojega su zemlje južne europske periferije morale procesuirati većinu aplikacija za azil, dok su zemlje europskog centra u poziciji da takve odgovornosti izbjegnu. Takozvana „izbjeglička kriza“, koja je postala očita tijekom „Dugog ljeta migracije“ (Kasparek/ Speer 2015), presudno je kriza europske granične i migracijske politike. Zapravo, europske države poput Italije i Grčke već dugo nisu bile u stanju procesuirati tražitelje azila i njihove aplikacije u skladu s europskim standardima. Posljedično, činjenica da Grčka nije osigurala svoju granicu s Turskom, što je Mađarsku pretvorilo u državu na novoj „vanjskoj granici“, više nije bila samo mađarska ili grčka stvar. Ti regionalni sukobi postali su sukobi oko kontrole vanjske granice Europske unije u cjelini. Europski i nacionalni aparati prožimaju se u tom procesu, a nesposobnost europskih država da implementiraju „redistributivan sistem kvota“ ili nešto slično tome u sklopu Dublinskog sistema, u konačnici je dovela do toga da se granica Europe premjestila na jedan autoritarni režim izvan Europe. U cjelini gledano, proces rekonfiguracije europskih granica, koji je uključivao europeizaciju migracijskih i graničnih politika u Amsterdamskom sporazumu iz 1997., a započeo je sa Schengenskim sporazumom iz 1985. o ukidanju unutarnjih granica, sada je komplementiran europeizacijom vanjskih granica. Taj proces se naziva i „re-bordering“: u opreci spram teze o nastajanju svijeta bez granica, istovremeno se odvijaju procesi uspostavljanja i otvaranja granica (Sontowski 2011: 42). To stvara područje neograničene unutarnje mobilnosti povezano s izrazito osnaženim vanjskim granicama (Rumford 2006: 131). Svrha našeg istraživačkog projekta bila je istražiti taj proces 29

transformacije uz pomoć varijante teorije države čije teorijske i empirijske osnove ćemo prikazati u ovom tekstu. Transformacija kapitalističkog tipa države postavlja nekoliko fundamentalnih pitanja. Sve od osnivanja Europske ekonomske zajednice (EEZ), europska politika stvarala je ekonomska područja, od kojih je najvažnije Jedinstveno tržište. U tijeku re-borderinga, EU je stekla novu teritorijalnu dimenziju (Walters/Haahr 2005: 107): tek Schengenskim i Amsterdamskim sporazumima i njihovim pratećim propisima i direktivama stvorene su uistinu europske granice, zajedno s upravljanjem tim granicama, europskim osobnim iskaznicama, zakonodavstvom, bazama podataka i sistemima nadzora koji su za cilj imali sprečavanje neregularnog prelaska granica, a na koncu i europski režim viza, pa čak i vlastita agencija za zaštitu granica (Walters 2006: 187). Jedna od karakteristika kapitalističkih država je da pokušavaju monopolizirati procedure organiziranja područja unutar kojeg njihovi regulatorni i kontrolni mehanizmi operiraju (Poulantzas 1981: 104-105). Teritorijalizacija se pokazuje strategijom i tehnikom vladanja za provedbu određenih interesa (usp. Belina 2011: 92). Društveni sukobi ne odvijaju se naprosto na nekom zadanom terenu, u društveno strukturiranom prostoru s granicama, institucijama autoriteta itd., već se sama prostorna struktura producira i reproducira u tom procesu. Procesi uključivanja ili isključivanja unutar teritorijalizacije definiraju i stvaraju subjekte političke vladavine, određuju da li ih se smatra građanima s odgovarajućim pravima ili su kompletno obespravljeni. Posljedično, granične i migracijske kontrole konstituiraju centralan aspekt državne politike. Ako se te politike, kao rezultat europske integracije, transnacionaliziraju, to bi upućivalo na to da aparat političke vladavine prolazi društvenoprostornu reorijentaciju. Ta „transnacionalizacija države u procesu formacije zajedničke europske migracijske politike“2 stoga 2) Tako je ujedno glasio naslov našeg troipolgodišnjeg istraživačkog projekta, koji je financirala Njemačka istraživačka zaklada (Deutsche Forschungsgemeinschaft – DFG): www.staatsprojekt-europa.eu. 30

3k: Europska migracijska politika

se nadaje kao predmet kritičkog državnoteorijskog istraživanja. Koji je kontekst društvenih promjene unutar kojega se ta transformacija zbiva? I kako se državni i pravni aparati mijenjaju u tom procesu? Tradicionalna politička znanost oscilira u opisu te nove europske konstelacije između koncepcija „konfederacije“, „federacije država“ i „višerazinskog upravljanja“ („multi-level governance“). Istovremeno, zajednički nazivnik za te perspektive je da državu vide kao instancu rješavanja društvenih problema s ciljem uspostave kolektivno obvezujućih odluka. Na temelju premise da država ne utjelovljuje idealno opće dobro, nego je „materijalna kondenzacija odnosa snaga“ (Poulantzas 1981: 155), naš argument u kontekstu transnacionalizacijskog procesa glasi da se pod hegemonijom neoliberalne alijanse sila dogodilo strateško napuštanje fordizma kao nacionalno-državnog projekta – napuštanje koje je za cilj imalo nadići restrikcije koje je fordistički kompromis nametao snažnim kapitalističkim akterima (Esser 1982: 85 i dalje; Hirsch/Roth 1986: 78 i dalje; Streeck 2013: 45). Pripisujući koncept „nacionalne socijalne države“ tom obliku vladavine (Balibar 2010: 25), Étienne Balibar argumentira da je bilo „apsolutno neophodno“ (Isto) regulirati klasne borbe koje su destabilizirale kapitalistička društva prve polovice 20. stoljeća uz pomoć socijalne politike kako bi se očuvao nacionalni oblik države. S druge strane, ta regulacija nikad ne bi bila zamisliva „bez procesa uspostave nacionalnog oblika, oblika privilegirane zajednice“ (Isto). Prije svega, autohtona radnička klasa integrirana je u državu preko materijalnih ustupaka i političke reprezentacije nakon desetljeća borbe (Buci-Glucksman/Therborn 1982). Nadalje, prvi i drugi val ženskog pokreta osigurali su ženama određeni, ograničeni, pristup maskulinističkom državnom aparatu, iako su državu i dalje smatrali „anti-institucijom“ (Sauer 2004: 113) zbog njenog radikalnog isključivanja žena i njihovog životnog iskustva. I naposljetku, migrantske borbe, koje je historiografija dugo ignorirala, uspjele su osigurati prava za ne-državljane u odnosu na nacionalnu (socijalnu) državu (Bojadžijev 2008). 31

Transnacionalizacija kao izlazna strategija iz te konstelacije pokazala se presudnom (skalarnom) strategijom. Društveno-teritorijalna reorijentacija nacionalnih i europskih aparata unutar EU-a poprimila je oblik europskog sklopa državnih aparata (usp. Wissel 2010: 88 i dalje; Wissel 2015) unutar tog procesa, koji je postepeno nadrastao okvire tradicionalnih država članica i istovremeno pokretao potragu za istinski europskim državnim projektom, usporedivim sa „starom“ nacijom. Sama prostorna strategija postala je centralan element transformacije, pa se počelo govoriti o „državnom prostornom projektu“ (Brenner 2004). Novi državni projekt i sklop državnih aparata u nastajanju otvaraju društvenim akterima u Europi nove prostorne (ili skalarne) strategijske opcije za postizanje njihovih političkih projekata. U nastavku teksta prikazat ćemo svoj državnoteorijski pristup u trima sekcijama (koje su samostojeće i mogu se čitati zasebno): (I.) teorijske osnove; (II.) metode za empirijsku operacionalizaciju – s konceptom „projekata hegemonije“ i „historijsko-materijalističkom analizom politika“; i, konačno (III.), primjena tog istraživačkog programa na europeizaciju migracijske kontrole. I. Država, Europa i migracijska kontrola – teorijske osnove materijalističke perspektive Kako možemo analizirati proces promjene koji se zbio posljednjih desetljeća iz perspektive teorije države? Danas, politička znanost na to pitanje uvelike odgovara iz perspektive „governance pristupa“ („governance approach“) i smatra EU oblikom „višerazinskog governancea“: EU je „akter donošenja politika koji nema kvalitativna svojstva države ali vrši državne funkcije i time mijenja i državne aktivnosti svojih država članica“ (Tӧmmel 2007: 13). Governance pristup u Foucaultovom smislu danas je najuobičajenija, mainstream teorija vladanja. To znači da migraciju, poput svakog drugog političkog fenomena, treba shvatiti kao predmet kojim političko vodstvo treba upravljati. Dok sta32

3k: Europska migracijska politika

ra teorija kontrole, na kojoj se istraživanje upravljanja temelji, pretpostavlja tehnokratsku predvidivost društvenih odnosa, trenutni pristup od toga se razlikuje jer prepoznaje da „objekt koji se želi oblikovati nije samo pasivan, objekt koji voljno podnosi svoje oblikovanje od strane državne politike, nego objekt koji aktivno i kroz vlastitu dinamiku procesuira upravljačke impulse“ (Benz i dr. 2007: 12). Tako istraživanje governancea korespondira s neoliberalnim pristupom „upravljanja migracijom“ koji je usmjeren na kalibriranje, a u svoje kalkulacije uključuje čak i devijantne prakse migracijskih kretanja. Materijalistička teorija države zauzima suprotnu perspektivu i fokusira se na kritiku političke dominacije i vladavine. U mnogim debatama, prvo unutar marksističke teorija, a kasnije i kod feminističkih i poststrukturalističkih autora, kritička društvena analiza uvijek je bila u središtu tog poduhvata. Točke povijesnog preokreta inicirale su različite pokušaje reformulacije, počevši od građanske revolucije devetnaestog stoljeća, Weimarske republike, nacionalsocijalističke „ne-države“ (Neumann 2009/1942), preko fordističke države blagostanja sve do transnacionalizacije državnosti. Putem tih kritika – i poticana njima i izazovima koje su za nju predstavljale – materijalistička teorija države razvila se u više-facetni pristup koji pokušava analizirati i kritizirati političku dominaciju i vladavinu iz emancipatorne perspektive. Uvijek iznova je došlo do kontroverzi s mainstreamom političke znanosti, kao 1960-ih i 1970-ih, tijekom renesanse istraživanja o državi: unutar teorijskih rasprava oko tadašnje euforije po pitanju reformi i planiranja, materijalistička teorija države je naglašavala granice mogućnosti političke kontrole kapitalističkih društava (za pregled, vidi Hirsch/Kannankulam/ Wissel 2008). „Mainstream njemačke političke znanosti“ uvijek je imao problema „s materijalističkom teorijom države“ (Esser 2008: 203), iako postoje sličnosti s sociologijom vladanja Maxa Webera. I Weber je državu definirao kao „odnos u kojemu ljudi vladaju nad drugim ljudima“ (Weber 2004/1921: 34). 33

1.1. Koncept države 1.1.1 Politički oblik Da materijalistička teorija države mora odgovoriti na pitanje suvremenog istraživanja governancea – „čemu služi država?“ (Beisheim/Bӧrzel/Genschel/Zangl 2011b) – odgovor bi bio jasan: reprodukciji kapitalističkih društava. Kao što su to istaknule zapadnonjemačke debate o derivaciji države o genezi države iz 1970-ih, Louis Althusser i Nicos Poulantzas u Francuskoj, Antonio Gramsci u Italiji ili različite struje regulacijske teorije od 1990-ih, osnovna pretpostavka je da je taj historijski oblik podruštvljenja strukturno sklon krizama. Na kraju krajeva, temelji se na „društvenim uvjetima i prirodnim preduvjetima“ koje „ne može ni proizvesti ni garantirati, nego ih možda čak i uništava“ (Hirsch 1994: 167). To zahtijeva aktivnosti koje su usmjerene na materijalnu reprodukciju, uređenje i očuvanje društva u cjelini, a koje su izvanjske samom procesu eksploatacije (Esser 1975: 157). Problemi koje državni aparat mora rješavati fundamentalni su i strukturni problemi, koji politički proces izlažu gotovo nepremostivim kontradikcijama i podrivaju njegove kapacitete za rješavanje. To je tako zato što država mora kontinuirano intervenirati u proces društvene reprodukcije kako bi ga stabilizirala, ali bez mogućnosti da promijeni njegove fundamentalne strukture (Hirsch 1994: 177). Na taj se način društveni antagonizmi i sukobi dovode u oblik koji omogućuje privremenu reprodukciju društva. „Međutim, to se ne može postići dugoročno: prije ili poslije, društvene se kontradikcije moraju manifestirati u ‚sekularnim‘ krizama“ (Hirsch 1990: 17). Kapitalizam se stoga razvija kao sekvenca krizama posredovanih i međunarodno nejednakih historijskih formacija, tj. privremeno stabiliziranih konfiguracija (Isto). U tijeku rasprave koja se odvija već desetljećima postalo je jasno da tu aktivnost ne preuzimaju isključivo državni aparati, nego da ovisi i o institucijama civilnog društva, modusima subjektivacije i reprodukcije svakodnevnih mikro-praksi. Stoga 34

3k: Europska migracijska politika

se činilo prikladnim okrenuti se obuhvatnijem konceptu „regulacije“. U tom odnosu država međutim nije samo jedno od mnogih mjesta unutar odnosa moći. To priznaje i sam Foucault, jer je došlo do postepene „etatizacije“ tih odnosa (Foucault 1983: 224). Ako se sada razmotri pitanje javnog interesa, koji je u središtu različitih pristupa governancea, onda specifičnost kapitalističke države čini to što – kao što su istaknuli već Marx i Engels – „dobija samostalan oblik, odvojen od stvarnih pojedinačnih i opštih interesa“, koji kao „iluzoran oblik zajedničkog“ postaje objektivnom silom koja „izmiče našoj kontroli, ometa ostvarenje naših očekivanja, poništava naše račune“ (Marx/Engels 1974: 32-33). Karakterizirano brojnim međusobno isprepletenim antagonizmima kao i anarhičnom robnom proizvodnjom, kapitalističko podruštvljenje ne dozvoljava nastanak koherentnog društvenog konteksta. Umjesto toga, ono „iza leđa“ stvara otuđene i reificirane „nositelje“ društvene sinteze: „društvene oblike“. Oblik vrijednosti, pravni oblik, pa stoga i politički oblik predstavljaju reificirane prakse – oblike koji nastaju iz međusobnih odnosa društvenih individua neovisno o njihovoj svjesnoj volji i djelovanju, i koji usmjeravaju neposredne percepcije i orijentacije ponašanja, i tako uspostavljaju društveni kontekst u prikrivenom obliku. U obliku vrijednosti to se zbiva putem razmjenom posredovane robne proizvodnje, a u pravnom obliku putem ustava, ugovora ili sudskih rješenja. Pod tim uvjetima je nemoguće direktno uspostaviti političku zajednicu koja bi mogla odlučivati o svojoj općoj dobrobiti, svojim „problemima“, svojim „normativnim dobrima“. Umjesto toga, politički oblik stvara entitet koji je odvojen od društva i „izvana mu je suprotstavljen: društveno opće (das gesellschaftliche Allgemeine) kao [nešto] odvojeno od društva“ (Hirsch 1994: 167). Ta separacija „nalazi se u osnovi institucionalne okosnice koja je svojstvena kapitalističkoj državi“ (Poulantzas 1981: 14), tj. čini osnovu njene materijalnosti. Samo zato što država – kao prostorno-vremenska institucionalizacija 35

političkog oblika – obično putem svoje nezavisnosti u odnosu na društvene aktere stječe „relativnu autonomiju“, ona je u poziciji da doprinese reprodukciji te kontradiktorne socijalizacije. To je jedini način da utječe na moćne društvene aktere, uspostavi konsenzus i osigura ustupke. Politički oblik stoga je „istovremeno iluzorni i realni oblik koji zajednica mora poprimiti pod vladajućim principima socijalizacije“ (Hirsch 1994: 167). U svojoj odvojenosti kao društveni oblik, političko je jedini mogući i racionalni oblik regulacije zajedničkih poslova u generalno iracionalnoj socijalizaciji u kojoj se društveni kontekst proizvodi samo uz „pretjerano trenje i gotovo slučajno“3 (Horkheimer 1982: 137). Opći interes je i realan i iluzoran u mjeri u kojoj predstavlja jedini oblik zajedničkog koji je moguć u kapitalističkim uvjetima: zajedničko koje ne nastaje zato što „svatko odlučuje o svima i svi to isto o svakome“, kao što je to tvrdila republikanska, rana građanska demokratska teorija (Kant: 1999/1797: 105), nego u autonomnim procesima (zakonodavstvo i birokracija) u kojima je elita profesionaliziranih političkih stručnjaka odgovorna za opće dobro – politički intelektualci u Gramscijevom smislu. Opći interes je, međutim, ujedno iluzoran, jer je uvijek prožet društvenim odnosima moći. To se može ilustrirati na primjeru rodnih odnosa. Osebujna separacija države od društva istovremeno stvara demarkaciju između javne sfere države i politike, i privatne sfere obitelji, generativne reprodukcije, emocija, oblika odnosa i načina života, i uvodi rodno kodirane alokacije za ta područja (Ludwig/Sauer/Wӧhl 2009: 11). Ta demarkacija je esencijalan dio institucionalne materijalnosti moderne državnosti, koja očituje rodno-specifičnu stratešku selektivnost. To postaje manifestno i u selektivnom izboru onoga što će se smatrati privatnim, pa stoga i individualističnim i apolitičnim, kao i u selektivnom pristupu državnom aparatu, i, naposljetku, u osnovnoj arhitekturi same države. Na primjer, što je administrativni odjel bliži jezgri represivnog aparata, to je manje 3) Prijevod izmijenjen (nap. prev.). 36

3k: Europska migracijska politika

žena zaposleno u njemu (Dackweiler 2012: 77; Jessop 2001). „Feministička institucionalna arheologija“ pokazala je kako je maskulinitet, u obliku maskuline racionalnosti, sistematski ostavio svoj utisak na državnim institucijama, strukturama i procedurama, i tako ih rodno kodirao (Kreisky/Lӧffler 2009: 76). U zbroju, država predstavlja materijaliziran društveni odnos: klasni i rodni odnos, a onda i odnos građana/državljana i onih koji to nisu. Ona ne stabilizira prosto neki dani poredak, nego je uključena u stvaranje rodno i rasno kodiranih klasnih subjekata, koji se u governance pristupu javljaju kao zadani i prethode državi, pa su stoga naturalizirani (Ludwig 2009). Također, dijadu javno/privatno ne možemo pretpostavljati kao samorazumljivu i zadanu. Upravo suprotno, „uobličila [se] u krvi i suzama u tisućama teorijskih i praktičkih prepirki“ (Virno 2004: 11) prije nego što je postala samorazumljiva. 1.2 Država kao društveni odnos Misliti državu kao društveni odnos čini nužnim da je se prestaje gledati kao subjekt. Ona nije supstancijalan entitet, nego kontradiktoran i fragmentiran sklop državnih aparata. Svaki od tih aparata razvija specifičnu dinamiku putem separacije politike i ekonomije koja je specifična za kapitalizam. Stabilizirani praktični kontekst političkog stoga stječe vlastitu materijalnost i razvija mehanizme koji „su dizajnirani da osiguraju njegovo očuvanje“ (Foucault 1983: 222). Claus Offe (2006/1969: 130) to naziva „interesom same države“. Upravo ta dinamika dovodi do „institucionalno-centričnog“ (Foucault 2009: 116) pristupa, tj. do pristupa koji izvore odnosa moći traži u tim aparatima – a ne u društvenim odnosima moći. Ako se društvene antagonizme shvaća kao upisane u državni aparat, unutar tih aparata antagonizmi poprimaju „oblik unutrašnjih kontradikcija između raznih grana i aparata države, i unutar svakog od njih“ (Poulantzas 1981: 135). Različite društvene snage referiraju se na različite državne aparate, a oni, povratno, imaju specifične odnose s tim društvenim snagama. 37

Država tako predstavlja strateško polje koje oblikuju kompleksni, ispresijecani, decentralizirani i antagonistični odnosi između različitih sektora države (Jessop 1985: 125 i dalje). Kao rezultat, politike različitih državnih aparata ponekad su kontradiktorne, a ponekad i dijametralno oprečne. To se može rasvijetliti kratkim pogledom na trenutne europske migracijske politike. Državne politike karakteriziraju antiimigrantska retorika i represivno sigurnosno zakonodavstvo zbog virulentnosti nacionalizma i rasizma u imigracijskim zemljama. Istovremeno međutim te države teže fleksibilnoj i potencijalno povećanoj imigraciji (Castles 2005: 11) zbog politika tržišta rada nacionalno-socijalne države. Hollifield (2003: 35 i dalje) u tom kontekstu čak govori o „liberalnom paradoksu“: uslijed globalizacije i pred pozadinom rastuće međunarodne migracije poslije Drugog svjetskog rata, međunarodni ekonomski razvoji – trgovina, (direktna strana) ulaganja i migracija – s jedne su strane države tjerale na daljnja otvaranja, dok su ih istovremeno međunarodni sistem država i moćni (domaći) politički interesi gurali u smjeru strože izolacije. Taj paradoks je moguće lako razriješiti ako se državu više ne koncipira kao jedinstven monolitni subjekt, nego kao sklop državnih aparata u međusobnoj konkurenciji. Sklop nacionalne države često je očitovao koherentnost koja je prikrivala konkurenciju između njegovih aparata. To međutim nije posljedica njegove ustavom uspostavljene strukture, jer čak i kada su ovlasti i kompetencije hijerarhijski determinirane zakonom o državnom ustroju, taj okvir teško može utjecati na stvarne strukture moći (Jessop 1985: 127). Međutim, jedinstvo i koherentnost aparata presudne su za kapacitet države da uspostavi društvenu koheziju, tj. da vladajuće sile obaveže na dugoročan projekt i istovremeno integrira subalterne snage. To jedinstvo se može postići samo putem specifičnih državnih projekata, koji se razvijaju u različitim sekcijama države (Jessop 1990: 128). Nacija i država blagostanja činile su centralan državni projekt fordističke države na globalnom Sjeveru – nacionalnu socijalnu državu u Balibarovom smislu. 38

3k: Europska migracijska politika

2. Integralna država 2.1 „Hegemonija zaštićena oklopom prisile“ Kako bi istražili političke projekte, okrećemo se teoriji hegemonije Antonija Gramscija. Gramsci je pokrenuo presudnu promjenu paradigme u teorijskim raspravama inspiriranim Marxom tako što je pažnju usmjerio na političke sporove unutar države i oko nje. Njegovo shvaćanje države više nije slijedilo principe instrumentalistički-voluntarističkih koncepata poput onih koje je Lenjin predstavio u Državi i revoluciji (vidi Lenjin 1973: 125 i dalje). Nasuprot tome, razvio je „ne-mehanistički odnos između klase i države […], ekstenziju države koja se nipošto ne svodi na jednostavno usmjeravanje na polje opće nadgradnje (ili čak kulturno polje)“ (Buci-Glucksmann 1981: 87). Kombiniranjem analize države s analizom društvenih snaga, Gramsci je omogućio nezavisnu teoretizaciju države i, istovremeno, razvio razumijevanje povijesne kontingencije. Nije državu reducirao na represivnu jezgru države nego ju je koncipirao kao „integralnu državu“, koja uključuje političko društvo (societá politica), državu u užem smislu i civilno društvo (societá civile) (za detaljan prikaz vidi Demirović 2007). Upravo zato što ga je zanimala analiza političke dominacije odbacio je „osiromašenje pojma o državi“ kojim politika postaje sinonim za parlamentarnu politiku i koncipirao državu kao „čitav onaj splet praktičnih i teorijskih aktivnosti pomoću kojih vladajuća klasa ne samo opravdava i održava svoju prevlast nego uspijeva da postigne aktivnu suglasnost onih kojima vlada“ (Gramsci 1979: 181). Već ranih 1920ih Gramsci je, takoreći, obavio tranziciju s government na governance – s vlade na vladanje. Pred pozadinom pitanja zašto je revolucija uspjela u Rusiji ali je poražena u razvijenim industrijaliziranim državama, Gramsci je prepoznao novu kvalitetu građanske vladavine: za razliku od ranijih perioda, ona je sada bila primarno bazirana na konsenzusu i političkom vodstvu. Dok se caristički režim u Rusiji urušio s probojem u Zimski dvorac, građanske države su posjedovale opsežan sistem „tvrđava i rovova“ u kojima 39

se odvijala borba za „hegemoniju“. Analiza hegemonije bila je Gramscijev originalni doprinos napretku materijalističke teorije (države). Kao što Terry Eagleton (1991: 115) ističe, „ostvariti hegemoniju […] znači uspostaviti moralno, političko i intelektualno vodstvo u društvenom životu difuzijom vlastitog ‚viđenja svijeta‘ kroz cijelo društveno tkivo“. „Tvrđave i rovovi“, pokreti koji teže dalekosežnim promjenama, dovodeći do otegnutog „ratovanja“, locirani su u „civilnom društvu“. Gramsci je potonje konceptualizirao kao „totalitet svih organizama koje se obično naziva privatnim“, tj. crkve, udruge, sindikate i masovne medije (Kramer 1975: 83). Prije svega ekstenzivnim studiranjem tiska, Gramsci se posvetio „golemom kompleksu rovova i utvrda vladajuće klase“ (Buci-Glucksmann 1981: 102). Civilno društvo predstavlja presudno mjesto u borbi za hegemoniju. Značajno i neobično je da civilno društvo za Gramscija predstavlja integralan dio države, a ne nešto što bi joj bilo suprotstavljeno. „Država = političko društvo + civilno društvo, to jest hegemonija oklopljena prisilom“, kako glasi Gramscijeva klasična formulacija (Gramsci 1979: 221)4. Mogućnost upotrebe prisile nije samo sveprisutna, i samo civilno društvo obilježeno je odnosima snaga i društvenom nejednakošću. Hegemonija se, međutim, ne javlja sama od sebe, nego se svakodnevno mora organizirati u beskrajnim, disperziranim procesima. Tu, prema Gramsciju, „intelektualci“ igraju centralnu ulogu. Među njima postoje „veliki intelektualci“, pisci i filozofi u klasičnom smislu, ali prije svega i „mali intelektualci“, tj. politički i sindikalni službenici, televizijski moderatori i birokrati, novinari i zaposlenici think tankova. Oni su tehničari hegemonije, koji su sposobni artikulirati interese kompliciranog sustava alijansa i time na decentraliziran način, s različitih društvenih lokacija, razvijaju određeno viđenje svijeta. Iako im Gramsci posvećuje manje pozornosti, političke i pravne procedure predstavljaju idealtipske infrastrukture univerzalizacije, zbog svog stupnja 4) Prijevod izmijenjen. U originalnom prijevodu umjesto „civilno društvo“ stoji „građansko društvo“ (nap. prev.). 40

3k: Europska migracijska politika

formalizacije i stvaranjem vlastitih „intelektualaca“: ti intelektualci prevode interese društvenih snaga u interne strukture države (Buckel/Fischer-Lescano 2007: 92). Gramsci je tako državu koncipirao kao institucionalizirani rezultat društvenih borbi i kao mjesto društvenih sukoba (za detaljniji prikaz vidi Hirsch/Kannankulam/Wissel 2008: 93 i dalje; Demirović 2007). Pristup koji se temelji na takvoj teoriji hegemonije parlamentarne i ustavne procedure građanskih demokracija, u opreci spram onoga što same o sebi tvrde, ne koncipira kao mehanizme samoorganizacije, nego kao infrastrukture za organsku cirkulaciju i reorganizaciju hegemonije, koje istovremeno otežavaju pojavu pukotina u socijalnoj koheziji (Jessop 2011: 47). Naročito Nicos Poulantzas je međutim naglašavao krhkost tih procedura, argumentirajući s Marxom, Gramscijem i Franzom Neumannom da u trenutku kada se političke i ideološke krize ne mogu razriješiti regularnom demokratskom igrom sila, „demokratske institucije moraju biti suspendirane ili eliminirane, a kriza riješena putem otvorenog ‚rata manevara‘“ (Isto). Ali i mimo takvih izvanrednih režima, Poulantzas je identificirao novi regularni oblik kapitalističkog tipa države koji nastaje s krizom fordizma a koji naziva „autoritarnim etatizmom“. Shvaća ga uzurpaciju svih područja od strane države kao rezultat upravljanja krizom – étatisation u Foucualtovom smislu – s istovremenim kolapsom institucija političke demokracije i restrikcijom formalnih sloboda (Poulantzas 1981: 207 i dalje; za detaljniji prikaz vidi Kannankulam 2008). 2.2 Struktura/ djelovanje (agency) S referiranjem na Gramscija, materijalistički pristupi kombiniraju svoje prilično strukturalističke argumente s fokusom na borbe društvenih snaga. Tim potezom dobiva se dijalektičko shvaćanje strukture i djelovanja koje omogućava razlikovanje vremenski-prostorno različitih varijanti kapitalizma na temelju različitih društvenih snaga, ciklusa i strategija borbe. Aspekti društvene strukture tako se mogu povezati s društvenim prak41

sama. Stalno ponavljanje i reprodukcija rutiniziranih praksi kondenzira se u društvenu strukturu. Strukture konstituiraju tiha ograničenja – „društvenost koja nema jednog jedinstvenog autora“ (Butler 2004: 1), koja osiguravaju longue durée društvenih uvjeta. Strukture su stoga ujedno osnova za djelovanje u sadašnjosti i rezultat prošlog djelovanja (Gerstenberger 1988: 146). Pogonjeni društvenim sukobima i antagonizmima, prakse reproduciraju strukture i istovremeno ih pomiču, budući da ponavljanje uvijek izaziva strateške ili neintendirane pomake. Stoga se i društveni oblici ispostavljaju kao bijesno, „krvavo bojište“ (Holloway 2002: 91), unatoč fetišiziranoj imunizaciji protiv promjena. Tom konsolidacijom društvene prakse u društvene strukture, njena otvorena, kontingentna i osporavana priroda gurnuta je u zaborav, i tako se depolitizira (Wullweber 2012: 35). Uspostavljene prakse više se ne dovode u pitanje i smatraju se jedinom opcijom. Na primjer, granične kontrole ili „politike prema strancima“ čine se samorazumljivim konstantama (Karakayali 2008: 33). Kada je riječ o strukturnim principima, tj. onim strukturnim aspektima koji se najviše šire u prostor i vrijeme i tako postaju organizacijskim principima društvenog totaliteta (Giddens 1984: 17, 181), depolitizacija je najsnažnije izražena kada postoje mehanizmi koji brišu svaku referencu na njihovu društvenu konstruiranost. Takve mehanizme predstavljaju, prije svega, biologizacija/naturalizacija društvenih odnosa – primjerice konstrukcija dvaju spolova – ili reifikacija tih odnosa u društvene oblike. Prakse koje su se konsolidirale u strukturne principe posjeduju duboko usidrenu hegemoniju. Politički projekti koji se na njima temelje strukturno su privilegirani, a istovremeno ih afirmiraju i reproduciraju. Materijalistička je teorija dugo pravne procedure jednostavno podređivala i pripisivala državi. Ali i zakon je društveni oblik s vlastitom institucionalizacijom, posebnim judiričkim intelektualcima i relativnom autonomijom u odnosu na politički oblik i njegove institucije, tj. s vlastitim terenom za organiza42

3k: Europska migracijska politika

ciju hegemonije (za detaljan prikaz vidi Buckel 2007). Autonomija obaju oblika lako se previđala zbog spojenosti pravnog i političkog oblika, naročito zato što su sudovi, kao centralni pravni oblik, institucionalizirani kao pravni državni aparati, zakoni se formuliraju u pravnom obliku, a državna moć se formalno temelji na ustavu. Tek u eri transnacionalizacije i stvaranja raznih novih sudova i kvazi-sudova izvan nacionalne države relativna autonomija pravnog oblika, koja je unatoč tome oduvijek postojala, postala je vidljiva. Činjenica da zakon predstavlja nezavisan društveni oblik ujedno znači da slijedi vlastitu logiku, koju je moguće usmjeriti i protiv izvršne državne moći. 3. Transnacionalizacija Posljednjih nekoliko desetljeća procesi globalizacije fundamentalno su promijenili nacionalnu državu. Ti procesi se mogu objasniti kao posljedica drastične promjene u odnosu društvenih snaga od krize 1970-ih. Pred pozadinom iscrpljenog potencijala produktivnosti tejlorističke organizacije rada, društveno-institucionalni okvir kejnzijanske države blagostanja sve više se pokazao „preprekom oplodnji kapitala“ (Hirsch/Roth 1986: 80). Istovremeno, sve više su mu se suprotstavljali i radnička klasa putem masovnih štrajkova i novi društveni pokreti. S druge strane, kapital je preko izmještanja i disagregacije proizvodnje forsirao „novu međunarodnu podjelu rada“ (Frӧbel/Heinrichs/ Kreye 1977). U spoju s kolapsom Bretton Woods sistema fiksnih tečajeva (usp. Helleiner 1996), to je povećalo pritisak na fordističku državu. Neoliberalno orijentirani akteri zatim su unutar „atlantskog fordizma“ uspjeli promijeniti odnos snaga u svoju korist, što je postalo očito i s izbornim uspjesima Margaret Thatcher ili Ronalda Reagana (Jessop 2002: 55 i dalje; Kannankulam 2008: 107 i dalje). Države i državne politike nisu izvanjske tim procesima, nego su, kao što se može vidjeti u slučaju financijske liberalizacije ili implementacije monetarističke politike, političke odluke u samoj fordističkoj državi blagostanja dovele do procesa koji smo skicirali. Materijalistička teorija države ukazala je rano na to da 43

se te promjene ne mogu adekvatno razumjeti ako se dualizam između „eksternih“ i „internih“ procesa uzme zdravo za gotovo. Već je Gramsci prepoznao da se i međunarodne društvene snage uvijek kondenziraju i isprepliću unutar nacionalne države (1979: 133). Procesi internacionalizacije u fordizmu i procesi transnacionalzacije od 1990-ih učinili su neplauzibilnom perspektivu koja domaće procese i globalne konstelacije moći tretira kao dihotomne. Niti globalizacijski procesi dolaze izvan nacionalnih država, niti se odnosi moći u globalnom sistemu država mogu isključivo svesti na odnose snaga između i unutar nacionalnih država. Obje sfere su se međusobno prožele, pa internacionalizacijske procese možemo interpretirati kao izraz transformiranih odnosa snaga unutar nacionalnih država i ujedno kao rezultat promijenjene globalne konstelacije (Poulantzas 1974; Kannankulam/Wissel; Wissel 2007). Temeljnu konstelaciju – naime, neophodnu ulogu države u reprodukciji kapitalističkog društva – kapitalistička globalizacija nije promijenila. Ono što se jest promijenilo institucionalizacija je političkog oblika (Hirsch/Kannankulam 2009). Nastala je fleksibilna mreža koju čine globalne institucije poput WTO-a, MMF-a, Međunarodnog kaznenog suda (ICC), i regionalne institucije poput poput EU-a, NAFTA-e ili ASEAN-a, a kako je (re) produkcija globalna, ta mreža također vrši regulatorne funkcije (Brand 2007; Cox 1998; Wissel 2007). Neogramscijanska međunarodna ili transnacionalna politička ekonomija interpretira taj razvoj kao novi konstitucionalizam (Gill 2000; vidi i Bieling 2004: 136). Transnacionalni regulativni aranžmani, tvrdi se, u velikoj su mjeri smješteni izvan demokratske kontrole. Stvorili su okvir koji je političke aktere sve više podvrgavao globalnoj tržišnoj disciplini. To uključuje rigidnu, monetaristički inspiriranu ekonomsku, monetarnu i financijsku politiku, kao i liberalizaciju trgovinske politike. O tom novom konstitucionalizmu raspravlja se u kontekstu transnacionalizacije civilnog društva, kojom dominira nova „transnacionalna frakcija kapitala“ (Gill 1990; Cox 1987, 357 i dalje). 44

3k: Europska migracijska politika

Procesi transnacionalizacije, koji su započeli već u fordizmu, još su se više intenzivirali od 1990-ih. Strategije proizvodnje i akumulacije velikih korporacija postajale su sve više međunarodne. To je rezultiralo i promjenama u međunarodnoj podjeli rada. Stara međunarodna podjela rada između globalnog Sjevera i globalnog Juga nije nestala, ali se ispreplela s novim, puno kompleksnijim i transnacionalnim oblikom fleksibilne eksploatacije globalnih uvjeta oplodnje. Globalni Jug nipošto više nije samo izvor sirovina za proizvodne industrije Sjevera, kao još u fordizmu. Umjesto toga, high-tech centri su se pojavili i na „periferiji“. Istovremeno, u nekim područjima globalnog Sjevera su se, uslijed ilegalizacije i opće redukcije prava najamnih radnika, pojavili uvjeti zapošljavanja i života koji se ne razlikuju puno od onih na Jugu. Iako se može primijetiti da su se neke zemlje na polu-periferiji uspele u globalnoj hijerarhiji, cijele regije su izložene pljačkanju ili su potpuno ispale iz globalnih ekonomskih ciklusa. Polazeći od Marxova koncepta primitivne ili prvobitne akumulacije i analize imperijalizma Rose Luxemburg, David Harvey pokazuje da primitivna akumulacija nipošto ne predstavlja samo fazu tijekom historijske pojave kapitalizma. Upravo suprotno, procesi direktne nasilne aproprijacije fundamentalno su povezani s kapitalističkom društvenom formacijom. Prema Harveyju, takvi procesi „akumulacije izvlaštenjem“ su, nakon faze interne ekspanzije kapitalizma, ponovo porasli u neoliberalizmu (usp. Harvey 2005; Luxemburg 1963, 452 i dalje; vidi i Dӧrre 2009). Kao svojeglavi, relativno autonomni odgovori na te procese eksproprijacije pojavili su se globalni migracijski pokreti, koji za Sjever i njegov „imperijalni način življenja“ (Brand/Wissen 2018) predstavljaju izazov (Benz/Schwenken 2005; Bojadžijev/Karakayali 2007) jer su ugrozili granicama stabiliziranu separaciju globalnog Sjevera od globalnog Juga. Konceptom imperijalnog načina življenja, Ulrich Brand i Markus Wissen opisuju specifične „modele proizvodnje, distribucije i potrošnje koji su duboko uko45

rijenjeni u svakodnevnim praksama viših i srednjih klasa globalnog Sjevera, a sve više i u zemljama u usponu globalnog Juga“ (Brand/Wissen 2011: 80). Imperijalni način življenja korijene ima u globalnom pristupu resursima i radu, a generalizira se „putem prostorno specifičnih klasnih i rodnih odnosa, kao i duž etničkih odnosno etniziranih linija“ (Isto: 82). S međunarodnom podjelom rada promijenila se i podjela rada koju strukturiraju rodni odnosi. Na globalnom Sjeveru dogodila se integracija u tržište rada koju su strukturirale rodne hijerarhije, a istovremeno su nastali globalni opskrbni lanci (Ehrenreich/Russell Hochschild 2003) koji su transnacionalizirali i komercijalizirali reproduktivni rad (za detaljan prikaz vidi Buckel 2012: 84 i dalje). 4. Europska integracija Europski proces integracije vidimo kao regionalan odgovor na te procese internacionalizacije, koji su 1990-ih poprimili novu kvalitetu. Posebno u odnosu na Europsku uniju, danas možemo govoriti o procesu transnacionalizacije: „permanentne, guste i međusobno povezane društveno-prostorne strukture protežu se preko prostora ili teritorija više nacionalnih država“ (Pries 2008: 45). Patrick Ziltner je 1999. bio jedan od prvih koji je europsku integraciju konceptualizirao iz perspektive materijalističke teorije države. EU nije smatrao dodatnom razinom nego ju je shvaćao kao „sve centralnije ‚sjecište‘“ opremljeno specifičnom strateškom selektivnošću (Ziltner 1999: 10). Po njemu, europska integracija predstavljala kompleksan proces u kojemu su nacionalne funkcije djelomično zamijenjene, ukinute ili postepeno podrivane, ali i kompetitivno artikulirane s drugim političkim prostorima i regijama (Isto: 206). Predlažemo još širu perspektivu koja nadilazi dualizam između EU-a s jedne i njenih država članica s druge strane, ali time ne impliciramo novu državu: Europsku uniju smatramo i dijelom i specijalnim izrazom (Ausprӓgung) post-fordističkog europskog državnog projekta. Pod time mislimo na sljedeće: ako države nisu supstancijalni monolitni entiteti nego sklopovi 46

3k: Europska migracijska politika

heterogenih i djelomično konkurentskih državnih aparata, čija koherencija se mora organizirati nekim državnim projektom, ta nova konfiguracija se može smatrati pojavom europskog sklopa državnih aparata koji upućuju na tranziciju s fordističkog državnog projekta na novi post-fordistički državni projekt. U opreci spram rasprava o tome predstavlja li Europa konfederaciju država, federalnu državu ili organizaciju sui generis (Jachtenfuchs 1997), ne istražujemo određeno stanje stvari nego proces. Pretpostavljamo da nacionalni sklop državnih aparata nije samo interno promijenjen, nego i reorganiziran unutar europskog okvira. U tom se procesu hijerarhije između pojedinih aparata mijenjaju i kontinuirano nastaju novi (kvazi)državni aparati poput Europske komisije, Europske centralne bake ili Frontexa. Ti različiti aparati se nalaze u novom međuzavisnom odnosu koji još ne ujedinjuje stabilan europski državni projekt. Tu koncepciju možemo egzemplarno skicirati na primjeru europskih sudova: Europski sud (European Court of Justice ECJ) danas predstavlja „vjerojatno najutjecajnije postojeće međunarodno pravno tijelo“ (Alter 2001: 229). Istovremeno, svi sudovi država članica transformirani su u prvostepene europske sudove preko svoje uključenosti u provedbu europskih zakona (Tohidipur 2008: 134 i dalje). Centralni institucionalni mehanizam koji je odgovoran za to je „postupak prethodnog odlučivanja“ (čl. 267 TFEU). Na taj način niži nacionalni sudovi mogu zaobići svoju nacionalnu hijerarhiju sudova, suspendirati predmete i podnijeti one koji se tiču pitanja europskog zakona direktno Europskom sudu na tumačenje. Odluka potonjeg zatim se primjenjuje u odluci nacionalnog suda i provodi putem nacionalnih sudova. Stoga više nije bitno što se Europski sud ne može oslanjati na europski monopol na upotrebu sile. Kako bi izbjegli nesporazume, treba naglasiti da ovdje ne govorimo o europskoj državi. To bi impliciralo stupanj koherencije koji još nije postignut. Međutim, ono što možemo promatrati jest pojava europskog sklopa državnih aparata. Taj sklop uključuje nacionalne, europske i transnacionalne aparate, koji 47

skupa pokušavaju osigurati reprodukciju europskog kapitalizma. Trenutna kriza pokazuje koliko je taj projekt nestabilan. Kriza otkriva konflikte između različitih prostornih razina (scales) regulacije (vidi Wissel/Wolff 2017). U tom kontekstu, europski sklop državnih aparata prošao je svoju dosad najozbiljniju krizu. U ovom je trenutku raspad EU-a još uvijek realna mogućnost. Nije jasno je li ta kriza „samo“ kriza provedbe – u kojoj će se neoliberalna orijentacija nastajućeg europskog državnog projekta na koncu ipak uspjeti i dalje provoditi, ili će kriza dovesti do novog projekta integracije. Zamisliva je i dalekosežna re-nacionalizacija. I to zato što europska dilema predstavlja samo jedan aspekt najveće krize kapitalizma od 1929. godine. Ona se manifestira ne samo u financijskoj krizi, nego i u krizi javnog duga, odnosno u krizi eurozone, ali i u nekoheretnim reakcijama europskog sklopa državnih aparata. Radi se i o krizi globalne dostupnosti hrane, krizi najamnog rada i reproduktivnog rada, proizvodnje energije, klimatskih promjena i drugih dimenzija ekološke krize poput gubitka bioraznolikosti (Bader i dr. 2011; Brand/Wissen 2011; Demirović i dr. 2011). Kako bi se te goleme kontradikcije dovelo u oblik koji je moguće procesuirati, bilo bi potrebno zahtijevati ustupke i od moćnih neoliberalnih aktera i integrirati ih u novi politički projekt koji bi osigurao stabilnu reprodukciju kapitalističkog društva (usp. Buckel i dr. 2012; Georgi/Kannankulam 2012). Vrlo je upitno je li relativna autonomija europskog sklopa državnih aparata dovoljno snažna da obavi taj zadatak. Institucionalna struktura EU-a ne čini se sposobna nositi s krizom, a istovremeno nije realno očekivati ni da bi države članice u ovom trenutku tolerirale takvu proširenu ulogu europskih institucija. 5. Politike migracijske kontrole Europski procesi re-boderinga efekti su tih transnacionalnih procesa. Jer imigracijske i granične politike strukturno su povezane s kapitalističkom državom. One konstituiraju i državni 48

3k: Europska migracijska politika

prostor i stanovništvo nad kojim se vlada – a time, nužno, i „nestanovništvo“ (Meyer/Purtschert 2008: 165). Odnos Sjevera i Juga u obliku imperijalnog načina življenja manifestira se materijalno u državnom aparatu granice. Potonja je tehnika vladanja koja konstruira unutrašnjost i izvanjskost, stanovništvo i ne-stanovništvo, građane i migrante. Pokrivajući velom nejednake, isprepletene odnose između globalnog Sjevera i Juga ona ih ujedno stabilizira, zato što se politički i ekonomski uvjeti svake države na taj način reduciraju na njen unutarnji razvoj a ne na njenu poziciju u procesu globalne akumulacije i nejednake razmjene. Migracijske kontrole i granice na taj način (re)produciraju predodžbu da nitko ne mora preuzeti odgovornost za sudbinu ne-stanovništva. Nacionalna socijalna država svojim članovima dodjeljuje i materijalne privilegije, i tako u njima razvija interes za njen uspjeh i stabilnost. To se temelji na činjenici da je pristup njenom teritoriju, njenim socijalnim pravima i privilegijama ograničen. Stoga rasističke i nacionalno-šovinističke pozicije u korist isključivanja ne-građana i zatvaranja nalaze temelj u materijalnoj strukturi države. Tehnike činjenja-nevidljivim koje europski migracijski režim podrazumijeva djeluju u obliku dvostruke eksternalizacije: prvo, sjeverne države članice prebacuju dogovornost za kontrolu europskih granica na južne države članice5 putem ugovora poput Dublinske uredbe (Regulation (EC) 2003/343), koje onda „autsorsaju“ kontrolne mjere na sjevernoafričke i zapadnoafričke države. Imigracijske kontrole koju su na taj način inkorporirane u materijalnost države podliježu „percepcijskim obrascima duboko ukorijenjenih orijentacija“ (Brand/Wissen 2011: 91), duboko ukorijenjenoj hegemoniji. To je razlog zašto se gotovo sve društvene snage u zemljama globalnog Sjevera strateški referiraju na tu selektivnost nacionalne socijalne države (usp. 5) Isto vrijedi za istočnoeuropsku granicu koja se osigurava u suradnji s “državama kandidatkinjama” za članstvo na istočnoeuropskoj periferiji (Forschungsgruppe Transit Migration 2007). 49

tekstove Georgija, Kannankulama i Wolffa u Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.) 2014). Nastajući konsenzus ne isključuje da postoje sporovi oko toga koliko će politike kontrole biti liberalne ili restriktivne, ali sam konsenzus se ne dovodi u pitanje. Te duboko ukorijenjene hegemonijske prakse moraju se ponovo otvoriti za mogućnost društvenog osporavanja time što se reaktivira njihovo političko, a to znači njihovo kontingentno porijeklo (Wullweber 2012: 37). To se može smatrati jednim od centralnih nastojanja No Border pokreta (usp. Georgi 2013, 2017). Ako se u Europi odvija re-bodering a migracijske kontrole se europeiziraju, tj. aparati nacionalne socijalne države se integriraju u europski sklop državnih aparata, onda to predstavlja golemu transformaciju države. Međutim, taj proces je kontradiktoran i sklon krizama, kao što će pokazati analiza europskih migracijskih politika koja slijedi. II. Historijsko-materijalistička analiza politike: operacionaliziranje materijalističke teorije države 1. Historijsko-materijalistička analiza politike Kako uvide historijsko-materijalističke teorije prevesti u empirijsko istraživanje? Kako društveni odnos snaga, potencijalno bezbrojne aktere i konstelacije moći s njihovim bezbrojnim postupcima, taktikama i strategijama precizno analizirati? Naš preliminarni odgovor na taj izazov je razvoj metodološkog pristupa koji, slijedeći Ulricha Branda (2013), zovemo historijskomaterijalističkom analizom politike (HMAP). 1.1 Materijalistički i historijski Govorimo o analizi politike a ne politika, iako naša metoda smjera na rekonstrukciju pojave i reprodukcije specifičnih politika zato što analitički naglasak stavljamo na u njima djelatne procese koje strukturiraju odnosi moći i dominacije. Taj fokus na analizi dominacije gotovo u potpunosti nedostaje u mainstream pristupima analize politika (iznimka je Janning 1998; 50

3k: Europska migracijska politika

vidi i Schneider/Janning 2006: 217).6 Naš pristup je historijskomaterijalistički zato što krećemo od materijalnosti društvenih praksi i kapitalističko podruštvljenje i njegov inherentni višak objektivnosti smatramo fundamentalnima za analizu realnosti. Nadalje, dijelimo temeljni uvid historijskog materijalizma da taj višak društvene materijalnosti iz perspektive društvenih aktera doduše predstavlja konstantu svih dosad postojećih društava koje su strukturirali odnosi dominacije, ali da njen konkretni oblik podliježe historijskim promjenama koje uzrokuju prakse i specifične borbe društvenih aktera. „Ljudi prave svoju sopstvenu istoriju, ali oni je ne prave po svojoj volji, pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i nasleđene.“ (Marx 1975: 91) Kapitalistički, seksistički i etnocentrični odnosno rasistički strukturni principi u specifičnim sukobima se ne javljaju per se, u neposredovanom obliku. Iako ti odnosi dominacije oblikuju društvo, konkretiziraju se u specifičnim konstelacijama snaga, ovisno o konfliktu ili političkom polju, u različitim prostornim i vremenskim kontekstima. Strukturni principi se materijaliziraju u institucijama koje su „natopljene borbama“ i sukobima koje ih „konstantno preplavljuju“ (Poulantzas 1981: 144). 1.2 Koncept „projekata hegemonije“ 1.2.1 Dva koncepta: Hegemonijski projekti i projekti hegemonije Na temelju tih pretpostavki razvili smo istraživačku metodu koja je u stanju analizirati dinamike tih konstelacija snaga, posredovane fundamentalnim i komparativno stabilnim društveIstraživanjima politika (policy research) u osnovi dominira tehnokratski koncept politike. Cilj istraživanja politika je da formuliraju preporuke politici, administraciji i interesnim grupama (Blum/Schubert 2009: 16 i dalje). Njihovo polazište je pitanje kako se politički procesi odvijaju, i kako poboljšati i proces i ishode. Njihov raison d‘être je konzultantski. Stoga naša kritika governance istraživanja iz prethodne sekcije vrijedi i za istraživanja politika: fokus na problem-solving; shvaćanje države kao institucije koja pruža javne usluge i obavlja javne funkcije; nedostatak koncepta moći i dominacije. Brand (2013) minuciozno analizira istraživanja politika iz materijalističke perspektive. 6) 

51

nim strukturama. Pritom smo se mogli osloniti na pristupe koji su razvili uvide Gramscijeve teorije hegemonije u sklopu teorije države i istraživanja europskih procesa (vidi Bieling/Deppe 1996; van Apeldoorn i dr. 2003; za detaljnu diskusiju vidi Kannankulam/Georgi 2012). Pored toga, tijekom 1980-ih i 1990-ih Bob Jessop je već kombinirao Gramscijevu teoriju hegemonije s uvidima Poulantzasove teorije države, Foucaultovim teorijama diskursa, i konceptima različitih teorija regulacije. Po pitanju društvenih borbi, Jessop razlikuje tri povezane sfere u kojima akteri teže generalizirati svoje partikularne interese, tj. pokušavaju ih učiniti hegemonijskim. Tako se unutar ekonomske sfere različite, konkurentske frakcije kapitala bore za implementaciju njihovih specifičnih strategija akumulacije, shvaćene kao specifični modeli ekonomskog rasta. S gledišta društva u cjelini, problem koje te borbe predstavljaju sastoji se u tome da različiti oblici u cirkulacijskom sustavu kapitala, poput financijskog kapitala, industrijskog kapitala i trgovačkog kapitala moraju biti „ujedinjeni“ pod hegemonijom specifične frakcije kapitala (Jessop 1990: 198 i dalje). Pored svega ostalog što Jessop ističe, to uključuje i specifično prisvajanje neplaćenog rada u reprodukciji, uključujući rodno specifične i često rasističke podjele rada. Po pitanju sfere civilnog društva, različite društvene snage teže implementirati svoje interese, koji se odnose na šire društvene probleme, kao hegemonijske projekte (isto: 207 i dalje). Nadalje, Jessop razlikuje hegemonijske projekte od takozvanih državnih projekata. Kao što smo ranije istaknuli, državni projekti se primarno referiraju na specifičan pravno-politički aspekt legitimnosti (Isto: 219, fn.) i na odgovarajuće procese unutar državnih aparata. Teže tome da međusobno konkurentske i sukobljene državne aparate dovedu u koherentan oblik i, pored toga, konstituiraju granicu između države i društva. Na toj konceptualizaciji je problematično što ostaje nejasno do koje mjere su različiti „hegemonijski projekti“ koji se bore za društveni primat već uspjeli u implementaciji svojih strategija i 52

3k: Europska migracijska politika

tako postali hegemonijski. Doista hegemonijske projekte moramo moći razlikovati od onih projekata koji teže hegemoniji ali je još nisu postigli. Stoga predlažemo da se projekte koji (još) nisu hegemonijski naziva projektima hegemonije kako bi ih razlikovali od „uspješnih“ hegemonijskih projekata. Sukladno tome, različiti projekti hegemonije bore se za to da postanu hegemonijskim projektima unutar integralne države. Projekti hegemonije ne moraju nužno slijediti neku strategiju akumulacije ili stvarnu strategiju ustroja političkih institucija. Ali polazimo od toga da su im potrebni kako bi postali hegemonijski na ukupnodruštvenoj razini. Pored strategije akumulacije, odnosa prema nekom državnom projektu i uključenosti drugih aktera, potrebno je i referiranje na prevladajuće institucionalne selektivnosti (vidi Jessop 1990: 209-211). 1.2.2 Projekti hegemonije kao snopovi strategija Jedno od centralnih pitanja je koje kriterije možemo primijeniti kako bi razlikovali različite i međusobno konkurentske projekte hegemonije. Naš prijedlog je da raznolikost društvenih i političkih borbi koje akteri vode analitički razvrstamo prema strategijama koje slijede u sukobu koji u datom trenutku istražujemo. Te strategije se formiraju na temelju analiza situacije i problema (vidi niže) različitih aktera, koje onda formiraju specifične političke racionalnosti za postizanje njihovih – često i dugoročnijih – ciljeva. Kako bi te ciljeve postepeno ostvarili, akteri primjenjuju specifične taktike. S naglaskom na strategijama želimo izbjeći „objektivno“ deriviranje djelovanja aktera iz njihove pozicije u društvenim strukturama dominacije. Nasuprot tome, strategije se mogu empirijski demonstrirati (tj. putem analize medija ili diskursa). Projekti hegemonije stoga predstavljaju konceptualno razvijene apstrakcije, koje doduše mogu uključivati organizirane alijanse poput lobističkih koalicija, saveze formirane oko zagovora istih politika i druge svjesno uspostavljene mreže, ali ih nipošto nije moguće reducirati na njih. Sukladno tome, projekti hege53

monije mogu se sažeti kao strategije aktera koji dijelom svjesno uspostavljaju odnose, ali se i razgraničavaju jedni u odnosu na druge i sami sebe ne bi opisali kao dijelove istog „zajedničkog projekta“ – primjerice pokret No-Border i profesionalne nevladine organizacije, ili frakcije kapitala u financijskom sektoru i nacionalna sitna buržoazija. Ključni je kriterij razlikovanja i razvrstavanje pitanje da li se strategije različitih aktera bitno podudaraju u određenom polju sukoba, da li slijede određeni zajednički smjer. Projekti hegemonije stoga predstavljaju snopove strategija koji slijede slične ciljeve. Na taj se način potencijalno beskonačan broj aktera, praksi i taktika sabire u projekte hegemonije i kombinira. Takve prakse sežu od aktivnosti malih političkih grupa sve do lobiranja udruga kapitala, investicijskih odluka i zakonskih prijedloga političkih aktera. Pitanje da li određeni društveni projekti postaju hegemonijski ne ovisi primarno o specifičnom djelovanju određenih glavnih aktera, već primarno o tome da li je njihovo djelovanje konsenzualno ukorijenjeno u hegemonijskim idejama i praksama unutar civilnog društva i svakodnevne svijesti (usp. Bruff 2008; Brand 2011). Intelektualci igraju posebnu ulogu u generalizaciji i agregaciji bezbrojnih aktivnosti, taktika i strategija koje su povezane s projektima hegemonije. Povezuju individualne dijelove projekta, racionaliziraju njegove ciljeve i interese, i formuliraju kompromise putem specifičnih definicija i dijagnoza problema i prijedloga rješenja. Ukratko, rade na stvaranju obuhvatnog političkog narativa. Dio njihove učinkovitosti ovisi o tome do koje mjere su disparatne koncepcije o tome kako postići ciljeve objedinjene u zajedničkoj strategiji. Projekti hegemonije tako imaju dualnu prirodu: s jedne strane predstavljaju konceptualne konstrukcije, a s druge strane mapiraju stvarno postojeće agregacije strategija aktera. Obje razine se nalaze u složenoj međuigri koja je posredovana društvenom praksom i referiraju se jedna na drugu.

54

3k: Europska migracijska politika

1.2.3 Projekti hegemonije: frakcije i dinamike Projekte hegemonije vidimo kao konstelacije snaga koje nadilaze pojedinačna politička polja. Iako očituju vrlo slične karakteristike u različitim političkim poljima, strategije su specifične za svako polje i njegove konflikte. Drugim riječima, akteri različitih projekata hegemonije teže specifičnim parcijalnim ciljevima u različitim konfliktima: ovisno o konfliktu, različiti akteri i dijelovi društvene baze projekata hegemonije stupaju u prvi plan. Stoga je sasvim moguće da su u pojedinim konfliktima projekti hegemonije podijeljeni na različite frakcije. Projekti hegemonije stoga nisu interno uniformni i homogeni – upravo zato što povezuju strategije različitih aktera koji mogu primjenjivati različite taktike slijedeći iste obuhvatne ciljeve (vidi Jessop 1990: 204 i dalje). Te frakcije unutar nekog projekta hegemonije mogu biti klasne frakcije ili frakcije kapitala sa svojim specifičnim interesima, ali i akteri s različitim idejama o rodnoj jednakosti. Štoviše, projekti hegemonije se mogu i cijepati na frakcije zbog različite prostorne usidrenosti njihovih aktera (vidi Macartney 2009), ali na koncu i zbog različitog stupnja radikalnosti političkih strategija. Poulantzas je istaknuo da je kohezija vladajućih kapitalističkih frakcija uvijek krhka i ovisi o tome da li neka frakcija uspijeva u tome da svoje ideje artikulira u hegemonijskom obliku i uspješno integrira konkurentske frakcije (1981: 139-140). Analogno tome, možemo reći da i unutar nekog projekta hegemonije neka frakcija mora uspjeti različite protagoniste dovesti pod svoje vodstvo i okupiti ih uz pomoć specifičnih kompromisa i diskursa. U protivnom teško možemo govoriti o koherentnom projektu hegemonije. Zbog toga je presudno da projekte hegemonije ne konceptualiziramo na statičan način. Oni su uvijek agregacije strategija s kojima određene snage rekurzivno (dakle inducirano iskustvima) reagiraju na specifične historijske situacije.

55

1.2.4 Projekti hegemonije i prostor Internacionalizacija i posebno europeizacija države i ekonomije relativizirale su centralnu poziciju nacionalne države i ekonomski i politički. Međutim, nacionalna država još uvijek predstavlja privilegiran prostor u kojemu se hegemonija organizira i razvija. To je dijelom posljedica činjenice da monopol na nasilje nacionalne države i dalje igra centralnu ulogu po pitanju prisile koja čini oklop konsenzusa. S druge strane, karakteristična je značajka nadnacionalnih struktura poput EU-a da civilno društvo, kao ključna sfera unutar koje se stvara hegemonija, u najboljem slučaju postoji u rudimentarnom obliku. Ipak, svi projekti hegemonije koje smo identificirali slijede višerazinske strategije unutar europskog sklopa državnih aparata (i drugih transnacionalnih struktura). Transnacionalizacija i europeizacija tako su proširile teren na kojemu se borba za hegemoniju odvija (vidi Demirović 2001; Wissel 2007). Veza projekata hegemonije s određenim teritorijem naročito je važna kada se, kao što mi to činimo, istražuje prostorne transformacije. Projekti hegemonije koje smo istražili razlikuju se oko pitanja kakvoj teritorijalnoj konstituciji Europe teže (primat nacionalne države, konfederacija država, nadnacionalna ili federalna europska „država“). Sukladno tome, mora se uzeti u obzir prostornu dimenziju različitih projekata hegemonije: koje skalarne strategije slijede? Kojim prostorima teže ili ih brane? Kako su akteri reprezentirani i organizirani unutar višerazinskog europskog sklopa državnih aparata? 1.2.5 Projekti hegemonije i politički projekti Kako bi postali hegemonijski, projekti hegemonije pokušavaju implementirati ograničene specifične političke poduhvate, koje, oslanjajući se na Bieling/Steinhilber (2000), nazivamo „političkim projektima“. Polazimo od pretpostavke da politički projekti predstavljaju „posebne, konkretne političke inicijative koje se predstavljaju kao rješenja za urgentne socijalne, ekonomske i političke probleme“ (Isto: 106). Primjere predstavlja56

3k: Europska migracijska politika

ju jedinstveno europsko tržište i monetarna unija, ali i projekti poput zajedničke europske granične zaštite ili europeizacija politika radne migracije. Kako bi postao hegemonijski, projekt hegemonije mora uspjeti pozicionirati određeni broj takvih ograničenih političkih projekata na takav način da postanu politički strateški „teren“ na kojemu se može kondenzirati hegemonijski projekt. Projekt hegemonije tako stvara novu selektivnost sklopa aparata. U borbi za hegemoniju politički projekti istovremeno predstavljaju teren i sredstvo realizacije. Analitički je presudno da se projekte hegemonije može analizirati samo na temelju posvećenosti njihovih aktera borbama za realne projekte. 1.2.6 Projekti hegemonije i odnosi snaga Kako bi političke projekte učinili hegemonijskim, uključeni akteri moraju uspjeti kombinirati različite dimenzije društvenog i političkog djelovanja: „materijalne interese, strategijske orijentacije, diskurzivna i kulturna značenja, ideološka uvjerenja, emocije, itd.“ (Isto: 106). Ti različiti aspekti upućuju na činjenicu da su i društveni odnosi snaga i hegemonija višedimenzionalni. Ne daju se reducirati na klasne odnose. Kapitalistička društva ne karakteriziraju isključivo robna proizvodnja, prisvajanje viška vrijednosti i klasne borbe. U projektima hegemonije strategije se kondenziraju duž širokog raspona odnosa snaga. Ta višedimenzionalnost postaje očita kada se analizira resurse moći koji stoje na raspolaganju projektima hegemonije zbog njihove društveno-strukturne lokacije i njihova strateško-relacijskog referiranja na postojeću selektivnost sklopa aparata, kako bi bili sposobni nametnuti se u društvenoj konstelaciji snaga. Jedan od izazova takve analize jest da navede na čemu se te razlike temelje, identificira koji resursi su u okviru šireg društveno-strukturnog konteksta specifičnim akterima i projektima hegemonije dostupni unutar društvenih odnosa snaga. Slično Schmalzu i Dӧrreu (2014) u njihovom radu o strategijama revitalizacije sindikata i njihove distinkcije između strukturnih, institucionalnih, 57

društvenih i organizacijskih resursa moći, držimo da pogotovo sljedeći resursi moraju biti uzeti u obzir. (a) Organizacijski resursi: birokracije, financije, vojske, itd.: kao prvo, takozvane „organizacijske resurse“ je moguće razlikovati jedne od drugih. Među njima se nalaze birokracije (broj i kvalifikacije zaposlenih), mreže kontakata i/ili pristupi medijima, državni aparati, elite (socijalni kapital); financijski resursi; znanje/kulturni kapital; ali i sposobnost za prijetnju nasiljem ili njegovu primjenu. Ti različiti resursi predstavljaju manje ili više direktne karakteristike, sposobnosti ili atribute samih aktera, i oni ih mogu koristiti ili mobilizirati relativno jednostavno. Kontingentni organizacijski resursi uključuju i ingenioznost po pitanju taktika, izbora prikladnog trenutka i umješnosti implementacije. Claus Offe (2006/1969: 33) je istaknuo da se društvene potrebe i interesi mogu organizirati kada postoje razgraničive grupe ljudi koje su zainteresirane za političku reprezentaciju svojih specifičnih potreba. Te potrebe istovremeno moraju biti dovoljno jasne i bitne za članove da su spremni doprinijeti osiguranju potrebnih resursa. (b) Sistemski resursi: sistemskim resursima opisujemo sposobnost aktera da donesu odluke koje imaju sistemski relevantne posljedice. Time se oslanjamo na argumente Offea (2006/1969: 34) u vezi koncepta „sposobnosti za konflikt“. Prema Offeu, akteri koji su u poziciji „uvjerljivo prijetiti uskraćivanjem sistemski relevantnih usluga“ sposobni su za konflikt. Očit primjer je sposobnost kapitalista da donesu odluke o investicijama, radnim mjestima, stvaranju novih lokacija proizvodnje i njihovoj relokaciji. Offe argumentira da je, pored kapitalista, i organizirani rad (sindikati) u ključnim industrijama sposoban za konflikte u tom smislu jer može uskratiti sistemski relevantne aktivnosti tako što stupi u štrajk. Pored toga, i akteri koji nisu direktno povezani s kapitalističkim procesom proizvodnje mogu postati sposobni za konflikt i interferirati sa cirkulacijom dobara i prometom. Primjer za to su blokade cesta

58

3k: Europska migracijska politika

„piqueterosa“ u Argentini7 ili vozači kamiona u štrajku. Zamislivo je i da žene odbijaju obavljati neplaćeni reproduktivni rad ili da se migrantski radnici suprotstave rasističkim društvenim strukturama u kojima moraju raditi za loše plaće i malo priznanja (vidi Bojadžijev; Karayakali 2008). Na taj način bi cijeli sektori mogli biti paralizirani. (c) Diskurzivni, ideološki i simbolički resursi: treću grupu resursa moći možemo opisati kao diskurzivne, ideološke ili simboličke resurse. Pod tim mislimo na sposobnost aktera da svoja nastojanja, interese, prijedloge i strategije kombiniraju s prihvaćenim i prepoznatim diskursima s velikim simboličkim kapitalom, poput diskursa o ljudskim pravima. Diskurzivni ili simbolički resursi opisuju sposobnost da se vlastita analiza situacije, ciljevi i strategije opišu na način koji je prihvaćen od što većeg dijela društva ili ključnih aktera, društvenih snaga ili institucija. Ako akteri uspiju povezati svoje specifične političke projekte s poznatim simbolima, dominantnim diskursima ili masovnom lojalnošću, njihova pozicija u društvenom odnosu snaga postaje snažnija. (d) Institucionalne odnosno strateško-strukturne selektivnosti: još jedan resurs predstavljaju „institucionalne selektivnosti“. Na temelju Poulantzasova koncepta „strukturnih selektivnosti“ i Jessopove adaptacije tog koncepta kao „strateške selektivnosti“, tvrdimo da resursi moći nekog projekta ovise i o tome do koje mjere ciljevi i strategije njegovih aktera korespondiraju s onim selektivnostima koje su duboko ukorijenjene u društvenim, političkim i ekonomskim institucijama. Te institucionalne selektivnosti moramo shvatiti kao oblikom determinirane materijalne kondenzacije prošlih konfiguracija društvenih snaga, strategija i borbi. Strateške selektivnosti mogu operirati na različitim razinama, između ostalog i stupnjem svoje povezanosti sa selektivnostima koje su upisane u zakone, pravila, 7) Riječ označava demonstrante koji žele privući pažnju na svoju tešku ekonomsku situaciju putem blokade cesta i poduzeća. Centralni oblik djelovanja su „piquetes“, ilegalne prepreke na cestama. 59

norme, državne aparate, administrativna pravila, tržišta ili druge institucije. Osim toga, presudna je i njihova ukorijenjenost u svakodnevnim praksama i dispozitivima poput heteronormativnosti ili hegemonijskom whiteness-u. 1.2.7. Hegemonija i nehegemonijski orijentirane prakse Na koncu, potrebno je precizirati i limitirati naš analitički raspon i specificirati primjenjivost koncepta projekata hegemonije. Projekte hegemonije ne treba shvatiti kao entitete koji u potpunosti apsorbiraju dinamiku društvenih odnosa snaga. Ne mogu se sve društvene snage, sva djelovanja, prakse i strategije konceptualno supsumirati pod koncept projekte hegemonije. Nisu svi akteri usmjereni na hegemoniju, a mnoge prakse i djelovanja stoje u samo vrlo indirektnom odnosu s društvenim odnosom snaga. Dominaciju nije moguće reducirati na intencionalne strategije. Sa svojim konceptom habitusa, Bourdieu je s pravom istaknuo da postoje strateške prakse koje se uvelike vrše nesvjesno i implicitno (usp. Bourdieu 1982: 174). Društveni akteri mogu na različitite načine reagirati na hegemonijsku konstelaciju koju odbijaju. Identificirali smo četiri moguća seta ponašanja: 1. Kontra-hegemonijske strategije: to označava pokušaj da se postigne alternativan oblik hegemonije u društvu. Projekti radikalnog reformizma, koji teže tematizirati i promijeniti fundamentalne društvene strukture, mogu se smjestiti ovdje. Međutim, svaka strategija za postizanje alternativne hegemonije, bilo progresivna, konzervativna ili reakcionarna je kontrahegemonijska. 2. Anti-hegemonijske strategije: to označava strategije koje principijelno odbacuju hegemoniju kao oblik buržoaske vladavine. Hegemonija implicira političko vodstvo i stoga hijerarhijske odnose. Anti-hegemonijski pokreti ipak se moraju kretati u modusu hegemonije ako žele postati politički relevantni i generalizirati svoju poziciju. To su, primjerice, radikalne kritičke, anarhističke strategije koje se odbijaju pridržavati procedura 60

3k: Europska migracijska politika

građanske politike i umjesto toga pokušavaju uspostaviti alternativne prostore, načine života i prakse proizvodnje i reprodukcije izvan kapitalističkog društva (ekonomija osnovnih potreba, komune, društveni centri, prsteni [nekomercijalne] razmjene itd.). Te se borbe mogu opisati kao anti-hegemonijske borbe za hegemoniju. Tu se manifestira stari problem da „prosvjetiteljstvo“ pokušava demontirati hijerarhije ali i samo implicira hijerarhijski odnos. Cilj je vodstvo bez vođa, kako bi se „promijenio svijeta bez osvajanja moći“ (Holloway 2002). 3. Strategije bijega: pored takvih politički usmjerenih anti-hegemonijskih strategija postoji i niz (svakodnevnih) praksi koje odbijaju, izbjegavaju, paraliziraju ili podrivaju hegemonijski poredak, njegova pravila i ograničenja, bez cilja da te prakse politički generaliziraju. U našem polju istraživanja, fokus je bio na migrantskim praksama mobilnosti, njihovoj „svojeglavosti“ (Eigensinnigkeit) (Benz/Schwenken 2005) odnosno relativnoj „autonomiji migracije“ (Bojadžijev/Karakayali 2007) kojom migranti prelaze granice, prisvajaju prava i organiziraju svoje preživljavanje. Pokreti migracije ne pokušavaju univerzalizirati svoje interese i neki specifičan svjetonazor ili implementirati političke projekte. Ne djeluju politički protiv migracijskih kontrola. Papadopoulos, Stephenson i Tsianos (2008) to opisuju pojmom „bijega“: „Bijeg nije oprečan ili suprotstavljen režimima kontrole unutar kojih se javlja; bijeg izdaje režim kontrole tako što pažljivo evakuira njegov teren“ (Isto: 75). Presudno je da takve prakse ne ulaze direktno u projekte hegemonije ali su ipak moćni jer prisiljavaju društvene snage i njihove projekte hegemonije na reakcije: „Izmicanje ljudi, bijeg, subverzija, odbijanje, dezertiranje, sabotaža ili jednostavno ono što čine nezavisno od i s onu stranu postojećih političkih struktura moći prisiljava instance suverenosti na odgovore na novu situaciju koju ljudi u bijegu stvaraju, a time i na reorganizaciju“ (Isto: 43). 4. Rezignacija: konačno, veliki dijelovi stanovništva na hegemonijski poredak mogu reagirati pasivnošću. Više nisu dio aktivnog konsenzusa hegemonije, ali kao pasivni elementi ipak 61

stabiliziraju hegemoniju (vidi Adolphs/Karakayali 2007). To su svi oni koji nisu dio nekog projekta hegemonije niti neke od drugih strategija. Pošto težište našeg empirijskog istraživanja leži na borbama oko državne politike, koncept projekata hegemonije je fokusiran na hegemonijski orijentirane i kontra-hegemonijske strategije. Anti-hegemonijske prakse, strategije bijega i rezignacija nisu u fokusu naše diskusije. Ta ograničenja treba imati na umu kako se ne bi precijenilo domet i značenje tog pojma. 2. Operacionalizacija HMAP Polazeći od koncepta projekata hegemonije, postavlja se pitanje kako taj kompleksni teorijski koncept učiniti primjenjivim za empirijsko istraživanje – kako ga operacionalizirati. To je problem koji bi trebao biti poznat mnogima koji rade (ili žele raditi) empirijski s materijalističkom teorijom države. Koncepti kritičke društvene teorije u empirijskim istraživanjima vode do fundamentalnog problema pretjerane kompleksnosti. Kako točno konceptualizirati i analizirati društveni odnos snaga, potencijalno bezbrojne konstelacije aktera i sila, neizbrojive aktere i mirijade njihovih činova, taktika i strategija? Jedan od centralnih problema za daljnji razvoj materijalističke teorije države stoga je da u svojim empirijskim istraživanjima mora pronaći produktivan, heuristički pristup kompleksnosti društvenih odnosa. Jedan preliminaran rezultat ranijih rasprava o tom problemu predstavlja naš pristup historijsko-materijalističke analize politike ili HMAP (vidi i Brand 2013). Taj pristup operacionalizira empirijsku analizu političkih sukoba u tri koraka: analizu konteksta, analizu aktera i analizu procesa. Ovisno o fokusu, u središtu istraživanja naći će se različita društvena područja sa svojim specifičnim selektivnostima i inherentnim logikama: društveni odnosi snaga, materijalne kondenzacije u političkim aparatima, državi ili juridičkim aparatima. HMAP se mora prilagoditi tim analitičkim težištima. To znači da se tri koraka HMAP-a mijenjaju ovisno o fokusu istraživanja. Ako 62

3k: Europska migracijska politika

su u prednjem planu društveni odnosi, materijalne kondenzacije u političkom i juridičkom aparatu predstavljaju dio konteksta. Ako su politički aparati u središtu pažnje, društvena i juridička kondenzacija i konflikti dio su konteksta istraživanja, i tako dalje. Taj kontekst se može rekonstruirati na temelju sekundarne literature i analize. I analiza aktera i analiza procesa mijenjaju se ovisno o fokusu. Kada se analiziraju sukobi unutar političkih aparata, drugi akteri i procesi stupaju u prvi plan nego kada se analiziraju pravni sukobi ili društveni odnosi snaga. 2.1 Analiza konteksta Prvi korak HMAP-a je analiza konteksta. Svrha analize konteksta je da elaborira historijsku dinamiku i strukturni kontekst konflikta koji se istražuje. Cilj je identificirati one elemente neke historijske situacije na koje društvene snage i politički akteri reagiraju različito i oprečno jedni drugima. Analiza konteksta mora učiniti razumljivim oblikom determiniranu i institucionalnu zavisnost o prijeđenom putu, koja ne determinira ali sukonstituira i strukturira strateške odgovore unutar konflikata. Njen cilj je otkriti dublje historijske i strukturne slojeve konflikta koji istražuje, primjerice tako što će pokazati da je „migracijska politika“ fundamentalno povezana s postojećom regulacijom odnosa Sjever-Jug, a nipošto samo rezultat apstraktnih „push and pull faktora“. Centralno nastojanje HMAP-a je kritika dominacije. Preduvjet za to je da odnosi moći i dominacije postaju vidljivi. Pozitivistički istraživački koncept koji polja politike razmatra izolirano proturječio bi takvoj ambiciji zanemarivanjem historijskog i materijalnog konteksta. Ali ne radi se samo o tome da se tematizira dominaciju, nego i o tome da se pokaže da je ona, ma koliko počivala na društvenim strukturama, uvijek i rezultat kontingentnih društvenih sukoba, dakle – da su se stvari mogle razviti i potpuno drugačije. Taj „pristup preko dvaju trasa“, koji društvo vidi kao određeno strukturama i istovremeno ih demis63

tificira „daje ključ za shvaćanje marksizma kao kritičke teorije“ (Adorno 2006: 118). Kako bi taj cilj postigli unutar analize konteksta, predlažemo nekoliko koraka. Prvo, moraju se rekonstruirati one dinamične historijske situacije koje su konflikt koji se istražuje stvorile, kako bi ga se smjestilo u njegov širi historijski, ekonomski i društveni kontekst. Na primjer, pitanja koja usmjeravaju istraživanja mogla bi glasiti: iz koje borbama obilježene dinamike je stvoren politički projekt europske monetarne unije? Na koju historijsku situaciju su akteri reagirali s političkim projektom europskog državljanstva? Kakve su bile historijska situacija i dinamika ranih 1990-ih na koje su akteri u Njemačkoj reagirali s različitim strategijama migracijske politike i politike azila. Radi se dakle o dvostrukoj kontekstualizaciji u kojoj se analizu strukturnih kontradikcija kombinira s analizom konjunkturnih dinamika. Pritom treba učiniti očitim snažne učinke fundamentalnih društvenih struktura, dok istovremeno konflikt koji se istražuje treba rekonstruirati kao kontingentan i konjunkturan. Društveni akteri mogu promijeniti strukturne uvjete korištenjem organizacijskih resursa, promišljenih strategija i povoljnih prilika. Drugo, u analizi konteksta se sažima važnost identificiranog konteksta za odnose snaga u sukobu koji se istražuje i iz toga se izvlače zaključci. Ovisno o predmetu i istraživačkom interesu, analiza konteksta poprimit će različite oblike ili će joj se morati pridavati drugačiji značaj. Jedna mogućnost je fokusirati se na šire društvene borbe i odnose snaga. Na toj se razini mogu identificirati različite strukturne kontradikcije ili problemi koji u istraženoj situaciji postaju manifestni u specifičnim, kontingentnim oblicima i konstelacijama. Ovisno o odabranoj razini analize, analiza konteksta uključuje dva koraka. Prvo, istraživači moraju identificirati one historijske probleme i pitanja oko kojih društvene snage, državni aparati ili juridički intelektualaci vode borbe i na njih strateški-rekurzivno reagiraju u obliku oprečnih političkih projeka64

3k: Europska migracijska politika

ta. Drugo, presudno je odrediti da li se i do koje mjere ta pitanja i problemi mogu razumjeti u odnosa na strukturne kontradikcije i dinamike. 2.2 Analiza aktera Drugi korak HMAP-a je analiza aktera. Ona postavlja presudno pitanje o tome kako i zašto su društvene snage i politički akteri reagirali na različite i oprečne načine na tu situaciju i „problem“ koji predstavlja. Jednostavno rečeno, analiza aktera istražuje što su društveni akteri govorili i činili u odnosu na istraženi konflikt, i tako analitički identificira u konfliktu prisutne i sukobljene strategije. Izazov leži u tome da se zahvati „unutarnju heterogenost“ aktera, poput sindikata, udruga i političkih stranaka. Primjerice, progresivna pozicija po pitanju migracijske politike sindikata (ili njihovih odgovarajućih odjeljenja) oprečna je njihovoj (prešutnoj) podršci za restriktivne migracijske kontrole u ukupnom ekonomskom kontekstu. Alokacija strategija aktera projektima hegemonije tu heterogenost mora uzimati u obzir. To može značiti i da se različite aktere unutar neke organizacije mora svrstati u različite projekte hegemonije. Na temelju toga, analiza aktera identificira i analizira različite konstelacije, implicitne koalicije ili veze društvenih snaga koje su bile bitne u istraženom konfliktu. Neposredan cilj analize aktera je redukcija kompleksnosti. Analiza aktera formulira hipoteze o specifičnim konstelacijama društvenih snaga koje se susreću, konfrontiraju i ulaze u kompromise unutar specifičnog konteksta. 2.2.1 Analiza strategija Analiza aktera započinje s identificiranjem oprečnih strategija kojima društvene snage rekurzivno odgovaraju na historijsku situaciju ili centralne probleme i sadržaje određenog konflikta koje je identificirala analiza konteksta. To uključuje i identifikaciju specifične „situacijske dijagnoze“ i ciljeva (znanje, diskurs) koji prožimaju oprečne strategije i konstituiraju rezultirajuće političke racionalnosti. Na temelju istraženih za konflikt rele-

65

vantnih izjava, činova, taktika i analiza, istraživači moraju identificirati različite i sukobljene strategije. 2.2.2 Analitička agregacija u projekte hegemonije Zatim se analizom identificirane strategije i njihove protagoniste mora razvrstati u različite projekte hegemonije. Razlikovanjem različitih projekata hegemonije, istraživači postavljaju tezu da djelovanja, prakse i akteri koje grupiraju u određeni projekt hegemonije slijede komplementarne strategije. Takvo razlikovanje projekata hegemonije mora se temeljiti na empirijskom istraživanju i/ili dubokom poznavanju konflikta koji se istražuje. Takvo znanje samo je djelomično moguće steći na temelju sekundarnih izvora, iako ograničenja istraživačkih kapaciteta i vremena često ne ostavljaju drugog izbora. Ako je moguće, razlikovanje projekata hegemonije trebalo bi se oslanjati na primarne izvore (tisak i drugi mediji, pozicijski dokumenti, izjave za medije i protokoli), sivu literaturu i eventualni „terenski rad“ (intervjui sa stručnjacima8 i sudioničko promatranje). 2.2.3 Analiziranje projekata hegemonije Treće, identificirani projekti hegemonije moraju se analizirati i opisati preko niza kategorija: (1) Prvo se mora skicirati specifičnu situacijsku dijagnozu nekog projekta hegemonije, tj. elemente specifičnog diskursa koji opisuju što i tko se percipira kao problem i što se identificira kao uzrok problema. To uključuje pitanje na kojoj prostornoj referentnoj razini se problem misli riješiti. Analiza se time fokusira na specifično „znanje“ aktera. (2) Mora se identificirati osnovni strateški cilj dotičnog projekta hegemonije. Time ne mislimo na taktički cilj unutar istraženog konflikta. Na primjer, neoliberalni projekt teži liberaliziranoj migracijskoj politici, ali to je u konačnici samo sredstvo za osiguranje fleksibilne i jeftine radne snage. (3) Na temelju situacijske dijagnoze i osnovnih ciljeva, centralna strategija projekta 8) Pod stručnjacima ovdje mislimo na sve aktere koji su uključeni u neki konflikt (usp. Bogner/Littig/Menz 2005: 7 i dalje; Meuser/Nagel 1991: 443). 66

3k: Europska migracijska politika

hegemonije postaje jasna. Tako se kristalizira osebujna, projektu vlastita, politička racionalnost koja se referira na istraženi konflikt i odabranu skalarnu orijentaciju. Centralna strategija nekog projekta hegemonije analitički postaje očita u političkim projektima koje slijede bitni akteri u jednom ili više područja politike. Ta uz određeni konflikt vezana strategija je ono što na koncu određuje „pripadnost“ nekog aktera određenom projektu hegemonije. „Strategija“ ovdje označava centralnu reakciju određenih snaga na problem odnosno historijsku situaciju koju je identificirala analiza konteksta. (4) Konačno, trebalo bi navesti centralne aktere nekog projekta hegemonije, tj. grupe, organizacije, udruge, stranke ili grupe i udruženja unutar stranaka, društvene pokrete, medije, think tankove, mreže, kompanije, frakcije kapitala i njihove glasnogovornike. Klasifikaciju tih aktera mora se obrazložiti i potkrijepiti u odnosu na skiciranu situacijsku dijagnozu, ciljeve i strategije. Pitanje (centralnih) aktera nekog projekta hegemonije obuhvaća i problem prostorne i političke fragmentacije unutar takvog projekta. Unutar nekog projekta hegemonije uvijek će biti različitih situacijskih dijagnoza a do određene mjere i različitih ciljeva. Vrlo je vjerojatno da takve razlike daju obrise različitih „frakcija“ unutar nekog projekta hegemonije. 2.2.4 Analiza odnosa snaga Četvrto, u analizi aktera cilj je doći do procjene relativne pozicije nekog projekta hegemonije unutar društvenog odnosa snaga za konflikt koji se istražuje. Resursi moći projekata hegemonije tu igraju važnu ulogu. To je iz više razloga složen zadatak: pozicija u odnosu snaga uvijek je relacijska, stoji u odnosu s drugim snagma i specifičnim konfliktom i ovisna o njima, kao i o odnosima između različitih aktera i projekata hegemonije. Unatoč istaknutoj poziciji koncepta „odnosa snaga“ u materijalističkim pristupima, jedva da ima sistematičnih istraživanja koja bi osvijetlila izvore moći tih snaga ili kako bi se točno moglo odrediti relacijsku poziciju u nekom odnosu moći. Već je Gramsci 67

istaknuo taj problem: „Često u povijesnim pripovijedanjima čitamo opći izraz: ‚povoljni odnosi snaga, nepovoljni za ovu ili onu tendenciju‘. Tako, apstraktno, ta formulacija ne objašnjava ništa ili gotovo ništa, jer se time ne radi drugo nego što se ponavlja činjenica koju treba razjasniti, a predstavlja se jednom kao činjenica a drugi put kao apstraktan zakon i razjašnjenje. Teoretska se pogreška, dakle, sastoji u tome što se jedno pravilo istraživanja i tumačenja iznosi kao ‚povijesni uzrok‘.“ (Gramsci 1979: 130). Kao što smo pokazali, projekti hegemonije i njihovi akteri „posjeduju“ vrlo različite izvore moći, a njihove pozicije u društvenom odnosu snaga su nejednake. U tom pogledu, izazov za analizu se sastoji u tome da ispita načine na koje se te nejednakosti izražavaju i koji su mehanizmi i dinamike dovele do toga da su neki akteri u snažnijoj poziciji u odnosu snaga, dok su drugi marginalizirani. Ukratko, istraživači moraju prosuditi, evaluirati ili procijeniti koju poziciju neki projekt hegemonije zauzima unutar društvenog odnosa snaga. Takva procjena se može temeljiti na analizi „resursa moći“ i na rezultatima ranije prikazane historijsko-materijalističke „analize konteksta“. 2.3 Analiza procesa Treći aspekt HMAP-a je analiza procesa. Analiza procesa kombinira prva dva koraka u rekonstrukciju dinamike konflikta koji se istražuje. Analiza procesa rekonstruira kompleksne procese borbe u kojima se konflikt razvija u različitim fazama. Različiti faktori i dinamike moraju biti uzeti u obzir u klasifikaciji različitih faza konflikta: rekurzivno-strateški činovi; prakse i taktike protagonista konflikta; značaj i specifične „manifestacije“ strukturnih uvjeta identificiranih u analizi konteksta; i, naposljetku, uvidi o relativnoj poziciji u sukob uključenih projekata hegemonije unutar odnosa snaga. Ovisno o odabranoj perspektivi i specifičnoj svrsi istraživanja (društvena, politička ili pravna razina), analiza procesa mora poprimiti različite oblike. Fokus se stoga može mijenjati: 68

3k: Europska migracijska politika

od različitih definicija problema aktera uključenih u sukobljene političke projekte, preko njihovih rješenja i sukoba koji iz njih proizlaze, sve do provizorne a onda manje ili više stabilne konsolidacije odnosa snaga koji vlada u dotičnom konfliktu u institucijama, zakonima ili državnim aparatima. 2.4 Praktična istraživačka ograničenja U prethodnim sekcijama smo pokušali predstaviti rezultate naših diskusija o historijsko-materijalističkoj analizi politike. Taj pristup inicijalno ne postavlja pitanje o resursima koji stoje na raspolaganju istraživačima ili istraživačkom projektu. Svjesni smo međutim da se mnogi od predloženih analitičkih koraka u praksi ne mogu izvesti zbog ograničenih resursa. Stoga ih treba shvatiti kao sugestije koje, ovisno o odabranoj perspektivi i raspoloživim resursima, treba realizirati u skladu s mogućnostima ili ih ostaviti za buduće preciziranje. To vrijedi i za naše vlastito istraživanje. Nismo sve gore skicirane korake mogli realizirati dubinski koliko smo željeli. Na budućim je istraživačkim projektima da taj rad nastave. III. Projekti hegemonije u bitci za migracijsku politiku i europsku integraciju Cilj našeg istraživanja je učiniti razumljivijim političke i institucionalne promjene u polju migracijske politike tako što ćemo ih interpretirati kao izraz i rezultat društvenih borbi i dinamike promjena odnosa snaga. U fokusu odjeljaka koji slijede bit će analiza pet projekata hegemonije koji su igrali centralnu ulogu u tim borbama. U ovom istraživanju imamo dva cilja: prvo, želimo ilustrirati naše izvode o metodi HMAP-a i njene operacionalizacije i pokazati koju vrstu znanja i argumenata se njom može razviti. Drugo, želimo produbiti razumijevanje društvenih i političkih borbi oko migracijske politike u Europi i oko procesa europske integracije. Ali prije nego što osvijetlimo relevantne projekte hegemonije, važno je skicirati historijsku dinamiku i ekonomski

69

i društveni kontekst – u smislu „analize konteksta“ – na koji su projekti hegemonije koje opisujemo reagirali. 1. Kriza i globalizacija kao kontekst europske integracije i europske migracijske politike Ključna pitanja oko kojih su se vodile borbe u konfliktima o migracijskoj politici koje smo istražili jest da li i na koji način države članice EU-a trebaju europeizirati različita područja svoje nacionalne migracijske politike. Budući da se migracijska politika uvijek dotiče ključnih pitanja iz drugih područja politike (poput granične politike, politike tržišta rada ili socijalne politike), ti konflikti su se ticali i oblika i smjera europske integracije u cjelini. Iz historijsko-materijalističke perspektive, proces europske integracije u svom dominantnom obliku kompetitivne države (Wettbewerbsstaat) bio je strateški odgovor na transnacionalizaciju proizvodnje i trgovine u krizi fordizma od 1980-ih (Ziltner 1999). Način na koji se europeizacija odvijala ovisio je o društvenim i političkim borbama oko europskog projekta (Statz 1979: 21). Bastian van Apeldoorn, predstavnik „Amsterdamske škole“ transnacionalnog historijskog materijalizma (vidi van Apeldoorn 2000; Overbeek 2004), stoga razlikuje tri „projekta integracije“, koji su se borili oko oblika i smjera europske integracije u konfliktima oko europske ekonomske i monetarne unije tijekom 1980-ih i 1990-ih. Prvo, neoliberalni projekt koji je ciljao na „oslobađanje […] ‚produktivnih‘ tržišnih sila iz okova državne intervencije“ putem otvaranja globalnom tržištu, deregulacije i privatizacije (van Apeldoorn 2000: 20). Drugo, neomerkantilistički projekt koji je imao za cilj da se, putem velikog jedinstvenog europskog tržišta, etabliranjem ključnih konglomerata kao „europskih šampiona“ i razvojem većih „economies of scale“, suprotstavi pojačanoj konkurenciji unutar Trijade“ (Isto: 200 i dalje). Treće, socijaldemokratski projekt koji je pokušavao „implementirati nadnacionalni okvir socijalne regulacije“ kako bi obranio „europski socijalni model“ (Isto: 70

3k: Europska migracijska politika

201). Prema toj analizi, možemo reći da je neoliberalni projekt hegemonije uspio u 1980-im i 1990-im sa svojim centralnim političkim projektima – jedinstvenim tržištem, monetarnom unijom, kompetitivnošću – i da su, unatoč opetovanim krizama, njegovi protagonisti uspjeli univerzalizirati svoje partikularne interese i tako formirati hegemonijski projekt. Hegemonijski neoliberalni projekt tako je strukturirao osnovni okvir unutar kojeg se europeizacija drugih politika, uključujući migracijske politike, odvijala. Na tom temelju, proces europske integracije doveo je do situacije u kojoj su, unatoč činjenici da se EU nije konstituirala kao nova država, mreža i integracija nacionalnih i europskih institucija i državnih aparata, putem mnogih malih i nekih velikih političkih projekata (jedinstveno tržište, europska monetarna unija, Schengen, širenje prema istoku, Maastricht/ Amsterdam/Lisabon), postale toliko snažne da moramo govoriti o višerazinskom i fragmentiranom „europskom sklopu državnih aparata“ koji karakterizira dominantno neoliberalni oblik integracije. U dinamici koja je pokrenuta projektom jedinstvenog tržišta i njegove regulacije moguće je identificirati i elemente „europskog državnog projekta“ koji su povezani s tim kompleksnim sklopom aparata. Dio nastojanja da se europski sklop aparata dovede u (razmjerno) koherentan oblik jest i pokušaj europeizacije migracijske i granične politike. Iza tih nastojanja kao nadređeni kontekst stoje četiri historijske dinamike koje su pokretale i strukturirale konflikt oko europeizacije migracijske politike (vidi Georgi 2013). Prva dinamika svoje korijene je imala u onim praksama mobilnosti kojima su subalterne grupe stanovništva iz perifernih područja reagirale na (građanske) ratove, društvenu dezintegraciju i krize koje su često bile povezane s procesima izgona i eksproprijacije, uzrokovanim neoliberalnim forsiranjem globalizacije od kraja 1970-ih nadalje, uključujući dužničke krize, MMFove programe strukturne prilagodbe, privatizaciju, otimanje zemlje, pretjerani izlov ribe, itd. (vidi Harvey 2005). Ti procesi 71

predstavljaju najrecentnije posljedice imperijalnog načina proizvodnje i življenja. Druga historijska dinamika nastala je iz prilično restriktivnih odgovora na relativno autonomne prakse izbjeglica, migrantskih radnika i drugih migranata koji su u velikom broju imigrirali u EU u 1980-ima. Snažne društvene sile u (Zapadnoj) Europi i velik dio stanovništva EU-a zagovarali su restriktivne politike u odnosu na tu mobilnost (vidi tekstove Georgija, Kannankulama i Wolffa 2014). Na temelju duboko ukorijenjene hegemonije po pitanju postojanja i nužnosti granica, nacionalnosocijalna dinamika za osiguranje imperijalnog načina življenja determinirala je i strukturirala te restriktivne odgovora različitih društvenih snaga na nove migracijske dinamike, pri čemu su njihov specifičan oblik i značajke bile prostorno različite i neistovremene. Treće, europeizacija migracijskih politika pokretana je i strukturirana konfliktima oko politika rada. S jedne strane se radilo o pokušajima da se reagira na niske stope rasta i pronađe prilike za profitabilnu upotrebu pretjeranog akumuliranog kapitala putem promjena u politikama rada. Naročito na inicijativu frakcija kapitala koje su bile pogođene problemima radne snage i njihovih podražavatelja u civilnom društvu i državnim aparatima, ta politička dinamika je tražila veću i fleksibilniju imigraciju, reguliranu otvorenost i iskorištavanje potencijala kontrolirane migracije ili migracije kojom bi se upravljalo na temelju utilitarno-ekonomskih kriterija. S druge je strane rad u kućanstvima koji obavljaju migrantice postao najvećim tržištem rada na svijetu (Lutz 2006: 11) zbog porasta potražnje za jeftinim uslužnim djelatnostima u privatnim srednjoklasnim kućanstava na globalnom Sjeveru i bogatim kućanstavima na globalnom Jugu. Ta vrsta rada najčešće se ilegalno organizira u privatnim kućanstvima (vidi Buckel 2012, Ressel 2014). Naposljetku, četvrta dinamika proizlazi iz samog procesa europske integracije, iz institucija i državnih aparata EU-a i onih nacionalnih država koje su sve više bile prisiljene uvidjeti da se, 72

3k: Europska migracijska politika

pod uvjetima jedinstvenog europskog tržišta i njegove četiri slobode, politika migracijske kontrole više ne može provoditi na razini individualnih nacionalnih država. Tu je važnu ulogu igrala i zasebna dinamika i logika europske birokracije koja je težila proširiti i povećati svoj utjecaj povećanjem broja područja politike (uključujući i imigracijsku politiku) koja su postala zajednička nadležnost. Zasebni interes europskih državnih aparata, želja da se poveća inicijalno mali broj tijela i institucija EU-a koje su bile uključene u imigracijsku politiku, pokrenuli su dinamiku koja je intenzivirala proces europeizacija migracijske politike. Da sažmemo, subalterna mobilnost u EU, duboko ukorijenjena hegemonija granica i nacionalno-socijalne dinamike restrikcija, imigracijski orijentirane politike rada i dinamike EU institucija – te su četiri dinamike prije svega konstituirale historijsku situaciju u kojoj su se borbe oko europske migracijske politike odvijale od 1990-ih. Međutim, stvaranje europske migracijske politike se ne može izvoditi iz takve analize konteksta. Za razumijevanje njena oblika i usmjerenja potrebno je analizirati društvene i političke snaga koje su se u tom kontekstu borile oko europskog državnog projekta u cjelini, a specifično oko europske politike migracijske kontrole. Njih možemo konceptualizirati kao pet različitih projekata hegemonije: neoliberalni, konzervativni, nacionalno-socijalni, proeuropski socijalni, i lijevo-liberalno alternativni. 2. Projekti hegemonije u sukobu oko europske integracije i europske migracijske politike U nastavku ćemo te projekte hegemonije skicirati duž pet dimenzija: (1.) njihove strategije u odnosu na europeizaciju; (2.) njihove društvene baze; (3.) implementacije njihove opće strategije u polju migracijske politike; (4.) njihovih centralnih aktera; i (5.), konačno, resursa moći tih aktera. 2.1 Neoliberalni projekt hegemonije Tijekom krize fordizma 1970-ih neoliberalni projekt hegemonije je zamijenio tada hegemonijski kejnzijanski nacionalno-socijal73

ni projekt hegemonije kao uspješan protu-projekt. Pored relativno uspješne diskurzivne ofenzive, koja je tematizirala javni dug, rastuću masovnu nezaposlenost, sve snažnije radničke borbe i pojavu novih društvenih pokreta (vidi Gamble 1994; Saage 1983), pozadina je bila i restrukturiranje fordističkih ekonomija. Internacionalizacija proizvodnje, povezana s rastućom financijalizacijom uslijed kolapsa Bretton Woods sustava s njegovim fiksnim valutnim tečajevima i kontrolama kapitala, osigurala je političku i ekonomsku moć tom projektu hegemonije, koji je bio u defenzivi još od globalne ekonomske krize 1930-ih i „hibernirao“ u mrežama poput Mont Pelerin Society (Helleiner 1996; Walpen 2004; Kannankulam 2008: 107-131). Temeljna strategija neoliberalnog projekta hegemonije, koji je imao velik utjecaj na proces europske integracije od 1980-ih, jest restrukturiranje gotovo svih sektora društva i svih državnih zadataka pod primatom ekonomskog rasta, visokih profitnih stopa i kompetitivnosti. U kontekstu europske integracije, neoliberalni projekt hegemonije uspio je implementirati politički projekt jedinstvenog tržišta i monetarne unije usmjerene na stabilnost cijena. Političke smjernice su fleksibilizacija (re)produkcije uvjeta rada, financijalizacija ekonomije i demontaža državnih regulacija. U jezgri su internacionalizacija kapitala, trgovine, proizvodnih i opskrbnih lanaca, kao i mobilnost rada kao proizvodnog faktora u kontekstu neokolonijalne međunarodne podjele rada. Ključni sektori globaliziranog, post-fordističkog režima akumulacije čine društvenu bazu neoliberalnog projekta: „ekskluzivni muški klubovi“ (Young/Schuberth 2010: III) financijskog sektora i velikih transnacionalnih korporacija i njihovih mreža (vidi van Apeldoorn 2009). Njima su pridruženi privilegirani i visoko kvalificirani radnici, samozaposleni kao i dijelovi državne birokracije i vlasnika imovine (Gill 1998: 12 i dalje). Neoliberalni projekt hegemonije nose europske i dijelom transnacionalizirane unutarnje buržoazije, koje su se formirale u transnacionalizacijskim procesima posljednja dva desetljeća (vidi Wissel 74

3k: Europska migracijska politika

2007: 108 i dalje). Imaju vodeću ulogu na ideološko-diskurzivnoj razini, koju centralno organiziraju neoklasični think tankovi i mainstream u ekonomskoj teoriji. Neoliberalni akteri vide „neiskorištene potencijale“ u europskoj migracijskoj politici, koju, po njima, karakteriziraju „iracionalno zatvaranje“, niska fleksibilnost i previše birokracije. U Njemačkoj dijagnosticiraju „manjak stručnih radnika“, u doba booma u Ujedinjenom kraljevstvu se govorilo o regijama s velikim manjkom stručne radne snage, a u Španjolskoj se usmjeravana migracija predstavlja kao uvjet za novi model rasta. Vizija je „racionalna migracijska politika“ koja kompanijama omogućuje fleksibilno korištenje radne snage upošljavanjem migrantskih radnika kada osjete da njihove strategije akumulacije to zahtijevaju. Neoliberalni akteri opisuju cilj svoje migracijske politike kao „reguliranu otvorenost“ (Ghosh 2000: 25), odnosno, poslovnim rječnikom, kao „managed migration“, koja bi trebala ukloniti barijere i ostvariti potencijale rasta. Takav migracijski režim trebao bi biti nebirokratski – oblikovan potrebama korisnika. Za njih, migracijska politika predstavlja element obuhvatnog cilja „dinamične“ visokoprofitabilne ekonomije, pa tako, primjerice, i doprinos ostvarenju cilja Lisabonske strategije, kojom se Europsku uniju – izvorno do 2010., kasnije do 2020. godine – želi pretvoriti u „najkompetitivniju i najdinamičniju na znanju baziranu ekonomiju svijeta“. Kako bi ostvarili te ciljeve, akteri neoliberalnog projekta hegemonije su od kraja 1990-ih inicirali i podržavali brojne političke projekte kojima se trebalo ostvariti „reguliranu otvorenost“, povećanu i fleksibilno kontroliranu radnu migraciju. U Njemačkoj je to uključivalo „Zakon o useljavanju“ („Einwanderungsgesetz“) (2004, 2007); u Ujedinjenom kraljevstvu, prvo diskurs o „managed migration“ (od 2001.) a onda imigracijski sustav baziran na bodovima (2008.). U Španjolskoj je uveden sustav „usmjeravane migracije“, donekle sličan britanskom na bodovima baziranom sustavu, ali ipak različit po tome što – između ostalog – uvodi različite instrumente za reguliranu imigraciju: Cupo sistem, „Catálogo de Ocupaciones de difí75

cil Cobertura“, ili stvaranje „Unidad de Grandes Empresas“ za što jednostavniju integraciju visoko kvalificiranih migranata u španjolsko tržište rada. Neoliberalne snage koje pokušavaju politike radne migracije regulirati na europskoj razini podržale su 2002. donošenje obuhvatne „Direktive o zapošljavanju“, koja je kasnije ipak reducirana na nekoliko pojedinačnih direktiva, između ostalog za Blue Card. Forsirale su i veći stupanja unutareuropske mobilnosti radnika, čak i pod cijenu prihvaćanja razvoja socijalnih prava za građane EU-a kao dijela EU-državljanstva (usp. Buckel 2013). U žestokim društvenim sukobima oko azila i iregularne migracije, neoliberalni akteri su ostali u pozadini: „Ako ne moraš staviti svoju glavu na taj panj, zašto to raditi?“ (Intervju CBI 2010). Iako „otvorene granice“ korespondiraju i s neoklasičnim idealom regulacije svih društvenih odnosa putem slobodnog tržišta, protagonisti neoliberalnog projekta hegemonije iz strateških su razloga, kako bi integrirali konzervativne snage u svoju strategiju oko radne snage, prihvatili kombinaciju politika ciljane regrutacije s elementima tradicionalne represivne migracijske politike: „preplaviti tržište rada može imati razorne političke posljedice. […] Jednostavno reći: idemo sada jednom zauvijek srušiti sve zidove pa ćemo vidjeti što će dogoditi, za to su društvo i kolektivni mentaliteti previše krhka stvar“ (Intervju BITKOM 2010). Na temelju uglavnom partikularnih zahtjeva određenih korporacija i frakcija kapitala za fleksibilnijom imigracijom, stručnjaci unutar neoliberalnog projekta hegemonije razvili su politički projekt obuhvatnog „upravljanja migracijom“. Taj režim je ciljao na to da ekonomski motiviranu migraciju radnika učini politički ostvarivom tako što je integrirao određene zahtjeve drugih projekata hegemonije oko migracijske politike (za represivnim graničnim kontrolama, za zaštitom stvarnih izbjeglica, za očuvanjem nacionalno-socijalnih privilegija). Među centralnim akterima u toj konkretizaciji neoliberalnih strategija oko migracijske politike nalaze se sektorske udruge pojedinih frakcija kapitala, think tankovi posvećeni eu76

3k: Europska migracijska politika

ropskoj i migracijskoj politici, međunarodne organizacije poput IOM-a, OECD-a, ICMPD-a, i europske a dijelom i globalne mreže stručnjaka putem kojih se ekspertna zajednica oko migracijske politike organizira (npr. Metropolis Network itd.). Postoje međutim i višestruke podjele između aktera neoliberalnog projekta hegemonije oko pitanja migracijske politike. Kao prvo, postoje razlike u sektorski specifičnim potrebama za „slabo kvalificiranom“ nasuprot „visoko kvalificiranom“ radnom snagom, koje zahtijevaju različite politike, a neke od njih su i međusobno oprečne. Kao drugo, tu je pitanje na kojoj razini neoliberalne politike migracije primarno treba realizirati. Dok većina udruga poslodavaca, primjerice u Ujedinjenom kraljevstvu i Njemačkoj, podupire nacionalan režim, neoliberalne snage u Europskoj komisiji teže europskom režimu (uz potporu pojedinih industrija, poput IT industrije, i aktera iz zemalja europske periferije, poput Španjolske). Međunarodne organizacije poput IOM-a dugoročno teže regulirati „alokaciju rada“ putem obvezujućeg, globalnog migracijskog režima (vidi Georgi 2010: 65). U slučaju europskog Blue Carda, to je dovelo do toga da realizirani neoliberalni politički projekt Blue Carda zbog skalarne fragmentacije neoliberalnog projekta hegemonije na koncu predstavlja kompromis, koji državama članicama ostavlja mogućnost da broj onih kojima će dozvoliti ulazak preko Blue Carda odrede na nulu (vidi Georgi/Huke/Wissel 2014). Te podjele oko pitanja razine provedbe upućuju na fundamentalno drugačije „teritorijalne reference“ – na različita nacionalna sidrišta neoliberalnih frakcija, tj. na rascjep u neoliberalnom projektu hegemonije između „nacionalno-neoliberalnih“ i „euro-neoliberalnih“ frakcija. Te su podjele eskalirale tijekom „Dugog ljeta migracije“ 2015. (vidi Hess i dr. 2017). Nacionalno-neoliberalne, konzervativne i nacionalno-socijalne društvene tendencije suprotstavile su se projektu upravljanja migracijom, ali i projektu Europske unije u cjelini. Resursi moći neoliberalnog projekta hegemonije vrlo su veliki. Projekt podupire velik broj utjecajnih intelektualaca u 77

think tankovima, sveučilištima i medijima, između ostalog (ekonomski) urednici novina poput Frankfurter Allgemeine Zeitung, Welt, Financial Times, i El Mundo. Zahvaljujući položajima koje zauzimaju, mnogi akteri koji slijede neoliberalne strategije u poziciji su uvjetovati odluke o radnim mjestima, radnim uvjetima i investicijama prihvaćanjem njihovih zahtjeva. Posjeduju i najveće materijalne resurse. Promet transnacionalnih korporacija jednak je BDP-u srednje velikih nacionalnih ekonomija (Gill 1998: 7), a one svoje resurse investiraju i u ekstenzivne lobističke mreže, s uredima u Bruxellesu i drugim europskim glavnim gradovima koji su u stanju utjecati na mnoge aspekte državnih politika. Međutim, fragmentacija projekta na frakcije financijskog i industrijskog kapitala i njihove različite skalarne strategije ipak predstavlja strukturnu slabost projekta. Dok se njemačka industrijska struktura pored mnogih malih i srednjih poduzeća sastoji i od velikih globalnih korporacija (Vester 2013: 12), a može se oslanjati i na kroz dugo vrijeme narasle mreže između proizvođača, dobavljača i industrijski orijentiranih uslužnih djelatnosti (Allespach/Ziegler 2012: 10), što Njemačku čini globalnim izvoznim prvakom (Vester 2013: 12), Velika Britanija je danas, zbog strategije „postindustrijskog društva uslužnih djelatnosti“, u visokoj mjeri zavisna o financijskom kapitalu, a postala je gubitnik u konkurentskoj borbi za ekonomski razvoj, izvoz i radna mjesta. U Španjolskoj su pak ulagači kapitala spekulirali na tržištu nekretnina, gdje sada nedostaju kupci (Isto: 26). Nekim ekonomijama, poput Austrije, gotovo isključivo dominiraju frakcije nacionalnog kapitala, dok drugima, poput Irske, gotovo isključivo dominiraju unutarnje transnacionalne buržoazije. S globalnom financijskom krizom, a posebno s krizom eura, neoliberalni je projekt hegemonije ušao u stanje krize. Postaje sve jasniji rascjep između proeuropskih neoliberala i nacionalnih neoliberala oko pitanja Europe (usp. Buckel i dr. 2012); Kannankulam/Georgi 2014). Taj rascjep doveo je i do krize upravljanja migracijom.

78

3k: Europska migracijska politika

2.2 Konzervativni projekt hegemonije Od 2014. primarno su akteri konzervativnog projekta hegemonije prošli dinamičan, ofenzivan razvoj. Kao što je Andrew Gamble (1994) demonstrirao za Veliku Britaniju, od 1970-ih su akteri konzervativnog projekta hegemonije često stupali u saveze s neoliberalnim projektom hegemonije uslijed kontraofenzive protiv krizom pogođenog kejnzijanskog nacionalno-socijalnog projekta i fordističke nacionalne države blagostanja. Pod diktumom slobodne ekonomije koju je trebala osigurati snažna država postalo je moguće strateški ujediniti ta dva projekta hegemonije (Isto). Međutim, konzervativni projekt hegemonije često je suprotstavljen europskoj integraciji, što se jasno vidi u slučaju Velike Britanije. Osnovne referentne točke tog projekta su snažna država i nacija, koje se shvaćaju kao samodostatne vrijednosti i svrhe same po sebi, a ne kao sredstva uspostave zajednice solidarnosti koja će omogućiti ostvarenje pravednosti, kao u slučaju nacionalno-socijalnog projekta (vidi niže). Konzervativni projekt naciju asocira s etnicitetom, zajedničkim jezikom, poviješću, kulturom i određenim tradicionalno-konzervativnim vrijednostima poput obitelji, tradicionalnih rodnih uloga, sigurnosti i kršćanstva. U Velikoj Britaniji to je dovelo do rasprave o „britanskim vrijednostima“, a u Njemačkoj do usporedivog diskursa o Leitkultur (vodećoj/predvodničkoj kulturi) i integraciji. Na ekstremno desnom spektru tih strategija, akteri eksplicitno koriste ksenofobne i rasističke resantimane kako bi mobilizirali protiv navodne „preplavljenosti strancima“, „islamizacije“ ili „gubitka suverenosti“ nacionalnih država. Osnovna strategija u Europskoj uniji stoga se u suštini svodi na manje ili više vehementno odbacivanje produbljenog europskog procesa integracije. Konzervativni projekt hegemonije ostaje primarno vezan za nacionalni teritorij i skeptičan je prema produbljenoj integraciji ili je sasvim odbacuje. Umjesto toga, njegovi akteri zagovaraju „Europu suverenih nacija“. Društvenu bazu konzervativnog projekta često čine poljoprivredni sektori, neka mala ili srednja poduzeća i sektori 79

koji su primarno ili isključivo nacionalno ili čak lokalno orijentirani i nemaju nikakve ili vrlo slabe međunarodne veze. Tome treba dodati dijelove autohtone radničke klase i niše srednje klase kojima prijeti deklasacija ili su već skliznuli u „niže slojeve“. To uključuje bivše podupiratelje socijaldemokracije kao i klasične miljee konzervativnih stranaka, uključujući religijsko-konzervativne miljee, a na koncu i aktere na marginama koji se radikaliziraju i približavaju ekstremnoj desnici. Za konzervativne aktere migracijsko-političku situaciju karakterizira previše imigracije. S njihovog gledišta, tradicionalne nacionalne vrijednosti ugrožene su stranim kulturnim „preplavljivanjem“. Pored kulturalističkih motiva, konzervativni akteri percipiraju gubitak nacionalno-socijalnih privilegija kao centralnu opasnost visokih stopa imigracije. Boje se bi „imigracija u socijalni sustav“ išla na štetu nacionalnog stanovništva. Od 1980-ih oba motiva su se preklopila u nizu migracijskih „kriza“, u kojima su protagonisti konzervativnog projekta hegemonije uspjeli inscenirati „moralne panike“ i ukorijeniti svoju dijagnozu situacije i svoje strategije u širokim slojevima stanovništva. To uključuje „debatu o azilu“ u Njemačkoj od 1991. do 1993., „Sangette krizu“ u Velikoj Britaniji 2001./2002., „Cayuco krizu“ u Španjolskoj 2006. godine (vidi Georgi; Kannankulam; Wolff 2014), i, dakako, Europsko ljeto migracije iz 2015./2016. (usp. Kasparek/Speer 2015; Georgi 2016; Hess i dr. 2017). Recentnije, dijagnozu situacije konzervativnih aktera sve više strukturira antimuslimanski rasizam, primjerice, u Njemačkoj počevši od debate oko Sarrazina9 2010. i pojave PEGIDA pokreta krajem 2014. godine. Političar i bankar Thilo Sarrazin, inače član SPD-a, bio je od 2002-2009. član Berlinskog senata, a do kraja rujna 2010. i član uprave Deutsche Bank. U knjizi Deutschland schafft sich ab (Njemačka se samoukida) iz 2010., ali i kasnijim publikacijama i polemikama, ocijenio je njemačku imigracijsku politiku kao neuspjeh i kritizirao navodno prevladavajuću ideologiju „multikulturalizma“. Osim službene politike, centralna meta njegove polemike bili su (uglavnom muslimanski) migranti zbog navodne nespremnosti na prilagođavanje njemačkoj kulturi, ali i niži društveni slojevi, zbog svoje navodne neproduktivnosti, parazitskog mentaliteta (u odnosu na državu) i nesklonosti inicijativi i samopoboljšanju. Sarrazinove knjige, u Njemačkoj bestselleri, izazvale su intenzivne polemike (nap. prev.). 9) 

80

3k: Europska migracijska politika

Vizija aktera konzervativnog projekta hegemonije po pitanju migracijske politike je Europa učinkovitih i strogih graničnih i migracijskih kontrola, gdje migraciju unutar Europe i onu izvan nje treba, ako već ne potpuno spriječiti, onda svakako fundamentalno reducirati („Njemačka nije useljenička zemlja“). U tom kontekstu, ciljevi migracijske politike sežu od „nula imigracije“ i „repatrijacije stranaca koji ovdje žive“ na ekstremnoj desnici projekta sve do pozicija koje žele smanjiti imigraciju za „desetke ako ne i stotine tisuća ljudi“, kako to propagiraju britanski konzervativci. Prema bivšem bavarskom ministru unutarnjih poslova, Güntheru Becksteinu, cilj je dobiti „više onih koji su nam korisni, a manje onih koji nas iskorištavaju“. Kako bi politički i operativno ostvarili te ciljeve, mnogi nacionalno usidreni konzervativni akteri slijede strategije europskih razina, tj. implementaciju represivnih migracijskih politika na europskoj razini, uključujući Frontex, Dublinski režim, hightech sisteme poput baze podataka s otiscima prstiju Eurodac, biometrijski entry-exit sistem i EUROSUR sustav graničnog nadzora, koji, između ostalog, uključuje upotrebu dronova i satelita. S konzervativnog gledišta, presudno je da tu zajedničku europsku graničnu politiku kontroliraju nacionalne vlade i da se ni dio suverenosti ne prenese na primjerice Europsku komisiju. Ta nacionalna orijentacija ne očituje se samo u zatvaranju prema vanjskom svijetu. Konzervativni protagonisti često su suprotstavljeni i jačanju socijalnih prava državljana Europske unije. U politici radne migracije uglavnom se uzdaju u nacionalne regulacije. Važnu ulogu u pozicioniranju konzervativnog projekta hegemonije po pitanju njegove migracijske politike igraju desnopopulističke stranke i grupe, u Velikoj Britaniji to su desni think tank „Migration Watch UK“ i euroskeptična UK Independence Party, a u Njemačkoj naročito Alternative für Deutschland (AfD). Za razliku od drugih zemalja, taj desni potencijal u Njemačkoj je s AfD-om postao relativno kasno manifestan – tek od 2013. godine, dok se u Španjolskoj zasad još uvijek nije uspio konsoli81

dirati u relevantnim desnim strankama.10 Konzervativni projekt hegemonije ima utjecajnu bazu u represivnim državnim aparatima, nacionalnim ministarstvima unutarnjih poslova, policiji, pograničnoj policiji i službama za strance. Određene konzervativne pozicije počivaju na tako duboko ukorijenjenoj hegemoniji granice da im gotovo i ne treba eksplicitna artikulacija, primjerice uvjerenje da socijalne usluge i radna mjesta trebaju ići onima koji posjeduju „ispravno“ državljanstvo. U konzervativnom projektu hegemonije granice između frakcija uglavnom se podudaraju s nacionalnim granicama. Stoga bi zapravo trebalo govoriti o povezivanju nacionalnokonzervativnih projekata, a ne o zajedničkom euro-konzervativnom projektu. Nacionalne podjele postaju jasne kada konzervativni akteri s juga Europe odbacuju Dublinski sistem, dok ga oni iz Njemačke, Velike Britanije i Skandinavije strastveno podupiru. Upravo zato što su konzervativni projekti hegemonije tako čvrsto usidreni u „svojim“ nacionalnim državama, oni se razlikuju i u svojim specifičnim ciljevima i resantimanima prema unutarnjim „manjinama“ i različitim „imigracijskim grupama“. Općenito govoreći, konzervativni projekti hegemonije sastoje se od frakcija koje sežu od liberalno-konzervativnih do ekstremne desnice. Resursi moći konzervativnog projekta u cjelini uglavnom počivaju na njegovoj ukorijenjenosti u represivnim državnim aparatima, nacionalno-tradicionalističkim miljeima i sposobnosti da potonje mobilizira putem desno-populističkih kampanja, predizbornih kampanja i debata, u velikoj mjeri i zbog podrške različitih tiskanih medija (FAZ, Welt, Bild i druge publikacije Springer grupe u Njemačkoj, Daily Telegraph, Daily Mail i The Sun u Velikoj Britaniji, La Razón i El Mundo u Španjolskoj). Ali ne smije se podcijeniti ni ekonomske resurse i taktičke raz10) U drugim zemljama članicama EU-a postoje snažne desno-populističke stranke, primjerice u Austriji (FPÖ, BZÖ), Francuskoj (Front National), Belgiji (Vlaams Belang), Nizozemskoj (Partij voor de Vrijheid), Mađarskoj (Jobbik), Danskoj (Dansk Folkeparti), Italiji (Lega Nord) i Finskoj (Perussuomalaiset or True Finns) (usp. Forschungsgruppe Europäische Integration 2012). 82

3k: Europska migracijska politika

mjere projekta. S jedne strane, prima direktnu potporu od regionalno i nacionalno orijentiranih frakcija kapitala; s druge strane, konzervativni projekt u mnogim zemljama unutar konzervativnih stranaka stvara uske veze s akterima neoliberalnog projekta hegemonije i profitira od njegovih resursa. Tako u konzervativnim strankama u Njemačkoj (CDU/CSU), Velikoj Britaniji (Conservative Party) i Španjolskoj (Partido Popular) nalazimo i neoliberalno „ekonomsko krilo“ i više nacionalno-konzervativne tendencije. Ljeto migracije dovelo je do reorganizacije tog konzervativnog projekta hegemonije u Europi. Konzervativni akteri su se već neko vrijeme nalazili u krizi (Keil 2015) zbog nadmoći transnacionalnog neoliberalnog projekta hegemonije. Navodni gubitak graničnih kontrola i identiteta države i „naroda“, u kombinaciji s neoliberalno oslabljenom nacionalno-socijalnom državom i još od 11. rujna 2001. etabliranim diskursom antimuslimanskog rasizma, 2015. je mobilizirao raznolike snage tog projekta. To se posebno odnosi na rasno orijentiranu vӧlkisch frakciju, koja se u Njemačkoj politički manifestirala u AfD-u, civilnodruštvenim manifestacijama poput PEGIDA-e i sličnim pokretima. Ona se oslanja na radikalno desne medije i umrežena je i s organiziranim ruljama koje vrše pogrome, što uključuje i terorističku mrežu NSU („Nazionalsozialistischer Untergrund“ – Nacionalsocijalističko podzemlje). Ta konstelacija narasla je diljem Europe, uključujući Grčku, Austriju, Francusku, Italiju, Dansku i Nizozemsku, a ušla je i u neke vlade u istočnoj Europi, posebno u Poljskoj i Mađarskoj. Teorijski otvoreno pitanje, o kojemu bi tek trebalo podrobno raspraviti, jest do koje mjere se ta frakcija sada već diljem Europe razvila u zaseban radikalno desni projekt hegemonije. 2.3 Nacionalno-socijalni i proeuropsko-socijalni projekt hegemonije Fokus političkih strategija socijalnih projekata hegemonije su socijalno izjednačavanje i socijalna redistribucija. Za aktere koji 83

slijede strategije države blagostanja centralno je obraniti europski socijalni model s njegovim relativno visokim socijalnim standardima, korporatističkim aranžmanima između kapitala i rada, i na konsenzus orijentiranu kulturu političke rasprave. Međutim, suočeni s kontraofenzivom i dominacijom neoliberalnog projekta hegemonije i njegovom uspješnom strategijom prekarizacije rada, slabljenja sindikata i povlačenja socijalnih prava, ti su akteri gurnuti duboko u defenzivu. Centralne taktike neoliberalnog projekta, internacionalizacija i europeizacija proizvodnje, trgovine i strategija politike rada, potkopale su nacionalne aranžmane. To je rezultiralo unutarnjom podjelom: frakcije koje slijede socijalne strategije toliko su fundamentalno podijeljene oko pitanja o skalarnoj političkoj orijentaciji obrane europskog socijalnog modela da su nastala dva socijalna projekta hegemonije – nacionalno orijentirani i proeuropski. Prema našoj analizi, društveno-strukturna baza obaju projekata sastoji se od onih društvenih snaga koje su bile inkorporirane u fordistički kompromis uslijed borbi radničkog pokreta tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća: putem ekspanzije socijalnih prava, socijalne mobilnosti za niše klase, asimetrične integracije žena i migranata u tržište rada, i obuhvatne kulturne industrije i industrije slobodnog vremena. Zaposlenici u javnom sektoru i sindikalizirana jezgra kvalificiranih radnika profitirali su od korporatističkih struktura, rodno hijerarhizirane podjele rada i uskih veza s regionalnim i nacionalnim vlastima. Uslijed „neoliberalne kontrarevolucije“ (Milton Friedman), njihovi radni i životni uvjeti fundamentalno su se promijenili, što znači da veliki segmenti društvene baze projekta sada žive u prekarnim uvjetima. Privremeni i agencijski radnici, marginalno zaposleni i primatelji socijalne pomoći velikim su dijelom žene i migranti. Njihovi interesi često u velikoj mjeri kolidiraju s onima kvalificiranih radnika koji još uvijek profitiraju od korporatističkih aranžmana. Za aktere koji slijede strategije države blagostanja, situaciju na planu migracijske politike karakteriziraju kontradiktor84

3k: Europska migracijska politika

ni razvoji: s jedne strane, mnogi sindikati i socijalne udruge (Sozialverbӓnde) odbacuju represivne europske migracijske politike zato što krše ljudska prava izbjeglica i priznaju premalo socijalnih, kulturnih i ekonomskih prava čak i mnogim „stranim“ radnicima koji već dugo žive u EU. S druge strane, u većoj mjeri od lijevo-liberalnog alternativnog projekta, koji ćemo kasnije skicirati, snažnije ukazuju na problematične aspekte migracije, uključujući „nepravednu“ konkurenciju na tržištu rada (niske nadnice, loši radni uvjeti) i (potencijalno) preopterećenje socijalnog sustava. Kao i njihova situacijska dijagnoza, vizije aktera socijalnog projekta hegemonije za migracijsku politiku karakteriziraju dva elementa. S jedne strane, to je ideal pravedne i otvorene migracijske politike koja štiti izbjeglice, daje migrantskim radnicima ekstenzivna prava, i, u duhu međunarodne solidarnosti, ljudima iz zemalja u razvoju daje priliku da rade u Europi. U sindikatima u Španjolskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj se, na različite načine, etablirao stav da sindikati trebaju ustati u obranu prava i protiv diskriminacije „stranih“ radnika. S druge strane, sindikati, socijalne organizacije, itd. podupiru duboko ukorijenjenu hegemoniju granica; djeluju, takoreći, kao reprezentanti nacionalno-socijalnog kompromisa. Polazeći od toga, slijede projekte koji su usmjereni protiv neoliberalnih europskih (migracijskih) politika poput dampinga plaća i trke prema dnu u radnim uvjetima, kakve su definirane primjerice EU direktivom o uslužnim djelatnostima ili o upućivanju radnika. Pored toga, traže modifikacije graničnih politika i politike azila (Frontex, Dublin) koje će ih činiti kompatibilne s ljudskim pravima, kao i snažna socijalna prava za sve građane EU-a. U socijalnim projektima hegemonije centralne aktere u polju migracijske politike čine odjeljenja i inicijative većih organizacija, poput odjela za „migraciju i integraciju“ unutar sindikata i socijalnih udruga, mreže migrantskih radnika unutar i izvan sindikata, kao i grupe s bazom u zajednici poput njegovateljica ili sans papiera u različitim industrijama (Respect Berlin 85

u Njemačkoj, Kalayaan u Velikoj Britaniji, Servicio Doméstico Activo u Španjolskoj). Dok je podrška ilegaliziranih radnika u Velikoj Britaniji i Španjolskoj već neko vrijeme etablirana, mreža centara podrške u Njemačkoj počela se razvijati tek od 2009. godine; tu etablirani sindikati surađuju s antirasističkim aktivistima. Društvena baza tih migracijsko-političkih aktera doduše leži u već spomenutim sektorima nekadašnje fordističke masovne proizvodnje, ali relevantni dijelovi tih organizacija unutar sindikata i stranaka često djeluju u kontekstu latentnog ili otvorenog otpora „s dna“ i „shop floora“. Suočeni s tom konstelacijom, odgovarajući stručnjaci često djeluju kao organski intelektualci unutar svojih organizacija koji pokušavaju preobraziti partikularističku „korporatističko-ekonomsku svijest“ članova u „svijest […] o solidarnosti interesa“ (Demirović 2007: 30; usp. Gramsci 1979: 131). Razlike i sukobi između frakcija naročito su naglašeni po pitanju suštinskih razlika oko pitanja skalarnih strategija, pa možemo zapravo govoriti od dva projekta hegemonije. Centralni se konflikt tiče pitanja gdje se opći i migracijsko-politički ciljevi projekta mogu uspješno implementirati – na nacionalnoj ili na europskoj razini. Za neke protagoniste referiranje na Europu nije samo taktičko-strateško, nego izraz „teritorijalne reference“ koja nacionalnu razinu napušta u korist Europe. Dodatni rascjep predstavljaju klasno specifični i industrijski specifični interesi, poput razine „prijetnje“ koju strani podugovarači kao pokretači „trke prema dnu“ u plaćama i radnim standardima predstavljaju primjerice u graditeljstvu. Pored toga, postoji i rascjep između uglavnom progresivnije i umjereno internacionalističke sindikalne birokracije i snažnije prisutnosti rasističkih i šovinističkih pozicija u bazi. Odgovarajuća konstelacija određuje kako sindikati i drugi akteri djeluju u polju koje je strukturirano tenzijama između internacionalizma i šovinizma. Različite strategije tih dvaju projekata hegemonije mogu se prikazati na sljedeći način: nacionalno-socijalni projekt hegemonije na temelju dijagnoze po kojoj je Europska unija prostor 86

3k: Europska migracijska politika

koji fundamentalno strukturiraju i njime dominiraju neoliberalne snage i politike ne razvija obuhvatnu europsku perspektivu. Umjesto toga, drži se postojećih nacionalnih sistema kako bi obranio socijalno-državni kompromis koji se, kako je to analizirao Balibar, fundamentalno temelji na integraciji nacionalne radničke klase u „oblik privilegirane zajednice“ (Balibar 2010: 25; vidi i Isti 1991: 92). Suočen s pritiscima neoliberalne globalizacije i europeizacije, taj projekt hegemonije vidi djelovanje na nacionalnoj razini kao najbolju opciju za zaštitu socio-političkih postignuća. Razlog za skepsu spram europske razine nije fundamentalno antieuropski nacionalistički stav, nego procjena da strategija europeizacije ne bi imala gotovo nikakve izglede za uspjeh. Centralni teren projekta predstavljaju nacionalna država blagostanja, nacionalno radno zakonodavstvo, državna potpora lokalnim kompanijama, uključujući subvencije, državna vanjskotrgovinska politika itd., kao i korporatističke strukture. Na polju migracijske politike, ovaj projekt hegemonije podupire „nažalost nužne“ striktne kontrole pristupa tržištu rada i socijalnom sustavu kako bi se osigurale privilegije vlastite „nacionalne“ baze u globaliziranoj ekonomiji. Nasuprot tome, možemo identificirati oprečan projekt – proeuropski socijalni projekt hegemonije, čije strategije, na temelju iste dijagnoze ugroženosti europskog socijalnog modela neoliberalnim politikama, procjenjuju da ga samo paneuropska socijalna politika može spasiti. Njegove taktike i strategije se kondenziraju u proeuropsku socijalnu frakciju. Za razliku od nacionalno-socijalnog, proeuropski socijalni projekt hegemonije stavlja puno manji naglasak na nacionalnu državu. Osnovna pretpostavka je da se krizi države blagostanja u kontekstu neoliberalne globalizacije može suprotstaviti samo europeizacijom ekonomskih i socijalnih politika i europskom politikom tarifnih ugovora. Ako se kapital internacionalizira, a politički i ekonomski procesi se već odvijaju na „razinama“ iznad nacionalne države, onda, tako glasi centralni argument, ni egalitarna socijalna politika ne može biti ograničena na nacionalnu razinu. Proeuropska 87

strategija se vidi kao izlaz iz pozicije slabosti unutar nacionalne države. Postulira se „socijalnu Europu“ kao antitezu neoliberalnom procesu integracije. Lijevo krilo tog proeuropskog projekta je ono koje misli ozbiljno s borbom za europsku – i rodno ravnopravnu – socijalnu politiku, dok radikalno lijevo krilo ne želi samo puku zamjenu neoliberalnih politika. Njegov cilj je nadilaženje kapitalističke socijalizacije putem zaoštravanja kritike u uvjetima krize. Od krize fordizma resursi obaju projekata obilježeni su slabljenjem organiziranog radničkog pokreta. Dok su se s nevladinim organizacijama poput Attac-a i pokretom socijalnih foruma pojavili novi transnacionalni akteri, sindikati su pretrpjeli „obuhvatnu eroziju svojih resursa moći“ (Urban 2012: 26): pad broja članstva, a time i manje financijske resurse, slabiju usidrenost sindikata u tvornicama i poduzećima, što je dovelo i do smanjene pregovaračke i lobističke moći sindikata (Deppe 2012). Pored toga, europske udruge poslodavaca odbijaju uvesti koordinacijska pravila za politiku plaća, dok „sindikati koji ostaju u nacionalno-socijalnim aranžmanima otežavaju transnacionalizaciju sindikalne politike“ (Urban 2012: 27). Konačno, prekarni uvjeti rada (naročito u Njemačkoj kao najvećoj europskoj ekonomiji) slabe mobilizacijske kapacitete sindikata. Posebno za sindikate, udruge i društvene pokrete stoga postoji strateški problem: unatoč njihova općenito proeuropskog stava, ti akteri su prisiljeni djelovati u velikoj mjeri na nacionalnoj razini kroz postojeće političke strukture; ne postoje kolektivni tarifni ugovori na europskoj razini, gotovo da i ne postoji europska javnost, a mnoge kompetencije i prilike za utjecaj ostaju na nacionalnoj razini. Iz tog je razloga kontinuirano naglašavana europska perspektiva relativno slaba u svakodnevnim borbama oko kolektivnih tarifnih ugovora, zakonskih prijedloga, socijalnih rezova i javnih kampanja. Pa ipak, akteri ovih projekata sposobni su upuštati se u sukobe, imaju podršku u političkoj liniji uredništava brojnih medija (između ostalog Frankfurter Rundschau, Neues Deutschland, The Guardian, The Independent, El Público 88

3k: Europska migracijska politika

i dijelom El País), sindikalnih aparata, think tankova i vlastitih časopisa, a nalaze potporu i unutar lijevo ili pro-radnički orijentiranom krilu socijaldemokracije, socijalističkih, pa čak i konzervativnih stranaka. 2.4 Lijevo-liberalni alternativni projekt hegemonije Naposljetku smo na temelju našeg istraživanja uspjeli identificirati i lijevo-liberalni alternativni projekt hegemonije. Taj projekt obuhvaća liberalan normativni i politički citizenship pristup. Nositelj je političkog liberalizma koji teži kombinirati toleranciju s ljudskim pravima, građanska s manjinskim pravima i socijalnom jednakošću. Naša teza je da se unutar lijevo-liberalnog i alternativnog projekta hegemonije kondenziraju taktike i strategije onih civilnodruštvenih snaga koje se ne bave primarno ekonomskim pitanjima u užem smislu. To su strategije političkog liberalizma s jedne i Nove ljevice s druge strane: akteri koji potiču iz trećeg vala ženskog pokreta, zalažu se za antirasizam, zaštitu prirode i prava djece, hendikepiranih ili starijih. Činjenica da ti akteri nisu primarno fokusirani na proizvodni proces, nego tendiraju prema reprezentaciji post-materijalnih interesa ne znači međutim da je njihovo djelovanje ekonomski indiferentno. Upravo zato što redistribucija i socijalna prava nisu njihovi centralni zahtjevi, oni mogu stupati u savez s neoliberalnim projektom. Pored toga, ovaj projekt ima i svoje relevantne ekonomske aktere, naime „frakcije zelenog kapitala“ (Haas/Sander 2013) koje se sastoje od onih alternativnih kompanija koje su eksplicitno utemeljene kao politički projekti implementacije alternativne ekonomije, posebno u polju obnovljivih izvora energije. Međutim, centralnu društvenu bazu ovog projekta čine „kulturno revolucionarne“ promjene uslijed „1968.“ i pokreti i miljei povezani s njima. U skladu s post-nacionalnim i post-materijalnim vrijednostima tih miljea, njegovi akteri slijede izrazito proeuropsku strategiju koja EU vidi kao konstelaciju post-nacionalnog građanstva (citizenship) i pokušava implementirati progresivne promjene putem Europskih 89

smjernica, primjerice u području anti-diskriminacije, što na nacionalnoj razini ne bi bilo moguće. Lijevo-liberalni alternativni akteri percipiraju stanje migracijske politike kao obilježeno neljudskom politikom zatvaranja koja sistematski krši ljudska prava migranata. Potonji su žrtve brisanja zaštita izbjeglica u Europi putem militariziranog zatvaranja granica, regulacije o sigurnim trećim zemljama, propisa Dublin II i restriktivne politike davanja viza, tj. putem „tvrđave Europe“. Nasuprot tome, naglašavaju da je migracija norma i historijska konstanta, i da je i razumljivo i legalno da izbjeglice pristižu u Europu. Smatraju transnacionalnost, mobilnost i kulturnu raznolikost pozitivnim vrijednostima. Lijevo-liberalna alternativna vizija za europsku migracijsku politiku je kozmopolitska Europa u kojoj u središtu stoje fundamentalna i ljudska prava izbjeglica i migranata. Iako fokus lijevo-liberalnih aktera leži na području azila i zatvaranja granica, otvoreni su za liberaliziranu politiku radne migracije i naglašavaju da bi migracijska politika „utemeljena na pravima“ mogla stvoriti win-win situaciju. Istovremeno uvode pitanja međunarodnog razvoja (odljev mozgova itd.) u debatu. Žele snažno pravo na azil, liberalne regulacije za migrantske radnike koji svojim radom u Europi doprinose razvoju svojih zemalja porijekla (cirkularna migracija; razvoj putem migracije), te razvojne napore i međunarodnu trgovinsku i ekonomsku politiku koja će pozitivno djelovati na dublje uzroke migracije zbog siromaštva. Istovremeno, većina lijevo-liberalnih aktera ne dovodi fundamentalno u pitanje granice, ali pokušava osigurati zaštitu temeljenu na pravnoj državi i ljudskim pravima. Polazeći od takve dijagnoze situacije i ciljeva, slijede (migracijsko-) političke projekte koji se implicitno ili eksplicitno temelje na „pristupu utemeljenom na pravima“: za ukidanje Frontexa ili njegovu snažnu kontrolu putem Europskog parlamenta i javno nadziranje njegova rada; za ukidanje Dublinskog sistema i pravo da ljudi azil traže u EU zemlji u kojoj žele ili gdje imaju rodbine; za EU državljanstvo s punim socijalnim pravima za državljane 90

3k: Europska migracijska politika

trećih zemalja koji već dugo žive u EU. Lijevo krilo tog projekta, No Border pokret, lijevi intelektualci, odvjetnici koji zastupaju izbjeglice, kao i pojedini aktivisti različitih pro-migracijskih nevladinih udruga idu i dalje od toga i zahtijevaju „globalnu slobodu kretanja“ ili „otvorene granice“. Unutar borbi oko migracije i granica postoji velik broj grupa, pokreta i nevladinih organizacija koje se mogu svrstati na stranu lijevo-liberalnog alternativnog projekta hegemonije, uključujući ProAsyl u Njemačkoj, Joint Council for the Welfare of Immigrants (JCWI) u Velikoj Britaniji, i Comisión Española de Ayuda al Refugiado i SOS Racismo u Španjolskoj. Te organizacije su usidrene u različitim miljeima, od liberalnih crkvenih grupa, preko humanističkog građanstva do lijevog spektra pokreta, a podržavaju ih i kritični istraživači migracije. U usporedbi s konzervativnim i socijalnim projektima hegemonije, lijevo-liberalni alternativni projekt posjeduje snažne europske veze. O tome svjedoče za djelovanje sposobne europske mreže nevladinih organizacija poput ECRE-a, PICUM-a i Amnesty Internationala. Ipak, postoje nacionalne razlike, primjerice po pitanju stupnja zavisnosti o državnom financiranju; usidrenosti u grassroots pokretima; jaza između oblika migrantske samoorganizacije u velikoj mjeri obespravljenih ljudi i primarno „authotonih“ organizacija koje se prvenstveno sastoje od ljudi koji su barem pravno jednakopravni u državama u kojima djeluju. I dok mnoge velike i izrazito profesionalne organizacije vode kampanje za prava „izbjeglica“, to u puno manjoj mjeri vrijedi za ilegalizirane radnike i druge migrante (usp. Georgi 2009a; Georgi/Szczepanikowa 2010). Ekonomski resursi aktera lijevo-liberalnog alternativnog projekta hegemonije sastoje se, s jedne strane, od resursa frakcija zelenog kapitala (Haas/Sander 2013: 27), koje onda mogu profitirati od svoje integriranosti u društvene mreže, kao i resursa tehnoloških i kreativnih branši. Međutim, ti ekonomski potencijali su u polju migracijske politike manje bitni. Glavni resursi sastoje se od značajnog socijalnog i kulturnog kapita91

la i potpore velikog broja organskih intelektualaca u znanosti, umjetničkom polju, obrazovanju i medijima (između ostalog Süddeutsche Zeitung, taz, Der Freitag u Njemačkoj; The Guardian i The Independent u Velikoj Britaniji; El Público u Španjolskoj). Pored toga, te strategije su se već materijalizirale u međunarodnim aparatima (poput UNHCR-a, Europskog suda za ljudska prava, određenim odborima UN-a, i, djelomice, u Europskoj komisiji). 2.5 Minority Report: radikalno lijevi projekt hegemonije Tijekom rada na našem istraživačkom projektu uvijek iznova smo diskutirali o pitanju koje projekte hegemonije moramo razlikovati u sklopu istraženih sukoba i koje strategije i aktere svrstati uz koji projekt hegemonije. Unatoč intenzivnoj raspravi, oko jedne važne točke nismo uspjeli postići konsenzus: je li potrebno identificirati „radikalno lijevi“ ili „komunistički“ projekt hegemonije u društvenim borbama oko EU-a u cjelini, a specifično po pitanju europske migracijske politike? Većina nas je to smatrala neopravdanim. Prije svega, društvene snage koje zagovaraju radikalno lijeve i antikapitalističke pozicije u europskim državama raspolažu s premalo organizacijskih resursa da bi konstituirali samostalan projekt hegemonije. Prema tom većinskom viđenju, stoga je prikladnije – kao što smo to ranije i učinili – radikalne aktere poput No Border pokreta, „Intervencionističke ljevice“, španjolskih „Indignadosa“ i njihove intelektualce shvatiti kao radikalno lijevo krilo lijevo-liberalnog alternativnog ili proeuropskog socijalnog projekta hegemonije. S druge strane, manjina je argumentirala da nije samo moguće nego i analitički preporučljivo konceptualno razlikovati zaseban radikalno lijevi ili komunistički projekt hegemonije. U nastavku ovog dijela teksta sažet ćemo argumente te manjinske pozicije. Strategije koje se mogu grupirati u radikalno lijevi projekt hegemonije temelje se na različitim strujama revolucionarnog radničkog pokreta u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, na 92

3k: Europska migracijska politika

anarhističkim, komunističkim i lijevo-socijalističkim pokretim koji su na globalnu pobjedu industrijskog kapitalizma i njegove krize reagirali sa ciljem radikalno emancipatorne i revolucionarne transformacije društva. Danas su radikalno lijevi akteri pod utjecajem pokreta koji su se pojavili uslijed „globalne šezdesetosme“, a pored odnosa dominacije, rasizma i seksizma, fundamentalno kritiziraju i društvene odnose s prirodom i odnose Sjevera i Juga. Na temelju tih tradicija, za aktere radikalno lijevog projekta hegemonije ne radi se samo o tome (ali dijelom i o tome) da se ostvare reforme i poboljšanja unutar okvira postojećeg poretka. Između ostalog, ciljevi su: nadilaženje kapitalističkog načina proizvodnje i stvaranje načina proizvodnje i reprodukcije koji će se temeljiti na novom odnosu prema prirodi; radikalna demokratizacija društva i ekonomije, daleko s onu stranu državnog oblika; potpuno drugačiji rodni odnosi, koji će nadići heteronormativnost ili čak normalizirajuću matricu dvaju spolova; antirasizam koji se suprotstavlja simboličkim, institucionalnim i strukturnim artikulacijama rasizma. Polje imigracijske politike koje istražujemo radikalno lijevi akteri analiziraju pojmovima poput „globalnog apartheida“ – kao sistem koji vrši brutalnu kontrolu nad subalternom mobilnošću izbjeglica i međunarodno mobilnih radnika, a koju pokreće i strukturira osnovna kapitalistička dinamika (politike rada) i inherentno rasistički poredak nacionalnih država. Protagonisti No Border pokreta reagiraju na to fundamentalnim dovođenjem u pitanje duboke hegemonije granica i nejednakog građanstva (citizenship), i predlaganjem kontra-projekta „globalne slobode kretanja“ (vidi Georgi 2017). Društvene snage koje slijede takve strategije predstavljaju male manjine u svim europskim zemljama. Nedvojbeno, društvena moć tih aktera je slaba, a njihova pozicija u odnosu snaga je marginalizirana. S analitičkog gledišta, tri argumenta ipak sugeriraju da te društvene sile treba konceptualizirati kao stupove distinktivno radikalno lijevog projekta hegemonije. Prvo, bilo bi nediferencirano prikazati radikalne grupe po93

put primjerice Ums Ganze u Njemačkoj, španjolskih Indignadosa, britanskih No Border grupa i grčkih anarhista kao lijevu marginu reformističkog lijevo-liberalnog alternativnog ili proeuropskog socijalnog projekta hegemonije. Političke razlike između radikalno lijevih i etabliranih lijevo-liberalnih snaga su puno veće od onih između lijevo-liberalnih i socijalno(demokratski) orijentiranih ili čak konzervativnih aktera. Ako mislimo ozbiljno s analitičkom diferencijacijom projekata hegemonije duž linije političkih strategija njihovih aktera, onda moramo uvažiti da su strategije radikalno lijevih aktera toliko fundamentalno različite od onih lijevo-liberalnih snaga da bi bilo sadržajno zavaravajuće konceptualizirati ih kao dijelove istog projekta hegemonije. Drugo, većinska pozicija podcjenjuje društvenu relevantnost radikalno lijevih snaga. U većini europskih zemalja te radikalne manjine raspolažu kompleksnom infrastrukturom organizacija, svojim vlastitim mjestima i prostorima, raznolikim publikacijama i mrežama. Konstituiraju društveni milje koji je, unatoč svoj svojoj prekarnosti, duboko ukorijenjen u neparlamentarnoj grassroots ljevici, a kao manjina je prisutan i u sindikatima, zakladama, lijevim strankama i nevladinim organizacijama. Masovne krizne i socijalne prosvjede proteklih godina, uključujući one u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj, pokrenuli su i omogućili upravo snage i miljei izvanparlamentarne i sindikalne radikalne ljevice, pa ih se stoga mora konceptualizirati kao snažan i nezavisan faktor u društvenom odnosu snaga. Treće, na razini istraživačkih strategija čini se neophodno podrobnije se baviti radikalno lijevim projektom hegemonije: ako se radikalno lijeve snage ne razlikuje kao samostalan projekt i tako stavlja u fokus analize, reproducira se njihovu društvenu izoliranost – što fundamentalno proturječi ciljevima kritičke znanosti.

94

3k: Europska migracijska politika

3. Politički projekt u toj konstelaciji snaga Hegemonijski projekt koji određuje osnovni smjer europske migracijske politike, a koji je proizašao iz sukoba između dosad prikazanih projekata hegemonije jest „upravljanje migracijom“ („migration management“). Hegemonijskom političkom projektu mora uspjeti da u kriznoj siruaciji ponudi „rješenje“ koje će kombinirati mnoge strategije, diskurse i subjektne pozicije – uključući posebno one koje će podupirati i suprotstavljene strategije. Ti se elementi moraju sabrati u koherentan projekt i antagonističkom cezurom odvojiti od drugih mogućnosti. 3.1 „Upravljanje migracijom“ Od krize fordizma, koja je u imigracijskoj politici postala manifestna kao prestanak regrutacije „gastarbajtera“ u Europi, nacionalne migracijske politike su postale područje masivnih društvenih sukoba. Postepena europeizacija migracijske politike u 1990-ima bila je reakcija na time izazvanu „krizu migracijske kontrole“ (Castels 2005: 16). Europske vlade su tvrdile da žele zatvarati društava Sjevera. Tehnokratski entuzijazam planiranja fordističke države, koji ih je naveo da povjeruju da njihovi pokušaji regulacije mogu direktno utjecati na ponašanje „objekata kontrole“ i omogućiti im da migraciju „otvaraju i zatvaraju poput pipe putem prikladnih politika“ (Castels 2005: 13), ispostavio se kao iluzija. Migracija posjeduje „moment nezavisnosti u odnosu na politike koje je žele kontrolirati“ (Andrijašević i dr. 2005: 347). A naročito fundamentalne socioekonomske razlike, proizvedene imperijalnim načinom života, dovele su u pitanje takve politike potpune obustave imigracije. „Ako pogledamo jaz u prosperitetu, široki protok informacija i dobre prometne veze koje danas postoje između regija svijeta, pitanje je prije zašto globalno tako malo ljudi migrira, a ne zašto ljudi migriraju preko granica“ (Pries 2005: 20). U toj je situaciji postignuta strateška reorijentacija migracijske politike u Europi koja se temeljila na dvije dinamike: s jedne strane europeizacija, a s druge strane zamjena logike 95

zatvaranja puno fleksibilnijom, utilitarnom strategijom. U zemljama članicama EU-a postepeno se etablirao diskurs da nacionalna prostorna razina više ne predstavlja prikladan teren za rješavanje te problematike, dok na koncu 1999. nije europeizirana. U isto vrijeme su međunarodne organizacije, prije svega Međunarodna organizacija za migraciju (IOM) i OECD, oblikovale koncept „upravljanja migracijom“. Time su diskurs pomjerili s konzervativne perspektive na migraciju kao prijetnje sigurnosti, nacionalnom identitetu i prosperitetu prema neoliberalnom okviru koji, nakon desetljeća paradigme kontrole, migracijsku politiku ponovno kombinira s ekonomskom racionalnošću. Kao u poslijeratnom periodu, zatvaranje granica se prema ekonomskim kriterijima čini neefikasnim rješenjem. Umjesto toga, postaje važno ostvariti potencijale rasta: migracija se vidi kao nešto pozitivno – kada je ekonomski korisna (Georgi 2010: 153 i dalje; usp. Georgi 2007). Koncept upravljanja migracijom i odgovarajuće prakse postepeno su u većini europskih migracijskih politika postali samorazumljivi. Ta politička racionalnost u konačnici je oblikovala diskurse, institucionalne prakse, zakone, pa čak i većinu akademskih istraživanja migracije u Europi: „migration management“ ili „gestión de flujos migratorios“ odjednom se moglo pronaći u gotovo svim tekstovima i službenim izjavama. Ono što se uslijed svih sukoba na koncu etabliralo kao nova strateška prilagodba bio je hegemonijski politički projekt „upravljanja migracijom“, čija racionalnost – transnacionalizacija plus utilitarno upravljanje – izvor ima u snagama neoliberalnog projekta hegemonije. U kriznoj situaciji, diskurzivno konstruiranim „izvanrednim okolnostima“, te su snage uspjele ponuditi „rješenje“ koje je kombiniralo mnoge strategije, diskurse i subjektne pozicije. Time je strategija neoliberalnog projekta hegemonije odredila modus vladanja migracijama. U jezgri upravljanja migracijom leži utilitarna strategija koja se fokusira i na regrutaciju (visoko) kvalificirane radne snage i faktičku eksploataciju ilegaliziranih radnika. Kada se radi o poli96

3k: Europska migracijska politika

tikama tog centralnog područja, dakle o politikama globalnog tržišta rada, akteri i strategije neoliberalnog projekta hegemonije aktivni su s političkim zahtjevima, kampanjama i zakonskim intervencijama. S druge strane, naše istraživanje pokazuje da su suzdržani u drugim područjima migracijske politike, naime u politikama azila, graničnih režima i socijalnih prava. Tim strategijama je uspjelo kombinirati utilitarnu strategiju radne snage sa zahtjevima konzervativnog i nacionalno-socijalnog projekta za jačom kontrolom iregularne migracije, a u području pojednostavljene imigracije sa zahtjevima lijevo-liberalnog projekta. To se najčešće događa tako što polje sukoba u tim područjima prepuštaju drugim međusobno konkurirajućim strategijama. Utilitarna racionalnost upravljanja migracijom cilja istovremeno na omogućavanje i sprečavanje mobilnosti. Želi spriječiti mobilnost svih onih koji nisu lako ekonomski upotrebljivi (Georgi 2010: 153). Granica se stoga koncipira kao filter koji propušta „korisne“ ili „poželjne“ ljude, dok drugima onemogućava ulazak. Imigranti koje granični režim blokira kao ilegitimne potpadaju pod „tvrd režim koji se ne zadovoljava time da ‚nježno‘ regulira i indirektno usmjerava, nego pokušava direktno i silom“ sprečavati djelovanje (Meyer/Purtschert 2008: 157). Etabliranje upravljanja migracijom u politikama EU-a možemo datirati na 2000. godinu. Te je godine Europska komisija službeno okončala svoju „zero labor migration policy“ prema zemljama koje nisu u OECD-u. Boreći se s masivnim otporom država članica, otad pokušava implementirati europske strategije regrutacije za neeuropske migrante. Prema Komisiji, Europa je ovisna o imigraciji jer bi zbog niske stope nataliteta bez nje kroz nekoliko godina kolabirali njeni socijalni sustavi i ekonomija (European Commisson 2011). Upravljanje migracijom tako raskida sa centralnim idejama konzervativnog svjetonazora poput vrijednosti nezavisnosti i kulturne homogenosti nacionalnih država. Međutim, nagla promjena na postgastarbajterski režim (Karakayali 2008: 203) nakon desetljeća diskursa o zatvorenim granicama riskirala je negativne reakcije 97

od strane europske javnosti (Hansen/Jonsson 2011: 264). Komisija je stoga vodila računa o tome da nova strategija ide ruku pod ruku sa strogom implementacijom striktnijih mjera protiv ilegalne imigracije (usp. European Commission 2008: 8; Hansen/Jonsson 2011: 264). Poput OECD-a i IOM-a, Europsku komisiju možemo smatrati ključnim akterom projekta upravljanja migracijom. Ti akteri spajaju kontradiktorne političke strategije i tako omogućuju nastanak i institucionalizaciju hegemonijskog političkog projekta. 3.2 Hegemonijski projekt u eroziji Najkasnije od Ljeta migracije 2015. taj je projekt ušao u krizu koja je dovela do renacionalizacije i masivne ekspanzije represivnih elemenata graničnog režima: prvo, kada su izbjeglice samouvjereno probile granice i naišle na potporu velikog „pokreta dobrodošlice“, koji možemo pripisati diskurzivnom savezu između lijevo-liberalnog i proeuropskog socijalnog projekata hegemonije, postalo je moguće pomjeriti diskurse i prakse ulijevo. Na temelju desetljeća mobilizacije i, nipošto manje bitno, samoorganiziranih prosvjeda izbjeglica, ti akteri su uspjeli ojačati svoju poziciju u migracijsko-političkim odnosima snaga u Njemačkoj i Austriji, glavnim zemljama primateljicama u Ljeto migracije (vidi Georgi 2016). Indikator za to je oprezno labavljenje pravila o propisanom boravištu, zabrane rada i principa pomoći u naturi za izbjeglice, koja su bila definirana u kontekstu „kompromisa o azilu“ iz 2014. godine (usp. sueddeutsche.de, 22. rujan 2014.). To se u konačnici pokazalo i u držanju njemačke vlade. Možemo ga razumjeti u njegovoj kompleksnosti i nedosljednosti samo ako u analizu uključimo činjenicu da su se strategije progresivnih projekata hegemonije preklopile s onima neoliberalnog projekta hegemonije i da su se njihove strategije povezale. Drugo, vlada kancelarke Merkel se mogla osloniti na utjecajne aktere koje možemo smatrati dijelom neoliberalnog projekta hegemonije, uključujući ekonomiste, preds98

3k: Europska migracijska politika

tavnike kapitala i neoliberalne medije. Preko šezdeset posto njemačkih menadžera bilo je uvjereno da će njihove kompanije profitirati od brze integracije izbjeglica (SZ, 24. rujan 2015.). Predsjednik BDI-ja (Bundesverband der Deutschen Industrie – Savez njemačke industrije) Ulrich Grillo rekao je: „Imamo demografski problem u budućnosti. To znači, imamo manjak radne snage. Taj manjak možemo smanjiti“ (Grillo 2015). Unatoč činjenici da su implementirani mnogi imigracijski programi za visokokvalificirane radnike u 2000-itima, poput EU Blue Carda (vidi Georgi/Huske/Wissel 2014), neoliberalni stručnjaci u nacionalnim i međunarodnim forumima su uvijek iznova izražavali razočaranje što se ekonomski potencijali „upravljene“ migracije nisu mogli potpuno iskoristiti zbog ambivalentnih stavova na globalnom Sjeveru (usp. IOM 2012: 14). Nasuprot tome, konzervativni i nacionalno-socijalni projekt hegemonije gurnuti su u pozadinu. To – ako to tako želimo nazvati – napuštanje asimetričnog kompromisa „upravljanja migracijom“ prethodnog desetljeća triju ostalih projekta hegemonije izazvalo je veliki šovinistički kontra-pokret, posebno od strane vӧlkisch frakcije konzervativnog projekta. Rastući utjecaj tih snaga intenzivirao se do svibnja 2016., kada su uvedene značajne restrikcije zakonodavstva o azilu u Njemačkoj i Austriji, što je uključivalo definiranje Albanije, Kosova i Crne Gore sigurnim zemljama porijekla. Zemlje duž takozvane Balkanske rute su odgovorile izgradnjom žičanih ograda i (para) vojnim graničnim kontrolama (vidi Speer 2017). Šengenske granične kontrole privremeno su ponovno uvedene, agencija za osiguranje vanjskih granica Frontex dobila je više sredstava, nove ovlasti i novo ime: „Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu“. Prema planovima Europske komisije, planira se i značajno zaoštravanje Uredbe Dublin III. 4. Zaključak U ovom smo tekstu pokušali predstaviti našu metodu historijsko-materijalističke analize politike. Polazeći od premisa 99

historijsko-materijalističke teorije države, prema kojoj se državu mora objasniti kroz društvene borbe, koncipiramo državu kao one aktivnosti koje su, s onu stranu procesa eksploatacije, usmjerene na materijalnu reprodukciju kapitalističkog društva u cjelini. Pritom je naše pitanje kako se europeizacija nacionalno-socijalnih država Europe može analizirati kao rezultat promijenjenog odnosa snaga. Kao polje istraživanja odabrali smo politiku migracijske kontrole, jer se u njoj kristaliziraju fundamentalni aspekti moderne državnosti: stanovništvo, teritorij, monopol na upotrebu sile, i granice. Naša teza je glasila da se pod hegemonijom neoliberalnog projekta hegemonije dogodio strateški raskid s nacionalnodržavnim projektom fordizma. Transnacionalizaciju se može shvatiti kao skalarnu izlaznu strategiju iz krize fordizma, čiji rezultat je razvoj višerazinskog europskog sklopa državnih aparata. Stoga smo postavili pitanje je li državni projekt Europe značajno napredovao posredstvom tih borbi, a ako jest, na koji način. U konačnici, na to se pitanje može odgovoriti samo empirijski a ne teorijski. Iz tog smo razlog razvili metodu HMAP-a kao operacionalizaciju analize odnosa snaga. Izazov je ležao u tome da se pretpostavke historijsko-materijalističke teorije države učini produktivnima za empirijsku analizu. HMAP se sastoji od tri koraka – analize konteksta, analize procesa, i analize aktera. Centralna kategorija našeg istraživanja je koncept „projekata hegemonije“, kao svežnja strategija koje slijede socio-strukturno locirani akteri. U kontekstu europske integracije uspjeli smo identificirati pet projekata hegemonije koji su se borili oko modusa europske integracije: neoliberalni, konzervativni, dva socijalna projekta, i lijevo-liberalno alternativni. U našem polju istraživanja, konflikti između tih projekata kondenzirali su se u hegemonijski politički projekt „upravljanja migracijom“. Na „Ljeto migracije“ taj je projekt ušao u masivnu krizu. Naredne će godine pokazati hoće li neoliberalne snage uspjeti nadići svoju opću krizu hegemonije i 100

3k: Europska migracijska politika

u borbama oko granice ponovno stabilizirati projekt upravljanja migracijom suzbijanjem rasističkih (vӧlkisch) aktera i reintegrirati druge aktere konzervativnog projekta. Takva integracijska nastojanja su već sada očita, primjerice u strategijama oko radne snage koje se uzdaju u integraciju dospjelih izbjeglica u tržište rada. Daljnji smjer europske migracijske politike ovisit će međutim presudno o tome hoće li postojati snaga koje su sposobne razviti kontra-hegemonijski projekt transnacionalne solidarnosti. S engleskog preveo: Stipe Ćurković Tekst je objavljen u publikacijskoj seriji Studies berlinskog ured Fondacije Rosa Luxemburg u prosincu 2017. godine. Zahvaljujemo autorima i Fondaciji Rosa Luxemburg na dozvoli za objavljivanje ovog prijevod u 3k.

101

Literatura Adolphs, Stephan/Karakayali, Serhat (2007), „Die Aktivierung der Subalternen – Gegenhegemonie und passive Revolution“, u: Sonja Buckel/Andreas Fischer-Lescano (ur.), „Hegemonie gepanzert mit Zwang“. Zivilgesellschaft und Politik im Staatsverständnis Antonio Gramscis, Baden-Baden, str. 121-140. Adorno, Theodor W. (2006), History and Freedom: Lectures 1964-1965, Polity: Cambridge. Alexander, Robin (2017), Die Getriebenen – Merkels Flüchtlingspolitik. Report aus dem Inneren der Macht, München. Allespach, Martin/Ziegler, Astrid (2012), Die Zukunft des Industriestandortes Deutschland 2020, Marburg. Alter, Karen J. (2001), Establishing the Supremacy of European Law. The Making of an International Rule of Law in Europe, Oxford et al. Andrijasevic, Rutvica/Bojadzijev, Manuela/Hess, Sabine/Karakayali, Serhat/Tsianos, Vassilis (2005), „Turbulente Ränder. Konturen eines neuen Migrationsregimes im Südosten Europas“, u: Prokla. Zeitschrift für kritische Sozialwissenschaft 140, str. 345-362. Apeldoorn, Bastiaan van (2000), „Transnationale Klassen und europäisches Regieren. Der European Round Table of Industrialists“, u: Bieling, Hans-Jürgen/Steinhilber, Jochen (ur.), Die Konfiguration Europas. Dimensionen einer kritischen Integrationstheorie, Münster, str. 189-221. Apeldoorn, Bastiaan van (2009), „The Contradictions of ‚Embedded Neoliberalism‘ and Europe’s Multilevel Legitimacy Crisis: the European Project and its Limits“, u: Bastiaan van Apeldoorn/Jan Drahokoupil/Laura Horn (ur.): Contradictions and Limits of Neoliberal European Governance – From Lisbon to Lisbon, London, str. 21-43. Apeldoorn, Bastiaan van/Overbeek, Henk/Ryner, Magnus (2003), „Theories of European Integration – a Critique“, u: Caf102

3k: Europska migracijska politika

runy, Alan/Ryner, Magnus (ur.): A Ruined Fortress? Neoliberal Hegemony and Transformation in Europe, Lanham et al, str. 17-46. Bader, Pauline/Becker, Florian/Demirović, Alex/Dück, Julia (2011), „Die Multiple Krise – Krisendynamik im neoliberalen Kapitalismus“, u: Demirović/ Dück/Becker/Bader (ur.): VielfachKrise im Finanzdominierten Kapitalismus, Hamburg, str. 11-28. Balibar, Étienne (1991), „The Nation-Form“, u: Isti i Wallerstein, Immanuel, Race, Nation, Class. Ambiguous Identities, London/ New York, str. 86–106. Balibar, Étienne (2010), „Kommunismus und (Staats-)Bürgerschaft. Überlegungen zur emanzipatorischen Politik“, u: Demirović, Alex/Adolphs, Stephan/Karakayali, Serhat (ur.): Das Staatsverständnis von Nicos Poulantzas. Der Staat als gesellschaftliches Verhältnis, Baden-Baden, str. 19-33. Beisheim, Marianne/Börzel, Tanja A./Genschel, Phillip/Zangl, Bernhard (ur.) (2011b), Wozu Staat? Governance in Räumen begrenzter und konsolidierter Staatlichkeit, Baden-Baden. Belina, Bernd (2011), „Kapitalismus, Raum und Staatensystem in der Kritischen Geographie“, u: ten Brink, Tobias (Hg.), Globale Rivalitäten. Staat und Staatensystem im globalen Kapitalismus, Stuttgart, str. 66-84. Benz, Athur/Lütz, Susanne/Schimank, Uwe/Simonis, Georg (2007), „Einleitung“, u: Isti (ur.), Handbuch Governance. Theoretische Grundlagen und empirische Anwendungsfelder, Wiesbaden, str. 9-25. Benz, Martina/Schwenken, Helen (2005), „Jenseits von Autonomie und Kontrolle. Migration als eigensinnige Praxis“, u: Prokla 140, str. 363-377. Bieling, Hans-Jürgen (2004), „Europäische Integration: Determinanten und Handlungsmöglichkeiten“, u: Beerhorst, Joachim/Demirović, Alex/Guggemos, Michael, Kritische Theorie im gesellschaftlichen Strukturwandel, Frankfurt a.M., str. 128153. 103

Bieling, Hans-Jürgen/Deppe, Frank (1996), „Gramscianismus in der Internationalen Politischen Ökonomie. Eine Problemskizze“, u: Das Argument 217, str. 729-740. Bieling, Hans-Jürgen/Steinhilber, Jochen (2000), „Hegemoniale Projekte im Prozeß der europäischen Integration“, u: Isti (ur.), Die Konfiguration Europas: Dimensionen einer kritischen Integrationstheorie, Münster, str. 102-130. Blum, Sonja/Schubert, Klaus (2009), Politikfeldanalyse, Wiesbaden. Bogner, Alexander/Littig, Beate/Menz, Wolfgang (2005), Das Experteninterview. Theorie, Methode, Anwendung, drugo izdanje, Wiesbaden. Bojadžijev, Manuela (2008), Die Windige Internationale. Rassismus und Kämpfe der Migration, Münster. Bojadžijev, Manuela/Karakayali, Serhat (2007), „Autonomie der Migration. 10 Thesen zu einer Methode“, u : Transit Migration Forschungsgruppe (ur.), Turbulente Ränder, Bielefeld, str. 203-210. Bourdieu, Pierre (1984), Distinctions. A social critique of the judgment of taste, Cambridge, MA. / Usp. Distinkcija: društvena kritika suđenja, Zagreb: Antibarbarus, 2011. Brand, Ulrich (2013), „State, context and correspondence. Contours of a historical-materialist Policy Analysis“, u: Österreichische Zeitschrift für Politikwissenschaft 42(3). Brand, Ulrich (2011), „Global Governance als ordnungswissenschaftliches Konzept (zwischen-)staatlichen Regierens im globalisierten Kapitalismus – und alternative Vorstellungen“, u: Alex Demirović/Heike Walk (ur.), Demokratie und Governance. Kritische Perspektiven auf neue Formen politischer Herrschaft, Münster, str. 257-278. Brand, Ulrich (2007), „Die Internationalisierung des Staates als Rekonstitution von Hegemonie. Zur staatstheoretischen Erweiterung Gramscis“, u: Sonja Buckel/Andreas Fischer-Lesca104

3k: Europska migracijska politika

no (ur.), Hegemonie gepanzert mit Zwang – Zivilgesellschaft und Politik im Staatsverständnis Antonio Gramscis, BadenBaden, str. 161-180. Brand, U. i M. Wissen (2018), The limits to capitalist nature: theorising the imperial mode of living, London: Rowman & Littlefield. Brand, Ulrich/Wissen, Markus (2011), „Sozial-ökologische Krise und imperiale Lebensweise. Zu Krise und Kontinuität kapitalistischer Naturverhältnisse“, u: Demirović, Alex/Dück, Julia/ Becker, Florian/Bader, Pauline (ur.), Vielfach-Krise. Im finanzmarktdominierten Kapitalismus, Hamburg, str. 79-94. Brenner, Neil (2004), „Urban governance and the production of new state spaces in Western Europe, 1960–2000“, u: Review of International Political Economy 11(3), str. 447-488. Bruff, Ian (2008), Culture and Consensus in European Varieties of Capitalism: A „Common Sense“ Analysis, Basingstoke. Buci-Glucksmann, Christine (1981), Gramsci und der Staat. Für eine materialistische Theorie der Philosophie, Köln. Buci-Glucksmann, Christine/Therborn, Göran (1982), Der sozialdemokratische Staat. Die „Keynesianisierung“ der Gesellschaft, Hamburg. Buckel, Sonja (2013), „Welcome to Europe“ – die Grenzen des europäischen Migrationsrechts. Juridische Auseinandersetzungen um das Staatsprojekt Europa, Bielefeld. Buckel, Sonja (2012), „‚Managing Migration‘ – Eine intersektionale Kapitalismusanalyse am Beispiel der Europäischen Migrationspolitik“, u: Berliner Journal für Soziologie, 22, sv. 1/2012, str. 79-100. Buckel, Sonja (2007), Subjektivierung und Kohäsion. Zur Rekonstruktion einer materialistischen Theorie des Rechts, Weilerswist.

105

Buckel, Sonja/Fischer-Lescano, Andreas (2007), „Hegemonie im globalen Recht – Zur Aktualität der Gramscianischen Rechtstheorie“, u: Isti (ur.), Hegemonie gepanzert mit Zwang. Zivilgesellschaft und Politik im Staatsverständnis Antonio Gramscis, Baden-Baden, str. 85-104. Buckel, Sonja/Georgi, Fabian/Kannankulam, John/Wissel, Jens (2012), „…wenn das Alte nicht stirbt und das Neue nicht zur Welt kommen kann‘. Kräfteverhältnisse in der europäischen Krise“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Die EU in der Krise. Zwischen autoritärem Etatismus und europäischem Frühling, Münster, str. 12-49. Buckel, Sonja/Georgi, Fabian/Kannankulam, John/Wissel, Jens (2014), „Theorien, Methoden und Analysen kritischer Europaforschung“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Transcript Verlag: Bielefeld, str. 15-84. Butler, Judith (2004), Undoing Gender, New York et al. / Usp. Raščinjavanje roda, Sarajevo: Šahinpašić, 2005. Castles, Stephen (2005), „Warum Migrationspolitiken scheitern“, u: Peripherie. Zeitschrift für Politik und Ökonomie in der Dritten Welt, 25, sv. 97/98, str. 10-34. Cox, Robert W. (1998), Weltordnung und Hegemonie – Grundlagen der „Internationalen Politischen Ökonomie“, FEG-Papier br. 11, Marburg. Cox, Robert W. (1987), Production, Power and World Order, New York. Dackweiler, Regina-Maria (2012), „Staatlichkeit, Gewalt und Geschlecht: Bekämpfung von (sexueller) Gewalt im sozialen Nahbereich als Staatsaufgabe“, u: Kritische Justiz, 45, sv. 1, str. 70-88. Demirović, Alex (2001), „NGO, Staat und Zivilgesellschaft. Zur Transformation von Hegemonie“, u: Brand, Ulrich/Demirović, 106

3k: Europska migracijska politika

Alex/Görg, Christoph/ Hirsch/Joachim (ur.), Nichtregierungsorganisationen in der Transformation des Staates, Münster, str. 142-168. Demirović, Alex (2007), „Politische Gesellschaft – Zivile Gesellschaft. Zur Theorie des integralen Staates bei Antonio Gramsci“, u: Sonja Buckel/Andreas Fischer-Lescano (ur.), „Hegemonie gepanzert mit Zwang“. Zivilgesellschaft und Politik im Staatsverständnis Antonio Gramscis, Baden-Baden, str. 21-41. Demirović, Alex/Dück, Julia/Becker, Florian/Bader, Pauline (ur.) (2011), Vielfach-Krise im Finanzdominierten Kapitalismus, Hamburg. Deppe, Frank (2012), Gewerkschaften in der Großen Transformation. Von den 1970er Jahren bis heute. Eine Einführung, Köln. Deppe, Frank/Felder, Michael (ur.) (1993), Zur Post-Maastricht-Krise der Europäischen Gemeinschaft (EG), Marburg: Forschungsgruppe Europäische Gemeinschaften, Arbeitspapier br. 10. Dörre, Klaus (2009), „Die neue Landnahme. Dynamiken und Grenzen des Finanzmarktkapitalismus“, u: Dörre, Klaus/Lessenich, Stephan/Rosa, Hartmut (ur.), Soziologie – Kapitalismus – Kritik. Eine Debatte, Frankfurt a.M., str. 21-86. Eagleton, Terry (1991), Ideology: An Introduction, London. Ehrenreich, Barbvara/Arlie, Hochschild Russell (2003), Global Women: Nannies, and sex workers in the new economy, New York. Esser, Josef (2008), „Reflexionen über ein gestörtes Verhältnis: Materialistische Staatstheorie und deutsche Politikwissenschaft“, u: Hirsch, Joachim/Kannankulam, John/Wissel, Jens (ur.), Der Staat der bürgerlichen Gesellschaft. Zum Staatsverständnis von Karl Marx, Staatsverständnisse, sv. 18,

107

Baden-Baden, str. 203-219. Esser, Josef (1982), Gewerkschaften in der Krise. Die Anpassung der deutschen Gewerkschaften an neue Weltmarktbedingungen, Frankfurt a.M. Esser, Josef (1975), Einführung in die materialistische Staatsanalyse, Frankfurt a.M. European Commission (2011), Communication on migration, (2011) 248 final, 04.05.2011. European Commission (2002): Communication from the Commission to the Council and the European Parliament – towards integrated management of the external borders of the member states of the European Union, COM (2002) 233 final. Forschungsgruppe Europäische Integration (2012), Rechtspopulismus in der Europäischen Union, Hamburg. Forschungsgruppe Transit Migration (ur.) (2007), Turbulente Ränder, Bielefeld. Foucault, Michel (1983), „The subject and power“, u: Dreyfus, Hubert L./Rabinow, Paul (ur.), Michel Foucault. Beyond Structuralism and Hermeneutics, Chicago. Foucault, Michel (2009), Security, Territory, Population. Lectures at the Collège de France, 1977-78, London. Fröbel, Foker/Heinrichs, Jürgen/Kreye, Otto (1977), Die neue internationale Arbeitsteilung, Hamburg. Gamble, Andrew (1994), The Free Economy and the Strong State. The Politics of Thatcherism, Houndmills/Basingstoke, drugo izdanje. Georgi, Fabian (2016), „Widersprüche im Sommer der Migration. Ansätze einer materialistischen Grenzregimeanalyse“, u: Prokla 183, str. 183-203. Georgi, Fabian (2014), „Making Migrants Work for Britain. Ge-

108

3k: Europska migracijska politika

sellschaftliche Kräfteverhältnisse und ‚Managed Migration‘ in Großbritannien“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Transcript Verlag: Bielefeld, str. 113-130. Georgi, Fabian (2013a), „Notizen zu einer Kritik der Migrationspolitik“, u: Kurswechsel 1/2013, str. 41-50. Georgi, Fabian (2013b), „Globale Bewegungsfreiheit als gegenhegemoniales Projekt“, u: Institut Solidarische Moderne (ur.), Solidarisches EUropa. Mosaiklinke Perspektiven, Hamburg, str. 179-185. Georgi, Fabian (2010), „For the Benefit of Some: The International Organization for Migration and its Global Migration Management“, u: Geiger, Martin/Pécoud, Antoine (ur.), The Politics of International Migration Management, Basingstoke/ New York, str. 45-72. Georgi, Fabian (2009a), „Handlanger und Störenfriede. NGOs und internationale Organisationen in der Migrationskontrolle“, u: Komitee für Grundrechte und Demokratie (ur.), Jahrbuch 2009. Jenseits der Menschenrechte. Das europäische Verwaltungsregime von Flucht und Migration, Münster: Westfälisches Dampfboot, str. 76-87. Georgi, Fabian (2007), Migrationsmanagement in Europa. Eine kritische Studie am Beispiel des International Centre for Migration Policy Development (ICMPD), Saarbrücken: VDM. Georgi, Fabian/Huke, Nikolai/Wissel, Jens (2014), „Fachkräftemangel, Lohndumping und Puzzle-Politik. Die europäische ‚Blue Card‘ als arbeitskraftpolitisches Projekt“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Transcript Verlag: Bielefeld, str. 209-226 Georgi, Fabian/Kannankulam, John (2012), Das Staatsprojekt Europa in der Krise. Die EU zwischen autoritärer Verhärtung 109

und linken Alternativen, Izd. Rosa Luxemburg Stiftung, Büro Brüssel, Oktober 2012. http://rosaluxeuropa. info/userfiles/ file/Staatsprojekt-Europa-Okt-2012.pdf [04.06.2013]. Georgi, Fabian/Szczepanikova, Alice (2010), Wer sind die Guten? Die ambivalente Rolle von NGOs im europäischen Migrationsregime, u: Forum Recht 2/2010, str. 56-58. Gerstenberger, Heide (1988): „Handeln und Wandeln. Anmerkungen zu Anthony Giddens‘ theoretischer Konstitution der Gesellschaft“, u: Prokla 71 (2), str. 144-164. Giddens, Anthony (1984), The Constitution of Society. Outline of the Theory of Structuration, Cambridge. Gill, Stephen (2000), „Theoretische Grundlagen einer neogramscianischen Analyse der europäischen Integration“, u: Bieling, Hans-Jürgen/Steinhilber, Jochen (ur.), Die Konfiguration Europas, Münster, str. 23-50. Gill, Stephen (1998), „European Governance and New Constitutionalism: EMU and Alternatives to Disciplinary Neo-Liberalism in Europe“, u: New Political Economy, Vol. 3: 1, str. 5-26. Gill, Stephen (1990), American Hegemony and the Trilateral Commission, Cambridge/New York. Ghosh, Bimal (2000), „Towards a New International Regime for the Orderly Movement of People“, u: Isti (ur.), Managing Migration. Time for a new international regime?, New York, str. 6–26. Gramsci, Antonio (1971), Selections from the Prison Notebooks of Antonio Gramsci, London: Lawrence & Wishart. Gramsci, Antonio (1979), O državi, Beograd: Radnička štampa Grillo, Ulrich (2015), „BDI-Chef Grillo zur Flüchtlingssituation. ‚Es gibt Chancen, es gibt Risiken‘“, 3.11.2015. http://www. deutschlandfunk.de/bdi-chef-grillo-zur-fluechtlingssituation-es-gibt-chancen.694.de.html?dram:article_id=335763, accessed on 3/5/2017. Haas, Tobias/Sander, Hendrik (2013), „‚Grüne Basis‘. Grüne Ka110

3k: Europska migracijska politika

pitalfraktionen in Europa. Eine empirische Untersuchung“, u: Studien der Rosa-Luxemburg-Stiftung, Berlin. Hansen, Peo/Jonsson, Stefan (2011), „Demographic Colonialism: EU-African Migration Management and the Legacy of Eurafica“, u: Globalizations, 8, no. 3, str. 261-276. Harvey, David (2005), Der neue Imperialismus, Hamburg. Helleiner, Eric (1996), States and the Re-emergence of Global Finance. From Bretton Woods to the 1990s, Ithaca/London. Hess, Sabine/Kasparek, Bernd/Kron, Stefanie/Rodatz, Mathias/Schwertl, Maria/Sontowski, Simon (2017) (ur.), Der lange Sommer der Migration. Grenzregime III, Hamburg. Hirsch, Joachim (1990), Kapitalismus ohne Alternative?, Hamburg. Hirsch, Joachim (1994), „Politische Form, politische Institutionen und Staat“, u: Josef Esser/Christoph Görg/Joachim Hirsch (ur.), Politik, Institutionen und Staat, Hamburg, str. 157212. Hirsch, Joachim/Kannankulam, John (2009), „Die Räume des Kapitals. Die politische Form des Kapitalismus in der ‚Internationalisierung‘ des Staates“, u: Hartmann, Eva/Kunze, Caren/ Brand, Ulrich (ur.), Globalisierung, Macht und Hegemonie, Münster, str. 181-211. Hirsch, Joachim/Kannankulam, John/Wissel, Jens (ur.) (2008), Der Staat der Bürgerlichen Gesellschaft: Zum Staatsverständnis von Karl Marx, Baden-Baden. Hirsch, Joachim/Roth, Roland (1986), Das neue Gesicht des Kapitalismus. Vom Fordismus zum Postfordismus, Hamburg. Hollifield, James F. (2004), „The Emerging Migration State“, u: International Migration Review, Vol. 38, Issue 3, rujan 2004, str. 885–912. Holloway, John (2002), Die Welt verändern, ohne die Macht zu übernehmen, Münster. 111

Horkheimer, Max (1982), Kritička teorija, sv. 2. Zagreb. IOM (2012): Report on the 100th Session of the Council (5.7.12.2011), Council 101st Session, MC/2342/Rev.1, 27.11.2012. Jachtenfuchs, Markus (1997), „Die Europäische Union – ein Gebilde sui generis?“, u: Wolf, Klaus Dieter, (ur.): Projekt Europa im Übergang?, Baden-Baden, str. 15-35. Janning, Frank (1998), Das Politische Organisationsfeld. Politische Macht und soziale Homologie in komplexen Demokratien, Opladen/Wiesbaden. Jessop, Bob (2011), „Poulantzas‘s State, Power, Socialism as a modern classic“, u: Bretthauer, Lars/Gallas, Alexander/Kannankulam, John/Stützle, Ingo (ur.), Reading Poulantzas, London. Jessop, Bob (2002), The Future of the Capitalist State, Oxford. Jessop, Bob (2001), „Die geschlechtsspezifischen Selektivitäten“, u: Eva Kreisky/Sabine Lang/Birgit Sauer (ur.), EU. Geschlecht. Staat. Wien, str. 55-85. Jessop, Bob (1998), „Die Erfahrungen mit New Labour – Eine Politik für den Post-Fordismus?“, u: Görg, Christoph/Roth, Roland (ur.), Kein Staat zu machen. Zur kritischen Sozialwissenschaft, Münster, str. 71-94. Jessop, Bob (1990), State Theory. Putting the Capitalist State in its Place, Cambridge et. al. Jessop, Bob (1985), Nicos Poulantzas: Marxist theory and political strategy, New York. Kannankulam, John (2014), „Kräfteverhältnisse in der bundesdeutschen Migrationspolitik. Die Asyldebatte als Schlüsselereignis des schwerfälligen Wandels vom Gastarbeitsregime hin zu Managed Migration in der Bundesrepublik Deutschland“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Bielefeld, str. 93-112 112

3k: Europska migracijska politika

Kannankulam, John (2008), Autoritärer Etatismus im Neoliberalismus. Zur Staatstheorie von Nicos Poulantzas, Hamburg. Kannankulam, John/Georgi, Fabian (2012): Die Europäische Integration als materielle Verdichtung von Kräfteverhältnissen. Hegemonieprojekte im Kampf um das „Staatsprojekt Europa“, Arbeitspapier der Forschungsgruppe Europäische Integration, br. 30, Phillips-Universität Marburg, www.unimarburg.de/fb03/politikwissenschaft/eipoe/publikationen/publikationen/a30.pdf [29.08.2012]. Kannankulam, John/Georgi, Fabian (2014), „Varieties of capitalism or varieties of relationships of forces? Outlines of a historical materialist policy analysis“, u: Capital & Class 38(1), str. 59-71. Kannankulam, John/Wissel, Jens (2004), „Stichwort: innere Bourgeoisie“, u: Historisch-kritisches Wörterbuch des Marxismus, Haug, W.F. (izdavač), tom 6 II, Hamburg, str. 11361141. Kant, Immanuel (1999/1797), Metafizika ćudoređa, Zagreb: Matica Hrvatska. Karakayali, Serhat (2008), Gespenster der Migration. Zur Genealogie illegaler Einwanderung in der Bundesrepublik Deutschland, Bielefeld. Kasparek, Bernd/Speer, Marc (2015), „Of Hope. Ungarn und der lange Sommer der Migration“, 7.9.2015, URL: bordermonitoring. eu/ungarn/2015/09/of-hope/, pristup: 27.2.2017. Keil, Daniel (2015), „Die Erweiterung des Resonanzraums. Pegida, die Aktualisierung des Völkischen und die Neuordnung des Konservatismus“, u: Prokla 180, str. 370 et seq. Kramer, Annegret (1975), „Gramscis Interpretation des Marxismus“, u: Hans-Georg Backhaus/i.dr. (ur.), Gesellschaft. Beiträge zur Marxschen Theorie 4, Frankfurt a.M. Kreisky, Eva/Löffler, Marion (2009), „Maskulinismus und Staat: Beharrung und Veränderung“, u: Gundula Ludwig/Birgit Sau113

er/Stefanie Wöhl (ur.), Staat und Geschlecht: Grundlagen und aktuelle Herausforderungen feministischer Staatstheorie, Baden-Baden, str. 75-88. Lenjin, Vladimir I. (1973/1917), „Država i revolucija“, u: Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma/Država i revolucija, Zagreb, 125-228. Ludwig, Gundula (2009), „Performing Gender, Performing the State. Vorschläge zur Theoretisierung des Verhältnisses von modernem Staat und vergeschlechtlichter Subjektkonstitution“, u: Ista/Birgit Sauer/Stefanie Wöhl (ur.), Staat und Geschlecht: Grundlagen und aktuelle Herausforderungen feministischer Staatstheorie, Baden-Baden, str. 89-103. Ludwig, Gundula/Sauer, Birgit/Wöhl, Stefanie (2009), „Staat und Geschlecht: Grundlagen und aktuelle Herausforderungen. Eine Einleitung“, u: Iste (ur.), Staat und Geschlecht: Grundlagen und aktuelle Herausforderungen feministischer Staatstheorie, Baden-Baden, str. 11-27. Lutz, Helma (2008), Vom Weltmarkt in den Privathaushalt: Die neuen Dienstmädchen im Zeitalter der Globalisierung, 2. izmijenjeno izdanje, Opladen et al. Luxemburg, Rosa (1963), The Accumulation of Capital, London. Macartney, Huw (2009), „Variegated Neo-Liberalism: Transnationally Oriented Fractions of Capital in EU Financial Market Integration“, u: Review of International Studies 35(2), str. 451480. Marx, Karl (1975), “Osamnaesti brimer Louis-a Bonaparte”, u: MED 11, Beograd: Prosveta Marx, Karl/Engels, Friedrich (1974), “Nemačka ideologija”, u: MED 6, Beograd: Prosveta Meuser, Michael/Nagel, Ulrike (1991), „ExpertInneninterviews – vielfach erprobt, wenig bedacht. Ein Beitrag zur qualitati-

114

3k: Europska migracijska politika

ven Methodendiskussion“, u: Graz, Detlef/Kraimer, Klaus (ur.), Qualitativ-empirische Sozialforschung: Konzepte, Methoden, Anaysen, Opladen, str. 441-471. Meyer, Katrin/Purtschert, Patricia (2008), „Migrationsmanagement und die Sicherheit der Bevölkerung“, u: Patricia Purtschert/Katrin Mayer/Ives Winter (ur.), Gouvernementaliät und Sicherheit. Zeitdiagnostische Beiträge im Anschluss an Foucault, Bielefeld, str. 149-172. Neumann, Franz (2009/1942), Behemoth: The Structure and Praxis of Nationalsocialism 1933-1944, Lanham, MD. / Usp. Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma, Zagreb: Disput, 2012. Offe, Claus (2006/1969 et seq.), Strukturprobleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt a.M. Overbeek, Henk (2004), „Transnational Class Formation and Concepts of Control: towards a Genealogy of the Amsterdam Project in International Political Economy“, u: Journal of International Relations and Development, 7 (2), str. 113-141. Papadopoulos, Dimitris/Stephenson, Niamh/Tsianos, Vassilis (2008), Escape routes: control and subversion in the twentyfirst century, London/Ann Arbor, MI. Pichl, Maximilian (2017), „Die Asylpakete I und II‘: Der politische und rechtliche Kampf um die Asylrechtsverschärfungen“, u: Sabine Hess/Bernd Kasparek/Stefanie Kron/Mathias Rodatz/ Maria Schwertl/Simon Sontowski (ur.): Der lange Sommer der Migration. Grenzregime III, Hamburg. Poulantzas, Nicos (1974): „Internationalisation of capitalist relations and the Nation-State“, u: Economy and Society (3), str. 145-179. Poulantzas, Nicos (1981), Država, vlast, socijalizam, Zagreb. Pries, Ludger (2005), „Arbeitsmigration und Inkorporationsmuster in Europa“, u: Isti (ur.), Zwischen den Welten und amt-

115

lichen Zuschreibungen. Neue Formen und Herausforderungen der Arbeitsmigration im 21. Jahrhundert, Essen, str. 15-41. Pries, Ludger (2008), Die Transnationalisierung der sozialen Welt, Frankfurt a.M. Ressel, Saida (2014), Migration, Klasse, Geschlecht: Interessenkonflikt oder Solidarität? Die Rolle von Gewerkschaften und Frauenbewegungen für Kämpfe von Migrantinnen im Care-Bereich in Spanien, Femarburg, Marburg, www.uni-marburg.de. Rumford, Chris (2006), „Rethinking European Spaces: Territory, Borders, Governance“, Comparative European Politics (4), str. 127-140. Saage, Richard (1983), „Neokonservatives Denken in der Bundesrepublik“, u: Fetscher, Iring (ur.), Neokonservativismus und „Neue Rechte“, München, str. 66-116. Sauer, Birgit (2004), „Staat – Institutionen – Governance“, u: Rosenberger, Sieglinde K./Sauer, Birgit (ur.), Politikwissenschaft und Geschlecht, Wien, 107-125. Schmalz, Stephan/Dörre, Klaus (2014), „Der Machtressourcenansatz: Ein Instrument zur Analyse gewerkschaftlichen Handlungsvermögens“, u: Industrielle Beziehungen 21 (3), str. 271237. Schneider, Volker/Janning, Frank (2006), Politikfeldanalyse. Akteure, Diskurse und Netzwerke in der öffentlichen Politik, Wiesbaden. Sontowski, Simon (2011), Differenz, Unentscheidbarkeit, Entparadoxierung. Grenzparadoxien der US-Mexikanischen „smart border“, Abschlussarbeit zur Erlangung des Magister Atrium, Fachbereich Gesellschaftswissenschaften, Universität Frankfurt a.M., 22.03.2011. Speer, Marc (2017), Die Geschichte des formalisierten Korridors. Erosion und Restrukturierung des Europäischen Grenzregimes auf dem Balkan, izdao: bordermonitoring e.V. , München, srpanj 2017. 116

3k: Europska migracijska politika

Statz, Albert (1979), Grundelemente einer politökonomischen Theorie der westeuropäischen Integration, Frankfurt a.M. Streeck, Wolfgang (2013), Gekaufte Zeit. Die vertagte Krise des demokratischen Kapitalismus, Frankfurt a.M. Tohidipur, Timo (2008), Europäische Gerichtsbarkeit im Institutionensystem der EU. Zu Genese und Zustand justizieller Konstitutionalisierung, Baden-Baden. Tömmel, Ingeborg (2007), „Governance und Policy-Making im Mehrebenensystem der EU“, u: Ista (ur.), Die Europäische Union – Governance und Policy – Making, Politische Vierteljahresschrift, Sonderheft br. 40, Wiesbaden, str. 13-35. The Schengen acquis – Agreement between the Governments of the States of the Benelux Economic Union, the Federal Republic of Germany and the French Republic on the gradual abolition of checks at their common borders, Official Journal L 239, 22/09/2000 P. 0013 - 0018. Urban, Hans-Jürgen (2012), „Gewerkschaften und Kapitalismuskritik“, u: Z – Zeitschrift für Marxistische Erneuerung, br. 92, str. 19-30. Treaty of Amsterdam amending the Treaty on European Union, the Treaties establishing the European Communities and certain related acts, Official Journal C 340, 10/11/1997 P. 0109. Vester, Michael (2013), „Die Zukunft der Arbeitsteilung in hochentwickelten Ländern. Postindustrielle oder industrielle Dienstleistungsgesellschaft?“, u: Karst, Horst (ur.), Umkämpfter Sozialstaat. Ein Blick auf Klassenstrukturen und Transformationen, Manuskripte Neue Folge, Rosa-Luxemburg-Stiftung, Berlin, str. 8-29. Virno, Paolo (2004), Gramatika mnoštva: Prilog analizi suvremenih oblika života, Zagreb. Walpen, Bernhard (2004), Die offenen Feinde und ihre Gesellschaft. Eine hegemonietheoretische Studie zur Mont Pelerin Society, Hamburg. 117

Walters, William (2006), „Border/Control“, u: European Journal of Social Theory, 9, sv. 2, str. 187-203. Walters, William/Haahr, Jens Henrik (2005), Governing Europe: Discourse, Governmentality and European Integration, London et al. Weber, Max (1980/1921), Wirtschaft und Gesellschaft, Tübingen. Weber, Max (2004), „The Vocation Lectures“, uredili David Owen i Tracy Strong, Illinois. Wissel, Jens (2010), „Die europäische Integration als staatstheoretische Herausforderung“, u: Demirović, Alex/Adolphs/ Stephan/Karakayali, Serhat (ur.): Das Staatsverständnis von Nicos Poulantzas. Der Staat als gesellschaftliches Verhältnis, Baden-Baden, str. 81-96. Wissel, Jens (2007), Die Transnationalisierung von Herrschaftsverhältnissen. Zur Aktualität von Nicos Poulantzas‘ Staatstheorie, Baden-Baden. Wissel, Jens (2015), Staatsprojekt Europa. Grundzüge einer materialistischen Theorie der Europäischen Union, Münster. Wissel, Jens/Wolff, Sebastian (2017), „Political Regulation and the Strategic Production of Space: The European Union as a Post-Fordist State Spatial Project“, Antipode, 49, str. 231–248. Wolff, Sebastian (2014), „Vom ‚Modell Irregularität‘ zur ‚Managed Migration‘. Kämpfe um die Transformation des spanischen Migrationsregimes“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Transcript Verlag: Bielefeld, str. 131-150. Wullweber, Joscha (2012), „Konturen eines Analyserahmens: Hegemonie, Diskurs und Antagonismus“, u: Iris Dzudzek/Caren Kunze/Joscha Wullweber (ur.), Diskurs und Hegemonie. Gesellschaftskritische Perspektiven, Bielefeld, str. 29-58. Young, Brigitte/Schuberth, Helene (2010), The Global Finan118

3k: Europska migracijska politika

cial Meltdown And the Impact of Financial Governance On Gender, Paris. Ziltener, Patrick (1999), Strukturwandel der europäischen Integration. Die Europäische Union und die Veränderung von Staatlichkeit, Münster. Novinski članci Die Welt, 5. ožujka 2017. sueddeutsche.de, 22, rujan 2014. SZ, 24. rujan 2015. Intervjui sa stručnjacima Intervju CBI (2010), CBI employee(s), London, 5. listopad 2013. Intervju BITKOM (2012), Berlin, 19. lipanja 2012.

119

120

Winter is coming: ponovna izgradnja europskog graničnog režima nakon „Ljeta migracije“1 Sonja Buckel

Dosadašnji europski imaginarij granice potresen je 2015. godine. U toj za europski krizni ciklus presudnoj godini po prvi put otkad je europska migracijska politika prije dvadeset godina europeizirana stotine tisuća ljudi je zajednički nadvladalo granice Europske unije. Izazvano kombinacijom više različitih događaja koji su započeli s Arapskim proljećem, granični režim je, barem privremeno, kolabirao pod svojim vlastitim proturječjima. Bernd Kasparek i Marc Speer (2015) su za taj događaj formulirali koncept „Dugog ljeta migracije“. Svega nekoliko mjeseci poslije, izvršne vlasti Europe bile su zaokupljene time da simuliraju političku sposobnost za rješavanje problema i pritom na ruševinama starog graničnog režima izgrade novi. Sasvim je moguće da će do trenutka objavljivanja ovog teksta već biti insceniran jedan granični spektakl (de Genova 2013) kako bi stvorio provod za nove političke mjere. Istovremeno se prijedlozi i pravne norme uklapaju u kontinuitet europske migracijske politike, što ima veze s daljnjim postojanjem fundamentalnih antagonizama koje dosadašnja politika nije uspjela prevladati. Taj proces ponovne izgradnje u nastavku ću analizirati iz perspektive materijalističke teorije države, tako što ću borbe oko migracijske politike skicirati pred pozadinom imperijalnog načina življenja i proizvodnje. Pritom ću argumentirati da dva prstena eksternalizacije predstavljaju bitne stupove europske 1)  Zahvaljujem Markusu Wissenu, Etienneu Schneideru i Felixu Syrovatki na kritikama. 121

granice (1.). Nadovezujući se na to, skicirat ću prvo eroziju stare politike (2.), a zatim konture nove (3. i 4.). U fokus analize smještam novu „Europsku graničnu i obalnu stražu“ zato što ona daje priliku da egzemplarno demonstriram kako iz tih borbi proizlazi genuino europski državni aparat (5.). 1. Kontinuitet europske migracijske politike u krizi Iako su već u 1990-ima postojali prvi pokušaji europeizacije nacionalnih migracijskih politika u Europi, tek od novog tisućljeća možemo govoriti o genuino europskoj migracijskoj politici. U tom je trenutku prebačena u nadležnost europskog zakonodavstva2. Time se Europska unija iz perspektive teorije države transformirala: nije više samo, kao što je Patrick Ziltener još 1999. mogao tvrditi, sve „centralnije sjecište“ (Ziltener 1999: 10), nego se u međuvremenu i teritorijalizirala i institucionalno dalje razvijala u višerazinski sklop državnih aparata (Buckel i dr. 2014: 34 i dalje). Tek s ugovorima iz Schengena i Amsterdama nastale su genuino europske granice, kontrole tih granica, europske putovnice, zakoni, baze podataka i sistemi nadzora koji ciljaju na to da spriječe iregularne prelaske granice, a na koncu i europski vizni režim, pa čak i vlastita granična služba (Walters 2006: 187). Tu europsku migracijsku politiku od početka su obilježavala dva konflikta: kao prvo, asimetrijski odnos Sjever-Jug (1.1); kao drugo, unutarnji rascjep samog europskog integracijskog projekta (1.2). Ti konflikti kulminiraju, posebno u kriznim situacijama, u nesposobnosti realizacije zajedničke i oblikujuće politike. Jedini dogovor koji je iz toga proizašao jest onaj o dvostrukoj eksternalizaciji: u periferiju Europe i na globalni Jug. I najnovija kriza se uklapa u taj kontinuitet. Nijedna od donesenih mjera nije nova, samo ih se ponavlja na novom nivou. 2)  Formalno se pravne akte Unije ne naziva „zakonima“, nego smjernicama i odredbama, kako bi se izbjegao dojam državnog karaktera. Po svojoj suštini su međutim upravo to.

122

3k: Europska migracijska politika

1.1 Imperijalni način življenja i aparatura granice Granice su postvareni društveni odnosi koji – poput svih postvarenih fenomena – prekrivaju upravo to, svoj društveni, relacijski karakter. Stoga se nešto što je zapravo kriza odnosa Sjever-Jug čini „izbjegličkom krizom“ (usp. Castels 2005: 16) i gubitkom kontrole nad granicom. No ako granicu shvatimo kao „kaleidoskop ili objektiv globalnih socijalnih sukoba“, „asimetrijski procesi globalizacije [se] daju kritički analizirati i osporiti“ (Hess i dr. 2014: 16). Imperijalni način življenja i proizvodnje ono je što presudno, makar ne i isključivo, obilježava aktualnu krizu europske migracijske politike. Ulrich Brand i Markus Wissen pod tim misle na perpetuaciju od doba kolonijalizma etablirane kapitalističke podjele rada, koja je proizvela dominacijom obilježene obrasce proizvodne, distribucije i konzumacije, koji su se „duboko ukorijenili u svakodnevnim praksama viših i srednjih klasa na globalnom Sjeveru, a sve više i u zemljama u razvoju na globalnom Jugu“ (Brand/Wissen 2011: 80). Imperijalni način življenja počiva na ekskluzivnosti i eksternalizira svoje socijalne i ekološke troškove. Imperijalan je u mjeri u kojoj „pretpostavlja principijelno neograničen – politički, pravno i/ili silom osiguran – pristup resursima, prostoru, radnoj sposobnosti i odlagalištima na drugim mjestima [globusa]“ (Isto: 83 i dalje). Presudno za perspektivu koju ovdje slijedimo njegova je usidrenost u svakodnevnim praksama. Jer time u fokus dospijeva normalizacija destruktivnog kapitalističkim procesima oplodnje pokretanog načina proizvodnje, koja počiva na svakodnevnoj samorazumljivosti koja gotovo da ne prelazi „prag svjesne percepcije, kamoli kritičke refleksije“ (Brand/ Wissen 2017: 13). Stephan Lessenich (2016: 63) govori i o „velu želje za neznanjem“ kao psihičkoj strategiji. Nadovezujući se na te uvide, moj je argument da su te svakodnevne prakse dobile institucionalno osiguranje putem državnog aparata granice: preko granica, koje određuju unutra i vani, kapitalistička država monopolizira postupke za organizaciju prostora (Poulantzas 123

1981: 67 i dalje), konstituira i homogenizira ono što je unutra – narod i naciju – (Isto: 110) i istovremeno stvara vanjsko. Granicu pritom ne smijemo zamišljati u smislu puke fizičke barijere. Upravo suprotno, njena hegemonija pretpostavlja simboličku moć koja uz pomoć žičanih ograda, (para)vojnih i biometrijskih tehnologija ili deportacija postiže inscenaciju granice. Državni aparati posjeduju, kao što je Bourdieu (2014/1990: 16) pokazao, ne samo monopol na legitimno fizičko nasilje nego i na simboličko. Ta prostorna matrica kapitalističke države, koja etablira cezuru, institucionalno omogućuje potiskivanje međusobnu isprepletenost u odnosu Sjever-Jug. Jer tako se politički i ekonomski odnosi svake države, posredovano preko granica, svode isključivo na njen unutarnji razvoj. Na taj način migracijske kontrole (re)produciraju diskurs nenadležnosti za sudbinu ne-stanovništva [vlastite države]: migrantski životi se ne računaju, argumentira Nicholas de Genova (2017). Pod pojmom „migranta“ pored toga nestaje činjenica da se na južnim vanjskim granicama Europe povlači „global colour line“ i da se prije svega radi o black lives koji su na otvorenom moru i internacijskim logorima izloženi smrti i mučenju (Isto: 2 i dalje). „Duboko usidrena hegemonija granice“ (Buckel i dr. 2014: 39) postiže da unutar Europe kontingentni, novovjekovni karakter nacionalnodržavnih granica nestaje u nevidljivosti samorazumljivog i depolitizira je, dok se granica istovremeno prema vani manifestira kao prisila. Kada realnost imperijalnog načina življenja ipak dospijeva do vidljivosti u diskursu, onda u izokrenutom obliku „uzroka bijega“, koja upravo uzroke ne imenuje, nego ih isključivo locira u zemljama porijekla, a pored toga stvara dodatan povod za prostorno proširenje migracijskih kontrola (Kopp 2017). 1.2 Europski sklop državnih aparata Odnosi nejednakosti provlače se kroz sam proces europeizacije, a „upravljanje migracijom“ („Migrationsmanagement“) u tom se smislu uklapa u „način integracije kroz državnu kompetitivnost“ 124

3k: Europska migracijska politika

(Ziltener 1999: 200): uzalud je bilo tražiti solidarnost i izjednačavanje među zemljama članicama u proteklim desetljećima, konsenzus se postizao na nivou najmanjeg zajedničkog nazivnika, tj. na razini najniže razine zaštite. Brzi „napreci“ postignuti su prije svega na području represivnih mjera. Iz perspektive teorije države, ta se konstelacija materijalizira u aparatima: pošto država nije entitet sa zasebnom supstancom, nego strateško polje, ti sukobi poprimaju „oblik unutrašnjih kontradikcija između raznih grana i aparata države“ (Poulantzas 1981: 135), primjerice između ministarstva rada i ministarstva privrede, ili između nacionalne granične policije i nadnacionalne granične i obalne straže. To ima za rezultat da politike pojedinačnih državnih aparata ponekad slijede različite smjerove, a dijelim su i dijametralno oprečne. Europsku državnost stoga se ne može objasniti dualizmom „nacionalne države vs. europska ‘razina’“, nego se mora shvatiti kao višerazinska cjelina koja se sastoji od isprepletenih, decentralnih i antagonističkih odnosa između različitih sektora sklopa državnih aparata, u kojima se izražavaju u svakom slučaju specifični, različiti odnosi snaga. Presudna razlika u odnosu na nacionalnu državu sastoji se u tome da je državni projekt koji bi državne aparate ujedinio zasad tek u nastajanju. Konzekvence te razlike očituju se upravo u krizi europske migracijske politike, jer takav državni projekt je centralan za sposobnost kapitalističkog tipa države da proizvodi društvenu koheziju, tj. da obvezuje vladajuće snage na zajednički dugoročan projekt, ali u njega integrira i subalterne (Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ 2014). 1.3 Dva prstena eksternalizacije Kada se predstavnici konkurirajućih aparata ne mogu usuglasiti, odgovor na permanentnu odgodu tih dvaju socijalno-prostornih konflikata uvijek glasi: eksternalizacija. Zato se vanjske granice, oprečno njihovoj simboličkoj inscenaciji, ne „osiguravaju“ primarno preko europske granične policije, već preko dva

125

prstena eksternalizacije: prvo su države članice nadležnost za europsku graničnu kontrolu preko Dublinskog režima prebacile na periferne države članice, koje svoje granice nadograđuju s milijunskim iznosima iz EU fondova kako bi spriječili migrante da putuju dalje. Zatim su potonje kontrolne mjere prebacile na sjevernoafričke i zapadnoafričke države ili, na istoku, na Ukrajinu: preko bilateralnih ugovora o ponovnom preuzimanju migranata, patrolnih vožnji, eksteritorijalnih logora, sigurnosnih i nadzornih tehnologija postkolonijalni čuvari granice u zamjenu za olakšavanje viznog režima i „razvojnu suradnju“ blokiraju pristup europskom teritoriju (Buckel 2013: 186 i dalje). Činjenicu da egzekutive sjevernoafričkih i zapadnoafričkih država, među njima i diktatorski režimi (Jakob/Schlindwein 2017: 253), postaju centralnim stupovima drugog prstena eksternalizacije mora se shvatiti u kontekstu „njihove kolonijalne povijesti i asimetričnih pozicija u međunarodnom poretku“ (Randeria 2006: 231). Ograde, pushbackovi, logori i upotreba vatrenog oružja na europskim vanjskim granicama bili su realnost i dugo prije aktualnih rasprava o takozvanim platformama za iskrcavanje, ali su zbog svoje teritorijalne izmještenosti izvan svakodnevne percepcije EU građana. 2. Beyond Summer 2015.3 2.1 Granične borbe Činjenica da je europska granična aparatura opremljena duboko usidrenom hegemonijom u unutrašnjosti i represivnim i simboličkim nasiljem prema van lako zavede na to da je se precijeni kao nadmoćnu instancu – što je teško održivo već i zbog činjenice da migracijske kontrole redovito zakazuju (Casteles 2005). I institucije i strukture koje društveno posjeduju mogućnost najopsežnijeg zahvaćanja u prostor i vrijeme prekarne su jer ih se svakodnevno mora reproducirati kroz rutinirane prakse – a nijednu praksu nije moguće potpuno identično ponoviti. Fundamentalne konflikte europske 3)  Tako glasi ime istraživačke grupe koja, uz potporu Zaklade Hans Böckler, istražuje promjene nakon ljeta 2015; vidi: http://beyond- summer15.eu. 126

3k: Europska migracijska politika

migracijske i granične politike nije moguće obustaviti, izloženi su kontinuiranim „border struggles“ (Mezzadra/Beilson 2013: 16). To su s jedne strane borbe za hegemoniju (Buckel i dr. 2014: 44 i dalje; 2017), a s druge strane „‘tihi’ i prividno beznačajni oblici subverzije i izmicanja“ (Hess/Karakayali 2017: 32). Zbog toga nisu ništa manje transformativne prakse otpora (Isto: 26) protiv prisile i nasilja granice. Oni koji su isključeni iz hegemonijskog konsenzusa, koji u njemu ne mogu govoriti, koji faktički ne mogu sami preko sudova tražiti poštivanje svoje pravne subjektnosti, ipak treba shvatiti kao relevantne aktere graničnog režima: njihova težnja za boljim životom (Hess i dr 2014: 16) dijelom dovodi do po život opasnih, mukotrpnih i traumatizirajućih borbi protiv granice. Pritom odbijaju, kako to formulira Silvia Federici (2012: 65), „da se pokore životu obilježenom podređivanjem“. Kada se te borbe, kao u Ljeto migracije, tijekom demonstracija „March of Hope“, u pokretu „Seebrücke“ („Morski most“), u okupaciji Oranienplatza u Berlinu, u Nobroder kampovima (usp. Plӧger 2014), u civilnodruštvenim inicijativama za spašavanje na moru ili juridičkim borbama protiv Dublinskog režima i prakse pushbacka spajaju s političkim protestima, onda se, pored toga, uspijeva ući i u polje borbi za hegemoniju. A kada se one jednom vode, otvara se i mogućnost za repolitizaciju granice. 2.2 Repolitizacija granice Takav proces repolitizacije granice bilo je i Ljeto migracije: Tisuće […] izbjeglica strgale su sigurnosne žičane ograde europskog graničnog režima i zahtijevale pravo da pređu granice Europe. Kampirali su i uskakali na brodove i u vlakove; kada bi im granične snage stale na put marširale su stotine kilometara do sljedeće državne granice, i protestirali su za pravo na nastavak puta (Hess/Karakayali 2017: 25). Nakon Arapskog proljeća u centralnim državama drugog prstena eksternalizacije, prije svega u Libiji i Tunisu, prekinuta

127

je kolaboracija s europskim graničnom politikom. Stoga nisu samo privremeno potraćeni milijuni eura koji su uloženi u aparate osiguranja granice, već se i simbolička inscenacija granice počela ljuljati. Činilo se da time istovremeno erodira kapitalistička prostorna matrica, cezura između Unutra i Vani, a time i između različitih teritorija i „naroda“: „Državna granica i praktična moć njene kontrole su, tako shvaćene, konstituirajuće za državu“, pisao je nekadašnji ustavni sudac Udio di Fabio (2016: 82) u pravnom mišljenju za bavarsku pokrajinsku vladu. Vanjske granice Europske unije naravno nikada nisu fundamentalno dovedene u pitanje, samo je s izbjeglicama u Europu stigla i realizacija da je ovisna o nekom Vani i da je njena granica prekarna. U određenom smislu, podignut je veo želje za neznanjem. Paradigmatski događaj Ljeta migracije bilo je pristizanje 800.000 izbjeglica na grčke otoke i etabliranje „formaliziranog koridora“ (Speer 2017) od grčkog pograničnog grada Idomeni, preko Balkana do kolodvora europskih metropola. Na već duže vrijeme postojećoj neformalnoj Balkanskoj ruti migrantska mobilnost privremeno je regularizirana. Znajući da će biti samo tranzitne zemlje, države Balkana su legalizirale prolazak u Austriju, Njemačku i Skandinaviju (Isto: 2 i dalje). Jednu od ključnih uloga (Kasparek/Girogos 2017: 72) pritom je igrala konstelacija na grčkim otocima. U grčkoj politici u tom je trenutku dosegnut i vrhunac sukoba Sirizine vlade s financijskim ministrima zemalja eurozone. Grčka je na ljeto 2015. bila sjecište dvaju europskih kriza: eurokrize i krize europskog graničnog režima, koje su se međusobno pojačavale. Na Egejskim su otocima kulminirale kontradikcije europskog graničnog režima: Primanje brojnih pristiglih migranata u početku su prije svega organizirale inicijative solidarnosti, a zatim brojni dobrovoljci i nevladine organizacije. Državni sustav registriranja izbjeglica potpuno je kolabirao, a isto vrijedi i za sistem prihvata. Vlada se na kraju ograničila na to da ubrza tranzit. Organiziran je dakle prijevoz na kopno i 128

3k: Europska migracijska politika

daljnji transport do Idomenija. S otvaranjem balkanskog koridora u rujnu 2015. praksa registriranja se pomjerila. Jer papiri izdani u Grčkoj bili su samo putna karta preko balkanskog koridora. […] Registracija u Grčkoj postala je uvjet za nastavak putovanja, koje sada više nisu organizirale neformalne mreže, nego, sasvim službeno, država i privatna poduzeća. (Isto: 76) Zatim su grčki otoci, Balkanska ruta, ali i Lampedusa i južna Italija postali laboratorijima migracijske politike: odavde je ponovno trebalo izgraditi dva prstena eksternalizacije. 3. Unutarnji prsten eksternalizacije – Frontex formerly known as Frontex Sve europske smjernice i propisi trenutno se prerađuju. U zemljama članicama svjedočimo povratku logora i unutarnjih granica. Pritom se različiti represivni državni aparati međusobno nadmeću prijedlozima koji krše ustavno, europsko i međunarodno pravo. Institucionalno najdinamičniji razvoj zbiva se kod nove Granične i obalne straže, koju ćemo u nastavku podrobnije prikazati. 3.1 Prijetnja sa „Schexitom“ – nastanak novih uredbi Već u jesen 2016., godinu dana nakon Ljeta migracije, na snagu je stupila Uredba o graničnoj i obalnoj straži.4 Proizašla je iz – u usporedbi s uobičajenom razvučenošću europskih postupaka – turbo-brzog zakonodavnog procesa. To je značajno i zbog toga što je taj paket kriznih zakona, za razliku od političkih reakcija na financijsku krizu gotovo neposredno prije toga (Oberndorfer 2012), unatoč svojoj brzini donesen urednim zakonodavnim putem. Razloge za to obrazložit ću u nastavku. Prvi je razlog sastoji da nisu stvorene nove inicijative, nego je reformirana već postojeća, naime dosadašnja granična 4)  Odredba (EU) 2016/1624 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. rujna 2016. o Europskoj graničnoj i obalnoj straži, Službeni list Europske unije L 251/1 od 16.9.2016. 129

agentura Frontex. Iako proboj u smjeru samostalne europske granične policije nije uspio, taj reformski proces nije marginalija. Njegov puni značaj postaje očit tek kada se u obzir uzme historijsku konstelaciju: Već od početka tisućljeća Europska komisija i nekoliko država članica teže cilju stvaranja europske granične policije. Putem rasprava na raznim sastancima Europskog vijeća, studija o izvedivosti i zajedničkih pilot-projekata pokušali su se približiti tom cilju. Ali na koncu su uvijek poraženi vetoima država članica u Vijeću. Velika Britanija i neke istočnoeuropske države nisu bile spremne prepustiti svoje nacionalne ovlasti u području granične kontrole (Wissel 2015: 224 i dalje). Stoga je izmišljen specifičan oblik premošćivanja tog konflikta: u europskim ugovorima nepredviđeni, ali danas rasprostranjeni pravni oblik „agenture“, u ovom slučaju za „operativnu suradnju na vanjskim granicama, ukratko – Frontex. Ime je naglasilo način funkcioniranja: Frontex je imao zadatak koordinirati zemlje članice u njihovoj suradnji na vanjskim granicama i podupirati ih, između ostalog u zajedničkim operacijama na moru, u zračnim lukama ili pri analizi ruta bijega. U upravnom vijeću Frontexa sjede predstavnici šengenskih država i Komisije, i već time ukazuje na hibridni kompromis prvog koraka europeizacije uz istovremeno zadržavanje kontrole država članica. Nada je bila da će se europska metoda integracije i ovdje pokrenuti: sporo i kontinuirano srastanje navika i interesa u okviru europske birokracije umjesto političkih sukoba (Ziltener 1999: 103). Frontex je počeo s radom 2005., a već 2007. je novom uredbom proširen za takozvane Rapid Border Intervention Teams (RABIT).5 Radilo se o kontingentu graničnih policajaca država članica koji su se u izvanrednim i hitnim okolnostima na zahtjev neke države članice konstituirali kao RABIT. Ta europska jedinica za zaštitu granice pod vodstvom države članice koja je uputila zahtjev prvi je put mobilizirana 2010. 5)  Odredba (EG) br. 2007/2004 Vijeća o stvaranju europske agentura za operativnu suradnju na vanjskim granicama od 26.10.2007., Službeni list Europske unije L 349/1. 130

3k: Europska migracijska politika

na grčko-turskoj granici na rijeci Evros. S uredbom o promjeni Frontexa iz 2011. RABIT nisu samo preimenovani u „Timove europske granične straže“6, nego su sada mogli biti korišteni i u „zajedničkim operacijama“. Države članice su trebale stvoriti i fond raspoloživih službenika za tu svrhu (Wissel 2015: 240). Sve to je promijenilo „karakter tih timova u smjeru nastajućeg europskog korpusa granične zaštite“ (Rijpma 2016: 11). Ali sve u svemu, Frontex je ostao relativno slaba institucija. Iako se njegova financijska opremljenost umnogostručila, samo između 2005. i 2014. sa 6,2 milijuna eura na 89 milijuna (usp. Wissel 2015: 135), centralne europske jedinice granične zaštite ostaju nacionalne granične policije – ali ne treba zaboraviti, u kooperaciji s postkolonijalnim graničnim stražarima (Buckel 2013: 186 i dalje). No što se dogodilo poslije Ljeta migracije? Ako su do tog trenutka susjedne zemlje ignorirale administrativnu preopterećenost siromašnijih južnih država članica, u ljeto 2015. etablirana praksa formalizacije daljnjeg putovanja izbjeglica izazvala je veliku indignaciju. Ona je kulminirala na sastanku ministara unutarnjih poslova u Europskom vijeću 3. prosinca 2015. u Bruxellesu: iza kulisa se moglo čuti da Atena nema „iskreni interes“ za registriranje izbjeglica u skladu s pravilima i radije pušta ljude da proputuju (Süddeutsche Zeitung, 3.12.2025). Pošto je grčka vlada odbila pozvati Frontex, druge europske vlade su nakon prijetnje „Grexita“ zaprijetile i „Schexitom“, dakle privremenim izbacivanjem Grčke iz Schengenskog prostora. S obzirom na političku klimu u Njemačkoj u jesen 2015., njemačka vlada je pritom igrala centralnu ulogu: „Nijemci su uznemireni, pa se govori o tome da se Grke istisne“, objašnjavao je jedan EU službenik, „za Nijemce je crvena linija pređena kada Frontex nije pušten u zemlju da pomogne“. (Financial Times, citirano prema EU-Observer, 2.12.2015.). Grčki ministar vanjskih poslova Nikos Kocias je, nasuprot tome, ukazao na činjenicu da je potpora Frontexa pri registraciji dovela do uobičajenog problema te 6)  Čl. 3b, Odredba (EU) br. 1168/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2001., Službeni list Europske unije L 304/1 od 22.11.2011. 131

agenture: umjesto 780 službenika Frontexa koji su zatraženi od država članica, agentura je mogla osigurati samo 340. A oni su pored toga, „kao kod kuće“, obavljali samo uredske poslove: „U 15 sati je bio kraj radnog dana, a vikend je bio vikend“. (Kocias citiran prema taz, 22.1.2016). U dokumentu Vijeća koji je procurio u medije (14300/15, 1.12.2015.) predlagalo se, s obzirom na odbijanje Grčke, ponovno uvođenje unutarnjih graničnih kontrola u trajanju od dvije godine. Neke države članice već su bile uvele granične kontrole. No prema članku 25 Schengenskog graničnog kodeksa, granične kontrole se mogu uvesti samo na period od šest mjeseci. Grčka vlada, kojoj je očito bilo stalo do toga da kontrolu nad svojim granicama ne izgubi u korist Frontexa – nakon što je svoju financijsku autonomiju već bila podredila zahtjevima Trojke – zatim je od Frontexa zatražila da pokrije plaće 1.535 grčkih graničnih policajaca, što je Frontex odbio (Frontex News, 4.12.2015.).No na sastanku Vijeća grčka vlada je nakon golemih pritisaka prihvatila zahtjeve i podnijela formalan zahtjev za slanjem tima europske granične zaštite (Izjava za medije Europske Komisije, 3.12.2015.). Iz tog je sastanka na koncu, nakon što su ga forsirali prije svega njemački i francuski državni aparati, proizišao plan da se u Frontex uredbu uvede inovacija da agentura u budućnosti i bez poziva neke države članice može čuvati europsku granicu. Ministri unutarnjih poslova obaju država tražili su „jačanje kapaciteta za djelovanja preko prava na intervenciju, obligatornog osiguranja timova za hitno djelovanje od strane država članica, […] vlastitih intervencijskih sredstava agenture, pojačanog repatrijacijskog upravljanja i operativne suradnje Frontexa s državama izvan Unije“ (Schrӧder/Gerdes 2016: 239). Već dva tjedna kasnije bit će spremna odgovarajuća uredba. Kako je moguće da je stvorena u tako kratkom vremenu? Proces prerade uredbe zapravo je bio planiran tek za naredno ljeto. Kriza je bila toliko spektakularan događaj da je Europska komisija odmah iskoristila priliku da pogura projekt 132

3k: Europska migracijska politika

europske granične policije, koji već duže kontinuirano slijedi: već godinu dana ranije, u lipnju 2014., Glavna uprava za migracije i unutarnje poslove naručila je studiju o izvedivosti koja je trebala istražiti mogućnosti „europskog sistema graničnih službenika“ (Unisys 2014). Nadovezujući se na to, u srpnju 2014. je započeo predviđeni eksterni proces evaluacije, sa člankom 33 stare uredbe o Frontexu. Evaluaciju su izradila međunarodna konzultacijska poduzeća Ramboll Management Consulting i Eurasylum Ltd., a objavljena je taman u srpnju 2015. godine. I evaluacija je preporučila „daljnja razmišljanja o izvedivosti europskog sustava graničnih službenika“ (Ramboll/Eurasylum 2015: 10). Komisija je tako u izradi svoga nacrta uredbe od 15.12.2015. mogla posegnuti za tim oblicima proizvodnje znanja. Postupak je ubrzan, prijedlog uredbe je objavljen bez izrade procjene posljedica (Carrera i dr. 2017: 43), pregovori između Vijeća, Komisije i parlamenta su pripremljeni prethodnim neformalnim trilogom, a zbog toga je postupak konzultacije država članica i civilnog društva jako reduciran. To je dovelo do neravnoteže na polu kritičkih glasova: udruge poslodavaca uspjele su na vrijeme publicirati svoje komentare. Stali su iza nacrta Komisije i nedvosmisleno podržali snaženje agenture i njeno pravo na intervenciju, jer bi u protivnom prijetile masivne smetnje u lancima vrijednosti, gubici radnih mjesta i uništenje Schengenskog prostora. Nasuprot tome, utjecaj promigrantskih nevladinih organizacija je zbog brzine procesa i njihovih resursa bio vrlo ograničen (Niemann/Speyer 2018: 37). Sve u svemu, Komisiji je zahvaljujući njenom institucionalno superiornom znanju i odabiru pravog trenutka (Isto: 32-33) uspjelo da forsira svoj projekt. Njen diskurs se uspješno kladio na argument da je slobodu kretanja unutar Europe moguće očuvati samo preko ambiciozno koncipirane europske službe za zaštitu granica i da države članice za to moraju biti spremne predati joj dio kontrole (Isto: 37).

133

3.2 Hijerarhija kao strategija – „Europska granična i obalna straža“ Dok europsko primarno pravo od 1999. proklamira „integriran sustav zaštite granice“ (čl. 77 (2)d AEUV), zaštita granice u stvarnosti je uvijek bila „sve samo ne integrirana“: Sve više aktera je involvirano u upravljanje i nadziranje morskih granica EU-a. To zamagljuje tko čini što i tko je odgovoran za nešto (ili bi trebao biti). Područje sredozemnog mora razvija se u gusto naseljeno i difuzno područje aktera i službi, od kojih neke imaju vrlo malo veze s pitanjima zaštite koja su povezana sa Schengenom i pravom azila, kao što to predviđa europsko pravo. (Carrera i dr. 2017: 26) Više od 50 nacionalnih službi involvirano je u funkcije granične kontrole, a čak 300 u one koje se tiču obalne straže (Isto: 27 i dalje). U tome se vrlo poentirano izražava ono što sam ranije nazvala europskim sklopom državnih aparata. Iako nova uredba u načelu ne ujednačava tu pluralnost institucionalnih aktera, ipak predstavlja dodatni korak prema spajanju logika tih aparata jer integrira uredbe koje su dosad supostojale jedne pored drugih i istovremeno stvara zajedničku odgovornost agenture i država članica pod zajedničkim krovom „Europske granične i obalne straže“ (EGOS). Prema tome, sastoji s jedne strane od nacionalnih graničnih policija, a s druge strane od Frontexa, koji se sada zove „Agentura za europsku graničnu i obalnu stražu“ (čl. 3), ali bi se iz pragmatičnih razloga u varijanti kratice i dalje trebao zvati „Frontex“ (čl. 6 (1)). Ako se to na prvi pogled čini samo simboličkim preimenovanjem već postojeće strukture – jer primarna odgovornost granične kontrole i dalje ostaje u nadležnosti država članica (Rijpma 2016: 9) – ipak je očit jasan pomak: novi sistem aranžira agenturu i države članice u hijerarhijski poredak. Iako političke odluke ostaju kod europskih institucija, agentura je ta koja određuje operacionalne strategije za integriranu zaštitu granice, a nacionalne se strategije s tim moraju uskladiti. 134

3k: Europska migracijska politika

„Zajednička odgovornost“ (čl. 5), prema Rosenfeldtu (2016), prije svega služi kao šifra kako bi se državama članicama istrgle kompetencije u području granične kontrole. Strategija hijerarhizacije očituje se posebno u sljedećoj novoj odredbi: „bitna inovacija“ (Rijpma 2016: 14) sastoji se u nadzornoj ulozi Frontexa – agentura će sada svake godine države članice podvrgnuti „ocjeni slabih mjesta“ (čl. 13). U tu svrhu šalje službenike za vezu u određenu državu članicu (čl. 12), koji tamo imaju zadatak nadgledati „upravljanje granicom“. Kroz „permanentni monitoring raspoloživih resursa, opreme, sustava, kao i mogućih planova za hitne slučajeve“ (Schrӧder/ Gerdes 2016: 239) rade se analize rizika i izriču preporuke, koje su vezane za vremenski plan. Ako država članica odbije slijediti ih, Frontex obavještava Komisiju i Vijeće o mjerama koje bi joj se mogle odrediti. U slučaju opetovanih nepoštivanja aktivira se drugi novi element uredbe: pravo na intervenciju (Neufeld 2018: 63). Ta odredba frapantno podsjeća na uredbe takozvane economic governance, koje su donesene kao reakcija na financijsku krizu. Relevantne tehnike i ovdje su: nadziranje budžeta, prijedlozi o korekcijskim mjerama duž određenog vremenskog plana, „misije“ i postupci sankcioniranja. Lukas Oberndorfer (2012: 28 i dalje) u tom kontekstu govori, oslanjajući se na Poulantzasa, o „institucionalnim dispozitivima prevencije“ koji su stvoreni nakon krize. Oni, možemo zaključiti, nacionalne aparate preko europskog nadzora smještaju u hijerarhijski poredak. To postaje posebno očito u pravu na intervenciju prema članku 19: ono Komisiji i Vijeću neovisno o pozivu dotične države članice omogućuje slanje Frontexova tima granične i obalne straže iz poola za hitne intervencije, timova za podršku u administriranju migracije, koordinaciju neke zajedničke operacije na vanjskim granicama ili organizaciju deportacijskih intervencija (Neufeld 2018: 64). Pravo na intervenciju ne aktivira se samo u slučaju nepoštivanja neke preporuke nakon ocjene 135

o slabostima, nego i kada je poredak Schengenskog prostora zbog „nerazmjernih izazova na vanjskim granicama“ ugrožen (Stavak 1b). Pravo na intervenciju bila je jedina odredba koja je dovela do ozbiljnih sukoba u zakonodavnom procesu (Rosenfeldt 2016). Nacrt Komisije od 15. prosinca 2015. predlagao je da sama Komisija trebala inicirati hitne intervencije, koje bi agentura trebala izvršiti a država članica podupirati (Isto). Da je taj prijedlog ušao u uredbu, Komisiji bi uspio još jedan proboj prema genuino europskoj graničnoj policiji: „[…] predložena odredba bi Frontex promaknula od ‘tea lady’ u predsjednika predsjedništva“, pisao je istraživač europskog prava Steve Peers (2016). Ali do toga nije došlo. Vijeće je pravo na intervenciju značajno modificiralo: Komisija sada Vijeću predlaže mjere koje bi agentura trebala implementirati i od dotične države članice traži kooperaciju, a Vijeće o tome odlučuje kvalificiranom većinom (Stavak 1). Upravno vijeće agenture mora s apsolutnom većinom svojih uglavnom nacionalnih članova odlučiti o broju graničnih policajaca i o planu intervencije. Države članice su dakle instalirale značajne kontrole za same sebe (Ripoll Servent 2018: 92-93). No, prije svega, značajno je ublažena „nuklearna opcija“ nametnutih intervencija bez poziva dotične države članice (Isto: 95): naime, ako država članica ne postupi u skladu s odlukom Vijeća, Komisija ne može poduzeti mjere protiv nje, ali može, prema članku 19 (4) pokrenuti postupak za privremeno ponovno uvođenje graničnih kontrola u trajanju do dvije godine. U tu svrhu, Schengenski granični kodeks je na odgovarajući način promijenjen (čl. 29 VO (EU) 2016/399). Slanje Frontexa na teren protiv izričite volje države članice i dalje nije moguće, a kada Frontexovi službenici djeluju u nekoj zemlji, prema članku 49 to i dalje čine isključivo prema uputama i uz prisutnost službenika države članice (Schrӧder/Gerdes 2016: 240). To odgovara i napucima primarnog prava: prema članku 72 i 77 Ugovora o funkcioniranju Europske unije moraju se poštivati „esencijalne državne funkcije države članice“, tj. organi EU-a ne 136

3k: Europska migracijska politika

posjeduju same ovlasti prisile ili kontrole (Peers 2016). Prijedlog Komisije pokazuje međutim da je u slučaju izvanrednog stanja doista moglo doći do kršenja Ustavnog ugovora. Očito je praksa na grčkim otocima u Ljeto migracije naknadno kodificirana: ono što je u iznimnoj situaciji faktički bilo izvedivo ostalo je to i u procesu zakonskih izmjena. Pored južnih država članica, u konsenzus je integrirana i poljska vlada, tako što je nizozemski predsjednik Vijeća smještaj središta Frontexa u Varšavi prvo doveo u pitanje, da bi, nakon pristanka poljske strane, ipak potvrdio njegov ostanak u tom gradu (Niemann/ Speyer 2018: 35). Ne smije se predvidjeti da je Komisiji, pored tih odredbi koje neposredno proizlaze iz situacije u ljeto 2015., uspjelo progurati i neka dugo planirana i dosad uvijek samo inkrementalno napredujuća jačanja Frontexa. Prema članku 20 (4), Frontex sada po prvi put raspolaže sa stalno dostupnim kontingentom od 1.500 europskih graničnih službenika, koje na raspolaganje moraju staviti države članice. Radi se dakle o „samostalnoj rezervi graničnih policajaca“ (Schrӧder/Gerdes 2016: 240), koji zamjenjuju mukotrpnu i najčešće nepotpunu ad hoc mobilizaciju timova granične zaštite. Ali nisu stvoreni samo timovi graničnih službenika, nego i tri različite bazena službenika za takozvane deportacijske zadatke (Članak 29-32). Broj dana koje su njemačka savezna policija i pokrajinske policije u sklopu mjera koje je koordinirao Frontex proveli na terenu, 2016. je porastao na 44.000, u usporedbi sa 7.000 u 2015. godini (Isto). A i proračun i broj službenika Frontexa ponovno su se udvostručili (Neufeld 2018: 68). Historijski je nastanak moderne države, koja raspolaže monopolom na nasilje, usko povezan sa stvaranjem stajaće vojske – o čemu u EU ne može biti ni govora – i sa stalnim policijskim korpusom. S gledišta teorije države, taj razvoj dakle nije nešto što bi se smjelo podcijeniti, iako komando nad intervencijama i dalje leži kod države u kojoj se intervencija treba odvijati. Prema članku 40 (9), država u kojoj se intervencija 137

odvija može i službenicima iz drugih država dati ovlasti da u njeno ime odbiju ulazak na njen teritorij. Konačno, sa člankom 54 normiran je još jedan cilj kojemu su Frontex i Komisija već dugo težili: Frontex sada, na temelju „dogovora o radu“, može vršiti operativne intervencije i u državama koje nisu dio EU-a. To je dosad bilo moguće samo za pojedinačne države članice, ali ne i za Frontex. Realnost događaja u formaliziranom koridoru, posebno u Idomeni, učinila je da je takvo nešto postalo moguće. U usporedbi s tim, lijevo-liberalne snage su uspjele ostvariti samo mali broj uspjeha. Vjerojatno najveći od njih je nova mogućnost podnošenja individualnih prigovora protiv agenture zbog kršenja ljudskih prava, npr. u operativnim intervencijama (čl. 72). Na toj osnovi se onda mogu donijeti disciplinske mjere i ukloniti određeni službenici iz neke od brojnih rezervi službenika. To međutim nipošto nije istovjetno sa sudskim postupkom, nego predstavlja samo egzekutivni postupak na zaprimljeni prigovor. Ne postoji ni postupak žalbe ni pravna sredstva (Moreno-Lax 2018: 130). Kada je Frontex 2004. stvoren prvom uredbom, ljudska prava nisu igrala nikakvu ulogu. Kasnijim izmjenama dodano je nekoliko čisto deklarativnih normi (Rosenfelds 2016), a na koncu je 2011. stvorena instanca takozvanog predstavnika za temeljno pravo, koji je otad zadužen za individualne prigovore. Nova uredba ne mijenja puno po tom pitanju, iako se, počevši od članka 1, ljudska prava u najrazličitijim normama uvijek iznova spominju. Svim tim spominjanjima nedostaju, kao što pokazuje Moreno-Lax (2018: 130), preciziranja koja bi bila nužna za stvarne promjene u praksi. Najvećim dijelom se ograničavaju na proklamacije da timovi Europske granične i obalne straže podliježu međunarodnom i europskom pravu (čl. 40 (2)), što ionako proizlazi iz same pravne naravi stvari. Frontex nije dobio nijednu od prijeko potrebnih kompetencija za spašavanje na moru, nije obavezan skupljati podatke o onima koji umru na granicama i ni dalje svoje operacije ne mora organizirati tako da bi stvarno mogle spasiti ljudske živote. Agentura samo može 138

3k: Europska migracijska politika

prekinuti operacije u slučajevima teških kršenja temeljnih prava (čl. 25 (4)). Pravne izmjene po tom pitanju treba shvatiti kao čisto kozmetičke i kao simbolički ustupak kritičarima (Isto). Strukturni deficiti na planu vladavine prava i demokratskih deficita (Fischer-Lescano/Tohidipur 2007: 1273), ustanovljeni već kod uredbe kojom je Frontex stvoren, i dalje postoje, iako su kompetencije agenture u posljednjem desetljeću kontinuirano proširene. 4. Širenje vanjskog prstena eksternalizacije Ti deficitni na razini vladavine prava u drugom prstenu eksternalizacije postaju sveprisutni. Najpoznatiji sporazum, jer se o njemu demonstrativno raspravljalo pred javnošću, onaj je s turskom državom. Manje poznate su, međutim, skoro već nepregledna ispreplitanja s vladama afričkog kontinenta. U slučaju Sudana, „ni u kojim okolnostima ne bi trebale dospjeti u javnost“, jer bi u protivnom bila ugrožena „reputacija EU-a“.7 Ti novi sporazumi s jedne strane stoje u kontinuitetu s europskom strategijom eksternalizacije, ali su je istovremeno i radikalizirali. Backhaus i dr. (2017) dolaze do zaključka da sada tri europske „zone obrane“ presijecaju afrički kontinent: „Prva od tih zona obrane proteže se kroz centralno Sredozemno more. Druga seže od obale Sredozemnog mora do Sahare. […] Treća se proteže sve do u zemlje porijekla migranata i tranzitne zemlje, primjerice sve do Nigera.“ Tim zonama je zajedničko da su i EU i europske države, prije svega njemačka vlada, danas za osiguranje granica spremne surađivati s paravojnim skupinama koje su uključene u građanske ratove ili s ratnim zločincima za koje je raspisana tjeralica Međunarodnog kaznenog suda, ali i s državama koje vrše progone (Jakob/Schlindwein 2017: 18). Na Sredozemnom moru, libijsku graničnu policiju, koja je u najvećoj mjeri sastavljena od lokalnih paravojnih skupina i 7)  Dopis br. 1273 njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova (23. ožujak 2016.), citirano prema Jakob/Schlindwein 2017: 22. 139

uključena u krijumčarenje nafte, trenira EU pomorska jedinica EUNAVOR MED (Loschi i dr. 2018: 7). Izbjeglice koje te paravojne skupine uhvate u libijskom obalnom moru ili na otvorenom moru smještaju se u internacijske logore u Libiji. Stanje u tim logorima još je gore nego u Gadafijevo vrijeme. Različiti izvještaji nevladinih organizacija i UNHCR-a donose užasavajuće opise seksualiziranog nasilja, mučenja i ropstva (usp. između ostalog The Independent, 8.8.2017). EU u tim „kooperacijama“ otvorenih očiju krši zabranu protjerivanja (refoulement), koja je tek 2012. afirmirana pravorijekom Europskog suda za ljudska prava. Mimo Sredozemnog mora, većina migranata na putu za Europu pogiba u pustinji Sahela. I ovdje su EU ili njene države članice aktivne s različitim programima izgradnje granične policije i za ograničenje unutarafričke slobode kretanja u službi Europe (Backhaus i dr. 2017). Sve te raznolike aktivnosti za izgradnju EU granice u Africi financiraju se iz Kriznog uzajamnog fonda za Afriku, koji je stvoren u listopadu 2015., i to u iznosu od 1,88 milijardi eura (Bundestagsdrucksache 18/13640, 25.09.2017). 5. Nastanak europskog državnog aparata „Najkraće rečeno, Frontex postaje …ovaj… Frontexom“, kratko i jasno Rosenfeldt (2016) sažima procjene nove uredbe u literaturi. Europski granična i obalna straža „samo je ime“ (Carrera i dr. 2017: 48), jer i dalje nije nadređena nacionalnim institucijama, njene proširene ovlasti vrijede samo u kriznim situacijama, dok ta agentura i dalje ne može osigurati regularnu i stabilnu prisutnost duž vanjskih granica EU-a, a u Upravnom vijeću i dalje postoji nacionalni sastav (Isto). To je točno u mjeri u kojoj materijalne prakse koje održavaju granicu između Europe i globalnog Juga i dalje uvelike održava drugi prsten eksternalizacije. U određenom smislu, on nadomješta europsku graničnu policiju koja se samo inkrementalno razvija jer njen razvoj koče sukobi aparata. Ali čak i ako ona jednom bude realnost, vrlo je malo vjerojatno da će se granicu moći održati bez vanjskog 140

3k: Europska migracijska politika

prstena. Jer osiguranje granice je zbog svoje logike stabilizacije imperijalnog načina življenja nasilna praksa koja permanentno stvara prostore bezakonja, i upravo zbog vlastite legitimacije zahtijeva „velo želje za neznanjem“ – izmještanje onih praksi koje europsko i međunarodno pravo zabranjuju sve do Sahela. Ekspanzija Frontexa dozvoljava međutim i potpuno drugačiji državno-teorijski zaključak: iz borbi u krizama graničnog režima s Frontexom postepeno nastaje hibridni, genuino europski aparat unutar sklopa državnih aparata (Wissel 2015: 247). Taj razvoj u određenom smislu ponavlja povijest nastanka kapitalističke države: na terenu raznolikih, isprepletenih, sukobljenih sila, ona se uspjela „ukorijeniti“ sa svojim aparatima tako što se nudila kao rješenje za probleme koji su nastajali iz te heterogenosti (Foucault 1976/1998: 109-110). Proboji uspijevaju u izvanrednom stanju, kada, kao što je poznato, „kuca čas egzekutive“ (Maus 2018: 66). Tako se postepeno upotpunjava „državn[a] mašinerij[a]“ (Marx 1852/1975: 160, 165). Za razliku od vremena kapitalističkog takeoffa, danas se ne mora nametnuti nacionalna država u odnosu na feudalne, partikularne sile, nego europski sklop aparata u odnosu na nacionalne države. Projekt europeizacije u slučaju Frontexa preuzima dinamiku migrantske mobilnosti „kako bi je prekovao u dinamiku procesa europeizacije“ (Karakayali/ Tsianos 2006: 12). Vrlo je vjerojatno da će Komisija, gradeći na donesenoj uredbi, raditi na daljnjem proširenju, primjerice tako što će izvorno planirano pravo na intervenciju u sljedećoj povoljnoj prilici opet staviti na dnevni red. Već u svibnju 2018. je u okviru proračunskih savjetovanja predložila da se kontingent europskih graničnih policajaca povisi s 1.500 na 10.000 (EU Observer, 2.5.2018). Na sjednici Europskog vijeća državnih čelnika od 28. lipnja 2018., oni su taj prijedlog usvojili kao vlastiti zahtjev i sugerirali da se pritom radi o odgovoru na svađu koja je unutar njemačke vlade eskalirala oko kontrole unutarnjih granica. Međutim, već u zaključcima taj se broj više ne može pronaći (taz, 30.06.2018). Tamo je, puno općenitije, riječ o tome 141

da će se agenturu proširiti povećanjem sredstava i proširenjem mandata.8 Proširenje mandata zahtijevalo je međutim još jedan složen proces izmjene, bez da se na konstelaciji interesa iz posljednje faze puno toga bitnog promijenilo. Rekapitulacija borbi oko granice ostavlja otrežnjujući utisak da na koncu za Ljetom migracije slijedi europska jesen, koja daje naslutiti još gore buduće razvoje. Ne obrađuju se temeljni konflikti europske migracijske politike, umjesto toga, još više se proširuje prstene eksternalizacije. Ali koliko dugo će to funkcionirati? Ljeto 2015. je upečatljivo demonstriralo da je taj granični aparat prekaran, baš zato što ovisi o eksternaliziranoj vanjskosti. Bernd Kasparek i Marc Speer (2015) pisali su, gledajući u budućnosti, na početku Ljeta migracije: „Europski granični režim nakon ovog ljeta će izgledati drugačije, ali prije svega ostaje poruka da ga je moguće probiti i nadvladati“. Preko milijun ljudi granicu je nadvladalo – i sada je bitno boriti se s njima za to da postanu građanima Europe sa svim pravima, Europe koja ovaj put nije doživjela državno, nego demografsko proširenje (Balibar 2015). Na granicama se moraju voditi borbe protiv ograničavanja i ograđivanja pravne države: u mađarskim i bavarskim zonama tranzita, na otvorenom moru, kao i u Libiji ili Ceuti i Melilli. Istinska migracijska politika, koja to ime zaslužuje, teži međutim vlastitom ukidanju, a to znači: razvoju solidarnog načina življenja (Brand/Wissen 2017: 165 i dalje). Mnogi koji su obilježili ključne slike Ljeta migracije taj su proces već započeli. Oni su bili protuinscenacija graničnom aparatu. Pokazali su drugi način kako bi Europa mogla postupati. S njemačkog preveo: Stipe Ćurković Tekst je izvorno objavljen u PROKLA 198, god. 48, br. 3, 2018. Zahvaljujemo autorici i uredništvu na dopuštenju za objavljivanje prijevoda u 3k.

8)  Zaključci Europskog vijeća (28. lipanj 2018)., EUCO 9/18, br. 10. 142

3k: Europska migracijska politika

Literatura: Backhaus, Andrea/Klingst, Martin/Lobenstein, Caterina/Meda, Laura/Polke-Majewski, Karsten/ Venohr, Sascha/Völlinger, Veronika (2017), „An Europas neuer Grenze“, u: Die Zeit, 12.12.2017. Balibar, Étienne (2015), „Europa und die Geflüchteten: die Erweiterung“, na: transversal blog, 09/2016, http://transversal. at/blog/elargissement/?lid=erweiterung&highlight=balibar, Zugriff 10.03.2016. Bourdieu, Pierre (2014/1990), Über den Staat. Vorlesungen am Collège de France 1989–1992, izdali Patrick Champagne, Remi Lenoir, Franck Poupeau i Marie-Christine Rivière, Berlin. Brand, Ulrich/Wissen, Markus (2011), „Sozial-ökologische Krise und imperiale Lebensweise. Zur Krise und Kontinuität kapitalistischer Naturverhältnisse“, u: Demirovic, Alex/Dück, Julia/ Becker, Florian/Bader, Pauline (ur.), Vielfach-Krise. Im finanzmarktdominierten Kapitalismus, Hamburg, str. 79-94. Brand, Ulrich/Wissen, Markus (2017), Imperiale Lebensweise. Zur Ausbeutung von Mensch und Natur im globalen Kapitalismus, München. Buckel, Sonja (2013), „Welcome to Europe“ – juridische Kämpfe um das Staatsprojekt Europa. Die Grenzen des europäischen Migrationsrechts, Bielefeld. Buckel, Sonja/Georgi, Fabian/Kannankulam, John/Wissel, Jens (2014): „Theorien, Methoden und Analysen kritischer Europaforschung“, u: Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.), str. 15-84. Buckel, Sonja/Georgi, Fabian/Kannankulam, John/Wissel, Jens (2017), The European Border Regime in Crisis, RosaLuxemburg-Stiftung, Studien 8/2017, Berlin./ Usp. „Europski granični režim u krizi“ u ovom broju. Carrera, Sergio/Blockmans, Steven/Jean-Pierre, Cassarino/ Gros, Daniel/Gild, Elspeth (2017), “The European Border and 143

Coast Guard. Addresssing Migration and Asylum Challenges in the Mediterranean”, u: CEPS Task Force Report. Castles, Stephen (2005), „Warum Migrationspolitiken scheitern“, u: Peripherie. Zeitschrift für Politik und Ökonomie in der Dritten Welt, 25(97/98), str. 10-34. Di Fabio, Udo (2016), Migrationskrise als föderales Verfassungsproblem. Gutachten im Auftrag des Freistaats Bayern, München. Federici, Silvia (2012), Aufstand aus der Küche. Reproduktionsarbeit im globalen Kapitalismus und die unvollendete feministische Revolution, Münster. Fischer-Lescano, Andreas/Tohidipur, Timo (2007), „Europäisches Grenzkontrollregime. Rechts- rahmen der europäischen Grenzschutzagentur FRONTEX“, u: Zeitschrift für ausländisches öffentliches Recht und Völkerrecht, 67(4), str. 1219-1274. Forschungsgruppe „Staatsprojekt Europa“ (ur.) (2014), Kämpfe um Migrationspolitik. Theorie, Methode und Analysen kritischer Europaforschung, Bielefeld. Foucault, Michel (1976/1998), Der Wille zum Wissen. Sexualität und Wahrheit 1, Frankfurt am Main./ Usp. Volja za znanjem. Povijest seksualnosti 1, Zagreb: Domino, 2013. De Genova, Nicholas (2013), “Spectacles of Migrant ‘Illegality’: The Scene of Exclusion, the Obscene of Inclusion”, u: Ethnic and Racial Studies 36(7), str. 1180–1198. Hess, Sabine/Heimeshoff, Lisa-Marie/Kron, Stefanie/ Schwenken, Helen/Trzeciak, Miriam (2014), „Einleitung“, u: Iste (ur.), Grenzregime II. Migration, Kontrolle, Wissen, Transnationale Perspektiven, Berlin/Hamburg, str. 9-39. Hess, Sabine/Karakayali, Serhat (2017), „Fluchtlinien der Migration. Grenze als soziale Verhältnisse“, u: Hess, Sabine/ Kasparek, Bernd/Kron, Stefanie/Rodatz, Mathias/Schwertl,

144

3k: Europska migracijska politika

Maria/ Sontowski, Simon (ur.), Der lange Sommer der Migration. Grenzregime III, Berlin, str. 25-37. Jakob, Christian/Schlindwein, Simone (2017), Diktatoren als Türsteher Europas. Wie die EU ihre Grenzen nach Afrika verlagert, Berlin. Karakayali, Serhat/Tsianos, Vassilis (2006), „Movements that Matter. Eine Einleitung“, u: Forschungsgruppe Transit Migration (ur.), Turbulente Ränder. Neue Perspektiven auf Migration an den Grenzen Europas, Bielefeld, str. 7-22. Kasparek, Bernd/Girogos, Maniatis (2017), „Griechenland, Syriza und die Migration. Ein Interview mit Girogos Maniatis“, u: Hess, Sabine/Kasparek, Bernd/Kron, Stefanie/Rodatz, Mathias/ Schwertl, Maria/Sontowski, Simon (ur.), Der lange Sommer der Migration. Grenzregime III, Hamburg, str. 71-83. Kasparek, Bernd/Speer, Marc (2015), „Of Hope. Ungarn und der lange Sommer der Migration“, http://bordermonitoring.eu/ ungarn/2015/09/of-hope/, pristupljeno 7.5.2018. Kopp, Judith (2017), „Flucht(ursachen)bekämpfung im Kontext der Krise des europäischen Grenz- regimes 2015“, u: Fisch, Andreas/Ueberbach, Myriam/Patenge, Prisca/Dominik Ritter (ur.), Zuflucht – Zusammenleben – Zugehörigkeit, Kontroversen der Migrations- und Integrationspolitik interdisziplinär beleuchtet, Aschendorff, str. 121-146. Lessenich, Stephan (2016), Neben uns die Sintflut. Die Externalisierungsgesellschaft und ihr Preis, München. Loschi, Chiara/Raineri, Luca/Strazzari, Francesco (2018), “The implementation of EU Crisis Response in Libya: Bridging theory and practice”, u: EUNPACK Working Paper 6.02, http://www. eunpack. eu/sites/default/files/publications/2018-01-31%20 D6.2%20Working%20paper%20on%20 implementation%20 o f % 2 0 E U % 2 0 c r i s i s % 2 0 re s p o n s e % 2 0 i n % 2 0 L i bya . p d f, pristupljeno 18.05.2018.

145

Marx, Karl (1852/1975), Osamnaesti brimer Louis-a Bonaperte, Marx-Engels Dela 11, Beograd: Prosveta. Maus, Ingeborg (2018), Justiz als gesellschaftliches Über-Ich. Zur Position der Rechtsprechung in der Demokratie, Berlin. Mezzadra, Sandro/Neilson, Brett (2013), Border as Method, or The Multiplication of Labor, Durham. Moreno-Lax, Violeta (2018), “The EU Humanitarian Border and the Securitization of Human Rights: The ‘Rescue-ThroughInterdiction/Rescue-Without-Protection’ Paradigm”, u: Journal of Common Market Studies, god. 56(1), str. 119-140. Neufeld, Karolina (2018), Frontex 2.0 – Auf dem Weg zur europäischen Grenzpolizei. Masterarbeit Politikwissenschaft, Universität Kassel. Niemann, Arne/Speyer, Johanna (2018), “A Neofunctionalist Perspective on the ‘European Refugee Crisis’: The Case of the European Border and Coast Guard”, u: Journal of Common Market Studies, 56(1), str. 22-43. Oberndorfer, Lukas (2012), „Krisenbearbeitung in der Europäischen Union. Economic Governance und Fiskalpakt – Elemente einer autoritären Wende?“, u: Kritische Justiz, 45(1), str. 26-38. Peers, Steve (2016), “The Reform of Frontex: Saving Schengen at Refugees’ Expense?”, u: http://statewatch.org/analyses/no281-frontex-schengen-refugees.pdf, pristupljeno 20.03.2018. Plöger, Andrea (2014), „Die Proteste der Refugees. Eine Bewegung von den Rändern ins Zentrum Europas“, u: PROKLA 44(4), str. 585-599. Poulantzas, Nicos (1978), Staatstheorie: politischer Überbau, Ideologie, sozialistische Demokratie, Hamburg./ Usp. Država, vlast, socijalizam, Zagreb: Globus, 1981. Ramboll/Eurasylum (2015), External Evaluation of the Agency under Art. 33 of the Frontex Regulation, final Report, Bruxelles, 28.7.2015. 146

3k: Europska migracijska politika

Randeria, Shalini (2006), „Rechtspluralismus und überlappende Souveränitäten: Globalisierung und der ‘listige Staat’ in Indien“, u: Soziale Welt, 57(3), str. 229-258. Rijpma, Jorrit (2016), The Proposal for a European Border and Coast Guard: Evolution or Revolution in External Border Management?, Bruxelles, Study for the LIBE Committee, h t t p : //w w w. e u - r o p a r l . e u r o p a . e u / R e g D a t a /e t u d e s / STUD/2016/556934/IPOL_STU(2016)556934_EN.pdf, pristupljeno 03.04.2018. Ripoll Servent, Ariadna (2018), “A New Form of Delegation in EU Asylum: Agencies as Proxies of Strong Regulators”, u: Journal of Common Market Studies, 56(1), str. 83-100. Rosenfeldt, Herbert (2016), “Establishing the European Border and Coast Guard: all-new or Frontex reloaded?”, u: EU Law Analysis Blog, 16.10.2016. Schröder, Ole/Gerdes, Lars (2016), „Neue Europäische Grenzund Küstenwache. Ein wichtiger Schritt für mehr Sicherheit an den EU-Außengrenzen“, u: Zeitschrift für Rechtspolitik, 49(8), str. 238-241. Speer, Marc (2017), Die Geschichte des formalisierten Korridors. Erosion und Restrukturierung des Europäischen Grenzregimes auf dem Balkan, München: bordermonitoring.eu. Unisys (2014), Study on the Feasibility of the Creation of a European System of Border Guards to control the External Borders of the Union, ESBG, Final Report, Version 3, Bruxelles, 16. lipanj 2014. Walters, William (2006), “Border/Control”, u: European Journal of Social Theory, 9(2), str. 187-203. Wissel, Jens (2015), Staatsprojekt EUropa: Grundzüge einer materialistischen Theorie der Europäischen Union, Münster. Ziltener, Patrick (1999), Strukturwandel der europäischen Integration. Die Europäische Union und die Veränderung von Staatlichkeit, Münster. 147

148

Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Tekst Mislava Žitka „‘Socijalistička robna proizvodnja’ i recepcija Kapitala u Jugoslaviji“ drugi je tekst objavljen u ovom časopisu koji se kritički bavi jugoslavenskim samoupravljanjem. U četvrtom broju 3k već smo objavili dužu analizu Krešimira Zovaka „Teorija i praksa jugoslavenskog samoupravljanja: kritički pogled“. Zovakov tekst je u svom prvom dijelu izložio teorijske osnove koncepcije „socijalističke robne proizvodnje“ kod centralnih teorijskih arhitekata samoupravljanja, Borisa Kidriča i Edvarda Kardelja, i sučelio ih s argumentima kritičara ideje tržišnog socijalizma poput Michaela Heinricha i Davida McNallyja. Ni Heinrich ni McNally se nisu eksplicitno bavili jugoslavenskim samoupravljanjem, njihove kritike su usmjerene na fundamentalna teorijska polazišta svake varijante socijalističke robne proizvodnje. Iako obojica polaze od Marxa, težišta i argumenti njihovih kritika nisu identični. McNallyjeva kritika kao polazište uzima Marxove i Engelsove kritike ranih socijalista, naročito Proudhona, dok je centralno mjesto Heinrichova kritike specifična povijest recepcije Marxova prikaza jednostavne cirkulacije robe i novca u prva tri poglavlja prvog toma Kapitala. Marxov prikaz jednostavne cirkulacije prikaz je površine ekonomskih odnosa u kapitalizmu kao razmjene ekvivalenata. Marx koncept kapitala uvodi tek nakon analize jednostavne cirkulacije, u četvrtom poglavlju. To je imalo dalekosežne recepcijske posljedice: izostanak kategorije kapitala u prikazu jednostavne cirkulacije pogodovao je – počevši već s Engelsom – „historizirajućim“ čitanjima prva tri poglavlja i njihovoj interpretaciji kao prikaza pretkapitalističke „jednostavne robne proizvodnje“. Time je nestala strukturna veza između poopćene robne proizvodnje i kapitalizma, što je onda otvorilo i prostor za razvoj koncepcija socijalističke robne proizvodnje i njihovu legitimaciju Marxovim Kapitalom. Zovakov tekst je analizom prije svega Kardeljevih teorijskih iskaza pokazao da je na takvom čitanju prvih poglavlja Kapitala počivala i teorijska koncepcija i legitimacija jugo-

150

slavenske samoupravne robne proizvodnje. Pritom se u velikoj mjeri mogao oslanjati i na knjigu Kapital i rad u SFRJ, trojice slovenskih autora Igora Bavčara, Sreče Kirna i Bojana Koriske. Objavljen 1985. na slovenskom i iste godine u hrvatskom prijevodu kao posebno izdanje zagrebačkog časopisa Naše teme, Kapital i rad u SFRJ je i iz današnje perspektive neobična knjiga. Polazeći od kritičkog čitanja Marxove kritike političke ekonomije i njezine jugoslavenske recepcije, autori na svega 120 stranica podvrgavaju radikalnoj kritici teorijske temelje jugoslavenskog samoupravnog projekta. Heinrichovi argumenti protiv historizirajućih čitanja prva tri poglavlja Kapitala kao analize pretkapitalističke robne proizvodnje proizlaze iz intenzivnih rasprava koje su u Njemačkoj započele još ranih 1970-ih s prvim radovima Adornovih studenata Hansa-Georga Backhausa i Helmuta Reichelta. Danas poznata kao Novo čitanje Marxa, ta bogata struja recepcije Marxa naglasak je stavila na filološki minucioznu i kritičku rekonstrukciju analize oblika vrijednosti u prvom tomu Kapitala, unutarnju logiku razvoja kategorija vrijednosti, novca i kapitala, kao i na pitanja kongruencije s logikom njihova izlaganja u Kapitalu. Novo čitanje Marxa pritom se od samih početaka oslanjalo na komparativno čitanje ponekad upadljivih razlika u različitim izdanjima prvog toma Kapitala koja su objavljena još za vrijeme Marxova života i pod njegovim direktnim nadzorom (prvo i drugo njemačko izdanje, i francusko izdanje), ali i na recepciju brojnih neobjavljenih rukopisa koji su postali javno dostupni tek u kritičkom izdanju sabranih djela Marxa i Engelsa – MEGA2. Bavčar, Kirn i Korsika se nisu mogli oslanjati na taj tekstualni korpus, niti su – sudeći po referencama – bili upoznati s tim njemačkim raspravama. Pa ipak su u svome čitanju Kapitala (i Grundrisse) vlastitim argumentacijskim putem došli do istih zaključka o teorijskom statusu prikaza jednostavne cirkulacije u Kapitalu i kritički ga konfrontirali s njegovom dominantnom recepcijom u jugoslavenskom kontekstu kao prikaza nekapitalističke jednostavne robne proizvodnje.

I tekst Mislava Žitka kao bitno polazište uzima Kapital i rad u SFRJ. Pitanje statusa socijalističke robne proizvodnje, njezine teorijske legitimacije u jugoslavenskim raspravama i kritike koje im Bavčar, Kirn i Korsika upućuju, pokazuju do koje mjere su refleksije o samoupravljanju bile isprepletene s recepcijom Kapitala, i obratno. Zovakov tekst je u svom drugom dijelu dao i kritički prikaz složenog i konfliktima obilježenog procesa razvoja implementacije samoupravljanja u praksi, referirajući se između ostalog na zbirku eseja Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije Darka Suvina i još uvijek nezaobilaznu (ali i još uvijek neprevedenu) monografiju Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia 1945-1990 Susan Woodward. Žitko se prije svega fokusira na rekonstrukciju teorijskih debata koji su te procese reflektirali i pratili. Bavčar, Kirn i Korsika su se u svojoj kritici pretežno ograničili na radove po svom teorijskom i političkom utjecaju centralnih arhitekata samoupravljanja, prije svega Edvarda Kardelja, i tek povremeno se referiraju i na druge autore. Taj suženi fokus obrazlažu činjenicom da je većina jugoslavenskih teoretičara usvojila Kardeljevu temeljnu premisu o kompatibilnosti socijalizma sa zakonima robne proizvodnje. Na temelju referata i transkripata diskusija sabranih u zbornicima sa skupova „Marks i savremenost“, održanih između 1963. i 1989. godine, Žitko proširuje raspon diskutiranih autora i argumenata. Njegova analiza tog korpusa tekstova potvrđuje tezu o prevladavajućem konsenzusu među jugoslavenskim teoretičarima o socijalističkoj robnoj proizvodnji kao teorijski opravdanoj i poželjnoj osnovi za razvoj samoupravljanja. Teorijska legitimacija jugoslavenskog modela u fazi njegov uspostavljanja tako je eksplicitno bila vezana za recepciju prva tri poglavlja Kapitala. No Žitko pokazuje i da su se unutar tog konsenzusa vodile rasprave i sporovi koji se nisu mogli oslanjati na Kapital. Rasprave o raspodjele bruto dohodaka samoupravnih poduzeća na osobne dohotke radnika i akumulacijske fondove mogli su se

152

referirati na tekstove poput Kritike Gotskog programa i druge kraće spise, ali ne i na Kapital. Žitko sažeto prikazuje argumente „dohodaša“ i „profitaša“, sukobljenih tabora oko tog pitanja, i kritički se osvrće na komentare Bavčara, Kirna i Koriske na te rasprave. S eskalacijom kriznih procesa u 1980-ima, bitno se mijenja i dominantna recepcija samog Kapitala. U tom se periodu javljaju prve otvorene kritike Kapitala u jugoslavenskim raspravama. Dovodi se u pitanje adekvatnosti njegove analize kapitalizma, ali i implikacija Marxove teorije za problem socijalističke demokracije. Žitkova rekonstrukcija tih rasprava pokazuje kako se su razvoj i krizni procesi jugoslavenskog samoupravnog modela reflektirali i u smjenama dominantnih načina recepcije Marxovih ključnih radova, posebno Kapitala. To su samo neki centralni aspekti Žitkove analize. Velika zasluga njegova teksta je da za generacije koje nisu intelektualno formirane u jugoslavenskom periodu rekonstruira često složene debate koje su se vodile oko recepcije Kapitala i njegove važnosti za koncepciju jugoslavenskog modela samoupravljanja. Raspad SFRJ za posljedicu je imao i potpuno potonuće intelektualnih rasprava koje su se u njoj vodile. Preko noći, cijeli jedan teorijski korpus i njegov teorijski jezik nestali su iz javnih rasprava, obrazovnih institucija, časopisa i – nerijetko – fonda javnih knjižnica. Suočena s tim brisanim prostorom, postjugoslavenska ljevica je u velikoj mjeri bila prisiljena nalaziti vlastita teorijska polazišta za kritičku refleksiju o kapitalizmu i koncepcijama socijalizma, često dugim zaobilaznim putem recepcije inozemnih diskusija. I rad CRS-a i ovog časopisa mogu se ubrojiti u nastojanja ponovnog sabiranja teorijskog alata za kritičku suočavanje s društvenom realnošću koja je nastupila s restauracijom kapitalizma na ovim prostorima. Tekstovi Zovaka i Žitka do određene mjere označavaju ponovno kritičko usvajanje izgubljene vlastite prošlosti za ovdašnju ljevicu. A naglasak je tu doista na kritičkoj recepciji, s onu stranu nostalgije i površnih idealizacija. No kritička recepcija jugoslavenskog

samoupravnog eksperimenta i rasprava koje su se oko njega vodile, nije samo stvar historiografije ili teorijske arheologije. Odnedavno svjedočimo povratku ideja o demokratskom socijalizmu u diskurs ovdašnje ljevice, ne samo na aktivističkim i teorijskim marginama, nego i na stranačkoj sceni. Ako se s tim idejama stvarno misli ozbiljno, ne može se zaobići suočavanje sa složenim i kontradiktornim iskustvom jugoslavenskog samoupravljanja. Pitanje o mogućnosti ili nemogućnosti socijalističke robne proizvodnje spada zasigurno među centralna i nezaobilazna. A kao što dojmljivo pokazuje Žitkova kritička rekonstrukcija – tu se kriju važne lekcije. SĆ

154

„Socijalistička robna proizvodnja“ i recepcija Kapitala u Jugoslaviji Mislav Žitko

1. Uvodne napomene Potkraj 1966. godine Milovan Đilas, autor Nove klase (1990), čija je partijska knjižica nosila broj četiri, dobiva jedno od mnogobrojnih pisama koje mu je supruga redovito slala u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici. U pismu je stajalo i ovo: Dragi Đido, za dva dana bit će 19. novembar – jedna decenija je minula, uvlačila se dan po dan, kao magla siva i olovna, vlažna i teška, između onog 19. novembra 1955. i ovoga, prekosutrašnjeg 1966. [...] Ne znam da li bi valjalo nekakvim računanjem i sabiranjem zabeležiti ono što si ti uspeo ili nisi uspeo u ovoj dekadi. Svoje misli i ideje kao političar, državnik i sociolog nisi uspeo da realizuješ ti lično, ali one postoje. O njih se svakodnevno spotiču, pokušavaju da ih zaobiđu, ali one kao i problemi iz kojih su proizašle žive i neumitne su kao vazduh. (Đilas, 2016: 274) U pismu koje obilježava istek gotovo desetogodišnje zatvorske kazne, Štefanija Đilas sažima u jednostavnoj formulaciji gotovo cijelu povijest socijalističke Jugoslavije. Tijekom sukoba sa Staljinom bilo je potrebno naći poseban jugoslavenski put u socijalizam, različit od takozvanog sovjetskog modela, usmjeren prema opunomoćenju radničke klase i političkoj demokratizaciji. Duh samoupravljanja nepovratno je pušten iz boce na Šestom kongresu Komunističke partije Jugoslavije održanom u Zagrebu potkraj 1952. godine, no jedino je Đilas naslućivao neminovne političke implikacije samoupravljanja. Od te točke naovamo 155

povijest je dobro poznata – Đilas će ustrajanje u ekonomskoj i političkoj demokratizaciji platiti najprije potpunom društvenom izolacijom, a zatim i dugogodišnjom zatvorskom kaznom, dok će Komunistička partija Jugoslavije – na njegov prijedlog preimenovana na tom istom Šestom kongresu u Savez komunista Jugoslavije – provest će gotovo četiri desetljeća u „zaobilaženju i spoticanju“ o ideje koje su u ključnom trenutku osigurale kritiku staljinizma i distinkciju spram Sovjetskog Saveza. Imajući to na umu, povijest recepcije Marxovog Kapitala pokazuje se kao jedan dio opće rasprave o samoupravljanju koja je trajala desetljećima. U povijesti recepcije Kapitala ogleda se težnja istraživača, intelektualaca i partijske elite da dokuči narav ekonomsko-političkog poretka u kojem se nalazi ili da mu barem osigura odgovarajući legitimacijski diskurs. Naravno, Kapital je samo knjiga, a ne partijski program ili neka druga vrsta obvezujućeg materijala. Međutim, to je knjiga koja u Jugoslaviji nije imala šansu da postane tek predmet akademskog bavljenja jer je potreba idejne legitimacije bila jasno upisana u ishodište socijalističke Jugoslavije i, jednako tako važno, jer je samoupravljanje u trenutku uvođenja bilo sve samo ne zgotovljen koncept. U tom se smislu povijest recepcije Kapitala može uzeti kao jedan mali, ali ne beznačajni prozor koji omogućuje pogled u razvoj jugoslavenskog samoupravljanja do njegovog sloma koncem osamdesetih godina. Kako ovdje nećemo biti usredotočeni na sve aspekte samoupravljanja, odnosno njegovu složenu strukturu koja je nakon svake reforme i ustavne promjene bivala to složenija, reći ćemo samo jednu, iz današnje perspektive možda trivijalnu činjenicu koja ima ishodište u slučaju Đilas. Naime, samoupravljanje se nije moglo razviti bez dovođenja u pitanje političkog monopola SKJ. O obliku i učincima političke demokratizacije koja je trebala pratiti samoupravljanje može se – uvjerljivo ili manje uvjerljivo – spekulirati, no zaustavljena evolucija samoupravljanja u Jugoslaviji nakon 1952. neposredna je posljedica održavanja SKJ na poziciji neupitne moći. Nakon 156

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Đilasa tu su činjenicu počeli uviđati i drugi akteri u raspravama o samoupravljanju, te je u skladu s tim razrađen jedan cijeli novi vokabular istovremeno oprezne i neumoljive kritike staljinizma i birokracije. Razrađen je postepeno, tokom godina, kako bi se žarište političkog monopola dotaklo bez konkretnog navođenja imena ljudi i institucija. Recepcija Marxovog Kapitala u najvećoj je mjeri utkana u to retoričko kruženje. 2. Kapital i socijalistička teorija robne proizvodnje Recepcija strane literature ne može postojati bez prijevoda, pa se utoliko neizostavno moramo osvrnuti na prevođenje Kapitala koje se odvijalo u okolnostima zabrane djelovanja Komunističke partije Jugoslavije, nadgledanja i policijskog progona njezinih članova. Moša Pijade je krenuo u prevođenje cjelovite verzije Kapitala tokom izdržavanja višegodišnje zatvorske kazne u kaznionicama u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi. On je započeo rad na prijevodu skraćene verzije Kapitala koju je redaktirao Julian Borchardt, a u Beogradu 1924. objavio knjižar Geca Kon. Kako svjedoči suprevoditelj prvog toma Kapitala Rodoljub Čolaković, od 1926. godine Pijade počinje s radom na prijevodu prvog toma, ali taj posao isprva ide sporo zbog teških radnih uvjeta i zatvorske izolacije. Tek kasnije, kada Pijade okuplja oko sebe druge prevoditelje i pomagače, rad na prijevodu postaje usredotočen i kontinuiran. U pogovoru Čolaković navodi da je prevođenje prvog toma rađeno nepune tri godine iz dana u dan, sistematski, i prevod je u prvoj verziji bio gotov negde krajem 1929. godine. U kružoku političke ekonomije kojim je rukovodio Pijade proučavan je Kapital iz tog prevoda. Tako je on odmah počeo da vrši svoj zadatak, a, s druge strane, to je bilo u neku ruku proveravanje njegove jasnosti i tačnosti. Osim toga u tom kružoku vođene su ponekad i vrlo burne diskusije oko pojedinih izraza koje je Pijade skovao, o sadržini Marxovih kategorija, o smislu mnogih teških mesta naročito iz prvih glava prvog toma Kapitala. (Čolaković, 1971: 1577). 157

Nakon završenog prijevoda prvog toma, Pijade je počeo raditi na prijevodima drugog i trećeg toma. U to je vrijeme već bio premješten iz Sremske Mitrovice u tamnicu u Lepoglavi, no to ga nije zaustavilo u radu, te su do kraja 1932. prevedena sva tri toma Kapitala. Poznato je da su prijevodi Kapitala prokrijumčareni iz zatvora zahvaljujući radu partijskih ilegalaca, a August Cesarec i Veselin Masleša osigurali su izdavanje prvog i drugog toma Kapitala 1933., odnosno 1934. godine kod beogradske izdavačke kuće Kosmos, u sklopu biblioteke Karijatide urednika Svetomira Lazarevića. Prijevod trećeg toma bit će objavljen tek nakon završetka rata, 1948. godine, dok se drugo izdanje prva dva toma pojavilo godinu dana ranije. Specifičnost izdanja iz 1947/48. tiče se broja objavljenih primjeraka – čak 30,000 latiničnog i isto toliko primjeraka ćiriličnog izdanja svakog toma. Također su značajni Pijadini ispravci, popravci i dotjerivanje prijevoda nastali u trenutku kada se mogao koristiti drugim izdanjima Kapitala, odnosno prijevodima na druge jezike. Pijade će nastaviti redakturu prijevoda svih tomova Kapitala i do kraja 1956. godine konačna revizija prijevoda prvog i drugog toma bit će obavljena. Rad na trećem tomu zaustavit će Pijadina smrt početkom 1957. godine, tako da će konačnu redakturu napraviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu Radivoje Davidović. Ovo je važna napomena utoliko što se srpsko-hrvatski prijevod Kapitala od 1957. nadalje više neće mijenjati do sloma Jugoslavije, a nakon toga novi se prijevodi, uz izuzetak Slovenije, u bivšim socijalističkim republikama neće pojaviti. Nakon 1957. Marxov Kapital doživjet će mnogobrojna reizdanja uključujući izdavanje svih triju tomova Kapitala u okviru edicije sabranih djela Marxa i Engelsa. Činjenica da se prijevod Kapitala nije mijenjao, odnosno da je posljednju reviziju napravio sam Pijade, pokazuje se kao mnogo veća poteškoća iz akademske ili općenito intelektualne perspektive nego iz perspektive „političkog čitanja“ kakvo je dominiralo barem do početka osamdesetih godina. Pojednostavljeno rečeno, političko čitanje 158

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Kapitala u Jugoslaviji ionako je tražilo ono čega u tom djelu u striktnom smislu nema. Naime, filozofi, ekonomisti, politički radnici i drugi čitatelji tražili su da im Kapital ponudi konkretne smjernice za izgradnju samoupravljanja ili barem teorijsko sidro za ono što se dugo vremena zvalo politička ekonomija socijalizma. Rezultati te potrage su, kako ćemo uskoro vidjeti, podvojeni. Recepcija Kapitala o kojoj će ovdje biti riječi nije sveobuhvatni prikaz svega onoga što se o Marxovom Kapitalu pisalo i govorilo. Takav bi prikaz, s obzirom na količinu spominjanja, bio suviše detaljan da bi u bilo kojem pogledu bio upotrebljiv. Sužavajući fokus, predmet recepcije Kapitala postaju diskurzivni postupci kojima se to Marxovo djelo ponajprije povezuje s teorijom robne proizvodnje, slijedom čega se otvara problem distribucije bogatstva u samoupravnom socijalizmu, a to je onda povratno opet vodilo ka interpretaciji Marxa, iako ne nužno i Kapitalu. Drugačije rečeno, čitanje marksističke teorije, poglavito Kapitala, odvelo je, teorijski i legitimacijski, političke ekonomiste i teoretičare samoupravljanja – u specifičnom historijskom kontekstu raskida sa sovjetskim modelom – prema samoupravljanju shvaćenom u terminima socijalističke robne proizvodnje. Otuda proizlazi posebna disciplina ili bar pokušaj posebne discipline koja se redovito nazivala politička ekonomija socijalizma. Prema raširenom shvaćanju, politička ekonomija socijalizma predstavlja neposredni nastavak Marxove kritike političke ekonomije izložene u Kapitalu, barem utoliko što se u oba slučaja radi o razotkrivanju ekonomskih zakonitosti. Politička ekonomija socijalizma razotkriva ekonomske pravilnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma na način na koji je Marx u Kapitalu razotkrio pravilnosti i tendencije kapitalizma. To je pretpostavka koja se uzimala kao zadana ishodišna točka jer je za većinu teoretičara samoupravljanja i političkih ekonomista bilo neprijeporno da se u oba slučaja radi o robnoj proizvodnji. Prvi skok je, dakle, bio onaj s Marxovog Kapitala na političku ekonomiju socijalizma. Nakon 159

toga je slijedio još jedan, ništa manje složen. Naime, pravna i ekonomska konceptualizacija samoupravljanja kao robne proizvodnje nije sama po sebi upućivala ni na koji princip ili mehanizam raspodjele proizvedenog robnog bogatstva. Iz te je nedorečenosti samoupravljanja proizašla dodatna rasprava koja se u jednom trenutku jugoslavenske povijesti ogledala u idejnom sukobu između „profitaša“ i „dohodaša“, dakle rasprava oko pitanja raspodjele bruto dohotka s obzirom na potrebe reguliranja akumulacije, s jedne, te osiguranja osobnih prihoda radnika, s druge strane. Naglasak na isprepletenost recepcije Kapitala i refleksije o samoupravljanju ne znači da su time iscrpljeni svi modaliteti recepcije Kapitala u Jugoslaviji. Akademske rasprave o Marxu i marksizmu su dakako postojale, osobito u nekim disciplinama poput filozofije i sociologije, što znači da je postojala intelektualna poveznica prema istraživačkim trendovima i temama u Europi i Sjedinjenim Državama1. Međutim, ključnu dimenziju recepcije Kapitala ipak treba tražiti u shemi koju smo maločas ocrtali, a koja kreće od Marxove kritike političke ekonomije preko konceptualizacije samoupravljanja do problema distribucije bogatstva u socijalizmu. Kako se tema recepcije Kapitala neprekidno prelijeva u rasprave o samoupravljanju, a ove su vezane uz druga politička čvorišta socijalističke Jugoslavije – poput nacionalnog pitanja – pojednostavit ćemo izlaganje krećući se od kraja, to jest od studije Igora Bačvara, Sreče Kirna i Bojana Koriske iz sredine osamdesetih pod naslovom Kapital i rad u SFRJ. Ta je studija značajna iz dvaju razloga: Prvo, ona je objavljena relativno kasno te uz pomoć „naknadne pameti“ trezveno analizira i 1) Poveznica prema istraživanjima i raspravama izvan Jugoslavije može se pratiti na različite načine, ponajprije preko časopisa. Neki su časopisi (recimo, Praxis i kasnije Praxis International) bili u tom smislu važni zbog objavljivanja radova stranih autora, drugi, poput časopisa Marksizam u svetu nudili su obilje prijevoda suvremenih marksističkih i srodnih istraživača. U oba je slučaja riječ o značajnom obogaćivanju recepcije Marxa i marksističke teorije unutar okvira akademskog rada.

160

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

ocrtava ključna mjesta naznačena u našoj provizornoj shemi. Drugo, autori, opet zbog činjenice da pišu tijekom osamdesetih godina kada su mnoge polemike ranijih desetljeća već iscrpljene, iskorištavaju priliku i primjenjuju Marxovu kritiku političke ekonomije izloženu u Kapitalu neposredno na tadašnju jugoslavensku situaciju. U svakom slučaju, razmatranje studije Kapital i rad u SFRJ na samom će početku olakšati razumijevanje temeljne građe na koju ćemo se ovdje osloniti, a to su referati i rasprave održane u sklopu konferencijā Marks i savremenost koje su se u organizaciji beogradskog Instituta za izučavanje radničkog pokreta održavale od 1963. do 1989. godine. U tom smislu, konferencije Marks i saveremenost se mogu uzeti kao reprezentativni sažetak rasprava o Marxu u jugoslavenskom intelektualno-političkom polju. Reprezentativnost proizlazi iz dugog trajanja – naime, konferencije su se održavale od 1963. do 1989. u razmacima do pet godina – te sudionika sastavljenih od vodećih filozofa, sociologa i ekonomista Jugoslavije (uz, dakako, neizbježnu prisutnost političkih radnika iz različitih idejnih centara i političkih škola). Dugo trajanje je ono što omogućuje genealogiju političkog čitanja Kapitala u Jugoslaviji, odnosno prolazeći kroz tekstualnu građu moguće je ukazati na dominantni način upotrebe Kapitala od njegova funkcionalističkog čitanja u sklopu rasprava o samoupravljanju i robnoj proizvodnji tokom šezdesetih do postepenog distanciranja od Marxa i kritike marksizma tokom osamdesetih godina. Rad i kapital u SFRJ, djelo trojice slovenskih autora, dolazi u vrijeme kada je kriza postala ključna riječ društvenih istraživanja u Jugoslaviji. Međutim, poput analize u teorijski srodnoj knjizi Bogomira Kovača Način proizvodnje i kritika političke ekonomije, Bavčar, Kirn i Koriska ne samo da ne ulaze u krug teorijske krizologije toliko popularne tokom osamdesetih, nego pokazuju otvorenu namjeru da se socijalistička robna proizvodnja i jugoslavenska refleksija o njoj analiziraju na Marxov način uz pomoć kategorija određenih u prvom tomu Kapitala. Teorijske pretpostavke u pogledu Kapitala od kojih polaze odgovaraju onima koje nalazimo kod Isaaka Rubina 161

(1978) i drugih autora u tradiciji teorije oblika vrijednosti (valueform theory). Stoga ne začuđuje da je prva točka njihove kritike postavka koja je postala opće mjesto tijekom prethodnih desetljeća, a odnosi se na određenje robne proizvodnje u različitim teorijama samoupravljanja. Naime, iako Bavčar, Kirn i Korsika naglašavaju radove Edvarda Kardelja i Miladina Koraća, autora koji nesumnjivo spadaju u krug najznačajnijih teoretičara samoupravljanja, ideja da je u jugoslavenskoj privredi na djelu robna proizvodnja, te da se robna proizvodnja načelno može odvojiti od analize kapitalističke proizvodnje bila je sveprisutna u diskursu jugoslavenskih ekonomista. Prva poglavlja Kapitala jugoslavenski su ekonomisti uzimali za osnovu opće analize robne proizvodnje držeći da roba, vrijednost, razmjenska vrijednost, apstraktni rad itd. nisu kategorije koje se odnose isključivo na kapitalističku proizvodnju. Prema tome, Marx u Kapitalu analizira kapitalistički način proizvodnje, međutim povrh toga analizira robnu proizvodnju kao takvu, nudeći na taj način početnu točku za analizu robne proizvodnje u samoupravnom socijalizmu. Pojednostavljeno rečeno, čitanje Kapitala otkriva zakonitosti robne proizvodnje koje vrijede i u socijalističkim poretcima. To je, već smo rekli, opće mjesto jugoslavenskog ekonomskog diskursa kada se radi o Kapitalu, odnosno političkoj ekonomiji socijalizma. Primjerice, u izlaganju Ivana Maksimovića, jednog od najznačajnijih oponenata Koraćeve „dohodaške“ teorije distribucije, na Trećem naučnom skupu Marks i savremenost održanom 1967. u Beogradu stoji sljedeća formulacija: A to nešto više [od teorije kapitalističkih odnosa, op.a.] se zaista sadrži u Kapitalu. Ono poseduje dve komponente. Jedna komponenta je opšta teorija društvene reprodukcije i robne proizvodnje. Druga je teorija ekonomskih uslova otuđenosti ljudskog rada, tj. kritika kapitalističkih oblika privređivanja sa pozicija ekonomske racionalnosti socijalističkog društva. Obe komponente uzete zajedno proširuju sadržaj Kapitala i čine ga u neku ruku osnovom ne samo političke ekonomije kapitalizma već i političke 162

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

ekonomije socijalizma. Prema tome, ukoliko se govori o nepodudarnosti problema političke ekonomije kapitalizma i onih u socijalizmu, kojih delom ima, ne može se ta tačna konstatacija zasnivati na prethodno netačnoj premisi da Marksova teorija vrednosti u Kapitalu nije imala u vidu socijalističku privredu niti je u njoj primenjiva, već se mora krenuti od upravo suprotne premise: da je Marksova teorija vrednosti nužna pretpostavka svake diskusije o socijalističkoj robnoj proizvodnji... (Maksimović, 1967: 370). Veoma slične pozicije mogu se naći kod Aleksandra Vacića, Radivoja Davidovića, Jakova Sirotkovića i drugih sudionika Trećeg naučnog skupa čiji je formalni povod bila proslava stogodišnjice objavljivanja Marxova Kapitala. Prema tome, Koraćeva interpretacija koja je u to vrijeme već bila poznata i koja će se sveobuhvatno ponoviti u njegovoj završnoj knjizi Socijalistički samoupravni način proizvodnje2 – a ista se pojavljuje na koncu i kod Kardelja – bila je široko prihvaćena u raspravama o samoupravljanju jer je iskustvo jugoslavenskog socijalizma, njegova uključenost u međunarodne tokove – ako ne već kapitala, a onda sigurno robā – upućivalo na robnonovčani karakter samoupravnog sustava. Pitanje o kojem se svakako može spekulirati tiče se mjere u kojoj se Marxov Kapital pojavljuje kao nešto više od legitimacijskog momenta u diskursu ekonomista. To se pitanje može postaviti s obzirom na to da je moguće sudjelovati u raspravi o robnoj proizvodnji u socijalizmu bez ulaženja u interpretacijske labirinte prvog toma Kapitala. To je možda najočitije kod ekonomista poput Branka Horvata čija je politička ekonomija socijalizma, ako prosuđujemo prema izvedbi, u mnogo većoj mjeri pod utjecajem suvremenih ekonomskih rasprava i metoda, nego što se osvrće na interpretacije Marxa. Sam je Horvat tako rekao u raspravi na Prvom naučnom skupu Marks i savremenost održanom 1963. kada je ustvrdio da 2)  Koraćeva studija Socijalistički samoupravni način proizvodnje sastoji se od tri toma od kojih prvi izlazi 1977. dok drugi i treći izlaze 1980., odnosno 1982. godine. 163

je „socijalistička privreda jedna izvanredno složena privreda“. Riječ je, nastavlja Horvat, o „privredi o kojoj mi nemamo još udžbenika, i nemamo nekih historijskih i iskustvenih primjera koji bi nam mogli poslužiti, naročito ne mi u Jugoslaviji“ (Horvat, 1963: 435). Bez obzira na to, Bavčar, Kirn i Koriska su u pravu kada tvrde da je svim tim interpretacijama bilo zajedničko uzdizanje robnog oblika proizvoda na razinu nadpovijesnog određenja, te da takvo određenje a priori određuje ishod rasprave o zakonitostima socijalističke proizvodnje (Bavčar i drugi, 1985: 18). Poanta ili trik se sastoji u tome da se stvarnost istovremeno prizna i porekne. Naime, za Bavčara, Kirna i Korisku, lukavstvo teorije socijalističke teorije robne proizvodnje sastoji se u poopćavanju robne proizvodnje na način da, u konačnici, iz nje ne proizlaze bilo kakva posebna određenja društvenih odnosa, nego, naprotiv, društveni odnosi određuju karakter robne proizvodnje. Robna proizvodnja postaje činjenica u diskursu teoretičara samoupravnog socijalizma, ali, dakako, to nije kapitalistička robna proizvodnja, nego modificirana i utoliko specifična socijalistička robna proizvodnja (ibid.: 18). To onda otvara mogućnost za formulaciju prema kojoj se proturječja robne proizvodnje, ako ih uopće ima u socijalizmu, mogu ukloniti daljnjim razvijanjem samoupravnih odnosa u poduzećima i u društvu. Bavčar, Kirn i Koriska bili su osobito zainteresirani da pokažu kako se opća teorija robne proizvodnje pojavljuje ne samo kod ekonomista, nego i kod partijskih ideologa, osobito Kardelja. Kritika „ultraljevičarstva“ koju Kardelj u nekoliko navrata iznosi dijelom je usmjerena upravo na interpretacije prema kojima proturječja robne proizvodnje istaknuta kod Marxa, a ne djelovanje samoupravnih kolektiva, odlučujuće usmjeravaju razvoj jugoslavenskog socijalizma (ibid.: 19). No, to nije samo slučaj kod Kardelja. Slične reakcije možemo naći kod samog Koraća koji će, primjerice, u polemici protiv teze Dragutina Lekovića (1968) na Trećem naučnom skupu Marks 164

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

i savremenost – a teza je glasila da se socijalizam zamišljen kao robno društvo na koncu ne bi mnogo razlikovao od kapitalističkog društva – reći sljedeće: Nelogičnost u logičkoj analizi druga Lekovića nije slučajna. Nekada smo svi mi smatrali robnu proizvodnju u socijalizmu kao nekakav ostatak prošlosti, u prvom redu zbog toga što su u stvarnosti socijalizma dominirali naturalni oblici privređivanja. Nasuprot takvom stanju, u stvarnosti poslednjih godina (u Jugoslaviji posebno) ostvaruje se jedan razvojni proces koji afirmiše (hteo to netko ili ne) robnu proizvodnju u socijalizmu, odnosno robni tip privrede postaje osnova društvenog sektora privrede u socijalističkim zemljama [...] Može se čak reći da razvoj samoupravljanja na nivou radnih organizacija i razvoj jednog novog istorijskog oblika robne proizvodnje predstavljaju jedinstven proces. Naime, afirmisanjem radnih kolektiva kao robnih proizvođača pojavljuje se, u stvari, jedan istorijski novi tip robnog proizvođača koji je različit od ranije poznatih tipova robnih proizvođača, odnosno nosilaca privrednih odluka u prostoj robnoj privredi, s jedne, i kapitalističkoj robnoj privredi, s druge strane (Korać, 1968: 141). Koraćeva se pozicija može svesti na tvrdnju o robnoj proizvodnji kao historijskoj konstanti koja nije vezana uz bilo koji način proizvodnje, s jedne strane, te tvrdnju prema kojoj jugoslavensko iskustvo afirmira novi tip robnog proizvođača, iako taj proizvođač nije više određen ekonomski, nego primarno pravno-politički, odnosno njegov identitet dolazi uvođenjem novog oblika vlasništva i ovjeravanjem odgovarajućih pravnih dokumenata, počevši od ustava. Konačno, kod Koraća je sve navedeno povratno vezano za Marxov Kapital koji se jasno pokazuje kao legitimacijski i metodološki oslonac: Smatram da je ovaj posao koji stoji pred nama na području istraživanja objektivnih zakona robne proizvodnje u velikoj meri olakšan Marksovim Kapitalom. Mislim da smo mi u Jugoslaviji već učinili određene korake u pravcu uspešnog 165

korišćenja Marksovog metoda pri istraživanju objektivne zakonitosti socijalističke robne proizvodnje i da nemamo razloga da dosadašnjim rezultatima tih istraživanja ne budemo zadovoljni. Međutim, pošto se robna proizvodnja u jednom novom istorijskom obliku postepeno afirmiše u sve većem broju socijalističkih zemalja, uveren sam da će širi krug ekonomista-marksista biti uključen u ova istraživanja i da se stoga mogu očekivati daleko brži i bolji rezultati na ovom planu. (Korać, 1968: 142) Nasuprot tome, Bavčar, Kirn i Korsika, oboružani teorijom oblika vrijednosti, ne mogu prihvatiti da se prva poglavlja Kapitala odnose na bilo kakvu opću teoriju razmjene – dakle, kako kažu u nekoliko navrata, ne prihvaćaju rastezanje robnog oblika kroz povijest3 – a jednako tako ne prihvaćaju posljedice koje slijede iz pretpostavljene opće teorije robne proizvodnje. Naime, kapital u tom okviru prestaje biti društveni odnos i pretvara se u drugi naziv za proizvodna sredstva koja stoje na raspolaganju radnicima, što jugoslavenska teorija robne proizvodnje uzima kao neproblematično jer su u konačnici proizvodni odnosi temeljeni na vlasništvu i na taj način određuju karakter odnosa između rada i kapitala, pa se tako antagonizam među njima pojavljuje u slučaju dominacije privatnog i državnog, no ne i društvenog vlasništva. Prije nego što se okrenemo onome što Bavčar, Kirn i Korsika nazivaju integracija rada i kapitala pod kontrolom radnika, potrebno se osvrnuti na još nekoliko momenata koji dodatno opterećuju interpretaciju recepcije i upotrebe Kapitala. Prvo, u razradi socijalističke teorije robne proizvodnje potreba da se Marxov Kapital održi kao teorijsko-legitimacijska 3) U skladu s teorijom oblika vrijednosti autori formuliraju neslaganje na sljedeći način: „Vrijednosna apstrakcija nije, naravno, proizvod čovjekova mišljenja, već se, naprotiv, zasniva na povijesno određenom obliku njegove praktične djelatnosti, te se bez te povijesne smještenosti ne može objasniti. Jugoslavenski autori, međutim, nastoje činiti upravo to, kad je rastežu na sve društvene sisteme, te je tako tumače neovisno o bilo kojem povijesnom razdoblju.” (Bavčar i drugi, 1985: 44). 166

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

točka predstavlja tek jedan dio motivacije jugoslavenskih ekonomista i teoretičara samoupravljanja. Prvi motiv je, dakle, pažljiva legitimacijska upotreba Kapitala, a zatim dolazi drugi, dodatni, motiv koji se može podvesti pod imperativ istovremenog distanciranja od društvenog poretka stare Jugoslavije i etatističkog socijalizma Sovjetskog Saveza. Opća teorija robne proizvodnje, ma koliko se slagali s čitanjem prvih poglavlja Kapitala kakvo nude Bavčar, Kirn i Korsika, u stvari predstavlja veoma učinkovit i dovitljiv okvir za taj dvostruki zadatak, ostavljajući u rukama teoretičara samoupravljanja upravo ono na što je bilo moguće politički utjecati – naime, vlasništvo i pravni poredak – dok većina antagonizama podcrtanih u prvom tomu Kapitala nestaje iz vidokruga. Na koncu, posljednji interpretacijski motiv pokazuje se kao problem utemeljenja političke ekonomije socijalizma. Na početku smo rekli da se politička ekonomija socijalizma uzimala kao nastavak kritike političke ekonomije izložene u Kapitalu pod pretpostavkom da se u oba slučaja radi o razotkrivanju ekonomskih zakonitosti. Sada možemo ponuditi složeniju formulaciju. Politička ekonomija socijalizma bila je važna za identitet ekonomske profesije u Jugoslaviji utoliko što se nije moglo očekivati da metode i modeli neoklasične ekonomske teorije razotkriju ekonomske zakonitosti za koje se pretpostavljalo da djeluju u novom samoupravnom sustavu. Politička ekonomija socijalizma pojavljuje se kao diskurs koji je očito vezan uz marksističku teoriju na različite, ponekad kontroverzne, načine, ali barem na disciplinarnoj razini osigurava intelektualnu refleksiju o samoupravljanju. Međutim, odmah se otvaraju dodatne poteškoće o kojima se već početkom šezdesetih godina raspravljalo. Ekonomisti i ne-ekonomisti veoma su brzo uočili da se analogija s Marxovom kritikom političke ekonomije ne može izvesti do kraja jer status predmeta istraživanja nije ni približno isti. Ako je predmet istraživanja samoupravni socijalizam, to jest robna proizvodnja na bazi samoupravnih odnosa, onda je bilo jasno kako se taj 167

predmet tek krenuo razvijati od sredine pedesetih godina, te da deset do dvadeset godina kasnije i dalje postoji samo u institucionalno i politički nedovršenom obliku, što povratno predstavlja poteškoću za političku ekonomiju socijalizma u disciplinarnom smislu. Na Šestom naučnom skupu Marks i savremenost održanom 1975. godine polemike oko statusa socijalističke političke ekonomije još su uvijek trajale. U raspravi, nakon uvodnih izlaganja posvećenih značaju Kritike Gotskog programa, Aleksandar Vacić otvorio je pitanje mogućnosti takozvane pozitivne marksističke političke ekonomije. Ubrzo su se iskristalizirale tri tipične pozicije. Korać je ustvrdio, u skladu s vlastitim obrazlaganjem teorije robne proizvodnje, kako nema dileme o tome je li politička ekonomija socijalizma moguća – ona jest moguća i zapravo se razvija isprepletena s nastajanjem i učvršćivanjem samoupravnih odnosa proizvodnje. Koraćeva je pozicija bila formulirana ovako: Znači, neophodno je da počnemo stvarati i marksističku političku ekonomiju socijalističkog samoupravnog društva. Ne mislim da se ona može stvarati na način na koji se pravi projekat za izgradnju mosta, a još manje da se ona može stvarati na nekom opštem idealu pravde ili jednakosti komunističkog društva – o čemu su neki ovde govorili... Nasuprot ovome, smatram da se ona mora stvarati u neposrednoj uslovljenosti sa nastajanjem samoupravnog socijalizma u praksi. Naime, ona može biti nauka ili ne, pre svega u zavisnosti od toga da li negde u svetu postoji ili ne ono što je predmet njenog istraživanja, tj. samoupravni način proizvodnje, odnosno samoupravni odnosi proizvodnje na kojima se on zasniva. (Korać, 1975: 144) Za Koraća je prva poteškoća u tome što jugoslavenski ekonomisti nemaju „istorijski laboratorij“ kakav je imao Marx s obzirom na to da je samoupravni način proizvodnje tek u nastajanju. Njegova je koncepcija suprotstavljena, prvo, političkoj ekonomiji socijalizma kakvom je zamišljaju primjerice Branko Horvat i Aleksadar Bajt. Štoviše, metafora o mostu i inženjerskom pristupu teoriji socijalizma neposredno se tiče 168

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Horvatovog priloga raspravi na istom skupu, gdje će Horvat u jednom trenutku reći: Ne mislim da je politička ekonomija različita, ukoliko je nauka, različita od ma koje druge nauke. Uzmimo jednu disciplinu koja čak i nije nauka u teorijskom smislu nego primjena nauke. Uzmimo, recimo, inženjera koji treba da izgradi jedan most. Taj most nigdje ne postoji, taj most nije kopija jednog mosta koji je već negde izrađen, ili izračunat, ili zamišljen. On je nešto što tek treba da se uradi. Ali kada taj inženjer pravi proračune za taj most, onda ne kažemo da se bavi spekulacijom, iako ta čitava stvar nigdje ne postoji i nema apsolutno nikakve garancije da taj most neće da se sruši. Ukoliko je inženjer loš, mi znamo da se dešava da se mostovi ruše. Ali ako je on dobar inženjer, most će verojatno ostati. Ja mislim da isto rezoniranje odgovara i može se primeniti na jednog ekonomistu ili sociologa koji razmišlja o novom socijalističkom društvu. To društvo ne postoji. Ali mi imamo određena znanja o društveno-ekonomskim pravilnostima i ukoliko su ta naša znanja zaista naučno fundirana, mi možemo da konstruiramo takvo društvo na isti način kao što inženjer konstruira svoj most, ili jedan fizičar konstruira svoju fizičku teoriju koju kasnije verificira u laboratoriji. Razlika je samo u tome što je izgradnja jednog društvenog sistema neuporedivo složeniji posao i implicira mijenjanje klasnih odnosa“ (Horvat, 1975: 136-137). Ideja o nedovršenosti samoupravljanja, o potrebi njegove daljnje izgradnje ovdje se pokazuje zajednička i Koraću i Horvatu, te u stvari predstavlja točku gotovo potpunog konsenzusa koji neće biti doveden u pitanje do početka osamdesetih godina. Razlika postoji u onome kako se Korać i Horvat odnose prema činjenici tekuće izgradnje socijalističkog samoupravljanja. Ona se može objasniti mnogo većom vezanošću Koraća i drugih dohodaša za Marxovu kritiku političke ekonomije, u opreci spram profitaša i njihovih suputnika, poput Horvata, koje je općenito karakterizirala eklektičnost i veća sklonost (ili sposobnost) 169

korištenja neoklasičnih i kejnzijanskih koncepata, modela i metoda. Otuda proizlazi njihovo drugačije shvaćanje znanosti, ponekad dotjerano do same granice scijentizma, te specifičan način razumijevanja povijesti ekonomske discipline. Potonji aspekt se jasno može uočiti već početkom šezdesetih, primjerice kod Ivana Maksimovića koji je na Prvom naučnom skupu Marks i savremenost održanom 1963. u izlaganju „Marksov utjecaj na savremenu ekonomsku nauku“ razvio tezu da se marksistička ekonomska teorija ne može identificirati s ekonomskom teorijom uopće, odnosno da je marksistička ekonomska teorija tek jedan, iako po njegovom mišljenju, dominantan diskurs unutar suvremenih ekonomskih istraživanja4. Iako Maksimović iz pojave i brzog širenja kejnzijanske doktrine crpi uvjerenje da marksizam predstavlja dominantni tok unutar suvremene ekonomske znanosti u mjeri u kojoj Keynes implicitno donosi suglasnost s marksističkom kritikom nereguliranog kapitalizma, za njega nema sumnje da marksistička ekonomska teorija čini jedan dio ukupnog korpusa ekonomskih istraživanja, dakle da je marksistička ekonomska teorija podskup ekonomske znanosti (Maksimović, 1963: 310)5. U svakom slučaju, različita poimanja ekonomske discipline u odnosu prema marksističkoj teoriji ne sprječavaju slaganje, odnosno prihvaćanje činjenice da je samoupravljanje nedovršeno, da je ono izraz prijelaznog razdoblja i utoliko 4) Maksimović detaljno obrazlaže svoju poziciju u zborniku Politička ekonomija socijalizma objavljenom 1966., to jest u prvom i drugom poglavlju koja je on napisao („Ekonomska doktrina o socijalizmu“ i „Predmet političke ekonomije socijalizma“) 5) Zanimljivo, suprotnu tezu s naglaskom na udaljavanje marksističke i buržoaske ekonomske teorije iznosi, gotovo uz isprike, Zoran Pjanić: „Dok se kod nas gaji politička ekonomija u klasičnom smislu, u anglosaksonskim zemljama došlo je do rascepa ekonomske teorije na deo koji se zadržao samo na izučavanju funkcionalnih i kvantitativnih odnosa u privredi i deo koji se sve češće naziva ekonomskom sociologijom. U ovoj drugoj oblasti upliv Marksa je značajniji, o njemu se više misli i raspravlja, ali u oblasti one usko formulisane ekonomske teorije stanje je onakvo kakvo je ovde dato. Ako u ovoj atmosferi poleta i ponosa zbog uticaja našeg učitelja Marksa na savremenu buržoasku misao ovaj rad unosi dozu drugačijeg gledanja, to ne dolazi od izlaganja, nego od samog stanja stvari“ (Pjanić, 1963: 313) 170

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

ekonomsko-politička stvarnost koja može u idućem trenutku ispariti. Snovi o ekonomskoj teoriji kao primijenjenoj znanosti (Horvat) ili ideja da se samoupravljanje i politička ekonomija socijalizma međusobno izgrađuju (Korać) samo pokazuju množinu utjecaja pod kojima se diskurs ekonomista i teoretičara samoupravljanja oblikovao, počevši naravno od čitanja Kapitala do usvajanja paradigmi oblikovanih u zapadnim istraživačkim krugovima koje su putem akademskih razmjena, konferencija i putovanja ulazile u jugoslavenski intelektualni prostor. Marksistička se teorija, a onda s njom i Kapital, pojavljuju na nekoliko različitih, neuredno posloženih razina u kontekstu rasprave o samoupravljanju, što uzrokuje da se Kapital pojavljuje kao sredstvo (makar teorijske) izgradnje samoupravljanja ili instrument legitimacije ili neizostavna ideološka referenca, a gdjekad sve navedeno, i to unutar jednog teksta ili izlaganja. Prije nego što se vratimo na problem raspodjele bogatstva koji Bavčar, Kirn i Korsika vide kao duboko sporni pokušaj integriranja rada i kapitala potrebno je spomenuti da je jedina pozicija koja u određenom smislu ostaje izvan glavnog toka rasprave ona koju je formulirao Žarko Puhovski. Prema Puhovskom, ukoliko postoji robna proizvodnja u Jugoslaviji, dakle u mjeri u kojoj samoupravljanje bitno određeno robnom proizvodnjom, postoje samo dvije mogućnosti: ili se i dalje radi o kapitalističkoj političkoj ekonomiji i njezinoj marksističkoj kritici ili ne postoji razmjena proizvoda nego neka vrsta neekonomske regulacije (Puhovski, 1975:139)6. Međutim, ta pozicija – svodiva na ideju da socijalistička proizvodnja ne može biti robna – nije se mogla uklopiti u prethodno naznačeni konsenzus, odnosno slaganje o tome da postoji predmet ili objekt političke ekonomije socijalizma, a da taj nije kapitalizam, nego samoupravni socijalizam o kojem je moguće govoriti i historijski i strukturno. U svemu tome Marxov Kapital ima važnu, a za dohodaše ključnu ulogu u pogledu nalaženja kategorija i obrazaca pomoću kojih se socijalistička robna proizvodnja može predstaviti, razumjeti 6) Usp. Žarko Puhovski, „Znanost i njezin predmet“, Kulturni radnik, 1976. 171

i historijski smjestiti. Po tome se također može vidjeti silna ambicija jugoslavenskog samoupravljanja izražena istovremeno u političkom diskursu i u teorijskoj refleksiji o samoupravljanju. No, značaj Marxovog Kapitala – a to u određenom smislu vrijedi za cjelokupnu marksističku teoriju – pada u drugi plan kada dolazimo do problema distribucije proizvedenog bogatstva, odnosno do onoga što Bavčar, Kirn i Korsika nazivaju „integracija kapitala i rada pod kontrolom radnika“. 3. Onkraj Kapitala: društveni dohodak i raspodjela bogatstva Ako se za Bavčara, Kirna i Korsiku prva točka primjene kategorija Kapitala sastoji prije svega u pažljivom čitanju uvodnih glava Kapitala kako bi pokazali da Marxova analiza kapitalizma ne počinje tek s četvrtom glavom pod naslovom „Pretvaranje novca u kapital“ – dakle onom glavom koja počinje poznatom rečenicom „Robni promet je polazna tačka kapitala“ – čime se dovode u pitanje temeljne pretpostavke teorije socijalističke robne proizvodnje, onda je druga točka nastavak te kritike u segmentu akumulacije i raspodjele. Korištenjem uglavnom Kardeljevih i Koraćevih pisanih radova oni nastoje pokazati da je odnos kapitala i rada u teoriji samoupravljanja „sadržan u zahtjevu da radnik mora raspolagati cjelokupnom veličinom vrijednosti i da mu to pravo ne smiju otuđivati ni privatni vlasnik ni država“ (Bavčar i drugi, 1985: 49). U osvrtu na Kapital i rad u SFRJ Bogomir Kovač napisat će da se tradicionalna politička ekonomija socijalizma, podijeljena na profitašku i dohodašku školu, u najboljem slučaju pojavljivala kao jugoslavenska inačica neomarksizma zaposlenog na racionalizaciji doktrine o socijalističkom samoupravljanju i neprekidnim naporima da se pronađe „autentični marksizam“. Nasuprot tome, nova se politička ekonomija, odnosno Kapital i rad u SFRJ kao njezin ogledni primjer, pokazuje kao postmarksizam u smislu „one paradoksalne granice gdje je moguće razvijati marksizam samo

172

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

tako da ga zapravo napuštamo“ (Kovač, 1988: 1329)7. Iako je to u ovom kontekstu nije ključno, knjiga Kapital i rad u SFRJ nije postmarksistička u bilo kojem smislu, nego, suprotno tome, primjena teorije oblika vrijednosti na jugoslavensko samoupravljanje i gotovo se može reći: kritika jugoslavenskog samoupravljanja iz duha Kapitala. Naravno, to vrijedi prvenstveno za prvu točku, a nakon nje Rad i kapital u SFRJ prelazi u zaoštrenu inačicu profitaške pozicije, dakle Bavčar, Kirn i Koriska, uvjetno rečeno, ukidaju ideološku podjelu dohodaša i profitaša tako da dovode profitašku logiku do kraja. Uostalom, slično se može opisati i pozicija samog Kovača, što je očito već na razini izbora kritike, a to je opet Kardelj-Koraćeva teoretizacija samoupravljanja. Točke spora za Bavčara, Kirna i Korsiku mogu se svesti na dvije: spomenutu postavku o integraciji kapitala i rada pod kontrolom radnika, te određenje dohotka. Prije nego što se na to detaljnije osvrnemo, pobliže ćemo ocrtati pozicije dohodaške i profitaške teorije kako bi, između ostalog, bili ponešto jasniji razlozi zbog kojih upotreba Kapitala blijedi kada dolazimo do problema distribucije proizvedenog bogatstva i zbog kojih se teoretičari samoupravljanja i ekonomisti okreću u tom trenutku Kritici Gotskog programa i sličnim spisima. Interpretacijska poteškoća u razumijevanju profitaškodohodaških sukoba leži u činjenici da je riječ o neformalnom razlikovanju koje se nije institucionalno usidrilo, čak ni na razini zasebnih časopisa ili projekata. Bez obzira na to, na mnogo se mjesta mogu naći pokušaji teorijske razrade, najdotjeranije u podužem prikazu Dragutina Marsenića, dugogodišnjeg profesora na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Ukratko, možemo naći tri točke razlikovanja i to u pogledu značenja društvenog vlasništva, poimanja raspodjele prema radu i razrade teorije dohotka i akumulacije. Prema Marsenićevoj 7) Kako bismo izbjegli nejasnoće navest ćemo cijeli citat: „Postmarksizam je došao do one paradoksalne granice gdje je moguće razvijati marksizam samo tako da ga zapravo napuštamo (barem u značenju u kojem se legitimira kao marksizam). Njegov pluralizam diskurzivnih teorijskih praksi želi marksizam rekonstruirati na osnovi decentralizacije i demokratizacije marksističke teorije u pojedinačnim poljima posebnih nauka.“ (Kovač, 1988: 1329). 173

formulaciji u radu „Jugoslovenski privredni sistem i ekonomske zakonitosti“, dohodaška pozicija drži da društveno vlasništvo predstavlja u stvari jedan nevlasnički koncept vlasništva: Sredstva za proizvodnju, po ovom teorijskom konceptu, u uslovima samoupravljanja nemaju titulara svojinskih prava pa se svojina nad njima ne može javljati kao osnov po kojem bilo ko u društvu njime upravlja. Sredstva za proizvodnju ne mogu biti osnov po kojem se stiče dohodak i ostvaruje učešće u njegovoj raspodjeli i prisvajanju. Poslednji stav se dalje generališe u smislu definisanja odnosa među ljudima (produkcionih odnosa) kao odnosa zasnovanih isključivo na radu, a ne i nad sredstvima, to jest svojini nad njima. (Marsenić, 1985: 36) Ova se Marsenićeva formulacija može jasno vidjeti u Koraćevom izlaganju na Šestom naučnom skupu Marks i savremenost u kojem sažima vlastitu poziciju u kontekstu rasprave o raspodjeli prema radu. Prema tamo formuliranom stavu „samoupravni se socijalizam zasniva na nesvojinskom konceptu društvene svojine i udruženom radu“ što otklanja mogućnost da vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bude osnova prisvajanja dohotka (Korać, 1975: 346). Štoviše, Korać naglašava da prema ustavu i dokumentima Desetog kongresa SKJ robna proizvodnja u socijalizmu ima kao svrhu egzistenciju proizvođača, a ne akumulaciju kapitala, te u tim uslovima ne može biti, kada govorimo o raspodjeli prema radu, samo riječi o raspodjeli osobnih dohodaka radnika, već je spomenuti princip potrebno postaviti znatno šire, odnosno „on se mora vezivati za prisvajanje ukupnog bruto proizvoda koje u samoupravnoj robnoj proizvodnji ostvaruju radni kolektivi kao robni proizvođači. Pošto članovi radnih kolektiva OOUR-a samo svojim zajedničkim radom sa sredstvima za proizvodnju u društvenoj svojini proizvode robe i njihovom realizacijom ostvaruju bruto proizvod, to jedino taj njihov zajednički rad može biti osnova njihovog prisvajanja bruto proizvoda, a u okviru njega i dohotka kao novčanog izraza njihovog, razmenom 174

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

priznatog tekućeg rada“ (ibid.: 346). Iz takvog poimanja proizlazi ono na što su već ukazali Bavčar, Kirn i Korsika, naime naturalističko tretiranje sredstava za proizvodnju u terminima fizičkog kapitala u društvenom vlasništvu. Nadalje, iz takvog tumačenja društvenog vlasništva slijedi da je „dohodak koji robni proizvođači stiču realizacijom roba i usluga na tržištu društveno priznanje njihovog rada uloženog u proizvodnju realizovanih robā [...] Društvena sredstva za proizvodnju nemaju sopstvenog doprinosa u ostvarivanju dohotka. Slično tome ni drugi uslovi pod kojima se dohodak stiče nisu relevantni za njegovu veličinu“ (ibid.: 40). Dohodak po radniku uzima se kao početna točka za načelo raspodjele prema radu na temelju kojeg se zatim određuje raspodjela na osobni dohodak i proizvodne investicije. Marsenić pokazuje da poziciju dohodaša karakterizira fundamentalno uvjerenje da se ni o osobnom dohotku ni o akumulaciji na razini poduzeća ne može govoriti ex ante budući da te veličine u samoupravljanju ne mogu biti određene mimo veličine dohotka po radniku (izrazu uloženog i tržišno priznatog ljudskog rada), te preferencija i dogovora unutar radnog kolektiva i među radnim kolektivima. Poanta je u tome da se ne prihvaćaju izvanjska mjerila veličine i međusobnog odnosa akumulacije i osobnog dohotka, nego samo ona koja proizlaze iz zaključenog procesa rada, to jest točke u kojoj je output već razmijenjen za novac. Nasuprot tome, u profitaškom pristupu se „precizno razdvaja novostvorena vrednost koja je rezultat samo živog ljudskog rada i njegov vrijednosni izraz od dohotka koji se stiče po različitim osnovama. Društveni kapital i prirodni faktori mogu biti i u pravilu jesu faktori produktivnosti ljudskog rada. Već su kao takvi osnov za prisvajanje više dohotka na tržištu nego što robe koje se realizuju (prodaju) sadrže novostvorene vrijednosti“ (Marsenić, 1985: 41). Drugim riječima, profitaši su htjeli po svaku cijenu ukloniti iluziju da dohodak po radniku stečen na tržištu može biti utemeljen na kako god shvaćenom doprinosu rada, pa 175

se prema tome o raspodjeli prema radu može govoriti samo uvjetno, naime nakon što se adresira problem različitih renti koje ulaze u dohodak po radniku8. Primjerice, na Šestom naučnom skupu Marx i savremenost Horvat se u izlaganju „Osnovi teorije raspodjele u samoupravnom socijalizmu“ osvrće na taj aspekt dohotka samoupravnih poduzeća, ukazujući na postojanje različitih tehnoloških, poduzetničkih i osobnih renti koje se moraju uočiti i oporezivanjem ili na druge načine ukloniti kao preduvjet bilo kakve rasprave o raspodjeli prema radu9. No, mimo pitanja pozitivnih i negativnih renti, u središtu argumentacije profitaša nalazio se imperativ da se objektivno, odnosno egzogeno odredi potrebna akumulacija u srazmjeru s društvenim sredstvima koja stoje radnom kolektivu na raspolaganju (Marsenić, 1985: 41). Nasuprot arbitrarnosti dohodaškog pristupa koji ostaje slijep za različite izvore ukupnog dohotka poduzeća i sklon je ekonomski neracionalnom postavljaju omjera akumulacije i fonda osobnih dohodaka, profitaško ex ante utvrđivanje akumulacije u odnosu prema iskorištenim društvenim sredstvima bio 8)  Osim različitih oblika renti, raspodjela prema radu se općenito susreće s poteškoćom u pogledu produktivnosti ili proizvodne snage rada o čemu je, između ostalih, govorio Maksimović u završnoj raspravi Šestog naučnog skupa Marks i savremenost. Tamo je Maksimović istaknuo sljedeće: „Jer, uvažavajući da na proizvodnu snagu dejstvuje veliki broj činilaca koji nisu rad i da, prema tome, na veličinu društvenog proizvoda i društvenog dohotka deluju i drugi faktori, mi apriori dovodimo sebe u situaciju da možemo nehotično ili pogrešno imputirati radu ono što nije njegov rezultat, a, s druge strane, dovodimo sebe u situaciju teorijske prirode da nismo u stanju da definitivno i precizno odredimo šta je raspodjela po radu“ (Maksimović, 1975: 467) 9)  Za Horvata je problem rente u pogledu produktivnosti, ali i u pogledu rada, to jest zanimanja, zapravo neizbježan jer ga uvjetuje dinamika tehnologije i tržišta: „Tehnološki napredak stvara nova zanimanja za koja su potrebne specijalne kvalifikacije, a ove kvalifikacije su u tom trenutku deficitarne. Na primer, u početnoj fazi kompjuterizacije u jednoj zemlji, stručnjaci za programiranje su verovatno malobrojni i veoma traženi. Znači, preduzeća će se međusobno takmičiti kako bi mogla dobiti programera, a plata programera će se povisiti iznad nivoa za koji se smatra da odgovara radnom mestu sa sličnim karakteristikama. Čim je potreban broj programera osposobljen, plate će opadati sve dok ne stignu do donje granice prihvatljivog područja. U međuvremenu programeri će uživati ličnu monopolističku rentu.“ (Horvat, 1975: 257) 176

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

bi, navodi Marsenić, „krupan korak ka objektiviziranju ličnih dohodaka i približavanju načelu raspodjele prema radu“ (ibid.: 42). Prema tome, ponovimo još jednom, poteškoća ne leži u prihvaćanju činjenice robne proizvodnje, tržišnih odnosa ili društvenog vlasništva. O svemu tome postoji široki konsenzus među teoretičarima samoupravljanja i ekonomistima obje orijentacije. Spor leži u sagledavanju dohotka i akumulacije kroz prizmu takozvane dohodovne cijene ili, suprotno tome, na temelju cijene proizvodnje. U prvom se slučaju ne priznaju ili ne uzimaju ozbiljno u obzir učinci „društvenih sredstava, prirodnih izvora, tržišnih prilika i institucionalnih pogodnosti i privilegija“ kako bi se postavljanje „dohotka po radniku kao homogene kategorije“ predstavilo istovremeno kao izraz poslovnog uspjeha i potvrda specifičnosti socijalističkog samoupravljanja (ibid.: 46). U drugom slučaju imamo koncept troškova, odnosno cijene proizvodnje kakav otprilike nalazimo u klasičnoj političkoj ekonomiji, što znači da se robna proizvodnja pojavljuje na način za koji ne možemo izvjesno reći da uklanja klasni interes s teorijskog repertoara. Vraćajući se na interpretaciju Bavčara, Kirna i Korsike, možemo vidjeti da su, kako pokazuju kroz naizmjenično navođenje Kardelja i Koraća, sve snage uprte u stvaranje lanca ekvivalencije između samoupravljanja, društvenog vlasništva i integracije kapitala i rada pod kontrolom radnika. Takvo rezoniranje, dakle, ima sljedeći oblik: društveno vlasništvo izvedeno i institucionalizirano u kontekstu robne proizvodnje – za koju je ranije utvrđeno da ima opći, a ne striktno kapitalistički karakter – znači da je ukidanjem privatnog i državnog vlasništva osigurano pravo radnika na cjelokupni proizvod rada. Nova kategorija dohotka po radniku koja posljedično dolazi na mjesto profita sugerira da je riječ o prisvajanju i raspodjeli koja se ne događa na temelju vlasništva ili bilo kakve karakterizacije proizvodnih faktora, nego temeljem procesa proizvodnje koji u jugoslavenskom poretku nije drugo do li „spajanje rada i društvenog kapitala u rukama onih koji rade“ (Kardelj, 1978: 177

46). Prema tome, iako postoji socijalistička robna proizvodnja, sukob između rada i kapitala je dvostruko dokinut, najprije na razini procesa proizvodnje gdje su kapital i rad pravno-politički integrirani u rukama radnika temeljem društvenog vlasništva, a zatim na razini raspodjele bogatstva gdje se samom definicijom dohotka želi proizvodnju vrijednosti, odnosno robe „utemeljiti izvan klasnog odnosa rada i kapitala, budući da je dohodak materijalna osnova prava radnika [...] u skladu s teorijom socijalističkih ekonomista koji u trenutku kada imamo posla s društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju više ne vide osnovu za privatno prisvajanje dohotka, a time više nema ni klasnog odnosa jer kapital kontroliraju radnici“ (Bavčar i drugi, 1985: 57). Naravno, ovdje je riječ o dokidanju sukoba u misaonom registru, dok praksa, odnosno povijest jugoslavenskog samoupravljanja nudi građu koja pokazuje da je ekonomska dimenzija, ukratko rečeno, isprepletena s dinamikom razvoja i opadanja SKJ. U posljednjem dijelu argumentacije koja izlazi iz okvira naše teme Bavčar, Kirn i Korsika suprotstavljaju izraze i fraze jugoslavenske teorije samoupravljanja stvarnom kretanju kapitala, te nastoje pokazati da Ustav iz 1974. i Zakon o udruženom radu (ZUR) iz 1976. godine stavljanjem osnovne organizacije udruženog rada (OOUR) na mjesto poduzeća, ne rješavaju, nego prikrivaju već naznačene proturječnosti. Integracija kapitala i rada u rukama radnika pokazuje se kao „shizofrena pozicija“ jer s jedne strane pretpostavlja da radnici djeluju internalizirajući očište društvenog kapitala pa su prema tome zainteresirani za povećanje takozvanog čistog dohotka (dakle, profita u kapitalističkim terminima) kako bi osigurali akumulaciju društvenog kapitala na način na koji je kapitalist zainteresiran za akumulaciju privatnog kapitala. S druge pak strane, da „radnici ne bi jeli društvenu akumulaciju“ Ustav i ZUR „postavljaju pred radnike zahtjev da zaključe niz samoupravnih sporazuma i društvenih dogovora (ZUR, čl. 115. i 128.) koji određuju društvene osnove i mjerila koje u slučaju nepoštivanja 178

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

omogućuju društvene intervencije“ (Bavčar i drugi, 1985: 69). Tu se vidi specifičnost i konzekventnost upotrebe kategorija Kapitala kod Bavčara, Kirna i Korsike. Naime, mnogo jednostavniji izlaz iz interpretacijske složenosti bio bi onaj koji je izabrao Kovač. U osvrtu objavljenom povodom izlaska trećeg toma Koraćeve studije Socijalistički samoupravni način proizvodnje, Kovač najprije tvrdi da Kapital nije „po obliku metoda direktno prenosiv u analizu socijalizma“, pod čime zapravo misli da Marxove kategorije kako se pojavljuju u prvom tomu Kapitala nisu prenosive (Kovač, 1984: 45); međutim ključni nedostaci Koraćeve teorije samoupravne proizvodnje leže u, prvo, redukciji proizvodnih snaga na proizvodne odnose, a onda u daljnjoj redukciji odnosa proizvodnje na odnose vlasništva (ibid.: 47-48). Riječ je o redukcijama koje su već kritički primijećene kod Bavčara, Kirna i Korsike, a poznate su nam, s obzirom na ono što smo već naveli, i njihove posljedice. Kovač piše: Samoupravljač, kao subjekt samoupravnog načina proizvodnje, postaje kod našeg autora (Koraća, op.a.) jedan homo duplex: homo economicus koji se ekonomski čudesno racionalno ponaša i ujedno homo socialis koji je prvenstveno human, solidaran, etičan i moralan čovek, predan ideji i praksi samoupravljanja. Iz toga sledi i ono što sam već nagovestio na početku izlaganja, da tim redukcionizmom u metodu ove političke ekonomije zapravo ukidamo i samu klasnu sadržinu načina proizvodnje jer postavljanje ovakvog homo duplexa zapravo pretpostavlja jedinstvene klasne interese koji su već jednoglasno opredeljeni za već apriorno postavljenu teoretsku konstrukciju. (Kovač, 1984: 53) Dakle, u različitim izvedbama, kritika teorije samoupravne robne proizvodnje i iz nje proizašle raspodjele prema radu uvijek se vraća na činjenicu da su kategorije Kardelj-Koraćevog teorijskog kompleksa u stvari neoperativne, da žive u glavama ekonomista, u njihovim publikacijama i izlaganjima. No, onda 179

se javlja daljnje pitanje: ako značajan dio diskursa teoretičara samoupravljanja i ekonomista potpada pod socijalističku skolastiku, kako dolazimo do teorijskih termina i metoda koje mogu ponuditi uvid u funkcioniranje jugoslavenskog samoupravljanja? Tu se Bavčar, Kirn i Korsika razlikuju, odnosno idu korak dalje od Kovača i drugih srodnih kritičara. Njihov je odgovor da se rješenje nalazi u Marxovom Kapitalu. Za njih se ne radi o tome da Kapital jednostavno govori o nekom drugom poretku, odnosno načinu proizvodnje, te da stoga njegove kategorije nisu prikladne za posebnosti samoupravnog režima proizvodnje. Upravo suprotno, Kapital jest prikladan okvir iz jednostavnog razloga što socijalistička robna proizvodnja nema posebnosti koje već nisu dohvaćene u Marxovoj analizi, dakle nema posebnosti mimo fantazmagorija teorije socijalističke robne proizvodnje. Tako, primjerice, prethodno spomenute odredbe ZUR-a kojima se regulira raspodjela sredstava za osobne dohotke putem takozvanog društvenog dogovaranja u njihovom čitanju nisu ništa dugo do li „određivanje odnosa između potrebnog rada i viška rada, plaćenog i neplaćenog rada na razini društva kao cjeline. To je određivanje općeg stupnja eksploatacije rada i tome odgovarajuće stope viška vrijednosti u uvjetima socijalističkog samoupravljanja“ (Bavčar i drugi, 1985: 69). Općenito, prema njihovoj razradi, socijalistička je robna privreda, historijski gledano, doista prevazišla etatističku fazu dajući autonomiju samoupravnim privrednim jedinicama – u drugoj fazi organizacijama udruženog rada – ali to je prevazilaženje došlo uz cijenu prevladavajućeg robnog oblika i pripadajućih proturječja koja se ne mogu ukloniti usvajanjem društvenog vlasništva ili uvođenjem dohotka kao središnje kategorije. Sukob rada i kapitala nije ukinut u jugoslavenskom samoupravljanju, nego je poprimio složeniji oblik. U razlici spram Marxove analize robne proizvodnje, nasuprot rada u jugoslavenskom slučaju stoje dvije frakcije kapitala u skladu s dvije razvojne faze bjelodane u ekonomskoj povijesti 180

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Jugoslavije. U razdoblju centralizacije nasuprot rada nalazimo državni kapital oličen u državnoj i partijskoj birokraciji, dok početkom šezdesetih godina, kada dolazi do primjene nekih načela samoupravljanja, poduzeća počinju funkcionirati kao zasebni kapitali s relativno većim stupnjem autonomije. U onome što se zavaravajuće naziva liberalizacija, jugoslavenska su poduzeća dobila mogućnost da raspolažu ukupnim dohotkom i odlučuju o omjerima novčanih tokova namijenjenih poslovnom fondu poduzeća i osobnim prihodima. Iako još postoje državni investicijski fondovi zaduženi za akumulaciju, „oslobodio se pokretljivi mehanizam ekonomskog nagrađivanja“, odluke koje nisu bile nevažne za poslovanje i materijalni status proizvođača (radnika i rukovodstva) donosile su se na razini poduzeća (ibid.: 88). Socijalistička robna proizvodnja pod pretpostavkom društvenog vlasništva otvorila je prostor odlučivanja i upravljanja unutar kojeg je nova frakcija kapitala – tehnokracija – mogla preuzeti vodeću ulogu. Bavčar, Kirn i Korsika u tom pogledu nude sljedeću općenitu formulaciju: Ukoliko je birokracija, još i sada vladajuća frakcija kapitala u okviru jugoslavenskog društva, svoju povijesnu egzistenciju zasnovala na organizaciji, kontroli i upravljanju cjelokupnim proizvodnim procesom, kapitalom kao cjelinom, ukoliko je ona, dakle, personalizacija kapitala kao cjeline, nacional-ekonomskog totaliteta kapitala, utoliko, naprotiv, tehnokracija svoj raison d'etre traži u pojedinačnim, za sebe djelujućim kapitalima. (ibid.: 77) Naravno, ne postoji tumačenje jugoslavenske povijesti koje bi pokazalo da su ove dvije frakcije kapitala imale jednaku poziciju budući da tehnokracija može nastupiti tek uvođenjem elemenata samoupravljanja. Ona nastupa tek formiranjem pojedinačnih samostalnih kapitala nauštrb slabljenja mehanizama centralnog upravljanja privredom putem aparata države. Točka na kojoj Rad i kapital u SFRJ započinje razmatranje sukoba birokracije i tehnokracije u okviru samoupravne privrede ujedno je točka na kojoj se rasprava više ne odvija u terminima Marxovog Kapitala. 181

Problem raspodjele proizvedenog bogatstva se općenito nije mogao analizirati oslanjanjem na Kapital pa se ta poteškoća uobičajeno rješavala pozivanjem na neko drugo Marxovo djelo, najčešće Kritiku Gotskog programa. Međutim, mnogo važnije je uvidjeti da sukob birokracije i tehnokracije predstavlja sastavni dio rasprave o raspodjeli, to je njezina, takoreći, politička jezgra koja uvjetuje karakter i obrasce raspodjele. Prevazilaženje etatizma u smislu ukidanja prevlasti birokracije nad proizvodnim procesom je dakako opće mjesto u raspravama o socijalističkoj robnoj proizvodnji u Jugoslaviji, a Bavčar, Kirn i Korsika dodaju toj raspravi dvije ponešto kontroverzne tvrdnje koje traže dodatnu raspravu. Prvo, oni drže da je jugoslavenska radnička klasa pripremila teren za nastup nove frakcije kapitala koja se pokazuje kao tehnokracija, a ta se frakcija kapitala na nesreću jugoslavenskog socijalizma „nije uspjela razviti u ozbiljnu političku snagu s politički jasnim programom“ (ibid.: 95). Gledano na razini historijskih etapa jugoslavenskog razvoja, početak šezdesetih predstavlja točku uspona tehnokracije, dok Ustav iz 1974. i ZUR označavaju točku na kojoj je tehnokracija konačno poražena uspostavom policentričnog etatizma i dezintegracijom proizvodnog procesa putem ustanovljenja OOUR-a i pripadajućih procedura međugranskog i međurepubličkog dogovaranja. Povrh toga, druga tvrdnja glasi da se modalitet djelovanja birokracije u međuvremenu promijenio, te da se od druge polovine sedamdesetih, uz spomenute institucionalne promjene, on naglašeno pokazuje kao uspostava kontrole nad monetarnim institucijama i kreditno-monetarnom politikom i stoga se može govoriti o novom licu birokracije koje je, na prvi pogled, drugačije od poslijeratnog, klasično etatističkog (ibid.: 99). Ovdje ne možemo ulaziti u detaljniju analizu ovih tvrdnji, iako su neke točke iznimno sporne. Bez obzira, za nas je ovdje bitno naglasiti samo točku u kojoj više nije moguće ostati na terenu Kapitala, čak i kad je riječ o marksistički ambicioznoj analizi specifičnoj upravo po tome što Kapital ne uzima samo kao 182

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

ishodište ili analogiju, već internalizira njegove kategorije. Rad i kapital u SFRJ završava u naizgled paradoksalnom zaključku da se posljednja šansa jugoslavenskom samoupravljanja nalazila u savezu radničke klase i tehnokracije. To nije posve nerazumljivo ako uzmemo u obzir da je knjiga nastala početkom osamdesetih kada se ekonomska i politička kriza Jugoslavije kretala prema svome vrhuncu – sukob na Kosovu se rasplamsao, Dugoročni program ekonomske stabilizacije pojavio se kao mrtvorođenče, a vlada Branka Mikulića pokazala se još manje sposobnom da zaustavi učinke fragmentacije jugoslavenske ekonomije od one prethodne na čelu s Milkom Planinc. To je u najkraćim crtama kontekst u kojem treba čitati posljednju rečenicu: Tehnokracija ne nudi asocijaciju slobodnih proizvođača, ali nudi od birokracije oslobođene radne organizacije. Nikada se, naime, ne radi o svemu ili ničemu. Na takvu dilemu, veli Bertold Brecht, povijest najčešće odgovara – ništa! Koalicija o kojoj govorimo za sada nudi više od toga. (ibid.: 124) Međutim, ta se koalicija nikada nije ostvarila, a čini se da nije ni imala veliku šansu za ostvarenje. Njihov je pak spekulativni zaključak, teorijski gledano, jedva nešto više od zaoštravanja profitaške pozicije. Riječ je o kritici OOUR-a koja operira pod pretpostavkom da je poduzeće jedini mogući milieu tehnokracije. Dohodaši su naime veoma brzo shvatili da klasično poduzeće ne može biti nositelj socijalističke robne proizvodnje s obzirom da društveno vlasništvo treba, takoreći samo od sebe, izvesti integraciju kapitala i rada u rukama radnika. To je bila, u stvari, valjana intuicija koja se svodila na to da „preduzeće ne može biti organizaciona jedinka samoupravne robne privrede, već da to mora biti organizacija udruženog rada“ (Marsenić, 1985: 43). Osim što poduzećem po definiciji netko upravlja, ono također nije homogena jedinica poput osnovne organizacije udruženog rada. Njegova heterogenost u tržišnom kontekstu 183

znači prilagođavanje proizvodnje i zaposlenosti trenutnim uvjetima i budućim izgledima za plasman proizvoda, što ne odgovara na najbolji način pretpostavci autonomije rada u socijalističkoj robnoj proizvodnji, a također je u koliziji s „potrebom da [proizvodni kolektiv, op.a.] uvažava šire društvene interese, da ima obzira prema društvenom i prirodnom okruženju, da u svoje ponašanje uključuje šire socijalne kriterije“ (ibid.: 44). Profitaška pozicija, s druge strane, nije imala takvih poteškoća s poduzećem jer je ta forma odgovarala njihovim ključnima stavkama – odgovornost robnih proizvođača, budžetska ograničenja, ovisnost dohotka i osobnog dohotka o proizvodnom kapitalu i kamatnoj stopi itd. Marsenić zaključuje da, naravno, sve to ne odgovara idealnom konceptu samoupravljanja, pristrano dodajući da se proizvodni odnosi ne mogu mijenjati semantički, jednostavnim uvođenjem novih termina (ibid.: 45). Iz toga se može vidjeti da ukoliko je njihova analiza ispravna, odnosno ukoliko doista tehnokracija ne može ekonomski egzistirati u kardeljevskim zacrtanim uvjetima samoupravljanja – pa onda gubi i politički – zaključno zazivanje spasa samoupravljanja kroz savez radništva i tehnokracije nije drugo doli zaoštravanje profitaške logike. 4. Enigma socijalističke demokracije Sve te točke koje smo upravo naveli očito leže onkraj interpretacije i upotrebe Kapitala. Kardelj-Koraćeva teoretizacija samoupravljanja koristila je Marxov Kapital kao polazišnu točku, čvrsto mjesto od kojeg se možemo odgurnuti u pravcu socijalističkog samoupravljanja i logika je takvih čvrstina da ih više ne možemo dotaknuti jednom kad se od njih odgurnemo. Domene raspodjele, akumulacije i na koncu političkog razvoja socijalizma neizbježno su se pojavile kao onaj dio socijalističke teorije i prakse neovisne o Marxu i njegovim tekstovima. One su, međutim, teorijski i praktično porazile jugoslavensku izvedbu socijalističkog samoupravljanja.

184

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Zadržavajući se samo na teorijskoj komponenti, možemo vidjeti, na temelju izlaganja i transkripata rasprave sa skupa održanog u Kumrovcu 1983. povodom izlaska posljednjeg toma Koraćevog glavne studije Socijalistički samoupravni način proizvodnje, da se on i njegovi pratitelji (Vlaškalić, Sirotković i dr.) i dalje oslanjaju na približno iste formulacije kakve nalazimo u njihovim člancima i izlaganjima napisanih šezdesetih godina. No, reakcije su značajno drugačije od onih tokom šezdesetih i variraju od djelomičnog neslaganja do otvorenog odbacivanja10 Usporedno sa zamorom od legitimacijskog diskursa izvedenog iz Kardelj-Koraćeve teoretizacije događale su se istovrsne promjene u recepciji Kapitala. Sredinom sedamdesetih godina upotreba Marxa, posebice Kapitala, ili bolje rečeno, privođenje Kapitala svrsi izgradnje samoupravnog socijalizma doseže svoj zenit, prvenstveno zahvaljujući dohodaškim interpretacijama koje su se uvelike preklapale s Kardeljevim koncepcijama iz istoga razdoblja. Naravno, kako je već rečeno, dohodaška poimanja robne proizvodnje u socijalizmu, bez iznimke izvedena iz ishodišta koje je određeno Marxovom kritikom političke ekonomije, ne bi mogla biti toliko važna za samoupravljanje da nije bilo konsenzusa o nekoliko ključnih pretpostavki s profitaškom doktrinom. Na osnovi zajedničkih premisa razvila se široka i veoma intenzivna rasprava koja je često nadmašivala granice ekonomske discipline i koja je povratno imala utjecaja na političko polje, to jest izgradnju institucija i procedura samoupravljanja i tako posredno na ekonomsku politiku. Kasne sedamdesete godine i onda osobito osamdesete predstavljaju početak kraja suglasnosti o elementarnim pretpostavkama i funkcijama socijalističke robne proizvodnje. To se u pogledu upotrebe i interpretacije Kapitala diskurzivno pokazuje na nekoliko načina. Možemo vidjeti pokušaje koje Bogomir Kovač naziva nova 10) Vidjeti priloge kumrovečke rasprave Živojina Rakočevića, Bogomira Kovača, Žarka Puhovskog, Dragoljuba Stojanova, Dušana Ničića i Franca Černea u zborniku Istraživanja socijalističkog samoupravljanja (ur. D.Pirec) 185

politička ekonomija koji dolaze istovremeno s kritikama Marxove teorije iz perspektive suvremene ekonomske znanosti, a povrh toga se pojavljuje mnoštvo publikacija posvećenih dubokoj krizi jugoslavenske privrede i društva. Počevši od kraja, jugoslavenski intelektualni prostor u drugoj polovini osamdesetih obilježavaju studije na granici između znanosti i političke publicistike posvećene analizi kriznog stanja u Jugoslaviji. Radi se o velikom broju knjiga i članaka – primjerice, Korošićeva Jugoslavenska kriza iz 1988., Kriza identiteta savremenog jugoslavenskog društva Zagorke Golubović objavljena iste godine, Šuvarova publikacija Vrijeme iskušenja, Sukobi Nece Jovanova iz 1989. itd. – u kojima se marksistička teorija pojavljuje uglavnom u rudimentarnom obliku budući da su mahom usredotočeni na dijagnozu jugoslavenskog stanja koje se suviše brzo urušavalo ne ostavljajući mnogo prostora za strukturiranu upotrebu vokabulara i koncepata Marxove kritike političke ekonomije. Dakako, postoje iznimke poput Marsenićeve knjige Ekonomska bespuća i izlazi socijalizma objavljene 1990. godine, no uglavnom je riječ o popunjavaju teksta različitim referencama na Marxova djela kroz koje se stvara dojam pisanja iz marksističke perspektive, ali uglavnom korištenjem formulacija koje su već bile zgotovljene u raspravama prethodnih desetljeća, dok je analiza usmjerena, nevezano uz stupanj lucidnosti, na empirijski dohvatljiva obilježja krize. S druge strane, kritika Marxove teorije iz perspektive ekonomske znanosti pojavljuje se veoma oprezno u drugoj polovini osamdesetih kao učinak dvaju separatnih procesa. Jugoslavenski ekonomisti su uglavnom bili upoznati s ranim marginalističkim, odnosno neoklasičnim kritikama Marxovog Kapitala, počevši od Böhm-Bawerka. Izlaganja na Prvom, pa zatim na Trećem naučnom skupu Marks i savremenost pokazuju da su također bili veoma dobro upoznati s neorikardijanskom kritikom vezanom uz takozvani problem transformacije vrijednosti u relativne cijene. Međutim, ništa od toga nije imalo 186

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

značajnu ulogu u višedesetljetnim raspravama o socijalističkoj robnoj proizvodnji koje su uzimale Marxovu kritiku političke ekonomije kao teorijsko ishodište, pa je tek opća kriza marksizma – kako glasi temat beogradskog časopisa Theoria iz 1983. godine – otvorila prostor za kritiku Marxove inačice radne teorije vrijednosti. Na Osmom naučnom skupu Marks i savremenost održanog u Novom Sadu 1983. kritiku Marxove teorije vrijednosti kroz prizmu njezinih unutrašnjih poteškoća koje se tiču generiranja objašnjenja i predviđanja ponudio je Vladimir Gligorov u izlaganju Marksova teorija kapitala, baveći se njezinim poznatim problemima, od teorijske konceptualizacije konstantnog i varijabilnog kapitala do tendencije pada profitne stope. Koliko je kriza marksizma nesporna činjenica u tom trenutku može se vidjeti iz njegovog zaključka: Empirijski, pak, stvarnost se delimično kretala u pravcu koji je Marks predviđao, ali većim delom nije. Nema sumnje da su fluktuacije na nivou privrednih aktivnosti veoma važno predviđanje koje se ostvarilo, mada se ne može reći da su uzroci dobro opisani. Isto važi za akcionarska društva, a mnogo manje i za koncentraciju. Međutim, pad opšte stope dobiti pokazao se kao pogrešno predviđanje. Kako u mnogim modelima mogu da se predviđaju iste činjenice, ne možemo da kažemo da je Marksov model verifikovan, pa ni da ga u nedostatku boljeg moramo koristiti. Marksova teorija kapitala više objašnjava njegovo mišljenje, a manje stvarnost. (Gligorov, 1987: 40) Ovdje nije u prvom redu pitanje o utemeljenosti kritike Marxa, nego o promjeni diskursa, odnosno o prosudbama Marxovih nalaza i zaključaka kakve su u raspravama par desetljeća ranije bile gotovo nezamislive. Naravno, radi se prije svega o jednoj zakašnjeloj kritici Marxa u posljednjem desetljeću Jugoslavije, konačno formuliranoj uslijed krize marksizma. Sama je kriza, kad je riječ o Jugoslaviji, bila silovita i u najvećoj se mjeri ticala Marxovog, odnosno marksističkog poimanja 187

politike, a tek marginalno političke ekonomije. U terminima istraživačkih disciplina, kriza marksizma bila je prvenstveno stvar filozofa i sociologa, a tek onda ekonomista. Izlaganje beogradskog praksisovca Svetozara Stojanovića indikativno je za krizno poimanje marksističke teorije. Naime, na Osmom naučnom skupu Marks i savremenost na kojem je netom ranije govorio Gligorov, Stojanović će u referatu Marks i ideologizacija marksizma htjeti potvrditi autonomiju politike ukazujući na nekompatibilnost tog pokušaja s marksističkom misli koja „u krajnoj liniji politiku objašnjava ekonomijom“. Predmet Stojanovićeve intervencije je, očekivano, etatizam, ta bête noire gotovo svih rasprava o samoupravljanju, međutim dodatak koji sažeto govori o krizi marksizma dolazi u trenutku razmatranja ideologizacije i sumnji da je ona već prisutna kod samog Marxa: Sve to upućuje na slabosti inherentne Marksovoj teoriji, a ne samo njegovim ad hoc sudovima o budućnosti. Predstaljinistički, staljinistički i poslestaljinistički etatizam jeste društveni totalitet s političkom dominantom, dok je Marks tvrdio da u svim društvenim formacijama dominira ekonomija. Između ostalog i zbog toga mnogi marksisti su se dugo uljuljkivali u nadi da je etatizam kratkotrajna deformacija u prelaznom periodu između kapitalizma i socijalizma. Da zaoštrim: načinom na koji je svoju teoriju gradio Marks je otvorio mogućnost da se marksizam boljševizuje putem reinterpretacije, redukcije, transformacije i ideologizacije. (Stojanović, 1987: 87) Kod ovoga je Stojanovićevog navoda sekundarno pitanje održivosti njegove tvrdnje, to jest zagonetke da li se teorija može formulirati na način da se opire reinterpretaciji ili upotrebi mimo intencija autora. Ključna je sama činjenica pomaka prema ideji da nešto fundamentalno nije u redu s marksizmom, a onda posljedično i s društvenim poretcima u kojima se marksizam pojavljuje kao ishodište. Ovdje se, prema tome, otvara jedna značajna tema Marxovog, odnosno marksističkog odnosa prema politici, njegove, kako će na koncu reći Stojanović, odgovornosti 188

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

za etatističke devijacije koje su okoštale unutar jugoslavenskog poretka do točke standardiziranosti. To je svakako novi moment u recepciji Marxa, i Stojanovićeva intervencija izrečena na skupu 1983. neće ni po čemu biti iznimna. To je povratno važno za recepciju Kapitala, barem utoliko što se može reći da detronizacija Marxa s pijedestala historijske ispravnosti nije primarno uvjetovana nedostacima njegove teorije vrijednosti, nego nedoumicama u pogledu njegove političke teorije i projekcijama nedostataka jugoslavenskog samoupravljanja na pretpostavljeni marksistički izvor. Riječ je također o travestiji koja je uglavnom opsjedala filozofe. Ostavljajući detaljniju raspravu za drugu priliku, reći ćemo samo da je tokom krize osamdesetih godina odjednom nastupilo prihvaćanje nemogućnosti izvođenja samoupravne demokracije, dakle demokratizacije društva kroz širenje i učvršćivanje jednakosti odlučivanja samoupravnih proizvođača. Demokracija je bila sastavni dio vokabulara i imaginarija samoupravljanja, ali to naravno nije mogla biti višestranačka parlamentarna demokracija. Izlaganje Vučine Vasovića, jednog od utemeljitelja Fakulteta političkih nauka u Beogradu, na Petom naučnom skupu Marks i savremenost održanom 1971., sažima o čemu se radilo. Vasović će ustvrditi da [k]ritici nisu podvrgnuti samo otvoreni autokratski sistemi već i sistemi ograničene demokratije ili, kako smo ih nazvali, sistemi demokratskog ili pluralističkog elitizma ili višepartijskog sistema ili one demokratske republike koje nemaju dinastije, nemaju plemstvo, ali imaju dve velike bande političkih špekulanata koje naizmenično uzimaju vlast u svoje ruke [...] Izlaz je, dakle, u stvaranju jednog sistema samouprave proizvođača kao besklasnog, slobodnog i zaista demokratskog društva bez otuđene vlasti, svemoćne države, političke hijerarhije, vođa i vođenih. (Vasović, 1974: 318) Na tom će tragu nešto kasnije Kardelj pisati o samoupravnoj demokraciji iz koje se ima razviti i organizacija same 189

države do njezinih najviših organa (Kardelj, 1978: 72). U svakom slučaju, nedovršenost, to jest historijski neuspjeh ustanovljenja samoupravne demokracije okrenut će kritiku na početku usmjerenu na staljinistički etatizam prema samom jugoslavenskom poretku. Iz toga će se razviti različite karakterizacije jugoslavenskog etatizma, poput one Žarka Puhovskog koja u jugoslavenskom poretku vidi obrtanje marksističkog razumijevanja proizvodnje: država je preuzela ulogu baze, a na mjestu nadgradnje se pojavljuje materijalna samoupravna proizvodnja, pa se tako radi o proizvodnji viška moći, a ne viška vrijednosti, što posljedično znači odustajanje od samoupravljanja u svrhu očuvanja moći partije na vlasti (Puhovski, 1989: 25). Na istom tragu je govorio Slobodan Samardžić u sklopu Devetog naučnog skupa Marks i savremenost održanog u Kragujevcu potkraj 1987. Tamo će Samardžićeva kritika etatizma staviti naglasak na razliku između jednopartijske socijalističke države i demokratskog socijalizma, objašnjavajući kako problem ne leži u revolucionarnom podrijetlu jedne, odnosno druge, već u tome što se „postrevolucionarna država nikada nije uspostavila kao instanca odvojena od društva“, dakle funkcionalno nezavisna instanca koja se razvija na „temelju opšteg zakona kao primarnog izraza društvenog konsenzusa“ (Samardžić, 1988: 17). To je, tvrdi Samardžić, uvjet progresivne evolucije samoupravljanja, a izostanak tog razdvajanja jasno se pokazuje na primjeru Jugoslavije u kojoj radikalna politika decentralizacije nije dovela do demokratizacije – „supstrat političke vlasti ostao je u partiji za koju su se decentralizovani državni organi još čvršće vezali izgubivši tako i onu minimalnu autonomiju izvršne vlasti (i odgovornosti) koju poseduju ministarstva u drugim socijalističkim zemljama“ (ibid.: 19). Ponovimo još jednom, ocjene kakve nalazimo kod Puhovskog i Samardžića nisu ni po čemu iznimne, dapače osamdesete su godine obilježene proliferacijom različitih kritika etatizma koje se, međutim, razlikuju od ranijih kritika upravo po tome što je ideja samoupravne demokracije izgubila svoj 190

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

politički naboj i teorijsku plauzibilnost. Uslijed neočekivanih učinaka decentralizacije, političke disfunkcionalnosti Saveza komunista i ekonomske krize kardeljevska koncepcija izgrađivanja demokracije ekonomskim putem, i takoreći – odozdo, postala je vreća za udaranje. O toj se posljednjoj fazi kritike etatizma, izvedene u najrazličitijim modalitetima od strane autora najrazličitijih motiva može nadugo raspravljati, no ovdje je dovoljno reći da u sadržajnom smislu ona ne nudi više od onoga što je mnogo godina prije formulirao Milovan Đilas. Vraćajući se na recepciju Marxovog Kapitala, nova politička ekonomija – u koju ulaze autori poput Bavčara, Kovača, Strpića11 i drugih – usmjerena na prevazilaženje pretpostavki konsenzusa dohodaša i profitaša, te na mnogo istančaniji način vezana uz analize i rasprave marksističkih krugova izvan Jugoslavije, u svjetlu prethodno navedenih kretanja intelektualnog polja nije mogla biti više od kratkog bljeska prije početka političke dezintegracije jugoslavenske federacije. To naravno ništa ne govori o njezinoj kvaliteti. Upravo suprotno, i ponešto ironično, radi se o iznimno lucidnom i teorijski dotjeranom marksističkom diskursu nastalom u trenutku kada se, ako se računa na bilo kako zamišljenu efektnost intervencije, s marksističkih pozicija više nije moglo gotovo ništa reći. Ako su pokušaji da se barem na razini refleksije s Marxom – to jest s Kapitalom – nešto napravi ostali na intelektualnoj i političkoj margini, to svakako nije stoga što ponuđene analize nisu bile točne, nego upravo zato što jesu bile točne. Praznine u socijalističkoj teoriji robne proizvodnje u diskursu nove političke ekonomije precizno su dotaknute, kao i daljnje poteškoće proizašle iz nemogućnosti jugoslavenskog poretka da doista integrira kapital i rad pod upravom radnika. Iz toga je onda slijedilo i daljnje pitanje političke funkcije samoupravljanja i njegove pretpostavljene 11) Ovdje referiramo prije svega na Strpićev središnji rad, disertaciju Robna proizvodnja i udruženi rad u Marxovoj kritici političke ekonomije koja je dovršena 1991., a objavljena tek posthumno 2017. 191

sposobnosti da institucionalno generira demokratizaciju. Tu se radi o već spomenutoj točki prijelaza iz političke ekonomije samoupravljanja prema politici samoupravljanja. Bavčar u članku iz 1988. navodi da Kapital i rad u SFRJ pokazuje jednu manjkavost, a ona se tiče upravo fenomena partije i pitanja političkog sistema u Jugoslaviji (Bavčar, 1988: 1352). Koliko su te manjkavosti rezultat nedorečenosti nove političke ekonomije – u slučaju Bavčara, Kirna i Korsike prebrze oklade na tehnokraciju kao političko rješenje jugoslavenske krize – a koliko nedovršenosti i dvosmislenosti Marxovog poimanja politike, pitanje je bez jednoznačnog odgovora. Historijska je činjenica da se nakon pokopa ideje o putem samoupravljanja izvedenoj demokratizaciji veoma brzo pojavila liberalna demokracija kao jedini mogući izlaz iz krize. Na nju su se u kasnim satima Jugoslavije, stidljivo ili manje stidljivo, pozivali mnogi, a u kontekstu rasprava na skupovima Marks i savremenost ju je veoma jasno formulirala Vesna Pusić na već spomenutom pretposljednjem skupu 1987. u Kragujevcu. U raspravi nakon Samardžićevog izlaganja Pusić je ponudila pozitivnu tezu proizašlu iz kritike jugoslavenskog etatizma, a ona je glasila da je „liberalna demokracija de facto jedini model političke demokracije čiji su pojedini elementi operacionalno definirani, odnosno jedini oblik demokracije koji ima razvijene strategije za vlastitu primjenu i sprovođenje u praksi. Svi drugi oblici političke demokracije su samo sklopovi dvaju pojmova koji nemaju i nisu uspjeli razviti svoju operacionalnu formu i prema tome su inferiorni već na nivou konceptualne razrađenosti“ (Pusić, 1988: 29). Jugoslavenski socijalizam i Marxova teorijska analiza koja nastupa kao njegovo barem legitimacijsko ishodište suočeni su s poteškoćama, navodi Pusić, jer „procesualnost društva pokušavaju objasniti iz ekonomske sfere“ što rezultira „konfuzijom u ekonomskoj sferi i nemogućnošću demokratske regulacije političke sfere“ (ibid.: 29). To je u teorijskom smislu kraj ili konačna točka recepcije Kapitala, odnosno Marxove kritike političke ekonomije, barem 192

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

kada je riječ razdoblju do 1990. godine. To naravno ne znači da tokom osamdesetih nije bilo spominjanja i prigodnih manifestacija povodom neke obljetnice ili slične prilike. Primjerice, u Zagrebu je krajem 1981. održan skup Moša Pijade i Marxov Kapital na temelju čega je iduće godine objavljena publikacija Aktualnost Marxovog Kapitala. Međutim, kada se zaviri u njen sadržaj postaje jasno da spomenuti događaj nije predstavljao afirmaciju aktualnosti, već svojevrsno umirovljenje Kapitala, s najvećim dijelom programa posvećenim ili mjestu Kapitala u nastavi marksizma i idejno-političkom osposobljavanju, ili prijevodima Marxovih djela. Jedino se Stipe Šuvar u svom podužem izlaganju osvrnuo na pitanje aktualnosti Kapitala, no taj osvrt je samo potvrdio stanje dezorijentiranosti na početku za jugoslavensko samoupravljanje presudne dekade. Šuvar se naime osvrnuo na dvije struje jugoslavenskih ekonomista koje po njegovom viđenju traže povratak na prevaziđenu robnu proizvodnu ili povratak na državno zahvaćanje akumulacije, a u oba je slučaja riječ o analizama koje stoje ispod razine Marxove metode analize društvenog razvoja, uz dodatnu opasku da se najviše „vizionarskog i konkretno-analitičkog na našem putu društvenog razvitka“ može naći u djelima Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, Vladimira Bakarića, Milentija Popovića i drugih političara-revolucionara (Šuvar, 1982: 33). Svečarske publikacije poput Aktualnosti Marxovog Kapitala zamorno su štivo čak i uz teorijski interes za Kapital (ili možda upravo zbog njega). Međutim, one ipak bacaju drugačije svjetlo na tezu o ideokraciji kakvu zastupa primjerice Dejan Jović, a koja se neposredno tiče i recepcije Kapitala. Jovićeva teza o ideokraciji stavlja u središte objašnjenja raspada Jugoslavije ideologiju samoupravljanja. Prema njemu, konačni raspad Jugoslavije se ne može razumjeti ako se ne uzme u obzir disfunkcionalnost koju je na nekoliko razina donijelo stremljenje ka ekonomskoj i političkoj decentralizaciji, a ona se pak ne može razumjeti bez jugoslavenske interpretacije marksizma koja se postupno oblikovala u ideologiju izgrađenu oko povezanih ideja 193

samoupravljanja i odumiranja države. Za Jovićevu je tezu u tom pogledu mnogo važniji Edvard Kardelj od Josipa Broza Tita. Tito je po političkom habitusu ipak bio, kako je jednom rekao Koča Popović, kondotijer, dok Kardelj predstavlja utjelovljenje logike ideokracije. Jugoslavenski poredak je prema Jovićevu razumijevanju oduvijek bio ideocentričan, s tim da to obilježje postaje posebno naglašeno tokom sedamdesetih godina, kada Kardeljeve ideje bivaju politički ovjerene na Desetom kongresu SKJ, te institucionalizirane putem novog Ustava i ZUR-a. Teza o ideokraciji znači da je jugoslavenska elita uzimala Marxovu (i, očito, Engelsovu) teoriju veoma ozbiljno, što je u konačnici dovelo do toga da je ona, „vjerujući u koncept odumiranja države, decentralizirala i oslabila funkcije te države do te mjere da je država postala nemoćna da se odupre unutrašnjim i vanjskim izazovima; ideološkim alternativama koje su se pojavile u drugoj polovini osamdesetih godina dvadesetog stoljeća“ (Jović, 2003: 14). Poteškoće s tezom o ideokraciji u Jugoslaviji su mnogostruke i uglavnom proizlaze iz činjenice da Jović operira s jakom i slabom verzijom teze. U jakoj verziji ideologija kao posve definirana mreža vjerovanja vodi aktere u njihovom društveno-političkom djelovanju bez obzira na trenutno stvarno stanje stvari. Na tu jaku verziju teze Jović računa kada govori o „[m]arksističk[om] okvir[u] u kome se konstruirao politički sistem“ koji je davao „prednost viziji budućnosti nad opisom sadašnjosti“ (ibid.: 103). U tom se okviru onda javlja SKJ, središnja politička organizacija koja se nije legitimirala demokratski, „nego sposobnošću da vidi dalje, da bude avangarda i interpretator vizije društvenog razvoja“ (ibid.: 103). U slaboj pak verziji „jugoslavenska politička arena“ je samo „jedan veliki filološko-filozofski seminar“ u kojemu se vode duge i ponekad zamršene rasprave o značenju pojedinih koncepata i pravnih dokumenata poput ustava i pojedinih zakona (ibid.: 17). Poteškoća je očita: jaka ideokracija u kojoj se slijede zgotovljeni koncepti i formulacije bez obzira na političku i druge cijene je nešto sasvim različito od slabe ideokracije u 194

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

kojoj se vode duge rasprave jer postoji borba oko značenja s političkim implikacijama. Prema potonjoj verziji Jugoslavija je zacijelo bila ideokracija, ali to nije osobito informativno jer su prema tim kriterijima i Sjedinjene Države – zemlja čije rasprave o Ustavu nesumnjivo nadmašuju one jugoslavenske – također ideokratski poredak. U stvari, ako možemo suditi kroz prizmu recepcije Marxovog Kapitala i marksističke teorije općenito, glavna poteškoća – koja bi se u nekim slučajevima pretvarala u prednost – za teoretičare samoupravljanja, ekonomiste i partijske ideologe sastojala se u političkoj pododređenosti Marxove teorije. Problem se uvijek iznova ogledao u širokim mogućnostima koje su Marxovi koncepti i iz konteksta izdvojene formulacije nudili u datom trenutku. Recepcija Kapitala u Jugoslaviji kretala se, historijski gledano, od pokušaja zasnivanja jugoslavenskog trećeg puta kroz teoriju socijalističke robne proizvodnje i praksu samoupravljanja do krize marksizma i kapitulacije pred problemom socijalističke demokracije u uvjetima ekonomske krize i jačanja etničkih sukoba. U tom se dugom trajanju, kroz – kako je napisala Štefanija Đilas – zaobilaženja i spoticanja, formirao širok spektar pozicija i uvida o Marxovom Kapitalu, marksističkoj teoriji i koncepciji samoupravljanja. Neke od njih jedva da mogu biti razumljive današnjem čitatelju. Druge su tek u postsocijalističkom razdoblju zadobile relevantnost kakvu nisu imale u vrijeme kada su prvotno formulirani – to je ostavština krivudavog, strmog puta recepcije Kapitala u Jugoslaviji.

195

Literatura Konferencije Marks i savremenost (1963-1989) Damjanović, P. i drugi (ur.)(1964), Prvi naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta Leković, D. i drugi (ur.)(1964), Prvi naučni skup Marks i savremenost (drugi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta Konevski, T. i drugi (ur.)(1967), Treći naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta Konevski, T. i drugi (ur.)(1968), Treći naučni skup Marks i savremenost (drugi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta Leković, D. i drugi (ur.)(1974), Peti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret Vranicki, P. i drugi (ur.)(1975), Šesti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret Vranicki, P. i drugi (ur.)(1988), Osmi naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut međunarodni radnički pokret Prpić, I. i drugi (ur.)(1988), Deveti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret Ostala literatura Bavčar, I., Kirn, S. i Koriska, B. (1985), Kapital i rad u SFRJ, Zagreb: Centar CK SKH za idejne-teorijski rad “Vladimir Bakarić”. Bavčar, I. (1988), „(Ne)profitabilnost kapitala u SFRJ“, Naše teme, 32(6), 1349-1352.

196

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Čolaković, R. (1971), „Pogovor prevodioca“, u: Marx, K. (1971), Kapital I-III, Beograd: BIGZ. Davidović, R. (1967), „Kapital Karla Marksa kao politička ekonomija socijalizma“, u: Konevski, T. i drugi (ur.), Treći naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 383-387. Đilas, M. (nepoznato), Članci objavljeni u „Borbi“, Split: Slobodna Dalmacija. Đilas, M., (1990), Nova klasa, Beograd: Narodna knjiga. Đilas, M. (2016), Pisma iz zatvora, Beograd: Vukotić Media. Gligorov, V (1988), „Marksova teorija kapitala“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Osmi naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut međunarodni radnički pokret, str. 33-41. Golubović, Z. (1988), Kriza identiteta savremenog jugoslovenskog društva, Beograd: Filip Višnjić. Horvat, B. (1964), „Samoupravljanje, centralizam i planiranje“, u: Leković, D. i drugi (ur.), Prvi naučni skup Marks i savremenost (drugi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 312-322. Horvat, B. (1975), „Ekonomska nauka o besklasnom društvu jeste politička ekonomija socijalizma“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Šesti naučni skup Marks i savremenost. Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 135-137 Horvat, B. (1975), „Osnovi teorije raspodjele u samoupravnom sistemu“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Šesti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 250-266. Jovanov, N. (1989), Sukobi. Protagonisti otvorenih i latentnih društvenih konflikata, Nikšić: Univerzitetska riječ Jović, D. (2003), Jugoslavija – država koja je odumrla, Zagreb: Prometej. Kardelj, E. (1978), Pravci razvoja političkog sistema 197

socijalističkog samoupravljanja, Beograd: Izdavački centar „Komunist“. Korać, M. (1968), „Replika“, u: Konevski, T. i drugi (ur.), Treći naučni skup Marks i savremenost (drugi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 139-142. Korać, M. (1975), „Kako stvarati političku ekonomiju samoupravnog socijalizma“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Šesti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 143-145. Korać, M. (1975), „Različita shvatanja raspodele prema radu u samoupravnom socijalizmu“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Šesti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 342-363. Korać, M. (1977), Socijalistički samoupravni način proizvodnje, Beograd: Izdavački centar „Komunist“. Kovač, B. (1984), „Prilog raspravi“, u: Pirec, D. (ur.), Istraživanje socijalističkog samoupravljanja. Politička ekonomija socijalističkog samoupravljanja, Beograd: Izdavački centar „Komunist“, str. 39-59. Kovač, B. (1988), Način proizvodnje i kritika političke ekonomije, Zagreb: Centar CK SKH za idejno-teorijski rad “Vladimir Bakarić”. Kovač, B. (1988), „Za rekapitalizaciju socijalizma“, Naše teme, 32(6), str. 1329-1349. Korošić, M. (1989), Jugoslavenska kriza, Zagreb: Naprijed i EIZ. Leković, D. (1967), „Marksov Kapital i preobražaj savremenog društva u socijalizam“, u: Konevski, T. i drugi (ur.), Treći naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 609-627. Maksimović, I. (1964), „Marksov uticaj na savremenu ekonomsku nauku“, u: Damjanović, P. i drugi (ur.), Prvi naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 293-303. 198

3k: Jugoslavensko samoupravljanje i Kapital

Maksimović, I. (1964), „Nauka i ideologija u svetlosti sadašnjih problema političke ekonomije“, u: Leković, D. i drugi (ur.), Prvi naučni skup Marks i savremenost (drugi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 283-295. Maksimović, I. (1967), „Marks i politička ekonomija socijalizma“, u: Konevski, T. i drugi (ur.), Treći naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 365-382. Maksimović, I. (1975), „Društvena svojina i problem raspodele prema radu“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Šesti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 465-469. Maksimović, I., Bulajić, Ž. i Krešić, LJ. (ur.)(1966), Politička ekonomija socijalizma, Beograd: Rad. Marsenić, D. (1985), „Jugoslovenski privredni sistem i ekonomske zakonitosti“, u: Pjanić, Z. i drugi (ur.), Ekonomske zakonitosti socijalizma, Beograd: Marksistički centar SK SKS, str. 33-55. Marsenić, D. (1990), Ekonomska bespuća i izlazi socijalizma, Beograd: Ekonomika. Pirec, D. (ur.)(1984), Istraživanje socijalističkog samoupravljanja. Politička ekonomija socijalističkog samoupravljanja, Beograd: Izdavački centar „Komunist“. Pjanić, Z. (1964), „Utjecaj i kritika Marksovog učenja u posleratnoj anglosaksonskoj ekonomskoj literature“, u: Damjanović, P. i drugi (ur.), Prvi naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 307-311. Pjanić, Z. (1967), „Marks, socijalizam i robna proizvodnja“, u: Konevski, T. i drugi (ur.), Treći naučni skup Marks i savremenost (prvi deo), Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta, str. 388-400.

199

Puhovski, Ž. (1975), „O objektu političke ekonomije u socijalizmu“, u: Vranicki, P. i drugi (ur.), Šesti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 137-142. Puhovski, Ž. (1976), „Znanost i njezin predmet“, Kulturni radnik, br.5/1976, str. 30-41. Puhovski, Ž. (1989), „Aporetika 'real-socijalističkih' reformi“, Naše teme 33(1-2), str. 23-35. Pusić, V. (1988), „Replika“, u: Prpić, I. i drugi (ur.)(1988), Deveti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 28-29. Rakočević i drugi (ur.)(1982), Akutalnost Marxovog „Kapitala“, Zagreb: Radničko i narodno sveučilište „Moša Pijade“. Rubin, I. (1978), Ogledi o Marxovoj teoriji vrijednosti, Zagreb: Stvarnost. Samardžić, S. (1988), „Iskustva socijalizma i država – o odnosu legalne i nelegalne države“, u: Prpić, I. i drugi (ur.), Deveti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 13-23. Strpić, D. (2017), Robna proizvodnja i udruženi rad u Marxovoj kritici političke ekonomije, Zagreb: Disput Šuvar, S. (1982), „Marxov 'Kapital', nastava marksizma i idejnopolitičko osposobljavanje“, u: Rakočević i drugi (ur.), Akutalnost Marxovog „Kapitala“, Zagreb: Radničko i narodno sveučilište „Moša Pijade“, str. 23-35. Šuvar, S. (1988), Vrijeme iskušenja: jugoslavenski socijalizam između vizija i posrtaja, Sarajevo: Oslobođenje. Vasović, V. (1974), „Politika i demokratija“, u: Leković, D. i drugi (ur.), Peti naučni skup Marks i suvremenost, Beograd: Institut za međunarodni radnički pokret, str. 310-325.

200

Recenzije

David McNally Blood and Money: War, Slavery, Finance, and Empire Chicago: Haymarket Books, 2020.

Prije nekih desetak godina medije su uslijed ekonomske krize preplavili izrazi koji su dotad bili dio tvrdog žargona financijskih mešetara i ambicioznijih studenata ekonomije. Ti su izrazi uglavnom ostajali neprevedeni, u izvornoj engleskoj varijanti, i to ne samo zato što za standardizaciju najelegantnijeg ili politički najoportunijeg prijevoda treba vremena. Prisutan je bio i određeni “strah od prijevoda”. Naime, izrazi su označavali kompleksne financijske instrumente za koje nikad nisi bio siguran da si ih razumio do kraja i da u međuvremenu neki talentirani matematičar s MIT-a nije dodao još jednu komponentu distribucije rizika. U takvom kontekstu urednici i novinari su uz konzultacije s ekonomistima nastavili pisati credit default swaps ili collateralized debt obligations. Opća razina upućenosti u prirodu tih financijskih instrumenata nije nešto naročito narasla, ali zato su im prišivene dvije, pomalo i proturječne uloge. Zbog nivoa kompleksnosti smatralo ih se alatom manipulacije kojim su elite namjeravale opljačkati narod i usput uzrokovale strašnu ekonomsku krizu. Ta je uloga imala i svoju političku funkciju kao jedan od presudnih sastojaka plodnog tla za rast takozvanog populizma i različitih oblika teorija zavjere. Međutim, usputno se promovirala i reproducirala uloga koja je kompleksnim financijskim instrumentima pridavala status civilizacijskog dosega i mjerila ljudskog napretka. Naprosto se radi o inovacijama ljudskog uma čija nam kompleksnost omogućuje jednostavniji svakodnevni

203

život. Pohlepa, kako glasi holivudska interpretacija zastranjenja financijskih tržišta već tridesetak godina duboko ukorijenjena u popularnoj kulturi, može zloupotrijebiti te matematičke formule za rješavanje ekonomskih problema, ali njihov osnovni karakter je jasan: one su izraz civilizacijskog napretka i nužan alat društvenog razvoja. Iza nove knjige američkog marksističkog teoretičara i povjesničara Davida McNallyja stoji upravo želja da se obračuna s tom ulogom civilizacijskog lubrikanta koji se pripisuje novcu i financijama. Knjiga je naslovljena Blood and Money, a podnaslov je jednako sugestivan: War, Slavery, Finance and Empire. Dakle, naslov i podnaslov jasno pokazuju da se McNally vodio onim tipom povijesne analize koju je možda najpreciznije opisao Walter Benjamin poznatom dijagnozom: nema dokumenta kulture koji istovremeno nije i dokument barbarstva. Sam McNally je pak dobro poznat zapadnoj akademskoj i aktivističkoj publici na ljevici. Trenutno predaje povijest i ekonomiju na Sveučilištu Houston, a donedavno je radio na Odsjeku za političku ekonomiju Sveučilišta York u Kanadi, vjerojatno najpropulzivnijem marksističkom odsjeku na univerzitetima zapadne hemisfere u posljednjih nekoliko desetljeća. Autor je više knjiga i studija, a za ovu priliku upoznavanja s njegovim likom i djelom izdvojimo jednu raniju, Against the Market, u kojoj izlaže neodrživost teorije i prakse tržišnog socijalizma te nešto recentniju, The Global Slump, u kojoj analizira ekonomsku krizu s kojom smo i počeli ovaj prikaz. McNally je ne tako davno bio gost i u našim krajevima. Prije sedam godina održao je predavanje u Ljubljani na temu prvobitne akumulacije, migracija i socijalne reprodukcije, a u usputnom razgovoru nakon predavanja je najavio da će se u narednoj knjizi baviti konceptom svjetskog novca. Od teme novca nije odustao, ali očito je da ga je istraživački put odveo u nešto drukčijem smjeru. Pored obračuna sa statusom kompleksnih financija kao izdankom, ali i jamcem civilizacijskog napretka, McNally se u ovoj knjizi obračunava i s našom svakodnevnom predodžbom 204

3k: Recenzije

uloge i funkcije novca u društvenom i ekonomskom životu. Od osnovnoškolskih pa sve do udžbenika na ekonomskim fakultetima uči nas se da je novac zapravo isključivo praktična inovacija koja olakšava razmjenu, a samim tim i život. Što ekonomija postaje kompleksnija, a podjela rada specijaliziranija, to su nam nužniji i nešto razrađeniji instrumenti od “običnog” novca. U neku ruku to zvuči intuitivno i uvjerljivo, a u određenom aspektu i jest točno. Zamislimo na primjer da novac ne postoji, a posjedujemo stolicu, mobitel, pribor za suđe i ručnik, a treba nam kila krumpira i komad mesa za ručak. Kako bismo dogovorili razmjenu? Kako ćemo pronaći nekoga kome baš treba to što imamo i kako ćemo odrediti što bi bio “pošteni” omjer? Novac su, eto, smislili pametni ljudi kako bi doskočili tom problemu, isto kao što su kroz povijest smislili brojne druge stvari koje su nam olakšale život. Međutim, priča o povijesti novca ipak nije priča o naporima ljudskog uma pri rješavanju egzistencijalnog problema ili znanstvene zagonetke. Ta je priča, kaže nam McNally podastirući dokaze iz različitih povijesnih epizoda, priča o krvi, ratu, ropstvu i dominaciji. Drugim riječima, novac izvorno nije bio “izmišljen” samo kao sredstvo razmjene među ljudima nego i kao sredstvo dominacije nad ljudima. Ništa toliko jasno ne sugerira tu vezu kao etimologija. Iako na etimologiju uvijek treba gledati krajnje sumnjičavo u pogledu njenog dometa pri objašnjenju povijesnih zbivanja, ovdje je stvar jednostavna, ali i potkrijepljena izvorima. Riječi kojima se u europskim jezicima često označavaju novac i vojnik istog su korijena: šoldi i soldat. Ili u engleskom soldier. Naime, novac kao sredstvo plaćanja nije “izmišljen” da bi dva susjeda mogla razmijeniti robu već da bi se mogla financirati osvajačka vojska u pokretu kojoj je bilo nepraktično da nosi sa sobom robu za razmjenu. To je samo jedna od povijesnih sekvenci na kojima McNally gradi svoj intrigantni i krvavi narativ. Knjiga je podijeljena u tri dijela i bavi se specifičnim trenucima u svjetskoj povijesti koji su označavali ključne epizode promjena u monetarnim tehnologijama. U svakoj od tih epizoda podloga novčanih 205

inovacija slijedila je određene ratne zahtjeve. Premda, kako navodi McNally u uvodu, postoje i možda interesantnije inovacije u sferi monetarnih režima kroz povijest, on se ipak zadržao na tri koje su bile presudno vezane uz ratna nastojanja, a obilježila su značajno svjetsku povijest. Također, svaka od tih povijesnih epizoda označava i pojavu specifičnog modularnog oblika novca. I svaki od tih oblika novca predstavlja odgovore na specifične zahtjeve režima proizvodnje u kojima nastaje. Valja istaknuti da se McNally ne bavi poviješću novca u kapitalizmu. Novac je, dakako, postojao i prije pojave kapitalizma i stupnjevi njegove raširenosti su u tim prethodnim razdobljima varirali, ali u svakom klasnom društvu, bez obzira na prevladavajući način proizvodnje, nastanak novca ili njegovog specifičnog modularnog oblika, vezan je uz rat i osvajanja. Dakle, McNally se u analizi opsežno bavi antičkom Atenom i Rimom, Engleskom kraja 17. i početka 18. stoljeća te Sjedinjenim Američkim Državama u 20. stoljeću. Modularni oblik novca koji se pojavljuje u Ateni je kovani novac kojeg izrađuje država, onaj koji nastaje u Engleskoj krajem 17. stoljeća je papirnati novac vezan uz plemenite metale, dok u Sjedinjenim Američkim Državama, a samim tim i u cijelom svijetu, napuštanjem Bretton Woods režima 1971. godine, na scenu stupa fiducijarni novac koji nije vezan uz nikakvu specifičnu robu. Svaka od tih monetarnih inovacija bila je plod specifičnih ekonomskih i društvenih okolnosti, a ishodišno vezana uz financiranje ratova. Spomenuli smo već kako je novac kao način financiranja ratova nastao u antičkom dobu. U drugoj epizodi pojavili su se i drukčiji izazovi zbog uspostave i razvoja kapitalizma i sve veće ovisnosti o tržištu. Tu na scenu stupa Bank of England, nastala 1694., koja novim oblikom novca financira ratne avanture. U trećoj, američkoj epizodi, neposredan povod monetarnoj inovaciji predstavlja rat u Vijetnamu. Svaku od tih epizoda McNally u knjizi potanko opisuje, uvodi nas u svojevrsnu financijsku arheologiju, izlaže nam učinke novca kao tehnologije moći na živote običnih ljudi 206

3k: Recenzije

i što je najvažnije, uči nas da novac i financije nisu neutralni doseg socijalno-matematičkog kolektivnog uma već ishod imperijalnih ratova u borbi za valutnu prevlast i ekonomske povlastice. Također, ova knjiga predstavlja i učinkovit alat za raskrinkavanje sve popularnijih teorija zavjera o financijskim elitama koje manipulacijama iza leđa presudno oblikuju naše sudbine. Iako na prvi pogled ne ulazi na taj teren, McNally čitkim rekonstrukcijama kompleksnih povijesnih epizoda pokazuje da je povijest novca neodvojiva od povijesti moći, ali ne kao učinak skrivenog djelovanja elita već činjenice da je ta povijest bila integralni dio društveno-ekonomskih poredaka u kojima se odvijala. Postoji još jedna značajna didaktička vrijednost McNallyjeve studije. Suvremena ljevica često kaska za političkim protivnicima u razumijevanju “visokih” financija i uloge novca, a dostupne, apstraktne definicije uglavnom nisu politički neutralne i idu u prilog protivnicima. McNallyjev arheološki i povijesni pristup nam pomaže da shvatimo monetarne tehnologije u kontekstu njihova nastanka. Na taj način ih lakše usvajamo i lakše s njima baratamo u političkim raspravama, ne klize nam iz ruku i nismo stalno u strahu da nam je nešto promaknulo. Dakle, Blood and Money je nezaobilazna knjiga, a ako bismo morali izdvojiti jednu manu to bi bila McNallyjeva sklonost da povremeno poetizira tijelo kao mjesto patnje pod monetarnim režimima. No, to su tek pitanja stilskog ukusa. Marko Kostanić

207

208

Ishay Landa Fašizam i mase: pobuna protiv posljednjih ljudi 1848.1945. Zagreb: Mizantrop, 2019.

Na malom izdavačkom tržištu kakvo je naše uvijek je pozitivno iznenađenje dobiti domaće izdanje važnog, ali nedovoljno poznatog autora. U tu kategoriju svakako spada izraelski intelektualni povjesničar Ishay Landa, čija je već druga knjiga dobila svoj hrvatski prijevod 2019. godine. Hrvatski prijevod Fašizma i masa izašao je svega godinu dana nakon engleskog originala, a pritom izdavačka kuća Mizantrop navodno nije bila jedini zainteresirani izdavač. S obzirom na to da je njegova prošla knjiga, Šegrtov čarobnjak: liberalna tradicija i fašizam, svoj hrvatski prijevod čekala gotovo deset godina, čini se da se u lokalnoj recepciji Lande posljednjih godina nešto promijenilo nabolje. Oni koji su čitali prošlu Landinu knjigu, brzo će uočiti tematski i metodološki kontinuitet koji nastavlja ova knjiga. Šegrtov čarobnjak se na argumentiran i polemički način bavio odnosom povijesnog liberalizma i fašizma, osporavajući prije svega interpretacije prema kojima se radi o nepomirljivo suprotstavljenim ideologijama. Fašizam i mase sličnoj temi prilazi iz drugog kuta: glavna polemička oštrica usmjerena je prema onim interpretacijama koje uzroke fašizma pronalaze u “previše demokracije”, odnosno koje povijesni fašizam vide kao posljedicu nesputanog ispoljavanja urođenih instinkta masa u politici. U oba slučaja Landa upozorava kako su interpretacije s kojima polemizira zapravo relativno nedavno postale dominantne, nakon što su desetljećima smatrane 209

revizionističkom marginom. Neki od njihovih autora, poput Georgea Mossea ili Petera Sloterdijka, vjerojatno bi se i složili s tom konstatacijom. Njihova “nova čitanja” fašizma bila su otvorena reakcija na ono što su smatrali marksističkom historiografijom fašizma koja je dominirala drugom polovicom prošlog stoljeća. Nju je, tvrdili su, karakterizirala tendencija da se u fašizmu traže “skriveni” klasni interesi koji onda služe kao ključ čitanja cijelog fenomena. Nasuprot tome, bivši “revizionisti” – a sada u osnovi dominantna struja historiografije fašizma – predlažu da se fašiste “uzima za riječ”, odnosno da se ponovnim pažljivim čitanjem toga što su tvrdili sami fašisti (a ne njihovi protivnici marksisti) pronađe bolji pogled na ovaj povijesni fenomen. Landa prihvaća tu metodologiju – i dolazi do suprotnih zaključaka. Nasuprot interpretaciji fašizma kao vrhunca ili krajnje manifestacije masovne politike, Landa pedantnim citiranjem i eruditskim interpretiranjem onoga što su pisali i govorili ideolozi fašizma ili njihovi intelektualni uzori dokazuje kako je fašizam zapravo krajnja manifestacija elitističke pobune protiv masovne politike. Da bi argumentirao ovu tezu, autor prvo podsjeća na dubinu promjene kroz koju su prošla (zapadna) društva u periodu između Francuske revolucije i Prvog svjetskog rata. Radi se o fenomenu demokratizacije i ulaska većine stanovništva u društveni i politički život. To je fenomen nerazdvojan od uspona radničkog pokreta i njegovih institucija koje su mu bile glavni nositelj. Jedna od najvidljivijih posljedica ovog procesa jest (teško) izboreno opće pravo glasa, koje je fundamentalno promijenilo ne samo način na koji funkcionira politika, nego i osnovno razumijevanje toga tko su legitimni protagonisti borbe za raspodjelu moći u društvu. Međutim, ova demokratizacija i njezin proizvod, koji Landa naziva “masovnim društvom”, nisu vidljivi samo u politici, nego i u gotovo svim sferama života: od sporta i kulture, preko radnih do rodnih odnosa. Sve to, pokazuje Landa, bilo je predmet intenzivne rasprave u cijelom periodu 19. i prve polovice 20. 210

3k: Recenzije

stoljeća. Panične reakcije i pokušaji zaustavljanja ovog procesa zapravo su temelj povijesnog fašizma. Kako bi to dokazao, Landa se ne upušta u vratolomne interpretacije (zbog kakvih kritizira pojedine druge povjesničare fašizma), već se oslanja na opširne i sasvim izravne citate fašističkih teoretičara koji svoju averziju prema “masovnom društvu” jasno potvrđuju. Naravno, fašizam je, kao moderna politička ideologija, i sam proizvod društvene promjene u periodu 19. i prve polovice 20. stoljeća. U tom smislu, on nije samo konzervativan pokušaj poništavanja ovih očito nezaustavljivih promjena. Fašistička averzija prema masama nije se dakle zadovoljavala sanjarenjem o vraćanju mnoštva “pučana” u njihove stare staleške torove, već se uhvatila u koštac sa zadatkom “kroćenja” mase i njezinog pretvaranja u čvrsto hijerarhiziranu i discipliniranu naciju. Pritom je alegorija kroćenja masa, odnosno njezinih demokratskih instinkata, zapravo izravno preuzeta iz terminologije koju koriste sami fašisti ili koju su preuzeli od svojih uzora. Od Nietzschea do Hitlera, od Carlylea i T. S. Eliota do Mussolinija, Landa daje prikaz reakcionarne misli i njezinih kompleksnih (a povremeno i suprotstavljenih i kontradiktornih) odnosa s masovnom politikom. Očita opozicija koju većina njih uspostavlja između egalitarne, “feminizirane”, demokratske i anarhične mase s jedne te hijerarhizirane, muževne, radišne i požrtvovne nacije s druge strane objašnjava dio “zabuna” vezanih uz interpretacije fašističkog odnosa prema masovnom društvu. Činjenica da se Landa koristi najrazličitijim izvorima, od političkih traktata i govora, preko romana i eseja do plakata, filma i kazališta mogla bi biti povod za optužbu za anegdotalnost. No sama količina citiranog materijala i eruditska dubina interpretacije čine takvu optužbu teško održivom, a argumentaciju uvjerljivom. Širok, panoramski pogled na odnos prema ovim pitanjima omogućava Landi da “oživi” i objasni i neke stare pojmove čije se značenje u međuvremenu 211

fundamentalno promijenilo. Među njima je svakako zanimljiva diskusija o “amerikanizmu”, koja pokazuje kako su Sjedinjene Države zbog percipiranog egalitarizma dugo bile meta evropske desnice, ali i izvor nade za ljevicu ili barem radničku omladinu, dok se te pozicije nisu zamijenile u drugoj polovici prošlog stoljeća nastupom Hladnog rata. Pitanje “amerikanizma” ujedno otvara i drugu veliku polemiku koja je Landi motiv za ovu knjigu: polemiku protiv onog što naziva “lijevim ničeanizmom”. Njegove predstavnike pronalazi u autorima poput Adorna i Horkheimera i “Frankfurtskoj školi” općenito. Njihova skepsa, ili češće, otvorena averzija prema “masovnom društvu” i “konzumerizmu” ima očito druge motive, ali su joj manifestacije uznemirujuće slične onima kod reakcionarnih pisaca. Landa stoga upozorava na to da je riječ o slijepoj ulici za ljevicu, a njegovi motivi za reakciju protiv “lijevog elitizma” i “kultur-pesimizma” očito nisu samo akademski. U nemogućnosti da detaljno nabrojimo sve teme koje Landa otvara u ovoj knjizi, spomenimo, na primjer, pitanje kompleksnog odnosa fašizma prema religiji, “kultu prirode” i darvinizmu, genezu moderne mizoginije, osporavanje popularne kulture, rasijalizaciju klasnih razlika ili razvoj koncepta “masovne psihologije”, koja bi trebala pomoći da se kontroliraju pretjerane aspiracije masa. S obzirom na raznolikost tema i motiva iz fašističke ideologije koje pokriva, 450 stranica ove knjige može komotno funkcionirati i kao pregled intelektualne povijesti evropskog fašizma i reakcionarne misli, nevezano uz polemičke intencije s kojima su pisane. U tom je smislu osobito zanimljivo da se pretposljednje poglavlje hvata u koštac i s jednom od najkompleksnijih tema vezanih uz povijesni fašizam – antisemitizmom. Nasuprot mistifikacijama antisemitizma kao “neobjašnjivog zla”, pa čak i onim interpretacijama koje uzroke vide u stvarnoj ili imaginarnoj vezi Židova s financijskim ili – u nacističkoj terminologiji

212

3k: Recenzije

– raffendes kapitalom, Landa i za moderni antisemitizam korijene pronalazi u averziji prema “masovnom društvu”, pri čemu emancipirani Židov može služiti kao jedan od njegovih simbola. U tom smislu, jasno je kako fašistički antisemitizam nije istovjetan tradicionalnom antisemitizmu koji karakterizira evropsko društvo od Srednjeg vijeka. Pedantno dokumentirajući u kojoj mjeri je figura “Židova” mogla služiti kao sinonim za revolucionara ili pak kao personifikacija “negativnih” manifestacija masovnog društva (od konzumerizma do “dekadentne” kulture), Landa zapravo pokazuje kako nacistička opsesija Židovima nije mistična ni iracionalna kako se često prikazuje. Radi se, nasuprot tome, o tendenciji sasvim u skladu s ostatkom fašističke ideologije primarno zainteresirane za poništavanje posljedica društvene demokratizacije tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća. Zaključno, Landin Fašizam i mase neprocjenjiv je doprinos istraživanju intelektualne povijesti fašizma, ali i ideologije ekstremne desnice općenito. Pojava ove knjige imat će, nadamo se, pozitivne posljedice na diskusije o navedenim fenomenima i u lokalnom kontekstu. Nikola Vukobratović

213

214

Timothy Snyder Krvava prostranstva – Europa između Hitlera i Staljina Zagreb: Fraktura 2018.

Jednu od najsnažnije izraženih tendencija u europskim politikama sjećanja već dugi niz godina predstavlja nastojanje da se uspostavi znak jednakosti između svih političkih sustava koji su se u prvoj polovici 20. stoljeća pojavili na ruševinama liberalnog poretka. Priča je toliko dobro poznata da ju je jedva potrebno ponoviti: režimi proizašli iz fašističkih pokreta s jedne strane te komunističkih s druge, predstavljaju tek lijevu i desnu varijantu jedinstvenog fenomena koji se naziva totalitarizam. I jedni i drugi su odgovorni za masovne zločine i kršenja ljudskih prava, a eventualne razlike među njima su zanemarive u odnosu na njihov zajednički kriminalni karakter. Ponekad se analogija ograničava na Hitlerovu Njemačku i Staljinov Sovjetski Savez, dok se u drugim slučajevima koncept totalitarizma proteže i na brojne druge slučajeve pa tako, primjerice, i na (čitavu) povijest socijalističke Jugoslavije. Moglo bi se reći da u svojevrsnom historijskom paradoksu stara parola “nikad više” – koja se pojavila kao reakcija na holokaust – u današnje vrijeme zahvaća i politički projekt čiji su nositelji dali presudan doprinos pobjedi nad ideolozima i izvršiteljima holokausta. Paralelno s različitim nacionalnim i europskim deklaracijama kojima su osuđivani “svi totalitarizmi”, pojavio se i poduži niz historiografskih radova čiji je cilj bio komparacija, najčešće nacizma i staljinizma, odnosno analiza njihovih sličnosti i razlika. Za razliku od političkih deklaracija koje su se bavile ovim pitanjem, u tim se radovima često moglo naići na znatno veću razinu nijansiranja, pa u konačnici i ukazivanja na ograničenost 215

ili čak neadekvatnost same kategorije totalitarizma, odnosno na njezinu političku instrumentaliziranost.1 Kako u eseju “Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta” precizno pokazuje Enzo Traverso, usponi i padovi popularnosti koncepta totalitarizma od Drugog svjetskog rata do početka 21. stoljeća nesumnjivo svjedoče da je utjecaj “totalitarne paradigme” oduvijek bio usko vezan uz fluktuacije političko-ideološke klime, dok su rezultati konkretnih povijesnih istraživanja režima koji se krste kao totalitarni u tome igrali sekundarnu ulogu. Tako je i cementiranje liberalne hegemonije u posthladnoratovskoj Europi označilo jačanje tendencije da se sve političke alternative iz 20. stoljeća promatraju kao jedinstven fenomen, usprkos svim razlikama među njima, pa je izvjesno da će pogled na “doba ekstrema” do daljnjega uvelike ostati filtriran kroz kategoriju totalitarizma. Knjiga Timothyja Snydera Krvava prostranstva – Europa između Hitlera i Staljina izvorno objavljena 2010. godine, spada među najpoznatija djela koja su se bavila komparacijom staljinizma i nacizma u proteklih desetak godina. Ovaj profesor povijesti s Yalea, inače specijaliziran za povijest istočne Europe, ovom se knjigom uspio afirmirati kao jedan od najpoznatijih stručnjaka na tom području, ali i postati ugledni politički komentator u nekim od najtiražnijih američkih medija. Knjiga je osvojila prestižne nagrade koje je teško pobrojati, izazvala brojne pohvale stručne i šire javnosti te je prevedena na niz svjetskih jezika. To ne znači da je oduševljenje bilo jednoglasno, pa su se javili i brojni kritički glasovi koji su problematizirali različite aspekte Snyderovog rada. Što se tiče reakcija na hrvatski prijevod knjige, koji se ukazao u nakladi Frakture 2018. godine, također se mogao primijetiti zavidan uspjeh kod šire čitalačke

1) Primjerice, vidi zbornik Beyond Totalitarianism: Stalinism and Nazism Compared, 2009., Sheila Fitzpatrick i Michael Geyer, (ur.), New York: Cambridge University Press. Na našem jeziku, dostupan je interesantan esej Enza Traversa “Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta”, dostupan na slobodnifilozofski.com 216

3k: Recenzije

publike, no ono što je izostalo bile su bilo kakve kritičke reakcije stručne javnosti. Zato ćemo ovdje pokušati ukazati na ključne manjkavosti Snyderovog rada, odnosno njegovih konceptualnih i metodoloških premisa, ostavljajući po strani uže interpretativne i faktografske probleme. Razlog je taj što cilj knjige i jest postavljanje drugačijeg okvira za promatranje povijesti nasilja u Europi “između Hitlera i Staljina”, a ne iznošenje novih podataka. Naime, rad je tek manjim dijelom baziran na autorovim vlastitim istraživanjima, a u većoj mjeri na sekundarnoj, otprije poznatoj literaturi. Ipak, kako je Snyder vrstan poznavatelj povijesti Istočne Europe, što je dokazao u nizu ranijih radova, ovdje u osnovi nema razloga sumnjati u podatke koje iznosi. Geografija, kronologija i protagonisti nasilja Krenimo od centralnog aspekta Snyderove knjige, odnosno od pitanja što bi to točno bila “krvava prostranstva”. Autor tim pojmom obuhvaća područja od današnje središnje Poljske, preko Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih zemalja, do zapadne Rusije: “Kao krvava prostranstva definiram teritorije koji su od 1933. do 1945. bili podvrgnuti i njemačkom i sovjetskom represivnom aparatu i politikama masovnog ubijanja” (477). U tom je periodu u ovom dijelu Istočne Europe, kojim su protutnjale najprije njemačka a zatim sovjetska vojska, ubijeno četrnaest milijuna ljudi, ne računajući pritom vojnike poginule u borbama. Prema Snyderu, posljedica je to namjernih “smrtonosnih političkih odluka” (X) Hitlera i Staljina. Kao ključne događaje u toj dinamici Snyder izdvaja glad izazvanu kolektivizacijom sela u Sovjetskom Savezu, Veliki teror, ubojstva poljskih građana od strane njemačkih i sovjetskih snaga od rujna 1939. do lipnja 1941., ubijanje glađu sovjetskih ratnih zarobljenika i stanovnika sovjetskih gradova, masovne odmazde nad civilnim stanovništvom zbog partizanskog ratovanja te, naravno, holokaust. Nadalje, Snyder ističe da su ova masovna ubojstva često posljedica interakcije dvaju režima. Njihovi kontakti rezultirali su višestruko većim brojem žrtava, nego što bi bio slučaj da je svaki od režima djelovao neovisno jedan o drugome. Zato je ona područja na kojima je 217

ta interakcija bila najintenzivnija Snyder nazvao “krvavim prostranstvima”. Već ovdje imamo niz elemenata koji zaslužuju komentar, no zadržimo se zasad na geografskom i kronološkom određenju problema, a to su nasilja počinjena između 1933. i 1945. na navedenim područjima. Zasigurno, svaki oblik prostornog i vremenskog apstrahiranja problema moguće je podvrgnuti kritici, dok je istodobno jasno da historijska analiza nije moguća bez takvih postupaka. Što se geografije tiče, Snyderova specifičnost je u tome što je zanemario državne granice te “stvorio” prostor koji nije postojao kao politički entitet niti ga je itko percipirao kao zaokruženu cjelinu. Iako se radi o interesantnom pokušaju nadilaženja (preuskih) okvira nacionalnih povijesti, on nas dovodi i do nekih pitanja na koja ne dobivamo odgovor: jesu li se u “krvava prostranstva” mogli uključiti još neki prostori? Kako promatrati, primjerice, Balkan koji je također bio poprište ubijanja enormnih razmjera u Drugom svjetskom ratu? Zanimljivo je da Snyder ne daje praktički nikakav komparativni pogled na događanja na Balkanu, kao niti na druga poprišta masovnog ubijanja, čak ni utoliko da pokaže kako je specifičnost zbivanja na “krvavim prostranstvima” doista takva da ti prostori zaslužuju da ih se obuhvati zasebnim konceptom. Ako je ovakav fokus na određeni prostor ostavio nekoliko neodgovorenih pitanja, vremenska dimenzija se čini još i više problematična, jer ona autoru omogućuje zaobilaženje niza nezgodnih pitanja koja bi potencijalno vodila ka potrebi za kompleksnijim objašnjenjem Hitlerova i Staljinova nasilja. Nije neuobičajeno da povjesničari ovoga razdoblja promatraju čitav period od 1914. do 1945. kao cjelinu, bilo da je nazivaju “tridesetogodišnjim ratom”, “dobom katastrofe” ili “europskim građanskim ratom”. Ne samo da su kontinuiteti procesa započetih u vrijeme Prvog svjetskog rata snažno uočljivi kroz čitav ovaj period, već su i određeni presedani kad je nasilje u pitanju postavljeni upravo za vrijeme i neposredno nakon “Velikog rata”. Osim što se radilo o ratnom klanju dotad neviđenih razmjera, tada se događa 218

3k: Recenzije

i strašni genocid nad Armencima u raspadajućem Osmanskom Carstvu. Za zbivanja na Snyderovim “krvavim prostranstvima” još su relevantnija masovna ubojstava Židova u Istočnoj Europi po završetku rata od strane ruskih i njemačkih kontrarevolucionara (u manjim razmjerima i poljskih i ukrajinskih nacionalista) u kojima su stradali deseci tisuća Židova. Pored toga, caristička Rusija je za vrijeme rata deportirala pola milijuna Židova sa zapadnih granica Carstva – pravdajući to sigurnosnim razlozima – pri čemu je život izgubilo čak sto tisuća ljudi. U konačnici, upitno je i to može li se nacistički projekt izgradnje kolonijalnog carstva na Istoku Europe naprosto istrgnuti iz kolonijalne povijesti zapadne, liberalne Europe, osobito ako nam je poznata Hitlerova fascinacija “uspjesima” britanskog kolonijalizma, kao i njegovo uspoređivanje američkih “crvenokožaca” s istočnoeuropskim “urođenicima”. Usprkos uvodnoj napomeni da se “ishodišta nacističkog i sovjetskog režima i njihovog susreta na krvavim prostranstvima nalaze u Prvom svjetskom ratu”, Snyder sve navedeno ili ne spominje ili mu odriče bilo kakvu važnost za objašnjavanje kasnijeg nasilja u Istočnoj Europi. Sve u svemu, čini se da je geografsko-kronološki okvir postavljen tako da bi se naglasilo centralni argument prema kojemu su masovna nasilja u Istočnoj Europi kojima se bavi ova knjiga gotovo isključivo posljedica kriminalnih politika Hitlera i Staljina, pa za njihovu analizu nikakvi historijski presedani nisu relevantni. To stoji u uskoj vezi s bazičnim postavkama Snyderove metodologije koja je uvelike određena (arhaičnom) fiksiranošću na djelovanje dvojice “velikih vođa”, čija se volja mehanički pretvara u realnost na terenu. Drugim riječima, arbitrarna volja svemoćnih diktatora je ono što generira nasilje, pa nema potrebe za preciznijom historizacijom i kontekstualizacijom toga nasilja. Jedan od bizarnijih primjera ovakvog postupka nalazimo u interpretaciji najkrvavije faze sovjetske kolektivizacije, kada je Staljin po Snyderovom viđenju “odlučio ubiti milijune ljudi u sovjetskoj Ukrajini” bez ikakvog razloga “osim potrebe da dokaže neumoljivost svoje vlasti” (4849). 219

Iz ovakvog pristupa nadalje proizlazi i to da se svi drugi akteri koji su se zatekli u Istočnoj Europi čiju su sudbinu krojili Hitler i Staljin reduciraju na, s jedne strane podređene izvršitelje zločina bez vlastitih motiva, ciljeva i kapaciteta za djelovanje, a s druge na bespomoćne žrtve njihovih politika. U tom smislu znakovita su dva primjera. Prvi se odnosi na Snyderovo potpuno devalviranje važnosti autentičnih, lokalnih antisemitizama na “krvavim prostranstvima” za sudbinu istočnoeuropskih Židova. Za relativno brojna ubojstva Židova koja su počinili poljski, ukrajinski ili litavski nacionalisti, kao i druga međuetnička ubijanja, isključivu odgovornost snosi Hitler. Analogno tome, bilo kakva autonomija djelovanja je u Snyderovom narativu oduzeta i sovjetskim partizanima: oni su bili samo pijuni u Staljinovim rukama čije su akcije imale isključivo negativne posljedice, pogoršavajući razmjere ubijanja na “krvavim prostranstvima”. Površne analogije Posebno nezadovoljavajući aspekt ovog rada predstavlja Snyderova metoda izlaganja. Ona se temelji na beskrajnom nizanju komparativnih primjera koji omogućuju uspostavljanje površnih, a počesto i tendencioznih analogija: “Kao što je Hitler... tako je i Staljin...”, vjerojatno je najčešća formulacija s kojom se susreće čitatelj ove knjige. Izbjegavanje preciznijeg kontekstualiziranja pojedinih Hitlerovih i Staljinovih politika omogućuje to da se analogije uspostave čak i tamo gdje ih najmanje očekujemo. Indikativan primjer predstavljaju usporedbe sovjetske kolektivizacije sela, s Hitlerovim planom otimanja zemlje slavenskom stanovništvu na istoku i naseljavanja njemačkih seljaka: “Hitler i Staljin su, neovisno o svojim mnogim međusobnim razlikama, krenuli od pretpostavke da se korijeni problema nalaze u poljoprivredi a rješenje u drastičnoj državnoj intervenciji” (21). Ni činjenica da je početkom 1930-ih godina Njemačka, usprkos krizi, jedna od najrazvijenijih industrijskih sila na svijetu, dok je Sovjetski Savez siromašna, agrarna zemlja i uz to izopćenik u međunarodnim odnosima, Snyderu nije prepreka za olako us-

220

3k: Recenzije

postavljanje analogije. Tragična kolektivizacija sela koja je bila okrutno sredstvo na putu ka industrijalizaciji zemlje stavljena je na istu ravan kao nacistički projekt ubijanja, protjerivanja i porobljavanja praktički čitavog stanovništva koje je naseljavalo plodna ukrajinska prostranstva: “Staljinisti su kolonizirali svoju vlastitu zemlju, a nacisti su kolonizirali okupiranu sovjetsku Ukrajinu dok su njeni stanovnici patili i patili” (23). Ovo je tek jedan primjer uobičajenog Snyderovog postupka, pri kojemu paralelno opisivanje primjera nasilja za koji su odgovorni jedan i drugi režim, nije praćeno elaboracijom konteksta u kojemu se to nasilje događa. Drugim riječima, političko-moralna jednakost nacističkog i sovjetskog režima je samo implicirana, bez da je demonstrirana analizom koja bi otkrila istovjetnu motivaciju, genezu i dinamiku nasilja koje se događalo pod Hitlerom i Staljinom. Nadalje, linije kauzaliteta kod Snydera su također potpuno zamagljene. Usprkos tome što je, kako smo već spomenuli, argument o interakciji dvaju režima za Snydera iznimno bitan, on rijetko pojašnjava uzročno-posljedičnu vezu između tragičnih događaja za koje su odgovorni sovjetski i nacistički režim. Po svemu sudeći, ovo je posljedica toga što je još od njemačkog Historikerstreita 1980-ih godina uspostavljanje kauzaliteta između boljševičkog i nacističkog nasilja krajnje osjetljivo pitanje. Tada je Ernst Nolte izazvao buru gnjevnih reakcija nakon što je zločine nacizma, uključujući i holokaust, prezentirao kao derivirani fenomen, odnosno kao pretjeranu reakciju na prethodno boljševičko nasilje. Snyder je očigledno izvukao pouke iz ove “afere” pa je pažljivo izbjegavao eksplicitno uspostavljanje kauzalnih veza. Ipak, granica između pukih analogija i ukazivanja na snažniju vezu između nasilja dvaju režima nije uvijek jasna: “Tako je Auschwitz postao i veliki radni logor, organiziran po uzoru na sovjetske gulage koji su trebali ostvariti Staljinove snove planirane industrijalizacije, dok je ropski rad u Auschwitzu služio interesima njemačkih tvrtki” (171). Ako je korištenje prisilnog rada 221

jedini kriterij, Snyder je mogao naći i različite druge paralele jer sovjetski režim zasigurno nije izumio takve prakse. Uostalom, korištenje prisilne radne snage u carističkoj Rusiji odavno je bila uobičajena praksa u zabačenim dijelovima zemlje. No kako je zamišljen Auschwitz prije nego što je zadobio svoju zloglasnu funkciju logora smrti za masovno ubijanje Židova? Osim mjesta na kojemu su poljski ratni zarobljenici i politički neprijatelji – a nakon početka Operacije Barbarossa i sovjetski ratni zarobljenici – korišteni kao robovska radna snaga, Auschwitz je zamišljen i kao važno mjesto u planovima njemačke kolonizacije istoka. Do proljeća 1941., lokalni Poljaci i Židovi su istjerani iz svojih domova kako bi oslobodili prostor za njemačko osoblje tvornica koje se grade u logorskom kompleksu, te su pretvoreni u robovsku radnu snagu ili deportirani. Prema Himmleru, područje Auschwitza trebalo je postati “model istočne kolonizacije”.2 Istovremeno, on je postao i simbol suučesništva njemačke ekonomske elite u najsramotnijim politikama Trećeg Reicha. Ipak, za Snydera je najbitnije uspostaviti kakvu-takvu analogiju između Hitlerova i Staljinova nasilja, pa će Auschwitz proglasiti mjestom stvorenim “po uzoru na gulag”, makar i po cijenu ovakvog natezanja jednih i ignoriranja drugih činjenica. Spomenimo kratko da će pune implikacije Snyderovog izbjegavanja preciziranja kauzalnih determinanti u kombinaciji s ranije opisanim geografskim situiranjem masovnog ubijanja 1930-ih i 1940-ih do punog izraza doći u sljedećoj Snyderovoj knjizi Black Earth: The Holocaust as History and Warning. Tamo Snyder argumentira da su geografsko poprište holokausta postala ona područja na kojima je već prije 1941. godine uništena svaka državna struktura, odnosno institucije nacionalne države. Dok je Hannah Arendt koristila koncept “apatridstva” (statelesness) kako bi objasnila bezizlaznu poziciju brojnih Židova koji su se 1930-ih našli bez ikakve državne zaštite u centralnoj Eu2) Arno J. Mayer, 2012., Why Dit the Heavens Not Darken? The “Final Solution” in History, London: Verso, 357. 222

3k: Recenzije

ropi, Snyder je ovaj koncept, koji se kod Arendt odnosio na ljude, primijenio na teritorij. Implikacije su jasne: ako je uništenje državnog aparata jedan od ključnih koraka u genezi holokausta, a potonji se dogodio na teritorijima koje je SSSR anektirao u periodu 1939.-1941., onda i odgovornost za holokaust barem djelomično leži na sovjetskom režimu. Vratimo li se na Krvava prostranstva, gdje se naglašava to da je “epoha masovnih ubojstava” u Europi počela 1933. kampanjom rekvizicija žita (IX), možemo reći da se Snyder približio Nolteovoj tezi, doduše u ponešto razvodnjenom obliku. Nacisti ili komunisti? Svejedno je Na kraju čitave priče, čitatelj teško može razabrati bilo kakve razlike između političkih projekata na čijem su čelu stajali Hitler i Staljin, pa ispada da za stanovništvo Istočne Europe nije bilo pretjerano bitno tko će u konačnici odnijeti pobjedu u gigantskom sukobu koji se na ovim prostorima odvijao na vrhuncu europske katastrofe 20. stoljeća. Obje su strane provodile masovna nasilja, obje su progonile različite nacionalne skupine, pa je za Poljake, Litavce, Ukrajince, a možda čak i Židove, bilo praktički svejedno pod čijom će se vlasti na kraju naći. U kojoj mjeri ovakva analiza, koja zazire od preciznijeg kontekstualiziranja nasilja i detektiranja njegovih ideoloških i političkih motiva, u konačnici navodi na krivi trag, najbolje se vidi kada usporedimo nacističke planove za rekonstrukciju Istočne Europe s onime što se s tim prostorom dogodilo pod sovjetskom dominacijom nakon Drugog svjetskog rata. Kako navodi sam Snyder, nacistički planovi predviđali su ubijanje glađu desetaka milijuna Slavena u Istočnoj Europi, protjerivanje velikog broja preživjelih prema Sibiru te “povratak na predindustrijski Sovjetski Savez u kojem će živjeti znatno manji broj ljudi, gdje će biti malo industrije i gdje uopće neće biti velikih gradova” (187). Ovakvo vraćanje povijesnog sata unazad i stvaranje agrarne kolonije za pripadnike “više rase” teško se može staviti na istu ravan s dominacijom kakvu je na “krvavim prostranstvima” po

223

završetku rata uspostavio sovjetski režim. Ako je za sovjetsku vrhušku dilema bila koji stupanj nacionalnog suvereniteta može imati postratna Poljska bez ugrožavanja sovjetskih sigurnosnih interesa, za naciste nikakva Poljska nije dolazila u obzir, dok bi preživjeli Poljaci u “tisućljetnom Reichu” mogli zauzimati isključivo poziciju robova. Usprkos tome što Snyder zapravo izbjegava korištenje velikih koncepata i ne poseže eksplicitno za teorijom totalitarizma, tvrdeći da se “europska epoha masovnih ubijanja pogrešno... shvaća ili se povodom nje pretjerano teoretizira” (446), čitatelj na kraju teško može izvući drugačije zaključke od onih koji su duboko usidreni u (teorijski) narativ o “dvama totalitarizmima”. Šokantni i emotivni opisi nasilja i patnji žrtava na “krvavim prostranstvima” koje Snyder pretpostavlja davanju koherentnog objašnjenja nasilja ostavljaju nas bez alata za (komparativno) razumijevanje uzroka i dinamike toga nasilja. Ostaje nam samo golema ljudska tragedija za koju objašnjenje ne postoji. Na kraju, treba skrenuti pozornost i na to da se u godinama nakon pojave ove knjige Snyder postupno transformirao u iznimno popularnog političkog komentatora u visoko tiražnim američkim medijima. Njegovi osvrti na velike geopolitičke sukobe današnjice često su bili skrojeni po mjeri zagovornika agresivnije američke vanjske politike. To osobito vrijedi za stav prema Rusiji koja je prema Snyderu praktički jedini krivac za trzavice u međunarodnim odnosima, kako zbog svojih imperijalnih, regionalnih ambicija, tako i zbog navodno velike uloge koju je igrala u potkopavanju Europske unije, izglasavanju Brexita ili pobjedi Donalda Trumpa na izborima 2016. Potpuna nekritičnost prema američkim imperijalnim ambicijama, konzistentna je sa Snyderovim narativom o tragediji europskog 20. stoljeća za koju su navodno isključivo odgovorni režimi koji s trijumfalnom poviješću “zapadne civilizacije” nemaju baš nikakve veze. Krešimir Zovak

224

Lilijana Burcar Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Centar za ženske studije, 2020.

Slovenska Založba Sophia profilirala se kao referentno mjesto i pouzdan izvor relevantne literature iz širokog spektra društvenih i humanističkih znanosti. Izdavačka politika kuće usmjerena je na naslove koji “reflektiraju najaktualnija društvena događanja, pojave i kretanja, kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini”. Ma kako prigodničarski zvučala, ova samoreprezentacijska rečenica zaista nije šuplja figura: bez obzira na širinu zahvata, ili možda upravo stoga, izdavački program je jasno politički pozicioniran i motiviran, bilo da je riječ o prijevodima ili o knjigama slovenskih znanstvenica. Za potonju, domaću produkciju to je od posebne važnosti, u prvom redu stoga što se lokalne teme u globaliziranom (akademskom) svijetu pretežito obrađuju iz hegemonijske, zapadne perspektive, pa su autori nerijetko prisiljeni na “kompromis” hvatanja koraka sa Zapadom. Iako je ovaj “krimen” pripisane nezrelosti jasan simptom nejednakih odnosa moći na liniji centar-periferija (i) u akademskom svijetu, njegova tobožnja samorazumljivost klija iz kulturaliziranog prostora Istoka, na kojem je razvoj demokracije i pravednog društva nakratko zaustavio – socijalizam. Ta tobože univerzalna, a u osnovi duboko imperijalistička perspektiva ne samo da za posljedicu ima iskrivljenu sliku povijesti post-socijalističkih zemalja, već guši i svaki emancipacijski potencijal koji bi se iz njih mogao izvesti. Kao i izdavačka kuća Sophia, i časopis koji držite u rukama pred sebe je postavio zadatak “raskida s intelektualnim i političkim statusom quo” i obnove marksističkog konceptual225

nog aparata za analizu i kritiku društvenih promjena koje su s restauracijom kapitalizma snažno pogodile post-socijalistički prostor. To ga kvalificira kao posve primjereno mjesto da se poprati hrvatski prijevod knjige Lilijane Burcar. Gotovo da bih zaustila dodati i konačno. Naime, knjiga Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva objavljena je još 2015. godine. S analitičkim i istraživačkim radom Lilijane Burcar, profesorice na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, lokalna je sredina dobro upoznata, kako kroz njezine analize suvremene američke i britanske književnosti u uže akademskom kontekstu, tako i kroz angažirane doprinose javnim tribinama i konferencijama. Dug popis inicijativa i manifestacija kojima se autorica u uvodnoj bilješci zahvaljuje svjedoči o procesu promišljanja i nadogradnje istraživačkog materijala i analitičkih uvida koji čine ovu iznimnu knjigu, ni u kom smislu “tek knjižicu”, kako je autorica u spomenutoj bilješci preskromno naziva. Ne samo da se radi o podebljoj “knjižici” od gotovo 400 stranica, nego i pionirskom istraživačkom radu i monumentalnom zahvatu u problematiku odnosa kapitalizma i patrijarhata, odnosno kako naziv preciznije kaže “restauracije” kapitalizma i “repatrijarhalizacije” društva, na primjeru prostora bivše Jugoslavije, a komparativno i Zapadne i Istočne Europe. Utoliko predstavlja ne samo važan doprinos izučavanju teme, nego i vjetar u leđa socijalističkom feminizmu koji je zajedno s restauracijom kapitalizma na postsocijalističkom prostoru nadjačala njegova liberalna struja. Britko demontirajući i konzervativne i liberalne politike koje reproduktivni rad, zajedno s njegovim troškovima, jednako guraju u privatnu sferu i na taj način domestificiraju žene kao njegove prirodne vršiteljice, Lilijana Burcar im suprotstavlja socijalističke politike koje teže podruštvljenju i kolektivnoj odgovornosti te na taj način potiču emancipaciju žena. Zauzimajući vrlo jasnu političku poziciju, Burcar u analizi neće poštedjeti ni zapadnoeuropski marksistički feminizam ni ono što naziva “novom” postsocijalističkom marksističkom ljevicom.

226

3k: Recenzije

Ishodišna teza knjige jest da kapitalizam i socijalizam kao dva različita političko-ekonomska, a time i društvena uređenja, konstruiraju i dva različita oblika “socioekonomskog državljanstva” za žene. Dok kapitalizam teži učvršćivanju patrijarhata, za socijalizam je svojstveno razgrađivanje institucionalnog patrijarhata i njegovo slabljenje. Dakle, Burcar se priklanja unitarnoj teoriji koja inzistira na isprepletenosti roda i klase u kapitalističkom društvenom uređenju, pa stoga i istovremenosti i međuuvjetovanosti procesa opresije i eksploatacije. Socijalistički feminizam kao rodno mjesto unitarne teorije kapitalizam vidi kao sistem, a patrijarhat kao jedan od njegovih operativnih principa te “jedan od sastavnih (pod)elemenata koji su od ključnog strukturnog značaja za veću akumulaciju privatnog kapitala” (str. 162). U prvom poglavlju Burcar razlaže historijsko srastanje patrijarhata s kapitalizmom: industrijski kapitalizam je preoblikovao i sebi prilagodio patrijarhat, kako bi se oslobodio troškova reprodukcije i tako povećao prostor eksploatacije, i to kroz uspostavu nuklearne patrijarhalne obitelji, hraniteljskog modela i dihotomiju javno-privatno, kao dvije ne samo odvojene, nego i suprotstavljene sfere. Ovim je potonjim ideološkim manevrom reproduktivni rad odvojen od ekonomske aktivnosti, stjeran u privatnu sferu i “po prirodi stvari” dodijeljen ženama. Posljedice konstrukcije žene kao “uzdržavane članice» kućanstva su dalekosežne: ne samo da se kapital tako rješava troškova reprodukcije i tako povećava profitabilnost, već to radi i onda kad su žene puštene na tržište rada i to kroz oblike zaposlenja koji su tobože naklonjeni ženama, kako bi lakše obavljale svoju prirodnu ulogu majki-domaćica, kao što su fleksibilni oblici zaposlenja – rad na pola radnog vremena, rad kod kuće ili rad u obiteljskim poduzećima, a što su teme petog, posljednjeg poglavlja knjige. Ustanovivši na početku kako je kapitalizam historijski i strukturno direktno ovisan o domestifikaciji žena te stoga na njih ima drugačije posljedice nego na muškarce, Burcar knjigu zaključuje razlažući pitanje kako se patrijarhat, prilagođavajući 227

se novim zahtjevima, institucionalno obnavlja i nanovo naturalizira u svojoj neoliberalnoj varijanti. Patrijarhalni obrasci su, još jednom pokazuje, i historijski specifični i usko vezani uz socioekonomski tip eksploatacije – kapitalizam. Nasuprot njemu, socijalizam je kao temeljno drugačiji socioekonomski sistem promjenom vlasničkih odnosa dokinuo i hraniteljski model, kao jedan od mehanizama institucionalnog patrijarhata. To razvrgavanje ekonomske ovisnosti žena o muškarcima i njihovog zatvaranja u obitelj koje je temelj njihove emancipacije i subjektivacije kao socioekonomski ravnopravnih državljanki, tema je drugog poglavlja. U njemu Burcar detektira četiri temelja za takvu socioekonomsku emancipaciju: zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme, individualno pripadajuća socijalna prava, podruštvljenje odgojno-starateljskog rada te pune naknade za porodiljni i roditeljski dopust. Socijalističke politike, u svakom od ovih strukturnih stubova punog ekonomskog i socijalnog državljanstva za žene, čita paralelno s tadašnjim zapadnoeuropskim modelima, jasno izlažući njihove sistemske razlike. Emancipacijske politike sistemski su se prevodile u institucionalne mehanizme i razgranatu infrastrukturu koja je gradila drugačiji položaj žena u obitelji i u društvu. Za razliku od tih socijalističkih politika, zapadni modeli – kako korporativno-konzervativni, tako i onaj liberalni – samo osuvremenjuju, a u osnovi reproduciraju hraniteljski model i ženu kao uzdržavanu članicu obitelji. To jasno razlaže analizom porodiljnog i roditeljskog dopusta pokazujući kako i onaj kratkotrajni i potplaćeni, kao i onaj višegodišnji i opet potplaćeni imaju iste negativne učinke po samostalnost majki i sistemski ih pretvaraju u drugorazrednu radnu snagu. Posebnu će pažnju pritom posvetiti skandinavskim zemljama, odnosno socijaldemokratskom modelu, koje se obično smatra idealom, ostvarenjem socijalističkih težnji unutar razvijene kapitalističke države. Međutim, oslanjajući se na istraživanja feminističkih sociologinja, Burcar pokazuje kako je taj model zapeo na putu emancipacije žena, uhvaćen između privatizacije i podruštvljenja reproduktivnog rada. 228

3k: Recenzije

Socijalističke politike i njihov monumentalan doprinos sudjelovanju žena u društvenom životu treba promatrati sistemski kroz sva gorespomenuta četiri temelja: zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme, individualna, a ne obiteljski pripadajuća socijalna prava, pune naknade za porodiljni i roditeljski dopust uz istovremenu izgradnju razgranate mreže podruštvljenih i cjenovno dostupnih odgojno-obrazovnih servisa, ali i – i ne manje važno – servisa za brigu o starijima i nemoćnima. Ta sistemska emancipacijska rješenja su, smatra Burcar i tome posvećuje treće poglavlje, na postsocijalističkom prostoru ne samo institucionalno razmontirana, već i potpuno istisnuta iz feminističkog aktivizma, ali i u okvirima onoga što naziva “novom postsocijalističkom marksističkom ljevicom”. To je posljedica “nekritičkog preuzimanja uskih idejnih smjernica liberalnih feminizama koji su se posljednjih desetljeća etablirali unutar zapadnog kapitalističkog sistema te su osamdesetih godina 20. stoljeća uspostavljeni kao oblik feminističkog izvoznog proizvoda na Istok” (str. 121). Nekritičko preuzimanje u osnovi liberalne pozicije i nerazumijevanje temeljnih razlika između socijalističkog i liberalnog feminizma u lokalnom se kontekstu najjasnije izložilo na primjeru odnosa prema AFŽ-u. Kako će pokazati u trećem poglavlju, pomno rastavljajući te u osnovi revizionističke interpretacije socijalističkog nasljeđa s lijeva, njima ne kumuje samo spomenuto “nekritičko preuzimanje uskih idejnih smjernica liberalnih feminizama”, već i manjkavost teorija zapadnoeuropskog marksističkog feminizma na koje se naslanja nova marksistička ljevica. Ona, naime, i socijalistički feminizam, iz dobro poznatih razloga čišćenja knjižnog fonda i akademskog kadra, usvaja iz “slobodno dostupnih izvora zapadnog marksističkog feminizma” (str. 175). Za razliku od socijalističkog feminizma, marksistički kroz dvosistemsku teoriju uvodi koncept javnog i privatnog patrijarhata i tako prešutno prihvaćajući liberalnu poziciju odbija vidjeti sistemsku međuovisnost kapitalizma i patrijarhata te istovremenost procesa opresije i eksploatacije. 229

Zašto je nužno upravo takvo unitarno zahvaćanje patrijarhata u njegovoj sraslosti s kapitalizmom, Burcar će temeljito razložiti u četvrtom i petom poglavlju knjige, u kojem se bavi ponovnom uspostavom kapitalizma u nekad socijalističkim državama Središnje i Istočne Europe, odnosno pratećim procesima repatrijarhalizacije društva. Razgradnju punog socioekonomskog državljanstva za žene promatra kroz institucionalne mehanizme promjena u radnom zakonodavstvu i socijalnoj politici, u duljini i naknadi porodiljnog i roditeljskog dopusta te paralelnoj razgradnji javne infrastrukture dječje i starateljske skrbi. Analizirat će tako ‘tranzicijske’ primjere Mađarske, Češke, Rusije, Poljske, Slovenije i Hrvatske te Istočne Njemačke. Pritom jugoslavenskom socijalizmu daje poseban status te utvrđuje kako je taj socijalistički model otežao brzu razgradnju odgojne i starateljske infrastrukture na samom početku regresivnih procesa. Naime, za razliku od zemalja Istočnog bloka koje su tu mrežu institucija vezivale neposredno uz tvornice i radna mjesta, Jugoslavija ih je pozicionirala u komune, sukladno prebivalištu, što je osiguralo njihovu bolju i širu dostupnost. Na ovom ću joj mjestu uputiti jed(i)nu kritiku čitavom hvalevrijednom pothvatu: kad je već istaknula specifičnost jugoslavenskog socijalizma, autorica se mogla osvrnuti i na nejednaki razvoj Jugoslavije. Govoreći o postignućima socijalističkog modela koncentrirala se na sjever zemlje i zapravo pretežno Sloveniju. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako su se emancipacijske politike institucionalizirale u ostatku države, a osobito na njezinom siromašnijem jugu. U nastavku poglavlja autorica će demontirati očinski i roditeljski dopust za očeve. U okviru kapitalističkog društva i bez podruštvljenja skrbi ovaj instrument u konačnici, kako njezina analiza pokazuje, nema pretpostavljene emancipacijske učinke. Zaključno peto poglavlje nastavlja u ovom tonu, kritikom najsvježijih neoliberalnih politika manifestiranih u fleksibilnim oblicima rada, odnosno razotkrivanjem njihove orodnjene strane. Ti tobože ženama naklonjeni instituti – rad 230

3k: Recenzije

na pola radnog vremena, najamni rad kod kuće ili u obiteljskim mikropoduzećima, kao i mikrokreditiranje – u osnovi prikrivaju i samo učvršćuju hraniteljski model koji žene sustavno gura u ekonomski ovisan položaj i (prikriveno) siromaštvo. Zaključit ćemo s onim što možemo nazvati centralnom teorijskom poantom koju donosi ova knjiga. Fatalna zabluda prihvaćanja teorije dvaju odvojenih sistema ima grozomorne (da se poslužim autoričinim izrazom) političke posljedice u historijskom trenutku u kojem nam je unitarna teorija nasušno potrebna “jer se u postsocijalističkom društvu, pred našim očima i na zahtjev kapitala, vraća osuvremenjeni hraniteljski model i s njime repatrijarhalizacija društva” (str. 175). Nastavno na ishodišnu tezu, ovaj mračni zaključak iz trećeg, ne samo organizacijski, nego i argumentacijski središnjeg poglavlja, funkcionira kao ključ za čitanje čitave knjige. Jedna od njezinih velikih kvaliteta leži i u autoričinoj otvorenoj motivaciji, kakvu rijetko srećemo u akademskoj literaturi budući da se ona redovito prikriva iza tobožnje ili samoumišljene znanstvene neutralnosti, a kojoj u ovom slučaju ne nedostaje ni analitičkoga mesa ni potkrepe u statističkim podacima, kao ni u neumornoj i iscrpnoj komparaciji kapitalističkog modela u Zapadnoj i socijalističkog u Istočnoj Europi. Bez razumijevanja strukturne sraštenosti patrijarhata i kapitalizma, ali i drugih njegovih podsistema: imperijalizma, rasizma, nacionalizma, a koji podupiru njegov središnji modus operandi – eksploataciju, nije moguće ni zamišljati njegovo nadilaženje. A “[k]ao što nas uči povijest, ovo nadilaženje već u polaznoj točki nije moguće bez revolucionarne promjene materijalne baze” (str. 313). Vesna Vuković

231

232