Smrt u tudini [PDF]

Zitiervorschau

Naslov izvornika: Donna Leon - Death in a Strange Country

Donna Leon

SMRT U TUĐINI

Za Peggy Flynn 156

Vogli intorno Io sguardo, o sire, e vedi qual strage orrenda nei tuo nobil regno, fa il crudo mostro. Ah mira allagate di sangue quelle publicche vie. Ad ogni passo vedrai chi geme, e l'ama gonfia d'atro velen corpo esala. Osvrnite se uokolo, o kralju, i pogledajte kakvu strašnu pustoš okrutno Čudovište sije po vašem plemenitom kraljevstvu. Pogledajte te ulice natopljene krvlju. Na svakom koraku vidite kako netko jauče, a duša napušta tijelo naduto od groznog otrova. - Mozart, Idomenej-

1 Tijelo je plutalo licem uronjeno u mutnu vodu kanala. Oseka ga je polagano vukla prema izlazu, odakle se dalje širila laguna i otvoreno more. Glavom je udarilo o mahovinom obrasle stube pred bazilikom San Giovanni e Paolo, zastalo na trenutak, a zatim se oslobodilo gotovo baletnom kretnjom stopala i ponovno zaplutao prema otvorenoj puèini i slobodi. Negdje u blizini crkveno zvono odbroji ;etiri sata ujutro i gibanje se mora uspori kao po zapovijedi. Strujanje uskoro postane još sporije, a zatim nastupi onaj trenutak potpune nepomiènosti što dijeli oseku od plime, kada more čeka da nova plima preuzme svoj svakodnevni posao. Zarobljena u mirnoj vodi, ta je mlitava stvar izronila na površinu zamotana u nešto tamno i gotovo nevidljiva. Vrijeme je prolazilo u tišini, koju nakratko prekinu dvojica prolaznika razgovaraju’i tiho mekim i piskavim venecijanskim dijalektom. Jedan od njih gurao je kolica puna novina prema kiosku, spremajući se za početak radnoga dana, a drugi je išao na posao u bolnicu što se pružala čitavom dužinom prostranoga trga. Vani u laguni kočoperno je prošao brodić i mali valovi što ih je odaslao namreškali su površinu kanala, poigrali se tijelom i opet ga gurnuli prema kamenom zidu obale. Kad je odzvonilo pet, žena iz jedne od kuća, što su okrenute prema trgu obrubljivale kanal, širom otvori tamnozelene kapke kuhinjskog prozora a zatim se okrene da smanji plamen pod loncem za kavu. Još uvijek napola spavajući, uspe šećer u šalicu, zatvori plin uvježbanom kretnjom ruke i širokim mlazom natoči sebi kavu. Obuhvati šalicu dlanovima, vrati se do otvorenoga prozora i, kao što već desetljećima čini svakoga jutra, pogleda prijeko u divovski konjanički kip Colleonija, nekada strašnog venecijanskog vojskovođe, a sada susjeda. Za Biancu Pianaro to je bio najmirniji trenutak dana, i Colleoni, već stoljećima zarobljen u tišini bronce, bio joj je savršeno društvo u ovih dragocjenih, samotnih četvrt sata tišine. Polako je otpijala kavu, razdragana toplinom i oštrim okusom, i promatrala golubove kako se spuštaju na postolje kipa. Dokono je bacila pogled ispred sebe, tamo gdje se u tamnozelenoj vodi nalazio mužev čamac. Noću je kišilo i ona pogleda je li nepromočivo platno još uvijek na mjestu. Ako je vjetar podigao ceradu, Nino će morati sići i izbaciti vodu iz čamca prije nego krene na posao. Nagnula se da bolje vidi pramac. U prvi je mah pomislila da je to vreća smeća što ju je more noću povuklo s obale. Ali bila je neobično simetrična, izdužena, s dva ogranka s obje strane središnjeg trupa, kao da se radi ... "O, Dio," izustila je i ispustila šalicu koja je pala u kanal pokraj neobičnog oblika što je plutao licem prema dnu. "Nino, Nino," kriknula je okrenuvši se prema spavaćoj sobi. "Leš je u kanalu." Iste riječi, leš je u kanaiu, probudile su Guida Brunettija dvadeset minuta kasnije. Oslonio se na lijevo rame, povukao telefon na krevet i upitao:

"Gdje?" "San Giovanni e Paolo. Ispred bolnice," odgovorio je policajac, koji ga je nazvao čim je policija primila obavijest. "Što se dogodilo? Tko ga je našao?" pitao je Brunetti izvlačeći noge iz pokrivača i sjedajući na rub kreveta. "Ne znam. Javio nam je neki čovjek po imenu Pianaro." "Pa zašto zoveš mene?" odvrati Brunetti ne skrivajući razdraženost koje se uzrok mogao očitati na brojčaniku sata što je stajao pokraj kreveta: 5.31. "Što je s noćnom smjenom? Zar nema nikoga?" "Svi su otišli kući. Zvao sam Bozzettija, ali žena kaže da još nije stigao." U glasu mladog čovjeka osjeti se nesigurnost. "Nazvao sam vas, jer znam da radite u dnevnoj smjeni." Koja počinje za dva i pol sata, pomislio je Brunetti. Ali to nije rekao. "Jeste li tamo?" "Jesam, jesam. Ali sada je pet i trideset." "Znam," zakuka mladić. "Ali nisam mogao naći nikog drugog." "Dobro, dobro. Otići ću tamo i pogledati. I pošalji mi gliser. I to odmah." Sjetivši se koliko je sati i da je noćna smjena već otišla s dužnosti, on doda: "Ima li ga tko dovesti?" "Ima. Bonsuan je upravo stigao, Da ga pošaljem?" "Smjesta ga pošalji. I pozovi ostale iz dnevne smjene. Neka odu tamo." "Dobro," reče policajac s očitim olakšanjem što je netko uzeo stvar u svoje ruke. "I zovi doktora Rizzardija. Neka dode što prije." "Dobro. Treba li još što?" "Ne treba. Ali pošalji mi gliser. Odmah sada. I reci ostalima, za slučaj da dodu prije mene, da ograde to područje. Neka nitko ne prilazi tijelu." Još dok ovako razgovaraju tko zna koliko dokaznog materijala nestaje, cigarete se bacaju na tlo, cipele stružu pločnikom? No Brunetti ne reče ništa i spusti slušalicu. Paola se promeškolji pokraj njega u krevetu i pogleda ga jednim okom, dok je drugo zaklonila golom podlakticom braneći se od svjetla. Oglasila se mrmljanjem u kojem je na temelju dugogodišnjeg iskustva prepoznao znatiželju. "Leš. U kanalu. Dolaze po mene. Nazvat ću te." Dodatno mrmljanje značilo je da je informacija primljena. Okrenula se potrbuške i odmah zaspala; bila je nesumnjivo jedina osoba u cijelome gradu koju leš u kanalu nije zanimao. Na brzinu se obukao, zaključio da nema smisla gubiti vrijeme na brijanje i otišao u kuhinju nadajući se da će imati vremena za kavu. Otvorio je poklopac lonca za espresso i ugledao oko dva centimetra kave preostale od sinoć. Premda je mrzio podgrijanu kavu, ulio ju je sada u lončić, stavio na jak plamen i stajao nad njom čekajući da zavrije. Ulio je zatim gustu tekućinu u šalicu, usuo šećer, promiješao i brzo je iskapio. Na vratima se oglasilo zvonce, znak da je stigao policijski gliser. Pogledao je na sat. Osam minuta do šest. Sigurno Bonsuan. Nitko drugi nije u stanju

dovesti gliser tom brzinom. Uzeo je vunenu jaknu iz ormara pokraj ulaznih vrata.Rujanska jutra znaju biti hladna, a pokraj San Giovanni e Paolo često puše zbog blizine otvorenog mora. Pet katova niže, otvori vrata zgrade i ugleda Puccettija, novaka koji je u policiji bio nepunih pet mjeseci. "Buon giorno, signor commissario," reče vedro Puccetti i salutira, proizvodeći daleko više buke nego što se Brunettiju činilo prikladnim u ovaj rani sat. Brunetti mu odmahne i zaputi se uskom uličicom. Tik uz obalu, vezan za pristanište, stajao je policijski gliser i ritmički bljeskao plavim svjetlom. Za kormilom je ugledao Bonsuana, policijskog kormilara u čijim je žilama tekla krv bezbrojnih generacija ribara s otoka Burana, koja se zacijelo već izmiješala s morem lagune, jer je tako dobro i intuitivno poznavao morske struje i gibanja mora da je gradskim kanalima mogao ploviti zatvorenih očiju. Bonsuan, zdepast i bradat, klimnu Brunettiju, i to je istodobno bio pozdrav šefu i aluzija na rano ustajanje. Puccetti se prtljavo spusti na palubu i pridruži dvojici policajaca u odorama. Jedan od njih kratkim potezom odveže gliser i Bonsuan vozeći krmom brzo uplovi u Canal Grande, tada oštro zaokrene i usmjeri prema Ponte di Rialto. Prošli su ispod mosta i skrenuli udesno u jednosmjerni kanal. Ubrzo skrenu lijevo, zatim opet desno. Brunetti je stajao na palubi podigavši ovratnik da se zaštiti od vjetra i jutarnjeg mraza. Brodovi vezani s obje strane kanala zanjihaše se na valovima, a oni drugi što su dolazili od Sant' Erasma sa svježim voćem i povrćem skrenu ustranu držeći se kuća čim su opazili bljeskavo plavo svjetlo. Konačno skrenu u Rio dei Mendicanti, kanal što se protezao uz bolnicu i ulijevao u lagunu točno nasuprot groblju. To što se groblje našlo u blizini bolnice vjerojatno je bila slučajnost; većini Venecijanaca međutim, osobito onima koji su preživjeli liječenje, ovako smješteno groblje bilo je nijemi komentar na račun bolničkog osoblja. Pola puta niz kanal, na desnoj strani, Brunetti ugleda malu skupinu ljudi tik uz obalu. Bonsuan zaustavi gliser pedesetak metara niže kako ne bi uništio dokazni materijal, što je po mišljenju Brunettija bio potpuno uzaludni napor. Policajac priđe gliseru i pruži Brunettiju ruku da mu pomogne pri izlasku. "Buon giorno, signor commissario. izvukli smo ga i, kao što vidite, već imamo društvo." Mahnuo je rukom prema desetak ljudi koji su se okupili oko nečega na pločniku i svojim tijelima zaklanjali pogled Brunettiju. Policajac se zaputi prema njima govoreći: "Sad je dosta, razidite se. Policija." Kao da ih se zapovijed ne tiče, znatiželjnici su se povukli tek kad su im se sasvim približili. Na pločniku Brunetti ugleda mladića ispruženog na leđima, očiju otvorenih jutarnjem svjetlu. Kraj njega su stajala dva policajca u odorama mokrim do ramena. Salutirali su ugledavši Brunettija. Kad su spustili ruke, voda im je potekla iz rukava. Prepoznao ih je, Luciani i Rossi, obojica dobri ljudi. "Onda?" reče Brunetti, gledajući mrtvaca.

Luciani, stariji od dvojice, odgovori: "Plutao je u kanalu kad smo stigli, dottore. Pozvao nas je čovjek iz one kuće," i on pokaza kuću žutosmede boje s druge strane kanala. "Njegova je žena opazila leš." Brunetti se okrene i zagleda u kuću preko puta. "Četvrti kat," objasni Luciani. Brunetti podigne pogled i u tom se času jedna sjena odmakne od prozora. Dok je promatrao zgradu i one pokraj nje, opazi nekoliko tamnih obrisa iza stakala. Neke sjene su se povukle pred njegovim pogledom, druge nisu. Brunetti se opet okrene Lucianiju i kimne mu da nastavi. "Bio je kraj stuba, ali morali smo zagaziti u kanal i izvući ga. Okrenuo sam ga na leda i pokušao oživjeti. Ali nije bilo nikakve nade. Vjerojatno je već dugo mrtav." Zvučalo je kao da se ispričava, kao da je neuspjeli pokušaj da mu udahne život na neki način doprinio konačnosti smrti. "Jeste li ga pretražili?" upita Brunetti. "Nismo. Kad smo vidjeli da ništa ne možemo, zaključili smo da je nabolje pričekati liječnika." "Dobro, dobro," promrmlja Brunetti. Luciani zadrhta, možda od hladnoće, a možda od spoznaje o vlastitom neuspjehu, i kapljice vode padoše na pločnik do njegovih nogu. "Idite kući vas dvojica. Okupajte se, pojedite nešto. I popijte nešto protiv prehlade." Obojica se zahvalno osmjehnuše tom prijedlogu. "I uzmite gliser. Bonsuan će vas odvesti kući." Zahvale mu i proguraju se kroz mnoštvo koje se dobrano povećalo u zadnjih nekoliko minuta. Brunetti mahne jednom od policajaca iz glisera i reče: "Recite ovim ljudima da se raziđu i zapišite im imena i adrese, svima odreda. Pitajte ih kad su ovamo došli i jesu li jutros čuli ili vidjeli što neobično. Zatim ih pošaljite kući." Mrzio je znatiželjnike koji se uvijek okupljaju na mjestu nesreće i nije mogao shvatiti tu opčinjenost nasilnom smrću. Ponovo je pogledao mladića ispruženog na pločniku, izloženog brojnim nemilosrdnim pogledima. Bio je pristale vanjštine, kratke svijetle kose, sada tamne od vode što se još uvijek s njega slijevala. Oči su mu bile bistre i prozirno plave, lice simetrično, nos uzak i lijepo oblikovan. Iza sebe Brunetti začuje glasove policajaca koji su pokušavali navesti mnoštvo da se raziđe. Pozvao je Puccettija i zanemario njegovo opetovano salutiranje. "Puccetti, idi tamo prijeko do onih kuća s druge strane kanala i raspitaj se je li tko što čuo ili vidio." "U koje doba?" Brunetti na trenutak zastane razmišljajući o Mjesecu. Pred dvije noći bio je mlad; plima nije mogla biti dovoljno jaka da odnese tijelo daleko. Morat će pitati Bonsuana kakva je sinoć bila plima. Ruke mrtvaca bile su čudno smežurane i bijele, pouzdani znak da je dugo bio u vodi. Čim sazna kad je nastupila smrt,

prepustit će Bonsuanu da izračuna kako daleko ga je struja uspjela odvući. I odakle. U međuvremenu Puccettiju je trebalo odgovoriti. "U bilo koje doba prošle noći. I neka ovdje postave ograde. Pošalji ove ljude kući ako možeš." Znao je da previše traži. Venecija rijetko nudi svojim građanima ovakve događaje i zato će se nerado razići. Začuje zvuk brodskog motora. Drugi bijeli policijski gliser s bljeskavim plavim svjetlom uplovi u kanal i zaustavi se na istom pristaništu kao i Bonsuan. U ovome su također bila trojica policajaca u odorama i jedna osoba u građanskoj odjeći. Poput cvjetova suncokreta, lica promatrača okrenu se prema skupini koja izađe iz glisera i zaputi se prema njima. Na čelu skupine bio je doktor Ettore Rizzardi, gradski mrtvozornik. Ne obazirući se na poglede, doktor Rizzardi priđe Brunettiju i prijateljski mu pruži ruku. "Buon di, Guido. Što se događa?" Brunetti se odmakne kako bi Rizzardi vidio što mu leži do nogu. "Bio je u kanalu. Luciani i Rossi su ga izvukli, ali ništa se više nije moglo. Luciani je pokušao, no bilo je prekasno." Rizzardi kimne i nešto promrmlja. Smežurana koža ruku govorila mu je da je prekasno za bilo kakvu pomoć. "Čini se da je dugo bio u kanalu, Ettore. Ali sigurno ćeš ti to bolje znati." Prihvativši ovaj kompliment kao nešto što se samo po sebi razumije, Rizzardi se potpuno posveti lešu. Dok se saginjao nad tijelom, šapat mnoštva postade još piskutaviji. Nije se osvrtao, pažljivo je odložio torbu pokraj tijela, na suho mjesto na pločniku, i još se više prignuo. Brunetti se okrene i priđe ljudima koji su sada sačinjavali prvi red povelike gomile. "Ako ste dali vaša imena i adrese možete otići. Više nemate što vidjeti. Možete se razići." Starac sijede brade naglo se nagne ulijevo da pogleda mimo Brunettija što doktor radi s mrtvacem. "Rekao sam da možete ići!" Brunetti se izravno obrati starcu. Ovaj se uspravi, ravnodušno pogleda Brunettija i opet se sagne ne bi li bolje vidio mrtvozornika. Jedna starica ljutito povuče uzicu svoga terijera i ode, očito ogorčena zbog ove policijske grubosti. Policajci su polako obilazili mnoštvo uljudno tražeći od ljudi da se raziđu i tako ih riječima ili dodirom ruke o rame postupno prisiljavali na uzmak. Posljednji se povukao bradati starac, ali samo do željezne ograde Colleonijeva spomenika, od koje se nije odvajao ustrajući valjda tako na svojim građanskim pravima. "Guido, dođi časak ovamo," začu glas Rizzardija iza sebe. Brunetti se okrene i priđe doktoru koji je klečao pridržavajući rub košulje mrtvoga čovjeka. Oko petnaest centimetara iznad struka, s lijeve strane, Brunetti ugleda vodoravnu ranu razderanih rubova i tkivo neobične sivoplave boje. Klekne pokraj Rizzardija u lokvicu hladne vode kako bi bolje vidio. Rana je bila oko dva centimetra široka i, vjerojatno zbog dugog namakanja u vodi, zjapila je bez ijedne kapi krvi. "Ovo nije turist koji se napio i pao u kanal, Guido." Brunetti kimne.

"Čime je to učinjeno?" upita mahnuvši glavom prema rani. "Nožem. Široke oštrice. I tko god to učinio, ili je vrlo vješt ili je imao sreće." "Zašto to kažeš?" upita Brunetti. "Ne želim po tome previše pipati dok ga ne otvorim i pregledam kako treba," reče Rizzardi. "Ali ako je kut dobro pogođen, a sve govori tome u prilog, tada ga je ubo ravno u srce. Rebra ovdje nisu prepreka. Nema ničega. Najmanji ubod, najmanji pritisak i mrtav je." Rizzardi opet reče: "Ili je vrlo vješt ili je imao sreće." Brunetti je mogao vidjeti samo širinu rane; nije imao pojma kojim se smjerom ona proteže u tijelu. "Nije li moglo poslužiti i nešto drugo, osim noža?" "Ne mogu biti siguran dok ne pogledam unutrašnje tkivo, ali sumnjam." "A utapanje? Ako ga nije pogodio u srce, da li se mogao utopiti?" Rizzardi sjedne na pete, pažljivo podigavši krajeve svoga balonera da ne upadnu u lokvu. "Sumnjam. Da ga nije pogodio u srce, tada rana ne bi bila tako teška da se ne bi mogao izvući iz kanala. Pogledaj kako je blijed. Mislim da se upravo to dogodilo. Jedan ubod. Pravi kut. Smrt je nastupila gotovo trenutačno." Naglo se osovio na noge i izgovorio nešto poput molitve, ili barem najbliže molitvi što je pokojnik toga jutra mogao dobiti. "Jadnik. Zgodan mladić i u dobroj tjelesnoj formi. Mogao je biti atletičar ili je barem vodio računa o svom tijelu." Nagnuo se nad mrtvaca i kretnjom koja je bila gotovo očinska prešao mu rukom preko očiju pokušavajući ih zatvoriti. Jedan se kapak nije htio spustiti. Drugo se oko na trenutak zatvorilo, a zatim se polako otvorilo i ponovo zagledalo u nebo. Rizzardi nešto promrmlja sebi u bradu, izvadi rupčić iz gornjeg džepa sakoa i pokrije mladićevo lice. "Pokrij mu lice. Umro je mlad," promrmlja Brunetti. "Što kažeš?" Brunetti slegne ramenima. "Ništa. Nešto što je Paola rekla." Odvratio je pogled od mladićeva lica i zagledao se na trenutak u pročelje bazilike dopustivši da njime ovlada mir njene simetrije. "Kada ćeš mi to moći točno reći, Ettore?" Rizzardi baci pogled na sat. "Ako ga tvoji ljudi sada otpreme u mrtvačnicu, mogao bih ga obraditi već tijekom jutra. Nazovi me poslije ručka, tada ću ti znati više reći. Ali mislim da tu nema nikakve sumnje, Guido." Doktor je oklijevao skanjujući se davati savjete Brunettiju iz njegova djelokruga. "Zar mu nećeš pretražiti džepove?" Iako je to već puno puta učinio u svojoj karijeri, Brunetti je mrzio ovaj prvi nasrtaj na pokojnikovu privatnost, ovu prvu nametljivost državne vlasti koja remeti mir pokojnika. Mrzio je listati dnevnike i pretraživati ladice, otvarati pisma i pregledavati odjeću. Ali budući da su tijelo već pomaknuli s mjesta gdje je nađeno, nije imalo nikakva smisla čekati da fotograf snimi točan položaj.

Čučne stoga pokraj mladoga čovjeka i gurne mu ruku u džep hlača. Na dnu nađe nekoliko kovanica i stavi ih pokraj mrtvaca. U drugome džepu bio je običan metalan prsten na kojem su bila nanizana četiri ključa. Ne čekajući da ga zamoli za pomoć, Rizzardi se sagne i pomogne Brunettiju okrenuti leš na bok kako bi mogao pretražiti stražnje džepove. U jednome je bio raskvašeni žuti pravokutnik, očito karta za vlak, a u drugome papirnata salveta, jednako raskvašena. Klimnuo je Rizzardiju i oni zajedno spuste tijelo ponovno na tlo. Brunetti uzme jednu od kovanica i pruži je doktoru. "Što je to?" upita Rizzardi. "Američki novac. Dvadeset i pet centi." Neobično za mrtvaca u Veneciji. "Ah. To bi mogao biti odgovor," reče doktor. "Amerikanac je." "Molim?" "Zato je u tako dobroj formi," odgovori Rizzardi, nesvjestan apsurda u svojoj rečenici. "To bi moglo biti objašnjenje. Uvijek izgledaju kao sportaši, djeluju tako zdravo." I obojica se zagledaju u mladićevo tijelo, u uski struk pod još uvijek raskopčanom košuljom. "Ako jest," reče Rizzardi, "znat ćemo po zubima." "Zašto po zubima?" "Po zubarskoj tehnici. Koriste drugačije metode, bolje materijale. Ako je ikada bio kod zubara, moći ću ti još danas popodne reći je li Amerikanac." Da je Brunetti bio drugačiji čovjek, možda bi tog istog časa rekao Rizzardiju da provjeri, ali činilo mu se da ne treba žuriti, nije želio ponovno uznemiriti to mlado lice. "Hvala, Ettore. Poslat ću fotografa da napravi nekoliko slika. Bi li mu mogao zatvoriti oči?" "Naravno. Nastojat ću da izgleda što prirodnije. Zar ne mora imati otvorene oči zbog fotografija?" Brunetti htjede reći kako ne želi da te oči ostanu otvorene, no u zadnji čas se suzdrži i odgovori: "Da, da, naravno." "I pošalji nekoga da uzme otiske, Guido." "Dobro." "Dakle, čujemo se oko tri." Kratko su se rukovali i doktor Rizzardi uzme svoju torbu. Bez riječi oproštaja, zaputi se preko trga ravno prema monumentalnom portalu bolnice i to dva sata prije početka radnoga vremena. Dok su pregledavali leš, pristiglo je još policajaca i sada ih je osam stajalo u luku, oko tri metra od leša. "Naredniče Vianello," viknu Brunetti i jedan od njih mu priđe. "Pošalji dvojicu da ga odnesu u gliser i odvezu do groblja." Dok su nosili truplo na brod, Brunetti se ponovo zagleda u pročelje bazilike slijedeći pogledom njezine uzdignute tornjeve. Pogled mu skrene preko trga do Colleonijevog spomenika koji je možda bio jedini svjedok ubojstva. Vianello mu priđe. "Otpremili smo ga u mrtvaènicu. Želite li još što?"

"Da. Ima li tu neki kafić?" "Tamo prijeko. Iza spomenika. Otvara se u šest." "Kava bi mi dobro došla." Dok su išli prema kafiću, Brunetti počne izdavati naloge. "Trebat će nam ronioci, dva ronioca. Neka pretraže kanal tamo gdje je tijelo nađeno. Neka pokupe sve što je moglo poslužiti kao oružje, a prije svega nož s oštricom širokom oko dva centimetra. Ali moglo je biti i nešto drugo, čak i komad metala, i zato neka izrone sve čime se mogla zadati takva rana. Alat, bilo što." "Dobro," reče Vianello pokušavajući to u hodu zapisati u bilježnicu. "Doktor Rizzardi reći će nam vrijeme smrti danas poslije podne. Čim to saznam, želim vidjeti Bonsuana." "Zbog plime i oseke?" zapita Vianello slijedeæi Brunettijevu misao. "Da. I počnite nazivati hotele. Provjerite ima li koga da se nije vratio u svoju sobu, osobito se raspitajte za Amerikance." Znao je da ljudi to ne vole raditi, beskonačno telefonirati hotelima kojih ima stranice i stranice. A kad završe s hotelima, na red dolaze pansioni i prenoćišta, opet pune stranice imena i brojeva. Topli, zapareni kafić djelovao je umirujuće poznato, kao i miris kave i peciva. Muškarac i žena za šankom pogledali su policajca, a zatim nastavili razgovor. Brunetti je zatražio espresso, a Vianello caffe corretto, crnu kavu s obilnim dodatkom lozovače. Kad je pipničar stavio kavu pred njih, obojica uspu šećer i promiješaju, a zatim na tren obuhvate tople šalice dlanovima. Vianello iskapi svoju kavu jednim gutljajem, vrati šalicu na šank i reče: "Treba li još što učiniti?" "Provjerite kako stoje stvari s raspačavanjem droge tu u okolici. Tko to radi i gdje? Doznajte je li ovdje netko kažnjavan zbog droge ili uličnog kriminala: prodaja, uživanje droge, krađa, bilo što. I pronađite gdje se drogiraju, možda u nekoj od onih slijepih uličica što vode u kanal, i ima li neko mjesto gdje se ujutro nalaze šprice." "Mislite li da je ovaj zločin vezan uz drogu?" Brunetti popije kavu do kraja i klimne pipničaru da mu da još jednu. Vianello odbije kratkim pokretom glave što je bio nijemi odgovor na jednako nijemo pitanje. "Ne znam. Možda. Provjerimo najprije tu mogućnost." Vianello kimne i zapiše to u svoju bilježnicu, zatim je gurne u džep i posegne za lisnicom. "Ne, ne," Brunetti je bio uporan. "Ja ću. Vrati se na brod i pozovi ronioce. I pošalji ljude da postave ograde. Zatvorite ulaze u kanal dok ronioci ne obave svoj posao." Vianello pokretom glave zahvali na kavi i ode. Kroz zahukane prozore kafića Brunetti je promatrao plimu i oseku prolaznika na trgu. Gledao je kako silaze s glavnog mosta koji vodi u bolnicu, primjećuju policiju s desna i pitaju ljude koji stoje uokolo što se događa. Obično bi zastali, bacili pogled na policajce u tamnim odorama kojih je još uvijek bilo naokolo, a zatim na policijski gliser što

se njihao uz rub kanala. Tada bi se, neopazivši ništa neobično, zaputili dalje svojim poslom. Primijetio je da se onaj starac i dalje naslanja na željeznu ogradu. Nakon svih tih godina u policiji još uvijek mu nije bilo jasno zašto ljudi tako rado prisustvuju smrti svoga bližnjeg. Za njega je to bila nerješiva zagonetka, ta očaranost završetkom života, osobito kad je taj završetak nasilan kao u ovom slučaju. Vratio se svojoj drugoj kavi i brzo je ispio. "Koliko?" upitao je. "Pet tisuća lira." Dao je deset i čekao na ostatak. Pipničar mu vrati novac i zapita: "Nešto se loše dogodilo?" "Da, nešto loše," odgovori Brunetti. "Nešto vrlo loše."

2 Questura je bila tako blizu, da je Brunettiju bilo lakše otpješačiti do ureda nego se odvesti policijskim gliserom. Zaputio se zaobilaznim putem, prošao pokraj evangelističke crkve i došao s desne strane policijske zgrade. Čim ga je ugledao, policajac na glavnom ulazu otvori teška staklena vrata i Brunetti se zaputi prema stubištu i svom uredu na četvrtom katu. Prošao je pokraj dugog reda stranaca koji su čekali boravišne i radne dozvole, reda što se protezao gotovo do polovice predvorja. Ušao je u svoj ured i zatekao pisaći stol onako kako ga je jučer ostavio, prekriven papirima i fasciklima što su ležali bez nekog osobitog reda. Oni na dohvat ruke sadržavali su radne izvještaje koje je morao pročitati i dopisati svoje primjedbe, a sve u sklopu bizantinskog sustava napredovanja kojim su bili obuhvaćeni svi državni činovnici. Druga hrpa odnosila se na posljednje ubojstvo u gradu. Prije mjesec dana na obali Zattere, jedan je mladić luđački i brutalno pretučen do smrti. Bio je tako divljački izudaran da je policija u prvi mah pomislila da je to djelo neke bande. Dan kasnije ustanovili su da je ubojica nježni dječak od šesnaest godina. Ubijeni je bio homoseksualac, a ubojica sin poznatog fašista, koji je svom sinu utuvio u glavu da su komunisti i homoseksualci gamad koja zaslužuje samo smrt. I tako su se jednog vedrog ljetnog dana u pet sati ujutro nekom kobnom igrom slučaja dva mladića srela pokraj Kanala Giudecca. Nije poznato što se među njima dogodilo, no žrtva je nađena u takvom stanju da obitelji nije bilo dopušteno vidjeti tijelo i ono im je izručeno u zapečaćenom lijesu. Komad drva kojim je mladić pretučen i izboden do smrti stajao je u plastičnoj kutiji u ormaru na drugom katu Questure. Ništa se tu nije dalo učiniti, osim osigurati ubojici psihijatrijsko liječenje i pobrinuti se da ostane u kućnom pritvoru do suđenja. Za obitelj žrtve država nije predvidjela nikakvu psihološku pomoć.

Umjesto da sjedne za svoj stol, Brunetti posegne u jednu od bočnih ladica i izvadi električni aparat za brijanje. Stajao je ispred prozora dok se brijao i zurio u fasadu crkve San Lorenzo, veæ pet godina prekrivenu skelama iza kojih su se, navodno, odvijali obimni restauracijski radovi. Nije bilo dokaza da se tamo išta događa, jer se u tih pet godina ništa nije promijenilo; glavna vrata crkve jednako su ostajala zatvorena. Telefon je zazvonio, direktna vanjska linija. Pogledao je na sat. Devet i trideset. Vjerojatno lešinari. Isključio je aparat, prišao stolu i podigao slušalicu. "Brunetti." "Buon giorno, commissario. Ovdje Carlon," reče duboki glas i, premda je to bilo potpuno nepotrebno, objasni da je novinar koji piše za crnu kroniku lista Gazzettino. "Buon giorno, signor Carlon," Brunetti je znao što Carlon hoće, ali je čekao da ga ovaj zapita. Carlonovi članci o posljednjem ubojstvu pretvorili su se u opise privatnog života žrtve i zbog toga je Brunetti još uvijek bio ogorčen. "Recite mi nešto o onom Amerikancu što ste ga jutros izvukli iz vode u Rio dei Mendicanti." "Izvukao ga je policajac Luciani, ali nemamo nikakvih dokaza da je Amerikanac." "Pogriješio sam, dottore," reče Carlon jetko i tako svojoj isprici doda uvredljiv prizvuk. Brunetti je šutio. "Je li ubijen?" zapita Carlon ne krijući zadovoljstvo zbog te mogućnosti. "Tako se čini." "Izboden nožem?" Kad su sve to uspjeli saznati? "Da." "Ubijen je dakle?" ponovi Carlon glasom punim hinjenog strpljenja. "Ne možemo ništa tvrditi dok ne dobijemo rezultate obdukcije koju će doktor Rizzardi obaviti danas popodne." "Postoji li ubodna rana?" "Postoji." "Ali niste sigurni da je ta rana uzrok smrti?" Carlon završi pitanje otpuhnuvši s nevjericom. "Ne, nismo," uljudno odgovori Brunetti. "Kao što sam vam rekao, ništa nije sigurno dok nema rezultata obdukcije." "Ima li drugih znakova nasilja?" upita Carlon, nezadovoljan što je izvukao tako malo. "Tek nakon obdukcije," ponovi Brunetti. "Samo još nešto, commissario, želite li možda reći da se utopio?" "Signor Carlon," reče Brunetti zaključivši da mu je toga dosta, "valjda i sami znate da ako je u jednom od naših kanala proveo određeno vrijeme, vjerojatnije je da se otrovao nego utopio." S druge strane nastane tišina. "Budite ljubazni i nazovite me poslije podne oko četiri, rado ću vam dati više informacija."

"Hvala, commissario. Svakako ću nazvati. Kako ste rekli da se zove onaj policajac?" "Luciani, Mario Luciani, izvrstan policajac." Svi su policajci bili izvrsni kad je Brunetti o njima govorio novinarima. "Hvala, commissario. To ću zabilježiti. I svakako ću u članku spomenuti vašu susretljivost." Nimalo se ne ustručavajući, Carlon tresnu slušalicom. U prošlosti su Brunettijevi susreti s novinarima bili relativno prijateljski, katkad i više od toga; čak je znao preko novinara doći do podataka korisnih za istragu. Ali zadnjih je godina sve jači val senzacionali-stičkog novinstva sveo njegove kontakte s novinarima na puku formalnost; svaka pretpostavka koju bi im priopæio, sutradan bi osvanula kao gotova činjenica. Stoga je Brunetti postao oprezan i davao vrlo ograničene informacije, no novinarima je bilo jasno da su precizne i istinite. Učinio je sve što se dalo i sada je morao čekati dok mu iz laboratorija ne jave što su otkrili o voznoj karti iz čovjekova džepa ili dok ne dobije nalaz obdukcije. Službenici na katu niže nazivat će hotele i javiti mu ako nešto otkriju. Sada mu, dakle, ne preostaje ništa drugo nego nastaviti čitati i potpisivati radne izvještaje. Sat kasnije, nešto prije jedanaest, zazuji interni telefon. Podigao je slušalicu znajući tko je s druge strane: "Izvolite, vice-questore?" Iznenađen ovom spremnošću, jer se možda nadao da će uhvatiti Brunettija kako spava ili izostaje s posla, njegov pretpostavljeni, donačelnik Patta, zastane na trenutak prije nego odgovori. "Kakva su to naklapanja o mrtvom Amerikancu, Brunetti? Zašto me nitko nije zvao? Je li vama uopće jasno što to može značiti za naš turizam?" Brunetti pomisli kako Pattu uistinu zanima jedino ovo posljednje. "Kakav Amerikanac?" upita Brunetti glumeći znatiželju. "Amerikanac kojeg ste jutros izvukli iz kanala." "Oh," reče Brunetti, sada uljudno iznenađen. "Nalaz obdukcije je već stigao? Amerikanac je, dakle?" "Nemojte se praviti pametni, Brunetti," reče Patta ljutito. "Nalaz još nije stigao, ali imao je američki kovani novac u džepu, znači Amerikanac je." "Ili numizmatičar," ljubazno natukne Brunetti. Uslijedi duža stanka koja Brunettija navede na zaključak da donačelniku ta riječ nije poznata. "Rekao sam vam da mi ne solite pamet, Brunetti. Polazimo od pretpostavke da je Amerikanac. Ne možemo dopustiti da u ovome gradu ubijaju Amerikance, ne s ovakvim turizmom kakav je ove godine. Razumijete li vi što vam govorim?" Brunetti ga umalo zapita je li dopušteno ubijati ljude drugih nacionalnosti, na primjer Albance, ali umjesto toga reče samo: "Da." "Onda?"

"Što, onda?" "Što ste poduzeli?" "Ronioci pretražuju kanal tamo gdje smo ga našli. Nakon što ustanovimo kad je nastupila smrt, poslat ćemo ih da pretraže mjesta odakle su ga struje mogle donijeti, pod pretpostavkom da je ubijen negdje drugdje. Vianello istražuje zloporabu i raspačavanje droga na tom području, a u laboratoriju pregledavaju stvari koje smo pronašli u džepovima." "One kovanice?" "Mislim da nam ne treba laboratorij da bi ustanovili da su američke." Nastade tišina koja je upozoravala da ne bi bilo pametno dalje izazivati Pattu, a zatim donačelnik reče: "Što je s Rizzardijem?" "Rekao je da će nalaz biti gotov danas popodne." "Pobrinite se da dobijem jednu kopiju," naredi on. "Da, šefe. Želite li još nešto?" "Ne, to je sve." Patta prekine vezu, a Brunetti se vrati svojim papirima. Završio je s njima nešto poslije jedan. Nije znao kad će Rizzardi nazvati, a želio je što prije imati taj izvještaj, pa premda je bio gladan nakon ovako dugog jutra, zaključi da sada ne može ići kući na ručak, a da za restoran također nema dovoljno vremena. Odluči otići do bistroa blizu mosta Ponte dei Greci i nešto prigristi. Kad je ušao, Arianna, vlasnica, oslovi ga imenom i automatski stavi vinsku čašu ispred njega na šank. Orso, njen stari njemački ovčar, koji je tijekom godina razvio osobitu naklonost prema Brunettiju, podiže se poput reumatičara sa svoga mjesta pokraj ledenice sa sladoledima i dotapka do njega. čekao je da ga Brunetti potapše po glavi i nježno povuče za uši, a onda se složio u hrpu pokraj njegovih nogu. Brojni redoviti gosti već su se odavno navikli prekoračiti Orsa i dobaciti mu koricu kruha ili komadić sendviča. Osobito je volio šparoge. "Što bi želio, Guido?" upita Arianna, znajući da će njegov izbor biti tramezzini i odmah mu ulije crno vino u čašu. "Daj mi jedan sa šunkom i artičokima i jedan s račićima." Kao lepezom, Orso ga stade repom lagano udarati po nozi. "I jedan sa šparogama." Kad su sendviči došli, zatraži još jednu čašu vina i polako je ispije razmišljajući kako će se stvari razvijati ako se pokaže da je ubijeni zbilja Amerikanac. Pitao se hoće li u tom slučaju biti postavljeno pitanje jurisdikcije i zaključio da sada neće misliti o tome. Kao da ga želi spriječiti u toj nakani, Arianna reče: "Nije baš imao sreće taj Amerikanac." "Još uvijek nismo sigurni je li uopće Amerikanac." "Ako je Amerikanac, netko će uskoro početi govoriti o terorizmu, a to nam sigurno neće koristiti." Iako je bila jugoslavenskog porijekla, razmišljala je poput Venecijanaca: posao prije i iznad svega.

"Puno droge cirkulira u tom kraju," dodala je, kao da se nada da je razlog ipak droga. Sjetio se da ona ima i hotel pa je vjerojatno hvata panika i pri samoj pomisli na glasine o terorizmu. "To sada provjeravamo, Arianna. Hvala." Dok su razgovarali, jedna se šparoga oslobodila iz njegova sendviča i pala na pod pred Orsovu njušku. A kad je ta nestala, pala je druga. Orsu je ionako bilo teško stati na noge, pa zašto mu onda ne donijeti ručak? Stavio je novčanicu od deset tisuća lira na šank i gurnuo u džep sitniš koji mu je uzvratila. Blagajna nije zazvonila i ovaj će iznos ostati neprijavljen, pa stoga i neoporezovan. Već se davno prestao brinuti zbog tog stalnog varanja države. Neka dečki iz financijske policije paze na to. Po zakonu, trebala je utipkati iznos i dati mu račun. Ako izađe iz lokala bez računa, oboje bi mogli platiti globu od par stotina tisuća lira. Dečki iz Poreznog često su čekali pred kafićima, trgovinama i restoranima gledajući kroz prozor kako teče posao, a onda zaustavljali mušterije na izlasku i tražili da im pokažu račun. Ali Venecija je mali grad i svi ga iz Poreznog znaju pa ga stoga nitko neće zaustaviti, osim ako pozovu policajce iz drugih gradova i provedu ono što tisak naziva munjevitom akcijom, što znači da u jednom danu prekontroliraju cijelu trgovačku jezgru grada i skupe milijune lira od novčanih kazni. A što ako ga zaustave? Pokazat će im svoju iskaznicu i reći da je samo išao u zahod. Iz tih se poreza, istini za volju, izdvajao novac i za njegovu plaću. No taj ga problem više nije mučio, kao ni većinu njegovih sugrađana. U zemlji gdje mafija može ubiti kad god hoće i koga hoće, takav zločin kao što je ne izdavanje računa za kavu Brunettija nije zanimao. Vratio se u ured i na svome stolu našao poruku da nazove doktora Rizzardija. Mrtvozornik mu se odmah javi iz svog ureda na otoku s grobljem. "Ciao, Ettore. Ovdje Guido. Imaš li što za mene?" "Pogledao sam mu zube. Sve američki rad. Ima šest plombi i jedan ispunjeni korijenski kanal. Sve rađeno tijekom više godina i nema nikakve sumnje što se tiče tehnike - američka." Brunettiju nije bilo ni na kraj pameti zapitati je li u to potpuno siguran. "Ima li još što?" "Oštrica je bila dva centimetra široka i barem petnaest dugačka. Vrh je prodro u srce kao što sam mislio. Kliznuo je ravno između rebara, nije ih ni ogrebao, znači tko god je to učinio znao je da treba oštricu držati vodoravno. I kut je bio savršen." Zastao je na trenutak, a zatim dodao: "Budući da je to lijeva strana, rekao bih da se radi o dešnjaku ili je barem to učinio desnom rukom." "Koliko je bio visok? Možeš li išta reći?" "Ništa sa sigurnošću. Ali morao je biti približno iste visine, stajao je sučelice žrtvi, licem u lice." "Ima li kakvih tragova borbe? Jesi li što našao pod noktima?" "Ništa. Ali bio je u moru pet ili šest sati, pa ako je i bilo nešto, vjerojatno se ispralo." "Pet ili šest sati?" "Da. Rekao bih da je ubijen oko ponoći, možda oko jedan." "Što još?"

"Ništa osobito važno. Bio je u dobroj formi, vrlo mišićav." "A što se tiče hrane?" "Pojeo je nešto nekoliko sati prije smrti. Vjerojatno sendvič. Šunka i rajčica. Ali nije ništa pio, mislim, nikakvog alkohola. Nismo našli nikakvih tragova u krvi, a s obzirom na stanje njegove jetre, rekao bih da je pio vrlo malo ili ništa." "Ima li kakvih ožiljaka? Je li bio operiran?" "Ima mali ožiljak," započne Rizzardi, zastane i Brunetti začu šuštanje papira. "Na lijevom ručnom zglobu ima ožiljak u obliku polumjeseca. Moglo je biti bilo što. Nikad nije bio operiran. Ima mandule i slijepo crijevo. Bio je savršeno zdrav." Brunetti razabra iz Rizzardijevog glasa da je to sve što mu ovaj može reći. "Hvala, Ettore. Hoćeš li poslati pismeni izvještaj?" "Želi li ga njegova šefovska visost pročitati?" Brunetti se iskesi na ovu Rizzardijevu šalu: "Zatražio ga je. Nisam siguran da će ga pročitati." "Ako ga bude čitao naići æe na gomilu medicinskog žargona i morat će me zvati da mu sve to protumačim." Prije tri godine Patta se suprotstavio Rizzardijevom imenovanju za mrtvozornika, jer je nećak njegovog prijatelja upravo završio fakultet i tražio posao u državnoj službi. Ali imenovan je Rizzardi koji je kao patolog već imao petnaestogodišnje iskustvo i od tada su on i Patta vodili gerilski rat. "Jedva čekam da ga pročitam," reče Brunetti. "Nećeš razumijeti ni riječi. Nemoj ni pokušati, Guido. Imaš li pitanja, nazovi me i sve ću ti objasniti." "A što je s odjećom?" zapita Brunetti, makar je znao da se Rizzardi time ne bavi. "Nosio je traperice marke Levi's. I imao je jednu tenisicu marke Reebok, broj četrdeset četiri." Prije nego što je Brunetti mogao išta reći, Rizzardi nastavi. "Znam, znam. To ne znači da je Amerikanac. Danas možeš kupiti levisice i ribokice bilo gdje. Ali, rublje je američko. Naljepnice su na engleskom i svuda piše: Made in USA." Tada zapita s neuobičajenom znatiželjom u glasu: "Jeste li što saznali u hotelima? Imate li ikakvu ideju tko je on?" "Ništa ne znam, pretpostavljam da još uvijek nazivaju." "Nadam se da ćete ustanoviti tko je, da ga možete poslati kući. Nije lijepo umrijeti u tuđini." "Hvala, Ettore. Učinit ću sve što mogu. I poslati ga kući." Spustio je slušalicu. Dakle, Amerikanac je. Nije imao lisnice ni putovnice, nikakvih identifikacijskih dokumenata, nikakva novca, osim onih nekoliko kovanica. Sve to ukazuje na ulično razbojstvo, pljačku koja se izjalovila i završila smrću. Lopov je imao nož i upotrijebio ga je neobično vješto, ili je to bila puka slučajnost. Ulični razbojnici u Veneciji znali su imati sreće, ali rijetko se moglo govoriti o vještini. Obično bi zgrabili i dali se u bijeg. U nekom drugom gradu ovo bi možda bilo razbojstvo koje je otišlo predaleko, ali ovdje u Venecije

ovakvo se nešto naprosto ne događa. Vještina ili slučajnost? A ako je bila vještina, tko je to bio tako vješt i zašto je primijenio tu vještinu? Nazvao je glavni ured i zapitao jesu li imali sreće s hotelima? U hotelima prve i druge kategorije nedostajao je samo jedan gost, čovjek pedesetih godina koji se sinoć nije vratio u Hotel 'Gabriele Sandwirth'. Policajci su počeli provjeravati manje hotele i u jednom od njih pronašli su Amerikanca koji je sinoć platio i otišao, ali njegov opis nije odgovarao. Možda je, zaključi Brunetti, unajmio stan u gradu; u tom slučaju mogu proći dani dok netko ne javi da je nestao, a možda nitko ni ne primijeti da ga nema. Nazove laboratorij i zatraži Enza Bocchesea, glavnog tehničara. Kad se ovaj javi, Brunetti zapita: "Bocchese, jeste li pregledali one stvari iz džepova?" Bilo je jasno iz čijih džepova. "Kartu smo pregledali infracrvenim zrakama. Toliko se raskvasila da sam mislio da nećemo ništa otkriti. Ali ipak jesmo." Bocchese je bio silno ponosan na domete svoje tehnologije i trebalo ga je stalno poticati i hvaliti. "Sjajno. Ne znam kako vam to uspijeva, ali vi uvijek nešto otkrijete." Bilo bi dobro kad bi to barem približno bila istina! "Odakle je karta?" "Iz Vicenze. Povratna, do Venecije i natrag. Kupljena jučer i poništena u Vicenzi. Doći æe netko sa željeznice da vidi može li nam reći o kojem se vlaku radi, ali nisam siguran da će mu to poći za rukom." "Koji je to razred, prvi ili drugi?" "Drugi." "Jeste li još što otkrili? Na čarapama? Pojasu?" "Rizzardi vam je rekao za odjeću?" "Kaže da je rublje američko." "O tome nema nikakve sumnje. Što se tiče pojasa, mogao ga je kupiti bilo gdje. Crna koža s mjedenom kopčom. Čarape su od sintetike. Iz Tajvana ili Koreje. Svuda ih prodaju." "Ima li još što?" "Ne, ništa više." "Dobro ste to obavili, Bocchese, ali mislim da je karta dovoljno pouzdan dokaz." "Pouzdan dokaz za što, commissario?" zapita Bocchese. "Da je Amerikanac." "Zašto baš karta?" zapita tehničar, očito zbunjen. "Jer su tamo Amerikanci," objasni Brunetti. Svi su Talijani u tom kraju znali za vojnu bazu u Vicenzi gdje je još i danas, pedeset godina nakon rata, živjelo tisuće američkih vojnika sa svojim obiteljima. Sve mu je govorilo da bi sablast terorizma ponovno mogla oživjeti, a pitanje jurisdikcije sasvim sigurno će se pojaviti. Amerikanci tamo imaju svoju vlastitu policiju i čim netko samo šapne riječ terorizam, pojavit će se NATO i Interpol. Ili čak CIA, i Brunetti napravi

grimasu zmišljajući kako će Patta uživati kad ovi dodu i on se nađe u središtu pozornosti i postane slavan. Brunetti nije nikada imao posla s terorizmom, ali ovaj zločin nije mu djelovao kao teroristički čin. Nož je bio preobično oružje; takav zločin ne privlači pozornost. I nitko nije nazvao i preuzeo odgovornost za ubojstvo. Istini za volju, još se uvijek netko može javiti, ali tada će biti prekasno, i bilo bi to previše jednostavno rješenje. "Naravno, naravno," reče Bocchese. "Kako se toga nisam sjetio!" Napravio je dužu stanku dajući Brunettiju vremena da nešto kaže, ali kako je on šutio, Bocchese zapita: "Treba li još što učiniti?" "Da. Kad porazgovarate sa čovjekom sa željeznice, javite mi može li ustanoviti kojim je vlakom doputovao." "Sumnjam da će mu to uspjeti. To je samo zupčasti urez na karti. Ne vjerujem da se iz toga može zaključiti koji je vlak. Ali nazvat ću vas ako nam bilo što može reći. Treba li još što?" "Ne, ništa. I, hvala, Bocchese." Kad je završio razgovor, Brunetti ostade sjediti za stolom; piljio je u zid i premetao po glavi podatke i mogućnosti. Mladi muškarac u izvrsnoj tjelesnoj formi dolazi u Veneciju s povratnom kartom iz grada u kojem je američka vojna baza. Zube su mu popravljali američki stomatolozi, a u džepu nosi američke kovanice. Brunetti dohvati slušalicu, okrene broj centrale i reče telefonistu: "Pokušaj me spojiti s američkom vojnom bazom u Vicenzi."

3 Dok je čekao da telefonist uspostavi vezu, Brunettiju ponovno izroni iz sjećanja slika onog mladog lica širom otvorenih očiju u smrti. Moglo je to biti lice bilo kojeg američkog vojnika, jedno od onih koja je viðao na fotografijama iz Zaljevskog rata: svježe, glatko obrijano, naivno, obasjano onim naroèitim zdravljem tako svojstvenim Amerikancima. Ali lice mladog Amerikanca na kamenoj obali kanala bilo je èudnovato ozbiljno; tajna smrti razdvajala ga je od njegovih drugova. "Brunetti," reče on u slušalicu. "Nije lako naći te Amerikance," reče telefonist. "Baza nije uvrštena u telefonski imenik Vicenze, nema je ni pod NATO, ni pod Sjedinjene Države. Ali našao sam nešto pod Vojna policija. Pričekajte trenutak, sad ću vas spojiti. Kako je to čudno, mislio je Brunetti, da tako snažna prisutnost bude tako prikrita u telefonskom imeniku. Slušao je uobičajene zvukove međugradske veze, čuo kako telefon zvoni tamo na drugom kraju, a onda muški glas reče: "Postaja Vojne policije, izvolite?" "Dobar dan," reče Brunetti na engleskom. "Ovdje commissario Guido Brunetti iz Venecijanske policije. Želio bih govoriti s nadležnom osobom." "Mogu li znati o čemu se radi?"

"Stvar je policijske naravi. Želio bih govoriti s nadležnom osobom?" "Samo trenutak." Nastupi duga stanka, čuo je prigušene glasove s druge strane, a onda jedan drugi glas reče: "Ovdje narednik Frolich. Mogu li vam pomoći?" "Dobar dan, narednice. Ovdje commissario Brunetti, Venecijanska policija. Želio bih govoriti s nadležnim časnikom." "Možete li mi reći o čemu se radi?" "Kao što sam objasnio vašem kolegi," reče Brunetti jednoličnim glasom, "radi se o policijskoj stvari i želio bih razgovarati s nadležnim časnikom." Koliko će još puta morati ponoviti ovu istu rečenicu? "On nažalost ovoga časa nije u uredu." "Kada bi se trebao vratiti?" "Ne bih znao. Možete li mi ipak reæi o čemu se radi?" "O nestalom vojniku." "Jesam li dobro razumio?" "Želio bih znati je li prijavljen nestanak jednog od vaših vojnika." Glas se iznenada uozbilji. "Oprostite, s kim govorim?" "Commissario Brunetti. Venecijanska policija." "Gdje vas možemo nazvati, koji je vaš broj?" "Nazovite Questuru u Veneciji, broj 5203222, pozivni za Veneciju je 041. Ali vjerojatno ćete provjeriti broj u telefonskom imeniku. I tražite Brunettija. Očekujem vaš poziv." On spusti slušalicu znajući da će prvo provjeriti broj, a zatim ga nazvati. Narednik se, o tome je svjedočila promjena u njegovu glasu, zainteresirao ali ne i zabrinuo, što znači da još nitko nije prijavio vojnikov nestanak. Nakon deset minuta, telefon zazvoni i telefonist mu javi da ima poziv iz američke baze u Vicenzi. "Brunetti," reče on. "Commissario Brunetti," započe nepoznati glas, "ovdje satnik Duncan, Vojna policija iz Vicenze. Možete li mi reći što vas zanima?" "Želio bih znati je li tko prijavio nestanak vojnika. Starost oko dvadeset pet godina, svijetla kosa, plave oči." Trebalo mu je neko vrijeme da preračuna metre u stope i palce. "Visok oko pet stopa i devet palaca." "Zašto to zanima Venecijansku policiju? Nešto mu se dogodilo?" "Moglo bi se reći, satnice. Našli smo jutros leš u kanalu. U džepu je bila povratna karta iz Vicenze, a odjeća i zubarski radovi su američki, pa smo se sjetili baze i pomislili da bi to mogao biti netko od vaših vojnika?" "Je li se utopio?" Brunetti je šutio tako dugo da je sugovornik ponovio pitanje. "Je li se utopio?" "Ne, satniče, nije. Našli smo tragove nasilja." "Što to znači?"

"Ubijen je nožem." "Opljačkan?" "Tako se čini." "Kao da u to sumnjate?" "Izgleda kao pljačka. Nema lisnice niti bilo kakvih identifikacijskih dokumenata." Brunetti se vrati na svoje prvotno pitanje. "Možete li mi reći je li tko prijavio nestanak vojnika, je li tko jutros izostao s posla?" Uslijedi duga stanka prije no što satnik odgovori. "Mogu li vam se javiti za jedan sat?" "Naravno." "Moramo nazvati pojedine odjele i provjeriti je li tko izostao s posla i je li u vojarni. Hoćete li, molim vas, ponoviti opis?" "Čovjek kojeg smo našli star je oko dvadeset pet godina, ima plave oči, svijetlu kosu i visok je oko pet stopa i devet palaca." "Hvala, inspektore. Moji će se ljudi odmah dati na posao i nazvat ćemo vas čim nešto saznamo." "Hvala, satniče," reče Brunetti i prekine vezu. Ako se ustanovi da je to zbilja američki vojnik, Patta će se mahnito dati na traženje ubojice. Znao je da njegov donačelnik ne gleda na ovaj zločin kao na ubojstvo. Za njega je to prije svega bio udarac turizmu i sigurno će pun gnjeva stati u obranu ove civilizacijske tekovine. Ustao je od stola i sišao stubištem do većih ureda gdje su radili uniformirani policajci. Ugledao je Lucianija koji je već uklonio sve tragove jutrošnjeg kupanja u kanalu. Brunetti se strese pri pomisli na vodu u kanalu, ne zbog hladnoće već zbog prljavštine. Često se šalio da bi za njega pad u kanal bio doživljaj koji ne bi želio preživjeti. A opet, kao dječak plivao je u Canalu Grande, a stariji ljudi koje je poznavao pričali su mu kako su u svojoj siromašnoj mladosti morali koristiti slanu vodu kanala i lagune za kuhanje; sol je tada bila skupa i nemilosrdno oporezovana roba, Venecijanci su bili siromašni ljudi, a turizam još nepoznat. Vianello je telefonirao kad je Brunetti ušao u ured i rukom mu je mahnuo da priđe k njegovom stolu. "Da, striče, sve ja to znam," reče on u slušalicu. "Ali što je s njegovim sinom? Ne mislim na onog što je lani upao u nevolje u Maestrinu." Dok je slušao stričev odgovor, klimnuo je Brunettiju i dao mu znak da pričeka dok završi razgovor. Brunetti je sjeo i slušao ostatak razgovora. "Kad je zadnji put radio? Kod Brede? Ja to, striče, ne vjerujem. On nije u stanju tako dugo ostati ni na jednom poslu." Vianello zašuti, dugo je vremena slušao, a zatim reče: "Ne, ne, ako čuješ nešto o njemu, recimo da je iznenada zaradio puno novaca, javi mi." Zatim je uslijedila cijela serija dvosložnih pozdrava, ciao, i opet ciao, bez kojih, čini se, Venecijanci nisu mogli završiti razgovor. Kad je spustio slušalicu, Vianello se okrene Brunettiju i reče: "To je bio moj stric Carlo. On stanuje blizu Fondamenta Nuove, malo dalje od bazilike San Giovanni e Paolo. Pitao sam ga o ljudima u susjedstvu - tko

prodaje drogu, tko se drogira. Jedini za kojeg zna je Vittorio Argenti." Brunetti kimnu glavom dajući mu do znanja da ga pozna. "Priveli smo ga desetak puta. Stric kaže da se zaposlio kod Brede prije šest mjeseci, i kad malo bolje razmislim, od tada ga otprilike nismo ovdje vidjeli. Mogu provjeriti u kartoteci, ali mislim da bih se sjećao da smo ga zbog nečega priveli. Stric poznaje obitelj i tvrdi da svi oni vjeruju kako se Vittorio promijenio." Vianello zapali cigaretu i puhne u šibicu. "Prema onome kako je govorio, i moj je stric u to uvjeren." "Osim Argentija, ima li još tko u tom dijelu grada?" "Izgleda da je on bio glavni. U tom se kraju nikad nije puno trgovalo drogom. Znam čistača ulica, Nou, i ne sjećam se da se ikad žalio da ujutro nalazi šprice po ulicama, to nije kao San Maurizio," reče on spominjući dio grada poznat po zloporabi droge. "Što je s Rossijem? Je li on što otkrio?" "Uglavnom isto. To je mirni dio grada. Povremeno se dogodi neka krađa ili provala, ali rijetko kad je to vezano uz drogu, a nasilja nikad nije bilo," reče on i zatim doda, "do sada." "Što je sa stanarima onih kuća? Jesu li oni što čuli ili vidjeli?" "Ne. Razgovarali smo sa svim ljudima koji su jutros bili na trgu, ali nitko nije ništa sumnjivo ni čuo ni vidio. A isto vrijedi i za stanare." Predvidio je Brunettijevo sljedeće pitanje i odmah odgovorio. "Puccetti je došao do istog zaključka." "Gdje je Rossi?" Nimalo se ne dvoumeći, Vianello odgovori: "Otišao je po kavu. Morao bi se vratiti svakog trena, ako želite s njime razgovarati." "Što je s roniocima?" "Pretraživali su kanal više od jednoga sata. Ali nisu izronili ništa što je moglo poslužiti kao oružje, samo uobičajeno smeće: boce, čaše, čak i jedan hladionik i odvijač, ali nema ničega što bi po obliku barem približno odgovaralo." "Gdje je Bonsuan? Je li netko s njim porazgovarao o plimi?" "Ne još. Još nemamo vrijeme smrti." "Oko ponoći," obavijesti ih Brunetti. Vianello otvori policijski dnevnik na pisaćem stolu i svojim krupnim prstom prijeđe preko stupca s imenima. "Baš sada vozi prema kolodvoru. Treba ukrcati dva zatvorenika na vlak za Milano. Želite li da ga pošaljem u vaš ured kad se vrati?" Brunetti potvrdno klimne, a tada Rossijev povratak prekine njihov razgovor. Rekao je isto što i Vianello: nitko na trgu niti u kućama okrenutim trgu nije čuo niti vidio ništa neobično. U svakom drugom talijanskom gradu, to što nitko nije ništa ni čuo ni vidio bio bi znak nepovjerenja prema policiji i općenitog odbijanja svake suradnje. Ovdje, međutim, gdje ljudi uglavnom poštuju zakon i gdje je većina policajaca rodom iz Venecije, to je samo značilo da nisu ništa ni čuli ni vidjeli. Da droga kola po tom kraju, prije ili kasnije policija bi to doznala. Netko tamo ima rođaka,

dragog ili svekrvu, i netko bi od njih nazvao prijatelja ili prijateljicu koji također imaju rođake, i nečija žena ili punica sigurno radi u policiji i sve bi se saznalo. Dakle morat će poći od pretpostavke da se u tom kraju slabo raspačava droga, da tamo nitko ne bi išao uživati ili kupovati drogu, a osobito ne stranac. Sve je ovo navodilo na zaključak da droga nije imala nikakvu ulogu u ovom zločinu, ako je ovaj zločin uopće imao veze s ovim dijelom grada. "Pošaljite mi Bonsuana kad se vrati, molim vas," reče Brunetti i zaputi se prema svojoj sobi. Zaključi da je bolje popeti se stražnjim stubištem, jer æe tako zaobići Pattin ured. Što ga duže uspije izbjeći, to bolje. Kad se našao u svom uredu, sjetio se da bi konačno trebao nazvati Paolu. Zaboravio joj je reći da neće doći na ručak, no to je već odavno nije ni čudilo ni smetalo. Ako djeca nisu bila kod kuće i nije imala društvo za ručak, udubila bi se u knjigu. Već mu je bilo palo na pamet da ona zapravo uživa u tome i mirno ruča sama s autorima o kojima je držala predavanja na fakultetu, jer mu nikad nije prigovarala što kasni ili ne može doći. Javila se kad je telefon treæi put zazvonio. "Prontol" "Ciao, Paola. Ja sam." "To sam i mislila. Što se događa?" Nikad ga nije zapitkivala što radi ili zašto ne može doći. Nije to bilo zbog pomanjkanja interesa, već zato što joj se više sviđalo pričekati da joj on sam kaže. Na kraju bi ionako sve saznala. "Oprosti zbog ručka, nisam se maknuo s telefona." "Ništa zato. Ručala sam s Williamom Faulknerom. Vrlo zanimljiv čovjek." Tijekom godina počeli su o njenim imaginarnim gostima govoriti kao o pravima i zbijali su šale na račun njihovog ponašanja za stolom: Dr. Johnson ponašao se neotesano, Melville je prostačio, a Jane Austin pila je preko svake mjere. "Doći ću zato na večeru. Moram još razgovarati s nekolicinom ljudi i čekati telefonski poziv iz Vicenze." Kad nije ništa rekla, dodao je: "Iz tamošnje američke vojne baze." "Dakle, istina je," reče ona otkrivajuæi tim riječima da je već doznala za zločin i za vjerojatni identitet žrtve. Šanker je rekao poštaru, a ovaj ženi s drugoga kata koja je nazvala sestru, i uskoro su svi u gradu znali što se dogodilo, daleko prije nego što se vijest pojavila u novinama ili na televiziji. "Istina je," složi se on. "Kad misliš doći?" "Prije sedam." "Dobro. Sada moramo prekinuti razgovor, jer ti čekaš poziv." Bilo je puno razloga zašto je volio Paolu, jedan od njih bio je i taj što je znao da je ovo uistinu razlog zbog kojeg prekida razgovor. Nije tu bilo nikakve prikrivene poruke, nikakve primisli ili dvostrukog značenja. "Hvala, Paola. Vidimo se oko sedam." "Ciao, Guido." I ona se vrati Williamu Faulkneru a njega prepusti njegovom poslu bez i jedne riječi prigovora i tako ga oslobodi osjećaja krivnje što ima takvo zahtjevno zanimanje.

Bilo je skoro pet, a Amerikanci se još uvijek nisu javili. Na trenutak je bio u iskušenju da ih nazove, ali se suzdržao. Ako je nestao njihov vojnik, prije ili kasnije morat će ga potražiti. Na kraju krajeva, leš je kod njega. Prelistao je radna izvješća koja su još uvijek ležala pred njim i našao Lucianijev i Rossijev. Na oba je dopisao da su pokazali izvanredno zalaganje spustivši se u kanal da izvuku leš. Mogli su pričekati brod ili se poslužiti kukama, no učinili su nešto za što on vjerojatno ne bi imao ni volje ni hrabrosti. Telefon zazvoni. "Brunetti." "Ovdje satnik Duncan. Provjerili smo sve odjele i ustanovili da jedan čovjek jutros nije došao na posao. Odgovara vašem opisu. Kod kuće ga također nema pa bih rado poslao nekoga k vama da pogleda leš." "Kada, satniče?" "Večeras, ako je moguće." "Dogovoreno. Kako ćete ga poslati?" "Molim?" "Želio bih znati kako će doći, vlakom ili autom, tako da mogu poslati nekoga da ga dočeka." "Ah, razumijem," odgovori Duncan. "Autom." "Onda ću poslati nekoga na Piazzale Roma. Tamo je karabinjerska postaja; kad dođete na trg, s desne strane." "Dobro. Auto će biti ovdje za petnaest minuta, što znači da bi trebao biti kod vas za nešto manje od jednog sata, otprilike četvrt do sedam." "Gliser će ga čekati. Morat ćemo ga odvesti na groblje da identificira leš. Hoće li to biti netko tko ga je poznavao, satniče?" Brunetti je znao iz dugogodišnjeg iskustva kako je teško prepoznati mrtvaca po fotografiji. "Da, njegov zapovjednik u bolnici." "U bolnici?" "Čovjek koji je nestao je naš zdravstveni inspektor, razvodnik Foster." "Možete li mi dati ime čovjeka koji dolazi?" "Satnik Peters. Terry Peters. I još nešto, commissario," reče Duncan, "satnik Peters je žena." U glasu mu se osjećalo osobito zadovoljstvo kad je dodao: "I također liječnica." Što bih ja sad trebao učiniti, pitao se Brunetti, pasti sa stolice zato što je američka vojska otvorila vrata ženama? Ili zato što im dopušta da budu liječnice? Umjesto toga odluči biti klasični Talijan koji ne može odoljeti izazovu suknje, pa bila to i suknja vojne odore. "Vrlo dobro, satnice. U tom slučaju ja ću osobno dočekati satnika i doktoricu Peters." Koja je ujedno bila i Fosterov zapovjednik, pa će mu stoga moći nešto više reći. Duncan potroši nekoliko sekundi smišljajući odgovor, ali na kraju samo reče: "To je vrlo ljubazno od vas, commissario Brunetti. Reći ću satniku da vas potraži."

"Tako će biti najbolje," odvrati Brunetti i spusti slušalicu ne pružajući priliku satniku da ga pozdravi. Znao je da mu je ton bio oštar, ali nije žalio; opet je dopustio da ga nadvladaju osjećaji, to mu se često događalo; sada je bio ogorčen zbog onoga što se po njegovom mišljenju krilo iza satnikovih riječi. Na seminarima Interpola i tijekom tromjesečne obuke u Washingtonu već se bio susreo s tim osjećajem moralne superiornosti tako čestim kod Amerikanaca, s tim uvjerenjem da im je kao naciji na neki način dano pravo da budu lučonoše čitavom svijetu koji bi inače potonuo u mraku svojih promašaja. No, možda satnik nije tako mislio, možda je krivo protumačio njegov ton, a ovaj ga je samo htio upozoriti da se ne bi našao u neugodnoj situaciji. U tom slučaju, njegov je odgovor samo potvrdio kliše o osjetljivim Talijanima vruće krvi. Tužno odmahujući glavom birao je vanjsku liniju i zatim broj svoga stana. "Pronto," odgovori Paola, nakon što je telefon tri puta zazvonio. "Opet zovem," reče bez uvoda. "Što znači da ne možeš doći." "Moram ići na Piazzale Roma dočekati američkog satnika koji dolazi identificirati leš. Mislim da neću doći kasno, nešto poslije devet. Trebala bi stići oko sedam." "Ona?" "Da, ona," reče Brunetti. "Moja je reakcija bila ista. K tome je još i liječnica." "Svijet je pun čuda," reče Paola. "Nadam se da je dobar satnik i liječnik, jer ti zbog nje propuštaš palentu s jetricom." Bilo je to jedno od njegovih omiljenih jela i vjerojatno ga je htjela počastiti jer je preskočio ručak. "Jest ću kad se vratim." "Dobro. Nahranit ću djecu i čekati te." "Hvala, Paola. Neću doći kasno." "Čekam te," reče ona i spusti slušalicu. Čim je linija bila slobodna, nazvao je drugi kat i pitao je li se Bonsuan vratio. Kormilar je upravo dolazio i Brunetti zatraži da ga pošalju gore k njemu u ured. Nekoliko minuta kasnije Danilo Bonsuan uđe u Brunettijevu sobu. Onakav, grubo otesan i snažan, djelovao je poput čovjeka koji nikad ne pije vodu, makar na njoj živi. Brunetti mu rukom mahne da sjedne s druge strane stola. Bonsuan se ukočeno spusti u stolicu kao da su mu se zglobovi ukrutili od desetljeća provedenih na brodovima i oko brodova. Brunetti je znao da iz njega mora izvlačiti podatke, ne zato što bi mu ih ovaj tajio, već zato što je vrlo malo govorio i samo kad je to imalo određenu praktičnu svrhu. "Danilo, žena ga je ugledala oko pola šest, u doba najniže oseke. Doktor Rizzardi kaže da je bio u vodi pet ili šest sati; otprilike je tako dugo bio mrtav." Brunetti zastane dajući svom sugovorniku vremena da u mislima stvori sliku kanala blizu bolnice. "Nema nikakvog oružja u kanalu gdje smo ga našli." Bonsuan se ni ne potrudi da to komentira. Nitko ne bi bacio dobar nož. Brunetti to prihvati kao prešutni odgovor i doda:

"Možda je ubijen negdje drugdje." "Vjerojatno," konačno progovori Bonsuan. "Gdje?" "Pet ili šest sati?" upita Bonsuan. Kad Brunetti kimne, kormilar zabaci glavu i zatvori oči, i Brunetti je znao da ovaj u mislima proučava kartu strujanja mora u laguni. Bonsuan ostade tako nekoliko minuta. Jednom je niječno odmahnuo glavom kao da odbacuje neku mogućnost o kojoj Brunetti nikad ništa neće saznati. Konačno otvori oči i reče: "Postoje dva mjesta gdje se to moglo dogoditi. Iza trga Santa Marina. Znate onu slijepu calle što vodi do Rio Santa Marina, iza novog hotela?" Brunetti potvrdno kimne. To je bilo mirno mjesto, slijepa ulica. "Druga mogućnost je Calle Cocco." Brunetti ga zbunjeno pogleda, pa Bonsuan objasni: "To je jedna od onih slijepih uličica koje vode iz Calle Lunge, odmah iza trga Santa Maria Formosa. Ide ravno do vode." Iako mu je Bonsuanov opis pomogao da shvati gdje je ta uličica i prisjeti se ulaza u nju, pokraj kojeg je sigurno prošao stotinu puta, nije se mogao sjetiti da je ikad prošao samom uličicom. Nikakvo čudo, kad tamo nije stanovao jer, kako reče Bonsuan, bila je to slijepa uličica koja ide do vode i tamo završava. "Obje ulice mogle su savršeno poslužiti," reče Bonsuan. "Nitko nikada onuda ne prolazi, ne u to doba." "A što je s plimom i osekom?" "Prošle noći bile su vrlo slabe. Nikakve snage u njima. A leš zapne ovdje i ondje; to mu usporava kretanje. Oba mjesta dolaze u obzir." "Ima li još koja mogućnost?" "Mogla je biti i neka druga uličica koja vodi u Rio Santa Marina, ali ova bi dva mjesta najbolje odgovarala ako je u vodi plutao samo pet ili šest sati." Činilo se da je Bonsuan završio, no onda je ipak dodao: "Osim ako nije bio u brodu..." i prepustio Brunettiju da sam zaključi kako misli na ubojicu. "I to je također mogućnost," složi se Brunetti, iako mu se nije činila vjerojatnom. Brodovi podrazumijevaju motore, a kasno noću ljutiti bi stanari provirili kroz prozore da vide tko im to ne da spavati. "Hvala, Danilo. Reci roniocima da odu tamo i pogledaju, ne sada, sutra ujutro. I reci Vianellu neka uzme ljude i pretraži oba mjesta. Možda naiđu na kakav trag." Bonsuan se sa zaletom digne sa stolice pri čemu mu koljena glasno zaškripe. Kimne potvrdno glavom. "Ima li koga dolje da me odveze do Piazzale Roma, a zatim na groblje?" "Monetti," odgovori Bonsuan. Tako se zvao drugi kormilar. "Možeš li mu reći da bih želio krenuti za otprilike deset minuta?" Bonsuan klimne, promumlja: "Da," i ode. Brunetti iznenada ustanovi da je gladan. Od jutra je pojeo samo tri sendviča, zapravo, dva, jer je Orso pojeo jedan. Otvori donju ladicu pisaćeg stola nadajući se da će tamo nešto naći, slane štapiće ili one keksiće u obliku slova "S"

koje je volio i jedva uspijevao zgrabiti prije nego ih djeca smažu, ili čokoladicu, bilo što, ali ladica je bila prazna baš kao i zadnji put kad je u nju zavirio. Preostaje mu, dakle, jedino kava. Ali to znači da će Monetti morati usput negdje pristati. Razdražljivost s kojom je prilazio ovom jednostavnom problemu bila je sigurni znak da je gladan. Sjetio se činovnica dolje u uredu za strance; one bi uvijek nešto našle kad bi ih molio da ga spase od gladi. Izašao je iz ureda i stražnjim se stubištem spustio u prizemlje. Gurnuo je velika dvostruka vrata i ušao u ured. Sylvia, mala i crnomanjasta, i Anita, visoka, plavokosa i zamamna, sjedile su sučelice svaka za svojim pisaćim stolom i prelistavale spise koji su uvijek bili pred njima. "Buona sera, " rekoše mu obje kad je ušao a zatim su se opet nagnule nad zelene registre, rastvorene pred njima na stolu. "Imate li što za prigristi?" upitao je s više gladi nego takta u glasu. Sylvia se osmjehne i bez riječi odmahne glavom; dolazio je k njima samo kad bi ogladnio ili da im javi kako je neka njihova stranka koja traži radnu ili boravišnu dozvolu uhićena, pa je mogu brisati s popisa i iz kartoteke. "Zar vam kod kuće ne daju jesti?" upita Anita istovremeno otvarajući ladicu pisaćeg stola. Izvukla je smeđu papirnatu vređicu, otvorila je i iz nje izvadila jednu, dvije, čak tri, zrele kruške i stavila ih na rub stola njemu na dohvat. Prije tri godine jedan je Alžirac pomahnitao kad je saznao da mu je uskraćena boravišna dozvola; zgrabio je Anitu za ramena i povukao je preko stola. Držao ju je i histerično vikao na arapskom kad je Brunetti naišao tražeći nečije dokumente. Istog je časa zgrabio čovjeka za vrat i davio ga dok nije pustio Anitu, koja se sva užasnuta stropoštala na stol jecajući. Nitko više nije spominjao taj događaj, ali znao je da će kod nje uvijek naći nešto za jelo. "Grazie, Anita," rekao je i uzeo jednu. Otrgnuo je peteljku i zagrizao u krušku, zrelu i savršenu. Smazao ju je u pet zalogaja i posegnuo za drugom. Bila je slatka i mekana iako ne tako zrela. Držeći dva vlažna kocena na lijevom dlanu, desnicom je dohvatio i treću krušku, ponovno joj se zahvalio i izašao iz ureda, sada okrijepljen i spreman za vožnju do Piazzale Roma i za susret sa satnikom i doktoricom Peters.

4 Ušao je u karabinjersku postaju na Piazzale Roma dvadeset minuta prije sedam, ostavivši Monettija u gliseru da ga čeka dok se vrati s liječnicom. Primijetio je da radije misli o njoj kao liječnici nego kao satniku. Prethodno je nazvao karabinjere i obavijestio ih o svom dolasku. Tamo je zatekao uobičajenu družbu, uglavnom Južnjake, koji su se doimali kao da nikada ne izlaze iz zadimljenih prostorija postaje čija je svrha Brunettiju bila nejasna. Karabinjeri nisu regulirali promet, a na ovom trgu ničeg drugog nije ni bilo: automobili, kamperske prikolice, taksiji i, osobito ljeti, beskonačni redovi autobusa koji su se

tu zaustavljali da iskrcaju nepregledne mase turista. Prošlog ljeta pridružili su im se autobusi dizelaši iz novooslobođenih zemalja Istočne Europe, što su uz oblak dima ovamo pristizali noću i istovarivali ošamućene putovanjem i bdijenjem na desetine tisuća vrlo uljudnih, vrlo siromašnih i dežmekastih putnika, koji bi u Veneciji ostali samo jedan dan i zatim odlazili očarani njenom ljepotom. Ovdje bi ih prvi puta zabljesnuo kapitalizam, i onako uzbuđeni, ne bi ni primijetili da u tom sjaju ima najviše tajvanskih maski od papier machea i čipki ispletenih u Koreji. Ušao je u postaju i prijateljski pozdravio dva policajca na dužnosti. "Gospođa satnik još nije došla," reče jedan uz posprdan osmjeh na račun ženskog časnika. Brunetti tada odluči da će je propisno osloviti, barem kad to ova dvojica mogu čuti, i odnositi se prema njoj s dužnim poštovanjem koje se ukazuje satniku. Nije mu bilo prvi put da se lecnuo kad je čuo druge kako izražavaju njegove vlastite predrasude. Upustio se u neobavezni razgovor s karabinjerima. Kakve izglede za pobjedu ima 'Napulj' ovog vikenda? Hoće li Maradona igrati? Hoće li vlada pasti? Stajao je i promatrao kroz staklena vrata valove prometa što se slijevao na trg. Pješaci su plesnim korakom pronalazili put između atomobila i autobusa. Nitko nije mario za zebre niti za bijele crte što su razdvajale vozne staze. A opet se promet odvijao brzo i bez zastoja. Svjetlozelena limuzina prijeđe preko staze za autobuse i zaustavi se iza dva bijeloplava policijska auta. Limuzina je djelovala gotovo anonimno, bez ikakvih posebnih oznaka ili svjetla na krovu, i razlikovala se jedino po registarskim pločicama na kojima je pisalo AFI Official. Vozačeva se vrata otvore i izađe vojnik u odori. Sagne se, otvori stražnja vrata i iz limuzine izađe mlada žena u tamnozelenoj odori. Stavi vojničku kapu na glavu, pogleda oko sebe, a zatim prema karabinjerskoj postaji. Brunetti bez pozdrava izađe iz postaje i zaputi se prema limuzini. "Doktorica Peters?" zapita. Čula je svoje ime, pogledala ga i koraknula prema njemu. Kad joj je prišao, pružila mu je ruku, kratko stisnula njegovu i predstavila se kao Terry Peters. Moglo joj je biti dvadeset osam, kovrčava tamnosmeda kosa kao da je htjela zbaciti kapu s glave. Oči su joj bile kestenjaste, a koža još uvijek preplanula od ljetnjega sunca. Da se nasmiješila, bila bi još ljepša. No umjesto toga pogledala ga je ravno u oči, ustiju stisnutih u ravnu crtu i zapitala: "Jeste li vi policijski inspektor?" "Commissario Brunetti. Gliser nas čeka. Odvest ćemo se do San Michelea." Primijeti da ga zbunjeno gleda pa joj objasni: "Groblje je na otoku. Tamo smo otpremili tijelo." Ne čekajući na odgovor, on mahne u pravcu pristaništa i zaputi se preko ulice. Zastala je na trenutak da nešto kaže vojniku koji ju je dovezao, a zatim krenula za njim. Na obali joj rukom pokaza privezani plavobijeli policijski gliser. "Ovuda doktorice," upozori je i zakorakne s pločnika na palubu broda. Stajala je tik iza njega i on joj pruži ruku. Suknja odore bila joj je samo desetak

centimetara ispod koljena. Imala je lijepo oblikovane noge, preplanule i mišićave, uske gležnjeve. Bez oklijevanja se oslonila na njegovu ruku i dopustila mu da joj pomogne pri ulasku u gliser. Čim su ušli u kabinu i sjeli, Monetti se šijajući odmakne od pristaništa, a zatim zaplovi uz Canal Grande. Proveze se brzo pokraj željezničkog kolodvora bljeskajući plavim svjetlom i skrene lijevo u Canale della Misericordia, što se ulijevao u more točno nasuprot otoku s grobljem. Kad bi vozio ljude koji ne poznaju Veneciju, Brunetti bi im obično usput pokazao neke znamenitosti ili ih upozorio na nešto što bi im moglo biti zanimljivo. Ovoga je puta međutim započeo razgovor vrlo službeno: "Nadam se da niste imali nikakvih neprilika na putu, doktorice Peters?" Ona se zagleda u zelenu stazu tepiha između njih i promrsi nešto što on prihvati kao niječni odgovor. Primijetio je da je u nekoliko navrata duboko uzdahnula kao da se nastoji smiriti, čudna reakcija za nekoga tko je, na kraju krajeva, liječnik po zanimanju. Kao da mu čita misli, ona ga pogleda, nagradi skladnim osmjehom i reče: "Drugaèije je kad je to poznata osoba. Na fakultetu gledate strance, pa vam je lako zadržati profesionalnu distancu." Uslijedila je poduža šutnja, a zatim je dodala: "Ljudi mojih godina obično ne umiru." To je bila istina. "Jeste li dugo radili zajedno?" upita Brunetti. Klimnula je i htjela nešto reći kad gliser iznenada poskoči na valovima. Uhvatila se obim rukama za sjedište i dobacila mu prestrašeni pogled. "Sad smo u laguni, na otvorenom moru. Ne brinite se, nemate se čega bojati." "Nisam baš neki mornar. Rođena sam u Sjevernoj Dakoti, a tamo nema puno vode. Nikada nisam naučila plivati." Blijedo se osmjehnula, ali bio je to ipak osmijeh. "Jeste li vi i gospodin Foster dugo radili zajedno?" "Razvodnik," mahinalno ga je ispravila. "Otprilike godinu dana, otkad sam došla u Vicenzu. On zapravo sve vodi. Ali službeno na čelu mora biti časnik. Da potpisuje papire.". "I preuzme odgovornost?" osmjehne se Brunetti. "Da, moglo bi se reći. Ali nikad se ništa loše nije dogodilo. Ne pokraj razvodnika Fostera. On dobro radi svoj posao." Bilo je neke dragosti u glasu. Je li to bila pohvala ili neki nježniji osjećaj? Ispod njih, brodski motor sve je sporije radio, a zatim počeo jednolično brektati; uslijedio je mukli udar pri dodiru s pristaništem. Ustao je i zaputio se uskim stubištem na otvorenu palubu, zastavši na vrhu kako bi pridržao vrata i propustio je. Monetti je užurbano vezivao konopac za jedan od drvenih stupova što su pod nekim čudnim kutom stršali iz mora lagune. Brunetti izađe na obalu i pruži joj ruku. Ona položi svoju ruku na njegovu i skoči na obalu. Primijetio je da nema ni žensku torbicu ni aktovku; možda ju je ostavila u autu ili na brodu.

Groblje se zatvaralo u četiri i Brunetti je morao pozvoniti na zvonce s desne strane velikih drvenih vrata. Nekoliko minuta kasnije, vrata na desnoj strani otvori čovjek u tamnoplavoj odori i Brunetti mu reče svoje ime. Čovjek ih pusti unutra i zatim opet zatvori vrata. Brunetti se zaputi glavnim ulazom, zastane pred stražarevim prozorom, predstavi se i pokaže mu iskaznicu. Stražar im rukom pokaže da trebaju ići desnom stranom uz otvorene arkade. Brunetti klimne glavom. Poznavao je put. Kad su prošli kroz vrata i ušli u zgradu u kojoj je bila mrtvačnica, Brunetti iznenada osjeti razliku u temperaturi. Očito je i doktorica Peters to osjetila, jer je prekrižila ruke na prsima i pognula glavu. Na kraju dugog hodnika, za običnim drvenim pisaćim stolom sjedio je poslužitelj u bijelom. Ustao je kad su se približili i pažljivo, tekstom prema dolje, odložio knjigu koju je čitao. "Commissario Brunetti?" zapitao je. Brunetti klimne. "Ovo je liječnica iz američke vojne baze," dodao je mahnuvši glavom prema mladoj ženi pokraj sebe. Onome tko tako često gleda smrti u lice, djevojka u odori nije prizor vrijedan osobite pažnje, pa stoga poslužitelj bez zastajkivanja prođe ispred njih i otvori teška drvena vrata s njegove lijeve strane. "Znao sam da dolazite, pa sam ga već dovezao," reče poslužitelj vodeći ih prema metalnim kolicima što su stajala najednom kraju prostorije. Sve je troje znalo što bijeli pokrov skriva od pogleda. Kad su prišli bliže tijelu, poslužitelj pogleda doktoricu Peters. Ona kimne i on odmakne plahtu. Pogledala je mrtvacu u lice, a Brunetti se zagledao u njeno. Prvih nekoliko trenutaka stajala je nepomično, ravnodušna izraza, tada zatvori oči i ugrize se za gornju usnicu. Ako je nastojala zadržati suze, bio je to bezuspješan pokušaj, jer su joj iznenada navrle i potekle niz lice. "Mike, Mike," prošaptala je i okrenula mrtvacu leđa. Brunetti kimne poslužitelju i on prekrije plahtom pokojnikovo lice. Brunetti osjeti njenu ruku na svojoj; stisak je bio neočekivano jak. "Što je uzrok smrti?" On se odmakne od kolica u namjeri da se okrene i odvede je iz prostorije, ali ona ga još čvršće uhvati za ruku i uporno ponovi pitanje: "Što je uzrok smrti?" Brunetti stavi svoju ruku na njenu i reče: "Izađimo!" Prije nego se snašao, ona se otrgne, dohvati plahtu koja je skrivala tijelo i naglo je povuče otkrivši leš do struka. Ogromni obdukcijski rez što se protezao od pupka do vrata bio je sašiven velikim šavovima. Nesašiven i naoko nedužan u usporedbi s ovim obdukcijskim bio je mali horizontalni rez - uzrok smrti. Ona izusti nešto nalik muklom jecaju i ponovi njegovo ime, Mike, Mike, koje se otegne u dugi gorki vapaj. Stajala je pokraj tijela začudno uspravna i ukočena, a jecaji su joj i dalje navirali. Poslužitelj brzo priđe i s gotovo pretjeranom pažnjom vrati plahtu na mjesto, pokrivši obje rane i zatim lice.

Okrenula se prema Brunettiju i on opazi da su joj oči pune suza, ali opazi i izraz koji je mogao biti samo strah, čisti životinjski strah. "Jeste li dobro, doktorice?" tiho je upita pazeći da je ne dotakne niti joj se približi. Ona kimne i onog izraza, što god on bio, nestane s lica. Naglo se okrenula i zaputila prema vratima mrtvačnice. Bila je otprilike metar do vrata kad je iznenada zastala, pogledala oko sebe kao da se pita zašto je ovdje, i potrčala prema umivaoniku koji se nalazio na suprotnom zidu. Povraćala je nezaustavljivo u opetovanim napadajima, a zatim je i dalje stajala i naginjala se nad izljev, oslanjajući se s obje ruke da ne posrne, i stenjala. Poslužitelj se iznenada stvori pokraj nje i doda joj bijeli pamučni ručnik. Ona ga uzme kimnuvši i obriše lice. Čovjek je nježno uzme za ruku i odvede do drugog umivaonika na istom zidu nekoliko metara dalje. Otvori pipu s toplom, a zatim s hladnom vodom i gurne ruku pod mlaz čekajući da voda poprimi željenu temperaturu. Tada je uzeo od nje ručnik i pridržao ga dok je doktorica Peters umila lice i isprala usta jednom šakom vode, pa još jednom. Kad je bila gotova, on joj ponovno doda ručnik, zatvori obje pipe i ode iz prostorije kroz vrata na drugoj strani. Ona složi ručnik i prebaci ga preko ruba umivaonika. Prilazila je Brunettiju pazeći da ne gleda ulijevo gdje su još uvijek bila kolica s tijelom, sada prekrivenim. Kad se približila, okrenuo se i zaputio prema vratima, otvorio ih je i propustio je, a zatim su izašli iz zgrade u topli večernji zrak. Prolazili su ispod dugog niza arkada, kad ona reče: "Oprostite. Ne znam zašto se to dogodilo. Vidjela sam mnoge obdukcije." Odmahnula je glavom nekoliko puta dok su hodali. Više je naslutio tu kretnju gledajući je odozgo, jer je bio viši od nje. Da bi obavio i tu formalnost, on zapita: "Je li to razvodnik Foster?" "Da, to je on," odgovori ona bez krzmanja, no on osjeti kako se trudi da joj glas bude miran i jednoličan. Čak joj je i korak bio ukočeniji nego kad su ulazili u zgradu, kao da je prepustila odori da njome upravlja. Prošli su kroz vrata groblja i Brunetti je povede do pristaništa gdje je bio privezan brod. Monetti je sjedio u kabini i čitao novine. Kad je vidio da dolaze, presavinuo je novine i otišao na krmu da povuče konopac i primakne brod kako bi mogli ući. Ovoga je puta odmah sišla stubama u kabinu čim je stala na palubu. Zastao je tek toliko da kaže Monettiju: "Vozi nas natrag što dužim putem," i sišao za njom. Sjedila je sasvim naprijed i gledala kroz prednje staklo. Sunce je već zašlo i pri svjetlu koje se gasilo jedva su se nazirali obrisi grada s lijeve strane. On sjedne nasuprot njoj i primijeti kako uspravno i ukočeno sjedi. "Još treba obaviti neke formalnosti, ali mislim da bismo sutra mogli predati tijelo."

Ona kimne i tako potvrdi da ga je čula. "Što će vojska poduzeti?" "Oprostite?" reče ona. "Što će vojska poduzeti u ovom slučaju?" ponovi on. "Poslat ćemo tijelo njegovoj obitelji." "Ne mislim na tijelo. Mislim na istragu." Na to se ona okrene i pogleda ga u oči. Bio je uvjeren da hini zbunjenost. "Ne razumijem. Kakvu istragu?" "Koja bi ustanovila zašto je ubijen." "Ali mislila sam da se radi o pljački," reče ona. "Možda," odgovori on, "ali ja u to sumnjam." Odvratila je pogled kad je to rekao i zagledala se kroz prozor, ali panoramu Venecije već je progutala noć i jedino što je mogla vidjeti bio je vlastiti odraz u staklu. "Ne znam ništa o tome," rekla je nepokolebljivo. Brunetti pomisli kako ona vjeruje da će to postati istina ako dovoljno ustrajno i uporno to bude ponavljala. "Kakav je on bio kao čovjek?" zapita je. Jedan časak je šutjela, a onda je svojim odgovorom iznenadila Brunettija. "Pošten. Bio je pošten čovjek." Tim riječima opisati tako mladog čovjeka. Čekao je da vidi hoće li još što dodati. Ali ona je šutjela, pa on opet zapita: "Jeste li ga dobro poznavali?" Promatrao je, ne njeno lice, već njegov odraz u staklu. Više nije plakala, ali kao da joj je tuga obilježila sve crte. Duboko je uzdahnula i odgovorila: "Dobro sam ga poznavala." Tada joj se glas promijeni i ona reče gotovo nehajnim tonom, kao da se radi o usputnoj primjedbi: "Radili smo zajedno godinu dana." I to je bilo sve što je rekla. "Kojom vrstom posla se bavio? Satnik Duncan je spomenuo da je bio zdravstveni inspektor, ali ja ne znam što to zapravo znači." Pogledi im se sretnu u prozorskom staklu, i ona se opet okrene prema njemu. "Vodio je nadzor nad stanovima u kojima živimo. U kojima živimo mi Amerikanci. Ako su se vlasnici žalili na stanare, trebao je ustanoviti o čemu je riječ." "A osim toga?" "Obilazio je ambasade za koje je u zdravstvenom smislu odgovorna naša bolnica, u Kairu, Varšavi, Beogradu, i pregledavao kuhinje, provjeravao jesu li čiste." "Znači puno je putovao?" "Da, dosta je putovao." "Volio je taj posao?" Ona spremno i odriješito odgovori: "Da, smatrao ga je vrlo važnim." "A vi ste bili njegov zapovjednik?"

Ona se blijedo osmjehne. "Moglo bi se reći. Ja sam zapravo pedijatar; dali su mi posao u zdravstvenoj službi kako bi istovremeno mogli imati i potpis časnika i liječnika. On je vodio posao potpuno sam. Povremeno bi mi dao nešto da potpišem ili bi zatražio da napišem zahtjev za obnovu zaliha. Stvari se brže obave ako časnik podnese zahtjev." "Jeste li išli zajedno u oblizak tih ambasada?" Nije uspio ustanoviti da li joj se ovo pitanje učinilo čudnim, jer je okrenula glavu i ponovno se zapiljila kroz prozor. "Ne, razvodnik Foster uvijek je išao sam." Iznenada je ustala i krenula prema stubama u dnu kabine. "Da li vaš kormilar, ili što je već, poznaje put? Čini mi se da mu treba jako puno vremena da nas doveze natrag." Otvorila je vrata i pogledala pažljivo na obje strane, ali zgrade što su obrubljivale kanal bile su joj nepoznate. "Da, uvijek treba više vremena za povratak," slaže Brunetti ne trepnuvši. "Ima puno jednosmjernih kanala, pa moramo ići oko kolodvora da ponovno dođemo do Piazzale Roma." Vidio je da upravo ulaze u Canale di Canareggio. Stići će za pet minuta, možda i manje. Izašla je i sad je stajala na palubi. Iznenadni nalet vjetra skoro joj odnese kapu i ona je brzo pritisne uz glavu, a zatim skine kapu i spusti ruku niz tijelo. Kad je nestalo ukočenosti, bila je još ljepša. Uspne se stubama i stane pokraj nje. Skrenuli su udesno u Canal Grande. "Prekrasan je," reče ona. A zatim promijeni ton i upita: "Kako to da tako dobro govorite engleski?" "Učio sam u školi i na fakultetu i proveo sam neko vrijeme u Sjedinjenim Državama." "Ali govorite vrlo dobro." "Hvala. Govorite li vi talijanski?" "Un poco," odgovori ona a zatim se nasmije i doda, "molto poco." Pred njima se pojavi Piazzale Roma. Brunetti stane ispred nje i dohvati konopac, spreman da ga baci kad se Monetti bude približio pristaništu. Prebaci ga zatim preko stupa i zategne. Monetti ugasi motor i Brunetti skoči na obalu. Prihvatila je njegovu ruku i oslonila se na nju prijateljski prisno dok je izlazila. Pustila mu je zatim ruku i zajedno su krenuli prema autu koji je još uvijek stajao ispred karabinjerske postaje. Kad ih je ugledao, vozač se iskobelja s prednjeg sjedišta, salutira i otvori stražnja vrata. Ona zategne stražnji dio suknje i sjedne odostraga. Brunetti kretnjom ruke zaustavi vozača koji je htio zatvoriti vrata i reče: "Hvala što ste došli, doktorice." Zatim stavi jednu ruku na krov i sagne se kako bi mogao s njom razgovarati. "Nema na čemu," reče ona ne potrudivši se da mu zahvali što ju je odveo na San Michele. "Nadam se da ću vas ponovno vidjeti u Vicenzi," reče i pričeka da vidi kakva će biti njena reakcija.

Bila je neočekivana i snažna. Vidio je bljesak onog istog straha što joj se odrazio na licu kad je prvi put ugledala ranu što je Fostera otjerala u smrt. "Zašto?" Blago se nasmiješio. "Možda bih tamo mogao saznati zašto je ubijen." Ona se nagne, dohvati vrata i povuče ih k sebi. Nije imao drugog izbora do uzmaknuti pred njihovom težinom. Vrata se zatvore s treskom, ona se nagne naprijed, nešto reče vozaču i auto krene. Stajao je i gledao kako se priključuje rijeci prometa što izlazi iz Piazzale Roma i uspinje se cestom prema nasipu. Na vrhu mu je nestao s vidika, anonimni svjetlozeleni auto što se vraća na kopno nakon izleta u Veneciju. 5 Brunetti ne baci niti jedan pogled prema karabinjerskoj postaji da vidi je li njegov povratak sa satnikom prošao neprimijećen. Okrene se i zaputi prema brodu gdje opet nađe Monettija s novinama u ruci. Prije više godina jedan je stranac ustvrdio, nije se više sjećao tko je to bio, da Talijani sporo čitaju. Brunettiju bi to uvijek palo na pamet kad bi opazio kako netko čita jedne te iste novine od Venecije do Milana. Monetti je izgleda još uvijek bio na prvim stranicama, a prošlo je već dosta vremena. Možda ga je dosada natjerala da ih čita ispočetka. "Hvala, Monetti," reče mu zakoračivši na palubu. Kormilar digne pogled i nasmiješi se. "Usporavao sam koliko sam god mogao. Ali ovi manijaci suludo voze, tik iza mene, samo što mi ne sjednu na krmu." Brunetti je to isto mislio o talijanskim automobilistima. Već je bio prešao tridesetu kad je naučio voziti, na što su ga prislili zahtjevi službe kad je na tri godine bio premješten u Napulj. Bio je loš vozač, uzrujavao se, oprez ga je činio sporim i prečesto bi se razbjesnio zbog ovih istih manijaka, samo što su tada vozili auto, a ne gliser. "Bi li me htio odvesti do San Silvestra?" upita ga. "Odvest ću vas do samog kraja ulice, ako hoćete." "Hvala. To bi mi odgovaralo." Brunetti digne cimu sa stupa i pažljivo omota konopac oko metalnog držača. Priđe Monettiju i stane pokraj njega dok je brod ubrzavao uz Canal Grande. Brunettija je malo toga zanimalo u ovome dijelu grada. Prošli su pokraj željeznièkog kolodvora kojeg je zgrada bila neočekivano bezlična. Poput mnogih Venecijanaca, Brunetti je disao sa svojim gradom. Često mu se znalo dogoditi da neki prozor što ga nikad prije nije opazio nenadano dospije u njegovo vidno polje, ili da neki kameni luk zasja u odbljesku sunca, i tada bi osjetio kako mu se srce topi od nečeg neizrecivog i daleko složenijeg od ljepote. Kad je o tome bolje razmislio, zaključio je da bi razlog možda mogao biti dijalekt kojim govore ili činjenica da grad ima manje od osamdeset tisuća stanovnika ili možda to što je dječji vrtić u koji je išao kad je bio mali bio u palači iz petnaestog

stoljeća. Kad bi nekamo otputovao, čeznuo je za Venecijom na isti način kao što je čeznuo za Paolom i osjećao se potpunim jedino kad je bio ovdje. Dovoljno mu je bilo baciti pogled uokolo dok su ovako plovili kanalom i svuda su bili dokazi s kakvom mudrošću je sve ovo stvoreno. Nikada o tome nije govorio. Stranac ne bi razumio, a Venecijanac bi to držao suvišnim. Nedugo nakon što su prošli ispod Ponte di Rialto, Monetti skrene udesno. Na kraju dugačke ulice, gdje se nalazila Brunettijeva kuća, ubaci mjenjač u slobodni hod i zastane uz uz obalu kako bi Brunetti mogao iskočiti. Prije nego se uspio okrenuti i mahnuti mu, Monetti je već zaokretao iza ugla, istim putem kojim je došao, i žurio kući na večeru, bljeskajući plavim svjetlom. Brunetti pođe ulicom umornih nogu od ukrcavanja i iskrcavanja; činilo mu se da je samo to radio cijeli bogovetni dan počevši od rana jutra. Otvorio je ogromna ulazna vrata zgrade i polako ih zatvorio iza sebe. Usko stubište oštrim se zavojima uspinjalo do vrha i poput razglasa pojačavalo svaki zvuk, tako da su čak na četvrtom katu mogli čuti kad bi netko tresnuo vratima. Četiri kata. Smrači mu se od te pomisli. Kod posljednjeg zavoja stubišta osjeti miris luka i odmah se lakše uspne preostalim stubama. Pogleda na sat prije nego što stavi ključ u bravu. Devet i trideset. Chiara je još budna; stići će joj dati poljubac za laku noć i pitati je za domaću zadaću. Da se radi o Raffaeleu, prvo bi bilo teško izvedivo, a drugo ne bi dolazilo u obzir. "Ciao, papa" dovikne mu Chiara iz dnevne sobe. Spremio je jaknu u ormar i otišao hodnikom u dnevnu sobu. Chiara se bila zavalila u veliki naslonjač i samo je podigla pogled s otvorene knjige što joj je bila na krilu. Ušao je u sobu i odmah upalio svjetiljku iznad njene glave. "Izgubit ćeš vid," rekao joj je već sedamstoti put. "Ali tata, još se dobro vidi." Sagnuo se i ona mu namjesti obraz za poljubac. "Što čitaš, zlato?" "Mama mi je dala tu knjigu. Sjajna je. Jedna se učiteljica zaposli kod jednog čovjeka i oni se zaljube, ali on ima ludu ženu koja je zaključana na tavanu i zato je ne može oženiti, makar se jako vole. Baš sam došla do mjesta kad je buknuo požar. Nadam se da će izgorjeti." "Tko, Chiara?" zapita je. "Učiteljica ili njegova žena?" "Žena." "Zašto?" "Tako da se Jane Eyre," reče ona i pri tome krivo izgovori ime, "može udati za Rochestera," čije ime također iskrivi. Htio ju je još nešto pitati, ali ponovno se usredotočila na požar u knjizi pa je otišao u kuhinju gdje se Paola upravo naginjala nad otvorena vrata perilice. "Ciao, Guido," rekla je uspravljajući se. "Večera je za deset minuta." Poljubila ga je, a zatim se okrenula štednjaku gdje se luk pržio u lokvi ulja. "Baš sam s našom kćeri raspravljao o književnosti," reče on. "Objašnjavala mi je zaplet jednog od velikih djela engleske literature. Mislim da bi bilo bolje da

gleda brazilske sapunice na televiziji. Jedva čeka da vatra proguta Rochesterovu ženu." "Ali, Guido, svi jedva čekaju da vatra proguta Rochesterovu ženu kad čitaju Jane Eyre." Promiješala je luk u tavi i dodala: "Barem kad je čitaju prvi put. Tek kasnije otkriju kakva je zapravo lukava moralizatorska mala beštija ta Jane Eyre." "To kažeš svojim studentima?" upita on vadeći iz kredenca bocu crnog pinota. Jetrica, narezana na ploške, stajala je na tanjuru pokraj tave. Paola lopaticom gurne pola količine u tavu i odmakne se da je ne poprska ulje. Slegne ramenima. Nastava na sveučilištu tek je počela i očito joj se nije dalo razmišljati o studentima u slobodno vrijeme. Promiješala je jetricu i dodala: "Kako ti se čini doktorica satnik?" Brunetti uzme dvije čaše i natoči vino. Nasloni se na kuhinjski ormarić, doda joj čašu, otpije iz svoje i odgovori: "Vrlo mlada i vrlo napeta." Kako je Paola i dalje miješala, on doda: "I vrlo lijepa." Ona nato gucne iz čaše i pogleda ga. "Zašto napeta?" Otpije još jedan gutljaj vina, podigne čašu prema svjetlu i reče: "Ovo nije tako dobro kao ono što nam je Mario donio, je li?" "Nije," složi se on. "Ali tvoj rođak Mario toliko je zaokupljen željom da stekne međunarodni ugled u vinarstvu da nema vremena baviti se našim malim narudžbama." "Našao bi on vremena da mu plaćamo na vrijeme," odbrusi ona. "Ali, Paola, to je bilo prije šest mjeseci." "I šest je mjeseci čekao da mu platimo." "Paola, stvarno mi je žao. Mislio sam da sam mu platio i potpuno sam zaboravio. Ispričao sam mu se." Odložila je čašu i naglim pokretom protresla jetricu. "Paola, radi se samo o dvjesto tisuća lira. To tvog rođaka Maria neće otjerati u ubožnicu." "Zašto ga uvijek zoveš 'moj rođak Mario'?" Brunetti joj zamalo reče: jer je to tvoj rođak i ime mu je Mario. No predomisli se, odloži čašu na ormarić i zagrli je. Držala se ukočeno i odmicala. No on je čvršće zagrli i ona se konačno opusti, nagne natrag glavu i nasloni je njemu na prsa. Tako su ostali dok ga nije krajem žlice bocnula u rebra: "Zagorjet će mi jetrica." Pustio ju je i ponovno uzeo čašu. "Ne znam zašto je napeta, ali uzrujala se kad je vidjela leš." "Svi se uzrujaju kad vide mrtvaca, osobito ako su ga poznavali." "Ovo je nešto više od poznanstva. Siguran sam da je nešto bilo među njima."

"A što bi bilo to nešto?" "Nešto što se obično događa." "Pa rekao si da je lijepa." Nasmiješio se. "Vrlo lijepa." I ona se nasmiješila. "I vrlo," on počne tražiti pravu riječ, iako je ta prava riječ zvučala besmisleno. "I vrlo prestrašena." "Zašto to kažeš?" zapita Paola noseći tavu na stol i stavljajući je na keramički podložak. "Zašto prestrašena? Boji se da će netko posumnjati da ga je ona ubila?" On uzme dasku što je stajala pokraj štednjaka prekivena kuhinjskom krpom, i odnese je na stol. Sjedne, odmakne kuhinjsku krpu i otkrije polovicu zlatnožute torte od palente, još uvijek tople, ali već malo otvrdle. Donijela je salatu i bocu vina i natočila im još oboma prije nego je sjela. "Mislim da to nije razlog," reče on, žlicom zagrabi nešto jetrice i luka, i stavi na tanjur. K tome doda veliku krišku palente. Nabode komad jetrice na vilicu, nožem nagura gore luk i počne jesti. Po običaju, nije izustio ni jedne riječi dok sve nije počistio s tanjura. Kad je smazao svu jetricu i u preostalom soku počeo namakati ostatke druge kriške palente, nastavi započetu rečenicu: "Mislim da zna ili barem naslućuje tko ga je ubio. Ili zašto je ubijen." "Kako si došao do tog zaključka?" "Da si vidjela taj izraz lica kad ga je pogledala. Ne kad je prepoznala Fostera, nego kad je vidjela kako je ubijen - bila je na rubu panike. Pozlilo joj je." "Pozlilo joj je?" "Povraćala je." "Odmah, tamo?" "Da, čudno, je li?" Paola je razmišljala neko vrijeme prije nego je odgovorila. Ispila je vino do dna, ulila još pola čaše. "Da, to je čudna reakcija na smrt. A ona je liječnica?" On kimne. "Ne vidim nikakvo logičko objašnjenje. Čega bi se trebala bojati?" zapita ona. "Ima li što slatko?" "Smokve." "Volim te." "Hoćeš reći voliš smokve," reče ona i nasmije se. Bilo ih je šest, šest savršenih smokava, vlažnih od slatkoće. Uzeo je nož i počeo guliti koru. Sok mu je curio niz obje ruke. Kad je očistio smokvu, prerezao ju je napola i dao joj veći komad. Strpao je u usta dobar dio svoje polovice i obrisao sok koji mu je curio niz bradu. Dokrajčio je prvu smokvu, pojeo još dvije, ponovno obrisao usta salvetom, zatim je obrisao ruke i rekao: "Ako mi daš čašicu porta, umrijet ću kao sretan čovjek." Ustala je od stola i zapitala: "Čega bi se još mogla bojati?"

"Kao što si rekla, da ne posumnjaju da je umiješana. Ili baš zato što je umiješana." S gornje police spustila je zdepastu bocu porta, ali prije nego što ga je ulila u dvije čašice, skupila je tanjure sa stola i odložila ih u sudoper. Kad je to obavila, natočila im je oboma porto i stavila čašice na stol. Slatko jako vino dobro se slagalo s okusom smokve. Sretan čovjek zatim reče: "Ali ja mislim da nijedno od toga nije razlog." "Zašto tako misliš?" Slegnuo je ramenima. "Ne djeluje mi kao ubojica." "Zato što je zgodna?" upitala je Paola i gucnula malo porta. Htio je reći, zato što je liječnica, ali se sjetio onoga što mu je rekao Rizzardi, da je onaj tko je ubio znao kako treba zariti nož. A liječnik to zna. "Možda," reče, a zatim promijeni temu i zapita: "Je li Raffi došao?" Pogleda na sat. Prošlo je deset. Njegov je sin znao da se treba vratiti do deset radnim danom dok traje škola. "Nije, osim ako nije došao dok smo večerali," odgovori ona. "Ne, nije," reče Brunetti siguran da je u pravu, iako ne bi bio znao reći zašto je tako siguran. Bilo je kasno, popili su bocu vina, jeli izvrsne smokve i sve zasladili portom. Nije im se sada raspravljalo o sinu. On će i sutra biti tu i sutra će biti njihov sin. "Da ovo stavim u sudoper?" zapita on misleći pritom na suđe, ali bez ozbiljnih namjera. "Ne, ja ću. Ti reci Chiari da ode u krevet." Bilo je lakše prati suđe nego tjerati Chiaru na spavanje. "Je li požar ugašen?" zapita je kad je ušao u dnevnu sobu. Nije ga čula. Bila je stotine kilometara i godina daleko od njega. Sjedila je, sva utonula u naslonjač, nogu ispruženih ispred sebe. Na rukohvatu naslonjača bila su dva kocena od jabuka, a vrećica keksa bila je na podu. "Chiara," zazvao ju je, a zatim ponovio glasnije, "Chiara!" Odvojila se od stranice, odsutno ga pogledala a zatim prepoznala. Odmah se vratila knjizi i zaboravila ga. "Chiara, vrijeme je za spavanje." Okrenula je stranicu. "Chiara, jesi li me čula? Vrijeme je za spavanje." Pogleda prikovanog za stranicu, poduprijevši se jednom rukom izvukla se iz naslonjača. Na dnu stranice zastala je samo toliko da podigne oči prema njemu i poljubi ga. Otišla je držeći prst u knjizi. Nije imao srca reći joj da ostavi knjigu. Ako se noću bude ustao, ugasit će svjetlo u njenoj sobi. Paola ude u dnevnu sobu. Sagnula se, ugasila svjetiljku pokraj naslonjača, pokupila kocene i vrećicu s keksima, i opet otišla u kuhinju. Brunetti ugasi svjetlo i krene hodnikom prema spavaćoj sobi.

6 Sutra ujutro Brunetti dođe u Questuru u osam, zastavši putem da kupi novine. Corriere je donio vijest o ubojstvu na jedanaestoj stranici i posvetio mu samo dva odlomka, La Repubblica tu vijest uopće nije objavila, što je razumljivo, jer je na taj dan bila godišnjica jednog od krvoločnijih terorističkih bombaških napada iz šezdesetih godina, ali je zato Gazzettino vijest donio na prvoj stranici, lijevo od prikaza prometne nesreće s popratnom fotografijom, u kojoj su smrtno stradala tri mladića kad im se auto zabio u stablo na cesti između Dolo i Mestre. U članku je stajalo da je čovjek po imenu Michele Fooster - tako su mu napisali ime - bio po svemu sudeći žrtva uličnog razbojnika. Postoji sumnja da je posrijedi droga, iako Gazzettino u svom stilu nije naveo na što se zapravo sumnja. Brunetti opet zaključi da je dobro za Italiju što odgovorno novinstvo nije uvjet za ulazak u Europsku zajednicu. U predvorju Questure uobičajeni red vijugao je iz Ureda za strance, pun loše obuvenih i jadno odjevenih emigranata iz Sjeverne Afrike i novooslobođene Istočne Europe. Za Brunettija je taj red bio ironija povijesti: tri generacije njegove vlastite obitelji otišle su iz Italije u potrazi za srećom u daleke zemlje kao što su Australija i Argentina. A sada je u Europi, pod utjecajem nedavnih događaja, Italija postala El Dorado i ovamo su se slijevali valovi još siromašnijih i još tamnoputijih doseljenika. Mnogi su njegovi prijatelji govorili o tim ljudima s prezirom, gađenjem, čak i bijesom, ali Brunetti bi, kad god bi ih ugledao, uvijek u mislima vidio svoje rođake kako stoje u sličnim redovima u jadnoj odjeći i lošoj obući i muče se s nepoznatim jezikom. I kao ovi jadnici ovdje, i oni su tada bili spremni čistiti i odgajati bilo čiju djecu ako im za to plate. Popeo se stubištem do svog ureda na četvrtom katu poželivši dobro jutro nekolicini i kimnuvši ostalima. U uredu je odmah pogledao ima li novih spisa na stolu. Ništa još nije bilo stiglo pa je zaključio da danas može raditi ono što on hoće. Posegnuo je za telefonom i zatražio da ga spoje s karabinjerskom postajom pri američkoj bazi u Vicenzi. Taj je broj bilo puno lakše naći nego broj američke baze, i trenutak kasnije već je razgovarao s bojnikom Ambrogianijem, koji obavijesti Brunettija da mu je povjerena istraga o Fosterovom ubojstvu što je vodi talijanska strana. Intonacija kojom je Ambrogianijev duboki glas izgovarao rečenice otkrije Brunettiju da je maggiore rodom iz Veneta, ali ne iz Venecije. "Talijanska strana?" zapita Brunetti. "Da, za razliku od istrage koju vode sami Amerikanci." "Znači li to da postoje problemi jurisdikcije?" upita Brunetti. "Ne, ne bih rekao," reče bojnik. "Vi, građanska policija, vodite istragu u Veneciji. Ali ovdje morate zatražiti dozvolu ili pomoć Amerikanaca za sve što vam treba." "U Vicenzi?" Ambrogiani se nasmije.

"Tako daleko još nismo došli. Mislio sam ovdje, u bazi. Kad ste u Vicenzi, u gradu, odgovorni smo mi, karabinjeri. Ali jednom kad uđete u bazu, za sve su nadležni Amerikanci, i oni će vam pomoći. "Rekli ste to kao da u to sumnjate, maggiore," reče Brunetti. "Ne, ne sumnjam. Ni govora." "Onda sam krivo protumačio vaš ton." No vjerovao je da ga je sasvim dobro protumačio. "Želio bih doći i razgovarati s ljudima koji su ga poznavali, koji su radili s njim." "Većina njih su Amerikanci," reče Ambrogiani ostavljajući Brunettiju da sam zaključi koje će poteškoće imati s jezikom. "Moj engleski nije loš." "Onda ćete lako razgovarati s njima." "Kada bih mogao doći?" "Jutros? Poslije podne? Kad god hoćete, commissario." Iz najdonje ladice Brunetti izvadi željeznièki red vožnje i prelista ga tražeći vlakove na liniji Venecija-Milano. Pronađe vlak koji polazi za jedan sat. "Mogao bih stići na onaj u 9.25." "Izvrsno. Poslat æu auto po vas." "Hvala, maggiore." "Sa zadovoljstvom, commissario. Bit će mi drago da vas upoznam." Čim je spustio slušalicu, Brunetti se uputi prema ormaru na drugom kraju sobe. Otvori ga i počne prekapati po hrpi stvari nabacanih na dnu. Nađe par čizama, tri žarulje u zasebnim kutijama, produživač, nekoliko starih časopisa i smeđu aktovku. Izvuče smeđu aktovku i rukom obriše prašinu.Odnese je do stola, stavi u nju novine i doda još nekoliko fascikla sa spisima što ih je morao pročitati. Iz prednje ladice izvadi raskupusani primjerak Herodota i također ga gurne u torbu. Krajolik uz prugu do Milana bio mu je poznat, četvorine žitnih polja, spaljenih ljetnom sušom do bolno tamne boje. Sjedio je na desnoj strani vagona, dokle nije dopiralo nisko sunce što je još uvijek žeglo, premda je bio rujan i ljetna jara je prošla. Na drugoj postaji, u Padovi, mnoštvo studenata pohrlilo je iz vlaka noseći svoje nove udžbenike poput amajlija što će im donijeti sigurniju i sretniju budućnost. Pamtio je taj osjećaj iz svojih studentskih dana, to doba kad se optimizam ponovo rađa, kao da ti djevičanski udžbenici na početku svake školske godine obećavaju bolju godinu i ljepšu sudbinu. U Vicenzi je sišao i pogledom prošao po peronu tražeći nekoga u odori. Ne nađe nikoga pa siđe stubama u tunel koji je vodio ispod tračnica a zatim se opet uspne stubama i uđe u kolodvorsku zgradu. Ispred nje ugleda tamnoplavi auto s natpisom carabinieri parkiran arogantno, dijagonalno, za što nije bilo nikakve potrebe; vozač je pušio i predano čitao ružičaste stranice sportskih novina, Gazzettino dello sport. Brunetti mu pokuca na stražnje staklo. Vozač okrene polako glavu, ugasi cigaretu i protegne se unatrag da otključa vrata. Gledajući ga kako otvara vrata, Brunetti pomisli kako su stvari na Sjeveru drugačije. U južnoj Italiji, svaki

karabinjer koji čuje neočekivani šum iza sebe odmah se baca na pod automobila ili na pločniku traži zaklon iza auta, s pištoljem u ruci, i možda odmah puca u smjeru te buke. Ali ovdje u pospanoj Vicenzi, samo je pružio ruku i bez ikakva pitanja primio nepoznatu osobu u svoja kola. "Inspektor Bonnini?" upita vozač. "Commissario Brunetti." "Iz Venecije?" "Da." "Dobro jutro. Odvest ću vas u bazu." "Je li daleko?" "Pet minuta." To rekavši, vozač odloži novine, pune slika s posljednje trijumfalne utakmice Schillaccija, miljenika nogometnih navijača, i ubaci mijenjač u prvu brzinu. Ne osvrćući se ni lijevo ni desno, jurne ravno s kolodvorskog parkirališta na kolnik, ugura se među vozila i priključi rijeci prometa. Vozio je rubnim dijelovima grada natrag prema istoku, odakle je došao Brunetti. Brunetti nije bio u Vicenzi barem deset godina, ali sjećao je se kao jednog od najljepših talijanskih gradova s mnoštvom uskih vijugavih uličica u središtu, gdje su se renesansne i barokne palače natisnule jedna do druge ne mareći za simetriju, kronologiju ili plan. Sada su vozili pokraj ogromnog betonskog nogometnog stadiona, preko visokog željezničkog mosta, a zatim niz jednu od onih novih avenija što su niknule po čitavoj Italiji, osim na otocima, u znak priznanja konačnoj pobjedi automobila. Vozač iznenada skrene ulijevo, bez žmigavca, na usku cestu s jedne strane obrubljenu betonskim zidom sa žicom na vrhu. Iza zida Brunetti ugleda divovski tanjur antene komunikacijskog sustava. Auto skrene udesno blagim zavojem i pred njima se ukazu široka vrata, iza kojih je stajalo nekoliko naoružanih čuvara. Dva karabinjera s automatskim puškama koje su im se nehajno klatile o ramenu i jedan američki vojnik u radnoj vojnoj odjeći. Vozač uspori, neodređeno mahne prema automatskim puškama koje se zanjišu u znak pozdrava, a šuplji vrhovi njihovih cijevi otprate ih u bazu. Brunetti primijeti da ih je Amerikanac slijedio pogledom, ali ih nije pokušao zaustaviti. Brzi zaokret udesno, pa još jedan, i oni se zaustave ispred niske betonske zgrade. "Ovdje je naše zapovjedništvo," reče vozač. "Ured bojnika Ambrogianija je četvrti zdesna." Brunetti mu zahvali i uđe u nisku zgradu. Pod je bio od betona, a zidovi prekriveni oglasnim pločama s raznim obavijestima na engleskom i talijanskom. Na lijevoj strani opazi natpis Vojna policija. Malo dalje ugleda vrata pokraj kojih je pisalo Ambrogiani. Nikakvog čina, samo ime. Pokucao je, pričekao da mu kažu "naprijed" i ušao. Ugledao je pisaći stol, dva prozora, jednu biljku koja vapi za vodom, kalendar i, iza pisaćeg stola, bika od čovjeka čiji se vrat otvoreno bunio protiv uskog ovratnika košulje. Široka ramena opirala su se tkanini odore; čak su mu i zglavke rukavi prečvrsto stezali. Na ramenima Brunetti ugleda

zdepastu kulu i jednu zvjezdicu, oznake bojničkog čina. Ustao je kad je Brunetti ušao, pogledao na sat koji mu je stezao ručni zglob i rekao: "Commissario Brunetti?" "Da." Osmijeh koji se razlije karabinjer ovim licem bio je po svojoj toplini i jednostavnosti gotovo anđeoski. Moj Bože, čovjek ima jamice, reče u sebi Brunetti. "Drago mi je da ste zbog ovoga odlučili prevaliti čitav taj put iz Venecije." Zaobišao je stol neočekivano skladnom kretnjom i ponudio mu stolicu. "Evo, izvolite sjesti. Želite li kave? Slobodno stavite aktovku na stol." Čekao je da Brunetti odgovori. "Rado bih popio kavu." Maggiore ode do vrata, otvori ih i reče nekome u hodniku: "Pino, donesi nam dvije kave i bocu mineralne." Vratio se natrag u sobu i zauzeo svoje mjesto za stolom. "Žao mi je da nismo mogli poslati auto po vas u Veneciju, ali danas je teško dobiti dopuštenje za vožnju izvan okruga. Nadam se da ste ugodno putovali." Brunetti je znao iz dugogodišnjeg iskustva da je potrebno potrošiti određenu količinu vremena na ove stvari, na opipavanje i odmjeravanje, kako bi se stekla predodžba o sugovorniku, a jedini način bili su ovi mali ljubazni i uljudni razgovori. "Putovanje je prošlo glatko. Sve po redu vožnje. Padova je puna studenata." "Moj je sin tamo na sveučilištu," obavijesti ga Ambrogiani. "Ma nemojte? Na kojem je fakultetu?" "Na medicini," reče Ambrogiani i odmahne glavom. "Zar to nije dobar fakultet?" Brunetti se istinski zbuni. Uvjek su mu govorili da je medicinski fakultet sveučilišta u Padovi najbolji u zemlji. "Ne, nije to," odgovori bojnik osmjehnuvši se. "Nisam zadovoljan njegovim izborom studija." "Zašto?" upita Brunetti. To je bio talijanski san, policajac sa sinom na medicinskom fakultetu. "Zašto?" "Htio sam da bude slikar." Ponovno je sa žaljenjem odmahnuo glavom. "Ali on želi biti liječnik." "Soboslikar?" "Ne," odgovori Ambrogiani, a onda uz smiješak s jamicama doda, "slikar." On mahne rukom iza sebe i Brunetti iskoristi priliku da bolje pogleda sličice kojih je bilo puno na zidu: gotovo sve su prikazivale more, na nekima su bili ruševni dvorci, ali sve su bile minuciozno naslikane u stilu napuljske škole osamnaestog stoljeća. "Slike vašega sina?" "Ne," odgovori Ambrogiani, "njegova je samo ona tamo." I on pokaže lijevo od vrata gdje Brunetti ugleda portret starice s napola oguljenom jabukom u

ruci kako hrabro bulji u promatrača. Nedostajalo joj je finoće onih drugih slika, premda je bila dobra u prihvatljivom, konvencionalnom smislu. Da je one druge naslikao sin, Brunetti bi shvatio zašto bojnik ne može prežaliti što je odabrao studij medicine. No ovako, sin je očito dobro izabrao. "Vrlo je dobra," lagao je. "A ove druge?" "O, te sam ja naslikao. Ali prije puno godina, kad sam bio student." Prvo jamice, a sada ove skladne, fine slike. Možda će ova američka baza biti puna iznenađenja. Začuje se tiho kucanje na vratima, koja se otvore prije nego je Ambrogiani uspio odgovoriti. Razvodnik uđe u sobu noseći pladanj s dvije kave, čašama i bocom mineralne vode. Odloži pladanj na Ambrogianijev stol i ode. "Još uvijek je vruće kao da je ljeto," reče Ambrogiani. "Bolje ne piti previše vode." Nagnuo se naprijed, pružio Brunettiju njegovu šalicu, a zatim uzeo svoju. Kad su obojica popili kavu i uzeli svaki svoju čašu mineralne vode u ruku, Brunetti zaključi da bi sada mogli početi razgovarati. "Da li se što zna o tom Amerikancu, razvodniku Fosteru?" Ambrogiani debelim prstom gurne tanki fascikl što je stajao sa strane na stolu i očito sadržavao spise o mrtvom Amerikancu. "Ništa se ne zna. Barem mi ne znamo. Naravno, Amerikanci nam ne žele dati njegov dosje. To jest," on brzo doda, "ako uopće imaju dosje o njemu." "Zašto ne žele?" "To je duga pripovijest," oklijevao je Ambrogiani kao da bi rado da ga se malo nagovara. Uvijek spreman na ljubaznu gestu, Brunetti reče: "Zašto?" Ambrogiani se promeškolji u stolici koja je očito bila premala za njegovu tjelesinu. Gurne prstom spis, gucne iz čaše, odloži je na stol i ponovno gurne spis. "Amerikanci su, znate, ovdje od svršetka rata. Baza se od onda povećala i još uvijek raste. Ovdje ih je nekoliko tisuća, i tu su još njihove obitelji." Brunetti se pitao čemu služi ovaj dugi uvod. "Zato jer su ovdje tako dugo, a možda i zato što ih ima toliko, oni nekako, kako da kažem, oni nekako na ovu bazu gledaju kao na svoju, iako je prema ugovoru jasno da je ovo još uvijek talijanski teritorij. Još uvijek dio Italije." Opet se promeškoljio. "Ima li kakvih problema zbog toga?" upita Brunetti. Nakon poduže stanke Ambrogiani reče: "Ne, ne bih rekao problema. Znate kakvi su Amerikanci." Brunetti je ovo čuo puno puta na račun Nijemaca, Slavena, Britanaca. Svi kažu za one druge da su malo na svoju ruku, premda se ne mogu složiti kako to definirati. Podigao je ljubopitljivo bradu, potičući bojnika da nastavi. "To nije arogancija. Mislim da nemaju samopouzdanja koje je potrebno za pravu aroganciju, nemaju to u sebi kao Nijemci. Više je to neki osjećaj vlasništva, kao da sve ovo, čitava Italija, pripada njima. Kao da su je time što su je čuvali, posvojili."

"Da li je zbilja čuvaju?" zapita Brunetti. Ambrogiani se nasmije. "Mislim da su je sačuvali nakon rata. I možda tijekom šezdesetih. Ali kakva je danas situacija u svijetu, nisam siguran da nekoliko tisuća vojnika u sjevernoj Italiji, nešto mijenja." "Je li to opće mišljenje?" upita Brunetti. "Hoću reći da li tako misle vojnici, karabinjeri?" "Moglo bi se reći. Ali morate shvatiti na koji način Amerikanci gledaju na stvari." Za Brunettija je ovo što mu je čovjek govorio bilo otkriće. Većina javnih ustanova u zemlji više nije uživala nikakav ugled, samo karabinjeri su ga uspjeli sačuvati i općenito se vjerovalo da još uvijek nisu korumpirani. Tek što se to mišljenje uvriježilo, javnost je našla načina da ih kompromitira, pretvorivši ove iste karabinjere u opći predmet šale, u tikvane koji nikad ništa ne razumiju i čija legendarna glupost zabavlja cijelu naciju. A sada je jednoga od njih imao pred sobom i on mu je pokušavao objasniti tuđa gledišta. I očito ih je shvaćao. Zanimljivo. "Kakvu mi vojsku imamo ovdje u Italiji?" reče Ambrogiani, očito postavivši retoričko pitanje. "Mi smo karabinjeri svi dragovoljci. A što se tiče vojske, svi su ročnici, osim nekolicine koji su vojsku odabrali kao svoj poziv. Sve su to djeca od osamnaest, devetnaest godina, i oni ne žele biti vojnici, kao što ne žele ..." Ovdje je zastao tražeći odgovarajuću usporedbu: "Prati suđe i raditi svoje krevete, što moraju tijekom odsluženja vojnog roka, i to čine vjerojatno prvi put u životu. To je godina i pol bačena u vjetar, jer bi za to vrijeme mogli raditi ili studirati. Prođu grubu i glupu obuku, provedu na grubi i glupi način godinu dana, odjeveni u otrcane odore, a plaća im je tako mala da nemaju ni za cigarete." Brunetti je sve to znao. Odslužio je svojih osamnaest mjeseci. Ambrogiani osjeti kako Brunetti gubi interes. "Ovo kažem ne bi li objasnio kako Amerikanci vide nas ovdje. Njihovi se mladići i djevojke, pretpostavljam, javljaju svi dobrovoljno. Za njih je to zanimanje. To im se sviđa. Za to primaju plaću i to dovoljno dobru da mogu pristojno živjeti. Mnogi od njih se ponose tim zanimanjem. A što vide ovdje? Mladiće koji bi radije igrali nogomet ili išli u kino, a umjesto toga moraju raditi posao koji ne vole i zbog toga ga rade loše. I stoga na nas gledaju kao na lijenčine." "I onda?" reèe Brunetti prekinuvši ga. "I onda nas," ponovi Ambrogiani, "zbog toga ne razumiju i misle o nama loše iz razloga koji su nama nejasni." "Vi biste ih trebali razumjeti. Vi ste vojnik," reče Brunetti. Ambrogiani slegne ramenima kao da time hoće reći da je on prije svega Talijan. "Čudno je da vam ne žele pokazati dosje ako ga imaju?" "Ne žele. Nerado nam pomažu u ovakvim stvarima. "Nisam siguran što podrazumijevate pod 'ovakvim stvarima', maggiore."

"Zločine izvan baze u koje budu umiješani." Ovo se moglo odnositi na mladića koji mrtav leži u Veneciji, ali Brunettiju se formulacija ipak učini čudnom. "Jesu li ti zločini česti?" "Zapravo nisu. Prije nekoliko godina neki su Amerikanci bili upleteni u ubojstvo jednog Afrikanca. Pretukli su ga na smrt drvenim palicama. Bili su pijani. Afrikanac je plesao s bijelom ženom." "Štite svoje žene?" zapita Brunetti ne pokušavajući prikriti zajedljivost. "Ne," reče Ambrogiani. "Svi su bili crnci. Oni koji su ga ubili bili su također crnci." "Što se s njima dogodilo?" "Dvojica su dobila po dvanaest godina. Jedan od njih je proglašen nevinim i oslobođen." "Tko im je sudio, mi ili oni?" upita Brunetti. "Na njihovu sreću mi smo im sudili." "Zašto je to sreća?" "Jer im nije sudio vojni sud. Ovako su kazne puno blaže. A optužba je bila ubojstvo iz nehata. On ih je izazvao, udarao po njihovom autu i derao se na njih. I suci su zaključili da su reagirali na prijetnju." "Koliko ih je bilo?" "Tri vojnika I jedan civil." "I to mi je neka prijetnja," reče Brunetti. "Suci su donijeli takvu odluku. Uzeli su u obzir tu prijetnju. Amerikanci bi ih zatvorili na dvadeset ili trideset godina. Vojni sud nije šala. Osim toga, bili su crnci." "Da li to još uvijek nešto znači?" Slegnuo je ramenima, podigao obrve i ponovo slegnuo ramenima. "Amerikanci će vam reći da tu nema razlike." Ambrogiani gutne malo vode. "Koliko dugo ostajete?" "Danas, možda i sutra. Je li bilo još ovakvih slučajeva?" "Povremeno. Oni obično rješavaju prekršaje počinjene u okviru baze, sami se tim bave, osim ako neki slučaj ne poprimi prevelike razmjere ili netko prekrši talijanski zakon. Tada mi sudjelujemo." "Kao onaj ravnatelj?" upita Brunetti sjetivši se slučaja s naslovnih stranica pred nekoliko godina, kad je ravnatelj srednje škole bio optužen i osuđen zbog zlostavljanja djece; nije više pamtio pojedinosti. "Da, kao on. Ali obično to sami rješavaju." "Ali ne ovoga puta," reče jednostavno Brunetti. "Ovoga puta, ne. Budući da je ubijen u Veneciji, slučaj je vaš, i to u potpunosti. Ali oni će htjeti sudjelovati." "Zašto?" "Odnosi s javnošću," reče Ambrogiani služeći se engleskim izrazom. "Stvari se mijenjaju. Vjerojatno pretpostavljaju da neće još dugo biti ovdje, niti

ovdje niti bilo gdje u Europi, pa stoga ne žele da se dogodi nešto što bi skratilo njihov boravak. Ne žele nikakav loš publicitet." "Izgleda kao ulični prepad," reče Brunetti. Ambrogiani pogleda Brunettija ravno u oči. "Kad je zadnji put netko u Veneciji ubijen u uličnom prepadu?" Ako je Ambrogiani mogao postaviti ovo pitanje, onda je znao i odgovor. "Možda je čast u pitanju?" pokuša Brunetti ponuditi motiv. Ambrogiani se ponovno nasmiješi. "Ako ubijete nekoga zbog časti, onda to ne činite sto kilometara od kuće. Ubijete ga u spavaćoj sobi, u gostionici, ali ne idete zbog toga u Veneciju. Da se to dogodilo ovdje, motiv bi mogao biti seks ili novac. Ali nije ubijen ovdje, pa razlog treba tražiti negdje drugje. "Ubojstvo na krivome mjestu?" upita Brunetti. "Da, na krivome mjestu," ponovi Anbrogiani, ideja mu se očito svidjela. "Pa zato još zanimljivije."

7 Maggiore gurne vrhom zdepastog prsta tanki fascikl prema Brunettiju i natoči sebi još jednu čašu mineralne. "Ovo su nam dali. Tu je i prijevod ako vam zatreba." Brunetti odmahne glavom i otvori fascikl. Na prvoj stranici bilo je otisnuto crvenim slovima: Foster, Michael, rođen 28. 9. 1962., broj zdravstvenog osiguranja 651 34 1054. Okrenuo je stranicu i na poleđini našao pričvršćenu fotokopiju fotografije. Mrtvac je bio neprepoznatljiv. Oštri kontrasti crno-bijele slike nisu imali ništa zajedničko s mrtvačkim žućkastim licem što ga je Brunetti jučer vidio na obali kanala. U istom omotu bile su još dvije tipkane stranice na kojima je stajalo da je razvodnik Foster radio u Uredu za javno zdravstvo, da je jednom opomenut zbog nepoštivanja znaka zabrane pri ulasku u bazu, i da je unaprijeđen u čin razvodnika prije godinu dana i da mu obitelj živi u Biddeford Poolu u državi Maine. Na drugoj stranici bio je sažetak razgovora s jednim talijanskim civilom koji je radio u Uredu za javno zdravstvo i koji je potvrdio da se Foster dobro slagao sa svojim suradnicima, da je predano obavljao svoj posao i da je bio uljudan i srdačan prema talijanskim civilima koji su radili u Uredu. "Nije bogzna što," reče Brunetti zatvarajući fascikl i gurajući ga natrag prema bojniku. "Besprijekorni vojnik, vrijedan radnik, poslušan i prijateljski nastrojen." "Ali netko mu je zabio nož u rebra." Brunetti se sjeti doktorice Peters i zapita: "A nije li posrijedi neka žena?" "Koliko znamo, nije," odgovori Ambrogiani. "Što ne znači da ne postoji neka žena. Bio je mlad, govorio je talijanski dosta dobro. Prema tome, moguće

je." Ambrogiani zastane na trenutak i doda: "Osim ako nije koristio usluge što se nude ispred kolodvora." "Znači ispred kolodvora su?" Ambrogiani potvrdno klimne. "A u Veneciji?" Brunetti odmahne glavom. "Nema ih otkad je vlada zatvorila javne kuće. Ima ih nekoliko, ali rade po hotelima i ne stvaraju neprilike." "Kod nas su ispred kolodvora, ali mislim da im ne ide najbolje. Danas ima previše žena koje to rade besplatno," objasni Ambrogiani, a zatim doda, "iz ljubavi." Brunetti, čija je kći nedavno navršila trinaestu, sada nije želio misliti o tome što su sve mlade žene spremne činiti iz ljubavi. "Bih li mogao razgovarati s Amerikancima?" zapita on. "Mislim da možete," odgovori Ambrogiani i posegne za telefonom. "Reći ćemo im da ste šef venecijanske policije. Svidjet će im se što mogu razgovarati s nekim na takvom položaju. "Birao je s lakoćom poznati broj, a zatim je, čekajući na odgovor, privukao fascikl k sebi. S pretjeranom brižljivošću poslagao je tih nekoliko papira između korica i uredno postavio fascikl ispred sebe. Iznenada reče u slušalicu ispravnim engleskim, ali sa stranim naglaskom: "Dobar dan, Tiffany. Ovdje bojnik Ambrogiani. Je li bojnik tamo? Molim? Dobro, pričekat ću." Pokrio je rukom slušalicu i maknuo je s uha. "Na sastanku je. Amerikanci su stalno na sastancima." "A da li bi..." započe Brunetti, no zaustavi se kad Ambrogiani makne ruku sa slušalice. "Da, hvala. Dobro jutro, bojniče Butterworth." Brunetti je vidio to ime u fasciklu, ali kad ga je Ambrogiani izgovorio zvučalo je kao Budderword. "Da, bojniče. Kod mene je šef venecijanske policije. Da, dovezli smo ga helikopterom na jedan dan." Uslijedi duga stanka. "Ne, samo je danas ovdje." Pogledao je na sat. "Za dvadeset minuta? Da, bit će tamo. Ne, žao mi je, ja ne mogu doći, bojniče. Imam sastanak. Da, hvala." Spustio je slušalicu, položio svoju olovku dijagonalno na fascikl s vidljivim smislom za urednost i rekao: "Razgovarat će s vama za dvadeset minuta." "A vaš sastanak?" upita Brunetti. Ambrogiani nato odmahne rukom. "To bi bilo samo gubljenje vremena. Ako nešto znaju, neće vam reći. A ako ne znaju, onda vam ni ne mogu reći. Prema tome, nemam zašto ići tamo i gubiti vrijeme." Zatim promijeni temu i zapita: "Kakav je vaš engleski?" "Dobar." "To će bitno olakšati razgovor." "Tko je taj bojnik?" Ambrogiani ponovi ime klizeći preko suglasnika.

"On je njihov časnik za vezu, liaison officer. Ili, kako to oni kažu, on 'liaises' njih i nas." Obojca se nasmiju kako se na engleskom može lako od imenice napraviti glagol, takvu slobodu talijanski jezik ne dopušta. "U čemu se sastoji to povezivanje?" "Pa, ako su problemi s ove strane, onda časnik dolazi k nama ili, ako su s one strane, onda razgovara s njima. "O kakvim se problemima radi?" "Ako netko pokuša ući u bazu bez odgovarajuće identifikacije. Ili ako prekrši njihova prometna pravila. Ili ako pitaju karabinjera zašto je u njihovom supermarketu kupio deset kila govedine. Takve stvari." "Supermarketu?" zapita Brunetti sav u čudu. "Da, supermarketu. Postoji i kuglana, bowling alley," reče Ambrogiani na engleskom, "i kino, pa čak i Burger King," ovo posljednje izgovori bez traga stranog naglaska. Sav u čudu, Brunetti ponovi riječi Burger King tonom kojim bi dijete moglo reći 'konjić' nakon što su mu obećali konjića. Ambrogiani prasne u smijeh. "Zanimljivo, je li? Cijeli jedan mali svijet za sebe, koji nema nikave veze s Italijom." Mahnuo je prema prozoru. "Tamo vani je Amerika, commissario. To je i naša budućnost, čini mi se." I nakon kratke stanke doda: "Amerika." Upravo se s tim Brunetti susreo četvrt sata kasnije kad je otvorio vrata zapovjedništva NATO-a, i prešavši tri stube ušao u predvorje. Na zidu su bili plakati neimenovanih gradova koji su se sasvim sigurno nalazili u Americi, jer su svi neboderi bili slični i približno jednake visine. Nacionalni osjećaj se jasno očitovao u mnogim znakovima kojima se zabranjivalo pušenje i u obavijestima kojima su bile prekrite oglasne ploče po zidovima. Mramorni pod bio je jedina dodirna točka s Italijom. Kako su ga uputili, Brunetti se popne stubama, zatim zaokrene desno i uđe u drugu sobu lijevo. Ured u koji je ušao bio je podijeljen pregradnim zidovima u visini glave i ti su zidovi također, poput onih u predvorju, bili prekriveni oglasnim pločama i tiskanim obavijestima. Naslonjene na jedan od tih zidova, nalazile su se dvije fotelje presvučene debelom sivom plastikom. Za stolom koji je bio s desne strane, tik uz vrata, sjedila je mlada žena koja je mogla biti samo Amerikanka. Svijetla kosa joj je sprijeda bila podrezana u kratke šiške iznad zelenih očiju, a otraga joj je sezala gotovo do struka. Nos i obrazi bili su osuti sunčanim pjegicama, imala je savršene zube kakve ima većina Amerikanaca i samo najbogatiji Talijani. Pogledala ga je uz vedri osmijeh, zategnuvši kutove usnica prema gore, ali pogled joj je ostao neočekivano tup i bezizražajan. "Dobro jutro," rekao je uzvrativši joj osmijehom. "Moje ime je Brunetti. Mislim da me bojnik očekuje." Ustala je od stola, tijelo joj je bilo jednako savršeno kao i zubi, i prošla kroz otvor na pregradi, premda je mogla telefonirati ili viknuti preko pregrade. Čuo je kako joj s druge strane netko odgovara dubljim glasom. Nekoliko sekundi kasnije pojavila se na otvoru i rukom dala znak Brunettiju. "Izvolite ući."

Za stolom je sjedio svjetlokosi mladić koji je izgledao kao da je tek prešao dvadesetu. Brunetti ga pogleda i brzo odvrati pogled, jer mu se učini da čovjek sjaji, blista. Ponovno ga pogleda i shvati da to iz njega zrači mladost i zdravlje i da se netko savršeno brine za njegovu odoru. "Šef Brunetti?" reče on i ustane s druge strane stola. Brunettiju je izgledao kao da je baš sad izašao iz tuša ili kade: koža mu je bila zategnuta, sjajna, kao da je ovaj čas odložio britivcu kako bi stisnuo Brunettiju ruku. Dok su se rukovali Brunetti primijeti njegove oči: bile su blistavo plave boje, poput mora u laguni prije dvadeset godina. "Zahvaljujem vam što ste došli čak iz Venecije da bi s nama razgovarali, šefe Brunetti, ili bih trebao reći, questore?" "Vice-questore," reče Brunetti unaprijedivši se u nadi da će tako lakše doći do informacija. Primijetio je da se na stolu bojnika Butterwortha nalaze kutije s natpisima Ulaz i Izlaz. Kutija s natpisom Ulaz bila je prazna, a ona s natpisom Izlaz bila je puna. "Sjednite, molim vas," reče Butterworth i pričeka da Brunetti sjedne prije nego se on spusti u stolicu. Amerikanac izvuče fascikl iz prednje ladice, koji je bio malo deblji od onoga što gaje imaoAmbrogiani. "Došli ste zbog razvodnika Fostera, je li?" "Da." "Što biste željeli znati?" "Htio bih znati tko ga je ubio," reče Brunetti bezizražajno. Butterworth je oklijevao jedan trenutak ne znajući kako da primi ovu primjedbu, a onda odluči da je uzme kao šalu. "Da," reče on osmjehnuvši se blijedo,"svi bismo mi to voljeli znati. Ali nisam siguran da imamo bilo kakav podatak koji bi nam pomogao da to ustanovimo." "Kakve podatke imate?" On gurne fascikl prema Brunettiju. Makar je znao da je u njemu isti materijal koji je upravo vidio, Brunetti ga otvori i ponovo pročita iste stranice. U ovom fasciklu bila je drugačija fotografija. Premda je vidio njegovo mrtvo lice i golo tijelo, Brunetti je tek sada stekao jasnu sliku kako je taj čovjek izgledao. Na ovoj slici bio je zgodniji, imao je male brkove koje je obrijao u neko doba prije nego što je ubijen. "Kada je snimljena ova fotografija?" "Vjerojatno kad je stupio u službu." "Kad je to bilo?" "Prije sedam godina." "Koliko dugo je već u Italiji?" "Četiri godine. Zapravo, nedavno je podnio zahtjev za produženje." "Molim?" reèe Brunetti. "Podnio je zahtjev za još tri godine." "I bio bi ostao ovdje?" "Da."

Sjetivšti se nečega što je pročitao na onim stranicama, Brunetti upita: "Kako je naučio talijanski?" "Oprostite, nisam razumio," reče Butterworth. "Ako je radio puno radno vrijeme, nije mu ostajalo puno vremena za učenje novoga jezika," objasni Brunetti. "Tanti di noi parliamo Italiano," odgovori Butterworth razumljivim talijanskim, ali sa stranim naglaskom. "Da, naravno," osmjehne se Brunetti na bojnikovo poznavanje talijanskog, jer je zaključio da se to od njega očekuje. "Je li ovdje stanovao? Tu su vojarne, je li?" "Da," odgovori Butterworth. "Ali razvodnik Foster imao je svoj vlastiti stan u Vicenzi." Brunetti je znao da su stan pretražili pa to nije htio pitati. "Jeste li što našli?" "Ne." "Bih li ja mogao pogledati stan?" "Nisam siguran da je to potrebno," reče brzo Butterworth. "Ni ja nisam u to siguran," osmjehne se blijedo Brunetti. "Ali volio bih vidjeti gdje je stanovao." "To bi bilo odstupanje od redovitog postupka." "Nisam znao da za to ovdje postoji redoviti postupak," reče Brunetti. Znao je da bi od karabinjera ili policije u Vicenzi lako mogao dobiti ovlaštenje za pregled stana, no želio je, barem u ovom stadiju istrage, ostati u dobrim odnosima sa svim razinama vlasti. "Mislim da to možemo srediti," pristane Butterworth. "Kad biste željeli pogledati stan?" "Nema žurbe. Danas popodne. Sutra." "Nisam znao da se namjeravate vratiti tek sutra, vice-questore." "Samo ako ne obavim sve danas, bojniče." "Što ste još imali na umu?" "Volio bih razgovarati s ljudima koji su ga poznavali, koji su s njim radili." Brunetti je bio pročitao na jednom od onih papira da je ubijeni pohađao nastavu u bazi. Ovi novi graditelji carstva vukli su škole sa sobom poput Starih Rimljana. "Možda s nekim s kim je išao na nastavu." "Mislim da to možemo organizirati, premda, moram priznati, ne vidim za to nikakva razloga. Za taj dio istrage brinemo se mi." Zastao je kao da čeka da mu se Brunetti usprotivi. Brunetti ne reče ništa, pa Buttervrorth upita: "Kad biste željeli pogledati stan?" Prije nego je odgovorio, Brunetti pogleda na sat. Bilo je skoro podne. "Možda danas popodne u neko doba. Ako mi kažete gdje je stan, moj vozač će me odvesti tamo prije nego me odveze na kolodvor." "Želite li da idem s vama?" "Vrlo ste ljubazni, ali mislim da to nije potrebno. Samo mi dajte adresu."

Bojnik Buttervrorth privuče blok k sebi, napiše adresu s lakoćom, bez ikakva provjeravanja, i preda je Brunettiju. "Nije daleko odavde. Vozač će to lako pronaći." "Hvala, bojniče," reče Brunetti i ustane. "Imate li što protiv da ostanem još neko vrijeme ovdje u bazi?" "Postaji," brzo reče Buttervrorth. "Molim?" "Postaja. Ovo je postaja. Zračne snage imaju baze. Kopnena vojska ima postaje." "Ah, tako. U Italiji u oba slučaja imamo baze. Mogu li ovdje ostati još neko vrijeme?" Nakon jedva primjetnog oklijevanja, Buttervrorth reče: "Ne vidim zašto ne biste mogli." "Što se tiče stana bojniče, kako ću ući?" Bojnik Buttervrorth ustane i zaobiđe pisaći stol. "Tamo su naša dva čovjeka. Nazvat ću ih i reći im da dolazite." "Hvala, bojniče," reče Brunetti pružajući mu ruku. "Nema na čemu. Drago mi je da vam mogu pomoći." Butterworthov stisak bio je čvrst i snažan. Dok su se rukovali, Brunetti je pomislio kako Amerikanac nije zatražio da ga obavijesti o onome što će možda otkriti o ubijenom. Plavojka više nije bila za stolom u vanjskom uredu. Zaslon njenog računala svjetlucao je na pisaćem stolu; bio je jednako bezizražajan kao i njeno lice. "Kamo, gospodine?" zapita vozač kad je Brunetti ušao u auto. Brunetti mu dade list papira s Fosterovom adresom. "Ovamo bih želio otići danas popodne," reče on. "Znate li gdje je to?" "Borgo Casale? Da. To je odmah iza nogometnog stadiona." "Jesmo li tim putem došli?" "Da, baš smo tuda prošli kad smo išli ovamo. Želite li sada otići tamo?" "Ne, ne još. Htio bih nešto pojesti prije toga." "Jeste li kad bili ovdje?" "Ne, nisam. Vi ste već dugo ovdje?" "Šest godina. Posrećilo mi se da dobijem ovo mjesto. Moja obitelj je iz Schia," objasni on spomenuvši grad oko pola sata vožnje od Vicenze. "Vrlo čudno mjesto, je li?" reće Brunetti mahnuvši rukom prema zgradama uokolo. Vozač kimne, ali ne ponudi nikakvu informaciju. "Koliko je to veliko?" upita Brunetti. "Sve zajedno je oko dva kvadratna kilometra." "Što još ima ovdje osim ureda? Bojnik Ambrogiani spomenuo je supermarket." "Kino, bazen, knjižnica, škole. To je čitav grad. Imaju čak i vlastitu bolnicu." "Koliko Amerikanaca ima ovdje?" zapita Brunetti.

"Nisam siguran. Oko pet tisuća, mislim, ali sa ženama i djecom." "Sviđaju vam se?" upita Brunetti. Vozaè slegne ramenima. "Nemaju vam se zašto ne sviđati. Srdačni su." Primjedba baš nije odzvanjala entuzijazmom. Vozač promijeni temu i zapita: "Što se tiče ručka, želite li jesti ovdje ili izvan baze?" "Ne znam. Što vi predlažete?" "Talijanska menza je najbolja. Tamo zbilja dobijete pravu hranu." Nato se Brunetti zapita što Amerikanci poslužuju u svojim blagovaonicama. Zakovice? "Ali danas je zatvorena. Štrajkaju." Dakle, to je bio dokaz da je menza uistinu talijanska, pa makar bila u okviru američke vojne baze. "Ima li još neko mjesto?" Bez riječi vozač ubaci u brzinu i krene. Nenadano izvede oštar zaokret u obliku slova 'U' i zaputi se prema glavnoj cesti koja je dijelila bazu na dva dijela. Vijugao je između automobila i zgrada koje Brunettiju nisu ništa značile i napokon se zaustavio pred još jednom niskom betonskom zgradom. Brunetti pogleda kroz stražnje staklo i shvati da su se zaustavili na dijagonali između pročelja dviju trgovina koje tvore pravi kut. Iznad jednih staklenih vrata ugledao je natpis FOOD MALL*( U Americi, niz malih restorana, obièno u robnim kuæama ili trgovačkim centrima. (Op. prev)). Ne mame li tako lavovi svoj plijen u špilju? Drugi je natpis bio BASKIN-ROBBINS**( U Americi, lanac trgovina sladoledima. (Op. prev.)). Nimalo optimistièki raspoložen, Brunetti zapita: "A kava?" Vozač mahne glavom prema drugim vratima, očito jedva čekajući da iskrca Brunettija. Kad je izašao, vozač se nagne preko sjedala i reče mu: "Vraćam se za deset minuta," zatim zatvori vrata i oštro krene ostavivši Brunettija koji se najednom osjeti sam u tuđem svijetu. Desno od onih drugih vrata ugleda natpis CAPUCINO BAR*( Pravilno talijanski bilo bi cappuccino. (Op. prev.)), što ga je očito napisao neki Amerikanac. Ušao je i rekao ženi za šankom da mu da kavu a zatim, znajući da nema nade da dobije ručak, zatražio brioš. Izgledao je kao pecivo, na dodir je bio kao pecivo, ali imao je okus kartona. Stavio je tri novčanice od po tisuću lira na šank. Žena je pogledala novčanice, pogledala njega, uzela ih i zatim stavila na šank onaj isti kovani novac što ga je našao u džepu mrtvaca. Jedan trenutak Brunetti je mislio da mu ona time želi nešto priopćiti, ali nakon što ju je bolje pogledao, ustanovio je da mu ona samo propisno vraća ostatak. Izašao je i stajao vani, zadovoljan što mu se pružila prilika da stekne neki dojam o ovom mjestu dok čeka na povratak svog vozača. Sjeo je na klupu ispred trgovine i gledao prolaznike. Neki su ga promotrili, očito je odudarao dok je tako sjedio u odijelu i kravati. Mnogi koji su prošli, muškarci i žene, bili su u odorama. Drugi su opet nosili kratke hlače i tenisice, a puno je žena nosilo kratke prsluke, često one koje ne bi trebale. Bili su odjeveni ili za rat ili za plažu. Većina muškaraca bila je u dobroj formi i snažna; bilo je mnogo zastrašujuće debelih žena.

Automobili su vozili polako, jer su vozači tražili mjesto za parkiranje: veliki automobili, japanski automobili, auti s istom oznakom AFI na tablicama. Mnogi su imali zatvorene prozore, a rock glazba je u različitim stupnjevima jačine dopirala iz njihove klimatizirane unutrašnjosti. Šetali su pozdravljajući jedni druge, razmjenjivali ljubazne rečenice i osjećali se posvema kao kod kuće u svom malom američkom selu ovdje u Italiji. Deset minuta kasnije vozač zaustavi auto ispred njega. Brunetti sjedne na stražnje sjedište. "Želite li sada otići na onu adresu?" zapita vozač. "Da," reče Brunetti, pomalo umoran od Amerike. Uputili su se prema vratima vozeći brže od drugih automobila u bazi, i izašli. Skrenuli su zatim udesno, zaputili se opet prema gradu i ponovno prošli preko željezničkog mosta. Nakon mosta, zavinuli su ulijevo, zatim udesno i zaustavili se ispred jedne peterokatnice, uvučene od ceste nekoliko metara. Pred vratima je bio parkiran zeleni j'eep i dva su vojnika u amerièkim odorama sjedila na prednjim sjedištima. Brunetti im priđe. Jedan od njih izađe iz jeepa. "Ja sam commissario Brunetti iz Venecije," reče on uzimajući ponovno svoj naslov, i zatim doda, "bojnik Buttervvorth me je poslao da pogledam Fosterov stan." To možda nije bilo sasvim točno, ali nije bilo daleko od istine. Vojnik izvede nešto nalik salutiranju, tutne ruku u džep i pruži Brunetttiju snop ključeva. "Crveni je od glavnih vrata," reče vojnik. "Stan 3B na trećem katu. Lift je na desnoj strani kad uđete." Ušao je u zgradu, ukrcao se u dizalo i osjetio se stješnjeno i neudobno u tom malom prostoru. Vrata stana 3B bila su točno nasuprot dizala i s lakoćom ih je otključao. Otvorio ih je i primijetio uobičajeni mramorni pod. Vodila su u središnji hodnik, na čijem kraju su se nalazila druga vrata koja su bila poluotvorena. Na desnoj strani bila je kupaonica, a na lijevoj mala kuhinja. Obje su bile čiste, a predmeti u njima uredno poslagani. Primijetio je međutim da je u kuhinji ogromni hladnjak, veliki štednjak sa četiri plamenika, i velika perilica rublja; električni aparati bili su priključeni na transformator koji je talijansku struju od 220 volti pretvarao u američku od 110. Jesu li sve to donijeli sa sobom iz Amerike? Ono malo mjesta što je preostalo zauzimao je mali četvrtasti stol uz koji su stajale samo dvije stolice. Na zidu je bio plinski bojler koji je grijao vodu za potrebe kućanstva i za radijatore u stanu. Preostala dvoja vrata vodila su u dvije spavaće sobe. U jednoj je bio bračni krevet i veliki ormar. Druga je bila namještena kao radna soba i u njoj je bio pisaći stol na kojem se nalazio monitor i tipkovnica, oboje priključeni na pisač. Na policama su bile knjige i stereo uređaj, ispod kojeg je bio uredno poslagan niz CD-a. Pogledao je naslove knjiga: većina su bili udžbenici, ostatak putopisi i vodiči i - je li to moguće? - vjerske knjige. Skinuo ih je nekoliko s police da bolje pogleda: Život kršćanina u doba sumnje, Duhovna transcedencija i Krist: idealni život. Autor ove posljednje bio je velečasni Michael Foster. Je li mu to bio otac?

Koliko je mogao vidjeti, glazba je bila rock. Neka imena je prepoznao, jer ih je čuo od Raffaelea i Chiare; samu glazbu vjerojatno ne bi prepoznao. Uključio je CD-player i pritisnuo dugme za izbacivanje. Poput bolesnika koji pokazuje jezik liječniku, otvor je zinuo i pokazao nosivu površinu. Bila je prazna. Zatvorio je otvor i isključio aparat. Uključio je zvučnik i kasetofon. Svjetla su pokazivala da sve radi. Isključio ih je. Uključio je kompjutor, gledao kako slova promiču ekranom, i onda ga zgasnuo. Odjeća u ormaru nije mu otkrila ništa više. Našao je tri kompletne odore, jakne su još bile u plastičnim vrećama iz kemijske čistionice, uredno obješene pokraj tamnozelenih hlača. Tu je još bilo i nekoliko pari traperica, uredno prebačenih preko vješalica, tri ili četiri košulje i tamnoplavo odijelo od nekakvog sintetičkog materijala. Gotovo rastreseno, Brunetti pretraži džepove sakoa i hlača, ali ne nađe ništa: nikakvog kovanog novca, nijedan komadić papira ili češalj. Ili je razvodnik Foster bio vrlo uredan ili su Amerikanci temeljito obavili posao. Ponovno je otišao u kupaonicu, skinuo poklopac s vodokotlića, pogledao unutra i ponovno vratio poklopac. Otvorio je ormarić sa zrcalima i pregledao bočice. U kuhinji je otvorio gornja vrata velikog hladnjaka. Našao je led. Ništa više. U donjem dijelu bilo je nekoliko jabuka, otvorena boca bijelog vina i nešto prezrelog sira u plastičnoj ambalaži. U pećnici su bile samo tri prazne tave; perilica rublja bila je prazna. Stajao je leđima oslonjen na kuhinjski ormarić i polako pogledom prelazio po prostoriji. Iz gornje ladice ormarića uzeo je nož, privukao stolicu i postavio je ispod bojlera. Popeo se na stolicu i počeo nožem odvijati vijke što su držali prednju ploču bojlera. Vijke je stavljao u džep sakoa. Kad ih je sve odvio, gurnuo je nož u džep i pomicao ploču lijevo-desno dok je nije odvojio. Spustio ju je na stolicu i naslonio sebi na nogu. Dvije plastične vrećice bile su ljepljivom trakom pričvršćene na unutrašnju stijenku bojlera. U njima je bio fini bijeli prah, procijenio je da ga ima oko jedan kilogram. Uzeo je rupčić iz džepa, omotao ga oko ruke i izvukao prvo jednu, a zatim drugu vrećicu. Znao je što je unutra, ali da bude siguran otvori plastični spoj na vrećici, navlaži vrh kažiprsta i takne njime prah. Dodirne zatim jezik i osjeti blagi metalni okus kokaina. Sagnuo se i stavio dvije vrećice na kuhinjski ormarić. Zatim je ponovno stavio prednju ploču na bojler, pazeći da se rupe za vijke točno poklope. Umetnuo je polako četiri vijka i zavio ih do kraja. Pažljivo je zavrnuo žlijebove gornjih vijaka u vodoravni položaj, s istom preciznošću okrenuo je žlijebove donjih vijaka u okomiti položaj. Pogledao je na sat. Bio je u stanu petnaest minuta. Amerikanci su imali cijeli dan na raspolaganju; talijanska policija imala je isto toliko vremena. Ali Brunettiju je trebalo manje od četvrt sata da pronađe dva paketića. Otvorio je jedan od zidnih ormarića i našao samo tri ili četiri tanjura za jelo. Pogledao je pod sudoper i našao što je tražio, dvije plastične vrećice. Rukom zamotanom u rupčić stavio je vrećice kokaina u zasebne vrećice i spremio ih u

dva unutrašnja džepa sakoa. Obrisao je nož o rukav sakoa i vratio ga u ladicu, a zatim je rupčićem obišao površinu bojlera i uklonio otiske. Izašao je iz stana i zaključao vrata. Kad se našao pred zgradom, prišao je američkim vojnicima u jeepu i ljubazno im se osmjehnuo. "Hvala," rekao je i vratio ključeve istom vojniku. "Onda?" zapita vojnik. "Ništa. Samo sam htio vidjeti kako je živio." Ako je vojnika iznenadio Brunettijev odgovor, to nije pokazao. Brunetti ode do svog auta, sjedne odostraga i reče vozaču da ga odveze na željeznički kolodvor. Stigao je na vlak iz Milana u 3.15 i namjeravao je do Venecije mirno sjediti, gledati kroz prozor i razmišljati zašto je netko ubio mladog američkog vojnika. Uostalom, o tome je razmišljao dok se vozio iz Venecije. No sada je tu bila i nova misao: zašto bi netko stavio drogu u stan nakon njegove smrti? I tko bi to mogao biti?

8 Dok je vlak napuštao kolodvor u Vicenzi, Brunetti je hodao prema prednjem dijelu kompozicije tražeći prazni kupe u vagonu prvoga razreda. Dvije su mu plastične vrećice svojom težinom istezale džepove i držao se malo pogrbljeno kako bi prikrio njihov volumen. U prvom vagonu napokon nađe prazan kupe i sjedne kraj prozora, a onda opet ustane da zatvori vrata. Stavi aktovku na sjedište pokraj sebe, razmišljajući da li da u nju preseli vrećice. Dok se tako dvoumio, vrata kupea naglo otvori čovjek u odori. U jednom halucinantnom trenutku Brunetti vidje propast svoje karijere, a sebe u zatvoru, no tada čovjek zatraži voznu kartu i Brunetti bude spašen. Kad je kondukter otišao, Brunetti pomisli kako mora pripaziti da ne bi gurao ruke u unutrašnje džepove ili laktom opipavao jesu li vrećice na mjestu. Rijetko je imao posla s drogom, ali dovoljno je znao da može procijeniti kako u svakom džepu sada nosi najmanje nekoliko stotina milijuna lira: novi stan u jednom džepu i prijevremenu mirovinu u drugom. Ideja ga nije osobito privlačila. Rado bi dao oba paketa da sazna tko ih je tamo stavio. Premda nije imao pojma tko bi to mogao biti, razlog mu je bio jasan: ima li boljeg motiva za ubojstvo nego droga i trgovina drogom, i što je bolji dokaz za to nego kilogram kokaina skriven u stanu? A najprikladnija osoba da to otkrije je policajac iz Venecije koji, barem zbog geografske udaljenosti, nije mogao imati veze sa zločinom niti s ubijenim. Ali u što se to umiješao mladi vojnik kad je čak kilogram kokaina potrošen da bi se istraga povela u drugom smjeru? Otvorio je aktovku i uzeo knjigu, ali kad je pokušao čitati, ustanovio je da mu čak ni njegov najdraži povijesničar ne može odvratiti misli od ovih pitanja. U Padovi je postarija gospoda ušla u kupe i vozila se do Mestrea mirno čitajući časopis, a da s Brunettijem nije izmijenila niti jedan pogled niti koju riječ. Kad je vlak stigao na kolodvor u Veneciji, Brunetti vrati knjigu u aktovku,

pa izađe iz vlaka provjeravajući izlazi li još tko od putnika koji su ušli u Vicenzi. Ispred kolodvora skrenuo je desno i hodao prema brodu broj jedan, došao do pristaništa, zastao i pogledao natrag prema satu na drugom kraju kolodvora. Naglo je promijenio smjer i otišao na drugu stranu trga ispred kolodvora, gdje je pristajao brod broj dva. Nitko ga nije slijedio. Nekoliko minuta kasnije brod doplovi zdesna i ukrca samo njega. U 4.30 bilo je malo ljudi. Spustio se stubama, i kroz kabinu na krmi izašao na stražnju palubu gdje nije bilo nikoga. Brod se odvojio od obale, prošao ispod Ponte degli Scalzi i plovio dalje uz Canal Grande, prema Ponte di Rialto, svojoj zadnjoj postaji. Kroz staklena vrata Brunetti je mogao vidjeti ljude u kabini, njih četvero, kako čitaju novine. Odložio je aktovku na sjedište pokraj sebe, otvorio poklopac i podbočio ga, gurnuo ruku u unutrašnji džep i izvukao jednu vrećicu. Oprezno ju je primio za uglove i rastvorio. Okrenuo se postrance da bolje pogleda pročelje Prirodoslovnog muzeja, progurao ruku kroz ogradu broda i istresao bijeli prah u kanal. Vratio je praznu vrećicu u aktovku i zatim učinio isto s drugom vrećicom. U zlatno doba Presvijetle Republike, dužd je jednom godišnje tijekom zamršenog obreda bacao zlatni prsten u Canal Grande i tako slavio vjenčanje grada s morem koje mu je dalo život, bogatstvo i moć. Ali ovakvo bogatstvo, mislio je Brunetti, nitko nikada nije namjerno bacio ni u jedan kanal. Pješačio je od Ponte di Rialto do Questure i otišao ravno u laboratorij. Bocchese je tamo brusio škare na jednom od brojnih strojeva kojima je izgleda samo on znao rukovati. Isključio je stroj kad je ugledao Brunettija i odložio škare na radnu površinu ispred sebe. Brunetti stavi aktovku pokraj škara, otvori je, oprezno izvadi vrećice držeći ih za uglove i položi ih pokraj škara. "Pogledaj ima li na njima otisaka prstiju onog Amerikanca," reče on. Bocchese potvrdno kimne. "Ja ću sići do tebe pa ćeš mi reći, u redu?" objasni mu Brunetti. Tehničar ponovno kimne. "Tu smo, dakle, ha?" "Da." "Hoću li izgubiti vrećice nakon što skinem otiske?" upita Bocchese. "Koje vrećice?" Bocchese dohvati škare. "Čim ovo završim," reče on. Pritisne prekidač i kotač stroja ponovno se pokrene. Brunetti promrmlja 'hvala' kojeg zagluši reski zvuk struganja kovine o kovinu, znak da se Bocchese ponovno usredotočio na brušenje škara. Zaključivši da bi bilo dobro potražiti Pattu i razgovarati s njim prije nego ga ovaj sam pozove, Brunetti se uspne glavnim stubištem i zaustavi pred donačelnikovim vratima. Pokuca, začuje neki zvuk i otvori vrata. Sa zakašnjenjem shvati da zvuk koji je čuo nije bio poziv da uđe. Prizor koji je ugledao bio je mješavina klišeja iz stripa i noćne more svakog činovnika: ispred prozora stajala je Anita iz Ureda za strance, a dva su joj dugmeta na bluzi bila

otkopčana; samo korak od nje stajao je donačelnik Patta, sav crven u licu, i nastojao se što više odmaknuti. Brunetti sve shvati u hipu i ispusti aktovku na pod kako bi Aniti dao vremena da im okrene leđa i zakopča bluzu. Ona se prihvati bluze, Brunetti klekne i počne skupljati papire što su ispali iz aktovke, a Patta sjedne za svoj pisaći stol. Upravo koliko je Aniti trebalo da zakopča bluzu, toliko je trebalo Brunettiju da pokupi spise i strpa ih u aktovku. Kad je sve opet bilo na mjestu, Patta joj reče službenim tonom: "Hvala, signorina. Poslat ću vam ove spise čim ih potpišem." Ona kimne i zaputi se prema vratima. Kad se našla kraj Brunettija, namigne mu smiješeći se od uha do uha; ignorirao je i mig i osmijeh. Kad je otišla, Brunetti priđe Pattinom stolu. "Upravo sam se vratio iz Vicenze. Iz američke baze." "Da? I što ste ustanovili?" zapita Patta čije lice je još uvijek mjestimice bilo obliveno crvenilom i Brunetti se morao truditi da ne bulji u njega. "Ništa naročito. Pogledao sam njegov stan." "Jeste li što našli?" "Ne, ništa. Ali rado bih sutra ponovo otišao tamo." "Zašto?" "Da razgovaram s ljudima koji su ga poznavali." "Kakve to ima svrhe? Jasno je da se radi o običnom uličnom razbojstvu koje je otišlo predaleko. Nevažno je koga je sve poznavao i što oni misle o njemu." Brunetti primijeti kako mu Patta odgovara sa sve većim negodovanjem. Ako ga ne umiri, toliko će se uzrujati da će mu na kraju zabraniti istragu u Vicenzi. Budući da je ulični prepad bio najprikladnije objašnjenje, Pattina će očekivanja, pa prema tome i istraga, ići u tom smjeru. "Vi ste nesumnjivo u pravu. Ali dok ne nađemo počinitelja, možda ne bi bilo loše ostaviti dojam da je motiv zločina izvan grada. Znate kakvi su turisti. I najmanja stvar ih može prestrašiti i udaljiti." Je li se Pattino crvenilo na to uistinu smanjilo ili mu se to samo pričinilo? "Drago mi je da se sa mnom slažete, commissario." Nakon stanke koja bi se s pravom mogla nazvati pregnantnom, Patta doda: "Barem u nečemu." Ispružio je manikiranu ruku i namjestio spis točno na sredinu stola. "Mislite li da postoji neka veza s Vicenzom?" Brunetti je zastao prije nego što je odgovorio, zadovoljan što mu Patta tako lako prepušta odluku. "Ne znam. Ali mislim da nam ne može škoditi ako ostavimo dojam da postoji neka veza." Tišina s kojom je njegov pretpostavljeni ovo primio bila je ispunjena umjetničkim nabojem: otpor prema neregularnom postupku bio je u savršenoj protuteži sa željom da prevrne svaki kamen kako bi došao do istine. Izvadio je penkalu Mont Blanc Meisterstück iz džepa na prsima, otvorio fascikl i potpisao tri spisa, a pritom je svakom potpisu dodao novu misaonu i odlučniju notu.

"U redu, Brunetti, ako mislite da je to najbolje rješenje, idite ponovno u Vicenzu. Ne možemo dopustiti da se ljudi boje doći u Veneciju, je li tako?" "Tako je," reče Brunetti, a glas mu je bio oličenje revnosti, "to zbilja ne možemo dopustiti." Istim tonom Brunetti zapita: "Želite li da još što učinim?" "Ne, to je sve, Brunetti. Detaljno me izvijestite o svemu." "Da, naravno," odgovori Brunetti i okrene se prema vratima pitajući se koju će mu otrcanu frazu Patta dobaciti na odlasku. "Privest ćemo mi njega pravdi," ispali Patta. "To sigurno hoćemo," reče Brunetti, zadovoljan što njegov šef pribjegava množini, i spreman da ga u tome podržava. Ponovno se popeo u svoj ured i prelistavao papire koji su mu bili u aktovki, dajući Boccheseu oko pola sata da nađe otiske. Kad je to vrijeme isteklo, spustio se u laboratorij i zatekao Bocchesea kako prislanja oštricu noža na disk što se vrtio svom brzinom. Isključio je stroj kad je ugledao Brunettija no i dalje je držao nož u ruci opipavajući palcem oštricu. "Je li ovo neki poslić sa strane?" zapita Brunetti. "Ne. Žena hoće da sve naoštrim svaki mjesec, a ovo je najbolji način. Ako vašoj ženi treba što naoštri-ti, neka samo pošalje." Brunetti kimne u znak zahvalnosti. "Jesi li što našao?" "Jesam. Na jednoj vrećici lijepo se vide otisci." "Njegovi?" "Da." "Ima li i drugih?" "Ima još nekoliko otisaka, vjerojatno ženskih." "A što je na drugoj vrećici?" "Ništa. Čista je. Obrisali su je ili su imali rukavice." Bocchese uzme list papira i prereze ga nožem za kruh. Zadovoljno odloži nož na stol i okrene se Brunettiju. "Mislim da je prva vrećica služila za nešto drugo prije nego..." Bocchese zastane ne znajući kako bi se izrazio, "... prije nego što je unutra stavljena druga tvar." "Za što je ranije služila?" "Nisam siguran. Možda za sir. S unutrašnje strane našao sam trag neke uljnate tvari. I bila je u uporabi duže od ove druge, imala je pregibe, zato kažem da je služila za nešto drugo, a kasnije je unutra stavljen prah." Brunetti je šutio, pa Bocchese zapita: "To vas ne čudi?" "Ne, ne čudi me." Bocchese izvuče nož za meso iz papirnate vrećice što je stajala s lijeve strane stroja i opipa oštricu palcem. "Ako još nekako mogu pomoći, samo recite. I ne zaboravite reći ženi za noževe." "Da, hvala, Bocchese," reče Brunetti. "Što si učinio s vrećicama?"

Bocchese uključi stroj, podigne nož prema brusnoj površini, pogleda Brunettija i reče: "Kojim vrećicama?"

9 Nije imao razloga ostati u Questuri nije očekivao nikakve novosti prije nego što ode u Vicenzu, pa stoga tutne aktovku ponovno na dno ormara i ode iz ureda. Kad se udaljio od glavnih vrata, hitro se osvrne na obje strane tražeći pogledom tko odudara. Skrene ulijevo i zaputi se prema trgu Santa Maria Formosa i dalje prema Rialtu, idući uskim uličicama kako bi se otresao onih koji ga možda slijede i izbjegao horde turista željnih znamenitosti na njihovom pohodu prema San Marcu. Svake je godine bilo sve teže biti strpljiv s turistima, podnositi njihov način hodanja 'ide-pa-sta-ne, po troje u redu čak i u najužoj uličici. Znalo mu je doći da vikne na njih, gurne ih ustranu, ali na kraju bi svoj bijes iskalio uvijek na isti način: nikad nije stao niti mijenjao smjer da bi oni mogli fotografirati. Bio je siguran da je zbog toga leđima, licem i laktom ostao na stotinama fotografija i video-filmova; katkad bi pomislio na razočarane Nijemce koji, dok oluja bjesni na Sjevernom moru, gledaju filmove s ljetovanja, a onda im se neki odlučni Talijan u tamnom odijelu postavlja ispred tante Gerde ili onkel Fritza i zaklanja, makar na trenutak, pogled na njihova osunčana bedra u lederhosen dok poziraju na Ponte di Rialto, ispred vrata bazilike sv. Marka ili pokraj osobito dražesne mačke. On živi ovdje, pa neka, k vragu, pričekaju s tim glupim fotografiranjem dok on ne prođe ili neka ponesu sa sobom sliku pravog Venecijanca, to će im biti jedini prisni dodir s gradom, jedini koji nešto vrijedi. O čemu on to razmišlja, u sjajnom će se raspoloženju vratiti kući Paoli! A njoj je ovo prvi tjedan nastave. Da to izbjegne, svrati u svoj omiljeni kafić 'Do Mori', nekoliko koraka od Rialta i pozdravi Roberta, sjedokosog vlasnika. Progovorili su nekoliko riječi i Brunetti zatraži čašu caberneta, jedino što je ovoga časa želio popiti. Uz vino uzme nekoliko prženih račića, koje su ovdje uvijek posluživali, a onda odluči pojesti tramezzino s puno šunke i artičoka. Popio je još jednu čašu vina i nakon toga se po prvi put toga dana počeo osjećati kao ljudsko biće. Paola mu uvijek prigovara da je loše volje kad duže vrijeme ne jede, počeo je vjerovati da ima pravo. Platio je, izašao, i krenuo prema Rughetti i dalje prema kući. Ispred 'Biancata' zaustavi se da pogleda cvijeće u izlogu. Gospodin Biancat opazi ga kroz veliko staklo, nasmiješi mu se i klimne pa Brunetti ude unutra i kupi deset plavih perunika. Dok ih je zamatao, Biancat se raspričao o Tajlandu odakle se upravo vratio s jednotjednog skupa uzgajivača orhideja. Brunetti pomisli kako je malo čudno na taj način provesti tjedan dana, a zatim se sjeti da je on nekad išao u Dallas i Los Angeles na policijske seminare. Pa ako nije čudno raspravljati o učestalosti sodomije među masovnim ubojicama ili o različitim predmetima korištenim pri silovanju, zašto bi bilo čudno tjedan dana raspravljati o orhidejama?

Bogme, vinu i hrani dugo treba da ga oraspolože. Stube kojima se uspinjao do stana obično su bile dobar pokazatelj njegovog duševnog stanja. Kad je bio dobre volje, kao da ih i nije bilo; kad je bio umoran, njegove bi noge izbrojile svih devedeset i četiri. Večeras je netko sigurno dodao još desetak, a možda i više stuba. Otvorio je vrata očekujući da osjeti miris doma, jela, različitih vonjeva po kojima je prepoznavao svoj stan. No, kad je ušao, osjetio je samo miris svježe skuhane kave, za čim ne čezne čovjek koji je čitav dan radio - i to u Americi. "Paola?" zazvao ju je i pogledao niz hodnik prema kuhinji. Glas mu se javio iz drugog smjera, iz kupaonice, i onda je osjetio nježni miris soli za kupanje što je hodnikom hrlio prema njemu na valu vlažnog toplog zraka. Skoro je osam, a ona se kupa? Prošao je hodnikom i stao pred poluotvorena vrata. "Jesi li unutra?" zapitao je, a onda shvatio kako je to pitanje glupo, tako glupo da se nije ni potrudila odgovoriti. Ali je zato upitala: "Hoćeš li obući sivo odijelo?" "Sivo odijelo?" ponovio je zakoraknuvši u prostoriju punu pare. Ugledao je glavu zamotanu u ručnik kako odvojena od tijela plovi na oblacima sapunice, kao da ju je tamo pažljivo položio onaj tko joj je glavu odrubio. "Sivo odijelo?" ponovio je pomislivši kakav bi čudan par bili, on u odijelu a ona u mjehurima sapunice. Oči se otvore, glava okrene prema njemu i ona mu uputi onaj osobiti pogled, osobiti zato jer bi se tada uvijek pitao gleda li ona ravno kroz njega u njegov kovčeg na tavanu, procjenjujući koliko joj vremena treba da mu ga spakira i izbaci pred vrata. Taj pogled ga podsjeti da večeras idu u 'Kasino' s njenim roditeljima i da ih poziva stari obiteljski prijatelj. To je značilo kasnu večeru, upravo odvratno skupu, a sve skupa je bilo tim gore ili tim bolje - nije se uspijevao odlučiti -što je obiteljski prijatelj plaćao zlatnom ili možda platinastom kreditnom karticom. Nakon toga su otprilike jedan sat kockali ili, što je bilo puno gore, gledali druge kako kockaju. Brunetti je bio istražitelj u oba slučaja kad je otkriveno da se osoblje igračnice bavi raznim prijevarama i u oba slučaja baš ih je on lišio slobode i zato je mrzio snishodljivu uljudnost s kojom su mu se direktor i osoblje obraćali. Ako bi igrao i dobio, pitao se je li igra namještena njemu u korist; ako bi izgubio, postojala je mogućnost da mu se osvećuju. Ni u jednom trenutku Brunetti nije pomislio da u igrama na sreću postoji sreća. "Mislio sam obući tamnoplavo," reče on pružajući joj cvijeće i naginjući se preko kade. "Ovo sam ti donio." Onaj osobiti pogled pretvorio se u onaj osobiti osmijeh od kojeg je, i nakon dvadeset godina, katkad osjećao slabost u koljenima. Šaka a zatim cijela ruka izašla je iz vode. Dotakla mu je zapešće i ostavila mokri i topli trag, a zatim opet uvukla ruku pod površinu od mjehurića. "Za pet minuta sam vani." Njen pogled je zadržao njegov. "Da si došao ranije, mogao si se i ti okupati."

Nasmijao se i promijenio raspoloženje. "Ali tada bismo zakasnili na večeru." To je bilo točno. Apsolutno točno. Ali bilo mu je krivo što je potratio vrijeme na piće. Izašao je iz kupaonice, otišao hodnikom do kuhinje i stavio cvijeće u sudoper, začepio ga i natočio dovoljno vode da prekrije stabljike. U spavaćoj sobi ugledao je dugu crvenu haljinu, položenu preko kreveta. Nije se sjećao haljine, ali ionako ih nije pamtio pa je mislio da je najbolje da je ne spominje. Ako je nova, njegova bi primjedba mogla biti primljena kao prigovor da kupuje previše odjeće, a ako ju je već nosila, ispast će da mu uopće nije do nje stalo jer nije primijetio njenu haljinu. Duboko je uzdahnuo nad vječnom nejednakošću koja vlada u braku, otvorio ormar i zaključio da bi na kraju krajeva bilo bolje obući sivo odijelo. Svukao je hlače i sako, odvezao kravatu i proučavao košulju u ogledalu pitajući se bi li je mogao nositi još večeras. Zaključio je da ne bi, pa ju je svukao i prebacio preko naslona stolice, a zatim se počeo ponovno oblačiti, pomalo nezadovoljan što to čini, ali previše Talijan da bi pomislio da se tome usprotivi. Nekoliko minuta kasnije Paola uđe u spavaću sobu, zamotana u ručnik i raspuštene zlatne kose, i zaputi se prema psihi gdje je držala rublje i vunenu odjeću. Nehajno i nemarno bacila je ručnik na krevet i sagnula se da otvori ladicu. Gurnuo je novu kravatu pod ovratnik i počeo vezivati čvor, istodobno gledajući kako ona navlači crne gaćice, kako stavlja grudnjak i zakopčava ga. Da bi se rastresao, počeo je misliti na fiziku koju je studirao na sveučilištu. Sumnjao je da će ikad razumjeti dinamiku i sile koje vladaju ženskim rubljem: toliko toga treba obuhvatiti, poduprijeti i držati na mjestu. Zavezao je čvor na kravati i uzeo sako iz ormara. Dok ga je oblačio, ona je potegnula patentni zatvarač na haljini i obula crne cipele. Prijatelji su mu se uvijek žalili da čekaju cijelu vječnost dok im se žena odjene i našminka; Paola je uvijek bila gotova prije njega. Posegnula je u svoj dio ormara i izvadila ogrtač što je sezao do poda i koji kao da je bio napravljen od ribljih krljušti. Na trenutak, primijetio je, pogled joj je zastao na krznenom kaputu što je visio na kraju niza, ali onda je odvratila pogled i zatvorila vrata. Otac joj je, prije nekoliko godina, poklonio taj kaput od kanadske kune za Božić, ali zadnje dvije godine nije ga nosila. Brunetti nije znao je li to zato što je izašao iz mode - pretpostavljao je da i krzno također izlazi iz mode, jer je sve drugo što su njegova žena i kći nosile izlazilo iz mode - ili je razlog tome bio sve veći otpor nošenju krznene odjeće u javnom tisku, ali i u njegovoj vlastitoj kući. Prije dva mjeseca, miran obiteljski ručak pretvorio se u žestok sukob oko prava životinja: njegova su djeca tvrdila da nije pošteno nositi krznene kapute, da životinje imaju ista prava kao i ljudi te da tvrditi suprotno znači zastupati samo jednu vrstu na štetu svih ostalih, zvali su to 'vrstocentričnost', i Brunetti je bio siguran da su taj izraz toga časa izmislili kao argument protiv njega. Slušao je deset minuta prepirku između njih i Paole: oni su tražili jednaka prava za sve vrste na planetu, dok je ona pokušavala istaći razliku između životinja koje imaju razum i onih koje nemaju. Napokon, bijesan što Paola pokušava logičnim

objašnjenjima pobiti tvrdnju koja se njemu činila idiotskom, nagnuo se preko stola, gurnuo vilicu među pileće kosti na tanjuru svoje kćeri i rekao: "Ne možemo ih nositi, je li? Ali ih zato možemo pojesti." Zatim je ustao i otišao u dnevnu sobu čitati novine i piti lozovaču. U svakom slučaju, kanadska kuna ostala je u ormaru, a oni su krenuli u 'Kasino'. Izašli su iz vaporetta na postaji San Marcuola, zaputili se uskom ulicom i, prešavši preko mosta koji kao da je imao grbu, stigli pred željezna vrata "Kasina" što je radosno primao sve koji su odlučili ući. Na vanjskim zidovima, na onima koji se vide s' Canala Grande bio je natpis Non nobis, nije za nas, što je u doba Republike značilo da je ulaz u igračnicu zabranjen Venecijancima. Samo je strance trebalo operušati; Venecijanci su svoj novac morali pametno uložiti i ne rasipati ga na kocki i kartama. Kad bi bar propisi Republike još uvijek vrijedili, da ga spase od ove beskonačne večeri što mu zijeva u lice. Ušli su u predvorje s mramornim podom i istog je časa k njemu dohrlio pomoćnik direktora u smokingu i oslovio ga imenom. "Dottor Brunetti. Signora," ovo je bilo rečeno uz naklon od kojeg je na njegovom crvenom svilenom pojasu ostao oštri vodoravni pregib, "počašćeni smo vašim dolaskom. Vaše društvo je u restoranu." Kretnjom, koja je bila jednako elegantna kao i naklon, pokazao je udesno, prema dizalu koje je stajalo otvoreno i čekalo. "Ovuda, molim, ja ću vas povesti." Paola ga zgrabi za ruku i čvrsto je stisne baš kad mu je htio odbrusiti kako dobro znaju kuda treba ići. Zatim se svi troje uguraju u malu kutiju dizala i tu su se ljubazno smješkali jedno drugome dok je lift puzao prema najvišem katu. Lift se napokon uz bučno škljocanje zaustavi, pomoćnik direktora pridrži dvostruka vrata Brunettiju i Paoli, a zatim ih povede u blještavo osvijetljen restoran. Pri ulasku Brunetti baci pogled uokolo da ustanovi gdje je najbliži izlaz i da li se netko doima spremnim na nasilničko ponašanje, što je činio automatski, bez svijesne namjere, kad god bi ušao u neku javnu prostoriju. U kutu pokraj prozora s pogledom na Canal Grande ugledao je ženine roditelje i njihove prijatelje, Pastoreove, stariji par iz Milana koji su bili Paolini krsni kumovi i najstariji prijatelji njenih roditelja i koji su zbog toga bili iznad svakog prigovora ili kritičke primjedbe. Kad su se on i Paola približili okruglom stolu, dva muškaraca ustanu; bili su odjeveni u tamna odijela, jednake kvalitete ali različite boje. Otac poljubi Paolu u obraz i stisne Brunettiju ruku, dok se doktor Pastore sagne da poljubi Paoli ruku a onda zagrli Brunettija i poljubi ga u oba obraza. Brunetti se nikad nije osjećao opuštenim u njegovu društvu i ovi javni izrazi prisnosti uvijek su budili u njemu nelagodu. Ono što je kvarilo ove večere, ove godišnje obrede u kojima je sudjelovao otkako je oženio Paolu, bilo je to što je doktor Pastore uvijek unaprijed sve naručio. Doktor je, naravno, bio vrlo pažljiv i ponavaljao je kako se nada da nitko nema ništa protiv što je uzeo sebi tu slobodu da i za njih naruči, jer je sad sezona ovoga ili onoga, tartufi su sada najbolji, prve gljive tek su počele. I uvijek je bio u pravu i jelo je uvijek bilo izvrsno, ali Brunettiju se nije

sviđalo što ne može naručiti ono što bi on htio jesti, čak i kad bi to što želi bilo lošije od ovoga. I svake je godine sebe prekoravao što je glup i tvrdoglav, no svake godine bi ga ponovno raspalilo kad bi otkrio da je večera već isplanirana i naručena, a njega nitko ništa nije pitao. Je li to bio muški ego protiv muškog ega? Vjerojatno upravo to. Pitanje nepca i kulinarstva nije s tim imalo nikakve veze. Uslijedili su uobičajeni komplimenti, zatim dogovor oko rasporeda za stolom. Brunetti je napokon sjeo leđima okrenut prozoru, doktor Pastore njemu slijeva, a Paolin otac sučelice. "Drago mi je što smo se ponovno našli, Guido," reče doktor Pastore. "Orazio i ja smo baš govorili o tebi." "Sigurno nešto loše," reče Paola i nasmije se, a onda se okrene svojoj majci koja je opipavala materijal njene haljine, znak da je ipak nova, i signori Pastore koja je još uvijek držala Paolu za ruku. Doktor dobaci Brunettiju uljudan i ljubopitljiv pogled. "Razgovarali smo o tom Amerikancu. Ti vodiš istragu, je li?" "Da, dottore, ja je vodim." "Zašto bi netko ubio Amerikanca? Bio je vojnik, zar ne? Pljačka? Osveta? Ljubomora?" Budući da je doktor bio Talijan, ništa mu drugu nije palo na pamet. "Možda," reče Brunetti odgovarajući jednom riječi na svih pet pitanja. Šutio je dok su dva konobara prilazila k stolu noseći dva velika pladnja s predjelom od plodova mora. Ponudili su jelo i poslužili ih sve redom. Dokono, zainteresiran za ubojstvo više nego za jelo, doktor je čekao da svi budu posluženi i hrana pohvaljena, a zatim se vratio prvotnoj temi. "Imaš li kakvih ideja?" "Ništa određeno," odgovori Brunetti i pojede jednog račića. "Droga?" upita Paolin otac pokazujuæi veću upućenost od svoga prijatelja. Brunetti ponovi svoj 'možda' i pojede još nekoliko račića, zadovoljan što su tako svježi i ukusni. Na zvuk riječi droga, Paolina mati okrene se prema njima i zapita o čemu govore. "O Guidovom posljednjem ubojstvu," reče njen muž, kao da ga je Guido počinio, a ne kao da ga mora riješiti. "Siguran sam da će se na kraju otkriti da se radi o običnom uličnom razbojstvu. Kako to zovu u Americi, mugging?" Zvučao je neobično nalik Patti. Signora Pastore nije ništa čula o ubojstvu pa joj je njen muž morao sve ispričati i povremeno se pri tome okretao Brunettiju da ga pita za pojedinosti ili da potvrdi neke činjenice. Brunettiju to nije smetalo, jer mu je u tome večer prolazila brže nego obično. I tako, razgovarajući o ubojstvu i ozljedama, jeli su rižoto, miješanu ribu na žaru, četiri vrste povrća, tiramisu i popili kavu. Dok su muškarci pijuckali svoju lozovaču, doktor Pastore je, kao i svake godine, upitao dame bi li mu htjele praviti društvo dolje u kockarnici. Kad su one pristale, oduševio se, kao i svake godine, i izvukao iz unutrašnjeg džepa svog sakoa tri vrećice od jelenje kože i stavio ih pred njih. Kao i svake godine, Paola se usprotivila:

"O, striče Ernesto, nisi trebao," i pritom je, kao i obično, žustro otvorila vrećicu i otkrila žetone koji su, kao i svake godine, bili u vrećici. Brunetti primijeti da se i ove godine radi o istoj kombinaciji, što znači dvjesto tisuća lira svakoj ženi, dovoljno da ih zabavi dok doktor Pastore bude sat ili dva igrao ajnc i po svoj prilici dobivao daleko više nego što je dao damama za zabavu. Muškarci su ustali od stola i pridržali stolice ženama, a zatim su se svi šestero zaputili kat niže. Nisu mogli svi stati u lift pa su se ukrcale žene, a muškarci su se glavnim stubištem zaputili u veliku kockarnicu. Brunetti se našao s lijeve strane konte Orazia i pokušavao se dosjetiti što bi mogao reći svom tastu. "Jeste li znali da je Richard Wagner umro ovdje?" zapitao je i nije se mogao sjetiti odakle to zna, jer mu se Wagnerova glazba nije sviđala. "Da," odgovorio je konte, "dugo je i živio." Onda su se srećom našli u glavnoj kockarnici i konte Orazio prdružio se svojoj ženi, jer je želio gledati kako igra roulette, i ostavio Brunettija uz prijateljski osmijeh i nešto nalik naklonu. Brunettijev prvi susret s kasinom nije bio u njegovoj rodnoj Veneciji, gdje nitko osim strastvenih kockara i profesionalnih kartaša nije mario na zelene stolove, već u Las Vegasu, gdje se zaustavio kad je prije više godina putovao Amerikom. Kako je njegovo prvo kockarsko iskustvo potjecalo odande, uvijek je hazard povezivao s blještavim svjetlom, bučnom glazbom i glasnim povicima dobitnika i gubitnika. Sjetio se prizora na pozornici, balona napunjenih helijem koji se odbijaju od stropa, majica kratkih rukava, traperica i kratkih hlača. Stoga bi se uvijek iznenadio, makar je svake godine dolazio u kasino, kad bi se našao u ovom ozračju na pola puta između muzeja i crkve. Malo se ljudi smijalo, glas bi se rijetko povisio iznad šapta, i kao da se nitko nije zabavljao. U ovoj svečanoj atmosferi nedostajali su mu oni iskreni uzvici što su pratili pobjedu ili poraz, oni ushićeni krikovi kad bi došlo do sretnog obrata u igri. Ovdje nije bilo ničeg sličnog. U tišini punoj poštovanja, muškarci i žene, svi elegantno odjeveni, okruživali su stolove za kojima se igrao roulette i stavljali žetone na pustenu površinu. Tišina, stanka, a zatim bi croupier snažno zavrtio kolo, ubacio kuglicu, i sve bi se oči prikovale za koloplet metala i boje, i ne bi se odvojile dok se roulette, vrteći se sve sporije ne bi zaustavio. Poput zmije, croupierove grablje plazile su gore, dolje po površini stol, vukle za sobom žetone gubitnika i gurkale onih nekoliko žetona prema dobitnicima. A onda opet isti pokreti, užurbanost, vrtnja i te oči, ukočene, zabuljene u kolo što se vrti. Zašto, pitao se, tako puno muškaraca ovdje nosi prsten na malom prstu? Odšetao je u drugu dvoranu nošen znatiželjom, nejasno svijestan činjenice da se odvojio od društva. U unutrašnjoj sobi ugledao je stolove za ajnc i opazio da se doktor Pastore već smjestio za jednim stolom i da pred sobom ima osrednji kup žetona, poslagan s kirurškom preciznošću. Brunetti ga je promatrao kako traži kartu, vuče šesticu, zastaje, čeka da ostali igrači vuku, i onda otvara karte i pokazuje sedmicu i osmicu pokraj šestice. Kup žetona mu je porastao; Brunetti je krenuo dalje.

Činilo se da svi puše. Pred jednim su igračem, za stolom gdje se igrala baccara, dvije cigarete gorjele u pepeljari, a treća mu je visjela na usnici. Sve je bilo zadimljeno, osjećao je dim u očima, kosi i odjeći; lebdio je poput oblaka, mogao si ga rezati i miješati rukom. Prišao je šanku i naručio lozovaču, ne zato što mu se pilo, već zato što mu je bilo dosadno promatrati igru. Sjeo je na plišanu sofu i promatrao igrače u dvorani, povremeno gucnuvši iz čaše u ruci. Zatvorio je oči i dopustio si da odluta na nekoliko minuta. Osjetio je da se sjedište sofe udubilo i znao je da je kraj njega Paola, a da pritom nije otvorio oči niti maknuo glavu s naslona. Uzela mu je čašu, otpila gutljaj i vratila mu je. "Umoran?" upitala je. Samo je kimnuo, iznenada shrvan umorom. "Dobro. Dođi sa mnom da još malo okušamo sreću na rouletteu a onda idemo kući." Okrenuo je glavu, otvorio oči i nasmiješio joj se. "Volim te, Paola," rekao je, a onda sagnuo glavu i otpio malo lozovače. Ponovno ju je pogledao gotovo sramežljivo. Nasmijala mu se, nagnula se prema njemu i poljubila ga u usta. "Hajde," rekla je, ustala i pružila mu ruke da ga povuče. "Idemo izgubiti taj novac, a onda ćemo kući." Imala je pet žetona u ruci, svaki po pedeset tisuća lira, što znači da je dobivala. Dala mu je dva, a ostale zadržala za sebe. Ponovno su bili u glavnoj igračnici i morali su malo pričekati dok se našlo mjesta za stolom za roulette; propustio je dvije igre, a onda mu se iz nekog neobjašnjivog razloga učinilo da je došao pravi čas. Držao je dva žetona u ruci, jedan povrh drugog, i naslijepo ih je stavio na stol, zatim pogledao i vidio da su na broju dvadeset i osam, koji za njega nije imao nikakva značenje. Paola je svoje stavila na crveno. Vrtnja, gledanje, čekanje i, kao što je očekivao, kuglica klizne na pravo mjesto, na broj dvadeset i osam, i on dobije tri i pol milijuna lira. Gotovo mjesečna plaæa, ljetovanje za sve, računalo za Chiaru. Gledao je kako croupierove grablje klize prema njemu, gurkajući po pustu žetone ravno pred njega. Pokupio ih je, nasmijao se Paoli i glasom kakav se već godinama nije čuo u 'Kasinu' proderao se na engleskom: "Luda sreća!"

10 Zaključio je da nema smisla ići u Questuru prije puta u Vicenzu, pa je sutra ujutro ostao kod kuće dok nije došlo vrijeme za vlak. Nazvao je bojnika Ambrogianija i zatražio da mu pošalje auto pred kolodvor. Kad je vlak prošao nasip i odmaknuo od grada, bacio je pogled u daljinu i ugledao planine koje su se rijetko vidjele ovih dana, još uvijek bez snijega, ali nadao se da će ih snijeg uskoro pokriti. Ovo je bila suha godina, treća za redom, s tek malo kiše u proljeće, ništa ljeti i lošom žetvom u jesen. Poljoprivrednici su

sada s puno nade čekali zimski snijeg i sjetio se izreke seljaka iz Friulija, ozbiljnih i radišnih ljudi: "Sotto la neve, pane; sotto la pioggia, fame." Da, zimski će snijeg donijeti kruh, polako će se pretvarati u vodu dok usjevi budu rasli, a kiša koju zemlja brzo propusti, donosi samo glad. Ovog puta nije ponio aktovku, nije mu se moglo dogoditi da nade kokain dva dana za redom; kupio je novine na kolodvoru i listao ih dok ga je vlak nosio kroz ravnicu prema Vicenzi. O mrtvom Amerikancu više nije bilo ni spomena, ali mogao je čitati o zloèinu iz strasti u Modeni. Tamo je zubar zadavio ženu koja se nije htjela udati za njega, a zatim je ubio sebe. Ostatak puta proveo je čitajući političke vijesti i kad je stigao u Vicenzu nije znao ništa više nego kad je krenuo iz Venecije. Isti vozač čekao je Brunettija pred kolodvorom, ali sada je izašao i otvorio mu vrata. Na ulazu u vojnu bazu je stao, a da mu nitko ništa nije rekao, i čekao da karabinjer napiše propusnicu za Brunettija. "Kamo biste htjeli ići?" "Gdje je ured za javno zdravstvo?" zapitao je. "U bolnici." "Onda idemo tamo." Vozač ga poveze dugom glavnom ulicom vojne baze i Brunetti se ponovno nađe u stranoj zemlji. Pinije su obrubljivale cestu s obje strane. Auto je prolazio pokraj muškaraca i žena u kratkim hlačama, vozili su bicikle ili gurali djecu u kolicima. Rekreativci su trčali. Prošli su pokraj bazena za plivanje u kojem je još uvijek bilo vode, ali više nije bilo plivača. Vozač se zaustavi pred još jednom bezličnom betonskom zgradom. POLJSKA BOLNICA - VICENZA, pročitao je Brunetti. "To je tu unutra," reče vozač, parkira auto na invalidsko mjesto i ugasi motor. Unutra se našao ispred niskog, zakrivljenog stola recepcije. Mlada ga je žena pogledala, nasmiješila se i rekla: "Izvolite?" "Tražim Ured za javno zdravstvo." "Idite ovim hodnikom iza mojih leda, skrenite desno i onda treća vrata lijevo," rekla je i okrenula se prema trudnici u odori koja je bila prišla k stolu i stala iza njega. Brunetti krene prema uputama a da se pritom nije, zbog èega je bio ponosan na sebe, okrenuo pogledati trudnicu u odori. Zaustavi se ispred trećih vrata na kojima je pisalo "Javno zdravstvo," i pokuca. Nitko ne odgovori pa on ponovo pokuca. Opet nitko ne odgovori te on uhvati za kvaku, primijeti da je mora okrenuti, a ne pritisnuti, otvori vrata i uđe. U maloj sobi bila su tri metalna pisaća stola, iza svakog je bila stolica i dva ormara za spise na kojima su se za život borile dugačke biljke umorna izgleda koje je trebalo zaliti i očistiti od prašine. Na zidu je visjela svuda prisutna oglasna ploča, ovoga puta prekrivena obavijestima i dijagramima. Dva pisaća stola bila su puna uobičajenog uredskog materijala: papira, formulara, fascikla, penkala i olovaka. Na trećem, koji je bio upadljivo prazan, nalazio se kompjuterski

terminal i tipkovnica. Brunetti sjedne na stolicu koja je očito bila namijenjena posjetiocima. Jedan od telefona - na svakom je stolu bio jedan - počne zvoniti, odzvoni sedam puta i prestane. Brunetti pričeka nekoliko trenutaka, ode do vrata i izađe u hodnik. Naiđe medicinska sestra i Brunetti je zapita zna li gdje su ljudi iz sobe. "Sada će doći," odgovori ona međunarodno priznatom šifrom kojom zaposleni pokrivaju jedni druge pred nepoznatima koje možda netko šalje - nikad se ne zna - da ustanove tko radi, a tko zabušava. Ponovo je ušao u sobu i zatvorio vrata. Kao i u svakom uredu, i tu je bilo uobičajenih crteža, razglednica i rukom pisanih poruka pomiješanih sa službenim obavijestima. Na crtežima su bili vojnici ili liječnici, a na razglednicama uglavnom minareti ili arheološka nalazišta. Izvukao je pribadaču iz jedne razglednice i pročitao da Bob šalje pozdrave iz Plave džamije. Druga razglednica mu je rekla da se Bobu sviđa Koloseum. Treća, na kojoj se vidjela deva s piramidama u pozadini, bila je puno zanimljivija i otkrila mu je da su M i T završili s pregledavanjem kuhinja i da će se vratiti u utorak. Ponovo ju je pričvrstio i odmaknuo se od ploče. "Mogu li vam pomoći?" upita glas iza njega. Prepoznao joj je glas, okrenuo se, i ona je prepoznala njega. "Gospodine Brunetti, što vi radite ovdje?" Bila je istinski iznenađena. "Dobro jutro, doktorice Peters. Rekao sam da ću pokušati nešto više saznati o razvodniku Fosteru. Rekli su mi da je ovo Ured za javno zdravstvo pa sam se nadao da ću tu naći nekoga tko je s njim radio. Ali, kao što vidite," reče on mahnuvši rukom prema praznom uredu i odmaknuvši se još dva koraka od ploče, "ovdje nema nikoga." "Svi su na sastanku," objasni ona. "Pokušavamo raspodijeliti posao dok ne nađemo zamjenu." "Vi niste na sastanku?" zapita on. Umjesto odgovora ona izvadi stetoskop iz gornjeg džepa bijele kute i reče: "Rekla sam vam da sam pedijatar, sjećate li se?" "Aha." "Ostali bi se trebali uskoro vratiti," reče ona. "S kim želite razgovarati?" "Ne znam. S nekim od najbližih suradnika." "Već sam vam rekla, on je uglavnom sam vodio ured." "Znači, ne bi bilo nikakve koristi od tog razgovora?" "To ne znam, gospodine Brunetti, jer ne znam što želite saznati." Brunetti zaključi da je pretjerano osjetljiva zato što je uzrujana, pa promijeni temu i zapita: "Znate li je li razvodnik Foster pio?" "Pio?" "Alkohol." "Vrlo malo." "A što je s drogom?" "Kakvom drogom?"

"Zabranjenom drogom." "Ne." Glas joj je bio odlučan, bila je u to čvrsto uvjerena. "Tako ste sigurni." "Jesam, jer sam ga poznavala, a također sam njegov zapovjednik i poznat mi je njegov zdravstveni karton." "Da li se to obično zapisuje u zdravstveni karton?" zapita Brunetti. Ona kimne. "Nas mogu testirati, svakoga u vojsci mogu testirati na drogu u bilo koje doba. Većina nas ima pregled urina jedanput godišnje." "I časnici?" "I časnici." "I liječnici?" "I liječnici." "I vi ste vidjeli njegove nalaze?" "Jesam." "Kad je bio posljednji test?" "Ne sjećam se. Ovoga ljeta, mislim." Premjestila je fascikle iz jedne ruke u drugu. "Ne znam zašto to pitate. Nikad nije uzimao drogu. Naprotiv, bio je izričito protiv nje. Znali smo se prepirati zbog toga." "Zašto ste se prepirali?" "Ne vidim gdje je tu problem. Mene droga ne zanima, ali ako netko baš želi, mislim da mu treba dopustiti." Brunetti ništa ne odgovori pa ona nastavi. "Gledajte, ja liječim djecu, ali ovdje nema dovoljno medicinskog osoblja pa mi dolaze i majke, i mnoge od njih traže recept za Valium i Librium. Ako odbijem, jer mislim da previše toga uzimaju, one pričekaju dan ili dva i odu na drugi kraj hodnika drugome liječniku i prije ili kasnije netko će im dati ono što traže. Nekima od njih bilo bi bolje da povremeno popuše marihuanu." Brunetti se pitao što bi na ovo rekle vojne i zdravstvene vlasti, ali zaključi da je bolje prešutjeti to pitanje. Na kraju krajeva, njega nije zanimalo mišljenje doktorice Peters o uživanju droga; zanimalo ga je da li ih je uzimao razvodnik Foster. I zašto je lagala da nije putovala s njim, jer to nije bila slučajna laž. Iza nje se otvore vrata i uđe zdepasti sredovječni čovjek u zelenoj odori. Iznenadio se kad je vidio Brunettija, ali je očito prepoznao liječnicu. "Je li sastanak završio, Ron?" upitala je. "Da," reče on, zastane, pogleda gore u Brunettija i za svaki slučaj doda, "satnice." Doktorica Peters se okrene k Brunettiju. "Ovo je narednik Wolf," reče ona. "Naredniče, ovo je inspektor Brunetti iz Venecijanske policije. Došao je ovamo postaviti nekoliko pitanja o razvodniku Fosteru." Nakon što su se njih dvojica rukovali i razmijenili uljudne fraze, doktorica Peters reče; "Možda bi vam narednik Wolf mogao objasniti čime se razvodnik Foster bavio, gospodine Brunetti. U njegovoj su nadležnosti svi kontakti koje bolnica

ima izvan baze." Zaputila se prema vratima. "Prepustit ću vas njemu i vratiti se svojim pacijentima." Brunetti kimne u njenom smjeru, a ona im okrene leđa i brzo izađe iz ureda. "Što biste željeli znati commissarioT zapita narednik Wolf i zatim doda manje službenim tonom: "Izvolite u moj ured." "Zar vi ne radite ovdje?" "Ne, ja sam u ravnateljstvu bolnice. Naši uredi su na drugoj strani zgrade." "Tko onda radi ovdje?" upita on pokazujuæi tri stola. "Ovaj stol je Mikeov, bio je Mikeov," ispravi se. "Drugi stol pripada naredniku Dostieu, on je u Varšavi." Mahnuo je prema trećem stolu. "Dijelili su računalo." Američki orao nadaleko širi svoja krila. "Kad se vraća?" zapita Brunetti. "Mislim, sljedeći tjedan," odgovori Wolf. "Već je dugo na putu?" Brunetti pomisli da je ovo manje izravno nego pitati kad je otišao. "Otišao je prije nego se ovo dogodilo," reče Wolf i tako pruži Brunettiju koristan podatak i oslobodi sumnje narednika Dostiea. "Izvolite u moj ured." Brunetti izađe za njim i krene niz bolničke hodnike nastojeći zapamtiti put. Prošli su kroz nekoliko dvostrukih vrata, niz besprijekorno čisto predvorje te kroz još jedan niz vrata. Napokon Wolf stane pred jednim otvorenim vratima. "Nije bogzna što, ali ovdje sam kao kod kuće," rekao je s neočekivanom toplinom. Odmaknuo se da propusti Brunettija a zatim ušao i zatvorio vrata. "Ne želimo da nam netko smeta," rekao je i nasmiješio se. Zaobišao je pisaći stol i sjeo u okretnu stolicu presvučenu imitacijom kože. Veći dio radne površine pokrivao je ogromni stolni kalendar na kojem su stajali fascikli, dvije kutije - za prispjelu poštu i onu koju treba odaslati - i telefon. Na desnoj strani, u mjedenom okviru bila je slika žene orijentalnih crta i troje male djece, očito djeca iz ovog mješovitog braka. "Vaša supruga?" zapita Brunetti sjedajući ispred stola. "Da. Zgodna, je li?" "Vrlo," reče Brunetti. "I naše troje djece. Joshui je deset, Melissi šest, a Aurori samo jedna." "Lijepa obitelj," reče Brunetti. "Da, lijepa obitelj. Ne znam što bih bez njih. Često sam govorio Mikeu da se mora oženiti i skrasiti." "A trebao se skrasiti?" upita Brunetti i sa zanimanjem zaključi da oženjeni muškarci s puno djece uvijek daju takav savjet neženjama. "Pa, ne znam," reče Wolf i nalakti se na stol. "Prešao je tridesetu. Nije li to vrijeme da se osnuje obitelj?" "A je li imao djevojku za početak?" srdačno odvrati Brunetti. Wolf pogleda u njega pa u stol: "To ne znam."

"Je li volio žene?" Ako je Wolf zaključio da otuda proizlazi pitanje je li volio muškarce, to nije pokazao. "Pretpostavljam. Nisam ga tako dobro poznavao. Samo smo radili zajedno." "Je li s nekim bio osobito blizak?" Kad je Wolf odmahnuo glavom, Brunetti doda: "Doktorica Peters bila je vrlo uzrujana kad je vidjela tijelo." "Radili su zajedno godinu dana. Ne mislite li da je normalno što ju je to uzrujalo?" "Da, imate pravo," reče Brunetti ne ponudivši nikakvo objašnjenje. "Postoji li još tko?" "Ne mogu se nikoga sjetiti." "Možda bih mogao pitati gospodina Dostiea kad se vrati." "Narednika Dostiea," automatski ga ispravi Wolf. "Je li dobro poznavao razvodnika Fostera?" "Zbilja ne znam, commissario." Brunetti pomisli kako ovaj čovjek uistinu malo zna o čovjeku s kojim je radio. "Koliko dugo je razvodnik Foster radio kod vas?" zapita on. Wolf se zavali u stolici i pogleda sliku kao da će mu žena to reći i odgovori: "Četiri godine, od kad je došao ovamo." "Aha. A koliko dugo je narednik Dostie ovdje?" "Otprilike četiri godine." "Kakav je bio kao čovjek?" zapita Brunetti vraćajući razgovor na pokojnika. Ovog puta Wolf pogleda djecu prije nego odgovori. "Bio je izvrstan vojnik. To vidite po njegovoj biografiji. Držao se dosta povučeno, ali to je možda bilo zato što se dalje školovao i uzimao je to vrlo ozbiljno." Wolf zastane kao da traži neku misaonu riječ kojom bi to izrazio. "Bio je brižna osoba." "Molim?" zbuni se Brunetti. "Brižan? Za što se Foster brinuo? Ne razumijem." Wolf mu rado objasni: "Znate, bio je, kako to vi Talijani kažete, simpatico*(Talijanski simpatico znači zgodan, simpatičan, dok engleski sympathetic znači sućutan, suosjećajan. (Op. prev.)). "Hmm," promumlja Brunetti. Kakvim čudnim jezikom govore ovi ljudi! Zatim izravno zapita: "Sviđao vam se?" Vojnika očito iznenadi ovo pitanje. "Pa, da, pretpostavljam da mi se sviđao. Mislim, nismo bili prijatelji, nismo bili prisni, ali bio je dobar čovjek." "Za što je on zapravo bio zadužen?" upita Brunetti vadeći bilježnicu iz džepa. "Pa," započe narednik Wolf, ispreplete prste na zatiljku i udobno se opusti u stolici, "bavio se stambenim pitanjima, pazio da vlasnici stanova poštuju standarde. Znate, da ima dovoljno tople vode, da se stanovi dobro griju zimi. I

vodio je računa o tome da mi kao stanari ne načinimo nikakvu štetu u stanovima ili kućama. Ako vlasnik nazove i kaže da stanari dovode u opasnost zdravlje drugih ljudi, mi moramo otići tamo i to istražiti." "O kakvim se opasnostima radi?" zainteresira se Brunetti. "Oh, ima puno stvari. Ako ne iznose smeće ili ostavljaju smeće tik uz kuću. Ili ako ne čiste iza svojih životinja. Ima dosta toga." "A što vi onda poduzimate?" "Mi smijemo, hoću reći, mi imamo pravo ući u njihove domove." "Čak i ako se bune?" "Osobito ako se bune," nasmije se Wolf. "To je sigurni znak da je stan u neredu." "I što se onda događa?" "Moramo sve pregledati i ustanoviti je li zdravlje ugroženo." "Jesu li ti slučajevi česti?" Wolf zine, a onda zastane, i Brunetti shvati da odvaguje koliko toga može reći Talijanu i kako će on reagirati na ovakve priče o Amerikancima. "Tu i tamo," reče neodređeno. "I onda?" "Kažemo im da počiste, damo im rok za to i obavijestimo njihovog zapovjednika." "A ako ne poslušaju?" "Onda se primjenjuje članak petnaest." Brunetti se blijedo osmjehne. "Članak petnaest?" "To je neka vrsta službenog ukora. Ulazi u evidenciju i može pojedincu prouzročiti mnogo neprilika." "Kao na primjer?" "Može ostati bez plaće, može ga se degradirati pa čak izbaciti iz vojske." "Zato što živi u prljavom stanu?" upita Brunetti ne uspijevajući više prikriti iznenađenje. "Gospodine Brunetti, da ste vidjeli neke od tih stanova, poželjeli biste ih protjerati iz zemlje." Zastao je na trenutak, a zatim nastavio. "I morao je obilaziti ambasade i pregledavati kuhinje, osobito ako se tamo netko razbolio ili, što je još gore, ako je puno ljudi počelo pobolijevati. Imali smo hepatitis u Beogradu prošle godine i morao je tamo otići i obaviti pregled. "Je li se još čime bavio?" zapita Brunetti. "Ničim što bi bilo važno." Brunetti se nasmiješi. "Nisam siguran što je u ovom stadiju važno a što nije, naredniče, ali volio bih točno znati koje su mu bile dužnosti." Narednik Wolf mu uzvrati osmijeh. "Da, naravno. Jasno mi je. Također je morao voditi računa o tome da sva školska djeca budu propisno cijepljena. Znate, protiv ospica i kozica. I morao se pobrinuti da se rendgenski otpad posebno odvoji, kao i drugi materijal koji nije

obično smeće. Bio je također zadužen za određenu količinu informacija vezanih uz javno zdravstvo." Pogledao ga je i zašutio. "Mislim da je to sve." "Rendgenski otpad?" zapita Brunetti. "Da, na primjer rendgenske slike iz zubne klinke i odavde iz bolnice. To je posebni otpad. Ne možete to baciti u kantu za smeće." "Kako se to obavlja?" "Imamo ugovor s jednim talijanskim prijevoznikom koji dolazi jedanput mjesečno i odvozi takav otpad. To je bila Mikeova dužnost, morao se pobrinuti da se kontejneri odvezu." Wolf se nasmiješio. "To bi bilo sve." Brunetti mu uzvrati osmijehom i ustane. "Hvala, naredniče. Sad znam nešto više." "Nadam se da će vam nešto od toga poslužiti. Svi smo mi ovdje voljeli Mikea i želimo da uhvatite krivca." "To i ja želim," reče Brunetti pruživši mu ruku. "Ne bih vas više zadržavao." Amerikanac ustane i stisne Brunettiju ruku. Stisak mu je bio čvrst i pun pouzdanja. "Rado ću vam pomoći. Ako imate još kakvih pitanja, samo dođite i pitajte." "Hvala, naredniče. Možda ću opet doći." Kad se našao u hodniku, okrenuo se i istim se putem vratio u Ured za javno zdravstvo. Pokucao je na vrata, pričekao nekoliko sekundi i kad se nitko nije javio, ušao. Kao što je očekivao, Plava džamija i Koloseum još su uvijek bili tamo. Piramida više nije bilo.

11 Ponovno je izašao u hodnik i upitao prvu osobu koja je naišla, mladu crnkinju u odjeći medicinske sestre, gdje bi mogao naći doktoricu Peters. Odgovorila mu je da baš sada ide na odjel B gdje ona radi i da će ga odvesti. Ovoga puta uputili su se u suprotnom smjeru i prošli kroz drugi niz dvostrukih vrata, a ususret su im išli ljudi odjeveni u bijelo ili svjetlozeleno, nije više bilo tamnozelene boje vojne odore. Prošli su pokraj sobe na kojoj je pisalo intenzivna skrb, zatim skrenuli desno i začuli kriku djece. Pogledao je medicinsku sestru, a ona mu se osmjehnula i kimnula. "Troje, sve troje rođeno ovoga tjedna." Brunetti pomisli kako se djeca ne bi trebala rađati ovdje, u vojnoj bazi, okružena oružjem, odorama, poslovima vezanim za ubijanje. No sjeti se da je u krugu baze vidio knjižnicu, kapelicu, bazen za plivanje i trgovinu sladoledima Baskin-Robbins, pa stoga možda i nije sasvim besmisleno da se i ovdje rađaju djeca. Zapravo, kako malo onoga što je ovdje vidio ima veze s ratom, ubijanjem pa i samom vojskom! Shvaćaju li Amerikanci, pitao se, kamo ide njihov novac?

Je li im jasno kako se on rasipnički troši? Zato što je bio Talijan, mislio je da se njegova vlada ozbiljno bavi jedino rasipanjem novca i da taj novac uvijek nekako dospijeva tamo gdje su prijatelji onih u vladi, ali nije mu palo na pamet da bi i američka vlada mogla jednako tako postupati s istim žarom. "Ovo je ordinacija doktorice Peters. Mislim da je sada kod pacijenta, ali trebala bi se brzo vratiti." Nasmiješila se i otišla, a da ga nije upitala ni tko je ni što želi. Ordinacija je izgledala kao i svaka druga. Jedan je zid bio prekriven debelim knjigama s teškim naslovima; u kutu je bila vaga s metalnom šipkom za mjerenje visine. Stao je na vagu i gurkao metalni uteg amo-tamo po vodoravnoj prečki dok nije kvrcnuvši sjeo na mjesto - 193. Upustio se u računanje dijeleći napamet s 2,2 i uzdahnuo kad je došao do rezultata. Izmjerio je visinu, 5 stopa i 10 palaca, ali ovo nije mogao izračunati bez papira i olovke. Uostalom, visina ga ne može tako iznenaditi kao što ga je iznenadila težina. Na zidu je bilo nekoliko plakata: jedna od tipičnih fotografija Fulvia Roitera s karnevala, reprodukcija mozaika iz crkve San Vitale u Ravenni; povećana fotografija planina koje su mogle biti nazubljeni vrhovi Dolomita. Zid s desne strane bio je prekrit uramljenim diplomama, čest prizor u ordinacijama, kao da se liječnici boje da im nitko ne bi vjerovao kad ne bi oblijepili zidove opipljivim dokazima svoga školovanja. Sveučilište Emory, ime mu nije ništa značilo. Phi Beta Kappa. Niti ovo. Summa cum laude. Ovo je već bila druga stvar. Na stolu je ležao časopis Obiteljski liječnik. Uzeo ga je, prelistao i zastao na jednom članku s fotografijama u boji koje su prikazivale ljudska stopala, ali stopala iskrivljena na nezamisliv način, prsti su rasli u svim smjerovima, savijali se prema gležnju ili se podvijali pod stopalo. Buljio je u fotografije neko vrijeme, i baš kad je počeo čitati članak, osjetio je pokret pokraj sebe, podigao pogled i ugledao doktoricu Peters u vratnicama. Bez riječi, uzela mu je časopis iz ruku, bučno ga zaklopila i stavila na drugi pokraj pisaćeg stola. "Što radite ovdje?" upitala je ne skrivajući ni iznenađenje ni srdžbu. Nije se povukao. "Oprostite što sam dirao vaše stvari. Došao sam razgovarati s vama, ako imate vremena. Vidio sam časopis na stolu i prelistao ga dok sam čekao. Nadam se da nisam učinio ništa loše." Očito je shvatila da je reakcija bila pretjerana. Promatrao ju je kako se pokušava savladati. Sjela je napokon za svoj stol i nasmiješila se usiljeno: "Bolje časopis nego moja pisma." To je rekla, a zatim se iskreno nasmijala. Pokazala je prstom zatvoreni časopis: "To se događa starim ljudima. Ukoče se, pa se ne mogu sagnuti i odrezati nokte, a oni i dalje rastu i, kao što vidite, stopala se strašno iskrive." "Bolje se baviti djecom," reče on. Ponovno se osmjehnula.

"Da puno bolje. Mislim da se bolje posvetiti djeci." Položila je stetoskop na časopis i rekla: "Sigurno niste došli ovamo da biste raspravljali o mom izboru zanimanja, commissario. Što želite znati?" "Želio bih znati zašto mi niste rekli da ste bili u Kairu s razvodnikom Fosterom?" Pitanje ju nije iznenadilo, možda ga je očekivala. Prekrižila je noge, koljena su joj se jedva vidjela pod rubom suknje koju je nosila ispod bijele kute. "Znači ipak čitate moju poštu?" Kad nije odgovorio, dodala je: "Nisam htjela da itko ovdje zna što se događa." "Doktorice, poslali ste ovamo razglednicu i na njoj su vaša imena, bolje rečeno, inicijali. Ovdje sigurno nije nikakva tajna da ste zajedno bili u Kairu." "Molim vas," rekla je umorno, "znate što hoću reći. Nisam htjela da se zna što se među nama događa. Bili ste sa mnom kad sam ga vidjela mrtvog pa zato znate." "Zašto ne želite da se to sazna? Udani ste?" "Ne," reče ona strpljivo odmahnuvši glavom, jer on nikako nije shvaćao. "Ne bi bilo tako strašno da se radi samo o tome. Ali ja sam časnik, a Mike je bio vojnik." Primijetila je da mu nije jasno. "To je zbližavanje. To je jedna od stvari koje nam nisu dopuštene. Jedna od mnogih." "Što bi vam se dogodilo da su otkrili?" zapita on i pritom nije bilo sumnje tko su to 'oni'. Slegnula je ramenima. "Nemam pojma. Jednog od nas bi pozvali na razgovor, možda kaznili. Možda bi bio premješten na neko drugo mjesto. Ali to sada više nije važno, je li?" reče ona gledajući ga ravno u oči. "Mislim da nije. Bi li to još uvijek moglo štetiti vašoj karijeri?" zapita on. "Izaći ću iz vojske za šest mjeseci, gospodine Brunetti. Sumnjam da bi se sada time bavili, a ako i bi, više mi ne bi bilo toliko stalo. Ne želim karijeru, ne u vojsci, ali svejedno ne želim da saznaju. Samo želim izaći i dalje živjeti svoj život." Zastala je na trenutak, uputila mu dijagnostički pogled i nastavila: "Vojska me je poslala na školovanje. Ja za to nisam imala novaca, a niti moja obitelj. Dali su mi četiri godine školovanja, a ja sam im dala četiri godine rada.To je osam godina, gospodine Brunetti, osam godina. Uopće ne bih trebala reći da želim dalje živjeti svoj život. Želim započeti živjeti svoj život." "Koje su vam namjere? Mislim u životu?" Ona skupi usnice i podigne obrve. "Ne znam. Podnijela sam molbu za zaposlenje u nekoliko bolnica. Uvijek postoji privatna praksa. A postoji i nastava. Ne razmišljam o tome previše." "Zbog smrti razvodnika Fostera?" Gurnula je malo stetoskop prstom, pogledala njega, a zatim opet u svoju ruku. "Doktorice Peters," započe on i s nelagodom pomisli kako će ovaj govor zvučati na engleskom. "Ne znam što se ovdje događa, ali znam da razvodnika Fostera nije slučajno ubio neki ulični razbojnik niti je stradao u nekom

neuspjelom pokušaju pljačke. On je ubijen, a počinitelj je na neki način povezan s američkom vojskom ili s talijanskom policijom. Ja mislim da vi nešto znate o tome zbog čega je ubijen, što god to bilo. Volio bih da mi kažete što znate ili na što sumnjate. Ili čega se bojite." Imao je osjećaj da riječi koje izgovara zvuče neprirodno i tromo. Pogledala ga je kad je to rekao, i ponovno joj je u očima vidio sjenu straha što ju je obuzeo one večeri na otoku San Michele. Počela je govoriti, zastala i ponovno pogledala u stetoskop. Neko je vrijeme šutjela, a zatim je odmahnula glavom i rekla: "Mislim da pridajete previše važnosti mojoj reakciji, gospodine Bru-netti. Ne znam na što ciljate kad kažete da se nečeg bojim." A zatim doda, kao da ih želi oboje uvjeriti: "Ne znam ništa o tome zbog čega bi netko htio ubiti Mikea ili tko bi to mogao biti." Opazio je kako rukom savija crnu gumenu cijev stetoskopa na kojoj se nalazi disk, i kako je guma posivjela od istezanja. Slijedila je smjer njegova pogleda, zagledala se u svoju ruku i polako otpuštala stisak dok se cijev nije ponovno izravnala, a guma postala crna. "Sada me morate ispričati, čeka me jedan pacijent." "Da, naravno," rekao je znajući da je izgubio. "Ako se nečega sjetite ili ako želite sa mnom razgovarati, možete me naći u Questuri u Veneciji." "Hvala," rekla je, ustala i krenula prema vratima. "Želite li završiti članak?" "Ne," odgovorio je, brzo ustao i zaputio se prema vratima. Pružio joj je ruku. "Ako se bilo čega sjetite, doktorice..." Stisnula mu je ruku i nasmiješila se bez riječi. Gledao je kako odmiče hodnikom ulijevo i ulazi u ordinaciju. Začuo je neku ženu kako govori pjevajućim glasom, vjerojatno je tepala bolesnom djetetu. Pred zgradom ga je čekao vozač zaokupljen čitanjem novina. Digao je pogled sa stranice kad je Brunetti otvorio stražnja vrata auta i zapitao: "Kamo sada želite?" "Je li ona blagovaonica danas otvorena?" Bio je zbilja gladan i tek je sada shvatio da je prošao jedan sat. . "Je. Štrajk je završen." "Tko je štrajkao?" "CGL," objasnio je, što je bila kratica najvećeg komunističkog sindikata. "CGL," ponovi Brunetti zaprepašteno. "U američkoj vojnoj bazi?" "Da," reče vozač i nasmije se. "Nakon rata zaposlili su ljude koji su znali nešto engleskog i dopustili su osnivanje sindikata misleći da ih se to ne tiče. Kad su shvatili da je CGL komunistički sindikat, nisu više zaposlili ni jednog člana tog sindikata. Ali više nisu mogli otpustiti ljude koje su primili. Puno ih radi u blagovaonici. Hrana je dobra." "Dobro, odvezite me tamo. Je li daleko?"

"Oko dvije minute," reče on, odmakne se od pločnika, okrene auto za sto osamdeset i poveze ih istom cestom kojom su došli i za koju je Brunetti bio siguran da je jednosmjerna. Prošli su pokraj dva velika spomenika koja ranije nije primijetio. "Tko su ovi?" upitao je. "Ne znam tko je ovaj anđeo s mačem, ali ono je sveta Barbara. "Sveta Barbara? Što ona radi ovdje?" "Ona je zaštitnica artiljerije. Sjećate se da je njenog oca pogodio grom kad joj je htio odrubiti glavu?" Premda je imao katolički odgoj, Brunetti nije bio osobiti vjernik i teško mu je bilo pamtiti razne svece, kao što je, bio je u to siguran, i poganima bilo teško pamtiti koji je bog za što zadužen. Osim toga, uvijek mu se činilo da sveci prečesto ostavljaju naokolo razne dijelove tijela: oči, grudi, ruke i, evo sada, kao sveta Barbara, glavu. "Ne znam kako glasi legenda. Što se dogodilo?" Vozač prođe pokraj znaka STOP i zavije za ugao, pogleda Brunettija i objasni: "Njen je otac bio nevjernik, a ona je bila kršćanka. Otac je želio da se uda za nevjernika, no ona je htjela ostati djevica. Luda glava," ovo posljednje promrlja sebi u bradu. Pogleda na cestu, naglo zakoči i u posljednji čas izbjegne sudar s kamionom. "Stoga ju je otac odlučio kazniti i odrubiti joj glavu. Držao joj je mač nad glavom dajući joj još jednu priliku da se pokori, kadli nebo propara munja, udari o mač i ubije oca." "Što se s njom dogodilo?" "E, to vam nikad ne kažu. U svakom slučaju zbog tog udarca groma ona je zaštitnica artiljerije." Zaustavio se pred drugom niskom zgradom. "Stigli smo." Zatim sav zbunjen doda: "Čudi me da vi to ne znate. To o svetoj Barbari." "Nisam bio zadužen za taj slučaj," reèe Brunetti. Nakon ručka, zatražio je da ga vozač ponovno odveze do Fosterovog stana. Ista dva vojnika sjedila su u jeepu ispred kuće. Obojica su izašla kad su ugledala Brunettija i čekala da im priđe. "Dobar dan," rekao je uz ljubazan osmijeh. "Želio bih ponovno pogledati stan ako je moguće." "Jeste li razgovarali s bojnikom Butterworthom, gospodine?" "Danas nisam, ali jučer mi je dao dopuštenje." "Možete li mi reći zašto želite ponovno vidjeti stan?" "Ostala mi je bilježnica. Zapisivao sam imena njegovih knjiga i vjerojatno sam je ostavio na polici. U vlaku sam ustanovio da je nemam, a ovdje sam je zadnji put držao u ruci." Primijetio je kako se vojnik sprema da ga odbije, pa je stoga dodao: "Možete sa mnom ako želite. Samo želim uzeti bilježnicu ako je tamo. Mislim da mi stan neće biti od nikakve koristi u istrazi, ali u toj bilježnici su mi zapisane i druge stvari, a one mi trebaju." Znao je da previše govori. Dva su se vojnika pogledala i očito je jedan zaključio da u tome nema ničeg lošeg. Onaj s kojim je razgovarao da svoju pušku drugom i reče: "Dođite sa

mnom, povest ću vas do stana." Smiješeći se zahvalno, Brunetti ga je slijedio prema glavnom ulazu i zatim u dizalo. Šutjeli su tijekom vožnje do trećega kata i dok je vojnik otvarao vrata. Odmaknuo se i propustio Brunettija u stan, a zatim ušao i zatvorio vrata za sobom. Brunetti ode u dnevnu sobu i priđe polici s knjigama. Pretvarao se da traži bilježnicu koja mu je bila u džepu na prsima, čak se sagnuo da pogleda iza stolice koja je stajala pokraj knjiga. "Čudno, siguran sam da sam je ovdje imao." Izvukao je nekoliko knjiga i pogledao iza njih. Ništa. Zastao je razmišljajući gdje ju je još mogao odložiti. "Popio sam čašu vode u kuhinji," reče vojniku. "Možda sam je tamo ostavio." A zatim doda kao da mu je to ovog časa palo na pamet: "Postoji li mogućnost da je netko ušao u stan i našao je?" "Ne. Nitko nije bio poslije vas." "U tom slučaju," reče Brunetti uz svoj najsrdačniji osmijeh, "mora biti ovdje negdje." Ušao je u kuhinju prije vojnika i prišao radnoj plohi pokraj sudopera. Pogledao je oko sebe i sagnuo se da pogleda ispod kuhinjskog stola, tada se opet uspravio. Učinio je to tako da se našao točno ispred bojlera. Vijci na poklopcu što ih je jučer pažljivo postavio u okomiti i vodoravni položaj bili su malo pomaknuti. Dakle netko je provjerio i ustanovio da nema vrećica. "Ovdje je nema." "Ne, nema," složi se Brunetti praveći se zbunjen. "Vrlo čudno. Siguran sam da sam je imao kad sam bio ovdje." "Nije li vam možda ispala u autu?" sjeti se vojnik. "Vozač bi mi rekao," reče Brunetti a zatim doda, kao da mu je to ovog časa palo na pamet, "da ju je našao." "Bolje vam je potražiti je u autu." Zajedno su izašli iz stana i vojnik je zaključao vrata. Dok su se spuštali dizalom, Brunetti zaključi da bi bila prevelika slučajnost da nađe bilježnicu na stražnjem sjedalu automobila, pa zahvali vojniku na pomoći kad su izašli iz zgrade i uđe u svoj auto. Nije bio siguran može li ga Amerikanac čuti, nije znao razumije li talijanski; odlučio je glumiti do kraja pa je zapitao vozača je li našao bilježnicu. Očito nije. Otvorio je stražnja vrata, gurnuo ruku iza stražnjeg sjedala i pipao odostraga. Ništa nije našao, nikakvo čudo. Izvukao se iz auta i okrenuo prema jeepu. Raširio je ruke naglašavajući tom kretnjom da su prazne i da nema ničega, a zatim je sjeo u auto i rekao vozaču da ga vozi na kolodvor.

12 Jedini vlak iz Vicenze u to doba bio je putnički koji se na putu do Venecije zaustavljao na svakoj postaji. Ali kako je brzi vlak iz Milana trebao doći tek za četrdeset minuta, Brunetti se odlučio za putnički, makar je mrzio to stalno

zaustavljanje, neprestanu izmjenu putnika i brojne studente koji su se masovno ukrcavali ili iskrcavali u Padovi. U menzi je na stolu za kojim je sjedio našao novine na engleskom jeziku pa ih je ponio sa sobom. Sada ih je izvadio iz unutrašnjeg džepa i počeo čitati. Stars and Stripes, pisalo je na njima velikim crvenim slovima, očito su to bile novine američke vojske u Europi. Na prvoj stranici bio je članak o uraganu koji je poharao grad po imenu Biloxi, za koji je vjerovao da je u Bangladešu. Ali bio je u Americi, no kako objasniti to ime? Tu je bila i velika fotografija srušenih kuća, prevrnutih automobila, stabala izvaljenih jedno preko drugog. Okrenuo je stranicu i pročitao da je pitbull odgrizao ruku usnulog djeteta u Detroitu, ovaj grad je sigumo bio u Americi. Ovdje nije bilo slike. Ministar obrane uvjeravao je kongres da će svi oni koji su prevarili vladu biti krivično gonjeni. Zanimljiva je bila ta sličnost između američke i talijanske političke retorike. Bilo mu je jasno da je ovo obećanje jednako neostvarivo u obje zemlje. Tri stranice bile su pune stripova koji su mu svi bili jednako nerazumljivi, a na šest stranica bile su sportske novosti koje je još manje shvaćao. U jednom stripu špiljski je čovjek mahao palicom, a na jednoj od sportskih stranica čovjek u prugastom dresu radio je to isto. Sve ostalo bila je za njega totalna nepoznanica. Na posljednjoj stranici bio je nastavak reportaže o uraganu, ali tada je vlak stigao u Veneciju pa je prestao čitati. Ostavio je novine na sjedištu pokraj sebe; možda će se netko drugi zabaviti bolje od njega. Bilo je nešto poslije sedam kad je vlak stigao i nebo je još uvijek bilo svijetlo. To će prestati ovoga vikenda, pomislio je, kad se satovi pomaknu unatrag i kad se bude smrkavalo ranije. Ili se možda pomiču naprijed pa će svjetlo trajati duže? Nadao se da većini ljudi treba isto toliko vremena koliko i njemu da to svake godine ponovno shvate. Prešao je Ponte degli Scalzi i zašao u splet ulica kojim je morao proći da bi došao do ku’e. Premda nije bilo kasno, bilo je malo prolaznika; ljudi su uglavnom išli brodom do željezničkog kolodovora ili do autobusa na Piazzale Roma. Hodao je i promatrao pročelja kuća, gledao gore u prozore, dolje niz uske uličice, i tražio okom nešto što dosad nije primijetio. Poput mnogih svojih sugrađana, Brunetti bi svako toliko s velikim veseljem otkrio nešto novo. Tijekom godina razvio je poseban sustav kako bi sebe mogao nagraditi za ta otkrića: za novootkriveni prozor počastio bi se kavom, za kip sveca ma kako malen bio, čašom vina; a jednom, prije više godina, primijetio je na zidu pokraj kojeg je prolazio pet puta tjedno od svoje najranije dobi kamen s uklesanim natpisom u spomen izdavačke kuće Aldine, najstarije u Italiji, osnovane u četrnaestom stoljeću. Nakon toga je odmah skrenuo iza ugla, ušao u kafić na trgu Campo San Luca i naručio Brandy Alexander premda je bilo tek deset ujutro, i šanker ga je čudno pogledao kad je stavio čašu pred njega. Večeras, međutim, ulice ga nisu zanimale; još je uvijek bio u Vicenzi, i dalje je mislio na žlijebove četiriju vijaka koji su držali prednji poklopac bojlera u Fosterovom stanu, i koji su svi bili malo pomaknuti i nisu više bili u onom položaju u kojem ih je Brunetti ostavio dan ranije, i otkrivali da vojnik laže kad

tvrdi da nitko nije bio u stanu poslije Brunettija. Sad su oni - tko god bili - znali da je Brunetti uzeo drogu iz stana i da nikome nije ništa rekao. Ušao je u zgradu, otključao sandučić za poštu, a zatim se sjetio da se Paola sigurno već davno vratila i pokupila poštu. Počeo se penjati prema stanu, zadovoljan ovim stubama, plitkim i širokim, ostatkom nekadašnje palače iz petnaestog stoljeća. Na vrhu tog niza, skretalo se ulijevo i penjalo uz dva niza strmih stuba do sljedećeg kata. Tamo su bila vrata, koja je otključao i zatvorio za sobom. Još jedan niz stuba, opasnih i strmih. A iznad ovih još jedan od dvadesetpet stuba na vrhu kojih su bila vrata njegovog stana. Otključao je vrata, ušao unutra i napokon je bio kod kuće. Dočekao ga je miris jela poput dobrodošlice, jedna se aroma miješala s drugom. Večeras je razabrao blagi miris tikve, što je značilo da Paola pripravlja risotto con zucca, kojih ima samo u ovo doba godine kad preko lagune iz Chioggie stižu,tamnozelene, zdepaste tikve zvane barucca. A što ima nakon toga? Teleća koljenica? Pečena s maslinama i bijelim vinom? Objesio je sako u ormar i otišao hodnikom do kuhinje. Tamo je bilo toplije nego obično, znak da je uključena pećnica. Kad je podigao poklopac s velike tave na štednjaku, ugledao je svjetlonarančaste komade tikve kako se polako prže sa sjeckanim lukom. Uzeo je čašu sa stalka pokraj sudopera i dohvatio bocu ribolle iz hladnjaka. Natočio je malo više od gutljaja, kušao, ispio, napunio čašu i vratio bocu na mjesto. Toplina kuhinje ga je obuzimala. Olabavio je kravatu i zaputio se hodnikom: "Paola?" "Tu sam, otraga," čuo je kako mu odgovara. Nije joj se ponovno javio, šutke je prošao dugačkom dnevnom sobom i izašao na balkon. Za Brunettija je ovo bilo najljepše doba dana; odavde je mogao gledati kako sunce zalazi tamo daleko na zapadu. Za vedrih dana mogli su se vidjeti Dolomiti s malog prozora u kuhinji, ali sada je bilo kasno i u ovo doba već su bili obavljeni izmaglicom i nevidljivi. Stajao je nepomično, rukama naslonjen na ogradu, i pogledom prelazio preko krovova i tornjeva. Ovo ga je uvijek ispunjalo zadovoljstvom. Čuo je kako Paola ide hodnikom u kuhinju, začuo zveket lonaca i tava, no stajao je i dalje tamo i slušao kako zvona San Pola zvone osam sati, a zatim im poput jeke odgovara zvonjava sv. Marka razliježući se gradom s nekoliko minuta zakašnjenja kao obično. Kad su sva zvona utihnula, ušao je unutra i zatvorio balkonska vrata da večernja svježina ne uđe u kuću. U kuhinji, Paola je stajala pred štednjakom miješajući rižoto i svako bi malo zastala i dodala još vrele juhe. "Bi li malo vina?" upitao ju je. Odmahnula je glavom i dalje miješala. Prošao je iza nje, zastao da joj utisne poljubac u zatiljak i natočio sebi još jednu čašu vina. "Kako je bilo u Vicenzi?" upitala je. "Bolje pitaj kako je bilo u Americi." "Znam," rekla je. "Čovjek ne bi vjerovao." "Bila si tamo?"

"Davno, s Alviseima." Primijeti njegov zbunjeni pogled pa mu objasni. "Kad je pukovnik bio na službi u Padovi, u časničkom je klubu bila organizirana zabava za talijanske i američke časnike. Otprilike pred deset godina." "Ne sjećam se." "Ti nisi bio s nama. Mislim da si tada bio u Napulju. Je li sve još uvijek isto?" "Ne znam kako je bilo onda," reče on smijući se. "Ne pravi se pametan, Guido. Kako je bilo?" "Vrlo čisto, i svi su se podosta osmjehivali." "Točno," reče ona i opet promiješa rižoto. "Znači, ništa se nije promijenilo." "Pitam se zašto se toliko osmjehuju." To je primijetio svaki put kad je bio u Americi. Odvojila je oči od rižota i pogledala ga: "Zašto se ne bi osmjehivali, Guido? Razmisli. Najbogatiji su na svijetu. U politici im se svi moraju klanjati, a sami su sebe nekako uvjerili da je sve što su u svojoj kratkoj povijesti učinili bilo na opću dobrobit čovječanstva. Zašto se ne bi osmjehivali?" Vratila se ponovno rižotu mrmljajući nezadovoljno, jer je osjetila da se riža lijepi za dno. Ulila je još juhe i nakratko promiješala. "Hoće li se ovo pretvoriti u sastanak ćelije?" upitao ju je ljubazno. Premda su se obično slagali u politici, Brunetti je uvijek glasovao za socijaliste, dok je Paola svom žestinom glasovala za komuniste. No sada ju je, nakon pada sistema i smrti partije, uvijek pokušavao bocnuti. Nije ga udostojala odgovorom. On počne vaditi tanjure i postavljati stol. "Gdje su djeca?" "S prijateljima." Prije nego je uspio zapitati, dodala je: "Da, oboje su nazvali i zatražili dopuštenje." Ugasila je plamen pod rižotom, dodala dobar komad maslaca koji je stajao sa strane i usula malu zdjelicu fino naribanog parmezana Parmigiano Reggiano. Miješala je dok se jedno i drugo nisu stopili s rižom, sve istresla u zdjelu i stavila na stol. Izvukla je stolicu, sjela, okrenula žlicu prema njemu i rekla: "Mangia, ti fa bene." Otkad pamti, ova je zapovijed uvijek razdragala Brunettija. Dobro je napunio svoj tanjur. Teško je radio. Proveo je dan u inozemstvu pa se ima valjda pravo pošteno najesti? Počevši od sredine, gurao je vilicom rižoto u pravilnom krugu prema obodu tanjura da se brže ohladi. Uzeo je dva dobra zalogaja, uzdahnuo od zadovoljstva i nastavio jesti. Kad je utažio prvu glad i počeo jesti iz zadovoljstva, Paola reče: "Nisi mi rekao kako je prošao izlet u Ameriku." Govorio je gutajući rižoto. "Čudno. Amerikanci su vrlo uljudni i kažu da mi žele pomoći, ali nitko ništa ne zna što bi mi koristilo." "A doktorica?"

"Ona zgodna?" reče on i nakesi se. "Da, Guido, ona zgodna." Vidjevši da je naletio na zid, on jednostavno odgovori: "Još uvijek mislim da ona zna ono što bih ja htio znati. Ali ne želi ništa reći. Izlazi iz vojske za šest mjeseci, otići će u Ameriku i sve ovo ostaviti za sobom." "A bio joj je ljubavnik?" upita Paola i otpuhne posprdno, ne vjerujući da liječnica ne bi pomogla da može. "Tako se čini." "Onda nisam sigurna da će spakirati stvari i sve zaboraviti." "Možda je to nešto što ne želi znati." "Kao na primjer?" "Ne znam. Ne mogu objasniti." Odlučio je da joj ne kaže za dvije plastične vrećice koje je našao u Fosterovom stanu; za to nitko nije smio znati. Osim osobe koja je otvorila bojler, vidjela da su vrećice nestale i steg-nula one vijke. Privukao je k sebi zdjelu s rižotom. "Hoću li ovo počistiti do kraja?" upitao je i nije morao biti detektiv da bi saznao odgovor. "Pojedi sve. Nije dobar kad stoji, ni tebi se poslije ne sviđa." Kad je završio s rižotom, uzela je zdjelu i stavila je u sudoper. Pomaknuo je dva slamnata podloška kako bi napravio mjesta za tepsiju što ju je Paola izvadila iz pećnice. "I što ćeš sad?" "Ne znam. Vidjet ću što će Patta poduzeti," reče on, odreže komad teleće koljenice i stavi joj ga na tanjur. Rukom mu je dala znak da ne želi više. Sebi je odrezao dva velika komada, uzeo komad kruha i počeo jesti. "Zašto je uopće važno što radi Patta?" zapita ona. "Ah, ti slatka nevinosti," podrugne se on. "Ako me pokuša maknuti s ovog slučaja, znat ću da netko želi ovo zataškati. A kako naš vice-questore čuje samo glasove onih odozgo - što dolaze s većih visina, to on brže poskakuje - znači da je onaj tko to želi zataškati na nekom višem položaju." "Tko, na primjer?" Uzeo je još jedan komad kruha i pomazao sok od mesa s tanjura. "Možemo oboje nagađati, ali nije mi ugodno kad pomislim tko bi to mogao biti." "Tko?" "Ne znam točno. Ali ako je umiješana amerièka vojska, stvar je političke naravi, što znači da je umiješana i vlada. Njihova. A onda znači i naša vlada." "I onda oni zovu Pattu?" "Točno." "I tu počinju nevolje." Brunetti nije volio komentirati ono što je bilo samo po sebi jasno. "A ako te Patta ne pokuša zaustaviti?" Brunetti slegne ramenima. Čekat će i vidjeti. Paola skloni tanjure.

"Nešto za desert?" On odmahne glavom. "Kad će doći djeca?" Počela je pospremati po kuhinji. "Chiara će doći do devet. Raffaeleu sam rekla da dođe do deset." Način na koji je to rekla odavao je puno toga. "Razgovarala si s njegovim profesorima?" zapita Brunetti. "Nisam. Škola je tek počela." "Kad je prvi roditeljski sastanak?" "Ne znam. Škola nam je poslala pismo, tu mi je negdje. Mislim da je u listopadu." "A inače, kako je?" Još dok je to izgovarao, nadao se da će Paola samo odgovoriti i da ga neće pitati što zapravo pod tim misli, jer to ni sam nije znao. "Ne znam, Guido. Nikad mi ništa ne govori, niti o školi, niti o svojim prijateljima niti o tome što radi. Jesi li i ti bio takav u njegovim godinama?" Pokušao je zamisliti kako je to imati šesnaest godina, i kako je njemu bilo. "Ne znam. Vjerojatno jesam. Ali onda sam otkrio da postoje djevojke i odmah sam prestao biti bijesan i izgubljen ili što sam već bio. Samo sam htio da im se svidim. Jedino mi je to bilo važno." "Bilo ih je puno?" upita ona. Slegnuo je ramenima. "Jesi li im se sviđao?" Nakesio se. "Ma, daj, Guido. Makni se odavde. Idi gledati televiziju." "Mrzim televiziju." "Onda mi pomogni oprati suđe." "Volim televiziju." "Guido," ponovila je na najboljem putu da plane, "ustani i makni se odavde." Oboje su čuli okretanje ključa u bravi. Bila je Chiara. S treskom je otvorila vrata i ispustila udžbenik na pod čim je ušla u stan. Hodnikom je došla u kuhinju, poljubila oba roditelja i stala pokraj Brunettija s rukom na njegovom ramenu. "Ima li što za jesti, mamma?" upitala je. "Zar te nije Luisina majka nahranila?" "Da. Ali to je bilo davno. Umirem od gladi." Brunetti je zagrli jednom rukom i privuče k sebi na krilo. A onda reče strogo, onim svojim glasom zločestog policajca: "Dobro. Sad te imam. Priznaj! Gdje si to stavila?" "Ali, tata, nemoj," reče ona vrpoljeći se zadovoljno. "Ja to sve pojedem. A onda sam opet gladna. A zar ti nisi?" "Chiara, tvoj otac obično čeka barem jedan sat." A onda nježnijim glasom zapita: "Hoćeš voća? Ili sendvič?" "Može oboje?" zamoli Chiara.

Kad je Chiara pojela sendvič, poveći komad kruha s pršutom, rajčicom i majonezom, i smazala dvije jabuke, bilo je već vrijeme za spavanje. U pola dvanaest Raffaele se još nije vratio, ali u neko doba noći Brunetti se probudio i čuo kako se vrata otvaraju i zatvaraju, a zatim sinovljeve korake u hodniku. Nakon toga je čvrsto zaspao.

13 Subotom Brunetti obično nije išao u Questuru, ali ovoga je jutra učinio iznimku, više zbog toga da vidi tko će se još pojaviti nego zbog nečeg drugog. Nije ni pokušao doći na vrijeme, prošetao je trgom Campo San Luca i popio cappuccino u kafiću 'Rosa Salva' gdje je, Paola je to tvrdila, bila najbolja kava u gradu. Produžio je dalje prema Questuri usporedo s bazilikom sv. Marka, ali sam trg je zaobišao. Kad je stigao, popeo se odmah na drugi kat, gdje je našao Rossija kako razgovara s pozornikom Riverreom za kojeg je mislio da je na bolovanju. Rossi mu mahne da im priđe čim ga je ugledao. "Dobro da ste došli. Ima nešto novo." "Što?" "Provala. U onu palaču koju su nedavno obnovili uz Canal Grande, tamo pokraj San Stae." "Vlasnik je iz Milana?" "Da, baš ta. Kad je sinoć došao, zatekao je dvojicu ili trojicu u palači, nije sasvim siguran." "Što se dogodilo?" "Vianello sada razgovara s njim u bolnici. Ovo što znam, doznao sam od ljudi koji su primili poziv i odveli ga u bolnicu." "Što oni kažu?" "Pokušao je pobjeći, no provalnici su ga zgrabili i pretukli. Morali su ga odvesti u bolnicu, ali nije teško ozlijeđen. Samo modrice i porezotine." "A ta trojica? Ili dvojica?" "Nema im ni traga. Ljudi koji su primili poziv vratili su se nakon što su ga otpremili u bolnicu. Izgleda da je nestalo nekoliko slika i nešto nakita njegove žene." "Može li opisati nekoga od njih?" "Nije ih dobro vidio i ne može ništa reći, osim da je jedan bio izrazito visok, a čini mu se da je jedan imao bradu. Ali," doda Rossi osmjehnuvši se, "dva su turista sjedila uz rub Kanala i vidjeli su tri muškarca kako izlaze iz zgrade. Jedan od njih nosio je kovčeg. Kad su naši ljudi došli, ti su malci još uvijek bili tamo i opisali ih." Zastao je i nasmiješio se kao da je siguran da će Brunetti uživati u onome što slijedi. "Jedan od njih mogao bi biti Ruffolo." Brunetti istog časa reče: "Mislio sam da je u zatvoru."

"Bio je do prije dva tjedna." "Jeste li im pokazali slike?" "Jesmo. I misle da je to on. Primijetili su velike uši." "A što je s vlasnikom? Jeste li njemu pokazali sliku?" "Ne još. Tek sam maloprije razgovarao s tim mladim Belgijancima. To bi mogao biti Ruffolo." "A što je s drugom dvojicom? Da li se vlasnikov opis podudara s opisom mladih Belgijanaca?" "Pa, bilo je mračno i nisu baš pažljivo gledali." "Ali?" "Ali prili;no su sigurni da nijedan od njih nije imao bradu." Brunetti se na trenutak zamisli, a zatim reče Rossiju: "Odnesi fotografiju u bolnicu i vidi hoće li ga prepoznati? Može li govoriti?" "Može. Dobro mu je. Nekoliko masnica, modrica na oku, ali inače je u redu. Zgrada je potpuno osigurana." Zašto se kra]a uvijek činila manjim zlom kad je imovina bila osigurana? "Ako prepozna Ruffola javi mi, a ja ću otići do njegove majke i pokušati doznati gdje je on." Rossi nato otpuhne s nevjericom. "Znam, znam. Ona bi i papi lagala ako bi to spasilo njenog malog Peppina. Ne možeš joj zamjeriti. On joj je sin jedinac. Osim toga, volio bih ponovno vidjeti staru goropadnicu; mislim da sam je vidio samo dvaput od kad sam ga zadnji put uhitio." "Tada je jurnula na vas sa škarama," reče Rossi. "Nije u tome bilo prave namjere i Peppino ju je zaustavio." On se nasmije sjetivši se te zgode; bio je to jedan od najapsurdnijih trenutaka u njegovom životu. "Osim toga to su bile cik-cak škare." "Zbilja je na svoju ruku ta signora Concetta." "To da," složi se Brunetti. "I nađi nekoga da pripazi na onu njegovu žensku, kako joj je ime?" "Ivana. Ne mogu se sjetiti prezimena." "Da, neka pripazi na nju." "Želite li da razgovaramo s njom?" "Ne, ionako će reći da ga nije vidjela. Razgovaraj sa susjedima. Oni ispod su ga zadnji put prijavili. Možda nam dopuste da ostavimo nekoga u stanu dok se Ruffolo ne pojavi. Pitaj ih da li se slažu." "Dobro." "Ima li još što?" "Ništa drugo." "Ostat ću u uredu jedan sat. Javite mi što se događa u bolnici i da li je prepoznao Ruffola." Zaputio se prema izlazu, no Rossi ga opet pozove. "Ima još nešto. Sinoć vas je netko zvao." "Tko je zvao?"

"Ne znam. Telefonist je rekao da je primio poziv oko jedanaest. Neka žena. Rekla je vaše ime, ali nije govorila talijanski ili tek vrlo malo. Još je nešto rekao ali se više ne sjećam." "Razgovarat ću s njim kad se popnem gore," reče Brunetti i ode iz ureda. No umjesto da se uspne stubama, ode do kraja hodnika i uđe u sobicu gdje je sjedio telefonist. Bio je to mladi policijski novak, svježeg lica i jedva navršenih osamnaest godina. Brunetti mu se nije mogao sjetiti imena. Kad je ugledao Brunettija, skočio je na noge vukući za sobom žicu što je povezivala slušalice s razvodnom pločom. "Dobro jutro, gospodine." "Dobro jutro. Molim te, sjedni." Mladić ga posluša i nervozno sjedne na rub stolice. "Rossi kaže da me je sinoć netko tražio." "Da," reče novak i jedva se suzdrži da ne ustane kad razgovara s pretpostavljenim. "Jesi li ti primio poziv?" "Da." A zatim, da ga Brunetti ne bi zapitao zašto je još uvijek tu nakon dvanaest sati, doda: "Radim Monicovu smjenu. Bolestan je." "Što je rekla?" pitao je dalje Brunetti ne obaziruæi se na tu pojedinost. "Htjela je baš s vama razgovarati. Ali znala je vrlo slabo talijanski." "Sjećaš li se točno što je rekla?" "Da," reče on kopajući po papirima na stolu. "Ovdje sam sve zapisao." Gurnuo je ostale papire u stranu, uzeo jedan list i počeo èitati: "Tražila je vas, ali nije rekla svoje ime niti bilo što drugo. Pitao sam je kako se zove, ali nije odgovorila ili me nije razumjela. Rekao sam joj da vas nema, a ona je opet tražila vas." "Je li govorila engleski?" "Čini mi se, ali rekla je samo nekoliko riječi i nisam je razumio. Rekao sam joj da govori talijanski." "Što je još rekla?" "Nešto što je zvučalo kao basta, ali to je moglo biti i pasta ili posta* (Talijanski basta - dosta; pasta - tjestenina; posta - pošta. (Op. prev)). "Ima li još što?" "Ne, samo to. Basta ili pasta. I onda je spustila slušalicu." "Kako ti je zvučala?" "Zvučala?" "Da. Je li bila vesela ili tužna ili nervozna?" Mladac je malo razmišljao, a zatim odgovorio. "Zvučala je sasvim obično. Samo je bila razočarana što vas nije našla, tako bih rekao." "Dobro. Ako opet nazove, spoji je sa mnom ili s Rossijem. On govori engleski." "Na zapovijed," reče mladić i ne odolivši iskušenju, skoči na noge i salutira kad mu je Brunetti već okrenuo leđa i napola izašao iz prostorije.

Žena koja slabo govori talijanski. "Molto poco," sjetio se da mu je rekla doktorica. Također se sjetio da mu je otac jednom tumaèio kako se lovi riba u vrijeme kad se još ribarilo u laguni. Rekao mu je da je loše potezati ješku, da to rastjeruje ribu. Zato će on čekati. U svakom slučaju, ona ostaje tamo još šest mjeseci, a on nikamo ne odlazi. Ako ga ponovno ne nazove, telefonirat će joj u ponedjeljak u bolnicu. Ruffolo je, dakle, vani i vratio se svom starom poslu. Tijekom zadnjih deset godina ovaj sitni lopov i provalnik svaki je čas bio iza rešetaka. Samo Brunetti ga je dvaput tamo poslao. Roditelji su mu doselili iz Napulja prije više godina i sa sobom doveli svog maloljetnog prijestupnika. Oca je piće uskoro otjeralo u grob, no prije toga je svom sinu jedincu dobro utuvio u glavu da Ruffoli nisu rođeni za obične stvari, na primjer zato da rade, trguju ili se možda školuju. Giuseppe je bio na sliku i priliku svog oca, nikada ništa nije radio; jedini zanat kojim se bavio bila je krađa, a jedino u čemu se školovao bilo je kako obiti bravu i provaliti u kuću. Ako se vratio svom starom poslu tako brzo nakon što je pušten iz zatvora, onda te dvije godine što ih je proveo iza rešetaka očito nije uludo potratio. Usprkos svemu, Brunetti je gajio neku naklonost prema majci i sinu. Peppino nije držao Brunettija osobno odgovornim za svoje uhićenje, a signora Concetta, nakon što je epizoda sa škarama zaboravljena, bila je zahvalna Brunettiju što je na suđenju svjedočio da prilikom tih krađa nije bilo nasilja niti prijetnja nasiljem. Vjerojatno je taj iskaz pomogao da ga za provale osude na samo dvije godine zatvora. Nije zatražio da mu iz kartoteke donesu Ruffolov dosije. Prije ili kasnije Giuseppe će htjeti vidjeti majku ili Ivanu, i uskoro će se ponovo naći s one strane brave gdje će steći nova iskustva i postati još sigurniji da mu je suđeno voditi ovakav život. Čim je došao u ured, potražio je Rizzardijev obdukcijski nalaz o smrti mladog Amerikanca. U razgovoru patolog nije spomenuo prisutnost droge u krvi, a Brunetti ga nakon obdukcije nije posebno o tome pitao. Našao je nalaz na stolu, otvorio ga i počeo listati. Baš kao što je Rizzardi predvidio, bio je pisan njemu nerazumljivim jezikom. Na drugoj je stranici pomislio da je našao ono što traži, iako mu se nije bilo lako snaći zbog svih onih dugačkih latinskih izraza i čudno sklopljenih rečenica. Pročitao ga je tri puta i napokon je bio prilično siguran da u krvi nisu nađeni tragovi droge. Iznenadilo bi ga da je obdukcija pokazala suprotno. Interni telefon zazvoni. Brunetti spremno odgovori: "Da, šefe." Patta ga ne zapita kako je znao da on zove, što je bio sigurni znak da je poziv važan. "Želio bih s vama razgovarati, commissario." Oslovio ga je titulom, a ne imenom, što je samo potvrdilo važnost poziva. Brunetti mu zamalo odgovori kako već razgovaraju, no umjesto toga obeća da će odmah sići u donačelnikov ured. Patta je bio čovjek s ograničenim brojem raspoloženja koja je bilo lako prepoznati i Brunettiju je bilo jasno da sada mora biti na oprezu.

Kad je ušao u Pattin ured, zatekao je svog pretpostavljenog kako sjedi za praznim stolom, ruku prekriženih ispred sebe. Obično je Patta nastojao ostaviti dojam zaposlena čovjeka, čak i onda kad bi pred njim na stolu bio samo jedan prazni fascikl. Danas nije bilo ničega, samo Pattino ozbiljno lice s dostojanstvenim izrazom i prekrižene ruke na stolu. Oštar miris neke izazovne kolonjske vode širio se od Patte, a lice mu je jutros djelovalo više nauljeno nego obrijano. Brunetti je prišao k stolu i stajao pitajući se koliko dugo će Patta šutjeti; tu je tehniku primjenjivao kad je želio naglasiti važnost onoga što će reći. Patta konačno progovori: "Sjednite, commissario." Ponovno ga je službeno oslovio i Brunetti zaključi da ono što slijedi neće biti ugodno i da Patta to zna. "Htio bih s vama razgovarati o tom razbojstvu," reče Patta bez ikakva uvoda čim je Brunetti sjeo. Brunetti je slutio da nije riječ o ovom najnovijem slučaju uz Canal Grande, premda je žrtva bila industrijalac iz Milana. Napad na tako važnu osobu obično bi naveo Pattu na prekomjernu revnost, prividnu dakako. "Da," reče Brunetti. "Danas sam saznao da ste opet bili u Vicenzi." "Tako je." "Zašto je to bilo potrebno? Nemate dovoljno posla ovdje u Veneciji?" "Želio sam razgovarati s ljudima koji su ga poznavali." "Niste li to obavili kad ste prvi put bili tamo?" "Nije bilo dovoljno vremena." "To niste spomenuli kad ste se vratili." Kako Brunetti ništa ne reče, Patta ga zapita: "Zašto to niste obavili prvoga dana?" "Nije bilo vremena." "Vratili ste se prije šest. Imali ste dovoljno vremena da sve to obavite tijekom poslijepopodneva." Teškom mukom Brunetti sakrije zaprepaštenje što Patta pamti takvu pojedinost kao što je kad se on vratio iz Vicenze. Pa, nitko se ne bi kladio da ovaj čovjek zna nabrojiti imena više od dvojice ili trojice policajaca. "Nije mi to pošlo za rukom." "Što ste radili kad ste ponovno otišli tamo?" "Razgovarao sam s njegovim zapovjednikom i s jednim čovjekom s kojim je radio." "I što ste doznali?" "Ništa važno." Patta ga bijesno pogleda preko stola. "Što bi to trebalo značiti?" "Nisam saznao zašto bi ga netko htio ubiti." Poput očajnika Patta podiže ruke uvis i duboko uzdahne. "O tome se i radi, Brunetti. Ne postoji razlog zašto bi ga netko htio ubiti pa ga zato i niste mogli naći. I zato, da još ovo dodam, nećete ga ni pronaći. Razloga nema, ne postoji. Ubijen je zbog novca i zato nismo našli lisnicu. To je dokaz."

Jednu tenisicu također nismo našli, mislio je Brunetti. Znači li to da je ubijen zbog ribokice broj četrdest četiri? Patta otvori gornju ladicu pisaćeg stola i izvuče nekoliko listova papira. "Mislim da ste potratili previše vremena vozajući se u Vicenzu, Brunetti. Nije mi drago da ste zbog ovoga gnjavili Amerikance. Zločin se dogodio ovdje i ovdje ćemo naći ubojicu." Ovo Patta izgovori odlučnim tonom koji nije trpio pogovora. Uzeo je jedan od listova i preletio ga pogledom. "Volio bih da od sada korisnije upotrijebite svoje vrijeme." "A na koji način da to postignem?" Patta se zapilji u njega kao da će pogledom otkriti zašto mu Brunetti govori ovim tonom, no onda se ipak vrati svom listu papira. "Povjeravam vam istragu o provali uz Canal Grande." Brunetti je znao da je mjesto na kojem se dogodila provala, iz čega slijedi zaključak da je žrtva bogata, za Pattu dovoljan razlog da ovom slučaju dade prednost pred običnim ubojstvom, tim više što ubijeni nije bio časnik. "A što ćemo s Amerikancem?" "Slijedit ćemo uobičajenu proceduru. Vidjet ćemo hoće li netko od naših starih znanaca nešto izbrbljati ili početi trošiti više novaca nego što bi trebalo." "A ako se ništa od toga ne dogodi?" "Amerikanci također vode istragu," reče Patta kao da je to njegova posljednja. "Oprostite, kako Amerikanci mogu voditi istragu u Veneciji?" Patta zaškilji ne bi li djelovao kao da je popio svu pamet svijeta, no ostavi dojam kratkovidnog čovjeka koji se trudi da nešto vidi. "Imaju oni svoje putove, Brunetti. Oni to rade na svoj način." Brunetti u to nije sumnjao ali nije bio siguran da li će ti putovi nužno voditi ka otkrivanju ubojice. "Volio bih nastaviti s tom istragom. Ne vjerujem da je to bilo obično ulično razbojstvo." "Ja sam došao do takvog zaključka, Brunetti, pa ćemo se prema tom slučaju i tako odnositi." "Što to znači?" Patta pokuša odglumiti iznenađenje. "To znači, commissario, i molim vas da me pažljivo slušate, to znači baš to što sam rekao, da ćemo se prema ovom slučaju odnositi kao prema ubojstvu pri pokušaju pljačke." "Službeno?" "Službeno," ponovi Patta i zatim doda posebno to naglasivši, "i neslužbeno." Brunetti više nije morao pitati što ovo znači. Zadovoljan zbog ove pobjede, Patta velikodušno reče: "Naravno, Amerikanci cijene vaš entuzijazam i vaše zanimanje za ovaj slučaj." Brunetti pomisli kako bi Amerikanci puno više cijenili uspješno

okončanu istragu, ali to nije mogao reći, barem ne sada, jer kad je Patta bio ovako donkihotski raspoložen moralo se s njim oprezno postupati. "Pa, ja još uvijek nisam u to uvjeren, gospodine," Brunetti dopusti da mu se u glasu osjeti nevjerica i mirenje sa sudbinom. "Ali pretpostavljam da je to moguće. Nisam otkrio ništa što bi bilo u prilog nekoj drugoj pretpostavci." Ako se izostavi par stotina milijuna u kokainu. Patta se ljubazno suzdrži od glasnog likovanja, ali zato postane neobično blagoglagoljiv. "Drago mi je da tako gledate na stvari, Brunetti. Čini mi se da vaš odnos prema policijskom poslu konačno postaje realističan." Spustio je pogled na papire na stolu. "Imali su Guardija." Brunettija zbuni ovaj kozji skok njegovog pretpostavljenog s jedne teme na drugu i zato reče: "Molim?" Patta doslovce skupi usnice nad ovim dodatnim dokazom o neupućenosti nižega kadra. "Imali su Guardija, commissario. Francesco Guardi. Mislio sam da ćete barem ime prepoznati: on je jedan od vaših najslavnijih venecijanskih slikara." "Oprostite, mislio sam da se radi o nekom njemačkom televizijskom programu." Patta odlučno i s neodobravanjem izusti jedan 'ne', ponovno zauzme službenu pozu, nakašlje se i zagleda u papire pred sobom. "Ovdje imam popis što nam ga je dao gospodin Viscardi. Guardi, Monet i Gauguin." Patta mu umalo objasni da su ova posljednja dvojica također slikari, premda ne i Venecijanci, no u zadnji čas se suzdrži iako s vidljivim naporom. "Je li taj signor Viscardi još uvijek u bolnici?" zapita Brunetti. "Mislim da jest. Zašto pitate?" "Vrlo dobro zna koje su slike nestale, a nije vidio ljude koji su ih odnijeli." "Što time želite reći?" "Ne želim ništa reći," odgovori Brunetti. "Možda je imao samo tri slike." U tom bi slučaju odmah znao koje su, mozgao je za sebe Brunetti. Ali da je imao samo tri slike, ovaj slučaj ne bi tako brzo došao na Pattin stol. "Čime se signor Viscardi bavi u Milanu, ako smijem pitati?" "Direktor je nekoliko tvornica." "Samo je direktor ili je i vlasnik i direktor?" Patta ni ne pokuša sakriti razdraženost. "Ne vidim zašto je to važno, Brunetti. Radi se o uglednom građaninu; potrošio je silan novac da obnovi taj palazzo. On je dobitak za naš grad i, ako ništa drugo, možemo se barem pobrinuti da mu jamčimo sigurnost." "Njemu i njegovoj imovini," doda Brunetti zajedljivo. "Da, i njegovoj imovini," reče Patta istim riječima, ali drugačijim tonom. "Volio bih da se vi za to pobrinete, commissario, i očekujem da se tijekom istrage odnosite prema signor Viscardiju s najvećim poštovanjem."

"To se samo po sebi razumije," reče Brunetti i ustane spremajući se za odlazak. "Znate li možda kakvim je tvornicama on to direktor?" "Mislim da proizvode oružje." "Hvala." "I ne želim da više gnjavite Amerikance, Brunetti. Je li to jasno?" "Potpuno jasno." Poruka je bila jasna, ali razlog nije. "Vrlo dobro. Uhvatite se sad tog slučaja. Želim da to riješite što prije." Brunetti s osmijehom izađe iz Pattina ureda pitajući se tko je potegnuo veze i koje veze. U Viscardijevu slučaju nije se imalo što nagađati: proizvodnja oružja, dovoljno novca za uređenje palače uz Canal Grande, iz svake rečenice koju je Patta izgovorio dopirao je miris novca i moći. Što se tiče Amerikanca, tu je bilo teže slijediti trag, ali osjećao se isti miris. Patti je nesumnjivo bilo rečeno da na smrt Amerikanca treba gledati kao na razbojstvo koje je otišlo predaleko. Samo toliko. Ali tko mu je to rekao? Tko je to bio? Umjesto da ode u svoju sobu, spustio se stubama u glavni ured. Vianello se već vratio iz bolnice i sada je sjedio za pisaćim stolom, zavaljen u stolici, i telefonirao. Kad je vidio da ulazi Brunetti, brzo je završio razgovor i spustio slušalicu. "Nešto ste trebali?" Brunetti se nasloni na Vianellov pisaći stol. "Taj Viscardi, kako ti se činio dok si s njim razgovarao?" "Uzrujan. Proveo je cijelu noć na odjelu i tek mu je sada pošlo za rukom da ga smjeste u posebnu sobu." Brunetti ga prekine. "Kako je to uspio?" Vianello slegne ramenima. Kasino nije bio jedina javna ustanova koja je nosila natpis Non nobis. Natpis na bolnici, premda vidljiv samo bogatima, bio je itekako stvaran. "Pretpostavljam da tamo pozna nekoga ili zna nekoga tko je onda nazvao bolnicu. Ljudi poput njega uvijek imaju veze." Sudeći po Vianellovom tonu, Viscardi ga nije impresionirao. "Kakav je dojam na tebe ostavio?" pitao je dalje Brunetti. Vianello se nasmije a zatim napravi grimasu. "Ha, tipičan Milanez. Ne bi izgovorio 'r' ni da mu gori pod nogama," reče on račlajući. Savršeno je oponašao afektirani milanski način govora što su ga spremno usvajali svi političari skorojevići, a njih su opet rado oponašali komičan i izrugivali im se. "Prvo što mije rekao bilo je kako su te slike dragocjene, čime mi je valjda hito staviti do znanja kako je on ugledna osoba. Zatim se žalio što je noć morao provesti na odjelu. Kao da se bojao da će pokupiti neku bolest niže klase." "Je li ti opisao provalnike?" "Kazao je da je jedan od njih bio vrlo visok, viši od mene." Vianello je bio jedan od najviših ljudi u policiji. "A drugi je imao bradu." "Koliko ih je bilo, dvojica ili trojica?"

"Nije siguran. Zgrabili su ga kad je ušao i bio je tako osupnut da ili ništa nije vidio ili se ne može sjetiti." "Je li teško ozlijeđen?" "Ne dovoljno teško za posebnu sobu," reče Vianello ne pokušavajući prikriti negodovanje. "Možeš li biti malo određeniji?" osmjehnu mu se Brunetti. "Ima modricu na oku. Danas će to oko još gore izgledati. Netko ga je dobro tresnuo. Razrezana mu je usnica i ima nekoliko modrica na rukama." "To je sve?" "To je sve." "Slažem se. Za to mu ne treba posebna soba. A niti bolnica." Vianellova reakcija na Brunettijev ton bila je trenutačna. "Pogađam li ja to vaše misli?" "Vice-questore Patta zna koje tri slike nedostaju." Vianello odmakne rukav svoje odore i pogleda na sat, protrese ga da bolje vidi i ponovno pogleda. "Skoro će podne. Vrijeme za ručak." "Kad je poziv primljen?" "Malo poslije ponoći." Brunetti pogleda na sat. "Dvanaest sati. I već imamo izvještaj da se radi o slikama Guardija, Moneta i Gauguina." "Oprostite, ja se u to ne razumijem. Znače li ova imena novac?" Brunetti vrlo značajno kimne. "Rossi mi kaže da je zgrada bila osigurana. Kako je to saznao?" "Agent osiguravajuæeg društva nas je nazvao oko deset i pitao može li otići tamo i pogledati zgradu. I sve to za manje od dvanaest sati. Zanimljivo." Vianello uzme kutiju cigareta sa stola i zapali jednu. "Rossi mi kaže da su mladi Belgijanci prepoznali Ruffola." Brunetti potvrdno kimne. "Ali Ruffolo je mali kržljavac. On nije visok." Otpuhnuo je tanki mlaz dima i onda mahnuo rukom da ga rastjera. "Bradu sigurno nije pustio dok je bio u zatvoru, ne ako mu je mati dolazila u posjete," primijeti Brunetti. "To znači da nijedan od ljudi koje je Viscardi navodno vidio nije mogao biti Ruffolo, je li tako?" "Tako se čini," reče Brunetti. "Rekao sam Rossiju da ode u bolnicu i pokaže Viscardiju Ruffolovu fotografiju." "Vjerojatno ga neće prepoznati," reče Vianello lakonski. Brunetti se odmakne od stola. "Morat ću nazvati neke ljude. Vidimo se kasnije, naredniče." "Da," reče Vianello, a zatim doda, "nula, dva." Bio je to pozivni broj za Milano.

14 Kad se opet našao u svom uredu, Brunetti sa stola uzme bilježnicu sa spiralnim uvezom i počne je prelistavati. Već je godinama sebi govorio, a zatim je sebi obećavao, da će sva imena i brojeve iz ove bilježnice prepisati i dovesti u neki red. Obnavljao je ovaj zavjet svaki put kad bi, kao sada, morao tražiti broj koji već mjesecima ili godinama nije nazvao. Listati ovu bilježnicu bilo je za njega kao hodati muzejom u kojem vidi mnoge poznate slike, a svaka na trenutak budi neko sjećanje prije nego opet krene dalje u potrazi za onom zbog koje je došao. Konačno je našao što je tražio, kućni broj Riccarda Fosca, financijskog urednika jednog od vodećih političkih i ekonomskih tjednika. Do prije nekoliko godina, Fosco je bio glavna medijska zvijezda. Otkrivao je financijske prijevare na potpuno neočekivanim mjestima. Bio je prvi koji je počeo postavljati pitanja o banci Banco Ambrosiano. U njegov su se ured slijevale informacije o pravoj naravi poslovnih transakcija u Italiji, a u njegovim člancima mogli su se otkriti prvi znakovi da nešto nije u redu s nekim trgovačkim društvom, kupovinom tvrtke ili preuzimanjem poduzeća. Prije dvije godine, kad je izašao iz ureda u pet popodne i krenuo na sastanak i piće s prijateljim, netko je iz parkiranog automobila otvorio na njega vatru iz automata i smrskao mu oba koljena, i sada je Foscov dom bio i njegov ured, a hodati je mogao samo s dva štapa, jer mu je jedno koljeno ostalo ukočeno, a drugo je mogao svinuti samo do trideset stupnjeva. Nikad nitko nije bio uhićen za taj zločin. "Fosco," reče on na sebi svojstven način. "Ciao, Riccardo. Ovdje Guido Brunetti." "Ciao Guido. Nismo se dugo čuli. Pokušavaš li još uvijek pronaći novac kojim je trebalo spasiti Veneciju." Bila je to njihova dugogodišnja šala na račun lakoće s kojom su milijuni dolara - točan iznos ostao je nepoznat - što ih je prikupio UNESCO za 'spas' Venecije nestali u uredima i dubokim džepovima 'projektanata' koji su dojurili sa svojim planovima i programima nakon strašne poplave 1966. godine. Postojala je zaklada, namještenici su tamo radili puno radno vrijeme, nacrti su bili uredno pohranjeni, priređivale su se svečane večere i balovi u svrhu prikupljanja sredstava, ali novaca više nije bilo, a plime i oseke nesmetano su činile svoje. Ova pripovijest u kojoj se kao sudionici pojavljuju UN, Zajedničko tržište, razne vlade i financijske ustanove pokazala se prekompliciranom čak i za Fosca, koji o ovoj temi nikad nije pisao bojeći se da bi ga njegovo čitateljstvo moglo optužiti da se bavi fantastikom. Brunetti je opet polazio od pretpostavke da je novac uistinu potrošen na spašavanje grada, jer su ljudi koji su sudjelovali u projektima bili uglavnom Venecijanci, ali ne onako kako je prvotno bilo zamišljeno. "Ne, Riccardo, ovoga puta radi se o jednom tvom sugrađaninu, Viscardiju. Znam mu samo prezime, ali bavi se oružjem i upravo je potrošio čitavo bogatstvo na obnovu jedne palače u Veneciji." "Augusto," bez oklijevanja reče Fosco, a zatim ponovi kao da uživa u zvučnosti tog imena, "Augusto Viscardi."

"Nije ti trebalo dugo da se sjetiš," reče Brunetti. "To ime često čujem." "U kojem kontekstu?" "Tvornice streljiva u Monzi. Ima ih četiri. Govori se da ima kolosalne ugovore s Irakom, zapravo, s većim brojem zemalja Srednjeg istoka. Uspio je nekako nastaviti s isporukom čak i za vrijeme rata, preko Jemena čini mi se." Fosco zastane na trenutak a onda doda: "Ali čuo sam da je imao problema tijekom rata." "Kakvih problema?" "Pa, ne takvih da bi ga to ozbiljno ugrozilo, tako sam barem čuo. Nijedna od tih tvornica nije prestala s proizvodnjom, ne mislim samo na njegove. Prema onome što sam čuo, cijela je ta zona radila punom parom. Uvijek netko treba njihove proizvode." "Ali o kakvim se problemima radi?" "Nisam siguran. Moram nazvati neke ljude. Govori se da je pretrpio velike gubitke. Većina zahtijeva da im se prije isporuke novac isplati na neko sigurno mjesto, kao što su Panama ili Lichtenstein, a kako Viscardi s njima dugo posluje mislim da je čak bio tamo nekoliko puta i razgovarao s glavnim šefom - nije o tome dovoljno vodio računa, vjerujući da će kao najbolji isporučitelj imati povlašteni položaj." "A to se nije dogodilo?" "Ne, to se nije dogodilo. Dio robe odletio je u zrak prije isporuke. Mislim da su cijeli brod s teretom oteli zaljevski gusari. Daj mi vremena da nazovem nekoliko ljudi, Guido. Neće dugo potrajati, javit ću ti za jedan sat." "Postoji li neki osobni razlog?" "Ništa takvog nisam čuo, ali ću se raspitati." "Hvala, Riccardo." "Možeš li mi reći o čemu se radi?" Brunetti nije vidio razloga da mu ne kaže. "Provalili su sinoć u njegovu kuću i on je zatekao provalnike na djelu. Nije mogao opisati ta tri provalnika, ali je točno znao koje su tri slike ukradene." "Zvuči baš kao Viscardi," reče Fosco. "Zar je tako glup?" "Ne, uopće nije glup. Ali je arogantan i spreman riskirati. I to mu je donijelo bogatstvo." Foscov glas se promijeni. "Oprosti, Guido, imam poziv na drugoj liniji. Nazvat ću te kasnije, je li u redu?" "Hvala, Riccardo," reče on i htio je još dodati "Cijenim to", ali linija se prekinula. Tajna uspjeha u policijskom poslu, Brunetti je to znao, nije se skrivala u sjajnoj dedukciji niti psihološkoj manipulaciji osumnjičenima, nego u sklonosti ljudi da razinu vlastite inteligencije uzmu kao mjerilo i na toj osnovi grade svoje procjene. Zbog toga je glupe bilo lako uloviti, jer je njihova ideja o tome što je lukavo bila tako žalosno nemaštovita da bi odmah postali sumnjivi. Ovo isto

pravilo, nažalost, otežavalo mu je posao kad se radilo o kriminalcima koji su posjedovali hrabrost i inteligenciju. Tijekom sljedećeg sata Brunetti je nazvao Rossija i doznao ime agenta osiguravajućeg društva koji je zatražio da pogleda mjesto zločina. Kad je konačno pronašao čovjeka u njegovom uredu, ovaj je potvrdio da su sve slike bile originali i da su ukradene. Kopije potvrda o autentičnosti bile su na njegovom pisaćem stolu. Koja je trenutna vrijednost tih triju slike? Pa, bile su osigurane na ukupni iznos od pet milijardi lira, ali njihova sadašnja tržišna vrijednost se možda povećala tijekom zadnjih godinu dana, jer su cijene impresionista porasle. Ne, nikakvih krađa nije bilo do sada. Nešto nakita je odneseno, ali ništa vrijedno u usporedbi sa slikama: nekoliko stotina milijuna lira. Ah, pomisli Brunetti, kako je divan svijet u kojem je nekoliko stotina milijuna lira sitnica. Kad je završio razgovor s agentom, Rossi se vratio iz bolnice i obavijestio ga da je signor Viscardi bio vrlo iznenađen kad je ugledao Ruffolovu sliku. Brzo je, međutim, svladao to iznenađenje i rekao da nema nikakve sličnosti s dvojicom ljudi koje je vidio i, nakon što je još malo razmislio, bio je potpuno siguran da su uistinu bila samo dvojica. "Što ti misliš?" upita Brunetti. "Laže. Ne znam što je sve još izmislio, ali sigurno laže da ne pozna Ruffola. Ne bi bio više iznenađen da sam mu pokazao sliku vlastite matere." "Mislim da moram porazgovarati s Ruffolovom majkom," reče Brunetti. "Da vam donesem pancirku iz skladišta?" zapita Rossi smijući se. "Ne treba, udovica Ruffolo i ja odlično se slažemo. Nakon što sam na sudu govorio u prilog njenom sinu, odlučila je sve oprostiti. Čak se smiješi kad me vidi na ulici." Nije spomenuo da ju je u zadnje dvije godine nekoliko puta posjetio i da je u tome bio jedini. "Imate sreće. Da li i govori s vama?" "Da." "Koji jezik? Siciliano?" "Mislim da drugačije ne zna govoriti." "A koliko vi razumijete?" "Polovicu," odgovori Brunetti, a zatim doda istini za volju, "ali samo ako govori vrlo polako." Premda se ne bi moglo reći da se signora Ruffolo prilagodila životu u Veneciji, ipak je na svoj način postala legenda, doživljaj iz policijskog života grada, žena koja je napala policijskog commissaria da bi zaštitila svog sina. Ubrzo nakon što je Rossi otišao, nazove ga Fosco. "Guido, razgovarao sam ovdje s nekim ljudima. Kažu daje izgubio čitavo bogatstvo u Zaljevskom ratu. Cijeli brod s teretom - nitko ne zna što je prevozio nestao je, vjerojatno su ga oteli gusari. A kako je bio uveden embargo, nije bio osiguran." "Znači sve je izgubio." "Da." "Koliko bi to otprilike moglo biti?"

"Ne zna se. Procjene variraju u rasponu od pet do petnaest milijardi, ali nitko mi nije mogao reæi točan iznos. U svakom slučaju, govorka se da je na neko vrijeme uspio pokrpati stvari, ali da sada ima ozbiljnih problema s gotovinom. Prijatelj koji piše za Corriere kaže mi da se Viscardi nema čega bojati, jer je obuhvaćen nekom vrstom državnog ugovora. A ima kompanije i u drugim zemljama. Nije znao reći u kojima. Hoćeš li da se još malo propitam?" Brunetti je počeo dobivati sliku o signor Viscardiju: pripadao je generaciji poslovnih ljudi u usponu, koji su marljiv rad zamijenili rizikom, a poštenje vezama. "Nije potrebno, Riccardo. Želio sam samo znati je li spreman upustiti se u takvo nešto." "I?" "Pa, čini mi se da bi mogao doći u iskušenje s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi." Iako ga Brunetti više ništa nije pitao, Fosco mu reče još nešto. "Govori se da ima vrlo dobre veze, ali osoba s kojom sam razgovarao ne zna na čemu se one zasnivaju. Hoćeš li da se još raspitam?" "Znači li to da je posrijedi mafija?" zapita Brunetti. "Tako se čini." Fosco se rezignirano nasmije. "Ali kad se tako ne čini? A čini se da i u vladi ima veze." Brunetti se ovdje odupre iskušenju da mu ne kaže "A kad se tako ne čini," no umjesto toga zapita: "Kakav je njegov privatni život?" "Ovdje ima ženu i nekoliko djece. Ona se bavi dobrotvornim radom za Malteške vitezove i u tom smislu je neka vrsta njihove dobre vile - znaš kako to ide, dobrotvorni balovi i posjete bolnicama. I ima ljubavnicu u Veroni; mislim da je u Veroni. Tamo negdje u tvom smjeru." "Kažeš da je arogantan?" "Ljudi s kojima sam razgovarao kažu da je i više od toga." "Što bi to trebalo značiti?" "Dvojica su mi rekla da je opasan." "Osobno?" "Misliš, bi li potegao nož?" zapita Fosco smijuæi se. "Otprilike." "Ne, nisam stekao taj dojam, takvo što ne bi učinio. U svakom slučaju ne osobno. Ali voli riskirati, barem je ovdje na takvome glasu. I kao što sam rekao, dobro je zaštićen i ne susteže se zatražiti usluge od prijatelja." Fosco zastane na trenutak pa doda: "Jedan znanac se i malo žešće izrazio, ali mi nije htio reći ništa konkretno. Ukratko, onaj tko ima posla s Viscardijem mora biti vrlo oprezan." Brunetti odluči ovo uzeti olako: "Nije me strah noževa. Fosco mu istog časa odvrati: "Ni ja se nisam bojao automata, Guido. "Zatim doda, zbunjen vlastitom primjedbom: "Poslušaj me, Guido, oprezno s njim."

"Bit ću oprezan. I hvala." A zatim doda: "Još uvijek nisam ništa saznao, ali čim nešto doznam, javit ću ti." Policajci koji su poznavali Fosca pustili su glas da ih zanima tko je pucao i tko je naručio, ali onaj tko je to učinio bio je vrlo oprezan i tako su godine prolazile u tišini. Brunetti je taj slučaj držao beznadnim, no nikad ne bi propustio priliku da postavi koje pitanje, nešto natukne, nagovijesti osumnjičenima da postoji mogućnost nagodbe u zamjenu za informaciju koju traži. Ali sve ove godine nije se pomaknuo ni za dlaku." "Cijenim to, Guido. Ali možda to više i nije važno." Što on to čuje, je li to glas razuma ili mirenje sa sudbinom? "Zašto?" "Ženim se." Ljubav. Dakle, još bolji razlog. "Čestitam, Riccardo. Tko je ona?" "Mislim da je ne poznaš. Radi za časopis, ali tu je jedva godinu dana." "Kad je vjenčanje?" "Sljedeći mjesec." Brunetti mu nije rekao da će pokušati doći, nije mu htio dati nikakva lažna obećanja, samo mu srdačno reče: "Želim vam oboma puno sreće, Riccardo." "Hvala. I ako što doznam o ovom tipu, javit ću ti, u redu?" "Bit ću ti zahvalan." Brunetti mu još jednom zaželi sve najbolje, pozdravi ga i spusti slušalicu. Može li rješenje biti tako jednostavno? Zar su gubici u poslovanju naveli Viscardija na ovaj brzopleti potez, na lažnu pljačku? Samo bi onaj tko nije iz Venecije odabrao Ruffola koji više vremena provodi u zatvoru nego u krađi. Ali možda je baš taj boravak u zatvoru bio dobra preporuka. Danas više ništa nije mogao učiniti, prvi bi Patta okrivio policiju za brutalnost da u istom danu tri policajca ispitaju milijardera, i to još u bolnici. Nije imalo smisla iću u Vicenzu kad su američki uredi zatvoreni, iako bi mu zbog Pattine zabrane bilo lakše otići tamo u slobodno vrijeme. Ne, neka doktorica pliva prema mamcu do sljedećeg tjedna. A onda će nježno povući udicu. Danas će spustiti ješku u venecijanske vode i krenuti za drugim ulovom. Tijekom kratkih razdoblja kad nije bio u zatvoru, Giuseppe Ruffolo živio je s majkom u dvosobnom stanu pokraj trga Campo San Boldo, dijelu grada poznatom po blizini krnjeg zvonika istoimene crkve, nedostatku prikladnog pristaništa za vaporetto, a ako se riječ blizina ne uzme previše doslovno, po blizini crkve San Simone Piccolo, gdje se nedjeljna misa još uvijek služi na latinskom i nimalo ne mari za pojmove kao što su suvremenost i svrhovitost. Stan u kojem je živjela udovica bio je vlasništvo javne zaklade IRE, koja je svoje mnogobrojne stanove davala u najam ljudima koji su, prema mjerilima zaklade, bili dovoljno siromašni. Obično su se ti stanovi davali Venecijancima; kako je signora Ruffolo dobila taj stan bila je tajna, iako nije bila nikakva tajna da je siromašna. Brunetti prijeđe Ponte di Rialto i prođe pokraj crkve San Cassiano, zatim zavije lijevo i uskoro mu se s desne strane pojavi zdepasti zvonik San Bolda. Skrene u usku uličicu i zaustavi se pred niskom zgradom. Ime Ruffolo bilo je

ugravirano finim slovima na metalnoj pločici desno od zvonca; iz jednog i iz drugog prodirala je hrđa i bojila žbuku što se polagano ljuštila s pročelja kuće. Pritisnuo je zvonce, pričekao trenutak, opet pozvonio, čekao i pozvonio treći put. Prošle su čitave dvije minute od posljednjeg zvuka zvonca kad je začuo glas iznutra: "Si, chi e?" "Ja sam, signora Concetta. Brunetti." Kad je otvorila vrata pomislio je kao i obično da više sliči bačvi nego ženi. Signora Concetta je pred četrdeset godina bila slavljena ljepotica Caltanisette. Mladići su navodno satima šetali ispred njene kuće ne bi li na trenutak ugledali prelijepu Concettu. Mogla je odabrati koga je htjela, od gradonačelnikova sina do doktorova mlađega brata, no ona je odabrala trećeg sina iz obitelji koja je nekada željeznom rukom vladala cijelim krajem. Udala se u obitelj Ruffolo, a kad su ih Annuziatovi dugovi otjerali iz Sicilije, postala je stranac u ovom hladnom i negostoljubivom gradu. Zatim je brzim slijedom događaja postala udovica koja živi od državne mirovine i milostinje suprugove obitelji, a sin joj je postao prijestupnik još prije nego što je završio školu. Od muževe smrti nosila je duboku crninu; haljina, cipele, čarape, pa čak i šal kojim se ogrtala kad bi izlazila bili su crni. Tijekom godina se udebljala, a lice joj se izboralo od žalosti što joj sin živi takvim životom. A crnina je ostajala: nosit će je do groba, a možda i poslije. "Buon giorno, signora Concetta," reče Brunetti, nasmiješi se i pruži joj ruku. Gledao joj je u lice i čitao ga sa zanimanjem kao što dijete čita strip. Odmah ga je prepoznala, osjetila instinktivni srh gađenja prema onome što predstavlja, a onda se očito sjetila da je pomogao njenom sinu, njenoj zvijezdi, njenom suncu, i lice joj se smekšalo, a kutevi usnica razvukli u osmjeh pravog zadovoljstva. "Ah, dottore, opet ste me došli posjetiti. Kako lijepo od vas. Ali trebali ste nazvati da počistim kuću i ispečem kolač." Razumio je 'nazvati', 'kuća', 'počistim' i 'kolač' i tako rekonstruirao značenje. "Signora, dovoljna će biti i šalica vaše fine kave." "Uđite, uđite," reče ona i uzme ga pod ruku i povuče k sebi. Ušla je natraške kroz vrata stana držeći ga za ruku kao da se boji da će joj pobjeći. Kad su se našli u stanu, zatvorila je vrata jednom rukom, a drugom ga je i dalje vukla naprijed. Stan je bio tako mali da se nitko u njemu nije mogao izgubiti, no ona ga je i dalje držala ispod ruke i uvela ga u malu dnevnu sobu. "Sjednite ovamo, dottore" rekla je i odvukla ga do jedne niske jastučaste fotelje, presvučene sjajnom narančastom tkaninom, gdje ga je konačno oslobodila. Oklijevao je, pa ona reče: "Sjednite, sjednite. Sad ću ja skuhati kavu." Poslušao je i počeo tonuti u dubinu dok mu koljena nisu došla gotovo do brade. Upalila je svjetiljku pokraj fotelje; Ruffolovi su živjeli u vječitom sumraku

prizemnih stanova, ali ni upaljena svjetla usred bijela dana nisu ništa mogla protiv vlage. "Ne mičite se," zapovijedila je i otišla na drugi kraj sobe, odgurnula zastor s cvjetnim šarama iza kojeg se nalazio sudoper i štednjak. Sa svog kraja sobe, mogao je vidjeti kako se pipe sjaje i kako je površina štednjaka blistavo bijela. Otvorila je ormar i uzela ravni valjkasti lonac za espresso koji je uvijek povezivao s Jugom, premda nije znao zašto. Odvila je gornji dio, pažljivo ga isprala, opet ga isprala, napunila ga vodom, a zatim dohvatila staklenku s kavom. Kretnjama koje su mnogobrojnim ponavljanjem postale ritmičke, usula je kavu u lonac, zapalila plin i stavila lonac na plamen. U sobi se ništa nije promijenilo od prošlog puta. Žuto plastično cvijeće stajalo je ispred gipsanog kipa Majke Božje; ukrasne čipke, ovalne, četvrtaste i okrugle, prekrivale su svaku površinu; na njima su stajale razne obiteljske fotografije i na svima je bio Peppino: Peppino u mornarskom odijelu, Peppino odjeven u bijelo za prvu pričest, Peppino kako jaše na magarcu i strah ga je, makar se smije. Na svim slikama vidjele su se dječakove prevelike uši zbog čega je pomalo podsjećao na likove iz stripova. U jednom kutu stajalo je nešto nalik oltaru u spomen njenog pokojnog muža: tu je bila fotografija s vjenčanja i Brunetti je mogao vidjeti kako je nekad bila lijepa; mužev štap stajao je u kutu, drška od slonovače sjala se i pri ovom mutnom svjetlu; tu je bila i njegova lupara s kratkim smrtonosnim cijevima, ulaštena i podmazana deset godina nakon njegove smrti, kao da ga ni smrt ne može osloboditi obveze da živi u skladu s predodžbom o sicilijanskom muškarcu, uvijek spremnom da puškom brani čast svoje obitelji. Brunetti ju je promatrao dok je, tobože potpuno zaokupljena poslom, vadila pladanj, tanjuriće, pa iz drugog ormara limenu kutiju koju je otvorila pomoću noža. Iz nje je vadila kolače, puno kolača, i gomilala ih na tanjur. Iz druge kutije izvadila je bombone zamotane u folije kričavih boja i naslagala ih na drugi tanjur. Kava je zavrela i ona brzo dohvati lonac i okrene ga hitrim pokretom, zatim odnese pladanj na veliki stol što je zauzimao dobar dio sobe. Poput kartaša koji dijeli karte uzimala je tanjure, tanjuriće, žlice i šalice i pažljivo ih stavljala na plastični stolnjak, a zatim je otišla i donijela kavu. Kad je sve bilo na mjestu, okrenula se prema njemu i mahnula mu rukom da priđe k stolu. Brunetti se sa zaletom ustao iz niske fotelje. Kad je prišao, ponudila mu je stolicu, a zatim je, nakon što se na nju spustio, sjela nasuprot njemu. Oba tanjurića iz Capodimontea imala su fine nervature, tanke poput vlasi, što su išle od rubova prema sredini; podsjetile su ga na bore koje je vidio na licu svoje bake, kao na pergamentu. Žličice su sjale, a pokraj tanjura bila je lanena salveta izglačana do potpune predaje i složena u pravokutnik. Signora Ruffolo natoči kavu u obje šalice, stavi jednu pred Brunettija, a zatim premjesti srebrnu zdjelicu za šećer do njegova tanjura. Srebrnom hvataljkom na njegov tanjur naslaže šest kolača, svaki veličine marelice, a onda istom hvataljkom stavi četiri bombona u šarenim omotima pokraj tanjura. On uspe šećer u kavu i otpije gutljaj.

"Ovo je najbolja kava u Veneciji, signora. Još uvijek mi ne želite reći u čemu je tajna?" Nasmiješila se i Brunetti opazi da je izgubila još jedan zub, i to prednji. Zagrizao je kolačić i osjetio kako mu šećer ulijeće u usta. Mljeveni bademi, šećer, fino tijesto i još šećera. Sljedeći je bio od mljevenih pista-cija. Treći je bio od čokolade, a u čevrtom je bila krema od vanilije. Gricnuo je peti i odložio ga na tanjur. "Jedite, premršavi ste, dottore. Jedite. Šećer daje snagu. I dobar je za krv." Imenice su prenosile smisao. "Izvrsni su, signora Concetta. Ali maloprije sam ručao i ako ih puno pojedem, neću moći večerati, a onda će se moja žena ljutiti na mene." Kimnula je. Znala je kako se žene mogu naljutiti. Popio je kavu i spustio šalicu na tanjurić. Prije nego je izbrojio do tri, ustala je, otišla na drugi kraj sobe i vratila se s bocom od brušenog stakla i dvije čašice, nisu bile veće od maslina. "Maršala. Od kuće," rekla je i natočila mu koliko stane u naprstak. Uzeo je čašicu, pričekao da u svoju ulije par kapi, kucnuo se s njom i gutnuo. Bio je to okus sunca, mora i pjesama o ljubavi i smrti. Spustio je čašicu, zagledao se u nju preko stola i rekao: "Signora Concetta, vi znate zašto sam došao." Kimnulaje. "Peppino?" "Da." Podigla je ruku dlanom prema njemu, kao da želi zaustaviti riječi ili od sebe otjerati malocchio. "Signora, mislim da se Peppino upetljao u nešto vrlo loše." "Ali ovoga puta..." započe ona i tada se prisjeti tko je Brunetti i reče samo, "on nije loš dečko." Brunetti pričeka hoće li još što dodati, a onda nastavi: "Signora, razgovarao sam danas s jednim prijateljem. Kaže mi da je osoba s kojom se Peppino druži vrlo loš čovjek. Znate li vi što o tome? Znate li što Peppino sada radi, s kojim ljudima se viđa otkad..." tražio je najpogodniji izraz, "otkad se vratio kući?" Dugo je razmišljala prije nego što je odgovorila. "Peppino je bio u lošem društvu na onome mjestu." Ni sada, nakon toliko vremena, nije mogla nazvati to mjesto pravim imenom. "Govorio mi je o tim ljudima." "Što je rekao, signora?" "Rekao je da su to važni ljudi i da će mu sada sve krenuti nabolje." "Nije rekao ništa više?" Odmahnula je glavom. Bio je to niječni odgovor, ali nije znao što zapravo niječe. Brunetti ni ranije nije bio siguran koliko zapravo signora Concetta zna o tome što radi njen sin. Pretpostavljao je da zna daleko više nego što je dala naslutiti, ali bojao se da to što zna skriva i od sebe same.

"Jeste li sreli nekoga od njih?" Ona ljutito odmahne glavom. "Ovamo ih neće dovesti, ne u moju kuću." To je nedvojbeno bila istina. "Signora, tražimo Peppina." Ona zatvori oči i pogne glavu. Bio je tek dva tjedna vani, a već ga policija traži. ' "Što je učinio, dottore?" "Ne znamo, signora. Htjeli bismo s njim razgovarati. Neki ljudi kažu da su ga vidjeli na mjestu zločina. Ali vidjeli su samo njegovu fotografiju." "Onda to možda nije bio moj sin?" "Ne znamo, signora. Zato bismo htjeli s njim razgovarati. Znate li gdje se sada nalazi?" Zatresla je glavom i Brunetti opet nije znao da li to znači da ne zna ili da mu neće reći. "Signora, ako budete razgovarali s Peppinom, biste li mu htjeli poručiti dvije stvari." "Reći ću mu, dottore." "Molim vas, recite mu da moramo s njim razgovarati. I recite mu da su ti ljudi loše društvo i da bi mogli biti opasni." "Dottore, vi ste gost u mojoj kući pa vas ovo ne bih smjela pitati." "Što to, signora?" "Je li to istina ili nekakva zamka?" "Signora, recite mi čime da se zakunem i ja ću se zakleti." Ona reče bez oklijevanja: "Zakunite se srcem svoje matere." "Signora, kunem se srcem svoje majke da je to istina. Peppino bi morao doći k nama na razgovor. I morao bi biti vrlo oprezan s tim ljudima." Ona vrati čašicu na stol ne okusivši vino. "Pokušat ću razgovarati s njim, dottore. Možda ovoga puta bude drugačije?" Nije mogla sakriti nadu u glasu. Brunetti shvati da joj je Peppino dosta toga rekao o svojim uglednim prijateljima, o izgledima za bolju budućnost, kad će sve biti drugačije i oni napokon biti bogati. "Volio bih da je drugačije," reče on iskreno. Ustao je od stola. "Hvala na kavi i na kolačima. Nitko u Veneciji ne bi znao napraviti ovakve kolače." Ona ustane, zagrabi rukom bombone i gurne mu ih u džep sakoa. "Za vašu djecu. Ona rastu. Treba im šećera." "Hvala, signora," reče on i s tugom pomisli kako je to istina. Ispratila ga je do vrata i ponovo ga uhvatila ispod ruke kao da je slijep ili bi se mogao izgubiti. Na rastanku su se službeno rukovali; ostala je na vratima i gledala za njim kako odmiče ulicom.

15 Sutradan je bila nedjelja, onaj dan u tjednu kojeg se Paola plašila jer se tada budila pokraj stranca. Tijekom godina bračnog života navikla se buditi pokraj muža, mračnog i neotesanog stvorenja nesposobnog za uljudnost najmanje jedan sat nakon buđenja, i od kojeg je, onako mrzovoljnog, mogla očekivati samo gunđanje i mrgodne poglede. Možda nije bio savršen suprug, ali se barem pravio da je ne vidi i puštao je da spava. U nedjelju, međutim, na njegovu bi mjestu osvanuo netko, i sama riječ joj je bila odvratna, tko je cvrkutao. Kad nije imao posla i zaduženja postajao je drugi čovjek: srdačan, razigran i željan ljubavi. Mrzila ga je. Ove nedjelje probudio se u sedam razmišljajući što bi sve mogao učiniti s novcem što ga je dobio u kasinu. Mogao bi preteći svog tasta i kupiti Chiari računalo. Mogao bi sebi kupiti novi zimski kaput. Mogli bi u siječnju svi otići na tjedan dana u planine. Ležao je u krevetu pola sata i nekoliko puta potrošio taj novac, a onda ga je želja za kavom konačno izvukla iz kreveta. Pjevušio je putem do kuhinje, izvukao najveći lonac za espresso, napunio ga, stavio na štednjak zajedno s posudom mlijeka i otišao u kupaonicu ostavivši ih na vatri. Kad je izašao opranih zubi i lica zategnutog od hladne vode, kava je već ključala i miris se širio kućom. Ulio je kavu u dvije velike šalice, dodao šećer i mlijeko, i zaputio se prema spavaćoj sobi. Stavio je šalice na noćni ormarić, zavukao se ponovo u krevet, borio se s jastukom dok ga nije natjerao u položaj da može sjediti i piti kavu. Glasno je srknuo, promeškoljio se kako bi se još udobnije namjestio i tiho rekao: "Paola." Dugačka izbočina pokraj njega ničim se nije odazvala. "Paola," ponovi on malo glasnije. Tišina. "Mmmm, izvrsna kava. Još ću malo srknuti," i onda glasno srkne. Ruka izviri iz izbočine, pretvori se u šaku i mune ga u rame. "Divna, divna kava. Još ću malo srknuti." Začulo se izrazito prijeteće mumljanje. Nije se obazirao, i dalje je srkao kavu. Znajući što slijedi odložio je šalicu na ormarić da se kava ne prolije. "Uhmm," bilo je sve što je rekao prije nego je izbočina poskočila i Paola se izvrnula na leđa poput velike ribetine, ispruživši lijevu ruku preko njegovih prsiju. Okrenuo se, uzeo drugu šalicu s ormarića i dao joj je u ruku, a onda ju je opet uzeo i držao je dok je sjela i naslonila se na jastuk. Ovaj prizor se prvi put odigrao druge nedjelje njihovog braka, za vrijeme medenog mjeseca, kad se nagnuo nad svoju uspavanu suprugu da joj gricne uho. Čelični glas koji je tada rekao: "Ako ne prestaneš, iščupat ću ti utrobu i pojesti je," ujedno ga je obavijestio da je medeni mjesec završio. Ma koliko nastojao, a nije se baš pretrgao, nije mogao shvatiti odakle taj nedostatak razumijevanja prema onom što je nazivao svojim pravim ja. Nedjelja je bila jedini dan u tjednu kad se nije morao baviti smrću i nesrećom, pa je stoga onaj što se javljao nedjeljom, tako je tvrdio, bio onaj pravi čovjek, istinski Brunetti, a onaj drugi koji je nalikovao čudovišnom gospodinu Hydeu mogao je

nestati jer uopće nije odražavao njegovu pravu narav. Paola ništa od toga nije htjela čuti. Dok je polako otpijala kavu i pokušavala otvoriti oči, upalio je radio da čuje jutarnje novosti, premda je znao da bi nakon toga mogao zapasti u raspoloženje slično njenom. Još tri umorstva u Kalabriji, svi pripadnici mafije, za jednim je već postojala tjeralica (manje posla za nas, pomislio je); naklapanja o skorom padu vlade (a kad se ne očekuje skori pad vlade?); brod pun otrovnog otpada što su ga vratili iz Afrike (a zašto ne?) na pristaništu u Đenovi; svećenik ubijen u svom vrtu s osam hitaca u glavu (je li odredio pretešku pokoru nakon ispovijesti?). Isključio je radio ne bi li sačuvao nedjeljno raspoloženje i okrenuo se k Paoli: "Jesi li budna?" Ona kimne, još uvijek nesposobna za razgovor. "Što ćemo s tim novcem?" Odmahnula je glavom i zaronila nos u paru što se dizala iz kave. "Imaš li kakvih želja?" Popila je kavu, vratila mu šalicu bez riječi i stropoštala se na jastuk. Pogledao ju je dvoumeći se da li da joj da još kave ili umjetno disanje. "Treba li što djeci?" Zanijekala je glavom, još uvijek zatvorenih očiju. "Sigurno ti ništa ne treba?" Nadljudskim naporom ona protisne kroz zube: "Otiđi nekamo na jedan sat, a onda mi donesi brioš i još kave." Potom se okrenula potrbuške i zaspala kao klada još prije nego je izašao iz sobe. Dugo se tuširao, brijao se pod bujicom tople vode, sretan što ne mora paziti na razne ekološke osjetljivosti drugih članova kućanstva, uvijek spremnih protestirati kad primijete nebrigu za okoliš, rasipanje ili zloporabu prirodnih bogatstava. Brunettiju se činilo da se njegova obitelj uvijek bori za nešto što izravno šteti njegovoj udobnosti. Bio je siguran da drugi očevi imaju djecu koja se zalažu za stvari koje su daleko: za spas tropskih prašuma, protiv nuklearnih pokusa, za pomoć Kurdima. A pogledaj njega, gradski dužnosnik, čovjek kojeg i novine hvale, a vlastita mu obitelj ne dopušta kupovati mineralnu vodu u plastičnim bocama. Ne, on baš mora kupovati mineralnu u staklenim bocama i onda nositi te boce dolje i opet ih tegliti gore uza devedeset četiri stube. A ako ostane pod tušem duže nego što treba prosječnom čovjeku da opere ruke, mora slušati beskonačne kritike o lakomislenosti Zapada i uništavanju prirodnih bogatstva. Kad je bio mali, rasipnost je zasluživala prijekor, jer su bili siromašni; sada je opet bila za osudu, jer su bili bogati. Zatim je prestao kukati i završio s tuširanjem. Kad je dvadeset minuta kasnije izašao iz kuće, obuzeo ga je neodređeni osjećaj bezgranične radosti. Premda je jutro bilo prohladno, dan će biti topao, jedan od onih blistavih sunčanih dana kakvi znaju ujesen uljepšati grad. Zrak je bio tako suh, nije bilo za vjerovati da grad leži na vodi, no trebao je samo baciti

pogled udesno dok je hodao ulicama prema Ponte di Rialto pa da se o tome osvjedoči. Došao je do većeg raskrižja, zatim skrenuo lijevo i produžio prema ribljoj tržnici, odakle je, premda je nedjeljom bila zatvorena, dopirao blagi vonj ribe koja se tamo prodavala stotinama godina. Prešao je most, skrenuo ulijevo i ušao u slastičarnicu. Zatražio je dvanaest kolača. Ako ih sve ne pojedu za doručak, Chiara će ih sigurno smazati tijekom dana. Vjerojatno već tijekom jutra. Balansirajući pravokutni paket na ispruženom dlanu, krenuo je natrag prema Ponte di Rialto, zatim skrenuo udesno i vratio se prema San Polu. Na kiosku kod San Aponala je zastao i kupio dvoje novina, Corriere i Manifesto, jer je mislio da te novine Paola danas želi čitati. Došao je do kuće i s takvom se lakoćom uspeo do stana da stube nije ni osjetio. Našao je Paolu u kuhinji, kava je baš vrijala u loncu. Čuo je kako na dnu hodnika Raffaele dovikuje Chiari kroz zatvorena vrata kupaonice: "Hajde, požuri. Cijelo jutro si unutra." Ah, vodena policija opet na djelu! Položio je paket na stol i poderao bijeli papir. Rastopljeni šećer blistao je na kolačima, a nešto finog šećera u prahu zalebdjelo je zrakom i spustilo se na tamnu drvenu površinu stola. Uzeo je komad savijače od jabuka i zagrizao. "Odakle su?" zapita Paola točeći kavu. "Iz one slastičarnice kraj Carampanea." "Čak si do tamo išao?" "Krasan je dan, Paola. Kad pojedemo, mogli bismo se prošetati. Mogli bismo otići na Burano na ručak. Stvarno bi mogli. Ovo je savršen dan za izlet." Pomisao na dugu vožnju brodom do otoka, na mnoštvo raznobojnih kućica blistavih od sunca, koje će ugledati kad se brod približi, ispunila ga je dodatnom radošæu. "To je dobra ideja," složi se ona. "A što ćemo s djecom?" "Pitaj ih. Chiara će htjeti ići." "Dobro. Možda će i Raffi htjeti." Možda. Paola gurne Manifesto prema njemu i dohvati Corriere. Ni pomaknuti se neće, ni koraka neće učiniti ususret ovom blistavom danu dok ne popije barem još dvije šalice kave i ne pročita novine. Uzeo je svoje novine u jednu ruku, šalicu u drugu, prošao dnevnom sobom i izašao na terasu. Sve je to odložio na balkon i vratio se u dnevnu sobu po stolicu s ravnim naslonom koju postavi na određenoj udaljenosti od ograde. Sjeo je, nagnuo stolicu natraške i dignuo noge na ogradu. Uzeo je novine, otvorio ih i počeo čitati. Crkvena zvona su zvonila, sunce je raskošno sjalo i Brunetti doživi trenutak apsolutnog mira. Uto Paola progovori s vrata terase. "Guido, kako se zvala ona liječnica?" "Ona zgodna?" upitao je zaokupljen novinama, ne primjećujući ton njena glasa. "Guido, kako se zvala?"

On digne pogled s novina i okrene se. Vidio je izraz njena lica i odmah spustio noge s ograde i uspravio stolicu. "Peters." Zatvorila je oči na trenutak, a zatim mu pružila Corriere otvoren na srednjoj stranici. "Američka liječnica umrla od prekomjerne količine droge", pročitao je. Bio je to mali članak, lako ga je bilo previdjeti, tek šest ili sedam redaka. Satnik Terry Peters, pedijatar u vojsci Sjedinjenih država pronađena je mrtva u subotu popodne u svom stanu u Due Ville blizu Vicenze. Doktoricu Peters, inače zaposlenu u vojnoj bolnici u Vojarni Ederle, pronašla je prijateljica koja je htjela znati zašto ujutro nije došla na posao. Rabljena šprica pronađena je pokraj tijela, a bilo je i drugih znakova drogiranja i dokaza da je liječnica pila. Karabinjeri i američka vojna policija vode istragu. Pročitao je članak nekoliko puta, zatim je pogledao druge novine, ali u Manifestu nije našao ništa. "Je li to moguće, Guido?" Odmahnuo je glavom. Prevelika doza nije dolazila u obzir, ali bila je mrtva; novine su bile dokaz. "Što ćeš učiniti?" Pogledao je prema zvoniku San Pola, najbliže crkve. Nije imao nikakve ideje. Patta ovaj događaj neće s ničim povezati, a ako i uoči vezu, smatrat će ga nesretnim slučajem ili, što je još gore, samoubojstvom. Samo je Brunetti znao da je uništila razglednicu iz Kaira i samo je on vidio kako je reagirala kad je ugledala mrtvog ljubavnika, ništa ih više nije moglo dovesti u vezu osim kao suradnike, a to nije bio razlog za samoubojstvo. Droga i alkohol, žena koja živi sama - znao je kako će novine pisati o ovom slučaju, osim ako netko ne nazove uredništva novina, baš kao što je netko, Brunetti je u to bio siguran, nazvao Pattu. U tom slučaju, ova bi pripovijest bila kratka vijeka, kao uostalom i mnoge druge. Kao i pripovijest doktorice Peters. "Ne znam," odgovori konačno na Paolino pitanje. "Patta me upozorio, rekao je da ne idem više u Vicenzu." "Ali ovo sigurno sve mijenja." "Ne što se tiče Patte. Za njega je to prevelika doza. Nadležna je policija u Vicenzi. Oni će obaviti obdukciju i poslati tijelo u Ameriku." "Baš kao i ono drugo," reče Paola izgovarajući njegove misli. "Zar ih je oboje trebala ubiti?" Brunetti odmahne glavom. "Nemam pojma." No ipak je znao. Ušutkali su je. Njena usputna primjedba da je ne zanima droga nije bila laž: prekomjerna doza bila je čista izmišljotina. Ubijena je zbog nečega što je znala o Fosteru i zbog toga je onako zateturala i jurnula na drugi kraj sobe, dalje od tijela svog ljubavnika. Smrt od droge. Pitao se da li mu time nešto žele poručiti, a onda je tu pomisao odbacio kao taštu. Onaj tko ju je ubio nije imao vremena to prikazati kao nesretni slučaj; još jedno ubojstvo privuklo bi pažnju; samoubojstvo koje se ne bi moglo objasniti bilo bi sumnjivo. Prekomjerna doza bila je savršeno rješenje: sama je to sebi učinila, trag

ne vodi nikamo, još jedna slijepa ulica. A Brunetti čak nije bio siguran je li to ona nazvala da mu kaže: "Basta." Paola priđe i stavi mu ruku na rame. "Žao mi je, Guido. Tako mi je žao." "Nije joj bilo ni trideset," reče on. "Sve te godine školovanja, sav taj rad." Učini mu se da bi ta smrt bila manja nepravda da je imala više vremena za zabavu. "Nadam se da njena obitelj neće u to povjerovati." Paola pogodi njegove misli. "Ako ti policija i vojska nešto kažu, onda u to vjeruješ. Sigurna sam da su djelovali vrlo uvjerljivo." "Siroti ljudi," reče on. "Bi li možda..." ona zašuti sjetivši se da mu je Patta rekao da se u to ne miješa. "Ako ikako budem mogao. Već je dovoljno grozno da je mrtva. Ne bi trebalo da još i u ovo vjeruju." "Neće zvučati ništa bolje ako kažeš da su je ubili," reče Paola. "Ali barem to nije učinila sama." Oboje su stajali na jesenjem suncu i razmišljali o roditeljima i što to znači biti roditelj i što roditelji žele i trebaju znati o svojoj djeci. Nije znao što bi bilo bolje, a što gore. Ako znaš da ti je dijete ubijeno barem imaš neku mračnu nadu u životu da ćeš jednog dana ubiti onoga tko ga je ubio, ali to baš i nije bila neka utjeha. "Trebao sam je nazvati." "Guido," reče ona odlučnim glasom. "Nemoj započinjati. To bi značilo da si joj trebao čitati misli, a to nisi mogao. Nemoj tako razmišljati." Iznenadila ga je istinska srdžba u glasu. Obujmio ju je oko struka i privukao k sebi. Ostali su tako bez riječi dok zvona San Marca nisu odzvonila deset sati. "Što kaniš? Otići u Vicenzu?" "Još ne. Čekat ću da me potraže." "Kako to misliš?" "Ono što su znali doznali su tamo gdje su radili. Tamo postoji veza. Ali mora biti i drugih ljudi koji znaju ili sumnjaju ili imaju pristup onome što su njih dvoje saznali. I zato ću čekati." "Guido, sada ti tražiš od drugih da ti čitaju misli. Kako će te naći?" "Otići ću tamo, ali tek za tjedan dana, i nastojat ću da me svi vide. Razgovarat ću s bojnikom, s onim narednikom koji je s njima radio i drugim liječnicima. Tamo svi svakoga znaju. Razgovarat će o tome i netko će nešto znati." Koga briga što misli Patta. "Guido, zaboravimo danas Burano." On kimne i ustane. "Idem se prošetati. Vratit ću se za ručak." Uhvatio ju je za nadlakticu. "Moram hodati." Preletio je pogledom gradske krovove. Kako čudno, i dalje je bio divan dan. Gotovo nadohvat ruke kružile su lastavice i lovile jedna drugu

obuzete radošću leta. Tamo u daljini zlatna krila anđela na zvoniku San Marca sjala su na suncu šaljući gradu svoj blistavi blagoslov.

16 Uponedjeljak ujutro došao je u ured kao obično i stajao i gledao u fasadu crkve San Lorenzo više od jednoga sata. Čitavo to vrijeme nije primijetio nikakvo kretanje, nikakvu aktivnost ni na skelama ni na krovu na kojem su bili uredno složeni kupovi crijepova od pečene gline. U dva navrata čuo je kako netko ulazi u sobu, ali nije ga oslovio, pa se nije ni okrenuo, i tko god to bio izašao je ostavivši vjerojatno nešto na njegovom stolu. U pola jedanaest telefon je zazvonio pa se odvojio od prozora. "Dobro jutro, commissario. Maggior Ambrogiani." "Dobro jutro, maggiore. Drago mi je da ste se javili. Htio sam vas nazvati danas popodne." "Obdukcija je bila jutros," reče Ambrogiani bez uvoda. "I?" zapita Brunetti. "Prevelika doza heroina, dovoljna da ubije dvaput veću osobu." "Tko je obavio obdukciju?" "Doktor Francesco Urbani. Jedan od naših." "Gdje?" "Ovdje u bolnici u Vicenzi." "Je li bio nazočan tko od Amerikanaca?" "Poslali su jednog od svojih doktora. Čak iz Njemačke, pukovnika po činu." "Je li asistirao ili samo promatrao?" "Samo je promatrao obdukciju." "Tko je Urbani?" "Naš patolog." "Pouzdan?" "Vrlo." Svjestan potencijalne dvosmislenosti ovog pitanja Brunetti ga prepravi. "Može li mu se vjerovati?" "Može." "Znači stvarno je bila prevelika količina?" "Bojim se da je tako." "Što je još ustanovio?" "Urbani?" "Da." "Nije bilo nikakvih tragova nasilja u stanu. Nije bilo nikakvih znakova prethodne uporabe droge, ali našao je modricu na desnoj nadlaktici i jednu na lijevom zglavku. Doktoru Urbaniju su rekli da bi te modrice mogle biti od pada." "Tko mu je to rekao?"

Ambrogiani malo pričeka s odgovorom, vjerojatno u znak negodovanja što Brunetti uopće pita takvo što. "Američki doktor. Pukovnik." "A što doktor Urbani misli o tome?" "Da bi modrice mogle biti od pada." "Ima li još tragova od uboda igle?" "Ne, nijednog." "Dakle, prvi put i već je uzela preveliku dozu?" "Čudna koincidencija, je li?" reče Ambrogiani. "Vi ste je poznavali?" "Ne, nisam. Ali moj čovjek radi s američkim policajcem čiji je sin bio njen pacijent. Kaže da je bila vrlo dobra prema malom dečku. Slomio je ruku prošle godine i u početku nije sve bilo kako treba. Liječnicima i medicinskim sestrama se uvijek žurilo, imali su previše posla da mu išta objasne, znate več kako to ide, pa se bojao doktora. No ona je bila vrlo pažljiva, nije žalila truda. Za malog je uvijek predvidjela dvostruko više vremena nego što treba za pregled tako da ga ne mora požurivati." "To ne znači da se nije drogirala, maggiore," reče Brunetti nastojeći da mu glas zvuči kao da u to vjeruje. "Ne, ne znači," složi se Ambrogiani. "Što još piše u izvješću?" "Ne znam. Nisam ga još vidio." "A kako ste onda sve ovo saznali?" "Nazvao sam Urbanija." "Zašto?" "Dottor Brunetti. Američki vojnik ubijen je u Veneciji. Niti tjedan dana kasnije njegov zapovjednik umire pod nejasnim okolnostima. Bio bih budala kad ne bih pretpostavio da postoji neka veza između ova dva događaja." "Kad ćete dobiti kopiju obdukcijskog nalaza?" "Vjerojatno danas popodne. Želite li da vas nazovem?" "Bio bih vam zahvalan, maggiore." "Ima li nešto što bih, po vašem mišljenju, trebao znati?" zapita Ambrogiani. Ambrogiani je bio tamo, u svakodnevnom kontaktu s Amerikancima. Sve što mu Brunetti kaže dobra je trgovina. "Bili su ljubavnici i smrtno se prestrašila kad ga je vidjela mrtvog." "Vidjela mrtvog?" "Da. Poslali su je da ga identificira." Tišina koja je nastala govorila je da se i Ambrogianiju ovaj izbor činio čudnom slučajnošću. "Jeste li s njom razgovarali nakon toga?" konačno upita. "I da, i ne. Vratili smo se u grad brodom, ali nije htjela o tome razgovarati. Imao sam dojam da se boji. Jednako je reagirala kad sam je potražio u bazi." "Je li to bilo onda kad ste bili ovdje?" zapita Ambrogiani.

"Da, u petak." "Imate li neku ideju čega se bojala?" "Ne, nikakvu. Izgleda da me je pokušala nazvati u petak navečer. Našao sam poruku u Questuri od žene koja ne govori talijanski. Telefonist koji je primio poziv ne zna engleski i sve što je razumio bilo je da je rekla, Basta." "Mislite li da je to bila ona?" "Mogla je biti. Nemam pojma. Ali poruka ništa ne znači." Brunetti pomisli na Pattinu zapovijed i zapita: "Što će se sada tamo dogoditi?" "Njihova vojna policija pokušat će ustanoviti gdje je nabavila heroin. U stanu su pronašli i druge tragove drogiranja, opuške cigareta s marihuanom i nešto hašiša. A obdukcija je pokazala da je pila." "Ništa nisu ostavili za nagađanje, je li?" reče Brunetti. "Nema znakova da ju je itko prisilio da uzme šut." "A one modrice?" upita Brunetti. "Pala je." "Znači ipak je sve učinila sama?" "Da." Obojica su zašutjela na trenutak, a onda Ambrogiani zapita: "Hoćete li dolaziti ovamo?" "Rečeno mi je da ne gnjavim Amerikance." "Tko vam je rekao?" " Vice-questore ovdje u Veneciji." "I što ćete učiniti?" "Pričekat ću nekoliko dana, možda tjedan, a onda bih želio doći i razgovarati s vama. Druže li se vaši ljudi s Amerikanacima?" "Ne puno. I mi i oni držimo se za sebe. Ali vidjet ću mogu li što doznati o njoj." "Je li netko od Talijana radio s njima?" "Mislim da nije. Zašto?" "Samo nagađam. Oboje, a osobito Foster, morali su putovati zbog posla, i to u razne krajeve, u Egipat na primjer." "Droga?" zapita Ambrogiani. "Možda. A moglo bi biti i nešto drugo." "Što?" "Ne znam. Droga se nekako ne uklapa." "A što se uklapa?" "Ne znam." Podigao je pogled i ugledao Vianella na vratima svog ured. "Gledajte, maggiore, imam sada nekoga ovdje. Nazvat ću vas za nekoliko dana. Tada možemo odlučiti kada da dođem." "Dobro. Pokušat ću nešto saznati." Brunetti spusti slušalicu i mahne Vianellu da uđe u sobu. "Ima li kakvih vijesti o Ruffollu?" zapita Vianella. "Ne. Ljudi u stanu ispod njegove djevojke kažu da je dolazio prošlog tjedna. Nekoliko su ga puta vidjeli na stubama, ali ne i zadnja tri ili četiri dana. Želite li da razgovaram s njom?"

"To bi možda bilo dobro. Reci joj da je ovog puta drugačije. Viscardija su napali i to mijenja stvari, osobito za nju, ako ga skriva ili zna gdje se nalazi." "Mislite li da će to djelovati?" "Na Ivanu?" upita Brunetti posprdno. "I ja mislim da neće," složi se Vianello. "Ali svejedno ću pokušati. Osim toga, radije razgovaram s njom nego s njegovom majkom. Barem razumijem što kaže, makar laže kad zine." Kad je Vianello otišao porazgovarati s Ivanom, Brunetti ponovo priđe k prozoru, ali prizor ga više nije zanimao i nakon nekoliko minuta sjedne za pisaći stol. Ne mareći za spise koje su se tamo nakupili tijekom jutra, sjedio je i pretresao različite mogućnosti. Prvu, predoziranje, odmah je odbacio. U samoubojstvo također nije vjerovao. Već je bio sreo ljubavnike koji nisu mogli prihvatiti život bez voljene osobe, ali ona nije bila taj tip. Kad je isključio te dvije mogućnosti, jedina koja je ostala bila je ubojstvo. Ali, da bi se izvršilo ubojstvo, potrebno je imati plan; Brunetti je u tim stvarima isključivao slučajnost. Postojale su modrice - ni jednog trenutka nije povjerovao da su nastale pri padu - možda ju je netko držao dok su joj davali injekciju. Obdukcija je pokazala da je pila; koliko netko mora popiti da padne u tako dubok san da ne osjeti ubod igle ili da bude tako omamljen da se ne može oduprijeti? I što je još važnije, s kim je to pila, s kim se mogla osjećati tako opušteno? Ne s ljubavnikom; upravo su ga ubili. S prijateljem onda, no s kim su prijateljevali Amerikanci u tuđini? Kome bi vjerovala ako ne drugim Amerikancima? I sve se opet vraćalo na bazu i njen posao. Ma kakav bio odgovor, trebalo ga je tamo tražiti.

17 Usljedeća tri dana Brunetti nije učinio gotovo ništa. U Questuri je obavljao rutinske poslove: čitao je spise i potpisivao ih, popunjavao je obrasce o kadrovskim potrebama za iduću godinu, a da mu pritom nije palo na pamet da bi to trebao raditi Patta. Kod kuće je razgovarao s Paolom i djecom, ali oni su bili toliko zaokupljeni početkom nove školske godine da nisu ni primijetili kako je rastresen. Čak ga ni potraga za Ruffolom nije osobito zanimala; bio je siguran da će onako budalast i brzoplet uskoro ionako nešto zabrljati i pasti ravno policiji u ruke. Nije nazvao Ambrogianija, a pri sustretu s Pattom nije spominjao ubojstva, niti ono koje je tisak tako brzo zaboravio, niti ono koje nikad nije nazvano pravim imenom, a niti bazu u Vicenzi. Često je, to je već prelazilo u opsesiju, u mislima rekonstruirao događaje i prizivao sjećanja na mladu liječnicu: kako izlazi iz broda i pruža mu ruku; kako se oslanja na umivaonik u mrtvačnici i kako joj tijelo potresaju grčevi; kako se smiješi dok mu govori da će za šest mjeseci započeti novi život.

Nikad nije poznavao žrtve čiju je smrt istraživao -takva je narav policijskog posla. Premda bi ih tijekom istrage upoznao do intimnosti, saznao kakvi su u krevetu i na poslu, nikad ih nije poznavao za života, i stoga mu se doktorica Peters činila osobitom bliskom i tim je više želio pronaći njenog ubojicu. U četvrtak ujutro, čim je stigao u Questuru, potražio je Vianella i Rossija, no od Ruffola još uvijek nije bilo nikakva traga. Viscardi se vratio u Milano, nakon što je osiguravajućem društvu i policiji ostavio opis dvojice muškaraca, jednog vrlo visokog i jednog s bradom. Oni su navodno provalili u palaču, jer su brave na pokrajnim vratima bile obijene a lokot koji je držao metalnu rešetku prepiljen. Premda Brunetti nije razgovarao s Viscardijem, razgovor s Vianellom i Foscom uvjerio ga je da ništa nije ukradeno, to jest, da je ukraden samo novac osiguravajuæeg društva. Nešto poslije deset, činovnica s donjeg kata raznijela je poštu po sobama na najgornjem katu i stavila mu na stol nekoliko pisama i jednu kovertu veličine časopisa s oknom od prozirna papira. Pisma su bila uobičajene vrste: pozivi na konferencije, ponude za životna osiguranja, odgovori na upite koje je poslao raznim policijskim odjelima u drugim dijelovima zemlje. Kad ih je pročitao, uzeo je kovertu i proučio je. Uz gornji rub bila je uska pruga naljepljenih maraka; bilo ih je valjda dvadeset. Sve su bile iste, s malom američkom zastavicom, vrijednosti od dvadeset devet centi. Koverta je bila naslovljena na njega, na njegovo ime, a adresa je glasila samo "Questura, Venecija, Italija". Nije se mogao sjetiti nikoga u Americi tko bi mu pisao. Nije bilo povratne adrese. Otvorio je kovertu, gurnuo ruku unutra i izvukao časopis. Pogledao je naslovnicu i prepoznao medicinski časopis koji mu je doktorica Peters istrgla iz ruke kad ga je zatekla u svojoj sobi. Počeo ga je listati, zastao na trenutak nad onim grotesknim fotografijama, i prelistavao dalje. Pri kraju časopisa našao je tri lista papira, očito fotokopije, gurnutih među stranice časopisa. Izvadio ih je i položio na stol. Na vrhu je pisalo 'Povijest bolesti', a ispod toga su bili okviri u koje se upisuju podaci: ime, dob i čin pacijenta. Ovaj je glasio na ime Daniela Kaymana, rođenog 1984. Slijedila je povijest bolesti na tri stranice, počevši od ospica 1989. godine, nekoliko puta razbijenog nosa u zimi 1990., slomljenog prsta 1991., i nastavljala se na dvije posljednje stranice s nizom liječničkih pregleda tijekom zadnja dva mjeseca zbog kožnog osipa na lijevoj ruci. Brunetti je dalje čitao kako se osip sve više širio i sve dublje zahvaćao tkivo i sve više zbunjivao liječnike koji su ga pokušavali liječiti. Doktorica Peters pregledala je dječaka prvi put osmog srpnja. Svojim urednim, ukošenim rukopisom napisala je da je osip 'nepoznata porijekla' i da je izbio nakon što se dječak vratio kući s izleta s roditeljima. Pojavio se s unutarnje strane podlaktice i protezao od zglavka do lakta, bio je tamnocrvene boje i nije svrbio. Za liječenje je prepisala medicinsku mast za kožu.

Tri dana kasnije dječak je ponovno došao jer se osip pogoršao. Pojavio se sekret u obliku žute tekućine, zahvaćeno područje bilo je bolno, a dječak je imao temperaturu. Doktorica Peters predložila je dermatološki pregled u lokalnoj bolnici u Vicenzi, ali roditelji su to odbili jer nisu htjeli da malog pregledava talijanski doktor. Prepisala je novu mast, ovog puta korti-zonsku, i antibiotik zbog temperature. Nakon samo dva dana, dječaka su ponovno doveli u bolnicu i pregledao ga je drugi doktor, Girrard, koji je zabilježio da dječak ima bolove srednjeg intenziteta. Osip je sada izgledao poput opekotine i širio se uz nadlakticu prema ramenu. Ruka je bila otečena i bolna na dodir. Temperatura nije popuštala. Zatim je dječaka pregledao doktor Grancheck, očito dermatolog, i savjetovao da ga se odmah otpremi u vojnu bolnicu u Landstuhl u Njemačkoj. Sutradan je dječak otpremljen u Njemačku sanitetskim avionom. Ništa više nije stajalo u dokumentu, osim što je doktorica Peters, pokraj primjedbe da dječakov osip izgleda poput opekotine, olovkom na margini nešto dopisala svojim urednim rukopisom. Pročitao je 'PCB' a odmah do toga 'OL, ožujak'. Pogledao je datum, no znao je koji će datum naći. Bio je to Obiteljski liječnik, ožujski broj. Otvorio je časopis i počeo čitati. Primijetio je da se uređivački odbor većinom sastoji od muškaraca, da su muškarci napisali većinu članaka i da članci navedeni u kazalu obrađuju razne teme, počevši od stopala, nad kojima se bio tako zgrozio, do povećane incidencije tuberkuloze kao posljedice širenja AIDS-a. Našao je i jedan članak o prijenosu parazita s domaćih životinja na djecu. Kako mu kazalo nije pomoglo, počeo je čitati sve redom od prve stranice, uključujući i reklame i pisma uredništvu. Na šezdeset drugoj stranici našao je kratki prikaz slučaja iz Newarka u New Jerseyu, gdje je jedno dijete, djevojčica od šest godina, igrajući se na praznoj građevinskoj parceli ugazila u lokvu nečega što se njoj činilo kao ulje isteklo iz napuštenog automobila. Tekućina joj se razlila po gornjem dijelu cipele i promočila joj soknu. Sutradan je na tom stopalu izbio osip, koji je uskoro poprimio izgled opekotine i koji joj je postupno zahvatio potkoljenicu sve do koljena. Dijete je imalo visoku temperaturu. Svi pokušaji liječenja su se pokazali uzaludnim, dok konačno službenik javnog zdravstva nije otišao na lice mjesta i uzeo uzorak tekuæine koja je sadržavala, kako se pokazalo, veliki postotak PCB-a*( Poliklorirani bifenili. (Op. prev.)) i koja je istekla iz bačava s otrovnim otpadom što ih je tamo netko ostavio. Premda su opekotine vremenom zacijelile, liječnik se bojao za djetetovu budućnost, jer je pri eksperimentima na životinjama primijećeno da tvari koje sadrže PCB-e uzrokuju neurološka i genetska oštećenja. Odložio je časopis, ponovno uzeo u ruke medicinski izvještaj i počeo ga čitati drugi put. Simptomi su bili isti, premda nigdje nije pisalo gdje i kako je dijete došlo u dodir s tvari koja je izazvala osip. "Na izletu s obitelji" bilo je jedino što je stajalo u izvještaju. Nigdje nije bilo navedeno kako su dijete liječili u Njemačkoj.

Uzeo je kovertu i pregledao je. Marke su bile poništene žigom na kojem je pisalo 'Vojni poštanski sustav', otisnuti datum odnosio se na petak. Ovo mu je, znači, poslala u neko doba prošlog tjedna i zatim ga pokušala nazvati. Nije rekla ni 'basta' ni 'pasta', već 'posta' kako bi mu najavila pošiljku. Što ju je upozorilo na opasnost? Što ju je navelo da mu pošalje ove papire? Sjetio se nečega što mu je Wolf rekao o Fosteru; njegova je dužnost bila da se pobrine za odvoz starih rendgenskih slika iz bolnice. Spomenuo je i drugi otpad, ali nije rekao o čemu se radi, niti gdje se to odlaže. Amerikanci sigurno znaju. Tu je morala biti karika između dvije smrti, jer zašto bi mu inače ovo poslala, a zatim ga pokušala nazvati. Dijete je bilo njen pacijent, koji joj je kasnije oduzet i poslan u Njemačku, i tu je završavao liječnički izvještaj. Sad zna kako je djetetu ime, a Ambrogianiju je sigurno dostupan popis svih Amerikanaca u bazi, pa će lako doznati je li dječakova obitelj još uvijek tamo. A što ako više nije? Podigao je slušalicu i rekao telefonistu da ga spoji s bojnikom Ambrogianijem u američkoj vojnoj bazi u Vicenzi. Dok je čekao na vezu, razmišljao je kako da poslaže sve ove podatke i nadao se da će ga oni odvesti do onoga tko joj je zabo iglu u ruku, tko god to bio. S druge strane linije Ambrogiani reče samo svoje ime. Nije djelovao iznenađeno kad se Brunetti javio, samo je šutio i čekao. "Ima li što novo?" zapita Brunetti. "Uveli su cijeli niz testova na droge. Sve su obuhvatili, čak i zapovjednika bolnice. Kažu da je morao otići u muški zahod i dati uzorak urina, a liječnik je stajao vani pred vratima i čekao. Navodno je više od stotinu osoba testirano ovaj tjedan." "S kakvim rezultatom?" "Za sada s nikakvim. Svi uzorci se šalju na ispitivanje u Njemačku, u tamošnju bolnicu. Nalazi dolaze ovamo nakon otprilike mjesec dana." "I točni su?" upita Brunetti, zapanjen činjenicom da neka organizacija može vjerovati rezultatima koji prolaze kroz toliko ruku u tako dugom razdoblju. "Oni vjeruju da jesu. Ako je test pozitivan, jednostavno vas izbace iz vojske." "A koga testiraju?" "Ne postoji određeni obrazac. Ostavljaju na miru jedino one koji se vraćaju s Bliskog istoka." "Zato jer su junaci?" zapita Brunetti. "Ne, već zato što se boje da bi kod mnogih test bio pozitivan. Drogu je lako nabaviti u tom dijelu svijeta, kao nekad u Vijetnamu, i očito strahuju da bi javnost negodovala kad bi se junaci vratili sa suvenirima u krvnim žilama." "Ostaju li i dalje pri tome da je uzrok prevelika količina droge?" "Apsolutno. Rekli su mi da rodbina uopće nije htjela doći ovamo kako bi pratila tijelo na putu za Ameriku." "I što su učinili?"

"Poslali su ga u Ameriku. Ali bez pratnje." Brunetti pomisli kako je to nevažno. Mrtvi ne mare za takve stvari; svejedno im je kako se s njima postupa ili što živi misle o njima. On u tu pripovijest o drogi nije vjerovao. "Zamolio bih vas da mi pribavite neke informacije, maggiore." "Vrlo rado. Ako mogu." "Želio bih znati da li u bazi postoji čovjek po imenu Kayman." I on reče Ambrogianiju kako se ime piše. "Njegov mali sin bio je pacijent doktorice Peters. Dječak je poslan u bolnicu u Njemačku, u Lundstuhl. Želio bih znati jesu li roditelji još uvijek tamo, a ako jesu, želio bih s njima razgovarati." "Ovo je sve neslužbeno?" "Posve neslužbeno." "Možete li mi reći o čemu se radi?" "Nisam siguran. Poslala mi je fotokpiju dječakove povijesti bolesti i članak o PCB-ima." "O čemu?" "Otrovnoj kemikaliji. Ne znam od čega se sastoji niti kako djeluje ali znam da odlaganje predstavlja problem. I znam da izjeda kožu. Mali je imao osip na ruci, vjerojatno je negdje došao u dodir s tom tvari." "Kakve to veze ima s Amerikancima?" "Ne znam i zato želim razgovarati s dječakovim roditeljima." "Dobro. Sada ću to istražiti i javit ću vam se poslije podne." "Možete li ga pronaći, a da Amerikanci ništa ne saznaju? "Mislim da mogu," odgovori Ambrogiani. "Imamo kopije registracija svih vozila, a kako uglavnom svi imaju automobile, mogu ustanoviti je li on još uvijek ovdje, a da ih ništa ne pitam." "Dobro," reče Brunetti. "Najbolje bi bilo da ovo ostane među nama." "Ne želite da Amerikanci saznaju?" "Zasad, ne." "U redu. Nazvat ću vas kad pogledam u kartoteku." "Hvala, maggiore." "Ja sam Giancarlo," reče karabinjer. "Bolje da govorimo 'ti' jedan drugome kad se u ovakvo nešto upuštamo." "Slažem se," reče Brunetti, sretan što je našao saveznika. "Guido." Kad je spustio slušalicu, Brunetti pomisli kako bi sada rado bio u Americi. Jedno od njegovih velikih otkrića tijekom boravka u Americi bio je sustav javnih knjižnica: tamo svatko može ući i postavljati pitanja, može čitati koju god knjigu hoće i bez teškoća pronaći katalog časopisa. Ovdje u Italiji, knjigu možete kupiti ili naći u sveučilišnoj knjižnici, no tamo nije lako ući bez iskaznica, dopuštenja i identifikacija. I kako da on sad nešto dozna o PCB-ima, što su i kako nastaju i kako djeluju na ljude koji s njima dođu u dodir? Pogledao je na sat. Još je uvijek mogao stići u knjižaru kod Svetog Luke ako se požuri; oni će sigurno imati neku knjigu koja bi mu mogla biti od koristi.

Došao je tamo petnaest minuta prije zatvaranja i objasnio prodavaču što traži. Odgovorio mu je da postoje dvije osnovne knjige o otrovnim tvarima i zagađivanju, iako se jedna više bavi onim što se izravno ispušta u atmosferu. Postoji i treća knjiga, neka vrsta uvoda u kemiju, općenite naravi, namijenjena laicima. Sve ih je prelistao pa kupio prvu i treću, a zatim dodao još knjižicu kričavih boja pod naslovom Sveopće samoubojstvo. Nadao se da će pristup temi biti ozbiljniji nego što su naslov i omot obećavali. Otišao je u restoran, ručao, a zatim se vratio u ured i otvorio prvu knjigu. Tri sata kasnije shvatio je pun užasa i zaprepaštenja veličinu problema što ga je čovjek sam sebi nametnuo industrijalizacijom, a još će gore biti onima koji će ga naslijediti na ovom planetu. Ove kemikalije bile su bitni dio mnogih procesa o kojima ovisi današnji čovjek, kao što je na primjer hlađenje, jer služe kao rashladna tekućina u hladnjacima i klima-uređajima. Koriste se također i u ulju za transformatore, ali PCB-i su bili samo jedan cvjetić u smrtonosnom buketu što ga je industrija darovala čovječanstvu. Teško je sricao imena kemikalija, formule je čitao s nerazumijevanjem. Tu su bili još i brojevi koji su govorili o vremenu poluraspada. Zaključio je da je to ono vrijeme koje treba proći da se upola smanji njihov smrtonosni učinak. U nekim slučajevima radilo se o stotinama godina. Za neke je trebalo tisuće. I baš je te tvari industrijalizirani svijet proizvodio u ogromnim količinama dok je hrlio prema budućnosti. Desetljećima je Treći svijet služio kao deponij industrijaliziranim zemljama; preuzimao je čitave brodske tovare otrovnih tvari, koje su zatim završavale na njihovim pampasima, savanama i visoravnima, u zamjenu za tekovine bogata svijeta, i nitko nije pomislio da će jednom buduće generacije za sve to morati platiti i da će cijena biti visoka. Ali sad, kad su neke zemlje Trećeg svijeta odbile prihvatiti smeće Prvog, industrijske zemlje moraju izmisliti sustave odlaganja kojih skupoća nadmašuje sva očekivanja. I zbog toga se kamioni i kamioni s krivotvorenim teretnicama vozaju gore-dolje talijanskim poluotokom, traže i nalaze mjesta na kojima zatim istovaruju svoj smrtonosni teret. Brodovi isplovljavaju iz Genove ili Taranta s utrobom punom bačava s otapalima i sam bog zna kakvim još kemikalijama, a kad uplove u svoje odredišne luke, ovih bačava više nema na brodu kao da ih je taj bog koji zna što je u njima uzeo k sebi. Gdjekad ih valovi izbace na obalu Sjeverne Afrike ili Calabrije, ali naravno nitko nema pojma odakle su došle, niti tko primijeti kad ponovno nestanu u valovima koji su ih već jednom izbacili na obalu. Razdraživao ga je način na koji su o tome pisali Zeleni; činjenice su ga užasavale. Objavili su imena prijevoznika, imena trgovačkih društava koja ih plaćaju i, što je bilo još gore, fotografije mjesta gdje su otkrivena ilegalna odlagališta. Tekst je bio pun optužbi, a krivac je, po mišljenju autora, bila cijela talijanska vlada, koja je bila kuhana i pečena s proizvođačima ovih kemikalija i nikakvim ih zakonom nije obvezivala da daju na uvid što rade s otpadom. Posljednje poglavlje knjige odnosilo se na Vijetnam i na genetske promjene koje se tek sada očituju i koje su posljedica tona i tona dioksina bačenog na tu zemlju

tijekom rata sa Sjedinjenim Državama. Opisi nakazno rođene djece, povećane stope spontanih pobačaja i prisutnost dioksina u ribi, vodi, pa i u samom tlu ispunjavali su ga stravom, čak i kad je uzeo u obzir nužno pretjerivanje autora. Ove iste kemikalije, tvrdili su autori, bacaju se svakodnevno po cijeloj Italiji i nitko na to ne obraća ni najmanju pozornost. Kad je Brunetti prestao čitati, shvatio je da je žrtva manipulacije, da u svim knjigama postoje nedosljednosti u zaključivanju, da pretpostavljaju postojanje karika, ali ih ne mogu dokazati, da okrivljuju, a pritom nemaju argumenata. No shvatio je također da je jedna od osnovnih pretpostavki ovih knjiga vjerojatno točna: često i nekažnjeno kršenje zakona i odbijanje vlade da uvede oštrije mjere, navodili su na zaključak da postoji čvrsta povezanost između prekršitelja i vlade čija je zadaća bila da ih spriječi ili izruči pravdi. Je li ono dvoje naivaca upalo u jedan takav vrtlog? Je li ih tamo odvelo dijete s osipom na ruci?

18 Oko pet sati Ambrogiani nazove Brunettija i obavijesti ga da je dječakov otac, narednik koji radi u uredu za ugovorne poslove, još uvijek u Vicenzi; bolje rečeno, njegov auto je još uvijek tamo i prije dva tjedna je ponovno registriran, a kako je pri registraciji potreban potpis vlasnika vozila, može se sa sigurnošću pretpostaviti da je još uvijek u Vicenzi. "Gdje stanuje?" "Ne znam," odgovori Ambrogiani. "Ovdje je samo adresa na koju prima poštu, poštanski pretinac u bazi, ali ne i kućna adresa." "Možeš li to saznati?" "Mogu, ali tad će znati da se raspitujem." "Ne, to ne želim," reče Brunetti. "Ali htio bih s njim razgovarati negdje podalje od baze." "Daj mi jedan dan. Poslat ću svog čovjeka u ured da dozna kako izgleda. Srećom svi imaju pločicu s imenom na uniformi. Pa ćemo ga slijediti. Ne bi trebalo biti teško. Nazvat ću te sutra, a onda možeš razmišijati kako da s njim ugovoriš sastanak. Većina ih stanuje izvan baze. A ako ima djecu, to je onda sigurna stvar. Nazvat ću te sutra i javiti dokle sam došao. Je li u redu?" Brunettiju ništa bolje nije palo na pamet. Najradije bi se istog časa bio ukrcao na vlak za Vicenzu, porazgovarao s dječakovim ocem i počeo sastavljati slagalicu u kojoj je na neki način izlet, osip i ona bilješka u olovci na margini povijesti bolesti dovela do ubojstva dvoje mladih ljudi. Nekoliko je komada već imao; dječakov otac također ima jedan komad; prije ili kasnije, kad ih složi i prouči, promijeni im položaj, ugledat će sliku koja mu je zasada skrivena. Nije vidio drugog rješenja pa je prihvatio Ambrogianijev prijedlog i odlučio sačekati još jedan dan. Opet je otvorio knjigu što su je izdali Zeleni, izvukao list papira iz ladice i počeo sastavljati popis svih trgovačkih društava za koje se sumnja da se neovlašteno bave uklanjanjem i prijevozom štetnog otpada,

kao i popis svih trgovačkih društava koji su već optuženi za ilegalno odlaganje otpada. Većina njih bila je na Sjeveru, najviše ih je bilo u Lombardiji, središtu talijanske industrije. Pogledao je napomenu o autorskim pravima i ustanovio da je knjiga tiskana prije godinu dana i da popis nije zastario. Listao je prema kraju i pronašao kartu na kojoj su po regijama bila označena ilegalna odlagališta otpada. Područje oko Vicenze i Verone bilo je obilato označeno, osobito dio koji se proteže sjeverno od oba grada, prema podnožju Alpa. Zatvorio je knjigu, pažljivo presavio list papira i uložio ga među stranice. Ništa više nije mogao učiniti dok ne porazgovara s dječakovim ocem, pa ipak je gorio od želje da ode tamo istog časa, makar je znao da bi to putovanje bilo beskorisno. Interni telefon zazvoni. "Brunetti," reče on podigavši slušalicu. "Commissario," reče Pattin glas, "molio bih vas da smjesta dođete u moj ured." Spustio se odmah do Pattinog ureda, pokucao i ušao čim je čuo potvrdan odgovor. Patta je bio za svojim pisaćim stolom i izgledao je kao da se upravo vratio s filmske audicije - uspješne dakako. Kad je Brunetti ušao, predano je gurao jednu od svojih ruskih cigareta u cigaršpic od oniksa pazeći da mrvice duhana ne padnu na taj renesansni komad namještaja i tako umanje sjajno savršenstvo njegove površine. Budući da se cigareta opirala, Patta je ostavio Brunettija da čeka dok je konačno nije pažljivo ugurao u zlatni obruč cigaršpica. "Brunetti," reče on paleći cigaretu i oprezno otpuhujući prve dimove kao da pokušava ustanoviti kako zlato djeluje na okus, "imao sam jedan telefonski razgovor koji me je vrlo uznemirio." "Ne s vašom suprugom, nadam se," reče Brunetti nastojeći da mu glas zvuči krotko. Patta odloži cigaretu na rub malahitne pepeljare i istog časa je opet zgrabi, jer je od težine cigaršpica umalo pala na stol. Ponovo je namjesti na rub, ovoga puta vodoravno, uspostavivši ravnotežu između cigarete i cigaršpica na rubu okrugle pepeljare. Čim je odmaknuo ruku, težina cigaršpica gurnula je cigaretu dolje u pepeljaru. Kraj cigarete iskliznuo je zatim iz obruča pa su oboje, i cigareta i cigaršpic, pali u pepeljaru, pri čemu je cigaršpic zvonko zaklepetao. Brunetti je prekrižio ruke iza leda, pogledao kroz prozor i nekoliko se puta podigao na prste. Kad je opet svrnuo pogled na stol, ugašena cigareta bila je u pepeljari, a cigaršpica više nije bilo. "Sjednite, Brunetti." "Hvala," reče najljubaznijim glasom i sjedne na stolicu ispred pisaćeg stola. "Imao sam jedan telefonski razgovor," zastao je izazivajući Brunettija da ponovi svoju prethodnu opasku, a zatim nastavio, "sa signor Viscardijem iz Milana." Brunetti je šutio pa on doda: "Rekao mi je da dovodite u pitanje njegov dobar glas." Kako Brunetti nije ni zinuo u svoju obranu, Patta je morao objasniti.

"Rekao je da ste nazvali njegovog osiguravatelja i da ste ga pitali kako je tako brzo saznao koje su stvari ukradene nakon što je opljačkan njegov palazzo." Da je Patta bio zaljubljen u neku krasoticu, ne bi joj ime mogao izgovoriti s takvim obožavanjem s kakvim je izgovorio ovu posljednju riječ: palazzo. "Osim toga, signor Viscardi je doznao da se Riccardo Fosco, poznati ljevičar..." Brunetti se zapita što bi to trebalo značiti u državi u kojoj je predsjednik zastupničkog doma komunist, "... propitkuje o financijskom stanju signor Viscardija, kao da u nešto sumnja." Patta zastane ne bi li Brunettiju dao priliku da se konačno počne braniti, ali ovaj je i dalje šutio. "Signor Viscardi," nastavi Patta, a glas mu je odavao sve veću zabrinutost, "nije mi sam dao ovu informaciju; morao sam mu postaviti nekoliko izravnih pitanja da doznam kako se ovdje s njim postupalo. I rekao mi je da je policajac koji ga je ispitivao, onaj drugi, makar mi nije jasno zašto je trebalo poslati dvojicu, dakle, da je taj drugi policajac sumnjao u istinitost nekih njegovih, odgovora. Razumljivo je da signor Viscardi, koji je vrlo ugledni poslovni čovjek i član međunarodnog Rotary kluba..." ovdje nije trebalo razmišljati tko je još član, "... nije mogao biti zadovoljan s ovakvim postupkom, tim više što se to dogodilo neposredno nakon što su ga brutalno napali ti isti ljudi koji su provalili u njegovu palaču i ukrali mu vrijedne slike i nakit." "Slušate li me, Brunetti?" iznenada zapita Patta. "Da, slušam." "Zašto onda ništa ne kažete?" "Čekam da mi kažete nešto o tom telefonskom razgovoru koji vas je uznemirio." "K vragu," poviče Patta i tresne šakom o stol. "Govorim vam o tom razgovoru. Signor Viscardi je važna osoba, i ovdje i u Milanu. Politički je vrlo utjecajan, i ne želim da misli i govori uokolo kako je policija u ovom gradu s njim loše postupala." "Ne razumijem kako se to moglo s njim loše postupati." "Vi ništa ne razumijete, Brunetti," reče Patta izvan sebe od bijesa. "Zvali ste osiguravatelja istog dana kad je podnesen zahtjev kao da sumnjate da nešto nije u redu. I poslali ste odvojeno dva policajca u bolnicu da ga ispituju i pokazuju mu fotografije ljudi koji nemaju nikakve veze s ovim slučajem." "Je li vam to on rekao?" "Da, nakon što smo neko vrijeme razgovarali i nakon što sam ga uvjerio da uživa moje apsolutno povjerenje." "Što je točno rekao o toj fotografiji?" "Da mu je drugi policajac pokazao fotografiju mladog kriminalca i da mu se činilo da mu ne vjeruje kad je rekao da ga ne pozna." "Kako je znao da je čovjek na fotografiji kriminalac?" "Molim?" Brunetti ponovi.

"Kako je znao da je čovjek na fotografiji kriminalac? To je mogao biti bilo tko, mogao je biti sin nekog policajca." " Commissario, čiju bi mu sliku pokazivali ako ne nekog kriminalca?" Brunetti je šutio pa Patta opet ozlojeđeno uzdahne. "Ne budite smiješni, Brunetti." Brunetti pokuša nešto reći ali ga Patta prekine. "I ne pokušavajte braniti vaše ljude kad znate da nemaju pravo." Dakle, očito su se uvredljivo ponašali 'njegovi' ljudi, i Brunetti iznenada pokuša zamisliti kako to izgleda kad Patta i njegova žena pokušavaju podijeliti krivicu i zasluge za propuste ili uspjehe svoje dvoje djece. 'Moj' sin dobiva nagradu u školi, dok 'tvoj' sin ne poštuje profesore ili pada na ispitu. "Imate li što reći?" konačno zapita Patta. "Nije znao opisati ljude koji su ga napali, ali je znao koje su slike iznosili." Ove riječi Patta doživi kao još jedan dokaz Brunettijevog skromnog podrijetla. "Očito niste navikli živjeti sa skupocjenim predmetima, Brunetti. Ako netko godinama živi s predmetima od velike vrijednosti, pritom mislim na estetsku, a ne materijalnu vrijednost," glasom je poticao Brunettija da napne moždane vijuge i pokuša to sebi predočiti, "tada na njih gleda kao na članove svoje obitelji. Dakle, čak i u tom djeliću sekunde, èak i u toj stresnoj situaciji u kojoj se našao signor Viscardi, on prepoznaje svoje slike kao što bi prepoznao svoju ženu." Sudeći po onome što mu je rekao Fosco, Brunetti pomisli kako bi Viscardi sigurno lakše prepoznao slike nego vlastitu ženu. Patta se očinski nagne prema njemu i zapita: "Je li to vama jasno?" "Bit će mi puno jasnije kad budemo porazgovarali s Ruffolom." "Ruffolo? Tko je taj?" "Mladi kriminalac na fotografiji." Patta izusti samo Brunettijevo ime, i to tako tihim glasom da mu je trebalo dati neko objašnjenje. "Dva su turista sjedila na mostu i opazila trojicu kako izlaze iz kuće s kovčegom. Oba su na slici prepoznala Ruffola." Budući da se nije potrudio pročitati izvještaj, Patta nije mogao zapitati zašto je taj podatak izostavljen. "Možda se skrivao vani," predloži on. "To je sasvim moguće," složi se Brunetti, premda je mislio da je Ruffolo bio unutra i da se nije skrivao. "A što je s tim Foscom? O kakvim se to telefonskim pozivima radi?" "Koliko znam, Fosco je financijski urednik jednog od najuglednijih časopisa u zemlji. Nazvao sam ga s namjerom da dobijem neki dojam o tome koliko je utjecajan signor Viscardi, kako bi se znali prema njemu odnositi na prikladan način." Ovo je tako dobro odražavalo Pattin način razmišljanja da nije posumnjao u Brunettijevu iskrenost. Brunetti se nije imao namjeru ispričati zato što su policajci tako temeljito ispitali Viscardija. Umjesto toga je rekao: "Sada samo treba ščepati tog Ruffola i sve će se razjasniti. Signor Viscardi dobit će natrag svoje slike, osiguravajuće društvo će nam zahvaliti, a pretpostavljam da će

Gazzettino objaviti reportažu na prvoj stranici drugog izdanja. Konačno, signor Viscardi je vrlo ugledan čovjek, i što se ovaj slučaj prije riješi, to bolje za sve nas." Iznenada Bru-nettija zapljusne val gađenja zbog ovoga što čini; svaki put kad razgovaraju igra ovu istu glupu igru. Pogledao je ustranu a zatim opet u svog pretpostavljenog. Patta mu uputi širok i srdačan osmijeh. Možda je konačno Brunetti počeo shvaćati neke stvari i voditi računa o političkim realnostima? Ako se to uistinu dogodilo, Patta je bio siguran da je to njegova zasluga. Venecijanci su tvrde tikve, sve rade na svoj način, a taj je način vrijeme već davno pregazilo. Njegovim imenovanjem za donačelnika pružila im se srećom prilika da upoznaju šire horizonte suvremenog svijeta, svijeta sutrašnjice. Brunetti je bio u pravu. Sada samo treba zgrabiti tog Ruffola i vratiti slike, a tada će Viscardi biti njegov dužnik. "Dobro," reče on žustro, onako kako govore policajci u američkim filmovima, "javite mi čim uhitite tog Ruffola. Treba li vam još ljudi za taj posao?" "Ne," reče Brunetti nakon časka razmišljanja. "Mislim da ih imam dovoljno. Treba samo pričekati da učini krivi korak. A to će biti vrlo brzo." Pattu ove potankosti nisu ni najmanje zanimale. Želio je uhićenje, povratak slika i Viscardijevu podršku ako se odluči kandidirati za gradskog vijećnika. "Dobro, javite mi čim nešto saznate," reče i otpusti Brunettija ne toliko riječima koliko tonom. Patta dohvati drugu cigaretu, a Brunetti se odmah ispriča, jer mu se nije dalo ponovo promatrati cijeli obred i spusti se kat niže kako bi porazgovarao s Vianellom. "Ima li kakva traga Ruffolu?" upita Brunetti kad je ušao u ured. "Ima i nema," odgovori Vianello malo se podignuvši sa stolice u znak poštovanja prema svom pretpostavljenom, a zatim opet sjedne. "A to znači?" "Znači da bi želio razgovarati?" "Odakle taj glas?" "Od nekoga tko zna nekoga tko zna njega." "A tko je razgovarao s tim nekim?" "Ja. To je jedan od onih malaca s Burana. Znate, oni što su ukrali ribaricu prošle godine. Progledali smo im kroz prste pa sam pomislio da mi duguje uslugu i jučer sam s njim razgovarao. Sjetio sam se da je išao u školu s Ruffolom. Nazvao me je prije sat vremena. Nije bilo nikakvih pitanja. Samo je rekao da je ta druga osoba razgovarala s nekim tko je vidio Ruffola i da on želi s nama razgovarati. "S nekim posebno?" "S vama vjerojatno ne. Uostalom, dvaput ste ga strpali u zatvor." "Hoćeš li to ti obaviti, Vianello?" Ovaj slegne ramenima. "Zašto ne? Samo ne bih želio da se to pretvori u gnjavažu. Zadnje dvije godine nije ništa radio, samo je sjedio u zatvoru i gledao američke policijske

filmove pa će vjerojatno predložiti da se sastanemo u ponoć na brodu usred lagune." "Ili na groblju u osvit zore kad se vraćaju vampiri." "Neka radije predloži neku krčmu pa da na miru popijemo čašu vina." "Gdje god to bilo, idi i nađi se s njim." "Da ga uhitim kad se pojavi?" "Nemoj ni pokušati. Samo ga pitaj što nam želi reći i vidi kakvu nagodbu želi sklopiti." "Da pošaljem nekog da ga slijedi?" "Ne. Vjerojatno se toga pribojava. Uhvatit će ga panika ako bude mislio da ga pratimo. Samo vidi što hoće. Ako ne traži previše, nagodi se." "Mislite li da će nam reći nešto o Viscardiju?" "Ne znam zašto bi inače želio razgovarati s nama." "Da, ni ja ne vidim drugog razloga." Brunetti je već htio izaći kad ga Vianello zapita: "A što će biti s tom nagodbom? Hoćemo li se mi toga držati?" Na ovo se Brunetti okrene i uputi Vianellu jedan dug pogled. "Naravno. Ako kriminalci ne mogu vjerovati u nezakonitu nagodbu s policijom, u što onda uopće mogu vjerovati?"

19 Sutradan Brunetti ne primi nikakvih vijesti od Ambrogianija, niti Vianellu pođe za rukom da nađe malog s Burana. Nitko ga nije nazvao ni sljedećeg jutra niti dok je bio na ručku. Vianello se pojavio oko pet i javio da je malac nazvao i da je sastanak zakazan u subotu popodne na Piazzale Roma. Auto će doći po Vianella, koji ne smije biti u odori, i odvesti ga do mjesta gdje će se sastati s Ruffolom. Nakon što je ovo ispričao Brunettiju, Vianello se nakesi i reče: "Hollywood." "Možda će za ovaj razgovor morati ukrasti auto." "A nema izgleda ni za neko piće," reče Vianello mireći se sa sudbinom. "Šteta što su zatvorili onaj kolodvorski kafić, mogao bi popiti nešto, prije nego što odeš s njima." "Nisam ja te sreće. Moram čekati tamo gdje staje autobus broj pet. Oni će se zaustaviti i ukrcati me." "Kako će te prepoznati?" Je li se to Vianello zacrvenio? "Moram držati buket crvenih klinčića u ruci." Brunetti se nije mogao suzdržati i prasne u gromoglasan smijeh. "Buket crvenih klinčića? Ti? Nadam se da te nitko poznati neće vidjeti kako stojiš na kolodvoru i odlaziš iz grada s buketom crvenih klinčića."

"Već sam rekao ženi. Ništa joj se to ne sviđa, a najmanje joj se sviđa da to radim subotom poslije podne. Trebali smo izaći na večeru i sad ću mjesecima samo o tome slušati." "Vianello, ovako ćemo se dogovoriti. Učini što traže, platit ćemo klinčiće, ali donesi račun, a ja ću se pobrinuti da sljedeći petak i subotu budeš slobodan, je li u redu?" Toliko je mogao učiniti za čovjeka koji se izlaže opasnosti odlazeći s poznatim kriminalcima i koji je, što je neosporni dokaz hrabrosti, bio spreman razbjesniti svoju ženu. "Sve je to lijepo i dobro, ali meni se ne sviđa." "Slušaj Vianello, ne moraš to raditi. Ionako ćemo ga zgrabiti prije ili kasnije." "Znam. A također znam da nikad prije nije bio tako glup da nešto učini nekome od nas. I dobro ga se sjećam od prošlog puta." Brunetti se sjeti da Vianello ima dvoje djece i treće na putu. "Ako ovo uspije, zasluga je tvoja. Dobro će ti doći za unapređenje." "Baš lijepo. A što će on na to reći?" reče Vianello i pogleda u strop, jer se tamo gore nalazio Pattin ured. "Hoće li mu se svidjeti kad zgrabimo onog njegovog glavonju Viscardija?" "Ma daj, Vianello, znaš i sam što će učiniti. Kad Viscardi bude iza rešetaka, a mi budemo imali dokaze u ruci, Patta će reći da je u njega sumnjao od samog početka, a zadržao je prijateljski odnos samo zato da ga namami u stupicu koju mu je sam postavio." Obojica su iz iskustva znali da je to točno. Daljnja naklapanja o ponašanju njihovog pretpostavljenog prekinula je zvonjava Vianellovog telefona. Podigao je slušalicu, rekao svoje ime, slušao jedan trenutak, a onda pružio slušalicu Brunettiju. "Za vas." "Da," reče ovaj i uzbuđenje ga preplavi na zvuk Ambrogianijeva glas. "Još uvijek je ovdje. Slijedili smo ga do kuće; stanuje u Grisignanu, dvadesetak minuta od baze." "Tamo vlak staje ako se ne varam?" reče Brunetti i odmah počne planirati. "Samo lokalni. Kad bi htio s njim razgovarati?" "Sutra ujutro." "Pričekaj časak, imam ovdje red vožnje." Brunetti je čekao, čuo je kako Ambrogiani na trenutak odlaže slušalicu a zatim opet njegov glas. "Ima jedan koji polazi iz Venecije u osam i dolazi u Grisignano u osam i četrdeset i tri." "A prije toga?" "U šest i dvadeset četiri." "Možeš li poslati nekoga pred mene?" "Guido, taj stiže u sedam i trideset," reče Ambrogiani molećivim glasom. "Želim ga zateći kod kuće, ne bih htio da nekamo ode prije nego razgovaram s njim." "Guido, ne možeš ljudima upasti u kuću u osam ujutro, čak i ako su Amerikanci."

"Ako mi daš adresu, možda bih mogao dobiti službeni auto." Još dok je to izgovarao, znao je da je ta kombinacija nemoguća; Patta bi doznao za njegov zahtjev i to bi izazvalo samo neprilike. "Ništa tebe ne zaustavlja, je li?" reče Ambrogiani, s više štovanja nego ljutnje u glasu." Dobro, ja ću doći pred vlak. I to vlastitim autom; tako ćemo moći parkirati blizu njegove kuće, a da se pritom cijelo susjedstvo ne pita što tamo radimo." Brunettiju, koji se nikad nije navikao na automobile, očito nije palo na pamet da auto koji pripada karabinjerima ili policiji može uskomešati svaku malu zajednicu. "Hvala, Giancarlo. Cijenim to." "Iskreno se nadam. Dakle, u subotu u sedam i trideset ujutro," reče Ambrogiani kao da sam sebi ne vjeruje i spusti slušalicu prije nego što je Brunetti mogao išta reći. Eh, barem nije trebao doći s dvanaest crvenih klinčića! Sljedećeg jutra uspio je doći na kolodvor dovoljno rano da popije kavu prije polaska vlaka pa se prilično uljudno ponašao prema Ambrogianiju kad su se našli na postaji u Grisignanu. Maggiore, odjeven u sive hlače i debeli vuneni pulover, djelovao je iznenađujuće svježe i živahno, kao da je već davno ustao, što je Brunettiju u sadašnjem raspoloženju lagano išlo na živce. Ušli su u kafić preko puta kolodvora, popili kavu i pojeli brioš, a maggiore je mahnuvši bradom dao znak šankeru da mu ulije malo lozovače u kavu. "Nije daleko odavde," reče Ambrogiani. "Nekoliko kilometara. Stanuju u dvojnom objektu. U drugoj polovici stanuje vlasnik sa svojom obitelji." Opazivši Brunettijev ljubopitljiv pogled, on objasni. "Poslao sam nekoga da se raspita. Nema tu puno za reći. Troje djece. Stanuju tamo više od tri godine, uvijek plaćaju stanarinu na vrijeme, dobro se slažu s vlasnikom. Njegova žena je Talijanka pa to pomaže u odnosima sa susjedstvom." "A dječak?" "Tu je. Vratio se iz bolnice u Njemačkoj." "Kako mu je?" "Ovaj mjesec počeo je ići u školu. Čini se da je s njim sve u redu ali, susjed nam je to rekao, ima gadan ožiljak na ruci. Kao da se opekao." Brunetti popije kavu do kraja, stavi šalicu na šank i reče: "Hajdemo k njima, putem ću ti reći što znam." Dok su se vozili pospanim ulicama s vrtovima i cestama obrubljenim drvoredima, Brunetti je objašnjavao Ambrogianiju što je doznao iz knjiga koje je čitao, rekao mu je za kopiju povijesti bolesti Kavmanova sina i o članku u medicinskom časopisu. "Ona i Foster su vjerojatno došli do nekog zaključka. Ali to još uvijek ne objašnjava zašto su ubijeni." "I ti misliš da su ubijeni?" upita Brunetti. Ambrogiani odvoji oči od ceste i pogleda Brunettija. "Nikad nisam vjerovao da je Foster ubijen u pljački, a ne vjerujem ni u preveliku dozu droge. Bez obzira koliko su sve to uvjerljivo prikazali."

Ambrogiani skrene na još užu cestu i zaustavi auto sto metara dalje od bijele betonske kuće, malo uvučene i ograđene željeznom ogradom. Dvojna kuća imala je dvoja ulazna vrata na trijemu iznad dviju jednakih garaža. Na prilazu su ležala dva bicikla, jedan pokraj drugog, i djelovala posve napušteno, onako kako samo bicikli mogu izgledati. "Reci mi više o tim kemikalijama," reče Ambrogiani kad je ugasio motor. "Sinoć sam pokušao nešto doznati o njima, ali nitko mi ništa točno nije mogao reći, osim da su opasne." "Ni ja nisam ništa više saznao osim onog što sam pročitao," prizna Brunetti. "Postoji cijeli niz tih tvari, pravi smrtonosni koktel. Lako ih je proizvesti i većina tvornica treba neke od njih ili ih dobiva kao nusproizvod, ali teškoće nastaju kad ih se treba osloboditi. Nekad ih se moglo baciti bilo gdje, ali sad je sve teže. Ljudi ih više ne žele imati iza kuće." "Nisu li pred nekoliko godina novine pisale o onom brodu, Karen B se zvao ili tako nekako, koji se usidrio u genovskoj luci kad mu nisu dopustili da pristane uz afričku obalu?" Sad kad je Ambrogiani spomenuo taj slučaj, Brunetti se svega sjetio, prisjetio se i naslova u novinama o "brodu punom otrova" koji je svoj teret pokušao istovariti u nekoj afričkoj luci, ali mu je bio zabranjen ulazak. Brod je zatim tjednima plovio po Sredozemlju i novinari su ga pratili s velikim zanimanjem kao što prate one šašave dupine koji svakih nekoliko godina pokušavaju plivati uzvodno Tibrom. Konačno se 'Karen B' usidrila u Genovi i tu je pripovijesti bio kraj. Kao da je potonula u vode Sredozemnog mora, tako je nestala sa stranica novina i s ekrana talijanske televizije. A teret što ga je nosila, čitav smrtonosni brodski tovar, također je iščezao, i nitko ništa nije znao, niti je tko pitao kako je i gdje je sve to nestalo. "Imaš pravo. Ali ne sjećam se što je taj brod prevozio," odgovori Brunetti. "Nismo ovdje nikada imali takav slučaj," reče Ambrogiani i pritom ne pomisli da bi trebao objasniti da se ovo 'mi' odnosi na karabinjere, a 'slučaj' na ilegalno odlaganje otpada. "Čak ne znam je li naš posao spriječavati takvo odlaganje i možemo li ikoga uhititi zbog toga." Nijedan nije htio prekinuti tišinu koja je uslijedila. Konačno Brunetti reče: "Zanimljivo, je li?" "I da nitko nije dužan provoditi zakon. Ako postoji zakon?" primijeti Ambrogiani. "Točno." Prije nego su mogli nastaviti, otvore se ulazna vrata lijevog dijela kuće, one na koju su motrili, i čovjek izađe na trijem. Siđe stubama, otvori vrata garaže, zatim se sagne, uzme bicikle i stavi ih na travu pokraj prilaza. Kad je ponovno ušao u garažu, Brunetti i Ambrogiani izađu iz auta i krenu prema kući. Došli su do vrtnih vrata, kad auto polako izađe natraške iz garaže. Čovjek ga doveze bliže ogradi, izađe ostavivši motor da radi, i krene prema ogradi da otvori vrata. Ili nije vidio dvojicu muškaraca ili se pravio da ih ne vidi. Povukao je zasun, širom otvorio vrtna vrata i onda krenuo natrag prema autu.

"Narednik Kayman?" nadjača Brunetti brujanje motora. Začuvši svoje ime, čovjek se okrene i pogleda prema njima. Oba policajca koraknu naprijed, ali zastanu pred vratima pazeći da nepozvani ne stupe na privatni posjed. Čovjek im mahne rukom da priđu, sagne se, gurne ruku u auto i ugasi motor. Bio je visok i svjetlokos, lagano pogrbljen; nekad je možda na taj način pokušavao prikriti svoju visinu, ali sada je to već bila navika. Kretao se s onom nehajnom lakoćom, tako čestom kod Amerikanaca, i zbog koje tako dobro izgledaju u sportskoj odjeći, a tako loše u svečanim odijelima. Prilazio im je otvoreno i ljubopitljivo; nije se smiješio, no nije bio ni sumnjičav. "To sam ja," reče na engleskom. "Mene tražite?" "Narednik Edward Kayman?" zapita Ambregiani. "Da. Što želite? Malo je rano, je li?" Brunetti koraknu naprijed i pruži mu ruku. "Dobro jutro, naredniče. Ja sam Guido Brunetti iz venecijanske policije." Amerikanac prihvati Brunettijevu ruku i stisne je čvrsto i odlučno. "Daleko ste od kuće, gospodine Brunetti," reče on izgovorivši dva 't' kao dva 'd′. Ovo je bilo zamišljeno kao ljubazna šala, pa se Brunetti osmjehne. "Da, imate pravo, naredniče. No htio bih vas nešto pitati." Ambrogiani se nasmiješi i kimne, ali bez namjere da se predstavi, prepuštajući Brunettiju da vodi razgovor. "Pa, pitajte, onda," reče Amerikanac i zatim doda: "Oprostite, ne mogu vas pozvati u kuću na kavu, moja žena spava i ubit će me ako probudim djecu. Jedino subotom može dulje spavati." "Potpuno vas razumijem," reče Brunetti. "Isto je i u mojoj kući. Jutros sam se morao iskrasti kao provalnik." Nasmiješe se sućutno jedan drugome zbog ove nerazumne tiranije pospanih žena, a zatim Brunetti započe: "Želio bih vas nešto pitati o vašem sinu." "Danielu?" zapita Amerikanac. "Da." "Mislio sam." "Niste iznenađeni," primijeti Brunetti. Prije no što odgovori, Amerikanac se malo pomakne, nagne se leđima prema autu i nasloni se na njega svom težinom. Brunetti iskoristi priliku da se okrene k Ambrogianiju i zapita ga na talijanskom: "Možeš li pratiti razgovor?" Karabinjer kimne. Amerikanac prebaci jedno stopalo preko drugog i izvadi kutiju cigareta iz džepa na košulji. Pruži kutiju Talijanima, no obojica odmahnuše glavom. Zapalio je cigaretu upaljačem pažljivo je zaštitivši dlanovima od nepostojećeg vjetra, a zatim gurnuo kutiju i upaljač natrag u džep. "To je zbog one liječnice, je li?" zapita on i zabacivši glavu otpuhne dim u zrak.

"Zašto to kažete, naredniče?" "Pa to nije teško zaključiti. Liječila je Dannyja i vrlo se uzrujala kad mu se stanje pogoršalo. Ispitivala ga je, htjela je znati što se dogodilo, a onda me onaj njen dečko, onaj što su ga ubili u Veneciji, počeo salijetati pitanjima." "Znali ste za njihovu vezu?" začudi se Brunetti. "Pa, dok ga nisu ubili nitko nije ništa govorio, ali vjerojatno je priličan broj ljudi i prije znao. Ja nisam, ali ja nisam ni radio s njima. Nije nikakvo čudo, ima nas samo nekoliko tisuća i svi živimo i radimo tako reći obraz uz obraz. Nema tu tajni, barem ne na duže vrijeme." "Što vas je pitao?" "Kuda je Danny hodao onoga dana. Što smo još tamo vidjeli. Takve stvari." "Što ste mu rekli?" "Rekao sam mu da ne znam." "Niste znali?" "Nisam točno znao. Toga dana bili smo iznad Aviana, gore pokraj jezera Barcis, ali zaustavili smo se na jednom drugom mjestu kad smo se spuštali odozgo; tamo smo jeli. Danny je sam lutao šumom neko vrijeme, ali ni on se nije mogao sjetiti gdje je pao, gdje se to točno dogodilo. Objasnio sam Fosteru, pokušao sam mu opisati gdje je to bilo, ali nisam se mogao točno sjetiti gdje smo ostavili auto. Kad morate paziti na troje djece i psa, ne pamtite takve stvari." "Što je učinio kad ste mu rekli da se ne sjećate?" "Ha, htio je da odemo tamo jedne subote, da prijeđemo čitav taj put i ustanovimo gdje je to bilo i da se pokušam sjetiti gdje sam parkirao auto." "I jeste li otišli s njim?" "Nije mi bilo ni na kraj pameti. Imam troje djece, ženu i, ako mi se posreći, jedan slobodni dan tjedno. Ne želim ga provesti jurcajući po brdima u potrazi za mjestom gdje smo jednom sjedili na travi. Osim toga, Danny je tada bio u bolnici i nisam htio ženu ostaviti samu cijeli dan i upustiti se u jalovu potragu." "Kako se ponašao kad ste mu to rekli?" "Vidio sam da se ljuti, no rekao sam mu da ne mogu ići i činilo mi se da se smirio. Nije me više nagovarao da idem s njim, ali mislim da je ipak otišao tamo i tražio, sam ili možda s doktoricom Peters." "Zašto to mislite?" "Pa, otišao je mom prijatelju koji radi u zubnoj ambulanti. On je rendgenski tehničar i rekao mi je da je jednog petka popodne Foster došao u njegov laboratorij i zamolio ga da mu posudi svoju karticu preko vikenda." "Njegovu karticu?" "Da, karticu. Tako je zovu. Znate, onu malu karticu koju svi moraju nositi, hoću reći oni koji rade s rendgenom. Ako ste prekomjerno ozračeni, ona mijenja boju. Ne znam kako je vi zovete." Brunetti kimne glavom, znao je što je to. "I čovjek mu posudi karticu preko vikenda i on mu je vrati u ponedjeljak ujutro prije posla. Sve kako je obećao." "A dozimetar?" "Nije se promijenio. Bio je iste boje kao i prije." "Zašto mislite da ga je zbog toga posudio?"

"Vi ga očito niste poznavali," reče on Brunettiju, koji zatrese glavom. "Bio je osobit čovjek. Zbilja ozbiljan. Stvarno ozbiljan kad se radilo o poslu, i ne samo o poslu. Mislim da je bio pobožan, ali ne kao ovi luđaci koji su tobože ponovno rođeni. Kad bi zaključio da nešto treba učiniti, nije bilo načina da ga se zaustavi. A uvrtio si je u glavu..." ovdje je zastao. "Nisam siguran što si je uvrtio u glavu, ali želio je ustanoviti gdje je Danny dodirnuo tu tvar na koju je alergičan." "Je li to bilo to? Je li to bila alergija?" "To su mi rekli kad se vratio iz Njemačke. Ruka mu strašno izgleda, ali gore su mi liječnici rekli da će to proći. Možda će potrajati oko godinu dana, ali ožiljak će nestati ili će barem prilično izblijediti." Ambrogiani progovori prvi put. "Jesu li vam rekli na što je alergičan?" "Ne, nisu mogli ustanoviti. Rekli su da je uzrok vjerojatno sok od neke vrste stabala koja rastu u tim brdima. Napravili su svu silu testova." Tu mu se lice smekša a oči zasvijetle istinskim ponosom. "Taj mali nije ni jednom zakukao, niti jedan jedini put. Bit će od njega pravi muškarac. Zbilja se mogu ponositi njime." "Ali nisu vam rekli na što je alergičan?" ponovi karabinjer. "Nisu. A onda su još one budale izgubile Dannyjevu liječničku dokumentaciju, i to baš papire iz Njemačke." Brunetti i Ambrogiani se pogledaju, a zatim Brunetti zapita: "Znate li je li Foster ipak našao to mjesto?" "Ne bih znao. Ubijen je dva tjedna nakon što je posudio taj dozimetar i nikad poslije nisam imao prilike s njim razgovarati. Zato ne mogu ništa reći. Šteta što mu se to dogodilo. Bio je dobar čovjek i žao mi je da je njegova pijateljica to tako teško primila. Nisam znao da su tako..." Ovdje mu uzmanjka prava riječ, pa zastane. "Vjeruju li ljudi da je doktorica Peters uzela preveliku dozu zbog Fostera?" Sada se vojnik iznenadi. "Nema drugog objašnjenja. Bila je liječnica, je li tako? Ako itko zna koliko toga treba uštrcati, onda je to ona." "Da, mislim da imate pravo," reče Brunetti i još dok je to izgovarao osjeti se kao izdajica. "Ipak," započe Amerikanac,, "da nisam bio toliko zabrinut za Dannyja, možda bih se sjetio nečega što bi mu pomoglo da nade to mjesto." "A što bi to bilo?" upita Brunetti nastojeći da mu glas zvuči ravnodušno. "Kad smo bili tamo gore, primijetio sam dva kamiona koja inače dolaze ovamo; skrenula su na neasfaltiranu cestu, podalje od mjesta gdje smo mi bili. Nisam se toga sjetio kad me je Foster pitao. Da bar jesam. Mogao sam mu uštedjeti puno truda. Trebao je samo upitati gospodina Gamberetta gdje su njegovi kamioni bili toga dana, i našao bi to mjesto." "Gospodina Gamberetta?" upita Brunetti uljudno. "Da, on ima ugovor s bazom o odvozu otpada. Njegovi kamioni dolaze ovamo dvaput tjedno i odvoze posebni otpad. Znate, medicinski otpad iz bolnice i iz zubnih ambulanti. Mislim da on također odvozi motorna i transformatorska

ulja. Na kamionima ne piše njegovo ime niti bilo što drugo, ali sa strane imaju crvenu uzdužnu crtu i te sam kamione vidio kraj jezera Barcis toga dana." Zastao je i zamislio se. "Ne znam zašto se nisam toga sjetio kad me je Foster pitao. Ali Dannyja su baš tada poslali u Njemačku i valjda nisam bio u stanju suvislo razmišljati." "Vi radite u uredu za ugovorne poslove, je li?" zapita Ambrogiani. Ako je Amerikanca začudilo što Ambrogiani to zna, nije to ničim pokazao. "Radim." "Jeste li ikada razgovarali s tim gospodinom Gamberettom?" "Nikada. Nisam ga nikada vidio. Znam samo njegovo ime, jer u uredu imam njegov ugovor." "Zar on ne dolazi k vama potpisati ugovor?" upita Ambrogiani. "Ne, jedan časnik odlazi k njemu. Mislim da ga ovaj časti ručkom, a zatim se vrati s potpisanim ugovorom i mi ga dalje urudžbiramo." Brunetti nije morao pogledati Ambrogianija, znao je da je i njemu jasno da netko od gospodina Gamberetta dobija puno više od jednog ručka. "Ima li gospodin Gamberetto samo taj ugovor?" "Ne. Ima ugovor za gradnju nove bolnice. Izgradnja je već trebala početi, ali onda je izbio Zaljevski rat i svi su građevinski projekti obustavljeni. Ali ta ograničenja sada prestaju i mislim da će gradnja početi u proljeće, čim se bude moglo započeti sa zemljanim radovima." "Je li to veliki ugovor?" upita Brunetti. "Morao bi biti, ipak je to bolnica." "Ne sjećam se točno iznosa, prošlo je dosta vremena otkad smo ga imali u ruci, no mislim da se radi o približno deset milijuna dolara. Ali to je bilo prije tri godine, kad je ugovor potpisan. Sigurno je taj iznos u međuvremenu dobrano porastao." "I ja tako mislim," reče Brunetti. Iznenada se svi okrenu prema kući odakle se začulo bijesno lajanje. Vidjeli su kako su se odškrinula ulazna vrata, a zatim je kroz njih izletio i sručio se niz stepenice ogromni crni pas. Mahnito lajući kuja je jurnula ravno ka Kaymanu, skočila na njega i oblizala mu lice. Okrenula se prema dvojici muškaraca, promotrila ih, a zatim otrčala nekoliko metara dalje, šćućurila se na travi i olakšala se. Nakon toga se vratila Kaymanu, skočila na njega i pokušala mu njuškom pogoditi nos. "Dolje, Kitty Kat!" reče on bez ikakve čvrstine u glasu. Sunula je ponovo uvis i liznula ga. "Dolje, curo! Dosta!" Nije ni trepnula, otrčala je da uzme bolji zalet za sljedeći skok, okrenula se i jurnula. "Loš pas," reče Kayman tonom koji je govorio suprotno. Gurnuo je psa dolje obim rukama zaronivši prstima u dlaku oko vrata i počeo snažno češati. "Oprostite, htio sam otići bez nje. Kad me vidi da ulazim u auto, poludi ako ne može sa mnom. Obožava auto." "Ne bismo vas više zadržavali, naredniče. Puno ste nam pomogli," reče Brunetti pružajući mu ruku. Pas ga je pogledom slijedio, a jezik mu se njihao s lijeve na desnu stranu gubice. Kayman oslobodi jednu ruku i stisne Brunettijevu nespretnom kretnjom još uvijek prignut nad psom. Zatim se rukuje s Ambrogianijem.

Okrenuli su se i zaputili prema izlazu, a on je otvorio vrata auta i pustio psa da skoči unutra. Kad je auto krenuo natraške prema njima, Brunetti zastane pokraj vrtnih vrata i mahne naredniku da će ih on zatvoriti. Amerikanac je čekao dok nije zatvorio vrata, zatim je ubacio motor u brzinu i polako se odvezao. Pseća glava izvirila je kroz stražnji prozor i njuškala vjetar, i to je bilo zadnje što su vidjeli.

20 Kad je pseća glava nestala u daljini, Ambrogiani se okrene k Brunettiju i reče: "Onda?" Brunetti se zaputi prema parkiranom automobilu. Kad su se obojica našli unutra iza zatvorenih vrata, Ambrogiani ne upali motor, već ostane sjediti za volanom. "Velik je to posao graditi bolnicu," Brunetti konačno reče. "Velik posao za gospodina Gamberetta." "Veliki posao," složi se njegov sugovornik. "Znači li ti što to ime?" upita Brunetti. "O, da," reče Ambrogiani i zatim doda: "Rečeno nam je da se držimo podalje od njega." Brunetti ga zbunjeno pogleda, pa Ambrogiani objasni: "Nije to bila zapovijed - nikad nije u tom obliku -ali dano nam je na znanje da treba malo zažmiriti kad se radi o gospodinu Gamberettu i njegovim poslovima." "Inače?" zapita Brunetti. "Ha," osmjehne se gorko Ambrogiani, "nije to tako izravno. To se samo natukne i svatko tko ima malo soli u glavi razumije što to znači." "I drži se podalje od gospodina Gamberettta?" "Točno." "Zanimljivo," doda Brunetti. "Vrlo." "Dakle, on je za tebe obični poslovni čovjek koji sklapa neke poslove u ovom kraju?" Ambrogiani klimne. "I to u blizini jezera Barcis." "Tako se čini." "Bi li mogao nešto više doznati o njemu?" "Mogao bih pokušati." "Što znači?" "Što znači, ako je srednje velika riba, tada ću moći doznati nešto o njemu. Ali ako je velika riba, tada neću otkriti bogzna što. Ili ću samo otkriti da je ugledni lokalni poslovni čovjek s političkim vezama. A to će samo potvrditi ono što već znamo, da je to osoba koja ima prijatelje na visokom položaju." "Mafija?"

Ambrogiani slegne ramenom umjesto odgovora. "Čak i ovdje na Sjeveru?" "Zašto ne? Moraju nekamo otići. Dolje na Jugu samo se ubijaju. Koliko je ljudi već ubijeno ove godine? Dvjesto? Dvjesto pedeset? Zato su se počeli seliti ovamo, na Sjever." "A vlada?" Ambrogiani proizvede posebni zvuk gađenja što ga Talijani čuvaju samo za razgovore o vladi. "Tko još može razlikovati mafiju od vlade? Više se ne zna tko je tko." Ova je procjena bila puno crnija od Brunettijeve, ali možda mreža karabinjera, kojom je obuhvaćena cijela zemlja, raspolaže s više informacija od njega. "A možeš li ti što saznati?" "Mogu nazvati neke ljude kad se vratim. Pozvati se na neke usluge." Nije spomenuo Ambrogianiju telefonski razgovor od kojeg najviše očekuje, gdje se nije radilo o vraćanju usluge, nego upravo suprotno." Sjedili su tako neko vrijeme. Konačno Ambrogiani pruži ruku i otvori pretinac ispod vjetrobrana. Prekapao je po hrpi karata što su bile unutra dok konačno nije jednu izvukao. "Imaš li vremena?" upitao je. "Imam. Koliko nam treba do tamo?" Umjesto odgovora, Ambrogiani otvori kartu i raširi je ispred sebe naslonivši je na volan. Debelim prstom lutao je po karti dok nije našao ono što je tražio. "Evo, tu je. Jezero Barcis." Prstom je zavijugao desno od jezera, zatim zaokrenuo oštro prema dolje ravnom crtom što je vodila do Pordenonea. "Sat i pol. Možda dva. Veći dio smo na autoputu. Što kažeš?" Umjesto odgovora, Brunetti se okrene, dohvati pojas, povuče ga preko prsiju i gurne u predviđeni utor između sjedala. Dva sata kasnije vozili su vijugavom cestom prema jezeru Barcis u koloni od dvadesetak automobila što je plazila brzinom od deset kilometara na sat iza ogromnog kamiona natovarenog šljunkom. Ambrogiani je svaki put morao promijeniti iz druge brzine u prvu kad bi stali na zavoju i čekali dok kamion izvede manevar zaokretanja. Povremeno bi ih s lijeve strane pretekao neki auto i prednjim se krajem uz zvuk trube ugurao u tijesni razmak između dva vozila natisnuta iza kamiona. Katkad bi opet auto oštro skrenuo udesno i zaustavio se na uskom pojasu zemlje uz cestu. Vozač bi brzo izašao, podigao poklopac motora I gdjekad napravio kobnu pogrešku otvorivši hladnjak. Brunetti je htio predložiti da se zaustave jer im se nije žurilo, nisu imali određeni cilj, no premda nije bio pravi vozač, znao je da ne treba onima koji voze dosađivati savjetima. Nakon otprilike dvadeset minuta takve vožnje, kamion se zaustavi pokraj ceste na dugačkom odmorištu, koje je nesumnjivo bilo predviđeno u tu svrhu, a automobili jurnuše pokraj njega. Neki vozači mu mahnu u znak zahvalnosti, no

većina se ni ne osvrne. Deset minuta kasnije našli su se u malom gradiću Barcisu, a zatim skrenuše ulijevo na sporednu cestu što je vodila prema jezeru. Ambrogiani izađe iz auta očito izmoren vožnjom. "Pođimo nešto popiti," reče on i zaputi se prema kavani što se smjestila na ogromnoj verandi ispred jedne od zgrada uz jezero. Odmaknuo je stolicu od stola natkritog suncobranom i svalio se u nju. Jezero se pružalo pred njima, sablasno plave boje, a iza njega su se uzdizale planine. Priđe im konobar, primi narudžbu i vrati se nekoliko minuta kasnije s dvije kave i dvije čaše mineralne vode. Brunetti popije kavu, otpije gutljaj vode i reče: "Onda?" Ambrogiani se nasmije. "Lijepo jezero, je li?" "Da, krasno. Što smo mi, turisti?" "A što bi drugo bili? Šteta što ne možemo ostati ovdje i gledati jezero cijeli dan." Brunetti se uznemiri jer nije znao misli li to čovjek ozbiljno ili ne. Ali, imao je pravo, bilo bi lijepo. Uhvati sebe kako se nada da je dvoje mladih Amerikanaca uspjelo ovdje provesti vikend, bez obzira koji je bio razlog njihova dolaska. Ako su bili zaljubljeni, ovo bi za njih bilo pravo mjesto. Zatim, kao da je sam sebi urednik, ispravi ovu rečenicu u: ako su bili zaljubljeni, svako im je mjesto bilo pravo. Brunetti pozove konobara i plati. Bili su odlučili voziti sve do jezera da ne bi privukli pozornost raspitujući se o kamionima s crvenom crtom koji skreću na sporednu cestu. Bili su turisti, premda u sakou i kravati. A turisti sigurno imaju pravo zaustaviti se na nekom mjestu pogodnom za piknik i promatrati planine dok promet juri pokraj njih. Nije znao koliko će sve to potrajati pa je otišao unutra i zatražio od šankera da im napravi nekoliko sendviča koje će ponijeti sa sobom. Ponudio im je pršut i sir, najbolje što je imao. Ambrogiani pristane i naruči četiri i još k tome bocu crnog vina i dvije plastične čaše. S tim u ruci vrate se do Ambrogianijevog auta i krenu nizbrdo, u smjeru Pordenonea. Oko dva kilometra od Barcisa, ugledaju veliki prostor za parkiranje s desne strane i tamo se zaustave. Ambrogiani okrene auto tako da bolje vide cestu, ne planine, ugasi motor i reče: "Tu smo." "Ne mogu reći da mi je bila živa želja ovako provesti subotu," prizna Brunetti. "Znao sam ih i lošije provesti," reče Ambrogiani i onda mu ispriča kako je jednom išao u potragu za otmičarima u Aspromonte i kako je tri dana proveo u brdima, ležao na zemlji i motrio kroz dalekozor kako ljudi ulaze i izlaze iz pastirske kolibe. "I kako je to završilo?" zapita Brunetti. "Ah, uhvatili smo ih." I onda se nasmijao. "Ali radilo se o drugoj osobi, ne onoj koju smo tražili. Obitelj ove djevojke nije tražila našu pomoć, nije prijavila

otmicu. Bili su spremni platiti otkupninu, no mi smo stigli tamo prije nego su išta platili." "Što se dogodilo s onom drugom žrtvom otmice? Onom koju ste tražili?" "Ubili su ga. Našli smo ga tjedan dana poslije djevojke. Prerezali su mu vrat. Smrad nas je naveo na trag. I ptice." "Zašto su to učinili?" "Vjerojatno zato što smo našli djevojku. Upozorili smo obitelj, kad smo vratili djevojku, da nikome ništa ne kažu. Ali netko je nazvao novine i vijest se pojavila na svim prvim stranicama. Znaš već što pišu, 'sretno izbavljenje', pa njena slika s majkom, pa kako jede prvi tanjur tjestenine nakon dva mjeseca. Vjerojatno su to pročitali i zaključili da ih tražimo i da smo im sve bliže. I ubili su ga." "Zašto ga nisu pustili?" zapita Brunetti a zatim, jer mu je taj podatak nedostajao, doda: "Koliko mu je bilo godina?" "Dvanaest." Uslijedi tišina, a zatim Ambrogiani odgovori na prvo pitanje. "Pustiti ga bio bi loš potez. Drugi bi tada zaključili da za njih ima nade ako uđemo otmičarima u trag. Usmrtivši ga, poslali su jasnu poruku: Mi mislimo ozbiljno, ako ne platite, ubijamo." Ambrogiani otvori bocu i natoči obojici vina u plastične čaše. Pojedu po jedan sendvič, a kako nisu imali što raditi, još po jedan. Brunetti se suzdržavao da ne pogleda na sat, jer što manje bude gledao to će vrijeme brže teći. Kad više nije mogao odoljeti, pogleda. Podne. Vrijeme se sporo vuklo. Spustio je prozor i dugo gledao u planine. Kad se osvrnuo, Ambrogiani je spavao, glave nagnute ulijevo, oslonjene na prozor. Brunetti je promatrao promet kako se uspinje i spušta kosinom. Svi su mu automobili jednako izgledali, razlikovao im je samo boje i, ako su vozili dovoljno sporo, registarske pločice. Nakon jednog sata, promet se smanjio; svi su negdje ručali. Nedugo nakon što je to primijetio, začuje oštar zvuk istiskivanja zraka iz kočnica kamiona, pogleda gore i opazi veliki kamion s crvenom uzdužnom prugom kako se spušta nizbrdo. Gurne laktom Ambrogianija. Karabinjer se razbudi u tren oka i okrene ključ motora. Izašao je na cestu i slijedio kamion. Oko dva kilometra od mjesta gdje su parkirali, kamion skrene udesno i iščezne s vidika na uskom neasfaltiranom putu. Nastavili su cestom nizbrdo, samo je Ambrogiani pružio ruku prema komandnoj ploči i vratio brojač kilometara na nulu. Vozio je jedan kilometar, a zatim se zaustavio uz cestu i ugasio motor. "Koji mu je registarski broj?" "Vicenza," reče Brunetti i izvuče bilježnicu da zapiše broj dok mu je još svjež u pamćenju. "Što kaniš?" "Ostajemo ovdje dok kamion ne prođe pokraj nas ili čekamo pola sata i vraćamo se." Pola sata kasnije, kamion još uvijek nije prošao pokraj mjesta gdje su stajali pa Ambrogiani krene uzbrdo prema odvojku kojim se zaputio kamion.

Prođe odvojak i zaustavi se malo dalje s desne strane ceste, uguravši auto ukoso između dva betonska graničnika. Izađe iz auta i priđe prtljažniku. Otvori ga i posegne rukom unutra. Pokraj rezervne gume, skriven od pogleda, nalazio se pištolj velikog kalibra i on ga uzme i gurne za pojas. "Imaš svoj?" zapita Brunettija. Ovaj odmahne glavom. "Nisam ga danas ponio." "Imam ovdje još jedan. Hoćeš li ga?" Brunetti ponovno odmahne glavom. Ambrogiani zalupi poklopac prtljažnika, a zatim zajedno prijeđu cestu i zapute se šumskim putem što je s ceste vodio u planinu. Kamioni su izdubli dvostruki trag na zemljanom putu; s prvim jačim kišama, zemlja će se pretvoriti u blato i cesta će postati neprohodna za teška vozila poput kamiona koji je ovamo skrenuo. Nekoliko stotina metara dalje, put se neznatno proširio i počeo pratiti potok što je vjerojatno izvirao iz jezera. Uskoro se odvojio od potoka i skrenuo ulijevo i sad je slijedio dugi niz stabala. Najednom je ispred njih oštro zaokrenuo ulijevo i uspeo se uz kosinu gdje je, činilo se, završavao. Bez ikakva upozorenja, Ambrogiani se skloni iza stabla i povuče Brunettija za sobom. Jednom rukom posegne ispod sakoa i izvuče pištolj, dok drugom istovremeno gurne Brunettija tako grubo u leđa da ovaj zatetura i izgubi ravnotežu. Mlatarao je rukama po zraku nezaustavljivo srljajući naprijed. Jedan trenutak lebdio je između oslonca i pada, no tada je izgubio tlo pod nogama i znao je da pada. Dok je padao, okrenuo je glavu i ugledao Ambrogianija kako ide ravno prema njemu s pištoljem u ruci. Srce mu se zgrčilo pod navalom straha. Vjerovao mu je, ni jednog časa nije pomislio da bi taj čovjek u američkoj vojnoj bazi koji je znao što zanima Fostera i koji je od njega saznao za Fosterovu vezu s doktoricom Peters, mogao biti isto tako Amerikanac kao i Talijan. I čak mu je nudio pištolj. Stropoštao se na zemlju, omamljen, bez daha. Pokušao se podići na koljena, mislio je na Paolu, opazio je kako je sve oko njega obasjano suncem. Ambrogiani se sručio na tlo pokraj njega, obuhvatio ga oko leđa i gurnuo ga natrag na zemlju. "Ostani dolje. Drži glavu dolje," šapnuo je Brunettiju u uho ležeći pokraj njega, s rukom preko njegovih leđa. Brunetti je ležao na zemlji zarivši prste u travu, zatvorenih očiju, svijestan samo težine Ambrogianijeve ruke i znoja što mu je oblio cijelo tijelo. Kroz bubnjanje bila, začuo je sve glasnije brektanje kamiona koji je dolazio odande gdje im se činilo da završava cesta. Slušao je kako tutnji pokraj njih, a zatim je zvuk postajao sve tiši kako se kamion približavao glavnoj cesti. Kad je otišao, Ambrogiani s mukom ustane i počne otresati prašinu s odjeće. "Oprosti," rekao je, osmjehnuo se odozgo Brunettiju i pružio mu ruku. "Refleksna radnja, nisam imao vremena razmišljati. Jesi li dobro?"

Brunetti prihvati ruku, uspravi se i stane pokraj njega; koljena su mu se nesavladivo tresla. "Sve u redu," reče on i sagne se da otrese najprašnjavije dijelove hlača. Rublje mu se priljubilo uz tijelo, zalijepilo se uz njega pod iznenadnom navalom životinjskog straha. Ambrogiani mu okrene leđa i vrati se na put; ili nije primijetio Brunettijev strah ili se savršeno pretvarao. Brunetti prestane otresati prašinu sa sebe, nekoliko puta duboko uzdahne i krene za Ambrogianijem niz put do mjesta gdje se uspinjao uz kosinu. Put nije ovdje završavao već je oštro skretao udesno i vodio do ruba strmine gdje je naglo prestajao. Obojica dođu do samog ruba i pogledaju niz strminu. Ispod njih prostirala se površina veličine nogometnog igrališta, uglavnom obrasla bršljanom koji je možda narastao ovoga ljeta. Na onom dijelu koji im je bio najbliži, ispod uzvisine na kojoj su stajali, bilo je oko stotinu metalnih bačava. Među njima su se nalazile i velike crne vreće od čvrste industrijske plastike, zataljene s jedne strane. Zacijelo je u neko doba i buldožer nešto radio ovdje, jer su se bačve na onom udaljenom kraju jedva vidjele pod zemljom obraslom povijušama. Teško je bilo reći dokle pod slojem zemlje sežu bačve, brojiti ih se nije moglo. "Izgleda da smo našli ono što je Amerikanac tražio," reče Ambrogiani. "Ovo je sigurno i on otkrio." Ambrogiani kimne. "Ne bi ga ubili da nije. Što misliš da je učinio, otišao ravno Gamberettu?" "Ne znam," reče Brunetti. Nije vidio razloga za ubojstvo. Što bi se to tako strašno moglo dogoditi Gamberettu? Globa? Sigurno bi krivicu svalio na vozače, možda platio nekom od njih da kaže da je to učinio na svoju ruku. Teško da bi nakon ovog otkrića izgubio ugovor za gradnju bolnice; talijanski zakon se prema tome odnosi kao prema manjem prekršaju. Bio bi u većoj nevolji da ga ulove kako vozi neregistrirani auto. Konačno, time se državi izravno uskraćuje prihod, dok se ovim ovdje samo truje zemlja. "Da pokušamo sići?" upita on. Ambrogiani ga pogleda u čudu. "Želiš vidjeti što je unutra?" "Htio bih znati što piše na bačvama." "Možda bi se mogli spustiti s lijeve strane," reče Ambrogiani pokazujući prema puteljku što je vodio prema odlagalištu. Zajedno su se spuštali strminom, povremeno otklizavali nizbrdo i hvatali se jedan za drugog da se ne bi otkotrljali. Konačno su se našli na dnu, jedva nekoliko metara od bačava. Brunetti pogleda u tlo. Ovdje, na kraju odlagališta, zemlja je bila suha i rastresita; prema sredini se zgušnjavala i pretvarala u gustu kašu. Prilazio je bačvama, pazeći gdje staje. Na njima ništa nije pisalo, ni na vrhu, ni sa strane; nije bilo nikakvih etiketa, naljepnica, uopće nikave oznake. Hodao je rubom odlagališta, pazio da se previše ne približi, i proučavao poklopce i vidljive dijelove bačava. Sezale su mu do bokova, bile su čvrsto zatvorene metalnim

poklopcem, nabijenim čekićem. Onaj tko ih je tamo ostavio pazio je da ih postavi uspravno. Došao je do zadnjeg reda bačava na koje nije bila nabacana zemlja, a da pritom nije našao nikakvu oznaku. Okrenuo se i promotrio redove pokraj kojih je prošao i pogledom tražio gdje među njima ima veći razmak. Krenuo je natrag i nakon nekoliko metara ugledao prostor gdje se mogao uvući. Tlo mu je sada pod nogama bilo gnjecavo; hodao je po tankom sloju uljnatog blata koje mu se hvatalo uz rubove donova. Zašao je dublje među bačve, saginjući se tu i tamo u potrazi za bilo kakvom oznakom. Gotovo se spotak-nuo na jednu crnu plastičnu vreću. S bačve na koju se oslanjala visio je komad papira. Brunetti uhvati papir rupčićem i okrene ga na drugu stranu. 'Zračne snage Sjedinjenih Država. Ramst...' Nedostajao je komad zadnje riječi, ali nakon što su se zrakoplovi talijanske eskadrile sudarili šaljući u smrt stotine njemačkih i američkih civila na zemlji ispod njih, svi su u Italiji znali za Ramstein, najveću američku zrakoplovnu bazu u Njemačkoj. Udario je vreću nogom. Pala je postrance, i sudeći po oblicima što su se nazirali pod plastikom, bila je puna limenki. Izvadio je ključeve iz džepa, probušio je vreću i rasporio je po cijeloj dužini. Iz nje su se prosule limenke i kartonske kutije. Nesvijesno je ustuknuo kad se limenka zakotrljala prema njemu. Iza njega Ambrogiani vikne: "Što se događa?" Brunetti digne ruku iznad glave i mahne mu da je sve u redu, a zatim se sagne da pročita natpise na limenkama i kutijama. 'Državno vlasništvo. Nije za prodaju niti za privatnu uporabu', pisalo je na nekima na engleskom. Nekoliko kutija imalo je natpise na njemačkom. Na većini njih bila je lubanja i prekrižene kosti, znak da je posrijedi otrov ili neka druga opasnost. Gurnuo je limenku nogom. Na njoj je pisalo, također na engleskom, 'Ako ovo nađete, obavijestite vašeg NBK referenta. Ne dodirujte'. Brunetti se okrene i oprezno uputi prema rubu odlagališta, sada je gazio još opreznije. Nekoliko metara od kraja, spusti rupčić na tlo i tamo ga ostavi. Kad se odmaknuo od bačava, Ambrogiani mu priđe. "Onda?" zapita karabinjer. "Natpisi su na engleskom i njemačkom. Nešto od toga je iz njihove baze u Njemačkoj. Ne znam odakle je sve ostalo." Zaputili su se iz odlagališta. "Što radi NBK referent?" zapita Brunetti nadajući se da će Ambrogiani znati. "Bavi se nuklearnim, biološkim i kemijskim tvarima." "Majko Božja," prošapta Brunetti. Foster nije trebao otići Gamberettu da bi sebe doveo u smrtnu opasnost. Mladi čovjek koji je na svojoj polici imao knjige kao što je Život kršćanina u doba sumnje postupio je vjerojatno onako kako bi svaki dobronamjerni mladi vojnik učinio - izvijestio je o tome svog časnika. Američki otpad. Američki vojni otpad. Prevezen u Italiju i bačen ovamo. Kradimice. Pješaèčili su istim putem, no sada nisu naišli ni na jedan kamion. Kad su stigli do auta, Brunetti sjedne postrance na sjedalo, s nogama na zemlji. Hitrim

pokretom izuje cipele i zbaci ih s nogu daleko u travu uz cestu. Uhvati oprezno čarape povrh gležnja, zguli ih sa stopala i zavitla za cipelama. Okrene se zatim Ambrogianiju i reče: "Možemo li stati pokraj neke trgovine cipelama na putu do kolodvora?"

21 Dok ga je vozio u Mestre na kolodvor, Ambrogiani objasni Brunettiju zašto je moguće na ovakav način odlagati otpad. Premda talijanska granična policija ima pravo pregledati svaki kamion koji dolazi iz Njemačke u američku bazu, njih ima toliko da neke ni ne pogledaju, a i sam pregled često je u najboljem slučaju letimičan. Što se tiče aviona, o tome ne treba ni govoriti. Slobodno slijeću i uzlijeću na vojnim aerodromima u Villafranci i Avianu, i utovaruju i istovaruju što god hoće. Kad je Brunetti zapitao zašto se doprema tolika roba, Ambrogiani mu reče kako se Amerika silno trudi da njeni vojnici i piloti, i njihove žene i djeca budu sretni. Sladoledi, smrznute pizze, umaci za špagete, chips, alkoholna pića, kalifornijska vina, pivo - sve to i još razne druge stvari dopremaju se ovamo i trpaju na police trgovina, a ovo isto vrijedi i za trgovine u kojima se prodaju stereo uređaji, televizori, trkaći bicikli, zemlja za lončanice, rublje i ostalo. Tu je još i prijevoz teške opreme, tenkova i jeepova. Sjetio se mornaričke baze u Napulju i baze u Livornu; sve se može dopremiti brodovima. "Čini se da tu nema nikakvih prepreka," reče Brunetti. "Ali zašto dopremaju otpad?" zapita Ambrogiani. Po Brunettijevu mišljenju, razlog je bio vrlo jednostavan. "Nijemci puno više paze na odlaganje otpada. Ekolozi tamo imaju veliki utjecaj. Da netko u Njemačkoj samo nasluti ovakvo nešto, izbio bi veliki skandal. Sada kad se Njemačka ujedinila, netko bi mogao reći da Amerikance treba izbaciti, da ne treba čekati dok se sami sjete otići. Ovdje u Italiji nikog nije briga kakvo se smeće baca naokolo pa prema tome treba samo ukloniti oznake porijekla. A ako se takav otpad ipak otkrije, nikoga se neće moći okriviti i svi će reći da ništa o tome ne znaju, a nitko se neće potruditi da ustanovi čiji je otpad. Osim toga, ovdje nitko neće zatražiti da Amerikanci odu iz zemlje. "Ali ovi nisu uklonili niti sve oznake," ispravi ga Ambrogiani. "Možda su ih namjeravali prekriti zemljom prije nego ih netko nađe. Nije teško dovesti buldožer i sve to do kraja zasuti. Uostalom, tamo više nema mjesta." "Zašto to jednostavno ne otpreme u Ameriku?" Brunetti ga u čudu pogleda. Pa nije valjda tako naivan. "Giancarlo, mi pokušavamo naše smeće uvaliti zemljama Trećeg svijeta. Za Amerikance smo možda mi Treći svijet. Ili su možda Treći svijet sve zemlje koje nisu Amerika." Ambrogiani promumlja nešto sebi u bradu.

Ispred njih promet je sporije tekao zbog blizine naplatnih kućica na kraju autoputa. Brunetti izvadi lisnicu i pruži Ambrogianiju deset tisuća lira, spremi ostatak i vrati lisnicu u džep. Kod trećeg izlaza, Mestre, Ambrogiani skrene udesno i zaroni u kaotični promet subotnjeg popodneva. Plazili su prema kolodvoru i odoljevali nasrtajima raznih automobila. Ambrogiani se zaustavi nasuprot kolodvora ne obazirući se na znak zabranjenog parkiranja i na ljutito trubljenje automobila iza sebe. "Onda?" reče on gledajući Brunettija. . "Vidi što možeš saznati o Gamberettu, a ja ću ovdje razgovarati s nekim ljudima." "Da te nazovem?" "Ne iz baze." Brunetti mu na komadu papira naškraba broj svog telefona i pruži mu ga. "Ovo je moj privatni broj. Možeš me naći rano ujutro ili navečer. Bilo bi dobro da zoveš iz javne govornice." "Dobro," složi se Ambrogiani ozbiljnim glasom, kao da ga je ova mala uputa iznenada upozorila na veličinu problema u koji su umiješani. Brunetti otvori vrata i izađe. Ode s druge strane auta i sagne se prema otvorenom prozoru. "Hvala, Giancarlo." Rukovali su se šutke kroz otvoreni prozor. Brunetti se zatim uputi prema kolodvoru, a Ambrogiani se odveze. Dok je došao do kuće, nažuljale su ga nove cipele koje mu je Ambrogiani kupio na autocesti. Sto šezdeset tisuća lira i žuljaju ga. Čim je ušao u stan, izuo ih je. Putem je do kupaonice svlačio odjeću i ostavljao je nemarno na podu. Stajao je dugo pod tušem, sapunao tijelo nekoliko puta, trljao stopala i kožu između prstiju frotirnom rukavicom, ispirao ih i ponovno prao. Obrisao se i sjeo na rub kade da bolje pogleda stopala. Zacrvenila su se od tople vode i trljanja, ali nije na njima opazio nikakav znak osipa ili opekotine. Osjećao je da su mu stopala dobro, premda ne bi mogao točno opisati kakav je to osjećaj. Omotao je drugi ručnik oko sebe i otišao u spavaću sobu. Čuo je Paolu kako mu dovikuje iz kuhinje: "Guido, u stanarinu nije uračunata i posluga." Vikala je da nadjača šum vode što je tekla u perilicu. Nije odgovorio, uzeo je odjeću iz ormara i obukao se, a zatim sjeo na krevet i ponovno pregledavao stopala dok je navlačio nove čarape. Djelovala su sasvim normalno. Uzeo je smeđe cipele s dna ormara, vezao vezice i otišao u kuhinju. Kad je čula korake, nastavila je: "Kako mogu tražiti od djece da pospremaju za sobom kad ti sve ostavljaš naokolo?" Ušao je u kuhinju i našao je kako kleči pred vratima perilice s palcem na prekidaču. Kroz staklena vrata stroja vidio je hrpu mokrog rublja kako se okreće prvo na jednu, a onda na drugu stranu. "Što se događa s tom perilicom?" zapitao je.

Odgovorila mu je ni ne pogledavši ga. Hipnotizirano je buljila u rublje što se okretalo. "Nešto s ravnotežom nije u redu. Ako stavim ručnike ili nešto što upija puno vode, prvi okretaj centrifuge izbaci je iz ravnoteže i onda u cijelom stanu nestane struje. Zato čekam centrifugu i pazim da se to ne dogodi. Ako poskoči, moram je odmah isključiti. A nakon toga moram sama ižmikati rublje." "Paola, treba li to raditi svaki put?" "Ne. Samo kad su unutra ručnici ili one plahte od flanela s Chiarina kreveta." Zašutjela je držeći spremno palac na prekidaču dok je u stroju nešto škljocalo. Iznenada se perilica zatrese i rublje se u njoj počne okretati pritisnuto uz stijenku bubnja. Paola ustane, nasmiješi se i reče: "Ovoga puta je sve u redu." "Koliko dugo to već traje?" "Oh, ne znam. Nekoliko godina." "I ovo moraš raditi svaki put kad pereš veš?" "Samo ako perem ručnike. Rekla sam ti." Nasmiješila se, napetosti je nestalo. "Nema te od rane zore. Jesi li što jeo?" "Bio sam na jezeru Barcis." "Što si radio, igrao se vojne vježbe? Sve si zamazao. Kao da si se valjao po zemlji." "Valjao sam se po zemlji," započe on i ispriča joj kako je proveo dan s Ambrogianijem. Trebalo mu je dosta vremena, jer je morao objasniti sve o Kaymanu i njegovom sinu, kako je dječakova medicinska dokumentacija 'izgubljena', kako je među pismima našao medicinski časopis. I konačno joj je rekao za drogu koja je bila skrivena u Fosterovom stanu. Kad je završio, Paola ga zapita: "I rekli su tim ljudima da im je sin alergičan na nešto sa stabla? A inače da je sve u redu?" Kimnuo je, a ona se razbjesnila: "Gadovi. A što će biti kad se pojave drugi simptomi? Što će tada reći roditeljima?" "Možda dječak neće imati drugih simptoma." "A možda hoće, Guido. Što će biti tada? Što će mu tada reći, da ne mogu ustanoviti što je? Hoće li opet izgubiti medicinsku dokumentaciju?" Brunetti joj je htio reći da on tu ništa nije kriv, ali takav prosvjed mu se činio jadnim pa je radije šutio. Nakon prvog izljeva, Paola shvati svu uzaludnost toga bijesa i okrene se praktičnijim stvarima. "Što kaniš učiniti?" zapita ga. "Ne znam." Zastao je, a zatim rekao: "Želio bih razgovarati s tvojim ocem." "S tatom? Zašto?" Brunetti je znao da će je odgovor raspaliti, ali ipak joj reče istinu. "Jer će on nešto znati o tome." Napala je prije nego je razmislilila. "Što hoćeš time reći, da on zna nešto o tome? Otkuda bi znao? Što ti misliš da je moj otac, razbojnik međunarodnih razmjera?"

Brunettijeva uporna šutnja je zaustavi. Iza njih, perilica je prestala centrifugirati, škljocnula je i isključila se. U tišini koja zavlada prostorijom lebdjela je samo jeka posljednjeg pitanja. Ona se sagne, izvadi rublje iz perilice i uzme ga onako mokrog u naručje. Bez riječi prođe ispred njega i ode na terasu. Odloži rublje na stolicu i onda ga komad po komad stane vješati na konopac. Kad se vratila, rekla je samo: "Možda pozna neke ljude koji bi mogli nešto znati o tome. Hoćeš li ga ti nazvati ili bi radije da ga ja nazovem?" "Mislim da je bolje da ga ja nazovem." "Onda najbolje odmah, Guido. Mama mi je rekla da sutra idu na Capri na tjedan dana." "Dobro," reče Brunetti i ode u dnevnu sobu gdje se nalazio telefon. Birao je broj napamet i pitao se zašto taj broj nikad ne zaboravlja, premda ga možda treba dvaput godišnje. Javi se njegova punica, i ako ju je iznenadilo što čuje Brunettija, to ničim nije pokazala. Konte Orazio je kod kuće, rekla je ne postavljajući nikakva pitanja i dodala da će ga pozvati. "Izvoli, Guido," javi se konte kad je uzeo slušalicu. "Imate li možda malo vremena danas popodne," zapita Brunetti. "Želio bih s vama razgovarati o nečemu što je iznenada iskrslo." "O Viscardiju?" htio je znati konte, a Brunetti se iznenadi što mu je taj slučaj poznat. "Ne, ne o tome," odgovori Brunetti pomislivši tek sada koliko bi mu bilo lakše da je umjesto Fosca pitao svog tasta, a možda bi dobio i točnije informacije o Viscardiju. "Ne, radi se o jednom drugom slučaju." Konte ga iz pristojnosti ne zapita što je posrijedi, veæ samo reče: "Pozvani smo na večeru, ali ako bi sada došao, mogli bismo otprilike jedan sat na miru razgovarati. Odgovara li ti to?" "Da. Doći ću odmah. I hvala." "Onda?" zapita Paola kad se vratio u kuhinju gdje se nova partija rublja žustro bućkala u moru bijele sapunice. "Idem odmah tamo. Hoćeš li sa mnom da vidiš mamu." Umjesto odgovora, ona samo bradom pokaže na perilicu. "Dobro. Idem onda. Pozvani su na večeru pa vjerujem da ću se vratiti prije osam. Bi li htjela večerati vani?" Ona mu se nasmiješi i kimne. "Dobro. Ti odluči gdje i rezerviraj. Tamo gdje se tebi sviđa." "Al covo?" Prvo cipele, a sada večera u 'Al covu'. Ali tamo se fino jede, pa k vragu onda i cijena. Nasmiješio se. "Rezerviraj za osam i trideset. I pitaj djecu hoće li s nama." Uostalom, danas popodne ponovno se vratio među žive. Zašto to ne proslaviti? Kad je stigao pred palazzo Falierovih, Brunetti je kao i obično morao odlučiti hoće li dohvatiti ogromnu željeznu alku što je visjela na drvenim vratima, udariti njome o metalnu pločicu i tako zveketom što bi odjeknuo

dvorištem javiti da je stigao, ili će običnim električnim zvoncem objaviti svoj dolazak. Odabere ovo posljednje i čas kasnije glas na parlafonu zapita tko je. Reče svoj ime i vrata se s trzajem otvore. Gurne ih, treskom zatvori za sobom i krene dvorištem prema dijelu palače koji gleda na Canal Grande. Sluškinja u odori proviri kroz prozor na gornjem katu da vidi tko dolazi. Očito zadovoljna što je to Brunetti, a ne neki sumnjivac, uvuče glavu unutra i nestane. Konte ga je čekao na vrhu vanjskog stubišta što je vodilo u dio palače u kojem je stanovao sa suprugom. Premda je Brunetti znao da će konte uskoro imati sedamdeset, kad god bi ga vidio, pomislio bi kako mu nikad ne bi dao te godine. Mogao je biti Paolin stariji brat, ili najmlađi stric, ali nikako njen otac, trideset godina stariji od nje. Prorijeđena, kratko šišana kosa oko glatkog ovala glave dala je naslutiti godine, ali taj bi dojam odmah nestao zbog zategnute kože lica i očiju što su sjale inteligencijom. "Drago mi je što te vidim, Guido. Dobro izgledaš. Hoćemo li u moju radnu sobu?" reče konte, okrene se i povede Brunettija prema prednjem dijelu palače. Prošli su kroz nekoliko soba dok konačno nisu stigli u radnu sobu sa staklenom stijenom, odakle je pucao pogled na Canal Grande koji je u ovom dijelu zaokretao prema Ponte dell' Accademia. "Bi li što popio?" ponudi ga konte prilazeći ormariću gdje je stajala već otvorena boca Dom Perignona u srebrnoj posudi s ledom. Brunetti je dobro poznavao kontea i znao je da ovo nije nikakvo prenemaganje. Da je konte više volio coca-colu, držao bi plastičnu bocu od litre i pol u istoj posudi s ledom i na isti je način ponudio svojim gostima. "Vrlo rado," odgovori Brunetti. Ovo će biti uvod u stilu večere u 'Al covu'. Konte ulije šamapanjac u čašu, natoći još malo u svoju, i pruži je Brunettiju. "Hoćemo li sjesti, Guido?" zapita i povede ga prema dva naslonjača okrenuta tako da se iz njih moglo gledati Canal Grande. Kad su obojica sjeli i Brunetti otpio gutljaj iz svoje čaše, konte zapita: "Kako bih ti mogao pomoći?" "Potrebne su mi neke informacije, ali nisam sasvim siguran kako bih trebao formulirati pitanja," započe Brunetti i odluči da će govoriti istinu. Nije mu mogao reći da nikome ne kaže to što će sada čuti; takvu uvredu teško bi oprostio čak i ocu svoje jedine unučadi. "Znate li što o signor Gamberettu iz Vicenze koji ima prijevoznièku, a čini se, i građevinsku tvrtku. Ja mu znam samo ime. Kao i to da bi mogao biti umiješan u neke protuzakonite poslove." Konte kimne dajući mu na znanje da mu je ime poznato, ali da će pričekati da vidi što njegov zet hoće prije nego mu odgovori. "Zatim bih želio znati kakve veze ima američka vojska, prvo, sa signor Gamberettom, a zatim s otrovnim otpadom koji se ilegalno odlaže u našoj zemlji." Gutnuo je malo šampanjca. "Bit ću vam zahvalan za sve što mi kažete."

Konte ispije šampanjac i stavi čašu na stolić ukrašen intarzijama. Prekriži duge noge otkrivši dobar dio crnih svilenih čarapa, a ruke spoji vrhovima prstiju oblikujući tako piramidu ispod brade. "Signor Gamberetto je vrlo gadna osoba s osobito dobrim poslovnim vezama. Ne samo da ima dva poduzeća koja si spomenuo, već također posjeduje i veliki lanac hotela, putničkih agencija i odmarališta, a dobar dio toga je u inozemstvu. Čuo sam da se od nedavna bavi oružjem i streljivom, i da je kupio udio u jednoj od najvećih tvornica oružja u Lombardiji. Mnoga od tih poduzeća posjeduje njegova žena, pa se stoga njegovo ime ne pojavljuje u dokumentima, a niti u ugovorima koje ta poduzeća sklapaju. Mislim da je građevinska tvrtka na ime njegovog strica, no možda se varam." "Poput mnogih naših novih poduzetnika," nastavi konte, "i on je začuđujuće nevidljiv. Ali ima vrlo jake veze, jače od mnogih. Ima utjecajne prijatelje među Socijalistima i Demokršćanima, što nije mala stvar, i zato je dobro zaštićen." Konte je ustao, prišao ormariću, vratio se, napunio čaše, a zatim opet stavio bocu u posudu s ledom. Kad se ponovno udobno smjestio, nastavio je. "Signor Gamberetto je s Juga. Njegov je otac bio, ako me pamćenje ne vara, podvornik u školi. Stoga nema puno društvenih prigoda gdje bi se mi mogli sresti. Ništa ne znam o njegovom privatnom životu." Otpio je gutljaj. "Što se tiče tvog drugog pitanja, o Amerikancima, želio bih znati što je potaknulo tvoje zanimanje za taj predmet." Kad Brunetti nije odgovorio, konte doda: "O tome se dosta govorka." Brunetti je mogao samo nagađati o poslovnim i političkim transakcijama što se odvijaju tamo gore na vrtoglavim visinama i gdje konte čuje razna govorkanja, ali je i dalje šutio. Konte je vrtio držak čaše tankim prstima. Kad je postalo jasno da Brunetti namjerava šutjeti, on nastavi: "Znam da su im dane neke povlastice koje nisu bile predviđene ugovorom što smo ga potpisali s njima na kraju rata. Gotovo sve naše mnogobrojne vlade, više ili manje nesposobne i kratkoga vijeka, držale su da im treba učiniti neki ustupak. Ovo se ne odnosi samo, to ti je jasno, na dopuštenje da svuda po našim brdima nasade silose za rakete, što ti može reći svatko tko stanuje pokraj Vicenze, već također na pravo da u zemlju unesu apsolutno sve što požele." "Uključujući i otrovne tvari?" zapita izravno Brunetti. Konte pogne glavu. "Govorka se." "Zašto? Bili bismo ludi da na to pristanemo." "Guido, vlada ne treba biti razborita; vlada treba biti uspješna." Promijenivši ton koji mu se vjerojatno učinio cjepidlačkim, konte sada izravno prijeđe na pojedinosti: "Govorka se da je nekad takav teret samo prolazio Italijom. Stigao bi iz baza u Njemačkoj, ovdje bi bio istovaren i odmah utovaren na talijanske brodove koji bi ga prevezli u Afriku ili Južnu Ameriku, gdje nitko ne bi pitao što se baca sred džungle, šume ili jezera. Ali kako je posljednjih godina u mnogima od tih zemalja došlo do radikalnih promjena, ovi putevi su

presječeni i te zemlje više ne žele prihvatiti to smrtonosno smeće. A ako ga i hoće prihvatiti, to je onda uz vrlo visoku cijenu. U svakom slučaju, oni koji su ovdje primali takve pošiljke ne žele s tim poslom prestati i izgubiti zaradu samo zato što taj otpad ne mogu odlagati u drugim zemljama, na drugim kontinentima. I tako pošiljke i dalje stižu i odlažu se ovdje." "I vi to sve znate?" zapita Brunetti ne pokušavajući sakriti svoje iznenađenje i bijes. "Guido, ovo što znam, bolje reći, ovo malo što znam, je opće poznata stvar, barem kao glasina. To bi sve saznao nakon nekoliko sati telefoniranja. Ali nitko to uistinu ne zna, osim nekoliko ljudi koji se time bave, a oni o tome ne govore. Niti su, mogao bih dodati, to ljudi s kojima bi netko uopće želio razgovarati." "To što im prezirno okrenete leđa na koktelu neće ih zaustaviti," odbrusi Brunetti. "Niti æe od toga otpad koji su bacili iznenada nestati." "Primjećujem tvoju zajedljivost, Guido, ali bojim se da smo u ovoj situaciji bespomoćni." "Tko smo to mi?" zapita Brunetti. "Oni koji znaju što je vlada i kako funkcionira, ali nisu njen dio, ne u aktivnom smislu. Tu je još i jedna okolnost koja se ne može zanemariti, da je osim naše vlade u to umiješana i američka vlada." "A gospodu s Juga da i ne spominjemo." "Ah, da, mafija," umorno uzdahne konte. "Da, ovo troje je izgleda isplelo tu mrežu i zbog toga je ona triput jača i, ovo bih dodao kao opomenu, triput opasnija." Pogledao je Brunettija i zapitao: "U kojoj si mjeri ti u to umiješan, Guido?" zabrinutost mu se jasno osjećala u glasu. "Sjećate li se da je pred tjedan dana tu ubijen jedan Amerikanac?" "Da, ulično razbojstvo. Zbilja žalosno." Zatim, odbacivši pozu, konte trezveno zapita: "Otkrio si, znači, neku vezu između tog Amerikanca i Gamberetta?" "Da." "Još ima jedna nerazjašnjena smrt među Amerikancima, čuo sam da je stradala jedna liječnica u bolnici u Vicenzi. Je li to točno?" "Točno. Njegova ljubavnica." "Prevelika doza, koliko se sjećam." "Ubojstvo," ispravi ga Brunetti, ali ne ponudi nikakvo objašnjenje. Konte ga ni ne zatraži. Šutke je sjedio i promatrao brodove kako plove Canalom Grande. Konačno zapita: "Što ćeš učiniti?" "Ne znam," odgovori Brunetti, a onda postavi pitanje koje je dobrim dijelom bilo razlog njegova dolaska. "Imate li vi kakva utjecaja na tom području?" Konte je dugo razmatrao to pitanje. "Nisam siguran što pod time misliš, Guido," reče konačno.

Brunetti, kojem se pitanje činilo dovoljno jasnim, ne osvrne se na konteovu primjedbu, ali ga opskrbi s još podataka. "Postoji odlagalište otpada pokraj jezera Barcis. Bačve i limenke su iz američke baze u Ramsteinu u Njemačkoj, a možda i s još nekih mjesta; naljepnice su na engleskom i njemačkom." "Jesu li ono dvoje Amerikanaca pronašli to mjesto?" "Mislim da jesu." "I stradali su nakon što su ga pronašli." "Tako je." "Zna li još netko za to odlagalište?" "Karabinjerski časnik koji radi u američkoj bazi." Bolje ne spominjati Ambrogianijevo ime i bolje ne reći konteu da još samo jedna osoba za to zna, njegova kći jedinica. "Je li on osoba od povjerenja?" "Što mu želite povjeriti?" "Nemoj se praviti glup, Guido?" reče konte. "Pokušavam ti pomoći." Konte se ne bez muke pribere i ponovi: "Jesi li siguran da će šutjeti?" "Dok se nešto ne dogodi?" "Dok se nešto ne poduzme." "Što to znači?" "Znači da ću večeras nazvati neke ljude i vidjeti što se dade učiniti." "Učiniti, u kom smislu?" "Vidjeti da li se to odlagalište može ukloniti, može li se taj otpad odvesti." "Kamo bi ga trebalo odvesti?" oštrim glasom upita Brunetti. "Guido, odvesti ga s mjesta gdje je sada." "U neki drugi dio Italije?" Brunetti je promatrao kako konte odvaguje bi li mu lagao ili ne bi. Odlučivši konačno da mu neće lagati, razlog će Brunettiju uvijek ostati nepoznat, konte reče: "Možda. Ali najvjerojatnije izvan zemlje." Prije nego što mu je Brunetti mogao postaviti sljedeće pitanje, konte ga rukom zaustavi: "Molim te, Guido, pokušaj razumjeti. Više ti od ovoga ne mogu obećati. Mislim da se to odlagalište može ukloniti, ali osim ovoga, ja bih se bojao još nešto poduzeti." "Mislite li to doslovno, strah vas je?" "Doslovno se bojim." "Zašto?" "Ne bih volio to objašnjavti, Guido." Brunetti odluči iskušati drugu taktiku. "Pronašli su taj otpad zato što je jedan dječak tamo pao i zadobio opekotine na ruci od tekućine koja curi iz tih bačava. Moglo je to biti i neko drugo dijete. Mogla je biti Chiara." "Molim te, Guido, postaješ gadljivo sentimentalan." To je bila istina i Brunetti je to znao. "Zar vam uopće nije stalo?" nije mogao sakriti ogorčenje u glasu.

Konte umoči prst u malo šampanjca na dnu čaše i vlažnim prstom počne kružiti po njenom rubu. Kružio je sve brže po rubu čaše dok prodorni cvilež kristala nije ispunio sobu. Naglo je dignuo prst, ali zvuk je i dalje lebdio u sobi, baš kao i njihov razgovor. Odvojio je oči od čaše i pogledao Brunettija. "Stalo mi je, Guido, ali ne na isti način kao tebi. Tebi je uspjelo zadržati neke ostatke optimizma usprkos poslu kojim se baviš. Ja ga više nemam. Niti za sebe niti za svoju budućnost, niti za ovu zemlju i njenu budućnost." Ponovo je pogledao u čašu. "Žao mi je da se te stvari događaju, da trujemo sebe i naše potomstvo, da svjesno uništavamo našu budućnost, ali mislim da se ništa ne može učiniti, baš ništa, da se to sprijeći. Mi smo narod sebičnjaka. Mi se time ponosimo, ali to je naša propast, jer se nitko od nas ne može zamisliti nad nečim tako apstraktnim kao što je opće dobro. Najbolji od nas uspijevaju se uzdići i brinuti se za svoju obitelj, ali kao narod, mi smo nesposobni za nešto više od toga." "Ne želim u to vjerovati," reče Brunetti. "To što ti u to ne vjeruješ," konte se gotovo nježno osmjehne, "ne znači da to nije istina." "Vaša kći u to ne vjeruje," doda Brunetti. "Za tu se blagodat svakodnevno zahvaljujem," tiho reče konte. "To je možda najbolje što sam postigao u životu, da moja kći ne dijeli moja uvjerenja." Brunetti je tražio ironiju ili zajedljivost u njegovom tonu, no našao je samo bolnu iskrenost. "Kažete da ćete pokušati ukloniti to odlagalište, odvesti taj otpad. Zašto ne možete učiniti više od toga?" Konte ponovo uputi svom zetu onaj isti osmijeh. "Otkad se znamo, Guido, mislim da je ovo prvi put da razgovaramo." Zatim drugačijim glasom doda: "Zato, jer ima previše smetlišta i previše ljudi poput Gamberetta." "Možete li u tom smislu nešto poduzeti?" "Ah, tu ne mogu ništa." "Ne možete ili nećete?" "Na određenom položaju, Guido, moći i htjeti je jedno te isto." "To je sofizam," odvrati mu Brunetti. Konte prasne u smijeh. "Da, točno. Mogu to i ovako reći: Radije ne bih ništa više učinio osim onog što sam ti rekao." "A zašto?" navaljivao je Brunetti. "Zato," odgovori konte, "jer se mogu brinuti samo za svoju obitelj." Glas mu je imao konačni ton. Brunetti neće dobiti drugo objašnjenje. "Mogu li vas još nešto zapitati?" "Izvoli." "Kad sam nazvao i pitao vas biste li mogli sa mnom razgovarati, htjeli ste znati da li me zanima signor Viscardi. Zašto?"

Konte ga pogleda s iznenađenjem, a zatim se ponovno zagleda u brodove na kanalu. Nekoliko je brodova prošlo prije nego što je odgovorio: "Signor Viscardi i ja imamo zajedničke poslovne interese." "Što bi to trebalo značiti?" "Točno to što sam rekao, da imamo zajedničke interese." "Mogu li zapitati koji su to interesi?" Konte ga pogleda ravno u oči i odgovori. "Guido, o svojim poslovnim interesima raspravljam samo s onima kojih se to izravno tiče." Prije nego što je Brunetti mogao prosvjedovati, nastavio je: "Kad umrem, moji poslovi bit će izvan mog nadzora. Mnoge od njih prenijet ću na tvoju ženu," zastao je, a zatim dodao, "i na tebe. Ali do tada raspravljat ću o njima samo s onim ljudima koji su u njih uključeni." Brunetti ga je želio zapitati jesu li njegovi poslovi sa signor Viscardijem zakoniti, ali bojao se da ga ne uvrijedi. Što je još gore, bojao se da ni sam više ne zna što ta riječ znači. "Možete li mi što reći o signor Viscardiju?" Konte je dugo šutio prije nego je odgovorio. "Njegove poslovne interese dijeli određeni broj ljudi. Mnogi od njih su vrlo moćni." Brunetti začu opomenu u njegovom glasu, ali također shvati da tu postoji veza. "Jesmo li čas prije razgovarali o jednom od njih?" Konte je šutio. "Jesmo li čas prije razgovarali o jednom od njih?" ponovi on. Konte kimne. "Hoćete li mi reći koji su to njihovi zajednički interesi?" "Reći æu ti samo da se držiš što dalje od obojice." "A ako odlučim drugačije?" "Volio bih da to ne ćiniš." Ne odoljevši iskušenju Brunetti mu odvrati: "A ja bih volio da mi kažete nešto o njihovim poslovima." "Onda ne možemo dalje," reče konte s hinjenom lakoćom kao da baš ugodno ćaskaju. Prije nego Brunetti odgovori, začuju šum iza leđa, okrenu se i ugledaju kontesu koja je taj čas ušla u sobu. Požurila je k Brunettiju, visoke potpetice lupkale su veselu poruku o parket. Obojica su ustala. "Guido, drago mi je da te vidim," reče ona i nagne se da ga poljubi u oba obraza. "Ti si, draga," reče konte i sagne se nad njenu ruku. Četrdeset godina u braku, pomisli Brunetti, i još joj ljubi ruku kad ude u sobu. Barem ne lupka jednom petom o drugu. "Baš smo razgovarali o Chiari," nasmiješi se konte dobroćudno svojoj supruzi.

"Da," potvrdi Brunetti, "baš smo zaključili kako smo Paola i ja sretni što su nam oboje djece tako zdravi." Konte ga prostrijeli pogledom preko njene glave, a ona se nasmiješi obojici i reče: "Da, hvala Bogu. Sretni smo što živimo u tako zdravoj zemlji kao što je Italija." "Imaš pravo," složi se konte. "Što bih mogla donijeti djeci s Caprija?" zapita kontesa. "Sretno se vratite," reče Brunetti galantno. "Znate kako je tamo dolje na Jugu." Osmjehnula mu se. "Oh, Guido, sve te priče o mafiji ne mogu biti istina. To su samo naklapanja. Svi moji prijatelji mi to kažu." Okrenula se suprugu tražeći potvrdu. "Ako to kažu tvoji prijatelji, draga, onda je to sigurno točno," reče konte. Zatim se obrati Brunettiju: "Pobrinut ću se za te stvari, Guido. Još večeras ću telefonirati. I molim te razgovaraj s tim prijateljem u Vicenzi. Nema potrebe da vas dvojica razbijate glavu zbog toga." Žena ga upitno pogleda. "Ništa, draga moja," reče on. "Guido me je zamolio da mu nešto provjerim. Ništa važno. Samo papiri s kojima ću ja izaći na kraj brže od njega." "To je lijepo od tebe, Orazio. I Guido," reče ona, zadovoljna ovom slikom skladne obitelji, "drago mi je da si se sjetio zamoliti za pomoć." Konte je uhvati ispod ruke i reče: "Mislim da bismo sada morali krenuti, draga. Je li gliser stigao?" "Ah, da, to sam ti htjela reći. Ali sam zaboravila kad sam vas vidjela tako ozbiljne." Okrenula se Brunettiju. "Pozdravi Paolu i poljubi djecu umjesto mene. Nazvat ću vas kad stignemo na Capri. Ili je to Ischia? Orazio, kamo idemo?" "Capri, draga." "Nazvat ću vas. Dovidenja, Guido," i ona se podigne na prste da ga poljubi. Konte i Brunetti se rukuju. Sve troje se spusti zajedno u dvorište. Konte i kontesa izađu na vrata što vode na Canal Grande. Tamo uđu u gliser što ih je čekao pred palačom. Brunetti izađe na glavna vrata pazeći da ih čvrsto zatvori za sobom.

22 Ponedjeljak je bio običan dan u Ouesturi: privedena su tri Sjevernoafrikanca jer su na ulici prodavala novčanike i naočale bez dozvole; prijavljene su dvije provale u različitim dijelovima grada; četiri broda su prijavljena sucu za prekršaje, jer nisu imali propisnu sigurnosnu opremu; dva registrirana ovisnika privedena su, jer su prijetili liječniku koji im nije htio prepisati drogu. Patta se pojavio u jedanaest, svratio Brunettiju da vidi ima li kakva napretka u slučaju Viscardi, otvoreno pokazao nezadovoljstvo kad je čuo

negativan odgovor i otišao na ručak pola sata kasnije da bi se vratio tek poslije tri. Vianello je obavijestio Brunettija da se auto nije pojavio u subotu i da su ga pustili da jedan sat čeka na Piazzale Roma na stajalištu autobusa broj pet s buketom crvenih klinčića u ruci. Konačno je odustao, otišao kući i cvijeće dao ženi. Poštujući svoj dio nagodbe makar se kriminalci nisu pojavili, Brunetti promijeni raspored i dade Vianellu slobodni petak i subotu, no zatraži od njega da pronađe dječaka s Burana i sazna što se dogodilo i zašto Ruffolovi prijatelji nisu došli na sastanak. Kupio je sve važnije novine na putu do ureda i proveo veći dio jutra prelistavajući ih ne bi li naišao na neki redak o odlagalištu kod jezera Barcis, Gamberettu ili bilo čemu što se odnosi na smrt dvoje Amerikanaca. Članci su se, mečutim, bavili drugim aktualnim dogačajima pa je na kraju čitao komentare o nogometu i uvjeravao sebe da radi. Sutradan je opet kupio novine i počeo ih pažljivo prelistavati. Neredi u Albaniji, Kurdi, vulkan, Indijci se ubijali međusobno - ovog puta iz političkih, a ne vjerskih razloga, ali nije bilo ni spomena o otkriću otrovnog otpada kod jezera Barcis. Znao je da je to glupo, ali nije mogao odoljeti da ne ode telefonistu i zatraži telefonski broj američke vojne baze. Ako je Ambrogiani nešto otkrio o Gamberettu, Brunetti je to želio znati. Nije više mogao čekati da ga on nazove. Telefonist mu je dao oba broja, broj centrale i karabinjerske postaje. Morao je otići sve do Rive degli Schiavoni da nađe javni telefon na karticu. Birao je broj karabinjerske postaje i zatražio bojnika Ambrogianija. Maggiore nije bio za svojim stolom tog trena, no željeli su znati tko zove. Signor Rossi iz osiguravajućeg društva. Nazvat će ga ponovno popodne. Ambrogianijeva odsutnost nije morala ništa značiti. Ali mogla je značiti svašta. Uvijek kad je bio nemiran, Brunetti bi se ushodao. Sada je skrenuo lijevo i išao uz obalu sve dok nije došao do mosta za Sant' Elenu, prešao ga i pješačio neko vrijeme po ovom najudaljenijem dijelu grada, te zaključio da je jednako nezanimljiv kao i prije. Prošao je kroz Castello, išao uz zid Arsenala i natrag prema Santi Giovanni e Paolo, gdje je sve ovo započelo. Namjerno je zaobišao campo ne želeći vidjeti mjesto gdje je Fosterov leš izvučen iz vode. Hodao je ravno prema Fondamenta Nuove i išao obalom, a zatim skrenuo prema gradu. Prošao je pokraj crkve Madonna dell' Orto, primijetio da radovi na hotelu još uvijek traju i iznenada se našao na Campo dell' Ghetto. Sjeo je na klupu i gledao ljude kako prolaze. Ništa oni nisu znali, pojma nisu imali što se događa. Nisu vjerovali vladi, bojali su se mafije, osjećali odbojnost prema Amerikancima, ali to su sve bili općeniti, neusmjereni osjećaji. Naslućivali su da postoji neka urota, kao što to Talijani uvijek naslućuju, ali nedostajale su im pojedinosti, dokazi. Stoljetno iskustvo podučilo ih je da dokaza ima, i to u izobilju, ali to isto iskustvo im je govorilo da svaka vlast uvijek uspije sakriti pred građanima dokaze o svojim zlodjelima.

Zatvorio je oči, zavalio se na klupu i uživao u suncu. Kad ih je otvorio, ugledao je dvije sestre Mariani kako idu preko trga. Imale su kosu do ramena, visoke potpetice i svijetlocrveno namazana usta, i sigurno su već prevalile sedamdesetu. Nitko se više nije sjećao pojedinosti, ali svi su znali što se dogodilo. Tijekom rata muž jedne od njih, kršćanin, prijavio ih je policiji i odveli su ih u jedan od logora. Ne zna se je li to bio Auschwitz, Bergen-Belsen ili Dachau; ime nije važno. Poslije rata vratile su se u grad, nakon što su preživjele tko zna kakve sve užase, i sad su bile tu, gotovo pedeset godina kasnije, i hodale trgom Campo dell' Ghetto rukom pod ruku, obje sa svjetložutom vrpcom u kosi. Sestre Mariani imale su dokaze o uroti, dokaze o ljudskoj zloći, a ipak su šetale Venecijom u ovo sunčano mirno popodne i sunce je šaralo po njihovim cvjetnim haljinama. Brunetti je znao da je nepotrebno sentimentalan. Bio je u iskušenju da ode ravno kući, no ipak je otišao u Questuru. Hodao je polako, nije bilo razloga za žurbu. Kad je stigao, našao je poruku na stolu: 'Javite se zbog Ruffola. V.', i odmah je otišao dolje k Vianellu. Policajac je bio za svojim stolom i razgovarao s dječakom koji mu je sjedio sučelice. Kad im je Brunetti prišao, Vianello mu reče: "Ovo je commissario Brunetti. On će bolje odgovoriti na tvoja pitanja." Dječak ustane, no ne pokaza nikakvu namjeru da se rukuje. "Dobar dan, dottore," reče on. "Došao sam, jer me je on pozvao," prepuštajući Brunettiju da zakljuèi tko je to 'on'. Dječak je bio nizak i zdepast, ruke su mu bile nekoliko brojeva prevelike za tijelo, crvene i natečene, premda nije mogao imati više od sedamnaest. Ako ruke nisu dovoljno svjedočile o njegovom zanimanju ribara, njegov govor, tvrda melodičnost narječja s otoka Burana, bio je sigurni dokaz. Na Buranu, ili su lovili ribu ili pleli čipku; dječakove ruke isključivale su ovo drugo. "Sjedni, molim te," reče Brunetti i dovuče za sebe još jednu stolicu. Dječaka je mati očito dobro odgojila, jer je stajao sve dok oba muškaraca nisu sjela, zatim je i sam sjeo, uspravio leda i rukama se uhvatio za bočne strane sjedišta. Kad je počeo govoriti tvrdim narječjem vanjskih otoka, nijedan Talijan koji nije rođen u Veneciji ne bi ga bio razumio. Brunetti se pitao zna li dječak uopće govoriti talijanski. Ali njegovo zanimanje za dijalekt je brzo nestalo kad je dječak rekao: "Ruffolo je ponovno nazvao mog prijatelja, a moj prijatelj je nazvao mene, a budući da sam rekao ovom naredniku da ću mu javiti ako mi se prijatelj opet javi, došao sam ovamo da mu to kažem." "Što je rekao prijatelj?" "Ruffolo želi s nekim razgovarati. Boji se." Tu je zastao i oštro pogledao oba policajca da vidi jesu li primijetili da se izlanuo. Učini mu se da nisu pa nastavi: "Htio sam reći da moj prijatelj kaže da djeluje prestrašeno, ali sve što je rekao, mislim što je taj moj prijatelj rekao, je da Peppino želi s nekim

razgovarati, ali narednik mu nije dosta. Želi razgovarati s nekim tko je viši po činu." "Je li tvoj prijatelj rekao zašto to Ruffolo želi?" "Ne, nije. Ali, mislim da mu je tako mati rekla." "Poznaješ li ti Ruffola?" Dječak slegne ramenima. "Što bi ga moglo prestrašiti?" Ovog je puta kretnja ramenima vjerojatno značila da on to ne zna. "Ruffolo misli da je jako pametan. Uvijek se pravi važan, govori o ljudima koje je sreo u zatvoru i hvali se svojim moćnim prijateljima. Kad je nazvao, rekao mi je," nastavi mladac zaboravljajući na svog izmišljenog prijatelja, "da se želi predati i da ima neke stvari za vas. Da će vam biti drago kad ih vidite i da će vam se ta trgovina isplatiti." "Da li je rekao gdje se te stvari nalaze?" zapita Brunetti. "Ne, ali mi je rekao da vam kažem da ih ima tri i da ćete vi razumjeti." Brunetti je razumio. Guardi, Monet i Gauguin. "I gdje bi htio da ga ta osoba potraži?" Kao da je tek sad shvatio da više nema izmišljenog prijatelja koji je trebao biti tampon zona između njega i policije, mladić zastane i pogleda oko sebe kao da ga traži, no izmišljenom prijatelju više nije bilo ni traga. "Znate li onaj uski prilaz ispred Arsenala?" zapita dječak. Brunetti i Vianello kimnuše. Oko pola kilometra dug betonski prilaz, dva metra iznad površine vode, protezao se između brodogradilišta u sklopu Arsenala i pristaništa Celestia gdje staje vaporetto. "Rekao je da će biti tamo, na onom dijelu gdje se nalazi ona mala plaža, s one strane mosta gdje je Arsenal. Sutra u ponoć." Brunetti i Vianello pogledaše se iznad mladićeve pognute glave i Vianello samo pokretom usana reče: "Hollywood." "A s kime bi se htio tamo naæi?" "S nekim važnijim. Rekao je da se zato nije pojavio u subotu, nije htio narednika." Vianello ovo mirno primi. Brunetti na trenutak dade maha mašti i zamisli Pattu s cigaretnikom od oniksa i štapom za šetnju, a kako je zadnjih nekoliko večeri bilo magle, i u baloneru marke Burberry s elegantno podignutim ovratnikom, kako čeka na prilazu Arsenalu dok zvona sv. Marka tuku ponoć. I jer mu je mašta davala tu slobodu, Brunetti zamisli kako se Patta sastaje, ne s Ruffolom, koji govori talijanski, već s ovim priprostim mladićem s Burana, i tu mu ponestane mašte, tu između dječakovog iskrivljenog i tvrdog izgovora i Pattine poluprogutane sicilijanštine što ih ponoćni vjetar nosi van u lagunu. "Bi li commissario bio dovoljno važan?" upita Brunetti. Dječak ih pogleda dvoumeći se kako da to shvati. "Bi," reče konačno zaključivši da misle ozbiljno. "Sutra u ponoć?" "Da."

"Je li Ruffolo rekao, je li rekao svom prijatelju da će te stvari donijeti sa sobom?" "Ne, nije rekao. Rekao je samo da će biti na prilazu u ponoć, pokraj mosta, kod male plaže." To zapravo i nije bila plaža, sjetio se Brunetti, prije mjesto gdje je plima nanijela pijesak i šljunak uz zid Arsenala, kako bi more imalo kamo izbaciti plastične boce i stare cipele, i zatim ih pokriti sluzavom morskom travom. "Ako tvoj prijatelj bude opet razgovarao s Ruffolom, neka mu kaže da ću doći." Zadovoljan da je obavio ono po što je došao, mladić nespretno kimne obojici u znak pozdrava i ode iz ureda. "Vjerojatno će potražiti telefonsku govornicu i javiti Ruffolu da dogovor vrijedi," reče Vianello. "Nadam se. Ne bih volio tamo stajati i čekati jedan sat, a on da se na kraju uopće ne pojavi." "A da ja idem s vama?" javi se dobrovoljno Vianello. "Pa, mogao bi," reče Brunetti, kojemu je bilo jasno da nije stvoren za heroja. No zatim pomisli na praktičnu stranu pa doda: "Ipak, mislim da je to loša ideja. Poslat će prijatelje na obje strane prilaza, a tamo nema mjesta gdje bi se čovjek mogao sakriti. Osim toga, nema zloće u Ruffolu. On nikad nije bio nasilan." "Mogao bih otići do tamo i čekati vas u jednoj od obližnjih kuća." "Ne, mislim da to ne bi išlo. Sigurno je i o tome razmišljao. Njegovi će prijatelji vjerojatno obilaziti uokolo i provjeravati da li ga tko prati." Brunetti na trenutak pokuša zamisliti područje oko pristaništa Celestia, ali sve čega se mogao sjetiti bili su bezlični stambeni blokovi, predio gotovo potpuno lišen trgovina i kafića. Zapravo, da se nije vidjela laguna, čovjek ne bi ni znao da je u Veneciji, jer su svi stanovi bili novi, bez ikakvog značaja i osobnosti. Mogli su jednako tako biti u Mestre ili Margheri. "A što ćemo s drugom dvojicom?" Vianello je mislio na onu dvojicu koja su također sudjelovala u krađi. "Vjerojatno žele svoj dio. Ili je za ove dvije godine postao lukaviji pa mu je pošlo za rukom da im uzme slike." "Možda su oni dobili nakit," nagađao je Vianello. "Možda. Ali vjerojatnije je da Ruffolo govori u ime svih njih." "Ali to nema smisla," reče Vianello. "Hoću reći, to su ukrali, te slike i nakit. Kakva im je korist od toga ako sad sve vrate?" "Možda je slike teško prodati." "Šalite se! Poznajete tržište jednako kao i ja. Ako bolje potražite, naći ćete kupca za sve što god hoćete, bez obzira koliko je ta kupovina opasna. I 'Pieta' bi se dala prodati kad bih je uspio izvući iz crkve sv. Petra." Vianello je bio u pravu. Nešto nije bilo u redu. Ruffolo nije bio od onih koji bi promijenili svoj način života, a za slike je uvijek postojalo tržište bez obzira na porijeklo. Sjetio se da će mjesec biti pun i pomislio kako će biti laka

meta u svom tamnom sakou na svijetloj pozadini zida Arsenala. Otjerao je tu misao kao smiješnu. "Dobro, otići ću i vidjeti što Ruffolo nudi," reče on i sam sebi zazvuči poput onih šupljoglavih junaka iz britanskih filmova. "Javite mi ako se predomislite. Bit ću kod kuće sutra uvečer. Samo me nazovite." "Hvala, Vianello. Mislim da će sve biti u redu. Ali lijepo je to čuti, cijenim tvoju pomoć." Vianello odmahne rukom i svrne pogled na svoje papire na stolu. Ako mora biti ponoćni junak i još na to čekati cijeli dan, nije vidio razloga da ostane u uredu. Kad je došao kući, Paola mu je rekla da je poslijepodne razgovarala s roditeljima. Bili su dobro i bilo im je lijepo tamo gdje su bili, njena mati je i dalje mislila da je to Ischia. Otac je jedino poručio Brunettiju da se počeo baviti onim poslom i da bi sve trebalo biti riješeno do kraja tjedna. Premda je Brunetti bio uvjeren da se ta stvar ne može nikad u potpunosti riješiti, zahvalio je Paoli na obavijesti i rekao da pozdravi roditelje kad opet nazovu. Večera je protekla neobično mirno, uglavnom zahvaljujuæi Raffaeleu. Brunetti je sa zaprepaštenjem zaključio kako Raffi djeluje čišće, iako mu nikad nije palo na pamet da mu je sin zamazan. Kosa mu je bila nedavno podrezana, a na trapericama se primijećivala crta, i to na objema nogavicama. Slušao je što govore roditelji bez protivljenja i, što je bilo vrlo čudno, nije se posvađao s Chiarom oko toga tko će pojesti ostatak tjestenine. Nakon večere, pobunio se kad je čuo da je na njemu red da opere suđe, što je umirilo Brunettija, a onda je oprao suđe bez gunđanja i uzdisanja. Uočivši tu pomirljivost, Brunetti zapita Paolu: "Je li sve u redu s Raffrjem?" Sjedili su na kauču u dnevnoj sobi i tišina koja je dopirala iz kuhinje ispunjavala je čitavu sobu. Osmjehnula se: "Čudno, je li? Čini mi se kao mir pred oluju." "Misliš li da bismo noću trebali zaključavati vrata naše sobe?"'zapita on. Oboje su se nasmijali, ali nisu znali da li zbog te primjedbe ili zato što je to razdoblje možda već prošlost. Za roditelje adolescenata 'to razdoblje' nije zahtijevalo potanko objašnjenje: turobne misli, nezadovoljstvo i buntovnost pravednika rađaju se u njihovom životu s početkom hormonskog potresa i opstaju sve dok se razina hormona ne ustali. "Želi da pročitam sastavak koji piše za engleski," reče Paola. Primijeti da je iznenađen, pa doda: "Pazi, to nije sve. Pitao me je bi li mogao dobiti novu jaknu za jesen." "Sasvim novu? Kakve se kupuju u trgovini?" začudi se Brunetti. I to traži dječak koji je još prije dva tjedna jasno i glasno osuđivao kapitalizam zbog toga što potrošaču nameće lažne potrebe i zato što je izmislio pojam mode i kako bi izazvao beskonačnu potrebu za novom odjećom. Paola kimne. "Novu. Iz trgovine."

"Ne znam jesam li spreman za sve ovo," reče Brunetti. "Hoćemo li izgubiti našeg neotesanog anarhista?" "Mislim da hoćemo, Guido. Jakna koju želi je u izlogu trgovine Duca d'Aosta i stoji četiri stotine tisuća lira." "Pa, reci mu da Karl Marx nikad nije ništa kupio kod Duca d'Aosta. Neka ide u Benetton s ostalim proletarijatom." Četiri stotine tisuća lira; dobio je gotovo deset puta toliko u kasinu. Ako obitelj ima četiri člana, je li to Rafffjev dio? Ne, ne za jaknu. Vjerojatno su to prvi znaci. Led je počeo pucati. Početak kraja puberteta. A kad to doba prođe, njegov sin će postati mladi muškarac. Muškarac. "Imaš li ti kakvu ideju zašto on to hoće?" zapitao je. Ako je Paola i bila u iskušenju da mu kaže kako je on taj koji bi trebao nešto znati o fenomenu muške adolescencije, nije mu to rekla. Odgovorila je: "Srela sam signoru Pizzutti danas na stubama." Uputio joj je zbunjeni pogled. "Sarinu mamu?" Paola kimne. "Sarinu mamu." "O, moj Bože. Zar još i to?" "Guido, ona je zgodna djevojčica." "Ali njemu je samo šesnaest, Paola." Čuo je vapaj u vlastitom glasu, ali ga nije mogao suspregnuti. Paola ga potapše po ramenu, a zatim zakloni usta rukom i prasne u smijeh. "O, Guido, kad bi se mogao čuti! Njemu je samo šesnaest! Ne vjerujem svojim ušima." I dalje je hihotala, morala se nasloniti na naslon kauča, jer je od smijeha ostala bez daha. Što je trebao učiniti, pitao se, cerekati se i izvaliti neki masni vic? Raffaele mu je bio jedini sin i ništa nije znao o onome što ga čeka tamo vani: AIDS, prostitutke, djevojke koje zatrudne i moraš ih oženiti. A onda je sve to iznenada vidio Paolinim očima i prasnuo u smijeh i smijao se dok mu suze nisu došle na oči. Raffaele, koji je došao po majku da mu pomogne oko engleskog sastavka, nađe ih u ovom stanju i zapita se sav u čudu kako se odrasli ljudi mogu ovako sablažnjivo ponašati.

23 Ambrogiani nije nazvao ni te večeri ni sljedećeg dana, i Brunetti je jedva odoljevao iskušenju da nazove američku bazu i potraži ga. Nazvao je Fosca u Milano, ali tamo mu se javila automatska sekretarica. Premda se osjećao više nego glupo, jer mora razgovarati s aparatom, prenio je Riccardu ono što mu je Ambrogiani rekao o Gamberettu, zamolio ga da sazna još nešto ako može i zatražio da ga nazove. Osim ovoga, ništa više nije mogao učiniti pa se opet dao

na čitanje i komentiranje izvještaja, ponovno je prelistavao novine i svaki čas bi sebe uhvatio kako misli na ponoćni sastanak s Ruffolom. Baš kad se spremao otići kući na ručak, zazvonio je interfon. "Izvolite, vice-questore," automatski je odgovorio, premda je sada bio previše zaokupljen drugim stvarima da bi ga zabavljalo Pattino negodovanje zato što gaje prepoznao prije nego se predstavio. "Brunetti," započe on, "želio bih da siđete na trenutak u moj ured." "Odmah dolazim," odgovori Brunetti, uzme još jedan izvještaj, otvori ga i počne čitati. "Želio bih da dođete sada, a ne 'odmah', commissario," reče Patta tako strogo da Brunetti shvati da je kod njega netko vrlo, vrlo važan. "Da, istog časa," reče on i okrene stranicu koju je čitao licem prema dolje, kako bi znao gdje je stao kad se vrati. A to će biti poslije ručka, pomislio je, i prišao prozoru da vidi hoće li ipak padati kiša. Nebo iznad San Lorenza bilo je sivo i zlokobno, a na malom trgu lišće je na drveću lepetalo pod jakim vjetrom što je tuda vijao. Prišao je ormaru u namjeri da pronađe kakav kišobran: jutros mu ga se nije htjelo nositi. Otvorio je vrata i pogledao unutra. Našao je uobičajenu gomilu zaboravljenih stvari: jednu žutu čizmu, torbu punu starih novina, dvije velike podstavljene koverte i ružičasti kišobran. Chiarin ružičasti kišobran. Ostavila ga je ovdje prije tri mjeseca. Ako ga pamćenje ne vara, na njemu su veliki, veseli slonovi. Ali nije ga imao želje otvoriti, već je bilo dovoljno strašno što je ružičast. Pažljivije se zagledao unutra, malo gurnuo stvari nogom, ali nije našao drugog kišobrana. Uzeo je kišobran iz ormara i ponovo prišao pisaćem stolu. Ako smota novine po dužini - na stolu je bila La Repubblica, mogao bi njima gotovo potpuno omotati kišobran; vidjela bi se samo ručka i nekoliko centimetara ružičaste boje; ovo rješenje ga je zadovoljilo. Izašao je iz ureda i sišao stubama do Pattina ureda. Pokucao je i čekao dok nije čuo svog šefa kako jasno i glasno viče avanti! i zatim otvorio vrata. Kad bi ušao, Brunetti bi obično ugledao Pattu kako sjedi za pisaćim stolom - na svom prijestolju, često bi pomislio, ali danas je sjedio u jednoj od manjih stolica što su stajale ispred stola, desno od tamnokosog čovjeka koji se opušteno zavalio u drugoj stolici prekriživši noge, dok je ruku s cigaretom između kažiprsta i srednjeg prsta nehajno prebacio preko oslonca. Nisu ustali kad je Brunetti ušao u sobu, iako je posjetitelj spustio nogu na pod i nagnuo se naprijed da ugasi cigaretu u malahitnoj pepeljari. "Ah, Brunetti," reče Patta. Je li očekivao nekog drugog? Mahnuo je rukom prema čovjeku pokraj sebe. "Ovo je signor Viscardi. Došao je u Veneciju na jedan dan i svratio ovamo da mi donese pozivnicu za gala večeru u Palazzo Pisani Moretta sljedećeg tjedna, a ja sam ga onda zadržao. Mislio sam da bi mu bilo drago s vama porazgovarati." Viscardi tada ustane i priđe Brunettiju s ispruženom rukom. "Želio bih vam zahvaliti, commissario, što ste s takvom pozornošću prišli ovom slučaju." Kao što je Rossi primijetio, govorio je s milanskim 'r′

neizgovoreni suglasnik samo bi mu kliznuo s jezika. Bio je visok, blagih i mirnih tamnosmeđih očiju, i opušteno se smješio. Koža mu je pod desnim okom bila nešto blijeđa, kao da je bila nečim premazana, možda šminkom. Brunetti mu stisne ruku i uzvrati osmijeh. U tom se trenutku umiješa Patta. "Bojim se da nema ništa novo, Augusto, ali nadamo se da ćemo uskoro nešto više znati o tvojim slikama." Oslovljavao je Viscardija s 'ti', a Brunetti je trebao, tako je barem pretpostavljao, primijetiti tu prisnost. I poštovati je. "Tome se i ja nadam. Mojoj supruzi su te slike vrlo drage, osobito Monet." Rekao je to kao da se radi o djetetu koje se oduševilo nekim igračkama. Zatim je svu svoju pažnju i blagonakonost prenio na Brunettija. "Možda ćete mi vi reći ima li kakvih novosti, commissario, vi to, mislim, zovete 'indicije'. Želio bih supruzi donijeti dobre vijesti." "Nažalost, malo toga vam možemo reći, signor Viscardi. Dali smo našim ljudima opis provalnika koji smo od vas dobili, i poslali smo vaše fotografije umjetničkih djela policiji koja traga za krivotvoriteljima umjetnina. Ali osim toga, nema ništa novo." Bolje da Viscardi ne zna da Ruffolo želi razgovarati s policijom, pomisli Brunetti. Signor Viscardi se na ovo nasmiješi. "Ali," umiješa se Patta, "niste li priveli osumnjičenog? Sjećam se da sam prošlog tjedna pročitao u vašem izvještaju kako će Vianello razgovarati s njim. Što se dogodilo?" "Osumnjičeni?" Viscardijeve oči zaiskre znatiželjom. "Od toga na kraju nije bilo ništa," reče Brunetti okrenuvši se k Patti. "Kriva pretpostavka." "Mislio sam da je to onaj čovjek s fotografije," bio je uporan Patta. "Pročitao sam njegovo ime, ali sad ga se ne mogu sjetiti." "Je li to onaj isti čovjek čiju mi je sliku pokazao vaš narednik?" upita Viscardi. "Bili smo na krivom tragu," ispričavao se Brunetti smješkajući se. "Pokazalo se da nije mogao imati nikakve veze s tim slučajem. Barem prema našim procjenama." "Imao si pravo, Augusto," reèe Patta uporno ga oslovljavajući imenom. Okrene se zatim k Brunettiju i reče odlučnim glasom: "Što ste saznali o onoj dvojici čiji ste opis dobili?" "Nažalost, ništa." "Jeste li kontaktirali," započe Patta i Brunetti se sav pretvori u uho čekajući kakav će konkretan prijedlog uslijediti, "jeste li kontaktirali uobičajene izvore?" Niže je osoblje znalo te pojedinosti. "O, da. To je bilo prvo što smo učinili." Viscardi povuče uštirkanu manšetu, baci pogled na blistavi komad zlata i reče okrenuvši se k Patti: "Ne bih želio da zbog mene zakasniš na ručak, Pippo." Čim je Brunetti čuo ovaj nadimak, uhvati sebe kako u mislima pjevuši kao da mantra: Pippo Patta, Pippo Patta, Pippo Patta.

"Bi li nam se pridružio, Augusto?" zapita Patta ne obazirući se na Brunettija. "Ne, ne. Moram na aerodrom. Supruga me očekuje na koktelu a zatim, kao što sam ti rekao, dolaze nam gosti na večeru." Viscardi je očito rekao Patti njihova imena, jer se na sam spomen tih gostiju Patta osmjehne od uha do uha i sklopi ruke kao da čak i ovdje, u svom uredu, uživa u njihovom društvu. Patta pogleda na sat i Brunetti shvati da je sav na mukama, jer mora ostaviti jednog bogatog moćnika kako bi ručao s drugim. "Da, sad zbilja moram ići. Ne mogu pustiti da me ministar čeka." Pred Brunettijem nije spomenuo ministrovo ime, i ovaj se zapita je li to zato što Patta misli da ga se to ime ne bi dojmilo ili zato što ionako ne bi znao o kome se radi. Patta otvori armadio što je stajao pokraj vrata, rad toskanskih majstora iz petnaestog stoljeća, i uzme svoj burberry. Obuče ga, a zatim pridrži Viscardiju kaput. "Idete li i vi?" zapita Viscardi Brunettija, koji odgovori potvrdno. "Vicequestore ide na ručak u Corte Sconta, a ja idem prema San Marcu, odakle ću brodom do aerodroma. Idete li slučajno tim putem?" "Baš tuda idem, signor Viscardi," lagao je Brunetti. Patta siđe s Viscardijem do glavnih vrata Questure. Tamo su se rukovali i Patta mu reče nešto kako će razgovarati s Brunettijem nakon ručka. Kad su izašli, Patta podigne ovratnik svog balonera i žurno ode nalijevo. Viscardi skrene desno, pričeka trenutak da ga Brunetti dostigne i uputi se prema Ponte dei Greci i dalje prema San Marcu. "Iskreno se nadam da će taj slučaj biti brzo riješen," reče Viscardi za početak. "I ja se tome nadam," složi se Brunetti. "Mislio sam da je ovaj grad sigurniji od Milana." "Ovo je zbilja bila neuobičajena provala," izađe mu u susret Brunetti. Viscardi zastane na trenutak, pogleda postrance Brunettija i nastavi hodati. "Prije nego što sam se ovamo doselio, vjerovao sam da je kriminal kao takav nešto neuobičajeno za Veneciju." "Ovdje sasvim, sigurno ima manje kriminala nego u drugim gradovima, ali ipak ga ima," objasni Brunetti i zatim doda, "a ima i kriminalaca. " "Mogu li vas pozvati na piće, commissario? Kako vi Venecijanci to zovete un'ombra?" "Da, un'ombra, i prihvaćam poziv." Zajedno su ušli u kafić pokraj kojeg su prolazili i Viscardi naruči dvije čaše bijelog vina. Kad su ih poslužili, on pruži jednu čašu Brunettiju, a drugu podigne. Malo nagne svoju čašu i reče: "Čin, Čin." Brunetti mu samo kimne. Vino je bilo kiselo i loše. Da je bio sam, Brunetti bi ga ostavio. No sada je otpio još jedan gutljaj, susreo Viscardijev pogled i nasmiješio se. "Razgovarao sam s vašim tastom prošlog tjedna," reče Viscardi. Brunetti se već pitao koliko će dugo Viscardiju trebati da načne ovu temu. Otpio je još jedan gutljaj.

"Da?" "Morali smo razgovarati o nekim stvarima." "Da?" "Kad smo završili razgovor o poslu, konte je spomenuo da je s vama u rodu. Moram priznati da sam u prvi mah bio iznenađen." Viscardijev je ton otkrivao da ga je iznenadilo što je konte dopustio svojoj kćeri da se uda za policajca, osobito ovog ovdje. "Tom slučajnošću, razumijete me," doda Viscardi trenutak prekasno i opet se nasmiješi. "Posve razumljivo." "Iskreno rečeno, bio sam na neki način upozoren da ste u rodu s konteom." Brunetti ga upitno pogleda. "Hoću reći da mi je time dana prilika da s vama otvoreno razgovaram. To jest, ako dopuštate." "Samo izvolite." "Moram priznati da su me se neke stvari u ovoj istrazi neugodno dojmile." "Koje, signor Viscardi?" "Mislim da nije nevažno," započe on i uputi Brunettiju osmijeh iskrenog prijateljstva "kako su sa mnom postupali vaši policajci." Zastao je, otpio malo vina, još se jednom osmjehnuo, ovog puta kao da pažljivo opipava teren. "Nadam se da mogu s vama biti otvoren, commissario." "Naravno, signor Viscardi. To i očekujem." "Dopustite mi onda da kažem da mi se tada učinilo kako se vaši policajci odnose prema meni kao prema osumnjičenom, a ne kao prema žrtvi." Brunetti na to ne reče ništa pa Viscardi doda: "Naime, dvojica su došla u bolnicu i pitala me stvari koje imaju vrlo malo veze s provalom." "Što su vas pitali?" priupita Brunetti. "Jedan je pitao kako znam koje su slike ukradene. Kao da ih ja ne bih prepoznao. A drugi je htio znati da li poznajem mladog čovjeka na fotografiji i ponašao se kao da mi ne vjeruje kad sam rekao da ga ne poznam." "To je sada riješeno," reèe Brunetti. "On nije imao s tim slučajem nikakve veze." "Zar nitko drugi nije osumnjičen?" "Nažalost, ne," odgovori Brunetti pitajući se zašto Viscardi tako želi odvratiti pozornost od čovjeka na fotografiji. "Rekli ste da vam je smetalo nekoliko stvari, signor Viscardi. Ovo je samo jedna. Možete li mi reći koje su ostale?" Viscardi podigne čašu, a zatim je ponovo spusti i reče: "Doznao sam da se netko raspitivao o meni i o mojim poslovima." Brunetti razrogaèi oèi glumeæi iznenaðenje. "Nadam se da ne mislite da bih ja zavirivao u vaše privatne stvari, signor Viscardi." Viscardi iznenada stavi još uvijek gotovo punu čašu na šank i reče odriješito: "Bućkuriš." Primijetio je Brunettijevo iznenađenje i dodao: "Mislim, naravno, na vino. Bojim se da nismo odabrali pravo mjesto za piće."

"Da, nije dobro," složi se Brunetti i stavi svoju praznu čašu na šank pokraj Viscardijeve. "Ponavljam, commissario, netko se raspitivao o mojim poslovima. Ta pitanja nikamo ne vode. Ako se nastavi ovo zavirivanje u moj privatni život, znajte da ću biti prisiljen zatražiti pomoć nekih prijatelja." "Tko su ti prijatelji, signor Viscardi?" "Bilo bi preuzetno nabrajati njihova imena. No, oni su na dovoljno visokim položajima da me mogu zaštiti od progona birokracije. Kad bih se našao u toj situaciji, siguran sam da bi se pobrinuli da tome stanu na kraj." "Ovo zvuči kao prijetnja, signor Viscardi." "Ne budite melodramatični, dottor Brunetti. Nazovimo to savjetom. Uostalom, vaš tast bi vam ovo isto savjetovao. Znam da govorim i u njegovo ime kad kažem da ne bilo pametno postavljati neka pitanja. Ponavljam, onaj tko ih postavlja, neka ne očekuje ništa dobro." "Ne bih ni pomislio da se išta dobro može očekivati od onog čime se vi bavite, signor Viscardi." Viscardi iznenada izvuče nekoliko novčanica iz džepa i baci ih na šank ni ne zapitavši koliko duguje za vino. Ne rekavši ni riječi Brunettiju, okrene se i izađe iz kafića. Brunetti krene za njim. Vani je počelo kišiti, jesenji pljusak nošen vjetrom. Viscardi zastane na vratima, ali samo toliko da podigne ovratnik balonera. Bez riječi, ne osvrnuvši se na Brunettija, zakorači u kišu i brzo se izgubi iza ugla. Brunetti je stajao na vratima jedan trenutak. Napokon, ne nalazeći drugo rješenje, odmota La Republicu i izvuče kišobran koji se pokaže u svom punom sjaju. Ponovno složi novine kako bi ih lakše nosio, i stane na kišu. Pritisne oprugu, otvori kišobran i pogleda gore u plastični zaklon što se raširio nad njegovom glavom. Ugleda slonove, vesele, rasplesane ružičaste slonove. S okusom kisela vina u ustima požuri kući na ručak.

24 Popodne se Brunetti vratio u Questuru, no prethodno je zatražio od Chiare da mu vrati njegov crni kišobran. Odgovarao je na razne dopise oko jedan sat i otišao rano rekavši da ima sastanak, premda mu je do tog sastanka s Ruffolom preostalo još šest sati. Kad je došao kući, rekao je Paoli za svoj ponoćni susret i ona se složila, sjetivši se ranijih razgovora o Ruffolu, da na to treba gledati kao na lakrdiju s elementima melodrame, jer je Ruffolo očito previše gledao televiziju tijekom svog zadnjeg boravka u zatvoru. Nije vidio Ruffola otkako je posljednji put svjedočio protiv njega i pretpostavljao je da će ga naći nepromijenjenog: dobroćudnog, klempavih ušiju, bezbrižnog i spremnog upustiti se u neki novi pothvat. U jedanaest je izašao na balkon, pogledao nebo i vidio zvijezde. Pola sata kasnije, otišao je iz kuće uvjerivši Paolu da će se do jedan vratiti i da ga ne treba

čekati. Ako se Ruffolo preda, morat će otići do Questure, a tamo će trebati napisati izjavu koju će zatim Ruffolo potpisati, što može potrajati satima. Rekao je da će je u tom slučaju pokušati nazvati, no znao je da se tako navikla biti sama u razno doba dana i noći da će vjerojatno spavati i neće čuti telefon, a on nije želio probuditi djecu. Broj pet prestajao je voziti u devet pa mu nije preostalo drugo do ići pješice. Nije imao ništa protiv, osobito u ovako krasnoj noći obasjanoj mjesečinom. Kao što mu se često događalo, nije uopće razmišljao kuda ide, jednostavno je pustio da ga noge nose, a one su ga, izvježbane dugom praksom, vodile najkraćim putem do odredišta. Prešao je Ponte di Rialto, prošao trgom Santa Marina i nastavio prema San Francescu della Vigna. Kao i uvijek u taj sat, grad je bio gotovo prazan. Prošao je pokraj noćnog stražara koji je kroz rešetke na trgovinama ubacivao male narančaste ceduljice kao dokaz da ih je noću obišao. Prošao je pokraj restorana i vidio konobare u bijelim jaknama kako okupljeni za jednim stolom piju posljednje piće prije odlaska kućama. I mačke. Sjedile su, ležale i obilazile oko fontana nečujnim koracima. Ove mačke nisu lovile, iako je miševa bilo napretek. Na njega se nisu osvrtale, točno su znale vrijeme kada ih ljudi dolaze hraniti i bile su sigurne da im ovaj stranac ne pripada. Išao je desnom stranom crkve San Francesco della Vigna, zatim skrenuo ulijevo pa desno prema pristaništu i postaji Celestia. Vidio je jasno ispred sebe prilaz obrubljen metalnim rukohvatom i stube koje do tamo vode. Uspeo se stubama i kad je došao do početka prilaza, pogledao je prema mostu što se poput devine grbe uzdizao ispred njega i nadvisivao otvor u zidu Arsenala. Tuda je prolazio brod broj pet, plovio sredinom otoka i izlazio u Bacino di San Marco. Vrh mosta, jasno je to vidio, bio je prazan. Ruffolo nije bio tako lud da se pokazuje brodovima koji prolaze, ne dok ga traži policija. Vjerojatno je skočio dolje na malu plažu s druge strane mosta. Brunetti krene prema mostu negodujući u sebi što mora ovuda hodati po mraku i hladnoći dok su svi drugi pametni ljudi sada kod kuće u krevetu. Zašto se taj ludi Ruffolo želi sastati s inspektorom? Ako hoće razgovarati s nekim važnim neka dođe u Questuru i razgovara s Pattom. Prošao je prvu malu plažu, tek nekoliko metara dugačku, i pogledao dolje tražeći Ruffola. Pri srebrnom svjetlu mjeseca vidio je da je prazna, no također je opazio da je prekrivena komadima cigli i krhotinama boca na kojima se nakupio sloj sluzave, zelene morske trave. Signorino Ruffolo grdno se vara ako misli da će Brunetti sići na tu plažu punu smeća da bi s njim naklapao. Već je ostao bez jednog para cipela ovoga tjedna i to se više neće ponoviti. Ako Ruffolo želi razgovarati, neka se popne na prilaz ili neka ostane dolje i govori glasno da ga Brunetti može čuti. Uspeo se stubama na svoju stranu betonskog mosta, stajao na vrhu jedan trenutak, a onda se spustio stubama na drugu stranu. Pred sobom je ugledao malu plažu čiji je udaljeni kraj skrivala izbočina debelog ciglenog zida Arsenala što se s desne strane uzdizao desetak metara iznad Brunettijeve glave. Nekoliko metara od otoka zaustavio se i zazvao tihim glasom:

"Ruffolo. Ja sam, Brunetti." Nije bilo odgovora. "Peppino, Brunetti je." Još uvijek nije bilo odgovora. Mjesečina je bila tako jaka da je dio otočića što je ležao pod prilazom skrivala sjena. Ali stopalo se vidjelo, jedno stopalo u smeđoj kožnatoj cipeli, i dio noge. Brunetti se nagnuo preko ograde, ali mogao je vidjeti samo taj dio noge. Prebacio se preko ograde, doskočio na kamenje, pokliznuo po morskoj travi i dočekao se na obje ruke. Kad je ustao mogao je bolje vidjeti tijelo makar je bilo u sjeni. No, to nije bilo presudno; znao je o kome se radi. Jedna je ruka bila ispružena, prsti su dodirivali rub vode i mali valovi nježno su je zapljuskivali. Druga ruka bila je skvrčena ispod tijela. Brunetti se sagne da opipa puls, ali više ga nije bilo. Tijelo je bilo hladno i mokro od vlage što se dizala iz lagune. Primaknuo se korak bliže, zašao u sjenu i opipao mladiću vrat. Nije bilo nikakvog znaka života. Kad je ponovno izašao na mjesečinu, Brunetti opazi krv na prstima. Sagne se uz rub plaže i brzo prođe nekoliko puta rukom kroz vodu koja je bila tako prljava da mu se gadila i sama pomisao na nju. Ustao je, obrisao ruku rupčićem, a zatim uzeo malu baterijsku svjetiljku iz džepa i ponovo zašao pod prilaz. Na lijevoj strani Ruffolove glave bila je velika otvorena rana. Nedaleko od njega nalazio se prikladno smješten kamen. Dobro smišljeno. Izgledalo je baš kao da je skočio s prilaza, pokliznuo se o klizavo kamenje, pao natraške i razbio glavu. Brunetti nije sumnjao da će na kamenu naći krv, i to Ruffolovu. Iznad glave začuo je tihe korake i instinktivno uzmaknuo u sjenu prilaza. Kamenje i cigle zaškripali su mu pod nogama i proizveli buku koja ga je zaglušila. Čučnuo je i leđima se naslonio na vlažni zid Arsenala obrastao morskom travom. Opet je začuo korake, sada točno iznad glave. Izvukao je pištolj. "Brunetti?" Panika je popustila kad je začuo poznati glas. "Vianello?" reče Brunetti i izađe iz sjene. "Koga vraga radiš ovdje?" Glava se pojavi iznad njega; Vianello se naginjao preko ograde i gledao dolje u Brunettija koji je stajao na plaži pokritoj raznim smećem. "Bio sam iza vas kad ste prošli pokraj crkve prije petnaest minuta." Brunetti nije ništa ni čuo ni vidio makar je vjerovao da drži i oči i uši otvorene. "Jesi li koga vidio?" "Ne. Čitao sam red plovidbe na pristaništu. Pretvarao sam se da sam propustio zadnji brod i da ne znam kad isplovljava sljedeći. Hoću reći, morao sam naći neki razlog da budem tamo u ovo doba noći." Vianello iznenada zašuti i Brunetti zaključi da je ugledao nogu što je stršala iz sjene. "Je li to Ruffolo?" iznenadi se on. Ovo je previše nalikovalo holivudskim filmovima. "Da." Brunetti se odmakne od tijela i stane ravno ispod Vianella. "Što se dogodilo?" "Mrtav je. Izgleda kao da je pao." Brunetti napravi grimasu na račun ovog što je rekao. Ali baš je tako izgledalo. Policajac klekne i pruži ruku Brunettiju. "Da vam pomognem da se popnete?"

Brunetti pogleda gore u njega, a zatim dolje u Ruffolovu nogu. "Ne, ostat ću ovdje s njim. Telefonska govornica je kod postaje Celestia. Idi i reci im da pošalju gliser." Vianello ode brzim korakom i Brunettija iznenadi buka koju pritom proizvede i koja se razlegne čitavim prostorom ispod prilaza. Kako se tiho morao prikradati ako ga Brunetti nije čuo sve dok mu nije bio točno iznad glave. Kad je ostao sam, Brunetti ponovo izvadi svjetiljku iz džepa i nagne se nad Ruffolom. Na njemu je bio debeli pulover, nije imao nikakve jakne i jedini džepovi su bili na trapericama. U stražnjem džepu imao je lisnicu. Sadržavala je uobičajene stvari: osobnu iskaznicu (Ruffolu je bilo tek dvadeset šest), vozačku dozvolu (koja nije bila izdana u Veneciji iako je imao i ovu), dvadeset tisuća lira i uobičajeni niz plastičnih kartica i komadića papira s telefonskim brojevima. Kasnije će ih bolje pogledati. Na ruci je imao sat, ali u džepovima nije bilo nikakvog sitnog novca. Brunetti vrati lisnicu u džep i okrene leđa Ruffolu. Gledao je preko svjetlucave pučine prema svjetlima Murana i Burana koja su se vidjela u daljini. Mjesečina je tiho sjala nad morem lagune i ni jedan brod nije remetio tišinu. Jedinstvena svjetlucava srebrna ploha povezivala je kopno s otocima. To ga podsjeti na nešto što mu je Paola pročitala one noći kad mu je rekla da nosi dijete, Raffaelea, nešto o tome kako se zlato tuče do tankih listića. Ne tankih, prozračnih; na taj su način iskazivali ljubav. Zapravo, tada to nije shvatio, bio je previše uzbuđen da bi pokušao razumjeti engleski. Ali sada je ta slika izronila kad je vidio mjesečinu kako leži nad lagunom poput srebra stanjenog do prozračnosti. A Ruffolo, siroti glupi Ruffolo, ležao je mrtav do njegovih nogu. U daljini se začuje gliser koji čas kasnije isplovi iz Ria di Santa Giustina. Plavo svjetlo bljeskalo je na prednjoj kabini. Upalio je bateriju i usmjerio je prema njima dajući im znak gdje da priđu plaži. Približili su se što su više mogli, a zatim su dva policajca navukla visoke čizme i gazila kroz plitku vodu do otoka. Donijeli su Brunettiju treći par i on ih je navukao preko cipela i hlača. Čekao je na maloj plaži da dođu ostali, zatočen tu uz Ruffola, nadohvat smrti i u smradu trule morske trave. Kad su napokon fotografirali tijelo, odnijeli ga, otišli u Questuru i napisali izvještaj, bilo je tri sata ujutro. Brunetti se spremao otići kući kad je Vianello ušao i stavio uredno natipkan list papira na njegov stol. "Hoćete li, molim vas, potpisati," rekao je, "a ja ću to proslijediti kamo već treba." Brunetti pogleda papir i vidje da je to detaljni plan sastanka s Ruffolom i da je napisan u budućem vremenu. Na zaglavlju papira bio je jučerašnji datum i dokument je bio upućen donačelniku Patti. Jedno od pravila koje je Patta uveo kad je došao na čelo Questure prije tri godine bilo je da mu do sedam i trideset navečer sva tri commissaria moraju na stol dostaviti izvještaj o tome što su radili toga dana i plan za sutradan. Kako je Patta uvijek iz Questure odlazio ranije, a nikad nije dolazio prije deset ujutro, bilo bi ga lako naknadno staviti na stol kad ne bi postojala samo dva ključa od

Pattinog ureda. Jednog je imao on i taj je bio pričvršćen zlatnim lančiæem o najdonju rupicu na prsluku njegovog britanskog odijela -takva je naime volio nositi. Drugog je čuvao poručnik Scarpa, Sicilijanac naboranog smeđeg lica, kojeg je Patta doveo sa sobom iz Palerma i koji mu je bio apsolutno odan. Scarpa je zaključavao ured u sedam i trideset i otključavao ga u osam i trideset svakoga jutra. Također je provjeravao što je na šefovu stolu kad bi otključao ured. "To je lijepo od tebe, Vianello," reče Brunetti kad je pročitao prva dva odlomka, gdje je bilo detaljno objašnjeno zašto se sastaje s Ruffolom i zašto misli da o tome treba obavijestiti Pattu. Umorno se osmjehnuo i pružio dokument ne želeći čitati ostatak. "Mislim da ne mogu zatajiti da sam ovo učinio na vlastitu ruku i da mu nisam namjeravao ništa reći." Vianello se ni ne pomakne. "Vi samo potpišite, molim vas, a ja ću se pobrinuti za ostalo." "Vianello, što kaniš time?" Vianello preču ovo pitanje: "Morao sam se baviti provalama dvije godine, je li tako? Makar sam ga molio da me premjesti." Lupnuo je dlanom po papirima. Molim vas potpišite i to će biti na njegovom stolu sutra ujutro. Brunetti potpiše dokument i preda ga Vianellu. "Hvala naredniče. Reći ću mojoj ženi da te zove ako joj se zalupe vrata od stana." "Ništa lakše od toga. Laku noć."

25 Premda je zaspao tek poslije četiri, Brunetti je ipak uspio doći u Questuru u deset. Na stolu je našao poruke da će obdukcija Ruffolovog tijela biti poslije podne, da je signora Concetta obaviještena o sinovljevoj smrti i da donačelnik Patta želi odmah vidjeti Brunettija u svom uredu. Patta je došao prije deset! Čujte i počujte, dogodilo se čudo neviđeno! Kad je ušao u Pattin ured, cavaliere podiže pogled i Brunettiju se učini da mu se smješka, no odmah zaključi da mu se to priviđa zbog pospanosti. "Dobro jutro, Brunetti. Molim vas, sjednite. Zbilja niste trebali doći tako rano, ne nakon vaših noćašnjih pothvata." Pothvata? "Hvala. Drago mi je što vas vidim u ove rane sate." Patta prečuje ovu primjedbu i nastavi se smješkati. "Vrlo ste dobro postupili u Ruffolovom slučaju. Konačno ste počeli na stvari gledati iz mojega ugla." Brunetti nije imao pojma o čemu on to govori pa postupi onako kako je mislio da je najpametnije i reče: "Hvala, gospodine."

"To je ta karika koja je nedostajala, je li? Istina, nemamo njegovo priznanje, ali mislim da će procuratore vidjeti ovaj slučaj onako kako ga mi vidimo i vjerovati da je Ruffolo došao u namjeri da se nagodi. Glupo je učinio što je sa sobom ponio dokazni materijal, ali sigurno je mislio da vi želite samo razgovarati s njim." Ni jedne slike nije bilo na onoj maloj plaži, u to je Brunetti bio siguran. Ali možda je negdje u odjeći sakrio nešto od nakita signore Viscardi. Brunetti mu je samo pretresao džepove, dakle, ova mogućnost nije bila isključena. "Gdje je bio dokazni materijal?" upita on. "U lisnici. Nemojte mi reći, Brunetti, da to niste vidjeli. Pa to je na popisu stvari koje su nađene kod njega. Zar niste ostali dovoljno dugo da sastavite popis?" "Za to se pobrinuo narednik Vianello." "Ah, tako." Na prvi znak da je Brunetti nešto previdio, Patta postane još ljubazniji. "Znači niste ga vidjeli?" "Ne. Žao mi je. Vjerojatno mi je to promaklo. Sinoć pri onom slabom svjetlu jedva se išta moglo vidjeti." Tu je nešto bilo mutno. U Ruffolovoj lisnici nije bilo nakita, osim ako nije prodao neki komad za dvadeset tisuća lira. "Amerikanci će danas poslati nekoga zbog provjere, ali mislim da tu nema nikakve sumnje. Na njoj je Fosterovo ime i Rossi mi kaže da fotografija odgovara." "Na putovnici?" Patta se dobrostivo osmjehne. "Na vojnoj iskaznici." Naravno. Plastične kartice koje su bile u Ruffolovoj lisnici i koje je vratio natrag, a da ih pritom nije ni pogledao. Patta nastavi: "To je nepobitan dokaz da ga je Ruffolo ubio. Amerikanac je vjerojatno učinio neki krivi pokret. Što je s njegove strane bilo glupo kad je ovaj imao nož. A Ruffolo se očito uspaničio, tek je nedavno izašao iz zatvora." Patta odmahne glavom negodujući zbog te naglosti kriminalaca. "Signor Viscardi me je nazvao jučer popodne da mi kaže, koje li slučajnosti, kako je onaj mladić na fotografiji možda ipak bio tamo one noći. Tada je bio tako zatečen da nije mogao jasno misliti." Patta skupi usnice i doda s negodovanjem: "A to kako su se vaši policajci ponašali prema njemu sigurno mu nije pomoglo da se sjeti." Zatim mu osmijeh ponovno zasja na licu. "Ali sad je sve to prošlost i on nikome ništa ne zamjera. Belgijanci su na kraju ipak imali pravo, Ruffolo je bio tamo. Nije izvukao puno novaca od Amerikanca pa se vjerojatno odlučio upustiti u neku unosniju pljačku." Patta je bio začuđujuće blagoglagoljiv. "Već sam o tome razgovarao s novinarima i objasnio im da nam je od samog početka sve bilo jasno. Amerikanac je ubijen slučajno. I sada je, hvala Bogu, to dokazano." Dok je slušao kako Patta za Fosterovo ubojstvo olako okrivljuje Ruffola, Brunetti shvati da će smrt doktorice Peters zauvijek ostati svrstana kao samoubojstvo.

Zaključi da nekako mora navesti Pattu da u to posumnja, što je bilo isto kao pokušati zaustaviti šleper golim rukama. "Ali zašto bi riskirao i nosio sa sobom Amerikančevu iskaznicu? To bi bilo van pameti." Patta ga, poput šlepera, mirno pregazi. "Commissario, on trči brže od vas pa se nije bojao da ćete kod njega naći iskaznicu. A možda je jednostavno na nju zaboravio." "Ljudi obično ne zaboravljaju na dokaze koji ih povezuju s ubojstvom." Patta se pretvarao da ovo nije čuo. "Rekao sam novinarima da smo već od samog početka sumnjali da je on ubio Amerikanca i da ste zbog toga htjeli s njim razgovarati. Vjerojatno se bojao da smo mu na tragu, pa se možda s nama htio nagoditi za ovu provalu. Ili je možda želio okriviti nekog drugog za Amerikančevu smrt. Činjenica da je kod sebe imao Amerikančevu karticu dokazuje da ga je on ubio." Brunetti je međutim mislio drugačije: to upravo dokazuje da ga nije ubio. "Napokon, zbog toga ste i htjeli s njim razgovarati, je li tako? Zbog Amerikanca?" Brunetti ne odgovori, pa Patta ponovi pitanje. "Je li tako, commissario?" Brunetti samo odmahne glavom i zapita: "Jeste li već razgovarali s javnim tužiteljem?" "Naravno da jesam. Što mislite da radim cijelo jutro? Kao i ja, on drži da je taj slučaj riješen. Ruffolo je ubio Amerikanca pri pokušaju pljačke, a onda se pokušao domoći još novaca provalom u Viscardijev palazzo." Brunetti još jednom pokuša unijeti nešto zdravog razuma u tu pripovijest. "To su dvije različite vrste krivičnih djela, ulični prepad i krađa slika." Patta povisi glas. "Postoji dokaz da je umiješan u oba, commissario. Tu je iskaznica, a tu su i vaši svjedoci Belgijanci. Prije ste im bili spremni vjerovati kad su tvrdili da su vidjeli Ruffola one noći kad se dogodila provala. A sada i signor Viscardi misli da je vidio Ruffola. Zatražio je da ponovno pogleda fotografiju i, ako ga prepozna, više nema nikakve sumnje. Za mene je to više nego dovoljan dokaz, a bit će dovoljan i za javnog tužitelja." Brunetti naglo ustane odgurnuvši stolicu. "Je li to sve?" "Mislio sam da će vam biti drago, Brunetti," reče Patta istinski iznenađen. "Ovo riješava ubojstvo Amerikanca, no zato će sada biti puno teže naći slike i vratiti ih signor Viscardiju. Ne može se reći da ste ispali junak u pravom smislu, jer niste priveli Ruffola. Ali sam siguran da bi vam to pošlo za rukom da nije pao s prilaza. Spomenuo sam vaše ime novinarima." Ovo je Patti vjerojatno teže palo nego da je morao Brunettiju dati svog sina prvenca. Uzmi kad ti se daje, mislio je Brunetti i rekao: "Hvala." "Ja sam im naravno napomenuo da ste postupali po mojim uputama, tako da znate, i da sam sumnjao na Ruffola od prvoga dana. Uostalom, bio je samo tjedan dana na slobodi prije nego je ubio Amerikanca."

"Da." "Nismo, nažalost, našli slike signor Viscardija. Pokušat ću danas svratiti do njega u neko doba da mu sam to kažem." "Ovdje je?" "Kad sam s njim jučer razgovarao spomenuo je da će danas biti u Veneciji. Napomenuo je da bi rado došao i ponovno pogledao onu fotografiju. Već sam vam rekao, to bi uklonilo sve sumnje." "Mislite li da će negodovati kad sazna da nismo pronašli slike?" "Ah," reče Patta koji je očito i na to mislio. "Naravno da će negodovati. Kolekcionari gaje snažne osjećaje prema svojim slikama. Za neke ljude umjetnost je život. Ne znam razumijete li vi to, Brunetti, ali uvjeravam vas da je to istina." "Mislim da Paola takvo nešto osjeća prema onom Canalettu." "Prema čemu?" zapita Patta. "Canalettu. Venecijanskom slikaru. Paolin stric nam je poklonio njegovu sliku kao vjenčani dar. Nije velika. Ali mislim da joj je prirasla srcu. Stalno joj govorim da je stavi u dnevnu sobu, ali ona je radije drži u kuhinji." Kao osveta nije bilo bogzna što, ali ipak je bilo nešto. Patta reče glasom kao da se davi. "Vaša supruga drži Canalettovu sliku u kuhinji?" "Slažete se da je to čudno mjesto za sliku, to mi je drago. Reći ću joj da vi mislite isto što i ja." Pattu je ovo očito uzrujalo pa mu Brunetti nije rekao kako stalno govori Paoli da bi jabuke od onog Francuza puno bolje pristajale u kuhinju; bojao da će za Pattu biti previše kad mu spomene još i Cezannea. "Mislim da ću sada sići i pogledati što radi Vianello. Trebao je nešto obaviti za mene." "U redu, Brunetti. Želio sam vam samo čestitati na dobro obavljenom poslu. Signor Viscardi je bio zadovoljan." "Hvala," reče Brunetti odmičući se prema vratima. "On je gradonačelnikov prijatelj, znate." "Ah," reče Brunetti, "nisam znao." No trebao je znati. Na donjem katu nađe Vianella za stolom. Podigao je pogled i nasmiješio se kad je Brunetti ušao. "Čujem da ste postali junak dana." "Što je još pisalo na onom papiru što sam ga sinoć potpisao?" upita Brunetti bez uvoda. "Rekao sam da mislite kako je Ruffolo umiješan u ubojstvo Amerikanca." "To je smiješno. Znaš kakav je bio Ruffolo. On bi sve pustio i pobjegao čim bi netko viknuo na njega." "Ali bio je u zatvoru dvije godine. Možda se promijenio." "Zbilja tako misliš?" "Moguće je." "Nisam te to pitao, Vianello. Pitao sam te vjeruješ li da je on to učinio."

"Ako nije, kako se onda Amerikančeva vojna iskaznica našla u njegovoj lisnici?" "Znači, ti u to vjeruješ?" "Da. Barem mislim da je to moguće. A zašto vi u to ne vjerujete?" Zbog konteove opomene. Brunetti tek sada shvati na što se ta opomena odnosila: na vezu između Gamberetta i Viscardija. Sada je također shvatio da se Viscardijeva prijetnja nije odnosila na istragu o provali u njegovu palaču koju je vodio Brunetti. Viscardi ga je upozorio da se ne miješa u istragu o ubojstvima dvoje Amerikanaca, ubojstvima s kojima siroti glupi Ruffolo nije imao nikakve veze i koja će, sada je to znao, zauvijek ostati nekažnjena. U mislima se ponovno vrati na Ruffola. Vjerovao je da je konačno našao pravu družbu i hvalio se svojoj majci kako ima moćne prijatelje. On je provalio u palaču, učinio je sve kako mu je taj moćni čovjek rekao, bubnuo ga je šakom nekoliko puta premda to uopće nije bilo u Ruffolovom stilu. Kad li je Ruffolo otkrio da je signor Viscardi umiješan u mnogo ozbiljnije poslove nego što je krađa slika? Spomenuo je tri stvari koje će zanimati Brunettija; to su morale biti slike. Ali u njegovoj lisnici bila je samo jedna stvar. Tko ju je tamo stavio? Da li se Ruffolo nekako domogao vojne iskaznice i želio je iskorisiti u nagodbi s Brunettijem? Ili je, što je još gore, pokušao prijetiti Viscardiju onim što je znao o toj iskaznici i onim što bi ona mogla značiti? Ili je bio samo nedužan i neupućen igrač, beznačajna figura poput Fostera i liječnice Peters, kojima su se veliki igrači poslužili i odbacili ih kad su postali opasni, jer su previše znali? Je li iskaznicu u lisnicu gurnula ista osoba koja ga je ubila kamenom? Vianello je sjedio za stolom i gledao ga čudnim pogledom. Brunetti mu nije znao dati odgovor, barem ne odgovor u koji bi vjerovao. Budući da je bio junak dana, popeo se uza stube, zatvorio u svoj ured i gledao kroz prozor jedan sat. Nekoliko radnika se konačno pojavilo na skelama San Lorenza, ali nije mogao zaključiti što rade. Nijedan se od njih nije popeo do krova, crijepove nitko nije ni taknuo. Nisu nosili nikakav alat. Hodali su po skelama na različitim visinama, uspinjali se i silazili ljestvama između gornjih i donjih razina, susretali se, izmijenili po koju riječ, zatim se razdvajali i ponovno uspinjali. Prizor je bio nalik užurbanom vrzmanju mrava: činilo se da postoji svrha, već zato što su to radili tako zdušno, ali on nije mogao ustanoviti koja je to svrha. Telefon je zazvonio i on se okrene i podigne slušalicu. "Brunetti." "Commissario Brunetti. Ovdje maggior Ambrogiani iz amerièke baze u Vicenzi. Mi smo se nedavno sreli u svezi ubojstva onog vojnika u Veneciji." "Ah, da, maggiore," reče Brunetti nakon stanke kojom je htio dati na znanje onome tko prisluškuje da se bojnika sjetio tek uz priličan napor. "Što mogu učiniti za vas?" "Već ste učinili, signor Brunetti, barem što se tiče mojih američkih kolega, pronašli ste ubojicu onog mladića. Zovem da vam zahvalim u svoje ime i u ime američkih vlasti ovdje u bazi."

"To je vrlo ljubazno od vas, maggiore. Cijenim to. Naravno, rado činimo sve što je u našoj moći da pomognemo Americi, osobito agencijama njene vlade." "To ste lijepo rekli, signor Brunetti. Nastojat ću im točno prenijeti vaše riječi." "To bi mi bilo drago. Mogu li još što učiniti za vas, maggiore?" "Zaželite mi puno sreće," nasmije se Ambrogiani usiljeno. "Sa zadovoljstvom, maggiore, a zašto?" "Dobio sam premještaj." "Kamo?" "Sicilija," reče Ambrogiani bezbojnim glasom. "Sjajno, maggiore. Čuo sam da je tamo krasna klima. Kada odlazite?" "Krajem tjedna." "Tako brzo? A kad će vam se pridružiti obitelj?" "To se, nažalost, neće dogoditi. Dobio sam zapovjedništvo nad malom postajom u brdima i tamo ne mogu povesti obitelj." "Zbilja mi je žao, maggiore." "Što možemo, takvo zanimanje." "Da, imate pravo. Možemo li vam mi ovdje biti od neke pomoći?" "Ne, commissario. Još jednom, hvala i primite zahvalnost mojih američkih kolega." "Hvala, maggiore. I želim vam sve najbolje," reče Brunetti, i to su bile jedine iskrene riječi u cijelom razgovoru. Spustio je slušalicu i ponovno se okrenuo prema skelama. Na njima više nije bilo ljudi. Jesu li i njih poslali na Siciliju? Koliko dugo može karabinjer preživjeti na Siciliji? Mjesec dana? Dva? Zaboravio je koliko je Ambrogiani rekao da mu je još ostalo do mirovine. Brunetti se nadao da će toliko izdržati. Opet je mislio na troje mladih ljudi koji su završili nasilnom smrću, mali pješaci uklonjeni surovom rukom. Do sada je to mogla biti jedino Viscardijeva ruka, ali Ambrogianijev premještaj značio je da postoje i puno jači igrači, koji s lakoćom mogu njega i Ambrogianija izbaciti iz igre. Sjetio se natpisa na plastičnoj vreći punoj smrtonosnog otpada: VLASNIŠTVO SJEDINJENIH DRŽAVA. Stresao se. Nije morao među papirima tražiti adresu. Otišao je iz Questure i zaputio se prema Ponte di Rialto ne primjećujući ništa, potpuno neosjetljiv na svijet oko sebe. Kod Rialta ga iznenada obuzme umor pri pomisli na daljnje pješačenje pa sačeka vaporetto broj jedan, ukrca se i izađe na drugoj postaji; San Stae. Premda nikad nije bio tamo, noge ga same odnesu pred vrata. Ako ga pamćenje ne vara, Vianello mu je već prije nekoliko mjeseci opisao put. Pritisne zvonce, reče svoje ime i vrata se otvore. Dvorište je bilo bez ikakva zelenila, stube koje su se iz njega uspinjale bile su bezlično sive. Brunetti se popne stubištem i podiže ruku da pokuca na drvena vrata, no Viscardi ih otvori prije nego je pokucao.

Modrica pod okom je izblijedila, podljev je gotovo nestao. Osmijeh je, međutim, bio isti. "Ovo je zbilja ugodno iznenađenje, commissario. Izvolite ući." Pružio mu je ruku, a kad je Brunetti ne prihvati, on njome gurne vrata, prirodnom kretnjom kao da mu je to zapravo bila namjera. Brunetti uđe u hodnik i pričeka da Viscardi za njim zatvori vrata. Spopadne ga silna želja da udari tog čovjeka, da mu nanese neku tjelesnu bol. No umjesto toga krene za Viscardijem u veliki, prostrani salon s pogledom na vrt iza kuće. "Što mogu učiniti za vas, commissario?" zapita Viscardi Brunettija jednako uljudnim tonom ali ne nudeći mu da sjedne ili da nešto popije. "Gdje ste bili sinoć, signor Viscardi?" Viscardi se osmjehne i u pogledu mu se odrazi nježnost i toplina. Pitanje ga ni najmanje nije iznenadilo. "Bio sam tamo gdje se svaki pristojan čovjek noću nalazi, dottore: bio sam kod kuće sa ženom i djecom." "Ovdje?" "Ne, bio sam u Milanu. I ako mogu unaprijed odgovoriti na vaše sljedeće pitanje, bilo je i drugih ljudi, dvoje gostiju i tri člana posluge." "Kad ste stigli ovamo?" "Jutros rano, avionom." Smiješio se, posegnuo u džep i izvukao komad plavog papira. "Ah, koje li sretne slučajnosti, još uvijek imam kartu kod sebe." Pružio ju je Brunettiju. "Želite li je pogledati, commissario?" Brunetti se pravio da ne primjećuje tu kretnju: "Našli smo onog mladića sa slike." "Mladića?" zapita Viscardi, zastane, a zatim dopusti da mu se na licu odrazi sjećanje. "Ah, da, mladi kriminalac čiju sliku mi je pokazao vaš narednik. Je li vam vice-questore rekao kako mislim da ga se ipak sjećam?" Brunetti ne odgovori, pa Viscardi nastavi: "Znači li to da ste ga uhitili? Ako ste ujedno pronašli i slike, moja će žena biti oduševljena." "Mrtav je." "Mrtav?" zapita Viscardi i izvije jednu obrvu od iznenađenja. "To je zbilja nesretna okolnost. Je li to bila naravna smrt?" zapita, i zastane kao da odvaguje sljedeće pitanje. "Prekomjerna količina droge, možda? Čuo sam da se to događa, osobito među mladima." "Ne, ne radi se o predoziranju. Ubijen je." "Žao mi je što to čujem, ali čini mi se da toga ima dosta naokolo." Nasmije se svojoj maloj šali i doda: "I onda, je li on kriv za tu provalu?" "Postoje dokazi koji ga dovode u vezu." Viscardi zaškilji kao da mu tek sada sve postaje jasno. "Znači, ipak sam njega vidio te noći?" "Da, njega ste vidjeli." "Znači li to da ću uskom vidjeti i svoje slike?" "Ne."

"To je loše. Moja će supruga biti razočarana." "Imamo dokaze da je umiješan u još jedan zločin." "Zbilja? Koji zločin?" "Ubojstvo američkog vojnika." "Sigurno ste i vi i vice-questore Patta zadovoljni što ste sada riješili i taj slučaj." "Vice-questore je zadovoljan." "A vi niste? Zašto, commissario?" "Jer on nije ubojica." "Kao da ste u to sasvim sigurni?" "U to sam posve siguran." Viscardi se ponovno nasmiješi, ovog puta kiselo. "Bilo bi mi draže kad biste bili sigurni da ćete pronaći moje slike." "Možete biti sigurni da ću ih pronaći, signor Viscardi." "To me tješi, commissario." Odmaknuo je manšetu, bacio letimičan pogled na sat i rekao: "Nažalost, morate me ispričati. Očekujem prijatelje za ručak. A nakon toga imam poslovni sastanak i moram na kolodvor." "Sastanak nije u Veneciji?" zapita Brunetti. Viscardijeve oči zasvijetle čistim zadovoljstvom. Nastojao ga je prikriti, ali mu to ne pođe za rukom. "Ne, commissario. Nije u Veneciji. U Vicenzi je." Brunetti ponese kući svoj bijes, i dok su ručali, taj se bijes ispriječio između njega i njegove obitelji. Pokušao je odgovarati na njihova pitanja, pokušao slušati što govore, no dok je Chiara pripovijedala o nečemu što se dogodilo u razredu toga jutra, pred očima mu je bio Viscardijev podmukao i pobjednièki osmijeh. Kad se Raffi nasmijao nečemu što je mati rekla, Brunetti se sjeti kako se Ruffolo budalasto smješkao i ispričavao prije dvije godine kad je uzeo škare iz majčine podignute ruke i molio je da shvati da commissario samo obavlja svoj posao. Znao je da će joj Ruffolovo tijelo biti predano danas popodne kad bude obavljena obdukcija i ustanovljen uzrok smrti. Brunetti nije sumnjao u nalaz obdukcije: tragovi udarca na Ruffolovoj glavi točno će odgovarati obliku kamena koji je pronađen pokraj tijela na maloj plaži; tko bi mogao ustanoviti je li do tog udarca došlo pri padu ili na neki drugi način? I kome bi do toga bilo stalo, budući da Ruffolova smrt svima odgovara. Možda će, kao u slučaju doktorice Peters, u Ruffolovoj krvi biti nađeni tragovi alkohola, i tako će pad djelovati još vjerojatnije. Brunettijev slučaj je riješen. Zapravo, oba njegova slučaja su riješena, jer se slučajno dogodilo da je Amerikančev ubojica ujedno i kradljivac Viscardijevih slika. S tom mišlju ustao je od stola i odgurnuo stolicu ne obazirući se na šest očiju koje su ga pratile. Bez ikakva objašnjenja izašao je iz kuće i zaputio se prema Gradskoj bolnici gdje je znao da se nalazi Ruffolovo tijelo. Kad je došao na trg San Giovanni e Paolo, zaputio se prema stražnjem dijelu bolnice, jedva primjećujući ljude oko sebe. Prošao je pokraj radiološkog odjela i krenuo niz uski hodnik što je vodio prema patologiji. Sada ih više nije mogao ne primijetiti, jer se toliko njih naguralo u tom uskom prostoru. Nisu

nikamo išli, stajali su u malim skupinama i razgovarali naginjući glave jedni prema drugima. Neki su očito bili pacijenti, jer su bili u pidžamama i kućnim ogrtačima; drugi su nosili odijela; neki su na sebi imali bijelu odjeću bolničara. Tik pred vratima odjela za patologiju ugledao je poznatu odoru: Rossi je stajao ispred zatvorenih vrata podigavši jednu ruku i tom kretnjom davao na znanje mnoštvu da ne prilazi bliže. "Što se događa Rossi?" zapita Brunetti proguravši se kroz prednji red promatrača. "Nisam siguran. Primili smo poziv prije pola sata. Rekli su nam da je jedna starica iz staračkog doma u susjedstvu poludjela i da razbija sve oko sebe. Došao sam ovamo s Vianellom i Miottiem. Oni su ušli, a ja sam ostao vani da zadržim ljude pred vratima." Brunetti zaobiđe Rossija i gurne vrata odjela za patologiju. Unutra je prizor bio začuđujuće nalik onome vani: ljudi su stajali u skupinama i razgovarali približivši povjerljivo glave. No za razliku od onih vani ovi su bili odjeveni u bijelu odjeću bolničkog osoblja. Do Brunettija dopru riječi i dijelovi rečenica: 'impazzita', 'terribile', 'che paura′ 'vecchiaccia'. Ovo se bez sumnje slagalo s onim što mu je rekao Rossi, ali Brunetti i dalje nije znao što se događa. Zaputi se stoga prema vratima što vode u bolničke prostorije. To primijeti jedan od bolničara, odvoji se od ljudi s kojima je razgovarao i prepriječi mu put. "Tamo ne možete. Tamo je policija." "Ja sam policija," reče Brunetti i pokuša ga zaobići. "Ne, dok mi ne pokažete policijsku iskaznicu," usprotivi se čovjek i stavi Brunettiju ruku na prsa da ga zaustavi. Ova zabrana razbukta bijes koji je u Brunettiju tinjao od susreta s Viscardijem. Odgurne bolničarevu ruku i šaka mu se nesvjesno stisne. Čovjek uzmakne jedan korak, no ta je kretnja bila dovoljna da se Brunetti pribere. Otvori šaku, posegne u džep, izvadi iskaznicu i pokaže je bolničaru. Čovjek je samo radio svoj posao. "Ja samo radim svoj posao," rekao je i okrenuo se da otvori Brunettiju vrata. "Hvala," reče Brunetti dok je prolazio pokraj njega, ali ga ne pogleda u oči. Unutra, na drugom kraju sobe, ugleda Vianella i Miottija. Obojica su se naginjala nad malim čovjekom koji je sjedio na stolici i držao bijeli ručnik na glavi. Vianello je imao bilježnicu u ruci i činilo se da ga ispituje. Kad im je Brunetti prišao, sva trojica su uprla pogled u njega. Tada prepozna i trećeg čovjeka, doktora Ottavia Bonaventuru, Rizzardijevog pomoćnika. Mladi ga doktor pozdravi klimanjem glave, zatim zatvori oči, nagne glavu natrag i pritisne ručnik na čelo. "Što se događa?" upita Brunetti. "Upravo to pokušavamo ustanoviti," odgovori Vianello pokazavši Bonaventuru. "Prije pola sata nazvala nas je medicinska sestra, ona što sjedi vani za pisaćim stolom," objasni on, očito misleći na prijamni ured. "Rekla je da je

neka luđakinja napala doktora pa smo dojurili ovamo što smo brže mogli. Bolničari je izgleda nisu mogli obuzdati, makar su bila dvojica." "Trojica," reče Bonaventura koji je još uvijek držao oči zatvorene. "Što se dogodilo?" "Ne znamo. Pokušavamo saznati. Kad smo mi došli, više je nije bilo, ali ne znamo jesu li je bolničari odveli. Ne znamo ništa," reče on ne pokušavajući sakriti svoje ogorčenje. Tri muškarca nisu uspjela savladati jednu staricu? "Dottor Bonaventura," reče Brunetti, "možete li nam reći što se dogodilo? Jeste li dobro?" Bonaventura oprezno kimne. Makne ručnik s glave i Brunetti ugleda duboku, krvavu brazdu što je počinjala na jagodici i nestajala ispod kose tik iznad uha. Doktor okrene ručnik na drugu, čistu, stranu i ponovno ga pritisne na ranu. "Sjedio sam tamo za stolom," započe on ne trudeći se da pokaže jedini pisaći stol u sobi, "i bavio se papirima kad je ta starica iznenada uletjela u sobu kričeći kao da je poludjela. Nasrnula je na mene s nečim u ruci. Ne znam što je to bilo; mogla je biti i njena torbica. Vrištala je, ali ne znam što je rekla. Nisam ništa uspio razumjeti ili sam možda bio previše iznenađen. Ili prestrašen." Ponovno je okrenuo ručnik; krvarenje nije prestajalo. "Došla je do stola, udarila me, a zatim je dograbila papire sa stola i počela ih parati. Uto su ušli bolničari, ali ona je histerično divljala. Oborila je jednog od njih na pod a drugi se spotaknuo i pao preko njega. Ne znam što se tada dogodilo jer mi je krv ušla u oko. Kad sam je obrisao, više je nije bilo. Dva bolničara bila su još uvijek tu, na podu, ali ona je nestala." Brunetti upitno pogleda Vianella koji odgovori: "Ne, nema je vani. Jednostavno je iščezla. Razgovarao sam s ta dva bolničara, ni oni ne znaju što se s njom dogodilo. Nazvali smo Dom umirovljenika i pitali da li nedostaje tko od njihovih štićenika, no oni tvrde da su svi na broju. Bilo je vrijeme ručka pa su ih lako izbrojili." Brunetti se ponovno okrene prema Bonaventuri. "Dottore, imate li ikakvu ideju tko bi ona mogla biti?" "Ne, nikakvu. Nikad je prije nisam vidio. Nemam pojma kako je ušla." "Jeste li pregledavali pacijente?" "Ne, rekao sam vam, sređivao sam papire, unosio podatke. I mislim da nije ušla iz čekaonice. Mislim da je ušla s one strane," reče on pokazujući vrata na drugom kraju sobe. "Što je tamo?" "Mrtvačnica. Završio sam tamo s poslom prije pola sata i unosio podatke." Slušajući Bonaventurin zbrkani opis događaja, Brunetti je zaboravio na svoj bijes. Iznenada se sledi, hladnoća ga prožme do kostiju, ali to nije bilo od bijesa. "Dottore, kako je izgledala?" "Jedna mala debela starica, sva u crnini." "Kakve ste to podatke zapisivali, doktore?" "Rekao sam vam, podatke s obdukcije."

"Koje obdukcije?" upita Brunetti makar je znao da je to pitanje suvišno. "Kako se ono zove onaj mladić? Onaj što su ga sinoć donijeli. Rigetti? Ribelli?" "Ne, dottore. Ruffolo." "Da, tako je. Upravo sam završio i sašio ga. Obitelj je trebala doći po tijelo u dva, ali ja sam malo ranije završio i htio sam upisati podatke prije nego prijeđem na sljedeći slučaj." "Možete li se sjetiti što je rekla, dottore?" "Kažem vam, nisam je razumio." "Molim vas, pokušajte," navaljivao je Brunetti nastojeći da mu glas zvuči mirno. "To bi moglo biti važno. Možda neku riječ ili rečenicu?" Bonaventura ne reče ništa pa ga Brunetti pokuša potaknuti. "Je li govorila talijanski, dottore?" "Moglo bi se reći. Neke riječi su bile talijanske, ali ostatak je bio u dijalektu, najgorem što sam ga ikad čuo." Više nije bilo ni jednog čistog mjesta na Bonaventurinom ručniku. "Morao bih otići i pobrinuti se za ovo," reče on. "Samo trenutak, dottore. Jeste li razumjeli koju riječ?" "Pa, naravno, vriskala je 'Bambino, bambino!, ali taj mladić nije mogao biti njeno dijete. Njoj je vjerojatno preko šezdeset." Nije imala toliko, no Brunetti nije vidio razloga da mu to kaže. "Jeste li još što razumjeli?" navaljivao je Brunetti. Bonaventura zatvori oči pod težinom boli i sjećanja. "Vikala je 'Assassino', ali to se vjerojatno odnosilo na mene. Prijetila je da će me ubiti, ali samo me je udarila. Ne vidim nikakva smisla u svemu tome. Tu nema riječi, samo buka, kao kakva životinja. Mislim da su tada ušli bolničari." Brunetti se okrene od njega i mahnuvši glavom u smjeru vrata, zapita: "Je li tijelo još tamo?" "Da, rekao sam vam. Poručili smo obitelji da dođe po njega u dva." Brunetti ode do vrata i otvori ih. Unutra je, samo nekoliko metara od njega, na metalnim kolicima ležalo Ruffolovo tijelo, golo i otkriveno. Plahta kojom je bilo pokrito ležala je zgužvana na podu, kao da ju je netko strgnuo i tamo bacio. Brunetti malo korakne naprijed da bolje pogleda leš. Opazi izrazito veliku ušnu školjku i na trenutak zatvori oči. Leš je ležao s glavom okrenutom na drugu stranu pa je Brunetti vidio nepravilni šav u kosi, tamo gdje je vrh glave bio odrezan kako bi Bonaventura mogao ustanoviti oštećenja na mozgu. Sprijeda je na tijelu bio dugački rez, ista strašna crta što je nagrđivala Amerikančevo čvrsto mlado tijelo. Kao da je povučen šestarom, krug smrti se zatvorio i Brunetti se opet našao na početku. Uzmaknuo je pred onim što je nekad bio Ruffolo i vratio se u ured. Neki čovjek u bijelom naginjao se nad Bonaventurom i oprezno opipavao rubove rane. Brunetti kimne Vianellu i Miottiju, no prije nego se itko od njih pomaknuo, Bonaventura pogleda Brunettija i reče: "Ima nešto čudno." "Što to, dottore?" zapita Brunetti. "Mislila je da sam iz Milana."

"Ne razumijem. Kako to mislite?" "Kad je rekla da će me ubiti, nazvale me "Milanese traditore", ali samo me je udarila. Derala se da će me ubiti, i vikala mi je "Milanese traditore". Ja tu ništa ne razumijem." Iznenada Brunetti poveže konce. "Vianello, imaš li gliser?" "Da, vani je." "Miotti, zovi Questuru i reci im da smjesta pošalju pojačanje u Viscardijevu palaču. Dođi Vianello!" Policijski gliser s upaljenim motorom bio je privezan lijevo od bolnice. Brunetti skoči na palubu, a Vianello za njim. "Bonsuan," reče Brunetti sav sretan što ga vidi za kormilom, "vozi prema San Stae do one nove palače pokraj Pallazzo Duodo." Bonsuan ne zapita ništa: Brunettijev strah bio je zarazan. Udari prekidač za sirenu, gurne čok, zaokrene i zaplovi kanalom. Na kraju kanala, uz zavijanje sirene, skrene u Rio San Giovanni Crisostomo u smjeru Canala Grande. Nekoliko minuta kasnije, gliser jurne prostranim vodama Canala Grande, tijesno se mimoiđe s taksijem i ostavi iza sebe uzbibanu brazdu koja zatim zapljusne brodove i zgrade s obje strane kanala. Projuriše pokraj vaporetta što je upravo pristajao kod San Stae. Valovi ga gurnu o embarcadero i natjeraju nekolicinu turista da zaplešu na jednoj nozi hvatajući ravnotežu. Odmah iza Palazzo Duodo, Bonsuan pristane uz rivu i Brunetti i Vianello iskoče na obalu ostavljajući kormilara da sam priveže brod. Brunetti potrči uskom ulicom, zastane na tren da se snađe i prilagodi ovom naglom prilasku s mora, zatim skrene ulijevo i zaputi se prema palači. Vidio je da su teška drvena vrata što vode u dvorište otvorena i znao je da je prekasno: prekasno za Viscardija i prekasno za signoru Concettu. Zatekao ju je na dnu stubišta što iz dvorišta vodi na kat, ruke su joj na leđima držala dva Viscardijeva gosta, oni koji su mu došli na ručak, i jednom je još uvijek salveta bila zataknuta za ovratnik košulje. Obojica su bili jaki ljudi i Brunettiju se učini da signoru Concettu ne bi trebali ovako grubo držati i potezati joj ruke na leđa. Prvo, ionako je bilo prekasno i, drugo, nije im pružala nikakav otpor. Zadovoljno je, tako reći sretno, pogledavala u ono što je ležalo pred njom na dvorištu. Viscardi je pao licem prema tlu pa se rupetine na prsima od sačmarice nisu vidjele, no taj položaj nije mogao zaustaviti krv što je iz njih curila po granitnim pločama. Pokraj tijela, ali bliže signori Concetti, ležala je sačmarica tamo gdje ju je ispustila iz ruke. Lupara njenog pokojnog muža poslužila je svrsi i osvetila obiteljsku čast. Prije nego što je Brunetti mogao išta reći, u vratnicama na vrhu stubišta pojavi se još jedan čovjek. Ugleda Vianellovu odoru i reče: "Kako ste uspjeli tako brzo stići?" Brunetti se niti ne osvrne. Priđe ženi, ona podiže oči, prepozna ga, ali mu se ne osmjehne: lice kao da joj je bilo od čelika. Brunetti se obrati onoj dvojici.

"Pustite je." Nisu se ni pomakli pa im to ponovi istim bezličnim glasom. "Pustite je." Ovaj put ga poslušaju i puste joj ruke, no odmah se s puno opreza od nje odmaknu. "Signora Concetta," reče Brunetti, "kako ste znali?" Pitati je zašto je to učinila ne bi imalo smisla. Oprezno, kao da joj te kretnje zadaju bol, pomakne ruke naprijed i prekriži ih na prsima. "Moj Peppino mi je sve rekao." "Što vam je rekao, signora?" "Da će ovog puta zaraditi dovoljno novaca da se vratimo kući. Kući. Tako dugo nisam bila kod kuće." "Što vam je još rekao, signora? Je li spomenuo slike?" Čovjek sa salvetom oko vrata upadne mu u rijeèč povišenim zapovjednim tonom: "Tko god vi bili, napominjem da sam ja odvjetnik signor Viscardija. I upozoravam vas da ne dajete nikakve podatke ovoj ženi. Ja sam svjedok ubojstva i dok policija ne dođe, nitko s njom ne smije razgovarati." Brunetti nakratko upre pogleda u njega, a zatim u Viscardijevo tijelo na tlu. "Njemu više ne treba odvjetnik." I ponovno se posveti signori Concetti. "Što vam je Peppino rekao, signora?" Nastojala je govoriti pravilno, s mukom je potiskivala dijalekt. Ovo je, ipak, bila policija. "Sve sam znala. O slikama. O svemu. Znala sam da se Peppino treba s vama sastati. Moj Peppino se jako bojao. Bilo ga je strah tog čovjeka," uprla je prstom dolje u Viscardija. "Pronašao je nešto što ga je jako prestrašilo." Odvratila je pogled od Viscardija i pogledala Brunettija. "Mogu li sada otići odavde, dottore? Ja sam svoj posao obavila." Čovjek sa salvetom ponovno progovori. "Vi postavljate ovoj ženi sugestivna pitanja i ja sam tome svjedok." Brunetti ispruži ruku i uhvati signoru Concettu za lakat. "Pođite sa mnom, signora." Kimnuo je Vianellu koji se odmah stvori kraj njega. "Idite s ovim čovjekom. On će vas brodom odvesti u Questuru." "Ne brodom," reče ona. "Bojim se vode." "Ovo je vrlo siguran brod, signora," potrudi se Vianello. Obratila se Brunettiju. "Idete li i vi s nama, dottore?" "Ne, signora, ja moram ostati." Pokazala je na Vianella i zapitala Brunettija: "Mogu li mu vjerovati?" "Da, signora, možete mu vjerovati." "Kunete se?" "Kunem se." "Va bene, idemo brodom." Zaputila se, Vianello ju je vodio i pri tome se morao sagnuti da je uhvati ispod ruke. Učinila je dva koraka, zaustavila se i opet se obratila Brunettiju. "Dottore?" "Recite, signora Concetta?"

"Slike su u mojoj kući." Okrenula se i ponovno se s Vianellom zaputila prema vratima. Kasnije će Brunetti ustanoviti da se u dvadeset godina provedenih u Veneciji nikad nije vozila brodom: kao mnogi ljudi iz sicilijanskih planina, smrtno se bojala vode i tijekom dvadeset godina nije prevladala taj strah. Ali prije nego što je to saznao, otkrilo se što je učinila sa slikama. Kad je policija toga popodneva ušla u njen stan, našla je tri slike razrezane onim istim škarama kojima je pokušala napasti Brunettija. Ovog puta nije bilo Peppina da je zaustavi i u svojoj muci potpuno ih je uništila pretvorivši ih u iskrzane komadiće platna i boje. Brunetti se nije čudio što su mnogi ljudi baš to smatrali sigurnim dokazom njene poremećenosti: svatko može ubiti čovjeka, ali samo bi luđak uništio Guardija. Dva dana kasnije, nakon večere, Paola se javila na telefon. Po toplini njena glasa i čestom smijehu mogao je zaključiti da razgovara s roditeljima. Nakon podužeg vremena, možda pola sata, došla je na terasu i rekla: "Guido, tata bi te na trenutak htio čuti." Otišao je u dnevnu sobu i uzeo slušalicu. "Dobra večer," rekao je. "Dobra večer, Guido," reče konte. "Imam vijesti za tebe." "O otpadu?" "Otpadu?" ponovi konte praveći se zbunjen. "Otpadu pored jezera Barcis." "Ah, misliš na gradilište. Početkom tjedna privatna tvrtka obavila je tamo zemljane radove. Cijelo je gradilište očišćeno, sve je uklonjeno i zemlja poravnana buldožerima." "Gradilište?" "Da, vojska je odlučila mjeriti radioaktivnost radona na tom području. Vjerojatno će taj dio ograditi i postaviti neku opremu za testiranje. Bez ljudi, naravno." "Čija vojska, njihova ili naša?" "Kako? Naša, naravno." "Kamo je otpremljen materijal." "Mislim da su kamioni otišli u Genovu. Međutim, prijatelj koji mi je o tome govorio nije baš ulazio u detalje." "Vi ste znali da je Viscardi u to jumiješan?" "Guido, ne sviđa mi se tvoj optužujući ton," reče oštro konte. Brunetti se ne ispriča pa konte nastavi: "Znao sam dosta toga o signor Viscardiju, Guido, ali on je bio izvan mog domašaja." "Sada je izvan svačijeg domašaja," reče Brunetti, ali bez osobitog zadovoljstva. "Pokušavao sam ti reći." "Nisam znao da je tako moćan."

"Bio je. A njegov stric," i konte spomene jednog ministra u vladi, "to je još i sada. Razumiješ li?" Razumio je i više nego što je želio. "Zamolio bih vas za još jednu uslugu." "Ovog sam tjedna učinio više nego dovoljno za tebe, Guido. Od toga je dobar dio bio protiv mojih vlastitih interesa." "Ovo nije za mene." "Guido, usluge su uvijek za nas. Osobito kad ih tražimo za druge ljude." Kako Brunetti ne reče ništa, konte zapita: "O čemu se radi?" "O jednom karabinjerskom časniku, Ambrogianiju. Upravo su ga premjestili na Siciliju. Možete li se pobrinuti da mu se tamo ništa ne dogodi?" "Ambrogiani?" zapita konte kao da želi zapamtiti ime. "Da." "Vidjet ću što mogu učiniti, Guido." "Bio bih vam zahvalan." "A mislim da bi mi i maggior Ambrogiani bio zahvalan." "Hvala." "Nema na čemu, Guido. Vraćamo se sljedeći tjedan." "Lijepo se provedite." "Hoćemo. Laku noć, Guido." "Laku noć." Kad je spustio slušalicu, jedna pojedinost iz razgovora bijesnu u Brunettijevu sjećanju i on ostane skamenjen na mjestu. Buljio je u svoju ruku nesposoban da je odvoji od slušalice. Konte je znao Ambrogianijev čin. On ga je nazvao časnikom, a konte je rekao 'maggior Ambrogiani'. Konte je znao za Gamberetta. Imao je neke poslove s Viscardijem. A znao je i Ambrogianijev čin. Što je još konte znao? I u što je još bio umiješan? Paola je bila na terasi. Otvorio je vrata, izašao i stao uz nju zagrlivši je oko ramena. Nebo na zapadu odaslalo je zadnju drhtavu dnevnu svjetlost. "Dani su sve kraći, je li?" reče ona. On je još čvršće zagrli i kimne. Stajali su tako zajedno. Zvona su počela zvoniti, najprije zvona San Pola, a zatim, kao što se to događa već stoljećima, gradom i kanalima razlegla se dostojanstvena zvonjava sv. Marka. "Guido, mislim da se Raffi zaljubio," reče ona nadajući se da je našla pravi trenutak da to spomene. Brunetti je stajao uz majku svog jedinog sina i mislio na roditelje i njihovu ljubav prema djeci. Šutio je tako dugo da se ona napokon okrenula i pogledala ga. "Zašto plačeš, Guido?"

Za vas, BABAC