Spaljivanje mrtvaca u Bosni i Hercegovini u stara vremena [PDF]

Zitiervorschau

1 , PALJIVANJE MRTVACA U BOSNI I HERCEGOVINI U STARA VREMENA

KREMATORIJ IZ PRETHISTORIJSKOG DOBA,

ISKOPAN U GORICI KRAJ UUBUŠKOG (HERCEGOVINA)

IZDANJE DRUŠTVA „PLAMEN", ZAGREB - BROJ 2

VEJSIL C URČ I Ć

SPALJIVANJE MRTVACA U BOSNI I HERCEGOVINI U STARA VREMENA SVA PR A VA PR IDRŽ ANA

Pre§tampano iz lasopisa „P LA M E N", lista za P:~pagandu .. · mrtvi'h u Zagrebu - Godina Jll. bro1 1·2, 1938. spa [1ivan1a

CIJENA DIN 5.-

1

9

3

8

J IZDANJE DRUŠTVA „PLAMEN", ZAGREB - BROJ 2

:4

~

... tfJ

.

~

"•

E.

'„

•• t;

· .~

'..,,

,„':·

,

„ ...... t';

:.

.

.... ~

t

'

•>'

.•

I. PRETHISTORIJSKO DOBA

Krapinski pračovjek, kako je naučno ustanovljeno, bio je ljudožder i on se nije trebao mnogo brinuti, kako će svoje mrtvace sahraniti: on ih je jednostavno pojeo. Sve ljudske kosti, nađene u krapinskoj pećini, bile su izmiješane i porazbacane s ostalim kostima lovnih životinja, koje je diluvijalni čovjek u okolici Krapine lovio i jeo. Dokazano je također, da je krapinski pračovjek znao već i vatru trenjem proizvesti. Sudeći po opaljenim kostima lovnih životinja, može se pouzdano reći, da je njihovo meso dolazilo na vatru, t. j. da pračovjek nije jeo prijesno meso, nego bi ga najprije na žari ili na ražnju ispekao i onda jeo. Tako je isto postupao valjda i s ljudskim mesom. Zaista su nađene ovdje i neke ljudske kosti, na kojima su zapaženi tragovi od vatre. Može biti da se već i u diluvijalno doba i nehotice radi o prvim počecima spaljivanja ljudskih lješina. Između diluvijalnog čovjeka i onog novog iz mlađeg kamenog doba nije doduše do danas nigdje dokazan neki kontinuitet, nego između njih postoji, koliko se do sada znade, jedan hiatus može biti od nekoliko hiljada godina. Začudno je samo to, da mi u Bosm i Hercegovim do danas nijesmo nigdje naišli na tragove diluvijalnog čovjeka, pa ne možemo dakako ni govoriti niti o njemu, niti o njegovu životu. Ali obzirom na blizinu Krapine ne bi se valjda ni bosanski pračovjek u načinu života mnogo ili nimalo razlikovao od onog iz Krapine.

Diluvijalnog čovjeka nestalo je posvuda gotovo sublizu u isto doba.s i tek nakon spomenute praznine od nekoliko hiljada godina javlja se sasvim novi čovjek s novom kulturom. Ali je svakako jedna vrlo začudna pojava, da se spaljivanje mrtvaca nalazi baš već u prvim počecima kulture ovog novog čovjeka, i što je još najzanimljivije istodobno na nevjerojatno dalekim rastojanjima. Kako ćemo niže vidjeti, u Mezopotamiji.

3

u Troji i t. d. spaljivali su svoje mrtvace već u mlađe kameno (neolitsko) doba, dakle prije nekih 5000 i više godina, a taj način sahranjivanja mrtvaca javlja se gotovo istodobno ili n ešt o malo kasnij e i u našim krajevim a, o čemu će niže biti više govora. Najstariji lj udski tragovi, koji su do sada nađeni u Bosni i Hercegovini, potječu tek iz mlađeg kamenog {neolitskog) doba otprilike oko 2500-3000 godina pr. lfrista. Osim manjih nalaza poznata su i nekolika velika naselja ovog doba: Butmir kraj Sarajeva, Novi šeher , kot. ~pče, Klakar na Savi niže Bos. Broda i konačno Mokro, k raj širokog Brijega u Hercegovini.

Upravo tih dana bio je veliki povodanj, i Drina je odvalila jedan pri· velik komad jedne njivice. Cekajući na lađara promatrao sam onu odvaljenu obalu, i na moje veliko iznenađenje zapazim jedan lonac, kako viri iz obale. Vičan na takve nalaze lonaca u obali rijeke Une u Ribiću kraj Bihaća, gdje se radi o grobovima sa spaljenim mrtvacima i zakopanim u zemljanim loncima, sjetio sam se odmah, da se i ovdje na Drini radi o spaljenim rmtvacima. Počeo sam oprezno da otkopavam lonac, ali mi se sav rasuo u komade _ bio je slabo pečen. U loncu su bile spržene ljudske kosti. Pretražujući taj pepeo veoma sam bio iznenađen, kad sam u njemu našao dva tri predmeta (nožić i strugaljku) mlađeg kamenog doba. P o tome sam za. ključio, da ovaj spaljeni lješ potječe iz mlađeg kamenog doba i da su u našim krajevima već u ono doba spaljivali mrtvace. Tako su valjda radili i stanovnici onih naših velikih i malih naselja kamenog doba, te su spaljene mrtvace sahranjivali u loncima u zemlju negdje u blizini, na koje mi još nijesmo naisli. I po ostaloj Evropi javlja se već u ovo doba spaljivan je lj udskih lješina.

lično

NEOLITSKO DOBA Naši neolitičari bili su kao i drugdje pravi stanovnici, pa su se bavili uveliko poljodjelstvom. P o onom, sto je u t im naseljima nađeno, bavili su se oni i raznim drugim poslovima. Osobito je bila razvijena industrija raznovrsnog oružja i oruđa od kamena, izrada ilovastog posuđa, šarana često 1:1avršenom ornamentikom, nadalje nadeno je kipova od pečene ilovače, prilično naturalističkog značaja. Sve su to znaci velikog napretka i kulture t adanjeg stanovništva naših krajeva. Svoje kuće pravili su n a način čergaša, cigana, kada se zakopaj u u zimske kolibe, zemunice. Oni bi naime izdubili jame u zemlji, i to ne baš prevelikih dimenzija (3-4 m duge i 2-3 m šir oke) većinom ovalnog oblika, koje bi onda poredanim oblicama ili šeperom natkrili, i izvana busenjem pobusa!i. Ponegdje su ljudi u to doba, osobit o u brdskim krajevima, stanovali također još i po pećinama (Marijanova pećina u Rogoušićima, kot . Sarajevo, kao i u jednoj pećini u Krupcu, također u blizini Sarajeva). Zanimljivo je, da se već u tih pradavnih stanovnika naših krajeva javljaju n eki znakovi vjere. U butmirskim kolibama nađen je naime nemalo u svakoj po kakav mali, od ilovače pečeni kipić; ovi su, kako se čini, služili samo u religiozne svrhe. P o tome se vidi, da se oni nijesu brinuli samo za žive, nego također i za n jihov život i na drugom svijetu, za mrtve. -.. • P okraj tak o velikih naseobina ovog doba moglo se očekivati, da su ti naši pradavni zemljaci im ali svoja groblja negdje u blizini svojih sela. Do sada nije nam pošlo za rukom da ih nađemo, te m i ni danas ne znamo, kako i gdj e su se oni ljudi zaka pali.') Prekopavajući prethistorijske gromile po Glasincu i susjednim kra· jevima sišao sam jednom zgodom n a Drinu u Tatinici, kraj Starog Broda niže Višegrada. 1 ) Onaj u Klnkaru nađeni mrtvnc u skvrčenom stanju u zemlji, ne zna se iz ko• Je!f je dobn, jer uz njega nije nadeno nikakvih predmeta, pa mo!e da potjel!e i iz kas· nlJeir doba.

4

IZA KAMENOG DOBA SLIJEDILA JE U NAš IM KRAJEVIMA NEPOSRE DNO BRON(;ANA PERIODA

•

Bakar je svakako prvi metal, koji je čovjek upotrebljavao, i to onakav, kakav je u prirodi nalažen. On ima to svojstvo, da se može lako iz. rađivati, i baš radi toga je u nekim krajevima, gdje se bakar u ono doba u velikim množinama nalazio, upotrebljavao neko vr ijeme čisti bakar, kao na pr. u Ugarskoj i po nekojim drugim krajevima Evrope. Iz Ugarske potječe i ono nekoliko naših nalaza bakrenih predmeta, koji su još u ono doba putem trgovine dospjeli k nama. Znatno veću ulogu imao je dakako bronc, jer je bakar sam po sebi previše mekan pa nije imao velike praktične vrijednosti. Ali bakar po· miješan s kositrom (90 posto bakra i 10 posto kositra} daje vrlo tvrd materijal, koji je prozvan broncem. Oružje, oruđe, nakit itd. sve je izrađivano od bronca. Radi toga, što je bronc igrao tako važnu ulogu u kulturnom život u čovjeka, ne samo u Evropi, nego i po ostalim krajevima svijeta, osobito na Orijentu, prozvalo se to čitavo razdoblje brončanom periodom (brončano doba). Stanovnici ovog doba, čini mi se, da nisu spaljivali svojih mrtvaca , nego su ih onako čitave sahranjivali, ponajviše u grobovima od ploča, kakvih se vida po nekoliko ponajviše u onim velikim gromilama u Hercegovini. Ima doduše ovakvih grobnica i bez gromila. Začudo je, da se još nijesu našli ni grobovi nekojih naših većih naseobina brončanog doba, na pr . naselja na kolju (sojenice) u koritu rijeke Une u Ripču kraj Bihaća,

5

zatim Gradine na vrelu Rame kraj Prozora u Bosni; na oba mjesta bila je vrlo razvijena talionička industrija bronca. Bila su to velika naselja, koja su stotinama godina na istim mjestima ležala, pa su morali imati negdje u blizini i svoja isto tako velika groblja. Međutim ta grobišta mi još nijesmo pronašli.

Kelti su svuda uspješno prodirali na Balkan, tako da su se tu oko odine 335. pr. Kr. već stalno bili naselili. Mnogo više nego u političkom g · d""lovala je kultura ovog nadarenog naroda na podjarmljena sm_Jeru Jb t . .mili. ali T ilirSka plemena, s kojim su se uostalom u rz? po pu_no 1 as1 . r. . o osobito opaža po našim krajevima, poglavito u sJevernom 1 SJevero:padnom dijelu Bosne pa čak i u Hercegovini. Među ostalim pokazaše se ubrzo utjecaji nove kulture u veliko i na branjivanju mrtvaca, jer kako ćemo malo niže vidjeti, preotima sve : še i više maha spaljivanje mrtvaca, tako da oko Kristova rođenja nalazimo oveća grobišta s gotovo isključivo samim paljevinama. Ova nova faza u prethistoriji, gdje već s njome dolazi u dodir i historija, ubraja se u mlađe željezno doba, ili kako se prozvalo p~ jedno~ nalazištu latensko (La Tene) doba. Bronca je bilo malo, i puno Je skuplJ1, tako da se i sav nakit ne pravi od njega, dok je kao materijal za alat odigrao potpuno svoju ulogu. Po vremenu razlikuju se tri faze mlađeg željeznog doba i to: 1. ranolatenska perioda ( 4. stoljeće), 2. srednjo-latenska (3. i 2. stoljeće) i kasno !atenska perioda (zadnje stoljeće pr. Kr.) Ova razdioba podudara se izvr sno i s prilikama u našim krajevima.

POSLIJE PRONALASKA I UPORABE žELJEZA UBRZO JE ODZVONILO BRONCU jer ga je naskoro već potisnula mnogo bolja i praktičnija nova kovina - željezo. Ono je učinilo veliki i posljednji preokret u kulturnim tečevi­ nama zadnja tri tisućljeta. Ono se pojavilo u našim krajevima nekako u početku posljednje tisuće godina pr. Krista, 1 \Jdmab preuzelo maha nad broncem, osobito u pogledu pravljenja oružja 1 oruđa. Nakit je pravljen i nadalje od bronca, ali oružje je, može se reći, isključivo od željeza. Dugo se držalo ravnotežje u našim krajevima između oba ova metala, moglo bi se reći, sve do preko polovice posljednje tisuće godina pr. Krista. To je bila starija faza željeznog doba, u koju spada pretežni broj grobova po gromilama na Glasincu, i još po nekojim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Po svemu, što je u tim grobovima po gromilama nađeno dosada uz mrtvace, može se zaključiti, da je to bila neka zasebna kultura, koja se u mnogočem bitno razlikovala od one u srednjoj Evropi, te je više stajala pod utjecajem južne kulture. To se vidi najbolje i iz toga, što se po tim grobovima nalazi mnoštvo mrtvačkih priloga, koji su i donešeni u ono doba u naše krajeve iz Grčke ili donje Italije, kao na pr. kacige, dokoljenice, posude, mačevi i razno drugo željezno oružje itd. Pa čak i jantar (ćilibar), koji je inače sjevernog porijekla, iz baltičkih provincija, dovažan je morskim putem najprije u južne dijelove Evrope, Grčku i Italiju, a odanle s drugom grčkom i južno-italijanskom robom dalje u naše krajeve. U ovo doba sahr anjivani su mrtvaci po našim krajevima u cijelom, nisu dakle spaljivani. To baš najjasnije dokazuju spomel\uti importirani predmeti grčkog i južno-italijanskog porijekla, koji su nađeni isključivo u skeletnim grobovima, svakako nekih bogataša ponajprije nekih ilirskih poglavica, jer su samo oni mogli nabaviti onakve za ono doba tako skupocjene predmete.

PR-OVALA KELTA IZ SREDNJE EVROPE U JUiNE KRAJEVE, u Italiju i na Balkanski poluotok, promijenila je jako sliku toga dijela Evrope. J edna je grana ovog moćnog nar oda poplavila Italiju, druga j e pr ovalila u gornje podunavske krajeve, a treća se rasprostranila po sjeverozapadnim krajevima Balkanskog poluotoka, gdje su bili naseljeni Iliri, te su doprli čak do u Malu Aziju.

6

GROMILE Prije dolaska Kelta Iliri su sahranjivali svoje mrtvace pretežnim dijelom samo u gromile. One su svakako najjednostavnije grobnice osobito u krševitim krajevima, gdje uopće ima premalo zemljišta prikladna za kopanje raka. Na takvim mjestima bi mrtvace jednostavno položi~ n~ zemlju i zasuli zemljom i kamenjem, kakva bi imali pri ruci, i koJe b1 mogli sabrati u neposrednoj blizini. Ali mi već i u gromilama nalazimo uz skeletne grobove i paljevine ljudskih lješina.2 )

•

2) Herodot (umro god. 424. pr. Krisla) opisuje pogrnb. tad,!'njeg naroda na ~!11kanu ovako: >Bogataši sahranjuju se na ovaj način: ~i dana izlaz~, n pošt~ s~ za -~'!11 naricali, kolju razne životinje u ime žrtve i priređ~JU goz.bu. Zatn~ ~>al~ lJešmu. ih JU iiola!u nn zemlju te grade grobnicu. Pošto bi nasuh gronnlu, o~avlJnJu Junačke igre a prema vrsti igre dijeli se dvobojnikom najveća nagrad~c (Glasnik Z~!''· muz. 1914,_str. 101). Ova Herodotova bilješka ne podudara se s n~m1 konstnblc1Jam_a ni>:. Gla~mcu osobito u grobovima starijeg željeznog doba._ Inače Je ovo svakako naJstnr1Ja pisana vijest o spaljivanju mrtvaca na Balkanu, koJa upravo pada u prve početke provale Kelta u naše krajeve. Da su mrtvace spaljivnli zaista i u starije želj~zno doba ~800-gradina«. Te su gradine obično ograđene visokom suhozidinom, a na lakše pristupačnoj strani ponekad i dubokim jarkom, te su bile udešene za obranu. U burnim vremenima povukli bi se žitelji bližnjega naselja u te tvrđavice, da odbrane od neprijatelja sebe i svoje blago. Međutim nije isključeno, da su te gradine, može biti, služile ponegdje i kao žrtvišta, te da bi tu spaljivali i svoje mrtvace i priređivali i mrtvačke gozbe. Tih je gradina uopće do sada malo pretraženo, pa se ne može o njima ništa pozitivno tvrditi. ..

8

Prekopavajući jednom zgodom neku malu nekropolu nedaleko Trno· va kraj Sarajeva, koja se sastojala od jedne velike gromile u sredini i desetak manjih oko nje, našao sam u ovim posljednjim dosta mrtvač­ kih kostura, dok u onoj velikoj, u sredini nije bilo ni traga ljudskim kostima, ali je u njoj nađeno dosta životinjskih kosti, očevidno od doprinašanih žrtava. Bio sam odmah na čistu o čemu se radi. Slučajno je tuđa prije otkopavanja naišao jedan stari musliman i ja ga onako iz šale zapitam, što on misli o ovim gromilama. Njegov odgovor me je upravo začudio. Rekao mi je naime, da je ona velika gromila žrtvište, gdje bi donosili mrtvace i na nju polagali i tu se gostili, te bi nakon obavljenih obreda (naricanja i t. d.) mrtvace u one male okolišne gromile zatrpavali. Meni se odmah ovo činilo vrlo vjerojatnim, a to je u glavnome potvrdila i kasnija konstatacija prekopavanjem tih gromila. Ovoliko o spaljivanju mrtvaca u starijim epohama prethistorijskog doba. RAVNA GROBIŠTA

Od ovih grobova ne vidi so obično nikakvih znakova na površini. Pukim slučajem, a ponajviše orući, nabasa se na takva grobišta. Mrtvace su jednostavno zakapali u mekotu (zemlju), pa iako bi se grobovi dok su novi, ponešto i uzdizali nad ostalom površinom, vremenom bi se to izr avnilo. U ono doba nijesu se ljudi ni tako duboko zakapali kao danas, i nekoliko dobrih kiša dovoljno je bilo da splače i raznese izbačenu zemlju. Nekropola ravnih grobova u Dolini na Savi niže Bos. Gradiške zahvaća donekle i u starije željezno doba, upravo u doba, kada je pokopavanje mrtvaca u gromilama po našim kršovitim krajevima (Glasinac, Bos. Petrovac a ponegdje i u Hercegovini) bilo u najvećem jeku. Premda se opaža velika kulturna srodnost tadašnjih Posavaca s onim brđanima, u Dolini ipak nema ni traga gromilama. To je samo radi toga, što u Dolini nije bilo niti danas ima igdje u blizini kamena. Narod je dakle radi okolišnih prilika bio primoran poprimiti druge običaje u pogledu sahranjivanja svojih mrtvaca. Ostala ravna grobišta u sjevernoj i sjevera-zapadnoj Bosni puno su mlađa, i stoje pod jakim utjecajem zapadne keltske kulture, s kojom je, kako je na drugom mjestu rečeno, preuzeo maha i običaj spaljivanja ljudskih lješina po našim krajevima, a osobito sahranjivanje paljevina u loncima (žarama, urnama). Konačno je spajivanje lješina uplivisano mnogo i rimskom kulturom, kako ćemo niže vidjeti, te je sasvim istisnulo stari običaj t. j. sahranjivanje čitavih lješina. Ovo nam najbolje predočuje naša najmlađa nekropola iz prethistorijskog doba, u Ribiću kraj Bihaća. Do danas su poznata i sistematski pretražena četiri velika grobišta ravnih grobova u sjevernoj i sjever ozapadnoj Bosni : Donja Dolina na

9

Savi niže Bos. Gradiške, Sanski Most, J ezerine i Ribić, oba posljednja u bihaćkom kotaru. Ovdje ćemo iznijeti opažanja o spaljivanju mrtvaca u te četiri nekropole.

Na onolikom prostoru mogao je živjeti priličan broj čeljadi, može biti mnogo više, nego što je prije rata bilo stanovnika u Donjoj Dolini (70 kuća). Po svemu što je zapaženo prilikom pretraživanja ovog pradavnog naselja može se reći, da je ondje vladalo veliko blagostanje, daleko veće nego danas, gdje vlada velika bijeda kao rijetko gdje u drugom kraju Bosne. Bilo je to po svoj prilici bogato trgovačko mjesto sa živahnim prometom na Savi, a može biti da su se već onda stjecali tu važni trgovački putevi s ove i s one strane Save. Kuće i hambari bili su puni krcati pšenicom, a i druge hrane osobito svakojaka mesa, pa i divljači bilo je u izobilju. Sudeći po bogatim prilozima uz mrtvace u grobovima, nijesu bili ni goli ni bosi. Ovo naselje u Dolini ubrajamo u doba od 5. do konca 3. stoljeća pr. Krista.

Sliha I. llovasta žara s mrtvačhom paljevinom li ravnog grobišta u Jezerlnama hraj Bihaća Sliha 2. Pohlopac fare prlhazane u slici t.

DONJA DOLINA (KOT. BOS. GRADIŠKA) l{ad se je prve godine (1900.) učinilo pokusno kopanje u Donjoj Dolini, i to u savskoj obali ispod Velike Gradine, osvjedočili smo se po bezbrojnim stupovima (kolje, kazuei), koji su provirivali iz zemlje ispod obale i po kraju samog korita rijeke, da je tu moralo nekoć stajati veliko naselje na kolju, koje je vremenom Sava sasvim zamuljila i prekrila. Daljnja prekopavanja potvrdila su gornju pretpostavku, jer se tu zaista našio jedno veliko naselje na kolju iz prethistorijskog doba, koje je zapremalo cijeli prostor današnje Velike Gradine, otprilike do 25 hiljada kvad. metara. Ovo naselje ne smijemo dakako onako zamišljati kao što je bilo na pr. ono u Ripču u brončano doba, gdje su kuće poput onih u švicarskim jezerima, bile podignute usred rijeke Une, nego su dolinske kuće na kolju podignute na obali poput današnjih u krajevima, koje svake godine topi voda. Kuće su bile vrlo guste i po svoj prilici trijemovima vezane jedna s drugom na onaj način, kao što su i danas sve zgrade u pojedinim stanjima međusobno trijemovima spojene, tako da za vrijeme poplava ne treba tražiti čamca, nego se jednostavno ide po trijemu u zgrade ili >pomosnicomc, vrlo uskim mostom u štalu, hambar i t. d.3 ) Kuće i sve ostale zgrade vrlo su solidno građene, sve od samih brvana i s drvenim klincima, upravo poput današnjih tamošnjih građevina.

.

~> Vidi o tome V. ćurčić: >Rezcntc Pfahlbautcn von Donja Dolina in Bosnienc [E!rgunzungsheft IX (zu Band XIX) der >Zeitschrift fiir osterrcichische Volkskundcc W1en, 1913.) '

10

Za onoliki broj ljudi i za ono dugo vrijeme od gotovo puna tri vijeka mora biti i veliko groblje, i to dakako negdje u blizini. Još iste godine (1900.) naišlo se je u Gornjem Polju na pojedine raštrkane grobove, a po nađenim predmetima, osobito zemljanim posudieama, koje su bile vrlo slične onima u sojenici, moglo se odmah zaključiti, da je to baš groblje sojeničara. Narednih godina nađeno je još puno više grobova po >Gredama«, koje se protežu usporedo s današnjom savskom obalom, i koje su nešto starije (uzdignutije) od okolišnog zemljišta; široke su oko 30 m. Ove grede bile su sigurno nekoć obale Save ili u najmanju ruku njezinog kojeg rukava, koji je tekao današnjim Timencem, velikim dolom s desne strane Grede. Ta je greda svakako tvorevina, koja je već postojala dok još nije bilo ni traga današnjoj Velikoj i Maloj Gradini, a koje ju danas puno nadvisuju. Grede ne uzima gotovo nikada voda, osim za izvanrednih poplava; u prethistorijsko doba nije ih moguće nikada plavila, jer Sava nije imala tako usko korito kao danas, pa se voda mogla razlijevati i teći po cijeloj nizini, a imala je i mrtvih rukava. Zato su sojeničari i odabrali ove grede za svoja groblja. Preče im je dakle bilo groblje, da tu očuvaju drage uspomene svojih milih pokojnika, nego da na tom mjestu podignu svoja naselja i da bezbrižno žive, jer na onom mjestu gdje su podigli svoje naselje, nijesu nikada bili sigurni od poplava, i to ne samo od Save nego još više i od Vrbasa. Na tim gredama (šokica Greda, Petrovica Greda i t. d.) nađeno je i prekopano na stotine grobova, a predbježno jedna četvrtina sve-

11

žaru položili u sanduk od laporastih ploča. U većini žara našio se je ostalim rukotvorinama i ilovastog suda: zdjelica i pehara; rjeđe su te male posudice postavljene unaokolo žare; svakako su i ove zdjelice služile sakralnoj svrsi. Pošto su grobovi s paljevinama ležali puno pliće nego skeletni, žare su većinom razmrskali plugovi, a nekoje i posve satrli. Nekropolu iz Sanskoga Mosta možemo datirati u vrijeme od 450. do 300. pr. Kr.

ukupnih grobova, bile su paljevine. Posljednje su, osim malih izuzetaka mahom bile pohranjene u žare (urne). Mrtvac, odnosno žare, ležale su većim dijelom vrlo plitko, i radi toga je mnoštvo grobova jako oštećeno. Osim nakita i oružja, što je pridavano kao prilog mrtvacima u grobove nađeno je gotovo u svakoj žari (i uz skelete) po jedna a katkad i po dvije male posudice, u kojima su mrtvacima stavljali žrtve, valjda najmilija jela dotičnoga. Mrtvačke žare obično su vrlo proste izrade i rijetko kada našarane; urne su imale i poklopce da ne zakisava u njih. Način spaljivanja je onakav, kako smo opisali s Glasinca.

među

J

I

I j

Sliba 4. llovasta žara za mrtvačbu paljevinu iz ravnog grobišta u Jezerlnama braJ Bihaća

JEZERINE KRAJ BUIACA Silila 3. llovasta žara s mrtvačbom paljevinom la ravnog grobišta u Jezcrinama braf Bihaća

SANSKI l\IOST U poznatoj, nekropoli ravnih grobova iz Sanskog Mosta i·askopano je 173 grobova, od kojih su 96 bili skeleti i 76 žara (urni) s mrtvačkom paljevinom ; za jedan grob nije se moglo ustanoviti kakav je bio. Kako se vidi, brojke obiju vrsta grobova u ovoj nekropoli približavaju s~ prilično jedna drugoj, te bi mogli zaključiti, da je nekropola kod Sanskog Mosta postala u takvo vrijeme, koje nije daleko bilo od onog trenutka, kad je nastupio preokret u obredu sahranjivanja. Skeletni su grobovi i ovdje nesumnj ivo stariji od onih s paljevinom. Zanimljivo je da su u ovoj nekropoli mjesta glave kao i krajevi nogu bili gotovo u svakom grobu obilježeni običnim kamenjem. Mrtvačke paljevine stresali su u velike žare, rjeđe u posude slične loncima ili zdjelama. P osude su poklapali lapornim pločama, a l

Kuk a sti križ (svastika, njem. Hackenkreuz - crux gammata) je vrlo česta pojava u Bosni i Hercegovini, gdje ga susrećemo na različitim predmetima počevši već od starijeg željeznog doba, ali tek nekako oko 700 godina pr. Krista, pa gotovo sve do danas. Može biti da će se on vremenom naći i u starijim epohama prethistorijskog doba, kao što je nađen kako ćemo vidjeti, u zemljama podunavskog područja. Kukasti križ je zapravo obični križ, čije su krsnice pravokutno prelomljene i tim pravcem produljene. Pradomovina mu je Mezopotamija, gdje se javlja već u kameno-bakreno doba, dakle otprilike pred nekih 5000 godina. Tu ga nalazimo ponajviše na urnama s ljudskim pepelom. Malo iza toga susrećemo ga već i u Troji, začuđo opet na urnama, i to na onim s ljudskim maskama (Gesichtsurnen) . Gotovo istodobno kad i u Troji javlja se kukasti križ i na području podunavskih zemalja, u naseljima mlađeg kamenog doba u Tordosu, Priesterhtigelu i t. d., kamo je dospio pontijskim putem. Ali ovdje nije bio duga vijeka i ubrzo ga je odanle netragom nestalo.

Sllba li. Doblopac rimsbog Ramenog sanduba za mrtvačbi pepeo

Svakako preko Troje dospio je kukasti križ vrlo rano i u Grčku, a odavle u Italiju. Njegovo općenito rasprostranjenje po Evropi uslijedilo je tekar iza mikenskog doba, i sudjeluje vrlo rano s drugiili religioznim simbolima u ornamentici starijeg željeznog doba u Grčkoj i Italiji, gdje zauzima vrlo važno m.iesto. Tako ga nalazimo na dipilonskim (Dipylon) posudama (urnama), na zemljanim figurama iz grobova u Beotiji, na sarkofazima, na vazama 7. stoljeća pr. Krista, na vazama iz Epira i Rodosa, na ćunjastim i dipilonskim fibulama, nadalje u Italiji na urnama u obliku kuća (Villanova) i drugim predmetima. Najglavnije rasprostranjenje kukastog križa u Grčkoj pada u doba 7. stoljeća pr. Krista. Nekako u isto doba je grčka trgovina uzela bila velikog maha prema sjevernom dijelu Jadrana. Ne samo da grčke lađe plove duž istočne obale Jadrana i donose robu, nego Grci osnivaju i svoje kolonije na kopnu i po dalmatinskim otocima i podižu velika trgovačka

22

skladišta s robom, određenom također i za obalsko zaleđe, za ilirske zemlje u unutrašnjosti. Na osnovi mnogih analognih nalaza možemo često točno slijediti putove, kojima je ta roba putovala i dokle je dopirala. Uporedo s trgovinom širili su Grci i svoju kulturu, i dokle god su oni sa svojom robom prodrli bili, osjećaju se i utjecaji njihove kulture, među ostalim i kult svastike. Najstariji do sada poznati objekti u Bosni i Hercegovini sa svastikom jesu: jedna fibula dipilonskog tipa, samo što je za dva tri stoljeća mlađa i mnogo manja od pravih dipilonskih fibula. Inače je ovaj oblik česta pojava na Glasincu i drugdje u Bosni, a porijeklom je iz Grčke; dvije narukvice od brončanog lima s iskucanom svastikom, a iskopane su također u ilirskim grobovima na Glasincu istočno od Sarajeva. Narukvice su također iz istog vremena kao i gornja fibula. Nalazi ovakvih narukvica na Glasincu, Debelom Brdu u Sarajevu, zatim u Albaniji vode nas ravno u Grčku.

Zanimljiva je pojava svastike na utegama. ribarskih mreža i prethistorijske sojenice u Donjoj Dolini na Savi. Nas će više zanimati slijedeći predmeti sa svastikom. U spomenutoj sojenici u Dolini nađeno je jedno ognjište od pečene ilovače, čudnovata oblika i ukrašeno svastikom. Oče­ vidno je da se i na ognjištu ne radi o nekom dekorativnom, nego samo religioznom motivu, jer je ovo ognjište upotrebljavano samo u sakralne svrhe, vjerojatno prilikom spaljivanja mrtvaca. Drugi je zanimljiv objekat iz prethistorijskog doba naviše spomenuta mrtvačka žara iz ravnog grobišta u J ezerinama kraj Bihaća. Na istoj su crnim firnisom naslikane dvije svastike. Tu pojavu tumačim tako, da je urna bila određena za dvije ljudske paljevine. Kad su Rimljani zaposjeli naše krajeve, uveli su sa sobom i kult svastike, koja je u njih već u to doba bila vrlo rasprostranjena. Odslije nalazimo češće svastiku i po našim krajevima na nadgrobnim spomenicima, kao na pr. na naviše spomenutom sanduku iz Knina, ali još više na drugim spomenicima. Napomenuti ću samo još jedan rimski nadgrobni spomenik iz Bosne sa svastikom, čije sve četiri slomljene krsnice svršavaju u malu strjelicu hoteći očevidno time pojačati još više efekat, koji se želio postići svastikom. Ima još i mnogo drugih rimskih nadgrobnih spomenika s uklesanom svastikom, nadalje fibula i drugih predmeta, koji nas ovdje ne zanimaju. Tek mimogred napominjem da se svastika nalazi često i na sredovječnim, bogumilskim spomenicima, i što je najzanimljivije gotovo uvijek u društvu s pravim križem. Na koncu mi valja spomenuti da se kukasti križ ponešto javlja i u današnjoj narodnoj ornamentici, i to ponekad u svom tipičnom obliku, a mnogo češće u ornamentalnom znamenju.

23

Svakako je zanimljivo da se kukasti križ povlači punih 5000 godina u stalnom kontinuitetu kroz razne epohe i među raznim narodima. Prvobitno značenje ovog križa uzima se kao simbol sunca, ali je on vjerojatno imao i u najstarije doba također i amuletno značenje donosioca sreće, a također i čuvara od svakojakih napasti. To se najbolje razabire po njegovu smještaju na raznim predmetima, osobito po nakitu, a ponajčešće kao simbol zaštitnika i čuvara mrtvaca, da im ne bi tkogod preturao kosti i grobove pljačkao i t. d. Drukčije ne bih znao naći drugo tumačenje tako čestoj pojavi svastike najprije na urnama s ljudskom paljevinom, a kasnije i na nadgrobnim spomenicima.

Pozivamo sve pristde i istomiSljenike pokreta za spaljivanje mrtvih, da pristupe u redove

članova Dru~tva

za podizan;e krematorija „Plamen" u Zagrebu. Naslov druStva:

„ PLAMEN " DRUŠTVO PRIJATELJA ZA PODIZANJE KREMATORIJA

ZAGREB 1,

24

Po~tanski

pretinac 406