Srednjovjekovni Trogir : prostor i društvo 9789536324767, 9536324768 [PDF]

Zitiervorschau

Irena Benyovsky Latin SREDNJOVJEKOVNI TROGIR Prostor i društvo

Irena Benyovsky Latin SREDNJOVJEKOVNI TROGIR Prostor i društvo

Nakladnik: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST Zagreb Za nakladnika: dr. sc. Stjepan Matković BIBLIOTEKA HRVATSKA POVJESNICA Monografije i studije III/44 Recenzenti: dr. sc. Mladen Andreis dr. sc. Damir Karbić Lektor: Ivan Martinčić, prof. Dizajn naslovne stranice: Ira Payer Autor fotografije na naslovnoj stranici: Joško Ćurković Prijevod sažetka na engleski: Joseph Kadezabek Prijelom i tisak: Tiskara Zelina d.d. Sv. Ivan Zelina Naklada: 500 primjeraka

ISBN: 978-953-6324-76-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem: 711757 Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Irena Benyovsky Latin

SREDNJOVJEKOVNI TROGIR Prostor i društvo

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, 2009.

mom sinu Marku

6

Irena Benyovsky Latin

7

Srednjovjekovni Trogir

SADRŽAJ

Predgovor.............................................................................................................

9

UVOD ................................................................................................................ 11 1. Naslijeđene prilike ................................................................................. 12 2. Demografski okvir ................................................................................. 19 UTJECAJ POLITIČKIH OKOLNOSTI NA IZGRADNJU GRADA I POSJEDOVNE ODNOSE .............................................................................. 1. Pod zaštitom Arpadovića . ..................................................................... 2. Odnos hrvatskih velikaša prema gradu ................................................. 3. Mletačka uprava u 14. stoljeću . ............................................................ 4. Doba kralja Ludovika Anžuvinca........................................................... 5. Nestabilno razdoblje na prijelazu 14. u 15. stoljeće ............................. 6. Pod okriljem mletačkog lava..................................................................

21 21 23 26 30 31 34

KOMUNALNI PROSTOR ............................................................................. 1. Administrativna organizacija gradskoga prostora ............................... 2. Ulice i trgovi .......................................................................................... 3. Glavni trg ............................................................................................... 3. Obrana grada . ........................................................................................ 4. Zakonsko reguliranje gradskoga prostora ............................................. 5. Reguliranje gospodarskoga prostora......................................................

41 42 42 47 66 88 93

PRIVATNI PROSTOR .................................................................................... 104 1. Vrste nekretnina ..................................................................................... 106 2. Kontrola promjene vlasništva nad nekretninama ................................. 116 3. Reguliranje međuvlasničkih odnosa ..................................................... 122 4. Društvene skupine u gradskom prostoru: socijalna topografija grada . 126 5. Pravo na vlasništvo ................................................................................ 126

8

Irena Benyovsky Latin

6. Plemstvo ................................................................................................ 130 7. Pučani . ................................................................................................... 168

CRKVENI PROSTOR..................................................................................... 198 1. Izgradnja katedrale Sv. Lovre: razvoj Operarije ................................... 198 2. Biskup i kanonici ................................................................................... 212 3. Samostanski redovi . .............................................................................. 217 4. Svjetovni patronati nad crkvama . ......................................................... 237 ZAKLJUČAK . ................................................................................................. 247 IZVORI I LITERATURA................................................................................ 252 KAZALA............................................................................................................ 272 BILJEŠKA O AUTORICI................................................................................ 292 SUMMARY........................................................................................................ 293

9

Srednjovjekovni Trogir

PREDGOVOR Ova knjiga rezultat je mojega dugogodišnjeg istraživanja urbanog razvoja srednjovjekovnoga Trogira. Nastala je većim dijelom na temelju doktorske disertacije „Društvena uvjetovanost razvoja gradskog prostora: Trogir 1250.-1450.”, koju sam obranila 2002. godine pod mentorstvom prof. dr. Nevena Budaka. Naljepše mu zahvaljujem na mnogobrojnim uputama tijekom pisanja rukopisa. Na vrijednim sugestijama želim zahvaliti i predsjednici komisije, dr. Zdenki Janeković Römer, i trećem članu komisije, dr. Danku Zeliću. Brojnim savjetima pomogli su mi recenzenti ove knjige, i to ne samo pri čitanju posljednje verzije rukopisa: dr. Damir Karbić pri istraživanju arhivske građe, a dr. Mladen Andreis pri izradi računalne baze podataka te mnogim informacijama o trogirskim obiteljima. Želim zahvaliti i mr. Ani Plosnić Škarić na podacima i konstruktivnim komentarima te ravnateljici Muzeja grada Trogira, dr. Fani Celio Cega, na dijelu građe i pomoći na terenu. Pri istraživanju, pomogli su mi i djelatnici arhiva, osobito djelatnici Državnog arhiva u Zadru gdje se nalazi osnovna građa za istraživanje, te djelatnici Državnog arhiva u Splitu. Dakako, zahvaljujem i upravi svoje matične institucije, Hrvatskog instituta za povijest, na dugogodišnjoj podršci. I konačno, na poticaju da napišem ovu knjigu, hvala mojim roditeljima i suprugu.

10

Irena Benyovsky Latin

11

Srednjovjekovni Trogir

UVOD Cilj je ove knjige, na primjeru Trogira, pokazati složen odnos između razvoja gradskoga prostora i društvenih struktura u srednjem vijeku. Naime, srednjovjekovni grad nastaje u sklopu općih prilika svoga vremena, ali i kao rezultat potreba, htijenja i nužnosti onih koji u njemu žive. Gradski prostor stoga treba analizirati s obzirom na društvo koje u njemu obitava. U ovom radu prati se razvoj srednjovjekovnoga Trogira u odnosu na položaje subjekata koji su poticali taj razvoj, odnosno kroz društvene, gospodarske, obiteljske i imovinske prilike gradskoga stanovništva. Te prilike odražavale su se ne samo na fizičkom izgledu grada nego i na razvoju gradskih institucija te pravnih normi koje su grad oblikovale u kompleksni društveno-prostorni sustav. Razvoj Trogira prati se od druge polovice trinaestoga stoljeća, koje je na istočnoj obali Jadrana, kao i drugdje u Europi, razdoblje u procesu urbanizacije kad se grad oblikuje u posebnu društvenu zajednicu s organiziranim gradskim životom. Knjiga završava razdobljem uspostave mletačke uprave u Dalmaciji i prvim desetljećima mletačke vlasti (otprilike 1450. godinom) kad se znatnije mijenja prostorna, demografska i društveno-politička slika grada. Istraživanje se odnosi samo na gradski prostor, a ne na područje cijele trogirske komune, odnosno grada s distriktom koji je obuhvaćao dio zaleđa na obali i dio otoka Čiova. Razvoj distrikta odvijao se na različit način i bio je uvjetovan drukčijim društvenim procesima.1 U radu se koristi pojam (gradska) jezgra, koji se odnosi na stari civitas, dio srednjovjekovnoga grada koji se razvio na antičkim i ranosrednjovjekovnim temeljima. Pojam Prigrađe odnosi se na burgus, naselje koje se razvilo izvan zapadnoga bedema jezgre od 13. stoljeća nadalje, a koje je u 15. stoljeću postalo cjelina s jezgrom (Novi grad).

Osim pojedinih crkvenih i svjetovnih objekata, izvan otočića su postojali zemljišni posjedi u vlasti Crkve, komune ili privatnih posjednika. Čestice su bile drukčijih dimenzija nego gradske, a i njihova je funkcija bila potpuno različita. Teritorij trogirske komune prema zapadu bio je proširen na velik dio nekadašnje župe Drid te prema istoku izvan Malog Polja. Postupno se to područje proširilo i na tzv. Veliko Polje nekadašnje Primorske (Kliške) hrvatske županije. Od 14. stoljeća nadalje razvija se predgrađe na Čiovu, a tek u 15. stoljeću počinje urbano širenje na obalno područje najbliži Trogiru te izgradnja ladanjskih objekata (kaštela) uz obalu. Vrlo vrijedni crteži, koji prikazuju neke posjede u trogirskom polju, njihove granice i (rijetke) objekte, nalaze se u Znanstvenoj knjižnici u Zadru (dalje: ZKZ), fond „Rukopisi”, Documenti spettanti la storia municipale di Traù, MS, 306.

1

12

Irena Benyovsky Latin

U 13. stoljeće uvodi nas poglavlje o naslijeđenim prilikama i demografskom stanju grada. Politički okvir srednjovjekovnoga Trogira istražen je prvenstveno u odnosu na posjedovne prilike sve do polovice 15. stoljeća. Središnje tematske cjeline analiziraju tri osnovna subjekta u razvoju grada: komunu, privatne osobe i Crkvu. Komunalni prostor obuhvaćao je javne zgrade, bedeme, ulice i trgove, a uz izgradnju zakonski se regulira njegova zaštita i kontrola. Analiziraju se vrste privatnih nekretnina unutar grada te definira socijalna topografija. Posebno se lociraju nekretnine plemstva, a posebno neplemićkoga (pučanskoga) stanovništva. U gradu nije postojao jedinstveni posjed Crkve, nego nekretnine u posjedu različitih crkvenih ustanova. Uz klasifikaciju, ubikaciju i opis posjeda unutar grada, istraženo je i stvaranje institucija koje su sudjelovale u izgradnji. Unutar komune, društvenoposjedovni interesi bili su podijeljeni između javnih i privatnih te svjetovnih i crkvenih subjekata, koji su se trudili imati u vlasništvu ili pod jurisdikcijom što više gradskoga prostora i nekretnina. Premoć jednih ili drugih mijenjala se u određenim lokalnim uvjetima i općem razvoju društva. Opis grada uvjetovan je dostupnim izvorima i njihovom interpretacijom. Od suvremene građe najvažniji su dokumenti privatno-pravne prirode (kupoprodajni dokumenti, oporuke itd.), ali i drugi relevantni izvori (primjerice Matrikula bratovštine Sv. Duha). Kronike grada Trogira iz 17. stoljeća – „Povijesna svjedočanstva o Trogiru” poznatog Trogiranina Ivana Lucića-Luciusa te „Povijest Trogira” njegovog sugrađanina i suvremenika, Pavla Andreisa, nezaobilazan su izvor za ovu studiju. Od izvora ključnih za rekonstrukciju crkvene povijesti, spomenut ćemo „Illyricum sacrum” (sv. IV.) Daniela Farlatija i „Operariju” Pavla Andreisa. O korištenim izvorima i metodologiji istraživanja bit će više riječi u poglavljima koja slijede.

Naslijeđene prilike Osnovna struktura srednjovjekovne jezgre Trogira kontinuirano se razvila na mjestu starijega grada. Godine 220. g. prije Krista stanovnici Isse osnovali su koloniju Tragurion na mjestu ilirskoga naselja, koja se razvila u antički, a kasnije u srednjovjekovni grad.2 Pod rimsku vlast grad je došao zajedno s maticom Issom, a već tijekom 1. stoljeća prije Krista postao je rimski municipij (Tragurium, oppidum civium Romanorum). Rast obližnje rimske metropole Salone vjerojatno je utjecao na određeno sužavanje municipalne autonomije Trogira koji je bio dio salonitanskog agera. Iako ima naznaka da su u 6. stoljeću, za cara Justinijana, uznapredovala urbana središta u Dalmaciji, avaro-slavenske navale početkom 7. stoljeća negativno Otočić je bio naseljen već u 2. tisućljeću prije Krista, o čemu svjedoče ostaci suhozida u palači Garanjin-Fangogna. Ilirsko naselje bilo je elipsoidnog oblika, slijedeći obalu otočića; Ivo BABIĆ, Prostor između Trogira i Splita, Kaštel Novi, 1991. (pretisak izdanja iz 1984.), 32.; Isti, Kulturno blago Trogira, Zagreb, 1990., 37.; Nikša PETRIĆ, „Prapovijest Trogira”, Diadora, 14., 1992., 23.-37.

2

Srednjovjekovni Trogir

13

su utjecale na razvoj gradova, koji se zatvaraju unutar gradskih bedema. Ipak, nakon rušenja Salone, Trogir se emancipirao. U ranom srednjem vijeku grad je imao oko 4,7 ha,3 i bio je teritorijalno dvostruko manji nego što je bio u razdoblju kojim završavamo ovo istraživanje.4 Površina Trogira bila je ograničena prostorom malog otočića, ali položaj mu je bio strateški vrlo povoljan. Središnji dio grada naslijedio je antički raster s izduljenim blokovima, u omjeru oko 1:2,5.5 Osim rastera koji je u srednjem vijeku djelomično poremećen, malo je toga ostalo sačuvano od antičkoga grada.6 Čini se da je ranosrednjovjekovni gradski bedem uglavnom pratio antičke bedeme i bio ojačan kulama.7 Kasnoantički i tek djelomično ranosrednjovjekovni bedemi preživjeli su do 12. stoljeća, vjerojatno tek popravljani suhozidom.8 Arhitektura ranosrednjovjekovnog razdoblja slabo je očuvana i istražena.9 Možemo pretpostaviti da se prostor grada još u pretkomunalnom razdoblju uglavnom podijelio između imućnijih rodova.10 Tada se stvaraju stambeni sklopovi u kojima stanuju višeobiteljske zajednice (zajednička dvorišta zatvorena kućama, nekad s kulom u sklopu). Ti su se sklopovi vremenom podijelili na manje jedinice, koje nisu bile u vlasništvu roda nego pojedinih obitelji.11 Malo se zna o trogirskom U 29. glavi svoga djela, car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću opisuje grad: „Trogir - mali je otok na moru, koji se uskim prolazom poput mostića spaja s kopnom, a njime stanovnici prolaze kroz grad”; Mate SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976., 34.; Tomislav MARASOVIĆ, „Stambena kuća u Trogiru Radovanova doba”, Per Radouanum 1240-1990, Trogir, Muzej grada Trogira, 1994.,193.-199.; Tomislav MARASOVIĆ, Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, Split, Književni krug, 1994., 236.; Željko RAPANIĆ, „Iz prošlosti srednjovjekovnog Trogira”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 993.-1001., 998. 4 Eynar DYGGVE, „Grčka kolonizacija u Dalmaciji”, Urbs, 2., 1958.; Ivo BABIĆ, „Kulturna i umjetnička baština Trogira”, Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, 2., (ur.) Vladimir Rismondo, Split, Splitski književni krug, 1978., 101.-127. 5 Vanja Kovačić, „Nuove scoperte nella Tragurion ellenistica”, Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana, zbornik radova, (ur.) N. Cambi - S. Čače - B. Kirigin, Split, 2002., 375.–395., 383. 6 O dvije helenističke kule, koje su štitile sjeverni ulaz u grad, te arheološkim istraživanjima antičkih bedema, vidi: Ivo Babić, „Jedna prostorna intervencija Ignacija Macanovića u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 38., 1999.–2000., 305.–338.; Ivo Babić, „Sjeveroistočni bedemi antičkog Trogira”, Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana, zbornik radova, (ur.) N. Cambi - S. Čače - B. Kirigin, Split, 2002., 397.–414. 7 U arheološkim istraživanjima u južnom dijelu grada nađen je dio ranosrednjovjekovnog zida, koji je štitio crkvu Sv. Nikole, a njegova se trasa tek manjim dijelom može pratiti. O tom razdoblju: Ivan LUČIĆ, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 2., (ur.) C. Fisković, Split, Splitski književni krug, 1979., 991.; Ivo BABIĆ, „Starokršćanski ulomci u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 25., 1985., 35.; T. MARASOVIĆ, Graditeljstvo, 92.; Vanja KOVAČIĆ, „Trogirske fortifikacije u XV. stoljeću”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 1997.-1998., 109.-137., 125.; Vanja KOVAČIĆ, „Porta Dominica i crkva sv. Dujma u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34., 1994., 51.-69., 60.-67.; Vanja KOVAČIĆ, „Prilozi za ranokršćansku topografiju Trogira”, Diadora, 15., 1993., 291. 8 V. KOVAČIĆ, Porta, 54. 9 Nedavno je nađena očuvana kuća iz ranosrednjovjekovnog razdoblja; J. BREŠAN, Život u obnovljenim dvorima iz 9. stoljeća, Jutarnji list, 20. srpnja 2008., 4. 10 Takvo načelo možemo pratiti i u drugim srednjovjekovnim gradovima. 11 Ana PLOSNIĆ ŠKARIĆ, „Blok Andreis u Trogiru”, Radovi IPU, 31., 2007., 9.-28., 19. 3

14

Irena Benyovsky Latin

društvu prije razdoblja razvijenog srednjega vijeka, a iz 11. i 12. stoljeća sačuvano je tek nekoliko isprava prema kojima je teško donijeti precizne zaključke.12 Imovinska diferencijacija trogirskoga društva stvarana stoljećima, bila je temelj za kasnije staleško oblikovanje gradskoga plemstva, te podloga društvenog i političkoga života.13 U Trogiru se, kao i u drugim dalmatinskim gradovima, izdvaja sloj politički uglednih i imućnijih građana – tzv. maiores (gradske elite), za razliku od tzv. minores.14 Gradska elita bila je nosilac težnji za političkom individualizacijom gradova i samostalnim razvitkom. Za razliku od stambenih, dosta je sačuvanih sakralnih građevina iz razdoblja ranoga srednjeg vijeka.15 Većina ih se nalazila u blizini glavnoga trga, točnije na istočnom dijelu gradske jezgre. Na trgu se na mjestu kasnije romaničke katedrale nalazila bazilika Sv. Lovre.16 Nasuprot katedrale na južnoj strani trga, još je u predromaničkom razdoblju izgrađena crkva Sv. Marije de platea (centralna šesteroapsidalna građevina), a podigli su je pripadnici gradske elite.17 U službi je bila i crkvica Sv. Martina, koju su u jugozapadnom dijelu trga također izgradili pripadnici gradske elite.18 S istočne strane trga postojala je crkva Sv. Stjepana, koja je srušena da bi se izgradila komunalna palača u 13. stoljeću.19 Jugo12 Mladen Andreis uspio je identificirati imena nekih važnijih članova gradskoga protopatricijata, ali je zbog oskudnog broja dokumenata teško odrediti strukturu stanovništva. U ispravama 12. stoljeća spominju se pripadnici plemićkih rodova - Bufal Buffalis (1189.), Dobronja Vodovara (1189.), Kazarica Kazarica (1194.) i Držimir Vitturi (1185.); Mladen ANDREIS, Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji, Trogir, Muzej grada Trogira, 2006., passim. 13 U ranom srednjem vijeku razlike među društvenim grupama nisu bile prevelike jer je i gospodarski ravoj grada bio skroman; Tomislav RAUKAR, Zadar u 15. stoljeću. Ekonomski razvoj i društveni odnosi, Zagreb, Institut za hrvatsku povijest, 1977., 53. 14 Franjo RAČKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, 7., Zagreb, JAZU, 1877., 21.-23., 101.-103., 178.-179. 15 Željko RAPANIĆ, „Sancta Maria de Platea u Trogiru. De ecclesiis datandis – dissertatio (1)”, Starohrvatska prosvjet, III./17., 1987., 43.,-63.; Ž. RAPANIĆ, Iz prošlosti, 993.,-1001. 16 Arheološka istraživanja pronašla su zid apside, vjerojatno starokršćanske, koja potvrđuje kontinuitet kultnoga mjesta; Vanja KOVAČIĆ, „Ranokršćanski natpis iz Trogira”, Diadora, 14., 1992., 301.,-308.; Daniele FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1776., 306.; Vincenzo, CELIO CEGA, La chiesa di Trau: descritta ... nell anno 1854., Spalato, 1855., passim; I. LUČIĆ, Povijesna, 1012.; V. KOVAČIĆ, Prilozi, 293.; Milan IVANIŠEVIĆ, „Trogir u povijesnim izvorima od 438. do 1097. godine”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 965.-967. 17 Tomislav MARASOVIĆ, „Izvorni izgled ranosrednjovjekovne crkve sv. Marije u Trogiru”, Rasprave, 5., 1966. Crkva Sv. Marije bila je srušena krajem 19. stoljeća te o njezinom izgledu sudimo prema sačuvanom crtežu C. L. Clerisseaua iz 1757. godine i prema sačuvanim temeljima. Vidi sliku broj 1. Najnovija su istraživanja otkrila zidove crkve Sv. Marije unutar zida crkve Sv. Sebastijana, a potpuno su sačuvani do krova. Dokumenti iz 1850. godine spominju da je bila u trošnom stanju (sdrusciata), ali njezino je rušenje uzrokovao klasicistički ukus prošloga stoljeća koji nije trpio srednjovjekovno zdanje na trgu; Cvito FISKOVIĆ, „Firentinčev Sebastijan u Trogiru”, Zbornik za umetnostno zgodovino, 5.-6., 1959., 371. 18 Natpis na arhitravu Sv. Martina navodi kao graditelja crkve priora ili načelnika grada Maiusa, a na crkvenoj pregradi iz 11. stoljeća spominje se obnovitelj crkve Petar i žena mu Dobrica. Lučić spominje da o toj crkvi postoje podaci u katastiku Sv. Nikole iz 1194. godine. Na mjestu kupole kasnije se gradi zvonik; T. MARASOVIĆ, Graditeljstvo, 90.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1042. 19 Ubikacija ove „fantomske” crkve nije još sasvim sigurna; T. MARASOVIĆ, Graditeljstvo, 92.

15

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 1. Sv. Marija de platea, 1757.

16

Irena Benyovsky Latin

istočno od trga, na mjestu benediktinske crkve Sv. Ivana Krstitelja izgrađene 1108. uz istočne gradske zidine, nalazila se ranokršćanska crkva.20 Na gradskim vratima nalazile su se male sakralne građevine, koje su osnovali pripadnici pojedinih rodova na privatnom zemljištu:21 kod sjevernih gradskih vrata nalazila se crkvica Sv. Lava, koju je dao izgraditi trogirski građanin Vital.22 Blizu južnih gradskih vrata, na mjestu kasnijega ženskoga benediktinskoga samostana Sv. Nikole, već je krajem 9. i početkom 10. stoljeća postojala crkvica Sv. Dujma.23 Rušenje grada u 12. stoljeću Povjesničar 17. stoljeća, Pavao Andreis, spominje da je Trogir prije 13. stoljeća doživio napade s mora te je „oslabljen od proteklih rasapa i utvrđen samo slabim gromačama i koljem, lako popustio plahosti vojnika” (Saracena).24 Njegov suvremenik i sugrađanin, povjesničar Ivan Lucić25 opisuje da je grob patrona Sv. Ivana Trogirskog26 bio nađen ispod ruševina, u vrijeme biskupa Dese Makarela, koji je obnovio ranoromaničku katedralu.27 Crkveni povjesničar Daniele Farlati (18. st.)28 20 V. Kovačić, Prilozi, 291.–309.; Ivan OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, I., Split, Benediktinski priorat, 1964., 35. Općenito o smještaju samostana u srednjovjekovnim gradovima: John Gordon DAVIES, The Architectural setting of Baptism, London, Barrie and Rockliff, 1962., 46.; Alain ERLANDEBRANDENBURG, Katedrala, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1997., 45.-47. 21 Usporedi: John BLAIR, „Clerical Communities and Parochial Space: the Planning of Urban Mother Churches in the Twelfth and Thirteenth Centuries”, The Church in Medieval Town, (ur.) T. R Slater – Gervase Rosser, 1998., Sydney, Ashgate, 272.-295., 272. 22 Vidi poglavlje o svjetovnom patronatu. 23 U vrijeme izgradnje crkvice koja je zapadno od vrata gradi se i ranosrednjovjekovni zid; V. KOVAČIĆ, Porta, 52. 24 P. ANDREIS, Povijest, 28. Iako u „Povijesti Trogira” Pavla Andreisa ima puno podataka temeljenih na autorovim osobnim stavovima, osobito u odnosu na Veneciju, knjige koje obrađuju topografiju, crkve i institucije, najveća su vrijednost Andreisova djela. Knjiga Storia della città di Traù dovršena je 1676., ali od 10 knjiga nije objavljena izgubljena šesta knjiga. O tome više: Stjepan ANTOLJAK, Hrvatska historiografija, Zagreb, Matica hrvatska, 2004., 144.; Tomislav RAUKAR, „Trogir za mletačke vlasti”; P. ANDREIS, Povijest, II., 59.-85., 60.; K. LUČIN, Život sv. Ivana, 93.-95.; D. FARLATI, Illyricum, 317. 25 Ivan Lucić svoju povijest grada prezentira kao Memorie, odnosno kao svjedočanstva u kojima izlaže izvorne dokumente bez previše vlastitog izlaganja. Njegovo je djelo vrijedno prvenstveno zbog zbirke isprava i prvorazrednih izvora te opisa trogirskih bedema, institucija, političkih događaja; o tome više: M. KURELAC, Ivan Lučić, 148. 26 Patron grada bio je trogirski biskup Ivan (+ prije 1111.). Kao osorski benediktinac bio je u pratnji papina poslanika, koga su Trogirani zamolili da Ivana postavi za biskupa. Štovanje kulta počinje smrću biskupa, a njegova je popularnost bila posljedica posredništva između Trogira i kralja Kolomana početkom 12. stoljeća. Svetac se veže se uz mnoga ante mortem i post mortem čuda. 27 Cvito FISKOVIĆ, Opis trogirske katedrale iz XVIII. stoljeća, Split – Bihać, Hrvatsko društvo za istraživanje domaće povijesti u Splitu, 1940., 38.; Trogirski biskup Didak Manola u vizitaciji iz 1756. spominje da je grob nađen 1150.; Radoslav BUŽANČIĆ, „Secundum sacrarium divi Joannis. Stara kapela sv. Ivana Trogirskog u katedrali sv. Lovrinca”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 40., 2003.2004., 77.-112., 78. 28 Daniele Farlati 1742. nakon Riceputija nastavlja rad na monumentalnom djelu „Illyricum sacrum”, u kojem se nalazi kompilirana građa iz vatikanskih arhiva, ali i drugi izvorni materijal (kronike, diplo-

Srednjovjekovni Trogir

17

potvrđuje tu priču. On komentira da nitko od ugarskih povjesničara nije spomenuo ovu trogirsku nesreću i razaranje, međutim on te podatke ipak smatra vjerodostojnima. Kao glavni argument Farlati navodi da opis donosi biskup Treguan koji je živio osamdeset godina poslije (1206.-1256.) pa je o saracenskom rušenju grada mogao doznati od trogirskih sinova, a ti od svojih očeva, te ga općenito smatra pogodnim da mu se vjeruje.29 Farlati spominje i novo razaranje grada, odnosno pljačku Mlečana na putu za Grčku 1171. godine. On zaključuje da je grad bio lako opljačkan jer (zbog prethodnoga saracenskog napada) nije bio utvrđen zidinama i kulama, niti branjen ratnim spravama, nego samo opasan slabim suhozidom. Prema Farlatiju, tada je ponovno bio razrušen grob patrona grada, a tijelo sveca oskvrnuto.30 Prema kronici Andree Dandola31 grad su u 12. stoljeću razorili Saraceni, a 1125. i Mlečani, koji su tada razorili Biograd i napali Zadar. Ti događaji zabilježeni su i u ispravi o utemeljenju samostana Sv. Nikole iz 1194.32 U tom se dokumentu opisuje kako je grad tom prilikom bio potpuno uništen. Rušenje grada spominje se i u gradskoj legendi o životu Sv. Ivana.33 Lucić, polazeći od dokumenata vezanih uz razdoblje Ivanova života, također kao rušitelje spominje Saracene. Prema njegovu pisanju, grad je razoren 1123., kad su Saraceni, uplovivši u Jadran, napali Trogir i uništili ga, zapalivši kuće i bedeme. Dio stanovništva bio je i pobjegao iz grada.34 matički dokumenti itd.). Četvrti svezak u kojem je objavljena i Trogirska biskupija, izašao je 1769.; S. ANTOLJAK, Hrvatska, 276.; D. Farlati, Illyricum, IV., passim. 29 D. FARLATI, Illyricum, IV., 317. 30 Ruka je kao relikvija odnesena u Veneciju i vraćena oko 1174. godine; P. ANDREIS, Povijest, II., 27. U „Životu Sv. Ivana Trogirskog” o tome: „Poslao je protiv Trogirana, kako je napisao Dandolo, koji bijahu podložni Emanuelu, trideset galija, koje su zauzele grad nasilno, da bi potomcima bilo za primjer, te ga je ne samo dijelom razorio (tj. nekoliko zgrada, koje su Trogirani nakon svoga povratka u zavičaj, ponovno izgradili) nego je i opljačkao njihovo blago”; Kažimir LUČIN, Život Sv. Ivana Trogirskog (po izdanju Danijela Farlatija), Trogir - Split, Matica Hrvatska – Književni krug, 1988., 93.-95.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 317. 31 Dužd i kroničar 14. stoljeća, napisao je „Povijest Venecije”. 32 Trogirski povijesničar V. Celio Cega piše o obnovi grada, spominjući između ostalog da je crkva Sv. Dujma obnovljena nakon saracenskog rušenja i posvećena 1194. Sv. Nikoli. On je svoju povijest o trogirskim crkvama utemeljio uglavnom na Farlatijevu djelu; V. CELIO CEGA, La Chiesa, 54. 33 Biskup Treguan (u namjeri da izgradi kult Sv. Ivana) opisuje ih 1203. godine u prerađenom „Životu Sv. Ivana, biskupa trogirskog”. Prvu redakciju Života Sv. Ivana trogirskog napisao je anonimni pisac 1150., a drugu biskup Treguan 1203. Najvažnije humanističko djelo posvećeno patronu grada je ono koje je izdao Ivan Lucić (Vita b. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula); Trogir je uz Sv. Ivana imao i starog zaštitnika, Sv. Lovru, kojemu je posvećena i katedrala. Njega se znatno manje ističe u ovom razdoblju, iako ga statut ističe kao ravnopravnog zaštitnika (ST, 7., 181.). Prema Farlatiju, relikvije Sv. Lovre čuvale su se u crkvi Sv. Lovre; D. FARLATI, Illyricum, IV., 380.; Milan IVANIŠEVIĆ, Legende i kronike, Život sv. Ivana Trogirskog, Split, Splitski književni krug, 1977., 69.; Meri KUNČIĆ, Od pošasti sačuvaj nas. Utjecaj osmanske opasnosti i kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika, Zagreb, Srednja Europa, 2008., 91.-92. 34 Povratak Trogirana i obnovu crkava i kuća Lucić smješta prije 1151. jer se u povlastici Gejze II. (1141.-1162.) vidi da je grad tada bio obnovljen i napučen te da je imao poglavarstvo koje je njime upravljalo; I. Lučić, Povijesna, 103.-106. Na taj se podatak ne možemo osloniti jer su istraživanja pokazala da je povlastica Gejze II. falsifikat.

18

Irena Benyovsky Latin

Tada je srušena i stolnica, nakon čega su građani obnovili dio oko oltara.35 Čini se da se nije dovodila u pitanje vjerodostojnost tih događaja i činjenica da su Trogir razrušili Saraceni koji su došli iz Afrike ili Španjolske.36 Novija je historiografija istraživala taj događaj i njegove izvore. N. Klaić smatra da Farlati nije vodio računa o načinu na koji je nastala legenda o Ivanovim čudima, te njegove podatke smatra nepouzdanima.37 Ona je vijest o napadu Saracena interpretirala kao mletačko pljačkanje Trogira 1125., a kasniji napad Mlečana povezala je s Dandolovom viješću prema kojoj su Mlečani napali Trogir 1171. godine. L. Margetić također raspravlja o autentičnosti navoda iz „Života” vezanih uz rušenje grada od strane Saracena.38 On smatra da to nisu bili Saraceni iz Afrike i Španjolske, nego saracenska posada iz Barija, koja je 1133. po nalogu kralja Rogera uništila grad. Prema njegovu je mišljenju podatak o privremenom iseljavanju Trogirana utemeljen te smatra da ne treba odbaciti Treguanov kasniji opis mletačkog napada jer je od tog napada do 1203. (kada je pisan „Život”) prošlo samo nekoliko desetljeća. Margetić zaključuje da bi cijeli izvještaj Treguana bio nevjerodostojan ako bi izmislio podatke koji su još bili svježi u kolektivnom pamćenju. Treguan na taj način, pišući o nadnaravnim osobinama biskupa Ivana, upotrebljava ideju o „proročanstvu”, o kojem izvještava nakon što se događaj već zbio. L. Steindorff u svom radu objašnjava da je legenda nevjerodostojna biskupova priča o saracenskom napadu na Trogir, o uništenju i napuštanju Trogira i o kasnijem napadu Mlečana na grad.39 Steindorff smatra da legenda govori dva puta o istom događaju, to jest o mletačkom napadu na grad 1125. Spominjanje je Saracena prema Steindorffu „fikcija”, a drugi napad na grad 1171. počiva na Dandolovoj pogrešnoj kombinaciji te on smatra da Mlečani uopće nisu bili u Trogiru te godine. Šutnja Tome Arhiđakona o tom događaju Steindorffu je također važan argument protiv vjerodostojnosti Treguanove vijesti. Teško je reći koliko je zaista bio porušen grad u 12. stoljeću, i u kojem su stanju bile gradske fortifikacije, crkve i stambene zgrade. Svakako, tijekom 13. stoljeća počinje obnova i intenzivna izgradnja grada. Iako je sigurno bilo kuća i iz ranijeg

D. FARLATI, Illyiricum, IV., 322. K. LUČIN, Život sv. Ivana, 81.-85.; Miroslav KURELAC, „Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula, u izdanju Ivana Lučić-Lucius, ‘Notae historicae ad vitam’”, Croatica Christiana periodica, 21., 1988., 1.-48.; I. LUČIĆ, Povijesna, 103. 37 Nada KLAIĆ, Povijest grada Trogira. Javni život grada i njegovih ljudi, Trogir, Muzej grada Trogira, 1985., 61.-68. 38 Lujo MARGETIĆ, „Iz ranije povijesti Trogira”, Historijski zbornik, XLIII. (1.), 1990., 5.-15.; Lujo MARGETIĆ, „La distruzione di Traù da parte dei Saraceni nella prima meta del secolo XII”, Historica et Adriatica, Trieste, 1983., 255.-263. 39 Ludwig STEINDORFF, „Die Vita beati Johannis Traguriensis als Quelle zur Geschichte der dalmatischen Stadt Trogir im 12. Jahrhundert”, Südostforschungen, 47., 1988., 17.-36. 35 36

Srednjovjekovni Trogir

19

razdoblja, danas su sačuvane uglavnom romaničke.40 Jezgra se širi i izvan staroga perimetra41 i oblikuje se zapadno Prigrađe.

Demografski okvir Demografske promjene u Trogiru nisu dovoljno istražene za razdoblje razvijenog i kasnoga srednjeg vijeka, iako one mogu biti pokazatelj društvenih, gospodarskih i urbanih promjena. Gustoća stanovništva mogla je bitno utjecati na gradogradnju i posjedovne odnose.42 Trogir je pripadao u manje gradove istočne obale Jadrana (kao primjerice Rab, Hvar i Korčula). Može se pretpostaviti da je grad u 13. stoljeću, na naseljenoj površini oko 3-4 ha (pretežito u jezgri), imao oko 1500 stanovnika. Tada je 80% Prigrađa još bilo nenaseljeno, a u gradskoj je jezgri bilo približno 250-300 kuća. Sačuvan je popis članova Velikoga vijeća iz 1284., kad je izabrano 40 gradskih vijećnika.43 Nakon zatvaranja Velikoga vijeća 1340. bilo je u njemu 80 članova.44 Udio plemstva u odnosu na broj stanovnika na prostoru cijele komune procjenjuje se na oko 5,5 %.45 U 14. stoljeću vjerojatno je bilo sveukupno oko 2000-2500 stanovnika. Tada treba voditi računa i o negativnim činiteljima demografskih zbivanja, osobito epidemijama. Kuga 1348. godine, pogubna za cijelu Europu, zabilježena je po pomoru i u Trogiru. Sačuvani su podaci trogirskih i splitskih poslanika koji Mlečane obavještavaju o kugi koja je 1348. bjesnila među njihovim građanima.46 Me40 O rasporedu gradske kuće: Cvito FISKOVIĆ, „Romaničke kuće u Splitu i Trogiru”, Starohrvatska prosvjeta, 3./2., 1952., 163.-164. 41 Zapadni vanjski prsten zida jezgre, za razliku od izrazito ortogonalne mreže ulica i blokova unutrašnje jezgre, pokazuje gotovo radijalni raspored. 42 Precizniji podaci o nekim dalmatinskim gradovima potječu tek iz 16. stoljeća. Znamo da je tada Split imao oko 5000, a Zadar oko 8000 stanovnika; Tomislav RAUKAR, „Komunalna društva u Dalmaciji u 14. stoljeću”, Historijski zbornik, 33.-34., 154.; T. RAUKAR, Zadar, 22.-25.; Commissiones et relationes Venetae, II. (1433.-1527.), (ur.) Šime LJUBIĆ, ASASM, Zagreb, 1876., 16. 43 U popisu vijeća nabrajaju se plemićki rodovi Andreis (4 člana), Buffalis (1), Casotti (3), Cega (5), Cippico (2), Domišić (1), Kazarica (4), Lucić (4). Spominju se i pripadnici rodova Ciprijan, Domača, Dugi, Gracija, Hvalimir, Kokot, Krnja, Ploča, Urso i Vujko. U popisu nema pripadnika obitelji Vitturi, vjerojatno su tada bili maloljetni; M. ANDREIS, Trogirsko, 11.; Arhiv HAZU u Zagrebu (dalje: AHAZU), Memorie storiche di Tragurio ora detto Traù, di Giovanni Lucio, Venetia, 1673., 204. 44 Bilo je oko 75 punoljetnih pripadnika plemićkih obitelji. Poslije 1533. dolazi do agregacije novih obitelji. Pripadnici plemićkih obitelji zabilježeni su u dokumentima i sa službama koje su obnašali (advokat, sudac, egzaminator, operarij i knez); Ibidem. 45 M. ANDREIS, Trogirsko, 17.-18. 46 Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i mletačke republike, I.-X., (ur.) Šime Ljubić, MSHSM, Zagreb, 1868.-1891., III., 71. (1348. die 29 marcii, capta: quod istis ambaxatoribus de Tragurio et Spaleto exponentibus mortalitem magnam, que cives suos invasit, et insiliaris, capitibus ...). Prema P. Andreisu, kad je u Trogiru bijesnila kuga, grad je bio opustošen bolešću „tako da je, ne nalazeći se nitko tko bi se bavio samilosnom službom ukopavanja, komuna predložila 15 dukata bastažima ili županima Sv. Duha da bi ukopavali siromahe.”; P. ANDREIS, Povijest, 89. P. Andreis, doduše, spominje razdoblje 1344.-1348, ali nije moguće je da je kuga harala gradom prije kraja 1347. Poznato je da su 1348. godine Trogirani pokušali pomoći knezu Mladenu Šubiću, koji je bio obolio, a kasnije i umro od kuge (pokopan u katedrali); CD, XI.,

20

Irena Benyovsky Latin

đutim, notarski spisi nisu sačuvani za to razdoblje pa ne možemo govoriti o posljedicama kuge. Epidemije se ponovno spominju 1361., 1368., 1382., 1397., 1398., 1401., 1405. i 1408., ali nema gotovo nikakvih podataka o njima.47 Godine 1405., nakon kuge, na otoku Čiovu bila je organizirana i neka vrsta karantene. Gradske su vlasti odredile da svatko tko je došao iz mjesta zaraženih kugom mora boraviti petnaest dana kod komunalnih solana na Čiovu.48 Godine 1419., pri opsadi grada od Mlečana, opet se spominje kuga u Trogiru: neki su plemići zbog bolesti (a i ratne opasnosti) pobjegli iz grada pa se izdaje naređenje za njihov povratak.49 Prema P. Andreisu, grad su i 1429., u razdoblju velike izgradnje, pogodili kuga i glad, koji su navodno odnijeli 2/5 stanovništva.50 Iako je taj broj vjerojatno pretjeran, upućuje na veliku smrtnost. Posljedice se mogu pratiti i iz desetkovanoga popisa bratima u Matrikuli bratovštine Sv. Duha iz 1429. godine.51 Kuga se ponovno pojavljuje u prosincu 1434.-1435. i ožujku 1436.-1437., pa godine 1442., 1444., itd.52 Tijekom epidemija, koje su se pojavile i u drugim dalmatinskim gradovima 1451. i 1456., pogođen je i Trogir.53 Ipak, popis članova Velikoga vijeća iz 1471. sadrži gotovo ista imena rodova kao i popis iz 1395.,54 iako istraživanja pokazuju da su nakon 1420. primljene neke nove obitelji u Veliko vijeće. U 15. stoljeća grad je imao više od 3000 stanovnika. Demografski rast ipak je bio ravnomjeran, ponajviše zbog migracija novog stanovništva. Na području Novoga grada 50-ih godina 15. stoljeća spominje se velik broj doseljenika iz zaleđa, koji ovamo dolaze zbog osmanske opasnosti. Stanovništvo je raslo zbog migracija, a epidemije, manjak žita i djelovanje osmanskih ratova ograničavali su taj rast. Svakako, sastav stanovništva je promijenjen.55

444.; Grga NOVAK, Prošlost Dalmacije, Split, Slobodna Dalmacija, 2004., 128.; Povijest Hrvata – srednji vijek, (ur.) Franjo Šanjek i Franko Mirošević, Zagreb, Školska knjiga, 2003., 224. 47 Lavoslav GLESINGER, „Organizacija zdravstvene službe u srednjovjekovnom Trogiru”, Radovi međunarodnog simpozija održanog prigodom 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, Zagreb, 1976., 31.-43., 38; M. KUNČIĆ, Od pošasti, 67. 48 Notae, 27. (Nullus veniens de locis infectis propter pestem possit venire in civitatem, nisi prius steterit per XV dies ultra salinas communis de insula Bue. 31. a). U prvim desetljećima organiziranja karantene nije se svugdje ustalilo isto vrijeme od četrdeset dana. 49 G. LUCIO, Memorie, 420.-421.; Risto JEREMIĆ, Zdravstvene prilike u jugoslavenskim zemljama do kraja 19. st., Zagreb, 1935., 18. 50 P. ANDREIS, Povijest, 167.-169. 51 P. ANDREIS, Povijest, 150.; Irena BENYOVSKY LATIN, „Uloga bratovštine Sv. Duha u Trogiru u srednjem i ranom novom vijeku”, Povijesni prilozi, 32., 2007., 25.-63. 52 L. GLESINGER, Organizacija, 38.; P. ANDREIS, Povijest, 167.; M. KUNČIĆ, Od pošasti, 68. 53 Nakon velike i razorne kuge iz 1465.-1466. grad se odlučio izgraditi crkvu s titularom zaštitnika od bolesti, Sv. Sebastijana, na glavnom trgu između lođe i crkve Sv. Marije de platea – crkva je dovršena 1477. godine. Vidi sliku br. 7. 54 U popisu iz razdoblja 1471. do 1479. spominju se rodovi Andreis (s 15 članova u vijeću), Cega (13), Cippico (8), Chiudi (6), Vitturi (5), Casotti (4), Buffalis (3) itd. 55 T. RAUKAR, Komunalna, 58.-59.; ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 5.v-10.

Srednjovjekovni Trogir

21

UTJECAJ POLITIČKIH OKOLNOSTI NA IZGRADNJU GRADA I POSJEDOVNE ODNOSE Oblikovanje srednjovjekovnoga Trogira ovisilo je i o njegovu političkom položaju – vanjskopolitičkoj situaciji i unutrašnjim prilikama. Ustroj komunalnoga društva uspio se do 15. stoljeća razvijati relativno samostalno, bez obzira na priznavanje kraljevske ili mletačke vlasti odnosno kneštva hrvatskih velikaša iz zaleđa. Ipak, vanjskopolitički odnosi utjecali su na razinu odlučivanja o gradnji grada, na izgradnju fortifikacija i simbole u gradskom prostoru. Unutrašnja zbivanja - međusobni sukobi i obiteljske veze - imali su neposredni utjecaj na oblikovanje grada i posjedništvo nad njegovim prostorima.

Pod zaštitom Arpadovića Priznavanje vlasti Arpadovića u 12. stoljeću nije bitno utjecalo na društveni razvoj u dalmatinskim gradovima.56 Kraljevske privilegije garantirale su im autonomiju.57 U Trogiru se komunalna autonomija odražavala u činjenici da su se građani služili svojim zakonima, jamčila se sigurnost njihove imovine i osobne slobode, a od njih nisu bili potraživani veliki porezi. Kralj je i dalje imao načelno vlasništvo nad gradom, ali građanima nije nametao svoju volju.58 Kralj Bela IV. Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990., 337.; Ludwig STEINDORFF, Die Dalmatinischen Städte im 12 Jahrhundert, Köln, 1984. 57 O trogirskim povlasticama u historiografiji je dugo prevladavalo mišljenje da su one autentični dokumenti, međutim, to su dokumenti koji su ili potpuno falsificirani ili su prerađeni u 14. stoljeću. Sačuvane su četiri povlastice ugarskih kraljeva: Kolomanova isprava iz 1105., Stjepana II. iz 1124., Gejze II. iz 1142. te Bele IV. iz 1242.; Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae, (ur.) T. Smičiklas - M. Kostrenčić - E. Laszowskii, Zagreb, JAZU, 1904.-1981., II., 19., 37.-38., 53.; IV., 146.-148. N. Klaić došla je do zaključka da su Gejzina i Stjepanova isprava falsifikati, a Kolomanova i Belina da su do nas došle u promijenjenom obliku, a sastavljene su nakon 1322. Tada su Trogirani trebali dokazati mletačkoj vlasti da još od Kolomana imaju pravo na svoje stare povlastice, osobito postavljati vlastitoga kneza; Nada KLAIĆ, „Još jednom o tzv. Privilegijama trogirskog tipa", Istorijski časopis, 20., 1973., 15.-87.; L. MARGETIĆ, Iz ranije, 5.-15.; L. STEINDORFF, Die Dalmatinischen, 57.-62.Treba ipak napomenuti da se trogirske povlastice bile slične povlasticama drugih dalmatinskih gradova. 58 Kolomanova povlastica pokazuje da Trogirani kralju i njegovim nasljednicima nisu trebali plaćati nikakav veći porez - osim „dvije trećine prihoda gradske luke, koje plaćaju stranci” (jednu trećinu dijelili su biskup i knez). Kralj je Trogiranima potvrdio da neće dopustiti da se u gradu nastani niti jedan Ugrin ili drugi stranac bez volje trogirskoga vijeća. Nadalje je obećao, ako on osobno dođe u grad, da se nikome 56

22

Irena Benyovsky Latin

1242. godine potvrđuje povlastice koje je Trogiranima dao kralj Koloman 1105. godine (poznatom Trogirskom povlasticom). Prema privilegiju iz 1242. Trogirani su bili posebno nagrađeni „jer je grad pružio zaklon kralju”. U njemu se potvrđuje pravo da Trogirani sami izabiru kneza i biskupa te pravo da se služe svojim starim zakonima. Građanima se jamči i pravni imunitet.59

Slika br. 2. Trogir na bakrorezu Domenica Zenonija iz 1572.60

od građana neće nanositi nasilje nad njihovim kućama, a oni će u stan primati samo onoga koga žele; CD, II., 124.; N. KLAIĆ, Povijest, 63. 59 Jedina pristojba koju je kralj Bela IV. potraživao bio je porez na robu stranih trgovaca u lukama i na gradskim vratima. Od toga je kralju išlo 2/3, a 1/3 knezu (uz desetinu za biskupa). Ti prihodi nisu bili jako veliki jer su ih plaćali strani brodovi, a zvali su se arboraticum, ancoraticum i commercium; CD, II., 24., 393. Ponavlja se odredba iz Kolomanove povlastice, prema kojoj nitko nije bio dužan primiti na stan bilo koga iz kraljeve pratnje ako nije htio. Građani su se imali pravo seliti iz grada kad su htjeli, i bili su podložni samo trogirskom sudu. 60 Bakrorez se čuva u grafičkoj zbirci Hrvatskog državnog arhiva. Na njemu stoji rukopisna bilješka da djelo potječe iz 1568., ali M. Marković pretpostavlja da je iz 1572.; Marko MARKOVIĆ, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb: AGM, 2001., 533.

Srednjovjekovni Trogir

23

Boravak Bele IV. i njegove dvorske svite u Trogiru (gdje su se sklonili u vrijeme mongolske najezde 1242.), jedan je od važnijih događaja 13. stoljeća. Čini se da je kralja u Trogir uputio tadašnji knez Trogira, Stjepko Šubić (1239.-1250.), kao u najsigurnije mjesto pod njegovom kontrolom.61 Kad je došao u grad, kralju Beli IV. su vjernost iskazali biskup Treguan, rektor, sudac i sav puk. Neki su pripadnici gradske elite iskoristili kraljevu naklonost za jačanje svog materijalnog i političkoga položaja. Sela Dasini Doci, Kosmaći, Prgomet, Zbiće i Lepenica već su bili u vlasništvu roda Andreis, a 1243. Bela IV. daruje im sela Ljuboviticu.62 Takve su obitelji, zbog vlastitih interesa, podržavale kraljevsku vlast. Razdoblje Bele IV. dobro je iskoristio i biskup Treguan, koji je štitio svoje posjede i jurisdikciju nad šibenskim dijelom dijeceze. Ivan Lučić pripisuje protumletački stav Treguanu zbog njegove veze sa splitskim nadbskupom Bernardom te zbog općeg raspoloženja prema Mlečanima u Dalmaciji, nakon križarskoga zauzeća Zadra 1202. godine.63 Trogirani su se u tom razdoblju služili svojim zakonima: čini se da je u Trogiru postojao pravni priručnik već krajem 13. stoljeća, ali nije sačuvan.64 Prije statuta iz 1322., postojao je i (nesačuvan) statut iz 1303. godine.65 Dakle, za vrijeme Arpadovića, komuni (odnosno gradskoj eliti) osiguravala se sloboda da upravljaju svojom zajednicom i da bez velikih financijskih opetrećenja i nametnutih odredbi utječu na izgled prostora i gradogradnju.

Odnos hrvatskih velikaša prema gradu U 13. stoljeću i prvim desetljećima 14. stoljeća grad je priznavao i kneštvo hrvatskih velikaša iz zaleđa - kneza Domalda,66 a kasnije Bribiraca.67 Odnos velikaša 61 Damir KARBIĆ, „Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322)”, Zbornik zavoda HAZU u Zagrebu, 2004., 22., 1.-26., 9. 62 Bela IV. komuni pripisuje selo Bristivicu, a Ladislav je 1278. darovao komuni selo Bliznu, koju kasnije rod Quarco nasljeđuje (kao i selo Mitlo); Ljubo Karaman, „Jedna epizoda iz građanskih borba u srednjevjekovnom Trogiru”, Hrvatska revija, god. XIII., Zagreb, 1940., 303.–313.; Mirjana MATIJEVIĆ SOKOL, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Zagreb, Naklada Slap, 2002., 221. 63 O tome više: M. KURELAC, Ivan Lučić, 56.; Danko ZELIĆ, „Arhiđakon Toma i Šibenik, Historia i Res Gestae”, Toma Arhiđakon i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25.-27. rujna 2000. godine u Splitu, (ur.) Mirjana Matijević-Sokol i Olga Perić, Split, Književni krug, 2004., 197.-234., 229. 64 Prema Tomi Arhiđakonu, Trogirani su prepisali Garganov kapitular iz 13. stoljeća i služili se njime do pojave svog sustavnoga gradskoga statuta. Gargan je u Splitu pokušao urediti upravljanje gradom i kontrolirati posjedovne odnose preko novih reformi. Sastavio je popis svih stanovnika Splita, kako bi ih mogao oporezovati prema imetku. Svaki je građanin Splita bio dužan plaćati porez u iznosu od 3% vrijednosti svojih nekretnina. I u Trogiru je sigurno bila potrebna porezna reforma koja bi napunila komunalnu blagajnu ali ne može se sa sigurnošću tvrditi da je provedena; Thomas archidiaconus, Historia salonitana, (ur.) F. Rački, MSHSM, 26., 1894., 124. 65 Neki se dokumenti pozivaju na njegove odredbe; CD, VI., 204.-211., 422.; I. LUČIĆ, Povijesna, 449. 66 Domald je vjerojatno bio roda Svačića. 67 Iako je nova anžuvinska dinastija došla na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1301., ona utječe na dalmatin-

24

Irena Benyovsky Latin

prema Trogiru, kao i prema ostalim dalmatinskim gradovima, bio je uvjetovan i ograničen kraljevskim privilegijama.68 Bribirci su svojim kneževanjem integrativno utjecali na stvaranje jedinstvenoga političkoga prostora na istočnom Jadranu te privremeno spriječili širenje mletačke vlasti na tom području.69 Međutim, Pavao I. Bribirski, knez Trogira 1273., a kasnije ban, htio je učvrstiti vlast nad Trogirom usprkos kraljevim savjetima da ne uznemiruje Trogirane.70 Nakon 1306., ban Pavao I. prisvojio je Podmorje (1303. potvrđeno od njegova brata Jurja)71 pa su Trogirani za uživanje vlastitih posjeda morali plaćati podavanja.72 Među Bribircima je na kraju vladala nesloga, što je uzdrmalo stabilnost njihove vlasti. Odnos Bribiraca i Trogira ipak se privremeno smirio do Pavlove smrti 1312. godine.73 Nakon smrti bana Pavla, položaj Bribiraca bio je uzdrman, a ban Mladen II. nameće nove poreze Trogiru. Zbog toga komuna propisuje i izvanredne poreze. Dana 25. srpnja 1315. izabrana je komisija od sedam vijećnika koji su trebali procijeniti cjelokupni imetak trogirskih građana, a u listopadu iste godine prešlo se na novo oporezivanje koje se provodilo prema imovinskom stanju pojedinaca.74 Sve je to uzrokovalo nezadovoljstvo dijela stanovnika. Oko tadašnjega potestata i kapetana Mate Zorića (Zorijevog) iz roda Cega okupila se grupa koja nije odobravala daljnje kneževanje Bribiraca, a podršku je tražila u Veneciji. Prema nekim mišljenjima razlog je tome bio i u njihovu interesu za pomorsku trgovinu.75 Druga grupa, koja je htjela zadržati status quo, bila je okupljena oko trogirskoga plemića Marina Andreisa te su podržavali bana Mladena II. Bribirskog. Oni su uglavnom imali posjede izvan granica distrikta, a Bribirac im

ske gradove tek u drugoj polovici 14. stoljeća. Trogir i Split 1303. nisu priznali Karla I. svojim vladarom, a u ispravama se ističe regno Ungarie sede vacante; CD, VIII., 5.; T. RAUKAR, Komunalna, 139. 68 Bela IV. je, da bi pridobio krajeve u zaleđu gradova, proveo reformu prema kojoj su od 1248. njegovi banovi istovremeno morali biti i kneževi u dalmatinskim komunama. Kraljeva reforma bila je podloga kasnije bribirske vlasti u dalmatinskim gradovima: nakon vladareve smrti 1270. Šibenik, Trogir i Split postaju bribirska kneštva; Nada KLAIĆ, „Kratka šetnja trogirskim srednjovjekovljem”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 1020.-1021.; Tomislav RAUKAR, „Istočni Jadran u 13. stoljeću”, Zbornik radova znanstvenog skupa ‘Marko Polo i istočni Jadran u 13. stoljeću’, Zagreb, 1996., 13.-29.; Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 73. 69 Godine 1285. za trogirskoga je kneza izabran Juraj Bribirski, ali uz njega je još uvijek gradom upravljao načelnik. Kasnije je i drugi član roda, Stjepan, sin Martinušev, bio trogirski knez; D. KARBIĆ, Šubići, 9.-12. 70 CD, VI., 43.; D. KARBIĆ, Šubići, 11. 71 N. KLAIĆ, Povijest, 439.; CD, VIII., 51. 72 Kneževi Trogira u 14. stoljeću bili su sinovi bana Pavla: Juraj II. Šubić (1304.-1305.) i Pavao II. Šubić (1305.-1321.); D. KARBIĆ, Šubići, 1.-26.; I. LUČIĆ, Povijesna, 329.-330., 356.-360.; Vjeko OMAŠIĆ, Topografija kaštelanskog polja, Split, 1978., 105.-106.; T. RAUKAR, Komunalna, 177. 73 CD, VI., 43. Vidi: D. KARBIĆ, Šubići, passim. 74 N. KLAIĆ, Povijest, 224.; CD, VIII., 404. 75 N. KLAIĆ, Povijest, 304.; Antun CVITANIĆ, „Uvod u trogirsko statutarno pravo”, Statut grada Trogira, Split, 1988., 5.-65., 16.

Srednjovjekovni Trogir

25

je mogao garantirati njihovu zaštitu.76 Mati Zoriću priklonili su se u pobuni 1315. i bogatiji pučani, koje je on iskoristio za svoje političke ciljeve. Pučani su se priklonili tadašnjem potestatu i kapetanu grada da bi stekli što bolje položaje u komuni, iako izvan gradskoga Vijeća.77 „Političku orijentaciju” određivali su prvenstveno gospodarski interesi, te osobni odnosi između plemićkih obitelji.78 Trogirske obitelji podržavale su one koji su im štitili posjede i garantirali prevlast u gradu.79 U sukobu suprotstavljenih strana, grupa oko Mate Zorića iz roda Cega opljačkala je kuće svojim protivnicima, nakon čega je slijedio njihov progon iz grada i konfisciranje njihovih imanja. Takvi postupci dovodili su do promjena u imovinskim odnosima i djelovali destabilizirajuće za razvoj grada, a ponavljali su se tijekom cijelog 14. stoljeća.80 Ban je nakon pobune tražio 40 talaca te prazan list pergamene na kojem je htio napisati što sve želi od grada – odnosno tražio je bezuvjetnu predaju.81 Zahtjev se odbija, ali se ruši franjevački samostan (zbog straha napada bana na grad).82 Mate Zorić održao se na vlasti plaćanjem danka banu Mladenu II.83 Dio novca koji je trebalo isplatiti banu, platili su upravo „izdajice” – Mate iz roda Lucić 500 libara, a isto toliko i Kazarice, Šimun Andreis, nasljednici Gavžinje Andreisa te žena pokojnog Dujma Domike. Novac od buntovnika nije bio dovoljan - plemići Grgur Salingverin Vitturi i Vicent Amplaužev posudili su komuni svaki po 500 libara, što im je vraćeno tek 1323. godine. Mate Zorić za istu je svrhu prodao komunalne posjede u Divuljama.84 Taj novac nije bio dovoljan, pa su 31. prosinca 1316. bila izabrana dva punomoćnika koji su komuni trebali predati konfiscirana dobra.85 Međutim, situacija se ubrzo promijenila: tzv. „vanjski” (istjerani, koji su podupirali Andreisa) povezali su se sa Šibenčanima i zbacili Matu Zorića 1317., čini se CD, VIII., 42., 157., 304., 371., 388., 392. Ipak, Vijeće je zatvoreno tek 1340. 78 D. KARBIĆ, Šubići, 20.-21. 79 N. KLAIĆ, Povijest, 193., 214.-215.; CD, VIII., 334.; G. LUCIO, Memorie, 204.; Monumenta Traguriensia; Acta curiae comunis Tragurii (dalje: MT), II., (ur.) M. Barada, Zagreb, JAZU, 195., 227. 80 Vidi poglavlje o plemstvu. 81 CD, VIII., 388. 82 Iako je ban tvrdio da ga neće srušiti; CD, VIII., 388. 83 Ban Mladen II. prijetio je da će napasti Matu i grad, iako je i njegov brat, knez Trogira, Pavao II. bio uz kapetana grada. Mate se Zorić 1316. uspio dogovoriti s banom i zadržati upravu nad gradom. Prije nagodbe komuna je platila banu visoku odštetu, prvo 3000, i kasnije 10. 000 libara; CD, VIII., 317., 388., 404.; Irena BENYOVSKY, „Politički sukobi u srednjovjekovnom Trogiru i njihov utjecaj na posjedovne odnose u gradu”, Hereditas rerum croaticarum, (ur.) Alexander Buczynski, Milan Kruhek, Stjepan Matković, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2003., 44.-51. 84 O prodaji imanja u Trogiru: AHAZU, Ostavština Lučić: Lucius, sign. XX-12/I-XXIV, 24. (dalje: Ostavština), ur. M. BARADA, knj. 1., f. 30.-31. U komisiji za zapljenu dobara bili su plemići Marko Ploča, Desa Bastijanov Pecci i tri pučana; Notae Johanis Lucii, (ur.) Franjo Rački, Starine JAZU, XIII., 1881., 211.-268., 226., 230. 85 Vijeće Trogira zaključilo je da će, ako se pretrpe štete od kneza Pavla, iste biti podmirene dobrima koja su pripadala njegovim pristašama u progonstvu; Notae, 229.; I. LUČIĆ, Povijesna, 456.-457. 76 77

26

Irena Benyovsky Latin

i uz podršku Mladena II.86 Nakon što je Mate Zorić iz roda Cega istjeran iz grada, nekretnine su konfiscirane njegovim pristašama.87 Vraćanje posjeda nekadašnjim „vanjskima”, u novim je okolnostima bio prvi zadatak jer su oni promjenom političkih okolnosti postali građani na vlasti s pravom na posjed.88 To se ponovno obavljalo na račun komunalnoga posjeda odnosno na račun posjednika protivne (Matine) stranke, kojima su se konfiscirala imanja.89 Konfiskacija gradskih posjeda prekidala je fizički i simbolički kontinuitet stanovanja nekih obitelji, osobito ako su bile konfisicirane matične kuće plemićkih rodova. Obiteljski posjed isticao je materijalni položaj roda u komuni. Upravo je zato konfisciranje imanja bilo tako teška kazna – ne samo da su pripadnici roda bili prognani iz zajednice, nego im se na taj način simbolično oduzimala prošlost.90

Mletačka uprava u 14. stoljeću Venecija se sve više počela miješati u prilike u Dalmaciji pa je u Trogiru podržavala one koji su bili protiv Mladena II.91 Godine 1322. pobunili su se Trogirani protiv Bribiraca zbog prevelikih podavanja, što je Venecija iskoristila. Dužd je iste godine Trogirane „uzeo u zaštitu i obranu”,92 priznavši autonomiju grada posebnim „paktom” (Pactum Tragurii). Trogir je prihvatio mletačku upravu, ostajući lojalan i Karlu Robertu Anžuvinskom.93 Iako Lucić naglašava da je Venecija priznala Trogiru sva prava stečena kraljevskim povlasticama (pravo izbora kneza i biskupa, samostalnu jurisdikciju, pravo na naseljavanje stranaca itd.), autonomija je bila ograničena:94 Veliko vijeće ipak nije moglo samo određivati svoga kneza, nego ga je postavljala Venecija iz redova mletačkoga vijeća.95 U popisu iz 1322. navedeni su članovi vijeća koji su prihvatili mletačku upravu („nutarnji”).96 Od 1284. do 86 Ban Trogiru ponovno nameće daće 1318. - komuna je iz redovitih prihoda isplatila Bribircima 2000 libara za svoje građane u sužanjstvu; D. KARBIĆ, Šubići, 21.; CD,VIII., 509. 87 Šibenčani su Trogiranima pomogli istjerati Matu Zorića u rujnu 1317. Iste godine uspostavila se konzularna vlada, u kojoj su sva tri člana bili „povratnici”. Knez je bio Pavao II. Bribirski; Notae, 229.; CD, VIII., 462.-463. U studenom biskup Liberij za svoje zamjenike postavlja Lampredija i Kazaricu; CD, VIII., 463. 88 Komuna je povratnicima nadoknađivala štetu, iako su se neki morali odreći te nadoknade; AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 60.-64. 89 CD, VIII., 403., 409.-410. 90 Usporedi: Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, „Rodbinski odnosi u dalmatinskom društvu 13. i 14. stoljeća”, Historijski zbornik, 1992., 179.-194., 183. 91 CD, IX., 60.-62. 92 Mletačku vlast priznali su 1322. godine Trogir i Šibenik, a 1327. godine i Split; Listine, I., 337. 93 Listine, I., 340.-341. 94 M. KURELAC, Ivan Lučić, 135. 95 A. CVITANIĆ, Uvod, passim. 96 Primjerice, pripadnici rodova Casotti, Cega, Chiudi, Kazarica. Sačuvan je i popis vijećnika (14. svibnja 1322.) koji su se zakleli na vjernost u komunalnoj palači (51 osoba); Listine, I., 341.; AHAZU, Ostavština, knj. 2., f. 84.-89.

Srednjovjekovni Trogir

27

1322., u vijeće je primljen veći broj građana, od čega dio na temelju brakova s trogirskim plemkinjama.97 Ako je Venecija htjela zadržati kontrolu nad Trogirom, bilo joj je u interesu da stabilizira unutrašnje političke prilike. Oni koji su podržavali Veneciju (članovi rodova Casotti, Cega, Chiudi) tražili su povrat posjeda koji su im bili oduzeti 1318. godine.98 Godine 1325. donose se odluke o povratku svih posjeda koji su bili prisilno oduzeti u prethodnom nestabilnom razdoblju.99 Ipak, zbog kontrole situacije i mogućeg animoziteta mletačka je vlast odredila da se kuće i posjedi vraćeni „vanjskima” ne smiju prodavati, zamijeniti ili založiti sljedećih pet godina bez dopuštenja dužda.100 Dokumenti pokazuju da je bilo dosta sporova oko posjeda i prava na posjed između „vanjskih” i „nutarnjih”.101 Mir koji je zaključen 1326. dokazuje da je Venecija htjela smiriti stanje u gradu, ali ne do kraja popustiti onoj političkoj grupi koja je dotada nije podržavala, jer je time očitovala snagu svog političkog autoriteta. Zato je muške pripadnike te grupe zadržala izvan grada, istovremeno ih razdvajajući od članova njihovih obitelji.102 Bilo je određeno da oni koji nisu podržavali Mlečane još dvije godine stanuju trideset milja izvan komune – do 1328. godine.103 Izbjeglice su stanovali u Šibeniku, na Hvaru, Braču, Visu ili drugdje. I u Splitu se spominju trogirski izbjeglice.104 Da bi smirili unutrašnje nemire, vlasti su odlučile ukloniti sva svjedočanstva o uzajamnoj mržnji stranaka u Trogiru iz zapisnika vijeća, bilježničkih akata i sudskih spisa. Možda je to razlog zašto nedostaju mnogi dokumenti iz toga razdoblja.105 Prema budućim „izdajicama” ipak se ponovno određuje njihovo protjerivanje iz grada i oduzimanje imanja.106 I pripadnici plemićkih rodova izabiru svoje predstavnike koji su trebali provesti izmirenje suprostavljenih stranaka. Popis vijeća iz 1339. uključivao je pripadnike i „nutarnjih” i „vanjskih”.107 Iduće godine M. ANDREIS, Trogirsko, 1.-10. N. KLAIĆ, Povijest, 238.; Listine, I., 341. 99 Organizirano je povjerenstvo za očevid, a propisuju se stroge kazne za prisvajanje komunalnoga zemljišta. U reformaciji statuta iz 1347. donose se odredbe i o novoj podjeli komunalne zemlje (Podmorje). Primljeno zemljište se nije smjelo prodavati, darovati ili oporučiti, ali moglo se zamijeniti; AHAZU, Ostavština, knj. 2., f. 58.-61.; („Zavod”); Statut grada Trogira (dalje: ST), (ur.) Vladimir Rismondo, Split, Splitski književni krug, 1988., R. I., 38., 39.; Lujo MARGETIĆ, „Dioba općinskog zemljišta u našim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama”, Starine, 56., 1975., 23.-35. 100 Osim u slučaju isplate za miraz i za redovnice, kao i u slučaju oporuka. 101 AHAZU, Ostavština, knj. 2., f. 94.-101. 102 N. KLAIĆ, Povijest, 249. Ženama i djeci (do deset godina) bilo je dopušteno da se vrate i uživaju sva svoja dobra. 103 Andreis, Buffalis, Cippico. 104 AHAZU, Ostavština, knj. 2., f. 84.-89. 105 I. LUČIĆ, Povijesna, 444.-445. 106 AHAZU, Ostavština, knj. 2., f. 72.-74.; ST, L. II., c. 25. 107 Andreis (3), Cega (4), Casotti (1), Chiudi (2), Domišić (2), Grubić (Grubessa) (1), Lucić (8), Miršić (Mirse) (2), Mišković (1), Quarco (2), Sušić (1), Vitturi (1) i ostali; CD, X., 487. 97 98

28

Irena Benyovsky Latin

(1340.) potvrđuje im se plemstvo, čime se učvršćuje političko-posjedovna ravnoteža u gradu. Mletačke vlasti u 14. stoljeću manje su ulagale u izgradnju fortifikacija, a više u njihovu kontrolu i obranu. Pod pokroviteljstvom Venecije rješava se i pitanje granica između Trogira i Šibenika 1329. godine.108 Na razvoj prostora utjecale su i odredbe zapisane u statutu iz 1322. godine, koji se, oslanjajući se na onaj iz 1303., djelomično sastavlja zato da bi se mletačkom knezu postavila pravna ograničenja.109 Sigurno je na stagnaciju izgradnje utjecala i kuga iz 1348. godine. Venecija se u 14. stoljeću nije dugo održala na vlasti. Na dalmatinske je gradove pretendirao kralj Ludovik Anžuvinski - on se pojavljuje u zaleđu gradova već 1345. godine. Do Zadarskog mira 1358. i uspostave kraljevske vlasti,110 u Trogiru su ponovno bila stvorena dva suprotstavljena klana. Josip Stjepanov iz roda Cega bio je glavni „organizator” pobune protiv Venecije,111 prvenstveno zbog zaštite svojih posjeda izvan granica distrikta (selo Radošić).112 Protiv njega su pak bili arhiđakon Jakov Vitturi i njegov bratić113 Stjepan, nezakoniti sin biskupa Lampredija Vitturija. Oni su potaknuli trogirske pučane da 5. prosinca 1357. provale u kuće roda Cega i drugih plemića (spominje se četrnaest kuća) te da ih opljačkaju i spale, nakon čega su preuzeli vlast u gradu.114 Pljačka pučana spominje se i u presudi biskupa Bartola od 31. listopada 1358, gdje je zabilježeno da je napadnut biskup brački i hvarski Stjepan Mihovilov iz roda Cega.115 Prema Pavlu Andreisu, u skupini protiv Josipa Stjepanovog iz roda Cega bili su neki pripadnici obitelji Andreis, ali i obitelji Casotti, koji se u kasnijim obračunima iz 1386. spominju kao saveznici Josipa iz roda Cega – štoviše, jedan je pogubljen na trgu! N. Klaić smatra da je razlog mogao biti u marginaliziranju

108 Vidi poglavlje o obrani grada; CD, IX., 482. Konačna je granica određena tek 1333. u zaljevu Stupin; CD, X., 136.-139. 109 A. CVITANIĆ, Uvod, 15. 110 Nakon što je Ostrovica zamijenjena s Bribircima za Zrin, Ludovikov se položaj naglo poboljšava i on postaje realna prijetnja Mlečanima; I. LUČIĆ, Povijesna, 580.-581.; T. RAUKAR, Hrvatsko, 79., 83.; Dane GRUBER, „Borba Ludovika I. s Mlecima za Dalmaciju (1348-1358)”, Rad JAZU, 152., 1903., 32., 35., 83., 161.; Dane GRUBER, „Dalmacija za Ludovika I (1358-1382)”, Rad JAZU, 166., 1906., 164.-215. 111 Prema Luciću, razloga za pobunu protiv Venecije bilo je više, a niti Crkva, niti plemstvo u Trogiru nisu bili homogeni. Lucić u poglavlju „Zašto su se Splićani i Trogirani među prvima predali kralju Ugarske?”, navodi podatke iz kronike splitskoga kroničara Kuteja, prema kojem je Venecija „dalmatinskim gradovima dodijala zbog plaćenika i vojnika”; G. LUCIO, Memorie, 250.-258.; 265.-271. 112 N. KLAIĆ, Povijest, 257.-258. 113 I. Lucić krivo piše nećak; G. LUCIO, Memorie, 257. 114 G. LUCIO, Memorie, 257.; Miroslav KURELAC, „Pučki ustanci i pobune u djelima Ivana Luciusa – Lučića”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (Matij Ivanić i njegovo doba), 10., 1977., 239.-247., 242. 115 G. LUCIO, Memorie, 269.-270.; N. KLAIĆ, Povijest, 298. Vidi poglavlje o pučanima.

Srednjovjekovni Trogir

29

Cassotija u vrijeme dok je Josip iz roda Cega vodio sudački kolegij 1357. godine.116 I P. Andreis spominje pljačku 14 kuća Josipa i njegovih rođaka i saveznika (prvenstveno kuće Josipove braće Mihovila i Dujma i svih njihovih potomaka).117 Braća Nikola i Gavžinje iz roda Andreis, u dogovoru s arhiđakonom Vitturijem, sastavili su proglas protiv Josipa iz roda Cega, u kojim je bilo objavljeno da onaj tko ga ubije dobiva pravo na njegov najbolji posjed.118 Čini se da je mogućnost zaposjedanja imovine najbogatijeg roda Cega određivala i „političku orijentaciju” grupe oko Andreisa i Vitturija, uključujući i pučane koji su htjeli bolji položaj u društvu, osobito nakon zatvaranja vijeća. Pučani su, prema Luciću, bili nakratko preuzeli vlast u gradu „upravljajući njime po svojoj volji i nahođenju” (spominje pučkoga kapetana Dragulina).119 Ako usporedimo stvaranje suprotstavljenih grupa u vrijeme Mate Zorića s ovim, neposredno prije dolaska Ludovika, možemo primjetiti da u trogirskom plemstvu nema čvrstoga klanovskog udruživanja niti kontinuirane „političke orijentacije”.120 Primjerice, kad se 1357. godine ponovno stvaraju „promletačka” i „prokraljeva stranka”, Josip iz roda Cega ističe se kao glavni organizator udara protiv Venecije, iako je njegov otac Stjepan Dujmov 30-ak godina prije bio među mletačkim pristašama uz svog rođaka Matu Zorića iz roda Cega. Spomenuli smo da je Josipu interes bio u očuvanju jurisdikcije nad selom Radošić izvan granica distrikta.121 Protiv Cege, u „promletačkom” su klanu bili arhiđakon Jakov Vitturi i bratić Stjepan, te braća Nikola i Gavžinja Andreis, čiji su se pak preci protivili mletačkoj vlasti.122 Dakle, potomci nekadašnjih klanova našli su se na suprotnim stranama.123 Podržavao se onaj tko je dijelio i štitio posjede obiteljima ili ih zadržavao na vlasti. Ipak, čini se da su određeni rodovi uvijek povezani - Andreisi i Vitturiji (a s njima kasnije i Sobote), a protiv klana čiji je predvodnik bio najbogatiji rod Cega.124

N. KLAIĆ, Povijest, 302. P. ANDREIS, Povijest, 95. 118 G. LUCIO, Memorie, 269. Vidi poglavlje o plemstvu. 119 I. LUCIĆ, Povijesna, 596. 120 Usporedi: J. HEERS, Family, 146.; Daine OWEN HUGHES, „Urban Growth and Family Structure in Medieval Genoa”, Past and Present, 66., 1975., 3.-28.; G. GORSE, A Family, 20.-24. 121 N. KLAIĆ, Povijest, 257.-258. 122 G. LUCIO, Memorie, 269. 123 I u Dubrovniku se ne može govoriti o čvrstoj političkoj odnosno ideološkoj orijentaciji jednog ili drugoga klana – dio vlastele je jednostavno pragmatično podržavao status quo, a drugi je želio promjene zbog vlastitih interesa; Stjepan ĆOSIĆ - Nenad VEKARIĆ, Dubrovačka vlastela između roda i države: Salamankezi i Sorbonezi, Zagreb - Dubrovnik, HAZU, 2005., 28.-29. Dubrovački su klanovi ipak bili u stabilnoj klanovskoj poziciji, ali uz korektiv trenutnih interesa. Bilo je pojedinačnih konvertita ali i grupnih odvojenih frakcija koje su najčešće bile uzrokovane političkim okolnostima; Nenad VEKARIĆ, Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi, Zagreb – Dubrovnik, HAZU, 2009., 105. 124 Vidi u poglavlju o plemstvu. 116 117

30

Irena Benyovsky Latin

Doba kralja Ludovika Anžuvinca Zadarski mir potpisan je 18. veljače 1358.,125 a Venecija se odrekla svih istočnojadranskih posjeda.126 Ludovik je gradu mogao pružiti mir, a prostorna integracija gradova sa zaleđem značila je otvaranje slobodnih puteva ljudima i robi.127 Grad je 1358. bio nagrađen za vjernost kralju: u sukobu sa splitskim nadbiskupom oko sela Ostrog, Bijaći i Radošić, kralj je presudio u korist Trogirana, iako je neposredno prije Zadarskog mira potvrdio ta sela splitskoj Crkvi.128 Ludovikovim dolaskom na vlast, protivnici kralja pobjegli su u Split, a podmirila se šteta Cegama (2000 florena). Komuna je sama isplatila 237 florena pripadnicima tog roda te kaznila počinitelje šteta i one koji su ih na to poticali. Glavni poticatelji bune, pučani Matužina i Mate Krešić protjerani su iz grada i kažnjeni sa 100 florena globe. Čak 76 pučana kažnjeno je novčanom globom, što pokazuje razmjere bune.129 Na godinu dana izgnanstva osuđuju se braća Nikola i Gavžinje iz roda Andreis.130 Određena je kazna i za arhiđakona Jakova Vitturija.131 Svi sudionici u pljački kuća trebali su nadoknaditi počinjenu štetu, a njihova su dobra bila zaplijenjena. Prilike su još bile nestabilne, pa su se kontrolirala kretanja unutar i izvan grada. Godine 1361. Veliko je vijeće odredilo nadzor svih stranaca koji dolaze u grad „da ne bi ništa poduzeli protiv ugarske krune”.132 S obzirom na umiješanost pučana u pobunu, poduzimaju se mjere i protiv njih. Prvi korak bilo je stavljanje bratovština pod punu kontrolu vijeća 1365. godine.133 Sljedeće godine, 1366., donosi se zakon kojim se ukidaju trogirske bratovštine, „jer su bile sjedišta pučana nezadovoljnika” (osim bratovštine Sv. Duha).134 U odboru135 za ukidanje bratovština bio je upravo Josip iz roda Cega, a predstavnika obitelji Andreis i Vitturi nije bilo u tom odboru.136 D. GRUBER, Borba, 83.; G. LUCIO, Memorie, 250.-258. T. RAUKAR, Hrvatsko, 80.-81.; Listine, III., 368.-371.; 373.-374.; N. KLAIĆ, Povijest, 594.-595., 619.-625. 127 T. RAUKAR, Komunalna, 140. 128 CD, XII., 452.-453.; N. KLAIĆ, Povijest, 628. 129 Opširnije u poglavlju o pučanima. 130 G. LUCIO, Memorie, 269. Ban Ivan Seč 23. kolovoza 1358. ukinuo je sve postupke koje je komuna bila vodila protiv Josipa iz roda Cega i njegovih sinova. Seč je bio postavljen od kralja da pomiri komunalne vlasti i oštećene Cege; N. KLAIĆ, Povijest, 296.; CD, XII., 208., 506.-507. 131 AHAZU, Ostavština, knj. 5., f. 62.-69.; knj. 6., f. 1.-3., 7.-8. 132 Nakon što je kliški knez prigovorio Splićanima da su dali utočište trogirskom arhiđakonu Vitturiju koji je poticao bunu, splitsko je vijeće 8. lipnja 1358. odlučilo da svi Trogirani moraju iseliti sa splitskoga teritorija. Trogirske su vlasti reagirale istom mjerom. Izmedu Splita i Trogira postojale su i nesuglasice u vezi sa selom Ostrogom; I. LUČIĆ, Povijesna, 621.; N. KLAIĆ, Povijest, 189. 133 ST, R. I., c. 49. 134 Ordinationes circa fraternitates; Ivan STROHAL, „Bratstva (bratovštine) u starom Trogiru”, Rad JAZU, 201., 1914., 50.; ST, L. III., 63. Vidi poglavlje o pučanima. 135 Komisija sastavljena od senatora i sudaca ukinula je sve bratovštine zato što su origo, causa, initium et generacio erroris et scandali prefate regie maiestatis et boni, pacifici et tranquili status predicte civitatis Tragurii et singularium personarum eiusdem.; ST, R., I., c. 50. 136 Vidi poglavlje o pučanima. CD, XII., 452.-454. Arhiđakon Jakov Vitturi privremeno je bio pritvoren 125 126

Srednjovjekovni Trogir

31

Iako je razdoblje Anžuvinca bilo stabilno i prosperitetno, grad je ipak bio financijski opeterećen: kralj Ludovik je uveo novi porez na uvoz strane robe i djelatnost stranih trgovaca - tridesetinu (najvjerojatnije nakon Zadarskog mira 1358.).137 Komuni je oduzet i monopol prodaje i izvoza soli, što je dotada bio naveći izvor prihoda. Pobiranje daće na sol i tridesetina (camera regia salis et trentessimi) davalo se u zakup.138 Tih se prihoda kralj Ludovik odrekao tek povremeno za nastavak izgradnje bedema. U tom odnosu vide se razlike u interesima centralnog autoriteta i komune. Komuna je pokušavala zadržati što veći dio prihoda u gradu i upotrijebiti ih za izgradnju bedema, a kraljevska je vlast izvlačila što veće prihode za sebe i osiguravala kontrolu nad izgradnjom obrambenog sustava.

Nestabilno razdoblje na prijelazu 14. u 15. stoljeće Poslije 1382. godine i smrti Ludovika nastala je nestabilna politička situacija u Ugarskoj, što se odrazilo i na dalmatinske gradove. Glavni pretendent na vlast bio je Sigismund Luksemburški, ali do njegove krunidbe podržavali su se i drugi koji su mogli gradu pružiti zaštitu.139 Trogir se u tom razdoblju ponovno našao suočen s unutrašnjim nemirima, koji očito nisu riješeni krajem 50-ih godina 14. stoljeća: ponovno se stvaraju dva suprotstavljena rodovska klana. „Pristaša” Sigismunda u Trogiru je bilo dosta, a vodili su ih pripadnici rodova Casotti i Cega (na čelu s Josipom iz roda Cega); podržavao ih je i biskup Krševan de Dominis. Njihovi protivnici, pod vodstvom rodova Andreisa, Vitturi i Sobota, a podržavani od bosanskoga kralja Tvrtka, potaknuli su pobunu protiv Josipa.140 U sukobima su stradali neki Josipovi istomišljenici i rođaci: godine 1386. smaknut je Augustin Casotti, a ubijeni u Šibeniku, gdje je 1358. uspio stupiti u kontakt sa šibenskim pučanima, koji su se u lipnju iste godine pobunili protiv plemića na Ludovikovoj strani. Arhiđakon Vitturi uspio je kasnije pobjeći iz zatvora; Šibenik. Spomen zbornik o 900. obljetnici, (ur.) Stjepan Grubišić, Šibenik, 1976., 112. 137 G. LUCIO, Memorie, 273.; CD, XII., 589.-592. 138 Prema trogirskom privilegiju iz 1359. bilo je određeno da sol u gradu kupuje kraljevski činovnik, koji je uzimao komoru soli u zakup. Godine 1369. poslovanje solju kralj Ludovik u Trogiru je, kao i u drugim gradovima, bio povjerio arhiđakonu Stjepanu Krčkom, koji je daje u zakup splitskim plemićima, Matiji Papaliću i Ciprijanu Zaninovu; T. RAUKAR, Studije, 304. Jedino se na uvoz stranoga žita (bladum) nije plaćao taj porez; T. RAUKAR, Prilog, 363. 139 Kraljica Elizabeta, raspolažući prihodima, dijelila je dalmatinskim gradovima povlastice i obećavala zaštitu. Godine 1385. bio je okrunjen Karlo, ali on je ubrzo i umro. Nakon smrti Karla, pretendent na vlast bio je Sigismund, a do njegove krunidbe vladala je kraljica Elizabeta. O tom razdoblju postoji opsežna literatura: Franjo RAČKI, „Pokret na slavenskom jugu”, Rad JAZU, 2., 68.-160.; Rad JAZU, 3., 65.-156.; Rad JAZU, 4., 1.-103., Zagreb, 1868.; N. KLAIĆ, Povijest, 254.-255.; Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 2., Zagreb, 1988., 244. i passim; Tomislav RAUKAR, „Društveni razvoj u Hrvatskoj u XV. stoljeću”, Historijski zbornik, XXXVIII. (1.), 1985., 75.-94.; Janos M. BÁK, Königtum und Stände in Ungarn im 14.-16. Jahrhundert, Wiesbaden, 1973., 24., 153. 140 Ferdo ŠIŠIĆ, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.), Zagreb, 1902., 63.69.; V. OMAŠIĆ, Topografija, 24.; P. ANDRES, Povijest, 121. Godine 1387. kraljica je Elizabeta ubijena, što je potaknulo Sigismunda Luksemburškog da preuzme vlast u Ugarskoj. Iste se godine okrunio za ugarskoga kralja.

32

Irena Benyovsky Latin

su i Petar i Stjepan iz roda Cega, sinovi braće Josipa i Dujma.141 Ostali su većinom pobjegli u Split, uključujući i Josipa iz roda Cega (zbog zaštite Splita konfiscira se imovina Splićana u Trogiru). Sačuvani su i zapisnici od 8. ožujka 1388. s popisom konfisciranih imanja trogirskih plemića. Spominju se kuće onih koji su pobjegli iz grada.142 Godine 1386. trogirsko je vijeće uzelo pod svoju vlast i selo Radošić, koje je pripadalo Cegama.143 Nakon što je Sigismundov utjecaj u Trogiru ojačao, Josip iz roda Cega vratio se u grad 1392. godine.144 Prema P. Andreisu, ponovno su nastali neredi u gradu: na trgu je ubijen Lompre, sina Mihača Vitturija, za što se naravno krive pučani. Lompre je, navodno bio vođa pobune protiv Cega, koji je i naredio njihovo protjerivanje. Nadalje, slijedila je pljačka kuće Jakova Vitturija i protjerivanje Nikole i Blaža iz roda Andreis te zapljena njihove imovine.145 Kuću Andreisa, njihova dobra u distriktu (Prapatnica, Ljubitovica, Dasini Doci) te kuću Nikole Sobote, komuna daje cetinskoj kneginji i njezinu sinu Ivanišu Nelipiću (1393.-1395.), koji postaje 1393. trogirskim knezom (a rektor Kažot Casotti).146 Kao i ranije u 14. stoljeću, sukobi između dva klana završili su progonom jednih („vanjskih”), koji su se nakon nekog vremena pomirili s „nutarnjima”. Prema miru iz 1394. bilo je odlučeno da se ubijeni plemići više ne spominju, ali da se osude „krivi” pučani. Također se odlučuje da se vrate svi konfiscirani posjedi starim vlasnicima te da im se plate nastale štete. Ponovno se zabranjuje rad bratovštinama, osim bratovštine Sv. Duha.147 Godine 1395. kralj Sigismund je potvrdio pomirenje suprotstavljenih grupa te povratak oduzetih imanja.148 Godine 1397. već je zabilježena (očito vraćena) kuća Sobota, koja je bila darovana bratovštini Sv. Duha koja ju je preuredila u crkvu.149 Vraća se i imovina koja je bila konfiscirana Splićanima. Iako je dolazilo do stabilizacija, sukobi i sporovi su zbog posjeda bili neizbježni. P. ANDREIS, Povijest, 121. Državni arhiv u Zadru (dalje: DAZd), fond „Arhiv Trogira” (dalje: AT), k. 71., sv. 1., f. 9.-9.v. 143 G. LUCIO, Memorie, 362. 144 Godine 1390. i Trogir i Split priznali su vrhovništvo Tvrtka; AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 103.107., 110.-113.. Poslije Tvrtkove smrti 1391., njegov nasljednik Dabiša nije se imao snage boriti protiv Sigismunda, te je s njim 1394. zaključio mir; F. RAČKI, Pokret, 3., 104.-105. Izgradnja zidina, osobito oko Prigrađa započinje ponovno krajem 80-ih godina; F. RAČKI, Pokret, 4., 1.-2.; P. ANDREIS, Povijest, 160. 145 I. LUČIĆ, Povijesna, 781.-782.; DAZd, AT, k. 66., sv. 10., f. 11.; sv. 13., f., 1. Vidi poglavlje o plemstvu. 146 P. ANDREIS, Povijest, 127.-128. 147 P. ANDREIS, Povijest, 129. Vidi poglavlje o pučanima. 148 AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 4., 24., 61.; CD, VIII., 4.-5.; M. ANDREIS, Trogirsko, 17. Prema dokumentu iz 1395., plemići koji su ostali u Trogiru (intrinsecos) bili su pripadnici rodova Casotti (2), Cega (14), Cega Lodi (2), Cippico (2), Mišković (4), a pripadnici onih koji su 1395. bili prognani (extrinsecos) bili su pripadnici rodova Andreis (2), Buffalis (1), Domišić (4), Quarco (2), Sobota (4) Vitturi (7) i Bivce (2); CD, XVIII., 4.-5.; M. ANDREIS, Trogirsko, 48.-49. 149 ... concedatur fraternitati sancti spiritus ut possit eleuare celiam s. spiritus de gratia speciali; Notae, 252. Vidi poglavlje o Crkvi. 141 142

Srednjovjekovni Trogir

33

Primjerice Dujam Teodozijev iz Splita žalio se da nije dobio naknadu za sukno koje je bilo opljačkano iz kuće Nikole Jakovljevog Vitturija.150 U ovim vremenima, vanjska je politika imala velik utjecaj na podjelu moći u gradu. U Splitu je 1398. došlo do unutrašnjih nemira, i dio splitskih plemićkih obitelji bježi iz grada, a Trogirani im pružaju zaštitu.151 Zbog toga između Splita i Trogira dolazi do sukoba 1401. u kojem su bile uništene zemlje u trogirskom polju. Splićani su zajedno s Poljičanima i Klišanima popalili gotovo cijelu okolicu Trogira pa i trogirske mlinove.152 Početkom 15. stoljeća slabi Sigismundov utjecaj a jača položaj drugog pretendenta na hrvatsko-ugarsko prijestolje - Ladislava Napuljskog. Kolebajući se oko najpovoljnijeg gospodara, Trogir je 1403. nakratko sa Sigismundove strane prešao na Ladislavovu stranu.153 Međutim, kralj Ladislav i njegov namjesnik Hrvoje počeli su kršiti autonomiju dalmatinskih gradova. Kralj je, između ostalog, pokušao u Trogiru izgraditi kaštel, ali to mu ipak nije uspjelo. Čini se da je to bila samo prijetnja kojom se manipuiralo, a u gradu se ipak nije naselila kraljeva vojska i tako narušila njegovu autonomiju.154 Trogir je ponovno prešao na Sigismundovu stranu već 1406., a kralj rodovima dijeli povlastice, nastojeći skupiti što veći broj pristaša protiv Venecije: Andreisima (nekadašnjim protivnicima) kralj Sigismund potvrđuje 1409. godine posjed Suhi Dolac, a selo Radošić Cegama. Petar Chiudi dobiva Trolokve od kneza Ivana Nelipića 1410.155 Međutim, Ladislavova prodaja Dalmacije 1409. dala je Veneciji određenu pravnu podlogu za osvajanje dalmatinskih gradova, koju 1322. nije imala.156 Godine 1413., saziva se u Trogiru odbor za kontrolu svih komunalnih posjeda.157 Čini se da je u tom razdoblju provedena konfiskacija posjeda mletačkih građana jer su Mlečani odlučili da se od trogirskih nekretnina u Veneciji uzme toliko da se nadoknade oduzete mletačke nekretnine u Trogiru.158 P. ANDREIS, Povijest, 130. O izbjeglicama iz Splita u Trogiru u 1399. vidi: AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 74. 152 AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 75. O izgonu Nikole Dujmova 1398. godine: AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 73.; N. KLAIĆ, Trogir, 337.; D. GRUBER, Dalmacija, 180.; G. NOVAK, Prošlost, 133. 153 Nakon što se proglasio kraljem, Ladislav je u Dalmaciji za svog namjesnika postavio vojvodu Hrvoja; F. RAČKI, Pokret, 4., 44.-51. 154 Vidi poglavlje o Obrani grada. 155 M. ANDREIS, Trogirsko, 301.-306.; P. ANDREIS, Povijest, 307.-315. 156 Kad su se od Ladislava odmetnuli njegovi glavni pristaše u Dalmaciji i Hrvatskoj – vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ivan Nelipić i Sandalj Hranić – kralj zaključuje da se tu više ne može održati. Ladislav se, otišavši iz Dalmacije, posvetio svojim poslovima u Italiji. Dana 9. lipnja 1409. Ladislav Veneciji prodaje Zadar, Novigrad, otok Pag i sva prava na Dalmaciju. Mlečani su iste godine pozvali Trogir i Šibenik da priznaju njihovu vlast: ti su gradovi bili gospodarski izolirani da bi se prisilili na što bržu predaju. Venecija je svim svojim lađama zabranila da ulaze u te gradove i s njima trguju; V. KLAIĆ, Povijest, 244.-250.; Grga NOVAK, Povijest Splita, I.-III., Split, 1959., 232.; G. LUCIO, Memorie, 402.; F. RAČKI, Pokret, 4., 94., 100.; Šibenik se predao Veneciji već 1412., zbog unutrašnjih nemira. 157 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 70.-79. 158 Također, svi trogirski trgovci morali su napustiti Veneciju u roku od osam dana. 150 151

34

Irena Benyovsky Latin

Venecija počinje pritisak na grad: godine 1419. Mlečani naređuju da se provede naredba „pro terrore aliorum ac exemplo”, kojom su konfiscirani svi posjedi Trogirana u Zadru, ako se dokaže da Trogirani napadaju Mlečane.159 Onima koji bi pristali uz mletačku stranu obećaje se naknada. Mletačka je vlada 5. rujna 1418. obećala Trogiru i Splitu da će s njima postupati kao sa Šibenčanima, dakle dobit će privilegije.160 Sve do predaje Veneciji 1420., Trogir je (zbog privilegija) bio posebno povezan s ugarskom krunom,161 ali kralj Sigismund je svoju aktivnost usmjerio prema drugim problemima carstva te se nije dovoljno brinuo oko mletačkih pretenzija na Dalmaciju.162 Venecija je počela napadati grad, pružajući utočište svima koji su bili skloni odustati od obrane. Dana 18. siječnja 1420. dužd Tommaso Mocenigo naredio je da se treba pobrinuti za siromašne koji su pobjegli iz grada zbog posljedica rata, tj. za one čije su kuće izgorjele u Prigrađu za vrijeme mletačkih napada.163 Dana 30. ožujka plan osvajanja Trogira predan je providuru Pietru Lorendanu, koji se odmah zaprijetio razaranjem grada ako se Trogirani ne predaju.164 Nakon višemjesečnih napada s kopna i mora Trogir se ipak predao Veneciji 22. lipnja 1420. Ušavši u grad, Mlečani su simbolično, „u ime Božje i svetoga Marka”, podigli na glavnom trgu i na svim kulama zastavu s mletačkim lavom.165

Pod okriljem mletačkog lava Dalmacija, provincija od Krka do Korčule, postala je u 15. stoljeću (1409.1420.) dio mletačkog teritorija na istočnoj obali Jadrana (od Istre do Albanije) koji

Marko ŠUNJIĆ, Dalmacija u 15. stoljeću, Sarajevo, Svjetlost, 1967., 62.; Listine, VIII., 282.-284. Venecija obećava godišnju plaću od 2000 dukata (svima zajedno); G. NOVAK, Povijest, I., 254.; Listine, VII., 264. Početkom 1419. Mlečani šalju kapetana Marca Mianija pred Trogir i Split, s uputama da spriječi ulazak svih lađa u te gradove, a da s njihovim uhvaćenim lađama postupa kao s neprijateljskima; Listine, VII., 277. U lipnju 1419. Mlečani su napali Trogir s kopna i mora, ali to su bili manji okršaji; G. NOVAK, Povijest, I., 256. Trogirani su tada opremili nekoliko svojih lađa i napali Mlečane; Listine, VII., 283. Tada su postavili dvije bastide nasuprot grada u koje su smjestili vojnike; N. KLAIĆ, Povijest, 364.-365. 161 Godine 1419. komunalna vlast naručuje izradu ugarskoga barjaka od slikara Blaža Jurjeva Trogiranina. Sačuvan je dokument prema kojem Blaž dobiva od komune 10 malih libara pro opere vexilii Domini nostri Regis; Kruno PRIJATELJ, Slikar Blaž Jurjev, Zagreb, 1965., 5., 11. Povezanost s ugarskim dvorom osjećala se u Trogiru i nakon 1420. godine. Sačuvan je natpis u dvorištu samostana Sv. Nikole, gdje se spominje ugarski kralj Ludovik II.; Cvito FISKOVIĆ, Ivan Duknović. Ioannes Dalmata u domovini, Split, Književni krug, 1990. 162 F. ŠIŠIĆ, Vojvoda, 233. 163 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 118.-121. (18. I. 1420.); D. FARLATI, Illyricum, IV., 408. 164 Nakon okupljanja velike vojske, najamnika iz Verone i Padove, izveden je ključni napad. Trogiranima koji bi kontaktirali s Mlecima prijetilo se odsijecanjem uha; G. LUCIO, Memorie, 423. 165 M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 65. (Antonio Morosini, Cronica Veneta, 259.-260.); I. LUČIĆ, Povijesna, 913. 159 160

Srednjovjekovni Trogir

35

se nazivao Colfo ili Culphum.166 Trogir je, kao i druge dalmatinske komune, postao sastavnim dijelom mletačkih prekomorskih posjeda (terre da mar). Budući da je mletačka država zemljopisno i geopolitički bila nekoherentna, trebalo je uobličiti jedinstveni pravni i administrativni sustav te standardizirati sustav fortifikacija i urbane organizacije. Na okupu je različite dijelove države trebala držati i slava grada Venecije i politička stabilnost njezinih institucija. Na lokalnim razinama, pak, novostečeni dijelovi države sačuvali su mnoga samosvojna obilježja pa i dijelove samouprave. Trogiru 1420. nije bio oduzet municipalitet i statut, ali samostalnost mu je velikim dijelom bila umanjena. Primjerice, od tada se trogirski birao u Veneciji.167 Knez Trogira postaje Šimun Detrico, zadarski plemić odan Veneciji (1420.1421.), koji je zajedno s generalnim providurom Mletačke Republike, Pietrom Loredanom (capitano generale in Golfo ed in Dalmazia), doplovio u osvojeni grad. Mlečani su potvrdili stare posjedovne odnose u gradu: svi plemići i pučani, svjetovne i crkvene osobe, mogli su ostati na položaju na kojem su bili prije 1420. i nesmetano uživati svoje pokretnine i nekretnine. Ova se odredba nije odnosila na protivnike mletačke vlasti.168 Također, pod tim se nisu podrazumijevale „neke kule ili velike kuće” u gradu, koje su trebale biti na raspolaganju vladi za njene potrebe (ova se odredba odnosila na Trogir, Split i Šibenik).169 Mletačka je vlada 1. kolovoza 1420. konfisicrala imanja bivših protivnika, među kojima su bili i prognani biskup Šimun Dominis te kapetan grada Mihač Vitturi.170 Mihaču je bilo oduzeto 18 zemalja u trogirskom distriktu (389 vretena) i više nekretnina u gradu, sve u vrijednosti 3567 dukata.171 Knez Šimun Detrico je odlučio 16. listopada 1421. da će sva konfiscirana imanja, zemljišne čestice i

166 Irena BENYOVSKY, „Urbane promjene u Trogiru u prvim desetljećima mletačke vlasti (1420.1450.)”, Povijesni prilozi, 23., 2002, 71.-87.; Tomislav RAUKAR, „Komunalna društva u Dalmaciji u 15. st. i prvoj polovini 16. stoljeća”, Historijski zbornik, 35., 1982., 43.-118., 54.; Tomislav RAUKAR, Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku, Split, Književni krug, 2007., 151.; M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 97.167.; Frederic LANE, Venice. Maritime Republic, Baltimore - London, 1973., 200., 224.-237.; Richard C. MUELLER, „Aspects of Venetian Sovereignty in Medieval and Renaissance Dalmatia”, Quattrocento Adriatico, Florence, 1994., 29.-57., 30.; Alberto TENENTI, „The Sense of Space and Time in the Venetian World of the Fifteenth and Sixteenth Centuries”, Renaissance Venice, 17.-46. 167 Godine 1431. dolazi naredba iz Venecije, kojom se knezu određuje da ne primijeni propise koje je donijelo vijeće, dok se oni ne ratificiraju u Veneciji. Lokalni suci imali su samo savjetodavnu ulogu; Znanstvena knjižnica Zadar (dalje: ZKZ), Rukopisi, MS, 299., 74.-76.; Maja NOVAK, Autonomija dalmatinskih komuna pod Venecijom, Zadar, 1965., 25.; Gherardo ORTHALI, Giorgio CRACCO, Gaetano COZZI, Michael KNAPTON, Povijest Venecije, I., Zagreb, Antibarbarus, 2007., 466. 168 Listine, VIII., 30., 72., 94. 169 ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 6.v; I. LUČIĆ, Povijesna, 929.; G. NOVAK, Gradski, 112. 170 Vidi poglavlje o plemstvu; Listine, VII., 303.; M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 64.-65.; Marko PEROJEVIĆ, Dva borca za slobodu: Mihač Vitturi i biskup Simon Dominis, Zagreb, 1933. Izdan je proglas o progonu Mihača i njegovih suradnika (servitorum olim Michatii). 171 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 42.

36

Irena Benyovsky Latin

zgrade pripasti komuni koja će ih moći iznajmljivati.172 Sačuvani su popisi imanja prognanika, koje je gradska vlast zaplijenila.173 Novac od prodanih imanja više nije pripadao vijeću, njime je upravljala Venecija.174 Konkretni primjeri pokazuju nam da je većina takvih nekretnina kasnije bila vraćena nekadašnjim vlasnicima ili prodana.175 Osim u slučaju najvećih mletačkih protivnika, kao što su bili biskup i kapetan, većini je dopušten i povratak, ali morali su se predstaviti duždu.176 Iako je trogirsko plemstvo bilo na čelu otpora mletačkoj vladavini, prilike se tijekom 15. stoljeća mijenjaju te se neke obitelji postupno prilagođuju novim okolnostima.177 Dio je patricijata postigao veći ugled u društvu sudjelovanjem u sustavu mletačke uprave: primjerice rod Cippico,178 tipična soprakomitska obitelj Mletačke Dalmacije.179 Iako patricijat, u odnosu na predmletačko razdoblje, nije imao puno utjecaja na sustav vladanja komune, Venecija je ipak uvažila njiihovo sudjelovanje u radu komunalnih institucija (osobito Velikoga vijeća).180 U novim okolnostima prekinuta je politička tradicija trogirskoga plemstva, ali njihov je društveni položaj u komuni održan staleškom izdvojenošću i komunalnim častima. Venecija donosi i odredbe kojima ograničava gospodarski rast komune. Donosi carinske zakone, zabrane uvoza i izvoza neke robe, obvezatni otkup druge robe.181 Venecija je većinu prihoda u dalmatinskim gradovima izvlačila od soli. Za Trogir i Šibenik Francesco Foscari donosi odredbe o prodaji soli 8. lipnja 1423.182 Ograničavanje gradske autonomije i gospodarki monopol nad proizvodnjom nakon 1420. bili su nužni AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 22. (16. octobris 1421 Declaratio Comiti quod domum confiscata stet in comuni). 173 Popis prodanih imanja prognanika 1428. godine: AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 40.-42.; Zakupnik imanja prognanih u Trogiru, 1428. godine: AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 39.; ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 18.; Listine, VIII., 105.-106.; G. LUCIO, Memorie, 434. 174 Trogirski su prihodi 1420. godine iznosili 2000 dukata godišnje. Iz te svote plaćali su se komunalni službenici, a ostatkom je upravljala Venecija, a ne gradsko vijeće; ZKZ, Rukopis, MS, 299., f. 1.-6. 175 Vidi poglavlje o plemstvu. 176 Sačuvani su odgovori na molbe Trogirana koji su tražili da im se dopusti povratak u grad. Venecija je osmero plemića proglasila sumnjivima, ali ne znamo točna imena. U grad su se smjeli vratiti Nikola Petrov Vitturi sa svojim sinom, Donat Casotti, sin Nikole Buffalisa i Jakov Testa; Listine, VIII., 29.-31.; M. ANDREIS, Trogirsko, 69.; N. KLAIĆ, Povijest, 365. 177 Sličan proces možemo pratiti i u drugim dalmatinskim gradovima pod Venecijom; T. RAUKAR, Komunalna 15. st., 85.-86. 178 Slično je bilo i u Zadru gdje se tako izdvaja obitelj Detrico; T. RAUKAR, Komunalna 15. st., 89. „Lojane” obitelji u Trogiru imale su prednost i kod naseljavanja prostora blizu strateški važnog Kamerlenga - nakon požara u Novom gradu 1443., dozvolu za izgradnju dobivaju plemići Nikola Andrijin Silvestar, Donat Mihovila Silvestrovog i Nikola Cippico. 179 Izbor za soprakomita (zapovjednika komunalne galije) smatrao se posebnom privilegijom. Izbor se obavljao u trogirskom vijeću, ali prema uputama mletačke vlade. 180 A. CVITANIĆ, Uvod, 19.-20. 181 Tomislav RAUKAR, „Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u 15. i 16. stoljeću”, Radovi instituta za hrvatsku povijest (Matija Ivanić), 10., 1977., 203.-225. 182 Josip KOLANOVIĆ, Šibenik u kasnom srednjem vijeku, Zagreb, 1995., 193. 172

Srednjovjekovni Trogir

37

Slika br. 3. Kaštel Kamerlengo (autor fotografije: Joško Ćurković)

zbog uklapanja grada u centralizirani državni sustav. Sve promjene koje je Venecija provodila imale su svrhu podrediti grad vlastitim, prvenstveno gospodarskim i vojno-strateškim ciljevima.183 Zbog očuvanja vlasti, Pietro Loredano je u Trogiru zabranio primanje stranca na stan, a osim njegovih stražara nitko poslije treće zvonjave nije smio napustiti kuću.184 Što se pak tiče daća koje su građani trebali dati, dužd je obećao da će Venecija biti naklonjena Trogiru, ako Trogirani budu vjerni i lojalni novome gospodaru.185 Mletačke vlasti odmah nakon osvojenja kreću u obnovu razrušenoga grada, ali zapravo obnavljaju samo javne i prioritetne građevine, kao što su katedrala i komunalna palača. Privatne kuće i kule, čini se, popravljali su privatnici iz vlastitih sredstava, bez obzira na žalbe186 (primjerice kulu Sv. Nikole u kojoj se nakon 183 Takav je odnos Venecija imala i prema drugim pokorenim gradovima, primjerice u sjevernoj Italiji (Vicenza, Verona, Padova); F. LANE, Venice, 224.-237. 184 Notae, 267. Zabranjuje se ulaziti noću morem u Trogir; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 95. 185 Listine, VIII., 34., 60., 103.-104. Usporedi: Zlatna, 165. 186 Godine 1421. Nikola iz roda Cega i tinktor Marko žale se komuni da je kula Sv. Nikole od bombardi potpuno uništena; G. LUCIO, Memorie, 469.; I. LUČIĆ, Povijesna, 150., 995.; DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 39.v. Detaljnije u poglavlju o plemstvu.

38

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 4. Katastarska mapa Trogira, 1830.191 191 Katastarska mapa Trogira čuva se u Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju u Državnom arhivu u Splitu (kutija 659., br. 203.; Comune Traù; Dalmazia Circolo di Spalati 1830.).

Srednjovjekovni Trogir

39

40

Irena Benyovsky Latin

mletačkih bombardi iz 1420. nije moglo ni stanovati jer je bila „raskrita, ruševna i u najgorem stanju”).187 U gradu se odlučuje izgraditi kaštel (budući Kamerlengo).188 Poslanici Trogira u Veneciji molili su dužda da se ne podigne nikakvo novo utvrđenje. Tvrdili su da je prostor grada premalen za kaštel, a zbog troškova izgradnje Trogir bi osiromašio. Međutim, Venecija se nije osvrtala na te molbe, kao ni u drugim dalmatinskim gradovima, te je odlučila graditi kaštel i to na način kako ona bude smatrala potrebnim.189 Izgradnja kaštela značila je fizičku prisutnost mletačke (strane) vojske u gradu, što je realno ocrtavalo stvarni doseg autonomije komune. Bez obzira na dijelove samouprave koje su sačuvali, utjecaj građana na daljnju izgradnju fortifikacija i politiku izgradnje bio je u razdoblju druge mletačke uprave neznatan. Venecija je pod geslom „dobroga gospodara”, preuzela brigu nad daljnjim planiranjem prostora. Dužd Mocenigo se 1420. obvezao da će u „svom” Trogiru izgraditi ona utvrđenja (facere forticilia), koja su „na dobrobit i sigurnost” grada.190 Položaj Kamerlenga na obali naglašavao je pomorska obilježja Republike i mletačke strateške ciljeve, a svojom ikonografijom predstavljao je Veneciju i njezine predstavnike. Na južnoj strani zida Kamerlenga, nad ulaznim vratima nalazio se mletački lav Sv. Marka s knjigom.192 Lav Sv. Marka bio je istovremeno državni i sakralni motiv, koji je simbolizirao podložnost grada Veneciji, ali još više mletačku zaštitničku ulogu i jedinstvo države. Mletački lav svjedoči o integriranom prostoru Mletačke Dalmacije jer se pojavljuje kao element centralne vlasti u svim dalmatinskim gradovima pod mletačkom vlašću.193 Osim izgradnjom Kamerlenga, mletački utjecaj na izgradnju grada vidi se i kasnijim rušenjem zida između jezgre i Novoga grada.194 Trogir je u procjepu između interesa ugarsko-hrvatskih kraljeva i mletačkih pretenzija pokušavao sačuvati svoju autonomiju i povlastice. U tom odnosu građani su pokušavali zaštititi i pojedinačne odnosno rodovske interese, zadržati se na vlasti i osigurati jurisdikciju nad stečenim posjedom.

G. LUCIO, Memorie, 449.-469.; I. LUČIĆ, Povijesna, 995. Vidi poglavlje o Obrani grada. 189 M. NOVAK, Povijest, 428.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 117. 190 Listine, VIII., 29.; ST, R. II, c. 1. 192 Ispod njega bili su isklesani grbovi Pietra Loredana, kneza Magdalena Contarinija i dužda Francesca Foscarija. 193 Giuseppe praga, „I Leoni di Traù”, Archivio stroico per la Dalmazia, XIV., Roma, 1932., 419.– 432. 194 Vidi poglavlje o Obrani grada. Zid koji je odvajao stari grad od novoga vidi se na katastru Trogira iz 19. stoljeća. Vidi sliku br. 4. 187 188

41

Srednjovjekovni Trogir

KOMUNALNI PROSTOR Razdoblje od druge polovice 13. do kraja 15. stoljeća može se nazvati „zlatnim dobom” Trogira, jer se tada aktivira komunalni život, razvijaju institucije, stvara gradski statut, a zajednica raste gospodarski i društveno. To je doba od kojeg možemo pratiti pretvaranje Trogira u grad u pravom smislu te riječi, s obzirom na veličinu, institucije i složenost društva. Razrušeni grad početkom tog razdoblja dao je priliku oblikovanju novih prostora u skladu s društvom koje se razvijalo.195 Kako se područje komune širilo, sve se više definirao pojam prostora komunalnoga društva.196 Prostor (gradskog) središta komune naziva se civitas, predgrađe burgus, a izvangradsko područje districtus. Zajedno čine komunalni prostor pod nadležnošću komunalne uprave.197 Za Trogir, kao i za većinu naših obalnih gradova, nisu sačuvani registri gradskih nekretnina.198 Dalmatinska je komuna prema patrimonijalnom shvaćanju suvereniteta u srednjem vijeku imala vlasništvo nad cijelim svojim prostorom - pravno je universitas civium i bio (nepodijeljenim) vlasnikom komunalne zemlje. Građani su bili socii u gradu, a javnopravnim odlukama svojih najviših organa mogli su podijeliti gradsko zemljište između sebe.199 Još se u kasnoantičkom razdoblju reduciraju javne površine, a zauzimaju ih vodeći rodovi. Privatizaciju grada pratila je i njegova ruralizacija. Kasnije su jurisdikcija nad gradskim prostorom i planiranje 195 Ludwig STEINDORFF, „Stari svijet i novo doba; o formiranju komune na istočnoj obali Jadrana”, Starohrvatska prosvjeta, 3./16., 1987., 141.-151., 144. 196 T. RAUKAR, Komunalna, 139.-209. 197 T RAUKAR, Hrvatsko, 188. U širem značenju, pojam civitas predstavljao je grad i njegov teritorij, središte biskupije i građansko pravo (ius civium). O transformaciji civitas u communitas vidi: Dušan MLACOVIĆ, Građani plemići. Pad i uspon rapskoga plemstva, Zagreb, Leykam International, 2008., 286. 198 Irena BENYOVSKY LATIN – Danko ZELIĆ, Knjige općinskih nekretnina i najmova Dubrovnika (XIII-XVIII. stoljeće), Libri terrenorum, domorum et stacionum communis Ragusii (saec. XIII-XVIII), 1.-2., Zagreb – Dubrovnik, HAZU, 2007.; T. Raukar spominje i zadarski katastik iz 14. stoljeća (Catastrum comunis Jadre); Tomislav RAUKAR, „Prilog poznavanju sistema prihoda dalmatinskih gradova u 14. stoljeću”, Historijski zbornik, 21.-22., 1971., 345.-347., 345.; Korčulanski statut: statut grada i otoka Korčule: (1214-1265), (ur.) Antun Cvitanić, Split, Književni krug, 1995.; Les cadastres ancienes des villes et leur traitement par l’informatique, (ur.) J. L. Biget - C. Hervé - Y. Thébert, Collection de l’École Française de Rome, 120., Rome, Palais Farnese, 1989., 7.-21. 199 Lujo MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Zagreb, 1996., 74.-75.

42

Irena Benyovsky Latin

grada ovisili o gradskim vlastima, u početku o vlasti biskupa, a kasnije o komunalnoj upravi. Trogirska je jezgra u 13. stoljeću bila gusto izgrađena privatnim kućama. Gradski su bedemi bili nominalno u vlasništvu vrhovne (kraljevske) vlasti, a kao zajednički prostori pod izravnom kontrolom komune ostali su samo ulice i trgovi. Zajednički se prostori proglašavaju javnima da bi se spriječila daljnja privatizacija.200 Javno se izjednačava s komunalnim, a ne-javno ostaje u rukama Crkve i privatnih osoba. Kodificiraju se i pravila koja su trebala spriječiti nekontrolirane privatne izgradnje na komunalnom prostoru.201 Statut grada i notarski dokumenti dokazuju razlikovanje privatnog i javnog prostora u gradu.202 Nakon širenja Prigrađa u 13. stoljeću komuna stječe dio novih čestica koje se najvjerojatnije daju u najam. Sredstva od rente mogla su služiti i za potrebe gradskih službi kojima se osiguravalo funkcioniranje gradske vlasti (ali nemamo sačuvanih dokumenata o tome). Prema statutu se, radi nadzora, sve knjiženje vezano uz gradsku imovinu trebalo voditi kod notara i kod komornika odvojeno. O svom radu oni su vodili knjige koje su podnosili Velikom vijeću svaki mjesec.203 Gradski knez i suci određivali su koliko iz gradske blagajne treba izdati sredstava za pojedine javne gradnje.204

Administrativna organizacija gradskoga prostora Za razdoblje srednjega vijeka podjela na četvrti odraz je administrativnog uređenja grada. Mnogi su sredozemni gradovi toga razdoblja bili podijeljeni na četiri dijela (kvarteriji), a veći na šest (seksteriji).205 I u dalmatinskim gradovima možemo pratiti takvu podjelu.206 U 13. stoljeću jedino je trogirska jezgra mogla biti podijeljena na četvrti, što je teško odrediti zbog nedostatka naziva pojedinih predjela i ulica. Zanimljiv je podatak o gradskim četvrtima u Trogiru, o kojima piše Lucić. On pretpostavlja da su dvije ulice (nekadašnji cardo i decumanus), križajući se na glavnom trgu, dijelile stari grad na četiri jednaka dijela te da su služile kao granice I. LUČIĆ, Povijesna, 1002. Vidi poglavlje o reguliranju gradskoga prostora. 202 Lexicon latinitatis Medii Aevi Iugoslaviae, (ur.) Mirko KOSTRENČIĆ, Zagreb, 1978., sv. 1., 275. 203 ST, R. I., c. 69. 204 ST, L. I., c. 72.; Zlatko HERKOV, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I., Zagreb, 1956,, Djela JAZU, knj. 47., 138. 205 Enrico GUIDONI, Arte e urbanistica in Toscana 1000-1315, Roma, 1967., 56.; C. GUIDO MOR, „Topografia giuridica: stato giuridico delle diverse zone urbane”, XII settimana di studio in Spoleto, 1973., 45.-78. 206 Primjerice, u Dubrovniku je postojala podjela na seksterije, a njihove su granice bile promjenjive s obzirom na urbani razvoj grada; Lukša BERTIĆ, „Ubikacija nestalih gradjevinskih spomenika u Dubrovniku”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1956., Split, 15.-83.; Milan PRELOG, „Dubrovački statut i izgradnja grada (1272-1972)”, Peristil, 14.-15., 1971., 81.-94., 81.-82.; Statut grada Dubrovnika 1272., (ur.) Mato Kapović, Dubrovnik, 1990., L. VIII, c. 60. 200 201

Srednjovjekovni Trogir

43

četiriju gradskih četvrti na koje je Trogir bio podijeljen, kao što je bio podijeljen i Split.207 Split je u 14. stoljeću (1348.) zaista bio razdijeljen na četiri gradske četvrti - Sv. Dujma, Sv. Martina, Sv. Klare i Sv. Duha te se iz svake četvrti moralo izabrati 25 vijećnika za Veliko vijeće. Lucić smatra da su se na isti način birali i vijećnici u Trogiru, i to njih 20 za svaku četvrt (jer je bilo 80 vijećnika). To je tako bilo, prema Luciću, prije reforme statuta 1340., nakon čega su u vijeće ulazili samo plemići. Prema tom podatku podjela grada na četvrti bila je povezana s upravljanjem gradom, a u vijeću su bili zastupljeni predstavnici sva četiri dijela grada.208 Međutim, u dostupnim izvorima nema jasne potvrde za Lucićeve podatke.209 Podjela na gradske četvrti, tj. manje administrativne cjeline, mogla je biti povezana s kontrolom lokalnog stanovništva nad odgovarajućim dijelom bedema.210 U Splitu su postojali i quarterii, tj. nadglednici gradskih putova, svaki za jednu gradsku četvrt (bili su pripadnici gradskoga vijeća).211 U razdoblju 13. stoljeća spominju se u Trogiru: predio Sv. Ivana Krstitelja (contrata monasterii sancti Johannis de Tragurio; in circuitu monasterii s. Johannis),212 predio Sv. Martina (in circuito sancti Martini), predio Sv. Lava (contrata sancti Leonis), predio Sv. Petra (in circuito sancti Petri),213 i predio Sv. Nikole (in circuitu monasterij s. Nikolay). Predio ad Fundule možda se nalazio blizu vrata prema Prigrađu,214 a predio ad Grupte ne može se locirati prema dostupnim podacima (u njemu se spominju tri zgrade).215 U Prigrađu se u 13. stoljeću pojavljuje naziv contrata Sancte Marie, a spominje se i contrata Decime (!).216 U procesu razvoja gradskoga prostora nastajala je planirana, ali i spontana podjela na manje gradske predjele. Gradski predjeli najčešće su se nazivali prema crkvama, rjeđe prema trgovima, gradskim vratima, kulama ili privatnim kućama.217 I. LUČIĆ, Povijesna, 1007. I. LUČIĆ, Povijesna, 1008. 209 Vidi poglavlje o smještaju plemstva. 210 U talijanskim gradovima ranoga srednjeg vijeka gradske su četvrti nadzirali vojni službenici (numeri, bandii, horae); Antonio Ivan PINI, „Le ripartizioni territoriali urbane di Bologna medievale: quartiere, contrada, borgo, morello e quartirolo”, Quaderni culturali bolognesi, 1., 1977., 14.-15. 211 Jakov STIPIŠIĆ, Predgovor, u: „Zapisnici Velikog vijeća grada Splita. Libri maioris consilii civitatis Spalati, 1352.-1354., 1357.-1359.”, (ur.) J. Stipišić – M. Šamšalović, Zbornik radova za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU, 12., 1982., 66.-67. 212 MT, I./1., 230., 377., 380. 213 MT, I./1., 416. 214 MT, I./2., 3., 87., 110., 264. U dokumentu iz 1432. spominje se toponim: ad Fodole (?) prope portam per quam itur de civitate Tragurii in burgo …. Možda je to isti predio; DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 22.-23.v. 215 MT, I./2., 271. 216 MT, I./1., 171., 229., 301.; I./2., 166., 167.; I. LUČIĆ, Povijesna, 349., 433. Decimum je bio u Veneciji porez na nekretninu koji se ubirao jednom u generaciji ili u dvije generacije; Juergen SCHULZ, The new palaces of Medieval Venice, The Pennsylvania State University Press, 2004., 32. 217 I u drugim dalmatinskim gradovima, gradski su se predjeli najčešće nazivali prema crkvama; u Zadru se gradski predjeli nazivaju confinium ili contrata, a pojavljuju se i termini quartus vicus i sexterius; Nada KLAIĆ – Ivo PETRICIOLI, Zadar u srednjem vijeku, Zadar, 1976., 502. 207 208

44

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 5. Austrijski premjer grada Trogira iz 1830. godine s ucrtanim građevinama koje se spominju u tekstu

Srednjovjekovni Trogir

45

46

Irena Benyovsky Latin

Ulice i trgovi Gradske ulice Trogira tvorile su zajedno s trgovima i raznim proširenjima javne prostore grada. Javni prostori ovdje su shvaćeni kao zajednički prostori korišteni od svih ili bar dijela stanovnika.218 Nekadašnja antička pravilnost bila je poremećena srednjovjekovnom izgradnjom.219 Kardo je prolazio zapadnom stranom trga spajajući sjeverna i južna gradska vrata – ali i dva funkcionalno različita dijela grada – jedan pretežno rezidencijalni (zapadni) i drugi na kojem su, uz privatne kuće bile smještene glavne svjetovne i sakralne zgrade (istočni). Smatra se da je širina nekadašnjeg karda sačuvana ispred crkve Sv. Martina.220 Dekuman je od glavnoga trga išao prema zapadu kroz rezidencijalni dio grada.221 On postaje dominantna gradska komunikacija nakon rušenja zida koji je dijelio stari od novog dijela grada u 15. stoljeću.222 Javni prostor u Trogiru bio relativno malen: sastojao se od uskih uličica, mnogo malih trgova, proširenja i vanjskih zajedničkih dvorišta. Zapadni dio jezgre bio je zona najgušćega stanovanja, gdje se nije oblikovao niti jedan reprezentativni trg, nego samo manja proširenja (primjerice pred glavnim ulazom u crkvu Sv. Petra). U Trogiru nemamo sačuvane nikakve nazive ulica koji bi upućivali na njihovu točnu lokaciju ili profesiju njezinih stanovnika. Jedino se 1319. spominje ulica u Prigrađu u kojoj se nalazila crkva Sv. Marije de burgo nazvana via lata (široka ulica).223 Ostali nazivi ulica u dokumentima (via, via publica, via communis, via vicinale) mogu nas eventualno upozoriti na glavnu ili sporednu ulicu, javnu ili poluprivatnu.224 Čini se da je grad bio dovoljno malen pa nije bilo problema u lociranju nekrentina opisanih u dokumentima.225 Trogirski notarski dokumenti koji se odnose na jezgru ne spominju poimence niti jedan trg, osim glavnoga trga; i sva poglavlja statuta koja se tiču organizacije trga ili sajmišta odnose se samo na glavni trg.226 Neki sredozemeni gradovi Milan PRELOG, „Grad kao umjetničko djelo”, Život umjetnosti, 22.-23., 1975., 20. Vidi sliku br. 4. 220 I. BABIĆ, Starokršćanski, 43.-44. 221 I. Lucić, opisujući gradske ulice, spominje ravnu i dugu ulicu koja je od trga svom svojom dužinom išla kroz grad prema zapadu. Također opisuje i ulicu koja se križala s tom ulicom, te oblikovala ulične blokove; I. LUCIĆ, Povijesna, 1007. 222 R. BUŽANČIĆ, Renovatio, 113.; ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 2.-6. 223 I. LUCIĆ, Povijesna, 532. 224 Primjerice, u većim gradovima kao što je bio Zadar, ulice su se nazivale i terminom ruga. Tu se spominju ruga marchianorum, ruga fabrorum i ruga aurificum (contrata), prema čijem imenu se može odrediti i profesija stanovnika. Sličan primjer nalazimo i u Splitu, primjerice ruga peliciariorum ili contrata pilipariorum; CD, XIV., 242.; N. KLAIĆ – I. PETRICIOLI, Zadar, 505. 225 Ipak, nedostatak nazivlja ulica i fiksnih orijentira (crkve, poznate palače) otežao je ubikaciju nekretnina u istraživanju topografije grada. 226 Doduše, pred kućom Prvoslave, žene Valentina Petrovog iz roda Lucić spominje se platea, ali se vjerojatno odnosi na proširenje pred kućom; MT, I./1., 178. 218 219

Srednjovjekovni Trogir

47

nisu oblikovali više javnih trgova jer bi to zahtijevalo rušenje plemićkih stambenih sklopova, što je bilo neprovedivo.227 U 15. stoljeću u Novom se gradu spominju trgovi (ili proširenja) kao središta okupljanja toga dijela grada, uglavnom oblikovani oko lokalnih crkava (trg Sv. Marije od Karmena, trg Sv. Mihovila, trg ispred Sv. Dominika). Primjerice, jedna je parnica od 18. siječnja 1438. vođena in civitate nova in plathea versus ecclesiae sancti Michaelis.228 U notarskim spisima spominje se sklapanje ugovora in plathea placcati 1270. i 1271. godine, pa možemo pretpostaviti da je dio glavnoga trga bio popločan u to vrijeme.229 Prema dokumentu iz 1290. godine načelnici su bili dužni narediti popločavanje 30 koraka gradskih ulica godišnje, počevši od vrata luke prema vratima mosta.230 Lučić pretpostavlja da je izostajanje takve odredbe u statutu značilo da je tada, 1322. godine, grad već popločan.231 Naime, u statutu se navodi odredba prema kojoj je trogirski knez bio dužan svakog mjeseca provjeravati jesu li stanovnici uklonili kamenje ili blato „s popločanih ulica”.232 Ipak, popločavanje ulica provodilo se polagano i nekontinuirano, a sustavno tek u 15. stoljeću.233

Glavni trg Oblikovanje u 13. stoljeću i izgradnja komunalnih objekata Plansko oblikovanje trogirskoga glavnoga trga u 13. stoljeću može se pratiti prema rušenjima i izgradnjama koje su slijedile koncept organiziranog prostora.234 Gradski se trg preoblikuje i širi te od tog razdoblja počinju osmišljene intervencije u njegovu izgledu. Od kraja 13. stoljeća nalazimo najvažnije svjetovne i crkvene zgrade smještene uz isti trg: crkvene tradicionalno, a komunalne naviještajući nove javne funkcije glavnoga trga. Trg se razvija u skladu s novim „komunalnim urbanizmom”: građevine koje su bile središta gradskih institucija, predstavljale su važne točke u gradskoj strukturi kao simboli moći te kao vizualni reperi gradskoga prostora.235 227 Jacques HEERS, Family Clans in the Middle Ages. A Study of Political and Social Structures in Urban Areas, Amsterdam – New York – Oxford, 1977., 155. 228 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 10.v; Vidi i: DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 11.v. 229 MT, I./1., 114., 116., 117., 125., 128. 230 Notae, 218. (24. febr. 1290. Potestas uel rector tenebatur lege integulari et murari facere 30 passus de uiis communis in civitate, incipiendo a porta portus ueniendo versus portam pontis. Alevietur hic potestas Stefanus ab hoc onere. 3, a). 231 I. LUČIĆ, Povijesna, 1007. 232 ST, L. II., c. 54. 233 P. ANDREIS, Povijest, 171., 269. 234 Irena BENYOVSKY, „Trogirski trg u kasnosrednjovjekovnom Trogiru”, Povijesni prilozi, 16., 1997., 11.-33. 235 Usporedi i u talijanskim gradovima: Vittorio FRANCHETTI PARDO, Città, architetture, maestranze tre tarda antichità ed età moderna, Milano, 2001., 25.

48

Irena Benyovsky Latin

Nova trogirska stolnica gradi se početkom 13. stoljeća na istom mjestu gdje je bila stara kasnoantička crkva: njezinim položajem već je otprije bio definiran sjeverni dio gradskoga trga.236 Nova katedrala bila je izvorno trobrodna, troapsidalna romanička bazilika, izvedena bez svodova.237 Zapadni portal ukrašava se 1240., za što je bio angažiran majstor Radovan.238 Gradnja katedrale trajala je stoljećima239 – u srednjem vijeku treba je zamisliti znatno nižu i često u skelama.240 Do druge polovice 13. stoljeća nisu se još počele podizati zgrade u kojima se smještala novoformirana komunalna uprava, nego su se sastanci vijeća održavali i na otvorenom trgu ili u crkvama.241 Biskupska je vlast još bila jaka, a katedrala glavni prostor gdje su se, osim na trgu održavale skupštine građana. U Trogiru se zajednica građana (universa communitas) spominje do 70-ih godina 13. stoljeća, a moramo pretpostaviti da je u njoj dominirao sloj uglednijih građana.242 Primjerice, godine 1271. generale consilium sastaje se u crkvi Sv. Lovre (iako je tada postojala neka domus comunis).243 Odluke su se često donosile uz konačno odobrenje biskupa, koji je još imao velike ovlasti pri raspolaganju gradskom imovinom te pri odlukama o investicijama ili troškovima u gradu.244 Od 1264. do 1271. (do izgradnje palače u sklopu koje se nalazila kancelarija) većina se ugovora u Trogiru sklapa upravo na glavnom trgu (in plathea comunis),245 a često i ispred crkava Sv. Marije246 i Sv. Lovre.247 Tijekom 13. stoljeća oblikuju se gradska vijeća (veliko vijeće, malo vijeće i vijeće umoljenih), čiji su članovi sve više preuzimali vlast u gradu, 236 Josip STOŠIĆ, „Trogirska katedrala i njezin zapadni portal”, Per Raduanum 1240-1990, (ur.) Ivo Babić, Trogir, 1994., 67.-91. U mnogim sredozemnim gradovima tijekom Duecenta grade se i obnavljaju gradske katedrale, kao središta dijeceza i ciljevi hodočašća; Enrico GUIDONI, Storia dell’urbanistica: Il Ducento, Roma - Bari, 1992., 246.; Francesca BOCCHI, „La piazza maggiore di Bologna”, La Piazza del Duomo. Bolletino dell’Istituto Storico Artistico Orvietano, 46.-47., 1990.-1991., 135.-147. 237 G. LUCIO, Memorie, 40.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 29.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 336.; V. CELIO CEGA, La chiesa, 9. 238 Vidi poglavlje o izgradnji Sv. Lovre. 239 Zvonik je završen tek 1603. godine. 240 Radoslav BUŽANČIĆ, „Dovršetak trogirske katedrale u 17. stoljeću”, Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur). V. Marković i I. Prijatelj-Pavičić, 2007., 71.–92.; MT, I./1., 48.; J. STOŠIĆ, Trogirska, 67.; R. BUŽANČIĆ, Renovatio, 107.-117. 241 Primjerice, u Zadru, prije izgradnje komunalne palače, sastanci vijeća održavali su se u krstionici katedrale (1101.) ili u samostanu Sv. Krševana (1190.); Ivo PETRICIOLI, „Lik Zadra u srednjem vijeku”, Radovi instituta JAZU u Zadru, 11.-12., 1965., 161.-165.; Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, (ur.) Franjo Rački, MSHSM, 7., Zagreb, 1977., 155.; CD, II., 157.; prva vijest o splitskim gradskim skupštinama je potječe iz 1085.; G. NOVAK, Povijest, I., Split, 1957., 275. 242 MT, I./1., 116. 243 CD, V., 591. 244 CD, IV., 524. 245 MT, I./1., 16., 55., 81., 144., 145., 171., 173., 177.-178. 246 MT, I./1., 16., 81., 110. 247 MT, I./1., 6., 87., 153., 154.

Srednjovjekovni Trogir

49

Slika br. 6. Glavni gradski trg (autor fotografije: Joško Ćurković)

usporedno s opadanjem važnosti zajednice građana.248 Ranosrednjovjekovni pojam o zajednici ljudi prelazi na sustav uprave nad njima.249 Sve više dolazi do potrebe izgradnje komunalne palače kao sjedišta gradske elite. Komunalna palača u Trogiru izgrađena je na istočnoj strani trga. Prema dokumentu od 28. studenog 1272., potestat i vijeće su, uz pristanak biskupa i opata Sv. Ivana Krstitelja, odlučili srušiti crkvu Sv. Stjepana,250 koja se nalazila kraj „komunalnoga doma”, samostana Sv. Ivana Krstitelja i zemljišta koje je pripadalo samostanu.251 Očito je postojao neki domus comunis i prije izgradnje nove palače. Već 1274. godine ugovori se sastavljaju in palatio comunis,252 ali i dalje na trgu 248 MT, II., 67.; N. KLAIĆ, Povijest, 438. Do 14. stoljeća taj najbogatiji upravljački sloj stanovništva ne čini još pravno i socijalno zatvoreni stalež. O patricijatu u razvijenom srednjem vijeku vidi: Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir slobode. Dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb - Dubrovnik, 1999., 41.-73. 249 L. STEINDORFF, Stari, 141.-151. 250 Crkva se u dokumentima spominje: in curia S. Stefani; in ecclesia s. Stephani; in curte s. Stephani; MT, I./1., 74., 329.-330., 384.; II., 181.-182., 223. 251 MT, I./1., 438. 252 Odluka o izgradnji palače događa se in palacio dicte communitatis Traguriensis; MT, I./1., 438. Možda se zgrada koja je još bila u gradnji već nazivala palačom. U dokumentu iz 1264. zabilježeno je da je komuna imala kuću (domus communis) u Trogiru, što se, izgleda, odnosi na ovu u blizini Sv. Ivana Krstitelja; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 114.; MT, I./1., 38., 49., 57., 66. Čini se da je stari komunalni dom ranije bio u vlasništvu kaptola (actum ante domum communis Tragurii quondam capituli sancti Laurentii).

50

Irena Benyovsky Latin

(in platea maiori Traguriensi)253 i u blizini crkava.254 Mnogo je sudskih rasprava, kupoprodaja i ugovora zapisano i ispred ljekarne na trgu.255 Rasprava 24. veljače 1272. održana je ante domum domini Duimi de Cega et stationem Orlandini speciarii, a nekoliko se rasprava održalo in statione Rolandini speciarii.256 Budući da znamo da je kuća Dujma Cege bila iza katedrale, možemo približno locirati i položaj ljekarne.257 Zanimljivo je kako su se stvorile okolnosti za rušenje crkve na trgu, za što je komuna trebala odobrenje biskupa. Naime, odnosi između opata Sv. Ivana Krstitelja i gradskoga vijeća s jedne strane, te biskupa s druge strane, bili su vrlo zaoštreni u tom razdoblju.258 Gradska se uprava zbog rušenja Sv. Stjepana obvezala da će na svoj trošak dovršiti crkvicu Sv. Jurja na obali koju su benediktinci počeli graditi te im podići kamenu kuću uz samu crkvu.259 Krajem 13. stoljeća izgrađena je gradska lođa sjeverno od crkve Sv. Martina. Ne zna se točna godina izgradnje lođe, a najstariji spomen (neke) lođe potječe iz 1299.260 Lođa je bila najotvorenija svjetovna građevina u gradu - smještena na trgu kao političkom i gospodarskom središtu, a na križanju glavnih gradskih ulica, od kojih je jedna povezivala trg s južnim i sjevernim gradskim vratima, a druga je bila usmjerena prema zapadu – predjelu najgušćega stanovanja i gospodarskih sadržaja. U to je vrijeme portik Sv. Marije de platea bio okrenut prema zapadu, odnosno prema lođi.261 Kroz taj je portik između lođe i crkve Sv. Marije (s juga na trg) izlazila ulica paralelna s glavnom gradskom ulicom, a nastavljala se prema sjeveru uz podnožje romaničkoga zvonika katedrale. Ta je ulica zatvorena intervencijama druge polovice 15. stoljeća.262 MT, I./2., 11., 19., 23., 41. Već se u studenome 1272. neki ugovori, osim na trgu, sklapaju in curia Traguriensi; MT, I./1., 8., 9., 17., 63., 434., 436. 254 Ta se tradicija nastavila dugo nakon izgradnje komunalne palače i lođe; Ante sanctam Marinam (!) ...; MT, I./2., 21.; ... in via publica ante ecclesiam sancti Martini ...; MT, I./2., 5.; I. LUČIĆ, Povijesna, 491.-495.; P. ANDREIS, Povijest, 368. 255 Od 29. studenog 1271. do 18. svibnja 1273. zapisano ih je 33.; Hrvoje TARTALJA, „Naša najstarija ljekarna”, Radovi međunarodnog simpozija održanog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, 1973., 22. 256 MT, I./1., 72., 180., 261.-262., 311., 316. Ova je ljekarna, kao što ćemo vidjeti, srušena 1375.; MT, I./1., 72.; C. FISKOVIĆ, Kulturna, 34. 257 MT, I./1., 355., 395., 409., 425. (... ante statione Rolandini magistro specialis ...). Vidi poglavlje o plemstvu. 258 N. KLAIĆ, Povijest, 190.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 375. Vidi poglavlje o Crkvi. 259 Osim toga, komuna je prepustila opatu Sv. Ivana petogodišnji prihod zemljišta Drid; MT, I./1., 438. U dokumentima se krajem 13. stoljeća spominje ortus sancti Stephani. Još se vode polemike gdje se nalazila crkva koja je postojala na trgu jer nije sačuvano istočno pročelje srednjovjekovnoga trga. Crkva Sv. Stjepana nalazila se u 14. stoljeću u ulici koja je vodila prema Sv. Petru u zapadnom dijelu jezgre. 260 MT, II., 251. (sub loça comunis). Lođa na trgu spominje se 1311. godine; Trogirski spomenici, 32. 261 Tomislav MARASOVIĆ, „Iskapanje ranosrednjovjekovne crkve sv. Marije u Trogiru”, Starohrvatska prosvjeta, III./8.-9., 1963., 98.-111. 262 P. ANDREIS, Povijest, 335.; R. BUŽANČIĆ, Renovatio, 111. Zbog trošnosti je 1851. godine sruše253

Srednjovjekovni Trogir

51

Slika br. 7. Gradska lođa (autor fotografije: Joško Ćurković)

Razvoj komunalne administracije zrcali se u izgradnji i iznajmljivanju objekata za javne službe. Dana 9. svibnja 1271. konzuli Trogira iznajmljuju kuću za komunalnog rivarija, u prizemlju koje je trebao obavljati komunalnu službu.263 Prema dokumentu od 28. studenog 1272. opat samostana Sv. Ivana Krstitelja iznajmio je komuni domus samostana za potrebe komunalne palače.264 Godine 1274. komuna je dogovorila zamjenu - komunalni se službenici useljavaju u kuću Rade, žene Sabe zlatara, koja se nalazila kraj komunalne palače i Sv. Ivana Krstitelja. U zamjenu joj komuna daje drugu kuću koja se nalazila nešto južnije.265 U blizini komunalne palače spominje se i privatna kuća gradskoga potestata Preste Cotopagna.266 Zaključno, prostorna konfiguracija trga u 13. stoljeću pokazuje tendencije za oblikovanjem ambijenta i arhitekture koji bi izražavali snažnu političku moć komune.267 Nekadašnji je trg bio okružen crkvama – katedrala se nalazila na sjevernoj na ranosrednjovjekovna šesterolisna crkva Sv. Marije na glavnom trgu. Crkve Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Barbare pretvorene su u muzeje nako što su izgubile crkvenu funkciju. 263 AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 45.-46. Rivarij, odnosno komunalni glasnik, dostavljao je sudske pozive, proglašavao sudske presude te obavljao ulogu sudskog izvršitelja; A. CVITANIĆ, Uvod, 38. 264 MT, I./1., 439. 265 Stanko PIPLOVIĆ, „Rad Ćirila Ivekovića u Dalmaciji”, GZSKH, 13., 1987., 24.-28. 266 MT, II., 63. 267 Isti je slučaj i s prvim komunalnim trgovima u Italiji, gdje se često prve komunalne palače nalaze iz-

52

Irena Benyovsky Latin

strani, Sv. Stjepan na istočnoj, a Sv. Marija i Sv. Martin na južnoj strani. Blizu Sv. Marije de platea nalazio se i stari baptisterij, o kojem nemamo gotovo nikakvih podataka.268 U drugoj polovici 13. stoljeća crkva Sv. Stjepana bila je srušena zbog izgradnje komunalne palače, a crkvu Sv. Martina pregradila je gradska lođa. I samostan Sv. Ivana Krstitelja, smješten sasvim blizu trga, iznajmio je neke kuće komunalnoj administraciji. Komunalne se vlasti sve više miješaju i u izgradnju katedrale te posežu za sredstvima koja su nekad bila pod kontrolom biskupa.269 Dakle, u drugoj polovici 13. stoljeća trogirski se trg oblikuje u prostor koji je predstavljao gradsku autonomiju i simbolizirao temeljne institucije komunalnoga društva. Laicizacija trga u 14. stoljeću Nakon razdoblja prvotne obnove grada, drugi val većih investicija u trg odvija se početkom 14. stoljeća. Te su investicije bile uvjetovane (kratkotrajnom) stabilnom političkom i gospodarskom situacijom, a rezultat su daljnjeg razvoja komunalnoga sustava. Intervencije u 14. stoljeću poduzimaju se da bi se uljepšao grad i još povećao komunalni prostor trga (na štetu crkvenoga). Komuna je planirala i popločati trg.270 Veliko vijeće 29. veljače 1300. odlučilo je proširiti glavni trg da bi dobio na reprezentativnosti. Povećanje je započelo 1306. godine, ali je, vjerojatno zbog političkih nestabilnosti, bilo dovršeno tek 1333. Svjetovne su vlasti 1306. proširile komunalni trg na prostor iza Sv. Lovre.271 Prostor iza katedrale, koji je dotada pripadao kaptolu protezao se ispred kuća koje su posjedovale plemićke obitelji: spominju se kuća majke Albertola Palme, kuća Silvestra Mengacijevog iz roda Mazzarella te kuća Dese Dujmovog iz roda Cega. Proširenje je obuhvatilo katedralno groblje iza apside Sv. Lovre, između zvonika i komunalne palače (ante frontispicium palatij communis) te portika kuće pokojnog Lucijana Godenovog. Na prostoru uz katedralu (blizu kuće Palme) komuna nije smjela izgraditi nikakvu kuću jer je bilo zabranjeno naslanjati se bilo kakvom zgradom na zid katedrale.272 Biskupu je bilo obećano da će se na komunalni trošak na tom prostoru izgraditi niska zgrada za sakristiju.273 U zamjenu, katedrala dobiva „novo groblje” ispred zapadnoga pročelja katedrale. Dana 29. svibnja 1306. biskup Liberij je, u suglasnosti s kanonicima dogovomeđu katedrale i baptisterija ili katedrale i biskupskoga dvora (Firenza, Lucca, Pistoia); Jacques HEERS, La ville au Moyen Age, Paris, 1990., 399.-401. 268 P. ANDREIS, Povijest, 332.; R. BUŽANČIĆ, Renovatio, 110. 269 Komuna ipak ulaže i vlastite prihode u izgradnju gradske stolnice, koja je ukrašavala srednjovjekovni trg; vidi poglavlje o izgradnji katedrale. 270 I. LUČIĆ, Povijesna, 365. 271 I. LUČIĆ, Povijesna, 543. 272 Zabranjeno je bilo prislanjati se i na pilastar kampanila ili na zid koji se nalazio između pilastra i kuće majke Palme; ibidem. 273 I. LUČIĆ, Povijesna, 543. O kasnijoj izgradnji sakristije vidi u poglavlju o Crkvi.

Srednjovjekovni Trogir

53

rio zamjenu sa sindikom i prokuratorom Franom Valentinovim iz roda Lucić.274 Na tom prostoru biskupu su bile dodijeljene kuće koje je komuna prije iznajmljivala, a koje su se nalazile do zida „novoga groblja” i kuće postolara Milovana. Komuna je prvo trebala obnoviti te kuće koje je dala, a i „stari zid crkve” koji se nalazio između staroga crkvenoga groblja i tih kuća. Komuna je obećala unutar groblja izgraditi drvenu kućicu, i to na mjestu koje odrede biskup i kaptol.275 Nakon uspostave (prve) mletačke uprave, 1322. godine, i stabiliziranja stanja u gradu nekoliko godina kasnije, nastavlja se uređenje trga. Godine 1333. komuna je kupila kuće (a prethodno ih je dodijelila crkvi) koje su se nalazile između trga i novoga katedralnoga groblja, nakon čega se na njihovom mjestu, prema Luciću, izgradila „zgrada čiji je donji dio služio za gramatičku školu, a gornji za apoteku i skladište soli”.276 Ta je zgrada bila oštećena nakon mletačkog napada na grad 1420. te se 1426. ulaže u njezinu izgradnju. Ona je konačno srušena početkom 17. stoljeća, pri proširenju i popločenju trga.277 Kasnije žalbe biskupa upućuju na moguće nasilno oduzimanje crkvenoga prostora oko katedrale. Naime, biskup Lampredij, koji je s komunom bio u sukobu zbog drugih razloga,278 žalio se papi da je komuna proširila svoj posjed u gradu na račun crkvenoga, a da na to nije imala prava. Prijeteći izopćenjem vijeća, biskup je tražio da komuna biskupu vrati i porez „vratarinu” koju je komuna nasilno oduzela.279 Prema dokumentu od 10. siječnja 1340. papa Benedikt XII. dao je pravo komuni u tom sporu. Međutim, biskup je 1341. ponovno tražio vraćanje prava i posjeda koji su „oduvijek pripadali crkvi”. Kao i 1330., biskup je 1341. tražio vraćanje dijela trga uz katedralu (platea contigua ecclesie Traguriensis) i palaču kneza (palatium comitatus), tj. dobra koja su bila kaptolu „bespravno oduzeta”.280 274 AHAZU, Ostavština, knj. 1., 5.-7.; I. LUČIĆ, Povijesna, 543.; P. ANDREIS, Povijest, 59.; V. CELIO CEGA, La Chiesa, 21. 275 AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 5.-7.; I. LUČIĆ, Povijesna, 543. Bilo je to groblje koje se nalazilo zapadno od Sv. Lovre. To je groblje premješteno izvan grada oko 1600. godine (blizu samostana franjevaca na obali), a prostor ispred portala je pretvoren u mali ograđeni trg; Igor FISKOVIĆ, „Stup s Firentinčevim kipom Krista Uzašća sred Trogira”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 269.-301., 272.-273. Groblje koje je kasnije locirano oko katedrale, na žalost nije datirano. Sustavno je arheološko istraživanje otežano jer se na lokalitetu nalaze novije zgrade ili pločnik. Ipak, i danas se taj prostor naziva „cimatorij”; Nevenka BEZIĆ-BOŽANIĆ, „The Necropolises of Trogir in the Thirteenth Century”, Balcanoslavica, 9., 1980., 91.-97., 92.-93. 276 I. LUČIĆ, Povijesna, 499. 277 „ ... kako se to čita na natpisu postavljenom na uglu spomenutoga grobišta na podnožju tornjića ili piramide...”; I. LUČIĆ, Povijesna, 955.-956. 278 Više u poglavlju o Crkvi. 279 Naime, u 13. stoljeću, biskup je imao pravo na dio prihoda de porta et pro porta civitatis prope pontem; MT, I./2., 291. Prema dokumentu iz 1292. komuna dobiva zakup prihoda gradskih vrata; AHAZU, Ostavština, knj. 13., f. 1. 280 Također je tražio vrt na otoku Čiovu, polje Sv. Petra od Klobučca (campus sancti Petri de Clobucez), cestarinu Barkan, zajedno s otocima i otočićima trogirskog okruga; P. ANDREIS, Povijest, 86.; CD, X., 516.

54

Irena Benyovsky Latin

Svakako, komunalne vlasti proširile su svoju jurisdikciju na trgu, a komunalna palača postaje sjedište odlučivanja u gradu. Ona je u 14. stoljeću ujedinjavala sudsku, gospodarsku, upravnu i političku funkciju. U komunalnoj palači središnje je mjesto imala dvorana gdje se okupljalo gradsko vijeće, a koje se od 1340. zatvara samo za plemiće.281 Tu je živio i stolovao gradski knez s obitelji i poslugom, ali nije smio pregrađivati palaču bez pristanka vijeća.282 U sklopu komunalne palače bili su smješteni i komunalni službenici. Godine 1330. određuje se da knez mora dovesti pouzdanog notara iz Venecije, koji je kao član kneževe pratnje morao stanovati u palači.283 U palači je postojao i stan kancelara komune.284 U prizemlju, na uglu palače, nalazio se komunalni zatvor, izgrađen 1306. godine.285 Komunalna palača predstavljala je politički identitet grada i njezin je izgled bio povezan s gradskom politikom.286 Komuna je od samostana Sv. Ivana Krstitelja i dalje unajmljivala prostor za neke službenike. U dokumentu od 22. svibnja 1324. opat Sv. Ivana Krstitelja Savin iznajmljuje jednu palaču komunalnim masarijima,287 koji su se obvezali da će sve eventualne pregradnje i dogradnje učiniti na komunalni trošak. Opat u tom slučaju nije smio zahtijevati veću najamninu.288 U anžuvinskom razdoblju nastavlja se uređenje trga. U doba Ludovika (1375.) bila je srušena ljekarna kraj komunalne palače radi izgradnje novog trijema (lođe).289 Ne zna se gdje je bio taj trijem, ali ljekarna je bila u blizini Dujma iz roda Cega (koji je imao kuću iza katedrale).290 Na zapadnom pročelju katedrale sačuvan je grb s atributima ugarskih Anžuvinaca, čime je trg dobio politička obilježja aktualne vlasti.291 P. Andreis opisuje dvoranu u kasnijem razdoblju; P. ANDREIS, Povijest, 368. Pri sastancima Velikoga vijeća postojale su, kao i drugdje, kuglice koje su se bacale u dvije kutije i tako se tajno glasalo (ballottas in busola alba ... ballottas in bussola rubea ... in contrarium); AHAZU, Ostavština, knj. 5., f. 39. 282 ST, L. I, c. 13. Svaki je knez na kraju svoje uprave morao upisati u knjige komunalnih blagajnika sve pokretne stvari koje su se nalazile u prostorijama komunalne palače, od klupa, namještaja, i slika do oruđa za obradu soli, motika itd. Sve navedene stvari, kao i ključeve palače, bio je dužan uz pismenu potvrdu predati sljedećem knezu; ST, L. I., c. 53. 283 ST, L. I., c. 16., 53. U palači je postojala dvorana prostorije za poslugu te staje za četiri konja; ST, R. I., c. 16.b; AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 37. 284 ST, L. I., c. 87.; R. I., c. 6. 285 ST, R. I., c. 71.; L. II., c. 14.; P. ANDREIS, Povijest, 60. 286 Colin CUNNIGHAM, „For the honour and beauty of the city: the design of town halls”, Siena, Florence and Padu: Art, Society and Religion 1280-1400, II., New Haven - London, 1995., 29.-55., 31. 287 AHAZU, Ostavština, knj. 2., f. 15.-21.; Isti dogovor o iznajmljivanju te kuće postignut je i 1336. godine.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 375.-376. (Tabulae locationis, quibus coenobiarcha monachore S. Jo. Baptistae domum quamdam locavit Comm.). 288 D. FARLATI, Illyricum, IV., 435. 289 Iz iste godine sačuvan je i popis inventara velikog vijeća; ZKZ, Rukopisi, MS, 311., f. 120.; CD, XV., 161. 290 ... ante domum domini Duimi de Cega et stationem Orlandini speciarii; vidi poglavlje o plemstvu. 291 Cvito FISKOVIĆ, „Umjetničke veze Mađarske i Dalmacije u srednjem vijeku i renesansi”, Mogućnosti, 4.-5., 1965., 196.-201. Većina simbola ugarske vlasti bila je uništena dolaskom Venecije na vlast 1420., a ovaj je grb opstao vjerojatno zbog svoje funkcionalnosti – bio je ukonponiran u kamenu rešetku – transenu katedrale; Cvito FISKOVIĆ, „Najstariji grbovi grada Splita”, Vjesnik hrvatskog arheološkog 281

Srednjovjekovni Trogir

55

Slika br. 8. Komunalna palača (autor fotografije: Joško Ćurković)

Ispod njega se nalazi i grb biskupa Nikole Casottija koji je bio povezan s kraljem.292 Nakon smrti kralja Ludovika, nestabilno razdoblje zaustavilo je privremeno uređenje gradskoga trga. Ipak, sačuvan je ugovor od 8. kolovoza 1413. prema kojem se naručuje izrada prozora (fenestra sarasinista) jedne privatne kuće u gradu „kakvi su nedavno bili izrađeni za komunalnu palaču”.293 Ovo je vrlo rijedak podatak o ondašnjem izgledu pročelja komunalne palače. To znači da je palača bila uzor u stambenom graditeljstvu. Trg za mletačke vlasti u 15. stoljeću Mnogo je materijalnih dokaza da je tijekom osvajanja mletačka flota najjače napadala s istočne strane. Tako je istočna strana jezgre, dakle mjesto gdje su bile koncentrirane najvažnije javne i crkvene građevine, najviše bila pogođena bombardama. Dolaskom na vlast, Venecija prvenstveno ulaže u izgradnju Kamerlenga društva, 17., 1936., 188. U Operatu iz 1840. izričito se navodi loše stanje mramornih stupova (šest) s ugarskim grbovima na lođi; Stanko PIPLOVIĆ, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split, Književni krug, 1996., 13., 147. 292 D. FARLATI, Illyricum, IV., 392. 293 ... talem et tantam qualis et quanta est una illarum fenestrarum sarasinistarum in palatio comunis Tragurij; DAZd, AT, k. 66, sv. 27., f. 13.v. Za njih je naručilac obećao majstoru 16 malih libri.

56

Irena Benyovsky Latin

i gradskih fortifikacija, a potom i u izgradnju gradskoga trga. Na trgu Venecija obnavlja najvažnije gradske građevine: katedralu koja je bila oštećena bombardama, a napose zvonik.294 Godine 1420. uređuje se i crkva Sv. Marije de platea, koja je bila pod komunalnim patronatom.295 Osobito se ulaže u popravak komunalne, tj. kneževe palače – ona je nakon 1420. godine središte predstavnika mletačke vlasti u Trogiru, koji je biran izravno iz Venecije.296 Izgled komunalne palače morao je predstavljati dobru i organiziranu vladu kao i podaništvo Republici. Potaknuta oštećenjima, tada počinje njezina renesansna obnova koju je dovršio tek Trifun Bokanić.297 Već 1426. godine, za kneza Giacoma Barbariga (1426.-1428.) radi se na popravcima palače:298 grb kneza nalazimo na kruni bunara u dvorištu palače koje se pregrađuje u 15. stoljeću. Mlečani su u gradovima osiguravali dostojne rezidencije za svoje predstavnike.299 Na palači u Trogiru je bio istaknut i lav Sv. Marka.300 Taj simbol nalazimo u svim gradovima pod mletačkom vlašću, a njegova je pojava puno raširenija u odnosu na znakove političke vlasti u predmletačkom razdoblju.301 Dokumenti 15. stoljeća navode neke prostorije trogirske komunalne palače: primjerice, veliku dvoranu u kojoj je bio sudački stol.302 U sklopu palače i dalje se nalazio zatvor.303 Kuća za službenike kraj V. KOVAČIĆ, Trogirske, 116.; AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 4. Vidi poglavlje o Crkvi. AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 23. 296 On je predsjedao sastancima Velikoga vijeća, vodio građanske i krivične postupke, kontrolirao vanjsku i unutrašnju politiku, izgradnju gradskih fortifikacija, gradsku opskrbu, crkvene institucije; M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 99. Knez je stanovao u komunalnoj palači. Kneževa pratnja sastojala se u Trogiru od 1 pomoćnika, 5 pratilaca (slugu), 1 notara; AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 37. 297 Renesansne prozore izradio je Nikola Fireninac; Ivo Babić, „Renesansni lučni prozori i općinska palača u Trogiru”, Adrias, Zavod za znanstveni i umjetnički rad JAZU u Splitu, 1., 169.–179.; Komunalna palača ponovno je pregrađena 1890. godine; Cvito FISKOVIĆ, „Trifun Bokanić na Hvaru”, Peristil, 16.-17., 1974., 56.-60. 298 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 37., 448. (Die 8. Augusti 1426. Comitis Traguriensis Domus in Platea destructae a bombardis locatio). U zidovima palače arheološka su istraživanja otkrila ostatke bombardi; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 116. 299 Primjerice u Splitu, vijeće je 1431. zamolilo mletačku vladu da se obnovi komunalnu palaču, što je bilo ubrzo odobreno; G. NOVAK, Povijest, II., 441. 300 Na starim razglednicama se vidi mletački lav iznad portala palače (uništen 1932.); Mario JAREB, „Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol ‘talijanstva’ istočne obale Jadrana”, Časopis za suvremenu povijest, 39., 419.-443.; Alberto RIZZI, I leoni di Venezia in Dalmazia, Venezia, 2005., 229.-237. Vidi sliku br. 9. 301 Maria GEORGOPOLOU, Venice’s Mediterranean colonies. Architecture and urbanism, Cambridge, 2001., 120.-121. 302 Prostorije unutar komunalne palače spominju se u mnogim dokumentima; DAZd, AT, k. 1., sv. 13., f. 15. v.; k. 67., sv. 3., f. 9., 29., 48.v, 51.v, 52.v, 136.v, 143.v, 168. Jedan se ugovor sklapa 1437. apud bancum iuris situm in palatio comunis; DAZd, AT, k. 67, sv. 2., f. 231. Ugovori su sklapani u 1436. in sala magna palatij comunis; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 52.v; ili: in palatio comunis ili supra sala magna; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45. U jednom se dokumentu iz 1438. spominje stubište unutar dvorišta palače (supra scallis palatij comunis Tragurij); DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 174. 303 ST, R. II., c. 14.; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, 20. U prostoru između palače i istočnoga gradskoga zida nalazile su se staje komunalne palače; DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 188. 294 295

Srednjovjekovni Trogir

57

komunalne palače iznajmljivana je i u 15. stoljeću o čemu svjedoči dokument iz 1426.304 Spomenuti je knez Barbarigo odlučio popraviti i prije spomenutu zgradu u vlasništvu komune kraj „novoga groblja”305 ispred katedrale.306 Naime, u ugovoru iz 8. kolovoza 1426. navodi se da je za mletačkoga bombardiranja bila oštećena i jedna komunalna kuća s dućanima u prizemlju, a knez je odredio „zbog dobrobiti komune” da se ta kuća mora popraviti, jer će se inače srušiti sama „na štetu grada”. Ljekarnik Ventura Ivanov sklopio je iste godine ugovor s knezom da će popraviti tu kuću koju je unajmljivao sa što manje troškova (koje će predočiti knezu).307 Za kneza Marca Zena, 1435. godine, popločava se glavni trg, ali o trošku vlasnika susjednih zgrada, te katedrale (odnosno biskupa) s uplatom od 100 libri i 15 solida. Grad je od dužda zatražio i izgradnju cisterne „za ukras glavnoga trga i korist grada”.308 Za „fabriku” cisterne traženo je 150 dukata (fabrica unius cisterne super plathea comunis Tragurii), ali dužd je 1436. odgodio tu gradnju jer je prioritet imala izgradnja gradskih fortifikacija.309 Cisterna na trgu nije nikada izgrađena. Izgradnje i popravci u prvim desetljećima mletačke vlasti pokazuju odnos Venecije prema gradu – knez obnavlja prvenstveno prioritetne zgrade i one pod svojom direktnom kontrolom - ostalo prepušta privatnicima i Crkvi. Ipak, treba se podsjetiti da je to i razdoblje učestalih kužnih epidemija u gradu (1429., 1434., 1436.-1437., 1442., 1444.), što je sigurno usporavalo izgradnju.

304 I. PEDERIN, „Acta politica et oeconomica cancellariae communis Tragurij in saeculo XV”, Starine JAZU, 60., 1987., 101.-177., 60., 163. 305 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 9. 306 Prilikom napada na grad srušio se krov te kuće i dio zida prema groblju, zbog čega su podovi, grede i drvenina istrunuli. 307 Ti su se troškovi trebali odbijati od najma, za koji je utvrđena visina od 60 libara. Zabilježeni su točni troškovi popravka kuće: „470 libara malih dinara i to 148 libara malih dinara i 7 soldi za drveninu, za željeznu robu 39 libara, za tri tisuće crijepova, kamenje i vapno 157 libara i 2 solda, i za rad zidara i drvodjelaca 125 libara malih dinara”; I. LUČIĆ, Povijesna, 956.; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 90. Ispred te kuće bile su klupe i sjedala koji su i dalje pripadale komuni, jer su bili izgrađeni komunalnim sredstvima, a i nalazili su se na javnom putu. Za razliku od njih, pokrov koji se nalazio iznad prozora okrenutog prema trgu, pripadao je Venturi jer ga je on učinio na svoj trošak. I. LUČIĆ, Povijesna, 956. U blizini te zgrade postojao je, čini se, još jedan stup (uz zastavni). Naime, I. Fisković zapaža da je Lucić, opisujući izradu baroknog oltara na kapeli bl. Ivana u katedrali, spomenuo da je tada preklesan „mramorni stup koji je stajao na Novome crkvištu ispod Spasiteljeva kipa”; I. LUČIĆ, Povijesna, II., 1033.; Igor FISKOVIĆ, „Stup s Firentinčevim kipom Krista Uzašća sred Trogira”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 269.-301., 270. 308 Zapisano u knjizi operarija Stjepana Petrovog iz roda Cega; P. ANDREIS, Povijest, 171., 269. 309 ZKZ, Rukopisi, f. 27.

58

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 9. Gradski trg na staroj razglednici (pogled iz lođe)

Srednjovjekovni Trogir

59

Na konačno reprezentativno oblikovanje trga u 15. stoljeću (osobito u drugoj polovici) utjecali su i drugi čimbenici, ne samo politički i pragmatični. Pod utjecajem humanističkih ideja stvara se krug onih koji iniciraju novu regulaciju i uređenje glavnoga trga – pripadnici plemstva i svećenstva (primjerice, Petar i njegov sin Koriolan Cippico,310 Ivan i Šimun Sobota, Fantin de Valle,311 Paladije Fusco, biskupi Angelo Cavazza i Jakov Turlon). Ne ulazeći u dublju analizu pojedinačnih inicijativa svih koji su doveli do angažiranja velikih graditelja, kao što su Andrija Alessi i Nikola Firentinac, te njihovih umjetničkih ostvarenja, spomenut ćemo samo najvažnije promjene u oblikovanju renesansnoga trga.312 I prije dolaska Mlečana, 1414. godine, zbog reprezentativnosti trga bila je zatvorena ulica koja je izlazila na južnu stranu trga uz crkvu Sv. Marije de platea.313 Godine 1466. bila je dopuštena i obnova lođe (na dužda utječe i Koriolan Cippico), iako je ona konačno pregrađena tek 1471. (kuga je naime grad pogodila i 1466. godine, a prema P. Andreisu odnijela je 2000 života).314 Između lođe i crkve Sv. Marije odlučuje se 1476. godine izgraditi zavjetna crkva Sv. Sebastijana.315 Ta je građevina u izgradnji koristila stariji zid apside Sv. Marije. Budući da je tako pregrađen ulaz u crkvu Sv. Marije,316 otvara se novi, i to usmjeren prema trgu. Na zapadnoj strani trga uljepšavaju se pročelja privatnih palača: najreprezentativnija, „velika palača Cippico” nasuprot Sv. Lovre, dobiva nove portale na kojima se prepoznaje rad Nikole Firentinca. Rad tog umjetnika može se uočiti i na prozorima komunalne palače na istočnoj strani trga.317 U sklopu katedrale grade se nova kapela patrona grada Sv. Ivana, krstionica i sakristija, na kojima rade Andrija Alessi, Nikola Firentinac, Ivan Duknović.318 310 Koriolan je vlasnik „velike palače Cippico” na trgu, operarij katedrale, pisac knjige „O Azijskom ratu”; Koriolan CIPIKO, O azijskom ratu, (ur.) Vedran Gligo, Split, Čakavski sabor, 1977. 311 Stjepan KRASIĆ, Trogiranin Fantin de Valle i njegova knjižnica, Zadar, 1974. 312 O oblikovanju trga vidi: R. BUŽANČIĆ, Renovatio, passim. 313 U toj se ulici, južno od crkve, nalazila kuća Blaža Lukinog Vitturija, pa su se zidovi, prozori i vrata te kuće morali prilagoditi novom zahvatu; AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 70.-79. 314 Broj je naravno pretjeran ali ukazuje na veliku smrtnost. Lođa je konačno pregrađena za vrijeme kneza Alvise Landa. Istočna kompozicija istočnoga zida s reljefom Pravde pripisana je Nikoli Firentincu (uništen početkom 20. stoljeća); Radovan IVANČEVIĆ, „Trogirska loža: Templum iuris et ara iustitiae (1471)”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 31., 1991., 115.-146. Na ugaonom stupu ove lođe uklesan je grb obitelji Loredan, ali nije sigurno odnosi li se on na Pietra Loredana i njegov uspjeh u osvajanju grada 1420. ili nekoga drugoga iz te obitelji; J. STOŠIĆ, Trogirska, 70. Vidi sliku br. 9. 315 Crkva Sv. Sebastijana podignuta je, kao i u mnogim drugim dalmatinskim gradovima, u vrijeme epidemija. Gradski je knez 1466. godine odredio da se posebno štuje Sv. Sebastijan jer je „oslobodio grad od kuge”; P. ANDREIS, Povijest, 335.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 261. 316 S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, 117.-131.; P. ANDREIS, Povijest, 335. 317 Vidi primjerice: Petar KOLENDIĆ, „Dokumenti o Andriji Alešiju u Trogiru”, Arhiv za arbanašku starinu, jezik i etnologiju, II., 1924., 73.-76.; Cvito Fisković, „Aleši, Firentinac i Duknović u Trogiru”, Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU, VII., 1959., 20.–43.; Cvito FISKOVIĆ, „Duknovićeva vrata Cipicove palače u Trogiru”, Peristil, 10.-11., 1968., 12.; Postoji obilna literatura o tome. 318 Vidi poglavlje o izgradnji katedrale.

60

Irena Benyovsky Latin

Lođa na trgu (logia magna comunis)319 koja se pregrađuje u drugoj polovici 15. stoljeća, nije jedina lođa koja se spominje na trgu. U dokumentima je zabilježena i logia nova odnosno logia parva comunis.320 „Malu lođu” na trgu teško je sa sigurnošću locirati (iako se spominje neka lođica/trijem izgrađena na mjestu srušene ljekarne sjeverno od komunalne palače).321 U jednom dokumentu iz 1483. trogirski je knez Francesco Ferro donio presudu sjedeći in logia nova sub palatio.322 U „novoj” lođi sklapali su se i kupoprodajni ugovori323 (velika je lođa i dalje zadržala tu funkciju).324 Gradski je trg označavao trijumf urbanog života te je reprezentativno predstavljao moć gradskih vlasti.325 U nekim srednjovjekovnim gradovima katkad su se oblikovala dva monumentalna trga, a svaki je imao različitu funkciju. Tako se pojavljuju katedralni trg kao sjedište biskupske vlasti te komunalni trg kao sjedište svjetovne gradske uprave.326 Katkad je i gradska tržnica bila odvojena na posebnom prostoru. Ti su trgovi u takvim slučajevima bili određeni zgradama koje su ih okruživale - crkvenim građevinama, komunalnom palačom i lođom, ili gradskim skladištima i fonticima. Manji gradovi, poput Trogira, morali su zgrade različitih funkcija, prvenstveno zbog nedostatka prostora ali i manjih materijalnih mogućnosti, koncentrirati na jednom gradskom trgu. Taj je stoga bio izrazito najveći i arhitektonski najkompletnije definiran trg u gradu. Od razdoblja kraja 13. do kraja 15. stoljeća može se pratiti određena sustavnost u osmišljanju i definiranju glavno319 DAZd, AT, k. 6., sv. 3., f. 51.v, 135., 156.v, 164.; Muzej grada Trogira, Spisi obitelji Petrić u Trogiru, copia (dalje: SOP), 1406.-1407., f. 3.v. 320 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 13.v, 27., 38.v, 48.v, 152.v, 164. Logia parva in platea comunis zabilježena je primjerice 1435. i 1467. godine; DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 9. v (12. V. 1435.); Actum supra platea ex opposito lobie parve (13. III. 1467.); DAZd, AT, k. 68., sv. 8., f. 22. 321 Ljekarna je prije bila sjeverno od komunalne palače – prema katedrali – možda se ovdje nalazila i mala lođica; MT, I./1., 316. (Ante domum domini Duimi de Cega et stationem Orlandini specialis). Godine 1406., zabilježeno je da su se trogirski plemići okupili u maloj loži kod gustijerne palače u kojoj stanuje knez; ST, R. I., c. 77. (Ipsis omnibus congregatis in logia parva cisterne palacii residencie dicti domini comitis). Ali, ne zna se što je sve bilo porušeno tijekom 1420. 322 ZKZ, Rukopisi, MS, 309., f. 23.v. 323 DAZd, AT, k. 6., sv. 2., f. 90., 217. v. U dokumentima se spominje i „nova lođa„ u gradskoj luci (kod južnih gradskih vrata); Tako se 1489. godine bilježi da Magnificus dominus comes sedens in logia nova ad marinam contigua tergentesimo (11. VI. 1489.); DAZd, AT, k. 3., sv. 20., f. 3.-3.v; Na ovaj dokument upozorila me kolegica Ana Plosnić Škarić. Tek je u 16. stoljeću izgrađena mala renesansna lođica ispred južnih gradskih vrata. Ta lođa extra muros služila je, kako sam natpis kaže, „kao šator da zaklanja danju od žege i noću da bude utočište i zaklon od vjetra”, odnosno kao zaklon strancima i Trogiranima; Ivan DELALLE, Trogir; vodič po njegovoj historiji, umjetnosti i životu, Split, 1936., 40. Vidi sliku br. 13. 324 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 216.v - 217.; sv. 5., f. 143. 325 Francesco FINOTTO, La città chiusa. Storia delle teorie urbanistiche dal Medioevo al Settecento, Venezia, 1992., 71.-72., 98. 326 Primjerice u Splitu se oblikovao katedralni trg ispred katedrale te komunalni trg ispred komunalne palače. Slično je bilo i u talijanskim gradovima; „La Piazza del Duomo nella città medievale (nord e media Italia, secoli XII-XVI)”, Atti della Giornata di Studio, (ur.) Lucio Riccetti, Orvieto, 1994.

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 10. „Velika palača Cippico” (autor fotografije: Joško Ćurković)

61

62

Irena Benyovsky Latin

ga trga, sukladno političkim i društvenim promjenama. Trogiru je renesansa dala poseban pečat, što se osobito vidi na izgledu glavnoga trga. Život na glavnom trgu i gradskim ulicama Glavni trg bio je središnja urbana točka grada - uz njega su se nalazila sjedišta svjetovnih i crkvenih vlasti u gradu. Ali naglasili smo da je njegova uloga višestruka - osim političkog i crkvenoga središta, trg je bio je i glavno mjesto gospodarskoga života komune,327 imao je posebno pravno značenje te je bio sjecište svih društvenih događanja.328 Gradska je lođa bila prostor posebnoga javnoga značenja. Odavde se knez obraćao stanovnicima grada - publice et non oculte, a tu se katkad sastajalo i gradsko vijeće.329 Lođa je služila i kao gradski pritvor, koji su čuvali komunalni stražari. Naime, ako je netko bio optužen za dug, morao se sam prijaviti u lođu i ostati tamo dok se novac ne vrati.330 Svakodnevno je bila službeno mjesto za sastavljanje parnica i ugovora te za čitanje oporuka.331 Unutar komunalne palače bila je i prostorija kancelarije za rad sa strankama,332 a i tu su se čitale oporuke333 i sklapali razni ugovori.334 Ženama je statutom bilo zabranjeno ulaziti i u komunalnu palaču i u lođu, čak i ako su bile svjedokinje - u takvu slučaju bilo je određeno da pučanke svjedoče u crkvi Sv. Marije na trgu, a plemkinje u svojim vlastitim kućama.335 Jasno je da je pojam javnih zgrada ovdje zapravo ograničen, što pokazuje uvjetovanost „javnoga” društvenim zakonima. Na trgu se izvodila i pravna institucija prisege, povezana sa sakralnon simbolikom. Prema dokumentu iz 1330., javne zakletve odvijale su se „nad križem i knji Vidi poglavlje o gospodarskom prostoru. T. RAUKAR, Srednjovjekovni grad, 41. 329 ST, L. I., c. 23.; L. II., c. 109. U mnogim se trogirskim dokumentima spominje da knez javno objavljuje in logia magna ut moris est; DAZd, AT, k. 1., sv. 14., f. 2.v; I. LUČIĆ, Povijesna, 518. (prema dokumentu iz 1340.). 330 ST, R. II., c. 14. Sličnu je funkciju, primjerice, imala i šibenska lođa. Služila je kao pritvor plemićima dok ne vrate dugove. Prema šibenskom statutu, plemići su u lođi morali „boraviti, ostati, spavati i jesti” (osim obavljati nuždu!), sve dok ne vrate dugovanja. U takvom su pritvoru mogli ostati čak do tri mjeseca, a kasnije je to skraćeno na osam dana. Šibensku je lođu čuvao kapetan noći; SŠ, L. IV., c. 23.; R. 138., 139., 265. 331 Mnogi administrativni i sudski poslovi obavljali su se u lođi ili u njezinoj blizini; Trogirski spomenici, passim. I ugovori sklopljeni u blizini lođe imali su prema statutu pravnu težinu; ST, L. II., c. 109. Osim na trgu, i ostali javni prostori grada bili su mjesto sklapanja ugovora (ante domum, in platea, in via publica). 332 DAZd, AT, k. 66, sv. 2., f. 11.v, 23.; k. 67., sv. 3., f. 150. 333 ... in cancelaria comunis ...; DAZd, AT, k. 46., sv. 6.; (Testamenta 1448.-1452., Jacobus de Viviano condam Francisci de Veneciis, publicus imperiali auctoritate et communis Tragurii notarius et cancelarius; dalje: Viviano), f. 35.v, 55.v-56., 59.-59.v, 62.v-63., 64., 64.v. 334 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 4., 40., 58., 59.v, 74.v; k. 66., sv. 27., f. 4., 5., 9.-9.v, 11.v. 335 ST, L. I., c. 45.; Trogirski spomenici, passim. 327 328

Srednjovjekovni Trogir

63

Slika br. 11. Detalj trga u Katastru 19. stoljeća

gom Evanđelja” koji su bili postavljeni in plancha rotunda na trgu.336 Prema Luciću ova se nalazila na mjestu „staroga zastavnoga stupa”, a koji se nalazio između „novoga zastavnoga stupa” i crkve Sv. Marije de platea.337 U dokumentima 15. stoljeća ta se plancha rotunda locira in plathea prope stendardum sancti Marci,338 odnosno ispred gradske lođe.339

336 Dokument od 29. listopada 1335. zapisan je in plathea comunis prope plancham rotundam, a zabilježena je i presuda u kojoj se dvanaest trogirskih plemića zaklinje „nad propelom i Svetim Pismom nad okruglom pločom na plokati”; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 8.; I. LUČIĆ, Povijesna, 496.-497.; P. ANDREIS, Povijest, 132. 337 Na crtežu Sv. Marije iz 18. stoljeća, vidi se položaj i crkve i „novog zastavnog stupa”; Vidi slike br. 1. i br. 11. I. LUČIĆ, Povijesna, 497. Forma iurandi in Platea; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 116. (14. Januarij 1380. … ad Sancta Dei Evangelia super librum et crucem ut moris est …; Trogirski spomenici, 32.-33., 300.-301. Zakletve tog tipa iskazivale su se i u gradskoj lođi; Ivan STROHAL, Pravna povijest dalmatinskih gradova, Zagreb, 1913., 315. 338 Actum Tragurij in plathea prope stendardum sancti Marci ... in forma iuris, iuravit ad sancta Dei Evangelia ...; DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 229.v; sv. 3., f. 176. Dokument iz 1435. spominje da se jedno suđenje održava in plathea comunis apud plancham; DAZd, AT, k. 6., sv. 1., f. 65.v.; ST, L. I., c. 1.; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 10., 153., 176.; sv. 1., f. 65., f. 229. 339 Matrikula, f. 5. Zanimljiv je podatak da se i novoizabrani župan bratovštine Sv. Duha morao javno, pred gradskom lođom u kojoj su sjedili knez i suci, zakleti na štandarcu držeći ruku na Evanđelju, da će voditi brigu o bratovštini bona fide te da neće financijski zloupotrijebiti taj položaj; Matrikula, f. 4.

64

Irena Benyovsky Latin

Na trgu je bio postavljen i „stup srama” (berlina), ali u trogirskim notarskim spisima ne nalazimo presudu vezanu uz njega.340 Prema statutu, svatko tko bi hulio Boga ili svece (a ne bi platio kaznu), morao provesti pola dana ad berlinam in platea.341 Tako bi kažnjenik bio javno osramoćen pred cijelom zajednicom. Na stupu kraj trogirske lođe još se može vidjeti dio željeznog lanca, za koji se samo može pretpostaviti da je pripadao stupu sramote kasnoga srednjeg vijeka. Mjesto bi u svakom slučaju bilo odgovarajuće: osoba vezana uz taj stup bila bi viđena od cijele zajednice, što je i bila svrha sramotne kazne.342 Godine 1386. izvedeno je jedno javno političko smaknuće na glavnom trgu - odrubljena je glava Augustinu Casottiju.343 U središtu grada održavale su se i gradske svečanosti i igre. Statutarna odredba iz 1386. spominje vitešku igru koja se odžavala na dan patrona grada, Sv. Ivana (14. studenoga).344 U toj igri, poznatoj kao palium balistrariorum, strijelci su se na konjima natjecali za palium, odnosno plašt koji je predstavljao nagradu u natjecanju.345 Održavanje palija na trgu spominje se ponovno 1431., te 1587., kad je knez odlučio obnoviti stari običaj priređivanja viteških igara na dan patrona grada Sv. Ivana.346 Svečanosti u čast gradskih zaštitnika tipične su u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima. One su imale veliku političku važnost, ne samo crkvenu. Takvi su događaji bili dio političke ideologije koja je nastojala održati društveno jedinstvo i političku odanost.347 Glavni trg bio je i prostor dokolice, ali pokušavala se sačuvati istaknuta uloga toga prostora. Statutom je bilo zabranjeno kartati se ili kockati za novac unutar ST, L. I., c. 1. Sličnu odredbu nalazimo i u šibenskom i zadarskom statutu; Zadarski statut (dalje: ZS), (ur.) Josip Kolanović - Miroslav Križman, Zadar, 1997., R. 6., 23.,145.; Statut Šibenika (dalje: SŠ), (ur.) Stjepan Grubišić, Šibenik, 1982., SŠ, L. VI., c. 1. 342 Globa za neposluh, doduše, bila je mala, ali onaj tko ne bi platio stavljao se gol na stup sramote (poni debeat nudum ad berlinam). Ondje su trebali ostati od izlaska do zalaza sunca; ST, L. I., c. 1.; Slična se kazna predviđala i u slučaju ne dolaska za obranu grada na ugovoreni znak za vrijeme genoveškovenecijanskog rata; G. LUCIO, Memorie, 316. 343 P. ANDREIS, Povijest, 121. 344 Notae, 268. Knjige rashoda spominju troškove komune za svečanost u čast gradskoga zaštitnika Sv. Ivana; Notae, 265. 345 Prvi podaci o takvoj srednjovjekovnoj igri potječu iz 12. stoljeća. Najpoznatiji je sienski primjer, gdje se po jedna osoba iz svake gradske četvrti utrkivala u trci u kojoj je pobjednik odnosio pallium. U Sieni je palio nabavljala komuna i bio je vrlo skup; Andrea BARLUCCHI, „Quando l’onore scende in campo”, Medioevo, 2., 1997., 38.-45.; William BOWSKY, A Medieval Italian Commune; Siena under the Nine 1287-1355, Berkley, 1981., 275. Odredba koja spominje tu igru u Trogiru ne daje nam mnogo pojedinosti, ali sigurno je da je palio i u Trogiru bio tradicionalan i važan običaj, jer statut određuje da komuna svake godine za njega osigura sredstva; ST, R. I., c. 61. 346 Taj je običaj bio vrlo raskošan što dokazuju velike svote novaca koje su trošene na njegovo realiziranje. Troškove viteških igara snosila je komuna, a puno je pomagala i „javna usrdnost”; P. ANDREIS, Povijest, 168., 239. 347 Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, „Javni rituali u političkom diskursu humanističkog Dubrovnika”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 29., 1996., 68.-86., 68. 340 341

Srednjovjekovni Trogir

65

cijeloga grada, osim na glavnom trgu i njegovoj blizini.348 Trg su čuvali komunalni službenici (custodes plateae),349 pa su igre za novac (koje su vjerojatno često završavale svađom i tučnjavom)350 mogle biti nadzirane. Ta odredba ne samo da dočarava sliku svakodnevnoga života, nego i pokazuje komunalno reguliranje gradskih prostora. Grafiti urezani u kamen predvorja katedrale (s lijeve i desne strane portala) pokazuju da su se ovdje igrali šah i trilja (mica).351 Takve igre nalazimo urezane u kamen i u drugim gradovima Dalmacije.352 U Trogiru je dosta grafita sačuvano i na istočnom zidu sakristije Sv. Ivana Krstitelja.353 U blizini samostana, in circuitu monasterij sancti Johannis, održavali su se u 13. stoljeću i godišnji običaji. Građani su sudjelovali u igri gdje su birali „kralja” i „borili se oružjem”.354 Trogirski zapis iz 1272. najstariji je spomen te srednjovjekovne igre u Dalmaciji.355 Izabrani je „kralj” dijelio komentare prolaznicima, zabavljajući tako gradsko stanovništvo.356 Osim glavnoga trga, i ostali su javni prostori služili za okupljanja tijekom crkvenih procesija ili gradskih svečanosti. Ulicama su prolazile povorke s krštenja, vjenčanja ili sprovoda, koje su javno objavljivale događaje iz života stanovnika.357 I bratovštine su održavanjem pučkih pobožnosti te svečanim javnim procesijama uvelike sudjelovale u javnom životu gradova i predstavljale se gradu kao izdvojena društvena grupa (specifičnim znakovljem i bratimskim tunikama).358 ST, L. II., c. 29. Ta se služba u talijanskim gradovima javlja još polovicom 13. stoljeća; J. HEERS, La ville, 429. 350 Odredba šibenskoga statuta vezana uz hazardne igre opisuje da se u njima „dogodi nasilje i grabež novca koji je na igraćem stolu”; ŠS, R. 153. 351 Ivo BABIĆ, „O trogirskim biljezima u kamenu”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 12.-13., 1988.-1989., 109.-127., 123. 352 U dubrovačkoj se lođi, prema de Diversisu, igrao šah; „Opis položaja, zgrada, državnog uređenja i pohvalnih običaja slavnog grada Dubrovnika”, Filip de Diversis de Quartigianis, Dubrovnik, 3., 1973., 26.; Vidi i: SS, L. IV., c. 75.; ŠS, L. VI., c. 24. 353 Jedan trogirski dokument spominje igre; MT, I./1., 304. (4. II. 1272.); I. BABIĆ, O trogirskim, passim. 354 MT, II., 79.; Miho BARADA, „O našem običaju biranja kralja”, Starohrvatska prosvjeta, 3.-4., 1927., 197.-209. 355 Josip MATASOVIĆ, „Još o svečanostima ‘Biranih kraljeva’ u mletačkoj Dalmaciji”, Narodne starine, 9., 1930., 3.-4. 356 U toj je igri bilo i viteškog natjecanja, a na kraju „turnira” okupljenim je građanima pokazivana čitava kraljeva „svita” - župani, dvorjanici i vojnici, a zatim se nastavljalo slavljem do u noć u kućama pobjednika; Ivan LOZICA, „Folklorno kazalište i scenska svojstva običaja”, Dani hvarskog kazališta, srednjovjekovna drama i kazalište, Split, 1985., 22.-34., 22.-25. 357 MT, I./1., 48., 64., 67., 160.; I./2., 83., 236., 251. Usporedi: Benjamin R. MCREE, „Unity or Division? The Social Meaning of Guild Ceremony in Urban Communities”, City and Spectacle in Medieval Europe, Minneapolis - London, University of Minnesota Press, 1994., 189.-208. 358 Trogirska minijatura iz 1428. godine (koju je na naslovnici Matrikule Sv. Duha naslikao Blaž Jurjev), prikazuje grupe bratima obučene u bijelo s crvenim vrpcama i križevima, a župan je u plavom odijelu; Matrikula ove bratovštine propisivala je da bratimi moraju takvu tuniku nositi pri crkvenim svečanostima; I. BENYOVSKY LATIN, Uloga, 36.-37.; Branka PECARSKI, „Jedna trogirska minjatura XV. stoljeća”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10., 1960., 146.-154.; 147.-148. Vidi poglavlje o pučanima. Slika br. 38. 348 349

66

Irena Benyovsky Latin

Stanovnici su provodili velik dio dana na ulicama i trgovima,359 osobito za lijepog vremena (iako su neke kuće imale unutrašnja dvorišta). Svakodnevne su gradske aktivnosti prestajale navečer post tercium sonum campane, koje se čulo s tornja katedrale.360 Nakon trećeg zvona su, prema gradskom statutu,361 morale biti pogašene i sve gradske vatre te je u gradu zavladao potpun mrak. Hodanje po ulicama tada je bilo dopušteno samo poštenim ljudima (boni homines), i to jedino sa svjetiljkom.362 Post tercium sonum campane nitko unutar grada nije smio nositi oružje, osim gradskih stražara, a njima je pak bilo naređeno da hodaju u grupi.363

OBRANA GRADA Sustav gradskih fortifikacija bio je od iznimnog obrambenog i simboličkoga značenja za srednjovjekovni grad. Izgradnja bedema govori o unutrašnjem jedinstvu i organiziranosti zajednice, o osmišljenoj politici prema razvoju gradskoga prostora, te o razini funkcioniranja insitucija. Osim konkretne fizičke zaštite, bedemi su određivali jasnu granicu grada i povlastice njegovih stanovnika. Ozidavanjem izvangradsko zemljište postaje gradsko, a bedemi znače granicu prostora bitno različitog od onoga extra muros. Zato se u njih često ulaže više nego u ukrase grada.364 Trogirski se gradski bedemi od 13. do 15. stoljeća proširuju i nadograđuju, a izgradnja zida oko Prigrađa definirala je novu cjelinu grada. Danas velik dio srednjovjekovnih trogirskih bedema nije očuvan (osim poteza južnih gradskih bedema u punoj visini zajedno s kruništem).365 Dio je srušen za francuske vladavine jer su postali „prepreka” tadašnjim planovima širenja naselja,366 a i u vrijeme austrijske 359 Tako su, primjerice 1314. godine dvojica Trogirana pila na stubama trećeg Trogirana: (...) dum dicti Çubrianus (sc. Pobrine) et Banicha (sc. Slauco) starent ad bibendum in scalis Radine Biçole (...); Trogirski spomenici, 477. 360 ST, L. II., c. 50. Na zidovima nekih gradskih prolaza još se vide ostaci željeznih lanaca, koji su vjerojatno služili za držanje uličnih svjetala; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 152. 361 ST, L. II., c. 23. 362 ST, L. II., c. 50. 363 Stražar koji je noću hodao sam, trebao je, prema statutu, biti kažnjen, osim capitanei custodum noctiis; ST, L. I., c. 10. 364 Usporedi: L. BERITIĆ, Urbanistički razvoj Dubrovnika, Zagreb, 1953., 8. 365 Vidi sliku br. 4. Sačuvan je bedem od 95 metara s ophodnom šetnicom u samostanu Sv. Nikole; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 110.; U Trogiru je u 17. stoljeću prostorno reorganizirana srednjovjekovna struktura. Grade se bastioni Bernardo (Sv. Ivana) i Foscolo (Sv. Lovre) na sjevernoj strani grada; Irena BENYOVSKY, „Popravak trogirskih ulica 1795./1976. godine”, Povijesni prilozi, 30., 2006., 141.-169. 366 Luka BERITIĆ, „Obalna utvrđenja na našoj obali”, Pomorski zbornik, 1., 1962., 241.; V, KOVAČIĆ, Trogirske, 135. Naime, „higijenizacija” grada još za francuske uprave nalagala je rušenje niza kuća te zapadni dio gradskoga zida, čime se ostvario novi odnos preostalih kula i dijelova zidina s vratima grada, definiran nasutim proširenjem kao novim okvirom otočića. Maršal Marmont naredio je rušenje zida između Kamerlenga i kule Sv. Marka.

Srednjovjekovni Trogir

67

uprave znatno je reorganizirana gradska infrastruktura.367 Srednjovjekovna se trošna zdanja ruše i na njihovu mjestu grade se nova „reprezentativnija” zdanja.368 Dio zgrada srušen je tijekom bombardiranja u II. svjetskom ratu.369 Izgradnja bedema Trogirski srednjovjekovni bedemi počinju se graditi ubrzo nakon rušenja u 12. stoljeću. Biskup Treguan bilježi da grad nakon toga nije imao ni kula te da je bio omeđen samo ostacima zida i suhozidom.370 Vjerojatno su ipak bili preživjeli dijelovi kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih zidina. Stari se bedem popravljao te gradio novi početkom 13. stoljeća, u razdoblju političke stabilnosti pod ugarskom krunom.371 Trasa novih bedema dijelom je pratila starije bedeme, a na nekim je potezima pomaknuta i grad je proširen. Novi bedemi podižu se s kvadratnim kulama na vanjskoj strani zidnoga platna (tzv. kule Sv. Ivana, Biskupije, Vitturi, Sv. Nikole i Lucić).372 Komuna se u obrani oslanjala na plemićke rodove i njihove privatne kule i kuće kraj bedema. Prema dokumentu iz 1267., kada se za posljednjih godina vladanja kralja Bele IV. očekivao napad na grad, dijelilo se oružje za obranu grada prema strogo planiranom rasporedu. Naime u Liber questionum zabilježeno je kojim se kućama trebaju dodijeliti baliste za obranu: Hij sunt quibus baliste comunis in domus date sunt. Prema popisu vidimo da su to bili provjereni plemići, članovi vijeća, koji su (njih dvanaest) bili raspoređeni uz gradske bedeme ili na strateški dobrim položajima.373

367 Jagoda MARKOVIĆ, „Urbanistički razvoj gradova jadranske Hrvatske u 19. stoljeću”, Zbornik Prvog kongresa povjesničara umetnosti, Zagreb, IPU, 2004., 127.-137., 127.; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, passim; Ivo MAROEVIĆ, „Gradogradnja i zaštita spomenika u 19. st. na hrvatskoj strani Jadrana”, Radovi IPPU, 24., 2000., 79.-84., 79. 368 Katastar iz 19. stoljeća čuva svjedočanstvo o mnogim zgradama i dijelovima bedema koji su poslije njegovog vremena srušeni ili pregrađeni; Irena BENYOVSKY, Trogir u katastru Franje I., Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Državni arhiv u Splitu, 2005., 9., 17.-18. 369 Tijekom angloameričkog bombardiranja Trogira 1944. porušeno je 30 kuća, a više ih je oštećeno (uglavnom u Pasikama). Porušena je i crkva Sv. Mihovila, od koje je ostao samo zvonik; Marica KARAKAŠ OBRADOV, Angloamerička bombardiranja Hrvatske u II. svj. ratu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 132.-133. Vidi sliku br. 36. 370 I. LUČIĆ, Povijesna, 103.-108., 1012.; V. KOVAČIĆ, Porta, 34., 54.; G. LUCIO, Memorie, 18. 371 D. FARLATI, Illyricum, IV., 329.-330. Prema P. Andreisu Trogir je 1202. već bio obnovio zidine i živio u miru pod ugarskom zastavom; P. ANDREIS, Povijest, 31. 372 Sve do izgradnje novog južnijega poteza bedema krajem 14. stoljeća; I. LUČIĆ, Povijesna, 115.116., 204., 982., 987.; A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Blok, 9.-10. O vlasništvu nad tim kulama vidi u poglavljima o plemstvu i Crkvi. 373 ... In primis Duymo Dommiche baliste duo de leua. Item ... Duymi duo alij de leua. Item Cerna Colotte a duobus pedibus. Item Bertanno Marini III ab uno pede. Item Yancio Stree unum de turno et alterum de leua. Item Lampredio Jacobi unum de leua et alterum de uno pede. Item Silvestro Ursi tres ab uno pede. Item Lucio Mathei tres ab uno pede ...; MT, II., 190.; N. KLAIĆ, Povijest, 190.

68

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 12. Sjeverna gradska vrata (na staroj razglednici)

Srednjovjekovni Trogir

69

Osim kula, bitan element obrane grada bila su i gradska vrata. Sjeverna gradska vrata374 povezivala su grad s obalom preko mosta,375 a spominju se u 13. stoljeću kao porta pontis i porta terre firme.376 Nalazila su se nedaleko od crkvice Sv. Lava, a s južnim gradskim vratima bila su spojena glavnom gradskom ulicom (nekadašnjim kardom), koja je prolazila kroz središte grada.377 Južna gradska vrata nalazila su se kraj kule Sv. Nikole, a zvala su se i „Gospodnja” (porta Dominica).378 Od njih je išao most prema Čiovu.379 Uz glavna gradska vrata, od 13. stoljeća spominju se i tzv. porta de Riva i porta Leve (in ripam maris).380 Izgradnja bedema oko Prigrađa počela je nešto kasnije. U ulomcima zapisnika vijeća od 27. listopada 1286. sačuvan je jedan od najstarijih podataka o gradnji bedema Prigrađa. 381 Vijeće je 26. kolovoza 1289. odlučilo kod vrata Prigrađa podići novi zid, dužine kao palisada, a visine kao već izgrađeni dio zida.382 Ta vrata nalazila su se vjerojatno kod crkve Sv. Marije de burgo.383 Prema gradu su iz Prigrađa vodila i južna vrata, blizu kasnijega dominikanskoga samostana.384 Trogirsko Prigrađe međutim nije ni u 14. stoljeću bilo posve ozidano, nego je djelomično bilo ograđeno suhozidom. Tek će u 15. stoljeću biti potpuno izgrađen bedem Prigrađa i pretvoren taj dio grada u tzv. Novi grad. Prva polovica 14. stoljeća obilježena je nestabilnim političkim prilikama, promjenama vlasti i unutrašnjim nemirima. Nemamo podataka o daljnjoj izgradnji Kasnije su pomaknuta prema zapadu zbog izgradnje novih fortifikacija. Vidi sliku br. 12. Lucić opisuje da je most kamen s petnaest lukova, dužine četrdeset koraka. Andreis opisuje da je most imao 11 lukova – lukovi su izgubljeni izgradnjom stražarnice, u kojoj su mala vratašca vodila tako da se s kopna na otok Čiovo može proći bez ulaska u grad (prolaz za stoku); P. ANDREIS, Povijest, 297.; I. LUČIĆ, Povijesna, 69. Vidi sliku br. 25. 376 I. LUCIĆ, Povijesna, 990.; MT, I./2., 206. Lucić donosi podatak da je most gradio meštar Baloardo 1308. godine ali on se spominje u 13. stoljeću (pons terre ferme); I. LUČIĆ, Povijesna, 69.; vidi i: ST, L. II., c. 60.; P. ANDREIS, Povijest, 269., 297.-298. Vidi sliku br. 27. 377 I. LUČIĆ, Povijesna, 990.; C. FISKOVIĆ, Ignacije, 260., 261. U jednom dokumentu 13. stoljeća, u kojem se opisuju vrata neke gradske kuće, zabilježeno je da su ona bila ampla et larga, quantum est larga porta communis; MT, I./2., 56. (28. III. 1264.). 378 I. LUČIĆ, Povijesna, 97., 990.-991.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 316. Točan položaj tih vrata otkrila je V. Kovačić u arheološkim istraživanjima; V. KOVAČIĆ, Porta, passim. Kasnije su vrata pomaknuta prema zapadu; Vidi sliku br. 13. 379 Spominje se već u 13. stoljeću (ad pontem Bue); MT, II., 25. P. Andreis ovaj most opisuje kao trodjelni most (dva dijela građena od kamena i jedan središnji drveni, pokretni za prolaz brodova). Most su čuvala dva kašteleta koji su se zaključavali a nadzirali su ih plemići; ST, L. I., c. 63. 380 Nije sigurno odnose li se na sjevernu ili južnu obalu; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 109.-137.; MT, II., 34.; Trogirski spomenici, 299., 300. Postoji zapis da su se sva gradska vrata blagoslivljala i da su se na njih postavljali križevi; I. LUČIĆ, Povijesna, 991.-992. 381 I. LUČIĆ, Povijesna, 991. 382 I. LUČIĆ, Povijesna, 992.; P. ANDREIS, Povijest, 53. 383 Moguće je da se ta vrata 1436. godine spominju kao Porta per quam itur de Civitate Nova in Civitatem Veterem; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45. 384 I. LUČIĆ, Povijesna, 992. 374 375

70

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 13. Južna gradska vrata (na staroj razglednici)

Srednjovjekovni Trogir

71

bedema, ali planirala se obrana grada: zbog mogućeg napada za vrijeme sukoba „probribirskog” i „promletačkog” klana, sve zgrade bile su srušene ako je postojala opasnost da će se njima poslužiti neprijatelj. Toga nisu bile pošteđene ni privatne ni crkvene zgrade. Primjerice, 1315. godine, zbog (neopravdanog) straha od napada bana Mladena II., bio je srušen franjevački samostan pred gradom, jer je potencijalno mogao poslužiti kao uporište banove vojske.385 Godine 1317. bilo je naređeno da se zazidaju svi prozori i otvori na gradskim bedemima, zbog bolje obrane.386 Godine 1316. počeo se graditi i arsenal za komunalne brodove, koji se nalazio iza samostana Sv. Ivana Krstitelja387 (tada se vjerojatno u gradskom zidu otvaraju mala vrata prema arsenalu).388 U vrijeme „prve mletačke uprave”, od 1322. do 1358. godine, ulaže se u uređenje trga i kontrolu grada,389 ali tek u vrijeme izravne opasnosti od Ludovika gradsko vijeće 1351. odlučuje o daljnjoj izgradnji gradskih bedema.390 Iako je prema statutu iz 1322. svaki knez trebao ulagati u izgradnju bedema Prigrađa, čini se da je ozidavanje Prigrađa sustavno počelo tek odlukom Ludovika 1380. godine.391 I u prvim desetljećima Ludovikove vlasti u bedeme se ulaže malo zbog nedostatka sredstava. Obrana se osiguravala gradskim stražama. Komuna je u pripravnosti držala odred od pedeset građana.392 Prema dokumentu iz 1361. vidi se kako je bila organizirana gradska straža: svake noći trideset osoba bilo je raspoređeno za stražu u jezgri: od toga su dva plemića bili zapovjednici straže. Od 28, četvorica stražara su stražarila na gradskim vratima „kod mosta koji vodi na kopno odnosno na vratima kod mesnice”, a četvorica su morala čuvati vrata kod Sv. Nikole. Šesnaest ljudi moralo je čuvati gradsko središte, u lođi. Iz Prigrađa je moralo držati stražu dvadesetero ljudi kojima su zapovijedali isti zapovjednici kao u jezgri. Za njih je komuna morala osigurati drvenu kućicu u koju su se mogli skloniti. Četvorica 385 Biskup je pokušao intervenirati, ali kapetan Mate Zorić naredio je rušenje samostana; I. LUCIĆ, Povijesna, 370., 373.; CD, VIII., 397.-399.; AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 14.-22.; 26.-30.; CD, VIII., 397. Vidi poglavlje o franjevcima. 386 I. LUČIĆ, Povijesna, 383.-385.; CD, VIII., 428. 387 Arheološka iskopavanja otkrila su groblje iza crkve, ali ono nije precizno datirano. Ta su iskapanja obavljena prije više od 50 godina; N. BEZIĆ-BOŽANIĆ, The Necropolises, 93.; ... actum Tragurii in cimiterio monasterij sancti Johanis ...; (29. X. 1335.); DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 10.v; Notae, 228.; I. LUČIĆ, Povijesna, 414.; ... barcam ... quae habet in portu Tragurii ...; Trogirski spomenici, 510. 388 Lucić donosi da su u njegovo doba ta vrata već bila zazidana, ali bilježi ih na planu grada, koji tiska u svojoj knjizi iz 17. stoljeća. Na ovom mjestu nekad je bila mala luka koju su koristili građani za male barke. Vidi sliku br. 27. 389 ST, L. I., c. 62., 64., 65.; L. II., c. 49., 51. Lucić navodi da Trogir nije trebao toliko straže na vratima kao Split jer ga je sa svih strana štitilo more; I. LUČIĆ, Povijesna, 580.-581. O noćnim stražama u Trogiru; ST, L. I., c. 10.; Notae, 13. 390 P. ANDREIS, Povijest, 92. 391 ST, L. I., c. 19.; I. LUCIĆ, Povijesna, 728.; P. ANDREIS, Povijest, 53.-55., 115. 392 D. GRUBER, Borba, 28.; G. LUCIO, Memorie, 276.-277.; Notae, 235., 236.; CD, XIII., 182.-183.

72

Irena Benyovsky Latin

iz Prigrađa morala su biti kod mosta za Čiovo, a četvorica u vrtu gospođe Stanice [Ciprijan], sestre pok. Andrije Grgureva (kod samostana Sv. Dominika).393 Upravo na tom mjestu bila je 1404. organizirana fabrika za kulu za stražu u Prigrađu.394 Dvanaestorica su bila „na mjestu zvanom arsenal”.395 Tek se pred kraj Ludovikove vlasti znatnije pregrađuju gradski bedemi i grade novi. Krajem 70-ih, prema savjetu Genovežana, osigurava se trogirska luka porporelom koja je priječila ulaz pod zidine.396 Ludovik se zbog vlastite inferiornosti na moru, oslonio na Genovežane, te im postao saveznik u vrijeme rata između Genove i Venecije (1377.-1381. godine).397 Kralj je Genovi prepustio na raspolaganje sve dalmatinske luke, a glavna uporišta na moru bili su Trogir i Šibenik.398 Trogirska se luka Genovežanima činila povoljnijom i od zadarske jer je imala dva ulaza, „iako je bila u vrlo lošem stanju”.399 Zbog sigurnosti bedema, za mletačko-genoveškog rata, ruše se građevine koje su se naslanjale na gradski zid.400 Godine 1380. kralj odlučuje nastaviti izgradnju gradskih bedema oko jezgre i Prigrađa: godine 1381. zabilježena je gradnja drvenih zidova Prigrađa. Tada počinje i izgradnja prostora za smještaj galija,401 a knez je odredio da svaki građanin grada i distrikta mora nakon određenoga znaka zvona otići na svoje određeno stražarsko mjesto.402 U razdoblju između 1380. i 1400. gradi se novi potez južnih gradskih bedema (proširuje se prema jugu). Novi se bedem naslanjao na bočne zidova Kule Lucić, Kule Sv. Nikole i Kule Vitturi, koje su se tako dijelom svojih volumena našle unutar grada.403 Bedem je kruništem dosezao visinu tih romaničkih kula te je bila uspostavljena ophodna šetnica za straže.404 AHAZU, Ostavština, knj. 6., 21. Vidi bilješku 409. 395 I. LUCIĆ, Povijesna, 618.-619. 396 Spuštena su na dno luke tri potopljena broda oduzeta Mlečanima te se s nekoliko stijena napravio gat (porporela); P. ANDREIS, Povijest, 112.-113. Lučić navodi da su porporele ona tri lukobrana koja su se vidjela i u njegovo vrijeme, a kasnije su bila produžena; N. KLAIĆ, Povijest, 319. 397 Dvije suparničke sile na moru, Venecija i Genova, vodile su ratove 1261.-1270.; 1294.-1299.; 1351.1355.; 1377.-1381. Venecija je nakon 1380. preuzela premoć i potvrdila ga mirom 1381. u Torinu. 398 I u Šibeniku se u tom razdoblju poduzimaju radovi na fortifikacijama i u organizaciji luke. 399 Lučić je cijelo poglavlje posvetio „Ratu između Mlečana, Genovežana i Ugra”, u kojem spominje mnoge pojedinosti o izgradnji fortifikacija i izgledu grada u to vrijeme. Trogirsko je vijeće dopustilo Genovežanima boravak u gradu i dalo im opskrbu brašnom. Ako nije bilo dovoljno mjesta u privatnim kućama, bili su smješteni i u samostanu redovnica; I. LUČIĆ, Povijesna, 679.-687.; G. LUCIO, Memorie, 307.-324. 400 Bile su srušene kuće od suhozida i zidovi vrtova na Čiovu (kraj leprozorija), da ne bi poslužile kao uporište Mlečanima; P. ANDREIS, Povijest, 112.-113.; I. LUČIĆ, Povijesna, 680.-687. 401 Notae, 243. 402 Bili su ispričani samo bolesni i odsutni. Nitko od građana nije smio napustiti svoje mjesto, osobito u vrijeme borbe. Predviđaju se kazne za stražare na trgu koji se ne bi odazvali kneževu pozivu za pomoć; G. LUCIO, Memorie, 315. 403 I. LUČIĆ, Povijesna, 983.-991.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 109.-110., 133. 404 V. KOVAČIĆ, Porta, 54. 393 394

Srednjovjekovni Trogir

73

Slika br. 14. Veduta isolara Simona Pinagrentija iz 1573.405

U nestabilnom razdoblju nakon smrti Ludovika (1382.), obrana grada postala je prioritet. Godine kad je Trogir priznao Ladislava za kralja (1403.) određuje se popravak kule Sv. Ivana (iz samostanskih sredstava).406 Već smo naveli da se kralj Ladislav prijetio i izgradnjom kaštela u gradu, u kojem bi bila smještena kraljevska vojska, koja bi navodno obranila grad od neprijatelja. Međutim, izgradnja kraljevskog uporišta u gradu dovela bi do narušavanja postojeće ravnoteže i do povrede gradskih sloboda.407 Trogirani su od kralja tražili da se utvrdi Prigrađe, ali da se ne gradi tvrđava usred grada. Diplomacijom i isplatom 300 dukata kralju postigli su da je Ludovik odustao od gradnje, ali čini se da nikad nije ni imao ozbiljne namjere graditi taj kaštel.408 Godine 1403. gradi se drvena kula u Prigrađu (kod luke), ali 405 S. Pinargenti, Isole che sono da Venetia nella Dalmatia e per tutto l’Archipelago fino a Constantinopoli, Venezia. 1573.; M. MARKOVIĆ, Hrvatski, 531. 406 Notae, 264. 407 Kad je Ladislav došao u Zadar 1402., odlučio je izgraditi kaštele u svim dalmatinskim gradovima; F. RAČKI, Pokret, 3., 68. U Zadru je Ladislav smjestio vojsku u već postojeću kulu, a u Splitu u kulu Ciprijana Zaninova, kojem je u zamjenu dao novac i selo Kuroće na kliškom teritoriju; G. NOVAK, Povijest, 1., 228.; G. LUCIO, Memorie, 385.; Mladen ANČIĆ, „Ser Ciprijan Zaninov. Rod i karijera jednog splitskog patricija druge polovice 14. stoljeća”, Rad HAZU u Zadru, 39., 1997., 37.-80. 408 Godine 1403. Trogir je sklopio tajni ugovor sa Šibenikom da bi se oduprli težnji Ladislava za izgradnjom kaštela koji bi bili uporišta kraljevske vojske. Trogirani su izabrali četvoricu plemića za poslanike kralju. Vjerojatno su i Šibenčani isplatili kralja; Notae, 257.-258.; G. LUCIO, Memorie, 382.-

74

Irena Benyovsky Latin

već je 1404. bila porušena i izgrađena u kamenu.409 Iste je godine zapovjednicima Prigrađa bilo naređeno da čitavu noć stražare u lođi (!) u Prigrađu.410 Sigismund Luksemburški, koga Trogirani ponovno priznaju za kralja 1406., određuje nastavak ozidavanja Prigrađa 1409. godine, kad je mletačka opasnost postala izvjesna.411 Planiranje izgradnje bedema vidi se i prema rušenju kuća koje su dominikanci izgradili u blizini samostana 1407. (zbog gradnje zida i vjerojatno kule). Godine 1412. dominikancima se za dio samostanske zgrade daje drugi prostor u Prigrađu.412 Sigismund ulaže u pojačavanje bedema Prigrađa kulama. Osim kule koja se gradi nasuprot crkve Sv. Dominika,413 1412. spominje se i kula Oprah414 na sjeverozapadu Prigrađa, zatim na južnom bedemu jedna manja kula, a na jugozapadu kula zvana „kula kod Veriga” ili „Velika kula” (tu se lancima zatvarao ulaz u luku).415 Čini se da izgradnja bedema i kula oko Prigrađa trajala sve do dolaska Mlečana. Još u oporukama iz 1419. nailazimo na legate u kojima se ostavljaju sredstva in opere murorum civitatis nove Tragurij.416 Godinu dana prije, Prigrađe se prvi put naziva Novi grad (civitas nova umjesto burgus).417 Kako opisuje I. Lucić, 1418. godine bila su izabrana dva kapetana za obranu, jedan za kulu kod mosta kojim se ide na otok, i drugi za veliku kulu Novoga grada, „iz čega saznajemo da je Prigrađe već bilo opasano zidom, pa se zato nazvalo Novi grad”.418 Prostor Prigrađa bio 383.; S. GRUBIŠIĆ (ur.), Šibenik, 116.-118.; F. ŠIŠIĆ, Vojvoda, 191. Na ovu odluku kralja vjerojatno je utjecalo i nepovoljno stanje u Ugarskoj; F. RAČKI, Pokret, 3., 68.-70. 409 „Fabrika” za izgradnju te kule za stražu u Prigrađu bila je organizirana 1403. u vrtu Stančice [Ciprijan], udovice Stjepana Nikolinog; Notae, 259. (Zardinus Stancize in burgo prope iactum ubi turris procuranda); AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 82. Spomenuli smo da Stančica isti vrt ustupa kao stražarnicu 1361.; vidi bilješku 394. 410 Notae, 258. Godine 1417. u novu kulu postavljen je kapetan straže koji je, zajedno s određenim stanovnicima Trogira trebao noću stražariti u kuli. Drugi je kapetan bio zadužen za čuvanje velike kule u Prigrađu. Naručuje se gradnja kruništa i poda na kuli dominikanskoga samostana; ZKZ, Rukopisi, MS, 294., 163.-163.v. 411 I. LUČIĆ, Povijesna, 888.; P. ANDREIS, Povijest, 111.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 111. 412 Više u poglavlju o dominikancima. 413 U knjizi rashoda komune iz 1416. spominju se izdaci za majstore koji su radili stubište i kat kule koja se nalazila kod vrata luke; DAZd, AT, k. 71., sv. 3., f. 1. Vrata luke bila su blizu samostana Sv. Dominika (iuxta portam dicte civitatis nove per quam exitur marinam, que est per oppositus ecclesie sancti Dominici ...); DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 177.v. 414 O terminu Oprah vidi: V. KOVAČIĆ, Trogirske, 112. 415 I. LUČIĆ, Povijesna, 892., 994.; P. ANDREIS, Povijest, 160. 416 DAZd, AT, k. 2., sv. 2., f. 41., 42., 46.-46.v, 50. 417 Simon e concilio Constantiensi reversus anno 1418. totam civitatem suspensam metu belli Veneti, atque sollicitam reperit; jam enim induciae exierant, quas anno 1413. Sigismundus cum Venetis in quinquennium pepigerat. Ante has inducias, dum bellum fervebat, Tragurienses suburbium occidentale, ut Lucius docet, moenibus et propugnaculis munierant, quod deinde Civitas nova appelata est; D. FARLATI, Illyricum, IV., 397. Godine 1417. naručene su ključanice za troja vrata Prigrađa, od kojih su jedna prema luci, a druga Vrata od nečisti; I. LUČIĆ, Povijesna, 892.; u jugozapadnom dijelu Novoga grada probivena su još jedna vrata nakon gradnje Kamerlenga; I. LUČIĆ, Povijesna, 708. 418 I. LUČIĆ, Povijesna, 908.; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 90.

Srednjovjekovni Trogir

75

Slika br. 15. Veduta Angela degli Oddija iz 1584.

je, dakle, formalno izjednačen sa starom jezgrom, koja je do tada imala viši status kao središte svjetovne i crkvene vlasti.419 Pretvaranje Prigrađa u Novi grad bilo je rezultat konačnog definiranja granica toga prostora ozidavanjem. Time je taj dio otočića dosegao potrebnu razinu urbaniziranosti i sigurnosti te se mogao smatrati ravnopravnim jezgri. Potreba za jedinstvenim sustavom obrane sigurno je ubrzala tu odluku. I kule staroga grada popravljale su se i pregrađivale: sačuvani su podaci da se 1417. godine naručuje gradnja poda i kruništa zida za komunalnu kulu „kod Zvane od Gospe”420 te gradnja poda za kulu kod biskupske palače.421 Naručuje se gradnja poda u kuli Tochi422 i poda u kuli nasljednika Kome iz Splita.423 Dana 9. prosinca Slično se događalo i u drugim gradovima koji su postupnim širenjem nekadašnja predgrađa inkorporirali u prostor grada; M. PRELOG, Dubrovački, 84. 420 I. LUČIĆ, Povijesna, 891.-894. 421 Za „kulu kod Saza” rade se jedan hodnik i stepenice, a za kulu „Guke” naručuje se gradnja poda. Iako je teško identificirati o kojim se točno kulama radi, pretpostavlja se da je kula „kod Guke” istovjetna kuli Sv. Ivana Krstitelja; I. LUČIĆ, Povijesna, 891.-894. 422 Nije jasno gdje se nalazila kula Tochi; V. KOVAČIĆ, Fortifikacije, 110. 423 Lučić navodi da je kula koja je pripadala baštinicima Kome Splićanina kasnije pripadala njegovoj obitelji (kasnija kula Lucić); I. LUČIĆ, Povijesna, 891.-894. 419

76

Irena Benyovsky Latin

1417. srušena je stara kula prema Čiovu da bi se mogla izgraditi nova.424 Godine 1416. Sigismund je naredio i izgradnju arsenala za čuvanje galija kojima se namjeravao suprotstaviti Mlečanima, ali on se konačno gradi zapadno od grada.425 Bojeći se napada mletačke mornarice, trogirsko je vijeće 25. lipnja 1417. popravilo željezni lanac koji zatvara luku.426

Slika br. 16. Plan iz 1688. V. M. Coronellija427

Notae, 266.; AHAZU, Ostavština, knj. 9., 82.-84. Trogir je bio pogodan za izgradnju kraljeva arsenala prvenstveno zato što su Šibenik i Zadar već bili pod Venecijom. Godine 1417. bilo je izabrano deset plemića da odrede položaj za njegovu izgradnju. Taj se arsenal ipak gradio zapadno od grada, blizu crkve Gospe od Konačvine; I. LUČIĆ, Povijesna, 887., 891.; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 79. Prema P. Andreisu, bilo je pronađeno zgodno mjesto za arsenal te je započela izgradnja nekog velikog objekta ali je ta izgradnja prekinuta zbog nedostatka novca (nije zabilježena lokacija). Andreis dodaje da u njegovo vrijeme „nije ostao neki siguran ostatak ni tvorevine ni položaja” tog objekta. Izgleda da je kamenje koje je ostalo od tada bilo 1638. upotrebljeno za temelj novog mosta za Čiovo; P. ANDREIS, Povijest, 148. 426 Die 23 Junij 1417. Consilium generale pro facienda Catena ferrea pro pallada portu; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 81. 427 Mari, golfi, isole, spaggie, porti, città, fortezze ed altri Luoghi Dell’Istria, Quarner, Dalmazia etc., del P. Generale Coronelli, Venetia 1688.; M. MARKOVIĆ, Hrvatski, 534. 424 425

Srednjovjekovni Trogir

77

Venecija počinje napade na grad još 1419.,428 u kojima su bile oštećene mnoge privatne kuće, javne zgrade i gradski bedemi s kulama. U bilješci od 6. rujna 1420. mletački pomorski kapetan Laurentino Victuri, koji je bio poslan iz Venecije da izvidi dalmatinske gradove, opisao je trogirske zidine kao stare i ruševne.429 Ubrzo nakon uspostave mletačke vlasti počinje obnova porušenih zgrada, kao i u drugim dalmatinskim gradovima.430 Čini se da su kule na južnoj strani trogirskoga bedema bile oštećene sve do visine zida, a osobito je bila oštećena kula Sv. Nikole (u kojoj su pronađeni ostaci kamenih kugli). Već smo napomenuli da su prioritet u obnovi bile fortifikacije kao temelj sigurnosti te javne zgrade koje su bile prijeko potrebne za funkcioniranje nove vlasti. Vijeće je 1420. tražilo od Mletaka da se „kula komunalne palače” (koja je možda isto što i kula Sv. Ivana),431 djelomično porušena mletačkim bombardama, ponovno izgradi uz što je moguće manje troškova. Privatne kule (kao kula Sv. Nikole) nisu bile u planu obnove – one očito gube na javnoj važnosti. Poslije 1420. sve su gradske kule morale biti snižene do visine bedema. U drugom desetljeću XV. stoljeća planiralo se graditi novi arsenal,432 ali od njegove se gradnje odustalo. Most prema kopnu, koji je uništen 1420., zamijenjen je novim (drvenim) s pokretnim dijelom,433 ali tek nakon dovršetka radova na Kamerlengu (1437.).434 428 Dana 6. ožujka 1419. vitez Franjo Bembo, kapetan Kulfa, pristao je sa svojim galijama u grad Trogir i ondje podigao dva vrlo jaka utvrđenja „usred rečenoga grada na otoku, boreći se hrabro danju i noću i oteo onoj vojsci mnogo lađa koje su išle pljačkati Mlečane”; I. LUČIĆ, Povijesna, 904.-905. Podaci govore da su pri mletačkom napadu 1420. godine padale bombarde presjeka jedne stope; G. LUCIO, Memorie, 439.; I. LUČIĆ, Povijesna, 997. 429 Listine, VIII., 46. Prema Lučiću još se u njegovo vrijeme razabiralo da su kule bile razorene udarcima bombarda i sravnjene s visinom zidina. Vidi poglavlje o plemstvu. 430 Frane DUJMOVIĆ, „Urbanistički razvoj šibenske luke”, Pomorski zbornik, II., 1962., 1439.1449. 431 Kula je u dokumentima locirana između kuće Ivana Dujmova iz roda Cega (koja se nalazila iza apside katedrale) i kule biskupa (kod biskupske palače); AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 95.; I. LUČIĆ, Povijesna, 994., 1001. Spominje se (Torrione) i u 18. stoljeću; Irena BENYOVSKY, „Popis javnih zgrada u Trogiru 1789. godine”, Povijesni prilozi, 29., 2005., 191.-213.; Državni arhiv u Splitu (dalje: DAS), Obiteljski fond Fanfogna Garanin, ser. Trogirska općina, sv. I./III. a, f. 3.-5. AHAZU, Ostavština, knj. 9, f. 95. 432 Arsenal se spominje i nakon mletačkog osvajanja grada, kad je providur Pietro Loredano u njega spremio veću količinu drva, koje je namjeravao koristiti u gradnji Kamerlenga; I. LUČIĆ, Povijesna, 383., 619., 923.-924. 433 Otvorena lođica starog mosta zvana Klobuk (Capello), koja se nalazila na obali, bila je razorena do temelja. Bile su srušene i ulazne stube do kulice, a izgrađena su dva krila zida s obje strane mosta. Nakon toga ostali su sačuvani samo tragovi kamenih sjedala usađenih u fasadu kule mosta; I. LUČIĆ, Povijesna, 998.-999.; G. LUCIO, Memorie, 449.; P. ANDREIS, Povijest, 161., 269.; U vrijeme Pavla Andreisa (17. st.) most više nije bio sačuvan, jer je bio potpuno srušen za vrijeme osmanske opasnosti 1647. Tada su navodno pri produbljivanju kanala, bili nađeni ostaci (piloni) toga mosta; P. ANDREIS, Povijest, 297.-298. 434 ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 28. Dolaskom Mlečana kule na mostu prema Čiovu (pons Bove) djelomično se ruše, ali sam most je zadržao isti izgled stoljećima; I. LUČIĆ, 999.-1000.

78

Irena Benyovsky Latin

Venecija je nakon osvojenja grada odlučila izgraditi Kaštel u gradu, bez obzira na molbe trogirskih poslanika.435 Takvo je načelo primjenjivala u svim gradovima koji su bili pod njezinom vlašću.436 Nakon što se neko vrijeme odlučivalo gdje će se izgraditi, 1. rujna 1420. ipak je bilo dogovoreno da se tvrđava (kaštel) izgradi u Prigrađu kod luke, gdje se nalazila stara poligonalna „kula kod veriga” koja je postala okosnica budućega kaštela (ta je kula vjerojatno stradala prilikom napada na grad).437 Zbog toga se ruši kula na zidu Novoga grada s južne strane jer se planirala izgradnja nove kule bliže budućem kaštelu.438 Važno je bilo obnoviti i dio zida sa zapadne strane jer je tu pristup neprijateljskim lađama bio najlakši zbog dovoljno dubokog mora.439 Kaštel je trebao biti na strateški ključnom položaju, s kojeg se mogao nadzirati ulaz u grad s mora, ali i prostor grada.440 I zbog bolje obrane i simbolički bio je jarkom odvojen od cijelog otočića i bio je umjetni otok za sebe. Nasuprot jarka, dio zapadne obale otočića bio je nasipan i izravnan. U dokumentima se spominje gradnja poda i krova Kamerlenga, kao i stana u kojem je trebao stanovati komestabil. Također se gradi i prostor za stanovanje vojnika, te velika cisterna.441 Kaštel Kamerlengo u konačnici je imao trapezni tlocrt i poligonalnu monumentalnu kulu na jugozapadu, a s manjim kvadratnim kulama na sjeverozapadnom i jugoistočnom uglu. Uz unutrašnji zapadni zid Kamerlenga bila je prislonjena i mala kapelica.442 Iznad kapelice stubište je vodilo na vrh Kamerlenga. Tek nakon što se „kula kod veriga” utvrdila zidom, planiralo se srušiti zid

435 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 21. (2. augusti. 1421. Johannes Desse, Antonius Andre Theodosij et Laurentino Stipossij ambassiatores populi civitatis Traguriensis); V. KOVAČIĆ, Trogirske, 109.-137.; Roko SLADE-ŠILOVIĆ, „Kašteo Camerlengo u Trogiru”, Bullettino di archaeologia e storia dalmata, 33., 1910., 1.-11.; R. BUŽANČIĆ, Renovatio, 108.; Listine, I., 105. 436 Naime, Venecija je i u drugim gradovima (Zadru, Splitu i Šibeniku) gradila i obnavljala kaštele. Oni su u većini slučajeva bili na rubu grada, što je omogućivalo izdvojenu obranu. U Splitu je primjerice 1420. Venecija obećala da neće dizati nikakve utvrde, ali je iste godine odlučila da se podigne kaštel. U Šibeniku je gradnja kaštela, usprkos molbama građana da se ne gradi, počela već 1416. godine; S. GRUBIŠIĆ (ur.), Šibenik, 136.-137. U Zadru je Venecija predložila ojačati kaštel na ulazu u luku i pretvoriti ga u sjedište svoje vojske. Cvito FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, Zagreb, 1959., 34.; Tomislav RAUKAR – Ivo PETRICIOLI - Franjo ŠVELEC, Zadar pod mletačkom upravom, Zadar, 1987., 129.; Ana DEANOVIĆ, „Architetti veneti del Cinquecento impegnati nella fortificazione della costa dalmata”, L’Architetture militare veneta del Cinquecento, Vicenza, 1988.; Duško KEČKEMET, „Splitski kaštel”, Anali historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4.-5., 1956., 267.-303. 437 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 113.-116. 438 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 25.-30. 439 V. KOVAČIĆ, Fortifikacije, 115.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1001. 440 Dana 2. rujna 1420. knez je naredio da započnu radovi i popravak utvrde kod vrata i mosta prema kopnu; I. LUČIĆ, Povijesna, 946.-947. 441 U sredini dvorišta još danas postoji bunar bez nekad postojećega kruništa; R. SLADE-ŠILOVIĆ, Kašteo, 11.; V. KOVAČIĆ, Fortifikacije, 120.-122. 442 Vidi slike br. 4. i 18.

Srednjovjekovni Trogir

79

koji je odvajao grad od Prigrađa.443 Loredano je osvojivši grad 1420., naredio zbog sigurnosti obrane potpuno rušenje zida koji je dijelio Novi grad od jezgre.444 Tako su bili stvoreni uvjeti za jedinstveni sustav obrane u gradu. Dolazi i do prostornofunkcionalne integracije dvije dosad zasebne cjeline.

Slika br. 17. Plan grada Pierrea Mortiera iz 19. stoljeća445

V. KOVAČIĆ, Trogirske, 125. AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 30.; I. LUČIĆ, Povijesna, 997. Arheološka su istraživanja potvrdila pravac zida između stare gradske jezgre i nekadašnjeg Prigrađa (dugačkog oko 140 m); V. KOVAČIĆ, Trogirske, 112. Vidi sliku br. 4. 445 „Traw - ville de la Republique de Venise dans la Dalmatie”, HAD, Grafička zbirka. 443 444

80

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 18. Kapela u dvorištu Kamerlenga (na staroj razglednici)446

Proces izgradnje bedema Izgradnja bedema pokazuje urbano planiranje i organiziranost institucija. Ali uz jedinstvo zajednice, osnovni uvjet bila su i velika financijska sredstva potrebna za izgradnju. Trogir nije pripadao u bogate gradove; prihodi trogirske komune u 13. stoljeću bili su samo 1200 libara.447 Izgradnja bedema zato se često izvodila u etapama, ad hoc, pa je proces ozidavanja grada i Prigrađa trajao desetljećima i stoljećima. Bedemi su nominalno bili u vlasništvu vrhovne (kraljevske/mletačke) vlasti, ali centralni autoriteti često u sigurnost grada ulažu samo prema potrebi, u obnovu nakon rušenja ili u izgradnju prije izravne opasnosti. Izravna pomoć kralja odnosno oslobađanje od poreza bio je jedan od načina da se ubrza gradnja fortifikacija. Sredstva se za bedeme osiguravaju i iz drugih izvora: gradske komore, od građana (najčešće) putem legata, od Crkve itd. Komunalna vlast organizirala je i javne radove, i određivala provjerene ljude za kontrolu izgradnje. Vremenom se razvijaju institucije koje su služile skupljanju sredstava te angažiranju majstora i radnika za pojedinu građevine (tzv. fabricae).448 Na razglednici zahvaljujem kolegi Mariju Jarebu. T. RAUKAR, Studije, 132.; MT, I./2., 199.-201. 448 U Italiji su već u 12. stoljeću postojali magistri murorum, koji su imali nadzirati gradnju bedema; J. HEERS, Les villes, 329. 446 447

Srednjovjekovni Trogir

81

Već u 13. stoljeću postojale su službe koje su nadzirale izgradnju bedema oko grada: dana 11. veljače 1287. određena su četiri plemića koji će čuvati grad te nadzirati gradnju bedema Prigrađa, za koju se pripremaju i materijali.449 Organizirani su i javni radovi: primjerice, 17. ožujka 1292. bilo određeno da se jednom godišnje vadi mulj iz kanala kraj sjevernog mosta. Tada se određuje da se luka prema kopnu očisti od nanosa, a da se izvađeni mulj odloži kod mosta za Čiovo.450 Određeni plemići (boni homines) morali su osigurati da u radovima sudjeluje po jedna osoba iz svake pučanske kuće u jezgri i Prigrađu.451 Da je ta odredba zaista bila korisna za obranu, dokazuje podatak iz Kronike Tome Arhiđakona: Tatarski je vojskovođa, prateći Belu IV., došao do Trogira, ali „kad je vidio da je ona voda, pomoću koje je grad bio odvojen od kopna, zbog dubine mulja, bila neprohodna, povuče se odande”.452 Osim zbog sigurnosti, iskopavanje kanala oko grada bilo je važno i zbog zdravstvenih prilika: dokumenti bilježe močvarna isparavanja na tom području.453 I statutom se određuje održavanje kanala između grada i kopna, koje je bilo organizirano jednom godišnje.454 Za vrijeme tih radova svaka naseljena kuća jezgre, Prigrađa i Čiova, trebala je poslati muškarca ili ženu na jedan ili više dana, ovisno o odluci kneza. Spomenuli smo da je prema statutu svaki knez morao dati izgraditi 10 prutova zida Prigrađa godišnje.455 Ipak, izgradnja bedema u prvoj polovici 14. stoljeća bila je usporena zbog epidemija, nestabilne političke situacije, ali i zbog smanjenih financijskih mogućnosti. U drugoj polovici 14. stoljeća zajednica jača gospodarski, zahvaljujući otvaranju granica sa zaleđem i stabiliziranju unutrašnjih nemira. U Trogir je kralj Ludovik poslao svog izaslanika koji je počeo popravak gradskih kula,456 a na bedeme postavlja kraljevske simbole.457 Izgradnja fortifikacija bila je ipak usporena novim porezima koje kralj nameće Trogiru, te velikim rashodima (razni „diplomatski” pokloni).458 P. ANDREIS, Povijest, 53. I. Lučić zaključuje da se iz tih odredbi vidi „s kolikom su brigom u staro doba građani svake godine, kada je more bilo nisko, vadili onu zemlju i šljunak koje su nanosile kiše zato da ne bi ostala zatrpana luka koja je s one strane služila kao gradski jarak, pa se kasnije u naredbama senata u vezi s takvim čišćenjem spominje pod tim imenom”. Usput se stvarala južna riva; I. LUČIĆ, Povijesna, 1009. 451 I. LUČIĆ, Povijesna, 1009. 452 Toma ARHIĐAKON, Kronika, Split, 1977., 144. 453 D. FARLATI, Illyricum, IV., 380. 454 ST, L. I., c. 18. 455 Prut ili canna mjera je za dužinu i iznosi 4 lakta, a jedan lakat iznosi 4 palca; ST, L. I., c. 19.; usporedi: SS, R. c. 80. 456 Notae, 235. 457 Grb Ludovika Anžuvinca; Ivo BABIĆ, „Anžuvinski grbovi u Trogiru i Šibeniku”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 4., 1975., 39.-45. Trogirsko je vijeće izabralo osam plemića koji su trebali brinuti o sigurnosti grada i odlučiti o izgradnji novih fortifikacija; Notae, 233. 458 Primjerice, godine 1360. za darove kraljici Elizabeti i njezinoj sviti troši se 200 dukata, a 1371. kralju Ludoviku daruje se 240 dukata; T. RAUKAR, Studije, 132.-133.; CD, XIII., 60.; XIV., 224., 319. Vidi poglavlje o gospodarskom reguliranju. 449 450

82

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 19. Veduta grada s prikazom gradskih bedema i mosta (G. Juster)459 HAD, Grafička zbirka, br. 2319.

459

Srednjovjekovni Trogir

83

Od kralja Ludovika još se 1362. traži pomoć za ozidavanje Prigrađa, što je on odbio. Ipak, 1371. godine ustupa gradu prihode Kraljevske komore.460 Godine 1380. gradski rektor Augustin Casotti tražio je od kralja dodatna sredstva pa je Ludovik 1381. dodijelio gradu 2000 florena.461 Budući da ni to nije bilo dovoljno za dovršenje bedema, vijeće je od crkvene Operarije posudilo još 1600 libri,462 a trogirski je knez 21. srpnja 1382. u Zadru tražio od kralja isplatu još 2600 florena.463 Nakon smrti kralja Ludovika potreba za obranom bila je velika pa 1383. godine trogirski poslanici u Zadru traže od kraljice Elizabete da grad oslobodi nekih poreza zbog utvrđenja grada. Kraljica im je odobrila isplatu 2000 florena iz svojih prihoda od soli.464 Povremeni kraljevski ustupci nisu dugotrajno osiguravali sredstva pa grad pokušava postići da potrebna sredstva za gradnju465 stižu i putem legata. Još je 1404. na sjednici vijeća donesen Lex reliquendi aliquid pro muratione Burgi,466 kojim je bilo određeno da svaka osoba iz Trogira, bez obzira je li plemić ili pučanin, stanovnik grada ili distriktualac, mora u svojoj oporuci ostaviti sredstva za izgradnju gradskoga zida. Taj zakon ponavlja se i 1420. te se u njemu uz popravak zida određuje i popravak hospitala.467 Odredba se provodila u praksi te se obično po 10 soldi ostavljalo za popravak zida u Prigrađu.468 Vijeće je grada 12. listopada 1403. odlučilo da se i porez komunalne mesnice upotrijebi za izgradnju bedema.469 Godine 1411., u vrijeme borbi između Venecije i Sigismunda, Trogirani poručuju Sigismundu da neće izdržati bez njegove pomoći, a kralj 1412. godine ustupa komuni prihode komore soli i tridesetine470 te patronatsko pravo nad opatijom Sv. Ivana Krstitelja, koje je kralj Ladislav bio dao splitskom nadbiskupu.471 Godine 1416. trebala se nastaviti izgradnja zida Prigrađa sredstvima koja T. RAUKAR, Studije, 134.; CD, XIII., 231., 251. I. LUČIĆ, Povijesna, 1001.; AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 9.-10., 17., 28., 29.; Notae, 243. (pro muratione burgi civitatis nostre Traguriensis et fortificationem civitatis eiusdem). 462 P. ANDREIS, Povijest, 115.-116.; AHAZU, Ostavština, knj. 7., 25.-27. Vidi poglavlje o Crkvi. 463 Notae, 244. 464 Dana 3. studenog 1383. u Zadru; CD, XVI., 411.-412.; AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 46.; Notae, 247.; P. ANDREIS, Povijest, 119.; T. RAUKAR, Zadar, 30. 465 Naručuje se 25 balvana od šest koraka za ulaz zapadne luke, isto toliko balvana dugih ... koraka za oba lučka ulaza, 15 balvana dugih 4 koraka svaki za rečene lučke ulaze, 15 balvana dugih 3 koraka i pol, svaki za rečene lučke ulaze i za spoj rečenih balvana 20 greda; I. LUČIĆ, Povijesna, 891.-894. 466 Notae, 258. (Faciens testamentum teneatur aliquid relinquere pro muratione burgi). Podržalo ga je 23 vijećnika; AHAZU, Ostavština, knj. 9., 30. (Die 31 octobris 1404. Lex reliquendi aliquid pro muratione Burgi). 467 I. LUČIĆ, Povijesna, 1054. 468 DAZd, AT, Viviano, f. 64.v-65., 65., 65.-65.v, 66., 66.-66.v, 66.v-67., 67., 67.v, 68., 69., 69v, 70., 72. 469 Notae, 256. 470 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 59.-60. (Die 27 novembris 1412 . Sigismundus Rex Romanorum ex camera Salis Traguriensis concedit pro muratione Burgi); Isto, f. 66.-67. (Die primo augusti 1413. Sigismundus Rex Romanorum Petromanno Bano quod de Camara salis et tricesimarum permittat murare civitatem Traguriensem); Notae, 266. 471 F. RAČKI, Pokret, 4., 80.-83. Tada se gradi dio gradskog bedema koji se naslanjao na južni zid 460 461

84

Irena Benyovsky Latin

je doznačio kralj, međutim, kraljevski vitez Ladislav bio je zakupio solane te su se sredstva morala predati njemu. Kao izaslanik komune, Bufal Dujmov Buffalis otišao je kralju u Konstancu da bi ishodio povrat sredstva za izgradnju bedema, ali u tome nije uspio.472 Osim osiguranja sredstava, širenju granica grada bedemima prethodilo je pripremanje terena za koji je često trebalo riješiti posjedovne odnose. Zemljište je trebalo pretvoriti u javno zamjenom čestica s privatnicima, rušenjem kuća, nasipavanjem zemljišta.473 Naravno, to je zapravo značilo i potpunu uspostavu komunalnoga sustava – pobjedu javnog nad privatnim.474 Primjerice, zbog izgradnje zida Prigrađa komuna je 1286. oduzela već podijeljeno zemljište na tom prostoru, ali nekadašnjim je posjednicima platila vrijednost nekretnina.475 Sljedeće je godine Veliko vijeće odlučilo cijelo Prigrađe okružiti zidom. Dakle, ozidavanju je prethodilo osnovno urbanističko oblikovanje zapadnoga dijela otočića. Ni nekretnine u vlasništvu plemićkih rodova ili Crkve nisu bile pošteđene u slučaju „javnog interesa”. Primjerice, godine 1381. godine, kad komunalne vlasti počinju pregradnju južnoga gradskoga bedema s kulama, za potrebe obrane otkupljuju kulu hvarskoga biskupa Stjepana Mihovilovog iz roda Cega, koja se nalazila kraj samostana Sv. Nikole,476 te je pregrađuju zajedno sa gradskim zidom. Dana 20. lipnja 1404. vijeće je odlučilo oduzeti posjede pripadnika roda Casotti u Prigrađu radi izgradnje kule. Oni u zamjenu dobivaju istovrijedna zemljišta, također u Prigrađu.477 Dana 16. rujna 1412. komuna dogovara zamjenu nekretnina s dominikancima: dio samostanske zgrade služio je za obranu, a u zamjenu dominikanci dobivaju drvenu kuću također u Prigrađu.478 Nakon dolaska Mlečana 1420., dio prostora Novoga grada proglašava se javnim. Zbog izgradnje Kamerlenga srušene su neke drvene kućice, ali je s bivšim dominikanskog samostana; Notae, 266. (Die Septembris 1412. comunis Traguriensis a fratribus Predicatorum domus acceptio pro fortificatione Civitatis). 472 Kralj je, međutim, 28. listopada 1417. odlučio da se sredstva od komore soli ne upotrijebe za popravak zidina, nego da se ona predaju vitezu Ladislavu; I. LUČIĆ, Povijesna, 887.-891. O solnoj komori više u: T. RAUKAR, Studije, 309.-356. 473 Primjerice, i u Italiji, odluci da se na nekom mjestu izgradi gradski bedem ili dio fortifikacije uvijek je slijedilo proglašavanje tog prostora komunalnim (javnim), organiziralo se povezivanje s glavnim prometnicama itd.; J. HEERS, Les villes, 350. 474 Publicare je u srednjovjekovnom latinskom značilo isto što i confiscare, odnosno oduzimaje od privatne osobe ili vlasništva, a actio publicandi bio je čin davanja na opću upotrebu (datio in usum publicum); Lexicon, I., 275.; V., 937.; Listine, II., 455. 475 I. LUČIĆ, Povijesna, 991. 476 Sačuvane su odredbe vijeća iz 1381. (Provisiones consilij super guerram); AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 10.-17. (Die 13. Julij 1381. Captum quod turris supra ripam maris olim Stephani Pharensis episcopi nunc comunis destruatur usque ad fundamentum, et de novo reedificetur in altum quantum expedit). O tome više u poglavlju o plemstvu. 477 AHAZU, Ostavština, knj. 9., 30. 478 Više u poglavlju o dominikancima.

Srednjovjekovni Trogir

85

Slika br. 20. Veduta grada iz 17. stoljeća ispod prikaza gradskoga patrona Sv. Ivana

vlasnicima dogovoren njihov otkup ili zamjena.479 Zbog veće kontrole prostora oko izgrađenog Kamerlenga svaku je gradnju morao posebno odobriti knez. Dio privatnih čestica u Novom gradu zamjenjuje se s privatnicima radi bolje obrane i kontrole prostora.480 Primjerice, nakon izgradnje Kamerlenga, godine 1438. knez je naredio zamjenu čestice s Petromilom, kćeri Nikole Perdušića. Čestica se nala DAZd, AT, k. 67, sv. 1., f. 65.v. P. ANDREIS, Povijest, 162.

479 480

86

Irena Benyovsky Latin

zila in civitate nova apud castrum Tragurij, a zamjena je objašnjena potrebom pro securitate castri. Petromila je u zamjenu dobila česticu iste veličine (8 x 6 lakata), također u Novom gradu.481 Taj proces može se pratiti polovicom 15. stoljeća zbog daljnje izgradnje fortifikacija.482 Čestice koje su postale „javne” oko Kamerlenga vremenom su ipak davane u najam; tako se moglo kontrolirati stanovništvo oko kaštela, a u mirnodopsko vrijeme pobirala se renta za gradsku blagajnu.483 Katkad su ih u najam uzeli i nekadašnji vlasnici. Primjerice, 1451. godine knez prisilno otkupljuje jednu česticu trogirskoga plemića, veličine 14 x 7 lakata, koju taj plemić kasnije unajmljuje na 29 godina, ali kao „komunalnu”.484 U dukalama iz 1443. bilo je naređeno da se uz javne zidine ne podigne nijedna zgrada, koja ne bi bila udaljena najmanje 40 lakata, a mjesto Oprah (na krajnjem zapadu) moralo je ostati prazno. Izgradnja u Novom gradu nije bila dopuštena ni u blizini Sv. Dominika ni kraj Sv. Marije.485 Nasuprot crkve Sv. Dominika česticu je imao samostan Sv. Ivana Krstitelja (blizu vrata Novoga grada prema luci), ali morao ju je dati na korištenje gradskim vlastima. Ta je čestica već bila okružena drugim komunalnim posjedima s južne i zapadne strane, a na istoku (tada već) ruševnim zidom između Novoga grada i jezgre.486 Nakon pripreme terena, organiziraju se nadglednici radova, majstori i radnici.487 Primjerice, u razdoblju kad se Sigismund pripremao za obranu od Mlečana, za gradske je bedeme organizirana fabrica, pod kontrolom komune. Trogirsko je vijeće 24. kolovoza 1408. odredilo tri plemića koja su trebala nadgledati gradnju fortifikacija oko grada i luke.488 I 1417. godine bila su za to zadužena dva plemića (Petar Matin Chiudi i Mihač Nikolin Vitturi), koji su naručili razne stvari za obranu, primjerice grede raznih vrsta za popravak kula i bedema. Osim zbog straha od mletačkog napada, u obranu se ulaže i zbog upada osmanskih četa već od 1417. godine (što se ponavlja 1434. i 1441.).489 Dolaskom Mlečana 1420. godine, providur Pietro Loredano bio je zadužen i za pronalaženje mjesta budućega kaštela. Zato je od dužda Francesca Foscarija tražio DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 216.v; sv. 3., f. 10.v, 108.v. Vidi poglavlje o pučanima. DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 65.v; sv. 3., 228.; sv. 5., f. 41., 152. 483 DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 41. 484 DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 152. 485 ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 7.v-8. 486 Čestica (8 x 7 lakata) nalazila se iuxta portam dicte civitatis nove per quam exitur marinam, que est per oppositus ecclesie sancti Dominici. Samo sa sjeverne strane nalazila se čestica komunalnog glasnika Luke iz Šibenika; DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 177.v. 487 Dana 24. ožujka 1402. komuna od zidara Kranića iz Korčule naručuje gradnju pedeset lakata zida u Prigrađu super fundamento. 488 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 66.-67. Dana 9. i 12. ožujka, nakon što je utvrđeno da su temelji zida slabi i nedovoljni, ovi službenici zajedno s knezom dogovaraju gradnju novih temelja ako dođe do rušenja kule kod mosta za Čiovo. 489 M. KUNČIĆ, Od pošasti, 60. 481 482

Srednjovjekovni Trogir

87

da u Trogir pošalje jednog inženjera koji bi donio najpovoljnije rješenje. Dužd je u grad poslao zapovjednike mletačkih galija Paola Pasqualija, Nicolu Trevisana i Bartola Lombarda da ispitaju otočić sa svih strana kako bi što bolje odredili mjesto za kaštel koji je trebao braniti grad na njegovoj najslabijoj točki. Prema Loredanu tvrđava je trebala biti izgrađena na istoku, a ne na zapadu duž luke, gdje se nalazila stara kula koja je debelim lancem zatvarala luku (što je predlagao mletački inženjer Pisano). Loredano je obrazložio da je na zapadnoj strani postojao prevelik broj kuća međusobno zbijenih. Kaštel je konačno ipak izgrađen na zapadu.490 Daljnje planiranje izgradnje fortifikacija proveo je knez Šimun Detrico. On je 8. rujna 1420. sklopio ugovor za izgradnju fortifikacija s glavnim meštrom, domaćim graditeljem protomajstorom Marinom Radojevim i još trojicom kamenara koji su trebali pripremiti kamen za gradnju kaštela Kamerlenga.491 Protomajstor Marin bio je voditelj „fabrike” koja je osnovana 20. studenog 1420. (fabricha del castelo).492 Godine 1429. Trogir je pogodila kuga te zaustavila gradnju Kamerlenga do 1432., kada se obnavljala fabrica del Castello.493 Prema P. Andreisu gradsko je vijeće bilo desetkovano a i oni koji su preživjeli nisu se usuđivali okupljati.494 Iz 1435. godine sačuvan je dokument u kojem knez naručuje da majstori Šimun Bilšić i Mate Allegretti iz Zadra naprave temelj opkopa (fundamentus fovee) u trogirskom Kamerlengu na njegovoj istočnoj strani prema Prigrađu. Isti majstori grade i cisternu Kamerlenga, koji je dovršen 1437. godine.495 Voditelj „fabrike” za izgradnju luke bio je možda protomajstor Marin Radojev - u ugovoru iz 1438. neki Marin nabavlja kamen za izgradnju temelja obale u luci.496 Loredano je 3. travnja 1424. izdao naredbe za popravke gradskih kula i mostova pa se te godine organizira „fabrika” za izgradnju bedema i zapošljavaju radnici.497 Mlečani uvode obvezu radova na obnavljanju gradskoga zida za stanovnike grada i distrikta. Dukalom od 12. prosinca 1442. naređeno je iskopavanje kanala oko grada, ali pučani su se pokušali osloboditi toga posla, tvrdeći da nikada nisu bili obvezni na taj rad. Čak su bili poslali svoje zastupnike, najuglednije predstavnike trogirskih pučana - Matu Mihovilova, Vlatka Markizovića, zlatara Tomu i Grgura Tantepića, I. LUČIĆ, Povijesna, 1000.; AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 35.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 115. AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 113.-116. (Simonis Detrico comitis cum Prothomagistro de fabricando forticilio conventio. Die 8 septembris 1420.); I. LUČIĆ, Povijesna, 923.; P. ANDREIS, Povijest, 160.; ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 6.v. Sačuvani su detaljni opisi o pregradnji i izgradnji kaštela, kao i cijene kamena, prijevoza i sl.; V. KOVAČIĆ, Fortifikacije, 118. 492 Marinus Radoy, bio je i član bratovštine Sv. Duha, a 1432. i 1440. zabilježen je i kao oficijal iste bratovštine; Matrikula, f. 43., 52. 493 ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 5.v-10. 494 P. ANDREIS, Povijest, 169. 495 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 64.-64.v. 496 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 114.v. 497 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 30.-36. 490 491

88

Irena Benyovsky Latin

u Veneciju pred dužda, ali konačno su i dalje morali sudjelovati u javnim radovima.498 Taj kriterij je Venecija primjenjivala i u ostalim gradovima.499

Zakonsko reguliranje gradskoga prostora Važan izvor za proučavanje odnosa između gradskih vlasti i gradskoga prostora jesu gradski statuti. Svi statuti dalmatinskih gradova sadrže, neki manje, a drugi više, regulacije koje pokazuju taj odnos.500 Sustavnost regulacija u statutima ovisila je o razini razvoja određene gradske sredine: neke odredbe vezane uz gradogradnju bile su zajedničke svim gradovima i nisu se odnosile na određene situacije, nego su odražavale opća srednjovjekovna načela planiranja i gradogradnje razvijene u Sredozemlju. Druge su bile sastavljane ad hoc, kada se pojavila potreba. Većina statutarnih odredbi vezanih uz gradski prostor prvenstveno se ticala zaštite gradskoga zemljišta od privatnog zauzimanja, održavanja čistoće i higijene grada, osiguranja njegove obrane, održavanja putova i zgrada i sl.501 Iz dokumenata gradske kancelarije može se pratiti jesu li se statutarne odredbe primjenjivale u praksi. U trogirskim dokumentima 13. i 14. stoljeća spominju se odredbe vezane uz gradski prostor, koje se provode na temelju ne samo gradskih običaja, nego i na osnovi „zakonika”, tj. kapitulara splitskoga potestata Gargana502 i Trogirskoga statuta iz 1303.503 Gradskom je knezu statutom iz 1322. bilo određeno da kontrolira trogirske komunalne posjede (terreni communis), te da spriječi neplanirano naseljavanje na njima.504 Statut naglašava da zastara ne vrijedi u slučaju komunalne nekretnine.505 498 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 25.-30. U Matrikuli Sv. Duha spominje se Thoma aurifex kao oficijal bratovštine; Matrikula, f. 3.-5. Isti se vjerojatno spominje i kao zlatar u: Vanja KOVAČIĆ - Jadranka NERALIĆ, „Ymago angeli trogirskog zlatara Tome Radoslavića”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 199.-237.; Matko Mihov spominje se i 1445. kad za 30 dukata kupuje ikonu za bratovštinu Svih Svetih od Jurja Petrovića; Cvito FISKOVIĆ, ”Umjetnost i umjetnički obrt XV-XVI stoljeća u Splitu”, Zbornik Marka Marulića, Split, 1950., 148. 499 Zlatna, 331., 333. 500 Odredbe o gradogradnji i reguliranju gradskih statuta najdetaljnije su u statutima Dubrovnika i Šibenika; M. PRELOG, Dubrovački, 81.; D. ZELIĆ, Gradski, 37.-51. Mnoge nalazimo i u statutima Splita, Trogira i Zadra. U dubrovačkom i splitskom statutu regulacije o gradogradnji okupljene su uglavnom u jednoj knjizi (V. knj. u oba slučaja), a u ostalim su uklopljene u različite knjige, one o najmu, nekretninama, javnom redu i slično. Moguće je da u statutima objavljenim u kasnijem razdoblju, odredbe koje više nisu bile potrebne nisu ponovno uvrštavane ili više nisu odgovarale gradskoj politici. 501 Irena BENYOVSKY, „Reguliranje gradskih prostora u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka”, Acta Histriae, VII., 1999., Kopar, 543.-564. 502 A. CVITANIĆ, Uvod, 23. 503 Već smo spomenuli da su Trogirani već 1303. imali svoj kodeks komunalnoga prava; I. LUČIĆ, Povijesna, 449.; ST, 21.; MT, II., 36. 504 ST, L. I., c. 14. 505 ST, L. III., c. 38. I u drugim dalmatinskim gradovima inzistira se na zaštiti komunalnoga prostora. Usporedi u Splitu i Šibeniku: SS, L. IV., c. 60., 78.; L. V., c. 13., 23.; G. NOVAK, Gradski, 103.-114.; ŠS, L. VI., c. 130., 131.

Srednjovjekovni Trogir

89

Težnja da se stvore trajni pravni okviri stanovanja u Trogiru izražava se u sve većem broju kuća izgrađenih od trajnog materijala (koje su prejudicirale vlasništvo). Trošne zgrade zahtijevale su društvenu intervenciju, jer su ugrožavale ne samo vlasnike tih i susjednih objekata, nego i sve prolaznike, a također su narušavale izgled grada.506 Drvena gradnja vremenom je smanjena, a osobito se nakon učestalih požara počelo inzistirati na izgradnji kamenih kuća.507 Donose se odredbe vezane uz izgradnju dimnjaka, držanja drva u gradu,508 gašenja vatre noću.509 Velike se kazne određuju i za počinioce požara.510 Najveće posljedice požari su ostavljali u Prigrađu, gdje je do 15. stoljeća većina kuća bila drvena. Osobito su štetni bili požar iz 1398., kad je uništen velik dio Prigrađa, onaj iz 1420. nakon mletačkih napada, te požar iz 1443., kad je navodno izgorjelo pedeset kuća u Novom gradu.511 Protupožarna ali i higijenska mjera bio je i smještaj gradskih kovačnica na rub gradskoga prostora. Kovačnice su u Trogiru bile smještene u Prigrađu, ali njegovim su se širenjem u 15. stoljeću našle unutar zidina i blizu kuća512 te su najvjerojatnije bile uzrok požara 1443. godine. Nove kovačnice poslije su bile izgrađene još zapadnije extra muros, na komunalnom zemljištu blizu kule Sv. Marka. Tada je bilo je određeno i da se sagrade četiri bunara u Novom gradu.513 U srednjovjekovnim se gradovima određuju i pravila za održavanje čistoće; statutarne regule određivale su gradnju smetlišta, zabranjivale su bacanje smeća kroz prozor i slično. Ulice i trgovi, kao bitne komunikacijske cjeline grada, morale su biti posebno održavane.514 Spomenuli smo da je već 1290. gradski načelnik bio oslobođen popločati dio javnih putova.515 U stambenim dijelovima grada gdje su 506 Usporedi: SŠ, L. VI., c. 81.; R. 33.; SS, L. III., c. 92.; L. VI., c. 26.; SD, L. V., c. 17.; Igor FISKOVIĆ, „Srednjovjekovna izgradnja i identitet grada Splita”, Kulturna baština, 19., 1989., 28.-49., 28. Vidi i: Vinko FORETIĆ, „Dva ugovora klesara Marka Andrijića iz Korčule”, Peristil, 2., 1957., 165.–170.; Vinko FORETIĆ, „Podrijetlo porodice korčulanskih kamenara Andrijića”, Peristil, 3., 1960., 33.–35. 507 ST, L. III., c. 16.; P. ANDREIS, Povijest, 175. 508 U Trogiru je bilo zabranjeno graditi dimnjak na kući na visini većoj od kuće. Sačuvan je dogovor o načinu gradnje dimnjaka na kući; MT, I./1., 54.-55. Također, bilo je zabranjeno držati granje u peći ili na javnom putu, „osim onoliko koliko ga je dovoljno za taj dan odnosno noć kada se kruh peče”. Pekari nisu smjeli iznositi šiblje iz peći kada je puhao vjetar; ST, L. II., c. 24. 509 Bilo je određeno da se nakon trećeg zvona mora ugasiti vatra „kako na ulici tako i na bilo kojem drugom mjestu” i nije se više smjela upaliti vatra ni u jednom dijelu grada ili Prigrađa izvan kuće; ST, L. II, c. 23. 510 Trogirski statut također određuje da će potpaljivač biti „ognjem spaljen” ili, ako pobjegne, „zauvijek protjeran” iz grada. Polovica svih njegovih dobara trebala je pripasti komuni a polovica onome onome koji je pretrpio štetu; ST, L. II., c. 22. Istu regulaciju nalazimo i u splitskom statutu; SS. L. IV., c. 35. Splitski statut određuje i da „drvenu kuću, koja se pripaja uz kamenu treba tako postaviti da nikako ne pričinja štetu kamenoj zgradi”; SS, L. V., c. 25. 511 Notae 268. (Incendium civitatis nove, in qua conflagrarunt 50 domus lignaminis, et 18 civitatis veteris, ortum et fabris; et provisiones. 36. b). 512 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 12. 513 Ne zna se jesu li i izgrađeni i gdje – vjerojatno je odluka bila vezana uz požar. 514 ST, L. II., c. 54.; MT, I./1., 114., 116., 117.; I. LUČIĆ, Povijesna, 475. 515 Notae, 218. (24. febr. 1290. Potestas uel rector tenebatur lege integulari et murari facere 30 passus de uiis communis in civitate, incipiendo a porta portus ueniendo versus portam pontis. Alevietur hic potestas Stefanus ab hoc onere. 3, a).

90

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 21. Srednjovjekovna kuća (autor fotografije: Joško Ćurković)

neke ulice bile poluprivatne, ili gdje su kuće imale zajednička dvorišta, održavanje je bilo prepušteno građanima.516 Istovremeno se pojavljuju i komunalne službe koje su se brinule o održavanju gradskih prostora. I prije donošenja statuta, dana 14. listopada 1320. donesena je 516 MT, I./2., 283.; Talijanski statuti 13. stoljeća također su određivali da građani čiste ulicu ispred svojih kuća, a neki su određivali i popločavanje ulice, koje je imao nadgledati predstavnik određene četvrti (contrata); F. BOCCHI, Regulation, 72.

Srednjovjekovni Trogir

91

odredba o čišćenju ulica (De viis Civitatis mundandis singulis sabbatis sindicaliter comunis stipulatio).517 Prema trogirskom statutu, službenik poslan od kneza trebao je provjeravati je li počišćeno blato i prljavština ispred gradskih kuća.518 Knez i kapetan grada trebali su imenovati četiri službena čistača (mundatores) koji bi kontrolirali da ulice i putovi jednom mjesečno budu očišćeni od nečistoća.519 U Trogiru su bile određene posebne jame za smeće i nečistoću koje su se nalazile na komunalnom zemljištu na kraju Prigrađa (in capite burgi). Do jama su iz grada vjerojatno vodila vrata u njegovu sjevernom dijelu. Ta vrata (kod crkve Sv. Marije de burgo) spominju se krajem 13. stoljeća pri izgradnji bedema Prigrađa. Ta su vrata prema opisima bila vrlo skromna,520 a služila su i za izbacivanje smeća iz grada, dok se Prigrađe nije proširilo. Reformacija statuta iz 1327. zabranjuje da se ovdje odlaže smeće.521 Ulogu izbacivanja smeća preuzimaju u 15. stoljeću tzv. Porta dell’immonditie, kod kule Sv. Marka. Vrata kod Sv. Marije koristila su se kao prolaz između starog i novoga dijela grada.522 Prema Luciću, ta su bila u uporabi sve do rušenja zida između Prigrađa i jezgre u 15. stoljeću.523 U Trogiru je bilo zabranjeno držati građevinske materijale u luci. Vapnenice (calcinae) potrebne za izgradnju trogirskih zidina nisu se smjele graditi na malom području trogirskog otočića „jer je tu nedostajalo pogodnih položaja za njih”.524 Sličnu odredbu nalazimo i u drugim dalmatinskim gradovima.525 Odredbe o javnom redu i čistoći vezane su za higijenu grada koja je bila prijeko potrebna za sprečavanje epidemija, ali i za ljepši izgled grada kojem se počinje pridavati sve veće značenje.526 Prema odredbi od 5. svibnja 1461. bilo je određeno otočanima, 517 AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 94.-95., 99.v. Trebale su se čistiti sve gradske ulice, a radovi su se trebali obavljati svake subote tijekom cijele godine. Ovakve su regulacije tipične i u drugim komunalnim sustavima istočne jadranske obale; SS, L. V., c. 13.; Risto JEREMIĆ – Jorjo TADIĆ, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, I.-III., Beograd, Centralni higijenski zavod, 1938.-1940. 518 ST, L. II, c. 54., 55., 57.; R. I., c. 14. 519 ST, L. I., c. 15. I u drugim gradovima razvila se ova služba; SS, L. V., c. 13. 520 Kroz njih se bacalo smeće prije nego je Prigrađe opasano bedemima; I. LUČIĆ, Povijesna, 356., 991.; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, 97.-98. 521 Prema Lučiću, mjesto gdje se bacalo smeće na slavenskom jeziku nazivalo se Pasike jer se smeće bacalo „zajedno sa crknutim psima, koji su uostalom, jako smrdili” (!); I. LUČIĆ, Povijesna, 167. Pasike se kao termin i danas koristi za prostor nekadašnjeg trogirskoga Prigrađa. 522 I. LUČIĆ, Povijesna, 991.-992.; Ana PLOSNIĆ, Trogir - romanička stambena arhitektura na primjeru bloka Andreis, magisterij u rukopisu, 36. 523 Prema Luciću, u njegovo je vrijeme još bio sačuvan dio zida zajedno s vratima koja su se blagoslivljala zajedno s ostalim vratima svake godine; I. LUČIĆ, Povijesna, 991.-992.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 109.-135. 524 ST, L. II., c. 62. 525 Zlatna, 363. U Dubrovniku su vapnari trebali tražiti dopuštenje Republike da izgrade vapnenicu, a taj se prostor iznajmljivao i plaćao. Poslije se zemljište moralo vratiti komuni u onom stanju u kojem je primljeno; Dragan ROLLER, „Dubrovački zanati u 15. i 16. stoljeću”, Zagreb, JAZU, 1951., 126. 526 Osim očuvanja gradske higijene, u talijanskim se statutima uvijek naglašavalo da se mora održavati i uljepšavati izgled grada; F. FINOTTO, La città, 87.-97.; Francesca BOCCHI, „Regulation of the Urban Environment by the Italian Communes from the Twelfth to the Fourteenth Century”, Bulletin of the John Rylands University Library of Manchester, 72./1., 1990., 63.-78.

92

Irena Benyovsky Latin

koji su nosili slamu u staje komunalne palače, da je ostavljaju na obali izvan zidina, a ne unose u palaču.527 Većina srednjovjekovnih kuća u Trogiru dijeli svoje zidove sa susjednim kućama - svakom vlasniku kuće pripadala je polovica zida.528 Neke su kuće između imale i prostor koji se naziva terra que remanet pro lumine fenestrarum domus.529 Takav uzak prostor nije mogao biti upotrebljavan kao prolaz ili ulica.530 Budući da je njegova uloga bila sakupljanje kišnice i prljave vode, a zajedno s time i mnogih drugih nečistoća, to je mjesto bilo nehigijensko i vjerojatno se često pretvaralo u pravo smetlište.531 U kupoprodajnim se dokumentima uz građevinu spominje i polovica kanala koji pripada uz kuću. Ove su privatne kanale vlasnici morali sami održavati.532 I uski prilazi u unutrašnjost bloka odnosno prolazi između kuća, tzv. andronae,533 u gradskom statutu iz 1322. se navode kao mjesta gdje se drži smeće ispred kuće, a koja je trebalo držati zatvorena i redovito čistiti.534 Osim na higijenu grada pazilo se i na neometanje susjeda.535 U trogirskom statutu bilo je zabranjeno bacanje kroz prozor ili balkon nečistoće i prljave vode „tijekom dana i noći”.536 Jedan notarski zapis iz 1281. dokazuje da takve odredbe nisu bile bez povoda: običaj izbacivanja nečistoća na zabranjeni način osjetili su na vlastitoj koži gradski stražari, našavši se jedne noći in viam ante Sanctum Nicolaum: jedna je benediktinka na stražara (s kojim je bila u svađi) izlila strecora et urinam!537 Latrine su morale biti zatvarane i održavane.538 U reformacijama se zabranjuje mingendo et egerendo in lociis publiciis, što pokazuje namjeru za odr P. ANDREIS, Povijest, 183. M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 47.; MT. I./2., 72.-73., 77. 529 MT, I./1., 153.-154., 154.-155., 215. 530 Usporedi: SS, L. V., c. 24.; I. FISKOVIĆ, Srednjovjekovna, 28.-49. 531 Jedan dokument spominje probijanje prozora kroz koji se bacalo smeće iz kuće; MT, I./1., 19. 532 Jedan vlasnik kuće tražio je od komune 1274. da mu dopusti gradnju unam canalem ... per quam iret aqua que caderet de domo ...; MT, I./2., 17.; U Veneciji su se uski prolazi između kuća nazivali calli; oni su gotovo svi bili privatan posjed te su se prodavali zajedno s kućama; F. BOCCHI, Regulation, 68. 533 MT, II., 57. U srednjovjekovnim izvorima dalmatinskih gradova susrećemo pojam androna koji se objašnjava na razne načine, a vjerojatno je značio prolaz kroz prizemlje kuće tj. prilaz u unutrašnjost bloka, nužni prolaz ili prolaz između kuća; CD, II., 261.; SS, R. 31.; SD, L. VIII., c. 57. 534 ST, L. II, c. 58. U dalmatinskim se gradovima neki prolaza između kuća kasnije zatvaraju, bar do visine prvog kata ako je kanal postao podzemni, a drugi su postajali javni putovi. 535 Odredbe o prolazima između kuća donose svi dalmatinski statuti, a stvorena su i posebna pravila o slijevanju vode iz kuća ili s kuća, širina žljebova ili krova; SS, L. III., c. 93.; L. V., c. 19., 29.; DS, L. V., c. 19., 43.; L. VIII., c. 57.; ŠS, R. 280.; R. JEREMIĆ - J. TADIĆ, Prilozi, 56.; I. PETRICIOLI, Ostaci, 155.; G. NOVAK, Gradski, 103.-114.; F. BOCCHI, Regulation, 65. 536 ST, L. II., c. 57. U dokumentima se spominje i latrina; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 176. 537 MT, II., 158.-160. 538 Josip LUČIĆ, „Primjeri ekoloških i zdravstvenih mjera u starom Dubrovniku”, Historijski zbornik, 45., 1992., 201.-206., 205.; R. JEREMIĆ – J. TADIĆ, Prilozi, 49.-61.; SS, R. 31.; SD, L. I., c. 29.; L. V., c. 4., 43., 57.; F. BOCCHI, Regulation, 68.-70. 527 528

Srednjovjekovni Trogir

93

žavanjem gradske higijene na reprezentativnim dijelovima grada, ali i loše navike građana na javnim mjestima.539 Sve odredbe vezane uz vlasništvo i higijenu gradskih prostora bile su propisane u korist što kvalitetnijega zajedničkoga života, što je bio jedan od zadataka komunalnih institucija Reguliranje gospodarskoga prostora U srednjovjekovnom su se Trogiru gospodarske aktivnosti izvan i unutar gradskih bedema razlikovale s obzirom na vrstu djelatnosti, kategoriju stanovnika i poreze. Unutar grada gospodarski se život uglavnom odvijao na području glavnoga trga i glavnih ulica, a extra muros – podno bedema jezgre, kraj gradskih vrata, u Prigrađu, u gradskoj luci te na obali blizu grada. Vrtovi (orti) bili su međuzona prema poljoprivrednim površinama gradskoga distrikta. Iako je jedno od osnovnih obilježja gospodarskog života komune bilo upravo poljodjelstvo u trogirskom polju, ovdje pratimo samo prostor grada, gdje su se razvijale gospodarske djelatnosti koje su donosile prihod (obrt, trgovina, lučki promet). Od 13. do 15. stoljeća definira se gospodarska topografija grada i uspostavljaju se pravila o prodaji, skladištenju i održavanju robe, a sve u svrhu što kvalitetnijega života zajednice i funkcionalnosti gradskoga prostora. Na prostoru staroga grada, glavni je trg bio od najveće važnosti kao jedina tržnica unutar zidina i glavno sajmište cijeloga distrikta. Njegova važnost ovisila je o adekvatnom prometu ljudi i različitim servisima potrebnim za funkcioniranje tržnice.540 Trogirski je trg bio povezan s glavnim ulicama, a preko njih s gradskim vratima te putovima koji su spajali grad s okolnim područjem komune, kao i lučkom obalom. Na trgu su se nalazile kancelarija i ostale komunalne službe, gdje se mogao sklopiti eventualni ugovor ili potvrditi sklopljen posao. Glavna je tržnica bila pod fiskalnom kontrolom komune, ali je bila i pod zaštitom gradskih autoriteta, što se očitovalo u posjedovanju dovoljnih količina hrane u slučaju nestašice te nabavci svježih proizvoda.

ST, R. I., c. 14. Slične primjere nalazimo i u ostalim dalmatinskim gradovima; SS, L. IV., c. 59.; L. V., c. 6.; SS, R. 27; I. BENYOVSKY, Reguliranje, 543.-564. 540 Zlatna knjiga grada Splita 1435. spominje karavane koje su dolazile iz Bosne u Split i Trogir preko Klisa te donosile raznu robu na trogirski i splitski sajam. Trogirani su pokušali dolazak karavana uskladiti sa svetkovanjem svojih blagdana. Te su karavane bile uzrok razmirica između Trogira i Splita, jer su oba grada na različite načine pokušavala privoliti voditelje karavana da dolaze u njihove gradove; Zlatna, 151. 539

94

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 22. Lucićeva karta grada s distriktom 1673.541

Teritorio tra Traù e Spalato, u: G. LUCIO, Memorie.

541

Srednjovjekovni Trogir

95

Tijekom 14. stoljeća, odnosno razdoblja gladi i epidemija, mnogi sredozemni gradovi organiziraju stalne institucije za nabavu, pohranu i prodaju žita.542 Unutar trogirske komunalne palače nalazila su se skladišta za potrebe kneza, jedno za žito, a drugo za sol, a čuvali su ih posebni službenici.543 Godine 1333. bila je podignuta nova zgrada komunalnoga skladišta ispred katedrale,544 ali u komunalnoj palači i dalje su ostali magazini za skladištenje soli (u dokumentu iz 1359. spominju se četiri).545 Komunalne su vlasti kontroliranim intervencijama na prodaju i kupnju hrane, omogućavale građanima da nabavljaju proizvode po najboljim cijenama izravno od distriktualaca. Provodile su se i sanitarne, tj. zdravstvene mjere: na trgu su se kvarljivi proizvodi morali prodati istoga dana kada su bili doneseni. Statut spominje dinje, tikve, krastavce, limune i naranče. Što je ostalo neprodano, prodavači su bili dužni posredovanjem službenika zatvoriti u veliku željeznu posudu koja se iznutra dobro zatvarala. Drugoga dana ti su se proizvodi smjeli prodavati samo iz te posude.546 Prodavači hrane morali su paziti da ne zagade hranu koju su prodavali na trgu. Primjerice, jedna odredba statuta zabranjuje ženama da predu ili češljaju vunu na trgu za vrijeme prodaje.547 Kontrola kvalitete robe pokazuje nastojanje da se službeno regulira rad trga kao gradske tržnice.548 Prema odredbi Trogirskoga statuta bilo je zabranjeno prodavati ribu drugdje, osim u gradskoj luci ili na gradskom trgu.549 U Firenci se spominje fontik za žito već 1130. godine, a u Veneciji od 13. stoljeća. Žito je bio jedan od najvažnijih proizvoda za dalmatinski grad – i temeljna gradska daća (gabella) bila je na prodaju žita; T. RAUKAR, Prilog, 360.; ST, R. I., c. 16.b. U Dubrovniku je bilo zabranjeno prodavanje žita ispred fontika, da bi se spriječilo krijumčarenje; J. LUČIĆ, Primjeri, 205. Osim kao komunalno skladište, fontik je u Trogiru služio i kao javna zgrada, u kojoj su se primjerice čitale oporuke; Marija KARBIĆ – Zoran LADIĆ, „Oporuke stanovnika grada Trogira u arhivu HAZU”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43., 2001., 161.-254., 172., 183., 188.-189., 190. 543 ST, L. I., c. 85., 86., 90. Tako se i u Splitu, prema statutu iz 1312., žito smjelo prodavati samo na trgu ispred komunalne palače gdje se nalazila žitna mjera (starium communis); T. RAUKAR, Studije, 269.; SS, L. V., c. 29., 30., 33. 544 Lucić donosi da je u toj zgradi bilo skladište te ljekarna i škola. Vidi poglavlje o trgu. Ta je zgrada srušena 1600. godine zbog daljnjeg proširenja trga. Na njezino mjesto postavljen je novi pločnik. Fontik se kasnije preselio u kuću kraj sjevernih vrata prema obali; I. LUČIĆ, Povijesna, 500. Tu se već početkom 15. stoljeća (1407.) spominje velika komunalna kuća ad pontem terre firme – možda je u nju bio smješten fontik; SOP, 1406.-1407., f. 29. Na tom dokumentu zahvaljujem kolegici Ani Plosnić Škarić. 545 AHAZU, Ostavština, knj. 6., f. 3.-6. Prema statutu, samo komunalni činovnici smjeli su prodavati sol na malo; ST, L. II., c. 90. Slično je bilo i u Splitu; SS, L. V., c. 41., 44. 546 ST, L. II., c. 42.; R. I., c. 3.; Mirko MIRKOVIĆ, „O ekonomskim odnosima u Trogiru u 13. stoljeću”, Historijski zbornik, 4., 1951., 21.-52., 23. 547 Gotovo identičnu odredbu nalazimo i u splitskom statutu iz 1312., koja se odnosi na žene koje prodaju robu koja se može zagaditi, osobito mlijeko; ST, L. I., c. 46.; SS, L. IV., c. 96. 548 I u Dubrovniku se određivalo gdje se mogao prodavati pojedini prehrambeni proizvod. Primjerice, grožđe i žitarice nisu smjeli biti prodavani na Placi, a ispred katedrale se prodavao kruh, sir i povrće. I ovdje je prodavačima bilo zabranjeno presti i šivati nad tim proizvodima; DS, L. VI., c. 27., 38., 40.; J. LUČIĆ, Primjeri, 201.-206. 549 ST, L. II., c. 42. 542

96

Irena Benyovsky Latin

Prilikom kupnje i prodaje proizvoda na gradskom tržištu plaćale su se potrošarine od 13. stoljeća. Službenici koji su skupljali poreze spominju se u notarskim dokumentima pod nazivom platearius ili plazarius.550 Odredbe o smještaju prodavača i njihovu ponašanju u gradu bile su kompromis dviju težnji komunalne politike – očuvanja kvalitete urbanog pejsaža i gospodarskih potreba građana.551 Prostor infra muros sadržavao je zgrade s određenom funkcijom: fontike, dućane, radionice. Iako su one često bile u privatnom posjedu, proizvodnja i razmjena dobara u gradu, te druge svakodnevne potrebe, prostore dućana, konoba i radionica čine polujavnima te su oni stoga bili i pod većom komunalnom kontrolom.552 Dućani/radionice (statio) i konobe (canipa, canava) u prizemljima gradskih kuća bili su središta obrtničke proizvodnje odnosno prodaje, skladištenja itd. Čak trećina objekata koji se spominju u gradu imala je takvu namjenu. Tu se vodila trgovina na malo. Proizvodi obrta koji su se izrađivali u gradu bili su dovoljni za gradsko tržište, a samo mali dio izvozio se na izvangradsko područje.553 U jezgri ne možemo pratiti grupiranje pojedinih obrtnika ili zanatlija u dijelovima grada. Ulice nisu imenovane prema profesijama, kao u nekim drugim gradovima. Također, dućane i radionice teško je locirati zbog nedovoljne identifikacije pučanskih imena.554 U 14. stoljeću spominje se oko 200 pučana kojima je zabilježena oznaka zanimanja (neki se spominju kao majstori).555 Najviše su dućana u gradu imali postolari (nekoliko ih je locirano kraj glavnoga trga i blizu samostana Sv. Ivana Krstitelja), pa krojači (u gradu je postojalo i skladište sukna), krznari, zlatari, pekari, krčmari itd. Komuna je za djelatnosti vezane uz prehrambene proizvode određivala cijene, vrstu mjera, mjesto prodaje itd. Vjerojatno se određivala svota koja se ubirala od vlasnika dućana (u Zadru primjerice jedan solad svakog mjeseca).556 Bio je to unosan posao, a obrtnici prehrambenih struka često su iznajmljivali komunalne radne prostore da bi se bolje kontrolirala kvaliteta proizvoda (pekari, krčmari, mesari, ribari). I Venecija je preuzela porezni 550 MT, I./2., 247.; II., 112., 114., 242. O porezima u dalmatinskim komunama vidi: Tomislav RAUKAR, „Prilog poznavanju sistema prihoda dalmatinskih gradova u 14. stoljeću”, Historijski zbornik, 29.-30., 1971., 345. Platearii su obavljali i dužnost dostavljača poziva, čuvanja zatvora, javnog izvikivanja i poslove javne dražbe; ST, L. I, c. 40. Proglase na rivi je izvikivao rivarius, a rogom je pozivao na saslušanje bucarius; I. LUČIĆ, Povijesna, 471.; Zlatna, 75. 551 J. HEERS, La ville, 383.-384. 552 Usporedi: Donatella CALABI, „The market and the City: Square, Street and Architecture in Early Modern Europe”, Hisotrical Urban Studies, Aldershot, Ashgate, 2004. 553 N. KLAIĆ, Povijest, 199.; M. MIRKOVIĆ, O ekonomskim, 21.-52. Jedino nedjeljom i praznikom dućani su morali biti zatvoreni; ST, L. I., c. 3. (više u poglavlju o pučanima). ZS, R. 123. 554 Vidi u poglavlju o pučanima. 555 Najviše je bilo postolara, krojača i mesara, pa kovača i krznara, zatim apotekara, klobučara, krčmara, liječnika, mlinara, pekara/pekarica, ribara, solara, vrtlara, zidara, zlatara. Spominju se i pokoji brijač, brodar, grebenar, kamenorezac, kotlar, mornar, protomajstor, ribar, slikar, učitelj. 556 ZS, R. 123.

Srednjovjekovni Trogir

97

sustav davanja u zakup prodaje prehrambenih proizvoda, ali većini ostalih obrta nije nametala nikakva ograničenja pa se oni kontinuirano razvijaju od predmletačkog razdoblja, a ovisili su o opsegu domaće potrošnje i mogućnosti izvoza. Podno gradskih bedema jezgre odvijale su se gospodarske aktivnosti koje su zbog nečistoće, buke, opasnosti od požara ili potreba transporta, morale biti izvan grada, ali u njegovoj neposrednoj blizini, gdje su bile sve gradske službe i potencijalni kupci.557 Za dio gospodarskih aktivnosti koristio se prostor istočno od gradskoga bedema: tu se, istočno od komunalne palače nalazila mesnica (u 13. stoljeću taj se prostor naziva inter ambas portas).558 Mesnice su uglavnom bile komunalno vlasništvo, a izdavale su se mesarima uz plaćanje zakupnine ili daće (datium beccariae ili jus macelli).559 Na istom mjestu kao u 13. stoljeću spominje se mesnica i 1308.,560 a u drugoj polovici 14. stoljeća zabilježena je zapadno od grada. Izvan istočnoga bedema u 13. stoljeću zabilježena je i kupovina stoke.561 U jednom dokumentu spominje se kupovina stoke i na trgu, ali je vjerojatno da je tu samo bio sklopljen ugovor.562 Naime, prolaz stoke kroz grad je bio zabranjen,563 a do trga se moglo doći vratima koja su se nalazila kraj groblja.564 Lucić prostor izvan istočnih gradskih bedema naziva „Žudeka”, a ovdje su kasnije izgrađene niske predzidine.565 Kroz prostor „Žudeke” vodio je i put od Čiova prema kopnu (kroz posebna vrata na lođici mosta). Njime su stanovnici otoka Čiova prolazili prema obali sa stokom566 i tako izbjegli prolaz kroz grad. Statuti talijanskih gradova uglavnom zabranjuju prolaz stoke kroz grad, osobito kroz njegove reprezentativne dijelo Usporedi: J. HEERS, La ville, 374.; J. SCHOFIELD – A. VINCE, Medieval Towns, London, 1994., 53. 558 MT, II., 51. Izraz inter ambas portas spominje se i u Splitu (mjesto za trgovinu); Vidi sliku br. 25. G. NOVAK, Povijest, 501.-505. Na prostoru dalmatinskih gradova nalazimo potrošarine koje su se pobirale pri uvozu robe – pojam doana često se upotrebljavao za uvozne daće i potrošarine (kao i gabella); Z. HERKOV, Građa, 344. 559 Primjerice, u dokumentu od 10. studenog 1335. spominje se u Trogiru plaćanje 40 malih libara pro datis duane beccharie comunis; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 15.; k. 71., sv. 3. U Dubrovniku se, primjerice, ubirao porez od mesarskih klupa. 560 Kako Lucić opisuje „na njegovom širem dijelu koji gleda ispod kule Sv. Stjepana (!)”; I. LUČIĆ, Povijesna, 990. 561 MT, II., 51. 562 MT, II., 165. 563 ... quod statutum est in civitate traguriensi, quod nullus homo debeat emere ab aliquo aliquas bestias conductas ad vendendum de foris nisi in platea comunis Traguriensis; unde cum ipsi non emissent in plathea sed in alio loco, ut ipsi confitentur, et apud eos invenerit dictus Gurgi corium dictum, petit ab eis dictos boves sibi dari et tradi ...; MT, II./1., 51. 564 MT, I./2., 233. 565 Te tzv. „niže zidine”, kasnije su izgrađene i u sjevernom dijelu grada (međuprostor zapadno od kopnenih vrata nazivao se Barbakan). Moguće je da je na zapadu niski zid dopirao do (u 16. stoljeću sagrađene) crkve Sv. Roka (na zemljištu dominikanaca), ali izgubio se izgradnjom kuća u Prigrađu odnosno Novom gradu; I. LUČIĆ, Povijesna, 990.; Ljubić, Relationes, II., 153. Predzidine nisu sačuvane jer se kasnije tamo grade nove fortifikacije i bastioni. Vidi sliku br. 23. 566 P. ANDREIS, Povijest, 269. 557

98

Irena Benyovsky Latin

ve.567 Ako je stoka trebala prolaziti kroz grad (primjerice zbog sajmišta), vlasnici su morali plaćati poreze za ulaz u grad. Taj se gradski prihod u talijanskim gradovima upotrebljavao za čišćenje ulica.568 Statut je 1322. zabranio prodaju stoke na gradskom mostu (ponta staterae) ili u njegovoj blizini te odredio da se stočni sajam premjesti izvan grada. Radi sprečavanja širenja zaraza i opće higijene grada, statutarne regulacije dalmatinskih gradova zabranjuju držanje životinja infra muros, osim ako su zatvorene u ograđenom prostoru.569 Godine 1353. bilo je određeno da se sve uginule životinje prodaju u klaonici blizu kule Grgura Salingverinog Vitturija (na zapadnom dijelu južnoga bedema).570 Komunalna je mesnica u 15. stoljeću bila također blizu luke, izvan zidina, južno od Sv. Dominika (kraj klaonice).571 Istočno od gradskoga bedema nalazile su se i kožare.572 Bile su smještene iza vrta komunalne palače (çudecca). Trogirski statut iz 1322. zabranio je prati i sušiti robu i kože na oba gradska mosta, što pokazuje da su kožari koristili taj prostor extra muros.573 I godine 1434. u odredbama o higijeni, zabranjuje se privatnim kožarima sušiti kože na mjestu komunalne kožare, čime komuna monopolizira svoj položaj.574 Taj je zanat u većini srednjovjekovnih gradova bio smješten izvan zidina.575 U Prigrađu se u 13. stoljeću spominju dva tora s ovcama, kao dio kapitala jedne poljoprivredne i pomorske udruge (societas) u vlasništvu trogirskih plemića Dese Dujmova Buffalisa i Jule Ploče.576 Torovi s ovcama u Prigrađu jasno poka J. HEERS, La ville, 378.-379. Prema statutima Trevisa i Verone iz 13. stoljeća; F. BOCCHI, Regulation, 135.-147. Oni koji su uvozili stoku na područje Trogira, izvozili izvan i prodavali tu stoku u gradu ili distriktu, plaćali su daću na meso i stoku (datium becharie). Uz daću na prodaju soli to je bila jedna od najvažnijih uvozno-izvoznih potrošarina. Ta se daća u Trogiru spominje u 13. stoljeću i kao jura dohane vel creste; MT, I./2., 199.-201. Tu je još bio i zakup daće na vino – decimum vini i forum salis. Kao i u drugim gradovima, zabranjuje se uvoz vina u Trogir; T. RAUKAR, Prilog, 347., 353. 569 Obično se te odredbe odnose na svinje, ali i magarce, konje, volove, ovce; ST, L. II., c. 58.; SŠ, R. 17.; SS, L. I., c. 17., L. IV., c. 68.; R. 7.; ZS, R. 38., 39. 570 ST, L. II., c. 37., 39. 571 Notae, 263. (Statim muretur porta proxima civitatis ad bechariam cum lapidibus et calcina ad voluntatem generalis consilii); ST, L. II., c. 37., 39. Plan grada iz 1755. pokazuje položaj Porta beccharie koja se grade 1408., kraj kasnije sagrađene crkve Sv. Roka. Slika br. 41. 572 I. LUČIĆ, Povijesna, 1010. 573 ST, L. II., c. 60. 574 Vrijednost kuhanja 57 komada malih i 10 volovskih koža iznosila je koliko su vrijedile dvije galete vina i dva stara žita; Trogirski spomenici, 136.-137.; DAZd, AT, k. 71., sv. 4., f. 11. 575 Primjerice, i u Zadru se žudeka nalazila izvan gradskih bedema, extra portas Iadere. Žudeka odnosno giudecca je naziv za štavionicu kože; Josip LUČIĆ, Dubrovačke teme, Zagreb, 1991., 183.-207., 221.-226.; D. ROLLER, Dubrovački, 144.; N. KLAIĆ – I. PETRICIOLI, Zadar, 462., 483., 502. U Genovi, kao i u mnogim talijanskim gradovima donose se regulacije u kojima se predviđaju posebne lokacije izvan bedema za kožare; J. HEERS, La ville, 374.-375. 576 Kompanija je imala veće i manje trgovačke brodove i još dosta nekretnina u distriktu; M. MIRKOVIĆ, O ekonomskim, 27. Vlasnici kompanije živjeli su u jezgri, gdje su blizu samostana Sv. Nikole, imali još i dućan sa skladištem. Godine 1264. spominje se da imaju zajedničku konobu u kući čiji su 567 568

Srednjovjekovni Trogir

99

zuju njegova poluagrarna obilježja u 13. stoljeću. Prigrađe još nije bilo ozidano, a većina stanovništva su bili stanovnici (habitatores) kojima je glavna djelatnost bila poljoprivreda.577 Močvarni teren na zapadu Prigrađa pogodovao je proizvodnji soli, a na prijelazu 13. u 14. stoljeće tamo su se gradile barake za soljenje.578 U dokumentu s početka 14. stoljeća spominje se ribarnica koja se nalazila izvan naseljenoga područja na zapadu, smještena „blizu isušenih i neisušenih zemljišta, prema gradskim solanama”.579 Do anžuvinskog razoblja komuna je imala monopol nad proizvodnjom soli, a pravo na pobiranje poreza na sol (forum salis) i pravo prodaje soli davalo se u zakup.580 Solane se i u 15. stoljeću spominju na području Prigrađa, odnosno Novoga grada - Mlečani su uostalom 1420. u grad ušli kroz viam salinarum.581 Dokument od 22. veljače 1420. bilježi prodaju komunalnih prinosa solana Sv. Barbare zbog obrane od mletačkih napada.582 Vremenom se solane premještaju na obalu, a Venecija potpuno monopolizira tu djelatnost. Na zapadnom dijelu otočoća, zabilježeno je u 15. stoljeću dosta kovača,583 a do požara su unutar bedema Novoga grada bile smještene i kovačnice. One su 1443. verojatno i bile uzrok požara pa se poslije grade izvan bedema, blizu kule Sv. Marka.584 U blizini, pokraj vrata koja su vodila prema gradu stanovali su trogirski mlinari.585 Čini se da su ovdje postojali i gradski mlinovi. Prema dokumentu iz 1448., u mlinovima na zapadnoj obali Novoga grada nije bilo dovoljno vode te se njima gornji katovi i susjedna kuća pripadali obitelji Strija, uz južne gradske bedeme. U blizini je pola kuće bilo također u njihovu vlasništvu, a u susjedstvu su bile kuće Jurja Desinog iz roda Cega i samostan Sv. Nikole; MT, I./1., 349.-350. 577 DAZD, AT, k. sv. 7., 1., f. 2.v-3., 3.v, 4.v, 5., 5.v, 7.v, 8.v, 14.v; k. 66., sv. 5., f. 12.v; sv. 6., f. 1.; sv. 8., f. 1.v, 6.v; sv. 9., f. 9.v; sv. 10., 7.v, 10.v; sv. 11., 3.v, 6., 8., 9.v, 12.v, 17.v, 18., 19.v; sv. 12., f. 4.v, 5., 11.v, 14.v, 18.v, 19., 20.; sv. 13., 9.v, 15.v, 16.v, 30.v, 31.v; CD, XIII., 572.-573.; XV., 233.-235.; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 178., 181.-182., 185.-186., 188., 211.-212., 213., 214., 215.-216., 217., 218., 219.-220., 222. itd. Vidi poglavlje o pučanima. 578 I. LUČIĆ, Povijesna, 1042.-1044. Solane se spominju se u Trogiru od 13. stoljeća: Saline di S. Barbara, te Salinae communis Civitatis Traguriensis; MT, I./2., 248. Prema statutu komuna je davala terre Blactarum na krčenje i obrađivanje na 10 godina uz rentu od četvrtine plodova; ST, L. III., c. 50. 579 P. ANDREIS, Povijest, 336.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1043.; Stjepan KRASIĆ, „Crkva i samostan sv. Dominika u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 67.-109.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 350. Glavna ribarnica nalazila se u luci. 580 MT, I./2., 199.-201.; ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 9.; Samo su zakupnici smjeli izvoziti sol u zaleđe i morem, a građani nisu smjeli prodavati sol na malo. Solari su u solanama radili od svibnja do rujna; T. RAUKAR, Studije, 330.; T. RAUKAR, Zadar, 206. 581 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 108.v; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 98.-102.; P. ANDREIS, Povijest, 175.-176. 582 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 98.-102.; ZKZ, Rukopisi, MS, 311., f. 1. 583 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 2., 3.; sv. 67., f. 1.-15. 584 P. ANDREIS, Povijest, 175. Tipično je i za druge dalmatinske gradove toga razdoblja da se kovačnice nalaze u perifernim dijelovima grada, zbog buke, ali i opasnosti od požara; T. RAUKAR, Zadar, 233.; Marija PLANIĆ-LONČARIĆ, „Organizacija prostora. Urbanizam”, Zlatno doba Dubrovnika, Zagreb, 1987., 33. 585 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45., 94.v; sv. 3., f. 160.

100

Irena Benyovsky Latin

više nitko nije služio. Prema savjetu mjernika gradski su mlinovi bili premješteni na drugo mjesto (na obalu).586 Pretvaranjem Prigrađa u Novi grad neke gospodarske djelatnosti premještaju se na obalu. U gradskoj luci bile su smještene one proizvodne i prerađivačke djelatnosti kojima je pomorski transport bio važan, te one kojima je bila potrebna blizina mora zbog otpadnih voda. U dokumentima se spominju tzv. riva maris ante civitatem i tzv. riva portus.587 Prva je obuhvaćala obalu na sjevernoj strani grada, druga južnu obalu, a njihova se izgradnja spominje od 1292. godine. Luka na sjevernoj strani grada služila je za manje brodove, a imala je rivu urađenu od tri reda kamenja (srušena tijekom Kandijskog rata kada se grade nove fortifikacije). Riva južne luke u 13. stoljeću bila je vrlo uska, a proširena je tek nakon 1420.588 Granica te luke vjerojatno je bila određena dijelovima obale ispred samostana Sv. Dominika odnosno Sv. Nikole, kojima su se služili samostani.589 U blizini tih crkava nalazilo se po jedno komunalno brodogradilište, a na obali su postojala i dva svjetionika. Mnogi su ugovori sklapani na prostoru gradske rive i u blizini gradskih vrata.590 Luku je zatvarao lanac koji je ujedno predstavljao i granicu gradskoga tržišta pri uvozu i izvozu robe morem. Naime, tek kad je brod prešao lanac i ušao u luku, uvezena roba podlijegala je plaćanju uvozne carine. Još se u Kolomanovu privilegiju spominje introitus portus civitatis de extraneis,591 koja označava commercium (uvoznu lučku daću).592 Kasnije je njegova funkcija bila vezana za poreze i pobiranje kraljevskih prihoda (tridesetinu).593 Postojao je i porez zvan „cresta”, koji se plaćao pri ulasku u luku. Kao i na trgu, i u luci je također bilo zabranjeno istovarivati ili bilo što prodavati nedjeljom ili praznikom.594 Dio južne gradske rive nazivao se riva piscarie.595 U notarskim se dokumentima ribarnica spominje kao plathea ubi venditur piscis ili platea piscarie.596 Tamo se riba trebala prodati istog dana kad je bila donesena na ribarnicu. Zanimljiva je odredba o ponašanju ribara dok prodaju ribu: morali su stajati na nogama, a ne ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 8.v, 18. MT, I./1., 89., 413., 415. 588 I. LUČIĆ, Povijesna, 1008.; Radovi počinju 1438.; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 114.v. 589 ... in portu vel ripa civitatis Tragurij, videlicet a Quara, que est prope locum fratrum predicatorum, usque ad Quaram, que est iuxta vel subtus monasterium sancti Nicolai ...; ST, L. II., c. 42. 590 MT, I./1., 171., 279., 413.; I./2., 102., 254., 271., 272., 274. 591 CD, II., 19. 592 T. RAUKAR, Prilog, 346.; Mirko KOSTRENČIĆ, „Slobode dalmatinskih gradova po tipu trogirskom”, Rad JAZU, 239., 1930., 75.-96., 96. 593 T. RAUKAR, Zadar, 31. 594 ST, L. I., c. 3.; Trogirski spomenici, 18., 189., 190. Lučić donosi dokument iz 1322. u kojem je mletački dužd Marino Moressini imenovao službenika da se brine o lađama i svim brodovima u trogirskoj luci; I. LUČIĆ, Povijesna, 414. 595 MT, I./1., 183. 596 MT, I./1., 61., 137., 181., 183., 223., 314., 451. 586 587

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 23. Trogir s prikazom solana. Disegno di Traù, 1580.

101

102

Irena Benyovsky Latin

sjediti, i ništa nisu smjeli imati na glavi.597 Luka je dolaskom Mlečana i dalje bila mjesto gdje se prodavala riba. Godine 1435. ponavlja se odredba da ribari mogu prodavati ribu samo u ribarnici i to na mjestu iuxta duas turres, odnosno između kule pokojnog Nikole Šimunovog598 i Jadre Gauzinijevog,599 a morali su stajati.600 Za prodaju ribe plaćala se daća (datium piscariae).601 Zbog nedostatka prostora na otočiću ili zbog obilježja proizvodne djelatnosti, neke su gospodarske aktivnosti vezane uz grad bile smještene na obali. Ovdje se nalazio i komunalni bunar zvan Dobrić.602 U 13. stoljeću mesnica se, osim izvan istočnih bedema, spominje i kod crkve Sv. Jurja i bunara Dobrića.603 Zbog osiguranja od gladi, gradovi osim skladišta obvezatno imaju i mlinove (žitarice su se u fonticima čuvale u zrnu jer se brašno nije moglo dugo održati).604 Osim mlinova u Prigrađu, trogirske su mlinice bile smještene i na obali sjeveroistočno od grada na vodama Pantana.605 Mlinovi su bili od velike gospodarske važnosti za komunu. Za kneževanja Stjepka Bribirskog mlinice su bile u posjedu komune. Kada se 1234. Domald pokušao dočepati trogirskih mlinica, sukobio se s komunom.606 Trogirske je mlinove 24. rujna 1279. zakupio zadarski plemić Madij, sin Stane Varikaša, za što je komuni isplatio čak 3150 libra (godišnje 250 libara).607 Sačuvan je dokument iz 1312. u kojem Barte Silvestrov Urso vodi spor s komunom oko komunalnih mlinova – on je preko javnog nadmetanja od komune dobio pravo zakupa ubiranja

597 Trogirski spomenici, 232.; ST, R. I., c. 11.; R. II., c. 33. Vrlo sličnu odredbu nalazimo i u splitskom statutu.; SS, L. IV., c. 117. 598 Iz roda Andreisa. 599 (Andrije Gavžinjinog) iz roda Andreisa, isto pokojnog. 600 DAZd, AT, k. 71., sv. 4., f. 10. U talijanskim gradovima također se kontrolirala prodaja prehrambenih proizvoda na javnim trgovima te su se određivala posebna mjesta za prodavače. Klupe i pomične strukture rušile su reprezentativan izgled javnih prostora, jer su se naslanjale na zidove crkava ili bile instalirane unutar uskih ulica. 601 Z. HERKOV, Građa, 42. 602 P. ANDREIS, Povijest, 16., 269. 603 I. LUČIĆ, Povijesna, 236.; MT, I./1., 187., 285.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 22.; P. ANDREIS, Povijest, 16., 269. On je do nedavno bio sačuvan pred gradom na kopnu, a spominje se već u dokumentima 13. stoljeća; V. OMAŠIĆ, Topografija, 43., 107. 604 Primjerice, u sredozmenim gradovima bilo je 400-800 stanovnika na 1 mlin. U gradu su doduše postojali i mali ručni mlinovi – žrvnjevi, za svakodnevnu upotrebu. Komuna je nadzirala i pečenje i prodaju kruha. Pekarne su se nalazile unutar grada, a bila je određena i težina i cijena kruha. 605 CD, IV., 205.; C. FISKOVIĆ, O trogirskim, 6. Ivan Lucić bilježi da su se mlinice nalazile „na mjestu zvanom Blata”, kada se ovdje 1264. gradio gradski zid; I. LUČIĆ, Povijesna, 992. 606 G. LUCIO, Memorie, 36. Vijeće je 26. svibnja 1239. odlučilo da će svakog Trogirana, koji bi pomogao Domaldu da se domogne mlinica, izgnati i konfiscirati mu imanja. Knez Domald ipak je privremeno bio oduzeo dio mlinica gradu. Međutim, odrekao ih se 1243., a komuna mu daje kuću u gradu; G. LUCIO, Memorie, 191.; CD, IV., 80.; Držislav ŠVOB, „Komes Domald”, Naučna misao, I., 1955., 5.-37. 607 Lovre KATIĆ, „Solinski mlinovi u prošlosti”, Starohrvatska prosvjeta, II., 1952., 210.-223., 212.

Srednjovjekovni Trogir

103

prihoda od njezinih mlinica „za 2350 modija ječma i žita godišnje”.608 Trogirski su mlinovi više puta bili uništeni zbog svoga položaja i gospodarske važnosti. Primjerice, 1412. godine Mlečani su nagovorili Šibenčane, tada već svoje podložnike, da opustoše trogirski teritorij te unište mlinove koji su Trogiranima bili od velike gospodarske koristi.609 Međutim, Trogirani su ih dokrajčili - Vijeće je 1419. odlučilo uništiti komunalne mlinove na obali jugoistočno od grada. Godine 1420. Pietro Loredano naređuje Trogiranima da poprave svoje mlinove, koje je dao razrušiti Mihač Vitturi da ne bi poslužili kao uporište mletačkoj vojsci.610 Solane su se, osim u Prigrađu, nalazile i na obali te na otoku Čiovu. Na Čiovu se spominju 1405. kraj lazareta, u koji su bili smještani potencijalno zaraženi putnici. 611 Na karti iz 16. stoljeća vidi se položaj komunalnih solana na obali, sjeverno od grada.612 Knez Gabriel Barbarigo (1444.-1447.) naredio je prodaju komunalnih zemljišta kraj solana (koja su do tada služila za pašu), da bi dobio sredstva potrebna za popravak šteta izazvanih požarom u Prigrađu 1443. godine.613

608 Spor se vodio oko broja mlinova – Barte Urso smatrao je da je ugovorio zakup osam, a ne sedam ispravnih mlinova koliko mu je prepušteno, a komuna je smatrala da je jedan trebao prema ugovoru prvo popraviti; Trogirski spomenici, 115.-118. 609 F. ŠIŠIĆ, Vojvoda, 223.; G. LUCIO, Memorie, 406. 610 G. LUCIO, Memorie, 429. Posjed tih mlinova prešao je iz komunalnog u privatno vlasništvo putem javnih dražbi. Do tada je grad od mlinova imao godišnji prihod od 2400 mletačkih lira; C. FISKOVIĆ, O trogirskim, 10.-19.; P. ANDREIS, Povijest, 183. 611 Notae, 27. 612 ZKZ, Rukopisi, MS, 311., f. 1. Vidi sliku br. 23. U Arhivu Venecije čuva se plan Trogira s fortifikacijama i prikazom okolnih močvara, koji detaljno locira položaje solana i mlinica te mosta koji spominje P. Andreis; Karta se nalazi u Archivio di Stato u Veneciji; prvi put objavljena u: T. ZVONARIĆ, J. BELAMARIĆ i E. DRAGANOVIĆ, „Valorizacija Pantana, područja posebne prirodne i povijesne vrijednosti, s prijedlogom za zaštitu i režim korištenja”, Radovan, 2., 1998., 115.-138. 613 P. ANDREIS, Povijest, 175.

104

Irena Benyovsky Latin

PRIVATNI PROSTOR Privatni prostor prvenstveno se nalazio unutar gradske kuće, gdje su važili obiteljski odnosi i njihovi zakoni. Jacques Le Goff smatra da su osjećaji privatnosti i individualnosti, koji se javljaju od 13. stoljeća, kao i nov odnos prema izgledu grada, bili jedni od uvjeta razvoja komune u kasnom srednjem vijeku.614 Ako je muškarac dominirao u srednjovjekovnoj obitelji, žena je ipak gospodarila kućanstvom te je njezina uloga tek tamo dolazila do izražaja. Kao što sam navela, plemkinje su svjedočile u svojim kućama, a nikako na javnom prostoru. Pučanke su mogle svjedočiti u crkvi Sv. Marije, a ni u drugim slučajevima nisu bile zatvorene u kuću, nego su radile u dućanima ili radionicama.615 Dakle, privatni prostor, osim što se funkcionalno i arhitektonski potpuno razlikovao od javnog, bio je određen zajednicom koja je u njemu živjela i nepisanim zakonima koji nisu uvijek korespondirali komunalnim odredbama. Uostalom, statutarne se regulacije u većini slučajeva odnose na javne prostore, odnosno na ona pitanja koja se njih tiču.616 Ovdje se ipak bavimo rasporedom privatnog prostora u gradu i vrstama nekretnina, a ne samim kućanstvom i funkcioniranjem obitelji unutar njega. Za Trogir, nemamo sačuvane inventare privatnih posjeda.617 Ipak, dokumenti privatnopravne prirode pružaju dragocjenu i dosad samo djelomično iskorištenu građu. Baveći se nekom građevinom ili česticom unutar grada, sastavljači dokumenta određuju mu položaj, cijenu, granice, a katkad opisuju veličinu i izgled. Tako se podaci o privat614 Jacques LE GOFF, Il Medioevo; Alle origini dell’identita europea, Roma-Bari, Economica Laterza, 1996., 51. 615 O položaju žene u srednjovjekovnoj obitelji vidi više: Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Rod, passim; Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet istarskih žena. Položaj i uloga žene u istarskim komunalnim društvima: primjer Novigrada u 15. i 16. stoljeću, Zagreb, Srednja Europa, 2006., passim. 616 U klasičnom latinskom privatus je bio pojam vezan uz čin koji se nije provodio otvoreno na forumu pred svima, nego unutar nečije kuće, u „izolaciji”. Privatno je zatvoreno, individualno i rezervirano. U srednjovjekovnom gradu često prodire javno u privatno, i privatno u javno, pa postoje i prostori njihova preklapanja; Georges DUBY, „Private Power, Public Power”, A History of Private Life; Relevations of the Medieval World, London, Harvard University Press, 1987. 617 F. Madirazza, istraživač trogirske heraldičke baštine, objavio je 1900. tri članka pod naslovom „Il Re d’Armi di Traù”. U njoj se poziva na neke (za sada nepoznate) spise Buffalisa, koje je navodno našao u kaptolskoj knjižnici Trogira. U ovoj knjižici Madirazza opisuje trogirske plemićke obitelji, njihovo podrijetlo i sjedište u gradu; Francesco MADIRAZZA, „Il Re d’Armi di Traù”, Smotra Dalmatinska, Zadar, 1900., br. 71.-74.

Srednjovjekovni Trogir

105

nim nekretninama i njihovim vlasnicima mogu donekle rekonstruirati na temelju kupoprodajnih ugovora, parnica, nagodbi o diobi nekretnina, ugovora o najmu, oporuka i sl.618 Uz bazu podataka i računalni program mogu se odrediti lokacija, vlasnici i susjedi neke nekretnine, te nekrentine u posjedu istoga vlasnika. U bazi podataka raščlanjuju se ovi podaci: prvi posjednik nekretnine; vrsta transakcije (prodaja, donacija, najam); posjednik nekretnine nakon transakcije; vrijednost nekretnine; vrsta nekretnine (prazna čestica, kuća, dućan); smještaj na otočiću (civitas - burgus); položaj u gradu određen susjedima; veličina nekretnine.619 Objavljeni dokumenti trogirske kancelarije iz 13. stoljeća stvaraju temelj za izradu relativno sigurne baze podataka. Građa 14. stoljeća samo je djelomično sačuvana i kronološki sporadična pa se ne može pratiti dinamika posjedovnih odnosa.620 Zbog toga se ne može se točnije locirati većina nekretnina koje se spominju u dokumentima 14. stoljeća. Građa prve polovice 15. stoljeća bogatija je i omogućuje mikroanalize nekih dijelova gradskoga prostora. S obzirom na to da su pojedinci često kupovali, mijenjali ili davali nekretnine u najam, opis položaja pojedinih posjednika u gradu ovisi o dostupnim podacima o sličnim transakcijama vezanim uz nekretnine susjeda.621 Istraživanje nam otežava i identifikacija pojedinih osoba, osobito onih bez formiranog prezimena, a to su najčešće pučani. Precizniju rekonstrukciju gradskih nekretnina dodatno onemogućuje nepostojanje imenovanih ulica i nedovoljan broj fiksnih orijentira, kao što su crkve, trgovi, gradski bedemi ili poznate javne i privatne zgrade. Svakako nam mogu pomoći i kasniji dokumenti, pa neke situacije možemo pratiti retrospektivno, na temelju kasnijih planova grada, kronika, dokumenata i sl.622 Naravno, najtočniji podaci rezultat su i drugih istraživanja (pravno-povijesnih, arheoloških, povijesnoumjetničkih, genealoških). 618 Trogirski notarski spisi za drugu polovicu 13. i početak 14. stoljeća objavljeni su kao Monumenta Traguriensia, odnosno Trogirski spomenici (nešto manji broj dokumenata u Diplomatičkom zborniku). Većina notarskih spisa za 14. i 15. stoljeće nije objavljena, a nalazi se uglavnom u fondu „Arhiv Trogira” u Državnom arhivu u Zadru, nešto manje u drugim arhivima – Arhivu HAZU u Zagrebu, Državnom arhivu u Splitu, Kaptolskom arhivu u Trogiru, Znanstvenoj knjižnici u Zadru i dr.; Fani CEGA, „Istraživanje arhivske građe u muzejskim i privatnim zbirkama”, Informatica museologica, 29. (3.-4.), 1998., 43.-46. 619 Irena BENYOVSKY „Prilog metodologiji istraživanja srednjovjekovnog urbanizma: Primjer trogirske baze podataka”, Zbornik Istarskog povijesnog biennala, 2005., 241.-253. Istraživanje koje pokazuje rezultate ove metode objavljeno je za 13. i 14. stoljeće: M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, passim; Mladen ANDREIS – Irena BENYOVSKY LATIN – Ana PLOSNIĆ ŠKARIĆ, „Socijalna topografija Trogira u 14. stoljeću”, Povijesni prilozi, 33., 2007., 103.-195, passim. 620 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 161.-254. 621 Dakle, rekonstrukcija gradskih čestica u širem prostornom i vremenskom kontekstu tek je djelomično moguća: fragmentarni i tipološki različiti dokumenti omogućuju stvaranje slike prema „puzzle” načinu, s time da mnogo dijelova nedostaje. 622 Vidi i: D. HERLIHY, Mapping, 54.-89.; R. HAMMEL-KIESOW, Property, passim; Vladimir BEDENKO, Zagrebački Gradec, Zagreb, 1989., 1.-8.

106

Irena Benyovsky Latin

Vrste nekretnina Jezgra Kuća kasnoga srednjeg vijeka podređena je svojim funkcijama te je razvoj arhitektonskih obilježja ovisio više o zahtjevima vlasnika i njegovu načinu života, nego o stilskim pravcima toga vremena. Najčešća je zato polivalentna kuća u kojoj se nalaze i stambeni i poslovni prostori.623 Prema T. Marasoviću, u romaničkoj stambenoj arhitekturi Trogira izdvajaju se četiri osnovna tipa kuća.624 Prvi je tip jednoćelijska uska višekatnica, koja često u prizemlju ima dućan ili konobu, a na gornjim katovima stambeni prostor. Taj tip kuća postojao je još u ranom srednjem vijeku.625 Posebnu varijantu toga tipa čine kuće s vanjskim stubištem.626 Jednoćelijske kuće mogle su biti samostojeće, ali uglavnom su bile u nizu. Drugi su tip kuće-kule (turris et domus), također jednoćelijskoga tipa. One su uz stambenu, imale prevenstveno obrambenu funkciju. Mogle su biti samostojeće, ali uglavnom su očuvane one uz gradski bedem. Trećem tipu pripadaju reprezentativnije kuće višećelijske strukture sa širokim pročeljem. Prizemna površina sadrži ulazni i druge utilitarne prostore, što se na pročelju odražava s više vrata.627 Četvrti tip čini palača s unutrašnjim dvorištem.628 Podaci o gradskim kućama i ostalim nekretninama mogu se u dokumentima pratiti od druge polovice 13. stoljeća.629 U njima je zabilježeno 189 kuća u jezgri, od čega najviše (125) kamenih kuća (domus).630 Uz prizemlje dostizale su jedan, dva pa i više katova.631 Dokumenti bilježe različite tipove kuća i stambenih sklopova: kuću s kulom (domus et turris); veća zdanja (casamentum videlicet ambas domos); tri kuće-kuhinje (domus cochine, coquina seu domus)632; kuću s dvorištem i kulom (domum cum curte et turre); dvije kuće s dvorištem (curia et domus). Dva puta se spominje casannitum, a četiri puta curtis tj. curia (što vjerojatno označava

623 Nada GRUJIĆ, „Kuća ‘savršenog trgovca’ po Benediktu Kotruljeviću”, Dubrovnik, 4., 1995., 198.212., 199. 624 T. MARASOVIĆ, Stambena, 197. 625 A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Blok, 10. 626 I. FISKOVIĆ, Gotička, 168. 627 T. MARASOVIĆ, Stambena, 197. 628 T. MARASOVIĆ, Stambena, 198. 629 Dokumentima uglavnom privatno-pravne prirode (kupoprodajni dokumenti, oporuke, parnice, ugovori); M. ANDREIS - I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, passim. 630 Uključuje i jedan zapis u kojem je objekt definiran kao domus cum banca et pila; MT, I./2., 155.156. 631 T. MARASOVIĆ, Stambena, 195.-197.; Ivo PETRICIOLI, „Ostaci stambene arhitekture romaničkog stila u Zadru”, Radovi instituta JAZU u Zadru, 9., 1962., 117.-161.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 1.-58. 632 U tri dokumenta.

Srednjovjekovni Trogir

107

privatno dvorište, zatvoreno okolnim kućama ili zidom).633 Takvo stanje pokazuje dosta veliku izgrađenost jezgre kamenim kućama u 13. stoljeću (ili kamenih kuća s drvenim dijelovima).634 U drugoj polovici 13. stoljeća više nema puno novoizgrađenih kuća, ali dokumenti bilježe nadogradnje i izgradnju dodatnih struktura - stubišta, balkona i prozora.635 U dokumentima 13. stoljeća spominje se malo drvenih kuća - samo četiri (camarda domus, camarda). Zabilježeni su i pojedinačni katovi kuće (pauimentum, pauimentum de domo).636 Osim stambene funkcije, kuće su imale i gospodarsku funkciju. U dokumentima su zabilježeni i dućani (statio, stacio) i konobe, tj. skladišta (canaua, caniua, canaua de domo, canipa) u prizemljima kuća.637 I statio i canipa označavaju prostor u prizemlju, a funkcija im je ovisila o potrebama osobe koja ih koristi; stoga i nalazimo zapis statio sive canipa.638 Smatra se da je u Trogiru 13. stoljeća bilo najmanje trideset različitih dućana, konoba ili radionica, iako se u navedenim dokumentima spominju samo 4 dućana i 11 konoba.639 Gospodarski prostori postojali su sigurno i u većini kuća, koje se u izvorima navode kao domus – u cjelini, a da se zasebno ne navode njihovi pojedini dijelovi. Prazne čestice rjeđe se spominju u dokumentima vezanim uz jezgru 13. stoljeća (za razliku od Prigrađa) – zabilježeno ih je 25 praznih i 5 s drvenom kućicom (paratinea cum camarda).640 Vlasnici drvenih kućica nisu nužno posjedovali i zemljište na kojem je kućica izgrađena. U trogirskom statutu nema podataka o tome pa je to možda bilo regulirano običajnim pravom.641 Tako je primjerice zabilježen domus cum curte et turri u vlasništvu roda Lucić; in curia et domibus (...) sitis prope ipsam turrim u vlasništvu roda Cega. 634 MT, I./1., 249., 278.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 1.-58. C. Fisković pretpostavlja da je u Trogiru 13. stoljeća bilo oko šezdeset kamenih kuća, od sveukupno stotinjak. 635 Primjerice, majstor Raden, carpenterius, radi na kući Dese Petrovog iz roda Lucića. Za 28 libri dogovara izgradnju kuće, stubišta s naslonom te izrađuje vrata i prozore, balkone; MT, I./2., 201.-202.; Premda izvori rijetko otkrivaju imena graditelja stambenih kuća, među njima bi možda mogli biti i kamenari domaćih imena, koji se spominju u dokumentima 13. i 14. stoljeća stoljeća; MT, I./1., 13., 16., 19.-20., 21., 74., 81.; N. BEZIĆ-BUŽANČIĆ, Kulturno-povijesna, 271.-275.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 162.-163. (zabilježeni su murarii); C. FISKOVIĆ, Zadarski, 11. 636 Spominje se u 10 dokumenata; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 43. 637 MT, I./1., 6., 8., 19., 45., 55., 85., 142., 459., 461., 492., 495.; I./2., 327. 638 Trogirski spomenici, 284.-298.; Ipak, većinom se spominju kao mjesta sklapanja dokumenata (actum prope stationem; in statione itd.). 639 Brojni okviri vrata, karakteristični za romaniku - bilo srpastih lukova bilo „na koljeno”, sačuvali su se do naših dana u prizemnim zonama pročelja trogirskih kuća; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 154. 640 MT, I./1., 9. Paratinea je bio naziv za česticu ograđenu zidom, rijetko i za okućnicu ili prostor između kuća (intervallum inter aedificia). Naziv za gradsku česticu s objektom ili bez njega, bio je i locus (vacuum); MT, I./1., 9., 16., 74., 80., 87., 100., 117., 125., 127., 128., 320. Katkad se pojam locus izjednačava s pojmom paratinea (locus sive paratinea); MT, I./1., 424.; Lexicon, 807. 641 O tome nešto kasnije. Usporedi: I. BENYOVSKY LATIN – D. ZELIĆ, Knjige nekretnina, 27.; DS, L. V., c. 11. 633

108

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 24. Gradska kuća u Trogiru (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

109

U 14. stoljeću, gotički sloj u gradogradnji uglavnom se nadovezao na romaničku bazu te se uglavnom radilo više o dekoraciji i preinakama nego o novogradnji.642 Kuće se češće dijele na više katova, koji se zasebno prodaju ili iznajmljuju, što govori o povećanju broja stanovnika.643 Sačuvane su i oporuke kojima se kuće ostavljaju ne samo jednom nasljedniku. Ti ih potom posjeduju pro indiviso ili ih dijele pripadnicima obitelji.644 U sačuvanim dokumentima 14. stoljeća spominju se nazivi za nekretnine: domus, pamentum, casamentum, palacium.645 Privatna dvorišta kuća zatvorena su okolnim kućama ili su katkad unutar veće kuće složenijeg tlocrta te ograđena od ulice visokim zidom, a spominju se kao curtis ili curtile.646 U dokumentima 14. stoljeća spominju se curia domus rodova Lucić,647 Chiudi,648 Cega,649 Mazzarello,650 Ciprijan,651 Casotti652 i Kazarica.653 Zabilježeno je i nekoliko kula (turris).654 Iako se tek oko trećina sačuvanih dokumenata vezanih uz nekretnine u jezgri veže uz kamene kuće (za razliku od 13. stoljeća), to ne znači da je u jezgri bilo tako malo kuća u odnosu na drvene barake i vrtove, nego da su se Trogirani, vjerojatno zbog nestabilnih političkih i gospodarskih prilika prve polovice 14. stoljeća, teže odlučivali za prodaju kuća, a i platežna im je moć bila oslabljena. Sačuvano je 80ak doumenata iz 14. stoljeća u kojima se spominje prodaja nekretnina u gradu, od čega se trećina odnosi na Prigrađe.655 Od 60-ak dokumenata u kojima se spominju nekretnine u jezgri,656 trećina se odnosi na prodaju ili podjelu kuće,657 a trećina 642 Igor FISKOVIĆ, „Gotička kultura Trogira”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 1036.-1066. Primjerice, Vrtacin murarius spominje se da izrađuje vnam fenestram in statione Stepi Duimy; Trogirski spomenici, 528. 643 Vidi primjerice: DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 14.-14.v, f. 33.v-34.; sv. 6., f. 36.; sv. 9., f. 2.v; sv. 11., f. 15.; sv. 12., f. 5.-5.v; f. 5.v-6., f. 12.v, f. 17.v, 18., 18.v; sv. 13., f. 5.v, f. 33.; sv. 15., f. 7.; Trogirski spomenici, 200.-201., 284.-298. 644 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 19., 30.v-31.; sv. 13., f. 5.v. 645 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, passim; Trogirski spomenici, 284.-298.; DAZd, AT, 66., sv. 11., f. 2. 646 Igor FISKOVIĆ, Dalmatinski prostori i stari majstori, Split, 1990., 166. 647 DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 14. 648 ... in curia domus Nicole Iohanis Staretii [Chiudi] ... (1335.); DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 4. 649 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 14.v; sv. 12., f. 10.v, 15. 650 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 21.v. 651 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 33. 652 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 204.-209. 653 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 34. 654 Vidi poglavlje o plemstvu. 655 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, passim; sličnu situaciju nalazimo i u Zadru (za razliku od druge polovice 14. stoljeća); T. RAUKAR, Zadar, 79. 656 Mnogo se nekretnina spominje kao mjesto sklapanja ugovora, ali u takvim se dokumentima ne opisuju granice nekretnina (takvih je sačuvnao čak 240 za jezgru 10 za Prigrađe). 657 Trogirski spomenici, 333.-346.; DAZd, AT, k. 1., sv. 7., f. 9.v; k. 66., sv. 2., f. 24.v, 30.v-31.; sv. 3., f. 23.v, 33.v-34.; sv. 9., f. 3.; sv. 11., f. 5.v, 9.; sv. 13., f. 6.v, 16., 18., 27.; sv. 14., f. 2.; sv. 15., f. 3.; sv. 21., f. 2.; CD, XV., 105.-107.; XVII., 316.-331.

110

Irena Benyovsky Latin

na najam (ad affictum) kuće658 ili kata.659 Ostali dokumenti bilježe darovanje,660 zamjenu,661 diobu nasljedstva,662 najam neizgrađenoga zemljišta.663 U više su primjera zabilježene konobe ili dućani (canipa, statio, camarda, capanota).664 U jezgri je zabilježeno nekoliko čestica s drvenim kućama (camarda seu hedifitium lignaminis).665 U ukrasima pojedinih arhitektonskih elemenata na stambenoj arhitekturi 15. stoljeća vidljiv je utjecaj venecijanske gotike. Čini se da je jezgra bila vrlo gusto naseljena, a praznih je čestica bilo malo. Na uzorku 70-ak kupoprodajnih dokumenata koji se odnose na područje jezgre u 15. stoljeću može se pratiti urbaniziranost toga prostora.666 Oko 30 nekretnina bile su kamene kuće. Mnoge su opisane s pripadajućom česticom (domus et paratinea) ili dvorištem (domus cum medietate cortini).667 Zabilježene su i pripadajuće strukture - primjerice kameno stubište s balaturom (cum scallis et plancha).668 Tri kuće opisane su zajedno s konobom u posjedu istoga vlasnika (domus cum canipa), ali često nije bilo tako jer su se gospodarski prostori u prizemlju još u 13. stoljeću prodavali zasebno.669 Također, zabilježene su kuće s kulom (domus cum turre et muralia, medietatem turris pavimentorum cum suis scallis et anditus usque ad celum).670 Sačuvani su i dokumenti koji opisuju nadogradnje671 na kućama te popravke kuća.672 Spominju se samo dvije DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 2.v, 3.; sv. 15., f. 3.v, 4.; sv. 16., f. 14. DAZd, AT, k. 2., f. 36.v-37.; k. 66., sv. 3., f. 16.v; sv. 6., f. 4., 26.v-27.; sv. 12., f. 1., 10.v, 12., 12.v, 14.; sv. 13., f. 5.v; 6., 6.v, 33.; sv. 15., f. 7.; sv. 24., f. 1.v. 660 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 33.v-34.; sv. 6., f. 24.; sv. 12., f. 17.v. 661 CD, XV., 105.-107.; DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 14. 662 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 19., 21.v; sv. 3., f. 13.v-14.; sv. 6., f. 6.-6v.; sv. 8., f. 13.v; sv. 10., f. 9.v, 11. 663 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 34.-34.v, 41.; sv. 6., f. 45.; sv. 13., f. 2., 11.v, 12., 17.v, 27., 33. 664 ... domus cum statione, cum scalis lapidibus, domus cum quovina (qoquina) ...; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 28., 30.v (dokumenti iz 1335.); Trogirski spomenici, 39. 665 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 3., 19., 34.; sv. 3., f. 16.; sv. 6., f. 48.; sv. 14., f. 4. 666 U razdoblju od 1435. do 1449.; DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 4., 8., 11.v, 30., 51.-51.v, 59.-59.v, 60.v, 74.v; sv. 2., f. 9.v, 18.v, 44., 46.v, 57.v, 81., 87., 127., 132.v, 142.v, 144., 147.v, 148.v, 150., 172.v, 175., 191.v, 194., 199., 201.v, 204., 221.v, 231.; sv. 3., f. 13.v, 35., 36., 40.v, 41.v, 45., 45.v, 57.v, 59., 65.v, 68., 73.v, 86.v, 88., 93.v, 98.v, 100., 109.-109.v, 130.v-131., 143.v-144., 176.v, 178.v, 209.v, 212., 218.v, 220., 222., 231.; sv. 4., f. 60., 65.v, 69.; sv. 5., f. 2., 3., 4.v, 143.v-144., 146. 667 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 132.v, 150. 668 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., 46.v. 669 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., 214.v, 217.v. 670 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 132. 671 Primjerice, ugovor iz 1413. spominje dogradnju kuće u jezgri. Klesar Zoranović dogovorio je napraviti dva luka i jedan stup u dvorištu kuće Nikole Ivanovog Domišića za 300 malih libri. Na fasadi kuće Andrije Teodorovog isti je majstor obećao izraditi prozore. Jedan je naručen sa stupom u sredini (bifora) dužine i širine 2 lakta za 32 libre, a drugi je trebao biti kao onaj na komunalnoj palači (... aliam fenestram saraziniscam talem et tantam qualis et quanta est una illarum sarasiniscarum in palatio comunis Tragurio ...); DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 74. 672 Popravak kuće mogao se odrediti i oporučno. Tako Marica, udovica Petra Pavčića, određuje 1438. u svojoj oporuci 100 libara za popravak svojih kuća; DAZd, AT, k. 2., sv. 2., f. 70. 658 659

Srednjovjekovni Trogir

111

drvene kuće na tuđem zemljištu.673 U požaru 1443., koji je buknuo u Novom gradu, prema izvorima je bilo zahvaćeno i osamnaest kuća u jezgri.674 Požar se lako proširio na stari dio grada jer tada je već bio srušen zid koji ga je nekad razdvajao od Novoga grada. U 15-ak slučajeva zabilježeni su katovi kuće kao zasebne stambene jedinice.675 To opet upućuje na porast broja stanovnika. U prizemljima kuća redovito su se, kao i u prijašnjem razdoblju, nalazile konobe, skladišta ili dućani. Spominje se četrnaest konoba u posjedu ili najmu osobe koja nije bila vlasnik katova iznad.676 Većina ih se opisuje u prizemljima ispod katova kuće ili kule (statione, canipa subtus domus, canipa subtus turris), rjeđe s pripadajućim strukturama, kao što su bile stube. Osim dućana, u tim su transakcijama zabilježena i tri velika susjedna spremišta, jedno do drugoga, u vlasništvu jednog vlasnika (tres magazenos contiguos).677 Samo nekoliko praznih zemljišta (locus paucus, locus vacuum) zabilježeno je u sačuvanim ispravama 15. stoljeća, a ona su bila smještena na krajnjem zapadu staroga grada.678 Tamo su zabilježene i neke prazne okućnice.679 U više dokumenata prve polovice 15. stoljeća pronalazimo i pojam curia,680 koji se odnosio na privatno dvorište kuće (spominju se primjerice curia Andreis, curia de Rosano) s unutrašnjim dvorištem.681 Osim toga spominje se i pet ruševnih kuća, također u vlasništvu plemićkih obitelji.682 Prigrađe - Novi grad Prigrađe se, za razliku od jezgre, oblikuje tek u 13. stoljeću.683 Razvoj zapadnoga dijela otočića bio je određen specifičnom situacijom terena - močvarnim zemljištem koje je započinjalo blizu zapadnoga bedema jezgre.684 Zemljište Pri DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 194. Notae, 268. 675 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 8., 74.v; sv. 2., f. 18.v, 44.v, 172.v, 175., 192.v; sv. 3., f. 35., 41.v, 209.v, 212., 220.; sv. 4., f. 60. 676 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., 15., 30., 59.-59.v, 74.v; sv. 2., f. 132.v, 142.v, 147.v, 150., 172.v, 175.; sv. 3., f. 45.v, 57.v, 130.-131.; sv. 4., f. 60.; sv. 5., f. 3., 158. 677 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 127. 678 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 194., 209.v. 679 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 9.v, 199. 680 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 18.v, 144., 172.v; sv. 3., f. 10.v, 45. 681 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 172. 682 ... muralia disoperta; muralea cum balatorij; muralea a celo usque in abissum; muralia cum duobus suis voltis et cum scallis lapideis a fundo, cum anditus ...; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 86.v. 683 U dokumentima se zapadni dio otoka naziva burgus, označavajući novo izvangradsko naselje koje se razvija zapadno od grada (Prigrađe). Godine 1274. i 1275. dio Prigrađa nazivao se „Pasike”; MT, I./1., 435.; Ivo BABIĆ, „Počeci trogirskog predgrađa u Pasikama”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39., 2001.-2002., 123.-148., 123.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 151. 684 Ima mišljenja da je zapadni dio otočića (muljevito tlo) tek u srednjem vijeku došao pod more zbog podizanja razine vode; N. CAMBI, Trogir, 950.-963., 952.; N. CAMBI, Neki problemi, 12.-46. 673 674

112

Irena Benyovsky Latin

građa širilo se isušivanjem.685 Budući da se kanal koji je dijelio Trogir od kopna produbljivao svake godine, izvađeni materijal vjerojatno je služio za učvršćivanje tla.686 Sačuvani dokumenti opisuju kako se nasipavala zemlja i na njoj se gradile drvene kućice.687 U već spomenutom dokumentu s početka 14. opisuje se ribarnica u Prigrađu, izvan naseljenoga područja na zapadu, smještena blizu isušenih i neisušenih zemljišta, prema gradskim solanama.688 Očito je taj proces još trajao. Od 66 nekretnina u Prigrađu 13. stoljeća, 41 put spominje se (ograđeno) zemljište odnosno čestica (paratinea); čestice u Prigrađu bile su malih dimenzija - pravokutnih i kvadratičnih (primjerice 9 x 7, 12 x 6, 6 x 6). Dio čestica približno je jednake veličine, što može upućivati na neki prethodno postojeći format (možda nekadašnjih solnih bazena). U 15 slučajeva zabilježena je čestica s drvenom kućicom (paratinea cum camarda), a jednom se spominje neobrađeno zemljište (asium).689 Od objekata se spominje 5 drvenih kućica (camarda) i 4 kuće (domus, furnus = peć).690 U sačuvanim dokumentima 14. stoljeća zabilježene su sljedeće vrste nekretnina u Prigrađu: palatium, domus, domus de lignamine, camarda, hedificium lignaminis, paratinea, canipa, statio. Od toga je vrlo malo kamenih kuća (domus).691 U oporukama se termin domus spominje znatno češće, ali vjerojatno se rabi u značenju doma, kućanstva, a ne kamene kuće.692 Malobrojne kamene kuće u Prigrađu nisu bile obogaćene gotičkim stilskim obilježjima, kao u jezgri.693 Vrlo rijetko spominju se i katovi kuća (pamentum, solarium),694 a samo jednom se u Prigrađu spominje

685 U više se primjera spominje početak isušivanja terena „nakon Tatara”, dakle nakon 1242.; MT, II., 68., 69.; I. BABIĆ, Počeci, 126.-127. 686 CD, IV., 205.; Cvito FISKOVIĆ, „O trogirskim mlinicama u povodu njihove nove namjene”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 6.-7., 1980.-1981., 65.-67. 687 Moguće je da su se za melioracije dijelova Prigrađa dobivale koncesije. Lucić bilježi da su svi građani imali obvezu isušivati more kod Prigrađa, nabacujući kamenje i šljunak, a da je isti postupak bio primjenjivan u 17. stoljeću na otoku Čiovu nasuprot grada (u tzv. Novom prigrađu zbog gradnje kuća ili podizanja baraka za soljenje ribe); I. LUČIĆ, Povijesna, 1044. 688 P. ANDREIS, Povijest, 336.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1043.; Stjepan KRASIĆ, „Crkva i samostan sv. Dominika u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 67.-109.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 350. 689 … ad conturam asium in quo ... habet camardam …; MT, I./2., 104.-105. 690 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topogirafija, 50. 691 DAZd, AT, k. 66., sv. 9., f. 11.-11.v; sv. 16., f. 6. 692 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topogirafija, 108. 693 I. FISKOVIĆ, Gotička, 1044. 694 Pavimentum ili solarium ima značenje poda, tj. stropa odnosno kata kuće; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 49. Solarium je mogao imati i značenje dijela kuće istaknutog nad ulicom (balatura, balkon); MT, I./1., 96., 401.; I./2., 87.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 144.; Nada GRUJIĆ, „Balatorij u dubrovačkoj stambenoj arhitekturi XV. stoljeća”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 1997.-1998., 146.-151., 138.

Srednjovjekovni Trogir

113

dućan.695 Spominje se i jedna palača - domus sive palatium u vlasništvu roda Lucić i u blizini dominikanskoga samostana.696 U dokumentima su zabilježeni i dijelovi pojedinih kuća – primjerice scale.697 Neizgrađene čestice nazivaju se paratinea, paratinea seu locus698 paratinea et terra,699 supra teritorium700 ili locus.701 Čestice u Prigrađu 14. stoljeća zadržavaju istu veličinu.702 Od pregledanih dokumenata, samo ih se 8 odnosi na prodaju neizgrađenoga zemljišta,703 a čak 17 dokumenata spominje prodaju čestica s drvenom kućom.704 Ostali se dokumenti odnose na najam kuće705 ili neizgrađenoga zemljišta (paratinea, locus),706 ugovor o darivanju,707 zamjenu708 i diobu nasljedstva.709 U Prigrađu je u miraz dana jedna drvena kuća.710 Drvene kućice bile su jednokatnice, a u dokumentima se rabe razni termini (camarda, hedificium lignaminis,711 domus de lignamine,712 domus de lignamine cum camarda713 te domus lignea.)714 I P. Andreis bilježi da je u 14. stoljeću većina kuća u Prigrađu bila drvena.715 U listopadu 1398. izbio je požar koji je uništio velik dio Prigrađa. Prema opisu tog požara, on se brzo proširio upravo zbog drvene izradnje.716 Za 15. stoljeće istražen je uzorak od 50-ak isprava u kojima se spominju nekretnine u Prigrađu.717 Za razliku od staroga grada, u Novom je gradu i u prvoj polovici DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 9. DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 27.; G. LUCIO, Memorie, 494.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1043. 697 DAZd, AT, k. 46., sv. 1., f. 7. 698 DAZd, AT, k. 66., sv. 10., f. 10.v. 699 DAZd, AT, k. 66., sv. 9., f. 4.v. 700 DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 28. 701 DAZd, AT, k, 66., sv. 13., f. 1.v. 702 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 12.v, 15.v; sv. 11., f. 8., 18.; k. 66., sv. 12., f. 4.v; sv. 27., f. 4. 703 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 12.v, 15.v; sv. 9., f. 4.v; sv. 10., f. 10.v; sv. 11., f. 3.v, 17.v; sv. 13., f. 9.v; CD, XIII., 366.-367. 704 DAZd, AT, k. 1., sv. 7., f. 15.; k. 66., sv. 3., f. 15.; sv. 5., f. 10.; sv. 11., f. 6., 9.v, 19.v; sv. 12., f. 4.v, 5., 18.v, 20.; sv. 10., f. 10.v; sv. 11., f. 8., 18.; sv. 12., f. 11.v ; sv. 13., f. 16.v. 705 DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 6. 706 DAZd, AT, k. 66., sv. 10., f. 7.v; sv. 13., f. 1.v. 707 DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 28. 708 DZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 27. 709 DAZd, AT, k. 66., sv. 9., f. 11.-11.v; sv. 12., f. 14.v; sv. 13., f. 15.v. 710 DAZd, AT, k. 1., sv. 7., f. 8.v. 711 DAZd, AT, k. 66., sv. 5., f. 10.; sv. 13., f. 30.v. 712 DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 28. 713 DAZd, AT, k. 1., sv. 7., f. 8.v. 714 DAZd, AT, k. 66., sv. 1., f. 2.v-3. 715 P. ANDREIS, Povijest, 135.-136. 716 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 33. 717 God. 1435. – 1439.; DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 40., 58., 59.v, 65.v; sv. 2., f. 33., 39.v, 45., 46.v, 52.v, 67., 82.v, 90., 90.v, 94., 94.v, 116., 130., 132., 141., 145., 169.v, 170.v, 186., 192.v, 199., 206.v, 209.v, 212.v, 214.v, 216.v, 217., 217.v; sv. 3., 10.v, 11.v, 48., 71., 93.v, 108.v, 101.v, 160.v, 186., 189.v, 197., 201., 228., 229., 229.v. To je samo uzorak, a dokumenata je znatno više. 695 696

114

Irena Benyovsky Latin

15. stoljeća zabilježeno dosta praznih zemljišta i čestica. Među 51 nekretninom zabilježene su 22 neizgrađene čestice (locus vacuus, locus paucus, locus sive terrenus, paratinea),718 od kojih je samo jedna imala građevinu (paratinea cum edificio - 8 x 8 lakata).719 Možda je dio kuća (drvenih) izgorio u požaru iz 1398. godine. Zabilježeno je dvadeset kuća, od kojih je šest imalo opisanu veličinu, a samo su četiri opisane kao drvene. Veličine kuća bile su vrlo male (tri su bile širine i dužine 6 x 6 trogirskih lakata, a ostale 8 x 7, 10 x 6, 10 x 9 lakata). Možemo pretpostaviti da su drvene trogirske kućice bile otprilike 7 odnosno 10 lakata visine, primjerice kao i u Šibeniku u 15. stoljeću.720 U pregledanim dokumentima u samo se dva slučaja spominju stanovi u kući koji su pripadali različitim vlasnicima te samo jedan dućan (kao i u 14. stoljeću). Već smo spomenuli da je 22. svibnja 1443. ponovno je izbio požar u kojemu je, prema izvorima, izgorjelo pedeset kuća u Novom gradu.721 Lučić donosi da je Novi grad u razdoblju nakon dolaska Mlečana, a prije požara, bio vrlo gusto naseljen i da je imao velik broj kuća „koje su zbijene jedna uz drugu”.722 Nakon požara bilo je posebno zabranjeno graditi drvene kuće od crkve Sv. Dominika do crkve Sv. Marije, dakle na potezu prema starom gradu.723 Osim što je izgradnja kamenih objekata bila potaknuta požarom, sigurno su tom procesu pridonijeli i pretvaranje Prigrađa u Novi grad ozidavanjem te stabilizacija posjedovnih odnosa.724 Budući da se nisu smjele više graditi drvene kuće, vlasnici terena, ako nisu bili spremni graditi kamenu kuću, vjerojatno su prodali česticu onome tko je planirao učiniti. Primjerice, u Korčuli, ako vlasnik nije htio obnoviti ruševnu kuću, onaj tko bi to napravio mogao je postati njezinim vlasnikom.725

720 721 722 723 724 725 718 719

Primjerice: DAZd, AT, k. 67., sv. 3., 186. Primjerice: DAZd, AT, k. 67., sv. 3., 160.v. I. BABIĆ, Početak, 136. Notae, 268. I. LUČIĆ, Povijesna, 1000. V. CELIO-CEGA, La chiesa, 59. Vidi u Šibeniku: ŠS, R. 168. V. FORETIĆ, Dva ugovora klesara, 165.–170.; V. FORETIĆ, Podrijetlo, 33.–35.

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 25. Veduta Angela degli Oddija iz 1584.726

M. MARKOVIĆ, Hrvatski, 533.

726

115

116

Irena Benyovsky Latin

Kontrola promjene vlasništva nad nekretninama Kupoprodaja i najam Osim za posebne potrebe „javnog interesa”, komuna se nije previše miješala u vlasnička prava, ali vodila je politiku kontrole nekretnina da bi zadržala postojeće posjedovne odnose, odnosno preokrenula ih u vlastitu korist.727 Komunalni zakoni redovito učvršćuju pravo posjeda nad stečenim gradskim nekretninama, ali to je ovisilo i o statusu posjednika i nekretnine. Smještaj pojedinih društvenih čimbenika u prostoru nije smio biti narušen nekontroliranim promjenama vlasništva nad nekretninama, događale se one kupoprodajom, najmom ili oporučivanjem. U kupoprodajnim ugovorima vezanim uz prostor Prigrađa u 13. stoljeću određuje se veličina čestica.728 Prvo se bilježi dužina (per longum) pa širina (per amplum), a mjera je bila trogirski lakat (brachia ili blaccolaria). On nije nigdje točno određen, ali možemo pretpostaviti da je bio oko 0,6 m, kao i u drugim dalmatinskim gradovima (prije standardizacije mjera u 15. stoljeću).729 I u dokumentima 14. stoljeća također se opisuje dužina, pa širina čestica. Statut iz 1322. odredio je da se ograđeno zemljište u Prigrađu može kupiti samo uz naznaku broja lakata,730 a da će se kupovina u protivnom smatrati nevažećom.731 To se nije primjenjivalo u jezgri, gdje su kamene kuće fiksirale veličinu čestice. Komunalni su mjernici imali dužnost mjeriti nekretnine kod njihove prodaje ili otuđivanja i označavati granice u prisutnosti zainteresiranih, i to s pomoću određenih mjera za dužinu.732 Bilo je iznimno dopušteno sklopiti ugovor ispred dva ili tri svjedoka, a u tom se slučaju notarska isprava trebala naknadno sastaviti. U trogirskom statutu propisana je obveza sastavljanja javne isprave o pokretninama i nekretninama koje su bile vrijednije od 20 malih libara.733 U prvoj polovici 15. stoljeća, u Novom gradu većina čestica još ima označene veličine (dužine i širine u laktima).734 U jezgri se tada spominju tek dvije drvene 727 Lujo MARGETIĆ, „Funkcija i porijeklo službe egzaminatora u srednjovjekovnim komunama Hrvatskog Primorja i Dalmacije”, Starine, 55., 1971., 191.-210. 728 Baveći se nekim građevnim objektom ili česticom unutar grada, sastavljači dokumenta određuju mu položaj, granice i izgled; Ivo PETRICIOLI, „O položaju kuće kralja Ludovika Anžuvinca i crkve sv. Silvestra u Zadru”, Starohrvatska prosvjeta, 15., 1985., 119.-132., 119.; Ante STRGAČIĆ, „’Quirina… traversa pars’ zadarskih srednjovjekovnih isprava”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 2. (1.), 1963., 95.-131. 729 ST, R. I., c. 121., 126. 730 Za razliku od gradskog zemljišta, za izvangradska zemljišta, polja i vinograde statut određuje da se kupovina od tada mora obavljati uz navedeni broj vretena; ST, L. III., c. 53. 731 ST, L. III., c. 54. 732 ST, L. II., c. 25. 733 ST, L. I., c. 20., 47. 734 Veličine u laktima bile su: 12 x 8, 12 x 6, 5 x 4, 4 x 4, 7 x 6 vel circa, 8 x 7, 9, 5 x 6, 9 x 6, 9 x 9, 6 x 6, 10 x 5, 5, 11 x 10, 12 x 12; DAZd, AT, k. 67., f. 3., 186., 189.v, 228., 160.v.

Srednjovjekovni Trogir

117

kuće za koje je zabilježena veličina (za razliku od ostalih kamenih u gradu).735 Godine 1424. u Trogiru se, kao i u drugim dalmatinskim gradovima, uvode standardizirane mletačke mjere u mjerenju čestica i objekata, a one su bile istaknute u komunalnoj kancelariji. Pri dnu fasade trogirske krstionice, do danas je sačuvan uklesani istokračni trokut koji sadrži i prikazuje standardne jedinice mjera u 15. stoljeću (pedalj, stopa, lakat, korak).736 Dakle, pravna i fizička nestabilnost drvene kuće iziskivala je mjerenje veličine čestice na kojoj se nalazila. Naime, drvene gradnje nisu mogle održavati parcelizaciju, koja je bila određena već u doba nasipavanja Prigrađa: stoga je svaki kupoprodajni ugovor u Prigrađu trebao imati zapisane mjere. Za drvene strukture, koje su često podlijegale vatri, ipak se primjećuje zadržavanje određene veličine čestice, koja kroz stoljeća ostaje više-manje jednaka. Prazne čestice mogle su se iznajmiti s mogućnošću da netko izgradi drvenu kućicu i bude njezin vlasnik. Drvena kuća bila je pravno pokretnina i, kako smo već rekli, može upućivati na to da vlasnik kuće nije i vlasnik zemljišta.737 Sačuvani su i ugovori o gradnji na takvim česticama u Trogiru.738 Vlasnici drvenih kuća na tuđem zemljištu ipak su imali stvarnopravne ovlasti:739 dokumenti pokazuju da su vlasnici kućica uz dozvolu vlasnika, drvena zdanja prodavali,740 iznajmljivali741 i nasljeđivali.742 Primjerice, Prvša Počanić prodaje 1319. drvenu kućicu u gradu, koja je bila izgrađena na čestici Ciprijana i Slave Ilijinog, s kojima sklapa ugovor.743 Izbijali su i sporovi oko takvih nekretnina.744 Ako je vlasnik ipak bio isti, te su se drvene kućice prodavale zajedno s zemljištem na kojem su se nalazile. U tim se ugovorima uvijek navodi paratinea cum camarda. Na prvom se mjestu, ipak, navodi zemljište.745 U dugoročni najam davane su DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 194.; sv. 3., f. 86.v. Trokut s mjerama duljina uklesan je na zapadnom pročelju trogirske krstionice, izgrađene u 15. stoljeću. Prema njemu lakat je bio dužine 51,62 centimetra; Radovan IVANČEVIĆ, Rana renesansa u Trogiru, Split, 1997., 83.-84., 86.-87.; Radovan IVANČEVIĆ, „Mjerni trokut na trogirskoj krstionici”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34., 1994., 111.-120. Većina je dalmatinskih gradova imala na javnom mjestu označene uzorke, tzv. etalone mjera za duljinu; Marija ZANINOVIĆ-RUMORA, „Zadarske mjere za dužinu kroz stoljeća”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, 34., Zadar, 1992., 109.-121.; Žarko MULJAČIĆ, „Mjere i mjerenja u Dubrovačkoj Republici”, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 29., 1991., 246.; SS, R. 33.; ZS, L. III., c. 144. 737 Usporedi u Dubrovniku: DS, L. V., c. 11. 738 Primjerice: DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 16.v. 739 Takve stvarnopravne ovlasti nazivaju se podijeljenim vlasništvom (emfiteuza). Vidi i: I. BENYOVSKY LATIN – D. ZELIĆ, Knjige nekretnina, 26.; Milan pl. ŠUFFLAY, Dalmatinsko-hrvatska srednjovjekovna listina. Povijest hrvatskog notarijata od XI. do XV. stoljeća, Zagreb, 2000., 115. 740 Primjerice: DAZd, AT, k. 66., sv. 8, f. 1.v; k. 1., sv. 7., f. 8.v. 741 Primjerice: DAZd, AT, k. 66., sv. 10., f. 7. 742 Primjerice: CD, XIII., 366.-367. 743 DAZd, AT, k. 1., sv. 2., f. 34. 744 Trogirski spomenici, 351.-356. 745 DAZd, AT, k. 66., sv. 14., f. 4.; sv. 2., f. 3., 19. 735 736

118

Irena Benyovsky Latin

čestice u vlasništvu privatnih osoba te komunalne čestice. Slično je bilo i u drugim dalmatinskim gradovima.746 U srednjem vijeku privatni posjed u smislu nekadašnjega rimskoga prava nije bio dovoljno razvijen, pa pojmovi vlasništvo, najam i sl. nisu sukladni današnjim pojmovima. Rimsko je pravo poštovalo načelo prema kojem je vlasništvo bilo apsolutno – vlasništvo nad zemljištem podrazumijevalo je i vlasništvo nad objektima na istom zemljištu. U kasnoj antici (za Justinijana) primjenjuje se praksa dugoročnog iznajmljivanja nekretnina, pri čemu je najmoprimac (koncesionar) vlasniku plaćao godišnju naknadu. Osim nekretnina s punim vlasništvom,747 zemljište je u komunalnom razdoblju moglo biti na dugotrajnom korištenju onih koji nisu bili stvarni vlasnici. Budući da se mogao naslijediti, dugotrajni najam zemljišta često je u praksi imao trajna obilježja: način i duljina korištenja nekretnine na tuđem zemljištu, često su rezultirali su odvajanjem vlasnika (dominusa) od njegova vlasništva i stvaranja oblika posjedovanja - trajnog „vlasništva na korištenje” – (dominium utile).748 Postojao je i „obični” najam. Primjerice, ako bi netko unajmio kuću u gradu bio je zaštićen od samovolje vlasnika: prema trogirskom statutu bilo je određeno da iznajmljenu kuću vlasnik prvih godinu dana nema pravo tražiti natrag, osim za potrebe stanovanja svoje obitelji. U tom slučaju nije smio tražiti od najmoprimca da mu plati prvotno ugovorenu svotu.749 U statutu se spominje i zastara. Prema statutu, svaki građanin koji je posjedovao nekretninu više od trideset godina „u dobroj vjeri”, postajao je njezinim vlasnikom (osim ako je to bila komunalna nekretnina).750 Kao u svim srednjovjekovnim pravnim sustavima izgrađenima na antičkom naslijeđu, postojalo je i pravo prvokupa, iako je ono službeno u trogirski statut ušlo tek 1425. kao sastavni dio mletačkoga prava.751 Tada je bilo određeno da se prodaja nekretnine prvo mora omogućiti izravnim i pobočnim srodnicima i

Primjerice u Dubrovniku; Marija NAKIĆ, „Izgradnja Dubrovnika u drugoj polovini 13. st.”, Istorijski glasnik, 3., 1954., 3.-38.; L. MARGETIĆ, Hrvatsko, 186.-187. 747 Sa zbirom ovlaštenja - koja se prepoznaje u formulama abusus, usus e fructus; Michela BARBOT, „A ogni casa il suo prezzo: le stime degli immobili della Fabbrica del Duomo di Milano tra Cinque e Settecento”, MEFRIM: Mélanges de l’École française de Rome: Italie et mediterranée, 119./2., 2007., 249.-260. 748 Thomas KUEHN, Law, Family and Women, Toward a legal Anthropology of Renaissance Italy, Chicago, The University of Chicago Press, 1991., 108. Uz ove tipove posjeda, postojali su i izvangradski najmovi – za poljoprivredna zemljišta - libeli (livelli) i crkvene precariae. 749 Trogirski spomenici, 70., 133., 293.-298.; ST, L. III., c. 31.; L. MARGETIĆ, Hrvatsko, 249.-250. Usporedi: SS, L. VI., c. 27., 28.; ZS, L. III., c. 63., 65., 66.; ŠS, L. IV., c. 41., 44., 68. 750 Brat bratu, stric ili ujak sinovcu ili nećaku, tj. sinovima sestre ili brata, bio je dužan odgovarati za očinska i majčinska dobra sve do 50 godina; ST, L. III., c. 35, 115. U dalmatinskim je statutima uglavnom prihvaćen zastarni rok od 30 godina; DS, L. VIII., c. 90.; ZS, L. II., c. 109.; ŠS, L. III., c. 51. 751 ST, R. II., c. 6.a; A. CVITANIĆ, Uvod, 45. 746

Srednjovjekovni Trogir

119

susjedima.752 Prije oglašavanja kupoprodaje, nekretninu su trebali izmjeriti komunalni mjeritelji (mensuratori). Ipak se nije uvijek poštivala ta odredba, „na veliku štetu i gubitak srodnika i susjeda koji su tražili pravo”, pa se ona ponavlja 1496.753 Moguće je ipak, s obzirom na akumulaciju više susjednih nekretnina koje su pripadale istoj obitelji, da su pojedinci prilikom prodaje nekretnina određivali rođacima nižu cijenu.754 Osim veličinom i položajem u gradu, nekretnine se opisuju i susjednim granicama. U trogirskim dokumentima 13. i početka 14. stoljeća položaj nekretnine koja se prodavala opisuje se s dvije, rjeđe s više susjednih nekretnina (iura, res). Tek 6. listopada 1396. vijeće je donijelo statutarnu odredbu prema kojoj se svaka kupnja, prodaja, zamjena ili darovanje neke nekretnine morala označiti s četiri granice, prema četiri strane vjetra.755 To se dosljedno provodilo u kupoprodajnim dokumentima s kraja 14. stoljeća i iz 15. stoljeća. U 15. stoljeću granice nekretnina označene su stranama svijeta, a kuće se pri prodaji u 15. stoljeću u jezgri opisuju tipičnim pravnim formulama - od poda do krova sa svim prihodima i rashodima (a celo usque in abissum cum introitus et exitus).756 U opisu nekretnine navode se i ulice koje su vodile do nekretnine (cum viis vicinalibus).757 Konobe i dućani pravno su također mogli biti određeni kao posebna vlasništva s vlastitim prilazom (canipa cum introibus et exitus, viis et anditiis usque in vias predictas). Većina nekretnina opisana je u Novom gradu kao i u jezgri, s granicama na sve četiri strane svijeta. Orijentiri za lokaciju jesu ulice s kojima nekretnina graniči (označene samo kao via publica, via comunis) ili vlasnici susjednih posjeda (iura). U Novom su gradu i čestice vlasnički definirane i opisane a celo usque in abissum cum anditus usque in vias. Mnogo je parnica u trogirskim dokumentima vezanih uz nesuglasice oko vlasništva među nasljednicima ili susjedima.758 Zato se svaka

Oni su se kuriji trebali prijaviti u roku od 30 dana kao rođaci s pravom prvokupa. Ako u vrijeme proklamacije rođaci nisu bili prisutni u Trogiru, taj je rok bio produžen na tri mjeseca. Također, rođaci su od prodavača nekretnine mogli tražiti da se zakune da je kupovna cijena nekretnine označavala pravu vrijednost te da prenoseći tu nekretninu neće nikoga prevariti; ST, L. II., c. 6. 753 ST, R. II., c. 7.; L. MARGETIĆ, Hrvatsko, 228. 754 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, passim. Vidi i: Z. JANEKOVIĆ-RÖMER, „Rodbinski odnosi u dalmatinskom društvu 13. i 14. stoljeća”, Historijski zbornik, 1992., 179.-194., 182. Ponekad se umjesto kupoprodaje vršila formalna zamjena nekretnina ili darovnica. U Trogiru, kao i u Splitu postojao je i tip kupoprodaje u kojem prodavatelj „daruje” predmet ugovora, a kupac uzvraća „darom”; CD, III., 24., 178., 269.; SS, L. III., c. 16.; L. MARGETIĆ, Hrvatsko, 186.187. 755 ST, R. I., c. 65. 756 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., 46.v, 57.v, 81., 132.v, 175., 204. Introitus: prihod, prihod od poreza ili daće, porez ili daća, exitus – izdatak. 757 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 57.v, 81. 758 Primjerice: Trogirski spomenici, 284.-298. 752

120

Irena Benyovsky Latin

kupoprodaja morala javno objaviti.759 Posebne regulacije o prodaji nekretnina donose se 1435.760 Oporučivanje Zbog osiguravanja posjedovne ravnoteže donose se i odredbe o oporučivanju. U srednjovjekovnom razdoblju nasljedna su dobra predstavljala najvažniji dio imovine. Komunalne su vlasti podržavale tu težnju donoseći odredbe o raspolaganju imovinom, nasljeđivanju i vlasništvu. Takvi su zakoni osiguravali sigurnost društvenoga poretka i gospodarskoga sustava.761 Posjed se zadržavao u vlasništvu obitelji nasljeđivanjem. Ako je netko umro bez oporuke, nekretnina se vratila obitelji odakle je potekla (paterna paternis, materna maternis).762 U 13. stoljeću još vrijede jednaka prava za braću i sestre koji dijele bona mobilia et immobilia.763 I prema statutu bilo je dopušteno da i sestre ravnopravno sudjeluju u zajednici s braćom.764 Načelo nasljeđivanja u Trogiru tijekom istraživanoga razdoblja doživljavalo je modifikacije koje su odražavale slobodu raspolaganja imovinom. Sve više miraz počinje zamjenjivati ženski dio naslijeđa imovine. U 14. stoljeću miraz se davao zajedno s ispravom o odreknuću prava na nasljedstvo.765 Matični patrimonij uglavnom se ostavljao prvorođenom sinu, ali to je ovisilo o okolnostima: pripadnici nekih obitelji dogovaraju se međusobno da patrimonj naslijedi drugorođeni sin (primjerice Valentin Petrov Lucić i njegov sin Petar, koji kao drugorođeni sinovi nasljeđuju patrimonij s kulom, možda jer su jedini imali muške potomke). Bilo je i sporova oko nasljedstva – primjerice Držimir Vitturi kulu ostavlja drugorođenom sinu Salingveri, a ne Totili, sinu iz prvoga braka, koji je također imao muške potomke.766 Trogirski statut bogat je odredbama koje se tiču pisanja oporuka. Maloljetnici nisu mogli pisati oporuke (dječaci prije 14, a djevojčice prije 12 godine).767 Oporuka je morala biti napisana u prisutnosti svjedoka,768 a pohranjivala se u sakristiji 759 Izvikivalo se tri puta nedjeljom poslije mise, kada se okupljalo najviše ljudi; ST, L. III., c. 35.; R. II., c. 6., 35., 78. 760 ST, R. II., c. 25., 78. 761 Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Pristup, 177.; T. RAUKAR, Zadar, 99.-100. 762 L. MARGETIĆ, Hrvatsko, 212., 238. 763 MT, II. 178. 764 ST, L. III., c. 15., 17.; MT, I./1., 29., 58.-59., 111.-112., 334., 441.; I./2., 224., 325.; II., 40.-41.; CD, IX., 305.; Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, Rod i grad. Dubrovačka obitelj od XII do XV stoljeća, Dubrovnik, HAZU, 1994., 34. 765 Zrinka NIKOLIĆ JAKUS, „Obitelj dalmatinskog plemstva od 12. do 14. stoljeća”, Acta Histriae, 15., 2007., 59.-89., 68. 766 Vidi poglavlje o smještaju plemićkih rodova. 767 ST, L. III., c. 3. 768 ST, L. III., c. 7.

Srednjovjekovni Trogir

121

dominikanskog ili franjevačkog samostana (nakon smrti oporučitelja komunalni je notar upisivao svoje bilješke, a sve je je morao prepisati u jednu knjigu).769 Onaj pak koji nije imao zakonite djece, mogao je imovinu ostaviti kome je htio.770 U statutu se zakonski regulira i ostavljanje dijela unuku,771 djeci iz prvoga braka772 udovcima,773 te skrbništvo.774 Zanimljiva je odredba kojom je trogirska kurija mogla odrediti skrbnika onima koji bi loše (rasipno) upravljali svojom imovinom.775 Vlasti su se miješale i ako se nasljednici nisu mogli složiti oko podjele imovine.776 Prema statutu, pro anima se oporučno moglo ostaviti crkvama onoliko koliko se ostavljalo jednom od nasljednika (ako je postojao jedan nasljednik mogao je oporučitelj crkvi dati pola imovine, ako su postojala dva nasljednika, crkvi je mogao ostaviti trećinu imovine).777 Ako su braća i sestre imali zajedničku imovinu, a netko od njih bi umro bez nasljednika, pola imovine moglo je biti ostavljeno za spas duše.778 Oni koji su stupali u crkveni red, nisu mogli naslijediti nikakva dobra, što se ponavlja i u reformacijama.779 Polovicom 14. stoljeća odredbe vezane uz crkvenu imovinu postaju strože: Veliko je vijeće zabranilo 1346. oporučno ostavljanje nekog posjeda na prostoru grada (uključivši i iznajmljivanje), onome tko nije bio podvrgnut svjetovnoj vlasti. Ta je reforma htjela između ostaloga spriječiti prodaju gradskih posjeda strancima, ali prvenstveno se odnosila na crkvenu vlast i širenje njihovih posjeda, među koje pripadaju i zemlje i kuće u gradu koje su služile samostanima.780 Nekretnine ostavljene Crkvi trebale su prvo biti prodane, a tek je novac mogao biti isplaćen Crkvi. Tim odredbama komuna je ograničila gospodarsko jačanje Crkve i osigurala plemstvu prednost u povećanju nekretnina.781 U odluci od 16. studenog 1355. bilo je zabranjeno da crkvene osobe upravljaju tuđim nekrentinama kao izvršioci oporuka, nego je to trebao biti rođak oporučitelja.782 Ta se odluka ponavlja u refor-

ST, L. III., c. 4., 9. ST, L. III., c. 6. 771 ST, L. III., c. 8. 772 ST, L. III., c. 12. 773 ST, L. III., c. 13., 14., 16. 774 ST, L. III., c. 10., 11. 775 ST, L. III., c. 19. 776 ST, L. III., c. 25. 777 ST, L. III., c. 5. 778 ST, L. III., c. 17. 779 ST, L. III., c. 24.; R. I. c. 35. 780 ST, R. I., c. 17., 62.; L, II., c. 16., 59., 60. 781 Ove propise nalazimo i u ostalim dalmatinskim gradovima; usporedi: ZS, L. III., c. 14., 15.; ŠS, L. IV., c. 45.; R. 162., 163., 178.; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir, 213. 782 P. ANDREIS, Povijest, 178. 769 770

122

Irena Benyovsky Latin

maciji statuta iz 1411. godine.783 Iste je godine vijeće odlučilo da redovnik koji se zavjetovao, a istupio bi iz svoga reda, može ponovno steći svoja baštinska dobra, kojih se prilikom ulaska u red bio odrekao.784 Dolaskom Venecije 1425. godine statutom se naglašava sloboda oporučivanja,785 i nije bilo dopušteno utjecati na oporučitelja.786 Bilo je određeno javno oglašavanje oporuka radi veće kontrole (u lođi, na mostu i u dominikanskoj crkvi tri tjedna za redom).787 Godine 1428. prihvaća se novi mletački zakon o bezoporučnom nasljeđivanju (prvo sinovima, pa kćerima).788 Godine 1430. odlučeno je u Velikom vijeću da samo komunalni kancelar smije zapisati oporuku,789 a skrbnici maloljetnih nasljednika bili su dužni sastaviti popis imovine.790

Reguliranje međuvlasničkih odnosa U procesu intenzivne izgradnje grada i definiranja vlasništva nad gradskim prostorom, bilo je važno regulirati međuvlasničke odnose. Živjeti u gradu značilo je istovremeno funkcionirati u tri paralelne zajednice – gradu, susjedstvu i vlastitom kućanstvu. Iako je središte domaćinstva bilo u kući, privatni život nije bio ograničen zidovima kuća, nego se prvenstveno širio u susjedstvo (vicinatio) u kojem je morala postojati određena solidarnost. Budući da su povećanjem stanovništva u jezgri različiti vlasnici stanovali sasvim blizu jedni drugima, stvaraju se pravila o granicama vlasništva i odnosima među vlasnicima.791 Vlasnici su pri gradnji dodatnih struktura na svojim kućama morali poštovati odredbe o dopuštenoj visini kuća u gradu. Trogirski statut naređuje da, ako bi „u gradu ili Prigrađu ili u vrtu ili na nekoj zemlji bio neki puteljak ili nešto u čemu se susjed sa susjedom ne bi mogao složiti”, treba odrediti „tri dobra čovjeka” koji će presuditi, vodeći računa o okolnostima mjesta.792 Ta ad hoc ustanovljena služ-

Vijeće je odlučilo da povjerenici za izvršenje oporuke moraju biti podvrgnuti svjetovnoj vlasti. Dakle, crkvene osbe nisu smjele sudjelovati u pravljenju oporuke. Oporuka se otvarala 5 dana nakon smrti, što je bilježio notar; ST, R. I., c. 81. 784 P. ANDREIS, Povijest, 179. 785 ST, R. II., c. 7. 786 ST, R. II., c. 16. 787 Posljednja volja morala je biti izrečena pred više svjedoka, i to isključivo građana Trogira; ST, R. II., c. 7.; L. MARGETIĆ, Hrvatsko, 176. 788 ST, R. I., c. 22. 789 ST, R. II., c. 32. 790 ST, R. II., c. 6. 791 ST, L. III., c. 26., 27.; usporedi: F. BOCCHI, Regulation, 71.; Jacques HEERS, „Les Villes d’Italie Centrale et l’Urbanisme: Origines et Affirmation d’un Politique”, Mélanges de l’École Française de Rome, Moyen Age - Temps Modernes, 101., 1989., 89.-100.; Tomas SZABO, „Comuni e politica stradale in Toscana e in talia nel medioevo”, Biblioteca di storia urbana medievale, 6., 1992., 16.-30. 792 ST, L. III., c. 26.; Trogirski spomenici, 142. 783

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 26. Gradska kuća u Trogiru (autor fotografije: Joško Ćurković)

123

124

Irena Benyovsky Latin

ba (tres boni homines) uređivala je privatne odnose među susjedima.793 Jedna od odredbi koje su utjecale na način izgradnje u 13. stoljeću jest ona prema kojoj su se nove kuće mogle graditi tako da se između njih ostavi uzak međuprostor.794 Još je rimsko pravo sadržavalo odredbu da između kuće i granice zemljišta mora postojati minimalni razmak.795 I u talijanskim srednjovjekovnim statutima određen je prolaz između zida kuće i granice vlasništva (oko 1 stopa - 43,5 cm). Običajno je pravo u talijanskim gradovima određivalo „pravo na svjetlo”, odnosno samo je jedna kuća mogla imati bočne prozore. Taj je prolaz služio i za slijevanje voda s prozora i krova (bio je dovoljne širine da se ne dodiruju strehe susjednih krovova) i da kanalom teku oborinske vode.796 Ipak, spomenuli smo da većina srednjovjekovnih kuća u Trogiru dijeli svoje zidove sa susjednim kućama - svakom vlasniku kuće pripadala je polovica zida.797 Ako je kuća bila podijeljena među više vlasnika, svi su bili dužni sudjelovati u popravcima (primjerice krova ili istrunulih greda).798 Ako su se gradile dodatne strukture na kući (kao gradnja kanala ili dimnjaka), njih je trebalo izgraditi tako da ne smetaju susjedima (da im voda ne oštećuje vlasništvo ili da im ne smeta dim iz dimnjaka).799 U ugovorima 13. stoljeća dogovaraju se i obveze budućih vlasnika vezane uz održavanje cijele kuće (stubišta i sl.). Takve su podjele vlasništva mogle biti i rezultat i podjele unutar obitelji, kada se kuća dijelila na više sinova.800 Posljedica povećanja broja stanovnika unutar bedema bile su privatne nadogradnje iznad javnih ulica koje su imale stambenu funkciju. „Mostovi” koji su gradske ulice pretvarale u katkad jedva prolazne tunele bili su često i od drva, ali sačuvani su samo kameni.801 U ugovorima o gradnji i dogradnji privatnih objekata nalazimo opise tih mostova. Primjerice, u trogirskom dokumentu iz 1266. spominje se gradnja drvenih ili kamenih lukova (voltam seu pontem lapideum seu 793 I u drugim dalmatinskim statutima određene su mjere koje su usklađivale zajedničke interese susjeda i neka pravila stanovanja; SD, L. V., c. 13.; SS, L. V., c. 19.; DS, L. VI., c. 7., 55.; L. VIII., c. 89.; M. PRELOG, Dubrovački, 81.-94.; J. LUČIĆ, Primjeri, 201.-206.; David FRIEDMAN, „Palaces and the Street in Late-Medieval and Renaissance Italy”, Urban Landscapes: International Perspectives, London, 1992., 69.-113.; Vittorio FRANCHETTI PARDO, Città, architteture, maestranze tre tarda antichità ed età moderna, Milano, 2001., 34.-56.; J. SCHULZ, The new Palaces, 18. 794 MT, I., 278., 389.; II., 78.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 153.; I. BENYOVSKY, Reguliranje, 47. 795 O tome vidi u poglavlju o reguliranju gradskih prostora. 796 F. BOCCHI, Regulation, 63.-78., 64.; Francesca BOCCHI, Attraverso le città Italiano nel medioevo, Casalecchio di Reno, 1987., 24.-26. 797 M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 47.; MT, I./2., 72.-73., 77. 798 Trogirski spomenici, 225.; N. KLAIĆ, Povijest, 202. 799 MT, I./1., 436. ... per quem fumus exiretur foras domus ita, quod non offendat dictum Vitam et quod alter alterum non offendat nec lesionem faciat ex suo palmento in palmento alterius ...; MT, I./1., 54.55. 800 MT, I./1., 318. 801 C. FISKOVIĆ, Romaničke, 152.

Srednjovjekovni Trogir

125

ligni).802 Strukture iznad ulica spajale su često dvije kuće istoga vlasnika. Iako su ti prolazi mogli biti dobro iskorišteni za ružnog vremena, kao zaštita od kiše i vjetra, ipak su oduzimali prostornost ulica pa tako i grada.803 Osobito je nad glavnim ulicama bilo strogo zabranjeno graditi strukture iznad ulica, jer su glavne arterije grada morale biti dovoljno prostrane za protok ljudi i roba. U Trogiru su na kraju slijepih ulica postojala dvorišta koja su koristili stanovnici okolnih kuća. Zbog isključivo privatnog korištenja, neke se ulice nazivaju via privatorum ili via vicinale,804 što je vjerojatno relikt još iz pretkomunalnoga razdoblja. Mnoge srednjovjekovne kuće uspostavljaju vezivanje s gradskim ulicama vanjskim stubištem koje je vodilo na prvi kat kuće.805 Njihova se izgradnja, kao i „mostovi” iznad ulica, kontrolirala i ograničavala, katkad i zabranjivala, što je karakteristično i za druge gradove toga dijela Sredozemlja.806 Ako kuća nije imala dva ulaza, na ovaj se način mogao razdvojiti stambeni prostor od radnoga.807 Tako se nije moralo prolaziti kroz dućan da bi se došlo do stambenih prostorija, osobito ako je prostor dućana u prizemlju bio iznajmljen ili čak pripadao drugom vlasniku. U Trogiru se prostor kuće mogao odvojiti i otvaranjem „gospodarskih vrata” na pročelju kuće, uz ulaz u stambeni prostor.808 U trogirskim notarskim spisima nailazimo na više primjera izgradnje vanjskih stepenica (facere scalas super portam canaue).809 Dokumenti pokazuju da su ih uvijek trebali odobriti komunalni službenici.810 U jednom se dokumentu dopušta izgradnja stubišta ispred kuće tako da ulica ostane širine 3,5 lakata.811 Dakle, širina tih stubišta bila je strogo određena, što primjerice nije posebno određeno trogirskim statutom. To se vjerojatno odnosi na manje prometne ulice jer na glavnim ulicama uopće nije bila dopuštena takva gradnja.812 Neka od stubišta kasnije su rušena zbog proširivanja prizemnih vrata, ti-

MT, I./2., 66. Berislav KALOGJERA, Korčula. Portret jednog grada na istočnom Jadranu, Korčula, 1995., 70. 804 MT, I./2., 14. 805 T. MARASOVIĆ, Graditeljstvo, 247. 806 U Sieni su vanjske stepenice bile ne samo zabranjene, nego su se i one postojeće morale rušiti; F. BOCCHI, Regulation, 69.-70. 807 C. Fisković smatra da su ta vanjska stubišta između ostalog trebala odvojiti stambeni dio na prvom katu od vlažnog prizemlja, jer da je mnogo kuća bilo izgrađeno na vlažnom tlu; Cvito FISKOVIĆ, „Kulturna sredina Trogira u doba pojave njegove ljekarne”, Radovi međunarodnog simpozija održanog prigodom proslave 700-te obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, Zagreb, 1973., 52. 808 A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Blok, 22. 809 MT, I./1., 8., 481.; Trogirski spomenici, 39., 48. 810 MT, I./1., 96., 481.; Trogirski spomenici, 142. 811 ... possit facere scalas ante suam domum, ita quod via remaneat et sit larga et ampla tribus brachiis et medio ...; MT, I./2., 24. U talijanskim se statutima određuje širina glavnih i sporednih ulica. Tako je u Bologni glavna ulica morala biti minimalne širine 3,80 m; F. FINOTTO, La città, 102.; Vidi i: Charles DYER, Standards of Living in the Late Middle Ages, Cambridge, 1993. 812 MT, I./1., 96. 802 803

126

Irena Benyovsky Latin

pičnih za gotičko razdoblje.813 Slično je bilo i u drugim dalmatinskim gradovima.814 Uz stubište, gradila se i balatura (placa).815 Primjerice, Tole Juskov 1312. dobio je dozvolu da izgradi stubište i verandu u širini vrata svoje kuće tako „da stepenice počne podizati od ugla zgrade prema vratima, a da na toj strani najviša razina gradnje bude do visine vrata kuće”.816

Društvene skupine u gradskom prostoru: socijalna topografija grada Na gradskom prostoru možemo pratiti razne društvene skupine. Njihov je smještaj ovisio o obiteljskim, staleškim, imovinskim i političkim odnosima.817 Znanje o socijalnim strukturama iznimno je važno za razumijevanje razvoja, pa i planiranja grada.818

Pravo na vlasništvo U srednjovjekovnim gradovima postojala je čvrsta veza između posjedovanja nekretnina u gradu i građanskog prava. Stranci su mogli postati građanima ako su zadovoljavali nekoliko kriterija: imali su obvezu stanovanja u gradu (habitatio in civitate), najčešće s obitelji, što ih je vezalo uz zajednicu i osiguravalo lojalnost.819 Važan uvjet civiteta bila je i kupovina nekretnine u gradu, a rok za kupnju bio je različit u pojedinim komunama.820 Dakle, afirmirala se ideja zajednice osoba koje C. FISKOVIĆ, Romaničke, 153. Vanjska stubišta u Dubrovniku mogla su se graditi u širini trećine ulice koja pripada kućama; DS, L. V., c. 2.; L. BERITIĆ, Urbanistički, 20.; M. PLANIĆ-LONČARIĆ, Ceste, 157.-169. U Zadru se na prvi kat redovito prilazilo vanjskim stubištem iz dvorišta, a prizemlje je služilo za skladišta, konobe i dućane. Tu vanjske stepenice datiraju tek iz kasnogotičkog razdoblja te se može pretpostaviti da su romaničke bile drvene; I. PETRICIOLI, Ostaci, 121. U Splitu se sačuvalo jedno vanjsko stubište na romaničkoj kući, s kamenim prstenovima za drvenu ogradu; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 153.; G. NOVAK, Gradski, 103.-114. 815 MT, I./1., 96., 481. 816 MT, I./1., 481. 817 J. HEERS, Family, 136.; Rolf HAMMEL-KIESOW, „Property patterns, buildings and social structure of urban society”, Power, Profit and Urban Land. Landownership in medieval and early modern northern European towns, Suffolk, 1996., 39.-61. 818 Socijalna topografija izrađena je na temelju baze podataka i računalnog programa. O tome više vidi: I. BENYOVSKY, Prilog, passim; Davis HERLIHY, „Mapping Households in Medieval Italy”, Cities and Society in Medieval Italy, London, 1980., 54.-89. 819 Diego QUAGLIONI, „The Legal Definition of Citizenship in the Late Middle Ages”, City States in Classical Antiquitiy and Medieval Italy Anthony Molho - Kurt Raaflaub - Julia Emlen (ur.), Stuttgart, Franz Steiner Verlag, 1991., 155.-167., 161. 820 Tomislav RAUKAR, „Cives, habitatores, forenses u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima”, Historijski Zbornik, 29.-30., 1977., 139.-149., 142.-143.; ZS, L. V., c. 35.; SS, L. VI., c. 1., 2., 6.; Jovanka MIJUŠKOVIĆ, „Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku”, Glas SANU, 246., 1961., 89.-127., 120.-121.; Zrinka PEŠORDA VARDIĆ, Dubrovački Antunini u kasnom srednjem vijeku, disertacija (rukopis) Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2006., 114. 813 814

Srednjovjekovni Trogir

127

su svoju slobodu i prava zasnivale na posjedovanju kuća u gradu.821 Gradska kuća jedinstvena je nekrentina u gradu: može imati funkciju stanovanja i poslovnog prostora, simbolično se nasljeđuje kao patrimonij pa znači i društveni prestiž. Kriteriji za dobivanje prava za izgradnju kuće bili su dobro imovinsko stanje, lojalnost komuni, građanstvo itd.822 Građani su morali stanovati u gradu, i nisu ga smjeli napustiti, jer bi time gubili građansko pravo a i imovinu koju su u njemu imali.823 Prislino napuštanje grada, a potom i konfisciranje posjeda vezano je i uz političke prilike, što smo pratili tijekom 14. stoljeća kada su se sukobljavali suprotni klanovi.824 Iz godine 1388. sačuvao se vrlo vrijedan dokument „Domus illorum qui de Tragurio fugerunt”, koji pruža uvid u broj nekretnina koje su bile konfiscirane pojedinim obiteljima.825 Dakle, na posjed u gradu imali su pravo samo građani (cives) Trogira, a oni su se dijelili na gradsko plemstvo i obične građane.826 Već smo opisali da se u 13. stoljeću izdvojio sloj gradske elite, a da je 1340. godine u Trogiru zatvoreno vijeće, čime se učvrstila posjedovno-politička ravnoteža.827 Poslije konačnoga zatvaranja vijeća pučani nisu imali nikakav utjecaj na politiku komune.828 Osim građana, na području komune živjeli su i „obični stanovnici” – habitatores, koji su imali mogućnost stjecanja prava civiteta. Dinamika primanja novih građana upućuje na određenu populacijsku politiku. Stanovnici su stanovali u gradu i imali obveze pre821 F. FINOTTO, La città, 71.-72. Temeljni kriterij civiteta bilo je posjedovanje nekretnina, ali bilo je i građana bez posjeda, jer se civitet stjecao i rođenjem. 822 Lujo MARGETIĆ, „Dioba općinskog zemljišta u našim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama”, Starine, 56., 1975., 23.-35.; Rosella RINALDI, „Forme di gestione immobiliare a Bologna”, Le sol et l’immeuble, les formes dissociés de propriété immobilière dans les villes de France et Italie (XIIe-XICe) siècle, Rome; Ècole française de Rome, 1995., 41.-69., 44.-45.; Étienne Hubert, „Gestion immobilière, propriété dissociée et seigneuries foncières à Rome aux XIIIe et XIV siècles”, Le sol et l’immeuble, les formes dissociés de propriété immobilière dans les villes de France et Italie (XIIe-XIVe siècle), Rome; Ècole française de Rome, 1995., 185.-205., 185. 823 Usporedi u Splitu: Radoslav KATIČIĆ, „Toma Arhiđakon i njegovo djelo”, Toma Arhiđakon. Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, Split, Književni krug, 2003., 329.-432., 334. 824 I. LUČIĆ, Povijesna, 781.-782.; G. LUCIO, Memorie, 162. 825 DAZd, AT, k. 66., sv. 17., f. 9.-10. 826 T. RAUKAR, Cives, 139.-149. 827 Osim Mate Tussaninija od 1339. do 1395. godine nije zabilježen ni jedan novi plemićki rod u vijeću. Članovi Velikog vijeća mogli su od tada postati samo sinovi i unuci vijećnika, nakon navršene šesnaeste godine života (pravo glasa imali su od dvadesete godine). Time je prestalo primanje novih rodova u trogirsko plemstvo te je upravljanje gradom bilo u rukama ograničenog broja ljudi (5 % stanovništva); M. ANDREIS, Trogirsko, 41. 828 Građanske su se obitelji od 1340. do 1659. (ponovnog otvaranja vijeća zbog premalog broja vijećnika) nekoliko puta obraćale mletačkoj vladi da ih imenuje plemićima; M. ANDREIS, Trogirsko, 49.; P. ANDREIS, Povijest, 368. Međutim statut je određivao da nakon zatvaranja nitko ne može biti agregiran u vijeće te je jedna od rijetkih agregacija Ivana Casottija dukalom (uz Lovru Stipoševićevića i Marka Bolliarinija); M. ANDREIS, Trogirsko, 57.

128

Irena Benyovsky Latin

ma njemu, ali nisu imali nikakva politička prava. U Trogiru se 1371. godine spominje skupljanje priloga za kralja Ludovika a qualibet perona scripta civitatis et burgi, što upućuje na mogućnost da su svi stanovnici bili komunalni obveznici.829 U 15. stoljeću, kada se odvijaju veće migracije, pojavljuju se imena osoba s oznakom mjesta odakle dolaze (prim. habitator de villa Ostrog). To nužno ne znači da su te osobe prva generacija koja je došla u grad. Slično je i sa strancima, koji uz ime imaju zabilježeno mjesto odakle dolaze.830 Stranci su bili osobe rođene izvan teritorija komune te podložne jurisdikciji domicilnoga područja, dok ne bi stekli imovinu. Kao takvi bili su isključeni iz sudjelovanja u vlasti. Ipak, stranci su često bili privremena kategorija do trenutka kada bi postali stanovnicima, naselili se u gradu i stekli imovinu. Ako su htjeli postati punopravni građani, stranci su prvo postajali habitatores. Na taj način oni su pridonosili povećanju stanovništva i jačanju gospodarske osnove grada. U Trogiru se spominju doseljenici iz Splita, Klisa, Šibenika, Bribira, Zadra i Dubrovnika, s otoka Šolte, Brača, Hvara i Visa, iz mjesta iz zaleđa i Italije. Prije početka međusobnih sukoba Trogira sa susjednim komunama,831 Šibenčani i Splićani posjedovali su nekretnine na trogirskom području, a i Trogirani su posjedovali nekretnine u Šibeniku ili Splitu. Lucić je smatrao da je takvo stanje posljedica rušenja grada u 12. stoljeću, kada je velik broj Trogirana pobjegao u Split.832 Dalmatinski su gradovi sklapali posebne ugovore, kojima su uzajamno osiguravali određena građanska prava. Ti su ugovori između komuna ovisili o trenutnim političkim odnosima. Veliko je vijeće Trogira i 1271. zaključilo da nekretnine u rukama Splićana treba prodati Trogiranima ili zamijeniti za nekretnine koje Trogirani posjeduju u Splitu. Mirovnim je ugovorom bilo dogovoreno da zatečeni odnosi Šibenčana moraju ostati sačuvani, bez obzira na granice komuna. S obzirom na povoljne političke odnose 1277., Trogiranima je ponovno bilo dopušteno posjedovati nekretnine na splitskom teritoriju, a Splićanima na trogirskom, ali samo u slučaju ako su i prije bili posjednici tih nekretnina. Trogirani su i 1286. dozvolili Splićanima posjedovanje dobara na području trogirske komune „bez obzira na statut u kojem je to zabranjeno strancima”.833 Zapravo se uvijek primjenjivalo načelo T. RAUKAR, Studije, 124.; CD, XIV., 318. Primjerice, spomenuti majstor Batrholomeus Gulielmi iz Ferma spominje se od 1270. do 1292. godine, a uz denominaciju njegova sina Dominika još uvijek je zabilježena očeva provenijencija (Dominicus magistri Bartholomei caligarii olim de Firmo); MT, I./1., 106.; I./2., 272. 831 Između 1242. i 1244. ratovali su Trogir i Split zbog granica i nekih posjeda koje su ugarsko-hrvatski vladari potvrđivali jednoj pa drugoj komuni. Granica sa Splitom zaustavila se konačno kraj međaša „Stupa kod Ostroga” te na polovici otoka Čiova. 832 I. LUČIĆ, Povijesna, 194. 833 Ovaj dokument još je jedan dokaz da je statut postojao i prije 1322.; CD, VI., 204.-211., 422.; I. LUČIĆ, Povijesna, 183.-185., 251.-252., 271.-278., 426.-432.; Listine, I., 142.-143. 829 830

Srednjovjekovni Trogir

129

reciprociteta. Spomenuli smo, kad su 1358. Trogirani morali iseliti sa splitskoga teritorija, trogirske vlasti reagirale su istom mjerom prema Splićanima.834 Vrijednost nekrentina i socijalna podjela unutar grada Stanovanje u nekom dijelu grada ovisilo je i o imovinskim prilikama. Vrijednosti nekretnina u jezgri ne mogu se uspoređivati jer se nije označavala njihova veličina (zbog kamene izgradnje). Bez obzira na nepotpune podatke, možemo naslutiti da je cijena kuća u gradu bila znatno veća nego u Prigrađu – ona je ovisila o materijalu u kojem je građena te o kvaliteti i lokaciji terena (močvarno tlo; civitas/ burgus/blizina bedema itd.).835 Kamene kuće u jezgri, a pogotovo bogato ukrašene palače, dostizale su visoke cijene.836 U Prigrađu su se, zbog pravno-posjedovnih razloga, čestice mjerile pa možemo lakše odrediti vrijednost u odnosu na veličinu.837 Osobito su niske cijene postizale drvene kućice izgrađene na tuđem zemljištu.838 U drugoj polovici 14. stoljeća počinje se više graditi i u jezgri i u Prigrađu, a cijene nekretnina naglo rastu. Jedan od razloga vjerojatno je stabilno političko stanje i gospodarski razvoj grada pa je bilo više raspoloživog kapitala i platežne moći kupaca i graditelja.839 Povećanje cijena tijekom istraživanog razdoblja vezano je i uz činjenicu da su vremenom građene raskošnije kuće ali i da je dolazilo do inflacije.840 Cijene nekretnina sigurno su utjecale na socijalnu podjelu unutar grada te na stanovanje imućnijih unutar jezgre. Poslije 1420. ruši se zid između starog i novog dijela grada, ponajviše zbog strateških razloga. Ipak, u duždevu pismu trogirskom knezu iz 1421., obrazlaže se da je zid između Novoga grada i jezgre, tada već N. KLAIĆ, Povijest, 189. U Trogiru se upotrebljavao mletački sustav s osnovom zlatnoga dukata (ducatus de auro) i groša (grossis de argento). U dokumentima nalazimo računski novac – libre, solide i denare (1:20:240). 836 Primjerice, arhiđakon Gervazij prodaje Valentinu iz roda Lucić kuću u istočnom dijelu grada za 100 libri 1264. godine; MT, I./1., 19.-20. Za samo 40 libri Obrad filius Pourette prodaje bratu Dragomiru kamenu kuću u Prigrađu 1263. godine: ... domum suam cum sua terra et omni suo edificio et cum omnibus suis pertinentiis et iuribus ...; MT, I./1., 13. I u Dubrovniku su kuće vlasteoskih obitelji također bile smještene na povoljnim položajima, a isticale su se veličinom i bogatom dekoracijom; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir, 339.; Nada GRUJIĆ, „Reprezentativna stambena arhitektura”, Zlatno doba Dubrovnika, Zagreb, 1988., 65.-75. 837 Primjerice, na temelju dokumenata iz 13. stoljeća cijena prosječne čestice jest 24 libre, odnosno 1,2 m2 zemljišta u Prigrađu imao je cijenu oko 1 libre. Za razliku od Prigrađa, Mergen sin pok. Radomira prodaje 1271. česticu u gradu Agapi, udovici Miche Bacciane, za 40 libri; MT, I./1., 149. Vidi i: MT, I./1., 154. 838 DAZd, AT, k. 1., sv. 2., f. 3.; k. 66., sv. 11., f. 8.; sv. 27., f. 4. 839 Usporedi u Zadru: T. RAUKAR, Zadar, 79. 840 Primjerice, kat jedne kuće, zajedno s konobom i vanjskim stubištem koje vodi do tog kata prodan je 1435. za 280 malih libara; DAZd, AT, k. 67, sv. 1, f. 8. 834 835

130

Irena Benyovsky Latin

srušen, odvajao plemiće od pučana.841 Taj je zid, prema riječima dužda, ne samo odvajao dva različita urbana tkiva, nego i dvije socijalno i politički različite grupe. Potpune urbane i socijalne integracije nije bilo, te su ta dva dijela grada i dalje ostala zasebne cjeline, što se, osim u sastavu stanovništva, izgledu i funkciji prostora, očitovalo i u njihovim zasebnim nazivima. U dokumentima 15. stoljeća pojam civitas vetus rijetko se spominje, a prostor jezgre i dalje je bio izjednačen s pojmom civitas odnosno Tragurio. Razlike su ostale i pri određivanju stanovništva – oni iz Novoga grada u cijelom se 15. stoljeću označavaju kao cives ili habitator de Civitate Nova, bez obzira jesu li imali kuću u jezgri. Dakle, zbog pravno-posjedovnih odnosa, ali i cijena nekretnina, provedena je socijalna podjela unutar gradskoga prostora. Iako i u starom gradu ima i „neplemenitih” stanovnika, činjenica je da je većina plemićkih obitelji živjela u reprezentativnom i dobro branjivom starom dijelu jezgre. Preliminarna istraživanja Zadra i Dubrovnika u 13. stoljeću pokazuju sličan proces.842 Ideja o potrebi socijalne podjele u gradu naglašavana je u nekim kasnijim traktatima koji su opisivali idealni grad.843 Planirane staleške podjele unutar gradskoga prostora u Trogiru ipak nije bilo.

Plemstvo Plemićki rodovi su u sredozemnim gradovima 11. stoljeća težili višestrukoj obitelji, za razliku od karolinškoga razdoblja. Obitelji su se udruživale u razdobljima nesigurnosti i nedostatka uprave, a tako se pokušavalo spriječiti rasipanje obiteljskoga patrimonija. Teritorijalna jedinica u gradskom prostoru bila je središte religiozne, društvene, pravne, političke i ekonomske aktivnosti višestruke obitelji.844 Osim toga, patrimonij je u gradu bio i statusni simbol - dugotrajni kontinuitet naslijeđene nekretnine jačao je ugled u društvu.

841 Venecija je svoju vlast u dalmatinskim gradovima djelomično temeljila i na staleškom antagonizmu, postupno proširujući prava pučana. Na taj način također je ograničila autonomiju komuna, u kojima je dotadašnji nositelj vlasti bio upravo patricijat; ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 2.-6. 842 Irena BENYOVSKY LATIN, „Smještaj gradskog plemstva u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka”, Acta Histriae, 16., 2008., 37.-59.; Marija PLANIĆ-LONČARIĆ, Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike, Zagreb, Institut za povijest umjestnosti, 1980., 12.-13.; Vidi i: Irena BENYOVSKY LATIN – Danko ZELIĆ, Knjige nekretnina, 24.; Nada GRUJIĆ – Ivan TENŠEK, „Domus illorum de Caboga”, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 25., 2001., 101.–118., 25. 843 Susan ZIMMERMAN – Ronald F. E WEISSMAN, „Social Stratification and Renaissance Urban Planning”, Urban life in the Renaissance J. S. Ackerman – M. N. Rosenfeld (ur.)., Newark, 1989., 21.-50. 844 David HERLIHY, „Family Solidarity in Medieval Italian History”, Economy, Society, and Government: Essays in Memory of Robert L. Reynolds, (ur.) David Herlihy, Robert S. Lopez and Vsevolod Slessarev, Kent, Ohio, 1969., 73.-84.; Georges DUBY, „Lignage, noblesse et chevalerie au XIIe siecle dans la region maconnaise”, Annales. E. S. C. XXVII., 1972., 803.-823.

Srednjovjekovni Trogir

131

U Trogiru su još u pretkomunalno doba postojali stambeni sklopovi u kojima su bile smještene višestruke obitelji. I gradske su kule često dio tih rodovskih sklopova i nisu bile nezavisne građevine. Vlasništvo nad gradskom kulom bilo je važno jer su se tu u slučaju unutrašnje ili vanjske opasnosti mogli skloniti članovi određenog roda, pa i ljudi pod njihovom zaštitom i susjedi.845 Gradske kule bile su odraz realne snage u društvu koje je svoju moć temeljilo na posjedovanju nekretnina.846 U usporedbi s drugim sredozemnim gradovima, takvih je kula u Trogiru bilo relativno malo.847 Lucić piše o bogatijim građanima koji su podigli privatne kule prilikom obnove grada u 13. stoljeću. Doba prestanka izgradnje kula redovito se poklapa s razvojem komunalnih institucija.848 Vremenom se rodovski stambeni sklopovi u Trogiru pretvaraju u manje jedinice jer je raspolaganje imovinom bilo u rukama pojedine obitelji a ne roda.849 Rod je imao samo neka prava na nasljeđivanje imovine pojedinih obitelji.850 Ovisno o sudbini obitelji, manje teritorijalne jedinice mogle su i mijenjati vlasnike. Ipak, idealno se i dalje kuće pripadnika istog roda zadržavaju u susjedstvu matične kuće (domus magna ili domus maior).851 Tako je i u razvijenom srednjem vijeku u Trogiru bilo rodova čije su nekretnine kontinuirano bile na istoj lokaciji (primjerice Andreisi).852 Grbovi u lunetama iznad vrata naglašavali su nasljeđe, slavu i kontinuitet određenog roda. Katkad u blizini nalazimo i crkvu koja je bila pod patronatom istog roda. 845 U Dubrovniku su u 14. stoljeću također neke kule pripadale privatnicima, koji su ih bili dužni popravljati i organizirati stražu uz njih (osobito ako su bile uz gradska vata). Na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće većina privatnih kula u Dubrovniku nestaje; Z. JANEKOVIĆ-RÖMER, Okvir, 378.; L. BERITIĆ, Utvrđenja, 15., 21.-23. Usporedi i: Mladen ANČIĆ, „Ser Ciprijan Zaninov. Rod i karijera jednog splitskog patricija druge polovice 14. stoljeća”, Rad HAZU u Zadru, 39., 1997., 37.-80.; Neven BUDAK, „Urban élites in Dalmatia 1350-1450”, Atti e memorie della società Dalmata di storia Patria, 26., 1997., Venezia, 181.-201. 846 T. MARASOVIĆ, Stambena, 193.-199.; Ivo PETRICIOLI, Srednjovjekovnim graditeljima u spomen, Split, 1996. 847 T. MARASOVIĆ, Stambena, 197.; Paola GALETTI, Uomini e case nel Medioevo tra Occidente e Oriente, Roma-Bari, Editori Laterza, 2008., 116. 848 M. ANČIĆ, Ser Ciprijan, 37.-80. 849 Agnatski strukturirana obitelj u koju se ubrajaju samo muški potomci. 850 Postojala je zajednica upravljanja nad imovinom (koja nije pravna osoba). Struktura obitelji u srednjem vijeku bila je promjenjiva, pa iako je nepodijeljena obiteljska zajednica bila ideal, prisutna je i jednostavna obitelj; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Rod i grad, 25.; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Rodbinski, 179.-182.; Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, „Pristup problemu obitelji i roda u stranoj i domaćoj medijevistici”, Historijski zbornik, 42., 1989., 171.-182., 173. 851 I u Italiji su se tako grupirale kuće istog roda, obično ne na više od tri-četiri lokacije unutar bedema (primjerice u Lucci); Piero PIEROTTI, Lucca. Edilizia urbanistica medioevale, Milano, 1965., 108.-116. U Genovi se prostori oblikovani prema takvu načelu nazivaju contrade ili alberghi; George GORSE, „A Family enclave in medieval Genoa”, Journal of Architectural Education, 41./3., 1988., 20.-24. Vidi poglavlje o crkvama pod privatnim patronatom. 852 Do 18. i 19. stoljeća; I. BENYOVSKY, Popravak, passim; I. BENYOVSKY, Trogir u katastru, passim.

132

Irena Benyovsky Latin

Međutim, iako se težilo udruživanju obitelji i imovine u plemićkih obitelji, često to nije bilo moguće pri rođenju ženske djece, u slučaju jednoga sina te u slučaju visokog mortaliteta. Tako je i u plemićkih obitelji bilo jednostavnih, a ne višestrukih obitelji, što se odražava i u gradskom prostoru.853 Zbog manjih gospodarskih mogućnosti u Trogiru nije bilo tako krute pravne vezanosti braće za zajedničko poslovanje i stanovanje.854 Sinovi plemićkih obitelji često se odvajaju u prostoru grada te se stvaraju nova središta roda. Smještaj rodova u gradu U 12. i 13. stoljeću, u Trogir se nastanjuju i nove plemićke obitelji iz distrikta,855 a neke su kontinuirano zadržavale svoj stari posjed, prava patronata i sl. Prema Luciću, prigodom obnavljanja grada u 13. stoljeću, građanima je bilo dopušteno zauzeti one položaje koji su im, prema mogućnostima, bili najprikladniji za stanovanje.856 To bi značilo da su najmoćnije trogirske obitelji zauzele njima odgovarajuće reprezentativne i dobro branjive položaje. Na istočnom dijelu jezgre sa središtem na glavnom trgu bila je koncentrirana većina crkvenih i komunalnih institucija. Tu nalazimo i pripadnike gradske elite. Jedna od takvih obitelji jest i obitelj Urso (Ursus).857 U 13. stoljeću spominju se tri susjedne kuće u posjedu toga roda u blizini Sv. Ivana Krstitelja i kanoničkih posjeda: jedna je kuća kraj Sv. Ivana pripadala Silvestru Urso, a druga do nje Slavi, ženi njegovog pokojnog brata Dujma Ursovog.858 Polovica treće kuće pripadala je kćeri Dujma i Slave - Jakobini, a druga polovica iste Jurju Hvalimiru (mužu Agapis Silvestra Urso), koju on daje na korištenje svojoj majci Miri.859 Pripadnici roda zabilježeni su na istom mjestu i u 14. stoljeću: u jednoj parnici navedene su kuće u kojima „obitelj Urso živi nesmetano više od četrdeset godina”.860 Očito je grupiranje te obitelji na određenom prostoru grada, a prodaje nekretnina nastojale su se provesti u krugu obitelji. Ipak, izbijale su i nesuglasice zbog naslijeđa. U 14. stoljeću izbio je

853 Tako je to bilo i u polovici talijanskih patricijskih obitelji; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Rod i grad, 22., 24. 854 ST, L. III., c. 18. 855 A. CVITANIĆ, Uvod, 42. 856 I. LUČIĆ, Povijesna, 116. 857 Rodonačelnik Ursus imao je sinove Silvestra (+ 1271., oženjen za Katenu) i Dujma (oženjen za Slavu + 1271.). Silvestar je imao sina Bartolomeja i kćer Agapis (udana za Jurja „Hvalimira”). Samo se za Silvestra i njegove potomke može tvrditi da su bili članovi Velikog vijeća; M. ANDREIS, Trogirsko, 271. 858 Listine, I., 341.; CD, II., 241. Taj je objekt lociran kraj gradskih bedema i kuće kanonika Drage, a Slava ga 1272. prodaje da bi osigurala miraz za kćer Jakobinu; MT, I./1., 303. 859 MT, I./1., 477., 486. 860 Trogirski spomenici, 284. (blizu gradskog zida i samostana Sv. Ivana Krstitelja).

Srednjovjekovni Trogir

133

i spor861 između Jurja Hvalimira862 i potomaka Urso.863 Iz tog dokumenta vidi se da je obitelj Urso posjedovala i kulu u sklopu gradskih bedema, ali nije jasno koja je to kula bila.864 Prema izvoru iz 1267. Silvestar Urso na popisu je onih kojima baliste comunis in domus date sunt.865 Rod Urso izumire sredinom 14. stoljeća, a i rod Hvalimir866 pa se ne zna kome je kasnije pripala ta kula.867 Kraj južnoga gradskoga zida, u blizini vrata prema luci, nalazio se posjed obitelji Vodovara (u blizini Vitturija).868 Rod Vodovara izumire u muškoj lozi krajem 13. stoljeća.869 U blizini Vodovara i kule Držimira Viturija spominju se i čestice obitelji Strija.870 Osim na južnom bedemu, pripadnici te obitelji imali su posjed i iza katedrale (dvije kuće), kao i pripadnici obitelji Quarco, s kojima su bili u ženidbenim vezama.871 Zancij, posljednji muški pripadnik roda Strija, umro je prije god. 1282., prije sačuvanog popisa Velikog vijeća 1284. godine.872 Rod Krnja također je imao posjed na južnom bedemu u 13. stoljeću.873 Nekretnine im se spominju i uz biskupsku palaču, ali te su nekretnine prodali.874 Rod Krnja izumro je s Forminom prije 1312. godine.

Trogirski spomenici, 284.-298. Naime, Juraj Hvalimir bio je oženjen za Agapis Urso, i imali su sina Martincija (umro prije 1329. bez potomaka); M. ANDREIS, Trogirsko, 214. 863 Čini se da je to bila veća struktura, a spominje se njihov spor oko kule u gradu (turris posita Tragurii iuxta murum ciuitatis, in qua ipsa cum suis heredibus habitat); Trogirski spomenici, 284.-298. 864 U spomenutom sporu Barta s Mirom Hvalimir kula je opisana s duos pamenta domus cum volta, terracça, scalis lapidum et coperta posita Tragurii iuxta murum cimiterij seu domorum monasterij sancti Johannis. 865 MT, II., 34. Sigurno je da je imao kuću koja i imala bitnu funkciju u obrani grada, iz čega možemo zaključiti da je možda riječ o kuli. 866 Činjenica je da se sin Barta Silvestrovog, Ciprijan, spominje još 1331., a nakon toga rod izumire. I rod Hvalimir izumire s Martincijem prije 1329. 867 Lucić spominje dvije kule u jugoistočnim bedemima - Biskupsku i Sv. Ivana. Dokumenti pokazuju da je istovremeno postojala još jedna kula. 868 Te kuće nalazile su se uz gradske zidine odnosno uz turris et domus Držimira Vitturija; MT, I./1., 192.-193. 869 Marija Vodovara bila je udana za Luku Petrovog iz roda Lucića (brata Valentina), ali nisu imali nasljednike. 870 MT, I./1., 192. 871 Obitelj Strija kuću je imala i u blizini dvije kuće Jurja iz roda Cega. Drugu kuću su 1264. godine dali u miraz svojoj kćeri Desači, prilikom udaje za Matu Dobrinog Quarca. Obitelj Quarco također je imala posjed iza katedrale, ali Desača je umrla mlada; MT, I./1., 51., 85., 419. 872 Zancij Strija i njegova žena Gruba imali su šestero djece, ali bez preživjelih potomaka; M. ANDREIS, Trogirsko, 268.-269. 873 U dokumentu od 23. ožujka 1271. piše da je Krnja prodao Margariti, udovici pok. Jakova Vodovare, kuću i susjednu česticu; MT, I./1., 192. 874 MT, I./1., 5., 54.-55. Dokumenti spominju i camardu u vlasništvu Vite Krnje (MT I./1.,174.-175.), te kuću u vlasništvu njegovog sina Formina; MT, I./2., 202, 861 862

134

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 27. Lucićev plan grada iz 1673.875 I. LUČIĆ, Povijesna, 989.

875

Srednjovjekovni Trogir

135

Albertini je rod koji je posjede u 13. stoljeću imao blizu istočnih gradskih bedema (i posjeda Valentina iz roda Lucića).876 Imali su čestice i u Prigrađu, a i kapelu koju su darovali novopridošlim dominikancima.877 Udovica posljednjeg muškog potomka Nikole, Buna, 1271. prodaje udovici Jurja iz roda Cega casanitum koji se nalazio kraj kuće samostana Sv. Nikole (i jedne od kuća Valentina iz roda Lucića).878 Rod Albertini izumire smrću Nikole prije 1270. godine.879 Obitelj Buffalis880 zabilježena je na sceni grada od 12. stoljeća, ali nije bila brojna - generacijama je obitelj ostavljala samo jednog muškog potomka. Njihove nekretnine možemo pratiti od praunuka rodonačelnika Bufala, Dujma „Morsike”, odnosno od njegove udovice Katene: Katena je posjedovala kuću kraj vrta Sv. Stjepana i kuće kneza Marina Andreisa – vjerojatno kraj crkve Sv. Petra.881 U dokumentima su zabilježene nekretnine sina Dujma i Katene, Dese Dujmovog Buffalisa („Morsike”, + prije 1272.). On je bio vlasnik više kuća u gradu, među kojima se jedna nalazila uz domum cum curte et turre Petra Valentinovog iz roda Lucića, dakle blizu istočnoga dijela južnih zidina.882 Zabilježene su i kuće Desinih sestara.883 Nekretnine Desinog unuka Martina spominju se u 14. stoljeću i u gradu i u Prigrađu, ali teško ih je locirati.884 Nekretnine su pripadnici roda Buffalis imali u sjeverozapadnom dijelu jezgre u 15. stoljeću (blizu posjeda mlinara Ratka i posjeda stanovnika iz distrikta).885 Možda su im nekretnine bile u tom dijelu grada i u 14. stoljeću. Jakov Buffalis imao je u 15. stoljeću nekretninu u Prigrađu.886

876 Nikola Albertini vlasnik je kuće pokraj one koju je 1264. kupio Valentin Petrov iz roda Lucića od arhiđakona Gervazija blizu istočnih gradskih bedema; MT, I./1., 20., 21. 877 Nikola je prepustio zemljište u Prigrađu dominikancima koji tu grade crkvu. Nikola je prvo bio zadržao juspatronat kapele, ali kasnije je prepušta dominikancima; P. ANDREIS, Povijest, 336.-337. Dominikanci su već prije pokušali dobiti pravo na kapelu Sv. Frane jer se već primicerij Gervazij (Nikolin susjed!) žalio na papin breve da se ona prepusti dominikancima. Prokuratori franjevaca u tom su razdoblju bili pripadnici roda Lucić; CD, V., 251. 878 MT, I./1., 232. 879 M. ANDREIS, Trogirsko, 117. 880 Rodonačelnik Bufal 1189.; M. ANDREIS, Trogirsko, 138. 881 MT, I./1., 317. 882 MT, I./2., 207. Spominju se i druge nekretnine (velika kuća, čestice) Dese koje ne možemo locirati; MT, I./1., 85., 481.-482.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 56.-57. Desa Buffalis je u „kompaniji” s Julom Pločom sklapao je brojne trgovačke poslove. Još se ranije, 1264. spominje da je posjedovao dućan s Julom Pločom; MT, I./1., 85.; M. MIRKOVIĆ, O ekonomskim, 27. 883 Skimose i Stane; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 57.; MT, I./1., 412.-413., 490.-491. 884 Za 14. stoljeće zabilježena je 1371. kuća Dujma Martinovog (1348.-1339.) i Franke Ciprijanis (test. 1371.). Isti Dujam Martinov imao je posjed u Prigrađu 1367.; DAZd, AT, k. 66., sv. 11., f. 18. 885 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 132.v. 886 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 70.-71. Buffalisi su, prema dokumentu o popravku ulica iz 1795./1796. imali nekretnine u Varoši i u 18. stoljeću, u tzv. Comparto degli stabili sopra la strada detta di S. Michele comprosavi una calle; I. BENYOVSKY, Popravak, passim.

136

Irena Benyovsky Latin

I pripadnici obitelji Quarco generacijama su ostavljali samo jednog muškog nasljednika. Spomenuli smo pripadnike tog roda na području iza katedrale, u susjedstvu Strija u 13. stoljeću. S obitelji Strija imali su ženidbene veze pa se jedna od dviju susjednih kuća koju Quarco posjeduju iza katedrale u 13. stoljeću,887 vraća obitelji iz koje je potekla (nakon smrti mlade Desače Strija, koja je bila udana za Matu Dobrinog Quarca). Druga je i dalje u posjedu roda Quarco 1273.888 U 14. stoljeću zabilježen je posjed Mate Quarca (vjerojatno njegovih potomaka)889 kraj južnoga gradskoga bedema i kule Vitturi,890 a imali su posjed i u Prigrađu.891 Uz sjeverni gradski bedem imali su kuću 1420. godine.892 Obitelj je bila na kraljevoj strani u 13. stoljeću - Ladislav je 1278. darovao komuni selo Bliznu, koju kasnije rod Quarco nasljeđuje (kao i selo Mitlo). Nakon 1420. zaplijenjeni su posjedi Nikole Pavlovog Quarca, koji je surađivao s Mihačem Vitturijem.893 Dobra obitelji Quarco bila su 1429. prodana za 1328 dukata.894 Za razliku od rodova koji su imali malo pripadnika ili onih koji su izumrli krajem 13. ili tijekom 14. stoljeća, neki su rodovi, vrlo važni u 13. stoljeću, brojčano oslabili u 14. i 15. stoljeću, što se jasno odrazilo u gradskom prostoru i smanjenju posjeda. Takav je primjer rod koji će kasnije (prema Luciju) poprimiti prezime Lucio/Lucić. To je jedan od najbogatijih rodova 13. stoljeća. Rodonačelnik Luka možda je sudjelovao u izgradnji grada oko 1200. godine. Sin rodonačelnika,895 Desa Lukin, spominje se u 13. stoljeću kao vlasnik više gradskih nekretnina i važan politički čimbenik u gradu.896 Čini se da je on, kao najstariji sin, naslijedio „matičnu kuću” roda, koja se nalazila u blizini glavnoga trga, preko puta crkve Sv. Martina.897 887 Već smo spomenuli da je Mate Dobrin Quarco posjedovao 1264. dvije kuće u blizini Jurja Desinog Cega; MT, I./1., 495.; II., 5. 888 ... paterna paternis, materna maternis ...; MT, I./1., 419. Sjeverno od katedrale stoji romanička kuća u kojoj je kamin iz 1606. godine s grbom roda Quarco; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 173.; Cvito Fisković, „O starim dalmatinskim kaminima”, Bulletin JAZU, 51., 1981., 68.-70. 889 Mate (+poslije 1271.) imao je sina Marina (+između 1356. i 1366.), unuka Pavla (+poslije 1404.) i praunuka Nikolu (1424). Daljnjim potomcima nismo pratili nekretnine; M. ANDREIS, Trogirsko, 255. 890 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 177.-178. 891 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 15.v. 892 I. BENYOVSKY, Popis, passim (Quartier per soldati). 893 I. Lucić tvrdi da se ne zna razlog zaplijene, ali da „jedan mletački kroničar piše da je došao u Veneciju (Quarco) i kada se otkrilo da je imao vezu s rečenim Mihačem, da je pobjegao. Stoga mora da je bio jedan od onih koji su se nalazili izvan grada kada je uslijedilo njegovo zauzeće, te je vjerojatno pošao u Veneciju da traži dozvolu za povratak u domovinu”; I. LUČIĆ, Povijesna, 960. 894 Zapljena imanja obitelji Quarco 1428. godine: AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 37.-39. Prodaja istih imanja 1429. godine: AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 42.-45.; I. LUČIĆ, Povijesna, 960. 895 Rodončelnik roda Luka (+ prije 1234.) imao je tri sina Petra, Matu i Desu. Vidi sliku br. 28. 896 U vrijeme kada je 1221., zbog obrane od Domalda, sklopljen mir između Trogira, Splita i Šibenika s Klisom, Desa Lukin (još nema formirano prezime) pojavljuje se na javnoj sceni; CD, III., 265.-267.; IV., 205.; Desa i njegova braća Mate i Petar sinovi su Luke; Josip Ante SOLDO, „Trogir od borbe za opstanak do stvaranja slobodne komune”, Per Radouanum 1240-1990, Trogir, 1994., 251.-263., 254. 897 ... domus supra Plathea comunis cum omnibus suis pertinentiis, stationibus, domibus, et coquinis sibi adiacentibus ...; MT, I./1., 71.; CD, V., 284., 344.; F. MADIRAZZA, Il re, 71.-74.

Srednjovjekovni Trogir

137

Desa Lukin nije imao potomaka pa je kuću oporučno ostavio sinovima svoga brata Mate, Grguru i Luki (dio nekretnina Desa je ostavio i franjevcima).898 Ni Grgur nije imao nasljednika, pa matičnu kuću konačno posjeduje samo Luka Matin „sa svim pripadnostima, pomoćnim prostorijama i kuhinjama”.899 Isti Luka nastavlja lozu kroz sljedeća stoljeća, što ćemo opširnije pratiti. Prije ćemo spomenuti drugoga sina rodonačelnika, Petra, koji je sa ženom Dobrom imao četiri sina, Luku, Cebru, Desu i Valentina, i kćer, Dobraču.900 U dokumentima se spominju nekretnine Petra i Dobre (kuća), ali i Luke Petrovog (kupuje cassamentum 1270.),901 Cebre Petrovog (kuća, dućan) i Dese Petrovog (kuća)902 ali ih ne možemo sa sigurnošću locirati.903 Najviše je nekretnina (a koje možemo i locirati uz istočne i južne gradske zidine)904 bilo u posjedu Petrovog drugorođenoga sina Valentina i njegovih potomaka.905 Prema podacima s kojima raspolažemo, Valentin Petrov posjedovao je u tom dijelu grada šest kuća i još jednu polovicu - neke od tih kuća sigurno je iznajmljivao.906 Dio se može locirati kraj Sv. Ivana Krstitelja (gdje graniči s posjedom Urso), a drugi dio kraj samostana Sv. Nikole (gdje su mu susjedi Albertini i Cege). Valentin je imao i kulu (domus cum curte et turre) kraj kuće Dese Dujmovog Buffalisa i južnih zidina (vjerojatno tzv. „kula Vitturi”).907 U drugoj polovici 13. stoljeća kula je pripala Valentinovim potomcima,908 a u njezinoj su blizini bili posjedi Valentinova brata Luke (koji je kupio nekretnine od Cega).909 DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 14. AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 164. 900 Pripadnici roda Lucić su ženidbenim vezama povezani s plemićkim rodovima iz drugih gradova: Nassi i Pappi iz Zadra, Alberti iz Splita, Volcio iz Dubrovnika. Petrova kći bila je udana za Stojšu Grubišinog iz Splita, a unuka za krčkog kneza Leonarda Frankapana; M. ANDREIS, Trogirsko, 225. 901 MT I./1., 109.-111. 902 MT I./2., 201.-202. 903 MT I./1., 6., 97.-98. 904 MT I./1., 171., 217., 219. 905 Valentin Petrov iz roda Lucić, nekada trogirski sudac, bio je 1270. izabran za šibenskog načelnika, za što je dobio plaću od 200 malih libara (i druge povlastice); CD, V., 528.-529. 906 Godine 1263. arhiđakon Gervazij za 100 libara mu je prodao kuću blizu istočnih gradskih bedema, pod uvjetom da ostane u njoj još godinu dana. Ta se kuća nalazila blizu već postojeće kuće Valentina Petrovog iz roda Lucića i kuće Nikole Albertinija; MT, I./1., 21. Godine 1264. Valentin kupuje još dvije kuće u susjedstvu. Jednu lociranu u blizini kuće kanonika Drage i (već postojeće) svoje te drugu u njihovoj blizini, lociranu blizu čestice (paratinea) Slave Dujma Urso; MT, I./1., 21. Godine 1271. kupuje još dvije cijele kuće i jednu polovicu. U susjedstvu tih kuća spominju se kuća majstora Petra, kuća kanonika Drage, kuća Prode, žene Jurja iz roda Cega i kuća Sv. Nikole. U blizini tih objekata bila je i kuća koja se 1264. spominje u posjedu Bune Albertini, žene Nikole (nakon njezine smrti izumire ovaj rod); MT, I./1., 34., 114., 118. 907 … domo Desse Duymi ...; MT, I./2., 207. 908 MT, II., 207.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 182. Marin Petrov Cega imao je kasnije kuću kraj nekretnine koja je pripadala ženi pokojnog Valentina iz roda Lucića; Trogirski spomenici, 164. 909 Valentin je imao i brata Luku koji je kupio totum casamentum od Mannusa Desinog iz roda Cega (rođak Stjepana i Jurja); Trogirski spomenici, 109.; MT, I./1., 109.-110.; M. ANDREIS, Trogirsko, 49.; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 55. 898 899

138

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 28. Genealogija roda Lucić910 Ucrtani su samo pripadnici roda kojima su u dokumentima spomenute nekretnine.

910

Srednjovjekovni Trogir

139

Valentin je imao šestero djece, a u dokumentima se spominje kuća Frane,911 te ugovor iz 1279. prema kojem se Valentinova udovica Prvoslava i njezina djeca odriču prava na kulu kraj Sv. Nikole (domus cum curte et turre),912 na račun drugorođenog sina Petra. Možda se odriču zato jer je on jedini imao nasljednika, sina Tomicu (vjerojatno je zbog istog razloga i njegov otac Valentin kao drugorođeni sin dobio u posjed istu kulu, jer je, za razliku od starijeg brata Luke imao muške potomke).913 Međutim, ni Tomica nije imao potomaka, pa se do polovice 14. stoljeća toj grani Lucića gubi trag, kao i nekretninama u posjedu. Znamo da je splitski plemić Krste Alberti 1279. nakon ženidbe s kćeri Valentina Petrovog iz roda Lucića, posjedovao kuću kraj samostana Sv. Nikole.914 Ali, vratimo se Luki Matinom, čija se grana nastavlja: pripadnici ove obitelji nekretnine su imali u blizini matične kuće preko puta crkve Sv. Martina a kasnije i uz južni bedem (ali njegov zapadni dio - kraj „kule Lucić”). Spomenuli smo da se Lukina kuća (domus magna) nalazila ispred crkve Sv. Martina, nad kojom je obitelj imala juspatronat, a i sama je kuća bila povezana portikom s crkvom.915 Godine 1264. Luka je kupio kuću od Marije, žene Jakova Pecci (vjerojatno u blizini) a u dokumentima se spominje i dućan Luke.916 Blizu kuće Luke nalazila se i kuća kneza Domalda.917 Godine 1264. zabilježeno je da je kanonik Ivan Michenna kupio kuću od Luke iz roda Lucić blizu crkve Sv. Martina (ovaj ju je prethodno kupio od Marije, udovice Jakova Pecci).918 Luka je imao dosta djece: Mate, Desa, Grgur i Frana spominju se u dokumentima uz posjed u Prigrađu. Zabilježene su im nekretnine i u gradu, uglavnom u blizini glavnog trga odnosno Sv. Marije de platea.919 Do Trogirski spomenici, 196.-201., 284.-298. MT, I./2., 207.; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 54. 913 Luka iz roda Lucić bio oženjen za Mariju Vodovara – imali su kćeri Dobru i Margaretu. 914 MT, I./2., 230. 915 Sačuvan je dokument u kojem Luka Matin iz roda Lucić sklapa ugovor s arhiđakonom Gervazijem o izgradnji portika ispred Sv. Martina koji je bio spojen s ovom kućom (1267.) (... elevare altius domum dicte ecclesie que est supra viam publicam versus domum suam et ante dictam ecclesiam ...); CD, V., 451.-452.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 308. U dokumentima se spominju dokumenti sastavljeni sub porticum sancti Martini; MT, I./1., 322., 347., 359., 375.; II., 4.-5., 140. 916 MT, I./1., 34.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 82. 917 MT, II., 206.; N. KLAIĆ, Povijest, 185.-186. Dana 13. studenog 1243. sklopljen je ugovor između Trogira s jedne strane, te Domalda, njegova sina Slovinje i nećaka Rogerija, s druge strane, u kojem komuna Domaldu priznaje vlasništvo kuće s kulom i svim pripadnostima u Trogiru. Domald je komuni za 500 malih libara zbog toga ustupio svoj dio mlinova. 918 MT, I./1., 34., 118. 919 Zabilježene su nekretnine Matinog sina Grgura (koji je doduše umro već 1344. bez djece): spominje se godine 1339. curia domorum Grigorii Lutii in pedem scalarum lapidum a u drugom dokumentu: ... tres partes domus iuxta domum sancte Marie de platea ... ; DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 14.; sv. 6., f. 7.v, 10.v. Zabilježene su i nekretnine u vlasništvu Matinih sinova Stjepana (+1344.) i Petra (+prije 1367.); DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 41., sv. 11., f., 7. Lukin sin Ivan imao je sina Lukšu bez potomaka, ali zabilježene su njegove nekretnine (te katovi kuće u kojoj je stanovao). 911

912

140

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 29. Tzv. „Mala palača Cippico” (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

141

kraja 14. stoljeća većina potomaka Lukine grane izumire (moguće da neki umiru i od kuge, a neki su bili crkvene osobe).920 U 15. stoljeću nalazimo samo pripadnike Lukinog sina Dmine,921 prema kojem su njegovi sinovi i unuci često zabilježeni s nasljednim patronimom de Dmine. Domus magna obitelji de Dmine bila je preko puta crkve Sv. Stjepana, u ulici koja je vodila prema Sv. Petru.922 Do danas je sačuvana gotička kuća koja je pripadala toj obitelji, a nalazila se točno nasuprot crkve Sv. Stjepana nad kojom su imali patronat.923 Ne zna se kad su pripadnici roda Lucić izgubili nekadašnju matičnu kuću roda preko puta Sv. Martina, koja se u literaturi često naziva „Mala palača Cippico”. Prema Madirazzi, pogrešno, kuća je došla u posjed Nikole Cippica, preko braka s Pelegrinom (kćer Margarete iz roda Lucić - de Dmine i Ivana Quarca).924 Zapravo je Pelegrina bila praunuka brata Ivana Quarca, Jakova, a nemamo potvrdu o tome kad je kuća prešla u posjed obitelji Cippico. U 15. stoljeću pripadnici roda Lucić dolaze na zapadni dio južnoga bedema,925 blizu bratovštine Sv. Duha.926 Prema povjesničaru Luciću, kuću927 uz južne gradske zidine, posjedovao je Dmine Lucić. Dijelom ju je dobio u miraz preko žene Jakovice „Palmote”, a dijelom ju je zamijenio s Jurjem, sinom drvodjelca Božana. Ta je kuća 1402. bila preuređena.928 Povjesničar Lucić smatra da je to jedna od kula koju su krajem 12. i početkom 13. stoljeća obnovile privatne osobe,929 a koja se nalazila blizu druge kule.930 Zapadno su bili pripadnici roda Sobota, a istočno „dvorište M. ANDREIS, Trogirsko, 225. God. 1367.-1404.; M. ANDREIS, Trogirsko, 225. 922 F. MADIRAZZA, Il re, 72. 923 I. FISKOVIĆ, Gotička, 1043. 924 „Questa casa poi fu data in dote a Margherita Lucio, sorella del vescovo Lucio maritatasi in Zuanne de Ciprianis-Quarco. La ereditò sua figlia Pellegrina che divenne sposa di Nicolò Cippico q.m. Girolamo. La predetta Pelegrina non avendo figli maschi, fu divisa la sostanza fra le figlie Stefanella e Caterina, la prima, moglie di Alberto Papali nobile di Spalato, e la seconda di Girolamo Celio-Cega. La casa stessa, passi poi ai Jura”; F. MADIRAZZA, Il re, 72. Vidi sliku br. 29. 925 Dminin unuk Bive otac je Ivana i Jeronima, od kojih potječu dvije nove grane roda; M. ANDREIS, Trogirsko, 227. 926 DAZd, AT. k. 67., sv. 3, f. 45.; Cvito FISKOVIĆ, „Lučićeva rodna kuća”, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6., 1969., 45.-60., 46., 55. 927 Ta kuća i zemljište na kojem se, prije gradnje zidina, nalazila kula, koju je Dmine iz roda Lucić ponovno izgradio – o čemu svjedoče podaci iz spora, što ga je Dmine vodio sa susjedom, a koje podatke donosi Lucić; I. LUČIĆ, Povijesna, 987. 928 Dmine je vodio spor oko dvorišta koje se u ono vrijeme nazivalo Sabaćevim dvorom. Međutim toj se gradnji suprostavio Ivan Dujmov, kanonik i vlasnik kuće (možda je to Ivan Dujmov Cega, 1377.-1422.), a koja je bila smještena između spomenute kuće na sjeveru, gradskoga zida na jugu i dvorišta na zapadu (kasnije kuća Livunić). 929 I. LUČIĆ, Povijesna, 986.; C. FISKOVIĆ, Lučićeva, 45. 930 Lucić prema prijašnjim zidovima zaključuje da se ta kuća nekad nalazila izvan zidina, koji su prije prolazile sjevernije, te da je služila kao kula, a da se na zapadu naslanjala na drugu kulu, koja je zadržala tu funkciju do 17. stoljeća; C. FISKOVIĆ, Lučićeva, 45.-60. Ivan Lucić smatra da je Dmine izgradio tu kuću nakon obnove bedema te tvrdi da se ta kuća naslanjala na gradske zidine i staru Lucićevu kuću, a na 920 921

142

Irena Benyovsky Latin

Jure Božanovog drvodjelca”.931 Kao što je već rečeno, kula koja je 1417. pripadala nasljednicima „Kome iz Splita”, došla je kasnije u posjed obitelji Lucić. Nije posve jasno o kojoj se to kuli radi.932 Naveli smo da je „Lukina” grana roda imala dio čestica u Prigrađu u 13. stoljeću. Spominje se da je Luka Matin u 13. stoljeću s kanonikom Nocentom Martinovim zajednički nasipao zemljište, koje su onda razdijelili na pola. Taj je teren zauzimao čitavu zapadnu obalu Prigrađa, a njihovim su nasipavanjem vlasnici proširili obalu, pretvorili je u „trg” te na njemu dali izgraditi drvene kućice.933 Dana 15. kolovoza 1265. Luka i kanonik Nocent prodali su biskupu veći dio isušenih zemljišta za 1000 libara.934 Jednu je česticu Luka 1272. prodao jednom pučaninu.935 Ipak, zadržao je veliku kuću u Prigrađu i više čestica s drvenim kućicama (vjerojatno ih daje u najam).936 Lukina djeca937 prodali su braći propovjednicima 1304. godine totam paratineam eorum in qua sunt tres Kamarde.938 Međutim, popis Lucićevih nekretnina iz 1305. pokazuje da su zadržali dio nekretnina na prostoru Prigrađa,939 koje se još nasipavalo.940 Konačno, djeca i unuk Luke - Frana, Grgur i njegov sin Andrija - prodali su dominikancima u 14. stoljeću (1335.) palaču u Prigrađu.941 Godine 1267. spominju se uz Luciće, kao baštinici Sv. Martina i rodovi Cega i Pecci.942 Rodonačelnik roda, Pece, potječe iz izumrlog roda Machinaturi.943 Njegov potomak, Jakov Pecci i njegova žena Marija Damjanova posjedovali su česticu i kuću u blizini kuće Lucić (i crkve Sv. Marije) krajem 13. stoljeća. Spomenuli smo da je Marija, ostavši udovica i bez potomaka, prodala kuću 1264. Luki Matinom iz roda Lucić.944 Jednu su kuću Pecci posjedovali i kraj (južnoga) gradskoga zida, taj način ponovno je izgrađena i palača Cega, naslonjena na nove zidine, sačuvavši u neposrednoj blizini kulu Sv. Nikole; I. LUČIĆ, Povijesna, 987. 931 Godine 1402. izbio je spor između Dmine i kanonika Ivana Dujmovog. Dmine je tvrdio da je prije predgradnje gradskog bedema krajem 14. stoljeća tu postojala kuća koju je on htio ponovno izgraditi – Lucić zaključuje da je to zapravo bila kula koja se nalazila prvotno izvan gradskih zidina. I. LUČIĆ, Povijesna, 986.-987. 932 I. LUČIĆ, Povijesna, 891.-894. 933 I. LUČIĆ, Povijesna, 1042.-1044. 934 CD, V., 312.-315. Vidi poglavlje o Crkvi. 935 Devi, sinu Županele za 30 libri; M, I./1., 315. 936 AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 12.-15.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1043. 937 Već spomenuti Mate, Grgur i Desa iz roda Lucić. 938 I. LUCIĆ, Povijesna, 1043. 939 G. LUCIO, Memorie, 49.; I. LUCIĆ, Povijesna, 1043.; O nekretninama koje su pripadnici tog roda kupovali na istom mjestu u 13. stoljeću; Trogirski spomenici, 319.-320.; I. BABIĆ, Počeci, 128.-129., 140. 940 I. LUCIO, Memorie, 494.; I. BABIĆ, Počeci, 130. 941 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 27. Ugovor je bio sklopljen in domo domine Frane Lutii. 942 Parentella je kognatska obitelj – rodbina. 943 P. ANDREIS, Povijest, 334. 944 On ju je već 1270. prodao kanoniku Ivanu Michenni; MT, I./1., 34., 118.

Srednjovjekovni Trogir

143

blizu kuće pripadnika roda Cega.945 Drugi rodonačelnikov unuk Luka Pecci imao je sina Bastijana, koji je posjedovao drvenu kućicu u Prigrađu.946 Kraj Petra Dujmovog iz roda Cega i Biskupije u 14. stoljeću spominje se nekretnina Nikole Çude [Pecci].947 Ta obitelj nije se toliko razgranala, a početkom 15. stoljeća je izumrla. Rijetko se i spominju u izvorima, pa su možda često izbivali iz grada.948 Rod Cega bio je jedan od najbrojnijih i najbogatijih rodova u Trogiru, o čemu svjedoči velik broj dokumenata koji spominju njihov posjed u gradu. Rod je bio razgranat, pa ćemo pratiti posjede nekoliko grana. Spomenut ćemo nekretnine Jurja (Zore) Desinog iz roda Cega (+ prije 1293.),949 koji je bio otac kapetana Mate Zorića iz roda Cega. Zatim ćemo pratiti posjed Jurjevog brata Dujma Desinog, pretka svih Cega koji se spominju u događanjima 14. stoljeća. Juraj i Dujam imali su brata i sestru, čije se nekretnine spominju kraj Sv. Nikole i posjeda Valentina Petrovog iz roda Lucića.950 Njihov daljnji rođak „Mannus” Desin prodao je 1270. totum casamentum Luki Petrovom iz roda Lucić. Mate Zorić iz roda Cega, „promletački orijentirani” kapetan grada, umro je bez potomaka, kao i njegov brat, pa se i Jurjeva grana gasi. Ipak spominju se nekretnine Jurja i Mate iz roda Cega (i posjed Matine žene Dobre) u 13. stoljeću i prvoj polovici 14. stoljeća. Juraj je imao posjede iza katedrale,951 a njegova udovica Proda (majka Mate Zorića) 1271. kupila je cassanitum od Bune, udovice Nikole Albertinija. Taj je cassanitum bio u blizini samostana Sv. Nikole i kuće Valentina Petrovog iz roda Lucić, gdje postoji veći posjed u vlasništvu roda.952 Posjed Mate Zorića spominje se i nakon „pomirenja” 1322., kad je njegovo imanje bilo zaštićeno: 1339. godine zabilježena je kuća pokojnog Mate (ali ne može se locirati).953

945 MT, I./1., 114. „La loro casa dominicale fu tra la casa Celio e la casa Lucio, attacata alle mura della città. La famiglia ereditò parte della facoltà Machinaturi, poi si estinse”; F. MADIRAZZA, Il re, 72. 946 MT, I./1., 90.-91. 947 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 189., 194.–195. 948 M. ANDREIS, Trogirsko, 250. 949 M. ANDREIS, Trogirsko, 158. Vidi sliku br. 30. 950 Petroš je imao sina Formina, ali on je umro bez potomaka, a Stana je bila udana za Donata Vučinu, ali nisu imali potomaka. Ipak su zabilježene njihove nekretnine u 13. stoljeću: nekretnine Stane kraj Sv. Nikole i posjeda Valentina iz roda Lucić te kuća Petroša; MT, I./2., 251.-253., 285. 951 MT, I./1., 497. Godine 1272. godine Juraj je kupio kuću uz ovu, koju je već imao, a posjedovao je i česticu uz Stojšu Grupšinog, konobu u susjedstvu Chiudija te dućan; MT, I./1., 419.; I./2., 14.-15, 230., 260. 952 Tamo imaju nekretnine i Stana iz roda Cega, Jurjeva sestra, a rođak „Mannus” prodao je cassamentum; MT, I./1., 232.-233. 953 DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 27.

144

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 30. Genealogija roda Cega954 Ucrtani su samo pripadnici roda kojima su u dokumentima spomenute nekretnine.

954

Srednjovjekovni Trogir

145

Sačuvan je dokument u kojem se spominju nekretnine Dujma Desinog iz roda Cega (brata Jurja) - njegove, čini se, četiri kuće,955 od kojih se jedna naziva domus de platea, a druga domus major (matična kuća roda). Dujam je imao troje djece (Stjepana, Petra i Desu). Desa se spominje samo kao vlasnik dućana u gradu.956 Petar (+ poslije 1308.) zabilježen je kako je od Barte Silvestrovog iz roda Urso kupio unum casamentum (…) iuxta murum ciuitatis, koji je naslijedio Petrov sin Ivan (1312.-1381.).957 Godine 1375. stanovao je Ivanov sin Ludovik u kući koja se nalazila retro ecclesiam sancti Laurentii.958 Ludovikova kuća navodi se i u dokumentu iz 1367. godine; on je umro bez nasljednika.959 Treći sin Dujma Desinog, Stjepan, otac je poznatom Josipu iz roda Cega, Mihovilu (čiji je sin brački i hvarski biskup Stjepan), Petraki i Dujmu (dobra čijih se potomaka spominju prilikom konfiskacije 1388.). Dokumenti bilježe i kuću Stjepana Dujmovog, ali je ne lociraju.960 Međutim, prema posjedima njegovih potomaka, moguće je da je već i on imao posjed blizu kule Sv. Nikole (možda i kulu), te nekretnine na glavnom trgu. Kuće Stjepanovog sina Josipa iz roda Cega (+ 1367.) spominju se u kontekstu kad su rušene u stranačkim obračunima 1357. godine.961 Spominje se 14 objekata u gradu, ali među njima su i kuće Josipovih pristalica i ostalih pripadnika obitelji Cega.962 Nakon dolaska kralja Ludovika, Josipu se vjerojatno vraća cijeli posjed. Josipov sin Petar iz roda Cega imao je dvije kuće iza katedrale963 i posjed iuxta rem ecclesie Sancti Stephani.964 Godine 1388. opet se konfisciraju nekretnine onih koji su podržavali kralja.965 Tada je zabilježeno 6 konfisciranih dućana koji su bili u posjedu Petrovih potomaka.966 Čini se da su i ti posjedi nakon „pomirbe” vraćeni. MT, I./2., 115.; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 55. Jedna od njegovih kuća nalazila se uz kuću kanonika Bodina; MT, I./1., 497. Nakon Dujmove smrti spominje se kuća njegove udovice Restislave; MT, I./2., 204. 956 Primjerice: MT, I./1., 329. Nakon njegova sina Megnacija gasi se grana. 957 Trogirski spomenici, 284.-298. 958 CD, XV., 105.-107. 959 DAZd, AT, k. 66., sv. 11., f. 14.v. 960 MT, I./2., 172. 961 Prema Lučiću, Josip iz roda Cega non poteva senza l’utile di queste terre mantener il grado di Cittadino principale della sua patria; G. LUCIO, Memorie, 257.; M. KURELAC, Pučki, 242. Naime, Josip je dobio u naslijeđe od oca Stjepana selo Radošić, koje je ta grana obitelji držala od strarine. 962 G. LUCIO, Memorie, 269.-270.; N. KLAIĆ, Povijest, 298.; AHAZU, Ostavština, knj. 8., f . 73.; N. KLAIĆ, Povijest, 337. 963 CD, XV., 105.-107. 964 DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 14. 965 Sačuvani su zapisnici od 8. ožujka 1388. s popisom konfisciranih imanja, nakon protjerivanja Josipa iz roda Cega i njegovih pristalica; G. LUCIO, Memorie, 335. 966 Godine 1362. spominje se i curia domus habitationis Petri Ioseph. Prilikom zapljene dobara zapisana je i domus heredum Petri Iosip cum VI stationibus. Moguće da se jedan od tih dućana spominje i ranije (DAZd, AT, k. 66., sv. 1., f. 10.). Item domus heredum Petri Josip cum VI stationibus quorum unam tenet 955

146

Irena Benyovsky Latin

Naime, godine 1392. zabilježena je i kuća Mate,967 sina Petra Josipovog. Mate (+ 1404.), posljednji je muški potomak te grane obitelji Cega, ali njegova kći, Pelegrina, prema posebnoj Sigismundovoj povlastici, nasljeđuje posjed Radošić.968 Pelegrina se drugi put udala za Petra Cippica, a imali su sina – poznatog Koriolana.969 Pelegrina je osim Radošića naslijedila i kuću na trgu, koja udajom prelazi u obitelj Cippico („velika palača Cippico”). U blizini te kuće na trgu nalazio se posjed druge grane obitelji Cega: početkom 15. stoljeća (1407.) spominje se palača Andrije Ceginog iz roda Cega (+ 1438., bratić Mate iz roda Cega), koja se nalazila sjeverno od palače Cippico in plathea.970 Ta grana roda je i prije bila grupirana blizu katedrale.971 Andrijinom ocu Cegi (Cigi) Josipovom972 bila su također konfiscirana dobra 1388. (tri kuće s dućanima u prizemlju)973 i, po svemu sudeći, također vraćena. Andrija Cegin je osim na trgu imao posjed i na južnom bedemu, kraj kule Cega. Njegovi nasljednici 1449. dijele veliku imovinu: Stjepan Andrijin dobiva muraleam (...) cum suo curtino uz južni bedem, još jednu česticu s drvenom kućom u blizini. U susjedstvu je bila kuća koja je pripala Jakovu, najstarijem Andrijinom sinu.974

Nicola Litich unam Nicsa Marini tertiam Madalone Nicole quas Iohannes Dese et Stoyca Dosmanus [Cega]; „Domus illorum qui de Tragurio fugerunt„ (1388.); DAZd, AT, k. 66., sv. 17., f. 9.-10. 967 ... Actum in domo Mathei Petri Joseph [Cega] ... (1392.); CD, XVII., 456. 968 I. LUČIĆ, Povijesna, 348.-349. 969 M. ANDREIS, Trogirsko, 304. 970 U njezinu se sklopu 1497. spominje dućan Petra Andrijinog iz roda Cega (preko puta katedralnoga groblja); ZKZ, Rukopisi, MS, 293., f. 40. (30. V. 1427.); I. BABIĆ, Oporuke, 29.–49.; Joško BELAMARIĆ, „Duknovićev sv. Ivan Evanđeslist u kapeli bl. Ivana Trogirskog”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 155.-181., 158. 971 Fani CELIO CEGA, „Manji graditeljski zahvati u Trogiru tijekom 18. st. posebno na kućama obitelji Garagnin”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 38., 1999., 344. 972 Sačuvana je i oporuka Cegine kćeri Katarine, udovice Zancija Lukanovog iz roda Pecci (1371.); M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 199.-200. Oporuku je dala sastaviti u kući pokojnog supruga, što je i jedina nekretnina koja se poimenice spominje u oporuci. 973 „Domus illorum qui de Tragurio fugerunt”; DAZd, AT, k. 66., sv. 17., f. 9.-10. 974 DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 22. – 23.v, 45.

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 31. Trogirski južni bedemi (na razglednici iz 19. stoljeća)975 Na razglednici zahvaljujem kolegi Mariju Jarebu.

975

147

148

Irena Benyovsky Latin

Poznati Josip iz roda Cega imao je braću - Petraku, Dujma i Mihovila. Petraka je 1335. dijelio kuću s bratom Josipom,976 godine 1340. se spominje i njegov posjed,977 a 1348. navodi se njegova curia domus.978 Te se nekretnine ne mogu locirati. U dokumentima se spominje kuća979 Dujma Stjepanovog (1335.) i dućan980 (1348.) koji je iznajmljivao.981 Petar iz roda Cega je kao pristaša Sigismunda smaknut 1386.982 Nekretnine njegovih potomaka spominju se među konfisciranim dobrima 1388.983 Josipov brat Mihovil imao je sinove Stjepana (biskupa hvarskoga i bračkog), Petra i Dujma. Dujmove se nekrentine ne spominju, ali zabilježeno je da su 1388. konfiscirane kuće njegovog sina Ivana (4 kuće i casamenta).984 Petar Mihovilov i njegovi potomci imali su 1369. godine posjed kraj gradskoga bedema, čestice samostana Sv. Ivana Krstitelja i posjeda Augustina Casottija (također smaknutog 1386.).985 Stjepan Mihovilov iz roda Cega, hvarski i brački biskup, posjedovao je sklop kuća s dvorištem i kulom (to je danas sačuvana romanička kula zapadno od gradskih vrata, poznata kao Kula Cega ili kula Sv. Nikole).986 I kula Cega stradala je za vrijeme rušenja imovine Cega 1357. i bila je u ruševnom stanju.987 Komuna je 30. siječnja 1378. sklopila ugovor sa Stjepanom iz roda Cega o ponovnoj izgradnji te kule propter eminentem guerram.988 Sam biskup nije mogao popraviti kulu „zbog neprilika i povećanja troškova, a koji su bili posljedica rata između kralja i

DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 5.v. DAZd, AT, k. 66., sv. 5., f. 13.v-14. 978 DAZd, AT, k. 66., sv. 12., f. 10.v. 979 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 13. 980 DAZd, AT, k. 66., sv. 12., f. 19. 981 DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 3.; sv. 15., f. 3. Njegovi sinovi imali su nekretnine u gradu: Petar je u posjedu imao dvije kuće (jednu je davao u najam), koje se ne mogu locirati. Godine 1371. njegov se posjed spominje kraj kuće Nikole Casottija i iuxta rem domini episcopi Traguriensis; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 19.-195., 204.-209. 982 P. ANDREIS, Povijest, 121. 983 DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9. Petrov brat Stjepan imao je 1320. dućan, a 1369. kupio je kuću koju je iznajmljivao (ne zna im se lokacija). 984 DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.-9v. 985 DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 2. 986 I. LUČIĆ, Povijesna, 983.-985.; CD, XVI., 83.-84.; AHAZU, Ostavština, knj. 5., 123.-125.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 176.; T. MARASOVIĆ, Stambena, 196.-197. 987 G. LUCIO, Memorie, 269. Sačuvane su odredbe vijeća iz 1381. (Provisiones consilij super guerram); AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 10.-17. (Die 13. Julij 1381. Captum quod turris supra ripam maris olim Stephani Pharensis episcopi nunc comunis destruatur usque ad fundamentum, et de novo reedificetur in altum quantum expedit). 988 I. LUČIĆ, Povijesna, 983.-985.; V. KOVAČIĆ, Porta, 53.-54. Stjepan je u roku od dvije godine morao srušiti staru kulu koja se tada nalazila izvan gradskog zida, a novi bedemi naslonili su se na njezine bočne strane, veličine kao što je kula uz biskupsku palaču; AHAZU, Ostavština, knj. 5., 123.–125., 232.; DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 41.v. 976 977

Srednjovjekovni Trogir

149

Mlečana”.989 Konačno, kulu je popravila990 i otkupila komuna 19. travnja 1380.991 Čini se da je biskup i dalje koristio svoju kuću kraj kule.992 U odluci vijeća od 13. srpnja 1381. bilo je pak određeno da se komunalna kula „koja je nekad pripadala hvarskom biskupu” poruši do temelja zbog izgradnje novoga gradskoga bedema.993 Nova se kula nije više nalazila izvan grada, već je ušla infra muros s 2/3 tlocrta.994 I Lucić opisuje da je izgrađena veća nova kula Sv. Nikole i da se spojila s gradskim bedemom.995 Kasnije kula, zajedno s velikim posjedom oko kule, ponovno dolazi u posjed obitelji Cega. Nije posve jasno kad i kako jer nemamo sačuvanih dokumenata, ali moguće je da se 1395., nakon povrata posjeda (konfisicranog 1388.),996 Cegama vraćaju svi posjedi pa možda i kula. I Lucić piše da je kula prije 1420. opet došla u privatne ruke.997 Budući da Mihovilov sin, biskup Stjepan, nije imao potomaka, kulu je naslijedio sin njegovog bratića, Andrija Cegin iz roda Cega. U susjedstvu je imao i druge nekretnine. Andrija je zabilježen već u dokumentu iz 1418. kako daje kulu u dugoročni najam svom rođaku, Nikoli Stjepanovom iz roda Cega i njegovoj ženi Matici, koji su tamo imali i druge nekretnine (kuću i dućan).998 Oni pak kulu s dvorištem daju u podnajam (za 50 libara godišnje) tinktoru Marku Sjepanovu iz Zadra. Nakon mletačkih napada 1420. u kuli se nije moglo stanovati jer je bila „raskrita, ruševna i u najgorem stanju”,999 pa se 1421. i Nikola Stjepanov iz roda Trošak je bio 300 dukata, a skupljeno je 180; I. LUČIĆ, Povijesna, 983. Spominje se kupovina vapna, majstorski radovi itd.; I. LUČIĆ, Povijesna, 983.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 104.-116. (Die 30 Januarij 1378 Comunis Traguriensis cum Stephano Episcopo Farensi conventio de redificanda turis prope Sanctum Nicolaum). Dana 4. ožujka 1378. ta je odluka potvrđena; Notae, 242. 991 Nikola Azzelini u ime je komune kupio kulu za potrebe obrane grada; CD, XVI., 83.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 123.-125. (19. Aprilis 1380. Comunis Traguriensis ab episcopo Farensi Stephano turris emptio). 992 DAZd, AT, k. 66., sv. 14., f. 4. Komuna se obvezala da neće otvarati prozor s unutrašnje strane kule prema tom trgu, izuzevši male prozore i to samo za skelu. Ipak, u slučaju rata komunalnoj je straži bilo dopušteno boraviti u kući Stjepana; I. LUČIĆ, Povijesna, 984.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 253. 993 Sačuvane su odredbe vijeća iz 1381. (Provisiones consilij super guerram); AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 10.-17. (Die 13. Julij 1381. Captum quod turris supra ripam maris olim Stephani Pharensis episcopi nunc comunis destruatur usque ad fundamentum, et de novo reedificetur in altum quantum expedit). Čini se da kula nije bila potpuno porušena. 994 Novi zid je izgrađen tako da je kruništem dosezao visinu romaničkih kula te je bila uspostavljena ophodna šetnica za straže; P. ANDREIS, Povijest, 115.-116.; V. KOVAČIĆ, Porta, 54. 995 I. LUČIĆ, Povijesna, 605.-606., 692., 983.-985.; AHAZU, Ostavština, knj. 6., 104.-106.; DAZd, AT, knj. 1, sv. 6., f. 41.v. 996 Sigismund je odredio pomirenje suprotstavljenih političkih grupa te povratak oduzetih imanja; P. ANDREIS, Povijest, 160.; AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 4., 24., 61.; M. ANDREIS, Trogirsko, 17., 48.-49.; CD, VIII., 4.-5. 997 G. LUCIO, Memorie, 449. 998 Godine 1418. Andrija Cegin iz roda Cega dao je u najam Nikoli iz roda Cega „mirinu” u Trogiru „uz dvorište Nikole s jugoistočne strane, uz mirinu rečenog ser Andrije sa zapadne strane, i uz komunalni put sa sjeveroistočne i istočne i strane”; I. LUČIĆ, Povijesna, 996.; G. LUCIO, Memorie, 469. 999 G. LUCIO, Memorie, 449., 469.; I. LUČIĆ, 995. 989 990

150

Irena Benyovsky Latin

Cega i tinktor Marko žale se komuni da je kula od bombardi potpuno uništena.1000 Kulu 1432. Nikola Cega i Matica iznajmljuju Antoniju bačvaru.1001 Nikola 1435. godine oporučno ostavlja ženi i dvjema kćerima kulu, ali one nisu imale potomaka. Matica se 1437. preudaje za Dragulina Nikolinog iz roda Domišić, koji nasljeđuje kulu, te je također iznajmljuje.1002 Već smo spomenuli daje Andrija Cegin iz roda Cega i dalje je imao posjed kraj kule.1003 Dragulin Domišić, međutim, ubrzo rasprodaje cijeli sklop: Naime, godine 1449. Andrija Cega dijeli imovinu na pet svojih sinova: Stjepan je dobio muraleam (...) cum suo curtino, uz koju stoji da je kupljena od Dragulina Domišića te da se južno od nje nalazi gradski bedem, a istočno kula i dvorište toga Dragulina.1004 Godine 1450. Dragulin prodaje turrim cum suis curia et coquina sive domo majstoru Martinu pok. Florijana a Candellis. Ne znamo što se dalje događalo s kulom - prema nekim dokumentima došla je u vlasništvo benediktinki, pa je kasnije prešla u komunalno vlasništvo.1005 Ta je kula kasnije bila u posjedu grane Cega - Celio Doroteo.1006 U Prigrađu, Dragulin Nikolin Domišić imao je česticu kraj Tome Gojslavića1007 te blizu nekretnina koje su pripadale Andriji Brečeviću, Iliji Božikoviću i Ivanu Duknoviću.1008 Najveći protivnici Cega u 14. stoljeću bili su pripadnici roda Vitturi. U 13. stoljeću spominje se turris et domus rodonačelnika Držimira, rodonačelnika roda Vitturi (+ poslije 1243.).1009 Prema I. Luciću, upravo je „prvotna kula Vitturi” (poznatija kao „Kula Lucić„) bila jedna od onih koju su za obnove grada podigli privatnici.1010 Lucić navodi i da su se zapadno nalazili posjedi roda Andreis.1011 Kula DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 39.v. Za ovaj dokument zahvaljujem kolegici Ani Plosnić Škarić. Vidi i: G. LUCIO, Memorie, 469.; I. LUČIĆ, Povijesna, 150., 995.; Cvito FISKOVIĆ, „Radovi Nikole Firentinca u Zadru”, Peristil, 4., 1961., 71.-75. 1001 Godine 1439. Antonije bačvar oženio se i u miraz dobio kuću, koja se nalazila južno od dvorišta crkve Sv. Stjepana; DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 44., 88. 1002 Slijedeće godine Dragulin produljuje ugovor o najmu. 1003 DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 22. - 23.v, 45. 1004 Dobio je i locum cum suo edificio lignaminis in quo ad presens sunt torcularia, sjeverno od spomenute muralee, a prema istoku nalazio se posjed, koji je u međuvremenu kupio Marko tinktor. Zapadno od Stjepanove muralee, nalazila se kuća, koju je dobio Jakov iz roda Cega. 1005 U Popisu javnih zgrada iz 18. stoljeća navedena je pod Quartier per la Guardia a Porta Marina te je opisana kao Fabbrica di muro coperta di coppi, composta da un Torione ed altra piccola fabbrica ad esso appogiata 1786. Vidi: I. Benyovsky, Popis, 199.-200. Prema dostupnim dokumentima kula je bila u privatnom posjedu do 1450. godine. 1006 Sin Jakova Andrijinog iz roda Cega koji je također naslijedio posjed blizu kule, začetnik je grane Celio Doroteo pa Lucić vjerojatno kulu povezuje s njim. 1007 DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 15., 19., 88.v. 1008 DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 88. 1009 M. ANDREIS, Trogirsko, 275.; MT, I./1., 192.-193.; FISKOVIĆ, Romaničke, 155. 1010 I. LUČIĆ, Povijesna, 356. 1011 I. LUČIĆ, Povijesna, 356., 988., 1077.; godine 1279.: ... actum in turri Salinverre ...; MT, I./2., 183. 1000

Srednjovjekovni Trogir

151

se nalazila na zapadnom dijelu južnoga bedema.1012 U 14. stoljeću ta je kula bila u sklopu gradskih zidina.1013 Držimir Vitturi (trogirski načelnik od 1185. do 1243.) iz prvog braka (sa Ceclijom N.) imao je sina Totilu (+1244.). Ostavši udovac, ženi se Stošijom, kćeri trogirskog kneza Ilije Grubešinog, a iz tog braka imao je tri kćeri i sina Salingveru (1270.-1289.).1014 U dokumentima se spominje turris Salingverra,1015 koju je Salingvera Vitturi vjerojatno naslijedio od svog oca.1016 Tu kulu s kućom vjerojatno nasljeđuje Grgur, Salingverin sin.1017 I u statutu se spominje Salingverin sin Grgur, u odredbi prema kojoj se uginule životinje moraju prodavati s druge strane kule Grgura Salingvere.1018 Sačuvan je dokument o sporu koji je udovica Totile Držimirovog vodila s Grgurom, oko vlasništva nad tom kulom. Kula se u dokumentu navodi kao una turris cum coquina et cum suis pertinentiis posita iuxta Portam Ciuitatis et iuxta palatia Domaldi de Zadulinis.1019 Ovaj spor vjerojatno je povezan s činjenicom da je kulu od Držimira naslijedio drugorođeni sin Salingvera, a ne Totila (iz prvoga braka). Uostalom, vidjeli smo da je „Totlina” grana roda Vitturi, u plemićkim sukobima bila na suprotnoj strani od „Salingverine” grane (Grgur Salingverin podržavao je Matu Zorića iz roda Cega, za razliku od potomaka Totile).

I. LUČIĆ, Povijesna, 1077. Danas je od nje ostao samo začelni zid u visini prizemlja; C. FISKOVIĆ, Lučićeva, 46., 50.-55.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 13. 1014 M. ANDREIS, Trogirsko, 274. Vidi sliku br. 32. 1015 MT, I./2., 183. 1016 Kuća istog Salingvere također se spominje kao mjesto sklapanja ugovora 1271. godine: in domo ipsius Salinguerre; MT, I./1., 189.; Ivo BABIĆ, „Trogirski knez Ilija i njegova žena Stana”, Zbornik Tomislava Marasovića, Split, 2002., 383.-385. Dokumenti spominju i kuću Salingvere i Desače, djevojački iz roda Hvalot (1303.); DAS, Arhiv Slade-Šilović, k. 113., copia. Držimirov sin Salingvera živio je kasnije s majkom Stošijom u palači, negdje u jezgri; MT, I./2., 183. 1017 Spominje se njegova kuća: Actum iuxta scalas habitationis Gregorii Salinvere [Vitturi] (...). (1348.); DAZd, AT, k. 66., sv. 12., f. 20.v. 1018 G. LUCIO, Memorie, 511. Grgur je bio i prvi operarij katedrale, a imao je podršku komune koja je sve više kontrolirala fond Operarije (za razliku od svojih rođaka). Komuna je pak bila u sukobu s Crkvom, još od biskupa Liberija, a sukob se nastavlja i kasnije s Grgurovim rođakom Lampredijem Vitturijem. Sukob traje od 1305. do 1317., kad se i Grguru Salingveri prijeti izopćenjem (vidi u poglavlju o Crkvi); CD, VIII., 94., 95., 169., 232.; Serđo, DOKOZA, „Papinski legat Gentil i trogirske crkvene prilike”, Vrtal, 1.-2., 1998., 67.-85.; Notae, 228. 1019 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, 125.; G. LUCIO, Memorie, 144. 1012 1013

152

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 32. Genealogija roda Vitturi1020 Ucrtani su samo pripadnici roda kojima su u dokumentima spomenute nekretnine.

1020

Srednjovjekovni Trogir

153

Grgur Salingverin je imao sina Salingveru i kćer Desaču (1367.-1387.), ali oni ne ostavljaju nasljednike. Sačuvana je oporuka Desače u kojoj određuje da se pola kule proda i da se od novca načini križ za katedralu.1021 Možda je druga polovica bila u posjedu njezina brata Salingvere. Prema Luciću, kula je kasnije došla u posjed njegove obitelji.1022 Ipak, on spominje da je kula oko 1400. godine bila ponovno u posjedu Vitturija, ali ovaj put Totiline grane (jer s Desačom i Salingverom izumire grana Salingvere Držimira). Držimirov sin Totila bio je oženjen za Dijambru (koja je sporila s Grgurom oko kule). Imali su sina Petra (bez potomaka) i Jakova (1244.-1275.).1023 Jakov je imao čestice u blizini Sv. Nikole i pripadnika roda Vitko1024 (posjed pripadnika roda Vitturi u tom se predjelu može ponovno locirati tek u 15. stoljeću). Jakov je, čini se, imao posjed i blizu „prvotne kule Vitturi” (prema „kuli Andreis”). Tu je i dalje bio središnji patrimonij roda: godine 1302., udovica Jakova, Dobra, posjedovala je tri čestice koje su graničile s posjedom Gavžinje i Šimuna, sinova kneza Marina Andreisa.1025 Od Bunine i Jakovljeve djece, osvrnut ćemo se na Danijela, Lampredija (trogirskoga biskupa) i Petra.1026 Sačuvan je dokument prema kojem je 15. travnja 1318. Danijel Jakovljev Vitturi tražio od komune da mu se vrate oduzeta imanja te da se na komunalni račun izgradi domibus siue casamento, koja je bila do temelja porušena po naredbi Mate Zorića iz roda Cega.1027 Možda je tom lošem odnosu s Matom pridonijelo njegovo srodstvo s bratom Lampredijem (tada još primicerijem, od 1320. biskupom), s kojim je komuna bila u sukobu.1028 Kuća mu je konačno bila izgrađena na trošak komune 1323., ali mu ni 1333. nije bila nadoknađena sva šteta ni vraćen sav konfiscirani posjed.1029 Tek nakon tužbe duždu 1334. vraća Nije poznata godina oporuke. Spominje medietas unius sue turris posite in Tragurio iuxta Metheum Querchi [Quarco] et murum communis et alia latera et vendatur per comissarie infrascriptos et de pecunia habita de illa medietate dicti infrascripti comissarii faciant fieri unam crucem lineam in similitudine crucis sancti Iohannis Baptiste et illa crus (!) ponatur in ecclesia sancti Laurencii; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 177.-178. 1022 I. LUČIĆ, Povijesna, 985.-987. 1023 Bio je oženjen za Dobricu Desinu iz roda Cega; M. ANDREIS, Trogirsko, 274.-278. 1024 MT, I./2., 73.-74. 1025 G. LUCIO, Memorie, 143.; DAS, Arhiv Slade-Šilović, k. 113., copia. 1026 Imali su i brata Stjepana, koji se ne spominje kao vlasnik nekretnine i sestru Stanu. Godine 1311. spominju se i nekrentine Stane Vitturi, negdje u gradu (redovnica Sv. Petra): ... quod si aliqua persona habet aliquid dicere uel opponere venditioni facte per Deminciam matrem Perŭle Drusco pillipario et postea per ipsum Druscum Laurentio Louace, de domo posit Tragurii iuxta sororem Danielis Jacobi (sc. Stana) [Vitturi] et viam publicam (...); Trogirski spomenici, 388. 1027 Danijel je zahtijevao da se izgradi ista kuća kakva je bila prije rušenja; CD, VIII., 499.-500. Danijel se žalio da su mu Mate i komuna nanijeli štete; I. LUČIĆ, Povijesna, 386.-387. 1028 Godine 1317. briga o bedemima bila je povjerena četvorici Trogirana koji zapovijedaju da se u slučaju štete koje bi gradu nanijeli Bribirci mogu konfiscirati posjedi Marina Blažića, arhiđakona Kazarice, primicerija Lampredija, Ivana Kastrafocija i Marina Amblaževa; Notae, 229. Vidi poglavlje o Crkvi. 1029 Nakon pomirenja 1322. (iako u popisu vijeća među „nutarnjima”), Danijel Vitturi ima problema s vraćanjem posjeda imanja; M. ANDREIS, Trogirsko, 13. 1021

154

Irena Benyovsky Latin

mu se posjed.1030 Među njegovim nekretninama 1340. godine zabilježena je jedna čestica iuxta paratineas Marini Andree,1031 pa je moguće da su mu nekretnine u susjedstvu Andreisa bile vraćene. Jedan posjed spominje se kod gradskoga zida 1369. godine.1032 Bez obzira na podjelu unutar roda, na prvi se pogled čini da Vitturiji ostaju „vjerni” Veneciji: godine 1357., neposredno prije dolaska Ludovika na vlast, Lampredijev nezakoniti sin Stjepan i bratić arhiđakon Jakov Vitturi, napali su „prokraljevski orijentiranoga” Josipa iz roda Cega.1033 U razdoblju mletačke uprave, rod Vitturi postigao je materijalni i politički uspon, a oni su i građani Venecije gdje imaju i rođake.1034 Međutim, napad i nema toliko veze s političkom orijentacijom koliko s trenutnim interesima i lošim odnosom prema Cegama.1035 Jer, primjerice, Mihač Vitturi izraziti je protivnik mletačke vlasti u 15. stoljeću. Petar Jakovljev Vitturi (brat Danijela i Lampredija), osim arhiđakona Jakova imao je (uz ostale) i sina Mihača,1036 čiji potomci nastavljaju lozu (sinovi Petar, kraljevski vitez Lukša i Nikola). Lucić donosi podatke o diobi dobara Petra i Nikole 1400., sinova Zorinih, koji su u posjedu imali turrim cum paratinea siue muraglia i kuću kraj kule.1037 Taj Lucićev podatak čini se netočnim, jer Petar i Nikola bili su sinovi Mihača, i imali brata Lukšu,1038 kraljevskog viteza i Lompru.1039 Nije jasno kako je kula opet došla u posjed Vitturija ako ju je Desača htjela prodati.1040 Spor iz 1334. godine, u kojem Danijel Jakovljev Vitturi traži od komune povrat konfisciranih dobara, bilježi domum lapideam iza katedrale. U žalbi se traži da mu se isplati 1670 libara, a dužd je odredio komuni da u roku četiri mjeseca isplati tu štetu. Danijel je 1334. uložio žalbu duždu pa se konačno određuje odšteta; Listine, I., 426.-427.; AHAZU, Ostavština, knj. 4., f. 10.-19. 1031 Čestice blizu Andreisa imao je Danijel i 1302. (DAS, Arhiv Slade-Šilović, k. 113., copia), a 1311. imao je i dućan i neke čestice. Godine 1316. prodaje jedan kat kuće; Trogirski spomenici, 55.-56. 1032 Ne mogu se locirati nekretnine Danijelovih sinova Jakova i Mihoja, Danijelove sestre Stane, te unuka Danijelova brata Petra. Oni nisu imali nasljednike pa je imovina možda prešla Danijelovom bratu Petru i njegovim nasljednicima; DAZd, AT, k. 66., sv. 6., f. 50.v; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, 126.; AHAZU, Ostavština, knj. 4., f. 10.-19.; DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 27.; sv. 5., f. 3. Godine 1417. spominje se nekretnina iza katedrale koja je pripadala Nikoli Petrovom Mihača Vitturija – možda je naslijeđena od Danijela; DAZd, AT, k. 66., f. 22.v–23.; sv. 13., f. 17.v. 1033 G. LUCIO, Memorie, 257.; M. KURELAC, Pučki, 242. 1034 M. ANDREIS, Trogirsko, 277.-278. 1035 Dolaskom kralja Ludovika određena je kazna za sudionike u sukobima, pa i za arhiđakona Jakova Vitturija; AHAZU, Ostavština, knj. 5., f. 62.-69.; knj. 6., f. 1.-3., 7.-8. 1036 Mihač (+ prije 1358.) oženjen je za Slavu Andreis 1332. 1037 I. LUCIĆ, Povijesna, 986., 989. U dokumentima se spominju i nekretnine Petra (dućan, DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 8.v) i Nikole (čestica, DAZd, AT, k. 66, sv. 13., f. 24.v) ali ih nije moguće locirati. 1038 Godine 1386. spominje se posjed Lukše (pamenta duo cum tecto existencia supra canipam), kraj posjeda Mate Nikolinog. Dokument zabilježen apud portas monasteri sancti Iohanis Baptisti; DAZd, AT, k. 66., sv. 15., f. 8.v. 1039 Lompre, koji je ubijen u sukobima, spominje se kao vlasnik nekretnina: konobe (DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 34.v) i kuće (DAZd, AT, k. 66., sv. 16. f. 10.). 1040 U nedostatku dokumentata može se samo spekulirati jesu li to bile prodaje unutar obitelji ili je politička situacija – konfiskacije posjeda i kasnije raspodjele posjeda - utjecali na promjenu vlasništva. 1030

Srednjovjekovni Trogir

155

Lucić objašnjava i kako je „prvotna kula Vitturi” došla u posjed pripadnika njegove obitelji, koja je već u 15. stoljeću imala posjede u susjedstvu kule.1041 On navodi da je kulu naslijedila Andrijola, kći Jakomela Vitturija, unuka Lukše, kraljevskog viteza (a zapravo mu je unuka!), od koje je kulu kupio Lucićev pradjed Jerolim 1489. godine.1042 Zapravo se ne zna zašto je kula došla u ruke Lukšinog sina Jakomela, a ne potomaka Petra ili Nikole koji su kulu i mirinu navodno naslijedili. Razlog može biti u tome što su možda njihovi potomci bili protiv Mlečana pa su izgubili pravo da posjeduju kulu.1043 Možda je i s tim u vezi oporuka (napisana 1341.!) Desačinog brata Salingvere, na temelju koje 1438. izvršitelji oporuke prodaju kuću i dvije čestice na javnoj dražbi ali excepto andito ad turrim et ipsam turrim.1044 Pripadnik roda Vitturi, koji je sigurno izgubio posjede dolaskom Venecije, jest Mihač, sin Nikole Mihačevog.1045 Mihač je pobjegao iz grada, a posjed mu je zaplijenjen (sva imanja, kuće i vrtovi). Prema popisu konfisciranih posjeda imao je kuće južno od Sv. Lovre i blizu crkve Sv. Stjepana. Jednu je davao u najam, a jedna je, prema opisu imala dva kata i konobu. Blizu hospitala Sv. Duha, prema crkvi Sv. Petra, Mihač je posjedovao osam čestica s kućama. Prema drugim dokumentima znamo da je imao posjed blizu Sv. Nikole (1432. spominje se kao posjed koji je nekad pripadao Mihaču).1046 Mihačeva su dobra prvo bila dana u zakup prebjegu koji se vratio, Jakovu Testi. Prema dokumentima, još je 1435. Mihačeva imovina bila komunalna.1047 Godine 1442. vraća se Mihačevoj ženi Katarini, a 1449. spominje se kako neki Juraj Sclavo kupuje nekadašnje Mihačeve posjede.1048    Prema opisu kule nije jasno koja je to točno kula bila, a možda su na istom mjestu postojale dvije susjedne kule; Vidi vedutu G. Justera; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 115. Slika br. 19. 1041 Već smo spomenuli da je u blizini kule na južnom bedemu bilo je više nekrentina Dmine Lucića, koje je u miraz dobio od žene Jakovice (Palmota). Zapadno su bile Sobote, a istočno „dvorište Jure Božanovog drvodjelca”; I. LUCIĆ, Povijesna, 986.-987. 1042 I. LUCIĆ, Povijesna, 988. Jerolim je 1472. bio oženjen Andrijolinom rođakinjom, Jakovicom Vitturi, praunukom Blaža Lukšinog; M. ANDREIS, Trogirsko, 274. 1043 Listine, VI., 282., 303.; M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 64.-65. 1044 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 60.v-61. Ipak, za taj dokument koji izdaju izvršitelji oporuke, nemamo pravo objašnjenje. 1045 Osim obiteljske kuće roda Vitturi (domus magna) Mihač je u gradu posjedovao više kuća. Također, u njegovu je posjedu bila canipa u kojoj je stanovao poznati trogirski notar Jakov de Viviano (knjiga oporuka); AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 42. 1046 DAZd, AT, k. 66., sv. 33.-II., f. 4.v. 1047 U dokumentu iz 20. veljače 1435. spominje se u gradu nekadašnji posjed udovice Mihača, Katarine, tada već komunalno vlasništvo; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 102.-103. Godine 1435. zapisana je bivša nekretnina Mihača Vitturija u gradu, tada komunalna (iura communis, olim Michatii Vitturi), kraj apoteke u kojoj su radili magister Michael Iohannis spetiarius i magister Andreas Cachouich; DAZd, AT, k. 67; sv. 1, f. 13. 1048 DAZd, AT, k. 67., sv. 6., f. 59.–59.v, 166.v–167.v. AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 42. (Domus et possessiones Micacij vendite Gregorio Sclavo. Infrascripta sunt possessiones, domus et orti olim Michatij Victuri vendite per nostram I. d.d); I. LUČIĆ, Povijesna, 960.

156

Irena Benyovsky Latin

U blizini samostana Sv. Nikole postojao je 1437. i posjed Jakomela Lukšinog Vitturija, Mihačevog bratića.1049 U njegovu posjedu nalazila se i kula koja se iznajmljuje 1435.1050 Teško je sa sigurnošću zaključiti o kojoj se kuli ovdje govori. Moguće je to bila tzv. „Kula Vitturi” istočno od benediktinskoga samostana. Ta je kula, kao i „prvotna kula Vitturi”, vjerojatno građena krajem 12. stoljeća.1051 U 13. stoljeću u posjedu su je imali pripadnici obitelji Lucić.1052 Ne zna se kad je i kako došla u posjed Vitturija. Jakomel je imao sina Nikolu1053 - možda je na pročelju samostana ime uklesano njegovo i godina 1474.1054 Čini se da je kula Vitturi konačno završila u posjedu samostana Sv. Nikole, ali za to nemamo podatke.1055 Kula Vitturi danas je zajedno s palačom i unutrašnjim dvorištem u vlasništvu samostana Sv. Nikole.1056 U blizini samostana Sv. Nikole nalazio se posjed Blaža Vitturija, a u njegovom susjedstvu bila je i kuća trogirskoga kneza.1057 Blaž je imao posjede južno od Sv. Marije de platea, a južno od njega bio je posjed Jakomela Vitturija.1058 Kuća Blaža Vitturija spominje se u dokumentu o zatvaranju ulice koja je s juga išla prema trgu kraj crkve Sv. Marije de platea.1059 Rod Cippico započinje rodonačelnikom Teodorom „Ružom” (umro 1263.).1060 Njegova udovica Skimosa prodaje 1264. kuću uz jugoistočni gradski bedem Va-

Na ovom podatku zahvaljujem kolegici Ani Plosnić Škarić. DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 4. 1051 I. LUČIĆ, Povijesna, 987. Na jednom prozoru sjevernoga dijela samostanskoga sklopa uklesano je ime Nikole Vitturija; Cvito FISKOVIĆ, „Samostan i crkva Benediktinki u Trogiru”, Život s crkvom, V., 1939., 204.-211.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 174.; V. KOVAČIĆ, Porta, 34., 58., 67.; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 37., 110.; I. BABIĆ, Kulturno, 118. 1052 MT, II., 207. Marin Petrov iz roda Cega imao je kasnije kuću (domus) blizu žene pokojnoga Valentina iz roda Lucića (vlasnika kule); Trogirski spomenici, 164. 1053 Osim njega u rodu Vitturi postojali su i Nikola Mikacijev (14. stoljeće), Nikola Mikacijev (15. stoljeće), Nikola Petrov (15. stoljeće), Nikola Ivanov (15. stoljeće). Nikola je mogao biti i unuk Jakomelovog brata Blaža, koji je isto imao dosta posjeda u tom dijelu grada. Godine 1475. Nikola Vitturi dobiva dozvolu plemićkoga vijeća da izgradi novi hospital u gradu. O gradnji novog hospitala: I. Pederin, Acta, pod datumom 11. 1. 1475. i 12. 9. 1477. 1054 C. FISKOVIĆ, Samostan, 210.; I. DELALLE, Trogir, 73.; Ivo DELALLE, „Manastiri benediktinki u Trogiru i sv. Mihovila Arhanđela”, Život s crkvom, 6., 1940. 1055 V. Kovačić pretpostavlja da je sklop palače Vitturi došao u posjed samostana Sv. Nikole kao miraz jedne od opatica ili pljenidbom Mlečana, jer je Nikola Vitturi bio kraljevski namjesnik u Trogiru; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 110. Prema Luciću, pripadala je kasnije komuni; I. LUČIĆ, Povijesna, 987. 1056 V. KOVAČIĆ, Porta, 110. 1057 DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 2. 1058 Blažev posjed u dokumentima se nalazi kraj tri dućana i ostalih nekretnina Andrije Stipoševića; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 127.–127.v, 271.v. Godine 1449. Andrija Stipošević i njegov sin prodali su Blažu Lukšinom Vitturiju za 300 libri dva dućana koji su se nalazili u prizemlju kuće, a uz već postojeći posjed Blaža; DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 4.v. 1059 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 70.-79. 1060 M. ANDREIS, Trogirsko, 178. 1049 1050

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 33. „Kula Vitturi” (autor fotografije: Joško Ćurković)

157

158

Irena Benyovsky Latin

lentinu Petrovom iz roda Lucić.1061 Od njihovih unuka, samo Brtanova djeca nastavljaju lozu, ali u dokumentima se spominju nekretnine ostalih.1062 Brtanov brat, Ciprijan, posjedovao je kuću uz kuću splitskog plemića Krste Albertija i samostan Sv. Nikole. Drugi brat Stjepan, između ostalog, imao je posjed od nekoliko čestica u Prigrađu.1063 Kuća se spominje i u posjedu Stjepanove udovice Marije1064 (domus cum coquina et paratinea contigente ipsum), u susjedstvu Jurja iz roda Cega,1065 koju nasljeđuje njihov sin Marin. Brtan Marinov (1279.-1311.) također je imao posjed u Prigrađu,1066 a kuća u jezgri zabilježena mu je kraj kuće kanonika Nocenta blizu samostana Sv. Ivana Krstitelja.1067 Brtan je imao sina Marina koji je oženio Dobraču. Godine 1335. spominje se kuća qua fuit Dobracçe Cippicchi.1068 Brtanov unuk Petar, koji nastavlja lozu, prodao je 1367. česticu u Prigrađu.1069 Dvije kuće koje su bile u vlasništvu njegovih nasljednika konfiscirane su 1388. godine.1070 U 14. stoljeću, zbog nedostajanja dokumenata, ne mogu se locirati nekretnine roda Cippico. Petar Marinov Cippico imao je unuka Petra Cippica (umro 1440.),1071 koji se ženi za Pelegrinu Matinu iz roda Cega,1072 koja u miraz Cippicovima donosi kuću Cega na trgu („veliku palaču Cippico”). U oporuci Pelegrine1073 spominje se položaj 1061 MT, I./1., 36.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 59. (nalazila se uz česticu sina Zanike Casottija). Teodor i Skimosa imali su sina Marina čije se nekretnine ne spominju, ali spominju se nekretnine njegove udovice Marije. 1062 Blizu kuće Jurja Desinog iz roda Cega iza katedrale, nalazile su se dvije kuće Marina, pokojnog Stjepana Cippica; MT, I./1., 497. Desa Cippico, Marinova kći, prodala je 1272. godine kuću koja je bila u njezinu vlasništvu, ali ne zna se gdje je bila; MT, I./1., 403.-404. 1063 MT, I./1., 401. Također je posjedovao i dućan, a 1271. prodao je kat kuće; MT, I./2., 83.-84. Marin je imao sinove Stjepana, Ciprijana i Brtana, od kojih već u drugoj generaciji ostaju samo potomci Brtana koji nastavljaju lozu. Ipak, spominju se u 13. stoljeću nekretnine Stjepana (oženio Mariju Trenta) i njegova sina Marina (bez potomaka, umro 1274.). Spominje se i dućan Stjepana, a svoju oporuku Stjepan je napisao u kući koja se navodi kao kuća njegove majke; MT, I./1., 162.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 60. 1064 Marija sa Stjepanovim bratom Ciprijanom dogovara zamjenu nekretnina; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 60.; MT I./2., 230. 1065 Ta kuća nalazila se uz kuću Stojše Grupšinog i česticu Jurja iz roda Cega te su se dogovorili da nadalje ta kuća bude isključivo u vlasništvu Marije. 1066 Godine 1270. posjeduje tri susjedne čestice; MT, I./1; II., 250. 1067 MT, I./1., 188. 1068 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, 147.; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 30.v-31. Marin i Dobrača imali su sina Brtana, koji je umro 1347. bez potomaka, kćer Dominiciju koja nije ostavila potomke (udana za Jakova Vitturija), te Petra Marinovog koji nastavlja lozu (umro 1387.); M. ANDREIS, Trogirsko, 179. 1069 DAZd, AT, k. 66., sv. 11., f. 17.v. 1070 Item domus heredum Petri Marini quam habitant Radislavus Piçollo Vuroni Vatinich; Item domus ipsorum heredum quam habitant ipsi heredes [Cippico]; „Domus illorum qui de Tragurio fugerunt”; DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.- 9. v. 1071 Petar Cippico poznati je sabirač spomenika i kodeksa; J. BELAMARIĆ, Duknovićev, 159. 1072 M. ANDREIS, Trogirsko, 179. 1073 I. BABIĆ, Oporuke, 29.–49.

Srednjovjekovni Trogir

159

te kuće na trgu kraj kuće Andrije iz roda Cega.1074 Već smo spomenuli da je sin Petra i Pelegrine bio poznati humanist Koriolan Cippico.1075 Koriolan sinu Petru ostavlja kuću blizu Sv. Ivana,1076 koju je vjerojatno posjedovao njegov predak Brtan. U 15. stoljeću, nakon dolaska Venecije, rod Cippico koji je dao istaknute soprakomite, proširuje svoj posjed. Spomenuti Koriolan Cippico1077 uredio je i proširio staru obiteljsku palaču. Tzv. „velika palača Cippico” blok je srednjovjekovnih kuća koji je pregrađen tijekom 15. stoljeća spajanjem, rekonstrukcijom i dogradnjom nekoliko odvojenih kuća.1078 Dotadašnji se vertikalni raspored prostorija u palači Cippico zamjenjuje horizontalnim. Palača Cippico, kao i ostale njoj slične, nastajala je kroz nekoliko generacija1079 i postala je modelom za uređenje ostalih gradskih palača.1080 Rodonačelnik roda Casotti, Kažot (1216.-1242.) imao je petero djece.1081 Spominju se nekretnine Nikole, Petromile, Marije i Zanike. Zanika je imao kuću kraj Stanike Bolliarinija u blizini Sv. Ivana Krstitelja,1082 a njegov sin Toma, prema dokumentima, posjedovao je (vjerojatno naslijeđenu) nekretninu u blizini kuće Valentina Petrovog iz roda Lucića. Dokumenti bilježe i Tominu česticu u gradu1083 te kuću njegove žene Marije.1084 Brat Tome, primicerij Kažot Zanikin imao je kuću u gradu koju ne možemo locirati.1085 Spominje se i kuća u gradu Zanikine sestre Marije.1086 Njezina sestra Petromila1087 stanovala je u kući u blizini katedrale i trga. Dvije sestre, Marija i Petromila J. BELAMARIĆ, Duknovićev, 158. Otac Petra, Marko, bio je oženjen s Perucijom Chiudi (+1451.). Njihov sin Petar oženio je Pelegrinu Cega oko 1419. 1076 I. BABIĆ, Oporuke, 30. 1077 Koriolan je 1446. oženio Jakovicu Cega Lodi (umrla prije 1455.), a 1455. druga žena bila mu je Nikolota Andreis. O Koriolanu vidi u: Vedran GLIGO (ur.), Koriolan Ćipiko: O Azijskom ratu, Split, 1977., 18.; Za radove na palači Koriolan Cippico angažirao je majstora Andriju Alešija; C. FISKOVIĆ, Aleši, 20.-45.; Andrija Mutnjaković, Andrija Alessi, Zagreb, 1998., 69. 1078 S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo 123. Vidi sliku br. 10. 1079 ZKZ, Rukopisi, MS, 293., f. 49. 1080 Tako je na trećem katu palače Lippeo ugrađena trifora po kompoziciji jednaka trifori s palače Cippico (palača Lippeo nalazila se sjeverno od palače Cippico); Ivo BABIĆ, „Utjecaji Jurja Dalmatinca u Trogiru”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 3.-6., 1979.-1982., 198.-203. Južni portal palače vjerojatno su izradili Nikola Firentinac i Andrija Aleši, a istočni Ivan Duknović; Cvito Fisković, „Aleši, Firentinac i Duknović u Trogiru”, Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU, VII., 1959., 20.–43. 1081 Petromilu, Zaniku, Juriku, Mariju i Nikolu. Sin Zanika imao je četvero djece, od kojih su dvoje bili klerici (franjevac i kanonik), a sin i kćer nisu imali potomaka; M. ANDREIS, Trogirsko, 147. 1082 MT, I./1., 249.-250., 323.-324. 1083 MT, I./1., 36. 1084 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 60. 1085 MT, I./1., 437. 1086 M, I./1., 205. Sestra Zanike, udovica je Formina Albertija iz Splita; M. ANDREIS, Trogirsko, 147. 1087 Petromila je bila udana za Ivana Trentu; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 60. 1074 1075

160

Irena Benyovsky Latin

Casotti, imale su susjedne čestice i u Prigrađu.1088 Zabilježeno je da je njihov brat Nikola Casotti 1264. godine kupio kuću uz kuću koju je već posjedovao te još jednu polovicu u susjedstvu, i dućan.1089 Te nekretnine bile su u susjedstvu Cebre Petrovog.1090 Zabilježene su nekrentine Nikoline djece Donata, Bitkule i Kažota.1091 Na gradskom trgu Bitkula Casotti (1317.-1371.) imala je kuću, a u njezinu je prizemlju bio dućan u posjedu Donatovog sina, biskupa Nikole Casottija.1092 To je, čini se, bila domus magna roda, jer se kao takva spominje kasnije. U oporuci biskupa Nikole Casottija spominje se palača i nekoliko kuća koje su zatvarale privatno dvorište.1093 Taj sklop može se locirati blizu nekih nekretnina Petra Dujmovog iz roda Cega (blizu biskupske palače).1094 Tu „novu palaču s lođom” Nikola ostavlja svom bratiću Augustinu Casottiju.1095 Svojoj nećakinji Beti ostavlja kuću s konobom1096 kraj spomenute palače, a kuće ostavlja i drugoj nećakinji, Betinoj sestri, udanoj za Nikolu Sobotu. Imovina Augustina Casottija bila je konfiscirana 1388. (domus Casoti in platea i dva dućana u prizemlju, koja su bila u posjedu drugoga vlasnika).1097 Također im je bila oduzeta kuća koju je bio iznajmio Desa iz roda Lucić. Čini se da je bar dio imovine bio vraćen Casottijima jer je sačuvan dokument iz 1435. prema kojem se imovina dijeli između Donata Augustinovog (kasnije ga je naslijedio njegov sin Luka Donatov) i Augustinove nećakinje Nikolote (udane za Jakova Sobotu).1098 Posjed u vlasništvu pripadnika roda Casotti spominje se i 1437. uz sjeverni gradski zid kraj nekretnine u vlasništvu Sv. Ivana Krstitelja i posjeda Dese Domišića.1099 MT, I./1., 127. MT, I./1., 81.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 60. 1090 Nikola je bio oženjen za Radoslavu iz roda „Vučina”. Njezin otac, Donat Saladinov, posjedovao je dvije kuće kraj Dese Amblaževog i gradskoga zida. U njihovoj se blizini spominju i kuće Casottija (do kuće Vučina vodila je poluprivatna uličica prolazeći kraj kuće Casotti); MT, I./1., 249., 323. Rod Vučina izumire krajem 13. stoljeća; M ANDREIS, Trogirsko, 279. 1091 Nikola je imao djecu Vučinu (klerik), Augustina (blaženik, biskup), Donata, Kažota, N., Bunu, Bitkulu, Altaziju i Tragurinu; M. ANDREIS, Trogirsko, 147.-153. 1092 DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 17., 27.; sv. 24., f. 3.; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 201.-203., 204.-209., 210. 1093 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 204.-209. 1094 DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 14.v; sv. 17., f. 9.; u oporuci biskupa Casottija iz 1371. godine spominje se nova palača s lođom i kaminom, te kuhinjom na drugom katu; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 194.-195., 204-209. 1095 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 116.-117. 1096 ... domum cum canipa inferius et camera magna cum coiquina supra cameram ... 1097 DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.v. Jedan dućan je zakupio Andrija Teodorov, a drugi Mate Leonardov; AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 73. 1098 Nikolota 1438. gradi kapelu Sv. Jeronima u katedrali; M. ANDREIS, Trogirsko, 154. 1099 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 45.v–47.v; sv. 2., f. 191.v; sv. 3., f. 143.v-144.; M. ANDREIS, Trogirsko, 147. F. Madirazza bilježi o rodu Casotti: „La prima casa dominicale di questa famiglia trovarsi - narra il Cronista (P. Andreis, op. a) - dove nel secolo decimosettimo ‘fu ridotto quartier de Soldati del Corpo di Guardia della Porta di Terraferma, nel muro del quale vi è un capitello, con l’immagine di Sant’Agostino 1088 1089

Srednjovjekovni Trogir

161

Neki su rodovi imali posjed kontinuirano na istom mjestu stoljećima. Jedan od takvih rodova jest rod Andreis koji potječe od rodonačelnika Črnote iz Raba (a koji je prezime Andreis poprimio tek u 15. stoljeću).1100 Lozu je nastavio unuk Marin Blažev, a spominju se nekretnine potomaka Marinovog rođaka Lukše, sina Črnote. Knez Marin iz roda Andreisa (+ oko 1278.) posjedovao je nekoliko nekretnina, u blizini Sv. Stjepana i Sv. Petra.1101 Marinov brat Desa iz roda Andreisa, imao je kuću kraj gradskoga bedema i kuće roda Vučina.1102 Od Marinovih sinova1103 kao vlasnici nekrentnina spominju se Andrija,1104 Gavžinja, Šimun i Desa.1105 Posjedi im se spominju kontinuirano uz jugozapadni bedem gdje je vjerojatno i Andrija posjedovao kuću.1106 Godine 1302. zabilježen je posjed braće Gavžinje i Šimuna u blizini nekretnina Držimira Vitturija.1107 Dobra istih Šimuna i Gavžinje spominju se prilikom konfiskacije imovine 1320. godine gdje se određuje - da se nekretnine (uključujući i kule) sinova Marina Amblaževa, predadu zauvijek općini.1108 Vjerojatno su nakon pomirenja 1326. godine nekretnine bile vraćene pripadnicima roda Andreis jer se već 1336. spominje kula ad ripam maris prope turrim heredum Simonis – vjerojatno nasljednika gore spomenutog Šimuna (tada je bio živ još jedino Šimunov sin Nikola).1109 Naime, iako nije sačuvana, čini se da je postojala i kula Andreis na zapadnom gradskom bedemu. Kula nije bila nezavisna građevina, nego dio stambenoga sklopa.1110 U zapadnom dijelu grada u ulici koja od Sv. Petra ide prema jugu, sačuvan je romanički portal koji u luneti ima grb Andreisa.1111 Kuća je bila izgrađena u 13. stoljeću, a dograđena početkom 15. stoljeća u gotičkom stilu (s renesansnim elementima).

vescovo di Zagabria e poi di Nocera, di detta famiglia, e ciò per dinotare a memoria de’paesani essere egli nato nella medesima’. La casa, coll’immagine, è ancora visibile a Traù di fronte al palazzo Fanfogna ....”; F. MADIRAZZA, Il Re, 71. 1100 Rodonačelnik Črnota iz Raba imao je sina Blaža, koji je imao djecu - Marina, Desu, Luku, N., Dobraču, Črnotu; M. ANDREIS, Trogirsko, 120. 1101 Actum jednog ugovora bio je in capite scalarum palacij domini comitis Marini; MT I./1., 402.-403. Marin je posjedovao i kuću kraj vrta Sv. Stjepana i Katene žene Dujma Morsike Buffalisa; MT, I./1., 317. Također je imao kuću kraj Drage Kazarice, još jednu kuću i dućan; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 57. 1102 MT, I./2., 155.-156. 1103 Marin je imao sinove Andriju, Šimuna, Damjana, Gavžinju i Desu. 1104 Nastavlja jednu granu roda Andreis. 1105 Koji nastavlja drugu granu roda Andreis. 1106 MT, I./1., 472. 1107 G. LUCIO, Memorie, 143.; DAS, Arhiv Slade-Šilović, k. 113., copia. 1108 G. LUCIO, Memorie, 162. 1109 A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Blok, 16.; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 42.; I. LUČIĆ, Povijesna, 116. 1110 A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Blok, 14. 1111 Cvito FISKOVIĆ, „Kuća povijesnika Pavla Andreisa”, Historijski arhiv u Splitu, VII, Split, 1969., 215.; C. FISKOVIĆ, Romaničke, 143. Vidi sliku br. 34.

162

Irena Benyovsky Latin

Godine 1348. spominju se kuće Desinog praunuka Blaža Lukšinog iz roda Andreis1112 i unuka Zore Amblaževa.1113 Nakon što je Sigismundov utjecaj u Trogiru ojačao (1392.), kuće su braće Blaža i Nikole konfiscirane,1114 ali su vjerojatno bile vraćene.1115 Palača Andreis bila je oštećena nakon mletačkog napada 1420. Lucić svjedoči da su se u njegovo vrijeme još mogle pronaći kamene kugle u zidovima kuća, naročito u ulici koja vodi prema Novom gradu u zidovima kuće Andreis i Rosani (zapadni dio jezgre).1116 Pripadnici roda Andreis su početkom 15. stoljeća imali su kuću i u središtu grada, kraj glavnoga trga.1117 U Zadarskom arhivu čuva se knjiga oporuka roda Andreis prema kojoj se dalje može pratiti kontinuirani posjed roda Andreis na području blizu Sv. Petra.1118 U oporuci iz 1467. domina Jakomela Vitturi ostavlja svojoj sestri Andrioli (ženi Pavla iz roda Andreis) pola kuće prema zapadu (medietas domus de muro et ligamine coperte cuppis cum curte), koja se nalazila u četvrti Sv. Petra.1119 Drugu polovicu kuće već je posjedovala obitelj Andreis, a u opisu iz 1459. spominje se još jedna kuća za stanovanje, s konobom i sobama na katu, koje su prozorima bile okrenute prema unutrašnjem dvorištu.1120 Sačuvane su oporuke nekoliko generacija, a u njima u zabilježene i dogradnje na zgradi.1121

1112 DAZd, AT, k. 66., sv. 9., f. 3., 5.v. Sestra Blaža, Slava, bila je udana za Mihača Vitturija. Može se primjetiti da je bilo dosta brakova Andreisa s Vitturijima (susjedsko–obiteljske veze). 1113 Kuća se navodi više puta kao mjesto sklapanja ugovora (primjerice: DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 1.). Godine 1348. spominje se kuća Zorine udovice Vlade: DAZd, AT, k. 66., sv. 12., f. 12. Vjerojatno su sredinom 14. stoljeća od pripadnika roda Andreis kupili nekretnine pripadnici obitelji Sobota na južnoj strani „bloka Andreis”. 1114 I. LUČIĆ, Povijesna, 781.-782.; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 124. 1115 Posjed viteza Blaža iz roda Andreis spominje se opet u 15. stoljeću. 1116 I. LUČIĆ, Povijesna, 941., 990. Prilikom suvremenih arheoloških istraživanja nađene su u uglovima nekih trogirskih kuća kamene kugle promjera oko 12 cm; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 116. 1117 ZKZ, Rukopisi, MS, 321., f. 9. 1118 Osim nekretnina u gradu rod Andreis imao je nekretnine i u trogirskom distriktu (horto posta sopra le saline). U Znanstvenoj knjižnici u Zadru čuvaju se oporuke, bračni ugovori i posjedi obitelji Andreis u kojima možemo pratiti velik posjed u rukama te obitelji; ZKZ, Rukopisi, MS, 321. (1467. - Testamenti, contratti matrimoniali e divizione di beni delli eredi Paolo Andreis de Traù, secolo 15. e 16.). 1119 ZKZ, Rukopisi, MS 321., f. 6. 1120 Kuća se nalazila južno i istočno okrenuta prema ulici, zapadno prema kući Jakova Dujmovog i susjednoj uličici. Uz tu kuću, Andreisi su imali i česticu na kojoj je bila drvena kućica u kojoj je stanovala Stana zvana Gubavizza (!), udovica Ilije kalafata; ZKZ, Rukopisi, MS, 321., f. 5v. 1121 Tako se već 1510. spominje oporuka Andriole udovice Pavla Andreisa koja je ostavila ovu kuću svom sinu Frani, a Frane u svojoj oporuci iz 1519. ostavlja isti objekt svojim potomcima.; ZKZ, Rukopisi, MS, 321., f. 9. Iz dokumenata 18. stoljeća možemo pratiti lokaciju ove obitelji na istom mjestu, što govori o višestoljetnom kontinuitetu i tradiciji stanovanja; DAS, Fond Fanfogna Garanin: Trogirska općina, sv. I./II.a - Podaci o mjerenju i procjeni nekretnina pojedinih porodica u vezi položaja ulica, facs. 4./VII., f. 2.; I. BENYOVSKY, Popravak, passim.

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 34. „Kuća Andreis” u Trogiru (autor fotografije: Joško Ćurković)

163

164

Irena Benyovsky Latin

Spomenuli smo da su Sobote kupili sredinom 14. stoljeća kuće u blizini pripadnika roda Andreis, te su ih, prema I. Luciću, preuredili.1122 Nikoli Soboti se 1392. konfisciraju nekretnine,1123 ali one su mu vjerojatno uskoro i vraćene1124 jer je jedna od kuća 1397. godine donirana bratovštini Sv. Duha, koja ju je preuredila u crkvu.1125 Prema dokumentima 15. stoljeća možemo i dalje pratiti posjede obitelji Sobota u susjedstvu Andreisa. Godine 1437. spominje se nekretnina Šimuna Sobote u susjedstvu kuće bratovštine Sv. Duha, kuće majstora tinkora Mihovila Ivanovog te posjeda Petra Chiudija i don Blaža Ercegovića.1126 U dokumentu od 27. listopada 1438. Petar Nikolin Andreis, prokurator Jakovljeve udovice Nikolote Sobote, iznajmljuje kuću Lovri pok. Jakova Lanfranchisa.1127 Pripadnici obitelji Sobota – spomenuta Nikolota udovica Jakova Sobote i Marin Sobota, imali su 1435. nekretnine i u Novom gradu: pokraj potomaka Nikole Ciprijanovog Gracije i pučanina Tome Kovačića.1128 Klaudij (Čude) Maurencijev, rodonačelnik roda Chiudi, kupio je 1264. dva kata kuće od Prve, udovice zidara Krajka, u blizini već postojećih nekretnina u njegovu vlasništvu, koje ne možemo locirati.1129 Klaudijev brat Staroš imao je unuka Nikolu Ivanovog koji se 1335. spominje kao vlasnik curiam domum.1130 Nije zabilježena lokacija, ali je moguće da je to ista kuća koju je posjedovao njegov sin Vital Nikolin, čija se kuća 1362. spominje uz domum monasterii sancti Iohannis Batiste (grana Staroša izumire s Vitalom).1131 Klaudijev unuk Mihoj posjedovao je u 1377. godine konobu u gradu.1132 U 15. stoljeću posjed Mihovila Chiudija (1386.-1450.) nalazio se i uz sjeverni gradski zid starog grada.1133 U susjedstvu se spominju nekretnine1134 Petra Nikolinog Andreisa, Nikolote udovice Jakova Nikolinog Sobote, i Luke Donatovog Casottija.1135 Posjed Petra Chiudija (Mihovilovog brata) spominje se 1437. u bli I. LUČIĆ, Povijesna, 500.; I. BABIĆ, Kulturna, 119. I. LUČIĆ, Povijesna, 781.-782.; P. ANDREIS, Povijest, 127.-128. 1124 Nikolinoj ženi Margariti njezin je stric biskup Nikola Casotti oporučno ostavio nekoliko kuća; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 204.-209. 1125 Kuća se nalazila u jugozapadnom dijelu grada, priljubljena uz gradske zidine; ... concedatur fraternitati sancti spiritus ut possit eleuare celiam s. spiritus de gratia speciali, Notae, 252. 1126 DAZD, AT, k. 67., sv. 2., f. 148. 1127 ZKZ, Rukopisi, MS, 321., f. 22. 1128 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 141. 1129 MT, I./1., 44. 1130 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 4. 1131 M. ANDREIS – I. BENYOVSKY – A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 128.; DAZd, AT, k. 66., sv. 10., f. 9.v. 1132 DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 34. 1133 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 212. Godine 1406. tu se nalazi i posjed udovice Ivana Matinog Chiudi; SOP, 1406.-1407., f. 13.-13.v. 1134 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 143.v-144. 1135 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 142.v, 191.v. 1122 1123

Srednjovjekovni Trogir

165

zini kuće bratovštine Sv. Duha i posjeda Sobota.1136 Petar 1439. kupuje i konobu u blizini.1137 Velikaši iz zaleđa također su imali nekretnine u Trogiru, često i njihovi potomci, a vlasništvo se vjerojatno temeljilo na mirazu.1138 Osim velikaša iz zaleđa, nekretnine su posjedovali i plemići iz drugih gradova.1139 Istočni dio jezgre i prostor oko trga tradicionalno su bili mjesta za smještaj najvažnijih crkvenih i svjetovnih institucija, ali i za kuće plemićkih rodova. Tu su smještene matične kuće rodova Urso, Lucić, Cega i Cassoti. Južni gradski bedem, osobito sklopovi blizu kula, također su bili reprezentativni i željeni položaji za plemstvo. U dokumentima od 13. st nalazimo podatke o kulama koje su držale obitelji Andreis, Vitturi, Lucio, Cega i Urso.1140 One su građene na približno jednakim udaljenostima, kvadratičnoga oblika, jednoćelijske, jednom stranom povezane s gradskim bedemom.1141 Ipak, zbog sporadičnih podataka o kulama na južnom bedemu, ne može se točno pratiti promjena vlasništva nad njima (rodovi Vitturi, Cega i Lucić; danas su ove tri kule djelomično sačuvane). Jedan od razloga što se pripadnici plemstva ne spominju u sjeverozapadnom dijelu jezgre, jest taj što za taj prostor nemamo dovoljno „fiksnih orijentira” prema kojima bi mogli locirati plemićke kuće. Za neke rodove o kojima nemamo nikakvih podataka gdje su stanovali (primjerice Kazarica, Ploča, Buffalisi u 14. stoljeću),1142 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 147.v, 148.v. DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 220. 1138 Knez Ivan Bribirski oženio je zadarsku plemkinju Stanu Varikašu, kći gradskoga načelnika. Taj je posjedovao kuću blizu crkve Sv. Marije de platea. Madije Varikaša imao je u zakupu pantanske mlinice; MT, II., 206. 1139 Kuća Silvestra Mazzarella bila je prije u posjedu zadarske plemkinje Dobre, žene Barta Grisogona; MT, I./2., 264. U 15. stoljeću Jakomel Lukšin Vitturi milites de Tragurij, kupio je za 40 malih libri kuću od splitskog plemića Dominika Papalića; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 204.; sv. 3., f. 65.v. U gradu su 1436. živjeli Katarina udovica Ivana Medulića iz Šibenika i šibenski plemić Drago Draganić; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 72.; k. 46., sv. 6., f. 195., 197.v. Rapski plemić i trogirski građanin, Kršul Kristoforov Dominis imao je nekretninu u Novom gradu u susjedstvu čestice (locus) majstora kovača Milgosta Gojšića i nekretnine (iura) majstora Ratka mlinara. Ti su posjedi 1436. godine locirani kraj komunalnoga bedema i vrata koja su spajala stari i novi dio grada (Porta per quam itur de Civitate Novae in Civitatem Veterem); DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45. Na glavnom trgu kuću i dućan imali su i Šimun i Fantin Valle, a imali su i nekoliko kuća u gradu koje su iznajmljivali; „Domus illorum qui de Tragurio fugierunt” (1388.); DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, 177.; Taj rod ne pripada trogirskom patricijatu; M. ANDREIS, Trogirski, 179.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1110.; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 37.; sv. 3., f. 32.; sv. 9., f. 7.v. Kuću te obitelji i grb na pročelju spominje i Lucić. Potomak obitelji je klerik Fantin de Valle koji u 15. stoljeću iz Rima donosi utjecaje humanizma i renesanse u Trogir; Stjepan KRASIĆ, „Trogiranin Fantin de Valle i njegova knjižnica”, Radovi instituta JAZU u Zadru, 20., 1973. 1140 Spomenuli smo i dokument iz 1267. kada se dijeli oružje za obranu; MT, II., 190.; N. KLAIĆ, Povijest, 190. 1141 T. MARASOVIĆ, Stambena, 197. 1142 Među sačuvanim dokumentima 14. stoljeća ne spominju se ni nekretnine u vlasništvu pripadnika rodova Cortesia, Domača, Dugi, Krnja, Stipošević; M. ANDREIS – I. BENYOVSKY LATIN – A. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Socijalna topografija, passim. 1136 1137

166

Irena Benyovsky Latin

možemo samo pretpostaviti da su nekrentine imali u tom dijelu grada. S druge strane, čini se da je taj prostor imao više „pučanska” obilježja, osobito prije širenja na zapadno Prigrađe. Uostalom, tu je (na sjeverozapadnom dijelu bedema) bio i položaj vrata za bacanje smeća, što pokazuje da taj dio grada nije imao reprezentativno obilježje. Treba istaknuti i da nisu sve kuće koje su locirane u posjedu plemstva bile one u kojima su pripadnici rodova stanovali. Prema popisu konfisciranih nekretnina iz 1388. godine,1143 možemo vidjeti da su osim kuća u kojima su stanovali pripadnici plemićkih obitelji, ostale kuće i čestice u njihovu vlasništvu iznajmljivali pučani (kao i dućane u prizemljima palača). Obiteljski odnosi utječu na raspored plemićkih obitelji u prostoru grada. U 13. stoljeću pratimo nekretnine pripadnika rodova Lucić, Cega i Pecci (nasljednici parentellam illorum de Machenaturis), blizu crkve koju su imali pod patronatom – Sv. Martina.1144 I pripadnici istoga roda često akumuliraju posjed blizu matične kuće ili kule. Međutim, nove se grane obitelji katkad i odvajaju, što se odražava i u prostoru grada. Plemićki su rodovi imali svoju hijerarhiju – obično je u glavnoj kući roda stanovao otac, a nasljeđivao ju je najčešće najstariji sin.1145 Ali vidjeli smo da je bilo i sporova u obitelji. Jasno je da su na položaje u gradu utjecale i političke okolnosti.1146 Sukobi koji su tijekom cijelog 14. stoljeća dovodili do konfiskacija nekretnina pojedinih plemićkih obitelji, utjecali su na posjedovnu ravnotežu grada, bez obzira na kasnije stabilizacije. Također, nekoliko je rodova gotovo uvijek bilo na istoj strani (Vitturiji, Andreisi i Sobote nasuprot Cega i Cippica), a njihove nekretnine grupirane su u različitim gradskim zonama (jedni na jugozapadnom, a drugi na istočnom dijelu grada). Već 1279. izbijaju prve nesuglasice među članovima tih plemićkih obitelji, možda zbog suparništva oko magistratskih časti.1147 Treba reći da nisu uvijek ni pripadnici roda bili na istoj strani. Primjerice, iako je Grgur Salingverin Vitturi bio na strani Mate Zorića iz roda Cega, potomci Totiline grane roda Vitturi, protivnici su Josipa iz roda Cega.1148

1143 Popis imovine potomaka Petra Dujmovog iz roda Cega, potomaka Petra Marinovog Cippica, Ivana Dujmovog iz roda Cega, Stjepana Dujmovog iz roda Cega, Augustina Casottija, Cege Josipovog iz roda Cega, potomaka Petra Josipovog iz roda Cega, Mire Magaxii, Blaža Grubića i nekih pučana; DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.-10. („Domus illorum qui de Tragurio fugierunt”, 1388.); Vidi poglavlje o pučanima. 1144 O tome više u poglavlju o crkvama pod svjetovnim patronatom. 1145 Roberto LOPEZ, „Nota sulla composizione dei patrimoni privati nella prima meta del Duecento”, Studi sull’economia genovese nel Medio Evo, Documenti e studi per la storia del commercio e del diritto commerciale italiano, VII., I936., 21.-23. 1146 Vidi poglavlje o političkim odnosima. 1147 G. LUCIO, Memorie, 204.; MT, II, 227. 1148 Unuci Danijel i biskup Lampredij te praunuci (biskupov nezakoniti sin Stjepan „Brašica” i arhiđakon Jakov Vitturi).

Srednjovjekovni Trogir

167

Već smo napomenuli da podržavanje centralnog autoriteta nema toliko veze s političkom orijentacijom koliko s pragmatičnim interesima i osobnim odnosima koje je teško pratiti u dokumentima.1149 Naglasili smo i da su se trogirski rodovi priklanjali onim vanjskim autoritetima koji su im u određenom trenutku garantirali zaštitu posjeda (osobito izvan granica distrikta), ali da nije bilo nikakve dugoročne političke lojanosti niti Veneciji, niti kralju. Osim toga, priklanjanje određenoj grupi ovisilo je i o gospodarskim interesima, ženidbenim vezama, o želji za proširenjem posjeda u gradu (pozivanje na pljačku Ceginih dobara). Zanimljiv je slučaj Augustina Casottija i njegova brata Donata koji su u sukobima 1357. bili protiv Josipa iz roda Cega,1150 a 80-ih godina Casottiji su bili na strani Josipa i podržavali Sigismunda. Politički sukobi tijekom 14. stoljeća pokazuju dosta zamršene odnose među trogirskim rodovima. Politička grupiranja u talijanskim gradovima, pa i u Dalmaciji (Dubrovnik)1151 mogla su utjecati na nupcijalitet plemićkog izolata, tj. sklapanje međusobnih brakova. U Trogiru se to ne može utvrditi iako ima nekih obitelji koje se možda ćešće žene, kao Andreis - Sobota ili Andreis - Vitturi.1152 M. Andreis analizirao je 46 trogirskih brakova u 15. stoljeću i zaključio da nekadašnji vanjski ili unutrašnji nisu bili posebno povezani i da međustranački sukobi nisu utjecali na međurodovske odnose. Sigurno je da neke ženidbene politike nije bilo ako su politička grupiranja bila privremena, a možda se dolaskom Mlečana prilike ipak mijenjaju (već nakon pomirbe 1395. postignut je „mir” među trogirskim rodovima, a nakon 1420. međusobni sukobi prestaju, što je posljedica mletačke kontrole). Konačno, sin ubijenoga Augustina Casottija nekoliko godina nakon smrti oca, ženi se za kćer svojih bivših protivnika - Slavu Vitturi (oko 1390.).1153 Na smještaj rodova u gradu bitan utjecaj imale su i demografske prilike. Neki rodovi, čiji su pripadnici sudjelovali u obnovi grada krajem 12. i početkom 13. stoljeća, izumiru do polovice 14. stoljeća, što se odražava i na prostoru grada: nestaju rodovi Urso, Albertini, Krnja, Strija, Vodovara i jedna grana roda Lucić. S druge strane, neki rodovi brojčano i društveno jačaju te zauzimaju sve veći prostor u gradu. Nije istraženo koliko je kuga u 14. stoljeću imala utjecaj na smrtnost, ali ima naznaka da su pripadnici nekih rodova umrli oko 1348./49. godine.1154 Sigurno je na negativni demografski rast nekih obitelji imao utjecaja i običaj da dosta pripadnika postaju crkvene osobe. Neki rodovi, važni i razgranati u 13. i prvoj polovici 1151 1152 1153 1154 1149 1150

M. ANDREIS, Trogirsko, 277.-278.; AHAZU, Ostavština, knj. 5., f. 62.-69.; knj. 6., f. 1.-3., 7.-8. I. LUCIĆ, Povijesna, 598. S. ĆOSIĆ – N. VEKARIĆ, Dubrovačka, passim. M. ANDREIS, Trogirsko, 79. M. ANDREIS, Trogirsko, 147. M. ANDREIS, Trogirsko, passim.

168

Irena Benyovsky Latin

14. stoljeća kasnije postaju manje brojni, a njihov se patrimonij smanjuje, dok su neki rodovi bili brojčano slabiji, ali kasnije postaju brojniji i značajniji. Neke se obitelji prilagođuju mletačkoj upravi, što im omogućava da zadrže nekretnine na reprezentativnim položajima u 15. stoljeću.

Pučani Pučane nije jednostavno identificirati u dokumentima kao pojedince jer se uglavnom spominju osobnim imenom i eventualno zanimanjem (a katkad nadimkom ili imenom oca). Tek se od 15. stoljeća formiraju prezimena. Smještaj pučana na prostoru grada stoga je znatno teže odrediti nego smještaj plemića. Pod općim pojmom „pučani”, u ovom poglavlju podrazumijevamo sve neplemićko stanovništvo, ali razlikovat ćemo običan puk od bogatijeg građanstva. Imovinsko raslojavanje pučanstva osobito je vidljivo od druge polovice 14. stoljeća i u 15. stoljeću - tada se stvara sloj bogatijega građanstva koji se uglavnom izdvaja pripadnošću bratovštini Sv. Duha. Naime, nakon zatvaranja vijeća 1340. godine, građani koji su ostali izvan vijeća, a postupno su imovinski ojačali, oblikuju sloj koji je u mnogočemu oponašao ponašanje plemstva, a i prema kojem su komunalne vlasti imale drukčiji tretman. Do sredine 14. stoljeća obrtnici su se okupljali i u bratovštinama (najbrojnijih) krznara i postolara. Bratovštine su u Trogiru imale prvenstveno religiozno-karitativno obilježje, ali su, čini se bile i središta gospodarskoga i političkog okupljanja. Tijekom 14. stoljeća „pučani” su bili uključeni u sukobe između suprotstavljenih plemićkih klanova, ali su im zbog toga bile ukinute bratovštine. „Bogatiji pučani” bili su se priklonili grupi oko Mate Zorića iz roda Cega, na strani Venecije, vjerojatno se nadajući boljim položajima u društvu i ulasku u vijeće. Međutim, pučani su uglavnom iskorišteni za ciljeve pojedinih plemića. Štoviše, dolaskom Venecije, 1322. krznarima i postolarima se ograničila aktivnost: zabranilo im se biranje župana, a gastalda su mogli imati samo za slavljenje svojih svetkovina.1155 Jedino se bratovštini Sv. Duha nije ograničila aktivnost. Za nju nemamo dovoljno podataka iz 13. i 14. stoljeća, ali pretpostavljamo da je na početku bila religioznokaritativnog obilježja, a izvori govore da su se njezini članovi istaknuli brigom za stradale od kuge tijekom 1348. godine. Također, možemo pretpostaviti da je bratovština Sv. Duha, kao i kasnije, okupljala pripadnike različitih struka, a da se zatvaranjem ostalih bratovština pretvara u elitnu udrugu, u kojoj se članstvo profilira prema imovinskom kriteriju. Postolari i krznari (kao i krojači), najzastupljeniji su u dokumentima 13. i 14. stoljeća te stoga ne čudi da su imali vlastitu bratovštinu - često se spominju u do-

ST, L. III., c. 63.

1155

Srednjovjekovni Trogir

169

kumentima s kraja 13. i početka 14. stoljeća1156 (u raznim ugovorima o primanju naučnika, kao vlasnici kuća i zemljišta te u oporukama).1157 U dokumentima se spominje puno postolara,1158 ali tek su neki zabilježeni da imaju kuću ili dućan u gradu. Primjerice 1299. postolar Berinja kupuje kuću,1159 a majstor Desa Glavatičin kupuje 1271. sedam volovskih koža koje sprema u svoj dućan.1160 U 14. stoljeću postolari su znatno češće zabilježeni: primjerice, spominje se šest dućana u gradu koji su bili u vlasništvu ili najmu trogirskih postolara. Jedan smo locirali u blizini samostana Sv. Ivana Krstitelja, a drugi kupljen za čak 100 libri, najvjerojatnije je bio smješten na glavnom trgu.1161 I u 14. stoljeću neki postolari imaju kuće gradu: 1312. godine kuću kupuju postolar Pouerçene Ciçuan i Soriça.1162 Čini se da je postolar Drešina, koji unajmljuje 1348. godine dućan, imao i kuću 1341. godine,1163 a 1347. unajmljuje kat kuće kraj potomaka Dese Paparoto i kraj Bretana Marinovog Cippica.1164 Njegov sin Mate, 1348. godine prodaje za 20 dukata Marku Jurjevom Miškoviću dva kata kuće u gradu kraj svoje kuće i kuće potomaka Sosii.1165 Neki se spominju da posjeduju drvenu kućicu (canipa) u gradu: postolar Vidoš 1316. godine (možda u zapadnom dijelu jezgre).1166 Godine 1324. spominje se iuxta mete (!)

1156 U Dubrovniku u 13. stoljeću najbogatiji obrtnici bili su postolari, oružari i zlatari; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Rod, 22. 1157 N. BEZIĆ-BOŽANIĆ, Arhivske, 1027. 1158 N. BEZIĆ-BOŽANIĆ, Arhivske, 1029. Kao majstori postolari spominju se Petar, Stjepan, Padovanac, Ivan, Dominik, Grubiša, Desa Glavatičin, Radoš, Petar Mađar, a samo kao caligarii – Bartol Vilimov, Obrad, Rubeus, Grubiša, Lovro Radovanov, Hrano, Radin Marinov, Paupergen, Črnota, Berinja i Cicivan; MT, I./1., 8., 20., 31., 33., 41., 68., 75., 106., 183., 239., 272., 290., 445.; II., 60., 196., 220., 279., 328. 1159 MT, I./2., 279.-280. 1160 MT, I./1., 272.-273. Osim kao vlasnici kuća, postolari se u Trogiru spominju u raznim ugovorima i parnicama; MT, I./1., 8., 17., 20., 21., 33., 41., 45., 68., 72.; I./2.; 6., 55., 60., 71., 82., 116., 117., 196., 272., 278., 312., 328. 1161 Primjerice, Gripša posjeduje konobu 1311. godine (Trogirski spomenici, 47.-49.); dućan 1339. godine imao je Radoš Veselić (DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 28.); postolar Cranolla 1341. iznajmljuje konobu s katom kraj kuće samostana Sv. Ivana Krstitelja (DAZd, AT, k. 66., sv. 6., f. 16.v.); postolar Drešina iznajmljuje 1348. godine od Dujma Stjepanovog iz roda Cega dućan koji se nalazio kraj nekretnine don Mate Cerlatija (za 4 libre i 10 solida godišnje; DAZd, AT, k. 66, sv. 12, f. 19.); Desa Lukarij prodaje 1367. godine postolaru Radimanu Jakova dućan u gradu ispod svoga kata pokraj posjeda Dujma (za čak 100 libri, DAZd, AT, k. 66., sv. 11., f. 15.). Vjerojatno se isti dućan u vlasništvu Radimana spominje i 1386. godine (DAZd, AT, k. 66., sv. 15., f. 2.); Te godine zabilježeno je i da postolar Dompranus Tucve Sminge prodaje dućan (vjerojatno postolarsku radnju) postolaru Dujmu Vonkočniću, koji se nalazi ispod stana (kata) Nikole Çude [Pecci], kraj posjeda Luke Camtarette, i posjeda Mire Volicis, udovice pok. Dujma Damjanovog (DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 3.v). 1162 Trogirski spomenici, 33.-35. 1163 DAZd, AT, k. 66., sv. 6., f. 20.v. 1164 DAZd, AT, k. 66., sv. 12., f. 1. 1165 Spomenuti katovi nalaze se iznad konobe Marka Miškovića; DAZd, AT, k. 66., sv. 12., f. 12.v. 1166 Trogirski spomenici, 215.-218.

170

Irena Benyovsky Latin

Julle Crepissan caliga[arium].1167 U jezgri je stanovao i majstor postolar Russin.1168 Osim postolara, u dokumentima 13. i 14. stoljeća zabilježeni su mnogi obrtnici tekstilne struke: primjerice, spominje se dosta krojača,1169 a sačuvani su podaci o nekretninama majstora Obrada koji je kupio dućan 1271.,1170 te Grupše Damjanovog koji je iste godine zabilježen kao vlasnik kuće.1171 Krojač Draghina unajmio je kuću u gradu 1264. godine,1172 a majstor krojač Lovro Lončec iznajmio je 1294. konobu.1173 Majka krznara Druška, Prvula, spominje se 1311. godine u kući u gradu kraj sestre Danijela Jakovljevog Vitturija.1174 Iste godine zabilježena je u gradu kuća Mire, žene pokojnoga krznara Dominika.1175 U gradu se 1316. spominje dućan klobučara (cappellarium) Stojana, u kojem se bavio svojim obrtom (arte cappellarie). Zabilježeno je da kupuje lanam et portauit ad suam domum.1176 U gradu je zabilježena i kuća krojača Tomice (Thomixe) 1335. godine.1177 U dokumentima se spominju i imena stranih obrtnika nastanjenih u Trogiru.1178 Primjerice, tu su živjeli postolari Germanus i Bartolomeus Gulielmi iz Ferma,1179 Petar iz Ugarske i krojač Pelegrin iz Ferma.1180 Neki od njih trajno su doselili u Trogir te postali njegovim stanovnicima ili građanima. Dapače, Filip iz Ferma bio je krajem 13. stoljeća oženjen za kćer Zancija iz roda Strija, a njihov unuk Grubeša Krnjošev postaje 1339. član vijeća (rod Grubić).1181 Pučani još nekih zanimanja spominju se kao vlasnici kuća u gradu. Izgradnje u Trogiru na kraju 13. stoljeća omogućile su materijalni uspon graditeljskih zanimanja.1182 Zidar Teodor 1270. kupio je kuću od benediktinki Sv. Nikole (možda negdje

CD, IX., 183.-184. DAZd, AT, k. 46., sv. 1., f. 14. 1169 U 13. stoljeću spominju se majstori krojači Grupša, Obrad, Miša, Grubiša Damjanov, Lovro Lončec i Šimun te krojači Peregrin, Desa, Petroško, Stjepan Ivana, Paško, Prvce, Marin Damjanov, Grgur, Stanen i Lovro Jurjev; MT, I./1, 14., 34., 78., 109., 180., 263., 285., 327., 410.; I./2., 53., 161., 197., 267., 312., 327.; II., 312. 1170 MT, I./1., 78., 84., 185. 1171 MT, I./1., 278. 1172 MT, I./1., 19. 1173 MT, I./1., 348.; I./2., 93. 1174 Trogirski spomenici, 388. 1175 Trogirski somenici, 8.-15. 1176 Trogirski spomenici, 211.-213. 1177 DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 15. 1178 M. MIRKOVIĆ, O ekonomskim, 21.-52. 1179 MT, II., 149. 1180 MT, I./1., 50., 365., 364.; I./2., 67., 77., 197., 296. 1181 M. ANDREIS, Trogirsko, 212. 1182 Majstori (magistri murarios) Dominko Berišin, Andrija Vatacijev, Lovro Doto, Teodor, Martin, Dragoj, Petar Zojin, Mate, Dragobrat, Moskardelo, Desa Klementov, Andrija, Obrad i Petar Zaninov te muratorii Bertoš, Petar, Andrija Mataša i Dragovan; MT, I./1., 21., 44., 54., 75., 78., 205., 306., 339., 343., 348., 403., 448., 503.; I./2., 113., 271.; II., 108., 229. 1167 1168

Srednjovjekovni Trogir

171

u blizini samostana).1183 Majstor Dragobrat (koji je zajedno s još nekoliko zidara radio 1264. na izgradnji gradskoga bedema)1184 spominje se 1279. kao vlasnik kuća u jezgri, jedne u blizini kuće (i vjerojatno samostana) Sv. Nikole, a druge u zapadnom dijelu jezgre blizu samostana Sv. Petra.1185 Majstor Petar Zaninov spominje se u Trogiru u razdoblju 1264.-1274. te je tri puta zabilježen kao vlasnik kuće u gradu. Majstor Desa Klementov spominje se 1271. kao vlasnik čestice u Prigrađu.1186 I umjetnički zanati donosili su veću dobit: zlatara je bilo malo ali ih, čini se, većina posjeduje kuće u gradu. Kao vlasnici kuća zabilježeni su zlatari Radovan 1264., Nikola 1272. i Radoslav 1292. godine.1187 Udovica zlatara Sabe 1274. godine posjedovala je, nakon zamjene s komunom, kuću u blizini samostana Sv. Nikole (prije je stanovala kod Sv. Ivana Krstitelja).1188 Godine 1339. spominje se i kuća Stane, udovice zlatara Anđela,1189 a zabilježena je i kuća zlatara Kršula.1190 U prvoj polovici 14. stoljeća zabilježene su i nekretnine nekoliko brijača u gradu: majstor Jakov iznamljivao je 1316. godine kuću koja se nalazila juxta Juuem pelliçarium et viam Anne uxori Luce,1191 a 1319. godine se spominje da je taj Jakov sa ženom stanovao iuxta Micheom Radose.1192 U dokumentima 14. stoljeća zabilježena je i kuća brijača Pavla.1193 Brijač Marko imao je 1369. dućan (canipam) kraj kuće samostana Sv. Ivana Krstitelja i nasljednika Barona Silvestrovog Mazzarella.1194 Trgovac Nikša zabilježen je kraj potomaka plemića Dese Palmote 1344. godine.1195 Kuću u gradu imaju potomci Jurice kovača 1339. godine (iako se većina kovača ipak spominje u Prigrađu).1196 Krčmari su uglavnom iznajmljivali komunalne konobe.1197 Međutim, Frane Andrijin krčmar prodavao je vino u konobi koja je pripadala Lamprediju Mihačevom Vitturiju.1198 Ostale krčme, koje se spominju u gradu, teško je locirati, a drže MT, I./1., 483. Zidari Andrija „Vatacijev”, Lovro Doto, Dragoj, majstor Dragobrat i Dominko Berišin rade 1264. na izgradnji gradskih bedema. Jedan protomajstor (nije zabilježeno ime) radio je za franjevce; MT, I./1., 99.; N. BEZIĆ-BOŽANIĆ, Arhivske, 1034. 1185 MT, I./2., 45. 1186 MT, I./1., 40., 41, 1187 U dokumentima se spominju Radoš, Radovancij, Nikola, Karakon, Sabe i Radoslav; M. ANDREIS - I. BENYOVSKY - A. PLOSNIĆ, Socijalna topografija, 62.-64. 1188 MT, I./1., 14., 15., 21., 22., 371., 397.; I./2., 8., 10., 11., 44. 1189 DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 28.v. 1190 DAZd, AT, k. 66., sv. 24., f. 2.v. 1191 Trogirski spomenici, 482. 1192 Trogirski spomenici, 521. 1193 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 174.-175. 1194 DAZd, AT, k. 66., sv. 13., f. 5.v. 1195 DAZd, AT, k. 66., sv. 8., f. 13.v. 1196 DAZd, AT, k. 66., sv. 3., f. 31. 1197 Vidi poglavlje o gospodarskom reguliranju. 1198 DAZd, AT, k. 1., sv. 6., f. 34.v. 1183 1184

172

Irena Benyovsky Latin

ih krčmari Radovan,1199 Koradinij,1200 Stanoš, 1201 Radoj Borovina1202 i Mate Judicis Çannis de Ortona.1203 I krznar Druško držao je tavernu u gradu 1312. godine.1204 Krčme se spominju i u citacijama uz odredbe quod omnes habentes pignora in taberna,1205 čime svjedoče o svakodnevici grada. Za pučane ostalih zanimanja, koji se spominju u dokumentima nemamo podataka gdje su stanovali.1206 Za većinu se ipak može pretpostaviti da su živjeli i radili u gradu. Neki od pučana sudjeluju i u nasljevanju Prigrađa. Godine 1272. zabilježeno je da je Draško Sirota zajedno s Obradom Droburčićem isušio zemljište u Prigrađu.1207 Većinom su ipak iznajmljivali čestice ili drvene kuće u vlasništvu plemićkih obitelji. Primjerice, blizu posjeda obitelji Cippico i Lucić, habitator Radosta iznajmljuje nekoliko čestica u Prigrađu.1208 U Prigrađu je u 14. stoljeću većina pučana imala u posjedu drvene kućice na tuđem zemljištu: Stanoj kovač imao je 1337. drvenu kućicu u trogirskom Prigrađu, kao i kovač Obrad 1370.,1209 a imovinu je imao i ribar Disman.1210 U Prigrađu je 1337. godine imao drvenu kuću kovač Hranoj Hranisalvić, na čestici koja je pripadala Tolši Stanislaviću.1211 Drvodjelac Sojko ima dio kuće u Prigrađu 1347. godine.1212 Osim navedenih pučana s oznakom zani Trogirski spomenici, 374. Trogirski spomenici, 388. 1201 Trogirski spomenici, 547. 1202 Trogirski spomenici, 547. 1203 Trogirski spomenici, 548. 1204 Trogirski spomenici, 394. 1205 Primjerice; ... pignora in taberna Radouani ...; Trogirski spomenici, 374., 388., 394., 397., 463.464., 467. itd. 1206 Dosta se spominje krznara (pilipparii): Zane, Desa Kamara, Baste Stancin, Butko i Druško i majstori krznari Dragonja, Toma, Marko i Dmince; MT, I./1., 19., 142., 279., 284., 377.; I./2., 217.; II., 182., 245., 248. U dokumentima se spominju se i drvodjelci – Desa magister artis lingaminis 1292. godine i 1264. majstor Nikola, sin kovača majstora Mate; MT, I./1., 80.; I./2., 270. Spominju se još i ovčari (Saba i Radoslav); MT, I./1., 41., 458.; brijači (barberii) Obrad i Ciprijan (MT, I./1., 380.; I./2., 276.); kalafati – radnici u brodogradilištu – majstori Draginja, Tolan i Lunard te Dragomir (MT, I./1., 140., 490.; I./2., 166., 182.); te samo jedan kolar - carpenterius Raden (MT, II., 201.). Zabilježeni su majstori kovači Vukoj i Mate i kovači Desa Furkin, Bjelislav, Zane i Odorik (MT, I./1., 70., 226., 466.; I./2., 175.; II., 71., 157.); samo je ime jednog mesara sačuvano - Chrocco beccario (MT, I./1., 104.); četiri mlinara (molinarii) – Desoj, Prvislav, Miloš i Jurina (MT, I./1., 353., 421., 494.; II., 322.); te magistro scriptore Jakov Gualtrijev (MT, I./1., 106.); solar (salinarius) Ivan (MT, II., 231.). U 13. stoljeću spominje se i trgovac (mercatore), Šimun de Ortona. U gradu su zabilježena i dva ljekarnika (specialis) – Mucij i Rolandin (MT, I./1., 235.); te dva liiječnika (magister medicus) – Lambert i Robert (zabilježen kao komunalni liječnik; MT, I./1., 162., 190.). Ljekarna na trgu se spominju već 1271; MT, I./1., 44.; H. TARTALJA, Naša, 11.-31. 1207 MT, II., 56.; I. BABIĆ, Počeci, 126. 1208 MT, I./1., 316. 1209 DAZd, AT, k. 1., sv. 3., f. 9.v.; k. 46., sv. 1., f. 3.v. 1210 DAZD, AT, k. 46., sv. 1., f. 8.v. 1211 DAZd, AT, k. 1., sv. 3., f. 9.v. 1212 DAZd, AT, k. 1., sv. 2., f. 34.; k. 66., sv. 9., f. 11.-11.v. 1199

1200

Srednjovjekovni Trogir

173

manja, većinom u Prigrađu stanuju stanovnici koji se u dokumentima navode samo imenom (de burgo Tragurii)1213 ili kao habitator.1214 Kao što smo već rekli, mnogi od njih bili su su distriktualci kojima je prvenstvena djelatnost bila poljoprivreda. Krajem 50-ih godina, pučani se ponovno ističu u sukobima plemićkih klanova - ponovno na strani Venecije, ovaj put protiv Josipa iz roda Cega a na strani Jakova i Stjepana Vitturija, koji su ih potaknuli na pljačku.1215 Ima mišljenja da su pučani u srednjovjekovnim gradovima djelovali na uništavanju velikih plemićkih patrimonija, želeći smanjiti njihovu prevlast u gradu.1216 Godine 1357. pučani su prema Luciću čak i „preuzeli vlast u gradu”,1217 ali isti se dolaskom Ludovika kažnjavaju, njih čak 76! Lucić spominje njihova imena: glavni krivci su bili „Voleša Slovinje, Duje Musanigra, Žagica, Jadrije Stanošević, Stipoš Mužić, Rusko krojač, Mate Lužinić, Mate Slinik, Ivan Bakacecica, Rade gluhi, Ozre kopač, Grubač i Radeš braća, Mileš Milatković”, i ostali.1218 Možda slučajno, ali nijedno od imena ne spominje se u transakcijama nekretnina ili kao vlasnici kuća – možda su buntovnici bili najnezadovoljniji sloj nižega puka.

DAZD, AT, k. 66., sv. 7., f. 1., 2.v-3., 3.v, 4.v, 5., 5.v, 7.v, 8.v, 14.v; k. 66., sv. 5., f. 12.v; sv. 6., f. 1.; sv. 8., f. 1.v, 6.v; sv. 9., f. 9.v; sv. 10., 7.v, 10.v; sv. 11., 3.v, 6., 8., 9.v, 12.v, 17.v, 18., 19.v; sv. 12., f. 4.v, 5., 11.v, 14.v, 18.v, 19., 20.; sv. 13., 9.v, 15.v, 16.v, 30.v, 31.v; CD, XIII., 572.-573.; XV., 233.-235.; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 178., 181.-182., 185.-186., 188., 211.-212., 213., 214., 215.-216., 217., 218., 219.-220., 222. itd. 1214 Primjerice: Volchna uxor Ciuitani Dragouanich habitatrix burgi Tragurii; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 198.; Parfsia Petri Glusiach habitator burgi Tragurii; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 213.; Vidi i: DAZd, AT, k. 66., sv. 1., f. 13.; sv. 16., f. 6. 1215 I. LUCIĆ, Povijesna, 599.-600. Augustin Nikolin Casotti optužen je za pljačku dućana splitskoga trgovca Stanoja. Augustinov brat Donat bio je oženjen za pučanku Katarinu, kćer Nikole Obradova; M. ANDREIS, Trogirsko, 147. 1216 D. OWEN HUGHES, Urban, 4. 1217 G. LUCIO, Memorie, 257.; O tome više: Miroslav KURELAC, „Pučki ustanci i pobune u djelima Ivana Luciusa – Lučića”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (Matij Ivanić i njegovo doba), 10., 1977., 239.-247., 242. 1218 „Nikulica Pinculić, Stjepan vrtlar, Kresta Nesušta, Lovro rob, Žuve šura Mate Lužinića, Gaste Vladislavić, Božo Kužarinić, Martin sin arhiđakona, Nikola Martina drvodjelca, Maroj Drekja, Vučina krojač, Miloslav Milotranić, Toma Šilavić, njegov brat, Juraj Radoslavov, brat Dragane, Mikša postolar, Mate iz Hvara, Jakov Prvoslavov, Mate Radovanov, Dobraj mornar, Radulak mornar, Preša Gergović, Stipan Martinić, Toma sin Marene, Ivan Karoanić, Tomad Jelša, Tomad iz Dubrovnika, Jakov Braniković, Mate Ceručić, Vitko Stanašavić, Pribac sin Tole, Radoslav nekoć njegov sluga, Jakov Kogaci i njegov sluga, Petar solar, Mikoje mlinar, Preša Dragulava, Nikola Damjanov, Radoš Stanoše, Benje Totile, Stipan Damijanić, Rade krčmar, Stipan Prvoslavov, Grečica, Katarina (filia Medici), Andrija Paškulić, Tomad Grstović, Dminak Kerpšov, Bile Paskulić, Dobroj Radogost, Andrija krojač, Mate Radušev, Dminak mornar, Gruba postolar, Marko Gvilosupice, Grgur Borković, Vladoje Jakutov, Mate Karvavica, Rate Koprinić, dva sina Dosmačića, Stipan Maškolić, Pripko Blcha, Radoš i Lovrin braća, Mikoje Nijemi, Stipan Verdelić, Jakov Balje, Bertan Petranov, Rusko Sle, Petre sin Perse, Radoj Tutastić, Perffa Butina, Nikola Plavić, Vide, šura Biankov”; I. LUČIĆ, Povijesna, 598.-599. 1213

174

Irena Benyovsky Latin

Godine 1365. sve se bratovštine stavljaju se pod potpunu kontrolu vijeća jer su mogle postati „izvorom, uzrokom, početkom i začetkom zablude i smutnje protiv spomenutog kraljevskog veličanstva i dobrog, mirnog te spokojnog stanja rečenoga grada Trogira i njegovih pojedinih osoba”.1219 Godinu dana kasnije, 1366. donosi se zakon kojim se ukidaju trogirske bratovštine, „jer su bile sjedišta pučana nezadovoljnika”.1220 Pučani su u rečenim sukobima vjerojatno tražili mogućnost da se izbore za bolje položaje u komuni, u kojoj, nakon zatvaranja vijeća 1340. nisu imali nikakvih političkih prava. U toj je odluci ponovno bila izostavljena bratovština Sv. Duha, koja je nastavila raditi. Čini se da su se članovi te bratovštine držali rezervirano tijekom sukoba. Ipak, i ta je bratovština bila je pod kontrolom vlasti.1221 Prema Matrikuli Sv. Duha iz 15. stoljeća možemo pratiti tko su bili članovi bratovštine i koliko su nekretnina u gradu imali. Iz toga je izvora jasno da je ta bratovština okupljala bogatije pučane. Tu nalazimo i nezakonite pripadnike gradskoga plemstva (koji nisu mogli biti pripadnici gradskoga vijeća), a koji su ipak svojim prezimenom pridonosili elitizmu bratovštine (osim krvne veze imali su sigurno i osobne veze s plemstvom). Pretpostavljamo da je taj proces počeo već u 14. stoljeću, ali nemamo dokumente prema kojima možemo identificirati članstvo u tom razdoblju. I u drugim dalmatinskim gradovima pojavljuju se bratovštine koje su okupljale bogatije građanstvo.1222 Nedostatak dokumenata iz druge polovice 14. stoljeća općenito nam ne omogućava da vidimo jasno posjedovno stanje pučana. Ipak, u anžuvinskom razdoblju u gradu stanuju krojači, krznari, zlatari, kamenari i drvodjeljci. Primjerice, krojač Vučina zabilježen je 1390. pri prodaji kuće u gradu koja se nalazila kraj posjeda ST, R. I., c. 49. Naime, godine 1366. (20. svibnja) odlučeno da se „sve i pojedine bratovštine, društva i druga udruživanja osoba kojim god se imenom nazivali i kojega društvenog položaja i staleža bili, u prošlosti ili netom osnovana, nastala i uređena, od sada pa unaprijed ukidaju, poništavaju, raspuštaju i dokončavaju te da se nijedna osoba, bez obzira na svoj položaj i stalež, ubuduće ne usudi i ne drzne zalagati se za to ili prijaviti osnivanje bilo kakve bratovštine, društva ili nekog udruženja osoba; i od sada pa unaprijed građanin ili građani iz grada odnosno prigrađa ili stanovnici distrikta trogirskog ne smiju osnovati u gradu, prigrađu ili distriktu neku bratovštinu, društvo ili udruživanje. Onaj koji bude protivno postupio, ako je plemić, neka plati kaznu od 200 libara malih u korist općine i neka bude zauvijek lišen (članstva) u vijeću, (neke) službe i povlastice trogirske komune; ako je pučanin, neka plati kaznu od 100 libara malih u korist navedene komune i mora ostati neprekidno dvije godine u komunalnom zatvoru; ostavljaju se ipak netaknuta prava patrona i utemeljitelja crkava koja bi se mogla ili se mogu dokazati poveljama; i ne dirajući i zadržavajući prava bratovštine Sv. Duha, koja može i smije opstati u skladu s mjerama i naredbama koje spomenuta gospoda knez, suci i mudri trebaju da donesu i odrede.”; ST, R. I., c. 50.; Ivan STROHAL, „Bratstva (bratovštine) u starom Trogiru”, Rad JAZU, 201., 50. Vidi poglavlje o pučanima. 1221 Bratovština Sv. Duha nije smjela imati više od 81 člana, pravila je morala donositi uz privolu kneza. Jedna od dvije bilježnice morala je biti kod kneza u palači, a nije se smio isključiti iz bratovštine nitko bez dozvole vlasti; ST, R. I., c. 51.; I. BENYOVSKY LATIN, Uloga, 25.-63. 1222 Z. PEŠORDA VARDIĆ, Dubrovački Antunini, 86. 1219 1220

Srednjovjekovni Trogir

175

Marci Fuçoieuich, iuxta rem Bochne mediante via vicinali et viam comunis.1223 Stan je u gradu imala i udovica krznara Druška i to iznad dućana koji je držala Benka udovica zlatara Hranka. Nalazili su se pokraj nekretnine Cvijete Radoša Gusse i kraj konobe potomaka Marka Julinog iz roda Ploča.1224 Zabilježeni su i mesari u posjedu kuća - Pridoj ima 1369. godine kuću u gradu, a 1371. godine spominje se Desa žena pok. Krste Lekovića koja kuću ostavlja mesaru Ivanu Bakotiću.1225 Drvodjeljac Božan imao je 1370. godine nekretninu kraj Petra de Asaro.1226 Posjed (vjerojatno istog) drvodjeljaca Božana u gradu zabilježen je i 1381. godine kraj posjeda Maura Mršića (a kasnije se spominje kraj „kule Lucić”).1227 Iste godine spominje se Predraga, kćer pok. Mihača iz Trogira, kako prodaje Dragi ženi pok. drvodjeljca Jurja česticu s kućicom u gradu, koja se nalazila kraj njezina posjeda i posjeda Mihovila Paladinića.1228 Krajem 14. stoljeća više je kamenara posjedovalo kuće u gradu, što opet upućuje na življu graditeljsku aktivnost. Kuću je posjedovao Ivan sin pok. kamenara (lapicida) Dražoja.1229 Kuća kamenara Cvitana spominje se 1381. kraj Ruce pećara (furnario).1230 Spominje se i kamenar Paskal Leonardov iz Bara kao nunc (1387.) habitator Tragurii.1231 Dokumenti su zabilježili i nekretnine nekih drugih zanimanja. Kuću u gradu imao je i kolar Sagoj (?) 1371. godine.1232 Nekoliko majstora spominje se u gradu bez definicije zanimanja - majstor Bernard ima posjed kraj Marina Bobotolića 1370. godine;1233 kuću ima i Ivan, sin majstora Nikole,1234 te majstor Tomassi de Montefloris 1341. godine.1235 Nema dovoljno dokumenata prema kojima bi se moglo utvrditi jesu li se pojedine profesije koncentrirale u nekom dijelu grada. Treba naglasiti da je velik dio pučana iznajmljivao kuće ili dućane u gradu, kojima su vlasnici bili pripadnici plemićkih rodova. Primjerice, u popisu konfisciranih imanja 1388. godine navodi se imovina pripadnika nekoliko plemićkih rodova. Mnogi od njih posjedovali su više 1223 CD, XVII., 316.-317. Godine 1392. spominje se skladište sukna u Trogiru; AHAZU, Ostavština, knj. 8., f. 1.; M. MIRKOVIĆ, O ekonomskim, 21.-52. 1224 CD, XI., 76. 1225 Irena BENYOVSKY, „Gospodarska topografija Trogira u srednjem vijeku”, Povijesni prilozi, 28., 2005., 23.-45. 1226 DAZd, AT, k. 66., sv. 1., f. 3.v-4. 1227 DAZd, AT, k. 66., sv. 14., f. 2. 1228 DAZd, AT, k. 66., sv. 14., f. 4.v. 1229 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 176. 1230 DAZd, AT, k. 66., sv. 14., f. 3. 1231 DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 10.v. 1232 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 175.-176. 1233 DAZd, AT, k. 66., sv. 1., f. 7. 1234 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 174. 1235 DAZd, AT, k. 66., sv. 6., f. 22.

176

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 35. Trogir na staroj razglednici (kraj 19. stoljeća)

Srednjovjekovni Trogir

177

kuća, ali samo su u jednoj ili dvije stanovali, a ostale su (a osobito dućani) bili najmu trogirskih pučana. Tako se spominje kuća roda Casotti na trgu s dva dućana, od kojih je jedan držao Andreas Teodori a drugi Mateus Bernardi; drugu kuću istoga roda držali su Dessa Luchxe et Andreas Teodori (ali bez dućana), itd.1236 U popisu imovine Augustina Casottija spominju se dva dućana koja su se nalazila ispod kuće Stipošića, koje su u najmu držali trogirski crevljari.1237 Na popisu imovine potomaka Petra Dujmovog iz roda Cega bila je kuća koju je držao kožar Radaç itd.1238 Nasipavanjem i naseljavanjem Prigrađa, većina se čestica vremenom privatizira pa neki pučani tamo od komune ili plemstva kupuju nekrentine. U drugoj polovici 14. stoljeća zabilježeni su i pučani koji su bili vlasnici čestica u Prigrađu: primjerice, godine 1364. postolar Brtan Subine kupuje česticu u Prigrađu.1239 Solar habitator Dragoge Misie oporučno ostavlja 1372. godine čestice u Prigrađu.1240 Ipak, bilo je i onih koji su u posjedu imali samo drvene kuće. Primjerice, Matko Vokac Galešić, habitator, 1379. ostavlja drvenu kuću u Prigrađu.1241 Sva su razdoblja promjena vlasti tijekom 14. stoljeća obilježena i pokušajima da se preraspodjeli moć u gradu: to je osobito vidljivo među plemićkim klanovima, ali i pučani u tim vremenima vide svoju šansu za vlast ili način da se domognu nekoga posjeda u gradu. Dolaskom kralja Sigismunda na vlast u Trogiru 1392. godine, u gradu je ubijen Lompre, sin Mihača Vitturija (koji je navodno istjerao Josipa iz roda Cega, kraljeva pristašu). P. Andreis optužuje pučane za te sukobe u gradu. Vijeće 1394. i 1395. donosi novu odredbu o ukidanju bratovština, zbog nereda nastalih u gradu i sukoba plemićkih klanova, a za što se okrivljuju pučani.1242 Ponovno je izostavljena bratovština Sv. Duha.1243 Prema miru iz 1394. bilo je odlučeno da se ubijeni plemići više ne spominju, ali da se osude „krivi” pučani. DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.v. DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.v. 1238 Među kućama koje su posjedovali potomci Ivana Dujmovog iz roda Cega spominje se jedna u kojoj je stanovao krznar Vorač, dvije kuće u kojima su stanovali Iurgus iz Krajine i Bratco Drasach, te dućani koje su držali Andreas Teodori i Ratmil. Spominju se i kuće koje su pripadale Cegi Josipovom (možda kod glavnoga trga); jedna u kojoj je stanovao crevljar s dva dućana koju drži Nikola Jakovljev Sobota i krojač, te kuća s tri dućana koje drže pučani bez određenog zanimanja: Nikola Damiani, Ivan sin Dese Lucanija i Lovro Zussich; DAZd, AT, k. 71., sv. 1., f. 9.-9.v. 1239 CD, XIII., 366.-367. 1240 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 211. 1241 DAZd, AT, k. 1., sv. 7., f. 15. 1242 P. ANDREIS, Povijest, 129.; G. LUCIO, Memorie, 359. 1243 „I jer je izgledalo da su prošli neredi proisteklo iz pobuna puka, bilo je također utvrđeno: da nijedan pučanin ne može uvrijediti nekog plemića i zalazeći s pravog puta u ovome može biti kažnjen također protiv oblika statuta, te da to mora trajati deset godina; da nijedna bratovština ne može biti u gradu Trogiru, izuzevši onu Sv. Duha, niti da itko može održavati tajne sastanke na bilo kojem mjestu, a tko bi okupljao svijet ili novačio vojsku, da mora biti kažnjen gubitkom života kao protučinitelj ovim dekretima, čiji su prekršitelji bili proglašeni buntovnicima”; P. ANDREIS, Povijest, 129.; G. LUCIO, Memorie, 359. 1236 1237

178

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 36. Crkva Sv. Mihovila (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

179

Očito je da su se nakon zabrane iz 1365., bratovštine opet bile aktivirale; primjerice, godine 1386. spominje se bratovština Sv. Mihovila u Prigrađu.1244 Problem su očito predstavljali niži slojevi pučana, okupljeni u manjim bratovštinama, a bratovština Sv. Duha, koja je okupljala imućnije građane i uzdržavala hospital, nastavljala je nesmetano raditi. U tom razdoblju možemo pratiti slične sukobe i u Splitu (od 1398. do 1402., također vezano uz sukobe plemićkih klanova) te u Zadru (1346., 1384. i 1401. godine). Sudeći prema reakcijama vlasti - središte trogirskih pučana nezadovoljnika bilo je u gradskim bratovštinama (a kasnije u pučkim kongregama) pa se one nakon smirivanja stanja obvezatno ukidaju. Mletačko razdoblje U 15. stoljeću Venecija podupire bratovštine kao protutežu plemstvu i zato da ne bi pale u crkvene ruke i tako izbjegle svjetovnu jurisdikciju (to im je pak omogućilo stjecanje nekretnina).1245 Zbog toga u 15. stoljeću dolazi do uzleta bratovština:1246 većina su bile pobožne udruge koje su okupljale pučane različitih zanimanja. Ipak, svojom gospodarski i socijalno zaštitničkom ulogom donekle su zamjenjivale i ulogu plemićkog roda. I dalje je najvažnija gradska bratovština bila bratovština Sv. Duha. Matična zgrada bratovštine nalazila se u jugozapadnom uglu jezgre, kraj gradskoga zida (u blizini su bila vrata koja su vodila u Novi grad).1247 U zgradi se nalazila velika dvorana za sastajanje bratima.1248 U popisu članova s kraja 15. stoljeća spominje se da je bratovština platila 16 libri majstoru (članu bratovštine) Nikoli Livuniću, koji je radio lavori de piera zoe balchonade in sala grande, a radio je i u ostalim prostorijama bratovštine.1249 Uz bratovštinu se nalazila i crkva Sv. Duha, a nedaleko i DAZd, AT, k. 66., sv. 15., f. 2. Dokle god su bratovštine bile javne ustanove koje su služile i kao fondovi u kojima bi se skupljali oporučni legati i koji su služili kao Monti di Pietà, država ih je podupirala. Primjerice, u Veneciji je od 14. i 15. stoljeća državna supervizija bratovština podrazumijevala da se njihova pravila standardiziraju i da se djelomično transformiraju u javne ustanove sa svojim ulogama javne dobrotvornosti, kako bi bile protuteža plemstvu i Crkvi; I. BENYOVSKY LATIN, Uloga bratovštine, passim; Brian PULLAN, Rich and Poor in Renaissance Venice: the social institution of a Catholic state, Oxford, 1971., 61. 1246 M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 175.; Listine, VI., 73.; Ante BELAS, „Brašćina sv. Duha u Trogiru”, Jadranski dnevnik, 183., 1938., 9.-10.; T. RAUKAR, Zadar, 58. 1247 Bratovština Sv. Duha ukinuta je 1806. godine za vrijeme francuske vladavine, a njezina je imovina prenesena na crkvu Sv. Ivana. Kasnije je ponovno osnovana, ali pod imenom bratovštine Presvetog Sakramenta; I. STROHAL, Bratstva, 62., 65.; A. BELAS, Brašćina, 9. Slika br. 39. 1248 Sačuvan je opis izbora od 3. ožujka 1493., kada se in sala fraternitatis Sancti Spiritus, okupljaju bratimi na zvuk zvona ubi est mores da bi izabrali novog župana. U sali se spominje i škrinja s tri ključa u kojoj su bili svi dokumenti vezani uz prošlogodišnju administraciju bratovštine. Glasalo se balotama - za novog župana bilo je 33, a protiv 23 bratima; Matrikula, f. 5. 1249 Matrikula, f. 22. O Livuniću vidi: Cvito FISKOVIĆ, „Neobjavljeno djelo Blaža Jurjeva u Stonu”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 13., 1961., 124., 127.; I. FISKOVIĆ, Gotička, 1048., 1052. 1244 1245

180

Irena Benyovsky Latin

hospital - obje ustanove uzdržavala je ta bratovština.1250 Kada su 1442. godine zemlje bratovštine Sv. Duha u Trogiru bile izmjerene, omeđene, popisane i unesene u knjigu bratovštine (Matrikulu),1251 bratovština je imala 60 zemalja u trogirskom polju i više kuća u gradu, a neke su davane u najam.1252 Bratovština je posjedovala više nekretnina u susjedstvu zgrade Sv. Duha: kuću blizu posjeda obitelji Sobota i Chiudi (južno od sklopa roda Andreis) i kuću istočno od kuće Ivana Dujmovog (uz južne zidine i sjeverno od kuće Andreis).1253 U susjedstvu se spominju posjedi suknara Draživoja1254 i krojača Radivoja Račića koji 1449. godine ostavlja bratovštini pola kuće. Drugu polovicu kuće, koja je oporučno ostala u vlasništvu udovice Račić, bratovština je kupila za 34 libre.1255 Veći broj nekretnina bratovština je dobivala upravo putem legata. I Stojna, udovica Ivana Obradovića iz Trogira ostavlja bratovštini 1450. godine kuću s balkonom u jezgri.1256 Nadalje, oporukom iz 1450. hospital Sv. Duha dobiva kuću blizu Sv. Petra, kraj posjeda Andrije Rosanija (člana bratovštine)1257 i obitelji Andreis.1258 Ove su se kuće nalazile u ulici koja vodi prema Novome gradu, pa tamo možda treba locirati i zgradu hospitala – uz same gradske zidine (što je i uobičajeni položaj za hospitale).1259

Vidi poglavlja o hospitalu i crkvama pod svjetovnim patronatom. U trogirskoj Matrikuli Sv. Duha postoje podaci od 1442. godine nadalje: popisi članova, bratovštinskih službi, nekretnina u gradu i distriktu itd. Za pristup Matrikuli Sv. Duha u Trogiru zahvaljujem kolegici Fani Celio Cega. 1252 Matrikula čuva popis kuća i čestica koje je bratovština posjedovala u gradu. Ipak, neke nekretnine koje se spominju u kupoprodajnim dokumentima nisu upisane u Matrikulu pa sigurno nemamo potpun uvid u imetak Sv. Duha; Matrikula, f. 125.-126. 1253 Kuća bratovštine spominje se u dokumentima 15. stoljeća blizu posjeda Petra Chiudija (1437.) i posjeda Sobota; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 147.v, 148.v. Već smo spomenuli da se kuća kanonika Ivana Dujmovog naslanjala na južne gradske zidine, a dokument iz 1438. locira posjed Ivana Dujmovog kraj bratovštine Sv. Duha, i kuće Andreis; I. LUČIĆ, Povijesna, 987.; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 45. 1254 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 142.v. 1255 Drugu polovicu te kuće, koja je locirana u susjedstvu posjeda Ivana Leonisa na istoku, javne ulice na jugu, posjeda Stanice Žiljevića na zapadu i posjeda Ivana Salamonića na sjeveru, župan bratovštine Juraj Ruziza kupio ju je od Radoslave, udovice Radivoja Račića za 34 libre (3. IV. 1449.); Matrikula, f. 125. Za jednu kuću u jezgri teško je odrediti lokaciju bez fiksnih orijentira. U gradu se spominju i kuća blizu javne ulice na istoku, posjeda Jurja Kondidovića na jugu, posjeda Nikole Michaelisa na zapadu i posjeda Dražimila Vukmanića na sjeveru; Matrikula, f. 125. 1256 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 128.v-129. 1257 Rosani su bili građanski rod nepoznata podrijetla, ali mnogi su njihovi pripadnici sklapali brakove s trogirskim plemkinjama; M. Andreis, Trogirsko, 337. 1258 DAZd, AT, k. sv. 3., 92.-92.v. 1259 I. LUČIĆ, Povijesna, 941., 990. 1250 1251

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 37. Južni bedem (na razglednici iz 19. stoljeća)1260 Na razglednici zahvaljujem kolegi Mariju Jarebu.

1260

181

182

Irena Benyovsky Latin

Bratovština je imala prihod – intrade, nekretnine koje je dugoročno davala u zakup. Tako je 6. lipnja 1429. prodala „intradu” bratovštine koja se nalazila fora deli muri dela zita, Marku Andrijinom, za 200 libri.1261 Župan je svaku kupnju knjižio u svojoj bilježnici, koja na žalost nije sačuvana.1262 Zbog načina stjecanja nekretnina putem legata, nekretnine bratovštine bile su raspršene i u drugim dijelovima grada i Pridgrađa, te u distriktu. Zbog istog razloga, vrste nekretnina bile su različite, od kuća (casa) do čestica u gradu (loco) ili zemljišta/vinograda u distriktu (terren, vignea).1263 Prema dokumentima sačuvanim u Matrikuli možemo pratiti dinamiku poslovanja, kupoprodaje, najam i pozajmice.1264 Župan i oficijali trebali su napraviti inventar svih dobara bratovštine i izmjeriti i potvrditi sve nekretnine i upisati ih kod notara i u knjigu Matrikule.1265 Znatna su se sredstva trošila na održavanje crkve, bratovštine i hospitala, ali ipak je kontinuirani dotok novca i nekretnina omogućavao neprekidni rast institucije. Velik posjed bratovštini je davao gospodarsku i pravnu samostalnost.1266 U Matrikuli su zabilježene i nekretnine u gradu koje je bratovština je iznajmljivala i tako dobivala dio potrebnih sredstava. Kovač Milgost Gojšić (magister Milgost), gastald Sv. Duha, iznajmio je 1437. na godinu dana Mihovilu Ivanovom kuću, koja se nalazila u blizini bratovštine i posjeda Šimuna Sobote, posjeda Petra Chiudija i don Blaža Hercegovića u jugozapadnom dijelu staroga grada.1267 Taj je Mihovil Ivanov bio istaknuti član bratovštine - zabilježeno je da je imao veliki broj zemalja u distriktu.1268 Za tu svotu kupljena je hrana i ulje koje je bratovština čuvala u sakristiji. Matrikula, f. 78. 1263 Osim zemljišta u gradu, bratovština je posjedovala brojne zemlje u distriktu. Godine 1442. zapisane su zemlje u distriktu, odnosno redigiran je popis posjeda. Tada su župan ribar Gudičić i dva oficijala (Mihoje Steginić i Radivoj Novaković, kožari), kraj sjevernog mosta sastavili inventar (possessiones que non sunt scripte ordinate in aliquo Inventario vel libro dicte fratalee et de quibus non habent vera et certa confirma). Bili su prisutni i rivarij komune Marin Bogdanić, kojemu je uloga bila da označi i izmjeri zemlje, te komunalni mjernici Blaž Andrijin i Ivan Leonis Nikolin. Slijedi dug popis zemalja u distriktu: sve su označene lokacijom (primjerice in campo magno Tragurij ad Crisiç), prema stranama svijeta i susjednim vlasnicima te veličinom u vretenima i stopama; Matrikula, f. 119. Spominje se oko 60 zemalja, s prosječnom veličinom oko 6,5 vretena. Godine 1486. upisuje se još nekoliko novih zemalja, doniranih ili kupljenih, što pokazuje kontinuirano povećanje posjeda bratovštine. Posjed je, zbog načina stjecanja nekretnina, raštrkan na više od 40 različitih lokacija i čestice različitih veličina (od 1 vretena do 27 vretena); Matrikula, f. 119.-127. 1264 Blagajna bratovštine je stajala u sakristiji katedrale i jedan ključ držao je župan, a drugi knez; P. ANDREIS, Povijest, 333. 1265 Matrikula, f. 3.-5. 1266 U Matrikuli su sačuvani popisi prihoda i rashoda, posudbe bratimima i sl. – sva se financijska administracija uredno vodila; Matrikula, f. 135. 1267 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 148.v. Nadalje, godine 1430. za iznajmljivanje drvene kućice bratovština je pobirala 14 libara godišnje; Matrikula, f. 126.-127. 1268 U distriktu se, uz posjede bratovštine, spominje njegova susjedna nekretnina na lokacijama ad Mire iuxta fovea comunis, ad Sagulie, ad Sanctum Georgium de Ostrog, ad Sadno, supra sanctam Catarinam (Malo polje), ad Mule. 1261 1262

Srednjovjekovni Trogir

183

Slika br. 38. Naslovnica Matrikule Sv. Duha1269

Iako se određeni broj članova bratovštine Sv. Duha (15 %) popisuje s titulom ser (uglavnom župani, prokuratori i oficijali),1270 oni nisu bili pripadnici trogirskoga plemstva,1271 nego imućniji pučani - majstori ili protomajstori, pripadnici nekih Danas se Matrikula čuva u Župnom arhivu u Trogiru. Često su se pojavljivala ista imena, koja su samo cirkularno mijenjala položaje unutar bratovštine. Jedan od razloga moguće je stvaranje svojevrsne oligarhije moćnijih obitelji u bratovštini. 1271 U 15. stoljeću plemići se u dokumentima redovito nazivaju nobilis vir, a titulacijom ser izdvaja se sloj bogatijih i utjecajnijih pučana. 1269

1270

184

Irena Benyovsky Latin

profesija za koje je bio potreban veći kapital – tinktori, zlatari, slikari i sl. Iako su zabilježena prezimena Chiudi, Buffalis, Domišić, Stipošević itd., bili su to isključivo izvanbračni (neplemićki) pripadnici obitelji.1272 U popisu iz 1429. godine navode se bratimi podrijetlom i iz drugih gradova te pučani raznih zanimanja. Bratimi su osim iz Trogira bili i iz Brescie, sa Sicilije, s Korčule, s Hvara, iz Skadra, iz Cremone, iz Zatona, iz Bologne, iz Kopra, iz Luce, s Brača i troje iz Šibenika. Također se spominju razna zanimanja: drvodjeljci Pavao, Ratko i Mihovil, krojači Dominik i Paval, mlinar Jurko, crevljari Lovre i Filip, tinktor Marko Stjepanov (s titulom ser), klesar Mate, ljekarnik Miha, kovač Milgost, krznari Radoslav Novaković, Draživoj, Radivoj i Ratko Ostoje, tri zlatara Vladislav, (ser) Stjepan (i jedan kojemu je ime nečitko), prodavač soli Ratko te mesar Radivoj. Spominje se i sluga trogirskoga kneza te Pelegrin Germanus (koji je kasnije ostavio svoju imovinu bratovštini). Zanimljivo je da su već 1429. vojnici iz Kamerlenga članovi bratovštine.1273 Godine 1444. navodi se i 13 ženskih članova (sestrime).1274 Jedna od njih bila je i „gastalda” hospitala Sv. Duha.1275 One nisu upisane niti na jedan od spomenutih popisa: možda su se skrbile za štićenike hospitala.1276 Na popis članova iz 1429. odmah se nadovezuje drugi popis (nedatiran, a vjerojatno iz pedesetih do sedamdesetih godina 15. stoljeća).1277 Jedan od najpoznatijih čanova bratovštine Sv. Duha sigurno je Blaž Jurjev Trogiranin (Blasius pictor), slikar koji je oslikao i naslovnicu Matrikule, prikazujući bratime u njihovim habitima odnosno tunikama.1278 Godine 1429. spominje se kao Iz tog razdoblja sačuvani su nam i izbori župana (1432.-1453.). U tim izborima samo je dio članova iz popisa 1429. godine. Možda su to novi članovi, primljeni nakon kuge 1429. godine. 1273 Matrikula, f. 8.-14. 1274 Spominje se i tzv. surla (vrsta ženske odjeće) di San Spirito, što može značiti da su žene imale neke svoje posebne habite. 1275 Matrikula, f. 150. 1276 Matrikula, f. 14.-19. Na drugi popis odmah se nastavlja treći, koji na svakoj stranici ima samo oko 5-6 imena, a ispod svakog je ostavljen prostor za datum učlanjenja, upis poslova za bratovštinu, kupovine, dugova, plaćanja (županima ili prokuratorima). Taj popis sadrži najviše članova iz razdoblja između 1484. i 1524. godine, a sastoji se od samo 42 bratima (nekoliko ih se ponavlja); Matrikula, f. 80.-98. 1277 U Matrikuli se nabraja 188 članova, a popis ima više formiranih prezimena nego prethodni, pa je odličan izvor za genealogiju građanskih i pučkih trogirskih obitelji. I tu se spominju članovi podrijetlom iz drugih mjesta – Firence, Korčule, Venecije, Skadra i s Brača. Od zanimanja spominju se krznari Dujam, Dragič i Radoslav, klesari Dominik, Jachomo i Radoslav, vijećnik Marko, bačvar Marin, drvodjeljci Martin, Marin i Mihovil Ivanov, zidar Marin, brijač Martin, mlinar Petar, crevljari Šimun i Tomazo, kovač Vlatko, kipar Ivan (Zuane intaiador), i zlatar Juraj. Matrikula ne sadrži nikakve strukovne odredbe, a članovi su bili predstavnici različitih struka. Pavao Andreis bilježi da su se „u staro vrijeme” običavali uvrstiti u bratovštinu trogirski plemići, a da se u njegovo vrijeme (17. st.) nađe tek poneki upisan. Naime, on objašnjava da je kasnije župan bio i glavar kongregacije građana i puka, koja je pokušavala biti konkurencija vijeću; P. ANDREIS, Povijest, 333.; Međutim, kao što je već rečeno, u Matrikuli ne nalazimo niti jednog pripadnika trogirskoga patricijata, samo nezakonite pripadnike; Matrikula, f. 3.-5. 1278 Vidi sliku br. 38. Trogirska minijatura na naslovnici Matrikule Sv. Duha prikazuje članove bratovštine Sv. Duha, barjaktara s crvenom zastavom na kojoj je crnom bojom naslikan mletački lav; Kruno Prijatelj, „Umjetnički profil slikara Blaža Jurjeva”, Blaž Jurjev Trogiranin, Split, Muzej hrvatskih 1272

Srednjovjekovni Trogir

185

član bratovštine, a 1436. izabran je i za župana te bratovštine.1279 U gradu je posjedovao nekretnine: u jezgri, u blizini Sv. Marije de platea bila je jedna njegova kuća,1280 a 1437. je kupio česticu negdje u gradu.1281 Blaž je očito pripadao gornjem sloju trogirskih pučana, bio je ugledan te je imao priličan imetak, što se vidi iz njegove oporuke – dvije kuće u gradu (jednu blizu Sv. Petra) i više čestica. Imao je i kućnu poslugu.1282 U dokumentu iz 1439. spominje se Katarina, punica Blaža Jurjevog, koja zajedno s kćerima iznajmljuje kuću sjeverno od posjeda Nikole Vitturija, a pokraj njihova obiteljskog posjeda (južno od Sv. Marije de platea).1283 Godine 1436. spominje se i Blažev učenik Martin Petković, koji je stanovao u Blaževoj kući.1284 Važan je član bratovštine i protomajstor Marin Radojev, poznat po vođenju izgradnje gradskih fortifikacija 1420. godine.1285 On je, osim što je bio član bratovštine Sv. Duha, 1432. i 1440. zabilježen i kao oficijal iste bratovštine.1286 Jedan od imućnijih pučana sigurno je bio majstor tinktor Marko Stjepanov, koji je 1428. i 1433. godine bio župan bratovštine, a prokurator 1452. i 1453. (vjerojatno je upravo on naslikan na naslovnici Matrikule Sv. Duha).1287 On je od pripadnika obitelji arheoloških spomenika, 1986., 9.-18.; A. BELAS, Brašćina, 9.-10.; Cvito FISKOVIĆ, „Drvena gotička skulptura u Trogiru”, Rad JAZU, 275., 1941., 104.; B. PECARSKI, Jedna, 146.-154.; C. FISKOVIĆ, Neobjavljeno, 122.-131.; K. PRIJATELJ, Slikar, 28., 45.; Igor FISKOVIĆ, Povijesno i umjetničko značenje Blaža Jurjeva, Katalog izložbe Blaž Jurjev Trogiranin, Split-Zagreb, 1986.-1987., 20.-21.; Zoraida DEMORI-STANČIĆ, Katalog, Katalog izložbe Blaž Jurjev Trogiranin, Split - Zagreb, 1986.-1987., 88. Također, Blaž Jurjev Trogiru 1434. izrađuje poznati poliptih za oltar Sv. Jerolima za crkvu Sv. Ivana Krstitelja, a 1436. poliptih za crkvu Sv. Jakova na Čiovu; Cvito FISKOVIĆ, „Poliptih Blaža Jurjeva u trogirskoj katedrali”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14., Split, 1962., 116.-121., 132.; Cvito FISKOVIĆ, „Dva pravilnika trogirskih bratovština na hrvatskom jeziku”, Čakavska rič, 1., 1971., 103.111. 1279 C. FISKOVIĆ, Poliptih, 133. 1280 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 9. 1281 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 9.v. 1282 C. FISKOVIĆ, Povijesno, 18.-28. Sačuvan je i ugovor od 15. rujna 1437. između bratovštine Sv. Marije (na Čiovu), i Blaža Jurjevog o izradi oltarne slike; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 186.-186.v.; K. PRIJATELJ, Slikar, 14.; C. FISKOVIĆ, Poliptih, 132.-133. 1283 DAZd, AT, k. 67., 3., f. 178.v. Blaževa punica Katarina spominje se i u dokumentu iz 1421. kao honesta domina i pročelnica sestara oltara Sv. Uršule u trogirskoj katedrali; K. PRIJATELJ, Slikar, 12. 1284 U svojoj oporuci iz 1448. sastavljenoj u Zadru ostavio je kuću sa zemljištem blizu Sv. Petra bratimima Sv. Duha, novac za hospital i hodočasnike, a i novac za izgradnju gradskih bedema; K. PRIJATELJ, Slikar, 16.; I. FISKOVIĆ, Gotička, 1059. 1285 Marin je 8. rujna 1420. potpisao ugovor s knezom Šimunom Detrikom; AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 113.-116. (Simonis Detrico comitis cum Prothomagistro de fabricando forticilio conventio. Die 8 septembris 1420.); I. LUČIĆ, Povijesna, 923. Marin Radojev i još trojica kamenara trebali su pripremiti kamen za konstrukciju temelja Kamerlenga; P. ANDREIS, Povijest, 160. 1286 Matrikula, f. 43., 52. 1287 Vidi sliku br. 38. Trogirsku je minijaturu Cvito Fisković datirao 1428. godinom jer je tada župan bio tinktor Marko Stjepanov, a koji je i zapisan u najstarijem popisu bratima iz 1429. godine; C. FISKOVIĆ, Neobjavljeno, 128.-129. Vidi poglavlje o pučanima.

186

Irena Benyovsky Latin

Cega iznajmio kulu 1418. godine za 50 libara godišnje.1288 Koristio ju je za stanovanje i kao radni prostor (tinctoriam) i 1421. iako je, nakon mletačkih napada bila ruševna.1289 Za bojenje tkanina bio je potreban dosta veliki kapital pa su ovakve radionice posjedovali samo imućni građani i patricijat. Plemići su tinktorije davali uglavnom u zakup, a nisu se sami bavili tom djelatnošću.1290 Bojenje tkanina kao unosan posao bilo je često državni monopol.1291

Slika br. 39. Detalj iz Katastra (1830.) s crkvom i bratovštinom Sv. Duha (k.č. 523. i 759.)

Također uz južni gradski bedem, blizu nekadašnjih posjeda Mihača Vitturija, nalazio se 1435. posjed bogatoga člana bratovštine Sv. Duha, Dominika Gudičića1292 (1432. godine bio je župan, a navodi se u Matrikuli s titulom ser). Njegov prvi susjed bio je Mihovil apotekar, također član bratovštine Sv. Duha, koji je 1436.

1290 1291 1292 1288 1289

G. LUCIO, Memorie, 449.; I. LUČIĆ, Povijesna, 995. DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 39.v; G. LUCIO, Memorie, 469.; I. LUCIĆ, Povijesna, 995. Sličnu situaciju nalazimo i u Zadru ; T. RAUKAR, Zadar, 233. Kao i mesarski i pekarski obrti; T. RAUKAR, Komunalna 15. st., 67. DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 13.

Srednjovjekovni Trogir

187

iznajmljivao i česticu u Novom gradu.1293 Već spomenuti član, bačvar Mihovil Ivanov Spinario (koji 1437. iznajmljuje kuću kraj bratovštine) kupio je 1435. za 280 libri malih kuću u gradu od Andrije Kakovića, postolara.1294 Prema dokumentu iz 1437. Pribil Bratojević kupio je od postolara Lovre Čubrišića konobu za čak 200 libara. Nalazila se u prizemlju kuće u kojoj je stanovala Margarita, udovica suknara Draživoja, u jezgri, ali sasvim blizu Novoga grada, blizu drugih posjeda Draživoja, bratovštine Sv. Duha i posjeda koji su pripadali samostanu Sv. Ivana Krstitelja.1295 Ipak, samo se ograničeni broj članova ističe većim brojem nekretnina u gradu, ali i svojim aktivnostima, čestim izborom u službu župana itd. Bratovština Sv. Duha nije bila samo organizacija istih - čini se da je i u njoj postojala određena hijerarhija, koju je prepoznala i državna vlast. U dokumentima nalazimo nekrentine i drugih bogatijih pučana (za koje nemamo potvrdu da su bili članovi bratovštine), i to na reprezentativnim položajima - kraj bedema i glavnoga trga. Već smo spomenuli da su 1432. kulu Sv. Nikole pripadnici obitelji Cega iznajmili bačvaru Antoniju.1296 Trogirski plemić Dragulin Domišić ženi se s udovicom Nikole iz roda Cega, Maticom, te tako dolazi u posjed kule Sv. Nikole. On, međutim, 1450. godine prodaje turrim cum suis curia et coquina sive domo majstoru Martinu pok. Florijana a Candellis. Godinu dana prije, 1449., posjed prognanoga trogirskoga plemića Mihača Vitturija, knez prodaje nekom (kondotjeru) Jurju Slavenu.1297 Kuću iza katedrale, kraj kuće pripadnika roda Cega, dijelio je 1436. kovač Vlatko Marković (izbjeglica iz Splita) s kanonikom Nikolom Pavlovim i Dobrom, udovicom pokojnoga Zaninija iz Venecije. Kuću je trebalo obnoviti te svi vlasnici dogovaraju popravke s majstorima.1298 Vlatko je kuću iznajmio, a posjedovao je i konobu uz gradski bedem. Godine 1452. bila je otkupljena i kuća Jakova Teste (povratnika) za izgradnju sakristije.1299 Ventura Ivana Venturinog iz Zadra, bio je komunalni ljekarnik od 1414. do 1432.1300 Njegov sin, također ljekarnik Ivan Ventura unajmio je kuću na trgu u kojoj je stanovao nakon 1420.1301 Godine 1459. spominje se dućan Ivana na glavnom trgu.1302 Njegov sin Nikola Ivanov Ventura, koji je vjerojatno također stanovao na DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45. DAZd, AT, k. 67., sv. 1., 6. 1295 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 142.v. 1296 DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 44. 1297 I. LUČIĆ, Povijesna, 960.; DAZd, AT, k. 67., sv. 6., f. 59.-59.v, 166.v-167.v. 1298 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 18.v. 1299 P. ANDREIS, Povijest, 311. Dalje o gradnji sakristije i isplati Andriji Alešiju vidi: C. FISKOVIĆ, Opis, 45. 1300 DAZd, AT, k. 66., sv. 29., f. 9. 1301 Vidi poglavlje o glavnom trgu. 1302 ZKZ, Rukopisi, MS, 321., f. 2. Sačuvani si neki ugovori o liječenju u Trogiru; DAZd, AT, k. 67., sv. 4., f. 26.; k. 68., sv. 8., f. 171. 1293 1294

188

Irena Benyovsky Latin

trgu, zabilježen je 1436. kao vlasnik kuće u Novom gradu koju je iznajmljivao,1303 a kasnije je Ivan preuzeo isti posao. Možemo primijetiti da su bogati pučani zauzimali reprezentativne položaje, gdje je stanovalo trogirsko plemstvo. Na zapadu jezgre, južno od posjeda Jakova Buffalisa, bio je posjed mlinara Ratka, trogirskoga građanina, kao i posjedi stanovnika iz distrikta.1304 Tu su postojale rijetke drvene kućice, vjerojatno izgrađene na tuđem zemljištu. Godine 1437. Lovro Beatić prodaje postolaru Radoju Brijakoviću locus cum edificio lignaminis veličine 7,5 x 6 lakata.1305 Sljedeće godine zabilježeno je da Vukoslava, udovica Brajana Sputonića, prodaje Radoju Grubanoviću drvenu kuću veličine 7 x 7 lakata.1306 Novi je grad u 15. stoljeću bio nastanjen manje imućnim pučkim stanovništvom koje se bavilo raznim gospodarskim aktivnostima. U njemu ne nalazimo niti jednu raskošniju svjetovnu građevinu. Sakralne građevine također upućuju na obilježja toga prostora – bratovštinske crkve i prosjački redovi okupljaju upravo niže slojeve gradskoga stanovništva. Primjerice, nekretnine su 1450. u Novome gradu imali Marta udovica Pavla suknara, i majstor postolar Toma Pavlović.1307 Postolar Stjepan Murojević kupio je 1437. pola kuće u Novom gradu, u blizini posjeda kožara Ratka.1308 Iste godine majstor kožar Radivoj Novaković kupio je česticu za 41 libru u Novom gradu.1309 Sačuvan je ugovor iz 1436. između Šimuna, prokuratora samostana Sv. Andrije de Pelago, i kožara Cvitana Stipanovića u kojem Cvitan iznajmljuje prazno zemljište koje je bilo beneficij toga samostana.1310 Kovači su uglavnom stanovali na području Novoga grada,1311 a kovačnice su bile premještene extra muros.1312 Blizu čestice bratovštine Sv. Mihovila 1437. nalazila se kuća kovača Vukca,1313 a u njezinoj blizini čestica kovača Ostoje Tvrdislavića.1314 Gastald Sv. Duha, Milgost Gojšić, kovač iz Novoga grada, unajmio je gradsko zemljište veličine 20 x 20 lakata za potrebe bratovštine.1315 To je zemljište bilo smješteno blizu (tada već porušenog!) gradskoga zida i vrata iz kojih se išlo iz jezgre u Novi grad - porta per quam itur de Civitate Nova in Civitatem Veterem. DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 90. Prema M. Andreisu nije sigurno jesu li Ventura Ivana Ventura iz Zadra i ser Ivan Venturi iz istoga roda; M. Andreis, Trogirsko, 341. 1304 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 132.v. 1305 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 194. 1306 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 86.v. 1307 DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 2. 1308 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 170.v. 1309 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 132. 1310 Taj je posjed graničio s drugim posjedom istog samostana. 1311 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 2., 3.; sv. 67., f. 1.-15. 1312 Vidi poglavlje o gospodarskom reguliranju. 1313 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 199. 1314 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 192.v. Ivan Vladišić iz Novoga grada prodao je česticu veličine 6 x 6 Andriji pok. Bogdana kovača iz Novoga grada 1436.; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 52.v. 1315 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45. On se u Matrikuli bratovštine spominje 1437. kao gastald, a 1434. kao oficijal. 1303

Srednjovjekovni Trogir

189

Bratovština Sv. Duha je imala u posjedu više kuća i u Novom gradu, što se može pratiti prema oporukama 15. stoljeća ali i prema popisu u Matrikuli.1316 Neke je kuće dobila oporučno, a neke je kupila (primjerice, 1450. godine gastald bratovštine kupio je konobu u Novom gradu).1317 Posjede u Novom gradu bratovština je i prodavala prema potrebi.1318 Čini se da su u Novom gradu ipak postojale zone gdje su bili grupirani obrtnici iste struke (što ne možemo utvrditi za obrte unutar bedema). Pokraj vrata koja su vodila prema gradu (blizu Sv. Marije de burgo) stanovali su trogirski mlinari.1319 Cressolus Kristofora Dominis imao je nekretninu u Novom gradu u susjedstvu čestice (locus) majstora kovača Milgosta Gojčića i nekretnine (iura) majstora Ratka mlinara.1320 U Novom gradu spominje se 1435. dućan u vlasništvu bratovštine Sv. Katarine iz Novoga grada.1321 Bratovština Sv. Katarine posjeduje i kućicu u jezgri.1322 Kuću kraj crkve Sv. Mihovila kupio je Miloš Gojkov, komunalni glasnik (bucarius de civitate nova) od Radoslave, udovice postolara Filipa.1323 U Novom gradu stanuje sve više stanovništva podrijetlom iz okolnih sela trogirskoga distrikta te iz drugih područja.1324 Naime, 15. stoljeće bilo je razdoblje pojačane imigracije prema gradu. Primjerice, 1435. godine tu je česticu kupio Pribislav Dobrogostić iz sela Slatine.1325 Do njega je iste godine kuću (12 x 6 lakata) za 40 libri kupio Radoslav Ličić iz sela Baba.1326 Prostor oko Kamerlenga knez otkupljuje zbog sigurnosti fortifikacija. Primjerice, došljaku iz distrikta Lucijanu Dujmovom iz sela Suhi Dol, knez je („zbog izgradnje fortifikacija”) oduzeo česticu 1316 Spominju se dvije kuće i čestica duga 6 a široka 4 lakta. U Novome gradu bratovština je imala kuću u blizini posjeda Ivana Vučinića na istoku, posjeda potomaka Bogdana kamenara na zapadu, javne ulice na sjeveru, a koju je dobila u oporuci Mihoja Stagnića (3. IV. 1444.). Prema Matrikuli u Novome gradu bratovština posjeduje kamenu kuću koja graniči na istoku s posjedom Antuna Navijačića, južno i sjeverno s javnom ulicom, a zapadno s posjedom Radovana Claudija (Chiudija?); Matrikula, f. 126. 1317 Oporučno je bratovština dobila kuću pokojnog Ivana Počibabe iz Novoga grada, koju je zatim iznajmljivala; Matrikula, 126. DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 95.v-96., 104. Godine 1450. bratovština ponovno oporučno dobiva pola kućice u Novome gradu; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 104. 1318 Godine 1413. gastald Sv. Duha prodao je kovaču Valcinu Božičeviću drvenu kuću te bratovštine dugu 13 lakata i široku isto toliko, koja se nalazila u trogirskom Prigrađu; DAZd, AT, k. 66., sv. 27., f. 5. O imovini u Novom gradu, Matrikula, f. 78. 1319 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 94.v; sv. 3., f. 160. 1320 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 45. 1321 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., 59.-59.v. Ta je bratovština imala oltar u crkvi Sv. Dominika, a sredstva za gradnju i razne ukrase ostavljaju joj žene iz Novoga grada koje su bile njezini članovi. 1322 DAZd, Viviano, f. 117.-117.v. Primjerice, Marica, žena Mihovila, člana vojne posade iz trogirskoga Kamerlenga, ostavila je sestrama bratovštine Sv. Katarine 5 libri i jedan novi rubac. Ruža, žena Antonija Čulića iz sela Dubravice, ostavlja im 3 libre in aliquo ornatu dicti altaris; DAZd, Viviano, 110.-110.v; 113.-113.v; ZKZ, Rukopisi, MS, 299., sv. 1., f. 17. 1323 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 11.v. 1324 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 52.v, 94.; sv. 3., f. 108.v. 1325 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 93.v, 197. 1326 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 40.

190

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 40. Kula Sv. Marka u Novome gradu (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

191

u Novom gradu.1327 Za zamjenu je dobio 50 libri te je ubrzo blizu posjeda drugih stanovnika iz distrikta kupio kamenu kuću u Novome gradu za 200 libri.1328 Javne čestice blizu Kamerlenga vremenom se iznajmljuju. Primjerice, godine 1436. knez iznajmljuje jedno komunalno zemljište kraj Kamerlenga apotekaru Mihovilu Ivanovom iz Trogira, u blizini dva posjeda potomaka Stjepana Plišića.1329 U Trogiru je 1420. godine u Kamerlengu bilo čak 350 najamnika, ali već je iduće godine broj smanjen na 150. Godine 1434. odlučeno je da se od 140 vojnika zadrži samo 100.1330 Vojnici su bili strani plaćenici (stipendiarii), uglavnom iz Italije.1331 U odredbi od 20. studenog 1420. dužd je zabranio vojnicima koji su iznajmljivali kuće u Novom gradu da ih prisvoje.1332 Mletački su se vojnici vremenom počeli baviti različitim zanimanjima. Primjerice, vojnik (stipendiarius) Marcheto, pokojnoga Giacoma iz Siene radio je kao krojač 1468., a vojnik Marco iz Venecije postao je stanovnikom (habitator) te uzeo neke zemlje u zakup i obrađivao ih.1333 Dakle, vojnici su se postupno asimilirali u novoj sredini; neki od njih bili su i članovi bratovštine Sv. Duha1334 i ženili se domaćim djevojkama, iako im je to bilo zabranjeno.1335 U Novome gradu još je bilo i drvene izgradnje, osobito prije požara 1443. godine. Damijan, kirurg iz Splita, imao je do 1437. locus cum edificio,1336 a Vidoš iz Hvara kupio je 1438. česticu blizu posjeda plemića Jakova Buffalisa.1337 Do posjeda Vidoša, drvenu je kuću 1430. imao klesar Marko, pokojnog Mate iz Dubrovnika.1338 Nakon 1420., tijekom velikih izgradnji, u gradu se povećava broj klesara, zidara i ostalih pripadnika građevinske struke, od kojih neki dolaze i iz drugih dalmatinskih gradova.1339 Osim spomenutog Marka Matinog u Novome gradu za DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 65.v. DAZd, AT, k. 67., sv. 3., 228. Vidi poglavlje o procesu izgradnje bedema. 1329 DAZd, AT, k. 67., f. 46.v. 1330 Listine, VIII., 107. 1331 Glavni vojni zapovjednik bio je knez, a Kamerlengom je upravljao kaštelan (comestabile), biran u mletačkom vijeću na dvije, poslije na četiri godine. Upravljao je jedinicama od 25 vojnika; Listine, IX., 144. 1332 ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 4., 6.v. 1333 Ivan PEDERIN, „Trogir u doba Ivana Duknovića”, Ivan Duknović i njegovo doba, Trogir, 1996., 99.-107. 1334 Primjerice, kaštelan Blasius Laurencij, kapetani Guiglelmus i Petrus de Mediolano, te Toma, sin nekog stipendiarija. 1335 M. ŠUNJIĆ, Dalmacija, 145.; DAZd, Viviano, 110.-110.v; 113.-113.v. 1336 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., 209.v. 1337 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 71. 1338 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 228. 1339 Tako je 1417. Dubrovčanin Ratko Ivanov Miličević stupio je u nauk kod Petra Pozdančića, šibenskoga klesara također nastanjenog u Trogiru. Godine 1444. Dubrovčanin Rado Radmonić obvezao se da će sa svojim pomoćnikom godinu dana zidati na novoj gotičkoj crkvi dominikanskog samostana, kao i na ostalim zgradama u Trogiru i na Čiovu; Cvito FISKOVIĆ, Naši graditelji i kipari 15. i 16. st. u Dubrovniku, Zagreb, 1947. 1327 1328

192

Irena Benyovsky Latin

bilježeni su posjedi kamenara Dražena, protomajstora Ratka,1340 kamenara Martina iz Šibenika1341 te kamenara Marina Branimirovića.1342 U Trogiru nije bilo formalne socijalne podjele unutar grada, ali Novi je grad ipak imao drukčije socijalno obilježje nego jezgra.1343 Vjerojatno zato već spomenuto duždevo pismo naglašava da je zid između novog i starog dijela grada odvajao plemiće od pučana.1344 Dva dijela grada ostala su različita i nakon rušenja zida – u izgledu i funkciji prostora, ali i prema strukturi stanovništva. Pučani su živjeli i u staroj jezgri. Čini se da je većina živjela na zapadu jezgre: tu nalazimo posjede koji su pripadali bratovštini Sv. Duha i njezinim članovima, pripadnike ostalih pučana, prazne čestice s drvenom izgradnjom itd. Ipak, dućani koje su posjedovali ili držali u najmu, bili su smješteni i oko glavnoga trga, i glavnih gradskih komunikacija, gdje se odvijala trgovina. Kuće imućnijih pučana nalazimo kraj istočnog i južnoga gradskoga bedema. Ipak, za većinu ne možemo odrediti točnu lokaciju. Pučani najčešće nisu čuvali patrimonij kao plemići (osim bogato građanstvo). Nova obitelj (bračni par i djeca) kupuju ili iznajmljuju kuću samostalno ili ostaju živjeti kod obudovljenog roditelja.1345 Upravo im način stjecanja nekretnina (preko obrta, manje nasljedstvom odnosno zemljišnim posjedom) omogućuje i samostalnost. Umjesto roda okupljenog na patrimonijalnom zemljištu, sigurnost pučanima često daju susjedi sličnog imovinskoga stanja ili udruge pučana - bratovštine.1346 Naravno, bilo je i slučajeva gdje su i pučanske obitelji bile proširene, u obitelji meštra katkad su živjeli i šegrti ili sluge (uglavnom kod bogatijega sloja - građanstva). Bogatiji građani - često pripadnici bratovštine Sv. Duha, imali su kuće na reprezentativnim položajima. Katkad su zaposjeli i nekadašnje kuće plemića, čime su još više isticali svoj položaj u društvu. Prema Matrikuli Sv. Duha može se zaključiti da su oni bili vjerni i lojalni gradskoj vlasti. Neplemićko stanovništvo Trogira u 15. stoljeću bilo je podvrgnuto jačem procesu imovinske diferencijacije. Sitni obrtnici nisu mogli akumulirati znatniji kapital. Kako je već rečeno, iz obrtničkoga sloja izdvajaju se prvenstveno graditelji, slikari, zlatari, brodograditelji, tinktori itd.1347 U 13. stoljeću svi su pučani morali sudjelovati u javnim radovima grada.1348 Već u 15. stoljeću (1442. godine) bogatiji sloj pučana šalje u Veneciju predstavnike trogirskih uglednih bratovština, koji su 1340 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 101.v. (Ratchus protomagister mensurator salis comunis spominje se 1440. kao oficijal bratovštine Sv. Duha). 1341 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 214.v. 1342 DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 186. 1343 Vidi u poglavlju o fortifikacijama u mletačkom razdoblju. 1344 ZKZ, Rukopisi, MS, 305., f. 2.-6. 1345 MT, I./1., 318., 319.; II., 272.; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Rod, 23. 1346 Jean HILAIRE, „Vie en comun, famille et esprit communautaire”, Revue historique de droit français et étranger, IV./ 51., 1973., 23.; M. NAKIĆ, Izgradnja, 3.-38. 1347 Slično je bilo u Zadru i Splitu; T. RAUKAR, Komunalna 15. st., 80.-81. 1348 I. LUČIĆ, Povijesna, 1009.

Srednjovjekovni Trogir

193

tražili da ih se oslobodi od javnih radova, što im nije uspjelo.1349 Bez obzira na njihove aktivnosti extra muros, trogirski su obrtnici u obvezama, ali i povlasticama, sudjelovali kao i drugi građani.1350 Mlečani su i u Splitu zahtijevali da pučani sudjeluju u javnim radovima i na gradnjama. Ipak, 1492. godine određuje se da „grube i ponižavajuće” poslove ne rade ugledni pučani.1351 Dakle, vremenom i gradske vlasti počinju razlikovati bogatije pučane – građanstvo od ostaloga puka. Hospital Sv. Duha Prvi spomen hospitala Sv. Duha, koji je osnovala istoimena bratovština, potječe iz 1357. godine. Hospital je služio kao utočište za nemoćne, siromašne i bolesne.1352 U doba Ivana Lucića (17. st.) hospital se nalazio zapadno od crkve Sv. Duha, a jugozapadno od kuće koja je nekad pripadala plemićkom rodu Sobota, uz gradske zidine i južna vrata Prigrađa.1353 Već smo spomenuli oporuku iz 1450. godine, prema kojoj se neka kuća hospitala nalazila kraj posjeda Andrije Rosanija obitelji Andreis, u ulici koja vodi prema Novom gradu.1354 Ne može se, međutim, ustanoviti je li se hospital nalazio na tom mjestu. Nema ni podataka o njegovu izgledu. Čini se da je hospital imao oltar, što je bilo uobičajeno,1355 a prema Matrikuli crkva Sv. Duha imala je jednoga kapelana koji je svaki dan morao držati misu osim za bratime, za umrle i za siromahe hospitala Sv. Duha.1356 O štićenicima toga hospitala i njegovu radu gotovo da i nema nikakvih podataka. Sigurno je da su primjenjivana načela Sedam djela tjelesnog milosrđa (nahraniti gladne, napojiti žedne, odjenuti siromašne, primiti putnike, pohoditi bolesne i utamničene, otkupiti robove i ukopati umrle). Budući da su srednjovjekovni hospitali izlječenje tijela nužno vezali uz izlječenje duše, hospital je pružao i duhovnu utjehu.1357 Bratimi su morali davati milodare u kruhu, povrću, mesu i svijećama siromašnoj braći i udovicama te siromasima hospitala.1358 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 25.-30. DAZd, AT, k. 71., sv. 3., f. 1. 1351 Zlatna, 331. 1352 P. ANDREIS, Povijest, 89. I prije spomena hospitala Sv. Duha, bratimi su se bavili karitativnim djelatnostima. Humanitarno obilježje bratovštine Sv. Duha u vrijeme kuge dokazuje i već spomenuta vijest o kugi koju donosi Pavao Andreis. Prema njemu, „među pobožnim djelima što ih vrše oni bratimi (Sv. Duha) jest sudjelovanje pri ukopu siromaha, vojnika i osuđenih na smrt, odjeveni u bijele svite s kukuljicama, te izdržavanje jednog gostinjca, za čiju su gradnju građani i ljudi iz okruga dužni u svojim posljednjim voljama odrediti deset solida”; P. ANDREIS, Povijest, 334. 1353 I. LUČIĆ, Povijesna , 500., 781.-782., 992. Vidi sliku br. 39. K. č . 759. (bratovština) i k. č. 523. (crkva). 1354 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., 92.-92.v. 1355 Zapisano je i mjesto primanja novog člana: ispred velikog oltara u hospitalu; Matrikula, f. 4. 1356 Matrikula, f. 5. 1357 Za usporedbu, u splitskom hospitalu Sv. Duha primani su muškarci i žene, slijepi, kljasti, siromašni i bolesni, čak i stranci kojima je bila potrebna pomoć; I. BENYOVSKY – T. BUKLIJAŠ, Bratovština i hospital, 640.; Carole RAWCLIFFE, „The Seventh Comfortable Work: Charity and Mortality in the Medieval Hospital”, Medicina e storia, 6., 2004., 1.-37. 1358 Matrikula, f. 3.-5., 7. 1349 1350

194

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 41. Plan grada iz 1755.1359 Originalno u boji. Danas se čuva u Muzeju grada Trogira.

1359

Srednjovjekovni Trogir

195

Hospital je osnovala bratovština, ali komunalne su vlasti, jer je bio i jedini u gradu, poticale njegovo pomaganje. Tako su u izgradnji hospitala, osim članova bratovštine i gradskih vlasti, sudjelovali svi građani. U legatima druge polovice 14. stoljeća ostavljaju se predmeti (primjerice pokrivači) za hospital, ili novac. Primjerice, Stanislava žena pokojnog Stjepana Kokota iz Prigrađa, ostavila je 3 zlatna dukata za ukrašavanje oltara u hospitalu.1360 Građani su od 1404. u svojim legatima bili dužni ostaviti 10 solida za hospital.1361 Ta se odredba ponavlja i nakon dolaska Mlečana. Zakon iz 1420. godine odredio je, kako je spomenuto, da svatko treba u svojoj oporuci ostaviti barem deset solida za popravak hospitala Svetoga Duha. Prema reformaciji iz 1428. koja proglašava zakon iz 1420., dužnost komunalnih upravitelja bila je „ne samo da se brinu o održavanju grada nego i o održavanju crkava i ubožnica u koje se smještaju ljudi radi spasa (svojih) duša i radi održavanja života”.1362 Navodi se da je hospital Sv. Duha „u lošem stanju tako da joj prijeti propast, a siromasi, koji su u njoj bili sklonjeni trpjeli su svakojake nedaće”.1363 U Matrikuli je sačuvan popis primljenih sredstava iz oporučnih legata 1429. i 1430. godine. Popis dokazuje da se statutarna reformacija iz 1428. godine dosljedno provodila.1364 Velik broj legata iz tog razdoblja upućuje na veću smrtnost (od 28. listopada 1429. do 8. ožujka 1430.) možda uzrokovanu kugom koju 1429. godine spominje Pavao Andreis.1365 Prema njemu, grad je 1429., u razdoblju velike izgradnje, pogodila kuga i navodno odnijela 2/5 stanovništva.1366 I u kasnijem razdoblju nastavlja se ista tradicija: pregledamo li knjigu oporuka iz tog

M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 172.-228.; P. ANDREIS, Povijest, 334. I. LUČIĆ, Povijesna, 1054. 1362 Knez i suci odlučili su statutarno odrediti da svaki građanin i stanovnik trogirskoga distrikta, kada pravi svoju oporuku, mora ostaviti u korist imovine ubožnice barem deset malih solida. Ako bi „uslijed zaborava ili iz drugog razloga to izostavio i ne bi ostavio spomenutih deset solida, onda povjerenici (za izvršenje oporuke) tog oporučitelja moraju dati iz imovine samog pokojnika spomenutih deset solida”; ST, R. II., c. 18. 1363 Za održavanje ubožnice bilo je naređeno županima bratovštine Sv. Duha da na kraju svoje službe pokažu i polože račun o svome upravljanju u toj službi. Novac koji bi skupili od prihoda morali su držati u škrinji sa dva ključa, „od kojih jedan neka drži gospodin knez, a drugi župan. I ta škrinja mora se čuvati u sakristiji stolne crkve dok se ne odluči gdje je treba smjestiti.” Županima se zabranjuje davanje u zakup prihoda Sv. Duha, a nije im bilo dopušten nikakav izdatak veći od pet libara bez kneževa znanja i dopuštenja. Te su odredbe donesene „da bi se spomenuta ubožnica obnovila, uredila popravila i u dobrom stanju održala”; ST, R. II., c. 19. 1364 U tom se popisu ne spominje izričito hospital, nego se ostavljaju sredstva za bratovštinu koja njime upravlja (iako u oporukama piše da je za hospital). Legate su zaprimali župani odnosno gastaldi bratovštine, a spominje se da se poslovanje vodilo u tzv. quaderno de amanistrario, a tek naknadno upisivano u Matrikulu. Oporučitelji su plemići, pučani pa i jedan hodočasnik, a samo djelomično članovi bratovštine. 1365 Matrikula, f. 136.-138. 1366 P. ANDREIS, Povijest, 167. 1360 1361

196

Irena Benyovsky Latin

razdoblja,1367 uočavamo da gotovo svaka oporuka sadrži obvezatno dva legata: na prvom mjestu svaki oporučitelj ostavlja in opere muri Civitatis Nove Tragurii 10 solida i isto toliko in opere hospitalis sancti Spiritus de Tragurio.1368 Osim što je bilo određeno da se hospitalu ostavljaju sredstva za izgradnju, mnogi su oporučitelji svojevoljno ostavljali i više sredstava, ne samo za hospital nego i za izgradnju crkve i bratovštine Sv. Duha. Hospital se spominje u mnogim dokumentima druge polovice 15. stoljeća.1369 I krajem stoljeća, spominje se da je u lošem stanju: godine 1493. spominje se organiziranje „fabrike” za izgradnju ili popravak hospitala Sv. Duha.1370 Hospital je u posjedu imao i nekoliko kuća u jezgri i Prigrađu. Prokurator bratovštine Sv. Duha kupio je 1407. godine jednu česticu od nekog Šimuna širine 6 i dužine 9 lakata, u Prigrađu iuxta domum hospitalis na sjeveru, i kuće Gojana i Bogoslava na jugu (za 23 libre).1371  Može se pretpostaviti da je bratovština Sv. Duha u Trogiru osnovana pod utjecajem prvoosnovane rimske hospitalske bratovštine Santo Spirito in Sassia i njezine bolnice.1372 Bratovštine, a osobito hospitali Sv. Duha, ponovno su uznapredovali u razdoblju koje je prethodilo Tridentskom koncilu, kad njihovo djelovanje bulama potiču pape Julije II. godine 1506., Leon X. godine 1514. i Klement VII. godine 1528. Međutim, nisu sve bratovštine Sv. Duha bile izravno institucionalno osnivane iz matične rimske bratovštine. Možemo pretpostaviti da su mnoge osnivane i „samoinicijativno”, pod utjecajem novog duhovnog vala te su, uz iznimku osnutka hospitala, često bile vrlo slične ostalim gradskim bratovštinama. U nedo Notara Francesca de Viviano, 1448.-1452. DAZd, Viviano, f. 35.v, 36.-37., 37.v-38., 38.v-39., 41.v, 41.v-42., 42.-42.v, 42.v-43., 43.v, 45.-45.v, 46.-46.v, 48.-48.v, 50.v, 51.-52. 1369 Vedran Gligo, „Iz arhivskih dokumenata o Blažu Jurjevu Trogiraninu”, Katalog povodom izložbe Blaž Jurjev Trogiranin, Split - Zagreb, 1986.-1987., 68.-75.; DAZd, AT, k. 66., sv. 33., f. 22.-23.v, 31.31.v; k. 68., sv. 8., f. 238.v-239., f. 245.v. 1370 Matrikula, f. 7. U vizitaciji Agostina Valiera 1579. spominje se već poznata odredba da svaki oporučitelj mora ostaviti 10 solida hospitalu Sv. Duha, ali izriče se i tvrdnja da se ona ne poštuje. Čini se da je hospital i u 16. stoljeću bio u lošem stanju; Matrikula, f. 153. No, unatoč poteškoćama, hospital je uspio preživjeti i spominje se još u 18. stoljeću, kao Ospedal per poveri e casa ad uso degli stessi, a nalazio se u ulici koja je išla prema trgu Obrov i Sv. Roku; DAS, Fond Fanfogna Garanin, Podaci o mjerenju, facs. 4./VII. Kuća bratovštine Sv. Duha uništena je u požaru 1898. godine, a zajedno s njom i sve isprave bratimskih sjednica, te inventar kuće - namještaj, sat (klepsidra) te bratimska zastava; I. BENYOVSKY LATIN, Uloga, 141.-169.; I. DELALLE, Trogir, 34. Vidi sliku br. 41. 1371 SOP, 1406.-1407., f. 34.v. Vidi sliku br. 38. 1372 I. BENYOVSKY LATIN, Uloga, 34. Ta najpoznatija srednjovjekovna bolnica nastala je pod direktnim utjecajem reda Sv. Duha (Ordine di Santo Spirito), koji je osnovao Guy de Montpellier, vjerojatno oko 1175. godine u Montpellieru u Francuskoj; Andreas REHBERG, „Nuntii, Questuarii, Falsarii; L’ospedale di S. Spirito in Sassia e la raccolta delle elemosine nel periodo avignonese”, Mélanges de l’École française de Rome; Moyen Âge, 115., 41.-132.; 41. 1367 1368

Srednjovjekovni Trogir

197

statku dokumenata o izravnoj vezi između rimske i trogirske bratovštine, možemo pretpostaviti da je Santo Spirito in Sassia bio tek model institucije i središte širenja novoga kulta.1373 Bratovština Sv. Duha vremenom je poprimila posve drukčije obilježje – okupljajući bogate pučane, ali je karitativno je obilježje održano, osobito u uzdržavanju jedinoga gradskoga hospitala.

Kao takav prihvaćen je i u našim obalnim gradovima, gdje se pod titularom Sv. Duha osnivaju institucije sličnih aktivnosti, ali ponešto modificirane i prilagođene lokalnim okolnostima i potrebama društva. Naime, treba naglasiti da niti jedna od poznatih matrikula Sv. Duha u Dalmaciji u svojim odredbama uopće ne spominje vezu s Rimom i rimskom bolnicom; I. BENYOVSKY – T. BUKLIJAŠ, Bratovština i hospital, 625.-626. 1373

198

Irena Benyovsky Latin

CRKVENI PROSTOR Crkva je u ranom srednjem vijeku bila velik posjednik i konkurirala je svjetovnim vlastima u kontroli nad gradom (bila je pošteđena raznih poreza, a u njezinu su blagajnu pritjecala različita sredstva - dohodci sa zemlje, desetine, legati, donacije itd.). Tako su i u pučkim skupštinama pripadnici klera odlučivali o komunalnim pitanjima zajedno s gradskom elitom, a biskupi su bili najodličnije osobe grada.1374 U razvijenom srednjem vijeku općenito se pokušavala smanjiti crkvena jurisdikcija nad gradskim nekretninama, a biskup se u komunalnom ustrojstvu sve više isključivao iz vlasti. Krajem 13. i početkom 14. stoljeća politički i svjetovni interesi sve su se više odvajali od crkvenih interesa, a u tom rivalstvu osjećalo se prevladavanje svjetovnoga.1375 Odvajali su se i biskupski i kaptolski interes. Kaptol je pokušavao obuzdati biskupovu samovolju, a biskup izbjeći kontrolu te uvećati svoje privilegije i prihode. Kaptol je vodio crkveno gospodarstvo pa se suparništvo razvilo i zbog beneficija. Nadalje, kanonici su bili povezani s lokalnim plemstvom, iz kojeg su uglavnom i potjecali, za razliku od biskupa, koji su sve manje bili birani autonomno. Crkveni posjed u gradu treba razlikovati prema posjedu pod jurisdikcijom biskupa, kaptola, samostanskih redova, patronatom bratovština itd. Treba napomenuti da velik dio dokumenata vezan uz trogirsku crkvu nije sačuvan, a oni sačuvani nisu dovoljno istraženi.1376

Izgradnja katedrale Sv. Lovre: razvoj Operarije Katedrala je imala veliku religioznu, ali i političku važnost za cijelu komunu. Iako još u izgradnji, katedrala Sv. Lovre krajem 13. stoljeća bila je u funkciji kao središte biskupije.1377 Kao obnovitelj stare ranoromaničke katedrale spominje se biskup Desa Makarel (Maccarelli) 1175. godine, koji pregrađuje oratorij Sv. Uršule u

L. STEINDORFF, Die Dalmatinischen, 163. Strohal smatra da je u 13. stoljeću „gospodar grada” bio biskup; I. STROHAL, Pravna, 305.-310. 1376 Danica BOŽIĆ-BUŽANČIĆ, „Arhiv bivše Trogirske biskupije (dio u Splitu)”, Arhivist, 3.-4, 1959., 15.-23. 1377 Prvi puta se trogirski biskup spominje 998.; N. KLAIĆ, Povijest, 26. 1374 1375

Srednjovjekovni Trogir

199

prvu kapelu trogirskoga patrona Ivana Trogirskoga.1378 Nakon njegovog nasljednika Mihovila, trogirski biskup postaje istaknuti Treguan,1379 koji nastavlja izgradnju stolnice. Za njegova biskupovanja (1206.-1254.), na luneti glavnoga portala, na zapadnom pročelju, potpisao se 1240. godine majstor Radovan1380 („Ova vrata podiže Radovan, najbolji od svih u ovoj umjetnosti, kako očituju kipovi i reljefi, godine 1240. poslije poroda časne Djevice, a za biskupovanja Toskanca Treguana iz Firence”).1381 Portal pripada među najvažnija djela hrvatske romaničke umjetnosti, a cjelina je završena u drugoj polovici 13. stoljeća.1382 Biskup Treguan još kao arhiđakon radi na stvaranju kulta Sv. Ivana, opisujući čuda u Životopisu Sv. Ivana. Tijekom dugotrajnoga procesa izgradnje katedrale bili su angažirani razni majstori, a sredstva su dobivana iz različitih izvora. Istovremeno se razvijala i institucija koja je služila za skupljanje sredstva za izgradnju, te upravljanje organizacijom radova, tzv. operaria (fabrica). Dakle, trebalo je osigurati stalne prihode koji će se posebno knjižiti u korist gradnje katedrale.1383 Kontrola nad tim sredstvima često je uzrokovala sukob između crkvenih i svjetovnih vlasti. Budući da se u toj instituciji skupljao razmjerno velik fond, komuna ga je pokušala kontrolirati, napose i zbog toga što su biskupi ta sredstva koristili i u druge svrhe.1384 Na početku je izgradnjom trogirske katedrale najvjerojatnije upravljala bratovština Sv. Lovre. U 13. stoljeću postojala su dva nadstojnika (prokuratora), jedan je bio plemić, a drugi član kaptola.1385 Izgradnja katedrale prvenstveno se trebala osigurati dohocima određenih posjeda u distriktu, na koje su često i Crkva i komuna polagale svoja prava. Posjed Drid (Bosiljina - selo na zapadnom dijelu distrikta) herceg je Koloman dodijelio biskupu 1226. godine1386 (posjed je prije toga bio pod jurisdikcijom trogirskog kneza Vučine),1387 ali jedna njegova četvrtina bila je odre1378 Radoslav BUŽANČIĆ, Secundum sacrarium divi Joannis - stara kapela sv. Ivana trogirskog u katedrali sv. Lovrinca, 2005., 81. 1379 Rodom iz Toskane, prije splitski klerik, a prvi obrazovani notar Trogira. 1380 Vidi poglavlje o trgu. 1381 J. STOŠIĆ, Trogirska, 67.-68.; Ivo BABIĆ, „Geometrijska potka majstora Radovana”, Mogućnosti, 6.-8., 1978., 569.-573.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1012. 1382 Joško BELAMARIĆ, „Portal majstora Radovana. Njegova ikonografija i stil u okviru razvoja skulpture u Splitu i Trogiru 13. stoljeća”, Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, Književni krug Split, 2001., 49.-142., 53. 1383 Za usporedbu, u Dubrovniku je također postojao fond za izgradnju katedrale Sv. Marije (opus ecclesie sancte Marie Maioris); Josip LUČIĆ, Obrti i usluge u Dubrovniku do početka 14. stoljeća, Zagreb, 1979., 27. 1384 Vidi i: A. ERLANDE-BRANDENBURG, Katedrala, 226.; Karl GROSS, Udžbenik crkvenoga prava katoličke crkve, Zagreb, 1930., 380.; Irena BENYOVSKY LATIN, „Parochiae dentro la Citta - Beccadellijeva podjela Dubrovnika na župe”, Istarski povijesni biennale, 2., 2007., 159.-167. 1385 Prema dokumentu od 3. veljače 1247. podđakon Gervazij i plemić Desa Kazarica kupili su, kao prokuratori Sv. Lovre, „neke knjige opata otoka Molata na zadarskome teritoriju”. 1386 CD, III., 258.-259. 1387 Lučić opisuje da je Koloman dao biskupu Treguanu Drid ili Bosiljinu 1226, oduzevši jurisdikciju

200

Irena Benyovsky Latin

đena za gradnju katedrale, a druga za biskupa. I koncilske odluke propisivale su četvrtinu prihoda svake crkve za popravak i izgradnju.1388 Sukob Crkve s komunom izbio je nakon što je kralj Bela IV. potvrdio povlasticu svog brata Kolomana o korištenju dridskih dohodaka.1389 Komuna je pak zahtijevala da joj se nadoknade troškovi koji su rasipno utrošeni pri kraljevu primanju i iskazivanju počasti (za kneževanja trogirskog kneza Ilije Grubešinog, 1213.-1227.). Crkva se pozivala da je Drid pripadao biskupiji odavno što potvrđuje „splitski nadbiskup Petar 1185. godine”. Treguan je 1242. potvrdio sporazum s komunom da polovica prihoda Drida pripadne komuni, četvrtina biskupu i druga četvrtina za gradnju katedrale.1390 Nije bilo dijela koji je koristio kaptol, što će kasnije izazvati sukobe između kanonika i biskupa.1391 Lučić donosi podatak da je kasnije biskup Treguan isplatio „trogirskom plemiću” (Vučini) 300 libara i vratio Drid Crkvi.1392 Kasnije je Miha,1393 potomak Vučine, tražio natrag posjed Drid, a komuna mu je obećala 350 libri.1394 Komuna je ipak odlučila „zbog ukrasa grada” za izgradnju katedrale dodijeliti vlastite prihode s komunalnoga zemljišta Sv. Vitala (Divulje).1395 Godine 1263. spominju se troškovi za gradnju katedrale i u knjizi rashoda komune.1396 Posjed Sv. Vitala pripadao je od 1243. komuni. Sačuvan je dokument iz 1251. prema kojem biskup Treguan i kaptol daju jamstvo komunalnim vlastima da će im vratiti to zemljište, nakon podizanja zidova katedrale, što se i dogodilo.1397 Treguana je na trogirskom knezu Vučini (1205.-1208.); I. LUČIĆ, Povijesna, 242. Vučina je član roda Bribirskih, koji je početkom 13. stoljeća bio trogirski knez i splitski načelnik, a Drid je dobio od kralja Emerika; CD, III., 208.-209., 258.-259., 453.; Damir KARBIĆ, „Split i bribirski knezovi u doba Tome Arhiđakona”, Toma Arhiđakon i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25.-27. rujna 2000. godine u Splitu, (ur.) Mirjana Matijević-Sokol i Olga Perić, Split, Književni krug, 2004., 235.-242., 236. 1388 A. ERLANDE-BRANDENBURG, Katedrala, 217. 1389 D. FARLATI, Illyricum, IV., 340.; M. ANČIĆ, Srednjovjekovno, 107.-108. 1390 Lučić donosi ugovor između biskupa i komune od 12. svibnja 1242. kojim se određuje kako treba raspolagati prihodima Drida: „Općina, koja je u ovu svrhu potrošila vrlo veliku svotu novca i, da bi ugodila kralju i njegovoj vojsci, stavila na raspolaganje kuće kako bogatih tako i onih siromašnih, mora uvijek imati plovicu. Treći dio mora biti upotrebljen za održavanje crkve, a četvrti neka biskup ubire za svoje potrebe.”; I. LUČIĆ, Povijesna, 162.; P. ANDREIS, Povijest, 36.; Mladen ANČIĆ, „Srednjovjekovno vladarsko vlastelinstvo Drid (Problemi vlasništva i organizacija u XIII st.)”, Povijesni prilozi, 19., 2000., 87.-113., 87. 1391 D. FARLATI, Illyricum, IV., 363.-365. 1392 Za biskupa Liberija Drid se ponovno vratio biskupu; I. LUČIĆ, Povijesna, 161. 1393 Miha je bio unuk Vučine, a kasnije se preselio u Zadar i postao rodonačelnik obitelji de Martinusio, seù Pechiaro; Nikola JAKŠIĆ, „Zadarska plemićka porodica Martinušić-Pećar”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 30., 1992., 93.-124. 1394 I. LUČIĆ, Povijesna, 242. 1395 „Koje počinje od vode Resnika ravno hodajući prema zapadu do potoka Slanca, a odanle ravnim pravcem prema moru ...”; P. ANDREIS, Povijest, 44. 1396 ... julii 1263. Instrumentum Gervasii primicerii, procuratoris sancti Laurentii, cum lapicidis de fabricando in ecclesia cathedrali. 39, a; Notae, 212. 1397 P. ANDREIS, Povijest, 39. U fondu „Rukopisi” Državnog arhiva u Zadru, nalazi se neobjavljena i

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 42. Katedrala Sv. Lovre (autor fotografije: Joško Ćurković)

201

202

Irena Benyovsky Latin

biskupskoj stolici 1256. naslijedio franjevac Kolumban (do 1276.), koji je nastavio izgradnju katedrale i borbu za što veća sredstva.1398 Iako je Kolumban bio u lošim odnosima s komunom, uspio je nakon parnice s gradskim vlastima 1266. dobiti pravo na posjed Sv. Vitala te je odustao od pokušaja uvođenja desetina. Od prihoda su biskupu pripala tri dijela, a kaptolu jedan.1399 Sukob s komunom nastavio se i 1271. godine, zbog svađe biskupa Kolumbana s opatom Sv. Ivana Krstitelja, Ivanom Stajnicom,1400 a komuna je stala na opatovu stranu. U to vrijeme počinje izgradnja komunalne palače,1401 i to na posjedu koji komuni daje upravo opat.1402 Za uzvrat, komuna je prepustila opatu Sv. Ivana petogodišnji prihod od zemljišta Drid.1403 Biskup je Kolumban ipak 1274. godine uspio dobiti zaštitu desetine s nekih posjeda, pa tako i s Drida.1404 Uz katedralu je u 13. stoljeću postojala radionica. Već se 1264. spominje drvena kućica uz katedralu (actum in camarda sancti Laurentii).1405 Bilo je nužno da se ljudima zaduženim za projekt i izvedbu dodijeli prostor koji bi služio kao mjesto za graditelje. Glavni graditelj - protomajstor (protomagister) vodio je gradnju katedrale, a angažiraju se zidari (muratori) i klesari (lapicidae, petrarii). Sačuvani su i ugovori o gradnji: primjerice, godine 1271. spominje se dogovor između prokuratora Sv. Lovre i majstora graditelja o gradnji svoda na crkvi.1406 Isti se prokurator (Dujam Domike) spominje i godine 1286., kada se katedrala natkriva (u vrijeme neistražena knjiga „Operaria” Pavla Andreisa. To djelo opisuje crkvenu instituciju koja je između ostaloga organizirala financiranje i izgradnju sakralnih objekata. Andreis u toj knjizi donosi prijepise mnogih nesačuvanih isprava koje se odnose na rad Operarije od 11. do 17. stoljeća: DAZd, Rukopis, 74., Operaria quanto possiede, da chi amministrata, con quali fondamenti, ragioni della medesima, oblighi, et incombenze raccolto da Paolo Andreis nob. Traurino, anno MDCL (kopija postoji i u Župnom arhivu u Trogiru), f. 7.; G. LUCIO, Memorie, 110.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., 89.-90.; I. LUČIĆ, Povijesna, 193. 1398 Nakon što je ostao bez zemljišta Sv. Vitala, biskup zahtijeva uvođenje crkvene desetine. Kolumban je zahtijevao da utjeruje ne samo desetine na žitarice i životinje, nego također na vrtove, mlinove i vino, te se s time obratio papi Aleksandru IV., koji je odredio Tomi Arhiđakonu da osigura to isplaćivanje; S. DOKOZA, Papinski, 71.; N. KLAIĆ, Povijest, 191.; I. LUČIĆ, Povijesna, 225. 1399 P. ANDREIS, Povijest, 44.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 17.-21. 1400 Biskup opata Stajnicu dugo nije htio potvrditi jer nije potekao iz zakonita braka (što je bio jedan od uvjeta za čast kanonika); D. FARLATI, Illyricum, IV., 375. Godine 1271. izbio je novi sukob između biskupa i opata, jer je biskup pokušao spriječiti pokapanje mrtvih na samostanskom groblju. Kasnije oporuke dokazuju da nije uspio u toj namjeri; MT, I./1., 228.-229. U zamjenu za vječni počinak u samostanu Sv. Ivana, građani su ostavljali dio ostavštine redovnicima; MT, I./1., 63., 160., 211., 216.; I./2., 26., 54., 83., 117. 1401 MT, I./1., 438. 1402 N. KLAIĆ, Povijest, 191.; S. DOKOZA, Papinski, 72. 1403 MT, I./1., 438. 1404 I. LUČIĆ, Povijesna, 248. 1405 MT, I./1., 22. Notarski spis iz 1264. spominje neki campanile sancti Laurentii; MT, I./1., 48. Tek u 15. stoljeću gradi se i drugi kat zvonika Sv. Lovre; J. STOŠIĆ, Trogirska, 67. 1406 ... 2. junii. 1271. Duymus Domiche et Bertanus Marini Reste, procuratores ecclesie sancti Laurentii, conveniunt cum magistris de faciendis voltis nouis ecclesie sancti Laurentii. 39, b; Notae, 213.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., 46.-47. U trijemu crkve pronađeni su urezani nacrti u malom mjerilu (primjerice nacrt zvonika); I. BABIĆ, O trogirskim, 114.

Srednjovjekovni Trogir

203

biskupa Grgura Machinaturija, 1282.-1296.).1407 Prokuratori su imali nadzor nad sredstvima prikupljenim za izgradnju: primjerice 1261. godine prokurator Nikola Jakovljev primio je veliku svotu u „operariju Sv. Lovre” pro pavimento Domus (u vrijeme biskupa Ivana, 1276.-1281.).1408 Već krajem 13. stoljeća počinju nesuglasice oko izbora prokuratora katedrale jer su oba bili svjetovnjaci umjesto da jedan bude predstavnik kaptola. Komuna se pak žalila da crkvene osobe zloupotrebljavaju novac namijenjen za izgradnju katedrale. Biskup je na to reagirao izopćenjem potestata, Vijeća i operarija1409 te se obratio papinskom legatu Gentilu u Budimu.1410 Tvrdio je da članovi komunalnih vlasti žele za izgradnju katedrale upotrijebiti četvrtinu svih crkvenih prihoda, a ne četvrtinu iz ostavština namijenjenih upravo tome. U parnici u Budimu, koju je komunani poslanik vodio s biskupom Liberijem (na biskupskoj stolici 1320.-1330.), komuna dobiva pravo samo na četvrtinu prihoda Drida pro fabrica ipsius ecclesie (katedrale).1411 Čini se da je postojao sukob oko kontrole nad sredstvima za izgradnju katedrale i između biskupa i kaptola: od Gentila i predstavnici kaptola 1308. godine traže da ih više uključi u upravljanje crkvenim dobrima i da im biskup prepusti svoje prihode s Drida.1412 Gentil je, međutim, uskratio kaptolu taj prihod jer je on bio upotrebljen za fabriku katedrale.1413 Sačuvani su dekreti u kojima Gentil spominje nepravilnost korištenja legata trogirskih građana koji nisu uvijek upotrebljavani za crkvenu Operariju.1414 Stoga papinski legat ipak odlučuje postaviti jednoga službenika da kontrolira sredstva, i to svjetovnu osobu.1415 Naređuje vijećnicima da izaberu četiri predstavnika od kojih će kaptol i biskup potvrditi samo jednoga. Ti predstavnici – operariji, trebali su bolje kontrolirati sredstva iz legata te polagati račune svima.1416 I statut iz 1322. godine potvrđuje tu odluku.1417 Također, bilo je određeno da se godišnje izaberu i

... 9. julii 1286. Dessa Duymi, constitutur loco Duymi Domiche prior ecclesie s. Laurentii. Exigatur, ut agat in utilitatem ecclesie una cum d. primicerio. 1, b; Notae, 217. Romaničko-gotički svod zamijenjen je u 15. stoljeću novim (križnim); C. FISKOVIĆ, Opis, 50., 59. 1408 P. ANDREIS, Operaria, f. 7.-7.v. 1409 P. ANDREIS, Povijest, 60. 1410 I. LUČIĆ, Povijesna, 1023. 1411 CD, VIII., 173., 229., 235.-236.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1023.-1030.; P. ANDREIS, Operaria, 11.12.v. 1412 I. LUČIĆ, Povijesna, 350., 1015.; P. ANDREIS, Operaria, 11.v. Predstavnik kaptola pozivao je na red biskupa da nema pravo donositi crkvene zakone; S. DOKOZA, Papinski, 77. 1413 I. LUČIĆ, Povijesna, 1051. 1414 I. LUČIĆ, Povijesna, 1015.-1018. 1415 S. DOKOZA, Papinski, 72. 1416 „Ukoliko u roku od tri dana biskup i trogirski kaptol ne izaberu jednog od predloženih kandidata, potestat i općina imaju pravo sami odabrati osobu za ovu funkciju”; I. LUČIĆ, Povijesna, 253., 1020.1021.; CD, VIII., 187. 1417 ST, L. I., c. 71.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 366. 1407

204

Irena Benyovsky Latin

dva blagajnika (koji nisu u srodstvu).1418 Dakle, papinski legat kardinal Gentil iz Montefiorea ustanovljuje trogirsku Operariju,1419 instituciju kojoj su prihodi bili odvojeni od biskupske i kaptolske menze.1420 Operarija poslije toga sve više prelazi u komunalne ruke: sva predložena četiri operarija Sv. Lovre bili su svjetovne osobe (plemići).1421 Prema Luciću, knjige operarija koje se odnose na razdoblje do 1406. godine, bile su izgubljene, pa se ne znaju detalji o poslovanju.1422 U sačuvanoj „Operariji” Pavla Andreisa iz 17. stoljeća zabilježeni su neki popisi operarija i broj izbora u tu službu.1423 Prvi operarij bio je Grgur Salingverin Vitturi.1424 On je katedralnim dobrom proglasio i neke druge crkvene prihode.1425 Naime, za izgradnju i održavanje katedrale primio je u ime komune uz četvrtinu prihoda od Drida, četvrtinu desetine te sve oporučne legate.1426 Tim sredstvima građene su katedrala, krstionica i kapela.1427 Zbilježeno je da se od prihoda Operarije naručuju slika bl. Djevice Marije i kipovi svetaca za katedralu.1428 Grgur Vitturi je posegnuo i za prihodima sa Sv. Vitala iako oni uopće više nisu bili namijenjen za izgradnju katedrale.1429 To je naravno, uzrokovalo daljnje sukobe između tadašnjega biskupa Liberija i komune (razdoblje vladavine Mate Zorića iz roda Cega). S biskupom Liberijem nesuglasice su počele i prije toga – 1305. godine komuna je pokušala uspostaviti sudsku vlast i nad osobama s biskupskih posjeda.1430 Lucić je sačuvao bilješku iz 1317. godine koja govori o svađi koja je izbila zbog crkvene desetine. Svećenici su, vidjevši da će crkvenu desetinu ubirati svjetovnjaci, istjerali narod iz crkve, zatvorili crkvena vrata, i odbili služiti službu Božju.1431 Mate Zorić u lipnju 1316. godine prijetio je konfisciranjem imanja i biskupu Liberiju, koji je bio pobjegao iz grada. U jednoj odredbi iz 1317. zabilježeno je da se za potrebe grada mogu uzeti i imanja arhiđakona Kazarice i primicerija Lampredija Vitturija (budućega biskupa). Konfiskacija ST, L. I., c. 71.b; I. LUČIĆ, Povijesna, 387. P. ANDREIS, Operaria, passim. 1420 „ ... Sastoje se od četvrtine svih dohodaka sela Marine, Vinišća i Račice i njihovih pripadnosti, obroka u desetinama i četvrtina osobne desetine te nešto malo drugih njegovih posebnih nekretnina.”; P. ANDREIS, Povijest, 359.-360.; AHAZU, Ostavština, f. 28.v (Operaria separata dalla menza). 1421 Uvjet je bio da imaju 30 godina, a bili su novčano kažnjeni za odbijanje službe. 1422 I. LUČIĆ, Povijesna, 1030. 1423 P. ANDREIS, Operaria, passim. 1424 Bili su predloženi Grgur Lucijev, Frane Valentinov, Čubrijan Marinov i Grgur Salingverin; P. ANDREIS, Operaria, f. 7.v; I. LUČIĆ, Povijesna, 1022.; CD, VIII., 187.; Notae, 223. 1425 CD, VIII., 228. 1426 ST, L. I., c. 71.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 366.; CD, VIII., 18. Kćer Grgura Salingverinog, Desača, ostavlja katedrali novac za križ (prodajom kule); vidi poglavlje o plemstvu. 1427 P. ANDREIS, Povijest, 60. 1428 P. ANDREIS, Operaria, 7.v; ST, L. I., c. 71.a. 1429 I. LUČIĆ, Povijesna, 1023.; S. DOKOZA, Papinski, 73. 1430 CD, VIII., 94., 95., 169.; S. DOKOZA, Papinski, 71., 72. 1431 Notae, 228. 1418 1419

Srednjovjekovni Trogir

205

ipak nije provedena jer se biskup vratio.1432 Biskup Liberij je i operariju prijetio izopćenjem.1433 Tako je uspio poništiti dogovor između Treguana i komune, prema kojem dio Drida pripada komuni, te konačno taj posjed dolazi u posjed biskupa.1434 I biskup je Lampredij s komunom bio u sukobu od početka svog biskupovanja 1330. godine, jer se crkvenim prihodima i dalje raspolagalo bez nadzora crkvenih vlasti. Svjetovni su upravitelji bili dužni položiti biskupu obračun o primljenim i izdanim sredstvima, što 1330. nije napravljeno.1435 Biskup je zaprijetio izopćenjem vijeća, ali to je spriječio papinski legat Bertrand, što je dalo legitimitet komuni.1436 Sukob između biskupa i komune bio je znatno širi od želje za kontrolom fonda fabrike, a ponajviše je bio povezan s općim smanjenjem crkvenih ovlasti i crkvenoga prostora u gradu. Svjetovne su vlasti od 14. stoljeća sve više nadzirale i crkvene poslove, te odlučivale o relikvijama.1437 Komuna je 1322. i 1329. odredila i održavanje oltara Sv. Lovre i Sv. Ivana u kojima su trebale sudjelovati crkvene i svjetovne vlasti, kao i svi građani.1438 Biskupi su očito gubili nekadašnju važnost: opisi „stare kapele Sv. Ivana” pokazuju da je kraj biskupskoga trona u katedrali stajao gotovo ravnopravno i knežev tron.1439 U vrijeme biskupa Lampredija izgrađena je i gotička kapela (tzv. „stara kapela”) posvećena patronu Sv. Ivanu Trogirskom, koji je posve zasjenio drugoga zaštitnika, Sv. Lovru.1440 Kapela je dovršena 1348. godine, a oltar je bio korišten i u političke svrhe. Pri sklapanjima mira svi prisutni doticali su relikviju Sv. Ivana na oltaru.1441 I kanonici su bili u sukobu s biskupom Lampredijem, a on im 1329. smanjuje broj s četrnest na dvanaest jer nije bilo dovoljno prihoda koji bi namirili njihove potrebe.1442 Sukob koji je zbog nekih posjeda izbio između kanoni1432 Notae, 228., 229. N. Klaić smatra da je jedan od razloga izbijanja sukoba rušenje franjevačkog samostana. Kada se tražilo novo mjesto za franjevce, ni arhiđakon ni primicerij više se ne spominju u dokumentima; N. KLAIĆ, Povijest, 225. 1433 CD, VIII., 232. 1434 I. LUČIĆ, Povijesna, 362. 1435 CD, IX., 516.; N. KLAIĆ, Povijest, 257.-258. Izgleda da je sukob s biskupom izbio i nakon komuniciranja nekih plemića s „heretičkim Bosancima”, koji su prolazili 1338. trogirskim teritorijem, a što je biskup bio strogo zabranio. Tijekom sukoba s biskupom, komuna je prisvojila neke crkvene posjede; P. ANDREIS, Operaria, f. 14.; G. LUCIO, Memorie, 180.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 377. 1436 CD, X., 516., 518.; P. ANDREIS, Povijest, 86. 1437 Slično se može pratiti i u drugim dalmatinskim gradovima, osobito u Dubrovniku; Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir, 212. 1438 P. ANDREIS, Povijest, 360. 1439 I. LUČIĆ, Povijesna, 493., 1034. 1440 Tada je izmijenjeno i pročelje crkve. 1441 I. LUČIĆ, Povijesna, 1032. 1442 Nabrojana su i imena tih kanonika: „Nikola Casotti primicer, Dominik Kabe, Petar Obradov, Dobrul Dragolinov, Sabolin Naticene, Marin Matin, Stojša Viktikov, Ivan Stepin, Toma Matike, Stepan Mihojev i Goge pok. Slavka”; N. KLAIĆ, Povijest, 257.; CD, IX., 490. Povod reformi bio je nestanak nekih dokumenata, a pravi uzrok Lampredijeva kontrola nad kanonicima (svoga nećaka Jakova postavlja za

206

Irena Benyovsky Latin

ka i biskupa1443 iskoristila je komuna 1339., a Lampredij je otišao s biskupske stolice.1444 Međutim, njegov nasljednik, biskup Bartol (1340.-1361.)1445 nastavio je sukob s komunom i kanonicima. On, štoviše, oduzima i druge posjede koji su pripadali kanonicima te pokušava doći do što većih crkvenih prihoda.1446 Odnosi između komune i Crkve još se više zaoštravaju jer je komuna od druge polovice 14. stoljeća zakonima sve više ograničavala povećanje crkvenih nekretnina putem legata (reformom iz 1346. godine). Komuna, dakle, uzima sve veća ovlaštenja u sprečavanju širenja crkvene imovine, što je jedna od bitnih promjena u odnosu na pretkomunalno razdoblje. Budući da je izgradnja katedrale bila ogromna investicija za malu zajednicu kao što je bio Trogir, u njezinoj su realizaciji sudjelovali svi stanovnici grada mnogi Trogirani oporučno ostavljaju novac za izgradnju stolnice. Tako se, osim preko prihoda sa crkvenih i komunalnih posjeda, velik dio sredstava u fond fabrike slijevao i legatima. Vjernici su za novčane darove i predmete dobivali oproste i nadu u spas duše. I Gentil je obećao oprost od 40 dana onima koji bi posjetili Sv. Lovru na blagdane, što je sigurno potaknulo vjernike na pomoć crkvi.1447 U trogirskim se oporukama ostavljaju novčana sredstva upravo za radove na katedrali (pro laborerio, pro fabrica ecclesie).1448 Primjerice, trogirski plemić Petar Desin iz roda Gracija, godine 1336. oporučno ostavlja 100 libri crkvi Sv. Lovre u Trogiru.1449 P. Andreis opisuje da se za pogrebe privatnika trebalo izdvojiti velik iznos koji se slijevao u Operariju, a za koje je operarij morao polagati račune rektoru i biskupu.1450 U oporukama s kraja 14. stoljeća dosta se legata ostavlja za izgradnju kapele Sv. Ivana.1451 Kad je godine 1331. započela gradnja kapele patrona grada Sv. Ivana, 22. arhiđakona); Ante GULIN, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli Dalmacije, Hrvatskog primorja, kvarnerskih otoka i Istre, Zagreb, HAZU, 2008. 1443 Kanonici su optuživali biskupa pred papom da je oduzeo kanoniku Ivanu neke posjede na otoku Čiovu. Nakon što ga je papa izopćio, Lampredij vraća kanoniku Ivanu posjed te tako dobiva oprost; CD, X., 146.-150. 1444 CD, X., 494.; P. ANDREIS, Operaria, 15.-16. 1445 Moguće je da su u ovom razdoblju na biskupskoj stolici bila dva biskupa pod imenom Bartol – Bartol iz Vallismontane i Bartol Sobota; M. ANDREIS, Trogirsko, 312. 1446 N. KLAIĆ, Povijest, 264.-255.; CD, XII., 297., 301., 532.-533., 607., 639.-640.; CD, XIII., 27., 71., 220. Kanonici uspijevaju zadržati jedino Bosiljinu. 1447 S. DOKOZA, Papinski, 80.; CD, VIII., 197. 1448 U jednoj zadarskoj oporuci iz 1289. spominje se novac za radove na katedrali Sv. Lovre u Trogiru (libras viginti in reparacione et opere ecclesie catedrali sancti Laurencii [de Tragurio]).; Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279-1308, (ur.) M. Zjačić, Zadar, Državni Arhiv, 1959., 54.; P. ANDREIS, Povijest, 39.; Codex diplomaticus Regni Croatiae, dalmatiae et Slavoniae, Supplementa, (ur.) J. Barbarić – J. Marković, I., Zagreb, 1998., 148.; G. LUCIO, Memorie, 110.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 89.-90.; P: ANDREIS, Operaria, f. 7.; I. LUČIĆ, Povijesna, 193.; MT, I./1., 160., 357.-358.; I./2., 316. 1449 CD, X., 284.-285. 1450 P. ANDREIS, Povijest, 360. 1451 AHAZU, Testamenta Tragurii, f. 43., 43.v.

Srednjovjekovni Trogir

207

lipnja je sklopljen ugovor za gradnju njezinih svodova (s mletačkim klesarima), a dovršio ju je trogirski majstor Mavar.1452 Operarij katedrale bio je Vital Marinov.1453 Kad je 1348. dovršena („stara”) gotička kapela Sv. Ivana,1454 u nju je preneseno tijelo sveca, gdje je „pobožno štovano od svojih odanih”. U to vrijeme operarij je bio Marko Grgurev.1455 Dolazak pod mletačku vlast 1322. godine rezutirao je između ostalog i pojavom mletačkih majstora u gradu. U prvoj polovici toga stoljeća oni nadsvođuju i bočne svodove crkve nad kojima se grade otvorene terase.1456 Sačuvana su i imena tih mletačkih graditelja i kipara koji su radili na katedrali - protomajstor Zanino de Fulco i Nicola Dente zvan Cervo.1457 Godine 1347. Zanino je sklopio ugovor s operarijem Sv. Lovre Nikolom Marinovim, da će sljedećih šest godina zidati na katedrali i na njezinom zvoniku.1458 Godine 1348. spominju se domaći graditelji Ivan Dražojev i Nikola Jakovljev.1459 Godine 1359. biskup Bartol s komunom konačno potvđuje biranje četiri svjetovna upravitelja crkvenih dobara,1460 od kojih je jedan obavljao prodaje i otuđenja te polagao račun biskupu i knezu. Također su se birala dva blagajnika te svećenik koji je čuvao riznicu Sv. Lovre.1461 Odnosi između komune i biskupa sređuju se potpuno nakon smrti biskupa Bartola 1362. godine, kad je na biskupsku stolicu došao (nekadašnji kanonik) Nikola Casotti (1362.-1370.).1462 Od tog razdoblja kanonici sve više sudjeluju u upravi fabrike i organizaciji radova. U statutu se 1365. pojavljuje odredba prema kojoj je redovnik koji bi bio imenovan za biskupa, mogao ponovno steći pravo na očinsku imovinu.1463 C. FISKOVIĆ, Opis, 35.; P. ANDREIS, Povijest, 330.-331. I Lučić i Farlati spominju dovršenje te gradnje 1348. godine; I. LUČIĆ, Povijesna, 1032.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 308. Za njezinu izgradnju komuna je naručila mramorni sarkofag iz mletačke radionice obitelji de Sanctis; I. FISKOVIĆ, Gotička, 1055. 1453 Cvito FISKOVIĆ, „Trogirski majstor Mavar”, Anali historijskog instituta u Dubrovniku, 1970., 65. 1454 U 15. stoljeću gradi se renesansna kapela Sv. Ivana, a ova gotička srušena je za biskupa Kuparea 1694. godine; R. BUŽANČIĆ, Secundum, 86. 1455 P. ANDREIS, Povijest, 329.-330. Svetac zaštitnik i jedan od najuglednijih građana Trogira uključuje se tako i u sadržaje vjerskog izbavljenja nakon kuge 1348. Natpis u kapeli iz 1348. govori o čudima Sv. Ivana Trogirskog, koji je i nakon svoje smrti izliječio mnoge bolesnike (... Fecisse miracula in vita quamplura ... Qui post sacrum obitum languidos sanavit ab omni insaniamultos hic curavit ...); L. GLESINGER, Organizacija, 33. 1456 J. STOŠIĆ, Trogirska, 67. Taj su posao tek u 15. stoljeću dovršili domaći majstori; Cvito FISKOVIĆ, „Dodiri mletačkih i dalmatinskih kipara i graditelja do 15. stoljeća”, Rad JAZU, 360., 1971., 8. 1457 Cervo je izgradio 1372. i zapadno pročelje dominikanske crkve (potpisan u luneti na reljefu); Cvito FISKOVIĆ, „Skulpture mletačkog kipara Nikole Dente u Trogiru i Splitu”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14., 1962., 68. 1458 DAZd, AT, k. 66., sv. 4., f. 1. 1459 R. BUŽANČIĆ, Secundum, 103. 1460 D. FARLATI, Illyricum, IV., 387.; ST, L. I., c. 71. 1461 ST, L. I., c. 71.b; I. LUČIĆ, Povijesna, 387. 1462 CD, XIII., 220. 1463 ST, R. I., c. 49. 1452

208

Irena Benyovsky Latin

Međutim, imovina Sv. Lovre bila je i dalje pod komunalnom kontrolom:1464 godine 1368. odlučuje se da prihode i rashode mora nadgledati knez i da bilježnice upravitelja fonda imaju vjeru javne isprave. Tako se mogla spriječiti i zloupotreba sredstava.1465 Godine 1388. i 1389. donosi se odluka da tri ključa nad sredstvima imaju biskup, knez i operarij.1466 Čini se da je Operarija funkcionirala i kao banka: komuna od nje 1381. posuđuje 1600 libri za obranu grada.1467 Do kraja 14. stoljeća polako je napredovala gradnja katedrale usprkos financijskim poteškoćama,1468 i bez obzira na međusobne sukobe biskupa i komune koji su sigurno zaustavljali radove. Političke (ne)prilike i kuga također su usporile gradnju.1469 Početkom 15. stoljeća trogirski biskup Šimun Dominis (1403.-1420.) bio je blizak Sigismundu, pa je 1420. godine kao protivnik mletačke vlasti bio protjeran kao izdajica i njegova su imanja oduzeta.1470 Dolaskom Venecije u 15. stoljeću općenito se mijenjaju okolnosti pri izboru biskupa. Godine 1423. bilo je određeno da oni mogu biti imenovani samo iz Venecije, a odluke prelata bile su pod kontrolom kneza.1471 Većina biskupa 15. stoljeća bili su plemići talijanskih gradova, najčešće Venecije. Nakon mletačkih napada 1420. godine katedrala je bila oštećena1472 - najviše je stradao zvonik.1473 Obnova katedrale počela je već 1421. godine. Dana 18. travnja 1421. sklopljen je u katedrali ugovor između operarija Dragulina Nikolinog Domišića i majstora kamenoklesara Mate Gojkovića.1474 Operarij je osiguravao i pomoćne radnike, pribor za skele, olovo i željezo za kuke. Majstor se obvezao dovršiti posao tijekom sljedeće godine.1475 1464 Komuna je, nakon što su bratovštine ukinute 1365., morala preuzeti i njihove obveze prema crkvama. Primjerice, nakon što je ukinuta bratovština Sv. Lovre, neke odredbe o njoj ušle su u reformaciju statuta; ST, R. I., c. 53. 1465 ST, L. I., c. 53.; G. LUCIO, Memorie, 168. 1466 Notae, 247. 1467 AHAZU, Ostavština, knj. 7., f. 25.-26. (7. Junij 1381. comunis traguriensis ab Operaria mutuo 1600 libre parvorum accepte). 1468 P. ANDREIS, Povijest, 330. 1469 Za biskupovanja Valentina, 1370.-1372. i Krševana Dominisa, 1373.-1402. 1470 ST, R. II., c. 1.; Listine, VIII., 33.-34. Godine 1421. opet dolazi do spora između operarija i kaptola; I. LUČIĆ, Povijesna, 965. 1471 Commissiones et relationes venetae, II., Šime Ljubić (ur.), MSHSM, Zagreb, 1879., 37. 1472 V. KOVAČIĆ, Trogirske, 116. 1473 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 4. I danas se na nosaču trijema vide kameni blokovi s tragovima gorenja; V. KOVAČIĆ, Trogirske, 116. 1474 Bilo je dogovoreno da majstor popravi razbijeno kamenje na zvoniku crkve te obnovi i poploči čitav vijenac zvonika prema trgu. Ugovorena je i cijena za te radove, koja je iznosila 404 libre, od čega 200 unaprijed, da bi majstor mogao nabaviti potreban kamen. Ostatak je trebao biti isplaćen nakon završetka radova. 1475 Izrađuju se i ukrašavaju dva stupa po uzoru na stare koji su bili polomljeni te se postavljaju na staro mjesto na zvoniku. Osim zvonika, koji je najviše stradao, bilo je oštećenja i na zidu crkve. S istim majstorom kaptol je ugovorio da se poprave svi lomovi i pukotine na južnoj strani katedrale do rozete te rozeta prema istoku. Spominje se i popravak potpornja te prozora crkve. 18. Aprilis 1421. Dragolini Nicole

Srednjovjekovni Trogir

209

U Trogiru su se nakon dolaska Mlečana obnavljale uz katedralu i mnoge javne zgrade i fortifikacije, dakle bili su angažirani mnogi domaći ali i strani majstori. Uz domaće majstore Matu Gojkovića i majstora Stjepana, koji su radili na obnovi katedrale i zvonika, pojavljuju se i majstori iz drugih gradova: Andrija Alessi, majstor Marin Radoj i sin Ivan iz Splita, majstor Pozdanić iz Zadra. Domaći majstor Nikola Račić radi s mletačkim graditeljom Marcom Gruatom na izgradnji zvonika i kasnije kapele Sv. Jerolima. Najvažniji je svakako dolazak Nikole Ivanova Firentinca 60-ih godina koji, zajedno sa svojim zastupnikom Koriolanom Cippicom, mijenja koncepciju trga u skladu s toskanskom renesansom.1476 Dolaskom Venecije, točnije, od 1426. svi budući upravitelji crkvene imovine morali su biti „povjerljivi ljudi”, a za sve izdatke veće od 10 libara morali su imati dozvolu kneza, njegovih zastupnika i biskupa, odnosno kaptola kada biskup nije u gradu. Na taj su način i biskupi utjecali na projekt i obnovu katedrale. Od 1424. do 1435. biskup je bio Tommaso Tomasini iz Tuscije.1477 Bio je određen je i rizničar crkve Sv. Lovre. Godine 1427. nastavljaju se radovi pod nadzorom operarija Jakova Vitturija, koji angažira spomenute majstore Marina Radoja i 1431. Nikolu Račića.1478 Godine 1432. određeno je da se novac ostavljen imovini crkava položi u komunalnu kancelariju jer se inače zloupotrebljava i ne troši za crkve. Upravitelji crkava nisu mogli tražiti taj novac bez prisutnosti komunalnih zastupnika.1479 Od 1435. rizničara Sv. Lovre biralo je gradsko vijeće, a popis riznice čuvao se u komunalnoj kancelariji.1480 Iz sredstava Operarije 1435. popločao se djelomično i trogirski trg (uplata 100 libri i 15 solida) – operarij je bio Stjepan Petrov iz roda Cega.1481 Nakon Tomasinija slijedili su biskupi Lodovico Scarampo Mediarotta iz Padove (1435.-1437.) i kontroverzni Giovanni Vitelleschi iz Firence (1437.-1440.).1482 U službi operarija izmjenjivali su se najutjecajniji plemići grada – iz rodova Cega, operarij cum lapicida conventio de reficienda ecclesia de actibus bonbardum; AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 4.; D. FARLATI, Illyiricum, IV., 397.-398.; I. LUČIĆ, Povijesna, 959.; C. Fisković smatra da su na popravku zvonika radili graditelj Mate Gojković i protomajstor Stjepan. On smatra da je protomajstor Stjepan bio otac kipara Ivana Duknovića. Majstor Stjepan zidao je 1431. i na svodovima stolne crkve; C. FISKOVIĆ, Opis, 35., 59.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 397.-398. 1476 Radoslav BUŽANČIĆ, „Nikola Ivanov Firentinac, trogirski arhitekt i kipar”, Nikola Ivanov Firentinac u Trogiru, katalog izložbe, Trogir, 2007., 37.-51. To razdoblje, pak, izlazi iz vremenskog okvira ove knjige. 1477 ST, R. II., c. 3. 1478 G. LUCIO, Memorie, 488. 1479 ST, R. II., c. 39. Odredba o izboru ovoga upravitelja dobara crkve Sv. Lovre nadopunjena je ponovno odlukom trogirskoga vijeća od 3. svibnja 1494., a u njoj se odlučuje da se izaberu četiri upravitelja, od kojih biskup izabire jednog da upravlja prihodima i rashodima; ST, R. II., c. 77.; R. I., c. 81.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 387. 1480 ST, R. II., c. 3., 4., 45. 1481 P. ANDREIS, Povijest, 171., 269. 1482 D. FARLATI, Illyricum, IV., 406.

210

Irena Benyovsky Latin

Vitturi, Domišić, Andreis (primjerice, godine 1437. operarij je bio Petar Andreis). Od 1435. do 1443. godine biskupi (povezani s Rimskom kurijom) uglavnom nisu rezidirali u Trogiru. Biskupijom je tako umjesto Lodovica Scarampija upravljao Nikola, opat Sv. Ivana Krstitelja. Običaj nerezidiranja biskupa mijenja se dolaskom biskupa Angela Cavazze (1441.-1452.)1483 koji je važan i po tome što je u Operariju katedrale dao sredstva za izgradnju sakristije: radovi započinju 1447. Prije gradnje sakristije, Operarija dolazi u posjed kuće kanonika Nikole Pavlovog, koja se nalazila iza katedrale, pro fabricanda, seu amplianda sacristia ejusdem Cathedralis.1484 Biskup Cavazza pokušao je 1450. godine ukinuti zabranu ostavljanja nekretnina Crkvi iz 1346., ali mu to isprva nije uspjelo.1485 Godine 1452. bila je otkupljena i kuća Jakova Teste za izgradnju sakristije.1486 Kao operarij, Koriolan Cippico 1460. isplaćuje Andriju Alessija za radove na sakristiji (L:1550:4), koji te godine (prema knjizi Operarije)1487 započinje rad na krstionici.1488 Krstionica je završena tek 1467. godine.1489 Između 1438. i 1446. gradi se i kapela Sv. Jeronima:1490 njezina izgradnja bila je dogovorena ugovorom iz 1438. između kaptola i Nikolote udovice pok. Jakova Sobote.1491 P. Andreis u knjizi Operarije spominje i fabricam za izgradnju zvonika katedrale 1461. godine.1492

V. KOVAČIĆ – J. NERALIĆ, Ymago, 200.-201. C. FISKOVIĆ, Opis, 44.-45; P. ANDREIS, Povijest, 311. 1485 ST, R. II., c. 59. Biskup je čak zabranio da se trogirskim građanima daju sakramenti pa ga je zbog toga pozvao na red dužd Francesco Foscari i savjetovao mu da opozove zabranu sakramenta jer da se reformacija mora poštovati. Nešto kasnije iste godine 1450. Foscari donosi suprotnu odluku (pod utjecajem pape) o ukidanju te stare odredbe; ST, R. II., c. 60.; M. NOVAK, Autonomija, 81.-82. Dana 18. siječnja 1453., u Veneciji se donose dukale u kojima je odlučeno da je svakome slobodno ostaviti svoja imanja kome hoće. Isto se odlučuje i za Split; Listine, X., 2. 1486 ... quod de anno 1452 Johannes Blasij Victuri operarius emit domunculam quamddam a Jacobo Testa Ducatis auri 100. in ratione librarum quinque et solidorum quatuordecim pro Ducato, summa cujus ascendit ad libras 570 pro construendo novo sacrario; C. FISKOVIĆ, Opis, 44.; P. ANDREIS, Povijest, 311. 1487 P. ANDREIS, Operaria, 555. Nad portalom krstionice Aleši je napravio najveći renesansni reljef u Dalmaciji („Krštenje”); C. FISKOVIĆ, Ivan, 29. 1488 U Matrikuli bratovštine Sv. Duha u Splitu, u Nadbiskupskom arhivu u Splitu, čuva se prijepis oporuke tog umjetnika, koji je u Splitu radio više od 30 godina; I. BENYOVSKY – T. BUKLIJAŠ, Bratovština, 625.-657.; Cvito FISKOVIĆ, Kruno PRIJATELJ, „Albanski umjetnik Andrija Aleši u Splitu i Rabu”, Split, Izdanje Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu, 1948. 1489 Radovan IVANČEVIĆ, „Trogirska krstionica i montažne konstrukcije dalmatinske graditeljske škole”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 30., 145.; Joško BELAMARIĆ, katalog izložbe Hrvatska renesansa, (ur.) A. Erlande-Brandeburg i M. Jurković, Paris, Zagreb, 2004., 138. 1490 Danko ZELIĆ, „Nekoliko priloga povijesti umjetnosti 15. stoljeća u Trogiru: Samostan sv. Križa na Čiovu, zlatar Matej Pomenić i kapela sv. Jeronima u katedrali sv. Lovre”, Peristil. Zbornik radova za povijest umjetnosti, 50., 2007., 63.-80., 68. 1491 G. LUCIO, Memorie, 488. 1492 P. ANDREIS, Operaria, f. 23. 1483 1484

Srednjovjekovni Trogir

211

U to vrijeme biskup je bio Giacomo Torlon (Jakov Turlon, 1452.-1483.).1493 U Manolinoj vizitaciji ističe se da se taj biskup ovjekovječio gradnjama biskupske palače, dovršenjem sakristije (koju je počeo Cavazza 1447.), nastavkom gradnje krstionice i konačno gradnjom (nove) kapele Sv. Ivana Trogirskoga.1494 Odluka o izgradnji kapele ad honorem divi protectorij donesena je 1452. godine.1495 Godine 1468. sklopljen je ugovor između operarija i umjetnika.1496 Ukupna svota za radove na trogirskoj kapeli bila je čak 2300 dukata, što je vjerojatno najveća svota ugovorena u 15. stoljeću za neku građevinu tih dimenzija, a svakako govori o značaju kapele gradskog patrona, ali i o gospodarskim mogućnostima komune.1497 Relikvije sveca jamčile su gradu zaštitu i davale legitimitet.1498 Kapela Sv. Ivana imala obilježje gradske, a ne obiteljske kapele, te je bila spomenik kolektivnog odnosno komunalnog napora.1499 U oporukama 15. stoljeća ostavlja se često za izgradnju kapele Sv. Ivana. Primjerice, Stanava udovica Tomaša Čuloje iz Novoga grada ostavlja 5 libri malih per capella.1500 Bilica, udovica Lipojevića ostavlja za operariju kapele (operaria sancti Johannis confessori de Tragurio) 10 libri.1501 Radoslava, udovica Ostoje iz Novoga grada, ostavlja in fabrica capelle Sancti Johannis confessoris Tragurii 8 libri. Ona ostavlja i za radove na oltaru Sv. Uršule u katedrali 4 libre.1502 Spominje se i Marica, žena stipendarija Michalivija iz trogirskoga Kamerlenga, koja ostavlja za radove na kapeli Sv. Ivana 20 solida.1503 Jakobica, žena Mihovila Gojslavića, ostavlja neke predmete za oltar te kapele.1504 Iz ovih nekoliko primjera vidi se da R. IVANČEVIĆ, Rana, 146. C. FISKOVIĆ, Opis, 40.; Joško BELAMARIĆ, „Duknovićev sv. Ivan Evanđelist u kapeli bl. Ivana Trogirskoga”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 1997.-1998., 155.-181. 1495 Opis te izgradnje sačuvan je u Manolinoj vizitaciji iz 1756., gdje se govori o odluci o izgradnji kapele Sv. Ivana u katedrali 1452. i izgradnji kipa Sv. Ivana Evanđelista 1482. (naručen od Ivana Duknovića za 186 libre); Nadbiskupski arhiv Split, Didaci Manola, f. 32.-35.v; C. FISKOVIĆ, Ivan, 13., 61.; C. FISKOVIĆ, Opis, passim. 1496 Cvito FISKOVIĆ, „Radovi Nikole Firentinca u Zadru”, Peristil, 4.,1961., 71.-75.; P. kolendić, Dokumenti, 70.–78. 1497 R. IVANČEVIĆ, Rana, 281. Iako, nije sačuvan ugovor o izgradnji „Reljefa pravde” u lođi. 1498 M. KURELAC, Vita, 1.-48. 1499 Na program kapele sigurno je utjecala i naobrazba biskupa Turlona (obrazovan u Rimu) i Koriolana Cippica (studirao u Padovi). Tek 1475. godine počela je izgradnja kapele. Naime, te godine Andrija Alessi i Nikola Firentinac žale se knezu Francescu Lippomanu na operarija Ivana Andreisa jer nije osigurao teren za izgradnju kapele. Izgleda da nije bila srušena kućica koja je zadirala u predviđenu lokaciju; J. STOŠIĆ, Trogirska, 70. Svakako, između 1477. i 1480. počela je izgradnja pilastra trijumfalnog luka i klupa oko kapele; C. FISKOVIĆ, Aleši, 27.; R. IVANČEVIĆ, Rana, 144.-147.; NAS, Manola, f. 32.35.v; C. FISKOVIĆ, Ivan, 13., 61. Druga polovica 15. stoljeća znači velike promjene, ali to izlazi iz vremenskog okvira ove knjige. 1500 DAZd, AT, Viviano, f. 88.-88.v. 1501 DAZd, AT, Viviano, f. 91.-91.v. 1502 DAZd, AT, Viviano, f. 97.v-98. 1503 DAZd, AT, Viviano, f. 110.-110.v. 1504 DAZd, AT, Viviano, f. 112.-112.v. 1493 1494

212

Irena Benyovsky Latin

su sredstva uglavnom ostavljale žene, i to iz različitih društvenih slojeva i dijelova grada. Čini se da je postojala i ženska bratovština koja je održavala kapelu Sv. Ivana: Marava, udovica Jurja Srambića iz Trogira, ostavlja pro sororibus capelle Sancti Johannis confessoris Tragurii 5 libara.1505 I Stojna, udovica Ivana Obradovića, ostavlja za sestrime 3 libre.1506 Ta su se sredstva skupljala u Operariji.1507 Zbog neredovitih prihoda, iz različitih izvora, tom centraliziranom institucijom izbjegla se prevelika administracija. Zaključno, Operarija je imala status pravne osobe, što joj je omogućivalo da stupi i u posjed zemljišta, a službenik - operarius nadzirao je financiranje i upravljanje sredstvima te radio proračun godišnjih troškova. Prema P. Andreisu, služba operarija bila je slična službi rizničara i bila je vrlo važna, jer se radilo o velikim sredstvima, te pravila postaju sve detaljnija.1508

Biskup i kanonici U pretkomunalnom razdoblju biskup je imao istaknutu ulogu u gradskom životu. Ovlasti nekih biskupa u ranom srednjem vijeku prelazile su crkvene ovlasti,1509 a takav je sigurno bio slučaj trogirskoga biskupa Ivana u 11. stoljeću.1510 Biskupska palača u Trogiru nalazila se južno od benediktinske opatije Sv. Ivana Krstitelja. Bila je smještena između zadnje ulice i gradskoga zida, izdvojena od susjednih stambenih četvrti.1511 U dokumentima iz 13. stoljeća se spominju consistorium domini episcopi,1512 camera campanilis episcopatus Tragurii,1513 curia prefati domini episcopi,1514 camera domini episcopi,1515 curtile domini episcopi,1516 palatio domini episcopi, camera familiarii domini episcopi i curia episcopalis.1517 Palača se sasto DAZd, AT, Viviano, f. 99.-99.v. DAZd, AT, Viviano, f. 104. Takvih primjera ima više. Postojala je i gastalda te bratovštine: Stana Pavina žena Ratka piliparija ostavlja 1449. pro gastaldam sororum fratalee sti Johannis confessoris Tragurii neke predmete (6. VI. 1449.); DAZd, AT, Viviano, f. 42.-42v. 1507 A. ERLANDE-BRANDENBURG, Katedrala, 224., 225. 1508 P. ANDREIS, Povijest, 375., 377. Uz P. Andreisa u „Operariji”, i V. Celio Cega također piše o trogirskoj operariji; V. CELIO-CEGA, La chiesa, 52. 1509 Josip LUČIĆ, „Komunalno uređenje dalmatinskih gradova u XI. stoljeću”, Zbornik zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU, 10., 1980., 209.-233., 228.-230.; usporedi: Maureen C. MILLER, The Bishop’s Palace (Architecture and Authority in Medieval Italy), Ithaca - London, Cornell Univeristy Press, 2000. 1510 Z. NIKOLIĆ JAKUS, Rođaci, 95. 1511 V. KOVAČIĆ, Prilozi, 294. 1512 MT, I./1.,134.; 203., 503. 1513 MT, I./1., 141., 142., 147. 1514 MT, I./1., 205. 1515 MT, II., 145. 1516 MT, II., 20., 56., 59., 147.-148. 1517 Položaj palače se čuva u katastru Franje I. iz 1830.-1831.; Irena BENYOVSKY, Trogir u katastru Franje I., Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Državni arhiv u Splitu, 2005. Vidi slike br. 4. i 5. 1505 1506

Srednjovjekovni Trogir

213

jala od dvije kuće,1518 povezane jednom gradskom kulom.1519 Kula biskupske palače bila je uzor gradnji ostalih gradskih kula (danas nije sačuvana).1520 Lucić donosi podatak da je biskupska kula sagrađena u isto vrijeme kad i njegova, dakle prije zidanja kule Sv. Nikole.1521 Kasnije se biskupska palača povećava i od nekoliko spojenih objekata se izgrađuje veći kompleks: za vrijeme biskupa Jakova Turlona u 15. stoljeću, palača se proširila se i obnovila.1522 Biskupi su boravili i u vlastitim kućama ili kućama koje su pripadale njihovoj obitelji. Godine 1232. spominje se kako je biskup Treguan kupio kuću u istočnom dijelu grada (od neke Stane za 20 perpera).1523 U oporuci biskupa Nikole Casottija iz 1370. opisuje se, uz ostale nekretnine, i njegova palača u gradu.1524 Većinu je imovine ostavio članovima svoje obitelji, a budućem je biskupu ostavio neki namještaj i dva kreveta u biskupskoj palači - jedan u sobi kraj oltara (in camera iuxta altare), a drugi u prostoriji kule (camera turris).1525 Na istočnom dijelu jezgre je, osim biskupske palače, bio i posjed u rukama kaptola. Naime, dokument iz 1264. spominje da je stari komunalni dom (blizu kojeg je izgrađena kasnije palača) ranije bio u vlasništvu kaptola (actum ante domum communis Tragurii quondam capituli sancti Laurentii).1526 Zato je biskup Lampredij 1341. godine tražio vraćanje prava i posjeda koji su „oduvijek pripadali Crkvi” – tu spominje dio trga uz katedralu1527 i palaču kneza, koji su kaptolu bili „bespravno oduzeti” (o čemu je već bilo riječi).1528 Generalno, od 9. stoljeća kanonici napuštaju zajednički život, te se uvodi kaptol. Biskupska i kaptolska imovina se odvajaju (za Trogir imamo podatke iz 12. stoljeća).1529 Kaptol kao institucija jača u 13. stoljeću kada dobiva status pravne MT, I./1., 5., 16. MT, I./1., 134., 141., 147.; I./2., 20.; II., 20., 72., 249. Još u antičkom razdoblju tu je postojala kula na koju se nadovezao gradski bedem; V. Kovačić, Nuove, 375.–395.; I. BABIĆ, Sjeveroistočni, 308. 1520 I. BABIĆ, Sjeveroistočni, 398.; kula i palača (s kapelicom Sv. Luke) srušene su početkom 1910., a na njihovom je mjestu izgrađena zgrada suda; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, 101.-105. 1521 I. LUČIĆ, Povijesna, 987. 1522 Kasnogotičku triforu s grbovima biskupa Turlona neki pripisuju Andriju Alessiju; I. BABIĆ, Utjecaji, 200.-201. 1523 AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 42. U ime zamjene prodavač je dobio i komad zemlje izvan grada; CD, III., 357. 1524 G. LUCIO, Memorie, 59. Vidi poglavlje o plemstvu. 1525 AHAZU, Ostavština, knj. 13., f. 1. 1526 MT, I./1., 434., 436. 1527 P. ANDREIS, Povijest, 59.; V. CELIO CEGA, La Chiesa, 21. 1528 P. ANDREIS, Povijest, 86.; CD, X., 516.; AHAZU, Ostavština, knj. 13., f. 1. Vidi poglavlje o trgu. 1529 CD, II., 254. Prvi podaci o trogirskom kaptolu su iz 1185.; CD, II., 194.; Ivan OSTOJIĆ, Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb, 1975., 14.; Hubert JEDIN, Velika povijest crkve, III. (Od crkvenog ranog srednjeg vijeka do Gregorijanske reforme), Zagreb, 1914., 273., 296.-298.; James BRUNDAGE, Medieval Canon Law, London - New York, 1995., 18.-44. O kanonicima u Trogiru: I. LUČIĆ, Povijesna, 1012.; V. CELIO-CEGA, La chiesa, 48.-50.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 307.; Nadbiskupski arhiv u Splitu, Biskupija Trogirska, Beneficii ecclesiastici, sv. 44., f. 13.v (1503.) - spominju se posjedi kanonika. 1518 1519

214

Irena Benyovsky Latin

osobe.1530 Kao takav kaptol je imao i svoj izvor prihoda – određene nekretnine, te crkvenu desetinu. Ta imovina bila je podijeljena na tzv. zajednički posjed kaptola (kaptolsku menzu) i crkve s prihodima koje su imali pojedini kanonici.1531 Danas ne raspolažemo dovoljnim brojem dokumenata kojim bi utvrdili cjelokupni posjed u rukama kaptola odnosno pojedinih kanonika u Trogiru.1532 Kaptol je od 1383. bio locus credibilis i imao je kaptolski kartularij. Ipak, možemo locirati neke kuće u kojima su stanovali kanonici, većinom upravo u istočnom dijelu grada. Teško je razlučiti jesu li to bile o privatne kuće. Naime, kanonici su često stanovali i u svojim obiteljskim kućama jer su uglavnom pripadali gradskoj eliti. Iza katedrale, u susjedstvu posjeda Cega, imao u 13. stoljeću dvije kuće kanonik Bodin.1533 Trogirski arhiđakon Urso stanovao je 20-ih godina 13. stoljeća u kući koja je bila vlasništvo njegove obitelji, a nalazila se u blizini Sv. Ivana Krstitelja.1534 Arhiđakon Gervazij, koji se spominje u drugoj polovici 13. stoljeća, također je stanovao u kući kraj Sv. Ivana Krstitelja i kuće Valentina iz roda Lucić.1535 Kanonik Nocent Martinov posjedovao je nekoliko kuća i dućana pokraj komunalne palače i Sv. Ivana Krstitelja te kod Sv. Nikole. U jednoj je stanovao, a druge je iznajmio sinovima i kćeri svog nećaka Črnehe.1536 Isti je Nocent (zajedno s Lukom Matinim iz roda Lucić) sudjelovao i u nasipavanju zemljišta u Prigrađu na kojem je kasnije izgradio drvenu kuću.1537 Kanonik Ivan Michenna kupio je 1264. godine od Luke Matinog iz roda Lucić kuću blizu crkve Sv. Martina.1538 Obiteljski posjed kanonika Drage nalazio se krajem 13. stoljeća u zapadnom dijelu grada, kod crkve Sv. Petra,1539 te u Prigrađu.1540 I u 14. stoljeću, kanonici su stanovali u istočnom dijelu grada: godine 1315. blizu kuće Frane Valentinovog iz roda Lucić stanovao je kanonik Poxill.1541 Spo Jadranka NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, Split, Književni krug, 2007., 109., 208:, I. OSTOJIĆ, Metropolitanski, 46.-47.; H. JEDIN, Velika, III./II., 272. 1531 Kanonici su vremenom razdijelili zajednički imetak na stalne dijelove tzv. prebendae. Prebenda je značila izvor prihoda s nekog beneficija ili nadarbine i vezana je uz službu, u ovom slučaju kanoničku; I. OSTOJIĆ, Metropolitanski, 14. Desetina se dijelila na četiri dijela prema običaju Crkve – jedan biskupu, drugi siromasima, treći „fabrici” za izgradnju katedrale i jedan kaptolu; Lujo MARGETIĆ, „Pravna osnova crkvene desetine na hrvartskim pravnim područjima”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, XX.-XXI., 1983.-1984., 57.-83. 1532 U Muzeju grada Trogira nalazi se dio knjižnice i arhiva obitelji Garanjin-Fanfogna. Među tom građom pronađen je dugo traženi rukopis pod „Chiese di Traù”, djelo nepoznatog autora iz 18. st., kojim se služio C. Fisković 1940. godine u „Opisu trogirske katedrale” (privremeno nedostupan). 1533 MT, I./1., 497. 1534 CD, III., 214., 281. 1535 MT, I./1., 28., 359. Bio je i vikar biskupa Kolumbana; CD, V., 251. 1536 MT, I./1., 28., 129., 144., 188.; II., 10., 36., 87., 176. 1537 I. LUČIĆ, Povijesna, 1042.-1044. 1538 MT, I./1., 34., 118. 1539 MT, II., 229. 1540 MT, I./1., 196., 204., 217., 219., 303.; II., 63. 1541 Trogirski spomenici, 196.-201. 1530

Srednjovjekovni Trogir

215

minje se 1370. da prezbiter Mate Zoranić ima kuću u gradu, ali nemoguće ju je locirati.1542 Kaptolske su kuće u gradu i u 15. stoljeću bile koncentrirane na prostoru istočno i južno od katedrale: u kući iza katedrale Sv. Lovre stanovao je 1436. godine kanonik Nikola Pavlov.1543 I 1438. godine spominju se na tome predjelu mjesta stanovanja kanonika.1544 Neke su njihove kuće zabilježene i u zapadnom dijelu grada. Kuću s konobom (domus cum canipa) u zapadnom dijelu grada, koja se nalazila pokraj posjeda Blaža Andreisa, iznajmio je 1435. kanonik Juraj Navijačić.1545 Ivan Dujmov1546 bio je vlasnik kuće kraj južnoga gradskog zida i posjeda u blizini - kraj bratovštine Sv. Duha.1547 U gradu su kanonici od biskupa dobivali samo proste beneficije – sinekure (beneficia non curata, sine cure), s obvezom držanja mise, a bez dušobrižništva. Pavao Andreis donosi podatke o trogirskim crkvama u gradu te navodi i one koje su pripadale pojedinim kanonicima. Navodi da je crkvu Sv. Mihovila u Prigrađu (izgrađenu 1286.)1548 biskup Bartol 1354. dao kao nadarbinu kanoniku Andriji Seregni.1549 Sv. Marija u Prigrađu od 13. stoljeća je bila u rukama kanonika, a kasnije kaptolske menze.1550 Dokumenti pokazuju da je krajem 13. stoljeća njome upra-vljao arhiđakon Gervazij. Spominju se i čestice u posjedu crkve koje Gervazij daje u najam: 1272. godine jednu česticu u Prigrađu,1551 kraj jedne koju je već imao pod svojom jurisdikcijom.1552 Česticu kraj crkve Sv. Marije de burgo Gervazij iznajmljuje 1274. godine.1553 U 15. stoljeću, neki su kanonici imali više

M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 189.-190. DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 18.v. 1544 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 109.-109.v. 1545 DAZd, AT, k. 67., sv. 1., f. 30. 1546 Možda je to bio Ivan Dujmov iz roda Cega (1377.-1422.); M. ANDREIS, Trogirsko, 159. 1547 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 45. 1548 Notae, 217. (Determinati octo consiliarii, qui consulat cum episcopo de loco idoneo fabricandi monasterium feminarum). Kasniji planovi Trogira pokazuju položaj te crkve, od koje je danas sačuvan samo zvonik. Vidi slike br. 34. i br. 4. 1549 P. ANDREIS, Povijest, 337.-338. U toj crkvi bila je bratovština – bratimi su ponovno izgradili crkvu od temelja, a tek u 16. stoljeću pretvara se u benediktinski samostan namijenjen pučankama; I. OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 171. 1550 Posjedovala je 11 nekretnina; P. ANDREIS, Povijest, 335. 1551 ... in qua fuit camarda Cuccetti, in burgo Tragurii iuxta viam comunis, camardam Desicta, camardam Velcanni ...; MT, I./1., 291. 1552 MT, II., 157. 1553 Godine 1274. Gervazije je u najam dao Raçi, sinu pokojnog Radovana česticu koja se nalazila kraj crkve Sv. Marije de burgo. U oporukama nailazimo na legate za crkvu Sv. Marije de civitate nova, koji spominju ukrašavanje oltara prekrivačima, ali i umjetničkim slikama: Antun Plišić ostavlja 1449. sredstva za izgradnju kipa (una statua seu ymago de auro) u crkvi Sv. Marije; DAZd, AT, Viviano, f. 59.-59.v, 5.v, 126.-126.v. 1542 1543

216

Irena Benyovsky Latin

(kompatibilnih) nadarbina u gradu.1554 Uglavnom su to bile male nadarbine s malim prihodima.1555 Jedan od rijetkih dokumenata o posjedu koji je pripadao kaptolskoj menzi u gradu jest dokument o crkvi Sv. Lava. Crkvu je udovica osnivača Vitala darovala zajedno sa zemljom kaptolu (1/4 zadržava Vitalov sin).1556 U 13. stoljeću izbio je spor oko te crkve između potomaka osnivača i kaptola.1557 Biskup tada daje prepisati staru nagodbu (iz 1111.) i popisuje zemlje Sv. Lava.1558 Kanonici su tvrdili da je crkvu Sv. Lava kaptol dobio od Vitalove supruge.1559 Nakon parnice, kaptol ipak zadržava tri zemlje iz beneficija Sv. Lava i crkvu, a potomci osnivača ostaju patroni crkve. Promjene nakon Tridentskoga koncila ukinule su mnoge laičke juspatronate, između ostalih i patronat nad crkvom Sv. Lava.1560 Pavao Andreis tvrdi da je nadarbina Sv. Lava bila pod patronatom njegove obitelji, a kasnije je pravo imenovanja pripalo biskupu, pa je iz tog razloga papinskom bulom, kao i sve druge, postala kaptolska.1561 Tako je bilo sa crkvama Sv. Martinom i Sv. Stjepanom, koje su prvotno bile privatnim juspatronatom, a kasnije pridružene kaptolskoj menzi.1562 Kanonici su uz redovite prihode dobivali sredstva i iz legata. U 15. stoljeću većina je kanonika bila u službi ispovjednika (appatrino) kojem se ostavljaju novac i 1554 Primjerice, prema oporuci kanonika Ivana Nikolinog iz 1450. vidi se da je imao beneficium seu plebanatum crkava Sv. Stjepana de Tragurio, Sv. Marije de civitate nova i Sv. Margarite de extra civitatem Tragurii; J. NERALIĆ, Put, 101. Sv. Stjepan i Sv. Marija nisu bile župne crkve. Uostalom nije se ni dopuštalo da se posjeduje više nadarbina s dušobrižništvom. 1555 Ivan Marinov bio je kanonik s prebendom čiji prihod nije prelazio 60 dukata kad je imao dušebrižništvo; posjedovao je stalnu nadarbinu bez dušobrižništva u crkvi Sv. Tome na Čiovu (10 dukata). Nikola Kristoforov postao je arhiđakon 1440. nakon smrti kanonika Luke Ilijinog, a prihod mu je procijenjen na 10 florena. Na mjesto Luke Ilijinog dolazi 1439. Ivan Volaticii; DAZd, AT, k. 46., sv. 5., f. 1. (oporuka Ivana Nikolinog trogirskoga kanonika, 27. II. 1450.); J. NERALIĆ, Put, 217. 1556 M. IVANIŠEVIĆ, Crkva, 277.-282. (Vitalis civis Traguriensis aedificaverat prope januam urbis). O tome je sačuvano svjedočanstvo u jednom ulomku privatno-pravnog spisa iz 1111. koji je uklopljen u jedan drugi spis iz 1236., a našao ga je Ivan Lucić. Točan se položaj te crkve vidi na katastru 19. stoljeća; Vidi sliku br. 4. Od crkve Sv. Lava sačuvan je samo okrugli prozor i dio portala u sklopu kuće Tironi. Crkva Sv. Lava u 13. stoljeću je već bila podređena urbanističkom rasporedu maloga grada i svoje pročelje okrenula je prema sjeveru; C. FISKOVIĆ, Kulturna, 35.-50.; Cvito FISKOVIĆ, „Trogirska romanička Gospa”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 20., 1975., 30.-42. Dokument iz 1338. spominje da se crkva Sv. Lava nalazila pokraj starih vrata kod mosta prema kopnu, kasnije pregrađenih zbog izgradnje novih fortifikacija u 15. stoljeću; I. LUČIĆ, Povijesna, 1039.-1041.; P. ANDREIS, Povijest, 267.-268., 334., 350. 1557 Vidi poglavlje o svjetovnim patronatima nad crkvama. 1558 AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 57.; knj. 12., f. 285.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1039.-1041. 1559 K. LUČIN, Život, 135.-139.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 324.; P. ANDREIS, Povijest, 334. 1560 P. ANDREIS, Povijest, 334. 1561 D. FARLATI, Illyricum, IV., 424.-425.; P. ANDREIS, Povijest, 267.-268., 334.; Nadbiskupski arhiv u Splitu, k. 47., f. 143.v. 1562 Santo Steffano Protomartire (Planthero). Prima memoria di questa nel 1314; AHAZU, Ostavština, 493. Crkve su pridružene kaptolskoj menzi što je potvrđeno bulom Grgura XIII. iz 1583.; P. ANDREIS, Povijest, 334. Vidi i: G. LUCIO, Memorie, 493.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 307., 309., 332.; CD, V., 380.-382.; F. MADIRAZZA, Il re, 70.-75.; Cvito FISKOVIĆ, „Dvije predromaničke crkve u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14., 1962., 50.

Srednjovjekovni Trogir

217

predmeti.1563 Dušobrižništvo je infra muros službeno bilo centralizirano: katedrala je u gradu bila središte biskupije, ali i sjedište jedine gradske župe.1564 Biskup je prema tome bio jedini župnik u gradu, ali obveza kaptola bila je da mu pomaže u došobrižničkom radu. Vjerojatno zbog malog prostora, grad nije bio podijeljen po gradskim župama ni nakon Tridentskoga koncila, nakon kojeg se u Europi pokušalo reorganizirati gradsko dušobrižništvo.1565 U Italiji su, doduše i „niže” crkve preuzimale od 13. stoljeća pravo krštenja.1566 To pravo preuzeli su posebno prosjački redovi i crkve gradskih bratovština.1567 Izvan grada trogirski su kanonici mogli dobiti i beneficia curata na kojoj imaju obvezu dušobrižništva (krštenje, pokop).1568

SAMOSTANSKI REDOVI Benediktinci Benediktinski samostani grade se u Trogiru od 12. stoljeća, kad i u drugim dalmatinskim gradovima. Možda je i Ivan, biskup trogirski, koji i sam dolazi iz benediktinskoga samostana u Osoru, utjecao na naseljavanje benediktinaca u Trogiru.1569 O tome nalazimo podatak i u fundacijskoj ispravi samotana Sv. Nikole (pre1563 DAZd, AT, Viviano, passim; Bartol Radoslava masarij, prezbiter Nikola Pavlov, arhiđakon Luka Ivanov, prezbiter Ivan Marinov, prezbiter Ivan Bukam, arhipresbiter Ivan Traktarić, presbiter Nikola Polinzani; presbiter Mihovil Radivojević; prezbiter Mate Mihovilić, prezbiter Nikola Gržulić (Cristoforus Garsulich 1432. oficijal bratovštine Sv. Duha), prezbiter Marin Perković i prezbiter Ivan Marinov. Osim kanonika, ispovjednici su bili dominikanac fratar Mihovil Vodopija i prezbiter Marko, kapelan Bosiljine. 1564 O organizaciji Trogirske biskupije raspravlja se još u vrijeme Splitskog sabora 1185.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 307., 309., 332.; CD, V., 380.-382. I. Lučić spominje da je splitski nadbiskup Petar 1185. godine, govoreći o juridsikciji svojih sufragana, o trogirskoj crkvi rekao: „Biskupija trogirska ima ove župe: Trogir, Drid, Šibenik i čitavo područje Zagore”. Kasnije se situacija mijenja, prevenstveno gubitkom Šibenika; I. LUČIĆ, Povijesna, 123. Na temelju dokumenta iz 1266., D. Farlati nabraja župe Trogirske biskupije (i Šibenske do 1289.) i posjede koji su bili izravno pod biskupovom jurisdikcijom. I on navodi da je trogirska gradska župa bila jedna sa sjedištem u katedrali; D. FARLATI, Illyricum, IV., 307. 1565 Dalmatinski gradovi (čak ni Dubrovnik) nisu uspjeli provesti organizaciju župnog sustava unutar grada, iako je bilo pokušaja, osobito nakon Tridentskoga koncila; I. BENYOVSKY LATIN, Parochiae, passim. 1566 Catherine E. BOYD, Tithes and Parishes in Medieval Italy, New York, 1952., 30.; N. BAKER – R. HOLT, „The Origins of Urban Parish Boundaries”, The Church in the Medieval Town, Ashgate, 1998., 209.-236.; 209.-211.; J. BLAIR, Clerical, 272.-295.; P. PRODI - P. JOHANEK (ur.), Strutture ecclesiastiche in Italia e in Germania prima della riforma, Bologna, 1984. 1567 Uglavnom im to uspijeva tijekom 14. i 15. stoljeća. Ta pitanja nisu dovoljno istražena ni u europskoj historiografiji i čini se da gradovi nisu imali razrađeni župni sustav - često su u tome prevladavale lokalne inicijative. 1568 I izvangradske su crkve posjedovale nekretnine i na prostoru Novoga grada. Primjerice samostan Sv. Andrije de Pelago posjeduje u 15. stoljeću neke čestice u Novom gradu, koje iznajmljuje uglavnom stanovnicima Novoga grada; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 41., 67. 1569 Benediktinski samostan u Osoru reformirali su kamaldoljani, poznati prema primjenjivanju strogih pravila Sv. Benedikta; Ivan OSTOJIĆ, „Kamaldoljani u Hrvatskoj”, Bogoslovska smotra, 33., 1963., 126.-137.

218

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 43. Benediktinski samostan Sv. Ivana Krstitelja (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

219

ma kojoj su samostan utemeljili trogirski građani upravo na biskupov nagovor).1570 U jezgri su u istraživanom razdoblju postojala tri benediktinska samostana: muški (Sv. Ivan Krstitelja) i dva ženska (Sv. Nikole i Sv. Petra). 1571 Svi su bili male zadužbine, s vrlo malim dohotcima.1572 Opatija Sv. Ivana Krstitelja bila je gradska zadužbina, a spominje se od 1108. Kralj Ladislav daje je 1403. godine splitskom nadbiskupu Pelegrinu kao komendu, ali Sigismund 1408. komuni vraća patronatsko pravo nad opatijom Sv. Ivana Krstitelja.1573 Opat Nikola bio je posljednji upravitelj samostana1574 jer sredinom 15. stoljeća nestaje benediktinaca iz Trogira.1575 Od 1468. godine gradske zadužbine držali su u komendi biskupi i kardinali.1576 Samostan Sv. Ivana Krstitelja nalazio se uz istočni gradski bedem od početka 12. stoljeća (1108.). Na mjestu ranokršćanske crkve1577 izgrađena je nova romanička crkva (stara crkva možda je bila oštećena u rušenju grada).1578 Dokumenti iz 13. stoljeća vezani uz taj samostan spominju palače i prekrasne zgrade (ad habitandum venustate).1579 Jedna se nazivala palatium monasterii te je vjerojatno služila za smještaj opata i uglednih gostiju.1580 Do danas nije sačuvano ništa osim crkve.1581 ... et hoc nostra spontanea voluntate de hoc, quod ipse iam dictus episcopus nos per plurimum rogaverat; CD, I., 98.; Z. NIKOLIĆ, Rođaci, 100. 1571 Ivan OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, II., Split, Benediktinski priorat, 1964., 98.; I. LUČIĆ, Povijesna, 406. 1572 Sredinom 14. stoljeća, papina je komisija određivala procjenu prihoda trogirskih samostana da se odredi dvadesetipetina: godine 1356. opatija Sv. Ivana morala je platiti 6, Sv. Nikola 4, a Sv. Petar 6 zlatnih forinta (menza trogirskog biskupa plaćala je 12, a katedrala 2 zlatna forinta); I. OSTOJIĆ, Benediktinci, 268.; CD, XII., 336.-339. 1573 F. RAČKI, Pokret, 4., 80.-83.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 396. 1574 Godine 1425. na čelu opatije Sv. Krstitelja bio je kardinal Ursini. Nakon žalbe Trogirana, dolazi opat Petar iz Venecije; nakon njega bio je opat Nikola, koji je vodio biskupiju kad biskupi nisu rezidirali u Trogiru; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, 271.; D. FARLATI, Illyricum, II., 360.; Notae, 264.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 406.-408.; I. DELLALE, Trogir, 72. 1575 S njima nestaje i arhiv opatije; G. LUCIO, Memorie, 491. 1576 Opatija Sv. Ivana Krstitelja 1469. ponovno je postala komendom splitskoga nadbiskupa nakon što je bilo ispražnjeno mjesto opata. Splitski je nadbiskup tu nadarbinu dao na upravljanje trogirskom biskupu; I. PEDERIN, Trogir, 100.; I. FISKOVIĆ, Ivan, 15. 1577 V. Kovačić, Prilozi, 291.–309.; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, I., 35. Općenito o smještaju samostana u srednjovjekovnim gradovima: J. G. Davies, The Architectural setting of Baptism, London, Barrie and Rockliff, 1962., 46.; Alain ERLANDE-BRANDENBURG, Katedrala, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1997., 45.-47. 1578 I. OSTOJIĆ, Benediktinci, 35. 1579 D. FARLATI, Illyricum, IV., 433., 446. U samostanskom se kompleksu vjerojatno nalazio skriptorij, a djelovala je i škola; C. FISKOVIĆ, Kulturna, 55.; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, II., 269.-270.; MT, I./2., 124.-125. Godine 1272. opatija trogirskih benediktinaca Sv. Ivana Krstitelja osniva bratovštinu koju je vodio gastald; MT, I./1., 336.; I./2., 261.; Marko PEROJEVIĆ, „Benediktinci u Trogiru”, Napredak, II., 1934., br. 2., 13.; G. LUCIO, Memorie, 268. 1580 MT, I./2., 196.; II., 162.; I. LUČIĆ, Povijesna, 406.; CD, IV., 206.; VIII., 547.-548.; XII., 507. Primjerice, u palači se knez Domald pomirio s Trogiranima 1243.; CD, IV., 205.-206.; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, 269.-270.; G. LUCIO, Memorie, 47.-48. Godine 1272. unuk kneza Vučine, Miha, nagodio se s biskupom i komunom; G. LUCIO, Memorie, 87. Godine 1358. u palači je sudio ban Ivan Ćuz. 1581 P. ANDREIS, Povijest, 146. Cijeli kompleks samostana s klaustrom srušen je zbog trošnosti u 19. stoljeću; I. BENYOVSKY, Trogir u katastru, passim; S. PIPLOVIĆ, Rad, 24.-28. Vidi sliku br. 4. 1570

220

Irena Benyovsky Latin

Crkva Sv. Stjepana, koja je bila srušena krajem 13. stoljeća radi izgradnje komunalne palače, bila je vjerojatno u posjedu opatije. Komuna zauzvrat obećava da će izgraditi crkvu koja je pripadala benediktincima u distriktu i prepustiti im dio prihoda s Drida.1582 Zbog blizine sa samostanom, komunalne su vlasti često unajmljivale samostanske kuće. Još prije završetka gradnje palače, samostan je 1271. iznajmio kuću za komunalnog rivarija,1583 a iduće godine i domus seu cochina samostana za potrebe komunalne palače.1584 I nakon izgradnje palače, samostan iznajmljuje kuću za komunalna masarije 1324. godine, s kojima dogovaraju mogućnost preinaka u zgradi.1585 Kao što smo već spomenuli, opat Sv. Ivana Krstitelja Savin, iznajmio je zgradu do samostana jer im je za njihove potrebe bila prevelika.1586 Benediktinci su zaključili da im „ni dućani niti prvi kat palače” nisu bili potrebni, a najamnina (24 libre godišnje) trebala im je za uzdržavanje. Zbog političkih neprilika u vrijeme Mate Zorića iz roda Cega, 1316. godine, gradi se komunalni arsenal kraj samostanskoga groblja te se otvaraju mala vrata u gradskom bedemu iza samostanske crkve.1587 Zbog mogućeg napada bana Mladena II. ruši se franjevački samostan pred gradom, nakon čega se franjevci premještaju u samostan Sv. Ivana Krstitelja.1588 Prema opisu, na korištenje su dobili „samostan Sv. Ivana s kućama, pomoćnim zgradama, vrtom i svim drugim pripadnostima što su se nalazile uz rečeni samostan”.1589 Uz promjenu reda promijenjen je i izgled romaničke crkve Sv. Ivana Krstitelja: lađa crkve bila je produžena, a dozidan je zvonik na preslicu.1590 Posljedni opat samostana Nikola, 1434. godine ugovara izradu poliptiha za samostanski oltar Sv. Jerolima (središnji lik je Bogorodica), s već spominjanim predstavnikom dalmatinske slikarske škole: u dokumentu magister Blaxius Georgii pictor de Tragurio, primio je od opata 89 libara (od ugovorenih 200) za izradu slike za oltar.1591 Komuna je obećala zauzvrat dovršiti crkvu Sv. Jurja u Orihovici (Vinišće) i izgraditi jednu kuću kraj nje. Tamo je opatija imala velik posjed. I danas se taj predio zove Opatija; MT, I./1., 438.-439.; G. LUCIO, Memorie, 24.; CD, XIII., 221. Desetinu ovaca iz Orihovice opatija je davala biskupiji i kaptolu; D. FARLATI, Illyricum, IV., 390.; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, 275. 1583 AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 45.-46. Vidi poglavlje o trgu. 1584 MT, I./1., 439. (28. IX. 1272.). 1585 D. FARLATI, Illyricum, IV., 435. 1586 Na sastanak dolaze šestorica braće. 1587 Notae, 228. Vidi poglavlje o obrani grada. 1588 D. FARLATI, Illyricum, IV., 372. 1589 I. Lučić, Povijesna, 374.-375. ...locum seu monasterium S. Joannis cum predictis domibus, stationibus, orto et aliis juxta dictum monasterium positis et ad dictum monasterium pertinentibus...; D. FARLATI, Illyricum, IV., 371. .... et fratrum dicti oridnis debentium in dictam terram ressidentiam facere sit superfluus superhabundas in domibus precipue in turri posita iuxta murum civitatis et iuxta dictum corum et in palcio sive domo dicti loci parte iuxta predictum palatium comunis et viam publicam et ecclesiam sancti Iohannis dicti loci et alia latera et quod dicta turris ac palatium pro fortitudine et manutentione dicte civitatis solo comuni convenit...; AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 45.-45.v. 1590 I. FISKOVIĆ, Gotička, 1049. 1591 Kruno PRIJATELJ, Kroz povijest umjetnosti u Dalmaciji (XIII-XIX st.), Split, Književni krug, 1995., 121.; M. KUNČIĆ, Od pošasti, 82.-83. 1582

Srednjovjekovni Trogir

221

Samostan Sv. Ivana Krstitelja nalazio se blizu kule na istočnom gradskom bedemu,1592 koja se vidi na Lucićevu planu grada.1593 Lucić je opisuje kao kulu koja je bila naslonjena na gradski bedem, ali nalazila se izvan grada. On je imenuje „kulom Sv. Ivana”.1594 Kula se u dokumentima spominje tek 1319., kad se benediktinci vraćaju u svoj samostan. Naime, komuna im tada nudi staru i napuštenu palaču s kulom kraj gradskoga bedema, što oni odbijaju kao nepotrebno za svoj skromni način života.1595 Ta se kula nalazila između komunalne palače i crkve Sv. Ivana. Kula (turris ipsius monasterii) se ponovno spominje 1403. godine, kad ju je opat trebao popraviti (u roku 40 dana o vlastitom trošku, a ako ne, popravit će se o trošku komune).1596 Dana 29. ožujka 1409. određeno je opatu Sv. Ivana Krstitelja da mora podići zid iznad kruništa bedema da bi mogli prolaziti vojnici po bedemima.1597 Godine 1417., u popisu kula koje se trebaju popraviti, spominje se la tore de Comun de Zuane de Gospa, ali nije sigurno odnosi li se to na tu kulu.1598 U izviješću generalnog providura Pietra Loredana iz 1424. godine, gdje se nabrajaju zgrade koje treba popraviti spominje se quaedam turris comunis et alia turris Episcopatus non multum distans ab illa, aut turris Abbatiae (...).1599 Prema tom dokumentu, kula samostana ista je kao i kula komunalne palače. Ženski samostan Sv. Nikole osnovan je uz južni gradski bedem kraj postojeće crkve Sv. Dujma 1064. godine.1600 Sedam trogirskih plemića dalo je sredstva za osnutak samostana kraj južnih gradskih vrata (Porta Dominica).1601 Iz tog razdoblja dokumenti bilježe monasterium1602 i domibus monialium.1603 Iako se prema 1592 DAZd, AT, k. 6., sv. 2., f. 19.; k. 67., sv. 2., f. 6.v; MT, I./2., 124., 125., 265.; CD, II., 275., 291.-292.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 433., 446. 1593 I. LUCIĆ, Povijesna, 708. Vidi sliku br. 27. 1594 I. LUCIĆ, Povijesna, 987. 1595 ... quia sua non interest in locis eorum habere turres, palatia, sive domus ad habitandum pro venustate sed solum pro necessitate (...) sit superfluus et superabundans in domibus, perciupue in turri posita juxta murum civitatis et juxta dictum locum et in palatio sive domo dicti loci juxta predictum palatium comunis et viam publicam et ecclesiam sancti Johannis dicti loci et alia latera quod dicta turris et palatium pro fortitudine et manutentione dicte civitatis soli Communi convenit (...); D. FARLATI, Illyiricum, IV., 373. 1596 Notae, 258. 1597 Notae, 264. 1598 G. LUCIO, Memorie, 413.; I. LUČIĆ, Povijesna, 891.–894. 1599 G. LUCIO, Memorie, 471.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1001. 1600 I. OSTOJIĆ, Benediktinci, 282.-286.; C. FISKOVIĆ, Samostan, 204.-211.; G. LUCIO, Memorie, 13.; I. LUCIĆ, Povijesna, 97.-98.; CD, I., 98.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 322.-323.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 58. O patronatu Sv. Nikole vidi: AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 17.-23. Blizu južnih gradskih vrata, krajem 9. i početkom 10. stoljeća postojala je crkvica Sv. Dujma; V. KOVAČIĆ, Porta, 52. 1601 Vidi poglavlje o patronatu. 1602 MT, I./1., 343.; I./2., 72.-74., 185.-186., 192.-193., 211., 232. 1603 MT, I./2., 207. Unutar samostana u 13. se stoljeću spominju stube samostana (ante scalas domus monacarum s. Nicole) i dvor (in curia monasterii s. Nicolai). Dvor je davao redovnicama potreban pro-

222

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 44. Benediktinski samostan Sv. Nikole (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

223

Luciću samostan u 13. stoljeću nalazio extra muros civitatis,1604 dok nisu izgrađene gradske utvrde u 14. i početkom 15. stoljeća,1605 čini se da je on ipak uvijek bio unutar bedema (u suvremenim dokumentima samostan se uvijek spominje in ciuitate Tragurii).1606 Uostalom, tipično je da se ženski benediktinski samostani uvijek smještaju unutar grada. Danas su samostan i crkva priljubljeni uz južni gradski bedem koji je sačuvan u visini s kruništem. Prema sjeveru i zapadu samostan graniči s ulicom. Drugi samostan benediktinki - Sv. Petra, osnovala je 1242. kraljica Marija, žena Bele IV., kao zahvalu gradu koji je njezinoj obitelji pružio zaštitu.1607 Prema dokumentima, prvotna lokacija samostana Sv. Petra nije bila na istom mjestu na kojem je danas. Godine 1264. redovnice su dale izgraditi, a 1270. popraviti domum monasterii.1608 Međutim, već 1285. godine komunalne vlasti dale su redovnicama dozvolu da napuste dotadašnju kuću i podignu novu na drugom mjestu.1609 Nisu poznate okolnosti toga premještanja.1610 Crkva Sv. Petra više je puta obnavljana1611 a danas ima uglavnom renesansno-barokna obilježja. Ispred samostana oblikovan je prošireni otvoreni prostor, nalik na mali trg: ulica koja sa zapada kreće prema crkvi Sv. Petra poprimila je ljevkasti oblik. Broj benediktinaca u Trogiru vremenom se smanjuje (osobito nakon pojave prosjačkih redova). Godine 1315., kada su benediktinci bili preseljeni u ženski samostan Sv. Nikole, benediktinaca je bilo samo šestero.1612 Benediktinke iz Sv. Nikole (njih osam) tada se sele k benediktinkama Sv. Petra,1613 gdje je pak bilo devet stor za život i rad. Dokumenti spominju i klupe (planca) u dvorištu samostana, gdje su redovnice sjedile; MT, II., 81., 160., 185.-186. 1604 I. LUČIĆ, Povijesna, 461.-464., 466. 1605 CD, V., 250.; MT, II., 160.; V. KOVAČIĆ, Porta, 55. Potomci Vitače darivaju samostanu Sv. Dujma i Nikole 1245. zemlje u distriktu; CD, IV., 288. 1606 Također, arheološka istraživanja pokazuju da je bedem 14. stoljeća bio vrlo blizu starijem bedemu pa je Lucić možda mislio na kulu Sv. Nikole koja je bila većim dijelom izvan bedema prije 14. stoljeća; V. KOVAČIĆ, Porta, 51.-65. Prema potrebi, i samostan je služio kao mjesto za obrane (primjerice 1380.); I. LUČIĆ, Povijesna, 991. 1607 I. DELALLE, Manastiri, 6.-18.; CD, IV., 230. 1608 MT, I./1., 53., 105. 1609 MT, II., 106. 1610 MT, I./1., 53., 105., 106.; oko 1300. godine samostan Sv. Petra dobiva novo dvorište (nobil portico); I. DELALLE, Manastiri, 146. 1611 Sačuvan je ugovor iz 1438. između samostana Sv. Petra i protomajstora Marina Radoja o izgradnji novog dimnjaka i kamina u kući samostana; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 88. Vidi sliku br. 46. 1612 MT, I./1., 66.; 1./2., 302.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 371. U 13. stoljeću zabilježeno je u Sv. Nikoli 13 redovnica; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, II., 284.; MT, I./2., 72. Iz notarskih dokumenata doznajemo da su se bavile čipkarstvom, svilarstvom, vezenjem i tkanjem; MT, I./1., 357., 374., 375., 429. 1613 D. FARLATI, Illyricum, IV., 372.; I. LUČIĆ, Povijesna, 153.-154. Sačuvan je dokument prema kojem su se opatica Sv. Nikole, Draga, i opatica Sv. Petra, Anastasija složile s tom odlukom biskupa i Velikog vijeća; AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 14.-15. U oporukama 14. stoljeća ostavljaju se sredstva i pro reclusis (isposnice) smještene u benediktinskim samostanima Sv. Nikole, Sv. Petra i Sv. Andrije na Čiovu; AHAZU, Testamenta Tragurii, f. 20.v, 30.-32., 36.v.; DAZd, AT, k. 46., sv. 1., 1.-16., passim.

224

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 45. „Kula Cega” (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

225

redovnica.1614 Redovnici su 1318. godine (nakon istjerivanja Mate Zorića iz grada) zahtijevali da im se vrati „nepravedno oduzeti samostan” Sv. Ivana Krstitelja,1615 nakon čega im je papa 1319. dopustio povratak. Franjevci se tada privremeno sele u samostan benediktinki Sv. Petra.1616 Za to vrijeme redovnice Sv. Petra živjele su u kući do crkve Sv. Stjepana de Planthera.1617 Rektor crkve Sv. Stjepana zbog toga je od komune tražio da mu se ustupi jedna komunalna kuća jer nije imao gdje stanovati. Grad mu dodjeljuje kuću za koju je plaćao najam od 24 libre, isto koliko su njemu plaćali franjevci. Franjevci su 1413. godine pokušali dobiti koncesiju nad benediktinskim samostanom Sv. Petra, ali komuna je podupirala redovnice.1618 Benediktinski samostani Sv. Nikole i Sv. Petra u gradu bili su namijenjeni samo pripadnicama najviših gradskih krugova, plemkinjama.1619 U trogirskom Novom gradu tek je krajem 16. stoljeća izgrađen poseban benediktinski samostan samo za pučanke (Sv. Mihovila). I u drugim se gradovima provodila staleška segregacija unutar benediktinskih ženskih samostana jer je bilo važno osigurati dovoljno mjesta za plemićke kćeri bez miraza i sve neudate plemkinje.1620 O primanju svake nove redovnice odlučivalo se u gradskome vijeću.1621 Za strankinje se morala dobiti posebna dozvola.1622 Samostanska se imovina povećavala darovima obitelji nove redovnice.1623 Čini se da je samostan dobrim dijelom živio od tih miraza jer su prihodi od zemalja u distriktu (iako se spominje veći broj čestica u Velikom i Malom polju) bili vrlo mali. Prva kćer iz plemićke obitelji koja bi ušla u red benediktinki MT, II., 94.-97. U 14. stoljeću u jednom dokumentu spominje se, uz opaticu, njih devet: domina Anastasia abbatisa monasteri sancti Petri de Tragurio i redovnice: Capa, Chatena, Francescha, Buna, …ana, Margarita, Stana, Lena et Prodda u parnici zbog izgradnje stuba Dese Marinovog; DAZd, AT, k. 66., sv. 17., f. 1. 1615 Sačuvano je papino pismo od 20. kolovoza 1317. prema kojem su se benediktinci žalili da je njihovo preseljenje bilo provedeno silom i po naredbi „tiranina Mate Zorića”. O tome postoje dva brevea pape Ivana, jedan od 20. kolovoza 1317. i drugi od 17. ožujka 1319., u kojima papa imenuje kao istražitelje Grgura, hvarskoga biskupa i Stjepana, župnika Sv. Petra Novog u Zadru. Zbog toga su 13. i 14. lipnja 1319. potestat Corrado de la Torre u ime komune i redovnice Sv. Petra imenovali punomoćnike koji su trebali prisustvovati parnici pred delegatima; I. LUČIĆ, Povijesna, 388.-389.; AHAZU, Ostavština, knj. 1., f. 50.-56. 1616 D. FARLATI, Illyricum, IV., 372. Vidi poglavlje o prosjačkim redovima. 1617 I. LUČIĆ, Povijesna, 161., 493.; CD, VII., 524.-525.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 372.-373., 398.399.; I. OSTOJIĆ, Benediktinci, I., 288. 1618 P. ANDREIS, Povijest, 168. 1619 Ženski samostani od 11. stoljeća su se osnivali u skladu s nastojanjem „reformne” Crkve da stavi pod jaču kontrolu žensku pobožnost i vjerski život. Prije osnutka ženskih samostana pobožne su udovice i djevojke živjele u svojim kućama. U 13. stoljeću spominje se domo ubi domine dictii conventus morantur (conuentus Sandompni et sancti Nikolay); MT, I./1., 157.; II., 94.-97.; P. ANDREIS, Povijest, 315. 1620 Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir, 215. Trogirske su redovnice do 17. stoljeća bile doživotne (vita durante); D. FARLATI, Illyricum, IV., 446. 1621 D. FARLATI, Illyricum, IV., 446. 1622 I. OSTOJIĆ, Benediktinci, II., 184.-285. 1623 Godine 1312. zabilježena je tužba koja pokazuje da su samostani primali sredstva za ulazak redovnica u svoje redove; primjerice u Sv. Petru; Trogirski spomenici, 139. 1614

226

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 46. Crkva Sv. Petra (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

227

donosila je samostanu 300 libri. Ako bi iz iste obitelji u redovnice otišle druge kćeri, one su sa sobom donosile dio zemlje. Iz dokumenata 13. stoljeća doznajemo da su neke redovnice posjedovale i posjede, dobivene poslije ulaska u red.1624 Nekretnine su samostani imali na korištenje sve do smrti redovnice, nakon čega se zemlja vraćala u obiteljski posjed.1625 Statut 1322. zabranjuje ostavljati oporučno dobra članovima obitelji koji su ušli u samostane redove jer se tako povećavala imovina samostana (osim u slučaju biskupa redovnika).1626 Samostani su, osim iz zemalja u distriktu, prihode izvlačili i od najma nekretnina koje su posjedovali u gradu. Samostan Sv. Nikole imao je je više nekretnina u gradu – kuće i čestice uz samostan, ali i u Novom gradu.1627 I samostan Sv. Petra, imao je u prvoj polovici 15. stoljeća posjede nedaleko od crkve, koji su graničili s ulicom koja je išla uz gradski zid.1628 Nekretnine blizu crkve Sv. Petra u 14. stoljeću, te blizu vrata Novoga grada nasuprot crkve Sv. Dominika u 15. stoljeću, posjedovao je samostan Sv. Ivana Krstitelja.1629 Franjevci Velik utjecaj na oblikovanje prostora Prigrađa te njegovu funkciju i izgled imala je izgradnja samostanskoga kompleksa Sv. Dominika. Dominikanci i franjevci snažno su utjecali na urbani razvoj srednjovjekovnih gradova - tipično je da su za-

1624 U jednoj oporuci, majka ostavlja svojoj kćeri, redovnici Sv. Nikole, jednak dio imanja kao i ostaloj djeci; MT, I./1., 195. 1625 I. OSTOJIĆ, Benediktinci, II., 290.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 308., 446. 1626 ST., L. II., c. 24.; R. I. c. 49. Vidi poglavlje o nasljeđivanju. 1627 U 13. stoljeću samostan je posjedovao kuću u gradu koju od njega kupuje zidar Teodor; MT, I./1., 483. U 15. stoljeću (1437.) spominje se kuća samostana s kuhinjom i vanjskim stubištem. Nalazila se u blizini samostana, ali bila je okružena privatnim nekrentinama (jedna je bila pok. Mihača Vitturija); I. LUCIĆ, Povijesna, 914., 960. Kuća južno od samostana spominje se i u dokumentu iz 1450. u blizini posjeda Blaža Vitturija. Dokument iz 1446. locira jednu česticu in civitate nova, iuxta iura monasterij Sancti Nicolai monialium a ponente, što znači da je samostan benediktinki iz staroga dijela grada imao svoje posjede i u novom dijelu, blizu komunalnog posjeda; DAZd, AT, k. 67., sv. 4, f. 71. Drugi posjed u Novom gradu, Sv. Nikola je imao kraj posjeda stipendarija i mesara Mate Ivanovog de Scutaro i već postojećeg samostana Sv. Nikole; DAZd, AT, k. 4., f. 71. Danas se u sklopu samostana Sv. Nikole nalazi više kuća i dvorišta, jer se oblikovao stoljećima. 1628 DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 8., 88. U Novom gradu samostan Sv. Petra iznajmio je 1439. česticu dugu 5 lakata a široku 4 lakata, na 29 godina; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 186. (in curia monasterij sancti Petri monialium). 1629 Jedna se čestica s drvenom kućicom spominje u 14. stoljeću blizu crkve Sv. Petra; DAZd, AT, k. sv. 2., f. 19. Uz zapadni gradski zid, samostan Sv. Ivana Krstitelja imao je u 15. stoljeću nekoliko čestica. Tako se kraj posjeda Sv. Ivana Krstitelja i gradskoga zida iznajmila muralea et curia contigua dicte murale; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 142.v.; sv. 3., f. 143. Jednu česticu, koja se nalazila blizu vrata Novoga grada, nasuprot crkve Sv. Dominika u Novom gradu, samostan je posjedovao u 15. stoljeću, ali ju je komuna oduzela za potrebe izgradnje gradskoga bedema (... iuxta portam dicte civitatis nove per quam exitur marinam, que est per oppositus ecclesie sancti Dominici ...); DAZd, AT, k. 67., sv. 5., f. 177.v.

228

Irena Benyovsky Latin

posjedali predgrađa.1630 Zauzimanje nedefiniranog i neizgrađenoga prostora izvan starog dijela grada imalo je nekoliko razloga. Zemlja je u Prigrađu bila jeftinija nego u gradu, a u zgusnutoj jezgri infra muros u 13. stoljeću nije ni bilo mjesta za njihove samostanske zgrade i crkvu. Također, njihov je smještaj ovisio i o položaju zemlje koja im je bila donirana.1631 Već 1224. spominje se osnivanje franjevačkog samostana na području komune, kad je biskup Treguan dopustio Maloj braći da se dosele u Trogirsku biskupiju.1632 Prvi je franjevački samostan osnovan izvan grada, a bio je izgrađen sredstvima koje je 1234. oporučno ostavio Desa Lukin iz roda Lucić.1633 Mjesto na kojem su, prema Desinim uputama, izgrađeni crkva i samostan bilo je predaleko od grada te je prosuđeno kao neudobno.1634 Papa je 8. siječnja 1264. naredio trogirskom biskupu da uz suglasnost prokuratora proda imovinu Lucićeve baštine te kupi pogodnije mjesto na otočiću i sagradi crkvu i samostan.1635 Povoljna je okolnost bila ta što je od 1255. za trogirskoga biskupa bio postavljen franjevac Kolumban. Prema dokumentu od 29. listopada 1264. Kolumban je s magistratom obavio prodaju cijele baštine koja je nekad bila dodijeljena franjevcima, da bi im kupio novo mjesto na samom otočiću.1636 Biskup je za sredstva dobivena od Dese iz roda Lucić 12. ožujka 1265., kupio u Prigrađu dva zemljišta s barakom, blizu posjeda Nikole Albertinija i Nocenta Martinovog za 240 libri te postavio temelje franjevačkoj crkvi.1637 Dana 1630 Anđelko BADURINA, Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, Zagreb, 1990., 34. 1631 Jacques Le GOFF, „Ordres mendiants et urbanisation dans la France médiévale”, Annales, 4., 1970., 924.-947., 929. 1632 Irena BENYOVSKY, „Prosjački redovi u kasnosrednjovjekovnom Trogiru”, Vrtal, 1.-2., 1998., 85.96. 1633 CD, III., 398. To je prva sačuvana trogirska oporuka. Desa je u oporuci odredio da se franjevcima izgradi samostan Sv. Marije sa svim potrebnim zgradama te je zamolio biskupa Treguana da samostan i crkvu posveti; N. KLAIĆ, Povijest, 86. Za nadzor nad Desinom baštinom nakon njegove smrti bila su određena četiri prokuratora; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 42. (Andreas Archiepiscopus Spalatensis, 1234, 18. februarij Testamentum Desse Lucae ...); I. LUČIĆ, Povijesna, 243.-236. U dokumentu od 6. travnja 1263. prokuratori pokojnog Dese iz roda Lucić potvrdili su biskupu da je isti dio svojih posjeda i zemalja ostavio gvardijanu i Maloj braći; G. LUCIO, Memorie, 161.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 116. To potvrđuju i opunomoćenici 13. kolovoza 1263. godine; G. LUCIO, Memorie, 162.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 117. 1634 Ne zna se točna lokacija ovog starog samostana; A. BADURINA, Uloga, 74. U siječnju 1264., gvardijan franjevačkog samostana žalio se papi Urbanu IV. na neudobnost stanovanja izvan grada te je od njega tražio dozvolu za izgradnju novog samostana bližega gradu; MT, sv. I./1., 3.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 347.-348. 1635 Ta se odredba ponavlja u kolovozu 1264. godine; CD, V., 284. 1636 CD, IV., 601. On je 3. listopada 1264. dobio suglasnost Desinih zastupnika da proda sve zemlje i kuće Lucićeve baštine. Te su zemlje bile prodane subaštinicima obitelji Lucić za 1600 libara malih; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 164.; CD, V., 293.-294. 1637 ... Fundamenta templi et coenobii jacta sunt anno 1265. ac primos lapides sacris precationibus initiatos ipsemet Columbanus sollemni ritu demisit, supposuitque templo aedificando in honorem cultumque Deiparae Virginis IV. Id. Augustii, ut tabulae Tragurienses fidem faciunt; D. FARLATI, Illyricum, IV.,

Srednjovjekovni Trogir

229

15. kolovoza 1265. biskup je od Nocenta Martinovog i od Luke Matinog iz roda Lucić kupio sva isušena zemljišta što su ih imali u Prigrađu za 1000 libara.1638 Luka Matin zadržao je jednu veliku kuću u Prigrađu.1639 Kupujući zemljišta za franjevce u Prigrađu, biskup je morao odustati od dijela koji su držali dominikanci. Naime, spominje se da su dominikanci iz Splita posjedovali kamenu kuću i više čestica u Prigrađu.1640 Breve pape Klementa IV. od 11. srpnja 1265. upućeno trogirskom biskupu navodi da su oci propovjednici iz Splita dobili od Nikole Albertinija kapelu Sv. Frane (sacram aediculam/capellam) u Prigrađu, nad kojom je imao pravo patronata, a koja nije imala prihoda i nije bila dodijeljena nikome kao beneficij.1641 Dolazi do kompeticije između dva prosjačka reda zbog lokacije u trogirskom Prigrađu gdje se trebao graditi franjevački odnosno dominikanski samostan. Dominikanci su tvrdili da im je još papa Urban IV., prethodnik Klementa, dopustio da mogu ondje izgraditi samostan, ali da je to trogirski biskup spriječio. Biskup Kolumban htio je zaustaviti predavanje zemljišta splitskim dominikancima, a i dodjeljivanje kapele posvećene Sv. Frani.1642 Međutim, papa je 1265. odredio trogirskom biskupu da dopusti splitskim dominikancima posjedovanje kapele u Trogiru i gradnju samostana.1643 Biskup je bio prisiljen popustiti papi pa mu je 5. veljače 1266. odgovorio da nema namjeru ometati dominikance u posjedovanju te crkve.1644 Trogirski plemić Nikola Albertini darovao je svoju kapelicu dominikancima, koji su već prije pokušali dobiti pravo na kapelu Sv. Frane. Već se primicerij Gervazij (koji je držao beneficij Sv. Marije de burgo u Prigrađu) žalio na papin breve te tražio da se ona prepusti dominikancima.1645 Za potrebe samostana komuna je 1266. darovala dominikancima zemlju na kojoj se nalazilo groblje (nalazilo se kraj kapele Sv. Frane, javnog puta i palače kanonika Nocenta Martinovog).1646 349. Ad honorem Dei omnipotens et beate Marie virginis causa aedificandi ibi in burgo ecclesiam et locum fratribus minoribus de Tragurio; CD, V., 344.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 11. (10. Augusti 1265. ecclesia Beate Marie in Burgo pro fratribus minoribus primum lapideam iuactus…); CD, V., 20.21. 1638 CD, V., 312. 1639 AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 12.-15. 1640 CD, V., 312. 1641 D. FARLATI, Illyricum, IV., 349.-250. 1642 AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 11. (11. Julii 1265. De capella donata fratribus Predicatoribus). Iz biskupskoga pisma papi vidi se namjera da kapelu zadrži za franjevce i da je posveti blaženoj Dj. Mariji, kojoj je bila posvećena i stara franjevačka crkva u distriktu. Nedavna arheološka iskopavanja kraj crkve Sv. Dominika u Trogiru otkrila su kapelu Sv. Frane. 1643 Epistola Clementis ad Columbanum; CD, V., 341.-342. 1644 AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 13. (... domino episcopo ... permittat ipsos fratres pacifice possidere capellam Sancti Francisci sitam in burgo Civitatis Traguriensis patronatus cuius dictis fratribus concessum a Domino Nicola Albertini ...). 1645 CD, V., 251. 1646 D. FARLATI, Illyricum, IV., 350. Kasnije dominikansko groblje locirano je blizu javne ulice i trijema južne strane crkve, a arheološka iskopavanja potvrđuju kontinuitet toga groblja i u 15. i 16. stoljeću. N. BEZIĆ-BOŽANIĆ, The Necropolises, 95.; DAZd, AT, k. 66., sv. 2., f. 27.v .

230

Irena Benyovsky Latin

Jedan od razloga nesporazuma između franjevaca i dominikanaca u Trogiru sigurno je bio nedostatak prostora na otočiću. Naime, 1268. godine Klement IV. zabranjuje graditi samostane prosjačkih redova u malim razmacima te još jednom određuje udaljenost.1647 Doduše, u manjim gradovima, kao što je bio Trogir, redovito se dobivaju dozvole da se ta udaljenost smanji.1648 Trogirski su franjevci, dakle, bili prisiljeni odseliti se iz Prigrađa. Svoje su čestice prodali namjeravajući od tih novaca kupiti novi teren za crkvu i samostan na obali. Proces prodaje zemljišta i kuća u Prigrađu, kupnje novih čestica izvan grada te gradnje novih zgrada trajao je nekoliko godina. Biskup je tijekom 1271. i 1272. godine prodao kuće i zemljišta u Prigrađu bivšim vlasnicima Luki Matinom iz roda Lucić i kanoniku Nocentu Martinovom za 1500 libri malih.1649 Ta zemljišta, koja su se nalazila blizu mora i blizu drugih čestica Luke i Nocenta, kasnije su kupili dominikanci za izgradnju svoje crkve i samostana.1650 Franjevci kupuju novo zemljište na obali. Sačuvan je ugovor od 4. studenog 1266. prema kojem je samostanski prokurator Luka Matin iz roda Lucić kupio vrt od patrona crkve Sv. Jurja, koji se nalazio kraj crkve Sv. Jurja na obali (blizu mosta za grad).1651 Godine 1271. počela je izgradnja novoga franjevačkog samostana na kupljenom zemljištu. Kupoprodajni ugovor od 20. srpnja 1272. bilježi da su kustos i gvardijan franjevačkog samostana prodali trogirskom kanoniku Kalendi dva vretena zemlje u polju, blizu „starog mjesta fratara” (možda ono koje su naselili još prije dolaska u Prigrađe).1652 Novac od te prodaje namjeravali su upotrijebiti za Udaljenost između dva samostana prosjačkih redova bila je strogo određena i oni nisu smjeli biti građeni jedan uz drugoga. U buli Klementa IV. od 20. studenog 1265., koja govori o gradnji samostana prosjačkih redova, određuje se minimalna udaljenost između dva samostana (300 canne - 500 metara); E. GUIDONI, Storia, 306.; Luigi PELLEGRINI, „Mendicanti e parroci: coesistenza e conflitti di due strutture organizzative della cura animarum”, Francesscanesimo e vita religiosa dei laici nel ‘200, Atti dell’VIII Convegno Internazionale, Assisi, 1981., 129.-167., 158.-161. 1648 Papa Ivan XXII. piše hvarskom biskupu Jurju 1414. godine da su trogirski franjevci premještani 6 puta, a dužd Tommaso Mocenigo piše 1420. da su premještani 7 puta. Papa navodi da su od 1214. do 1265. bili na izvornom mjestu izvan grada, 1265. u Prigrađu, 1272. počeli su graditi crkvu izvan grada, 1315. premješteni su u samostan Sv. Ivana Krstitelja, peti put u samostan Sv. Petra; šesti put 1319. godine; Milan IVANIŠEVIĆ, „Nestajanje najstarijega hrvatskog franjevačkog mjesta u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39., 2001.-2002., 149.-185., 150.-151. 1649 ... omnes domus, camardas, platheas seu paratineeas, loca et possessiones, quas patres minores et locus et conventus fratrum minorum Traguriensium habebat in burgo civitatis ...; MT, I./1., 284., 320. Dokument od 20. srpnja 1272. potvrđuje ovu prodaju; MT, I./1., 390. 1650 P. ANDREIS, Povijest, 431.-433. 1651 Nedaleko od tog vrta nalazile su se komunalne mesnice, kaptolski vrt i javni putovi. Zemljište za franjevce bilo je kupljeno za 50 libara, a od upravitelja crkve Sv. Barbare franjevci su dobili i četrdeset koraka susjednog zemljišta, uz uvjet da obnove crkvu Sv. Jurja; I. LUČIĆ, Povijesna, 236.; MT, I./1., 186.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 22., 42. 1652 ... duos vretinos minus octava terre seu orti dicti loci Traguriensi, posite iuxta murum circuitus loci antiqui ipsorum fratrum conventus Traguriensis, terram loci predictorum fratrum, ortum Nicole Cascoti et viam publicam...; MT, I./1., 389. 1647

Srednjovjekovni Trogir

231

izgradnju novog samostana.1653 U Trogiru su vjernici ostavljali donacije u zamjenu za mise ili pokop unutar samostanskoga groblja. Papino pismo Quo elongati dopustilo je Maloj braći da primaju sredstva od „spiritualnih prijatelja”, osobito za gradnju crkava.1654 Međutim, niti u tom samostanu izvan grada franjevci nisu dugo ostali. Naime, kada se 1315. godine ban Mladen II. spremao osvojiti Trogir, franjevački je samostan mogao poslužiti kao uporište banove vojske. Trogirski biskup otišao je banu s molbom da ne zauzima samostan Male braće, ali u međuvremenu je Mate Zorić iz roda Cega naredio njegovo rušenje.1655 To se zapravo dogodilo bez čekanja odgovora, koji je na kraju bio pozitivan, pa je rušenje samostana bilo više politički čin, a manje obrambeni.1656 Ostaci samostana i zemljište nakon rušenja ostali su u vlasništvu franjevaca. Mladen II. nikad nije napao grad, ali franjevci su opet ostali bez svoga smještaja. Već se u odluci vijeća iz 1315. govori se o potrebi stanovanja franjevaca u gradu. Od pape je već iste godine zatraženo da potvrdi premještaj fratara u benediktinski samostan Sv. Ivana Krstitelja na dvadeset godina (ipak su ostali kraće).1657 Već smo spomenuli da su benediktinci nakon što su franjevci dobili dozvolu za premještaj, bili preseljeni u ženski samostan Sv. Nikole.1658 Godine 1318., nakon istjerivanja Mate Zorića iz roda Cega iz grada, komuna je iz redovitih prihoda isplatila Bribircima 2000 libara za svoje građane u sužanjstvu, a fratrima Sv. Frane isplatila je 3000 libara za obnovu njihova samostana. U novim okolnostima benediktinci su zahtijevali da im se vrati „nepravedno oduzeti samostan” Sv. Ivana Krstitelja, što su i postigli 1319. godine. Franjevcima je za stano1653 Tada je prokurator bio Jacobus de Brissia, koji se brinuo oko prodaje, koju je potvrdio i biskup Kolumban; I. LUČIĆ, Povijesna, 236.; AHAZU, Ostavština, knj. 12., f. 49. (... vendi faciendum omnes paritineas et possessiones quas fratres minores locus et conventus fratrum minorum Traguriensium habebant in Burgo Traguriensi .... pro faciendo laborerio novo ipsorum fratrum loci Tragurij ... ); MT, I./1., 284., 319.; II., 155. 1654 Pojedini su fratri dobivali poklone, uglavnom knjige i odjeću, što je kasnije bilo zabranjeno: ... pro anima mea fratribus minoribus de Tragurio quinquaginta libras venetorum parvulorum ...; MT, I./1., 48., 215., 305., 375. Mnogi oporučitelji ostavljali su legate za izgradnju franjevačkog samostana. Primjerice, oporučitelj 1272. godine ostavlja sredstva za radove na crkvi: item operi sancti Francisci fratrum minorum quinque libras; MT, I./1., 318. U oporuci od 10. ožujka 1272. ostavljaju se sredstva za oltar Sv. Klare u crkvi Sv. Frane: ... pro servicio et laborerio altaris sancte Clare, que fieri debet in ecclesisa sancti Francisci fratrum minorum; MT, I./1., 325. Godine 1263. Gasije Lančijev je ostavio 25 libre za habite (tunicles) i isto toliko za radove na samostanu, u zamjenu da redovnici mole za njegovu dušu nakon njegove smrti; MT, I./1., 48., 215., 309., 375. Općenito o legatima ostavljenim franjevcima: Charles LAWRENCE, The Friars. The impact of the Early Mendicant Movement on Western Society, London, 1996., 112. 1655 Ova je Matina odluka sačuvana u zapisniku vijeća od 27. svibnja 1315.; CD, VIII., 397.; AHAZU, Ostavština, knj. 1., 26.-30; I. LUČIĆ, Povijesna, 373.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 371.; N. KLAIĆ, Povijest, 220. I Šibenčani su 1319. godine također u strahu od Mladenova napada, naredili rušenje svog franjevačkog samostana; CD, VIII., 556. 1656 I. LUČIĆ, Povijesna, 370.; CD, VIII., 397.-399.; AHAZU, Ostavština, k. 1., f. 14.-22. 1657 I. LUČIĆ, Povijesna, 373.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 372. 1658 D. FARLATI, Illyricum, IV., 371.

232

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 47. Plan grada s Čiovom na planu V. M. Coronellija iz 1688.

Srednjovjekovni Trogir

233

vanje bio prepušten samostan benediktinki Sv. Petra.1659 U 14. stoljeću (1387.) ipak se spominje groblje samostana Sv. Frane izvan grada, pa je očito da su razrušeni samostan i njihovo groblje ostali u posjedu franjevaca.1660 Franjevci su i tijekom 14. stoljeća dobivali bogate legate: primjerice, domina Stančica ostavlja franjevcima sliku vrijednu 20 libara.1661 Spomenuli smo da su franjevci papi Ivanu XX. uputili molbu za dobivanje koncesije nad benediktinskim samostanom Sv. Petra, da bi zadržali mjesto unutar grada. U tome ipak nisu uspjeli.1662 Kasnije su franjevci htjeli obnoviti svoj stari samostan i crkvu na kopnu, ali tu je građevinu uništio gubernator Camillo Orsini 1420.1663 Zahtjevi franjevaca ponukali su kneza Šimuna Detrika da pronađe novo mjesto za franjevce. Dana 13. prosinca 1420. odlučeno da se popravi razrušeni franjevački samostan,1664 ali je franjevcima ipak dodijeljeno novo mjesto 1430. godine,1665 i to na Čiovu. Tamo se gradi samostan Sv. Marije 1432. godine.1666 Lucić je zabilježio izvor prema kojem su su franjevci između 1422. i 1432. živjeli u kući koja je pripadala crkvi Sv. Stjepana, dok im se nije izgradio novi samostan na Čiovu.1667 U posjedu su imali nekoliko čestica u Novom gradu.1668 Planiranje izgradnje samostana i njihova imovina, od 1420. bili su pod kontrolom Venecije. Tako je 1432. godine bilo određeno da gvardijani i priori samostana Sv. Frane i Sv. Dominika popisuju svoju imovinu i daju je na uvid knezu jednom godišnje (kao i upravitelj imovine crkve Sv. Lovre).1669

D. FARLATI, Illyricum, IV., 372. DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 17.v. 1661 M. KUNČIĆ, Od pošasti, 83. 1662 Breve od 27. ožujka 1413. naredio je zadarskom ordinariju razmatranje tog slučaja. 1663 Kameni i drveni ostaci samostana bili su upotrebljeni za javne radove, a crkvena vrata toga samostana bila su, prema Andreisu, preobraćena u nova (južna) gradska vrata; P. ANDREIS, Povijest, 168. 1664 AHAZU, Ostavština, knj. 9., f. 117. (Die 13 novembris 1420. De monasterio Sancti Francisci destructo). 1665 AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 45., 220.v. Prije konačnog smještaja, meštar franjevačkog reda Valerije Giustiniani tražio je od kneza Zaharija Oria zemljište na Čiovu zvano „Lazaret”. Prvotan zahtjev bio je odbačen pa je meštar Deziderije Bianchieso ponovno tražio zemljište Sv. Lazara, zajedno „s prilazećim zemljištem za izgradnju samostana”; G. LUCIO, Memorie, 475.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 421. 1666 Godine 1437. Blaž Jurjev s rektorom crkve sklapa ugovor da će izraditi poliptih (anconam seu palam) s pet oslikanih polja za 200 malih libara. Taj je poliptih danas na žalost izgubljen; K. PRIJATELJ, Slikar, 14.; C. FISKOVIĆ, Poliptih, 132.-133. 1667 I. LUČIĆ, Povijesna, 390.-391. 1668 U 15. stoljeću spominje se posjed u Novom gradu u vlasništvu Sv. Frane; DAZd, AT, k. 67., sv. 2., f. 33., 201.v, 206.v. 1669 ST, R. II., c. 57. 1659 1660

234

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 48. Crkva Sv. Dominika (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

235

Dominikanci Dominikanci su se u 13. stoljeću dokopali zemljišta u Prigrađu na štetu franjevaca.1670 Odmah nakon kupnje nekadašnjih franjevačkih čestica u Prigrađu započeli su izgradnju vlastitoga kompleksa.1671 P. Andreis u svojoj Povijesti donosi podatak da je crkva izgrađena 49 godina nakon osnivanja dominikanskoga reda (red je osnovan 1216.), i to na zemljištu Nikole Albertinija, koji je prvo bio zadržao juspatronat kapele, ali ga je uskoro prepustio prioru i fratrima.1672 Darovano zemljište Nikole Albertinija pokazalo se nedovoljnim za dominikanski samostan pa je prior samostana fra Mihovil iz Drača kupio 16. srpnja 1304. tri drvene kućice od pripadnika roda Lucić (braće Mate, Grgura i Dese, sinova Lukinih, te Frane i Stane, njihovih sestara), koje su se nalazile u susjedstvu.1673 Crkva je vjerojatno građena krajem 13. stoljeća, ali produžena je prema zapadu početkom 14. stoljeća, kada se gradi i klaustar. Dominikanska crkva u Trogiru primjer je tipa gotičke propovjedničke crkve.1674 Gradnju crkve Sv. Dominika pomogla je krajem 13. stoljeća „pobožnost javne vlasti i žar pobožnih privatnika”.1675 U oporukama se često ostavljaju legati za izgradnju.1676 Pape su utjecale na svjetovne i crkvene autoritete da pomognu osnivanje i razvoj franjevačkih i dominikanskih samostana.1677 Godine 1250. papa Inocent IV. je dopustio prosjačkim redovima da ukapaju mrtve u svoja groblja i crkve, čime

MT, I./1., 402.; I./2., 16. U jednom kupoprodajnom ugovoru od 22. veljače 1272. navodi se: actum in via iuxta ecclesiam sancti Francisci fratrum predicatorum, a iste godine spominju se frater Micha et frater Leonardus de ordine fratrum predicatorum loci sancti Francisci de Tragurio; MT, I./1., 315., 373.; I./2., 8., 11. 1672 P. ANDREIS, Povijest, 336.-337. Patronatsko pravo svjetovne osobe u pravilu se ukidalo ako je crkva bila samostanska. I Farlati piše, preuzevši podatke od Lucića, da je dominikanska crkva bila podignuta oko 1300. godine. To potvrđuje podatkom da se na južnom zidu s vanjske strane samostana još u 17. stoljeću vidjelo umetnuto kamenje s nadgrobnim natpisima iz 1325., koje je stajalo u zidovima starije crkve (dakle mora biti mlađi od te godine); D. FARLATI, Illyiricum, IV., 381. 1673 P. ANDREIS, Povijest, 336.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1043.; Stjepan KRASIĆ, „Crkva i samostan Sv. Dominika u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 67-109. Vidi poglavlje o plemstvu. 1674 I. FISKOVIĆ, Gotička, 1036.-1066., 1049.; William HINNEBUSCH, Dominikanci; Kratka povijest reda, Zagreb, 1997. Notarski dokumenti smještaju sklapanje mnogih ugovora ispred Sv. Dominika. 1675 O tome vidi: P. ANDREIS, Povijest, 357. 1676 ... pro fabrica ecclesie sancti Dominici de Burgo Tragurii; pro laborerio; loci sancti Dominici ... (između 10 i 40 soldi); M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 180.-187. Primjerice, 1274. Marija kći pokojnog Žola, ostavila je samostanu Sv. Dominika sav svoj imetak; CD, VI., 89. 1677 CD, V., 19. Godine 1243. papa Inocent IV. bulom Nos attendentes dopušta franjevcima graditi oratoria te im daje sve ovlasti bogoslužja, osim onih koje su bile rezervirane za župne crkve (… indulgemus ut in locis in quibus degetis, liceat vobis habere oratoria, in quibus cum Viatoco altari possitis Missarum solemnia, et alia divina Officia celebrare, omni Parochiali jure Parochialibus Ecclesiis reservato ...); A. BADURINA, Uloga, 34.-35. 1670 1671

236

Irena Benyovsky Latin

su njihove crkve bile izjednačene sa zbornima.1678 Tada uspijevaju dobiti brojne i bogate ostavštine.1679 U siromašnoj sredini oporučitelji su rjeđe inicirali gradnju cijele zgrade, pa su gotovo svi legati ostavljani za pomoć pri dogradnji objekata. Od sredstava sakupljenih od legata 1350. izgrađen je novi portal crkve. Zapadno pročelje financijski je pomagala i Bitkula, sestra Augustina Casottija.1680 Bitkula nije imala potomaka pa 1371. oporučno određuje da se njezina dobra prodaju i sredstva ulože pro laborerio ecclesie ordinis predicatorum loci Traguriensis.1681 I biskup Nikola Casotti, koji je sam došao iz reda propovjednika, uložio je veliku svotu iz svojih prihoda u gradnju crkve Sv. Dominika te njezino ukrašavanje.1682 Dominikanci su Augustina i Bitkulu ovjekovječili likovima na luneti portala dominikanske crkve.1683 Godine 1374. je knez Frane de Georgiis (1358.-1373.) od biskupa posudio novac za dovršenje dominikanske crkve (nabavio je kamen, vapno i drvo te platio majstore).1684 Krajem 14. stoljeća (1386.) spominje se u dokumentima refectorium fratrum predicatorum, gdje se sklopio neki ugovor.1685 Prostor pred crkvom razvio se u gradski trg, a na njemu su još u 13. stoljeću zabilježena okupljanja stanovnika, radi rješavanja pravnih poslova ili u dokolici (vjerojatno u trijemu što se pružao južno uz crkvu).1686 U 15. stoljeću dominikanci šire svoj posjed u Prigrađu: komuna im 1407. dopušta da jednu česticu i kuću pregrade za korištenje,1687 ali ta je već 1412. bila porušena radi izgradnje gradskoga bedema.1688 U razdoblju mletačke vlasti samostan se i dalje dograđuje. Sa sjeverne strane dobiva novi klaustar, koji su podigli trogirski graditelji Nikola Račić i Antun Lionić.1689 I dalje se dosta legata ostavlja za izgradnju i ukrašavanje crkve. Tako Stanava iz Novoga Grada ostavlja 1450. godine 10 malih libara „fabrici” Sv. Dominika te naručuje dio popločenja (unum 1678 U pismu od 9. travnja 1252. papa je dao franjevačkim crkvama pravo da se zovu conventuales. Dvije godine kasnije papa je dao povlastice franjevcima u Dalmaciji: pravo na propovijedanje, pokapanje (in ecclesiis sui elegerit sepulturam), gradnju zvonika i groblja (habere campanam vel cimiterium benedictum); A. BADURINA, Uloga, 34. 1679 Samuel K. COHN, The Cult of Remembrance and the Black Death. Six Renaissance Cities in Central Italy, Baltimore, 1992, 38. Dotada su franjevačke crkve bile smatrane kao oratoria privata; C. LAWRENCE, The Friars, 108. 1680 On je 1303. imenovam zagrebačkim biskupom. 1681 M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 201.-203., 210. Dio je ostavila i nećacima, osim u slučaju ako oni ne budu imali nasljednika. 1682 P. ANDREIS, Povijest, 109. 1683 I. LUČIĆ, Povijest, 1044. Luneta je djelo Nikole Dente; C. FISKOVIĆ, Skulpture, 66.-67. 1684 U dokumentu se spominje da je sakupljač papinskih priloga provjeravao u što je bio potrošen papinski novac; CD, XV., 79., 92.-93.; AHAZU, Ostavština, knj. 6., f. 84.-86. 1685 DAZd, AT, k. 66., sv. 16., f. 1.v. 1686 ... Actum ante ecclesiam fratrum predicatorum; MT, I./1., 317., 327. 1687 P. ANDREIS, Povijest, 336. 1688 Dominikancima se ustupa drvena kuća braće Ivana i Tome; I. LUČIĆ, Povijesna, 993.-994. 1689 Za vrijeme trogirskog kneza Jakova di Giorgio iz Venecije; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, 122.

Srednjovjekovni Trogir

237

pavimentum de tella alba).1690 Marija, udovica Jurja Srambića, ostavlja sredstva za popravak zgrade Sv. Dominika iste godine.1691 Nikola Andreis 1452. oporučno je ostavio crkvi Sv. Dominika 100 dukata za izgradnju kapele Sv. Marije od Ružarija.1692 Obitelj Sobota podigla je oltar Sv. Katarine u Sv. Dominiku kao svoj nadgrobni spomenik.1693 Obje obitelji svoje su matične kuće (u jezgri) imale u susjedstvu dominikanaca. Na Čiovu se u 15. stoljeću gradi novi dominikaski samostan Sv. Križa. Bio je to prvi dominikanski opservantski samostan na istočnoj obali Jadrana, a osnovao ga je 1432. Trogiranin Nikola Milinović.1694 Iste je godine organizirana fabbrica za izgradnju Sv. Križa, ali gradnja se zbog nedostatka sredstava odužila do 1438.1695 U oporukama iz sredine 15. stoljeća mnogi su legati (pučana i plemića) ostavljani za izgradnju te crkve.1696 U izgradnji crkve Sv. Križa spominje se više majstora iz Trogira i drugih obalnih gradova. 1697 Izgradnja novih samostana na Čiovu potaknula je postupno naseljavanje otoka u 15. stoljeću te nastajanje novoga predrađa. Taj proces, kao i izgradnja novih gradskih bedema te kaštela na obali, označava novu fazu u urbanom razvoju grada kojom završavamo naše istraživanje.

Svjetovni patronati nad crkvama Prestiž roda ili određene društvene grupe računao se i po posjedovanju kapele ili prava patronata nad crkvenom građevinom. Pravo patronata bilo je statusni simbol koji je izdvajao ugledne rodove od ostaloga društva puno prije staleškoga zatvaranja vijeća.1698 Zajednička briga za crkvu jačala je kolektivno pamćenje roda i povezivala njegove članove.1699 Crkva pod plemićkim patronatom bila je relikt ranosrednjovjekovnog razdoblja u kojem su moćni rodovi bili osnivači nekih crkava. Nakon reforme u 11. stoljeću, nekadašnji vlasnici dobivaju samo pravo patronata nad određenom kapelom - on postaje duhovna nadarbina koja je i dalje okupljala DAZd, AT, Viviano, f. 88.-88.v. DAZd, AT, Viviano, f. 99.-99.v. 1692 P. ANDREIS, Povijest, 336.-337. 1693 D. FARLATI, Illyiricum, IV., 381.; A. MUTNJAKOVIĆ, Andrija, 174. 1694 Stjepan KRASIĆ, „Dominikanski samostan sv. Križa na Čiovu (1432-1852)”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 31., 1991., 79.-95., 80.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 404.-405.; CD, V., 467. 1695 S. KRASIĆ, Dominikanski, 80. Prokurator je bio patricij Nikola Mladenov; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 151.v-152. 1696 DAZd, AT, Viviano, f. 35.v, 36.-37., 41.v, 62.-62.v; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., f. 152.-152v. 1697 D. FARLATI, Illyricum, IV., 405.; u dokumentu iz 1438. opisuje se postavljanje drvene skulpture iznad oltara; skulptura je bila napravljena in fabricam ecclesiae sancte Crucis de insula Bue; DAZd, AT, k. 67., sv. 3., 43.v. Godine 1435. zabilježen je domaći protomajstor Stjepan, a 1439. šibenski graditelj Ivan Brahanović obvezuje se nadstojniku Nikoli Mladenovom da će zidati pola godine. Zdenac u klaustru počeo je raditi Dubrovčanin Ostoja Radosalić zvan Kostur. On je 1458. priznao da taj rad nije dovršio, iako je za njega već bio isplaćen; C. FISKOVIĆ, Naši, 176. 1698 Z. JANEKOVIĆ RÖMER, Okvir, 352. 1699 U trogirskim oporukama, kao i u oporukama drugih gradova, gotovo se uvijek ostavljaju sredstva za čitanje misa za spas duše pokojnih rođaka; M. KARBIĆ – Z. LADIĆ, Oporuke, 174.-180. 1690 1691

238

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 49. Crkva Sv. Martina (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

239

članove obitelji, nasljednike graditelja crkve.1700 Patroni crkve imali su samo pravo predlagati svećenika za crkvu, kojega bi biskup kasnije potvrdio.1701 Na trogirskom području osnivači crkava su darovali posjed s crkvom – nadarbinu i pravo pobiranja crkvenih dohodaka (beneficium) nekoj crkvenoj instituciji, a oni su stekli pravo upravitelja/rektora (ius patronatus). Ovo pravo je bilo nasljedno pa se vremenom broj patrona pojedine crkve povećavao. Patronatska prava nad crkvama nasljeđivali su u Trogiru i muški i ženski potomci.1702 Crkva nad kojom je pojedini rod imao patronat često je bila u blizini ostalih posjeda roda/rodova, iako to nije uvijek slučaj.1703 Tijekom vremena većina je juspatronata pridružena kaptolskoj menzi.1704 Crkva Sv. Martina (Sv. Barbare) u gradu bila je laički juspatronat obitelji Machinaturi.1705 Pravo patronata su naslijedili najbliži rođaci: Lucići, Cege i Pecci (parentella illorum de Machenaturis).1706 Arhiđakon Gervazij, upravitelj Sv. Martina, tvrdio je da je po srodstvu također baštinik ove crkve. Prema Ivanu Luciću, Gervazij je bio posljednji muški član obitelji Machenaturi, a pripadnici rodova Lucić, Cega i Pecci naslijedili su patronat po ženskoj liniji.1707 Već smo spomenuli da je prema ugovoru od 29. prosinca 1267. Luka Matin iz roda Lucić, vlasnik kuće ispred Sv. Martina, obećao sagraditi drugi kat kuće koja se nalazi nad ulicom ispred rečene crkve,1708 kojoj je upravitelj bio Gervazij.1709 Pripadnici nove grane roda Lucić koja se javlja u 14. stoljeću (često zabilježeni nasljednim patronimom de Dmine) imali su matičnu kuću preko puta crkve Sv. Gregorijanskom se reformom ustanovljuje isključivo crkvena jurisdikcija nad crkvama te se ukida mogućnost da crkve osnivaju laici. Dekretom Lateranskoga sinoda iz 1078. papa prijeti ekskomunikacijom svake svjetovne osobe koja ne preda svoja osnivačka prava nad crkvenom imovinom. Na drugom lateranskom koncilu 1139. odlučuje se da se svaka nadarbina koju su osnovali laici smatra nedostojnom; J. NERALIĆ, Put, 112. 1701 Ostala patronova prava bila su počasna, imao je primjerice pravo da u patronatskoj crkvi ili na njoj namjesti znak obitelji, natpis ili obiteljski grb. Patron je morao popraviti crkvu ako je to bilo potrebno te organizirati „fabriku”. Mogao je zatražiti samo desetinu dobara iz nadarbine za popravak crkve. Provođenje novih zakona nije išlo potpuno glatko na lokalnoj razini. Ipak, od tada nadalje nijednu crkvu više nije smio osnovati i graditi svjetovni vlasnik; C. BOYD, Tithes, 115.-119. 1702 Naime, nakon što su žene izgubile pravo nasljeđivanja posjeda, zadržava se pravo nasljeđivanja patronata i po ženskoj liniji; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 42.-56.; Z. NIKOLIĆ JAKUS, Obitelj, 59.-89. 1703 K. GROSS, Udžbenik, 171. 1704 Primjerice, ckrva Sv. Lava/Barbare/Nikole 1583. godine. 1705 P. ANDREIS, Povijest, 334.; Mladen ANDREIS, „Birači rektora crkve Sv. Barbare u Trogiru: građa za anagraf dalmatinskoga plemstva u 16. stoljeća”, Zbornik zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu, 2002.-2003., 161.-237. 1706 D. FARLATI, Illyricum, IV., 359. 1707 I. LUČIĆ, Povijesna, 293.-294. 1708 CD, V., 451.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 308. 1709 I. LUČIĆ, Povijesna, 294. Actum jednog kupoprodajnog dokumenta ubilježen je in domo seu circuitu sancti Martini ubi dictus archidiaconus moratur et habitat. Gervazije je živio preko puta crkve Sv. Martina i dao je izgraditi portik ispred crkve; MT, I./1., 301. Farlati također spominje Sv. Martina: … post urbem reaedificatam antiquiores sunt aedicula S. Martini adjacens tergo publici perystilii ...; D. FARLATI, Illyricum, IV., 308. 1700

240

Irena Benyovsky Latin

Stjepana.1710 Ista je obitelj imala i patronat nad crkvom.1711 Obitelj Cega imala je patronatsko pravo na crkvu Sv. Petra kod Splita – kao patroni spominju se braća Dujam, Petroš i Juraj, sestre Stana i Kača sa svojim nasljednicima.1712 Prema Luciću, nakon smrti Vitala 1111., Bivila, udovica osnivača Sv. Lava, daruje crkvu zajedno sa zemljom biskupu i kaptolu Sv. Lovre (annexis ecclesiae cathedrali S. Laurentii donaverat) uz uvjet da oni naslijede tri četvrtine posjeda, a jednu četvrtinu da ipak naslijedi Adalen, Vitalov sin nasljednik.1713 U 13. stoljeću izbio je već spomenuti spor oko te crkve između potomaka osnivača i kaptola.1714 Potomci vlasnika crkve, Odoljenovi sinovi, tvrdili su da im crkva pripada prema ostavštini njihova djeda Vitala, koji ju je izgradio, te su je tražili natrag, ali konačno dobivaju samo prava patronata i jednakovrijedne zemlje u distriktu.1715 Patronatska prava nad crkvom Sv. Lava dijelili su pripadnici parentellam potomaka Odoljenovih – Andreisi, Chiudi i Guco, ali rektore su imenovali pripadnici roda Andreis. U ispravi iz 1237., u kojoj su zabilježena dva upravitelja crkve – pokojni Pavao, koji je bio trogirski arhiprezbiter, i tada izabran upravitelj klerik Marin sin Bodinov. Njega je izabrao otac, nećak Adalenovih po svom pravu, a i sam Marin je bio baštinik toga prava. Kao takva potvrđuju ga biskup Treguan i kaptol. Postavljajući pripadnike svoga roda za rektore crkve nad kojom su imali patronat, članovi obitelj Andreis imali su kontrolu i nad beneficijem crkve. Godine 1338. izabire se novi rektora crkve (nakon smrti kanonika Dabrala).1716 Crkva Sv. Lava kasnije je bila potpuno pregrađena u privatnu zgradu.1717 F. MADIRAZZA, Il re, 72. „Avevano i Dmine il patronato della chiesa di Sa Stefano Protomartire del Planitero. La loro casa dominicale era contigua alla chiesa medesima, dalla parte di ponente e guardava con due balconi entro la chiesa, pel comodo di ascoltar messa della propria casa. Per la morte di Prè Martino de Dmine - scrive il Cronista traurino [P. Andreis, op. a.] – ‘ furono molte concorrenze e broggi per ottenere questo beneficio’ tanto che Bartolomeo de Dmine, per sbrigarsi da molti impegni che lo frastornavano, cedè il diritto di elezione a Nicolò de Casotti vescovo di Traù, di lui cugino, e ciò li 26 settembre 1376, perchè avvese conferire il beneficio al più degno del suo clero, senza riguardi. E così, rimase ai vescovi la prerogativa di tale conferimento, finchè da Gregorio XIII fu annesso al beneficio della mensa Capitolare della Cattedrale.”; F. MADIRAZZA, Il re, 72. 1712 Također i Sebastijan iz roda Pecci i Jakov Vitturi u ime svojih supruga, drugih kćeri Dese iz roda Cega; MT, I./1., 202. 1713 M. IVANIŠEVIĆ, Crkva, 277.-282.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1039.-1041.; P. ANDREIS, Povijest, 267.- 268., 334., 350. 1714 AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 57.; knj. 12., f. 285.; I. LUČIĆ, Povijesna, 1039.-1041. 1715 G. LUCIO, Memorie, 491.-492.; D. FARLATI, Illyricum, IV., 324.; CD, XVIII., 15.-16.; I. PEDERIN, Acta, 232., 235.; K. LUČIN, Život, 135.-139.; P. ANDREIS, Povijest, 334. 1716 P. ANDREIS, Povijest, 334.; Z. NIKOLIĆ JAKUS, Obitelj, 61.; G. LUCIO, Memorie, 65.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 57.; knj. 12., f. 285. 1717 Ona danas nije vidljiva, osim u katastru Franje I. Već je u vrijeme Kandijskog rata bila pretvorena u skladište municije; M. IVANIŠEVIĆ, Crkva, 277.-282. Crkva Sv. Barbare srušena je, prema Pavlu Andreisu, 1647. godine, kada su srušene i crkve na obali Sv. Juraj i Sv. Frane (zbog osmanske opasnosti). Tada titular Sv. Barbare prelazi na Sv. Lava u gradu (koja se nazivala Sv. Nikola i Sv. Barbara); G. LUCIO, Memorie, 65.; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 57. (marginalia: 4 februarij 1236 ius patronatus 1710 1711

Srednjovjekovni Trogir

241

I samostanske crkve nastaju darivanjem privatnih kapela samostanskim redovima. Veze između gradskoga plemstva i samostana bile su jake pa zadužbine samostana obično nastaju fundacijskom ispravom donatora iz plemićkih krugova. Te isprave, tzv. montaneji, obično spominju i popis posjeda.1718 Za razliku od privatnih obiteljskih zadužbina, kojima je prvenstveno cilj bio očuvanje obiteljske memorije te pokazivanje moći obitelji, samostanske zadužbine unapređuju i duhovni život svih građana.1719 Tako su ckvicu Sv. Dujma (kasnije Sv. Nikole) privatnici 1064. godine prepustili benediktinkama te potpomogli izgradnju novoga samostana. Sačuvana je i fundacijska isprava o osnutku samostana Sv. Nikole iz 1064. Prema njoj je sedam trogirskih plemića novoosnovanom samostanu darovalo crkvu Sv. Dujma, ali uz uvjet da netko od njihovih ljudi bude samostanski advokat.1720 Donatori crkve Sv. Dujma osnivaju samostan, osim na nagovor biskupa, i za spasenje svojih duša. Oko 1213. potestat Trogira Vučina, ostavio je jednu kapelu s opremom crkvi Sv. Dujma, zadržavši pravo patronata. U dokumentu od 4. lipnja 1263. zabilježeno je da je njegov sin Nikola isti patronat prepustio benediktinkama.1721 Crkva Sv. Dominika u Prigrađu bila je izgrađena na zemljištu koje je, zajedno s kapelom Sv. Frane, dominikancima darovao trogirski plemić Nikola Albertini, koji je prema dokumentima, prvo bio pridržao juspatronat jedne kapele,1722 a zatim je darovao prioru i fratrima (već je rečeno da se patronatsko pravo svjetovne osobe u pravilu ukidalo ako je crkva bila samostanska). Nisu svi rodovi imali patronat nad crkvom, ali često su uzdržavali obiteljske oltare u crkvama. Konstrukciju kapele ili oltara mogao je naručiti samo bogati oporučitelj, uglavnom pripadnik gradskoga ecclesie sancti Leonis nunc Sancti Nicolai prope portam terre firmae ut infra 1338. die 23 Julij apparet .... Archiepiscopus Crescentius). Kad crkva postaje skladište municije, titular Sv. Barbare prelazi na crkvu Sv. Martina iza lođe. U crkvi Sv. Petra na Čiovu uklesan je podatak o prijenosu oltara Sv. Barbare s kopna u crkvu Sv. Martina 1646. godine. 1718 Federica MASE, Patrimoines immobiliers ecclesiastique dans la Venise medievale, XI-XVe siecle: un lecture de la ville, Ecole francaise de Rome, 2006., 89. Postojali su i montaneji kaptola ili biskupije; Mladen ANČIĆ, „Srednjovjekovni montaneji”, Starohrvatska prosvjeta, III./24., 1997., 127.-148. 1719 CD, I., 98.-99.; Z. NIKOLIĆ, Rođaci, 109., 117. 1720 ... nos omnes videlicet: Staligato, Georgius, Tridullo, Dabro, Sepalato, Calafato, nec non Vitaza ... ecclesiam, quae nostra erat, scilicet domus beati Domini...ibi monasterium ancillarum domini concederemus construere ... concessimus ... ut iam dicta ecclesia, qua nos monasterium fieri concessimus, alium dominum praeter nos non habere; etiam unus ut ibi aduocatus mitteretur ex nobis ad regendum et gubernandum necessaria; CD, I., 98.-99.; D. FARLATI, Ilyricum, IV., 322.-323.; AHAZU, knj. 11., f. 58. O patronatu Sv. Nikole: AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 17.-23. 1721 Nicola Vuchinna quondam comes reliquit cappellam cum toto suo ornatu in ecclesia sancti Duymi iam 50 annis; U tom se dokumentu spominje: in ius et proprietate Sancti Domnij; AHAZU, Ostavština, knj. 11., f. 88.v; CD, V., 250. 1722 ... Nicolaus Albertini civis Tragurii quemdam fundum suum situm in civitate Tragurii, et jus patronatus, quod habebat in capella constituta in eodem fundo, quae nulli fuerat in benefitium assignata, quaeque nullos habebat redditus, eis contulis intuitu pietatis...... postquam dictus civis hujusmodi juspatronatus ipsius capellae Priori et fratribus donavit ...

242

Irena Benyovsky Latin

plemstva.1723 Tako se u sakralnom prostoru održavalo sjećanje na investitora i njegovu obitelj. Već smo spomenuli da je obitelj Sobota podigla je oltar Sv. Katarine u Sv. Dominiku kao svoj nadgrobni spomenik.1724 U 15. stoljeću u Sv. Ivanu Krstitelju se nalazi mauzolej obitelji Cippico. Komunalni patronat Spomenuli smo da je benediktinski samostan Sv. Ivana Krstitelja prvotno bio pod patronatom komune. U gradu je to bila i crkva Sv. Marije de platea.1725 Ta je crkva bila pregrađivana 1372., a papa je odobrio indulgencije svima koji su pomogli njezinu izgradnju.1726 Godine 1420. bilo je provedeno vanjsko uređenje crkve: Vijeće je organiziralo „fabriku” za popravak Sv. Marije, kojoj je prepustilo 40 libri (reparatione ipsius ecclesie et campanilis seu in paramentis et aliis rebus neccessaris).1727 Godine 1432. postavljena su dva zastupnika plemićkoga vijeća koji su trebali braniti prava za i dobra te crkve (kao i crkava Sv. Vitala i Sv. Ilije na obali koje su se također bile pod patronatom komune).1728 Godine 1434., kada su zbog posljedica kuge ostala ispražnjena mjesta rektora Sv. Marije i Sv. Ilije, knez Marco Memo je prisvojio pravo biranja rektora tih crkava,1729 ali 1442. vijeće plemića ponovno je postavilo svoje prokuratore.1730 Patronat bratovština Crkva Sv. Duha u Trogiru bila je pod patronatom istoimene bratovštine - imala je jednoga kapelana koji je svaki dan morao držati misu za bratime. Crkva Sv. Duha se u 14. stoljeću nalazila se u zapadnom dijelu jezgre, ali se ne zna točno njezin položaj. Nova je crkva oko 1400. godine pregrađena od privatne kuće, donirane od obitelji Sobota (jugozapadni dio jezgre).1731 U oporukama 15. stoljeća pratimo da S. COHEN, Cult, 211. D. FARLATI, Illyiricum, IV., 381.; A. MUTNJAKOVIĆ, Andrija, 174. 1725 P. Andreis Sv. Mariju opisuje kao „vrlo staru, okruglu po obliku, sa četiri oltara: veliki posvećen Marijinu uznesenju, drugi posvećen Sv. Jerolimu, građen od kamena i prodičen skulpturom, a druga dva posvećena Sv. Mariji od Loreta i Sv. Luciji”; P. ANDREIS, Povijest, 334.-335. 1726 Indulgentia ad fabricandum ecclesiam B. Mariae in Platea Civitatis Traguriensis (1372.). 1727 Sačuvani su podaci o obnavljanju oltara Sv. Lucije i izradu nove oltarne slike (altare s. Lucae restaurare et palam facere); AHAZU, Ostavština, knj. 10., f. 23. 1728 ST, R. II., c. 58.; Notae, 236. 1729 P. ANDREIS, Povijest, 169.-170. 1730 AHAZU, Ostavština, knj. 4., f. 43.-44.; Trogirsko vijeće kao patron; AHAZU, Ostavština, knj. 4., f. 45.-46.; spor o patronatu u Trogiru, crkvena imenovanja u Trogiru; AHAZU, Ostavština, knj. 5., f. 1., 41.-43.; DT, sv. II., 902. 1731 Dokument iz 22. prosinca 1397. spominje: Concedatur fraternitati sancti spiritus, ut possit eleuare celliam s. Spiritus de gratia speciali. 26. b; Notae, 34.; P. ANDREIS, Povijest, 267., 333. Prema Andreisu, ta crkva Sv. Duha, „glasovita po staroj bratovštini, koja njome upravlja” nije se mogla po arhitekturi natjecati sa crkvom Sv. Lovre i Sv. Ivana Krstitelja”. On navodi da je nekad ta crkva „bila na drugim položajima nego gdje se danas (17. st.) nalazi; ali uspomene mjesta su se toliko izgubile da ne preostaje 1723 1724

243

Srednjovjekovni Trogir

Slika br. 50. Portal crkve Sv. Duha1732 niti da bi se moglo reći”. Nadalje opisuje da se tu „od jedne kuće napravila crkva, a nema ništa znatnije osim triju pala svojih oltara, sačuvanih od uvreda vremena, (od kojih je) jedna naslikana godine 1347., druga godine 1420., a (treća) 1491. od najsavršenijih talenata onih stoljeća”; ANDREIS, Povijest, 306., 333.; V. CELIO CEGA, La chiesa, 1854. 1732 Fotografija se čuva u fototeci Konzervatorskog odjela u Splitu, a objavljena je u digitalnom obliku i na CD-u „Trogir na starim razglednicama i fotografijama” prigodom izložbe o Trogiru 2001. godine.

244

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 51. Crkva Svih Svetih (autor fotografije: Joško Ćurković)

Srednjovjekovni Trogir

245

se ostavljaju ukrasi za crkvu Sv. Duha.1733 Polovicom 18. stoljeća crkvu je u baroknom stilu preuredio majstor Petar Bakula,1734 ali je ona stradala je u požaru 1896. godine.1735 Zajedno s bratovštinom Sv. Duha uništene su i sve isprave bratimskih sjednica, te inventar kuće - namještaj, sat (klepsidra) te bratimska zastava. Crkva Sv. Duha nakon požara bila je srušena na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a na njezinom se mjestu danas nalazi škola u neogotičkom stilu.1736 Nakon požara u Novom gradu gradi se u 15. stoljeću crkva Svih Svetih, a u njoj je bila organizirana bratovština. Andreis je opisuje kao jednostavni beneficij.1737 Okupljala je velik broj članova među kojima je bilo i nekoliko zanatlija s nazivom majstora, a i svećenika.1738 I bratovština i crkva ukrašavaju se sredstvima iz oporuka, a kao oporučitelji spominju se većinom stanovnici grada (habitatores) i stanovnici trogirskih vrtova (de ortis Tragurii). U jednoj se oporuci ostavljaju dvije libre za oltarnu sliku, a u drugoj ukrasi za oltar.1739 Nakon što je ukinuta 1394. godine, u crkvi Sv. Mihovila ponovno je bila organizirana bratovština 1448. godine. Crkva se ukrašava sredstvima iz legata. Godine 1450. u oporukama se dosta ostavlja in opere ecclesie sancti Michaelis.1740 U Novom gradu spominje se 1435. dućan u vlasništvu bratovštine Sv. Katarine iz Novoga grada.1741 Ta je bratovština imala oltar u crkvi Sv. Dominika, a sredstva za gradnju i razne ukrase ostavljaju joj žene iz Novoga grada koje su bile njezini članovi.

1733 Primjerice, Radosava zvana Craliz ostavlja 100 libri za sliku za oltar crkve; DAZd, AT, Viviano, 57.-57.v.; 129.-130.v. Jelka, udovica Radoja, ostavlja oltaru Sv. Ane u crkvi Sv. Duha tamno zeleni pokrivač; DAZd, Viviano, 138.v-139. (1450.). 1734 Tom prilikom vjerojatno je i otvoren polukružni prozor crkve kroz gradski zid, zabilježen na starim fotografijama, sličan prozoru na crkvi Sv. Nikole; Kruno PRIJATELJ, Umjetnost 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Zagreb, 1956., 23.; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, sl. 38. Vidi sliku br. 52. 1735 Fotografiju sjevernog portala crkve objavio je Ć. M. Iveković u svojoj mapi o Trogiru; Ćiril M. IVEKOVIĆ, Dalmatiens Architektur und Plastik, Wien 1927.,Trogir, list 32.; Unatoč prvotnoj namjeri da se sjeverno pročelje crkve s portalom sačuva, cijela je crkva bila srušena; S. PIPLOVIĆ, Graditeljstvo, 97.-98.; Dugo se portal smatrao nestalim. Tek su nedavno nađeni nadvratnik i jedan dovratnik te su potom uzidani zgradu Pinakoteke zbirke sakralnih umjetnina katedrale Sv. Lovre. Fotografije Trogira zabilježile su gotički zvonik na preslicu, koji se dizao nad zapadnim pročeljem crkve; Vidi slike br. 50. i 52. 1736 Tom akcijom srušena je i kuća zvonara, zdanje obitelji De Michieli sa skladištem te dio gradskoga zida. Vidi slike br. 35., 37. i 39. 1737 Beneficij je bio opskrbljen jednom nekretninom. Bratovština Svih Svetih crkvu je preuredila 1589.; P. ANDREIS, Povijest, 335. Vidi sliku br. 51. 1738 C. FISKOVIĆ, Dva pravilnika, 103. Toj je bratovštini 1443. bilo dopušteno sastajanje; Ivo BABIĆ, „Povijesna jezgra Trogira u prostornom okviru”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 1209.-1216. 1739 DAZd, AT, Viviano, f. 97.v-98., 132.-132.v. 1740 DAZd, AT, Viviano, f. 88.-88.v, 111.v-112., 119.-119.v; njezin gvardijan je 1448. ugovorio s biskupom da može raspolagati voštanim svijećama koje su se prilikom sprovoda darovale spomenutoj crkvi; DAZd, AT, Viviano, f. 88.-88.v, 111.v-112., 119.-119.v. 1741 DAZd, AT, k. 67., sv. 1, 59.-59.v.

246

Irena Benyovsky Latin

Slika br. 52. Zapadni dio južnog bedema prije rušenja (na staroj razglednici)1744 1744

Na razglednici zahvaljujem kolegi Mariju Jarebu.

247

Srednjovjekovni Trogir

ZAKLJUČAK Razdoblje polovice 13. stoljeća obilježeno je urbanističkim i društvenim uzletom grada. Do sredine 15. stoljeća Trogir se pretvorio u organizirani gradski sustav s definiranim prostorima tipičnim za komunalno uređenje. U dva stoljeća naselje na otočiću postalo je teritorijalno dvostruko veće od naselja prije 13. stoljeća. Taj razvoj uvjetovale su određene društvene i političke okolnosti te pravni okviri. Oni koji su imali vlasništvo i jurisdikciju nad gradskim prostorom određivali su izgradnju grada i funkcionalnost prostora. Gradski prostor bio je podijeljen na komunalni, crkveni i privatni, ali komuna je (do mletačke uprave 1420.) de facto imala jurisdikciju nad cijelim gradom. Do 1420. komunalnu vlast predstavlja gradsko plemstvo, čijim je interesima bio podređen i urbani razvoj grada. To možemo pratiti prema posjedima plemstva unutar zidina i prema lokacijama njihovih kuća i kula. Nekretnine u posjedu plemstva bile su smještene na najreprezentativnijim i najlakše obranjivim lokacijama. Društveno obilježje plemićkih rodova, struktura obitelji i težnja za očuvanjem patrimonija, utjecali su na grupiranje posjeda i za posljedicu su imali funkcionalne i arhitektonske promjene određenih dijelova grada. Sve su društvene grupe utjecale na razvoj gradskoga prostora i gradsku arhitekturu, prilagođavajući ih svom načinu života, mogućnostima i profesiji. Obrtnici su stanovali u manjim kućama, a često su bili u vlasnici ili zakupnici dućana i konoba u prizemljima kuća. Građevni projekti u gradu govore o materijalnim mogućnostima pojedinih investitora, ali i o stupnju organizacije društva. U Trogiru se razvijaju institucije za izgradnju pojedinih javnih objekata, te pravila za izgradnju privatnih kuća. Privatna izgradnja bila je prilagođena standardima života u srednjovjekovnom gradu – pazilo se na odnose među susjedima, higijenu, opasnost od požara, zauzimanje javnih površina itd. Od 13. stoljeća definira se komunalni prostor, koji se nastoji očuvati i, ako je potrebno, proširiti. Tijekom cijeloga razdoblja može se pratiti politika komune prema naseljavanju grada i Prigrađa. Više je primjera konfiskacije ili zamjene privatne ili crkvene zemlje u gradu ako je to bilo u javnom interesu – kontrole nad prostorom ili javnih gradnji. Odredbe gradskoga statuta i druge odluke gradskoga vijeća učvršćivale su posjedničke odnose u gradu, koji su do 1420. bili prilagođeni gradskom plemstvu. Promjene vlasništva nad nekretninama

248

Irena Benyovsky Latin

(kupoprodajom, oporukama itd.) također su bile pod komunalnom kontrolom da bi se zadržala političko-materijalna ravnoteža u prostoru grada. Utjecaj pojedinih društvenih elemenata na izgled grada bio je uvjetovan i odnosom prema ugarskim kraljevima odnosno Veneciji. Arpadovići su kao udaljeni gospodari davali privilegije gradu u kojem se komunalni sustav razvija prilično samostalno. Ugarski vladari, i Venecija u prvom razdoblju (između 1322. i 1358.), imali su tek posredni utjecaj na razvoj gradskoga prostora. Tek nakon 1420. gradski je prostor bio pod izravnim utjecajem i kontrolom Venecije. U 14. stoljeću veći utjecaj na posjedničke odnose i razvoj grada imale su unutrašnjopolitičke prilike. Tada se stvaraju dva klana okupljena oko određenih plemićkih rodova, međusobno suprotstavljenih zbog posjeda i boljih političkih položaja. Ti su se klanovi vezali uz vanjske političke sile kojima su obećavale podršku u razdobljima promjena vlasti. Međutim, nije bilo prave lojalnosti prema nekoj vrhovnoj vlasti jer su obitelji podržavale one autoritete koji su trenutno štitili njihove posjede i položaje. Također, klanovi su ograničeno trajali – već u sljedećoj generaciji rodovi su mijenjali strane ako im je to bilo u interesu. Borbe između sukobljenih grupa dovodile su i do konfiskacija nekretnina te mijenjanja posjedovnih odnosa tijekom 14. stoljeća, ali najčešće privremeno. I Venecija i ugarski vladari podržavali su te sukobe u razdoblju uspostavljanja svoje vlasti, ali potom su težili stabiliziranju posjedovnih i unutrašnjopolitičkih odnosa. Pučanima uvučenim u te sukobe ograničavalo se djelovanje. Paralelno s razvojem komunalnoga sustava stvaraju se specifični prostori unutar grada i grade zgrade prilagođene novim okolnostima. To je osobito vidljivo na glavnom trgu. Od 13. stoljeća prati se oblikovanje trga kao planski organiziranoga prostora sukladno njegovim novim funkcijama. Raspored i izgled komunalnih zgrada - komunalne palače, lođe, administrativnih zgrada - odražavali su političku moć komune i obilježje vlasti. Zato se one grade na istaknutom mjestu u gradu, preoblikujući urbani prostor i dominirajući njime. Gradski se trg proširivao više puta tijekom istraživanoga razdoblja – uglavnom na štetu crkvenoga posjeda. Na trgu su ipak, prvenstveno zbog nedostatka prostora unutar zidina, tijekom cijelog razdoblja bile koncentrirane zgrade različitih funkcija. Taj prostor zadržava obilježja svjetovnoga, sakralnoga i gospodarskoga središta grada. Crkveni je posjed bio pod drugom jurisdikcijom, ali izgradnja sakralnih objekata i širenje crkvenih posjeda ovisili su i o mogućnostima grada i odlukama komune. Tijekom istraživanog radoblja razvija se i institucija koja je prikupljala sredstva, organizirala radove i angažirala majstore za izgradnju katedrale Sv. Lovre, tzv. Operaria. Iako se crkveni posjed sve više ograničavao i stavljao pod svjetovnu kontrolu, kaptolski i biskupski posjedi kontinuirano su se nalazili na području oko katedrale i u istočnom dijelu grada, gdje je bila izgrađena i biskupska palača. Trogirski su kanonici stanovali u kućama koje su pripadale kaptolu, ali često i u svojim

Srednjovjekovni Trogir

249

privatnim kućama jer su redovito bili pripadnici gradskoga plemstva. U gradu su važno mjesto imali samostani. Muška benediktinska opatija Sv. Ivana Krstitelja imala je veliku ulogu u javnom životu komune. Ženski su benediktinski samostani imali važnu društvenu funkciju – brinuli su se za zbrinjavanje neudatih djevojaka i udovica. Ipak, postojala je staleška segregacija jer su i samostani Sv. Nikola i Sv. Petar bili rezervirani samo za plemkinje. Prosjački redovi u 13. stoljeću su imali velik utjecaj na razvoj Prigrađa. Zbog nedovoljno prostora, tamo se gradio samo dominikanski samostan, a njegov je položaj odredio jugoistočni rub Prigrađa. Franjevački samostan bio je izgrađen na obali, ali upravo je zbog smještaja izvan otočića više puta bio rušen. Iako je komuna kontrolom transakcija (zabranom ostavljanja nekretnina Crkvi) i nasilnim širenjem ograničavala crkveni prostor unutar grada, biskup, kaptol i pojedini redovi imali su dosta nekretnina u gradu. Neke su crkvice u gradu bile pod plemićkim patronatom, koji je jačao ugled rodova, ali one su postupno prelazile pod patronat kaptola. Godina 1420. označava prekretnicu u odnosu centralnog autoriteta i lokalnih moćnika, kojima su ovlasti bile bitno smanjene. Izgradnja bedema u mletačkom razdoblju brižljivo je organizirana i izvođena, a prilagođena je prvenstveno mletačkim vojnim i političkim interesima. Najveća je promjena bila izgradnja gradskoga kaštela Kamerlenga za smještaj mletačke vojske. Taj kaštel predstavljao je fizičku prisutnost strane vlasti, a njegova lokacija i izgled bili su određeni mletačkom težnjom za kontrolom grada i pomorskim obilježjima Republike. Izgradnja Kamerlenga utjecala je na mnoge promjene u izgledu i vlasništvu Novoga grada. I ostali prostori grada svojim vizualnim obilježjima ističu realniju prisutnost novoga gospodara. U 15. stoljeću gradski trg posebno ističe simbole nove mletačke vlasti. Politički odnosi u 14. stoljeću utjecali su i na smještaj plemićkih obitelji na prostoru grada. Ali, raspored njihovih nekretnina rezultat je i obiteljskih prilika, demografskoga razvoja, ženidbenih veza itd. Neke obitleji izumiru, a druge povećavaju svoj posjed u gradu. Petnaesto stoljeće zbog političke i gospodarske stabilnosti i prilagodbe društva novim okolnostima, predstavlja fazu uređenja gradskoga prostora. Gradnja monumentalnih gotičko-renesansnih palača rezultat je društvenog i materijalnog napretka nekih trogirskih obitelji. Monumentalna izgradnja bila je uvjetovana prijašnjim procesom akumulacije čestica: nekoliko manjih kuća pregrađuje se u raskošne palače. Te su palače bile središte okupljanja obitelji, a njihov izgled vezan je i uz osjećaje individualnosti i privatnog vlasništva, koji postaju sve izraženiji. U 15. stoljeću sve se više imovinski razdvaja i neplemićko stanovništvo. Bogatiji pučani također stanuju na reprezentativnim lokacijama, iako se njihove kuće ne pretvaraju u raskošne palače. Staleške razlike ostale su vidljive tijekom cijeloga razdoblja. U 15. stoljeću bile su dosta aktivne bratovštine, kao središta pučana, a njihov se posjed u gradu povećava. Primjerice bratovština Sv. Duha, vezana uz istoimenu

250

Irena Benyovsky Latin

crkvu, imala je više kuća i čestica u jezgri i Novome gradu te je bila bitan gospodarski i društveni čimbenik. Bratovština Sv. Duha u Trogiru bila je politički i društveno vrlo važna i gospodarski jaka institucija, a imala je veliku ulogu u društvenoj i kulturnoj povijesti srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog Trogira. Ona nastaje u političkim previranjima 14. stoljeća u Trogiru, a njezin je razvoj vezan za ulogu pučana u komunalnom društvu. Jedino bratovština Sv. Duha nije bila ukinuta za vrijeme Ludovika, zahvaljujući jedinom gradskom hospitalu koji je održavala, gospodarskoj ulozi i veličini posjeda, te članstvu koje se sastojalo od imućnijega građanstva. Matrikula Sv. Duha donosi mnoge podatke o pravilima bratovštine, članstvu, upravi, imovini itd. te je vrlo važan izvor za povijest bratovštine, pučana i srednjovjekovnoga Trogira općenito. Razdoblje između 1250. i 1450. vrlo je dinamično. Jezgra je u 13. stoljeću, za razliku od Prigrađa, bila zona gustoga stanovanja. Izgradnja se tamo nastavila na naslijeđene odnose, ali društvene su okolnosti utjecale na novo oblikovanje gradskih prostora i izgradnju zgrada. Na većini čestica u jezgri postojale su kamene kuće već u 13. stoljeću. U 14. stoljeću jezgra se i dalje izgrađivala, ali nešto slabija dinamika bila je u transakcijama posjedima, vjerojatno zbog nestabilnih političkih prilika u gradu. Neki dijelovi Trogira planiraju se i izgrađuju više puta. To je osobito vidljivo u Prigrađu, koje se u procesu definiranja nekoliko puta pregrađuje: bedemi se šire, u 15. stoljeću drvene su kuće zamijenjene kamenima, a privredne su se djelatnosti postupno smjestile u određene zone. Bedemi su u srednjovjekovnom razdoblju predstavljali bitan element sigurnosti, a njihovo širenje pokazuje određene faze u teritorijalnom širenju naselja. Prigrađe je imalo drukčiji razvoj od jezgre, određen postupnim naseljavanjem. Prigrađe koje se razvilo na zapadnom dijelu otoka u 13. stoljeću, postalo je dijelom grada tek u prvim desetljećima 15. stoljeća, kada se ozidava i dostiže stupanj urbaniziranosti prilagođen jezgri (te postaje Novi grad). Iako je u 13. stoljeću najveći dio Prigrađa bio u rukama plemstva odnosno kaptola, pučani su kupovali ili uzimali u zakup čestice u Prigrađu. To je utjecalo i na kasnije obilježje Prigrađa te na izgradnju objekata. Taj dio otoka u 14. stoljeću bio je izgrađen stambenim zgradama, ali još uvijek uglavnom drvenim. Grade se zgrade vezane uz privredne djelatnosti, te uz naseljeno stanovništvo. Gospodarska topografija grada može se pratiti unutar i izvan zidina na otočiću. Postupno se definiraju određene proizvodne i privredne zone grada, ali i kontroliraju se gospodarske aktivnosti. U Prigrađu su bile smještene aktivnosti neprimjerene za grad zbog buke ili onečišćenja. Odredbe o smještaju pojedinih zanata ili prodavača, bile su kompromis između želje da se očuva kvaliteta urbanoga pejsaža i težnje da se zadovolje gospodarske potrebe građana. Procesi koji se zapažaju u Trogiru paralelno s izgradnjom grada jesu definiranje posjedovnih odnosa te stratifikacija i ekspanzija gradskoga prostora. Može se

Srednjovjekovni Trogir

251

pratiti grupiranje određenih obitelji u gradu, širenje ili uzurpiranje komunalnoga posjeda i veličina sakralnog prostora. Fizički je prostor apsorbirao obilježja onih koji su ga stvarali ili koristili. Tako su pojedine zgrade trodimenzionalni dokumenti nekoga kolektivnoga ili individualnoga nastojanja. Svi ti procesi uklapaju se u sliku urbanog razvoja gradova na prostoru istočne obale Jadrana, ali i čitave sredozemne regije u razvijenom srednjem vijeku. Gradski prostor može se promatrati samo kao fizički prostor, ali ono što karakterizira taj prostor javnim, privatnim, svjetovnim ili sakralnim ovisi i o mentalnim percepcijama određenoga društva. Granice su stoga vrlo promjenjive i teško definirane. Analizom međusobnih odnosa gradskoga stanovništva, oblika vlasništva i komunalnih institucija mogu se objasniti mnoga pitanja organizacije određenih gradskih predjela. Bez obzira na javne (zajedničke) i privatne (individualne) prostore u gradu, ne smije se zamemariti jedinstvo gradskoga prostora, gdje i trgovi i ulice, kuće i crkve čine cjelinu.

252

Irena Benyovsky Latin

IZVORI I LITERATURA Objavljeni izvori: Acta politica et oeconomica cancellariae communis Tragurij in saeculo XV, Ivan Pederin, (ur.), Starine JAZU, 60., 1987., 101.-177. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae, 1.-17., Smičiklas T. Kostrenčić M. - Laszowskii E. (ur.), Zagreb, 1904.-1981. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Supplementa, I. Zagreb, 1998., (ur.) J. Barbarić – J. Marković. Commissiones et relationes venetae, I.-III., (ur.) Š. Ljubić, MSHSM, Zagreb, 1876.-1880. Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, VII., (ur.) F. Rački, MSHSM, Zagreb, 1977. Illyricum sacrum, IV., Daniele Farlati, Venetiis, 1769. Ivan Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1.-2., (ur.) C. Fisković, Split, 1979. Korčulanski statut: statut grada i otoka Korčule: 1214-1265, (ur.) A. Cvitanić, Split, 1995. Koriolan Ćipiko: O Azijskom ratu, (ur.) V. Gligo, Split, 1977. Lexicon Latinitatis Medii Aevi Iugoslaviae, (ur.) M. Kostrenčić, Zagreb, 1978. Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i mletačke republike, I.-X. (ur.) Š. Ljubić, MSHSM, Zagreb, 1868.-1891. Mletačka uputstva i izvještaji, 47.-51. (ur.) G. Novak, MSHSM, Zagreb, 1964.1977. Monumenta Traguriensia; Notae seu abbreviaturae cancellariae comunis Tragurii, I./1., (ur.) M. Barada, Zagreb, 1948. Monumenta Traguriensia; Notae seu abbreviaturrae cancellariae comunis Tragurii, I./2., (ur.) M. Barada, Zagreb, 1950. Monumenta Traguriensia; Acta curiae comunis Tragurii II., (ur.) M. Barada, Zagreb, 1951. „Notae Johanis Lucii”, Starine JAZU, XIII., (ur.) F. Rački, 1881., 211.-268.

Srednjovjekovni Trogir

253

„Opis položaja, zgrada, državnog uređenja i pohvalnih običaja slavnog grada Dubrovnika, Filip de Diversis de Quartigianis”, Dubrovnik, 3., 1973. Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, 1.-2., (ur.) V. Rismondo, Split, 1978. Statut grada Dubrovnika 1272., (ur.) M. Kapović, Dubrovnik, 1990. Statut grada Splita, (ur.) V. Rismondo, Split, 1987. Statut grada Trogira, (ur.) V. Rismondo, Split, 1988. Statut Šibenika, (ur.) S. Grubišić, Šibenik, 1982. Thomas archidiaconus, Historia salonitana, MSHSM, 26, (ur.) F. Rački, Zagreb, 1984. Trogirski spomenici; Zapisci kurije grada Trogira 1313.-1331., (ur.) M. Barada, Split, 1988. Zadarski statut, (ur.) J. Kolanović - M. Križman, Zadar, 1997. Zapisnici Velikog vijeća grada Splita. Libri maioris consilii civitatis Spalati, 1352.1354., 1357.-1359., (ur.) J. Stipišić – M.Šamšalović, Zbornik radova za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU, 12., 1982. Zlatna knjiga grada Splita, (ur.) I. Frangeš, Split, 1996.

Neobjavljeni izvori Državni arhiv Zadar 1. Fond „Arhiv Trogira”: Kutija 1. - građanske parnice, sudbeni spisi (1312. – 1419.); sv. 1.-17. Kutija 2. - sudbeni spisi, oporuke, građanske parnice (1419.-1474.); sv. 1.- 41. Kutija 3. - subeni spisi, oporuke (1474.-1497.); sv. 1.-36. Kutija 46. - bilježnički spisi, oporuke (Jacobus de Viviano), 1370.-1460.; sv. 1.-8. Kutija 66. - bilježnički spisi, oporuke (1328.-1433.); sv. 1.-33. Kutija 67. - bilježnički spisi, oporuke (1435.-1451.); sv. 1.-6. Kutija 68. - oporuke, bilježnički spisi, odluke kneza, ugovori (1451.-1501.); sv. 1.-19. Kutija 71. - knjiga općine, odredbe, prihodi i rashodi (1385-1470.).; sv. 1.-8. 2. Fond „Rukopisi”: br. 74. - Paolo Andreis, „Operaria quanto possiede, da chi amministrata, con qualli fondamenti, ragioni della medesima, oblighi et incombenze raccolto da Paolo Andreis, nob. Traurino, anno MDCL. (kopija postoji i u Župnom arhivu u Trogiru).

254

Irena Benyovsky Latin

Znanstvena knjižnica Zadar 1. Documenti spettanti della storia municipale di Traù, 293., 294., 295., 296., 305., 306. (genealogije, crteži posjeda), 308., 309., 311. 3. Documenti spettanti alle famiglie Rosa, Civalleli e Soppe di Zara, Lucio e Andreis di Traù (ostavinske rasprave), MS, 321. (Testamenti contratti mattrimoniali e divisione di beni dell’eredi Paolo Andreis di Traù secolo XV e XVI). 4. Miscellanea Traguriensia, MS, 299. (podaci i tekstovi o trogirskim ustanovama, kronologija događaja, kratka povijest Trogira). 6. Ioannes Lucius, Vita B. Ioannis ep. Tragur., Romae, 1657., MS, 776. Župni arhiv u Trogiru 1. 2.

Matrikula bratovštine Sv. Duha u Trogiru Paolo Andreis, „Operaria quanto possiede, da chi amministrata, con qualli fondamenti, ragioni della medesima, oblighi et incombenze raccolto da Paolo Andreis, nob. Traurino, anno MDCL”.

Nadbiskupski arhiv u Splitu 1. 2. 3.

Prima visitatio generalis civitatis et diocesis illusrissimi et reverendissimi domni Didaci Manola episcopi traguriensis de anno 1756. Rukopisna građa Ivana Lučića, Ms. sign. 528., 531.-542. (12 svezaka) – ser. B. Biskupija Trogirska, Beneficii ecclesiastici, sv. 44., (1503.).

Državni arhiv u Splitu 1.

Obiteljski fond Fanfogna Garanin, ser. Trogirska općina, sv. I/IIIa, f. 3-5; I.

Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju 1. 2.

Comune Traù, Fig. I., No. 203., 1830. Traù, Protocollo delle particelle degli edifizij, 1831.

Srednjovjekovni Trogir

255

Arhiv HAZU u Zagrebu 1. 2. 3.

Memorie storiche di tragurio ora detto Traù, di Giovanni Lucio, Venetia, 1673. Ostavština Lučić: Lucius, XX.-12./I.-XXIV., 24 sveska, ured. M. Barada. Testamenta Tragurii, sign. II., c. 41.

Državni arhiv Zagreb 1. 2.

Dukale i terminacije (1409.-1797.) Kartografski izvori, Grafička zbirka

Literatura ANČIĆ, Mladen, „Ser Ciprijan Zaninov. Rod i karijera jednog splitskog patricija druge polovice 14. stoljeća”, Rad HAZU u Zadru, 39., 1997., 37.-80. ANČIĆ, Mladen, „Srednjovjekovni montaneji”, Starohrvatska prosvjeta, III./24., 1997., 127.-148. ANČIĆ, Mladen, „Srednjovjekovmo vladarsko vlastelinstvo Drid (Problemi vlasništva i organizacija u XIII st.)”, Povijesni prilozi, 19., 2000., 87.-113. ANDREIS, Mladen, „Birači rektora crkve Sv. Barbare u Trogiru: građa za anagraf dalmatinskoga plemstva u 16. stoljeća”, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 2002., 161.-237. ANDREIS, Mladen – BENYOVSKY, Irena – PLOSNIĆ Ana, „Socijalna topografija Trogira u 13. stoljeću”, Povijesni prilozi, 25., 2003., 37.-93. ANDREIS, Mladen – BENYOVSKY LATIN, Irena – PLOSNIĆ, ŠKARIĆ, Ana, „Socijalna topografija Trogira u 14. stoljeću”, Povijesni prilozi, 33., 2007., 103.-195. ANDREIS, Mladen, „Trogirski patricijat u srednjem vijeku”, Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti, 2., 2002., 5.-210. ANDREIS, Mladen, Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji, Trogir, Muzej grada Trogira, 2006. BABIĆ, Ivo, „Anžuvinski grbovi u Trogiru i Šibeniku”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 4., 1975., 39.-45. BABIĆ, Ivo, „Geometrijska potka majstora Radovana”, Mogućnosti, 6.-8., 1978., 569.-573. Babić, Ivo, „Jedna prostorna intervencija Ignacija Macanovića u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 38., 1999.–2000., 305.–338.

256

Irena Benyovsky Latin

BABIĆ, Ivo, „Kulturna i umjetnička baština Trogira”, Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, 2., (ur.) Rismondo Vladimir, Split, Splitski književni krug, 1978., 101.-127. BABIĆ, Ivo, „Oporuke Pelegrine, Petra i Koriolana Cipika”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 30., 2006., 29.–49. BABIĆ, Ivo, „O trogirskim biljezima u kamenu”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 12.-13., 1988.-1989., 109.-127. BABIĆ, Ivo, „Počeci trogirskog predgrađa u Pasikama”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39., 2001.-2002., 123.-148. BABIĆ Ivo, „Povijesna jezgra Trogira u prostornom okviru”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 1209.-1216. BABIĆ, Ivo, Prostor između Trogira i Splita, Kaštel Novi 1991. (pretisak izdanja iz 1984.), 32; Kulturno blago Trogira, Zagreb, 1990. Babić, Ivo, „Renesansni lučni prozori i općinska palača u Trogiru”, Adrias, Zavod za znanstveni i umjetnički rad JAZU u Splitu, 1., 169.–179. BABIĆ, Ivo, „Sjeveroistočni bedemi antičkog Trogira”, Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana, zbornik radova, (ur.) Cambi, N. – Čače, S. – Kirigin, B., Split, 2002., 397.–414. BABIĆ, Ivo, „Starokršćanski ulomci u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 25., 1985. BABIĆ, Ivo, „Utjecaji Jurja Dalmatinca u Trogiru”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 3.-6., 1979.-1982., 198.-203. BADURINA, Anđelko, Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, Zagreb, 1990., 34. BÁK, Janos M., Königtum und Stände in Ungarn im 14.-16. Jahrhundert, Wiesbaden, 1973. BAKER, N. – HOLT, R., „The Origins of Urban Parish Boundaries”, The Church in the Medieval Town, Ashgate, 1998., 209.-236. BARADA, Miho, „O našem običaju biranja kralja”, Starohrvatska prosvjeta, 3.-4., 1927., 197.-209. BARBOT, Michela, „A ogni casa il suo prezzo: le stime degli immobili della Fabbrica del Duomo di Milano tra Cinque e Settecento”, MEFRIM, Mélanges de l’École française de Rome, Italie et mediterranée, 119., 2., 2007., 249.260. BARLUCCHI, Andrea, „Quando l’onore scende in campo”, Medioevo, 2., 1997., 38.-45. BEDENKO, Vladimir, Zagrebački Gradec, Zagreb, 1989. BELAMARIĆ, Joško, „Duknovićev sv. Ivan Evanđeslist u kapeli bl. Ivana Trogirskog”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 155.-181.

Srednjovjekovni Trogir

257

BELAMARIĆ, Joško, Hrvatska renesansa, katalog izložbe, (ur.) A. Erlande-Brandeburg i M. Jurković, Paris, Zagreb, 2004. BELAMARIĆ, Joško, „Portal majstora Radovana. Njegova ikonografija i stil u okviru razvoja skulpture u Splitu i Trogiru 13. stoljeća”, Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, Književni krug Split, 2001., 49.-142. BELAS, Ante, „Brašćina sv. Duha u Trogiru”, Jadranski dnevnik, 183., 1938. BENYOVSKY, Irena – BUKLIJAŠ, Tatjana, „Bratovština i hospital sv. Duha u Splitu u srednjem i ranom novom vijeku”, Raukarov zbornik: zbornik u čast Tomislava Raukara (ur.) Neven Budak, Zagreb, FF Press, 2005., 625.-657. BENYOVSKY, Irena, „Gospodarska topografija Trogira u srednjem vijeku”, Povijesni prilozi, 28., 2005., 23.-45. BENYOVSKY LATIN, Irena – ZELIĆ, Danko, Knjige općinskih nekretnina i najmova Dubrovnika (XIII-XVIII. stoljeće), Libri terrenorum, domorum et stacionum communis Ragusii (saec. XIII-XVIII), 1.-2., Zagreb – Dubrovnik, HAZU, 2007. BENYOVSKY LATIN, Irena, „Parochiae dentro la Citta” - Beccadellijeva podjela Dubrovnika na župe, Istarski povijesni biennale, 2., 2007., 159.-167. BENYOVSKY, Irena, „Politički sukobi u srednjovjekovnom Trogiru i njihov utjecaj na posjedovne odnose u gradu”, Hereditas rerum croaticarum, (ur.) Alexander Buczynski, Milan Kruhek, Stjepan Matković, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2003., 44.-51. BENYOVSKY, Irena, „Popis javnih zgrada u Trogiru 1789. godine”, Povijesni prilozi, 29., 2005., 191.-213. BENYOVSKY, Irena, „Popravak trogirskih ulica 1795./1976. godine”, Povijesni prilozi, 30., 2006., 141.-169. BENYOVSKY, Irena, „Prilog metodologiji istraživanja srednjovjekovnog urbanizma. Primjer trogirske baze podataka”, Zbornik Istarskog povijesnog biennala, 2005., 241.-253. BENYOVSKY, Irena, „Prosjački redovi u kasnosrednjovjekovnom Trogiru”, Vrtal, 1.-2., 1998., 85.-96. BENYOVSKY, Irena, „Reguliranje gradskih prostora u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka”, Acta Histriae, 7., 1999., Kopar, 543.-564. BENYOVSKY LATIN, Irena, „Smještaj gradskog plemstva u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka”, Acta Histriae, 16., 2008., 37.-59. BENYOVSKY, Irena, Trogir u katastru Franje I., Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Državni arhiv u Splitu, 2005. BENYOVSKY, Irena, „Trogirski trg u kasnosrednjovjekovnom Trogiru”, Povijesni prilozi, 16., 1997., 11.-33. BENYOVSKY LATIN, Irena, „Uloga bratovštine Sv. Duha u Trogiru u srednjem i ranom novom vijeku”, Povijesni prilozi, 32., 2007., 25.-63.

258

Irena Benyovsky Latin

BENYOVSKY, Irena, „Urbane promjene u Trogiru u prvim desetljećima mletačke vlasti (1420.-1450.)”, Povijesni prilozi, 23., 2002., 71.-87. BERITIĆ, Luka, „Obalna utvrđenja na našoj obali”, Pomorski zbornik, 1., 1962. BERTIĆ, Lukša, „Ubikacija nestalih gradjevinskih spomenika u Dubrovniku”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1956., Split, 15.-83. BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka, „Arhivske vijesti o trogirskim zanatlijama”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 1026.-1036. BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka, „The Necropolises of Trogir in the Thirteenth Century”, Balcanoslavica, 9., 1980., 91.-97. BIGET, L. J.- HERVÉ, C., and THÉBERT, Y. (ur.), Les cadastres ancienes des villes et leur traitement par l’informatique, Collection de l’École Française de Rome 120, Rome, Palais Farnese, 1989. BLAIR, John, „Clerical Communities and Parochial Space: the Planning of Urban Mother Churches in the Twelfth and Thirteenth Centuries”, The Church in Medieval Town, (ur.) T. R. Slater – G. Rosser, 1998., Sydney, Ashgate, 272.295. BOCCHI, Francesca, Attraverso le città Italiano nel medioevo, Casalecchio di Reno, 1987., 24.-26. BOCCHI, Francesca, „La piazza maggiore di Bologna”, La Piazza del Duomo. Bolletino dell’Istituto Storico Artistico Orvietano, 46.-47., 1990.-1991., 135.-147. BOCCHI, Francesca, „Regulation of the Urban Environment by the Italian Communes from the Twelfth to the Fourteenth Century”, Bulletin of the John Rylands University Library of Manchester, 72./1., 1990., 63.-78. BOWSKY, William, A Medieval Italian Commune; Siena under the Nine 12871355, Berkley, 1981. BOYD, Catherine E., Tithes and Parishes in Medieval Italy, New York, 1952. BOŽIĆ-BUŽANČIĆ, Danica, „Arhiv bivše Trogirske biskupije (dio u Splitu)”, Arhivist, 3.-4., 1959., 15.-23. BREŠAN, J., Život u obnovljenim dvorima iz 9. stoljeća, Jutarnji list, 20. srpnja, 2008. BRUNDAGE, James, Medieval Canon Law, London - New York, 1995. BUDAK, Neven, „Urban élites in Dalmatia 1350-1450”, Atti e memorie della società Dalmata di storia Patria, 26., 1997., Venezia, 181.-201. BUŽANČIĆ, Radoslav, „Dovršetak trogirske katedrale u 17. stoljeću”, Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur.) V. Marković i I. Prijatelj-Pavičić, 2007., 71.-92 BUŽANČIĆ, Radoslav, „’Renovatio urbis’ Koriolana Cipika u Trogiru”, Ivan Duknović i njegovo doba, Trogir, 1996., 107.-117.

Srednjovjekovni Trogir

259

BUŽANČIĆ, Radoslav, „Secundum sacrarium divi Joannis. Stara kapela sv. Ivana Trogirskog u katedrali sv. Lovrinca”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 40., 2003.-2004., 77.-112.. CALABI, Donatella, The market and the City: Square, Street and Architecture in Early Modern Europe, Hisotrical Urban Studies, Aldershot, Ashgate, 2004. CEGA, Fani, „Istraživanje arhivske građe u muzejskim i privatnim zbirkama”, Informatica museologica, 29. (3.-4.), 1998., 43.-46. CELIO CEGA, Fani, „Manji graditeljski zahvati u Trogiru tijekom 18. st. posebno na kućama obitelji Garagnin”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 38., 1999. CELIO CEGA, Vincenzo, La chiesa di Trau: descritta ... nell anno 1854., Spalato, 1855. COHN, Samuel K., The Cult of Remembrance and the Black Death. Six Renaissance Cities in Central Italy, Baltimore, 1992. CUNNIGHAM, Colin, „For the honour and beauty of the city: the design of town halls”, Siena, Florence and Padu: Art, Society and Religion 1280-1400, II, New Haven - London, 1995., 29.-55. CVITANIĆ, Antun, „Uvod u trogirsko statutarno pravo”, Statut grada Trogira, Split, 1988., 5.-65. ĆOSIĆ, Stjepan - VEKARIĆ, Nenad, Dubrovačka vlastela između roda i države: Salamankezi i Sorbonezi, Zagreb-Dubrovnik, HAZU, 2005. DAVIES, John Gordon., The Architectural setting of Baptism, London, Barrie and Rockliff, 1962. DEANOVIĆ, Ana, „Architetti veneti del Cinquecento impegnati nella fortificazione della costa dalmata”, L’Architetture militare veneta del Cinquecento, Vicenza, 1988. DELALLE, Ivo, „Manastiri benediktinki u Trogiru i sv. Mihovila Arhanđela”, Život s crkvom, 6, 1940. DELALLE, Ivo, Trogir; vodič po njegovoj historiji, umjetnosti i životu, Split, 1936. DEMORI-STANČIĆ, Zoraida, Katalog, Katalog izložbe Blaž Jurjev Trogiranin, Split – Zagreb, 1986./1987. DOKOZA, Serđo, „Papinski legat Gentil i trogirske crkvene prilike”, Vrtal, 1.-2., 1998., 67.-85. DUBY, Georges, „Lignage, noblesse et chevalerie au XIIe siecle dans la region maconnaise”, Annales E. S. C., XXVII., 1972., 803.-823. DUBY, Georges, „Private Power, Public Power”, A History of Private Life; Relevations of the Medieval World, London, Harvard University Press, 1987. DUJMOVIĆ, Frane, „Urbanistički razvoj šibenske luke”, Pomorski zbornik, II., 1962., 1439.-1449. DYER, Charles, Standards of Living in the Late Middle Ages, Cambridge, 1993.

260

Irena Benyovsky Latin

DYGGVE, Eynar, „Grčka kolonizacija u Dalmaciji”, Urbs, 2., 1958. ERLANDE-BRANDENBURG, Alain, Katedrala, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1997. FINOTTO, Francesco, La città chiusa. Storia delle teorie urbanistiche dal Medioevo al Settecento, Venezia, 1992. FISKOVIĆ, Cvito – PRIJATELJ, Kruno, Albanski umjetnik Andrija Aleši u Splitu i Rabu, Split, Izdanje Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu, 1948. Fisković, Cvito, „Aleši, Firentinac i Duknović u Trogiru”, Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU VII, 1959., 20.–43. FISKOVIĆ, Cvito, „Dodiri mletačkih i dalmatinskih kipara i graditelja do 15. stoljeća”, Rad JAZU, 360., 1971. FISKOVIĆ, Cvito, „Drvena gotička skulptura u Trogiru”, Rad JAZU, 275., 1941. FISKOVIĆ, Cvito, „Dva pravilnika trogirskih bratovština na hrvatskom jeziku”, Čakavska rič, 1., 1971., 103.-111. FISKOVIĆ, Cvito, „Dvije predromaničke crkve u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14., 1962. FISKOVIĆ, Cvito, „Duknovićeva vrata Cipicove palače u Trogiru”, Peristil, 10.11., 1968. FISKOVIĆ, Cvito, „Firentinčev Sebastijan u Trogiru”, Zbornik za umetnostno zgodovino, 5.-6., 1959., 371. FISKOVIĆ, Cvito, Ivan Duknović. Ioannes Dalmata u domovini, Split, Književni krug, 1990. FISKOVIĆ, Cvito, „Kulturna sredina Trogira u doba pojave njegove ljekarne”, Radovi međunarodnog simpozija održanog prigodom proslave 700-te obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, Zagreb, 1973. FISKOVIĆ, Cvito, „Lučićeva rodna kuća”, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6., 1969., 45.-60. FISKOVIĆ, Cvito, „Najstariji grbovi grada Splita”, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, 17., 1936. FISKOVIĆ, Cvito, „Neobjavljeno djelo Blaža Jurjeva u Stonu”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 13., 1961., 122.-131. FISKOVIĆ, Cvito, Opis trogirske katedrale iz XVIII. stoljeća, Split - Bihać, Hrvatsko društvo za istraživanje domaće povijesti u Splitu, 1940. Fisković, Cvito, „O starim dalmatinskim kaminima”, Bulletin JAZU, 51., 1981., 68.-70. FISKOVIĆ, Cvito, „O trogirskim mlinicama u povodu njihove nove namjene”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 6.-7., 1980./1981. FISKOVIĆ, Cvito, „Poliptih Blaža Jurjeva u trogirskoj katedrali”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14., Split, 1962., 116.-121. FISKOVIĆ, Cvito, „Radovi Nikole Firentinca u Zadru”, Peristil, 4., 1961., 71.75.

Srednjovjekovni Trogir

261

FISKOVIĆ, Cvito, „Romaničke kuće u Splitu i Trogiru”, Starohrvatska prosvjeta, 3.-2., 1952. FISKOVIĆ, Cvito, „Skulpture mletačkog kipara Nikole Dente u Trogiru i Splitu”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14., 1962. FISKOVIĆ, Cvito, „Trifun Bokanić na Hvaru”, Peristil, 16.-17., 1974., 56.-60. FISKOVIĆ, Cvito, „Umjetničke veze Mađarske i Dalmacije u srednjem vijeku i renesansi”, Mogućnosti, 4.-5., 1965., 196.-201. FISKOVIĆ, Cvito, „Umjetnost i umjetnički obrt XV-XVI stoljeća u Splitu”, Zbornik Marka Marulića, Split, 1950. FISKOVIĆ, Cvito, Zadarski sredovječni majstori, Zagreb, 1959. FISKOVIĆ, Igor, „Gotička kultura Trogira”, Mogućnosti, 10.-11., 1980. FISKOVIĆ, Igor, Povijesno i umjetničko značenje Blaža Jurjeva, Katalog izložbe Blaž Jurjev Trogiranin, Split - Zagreb, 1986.-1987. FISKOVIĆ, Igor, „Srednjovjekovna izgradnja i identitet grada Splita”, Kulturna baština, 19., 1989., 28.-49. FISKOVIĆ, Igor, „Stup s Firentinčevim kipom Krista Uzašća sred Trogira”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 269.-301. FRANCHETTI PARDO, Vittorio, Città, architteture, maestranze tre tarda antichità ed età moderna, Milano, 2001. FRIEDMAN, David, „Palaces and the Street in Late-Medieval and Renaissance Italy”, Urban Landscapes: International Perspectives, London, 1992., 69.113. GALETTI, Paola, Uomini e case nel Medioevo tra Occidente e Oriente, RomaBari, Editori Laterza, 2008. GEORGOPOLOU, Maria, Venice’s Mediterranean colonies. Architecture and urbanism, Cambridge, 2001. GLESINGER, Lavoslav, „Organizacija zdravstvene službe u srednjovjekovnom Trogiru”, Radovi međunarodnog simpozija održanog prigodom 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, Zagreb, 1976., 31.-43. Gligo, Vedran, „Iz arhivskih dokumenata o Blažu Jurjevu Trogiraninu”, Katalog povodom izložbe ‘Blaž Jurjev Trogiranin’, Split - Zagreb, 1986.-1987., 68.75. GORSE, George, „A Family enclave in medieval Genoa”, Journal of Architectural Education, 41./3., 1988, 20.-24. GRUBER, Dane, „Borba Ludovika I. s Mlecima za Dalmaciju (1348-1358)”, Rad JAZU, 152., 1903., 32.-161. GRUBER, Dane, „Dalmacija za Ludovika I. (1358.-1382.)”, Rad JAZU, 166., 1906., 164.-215. GRUJIĆ, Nada, „Balatorij u dubrovačkoj stambenoj arhitekturi XV. stoljeća”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 1997.-1998., 146.-151.

262

Irena Benyovsky Latin

GRUJIĆ, Nada – TENŠEK, Ivan, „Domus illorum de Caboga”, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 25., 2001., 101.–118. GRUJIĆ, Nada, „Kuća ‘savršenog trgovca’ po Benediktu Kotruljeviću”, Dubrovnik, 4., 1995. GRUJIĆ Nada, „Reprezentativna stambena arhitektura”, Zlatno doba Dubrovnika, Zagreb, 1988., 65.-75. GUIDONI, Enrico, Arte e urbanistica in Toscana 1000-1315, Roma, 1967. GUIDONI, Enrico, Storia dell’urbanistica: Il Ducento, Roma - Bari, 1992. GULIN, Ante, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli Dalmacije, Hrvatskog primorja, kvarnerskih otoka i Istre, Zagreb, hazu, 2008. HAMMEL-KIESOW, Rolf, „Property patterns, buildings and social structure fo urban society”, Power, Profit and Urban Land. Landownership in medieval and early modern northern European towns, Suffolk, 1996., 39.-61. HEERS, Jacques, Family Clans in the Middle Ages. A Study of Political and Social Structures in Urban Areas, Amsterdam – New York – Oxford, 1977. HEERS, Jacques, La ville au Moyen Age, Paris, 1990. HEERS, Jacques, „Les Villes d’Italie Centrale et l’Urbanisme: Origines et Affirmation d’un Politique”, Mélanges de l’École Française de Rome, Moyen Age - Temps Modernes 101., 1989., 89.-100. HERKOV, Zlatko, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I., Zagreb, 1956., Djela JAZU, knj. 47. HERLIHY, David, „Family Solidarity in Medieval Italian History,” Economy, Society and Government in Medieval Italy, Essays in Memory of Robert L. Reynolds, Kent, 1969., 173.-194. HERLIHY, David, „Mapping Households in Medieval Italy”, Cities and Society in Medieval Italy, London, 1980., 54.-89. HILAIRE, Jean, „Vie en comun, famille et esprit communautaire”, Revue historique de droit français et étranger, IV./ 51., 1973. HINNEBUSCH, William, Dominikanci; Kratka povijest reda, Zagreb, 1997. HUBERT, Étienne, „Gestion immobilière, propriété dissociée et seigneuries foncières à Rome aux XIIIe et XIV siècles”, Le sol et l’immeuble, les formes dissociés de propriété immobilière dans les villes de France et Italie (XIIeXIVe siècle), Rome, École française de Rome, 1995., 185.-205. IVANČEVIĆ, Radovan, „Mjerni trokut na trogirskoj krstionici”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34., 1994., 111.-120. IVANČEVIĆ, Radovan, Rana renesansa u Trogiru, Split, 1997. IVANČEVIĆ, Radovan, „Trogirska loža: Templum iuris et ara iustitiae (1471)”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 31., 1991., 115.-146.. IVANIŠEVIĆ, Milan, Legende i kronike, Život sv. Ivana Trogirskog, Split, Splitski književni krug, 1977.

Srednjovjekovni Trogir

263

IVANIŠEVIĆ, Milan, „Nestajanje najstarijega hrvatskog franjevačkog mjesta u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39., 2001.-2002., 149.185. IVANIŠEVIĆ, Milan, „Trogir u povijesnim izvorima od 438. do 1097. godine”, Mogućnosti, 10-.11., 1980., 965.-967 IVEKOVIĆ, Ćiril M., Dalmatiens Architektur und Plastik, Wien, 1927. JAKŠIĆ, Nikola, „Zadarska plemićka porodica Martinušić-Pećar”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 30., 1992., 93-124. JANEKOVIĆ RÖMER, Zdenka, „Javni rituali u političkom diskursu humanističkog Dubrovnika”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 29., 1996., 68.-86. JANEKOVIĆ RÖMER, Zdenka, Okvir slobode. Dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb - Dubrovnik, 1999. JANEKOVIĆ RÖMER, Zdenka, „Pristup problemu obitelji i roda u stranoj i domaćoj medijevistici”, Historijski zbornik, 42., 1989., 171.-182. JANEKOVIĆ RÖMER, Zdenka, Rod i grad. Dubrovačka obitelj od XII do XV stoljeća, Dubrovnik, HAZU, 1994. JANEKOVIĆ RÖMER, Zdenka, „Rodbinski odnosi u dalmatinskom društvu 13. i 14. stoljeća”, Historijski zbornik, 1992., 179.-194. JAREB, Mario, „Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol ‚talijanstva’ istočne obale Jadrana”, Časopis za suvremenu povijest, 39., 419.-443. JEDIN, Hubert, Velika povijest crkve, III. (Od crkvenog ranog srednjeg vijeka do gregorijanske reforme), Zagreb, 1914. JEREMIĆ, Risto – TADIĆ, Jorjo, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, I.-III., Beograd, Centralni higijenski zavod, 1938.-1940. JEREMIĆ, Risto, Zdravstvene prilike u jugoslavenskim zemljama do kraja 19. st., Zagreb, 1935. KALOGJERA, Berislav, Korčula. Portret jednog grada na istočnom Jadranu, Korčula, 1995. KARAKAŠ OBRADOV, Marica, Angloamerička bombardiranja Hrvatske u II. svj. ratu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 132.-133. Karaman, Ljubo, Jedna epizoda iz građanskih borba u srednjovjekovnom Trogiru, Hrvatska revija, god. XIII., Zagreb, 1940, 303.–313. KARAMAN, Ljubo, „O starom gradskom domu u Splitu”, Novo doba, Split (25. XII. 1933.). KARBIĆ, Damir, „Split i bribirski knezovi u doba Tome Arhiđakona”, Toma Arhiđakon i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25.27. rujna 2000. godine u Splitu, (ur.) Mirjana Matijević-Sokol i Olga Perić, Split, Književni krug, 2004., 235.-242., 236.

264

Irena Benyovsky Latin

KARBIĆ, Damir, „Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322)”, Zbornik zavoda HAZU u Zagrebu, 22., 1.-26, KARBIĆ, Marija – LADIĆ, Zoran, „Oporuke stanovnika grada Trogira u arhivu HAZU”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43., 2001., 161.-254. KATIČIĆ, Radoslav, „Toma Arhiđakon i njegovo djelo”, Toma Arhiđakon. Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, Split, Književni krug, 2003., 329.-432. KEČKEMET, Duško, „Splitski kaštel”, Anali historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4.-5., 1956., 267.-303. KLAIĆ, Nada, „Još jednom o tzv. Privilegijama trogirskog tipa”, Istorijski časopis, 20., 1973., 15.-87. KLAIĆ, Nada, Povijest grada Trogira. Javni život grada i njegovih ljudi, Trogir, Muzej grada Trogira, 1985. KLAIĆ, Nada, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990. KLAIĆ, Nada – PETRICIOLI, Ivo, Zadar u srednjem vijeku, Zadar, 1976. KLAIĆ, Vjekoslav, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 2., Zagreb, 1988. KOLENDIĆ, Petar, „Dokumenti o Andriji Alešiju u Trogiru”, Arhiv za arbanašku starinu, jezik i etnologiju, II., 1924., 73.-76. KOSTRENČIĆ, Mirko, „Slobode dalmatinskih gradova po tipu trogirskom”, Rad JAZU, 239., 1930., 75.-96. Kovačić, Vanja, „Nuove scoperte nella Tragurion ellenistica”, Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana, zbornik radova, (ur.) Cambi, N. – Čače, S. – Kirigin, B., Split, 2002., 375.-395. KOVAČIĆ, Vanja, „Porta Dominica i crkva sv. Dujma u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34., 1994., 51.-69. KOVAČIĆ, Vanja, „Prilozi za ranokršćansku topografiju Trogira”, Diadora, 15., 1993., 291. KOVAČIĆ, Vanja, „Ranokršćanski natpis iz Trogira”, Diadora, 14., 1992., 301.308. KOVAČIĆ, Vanja, „Trogirske fortifikacije u XV. stoljeću”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37., 1997.-1998., 109.-137. KOVAČIĆ, Vanja – NERALIĆ, Jadranka, „Ymago angeli trogirskog zlatara Tome Radoslavića”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005.-2007., 199.-237. KOZLIČIĆ, Mithad, Kartografski spomenici hrvatskoga Jadrana. Izbor karata, planova i veduta do kraja 17. stoljeća, Zagreb, 1995. KRASIĆ, Stjepan, „Crkva i samostan sv. Dominika u Trogiru”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41., 2005./2007., 67.-109.

Srednjovjekovni Trogir

265

KRASIĆ, Stjepan, „Dominikanski samostan sv. Križa na Čiovu (1432-1852)”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 31., 1991., 79.-95. KRASIĆ, Stjepan, „Trogiranin Fantin de Valle i njegova knjižnica”, Radovi instituta JAZU u Zadru, 20., 1973. KUEHN, Thomas, Law, Family and Women, Toward a legal Anthropology of Renaissance Italy, Chicago, The University of Chicago Press, 1991. KUNČIĆ, Meri, Od pošasti sačuvaj nas. Utjecaj osmanske opasnosti i kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika, Zagreb, Srednja Europa, 2008. KURELAC, Miroslav, Ivan Lučić Lucius, otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994. KURELAC, Miroslav, „Pučki ustanci i pobune u djelima Ivana Luciusa – Lučića”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (Matij Ivanić i njegovo doba), 10., 1977., 239.-247. KURELAC, Miroslav, „Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula, u izdanju Ivana Lučić-Lucius, ‘Notae historicae ad vitam’”, Croatica Christiana periodica, 21., 1988., 1.-48. LANE, Frederic, Venice. Maritime Republic, Baltimore - London, 1973. LAWRENCE, Charles, The Friars. The impact of the Early Mendicant Movement on Western Society, London, 1996. Le GOFF, Jacques, Il Medioevo; Alle origini dell’identita europea, Roma-Bari: Economica Laterza, 1996., 51. Le GOFF, Jacques, „Ordres mendiants et urbanisation dans la France médiévale”, Annales, 4., 1970., 924.-947. LOPEZ, Roberto, „Nota sulla composizione dei patrimoni privati nella prima meta del Duecento”, Studi sull’economia genovese nel Medio Evo (Documenti e studi per la storia del commercio e del diritto commerciale italiano), VII., 1936., 21.-23. LOZICA, Ivan, „Folklorno kazalište i scenska svojstva običaja”, Dani hvarskog kazališta, srednjovjekovna drama i kazalište, Split, 1985., 22.-34. LUČIĆ, Josip, Dubrovačke teme, Zagreb, 1991. LUČIĆ, Josip, „Komunalno uređenje dalmatinskih gradova u XI. stoljeću”, Zbornik zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU, 10., 1980., 209.-233. LUČIĆ, Josip, Obrti i usluge u Dubrovniku do početka 14. stoljeća, Zagreb, 1979. LUČIN, Kažimir, Život Sv. Ivana Trogirskog (po izdanju Danijela Farlatija), Trogir - Split, Matica Hrvatska – Književni krug, 1988. MADIRAZZA, Francesco, „Il Re d’Armi di Traù”, Smotra Dalmatinska, Zadar, 1900., br. 71.-74.

266

Irena Benyovsky Latin

MARASOVIĆ, Tomislav, Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, Split, 1994. MARASOVIĆ, Tomislav, „Iskapanje ranosrednjovjekovne crkve sv. Marije u Trogiru”, Starohrvatska prosvjeta, III./8.-9., 1963., 98.-111. MARASOVIĆ, Tomislav, „Izvorni izgled ranosrednjovjekovne crkve sv. Marije u Trogiru”, Rasprave, 5., 1966. MARASOVIĆ, Tomislav, „Stambena kuća u Trogiru Radovanova doba”, Per Radouanum 1240.-1990., Trogir, Muzej grada Trogira, 1994., 193.-199. MARGETIĆ, Lujo, „Dioba općinskog zemljišta u našim srednjovjekovnim dalmatinskim komunama”, Starine, 56., 1975., 23.-35. MARGETIĆ, Lujo, „Funkcija i porijeklo službe egzaminatora u srednjovjekovnim komunama Hrvatskog Primorja i Dalmacije”, Starine, 55., 1971., 191.-210. MARGETIĆ, Lujo, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Zagreb, 1996. MARGETIĆ, Lujo, „Iz ranije povijesti Trogira”, Historijski zbornik, XLIII. (1.), 1990., 5.-15. MARGETIĆ, Lujo, „La distruzione di Traù da parte dei Saraceni nella prima meta del secolo XII”, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983., 255.-263. MARGETIĆ, Lujo, „Pravna osnova crkvene desetine na hrvartskim pravnim područjima”, Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu, XX-XXI, 1983.1984., 57.-83. MARKOVIĆ, Jagoda, „Urbanistički razvoj gradova jadranske Hrvatske u 19. stoljeću”, Zbornik Prvog kongresa povjesničara umetnosti, Zagreb, IPU, 2004., 127.-137. MARKOVIĆ, Marko, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama, Zagreb, AGM, 2001. MAROEVIĆ, Ivo, „Gradogradnja i zaštita spomenika u 19. st. na hrvatskoj strani Jadrana”, Radovi IPPU, 24., 2000., 79.-84. MASE, Federica, Patrimoines immobiliers ecclesiastique dans la Venise medievale, XI-XVe siecle: un lecture de la ville, Ecole francaise de Rome, 2006. MATASOVIĆ, Josip, „Još o svečanostima ‘Biranih kraljeva’ u mletačkoj Dalmaciji”, Narodne starine, 9., 1930., 3.-4. MATIJEVIĆ SOKOL, Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Zagreb, Naklada Slap, 2002. MIJUŠKOVIĆ, Jovanka, „Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku”, Glas SANU, 246., br. 9, 1961., 89.-127. MILLER, Maureen C., The Bishop’s Palace (Architecture and Authority in Medieval Italy), Ithaca – London, Cornell Univeristy Press, 2000. MIRKOVIĆ, Mirko, „O ekonomskim odnosima u Trogiru u 13. stoljeću”, Historijski zbornik, 4., 1951., 21.-52.

Srednjovjekovni Trogir

267

MLACOVIĆ, Dušan, Građani plemići. Pad i uspon rapskoga plemstva, Zagreb, Leykam International, 2008. MITIĆ, Ilija, „Orlandov stup u Dubrovniku”, Anali HAZU u Dubrovniku, 10.-11., 1966., 233.-254. MOGOROVIĆ CRLJENKO, Marija, Nepoznati svijet istarskih žena. Položaj i uloga žene u istarskim komunalnim društvima: primjer Novigrada u 15. i 16. stoljeću, Zagreb, Srednja Europa, 2006. MUELLER, Richard C., „Aspects of Venetian Sovereignty in Medieval and Renaissance Dalmatia”, Quattrocento Adriatico, Florence, 1994., 29.-57. MULJAČIĆ, Žarko, „Mjere i mjerenja u Dubrovačkoj Republici”, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 29., 1991. MUTNJAKOVIĆ, Andrija, Andrija Alessi, Zagreb, 1998. NAKIĆ, Marija, „Izgradnja Dubrovnika u drugoj polovini 13. st.”, Istorijski glasnik, 3., 1954., 3.-38. NERALIĆ, Jadranka, Put do crkvene nadarbine, Split, Književni krug, 2007. NIKOLIĆ JAKUS, Zrinka, „Obitelj dalmatinskog plemstva od 12. do 14. stoljeća”, Acta Histriae, 15., 2007., 59.-89. NOVAK, Grga, „Gradski bedemi, javne zgrade i ulice u srednjovjekovnom Splitu”, Starohrvatska prosvjeta, III./1., 1949., 103.-114. NOVAK, Grga, Povijest Splita, sv. I.-III., Split, 1957.-1961. NOVAK, Grga, Prošlost Dalmacije, Split, Slobodna Dalmacija, 2004. OMAŠIĆ, Vjeko, Topografija kaštelanskog polja, Split, 1978. ORTHALI, Gherardo – CRACCO, Giorgio – COZZI, Gaetano – KNAPTON, Michael, Povijest Venecije, I., Zagreb, Antibarbarus, 2007. OSTOJIĆ, Ivan, Benediktinci u Hrvatskoj, I., Split, Benediktinski priorat, 1964. OSTOJIĆ, Ivan, „Kamaldoljani u Hrvatskoj”, Bogoslovska smotra, 33., 1963., 126.-137. OSTOJIĆ, Ivan, Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb, 1975. OWEN HUGHES, Daine, „Urban Growth and Family Structure in Medieval Genoa”, Past and Present, 66., 1975., 3.-28. PECARSKI, Branka, „Jedna trogirska minjatura XV. stoljeća”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10., 1960., 146.-154. Pederin, Ivan, „Acta politica et oeconomica cancellarie communis Tragurij in saeculo XV.”, Starine JAZU, 60., Zagreb, 1987. PEDERIN, Ivan, „Trogir u doba Ivana Duknovića”, Ivan Duknović i njegovo doba, Trogir, 1996., 99.-107. PELLEGRINI, Luigi, „Mendicanti e parroci: coesistenza e conflitti di due strutture organizzative della cura animarum”, Francesscanesimo e vita religiosa dei laici nel ‘200, Atti dell’VIII Convegno Internazionale, Assisi, 1981., 129.167.

268

Irena Benyovsky Latin

PEROJEVIĆ, Marko, „Benediktinci u Trogiru”, Napredak, 2., 1934. PEROJEVIĆ, Marko, Dva borca za slobodu: Mihač Vitturi i biskup Simon Dominis, Zagreb, 1933. PEŠORDA VARDIĆ, Zrinka, Dubrovački Antunini u kasnom srednjem vijeku, disertacija (rukopis) Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2006. PETRICIOLI, Ivo, „Lik Zadra u srednjem vijeku”, Radovi instituta JAZU u Zadru, 11.-12., 1965., 161.-165. PETRICIOLI, Ivo, „O položaju kuće kralja Ludovika Anžuvinca i crkve sv. Silvestra u Zadru”, Starohrvatska prosvjeta, 15., 1985., 119-132. PETRICIOLI, Ivo, „Ostaci stambene arhitekture romaničkog stila u Zadru”, Radovi instituta JAZU u Zadru, 9., 1962., 117.-161. PETRICIOLI, Ivo, Srednjovjekovnim graditeljima u spomen, Split, 1996. PETRIĆ, Nikša, „Prapovijest Trogira”, Diadora, 14., 1992., 23.-37. PIEROTTI, Piero, Lucca. Edilizia urbanistica medioevale, Milano, 1965. PINI, Antonio Ivan, „Le ripartizioni territoriali urbane di Bologna medievale: quartiere, contrada, borgo, morello e quartirolo”, Quaderni culturali bolognesi, 1., 1977., 14.-15. PIPLOVIĆ, Stanko, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split, Književni krug, 1996. PIPLOVIĆ, Stanko, „Rad Ćirila Ivekovića u Dalmaciji”, GZSKH, 13., 1987., 24.28. PLANIĆ-LONČARIĆ, Marija, „Organizacija prostora. Urbanizam”, Zlatno doba Dubrovnika, Zagreb, 1987. PLANIĆ-LONČARIĆ, Marija, Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 1980. PLOSNIĆ, Ana, Trogir - romanička stambena arhitektura na primjeru bloka Andreis, magisterij u rukopisu. PLOSNIĆ ŠKARIĆ, Ana, „Blok Andreis u Trogiru”, Radovi IPU, 31., 2007., 9.28. PRAGA, Giuseppe, „I Leoni di Traù”, Archivio storico per la Dalmazia, XIV., Roma, 1932., 419.–432. PRELOG, Milan, „Dubrovački statut i izgradnja grada (1272-1972)”, Peristil, 14.15., 1971., 81.-94. PRELOG, Milan, „Grad kao umjetničko djelo”, Život umjetnosti, 22.-23, 1975. PRIJATELJ, Kruno, Kroz povijest umjetnosti u Dalmaciji (XIII-XIX st.), Split, Književni krug, 1995. PRIJATELJ, Kruno, Slikar Blaž Jurjev, Zagreb, 1965. PRIJATELJ, Kruno, Umjetnički profil slikara Blaža Jurjeva, Katalog izložbe Blaž Jurjev Trogiranin, Split - Zagreb, 1986.-1987., 9.-18.

Srednjovjekovni Trogir

269

PRODI, P. – JOHANEK, P. (ur.), Strutture ecclesiastiche in Italia e in Germania prima della riforma, Bologna, 1984. PULLAN, Brian, Rich and Poor in Renaissance Venice: the social institution of a Catholic state, Oxford, 1971. QUAGLIONI, Diego, „The Legal Definition of Citizenship in the Late Middle Ages”, City States in Classical Antiquitiy and Medieval Italy, Anthony Molho, Kurt Raaflaub, Julia Emlen (ur.), Stuttgart, Franz Steiner Verlag, 1991., 155.-167. RAČKI, Franjo, „Pokret na slavenskom jugu”, Rad JAZU, 2., 68.-160.; Rad JAZU, 3., 65.-156.; Rad JAZU, 4., 1.-103., Zagreb, 1868. RAPANIĆ, Željko, „Iz prošlosti srednjovjekovnog Trogira”, Mogućnosti, 10.-11., 1980., 993.-1001. RAPANIĆ, Željko, „Sancta Maria de Platea u Trogiru. De ecclesiis datandis – dissertatio (1)”, Starohrvatska prosvjeta, III./17., 1987., 43.-63. RAUKAR, Tomislav, „Cives, habitatores, forenses u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima”, Historijski Zbornik, 29.-30., 1977., 139.-149. RAUKAR, Tomislav, „Društveni razvoj u Hrvatskoj u XV. stoljeću”, Historijski zbornik, XXXVIII. (1.), 1985., 75.-94. RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997. RAUKAR, Tomislav, „Istočni Jadran u 13. stoljeću”, Zbornik radova znanstvenog skupa ‘Marko Polo i istočni Jaran u 13. stoljeću’, Zagreb, 1996., 13.-29. RAUKAR, Tomislav, „Komunalna društva u Dalmaciji u 14. stoljeću”, Historijski zbornik, 33.-34., 1982., 139.-209., RAUKAR, Tomislav, „Komunalna društva u Dalmaciji u 15. st. i prvoj polovini 16. stoljeća”, Historijski zbornik, 35., 1982., 43.-118. RAUKAR, Tomislav, „Prilog poznavanju sistema prihoda dalmatinskih gradova u 14. stoljeću”, Historijski Zbornik, 21.-22., 1971., 345.-347.. RAUKAR, Tomislav, Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku, Split, Književni krug, 2007. RAUKAR, Tomislav, „Trogir za mletačke vlasti”, P. ANDREIS, Povijest, II., 59.85. RAUKAR, Tomislav – PETRICIOLI, Ivo – ŠVELEC, Franjo, Zadar pod mletačkom upravom, Zadar, 1987 RAUKAR, Tomislav, Zadar u 15. stoljeću. Ekonomski razvoj i društveni odnosi, Zagreb, Institut za hrvatsku povijest, 1977. RAUKAR, Tomislav, „Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u 15. i 16. stoljeću”, Radovi instituta za hrvatsku povijest (Matija Ivanić), 10., 1977., 203.-225. RAWCLIFFE, Carole, „The Seventh Comfortable Work: Charity and Mortality in the Medieval Hospital”, Medicina e storia, 6., 2004., 1.-37.

270

Irena Benyovsky Latin

REHBERG, Andreas, „Nuntii, Questuarii, Falsarii; L’ospedale di S. Spirito in Sassia e la raccolta delle elemosine nel periodo avignonese”, Mélanges de l’École française de Rome; Moyen Âge, 115., 41.-132. RICCETTI, Lucio (ur.), „La Piazza del Duomo nella città medievale (nord e media Italia, secoli XII-XVI)”, Atti della Giornata di Studio, Orvieto, 1994. RINALDI, Rosella, „Forme di gestione immobiliare a Bologna”, Le sol et l’immeuble, les formes dissociés de propriété immobilière dans les villes de France et Italie (XIIe-XIVe) siècle, Rome, École française de Rome, 1995., 41.-69. RIZZI, Alberto, I leoni di Venezia in Dalmazia, Venezia, 2005. ROLLER, Dragan, „Dubrovački zanati u 15. i 16. stoljeću”, Zagreb, JAZU, 1951. SCHULZ, Juergen, The new palaces of Medieval Venice, The Pennsylvania State University Press, 2004. SLADE-ŠILOVIĆ, Roko, „Kašteo Camerlengo u Trogiru”, Bullettino di archaeologia e storia dalmata, 33., 1910., 1-11. SOLDO, Josip Ante, „Trogir od borbe za opstanak do stvaranja slobodne komune”, Per Radouanum 1240-1990, Trogir, 1994., 251.-263. STEINDORFF, Ludwig, Die Dalmatinischen Städte im 12 Jahrhundert, Köln, 1984. STEINDORFF, Ludwig, „Die Vita beati Johannis Traguriensis als Quelle zur Geschichte der dalmatischen Stadt Trogir im 12. Jahrhundert”, Südostforschungen, 47., 1988., 17.-36. STEINDORFF, Ludwig, „Stari svijet i novo doba; o formiranju komune na istočnoj obali Jadrana”, Starohrvatska prosvjeta, 3.-16., 1987., 141.-151. STOŠIĆ, Josip, „Trogirska katedrala i njezin zapadni portal”, Per Raduanum 12401990, Trogir, 1994. STRGAČIĆ, Ante, „’Quirina…traversa pars’ zadarskih srednjovjekovnih isprava”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 2. (1), 1963., 95.-131. STROHAL, Ivan, „Bratstva (bratovštine) u starom Trogiru”, Rad JAZU, 201., Zagreb, JAZU, 1914. STROHAL, Ivan, Pravna povijest dalmatinskih gradova, Zagreb, 1913. SUIĆ, Mate, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976 SZABO, Tomas, „Comuni e politica stradale in Toscana e in talia nel medioevo”, Biblioteca di storia urbana medievale, 6., 1992., 16.-30. . ŠIŠIĆ, Ferdo, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Zagreb, 1902. ŠUFFLAY, Milan pl., Dalmatinsko-hrvatska srednjovjekovna listina. Povijest hrvatskog notarijata od XI. do XV. stoljeća, Zagreb, 2000. ŠUNJIĆ, Marko, Dalmacija u 15. stoljeću, Sarajevo, Svjetlost, 1967.

Srednjovjekovni Trogir

271

ŠVOB, Držislav, „Komes Domald”, Naučna misao, I., 1955., 5.-37. TARTALJA, Hrvoje, „Naša najstarija ljekarna”, Radovi međunarodnog simpozija održanog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, Trogir, 1973., 11.-31. TENENTI, Alberto, „The Sense of Space and Time in the Venetian World of the Fifteenth and Sixteenth Centuries”, Renaissance Venice, 17.-46. VEKARIĆ, Nenad, Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi, Zagreb – Dubrovnik, HAZU, 2009. ZANINOVIĆ-RUMORA, Marija, „Zadarske mjere za dužinu kroz stoljeća”, Radovi Zavoda za povijense znanosti HAZU, 34., Zadar, 1992., 109.-121. ZELIĆ, Danko, „Arhiđakon Toma i Šibenik, Historia i Res Gestae”, Toma Arhiđakon i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25.27. rujna 2000. godine u Splitu, (ur.) Mirjana Matijević-Sokol i Olga Perić, Split, Književni krug, 2004., 197.-234. ZELIĆ, Danko, „Nekoliko priloga povijesti umjetnosti 15. stoljeća u Trogiru: Samostan sv. Križa na Čiovu, zlatar Matej Pomenić i kapela sv. Jeronima u katedrali sv. Lovre”, Peristil. Zbornik radova za povijest umjetnosti, 50., 2007., 63.-80. ZELIĆ, Danko, Postanak i urbani razvoj Šibenika u srednjem vijeku, disertacija, rukopis, Zagreb, 1999. ZIMMERMAN, Susan –WEISSMAN Ronald F. E., „Social Stratification and Renaissance Urban Planning”, Urban life in the Renaissance (J. S. Ackerman – M. N. Rosenfeld ur)., Newark, 1989., 21.-50. ZVONARIĆ, T. – BELAMARIĆ, J. – DRAGANOVIĆ, E., „Valorizacija Pantana, područja posebne prirodne i povijesne vrijednosti, s prijedlogom za zaštitu i režim korištenja”, Radovan, 2., 1998., 115.-138.

272

Irena Benyovsky Latin

KAZALA Kazalo imena Trogirsko plemstvo Albertini 135, 137, 167 Buna, žena Nikole 135, 137, 143 Nikola 135, 137, 228, 229, 235, 241 Andreis 19, 20, 23, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 102, 111, 131, 150, 153, 154, 161, 162, 164, 165, 166, 167, 180, 193 Andrija Marinov 154, 161 Andriola, žena Pavla 162 Bivila, žena Vitala 240 Blaž Lukšin 162 Blaž (vitez) 162 Črnota 161 Damjan Marinov 161 Desa Marinov 161 Gavžinja Marinov 25, 29, 30, 153, 161 Jadre (Andrija) Gauzinijev (Gavžinjin) 102 Lukša Črnotin 161 Marin Blažev 161 Marin, knez 24, 25, 135, 153 Nikola Šimunov 102, 161 Nikolota 159, v. Cippico Koriolan, 159 Pavao (povjesničar) 16, 19, 202, 204, passim Petar Nikolin 164, 210

Slava 154, v. Vitturi Mihač Šimun Marinov 25, 153, 161 Azzelini (Leonis) 180, 182 Ivan Nikolin 180, 182 Bivce 32 Buffalis 14, 19, 20, 27, 32, 135, 165, 184 Bufal Dujmov 84 Desa Dujmov „Morsika” 98, 135, 137 Dujam „Morsika” 135 Jakov 135, 188, 191 Katena žena Dujma „Morsike” 135, 161 Martin 135 Nikola 36 Skimosa 135 Stana 135 Casotti 19, 20, 26, 27, 31, 32, 84, 109, 159, 160, 167, 177 Augustin 28, 31, 64, 83, 148, 160, 166, 167, 173, 177 Beta 160 Bitkula Nikolina 160, 236 Donat Augustinov 160 Donat Nikolin 36, 160, 167 Kažot 159 Kažot Nikolin 32, 160 Kažot Zanikin 159 Luka Donatov 164 Marija Kažotova 159 Nikola Donatov (biskup) 55,

273

Srednjovjekovni Trogir

148, 160, 164, 205, 207, 213, 236 Nikola Kažotov 159, 160 Nikolota 160, v. Sobota Jakov Petromila Kažotova 159 Toma Zanikin 159 Tragurina Nikolina 160 Zanika Kažotov 158, 159 Celio Doroteo 150 Cega 19, 20, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 107, 109, 137, 142, 144, 154, 158, 165, 166, 167, 187, 209, 214, 224, 239, 240 Andrija Cegin (Cigin) 146, 149, 150, 159 Cega (Ciga) Josipov 146, 166 Desa Dujmov 240 Dobrica Desina 153 Dujam Desin 50, 52, 54, 60, 143, 144 Dujam Mihovilov 148 Dujam Stjepanov 145, 148, 168 Formin Petrošev 143 Ivan Dujmov 77, 141, 166, 177, 215 Ivan Petrov 145 Jakov Andrijin 146, 150 Josip Stjepanov 28, 29, 30, 31, 32, 145, 148, 154, 166, 173, 177 Juraj Desin 99, 133, 135, 136, 158 Kača 240 Katarina Cegina 146, v. Pecci Zancij Lukanov Ludovik Ivanov 145 „Mannus” Desin 137, 143 Marin Petrov 137, 156 Mate Petrov 146 Mate Zorić 24, 25, 26, 29, 143, 151, 166, 168, 204, 220, 231 Mihovil Stjepanov 145, 148



Nikola Stjepanov 37, 149, 150, 186, 187 Pelegrina Matina 146, 158, v. Cippico Koriolan Petar Andrijin 146 Petar Dujmov 143, 145, 160, 166, 177 Petar Josipov 32, 166 Petar Mihovilov 148 Petraka Stjepanov 145, 148 Petroš 143 Restislava 145 Stana, žena Donata Vučine 240 Stjepan Andrijin 146 Stjepan Dujmov 32, 145 Stjepan Mihovilov (biskup brački i hvarski) 28, 84, 148, 149 Stjepan Petrov 57, 209 Chiudi 20, 26, 27, 109, 143, 180, 184, 240 Ivan Matin 164 Klaudij (Čude) Maurencijev 164 Mihoj 164 Nikola Ivanov 109, 164 Perucija 159 Petar Matin 33, 86, 164, 180, 182 Staroš Maurencijev 164 Vital Nikolin 164 Cippico 19, 20, 27, 32, 36, 59, 61, 140, 141, 146, 158, 159, 172, 242 Brtan Marinov 158 Ciprijan Marinov 158 Desa Marinova 158 Koriolan Petrov 59, 209, 210 Marin Brtanov 158 Marin Stjepanov 158 Nikola 36, 141 Petar 158 Petar Koriolanov 159 Petar Marinov 158

274 Skimosa 156 Stjepan 158 Stjepan Marinov 158 Teodor „Ruža” 156 Ciprijan (Ciprianis) 19, 109, 117, 204 Stančica 72, 74, v. Stjepan Nikolin Franka 135 Domika Dujam 25, 202 Domišić 19, 27, 32, 184, 210 Desa 160 Dobrul Dragolinov (kanonik) 205 Dragulin Nikolin 150, 187, 208 Nikola Ivanov 110 Gracija 19 Nikola Ciprijanov 164 Petar Desin 206 Stjepan Nikolin 74 Grubić 27 Blaž 166 Grubeša Krnjošev 170 Guco 240 Hvalimir 19, 133 Juraj Hvalimirov 132, 133 Martincij Jurjev 133 Mira, žena Martincija Jurjevog 133 Hvalot Desača, v. Vitturi Salingvera 151 Kastrafoci (Castrafocus) Ivan 153 Kazarica 19, 25, 26, 109, 153, 165 Desa 199 Drago 161 Kazarica (arhiđakon) 153, 204 Krnja 19, 133 Formin Vitin 133 Lucić (Lucio) 19, 27, 72, 135, 136,

Irena Benyovsky Latin

141, 142, 156, 165, 166, 167, 172, 213, 235, 239 Andrija Grgurov 142 Cebre Petrov 137 Desa Lukin 136, 137, 139, 228 Desa Petrov 137, 160 Dmine Lukin 141, 155 Frana Lukina 139, 142, 235 Frane Valentinov 139 Grgur Lukin 139, 142, 235 Grgur Matin 137, 139 Ivan Lukin 139 Ivan (povjesničar) 16, 17, passim Jeronim 155 Luka 136 Luka Matin 137, 139, 142, 214, 229, 230, 239 Luka Petrov 133, 137, 142 Lukša Ivanov 139 Mate Lukin 25, 137, 139, 142, 235 Petar Lukin 137 Petar Matin 139 Petar Valentinov 120 Stjepan Matin 139 Tomica Petrov 139 Valentin Petrov 120, 129, 135, 137, 139, 143, 156, 158, 159, 214 Machinaturi 142, 143, 239 Grgur (biskup) 203 Martinušić Miha 200 Mazzarello 52, 109 Baron Silvestrov 171 Donat Mihovila Silvestrovog 169 Silvestar Mengacijev 52, 165 Mišković Marko Jurjev 169 Odoljenovi (Adalen) parentella 240

275

Srednjovjekovni Trogir

Quarco 23, 27, 133, 136, 141, 153 Marin Matin 136 Mate Dobrin 133, 136 Nikola Pavlov 136 Pavao Marinov 136 Palmota (Palma) Albertolo 52 Jakovica 141, 155 Desa 171 Pecci 142, 166, 239 Bastijan Lukin 143 Desa Bastijanov 25 Jakov 139, 142 Luka 143 Marija Damjanova 139, 142 Nicola Çude 143, 169 Sebastijan 240 Zancij Lukanov 146 Ploča 19, 25, 165 Marko Julin 175 Sobota 29, 31, 32, 141, 155, 162, 164, 165, 166, 167, 180, 193, 237, 242 Bartol (biskup) 206 Ivan 59 Jakov Nikolin 160, 164, 177 Marin 164 Nikola 32, 160, 164 Nikolota 164, 210 Šimun 59, 164, 182 Strija 99, 133, 136, 167 Desača 133, 136 Gruba 133 Zancij 133, 170 Stipošević (?) 165, 184 Andrija 156 Lovro 127 Trenta Marija 158 Urso 19, 132, 133, 137, 165, 167



Agapis Silvestrova 133 Bartolomej (Barte) Silvestrov 102, 103, 145 Dujam Ursov 132 Katena 132 Jakobina Dujmova 132 Silvestar Ursov 132, 133 Slava 132, 137 Urso (arhiđakon) 214 Vitturi 19, 20, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 67, 72, 133, 136, 137, 150, 151, 152, 155, 156, 157, 165, 166, 167, 210 Andrijola Jakomelova 155 Blaž Lukšin (Lukin) 59, 156, 227 Danijel Jakovljev 153, 154, 170 Desača Salingverina 153 Dijambra 151, 153, 154 Dobra 15 Držimir 14, 120, 133, 150, 161 Grgur Salingverin 25, 98, 151, 166, 204 Jakomel Lukšin 155, 156, 165 Jakov Danijelov 154 Jakov Petrov (arhiđakon) 29, 30, 31, 32, 154, 166, 173 Jakov Totilin 153, 240 Jakovica (Jakomela) 162 Katarina 155 Lampredij Jakovljev (biskup) 28, 204 Lampredij (Lompre) Mihačev 32, 154, 171, 177 Lukša Mihačev (kraljevski vitez) 154 Mihač Petrov 154 Mihoj Danijelov 154 Mihovil (Mihač) (kapetan) 35, 86, 103, 136, 154, 155, 186, 187, 227

276

Nikola Ivanov 156 Nikola Jakovljev (Jakomelov) 33, 156, 185 Nikola Mihačev 156 Nikola Petrov 36, 154, 156 Petar Jakovljev 154 Petar Mihačev 154 Salingvera Držimirov 151 Salingvera Grgurov 151, 153, 155 Stana (redovnica Sv. Petra) 154 Stjepan Lampredijev 29, 154, 173 Stošija 151 Totila Držimirov 151 Vodovara 133, 167 Dobronja 14 Jakov 133 Margarita 133 Marija 133, 139 Vučina 160, 161 Donat 143 Radoslava, 160

Irena Benyovsky Latin

Agapa, žena Miche Bacciane 129 Alberti 137 Formin 159 Krste 139, 158 Aleksandar IV. (papa) 202 Alessi, Andrija (graditelj) 59, 159, 209, 211, 213 Allegretti, Mate 87 Anastazija (redovnica sv. Petra) 223 Andrija (krojač) 173 Andrija Teodorov 110, 160 Andrija „Vatacijev” (zidar) 171 Antonije (bačvar) 150, 187 Anžuvinci 23, 26, 28, 30, 31, 54, 81, 99, 174 Arpadovići 21, 23, 248 Bakotić, Ivan (mesar )175 Barbarigo, Giacomo (knez) 56, 57, 103 Bartol (biskup) 28, 206, 207, 215 Bartol Lombardo 87 Bartol Radoslava (masarij) 217 Bartol Vilimov (postolar) 169 Bartolomeus Gulielmi (majstor postolar iz Ferma) 170 Baste Stancin (krznar) 172 Beatić, Lovro 188 Bela IV. (kralj) 21, 22, 23, 24, 200 Benje Totile (?) 173 Benka (udovica zlatara Hranka) 175 Berinja (postolar) 169 Bernard (majstor) 175 Bernard (splitski nadbiskup) 23 Bertan Petranov 173 Bertoš (zidar) 170 Bertrand (papinski legat) 205 Biliza (žena Lipojevića) 211 Bilšić, Šimun 87 Bjelislav (kovač) 172 Blasius Laurencij (kaštelan) 191 Blaž Jurjev Trogiranin (slikar) 34, 65,

Srednjovjekovni Trogir

184, 185, 233 Bobotolić, Marin 175 Bochna 175 Bodin (kanonik) 145, 214, 240 Bogdan, kamenar 189 Bogdanić, Marin (rivarij komune) 182 Bogoslav 196 Bolliarini Marko 127 Stanika 159 Borković, Grgur 173 Božan (drvodjeljac) 175 Božičević, Valcin (kovač) 189 Božiković, Ilija 150 Brahanović Ivan (graditelj iz Šibenika) 237 Braniković, Jakov 173 Branimirović, Marin (kamenar) 192 Brečević, Andrija 189 Bribirski Ivan 165 Juraj 24 Mladen II. 24, 25, 231 Pavao I. 24 Pavao II. 24, 25, 26 Stjepan Martinušev 24 Stjepko 23, 102 Vučina 200 Brijaković, Radoj 188 Brtan Subine (postolar) 177 Buna (redovnica Sv. Petra) 225 Butko (krznar) 172 Capa (redovnica Sv. Petra) 225 Cavazza, Angelo (biskup) 59, 210, 211 Cerlati, Mate (svećenik) 169 Črneha 214 Ceručić, Mate 173 Chrocco (mesar) 172 Cicivan Povrženov (postolar) 169 Ciprijan Ilijin 117

277 Ciprijan Zaninov 31, 73 Cotopagna, Preste (potestat) 51 Cranolla (postolar) 169 Cvijeta Radoša Gusse 175 Cvitan (kamenar) 175 Črnota (postolar) 169 Čubrijan (Ciprijan) Marinov 204, v. rod Ciprijan Čubrišić, Lovre (postolar) 187 Dabiša (sin kralja Tvrtka) 32 Dabral (kanonik) 240 Damiani, Nikola 177 Damijan (kirurg iz Splita) 191 Damijanić, Stipan 173 Dandolo, Andrea (kroničar) 17, 18 Desa Furkin (kovač) 172 Desa Glavatičin (majstor postolar) 169 Desa Kamara (krznar) 172 Desa Klementov (zidar) 170 Desa (krojač) 170 Desa (majstor drvodjelac) 172 Desa Paparoto 169 Desa, žena pok. Krste Lekovića 175 Desoj (mlinar) 172 Dessa Luchxe 177 Detrico, Šimun (knez) 35, 87, 185 Disman (ribar) 172 Dminak Kerpšov 173 Dminak (mornar) 173 Dmince (majstor krznar) 172 Dobra, udovica pokojnog Zaninia iz Venecije 187 Dobraj (mornar) 173 Dobrogostić, Pribislav (iz sela Slatine) 189 Dobroj Radogost 173 Domald (knez) 23, 102, 136, 139, 219 Dominik Kabe (kanonik) 205 Dominik (klesar) 184 Dominik (krojač) 184

278 Dominik (postolar) 169 Dominik sin majstora Bartolomea iz Ferma 128 Dominis Krševan (biskup) 31, 208 Kršul Kristoforov 165, 189, 279 Šimun (biskup) 35, 208 Dominko Berišin (zidar) 170 Dosmačić 173 Draga (opatica Sv. Nikole) 223 Draga, žena pok. drvodjeljca Jurja 175 Dragana 173 Draganić, Drago 165 Draghina (krojač) 170 Dragič (krznar) 184 Draginja (kalafat) 172 Drago (kanonik) 132, 137 Dragobrat (majstor zidar) 170, 171 Dragoge Misie (solar) 177 Dragoj (zidar) 170 Dragomir (kalafat) 129, 172 Dragonja (majstor krznar) 172 Dragovan (zidar) 170, 171 Draganović, Volcha Cvitanova 173 Dragulin (pučki kapetan) 29 Drasach, Bratco 177 Draško Sirota 172 Dražen (kamenar) 192 Draživoj (krznar) 184 Draživoj (suknar) 180, 187 Drešina (postolar) 169 Droburčić, Obrad 172 Druscus Laurentio Louace 153 Druško (krznar) 170, 172, 175, v. Druscus Dujam (krznar) 184 Duje Musanigra (?) 173 Duknović, Ivan (kipar) 59, 150, 159, 184, 209, 211 Elizabeta (kraljica) 31, 81, 83 Ercegović, Blaž, v. Hercegović 164

Irena Benyovsky Latin

Farlati, Daniele (povjesničar) 16, 17, 58, passim Filip (crevljar) 184 Foscari, Francesco (dužd) 36, 86, 210 Frane Andrijin (krčmar) 171 Franka (Francescha) (redovnica Sv. Petra) 225 Fuçoieuich, Marco 175 Fusco, Paladije 59 Galešić, Matko Vokac 177 Gasije Lančijev 231 Gejza II. (kralj) 17, 21 Gentil iz Montefiorea (papinski legat) 203, 204, 206 Gergović, Preša 173 Germanus iz Ferma, postolar 170 Gervazij, arhiđakon 129, 135, 137, 139, 199, 214, 215, 229, 239 di Giorgio, Giacomo (knez) 236 Goge pok. Slavka (?) (kanonik) 205 Gojan 196 Gojković, Mate (kamenoklesar) 208, 209 Gojslavić Mihovil 211 Toma 150 Gojšić, Milgost (kovač) 165, 182, 188 Grečica (?) 173 Grgur XIII. (papa) 216 Grgur (hvarski biskup) 225 Grgur (krojač) 170 Gripša (postolar) 169, v. Grubiša, Gruba Grstović, Tomad (?) 173 Gruba (postolar) 173 Grubač 173 Grubanović, Radoj 188 Grupša Damjanov 170 Grubiša, Grupša (krojač) 170 Grubiša, Grubiša (postolar) 169

Srednjovjekovni Trogir

Gudičić, Dominik 186, v. Gudičić (ribar) Gudičić (ribar) 278 Guiglelmus (kapetani) 191 Hercegović, Blaž (klerik) 182, v. Ercegović Hranić, Sandalj 33 Hranisalvić, Hranoj (kovač) 172 Hrano (postolar) 169 Ilija (kalafat) 162 Ilija Lukin (kanonik) 216 Inocent IV. (papa) 235 Ivan XXIII. (papa) 230 Ivan Bakacecica (?) 173 Ivan Bukam (prezbiter) 217 Ivan Dražojev 207 Ivan (kipar) 184 Ivan Michenna (kanonik) 214 Ivan Počibaba 189 Ivan Stajnica (opat sv. Ivana Krstitelja) 49, 50, 51, 202 Ivan Stepin (kanonik) 205 Ivan, sin Dese Lucanija 177 Ivan, sin kamenara Dražoja, Dražena 175 Ivan, sin majstora Nikole 175 Ivan (solar) 172 Jachomo (klesar) 184 Jacobus de Brissia (prokurator samostana) 231 Jakov Balje (?) 173 Jakov (brijač majstor) 171 Jakov Gualtrijev (magistro scriptore) 172 Jakov Kogaci (?) 173 Jakov Prvoslavov (?) 173 Julle Crepissan (postolar) 170 Juraj (Iurgus) iz Krajine 177 Juraj Radoslavov (?) 173 Juraj Ružica (Ruziza) 180 Juraj Slaven (kondotjer) 155, 187

279 Juraj (Jure), sin drvodjelca Božana 141, 142, 155 Juraj (zlatar) 184 Jurica (kovač) 171 Jurjević (de Georgiis) Frane 236 Jurina Jurko (mlinar) 172, 184 Kaković (Cachouich) Andrija (majstor postolar) 155, 187 Karakon (zlatar) 171 Karlo Robert Anžuvinski (kralj) 24, 26 Karoanić, Ivan (?) 173 Katarina, filia Medici (?) 173 Katarina, kćer Nikole 173 Katarina, punica Blaža Jurjevog 185 Katena (redovnica Sv. Petra) 225 Klement IV. (papa) 229 Klement VII. (papa) 196 Koloman (herceg) 199, 200 Koloman (kralj) 16, 21, 22, 100 Kolumban (biskup) 202, 214, 228, 229, 231 Koma Splićanin 75 Kondidović, Juraj 180 Koprinić, Rate (?) 173 Koradinij (krčmar) 172 Kresta (Krste) Nesušta (?) 173 Krešić Matužina (?) 30 Kršul (zlatar) 171 Kutej (kroničar) 28 Kužarinić, Božo (?) 173 Ladislav Napuljski (kralj) 33, 73, 83, 219 Lambert (liječnik) 172 Lando, Alvise (knez) 59 Lena (redovnica Sv. Petra) 225 Liberij (biskup) 26, 52, 151, 200, 203, 204, 205 Ličić, Radoslav (iz sela Baba) 189 Lionić, Antun (graditelj) 236, v. Livunić

280 Lippoman, Francesco (knez) 211 Livunić, Nikola (graditelj) 179, v. Lionić Lombardo, Bartol 87 Loredano, Pietro (generalni providur) 35, 37, 77, 79, 86, 87, 103 Lovre (crevljar) 184 Lovrin, braća (?) 173 Lovro Doto (zidar) 170, 171 Lovro Jurjev (krojač) 170 Lovro Lončec (majstor krojač) 170 Lovro pok. Jakova Lanfranchisa 164 Lovro Radovanov (postolar) 169 Lovro (rob) 173 Lucijan Dujmov iz sela Suhi Dol (Dolac) 189 Ludovik Anžuvinski, kralj 28, 29, 30, 31, 34, 54, 55, 71, 72, 73, 81, 83, 128, 145, 154, 173, 250 Luka Camtaretta 169 Luka iz Šibenika (komunalni glasnik) 86 Lužinić, Mate 173 Maius (prior ili načelnik grada) 14 Makarel (Maccarelli) Desa (biskup) 16, 198 Manola, Didak (biskup) 16, 211 Marava, udovica Jurja Srambića 212, 237 Marcheto Giacoma iz Siene (stipendiarius) 191 Marco iz Venecije (vojnik) 191 Marco Miani (kapetan) 34 Margarita (redovnica Sv. Petra) 225 Margarita, žena suknara Draživoja 187 Marica, žena stipendarija Michalivija 211 Marija, kći Žola 235 Marija, žena kralja Bele IV. 223 Marin (bačvar) 184 Marin Damjanov (krojač) 170

Irena Benyovsky Latin

Marin (drvodjelac) 184 Marin Matin (kanonik) 205 Marin Radojev (protomajstor) 87, 185, 209, 223 Marin (zidar) 184 Markizović, Vlatko 87 Marko (brijač) 171 Marko Gruato (graditelj) 209 Marko Gvilosupice (?) 173 Marko (majstor krznar) 172 Marko Matin iz Dubrovnika (klesar) 191 Marko (prezbiter kapelan Bosiljine) 217 Marko Stjepanov (majstor tinktor) 185 Marković, Vlatko (kovač) 187, v. Markizović Maroj Drekja (Dreča?) 173 Marta, žena Pavla suknara 187, 188 Martin (brijač) 184 Martin (drvodjelac) 184 Martin Florijanov a Candellis (majstor) 187 Martin iz Šibenika (kamenar) 192 Martin, sin arhiđakona 173 Martin (zidar) 170 Martinić, Stipan (?) 173 Martinusio 200 Maškolić, Stipan 173 Mate Bernardov 177 Mate Drešinov Mate iz Hvara 173 Mate Judicis Çannis de Ortona (krčmar) 172 Mate Karvavica (Krvavica) 173 Mate (klesar) 184 Mate (kovač) 172 Mate Leonardov 160 Mate Radovanov 173 Mate Radušev 173 Mate Slinik 173 Mate (zidar) 170

Srednjovjekovni Trogir

Matko Mihov (Mihovilov) 87, 88 Mavar (majstor) 207 Michael Iohannis (spetiarius magister) 155 Micheom Radose 171 Miha (ljekarnik) 184 Mihovil (biskup) 199 Mihovil Ivanov (apotekar) 186, 191 Mihovil Ivanov Spinario (bačvar, drvodjelac) 182, 184, 187, 191 Mihovil iz Drača (prior dominikanskog samostana) 235 Mihovilić, Mate (prezbiter) 217 Mikoje (Mihoj) Nijemi 173 Mikoje (Mihoj) (mlinar) 173 Mikša (postolar) 173 Milatković, Mileš (?) 173 Miličević, Ratko Ivanov iz Dubrovnika 191 Milinović, Nikola 237 Miloš Gojka (komunalni glasnik) 189 Miloš (mlinar) 172 Milotranić, Miloslav (?) 173 Mira Volicis Dujma Damjanovog 169 Mira (žena krznara Dominika) 170 Miša (krojač) 170 Mocenigo, Tommaso (dužd) 34, 40, 230 Moskardelo (zidar) 170 Mrđen (Mergen) sin pok. Radomira 129 Mršić, Mauro 175 Mucij (ljekarnik) 172 Murojević, Stjepan (postolar) 188 Mužić, Stipoš 173 Navijačić Antun 189 Juraj 215 Nelipić Ivan 33 Ivaniš 32

281 Nicola Dente zvan Cervo (kipar) 207, 236 Nikola Damjanov (?) 173 Nikola Gržulić (prezbiter) 217 Nikola Ivanov Firentinac (graditelj) 59, 159, 209, 211 Nikola (majstor), sin kovača majstora Mate 172 Nikola, sin Martina drvodjelca 173 Nikola (zlatar) 171 Nikša (trgovac) 171 Novaković Radivoj (majstor kožar) 182, 184 Radoslav (krznar) 184 Obrad (brijač) 172 Obrad, filius Pourette 129 Obrad (kovač) 172 Obrad (krojač) 170 Obrad (postolar majstor) 169, 170 Obrad (zidar) 170 Obradović Ivan 180, 212 Stojna 180, 212 Odorik (kovač) 172 Orsini, Camillo (gubernator) 233 Ozre (kopač) 173 Padovanac (postolar) 169 Paladinić, Mihovil 175 Papalić Dominik 165 Matija 31 Paskal Leonardov iz Bara (kamenar) 175 Paško (krojač) 170 Paškulić Andrija 173 Bile 173 Pasquali, Paolo 87 Paupergen (postolar) 169 Pavao (brijač) 171 Pavao (drvodjeljac) 184

282 Pavao (krojač) 184 Pavlović, Toma (postolar) 188 Pelegrin Germanus 184 Pelegrin iz Ferma (krojač) 170 Pelegrin (splitski nadbiskup) 219 Perdušić, Petromila kćer Nikole 85 Perffa Butina (?) 173 Perković, Marin (prezbiter) 217 Petar Bakula (majstor) 245 Petar de Asaro 175 Petar iz Ugarske (postolar) 169, 170 Petar (mlinar) 184 Petar Obradov (kanonik) 205 Petar, sin Perse (Prvše) 173 Petar (solar) 173 Petar (splitski nadbiskup) 200, 217 Petar Zaninov (zidar) 170, 171 Petar Zojin (zidar) 170 Petković, Martin (slikar) 183 Petroško (krojač) 170 Petrović, Juraj 88 Petrus de Mediolano (kapetan) 191 Pinculić, Nikulica (?) 173 Pisano (inženjer) 87 Plavić, Nikola (?) 173 Plišić Antun 215 Stjepan 191 Počanić, Prvša 117 Polinzani, Nikola (presbiter) 217 Poxill (kanonik) 214 Pozdančić, Petar (klesar iz Šibenika) 191 Predraga, kćer pok. Mihača 175 Preša Dragulava (?) 173 Pribac Tolin 173 Pripko Blcha (?) 173 Proda (redovnica Sv. Petra) 225 Prva, udovica zidara Krajka 164 Prvce (krojač) 170 Prvislav (mlinar) 172

Irena Benyovsky Latin

Prvula, majka krznara Druška 153, 170 Prvša Petrov Glusiach ? 173 Raçe, sin pokojnog Radovana 215 Račić, Nikola (graditelj) 209, 236 Radivoj (krojač) 180 Rada, žene Sabe zlatara 51, 171, v. Sabe (zlatar) Radaç (kožar) 177 Rade gluhi (?) 173 Rade (krčmar) 173 Raden (kolar) 173 Radeš, braća (?) 173 Radiman Jakovljev (postolar) 169 Radin Marinov (postolar) 169 Radivoj (krznar) 184 Radivoj (mesar) 184 Radivojević, Mihovil (prezbiter) 217 Radmonić Rado iz Dubrovnika 191 Radoj Borovina (krčmar) 172 Radoš 173 Radoš (postolar) 169 Radoš Stanoše (?) 173 Radoš (zlatar) 171 Radosalić, Ostoja zvan Kostur (graditelj iz Dubrovnika) 237 Radosava zvana Craliz 245 Radoslav (klesar) 184 Radoslav (krznar) 184 Radoslav (nekoć sluga Vitka Stanoševića) 173 Radoslav (ovčar) 172 Radoslav (zlatar) 171 Radoslava, udovica Ostoje 211 Radoslava, udovica postolara Filipa 189 Radoslava, udovica Radivoja Račića 180, v. Račić Radivoj Radosta (habitator) 172 Radovan Claudi (Chiudi?) 189 Radovan (krčmar) 172 Radovan (majstor) 48, 199

Srednjovjekovni Trogir

Radovan (zlatar) 171 Radovancij (zlatar) 171 Radulak (mornar) 173 Ratko (drvodjeljac) 184 Ratko (kožar) 188 Ratko (mlinar majstor) 188, 189 Ratko Ostojin (krznar) 184 Ratko (prodavač soli) 184 Ratko (protomajstor) 192 Ratmil 177 Robert (liječnik) 172 Roger (kralj) 18 Rogerij, nećak kneza Domalda 139 Rolandin (ljekarnik) 50, 172 Rosani 162, 180 Andrija 180, 193 Rubeus (postolar) 169 Ruco (pećar) 175 Rusko (krojač) 173 Rusko Sle (?) 173 Russin (majstor postolar) 170 Ruža, žena Antonija Čulića (iz sela Dubravice) 189 Sabe (zlatar) 171, v. Rada Sabolin Naticene (Natižene) (kanonik) 205 Sagoj (kolar) 175 Salamonić, Ivan 180 Savin (opat Sv. Ivana Krstitelja) 54, 220 Scarampo, Lodovico Mediarotta iz Padove (biskup) 209, 210 Seregna, Andrija (kanonik) 215 Sigismund Luksemburški (kralj) 31, 32, 33, 34, 74, 76, 83, 86, 146, 148, 149, 162, 167, 177, 208, 219 Slovinja, sin kneza Domalda 139 Sojko (drvodjelac) 172 Stagnić, Mihoje 189 Stana, udovica zlatara Anđela 171

283 Stana zvana Gubavizza, udovica Ilije kalafata 162 Stanava, udovica Tomaša Čuloje 211 Stanen (krojač) 170 Stanislava, žena Stjepana Kokota 195 Stanislavić, Tolša 172 Stanoj (kovač) 172 Stanoj (splitski trgovac) 173 Stanoš (krčmar) 172 Stanošević Jadrije 173 Vitko 173 v. Radoslav Steginić, Mihoje (kožar) 182 Stipan Prvoslavov 173 Stipanović, Cvitan (kožar) 188 Stipošić 177 Stjepan (arhiđakon) 31 Stjepan Mihojev (kanonik) 205 Stjepan (postolar) 169 Stjepan (protomajstor) 209, 237 Stjepan (vrtlar) 173 Stjepan (zlatar )184 Stjepan (župnik Sv. Petra Novog u Zadru) 225 Stojan (klobučar) 170 Stojša Grupšin iz Splita 137, 143, 158 Stojša Viktikov (?) (kanonik) 205 Šilavić, Toma 173 Šimun 196 Šimun (crevljar) 184 Šimun de Ortona, (trgovac) 172 Šimun (krojač) 170 Šimun (prokurator samostana Sv. Andrije de Pelago) 188 Tantepić, Grgur 88 Teodor (zidar) 170, 227 Testa, Jakov 36 Toma Arhiđakon 202 Toma Matike (kanonik) 205 Toma (majstor krznar) 172 Toma, sin Marene 173

284 Toma, sin stipendiarija 191 Toma (zlatar) 87, 88 Tomasini, Tommaso (biskup) 209 Tomad iz Dubrovnika 173 Tomad Jelša 173 Tomasso de Montefloris (majstor) 175 Tomazo, (Toma) (crevlja) 184 Tomica, Thomixa (krojač) 170 de la Torre, Corrado (potestat) 225 Torlon Giacomo (Jakov Turlon) (biskup) 59, 211, 213 Traktarić, Ivan (arhipresbiter) 217 Treguan (biskup) 17, 18, 23, 67, 199, 200, 205, 213, 228, 240 Trevisano, Nicolo 87 Tutastić, Radoj 173 Tvrdislavić, Ostoja (kovač) 188 Tvrtko (kralj) 32 Urban IV. (papa) 229 Ursini, Ivan (biskup, patron grada) 16, 17, 18, 64, 85, 199, 205, 207, 217 Valle, Fantin 59, 165 Varikaša, Madij, sin Stane 102 Ventura Ivana Venturinog iz Zadra 187 Ventura Ivanov (ljekarnik) 57, 187 Ventura, Nikola Ivanov 187 Verdelić, Stipan 173 Veselić, Radoš 169 Victuri, Laurentino (kapetan) 77 Vide, šura Biankov (?) 173 Vidoš iz Hvara 191

Irena Benyovsky Latin

Vidoš (postolar) 169 Vitelleschi, Giovanni (biskup) 209 Vladislav (zlatar) 184 Vladislavić, Gaste 173 Vladoje Jakutov (?) 173 Vlatko (kovač) 184 Volchna, žena Cvitana Dragovanića 173 Vodopija, Mihovil (dominikanac) 217 Voleša Slovinje (?) 173 Vonkočnić, Dujam (postolar) 169 Vorač (krznar) 177 Vučina (krojač) 173 Vučinić, Ivan 189 Vukčić Hrvatinić, Hrvoje (vojvoda) 33 Vukmanić, Dražimil 180 Vukoj, Vukac (majstor kovač) 172, 188 Vukoslava, udovica Brajana Sputonića 188 Zadulini, Domald 151 Zacharia, Orio (knez) 233 Zane (kovač) 172 Zane (krznar) 172 Zanino de Fulco (protomajstor) 207 Zeno, Marco (knez) 57 Zoranović (klesar) 110 Zorica Povrženov (postolar) 169 Zussich, Lovro 177 Žagica 173 Žiljević, Stanica Žuve, šura Mate Lužinića (?) 173

Srednjovjekovni Trogir

Kazalo mjesta Bijaći 30 Biograd 17 Blizna 23, 136 Bologna 125, 184 Brač 27, 28, 128, 148, 184 Brescia 184 Bristivica 62 Colfo 35 Cremona 184 Čiovo 11, 20, 53, 69, 72, 76, 77, 81, 86, 97, 103, 112, 128, 185, 191, 206, 210, 216, 223, 232, 233, 237, 241 Dasini Doci 23, 32 Divulje (Sv. Vital) 200, 202, 204, 242 Drid (Bosiljina) 11, 50, 199, 200, 202, 203, 204, 205, 217, 220 Dubravica 189 Dubrovnik 29, 41, 42, 65, 88, 91, 95, 97, 117, 118, 126, 128, 129, 130, 131, 137, 167, 169, 173, 191, 199, 205, 217 Firenca 95, 184, 199, 209 Hvar 84, 128, 145, 148, 149, 173, 184, 191, 225, 230 Kopar 184 Korčula 19, 34, 41, 86, 89, 114, 184 Kosmaći 23 Lepenica 23 Lucca 52, 131 Ljubitovica 32 Marina 204 Mitlo 23, 136 Ostrog 30, 128, 182 Pantana 102, 165 Podmorje 24, 27

285 Prapatnica 32 Prgomet 23 Račice 204 Radošić 28, 29, 30, 32, 33, 145, 146 Sicilija 184 Skadar 184 Slatine 189 Split 19, 23, 24, 26, 27, 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 43, 46, 48, 56, 60, 71, 73, 75, 78, 83, 88, 89, 93, 95, 97, 102, 119, 126, 127, 128, 129, 136, 137, 139, 142, 158, 159, 165, 173, 179, 187, 191, 193, 199, 200, 209, 210, 217, 219, 229, 240 Suhi Dolac 33 Sv. Vital v. Divulje Šibenik 24, 26, 27, 28, 31, 33, 35, 36, 64, 72, 73, 76, 78, 86, 88, 114, 128, 136, 165, 184, 192, 217 Šolta 128 Venecija 16, 17, 24, 26, 27, 28, 29, 30, 33, 34, 35, 36, 37, 40, 43, 54, 55, 56, 57, 64, 72, 76, 77, 78, 83, 88, 92, 96, 99, 103, 110, 122, 130, 136, 154, 155, 159, 167, 168, 173, 179, 184, 187, 191, 192, 208, 209, 210, 219, 233, 236, 248 Vinišće 204, 220 Vis 12, 27, 128 Zadar 17, 19, 23, 33, 34, 35, 36, 41, 43, 46, 48, 64, 72, 73, 76, 78, 83, 87, 88, 96, 98, 102, 109, 117, 126, 128, 129, 130, 137, 149, 165, 179, 185, 186, 187, 188, 192, 199, 200, 206, 209, 225, 233 Zaton 184 Zbiće 23

286

Irena Benyovsky Latin

Kazalo pojmova androna 92 apoteka (apotekar), 53, 96, 155, 186, 191 arsenal 71, 72, 76, 77, 220 bačvar 150, 184, 187 bedem passim benediktinci 16, 50, 92, 150, 156, 170, 217, 219, 220, 221, 223, 225, 227, 231, 233, 241, 242, 249 berlina 64 biranje kralja 65 biskupija (Trogirska) 17, 213, 217 biskupska menza 204, 219 biskupska palača 52, 75, 77, 133, 148, 160, 211, 212, 213, 248 boni homines 66, 81, 124 bratovština postolara i krznara 30, 168, 174 Sv. Duha 12, 20, 30, 32, 63, 65, 87, 88, 141, 164, 165, 168, 174, 177, 179, 180, 182, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 189, 191, 192, 193, 195, 196, 197, 210, 215, 217, 242, 245, 249, 250 Sv. Ivana 219 Sv. Katarine 189 Sv. Lovre 30, 199, 208 Sv. Mihovila 179, 215 Svih Svetih 88, 245 brijač 96, 171, 172, 184 bunar 56, 78, 89, 102 bunar Dobrić 102 cardo 42, 46, 69 cisterna 57, 60, 78, 87 civitet 126, 127 crkva/samostan Sv. Andrije 217 Sv. Dominika 47, 69, 72, 74, 84,









86, 98, 100, 113, 114, 121, 122, 189, 191, 207, 227, 229, 233, 234, 235, 236, 237, 241, 242, 245, 249 Sv. Dujma, v. Sv. Nikole Sv. Ivana Krstitelja 16, 43, 49, 50, 51, 52, 54, 65, 71, 83, 86, 96, 132, 137, 148, 158, 159, 160, 169, 171, 179, 185, 187, 202, 210, 212, 214, 218, 219, 220, 221, 225, 227, 230, 231, 242, 249 Sv. Jakova 185 Sv. Jurja (na obali) 50, 102, 230 Sv. Jurja u Orihovici (Vinišće) 220, 230 Sv. Križa 237 Sv. Lava 16, 69, 216, 239, 240 Sv. Lovre, v. katedrala Sv. Marije de burgo (od Karmena) 46, 47, 69, 86, 91, 114, 189, 215, 216, 229 Sv. Marije de platea 14, 15, 20, 48, 50, 51, 52, 56, 59, 62, 63, 104, 139, 142, 156, 165, 185, 242 Sv. Marije na Čiovu 185, 233 Sv. Martina 14, 43, 46, 50, 52, 136, 139, 141, 142, 166, 214, 216, 238, 239, 241 Sv. Mihovila 47, 67, 178, 179, 188, 189, 215, 225, 245 Sv. Nikole 13, 14, 16, 17, 34, 66, 71, 84, 98, 99, 100, 135, 137, 139, 143, 153, 155, 156, 158, 170, 171, 214, 217, 219, 221, 222, 223, 225, 227, 231, 240, 241, 245, 249 Sv. Petra 43, 46, 50, 135, 141, 153, 155, 161, 162, 171, 180, 185, 214, 219, 223, 225, 226, 227, 230, 233 Sv. Petra od Klobučca 53

Srednjovjekovni Trogir



Sv. Sebastijana 14, 20, 59 Sv. Stjepana 14, 49, 50, 52, 135, 141, 150, 155, 161, 216, 220, 225, 233 Sv. Tome 216 čestica passim čistači 91 dekuman 42, 46 desetina 22, 198, 202, 204, 214, 220, 239 dominikanci 74, 84, 97, 135, 142, 217, 227, 229, 230, 235, 236, 237, 241 dominikaski samostan Sv. Križ 237 drvena kuća 53, 71, 84, 89, 107, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 116, 117, 129, 142, 143, 146, 162, 169, 172, 177, 182, 188, 189, 191, 192, 202, 214, 227, 235, 236, 250 dućan 57, 96, 98, 104, 105, 106, 107, 110, 111, 113, 114, 119, 125, 126, 135, 137, 139, 143, 145, 146, 148, 149, 154, 156, 158, 160, 161, 165, 166, 169, 170, 171, 173, 175, 177, 187, 189, 192, 214, 220, 245, 247 dušobrižništvo 215, 216, 217 dužd 17, 26, 27, 34, 36, 37, 40, 57, 59, 86, 87, 88, 100, 129, 130, 153, 154, 191, 192, 210, 230 emfiteuza 117 epidemija 17, 19, 20, 57, 59, 81, 91, 95 fabrica 57, 72, 74, 80, 86, 87, 196, 199, 203, 205, 206, 207, 210, 211, 214, 235, 236, 237, 239, 242 fontik 95, 96 franjevci 25, 53, 71, 121, 135, 137, 159, 171, 202, 205, 220, 225, 227, 228, 229, 230, 231, 233, 235, 236, 249

287 Fundule 43 gastald/gastalda 168, 182, 184, 188, 189, 195, 212, 219 Genovežani 72 gradska vrata 16, 43, 46, 47, 53, 60, 68, 69, 70, 71, 74, 78, 86, 91, 93, 95, 97, 99, 100, 133, 148, 165, 166, 179, 188, 189, 193, 216, 220, 221, 227, 233 gradsko vijeće 19, 20, 21, 25, 26, 27, 29, 30, 32, 35, 36, 42, 43, 48, 49, 50, 52, 53, 54, 56, 62, 67, 69, 71, 72, 76, 77, 81, 83, 84, 86, 87, 102, 103, 119, 121, 122, 127, 128, 132, 133, 148, 149, 153, 156, 168, 170, 174, 177, 184, 191, 203, 205, 209, 223, 225, 231, 237, 242, 247 groblje franjevaca 231, 233, 236 samostana Sv. Ivana 71, 97, 202, 220 Sv. Dominika 229 Sv. Lovre 52, 53, 57, 146 gustijerna palače 60 habitator 99, 127, 128, 130, 172, 173, 175, 177, 191, 245 hospital Sv. Duha 83, 155, 179, 180, 182, 184, 185, 193, 195, 196, 197, 250 Ilirsko naselje 12 intrada 182 ispovjednik 216 isušivanje 112 jama za smeće 91 jarak oko grada 78, 81 kamenar 87, 107, 174, 175, 185, 189, 192 Kamerlengo 36, 37, 40, 55, 66, 74, 77, 78, 80, 84, 85, 86, 87, 184, 185, 189, 191, 211, 249

288 kanal 77, 81, 87, 92, 112, 124 kanonici 52, 132, 137, 139, 141, 142, 145, 158, 159, 180, 187, 198, 200, 202, 205, 206, 207, 210, 212, 213, 214, 215, 216, 217, 229, 230, 240, 248 kapela Sv. Frane 135, 229, 235, 241 Sv. Ivana Trogirskog 16, 57, 146, 199, 204, 205, 206, 207, 211, 212 Sv. Jeronima 160, 209, 210 Sv. Luke 213 Sv. Marije od Ružarija 237 u Kamerlengu 78, 80 kapitular, Garganov 23, 88 kaptol 49, 52, 53, 198, 199, 200, 202, 203, 208, 209, 210, 213, 214, 215, 216, 217, 220, 230, 240, 248, 249, 250 kaptolski kartularij 214 kaptolska menza 204, 214, 215, 216, 239 kardinal 204, 219 kartanje 64 kaštel 33, 37, 40, 69, 73, 78, 86, 87, 237, 249 kaštelan 191 katastar 38, 40, 63, 67, 131, 186, 212, 216, 219, 240 katastik 41 katastik Sv. Nikole 14 katedrala Sv. Lovre 14, 16, 17, 19, 37, 48, 50, 51, 52, 53, 54, 56, 57, 59, 60, 65, 66, 77, 95, 133, 136, 143, 145, 146, 151, 153, 154, 155, 158, 159, 160, 182, 185, 187, 198, 199, 200, 201, 202, 203, 204, 205, 206, 207, 208, 209, 210, 211, 213, 214,

Irena Benyovsky Latin

215, 217, 219, 233, 242, 248 klaonoica 98 klesar 110, 184, 191, 207, 208 Klobuk (Capello) 77 klobučar 96, 170 komenda 219 komestabil 78 komunalna kuća 49, 225 komunalna palača 14, 26, 37, 48, 49, 50, 51, 52, 54, 55, 56, 57, 59, 60, 62, 92, 95, 97, 98, 110, 202, 214, 220, 221, 248 komunalni glasnik 86, 118, 189 komunalni mjernik 100 komunalni posjed 25, 26, 27, 33, 41, 42, 47, 52, 54, 75, 77, 86, 88, 89, 91, 95, 96, 97, 98, 100, 102, 103, 118, 149, 150, 155, 165, 171, 191, 200, 204, 206, 227, 230, 242, 247 konfiskacija 26, 33, 145, 154, 161 konoba 96, 98, 106, 107, 110, 111, 119, 126, 129, 143, 154, 155, 160, 162, 164, 165, 169, 170, 171, 175, 187, 189, 215, 247 kovač 96, 99, 165, 171, 172, 182, 184, 187, 188 kovačnica 89, 99, 188, 189 kožar 98, 177, 182, 188 kožara 98 kraljevska komora soli 31, 83 krojač 96, 168, 170, 173, 174, 177, 180, 184, 191 krstionica 59, 117, 204, 210, 211 krznar 96, 168, 170, 172, 174, 175, 177, 184 kuća passim kuća obitelji De Michieli 245 kuća Tironi 216 kuća-kula 106, 133, 149, 150, 151

Srednjovjekovni Trogir

kuga 19, 20, 28, 59, 87, 167, 195, 208 kuhinja 106, 136, 150, 151, 158, 187 kula 13, 17, 34, 35, 37, 43, 66, 67, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 81, 84, 86, 87, 97, 102, 131, 133, 139, 149, 165, 166, 247 Andreis 153, 161 Biskupije 67, 75, 133, 165, 213 Komune 77, 149, 221 Lucić 67, 72, 75, 98, 133, 139, 141, 142, 150, 151, 153, 155, 175, 204 Oprah 74 Sv. Ivana 67, 73, 75, 77, 133, 165, 221 Sv. Marka 66 Sv. Nikole 37, 67, 69, 72, 77, 84, 139, 142, 145, 146, 148, 149, 150, 156, 165, 186, 187, 213, 223, 224 Sv. Stjepana 97 Veriga 74, 78 Vitturi 67, 72, 136, 137, 156, 157, 165 kupoprodaja 12, 50, 60, 92, 105, 106, 110, 116, 117, 119, 120, 180, 182, 230, 235, 239, 248 lav Sv. Marka 89, 91, 99, 190 liječnik 96, 172 lođa 20, 50, 51, 52, 54, 55, 58, 59, 60, 62, 63, 64, 66, 71, 122, 211, 241, 248 lođa u Prigrađu 74 luka 21, 22, 47, 71, 72, 73, 74, 76, 78, 81, 83, 86, 87, 89, 98, 100, 102 Mala palača Cippico 140, 141 masarij 54, 217, 220 Matrikula Sv. Duha 12, 20, 65, 88, 174, 180, 182, 183, 184, 185, 186, 188, 189, 193, 195, 250 mesnica 71, 83, 97, 98, 102, 230

289 miraz 27, 113, 120, 132, 133, 142, 150, 156, 158, 165, 225 mjerni trokut 117 Mlečani 17, 18, 19, 20, 23, 27, 28, 33, 34, 35, 56, 59, 72, 74, 76, 77, 84, 86, 87, 99, 102, 103, 114, 149, 155, 156, 167, 193, 195, 209 mletačka radionica obitelji de Sanctis 207 mlinar 96, 99, 135, 165, 172, 173, 184, 188, 189 mlinovi 33, 99, 100, 102, 103, 112, 139, 165, 202 monopol 31, 36, 98, 99, 186 montanej 241 most 13, 47, 69, 71, 72, 74, 76, 77, 78, 81, 82, 86, 87, 97, 98, 103, 122, 182, 216 muralea 111, 146, 150, 227 načelnik (potestat) 14, 24, 25, 47, 49, 51, 88, 151, 165, 200, 203, 225, 241 nadarbina 216, 237, 239 najam 42, 51, 52, 53, 54, 57, 86, 91, 96, 105, 109, 110, 111, 113, 116, 117, 118, 121, 137, 142, 148, 149, 150, 155, 156, 160, 164, 165, 166, 169, 170, 171, 172, 175, 177, 180, 182, 185, 186, 187, 188, 189, 191, 214, 215, 220, 225, 227 nasipavanje 84, 112, 117, 142, 177, 214 nasljeđivanje 23, 117, 118, 120, 121, 122, 127, 131, 136, 145, 146, 149, 150, 151, 160, 166, 239, 240 notar 42, 54, 56, 116, 121, 122, 155, 182, 196, 199 „nutarnji” 26, 27, 32, 153, 167 oltar Sv. Katarine 237, 242 Sv. Lucije 242

290 Operarija 199, 202, 204, 208, 210, 211, 212, 248 operarij 57, 203, 204, 208, 209, 211, 212 oporučivanje 12, 27, 62, 74, 83, 95, 105, 106, 109, 110, 112, 116, 120, 121, 122, 137, 146, 150, 153, 155, 158, 160, 162, 164, 169, 177, 179, 180, 185, 189, 193, 195, 196, 202, 204, 206, 210, 211, 213, 215, 216, 223, 227, 228, 231, 236, 237, 241, 242, 245 Osmanlije 20, 77, 80, 240 pallio 64 Pasike 91, 111 patronatsko pravo 56, 83, 131, 132, 135, 141, 166, 216, 219, 221, 229, 235, 237, 239, 240, 241, 242, 249 pekar 89, 96, 102, 186 plancha rotunda 63 popločenje 47, 52, 53, 57, 89, 90, 209 porporela 72 portal 48, 53, 56, 59, 65, 159, 161, 199, 210, 216, 236, 243 posluga 54, 56, 173, 184, 185, 192 postolar 53, 96, 168, 169, 170, 173, 177, 187, 188, 189 povlastica 17, 21, 22, 24, 26, 31, 33, 34, 36, 40, 66, 100, 137, 146, 174, 193, 198, 200, 236, 248 požar 36, 89, 97, 99, 103, 111, 113, 114, 191, 196, 245 prebenda 214, 216 predio (četvrt) 42, 43, 64, 90, 162, 220 prihod 21, 22, 26, 31, 36, 50, 52, 53, 80, 83, 93, 96, 98, 100, 103, 119, 182, 195, 198, 199, 200, 202, 203, 204, 205, 206, 208, 209, 212, 214, 216, 219, 220, 225, 227, 229, 231, 236

Irena Benyovsky Latin

procesije 65 prodaja stoke 69, 97, 98 prokurator 53, 135, 164, 183, 184, 185, 188, 196, 199, 202, 203, 228, 230, 231, 237, 242 prvokup 118, 119 rekluze 223 ribar 96, 100, 102, 172, 182 ribarnica 99, 100, 102, 112 Rimsko pravo 118, 124 riva 69, 81, 100 rivarij 182, 220 rizničar 209, 212 rod passim rušenje grada 16, 17, 18, 40, 46, 47, 50, 66, 67, 71, 74, 79, 80, 84, 86, 91, 128, 192, 205, 219, 231, 246 sakristija 52, 59, 65, 120, 182, 187, 195, 210, 211 Santo Spirito in Sassia 196 Saraceni 16, 17, 18 sinekura 215 skladište 53, 60, 93, 95, 96, 98, 102, 107, 111, 126, 175, 240 skrbništvo 121 skriptorij 219 solane 20, 84, 99, 101, 103, 112 solar 96, 99, 172, 173, 177 solarij 112 stambeni sklop 13, 47, 106, 131 statut 17, 23, 28, 41, 43, passim stipendiarius 211, 227 stranac 21, 37, 60, 121, 126, 128, 193, straža 37, 62, 66, 69, 71, 72, 74, 92, 131, 149 stubište 56, 74, 78, 106, 107, 110, 124, 125, 126, 129, 227 suknar 180, 187, 188 škola 53, 95, 219, 220, 245

Srednjovjekovni Trogir

Tatari 23, 81, 112 tinktori 37, 149, 150, 184, 185, 192 tinktorija 186 Tridentski koncil 196, 216, 217 tridesetina 31, 83, 100 tržnica 60, 93, 95 udovištvo 121 „vanjski” 25, 26, 27, 32, 167 vapnenica 91 Velika palača Cippico 59, 61, 146, 158, 159 veliko vijeće passim vizitacija 16, 196, 211 Zadarski mir 28, 30, 31

291 zastara 88, 118 zastavni stup 57, 63 zatvor 31, 54, 56, 96, 174 Zavod 27 zidar 57, 86, 96, 164, 170, 171, 184, 191, 202, 227 zlatar 51, 87, 88, 96, 169, 171, 174, 175, 184, 192 žito 95 Žudeka 97, 98 župa 217 župan 19, 63, 65, 168, 179, 180, 182, 183, 184, 185, 186, 187, 195 župnik 217, 225

292

Irena Benyovsky Latin

BILJEŠKA O AUTORICI Irena Benyovsky Latin rođena je 14. studenog 1970. u Zagrebu, gdje je završila klasičnu gimnaziju. Od 1989. studirala je na odsjecima za povijest i etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je i diplomirala 1996. na odsjeku za povijest. Magistarski rad obranila je 1995. na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (Medieval Studies, CEU), a nostrificirala ga je 1997. na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Kao Fulbrightov stipendist, zimski i ljetni semestar 1999. provela je na Odsjeku za Srednjovjekovne studije Sveučilišta Stanford (SAD) kao visiting fellow. U studenom 2002. obranila je doktorsku disertaciju na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu („Društvena uvjetovanost razvoja gradskih prostora: Trogir 1250. do 1450.”, mentor prof. dr. Neven Budak). U Hrvatskom institutu za povijest radi od 1997., a od 2009. u zvanju je više znanstvene suradnice. Objavila više znanstvenih radova u domaćim i stranim znanstvenim časopisima (i monografije: „Trogir u katastru Franje I.” i „Knjige općinskih nekretnina i najmova Dubrovnika (13.-18. st.)” I. i II, u suautorstvu s Dankom Zelićem). Područje joj je istraživanja srednjovjekovna urbana povijest na području istočne obale Jadrana (osobito Trogir, Dubrovnik), socijalna topografija gradova, razvoj institucija i sl. Od 2007. voditeljica je projekta „Grad hrvatskog srednjovjekovlja: Društvene strukture, topografija, urbani život”.  

Srednjovjekovni Trogir

293

MEDIEVAL TROGIR: SPACE AND SOCIETY Summary The period of the mid 13th century saw a takeoff in town planning and social development in Trogir. By the mid 15th century Trogir had been transformed in an organized urban complex with defined spaces typical of communal organization. During this two hundred year period this small island settlement doubled in territory. This development was determined by certain social and political circumstances as well as by the legal framework. Those who owned property and had power over urban space determined the construction of the city and the function of the space. Urban space was divided into communal, Church, and private space, but the commune (until Venetian control in 1420) had de facto jurisdiction over the whole city. In the period prior to 1420, communal authority was represented by the urban nobility, to whose interest urban development was subordinated. We can track this by the property of the nobility within the city walls and the location of their houses and towers. Property owned by the nobility was located in the most prominent and most defensible locations. The social character of noble clans, the structure of their families and their desire to preserve their patrimony, influenced the grouping of properties and as a result this effected the functional and architectural changes in certain parts of the city. All social groups influenced the development of urban space and urban architecture, adapting them to their manner of life, their means and professions. Artisans lived in smaller houses, and often they owned or leased shops and taverns on the main floor of buildings. Construction projects in the town speak to the material means of individual investors, but also the level of organization in society. Institutions developed in Trogir for the construction of particular public buildings, as well as rules for the construction of private ones. Private construction was carried out in conformity with the standards of life in a medieval town – relations between neighbours were considered, so was hygiene, risk of fire, use of public space, and so on. Communal space was specifically defined in the 13th century, which there was an attempt to preserve, and if needed, increase. During the whole period one can track changes in communal policy regarding the settlement of the town and suburbs. There are

294

Irena Benyovsky Latin

several examples of confiscation or exchange of private or Church land in the city if it was in the town’s interest – for control of space or public construction projects. City statutes and other decisions of the town council strengthened property relations in the town, which until 1420 accommodated the needs of the town nobility. Transactions involving property (sale, inheritance, etc.) were likewise under communal control in order to preserve a political-material balance in the town. The influence of certain social elements on the appearance of the town was also determined by relations with the Hungarian kings or Venice. As distant rulers, the house of Árpád bestowed privileges on the town which allowed its communal system to develop rather autonomously. Hungarian rulers and Venice (in the the first period - 1322-1358) had only an indirect influence on the development of urban space. Only after 1420 was urban space under the direct influence of Venice. Internal conditions had a greater influence on material relations and the development of the town during the 14th century. At that time two political factions emerged around contending noble families who were vying for estates and political positions. These factions allied with external political forces to which they promised support at times when political authority was changing hands. However, there was no real loyalty to some higher authority, because the families supported those authorities which protected their estates and positions. Moreover, allegiance to a faction was relatively short term – a successive generation may change sides if that was in its interest. Struggles between conflicting groups resulted in confiscation of property and the alteration of property relations during the 14th century, but most often only temporarily. The Venetian and Hungarian rulers abetted these conflicts while they were establishing their authority, but afterward they strove to stabilize their property and internal-political relations. Plebeians involved in these conflicts were limited in their activities, but those gathered in the fraternity of the Holy Spirit were allowed to continue their activities. Parallel to the development of the communal system specific spaces in the town were created and buildings erected to conform to the new conditions. This is especially evident in the main square. From the 13th century onward, one can observe the main square taking shape as an organized, planned urban space in conformity with its new functions. The layout and appearance of communal buildings – the communal palace, the loggia, the administrative buildings – reflected the political power of the commune and the character of authority. That is why these buildings were built in prominent areas of the town, reshaping the urban space and dominating it. The square was widened several times during the period researched – mainly at the expense of Church property. Nevertheless, primarily due to the lack of space within the town walls, buildings of various functions were concentrated in the square during the whole of the period. This space contains symbols of the secular, sacred, and economic centrality of the town.

Srednjovjekovni Trogir

295

Although Church property was under outside jurisdiction, the construction of sacred objects and the increase of Church holdings were dependent on the means of the town and communal decisions. Throughout the period under review, the Operaria developed, which was the institution which collected the monies, organized the works, and engaged the craftsmen to construct the Cathedral of St. Lawrence. Even though Church landholdings were increasingly limited and coming under secular control, cathedral and diocesan properties continued to be located in the area around the Cathedral and in the eastern part of the town were the bishop’s palace was also constructed. For the most part Trogir’s Canons lived in houses which belonged to the Cathedral chapter, but often they lived in their own private houses since they commonly originated from members of the town nobility. Monasteries held an important place in the town. The abbey of the male Benedictines (St. John the Baptist) played a major role in the public life of the commune. The female Benedictine monasteries had an important societal function – they looked after the needs of unmarried and widowed women. Nevertheless, class segregation existed, since St. Nicholas and St. Peter were reserved exclusively for noble women. Mendicant orders in the 13th century had a large influence on the development of the town outside the walls. Due to a lack of space, the Dominican friary was constructed here, the position of which determined the south eastern end of the suburbs. The Franciscan friary was built on the seashore, and as a result of its location beyond the islet it experienced destruction on a few occasions. Though the commune, through its control of transactions (the prohibition on bequeathing property to the Church) and seizure of land, limited Church property within the town, the bishop, the Cathedral chapter, and certain religious orders still owned quite a lot of property in the town. Some small churches in the town were under the patronage of noble families, which increased the stature of those families, but gradually these churches came under the patronage of the Cathedral chapter. The year 1420 represents a turning point in relations between central authorities and local potentates, whose power was significantly reduced. The construction of town ramparts during the Venetian period was carefully organized and carried out, coordinated primarily to serve Venetian military and political interests. The biggest change was the construction of the town castle, the Camerlengo, to house the Venetian army. This castle represented the physical presence of outside authority, and its location and appearance were determined by the Venetian intent to control the town as well as the maritime nature of the Republic. The construction of the Camerlengo influenced many changes in the appearance and property structures of Trogir’s New Town. The visual characteristics of other areas of the town also brought into prominence the presence of the new masters. During the 15th century the town square especially reflected the symbols of the new Venetian authorities.

296

Irena Benyovsky Latin

Political relations in the 14th century influenced the location of noble families in the area of the town. But the location of their property was the result of their family situation, their demographic development, their marital relations, etc. Some families died out, while others increased their property holdings in the town. Due to political and economic stability and the accommodation of society to new conditions, the 15th century represents the phase of putting in order the town space. The construction of monumental Gothic-Renaissance palaces resulted from the social and material advance of certain Trogir families. Monumental construction was enabled by the earlier process of accumulation of parcels of land: several preexisting smaller houses were reconstructed into luxurious palaces. These palaces were the focus of family gatherings, and their outside appearance was tied to the feelings of individuality and private ownership which was becoming ever more prominent. During the 15th century the non-noble population was also becoming more differentiated in terms of property. The wealthier commoners were likewise living in more prominent locations, though their houses were not being transformed into resplendent palaces. Social differentiation remained visible during the whole period. In the 15th century fraternities were rather active centres of activity for commoners, so their properties in the town expanded. For example the fraternity of the Holy Spirit, tied to the church of the same name, owned several houses and parcels of land in the centre of the town and in the New Town, and represents and important economic and social factor. The Fraternity of the Holy Spirit represents a politically, economically, and socially significant institution, with an important role in the social and cultural history of medieval and early modern Trogir. It was founded in the political turbulence of the 14th century in Trogir, and its development was tied to the role of commoners in communal life. The fraternity of the Holy Spirit was the only one not disbanded during the time of the king Louis of Anjou, due to its maintenance of the sole hospital in the town, its economic clout, the size of its land holdings, and members who had great wealth. The charter (Mariegola) of the Holy Spirit contains much information about the regulations of the fraternity, its membership, its administration, its property, etc, and is a very important source for the history of the fraternity, the commoners, and medieval Trogir in general. The period between 1250 and 1450 was quite dynamic. In the 13th century, the core, unlike the outlying suburbs, was a zone of dense inhabitation. Construction here followed inheritance relations, but social conditions influenced the new formation of urban space and the construction of buildings. Stone houses can be found on the majority of parcels in the urban core already in the 13th century. During the 14th century the urban core underwent further construction, but we can notice a somewhat weaker dynamic in the transaction of property, most likely due to unstable political conditions in the city. Some parts of Trogir were planned and reconstructed several times. This is especially evident in the suburbs which during

Srednjovjekovni Trogir

297

the process of being defined were reconstructed several times: the ramparts were widened; stone houses replaced wooden houses in the 15th century, while economic activity was gradually located in specific areas. In the medieval period, the ramparts represented an important element of security, while their widening points to a specific phase in the territorial increase of the settlement. The suburbs experienced a different development from the urban core, characterized as it was by gradual settlement. The suburb that developed on the western part of the island in the 13th century became a part of the city only in the first decades of the 15th century, when it was walled and it reached a level of urbanization conforming to that of the urban core (becoming the New Town). Although in the 13th century the larger part of the suburbs was in the hands of the nobility or the Cathedral Chapter, commoners were purchasing or leasing parcels of land in the suburbs. This later had an influence on the character of the suburbs and the construction of buildings. This part of the island in the 14th century contained apartment buildings, though for the most part made of wood. Buildings tied to economic activity and newly settled population were also constructed. The economic topography of the town can be traced inside and outside of the city walls on the island. The economic and manufacturing zones of the town were gradually defined, but economic activities were controlled. The suburbs contained activities undesirable to the town (due to their noise or uncleanliness). The regulations governing the location of certain trades or crafts were a compromise between the desire to maintain the quality of the cityscape and the goal of satisfying the economic needs of the citizens of Trogir. The processes that are evident in Trogir parallel to the growth of the city are the demarcation of property relations, and the stratification and expansion of the urban space. One can observe the grouping of certain families in the city, and the widening or usurpation of communal land and the size of the ecclesiastical space. The town’s physical space absorbed the characteristics of those who created or used that space. Thus, particular buildings act as a three dimensional document of collective or individual existence. All of these processes join together to form a picture of urban development of the cities on the eastern Adriatic coast, as well as the entire Mediterranean region during the High Middle Ages. Urban space can be examined solely as physical space, but what characterizes that space as public, private, secular or sacred depends also on the mental perceptions of specific societies. The boundaries between these are rather fluid and thus hard to define. The analysis of relations between urban dwellers, and the structure of property and communal institutions can clarify many questions of organization in certain areas in the city. Regardless of the existence of public (common) and private (individual) space in Trogir, the unity of urban space cannot be neglected, where streets and squares, houses and churches form one whole.

298

Irena Benyovsky Latin

Srednjovjekovni Trogir

299

300

Irena Benyovsky Latin