Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva 9789538089329, 9789536955664 [PDF]

Zitiervorschau

Lilijana Burcar Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva

Lilijana Burcar Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva Urednica: Maja Pasarić Biblioteka: Nova etnografija (urednice: Naila Ceribašić, Renata Jambrešić Kirin, Maja Pasarić) Nakladnici: Institut za etnologiju i folkloristiku Centar za ženske studije Za nakladnike: Iva Niemčić Karolina Hrga Prijevod knjige: Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe. Ljubljana: Založba Sophia, 2015. Prijevod sa slovenskog jezika: Mirta Jurilj Recenzentice: Ankica Čakardić Danijela Lugarić Vukas Redaktura: Martin Beroš Karolina Hrga Lektura: Karolina Hrga Jana Pamuković Oblikovanje i grafička priprema: Vesna Beader Oblikovanje naslovnice: RUTA dizajn Tisak: Grafomark d.o.o. Objavljivanje knjige potpomogli su Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, Heart & Hand Fund i Mediterranean Women’s Fund ISBN (IEF) 978-953-8089-32-9 ISBN (CZŠ) 978-953-6955-66-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001059429 © 2020. Institut za etnologiju i folkloristiku i Centar za ženske studije, Zagreb, Hrvatska

Lilijana Burcar Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva

Zagreb, veljača 2020.

Sadržaj Zahvala

9

Institucionalni patrijarhat kao operativna zakonitost kapitalizma

11

Kapitalistički patrijarhat: strukturna sraslost kapitalizma i patrijarhata

14

Uspon industrijskog kapitalizma: preoblikovanje obitelji i raskol rada na privatnu i javnu sferu Nuklearna obitelj i hraniteljski model: eksternalizacija reprodukcijskih izdataka u korist kapitala Mit o obiteljskoj plaći hranitelja

18 27 38

Socijalizam i emancipacija žena protiv kapitalizma i održanja institucionalnog patrijarhata

53

Prvi i drugi temelj socioekonomske emancipacije žena: zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme te individualno pripadajuća socijalna prava

57

Obiteljski sustav procjene dohotka i poticanje samo dopunskih zaposlenja žena na Zapadu

65

Treći temeljni uvjet za ostvarivanje socioekonomske emancipacije: podruštvljenje odgojno-starateljskog rada protiv njegove familijalizacije na Zapadu

70

Četvrti temeljni uvjet socioekonomske emancipacije: pune naknade za porodiljni i roditeljski dopust

96

Iskrivljavanje i degradacija emancipacijskih smjernica politike samoupravnog socijalizma: potencijalni problemi “nove” postsocijalističke marksističke ljevice

121

Nakon AFŽ-a – ništa?

123

Zamke i zablude etabliranog zapadnoeuropskog marksističkog feminizma

148

Ponovna uspostava kapitalističkog poretka te povratak i srastanje hraniteljskog modela: razgradnja ekonomske neovisnosti žena

177

Prestrukturiranje naknade i duljine porodiljnog te roditeljskog dopusta

182

Sužavanje i razgradnja javnog sustava dječje skrbi

201

Očinski dopust u kontekstu kapitalističkog patrijarhata

229

Očinski i roditeljski dopust za očeve: tehnički nedostaci na mikrorazini

233

Očinski i roditeljski dopust za očeve u makrookviru kapitalističkog političkoekonomskog sistema

240

Kapitalistički patrijarhat i oblici zaposlenja naklonjeni ženama/obiteljima: orodnjena fleksibilizacija i feminizacija siromaštva

259

Rad na pola radnog vremena

260

Najamni rad kod kuće

274

Obiteljska poduzeća i mikropoduzetništvo za žene

288

Zaključak

299

Restoration of Capitalism = Repatriarchalization of Society

315

Dodatak prvom izdanju knjige uz hrvatski prijevod Na zgarištu kapitalističke socijalne države: natalitetna demagogija

317

Literatura

333

Bilješka uz knjigu

359

Kazalo imena

367

O autorici

373

Stara je istina […] da u zemlji u kojoj postoji ili jača kapitalistički društveni poredak ne može istovremeno postojati i jačati ravnopravnost žena jer se te dvije stvari međusobno isključuju. VIDA TOMŠIČ, 1978a

Zahvala Ovo je knjiga, a istovremeno tek knjižica. Radi se o skromnom doprinosu u znak neizmjerne i nikada dostatno izrecive zahvalnosti za sav rad te povijesnu i ustrajnu borbu generacija socijalističkih feministkinja koje su, sa svojim osviještenim drugovima, utirale ovaj put krvlju kako bismo (i) mi, djeca jugoslavenskog socijalizma, sa svojim majkama i očevima barem nekoliko povijesnih trenutaka mogli živjeti dokazano drugačijim, boljim i sretnijim životom. Zahvaljujem se Centru za ženske studije iz Zagreba, Centru za radničke studije iz Zagreba, Mreži antifašistkinja Zagreba, Subversive Festivalu iz Zagreba, podmlatku nekadašnjeg Radničko-pankerskog sveučilišta (Delavsko-punkerska univerza, DPU), odnosno Institutu za radničke studije iz Ljubljane, Crvenim zorama iz Ljubljane, feminističkom festivalu PitchWise iz Sarajeva, te beogradskoj podružnici fondacije Rosa Luxemburg Stiftung za sve pozive koji su me potaknuli na daljnje promišljanje teme te mi omogućili da sastavim i nadogradim ovaj tekst. Posebno hvala Mariu za solidarno posredovani članak objavljen u tjedniku Globus, Ankici za logističku pomoć u pribavljanju jednog drugog članka, Đurđi za kraći prijevod, te Simoni za lekturu. Kao i svaki drugi rad, ni ovaj ne bi bio moguć bez međusobne intelektualne i prijateljske potpore svih dobronamjernika koji djeluju na ovoj liniji. Zagreb, Sarajevo, Beograd – ima još nade. Keep going.

Institucionalni patrijarhat kao operativna zakonitost kapitalizma Kao političkoekonomski, a time i društveni poretci, socijalizam i kapitalizam su kolektivnim podruštvljenjem, odnosno svojim prisvajanjem materijalne baze, iznjedrili dvije različite perspektive o mogućnostima djelovanja, a time i identiteta te samoostvarenja žena. Iz toga su proizašla dva različita i dijametralno suprotna oblika socioekonomskog državljanstva za žene, i s time povezani skup socijalnih prava te prateći položaj koji su uživale u užoj obiteljskoj i široj društvenoj zajednici. Socijalizmu je svojstveno olabavljivanje te uklanjanje spona institucionalnog patrijarhata jer se uspjeh klasne borbe, za razliku od malograđanskih reformističkih struja, svjesno gradio ne samo na formalnoj, već prvenstveno na sistemskoj i sadržajno razrađenoj emancipaciji svih žena. Kapitalizmu je pak, u svim njegovim oblicima, uključujući i neoliberalnu inačicu, svojstveno tek sustavno učvršćivanje, osnaživanje i produbljivanje patrijarhata (Cooke 2006: 137),1 uz 1 Pritom, kao što ćemo pokazati u nastavku razmatranja, jednu od ključnih uloga igra socijalna politika kapitalističkih država. To znači da patrijarhat nije moguće reduktivno razmatrati, kao pitanje neke po sebi postojeće, ahistorijske moći iz koje navodno prirodno proizlaze ugnjetavačke dominacije individualnih muškaraca nad ženama, što je, pak, temeljna pretpostavka simplificiranih zapadnoeuropskih feminizama. U ovakvim slučajevima radi se eventualno o učincima na mikrorazini, stoga patrijarhat valja promatrati kontekstualno, kao skup mikro- i makrorelacijskih silnica koje na horizontalnoj razini djeluju raspršeno u korist fragmentirane većine, a na makrovertikalnoj razini sinergijski u korist samo određenih homogenih skupina muškaraca. Kako su patrijarhalni

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dopuštanje isključivo zanemarivih ili u najboljem slučaju djelomičnih te stoga kooptacijskih ustupaka izrazito uskom sloju žena. I sve to kako bi one same nastavile – također na vlastitu štetu, koju nužno ne percipiraju kao takvu, a napose, i u još većoj mjeri, na štetu svih ostalih žena – sudjelovati u uspostavljanju ili očuvanju temeljnih patrijarhalno-kapitalističkih spona. Države Istočne Europe i Jugoslavija stoga su nakon uništenja socijalizma i neokolonijalnog uvođenja kapitalističkog režima naglo ili postupno podvrgnute sustavnoj repatrijarhalizaciji društva (Jogan 2000: 12). To se manifestira u oživljavanju i ponovnom jačanju starih dihotomija javnog i privatnog, te u ponovnom nicanju konzervativnih ideologija o obitelji i rodu, koje se površno doživljava kao nešto što je preživjelo, dok su za kapitalizam zapravo temeljne. Cilj ovoga procesa je sve sustavnije istiskivati žene iz ekonomskog i političkog javnog prostora, upravo kako bi ih se u različitim stadijima premjestilo, odnosno iznova potisnulo u umjetno izoliranu sferu privatnosti ili doma. Na tome se, dakle, zasniva politika ponovnog i strukturno upravljanog uvođenja privatizirane i individualizirane brige ne samo za paralelne svakodnevne životne potrebe, već također, i to prvenstveno, za skrb i njegu djece, starijih i nemoćnih. Ovi odnosi uvijek historijski specifični i sistemski situirani, ne proizlaze spontano iz individualnih muškaraca, iako bi oni od tako usmjerenih politika imali veću ili barem manju individualnu korist. Zato valja uzeti u obzir i to da većina muškaraca, za razliku od elitnih homocentričnih zajednica, nije nužno izuzeta iz drugih hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa. Drugim riječima, patrijarhalni su odnosi uvijek relacijski i ne postoje sami po sebi kao navodni proizvod biološkog spola muškaraca. Iz toga proizlazi i to da patrijarhat nije ahistorijski i univerzalan, već ima svoje sistemski situirane i stoga historijski promjenjive pojavnosti. One se uvijek vezuju uz socioekonomski tip eksploatacije rada žena ili rodne podjele rada, što je misao vodilja i prvi uvjet za pojavu “maskuline dominacije” te sistemske opresije žena (Wilson 2005: 101). Stoga valja uzeti u obzir da se održavanju i produbljivanju ideoloških rodnih konstrukata te njihovih materijalnih manifestacija upravo kao hijerarhijski uspostavljenih, patrijarhalnih relacijskih odnosa – zbog socijalizacijskih procesa, a prvenstveno zbog neposrednog osobnog klasnog interesa – pridružuju i određene skupine žena.

12

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

procesi repatrijarhalizacije, a time i domestifikacije žena, dovode do sužavanja i oduzimanja temeljnih ekonomskih i socijalnih prava koja su imale u socijalizmu. Naime, zasnivaju se na različitim oblicima prisilnog izlaska žena iz formalnog sektora kapitalističke (doduše, eksploatacijske) ekonomije ili tržišta rada, te se, u najboljem slučaju, svode na novi oblik njihove tek djelomične ili pak rubne i sve fragmentiranije pripuštenosti u njega. Između ostalog, to se povratno odražava i u strogom ograničavanju raspoloživih profila zanimanja koja se ženama nude u razdoblju postsocijalizma. Svođenje žena na puku sekundarnu, i sve više tek poluformalnu radnu snagu, čime se također uspostavlja njihov marginalni status u obitelji i šire, sastavni je dio procesâ ponovnog ukorjenjivanja kapitalističkih društvenih odnosa. Dakle, repatrijarhalizacija društva rezultira ozbiljnim narušavanjem ili potpunim dokidanjem ekonomske samodostatnosti žena. To ih djelomično ili potpuno drži ovisnima o drugim članovima obitelji, a time svodi i na razinu socijalno obespravljenih i politički poništenih tj. drugorazrednih subjekata, ili onoga što bismo mogli nazvati polusubjektima koji su sve više potisnuti u privatnu sferu, i čiji je status u ponovno uspostavljenom kapitalističkom društvenom poretku znatno drugačiji od statusa eksploatiranih muškaraca. Ovo je temeljna spoznaja i osnovni historijsko-politički modus operandi koji je bio svojstven svim progresivnim socijalističkim pokretima i, naravno, itekako živo prisutan i na našem prostoru. Međutim, restauracijom kapitalističkog društvenog režima to je znanje, a s njime i kolektivna spoznaja, sustavno izbrisano i potisnuto u zaborav. Stoga ćemo u ovom poglavlju najprije revitalizirati osnovne činjenice koje se odnose na razumijevanje prožetosti kapitalizma institucionalnim patrijarhatom. U tom je smislu glavni naglasak prvenstveno na analizi klasičnog hraniteljskog modela i u njega ugrađene rodne politike, što u kapitalističkom poretku svakako nije stvar prošlosti, kao što ćemo pokazati u 13

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

narednim poglavljima. Naime, sve temeljne pretpostavke klasičnog hraniteljskog modela ugrađuju se u njegove osuvremenjene inačice na kojima inzistira kapitalistički poredak i koje se restauracijom kapitalističkog režima na razini državne politike prenose i u naš postsocijalistički prostor. Na koji su način pretpostavke te politike neposredno usmjerene na žene, i to prvenstveno na izrazito regresivno preoblikovanje njihova položaja, također je sukus naše rasprave.2

Kapitalistički patrijarhat: strukturna sraslost kapitalizma i patrijarhata Nasuprot općem liberalnom uvjerenju koje se kod nas usidrilo u posljednja dva desetljeća, patrijarhat i kapitalizam nisu odvojene pojave, a još manje se tek slučajno podudaraju. U skladu s ovom ideologijom i njezinom društveno-političkom dekontekstualiziranom perspektivom (kao i iz nje hibridno izvedenim postavkama većeg dijela zapadnoeuropskog feminističkog marksizma

2 Time ne zanemarujemo činjenicu da, iako osuvremenjene inačice hraniteljskog modela i duboko orodnjene podjele rada na javno produktivni i privatno reproduktivni rad neposredno reguliraju ono što patrijarhalna paradigma utvrđuje kao klasičnu partnersku zajednicu žene i muškarca, uslijed istovremene heteronormativizacije tzv. istospolnih partnerstava u svoju mrežu uvlače, i time uspostavljaju, osuvremenjenu inačicu hraniteljskog modela i za te oblike partnerskih odnosa. Sve se, naime, zbog institucionalno podržanih oblika podjele rada moraju podrediti istoj patrijarhalnoj normi, koja na taj način uređuje unutarnje odnose među partnerima bez obzira na pojavni oblik partnerskog odnosa, jer ih prisiljava da zbog institucionalnih ograničenja prihvate podjelu rada s obzirom na naglašeno femininu ili maskulinu ulogu. Osuvremenjene inačice hraniteljskog modela izrazito su orodnjene i stoga se, na račun pripisivanja određenih svojstava samo muškarcima, a drugih samo ženama, unutar institucionalnog patrijarhata prevode i u način utvrđivanja uloga među istospolnim partnerima, koje ovaj sustav konstruira kao eksterno pripojene druge. Stoga i ne dopušta drugačije oblike partnerskih odnosa, već samo one koje oponašaju model nuklearne obiteljske zajednice.

14

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

druge polovice 20. stoljeća),3 patrijarhat bi trebao biti tek sistem koji supostoji paralelno s kapitalizmom i/ili se s njim samo povremeno preklapa. No, kao što ukazuje povijest, kapitalizam i patrijarhat međusobno su sliveni i strukturno srašteni. Naime, institucionalni je patrijarhat, baš kao i rasizam, jedna od glavnih operativnih zakonitosti, a time i strukturno obilježje kapitalističkog sistema, neovisno o njegovom trenutnom pojavnom obliku. Kao što ćemo pokazati, održavanje institucionalnog patrijarhata i njegovo osuvremenjeno utiskivanje u temelje kapitalističkih država neposredno su povezani s akumulacijom privatnog kapitala, te stoga i govorimo o patrijarhalnoj strukturi kapitalizma (Pateman 1988: 90), odnosno o onome što je bell hooks sažeto imenovala kapitalističkim patrijarhatom (hooks 2000: 6). Naravno, patrijarhat je u Europi – iako ne nužno i u drugim dijelovima svijeta, kao što je, primjerice, bilo svojstveno nekim predkolonijalnim društvima – postojao i prije kapitalističkog sistema. Međutim, svojstveno mu je da se preobražava i prilagođava sukladno promjenama i prilagodbama operativnih principa i s njima povezanih ideoloških mehanizama eksploatacijskih ekonomija, koje dovode do stvaranja diferencirano potplaćene ili neplaćene, te stoga različito hijerarhijski raslojene radne snage (Mies 2007: 272; Yuval-Davis 1997: 7). Upravo je industrijski kapitalizam preoblikovao i nanovo konsolidirao patrijarhat sebi u korist tako što je “uveo nove patrijarhalne strukture i ideologije” (Mies 1998: ix). Radi sve veće eksternalizacije troškova reprodukcije, a time i povećanja privatne akumulacije kapitala, industrijski 3 Na ovom se mjestu, nakon nekoliko godina intenzivnog istraživanja povezanog s tematikom, odričem gledišta koje sam, zbog tada još nepotpunog uvida u temelje zapadnoeuropskih marksizama, uvela u odjeljku koji se bavi kapitalizmom i patrijarhatom – dijelu rasprave koja je 2009. godine objavljena pod naslovom Od socialistične k (neoliberalni) kapitalistični družbenoekonomski ureditvi: redefinicija državljanstva žensk (Od socijalističkog prema (neoliberalnom) kapitalističkom socioekonomskom poretku: redefinicija državljanstva žena).

15

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

je kapitalizam zahtijevao, i u tu svrhu uspostavio: 1) instituciju nuklearne patrijarhalne obitelji, 2) hraniteljski model, i 3) s time povezanu doktrinu dviju odvojenih sfera, odnosno privatne i javne domene (Lister 1997; Pateman 1988). To je dovelo do umjetnog cijepanja dotad jedinstvenog političkoekonomskog prostora na dvije naizgled odvojene i navodno suprotne, a zapravo međusobno strukturno ovisne i protočne kategorije različito uređenih oblika rada. Dakle, onog rada koji je, u skladu s usponom kapitalističkog poretka odonda usko definiran kao produktivni rad, koji otada obuhvaća samo industrijski (i agrarni) najamni rad, te rada koji je od tog sustava umjetno odijeljen, i stoga samo naizgled odvojen – a povezan je s izgradnjom i reprodukcijom čovječanstva – koji bi u novom poretku, potisnut u pozadinu, trebao pripadati privatnoj sferi. Riječ je o obliku životno održavajućeg, njegovateljskog i starateljskog rada koji, pored brige o svakodnevnom namirenju životnih potreba, kao što su cjelodnevna prehrana i osnovna higijena, podrazumijeva brigu o dječjem odgoju, te njezi i skrbi o djeci, starijima i bolesnima. S obzirom na rascjep i oštro hijerarhijsko raslojavanje prethodno jedinstvenog proizvodnog te radnog okruženja na javnu nadničarsku sferu s jedne, i puku reproduktivnu privatnu sferu s druge strane, reproduktivni je rad – unatoč svojem intenzitetu i zahtjevnosti te usprkos cjelokupnom znanju o njemu – redefiniran kao neproduktivni ili kao nepravi rad, iako je formiranje ljudskog bića, odnosno izgradnja i održavanje njegove zdravstvene, mentalne i razvojne slike zapravo itekako važan konačni proizvod za društvo kao cjelinu, a proizlazi upravo iz takvih oblika njegovateljskog i regeneracijskog rada, koje je nužno obavljati (Vogel 2013: 23). Tako je – uslijed strukturnog razdvajanja i prenošenja određenih vrsta rada iz nekoć proširene obiteljske ćelije, kao osnovne, te više ili manje samodostatne ekonomske proizvodne jedinice, na novoformirano, odvojeno tržište rada za potrebe industrijske proizvodnje tek određenih dobara – toj vrsti (reproduktivnog) 16

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

rada strateški promišljeno oduzet status produktivnog rada. Naime, samo je tako reproduktivni rad bilo moguće vrednovati kao ne-rad, koji navodno ne bi obvezivao ni na kakvu naknadu te bi – kao navodno posve nevažan za kapital i izguran na rub – počivao u privatnoj sferi, gdje bi se po nekakvom prirodnom ključu naprosto stopio s osuvremenjenom i resetiranom kategorijom femininosti. Kao što ćemo još pokazati, i u ovom je slučaju riječ o ideološkom manevru kojim se na račun devaluacije i strukturnog potiskivanja reproduktivnog rada u naizgled odvojenu privatnost – gdje je, u skladu s konstruktima femininosti, prenesen na individualna pleća tek određene skupine ljudi4 – prikriva stvarna vrijednost, koja se manifestira u strateškoj ulozi koju namjerno 4 Na taj je način zamućena i temeljna razlika između njege i odgoja s jedne strane – što može obavljati bilo tko, tj. bez obzira na rod, jer je riječ o vrsti rada koja traje najmanje jedno desetljeće i za koju se valja osposobiti – te bioloških potreba dojenčeta s druge strane, pri čemu laktacija, koja pak nije datost svih majki, obuhvaća tek nekoliko prvih mjeseci djetetova razvoja. Današnja prehrana i razvoj djeteta u tako ranoj dobi, uz sve dostupne pripravke, nikako ne ovise samo o majčinom mlijeku, kao što nisu ovisili ni u prošlosti, jer dobro znamo da su majke iz aristokratskih i drugih imućnijih slojeva imale osobne dojilje, a djecu se usto vrlo brzo slalo u privatne škole ili internate (Coles 2015: 9). Pozivanje na nezamjenjivost majki odnosno žena pri odgoju i njezi djeteta, te na njihovu neophodnu ulogu kao “prirodnih” i dugogodišnjih, u privatnost potisnutih vršiteljica socijalne reprodukcije stoga je sastavni dio konzervativnih politika, koje u različitim pojavnim oblicima čine temelj kapitalističkog patrijarhata. Ključni je dio toga neprestano osnaživanje i produbljivanje konstrukata femininosti i maskulinosti, te nuklearne obiteljske strukture, s naglaskom na očuvanju hraniteljske uloge muškarca i privatne reprodukcijske, tek potporne i na biologiju esencijalistički svedene majčinske uloge žena, što je još više izraženo u razdobljima velikih kriza kapitalizma i feminističkih propitivanja odnosno pritisaka da se odbace hraniteljski modeli, u vidu zahtjeva za podruštvljenjem dječje skrbi itd. (Faludi 1991: xx). Obmanjujuća, i stoga ideološka kompenzacija koju ovaj sistem nudi majkama svedenima isključivo na privatnu reprodukcijsku ulogu, zahtijevajući od njih da se odreknu vlastita sebstva i samoostvarenja, jest veličanje tako suženog i usko zacrtanog instituta majčinstva kao glavnog poslanja i jedinog pravog oblika majčinstva među ženama (Rich 1992). U ovom obliku, zajedno s njegovom instrumentalizacijom, majčinstvo nastupa kao vrsta političkog instituta (Roberts 1992: 5) koji je za žene u kapitalističkom patrijarhatu predodređen ili obavezan, ali nedvojbeno ne dolazi i do veličanja u privatnost sklonjenog očinstva kao primarne uloge kojoj bi se trebali prila-

17

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

zapostavljeni reproduktivni rad ima unutar mehanizma produbljene akumulacije privatnog kapitala.

Uspon industrijskog kapitalizma: preoblikovanje obitelji i raskol rada na privatnu i javnu sferu Pojava i konsolidacija kapitalizma u Europi, kao što je u svojoj prijelomnoj studiji, temeljem analize glavnih filozofskih traktata i političkih pamfleta tada prijelomnog razdoblja, pokazala Carole Pateman (1988), obilježeno je prijelazom od paternalističkog patrijarhata prema fraternalističkom patrijarhalnom poretku. Paternalističkom patrijarhatu bilo je svojstveno da je generacijski produljena i proširena obiteljska zajednica tvorila središnju i razgranatu ekonomsku ćeliju, nad kojom je političku i ekonomsku kontrolu provodio patrijarh ili starješina, kojemu su stoga bile podređene ne samo žene, već i ostali muškarci u proširenoj obitelji, jer je njihova sudbina ovisila o autoritetu centriranom isključivo u jednoj paternalističkoj figuri. Obitelji su po sastavu bile proširene i složene kako međugeneracijski tako i po broju priključene dodatne radne snage, te se unutar njih obavljala osnovna ekonomska proizvodnja za potrebe samoodržanja, kao i potencijalne prodaje ili distribucije viškova. U tom su procesu sudjelovali svi članovi i članice obitelji, pri čemu su zajednički stvoreni prihodi dijeljeni i nadzirani prema hijerarhijskom modelu, kako ga je na mikrorazini diktirao paternalistički patrijarhalni ekonomski poredak (Marx Ferree 1990: 866; Engels 1947). Dakle, status muškaraca kao “glava obitelji” nije bio strukturno vezan uz to da jedino oni imaju pravo na obiteljski dohodak ili ono što u kapitalizmu postaje “obiteljska plaća”. Istovremeno je bilo nepojmljivo da žene nemaju i vlastite, te stoga zasebno goditi i koju bi trebali prihvatiti muškarci. Potonje se smatra odstupanjem od propisane hraniteljske norme za muškarca.

18

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

stečene obrtničke vještine, jer je njihova osposobljenost, a time i sudjelovanje u lokalnom proizvodnom obiteljskom procesu, također bio jedan od temeljnih uvjeta za funkcioniranje obitelji, a potom i za sklapanje bračnih veza među većinom stanovništva (Seccombe 1986: 65).5 Ukorjenjivanje kapitalističkog poretka neposredno je povezano s formiranjem nacionalističkih država, te proširivanjem i konsolidacijama manjih geopolitičkih enklava poput gradova-država i manjih kraljevina u veće teritorijalne jedinice, jer su novi industrijski sustav proizvodnje i s njime povezana akumulacija kapitala – upravo zbog poticanja veće potrošnje i opsega proizvodnje, a time i dobiti – za razliku od manufakturnog i cehovskog tržišta, trebali ne samo prošireno i znatno veće ekonomsko tržište, već i vlastito, odvojeno, veće tržište radne snage, zbog prisilnog povećavanja produktivnosti, a time i strožeg te neposrednog cjelovitog nadzora nad industrijskim najamnim radom (Arrighi 2009). Stoga je prijelaz od paternalističkog poretka prema fraternalističkim nacionalnim državama, a time i prema novom simboličkom patrijarhalnom i reorganiziranom političkoekonomskom poretku, značio da su prije ili kasnije svi muškarci – ne samo očevi-patrijarsi, kao što je vrijedilo za prethodni paternalističko-feudalni i cehovski poredak – dobili status međusobno civilno ravnopravnih, a 5 Drugim riječima: “Ženidba radnog muškarca sa ženom koja je bila ekonomski ovisna nije bila poželjna” (Seccombe 1986: 65). Tako su se mlade žene već početkom 18. stoljeća mogle uključivati u pripravničke prakse, kako bi naučile različite obrte, pa i vodile vlastite cehove, većinom kao potporne oblike poslova kojima se dopunjavao zajednički produktivni rad u obitelji (Simonoton 1998: 77). Pred kraj 18. stoljeća, “velikim zatvaranjem”, odnosno izgonom žena u iznova uspostavljenu privatnu sferu (Seifert 1996), većina ih je već bila isključena iz pripravništva, što znači da su pravo na odgovarajuće i službeno priznate kvalifikacije, a time i mogućnost za obavljanje obrta ili stjecanje zanimanja otada mogli imati samo muškarci (Seccombe 1986: 65). Za analitički uvid u takvo ograničavanje i prisilno povlačenje žena u iznova uspostavljenu privatnu sferu, koja je time primarno svedena na reproduktivnu vrstu rada, v. npr. studiju Deborah Simonoton A History of European Women’s Work: 1700 to the Present (1998).

19

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

postupno i politički punopravnih te stoga autonomnih i neovisnih državljana. Pojednostavimo li ono što također napominje Carole Pateman, žarište njihove veze više nije krvno srodstvo i paternalizam, već svima ravnopravno pripadajuća maskulinost i time mogućnost nastupanja u novoformiranoj javnoj sferi, što otada tvori temelj njihove fraternalističke “jednakosti”, odnosno zajedničke, iako raslojene prisutnosti u nanovo uspostavljenoj javnoj sferi (1988: 4, 65, 117). Dakle, odonda su svi muškarci imali pravo individualno sudjelovati na novoformiranom tržištu rada ili biti vlasnici resursa, proizvedenih dobara i kapitala odnosno upravljati istima, što je ujedno trebalo tvoriti javnu sferu. Konsolidacija ove podjele prethodno jedinstvenog političkoekonomskog prostora na otada razdijeljene i strogo rodno diferencirane sfere javnog i privatnog, tj. rada rascijepljenog na produktivni i reproduktivni, pojavom kapitalističkog poretka odvijala se u vezi s osuvremenjenim konstruktima femininosti i maskulinosti. U novonastalim (fraternalističkim) kapitalističkim državama, muškarcima kao skupini dano je isključivo pravo na upravljanje javnim i privatnim, zbog inherentnih sposobnosti razuma, apstraktnog mišljenja i racionalnog rasuđivanja koje su im pripisane, a istovremeno oduzete svim ženama (Lister 1997: 69). Naime, samo ih je tako i bilo moguće konstruirati kao specifičan oblik nedostatka ili otklona od standarda, kojega otada, navodno, utjelovljuje svaki muškarac, oslobođen paternalističke figure (Moi 1989: 127). S obzirom na ova partikularno pripisana obilježja koja su navodno dana muškarcima, ali ne i ženama, muškarac je iznova postavljen kao tjelesno neobilježen i univerzalni oblik subjekta koji je u stanju ne samo vladati tijelom, već ga i nadilaziti. Iz tog procesa upisivanja maskulino označenih obilježja, koja bi se trebala pridijevati samo biološkim tijelima muškaraca (kao što se može vidjeti i u traktatima Rousseaua, Lockea, a kasnije i Smitha), muškarac je postao utjelovljenje racionalnog uma te stoga univerzalni i tjelesnošću navodno neopterećeni oblik 20

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

pojavnosti (Yuval-Davis 1997: 2). Uz istodobno oduzimanje sposobnosti racionalnog razmišljanja, žena je pak iznova osmišljena – svedena na razinu kaotično označene tjelesnosti, biološki reduktivno prerađene seksualnosti te puke iracionalne intuitivnosti i emocionalnosti (Lister 1997: 71). To je trebalo naturalizirati njezinu poziciju formalno obespravljenog i ekonomski ovisnog subjekta, koji bi temeljem ove dedukcije automatski trebalo svrstati u domenu privatnosti. Time što su žene ideološki markirane kao oblik divergentne razlike zbog koje bi, umjesto razumom i sposobnošću analitičke percepcije, trebale biti obilježene tek partikularno procesuiranom tjelesnošću i umanjenom intuitivnošću, bilo ih je moguće simbolički isključiti iz domene društvenog te ih umjesto toga simbolički premjestiti te izjednačiti s domenom prirode, koja je u europskom imaginariju od renesanse nadalje i sama nastupala kao kulturološki prerađen repozitorij intuicije i kaosa (Ortner 1974; Yuval-Davis 1997: 2). Na temelju takvih upisivanja, žene je bilo moguće uspostaviti kao navodno odvojenu kategoriju čovječanstva, te im pristupiti kao onima koje su drugačije i ne pripadaju društvu ili javnoj sferi, a sukladno tome i kao negativnom otklonu koji je stoga lakše instrumentalizirati. Bilo je to od ključne važnosti u zagovoru i naturalizaciji nove rodne podjele rada. Takvim diskurzivnim operacijama, žene su u redefiniranoj ulozi neautonomnih subjekata, kojima ne pripada pravo na punopravno državljanstvo, također postavljene u privatnu i izoliranu sferu doma i sužene obiteljske ćelije, gdje je njihova iznova utvrđena, isključivo njegovateljska i reproduktivna uloga dodatno oslabljena. Naime, primarna i isključiva uloga pukih vršiteljica socijalne reprodukcije i njegovateljica koje brinu o djeci, nemoćnima i starijima, te svakodnevnim životnim potrebama svih članova obitelji (kao i dobrobiti svojega supruga radnika ili supruga vlasnika kapitala), koja im je bila dodijeljena, predstavljena je kao dio prirodnog i naprosto ponavljajućeg cikličkog procesa (Lister 21

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

1997: 69, 70) koji stoga ne bi bilo moguće poistovjetiti i izjednačiti s radom, već sa slobodno dostupnim prirodnim resursom (Seccombe 1986: 57). Njega bi, dakle, u skladu s hijerarhijskim dihotomijama femininog i maskulinog trebalo prisvajati i njime upravljati (fraternalističko) društvo. Prema ovoj ideološkoj dedukciji, taj bi rad žene trebale obavljati iz čiste ljubavi, navodno intuitivno, bez da su im za njega potrebna prethodna znanja (Wichterich 2002: 98).6 Njihova socijalno-reproduktivna uloga, iako je u svojoj biti produktivno-uslužnog karaktera, tako bi uslijed zatvaranja u privatnu sferu stajala nasuprot polju stvaralačkog, novog i progresivnog, a sve od navedenog utjelovljavao bi upravo, te isključivo muški državljanin, svojim sudjelovanjem u fraternalistički osmišljenoj javnoj sferi, to jest, otada odvojenoj političkoekonomskoj pozornici. Prikriveni prvi uvjet za ostvarivanje te individualne “jednakosti” među muškarcima na odsad razdvojenom tržištu rada, odnosno mogućnosti njihova sudjelovanja u javnoj sferi kao najamnih radnika ili vlasnika kapitala, bila je upravo uspostava u tu svrhu separatno oblikovanog, u pozadinu potisnutog i muškarcima podređenog potpornog sektora. Tek je on, na temelju nametnutog rada brige, objema skupinama osiguravao nesmetanu, a time i individualno autonomnu participaciju na odsad zasebno oblikovanom i upravljanom tržištu rada. Zato je sastavni dio građanskog ugovora među muškarcima u fraternalistički 6 Zato kapitalistički patrijarhat – u kojem se segregacija i naturalizacija podjele rada na privatnu reproduktivnu i javnu produktivnu sferu odvijaju na temelju neprestanog obnavljanja hijerarhijskih dualizama maskulinosti i femininosti – majčinstvo, primjerice, institucionalizira tako da taj rad žena, a time i same žene, kako je pokazala Adrienne Rich, izjednačava i reduktivno povezuje “s majčinskim instinktom umjesto s inteligencijom”. Od majke, svedene na puki privatni reproduktivni rad, zahtijeva pristanak na depersonalizaciju i samozatajnost, umjesto na proširene mogućnosti samoostvarenja, kao i na nevidljivo postojanje samo za druge, umjesto na izgradnju vlastite autonomije, što bi joj omogućilo drugačiju vrstu relacijske uključenosti u odnose s drugima, uključujući one s vlastitom djecom (1986: 42).

22

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

zasnovanom kapitalističkom poretku – gdje muškarac nastupa kao jedini politički pravomoćni državljanin i time glavni proizvođač tržišnih dobara, ili njihov upravitelj i vlasnik – bio spolni ili bračni patrijarhalni ugovor koji je tek naizgled sklonjen u pozadinu (Pateman 1988). Potonji je kamen-temeljac novog fraternalistički uređenog kapitalističkog poretka jer je na temelju tog naizgled privatnog ugovora muškom državljaninu osiguran pristup specifičnoj vrsti obavljenog rada uz istodobno masovno zatvaranje žena u suženu privatnu sferu. Zato je itekako važna činjenica da se bračni ugovor, kojim se težilo formiranju nuklearnih patrijarhalnih obitelji, zasnivao na formalnopravnom stapanju te druge osobe, reducirane samo na takav rad i stoga neophodnog elementa za konstituiranje muškarca kao građanina i državljanina, u istu pravnu i ekonomsku osobu sa suprugom, na temelju čega potonjem neposredno pripadaju i rezultati njezina reproduktivnog rada (Pateman 1988: 119). Njegovateljski i starateljski rad partnerice ili supruge-kućanice stoga ne samo da rasterećuje muškarca svake reproduktivne odgovornosti, već i njemu samome osigurava osnovnu socijalnu reprodukciju, namirenjem njegovih svakodnevnih životnih potreba, a time i prateće regeneracije potrebne za njegovo nesmetano djelovanje na tržištu rada kao najamnog radnika ili pak vlasnika kapitala (Mies 2007: 269). Ta vrsta odsad u privatnost potisnutog, tek naizgled marginalnog i sekundarnog rada, stoga je prvi prikriveni uvjet produktivnosti supruga, a time i individualne jednakosti među drugim maskulino označenim, ali ne nužno i klasno jednako pozicioniranim subjektima u novooblikovanoj javnoj sferi. Dakle, ako su u novom, fraternalistički uređenom političkoekonomskom poretku svi muškarci uspostavljeni kao autonomni građani i neovisni državljani koji odsad udruženo, iako hijerarhijski preraspoređeno upravljaju dobrima i imovinom, ili svojim najamnim radom omogućavaju njihovo nastajanje za kapital, i tako zajedno, premda klasno raslojeno, zauzimaju novonastalu odvojenu javnu 23

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

političkoekonomsku sferu, njima namijenjen njegovateljski sektor od početka je bio potisnut u za to posebno stvorenu, odvojenu i privatno osmišljenu sferu, s novim isključivim ili primarnim naglaskom na reproduktivnom radu, koji bi uglavnom i trebao ostati u toj sferi. Uspostava kapitalističkog sistema, u kojemu su određene vrste rada eliminirane iz obiteljske zajednice i prostorno dislocirane u maskulinu javnu sferu nadničarske industrijske i seoske proizvodnje, zahtijevala je preoblikovanje obiteljskih zajednica. One su se suzile na osnovnu ili nuklearnu patrijarhalnu zajednicu, da bi prijelazom od paternalističkog feudalnog i cehovskog ka fraternalističkom kapitalističkom poretku svakom muškarcu otada pripadala po jedna, u pozadinu potisnuta njegovateljska jedinica, svedena na i utjelovljena u isključivo jednoj ženi. Tako je izmijenjen i pojam kućanstva, koji od proširenog prelazi u sužen nuklearni oblik. Drugim riječima, “[k]ućanstvo patrijarhalne obitelji prestaje biti zajedničkom stvari više obitelji [tj. jedne paternalistički sastavljene ekonomske zajednice] i društvene zajednice [proširene seoske zajednice kao u primjeru dječje skrbi ili njihova slanja u službu]. Obitelj ima individualno kućanstvo, [nuklearna] obitelj i individualno kućanstvo sada se smatraju istovjetnima” (Tomšič 1978a: 311). Tako se pojam patrijarhalne nuklearne obitelji nije samo izjednačio s pojedinačnim kućanstvom koje se, nakon podjele rada kakvu zahtijeva kapitalizam, smatra “domenom supruge, dok se majčinstvo i kućanstvo smatra njezinim primarnim i ‘prirodnim pozivom’” (Tomšič 1978a: 312). Pritom je ključna promjena i to da je ovakvim sužavanjem u nuklearnoj obitelji niz poslova i zadataka, koji su prethodno bili raspodijeljeni među različitim članovima proširene obiteljske i šire (seoske) zajednice, preusmjeren isključivo na jednu ženu (Marx Ferree 1990: 874). Dakle, uspostavom nuklearne patrijarhalne obitelji, unutar koje žena postaje jedina i primarna vršiteljica reprodukcije, a njezin rad muškarcu omogućuje nesmetano 24

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

djelovanje u javnoj sferi, u jednoj su osobi koncentrirani različiti tipovi prethodno raspodijeljenih reproduktivnih zadataka, koji uz skrb, njegu i odgoj djece obuhvaćaju i osnovne, a istodobno razgranate kućanske poslove potrebne za održavanje svakodnevnih životnih potreba svih ostalih članova kućanstva, kao što su čišćenje, pranje posuđa, kuhanje, pranje rublja, glačanje i šivanje, kao i uzgoj usjeva za svakodnevnu uporabu ili kupovina prehrambenih i drugih artikala. To je možda popraćeno njegovanjem bolesnih roditelja obaju partnera ili drugih rođaka kojima je potrebna pomoć, u kombinaciji s povremenim neplaćenim oblicima neposredne asistencije ili drugim vrstama dodatne pomoći partneru, naročito ako je potonji privatni obrtnik (Pateman 1988: 128). Tako se na jednu osobu prenosi i otada na njezinim plećima koncentrira niz reproduktivnih zadataka, pri čemu valja napomenuti da je riječ o spletu reproduktivnih aktivnosti koje zahtijevaju različita znanja i vještine. One u strukovnom smislu međusobno mogu biti potpuno različite i po funkciji čak oprečne, primjerice, u slučaju održavanja reda i čistoće uz istovremenu skrb o maloj, razigranoj i kaosu sklonoj djeci (Barrett i McIntosh 2015: 60). Upotrijebimo li, dakle, poznati Engelsov aksiom, preoblikovanjem obiteljske zajednice u nuklearnu patrijarhalnu zajednicu – i s time povezanom razdiobom rada na produktivni najamni rad u javnoj sferi te izjednačavanjem privatne sfere s većim dijelom reproduktivnog rada kakvim ga diktiraju pojava i uspon industrijskog kapitalizma – “supruga je postala prva služavka”7 i stoga “isključena iz učešća u društvenoj proizvodnji” 7 Imućne supruge vlasnika kapitala postale su glavne nadzornice i upraviteljice kućanstva; njihova je uloga bila brinuti o neometanom djelovanju spomenute jedinice temeljem preraspodjele reproduktivnog rada na unajmljenu radnu snagu za različite vrste pojedinačnih poslova njege i održavanja. To je djelomično vrijedilo i za srednji sloj jer je svaka kućanica trebala imati i vlastitu povremenu ili stalnu pomoćnicu na koju su, za razliku od većeg broja zaposlenika u imućnijim domovima, preneseni svi najprljaviji ili najnaporniji pomoćni poslovi. Kretanjem od vrha piramide prema bazi, na radnicama ostaje da – uz poslove koje obavljaju kao pomoćnice u kućanstvima srednjeg sloja ili za ta

25

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

(Engels 1947: 58). Unutar tako suženih i istovremeno, preko nove dihotomije javnoga i privatnoga, interno fragmentiranih obiteljskih zajednica, muškarci su, kao jedini koji bi trebali imati neometani pristup javnoj sferi, postavljeni kao isključivi pravovažeći upravitelji obitelji, a time i raspolagatelji “obiteljskom plaćom”. Žene su pak, zajedno s djecom, otad ne samo pravno podređene, već i potpuno ekonomski ovisni ne-subjekti. Aktivno sudjelovanje muškaraca u javnoj, a time i formalnoj ekonomskoj sferi u kapitalističkom patrijarhatu ili hraniteljskom modelu od samih se početaka zasnivalo na istodobnom sistemskom isključenju i tek djelomičnom povratnom pripuštanju žena na formalno tržište rada. Nakon te podjele na odvojene sfere javnog i privatnog, tj. na usko osmišljen produktivni i reproduktivni rad, muškarci su iznova definirani kao kategorija najamnih radnika i hranitelja obitelji ili vlasnika kapitala, a žene su iz tog javnog polja isključene i postavljene u nevidljivu ulogu njegovateljsko-uslužnog sektora, podređenog muškarcima. Kućanskim poslovima i brigom o djeci, te nizom drugih uslužnih poslova koje žene moraju obavljati kod kuće, trebale su omogućiti, a time i održavati puno ekonomsko sudjelovanje muškaraca u javnoj sferi, koji su na taj način stjecali pravo na obiteljsku plaću. Time se, pak, muškarca unutar nuklearno preoblikovane obitelji postavilo na pijedestal primarnog člana obitelji te mu je dodijeljena uloga autoriteta: na taj je način “ograničenje [supruge] na kućanski rad [postalo] uzrok” koji je “osiguravao prevlast supruga u kući: kućanski rad supruge postaje minoriziran naspram privređivačkog rada supruga; drugi je predstavljao totalitet, a prvi postao tek beznačajni dodatak” (Engels 1947: 127).

kućanstva u obliku pranja rublja i drugih uslužnih kućanskih poslova – same u vlastitom kućanstvu obavljaju sve reproduktivne poslove koji su, dakle, u cijelosti koncentrirani u jednoj, i to najsiromašnijoj osobi najniže pozicioniranog sloja najamne radne snage (Pinchbeck 2013; G. C. 2004: 34; Branca 2013: 105).

26

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

Na prvi se pogled čini da je žena – čija je uloga svedena na reproduktivni rad koji je gurnut u pozadinu i nevidljiv, te obilježen kao ne-rad – zatočenica privatnog obiteljskog patrijarhata. Čini se da konstruirana rodna podjela rada i njegovo vrednovanje nastupaju tek kao hijerarhijski oblik odmjeravanja snaga među individualnim partnerima, i da sama po sebi nema drugih, širih strukturnih značenja. To je zamka u koju su, nasuprot socijalističkim feminističkim pokretima u takozvanom Istočnom bloku, upali i suvremeni zapadnoeuropski marksistički pokreti koji su zamah doživjeli tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Međutim, valja podsjetiti da i ta nuklearna, sužena obiteljska zajednica nije izolirana društvena pojava, već je – baš kao i svaki drugi prethodni oblik obiteljske zajednice – i po sastavu i po funkciji, a s njom i sam pojam kućanstva “jednako kao i svi društveni odnosi ovisn[a] o kretanjima u materijalnim temeljima društva” (Tomšič 1978a: 310). Drugim riječima, nicanje takve nuklearne, sužene obiteljske zajednice i s njom povezana razdioba oblika rada na javni produktivni i privatizirani reproduktivni rad posljedica je uvođenja kapitalističkih društvenih odnosa i s njima povezanih mehanizama privatne akumulacije kapitala od elite, zasnovana na eksternalizaciji, a slijedom toga i na privatiziranju osnovnih reprodukcijskih troškova. Sastav obiteljske zajednice, preraspodjelu uloga te podjelu na javnu i privatnu sferu koja presijeca obiteljsku zajednicu, stoga valja razmatrati i tumačiti u širem, makrostrukturnom kontekstu, koji diktira i sastav te djelovanje mikrojedinica.

Nuklearna obitelj i hraniteljski model: eksternalizacija reprodukcijskih izdataka u korist kapitala Rascjep prostora na javno i privatno te sužavanje obiteljskih zajednica na nuklearne jedinice nisu bili namijenjeni samo strukturnoj eksploataciji muškaraca kao primarnih najamnih radnika 27

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ili hranitelja obitelji, iza kojih bi odsad trebao stajati tek njima pripojeni osobni potporni servis na koji bi se kapitalistička eksploatacija, u skladu s dominantnom površnom i dekontekstualiziranom perspektivom, u najvećoj mjeri trebala odnositi tek posredno, preko oskudne obiteljske plaće hranitelja. Upravo suprotno: sužavanje obiteljskih zajednica na nuklearne jedinice u koje je sklonjen sav reproduktivni rad, i u kojima žena figurira kao glavna sluškinja – osoba u kojoj su otada koncentrirani najrazličitiji reproduktivni poslovi, koji su pak vrednovani kao nerad – prije svega je prikriveni prvi uvjet, a time i temeljni ključ za veće prisvajanje privatne dobiti vlasnika kapitala, jer potonji na taj način više ne moraju ulagati u reprodukciju vlastite radne snage. Upravo im to omogućuje prisvajanje većeg udjela viška vrijednosti koji stvara rad. Naime, socijalno-reproduktivni rad nije od ključnog značaja samo za opstanak čovječanstva kao takvog, već je prvenstveno od ključnog značaja za svakodnevno održavanje postojeće te oblikovanje buduće radne snage. Kako bi eksternalizirao troškove vezane uz reprodukciju vlastite radne snage, kapital – na temelju rascjepa političkoekonomskog prostora na privatno i javno, kao i na temelju konstrukata femininosti – namjerno redefinira skrbnički i odgojni rad te ostale oblike reproduktivnog rada kao tip privatnog i zato nepravog rada, koji stoga ne bi trebao obvezivati ni na kakvu naknadu i u prvom bi redu morao ostati strukturno potisnut u umjetno odvojenu privatnu sferu. Drugim riječima, vlasnici kapitala na temelju individualizacije i redefinicije socijalno-reproduktivnog rada kao zasebne problematike izbjegavaju vlastitu društvenu odgovornost, a time, naravno, i vlastite izdatke koji su pak nužni za održavanje i regeneraciju njihove trenutne radne snage i oblikovanje buduće. Prijenosom skrbničkih i uslužnih funkcija na individualna pleća žena, koje bi te poslove trebale obavljati iz čiste ljubavi i stoga besplatno, vlasnici kapitala mogu prisvojiti veći udio dohotka koji je zapravo zajednički stvoren jer ne moraju 28

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

sufinancirati reproduktivni rad. Zato reproduktivni rad, potisnut u umjetno omeđenu privatnost i individualiziran, nije periferan za kapitalizam i nije povezan s patrijarhalnom strukturom obiteljske ćelije koja je naizgled odvojena od društva i sama po sebi prirodna, već je sastavni dio privatne akumulacije kapitala u korist nekolicine (Mies 1998: 170). Tako je reproduktivni rad unutar kapitalističkog društva uvijek ideološki osmišljen kao nepravi ili barem nevidljivi rad, koji valja obaviti u privatnoj sferi u sklopu rodne podjele rada, kao što ga idealno postulira patrijarhalni model nuklearne hraniteljske obitelji. Kapitalizam stoga ne samo da treba patrijarhalnu nuklearnu obitelj, odnosno hraniteljski model, već je podjelom uloga na produktivni javni najamni i privatni reproduktivni rad aktivno uspostavlja te osnažuje. To pak znači da kapitalističko društvo ne pomaže u održavanju ovog modela samo na razini neprestanog ideološkog obnavljanja konstrukata maskulinosti i femininosti u svakodnevnim diskursima, već također, i to prvenstveno, na razini institucionalne politike, kao što su, primjerice, socijalni i porezni mehanizmi države, što ćemo pokazati u nastavku razmatranja, i na temelju čega se kontinuirano uspostavlja, održava i produbljuje patrijarhalni karakter obitelji (Sainsbury 1999c). Zato muškarac ostaje dominantni član obitelji, a žena član koji mu je podređen i o njemu ekonomski ovisan, te napose opterećen individualiziranom i privatiziranom brigom o socijalnoj reprodukciji. Ovo je organizacijski princip kapitalističkih poredaka, čije potporne institucionalne politike pomažu u aktivnom održavanju hraniteljskog modela u svim njegovim osuvremenjenim inačicama, jer o tome ovisi i utoliko veća akumulacija privatnog kapitala. Prijenos opskrbljujućeg rada te dječje skrbi, odgoja i njege u umjetno odvojenu privatnu sferu u kapitalističkom društvu ne odnosi se, dakle, samo na usko shvaćeno rasterećenje muškarca kao hranitelja, kako bi se potonji – neopterećen dječjom skrbi te istodobno potpuno regeneriran na račun opskrbljujućeg rada 29

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

drugog odraslog člana obitelji – mogao pojaviti na tržištu rada. Konstrukcija ženama nametnutog reproduktivnog rada kao nepravog rada te zatvaranje žena u privatnu sferu – prvenstveno kao privatnih vršiteljica reproduktivnog rada ili kućanica te ekonomski ovisnih majki bez vlastitog sebstva, svedenih na puku biologiju – jedan je od temeljnih mehanizama orodnjene eksploatacije te istodobno jedan od osnovnih mehanizama prisvajanja većeg udjela viška tuđeg rada, ovoga puta žena kao primarnih vršiteljica reproduktivnog rada potisnutih u privatnost, a tek naknadno i potencijalnih sekundarnih radnica. Reproduktivni rad, koji je u kapitalističkim društvima pomno ideološki osmišljen kao zasebna problematika, kapitalizam neće podruštvljavati osim minimalno, ili u najboljem slučaju, tek u manjoj mjeri, uglavnom radi rješavanja gorućih društvenih pitanja ili povlastica za selektivno odabrane skupine žena. Naime, kolektivno podruštvljenje kako kućanskih tako i starateljskih poslova (a ne njihova djelomična komercijalizacija na prekarnom tržištu rada) zahtijevalo bi masovnu redistribuciju dohotka u korist onih koji ga stvaraju, a ne onih koji ga prisvajaju. Otuda i inzistiranje kapitala na hraniteljskom modelu, a time i na patrijarhalnom karakteru nuklearne obiteljske zajednice. Zato je u kapitalizmu – u kojemu bi reproduktivni rad trebao spadati u privatnu domenu obiteljske ćelije koja je restrukturirana posebno u tu svrhu – patrijarhalni tip nuklearne obitelji, koji se zasniva na klasičnom ili osuvremenjenom hraniteljskom modelu, za kapital nužna proizvodna te stoga i dalje jedinstvena ekonomska jedinica (Vogel 2013: 17). Njezini nepriznati proizvodi su proizvodnja i održavanje radne snage, čime reproduktivni rad, nametnut ženama i u potpunosti potisnut u privatnost, subvencionira vlasnike kapitala na dvije međusobno povezane razine. Na prvoj je razini riječ o održavanju postojeće radne snage jer autonomija muškog državljanina kao najamnog radnika (ili pak vlasnika kapitala), naravno, ne ovisi o njegovoj ideološki 30

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

osmišljenoj tjelesnoj nespecificiranosti. I muškarac je prije svega tijelo o kojem valja skrbiti, tj. nahraniti ga, odjenuti i oprati da bi uopće mogao obavljati neki posao. Hraniteljski model, na kojem počiva kapitalizam i koji žene stoga predstavlja naprosto kao uzdržavane članice kućanstva, tako prikriva temeljni paradoks, odnosno upravo “ovisnost muškaraca o skrbničkom i uslužnom radu koji su nametnuti ženama, a neophodni da bi omogućili njihovu neovisnost kao radnika i državljana” (Lister 1997: 109). Ključ takvog institucionalnog patrijarhalnog poretka jest da prenošenjem osnovnih skrbničkih i uslužnih funkcija na pleća žena u privatnosti doma vlasnici kapitala izbjegavaju svakodnevne izdatke koji su nužni za uzdržavanje njihove postojeće radne snage; stoga je u kapitalističkom patrijarhatu neplaćeni rad, koji je prenesen na žene i u privatna kućanstva, zapravo i temelj, a istovremeno i “tajni ključ visoke produktivnosti muškaraca kao najamnih radnika” (Federici 2004: 8).8 Njezina zadaća, odnosno zadaća naizgled odvojene privatne sfere postaje nevidljiva i neprekidna cjelotjedna briga o svakodnevnoj regeneraciji muškarca, bez čega “takozvani slobodni najamni radnik ne bi bio u stanju prodavati se na tržištu rada i stvarati višak vrijednosti za kapitalista” (Mies 2007: 269). Žene, kojima je u kapitalističkom društvu na temelju različitih strukturnih mehanizama nametnuta većina 8 Primjerice, još je u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća sastavni dio poslova supruga-kućanica u SAD-u i drugdje na Zapadu bilo kuhanje i organiziranje ručkova ili večera u vlastitoj kući za poslovne partnere svojih srednje pozicioniranih supruga-menadžera, dok su supruge sveučilišnih profesora obavljale većinu istraživačkog rada odnosno barem pomagale u vođenju i razvrstavanju istraživačkih bilješki kako bi suprug sastavio znanstveni članak koji će, naravno, potpisati sam (Pateman 1988: 128). U prvom je primjeru rad žene kod kuće, pri čemu nije bila riječ samo o povremenim poslovnim sastancima, uštedio troškove koje bi privatni zapošljavatelj imao uslijed plaćanja poslovnog ručka u restoranu, a u drugom je primjeru rad kućanice kapitalističkoj državi i proračunu koji potonja alocira sveučilištima iz niskog poreza na kapital uštedio izdatke povezane s redovnim zapošljavanjem osobnog asistenta. Sve to, naravno, znači više obavljenog posla za isključivo jednu plaću i stoga veću “produktivnost” muškarca u korist njegova zapošljavatelja.

31

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

u privatnost potisnutog reproduktivnog rada, svojim neplaćenim radom neposredno subvencioniraju vlasnike kapitala dok su same istovremeno izopačeno uspostavljene kao ekonomski ovisni ne-subjekti (Wilson 2005). Naime, vlasnici kapitala već obavljenim reproduktivnim radom dobivaju regeneriranu radnu snagu u čiju reprodukciju ne moraju ulagati, a to znači da mogu prisvojiti veći udio konačne dobiti, odnosno viška vrijednosti koju stvara radnik. Drugim riječima, zbog već obavljenog i neplaćenog reproduktivnog rada nevidljivih drugih – točnije, onih koje se učinilo nevidljivima – radniku se može isplatiti plaća koja je niža od onoga što bi bilo potrebno kada bismo uzeli u obzir troškove njegove realne, cjelovite reprodukcije, a istovremeno se, s obzirom na već isporučeni paket opskrbe radnika, upravo u tolikom opsegu može povećati stupanj njegove eksploatacije (Wenger i Buck 1988: 467). Ključna vezivna karika ostaje svakodnevni opskrbljujući reproduktivni rad koji je potisnut u naizgled privatnu sferu jer razliku između niže isplaćene plaće i stvarnih troškova potrebnih za osnovni stupanj reprodukcije radnika pokriva, odnosno subvencionira nevidljiv i neplaćeni rad žene u kućanstvu. Prisvojeni udio viška vrijednosti na strani kapitala tako je znatno veći ili uopće moguć upravo na račun neplaćenih ulaznih troškova za održavanje vlastite aktualne radne snage, primjerice u obliku toplih i redovitih obroka, redovno održavane i prane radne odjeće te drugih sličnih poslova (Peterson 2006: 92).9

9 Da je uistinu riječ o zlatnom rudniku eksternalizacije troškova od kojeg neposrednu korist ima kapital, svjedoči i činjenica da bi, kada bi se sve vrste nepodruštvljenih kućanskih poslova nametnutih jednoj ženi prevele u ionako potplaćene oblike formalnog rada na kapitalističkom tržištu, to, primjerice, prema minimalnim izračunima provedenima krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, samo u Austriji značilo udvostručenje broja svih radnih mjesta koja su tada zauzimale žene na formalnom tržištu rada (Wichterich 2002: 97). U Njemačkoj na prijelazu u 1990-e godine, to bi značilo da bi vlasnici kapitala za te poslove iz zajednički stvorenog dohotka prije nego što ga privatno prisvo-

32

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

Druga razina – strukturno ne samo nužno povezana s prvom, već jednako važna, ako ne i važnija, koju često zanemaruje i zapadnoeuropski feministički marksizam – jest starateljski i odgojni rad povezan s njegom i brigom o djeci (kao i o nemoćnima te starijima). Prenošenje brižnog ili starateljskog rada i s time povezanog odgoja djece u privatnost doma te na individualna pleća žena, kao navodno prirodnog produžetka femininosti koja im je pripisana, od jednako je temeljnog značaja za funkcioniranje kapitalističkog režima kao i privatiziranje te individualizacija životno održavajućeg tj. kućanskog rada. Drugim riječima: prenošenje dječje skrbi isključivo na žene u odvojenoj domeni njihova doma sastavni je dio mehanizama veće akumulacije privatnog kapitala. Zato su uskraćivanje dobro organizirane institucionalne njege i time visok stupanj privatiziranja brige o djeci sastavni dijelovi strukturno uvjetovanog potiskivanja i zatvaranja žena u naizgled autonomno polje privatnoga, i to ne samo kao kućanica, već također, i to prvenstveno, kao tek usko biološki postavljenih i reproduktivno instrumentaliziranih, te stoga uvijek i ekonomski ovisnih majki. Tako kapitalizam, na osnovu institucije hraniteljskog modela i njegovih kontinuiranih osuvremenjivanja kao temelja nuklearne obiteljske zajednice, eksploatira neplaćeni i stoga u privatnost potisnuti rad nametnut ženama na dvije međusobno srasle razine. Dakle, kao što smo pokazali, socijalno-reproduktivni rad naprosto nije od ključne važnosti samo za svakodnevno održavanje postojeće radne snage, već je također, i to prvenstveno, prvi uvjet za oblikovanje i djelovanje buduće radne snage, a time i čovječanstva kao takvog. Prijenosom ne samo svakodnevnih njegovateljsko-uslužnih, već također, i to prvenstveno, brižnih i odgojnih funkcija na pleća žena u naizgled odvojenoj privatnosti

je, morali isplatiti najmanje 900 milijardi zapadnonjemačkih maraka godišnje (ibid.).

33

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

njihova doma, vlasnici kapitala izbjegavaju sve temeljne i ključne osobne izdatke koji su u pravilu neophodni za održavanje i oblikovanje njihove postojeće, te buduće radne snage. Naravno, to povratno dovodi do povećane akumulacije privatnog kapitala, odnosno dohotka i dobiti koje stvaraju zaposleni, tj. oni kojima bi ta sredstva itekako dobro došla i za kolektivnu dječju skrb. Namjerna redefinicija reproduktivnog rada kao nepravog rada, iako je riječ o temelju opstojanja i djelovanja društva, ne može se postići naprosto temeljem izjednačavanja takvoga rada s femininošću, već prvenstveno na temelju njegova premještanja isključivo u za to strukturno odvojeno polje privatnosti gdje dobiva predznak drugačije vrste rada. Ovu je vrstu rada samo tako moguće pretvoriti i u vrstu problematike koja bi se naizgled odnosila tek na pojedince i pojedinke, a zapravo ne i na cjelokupna društva, izuzev također, i to prvenstveno, same vlasnike kapitala. Upravo zato kapital, kojemu je radna snaga u pravilu temeljni izvor i primarni uvjet za privatiziranje viška vrijednosti, ženama ne priznaje obvezu koja im je nametnuta, a odnosi se na samu “proizvodnju i reprodukciju radne snage kao vrstu socioekonomske djelatnosti” (Federici 2004: 8). Umjesto toga, kapitalističko je društvo “mistificira” i predstavlja tek kao tip individualnih “osobnih usluga” koje bi žene trebale nuditi kao prirodni produžetak njihova samorazumljivog i privatnosti pripadajućeg rada jer je to, u skladu s konstruktima femininosti, navodno bliže polju prirode i time intuitivnog rada, negoli produktivnog rada u javnom polju, povezanog s razumom (Lister 1997: 70; Federici 2004: 8). Dakle, prenošenjem ogromnih reprodukcijskih izdataka – koji su od temeljnog značaja za oblikovanje i održavanje radne snage – na pojedinačna kućanstva i pleća žena, pri čemu su kućanski i opskrbljujuće-starateljski poslovi koji su im nametnuti osmišljeni kao oblici ne-rada i time kao vrsta beskonačno dostupnog prirodnog resursa – jer bi, u skladu s konstruktima femininosti i ideološkim operacijama povezanima s naturalizacijom umjetnih hijerarhijskih dualizama, spadao u polje intuitivnosti i prirode 34

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

– vlasnici kapitala parazitiraju na reproduktivnom radu žena potisnutom u privatnost te akumuliraju ogromne privatne profite (Mies 1998: ix). Upravo su zato unutar kapitalističkog patrijarhata, koji se zasniva na institucionalizaciji različito osuvremenjenih hraniteljskih modela, žene reducirane na puku razinu supruga, i primarno tek reproduktivnih majki, koje stoga preko instituta hraniteljskog modela, operativnog preduvjeta kapitalizma, prvenstveno ostaju zatvorene u polju privatnoga, gdje je rad žena zapravo tek naizgled odvojen od produktivno definiranog rada. Ukratko: domestifikacija ili konstrukcija žena u kapitalizmu kao kućanica-vršiteljica reprodukcije koje su prije svega (u različitim stupnjevima) sklonjene u privatnost i, vezano s tim, tek usko biološki reproduktivno definiranih majki te različito ekonomski ovisnih partnerica, jedan je od temelja kapitalističkog sustava eksternalizacije reprodukcijskih troškova za potrebe obnove ili izgradnje radne snage, a time i jedan od temelja prisvajanja viška vrijednosti koju stvara rad. No, ovaj oblik orodnjene eksploatacije još uvijek nije sve. Kako su žene u kapitalističkom patrijarhatu bile i ostaju prvenstveno definirane kao privatne njegovateljice i sluškinje, tj. majke-kućanice, istovremeno su tretirane kao uzdržavani i stoga ekonomski nesamostalni subjekti (tj. ovisne i drugorazredne državljanke) iako njihov rad posredno subvencionira plaće muškaraca i neposredno sam kapital. To je također vrijedilo, i još uvijek vrijedi u slučaju njihova na ovaj ili onaj način nužnog ulaska na formalno kapitalističko tržište radne snage, gdje ih se, uslijed izostanka organizirane institucionalne brige o djeci i starijima, kao i nepostojeće ili tek minimalno podruštvljene brige o svakodnevnim životnim potrebama, i dalje primarno tretira kao puke kućanice i majke-supruge te stoga kao kućanice-supruge koje su izvan doma u najboljem slučaju samo dodatno zaposlene.10 Drugim riječima, u kapitalističkim patrijarhalnim sistemima 10 Sve to obuhvaćeno je i engleskim izrazom working housewife. Možemo se uvjeriti koliko je taj status dijametralno apsurdan i istodobno naturaliziran

35

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

još uvijek se radi o konstrukciji žena prvenstveno kao privatnih vršiteljica reprodukcije, koje u najboljem slučaju mogu također raditi “izvan doma”, ali ih se tada tretira i plaća kao da se radi o sekundarnim i stoga pomoćnim radnicama jer bi njihov primarni posao i dalje trebao biti reproduktivni rad kod kuće. U skladu s tom ideologijom, zaposlenje žene i njezina plaća nisu označeni i tretirani kao jednakovrijedni i komplementarni dohotku muškarca, već ih se tretira i isplaćuje kao puki dopunski i stoga tek potporni dohodak onome koji bi trebao zaraditi muškarac kao hranitelj obitelji, bez obzira na njegov stvarni radni status (Fussell 2007; Mies 1998). Prema toj bi logici žena obavljala posao “van doma” tek kao dopunsku djelatnost jer bi potonja bila podređena njezinoj primarnoj ulozi privatne vršiteljice reprodukcije, a zbog čega bi, navodno opravdano, trebala biti plaćena manje (Brickner et al. 2010: 317). Dakle, žene su time što su segregirano pripuštene na tržište radne snage bile i ostale plaćene znatno manje od muških radnika za jednako teške i zahtjevne poslove ili za radna mjesta koja su po radnom naporu intenzivnija, a nisu odgovarala muškarcima. Iz svega navedenog proizlazi i da su žene za svoj rad u kapitalističkim sistemima, u kojima se obračuni uvijek zasnivaju na hraniteljskim, a tek iznimno na individualnim modelima u njihovim različitim osuvremenjenim krinkama, još uvijek znatno manje plaćene. Naime, zaposlenje i dohodak žene, čak i u suvremenim kapitalističkim sistemima – u kojima većinom nastupaju kao radnice na pola radnog vremena ili na određeno – još uvijek su strukturno izvedeni te se stoga i tretiraju kao tek dodatni doprinos, odnosno dopuna navodno postojećem i samodostatnom obiteljskom dohotku, koji bi i dalje trebao biti u domeni muškaraca, hranitelja, i to bez obzira na

ako naprosto preokrenemo sintagmu u working househusband. Prema njoj bi suprug prirodno spadao najprije u privatnost doma, a tek bi potom bio muškarac koji je dodatno zaposlen van doma tj. van parametara njegova područja, što znači da zaposlenje nastupa kao dodatak, a ne kao primarna funkcija.

36

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

stvarno partnersko ili bračno stanje žene ili stvarni radni status muškog partnera. Ovakva politika strukturno marginalizira i sistemski isključuje žene. Gura ih na rub kao tek pomoćnu i time podcijenjenu te još eksploatiraniju radnu snagu, istovremeno ih potiskujući u podređeni položaj unutar obitelji jer ih većinom, čak i ako su zaposlene, čini financijski nesamodostatnima te stoga subjektima koji su i dalje neravnopravni i ovisni o partnerima. Ta politika, koja se zasniva na sustavnom obezvrjeđivanju i u pozadinu potisnutom radu žena – koje u najboljem slučaju mogu raditi i “izvan doma”, ali samo kao sekundarno markirane, navodno tek pomoćne i stoga niže plaćene radnice – nastupa kao sastavni dio eksploatatorskih odnosa. Ona, naime, djeluje kao jedan od osnovnih mehanizama kapitalizma: kao vrsta “trika koji omogućuje definiranje polovice ljudskoga rada kao slobodno dostupnog i uvijek raspoloživog resursa” (Mies 1998: ix). Ili, riječima Zillah Eisenstein: time što je ženama pripisana ideološka oznaka majki-kućanica i pukih sekundarnih radnica – čije je mjesto prvenstveno kod kuće, u ulozi obezvrijeđenih vršiteljica reprodukcije, koje u iznimnim slučajevima i silom prilika mogu raditi izvan doma, ali za znatno niže vrednovanu plaću koja je konfigurirana tek kao dopuna – “dva različita rada [označena kategorijama reproduktivno i produktivno] obavljena [su] za manje od cijene samo jednoga” (1999: 211). Kapitalizam se tako, između ostalog, zasniva na patrijarhalnom podređivanju i sistemskoj eksploataciji žena: na temelju konstrukata femininosti i maskulinosti te razdiobe socioekonomskog prostora na umjetno odvojenu privatnu i javnu sferu, ženama nametnut i devaloriziran te neplaćen reproduktivni rad u privatnosti doma s jedne strane, te sustavno potplaćen i segregiran produktivni rad s druge strane, glavni su temelji akumulacije privatnog kapitala. Ili, kako je za potrebe razumijevanja strukturne sraštenosti kapitala i institucionalnog patrijarhata na našem prostoru suštinu te problematike ispravno tumačila i zahvatila još Vida Tomšič (1978a: 149): 37

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Kapitalist je već na početku industrijskog razvoja spoznao posebne prednosti ženskog rada. Ženski rad u industriji bio je i ostao značajan izvor njegovih dodatnih profita; njezin rad u kućanstvu pojeftinjuje troškove održavanja radne snage supruga i djece, a zbog svoje je privremenosti njezin rad posebno unosan oblik “rezervne radne snage”; u razdoblju krize ženu je najlakše otpustiti ili joj smanjiti radnu satnicu (jer, “kao što svi dobro znamo”, ženino je mjesto kod kuće, s djecom), a u razdoblju industrijskog rasta može ju se zaposliti i uz nižu plaću jer je njezina plaća ionako tek “dopuna” obiteljskog budžeta.

Mit o obiteljskoj plaći hranitelja11 Na prvi pogled se čini da su muškarci, kao prvopostavljeni hranitelji obitelji (bez obzira na postojeću realnost) privilegirani u okviru konstelacije kapitalističkog patrijarhata – koji se zasniva na različito osuvremenjenim i institucionalno održavanim oblicima hraniteljskog modela i rad većine žena na formalnom tržištu rada strukturira kao dopunski i marginalni, kako bi se što više reproduktivnog rada zadržalo u naizgled odvojenoj privatnosti doma. Kako napominje Chris Harman, bivajući rasterećeni kućanskih i starateljskih poslova, muškarci su unutar tako skrojene nuklearne obitelji od začetka postavljeni kao oni koji, doduše, ne kontroliraju višak vrijednosti svojega rada (on pripada kapitalistu), ali unutar obiteljskog kruga imaju nadzor nad priljevom nadničarske naknade i njezinom distribucijom, što im daje osjećaj gospodarenja (1984, elektronski izvor). Tako suprug iz svoje pozicije može nadzirati i zahtijevati obavljanje opskrbljujućeg rada (Barrett i McIntosh 2015). Prvenstveno o njemu, u ulozi glavnog hranitelja, i o njegovoj volji ovisi na koji će način 11 Podnaslov je preuzet i prilagođen iz članka Michèle Barrett i Mary McIntosh “The ‘Family Wage’: Some Problems for Socialists and Feminists”, Capital and Class 4/51 (1980): 56.

38

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

obitelj opstajati i, prije svega, koliki će udio dohotka uopće biti dodijeljen supruzi, jer potonjoj čak i možebitno zaposlenje u kapitalističkom sistemu, uglavnom na pola radnog vremena, ne omogućuje ekonomsku neovisnost i samostalnu egzistenciju. Međutim, strukturno gledano – budući da obitelj nije odsječena jedinica, već sastavni dio širih, u ovom slučaju kapitalističkih socioekonomskih odnosa – riječ je o varljivom i utješnom obliku naizgled autonomne ili muškarcu svojstvene patrijarhalne moći. Hranitelj obitelji eventualno je gospodar oskudno normiranog nadničarskog dohotka koji njemu i djeci koju bi trebao prehraniti omogućuje da se integriraju i na taj način kružno vraćaju u sistem kao “nadničarski robovi” (Fine 1992). Provodeći istovremeno možebitnu kontrolu nad radom supruge-kućanice putem očekivanja ili zahtijevanja da bude u cijelosti zbrinut i regeneriran kako bi mogao raditi, muškarcu kao hranitelju time je zapravo dodijeljena tek uloga posredujućeg upravitelja suprugom-kućanicom. Tako hranitelj obitelji na prvi pogled ima ulogu patrijarha obitelji isključivo u svoje ime i za svoje interese, a zapravo taj zadatak obavlja također, i to prvenstveno, kao medijator u ime kapitala (Dunaway 2003: 193). S obzirom na raznovrsnu i kombiniranu prirodu uslužnih djelatnosti i poslova koji su u kapitalističkom patrijarhatu preneseni u privatnu sferu na pleća žena, potonje zapravo obave više posla u usporedbi s muškarcem koji tradicionalno obavlja samo jedan, tj. najamni posao hranitelja, i doprinosi samo plaćom koja uglavnom također nije dovoljna za osnovnu egzistenciju. Unatoč tome, žene-kućanice u zamjenu za taj raznovrsni posao unutar kapitalističkog patrijarhata i hraniteljskog modela kojemu isti pripada imaju pravo samo na sporazumni djelić obiteljske plaće ili naknade za održavanje koja im je ustupljena kao nadoknada ili u zamjenu za njihov u pravilu raznovrsni i cjeloviti reproduktivni rad. Koncept obiteljske plaće i muškarca kao hranitelja, a zapravo medijatora, stoga je u kapitalističkom sistemu prije svega alat i mehanizam kojim si 39

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kapital osigurava neposredni pristup raznovrsnom neplaćenom reproduktivnom radu koji je, u naizgled odvojenoj privatnosti doma, sjedinjen u jednoj osobi koja je djelomično ili ekonomski potpuno ovisna o suprugu. Ova je ovisnost stoga zapravo dvostruko izopačena jer je žena, s jedne strane, postavljena u potpuno podređeni i ekonomski ovisan položaj s obzirom na svojega partnera, unatoč ukupnom poslu koji obavlja. S druge strane, to je ogromna “ušteda” za kapital, koji potiče mit o obiteljskoj plaći kao dostatnoj, kako za hranitelja tako i za vršiteljicu reprodukcije, što su u nedavnoj prošlosti prihvaćali i reformistički sindikati (Seccombe 1986: 74). Naime, za sav taj raznovrsni reproduktivni rad, u svim njegovim odvojenim oblicima, već bi i na potplaćenom neformalnom kapitalističkom tržištu rada valjalo odvojiti znatno više nego što u stvarnosti iznosi jedna cijela prosječna obiteljska plaća, da ne spominjemo utoliko niži udio naknade za održavanje na koji bi žena u zamjenu za svoj rad trebala imati pravo u okvirima obiteljske plaće kao “uzdržavana” vršiteljica reprodukcije. Taj udio, koji se odbija od obiteljske plaće, i preko kojega kapital ne samo da ima pristup njezinu radu, već obiteljsku plaću prikazuje kao dostatnu da pokrije rad oba partnera, višekratno je niži od stvarne vrijednosti rada žene na čija pleća kapital eksternalizira većinu ili sve svoje reprodukcijske troškove za održavanje postojeće (i buduće) radne snage (Federici 2004: 115). Tako unutar kapitalističkog patrijarhata, koji se zasniva na institucionalnom stimuliranju hraniteljskog modela, konstrukt obiteljske plaće u suštini nastupa i kao vrsta legalno osmišljenog vezivnog i prijenosnog mehanizma, preko kojega se primarno provodi akumulacija neplaćenog reproduktivnog rada za korist kapitala (ibid.). Mit o obiteljskoj plaći ima glavnu ulogu u utvrđivanju ove strukturno uspostavljene unutarnje obiteljske dominacije, gdje su ekonomska suverenost i navodno slobodna participacija supruga na kapitalističkom tržištu radne snage istovremeno 40

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

pretpostavljene i uvjetovane ekonomskom ovisnošću te sekundarnom, drugotnom pozicijom, a time i strukturnom te stvarnom podređenošću partnerice koja je primarno svedena na reproduktivni rad. Obiteljska plaća trebala bi muškarcu osiguravati prestižnu poziciju i ekonomsku neovisnost. No, potonja je u najboljem slučaju “iluzorna i ideološka” (Fraser 2013: 94). Naime, u cijeloj povijesti kapitalizma, uglavnom bijedni iznosi – osim rijetkih iznimki među visokotehnološki obrazovanim kadrom srednjeg sloja (Gough et al. 2006: 84) – nikada nisu dostajali za egzistenciju cijele obitelji. Kao što su pokazali brojni istraživači i istraživačice, iz toga i proizlazi prisilni rad, prvenstveno djece svih dobi, u tvornicama (poput predionica), na ulici (kao čistača cipela, raznosača pisama, sitnih preprodavača, pomagača u trgovinama, prodavača i kolportera) te u domu kao pomoćnika koji su majkama pomagali u ostvarivanju visokih kvota rada koji se obavljao kod kuće, odnosno onoga što bismo danas nazvali podugovorenim industrijskim radom – a to je obuhvaćalo sve od šivanja konfekcijske odjeće, vezenja, izrade umjetnog cvijeća, do izrade ili ukrašavanja šešira itd. (Zelizer 1985: 83). Zabranom dječjeg rada, odnosno selektivnom redukcijom i produljenjem obaveznog školovanja, taj je rad prenesen na mlade, od kojih se očekivalo da se čim prije zaposle (kao pripravnici ili tvornički radnici) te doprinose obiteljskom budžetu (Brenner i Ramas 1984: 54–55). Rad žena uglavnom se pokazao kao važan dodatak potonjem, čime je dodatno degradiran. Primjerice, još do sredine 20. stoljeća u srednjem sloju se zasnivao na iznajmljivanju soba s uračunatim posluživanjem obroka ili na vođenju većih svratišta, ovisno o veličini kuće (a time i situiranosti muškarca) o kojoj je brinula žena (Bronstein i Harris 2012: 61). Među radnim ženama, obuhvaćao je neformalne djelatnosti na sivom tržištu, kao što je isprva bilo glačanje i pranje po kućama za žene srednjeg sloja ili dodatna pomoć u kućanstvu za ostale, dječja skrb, čišćenje stanova itd. (Barrett i McIntosh 1980: 57). Za udane 41

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

supruge-kućanice, cijelo je to vrijeme vrijedilo da su dohodak svojih supružnika “dopunjavale” tvorničkim (i kasnije uredskim) poslom kod kuće. Takav je rad bio i, naravno, ostao plaćen po jedinici proizvoda ili usluge, te se stoga od samih začetaka i zbog visokih jediničnih normi smatra najeksploatiranijim oblikom rada. U Britaniji je 1977. godine takav rad obavljalo pola milijuna žena (Barrett i McIntosh 1980: 78). Statistike – primjerice za Britaniju, kolijevku hraniteljskog modela – u istom desetljeću pokazuju da je dohodak hranitelja u stvarnosti činio tek 51 posto cjelokupnog obiteljskog proračuna potrebnog za minimalnu egzistenciju i da se zajednički budžet stoga nužno dopunjavao drugim sredstvima, poput bijedne i selektivno propisane “državne socijalne pomoći, prihoda iz ostalih vrsta samozapošljavanja na neformalnom tržištu, iz plaća žena, što je predstavljalo 11,4 posto cjelokupnog budžeta, te dohodaka drugih članova obitelji, čiji je udio obuhvaćao 10,8 posto budžeta” (Barrett i McIntosh 1980: 58).12 Mit o obiteljskoj plaći – koja bi trebala osiguravati egzistenciju cijele obitelji, a hranitelju osigurati ekonomsku neovisnost i mobilnost te dodijeliti autoritativnu poziciju u obitelji – istovremeno krije i pretpostavlja tajno siromaštvo kako supruge-kućanice, koja je zbog dječje skrbi prisiljena dugotrajno ostati kod kuće, tako i supruge koja je sekundarno zaposlena tek “dodatno”, na pola radnog vremena. Ako priljev većeg dijela dohotka u obiteljski proračun ovisi o isključivo jednom članu, to ne samo da mu automatski dodjeljuje glavnu simboličku poziciju, već i moć stvarnog odlučivanja, o čemu, između ostalog, ovisi i daljnji način

12 Ili, kako ističu i drugi istraživači: “Kada žene ne bi radile, u Velikoj Britaniji bi u apsolutnom siromaštvu živjelo četiri puta više obitelji. Zato se do početka 1980-ih udio udanih žena na tržištu rada povećao za više od polovice” (Fine 1992: 145). Naravno, kao što ćemo pokazati u jednom od idućih poglavlja, primarno na pola radnog vremena, koje u Britaniji među ostalim ostaje podešeno na bijednih 16 sati (ili samo dva puna radna dana) tjedno.

42

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

raspoređivanja dohotka među članovima obitelji. U kriznim uvjetima, kao što pokazuju sociološka istraživanja te na što ukazuje i Myra Marx Ferree, gospodarenje zajedničkim budžetom privremeno preuzima kućanica, prvenstveno kada je riječ o popunjavanju rupa preraspodjelom troškova za kupnju i potrošnju hrane te o neophodnim i napornim matematičkim akrobacijama povezanima s preraspodjelom otplata već prekoračenih dugova (Marx Ferree 1990: 878). Ako je obiteljski budžet na pozitivnoj nuli ili pokazuje višak, u formacijama u kojima je muškarac jedini hranitelj i veza s vanjskim svijetom, prednost ima opskrba namijenjena muškarcu i zadovoljenju svih njegovih potreba, dok unutarnja preraspodjela dohotka jača dihotomiju ovisne i samopožrtvovne žene s jedne strane te neopterećenog, autonomnog muškarca s druge. Pritom, kako napominju Michèle Barrett i Mary McIntosh, moguća su dva načina podjele jedinog ili pak glavnog nadničarskog dohotka.13 Dakle, suprug svojoj partnerici na dan isplate može uručiti cijelu plaću, istovremeno odmah u zamjenu primajući udio tog dohotka kao džeparac za osobno korištenje po vlastitom nahođenju (hobiji, cigarete, alkohol itd.), dok žena ostalo zadržava za kućanske izdatke. U drugom slučaju, žena ne dobiva cijelu plaću, već samo udio, odnosno naknadu za održavanje, koju suprug, ne nužno upoznat s cijenom živežnih i drugih namirnica, subjektivno smatra dostatnom za

13 Nadničarski dohodak je dohodak svih onih radnika koji ne posjeduju vlastita sredstva za proizvodnju. To u kapitalizmu podrazumijeva i slabije plaćen sloj stanovništva koji je usko definiran kao radnička klasa, te nešto bolje plaćeni, ali i dalje eksploatirani i uglavnom kooptirani srednji sloj (pojednostavljeno rečeno: i plaće nastavnika, viših službenika te ostalih predstavnika srednjeg sloja prije svega ovise o stopi poreza na kapitalnu dobit, a time tek o određenom postotku redistribucije privatiziranog kapitala koji je potonji – doduše, od zajedničke pogače koju stvaraju drugi najamni radnici i radnice – spreman ustupiti javnom sektoru). Ove dvije suprotstavljene skupine – ili ono što bi liberalizam nazvao slojevima, utvrđujući time predstavu o nekakvoj prirodnoj hijerarhijskoj piramidi i o navodno posve odvojenim skupinama ljudi – zajedno tvore različito diferenciranu kategoriju najamnih radnika.

43

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

svakodnevno funkcioniranje kućanstva. Premda se čini da je prvi sistem pravedan, a drugi nepravedan – naime, iz potonjeg proizlazi da supruga nije nužno ni upoznata sa stvarnom visinom plaće supruga, koji također ne treba otkriti ni druge izvore novca, poput povišica, bonusa itd., i u cijelosti ih može zadržati za sebe – njihov je zajednički i degradacijski nazivnik taj da interese žene ostavlja po strani i istovremeno ih preusmjerava isključivo na zadovoljavanje potreba ostalih članova obitelji, odnosno iznova ih osmišljava i izjednačava s kućanstvom ili isključivo s radom brige i održavanja drugih: tako “[suprug i djeca] imaju svoj džeparac ili pak veći udio plaće, dok je sve što ostaje ženi novac za kućanstvo” (Barrett i McIntosh 2015: 68). Njezine su potrebe tome podređene. Ako upravlja većinom budžeta, njezine potrebe ostaju potisnute u drugi plan jer da bi ih namirila mora posegnuti u novac namijenjen kućanstvu – dakle, opskrbi, odjeći i obući supruga i djece – što uzrokuje osjećaj krivnje; a ako raspolaže samo udjelom suprugove znatno više plaće, mora ih se u potpunosti odreći, osim ako od supruga svaki put izmoli dodatna sredstva (Barrett i McIntosh 2015: 69). Tako se žena u okviru hraniteljskog modela i njegovih osuvremenjenih inačica mora odreći svojih osnovnih potreba kako bi namirila potrebe djece i supruga, koje stoga postaju prioritet (Seccombe 1986: 58). Uz oskudni obiteljski dohodak i nemogućnost akumulacije vlastitog rezervnog fonda,14 to dovodi do nedostatne ishrane kao i do nedovoljne snabdjevenosti odjećom i obućom, što je još izraženije u razdobljima krize. Jednaki princip koji u kapitalizmu dovodi do prikrivenog siromaštva žena funkcionira i u naizgled egalitarnijim obiteljima sa zajedničkim dohodovnim proračunom, u kojima su žene 14 Primjerice, to je u Britaniji, jednoj od kolijevki industrijskog kapitalizma i hraniteljskog modela, još do 1964. bilo zakonodavno regulirano. Višak novca koji žena nije uspjela u cijelosti potrošiti na vođenje kućanstva zakonski je pripadao suprugu (Barrett i McIntosh 2015: 68).

44

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

zaposlene na pola radnog vremena ili pak rade kod kuće. Njihova su primanja barem za polovicu niža od primanja muškaraca, što znači da je moć upravljanja i odlučivanja i dalje na strani onoga sa znatno višim dohotkom, o kojem ovisi i namirenje kredita, osiguranja, socijalnih izdataka i drugih većih obaveza (Barrett i McIntosh 2015: 69), dok se suprugin novac smatra dopunom kojom se namiruju tekući izdaci za prehranu, sredstva za čišćenje, dječju skrb i ostali kućanski poslovi. Žena tako iznova dobiva oznaku kućanice, čije se potrebe i interesi ponovno stapaju i poistovjećuju s brigom o reprodukciji drugih na račun brisanja vlastitoga sebstva, dok muškarac nastupa kao glavni financijer. Time se iznova utvrđuje tek neznatno rekalibrirana unutarnja obiteljska hijerarhija, čiji temelj ostaje podjela na ekonomski samodostatnog nadničarskog, te o njemu ovisnog, i dalje prvenstveno reproduktivnog partnera, čime se hraniteljski model ne dokida, već eventualno osuvremenjuje. Koncept obiteljske plaće i muškarca kao hranitelja, iz čega bi trebala proizlaziti i njegova samodostatnost i ekonomska neovisnost, prije svega je oblik depolitizacije te ideološkog sedativa samih muškaraca.15 I ne samo zato što se neminovno siromaštvo

15 Rezimiramo li na tragu Michèle Barrett: koncept obiteljske, hraniteljske plaće, koja u jednom paketu pretpostavlja unekoliko viši stupanj ekonomske ovisnosti i potpune nesamodostatnosti ne samo djece već i žena, automatski povećava motivaciju najamnog radnika da radi još više, istovremeno snižavajući prag vlastite radikalnosti i spremnosti za suprotstavljanje sistemu jer bi u slučaju možebitnog gubitka posla bila ugrožena egzistencija svih članova obitelji. Temelj kapitalističkog sistema jest hraniteljski model jer je u njega, između ostalog, automatski ugrađena ključna sastavnica samokontrole radnika kojom se potiče konzervativni stav, a time i zatiranje svakog radikalnog pokušaja već u korijenu, da ne spominjemo angažirano sudjelovanje u strateški promišljenom otporu protiv sistemske eksploatacije (Barrett 2014: 212). Prikladnost tog konzervativnog modela za kapitalistički sistem također se manifestira u tome da usko omeđena sindikalna politika – koja se vrti tek oko povećanja nadnica, ali ne i propitivanja sustava te aranžmana socijalne politike – prelako upada u zamku koja potkopava klasnu borbu, a time i rušenje svih međusobno sinergijski povezanih kategorija eksploatativnog rada muškaraca i žena, i nadomješta ih

45

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

– koje donosi nadničarski odmjerena naknada, nedovoljna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba svih članova obitelji – obično prikriveno prenosi unutar obiteljske vertikale prema dolje na druge članove, i to prije svega na ekonomski ovisne i podređene žene u ulozi isposničkih vršiteljica reprodukcije bez vlastitoga sebstva, od kojih se očekuje da na svoja pleća preuzmu većinu tog tereta ili da ga pak prihvate u cijelosti. Također, tome je prvenstveno tako zato što obiteljska plaća muškarcu omogućuje varljivu predstavu da je gospodar vlastitog položaja, kako u obitelji, tako i u javnoj sferi, u kojoj bi trebao nastupati kao slobodni, neovisni subjekt, koji u zamjenu za svoj rad prima adekvatnu naknadu. Tako se utvrđuje obmanjujuća ideja da su žene, koje su zbog strukturnih zahtjeva kapitala za eksternalizacijom vlastitih reprodukcijskih troškova te za neisplaćivanjem i prikrivanjem reproduktivnog rada zatvorene u privatnu sferu – i posljedično isključene ili gurnute na rub domene najamnog rada te pretvorene

ratom protiv zapošljavanja žena u formalnom sektoru, pod krinkom očuvanja ili povećanja obiteljske plaće hranitelja. U takvu su zamku na Zapadu upali reformistički i cehovski orijentirani sindikati koji su – omaškom, ili kako bi izbjegli klasnu borbu – svoju borbu pretvorili ili fokusirali na razinu umjetnog antagonizma između muškaraca i žena (Federici 2004: 115), uz pretpostavku da rad žena umanjuje vrijednost rada muškaraca. Na taj su način išli na ruku kapitalu jer su pomagali još više obezvrijediti rad žena u formalnom sektoru, koji je bio redefiniran kao tek djelomično ili polukvalificiran, čak i tamo gdje je u stvarnosti bio visokokvalificiran. Žene su ograničili na posebne oblike formalnog rada iz kojeg je proizašlo utvrđivanje njihova marginalnog statusa kao pričuve rezervne i stoga još potplaćenije radne snage. Treća zamka, koja se krije iza ustrajanja na uskoj borbi za obiteljsku plaću i kojom zapadni sindikalni pokret ide na ruku kapitalu, jest pretpostavka da je kompleksni problem siromaštva i sistemske eksploatacije moguće jednostavno riješiti povećanjem obiteljske plaće što, naravno, znači povlačenje žena s formalnog tržišta radne snage, dok istovremeno perpetuira ideologiju da se životni standard može održavati prijenosom svih reprodukcijskih troškova na pleća radnika – dakle, sitnišem koji mu je ustupljen, umjesto strukturnim posezanjem u cjelokupni višak koji stvara radnik te većinu kojeg i dalje privatizira kapital (Barrett i McIntosh 1980: 68). Potonje se, naime, još uvijek odražava u osiromašenoj ili tek djelomično dostupnoj javnoj infrastrukturi te nisko ili selektivno odmjerenoj razini socijalne sigurnosti.

46

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

u ekonomski potpuno ovisne članove obitelji – jedine koje u kapitalističkom sistemu utjelovljuju ovisnost i eksploataciju (Fraser 2013: 91). Isključivi naglasak na borbi za obiteljsku plaću i njezinu visinu, što bi trebala biti osovina suprugove slobode i ekonomske neovisnosti, namijenjen je skretanju pogleda od stvarnog poretka kapitalističkih odnosa koji su eksploatatorski i u odnosu na samog muškarca. Naime, njegova je financijska samodostatnost, a time i autonomija, strukturno ograničena: ovisna je o količini viška rada i profita koju želi privatizirati zapošljavatelj, te je stoga i u ovom slučaju barem djelomično ili u cijelosti iluzorna. Ovaj je eksploatacijski odnos prikriven i mistificiran jer je, unatoč nepostojanju drugih sistemskih mogućnosti, predstavljen kao slobodni i uzajamno ugovoreni odnos u koji radnik ulazi vlastitom voljom, a ne silom prilika (Pateman 1988). Sve bi to trebalo biti tek ravnopravna ugovorna razmjena između zapošljavatelja i radnika, u sklopu koje, začudo, radnik zapošljavatelju dobrovoljno ustupa rezultate svojega rada, a zapošljavatelj od radnika (u zamjenu za djelić cjelokupnog dohotka koji je ostvario) eventualno pozajmljuje njegovu radnu snagu, kao da je riječ o zasebnoj pojavi, odvojenoj od tijela i misaonog procesa radnika (Pateman 1988: 142). Premda su radne mogućnosti i sposobnosti inherentne radniku kao čovjeku i stoga njegov neotuđivi dio – jer su, na kraju krajeva, ovisne i o stupnju iskustva te znanja koji pretpostavlja razmišljanje i aktivno svjesno upravljanje radnim procesima (1988: 143) – ovdje su predstavljene kao nešto čovjeku izvanjsko. Tom ideološkom akrobacijom moguće je dobiti i dojam da se eksploatacija uopće ne tiče samog čovjeka jer je riječ tek o apstraktno odvojenoj radnoj snazi, a time ne dotiče ni uvjete i organizaciju njegova rada (1988: 73). Stječe se utisak da je eksploatacija nešto čovjeku izvanjsko i da se, umjesto hijerarhijskih odnosa između nadređenog kapitala te podređenih i ovisnih radnika bez vlastitih sredstava za proizvodnju, naprosto radi o slobodnoj razmjeni među jednakima, a smisao svega toga trebala bi biti radnikova usredotočenost na “obiteljsku plaću”. 47

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Premještanjem pogleda sa sistemske analize i sustavnog razumijevanja eksploatacije kao inherentnog maziva kapitalističke mašinerije, na suženo polje nadničarske naknade kao svojevrsne privilegije koja bi radniku trebala donositi neograničenu slobodu i mogućnost neovisnog samoostvarenja, zapravo se prikriva upravo do kojeg stupnja eksploatacija pogađa samog obiteljskog hranitelja. Time se prikriva i mistificira bitna činjenica da je obiteljski hranitelj tek prividni gospodar svojeg položaja – dakle, da je i sam neslobodan – jer je izvan kućanske zajednice u ovisnom i podređenom položaju spram nekog drugog, tko prisvaja i upravlja rezultatima njegova rada na račun socijalne depriviranosti većine (Fraser 2013: 95). Takvim ideološki akrobatskim naglaskom na obiteljskoj plaći kao svojevrsnoj automatskoj i hijerarhijskim odnosima neopterećenoj privilegiji muškarca kao obiteljskog hranitelja, rasplinjuje se i temeljna svijest da su njihova eksploatacija ili nadničarsko ropstvo, zajedno s još većom eksploatiranošću žena zatvorenih u privatnoj sferi kao besplatnih vršiteljica reprodukcije radne snage, protočno operativni i strukturno međuovisni principi. Doimaju se rascijepljenima, iako su ustvari sinergijski, međusobno kompatibilni i sastavni elementi kapitalističkih odnosa, gdje vidljiva podređenost jednoga zakriva nevidljivu podređenost drugoga i obrnuto, pri čemu je “nadničarski rob […] kapitalizmu jednako neophodan kao i patrijarhat” (Pateman 1988: 151, 152). Iz toga proizlazi i spoznaja da političkoekonomski poretci, sa svojim sustavima socijalne reprodukcije, imaju neposredni i ključni utjecaj na institucionalnu i svakodnevnu organizaciju ljudskih života. Nasuprot prevladavajućem i u posljednjih dvadeset godina priučenom liberalnodemokratskom uvjerenju, politička ekonomija nije zasebno ili od svakodnevnog čovjeka odvojeno polje praksi i silnica moći. Politička ekonomija neposredno je ugrađena u organizaciju društva i svakodnevne realnosti, određujući ujedno ishodišta za načine pozicioniranja, i s 48

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

time u vezi, za izgradnju ljudske subjektivnosti, a onda i njihovih pobuda, načina samovalorizacije te konačnih oblika i mogućnosti samoostvarenja. Politička ekonomija je način funkcioniranja organizacije i oblika življenja, što se kao truizam odražava u temeljnoj feminističkoj svijesti da kapitalizam treba, potiče i cijelo vrijeme izgrađuje patrijarhat (Mies 2007: 272). Razumijevanje njegovih mehanizama djelovanja iziskuje temeljnu svijest o izvorima i razlozima podjele političkoekonomskog prostora na dvije umjetno izolirane kategorije privatnoga i javnoga te razlozima za strukturnu težnju prema privatiziranju reproduktivnog rada, što dovodi do neprestanog obnavljanja hraniteljskog modela u osuvremenjenim oblicima i time patrijarhalnog poretka nuklearno osmišljene obiteljske ćelije. Jedan od temelja razumijevanja kapitalizma jest spoznaja da su “historijski oblikovana i utvrđena dominacija muškaraca nad javnom sferom te ograničavanje identiteta, uloge i utjecaja žena na privatnu sferu od temeljnog značaja za konstrukciju društveno-rodnih identiteta te očuvanje nejednakih odnosa” (Youngs 2000: 47). I zato, poslužimo li se mišlju Terese L. Ebert, nije dovoljno samo preispitivati kako funkcioniraju rodni konstrukti, već i zašto tako funkcioniraju (2005: 34). Ovo je temeljni epistemološki pomak koji omogućuje i sistemsko razumijevanje prožetosti i sraštenosti eksploatativnih socioekonomskih režima kao što je kapitalizam, i njima potpornih sistemskih oblika zatiranja, koji proizlaze iz binarnih i hijerarhijski postavljenih rodnih konstrukata. Dakle, ograničimo li se samo na načine na koje se manifestiraju kategorije roda i spola, bez svijesti o njihovim strukturnim pokretačima, možemo se u najboljem slučaju usredotočiti tek na izolirane kulturološki označene tematike i naizgled nepovezana, fragmentirana pitanja. Time što su koncepti roda i spola apstrahirani, nasilno odvojeni i isključeni iz šireg polja socioekonomskih pokretača eksploatacije, oni sami postaju “dematerijalizirani”, ispražnjeni i raspršeno fragmentirani na razinu 49

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

naizgled “slobodno lebdećih oblika zatiranja” (Ebert 2005: 35). Za potonje se doima kao da se tiču tek osobnih odnosa među različitim skupinama ljudi, što uz nedostatak sistemske analize dovodi do povećanja napetosti među tako ograđenim skupinama, kao da je riječ o samoniklom uzroku, a ne o učincima nečega na dubljoj i sistemskoj razini. Posljedica je ta da se zanemaruju i odbacuju upravo strukturni uzroci koji kumuju nastanku rodne i spolne hijerarhije i njihovim promjenjivim oblicima unutar socioekonomskih konteksta kapitalističkog patrijarhata (YuvalDavis 1997: 6). Naime, kako ističe Étienne Balibar, jednako “kao kod rasizma, koji nije samo ksenofobija”, kod seksizma također nije riječ samo o konstrukciji razlike i prinuđenom diskurzivnom pripisivanju različitosti te vrijednosno poništenih uloga ženama. Dakle, “kao i kod rasizma, čiji je smisao zadržati ljude unutar samog sustava rada, a ne ih iz njega ukloniti”, kod seksizma je riječ o istoj politici (1991: 35). Ne radi se naprosto o oblicima zatiranja koji se na površini očituju kao niz individualnih i depolitiziranih progona već je to tek konačni učinak nečeg drugog. U oba je slučaja prvenstveno riječ o sistemski provođenoj eksploataciji (Ebert 2005: 40) i stoga o organiziranom i strukturnom, a tek s tim u vezi, epistemološkom nasilju. Zato svaka ozbiljna promjena koja poziva na slamanje rodnih i spolnih dihotomija nužno zahtijeva sistemsku promjenu, a time i ukidanje socioekonomskog poretka koji proizvodi strukturnu, rodno i spolno označenu nejednakost i njome se hrani. Kapitalizam parazitira na strukturno organiziranoj i legitimiziranoj eksploataciji različito segmentirane i hijerarhijski raslojene radne snage. Pritom kapitalizam – zbog prijenosa socijalne reprodukcije, kao vrste nevidljivog rada, isključivo u individualiziranu privatnost doma i, u skladu s konstruktima femininosti, na pleća žena – na žene drugačije utječe nego na muškarce jer ih na eksploatacijskoj ljestvici drugačije razvrstava. Kapitalizam to postiže upravo tako što žene kao skupinu podjarmljuje i zatvara u strukture institucionalno 50

INSTITUCIONALNI PATRIJARHAT

poduprtog patrijarhata tj. hraniteljskih modela koje iz potrebe za akumulacijom kapitala neprestano osuvremenjuje i iznova naturalizira. Prinuđeni prijelaz iz socijalističkog u kapitalistički sistem stoga prije svega donosi i repatrijarhalizaciju društva, koja se na našem prostoru postupno ukorjenjuje.

51

Socijalizam i emancipacija žena protiv kapitalizma i održanja institucionalnog patrijarhata Socijalizam je podruštvljenjem materijalne baze i promjenom vlasničkih odnosa doveo i do sistemskog otklona od hraniteljskog modela, čime je potkopao temelje institucionalnog patrijarhata. Razgradio je ekonomsku ovisnost žena o muškarcima, a time i njihovu strukturnu podređenost u obiteljskoj zajednici. Tako je uspostavio drugačiji pogled na identitet i ulogu žena u društvu te osigurao širi raspon drugačijih mogućnosti djelovanja i iz toga proizlazećih oblika samoostvarenja. Naime, prema marksističko-lenjinističkom shvaćanju, oslobađanje žena od jarma eksploatacije i društveno-rodne diskriminacije nije moguće dokle god je žena segregirana ili posve “odvojena od društveno-proizvodnog rada i ograničena na privatni kućanski rad”, gdje osuđena na “kućno ropstvo” “vječnog i zatupljujućeg okruženja kuhinje i dječje sobe ostaje u podređenom položaju spram muškarca” (Jeraj 2005: 260).16 Samo bi i upravo “društveno i ekonomski potpuno neovisna” žena (Jeraj 2005: 47), koju “kućanski rad zaokuplja tek u neznatnoj mjeri” (2005: 42) jer bi potonji trebao postati dio javnih servisa, također bila “oslobođena svakog zatiranja i eksploatacije od strane muškarca” (2005: 47).

16 Lenjina na slovenskom jeziku navodimo iz posrednih izvora jer njegovo temeljno djelo o emancipaciji žena više nije dostupno niti u jednoj javnoj knjižnici u Republici Sloveniji, uključujući Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu (NUK), uz iznimku jednog jedinog primjerka na engleskom jeziku (Lenjin 1972).

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

U svrhu ostvarenja tog cilja, socijalističke države Istočnog bloka zajedno su s Federativnom narodnom republikom Jugoslavijom – po uzoru na sovjetski Ustav i s obzirom na promjene vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – najprije prihvatile niz zakona kojima su ženama osigurale ravnopravnost “na svim područjima državnog, ekonomskog i društveno-političkog života” (Članak 24 Ustava FNRJ).17 To je bio tek početak svjesnog i sustavno osmišljenog procesa socioekonomske emancipacije žena,18 čiji je uspjeh ovisio o korjenitoj promjeni političkoekonomskog sistema i s njime isprepletenog uređenja odnosa i podjele rada. Tek 17 Naravno, prema Ustavu iz 1946. godine žene nisu dobile samo pravo glasa već, između ostalog, i pravo na jednaku plaću za jednaki posao, što je na Zapadu formalno uvedeno tek sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Majke su pritom imale pravo na posebnu zaštitu na radnom mjestu, a istovremeno im se osiguravao pristup svim javnim službama i ravnopravni položaj u obrazovnom sustavu. To im je omogućilo stjecanje odgovarajućih kvalifikacija te su barem formalno ravnopravno stupale na tržište radne snage (Jeraj 2005: 92). Ova su temeljna prava u socijalističkoj Jugoslaviji određena Ustavom od 31. siječnja 1946., iako su žene opća glasačka prava stekle već Fočanskim propisima u veljači 1942. godine, a u praksi se neke od njih provodilo već i na oslobođenim područjima za vrijeme NOB-a (Gerk et al. 1970). 18 Komunistička partija Jugoslavije prve je temelje ove emancipacijske politike udarila već na Vukovarskom kongresu, a utvrdila na prijelomnom kongresu pred Drugi svjetski rat 1940. godine u Zagrebu, što je također bila smjernica za mobilizaciju najšire mase žena u NOB (Tomšič 1978b). Utoliko je važnije da je KPJ razvijala i vlastitu strategiju te teoriju. Emancipacijska politika stoga nije bila tek neposredna kopija sovjetske, a naročito ne nakon 1948. godine, jer je mnogo toga valjalo u potpunosti iznova osmisliti s obzirom na specifične okolnosti koje su bile nasljeđe različitih patrijarhalno zaostalih dijelova Kraljevine Jugoslavije, ali i s obzirom na istovremeno iskrsavajuće izazove pri ucrtavanju novih društvenih obrazaca jer su potonji umjesto pravocrtne strogosti zahtijevali jednaku mjeru refleksije i istovremene prilagodljivosti. Ova autonomnost jugoslavenske socijalističke politike, koja se razvijala kako unutar KP tako i unutar SSRNJ (Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije) te drugih strukovnih sekcija, bila je od ključnog značaja za razvoj politike koja je u određenim pogledima bila i emancipacijski znatno naprednija od većine drugih socijalističkih država. To je, primjerice, došlo do izražaja pri određivanju duljine porodiljnog dopusta, a potom i dopusta za dječju skrb i njegu, te posebice kada se kritički propitalo i odbacilo sovjetski obrazac gradnje vrtića u neposrednoj blizini tvornica i drugih radnih organizacija, te ih se organizirano prenijelo na komune i tako integriralo u najšire zajednice.

54

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

je iz takvih konkretnih i dubinskih sistemskih promjena mogla proizaći stvarna promjena “osobnog i društvenog” položaja žena (Tomšič 1978a: 100). Ili, kako dalje naglašava Vida Tomšič: “Zakonodavstvo o potpunoj ravnopravnosti […] ima snažan utjecaj, no sve dok je supruga ekonomski ovisna i opterećena preostalim obavezama u kućanstvu, taj je utjecaj svakako ograničen […] stoga je probleme žena moguće rješavati samo kao sastavni dio daljnjeg ekonomskog i društvenog razvoja cjelokupne zemlje” (1978a: 102). Naime, čak i takvi “progresivni zakoni samo djelomično [a u praksi uopće ne] mijenjaju stvari” (ibid.), naročito ako ostaju pozicionirani u okvirima kapitalističkih socioekonomskih odnosa, a time i institucionalnog patrijarhata. Dakle, stvarna i najšira emancipacija žena neposredno je povezana s promjenom političkoekonomskog sistema, a time i društvenog poretka. U skladu sa socijalističkom politikom, koja je poticala opću zaposlenost i pravo na rad, žene su nakon 1945. godine po prvi put dobile sistemski ostvareno pravo na zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme.19 Iz toga nije proizlazio samo puni

19 Koliko su prijelomna bila ta prava, kao i činjenica da je ženama u socijalističkoj Jugoslaviji – uz pomoć novoosnovanih potpornih javnih servisa poput vrtića i jaslica – omogućeno sve masovnije zapošljavanje na puno radno vrijeme, a time i barem osnovna ekonomska neovisnost vidljivo je i s obzirom na to da su žene u Kraljevini Jugoslaviji bile bez političkih i vlasničkih prava (Jeraj 2005; Tomšič 1978a: 41–42). Također, njihovo je obrazovanje bilo od posve sekundarnog značaja; bilo im je zabranjeno obavljanje ministarskih, sudačkih i diplomatskih poslova (stoga je itekako značajno da je jedan od prvih ministarskih resora u novoj Socijalističkoj republici Sloveniji preuzela Vida Tomšič). Nadalje, nakon udaje je bilo očekivano da će se povući iz javnog života i s plaćenog radnog mjesta te se pomiriti sa sudbinom kućanice i majke (Jeraj 2005). Tako je, primjerice, za učiteljice u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine propisano da mogu nastaviti obavljati svoj posao samo ako se udaju za učitelja, a u protivnom su gubile posao. Državnim službenicama se pak po zakonski provedenom prijedlogu nakon udaje plaća automatski smanjivala za 30 do 50 posto (Tomšič 1978a: 42), što je značilo da im je bilo gotovo svejedno hoće li tako potplaćeni posao i dalje obavljati ili će se povući u privatno kućanstvo.

55

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dohodak, koji je omogućavao samostalnu egzistenciju,20 već i jednako važna individualno utemeljena prava na ostvarivanje punog socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Nasuprot većini žena na Zapadu, tek je takva kombinacija žene u (jugoslavenskom) socijalizmu konačno osamostalila i ekonomski te društveno, i stoga ostaje od ključnog značaja za svaku osnovnu socioekonomsku emancipaciju žena. Ona znači otklon od hraniteljskog modela, a istodobno, uz paralelno razvijen sustav javne skrbi te punih porodiljnih isplata, jedan od temeljnih uvjeta za razgradnju spomenutog modela, odnosno institucionalnog patrijarhata. Zato je sastavni dio te emancipacijske politike i seta socijalnih prava bilo i pravo na porodiljni dopust prije i poslije poroda, kao i pravo na dopust za dječju skrb i odgoj (danas roditeljski dopust). Od ključnog je značaja to da se pritom nije radilo samo o formalno osiguranom pravu na odlazak s radnog mjesta pred porod, već da je za vrijeme trajanja porodiljnog dopusta bila osigurana i novčana naknada. Za potonju je bilo jednako važno da nije bila tek simbolična, paušalna ili djelomična jer u 20 Pritom valja uzeti u obzir da se u socijalističkom poretku nije radilo o nadničarskim eksploatativnim dohocima, već o dohocima čiji su se omjeri kretali od 1:3 do 1:5 (Ivančič 1986: 93) – za razliku od današnjih, gdje raspon između najniže plaće i najviše naknade prema službenim podacima iznosi 1:90. Naravno, ovaj se raspon zaustavlja tik pod najvišim vrškom piramide jer ne obuhvaća isplate dividendi šačici dionika ili privatnog kapitala pri podjeli dobiti – koju su, doduše, ostvarili ostali zaposlenici – jer bi u tom slučaju nesrazmjer bio još veći. Minimalno utvrđena plaća osigurava tek statistički fiktivnu egzistenciju, zbog čega dolazi do širenja rada u neformalnom sektoru te dodatnog, dopunskog rada u formalnom sektoru. Tako se više nego osmosatno radno vrijeme zajedno s prekovremenim satima dodatno produljuje na svih sedam dana u tjednu. Prema zadnjim raspoloživim podacima Ureda za statistiku, 2013. godine je čak 14,4 posto državljana i državljanki kapitalističke države Slovenije živjelo ispod službeno određenog praga siromaštva, a u stvarnosti, ako ne računamo već srezane socijalne transfere, tom sloju pripada barem njih 25 posto. Pritom se službena brojka od 220 000 ljudi ispod praga siromaštva iz 2006. godine popela na 291 000 godine u 2013. Također, na pragu socijalne isključenosti živi ih više od 20 posto. To sve zajedno obuhvaća barem 410 000 ljudi, gotovo četvrtinu cjelokupnog stanovništva (Ured za statistiku, 11. rujna 2014.), što je u socijalističkom sistemu bilo nezamislivo i nedopustivo.

56

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

takvim oblicima ne osigurava ekonomsku neovisnost majke za vrijeme trajanja porodiljnog dopusta. Umjesto toga, od prvog dana uvođenja u socijalističkoj Jugoslaviji nadalje, bila je isplaćivana u visini redovnog osobnog dohotka majke, uz stalne dodatke te mirovinske i druge doprinose. U skladu s tim, na snagu je stupila i zabrana prekida radnog odnosa svim trudnicama i majkama-dojiljama. Istovremeno, majkama je socijalna sigurnost i ekonomska neovisnost osigurana posebnom odlukom koja je ženi omogućavala da se nakon porodiljnog dopusta i dopusta za dječju skrb i odgoj vrati na isto radno mjesto ili iznimno, u slučaju reorganizacije kolektiva, na jednakovrijedno radno mjesto s jednakom plaćom. Sve je to – uz odgovarajuću starateljsku brigu o djetetu, koja je bila usklađena s osmosatnim radnim vremenom majki te institucionalno osigurana odmah nakon dopusta – majkama omogućilo nastavak zaposlenja na neodređeno i puno radno vrijeme jer su upravo iz takvog oblika rada proistjecala i sva temeljna socijalna prava. Zbog održanja institucionalnog patrijarhata te iz toga proizlazećeg prisvajanja privatnog kapitala, takva je politika na Zapadu bila nepoželjna. Žene u zapadnoj Europi u razdoblju socijalističkog poretka u drugim dijelovima Europe takva socioekonomska prava nisu poznavale ili su ih poznavale tek djelomično, što naravno – kao što ćemo pokazati u nastavku – vrijedi i danas.

Prvi i drugi temelj socioekonomske emancipacije žena: zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme te individualno pripadajuća socijalna prava Žene su u socijalizmu, kao radnice zaposlene na neodređeno i puno radno vrijeme, jednako kao i majke, stekle pravo na puni dohodak, što znači da potonji unutar obitelji više nije sekundarni i marginalni u odnosu na dohodak muškarca. To je bilo ključno i 57

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

zato što su na osnovi takvog zaposlenja žene u socijalizmu stekle pravo na isplatu u potpunosti priznatih socijalnih transfera, pomoći i olakšica na individualnoj osnovi, a ne više u ovisnosti o zaposlenom muškarcu, kao što je vrijedilo na Zapadu. Ondje se hraniteljski model u najboljem slučaju osuvremenio, što se također očitovalo i još uvijek se očituje u načinima strukturiranja, a time i u mogućnosti ostvarivanja prava iz socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kao i prava žena na različite socijalne transfere i druge dodatke. Socijalna prava, koja su ženama u socijalizmu pripadala automatski, na osnovi njihova radnog odnosa na neodređeno i puno radno vrijeme, ženama na Zapadu pripadala su tek djelomično jer su u većini slučajeva bila derivirana i odmjerena s obzirom na visinu dohotka i radni status muškarca. Dostupna u tako krnjem i posrednom obliku, ona su u klasičnim i osuvremenjenim hraniteljskim modelima – posebice u okviru konzervativno-korporativnog i liberalnog modela kapitalističke socijalne države – osmišljena tek kao oblik dopunske socijalne pomoći, koja je zato po visini isplate drastično zaostajala za socijalnim transferima kakve bi žene inače ostvarivale kao zaposlene na puno radno vrijeme (Sainsbury 1999c; Morel 2007). Kako su se socijalna prava u tim kapitalističkim modelima vezivala uz partnerski status, a žene su ih mogle ostvariti tek posredno, to je također značilo da, uslijed možebitnog razvoda, partnerica više nije imala pravo niti na primanja koja su djelomično ili posve derivirana od supruga u obliku socijalne pomoći ili djelomičnih socijalnih primanja, što je potom još više učvršćivalo njihovu (ekonomsku i partnersku) ovisnost (Leitner 2003: 358). Što je, dakle, značilo uskraćivanje individualno provedenih i punih socijalnih prava u praksi na Zapadu? Primjerice, u Nizozemskoj su zaposlene udane žene dobile pravo na naknadu za nezaposlene tek 1985. godine. Prethodno je to socijalno pravo pripadalo samo muškarcima i neudanim zaposlenim ženama jer 58

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

se smatralo da je udane žene, koje bi uz svoj rad unutar doma trebale tek dopunjavati dohodak muškarca u obitelji, uslijed možebitnog otkaza ne trebaju. Nakon 1985. godine, udane žene možda jesu bile formalno izjednačene s drugim dvjema skupinama pri ostvarivanju te naknade, ali na isplatu su imale pravo samo ako dohodak supruga, zajedno s njihovim, u obitelji nije prelazio postavljeni obračunski cenzus (Bussemaker i van Kersbergen 1999: 26). To znači da im to pravo u stvarnosti još uvijek nije pripadalo automatski i individualno s obzirom na njihov vlastiti dohodak jer ga nisu mogle ostvarivati neposredno, već s obzirom na visinu objedinjenog obiteljskog proračuna i time dohotka partnera, što obrnuto za potonje nije vrijedilo. Dakle, jedno od temeljnih socijalnih prava koje bi moralo proizlaziti iz radnog odnosa i koje je vrijedilo za muškarca bez obzira na njegovo bračno stanje, za zaposlene udane žene bilo je derivirano i ne individualno: bilo je izvedeno u odnosu na supruga, s obzirom na njegov radni status i visinu njegova dohotka s kojim bi se primarno trebao puniti obiteljski proračun. Tako su se strukturno uspostavljale nejednake pozicije u obitelji i ekonomska ovisnost žena, te poticao hraniteljski model. Nadalje, promotrimo li skandinavski model, jednak je sustav osamdesetih godina 20. stoljeća bio na snazi u Norveškoj i Finskoj. Ondje su muškarci kao hranitelji obitelji bili u prednosti pri ostvarivanju naknada za bolovanje, mirovinskih primanja i naknada za nezaposlene, čak i u slučaju sekundarno zaposlenih supruga, ako je visina njihova dohotka prelazila dohodak partnerice (Sainsbury 1999a: 84). Tako su, tipično za hraniteljski model (naročito u konzervativno-korporativnom modelu kapitalističke socijalne države), u naknade za nezaposlene i bolovanje te mirovine, koje su proizlazile iz plaće redovno zaposlenog muškarca, također ugrađene olakšice ili mogućnost ostvarivanja istih dodataka u ograničenoj visini za uzdržavanu članicu obitelji – pod uvjetom da je dohodak potonje ostao znatno niži od 59

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dohotka muškarca (Sainsbury 1999a: 83). Na taj se način poticalo povlačenje udanih žena s tržišta rada odnosno zapošljavanje žena samo na kraće radno vrijeme, kako bi ih se prvenstveno zadržalo u ulozi vršiteljice reprodukcije kod kuće, pri čemu su socijalna prava za žene bila strukturno i podređeno izvedena s obzirom na dohodak supruga, koji je na taj način postavljen za glavu obitelji (Sainsbury 1999a: 83–84). Zato su u tim sistemima muškarcu kao glavnom hranitelju također pripadale, i još uvijek pripadaju, porezne olakšice za uzdržavanu djecu te olakšica za uzdržavanu odraslu članicu obitelji sa skromnim dopunskim dohocima ili bez dohotka, što još i danas vrijedi u, primjerice, Italiji i Njemačkoj (Sainsbury 1999a: 84; Avdeyeva 2006: 45). Uslijed možebitnog razvoda ili promjene bračnog stanja, žena je također izgubila pravo na derivirane socijalne transfere, što je još više učvršćivalo njezinu poziciju ovisnosti i podređenosti unutar partnerskog odnosa, a odražavalo se i u nižem udjelu službenih razvoda (Avdeyeva 2006: 45).21 Sve je to bilo u potpunoj suprotnosti s društvenim praksama i mogućnošću samoodlučivanja koje je ženama u socijalizmu pružao samostalni i puni dohodak te iz toga proizlazeće, individualno izvedena i puna socijalna prava na ostvarivanje socijalnih transfera bez obzira na visinu objedinjenog obiteljskog dohotka. Unutar klasičnog hraniteljskog modela – kakvoga neposredno osobito potiče korporativno-kapitalistički, a na drugačiji način i liberalni model kapitalističke socijalne države – i dalje vrijedi da muškarcima ostaje pravo na pune socijalne transfere, dok se žene (unatoč možebitnom djelomičnom zaposlenju) tretira prvenstveno kao privatne vršiteljice reprodukcije i stoga

21 Kako naglašava Olga Avdeyeva, iz toga također proizlazi da su Austrija, Belgija, Italija, Portugal i Grčka imale, i još uvijek imaju vrlo nisku stopu razvoda, kao i vrlo nisku stopu zaposlenih žena – naravno, zato što su zadržale taj sustav i na prijelazu u 21. stoljeće (2006: 45).

60

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

kao uzdržavane članice obitelji, kojima u zamjenu za njihov reproduktivni rad u privatnosti doma ne pripadaju puna socijalna prava, već samo znatno niža socijalna pomoć. Do nje mogu doći posredno, preko doprinosa koji se uplaćuju muškarcu kao glavnom hranitelju obitelji (Sainsbury 1999a). To nije samo simbolički označitelj drugorazrednosti žena unutar obitelji i šire, već je i strukturni mehanizam na temelju kojega se dodatno prilagođava i učvršćuje položaj žena kao ekonomski ovisnih članica obitelji, te istovremeno produbljuje ideja o reproduktivnom radu kao nevidljivom radu koji bi primarno trebao spadati u domenu privatnosti, a tek iznimno ili što ograničenije u javnu domenu zajednički podržanog rada (Abramovitz 2010: 37). No, tim je sistemima svojstveno da i na ovakve oblike socijalnih transfera, tj. one derivirane s obzirom na dohodak i status muškarca i stoga tek djelomične (kao što su bili mirovinski krediti za dječju skrb i opskrbu muškaraca kod kuće koji su bili uvedeni kasnije, sredinom 1980ih), žene na Zapadu nemaju pravo automatski, već ponegdje najprije moraju proći i obiteljski dohodovni test. Dakle, ta im prava u suštini i u srezanoj verziji pripadaju tek posredno, a njihova je dostupnost dodatno ograničena jer je visina isplate – ili uopće pravo žene na možebitnu isplatu čak i tog derivirano postavljenog i tek djelomičnog socijalnog prava u obliku socijalne pomoći – ovisna o objedinjeno obračunatom dohotku u obitelji, a time i o visini dohotka muškarca, što za njega obrnuto ne vrijedi. Tipičan je primjer ponovno Nizozemska, koja je tek 1985. godine udanim ženama dodijelila pravo na neposredno ostvarivanje osnovne državne mirovine, ali je za partnera s nižim primanjima u obitelji – a to su uglavnom žene jer je većina Nizozemki (bila) zaposlena samo na pola radnog vremena – uvela i dohodovni test. To je značilo da njihov pristup mirovinskoj shemi nije bio automatski, već uvjetovan, i po visini isplate ograničen nadolje s obzirom na dohodak muškarca te stoga za žene znatno nepovoljan, što za muškarce obrnuto nije vrijedilo (Bussemaker i van Kersbergen 61

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

1999: 25).22 Posljedica takve politike – koja umjesto odvojenih individualnih shema također potiče ostvarivanje sekundarno izvedenih prava na socijalne transfere, najčešće u obliku derivirane socijalne pomoći s obzirom na procjenu objedinjenog dohotka23 – su produbljivanje ovisnosti i prikriveno siromaštvo žena, kao i održavanje podzaposlenosti žena. Sastavni dio osuvremenjenih hraniteljskih modela i time učvršćivanja uloge žena prvenstveno kao u privatnost potisnutih vršiteljica reprodukcije jest i poticanje dugotrajnog izlaska žena iz formalne ekonomije u razdoblju majčinstva ili pak poticanje nepunih i atipičnih, skraćenih i polovičnih oblika zaposlenja za žene. Te vrste zaposlenja također same po sebi ne donose 22 Promotrimo li skandinavski sustav, slično je vrijedilo i u Finskoj. Ondje je, osim prava na naknadu u slučaju nezaposlenosti, ostvarivanje prava na mirovinska primanja također postavljeno tako da ga se za obiteljskog člana s nižim dohocima nije obračunavalo prema individualnoj shemi, već na osnovi objedinjenog obiteljskog dohotka. To je dodatno smanjilo udio mirovinske isplate za uzdržavanog člana obitelji, odnosno onoga sa sekundarnim dohocima. To je značilo da su žene, doduše, mogle imati pravo na punu minimalnu mirovinu, ali nisu imale pravo na dodatke kojima se korigirala vrlo niska razina tih osnovnih isplata (Sainsbury 1999a: 84). 23 Imajući to u vidu, također je značajno da je, primjerice, Švedska tek 1970-ih godina, nakon što je s klasičnog hraniteljskog modela prešla na njegovu osuvremenjenu verziju (Sainsbury 1999a: 81), ukinula odredbu po kojoj su se žene mogle prijaviti na stipendiju za radno osposobljavanje samo ako su prošle dohodovni test. Kako je ishodište za njegov obračun bio objedinjeni obiteljski proračun – što je uključivalo i dohotke supruga – a ne individualna zarada žene, to je značilo da je iz sustava stipendiranja i radnog osposobljavanja automatski isključena velika većina udanih žena. To je, naravno, u potpunoj suprotnosti s politikom socijalističkih država, koje su poticale obrazovanje i osposobljavanje žena bez obzira na njihovo bračno stanje. Veću su pozornost u prvoj fazi industrijalizacije zapravo posvećivale upravo majkama, bez obzira na to jesu li ili nisu bile udane. Primjerice, u Istočnoj Njemačkoj radnice su, bez obzira na bračno stanje, imale pravo na dodatni plaćeni dopust ako su ga koristile za stjecanje odgovarajuće kvalifikacije, odnosno naobrazbe. Poslijeratna socijalistička država, koja je željela podići obrazovnu razinu žena, od poduzeća je također zahtijevala da isprva svake godine odnosno svakih pet godina podnose izvješća putem kojih je bilo moguće pratiti obrazovni napredak zaposlenih radnica (Rosenberg 1991: 137). Slično je vrijedilo u Jugoslaviji (v. Simsič 1986: 34–49).

62

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

temeljna socijalna prava ili ih donose tek u suženoj i nedostatnoj mjeri da bi, primjerice, omogućavale punu i iz radnog odnosa izvedenu mirovinu ili druge oblike socijalne sigurnosti tijekom radnog staža ili po umirovljenju (Walby 1990: 45). To se u Francuskoj i Belgiji ponešto drugačije očitovalo sredinom 1980-ih, uslijed ponovnog privatiziranja dječje skrbi, uvođenjem instituta samozaposlenih privatnih majki-dadilja kod kuće, koje uz vlastitu skrbe i o djeci drugih žena, u zamjenu za vrlo nisku plaću u obliku državne subvencije. Potonja je podešena tako da ne omogućava egzistenciju, a još manje cjelokupno pokrivanje osnovnih premija socijalnog osiguranja (Morel 2007). U okviru državne politike koja potiče takvo prekarno zapošljavanje žena, od majki-dadilja kod kuće se očekuje da se pri ostvarivanju punih socijalnih transfera, poput punih mirovinskih uplata i naknada za bolovanje, oslone na hranitelja u obitelji, kojem pripadaju puni socijalni doprinosi i koji također može ostvariti njihov prijenos na uzdržavanu članicu obitelji (ibid.). Stoga žene u takvim osuvremenjenim hraniteljskim modelima unatoč zaposlenju potpadaju pod istu skupinu uzdržavanih članica obitelji kao i prethodno kućanice u klasičnom hraniteljskom modelu. Muškarcu tako iznova pripadaju temeljna socijalna prava koja proizlaze iz njegova hraniteljskog statusa, dakle iz strukturno uređenog oblika redovnog zaposlenja na neodređeno vrijeme, a ženama ponovno ostaju sekundarno izvedena i stoga u najboljem slučaju tek djelomična, ali nikada puna socijalna prava. Tako se zatvara krug koji ženama unatoč njihovu zaposlenju – na pola radnog vremena ili u obliku prekarnog zaposlenja, jer se smatra da žena kao primarno vršiteljica reprodukcije, a tek sekundarno radnica, samo dopunjava obiteljski dohodak – ne donosi individualnu socijalnu sigurnost, već u najboljem slučaju novo skliznuće u socijalnu pomoć koja je obračunata i ponovno derivirana s obzirom na dohodak muškarca kao onoga koji je postavljen kao središnji hranitelj u obitelji. Ta se deriviranost, primjerice, i u 63

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

starijoj dobi očituje u obliku prava tek na minimalne državne mirovine ili mirovine po suprugu za one žene koje su prethodno prvenstveno bile zaposlene samo na pola radnog vremena, čime se dodatno učvršćuje marginalna i ovisna pozicija žena u obitelji i društvu (Abramovitz 2010: 37).24 Ovaj shematski prikaz različitih vrsta i kombinacija ne samo derivirano podešenih, već i dohodovno cenzusno omeđenih socijalnih transfera za žene na Zapadu u prvi plan stavlja svu emancipacijsku vrijednost u socijalizmu individualno provedenih i punih socijalnih prava koja proizlaze iz zapošljavanja žena na puno radno vrijeme. Naime, jedino su tako sve zaposlene žene, neovisno o partnerskom statusu, mogle ostvarivati sva temeljna socijalna prava u punoj mjeri. To znači da nisu bile financijski ovisne o muškarcima i vezane uz njihove socijalne doprinose, koji bi proizlazili isključivo ili uglavnom tek iz njihova prava na (pune oblike) rada, kao što je vrijedilo i – unutar instituta rada prvenstveno na pola radnog vremena – još uvijek vrijedi u većini država na Zapadu.

24 Za razliku od socijalističkog poretka, žene u zapadnoeuropskim državama nisu imale pravo niti na navedene obiteljske mirovine, čak i kada su možda desetljećima brinule o suprugu prije njegove smrti, ako bi se u starijoj dobi ponovno udale za drugog partnera. Tako su iznova ostale bez samostalnog dohotka. Jednako je kasnije vrijedilo pri uvođenju mirovinskih kredita. Naravno, situacija u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 1957. godine, preinakom mirovinskog zakona, bila je potpuno drugačija zbog obogaćenih financijskih stupova. Porastom broja radnih žena zaposlenih na neodređeno i puno radno vrijeme te opozivom hraniteljskog modela, stavka uzdržavane članice suzila se samo na obudovjele žene. I ne samo to – prema novom zakonu iz 1957. godine, na snagu je stupilo i da “udovica koja još nije napunila 45 godina, a stekla je pravo na obiteljsku mirovinu zbog potpune nesposobnosti za rad, ne gubi to pravo čak i ako se preuda” (Kukovec 1958: 37, kurziv moj). U skladu s tim, zakon iz 1957. godine otada je odredio i sljedeće: “Pravo na obiteljsku mirovinu iznova se vraća i onoj udovici koja ju je izgubila sklapanjem bračne veze ako po bračnom partneru iz nove bračne veze nije stekla pravo na obiteljsku mirovinu i ako prestankom nove bračne veze zbog djece još uvijek ima uvjete za obiteljsku mirovinu” (1958: 37).

64

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

Obiteljski sustav procjene dohotka i poticanje samo dopunskih zaposlenja žena na Zapadu U socijalizmu je za samostalnost i drugačiji položaj žena u obitelji i širem društvu, uz univerzalno i individualno pripadajuća puna socijalna prava, koja su proizlazila iz zapošljavanja žena na neodređeno i puno radno vrijeme, bilo jednako važno i s tim povezano pravo na samostalni dohodak koji je ženama u udruženom radu individualno pripadao i bio isplaćen u cijelosti. Od njega su se izdvajali odvojeni doprinosi i porezi te odvojeno obračunate uplate u zajedničke fondove, između ostalog i za potrebe podruštvljenja kućanstva i dječju skrb. Koliko je to u socijalizmu bilo važno za održavanje ekonomske neovisnosti, punog zaposlenja i drugačijeg položaja žena u društvu svjedoči i dijametralno drukčije postavljen sustav procjene dohotka na Zapadu, koji je djelovao i još uvijek djeluje kao jedan od strukturnih mehanizama u korist održanja hraniteljskog modela (Kilkey i Bradshaw 1999: 150), a time i sekundarnog radnog statusa te podređenog položaja žena. Umjesto individualnog platnog modela koji se primjenjivao u socijalizmu, na Zapadu je ujedno, pri procjeni dohotka, a ne samo prava na socijalna primanja, prevladavao sustav objedinjenog obiteljskog oporezivanja. Dakle, da bi strukturno učvrstile hraniteljski model, kapitalističke države ne izvode pravo na socijalna primanja, s jedne strane, te sustav procjene dohotka i poreznih olakšica, s druge, iz individualno oblikovanih modula, već kao ishodište radije uzimaju obitelj i time objedinjeni obiteljski dohodak. To je još šezdesetih godina 20. stoljeća vrijedilo za većinu zapadnoeuropskih država, a danas još uvijek, posebice pri procjeni dohotka, u potpunosti vrijedi za Luksemburg, Belgiju, Francusku i Portugal, a po odabiru, primjerice, za Njemačku, Austriju i Španjolsku (Paulus i Peichl 2008: 25). Cilj procjene dohotka s obzirom na objedinjeni obiteljski proračun jest da se na taj način u deprivilegirani položaj 65

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

stavljaju one partnerske zajednice u kojima oba partnera zarađuju jednako visok i u cijelosti isplaćeni dohodak koji proizlazi iz zaposlenja oba partnera na neodređeno i puno radno vrijeme (Avdeyeva 2006: 45). Sustav objedinjene procjene dohotka stoga izričito djeluje u korist poticanja hraniteljskog modela s jednim glavnim ili znatno višim dohotkom u obitelji te drugim koji je u najboljem slučaju tek sekundarni i znatno niži. Naime, stapanjem sekundarnog dohotka žene, te glavnog i višeg dohotka muškarca radi objedinjenog obiteljskog oporezivanja, za oboje vrijedi ista porezna stopa, bez obzira na realnu visinu njihovih pojedinačnih dohodaka (Montanari 2000: 312), što djeluje u korist onoga s višim dohotkom. Dakle, bilo kakav jednakovrijedan prihod partnerica koji proizlazi prvenstveno i jedino iz zaposlenja na neodređeno i puno radno vrijeme u tako uređenom sustavu oporezivanja povisuje poreznu stopu na obiteljski dohodak, odnosno na hraniteljski dohodak muškarca.25 Takav sustav oporezivanja jest strukturna potpora održanju hraniteljskog modela jer potiče netipična zaposlenja žena na račun obračunavanja više stope oporezivanja za one parove u kojima i žena radi na puno radno vrijeme (ibid.; Sainsbury 1999b: 192–193). Dakle, kapitalističke države su i s obzirom na procjenu dohotka strukturno prilagođavale i poticale nezapošljavanje žena na puno radno vrijeme i time njihov sekundarni status kao ekonomski djelomično ili u potpunosti ovisnih, kako bi, uz netipična kratkotrajna ili skraćena dnevna zaposlenja žena, što više reproduktivnog rada povezanog s dječjom skrbi i odgojem te njegom starijih i nemoćnih 25 Npr. u Njemačkoj je u drugoj polovici 1990-ih godina vrijedilo da se dohodak hranitelja kao jedinog zaposlenog u obitelji oporezuje s 22 posto. Ako je partnerica bila zaposlena, a njezini prihodi skromni, porez je za hranitelja skočio na 29 posto, te na čak 36 posto ako je partnerica imala jednako visoke dohotke kao redovno zaposleni partner, a nisu imali djece. Jednake porezne razlike – namijenjene poticanju što manjeg zapošljavanja žena, kako bi se stoga što više reproduktivnog rada obavilo kod kuće – u drugoj polovici 1990-ih godina zadržala je Belgija, gdje je oporezivanje za te kategorije postavljeno u omjeru 30-35-37 posto (Sainsbury 1999b: 195).

66

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

zadržale u privatnoj sferi. Kod tako osmišljenog oporezivanja dohotka i poticanja hraniteljskog modela radilo se i još uvijek se radi o subvencijama koje država isplaćuje muškarcu kao hranitelju obitelji (npr. u Njemačkoj i Belgiji). One su, pak, u usporedbi s investicijama – koje bi kapitalistička država morala usmjeriti u javnu strukturu, obrazovanje i plaćanje kadra uključenog u javnu dječju skrb – takoreći zanemariv izdatak. Što je to značilo u praksi na Zapadu možemo pobliže promotriti na primjeru skandinavskih država koje se čak i prilikom reforme sustava 1980-ih godina nisu u cijelosti odrekle obiteljske procjene dohotka. Kako je analitički i pregledno još najbolje pokazala Diane Sainsbury, u Norveškoj je klasični hraniteljski model i s time povezan sustav poreznih olakšica te deriviranih socijalnih prava uzdržavanih članova obitelji zamijenjen individualnim sustavom procjene dohotka tek osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Međutim, skandinavske države čak ni prelaskom na individualni sustav oporezivanja nisu u cijelosti dokinule hraniteljski model i prateće olakšice za hranitelja. Naime, unatoč uvođenju tog instituta, Norveška je drugo samo stavila uz bok prvome,26 što znači da objedinjeni obiteljski sustav procjene dohotka zapravo nije ukinula, već tek dopunila. Uvela je dvije različite i uporedne porezne sheme, i to za bračne parove koji bi htjeli ostvarivati porezne olakšice individualno ili pak zajednički, na temelju objedinjenog obiteljskog dohotka. To je imalo slične 26 Npr. u Finskoj je još 1985. godine na snazi bila porezna olakšica koju je onaj s višim prihodima mogao ostvariti za uzdržavanu djecu, te posebna porezna olakšica koju je mogao ostvarivati za uzdržavanu partnericu. Finska je takozvani kućanski bonus hranitelja na uzdržavanu partnericu ukinula tek krajem osamdesetih 20. stoljeća, a poreznu olakšicu hranitelja za uzdržavanu djecu tek 1994. godine (Sainsbury 1999b: 190). Pritom se radilo tek o prividnom otklonu od hraniteljskog modela jer ga je Finska zapravo tek osuvremenila. Olakšicu za uzdržavanu kućanicu pod drugim je imenom, u danas dobro poznatom neoliberalnom kalupu, u obliku subvencije za dječju skrb u kući tek prenijela neposredno na majke, zadržavši time reproduktivni rad i dalje u privatnoj sferi.

67

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

učinke kao prethodni jednotračni sustav. Tako je ranih 1980-ih godina tek četrdeset posto parova odabralo individualno oporezivanje, a više od polovice parova s oba zaposlena partnera ostalo je na objedinjenom oporezivanju (Sainsbury 1999a: 82). Taj je odabir bio povoljniji za hranitelja te je poticao zapošljavanje žena samo na skraćeno radno vrijeme, jer je ta porezna politika bila kao stvorena za sustav koji je – za razliku od današnjeg općeprihvaćenog uvjerenja o skandinavskom modelu – osiguravao tek ograničenu pokrivenost javnim i cjelodnevnim vrtićima i jaslicama. Norveška je u tom smislu bila (i ostala) najpotkapacitiranija jer je, primjerice, 1981. godine – kada je u većini socijalističkih država sustav javne skrbi bio na vrhuncu – u jaslice bilo moguće upisati tek četiri posto sve djece do tri godine, u vrtiće koji su radili osam sati dnevno samo dvanaest posto djece u dobi od tri do šest godina, te čak četvrtinu djece u vrtiće koji su radili samo na pola radnog vremena. Većina skrbi i dalje se odvijala neformalno po kućama, u okrilju majki ili rodbine (Sainsbury 1999a: 107). Slično je bilo i u Švedskoj, gdje su 1971. godine uveli individualni sustav oporezivanja, bez da su onima s višim dohocima ukinuli poreznu olakšicu za uzdržavanu partnericu. Olakšicu su samo umanjili, a bila je na snazi tijekom 1980-ih. Porezna olakšica za uzdržavanu kućanicu, uz objedinjeno oporezivanje i porezne olakšice na djecu za onog s višim dohotkom, jedno je od tri standardna sredstva i time strukturna čimbenika na temelju kojih se u okviru porezne politike svjesno potiče hraniteljski model (Sainsbury 1999b: 197). Tako su i u Švedskoj zaposleni parovi sve do 1971. godine imali pravo na niže porezne namete ako su dohoci žena bili i ostali niži od dohodaka njihovih partnera (Sainsbury 1999b: 198). To je, naravno, ponovno služilo kao oblik strukturnog poticaja za zapošljavanje žena na pola ili skraćeno šestosatno radno vrijeme jer je čak i u Švedskoj u jaslicama, čije je radno vrijeme bilo prilagođeno radnom vremenu roditelja zaposlenih na puno radno vrijeme, bilo mjesta za tek trinaest 68

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

posto djece, a u vrtićima tek za četvrtinu djece do šest godina (Sainsbury 1999a: 106). Švedska je olakšicu supruga za uzdržavanu partnericu konačno ukinula tek 1990-ih godina, samo da bi je u istom mahu nadomjestila uvođenjem mirovinskih kredita i minimalnih transfera za dječju skrb kod kuće, što je druga strana iste medalje, tj. neoliberalno osuvremenjenog hraniteljskog modela (o tome više i detaljnije u nastavku). Zajedničko obiteljskim oblicima procjene dohotka jest to da se njima strukturno ograničava mogućnost punog zapošljavanja žena, kako bi se tako što više reproduktivnog rada obavilo kod kuće, a na taj se način održava status žena kao uzdržavanih ili ovisnih članica obitelji čak i kada rade, jer se time potiče njihovo zapošljavanje u najboljem slučaju na pola radnog vremena. Mehanizmi kapitalističkih socijalnih država, koje održavaju obiteljski oblik oporezivanja umjesto individualne procjene dohotka, i dalje su uspostavljeni tako da i u toj stavci eksplicitno održavaju financijsku ovisnost žena o muškarcima te na njoj ustraju. Tako se u zapadnoeuropskim modelima status uzdržavane ili ovisne članice obitelji, a time i hraniteljski model, ugrađuje u sustave socijalnog osiguranja i porezne sheme, a istovremeno se par, a ne pojedinci, uzima za ishodište pri obračunu poreza (Kilkey i Bradshaw 1999: 150). Sve su to sastavni mehanizmi kojima kapitalističke socijalne države strukturno podešavaju i održavaju hraniteljski model. Tako se pretpostavlja da će žena nastupati kao sekundarna radnica na tržištu radne snage, a njezina će individualno postojeća socijalna prava – koja ne proizlaze iz rada na puno radno vrijeme – baš kao i visina dohotka biti srezana, te ograničiti mogućnost njezine samostalne egzistencije kako izvan tako i unutar obitelji. Vrijedi napomenuti da je nakon kraja socijalizma na takav sustav objedinjenog obiteljskog oporezivanja prešla Češka, i to pod socijaldemokratskom vladom 2005. godine (Kalíšková 2014; Saxonberg i Sirovátka 2007: 322), što je jedan od strukturnih produžetaka te pokazatelja postsocijalističke 69

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

domestifikacije žena i repatrijarhalizacije društva. Time se Češka, kao jedna od prvih iznova kapitalistički restauriranih istočnoeuropskih država, pridružila Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Irskoj, Luksemburgu i Sjedinjenim državama, gdje je oporezivanje parova s obzirom na objedinjeni obiteljski proračun i dalje formalno pravilo porezne politike (Montanari 2000: 312) kojom se aktivno uspostavlja te učvršćuje sekundarni i ovisni položaj žena.

Treći temeljni uvjet za ostvarivanje socioekonomske emancipacije: podruštvljenje odgojno-starateljskog rada protiv njegove familijalizacije na Zapadu U socijalističkoj Europi uveden je univerzalni “individualni model” punopravne socijalne države s odgovarajućom pratećom politikom zapošljavanja i plaća te oblikom socijalnih prava i socijalne skrbi (Borchorst 1998: 109) jer je samo tako bilo moguće uspostaviti puno ekonomsko i socijalno državljanstvo i za žene, a ne samo za muškarce. U skladu s osiguravanjem općeg prava na rad, socijalizam je težio zapošljavanju na neodređeno i puno radno vrijeme, zbog čega je i ženama osigurana financijska samodostatnost i osobna autonomija. To je znatno pripomoglo unaprjeđenju i promjeni njihova položaja u obitelji te njihove uloge u društvu jer je tek ekonomska neovisnost prvi uvjet za bilo kakvo daljnje aktivno sudjelovanje žena u društvenom životu. Sve to ne bi bilo moguće bez istovremene izgradnje razgranate mreže podruštvljenog i cjenovno dostupnog te s radnim vremenom roditelja usklađenog odgojno-starateljskog servisa. Ovo ostaje ključ strukturne emancipacije žena i njihove ekonomske neovisnosti, a istovremeno i prvi uvjet za redefiniciju reproduktivnog rada kao vrste rada koji se ne tiče samo jednog roda u privatnoj sferi, već cjelokupnog društva, uključujući 70

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

muškarce, što također ima povratni učinak na razumijevanje i preobrazbu uloga u obitelji. Isto tako, tek prijenosom većine starateljskog i njegovateljskog rada na kolektivno podržanu i organiziranu reproduktivnu mrežu u javnoj sferi – i zadržavanjem tek minimalnog udjela tog rada u obitelji – moguće je ostvariti i uvjete za ravnopravniju podjelu rada među partnerima. Naime, što manji udio reproduktivnog rada ostaje u domeni obitelji, to je veća stvarna mogućnost ravnopravnije podjele tog rada u obitelji. Stoga je podruštvljenje svih vrsta reproduktivnog rada, a ne samo odgojno-starateljskog rada također prvi uvjet za oblikovanje drugačijih i kvalitetnijih međuljudskih odnosa u obitelji. Kako isti više nisu prikovani samo uz organizaciju i izvršavanje velike količine reproduktivnog rada unutar obitelji, članovima obitelji je na raspolaganju više vremena ne samo za druženje i učvršćivanje odnosa, već i za ostvarivanje drugih osobnih interesa i time za jačanje osobnog razvoja. Ključno pri uspostavi i održavanju široke mreže javne dječje skrbi i odgoja (kao i brige o starijima i nemoćnima, tj. svih segmenata socijalne reprodukcije čovječanstva) bilo je i ostalo njegovo podruštvljenje. U socijalizmu se iz zajednički ostvarenog dohotka većim dijelom podupirao i reproduktivni rad, kroz razgranatu mrežu opskrbljujućih, starateljskih i odgojnih djelatnosti koje su bile cjenovno dostupne većini. Postao je sastavni dio zajedničke odgovornosti, a time i zajednički organiziranih i kolektivno sponzoriranih razvojnih politika, koje su nadgledala i stručna tijela. Koliko je taj kamen-temeljac emancipacijske politike bio ključan za organizaciju socijalističkog društva svjedoči činjenica da je zapisan u prvom poslijeratnom jugoslavenskom ustavu. U Članku 24 Ustava FNRJ stoji odredba prema kojoj: “Država posebno štiti interese majke i djeteta osnivanjem rađaonica, dječjih domova i vrtića te pravom majke na plaćeni dopust prije i nakon poroda” (Tomšič 1978a: 49). U tu su svrhu odmah nakon Drugog svjetskog rata otvarane dječje jaslice i vrtići, programi jutarnje i 71

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

produljene skrbi, dječje kolonije i domovi, a isprva i mliječne te kasnije školske kuhinje. Na taj je način, temeljem svjesno provođene politike, koja je bila neraskidivo povezana s promjenom materijalne baze, na području javne dječje skrbi nakon 1945. godine u Jugoslaviji postignut prvi munjevit napredak. Ako su još “1939. godine u cjelokupnoj [staroj kraljevini] Jugoslaviji [postojale] dvije jaslice sa 120 mjesta” (Tomšič 1978a: 43), Jugoslavija je samo šest godina nakon rata, tj. do 1951. godine imala već “524 ustanove za predškolsku djecu i u njima 26 000 djece, 267 domova za djecu bez roditelja i u njima 20 000 djece, 1151 dom i internat za 137 000 učenika, te 66 specijaliziranih zavoda za 4700 djece” (Tomšič 1980: 132). Broj ustanova za dječju skrb rastao je u prosjeku za “približno 106” godišnje. No, uslijed različitih stupnjeva industrijskog razvoja i demografskih okolnosti, taj je razvoj na početku bio svojstven prvenstveno SR Sloveniji, SR Hrvatskoj te Vojvodini (ibid.). Nakon uvođenja i učvršćivanja samoupravljanja, 1967. su godine sve republike “prihvatile zakone o razvoju i financiranju dječje skrbi te u tu svrhu odredile poseban doprinos koji se sabirao u namjenskim fondovima [iz kojih] su plaćale dječji doplatak te sufinancirale razvoj ustanova za dječju skrb” (Tomšič 1980: 133). Na lokalnoj su razini osnovane samoupravne interesne zajednice (SIZ) koje su brinule o daljnjem financijskom objedinjavanju sredstava iz radnih organizacija i komuna te time o daljnjoj uspostavi i organizaciji odgojno-starateljske mreže, s posebnim naglaskom na dječjoj skrbi kao zajedničkoj društvenoj, a ne zasebnoj i odvojenoj ženskoj problematici. Tako se broj “ustanova za dnevni boravak djece s 996, koliko ih je bilo 1961. godine, 1976. godine povećao na 2584 […], dok se broj djece [u njima] sa 75 609, koliko ih je bilo 1961. godine, 1976. godine povećao na 208 353” (ibid.). Razvoj podruštvljene dječje skrbi, a time i širenje mreže skrbi, svoj je temeljni proboj kao i infrastrukturni vrhunac dosegao na prijelazu u 1980-e godine, preciznije između 1971. i 1985. 72

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

godine, pri čemu valja naglasiti da su sve te ustanove imale radno vrijeme koje je odgovaralo onome redovno zaposlenih roditelja. U tom je razdoblju izgrađeno čak sedamdeset posto svih jedinica skrbi i drugih objekata – koji su nam nakon 1991. ostali kao neizbrisivi pečat baštine socijalizma – većinom na temelju dobrovoljnog doprinosa (Stropnik 2001: 265). To je podrazumijevalo da su za izgradnju zajedničke odgojno-starateljske infrastrukture građanke i građani SR Slovenije u tom razdoblju neposredno namijenili i jedan do dva posto svojega neto mjesečnog dohotka (ibid.). Na taj je način do 1984. godine u SR Sloveniji u odgojno-starateljske organizacije “uključeno gotovo 45 posto sve predškolske djece”27 u dobi od osam mjeseci do šest i pol godina, 27 Ova statistika može do neke mjere pogrešno navesti na pomisao da su djeca u obiteljima kojima još nije bilo dostupna organizirana skrb i koja nisu živjela s bakama i djedovima iznova potisnuta tek u krilo majki ili rođakinja koje su se morale povući u privatnu sferu. Stoga je ovdje itekako važno i kolektivno pamćenje koje se odnosi na solidarnost unutar radnih organizacija i brige o radnicama u socijalizmu te s time povezanih praksi na terenu koje ne može obuhvatiti čak ni najpreciznije provedena statistika. U našem je slučaju riječ o obiteljskoj uspomeni autoričine majke, koja također funkcionira kao dragocjeno kolektivno sjećanje: kada je rodila prvo dijete, živjela je u udaljenom selu gdje još nije bilo organizirane skrbi. Kako joj je putovanje do tvornice oduzimalo dragocjeno vrijeme, odlučila je ostati doma kao kućanica. Voditelj smjene u tvornici naprosto to nije prihvatio jer je to za tadašnje okolnosti već bilo sasvim nepotrebno. Raspitao se o radnom turnusu oca, koji je u drugom poduzeću zbog prirode posla morao raditi prijepodne. Tako je vođa smjene predložio majci da prihvati poslijepodnevnu smjenu, čime je vrlo jednostavno riješena i dječja skrb. Dakle, radila je za strojem u poslijepodnevnoj smjeni, te na mene i brata pazila prijepodne, a otac bi se s gradilišta savjesno vraćao kući i bavio se nama ostatak dana. Zato ni nismo morali pohađati vrtić, nego samo obaveznu malu školu, čak i nakon što smo se kratko nakon bratova rođenja preselili u grad. Valja naglasiti da je takva rotacija bila logistički izvediva u cijeloj zemlji (dok danas nije), upravo zbog zaposlenja oba roditelja na puno radno vrijeme, i zato što je posao uistinu trajao osam sati bez obaveznih ili prikrivenih prekovremenih sati; jutarnja smjena započinjala je u 7 sati i završavala u 15, a ne u 17 sati (uz možebitni početak u 9 sati, kao što je vrijedilo na Zapadu te se, naročito u uslužnom sektoru, sve više uvodi i kod nas). Samo je tako ljudima osigurano više slobodnog vremena kako bi se mogli neometano posvećivati obiteljima i vlastitim zajednicama. Radom jednog partnera na puno, a drugoga tek na pola radnog vremena (usred dana ili u druga netipična, fleksibilizirana vremena), ta

73

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dok je broj odbijene djece iste godine već bio znatno manji, i to 4951 (Car-Drlje 1986: 66). Društveno organiziranim odgojem i skrbi prosječno je “već [bilo obuhvaćeno] 78,8 posto djece u dobi od tri do šest i pol godina” (1986: 67), što znači da su obuhvaćali ne samo djecu zaposlenih roditelja iz industrijskih središta, nego i djecu na selu, kojoj su već na početku širenja mreže javne skrbi bili namijenjeni, primjerice, putujući vrtići. Rezultat te politike bio je više nego očigledan: 1991. godine bilo je zaposleno čak 93 posto majki sve djece koja još nisu bila obvezna krenuti u školu, a 2,3 posto bilo je nezaposleno (Stropnik 2001: 268). Od ključnog značaja u jugoslavenskom socijalizmu (i drugdje u Istočnom bloku) bilo je to da se u okviru aktivnog provođenja emancipacijske politike poticala takozvana neposredna dječja skrb. To znači da se većina sredstava planski usmjeravala u izgradnju i održavanje najrazličitijih ustanova te u osposobljavanje sve raznovrsnijeg i strukovno dobro obučenog kadra. Ti su institucionalno organizirani oblici skrbi uključivali “dnevni boravak djece (jaslice, vrtići, putujući vrtići na selu i slično), takozvane male škole (koje u godini prije upisa u osnovnu školu obuhvaćaju i onu djecu koja inače ne idu u predškolske ustanove i tako im olakšavaju polazak u školu), cjelodnevni boravak u školi i razvoj cjelodnevne škole, ustanove za rehabilitaciju djece s posebnim potrebama, društven[u] prehran[u] u školi, sustavno zdravstveno osiguranje itd.” (Tomšič 1980: 134). Tek je takav set djelatnosti i ustanova omogućio i odgovarajući te višeslojni oblik podruštvljenja starateljskog i odgojnog rada, a time i rasterećivanja obiteljskih zajednica različitih elemenata takve vrste rada. Takozvana posredna dječja skrb – koju, primjerice, predstavlja dječji doplatak – svjesno je imala tek sekundarnu ulogu i stoga je bila financijski manje izdašna. Naime, uz rastuću mrežu dječje

rotacija nije moguća, što znači da se uvođenjem takvih oblika rada za žene rad brige automatski i u cijelosti prenosi na pleća žena.

74

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

skrbi i činjenicu da su majke imale pravo na porodiljni dopust plaćen u cijelosti te dopust za njegu i odgoj djeteta,28 nije bila ni potrebna, a imala bi i učinke suprotne težnji za širenjem javne skrbi i socioekonomske emancipacije žena. Stoga je ta posredna potpora – umjesto da bude skroman financijski magnet koji bi žene zadržao kod kuće, kako bi se potiho zadovoljile nekakvom socijalnom (i zato nižom od minimalne) potporom za dječju skrb kod kuće – naprosto bila puki socijalni korektiv. Bila je namijenjena kompenzaciji dohotka financijski nemoćnijih obitelji, dakle kao “socijalna pomoć” obiteljima koje iz različitih razloga nisu mogle zadovoljavati osnovne životne potrebe, ali nikako kao strukturni poticaj ženama da ostanu kod kuće. Upravo suprotan odnos između posredne i neposredne dječje skrbi vladao je i još uvijek vlada na Zapadu. U doba dok je sustav javne skrbi u socijalizmu bio na vrhuncu, na Zapadu se zbog održanja klasičnog ili osuvremenjenog hraniteljskog modela ukorijenio princip posredne skrbi. Njemu je svojstveno da veći naglasak, umjesto na izgradnju mreže skrbi, stavlja (tek) na isplaćivanje određenih vrsta novčanih potpora. Pritom je riječ o selektivno određenim i ograničenim novčanim isplatama, uplaćenima neposredno obiteljima s predškolskom djecom, na račun čega kapitalistička država ne mora graditi i održavati sustav javne skrbi ili ga održava eventualno u 28 Pritom je iznimno važno da je duljina dopusta bila odmjerena tako da je omogućavala neometan povratak majke na posao. Dakle, dopust nije bio ni prekratak ni predug jer bi to u prvom slučaju, između ostaloga, značilo da dijete još nema dovoljno razvijene osnovne funkcije da bi ga se moglo dati u jaslice; u drugom slučaju, žene se tretira kao tek sekundarnu i dopunsku radnu snagu koju se i na temelju ostvarivanja dugotrajnih porodiljnih dopusta strukturno potiskuje na posve marginalna ili dopunska radna mjesta. Dugotrajni i ne nužno plaćeni porodiljni dopust, kao i produljena odsutnost majki s tržišta rada – zbog nepostojeće ili tek djelomično osigurane institucionalne dječje skrbi – na Zapadu su bila dva strukturna čimbenika koji su u najboljem slučaju doprinosili zapošljavanju žena na pola, a nikako ne na puno radno vrijeme, kada bi se majke nakon nekoliko godina odsutnosti pokušale vratiti na radno mjesto.

75

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

minimalnom obliku, odnosno u izrazito manjem opsegu i samo za određene slojeve stanovništva, za razliku od onoga što bi inače morala (Szelewa 2012; Sainsbury 1999c). Te su krnje novčane naknade tek oblik djelomične kompenzacije za izostanak sustava javne skrbi te su po visini primanja također različito raspoređena među skupinama ljudi, favorizirajući imućnije, što dovodi do produbljivanja socijalne diferencijacije (Rauch 2007: 251). Takve naknade prvenstveno djeluju kao strukturni pokretač daljnjeg zarobljavanja sve više reproduktivnog rada, vezanog uz dječju skrb i odgoj, u privatnoj sferi – naročito onog dijela s najvećim financijskim izdatcima, tj. skrbi o djeci u dobi do tri godine, te u različitim stupnjevima i skrbi o djeci u dobi do šest godina. A zbog nerazvijenog sustava izvannastavne skrbi, čak i sve do djetetove četrnaeste godine, ali i nakon toga.29 Ove se novčane naknade stoga uglavnom spajaju s radom žena na pola radnog vremena ili s najamnim radom kod kuće, koji im je ponuđen kao oblik usklađivanja ili čak nagrade za obavljanje višeslojnog reproduktivnog rada povezanog s dječjim odgojem i skrbi u

29 U taj segment spada i organizirana jutarnja i poslijepodnevna školska skrb koju, primjerice, većina zapadnoeuropskih država nije poznavala, iz čega proizlazi utoliko veći udio žena koje su na Zapadu ostajale kod kuće ili su se bile primorane zaposliti tek na pola radnog vremena (prvenstveno u javnom sektoru; Australija, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Francuska, Velika Britanija) ili kao radnice kod kuće čak i nakon što su djeca već krenula u osnovnu školu. Tipičan primjer je Zapadna Njemačka, gdje se očekivalo da će majke dopunjavati prijepodnevnu nastavu poslijepodnevnim instrukcijama za svoju djecu kod kuće i gdje su, kako navodi Katrin Bennhold, u određenim predjelima Zapadne Njemačke tek u ovom desetljeću počeli uvoditi poslijepodnevnu skrb, a ponegdje i ručak u osnovne škole, što je opet prepušteno pojedinačnim općinama, odnosno njihovom financijskom stanju. Tako je između 2003. i 2010. godine tek petina njemačkih škola postupno uvela te programe, ne nužno u cjelodnevnom obliku, što naravno ne osigurava sistemsku pokrivenost za sve roditelje djece koja su obvezna pohađati školu. Bavarska je u tom razdoblju namjeravala uvesti ovakav program u samo 540 od ukupno 2300 osnovnih škola (Bennhold 2010). Austrija je, primjerice, poslijepodnevnu skrb u osnovnim školama uvela tek 2006. godine, ali škole su dužne osigurati takav oblik skrbi samo ako je prijavljeno najmanje 15-ero djece (Auer i Welte 2009: 209, 400).

76

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

privatnosti doma. Dakle, ako je u socijalizmu sustavni naglasak bio na podruštvljenju i kolektivnoj odgovornosti, u kapitalističkim sistemima možemo govoriti o različitim stupnjevima privatizacije i time “familijalizacije” skrbi (Leitner 2003). U sklopu toga postoje različiti pristupi, ali s istim konačnim rezultatom, jer je cilj privatiziranje reprodukcijskih troškova i time prijenos takvog rada iz javne sfere na individualna pleća u privatnost potisnutih i atomiziranih žena. To dovodi do istisnuća i marginalizacije žena s tržišta radne snage; za vrijeme majčinstva i kasnije, one ostaju ekonomski nesamostalni subjekti, a sve to – kao što smo pokazali u prvom poglavlju – od dvostruke je koristi kapitalu. Različiti načini privatizacije, a time i stupanj familijalizacije dječje skrbi u kapitalističkom poretku podudaraju se s vrstama kapitalističkih socijalnih država. Stoga su nakon Drugog svjetskog rata unutar zapadnog kapitalističkog okvira, koji na različite načine osnažuje sustav posredne dječje skrbi, ugrubo postojala i, naravno, još uvijek postoje tri različita pristupa koji odgovaraju toj vrsti kapitalističke socijalne države: liberalni model, koji i dalje pretežno obuhvaća angloameričko područje, korporativno-konzervativni model, koji se odnosi na države srednje i većinom južne ili mediteranske Europe, te socijaldemokratski model, koji bi trebao obuhvaćati sve skandinavske države (Esping-Andersen 1990). Liberalnom je modelu privatiziranja dječje skrbi svojstveno da uz neplaćeni, ili po novome tek djelomično ili nisko plaćeni, te izrazito kratkotrajni porodiljni i roditeljski dopust, dječju skrb dodatno privatizira tako da je, slično kao korporativni model, u cijelosti prenosi na pleća obitelji, odnosno žena u privatnoj sferi (Szlewa 2012: 9). Pri organizaciji dječje skrbi, od pojedinaca se po isteku porodiljnog dopusta ne očekuje da se oslone na jedva postojeću državnu infrastrukturu, već na uži ili širi rodbinski krug, ili da potraže pomoć dobrovoljnih, pretežno vjerskih i drugih interesnih organizacija u neformalnom sektoru (Ehrenreich 2002). 77

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

U slučaju povoljnog financijskog položaja obitelji, očekuje se da će taj posao u vlastitom aranžmanu podugovorno proslijediti privatno unajmljenim, prekarnim radnicama u kući ili se osloniti na privatna poduzeća za dječju skrb na formalnom tržištu rada, čije su usluge, uz samu sporadičnost ustanova takve vrste, cjenovno nedostupne većini ostalog stanovništva jer su izrazito usmjerene na profit (Engster i Stensöta 2011: 87). Pritom kapitalistička država – umjesto da ulaže u javni sektor, čiji udio u objedinjenom sustavu cjelokupne dječje skrbi u takvoj vrsti socijalne države ostaje zanemariv ili izrazito nizak – ionako minimalan udio javnih sredstava radije preusmjerava u djelomično i posredno subvencioniranje privatnog, tržišno usmjerenog i cjenovno skupog sektora s jedne strane, te u obliku financijskih transfera neposredno namijenjenih obiteljima s druge strane (Thévenon 2011). Naime, to se s jedne strane najčešće odvija u obliku poreznih olakšica za djecu, što izrazito djeluje u korist višeg sloja jer za sve ostale zbog niskih dohodaka takav oblik transfera ne podrazumijeva primjetni financijski bonus. S druge strane, dolazi u obliku krnje novčane pomoći koju država namjenjuje osiromašenim obiteljima s djecom, ali samo na temelju položenog dohodovnog testa ili cenzusa, što je također središnji mehanizam liberalnih sustava pri dodjeli većine socijalnih transfera. To znači da je umjesto univerzalnog neposrednog transfera riječ o selektivno odmjerenom financijskom transferu, još više diferenciranom među osiromašenima jer je namijenjen obiteljima s djecom koje žive znatno ispod praga siromaštva, prvenstveno samohranim majkama. Tako odmjerenim socijalnim transferima, koji djeluju kao oblik socijalne pomoći u liberalnim državama, svojstveno je da nisu dovoljno visoki kako bi se njima mogla pokriti dječja skrb, te su stoga zamišljeni samo kao financijska dopuna pri traženju privatnih rješenja na komercijalnom tržištu starateljskog rada, a tek u manjoj mjeri kao posredna subvencija gotovo nepostojećem javnom sektoru (Thévenon 2011: 76). 78

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

Tako su, primjerice, SAD i Australija sredinom devedesetih godina 20. stoljeća u javnim jaslicama imale mjesta samo za pet posto sve djece, a u drugim javnim ustanovama namijenjenima starijim generacijama predškolske djece samo za 14 posto (Meyers et al. 1999: 120, 126). Situacija u SAD-u nije bila bitno drugačija ni 2010. godine: samo četiri posto djece u dobi od tri i četiri godine čije su majke bile zaposlene bilo je uključeno u državno poduprte oblike skrbi, a još je niži bio udio djece do tri godine jer za njih skrb nije javno podržana, osim u obliku djelomičnih subvencija ili vaučera za siromašne, uz ogroman red čekanja (Gornick i Hegewisch 2015: 22). Velika Britanija također ima dvotračni, klasno raslojavajući sustav dječje skrbi. Dnevna javna skrb za djecu do tri godine je u sporadičnom i polovičnom, ili mjestimice punom obliku, namijenjena isključivo takozvanoj potrebitoj djeci, i to u okviru programa koji spada pod socijalni rad; vrtić na pola radnog vremena i, iznimno, na puno radno vrijeme te mala škola godinu prije polaska u školu namijenjeni su pak djeci imućnijih roditelja (Kamerman i Kahn 1994: 9). Općine su se dužne do određene mjere pobrinuti samo za skrb o djeci s posebnim potrebama i onoj koja pripadaju određenim skupinama najsiromašnijih, ali ne i za skrb o svoj ostaloj djeci, čiji su roditelji zaposleni i stoga moraju tražiti privatna rješenja (Boje i Almqvist 2005: 45). U oba je slučaja riječ o vrlo niskoj pokrivenosti skrbi jer je, primjerice, 1990-ih godina u javne ustanove – u kojima je skrb namijenjena uglavnom samo potrebitoj djeci – bilo moguće upisati samo šest posto sve djece do četvrte godine života. Samo dvanaest posto djece ove dobne skupine bilo je pak moguće upisati u oblike komercijalno-poduzetničke skrbi kao što su privatni vrtići, te u obiteljske oblike skrbi za koje su bile zadužene privatno registrirane dadilje (ibid.). U okviru stigmatizirane i tek djelomično subvencionirane javne skrbi namijenjene djeci iz obitelji s iznimno niskim dohocima, roditelji još uvijek moraju pokrivati barem trećinu troškova, a istovremeno je broj 79

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

raspoloživih mjesta simboličan jer je u ionako samo djelomično subvencioniranu skrb moguće upisati tek svako četrnaesto dijete koje živi ispod praga siromaštva (Finch 2003: 21). Tako je početkom 1990-ih u javnu mrežu bilo uključeno tek 42 740 od čak 600 000 britanske djece do tri godine koja su živjela ispod praga siromaštva (ibid.).30 Korporativno-konzervativni model socijalne države – čije su tipične predstavnice, primjerice, Njemačka i Austrija – također počiva na sistemskom poticanju posredne i tek u minimalnoj mjeri neposredne dječje skrbi. To opet znači da i takva vrsta kapitalističke socijalne države prvenstveno i gotovo u cijelosti prenosi dječju skrb na pleća obitelji, odnosno potiskuje ju u privatnost i kućnu domenu žena kao prvoimenovanih, glavnih i jedinih vršiteljica reprodukcije. U suprotnosti s liberalnom socijalnom državom, ovaj model svoj sustav dodjele naknada za posrednu skrb kod kuće u pravilu ne povezuje s dohodovnim cenzusom i ne ograničava isključivo na najprivilegiranije. Isto tako vrijedi da, za razliku od liberalnog modela, ove nešto veće naknade ne djeluju kao oblik stigmatizacije, već kao strukturni poticaj da što veći broj žena, posebice onih s nižim dohocima, ostane što dulje kod kuće, i da većina reproduktivnog rada – u zamjenu za te bijedne subvencijske naknade koje ne dosižu ni prag minimalnih

30 Gledano u cjelini, 1999. je godine u sve oblike dječje skrbi, kako javne tako i prevladavajuće privatno-komercijalne, bilo upisano tek 15 posto sve britanske djece mlađe od tri godine. Naime, cijena skrbi u komercijalnim ustanovama još je viša nego u javnim ustanovama (u prosjeku 600 funti mjesečno po djetetu) te stoga formalne oblike skrbi – unatoč subvenciji koju dobivaju imućniji u obliku poreznih olakšica i koja iznosi manje od trećine tjednog troška skrbi u privatnom vrtiću – koristi izrazito nizak postotak roditelja sve predškolske djece, u prosjeku tek 13 posto (Finch 2003: 21). Stoga je većina skrbi do djetetove druge godine života, ne ostanu li majke kod kuće ili prijeđu samo na pola radnog vremena, prepušteno bakama (64 posto sve djece), a sve više i starijoj djeci u obitelji (19 posto). Između treće i četvrte godine, uz komercijalne vrtiće i privatne registrirane dadilje, u prvom je planu upis djece samo u igraonicu na tek nekoliko sati tjedno, u pravilu uz prisustvo majki (ibid.).

80

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

socijalnih davanja – i dalje ostane zarobljena u privatnosti doma. Dakle, ovaj je sustav nešto “izdašniji” od prvoga pri dodjeli novčanih naknada (Szelewa 2012: 9), ali i dalje je riječ o znatno nižoj svoti nego što bi je kapital u pravilu morao ustupiti za izgradnju i održavanje javne mreže te odgovarajuće osposobljenog i plaćenog kadra. Ova politika poticanja posredne skrbi, tj. dječje skrbi kod kuće, podrazumijeva institut poreznih olakšica za djecu i izrazito produljen roditeljski dopust. Od sredine 1980-ih godina, očituje se uvođenjem dodatka za individualnu dječju skrb kod kuće. Na tim se temeljima iznova učvršćuje rodna podjela reproduktivnog rada i njegovo zarobljavanje unutar obitelji u zamjenu za znatno niže, tj. naknade koje su niže od minimalnih i one koje su tek simbolične (Leitner 2003: 369–370), nego što bi ih inače valjalo isplatiti ženama kao potpuno kvalificiranim radnicama u javnom sektoru, zaštićenima kolektivnim ugovorom. Tako je uvođenje dodatka za dječju skrb kod kuće strukturno povezano s potiskivanjem majki iz formalne ekonomije rada na njezin krajnji rub. Na taj se način, na temelju drugačijih metoda, i u korporativno-konzervativnom sustavu iznova provodi izrazita diferencijacija na njegovateljski, starateljski i odgojni rad – koje se zatvara u krug obitelji i prenosi na pleća majke kao primarne njegovateljice, koja stoga ostaje zaposlena najviše na pola radnog vremena, ako i uopće – i na takozvani produktivni najamni rad, koji ostaje u domeni muškaraca. Kod ovog je modela riječ o specifičnom preoblikovanju hraniteljskog modela jer su te države nekadašnju poreznu olakšicu supruga za uzdržavanu kućanicu naprosto nadomjestile skromnim naknadama za dječju skrb kod kuće koje su niže od minimalnih, te mirovinskim kreditima31 koji se sada dodjeljuju neposredno majci (Sainsbury 1999b: 190).

31 One su čak nekoliko puta niže od naknade za nezaposlene te iznose najviše 450 eura mjesečno (s tim da se produljenjem roditeljskog dopusta čak ni te naknade ne dodjeljuju) i točno upola niže od plaće za pola radnog vremena, koja u Njemačkoj u prosjeku iznosi 800 eura (Wichterich 2002: 37–39).

81

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Korporativno-konzervativnom modelu socijalne kapitalističke države svojstveno je da uz bok tim nedostatnim novčanim isplatama – osmišljenima prvenstveno kao financijski magnet za žene s niskim nadničarskim dohocima – predviđa izrazito dug porodiljni i roditeljski dopust, što općenito otežava povratak majki na posao (Avdeyeva 2006: 46). Takvi dopusti, strukturno isprepleteni sa skromnim novčanim naknadama (i zajedno sa sustavom obiteljskog oporezivanja), stoga djeluju kao glavni alat pri učvršćivanju posredne dječje skrbi. Zato je tom sustavu individualizirane i u privatnost potisnute skrbi čak i u korporativno-konzervativnom modelu kapitalističke socijalne države karakteristično da u pravilu ne poznaje ulaganje u organiziranu i javno osiguranu skrb djece do tri godine (Engster i Stensöta 2011: 87). Tako je 1990. godine u javnoj mreži organizirane skrbi o djeci do tri godine Nizozemska raspolagala minimalnim brojem slobodnih mjesta, odnosno potonja su bila dovoljna samo za dva posto cjelokupne generacije djece, Zapadna Njemačka je na raspolaganju imala mjesta za samo tri posto, a Italija32 za pet posto 32 U Italiji je krajem 1980-ih godina u mreži javne skrbi bilo mjesta za samo šest posto sve djece do tri godine čije su majke bile zaposlene (Kahn i Kamerman 1994: 441). Iako su ti vrtići bili namijenjeni djeci iz obitelji s jednim roditeljem, iz onih u kojima su i otac i majka bili zaposleni te iz siromašnijih obitelji, kao i svoj djeci s posebnim potrebama, zbog visokih su ih cijena – kako još navode Alfred Kahn i Sheila Kamerman – mogla pohađati samo djeca srednje klase. O 60 do 70 posto preostale djece čije su majke bile zaposlene brinule su bake, a o daljnjih 20 do 30 posto djece iz srednje situiranih i imućnijih obitelji sluškinje odnosno dadilje zaposlene u kući (Kahn i Kamerman 1994: 442). Većina obitelji u kojima i otac i majka rade, danas se u Italiji oslanja na sluškinje, priljev kojih je odmah nakon 1991. godine (isprva u pokrajinama Trst i Gorica) uspostavljen iz nekadašnjih jugoslavenskih republika, najprije osobito iz istarskog dijela, a danas sve više iz ostalih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine te drugih područja. Tako je po uništenju socijalizma i velikih industrijskih grana zapadni Balkan postao pozadinski, izvozni rezervoar neformalne i stoga utoliko podcjenjenije reproduktivne radne snage. Uglavnom je riječ o nezaposlenim ženama koje se neformalno zapošljava kao njegovateljice, prvenstveno u kućanstvima u kojima žive stariji, nemoćni i umirući (800 eura mjesečno, socijalno osiguranje nije nužno uključeno, a od sedam je dana slobodna samo subota ili tek dio nekog drugog dana) te umirovljenici sa sve nižim mirovinama, koje

82

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

sve djece u tom dobnom rasponu (Bussemaker i van Kersbergen 1999: 36).33 Od treće do šeste godine života, riječ je uglavnom o oblicima skrbi koji su ograničeni na samo par sati dnevno (npr. Nizozemska, Belgija, Austrija, Njemačka) i tek djelomično, pod okriljem suženog javnog sektora jer su većinom prepušteni dobrovoljnim, posebice crkvenim organizacijama, koje kontradiktorno, nauštrb ulaganja u vlastitu javnu mrežu, sponzorira država.34 Valja spomenuti da dobrovoljni rad za većinu kadra – kako naglašavaju brojni istraživači – nije plaćen, a za njega nije potreban ni provjerljiv stupanj stručne naobrazbe. Plaćena je tek šačica najviše postavljenih pedagoških stručnjaka, tj. vodstva koje dolazi iz redova javnih službenika. Ostali kadar, koji obavlja većinu odgojnog i starateljskog rada te ga čine žene, posao obavlja dobrovoljno (Sainsbury 1999c: 255). U tome se ogleda cijeli opseg značenja i uloge deinstitucionalizacije reproduktivnog rada za kapital, u čijim je temeljima dvostruka eksploatiranost žena. Za razliku od liberalnog i korporativno-konzervativnog sustava, za socijaldemokratski ili skandinavski sustav – koji se pojavio početkom 1970-ih i smatra se kompromisom te stoga hibridom

talijanska kućanstva unajmljuju za pospremanje, čišćenje, kuhanje i glačanje, obično za pet eura po satu ili manje (podaci dobiveni na terenu, na osnovi osobne komunikacije s ispitanicama u Primorju i Istri te na autobusnoj relaciji Ljubljana – Nova Gorica). 33 Prema podacima koje je na temelju izvješća OECD-a i drugih izvora sakupila Sigrid Leitner, 2001. je godine u zapadnoeuropskim članicama EU – u privatnoj, kao i javnoj skrbi – još uvijek bilo mjesta za samo 2 do 10 posto cjelokupne generacije djece Luksemburga, Grčke, Austrije, Španjolske, Italije, Portugala, Nizozemske i Njemačke, te za samo 20 do 30 posto djece u Finskoj, Francuskoj i Belgiji (Leitner 2003: 361). 34 To se očituje i u sastavu nastavnog kadra. Podaci za Zapadnu Njemačku – koje su Thomas P. Boje i Anna–Lena Almqvist sakupili 1990. godine, prije pripajanja Istočne Njemačke – pokazuju da je te godine tek 35 posto cjelokupnog predškolskog nastavnog kadra, zajedno s njegovateljicama bilo zaposleno u javnoj mreži. Većina kadra, i to čak 61 posto, radila je neposredno za katoličku ili protestantsku crkvu te s njima povezane dobrotvorne organizacije (2005: 44) koje svoje sredstva barem djelomično crpe iz državnog proračuna.

83

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kapitala i socijalističkih težnji, kako bi se nosioce potonjih neutraliziralo u njihovim zahtjevima te udaljilo od tadašnjeg sovjetskog utjecaja (Becker 2007: 41) – vrijedio je univerzalni sustav socijalnih prava. Prema općem uvjerenju, socijaldemokratski ili skandinavski sustav trebao bi označavati korjeniti sistemski odmak od liberalnog i korporativno-konzervativnog sustava i u području dječje skrbi. Umjesto posredne, trebao bi naglašavati i sustavno brinuti o neposrednoj dječjoj skrbi, tj. uspostavljanju i organiziranju sveobuhvatnog sustava javne skrbi. To je uvjerenje, koje se povezuje s pojmom skandinavskog modela iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, prije neoliberalnih restrukturiranja, bilo meta brojnih kritika. Realno razmatranje stanja, koje su prvenstveno provele brojne feminističke sociologinje te druge i drugi koji se bave sadržajnom analizom i tipologizacijom socijalne države u kapitalizmu, pokazuje da se Norveška i Finska od tog ideala snažno udaljavaju, dok mu se Danska i Švedska tek približavaju (Ellingsoeter 2005: 82; Rauch 2007: 264; Sainsbury 1999a). Naime, Finska i Norveška nikada nisu aktivno poticale zapošljavanje majki na puno radno vrijeme te stoga imaju i vrlo nizak postotak javne skrbi, pri čemu se 1980-ih po toj tendenciji isticala prvenstveno Norveška, kojoj je svojstven i izrazito kratak porodiljni dopust (Rauch 2007: 256). Tako je u Finskoj 1981. godine, prema podacima Nordijskog ureda za statistiku, tek 15 posto djece u dobi od tri do šest godina bilo upisano u cjelodnevne javne vrtiće, a čak daljnjih 10 posto djece u vrtiće na pola radnog vremena, dok je 12 posto imalo privatne dadilje u kući. Norveška je pak, od 35 posto sve upisane djece u tom dobnom razdoblju, bilježila čak 23 posto upisanih u vrtić na pola radnog vremena te samo 12 posto u cjelodnevne starateljske organizacije (Sainsbury 1999a: 107). Za Norvešku je još 1980-ih vrijedilo da samohranim majkama radije isplaćuje minimalnu naknadu za dječju skrb kod kuće, i to čak do njegove desete godine. Norveška možda geografski pripada Skandinavskom poluotoku, ali 84

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

po uređenju kapitalističke socijalne države prije se uvrštava u korporativno-konzervativni, a djelomično i u liberalni model. Za druge dvije skandinavske države – koje su se navodno barem približile idealu potpuno razvijenog sustava socijalnih i ekonomskih prava za žene, uključujući osiguravanje široke mreže javne dječje skrbi – također vrijede pojedinačne varijable koje ih u mnogim segmentima stavljaju uz bok korporativno-konzervativnom ili liberalnom modelu (Sainsbury 1999a: 76). Danska se, primjerice, u segmentu dječje skrbi najviše približava idealu širokog prihvata djece u starateljske ustanove (ako zanemarimo radno vrijeme tih vrtića), ali ne i po darežljivosti s obzirom na plaćanje porodiljnog ili roditeljskog dopusta. 1980-ih je godina naknada za roditeljski dopust bila oporezovana i nije se obračunavala s obzirom na visinu majčine plaće, već je bila odmjerena za sve žene jednako, i to u visini naknade za nezaposlene, što je iznosilo 65 posto prosječne plaće zaposlenih u industrijskom sektoru (Kahn i Kamerman 1994: 20). Kada je 1990-ih godina došlo do promjene, osnovna naknada za porodiljni dopust u trajanju od četiri i pol mjeseca u prosjeku je iznosila tek 55,2 posto redovnog dohotka majke, uz iznimku zaposlenih u javnom sektoru, koje su na temelju kolektivnih ugovora imale i još uvijek imaju pravo na puni iznos plaće (Kahn i Kamerman 1994: 10; Boje i Almqvist 2005: 38–39). Ovo je tipičan primjer stvaranja klasnih razlika po Bismarckovom kalupu socijalne države, koji je svojstven srednjoeuropskim kapitalističkim državama. Danska se tome, zajedno sa Švedskom, danas još intenzivnije približava uvođenjem simboličnih naknada majkama za individualnu dječju skrb kod kuće, na račun čega još više pada udio javne dječje skrbi. Za ove dvije skandinavske države, koje u očima javnosti utjelovljuju pojam socijaldemokratskog principa socijalne države i široke javne mreže dječje skrbi, vrijedi da je riječ o mješavini institucionalnoga i privatnih oblika dječje skrbi, kojima se pokušalo djelomično popuniti praznine koje javni sustav nije mogao 85

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

pokriti. Dakle, unatoč tome što su se Finska, Danska i Švedska, za razliku od socijalističkih država, tek krajem 1980-ih godina formalno obvezale da je pravo na skrb opće pravo koje bi morala uživati sva djeca do šest godina (Meyers et al. 1999: 126), sustav organizacije skrbi zaostajao je i stoga bio razasut među privatnim i javnim ustanovama s različitim radnim vremenima. Tipičan skandinavski sustav, koji utjelovljuju te dvije države, od samih je začetaka njegova uvođenja mješavina javnoga i rastućeg udjela privatnih oblika skrbi s različitim radnim vremenima i različitom pokrivenošću dječje populacije, što povratno još više nagriza i podriva javni sektor, koji je uspostavljen tek sredinom 1970-ih godina (Kahn i Kamerman 1994). Tom je sustavu u pravilu svojstvena široka javna mreža, ali samo ako njezin opstanak i razvoj usporedimo sa skromnim ili jedva postojećim razmjerima iste u kapitalističkim državama liberalnog i konzervativno-korporativnog kova, a nikako ne u usporedbi s nekadašnjim socijalističkim državama. O tome ne svjedoče samo statistike koje, primjerice, pokazuju da je u Danskoj 1981. godine u jaslice bilo upisano 37 posto djece do druge godine života, a od toga tek 12 posto u državne ili cjelodnevne jaslice (ostali postotak otpadao je na obiteljski organizirane jaslice). To prije svega potvrđuje visoki udio žena u Skandinaviji koje su radile i još uvijek rade na pola radnog vremena, pri čemu valja uzeti u obzir vrlo važan podatak – da je taj institut rada za majke uveden upravo 1970-ih godina, dakle uz istovremeno osnivanje javne starateljske mreže, kada se s hraniteljskog modela prešlo na njegovu moderniziranu verziju. Opstanak javne skrbi isprepletene s privatiziranim inačicama te istovremeno velikog postotka žena zaposlenih na pola radnog vremena, koje imaju ograničen pristup cjelodnevnim uslugama, svjedoči o postojanju “opcionalnog ili izbornog podruštvljenja skrbi” (Szelewa 2012: 9), odnosno o i dalje postojećoj djelomičnoj familijalizaciji dječje skrbi (Leitner 2003: 359). Ako zbog boljeg razumijevanja pobliže promotrimo oba primjera te se usredotočimo na razdoblje do 1992. godine, odnosno 86

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

na 1980-e, kada se skandinavski sustav koji utjelovljuju Danska i Švedska konsolidirao, dobivamo sljedeću sliku: Danska je 1992. godine imala 59 posto djece do dvije godine starosti uključeno u skrb, a od toga ih je čak 41 posto bilo u privatnoj skrbi, a samo 18 posto u javnoj. Kod djece u dobi od tri do šest godina, u organiziranu skrb bilo je uključeno tri četvrtine, a od toga čak 14 posto u privatnu i 61 posto u javnu skrb, gdje se radno vrijeme nije uvijek podudaralo s onim roditelja zaposlenih na puno radno vrijeme (Kahn i Kamerman 1994: 30). Naime, državni vrtići namijenjeni djeci do šest i pol godina dijelili su se na one čije se radno vrijeme podudaralo s punim radnim vremenom roditelja te na one koji su bili otvoreni tek četiri sata dnevno (1994: 32). Privatnu licenciranu skrb osamdesetih su godina dvadesetog stoljeća provodile dadilje u kući i na njih se nisu primjenjivala stroga strukovna mjerila.35 Radilo se o majkama koje su, uz vlastitu djecu, u zamjenu za novac skrbile i o tuđoj, što je trebao biti izlaz u nuždi uslijed pomanjkanja mjesta u javno organiziranoj skrbi. To su bili djelomično državno subvencionirani, obiteljski cjelodnevni vrtići, koje su u svojim domovima vodile majke, gdje su uz svoje dvoje mogle skrbiti o najviše troje, dakle ukupno petero djece, i to pod uvjetom da su završile tečaj u trajanju od samo tri tjedna; dobrovoljno su se još mogle odlučiti i za završavanje dodatnog, šestotjednog uvodnog i kasnije tečaja za osposobljavanje (Kahn i Kamerman 1994: 39). Radilo se o zametku prekarizirane radne snage, a time i obliku rasterećivanja kapitala jer majka koja radi kod kuće kao dadilja vlastite i tuđe djece ne treba odgovarajuće 35 Tako je 1992. godine u javne vrtiće bilo uključeno 21 posto djece u dobi od jedne do dvije godine (i čak 37 posto djece iste dobi u privatnu skrb u domeni licenciranih dadilja, tj. majki-dadilja zaposlenih kod kuće, a u dobi od dvije do tri godine 30 posto u javnu i jednako toliko u privatnu skrb u domovima licenciranih dadilja). Isto je tako nezanemariv podatak da je 90 posto svih majki bilo zaposleno, ali je njih 30 posto radilo na pola radnog vremena, odnosno manje od 20 sati tjedno. Te majke, za razliku od onih zaposlenih na puno radno vrijeme, svoju djecu u pravilu nisu uključivale u nikakav oblik javne skrbi (Kahn i Kamerman 1994: 30, 38).

87

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

podržanu i razvijenu infrastrukturu, a istovremeno radi za manje, što sve zajedno dovodi do sužavanja javnog sektora. Naime, riječ je o obliku skrbi koja je i dalje potisnuta u privatnu sferu jer žena ostaje kod kuće da bi skrbila o svojoj djeci, a dodatno, za nešto novaca, i o tuđoj. Stoga nam se, naravno, opravdano nameće pitanje ima li takva majka nakon nekoliko godina ovakvog u privatnost zatvorenog rada i dalje odgovarajuće kvalifikacije za obavljanje nekog drugog posla osim dadiljanja, za koje isto tako nije dovoljno profesionalno osposobljena da bi posao mogla tražiti kao odgojiteljica u državnom vrtiću, zaposlena na puno radno vrijeme i zaštićena kolektivnim ugovorom. Naravno, to stvara segregaciju, koju je još više produbilo iskliznuće u neoliberalizam jer je 1990. godine, kako navode Kahn i Kamerman, u Danskoj usvojen zakon koji je omogućio širenje takve poluformalne dječje skrbi te istovremeno prerastanje takvih oblika skrbi među majkama koje su ostajale kod kuće u privatna polumajčinska poduzeća. Zakon je, naime, omogućio uspostavu privatne skrbi u domu, gdje se u takvu jedinicu udružuju dvije majke, koje zajedno skrbe za do desetoro djece (Kahn i Kamerman 1994: 32). Više je nego očito da takva politika dovodi i do klasne segregacije jer koncentracija takvih oblika dadiljanja u domu prevladava među onim ženama koje jedan oblik prekarnog i slabo plaćenog posla zamjenjuju drugim. Takvi oblici zaposlenja nikako nisu u interesu onih žena koje su možda i same majke, ali su prije nastupa majčinstva obavljale posao vezan uz visokokvalificirana zanimanja i za to potrebnu akademsku naobrazbu (Matysiak i Szalma 2014: 604). Naravno, takvoj je poluformalnoj skrbi u obliku privremenih majčinskih poduzeća također svojstveno da ne raspolaže infrastrukturom koju bi inače imali veći državni vrtići sa svim pripadajućim igraonicama, spavaonicama i gimnastičkim dvoranama. Upravo takvu klasnu podjelu nije dopuštala široko razgranata, svima namijenjena i stoga cjenovno dostupna mreža javne skrbi u socijalizmu, sa strukovno priznatim obrazovnim 88

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

profilima, nakon što je taj sustav dosegao svoj vrhunac na prijelazu u 1980-e godine; upravo suprotno, ona ju je ukinula, kako na području zapošljavanja odgovarajućeg kadra na puno radno vrijeme s pratećim individualnim i punim socijalnim pravima, tako i na području samih prostornih kapaciteta.36 U Švedskoj je 1980-ih godina – kada je prema današnjem uvjerenju trebao cvjetati sustav javne dječje skrbi – prevladavao sličan obrazac. Prema podacima Diane Sainsbury, 1980. su godine o čak 15 posto djece skrbile majke-kućanice, a daljnjih 20 posto bilo je u privatnoj plaćenoj ili neplaćenoj kućnoj skrbi (1999a: 99). U dobi od tri do šest godina, u organizirane oblike skrbi bilo je upisano 65 posto sve djece, a od toga čak 15 posto u rascjepkane obiteljske vrtiće majki koje su radile kod kuće, po jednakom obrascu kao one u Danskoj (ibid.). Od preostalih 50 posto, u državne je vrtiće – gdje su odgojiteljice trebale biti zaštićene kolektivnim ugovorom te koji su bili otvoreni cijeli dan, dakle, u skladu sa standardnim radnim vremenom roditelja zaposlenih na puno radno vrijeme – bilo moguće upisati tek 26 posto cjelokupne generacije djece. Čak 24 posto, kako još naglašava Sainsbury, bilo je upisano u državne vrtiće, koji su radili tek nekoliko sati dnevno, na pola radnog vremena (1999a: 107). Dakle, ako je majka htjela zadržati posao na puno radno vrijeme, i dalje je morala tražiti dopunske i neformalne oblike skrbi, što je poskupljuje, ili u suprotnome pribjeći tek zaposlenju na pola radnog vremena. Tako se dječja skrb u oba slučaja iznova djelomično (troškovno) individualizira i strukturno privatizira. Zato ne čudi da je izgradnjom mreže koja je djelomično pokrivala dječju skrb

36 Inače, 1980-ih je godina, zbog strukturnih pritisaka Međunarodnog monetarnog fonda, jugoslavenski socijalizam počeo teorijski koketirati i s opcijama skrbi po uzoru na skandinavski, odnosno švedski model, ali ih nasreću nije transferirao i razvio. Umjesto toga, devedesetih se godina 20. stoljeća konačno konsolidirao sustav javne skrbi koji je obuhvatio najširi udio populacije predškolske djece.

89

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

u Švedskoj 1974. godine istovremeno legalizirano zapošljavanje majki na pola radnog vremena, a 1978. godine i rad sa skraćenim radnim vremenom, tj. šest sati dnevno do djetetove napunjene osme godine života (Boje i Almqvist 2005: 47). Pritom valja uzeti u obzir da je roditeljski dopust do djetetova osamnaestog mjeseca života isprva bio neplaćen. Slično je vrijedilo i u Finskoj, koja je, prema švedskom obrascu, za majke djece do četiri godine uvela rad sa skraćenim radnim vremenom do 30 radnih sati tjedno (Kamerman 1991: 191). To znači da se, unatoč javnoj mreži, u socijaldemokratskom ili skandinavskom sustavu ogroman dio reproduktivnog rada – i prije svega, s njime povezanih troškova – i dalje prenosi u privatnu domenu gdje ostaje na plećima majki (Leitner 2003: 357), što je suprotno socijalističkom modelu. Tome svjedoči visok postotak majki zaposlenih na pola radnog vremena, kao i činjenica da je, primjerice, 1980-ih godina dopust za njegu i odgoj djeteta u Švedskoj bio plaćen samo do devetog mjeseca života, dok je preostalih devet mjeseci do djetetovih navršenih godinu i pol bio neplaćen (Kamerman 1980: 27). Udio svih žena zaposlenih na pola radnog vremena u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj kretao se, i još uvijek se kreće od 38 do 48 posto i u tom pogledu nikako nije zaostajao za liberalnim sustavom Velike Britanije (ili Australije) s izrazito suženim i klasno diferenciranim sustavom javne skrbi, gdje je stupanj zaposlenih na pola radnog vremena i manje od toga, dosezao 45 posto svih žena (Gornick 2005: 107). Stoga za uključenost majki u redovni radni odnos i puno radno vrijeme – iz kojega, za razliku od zaposlenja na pola radnog vremena, ne proizlazi samo puni dohodak, već i puna socijalna prava – nije od ključnog značaja samo postojanje široke mreže dječje skrbi, već, pored cjenovne dostupnosti, također, i to prvenstveno, njezin sastav i intenzitet tj. radno vrijeme (Rauch 2007: 253). To ovisi o politici na osnovu koje se utemeljuju opstanak i namjena takve mreže skrbi. Zato je itekako važno radi li se kod dječje skrbi o kombinaciji zadovoljavanja 90

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

potreba djece za širom socijalizacijom, ali i potreba majki da ih se rastereti dječje skrbi i strukturno omogući vrstu zaposlenja koje im donosi ekonomsku neovisnost, kao što je bila opće provedena praksa u socijalizmu, ili je tek riječ o polovičnim kombinacijama koje, doduše, idu u korist (djelomične) socijalizacije djece, a na štetu (klasno raslojenih) majki. Potonje unutar obiteljske zajednice – zbog polovičnog radnog vremena takvih ustanova i posljedično zaposlenja na pola radnog vremena – i dalje ostaju u ekonomski podređenom položaju te su marginalizirane na tržištu rada kao tek dopunska ili rezervna i fleksibilna radna snaga. Zbog svojih djelomičnih i kompromisnih rješenja koja idu u korist kapitala – a to se, kao što ćemo još pokazati, očituje i u isplati porodiljnog dopusta – skandinavski je model, kako primjećuje većina istraživača i istraživačica, zapeo na pola puta između podruštvljenja i privatizacije dječje skrbi (Leitner 2003: 358), a time i na pola puta između formalne i stvarne emancipacije žena.37 Također, unutar socijaldemokratskog modela kapitalističke države, on nije bio zamišljen kao prijelazni stupanj prema socijalističkom modelu, već kao privremeno rješenje kojim su 37 Zato su apsurdni današnji medijski napisi i preporuke nekadašnjim istočnoeuropskim zemljama da se ugledaju na skandinavski model – kao da je k tome riječ o homogenoj jedinici koja i sama nije bila na meti neoliberalnih prerada. Oni su mogući ne samo zbog konkretnog nepoznavanja sistema, već i zbog istovremenog brisanja i zaboravljanja socijalističkih tekovina. Stoga je mitsko veličanje tog socijaldemokratskog sistema, kao utjelovljenja socijalne države i emancipacijskih politika koje bi trebale biti po idealnoj mjeri žena, u današnjem kontekstu zapravo tek oblik snižavanja praga očekivanja i zahtjeva žena na našem prostoru, a time i oblik privikavanja na suženi sustav koji po realiziranim pravima i sistemskim rješenjima nikako nije mogao parirati socijalističkom modelu. Između ostalog i zato što je od njega učio, a ne obratno, dok je socioekonomska prava žena mogao realizirati samo u preinačeno razvodnjenom obliku kakvoga je dopuštao kapitalistički okvir, odnosno sinergijski isprepletene skupine vlasnika kapitala u sukobu sa socijalistički progresivnijim silama. Bez vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i upravljanja njima, one nisu imale dovoljno velik, a prije svega ne vlastiti operativni prostor kako bi izbjegle kooptativne i stoga reformističke kompromise, jer su pritisak mogle vršiti samo izvana.

91

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

se ublažili progresivniji zahtjevi (Esping-Andersen 1990). Rad na pola radnog vremena bio je prikazan kao oblik emancipacije, a zapravo je funkcionirao kao vrsta strukturno prisilnog prilagođavanja žena na postojeće uvjete, što nije bitno doprinijelo njihovoj ekonomskoj samodostatnosti. Bio je prikazan kao ženama naklonjena politika usklađivanja obiteljskih obaveza s pravom žena na pristup tržištu rada, pri čemu se i danas u statistikama prešućuje model po kojem je funkcionirao takav rad, tako što se u raspravama uglavnom spominje tek visoki stupanj zaposlenosti žena u Skandinaviji, posebice u Švedskoj.38 Privremenost tog kompromisa također je došla do izražaja mjerama iz 1980-ih godina, kada je dodatno srezan javni sektor dječje skrbi, i to uvođenjem subvencije ili dodatka za individualnu skrb kod kuće, kako bi se individualne majke uvjerilo da čim dulje ostanu same doma s djetetom. To je kapital putem nižih poreza rasteretilo i oslobodilo suodgovornosti za daljnje ulaganje u održavanje i širenje mreže javne skrbi, te je znatno doprinijelo učvršćivanju osuvremenjenog hraniteljskog modela i tek polovičnog podruštvljenja dječje skrbi. Finska je bila prva koja je već 1985. godine uvela ovaj oblik privatizirane dječje skrbi, tj. dodatak majkama kako bi po isteku porodiljnog i roditeljskog dopusta nastavile same skrbiti o djeci kod kuće, Danska i Švedska učinile su to sredinom 1990-ih, a Norveška 1998. godine (Ciccia i Bleijenbergh 2014: 21). To dovodi i do konačne dezintegracije skandinavskog modela, čak i u onim izoliranim točkama po kojima se, zbog utoliko većeg i organiziranog ulaganja u djelomičnu izgradnju šire mreže skrbi, izdvajao od ostalih kapitalističkih socijalnih modela dječje skrbi. Također, 38 Podaci OECD-a koje je za rane devedesete godine sakupila Janet Gornick pokazuju da je stupanj zaposlenosti među svim ženama u Zapadnoj Europi bio najviši upravo u Švedskoj, i to 85 posto. No, od toga je čak 40 posto svih žena, dakle gotovo polovica, bilo zaposleno na pola radnog vremena. Još se više ističe te je značajan podatak da je čak 54 posto majki koje su živjele u partnerskom odnosu i imale dijete mlađe od šest godina bilo zaposleno tek na pola radnog vremena (Gornick 2005: 105–106).

92

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

time se skandinavski model približava korporativnom modelu organizacije reproduktivnog starateljskog i odgojnog rada, s naglaskom na njegovoj sve većoj privatizaciji i familijalizaciji u obliku minimalnih poticaja za kućanice i dječju skrb, čime se i otprije tek djelomično podruštvljeni reproduktivni rad s naglaskom na zaposlenje na pola ili skraćeno radno vrijeme za žene u sve većim razmjerima vraća u domenu privatnoga.39 Prema ocjenama istraživača, u Norveškoj je, da ponudimo samo jedan primjer, odmah nakon uvođenja plaća ispod minimuma za skrb o predškolskoj djeci kod kuće, udio zaposlenih majki pao za četiri posto (Matsyiak i Szalma 2014: 603). Ova politika doprinijela je i novom povećanju postotka majki zaposlenih samo na kraće radno vrijeme: u četverogodišnjem razdoblju nakon njezina uvođenja, udio majki predškolske djece zaposlenih samo na pola radnog vremena povećao se za čak dvadeset posto. Drugim riječima, radno vrijeme

39 Slično vrijedi i za Francusku, koja je produljeni trogodišnji i tek paušalno plaćeni roditeljski dopust uvela 1985. godine za majke s troje i više djece, a 1994. godine ga je proširila i na majke s dvoje djece. (Valja napomenuti da Francuska, kao što također naglašavaju Jet Bussemaker i Kees van Kersberger (1999: 30), isprva nije isplaćivala porodiljni ili roditeljski dopust majkama koje su imale samo jedno dijete jer su te paušalne naknade, namijenjene majkama s dvoje i više djece, bile sastavni dio nacionalističke pronatalitetne, a nikako ne emancipacijske politike.) Na taj je način Francuska prividno snizila stupanj nezaposlenosti među ženama, a istovremeno u obliku paušalnih isplata uvela simboličnu naknadu za dječju skrb kod kuće. Taj je oblik izrazito dugog dopusta francuska politika namijenila nezaposlenim ženama, mladim majkama i prije svega majkama s niskim dohocima, kako bi se potaknula njihova radna neaktivnost. Istovremeno, Francuska je sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća uvela subvencije za imućnije u obliku poreznih olakšica, koje su isto tako trebale biti namijenjene dječjoj skrbi kod kuće, zahvaljujući prenošenju skrbi u neformalni i još potplaćeniji prekarni sektor. Na račun jednoga i drugoga, Francuska je strukturno zaustavila izgradnju, a pritom i srezala ulaganje u javne starateljske ustanove za djecu do tri godine. Kako izvještava Lewis, ako je između 1985. i 1996. godine postojećem zbiru slobodnih mjesta dodala barem 5000 mjesta godišnje, između 1996. i 1999. godine tu je brojku više nego prepolovila na tek 1500 novih mjesta, dok ju je između 1999. i 2005. godine dodatno drastično smanjila na tek 530 (Lewis et al. 2008: 266), i sve to na račun prenošenja dječje skrbi u privatnu sferu.

93

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

majki s predškolskom djecom po uvođenju te politike dodatno se skratilo za prosječno 3,75 sati (ibid.). Tako se produbljuje i na drugačiji način učvršćuje uloga majki kao prvenstveno privatnih vršiteljica reprodukcije s možebitnim izlaskom na tržište rada tek djelomično ili u obliku rada kod kuće, dok dovoljno imućne žene za jednaku visinu subvencije taj rad sve više podugovorno prosljeđuju siromašnijim ženama, poluformalno ili u cijelosti prekarno zaposlenim dadiljama u kući (npr. au pair subvencije). Tako se zatvara krug uzajamne eksploatacije u ime interesa velikog i malog kapitala, koji teži redukciji sredstava potrebnih za djelovanje javnog sektora, te s time povezanom procesu prisvajanja većeg komada zajedničkog kolača isključivo za sebe. Dok je socijalizam sustavno skrbio o razgradnji i uklanjanju institucionalnog patrijarhata kako bi omogućio punu emancipaciju žena, hraniteljski se model na Zapadu, povezan s kapitalističkim socioekonomskim sistemom nakon Drugog svjetskog rata, tek institucionalno preobrazio i osuvremenio (Leitner 2003: 355). To vrijedi za sve tri vrste kapitalističkih socijalnih država koje su na različite načine strukturno poticale rodnu podjelu reproduktivnog rada, s naglaskom na njegovu privatiziranju, što je djelovalo isključivo u korist kapitala. Naime, dječja skrb u većini slučajeva i dalje prvenstveno ili barem djelomično ostaje strukturno osmišljena kao privatna i individualizirana skrb u domeni majki, koja se stoga ne bi trebala ticati kolektivne odgovornosti. Iz toga proizlazi i da je u većini zapadnoeuropskih država u kojima postoji organizirana dječja skrb, potonja većinom ili djelomično osmišljena tek kao dopuna obiteljskoj skrbi, a ne kao sistemska kompenzacija i istovremeno strukovno opsežnija nadgradnja onoga što samo u ograničenoj mjeri može ponuditi isključivo jedan roditelj cjelodnevnom skrbi kod kuće, ma koliko bila predana (Ciccia i Bleijenbergh 2014: 4). U ovom smo odjeljku na različitim mjestima analizirali i dobro je zbog boljeg uvida ponovno sažeti sljedeće: liberalnom sustavu 94

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

i tradicionalnom obliku hraniteljskog modela svojstvena je jedva ili potpuno nepostojeća javna mreža; osim poreznih olakšica za djecu koje djeluju u korist imućnijih, jedini oblik potpore koju sustav osigurava za posrednu dječju skrb još su samo djelomične subvencije, odmjerene s obzirom na dohodovne cenzuse te namijenjene tek selektivno odabranim skupinama među najsiromašnijima. Upravo je njima i namijenjena na taj način djelomično sponzorirana javna skrb koja je stigmatizirana i potkapacitirana; naglasak je na potrazi za privatnim rješenjima dječje skrbi, što pretpostavlja dugotrajno povlačenje majke u privatnu sferu te uključivanje rodbinske mreže ili, za one imućnije, komercijalnog tržišta s formalno ili poluformalno zaposlenom prekarnom radnom snagom i visokim cijenama. Korporativnom je sustavu svojstveno da skrb ostaje privatizirana s obzirom na neposredne financijske subvencije, koje se u obliku novčanih transfera nižih od visine socijalne pomoći dodjeljuju majkama. Potonje, naravno, ostaju financijski ovisne o svojim partnerima, zbog čega govorimo o neposredno podržanom sustavu posredne dječje skrbi, a time i o učvršćivanju rodne podjele rada ili o moderiranom hraniteljskom modelu gdje majke i dalje prvenstveno ostaju privatne vršiteljice reprodukcije, i tek sekundarna radna snaga. Za skandinavski model u najboljem slučaju vrijedi da starateljski i odgojni rad, unatoč izgradnji mreže javne skrbi, djelomično i dalje spada u područje privatnog i poluformalnog, čime se uspostavlja slabiji, ali još uvijek postojeći oblik hraniteljskog modela (Kamerman 1980: 27). Stoga je svim tim inačicama kapitalističkog modela socijalne države i prateće politike posredne ili djelomične neposredne dječje skrbi te s tim povezane rodne politike i podjele rada zajednički visok udio žena zaposlenih samo na pola radnog vremena (Gornick 2005: 107). U tom se pogledu među zapadnoeuropskim državama na čelo svrstavaju Nizozemska s čak 77 posto i Švicarska sa 62 posto svih zaposlenih žena koje rade na pola radnog vremena, slijede Njemačka i Austrija s 47 95

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

posto svih žena, potom Velika Britanija, Belgija, Norveška i Švedska s 40 i više posto, Danska, Luksemburg, Italija, Malta, Island i Francuska s više od 30 posto, te Finska i Španjolska s 20 i više posto (Eurostat 2015).40

Četvrti temeljni uvjet socioekonomske emancipacije: pune naknade za porodiljni i roditeljski dopust Institucionalno učvršćivanje ovisnog i sekundarnog položaja žena u društvu na Zapadu također se očitovalo i još uvijek se očituje u načinu strukturiranja porodiljnih isplata te mogućnosti korištenja porodiljnog dopusta. Ako je za socijalizam vrijedilo da je proizlazio iz ekonomske samodostatnosti i punog socijalno-ekonomskog državljanstva žena ne samo kao radnica, već i kao majki, što znači da su uživale punu financijsku zaštitu i za vrijeme porodiljnog dopusta, na Zapadu je vrijedila obrnuta politika. Porodiljne naknade i naknade za odgoj i dječju skrb (u nastavku roditeljske naknade),41 ako su i postojale, bile su oskudno 40 Za podatke koji se odnose na druge države, v. tablicu Eurostata o zapošljavanju na određeno vrijeme (https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/, obuhvaća dobnu skupinu između 15 i 64 godine). Ako ove statistike prevedemo u još jasniji oblik, to znači da u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj posao na pola radnog vremena obavlja svaka druga žena, a u Belgiji, Velikoj Britaniji, Danskoj i Švedskoj svaka druga ili treća. 41 Upečatljiv je i konceptualni obrat u poimanju dječje skrbi koji na naše prostore unosi zamjena termina “dopust za odgoj i njegu djeteta” terminom “roditeljski dopust”. Prvi je termin konceptualno drugačiji i širi jer odgoj i njegu djeteta u ishodištu ne veže uz roditeljstvo, kao ni uz određeni rod ili spol. Umjesto toga, naziv ukazuje da u tu ulogu može ući bilo tko jer je prvenstveno riječ o zadovoljavanju osnovnih potreba djeteta, koje su odvojene od socioekonomski oblikovanih uloga koje se pripisuju određenim odraslima. Roditeljski dopust pak donosi užu konceptualizaciju, kao da su, ponovnom familijalizacijom i privatizacijom dječje skrbi, odgoj i skrb iznova sve više tek stvar usko koncipirane obiteljske zajednice odnosno roditelja, a time također odgovornost samo uske i odvojene zajednice koju bi trebao tvoriti tek usko zatvoreni i na roditelje sveden krug odraslih.

96

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

odmjerene, minimalne ili u najboljem slučaju tek djelomične. Ne mogu se uspoređivati s punim isplatama plaće koje su ženama u jugoslavenskom socijalizmu osiguravale ekonomsku neovisnost i osobnu suverenost u odnosu na druge članove obitelji, čak i uslijed možebitnog privremenog odlaska s radnog mjesta zbog rađanja ili posvajanja djeteta. Visina naknada, kao i duljina porodiljnog dopusta, stoga je još jedna od ključnih kombinacija koje majkama, s obzirom na strukturno određen način njihove realizacije, osigurava ili oduzima punopravnu uključenost, socijalnu sigurnost i ekonomsku neovisnost. U okviru te politike jednako je važna zaštita majke kao radnice, kojoj je u socijalizmu nakon rođenja djeteta pripadalo pravo povratka na isto radno mjesto. Dok je to pravo upisano u jugoslavenski ustav već 1946. godine i dosljedno provođeno, na Zapadu je formalno osigurano tek četiri desetljeća kasnije, 1996. godine, i to na temelju europske direktive koja pojedinačnim državama i dalje daje odriješene ruke pri ostvarivanju te politike (Eurostat 2009: 96). Tako se niz zapadnoeuropskih država i država OECD-a toga ne pridržava niti formalno, odnosno za njih vrijede odredbe na temelju kojih je pravda naizgled zadovoljena, a u stvarnosti ograničena ili poništena. Kao što je očigledno iz podataka Eurostata, Austrija štiti majku od gubitka starog radnog mjesta samo ako se vrati na posao nakon 24 mjeseca roditeljskog dopusta, iako je potonji službeno moguće produljiti na 30 mjeseci. To znači da majčino pravo povratka na isto ili ekvivalentno radno mjesto u stvarnosti nije osigurano, ili barem ne za sve žene (ibid.). Čak i ako je formalno osigurano, istovremeno je zbog jedva postojeće mreže skrbi, koja obuhvaća tek četiri posto djece do tri godine, za većinu žena u biti tek mrtvo slovo na papiru (Leitner 2003: 361). Slično vrijedi za Španjolsku, koja osigurava pravo povratka majke na staro radno mjesto po isteku godine dana iako roditeljski dopust, koji se ne može u cijelosti prenijeti na oca, traje do tri godine, a istovremeno po isteku dvije godine više ne osigurava 97

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ni isplatu socijalnih doprinosa. Dakle, neke države osiguravaju pravo povratka majke na isto radno mjesto, ali istovremeno brinu o interesima kapitala tako što tijekom porodiljnog dopusta ne osiguravaju isplatu socijalnih i mirovinskih doprinosa, što je uz vrlo niske porodiljne naknade gotovo jednako otpuštanju. Takve naknade tijekom porodiljnog dopusta, kako izvješćuje Europski ured za statistiku, ne osigurava cijeli niz zapadnoeuropskih država. Primjerice, Irska majci daje pravo povratka na staro radno mjesto nakon roditeljskog dopusta, ali u tom razdoblju ne osigurava ni isplatu kompenzacije za plaću niti mirovinskih i drugih doprinosa (Eurostat 2009: 96). Isplatu tih doprinosa prepušta diskreciji pojedinačnog zapošljavatelja – drugim riječima, dopušta im legalno neisplaćivanje doprinosa. Naravno, kapitalistička država (tipičnim osiguravanjem tek deklarativno formalnih, ali ne i sistemski provedenih prava) tako štiti interese kapitala.42

42 Primjerice, Australija je 1980-ih godina uvela federalni zakon prema kojem se majke nije moglo otpustiti dok dijete ne navrši godinu dana, no njihov je porodiljni i roditeljski dopust bio neplaćen. Velika Britanija uvela je nisko plaćeni porodiljni dopust tek 1975. godine i sve do 1996. godine, kada je majka tek dobila pravo povratka na isto radno mjesto, bio je uređen tako da je poticao povlačenje majke s tržišta radne snage jer je, primjerice, roditeljski dopust koji ostaje u potpunosti neplaćen uveden tek 1999. godine (Finch 2003: 23). Danas u Velikoj Britaniji ionako nisku isplatu porodiljnog dopusta i pravo da se majke nastupom dopusta ne može otpustiti ostvaruje tek 60 posto redovno zaposlenih žena zbog tako podešenih shema socijalnog osiguranja (Gornick 2005: 99). Da bi uopće mogle ostvarivati pravo na ionako ograničeno plaćen porodiljni dopust, prema zakonskim su odredbama za zapošljavatelja prije poroda morale izvršiti barem dvije godine neprekinutog rada sa socijalnim doprinosima uplaćenima u cijelosti. To je isključilo barem 40 posto zaposlenih, uglavnom onih koje su jednom već rodile te su zbog gotovo nepostojeće mreže javne skrbi predškolske djece, naročito one mlađe od tri godine, bile prisiljene raditi skraćeno ili na pola radnog vremena (Avdeyeva 2006: 44). Naime, na takve se oblike rada za žene kao majke ne vežu pune, već djelomične uplate socijalnih doprinosa, koje se uplaćuju s obzirom na radne sate i stoga su prepolovljene, što u pravilu isključuje žene iz sustava punih socijalnih prava te u tom slučaju nemaju pravo ni na isplatu porodiljnog dopusta, što je, naravno, bonus za zapošljavatelje kao vlasnike kapitala.

98

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

Slično je vrijedilo i za druge kapitalističke države OECD-a (Gornick 2005). 1980-ih godina, kada su se ta socijalnoekonomska prava u socijalističkoj Jugoslaviji podrazumijevala i bila realizirana u punom obliku, u SAD-u ne samo da nije bilo plaćenog porodiljnog, a kamoli roditeljskog dopusta, već još uvijek nije bilo zakona koji bi žene kao majke na federalnoj razini štitili od gubitka radnog mjesta za vrijeme i nakon trudnoće. Takav je zakon usvojen tek 1993. godine, ali uz niz ograničenja. Naime, majci je dodijeljeno pravo odlaska na neplaćeni porodiljni dopust i povratka na isto radno mjesto samo ako poduzeće ima 50 ili više radnika zaposlenih na matičnoj lokaciji ili u radijusu 150 kilometara, što iz tog prava automatski isključuje čak četrdeset posto svih zaposlenih žena (Bolzendahl i Olafsdottir 2008). Jednako tako, od majke se zahtijeva da prethodno mora za istog zapošljavatelja izvršiti barem godinu dana rada u opsegu od najmanje 1250 sati jer u suprotnom također nema pravo odlaska na dopust i povratak na isto radno mjesto, što opet automatski isključuje većinu majki koje rade na pola radnog vremena. Na snazi je i treći ograničavajući uvjet, prema kojem majka, koja ispunjava oba prethodna uvjeta, i dalje nema automatsko pravo na, doduše, neplaćeni odlazak na porodiljni dopust, ako se u poduzeću ubraja među deset posto najbolje plaćenih i ako vlasnik poduzeća prosudi da bi njezin odlazak na porodiljni dopust “ugrozio” djelovanje poduzeća. I u tom bi slučaju na porodiljni dopust trebale otići na vlastitu odgovornost jer je zapošljavatelju na milost i nemilost prepušteno da njihovo radno mjesto ustupi drugoj osobi, a majku po povratku otpusti ili joj u najboljem slučaju ponudi drugo, manje plaćeno i zahtjevno radno mjesto (Washington State Department of Labor and Industries).43

43 Iznimka su samo tri od 52 savezne države, koje su nedavno ozakonile pravo na plaćeni porodiljni dopust: Kalifornija i New Jersey osiguravaju mjesec i pol porodiljnog dopusta. Potonji se u Kaliforniji isplaćuje u visini tek 55 posto majčine plaće, a u New Jerseyju u visini dvije trećine. Država Rhode Island

99

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Dok je za jugoslavenski socijalizam vrijedilo da je pravo na plaćenu porodiljnu naknadu bilo uneseno u Ustav i da se pritom radilo o naknadi koja je u cijelosti isplaćena u visini pune majčine plaće bez gornjih ograničenja, tome nema ni traga ni u jednoj vrsti kapitalističke socijalne države na Zapadu. Ondje se visina naknada i trajanje odsutnosti s posla zbog rođenja djeteta međusobno razlikuju jer se podudaraju s modelima krnje ili djelomične socijalne države, kakve je od samih začetaka poslijeratnog razdoblja još dopuštao kapitalistički sistem. Tako je na Zapadu, u liberalnom sustavu kapitalističke socijalne države, vrijedilo da takva naknada uopće nije bila osigurano, a još manje statutarno priznato pravo sve do kraja 1970-ih godina. Tada je majkama rođenjem djeteta tek formalno omogućen neplaćeni privremeni odlazak s radnog mjesta. U liberalnom sustavu kapitalističke socijalne države (SAD, Kanada, Novi Zeland, Australija, Velika Britanija, Irska) tako se sve do kraja 1990-ih nije plaćao porodiljni dopust, a još manje dopust za dječji odgoj i skrb (u nastavku roditeljski dopust), što je također značajno doprinijelo izlasku majki s tržišta radne snage. U tim se državama sada u određenoj mjeri – koja je još uvijek manja od minimalne – isplaćivao tek kratkotrajni porodiljni dopust, dok roditeljski ostaje u cijelosti neplaćen.44 Ovo također valja shvatiti u kontekstu gotovo nepostojeće mreže javne skrbi.

pokriva porodiljni dopust u trajanju od samo mjesec dana u visini 60 posto majčine plaće (Gilpin 2015). 44 Izvan anglofonog kruga liberalnih kapitalističkih država, to je vrijedilo za Švicarsku, koja je plaćeni porodiljni dopust (u trajanju od četrnaest tjedana) uvela tek 2005. godine. Prije toga je pravo na plaćeni porodiljni dopust postojalo samo u Bernu, gdje je naknada i dalje jednaka punoj majčinoj plaći. To ne vrijedi za ostale dijelove Švicarske, jer u cijeloj državi uvedeni plaćeni porodiljni dopust iznosi tek 80 posto majčine plaće, s definiranom gornjom granicom koja ne smije prelaziti 6450 franaka mjesečno. Majke mogu produljiti porodiljni dopust te koristiti ukupno 16 tjedana, ali dva zadnja tjedna nisu plaćena (Ray 2008: 28). Švicarska ne poznaje roditeljski dopust, što znači da majka može ostvariti najviše četveromjesečnu odsutnost s posla. To između ostalog objaš-

100

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

Ako, dakle, pobliže razmotrimo tu politiku na konkretnim primjerima, izdvaja se činjenica da je Kanada uvela plaćeni porodiljni dopust tek 1971. godine, Velika Britanija 1975., a Irska 1998. godine. Nadalje, Kanada je 1990. godine jedina uvela i plaćeni roditeljski dopust, koji ženama ipak nije pripadao automatski. Naime, pravo na isplatu bilo je ograničeno jer je bilo vezano uz dohodovni cenzus, koji spomenuta država u slučaju roditeljskog dopusta, kao jedina od zapadnih država, obračunava s obzirom na objedinjeni dohodak partnera u obitelji (Pollack 2009).45 Dakle, majka ima pravo na plaćeni roditeljski dopust (35 tjedana) samo ako je objedinjeni kumulativni dohodak oba partnera u obitelji izrazito nizak, a isplaćuje se u jednakoj visini kao porodiljni – samo 55 posto plaće, s definiranom gornjom granicom (oko 345 eura tjedno). U Irskoj je majkama tek od 1998. godine osiguran plaćeni porodiljni dopust, ali iznos je odmjeren paušalno u visini bijednih 230 eura tjedno, i to samo za prve dvije trećine devetomjesečnog dopusta, dok su preostala tri mjeseca porodiljnog, baš kao i roditeljski dopust do djetetove osme godine, i dalje neplaćeni (Baird i O’Brien 2015: 203; Europski parlament 2015: 90).46 U Velikoj Britaniji, porodiljni dopust isprva je trajao deset mjeseci, ali majka je bila financijski zbrinuta samo prvih mjesec i pol, i to u visini 90 posto njezine plaće, dok preostalih osam i pol mjeseci nije bilo plaćeno (2015: 209). Najnovija osuvremenjena inačica u Velikoj Britaniji obuhvaća 52 tjedna porodiljnog dopusta, koji njava i zašto je u Švicarskoj, prema podacima Eurostata, čak 60 posto svih žena zaposleno tek na pola radnog vremena. 45 Objedinjeni obiteljski dohodak godišnje ne smije prelaziti nešto više od 32 000 eura, što je za kanadske uvjete izrazito malo (Baird i O’Brien 2015: 202). 46 To da je riječ o isplati ispod minimuma u usporedbi s redovnim dohocima možemo se uvjeriti na temelju podataka Irskog ureda za statistiku: prosječna tjedna plaća svih zaposlenih u Irskoj iznosi 698 eura, a u pojedinim ekonomskim granama može premašivati 1000 eura ili se spustiti do najniže 444 eura (Ireland: Central Statistics Office). Dakle, porodiljna je naknada opet dvostruko niža od najniže prosječne plaće, što znači da po visini odgovara socijalnoj pomoći, a ne kompenzaciji plaće. To i jest bit paušalno obračunatih naknada.

101

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

je kombinacija najprije djelomične kompenzacije plaće, potom paušalne isplate i konačno neisplate: plaćeno je samo prvih šest tjedana i to u visini 90 posto majčine plaće, sljedeća 33 tjedna tek paušalno (samo bijednih 174 eura tjedno), a posljednjih 13 tjedana nije plaćeno (Baird i O’Brien 2015: 203, 209; Europski parlament 2015: 90). Tim su se trima liberalnim kapitalističkim državama pri isplati porodiljnog dopusta kao posljednji pridružili i Novi Zeland 2002. te Australija kao zadnja tek 2011. godine.47 Novi Zeland ne isplaćuje roditeljski, već samo porodiljni dopust, a čak i taj u visini tek 58 posto prosječne plaće. Po novome, jednako vrijedi za Australiju: od 52 tjedna roditeljskog i porodiljnog dopusta, plaćeno je samo 18 tjedana porodiljnog dopusta i to u visini minimalne plaće, koja iznosi tek 52 posto prosječne plaće (Broomhill i Sharp 2012: 6).48 Preostali tjedni, odnosno veći dio majčine odsutnosti s posla, nisu plaćeni, što učvršćuje njezinu ekonomsku ovisnost o partneru. Dakle, u liberalnim je režimima porodiljni dopust, koji je znatno kraći u usporedbi s roditeljskim, po novome možda plaćen, no minimalno i simbolično, u različito ograničenim oblicima za cjelokupno ili samo djelomično razdoblje njegova trajanja, te kao takav već nekoliko tjedana nakon djetetova rođenja ne omogućuje osnovnu egzistenciju majke. Dulji roditeljski dopust i dalje ostaje neplaćen jer je unutar tradicionalnog i tek osuvremenjenog hraniteljskog modela predviđeno da majke potraže

47 Australija je 1973. godine uvela mogućnost korištenja plaćenog porodiljnog dopusta samo za javne službenice na saveznoj razini. Godine 1979. uvela je mogućnost korištenja neplaćenog porodiljnog dopusta (12 tjedana) za sve ostale majke (Baird i O’Brien 2015: 201). Naravno, radi se o klasnoj segregaciji, tipičnoj za socijalnu državu Bismarckovog ili korporativno-konzervativnog tipa. Novi Zeland također je prvi put uveo neplaćeni porodiljni dopust 1980. godine (ibid.). 48 Međutim, riječ je o cenzusno ograničenom pravu jer majka ima pravo na plaćeni porodiljni dopust pod uvjetom da je za zapošljavatelja izvršila barem 330 radnih sati u posljednjih deset mjeseci (što isključuje većinu zaposlenih na pola radnog vremena) te da je njezin redovni godišnji dohodak 2,7 puta manji od prosječnog dohotka redovno zaposlene žene (Broomhill i Sharp 2012: 6).

102

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

financijsku potporu od partnera, uz možebitni istovremeni rad na pola radnog vremena ili odricanje od zaposlenja zbog nepostojeće mreže skrbi. Među državama liberalnog bloka i šire na svjetskoj razini, SAD ostaju jedina iznimka gdje, pored roditeljskog, i porodiljni dopust ostaje u cijelosti neplaćen na statutarnoj razini. Sustav prepušta bilo kakvu minimalnu ili djelomičnu isplatu porodiljnog dopusta diskreciji pojedinačnih većih korporativnih zapošljavatelja i njihovim interesima. To znači da se radi o raslojavajućoj, segregacijskoj politici jer poduzeća takve pakete socijalnog osiguranja – koji bi trebali sadržavati pokrivenu porodiljnu isplatu – selektivno osiguravaju samo određenim ženama, u pravilu onima iz najužeg kruga visokopozicioniranih i već dobro plaćenih zaposlenih, a na račun svih ostalih žena. Ovu većinu, koju čine nisko plaćene radnice na polukvalificiranim ili obezvrijeđenim radnim mjestima, tretira se kao lako zamjenjivu i potrošnu radnu snagu, što se očituje i u neisplaćivanju porodiljnog te roditeljskog dopusta. Štoviše, povlačenje upravo te većine žena u privatnu skrb kod kuće strukturna je nužnost za povećane dobitke poduzeća u kapitalističkom sistemu. Naime, samo se tako može oblikovati jeftin rezervoar poluformalne i fleksibilizirane te, u skladu s tim, još podcjenjenije samozaposlene ili polovično zaposlene radne snage. Ova selektivnost ili diskrecija zapošljavatelja u liberalnom modelu kapitalističke države stoga se očituje i u politici izgradnje korporativnih vrtića jer su time, kako ističe Patricia Spakes, zbrinuta samo djeca onih majki koje u sjedištu poduzeća čine usku nuklearnu radnu skupinu (1986: 617) dok su ostale, uključujući one zaposlene u istom poduzeću kao “vanjske suradnice”, prepuštene same sebi. Na taj način korporativni kapital ne mora ustupati veći udio prisvojenoga kolača širokoj javnoj mreži, u usporedbi s kojom su sredstva namijenjena vlastitim vrtićima dobrotvorni sitniš, na osnovi kojega se produbljuje klasno raslojavanje kako majki, tako i djece. 103

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

U liberalnim sustavima prije svega vrijedi da, bez prateće kompenzacije i pravo odlaska na besplatni dopust postoji samo na papiru te je stoga bespredmetno za većinu zaposlenih žena čija egzistencija ovisi o redovnom prihodovanju bijednih dohodaka te si zato ne mogu priuštiti ni neplaćeni porodiljni dopust. Primjerice, to u SAD-u obuhvaća čak 64 posto radnica koje u pravilu odgovaraju svima trima ograničavajućim uvjetima (Gilpin 2015). Rezultat te politike jest da neisplata ili tek djelomična naknada porodiljnog dopusta prisiljava majke da se vrate na radno mjesto prije isteka porodiljnog ili roditeljskog dopusta ako su se pobrinule za skrb nad dojenčetom neformalnim ili formalnim putem, što posebice vrijedi za imućnije. Ostale, koje uz radno mjesto ne veže dostojno plaćen porodiljni dopust, prije ga se odreknu, uslijed pomanjkanja infrastrukture skrbi. Tome značajno pridonosi činjenica da, primjerice, u SAD-u (kao i drugdje) velik dio majki nema osigurano pravo povratka na isto radno mjesto nakon poroda, što također djeluje kao implicitna poruka da žene nastupom majčinstva postaju tek sekundarna radna snaga, čije je primarno mjesto odonda u privatnosti doma. Zbog takve politike, u SAD-u se na radno mjesto samo deset dana nakon poroda vraća čak četvrtina žena (što za majke znači dodatni stres jer se još nisu potpuno oporavile), a 46 posto ih trajno napušta radno mjesto (ibid.). Slične sistemske učinke imaju i djelomične ili minimalne naknade porodiljnog dopusta te, u kombinaciji s njima, i neisplate ili tek djelomične naknade roditeljskog dopusta u drugim vrstama kapitalističkih socijalnih država. Za razliku od liberalnog, korporativno-konzervativnom je sustavu svojstveno da je, doduše, isplaćivao i još uvijek isplaćuje porodiljni dopust, ali s definiranim gornjim limitom višekratnika plaće (u nekim je državama danas riječ o stopostotnim naknadama, no većinom se i dalje kreću na razini određenog postotka majčine plaće). Međutim, istom je sustavu svojstveno da u pravilu ne isplaćuje roditeljski 104

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

dopust, unatoč njegovoj dugotrajnosti. Tamo gdje se roditeljski dopust ipak isplaćuje, riječ je o paušalnim iznosima, po mogućnosti tek za određeno razdoblje i to u visini minimalne plaće ili simboličnog prihoda koji je niži od minimalne socijalne potpore, što se poklapa i s uvođenjem individualnih isplata majkama za dječju skrb kod kuće. I ove stavke valja tumačiti u kontekstu gotovo nepostojeće mreže javne skrbi za djecu do tri godine i tek djelomično postojeće javne mreže za stariju predškolsku djecu, a s naglaskom na radu samo na pola radnog vremena. Dio zapadnih država koje pripadaju konzervativno-korporativnom modelu – s Njemačkom, Austrijom i Francuskom na čelu – uveo je u cijelosti plaćene porodiljne naknade tek na prijelazu u 21. stoljeće, ali i dalje s gornje određenim ograničenjima. Dobar dio ih još uvijek inzistira na segmentirano kombiniranim i različito potplaćenim porodiljnim naknadama (a potonjem obrascu danas teže i one liberalne države koje su uvele naknade porodiljnih dopusta). Svim tim naknadama svojstveno je da se vezuju uz izrazito kratak ili dug roditeljski dopust koji je također tek djelomično isplaćen ili, još gore, samo paušalno isplaćen ili potpuno neplaćen, jer sve tri podvrste predviđaju da će se majke osloniti na dohotke svojih partnera (bez obzira na to postoje li oni uopće, i bez obzira na stvarnu visinu njihovih dohodaka). Belgija i Malta tipične su predstavnice financijski različito kombiniranih porodiljnih isplata.49 U Belgiji je, primjerice, prvi mjesec porodiljnog u privatnom sektoru isplaćen u visini 82 posto majčine plaće, a preostalih jedanaest tjedana 75 posto, ali s definiranom gornjom granicom, dok je roditeljski dopust isplaćen još niže i

49 Svi podaci u nastavku, ako nije navedeno drugačije, preuzeti su iz najnovije inačice dokumenta koji je 2015. godine u okviru Europskog parlamenta pripremila Glavna uprava za unutarnju politiku Unije (European Parliament: Policy Department C: Citizens’ Rights and Constitutional Affairs; Women’s Rights and Gender Equality) s podnaslovom “Majčinstvo, očinstvo i roditeljski dopust: podaci o trajanju i visini naknade u Europskoj uniji”.

105

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

to paušalno, te traje četiri mjeseca ako majka ostane kod kuće ili osam mjeseci ako nađe novi posao na pola radnog vremena (Europski parlament 2015: 89).50 Tim dvjema skupinama pripadaju i zapadnoeuropske kapitalističke države, koje u razdoblju trajanja isplaćuju fiksni, ali samo određeni postotak kako porodiljne tako i roditeljske naknade u visini majčine plaće. U Italiji, primjerice, naknada za pet mjeseci porodiljnog iznosi 80 posto majčine plaće, a za deset mjeseci roditeljskog dopusta – još od 1973. godine, kada je tek uveden institut plaćenog roditeljskog dopusta – samo 30 posto majčine neto plaće (Europski parlament 2015: 101; Bussemaker i van Kersberger 1999: 30).51 Slično vrijedi i u Portugalu, gdje se naknada za porodiljni dopust isplaćuje u visini 88 posto, a za roditeljski dopust tek u visini četvrtine majčine plaće (Europski parlament 2015: 103).52 Samo sedam zapadnoeuropskih država-članica Europske unije i predstavnica korporativno-konzervativnog modela danas osigurava stopostotnu naknadu porodiljnog dopusta, no uglavnom s definiranom gornjom granicom. To su Austrija, Njemačka, Francuska, Luksemburg, Španjolska, Grčka i Nizozemska. Međutim, visina te naknade i snaga ekonomske neovisnosti koju bi ona trebala donositi poništena je jer dugotrajnija roditeljska naknada 50 Na Malti je prvih četrnaest tjedana porodiljnog dopusta plaćeno stopostotno, preostala četiri tjedna tek paušalno, dok sljedeća četiri mjeseca roditeljskog dopusta nisu plaćeni (EPRS 2014: 1). 51 Prvih 30 dana roditeljskog dopusta u javnom se sektoru isplaćuje u stopostotnoj visini majčine plaće, a potom vrijedi isto kao za privatni sektor (Europski parlament 2015: 101). U prethodnom je desetljeću u visini 30 posto majčinog dohotka bilo plaćeno samo prvih šest mjeseci roditeljskog dopusta, dok ostatak nije (Leitner 2003: 361). 52 Posljedično, tamo gdje je “roditeljski dopust neplaćen” ili je plaćen tek simbolično odnosno ispod minimuma, za njegovo se korištenje odlučuje tek manji udio žena. Tako je prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO) udio žena koje su 2005. godine u Portugalu, Španjolskoj i Velikoj Britaniji koristile roditeljski dopust iznosio samo 11 posto svih koje na to imaju pravo, od kojih je čak dvije trećine iskoristilo tek tjedan dana roditeljskog dopusta (Addati et al. 2014: 67).

106

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

ostaje neisplaćena ili je tek simbolično plaćena u visini paušalnih izračuna, što učvršćuje ekonomsku ovisnost majki. Gledano u cijelosti, roditeljski dopust nakon porodiljnog dopusta među svim zapadnoeuropskim državama nije plaćen na Malti, Cipru, u Nizozemskoj, Irskoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Grčkoj, Lihtenštajnu i Velikoj Britaniji. Tako za Španjolsku vrijedi da je 16 tjedana porodiljnog dopusta u cijelosti plaćeno u visini majčine plaće, ali s definiranom gornjom granicom, dok je roditeljski dopust u trajanju od tri godine neplaćen. U Grčkoj se 17 tjedana porodiljnog dopusta isplaćuje u cjelokupnoj vrijednosti majčine plaće bez ograničenja, dok je roditeljski dopust neplaćen i iznosi tek četiri mjeseca u privatnom sektoru, a u javnom čak dvije godine (Europski parlament 2015: 100). Iako Njemačka, Austrija, Francuska i Luksemburg sada isplaćuju stopostotnu naknadu za porodiljni dopust, roditeljskom dopustu namjenjuju tek paušalni iznos. Tako je porodiljni dopust u trajanju od 16 tjedana u Austriji zaista plaćen stopostotno u visini majčine plaće, dok je roditeljski – koji upravo zbog znatno narušene mreže javne dječje skrbi može trajati i tri godine – ipak plaćen tek 440 eura mjesečno, bez obzira na prethodni dohodak majke.53 Kako je riječ o iznosu ispod praga egzistencije (Leitner i Wroblenski 2006: 309), statutarna odredba “omogućuje” rad na pola radnog vremena, što je opet povezano s činjenicom da Austrija, slično kao zapadni dio Njemačke,

53 Austrija je preoblikovanjem hraniteljskog modela, slično kao Francuska još 1980-ih godina, uvela višetračni sustav produljenog roditeljskog dopusta koji je prethodno bio neplaćen, a za koji po novome obračunava paušalni iznos (Ray 2008: 4). Potonji je, baš kao i u Francuskoj, zapravo dodatak majkama za dječju skrb kod kuće, na koji su isprva imale pravo one čiji se objedinjeni obiteljski dohodak kretao oko praga siromaštva. Ostane li majka kod kuće do djetetove treće godine, prima 440 eura mjesečno paušalno odmjerenog džeparca, za dvije godine prima 630 eura mjesečno, a za godinu i pol 806 eura mjesečno (Europski parlament 2015: 98), što je barem za pola manje od iznosa prosječne plaće zaposlenih žena (Eurostat 2009: 94). Majkama je također bilo zakonski omogućeno da do djetetove sedme godine odnosno do polaska u školu, rade na pola radnog vremena (Ray 2008: 4).

107

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ima izrazito niski broj jaslica i vrtića. Tako je i u Njemačkoj porodiljni dopust koji obuhvaća 14 tjedana od 2007. godine isplaćivan stopostotno u visini majčine plaće, no izrazito dug roditeljski dopust, koji može trajati tri godine, plaćen je samo prvu godinu u iznosu od 67 posto majčine plaće, ali s gornjom definiranom granicom do 1800 eura mjesečno (Europski parlament 2015: 100; Lewis et al. 2008: 269). Za preostale godine slijede dodaci ispod minimuma za skrb kod kuće ili rad na pola radnog vremena do djetetove osme godine (Clearinghouse 2004). Valja uzeti u obzir da je Kohlova vlada taj institut paušalnih isplata ili onih ispod minimuma za dječju skrb kod kuće uvela već 1986. godine, upravo uz uvođenje izrazito produljenog dvogodišnjeg ili trogodišnjeg roditeljskog dopusta te činjenicu da je pravo na institucionalnu skrb osigurano tek 1999. godine, ali samo djeci starijoj od tri godine, i još k tome u starateljskim ustanovama za koje u pravilu rade samo četiri sata na dan (Hemerijck et al. 2013: 62).54

54 Ostane li majka nakon godinu dana roditeljskog dopusta kod kuće još dvije godine, bit će joj dodijeljeno 307 eura džeparca mjesečno, a za ukupno dvije godine roditeljskog dopusta će joj u zadnjoj godini biti dodijeljeno 460 eura džeparca (Clearinghouse 2004). Da je riječ o pukom osuvremenjivanju hraniteljskog modela pokazuje i podatak iz ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u Zapadnoj Njemačkoj porodiljni i roditeljski dopust obuhvaćao sedam i pol mjeseci, ali je bio plaćen paušalno i to približno u visini 70 posto prosječne plaće kakvu su zarađivale žene u Zapadnoj Njemačkoj. Zapošljavatelj je doplaćivao naknadu samo za prvih četrnaest tjedana onim zaposlenima čija je plaća prelazila 70 posto prosječne plaće. Jednako tako je vrijedilo da su majke tek selektivno imale pravo na ionako bijednu isplatu u posljednjim mjesecima roditeljskog dopusta jer su morale proći dohodovni cenzus (Kamerman 1980: 25; Kamerman 1989: 586). Samo za usporedbu – u Istočnoj Njemačkoj je naknada, naravno, iznosila 100 posto majčine plaće za svih 26 tjedana porodiljnog dopusta (ibid.). Vrijedi spomenuti da je Zapadna Njemačka osuvremenila hraniteljski model kako bi i dalje čim više reproduktivnog rada zadržala u privatnoj sferi i tako rasteretila kapital. Znatno produljen roditeljski dopust uvela je 1986. godine te ga proširila na tri godine, od kojih su bile plaćene samo dvije, a čak i to paušalno, i to najprije u visini 100 eura, a kasnije i nadalje samo 300 eura mjesečno, uz pretpostavku da je majka prvo prošla dohodovni cenzus, koji je bio obračunat s obzirom na objedinjene dohotke u obitelji (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 224–225). U kombinaciji s poreznim sustavom, osmišljenim tako da

108

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

Za razliku od druga dva, socijaldemokratski model kapitalističke socijalne države osigurava pravo na naknadu kako porodiljnog tako i roditeljskog dopusta – i to s obzirom na stvarni dohodak majke, no nikada u visini pune kompenzacije majčine stvarne plaće – istovremeno promovirajući rad na pola radnog vremena uz produljeni roditeljski dopust i suženu mrežu javne skrbi. Promotrimo li pomnije i dvije međusobno potpuno suprotne skandinavske države – kojima je svojstveno da, za razliku od drugih kapitalističkih država s liberalnim ili korporativnokonzervativnim modelom socijalne države, plaćaju kako porodiljni tako i roditeljski dopust u postotnom, ali nikada punom udjelu majčine plaće – možemo utvrditi da najniže kotira Finska. Ondje porodiljni dopust traje 17 i pol mjeseci, a naknada iznosi 90 posto majčine plaće prvih 56 dana s gornjim ograničenjem, dok u drugoj polovici porodiljnog dopusta pada na 70 posto s gornjim ograničenjem. Sama naknada za roditeljski dopust za prvih 30 od ukupno 158 radnih dana iznosi samo 75 posto, a za sve preostale dane 70 posto. Do djetetove treće godine, majka može primiti 250 ili 500 eura doplatka za skrb, a moguće je iskoristiti i jednu dodatnu, ali neplaćenu godinu roditeljskog dopusta (Leitner i Wroblewski 2006: 302; Europski parlament 2015: 100). Naknada za 12 tjedana porodiljnog dopusta u Švedskoj iznosi 80 posto majčine mjesečne plaće, što je tek pet posto više od iznosa naknade za roditeljski dopust do godine i mjesec dana, da bi za sljedećih 90 dana roditeljskog dopusta uslijedila još samo paušalna isplata u visini 6,50 eura dnevno. Nakon toga je uslijedilo još 18 mjeseci neplaćenog roditeljskog dopusta, koje je bilo moguće iskoristiti dok dijete ne napuni osam godina, ali je to potiče hraniteljski model umjesto zapošljavanja majki na puno radno vrijeme, te u kombinaciji s gotovo nepostojećom mrežom javne skrbi (koja obuhvaća tek pet posto djece mlađe od tri godine i tek devet posto starije predškolske djece u cjelodnevnom skrbi), izrazito dugi i potplaćeni dopusti djeluju kao strukturni mehanizam kojim se potiče izlazak majki s tržišta radne snage te otežava njihov ponovni ulazak (Henninger et al. 2008: 288).

109

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ukinuto uvođenjem dodatka za dječju skrb. Stoga ne čudi da i Švedska nepotpunim pokrivanjem porodiljnog dopusta “podupire” rad žena na pola i dvotrećinsko radno vrijeme, te da čak 37 posto žena s djecom u dobi od tri do šest godina, zbog kompromisno osmišljene i stoga krnje mreže javne skrbi, radi na pola radnog vremena (Evertsson i Duvander 2011: 436; Deven i Moss 2002: 241, 255). Ukratko, sve zapadnoeuropske kapitalističke države s obzirom na visinu naknada nude različite vrste djelomičnih, a sada i potpuno plaćenih kratkotrajnih porodiljnih dopusta. U kombinaciji s njima postoje i tri vrste roditeljskog dopusta, i to 1) neplaćeni kratki dopusti ili oni koji traju od tri godine naviše, 2) paušalno plaćeni, doduše samo u početnom razdoblju i potom potpuno neplaćeni, ili pak paušalno plaćeni roditeljski dopusti za cjelokupno razdoblje (npr. Austrija, Luksemburg, Belgija) – pri čemu je posljednja vrsta naknade univerzalna za sve žene (npr. Austrija) ili se odnosi samo na određene, selektivno i stigmatizacijski odabrane skupine na temelju dohodovnog testa (npr. u Njemačkoj do 2007. godine, a danas u određenom segmentu i dalje postoji u Francuskoj i Luksemburgu), no ni u jednom od ovih slučajeva ne dostaje za minimalnu egzistenciju, te 3) roditeljski dopusti plaćeni postotno s obzirom na osobni dohodak, ali samo u određenoj mjeri i s gornjom granicom, što vrijedi za skandinavske države, koje isplaćuju tek djelomične naknade roditeljskog dopusta s obzirom na visinu majčine plaće. Švedska i Norveška pritom kombiniraju između postotne isplate za određeno razdoblje i tek paušalne za preostalo razdoblje, s mogućnošću produljenja roditeljskog dopusta za godinu ili dvije i pol godine, ali bez naknade (Deven i Moss 2002: 255). Porodiljni dopusti u kombinaciji s roditeljskim dopustima ne omogućuju financijsku sigurnost majkama na Zapadu – u najboljem slučaju, tj. skandinavskom modelu, omogućuju je tek djelomično, no nikada potpuno – a time ni ekonomsku neovisnost i osobnu autonomiju, kao što je, primjerice, vrijedilo u jugoslavenskom socijalizmu. 110

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

Kako bismo razumjeli na koji način različite vrste kapitalističke socijalne države strukturno konsolidiraju ekonomsku ovisnost žena i održavaju osuvremenjeni hraniteljski model u korist kapitala, pored visine naknada za porodiljni i roditeljski dopust nužno valja uzeti u obzir i trajanje dopusta jer je riječ o dvama međusobno povezanim i isprepletenim strukturnim čimbenicima. Nepostojeće ili niske naknade, koje u nijednom modelu kapitalističke socijalne države ne dosežu punu majčinu plaću, predstavljaju za kapital “uštedu”, odnosno veći udio prisvojenog dohotka, upravo na račun onih koje su taj dohodak ostvarile. Ta “ušteda” za kapital – odnosno daljnje privatiziranje sredstava na račun izvlaštenja ostalih segmenata društva te s tim povezano prenošenje socijalne i financijske odgovornosti za reprodukciju buduće radne snage u privatnu domenu – također se prevodi i ugrađuje u vrste porodiljnog i roditeljskog dopusta s obzirom na njihovo trajanje. Naime, izrazito kratki, kao i izrazito dugi potplaćeni ili neplaćeni dopusti imaju neposredne i dugotrajne negativne učinke na ekonomsku samostalnost i mogućnosti zapošljavanja majki. Za njih, naime, vrijedi da djeluju kao vrsta mehanizma kojim se potiče izlaz ili tek djelomično povratno pripuštanje majki na tržište radne snage, kako bi se na taj način što više reproduktivnog rada i, prije svega, izdataka povezanih s dječjom skrbi i odgojem djece zadržalo i ukorijenilo kod kuće, tj. u privatnoj sferi, u obliku nevidljivog rada žena. Pritom između izrazito kratkih i izrazito dugotrajnih te, u pravilu, potplaćenih dopusta postoji neposredna strukturna korelacija. Potplaćeni i prekratki porodiljni dopusti u trajanju od samo nekoliko tjedana ili mjeseci – u koje se ubrajaju i one sheme u kojima je roditeljski dopust neplaćen – prisiljavaju majke da se što prije vrate na radno mjesto, prije nego što dojenče razvije osnovne funkcije, ili da se odreknu radnog mjesta i o djetetu brinu same kod kuće. U kombinaciji s jedva postojećom ili potpuno nerazvijenom mrežom javnih jaslica i vrtića, što raniji povratak 111

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

majke na radno mjesto stoga je moguć samo ako majke rad skrbi povjere plaćenom podugovornom privatnom aranžmanu kod kuće ili profitno usmjerenom komercijalnom tržištu, namijenjenom tek šačici žena koje to mogu platiti iz vlastita džepa. Nasuprot tome, što raniji povratak na radno mjesto za sve je ostale moguć samo uz pretpostavku da majke nadomjeste redovni oblik rada zaposlenjem na pola radnog vremena, kako bi i dalje mogle u cijelosti brinuti o većini starateljskog, odgojnog i drugog reproduktivnog rada, koji ne mogu prenijeti na nepostojeće ili sporadično postojeće i preskupe privatne te javne ustanove (Boje i Almqvist 2005: 49). Međutim, i to je moguće samo za određeni dio žena. Stoga za kratkotrajne i potplaćene vrste porodiljnih dopusta uz nerazvijenu mrežu skrbi vrijedi da, uz rad na pola radnog vremena, potiču povlačenje majki iz redovnih radnih odnosa u formalnoj ekonomiji, a u znatnoj mjeri i njihov usporedni silazak u neformalnu ekonomiju, uglavnom u obliku još potplaćenijeg rada kod kuće. Kratkotrajni i potplaćeni porodiljni dopust u kombinaciji s neplaćenim roditeljskim dopustom, koji zajedno traju manje od devet mjeseci, imaju izrazito negativan učinak na ekonomsku samostalnost majki jer nije vjerojatno da će po isteku kratkotrajnog i potplaćenog dopusta te uz nepostojeću mrežu skrbi uopće moći ostati u radnom odnosu. Istovremeno je vrlo vjerojatno da će i većina onih koje nakon rođenja djeteta ostanu u radnim odnosima zapeti u netipičnim oblicima zaposlenja, čak i nakon što dijete napuni tri ili više godina (Keck i Saraceno 2013: 315). S druge strane, dulji, višegodišnji i potplaćeni roditeljski dopust također nosi negativne posljedice za ekonomsku samostalnost majki jer ih prisiljava na produljenu odsutnost s formalnog tržišta rada te privikava na ulogu kućanice i tek povremene ili marginalne radnice u formalnoj ekonomiji s utoliko nižim dohocima. Dugotrajni roditeljski dopust koji je istovremeno neplaćen potiče istupanje žena s tržišta rada i onemogućuje njihovo 112

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

ponovno potpuno uključivanje jer se zbog višegodišnje odsutnosti izgube, ili pak atrofiraju one vještine, sposobnosti ili stručno znanje koje je majka razvila prije nastupa porodiljnog dopusta (Matysiak i Szalma 2014: 603). Tako se događa da žena, usprkos godinama rada i stupnju kvalifikacije koji je ostvarila prije nastupanja propisano dugog dopusta, po možebitnom povratku svoj strukovni put počinje iznova, s najniže stepenice, ako je radno mjesto još uopće čeka, što nije vjerojatno. To znači da uz ovakav model dugotrajne i, naravno, potplaćene odsutnosti, zapošljavanje žena općenito postaje sve manje poželjno, naročito na onim radnim mjestima koja zahtijevaju kontinuitet i visoku osposobljenost, što povratno negativno djeluje na doživljavanje i razumijevanje svih žena kao radnica. Kako dugotrajni porodiljni dopusti permanentno i doslovno odstranjuju žene s formalnog tržišta radne snage, već ih se unaprijed percipira kao nevrijedne zapošljavanja i stoga u velikoj većini tek kao marginalnu radnu snagu, čija primarna uloga ostaje reprodukcija u privatnoj sferi. Uz dug roditeljski dopust, žene se strukturno potiskuje u najboljem slučaju na posve marginalna i fleksibilizirana radna mjesta te se na tržište radne snage mogu uključivati tek kao radnice na pola radnog vremena ili kao povremeno zaposlene u sivoj ekonomiji. Vlasnici kapitala tako su već unaprijed skloniji ulagati u zapošljavanje i izobrazbu muškaraca, što se također očituje u njihovom češćem imenovanju na vodeća radna mjesta. Tu se pokazuje dvostruka hipokrizija kapitalističkog društvenog poretka. Potonji s jedne strane zahtijeva što manje izdatke za reprodukciju vlastite radne snage i na tome parazitira, dok odgovornost – u skladu s konstruktima femininosti – u cijelosti premješta na pleća žena u pojedinačnim kućanstvima. Žene postavlja kao drugorazrednu radnu snagu, maskirajući strukturne čimbenike koje proizvodi kapital nekakvim pukim “obiteljskim obavezama”, koje su navodno potpuno odvojene od društva, i prirodno pripadaju domeni žena, odnosno ne tiču se kapitala. 113

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Kratkotrajni i dugotrajni potplaćeni dopusti – prvi tipični za liberalni model kapitalističke socijalne države, a drugi za korporativno-konzervativni, što uključuje većinu skandinavskih država – u konačnoj fazi imaju iste učinke na žene. Riječ je samo o razlici u metodi. U prvom slučaju, kapital od prisvojenog zajedničkog kolača, uz nepostojeći ili jedva zamjetni sustav javne skrbi, namjenjuje tek izrazito oskudna sredstva za kratkotrajne porodiljne naknade, dok u drugom slučaju namjenjuje nešto više subvencija, ali u znatno manjoj mjeri, razvučenom, dugotrajnom roditeljskom dopustu, kako bi se reproduktivni rad uz što manje izdatke i minimalno podržanu javnu mrežu i dalje zadržao u privatnosti i na plećima dobrovoljnog rada žena u zamjenu za džeparac. Potonji je ekvivalentan socijalnoj pomoći ili je niži od nje. U svim oblicima kapitalističke socijalne države i pratećih društveno-rodnih politika koje na taj način neposredno kroje i određuju “izgradnju identiteta, zanimanja i ciljeva žena” (Sainsbury 1999c: 270), riječ je o strukturnom prilagođavanju i osuvremenjivanju institucionalnog hraniteljskog sustava. Sukladno tome, radi se o konfiguriranju i učvršćivanju (različitih stupnjeva) ekonomske ovisnosti i podređenosti žena, čiji nevidljivi reproduktivni rad još uvijek ostaje u potpunosti ili barem djelomično zarobljen u privatnoj sferi te tako i dalje izdašno subvencionira vlasnike kapitala. Za razliku od zapadnog kapitalističkog sistema i s njime povezanoga institucionalnog patrijarhata, za socijalizam, a naročito jugoslavenski, vrijedilo je da je sistemski i dosljedno ostvario puno ekonomsko i socijalno državljanstvo, kako za muškarce tako i za žene. Upravo s obzirom na višeslojnu kombinaciju strukturno povezanih elemenata – kao što su bili zaposlenje na puno radno vrijeme s punim dohotkom i iz toga proizlazeće individualno pravo na puno mirovinsko i zdravstveno osiguranje te u potpunosti plaćen, a nikako ne dugotrajni porodiljni dopust, s pravom povratka na isto radno mjesto – ženama je kao 114

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

punopravnim radnicama i majkama, uz razvijen sustav institucionalno i cjenovno dostupne javne dječje skrbi osigurana temeljna socioekonomska emancipacija. Potonja je neposredno utjecala i na promjenu njihova položaja u obitelji i društvu općenito, jer njihov status više nije bio sekundarni i deriviran s obzirom na partnerov. Sve to ne bi bilo moguće bez cjelovite izmjene ekonomsko-materijalne baze i s time povezanog procesa podruštvljenja kako kućanskih, tako i starateljskih te opskrbljujućih zadataka u obliku radničkih kuhinja i školskih menzi, organizirane brige o starijima, osobama s invaliditetom i bolesnima te posljednje, ali ne i manje važno, organiziranih i razgranatih oblika skrbi o najmlađem dijelu populacije, što je osnovni preduvjet za uključenje žena u redovne oblike rada i puno radno vrijeme, kao i za preobrazbu nazora o prirodi reproduktivnog rada. Sve ove tekovine, koje je socijalizam kapilarno institucionalizirao, tako su majkama, i ženama općenito, omogućavale puno zaposlenje i vrstu egzistencije koja im je donijela osnovnu financijsku samodostatnost i osobnu autonomiju, a time i (veću) neovisnost spram njihovih partnera odnosno drugih članova obitelji. Naime, ekonomska samostalnost i autonomija također su osnovni uvjeti za ostvarivanje političkog državljanstva, jer tek financijska situiranost omogućuje nesmetano sudjelovanje u široj zajednici. Danas su i zapadne sociologinje te feminističke kritičarke sve ujedinjenije u spoznaji da je osnova svake emancipacijske politike puna ekonomska samostalnost i s radom povezano osobno samopotvrđivanje žena, što im, uz odgovarajuću politiku socijalne države i javne infrastrukture kakvu je gajio socijalizam, dodjeljuje i strukturnu neovisnost unutar obitelji te drugačiju ulogu u društvu (Lister 1997: 111; Kilkey i Bradshaw 1999: 150). Nasuprot tome, u kapitalističkim je državama, uz institucionalno podržanu modernizaciju hraniteljskog modela – dakle, uvođenjem takozvanog 1,5-hraniteljskog modela – identitet žene iznova sužen na razinu članice obitelji koja je neposredno i dalje 115

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

potpuno ili djelomično ovisna o muškarcu kao glavnom financijskom i materijalnom opskrbljivaču. Kako je na tržištu rada određena kao marginalna i pomoćna, rezervna fleksibilizirana radna snaga sekundarnog značaja, ženin je rad još više obezvrijeđen i potplaćen, dok su socijalna prava koja iz njega potencijalno proizlaze djelomično ili posve krnja i stoga, kroz sustave oporezivanja i socijalnih transfera, i dalje derivirana s obzirom na radni status partnera. Osuvremenjeni hraniteljski model, koji ulaže u zaposlenje žene na pola radnog vremena, održava status quo na dvije međusobno isprepletene i strukturno slivene razine. Kako naglašavaju Rosella Ciccia i Inge Bleijenbergh, uz takvu vrstu zaposlenja većina reproduktivnog rada povezanog ne samo s dječjom skrbi, već i s kućanskim poslovima još uvijek ostaje potisnuta u individualiziranu privatnost obitelji i nije je potrebno podruštvljavati. Reproduktivni rad, umjesto toga, i dalje u cijelosti ostaje na plećima žena jer ih se kao polovično zaposlene čak i unutar obitelji, tretira kao one čije primarno mjesto i dalje ostaje kuhinja i dječja soba, a njihov je najamni rad tek od sekundarnog značaja za njih same, te stoga u najboljem slučaju i tek od dopunskog značaja za obiteljski budžet. Iz toga proizlazi da polovično zaposlenje za žene također ne doprinosi njihovoj financijskoj neovisnosti i osobnoj autonomiji, a svime time učvršćuje se njihova rubna društvena pozicija i status fleksibilizirane i podcijenjene radne snage (Ciccia i Bleijenbergh 2014: 2, 8). Kako je, za razliku od kapitalističkog sistema, socijalizam uspostavio puno ekonomsko i socijalno državljanstvo za žene, kojim im je osigurana financijska neovisnost, samodostatnost i osobna autonomija, to je također značilo da su žene mogle neovisno voditi vlastite obiteljske zajednice. Same su mogle dostojno živjeti i istovremeno podupirati svoju djecu, bez da moraju tražiti pomoć od ostalih članova obitelji ili se iznova udati kako bi ostvarile pristup minimalnim financijskim sredstvima, kao što je vrijedilo za većinu žena (samohranih majki) u različitim 116

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

hraniteljskim modelima na kapitalističkom Zapadu. Istovremeno je zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme, sa svim pratećim individualno ostvarenim socijalnim pravima preobrazilo njezin status u obitelji. Podrazumijevalo je strukturno ravnopravni položaj žene u odnosu na njezina partnera, što je povratno utjecalo i na drugačiju konstrukciju i konsolidaciju kako fizičke autonomije tako i emocionalne sheme, čija sastavna komponenta više nije beskompromisno podređivanje ili uslužno davanje prednosti potrebama drugih zbog derivirano uspostavljenih mogućnosti vlastite minimalne egzistencije. Kako naglašava Ruth Lister, ne treba zanemariti posebno represivnu prirodu osobnih odnosa, koju u kapitalističkom patrijarhatu, odnosno hraniteljskom modelu, proizvodi ekonomska ovisnost žene, bez obzira na to je li riječ o njezinoj potpunoj ili djelomičnoj ekonomskoj ovisnosti u obliku zaposlenja na pola ili skraćeno radno vrijeme. U oba slučaja, za ženu to znači ograničenu mogućnost raspolaganja financijskim sredstvima i materijalnim dobrima, što ograničava njezinu slobodu kretanja, samostalnog djelovanja van obitelji, kao i ravnopravnog odlučivanja unutar partnerskog odnosa. Ovaj gubitak autonomije u hraniteljskim modelima svojstvenima kapitalističkom patrijarhatu neposredno postavlja ženu u emocionalno i, ne manje važno, fizički podređen položaj u odnosu na partnera, što se u specifičnim okolnostima također očituje u učestaloj korelaciji između “snage partnerova novčanika i snage njegove šake” (Lister 1997: 112). Usporedba socijalizma i tada postojećih zapadnoeuropskih hraniteljskih modela, a time i institucionalnog patrijarhata kakvoga kroji i zahtijeva kapitalistički društveni poredak, tako razotkriva da dostupnost ekonomskih i socijalnih resursa i učinak koji isti imaju na stupanj ili oblik emancipacije žena – tj. puni ili pak selektivno djelomični i kooptativni – sustavno ovise o “društveno-političkom kontekstu”. Dakle, to nije moguće izbrisati, kao ni obmanjujuće, reduktivno i uopćeno svoditi 117

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

razumijevanje patrijarhata tek na individualizirana trenja među navodno vječno suprotstavljenim skupinama muškaraca i žena, kao da takvo što postoji od pamtivijeka i nema dublje te sistemske pokretače. Osnovna usporedba između socijalističkih emancipacijskih postavki i zapadnoeuropskih hraniteljskih modela razotkriva da je političkoekonomski sistem osnovni okvir i temelj svakog društvenog konteksta. Socijalistički poredak, koji je poseban naglasak stavljao na sistemsko ostvarivanje emancipacije žena, kako u formalnom tako i u socioekonomskom smislu, uz potporni i razgranati sustav socijalnih servisa, koji kapitalistički Zapad nije poznavao, ženama je donio ekonomsku neovisnost i samodostatnost, a time i moć samoodlučivanja te širi raspon samovalidacija koje se više nisu ili nisu nužno nadovezivale na tradicionalne rodno određene uloge. Sve je to i osnovni uvjet za postizanje osobne slobode, samoostvarenja i samopoštovanja. Stoga uništenje socijalizma i njegovih emancipacijskih tekovina te pripajanje kapitalističkom poretku eksploatacije čovjeka od čovjeka i sve strukturiranije rodne eksploatacije za žene znače višeslojni epistemološki šok jer je riječ o njihovom ponovnom zarobljavanju u ekonomski potpuno ili djelomično ovisan i stoga podređen položaj, čime se trajno narušava njihova autonomija i mogućnost punopravnog ostvarivanja socijalnog i ekonomskog državljanstva. Kada na našem prostoru danas raspravljamo o nasljeđu socijalizma, naglasak se uopće ne stavlja na emancipacijske politike i temeljne, sistemski razvijene i institucionalno ostvarene tekovine za žene. To je utoliko više razlog za brigu zbog činjenice da se konačnim ukorjenjivanjem kapitalističkog društvenog poretka ubrzano razgrađuju i posljednji infrastrukturni ostaci upravo tih emancipacijskih politika. Umjesto toga, pogled se preusmjerava i reduktivno sužava tek na govor o AFŽ-u, kao da Jugoslavija s obzirom na takozvano žensko pitanje u svih preostalih četrdeset godina svojeg postojanja nije bila sposobna za ikakvu drugu, 118

SOCIJALIZAM I EMANCIPACIJA ŽENA

trajnu platformu, pored one koja je postojala do ukidanja AFŽ-a 1953. godine. To je i prevladavajući način govora o jugoslavenskom socijalizmu i položaju žena među današnjim mladim ljevičarskim i antifa pokretima. Pitanje koje se nužno nameće jest zašto je tomu (sve više) tako i zbog čega to ubuduće može biti samouništavajuće te pogubno za socijalistički pozicioniranu misao i djelo na terenu, ako potonje iz svoje jezgre izbacuju sistemska emancipacijska rješenja kakva je četiri desetljeća gradio jugoslavenski socijalizam.

119

Iskrivljavanje i degradacija emancipacijskih smjernica politike samoupravnog socijalizma: potencijalni problemi “nove” postsocijalističke marksističke ljevice Na prostoru nekadašnje socijalističke Jugoslavije, čak i među novim antifa i neomarksističkim skupinama, svjedočimo povijesno nekontekstualiziranim reinterpretacijama, a time i sadržajnom brisanju ili poništavanju emancipacijskih politika te postignuća samoupravnog socijalizma.55 To je posljedica nekritičkog preuzimanja uskih idejnih smjernica liberalnih feminizama koji su se posljednjih desetljeća etablirali unutar zapadnog kapitalističkog sistema te su osamdesetih godina 20. stoljeća uspostavljeni kao oblik feminističkog izvoznog proizvoda na Istok.56 55 Prvi dio ovoga poglavlja je prerađena prva polovica članka “Izkrivljanje in degradacija samoupravnega socijalizma v imenu liberalnega feminizma in novodobnega ‘antifa’” (“Iskrivljavanje i degradacija samoupravnog socijalizma u ime liberalnog feminizma i suvremene ‘antife’”), objavljenog u časopisu Borec 706-708 (2014): 55–82. 56 V. npr. razmatranje Dorothy Rosenberg (1991) koja, slično kao druge analize na tu temu, raščlanjuje tijek aneksije Istočne Njemačke te, između ostalog, programe i metode kojima su zapadne financijske institucije, te konzervativne i liberalne parlamentarne skupine, uz pomoć organizacija civilnog društva

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Na različitim okruglim stolovima i panelima javljaju se površne tvrdnje i teze o socijalizmu i položaju žena, u čijoj je srži zapadanje u pojednostavljene i obmanjujuće koncepte, kao posljedica prihvaćanja zapadnjačkog pogleda na socijalizam, zajedno s njemu inherentnom uskom logikom liberalnog feminizma, koja ustraje na ahistorijskom poimanju patrijarhata i time na odvojenim, esencijalistički pojednostavljenim identitetskim politikama žena i muškaraca. Tako se sve više javljaju tvrdnje da je socijalistička revolucija raspuštanjem navodno potpuno autonomne Antifašističke fronte žena – dakle, prema tumačenju liberalnog feminizma, odvojeno djelujuće i stoga naročito dragocjene, a istovremeno jedine ženske organizacije – iznevjerila, a u širem se smislu čak i odrekla rješavanja takozvanog ženskog pitanja. Raspuštanjem AFŽ-a navodno je pod tepih pomela, a time i ugušila svoju obvezu oslobađanja žena jarma eksploatacije, drugorazrednosti, sistemske marginalizacije te diskriminacije. I ne samo to, već je uz istovremenu masovnu težnju prema uključivanju na “tržište rada” žene tek opteretila dvostrukim, tj. produktivnim i reproduktivnim radom jer je potonji, kao što se još uvijek može čuti na različitim panelima i okruglim stolovima, i dalje ostao u cijelosti zarobljen u privatnoj sferi kao vrsta neplaćenog rada koji žene nastavlja opterećivati u netaknutoj mjeri (Nepokoreni grad 2013: 5). Iz toga navodno proizlazi da je odmah po raspuštanju AFŽ-a, već 1953. godine, nastupilo razdoblje ponovne repatrijarhalizacije društva, koje je trajalo sve do uništenja socijalizma. Drugim riječima, teza koja se širi po nekoć zajedničkom jugoslavenskom prostoru jest da je socijalistička revolucija pojela, ako ne i kanibalizirala svoje vlastito feminističko čedo.

(OCD-a) i drugih za to uspostavljenih instituta na području nekadašnjeg socijalističkog bloka, ograničile domet i prestrukturirale pojam feminizma.

122

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

Nakon AFŽ-a – ništa? Usvajanje i ukorjenjivanje takvih revizionističkih teza pod oznakom samoproglašene lijeve kritike moguće je samo zbog nepoznavanja i istovremenog brisanja povijesnih činjenica, a prije svega zbog miješanja i nerazumijevanja osnovnih razlika između socijalističkog feminizma i liberalnog feminizma. Činjenica jest da je Antifašistička fronta žena bila jedna od organizacija u koju su žene bile mobilizirane u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe.57 Isto tako, AFŽ nije bila u potpunosti samostalna, već jedna od potpornih organizacija koje su djelovale u okviru Narodnog fronta; od samih se početaka usklađivala i ravnala po strategijama koje je određivala Komunistička partija Jugoslavije.58 Pritom 57 Na taj historijski revizionizam, koji se vezuje uz društveno-političko djelovanje i ulogu žena za vrijeme NOB-a u razdoblju uspostave socijalizma upozoravaju brojna kritička izvješća i zapisi još iz 1970-ih, između ostalih i oni Vide Tomšič o položaju žena u NOB-u: “Žene su sudjelovale u svim ilegalnim oblicima političke djelatnosti – od KP-a [Komunističke partije], SKOJ-a [Saveza komunističke omladine Jugoslavije], do NF-a [Narodnog fronta] i drugih [npr. u mjesnim i općinskim narodnooslobodilačkim odborima; v. zbornik Slovenke v NOB (Slovenke u NOB-u)]. To valja naglasiti jer se nakon organizacijske konsolidacije antifašističkog ženskog pokreta u zasebnu frontu žena – AFŽ – često stječe dojam da je cjelokupna uključenost žena u NOV (Narodnooslobodilačku vojsku) bila orijentirana i manifestirana tek kroz Antifašističku frontu žena” (Tomšič 1978b: 43). Jednako vrijedi i za razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada su se uslijed preoblikovanja socioekonomskog poretka, a time i položaja žena, počela osnivati samostalna udruženja koja su prerasla organizacijski okvir AFŽ-a. Kako izvještava Vida Tomšič: “U svim tim organizacijama, čak i SK-u [Savezu komunista] i SSRNJ-u [Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije], žene su sudjelovale u velikom broju, dok su omladinke svoju aktivnost usmjerile u omladinske, radne i studentske organizacije, u omladinske radne sekcije zajedno sa svojim mladim drugovima. Među omladinom nikada se nije pojavilo pitanje zasebnog ženskog organiziranja” (Tomšič 1980: 77). 58 V. npr. izvješća Vide Tomšič u: Komunistična partija Jugoslavije v boju za emancipacijo žensk (Komunistička partija Jugoslavije u borbi za emancipaciju žena; Ljubljana: ČZDO Komunist, 1978), Ženska v razvoju socialistične samoupravne Jugoslavije (Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije; Ljubljana: Delavska enotnost, Naša žena, 1980), Ženska, delo, družina, družba (Žena, posao, obitelj, društvo; 2. izdanje, Ljubljana: Komunist, 1978).

123

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

su članovi i članice KP-a cijelo vrijeme bili svjesni problema koji bi se mogao pojaviti uslijed odvajanja žena u zasebnu organizaciju koja je u danim okolnostima, kao oblik aktivističke mreže i jedan od zametaka uspjeha socijalističke revolucije, bila neophodna za širu političku osviještenost i uključenost najrazličitijih skupina i slojeva žena u potporno zaleđe NOB-a. Štoviše, usmjeravanje žena isključivo u djelovanje unutar za to posebno odvojene, vertikalne organizacije, moglo bi kao posljedicu imati njihovo tek simbolično pripuštanje u samu jezgru društvenog poretka jer bi moglo dovesti do ograđivanja i izdvajanja žena iz neposrednog sudjelovanja u društvenim i političkim promjenama.59 Prije svega, u Odredbi o raspuštanju AFŽ-a iz rujna 1953. godine možemo naći navod da je takva segregacijska politika naročito veliki i specifični problem jer “bi [također] podržala pogrešno mišljenje da je pitanje položaja žena nekakvo zasebno žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajednice” (Tomšič 1980: 77), tj. da je kod žena riječ o “nekakvim posebnim, a ne općim društvenim pitanjima” (1980: 63), što bi predstavljalo opasnost iskliznuća u liberalni građanski feminizam, a time i zapadanja u identitetsku politiku esencijalističkih rodnih razlika. Naime, upravo liberalni feminizam ustraje na odvojenim ženskim organizacijama i lobijima, pri čemu problem patrijarhata svodi na razinu individualnog antagonizma između muškaraca i žena, držeći se ahistorijskog poimanja patrijarhata (kao odvojene 59 Ili, riječima Vide Tomšič: “Očito je da usmjeravanje političkih snaga i žena u okvire zasebne, vertikalno organizirane političke organizacije žena ne bi bilo u skladu s potrebom da žene neposredno sudjeluju u samoupravnim i drugim organima vlasti te društvenim organizacijama […] Neposrednu nazočnost žena […] ne može se nadomjestiti ‘predstavnicama ženskih organizacija’” (1980: 82). Organizacija žena odvojena od centara moći tako bi bila tek dopuna postojećim politikama, što bi je pretvorilo u zasebnu marginalnu interesnu skupinu koja tako nema neposredan utjecaj na sadržaj te je u najboljem slučaju samo povremeno savjetodavno tijelo, ali ne i ono koje se nužno uzima u obzir pri izgradnji ili dopuni politika oblikovanih na sasvim drugim horizontalno-vertikalnim razinama.

124

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

i sasvim autentične pojave), a time i vankontekstualnog poimanja marginalizacije i diskriminacije žena. Nasuprot socijalističkom feminizmu, liberalni feminizam tako ne uzima u obzir da su položaj žena, njihova marginalizacija i diskriminacija sistemski određeni i stoga sastavni dio socioekonomskog poretka kapitalističkog (ili nekog drugog hijerarhijsko-eksploatacijskog) društva koje, između ostalog, utječe i na oblikovanje međusobnih odnosa muškaraca i žena. Liberalni feminizam zasniva se na ženskim skupinama i identitetskim politikama, a time i na navodno odvojenim interesnim ili ženskim pitanjima, za koja se tvrdi da imaju veze s izoliranim i samostojećim rodnim i spolnim razlikama, a nikako ne socioekonomskim sistemima eksploatacije i zagovaranja drugorazrednosti koji te razlike zapravo ideološki proizvode i materijalno osnažuju. Stoga je liberalni feminizam, kao jedini prihvatljivi i etablirani oblik feminizma u kapitalističkim društvima, u svojoj srži tek reformistički: dakle, pristaje na simbolično uključivanje žena u postojeći sistem, bez njegove transformacije, tj. pod postojećim kapitalističkim socioekonomskim uvjetima koji, naravno, ograničavaju mogućnosti djelovanja i oblike samoostvarenja pojedinke. Kako liberalni feminizam održava postojeće omjere moći, u najboljem slučaju pribjegava parcijalnim, palijativnim i kooptacijskim rješenjima koja pomažu održati sustav orodnjenih razlika, o čemu također ovisi održavanje i produbljivanje socioekonomskog statusa quo. Jasni pokazatelj takvog liberalnog priznavanja simboličnog pripuštanja žena u postojeći sistem klasnih kapitalističkih odnosa – naravno, s različitim hijerarhijskim stupnjevima simboličnog uključivanja, a u stvarnosti i istovremene različito stupnjevane marginalizacije svih žena – upravo je zagovaranje rada na pola radnog vremena za žene, kao oblika zaposlenja koji im pogoduje, jer bi upravo takav oblik rada trebao omogućavati neometano usklađivanje njihovih obiteljskih obaveza. Tako je, navodno, nakon Drugog svjetskog rata na Zapadu došlo do masovnog ulaska žena na tržište radne snage, 125

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

što liberalni feminizam prikazuje kao jedva dočekano uključenje žena u javni prostor, a time i njihovu emancipaciju (bez da se na ikakav način pozabavi problematikom još uvijek privatiziranog reproduktivnog rada). Zapravo se radilo tek o simboličnom i rubnom pripuštanju jer takav model zapošljavanja djeluje po načelu istovremenog isključivanja i ponovne marginalizacije žena, kao i dalje prvenstveno privatne, domestificirane reprodukcijske i potom tek sekundarne radne snage bez mogućnosti samostalnog ekonomskog preživljavanja, a time i osobne neovisnosti te (profesionalnog) rasta. Liberalni feminizam svojim kooptacijskim politikama na taj način omogućuje održavanje postojećeg stanja stvari jer problematiku patrijarhata svodi tek na individualne međuljudske odnose među ženama i muškarcima, kao da oni opstoje sami za sebe, u vakuumu. Za razliku od liberalnog, socijalistički feminizam razumije da je položaj žene odnosno muškarca uvijek posljedica društvenih i ekonomskih odnosa te da je institucionalni patrijarhat, zajedno s ideološkim procesima pripisivanja atributa muževnosti i ženstvenosti, u povijesti kapitalizma nastupao kao sastavni dio eksploatacijskih odnosa. Drugim riječima, socijalistički feminizam shvaća da položaj žena i proizvodnja rodnih razlika nisu dio individualnih i izoliranih identitetskih politika koje bi trebale biti svodive na navodno vječni i gotovo neobjašnjivi konflikt među muškarcima i ženama, već su sastavni dio strukturiranja i uređenja društva, zbog čega su i stavke roda te rodne i spolne razlike historijski determinirane i promjenjive. Stoga ni emancipacija žena nije moguća bez cjelovitih sistemskih promjena. Socijalistički feminizam ističe da emancipacija žena neposredno ovisi o dubinskim i socioekonomskim promjenama, a ne o pojedinačnim, parcijalnim reformama koje djeluju kao flaster na postojećem kapitalističkom sistemu (društveno-rodne) eksploatacije. To također znači da je za ukidanje drugorazrednosti žena bilo potrebno više od odvojene organizacije žena, odnosno 126

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

da “zasebna […] ženska organizacija ne može biti ni sredstvo ni mjerilo ženske emancipacije” (Tomšič 1980: 81), a osobito ako to znači odmicanje pogleda od strukturne prirode problema rodne marginalizacije, drugorazrednosti i eksploatacije žena. Taj je problem, dakle, tek naizgled (na van) specifično ženski, a u stvarnosti je sistemski i stoga, kako bi rekla Vida Tomšič, zajednički društveni problem. Naime, on zahtijeva promjenu materijalnih mogućnosti djelovanja i time uvjeta samoostvarenja žena, zbog čega se može odvijati promjena svijesti ne samo žena, već i muškaraca. Zato i jest nerješiv isključivo uspostavljanjem strukturno odvojene i u sebe zatvorene ženske organizacije. Ova je problematika uskoro došla do izražaja i u povijesti razvoja AFŽ-a. Moram napomenuti da u ovom razmatranju nikako nije riječ o umanjivanju uloge ili poricanju vrijednosti te organizacije, već o očitoj činjenici da je AFŽ oblikovanjem i razvojem socijalističkog poretka naprosto prerasla svoje okvire, i to u više aspekata. Bila je namijenjena političkom osvještavanju najširih masa žena i organizaciji zaleđa NOB-a, a njezina je uloga nakon rata bila da “pomaže u razvijanju cjelokupnog sustava pomoći radnoj ženi i majci, i to u najužoj suradnji s narodnim odborima i zdravstvenim organima, sindikatima, Crvenim križem, i to putem rađaonica, savjetovališta, ambulanata, dječjih jaslica, igrališta, dnevnih dječjih domova, sezonskih jaslica, dječjih vrtića, uvođenjem tehnologije u kućanstva, olakšavanjem životnih uvjeta ženama, otvaranjem menzi, školskih kuhinja, komunalnih praonica, čistionica itd., pa i individualnom pomoći majkama i djeci. To će ženama omogućiti veću uključenost u ekonomskom i političkom životu” (1980: 76, moj kurziv). U svojoj je jezgri AFŽ sve više objedinjavala različito potporno i stručno znanje, čiji su nositelji sve više bili kako muškarci tako i žene, jer je takvo znanje, bez obzira na rod i spol, bilo potrebno za djelovanje i organizaciju posebno uspostavljenih “sekcija i komisija, recimo za majku i dijete, za kućanstvo, za prosvjećivanje seoskih žena, 127

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

za radnice itd.” (ibid.). Tako se AFŽ nakon rata već u tom pogledu prelila van uskih okvira “isključivo ženske organizacije”. Prije svega, djelovala je kao odvojena organizacija u kojoj se rad zasnivao na volonterstvu i koja je istovremeno pružala potporu te funkcionirala kao dopuna Narodnom frontu. To je nužno dovelo ne samo do “udvostručenj[a] posla, prvenstveno političkog i kulturno-prosvjetnog” (Tomšič 1978b: 60) među aktivistkinjama Narodnog fronta, već i do velikog preopterećenja radnih žena, koje su tako zapravo obavljale dvostruki fizički rad: u vlastitu domu, ali i u obliku dopunske i dobrovoljne pomoći ostalim ženama.60 Bez obzira na razgranatost organizacije, oblik dobrovoljnog rada uvijek je sporadičnog i istodobno tek podržavajućeg karaktera. Stoga je za stvarnu emancipaciju žena bio i ostao potreban prijelaz od humanitarnih, pomoćnih intervencija (koje su djelovale tek kao ekstenzija individualne brige o djeci) prema sistemskim promjenama. Ili, kako komentira Vida Tomšič: Žene su se uključivale u društvene akcije i rad van doma, a pritom je njihov teret majčinstva i kućanstva uglavnom ostao nepromijenjen, onakav kakav su već po tradiciji nosile u zaostaloj zemlji i patrijarhalnom društvu. Zajedničke akcije rješavanja nekih aktualnih problema (skrb o djeci, prehrana i slično) u prvim godinama razvoja imale su velik značaj, ali nisu riješile nastale probleme. Bio je neophodan prijelaz od kampanjskih akcija prema sustavnim i trajnim rješenjima novih društvenih i socijalnih pitanja (1978b: 68).

Ovaj prijelaz od “kampanjskih akcija prema sustavnim i trajnim rješenjima” upravo je prijelaz od privremenih i ublažavajućih mjera prema “rješavanju konkretnih ekonomskih i društvenih problema koji također određuju položaj žena” (Tomšič 1980: 71). Riječ je o prijelazu prema sveobuhvatnoj institucionalizaciji, a time i sistemskom osiguravanju emancipacije, koja se oslanja 60

128

V. npr. današnju kontekstualizaciju te činjenice u: Stojaković 2012: 44.

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

na podruštvljenje i profesionalizaciju njegovateljskih, odgojnih i starateljskih aktivnosti, kako za djecu tako i za starije te nemoćne, a tek je s time u kombinaciji moguća istovremena uspostava univerzalne socioekonomske ravnopravnosti žene, temeljene na njezinom punom zaposlenju, koje joj donosi i individualno ostvarena puna socijalna prava, ekonomsku neovisnost te samostalnost. Upravo takve sistemske promjene mogu se oslanjati isključivo na prijelaz od dobrovoljnog rada i pretežno dobrovoljnog karaktera organizacije – kakva je bila AFŽ nakon Drugog svjetskog rata – prema institucionalizaciji socioekonomske ravnopravnosti, a time i prema sistemskoj promjeni položaja žena. Tako je upravo sistemska izmjena “individualne skrbi roditelja o svojoj djeci u društvenu [i stručnu] skrb za svako dijete, podruštvljenje obiteljskih obaveza i poslova sve više prelazila okvire [dobrovoljne] ženske organizacije” (Tomšič 1978b: 58), istovremeno osiguravši temelje za promjenu materijalnih uvjeta neophodnih za ostvarivanje univerzalne emancipacije žena, tj. njihove društvene i ekonomske samostalnosti te neovisnosti. Liberalno usvojena teza da je 1953. godine AFŽ iznenada ukinut iz straha od snažne, samostalne ženske organizacije što je, navodno, zadalo smrtni udarac ženskim pravima na području Jugoslavije i dovelo do povratka u institucionalni patrijarhat, historijski je gledano deplasirana i stoga obmanjujuća. Ova dekontekstualizirana teza pretpostavlja – i time današnjim mladim generacijama predočava lažnu sliku – da je nakon 1953. godine u Jugoslaviji na području provedbe emancipacijskih politika nastupilo razdoblje vakuuma, odnosno njihova opoziva. Kako onda objasniti činjenicu da su mnoge sjednice “jugoslavenskog vodstva socijalističkog saveza […] u cijelosti posvećene rješavanju problematike društvenog položaja žena” (Tomšič 1980: 71, moj kurziv), što je utjecalo na oblikovanje programa SKJ, te da je Jugoslavija sve do kraja 1980-ih i na međunarodnom prostoru bila jedna od vodećih država koje su značajno utjecale na sadržaj i 129

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

tijek rasprava koje je UN vodio pod rubrikom “ženskog pitanja”? Liberalno inzistiranje na autonomnim ženskim organizacijama kao najvišem mjerilu emancipacije, bez obzira na njihov sadržajni domet i stvarni učinak, ne može, naravno, obuhvatiti takav širi historijsko-politički kontekst: zapravo ga neprestano ispušta iz svojeg vidnog polja u ime identitetskih politika, pri čemu prvenstveno izbjegava temeljni uvid u strukturni, dakle socioekonomski karakter takozvane ženske problematike. U stvarnosti, raspuštanjem AFŽ-a, koja je kao dobrovoljna organizacija “ispunila svoj zadatak i iscrpila svoje mogućnosti” (Tomšič 1980: 77), nije došlo do napuštanja emancipacijskih politika, već upravo suprotno, do njihove sistemske ugradnje i dovršene nadgradnje. Tako su se, upravo zbog konačnog prijenosa pitanja emancipacije žena na razinu zajedničke društvene problematike i time sistemskog pitanja, 1950-ih godina najprije oblikovali Savez ženskih društava te Komisija za društvenu aktivnost žena pri odborima Socijalističkog saveza radnog naroda ili SSRN-a (Tomšič 1980: 78). Te su se dvije grane 1961. godine udružile i istovremeno preoblikovale u pokrajinske i republičke konferencije i odbore te u krovnu federativnu Konferenciju za društvenu aktivnost žena Jugoslavije. Ove konferencije više nisu djelovale po načelu individualnog članstva jer je njihov cilj bio najšire obuhvatiti predstavnike i predstavnice “različitih društveno-političkih i društvenih organizacija, organa državne uprave, ekonomskih organizacija, socijalnih, zdravstvenih, prosvjetnih i drugih ustanova” (Tomšič 1980: 79). Ta su tijela – bilo da se radilo o vijećima, odborima ili konferencijama – kao organi SSRN-a bila nadležna za područja “društvenog, ekonomskog i političkog položaja žena”, a njihov je zadatak bio da prate problematiku, i pokreću te predlažu rješenja unutar najrazličitijih društvenih struktura, tj. “na sjednicama predsjedništva, savjetovanjima zajedno sa sindikatima, savezom omladine, konferencijom za socijalni rad, vijećem za planiranje obitelji i dr.” (ibid.). Tako se unutar konferencija i drugih odbora, 130

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

a uvijek u kapilarnoj i strukturnoj povezanosti sa širim društvenim organizacijama i unutar njih, adresiralo pitanja i pretvaralo ih u institucionalna rješenja, kojima je također bilo moguće izmijeniti i istovremeno osigurati stvarne materijalne uvjete za provedbu dubinskih, sistemskih emancipacijskih politika. Za ilustraciju: jedno od mnogih pitanja koja su bila sistemski razriješena i konsolidirana upravo 1970-ih bila je konačna institucionalizacija (plaćenog) porodiljnog dopusta te dopusta za dječju skrb i odgoj. Pritom valja imati na umu da je već u prijelomnom Ustavu iz siječnja 1946. godine određeno ne samo da su žene “ravnopravne muškarcima u [sic] svim područjima državnog, ekonomskog i društvenog života” te da “za jednaki posao [imaju] pravo na jednaku plaću kao muškarci”, već i da “u radnom odnosu uživaju posebnu zaštitu” (Tomšič 1978b: 51). To je značilo – kao što smo pokazali u prethodnom poglavlju, i što valja iznova napomenuti jer ta ustavna odredba nije bila rezultat djelovanja i utjecaja odvojene ženske organizacije AFŽ-a, već nositeljica i nositelja socijalističke misli koji su svojim osvještavajućim pristupom eventualno utjecali na AFŽ – da su radnice po prvi puta i u skladu sa socijalističkom politikom dobile pravo da se po isteku porodiljnog dopusta vrate na isto radno mjesto koje im je odonda moralo biti zajamčeno. Uslijed možebitnog ukinuća radnog mjesta za vrijeme odsutnosti, ustavno je i realno bilo osigurano da je majka povratkom na posao “imala pravo na odgovarajuće radno mjesto, s time da osobni dohodak n[ije] smi[o] biti niži od prethodnoga” (Tomšič 1980: 98). Sve to ženama na Zapadu, upravo zbog održanja institucionalnog patrijarhata i osuvremenjenog hraniteljskog modela, nije bilo osigurano jer su nakon rođenja prvog djeteta, zbog nedostatne mreže dječje skrbi i zato što nisu bile zaštićene kao radnice-majke, bile prisiljene napustiti redovno zaposlenje, većinom uz neplaćene porodiljne ili roditeljske dopuste, ako su oni uopće i postojali. Sastavni dio zaštite zaposlenih žena i majčinstva, kako je precizirano 131

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Ustavom 1946. godine, bilo je univerzalno “pravo majke na plaćeni dopust prije i nakon poroda” (Tomšič 1978b: 51), pri čemu je visina kompenzacije 1970-ih, za razliku od ranije, iznosila sto posto majčine plaće iz prošle godine. Izvor financiranja više nije bila radna organizacija, već je isplata naknada prenesena – prema sustavu uzajamne solidarnosti i prije svega ravnomjerne raspodjele društvenog dohotka – na društvene fondove za socijalno i zdravstveno osiguranje odnosno na republičke fondove za dječju skrb (Tomšič 1980: 97). Sve je to majkama za vrijeme porodiljne odsutnosti osiguralo ne samo egzistenciju, već i – kao što smo pokazali – ekonomsku samostalnost te sigurnost, a time i drugačiji položaj unutar obitelji. Također je važno da je 1960-ih, na poticaj djelovanja konferencija, trajanje plaćenog porodiljnog dopusta te dopusta za njegu i skrb djeteta produljeno sa 105 na 135 dana, a 1970-ih (1975.) na osam mjeseci, sve dok 1986. godine nije zaokruženo na godinu dana (Jogan 2011: 161). Pri određivanju trajanja porodiljnog dopusta, od presudne je važnosti bila racionalna procjena da dijete nakon navršenih godinu dana života dostiže granicu kada više nije posve bespomoćno, a njegove “potrebe postaju sve kompleksnije”, zbog čega “postaje korisno dijeliti neposrednu skrb o djetetu s nekom od društvenih ustanova” (Tomšič 1978a: 497) te je tako svako daljnje produljivanje porodiljnog dopusta prikriveni oblik potiskivanja žena nazad u pojedinačno kućanstvo, tj. iz redovnih i punih radnih odnosa natrag u djelomičnu ili potpunu ekonomsku ovisnost. Savezna konferencija stoga je već 1973. godine kritički te istovremeno lucidno istupila protiv zapadnog sustava zapošljavanja žena na pola radnog vremena, uz mogućnost korištenja jednog slobodnog radnog dana za kućanske poslove (npr. u Zapadnoj i danas ujedinjenoj Njemačkoj). Bilo je dokazano da takva politika djeluje kao oblik novog-starog zarobljavanja žene u ulogu ovisne kućanice i majke i tek sekundarne, dopunske ili privremene radnice, koja tako ostaje ovisna o 132

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

partneru. Ili, drugim riječima, djeluje kao poticaj i “dodatni uzrok diskriminacije žena pri zapošljavanju” kojom se održava “stara [rodna] podjela rada” (Tomšič 1980: 100). S takvim su politikama njihovi tvorci na Zapadu, kako naglašava savezna konferencija, “više mislili na to kako ženi ‹olakšati’ da i dalje po starome obavlja svoje dužnosti spram djece i kućanstva, a puno manje na to da zaštita bude takva da doprinosi bržoj pretvorbi nekih kućanskih poslova u društvenu granu rada” (ibid.) te, naravno, o podruštvljenju kako odgojno-starateljskih tako i njegovateljskih poslova, primjerice, skrbi o nemoćnima i starijima. Takva vrsta rasprava SSRN-a i konferencija, koje su bile temelj oblikovanja emancipacijskih politika, samo je jedan od sistemskih i kontinuiranih oblika realizacije socioekonomskih promjena u korist cjelovite emancipacije žena, kakva je provedena po raspuštanju AFŽ-a. Unatoč nedostatku prostora za opširnije razmatranje, moramo istaknuti još barem to da su se u okviru širenja i produbljivanja emancipacijskih tekovina nakon 1961. godine odbori i vijeća za planiranje obitelji prestrukturirali u krovnu organizaciju čija je zadaća bila “koordinirati republičke i pokrajinske organizacije te još neke zainteresirane društvene organizacije i društvene službe s područja zdravstva, školstva, socijalne zaštite itd.” (Tomšič 1978a: 423). U praksi je prvenstveno brinula o diseminaciji znanja o kontracepciji i planiranju obitelji te seksualnom odgoju. U prvom planu njezina djelovanja na saveznoj razini i u skladu s ostalim društvenim čimbenicima bila je briga o osiguravanju “prava na slobodno odlučivanje o broju djece i vremenskom intervalu njihovih rođenja” (Tomšič 1978a: 452), što je 1969. godine dovelo do prihvaćanja rezolucije o planiranju obitelji, a 1974. godine do unošenja novog Članka 191 u izmijenjeni Ustav. On je uveo slobodu odlučivanja o rađanju djece, što je predstavljalo velik pomak u očuvanju zdravlja žena te ostvarivanju njihovih temeljnih reproduktivnih sloboda, a u slučaju djeteta, prava da se rodi željeno. Tako je abortus ne samo konačno 133

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

legaliziran, godinama prije ostalih država na Zapadu (u nekima je i dalje zabranjen, dok je njegova dostupnost, unatoč formalnom pravu, strukturno ograničena ili blokirana, npr. u SAD-u, Irskoj, Italiji, Njemačkoj itd.), već je postao i univerzalno te opće dostupno pravo na individualni zahtjev žene. Time je utaban put koji je zacrtan još u predratnom programu KPJ-a, dok je nakon rata prvi korak prema realizaciji tog prava predstavljalo prihvaćanje odredbe po kojoj ženu nije bilo moguće kazniti zbog pobačaja; potom se od 1952. godine proširio izbor olakotnih socijalnih okolnosti na temelju kojih je bilo moguće proširiti dostupnost legalno obavljenog abortusa, dok je 1960. godine uvedena i “obveza savjetovanja za sprječavanje neželjene trudnoće te širenje dostupnosti sredstava” (Tomšič 1978a: 465), što je također postalo jedan od temelja djelovanja koordinacijskog odbora za planiranje obitelji.61

61 Kako na području nekadašnje socijalističke Jugoslavije svjedočimo sustavnom brisanju kolektivnog pamćenja, radi očuvanja barem temeljnog historijskog razumijevanja kontinuiteta i tijeka provođenja emancipacijskih politika u SFRJ-u valja naglasiti i sljedeće: sedamdesetih se godina 20. stoljeća, da spomenemo samo jednu instituciju, Konferencija za pitanja društvene aktivnosti žena Jugoslavije, uz pitanja koja su spadala u kategoriju žene i majčinstva (porodiljni dopust) te prekida trudnoće i razvoja kontracepcije, posvetila i sustavnom rješavanju preostalih isprepletenih pitanja. To su bila “komunalni sustav i društveno-politička aktivnost žena; zaštita i odgoj djece; prehrana djece u školskim kuhinjama te zdravstvena zaštita majke i djeteta; društveni položaj seoske žene; rad zavoda i centara za ekonomiju kućanstva; mjesto i uloga konferencije u općini; izrada statuta općina i radnih organizacija te zadaće konferencije; školovanje, zapošljavanje i društvena aktivnost djevojaka; unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta seoskih žena i obitelji; ekonomski, društveni i medicinski aspekti […] mirovinski sustav i žene; problemi položaja žene i mogućnosti njihova rješavanja u sustavu društvenog samoupravljanja; školovanje i strukovna izobrazba žena; položaj i problemi obitelji u procesu oblikovanja samoupravljačkog društva; […] izbori za skupštinu društvenih zajednica i biranje žena; zaposlenost, zapošljavanje i stručno osposobljavanje žena; aktualni problemi žena u općenarodnoj obrani; radni i samoupravni položaj zaposlenih žena; problemi obrazovanja kadrova; razvoj, mjesto i uloga mjesnih zajednica; razvoj socijalističkog saveza i rad na unaprjeđenju položaja žena […]” (Tomšič 1980: 80).

134

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

Dakle, ukidanjem AFŽ-a pitanje emancipacije nije potonulo u crnu rupu već je, u skladu sa socioekonomskim promjenama koje je iziskivalo – o kojima je ovisila i uspostava materijalnih uvjeta te mogućnosti za ravnopravnost žena kao radnica zaposlenih na puno radno vrijeme i potencijalnih majki sa svim pripadajućim socijalnim pravima – doživjelo institucionalni zamah. To je imalo konkretne učinke na mogućnost djelovanja i samoostvarenja svih žena. Od ključnog značaja stoga nije bila samo novooblikovana pravna zaštita koja osigurava prava na formalnoj razini – među koje je u socijalističkom Ustavu spadalo ukidanje patrijarhalnog bračnog i obiteljskog zakonodavstva, što je, između ostalog, obuhvaćalo “uvođenje pravne jednakosti među bračnim partnerima i roditeljima”, “slobodno odlučivanje o rađanju” i “ostvarivanje načela ravnopravnosti bračnih partnera u imovinskim predmetima” (Tomšič 1980: 84) – već upravo uvođenje socioekonomskog osamostaljenja žena, koje se među ostalim zasnivalo na podruštvljenju kućanskih, a prije svega odgojno-starateljskih i njegovateljskih funkcija. Ili, kako je u više navrata istaknula Vida Tomšič: Ukidanjem patrijarhalnog bračnog i obiteljskog zakonodavstva, uvođenjem društvene skrbi i pomoći obitelji, stvaranjem materijalnih i drugih uvjeta za ekonomsko osamostaljenje žene, razvijanjem različitih ustanova za pomoć obitelji oko dječje njege i odgoja, razvijanjem društvene tehnološke baze kućanstva koja će obitelj osloboditi pritiska kućanskih poslova – svime time u socijalističkom je društvu osiguran novi temelj bračnim i obiteljskim odnosima, oblikuje se novi moral u osobnim odnosima te se čovjeka vraća njegovoj pravoj ljudskoj prirodi, bez eksploatacije i ponižavanja drugoga (1978b: 71–72).

Razvoj odgojno-starateljskih kao i njegovateljskih ustanova za starije – pod okriljem konferencija i istodobno u suradnji s mjesnim zajednicama, osnovnim organizacijama udruženog rada (OOUR) te samoupravnim interesnim zajednicama (SIZ) – doživio 135

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

je svoj drugi najveći zamah upravo 1970-ih i potom ranih 1980-ih godina, čime je konačno uspostavljena široka mreža njegovateljske i odgojno-starateljske infrastrukture s odgovarajuće školovanim, stručnim kadrovima. Ako su, dakle, pravna rješenja doprinijela formalnom ukidanju diskriminacije, tj. izjednačavanju žena i muškaraca, stvarno poništenje institucionalnog patrijarhata, odnosno hraniteljskog modela bilo je moguće postići tek sistemskim i institucionalnim rješenjima koja su mogla proizlaziti samo iz konkretnih socioekonomskih promjena i sistemskih mjera. Tek je socijalizam mogao podrezati korijenje institucionalnom patrijarhatu – koji je u kapitalističkim odnosima sastavni dio prisvajanja privatnog kapitala i eksploatacije čovjeka po čovjeku – te postaviti nove temelje međusobnih odnosa time što je osigurao redovno i puno zaposlenje te drugačiji status, ekonomsku samodostatnost i neovisnost majki kao radnica. Za to je valjalo uspostaviti prikladne, prvenstveno cjelodnevne ustanove javne skrbi i potaknuti te omogućiti podruštvljenje skrbi o djeci i kućanstvu na temelju uvođenja pogona društvene prehrane i drugih servisa (npr. praonica prije uvođenja tehnološki naprednije bijele tehnike), te se uz kolektivnu skrb o djeci također pobrinuti o podruštvljenju skrbi o osobama s invaliditetom, nemoćnima i starijima, što se odrazilo širokom mrežom domova za starije i nemoćne. Tek i upravo na temelju prijenosa kućanskih, a prvenstveno njegovateljskih i starateljskih poslova na u tu svrhu osnovane društvene ustanove i servise bilo je uopće moguće govoriti i o uvođenju ravnopravnije podjele rada kako izvan, tako i unutar obiteljskih zajednica, jer je najprije valjalo stvoriti materijalne uvjete, a prije svega osvijestiti da je reproduktivni rad sastavni dio zajedničke odgovornosti. Podruštvljenjem reproduktivnog rada ili takozvanih funkcija kućanstva, te njegovom institucionalizacijom kao kvalificiranog i stručnog posla koji zahtijeva prikladnu platnu zaštitu, a omogućava i daljnje mogućnosti osposobljavanja te 136

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

karijernog napredovanja, reproduktivni rad pretvara se u produktivni rad; istovremeno, prenošenjem izvan obitelji također se odcjepljuje od samo jednog spola, što ima i veći povratni učinak na drugačije shvaćanje podjele rada unutar obitelji. Stoga i druga usvojena teza – koja se pridružuje vankontekstualnom pogledu na AFŽ te se pod utjecajem nekritičkog prihvaćanja i metastaziranja liberalnog feminizma širi na nekoć zajedničkim jugoslavenskim prostorima kako među mladim marksističkim, tako i među antifa pokretima – ne drži vodu. Prema navedenoj su tezi žene u socijalizmu ulaskom na tržište radne snage navodno samo bile opterećene dvostrukim teretom kako reproduktivnog tako i produktivnog rada, što je – kako se moglo čuti na jednom od antifa skupova povodom proslave obljetnice AFŽ-a u prosincu 2013. godine u Zagrebu – u konačnoj fazi dovelo do ponovnog zatvaranja žena u četiri zida kućanstva. Ili, ako se poslužimo neposrednim citatom koji se pojavljuje u uvodniku glavnog časopisa zagrebačke antifašističke fronte i dovoljno govori sam po sebi: “patrijarhalni obrasci preživljavaju u okviru socijalističkog pokreta i sistema, pa se novostečena sloboda manifestira kroz dvostruku opterećenost žena: one masovno izlaze na tržište rada, ali pritom većina neplaćenog, reproduktivnog rada i dalje ostaje na njihovim plećima”.62 62 Nepokoreni grad (2013), uvod, 5. U nastavku analiziram temeljno proturječje te izjave, a na ovom mjestu ukazujem na još dva paradoksa. Naime, u dijelu koji navodi da “patrijarhalni obrasci” nisu iskorijenjeni jer su se očitovali u dvostrukoj opterećenosti žena u socijalizmu, riječ je o miješanju krušaka i jabuka. Patrijarhalni obrasci, tj. bihevioralne sheme i stavovi nisu isto što i institucionalni patrijarhat, pri kojem se radi o ukorjenjivanju konstrukata drugorazrednosti i eksploatacije žena pravnim mehanizmima, posebnim modelima kapitalističke djelomične ili minimalne socijalne države te s time povezanom politikom vrsta i obuhvata socijalnih transfera, politikama zapošljavanja i poreznim sustavima. Tako se gubi važna razlika između institucionalnog patrijarhata, koji je socijalizam zapravo razorio, te patrijarhalnih predrasuda i odnosa spram žena, koji su posljedica i nasljeđe institucionalnog patrijarhata te stoga još dugo žive u glavama i, ne najmanje važno, u postupcima kako žena tako i muškaraca, usprkos emancipacijskim tekovinama. Stoga potonje valja dosljed-

137

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Prema toj tezi, u socijalizmu nikad nisu socijalizirani njegovateljski i starateljski te barem dio kućanskih poslova jer su žene i dalje bile opterećene cjelokupnim ili većim dijelom reproduktivnog rada koji je, još uvijek neplaćen, ostao zarobljen u privatnoj sferi. Posljedica nekritičkog usvajanja takvih teza, koje je zasnovano na nepoznavanju stvarnog emancipacijskog sustava kakvoga je stvarao socijalizam, su (nehotično) nijekanje i brisanje stvarnog stanja te iz toga proizlazeća pretvorba povijesnih činjenica u njihovu suprotnost. Naime, ako su žene u (jugoslavenskom) socijalizmu i dalje bile opterećene većim dijelom reproduktivnog i još uvijek neplaćenog rada, otkud onda sistemsko uvođenje najprije mliječnih i potom školskih kuhinja u vrtićima i školama te, ne najmanje važno, radničkih restorana i menzi te drugih pogona društvene prehrane javnog tipa (tj. cjenovno dostupnih restorana u kojima se moglo prehranjivati van radnog vremena, pa i vikendima u vrijeme nedjeljnih ručkova)? Naime, upravo je to značilo rasterećivanje kućanstava najdugotrajnijih i najzahtjevnijih kućanskih poslova, tj. pripreme toplih, glavnih (ali i drugih) dnevnih obroka, kao što su, primjerice, bile radničke užine ili ručkovi za djecu i ostale članove obitelji, što je također bilo odgovarajuće subvencionirano i stoga cjenovno dostupno. Drugim riječima, takvim prenošenjem radno najintenzivnijih kućanskih poslova na javne ustanove (škole i vrtiće) te kuhinje, koje su postale sastavni dio udruženog rada, automatski se suzio raspon kućanskih poslova koje otada više nije trebalo obaviti u okviru obitelji, što je također uvelike rasteretilo kako žene, tako i muškarce. Smisao prijenosa takvog reproduktivnog rada na javne institucije bilo je “podruštvljenje kućanskih funkcija” kako bi se “rasteretilo zaposlene članove obitelji, naročito zaposlenu ženu” jer joj se tek tako no i sistematično institucionalno uvoditi, i time ukazivati na drugačiji put te tako kroz praksu navikavati ljude na usvajanje drugačijih obrazaca djelovanja, a time i mogućnost povratne samorefleksije te budućeg samoostvarenja.

138

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

moglo “omogućiti” i da više kvalitetnijeg vremena “namijeni [ne samo] dječjoj njezi i odgoju”, već prije svega i “vlastitoj izobrazbi, kulturnom životu i rekreaciji, kao uvjetu za njezin zdrav fizički i psihički razvoj”, a time i “radnom, društveno-političkom i samoupravnom usavršavanju” (Car-Drlje 1986: 77). Što je podruštvljenje kućanskih funkcija značilo u praksi možemo se uvjeriti na konkretnom primjeru SR Slovenije: ondje je organizirana (cjelodnevna) prehrana na radnim mjestima dosegnula vrhunac 1980-ih – 1983. godine u SR Sloveniji, prema podacima koje je za II. kongres Saveza sindikata Slovenije pripremila Milena Car-Drlje (1986), u nju je bilo uključeno čak 82 posto od svih 778 256 zaposlenih radnika i radnica. Od ključnog je značaja da je barem jedan topli obrok za vrijeme rada “regresiran iz društvenih sredstava u visini od 70 do 100 posto cijene obroka”, čime je takav oblik reproduktivnog rada, koji je nekoć bio sklonjen u obitelj, društveno podržan kako u financijskom, tako i u širokom servisnom smislu. Svakoga je dana pripremano “oko 560 000 toplih užina”, pri čemu je užinu dobilo “81 posto radnika u prijepodnevnoj smjeni, 84 posto u popodnevnoj te 74 posto u noćnoj” jer je “organizirana prehrana uvjet za dobivanje dozvole za uvođenje noćnog rada” (ibid.).63 Valja imati na umu da su radne organizacije uz ručak ili užinu osiguravale i doručke (u doručkovaonicama), a neki pogoni i treći obrok – malu užinu. U Gorenju su uz užinu također pripremali doručak i ručak (Ivančič 1986: 86). Naime, na snazi je bila politika da prijenos ovih usluga na radne organizacije ne znači samo rasterećivanje obitelji 63 Takvo podruštvljenje reproduktivnog rada bilo je u potpunoj suprotnosti sa zapadnim kapitalističkim sistemom, gdje je glavni topli obrok bio predviđen tek nakon kraja radnog vremena, uglavnom nakon 17 sati, i valjalo ga je pripremiti kod kuće. Užine na poslu uglavnom su bile spremane kod kuće za idući dan (otuda i izraz box lunch ili užina/ručak koju radnik/dijete donosi sa sobom u plastičnoj kutiji/posudi), dok su menze bile na raspolaganju prvenstveno redovno zaposlenom gornjem sloju vodećeg i srednjeg kadra, što smo na našim prostorima dobro upoznali prije Drugog svjetskog rata.

139

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

tih zadataka, odnosno “nepotrebnog iscrpljivanja njezinih članova”, naročito partnerica i/ili majki (Car-Drlje 1986: 78), već i da “društvena prehrana koja obuhvaća sve skupine stanovništva predstavlja prvi trenutak zdravstvene zaštite” (ibid.).64 Naravno, pri ovakvom podruštvljenju kućanskih funkcija te rasterećivanju žena u obitelji nije se radilo o očuvanju neplaćenog 64 Od nekadašnjih doručkovaonica, mliječnih kuhinja za djecu te pogona opće društvene prehrane danas nema ni traga ni glasa. Tamo gdje je u Mariboru nekoć bio omiljeni glavni pogon cjenovno dostupne društvene prehrane, zjapi privatno komercijalno parkiralište. Menze su ukinute ili pak pretvorene u uslužnu djelatnost. U potonjima, koje još uvijek postoje samo u većim poduzećima, u prvom je planu profit i stoga, uz prekarizaciju radne snage, uglavnom i niža kvaliteta te količina hrane, a viša cijena, zbog čega topli obroci za radnike s minimalnim dohocima – dakle, za većinu njih – postaju nedostupni. To se već može primijetiti među radnicima u brojnim malim privatnim poduzećima koji, naravno, više nemaju ni organiziranu užinu: primjerice, građevinski i drugi komunalni radnici, ako im je odmor za užinu uopće dozvoljen, hladan sendvič prisiljeni su pojesti negdje uz cestu ili građevinsku parcelu. To znači da se priprema glavnog toplog obroka za sve više zaposlenih prenosi iz radnog prostora i vremena. Odsutnost užine ili ručka za radnika te infrastrukture – tj. kuhara, pomoćnika i ekonomista koje ne treba plaćati, ali ni dodatno osposobljavati – znači, naravno, utoliko veću privatizaciju dobiti za zapošljavatelja ili, današnjim žargonom rečeno, utoliko veću “uštedu”, naravno za kapital na račun radnika, naročito u malim poduzećima. Isto tako, regres koji su zapošljavatelji po zakonu dužni plaćati za užinu tek djelomično pokriva njezine stvarne troškove jer je većina prisiljena prehranjivati se u komercijalnim restoranima van radnog mjesta, gdje cijena ručka obično barem dvostruko premašuje visinu njihova regresa. Na njega ima pravo tek sve manje brojna kategorija redovno zaposlenih, čiji zapošljavatelji sve više u prvi plan stavljaju tendenciju prema ukidanju odmora za užinu, a time i njezina plaćanja, što je bilo očito već pri pokušaju uvođenja povremenih miniposlova po uzoru na njemačko gospodarstvo. Sve to za većinu podrazumijeva selidbu problematike organiziranog ručka i cjelodnevne prehrane u privatnost pojedinačnih kućanstava. Sličan primjer ovakve eksternalizacije izdataka za svakodnevno održavanje vlastite radne snage je i Slovenska vojska, čiji se proračun, naravno, vezuje i za stupanj poreza na kapital u sektoru ekonomije. Dok je jugoslavenska vojska bila opremljena ne samo praonicama, već i nizom drugih servisa, danas su zaposleni u vojsci dužni svoje uniforme (od kojih su neke, s obzirom na vrstu oružja, možda i radioaktivne) prati i glačati kod kuće. Tko li samo obavlja taj posao dok je suprug zbog višednevnog osposobljavanja (koje danas Slovenskoj vojsci podugovorno prijateljski nudi američka vojska) odsutan ili dok se, umoran od terenskih vježbi, možda odmara preko vikenda?

140

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

reproduktivnog rada, već u prvom redu o njegovoj pretvorbi u produktivni oblik rada (unutar pogona koji su bili sastavni dio organizacija udruženog rada), koji je tako postao kvalificiran i odgovarajuće plaćeni oblik rada, zaštićen kolektivnim ugovorima. Upravo je to za zaposlene značilo prijelaz od statusa obezvrijeđenih ili nekvalificiranih kućanica do statusa odgovarajuće stručno i tehnološki obrazovanih radnica, kao što su, primjerice, bile kvalificirane profesionalne kuharice, voditelji pogona itd. Tako su radnice bile ne samo plaćene u cijelosti za izvođenje podruštvljenog i kolektivnim ugovorima zaštićenog rada – koji se time iz neformalnog i dekvalificiranog reproduktivnog pretvorio u javni i profesionalni oblik rada za koji se valjalo kvalificirati/ obrazovati i po mogućnosti također neprestano osposobljavati – već su upravo zato uživale i sva puna socijalna prava, kao što su, primjerice, bila mirovinsko i zdravstveno osiguranje itd. To je pak bilo u oštroj suprotnosti s poreznim olakšicama za uzdržavane kućanice ili s mirovinskim kreditima za kućanice na Zapadu, čime su kapitalistička društva poticala hraniteljski model kako bi se što više reproduktivnog rada, uključujući i ovu vrstu, zadržalo u privatnoj sferi na plećima uglavnom i dalje barem djelomično ili potpuno ekonomski ovisnih supruga. Ovu je mrežu podruštvljenih kućanskih poslova u jugoslavenskom socijalizmu (posebice na području razvijenijih republika ili njihovih regija), uz organiziranu skrb o starijima i nemoćnima u obliku domova i patronažne njege u kući, dopunjavala sve šira mreža cjelodnevne dječje skrbi, s jaslicama i vrtićima od prve do šeste godine života, a od sedme godine nadalje s mogućnošću jutarnje skrbi i produljenog boravka u osnovnim školama. Podruštvljenjem reproduktivnog rada kao što je dječji odgoj i skrb, odnosno njegovim prenošenjem na “brojne društvene ustanove”, započela je razgradnja institucionalnog patrijarhata kakvog iziskuje i podupire kapitalizam; i stoga, naravno, usvojena teza – o masovnom zapošljavanju žena te njihovu istovremenom 141

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

zatvaranju u privatnu sferu, gdje se u socijalizmu i dalje obavljala većina reproduktivnog rada, što je rezultiralo dvostrukom opterećenošću žena – nije održiva. U praksi se također primjenjivalo sve više planski provođeno načelo da “djeca [moraju biti] opskrbljena dok roditelji rade, a kućanski poslovi suženi”, za što su bile “potrebne brojne društvene ustanove” (Tomšič 1978a: 303).65 Od središnjeg je značaja činjenica da je radno vrijeme odgojno-starateljskih ustanova usklađeno s radnim vremenom roditelja zaposlenih na puno radno vrijeme. Kao što smo pokazali, upravo je to bilo i još uvijek jest u oštroj suprotnosti sa sustavima zapadnih kapitalističkih država, u kojima vrtići i slične ustanove – čija je pokrivenost uglavnom srezana, ako uopće postoje – nisu toliko namijenjeni cjelodnevnoj skrbi, već u najboljem slučaju ranoj socijalizaciji djece i stoga većinom obuhvaćaju samo dio populacije od treće do pete ili šeste godine života. Dakle, većina je vrtića odgojnog, a ne starateljskog tipa (što znači da nisu zamišljeni kao oblik potpore pridruživanju žena puno zaposlenima) jer su otvoreni tek nekoliko dana tjedno, možda i samo nekoliko sati dnevno u prijepodnevnoj smjeni, ili za njih vrijedi čak dvokratno radno vrijeme tj. nekoliko sati prijepodne i nekoliko sati poslijepodne (Meyers et al. 1999: 142), pri čemu djecu svaki put valja odvesti kući na ručak i odmor, a potom dovesti nazad. Svi

65 Tijek daljnje raspodjele toliko suženih poslova unutar obitelji ponegdje je i dalje bio uvjetovan preživjelim i ustrajnim obrascima koji se ne mogu iskorijeniti unutar jedne ili dviju generacija. Stoga su se u tom pogledu rezultati ustrajnog institucionalnog podruštvljenja reproduktivnog rada, a time i mogućnosti drugačije podjele preostalog rada među partnerima, počeli vidljivo očitovati krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Bez prethodnog podruštvljenja reproduktivnog rada, a u skladu s time i institucionalno uspostavljenih aranžmana za ravnomjerniju raspodjelu preostalog reproduktivnog rada u obitelji, takvu se preobrazbu podjele rada u obitelji ne može očekivati. Naravno, to još uvijek ne znači da rad unutar obitelji nije u cijelosti prenesen na pleća majke, ali za nju predstavlja veliku razliku u količini reproduktivnog rada koji mora obaviti ako za to postoji paralelna, razgranata i dostupna mreža javnih servisa ili ako potonja ne postoji.

142

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

ti modeli vrtića – koje, doduše, određeni zapadnoeuropski hraniteljski modeli socijalne države gotovo da ne poznaju ni u tom obliku do djetetove treće godine života – iziskuju stalnu raspoloživost i prisutnost barem jednoga od roditelja kod kuće. Sustav je svojstven kako srednjoeuropskim tako i sjevernoeuropskim državama, uključujući i skandinavske, gdje je 1981. godine u Norveškoj – a slično je, kao što smo pokazali, vrijedilo i u Švedskoj te Finskoj – u jaslice bilo moguće upisati tek 4 posto sve djece, samo 12 posto u dobi od tri do šest godina u cjelodnevne vrtiće, i čak 23 posto u vrtiće koji su radili samo pola radnog dana (Sainsbury 1999a, 107).66 Stoga je u kapitalističkim zapadnoeuropskim državama (uz sve intenzivnije pripojenje istočnoeuropskih država tom sistemu) ogroman broj žena zaposlenih na pola radnog vremena jer većina reproduktivnog rada poput dječjeg odgoja i skrbi (a time i kućanskih poslova) i dalje pada na pleća pojedinačnih obitelji, odnosno u umjetnu privatnu sferu djelomično ili potpuno potisnutih žena kao nevidljivih vršiteljica reprodukcije. U kontekstu razumijevanja povezanosti kapitalizma s institucionalnim patrijarhatom, vrijedi sljedeće: zbog nepostojeće ili slabo razvijene, sporadične i izrazito potkapacitirane mreže odgojno-starateljskih i drugih njegovateljskih ustanova (koje predstavljaju rasterećenje za vlasnike kapitala i prijenos troškova reprodukcije u privatnost doma, bilo da je riječ o prehrani ili pak o starateljskom i njegovateljskom radu), majke u kapitalističkim državama, uključujući skandinavske, prisiljene su nastupom porodiljnog dopusta i izrazito produljenog dopusta za dječji odgoj 66 Još je najočitiji primjer usporedni podatak za obje Njemačke, gdje je 1987. godine u istočnonjemačku mrežu vrtića i jaslica bilo uključeno u prosjeku 80 posto sve djece različitih dobi (te se stoga udio puno zaposlenih žena kretao od 80 do 90 posto), dok je položaj u Zapadnoj Njemačkoj bio izrazito drugačiji: u jaslice i vrtiće bilo je moguće upisati tek 3 posto djece do tri godine, 30 posto djece u dobi od tri do četiri godine, te 70 posto između četvrte i pete godine života, i to uglavnom u vrtiće koji su radili tek nekoliko sati dnevno ili imali dvokratni raspored (Bussemaker i van Kersbergen 1999: 33; Rudolph et al. 1994: 14).

143

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

i skrb (za koji je naknada u kapitalističkim državama nepostojeća odnosno vrlo niska) u potpunosti napustiti tržište rada kako bi odgajale i skrbile o djeci, ili privremeno prekinuti svoje redovno zaposlenje na tri, pet ili čak osam godina, uz mogućnost prijelaznog zaposlenja i/ili kasnijeg povratka na tržište radne snage tek na skraćeno radno vrijeme, a najčešće na pola radnog vremena. Pritom su zapadnoeuropske kapitalističke države kako svojom socijalnom politikom, tako i zakonskim mjerama nakon Drugog svjetskog rata neposredno podupirale i održavale takvu društveno-rodnu nejednakost pri zapošljavanju te, istovremeno, konstrukciju žena kao primarnih njegovateljica i starateljica u privatnosti njihova doma, gdje im je naloženo da se uz dječju skrb također pobrinu za skrb i njegu bolesnih i nemoćnih (npr. Njemačka). U skladu s tim, kapitalističke su države osamdesetih godina 20. stoljeća preoblikovale hraniteljski model, odnosno institucionalni patrijarhat, što se između ostalog očituje kako na razini porezne politike, tako i u prirodi te distribuciji socijalnih transfera i pravu žena na iste. Kao što smo pokazali, a valja to ponovno naglasiti jer se radi o sinergijskoj politici koja teži premještanju reproduktivnog rada u privatnu domenu – štoviše, u tom su razdoblju u Skandinaviji ukinuli porezne olakšice za oženjene muškarce čije su partnerice ostale kod kuće kako bi u cijelosti brinule o kućanstvu i skrbile o djeci. Međutim, sustav su uvođenjem individualnog oporezivanja preoblikovali tako da su zaposlene žene dobile pravo na povoljnije porezno terećenje pod uvjetom da njihovi dohoci ostanu znatno niži od dohodaka njihovih supruga (Sainsbury 1999a: 87). Naravno, to je djelovalo kao jedan u nizu prešutnih strukturnih “poticaja” kako bi se žene zaposlilo tek na pola ili skraćeno radno vrijeme, a da one uslijed pomanjkanja šire mreže cjelodnevnih vrtića na sebe preuzmu većinu reproduktivnog rada kojega obavljaju u nevidljivosti doma. S time je povezana i druga mjera koju su zapadnoeuropske države počele uvoditi 1980-ih, kada su poreznu olakšicu za 144

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

uzdržavanu partnericu ili majku-kućanicu nadomjestile subvencijom za dječju skrb kod kuće, koju isplaćuju neposredno majkama kako bi, čak i ako nisu bile uzdržavane partnerice, napustile radno mjesto i odlučile se za takav oblik u privatnost uklonjenog reproduktivnog rada. Tako je u Velikoj Britaniji i Austriji za udane žene koje su se nakon rođenja djeteta htjele ponovno zaposliti još 1980-ih godina vrijedilo da su zapošljavatelju morale predočiti potvrdu u kojoj je bilo jasno navedeno da za to imaju i dozvolu supruga (Fodor 2004: 790).67 U socijalizmu, naravno, takva

67 Tako je 1982. godine u Austriji bilo zaposleno jedva 48 posto svih žena, od toga čak 20 posto na pola radnog vremena, dok je u socijalističkoj Mađarskoj bilo zaposleno 73 posto svih žena. Samo je tri posto Mađarica imalo status kućanica, a u Austriji gotovo 40 posto svih žena (Fodor 2004: 789). Godine 1986. i ranije, 1981. godine, žene su u SR Sloveniji činile više od 45-postotnog udjela svih zaposlenih, dok je udio ekonomski aktivnih među ženskom populacijom bio 83-postotni. S tako velikim udjelom ženske radne snage među zaposlenima te visokim postotkom radno aktivnih među samim ženama, SR Slovenija je “prednjačila kako u Jugoslaviji, tako i u svijetu” (Blaha i Virant 1986: 12). Po pitanju dozvole za sudjelovanje supruge/partnerice na tržištu rada na Zapadu, koju je izdavao suprug, treba istaknuti i da se radilo o službenom formularu, te je stoga valjalo institucionalno predočiti obrazac koji je od žene zahtijevao potencijalni zapošljavatelj. Ako ćemo na tu pojavu gledati usko i izolirano u duhu feminizma koji patrijarhat tretira kao samostojeću tvorevinu, u tome bismo na prvi pogled vidjeli još jednu potvrdu institucionalnog opunomoćivanja i samovolje muškarca kao obiteljskog patrijarha koji propisuje i ograničava slobode žene izričito u svoju korist te isključivo za svoje potrebe. No, sagledamo li je sistemski, odnosno političkoekonomski, vidimo da je riječ o nečem drugom. Dozvola koju je supruga morala dostaviti zapošljavatelju bila je službeno jamstvo supruga da njezino zaposlenje neće povratno utjecati na istovremeno svakodnevno izvođenje primarno joj naloženog kućanskog i odgojno-starateljskog rada u privatnoj sferi. Bila je to potvrda zapošljavatelju da suprug ostaje u potpunosti opskrbljen: zaposlenje žene (posebice u slučaju skraćenog radnog vremena) uz istovremeno nepostojanje mreže javnih usluga ili njezina okrnjenost, dakle, ne ugrožava stupanj produktivnosti supruga za njegova zapošljavatelja. Naime, u interesu zapošljavatelja supruge također nije ni da stupanj produktivnosti njegovih radnika – koji kapital postiže tako što udruženo prenosi izdatke socijalne reprodukcije na privatna pleća žena – ugrožava možebitno zaposlenje njihovih supruga kod drugih zapošljavatelja. Naizgled nevažna potvrda, koja bi na prvi pogled trebala tek uspostavljati poziciju i moć muškarca u obitelji kao glave obitelji, ima dublji institucionalni uzrok i istovremeno posve drugačije

145

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

praksa nije bila ozakonjena jer je predstavljala anatemu emancipacijske politike. Na temelju integriranih strukturnih zahvata koji djeluju na razini politike zapošljavanja, poreznih sustava i socijalnih transfera, kapitalističke države održavaju hraniteljski model te potiču prenošenje reprodukcije s onoga što bi morale biti zajednički osigurane i održavane ustanove na individualna pleća pojedinačnih kućanstava odnosno žena. To žene u kapitalističkim društvenim modelima na različite načine zatvara u privatnost njihovih domova kao primarne, nevidljive kućanice i njegovateljice te ovisne i sekundarne, najčešće prekarne i stoga ustvari dvostruko eksploatirane radnice. Naime, njima je, uz potplaćeni i tek prekarni rad na tržištu radne snage, naložena većina nevidljivog reproduktivnog rada, koji je potisnut u umjetno stvorenu privatnost. Tako u kapitalističkom sistemu, bez obzira na njegove inačice, identitet žene ostaje sužen na (o suprugu ili drugim članovima šire obitelji) ovisnu članicu obitelji i dvostruko podcijenjenu tj. istodobno uvijek raspoloživu nevidljivu reproduktivnu te pomoćno označenu formalnu radnu snagu sekundarnog značaja, iz čega proizlazi i krnji ili nepostojeći izbor socijalnih prava jer ona, unatoč djelomičnim zaposlenjima, većinom ostaju derivirana s obzirom na status njihovih supruga. Da bi žene živjele dostojanstveno na račun vlastita statusa, uz sav reproduktivni rad – koji u određenom ciklusu obuhvaća dječju skrb i njegu, a u drugom njegu starijih i nemoćnih članova obitelji (v. npr. Njemačku) – na svoja pleća moraju preuzeti barem dva zaposlenja na pola radnog vremena, što zapravo vodi u dvostruku ili trostruku opterećenost (ako je dječja skrb kombinirana s istovremenom potrebom za njegom i skrbi o starijoj generaciji u užoj ili široj obitelji) većinom potplaćenih i podcijenjenih žena u kapitalističkim društvima. značenje od onoga koje se razotkriva zadovoljimo li se samo pojednostavljenim opažanjem u okviru teorije patrijarhata koja isti tumači kao odvojeni sistem.

146

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

Nasuprot tome, za socijalizam je vrijedilo da je naglašavao ulogu žene kao samostalne i o suprugu neovisne ravnopravne radnice i majke, koja je imala pravo na zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme, jer su iz toga proizlazila važna individualna prava na puno socijalno, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, kao i mogućnost osobnog napredovanja i profesionalnog rasta. Da bi se to moglo dogoditi, od presudnog su značaja bili upravo podruštvljenje i prijenos određenih radno intenzivnih kućanskih, a prije svega starateljskih, opskrbljujućih i njegovateljskih poslova na široku mrežu zajednički osiguranih javnih ustanova i servisa. Institucionalizacijom ovih tekovina, socijalističko je društvo rasteretilo žene reproduktivnih poslova, a reproduktivni rad pretvorilo u pitanje od općeg društvenog značaja. Zato i teza o masovnom zapošljavanju žena i njihovoj istovremenoj dvostrukoj opterećenosti reproduktivnim radom u socijalizmu ne vrijedi. No, kao što smo pokazali, ona svakako vrijedi za zapadni kapitalistički sistem. Ondje je, naime, masovni ulazak žena na tržište radne snage značio zaposlenje na privremeno razdoblje do prvog rođenja djeteta, ili preusmjeravanje u automatski potplaćen i obezvrijeđen posao na pola radnog vremena, što je značilo da masovno zapošljavanje žena na Zapadu zapravo nije imalo emancipatorni karakter jer je vodilo tek stvaranju pričuvnog kontingenta ovisne i sekundarne radne snage, dok su opseg i priroda reproduktivnog rada ostali potpuno nepromijenjeni. Zamka u koju se (nehotice i nesvjesno) mogu uhvatiti novi ljevičarski pokreti koji svoja ishodišta u pravilu traže u marksističkom učenju i antifa nasljeđu jest zapadanje u apsurde kao što je nekontekstualizirana i historijski deplasirana teza o dvostrukoj opterećenosti žena u socijalizmu, koja zapravo u potpunosti, i tek uz djelomičnu iznimku u slučaju žena iz viših slojeva, vrijedi za kapitalistički društveni poredak. Tako se uvozom liberalnog feminizma, za koji smo pokazali da podržava kapitalistički status quo, ukorijenio potpuno orijentalistički usvojen pogled 147

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

na vlastitu nedavnu socijalističku prošlost, čiji smisao nije samo brisanje povijesnih činjenica, već iskrivljavanje i degradacija dostignuća socijalizma i na području socioekonomske emancipacije žena. To je voda na mlin suvremenim lokalno-globalnim kapitalističkim elitama koje na temelju ideološkog poništavanja postignuća socijalizma pokušavaju omekšati potencijalni otpor, a prije svega iznova opravdati progon žena iz formalne ekonomije u četiri zida kuće, a ujedno i promjenu statusa žena iz nekada ravnopravnih u sekundarne, potplaćene radnice, te nevidljive, primarne vršiteljice reprodukcije koje svojim sve neformalnijim i u privatnost potisnutim reproduktivnim radom izdašno subvencioniraju novopečene vlasnike kapitala u održavanju postojeće i buduće radne snage. Nerefleksivnim usvajanjem takvih teza, suvremeni ljevičarski pokreti nehotice, ali kontraproduktivno, uspješno sudjeluju u degradaciji sistemskih emancipacijskih politika socijalizma, i istovremeno ostaju zarobljeni unutar na taj način rekonfigurirane perspektive o socijalizmu. Upravo to djeluje i kao svojevrsni oblik političke neutralizacije te kritičkog hendikepa jer im prijeti nesposobnost prepoznavanja i razumijevanja strukturnih procesa ponovnog uvođenja hraniteljskih modela, a time i institucionalne repatrijarhalizacije društva, koje uvodi, i na prostorima nekadašnjih socijalističkih država iziskuje neokolonijalistička uspostava kapitalizma, kao što ćemo pokazati u sljedećem poglavlju.

Zamke i zablude etabliranog zapadnoeuropskog marksističkog feminizma U ideološkom iskrivljavanju i brisanju sistemskih dostignuća jugoslavenskog socijalizma (i drugih) kao važnih izvora za poučavanje, podupiruću, i stoga jednako važnu ulogu može odigrati i nekritičko usvajanje manjkavih i proturječnih teorija 148

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

zapadnoeuropskog marksističkog feminizma. Potonji se, u obliku kakav se primjenjuje danas, počeo razvijati tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Svojstveno mu je da je njegova glavna, i potom akademski etablirana struja uglavnom zapela u reduktivnim pozivanjima isključivo na (rana) djela Marxa, Engelsa i Bebela (Vogel 2013; Davis 1981). Uslijed nepoznavanja ili neuvažavanja kasnijih temeljnih djela koja su također činila jezgru prve faze revolucije u Sovjetskom savezu, ta je struja odbacila važne sistemske uvide i ključne teorijske preokrete, koje su u svojim djelima o strukturnoj povezanosti između akumulacije privatnog kapitala i u privatnost potisnutog reproduktivnog rada te stoga nužnoj povezanosti emancipacije žena s ukidanjem klasnog društva razvili i plasirali upravo Lenjin, Aleksandra Kolontaj i Clara Zetkin.68 Riječ je upravo o onim temeljnim zapisima i teorijskim otkrićima koje su generacije istočnoeuropskih i jugoslavenskih političkih radnica i radnika kasnije nadogradile, jer su upravo ti konceptualni pomaci bili ishodište u osmišljavanju i provedbi sistemske emancipacije žena u većini kasnijih socijalističkih sistema, naročito istočnoeuropskih zemalja na čelu s jugoslavenskim socijalizmom. Jednako neposredno povezano s činjenicom da se zapadnoeuropski marksistički feminizam prvenstveno zasniva

68 U tom je smislu itekako značajna retrospektivna samokritika urednica portala Meeting Ground (autorice su anonimne) koje navode da bi se feministički pokret na Zapadu – koji se sredinom 1960-ih prvenstveno bavio naplatom rada kućanica u domu – mogao razviti u potpuno drugačijem smjeru kada bi osvijestio širi socioekonomski okvir, a time i strukturni značaj koji u privatnost potisnuti reproduktivni rad ima u kapitalističkom sistemu. Naime, zapadnoeuropske marksistkinje, kao i marksistkinje iz šezdesetih godina 20. stoljeća (koje predstavljaju početak drugog zapadnoeuropskog feminističkog vala) “nisu bile upoznate sa sadržajem i opsegom [teorijskog i terenskog] rada socijalistkinja/ komunistkinja iz 1930-ih […] jer ih je [npr. poslijeratno] mccarthyjevsko razdoblje antikomunističkog terorizma u potpunosti odsjeklo od svakog doticaja s tom presudnom teorijom” (http://meetinggroundonline.org/housework-reproduction-and-womens-liberation/). One same nisu uspjele formulirati slične uvide, što je, u drugoj polovici 20. stoljeća, zapadnoeuropski marksistički feminizam te pokret Nadnice za kućanski rad, navelo na pogrešan put.

149

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

na Marxovim i Engelsovim razmatranjima, koje kritički nikada ili vrlo rijetko dopunjava sistemski nadograđenim analizama i teorijskim probojima Lenjina i Aleksandre Kolontaj, još više brine druga činjenica – da zapadnoeuropskim marksističkim feminizmom69 gotovo u cijelosti prevladava dvosistemska teorija. Ugrađena je u temeljne pretpostavke glavnih zapadnoeuropskih marksističko-feminističkih rasprava,70 i supostavlja kapitalizam i patrijarhat kao dva potpuno odvojena pa i oprečna sistema koji, prema nekim dedukcijama glavnih nositeljica, opstoje čak i u međusobnom konfliktu.71 Dvosistemska teorija prožeta je premisama zapadnog “radikalnog” feminizma, i to radikalnoga u negativnom smislu jer o patrijarhatu govori kao vječnoj i po sebi postojećoj pojavi, pri čemu se radi o provođenju navodno samonikle moći individualnih muškaraca, udruženih u homosocijalna društva, nad individualnim ženama, koje jednako tako čine homogenu, potlačenu cjelinu. Patrijarhat navodno nema vlastitih društvenih varijabli i postoji kao univerzalna pojava, a proizlazi iz muško-ženskih uloga koje su povezane s biološkom reprodukcijom i uvijek jednakom podjelom rada među muškarcima i ženama koja se na nju oslanja (Runyan Sisson 1994: 211). Riječ je o ahistorijskom pristupu koji je zasnovan na jedva prikrivenom biološkom determinizmu (Fine

Za opći pregled v. Vogel 2008 i Young 1981. Marksistički feminizam stoga upotrebljavam samo u užem smislu, kao oznaku za zapadnoeuropsku struju koja potječe isključivo iz interpretacije Marxa i Engelsa te teorije dvaju odvojenih sistema, dok za feminizme koji slijede teorijske proboje Lenjina i Aleksandre Kolontaj te proizlaze iz sistemske analize i unitarnog razumijevanja patrijarhata i kapitalizma (a povezano s time i imperijalizma, rasizma te nacionalizma) upotrebljavam izraz socijalistički feminizam. 71 Glavna nositeljica teorije je Heidi Hartmann (v. “Beyond the Unhappy Marriage of Marxism and Feminism”), a u rasponu od srednjeg do nižeg stupnja neosviještene kontaminacije pridružuju joj se Sylvia Walby, Zillah Eisenstein i Nancy Fraser. Ove su teoretičarke i dalje najistaknutija i međunarodno najtraženija imena zapadnog marksističkog feminizma. 69 70

150

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

1992: 33) jer projicirane atribute femininosti i maskulinosti ne smatra konstruktima već datostima, usprkos tome što ta pripisana svojstva i s njima povezanu naturalizaciju podjele rada valja uvijek iznova uspostavljati i upisivati u tijela i svijest specifično imenovanih i tradicionalno socijaliziranih pojedinaca. Avangardni komunistički pokret pod utjecajem Lenjina i Aleksandre Kolontaj već je u prva dva desetljeća 20. stoljeća dokučio da kapitalizam ne parazitira na otprije postojećim, i stoga u određenom smislu pradavnim omjerima snaga između žena i muškaraca, već ih sam istovremeno iznova uspostavlja i učvršćuje, jednako kao što, s tim u vezi, uspostavlja patrijarhalno skrojeni nuklearni oblik naizgled odvojene obiteljske zajednice, kako bi na potonju prenio financijski nepodržanu reprodukciju postojeće i buduće radne snage. Taj je pokret, dakle, shvaćao da je opresija žena strukturno određena i neposredno povezana s akumulacijom privatnog kapitala, pri čemu su eksploatacija muškaraca u takozvanoj javnoj i žena u privatnoj sferi međusobno strukturno povezane jer se ne radi o dvije odvojene pojave, već o kontinuiranim aspektima istog socioekonomskog sistema (Lenjin 1972; Young 1981: 44; Vogel 2008: 242). Takvo produbljeno i istovremeno sistemsko analitičko razumijevanje nikako ne vrijedi za dvosistemsku teoriju. Upravo suprotno. Potonja smatra sadašnje domene javnog i privatnog – koje su se kao takve, doduše, oblikovale tek nastupom industrijskog kapitalizma – samima po sebi postojećima te istovremeno međusobno odvojenim i nepovezanim jedinicama. Stoga ni obitelj ni odnose unutar nje ne tretira kao fleksibilnu pojavu, nužno ugrađenu u širi kontekst koji, između ostalog, presijecaju i određuju čimbenici povezani s materijalno-ekonomskim ustrojstvom i funkcioniranjem društva kao takvog. Umjesto toga, tretira je kao izoliranu i odvojenu tvorevinu, a time i kao temeljno žarište navodno samog po sebi postojećeg patrijarhata bez jasnih pokretača. Naime, teorija dvaju odvojenih sistema nuklearnu 151

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

obitelj zamišlja kao neovisnu jedinicu, navodeći je kao glavni i jedini izvor patrijarhata, a time i centralno mjesto – doduše, na nerazjašnjen način prisvojene, a navodno nepokolebljive – patrijarhalne vladavine individualnih muškaraca nad individualnim ženama (Young 1981: 48). Dakle, opresija žena navodno nema nikakve veze s makrookvirom društva i ustrojstvom njegove reprodukcije kakvu u pravilu iziskuje kapitalistički poredak. Svoj bi izvor, prema tumačenju teorije dvaju odvojenih sistema, trebala imati tek u već uspostavljenoj rodnoj podjeli rada koju muškarac u privatnosti obitelji odavno zahtijeva te izričito provodi u svoju korist. Posljedica je, navodno, zarobljenost žene u podređenom odnosu naspram muškarca, što stoga zahtijeva individualnu borbu protiv vladavine muškaraca u uskom obiteljskom krugu (Vogel 2013: 134). Iz toga proizlazi i tvrdnja istaknutih zapadnoeuropskih marksističko-feminističkih zagovornica dvosistemske teorije, poput Heidi Hartmann, da je kapitalizam jedan od kontingentnih sistema koji nude tek različito diferencirane pozicije eksploatacije, dok ih patrijarhat (slično kao npr. rasizam) aktivno i automatski ispunjava (1979: 13). Dakle, pretpostavka jest da je patrijarhat (a navodno i rasizam) nastao sam od sebe. Iz toga proizlazi ahistorijska dedukcija da je kapitalizam spletom okolnosti tek pasivna pozadina, i stoga svojevrsni odvojeni sistem, dok je obiteljski patrijarhat samonikli i odvojeni, aktivni frontalni dio. Prema dvosistemskoj teoriji, kapitalizam i patrijarhat ne postoje u strukturno sinergijskoj povezanosti, već tek u povremeno preklapajućoj i stoga više ili manje odvojenoj vezi. To se tipično udvaja i u izjavama druge nositeljice te teorije, Zillah Eisenstein, koja na tragu Heidi Hartmann tvrdi kako je kapitalizmu svojstveno da planski stvara umjetne ljestvice pojačano eksploatiranog radništva, ali o aktivnim patrijarhalnim (i drugim) diskursima moći ovisi tko će uistinu zauzeti pojedina mjesta u toj hijerarhiji različito vrednovanog rada i podcijenjenih plaća (1999: 203). 152

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

Pritom se kapitalizam navodno samo oslanja na pradavni patrijarhalni poredak društva – kao da ga aktivno ne gradi, određuje i mijenja – da bi na temelju preuzimanja tobože samih po sebi postojećih diskriminacijskih društveno-rodnih diskursa tek osigurao ili povećao rezervoar dodatno obezvrijeđene i stoga još podcjenjenije radne snage, i to – što je značajno za ovu teoriju – samo u nadničarskom sektoru. Zato bi patrijarhat, kako tvrdi dvosistemska teorija, trebao biti tek nešto što se kapitalističkog društva tiče posredno, jer kapitalizam obuhvaća samo javnu sferu, na koju se patrijarhat – odnosno patrijarhalna opresija, koja bi trebala biti samo odraz uskih međusobnih individualnih odnosa – vezuje tek paralelno, kao svojevrsni dodatak. Dvosistemska teorija tako zapada u (Engelsovu) pretpostavku da patrijarhat nema vlastite strukturne ekstenzije i varijable (Vogel 2013: 137), te da je bezvremenski, i stoga tek oblik vječne individualne borbe između spolova koja se odvija u privatnosti obitelji, a ti se individualni sukobi prenose na van u obliku osiguravanja privilegija određenim skupinama muškaraca, iz kojih su kapitalisti neosporno isključeni, ili slučajno uključeni naprosto kao biološki muškarci, te i sami puni predrasuda. U okviru dvosistemske teorije, glavna meta tako postaju radničke sindikalne organizacije jer su, navodno, u novijoj povijesti sve bile androcentrične (Fine 1992: 43) i taj status navodno zadržale do danas, te stoga, u obrani od gubitka obiteljske plaće orijentirane isključivo segregacijski ili negativno spram uključivanja žena na tržište radne snage.72 Dakle, sekundarni položaj žena na kapitalističkom tržištu rada navodno je tek posljedica 72 Naravno, u povijesti razvoja sindikalnog pokreta nisu svi sindikati po članstvu bili isključivo muški, niti su svi djelovali androcentrički isključujuće ili udruženi samo u uskoj borbi za obiteljsku plaću – sve je to bila tek jedna od posljedica strukturnih postavki kapitalističkog poretka. Stoga valja razlikovati usko profesionalno-cehovski osmišljene, građansko-stranačke, reformističko socijaldemokratske i komunističke tipove ili krila sindikata te s time povezani niz različitih stupnjeva avangardnog ili regresivnog poimanja kapitalističkog

153

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

šovinističkih predrasuda, tradicionalnih predodžbi o ulogama žena i muškaraca, te marginaliziranoj koncentraciji žena uglavnom u zanimanjima koja predstavljaju ekstenziju kućanskih poslova na tržištu (a ne dubljih sistemskih pokretača i nadoveza koje postoje u tu svrhu). Nadalje, sve to kapital tek naknadno i spretno iskorištava u dodatnom snižavanju njihovih nadnica, ali sam tobože nema aktivnu ulogu. Potonja bi prema toj teoriji trebala pripadati isključivo individualnim muškarcima u obitelji, unutar koje automatski vrše pritisak na žene u obitelji, dok su izvan nje koncentrirani prvenstveno u sindikalnim organizacijama koje, uslijed obrane vlastitih nadnica i obiteljske plaće nasuprot kapitalistima, sprječavaju ravnopravni ulazak žena na tržište rada, ustrajući na njihovoj segregaciji i isključivanju (German 1981). Dakle, dvosistemska teorija, kao što sam naziv govori, tretira patrijarhat i kapitalizam kao dva posve odvojena i međusobno tek povremeno preklapajuća sistema, i to samo pri ulasku žena na tržište radne snage. Prema tumačenju dvosistemske teorije, koja predstavlja osnovu većine zapadnoeuropskih marksističkih feminizama, obitelj je jezgra patrijarhata, koji opstoji paralelno i odvojeno od kapitalističkog društvenog poretka jer je povezan tek s interesima individualnih muškaraca i prvenstveno bioloških muškaraca kao takvih. Ovakav odvojeni tretman obitelji i patrijarhata moguć je isključivo na temelju ahistorijskog i stoga mistificirajućeg odnosa spram razumijevanja uloge i karaktera obitelji te rodne podjele rada s obzirom na konstrukte femininosti i maskulinosti u kapitalističkom sistemu. Naime, funkcioniranje i ustrojstvo obitelji uvijek ovise o širim strukturnim čimbenicima, tj. o promjenjivoj političkoekonomskoj organizaciji društva u kojem je smještena i čiji je dio, te s time povezanim konkretnim zakonodavnim

sistema i njemu svojstvenih orodnjenih mehanizama eksploatacije (za naše prostore, v. Kesić 1976; Cazi 1977; i Stiplovšek 1989).

154

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

i socijalnim mehanizmima, a sve to naposljetku – zbog čega nije i manje važno – ne određuje samo položaj obiteljske zajednice u širim okvirima, već, i to prvenstveno, njezin unutarnji poredak. Kako dvosistemska teorija sve navedeno ne priznaje, to je stavlja u osjetljiv položaj kako u teorijskom, tako i u praktičnom pogledu. Naime, ako je kapitalizam tek sistem koji je usporedan patrijarhatu te od njega odvojen, i u kojem se patrijarhat provodi isključivo u ime sebičnog koristoljublja individualnih muškaraca unutar obitelji, onda je u okviru dvosistemske teorije, naravno, vrlo teško ili pak nemoguće objasniti zašto radnice u kapitalističkim sistemima Europe i Amerike uopće nemaju, ili imaju tek djelomično pravo na potpuno plaćeni majčinski ili roditeljski dopust, što ih već u razdoblju trudnoće, a kasnije i majčinstva čini ekonomski ovisnima, unatoč tome da ta isplata zapravo uopće ne “utječe” na individualne muškarce i njihove plaće. Jednako je nemoguće objasniti zašto u kapitalističkim sistemima – gdje, prema perspektivi dvosistemske teorije, žene opskrbljuju muškarce i tako što skrbe o “njihovoj” djeci – podruštvljenje i profesionalizacija (a ne djelomična komercijalizacija i prekarizacija) dječje skrbi ostaju tabu tema. Može li se to uopće objasniti s obzirom na ideju da patrijarhat postoji u privatnosti, reduciran na individualne muškarce, i da se na temelju toga nad ženama provodi sistemska opresija, iako ih tek neodgovarajuće financijski podržana i stoga tek djelomično postojeća ili nerazvijena javna infrastruktura dječje skrbi pozicionira u privatnost potisnutih i stoga vjerojatnije ovisnih, a time i podređenih članica obiteljske zajednice? I ne najmanje važno, ne bi li to također rasteretilo muškarca i prvenstveno povećalo kvalitetu same skrbi, a time i razvoja “njegova djeteta”? Je li obiteljska plaća (koju dvosistemska teorija tumači čak i kao svojevrsni konspirativni dogovor između kapitala i muškaraca), iako muškarcu osigurava određene privilegije unutar obitelji – i tek prividne privilegije na tržištu radne snage, gdje ostaje eksploatiran – optimalno rješenje i za 155

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

samog muškarca? Možda obiteljska plaća za muškarca, ako se ovdje poslužimo i opažanjem drugih kritičarki, “nije toliko veliki privilegij” (Barrett 2014: 214), već prije ogromni teret, koji potiče njegovu depolitizaciju te ga – u zamjenu za skromnu nadničarsku povišicu i nepostojeću ili skromnu sekundarnu plaću partnerice – prisiljava na povećanje opsega ili intenziteta rada i tako čak otuđuje od obitelji? Glavna crna mrlja dvosistemske teorije jest nerazumijevanje protočne kohezivnosti i strukturne povezanosti u privatnost potisnutog reproduktivnog rada s akumulacijom privatnog kapitala, kome stoga hraniteljski model, a time i patrijarhalni karakter nuklearne obiteljske ćelije nije samo potreban, već ga i aktivno nadograđuje te strukturno obnavlja sebi u korist. Kako dvosistemska teorija pristupa patrijarhatu kao samonikloj tvorevini koja opstoji odvojeno od šireg kapitalističkog okvira iako se u njega pozicionira, na sličan uski i dekontekstualizirani način tretira i smisao te ulogu reproduktivnog rada. Naime, interpretira ga kao rad koji se, u skladu s razumijevanjem patrijarhata kao posve odvojenog i privatnog obiteljskog fenomena, obavlja isključivo za potrebe i osobnu korist muškarca u obitelji jer to, navodno, patrijarhat naprosto iziskuje. Stoga se zapadnoeuropski marksistički feminizam od svojih početaka, od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nadalje, izrazito fokusirao isključivo na kućanski opskrbljujući rad jer je on, prema tumačenju dvosistemske teorije, usredotočen prvenstveno na zadovoljavanje potreba muškarca, ali ne i drugih članova obitelji. Tako uskim naglaskom istovremeno je zanemario ulogu i smisao starateljskog i odgojnog rada s djecom, koji se također obavlja u okviru obiteljskog rada kod kuće. Njega je zapadnoeuropski marksistički feminizam – uslijed nesrazmjernog naglaska koji je postavljao na kućanski rad žena – posve zanemario ili ga je postavio na sporedni kolosijek kao puku lateralnu ili dopunsku aktivnost, koja je, doduše, potrebna za regeneraciju radne snage, ali navodno podređena 156

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

radu koji bi žena trebala obaviti u obitelji za svakodnevne potrebe supruga (Fine 1992: 11). Dvosistemska teorija rascijepila je reproduktivni rad na dvije hijerarhijske razine te u pozadinu potisnula odgojni i starateljski rad potreban za reprodukciju sljedeće generacije čovječanstva, a time i buduće radne snage (Osborne 1977). Naime, samo je tako uspjela izdvojiti kućanski rad kao jedini oblik goruće problematike koja opterećuje žene, ne bi li učvrstila ideju da je primarni reproduktivni rad žene skrbiti o svakodnevnim potrebama muškarca, te je stoga reproduktivni rad u cjelini posve odvojen oblik rada, namijenjen tek zadovoljavanju individualno osmišljenog ili privatnog patrijarhata. Iz toga proizlazi i tvrdnja da žene čine posebnu i odvojenu kategoriju eksploatiranih koje ne eksploatira kapital, nego samo njihovi supružnici, kojima su stoga navodno neposredno podređene i u privatnosti doma (Fine 1992: 12). Tako je, navodno, jedino individualnim muškarcima u interesu da žene potiskuju u privatnu sferu radi servisne opskrbe koju im one mogu neposredno osigurati. Na taj način zapadnoeuropski marksistički feminizam, koji se priklanja dvosistemskoj teoriji, ostaje zatočenik predstave da je patrijarhat tek paralelno opstojeći sistem, strukturno isključen iz kapitalističkih socioekonomskih i političkih odnosa. Time se zapadnoeuropski marksistički pokret ne samo onesposobio u borbi protiv kapitalističkih struktura, već i postavio u ulogu kontraproduktivnog pokreta. Naime, u povijesti njegova razvoja, ali i utjecaja koji je imao na druge vrste feminizama i aktivizama, to je dugoročno ostavilo negativne i nepopravljive posljedice, što se pokazalo upravo kroz nicanje pokreta Nadnice za kućanski rad. Važno je napomenuti da je taj pokret bio u oštroj suprotnosti s tada postojećom emancipacijskom politikom socijalističkih sistema. Naravno, one nisu tražile rješenje u daljnjem zatvaranju žena u četiri zida, uz simboličnu plaću u obliku bonusa za kućanice ispod minimuma, koji su i dalje izvedeni s obzirom na 157

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

status supruga, već u kolektivizaciji skrbi o predškolskoj i školskoj djeci te, s tim u vezi, u kolektivizaciji svakodnevne prehrane kako zaposlenih, tako i najmlađih, što je ženama omogućilo da istupe iz privatne sfere i umjesto toga krenu drugačijim putem samoostvarenja i stvarne ekonomske samostalnosti. Budući da dvosistemska teorija tumači patrijarhat kao nešto pradavno i odvojeno opstojeće te stoga samoniklo iz obitelji, zadovoljava se tek uskim naglaskom na obiteljskoj zajednici, koju stoga predstavlja kao neovisnu o kapitalističkim odnosima, a time i o društveno-političkim i proizvodnim odnosima. Zato i kućanski rad razmatra samo na relaciji muškarac-žena te naglašava njegovu neplaćenost u obiteljskom krugu. Tako problem više nije činjenica da je većina reproduktivnog rada – povezanog s opskrbom svih članova obitelji, a ne samo partnera – u kapitalističkim sistemima potisnuta u privatnost doma, već naprosto činjenica da je taj, u pravilu raznovrsni rad – koji je, naravno, i dalje spojen u tek jednoj osobi te stoga rastegnut na više od samo osam sati radnog vremena – neplaćen. Kako se tim izostankom remuneracije ne bavi u širem kontekstu i zato ne vidi njegove strukturne mehanizme koji, naravno, ne počivaju u obitelji već izvan nje, dvosistemska teorija reduktivno i obmanjujuće povezuje emancipaciju žena s plaćanjem njihova kućanskog rada u domu, što bi trebao podmiriti suprug ili pak kapitalistička država. Prema teoriji dvaju odvojenih sistema, plaćanjem rada kućanice ukida se status podređene članice u obitelji, a njezin bi rad u kući trebao konačno postati vidljiv i priznati oblik rada. Na taj način zapadnoeuropski marksistički feminizam, koji slijedi teoriju dvaju odvojenih sistema, inzistirajući na obitelji i patrijarhatu kao samostojećem sistemu isključenom iz kapitalističkog sistema, upada u vlastitu zamku. Kako problem vidi tek u individualnim muškarcima, a nikako ne u sistemu kao takvom (čiji su zatočenici i muškarci), ono što u obliku – doduše, simbolične – plaće koju joj dodjeljuje suprug predstavlja kao oblik 158

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

valorizacije rada žena te njihove navodne emancipacije, u stvarnosti nastupa kao oblik konsolidacije kapitalističkog patrijarhata. Naime, potencijalnim uvođenjem plaće za kućanice samo bi se na drugačiji način legitimirao i potvrdio postojeći status žene kao ovisnog polusubjekta, a da ona, unatoč neposrednom pravu na plaću kućanice, unutar obitelji i dalje ostaje “univerzalna sluškinja” ili potrčko. I dalje je ovisna o suprugu, odsad kao svojem službenom privatnom zapošljavatelju, a zapravo tek posredniku između njezina rada i kapitala. Naime, uvođenjem “plaće za kućanice” ne bi se promijenio status žena kao prvenstveno kućanica i ovisnih majki, jer bi reproduktivni rad još uvijek bio u cijelosti potisnut u umjetno odvojenu privatnu sferu; prirodno bi se poklapao s radom u obitelji te bi ostao na ženskim plećima. To, naravno, nikako ne bi poticalo rodnu preraspodjelu reproduktivnog rada, već bi ga još više učvrstilo kao privatnu žensku obavezu nad kojom muškarac, sukladno neposrednoj isplati partnerici – što se u principu ne razlikuje od udjela (a time i koncepta obiteljske plaće) koji u pravilu već odvaja od obiteljske plaće za održavanje kućanstva (Edwards 1977) – čak može službeno provoditi neposrednu radnu inspekciju (Barrett 2014: 244). “Plaća” za kućanicu stoga je jedan od načina da se održi postojeće stanje. Takav status žena konsolidirao bi se neovisno o tome je li riječ o primanjima koja bi neposredno isplaćivao suprug ili posredno kapitalistička država u obliku djelomičnih i odgođenih isplata, kao što su mirovinski krediti ili mjesečni simbolični bonusi (što ima istu funkciju kakvu je nekada imala porezna olakšica za uzdržavanu suprugu-kućanicu). Naime, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, radi se o simboličnim isplatama koje ne dosežu visinu minimalne plaće i ne omogućuju samostalni život (Henninger et al. 2008: 291).73 Njihova je 73 Njemačka je, primjerice, mirovinske kredite uvela 2001. godine (Henninger et al. 2008: 291). Na njih imaju pravo majke koje ostaju kod kuće kako bi o svojoj djeci skrbile izvan institucionalnih oblika skrbi. Radi se o bonu-

159

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

svrha obezvrjeđivanje tog rada, a time i legalizacija statusa žene kao i dalje prvenstveno kućanice, ovisne i podređene te sasvim u privatnost potisnute reproduktivne radnice, čiji raznovrsni rad – sjedinjen u jednoj osobi i simbolično plaćen u visini dosad službeno isplaćivanog džeparca, odnosno samo djelića vrijednosti manje od pojedinačne vrste reproduktivnog posla – tako iznova dobiva predznak prirodno raspoloživog izvora za sve ostale članove u lancu kapitalističkih proizvodnih odnosa, na čelu s vlasnicima kapitala kao prešutnom prvopostavljenom te istovremeno najjačom finalnom karikom. Plaća kućanice tek je nešto drugačija legalizacija i potvrda istog sustava koji je endemičan za kapitalistički patrijarhat, tj. klasični ili osuvremenjeni hraniteljski model. Navodno je namijenjena oslobađanju žena patrijarhalnog jarma, dok ih zapravo u njega iznova upreže. Opisana teorijska zabluda, koja je posljedica tretiranja patrijarhata kao odvojenog sistema, sa svim praktičnim posljedicama na terenu, strukturno se osvetila zapadnoeuropskom marksističkom feminizmu osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ideju o subvencijama za kućanski rad u domu – kojom se održava stari hraniteljski model u novom ruhu, a time i patrijarhalni karakter nuklearne obitelji pod obilježjem sima koji se isplaćuju u starijoj dobi, kada majka dosegne starosni prag za odlazak u mirovinu. Naravno, ovo je plaća koja je odgođena za nekoliko desetljeća i ne mora nužno biti isplaćena jer majka-kućanica može umrijeti prije nego što dočeka starosni prag. Istovremeno, riječ je o toliko izrazito niskim naknada da ni višegodišnja skrb o većem broju vlastite djece ne rezultira ukupnim iznosom koji bi omogućio isplatu dovoljno visoke mirovine od koje je moguće živjeti. U ostvarivanju socijalnih transfera i sekundarno izvedenih socijalnih prava (tj. s obzirom na radni status partnera ili supružnika) u obliku socijalne pomoći, majke su stoga, unatoč uvođenju mirovinskih kredita, i dalje ovisne o svojim partnerima (Henninger et al. 2008: 292). Mirovinski krediti pomažu održati strukturnu nejednakost jer na račun neulaganja u javnu infrastrukturu djeluju u korist očuvanja tradicionalnog hraniteljskog modela i s njim povezane podjele rada te konceptualizacije rodnih uloga na privatnu i obespravljenu reproduktivnu ulogu partnerice te javnu hraniteljsku ulogu partnera (Frericks i Maier 2008: 262).

160

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

prividne progresivnosti i brige za ženska pitanja – aproprirao je neoliberalizam. Međutim, nije ju iskoristio prvenstveno za privatiziranje kućanskih poslova kao takvih, jer se subvencije uvijek može paralelno uklopiti u druge, i stoga za kapital financijski izdašnije oblike reproduktivnog rada. Umjesto toga, ideju koju je predstavio zapadnoeuropski marksistički feminizam, spretno je iskoristio kako bi se, naročito u postsocijalističkim državama, prenijelo, a u ostalima na novi način konsolidiralo i zadržalo što više socijalno reproduktivnog rada – povezanog s dječjom skrbi i odgojem s jedne strane, te njegom starije populacije (i nemoćnih) s druge – u privatnosti idealtipske obitelji, u kojoj majka ili partnerica najprije barem nekoliko godina ili jedno desetljeće skrbi o djeci kod kuće, a potom o oboljelim roditeljima ili drugoj rodbini. Za kapital (koji teži daljnjoj redukciji već smanjenog ili tek minimalnog poreza na dobit i “redukciji troškova rada”), infrastrukturni i kadrovski razvoj te održavanje takvog rada kao produktivnog, a time i kolektivnim ugovorima zaštićenog te društveno prepoznatog, upravo zbog njegove pozicioniranosti u javnom sektoru, jest naravno, znatno veća strukturna prepreka, i stoga smetnja privatnoj akumulaciji kapitala. Vrijedi napomenuti da su neoliberalne politike zapravo iznova pokazale da je, u okviru privatiziranog reproduktivnog rada, kućanski rad – u koji se, doduše, kune zapadnoeuropski marksistički feminizam kako bi učvrstio ideju o patrijarhatu kao odvojenom sistemu – manji trn u peti za kapital od drugih vrsta takvog rada, koje marksistički feminizam zanemaruje, a to su cjelovita reprodukcija budućih generacija te skrb o starijoj generaciji. U naizgled bizarnom, a zapravo predvidljivom zaokretu razvoja događaja, neoliberalizam ironično ukazuje na promašenost teorije dvaju odvojenih sistema te na katastrofalne, kooptativne učinke koji proizlaze iz dekontekstualiziranog razumijevanja patrijarhata i kapitalizma. Time neoliberalizam u suštini na drugačiji način razotkriva i povratno potvrđuje poznatu premisu socijalističkog feminizma, prema kojoj je kapitalizam sistem, a patrijarhat jedan od njegovih 161

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

operativnih principa te stoga jedan od sastavnih (pod)elemenata koji su od ključnog strukturnog značaja za veću akumulaciju privatnog kapitala. To nas dovodi i do posljednje veće i jednako opasne zamke u koju, zbog priklanjanja dvosistemskoj teoriji, upada zapadnoeuropski marksistički feminizam. Kako ova teorija tumači patrijarhat kao samonikli sistem, koji proizlazi iz tobože univerzalno postojećih i samonastalih sebičnih interesa muškaraca, ni reproduktivni rad ne razmatra sistemski, već ga pogrešno – svodeći ga primarno na kućanski rad – razumije tek kao odvojeni, orodnjeni oblik individualnog rada, koji žena obavlja za navodno sebičnog muškarca. Dvosistemska teorija stoga se priklanja tezi da je kapitalistički sistem odvojena pojava i po svojoj prirodi “društveno-rodno neutralni sistem” jer je, prema toj dedukciji, usmjeren samo na socioekonomske odnose u javnoj sferi (Fine 1992: 43). Navodno je u interesu kapitala samo težnja prema sve većem izboru i time neprestanom širenju radne snage na formalnom tržištu rada, što bi trebalo omogućavati njezinu raznoliku i veću iskoristivost, dok je u interesu muškaraca da što više potiskuju žene u kuću. To, navodno, dovodi do trenja između kapitala i patrijarhata, uslijed čega bi se između njih trebao očitovati sukob interesa. Stoga su, tobože, u nekoj vrsti vječnog konflikta. Tako Heidi Hartmann u svojem klasičnom eseju ovog tipa, Unhappy Marriage of Capitalism and Patriarchy (1979: 14), piše sljedeće: Muškarci i kapitalisti često imaju međusobno oprečne interese, a posebice kada je riječ o upotrebi [i iskoristivosti] radne snage žena […] Većina bi muškaraca željela da njihove žene ostanu kod kuće kako bi ih mogle osobno služiti. Preostala manjina – a to su kapitalisti – željela bi da se većina žena (ali ne i njihove) preseli na tržište rada kao najamne radnice.

Kapital je navodno odgovoran samo za eksploataciju žena u javnoj sferi tj. na formalno postojećem tržištu rada, kao da je riječ o 162

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

jedinoj interesnoj sferi svojstvenoj kapitalističkom sistemu eksploatacije. Teorija dvaju odvojenih sistema i marksistički feminizam koji joj se priklanja, podliježu konstruktu dvaju odvojenih sfera. Naime, kao da je u interesu kapitala samo da eksploatira rad žena kao najamnih radnica, dok je od toga navodno potpuno odvojen i nespojiv s kapitalom interes individualnih muškaraca unutar obitelji da za vlastite posve izolirane potrebe u što većem opsegu vlastoručno zadrže žene u kući, prikuju ih uz kućanski rad te kontroliraju pristup svojih partnerica tržištu rada, a time i raspon radnih sati koje bi mogle obaviti van doma u zamjenu za nadnicu. To je i perspektiva kojoj se u teorijskim djelima priklanja Sylvia Walby, jedna od istaknutijih predstavnica zapadnoeuropskog marksističkog feminizma (1991: 185; Fine 1992: 39). Potiskivanje reproduktivnog rada u privatnu domenu navodno je posljedica obiteljski odvojenog patrijarhata koji izvire iz androcentrizma i patrijarhalne moći muškaraca. Prema toj dedukciji kapital samo spretno eksploatira obezvrjeđenje reproduktivnog rada do kojeg su muškarci već doveli u privatnosti doma na temelju konstrukata femininosti, kojima se na tržištu rada prilagođava i kapital. Kapital navodno brine samo o segregaciji žena po nadnici na formalnom tržištu radne snage. Iz toga proizlazi i inovacija dvosistemske teorije, odnosno koncept privatnog i javnog patrijarhata (Walby 1990: 182–185), kao da je riječ o dvama odvojenim sistemima, a nikako ne o međusobno sinergijski usklađenim i protočnim klijetkama strukturno integralnog sistema. Privatni i javni patrijarhat trebali bi se poklapati s konceptom dvaju odvojenih sfera, gdje je javni patrijarhat u najgorem slučaju tek blijedi i podređeni odraz privatnog patrijarhata kakvog – tobože neovisno i iz sebičnih težnji za nadzorom rada žena u osobnu korist – provode individualni muškarci u privatnoj sferi. Naravno, ova je logika postavljena naglavce i do nje je moguće doći samo ako patrijarhat, na tragu dvosistemske teorije, apstraktno i stoga reduktivno tretiramo 163

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kao nešto što proizlazi i samoniklo izrasta isključivo iz individualnih muškaraca u navodnoj privatnosti doma, istovremeno zanemarujući historijsku specifičnost te strukturno određenu međuovisnost privatne i javne sfere unutar kapitalističke organizacije rada. Potonja je posvećena domestifikaciji žena, a istovremeno i njihovu priključivanju tržištu rada u svojstvu tek dopunski markirane radne snage, koju je stoga i lakše legalno potplaćivati, s čime je neposredno povezana dvostruka akumulacija privatnog kapitala kao takvog. Muškarcu kao pojedincu je pak sasvim svejedno hoće li ručak dobiti u obliku toplog (i po mogućnosti u potpunosti subvencioniranog) obroka u menzi ili kod kuće. Međutim, za kapital je razlika, naravno, daleko značajnija. Kako dvosistemska teorija inzistira na odvojenosti kapitalizma i patrijarhata, koji je, navodno, tek rezultat osobnih interesa, a time i sebičnosti muškaraca u privatnoj sferi, kapitalizam ne predstavlja isključivo kao pojavu koja je vezana uz javnu sferu i time u konfliktu s patrijarhatom, već ga na temelju te pretpostavke ujedno predstavlja kao prirodnog saveznika žena u borbi protiv patrijarhata u javnoj sferi (Fine 1992: 43). Kapital ženama navodno omogućuje zapošljavanje na tržištu radne snage te im, prema gledištu teorije dvaju odvojenih sistema, automatski osigurava izlazak iz patrijarhalnog polja, a time i oslobađanje patrijarhalnog jarma. Tako kapitalizam svojom težnjom za zapošljavanjem žena tobože doprinosi preispitivanju muške dominacije te ugrožava i sam patrijarhat (Fine 1992: 38). Prema ovoj logici međusobno strukturno navodno nepovezanih sfera, sukladno kojoj se kapitalizam bavi samo socioekonomskim odnosima u javnoj sferi, patrijarhalni temelji društva se tresu, dok se žena pukim uključivanjem na kapitalističko tržište rada oslobađa ovisnosti, a time i patrijarhalnog škripca.74 Prema logici dvosistem-

74 Povijest nas uči da se kapital svojim financijskim utjecajem i propagandnim akcijama pobrinuo za učvršćivanje uloge žene kao anđela u kući, brižno

164

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

ske teorije, kapitalizam za žene – unatoč segregaciji na tržištu rada koju ta teorija povezuje isključivo s predrasudama – prije svega nastupa kao oslobađajuća sila. Zajedno sa ženama stoji na prvoj liniji borbe protiv muškaraca, a time i patrijarhata (Fine 1992: 42). Navodno je u interesu kapitala da povećanjem opsega radne snage, izvuče žene iz privatnosti kućanstava, kao da sam kapital zapravo nikada nije iziskivao domestifikaciju žena i njihovo uklanjanje u za to zasebno oblikovanu, institucionalnu sferu privatnosti, te njihovo istovremeno uključivanje na tržište rada prvenstveno kao sekundarno označene i stoga još potplaćenije radne snage. Budući da kapital, prema gledištu teorije dvaju odvojenih sistema, djeluje u korist žena jer ih uspješno premješta iz privatne sfere na tržište radne snage, trebao bi automatski doprinositi oslobođenju žena: doprinijeti podrivanju patrijarhata ili muške dominacije u privatnoj sferi. Dakle, prema ovim logičkim akrobacijama dvosistemske teorije, jedina sila koja se može suprotstaviti patrijarhatu, upravo je sam kapitalizam. Zbog ahistorijskog i od sistemske analize odvojenog razumijevanja kako patrijarhata tako i kapitalizma, dvosistemska teorija prikazuje potonji kao slamku spasa za žene, kao da, primjerice, rad na pola radnog vremena – koji je u kapitalizmu strukturiran kao glavna vrsta rada za žene-majke koje su i dalje prvenstveno kućanice – sam po sebi nije sastavni dio održanja hraniteljskog modela i time patrijarhalne prirode obiteljske zajednice. Ovakve ideološke operacije, koje izviru iz pogrešnog tumačenja patrijarhata i kapitalizma, djelomično su rezultat i pozivanja na Marxa i Engelsa bez temeljnog strukturnog uvida. Radi se o slijepom i pojednostavljenom ponavljanju ideje da žene ulaskom na tržište radne snage automatski osiguravaju vlastitu ekonomsku samodostatnost. Pored činjenice da je u slučaju kapitalističkog

iskorištavajući lik majke kao kućanice ne bi li dodatno potplatio i njezin rad na formalnom tržištu rada (Young 1981: 60).

165

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

tržišta rada riječ o uključivanju u eksploatativni rad, marksistički feminizam – koji slijedi teoriju dvaju odvojenih sistema, a time i pojednostavljeno razumijevanje stvarnog poretka kapitalističkog sistema – na taj način zanemaruje i strukturiranje tog dohotka te njegovu visinu: nije svaki dohodak sam po sebi oslobađajući, a naročito ako je za polovicu niži od jednako niskog dohotka eksploatiranog muškarca, i stoga samo učvršćuje status žene kao kućanice koja je izvan doma tek dodatno ili povremeno zaposlena (Wichterich 2002: 38). Nadalje, bitno je imati u vidu da zapadni marksistički feminizam, koji slijedi dvosistemsku teoriju, naglasak prvenstveno stavlja na rad održavanja u kućanstvu za potrebe reprodukcije tekuće radne snage. Zaboravlja jednako gorući i strukturno kompleksniji problem organizacije dječje skrbi. Dakle, čak i da je riječ o težnji za ravnopravnim uključivanjem na tržište rada, naglasak samo na tome, bez istovremene kolektivizacije dječje skrbi, ponovno bi doveo do djelomičnih rješenja i time novih zamki koje ne donose jednakost jer predstavljaju način uključivanja žena kao sekundarne i stoga ponovno samo polovično zapošljive radne snage. Radi se o tipičnom liberalnom obliku uključivanja na račun istovremenog isključivanja. I naposljetku, marksistički feminizam, koji slijedi dvosistemsku teoriju, reducira kapitalističke odnose samo na najamni rad u javnoj sferi, kao da je suština eksploatacije isključivo nadnica. Nasuprot socijalističkom feminizmu, ostaje uhvaćen u nadničarskom redukcionizmu, kao da su kapitalistički odnosi ograničeni tek na tobože odvojeno tržište rada i kao da nemaju svoju institucionalnu realizaciju u širem kontekstu – primjerice, u mehanizmima socijalne države – što se neposredno ugrađuje u način ustrojstva i djelovanja samog društva. Da su kapitalistički odnosi usmjereni samo na isplatu nadnica, te da je kapital odvojen od patrijarhata, koji navodno sam po sebi opstoji u strukturno potpuno samonikloj privatnosti obiteljske zajednice, ponovno bismo 166

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

iznimno teško objasnili zašto se, pri nedavnom pokušaju uvođenja plaćenog porodiljnog dopusta u SAD-u na saveznoj razini, tome nisu oštro usprotivili očevi u obiteljima, odnosno hranitelji obitelji, već društva koja štite poslovne interese ili interese kapitala, kao što je Savez vlasnika restorana (Popovich 2014). Tomu je tako zato što bi se porodiljna naknada, naravno, financirala iz zajednički stvorenih dobara prije njihova privatiziranja, što bi u konkretnom slučaju prema trenutnom prijedlogu za zapošljavatelje značilo 0,2-postotno povećanje poreza na plaće, što za kapitalističku elitu znači srazmjerno manje mogućnosti privatnog prisvajanja zajednički ostvarenog dohotka. Stoga je Savez istupio ofenzivnom te istodobno eufemiziranom porukom, odbacivši uvođenje plaćenog porodiljnog dopusta izjavom da ih se on “ne tiče” ili da će rezultirati “financijskim teretom” za kapital (ibid.). Emancipacija žena očigledno ovisi o pravednoj preraspodjeli zajedničkih dobara, a ne o skromno odmjerenom udjelu obiteljske plaće kućanici, u obliku službeno priznate ili nepriznate plaće kućanice. Zato je emancipacija žena u kapitalističkom sistemu u biti samo naizgled poželjna – naime, stvarna je emancipacija “financijski teret”, ne za individualnog muškarca, već za kapital. Zapadni marksistički feminizam dvosistemskom se teorijom u ovoj točki u osnovnim ishodištima izjednačuje s liberalnim feminizmom. Potonji također stavlja poseban naglasak na diskriminaciju žena na tržištu radne snage, koju povezuje s predrasudama u društvu, kao da su one uzrok, a ne jedna od posljedica djelovanja sistema kao takvog. Dakle, učinke tog sistema prikazuje kao izvor, i ne priznaje te prikriva realno postojeće dublje strukturne uzroke i mehanizme, povezane s poretkom privatne akumulacije kapitala i djelovanjem kapitalističkog sistema kao takvog. Upravo je zato, između ostalog, u svojim temeljima usredotočen na konstruiranje i proizvodnju žena primarno kao privatnih vršiteljica reprodukcije i zato kao tek sekundarnih radnica, dakle fleksibilizirane i stoga rezervno ili pomoćno označene 167

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

baze radne snage koja je neophodna za akumulaciju kapitala. Iz tog strukturno uspostavljenog i orodnjenog kruga tek naizgled odvojenog rada proizlazi dvostruko povećana akumulacija kapitala, i to na račun tretiranja reproduktivnog rada – za potrebe obnove i održavanja tekuće i buduće radne snage – kao prirodnog resursa te stoga ne-rada ili rada iz ljubavi, koji zato treba zadržati ili svim silama prenijeti u odvojenu i proširenu sferu privatnosti, te na račun formalnog rada žena koji je, u skladu s tom ideologijom, za žene namjerno definiran kao tek nestandardni, tj. dodatni te stoga navodno samo dopunski oblik rada koji bi žene tek naknadno trebale uklopiti u svoje primarne reprodukcijske obveze kod kuće. Iz toga proizlazi i prešutna odredba da se rad žena u javnoj sferi može isplaćivati još manje od jednakovrijednog rada muškaraca. Naime, kako bi žena rad u formalnoj ekonomiji na odvojenom nadničarskom tržištu navodno trebala obavljati tek kao naknadni produžetak i time dopunu svojoj primarnoj reproduktivnoj ulozi, neovisno o svojem stvarnom statusu, njezin rad i plaća, bez obzira na njihov realni opseg, trebali bi biti i djelovati naprosto kao potpora glavnom najamnom radu i dohotku muškarca. Iz tog konstrukta ne proizlazi samo legalizacija nižih plaća za žene – podržana konstruktima femininosti, unatoč jednakom poslu koji obavljaju rame uz rame s muškarcima – već i revalorizacija inače kvalificiranog rada žena u polukvalificirani ili nekvalificirani. Štoviše, uz dodatnu izliku da je riječ samo o prirodnom produžetku njihovih kućanskih vještina i poslova, koje žene navodno obavljaju instinktivno, iz vlastite prirode, a ne iz u pravilu potrebnog znanja, kao tip prvenstveno u privatnost uklonjenog i stoga nepravog rada. Potiskivanje žena i reproduktivnog rada koji im je naložen u za to zasebno oblikovano i namjenski odvojeno polje privatne sfere, kakvu je uspostavila i iziskuje pojava industrijskog kapitalizma nije fenomen koji je proizveden sebičnošću individualnih muškaraca te odavna postojećeg i odvojenog sistema patrijarhata, 168

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

već proizvod kapitalističkog poretka. Potonji ne parazitira na još odvajkada postojećim društveno-rodnim hijerarhijama nejednakosti, već ih aktivno iznova osmišljava, nanovo postavlja i čitavo vrijeme strukturno oblikuje sebi u korist kako bi opravdao umjetnu podjelu rada, a time i prostora na javno produktivno i privatno reproduktivno polje. Zatvaranje žena u privatnu sferu i njihovo istovremeno konstruiranje kao tek “pomoćne” i stoga sekundarno definirane te legalno još potplaćenije radne snage na formalno priznatom tržištu rada, jedan je od sastavnih i ključnih elemenata koji čine pogon privatne akumulacije kapitala, a time i jedno od aktivnih svojstava i strukturnih mehanizama kapitalističkog poretka kao takvog (Young 1981: 58). Potonji upravo zato ulaže u oblikovanje patrijarhalnih struktura kao jednog od svojih temeljnih operativnih mehanizama. Dakle, strukturna marginalizacija žena i njihova rada nužno vodi u stvaranje drugačije vrste pozicioniranosti, a time i privilegija, te drugačijeg statusa muškaraca u odnosu na žene (Young 1981: 61). Patrijarhalno ustrojstvo obiteljskih zajednica koje crpi iz hraniteljskog modela, a time i moć te drugačija pozicija muškaraca i žena unutar obitelji učinak su podjele rada kakvu iziskuje kapitalistički poredak za potrebe privatne akumulacije kapitala od nekolicine. Kako bi kapitalistička elita osigurala tu akumulaciju ili je povećala na račun eksternalizacije troškova povezanih naročito s reproduktivnim radom, ona ne potiče podjelu rada na privatni i javni samo ideološkim zahvatima koji ukorjenjuju konzervativnost, već također, i to prvenstveno, jednako važnim strukturnim zahvatima. Kao posljedica, nezaobilazno se potiče, a time i uspostavlja nadređenost te privilegiranost muškaraca u obiteljskom okruženju kao glavnih hranitelja obitelji te stoga i neposrednih rukovoditelja ili menadžera preko kojih kapital u obliku obiteljske plaće pristupa u pozadinu potisnutom reproduktivnom radu žena. One – kao potpuno, ili u osuvremenjenim modelima i dalje barem djelomično uzdržavane članice 169

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kućanstva – u zamjenu za udio obiteljskog dohotka obavljaju i ustupaju sav svoj raznovrsni reproduktivni rad. Tako postavljena superiornost muškaraca u obitelji ne koristi samo potonjima (nedvojbeno im donosi niz bonusa i neposrednih privatnih koristi te privilegija), već u prvom redu kapitalističkim elitama (Vogel 2013: 153). Naime, takvu vrstu autoriteta muškaraca u obitelji i time pomirenost žena sa samo sekundarnom ulogom na tržištu rada i istodobno s tek navodno uzdržavanom ulogom u obitelji – iako žena obavlja najrazličitije oblike rada kako kod kuće, tako i na tržištu rada – kapital ne samo potiče već i diktira, bivajući vrlo svjestan da bi bilo kakav zahtjev žene za isplatom više od samo minimalnog udjela obiteljske plaće (tj. tekuće naknade za uzdržavanje, koja je ispod minimuma) iziskivala kako preoblikovanje radnih uvjeta za žene, tako i kolektivizaciju reproduktivnog rada. Stoga je emancipacija žena neposredni pritisak na kapital da se odrekne otimačine pozamašnog udjela zajednički stvorene vrijednosti, na što kapital nikada neće pristati ili će to učiniti tek kooptativno selektivno za određene segmente populacije žena, jer to znači utoliko manju mogućnost prisvajanja tuđeg rada za svoje privatne luksuzne interese (ibid.). Drugim riječima, i uz teorijski povratak na ono što smo već praktično ilustrirali, to naprosto znači da stvarna, i stoga sistemska emancipacija žena, kao što je itekako dobro shvaćao socijalistički feminizam, zahtijeva ukidanje ili poništavanje kapitalističkog sistema kao takvog. Suprotno tome, teorija dvaju odvojenih sistema zahtijeva samo ukidanje patrijarhata, kao da je riječ o jedinici koja opstoji sama za sebe ili čak sistemu, a ne operativnom principu, i stoga jednom od sastavnih elemenata kapitalističkog sistema, koji strukturno parazitira na podjeli prostora i rada na polje javnog i privatnog, u koje prenosi reproduktivni rad. Tumačenje patrijarhata kao ugrađene i stoga s kapitalom slivene pojave omogućuje socijalističkom feminizmu drugačiju, sistemsku perspektivu; naime, da patrijarhat, baš kao i rasizam, nije moguće ukloniti 170

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

bez da se dovedu u pitanje i odstrane njegovi uzroci, odnosno strukturni mehanizmi koji ga proizvode i učvršćuju. Stoga je socijalistički feminizam sve od Lenjina i Aleksandre Kolontaj, umjesto da priseže na apstraktnu odvojenost patrijarhata i kapitala, oba kontekstualno smjestio i prepoznao kao integralni, odnosno konstruktivni element istog političkoekonomskog sistema (Ferguson i McNally 2013: xxi; Kolontaj 1982). To je donijelo i pomak od izoliranog razmatranja kućanstva i rada žena u kući kao nekakve biološke predodređenosti žena – navodno uhvaćenih u vječan i nepromjenjiv patrijarhalni škripac individualnih muškaraca – prema sistemski razrađenom razumijevanju koncentracije tog rada u specifičnom historijskom trenutku u iznova odvojenom polju privatnosti, a time i razumijevanju njegove šire relacijske pozicioniranosti i funkcije koju tako koncipirani rad ima unutar kapitalističkog socioekonomskog okvira za potrebe kapitala i eksternalizacije njegovih reprodukcijskih izdataka (Ferguson i McNally 2013: xxv; Young 1981: 65). Lenjin i Aleksandra Kolontaj su reproduktivni rad koji kapital prenosi na kućanstva smjestili u kontekst socijalne reprodukcije, dok je Engels u svojem djelu Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, u skladu s tadašnjom antropološkom perspektivom i dalje zagovarao biološki redukcionizam (Vogel 2013: 136). To je i temelj teorije dvaju odvojenih sistema jer Engels obitelj tretira kao zasebnu jedinicu u kojoj se podjela rada zasniva na biologiji muškaraca i žena, te je stoga navodno dana sama po sebi. Reproduktivni rad žena ne povezuje s ustrojstvom kapitalističkog sistema i akumulacije kapitala. Umjesto toga, podređeni status i potlačenost žena razlaže reduktivno esencijalistički, i to kao posljedicu težnje patrijarhalnih muškaraca da na svoje potomstvo prenesu i tako očuvaju vlastito nagomilano privatno bogatstvo. To, navodno, ne bi bilo moguće osigurati bez jednostrane i stoga opresivne patrijarhalne kontrole kako nad seksualnošću žena, tako i nad njihovim radom, kojim bi se trebale pobrinuti za 171

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

daljnje oplođivanje i povećavanje tog bogatstva u korist supruga kao glave obitelji. Engels pojašnjava u čemu se navodno sastoji jezgra patrijarhalnih odnosa, ali taj naizgled hermetični prikaz uspijeva objasniti samo odnose u imućnijim krugovima. Njime ne može objasniti upravo one nejednake i patrijarhalno hraniteljske odnose te iz toga proizlazeću ili u skladu s tim uspostavljenu rodnu podjelu rada unutar radničke klase. Kako u potonjem slučaju ne postoji nagomilano privatno bogatstvo koje bi muškarac mogao prenijeti na svoje potomstvo, iz toga bi, prema logici koju gradi Engels, moralo proizlaziti da su odnosi između muškarca i žene hijerarhijski neobilježeni i stoga neopterećeni. Međutim, tomu nije tako jer su žene u tim klasama, unatoč nepostojećem privatnom nagomilanom vlasništvu, također još uvijek i sve više opterećene cjelokupnim reproduktivnim radom te imaju jednako sekundarnu i podređenu ulogu u obitelji (Vogel 2013: 137). Potonju se, dakle, ne može objasniti nekim samima po sebi postojećim patrijarhalnim zakonima odnosno prijenosom nakupljenog bogatstva glave obitelji na iduće generacije; Engels stoga svoju teoriju privatnog obiteljskog vlasništva ponegdje i strukturno nerazjašnjeno polako preusmjerava prema skiciranju drugačijeg gledišta, bez da ga ikada u potpunosti izgradi. Tako u predgovoru piše da je “[p]rema materijalističkom tumačenju […] odlučujući faktor u historiji proizvodnja i reprodukcija neposrednog života. Potonja je opet dvojakog karaktera. S jedne strane, proizvodnja neophodnih sredstava za život, živežnih namirnica, odjeće, stanovanja i za to potrebnog oruđa; s druge strane, proizvodnja samih ljudi” (Engels 1947: 8). Dok “proizvodnj[u] samih ljudi” u predgovoru još uvijek reduktivno svodi i izjednačava tek s biološkim tipom reprodukcije, u središnjem ju dijelu teksta na jednom, ali ključnom mjestu proširuje i nadograđuje u skladu s materijalističkom analizom. Predstavlja je kao jedan od elemenata koji obitelj u suvremenom tj. kapitalističkom društvu čini prikrivenom “ekonomsk[om] jedinic[om] 172

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

društva”. Na istome mjestu također povezuje “oslobođenje žene” s “uvođenje[m] cjelokupnog ženskog roda u javnu industriju, što je prvi preduvjet za oslobođenje žene, a to pak iziskuje da pojedinačna obitelj prestane biti ekonomska jedinica društva” (58–59). Što to točno znači pojašnjava u nastavku, kada kaže da “položaj žena, svih žena, […] doživljava znatnu promjenu” tek “[p]renošenjem proizvodnih sredstava u zajedničko vlasništvo” (60). Tada će, naime, “pojedinačna obitelj prestati biti ekonomska jedinica društva” jer se “[p]rivatno kućanstvo pretvara […] u društvenu industriju. Dječja skrb i odgoj postaju javna stvar” (ibid.). Ovo su značajna i ključna ishodišta koja Engels nije teorijski razvio. Naime, kako je ispravno ukazala i Lise Vogel, umjesto da objasni strukturnu povezanost između emancipacije žena i neophodnosti njihova ulaska u “javnu” proizvodnju, uz istodobni prelazak sredstava za proizvodnju u zajedničko vlasništvo i podruštvljenje reproduktivnog rada koji je prethodno bio potisnut u privatnost, Engels iznova proklizava u biološku redukciju. Za nadogradnju i ključni teorijski proboj pobrinuli su se tek Lenjin i Aleksandra Kolontaj. Na temelju sistemske analize akumulacije privatnog kapitala i njemu inherentnih postupaka privatizacije reproduktivnog rada te iz toga proizlazeće definicije takvog rada kao ne-rada, ukazali su na materijalističke temelje drugorazrednog položaja i sistemske opresije žena, a time i na konstrukciju obiteljske zajednice opterećene reproduktivnim radom primarno kao sakrivene ekonomske ćelije unutar kapitalističkog društvenog poretka. Tako su i značenje i ulogu reproduktivnog rada razdvojili od biološkog redukcionizma i ahistorijskog razmatranja patrijarhata, te ga umjesto toga postavili u njegov osnovni tj. društveno pozicionirani okvir, a time i u kontekst kapitalističkih socioekonomskih odnosa, gdje je materijalistički izvor opresije žena sastavnica patrijarhata i jedan od pokretača kapitala. Tako su ukazali na međusobnu sistemsku ovisnost, povezivost i protočnost u naizgled odvojeno polje privatnosti 173

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

strukturno potisnutog reproduktivnog rada i patrijarhata s mehanizmima akumulacije privatnog kapitala (Lenjin 1972; Kolontaj 1982). Tek je takvo, sistemsko-analitičko i društveno-materijalno pozicionirano te cjelovito shvaćanje uloge koju za kapital ima u privatnost potisnuti rad – kao temelj porobljavanja ili drugorazrednog i ovisnog položaja žene u obitelji – također omogućilo pripremu terena za provođenje emancipacijske politike. Ključ njezina uspjeha bila je upravo svijest da kapitalizam treba i stoga nadograđuje te jača sebi korisne oblike patrijarhata – zato patrijarhat nije samostojeća i odvojena tvorevina, a kamoli prirodni neprijatelj kapitalizma, već je riječ o sastavnom dijelu ustrojstva i time mehanizma kapitalističkog socioekonomskog sistema. Drugorazredni, ovisni i podređeni položaj žena ima društvenomaterijalne temelje i zato emancipacija nije moguća bez sveobuhvatnih, dakle, sistemskih promjena, koje zahtijevaju ukidanje orodnjenih kapitalističkih eksploatacijskih uvjeta. To je svijest koju je na našim prostorima konačno učvrstila Komunistička partija Jugoslavije i time sistemski zacrtala razvoj emancipacijske politike u pripremama za Drugi svjetski rat već 1940. godine (Tomšič 1978a, 46; Tomšič 1978b: 9). Razumijevala je da se kod patrijarhata i kapitalizma radi o unitarnom sistemu te da je stoga oslobađanje žena i muškaraca zajedničkog eksploatacijskog, a istodobno i tome prilagođenog društveno-rodno diferenciranog jarma unitarni, a ne uzajamno isključujući proces. Bez razumijevanja sistemskih rješenja kojima je realni socijalizam u praksi i teoriji nadišao Engelsovu zabludu, a oslanjajući se na precizno razrađene zapise Lenjina i Aleksandre Kolontaj te same prakse u Sovjetskom savezu i kasnije u drugim socijalističkim sistemima, zapadnoeuropski marksistički feminizam i dalje ostaje zatočenikom teorije dvaju odvojenih sistema (Vogel 2013: 139). Njemu se na našim prostorima potencijalno sve više pridružuje i podmladak socijalističke misli jer je – zbog otpisivanja i sustavnog izbacivanja iz knjižnica nakon 1991. godine, a 174

ISKRIVLJAVANJE I DEGRADACIJA EMANCIPACIJSKIH SMJERNICA

time i potpunog uništenja (uz tek mjestimično spašavanje pojedinih primjeraka u antikvarijatima) opsežnog knjižnog fonda koji je proizveo socijalizam, a s njime i socijalistički feminizam – prisiljen “učiti” samo iz slobodno dostupnih izvora zapadnog marksističkog feminizma. Prema opažanju šačice kritičarki zapadnoeuropskog marksističkog feminizma, najveća, ali – zbog uništenja istočnoeuropskih arhiva bogatih baštinom istočnoeuropskog socijalističkog feminizma – i sve trajnija šteta koju je uzrokovala i nastavlja uzrokovati dvosistemska teorija jest ukorjenjivanje uvjerenja među suvremenim socijalistima da kapitalizam nije povezan s patrijarhatom te da se stoga klasna borba valja voditi odvojeno od pitanja povezanih s emancipacijom žena. Takva platforma znači (unaprijed izvojevanu) pobjedu kapitalizma i patrijarhata koja se u misao nove ljevice, ironično, ugrađuje usvajanjem teza zapadnog marksističkog feminizma. Posve nekritičko prihvaćanje teorije dvaju odvojenih sistema, zajedno s usvajanjem reformističkih i revizionističkih teza liberalnog feminizma – kojima se, u retrospektivi, mimo realno postojećeg konteksta i historijsko-političkih okolnosti iskrivljuju i degradiraju emancipacijske politike socijalizma – funkcioniraju kao fatalno regresivna kombinacija. Konceptualnim polazištima i temeljnim zabludama grozomorno nas vraćaju na kraj 19. stoljeća, i to u trenutku kada bi svijest o strukturnoj prožetosti patrijarhata i kapitalizma bila itekako potrebna jer se u postsocijalističkom društvu, pred našim očima i na zahtjev kapitala, vraća osuvremenjeni hraniteljski model i s njime repatrijarhalizacija društva.

175

Ponovna uspostava kapitalističkog poretka te povratak i srastanje hraniteljskog modela: razgradnja ekonomske neovisnosti žena Ministarstvo rada i socijalne skrbi priprema programsku shemu kako bi mlade žene ostale kod kuće s malom djecom. U tome ćemo im pomoći socijalnom potporom. Ova nam politika donosi uštedu jer ako majke rade, potrebna im je državno osigurana mreža dječje skrbi.75 Ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Žiga Turk upozorava da moramo štedjeti na svim područjima. No, kako i gdje? “Mogućnost manjeg opterećenja, odnosno kraćeg rada, mogućnost da nastavnica radi skraćeno radno vrijeme i bude više vremena kod kuće s obitelji.”76

75 Tako je 1990. godine Václav Klaus, tadašnji viši savjetnik u čehoslovačkom Ministarstvu financija, koji je kasnije postao predsjednik, kritizirao “previsoku stopu zaposlenosti žena” kao još jedan u nizu navodno nedopustivih ostataka socijalističkog sistema (Trui 2000: 83–84). U oči bode neokonzervativno osmišljavanje socijalne reprodukcije kao isključivo ženskog pitanja, i stoga ne više kao zajedničkog financijskog uloga i društvenog pitanja koje bi se trebalo kolektivno ticati i muškaraca i žena. 76 24ur Novice, 5. travnja 2012.

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Ponovno uvođenje kapitalističkih društvenih odnosa na prostoru nekadašnjeg socijalističkog bloka posljedica je imperijalističke ekspanzije kapitalizma na geopolitička područja iz kojih je desetljećima bio neposredno isključen. Kako pokazuju istraživanja, cjelovito strukturno zaposjedanje nekadašnjih socijalističkih država, koje su proveli stari i novi zapadnoeuropski korporativni trustovi uz pomoć nanovo uspostavljene podugovorne malokapitalističke elite, posljedica je promišljenog i planskog slabljenja te uigranog, konačnog uništenja socijalističkog sistema, i to prvenstveno uz pomoć financijskih poluga Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke (Gibbs 2009: 45–105). Te su dvije institucije, s think tankovima i ostalim potpornim organizacijama bitno doprinijele rušenju, a potom i prestrukturiranju uništenih socijalističkih sistema u korist privatne akumulacije kapitala kako velikih globalnih, tako i njima pridruženih malih lokalnih aktera (Chossudovsky 1998: 243–262). Za to je također bila potrebna razgradnja osnovnih i punih radničkih prava, kao i socijalističkog modela socijalne države blagostanja. Tako nije slučajnost ili stvar lokalne specifičnosti da je novo radno zakonodavstvo iz 1991. godine, za razliku od prethodnog, donijelo “smanjenje socijalne i materijalne sigurnosti zaposlenih” što se, paradoksalno, trebalo kompenzirati “povećanjem pravne sigurnosti zaposlenih” (Miklič 1993: 5), kako je komentator tadašnjeg novog zakona pokušao opravdati uvođenje kapitalističkog režima. Jednako tako, ne radi se samo o retorici kada Međunarodni monetarni fond upravo socijalistički model socijalne države blagostanja diskvalifikacijski opisuje ne samo kao obilat i rasipnički – kao što je navodno slučaj s nekim primjerima kapitalističkog modela socijalne države – već naziva “odviše obilatim” i “pretjerano dobrohotnim” (Fodor i Horn 2015: 291; Koucorková 2009: 53). Taj sustav socijalnih transfera i potpunog realnog socijalnog blagostanja, unatoč prvim znacima prisilnog rezanja već 1980ih, kasnije, 1990-ih, kao takav naravno nije pružao dovoljno operativnog prostora za prisvajanje privatne dobiti od nekolicine, 178

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

odnosno za ono što je Međunarodni monetarni fond nazvao novim “ekonomskim razvojem” (Deacon 2000: 152). Stoga se pod daljnjom dirigentskom palicom te institucije 1990-ih nije odvijala samo ubrzana razgradnja osnovne ekonomske sigurnosti, već i s njom povezane socijalne sigurnosti stanovništva. Na udaru su se našli ne samo mirovinski i zdravstveni sustav, već cjelokupni sustav socijalnih transfera, uključujući porodiljnu i roditeljsku naknadu, kao i sustav subvencioniranja javne dječje skrbi (Fodor i Horn 2015: 291). Razgradnja tog sustava u većini se država nekadašnjeg socijalističkog bloka sve do kraja devedesetih godina dvadesetog stoljeća odvijala u valovima, po principu šok terapije, a u nekim drugim dijelovima postupno, ali usmjerena prema istom cilju i sa sličnim ili jednakim konačnim učincima. Stoga je izraz tranzicija, koju su nekadašnje socijalističke države navodno trebale proći na putu prema kapitalizmu, politički eufemizam za regresiju. Restauracija kapitalizma ili privatizacije viška vrijednosti iz zajednički stvorenog udjela bila je i još uvijek jest ovisna o sužavanju i uništavanju temeljnih socijalnih i ekonomskih prava, što za žene – uz gubitak emancipacijskih tekovina kakve je sistemski ostvario socijalizam – ima drugačije učinke i time drugačije strukturne posljedice za oblikovanje njihova ekonomskog i socijalnog državljanstva od onih koje taj proces ima za muškarce. Ponovnom konsolidacijom kapitalističkih društvenih odnosa, tj. aneksijom nekadašnjih socijalističkih država neokapitalističkom zapadnom poretku, žene su, slično kao i muškarci, masovno otpuštane, ali istovremeno i jedine koje su, iako ograničeno, iznova pripuštene na preoblikovano tržište rada, uglavnom tek kao marginalna radna snaga (Rosenberg 1991: 133).77 Naime, u pozadini se – kao što ćemo pokazati – odvijala 77 Npr. u Rusiji je stopa zaposlenosti žena samo između 1990. i 1998. godine pala za 20 posto, pri čemu je trajno uništeno 8,1 milijuna radnih mjesta za žene. Stopa zaposlenosti muškaraca pala je samo za 8 posto, a izgubili su 2,9 milijuna radnih mjesta (Clark i Sacks 2004: 525).

179

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

i razgradnja sveobuhvatnog sustava javne dječje skrbi i s time povezano produljenje različitih vrsta roditeljskog dopusta, kako bi se majke na taj način sada što dulje zadržalo kod kuće, a suzilo starateljsku mrežu. Novorestaurirana kapitalistička država u postsocijalističkom poretku više ne podržava puno zaposlenje, pogotovo ne žena, i ne garantira sigurnost radnog mjesta te zaštitu majke od gubitka posla. Ta prava u najboljem slučaju podržava još samo formalno jer – nakon privatizacije vlasništva i kalibriranja državnog proračuna u korist niskih poreznih opterećenja za kapital – država kao solidarna zajednica više ne postoji. Kolektivna (samoupravna) zajednica stoga više nije ni neposredni zapošljavatelj radne snage; naime, mogućnosti i vrste zaposlenja te radni uvjeti, kako za muškarce tako i za žene, sve više ovise o individualnoj prosudbi i interesu privatnih vlasnika kapitala, udruženih u interesne organizacije i druge mreže. Među njima najvažniju hijerarhijsku poziciju, unatoč neoliberalnom diskursu koji tvrdi suprotno, zauzima upravo nanovo uspostavljena kapitalistička država, koja predstavlja najviši oblik regijskog umrežavanja i glavni institucionalni poligon za akumulaciju privatnog kapitala. To se vidi u načinu strukturiranja poreza, te preoblikovanju socijalne države i zakonskih odredbi koje štite i legitimiziraju privatiziranje kao premisu osobnih i političkoekonomskih odnosa.78 78 To se očituje u neposrednim doprinosima zapošljavatelja, koji su u nanovo uvedenom sustavu punjenja proračuna nakon 1990. godine sve manji u usporedbi s doprinosima zaposlenih, u snižavanju ionako izrazito niskog poreza na dobit (do 15 posto) i, ne najmanje važno, u ukidanju progresivne ljestvice poreza na dohodak te uvođenju integralnog državnog proračuna. Nakon 1991. godine, rekonfiguriran je sustav socijalnih uplata i sabiranja sredstava koji, pojednostavljeno rečeno, ne teče u punom iznosu neposredno od radnih organizacija prema socijalnim fondovima, već je naprosto riječ o cijepanju uplata na udio koji bi trebao doprinositi vlasnik kapitala u obliku bruto iznosa plaće, te udio koji bi trebao dodatno doprinositi i zaposleni iz neto iznosa prihoda. Tako su se širom otvorila vrata mogućnosti snižavanja ionako niskog udjela uplata zapošljavatelja uz istovremeno prenošenje tereta na ionako nisko odmjerenu

180

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

Nametnuta izmjena političkoekonomskog sistema te socijalnog sustava po kalupu kapitalističke minimalne ili tek djelomične socijalne države koji iz njega proizlazi, ženama više ne osigurava sistemsko, to jest automatsko pravo na zaposlenje na puno radno vrijeme i mogućnost povratka na isto radno mjesto. To je, naime, unatoč možebitno postojećoj formalnoj skrbi, prepušteno diskreciji individualnog zapošljavatelja, što je sve od 1990-ih godina, između ostalog, vidljivo u obliku neproduljivanja ugovora o radu na određeno vrijeme radnicama koje su rodile ili u obliku preliminarnog potpisivanja bjanko ugovora između privatnih zapošljavatelja i mlađih žena o otpuštanju s radnog mjesta u slučaju da zatrudne. Isto tako, uvođenjem kapitalističkih društvenih odnosa ženama u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi više se ne osigurava opće pravo na potpuno plaćen porodiljni i roditeljski dopust, kao ni na javno organiziranu, razgranatu i kolektivno sponzoriranu te stoga cjenovno dostupnu cjelodnevnu dječju skrb. Umjesto toga, ono se reducira ili pak ukida uz istovremeno produljivanje roditeljskog dopusta za majke, dok se naknade porodiljnog i roditeljskog dopusta izrazito sužavaju ili u potpunosti dokidaju. Sve to žene, za razliku od prethodnog perioda, postavlja u socioekonomski ovisan i podređeni položaj. Opisani procesi sastavni su dio repatrijarhalizacije društva ili ponovnog uvođenja institucionalno podržanih, suvremenih oblika hraniteljskog modela, gdje je riječ o domestifikaciji, odnosno različitim stupnjevima dugoročnog potiskivanja žena u privatnost doma. U tu nanovo preoblikovanu domenu – uz pomoć strukturnih čimbenika, povezanih s mehanizmima kapitalističke države, kao što je model socijalne države, te uz potporu revitalizacije konzervativne ideologije – seli sve veći udio reproduktivnog rada, uz istodobno sve veću ili tek djelomičnu, ali u neto plaću zaposlenog, na primjer uvođenjem obaveznog dodatnog zdravstvenog osiguranja, kao i dodatnog mirovinskog osiguranja uz treći, burzovno spekulativni mirovinski stup.

181

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

svakom slučaju dugotrajnu potpunu financijsku ovisnost žena o drugim članovima obitelji, čak i nakon potencijalnog povratka na ionako eksploatativno tržište rada. Sve to ima negativne povratne učinke kako na samostalnost žena, tako i na mogućnost njihova samoostvarenja jer većinu njih primarno svodi na razinu domestificiranih i ovisnih majki te pukih sekundarnih radnica na marginama formalne ekonomije, ili pak osnovne prekarne radne snage u poluformalnoj i neformalnoj ekonomiji (Spike Peterson 2003: 76). Sve je to voda na mlin novopečenim vlasnicima kapitala, jer znatno manje naknade porodiljnog ili roditeljskog dopusta odnosno njegovo neisplaćivanje, uz istovremeno sužavanje javne mreže dječje skrbi, automatski dovode do povećane mogućnosti strukturnog prisvajanja i akumulacije privatnog kapitala – kako među malim zapošljavateljima, tako i u velikim korporacijama. Što je veća stopa domestifikacije žena, veća je stopa akumulacije privatnog kapitala jer je u tim slučajevima riječ tek o simboličnim ili minimalnim odljevima kapitala za potrebe socijalne reprodukcije. To podrazumijeva i utoliko manje ili minimalno porezno terećenje dobiti koju ne treba dijeliti s drugima, tj. upravo onima koji su je zapravo stvorili i kojima bi ta sredstva bila potrebna za vlastitu reprodukciju, primjerice, u obliku izgradnje institucionalne mreže skrbi i punih socijalnih transfera. Stoga su domestifikacija žena i repatrijarhalizacija društva, a time i promjena modela socijalne države, sastavni dijelovi uvođenja kapitalističkih društvenih odnosa u jugoistočnom i istočnom dijelu Europe.

Prestrukturiranje naknade i duljine porodiljnog te roditeljskog dopusta Rezanjem punih socijalnih prava te ponovnim uvođenjem hraniteljskog modela, odnosno institucionalnog patrijarhata, novorestaurirane kapitalističke države preinačile su model socijalne 182

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

države. Njima je otada svojstveno da su obilježene regresivnim iskliznućem djelomično u liberalni, a većinom u konzervativno-korporativni model kapitalističke socijalne države, s pratećom rodnom politikom (Saxonberg i Sirovátka 2006: 186). Tako su postsocijalističke države, uz rijetke iznimke, smanjile nekoć izdašne ili stopostotne isplate majčine plaće za trajanja porodiljnog, a osobito roditeljskog dopusta, uvodeći istovremeno gornje ograničenje (ibid.). To još više ruši ionako srezana dohodovna primanja majke, a time i mogućnost samostalne egzistencije i vođenja vlastitog neovisnog kućanstva, što je u socijalizmu bio i još uvijek ostaje jedan od temeljnih pokazatelja emancipacije. Poljska i Mađarska tipični su “tranzicijski”79 primjeri takvog zaokreta. Stoga i usporedba ovih država najzornije pokazuje kako se pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda i istovremene restauracije kapitalističkog političkoekonomskog sistema odvijalo preusmjeravanje prema liberalnom i konzervativno-korporativnom modelu socijalne države, iz kojeg proizlaze drastična, i za žene negativna prestrukturiranja kako porodiljnog i roditeljskog dopusta, tako i s tim povezane dječje skrbi. Iako se čini da se Poljska iskliznućem u liberalni, te Mađarska u konzervativni model, danas nalaze u različitim taborima, radi se o međusobno dopunjujućim metodama sužavanja i prestrukturiranja prava koja su žene uživale u socijalizmu. Cilj je, naime, identičan: institucionalno podržano uvođenje tradicionalnog odnosno hraniteljskog modela osuvremenjenog prema zapadnjačkom kalupu, s naglaskom na što veću individualizaciju, a time i privatizaciju rada skrbi koji je sve manje kolektivno osiguran, kao i snižavanje naknada porodiljnog i roditeljskog dopusta.

79 Kao što smo već ukazali, izraz “tranzicija” ima obmanjujući prizvuk, kao da je riječ o sasvim bezopasnom prijelazu od jednog sistema prema drugome, a ne o turbulentnom stanju i tektonskim rezovima na temelju kojih se odvijao raspad socijalnog blagostanja većine.

183

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Tako je politička jezgra sindikata Solidarnost, odmah nakon što je 1989. godine pod pokroviteljstvom Crkve i Međunarodnog monetarnog fonda preuzela vlast u Poljskoj, krenula uvoditi liberalni model socijalne države. Nova poljska vlada porodiljni je dopust skratila sa šest na četiri mjeseca i pritom zadržala stopostotnu naknadu u visini majčine plaće, ali s postavljenom gornjom granicom (Pascall i Lewis 2004: 378). Još je korjenitije između 1989. i 1990. godine intervenirala u duljinu roditeljskog dopusta te način njegova isplaćivanja. Potonji je sada rastegnut na tri godine te ga je moguće koristiti do djetetove pete godine života (Europski parlament 2015: 103) dok, istovremeno, pravo na naknadu od 1990-ih više nije opće pravo svih zaposlenih žena. Naknada je ograničena tek na financijski najranjivije skupine, pod uvjetom da su žene zaposlene najmanje godinu dana, a njihova primanja niža od propisanog socijalnog minimuma (Glass i Fodor 2007; Saxonberg i Sirovátka 2006: 189). Dakle, pravo na plaćeni roditeljski dopust nakon 1990. godine zadržale su tek najsiromašnije od najsiromašnijih zaposlenica, gdje dohodak u obitelji po pojedincu ne smije prelaziti četvrtinu prosječne plaće (Heinen i Wator 2006: 191). Takvo ograničavanje prava na naknadu, kao i određivanje njezine visine jedno je od tipičnih svojstava liberalnog modela socijalne države, što smo već detaljnije analizirali u prethodnim odjeljcima. Dakle, uvođenjem dohodovnog cenzusa, poljska je vlada, vodeći se diktatom Međunarodnog monetarnog fonda iz prava na plaćeni i usto dugotrajni roditeljski dopust isključila većinu žena jer ga je namjerno prilagodila tako da obuhvaća tek određeni segment najsiromašnijih. Naravno, pritom mnogo govori i podatak da toj suženoj skupini korisnica selektivno osigurana naknada također nije plaćena postotno, s obzirom na visinu njihove plaće, već paušalno (100 eura mjesečno; Plantenga et al. 2008: 48). To znači da je riječ o minimalnim primanjima koja najsiromašnije ne štite od siromaštva, iako je upravo dokazani status siromaštva 184

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

uvjet za pristup tom transferu. Dakle, iako se čini da je ta skupina u boljem položaju od većine ostalih žena – onih srednje i više klase, koje su uslijed uvođenja dohodovnog cenzusa početkom 1990-ih sve do jedne isključene iz plaćenog roditeljskog dopusta te su stoga u tom razdoblju u potpunosti ovisne o financijskim primanjima partnera ili drugih članova obitelji – i dalje se radi tek o simboličnim naknadama. Stoga ta uska i selektivno probrana skupina, koja navodno ima pravo na plaćeni dopust, također ostaje u cijelosti ili barem djelomično ovisna o drugim članovima obitelji, naročito o partnerima. Takva je politika cenzusne i simbolične isplate stigmatizacijska, a istovremeno djeluje proračunato razorno. Među druge žene, čiji dohoci premašuju nisko postavljeni cenzus, unosi osjećaj prikraćenosti, što umjesto solidarnosti i povezivanja među ženama, može voditi u demonizaciju i patologizaciju siromašnijih žena ili barem u uspostavljanje negativnog odnosa spram njih (Mandell 2008: 132) na temelju populistički obmanjujućeg prikaza siromaštva kao nekakve samorazumljive ulaznice za poklonjene privilegije, koje to zapravo nisu. Na taj se način kritički pogled okreće od samog sistema; jačaju novonastali klasni antagonizmi, iako je položaj obaju skupina tek za nijansu drugačiji, ali nikako ne suprotan. Naime, obje su skupine žena tek u različito razgraničenom, ali još uvijek deprivilegiranom položaju jer su nastupom majčinstva u oba slučaja i dalje ovisne o partnerima ili o potpori drugih članova obitelji. S druge strane, Mađarska je uvela korporativno-konzervativni sustav socijalne države, iako je sredinom 1990-ih eksperimentirala s uvođenjem dohodovnog cenzusa za porodiljni i roditeljski dopust,80 ali je od te namjere odustala uslijed otpora žena iz novonastale srednje klase (Redmond 1999: 78; Glass i Fodor 80 Taj je sustav u Mađarskoj uveden između 1995. i 1996. godine pod dirigentskom palicom Međunarodnog monetarnog fonda u okviru programskog prestrukturiranja, te je poznat pod imenom Bokrosev paket (Glass i Fodor 2007: 331).

185

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

2007). Naknadu za šestomjesečni porodiljni dopust, koja je u socijalističkom razdoblju obuhvaćala punu isplatu majčine plaće, smanjila je na 70 posto i simbolično je izjednačila s visinom naknade za bolovanje (Fodor i Glass 2007: 334). Također je smanjila naknadu za roditeljski dopust, i to na 70 posto majčine plaće, te istovremeno uvela i gornju granicu. Time je ionako umanjenu visinu naknade dodatno srezala – naime, zbog ograničenja, a neovisno o stvarnom dohotku majke, potonja ne smije prelaziti dvostruki iznos minimalne plaće (Saxonberg i Sirovátka 2006: 189). Sljedeći presudni udarac uslijedio je 1999. godine, kada je Mađarska ukinula jednotračni univerzalni sustav naknada koji je bio nasljeđe socijalizma. Umjesto toga, uvela je trotračni sustav načina korištenja i mogućnosti isplate roditeljskog dopusta. Tom je reformom efektivno produljila roditeljski dopust s dvije na tri godine. Istovremeno je žene hijerarhijski raslojila po načinu pristupanja roditeljskom dopustu i njegovu korištenju na tri međusobno klasno i rasno obilježene skupine. Obje promjene imaju negativne posljedice po njihovu financijsku sigurnost i mogućnost povratka na tržište radne snage, naročito u svjetlu činjenice da je Mađarska samo između 1988. i 1995. godine smanjila raspoloživi broj mjesta u javnim vrtićima i jaslicama za čak 45 posto (Redmond 1999: 82). Tako je od 1999. godine, unutar trotračnog sustava, najpovoljnija, iako već srezana mogućnost korištenja visine i duljine roditeljskog dopusta namijenjena zaposlenim ženama s redovito uplaćivanim socijalnim doprinosima u trajanju barem nekoliko mjeseci. Ta kategorija ima pravo na dvogodišnji roditeljski dopust u visini 70 posto isplate majčine plaće s određenom gornjom granicom u visini dvostrukog iznosa minimalne plaće. Istovremeno, majka ga sada može produljiti za godinu dana, ali u tom slučaju ima pravo samo na isplatu paušalnog mjesečnog iznosa, koji je jednak minimalnoj mirovini (Glass i Fodor 2007: 339). Na taj je način, pod krinkom izbora, mađarska 186

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

vlada potiho produljila prethodno univerzalno važeći oblik dvogodišnjeg dopusta – koji je u socijalizmu, uz punu isplatu, moglo koristiti 89 posto svih žena – na tri godine za zaposlene žene, kako bi ih, uz smanjivanje raspoloživih mjesta u javnim vrtićima i jaslicama, što dulje zadržala kod kuće uz oskudnu naknadu. Naime, istovremeno je do kraja 1990-ih godina ukinula većinu javnih starateljskih ustanova namijenjenih upravo djeci mlađoj od tri godine, pa spomenute ustanove mogu primiti još samo 10 posto sve djece te starosne dobi (Glass i Fodor 2007: 337). Stoga je i izbor između dvogodišnjeg i trogodišnjeg roditeljskog dopusta tek prividan. Na temelju svega navedenog, žene se isključuje s formalnog tržišta rada i preusmjerava u prekarne oblike rada kod kuće ili u poluformalnu ekonomiju. Naime, paralelno s uvođenjem treće godine roditeljskog dopusta, kada naknade – zbog svoje paušalne prirode ili zato što su ispod minimuma – djeluju tek kao dodatak za dječju skrb kod kuće, Mađarska je u posebnom paketu uvela i rad na pola radnog vremena, kojime po kalupu zapadnoeuropskih država cilja prvenstveno na žene s niskim i nižim srednjim dohocima.81 Svim ostalim ženama, koje zbog prekarne ili drugačije prirode zaposlenja prije nastupa majčinstva ne mogu uplaćivati doprinose ili ne u dostatnoj mjeri, otada 81 Uz istodobni nedostatak i novo ukidanje mjesta u vrtićima prvenstveno za djecu do tri godine, Mađarska je kasnije, po uzoru na druge kapitalističke liberalne sustave, uvela i porezne olakšice za djecu. To za barem trećinu zaposlenih roditelja nema nikakav učinak zbog preniskih dohodaka (Fodor et al. 2002: 478) jer je institut osmišljen tako da djeluje u korist onih sa srednjim i prvenstveno visokim dohocima. Naime, za potonje su te porezne olakšice – po već iskušanom zapadnoeuropskom receptu liberalnih država – prikrivene subvencije za najam privatnih prekarnih dadilja u kući ili djelomično namirenje komercijalne privatne skrbi. Tako je postsocijalistička Mađarska preoblikovala te se pobrinula za dodatnu unutarnju hijerarhijsku segregaciju u načinu pristupa dječjoj skrbi, visinu i mogućnost korištenja dopusta, a time i pravovremenog povratka na radno mjesto među zaposlenim ženama s izrazito različitim dohocima, što socijalizam – naravno, uslijed egalitarnog raspona dohodaka i jednake isplate porodiljnog dopusta za sve majke – nije poznavao.

187

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

namjenjuje drugi uvedeni kolosijek univerzalno dostupnog korištenja roditeljskog dopusta, koji traje tri godine i isplaćen je tek u visini minimalne mirovine jednom mjesečno (Glass i Fodor 2007: 340). To je tek trećina prosječne neto plaće i stoga se kreće ispod praga siromaštva (Redmond 1999: 82), čime se uspostavlja klasna diferencijacija i produbljuje feminizacija siromaštva. Treći oblik roditeljskog dopusta također traje tri godine i jednako je tako isplaćen u visini minimalne mirovine jednom mjesečno, a namijenjen je isključivo “profesionalnim kućanicama”, ženama koje kod kuće skrbe o barem troje ili više vlastite djece mlađe od osam godina (Glass i Fodor 2007: 340). Ovaj je termin eufemizam za romske majke, čime Mađarska – bez obzira na njihov možebitni radni status na formalnom tržištu rada – automatski tretira Romkinje tek kao vršiteljice reprodukcije s visokim brojem djece, što je rasistički intonirano. To je očigledno iz stavke koja navodi da žene koje ta politika uvrštava u kategoriju majki-kućanica imaju pravo na roditeljski dopust plaćen ispod minimuma tek nakon što rode treće dijete. Uvođenjem trotračnog sustava, Mađarska je uspostavila klasnu segregaciju među ženama, koja se očituje u visini i duljini korištenja roditeljskog dopusta. Financijski solidno ili dobro zbrinutim ženama s redovnim zaposlenjem, što je u postsocijalističkom razdoblju privilegirana skupina, pruža mogućnost korištenja, doduše, tek 70 posto plaćenog dopusta, dok siromašne žene i Romkinje dodatno potiskuje u zasebne i još potplaćenije kategorije, ali s više ili manje jednako dugotrajnim oblicima roditeljskog dopusta (Fodor et al. 2002: 488). Sve navedeno žene – bez obzira na unutarnju segregaciju – na različite načine stavlja u ovisni položaj spram drugih članova obitelji. Korporativno-konzervativni element ove vrste isplata očituje se upravo u načinu ukorjenjivanja i uspostavljanja klasnih razlika, čiji je zajednički nazivnik taj da se – uz različito remunerirane, ali dugotrajne roditeljske dopuste te istodobno ukidanje mreže skrbi za 188

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

djecu do tri godine – što više reproduktivnog rada za što manje novaca zadržava u privatnosti doma. U tom je segmentu novorestaurirana kapitalistička Mađarska identična preslika sustava kakvoga od početka osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je došlo do obnove hraniteljskog modela, poznaju Francuska, Belgija, Norveška i Finska (Glass i Fodor 2007: 343). Ukratko, Mađarska je nakon 1990. godine preuzela korporativno-konzervativni model kapitalističke socijalne države koji, naravno, reducira i izvitoperuje kako pravo na naknadu, tako i njezinu visinu. Istovremeno, dodatno hijerarhijski diferencira ove nepotpune naknade i među ženama stvara različite kategorije naizgled suprotstavljenih interesnih skupina čiji zajednički nazivnik, potisnut u pozadinu, također postaje istiskivanje žena-majki iz formalne ekonomije rada na njezine sive margine. Naime, smisao produljivanja roditeljskog dopusta uz istovremeno snižavanje naknada na razinu simboličkih iznosa ili onih ispod minimuma jest uvođenje hraniteljskih modela različite duljine, a time i ukorjenjivanje ideje da je reproduktivni rad stvar pojedinačnih kućanstava, a ne kolektivne odgovornosti, te stoga sve više privatna stvar majki, koje bi se uz strukturno podrivanje sustava javne skrbi te snižavanje socijalnih transfera trebale povući u privatnost doma. Ondje bi se, za potrebe vlastite i djetetove gole egzistencije, trebale osloniti na dohodak svojeg partnera koji bi, uz vlastiti dugotrajni roditeljski dopust i krnje naknade, trebale dopunjavati povremenim radom na sivom ili poluformalnom tržištu rada. Na taj način produljeni roditeljski dopust, za razliku od porodiljnog dopusta u trajanju od preko godinu dana u češkom, poljskom i mađarskom socijalizmu (te uz prikladnu zaštitu majke i djeteta), dobiva posve drugu ulogu jer vodi u institucionalizaciju domestifikacije žena, a time i u uspostavljanje te konsolidaciju hraniteljskog modela, što sve zajedno djeluje u korist kapitala. Tako se iznova zatvara već poznati krug u kapitalističkim poretcima, koji otada utjelovljuju i sustavi dviju postsocijalističkih 189

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

država, tj. novorestaurirani kapitalistički liberalni model u Poljskoj te konzervativno-korporativni u Mađarskoj. Oba sustava uvode i učvršćuju ovisni položaj žene u obitelji – korporativno-konzervativni zbog produljenog, dugotrajnog i potplaćenog roditeljskog dopusta te znatno narušene mreže skrbi za djecu do tri godine, a liberalni zbog jedva postojeće mreže skrbi za predškolsku djecu svih dobi te uglavnom neplaćenog roditeljskog i stoga kratkotrajnog porodiljnog dopusta. To je u suprotnosti s konzervativno-korporativnim modelom tek drugačiji način strukturne prisile da se što više majki ukloni s formalnog tržišta rada u privatnost doma čak i po isteku kratkotrajnog dopusta. Oba sustava uvode i učvršćuju rodnu podjelu rada na usko definirani produktivni najamni rad u javnoj sferi na formalnom tržištu rada iz kojega je reproduktivni rad sada u što većoj mjeri isključen te je umjesto toga, u okviru novih produljenih porodiljnih shema, gotovo u cijelosti potisnut u privatnost kao vrsta nevidljivog ne-rada. Istodobno, na temelju uvođenja i učvršćivanja te podjele, oba sustava nastavljaju sprječavati neometani prelazak žena na formalno tržište rada, a svim navedenim uspostavlja se institucionalno podržani oblik hraniteljskog modela. Svim drugim postsocijalističkim državama čija je vrsta socijalne države uglavnom kreirana po novom regresivnom kalupu konzervativno-korporativnog modela (npr. Češka, Slovačka, Rusija, baltičke države), jednako je svojstveno da nisu samo smanjile visinu naknade za porodiljni i prije svega roditeljski dopust, već da su potonji također na različite načine eksplicitno ili implicitno rastegnule na nekoliko godina, upravo kako bi majke isključile iz formalnog tržišta rada te ih što dulje zadržale kod kuće (Saxonberg i Sirovátka 2006: 189). To je, naravno, protivno emancipacijskoj politici većine socijalističkih država na čelu s jugoslavenskim socijalizmom, koja je bila osmišljena tako da uz financijsku sigurnost za vrijeme trajanja dopusta nakon poroda, te odgovarajuću institucionalnu potporu u obliku javne dječje skrbi, potiče što 190

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

brži povratak majki na radna mjesta na neodređeno i puno radno vrijeme. Tako je krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća Češka, u kojoj je naknada za porodiljni dopust iznosila 90 posto majčine plaće (Koucorková 2009: 53) odmah po rascjepljenju 1993. godine prešla na naknadu koja iznosi tek 69 posto majčine plaće.82 Osim toga, uvela je i gornje ograničenje, zbog čega se stvarna vrijednost te isplate kreće od 50 do 60 posto prosječne plaće (56), a istovremeno je simbolično izjednačena s visinom naknade za bolovanje (Saxonberg i Sirovátka 2007: 323). Jednako je značajno i to da je Čehoslovačka ponovnim uspostavljanjem kapitalističkog režima već 1990. godine produljila roditeljski dopust za sve žene na tri godine starosti djeteta, a sredinom 1990ih za još godinu dana. Tako roditeljski dopust u Češkoj od listopada 1995. traje čak do djetetove četvrte godine, dok majka ima osigurano pravo povratka na isto radno mjesto samo do djetetove treće godine. Slično kao u Austriji, to djeluje kao jedan od strukturnih pokretača koji dodatno smanjuju stopu zaposlenja majki s malom djecom jer ih, uz suženu starateljsku mrežu, prisiljavaju da nakon djetetove treće godine ostanu kod kuće te se odreknu radnog mjesta (Saxonberg i Sirovátka 2007: 324). Naime, i Češka je do kraja 1990ih godina zatvorila većinu starateljskih institucija namijenjenih djeci do tri godine, istovremeno u tom razdoblju potpavši pod neposredni utjecaj njemačkih i austrijskih političkih savjetodavnih tijela o oblikovanju obiteljske politike (Kocourková 2009: 54). Stoga ne čudi da je Češka 2008. godine, po uzoru na Njemačku i Austriju te njihove izrazito konzervativne hraniteljske modele, rascijepila roditeljski dopust na tri kategorije. Na temelju toga

82 Nakon rascjepljenja Čehoslovačke, Slovačka je, prema raspoloživim podacima, 2004. godine prešla na 55-postotnu isplatu neto majčine plaće, a roditeljski je dopust, baš kao i Češka, već na početku produljila na tri godine, s paušalnom mjesečnom isplatom (Saxonberg i Sirovátka 2006: 187; Europski parlament 2015: 92, 104).

191

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

je, slično kao novorestaurirana kapitalistička Mađarska i većina zapadnoeuropskih država, klasno segregirala žene u tri skupine. Tako je od 2008. godine moguće koristiti roditeljski dopust na tri načina, pri čemu su sve naknade i dalje paušalne te u najboljem slučaju dosežu razinu od 20 posto prosječne plaće (Saxonberg i Sirovátka 2007: 323). Ako majka u prvoj varijanti koristi kraći, dvogodišnji roditeljski dopust, ima pravo na 400 eura naknade mjesečno. Ako koristi tri godine, ima pravo na 256 eura mjesečno, a koristi li 4 godine, prvih godinu i pol ima pravo na 256 eura, a potom na tek 135 eura mjesečno (Saxonberg i Sirovátka 2007: 324). Zbog izrazitog sužavanja javne skrbi, Češka još od početka 1990-ih godina ima na raspolaganju ograničeni broj mjesta u vrtićima za djecu do tri godine, koji mogu primiti još samo jedan posto sve djece do četvrte godine života. Tako je Češka, slično kao Mađarska, uvela rad na pola radnog vremena za majke čiji su objedinjeni obiteljski dohoci bili izrazito niski, dok je 2004. godine taj fleksibilni i poluformalni institut rada za žene proširila na sve dohodovne skupine (ibid.). Tako se pridružila zapadnoeuropskom sustavu 1,5-hraniteljskog modela, kakvoga putem korporativno-konzervativnog modela sužene i klasno raslojene socijalne države održavaju Francuska, Norveška i Finska (Kocourková 2009: 64). Riječ je o uvođenju hraniteljskog modela koji se temelji na familijalizaciji dječje skrbi uz tek simbolične naknade za dugotrajni roditeljski dopust namijenjen majkama, na temelju čega dolazi do njihova dugoročnog odstranjivanja s formalnog tržišta rada i tek marginalnog povratnog pripuštanja u nj kao fleksibilno odbačene i privremene radne snage. Sličnu regresivnu politiku bilo je moguće pratiti i u Rusiji, nekadašnjem prototipu i revolucionarnom uzoru socijalističkih emancipacijskih politika. Uvođenjem kapitalizma, Rusija je smanjila naknadu za jednogodišnji porodiljni dopust, koji je u doba socijalizma bio plaćen u visini 100 posto majčine plaće te refundiran iz socijalnih fondova pripojenih poduzećima (Teplova 192

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

2007: 292). Majke su nakon 1990. godine dobile pravo na porodiljnu naknadu (140 dana) u visini 100 posto njihove plaće, ali s određenom gornjom granicom koja mjesečno ne smije prelaziti 85-kratnik minimalne mjesečne plaće. Roditeljski dopust više nije plaćen postotno s obzirom na visinu majčine plaće već paušalno, pri čemu je riječ tek o neprikrivenom dodatku za skrb kod kuće. Naime, ova paušalna naknada iznosi tek 17 američkih dolara. To samo po sebi mnogo govori jer je u vrijeme tog obračuna prag siromaštva definiran na razini 200 dolara (Teplova 2007: 313). Pritom je od ključnog značaja da je Ruska federacija već u najranijem razdoblju tranzicije između 1989. i 1990. godine produljila roditeljski dopust s godine dana na godinu i pol. Dodala je i mogućnost korištenja neplaćenog roditeljskog dopusta do djetetove treće godine života, istovremeno uvodeći rad na pola radnog vremena ili rad kod kuće, kako za majke na plaćenom, tako i za one na neplaćenom roditeljskom dopustu (Teplova 2007: 297). Slično bilježimo u baltičkim državama, koje su prvih godina zadržale stopostotnu naknadu za vrijeme porodiljnog dopusta, ali su sve do jedne produljile roditeljski dopust za majke na tri godine, koji, uz djelomičnu iznimku Estonije, isplaćuju paušalno (Aidukaite 2006: 5). U tom nam smislu mnogo govori podatak da je Latvija već 1992., a Litva 1995. godine ukinula dodatak za samohrane majke što je, naravno, bilo još jedno od očuvanih nasljeđa socijalizma (ibid.). Na temelju ovog osnovnog pregleda, možemo sumirati da su se uspostavom kapitalističkog sistema i izmjenom modela socijalne države, naknade za kratkotrajniji porodiljni dopust uglavnom smanjile, dok su se naknade za što dulji roditeljski dopust u cijelosti preoblikovale i to po uzoru na zapadnoeuropske modele minimalne ili djelomične socijalne države: 1. Unatoč formalno osiguranom pravu majke na korištenje roditeljske naknade, potonja se ne isplaćuje. U iznimnim 193

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

slučajevima, u obliku paušalne naknade ili naknade ispod minimuma na temelju cenzusnih postavki, osigurana je tek selektivno odabranoj i dodatno suženoj skupini žena, čiji se obiteljski dohoci kreću ispod praga siromaštva. To je operativni princip liberalnog modela socijalne države u koji je skliznula Poljska i tako stala uz bok zapadnim državama kao što su SAD, Velika Britanija, Cipar, Malta itd.83 2. Roditeljska naknada je kombinirana i nije plaćena u cijelosti. To znači da može biti ili mješavina različito kombiniranih postavki – gornje ograničene naknade majčinog dohotka za određeno razdoblje te paušalnog iznosa ispod minimuma za preostalo razdoblje, ili kombinacija paušalne isplate ispod minimuma za početno razdoblje te izostanka naknade za preostalo razdoblje. To je tipično za konzervativno-korporativni model socijalne države kojega je, u tom pogledu, prihvatila i Hrvatska. 3. Roditeljska je naknada u najboljem slučaju plaćena tek do određene postotne visine majčinog dohotka. Dakle, naknada više nije isplaćena u visini 100 posto majčine plaće,84 što je uz istodobno uvođenje rada na pola radnog vremena tipično za socijaldemokratski model kapitalističke države, prema kojemu klizi i Slovenija. U svim je slučajevima riječ o uspostavljanju ekonomske ovisnosti žena o drugim članovima obitelji, posebice o partnerima, što uz istodobno sužavanje dječje skrbi te produljivanje roditeljskog dopusta vodi u institucionalno uspostavljanje i formiranje hraniteljskog modela. Nužno je naglasiti da postotna naknada s donjom granicom, koja se kreće tek u određenoj visini majčine plaće, kotira više od paušalne ili pak cenzusno određene naknade

83 Slično je i u Bugarskoj, Armeniji te Gruziji, gdje roditeljski dopust po isteku porodiljnog dopusta također više nije plaćen (Deven i Moss 2002: 243). 84 Pri izradi sheme oslonila sam se na neke ishodišne točke iznesene u International Review of Leave Policies (2011: 18).

194

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

ispod minimuma; međutim, kako nije isplaćena u potpunosti, i dalje dovodi do financijske ranjivosti, a time i do ovisnosti majke, koja je stoga i utoliko veća među onima s minimalnim plaćama. S time se također sve više suočavamo na našim užim i širim prostorima. Tako je, prema podacima Eurostata, Slovenija nakon 1991. godine, kao jedina od nekadašnjih europskih socijalističkih država i u tom pogledu jedna od rijetkih nasljednica baštine jugoslavenskog socijalizma, zadržala punu, stopostotnu naknadu majčine plaće za godinu dana trajanja kako porodiljnog, tako i roditeljskog dopusta. To je prvenstveno bila posljedica sretnog spleta okolnosti, odnosno proceduralnih komplikacija i kalkulacija različitih vlada, ali i otpora feministkinja staroga kova; naime, već su ranih 1990-ih godina, uvođenjem “demokracije”, naravno, nastupile ofenzivne konzervativne snage, koje su parlamentarnom procedurom htjele produljiti trajanje dopusta, uz odgovarajuće smanjene naknade. Njima su se pridružile sve liberalno usmjerene stranke kapitala. Tako je nastupanjem stranačke demokracije odmah uslijedilo razdoblje “rasprave” o tome treba li produljiti dopust za dječju njegu i skrb na dvije ili tri godine. U srpnju 1993. godine, Parlament je jednoglasno prihvatio Rezoluciju o temeljima oblikovanja obiteljske politike u Republici Sloveniji, kojom su zacrtane smjernice za dugoročno preoblikovanje sustava porodiljnog dopusta i dječje skrbi, i koju su poduprle sve tadašnje stranke, tj. LDS (Liberalna demokracija Slovenije), ZLSD (Udružena lista socijaldemokrata), SKD (Slovenski demokršćani), SDS (Slovenska demokratska stranka), SD (Socijaldemokrati) i Zeleni (Korintus i Stropnik 2009: 144). Među njezinim načelima i odredbama ističu se tri postavke: prva kaže da će država “traži[ti] mogućnosti za možebitno produljenje porodiljnog dopusta (na dvije odnosno tri godine)”; druga navodi da će država pomoći u “širenju” mogućnosti rada na kraće radno vrijeme – koji je prije, u Jugoslaviji, 195

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

iznimno postojao samo za roditelje teško bolesne djece – na sve “roditelje” djece do tri godine, što nudi kao “pravo”; dok je treća postavka uvela posve novi institut nastavka domestifikacije žena, tj. u obliku “dodatka za skrb i odgoj djece do tri godine […] koja nisu uključena u vrtić ili drugi društveno organizirani i subvencionirani oblik odgoja i skrbi” (Uradni list RS 40/1993). Potonji institut, koji vodi u eksplicitno odstranjivanje majki s tržišta rada i njihovu dugoročnu domestifikaciju, ova je Rezolucija ponudila kao oblik “povećanja slobode pojedinca” jer bi država uvođenjem novčanog dodatka, umjesto da se pobrine za institucionalno organiziranu i profesionalno osiguranu skrb, navodno dobrohotno “omogućila slobodni izbor” roditeljima pri “zadovoljavanju potrebe” za dječjom skrbi (ibid.). U skladu s tom postavkom, 2000. godine su stranke desnog centra također predlagale uvođenje dodatka za dječju skrb kod kuće, i to od djetetove prve godine do polaska u školu, u visini pola iznosa naknade za javni vrtić (Korintus i Stropnik 2009: 150). Povijest razvoja ovih događaja govori da su SKD (Slovenska demokršćanska stranka) i SNS (Slovenska nacionalna stranka) 1991. i 1992. godine htjele produljiti dopust za njegu i skrb o djeci do tri godine, pri čemu su predlagale stopostotnu nadoknadu majčine plaće za prvu godinu dopusta, 70 posto za drugu te 50 posto za zadnju, treću godinu. Godine 1994. SKD je nadogradila svoj zahtjev prijedlogom da se obavezno trogodišnje korištenje roditeljskog dopusta produlji uz mogućnost odabira korištenja daljnjih dviju godina dopusta bez naknade, te uz rad na pola radnog vremena dok dijete ne navrši pet i pol godina (Korintus i Stropnik 2009: 145). U prosincu 1995. godine, SKD je izmijenila svoj prijedlog: predložila je produljenje roditeljskog dopusta na dvije godine s 90-postotnom naknadom za drugu godinu te mogućnošću produljenog korištenja roditeljskog dopusta za još godinu dana do djetetove treće godine bez naknade, te s pokrivenim socijalnim doprinosima iz državnog proračuna. SKD je 196

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

tek u ovaj prijedlog, kojim je znatno rastegnula dopust za majke, uvrstila i uvođenje četrnaestodnevnog dopusta za očeve (Korintus i Stropnik 2009: 151). ZLSD (Udružena lista socijaldemokrata) nije se zauzimala za produljivanje dopusta jer se to izvana činilo odviše konzervativnim. Umjesto toga, nastupila je sa socijaldemokratskim prijedlogom da se skrati broj sati koje dijete provede u vrtiću. Dakle, zalagala se za redukciju radnog vremena vrtića i, vezano s tim, za uvođenje rada na pola radnog vremena za majke, kako bi “lakše usklađivale obiteljske obveze s radom izvan doma” (Korintus i Stropnik 2009: 146). Konačni je rezultat bio prihvaćanje novog zakona o roditeljskoj skrbi i obiteljskim primanjima 2002. godine. Uveden je produljeni roditeljski dopust po rođenju trećeg djeteta odnosno “kada roditelji po rođenju djeteta već otprije odgajaju i skrbe o najmanje dvoje djece do 8 godina” te je proširen institut rada na pola radnog vremena za majke sve djece do tri godine, a ne samo one koja su teško bolesna (Korintus i Stropnik 2009: 149). Tako je novi Zakon “predstavljao kompromis između pozicija lijevog i desnog centra” obaju stranaka kapitalističke demokracije koje su, svaka na svoj način, drugačijim, ali komplementarnim pristupima zagovarale sužavanje javne skrbi i domestifikaciju žena: prva pozivanjem na (doduše, već odavna razgrađene) tradicionalne vrijednosti i kršćanski etos, a druga na Europsku direktivu i europske humanističko-prosvjetiteljske vrijednosti (2009: 146). Tako se, umjesto uvođenja izrazito produljenog roditeljskog dopusta i sve manjih naknada tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, desetljeće i pol kasnije najprije pojavila gornja granica naknade, koja je punu, stopostotnu nadoknadu plaće za roditeljski dopust, koja je bila na snazi prije 2012. godine, ograničila tek na 2,5-kratnik prosječne mjesečne plaće, a po uvođenju Zakona o uravnoteženju financija 2013. godine tek na dvokratnik prosječne mjesečne plaće (Ma. Ja. 2013). Prva Janšina vlada, zajedno s katoličkim taborom i tadašnjim ministrom Drobničem, još je 197

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

prije toga, sredinom 2005. godine, predlagala smanjenje naknade za majke, i to na 80 do 85 posto plaće. Druga je Janšina vlada 2012. godine, uz istovremeno smanjivanje poreza na kapitalnu dobit, u sklopu “paketa ušteda” zacrtala drugačiji tip redukcije, i to stopostotnu naknadu za prva tri mjeseca, ali tek u visini prosječne plaće u državi, za daljnja tri mjeseca još samo 90-postotnu naknadu, a za zadnjih pola godine tek 80-postotnu naknadu, isto tako u visini prosječne plaće (J. S. S. 2012). Majke danas primaju naknadu u visini tek 90 posto njihove plaće s gornje ograničenim dvokratnikom prosječne plaće, ali moguće je očekivati da će se, u skladu s pritiscima kapitala, prvenstveno “inozemnih ulagača” i domaćih interesnih lobija koji se iza njih skrivaju, visina ove naknade dodatno smanjivati. Tako Slovenija pod izlikom štednje u javnom sektoru – a uz istovremeno snižavanje poreza na dobit za kapital, što zapravo osiromašuje javnu blagajnu – u postavci naknade roditeljskog dopusta klizi u socijaldemokratski obrazac kapitalističke socijalne države. S time u vezi, jednako je značajno da je kapitalistička država Slovenija za majke s malom djecom uvela rad na pola radnog vremena, te ga službenim aktima i zakonima konsolidirala 2001. godine (Uradni list RS 97/2001). Tako je na drugačiji način, perfidnije i ne eksplicitno konzervativno, prešutno produljila roditeljski dopust za majke jer taj institut pretpostavlja da se o djetetu te dobi, ali i kasnije, barem djelomično ili pak u potpunosti skrbi kod kuće. U tom pogledu, kada je riječ o konačnom ukidanju punih naknada, što je vrlo važna baština jugoslavenskog socijalizma, Slovenija se pridružuje Hrvatskoj. I ondje se sustav prethodno punih naknada preoblikovao jer ga, prema službeno dostupnim podacima, barem od 2004. godine obilježava kombinatorni pristup. Tako je šestomjesečni porodiljni dopust i dalje plaćen u visini stopostotnog udjela majčine plaće, dok je preostalih šest mjeseci roditeljskog dopusta plaćeno samo paušalno, i to od jedva 220 do najviše 330 eura mjesečno. Dakle, Hrvatska više ne 198

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

poznaje postotni obračun visine roditeljske naknade, već samo onaj krajnje nepovoljni, paušalni. Majke mogu produljiti korištenje dopusta ako prijeđu na rad na pola radnog vremena: u tom se slučaju duljina dopusta najmanje udvostručuje, dok se naknada prepolovljuje. Istovremeno, majka može produljiti korištenje roditeljskog dopusta do djetetove treće godine, ali u tom slučaju mora otkazati ugovor o radu. Tako je i Hrvatska na različite načine implicitno produljila roditeljski dopust uz istovremeno osjetno snižavanje naknade (ILO 2011: 137). Obje kombinacije potplaćenog i produljenog roditeljskog dopusta u objema državama imaju tektonske posljedice. One su dio višeslojne sheme kojom političkoekonomski sistem stremi dodatnom rezanju kako transfera, tako i javnog sustava dječje skrbi. S jedne strane, radi se o strukturno konfiguriranom sužavanju naknada i socijalnih prava, a time i o rušenju ekonomske neovisnosti žena; s druge strane, i to upravo u ovoj kombinaciji, iz naše se perspektive također radi o aranžiranju druge vrste strukturnih pomaka. Naime, kapitalistička država na temelju okrnjenih naknada navodi majke iz viših dohodovnih razreda da se zbog preniskih naknada, koje više ne dosežu stopostotni iznos nadoknade plaće, odreknu korištenja roditeljskog dopusta u cijelosti ili barem djelomično, da bi se tako, sada već u pravilu, već nakon korištenja obaveznog porodiljnog dopusta što brže vratile na radno mjesto te povratile punu isplatu plaće.85 Istovremeno, skrb o dojenčetu – zbog vremenske razlike između njegove dobi i početne dobi u kojoj još postojeće jaslice primaju djecu – prenose na sivu ekonomiju ili na druge vrste starateljskog prekarijata u poluformalnom sektoru koji, primjerice, Hrvatska prilagođava aktivnim uvođenjem potplaćenih i nezaštićenih licenciranih 85 Iz dokumenata ILO-a je očito da Hrvatska sada i zakonski dopušta upravo tu mogućnost. Naime, u Zakonu o radu piše da radnica može iznimno i na vlastitu inicijativu prekinuti korištenje dopusta i prije nego što dijete napuni šest mjeseci te ako su od rođenja djeteta protekla barem 42 dana (ILO 2011).

199

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dadilja u kući (Burcar 2013). Stoga će ukidanje naknade u visini pune isplate majčine plaće, uz istovremeno uvođenje i gornje granice s obzirom na prosječnu plaću u Sloveniji, imati jednake klasno diferencirane učinke kao što ih u Hrvatskoj već nekoliko godina ima paušalno odmjerena šestomjesečna naknada u visini od samo 330 eura. Ondje se prema službenim statistikama čak 40 posto žena s višim dohocima vraća na posao prije vremena, dok dječju skrb prepuštaju dadiljama u kući za plaću koja je još niža (260 eura) od paušalne roditeljske naknade koju bi u pravilu i same primile za dječju skrb kod kuće (Turčin, Jutarnji list, 23. kolovoza 2011.). Tako se uspostavlja i produbljuje klasna diferencijacija među ženama, a i među majkama. Naime, takav sustav različitih kombinacija potplaćenih i istodobno produljenih dopusta sve ostale žene, zbog minimalnih plaća i opće ekonomske deprivilegiranosti, prisiljava da uz cjenovno sve nedostupnije ili već sužene starateljske kapacitete u javnim vrtićima produljuju dopust za dječju skrb kod kuće u zamjenu za dodatak za skrb ispod minimuma, ili da se kasnije pomire s nepunim, atipičnim zaposlenjima kao što je rad na pola radnog vremena. Oboje, a naročito institut rada na pola radnog vremena, koji jednako tako djeluje kao prešutni institut produljenog dopusta za dječju skrb kod kuće, smanjuje potražnju za raspoloživim mjestima u vrtićima, dok kapitalističkoj državi omogućuje da pod izlikom premalog broja djece još više sužava mrežu javne skrbi. Sve navedeno dovodi buduće majke u sve začaraniji krug jer su se, sve više, ne svojom voljom, prisiljene držati poluformalnog instituta rada na pola radnog vremena. To će dovesti do jednakog povratnog učinka i na kadrovsku politiku te politiku zapošljavanja u ustanovama za javnu skrb, s čime će biti povezani i novi rezovi u tom sustavu. Radi se o tipičnoj prijenosu već desetljećima postojećih zapadnih kapitalističkih praksi u svim trima oblicima minimalne ili djelomične socijalne države na naš prostor, i to uz dalekosežno 200

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

štetne sistemske posljedice. Stoga je tek u ovako razrađenom kontekstu moguće razumjeti svu težinu, a time i pozicioniranost politike koja se skriva iza naizgled usputnog komentara nekadašnjeg ministra obrazovanja iz 2012. godine. On, slično kao njegov češki kolega iz Ministarstva financija godinama prije njega, govori o “uštedama” u javnom sektoru, naravno u korist i za interese kapitala, na način koji zapošljavanje nastavnica na puno radno vrijeme etiketira kao “preopterećenje”. Takozvane uštede u javnom sektoru (uštede za kapital) odnose se, dakle, na sužavanje mjesta za skrb i na ukidanje cjelodnevne dječje skrbi, što stoga sve više predviđa zapošljavanje kako majki, tako i odgojnog kadra samo na pola radnog vremena. Na taj se način uvodi već dobro poznata zapadnoeuropska platforma prema kojoj će se vrtići sve više dijeliti na one s punim i one s polovičnim radnim vremenom, što također podrazumijeva oblik ograničavanja dostupnosti cjelodnevne skrbi i s time povezano klasno raslojavanje ne samo među majkama, već i među njihovom djecom. Potonja će zbog kraće skrbi biti sve više prepuštena sadržajno krnjim i tek dopunskim odgojno-obrazovnim programima, s naglaskom na privremenoj skrbi od tek nekoliko sati, ali ne i na sustavnom obrazovanju te kognitivnom razvoju.

Sužavanje i razgradnja javnog sustava dječje skrbi Osim sužavanja visine naknada, novorestaurirane kapitalističke države nekadašnjeg socijalističkog bloka eksplicitno su ili implicitno rastegnule porodiljni i roditeljski dopust po uzoru na zapadnoeuropske u prosjeku na tri godine ili više. Istovremeno su uglavnom razgradile i prethodno široko razgranatu mrežu javne i cjelodnevne dječje skrbi. Paralelno s produljivanjem roditeljskog dopusta i uvođenjem plaćanja potonjeg ispod minimuma, znatno su suzile ili gotovo u cijelosti ukinule mrežu javne dječje 201

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

skrbi, posebice one mlađe od tri godine (Saxonberg i Sirovátka 2006: 189). U ovome se također odražava strukturna logika produljivanja roditeljskog dopusta uz naknade ispod minimuma u novouspostavljenim kapitalističkim sistemima, kojima je zajednička težnja za individualizacijom i privatizacijom, a time i za “familijalizacijom” dječje skrbi. Tako su, uz Poljsku, i Češka, Slovačka, Mađarska, Litva i Rumunjska gotovo u cijelosti ukinule odgojno-starateljske ustanove za djecu do tri godine starosti te se pokrivenost kreće još samo od 2 do 10 posto cjelokupne populacije djece do tri godine (Plantanega et al. 2008: 51). To ih je već krajem 1990-ih smjestilo uz bok zapadnoeuropskim državama, među kojima su po raspoloživim mjestima za javnu skrb djece do tri godine najniže kotirale i još uvijek kotiraju, primjerice, Njemačka, Nizozemska i Luksemburg (2%), Velika Britanija (24%), Italija (6%), Austrija (9%), Španjolska (10%), Portugal i Grčka (11%) te Norveška (12%) (Meyers et al. 1999: 127). Produljivanje roditeljskih dopusta, uz paralelnu razgradnju sustava javne skrbi za djecu, naročito onu do tri godine, stoga djeluje sinergijski jer je riječ o međusobno strukturno isprepletenim mehanizmima na temelju kojih se dugoročno potiskuje žene iz formalne ekonomije rada i premješta u privatnost doma. Ova je kombinatorika antitetična emancipacijskim politikama i tekovinama socijalizma. Majke, i općenito sve žene, za razliku od ranije, u potpunosti strukturno ograničava te ih zarobljava u drugorazredni i stoga od muškaraca još više degradirani ekonomsko-socijalni položaj. Također, u prvi plan sve više dolazi i ono što je socijalizam odstranio svojim sistemski provedenim emancipacijskim politikama – da se u sistemima gdje više nije osigurana institucionalno podržana i razgranata cjelodnevna dječja skrb (uz istovremeno produljivanje dopusta), sve žene, bez obzira na njihove stvarne biološke reproduktivne sposobnosti ili želju za majčinstvom, već unaprijed reducira i stoga izrazito diskriminacijski tretira isključivo kao reduktivno biološki označene 202

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

pojave. Ako je u socijalizmu vrijedilo da je majčinstvo, zbog podruštvljenja kako kućanstva, tako i dječje skrbi, bilo tek jedna od mogućih društveno podržanih uloga koja više ne može vladati ženom i definirati je u cijelosti, u kapitalizmu – koji ustraje na privatiziranju dječje skrbi i troškova povezanih sa socijalnom reprodukcijom – pogled na ženu je biološko deterministički ukalupljen, dok je majčinstvo zamišljeno kao središnja i primarna uloga koja njome vlada u cijelosti, i stoga je već unaprijed isključuje. Stoga će žene ponovnom uspostavom kapitalističkog društvenog poretka, bez obzira na stvarne biološke reproduktivne mogućnosti ili želju za djetetom, biti sve više tretirane samo kao potencijalne biološke majke čija bi radna participacija – zbog dulje porodiljne odsutnosti, a prije svega zbog reducirane mreže skrbi – uglavnom trebala biti tek sekundarne ili privremene prirode. U ovome se očituje dvostruka logika kapitala: on ustraje na privatiziranju socijalno-reproduktivnog rada i nameće ga ženama, a upravo zbog toga sve žene istovremeno tretira kao radnu snagu koju ne vrijedi zapošljavati kao jednakovrijednu muškarcima, već samo marginalno, na za to segregiranim radnim mjestima, kao što su ona na pola radnog vremena, a utoliko manje na vodećim ili odgovornim položajima. Pritom izgleda kao da je obitelj, bez obzira na njezin pojavni oblik, odvojena od političke ekonomije, a ne zajednica koja je u nju ugrađena. Za bolje razumijevanje raspona te problematike i negativnih posljedica na ekonomsko i socijalno državljanstvo žena, nudimo pregled određenih primjera razgradnje cjelodnevne infrastrukture dječjeg odgoja i skrbi, pri čemu valja uzeti u obzir da je sličan obrazac, ali u drugačijim oblicima i rasponu, pod pritiskom međunarodnih financijskih ustanova uveden u najšire prostore Istočne i Jugoistočne Europe. Jedan od najočitijih primjera takve razgradnje, a time i preoblikovanja hraniteljskog modela unutar liberalnog sustava socijalne kapitalističke države, upravo je Poljska. Kada je uzde vlasti preuzela politička jezgra sindikata 203

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Solidarnost, Poljska je, slično kao Mađarska reformama 1989. i 1990. godine, gotovo u potpunosti ukinula financiranje odgojno-starateljskih ustanova za djecu do tri godine. One stoga mogu primiti još samo dva posto sve djece, a država je istovremeno smanjila i financiranje ustanova za djecu starije dobi (Glass i Fodor 2007: 337). Posljedica je bila ta da je između 1989. i 2003. godine u Poljskoj zatvoreno čak tri četvrtine svih starateljskih centara za djecu do tri godine i barem jedna trećina vrtića za djecu od treće do šeste godine života u urbanim središtima, a izvan većih gradskih središta čak polovica (Heinen i Wator 2006: 201). Dakle, ako je još 1989. godine broj vrtića i jaslica za djecu do tri godine obuhvaćao, doduše, skromnih 1533 ustanova, godine 2006. ta je brojka u 38-milijunskoj Poljskoj pala na još mizernijih 400 javnih ustanova (ibid.). Nastalu zjapeću nišu djelomično su ispunile novouvedene privatne i profitno usmjerene starateljske ustanove čije usluge, naravno, ostaju van dosega većini žena jer prosječni troškovi za mjesec dana zbrinjavanja jednog djeteta iznose 80 posto prosječnog prihoda majki (Glass i Fodor 2007: 337). Stoga je nezaposlenost među ženama s djecom do šest godina vrtoglavo narasla – već je 1993. godine čak 36 posto majki uslijed pomanjkanja mjesta u vrtiću bilo primorano ostati kod kuće, dok su druge morale potražiti pomoć rođakinja ili svojih umirovljenih ili nezaposlenih majki, uglavnom i dalje radno aktivnih baka. One su se, slično kao njihove vršnjakinje u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, počele prijevremeno umirovljivati kako bi kćerima, uslijed pomanjkanja mjesta za skrb u javnim vrtićima i cjenovne nedostupnosti šačice privatnih, omogućile povratak na tržište rada, ugrožavajući time vlastitu socijalnu sigurnost zbog preniske mirovine (Rudolph et al. 1994). Tako se samo između 1985. i 1995. godine udio žena koje su zbog jedva postojeće mreže skrbi morale potražiti pomoć rođakinja kako bi se nakon plaćenog porodiljnog dopusta vratile na radno mjesto, povećao s 10 na gotovo 60 posto (Glass i Fodor 2007: 340). 204

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

Za razliku od korporativnog sustava u kojem se majke zbog sužene mreže skrbi isključuje s tržišta radne snage uz dugotrajne dopuste koji su plaćeni ispod minimuma i nedostatni za preživljavanje, liberalnom modelu koji je usvojila kapitalistička Poljska svojstveno je da je većina majki, ako ne prenese starateljski rad na rođakinje odmah po isteku kraćeg plaćenog porodiljnog dopusta, prisiljena automatski istupiti s tržišta rada. Dakle, neplaćen roditeljski dopust, na koji, doduše, imaju pravo samo najsiromašnije žene, djeluje kao strukturni poticaj koji majkama olakšava takvu odluku jer ih, uslijed izostanka naknade, više ništa ne veže za radno mjesto. Jednako kao i korporativni, poljski liberalni model u sinergiji s politikom naknade roditeljskih dopusta i izostankom mreže skrbi također potiče dugotrajno izbivanje majke s formalnog tržišta rada, pri čemu je kod liberalnog modela riječ o specifičnom načinu rasterećivanja kapitala financijske i druge odgovornosti za socijalnu reprodukciju vlastite radne snage. Umjesto u obliku skromnih bonusa ispod minimuma za dugotrajne roditeljske dopuste, koje korporativni model nudi u zamjenu za izostanak ulaganja u javnu skrb i čime konsolidira mjesto majki u potisnutoj privatnoj sferi, liberalni model određeni postotak naknada, koje su također ispod minimuma, namjenjuje samo financijski najslabijim radnicama u obliku subvencije dječje skrbi kod kuće, dok svoju akumulaciju kapitala dodatno povećava u obliku dobrovoljnog prijenosa reproduktivnog rada na pleća najšireg rodbinskog kruga ostalih majki ili računa na njihovo dobrovoljno, a zapravo uslijed pomanjkanja skrbi strukturno poticano izbivanje s tržišta rada, uz istodobni izostanak čak i bonusa za skrb ispod minimuma. Na taj se način Poljska 1990. godine pridružila američkom, australskom i novozelandskom sustavu ograničavanja socijalnog i ekonomskog državljanstva žena u ime specifičnog modela kapitalističke socijalne države koji svojom politikom uspostavlja i potiče obiteljski model dječje skrbi, a time i hraniteljski model koji razgrađuje ekonomsku neovisnost majke. 205

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Kako je tekla razgradnja javne mreže cjelodnevne i cjenovno dostupne dječje skrbi te kakve je posljedice imala u novorestauriranim kapitalističkim državama koje su prešle na korporativni model naknade i produljenja roditeljskog dopusta moguće je jasno vidjeti na primjerima Češke, Rusije i Istočne Njemačke. Kada je Češka uvela trogodišnji odnosno četverogodišnji produljeni i potplaćeni roditeljski dopust za majke (paušal od 305 eura mjesečno podrazumijeva tek 40 posto bruto prosječnog dohotka), u potpunosti je razgradila javnu mrežu skrbi za djecu do tri godine. Ako je ta mreža, koja je bila izdašno subvencionirana te je uključivala tople obroke za najmlađe, još 1990. godine obuhvaćala 14 posto djece te dobne skupine, krajem 1990-ih godina taj je udio pao na manje od jedan posto sve djece (Koucorková 2009: 50). Ili, ako se oslonimo na podatke češkog Ureda za statistiku i izrazimo to brojkama, Češka je još 1989. godine raspolagala s 1313 ustanova i 53 000 slobodnih mjesta za djecu do tri godine, a 1993. godine ta je brojka pala na samo 247 ustanova, koje su sve zajedno raspolagale s tek 9000 mjesta. Do 2003. godine već ionako smanjeni broj slobodnih mjesta sveden je na skromnih 1700 za cijelu državu tako što je broj takvih ustanova dodatno reduciran na jedva 60 (Saxonberg i Sirovátka 2007: 325). Dakle, novorestaurirana kapitalistička Češka je od 1989. do 2003. godine ukinula čak 1253 starateljske ustanove i više od 50 000 slobodnih mjesta samo za djecu do tri godine. Danas jaslice postoje samo u većim gradovima i namijenjene su samo imućnijem sloju jer je Češka, uz ograničavanje broja ustanova istodobno preostalima smanjila opseg subvencija, što je za nekoliko puta podignulo cijenu u još postojećim jaslicama (ibid.). Dakle, radi se o reverzibilnoj politici naspram one u socijalizmu – javna infrastruktura namijenjena je imućnijima, dok se većina žena mora zadovoljiti izrazito potplaćenom i dugogodišnjom dječjom skrbi kod kuće. Potonjima je do 2005. godine bilo dozvoljeno da im djeca pohađaju vrtić samo pet dana mjesečno, 206

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

što je ekvivalentno takozvanoj minisocijalizaciji u obliku povremenih skupina za igru – a to je i obrazac koji poznaju Belgija i Nizozemska, uz visoki udio majki zaposlenih samo na pola radnog vremena. Od 2005. godine ponuđena im je “mogućnost” da djecu upišu u vrtić tek između treće i četvrte godine života, ali samo na četiri sata dnevno, dok one same i dalje koriste produljeni četverogodišnji dopust ili se zadovoljavaju tek s radom na pola radnog vremena (Koucorková 2009: 58). To je oblik privikavanja na poluformalnu vrstu rada, kojom se majka po isteku dugotrajnog roditeljskog dopusta, kao potpuno dekvalificirana i stoga teže zaposliva, drži na margini formalne ekonomije. I u češkom je slučaju, dakle, kombinacija produljenog i tek simbolično plaćenog roditeljskog dopusta, koji ne omogućuje osnovnu, a kamoli samostalnu egzistenciju, povezana s demontiranom mrežom skrbi i pratećim ograničenjima pri zapošljavanju za žene (Saxonberg i Sirovátka 2007: 324) temeljna strukturna mjera kojom se žene i trajno odguruje u privatnu domenu. Isti obrazac od početka 1990-ih godina prevladava u Rusiji, a još je upečatljiviji u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj zbog komparativne perspektive između nekoć različitih političkih jedinica, DDR-a i BRD-a. Progon žena iz formalne ekonomije rada u privatnu domenu u Rusiji također ne bi bio moguć samo zbog produljenja roditeljskog dopusta – koji je plaćen ispod minimuma i pred kraj posve neplaćen – na tri godine. Zato se paralelno odvijala i demontaža prethodno izdašno subvencioniranog, širokog sustava javne dječje skrbi jer tek to dvoje u kombinaciji predstavlja strukturnu ekstenziju kojom je moguće dovesti do veće domestifikacije žena. Pritom ne treba zanemariti podatak da su ondje, slično kao drugdje u istočnoeuropskom bloku, starateljske mreže većinom bile priključene poduzećima te su se financijski oslanjale neposredno na njihove fondove. Između 1990. i 2000. godine, novorestaurirana kapitalistička Rusija gotovo je prepolovila broj ustanova javne skrbi. Dok je još 1990. godine 207

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

imala skoro 88 000 takvih jedinica, njihov je broj do 2000. godine drastično smanjila na 53 000 (Teplova 2007: 292). Tako je po diktatu Međunarodnog monetarnog fonda u jednom desetljeću zatvorila 35 000 najrazličitijih starateljskih ustanova. Posljedica je bila kolaps sustava javne dječje skrbi, i to ne samo za djecu do tri godine – tj. starosnu dob koja se otada podudara s istekom produljenog i potplaćenog roditeljskog dopusta za majke – već i za svu drugu predškolsku djecu stariju od tri godine. Dok je 1990. godine u odgojno-starateljske ustanove bilo moguće upisati više od devet milijuna djece iz te više dobne skupine, ovaj se broj 2000. godine smanjio na četiri milijuna i dvjesto tisuća djece starije od tri godine (ibid.); dakle, bilo je moguće upisati čak pet milijuna djece manje. Tako je kapitalistička Rusija, na temelju produljivanja roditeljskog dopusta i paralelnog sužavanja mjesta za skrb o djeci svih starosnih dobi preoblikovala strukturna ograničenja i uvjete za prijenos većine skrbi u privatnu domenu, što predstavlja potpuni preokret u usporedbi sa socijalističkim razdobljem. Naime, u Sovjetskom savezu u cjelodnevne i izdašno subvencionirane ustanove za skrb bilo je upisano čak 84 posto sve predškolske djece starije od tri godine, a to je odgovaralo i stopi zaposlenja žena, koja je iznosila čak 99,97 posto (Teplova 2007: 302). To znači da je “postotak zaposlenih žena bio gotovo jednak postotku žena u broju stanovnika” (Tomšič 1978a: 149; Teplova 2007: 301). U iznova kapitalistički prestrukturiranoj Rusiji je, uz izrazito sužavanje kapaciteta, većina starateljskog rada među predškolskom djecom prisilno obavljana kod kuće – o čak 47 posto djece starije od tri godine kod kuće skrbe majke i tek u manjem, 7-postotnom udjelu, bake. Gledano u cijelosti, u skrb kod kuće uključeno je 60 posto predškolske djece svih dobi (Teplova 2007: 292–293). Sukladno tome, padao je i udio zaposlenih žena: stopa zaposlenih žena je sa standardnih 99,97 posto sredinom 1980-ih godina pala na 82 posto 1994. godine, a 2001. godine već 208

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

na 64 posto, pri čemu valja uzeti u obzir da je taj postotak za majke s predškolskom djecom bio još niži te je iznosio jedva 48 posto (2007: 304).86 Istovremeno je pod izlikom integracijskih politika vrtoglavo porastao udio majki zaposlenih tek na pola radnog vremena, te je spomenuti već 1994. godine obuhvaćao čak 36 posto majki s malom djecom od inače tek 48 posto svih zaposlenih majki (2007: 305). U oba slučaja, kako pri povratku instituta majke-kućanice, tako i pri ograničenom zapošljavanju majki samo na pola radnog vremena, radi se o nedobrovoljnim, strukturnim i ograničenim izborima koji to zapravo nisu, jer ih oblikuju širi političkoekonomski čimbenici. Oni potiskuju majke u novopreuzetoj ulozi cjelodnevnih kućanica s formalnog tržišta rada u neformalne oblike industrijskog i uslužnog rada kod kuće, a majke zaposlene na pola radnog vremena u poluformalne oblike rada. Politika koja teži obiteljskoj skrbi i uvođenju 1,5-hraniteljskog modela, po uzoru na europski model obiteljskih politika, proglašava to vrstom rada naklonjenog ženama te reintegracijom na tržište rada. Radi se o dvije strane iste medalje, ili sastavnom dijelu politike koja individualizira i dekolektivizira izdatke povezane s izgradnjom i održavanjem javne starateljske infrastrukture na račun njezine temeljite razgradnje i istovremenog produljivanja potplaćenog roditeljskog dopusta za majke, što je komponenta korporativno-konzervativnog obrasca kapitalističke socijalne države. Aneksijom Istočne Njemačke pod zapadnonjemački model konzervativno-korporativne kapitalističke socijalne države, 86 Dok se udio zaposlenih majki smanjivao, rastao je udio majki-kućanica među udanim ženama s djecom: još je 1994. godine iznosio 17 posto, a do 2001. godine već je skočio na 23 posto (Teplova 2007: 305). Za usporedbu, u Sloveniji je – kao jednoj među rijetkima, ako ne jedinoj postsocijalističkoj državi koja je očuvala stopostotnu naknadu za trajanje porodiljnog te roditeljskog dopusta, i koja također nije eksplicitno produljivala dopust te istodobno demontirala sustav javne dječje skrbi – taj postotak zaposlenih majki s djecom do šest godina još 2009. godine iznosio čak 83,4 posto (Robila 2012: 37).

209

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

sličan su epistemološki šok i s time povezani obrat u izgradnji njihova identiteta kao ekonomski ovisnih i u privatnu sferu premještenih polusubjekata s ograničenom mogućnošću ulaska na formalno tržište rada, doživjele i istočnonjemačke žene. Za cjelovito razumijevanje raspona te demontaže, najprije valja iznijeti kratak povijesni pregled situacije prije i nakon 1991. godine. U Zapadnoj Njemačkoj prije te godine – zbog jedva postojeće mreže skrbi za predškolsku djecu, kao i uglavnom nepostojeće mreže izvanškolske skrbi i školskih ručkova – udio zaposlenih majki s djecom u dobi od 15 godina i manje kretao se tek između 40 i 56 posto (Shaffer 1981: 105), dok su majke u Istočnoj Njemačkoj bilježile više od 90-postotnu stopu zaposlenosti. U tom kontekstu stoga itekako mnogo govori činjenica da je Istočna Njemačka sve od sredine sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća imala posve razrađenu i široku mrežu jaslica i vrtića. Tako je već 1977. godine u cjelodnevne jaslice bilo upisano rekordnih 60 posto sve djece do tri godine, u cjelodnevne vrtiće čak 90 posto sve djece, a u program jutarnje i poslijepodnevne školske skrbi, što je uključivalo i topli obrok, 70 posto sve djece (Shaffer 1981: 106).87 Od presudnog je značaja bilo da su se istočnonjemački vrtići od zapadnonjemačkih, koji su postojali tek u minimalnom broju, razlikovali kako po kvaliteti, tako i po cijeni. Istočnonjemački su bili 87 Drugim riječima, do 1977. godine šestero od desetero djece do tri godine bilo je uključeno u javnu skrb, devetero od desetero u dobi od tri do šest godina išlo je u vrtić, a više od sedmero od desetero djece od prvog do četvrtog razreda osnovne škole bilo je obuhvaćeno poslijepodnevnom skrbi (Shaffer 1981: 105). U idućem se desetljeću ta brojka još i povećala jer je u jaslicama bilo osigurano mjesta za 72 posto sve djece do tri godine, a u vrtićima za 94 posto sve djece u dobi od tri do šest godina (Wolchik 1992: 62). To da se u istočnonjemačkom modelu radilo o opsežnoj infrastrukturi i promišljeno dograđenoj mreži cjelodnevne skrbi svjedoči i činjenica da je ta infrastruktura u razdoblju industrijalizacije, osim cjelodnevne skrbi u urbanim centrima, također uključivala ustanove u kojima su predškolska djeca mogla ostati cijeli tjedan i za vikend se s roditeljima vratiti kući, kao i sezonske vrtiće koji su bili otvoreni od svibnja do listopada i namijenjeni djeci seljaka kada je sezona rada u polju i nasadima bila na vrhuncu (Shaffer 1981: 106).

210

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

gotovo u potpunosti subvencionirani88 te su roditelji u cijelosti pokrivali samo trošak pelena i hrane (Rudolph et al. 1994; Shaffer 1981: 107). U istočnonjemačku mrežu vrtića i jaslica, koji su, za razliku od zapadnih, bili prilagođeni osmosatnom radnom vremenu roditelja, prije aneksije bilo je uključeno u prosjeku 80 posto djece svih dobi. Ili, kako navodi priručnik američke CIA-e, Istočna Njemačka je 1985. godine raspolagala s 13 148 predškolskih ustanova koje su cjelodnevno zbrinjavale 788 095 djece, što je obuhvaćalo 91 posto cjelokupne dječje populacije (Burant 1988: 104). Za to je vrijeme situacija u Zapadnoj Njemačkoj bila bitno drugačija. Prema službenim podacima, 1987. godine u jaslice i vrtiće bilo je moguće upisati tek tri posto djece do tri godine89 i samo oko polovicu preostale predškolske djece. Te su ustanove u zapadnom dijelu Njemačke bile i ostale otvorene samo određenim danima ili tek nekoliko sati dnevno, tj. najviše samo pola dana ili par sati ujutro i par sati poslijepodne, dok se djecu u međuvremenu odvodi kući na ručak (Meyers et al. 1999: 42). Zapadna Njemačka, odnosno BRD, aneksijom je Istočne Njemačke, odnosno DDR-a, odmah poništila sustav socijalističke socijalne države kako bi je prekrojila prema logici kapitalizma te njoj svojstvenog i tipičnog hraniteljskog modela koji strukturno prilagođava mehanizmima koji su tipični za korporativnokonzervativni model kapitalističke socijalne države. Odmah po 88 Prema sačuvanim podacima, u DDR-u je cijena cjelodnevne dječje skrbi u jaslicama (60 posto ukupnog stanovništva) iznosila najviše 1,4 istočnonjemačke marke dnevno, što znači da je izdatak roditelja za cjelotjedno zbrinjavanje djeteta u jaslicama bio jednak udjelu plaće koju su prosječni radnik ili radnica zaradili za sat i pol. Cijena za pet dana cjelodnevnog zbrinjavanja u vrtiću iznosila je tek simboličnih 35 pfeninga, dok je cijena školskog ručka bila 55 pfeninga. U taj je program stoga bilo uključeno čak dvije trećine sve djece koja su pohađala školu u dobi do 18 godina (Shaffer 1981: 107). 89 Tako je u Zapadnoj Njemačkoj 1980. godine u ustanove za skrb o djeci do tri godine bilo moguće upisati tek 26 000 djece, a 1985. godine samo njih 28 000, a u istočnonjemačke ustanove istih godina čak 284 000 i 338 000 (Tietze 1997: 222).

211

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

aneksiji, samo u istočnom dijelu Berlina ukinula je čak 18 000 mjesta za predškolsku djecu, i to usprkos pomanjkanju slobodnih mjesta u zapadnoberlinskim vrtićima, gdje je u trenutku ujedinjenja Njemačke čak 20 000 djece bilo na listi čekanja (Rosenberg 1991: 133). Gledano u cijelosti, nakon aneksije je samo između 1990. i 1998. godine u Istočnoj Njemačkoj ukinuto čak 380 000 odgojno-starateljskih mjesta za predškolsku djecu. Tako je do 1994. godine otpušteno 23 800 odgojiteljica. Broj zaposlenih u odgojno-starateljskom sektoru između 1989. i 1994. godine pao je sa 72 800 na samo 49 000 (Konrad 2015: 144–145). Dok je u Istočnoj Njemačkoj još 1991. godine u odgojnostarateljske ustanove za djecu do tri godine bilo upisano 58 posto djece, broj raspoloživih mjesta je 2002. godine obuhvaćao samo 35 posto cjelokupne generacije (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 219). Na taj je način kapitalistička država sve više približavala istočni dio zapadnonjemačkom modelu, gdje broj raspoloživih mjesta u javnoj skrbi obuhvaća samo četiri ili pet posto cijele generacije djece do tri godine i gdje su ustanove, kao i vrtići za stariju djecu većinom otvoreni samo četiri sata dnevno ili je naglasak stavljen na druženje majki i djece u skupinama za igru tek nekoliko sati tjedno (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 225; Boje i Almqvist 2000: 41). Stoga je njemačka savezna politika, uz rezanje broja raspoloživih mjesta, istodobno prestrukturirala i skratila radno vrijeme preostalih ustanova u istočnom dijelu. Od ionako izrazito suženog broja javnih ustanova, još ih je samo 35 posto otvoreno u skladu s cjelodnevnom radnom satnicom, dok ih je 2002. godine čak 28 posto bilo otvoreno na pola radnog vremena, a daljnjih 8 posto i na manje od četiri sata (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 219). Proporcionalno s postotkom zatvorenih odgojno-starateljskih mjesta i udjelom ustanova čije je radno vrijeme otpuštanjem trećine kadra suženo na samo nekoliko sati dnevno, u istočnom dijelu Njemačke također se povećavao udio majki koje su se bile prisiljene povući s tržišta rada, tj. 14 posto, ili se zaposliti samo 212

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

na pola radnog vremena.90 Godine 1996. već je 32 posto svih majki maloljetne djece bilo zaposleno samo na pola radnog vremena, a 2010. godine gotovo 49 posto. To je Istočne Njemice sve više približavalo 75-postotnom udjelu svih zapadnonjemačkih majki zaposlenih tek na pola radnog vremena (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 220). Pritom valja uzeti u obzir da je Njemačka aneksijom također uvela korporativno-konzervativni model roditeljskog dopusta, što je uz razgradnju odgojno-starateljske mreže predstavljalo dvostruki šok. Majke koje su prethodno bile naviknute na jednogodišnji i u cijelosti plaćeni porodiljni i roditeljski dopust bile su pripojene zapadnonjemačkom sustavu, gdje je dopust od sredine 1980-ih godina trajao tri godine i bio plaćen tek paušalno, a majke su na njega imale pravo samo ako su obiteljski dohoci bili izrazito niski. Dohodovni test ukinut je tek 2007. godine, ali samo zato da bi Njemačka uvela drugačiju, osuvremenjenu hraniteljsku verziju takvih isplata. Pitanje koje se nameće samo od sebe jest kako su se tako brzo i osjetno mogli suziti postojeći kapaciteti, što je uništilo razgranat i opsežan sustav cjelodnevne dječje skrbi u koji su – kao što je razvidno samo iz primjera Istočne Njemačke i Rusije – bile uključene barem dvije trećine predškolske djece. Odgovor se krije i u činjenici da je većina država socijalističkog bloka organizirala taj sustav po uzoru na Sovjetski savez te je stoga odgojno-starateljske organizacije uspostavljala tako da ih je većinom pripajala poduzećima u kojima su bili zaposleni roditelji. Dakle, neposredno ih je smjestila u radne organizacije, o kojima je ovisilo i njihovo financiranje. Kada je početkom 1990-ih godina nastupilo razdoblje prisilnih i masovnih stečajeva, raspuštanjem

90 Od toga ih se 55 posto izjasnilo da je zaposlenje na pola radnog vremena sekundarni i ekstremni izbor jer zbog majčinstva (npr. neprilagođeno radno vrijeme ustanova) nisu mogle pronaći zaposlenje na puno radno vrijeme. Daljnjih 29 posto navodi “obiteljske razloge”, što je eufemizam za pomanjkanje mjesta u vrtićima itd. (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 226).

213

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ili prestrukturiranjem poduzeća istodobno su prikladno ili lakše bile ukinute i jaslice te vrtići (Rudolph et al. 1994). U interesu novopostavljenih privatnih vlasnika nije bilo da zadrže vrtiće, a time i financijski ulažu u njih, i to posredno preko većih poreza ili neposredno iz vlastitog dohotka prije oporezivanja, jer bi to podrazumijevalo utoliko manju mogućnost dodatne privatizacije viška vrijednosti koju stvara rad. Umjesto toga, vrtiće se zajedno s poduzećima – njihovim stečajem ili preuzimanjem koje bi proveo strani (poduprt bankama) ili domaći kapital – uglavnom zatvorilo. Zgrade i ostalu infrastrukturu pretvorilo se u privatizirano vlasništvo i namijenilo širenju djelatnosti koja donosi dobit, npr. u slučaju Rusije adaptacijom u uredske, obrtničke ili druge prostore, koji su potom namijenjeni iznajmljivanju (Teplova 2007: 291). Manji broj odgojno-starateljskih ustanova koji se održao, u tako je okrnjenom obliku prenesen na općine, pri čemu se zbog srezanih izvora financiranja drastično povećala naknada za uzdržavanje po djetetu, a time i još više ograničila mogućnost pristupa ionako suženom sustavu organizirane dječje skrbi (ibid.). Jugoslavenski socijalizam u tom se pogledu razlikovao od sovjetskog, što je četrdeset godina kasnije, ponovnom restauracijom kapitalističkih odnosa, otežalo neposrednu i trenutačnu demontažu odgojno-starateljske mreže. Jugoslavenska je politika isprva slijedila sovjetski sustav pozicioniranja odgojno-starateljskih jedinica neposredno uz tvornice i druge radne organizacije. Tako je već u ožujku 1949. godine jugoslavenska vlada na federalnoj i republičkoj razini “prihvatila odredbu o osnivanju dječjih jaslica i vrtića”, čije se financiranje isprva oslanjalo na poduzeća i dohodak koji je u njima zajednički ostvaren, te su se prema toj odredbi “sva poduzeća dužna obavezno pobrinuti za izgradnju dječjih jaslica na mjestima gdje to najviše odgovara najvećem broju majki” (Tomšič 1978a: 56). Njezin je četvrti članak određivao da “poduzeća, ustanove i organizacije moraju imati vlastite dječje jaslice ako broj djece, koje bi se u takvoj ustanovi trebalo njegovati i 214

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

odgajati, premašuje 20” (ibid.). Taj je članak također nalagao da se “investitori moraju pobrinuti za izgradnju dječjih jaslica kada planiraju nova poduzeća, ustanove i organizacije u kojima bi radilo više od dvjesto radnika i službenika, ali i kada planiraju radnička naselja” (ibid.). Prevladavajući način izgradnje jedinica za skrb u prvom se desetljeću i pol poratne obnove, kao i prve faze industrijalizacije, temeljio na njihovu pozicioniranju unutar radnih organizacija, što su jugoslavenski socijalizam, i s njime povezane feminističke prakse, nedugo potom kritički preispitale. Naime, pokazalo se da takav sustav nije omogućavao širu skrb, odnosno uključivanje i druge djece (recimo, djece na selu, gdje nije bilo tvornica ili razgranate mreže seoskih zadruga), a istovremeno je imao jedan veliki nedostatak čak i za one već zaposlene u tim poduzećima. Naime, kao što je analizirala Vida Tomšič: “Dječje ustanove uz poduzeća često su bile vrlo udaljene od prebivališta radnica i stoga neke od njih nisu bile u mogućnosti dovoditi svoju djecu ili su ih, iako u rjeđim slučajevima, ostavljale tamo i po čitav radni tjedan” (1980: 132). Iz toga je proizlazilo i ključno zapažanje da je “lokacija ustanova sukladno radnom mjestu, a ne prebivalištu […] neprikladna, a osobito nakon što se počela povećavati dnevna migracija radnika” (1980: 132). Zato je iz toga proizlazilo da dječju skrb valja organizirati drugačije, i to prijenosom i pozicioniranjem u komune ili zajednice, što bi uklonilo prethodno navedene nedostatke te istovremeno, bez obzira na radni status roditelja, osiguralo i najširu integraciju što više djece u mrežu skrbi. U takvim sustavima javne skrbi – koji su bili smješteni u zajednice te stoga i kolektivno financirani iz različitih izvora, a ne samo iz poduzeća, uključujući i iz za to posebno osnovanih fondova, kao i instituta samodoprinosa – vrtiće i jaslice bilo je nakon 1990. godine nemoguće naprosto zatvoriti preko noći, i time jednim potezom uništiti postojanje odgojno-starateljske mreže koja se desetljećima razvijala i koja je u usporedbi sa Zapadom i dalje 215

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

uglavnom bila dobro razgranata. Stoga su nakon 1990. godine u takvim postsocijalističkim državama u sustavima zajedničke dječje skrbi provedeni drugačiji zahvati, kao što je bila prvenstveno izmjena načina financiranja mreže skrbi. Po diktatu Međunarodnog monetarnog fonda i, naravno, u skladu s interesima kapitala u formiranju, sredstva namijenjena financiranju i održavanju javne skrbi bila su, pojednostavljeno rečeno, postupno smanjivana na razini drugačijeg postsocijalističkog modela državnog proračuna (tj. integralnog), a neoliberalizacijom i u paketu. Pritom je od ključnog logističkog značaja da je novorestaurirana kapitalistička država, uz istodobno prestrukturiranje dobivanja proračunskih sredstava, decentralizirala svoje nadležnosti kako bi samu sebe razriješila i neposredne odgovornosti za financiranje i održavanje sustava javne skrbi. Umjesto toga, ovu je odgovornost u cijelosti – i to sada u drugačijem obliku od samoupravnog sistema, jer se radi o dodjeli sredstava isključivo na razini prestrukturiranog i u korist kapitala suženog državnog proračuna – zajedno s organizacijom skrbi i infrastrukturnim ulaganjima, a djelomično i s plaćama zaposlenih, prenijela na fragmentirane i potkapacitirane općine (Heinen i Wator 2006: 198). Trenutačna posljedica bila je ta da su općine bile prisiljene automatski smanjiti broj raspoloživih mjesta i istovremeno povisiti cijenu zbrinjavanja, ili barem povisiti cijenu zbrinjavanja za dijete (Saxonberg i Sirovátka 2006: 188).91 To pak vodi i u ograničavanje dostupnosti dječje skrbi većini stanovništva, što također znači da se, dugoročno gledano, uvodi strukturno podržana socijalna diferencijacija kako među djecom, tako i među majkama odnosno roditeljima. Porast cijena, a time i blago ograničavanje dostupnosti dječje skrbi, što je bilo povezano s prestrukturiranjem financiranja 91 Uz neoliberalizaciju ili daljnju ofenzivu kapitala, ovome se danas pridružuje i podizanje normativa, tj. broja djece po skupini, a istovremeno isprva i blago snižavanje broja zaposlenih izostankom nadomještanja kadra koji odlazi u mirovinu, što dovodi do dvostruke opterećenosti preostalog osoblja. To će i na našem prostoru dovesti do pada kvalitete ove usluge.

216

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

te mreže i time subvencioniranja mjesta u vrtićima, već su se u prvoj polovici 1990-ih godina pojavili i u Sloveniji. Umjesto namjenskog i neposrednog prikupljanja sredstava za održavanje javne skrbi na općinskoj razini, nakon 1994. godine uspostavljen je integralni sustav državnog proračuna, što znači da je država pojedinačnim općinama na temelju posebno oblikovanih parametara odredila približno obračunatu ukupnu svotu novca koju bi općina trebala utrošiti u socijalne svrhe, između ostalog i za dječju skrb. No, općine su taj novac mogle vlastoručno preraspodijeliti i za druge potrebe, zanemarujući ulaganje u javnu skrb. Stoga je 1999. godine uveden drugačiji, neposredni sustav dodjele sredstava (Stropnik 2001: 271), koji je ponovno razdijelio nadležnosti između općine i države te prvospomenutima naložio ulaganje u izgradnju i održavanje infrastrukture. Istovremeno je već 1996. godine uveden novi sustav neposrednog subvencioniranja programa skrbi, tj. “troškova odgoja, skrbi i prehrane djeteta u vrtiću” (Uradni list RS 12/1996). U socijalizmu je visina naknade koju su doprinosili roditelji bila obračunata s obzirom na dohodak članova obitelji i tek posredno s obzirom na stvarni trošak programa skrbi. Dakle, doprinos roditelja za jedno dijete mjesečno bio je određen tako da njegova visina ne smije prelaziti 35 posto objedinjenog neto dohotka po individualnom članu obitelji, bez obzira na stvarni trošak programa (Stropnik 2001: 273). To je značilo da su u drugoj polovici 1980-ih godina objedinjeni dohoci u obitelji za skrb sve djece u vrtiću predstavljali najviše 26 posto objedinjenog obiteljskog neto dohotka, što je vrijedilo kako u obiteljima s jednim, tako i u onima s dvama roditeljima, te s jednim djetetom ili više djece (2001: 276). Oni roditelji čiji je neto dohodak po članu obitelji bio niži od 30 posto prosječne plaće bili su u potpunosti oslobođeni plaćanja (ibid.). Uvođenjem kapitalističkog sistema odnosno “demokracije”, ti su se odnosi promijenili te po zakonu prihvaćenom 1996. godine visinu određuje lokalna zajednica i to, za razliku od socijalističkog 217

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

sistema, primarno s obzirom na cijenu programa, a tek sekundarno s obzirom na visinu dohotka u obitelji, pri čemu se roditelje razvrstava u razrede te uzima u obzir i drugi “obiteljski imetak”. To znači da se radi o znatno nižim subvencijama i stoga o utoliko većim uplatama roditelja. Ako je, dakle, u socijalizmu vrijedilo da su plaćanja bili oslobođeni oni čiji je neto dohodak po članu obitelji bio niži od 30 posto prosječne plaće, po novom su zakonu iz 1996. godine tog plaćanja bili oslobođeni samo oni roditelji koji “primaju novčani dodatak prema propisima o socijalnom osiguranju” (Uradni list RS 12/1996), dok su oni čiji je neto dohodak po članu obitelji bio niži od 20 posto prosječne plaće, ili se kretao između 20 i 35 posto, još uvijek morali doprinositi 15 odnosno 20 posto troškova cjelokupnog programa (Stropnik 2001: 274). Znači, ako su roditelji u socijalizmu još krajem 1980-ih godina, uz izdašne subvencije, svojim uplatama bili dužni pokrivati u prosjeku samo 20 do 25 posto troškova programa skrbi, izmjenom zakona nakon 1998. godine već su pokrivali prosječno 31-postotni udio. O imovini i ekonomskoj slici pojedinačnih općina ovisilo je kako će smanjivati ili povećavati stopu doprinosa roditelja s obzirom na dohodovne razrede, posljedica čega jest, po prvi put očita, velika diferencijacija u visini uplata roditelja po različitim općinama za jednaku vrstu starateljskih usluga (Stropnik 2001: 272). Sužena i poskupljena javna skrb, za razliku od one izdašno subvencionirane i cjenovno dostupne iz socijalističkog sistema, otada je sve više namijenjena samo određenom, novooblikovanom sloju stanovništva jer se visina troškova programa koje plaćaju kreće čak od 20 do 80 posto s obzirom na platne razrede i troškove programa (Stropnik 2001: 274), a također se razlikuje od općine do općine s obzirom na disproporcionalnu koncentraciju bogatstva. Ako je u jugoslavenskom socijalizmu, na primjer u SR Sloveniji, uopće postojalo neko selektivno mjerilo pri upisu djece u vrtić, ono se u određenom razdoblju odnosilo na to da 218

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

su prednost prije svih ostalih imale zaposlene žene, što je ukinuto u drugoj fazi širenja odgojno-starateljskog programa. Danas je to selektivno mjerilo debljina novčanika i stoga su njegove posljedice i posve drugačije. To znači da će ubuduće i kod nas sustav javne skrbi biti sve više namijenjen tek financijski dobro i, do određene mjere, srednje dobro zbrinutom sloju, iako će i dalje biti sufinanciran iz zajedničkog proračuna u koji uplaćuju svi najamni radnici i radnice koji plaćaju porez. Na primjeru Hrvatske možemo vidjeti kako to već niz godina djeluje u praksi, jer se uz implicitno ograničavanje dostupa javnoj skrbi istovremeno radi i o potiskivanju sve većeg dijela žena iz formalne ekonomije. Tako je, prema raspoloživim službenim statističkim podacima iz 2011. godine, u Hrvatskoj “od 111224 žena koje imaju djecu mlađu od osam godina i koje su zatrudnjele dok su bile zaposlene privremeno ili trajno prestalo raditi 60933 majki kako bi same u cijelosti dalje skrbile o djeci” (Turčin 2011). To znači, kako dalje navodi novinarka Jutarnjeg lista, da je više od polovice (54 posto) zaposlenih žena s djecom mlađom od osam godina bilo prisiljeno povući se s tržišta radne snage, što je prvenstveno posljedica sužavanja slobodnih mjesta ili pak zatvaranja vrtića u potkapacitiranim općinama. Značajno je da te iste konzervativne novine ove statistike navode kao senzaciju, dok u isti mah majkama preporučuju rad na pola radnog vremena jer je to, navodno, već ustaljena praksa u Njemačkoj, za kojom Hrvatska naočigled zaostaje i prema kojoj bi, uz sužavanje organizirane mreže dječje skrbi i povećanje cijena, trebale sve više zdravo za gotovo težiti i majke u Hrvatskoj. U slučaju naknade roditeljskog dopusta, neskriveno pak agitira da se imućnije žene vrate na radno mjesto prije vremena, a skrb o dojenčetu prepuste privatnim dadiljama tj. prekarijatu. Zbog tako niskih paušalnih naknada za roditeljski dopust, financijski dobro zbrinute majke navodno “ne mogu pokriti sve svoje osnovne životne troškove” i tako zadovoljiti svoje temeljne potrebe. Također, novinarki se ne 219

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

čini spornim da ta skupina žena privatnim prekarnim dadiljama isplaćuje iznos koji je čak i niži od ionako bijedne naknade koju bi i same primale kada bi ostale kod kuće. To im se, navodno, čak i “isplati”. Posve suprotno tome, ženama koje rade za 330 eura mjesečno preporučuje da im se više “isplati” trajno ostati kod kuće s djetetom jer je njihov osobni dohodak očito prenizak da bi se njime pokrilo išta više od puke naknade za uzdržavanje jednog djeteta u vrtiću, ako i toliko. Svakodnevne životne potrebe ovih eksploatiranih žena, kao i prekarnih privatnih dadilja ovu novinarku uopće ne zanimaju. Niske su naknade, dakle, problematične samo za imućnije, dok bi se one siromašnije s njima trebale pomiriti, kao da nemaju vlastitih potreba. Jednako problematično i s time povezano je i sugeriranje minimalno plaćenim radnicama da napuste tržište radne snage, kao da je to za njih samo po sebi razumljivo: prema mišljenju novinarke, nije racionalno da majke koje u mjesec dana zarade upravo onoliko koliko plaćaju za vrtić i dalje rade, kao da je dječja skrb samo majčina briga i stoga samo njezin financijski teret. Takvo novinarstvo, koje trubi o službenim politikama, usklađenima s direktivama Europske unije, još manje propituje zašto su plaće toliko niske, kao i otkud odjednom tako visoke cijene vrtića, jer bi u tom slučaju moralo ukazati na isprepleteno klupko strukturnih uzroka kojima se stvaraju prepreke koje majke prisiljavaju na izlazak s tržišta rada. Umjesto toga, takvo novinarstvo uzima siromaštvo žena zdravo za gotovo, kao da je riječ o njihovom osobnom, individualnom problemu. Pravo na (puno) zaposlenje smatra samim po sebi razumljivim među financijski dobro zbrinutim ženama, kojima pod svaku cijenu valja omogućiti povratak na staro radno mjesto uz jednake isplate, dok onim siromašnijima oduzima pravo na redovno zaposlenje nastupom majčinstva. I ne samo to, siromašnijim ženama i njihovoj predškolskoj djeci zdravo za gotovo propisuje mjesto u privatnosti doma, izvan 220

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

dosega institucionalne skrbi, podupirući time klasno raslojenu politiku kako među majkama, tako i među djecom. Na taj se način nakon dvadeset godina, u zaključnoj fazi privatizacije, tamo gdje se odvijala postupno – a to je svojstveno nekadašnjem jugoslavenskom prostoru – razgrađuju i zadnji zameci temeljnih tekovina socijalizma. Potonji je, naime, bio dobro svjestan da je uloga odgojno-starateljskih ustanova najmanje dvojaka: s jedne su strane namijenjene podruštvljenju reproduktivnog rada, odnosno kolektivizaciji kako financijske odgovornosti, tako i skrbi o djeci, a time i ekonomskoj emancipaciji svih odraslih članova te promjeni odnosa među partnerima u obiteljskoj i široj zajednici. S druge strane, koja podupire prvu, cjelodnevna i pedagoški kvalitetno osmišljena skrb namijenjena je također, i to prvenstveno, prevladavanju socijalnih razlika među djecom, a time i poticanju njihove socijalizacije i integracije u društvo, gdje bi se već od malih nogu trebala naviknuti na komunikaciju i suradnju. Ili, kako je istaknula Vida Tomšič: “Dječja skrb, zajedno s cjelodnevnom školom [ jest] temeljna karika u lancu dokidanja diskriminacije i socijalnog raslojavanja svih ljudi” (1978a: 236). Jugoslavenski je socijalizam, slično kao i ostali, izgradio model odgojno-starateljskog sustava u kojem, kao što mu samo ime govori, naglasak nije bio samo na dječjoj skrbi, već također, i to prvenstveno, na odgoju i obrazovanju, a time i razvoju kognitivnih sposobnosti predškolske djece pod vodstvom dobro osposobljenog i brojčano dobro zastupljenog pedagoškog kadra.92 92 Upravo povećanjem normativa, tj. broja djece po skupini te istovremenim smanjenjem broja osoblja, i u našim se vrtićima u ime “štednje” u korist kapitala odgojno-starateljski rad sve više prisilno mijenja u puki posao skrbi, a jedinice u ono što je vođa SVIZ-a (Sindikata odgoja, obrazovanja, znanosti i kulture Slovenije) nazvao baterijskim “farmama pilića” (Mlakar, Dnevnik, 14. prosinca 2012). To je sastavni dio politike koja želi osiromašiti javnu skrb i strukturnim rezovima toliko smanjiti kvalitetu zbrinjavanja da se na nj počne lijepiti negativna etiketa drugorazrednih usluga. To bi među roditelje unijelo paniku te

221

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Strukturno osmišljen izgon siromašnijih radnih žena kao majki u privatnost doma zajedno s njihovom djecom zbog smanjivanja broja vrtića ili povećavanja cijene zbrinjavanja u vrtićima ima dugoročne negativne učinke za obje skupine. Za majke znači razgradnju ekonomske samodostatnosti te vodi u dugotrajnu ekonomsku ovisnost i cjeloživotno siromaštvo, također u starijoj dobi, dok djeci uskraćuje mogućnost ravnopravnog kognitivnog razvoja s vršnjacima. Umjesto toga, prepušta ih majkama u osami njihova doma, a one, unatoč ogromnim osobnim naporima – ako uz prekarni rad kod kuće uopće raspolažu vremenom i znanjem – ne mogu nikada doseći jednaki standard kakvoga može ponuditi skupina stručno osposobljenog kadra sa svom potrebnom nastavnom i drugom odgojnom infrastrukturom. To majkama, uz prisilno povlačenje s tržišta rada i s time povezanu financijsku nesigurnost, dodatno povećava opterećenje i osobni stres. Stoga, kao što su pokazale socijalističke feministkinje u Jugoslaviji, “prvenstveno u interesu skladnog i svestranog razvoja djeteta ne bismo smjeli stvari rješavati tako da u biti naprosto majci naložimo skrb o djetetu. Na taj je način preopterećujemo, te joj nalažemo društvenu zadaću koja nadilazi njezine kapacitete, odnosno fizičke, a često i psihičke sposobnosti” (Tomšič 1987a: 254). Iz svega toga, čega su socijalističke feministkinje bile dobro svjesne, proizlazi da su “računice koje pokušavaju dokazati kako je bolje da nekvalificirana žena, koja ne zaradi niti onoliko koliko koštaju njezina djeca u odgojnoj ustanovi, ode kući i skrbi o svojoj

ih potaknulo na potragu za drugačijim rješenjima privatne skrbi, ishod čega bi slično kao na Zapadu mogla biti predrasuda kako je bolje da majka ostane kod kuće i sama brine o djetetu nego da ga daje u javnu skrb, osim u krajnjoj nuždi. Sastavni dio politike osiromašivanja i snižavanja standarda u javnoj skrbi jest da se privatne i ideološki usmjerene ustanove za skrb (npr. crkvene, koje na račun smanjivanja sredstava javnim institucijama financira država) upravo na taj način paralelno i umjetno pretvore u elitni i preferencijalni oblik skrbi – ironično, s istom razinom programa kakva je prethodno bila standardna u državnim vrtićima.

222

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

djeci uz možebitne veće dječje doplatke […] posve pogrešne” (Tomšič 1978a: 181). Kako nastavlja Vida Tomšič: “To bi zapravo bila najveća nepravda njezinoj djeci koja [bi inače] u vrtiću [možda] dobila osnove za bolji uspjeh u školi!” jer do neravnomjernog razvoja “ne dolazi uvijek na temelju većih ili manjih sposobnosti, već prvenstveno na temelju boljih ili lošijih mogućnosti u kojima se dijete razvija” (1978a: 181, 378). I još: “Društvenu skrb o djeci valjalo bi tretirati prvenstveno kao razrješavanje socijalne diferencijacije, i u tom se smislu […] moramo boriti za svu djecu, inače ćemo među njima zadržati neprihvatljive razlike u napredovanju” (Tomšič 1978a: 256–257). Dakle, uključenost u pedagoške procese odgojno-starateljskih ustanova od presudnog je značaja jer donosi jednake mogućnosti u ostvarivanju kognitivnog razvoja i tako, barem u početnim godinama djetetova života, onemogućuje da “se socijalna diferencijacija [u kapitalizmu još više] reproducira” već među predškolskom djecom, kao i kasnije u osnovnoj školi. Izgonom u izoliranu privatnost osiromašenih domova, nastavlja se upravo taj obrazac, koji kapitalistički sistem prilagođava u ime individualizacije i privatizacije troškova socijalne reprodukcije: time što se djecu potplaćenih najamnih radnica izuzima iz sustava javne skrbi na račun cjenovno nedostupnih usluga, socijalizacija i kognitivni razvoj jačaju samo među privilegiranima. Siromašniju se djecu segregacijski stavlja u sporedni kolosijek, čime njihov kognitivni razvoj u pravilu ne jača, već samo stagnira. To dovodi do strukturno blagog uspostavljanja nejednakih mogućnosti pri daljnjem ulasku u školski sustav i, ne najmanje važno, pri osposobljavanju za njihov profesionalni put. U svjetlu svega što smo analizirali, možemo zaključiti da su novorestaurirane kapitalističke države nekadašnjeg Istočnog bloka, po uzoru na novousvojene regresivne modele zapadnoeuropske varijante socijalne države, dopust za dječju njegu i odgoj eksplicitno ili putem uvođenja instituta rada na pola radnog 223

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

vremena za majke implicitno produljile, uglavnom na tri i više godina. Na taj su način, uz istovremeno nedostatno plaćanje kako porodiljnog, tako i roditeljskog dopusta, dugotrajno odstranile ili barem djelomično istisnule žene iz formalnog sektora, kako bi troškove socijalne reprodukcije individualizirale i u što većoj mjeri iznova prenijele u privatnost doma, na pleća sada uistinu dvostruko opterećenih žena.93 Naime, istovremeno su – u 93 Tako statistika pokazuje da je među nekadašnjim socijalističkim državama još u prvom desetljeću 21. stoljeća samo Slovenija zadržala visoku stopu zaposlenosti žena s djecom do šest godina, i to čak 88-postotnu (Robila 2012: 37). Godine 2012., taj je udio zaposlenih majki s djecom do šest godina, prema podacima Eurostata, iznosio samo 75,5 posto. Kako je prosječna stopa zaposlenih žena s predškolskom djecom u EU tek 59-postotna, Slovenija se unatoč tome i dalje svrstava na vrh svih članica EU. Naravno, zato što se još nije dogodila demontaža cjelodnevnog javnog sustava dječje skrbi, iako su se već pojavili prvi znakovi privatizacije javnog sektora, na primjer, uvođenje koncesijskih vrtića za sve niže općinske proračune – koji stječu pravo na subvencije već ako zadovoljavaju polovični, dakle, četverosatni program (STA 2013) – i druge mjere u okviru ZUJF-a (Zakona o uravnoteženju javnih financija) koje vode u povećanje normativa ili broja djece na jednu odgojiteljicu u javnim vrtićima, a time i snižavanje kvalitete opskrbe i kadra. Međutim, valja uzeti u obzir da se u sklopu ovog visokog postotka zaposlenih majki s predškolskom djecom krije sve veći udio majki zaposlenih na pola radnog vremena, upravo na račun strukturnih poticaja koje od početka 21. stoljeća uvodi država. Ako je, dakle, 1991. godine u Sloveniji bilo zaposleno čak 93 posto svih majki predškolske djece, taj je udio 2010. godine iznosio samo 88 posto. Paralelni podaci za druge države pokazuju da je taj udio posvuda bio niži: u Litvi 71 posto, u Rumunjskoj 63 posto, u Latviji 62 posto (a očeva čak 91 posto), u Poljskoj 59 posto, u Estoniji 53 posto (a muškaraca s djecom iste starosti 95 posto), u Bugarskoj 48 posto, u Slovačkoj 37 posto (a muškaraca s djecom iste starosti 87 posto), u Češkoj 34 posto i u Mađarskoj 32 posto, dok je mađarskih očeva s predškolskom djecom bilo zaposleno 95 posto (Robila 2012: 37). Pritom nije zanemariv podatak da Slovenija namjenjuje jedan od najviših postotaka BDP-a obiteljskoj politici, i to dva posto, dok sve druge države, uz iznimku Mađarske, odvajaju znatno manje, od 1,5 do samo 0,8 posto, što vrijedi za Poljsku (ibid.). U Sloveniji je, prema podacima Eurostata, 2014. godine – prije uvođenja produljenog instituta rada za majke na pola radnog vremena, tj. do zaključenog prvog razreda osnovne škole za najmlađe od dvoje djece – u institucionalnu cjelodnevnu skrb bilo uključeno 37 posto djece do tri godine i čak 92 posto predškolske djece starije od tri godine, što ovu državu stavlja visoko iznad europskog prosjeka (Eurostat 2015). Izmjenom zakona o roditeljskoj skrbi i obiteljskim primanjima 29. travnja 2014., kojom se produljuje institut rada majke s dvoje djece na pola radnog vremena

224

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

skladu s diktatima Međunarodnog monetarnog fonda – centralne europske politike, kao i politike drugih savjetodavnih tijela te interesa lokalne periferne buržoazije koja se nanovo uspostavljala, također izrazito suzile ili pak u potpunosti ukinule mrežu javnih odgojno-starateljskih jedinica, naročito onog dijela namijenjenog djeci do tri godine. U Poljskoj se to, primjerice, dogodilo preko noći, dok će se na našem prostoru odvijati postupno, što je već najavljeno smanjivanjem proračunskih sredstava za općine, uz istovremeno smanjivanje porezne stope na kapitalnu dobit. Sve je to suzilo broj raspoloživih mjesta u vrtićima i jaslicama, te prije svega vrtoglavo poskupilo njihovu cijenu. Ako žele zadržati posao, većina je mladih majki – uz srezanu ili ukinutu javnu mrežu te zbog brige o sigurnosti djece – sve više prisiljena prihvatiti fleksibilizirane, prekarne oblike zaposlenja, kao što je rad na pola radnog vremena ili kod kuće, a sve to pod izlikom politika naklonjenih obitelji koje svojim mjerama neposredno potiče i ozakonjuje kapitalistička država kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji. Potonja je u posljednjih petnaest godina prešla na intenzivno poticanje rada na pola radnog vremena, koji je službeno uvela 2001. godine za majke koje skrbe o jednom djetetu do njegove treće godine života. Godine 2007. ga je proširila s tri godine (ako majka skrbi o jednom djetetu) na čak šest godina starosti najmlađeg djeteta ako majka skrbi o dvoje. To znači da će se ubuduće žene sve više promatrati kao tek dodatno i marginalno zaposlene ili općenito nezapošljive. Istovremeno, ova politika ne dovodi samo do sužavanja vrtića, već će također biti osnova za pravdanje ukidanja i time odumiranja organizirane jutarnje i produljene poslijepodnevne skrbi u osnovnim školama. Različiti oblici sužavanja te razgradnja cjenovno dostupne mreže javnih vrtića popraćeni su deprofesionalizacijom i

do zaključene prve godine osnovne škole najmlađega od dvoje djece, ta će se slika ubuduće izrazito promijeniti.

225

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dekvalifikacijom žena kako bi se na taj način, uz istodobnu familijalizaciju dječje skrbi, njih što više premjestilo iz formalnog sektora ekonomije u neformalni ili poluformalni. Produljeni, izrazito dug i potplaćeni ili neplaćeni roditeljski dopust žene trajno odstranjuje s tržišta rada te (nakon ili već tijekom roditeljskog dopusta) doprinosi njihovu usmjeravanju u poluformalne i stoga još eksploatativnije i neosigurane oblike rada, kao što je podugovorni industrijski ili drugi rad kod kuće, odnosno u sivi sektor, gdje paralelno sa skrbi o svojoj djeci obavljaju različite vrste međusobno kombiniranih ili tek povremenih “miniposlova” (Fodor i Kispeter 2014: 388). Ne više u potpunosti plaćeni te implicitno produljeni roditeljski dopust, što se očituje u vezivanju instituta rada na pola radnog vremena uz majčinstvo, jednako tako vodi u potiskivanje žena na fleksibilizirana ili sekundarna radna mjesta na rubu formalne ekonomije. Tako se uspostavlja nova vrsta feminiziranih i degradiranih oblika rada, koji su u kapitalističkom poretku povezani isključivo s koncentriranjem žena u umjetno dekvalificirane i podcijenjene branše, naročito uslužnog sektora, gdje se žene smatra dopunskom i stoga lako otpustivom, brzo protočnom radnom snagom (Teplova 2007: 298). U oba je slučaja riječ o obliku razvlašćivanja žena od njihovih prvotnih i većinom viših kvalifikacija koje su postigle na radnim mjestima prije nastupa majčinstva, te istodobno privikavanje na nižekvalificirane i potplaćene poslove na margini ekonomije nastupom majčinstva (Fodor i Kispeter 2014: 385). To je bila anatema jugoslavenskog socijalizma, o čemu svjedoči pravo na zaštitu majki na radnom mjestu, upisano u Ustav već 1946. godine. Kapitalistička država, sa svojim mehanizmima socijalne države i strukturnim poticajima u obliku rada na pola radnog vremena oblikuje institut majčinstva te ga izjednačava sa stvaranjem jeftinog kontingenta marginalne, rezervne radne snage (ibid.). Tako demontaža razgranate mreže podruštvljenog odgojno-starateljskog (kao i opskrbljujućeg) rada, uključujući krnje naknade za porodiljni i 226

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

roditeljski dopust, ide u paru ne samo sa smanjivanjem kvalitete i raspoloživosti institucionalnih oblika onoga što bi moralo biti zajedničko dobro, već prije svega predstavlja oblik strukturnog pritiska i s time povezanog preusmjeravanja sve više žena u za to novostvorenu kategoriju poluformalne ili neformalne, a time i sekundarne te financijski još ovisnije radne snage. Stoga je položaj žena, a time i status njihova ekonomskog i socijalnog državljanstva, znatno lošiji u usporedbi s onim kakvoga u sistemu eksploatacije čovjeka po čovjeku i dalje imaju muškarci. Stoga možemo zaključiti da kapitalistički režimi općenito – kojima je, s jedne strane, svojstven izraziti manjak, te, u najmanju ruku, cjenovna nedostupnost postojećih javnih ustanova za skrb, a s druge strane, nikada u potpunosti plaćen te diferencirano produljeni dopust za dječju njegu i skrb – potiskuju žene nastupom majčinstva u specifične oblike repetitivnih, većinom degradiranih i tek prekarnih zaposlenja, što u kapitalistički iznova anektiranim državama nekadašnjeg socijalističkog bloka vodi u dvojaki fenomen, tj. strukturno nicanje stvarne, najmanje dvostruke preopterećenosti i time iscrpljivanje žena te, kroz institut rada na pola radnog vremena, u trajnu feminizaciju siromaštva.94 U tom kontekstu nije zanemariv podatak da je Slovenija, u skladu 94 U jugoslavenskom su socijalizmu, doduše, postojala i zaposlenja na pola radnog vremena, ali bila su privremenog karaktera jer su bila namijenjena isključivo majkama (i očevima) s teško bolesnom novorođenčadi, što je bilo precizno medicinski određeno. Usto, majke uz rad na pola radnog vremena nisu ostajale na roditeljskom dopustu “automatski sve do djetetove treće godine, već sve dok liječnička komisija ne ustanovi da djetetu više nije potrebna pomnija majčina njega” (Strohsack 1968: 14). Naime, majke su u ono vrijeme oboljelu djecu ili djecu s posebnim potrebama mogle lakše dati u za to razvijene institucije (za razliku od danas, kada se sve više potiče skrb o djeci s invaliditetom kod kuće te se institut takve skrbi produljuje do djetetove punoljetnosti), a same su se po isteku rada na pola radnog vremena bez poteškoća vraćale na radno mjesto na puno radno vrijeme. U kapitalizmu institut rada na pola radnog vremena za većinu žena znači trajnu zarobljenost u takvom položaju te ga se institucionalno potiče kao oblik rada koji, uz izostanak ulaganja u javnu skrb, obuhvaća najširi spektar svih majki.

227

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

s europski propisanom politikom poticanja zapošljavanja majki na pola radnog vremena, prilagodila taj institut rada tako da zapošljavatelj isplaćuje plaću i sve doprinose proporcionalno s četiri obavljena radna sata. Preostali udio doprinosa iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja – koje bi u pravilu trebalo donijeti osmosatno zaposlenje i koji se smatraju punim, osnovnim doprinosima – za sada pokriva država (zaduživanjem, kao što se moglo detektirati u jednom od izvješća), ali samo u visini minimalne plaće (Uradni list RS, 4.8.2003.). Dakle, ne radi se o punim socijalnim pravima, što znači da iz toga i dalje proizlazi klasična dvostruka financijska ugroženost majki zaposlenih na pola radnog vremena. Ona proizlazi iz prepolovljene visine dohotka za vrijeme zaposlenosti, kao i iz znatno okrnjenog udjela, primjerice, mirovinskih doprinosa, a time i utoliko niže socijalne sigurnosti u starijoj dobi. Istovremeno, može se očekivati da će država ukinuti pokrivanje preostalog dijela socijalnih transfera, čak i u tom minimalnom obliku, nakon što se institut rada na pola radnog vremena među majkama, zbog visokih cijena vrtića i sve nižih plaća, konačno ukorijeni. Naime, prema našem razumijevanju, pokrivanje preostalog dijela socijalnih doprinosa do njihova punog iznosa djeluje kao privremeni strukturni poticaj kojim se majkama želi približiti institut rada na pola radnog vremena te ga pritom prikazati financijski sigurnijim nego što on zapravo jest. Naime, država će prije ili kasnije ukinuti i pokrivanje preostalog dijela doprinosa, kao što to u potpunosti vrijedi za sve oblike takvog rada na Zapadu jer se socijalni doprinosi, ako uopće, u najboljem slučaju isplaćuju samo u polovičnom obliku, dakle s obzirom na udio formalno obavljenog rada. Prije toga će ukorjenjivanje ovog privremeno, i u korist zapošljavatelja djelomično subvencioniranog instituta rada na pola radnog vremena, odigrati svoju ključnu prikrivenu ulogu među majkama: on ih, naime, navodi da, uz odgovarajuću koncentriranu preraspodjelu tek polovičnih radnih sati na 228

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

radnom mjestu, većinu starateljskog rada obave kod kuće, ili da dnevni preostatak koji, primjerice, traje četiri sata, razdijele među rođacima i/ili potplaćenim privatnim dadiljama, koje nisu zaštićene kolektivnim ugovorom. To će automatski dovesti do smanjenja potražnje za slobodnim mjestima u vrtićima. Tako će ukorijenjenost ovog državno promoviranog te, istovremeno, zapošljavateljima (i djelomično majkama) trenutno još uvijek dijelom sponzoriranog instituta rada imati dvostruko negativni učinak. Njezin je prikriveni cilj nastavak blagog sužavanja opsega javne dječje skrbi. To povratno doprinosi dodatnom povećanju cijena te utoliko većoj nedostupnosti i na ovaj način srezanog broja mjesta u preostaloj mreži javne skrbi. Uvođenjem konkretnih strukturnih čimbenika, ostvarit će se – danas, doduše, bizarna – zapovijed nekadašnjeg ministra da nastavnice rade na pola radnog vremena i dulje ostaju kod kuće s obitelji.

Očinski dopust95 u kontekstu kapitalističkog patrijarhata Kao što smo pokazali, zapadnoeuropske su države, za razliku od socijalističkih, nakon Drugog svjetskog rata na različite načine poticale familijalizaciju dječje skrbi, a time i dugotrajno ili barem djelomično istupanje žena s tržišta rada te njihovu istovremenu ekonomsku ovisnost o drugim članovima obitelji, uz istodobne naknade za porodiljni i roditeljski dopust koje su ili nepostojeće, ili ispod minimuma, ili u najboljem slučaju tek djelomično postotno odmjerene. Unatoč tome, ugledni zapadni sociolozi

95 Zbog ekonomičnosti, izraz u naslovu i u nastavku teksta koristimo kao nadređenicu koja obuhvaća uže definirani institut očinskog dopusta, tj. odsutnost oca s radnog mjesta odmah po rođenju djeteta za vrijeme porodiljnog dopusta majke, kao i dio instituta roditeljskog dopusta koji bi otac u dogovoru s majkom trebao iskoristiti po isteku porodiljnog dopusta.

229

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

predbacuju socijalizmu – koji to, naravno, nije poznavao jer je sistemski razarao, a ne institucionalno učvršćivao hraniteljski model – da je u svojim emancipacijskim politikama i njihovu rasponu znatno zaostajao za Zapadom.96 Kako je to moguće?

96 Tako u gomili sociološke literature koja se namnožila nakon 1990. godine i u kojoj Zapad govori o Istoku bez da bi uopće izbliza uvidio, a kamoli stvarno proučio njegove sustave, obično nalazimo dvije međusobno dopunjujuće interpretacije mnijenja. Socijalizmu se zamjera da ženama nije omogućavao fleksibilno zaposlenje na pola radnog vremena, kao da je riječ o prednosti, a ne o drugorazrednom socijalnom i ekonomskom položaju koji ti isti zapadni sociolozi, zanimljivo, ne zahtijevaju i za očeve, jer se u skladu s usvojenom kapitalističko-patrijarhalnom logikom, takve vrste zaposlenja samorazumljivo smatraju rezerviranima za majke. Istovremeno, prema toj uvriježenoj zapadnoeuropskoj interpretaciji, socijalizam prisiljava žene na posao na puno radno vrijeme te im nameće dvostruko opterećenje, kao da paralelno nije postojao sustav razgranate i cjenovno dostupne javne skrbi te podruštvljenja najopterećujućih kućanskih poslova, što sve Zapad nije poznavao ili ne u tolikoj mjeri, i zbog čega je zapravo i uspostavio institut rada na pola radnog vremena. Činjenica jest da u jugoslavenskom socijalizmu nitko nije prisiljavao žene da se zapošljavaju te su, ako su htjele, također mogle ostati kod kuće kao kućanice. Međutim, većina njih težila je ekonomskoj neovisnosti jer to nije bio samo temelj njihove egzistencije, već i osobne realizacije te dostojanstva. Stvarni terenski podaci, onoliko koliko ih je prikupljeno, i koji su u potpunoj suprotnosti s revizijskim konstruktima Zapada, pokazuju da su se žene u socijalističkim državama zapošljavale ne samo zato što im je zaposlenje omogućilo da “svojoj obitelji pruže odgovarajući životni standard”, već i zato što im je pružalo “financijsku neovisnost te su mogle slijediti vlastite interese i samorealizaciju, i zato što im je zaposlenje u kolektivima omogućilo sudjelovanje u društvenim institucijama izvan doma te stjecanje mreže poznanstava važnih za daljnje druženje i djelovanje, kao i društvene pozicije koje nisu bile vezane uz njihov status u obitelji” (Lobodzinska 1996: 531). Žena koja je radila nešto je vrijedila. Sastavni dio toga nisu bila marginalna, utješna i tek djelomična zaposlenja koje socijalizam stoga nije ni strukturno poticao jer se ekonomska ovisnost žene ne bi dokinula, već samo konsolidirala. Socijalizam je institutom rada na puno radno vrijeme za sve državljane i državljanke također u praksi izjednačio njihov status, odnosno njihovo ekonomsko i socijalno državljanstvo. Zamjerke koje zapadni sociolozi upućuju socijalizmu zapravo proizlaze iz njihovih vlastitih sistemskih postavki, koje nemaju toliko veze s konkretnim razumijevanjem temeljnih emancipacijskih pretpostavki socijalističkog sustava, kao ni s njegovim možebitnim nedostacima, nego više ukazuju na zarobljenost zapadnih sociologa u ograničavajućim okvirima njihova vlastitog društvenog poretka, koji kroji i njihove stavove.

230

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

Za ključno mjerilo stupnja emancipacije ili onoga što nazivaju “politikom naklonjenom ženama”, na prvo mjesto ne stavljaju ekstenzivnu mrežu cjelodnevne i cjenovno dostupne skrbi, kao ni pune porodiljne i roditeljske naknade, već fleksibilni rad na pola radnog vremena te očinski dopust. Pritom obično ističu da je Švedska bila “prva država na svijetu” i dugo vremena ostala jedina koja je i za očeve uvela dopust za dječju njegu i skrb još 1974. godine (Haas i Rostgaard 2011: 179)97 iako je takav zakonski akt iste godine, primjerice, uvela i SR Slovenija (Korintus i Stropnik 2009: 143). Istočna Njemačka o tome je službeno progovorila već 1965. godine, dok je Švedska još uvijek bila duboko usidrena u klasičnom hraniteljskom modelu (Cooke 2006: 121–122). Zapadnoeuropski liberalni diskurs, a u suglasju s njime i službeni dokumenti te direktive Europske unije, postavljaju uvođenje dopusta za očeve kao glavno mjerilo rodne jednakosti. Prema tom bi se gledištu reproduktivni rad, koji sada većinom obavlja samo majka, na temelju formalno uvedenog dopusta za očeve konačno “ravnopravno” ili barem “ravnopravnije raspodijelilo” u obitelji (Haas i Rostgaard 2011: 177). Udio roditeljskog dopusta dodijeljen ocu navodno vodi u jednaku preraspodjelu starateljskog rada, kao i kućanskih poslova među muškarcima i ženama, što dugoročno bitno utječe na preraspodjelu obiteljske odgovornosti, a time i na transformaciju uloga među muškarcima i ženama. Stoga bi se, navodno, očinskim odnosno roditeljskim dopustom, i očeve napokon više približilo djeci te odgojno-starateljskoj ulozi, a majke konačno rasteretilo primarne odgovornosti za dječji odgoj i skrb te im, prema tom gledištu, omogućilo ne samo “lakši povratak na posao”, već čak i “jednakopravniji položaj na tržištu rada” (Haas i Rostgaard 2011: 179). 97 Udio očeva koji su se odlučili na korištenje roditeljskog dopusta – koji je otada napola, odnosno u trajanju od tri mjeseca, pripadao i njima, te bio 90-postotno plaćen – bio je tek 0,5 posto (Glosswitch 2015). Naime, pravo na korištenje i dalje su mogli u cijelosti iznova prenijeti na majku (Haas i Rostgaard 2011: 179).

231

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Tako je u ideju o očinskom dopustu kao primarnom mjerilu prema kojem bi se trebao prosuđivati stupanj emancipacije žena ugrađena tipična liberalna paradigma, kao da je neravnopravna podjela rada posljedica ponovno tek stvar individualnih međusobnih i uskih obiteljskih odnosa te predrasuda, a nikako ne i šireg političkoekonomskog konteksta te pratećih institucionalnih mehanizama, kao što je oblik kapitalističke socijalne države koji takvu podjelu rada i raspodjelu uloga ne samo uspostavlja, već i zahtijeva (Pfau-Effinger i Smidt 2011: 221). Drugim riječima, isključivo suženi naglasak na ravnopravnoj podjeli reproduktivnog rada među partnerima u obitelji, što je navodno moguće postići već očinskim dopustom, odraz je službeno vladajućeg mnijenja, koje obiteljsku zajednicu tretira kao samodostatnu i stoga od šireg društvenog konteksta odvojenu jedinicu. Tretira je kao da je ona sama i primarni nositelj, a time i izvor patrijarhalnog društvenog poretka koji se, navodno, tek prelijeva preko zidova obiteljskog doma i kulturološki udvaja u javnom prostoru. Tako se čini da strukturni čimbenici povezani s poretkom i djelovanjem kapitalističkog političkoekonomskog uređenja – koji na temelju institucionalnih mehanizama zapravo kroje podjelu rada, a time i postavljaju norme te određuju uloge kako u obitelji, tako i izvan nje – ne postoje (Daly 2000: 16; Fine 1992: 20). Stoga se unutar tako uske liberalne perspektive također čini da samorazumljivo rješenje zapravo leži tek u formalno dosljednom uvođenju očinskog dopusta, koji u svojoj slobodnolebdećoj izolaciji postaje i najviše mjerilo emancipacije kako žena, tako i muškaraca. U drugačijem političkoekonomskom kontekstu – tj. s obzirom na druge strukturne čimbenike, kao što su ekstenzivno podruštvljenje i kolektivizacija cjelodnevne dječje skrbi – očinski bi dopust, naravno, djelovao drugačije te bi, kao posljednji djelić mozaika dubinsko sistemskih promjena, zapravo mogao imati upravo onakav učinak kakvoga mu u kapitalističkom poretku obmanjujuće dodjeljuje liberalni feminizam formalno jednakih 232

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

mogućnosti, ali ne i jednakih učinaka. Dakle, naravno, naša namjera nije osporavati valjanost očinskog dopusta kao takvog. Želimo samo analitičko-kritički rasvijetliti ono što još nije bilo izneseno u sistematiziranom obliku, tj. ukazati na zamke koje donosi uvođenje očinskog dopusta u kontekstu kapitalističkog društvenog poretka koji danas obuhvaća i sve države nekadašnjeg socijalističkog bloka, a time i ukazati na njegovu, nažalost, emancipacijski ograničenu i istodobno kooptiranu prirodu. U tom kontekstu, kao što ćemo pokazati, očinski dopust djeluje tek kao oblik privremenog flastera, kao bezopasan i za neke od najviše postavljenih centara moći zapravo dobrodošao institut. Njime se, u ime naizgled progresivnih politika, problematika dječje skrbi na svojstven način iznova privatizira i individualizira te se opravdava postojeći poredak, a time u širem, institucionalno podržanom i stoga još fatalnijem kontekstu (posve zamagljenom tek suženim naglaskom na institutu očinskog dopusta) i dalje nesmetano uspostavlja nejednaku podjelu reproduktivnog rada među muškarcima i ženama.

Očinski i roditeljski dopust za očeve: tehnički nedostaci na mikrorazini U obliku u kojem je trenutno osmišljen, očinski dopust, zajedno s dijelom roditeljskog dopusta koji ponegdje pripada ocu, već na tehničkoj razini pokazuje niz nedostataka koji dovode u pitanje njegove pretpostavljene emancipacijske učinke. Duljina očinskog dopusta koji otac može koristiti neposredno po rođenju djeteta u razdoblju rodiljnog statusa majke u većini se članica EU, naime, kreće od ukupno samo jednog do dva dana, do najviše dva tjedna ili 15 dana.98 On je već po svojem trajanju puke simbo98 Prema podacima istraživačkog centra Europskog parlamenta, očinski dopust traje, primjerice, jedan dan u Italiji i na Malti, dva dana u Nizozemskoj,

233

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ličke prirode jer je izrazito prekratak da bi mogao kratkoročno utjecati na preraspodjelu reproduktivnog rada i uloga u obitelji, a kamoli dugoročno. Kritičari ističu i to da je – ako otac, naročito za trajanja roditeljskog dopusta, nije sam kod kuće i ne skrbi sam o djetetu jer je majka otišla na posao, već je majka umjesto toga i dalje na porodiljnom, a prije svega roditeljskom dopustu kao što je, recimo, moguće u Norveškoj i na Islandu – manje vjerojatno da bi otac čak i u slučaju korištenja duljeg dijela roditeljskog dopusta – dakle, ne samo očinskog – automatski preuzeo primarnu ulogu glavne dadilje ili barem ravnopravnog paralelnog staratelja (Karu 2012: 98). Umjesto toga, kratak očinski dopust – kao i nešto dulji roditeljski, ako ga se koristi istovremeno s majčinim porodiljnim – namijenjen je tek privikavanju oca na dijete, i time primarno jačanju emotivnih veza između oca i djeteta, a ne nužno i ravnopravnijoj podjeli reproduktivnog rada (Karu 2012: 99; Addati et al. 2014: 52). Dulji roditeljski dopust među članicama Europske unije i u drugim je pogledima osmišljen tako da već u ishodištu ne omogućuje jednaku podjelu reproduktivnog rada među partnerima tjedan dana u Rumunjskoj i Mađarskoj, tjedan i pol u Litvi te dva tjedna u Belgiji, Španjolskoj, Francuskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Ukrajini, Danskoj i Švedskoj (EPRS 2014: 1). U Hrvatskoj odmah po rođenju djeteta iznosi sedam plaćenih dana, u BiH sedam radnih i plaćenih dana, a u Srbiji sedam dana plaćenog dopusta za “obiteljske događaje” (Addati et al. 2014: 54). Duljina ovog dopusta u Sloveniji traje 90 kalendarskih dana koji se dijele po sljedećem ključu: 15 kalendarskih, odnosno 11 radnih dana s pripadajućom nadoknadom plaće u jednakoj visini, kao što vrijedi za majke na roditeljskom dopustu, otac mora iskoristiti do djetetova šestog mjeseca života. Preostalih 75 kalendarskih dana je rezervni dodatak koji otac može potrošiti po danima ili u različito složenim oblicima u razdoblju trajanja roditeljskog dopusta majke ili do treće godine djetetova života. Da je riječ o dodatnim i neobaveznim danima također je razvidno iz činjenice da za potencijalno korištenje tog aranžmana nije osigurana nadoknada plaće, već samo pokrivanje doprinosa za socijalno osiguranje, i to u visini minimalne plaće, što prema izračunima EPRS-a iznosi približno 175 eura mjesečno. Osnovna duljina očinskog dopusta u Sloveniji, dakle, zapravo iznosi 11 radnih, odnosno 15 kalendarskih dana, što ne prelazi uobičajenu gornju granicu od dva tjedna među drugim državama EU.

234

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

jer ga je u većini slučajeva moguće u potpunosti iznova prenijeti na majku. To u trenutku pisanja ovog teksta vrijedi i u Sloveniji. Zakonska odredba objavljena na službenoj internetskoj stranici Ministarstva rada, obitelji, socijalne politike i jednakih mogućnosti, doduše, kaže da svaki od roditelja ima pravo na roditeljski dopust u trajanju od 130 dana, no istovremeno određuje da majka na oca može prenijeti 100 dana roditeljskog dopusta, dok je 30 dana za nju neprenosivo, dakle obavezno, što za oca ne vrijedi. Otac, naime, na majku može prenijeti svih 130 dana roditeljskog dopusta. Tome se, u naizgled rodno neutralnom jeziku, pridružuje i zaključak da jedan od roditelja mora potrošiti roditeljski dopust neposredno po isteku majčinskog dopusta. Tako se pod krinkom naizgled rodno neutralnog zaključka – uz prethodno jasno zacrtano razmeđe između onoga tko bi i dalje trebao biti glavni nositelj reproduktivnog rada te onoga tko bi u najboljem slučaju trebao biti tek priključeni potporni član – zapravo perpetuira tradicionalna podjela uloga. Uvođenje korištenja roditeljskog dopusta za oca je, dakle, samo opcija, koje se stoga može utoliko lakše odreći i pritom, upravo prijenosom korištenja dopusta natrag na majke, utvrditi rodnu podjelu rada, odnosno vratiti tu podjelu na početnu točku. Tako se u ime slobodnog odlučivanja među partnerima iznova uspostavlja podjela uloga na majke kao primarne vršiteljice reprodukcije koje ne mogu birati, te očeve koji mogu slobodno birati hoće li se u tome tek pridružiti majkama. Naime, za razliku od majki, očevima je ponuđena opcija da presude je li korištenje dopusta za njih moguće ili nije, odnosno da li im se ono isplati. Stoga ni ne iznenađuje da je udio korištenja, doduše, samo kraćeg dijela roditeljskog dopusta za očeve posvuda u Europi iznimno nizak. Glavni razlog koji navodno kumuje tome da se očevi odriču korištenja roditeljskog dopusta čak i u rijetkim slučajevima propisanog i neprenosivog individualnog prava, ili da ga u slučaju prenosivih prava u cijelosti prenose na pleća majki jest, 235

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kako navode sami očevi, preniska naknada,99 i to unatoč tome da se u njihovu slučaju radi tek o korištenju manjeg dijela roditeljskog dopusta, za razliku od njihovih partnerica kojima je taj status, uključujući porodiljni dopust, znatno dulji. Iz toga također proizlazi da su uz neplaćene, paušalno i stoga plaćene ispod minimuma ili, u najboljem slučaju, od visine plaće tek postotno djelomično odmjerene roditeljske (i jednako tako odmjerene porodiljne) naknade, trajanje i stupanj financijske ranjivosti majke u svim varijantama kapitalističke socijalne države utoliko veći i dulji od potencijalnog stupnja financijske ranjivosti očeva, koji se 99 To je u vrijeme jednog od posljednjih opsežnih istraživanja potvrdilo 42 posto svih anketiranih muškaraca na području EU (Eurostat 2009: 98). Taj je postotak još viši po pojedinačnim državama jer je, primjerice, u Švedskoj – gdje je naknada inače isplaćivana postotno u visini 75-90 posto majčine plaće – s tom visinom nezadovoljno čak 60 posto svih muškaraca, iako bi je žene u pravilu morale prihvatiti kao iznimno izdašnu. Tek se na drugom mjestu javlja strah muškaraca spram toga da bi korištenje dopusta “štetilo njihovoj karijeri”, dok je na trećem mjestu neslaganje s tim da na bilo koji način prekidaju svoju profesionalnu putanju (98, 99). Dakle, nezadovoljstvo preniskom isplatom koja bi za muškarce trebala biti stopostotna, glavni je uzrok nekorištenja roditeljskog dopusta čak i u rijetkim slučajevima kada su države, npr. skandinavske, prešle s mogućnosti dijeljenog i među partnerima prenosivog roditeljskog dopusta na varijantu dopusta sa zasebno dodatno propisanim i za očeve neprenosivim mjesecima ili tjednima roditeljskog dopusta (Addati et al. 2014: 67). Statistika tih država govori da je, unatoč odredbama, udio muškaraca koji taj dopust koriste i dalje nizak. U prvoj ga je polovici 1990-ih godina, primjerice, u Norveškoj iskoristilo samo 1 posto svih očeva i, primjerice, 10 posto Šveđana, dok je 2011. godine udio narastao na samo 7,4 posto u Danskoj, 8,3 posto u Finskoj, 17,8 posto u Norveškoj, 24 posto u Švedskoj i 29 posto na Islandu (Rostgaard i Lausten 2015: 281). Unatoč povećanom postotku očeva koji se odlučuju na korištenje ionako kratkog dijela roditeljskog dopusta, udio iskorištenih dana i dalje je izrazito nizak i neusporediv s udjelom koji sustav nalaže majkama. Tako, recimo, u Norveškoj na neprenosiv dio dopusta prema kolektivnim ugovorima ima pravo samo 65 posto očeva. Od njih je između 75 i 90 posto koristilo dopust u takvom ili drugačijem obliku, dok visoka statistika među tih 65 posto uživatelja prava prikriva činjenicu da su oni iskoristili samo 9,3 posto dana roditeljskog dopusta, dok je sve ostalo opet palo na pleća žena (Addati et al. 2014: 67). Jednako vrijedi i za Šveđane, koji su u usporedbi s majkama iskoristili samo 20,5 posto svih dana roditeljskog dopusta, a Islanđani u usporedbi sa svojim partnericama najveći, ali još uvijek tek 32-postotni udio cjelokupnog roditeljskog dopusta (ibid.).

236

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

upravo zato uglavnom ne odlučuju na korištenje roditeljskog dopusta. Zašto se u sustavu koji se kune u rodnu jednakost i pritom stavlja glavni naglasak na formalno uvođenje očinskog dopusta istovremeno od žena očekuje da se u ime te iste politike pomire s tako niskim naknadama, iako se time uspostavlja njihov ekonomski ovisni i podređeni položaj u obitelji? Istovremeno se na taj način provodi obezvrjeđivanje njihova reproduktivnog rada kao takvog. Naime, tako niske naknade također djeluju kao signal kojim se u postsocijalističkim državama uvodi, a u zapadnim učvršćuje predstava da je svaki u potpunosti neplaćeni reproduktivni rad (a naročito ako ga se sve više potiskuje u privatnost) hijerarhijski niži i stoga manje vrijedan od drugih vrsta rada, te čak i u očima običnog čovjeka obespravljen i umanjen. Stoga ne čudi ni da se restauracijom kapitalističkih društvenih odnosa i u našem medijskom i birokratskom diskursu izraz “majka” sve više nadomješta izrazom “majčica”, “majčica s malom djecom” ili “mlada majčica”. To odraslu ženu unižava i infantilizira, stavljajući je uz bok djeci, kao da je i sama dijete, dok se istovremeno infantilizira i umanjuje vrijednost i ozbiljnost njezina odgojnog i starateljskog rada. Za očeve se i dalje koristi izraz “otac”.100 Tako se s ovim novim, vrijednosno suprotstavljenim imenovanjima “otac i mama” uvode binarno hijerarhijske konstrukcije rodnih razlika na mjestima i u roditeljsko-partnerskim odnosima gdje prije nisu (nužno) postojale.

100 Npr. na službenoj internetskoj stranici jednog od državnih centara za socijalni rad pojavljuje se sljedeći tekst: “Očinski dopust je dopust namijenjen očevima, kako bi već u najdelikatnijoj dobi djeteta zajedno s majčicom sudjelovali u njegovoj njezi i skrbi” (Centar za socijalni rad Radovljica, 20. rujna 2015.). Ili: “Mnogi bi očevi željeli sudjelovati u njezi djeteta već odmah nakon što se majčica s novorođenčetom vrati iz rodilišta te joj je pomoć najviše potrebna. No, nije riječ samo o pomoći mladoj majčici – suvremeni bi očevi htjeli da što više vremena mogu provesti u bliskom kontaktu sa svojim djetetom” (Moj malček: portal za brižne roditelje, 20. rujna 2015.)

237

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

U tom kontekstu, i u diskursu zapadnoeuropskih sociologa te drugih istraživača koji uvođenje očinskog dopusta odnosno roditeljskog dopusta za očeve promiču kao odlučujući korak prema razgradnji rodne podjele rada nalazimo jednake oblike opravdavanja niske stope korištenja oba oblika dopusta među očevima. Opet je riječ o tipičnim liberalnim gledištima koja formalizaciju roditeljskog dopusta za očeve pozdravljaju kao da je time već automatski postignuta razgradnja patrijarhalnog okvira obitelji. Istovremeno, u ime navodno slobodnog izbora koji bi trebao postojati među partnerima, i sami opravdavaju povlačenje oca iz reproduktivnog rada u obitelji zbog preniskih naknada. Jedna od takvih tipičnih formulacija među sociolozima koji su internalizirali taj diskurs glasi: “Teško je zamisliti da bi muškarci željeli ostati kod kuće u zamjenu za tako nisku svotu novca” (Saxonberg i Sirovátka 2007: 328). Tako se i službeno, u ime liberalne politike rodne jednakosti, zapravo i dalje opravdava neravnopravna podjela rada, pri čemu potplaćenost naknada postaje šokantno primjetna samo kada je riječ o muškarcima, te stoga i odjednom problematična, dok bi za žene trebala biti standardna i stoga neupitna, kao da nije uparena s institucionalnim sistemom društveno-rodne nejednakosti koju bi roditeljski dopust za očeve već sam po sebi navodno trebao prevladati. Istraživanja pokazuju da očevi koji se odluče na korištenje roditeljskog dopusta potonji uglavnom iskoriste samo pri rođenju prvog djeteta, dok ga se pri potencijalnom rođenju ostale djece odriču (Rostgaard i Lausten 2015: 297). Razlog koji navode ponovno je povezan s visinom naknade, odnosno izrazitim sužavanjem obiteljskog proračuna ako bi se kao očevi na nj odlučili. I u tom slučaju zapadni sociolozi, iako u roditeljskom dopustu vide ključni mehanizam za ravnopravniju podjelu starateljskog i odgojnog rada u obitelji, istovremeno u ime slobodnog izbora opravdavaju povlačenje oca, kao da je nadodređujući političkoekonomski okvir društveno-rodno neutralan, odnosno 238

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

samorazumljiv i strukturno posve odvojen od unutarnjeg poretka i podjele rada u obitelji. Tako tipično navode: “Iz ekonomskog aspekta, što je naknada niža, to je racionalnije/razumnije da se i za korištenje tog dijela roditeljskog dopusta koji majka dijeli s ocem odluči roditelj čiji su dohoci niži. To je obično majka” (Haas i Rostgaard 2011: 187). Ono što se na prvi pogled razotkriva kao racionalno, ostaje samorazumljivo samo ako se ne pitamo o strukturnim mehanizmima koji unaprijed konfiguriraju takvu podjelu rada za žene već po rođenju prvog djeteta. Ti su mehanizmi sastavni dio kapitalističkog patrijarhata jer dohodak žena u kapitalističkom društvu prvi put ozbiljno opada tek po rođenju prvog djeteta, čak i uz potencijal njihova ponovnog zaposlenja, i to upravo zbog čimbenika kao što je jedva postojeća, uglavnom komercijalizirana i cjenovno nedostupna, ili tek djelomično postojeća te svakako ne nužno cjelodnevna, svima raspoloživa i dostupna javna mreža skrbi. Naime, kao što cijelo vrijeme dokazujemo, to povratno utječe na oblike zaposlenja koje će majke moći obavljati, a time i na visinu dohotka ako se po rođenju prvog djeteta upravo zbog infrastrukturnog manjka svejedno vrate na tržište rada. To će uglavnom biti u obliku rada na pola radnog vremena, iz kojeg stoga proizlaze upravo one vrste prepolovljenog dohotka (kao i izostanak prava na napredovanje, bonuse i time još veće dohotke) koje majke u obitelji postavljaju u barem djelomično ovisan ekonomski i osobni položaj (Ray et al. 2009: 4). Takav je dohodak zato moguće i dvostruko lakše žrtvovati. Kapitalistički patrijarhat ženama cijelo vrijeme uz pomoć institucionalnih mehanizama propisuje temeljnu i ključnu pozadinu koja briše govor o “racionalnim” i navodno tek individualnim odlukama, kao da ni one ne proizlaze iz strukturno obilježenih odnosa među partnerima. Tek ta temeljna pozadina jest ono što u naizgled pukom individualnom “dogovoru” s partnericom zapravo olakšava i već unaprijed određuje odluku partnera, odnosno to da će muškarac kao hranitelj obitelji i dalje ostati na tržištu rada, dok se reproduktivni rad – uz skrb o više od jednog djeteta, sada 239

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

i u ime politike rodne jednakosti, jer radi se o individualnoj odluci – utoliko samorazumljivije u potpunosti nalaže samo majci.

Očinski i roditeljski dopust za očeve u makrookviru kapitalističkog političkoekonomskog sistema Kao što smo pokazali u prethodnim odjeljcima, očinski dopust, koji se u liberalnom diskursu smatra glavnim pokazateljem rodne jednakosti, već u tehničkom pogledu ne ostvaruje cilj koji bi nakon njega trebao uslijediti, tj. ravnopravniju podjelu rada među partnerima, jer je prekratak, a usto za oca tek izborne prirode čak i kada se radi o individualnim i neprenosivim pravima. Odvojimo li pogled od tako suženog tehničkog aspekta i proširimo ga na širi društveni kontekst u koji se pozicionira očinski dopust, ustanovljujemo da se njegovo uvođenje u zapadnoeuropskim državama podudara s različitim oblicima preoblikovanja, te u slučaju država nekadašnjeg socijalističkog bloka, uspostave hraniteljskog modela, a nikako ne s njegovim ukidanjem, kao ni ukidanjem nejednake i institucionalne rodne podjele rada. Smisao tih prilagodbi, odnosno institucionalnog uspostavljanja hraniteljskog modela ponovno je da se što više reproduktivnog rada povezanog sa skrbi o različitim skupinama predškolske djece deinstitucionalizira i prenese na pleća majki uz odgovarajuće strukturne poticaje, koji su za kapital financijski povoljniji od brige o izgradnji i održavanju javne infrastrukture i za to potrebnog profesionalno osposobljenog nastavnog te drugog potpornog kadra. Kako bi što više reproduktivnog rada zadržale u privatnoj sferi na plećima majki te ih na različite načine djelomično ili dugotrajno uklonile s tržišta rada u privatnost doma, zapadnoeuropske se države, umjesto prema ulaganju u javnu skrb, sve više preusmjeravaju i planski pribjegavaju djelomičnom subvencioniranju, a time i uvođenju novih te širenju starih oblika privatne dječje skrbi kod kuće (Leitner 2003: 356; Morel 2007: 1). Među 240

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

djelomično subvencioniranim oblicima privatiziranja skrbi, što je za kapital u financijskom smislu neznatni ulog jer je riječ o minimalnim naknadama, uz mirovinske kredite za majke naročito prednjače neposredno isplaćeni mjesečni dodaci za dječju skrb kod kuće u obliku subvencija ispod minimuma. One bi ih, navodno, trebale potaknuti da se dobrovoljno povuku s tržišta radne snage i djecu ne upisuju u vrtiće, već da s njima barem prve tri godine (a i kasnije, potencijalno uz tek djelomično zaposlenje) ostanu kod kuće te se uz simboličke naknade uglavnom oslone na dohodak partnera. Promotrimo li, dakle, pomnije širi makropolitičkoekonomski okvir u koji se postavlja uvođenje očinskog dopusta, skandinavskim je državama, primjerice, svojstveno da su prve u Zapadnoj Europi (ali ne i na svjetskoj razini jer valja uzeti u obzir i socijalistički blok) uvele mogućnost korištenja roditeljskog dopusta za očeve. Međutim, istovremeno su također uvele subvencije ispod minimuma za dječju skrb kod kuće namijenjene majkama i time još dodatno produljile roditeljski dopust. Kao što smo pokazali, tim se dodacima prvenstveno cilja na majke s nižim dohocima, kako bi i dalje ostale kod kuće i skrbile o djeci što, naravno, ne doprinosi ravnopravnijoj, a još manje jednakoj podjeli starateljskog rada među partnerima. Upravo suprotno. U tom je pogledu najočitiji primjer Finske, koja je 1985. godine uvela mogućnost korištenja roditeljskog dopusta i za očeve, i to prema njihovu dogovoru s majkom (godine 2003. je tu mogućnost nadogradila u neprenosivo i individualno pravo za očeve), ali već je iste godine uvela i odluku o djelomično subvencioniranoj skrbi predškolske djece kod kuće kako bi skrb barem djelomično zadržala ili pak premjestila u privatnost doma te je u cijelosti nametnula majkama.101 Ta je odluka stupila na snagu 1986. godine. Finska

101 Slično su postupile i druge skandinavske države: Švedska je subvencije za dječju skrb kod kuće, a time i institut implicitno produljenog i potplaćenog

241

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

je zajedno s time uvela i klasnu stratifikaciju majčinstva. Naime, uz uvođenje subvencija za produljenu skrb kod kuće, roditeljski je dopust rascijepila na kraću verziju od 33,5 tjedna uz 66-postotnu (i kasnije 70-postotnu) nadoknadu osobnog dohotka te na dulju verziju, koja je s porodiljnim dopustom produljena do treće godine djetetova života, a uključuje tek paušalnu isplatu u visini približno 250 eura mjesečno, što je znatno ispod razine minimalne plaće (Leitner i Wroblewski 2006: 307). Ovaj oblik produljenog dopusta uz paušalne naknade ispod minimuma djeluje kao oblik uvođenja subvencioniranih dodataka za dječju skrb kod kuće. Posljedica je bila ta da je, slično kao u Norveškoj, odmah pao broj zaposlenih majki s djecom do 12 godina jer ih se na taj način perfidno odstranilo s tržišta rada i istodobno izbrisalo iz službene statistike nezaposlenih. Naime, ako je još 1985. godine stopa zaposlenosti među majkama s djecom do 12 godina iznosila 76 posto, 1991. godine je, također zbog strukturnih mjera takve vrste, pala na jedva 53 posto (Mahon 2002: 351). Finska je sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća već bilježila vrlo nizak udio djece dobi od dvije godine upisane u vrtiće jer ih je, prema raspoloživim podacima, uz produljeni roditeljski dopust za majke čak 60 posto i dalje uglavnom ostajalo u privatnoj skrbi majki kod kuće, plaćenoj ispod minimuma (ibid.). Dakle, uvođenje dopusta za očeve je u slučaju Finske vremenski sinkronizirano s uvođenjem subvencija ispod minimuma za nastavak dječje skrbi kod kuće te produljenog roditeljskog dopusta za majke. To je prvenstveno majke s nižim dohocima (one s višima su drugačiju vrstu subvencije namijenile angažiranju au pair pomoći) odstranilo s tržišta rada, a reproduktivni rad, unatoč uvođenju korištenja dijela roditeljskog dopusta i za očeve, u potpunosti i dugotrajno prenijelo na majke, uz istovremenu, barem djelomičnu deinstitucionalizaciju dječje skrbi. roditeljskog dopusta za žene uvela 1994. godine, potom ga je ukinula i nanovo uvela 2009. godine, dok ih je Norveška uvela 1998. godine (Mahon 2007: 357).

242

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

Druga među pionirkama koje su uvele sličnu politiku subvencija ispod minimuma kako bi što više reproduktivnog rada prenijele s institucionalne skrbi u privatnu domenu majki, istovremeno produljujući njihov roditeljski dopust, bila je Francuska. Upravo je tako već 1985. godine, za mandata Mitterandove vlade, uvela dvogodišnji roditeljski dopust za majke po rođenju trećeg djeteta, te majci za dječju skrb kod kuće do djetetove druge godine namijenila isplatu u paušalnom iznosu od 225 eura mjesečno što je, slično kao u drugim zapadnoeuropskim državama, bilo znatno niže od minimalne plaće (Morel 2007: 8).102 Godine 1986. je trajanje roditeljskog dopusta uz jednake isplate produljila na tri godine, s “mogućnošću” rada na pola radnog vremena u zadnjoj, trećoj godini dopusta. Na taj je način dovela do povlačenja sve većeg dijela žena s tržišta rada, a majke na produljenim roditeljskim dopustima jednako tako odstranila iz registra nezaposlenih. Zbog slabijeg odaziva od službeno očekivanih rezultata, 1994. je godine iznova prilagodila model djelomičnog subvencioniranja majki, kako bi što veći dio njih ostao što dulje kod kuće s djecom jer je mogućnost korištenja takvog oblika produljenog i još uvijek potplaćenog roditeljskog dopusta (sada 450 eura mjesečno) prenijela i na majke s dvoje, a ne više troje djece. Istovremeno su subvenciju mogle zadržati čak i ako su se treće godine zaposlile, ali naravno, pod uvjetom da je to samo na pola radnog vremena. (Morel 2007: 9; Mahon 2002: 351). Svrha te politike, kojom se samo osuvremenilo i istodobno konsolidiralo hraniteljski model, bila je povećati stopu fleksibilnih i tek djelomičnih zaposlenja među majkama te ih istovremeno na što dulje odstraniti s tržišta radne snage, kako bi se redovna radna mjesta u doba ekonomske krize mogla osloboditi za muškarce (Morel 2007: 9). Tako je ova politika imala dvije 102 Jednako je važan podatak da Francuska uopće nije isplaćivala naknadu za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta nakon što je majka rodila prvo dijete. Na to je stekla pravo tek po rođenju drugog djeteta.

243

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

namjene: s jedne strane, žene se produljenjem dopusta uz minimalne isplate suptilno prisililo da redovna radna mjesta ustupe muškarcima, dok se s druge strane opravdalo dodatno rezanje sredstava za održavanje postojeće mreže skrbi i potencijalno dograđivanje nove. Tako se samo u razdoblju između 1994. i 2001. godine visina sredstava za potrebe javne skrbi prepolovila tako što je pala sa 16 na samo 8 posto (Morel 2007: 10), dok se istovremeno, uz druge strukturne preobrazbe, promijenila priroda skrbi o djeci do tri godine. Tako je nakon dvadeset godina takvih reformi Francuska već u prvom desetljeću 21. stoljeća bilježila sve veći udio djece o kojoj se skrbilo kod kuće do treće godine života uz naknade ispod minimuma namijenjene majkama (64 posto), slijedi 18-postotni udio djece u skrbi privatnih dadilja, te samo 8-postotni udio djece do tri godine u javnoj institucionalnoj skrbi (ibid.). Širi i institucionalno već postavljeni kontekst, u koji se naknadno pozicionirala mogućnost korištenja očinskog dopusta, jest kontekst institucionalne familijalizacije dječje skrbi. Uz prikladno određena strukturna ograničenja on – naravno, od majki, a ne od očeva – očekuje i zahtijeva da većinu sve manje institucionalno podržane skrbi o predškolskoj djeci, kao i s time povezane oblike drugog reproduktivnog rada obave same, ili da se oslone na šačicu komercijalnih i većini cjenovno nedostupnih usluga.103 U takvom kontekstu, naknadno uvođenje roditeljskog dopusta za očeve ne doprinosi ravnopravnijoj podjeli rada jer je neravnopravna podjela rada već unaprijed institucionalno određena i dugotrajno društveno-rodno markirana.

103 Stoga se i u Francuskoj znatno povećao udio žena zaposlenih samo na pola radnog vremena te se u posljednjih deset godina, prema tablici Eurostata, zadržava na konstantnih 30 posto. Udio Finkinja zaposlenih na pola radnog vremena je pak otprilike 15-postotni; međutim, kod ovog naizgled relativno niskog postotka valja uzeti u obzir i da je barem dvije petine Finkinja mlađih od 30 godina već na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće bilo zaposleno samo s ugovorom na određeno vrijeme. Broj tako zaposlenih žena bio je veći od udjela muškaraca (Mahon 2002: 352).

244

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

U drugim je zapadnoeuropskim državama, bez obzira na vrstu kapitalističke socijalne države, također moguće detektirati jednaki obrazac familijalizacije skrbi i produljivanja roditeljskog dopusta za žene uz istovremeno uspostavljanje tek djelomičnih paralelnih zaposlenja za majke i to da bi, unatoč uvođenju očinskog i djelomično dijeljenog roditeljskog dopusta za očeve, veći dio reproduktivnog rada među predškolskom djecom i dalje obavile majke kod kuće te ga, upravo zbog instituta rada samo na pola radnog vremena, potencijalno tek djelomično prenijele i na institucionalnu skrb. Susjedna Austrija jedan je od tipičnih primjera. Kako je posljednjih godina na našim periferno preoblikovanim geopolitičkim prostorima, uz konačnu razgradnju i uništenje dotadašnjeg industrijskog kontingenta došlo do očekivanog odljeva nezaposlenih iz regija Koruške i Štajerske u susjednu Austriju, uskoro su se javile i tvrdnje da je tamošnji sustav skrbi, bolje razvijen ili barem izdašniji po visini transfera. To možda djelomice vrijedi za općine ili područja tik uz granicu jer je to bilo i ostaje jedna od klasičnih političkih metoda kojima se teži širenju političkog i ekonomskog utjecaja vladajućih centara, a time i asimilaciji stanovništva iz rubnih satelitskih država. Međutim, odredbe na državnoj razini, koje određuju i sadržaj politika po austrijskim regijama, naravno, daju drugačiju sliku u koju se smještaju i očinski ili roditeljski dopust koji mogu koristiti očevi. Austrija je takvu mogućnost uvela 1989. godine. No, iste je godine također produljila trajanje cjelokupnog roditeljskog dopusta na dvije godine te uvela dodatni institut rada na pola radnog vremena za majke (Leibetseder 2013: 548). Ni u toj državi ovo, naravno, nije doprinijelo ravnopravnijoj podjeli reproduktivnog rada među partnerima, prije obratno. Produljivanje roditeljskog dopusta s optimalnih godinu dana na više od toga, pogotovo dvije i tri ili čak više godina, namijenjeno je odstranjivanju majki s tržišta rada i učvršćivanju hraniteljskog modela te privatiziranju dječje skrbi uz istodobni izostanak ulaganja u 245

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

javnu infrastrukturu skrbi, a zajedno sa subvencijama ispod minimuma također je neprikriveni oblik strukturne domestifikacije žena. Institut rada na pola radnog vremena također spada u taj kontekst jer je komplementaran sužavanju mreže javne skrbi odnosno deinstitucionalizaciji javne skrbi – i to tamo gdje je ta mreža bila barem djelomično (u skandinavskim državama socijaldemokratske varijante socijalnog modela) ili u potpunosti razvijena, kao što je vrijedilo za većinu nekadašnjih socijalističkih država – ili očuvanju statusa quo, gdje je mreža prvenstveno cjelodnevne skrbi za djecu stariju od tri godine jedva postojeća, što vrijedi za države konzervativno-korporativnog i liberalnog modela. U tom je smislu Austrija u srpnju 2000. godine iznova preradila hraniteljski model, tako što je prešla s postotnog dohodovnog obračuna naknade na dohodovni testni obračun, dakle, s obzirom na visinu objedinjenog dohotka u obitelji, istovremeno uvodeći “mogućnost” korištenja triju različitih trajanja roditeljskog dopusta. Tako je klasno raslojila majke na financijski različito podržane oblike majčinstva, pri čemu je najdulji oblik dopusta produljila do treće godine djetetova života, uz istovremeno uvođenje tek paušalno odmjerene isplate (440 eura mjesečno) za produljenu dječju skrb kod kuće (Mahon 2002: 368).104 Nai-

104 U svim trima slučajevima različitih duljina dopusta (15, 20 ili 30 mjeseci ako dopust koristi samo majka, te 18, 24 i 36 mjeseci ako ga koristi i otac), riječ je o paušalnim obračunima koje smo već opisali. Austrija je 2007. godine uvela i najkraću verziju dopusta za one s najvišim dohocima, kako bi se što prije i uz što manji gubitak dohotka vratile na radno mjesto, i to jednogodišnji dopust s mogućnošću paušalne naknade u visini 1000 eura (za samozaposlene) ili u visini 80 posto obračuna dohotka s gornjom granicom isplate od 2000 eura mjesečno (Leibetseder 2013: 550). To nam mnogo govori, s obzirom na to da paušalni obračun za korištenje 30 mjeseci dopusta iznosi 440 eura, dakle pet puta manje nego za privilegirane kojima ide naknada u postotnom obračunu dohotka. U skladu s diferencijalnom klasnom politikom, Austrija slabi učinke hraniteljskog modela za privilegiranu skupinu, dok ih za sve ostale skupine žena aktivno produbljuje, kako bi ih što dulje zadržala kod kuće uz vrlo nera-

246

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

me, ako je otac koristio dio dopusta, potonji je za oba partnera otada trajao ukupno tri odnosno dvije i pol godine ako je dopust koristila samo majka. Kada je, dakle, Austrija očevima dodijelila mogućnost šestomjesečnog korištenja dopusta, istodobno je dodatno produljila trajanje roditeljskog dopusta za majke, i to najviše na dvije i pol godine. U isto je vrijeme za njih konsolidirala institut rada na pola radnog vremena, ali ih više nije štitila od gubitka radnog mjesta jer ta zaštita i dalje vrijedi samo do napunjene druge godine djetetova života. To je doprinijelo još većem padu zaposlenosti među majkama s malom djecom jer se već prije te izmjene 2000. godine, prema podacima istraživača, zbog okrnjene mreže javne skrbi na radno mjesto po isteku dvogodišnjeg dopusta vratilo manje od polovice majki, a nakon 2000. godine tek manje od trećine (Leibetseder 2013: 549). S druge strane, vrtoglavo je narastao udio majki zaposlenih samo na pola radnog vremena jer je Austrija, u okviru paketa koji je roditeljski dopust za njih produljio na dvije i pol godine, uvela i mogućnost tek djelomičnog zaposlenja za majke, čak do djetetove sedme godine života (ibid.).105 Tako je više od polovice majki s djecom do osam godina po isteku produljenog roditeljskog dopusta, zbog okrnjene i ne nužno cjelodnevne mreže javne skrbi, pretvorila ili zamijenila svoje radno mjesto poslom na skraćeno radno vrijeme ili se zaposlenja u potpunosti odrekla. Dakle, Austrija je očinski dopust ugradila u već dobro uhodan i tek prilagođen hraniteljski sustav koji u svojim obnovljenim oblicima ženama i dalje dodjeljuje primarno mjesto u privatnosti zvijenu mrežu skrbi o djeci do tri godine i svakako ne cjelodnevnu skrb za svu ostalu predškolsku djecu. 105 Stoga je značajan podatak da se nakon 2000. godine udio majki zaposlenih samo na pola radnog vremena s djetetom do tri godine popeo s 50 na 76 posto, udio majki s djecom između treće i šeste godine života s 57 na 77 posto, a onih između šeste i petnaeste godine života – dakle, majki s osnovnoškolcima – sa 72 na 82 posto, očigledno zbog nepostojeće jutarnje i poslijepodnevne skrbi u školama (Leibetseder 2013: 551).

247

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

doma, namećući im većinu reproduktivnog rada i status sekundarne radnice. Ona bi u privatnosti doma i dalje trebala obavljati većinu reproduktivnog rada povezanog sa skrbi, naročito o djeci do tri godine, kao i starijoj predškolskoj djeci, paralelno uz institucionalnu, u cijelosti nepodržanu ili, za stariju predškolsku djecu, tek djelomično osiguranu i ne nužno cjelodnevnu javnu skrb. Drugim riječima, kako napominju sociologinje, uvođenjem očinskog dopusta za žene se, kao i za muškarce, ne mijenja ništa, jer za potonje traje samo kratko vrijeme, što ih, između ostalog, uz nedostatak javne skrbi, za razliku od majki, čak ni po isteku dopusta ne prisiljava da prihvaćaju dugotrajna zaposlenja na pola radnog vremena. Hraniteljski model, a s njime i tradicionalna, izrazito nejednaka podjela reproduktivnog rada i dalje opstaju (Leibetseder 2013: 543; Leitner i Wroblewski 2006: 310–311), o čemu svjedoče i statistički podaci jer je, u kontekstu prethodno analiziranih strukturno konfiguriranih pokretača, u Austriji na puno radno vrijeme redovno zaposleno samo 36 posto svih žena, a muškaraca čak 72 posto (Leibetseder 2013: 553). Reproduktivni se rad već na razini državno upravljanih politika ne odvija po načelu kolektivne i zajedničke financijske odgovornosti, što bi vodilo u institucionalno ravnopravno uređenu preraspodjelu reproduktivnog rada – najprije izvan obitelji, a onda povratno i svog takvog preostalog rada unutar nje – nego se temelji na načelu privatizacije i individualizacije. Tako ga se u obliku instituta rada na pola radnog vremena te produljenog roditeljskog dopusta uz okrnjenu javnu mrežu u najvećoj mjeri premješta na pleća žena, prvenstveno u privatnu sferu, unatoč očinskom dopustu. Osvrnemo li se i na sustave drugih obližnjih država, po kojima se ravna i naša politika, jednak je obrazac moguće detektirati u Njemačkoj, koja je očinski dopust, slično kao većina ostalih država, uvela uz preradu i suvremenu nadogradnju, a ne dokidanje hraniteljskog modela. To je, naravno, ponovno povezano s reorganizacijom i produbljivanjem sustava privatiziranja dječje skrbi. 248

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

Njemačka je 1986. godine uvela roditeljski dopust s paušalnim obračunom naknade, a time u biti subvenciju za dječju skrb kod kuće jer čak ni na tu, ionako nisku paušalnu isplatu, koja je po visini zaostajala za svim minimalnim transferima, nisu imale pravo sve žene, već samo one s najnižim kumulativnim dohocima u obitelji (Henninger et al. 2008: 291). Njemačka je potom produljila trajanje roditeljskog dopusta na tri godine, od kojih su paušalno bile isplaćene samo prve dvije. Naime, ako bi majka ostala na roditeljskom dopustu godinu dana, primila bi maksimalno 450 eura paušala mjesečno,106 te 300 eura ako je na dopustu ostala dvije godine, dok je zadnja, treća godina, kao što smo napomenuli, bila neplaćena za sve. Time je Zapadna Njemačka obnovila hraniteljski model jer je tako produljeni roditeljski dopust – uz tek simbolične naknade i istovremeno tek minimalnu mrežu cjenovno dostupne, a još manje cjelodnevne javne skrbi – postavila kao oblik institucionalne domestifikacije žena. Na temelju ponuđenih naknada ispod minimuma i produljenog roditeljskog dopusta, uspjela je dugoročno odstraniti majke s tržišta rada, dok je vrlo suženom mrežom javne skrbi po isteku roditeljskog dopusta ograničila i mogućnosti njihova povratka na tržište rada i tako većinu reproduktivnog rada i dalje zadržala u privatnoj sferi. Njemačka je u taj širi i institucionalno podržani okvir 2001. godine uvela i mogućnost korištenja dijeljenog i na majke još uvijek prenosivog roditeljskog dopusta za očeve (Henninger et al. 2008: 294). Pritom je, naravno, zadržala dohodovni cenzus, na temelju kojeg se dodjeljivala naknada za skrb kod kuće u okviru 106 Dakle, ako bi majka ostala kod kuće dvije godine (i dodatnu treću godinu), za vrijeme višegodišnjeg roditeljskog dopusta primila bi kumulativno jedva 7200 eura (Henninger et al. 2008: 297). Drugim riječima, u dvije je godine, uz tek paušalno odmjerene doprinose kakve je taj kapitalistički model namijenio majkama, primila jedva tri prosječne neto plaće (OECD 2015), što jasno pokazuje stupanj njezine ekonomske ovisnosti o drugim članovima obitelji te način na koji taj korporativno-konzervativni model države u obnovljenom obliku samo rekalibrira hraniteljski model.

249

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

produljenog dopusta u trajanju od tri godine. Paralelno s uvođenjem mogućnosti korištenja dopusta i za očeve, uz istovremeno ulaganje prvenstveno u vrtiće na pola radnog vremena i to većinom tek za predškolsku djecu stariju od tri godine, povećala je i mogućnost rada na pola radnog vremena na 30 sati tjedno, bez da majka gubi pravo na paušalnu naknadu (ibid.). Njemačka je, dakle, očevima ponudila mogućnost korištenja roditeljskog dopusta, ali je istodobno uspostavila institut privikavanja majki na fleksibilne i stoga tek dopunske oblike rada, koji bi trebali postati njihova uobičajena vrsta zaposlenja – i to ne samo za trajanja treće i neplaćene godine dopusta, već i po njegovu isteku, upravo zbog preuzimanja većine reproduktivnog rada na svoja pleća, uz tek djelomično postojeću infrastrukturu skrbi. Taj okvir ostaje nepromijenjen i nakon posljednje reforme sustava 2007. godine, kada je Njemačka uvela dva dodatna mjeseca individualno pripadajućeg roditeljskog dopusta za očeve (Henninger et al. 2008: 288).107 Dakle, njega se još uvijek ugrađuje u obnovljeni hraniteljski model, gdje bi većinu reproduktivnog rada uz institucionalno skromno potpomognutu javnu skrb te pretežno

107 U svjetlu ovih reformi, nije zanemariv podatak da je Njemačka iste godine skratila roditeljski dopust na godinu dana, dok je majčinstvo iznova klasno raslojila. Naime, zadržala je paušalne naknade, dok je istovremeno, slično kao Austrija, uvela kategoriju dohodovno obračunatog oblika naknade u visini 67 posto majčine plaće za jednogodišnji roditeljski dopust. Tako je i Njemačka, obnovom hraniteljskog modela, samo financijski imućnijim i redovno zaposlenim ženama omogućila da se što prije vrate na radno mjesto, bez da pretrpe veći gubitak dohotka, što ne vrijedi u slučaju paušalnih naknada kojima se cilja na segment financijski slabije zbrinutih majki, koje rođenjem drugog djeteta, čak i uz potencijalno ponovno zaposlenje, upravo zbog polovičnih zaposlenja više nemaju pravo na takve postotne naknade. Nakon uvođenja dva mjeseca neprenosivog dopusta za očeve te nove kategorije naknada (dakle, ne više samo paušalnih naknada ispod minimuma, već i postotnog obračuna od plaće), postotak očeva koji koriste dopust povećao se s prijašnjih pet na 10,5 posto (Henninger et al. 2008: 300).

250

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

samo djelomične oblike zaposlenja trebale i dalje obaviti žene u privatnosti doma.108 Jednak se obrazac potiho uspostavlja i na našem prostoru. Za razliku od zapadnoeuropskih kapitalističkih država, on ne vodi u produbljivanje i reorganizaciju postojećeg hraniteljskog modela, već u njegovo institucionalno podržano uvođenje i dugoročno prilagođavanje. To se odvija upravo u ime politike formalne rodne jednakosti, odnosno politika “naklonjenih” ženama, gdje najistaknutije mjesto zauzima promicanje roditeljskog dopusta za očeve, u kombinaciji s uspostavljanjem instituta rada na pola radnog vremena za majke. Očinski je dopust u Sloveniji ponovno uveden 2001. godine, dok je u ožujku 2014. godine prihvaćen zakon kojim se produljuje trajanje plaćenog očinskog dopusta s 15 na 30 kalendarskih dana, čime se produljuje i trajanje objedinjenog roditeljskog dopusta s 12 na 12,5 mjeseci.109 I dalje je na snazi odluka iz 2001. godine, prema kojoj otac može svih 130 dana daljnjeg roditeljskog dopusta prenijeti na majku, dok majka ne raspolaže istom mogućnošću. Službena politika i liberalni feministički krugovi pozdravili su prihvaćanje tog zakona i uvođenje mogućnosti korištenja dopusta među očevima kao jednog od temeljnih instrumenata za razaranje društveno-rodnih predrasuda i time jednog od temeljnih koraka prema ravnopravnijoj podjeli rada među partnerima. Takva bi interpretacija bila sasvim opravdana da službena politika ne prešućuje širi, nadograđujući kontekst u koji se ta službeno promovirana politika pozicionira, i kada ga liberalni krugovi u 108 U tom je svjetlu stoga također rječit i razumljiviji podatak, prema kojem je danas u Njemačkoj ukupno zaposleno samo 66 posto svih žena, dok među majkama s djecom do tri godine taj udio iznosi samo 32 posto, kao i to da se tek 14 posto žena s jednim djetetom ponovno vraća na radno mjesto na puno radno vrijeme, kao i samo 6 posto onih s dvoje djece (Bennhold 2010). 109 Do te bi promjene trebalo doći tek nakon što ekonomski rast dosegne 2,5 posto BDP-a, i to postupno, tako da bi se dopust s 15 na 30 dana produljio tek za tri godine.

251

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

svojoj parcijalnoj perspektivi ne bi posve previdjeli. On u cjelini, naime, nikako ne vodi prema promicanju rodne jednakosti, već samo nastavlja njezinu eroziju jer je i kapitalistička država Slovenija Zakon o roditeljskom dopustu za očeve uvela u okviru većeg paketa. Naime, već pri prvom uvođenju korištenja roditeljskog dopusta za očeve 2001. godine, kapitalistička Slovenija je istovremeno uvela institut rada na pola radnog vremena za majke koje skrbe o jednom djetetu do tri godine, što je potom 2007. godine prošireno na majke s dvoje djece do šeste godine života najmlađeg djeteta. Reforma i time izmjene na području korištenja roditeljskog dopusta za očeve 2014. godine između ostalog donose dodatno produljivanje rada na pola radnog vremena za majke,110 što službena politika i medijski prostor ne razglašavaju na sva zvona, kao u slučaju roditeljskog dopusta za očeve. Naime, fokusirajući se na majke, Ministarstvo rada i obitelji odnedavno dodatno proširuje institut rada na pola radnog vremena na majke s dvoje djece, i to ne više do napunjenih šest godina života drugog djeteta, već dok najmlađe dijete ne završi prvu godinu osnovne škole. To znači da ga ukupno produljuje na više od šeste odnosno sedme godine života najmlađeg djeteta jer nije nužno da je dobna razlika između znatno starijeg prvog i drugog djeteta tek minimalnih šest ili sedam godina. 110 Šire gledano, taj paket izmjena obuhvaća i smanjenje naknade za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta koja iznosi samo 90 posto majčine plaće te pogađa i oca, iako – naravno, za razliku od majke – tek za kratko razdoblje od 15 dana ili možda 30 dana u budućnosti. U taj je paket još u jesen 2013. godine bila uključena i najava uvođenja plaćanja kontracepcijskih sredstava, i to upravo onih koja su sigurnija i učinkovitija. To je, naravno, posezanje u prava žena na vlastito tijelo. Doplatom tih sredstava, ona ostaju van dosega sve većeg kruga žena koje time gube kontrolu nad reguliranjem vlastite reprodukcije što je, naravno, u jugoslavenskom socijalizmu i konačnoj konsolidaciji emancipacijskih politika bilo nepojmljivo. I u ovom se segmentu Slovenija približava Europi, te očigledno liberalnoj formalnoj politici rodne jednakosti jer je prije bila “jedna od rijetkih europskih država gdje [ je] obavezno zdravstveno osiguranje u cijelosti pokriva[lo] kontracepciju za cijelu populaciju, a ne samo za adolescentice” (Oštrbenk 2013: 2).

252

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

Politika se u tom pogledu okreće austrijskom i njemačkom hraniteljskom modelu, gdje tako produljeni obrasci rada samo na pola radnog vremena, koji se određuju s obzirom na dob najmlađeg djeteta obično traju u prosjeku najmanje deset godina, a naravno i više jer se tako zaposlena majka teško ikada vraća radu na puno radno vrijeme (Leibetseder 2013: 558).111 Značajno je da ta politika cilja na majke s dvoje djece, što bi trebao biti standardni prosječni broj djece po obitelji. To znači da se institut rada na pola radnog vremena time pretvara u tipični oblik zaposlenja za većinu majki, dok se istovremeno potiho uvodi institucionalno podržana diferencijacija među majkama, tj. onima koje imaju jedno dijete te svima ostalima koje imaju više djece. Vrlo je vjerojatno da će se, s obzirom na okolnosti koje generira novouvedeni političkoekonomski poredak, i kao što pokazuje praksa u inozemstvu, one žene koje bi htjele zadržati dobro plaćeno redovno zaposlenje odlučivati na samo jedno dijete, dok bi majke dvoje djece, s obzirom na mogućnosti koje se službeno uspostavljaju i strukturno su sve ograničenije, trebale “birati” između dječje skrbi kod kuće ili djelomičnih oblika zaposlenja, što će u toj skupini dovesti do dodatne diferencijacije među onima s nešto višim, ali svejedno donekle bijednim dohocima te onima s

111 Zaključujemo da će takvoj preraspodjeli broja i načina rađanja djece svojim strukturno negativnim udjelom doprinositi i ukinuće neplaćanja, a time i opće dostupnosti učinkovitijih i sigurnijih kontracepcijskih sredstava, uz istovremeno sve veći i uigran pritisak drugih konzervativnih silnica za uvođenjem zabrane ili ograničavanja slobodnog pristupa abortusu. Sve to povratno znači da će broj rođenja i time broj planirane ili željene djece u obitelji moći kontrolirati samo one iz financijski relativno najbolje zbrinutog i sve užeg kruga žena koje će se također lakše preusmjeravati u privatne klinike. Kako će strukturni uzroci biti potisnuti u pozadinu i neće ih se povezivati s uređenjem političkoekonomskog sustava, ove će se kreirane kategorije interpretirati kao nekakve prirodne razlike među višim, srednjim i nižim slojem žena, kao da su već same po sebi razumljive, a ne kao rezultat konkretnih strukturnih čimbenika i diferencijalnih politika. Tako ono što je izgradio i osigurao socijalizam, tj. jednaku dostupnost i time stvarnu jednakost među ženama, kapitalistička demokracija ograničava na šačicu njih.

253

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dohocima ispod minimuma. Tako će se u strukturno preoblikovanom modelu dječje skrbi na račun barem djelomične deinstitucionalizacije javne skrbi (a ne više punih naknada za roditeljski dopust) uvoditi raslojavanje među ženama na barem dvije međusobno, navodno samorazumljivo isključujuće, a zapravo sistemski uvedene kategorije klasno diferenciranog majčinstva. Tako se i na našem prostoru u ime “politika naklonjenih ženama”, implicitnim produljivanjem roditeljskog dopusta i u obliku rada na pola radnog vremena, majke sve više suptilno odguruje iz formalne ekonomije rada. Dugoročno ih se postavlja na njezinu poluformalnu marginu, uz istovremenu pretpostavku da će kao tek djelomično zaposlene i same sebe percipirati kao osobu bližu privatnosti doma nego radnom mjestu te stoga i kao osobu koja će zdravo za gotovo preuzimati više starateljskog, reproduktivnog te kućanskog rada nego što bi ga preuzela kada bi imala osiguranu institucionalnu skrb i druge oblike podruštvljene opskrbe te bila zaposlena na puno radno vrijeme. Upravo taj strukturni cilj slijedi državno promicana politika uvođenja sve duljeg, institucionalno sankcioniranog instituta rada na pola radnog vremena za majke, kao i istodobno produljivanje očinskog dopusta s pola na punih mjesec dana. Rad na pola ili skraćeno radno vrijeme, dakle, ne donosi rodnu jednakost, a još manje ravnopravnu podjelu rada. To također vrijedi za roditeljski dopust za očeve ako se isti ugrađuje upravo u takav, institucionalno prilagođen širi kontekst koji povratno ujedno određuje i poništava njegove učinke. Umjesto rodne jednakosti, radom na pola radnog vremena – kao što smo već pokazali i što valja iznova naglasiti – promiče se tek financijska ovisnost žena o muškarcima u obitelji, što nepovratno narušava njihovu autonomiju, a time i moć odlučivanja. Tako će se, poput bumeranga, i na našem prostoru prije ili kasnije pokazati sasvim samorazumljivim ili “racionalnijim” da se, rođenjem drugog djeteta, navodno društveno-rodno 254

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

neobilježeni “partner” ili “roditelj” s nižim, tj. samo polovičnim dohotkom, pomirljivo automatski odluči za korištenje cjelokupnog roditeljskog dopusta, iako ga je formalno moguće dijeliti s ocem. Službena statistika, a s njome i promicatelji formalne politike jednakih mogućnosti samo će se čuditi zbog čega je udio očeva na roditeljskom dopustu toliko nizak, unatoč tome što je isti plaćen. Produljenjem rada na pola radnog vremena – s tri godine ako majka ima jedno dijete, na sedam i više godina ako ima dvoje djece – i kapitalistička država Slovenija ne samo da još intenzivnije istiskuje i uklanja majke s formalnog na poluformalno tržište rada, već im to odnedavno suptilno sve više predstavlja kao standardni oblik zaposlenja.112 Tako institucionalno uvodi 1,5-hraniteljski model, uspostavljajući time ne samo dugoročnu financijsku ovisnost žena, već i strukturno poticanu nejednaku podjelu reproduktivnog rada unutar obitelji. Uvijek iznova valja napomenuti da je institut rada na pola radnog vremena jedan od osnovnih institucionalnih mehanizama kojima se žene odguruje ili premješta u privatnu sferu uz istovremenu redukciju ili nastavak neulaganja u institucionalnu javnu skrb. To znači da će se od žena, kao tek djelomično zaposlenih i samo sekundarnih radnica i kod nas sve više očekivati – a tome je već i sada tako – da same obave većinu starateljskog i sve više individualizirano privatiziranog rada, jer su upravo zbog toga prešle na zaposlenje samo na pola radnog vremena, kao i većinu kućanskog rada koji, primjerice u obliku školskih ručkova ili toplih obroka u vrtićima, stoga više ne treba kolektivizirati ili podruštvljavati – baš kao što je slučaj i sa starateljskim radom

112 Stoga ni ne čudi neprestano rastući udio žena zaposlenih na pola radnog vremena. On je samo u razdoblju između 2003. i 2014. godine, kada se i službeno počela promicati politika zapošljavanja za majke (isprva do djetetove treće godine života, a sada sve do završenog prvog razreda osnovne škole) skočio za 100 posto. Ako je 2003. godine taj udio već iznosio 7,5 posto svih zaposlenih žena, godine 2014. narastao je na čak 14,9 posto (Eurostat 2015).

255

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

– ili barem više ne u tolikoj mjeri. Institut rada na pola radnog vremena tako i kod nas vodi u barem djelomičnu, a nerijetko i cjelovitu institucionalnu domestifikaciju žena, na što već ukazuju i podaci s terena.113 Stoga uvođenjem i produljivanjem rada na pola radnog vremena, koji državna politika usmjerava prema majkama, ne jačaju ni rodna jednakost ni ravnopravna podjela rada. Time se dugoročno računa na deinstitucionalizaciju javno osiguranog reproduktivnog rada, dakle na taj se način – unatoč uvođenju očinskog dopusta – tek perfidno prilagođava te jača dugotrajna i produbljena rodna podjela reproduktivnog rada, upravo tamo gdje potonja na mikrorazini uopće nije bila nužno prisutna, dok na makrorazini zbog cjelovitih sistemskih rješenja uopće nije postojala. Zaključno, formalno uvođenje roditeljskog dopusta za očeve, koji bi prema gledištu službene politike bitno doprinosio ravnopravnijoj podjeli rada među partnerima, ugrađuje se u kapitalistički političkoekonomski kontekst koji, naravno, poništava njegove učinke. Takav društveni poredak, kao što smo pokazali, u postsocijalističkim državama teži uvođenju, a u zapadnoeuropskim državama prerađivanju i nadogradnji hraniteljskog modela, a time i uspostavljanju odnosno učvršćivanju institucionalnog patrijarhata. Kapitalistički sistem kao operativna cjelina parazitira na što većoj i klasno raslojenoj deinstitucionalizaciji javne skrbi, uz istodobno uvođenje ili širenje različitih oblika privatiziranog 113 Oni otkrivaju da, po uvođenju tog instituta rada, one žene koje su prethodno radile u hotelskim lancima na slovenskoj obali kao kozmetičarke, maserke itd. na puno radno vrijeme ili su se nakon poroda tek zaposlile u toj branši, sada kao majke u nisko vrednovanom uslužnom sektoru pribjegavaju dvadesetosatnom tjednom radnom vremenu koje koncentrirano preraspoređuju samo na vikende, i to kako bi se, zbog visokih cijena i nedostatka mjesta u vrtićima ili/i cjelodnevnog radnog vremena njihovih partnera u privatnom ekonomskom sektoru, barem pet redovnih radnih dana mogle doma cjelodnevno pobrinuti o dječjoj skrbi i kućanstvu, dok se njihovi partneri s posla – na koji ih u okviru podugovaranja razvažaju po čitavoj državi – vraćaju tek kasno poslijepodne ili navečer.

256

PONOVNA USPOSTAVA KAPITALISTIČKOG PORETKA

i individualiziranog reproduktivnog rada odnosno familijalizacije dječje skrbi kod kuće, što se, s obzirom na konstrukte femininosti, intenzivno prenosi u privatnu domenu, na pleća majki. Uvođenje roditeljskog dopusta za oca u svim se kapitalističkim varijantama socijalne države poklapa s produljivanjem roditeljskog dopusta za žene i uvođenjem subvencija ispod minimuma za dječju skrb, namijenjenih majkama, i/ili se podudara s prilagođavanjem i produljivanjem instituta rada na pola radnog vremena, kako bi se žene kao majke na što dulje vrijeme uklonilo s formalnog tržišta rada te ih istovremeno pretvorilo u puku rezervnu, fleksibiliziranu i marginalnu te stoga još eksploatiraniju radnu snagu, čija primarna zadaća postaje obavljanje većine sve privatiziranijeg reproduktivnog rada, unatoč uvođenju dopusta za očeve. Unutar tog okvira utoliko je značajnije da je trajanje dopusta za očeve izrazito kratko, te da zato i u tom aspektu ne doprinosi strukturnoj pretvorbi i unutarnjoj preraspodjeli rada, a još manje rušenju rekonfiguriranih oblika institucionalno promicanog i stoga tek djelomičnog zapošljavanja žena (Leibetseder 2013: 553) koji zapravo suštinski i strukturno utječu na takvu nejednaku raspodjelu rada u obitelji. Po isteku kraćeg dijela roditeljskog dopusta koji može koristiti otac, on se može brzo vratiti na tržište rada i na isto radno mjesto, dok majka zbog manjka infrastrukturne potpore ostaje dugoročno zarobljena u hraniteljskom modelu, tj. financijski ovisna i opterećena većinom reproduktivnog, sve više deinstitucionaliziranog starateljskog rada i s time povezanim drugim oblicima reproduktivnog rada. Stoga se itekako ispravnim ispostavlja temeljni zaključak nositeljica socijalističke feminističke misli na našem nekadašnjem zajedničkom prostoru i sistemu, koji ističe da bez “podruštvljenja društvenih funkcija s obzirom na svakodnevnu dječju skrb […] nije dovoljna ni podjela rada ili ‘partnerstvo’ u nuklearnoj obitelji” (Tomšič 1978a: 394). Tek donekle povećano sudjelovanje očeva u dječjoj skrbi, i to na ograničeno vrijeme u djetetovoj najranijoj dobi, ne dovodi do 257

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

preraspodjele starateljskog rada i ukinuća rodne podjele rada (Leibetseder 2013: 559). To najprije zahtijeva cjelovitu transformaciju sistema, odnosno ukidanje kapitalističkog patrijarhata i hraniteljskog modela. U suprotnom je slučaju riječ o kooptacijskoj politici koja samo budi osjećaj jednakopravne podjele rada u sistemu u kojem se nejednakopravnu podjelu rada zapravo cijelo vrijeme institucionalno potiče i produbljuje. Uvođenje očinskog dopusta u kontekstu tek iznova uspostavljenog hraniteljskog modela stoga djeluje kao flaster kako se ne bi doveli u pitanje dublji strukturni aranžmani koji vode u sve veću familijalizaciju i dugotrajnu neravnopravnu podjelu starateljskog rada uz istovremeno premještanje sve veće količine drugih najrazličitijih oblika reproduktivnog rada natrag u obitelj. Individualno konfigurirani i stoga “politički promišljeni naglasak” (Leibetseder 2013: 559) isključivo na očinskom dopustu zamagljuje pogled na šire strukturne čimbenike specifičnog političkoekonomskog sistema koji podjelu rada drugačiju od neravnopravne zapravo ni ne dopušta. Sistemska analiza tako iznova pokazuje da je inzistiranje nekih zapadnoeuropskih feminizama – i lokalnih feminizama po uzoru na njih – na navodnoj odvojenosti patrijarhata i kapitala ograničeno i obmanjujuće, a u stvarnosti i pogubno za njih same. Riječ je o “opasnoj iluziji” (Fine 1992: 20) koja pomaže u održavanju statusa quo.

258

Kapitalistički patrijarhat i oblici zaposlenja naklonjeni ženama/obiteljima: orodnjena fleksibilizacija i feminizacija siromaštva Ponovnim uvođenjem kapitalističkog poretka, koji se temelji na privatiziranju reproduktivnog rada vezanog uz odgoj i skrb o djeci te skrb o starijima, u nekadašnjem socijalističkom bloku svjedočimo i suptilnoj i neposrednoj domestifikaciji sve većeg broja žena, a time i njihovoj sve većoj strukturnoj isključenosti ili marginalizaciji na tržištu rada. Kapitalistički režimi – kojima je, s jedne strane, svojstven izrazito produljen i potplaćen ili pak prekratak i neplaćen porodiljni odnosno roditeljski dopust, a s druge strane izraziti manjak cjelodnevnih odgojno-starateljskih ustanova odnosno njihova sporadičnost i cjenovna nedostupnost – nastupom majčinstva potiskuju žene u specifične, tek sekundarne, a time i poluformalne oblike ponovnih zaposlenja. To za kapital predstavlja dvostruki dobitak, a istovremeno vodi u strukturnu feminizaciju siromaštva. Tako se uslijed sužavanja i ukidanja ili pak vrtoglavog poskupljenja programa u javnim vrtićima i žene na istočnoeuropskim prostorima sustavno, na razini državnih mjera i smjernica, sve više preusmjerava u nove, po zapadnoeuropskom kalupu formirane oblike rada i vrste zaposlenja, osmišljene isključivo kao dodatni te time sekundarni oblici

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

zaposlenja, s kojima bi se žene nakon što postanu majke trebale pomiriti i poistovjetiti. Među njima su u prvom redu institut rada na pola radnog vremena i najamni rad od kuće, a posredno i dopunski rad u privatnim ili obiteljskim poduzećima njihovih partnera. Ti oblici rada, koje kapitalistički poredak konstruira u ime takozvanih oblika zapošljavanja naklonjenih obiteljima i majkama, imaju izrazito negativne posljedice za socijalni i ekonomski status žena, a istodobno i segregacijske učinke. Naime, oni isključuju žene iz prethodno jedinstvenog tržišta rada, čime većina redovnih zaposlenja, a time i veći izbor zanimanja, prelazi u domenu muškaraca, dok su žene preusmjerene na novostvorenu marginu kapitalističkog tržišta rada, gdje čine središnju jezgru njegove prekarne, fleksibilizirane i sve eksploatiranije radne snage. Sve to vodi razgradnji njihova nekoć punog socijalnog i ekonomskog državljanstva jer ih unatoč radu postavlja kao ekonomski ovisne i time, za razliku od ranije, uzdržavane članice obiteljskih zajednica.

Rad na pola radnog vremena Rad na pola radnog vremena, koji po definiciji Međunarodne organizacije rada (International labour organization – ILO) obuhvaća manje od 35 sati tjedno, oblik je zaposlenja koji je usmjeren prvenstveno na žene. Riječ je o izumu kapitalizma, odnosno industrijskih vođa nakon Drugog svjetskog rata, s jednim od prvih žarišta u Velikoj Britaniji i Danskoj (Drew i Emerek 1998: 98). Pored eksploatatorskog migrantskog rada, jedan je od ranijih pojavnih oblika nezaštićenog, fleksibiliziranog rada, koji je vlasnicima kapitala nakon Drugog svjetskog rata omogućio znatno viši stupanj prisvajanja viška vrijednosti. Strateški cilj iznalaženja takvog instituta rada bio je da se primanjem udanih žena na tržište rada iskoristi – odnosno u razdoblju manjka druge radne 260

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

snage stvori – pozadinski rezervoar radne snage, ali s izrazitim naglaskom na sekundarnom i hijerarhijski podređenom, rubnom položaju žena kao radnica (Dale i Holdsworth 1998: 79). Zaposlenje je za žene navodno tek dodatni oblik rada, koji će ostati podređen njihovoj primarnoj ulozi kućanica i majki, a time i opsežnijoj količini rada koji u okviru hraniteljskog modela moraju i dalje najprije obaviti unutar doma. Iz toga proizlazi i kraće, polovično radno vrijeme za žene. U skladu s tom politikom, žene su, primjerice, prvom poratnom obnovom radnog zakonodavstva u Velikoj Britaniji iz 1963. godine bile isključene iz njegovih zaštitnih akata jer je za njih, kako se navodi u jednom stavku članka zakona o radu, “zaposlenje manje važno” (Kilpatrick i Freedland 2004: 309). Njihov je dohodak, navodno opravdano strukturiran tek kao sekundarni, odnosno manji od minimalnog, dakle ispod egzistencijalnog praga, jer bi se njime trebao dopunjavati glavni dohodak u obitelji, koji donosi muškarac. To je također bilo opravdanje da se ženama isplaćuju znatno niže nadnice po satu od onih koje su za istu ili sličnu vrstu posla dobivali muškarci (Brickner et al. 2010: 317) te istovremeno temelj za uvođenje oštre segregacije po ekonomskim resorima i strukovnim branšama među puno zaposlenim muškarcima i tek polovično zaposlenim ženama. Statistika Eurostata svjedoči da se radi o obliku zaposlenja koje je u kapitalističkom poretku – uz deinstitucionalizaciju javne skrbi – izričito usmjereno na žene. U 2014. godini, kao što je zabilježeno već desetljećima ranije u Europskoj uniji na čelu sa zapadnoeuropskim državama, “gotovo trećina (32,2 posto) zaposlenih žena radila [ je] na kraće radno vrijeme”, dok je taj udio kod muškaraca iznosio samo 8,8 posto (Eurostat 2015). Rad na pola radnog vremena za žene je u kapitalističkom patrijarhatu povezan s majčinstvom te obuhvaća veći dio njihova središnjeg životnog i radnog vijeka između 25. i 50. godine, što znači da je 261

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ova vrsta rada među tako zaposlenim ženama trajna. Za muškarce je takvo zapošljavanje uglavnom privremeno – naime, muškarci su na pola radnog vremena najčešće zaposleni samo na početku ili pri kraju radnog vijeka (Delsen 1998: 64). U prvom je slučaju taj oblik zaposlenja uglavnom vezan uz studij ili pripravničku prekarizaciju mladih koji tek ulaze na tržište rada. U drugom je primarno riječ o institucionalno podržanom prijelazu u mirovinu uz postupno smanjivanje radnih obaveza koje su se vezivale uz zaposlenje na puno radno vrijeme,114 a sve više i o dodatnom obliku zaposlenja po već ostvarenom pravu na punu mirovinu (Plantega 1996: 63). Za žene u kapitalističkom poretku, uz istodobno privatiziranje reproduktivnog rada, zaposlenje na pola radnog vremena nije ni privremene ni izborne, već strukturne naravi te, zbog barem prepolovljenih osnovnih prihoda, vodi u trajnu financijsku nestabilnost. Za razliku od muškaraca pred mirovinom, koji se mogu osloniti na svoja primanja iz redovnog radnog odnosa te osiguranu punu mirovinu, ili od mladih koji mogu računati na roditelje odnosno stipendiju, za odrasle se žene-majke pretpostavlja odnosno zahtijeva postojanje partnera ili drugog člana obitelji zaposlenog na puno radno vrijeme, tj. s dohotkom koji nije strukturiran kao sekundarni (Ginn i Arber 1998: 156). Rad na pola radnog vremena od standardnog se rada na puno radno vrijeme ne razlikuje samo po službeno prepolovljenom broju radnih sati (a time i znatno nižim plaćama) već je također riječ o vrsti zaposlenja u koju su ugrađeni drugačiji načini isplate

114 Ovdje zapravo nije riječ o institutu rada na pola radnog vremena, koji podrazumijeva tek polovična socijalna i druga prava kao kod žena, već o očuvanju statusa gotovo puno zaposlenog radnika, a time i njegova hraniteljskog statusa. Primjerice, u Njemačkoj su takvi radnici uvođenjem ove politike, unatoč prepolovljenom radnom vremenu, i dalje imali pravo na 70-postotni udio redovne bruto plaće, dok im je zapošljavatelj također morao uplaćivati mirovinske doprinose za 90 posto redovne bruto plaće (Fuchs 1998: 140).

262

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

socijalnih doprinosa, uvjeti rada te njegova organizacija (Rubery 1998: 138), što zapošljavatelju omogućuje veći stupanj eksploatacije.115 Uz barem prepolovljenu plaću, toj su vrsti rada – za razliku od standardnih oblika rada na puno radno vrijeme – svojstveni i znatno lošiji radni uvjeti, niži stupanj socijalne sigurnosti i radne zaštite te potpuna segregacija (Klement i Rudolph 2004: 303). Stoga ta vrsta rada, kao što pokazuje praksa na Zapadu, žene višestruko marginalizira jer im ne omogućuje jednaku uključenost i pristup sustavima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja kakve u pravilu omogućuje većini puno zaposlenih, kao ni jednak pristup invalidskom osiguranju te osiguranju za nezaposlene. Rad na pola radnog vremena strukturiran je kao oblik dodatnog i time marginaliziranog zaposlenja koje bi trebalo biti sekundarno i za razvoj poduzeća. Zato se na takvu vrstu zaposlenja ne vežu ni mogućnosti dodatnog osposobljavanja ili redovite godišnje izobrazbe, a time ni mogućnost napredovanja na radnom mjestu, što se u pravilu podrazumijeva kod zaposlenja na puno radno vrijeme. Iz toga proizlazi da zaposlenje na pola radnog vremena ne donosi redovite povišice, bonuse i druge dodatke povezane s produktivnošću ili višom razinom osposobljenosti i stručnosti, kao ni napredovanje na više ili vodeće funkcije unutar poduzeća, 115 Stoga valja razlikovati rad na pola i rad na skraćeno radno vrijeme. Kod potonjeg je, naime, riječ samo o kraćenju radnog vremena za nekoliko sati tjedno tako da radni tjedan i dalje obuhvaća barem 35 sati, najčešće radi prevladavanja krize u poduzeću (npr. manje narudžbi i manja proizvodnja). Visina mirovinskih, zdravstvenih i drugih doprinosa za radnike u pravilu ostaje ista, kao i razina ostalih socijalnih prava, iako ne nužno i visina plaće. Terminološko izjednačavanje rada na pola radnog vremena s kategorijom rada na skraćeno radno vrijeme nije samo zbunjujuće, već je i obmanjujuće jer su to – po opsegu socijalnih prava i stupnju ekonomske sigurnosti – međusobno potpuno suprotne kategorije zaposlenja. Na Zapadu je uvođenje skraćenog, osmosatnog radnog vremena svojstveno prvenstveno granama gdje glavnu radnu snagu čine muškarci, čime se i dalje održava njihov status hranitelja, dok kapital u prevladavanju sličnih ekonomskih kriza u granama u kojima dominantno rade žene dodatno cijepa radna mjesta na tek polovične oblike zaposlenja (Rubery 1998: 147).

263

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

što je pak svojstveno zaposlenjima na neodređeno i puno radno vrijeme (Kilpatrick i Freedland 1998: 312). Tako se radnice pretvara u manje kvalificiranu radnu snagu čiji će potplaćeni status stoga biti jednostavnije održavati, te se učvršćuje njihov položaj marginalizirane radne snage. Smisao uspostavljanja instituta rada na pola radnog vremena nije integriranje takvih radnica u osnovne, a kamoli uže strukture poduzeća, već uvođenje novog oblika segmentacije radne snage, a time i izrazite hijerarhijske polarizacije zaposlenih u korist povećanja privatne dobiti. Riječ je o segregiranoj podjeli radne snage na usku, redovno zaposlenu nuklearnu radnu snagu s nizom bonusa i dodataka, na radnu snagu diferencirano zaštićenu kolektivnim ugovorima, koju kapital pokušava zadržati i zbog vlastitog, barem djelomičnog ulaganja u razvoj njezinih specijalnih znanja i vještina, te na rubno strukturiranu, tj. drugorazrednu i prekariziranu radnu snagu u koju kapital ne ulaže, ne bi li je dodatno obezvrijedio i na taj način još više eksploatirao (Fagan i O’Reilly 1998: 7). Dio je potonje radne snage, između ostalog, kategorija radnica zaposlenih na pola radnog vremena, na samom vrhuncu njihovih radnih sposobnosti, kojoj je svojstvena zarobljenost u nisko vrednovanim ili obezvrijeđenim vrstama poslova i zadaća koje bi se trebale temeljiti samo na uskom izboru općih kompetencija koje se brzo stječu (Delsen 1998: 67), zbog čega je tako rubno konstruirana radna snaga i lako zamjenjiva te jednostavno otpustiva. Stoga osobito dulje zaposlenje žena na pola radnog vremena uglavnom znači da im je otežan prelazak na druge vrste zaposlenja, tj. na puno radno vrijeme (ibid.: 65), čime se još više učvršćuje njihova segregacija. Naime, na takvim radnim mjestima, koja su konstruirana kao izrazito rutinizirana i podcijenjena, visokoobrazovane žene ne mogu zadržati razinu stručne spreme koju su imale i mogle razvijati kao puno zaposlene, prije nego što su postale majke i prešle na pola 264

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

radnog vremena. Nadalje, ako je riječ o ženama koje su na takvu vrstu zaposlenja prešle neposredno i s nižim stupnjem obrazovanja, one obavljanjem rutinski dekvalificiranog rada ne mogu ni steći odgovarajuće iskustvo i kvalifikacije (Dale i Holdsworth 1998: 79; Webber i Williams 2008: 764). Uvođenje zaposlenja na pola radnog vremena stoga je neposredno povezano s gubitkom strukovne mobilnosti ili barem mogućnosti napredovanja unutar poduzeća. Za većinu žena, kako pokazuje praksa na Zapadu, gdje je taj institut na snazi već desetljećima, prelazak na pola radnog vremena vodi u zarobljenost prekarnim oblicima zaposlenja te potencijalnu kasniju promjenu radnog mjesta (Fine 1992: 155). Riječ je prvenstveno o obliku trajnijeg isključivanja žena iz redovnih radnih mjesta, odnosno onih koja u zapadnoeuropskim hraniteljskim modelima u pravilu zauzimaju muškarci te šačica privilegiranih žena. Uvođenjem instituta rada na pola radnog vremena to će za majke biti sve češća slika i na našem prostoru. Potiskivanje žena na radna mjesta na pola radnog vremena, a i time na manje zahtjevna ili rutinski obespravljena te marginalna radna mjesta, vodi u dodatno smanjivanje nadnica po satu, koje su za tu skupinu radnica u prosjeku za 15 posto ili čak za trećinu niže od onih koje primaju zaposleni na puno radno vrijeme (Delsen 1998: 69; Walby 1997: 37). Glavna korist koju zapošljavatelj ostvaruje cijepanjem redovnih radnih mjesta na feminizirane, polovične oblike zaposlenja proizlazi prvenstveno iz razlike u načinima dodjeljivanja i obračuna prekovremenih sati između redovno zaposlenih i polovično zaposlenih. To vodi u različite stupnjeve fleksibilizacije i time mogućnosti eksploatacije tih dviju skupina zaposlenih za gotovo jednaku količinu obavljenog rada. Među redovno zaposlenima s osmosatnim radnim vremenom to se – pored povećanja norme uz istu satnicu, što, doduše, vrijedi i za polovično zaposlene – odvija na dva standardna načina, ovisno o vrsti proizvodnje: kombiniranim objedinjavanjem 265

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

radnih smjena u produljene uzastopne radne dane uz umetanje produljenog slobodnog termina sredinom tjedna (čime zapošljavatelj izbjegava dodatno plaćanje noćnog rada), a najčešće nametanjem dodatnih obaveza u obliku prisilnog prekovremenog rada (Smith et al. 1998: 44). Zahvaljujući tome, zapošljavatelj ne mora zapošljavati nove ljude – što neposredno dovodi do veće stope nezaposlenosti – te im uz redovnu satnicu uplaćivati i socijalne te druge doprinose. Ako i ima potrebe za dodatnim radom, umjesto zapošljavanja novih radnika može naprosto postojećem kadru isplaćivati prekovremene sate uz uplaćene doprinose samo za osmosatno radno vrijeme. Cijepanje redovnih radnih mjesta na tek polovična zaposlenja u otprije feminiziranim zanimanjima omogućuje još veću eksploataciju takve vrste. Za razliku od puno zaposlenih, čiji je rad koji premašuje puno radno vrijeme ograničen na najviše dva sata dnevno ili osam sati tjedno, upravo je polovično zaposlenima moguće nametnuti utoliko više prekovremenih sati, što ih nerijetko približava gotovo punom, osmosatnom radnom vremenu (Conway i Sturges 2014: 757). Ti sati u slučaju službeno zaposlenih na pola radnog vremena nisu evidentirani kao prekovremeni, već samo kao dodatni sati, što znači da zaposlena osoba neće primiti veću plaću kroz dodatke na osnovnu plaću. Da bi se dodatno odrađeni sati mogli definirati kao prekovremeni, broj radnih sati koje radnica obavi mora premašiti donju granicu od osam uzastopnih sati ili kumulativno četrdeset radnih sati tjedno. To podupire i europsko zakonodavstvo, koje navodi da isplata prekovremenih sati isključivo puno zaposlenima, tj. onima koji rade najmanje osam sati dnevno, ne predstavlja neravnopravni tretman drugih radnica (Visser et al. 2004: 208). Neisplaćivanje dodatnih sati kao prekovremenih, što oni zapravo jesu, tek je prva polovica ukupne jednadžbe načina i stupnja eksploatacije polovično zaposlenih s obzirom na fleksibilno 266

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

utvrđivanje broja radnih sati. Ključ njihove sve veće eksploatacije krije se u činjenici da su zapošljavatelji u najboljem slučaju dužni uplaćivati socijalne doprinose samo za četiri sata obavljenog rada. To također pojašnjava tendenciju kapitala i kapitalističke države prema uvođenju polovičnih zaposlenja, osobito u feminiziranim zanimanjima, kako u javnom tako i u privatnom sektoru; naime, prešutnim produljivanjem radnog vremena – u obliku dodatnih sati koji se mogu približiti granici osmosatnog radnog dana – zapošljavatelj u slučaju polovično zaposlenih drugu polovicu gotovo u cijelosti odrađenog osmosatnog radnog vremena više ne pokriva socijalnim doprinosima. Na taj način dvije polovično zaposlene osobe zapravo odrade posao barem za jednu i pol, a u slučaju deregulacije gornje granice dodatnih sati, skoro za dvije puno zaposlene osobe, a da se, dakle, toj drugoj osobi, koja je hipotetski puno zaposlena, ne uplaćuje nikakav socijalni doprinos.116 Država Slovenija takvu politiku – usredotočenu na zapošljavanje majki na pola radnog vremena – podupire sufinanciranjem socijalnih doprinosa za preostala četiri sata do pune radne obveze, ali samo od proporcionalnog dijela minimalne plaće.117 To je 116 Za ilustraciju: britanska radnica zaposlena u supermarketu na skraćeno radno vrijeme od 16 sati tjedno, svejedno je dužna odraditi do 24 sata dodatnog rada, a i više, ako to od nje po ugovoru zahtijeva zapošljavatelj; međutim, otvaranjem bolovanja ili uzimanjem običnog godišnjeg odmora ima pravo samo na proporcionalnu naknadu, tj. u visini odrađenih minimalnih sati, dakle 16 sati rada tjedno (Perrons 2005: 402). 117 Za radnice koje čine većinu zaposlenih u trgovačkim lancima Hofer i Lidl – gdje su, bez obzira na to imaju li majčinski status ili ne, cijelo vrijeme polovično zaposlene jer sve u prosjeku rade samo 25 sati tjedno – to znači da si iz neto plaće moraju same dodatno uplaćivati mirovinske doprinose za puni radni staž u visini od 75 eura, a ubuduće i do 190 eura mjesečno (Košak 2014). Sustav rodno obilježene fleksibilizacije tako postaje izrazito očit i koncentriran upravo dolaskom stranih korporacija. One na naš prostor neposredno i brutalno unose već razrađene mehanizme izrazito segregiranog, fleksibilnog načina zapošljavanja jer na Zapadu, posebice u trgovačkim i drugim uslužnim djelatnostima, gdje prevladavaju žene, kapital fleksibilnost povećava na račun zapošljavanja

267

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

sličan način kakav su, primjerice, od sredine 1970-ih do početka 1980-ih godina primjenjivale Francuska i Nizozemska (Laulom 2004: 92; Visser et al. 2004: 201). Riječ je o subvenciji kapitalu kako bi, naročito u feminiziranim granama, cijepao redovna radna mjesta i uvodio zaposlenja na pola radnog vremena, što znači širenje operativnog prostora za prikriveno produljivanje prisilnog prekovremenog rada, koji je za polovično zaposlene osobe rastezljiviji nego za one s osmosatnim radnim vremenom. Tako kapital uz državne subvencije lakše eksploatira radnice te im nameće povećanje broja radnih sati, čak i ako to nije u skladu sa zakonodavstvom i bez da je za to socijalno odgovoran, što uz neisplatu prekovremenih sati i socijalnih doprinosa za dodatne sate koje bi radnica trebala odraditi, podrazumijeva tim veće prisvajanje viška vrijednosti. To se očituje i u načinu isplate vrijednosti obroka, koja se vezuje uz broj radnih sati. Prema važećem zakonodavstvu, zapošljavatelj je dužan pokrivati troškove obroka ako radnica radi najmanje četiri sata, a pritom joj se odmor smanjuje za polovicu. Međutim, kao što pokazuju zapisi na blogovima, zapošljavatelji preraspodjelom sati lakše izvode matematičke akrobacije među polovično zaposlenima, ne bi li radnice prikratili i za tu isplatu: Radila sam na pola radnog vremena dok nismo dobili mjesto u vrtiću. Inače je kod nas radno vrijeme 7 sati dnevno, 6 dana u tjednu (40 sati plus 2 prekovremena). Ja sam radila 5 dana tjedno po 4 sata (20 sati). Imala sam 15 minuta vremena za

većine radnica samo na pola radnog vremena, dok to izbjegava u granama gdje prevladavaju muškarci, većinom zaposleni na puno radno vrijeme. Među njima si kapital, kao što smo pokazali i što vrijedi kao prevladavajući obrazac, fleksibilnost radne snage radije osigurava upravo povećavanjem obaveznih i dodatno plaćenih prekovremenih sati ili pak različitim oblicima osmosatnog rada u smjenama (Drew i Emerek 1998: 94), uz istovremeno zapošljavanje agencijskih radnika. Time postiže drugačiji oblik hijerarhijske segmentacije i podjele radne snage na potencijalno sindikaliziranu i nesindikaliziranu.

268

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

obrok, a plaćali su čak i putne troškove. Stimulacija za rad bila je polovična. Kolegica se za istu mogućnost odlučila ni pola godine nakon mene. U novom je ugovoru pisalo da će raditi 20 sati tjedno (ali nije bilo definirano koliko sati dnevno), da bi joj šefica potom odredila da radi 3,5 sati dnevno, 6 dana u tjednu. A kako radi manje od 4 sata dnevno, nema pravo na obrok!!! (Josephine27, 24. 11. 2011.).

Kako pokazuje praksa na Zapadu, drugi način eksploatacije koji je u pravilu ugrađen u zaposlenja na pola, a nije u zaposlenja na puno radno vrijeme, očituje se u tome da takva vrsta zaposlenja radnicama po zakonu ne omogućuje ili im ograničava pristup ionako već suženim i parcijaliziranim socijalnim pravima, a time i doprinosima koje uplaćuje zapošljavatelj temeljem redovno obavljena četiri radna sata. To znači da velik dio zapadnih sustava i dalje ne poznaje ni proporcionalno plaćanje socijalnih doprinosa s obzirom na broj osnovnih radnih sati određenih ugovorom. Polovično zaposlene radnice uglavnom su iz tih prava automatski isključene jer za njih ne vrijede kolektivni ugovori. To je najizraženije u SAD-u i drugim dereguliranim liberalnim tržištima rada, gdje su polovično zaposlene osobe, koje čine jezgru sekundarne fleksibilizirane radne snage, najčešće isključene iz sustava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja (u koje bi morao uplaćivati zapošljavatelj), a jednako tako nemaju pravo ni na naknadu za bolovanje i plaćeni redovni godišnji odmor te pravo na korištenje neplaćenog porodiljnog dopusta (Webber i Williams 2008: 769; Rubery 1998: 142). Slično je do sredine 1990-ih bilo i u Europi. U Velikoj Britaniji, primjerice, kao i u Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj i Francuskoj zapošljavatelji su i iznutra segmentirali tu kategoriju radnica na tri vrste polovičnih zaposlenja, a time i na različito eksploatirane podskupine. Tako je između 1975. i 1995. godine britansko zakonodavstvo propisivalo da radnice koje tjedno rade 16 i više sati 269

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

imaju pravo na prvu isplatu socijalnih doprinosa tek nakon dvije godine neprekinutog rada za istog zapošljavatelja (Walby 1997: 19). U tom razdoblju nisu imale pravo na naknadu u slučaju otkaza, kao ni pravo na žalbu čak i kada se nije radilo o otpuštanju zbog njihove krivice ili kada su bile otpuštene zbog trudnoće. Jednako tako, nisu imale pravo na naknadu u slučaju porodiljnog dopusta, kao ni pravo povratka na isto radno mjesto po isteku porodiljnog dopusta (Kilpatrick i Freedland 2004: 310). One koje su radile između 8 i 16 sati tjedno ta su prava, zajedno s pristupom (još uvijek nepotpuno ili krnje) uplaćivanim socijalnim doprinosima, stekle tek nakon pet godina neprekinutog rada za istoga zapošljavatelja, dok su one koje su radile manje od osam sati tjedno bile kategorički isključene iz tih prava bez obzira na dužinu radnog staža (ibid.). Ta prava, kao i prava na socijalnu zaštitu, bila su proširena na radnice na pola radnog vremena tek sredinom 1990-ih godina, ali uz indikativne iznimke koje opet idu u korist kapitalu. U Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj iz sustava socijalnog osiguranja i prava na minimalnu plaću i dalje su isključene radnice čiji broj sati i/ili visina plaće ne prelaze za to postavljen prag. Radnicama u Velikoj Britaniji koje su zaposlene na šest ili manje sati tjedno zapošljavatelji po zakonu i dalje nisu dužni uplaćivati mirovinske i zdravstvene doprinose, kao ni doprinose za socijalnu skrb u slučaju invaliditeta, a jednako tako ni naknadu za bolovanje i porodiljni dopust (Ginn i Arber 1998: 163; Kilpatrick i Freedland 2004: 310).118 U Francuskoj je to 2000. godine vrijedilo za kategoriju polovično zaposlenih čije tjedno radno vrijeme uključuje dvije petine tjednog radnog vremena redovno zapo-

118 Mnogo govori podatak da je 1996. godine, kada su ove promjene provedene, iz sustava mirovinskih isplata u Velikoj Britaniji i dalje bilo isključeno čak 2,5 milijuna žena, od kojih je barem polovica radila na pola radnog vremena (Ginn i Arber 1998: 163).

270

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

slenih (tj. od 12 do 16 sati tjedno): njima zapošljavatelji nisu dužni pokrivati naknadu za bolovanje, porodiljnu naknadu te naknade u slučaju invaliditeta (Laulom 2004: 102). U Njemačkoj to vrijedi za radnice čiji broj radnih sati tjedno ne premašuje 15 sati i prosječnu plaću od 325 eura. Tim radnicama, koje spadaju u kategoriju skraćeno polovično zaposlenih (a time i u jednu od fleksibiliziranih, orodnjenih podvrsta miniposlova), zapošljavatelji nisu dužni uplaćivati zdravstvene i mirovinske doprinose, kao ni doprinose u slučaju nezaposlenosti (Fuchs 2004: 134). Dakle, u interesu je kapitala da uz takvo radno zakonodavstvo, umjesto punih radnih mjesta, naročito u feminiziranim uslužnim djelatnostima, ne stvara tek zaposlenja na pola radnog vremena, već i na prepolovljeno ili skraćeno polovično radno vrijeme jer neuplaćivanjem socijalnih doprinosa te izuzimanjem takvih radnica iz prava na minimalnu plaću već s nekoliko njih pokriva jednaku količinu posla koju bi obavila puno zaposlena i kolektivnim ugovorom zaštićena radnica, ali bez davanja za socijalne transfere. Iz toga proizlazi tim veća dobit zapošljavatelja i povećani stupanj eksploatacije, te stoga uz daljnje preuzimanje korporativnih praksi i na našem prostoru možemo očekivati dodatnu degradaciju takvih, manje zaštićenih i socijalno krnjih polovičnih oblika rada, što je na našem prostoru već nagoviješteno pokušajem uvođenja miniposlova po uzoru na Njemačku. Također, i ne manje važno, uvođenje i feminizacija instituta rada na pola radnog vremena imaju i kratkoročno i dugoročno negativne posljedice, i to ne samo na visinu dohotka već i na socijalnu, zdravstvenu te mirovinsku sigurnost žena. Iako je u najboljem slučaju riječ o isplati proporcionalnih doprinosa u punoj visini sukladno broju osnovnih radnih sati, kako određuje ugovor na pola radnog vremena, što je u Sloveniji četiri sata, plaća je već u startu prepolovljena te doprinosi srezani, a ubuduće i kod nas, po zapadnoeuropskom obrascu, zasigurno i prepolovljeni. Iz toga (prije ili kasnije) proizlazi i prepolovljena ili znatno niža 271

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

naknada za godišnji odmor,119 bolovanje, porodiljni dopust120 te naknade za nezaposlene. Kako pokazuje praksa u inozemstvu, zaposlenje na pola radnog vremena u većini slučajeva ne garantira ni iznos minimalne plaće, a prije svega ne omogućuje samostalnu egzistenciju pojedinke. Naime, plaća žene već je u startu percipirana kao dodatni tj. kao “komponentni dio” većeg dohotka (Fagan i O’Reilly 1998: 11) koji, dakle, u obiteljski budžet mora donijeti netko drugi. Tako se uspostavlja i učvršćuje hraniteljski model. Zaposlenje na pola radnog vremena gura žene u ekonomsku ovisnost i (prikriveno) siromaštvo, koje ih – za razliku od puno zaposlenih – izrazitije prati već tijekom njihova radnog vijeka upravo zbog prepolovljenih primanja, što također ne donosi osnovnu kreditnu sposobnost. Pritom valja imati na umu da se rad na pola radnog vremena uspostavlja prvenstveno u sektorima i poduzećima gdje je i sama plaća za puno radno

119 Prema trenutno važećem zakonodavstvu, svim zaposlenima pripadaju najmanje četiri tjedna godišnjeg odmora, bez obzira na vrstu ugovora o radu, ali se visina nadoknade plaće obračunava sukladno broju radnih sati. Dakle, polovično zaposlene imaju pravo tek na polovičnu naknadu, pri čemu može doći do daljnjih zlouporaba upravo zbog fleksibilnog preraspoređivanja radnih sati u tjednu jer zakon taj ključni dio prepušta zapošljavatelju (Kresal Šoltes et al. 2014). Tako radna obveza polovično zaposlene osobe može biti raspoređena na npr. četiri sata po pet dana tjedno, ali i u komprimiranom obliku od tri dana tjedno. U prvom slučaju ima pravo na 20 dana polovično isplaćenog godišnjeg odmora (10 potpuno isplaćenih dana), dok u drugom slučaju ima pravo na 12 dana minimalnog godišnjeg odmora (6 dana isplaćenih u potpunosti). U interesu će zapošljavatelja biti da polovično zaposlene prikaže kao komprimirano zaposlene radi utoliko niže isplate godišnjeg odmora. 120 Ako je, dakle, riječ o majci koja po rođenju prvog djeteta već radi na pola radnog vremena do njegove treće godine života (a u slučaju dvoje djece, po novom zakonodavstvu, do kraja prve godine osnovnog školovanja mlađeg djeteta), visina njezine porodiljne naknade – kako interpretira i Centar za socijalnu skrb – znatno je okrnjenija od one koju prima radnica zaposlena na puno radno vrijeme. Naime, pri izračunu roditeljske naknade “u obzir se uzima osnova od koje su u 12 komprimiranih mjeseci plaćeni doprinosi za roditeljsku skrb u skladu s člankom 10 Zakona o roditeljskoj skrbi i obiteljskim primanjima, Uradni list RS br. 26/2014, pri čemu se kao zadnji mjesec broji osnova od koje su plaćeni doprinosi za roditeljsku skrb” (Uradni list RS 26/2014).

272

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

vrijeme izrazito niska te se obično kreće tek u visini minimalne plaće (Rubery 1998: 152). Ovo strukturno siromaštvo među ženama koje su radile na pola radnog vremena, kako pokazuje situacija na Zapadu, još je izraženije u starijoj dobi, prvenstveno zbog izostanka prava na potpuno isplaćene osnovne mirovine ili zbog potpune isključenosti iz mirovinskih programa. To će i kod nas biti sve izraženije daljnjom privatizacijom mirovinskog sustava, koji će se, uz iduću ofenzivu kapitala, sve više temeljiti tek na individualnim uplatama, koje si one_i s niskim, a kamoli prepolovljenim minimalnim plaćama, neće moći priuštiti. U tom će pogledu, zbog zapošljavanja žena na pola radnog vremena, te unatoč radnom stažu, njihova socijalna prava biti derivirana i ovisna o socijalnoj potpori ili pak derivirano izvedena s obzirom na radni status i staž njihovih partnera. Iako je riječ o očiglednoj fleksibilizaciji i potiskivanju žena na marginu formalne ekonomije te feminizaciji siromaštva, sindikati na našem prostoru sekundiraju toj državno-kapitalistički usmjerenoj politici. Prihvaćaju je u ime navodne zaštite majčinstva, dok o radu na pola radnog vremena – jednako tako preuzimajući službenu dikciju – govore kao o neotuđivom “pravu” koje “zapošljavatelj […] ne [bi] smi[o] uskratiti”, kako navode na svojim internetskim stranicama u rubrici “Česta pitanja”. To je izrazito opasan presedan koji sindikate stavlja na stranu zapošljavatelja, odnosno kapitala, u ime borbe za radnička prava koja to, zapravo, nisu. Takvo nereflektirano usvajanje službene politike kapitalističke države može biti jednako opasno za razvoj događaja i pozicije koju bi sindikati trebali zauzimati u bliskoj budućnosti. Može se dogoditi da glavni sindikati, slično kao većina etabliranih sindikata na Zapadu, sve više brane sve manji broj redovnih radnih mjesta, pri čemu će institut rada na pola radnog vremena, koji zasad još ne raspoznaju kao prešutni oblik fleksibilizacije rada žena, usko promatrati tek kao vrstu pritiska i neposrednog napada na razgradnju osnovnih radničkih standarda 273

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

među redovno zaposlenima, među kojima će zbog segregacijske politike sve više, premda u ograničenom broju, biti koncentrirani samo muškarci. Tako se može dogoditi da sindikati, koji danas podupiru fleksibilizaciju radne snage kao pravo žena-majki, u budućnosti neosviješteno skliznu u istu zamku kao pojedini konzervativni zapadnoeuropski sindikati i time pristanu uz interese kapitala. Branit će orodnjenu kapitalističku segregaciju tržišta rada, gdje bi atipični oblici rada trebali biti koncentrirani primarno među ženama, dok bi standardni oblici rada sve više trebali biti rezervirani samo za muškarce. To će biti pogubno za reorganizaciju radničkog pokreta i prevladavanje namjernog te orodnjenog nejedinstva.

Najamni rad kod kuće Drugi oblik marginalizacije i fleksibilizacije koja se specifično odnosi na zapošljavanje žena očituje se u uvođenju rada od kuće, s čime se, uz restauraciju kapitalističkih društvenih odnosa te potiskivanje brige o djeci u privatnu sferu, sve više susrećemo i na našem prostoru. Od žena koje rade kod kuće kao podugovorne radnice očekuje se da u svoj radni dan istovremeno ugrade cjelodnevnu skrb o djeci, te po mogućnosti starijima i nemoćnima, kao i sve kućanske te ostale skrbničke poslove. Istovremeno ih se tretira kao samozaposlene radnice, iako kao podugovorne radnice nisu vlasnice ni kapitala ni svojega rada. One su, zapravo, ovisne najamne radnice, atomizirano fragmentirane i zarobljene u nevidljivosti svojih domova, gdje ih radno zakonodavstvo ne štiti (Burchielli et al. 2014: 67). Stoga su i najeksploatiranija karika u podugovornom lancu rada koji korporacije neposredno kontroliraju ili je alociran posredno, preko manjih poduzeća koja nastupaju kao posrednička karika između korporativnih naručitelja i radnica od kuće. 274

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

Za razliku od instituta rada na pola radnog vremena, izuma kapitala nakon Drugog svjetskog rata, najamni rad od kuće je kapitalizmu inherentni i trajni oblik organizacije proizvodnog procesa, sve od njegovih najranijih pojavnih oblika.121 Segmentiranjem proizvodnje i radnih zadataka na centralizirani dio, koji se koncentrirano odvija u tvornici, i njegov decentralizirani dio, koji se rascjepkano odvija izvan formalnih radnih prostora, kapital si osigurava veći nadzor nad radnicima te, prvenstveno, mogućnost smanjivanja nadnica. Radnicima od kuće, koji su izuzeti iz radnog zakonodavstva i kojima kapital prije svega namjenjuje troškovno najzahtjevnije i najintenzivnije dijelove proizvodnog procesa, propisuje nižu nadnicu od one koja je propisana za isti rad kada je on obavljen u tvornici ili na drugom formalnom radnom mjestu, računajući na njihovu izoliranu disperziranost i stoga pregovaračku nemoć. Istovremeno nema svakodnevnih troškova održavanja pogona i radnih pomagala jer su ti izdaci preneseni na radnike kod kuće. Na račun planskog razdvajanja proizvodnje na centralni, odnosno formalni, i vanjski, neformalni dio, kapital proširuje operativni poligon za prisvajanje većeg komada kolača. Zato neformalni oblici rada, kao što je rad od kuće, nisu tek slučajne devijacije koje bi navodno trebale biti marginalne ili čak izuzete iz kapitalističke ekonomije i organizacije proizvodnje, već su strukturno slivene s tim formalnim sektorom od početaka njegova postojanja (Dunaway 2014: 13). Rad od kuće, kao što je pokazao Marx, u kapitalizmu postaje “vanjski odjel tvornice”,122 ali tek 121 Ili, kako u Kapitalu ističe Marx: “Uz tvorničke radnike […] koje prostorno koncentrira u velikim mnoštvima i neposredno im zapovijeda, kapital nevidljivim nitima pomiče i armiju kućanskih radnika razasutih po velikim gradovima i na selu. Primjer: tvornica košulja gospođe Tillie u Londonderryju u Irskoj, koja zapošljava 1000 tvorničkih radnika i 9000 kućanskih radnica razasutih po ruralnom području” (Marx 2012: 380). 122 Ili, kako u cijelosti navodi Marx: rad od kuće “postaje vanjski odjel tvornice, manufakture i robne kuće” (2012: 380). To je u današnjem sistemu kapi-

275

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

nakon što je postignuta proletarizacija većine stanovništva. To pretpostavlja uništenje djelomično samoopskrbnih načina preživljavanja jer tek to čovjeka u cijelosti stavlja u neposrednu ovisnost o sredstvima i uvjetima rada koje kapital prilagođava sebi u korist.123 Kako na istome mjestu naglašava Marx, “tzv. moderna

talističke proizvodnje ekvivalent korporativnoj tvornici, gdje je sadržan samo najuži dio proizvodnje, potom srednjim poduzećima i mikropoduzećima – koja su podugovorni izvođači za iste korporativne aktere te danas imaju jednaku ulogu kao nekoć, na početku konsolidacije kapitalizma, manufakture – te velikim trgovačkim lancima, koji svoj astronomski profit ostvaruju na račun visokih marži i neprestanog snižavanja već niske nabavne cijene proizvoda. To i zapadnoeuropski trgovački lanci – posebice oni s vlastitim robnim markama kao što su H&M, C&A, Marks and Spencer, Gap, ili Quelle među kataloškim trgovcima – postižu na jednak način kao i korporativno-industrijski sektor, i to tako da odrede vrlo nisku otkupnu cijenu, a proizvodnju naručenih proizvoda prepuste posredničkim poduzećima u globalnom lancu, koja preuzimaju brigu o podugovaranju pojedinačnih dijelova proizvodnje mikropoduzećima i, konačno, radnicama od kuće (Wichterich 2002). Da bi zapadnoeuropske korporacije i trgovački lanci izbjegli odgovornost koju u suštini imaju kao zapošljavatelji prema svojoj podugovornoj radnoj snazi jer su svi oni, zapravo, o njima ovisni najamni radnici, o potonjima ne govore kao o svojim radnicima, već, eufemizirano, kao o svojim “dobavljačima” (Burchielli et al. 2014: 68). Na taj način korporacije perfidno izbjegavaju svaku krivnju za uvjete u kojima su radnice prisiljene raditi, kao i za niske nadnice koje ne osiguravaju ni osnovnu egzistenciju, iako su same tvorci te politike. 123 Iz tog je razloga kapital isprva i objedinjavao svoju radnu snagu na jednom proizvodnom mjestu, kako bi bolje nadzirao pojedinačne dijelove proizvodnje i tako prisilno povećavao produktivnost (Faricellia Dangler 2000: 48). Potpuna je eksploatacija bila nemoguća u prethodnom sistemu, koji se još uvijek temeljio barem na djelomičnoj samoopskrbi. Naime, kapital je prije uvođenja strojne i na jednom mjestu koncentrirane proizvodnje, kao što je bilo tkanje u Engleskoj, rad najprije prenio na ruralna kućanstva, ali njihove članove zbog drugih potencijalnih izvora egzistencije nije mogao prisiliti da se više posvete najamnom radu nego što su sami prosudili da je neophodno. Stoga su i dalje po vlastitoj volji regulirali opseg tog rada. Tek je agrarnom reformom i eksproprijacijom bilo moguće stvoriti rezervoar radne snage koja je bila u potpunosti odsječena od drugih mogućnosti egzistencije, a time i u cijelosti ovisna samo o najamnom radu te radnim uvjetima kakve uspostavlja kapital. Reorganizacija podugovornog rada, uz istodobnu mehanizaciju proizvodnje, sada se mogla odvijati pod drugačijim uvjetima, što je položaj radnika u kući u cijelosti izjednačilo s proletarijatom u tvorničkom pogonu. Stoga je i inicijalna koncentracija radnika na posebnim tvorničkim lokacijama s vremenom izgu-

276

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

industrija kod kuće nema s tradicionalnom, čije su pretpostavke neovisni gradski obrt [i] samostalno seljačko gospodarstvo […] ništa zajedničko osim imena” (2012: 380). U slučaju moderne industrije u kući, riječ je o skrivenom obliku najamnog rada, a time i o potpunoj ovisnosti radnice o svojem zapošljavatelju, pri čemu naglasak na radnici nije slučajan. Temeljna strukturna značajka rada od kuće jest njegova feminizacija, što je istaknuo već Marx: “Od 150 000 osoba zaposlenih u engleskoj produkciji čipke, njih približno 10 000 podliježe tvorničkom zakonu iz 1861. godine. Ogromna većina preostalih 140 000 su žene, mlade osobe i djeca oba spola, pri čemu je muški spol tek slabo zastupljen [kao voditelji mikropogona, invalidi i bolesni te nesposobni za tvornički rad]” (2012: 384). Od samih početaka cijepanja proizvodnje na centraliziranu tvorničku te istodobno podugovornu proizvodnju od kuće, kapital u slučaju potonje neposredno cilja na žene s malom djecom koje su, uslijed nepostojeće i kasnije potkapacitirane mreže javne dječje skrbi, nakon poroda bile prisiljene napustiti radno mjesto u tvornici odnosno formalnom sektoru, i umjesto toga pribjeći onome što je otada izrijekom definirano kao tek dodatni oblik rada od kuće u neformalnom sektoru (Domosh i Seager 2001: 53). Ova se dvotračna organizacija proizvodnje učvrstila između 1911. godine i Drugog svjetskog rata (Moshenberg 2002: 19) te je primarno bila svojstvena tekstilnoj, odjevnoj i obućarskoj te bila prvotnu stratešku svrhu jer je radnu snagu upregnutu u najamni rad sada bilo moguće u cijelosti nadzirati, tim više ako je bila fragmentirana (Faricellia Dangler 2000: 50). Koncentracija radnika na jednom mjestu sve je više imala suprotne učinke jer je jačala solidarnost, a time i sindikalni pokret. To je kapital još više orijentiralo prema podugovaranju proizvodnog rada, kako bi na taj način oslabio sindikate. Dakle, neformalni oblici rada, kao što je rad od kuće, ni u tom pogledu nisu devijacija od sistema: oni su temeljni za funkcioniranje kapitalističkog sistema kao takvog, koji brine o segmentaciji radne snage, a time i o različitim stupnjevima njezine eksploatacije, pri čemu – na račun njezine polarizacije i umjetnih sukoba koje izaziva – osigurava i svoj vlastiti, jedinstveni socijalni mir.

277

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kožnoj industriji. Ženama se u domove podugovaralo intenzivne, rutinske i vremenski dugotrajne segmente proizvodnje poput izrade pojedinačnih zahtjevnijih dijelova odjeće ili doradnih poslova koji su zahtijevali ručno došivavanje u kombinaciji s radom na stroju, primjerice šivanje gornjih dijelova obuće (Faricellia Dangler 2000: 63). Nakon Drugog svjetskog rata, kada se na socijalističkim prostorima odvijala intenzivna centralizacija svih elemenata proizvodnje i time uključenost svih radnica u formalni sektor s jednakim pravima i radničkom zaštitom, na Zapadu se institut rada od kuće dodatno proširio. Naime, na takvo “korištenje ženskog rada” kao “jeftinog rada” (Marx 2012: 480) također su se, uz tradicionalne, oslonile i druge, sasvim nove ili tehnološki prestrukturirane industrijske grane, kao što su elektronička i automobilska industrija te uslužni sektor, gdje je kapital u kuću prenosio niz rutinskih poslova, od računalnog unosa i procesiranja podataka, pa sve do pakiranja proizvoda (Tassie 1997: 180). Pritom su se kapitalističke države međusobno razlikovale s obzirom na teritorijalnu distribuciju tog rada, što je bilo povezano s time je li se radilo o perifernim kapitalističkim ekonomijama ili o vodećim imperijalističkim centrima. Tako je zapadnonjemačka odjevna industrija 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća određene segmente najintenzivnijih dijelova redovne proizvodnje, uključujući krojenje, prenijela u domove Grkinja i drugih žena te malih obiteljskih pogona na mediteranskom pojasu (Simmons i Kalantaridis 1996: 169). Rad Njemica kod kuće polako je preobrazila u specijalizirani oblik šivaćeg posla, povezanog s izradom luksuznih ili unikatnih proizvoda iz posebnih kolekcija, za što su bili potrebni skuplji materijali i specijalizirano znanje (Baylina i Schier 2002: 302). Periferne europske kapitalističke ekonomije, kakve su još i danas španjolska i talijanska, dijelove svojih proizvodnih procesa u cijelosti su neposredno prenosile na individualne lokalne i sindikalno nezaštićene žene ili na male obiteljske pogone, koji su taj rad i sami dalje fragmentirali te 278

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

podugovarali ženama da ga obavljaju od kuće (Baylina i Schier 2002: 300). Krajnje eksploatativni najamni rad žena od kuće u tim je ekonomijama bio odskočna daska za nastanak prvih multinacionalnih kompanija i na tim teritorijima, na primjer Zare i Benettona. Osamdesetih godina 20. stoljeća, prije nego što se Benetton preobrazio u svjetsku korporaciju, čak 40 posto svih njegovih pletiva te 60 posto tekstilne odjeće bilo je izrađeno u domovima talijanskih kućanica, odnosno u okviru obiteljskih pogona, gdje je lavlji dio podugovornog rada otpadao na žene, koje su zbog nedostatne mreže dječje skrbi bile prisiljene raditi od kuće (Domosh i Seager 2001: 54). Daljnjim prestrukturiranjem kapitalističke proizvodnje, čiji je cilj bio potpuna fleksibilizacija rada krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, podugovorni najamni rad od kuće još se više razbuktao, te je danas glavni mehanizam takozvane moderne proizvodnje. Naime, kapital je veći dio intenzivne proizvodnje u zapadnoeuropskim državama potpuno decentralizirao te je u određenim slučajevima prenio na svoje novouspostavljene podružnice u slobodnotrgovinskim zonama, a prvenstveno na druga, manja podugovorna poduzeća u novokoloniziranim predjelima svijeta, uključujući Istočnu Europu. U svojim matičnim poduzećima, koja je deindustrijalizirao, zadržao je još samo nadzor nad marketingom i dizajnom odnosno visokozahtjevnim tehnološkim procesima (Carr et al. 2000: 131) koji zahtijevaju stručno znanje i koje zapadni kapital, naravno, ne izvozi u zemlje kamo prenosi tvorničke proizvodne procese, ne bi li tako zadržao svoju dominantnu poziciju u tim društvima, a time i nadzor nad samom proizvodnjom i ekonomijom tih društava. Troškovno i radno najintenzivnije elemente proizvodnje sada u cijelosti podugovara drugim poduzećima, što se očituje u nicanju “globalne pokretne trake”. Benetton, Zara, Nike i Adidas tipični su primjer takve reorganizacije multinacionalnih kompanija, gdje potpuna 279

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

decentralizacija proizvodnog procesa u matičnim organizacijama pretpostavlja širenje i produljivanje podugovornog lanca na drugim mjestima, a njegov je konačni element širenje najamnog rada od kuće, koji posrednicima, kao i matičnom poduzeću, odnosno naručitelju, tj. multinacionalki, omogućuje akumulaciju astronomske dobiti na račun potpuno nezaštićenog i iz svih kolektivnih ugovora izuzetog rada.124 Širenjem korporativnih praksi na naš prostor kapitalistička država bit će ili već jest neposredni suučesnik institucionalnog širenja i tog oblika rada, koji aktivno promovira kao vrstu rada namijenjenu ženama. To se u Hrvatskoj već ozakonjuje i eksplicitno promovira, što je očito već iz naslova u korporativnim medijima kao što je “Rad kod kuće – novi trend zapošljavanja žena” (Sever Šeni 2012). Kapitalistička država i tim institutom rada uvodi dodatnu segregaciju, ženama aktivno dodjeljuje samo marginalne i tek dopunske, fleksibilizirane oblike rada pod izlikom da im tako omogućava lakše usklađivanje posla s majčinstvom. U stvarnosti taj način zapošljavanja, uz istovremenu postupnu deinstitucionalizaciju mreže javne skrbi, prvenstveno produbljuje rezervoar jeftine radne snage za kapital. Rad od kuće, koji kao posljednju i nevidljivu kariku u podugovornom lancu obavljaju žene, najeksploatiraniji je i najnezaštićeniji oblik rada. Najamne radnice kod kuće obave veću količinu rada za istu, ali uglavnom nižu plaću od radnica na sličnim radnim mjestima u formalnom sektoru (Herod 1991: 175). Prihod je u pravilu znatno niži od minimalne plaće te ne omogućuje ni životarenje na pragu siromaštva, a kamoli osnovnu egzistenciju, 124 Upravo je zato u SAD-u najprije Reaganova administracija između 1984. i 1988. godine ukinula regulaciju rada od kuće i ograničenja za takvu vrstu rada u šest od sedam grana, koja su bila na snazi sve od 1942. godine. Ta su ograničenja ukinuta za proizvodnju rukavica, donjeg rublja, gumba i kopči, vezenih proizvoda, tkanih rupčića te za izradu nakita (Herod 1991: 174). Busheva je administracija ukinula i zadnje od sedam ograničenja, i to za rad od kuće u ženskoj odjevnoj industriji, koja među svim zastupljenim industrijskim granama ima najveći udio radnica koje rade od kuće (Edwards i Field-Hendrey 2002: 172).

280

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

stoga takve radnice svoj rad moraju kombinirati i s drugim izvorima preživljavanja, ako u obitelji nemaju drugog oslonca.125 One, naime, nisu plaćene po satnici, već u pravilu po komadu, tj. s obzirom na zgotovljen broj proizvoda/jedinica. To naručiteljima omogućuje da izbjegnu isplatu minimalne plaće, kakvu u formalnom sektoru reguliraju i nalažu minimalni radni standardi. Naime, remuneracija koja se obračunava za pojedinačni komad koji radnica zgotovi kod kuće niža je od one koju za isti komad u okviru tvorničke norme ili za istu količinu rada, s obzirom na satnicu, prima redovno zaposlena i kolektivnim ugovorom zaštićena radnica. Pritom su i kvote postavljene nerealno jer zahtijevaju enormnu brzinu, koju radnica ne može postići bez spontanog produživanja radnog vremena. Radnice od kuće stoga moraju raditi više od osam sati dnevno da bi mogle ispuniti normu kojom i dalje ne ostvaruju nužno minimalnu plaću. Naravno, prekovremeni sati pritom također nisu isplaćeni jer je upravo radi toga plaća određena s obzirom na proizvodnju po komadu, a ne u odnosu na satnicu, kao što vrijedi u formalnom sektoru. Ukratko, kvotna nadnica, kao što je svojedobno istaknuo i Marx, “služi kao poluga za produljivanje radnog vremena i snižavanje nadnice” (2012: 458) i jedan je od temeljnih mehanizama supereksploatacije radnica u kući. Druga vrsta tome pridružene eksploatacije, koja omogućuje tim veći stupanj ekstrakcije u korist privatne akumulacije kapitala naručitelja ili zapošljavatelja, jest ta da su radnice koje rade od 125 Ilustracije radi, u Njemačkoj su na prijelazu u 21. stoljeće konfekcijske radnice od kuće prosječno zaradile 30 posto manje od onih koje su radile kod istog zapošljavatelja u tvornici, gdje su, s obzirom na ostale industrijske grane, ionako bile najmanje plaćene. U Španjolskoj je mjesečni prihod konfekcijskih radnica kod kuće, koje su, među ostalim, radile i za Zaru, iznosio od 240 do 540 eura, što je bila jedva trećina osnovnog obiteljskog budžeta (Baylina i Schier 2002: 299). Radnice od kuće u prosjeku su 40 posto manje plaćene od onih koje isti rad obavljaju u formalnom sektoru (Prügl 1996: 130). To znači da se njihove nadnice kreću debelo ispod razine osnovne prosječne plaće (Carr et al. 2000: 129).

281

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kuće same odgovorne kako za nabavu, tako i za održavanje i popravak strojeva te druge radne opreme, što im, naravno, dodatno smanjuje primanja, koja su ionako ispod minimalnih te proizlaze iz kvotnih nadnica (Prügl 1996: 118). Ono što je u formalnom sektoru odgovornost zapošljavatelja – jer je, naposljetku, riječ o njegovoj organizaciji radnog procesa iz kojega crpi i prisvaja dobit – podugovorni lanac prenosi na radnicu. Štoviše, ako samo dostavi strojeve ili drugu tehnološku opremu, uključujući računalne programe, radnicama čak utjeruje najamninu, odnosno naknadu za korištenje, primjerice, modema i računala, što je sve češća pojava, na primjer, među teleoperaterkama koje od kuće rade za veće mobilne ili druge servisne i marketinške pozivne centre (Caragata 2003: 567). To je, zapravo, tek drugačiji oblik prebacivanja odgovornosti za investiciju u vlastitu infrastrukturu i stoga dodatnog pretakanja dobiti, što ima jednaki učinak kao da radnica sama nabavlja radnu opremu, ili još gori, jer iznos najamnine može premašiti stvarnu vrijednost stroja ili opreme. Osim toga, zapošljavatelj izmještanjem posla u kućansku sferu također izbjegava druga investicijska i tekuća ulaganja koja u formalnom ekonomskom sektoru mora, dakako, pokriti sam. Naime, on na radnice također prenosi podmirivanje utrošene električne energije, troškove grijanja i čišćenja te, naravno, troškove izgradnje ili potencijalnog najma radnih prostora, što opet nagriza njihovu ionako bijednu kvotnu nadnicu. U sklopu toga, kao što pokazuje praksa na Zapadu, zapošljavatelj na radnicu prenosi i izdatke povezane s održavanjem sigurnosti i zdravlja na radu, na što ga u formalnom sektoru barem minimalno obvezuju propisi koji proizlaze iz radnog zakonodavstva. Tako su radnice same odgovorne i iz vlastitog džepa moraju pokrivati montažu protupožarnih alarma, posebnih spremnika za skladištenje opasnih kemijskih tvari te drugih sigurnosnih pomagala, što dodatno povećava mogućnost akumulacije privatnog 282

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

kapitala naručitelja, i što formalni ekonomski sektor ne dozvoljava, ili barem ne u tolikoj mjeri (Tassie 1997).126 To među radnicama smanjuje stupanj sigurnosti na radu jer si većina takve izdatke ne može priuštiti. Kako uglavnom rade u neprikladnim i premalim prostorima, koje same ni ne mogu u cijelosti primjereno tehnički osposobiti i zaštititi (jer, naposljetku, uglavnom nisu zamišljeni kao prostori u kojima bi se trebali odvijati radni procesi, već su prvenstveno namijenjeni stanovanju), rad se odvija u uvjetima koji ugrožavaju zdravlje i sigurnost radnica. Na primjer, uslijed neprestane izloženosti pamučnoj prašini te slabe ventilacije, među tekstilnim i konfekcijskim radnicama u kući najčešća su astmatična oboljenja i plućne bolesti (Tassie 1997: 183). One ranije i u većem opsegu obolijevaju od profesionalnih bolesti zbog natprosječnog broja radnih sati te neprestanog stresa koji proizlazi iz utrke s vremenom zbog visoko postavljenih kvota i kratkih rokova narudžbe, ali i rada u neprikladnim uvjetima (Felstead 2000: 97). Kako se kvotni najamni rad i kućanski rad te dječja skrb uglavnom odvijaju u istim prostorima, povećana je i mogućnost nesreća na radu, u koje su uključeni i drugi članovi obitelji (Tassie 1997: 184). I ne manje važno, krajnja eksploatacija radnica od kuće ne proizlazi samo iz dviju navedenih stavki već također iz činjenice da se vode kao samozaposlene. Na taj način naručitelj – u biti njihov zapošljavatelj – podugovaranjem izbjegava plaćanje 126 Kako je navedeno na internetskim stranicama ZSSS-a (Saveza slobodnih sindikata Slovenije), zapošljavatelj prema slovenskom zakonodavstvu svoju odgovornost za sigurnost i zdravlje na radu ne može prebaciti na radnika iako je potonji zaposlen u prostorima koji nisu pod neposrednim nadzorom zapošljavatelja. Međutim, to još ne znači da je riječ o automatskoj zaštiti radnice ili radnika u kući jer vrijedi načelo dogovora, ili kako navode na stranicama ZSSS-a, “radnik i zapošljavatelj morat će se dogovoriti na koji će način zapošljavatelj provesti mjere za siguran i zdrav rad”. To je, unatoč formalnim odredbama o zaštiti radnika u kući, svojevrsni oblik deregulacije jer onaj koji radi od kuće nema jednaku pregovaračku moć kao onaj koji daje rad u podugovor. Potonji ga uvijek može preusmjeriti na drugog, prilagodljivijeg radnika.

283

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

godišnjeg odmora, naknade za bolovanje, naknade za nezaposlenost i porodiljne naknade. Također, izbjegava uplaćivanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te drugih socijalnih doprinosa. S obzirom na nisku kvotnu nadnicu, radnice si same često ne mogu uplaćivati nikakve doprinose ili se pak naizmjenično odriču plaćanja pojedinih naknada nauštrb drugih, što kratkoročno i dugoročno ugrožava njihovu osnovnu socijalnu sigurnost. To za kapitalista znači da već na temelju navedenoga automatski povećava stupanj privatne akumulacije u prosjeku od 30 do 50 posto po radnici (Herod 1991: 176), što mu u formalnom sektoru, uz potencijalno plaćanje socijalnih doprinosa, nije omogućeno.127 Ukratko, podugovaranjem i poticanjem neformalnih oblika rada, kao što je rad od kuće, kapital – bilo da je riječ o multinacionalki ili manjim poduzećima – osigurava trostruku korist: pored ekstrakcije ogromne količine rada za kvotnu nadnicu ispod minimuma, zapošljavatelj na radnicu također prenosi financijske obveze iz stavki socijalnog i mirovinskog osiguranja te amortizacijske i tekuće troškove održavanja pogona. Troškove koje bi morao snositi sam, jer su uvjet za uspostavu i održavanje proizvodnog rada, time prenosi na radnice kod kuće, koje zbog njihove strukturno fiksirane supereksploatacije u cijelosti subvencioniraju njegov proizvodni proces. Ekstremna eksploatacija očituje se i u činjenici da rad od kuće zbog fragmentiranosti i atomizacije pojedinih radnica djeluje kao strategija apsolutnog nadzora i razdora (Herod 1991: 175). Radnice potiskuje u anonimnost i izoliranost pojedinačnih kućanstava, što onemogućuje međusobno umrežavanje i udruživanje u sindikalne organizacije. Istovremeno ih, s obzirom na narudžbe i remuneracije koje jednostrano diktira kapital, postavlja u najljući konkurentski 127 Valja naglasiti da su samozaposleni u formalnom sektoru, za razliku od onih koji rade isključivo od kuće, i dalje plaćeni s obzirom na satnicu, i stoga, unatoč samostalnoj uplati doprinosa, i dalje imaju više dohotke te nešto drugačije radne uvjete od najamnih radnica od kuće.

284

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

položaj. Kako je naručitelj jedina veza radnice od kuće s vanjskim svijetom i kako za nju druge radnice ostaju anonimne, dovoljna je već i prijetnja da će se posao naprosto proslijediti nekoj drugoj, inzistira li radnica na povećanju nadnice. Govor o fleksibilnosti i moći samozapošljavanja kod kuće te određivanja vlastitog radnog vremena, odnosno bivanja vlastitom gospodaricom, jest, naravno, bacanje pijeska u oči, kojim se prikriva eksploatativna priroda, a time i priroda strukturnih odnosa u kapitalističkoj organizaciji proizvodnje. Kapitalistički sistemi u svojim službenim kampanjama promoviraju rad od kuće kao ženama naklonjen oblik zaposlenja jer im, navodno, omogućuje lakše i fleksibilnije usklađivanje plaćenog rada i dječje skrbi. Tako bi se, navodno, trebala smanjiti i razina stresa među majkama. Zapravo je riječ o demagoškoj politici, čiji su ciljevi upravo suprotni. Naime, potiskivanjem radnica iz formalnog sektora kapitalističke ekonomije u neformalni sektor deinstitucionalizira se sustav javne skrbi te se istovremeno i unutar obitelji produbljuje rodna podjela rada. Od majke koja radi kao najamna radnica od kuće očekuje se da će, unatoč produljenom i napornom podugovornom radnom rasporedu, istovremeno obaviti sve kućanske poslove te da će sama u cijelosti iznijeti skrb o djeci i njihov odgoj jer ostaje kod kuće. Na taj način, umjesto da se odgojno-starateljski rad tretira kao dio zajedničke društvene, a time i kolektivne financijske odgovornosti, uvođenjem instituta majki zaposlenih kod kuće taj je rad iznova definiran kao tek individualni i osobni problem žene, a potom i kao isključivo njoj nametnut nevidljivi rad (Caragata 2003: 571). To dodatno produljuje i rasteže njezino radno vrijeme, pri čemu je uistinu riječ o dvostrukoj punoj opterećenosti. Pored toga, njezin podnajamni rad od kuće ni unutar obitelji najčešće uopće nije shvaćen ozbiljno, stoga ga mora prilagođavati različitim potrebama i rasporedu drugih članova obitelji, posebice djece. Sve to ometa njezin radni proces, zbog čega je u vječnom probijanju 285

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

rokova, a razina stresa i iscrpljenosti samo raste (Herod 1991: 177). Da bi uz sav kućanski i odgojno-starateljski rad obavila i onaj kvotni, njega fragmentirano obavlja ne samo preko dana već najčešće u noćnim ili ranojutarnjim satima, kada su ostali članovi obitelji već zbrinuti ili još uvijek mirno spavaju (Gurstein 2001: 40). Tako se radnicu kod kuće tretira primarno kao kućanicu, a tek potom kao potencijalno marginalno zaposlenu majku. Zbog strukturiranja svojega rada, koji u kući mora prilagođavati potrebama drugih te činjenici da je potisnut u privatnu sferu, ona ni samu sebe uglavnom ne percipira kao zaposlenu radnicu, već kao majku-kućanicu s dodatnim prihodom. Zato je kapitalizam takve oblike industrijskog i uslužnog podugovornog rada koji žene obavljaju od kuće prvenstveno označio kao dopunske oblike rada koji, navodno, ne iziskuju jednaku plaću. Žene kao majke navodno bi se trebale zadovoljiti sitnišem kojim bi, uz primarnu cjelodnevnu skrb o djeci, trebale samo pomagati u punjenju glavnog obiteljskog budžeta. To ih unatoč cjelodnevnom i dvostrukom punom radnom vremenu čini marginalnim članicama obiteljske zajednice. Rad od kuće, pored ekstremne eksploatacije, vodi u izolaciju žena od ostatka društva i njihovu sve veću potisnutost u osamu vlastitih domova. Time se kidaju njihove socijalne veze, što povećava usamljenost i osjećaj zarobljenosti, a time i ovisnosti o jednom i najčešće jedinom odraslom muškarcu u obiteljskoj zajednici. Iz tog, za majke strukturno nametnutog rada na pola radnog vremena i rada od kuće, koji, osim što podrazumijeva izrazito nižu plaću, ujedno ne donosi automatsko pravo na povišice, regrese i bonuse s jedne, te na osnovna socijalna davanja s druge strane, proizlazi znatno veći disparitet u plaći između žena i muškaraca na Zapadu. Upravo zbog guranja žena u poluformalne oblike rada, što vodi u posebnu vrstu horizontalne segregacije na tržištu rada, zakoni o jednakoj plaći za jednaki rad – koje 286

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

su zapadne države, teška srca i uz niz popratnih iznimki, ipak prihvatile 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća – pokazuju se kao institut koji je tek mrtvo slovo na papiru (Cooke 2011: 115). U sistemu koji potiče segregaciju žena na fleksibilne oblike zaposlenja s naglaskom na osuvremenjenom hraniteljskom modelu, domet i učinak takvog zakona već je unaprijed ograničen, te stoga u takozvanim zapadnim demokracijama u najboljem slučaju vrijedi samo za žene koje rade na istim radnim mjestima na neodređeno i puno radno vrijeme zajedno s muškarcima, što obuhvaća vrlo malen postotak žena (Domosh i Seager 2001: 60). Također, na taj način možemo bolje razumjeti zašto u Republici Sloveniji razlika u plaći između žena i muškaraca u prosjeku i dalje iznosi tek nešto više od dva posto, što je najmanja razlika na razini Europske unije (Eurostat 2015). Ondje se, naime, razlika u plaći kreće oko prosječne vrijednosti od 16 posto, što znači da su žene po satu u prosjeku plaćene 16 posto manje. Među pojedinim članicama, kao što su socijaldemokratske države Švedska, Finska i Danska, ta razlika iznosi u prosjeku 15 posto; u državama poput Njemačke, Austrije, Velike Britanije i Švicarske čak 20 posto i više (Poje i Roksandić 2013: 19; Eurostat 2015). Na našem je prostoru, dakle, riječ o ostatku i važnoj baštini socijalizma koja neumoljivo iščezava. To pokazuju i statistike za Hrvatsku, gdje razlika u plaći na prosječnoj državnoj razini već iznosi 17 posto (Eurostat 2015). Ista će se stvar prije ili kasnije dogoditi i kod nas u Sloveniji jer su se restauracijom kapitalizma još od 1991. godine počele pojavljivati prve veće razlike u plaći po pojedinim granama, koje se uporno povećavaju (Poje i Roksandić 2013: 31). Ukorjenjivanjem instituta rada na pola radnog vremena za žene skočit će i prosječna razlika u plaćama na državnoj razini. To će nas zasigurno “približiti” europskim kapitalističkim demokracijama jer, pod dirigentskom palicom korporativne Europske unije, i naš Ured za jednake mogućnosti mora uvažavati diskreciju privatnih zapošljavatelja, kojima je prepušten način organizacije rada, 287

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

kao i krojenje radnog zakonodavstva te zakonâ o zapošljavanju putem odgovarajućih lobija, političkog sistema i Gospodarske komore Slovenije. Stoga Ured može samo evidentirati statistiku te je u ovom sistemu i sam osmišljen kao bezuba institucija puko formalnog karaktera.

Obiteljska poduzeća i mikropoduzetništvo za žene Treći oblik marginalizacije i eksploatacije rada žena s kojim se suočavamo uslijed restauracije kapitalizma i ukidanja formalnih oblika rada kakvi su postojali u nekadašnjim socijalističkim kolektivima, odnosi se na zamah malog poduzetništva, a time i obiteljskih privatnih poduzeća uslužnog ili industrijskog tipa. Ona tvore temelj nastajanja potencijalne sitne buržoazije te su i sama upregnuta u mehanizam podnajma, odnosno podugovaranja. Tipični su primjer nova mala i srednja obiteljska prijevoznička poduzeća jer podugovaranjem te djelatnosti i prijenosom troškova rada u lancu odozgo prema dolje trgovačka i distribucijska poduzeća ne moraju održavati vlastiti vozni park. Obiteljskim je poduzećima svojstveno da ih u pravilu vode muški članovi obitelji, dok su žene u njih integrirane kao rubno priključene partnerice koje bi primarno trebale biti odgovorne za cjelodnevno vođenje kućanstva i dječju skrb, čime, navodno, rasterećuju muškarce u obitelji (Mulholland 1996: 147). Malo obiteljsko poduzetništvo potiče rodnu podjelu i produbljivanje rada, gdje su muškarci kao vlasnici i voditelji poduzeća usmjereni na izvođenje osnovne djelatnosti – uspostavljanje vanjskih poslovnih kontakata te širenje poslovanja i strateško rukovođenje poduzećem. Žene se pak usmjerava u administrativne i računovodstvene te komercijalne poslove s potencijalnim strankama, a sve bi se to trebalo odvijati u pozadini poduzeća, dakle, kao njegova nevidljiva komponenta (Gupta i Levenburg 2013: 349). Iako je rad 288

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

žena u takvom suvremenom manufakturnom minipoduzeću višeslojan i neophodan za neometani tijek proizvodnje i prodaje ili uslužne djelatnosti, tretira se tek kao pomoćni oblik rada. Uz primarnu skrb o domu (i potencijalni sekundarni posao), žena bi ga navodno trebala obavljati dobrovoljno i za dobrobit svojega partnera te mu tako osigurati prijeko potrebnu potporu. Ako se žena vodi kao zaposlenica obiteljskog poduzeća, u većini je slučajeva riječ o minimalnim ili skromnim primanjima, kako bi se u mirovinsku i zdravstvenu blagajnu uplatilo tek osnovne doprinose. U oba slučaja potencijalna dobit, a time i lavlji dio prihoda, ostaje u rukama supruga, koji na taj način nastavlja biti glava i hranitelj obitelji, a istovremeno i zapošljavatelj svojoj supruzi. To znači da je cjelodnevni rad žena – koji jednako čine briga o kućanstvu i djeci s jedne te višeslojni rad u poduzeću s druge strane – oblik dvostruke neposredne subvencije muškarcu: u obliku neplaćenog reproduktivnog rada koji omogućuje regeneraciju partnera kao glave obitelji, kako bi on neometano vodio poslove i, u konačnici, nadzirao financije te u obliku nevidljivog, sekundarno osmišljenog i vjerojatno tek minimalno plaćenog rada kojim žena doprinosi akumulaciji osnovnog kapitala, a time i potencijalnom širenju poduzeća (Wilson 2005: 93). Kako svime time upravlja njezin suprug, on je u jednoj osobi istovremeno njezin partner i kapitalist zapošljavatelj, a time i vlasnik njezina rada. Razvodi u takvim partnerskim tandemima stoga su još otežaniji jer za ženu to znači gubitak posla te – ne manje važno –ionako skromnog imetka. U slučaju obiteljskih poduzeća, u kapitalističkom je sistemu – koji se temelji na feminizaciji privatiziranja reproduktivnog rada – riječ o endogenom patrijarhalnom obliku akumulacije kapitala (ibid.). Dakle, izraz “obiteljski” zaklanja prirodu podjele rada, neravnopravni pristup resursima i pozicijama, a time i opseg i težinu doprinosa žene, koja ostaje nevidljiva, ali temeljna komponenta eksploatativnog rada u okviru obiteljskih poduzeća u kapitalizmu. 289

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Naime, rad žene u okviru bračne veze već je sam po sebi zajamčen i prirodno ugrađen u kostur i strukturu takve radne organizacije (Mulholland 1996: 127), te stoga, navodno, ne iziskuje ni zasebnu ili dostojnu plaću. Na to računaju i drugi segmenti kapitala. Iako je na površini riječ o supsumpciji tog rada od strane partnera, valja imati na umu da su takva obiteljska poduzeća najčešće tek jedna od karika u podugovornom lancu. To znači da neposrednu korist od nevidljivog i tek dodatnog, a višestruko strukturiranog rada žena u obiteljskim poduzećima zapravo imaju oni segmenti kapitala koji su situirani na vrhu takvog podugovornog lanca. Troškovi se proračunato prenose na druge članove, pri čemu se podrazumijeva da će rad žena u obiteljskim poduzećima, koji se tretira tek kao pomoćna radna snaga, pokriti niz poslova ni za kakvu ili tek minimalnu plaću samo jedne osobe. Za to će se, naime, automatski pobrinuti unutarnja preraspodjela rada među partnerima u sistemu koji održava deinstitucionalizaciju reproduktivnog rada i tretiranje žena kao navodno tek pomoćnog para ruku u obiteljskom poduzeću. Na taj način i žene u obiteljskim poduzećima nastupaju kao posljednja, nevidljiva, ali ključna karika u lancu, čiji instrumentalizirani, nepriznati i potplaćeni rad, koji valja obaviti u okviru naizgled autonomnog obiteljskog poduzeća, subvencionira i naručitelje posla. Isti kapitalističko-patrijarhalni eksploatacijski princip djeluje u pozadini institucionalnog poticanja takozvanog mikropoduzetništva među samim ženama, gdje bi žene trebale osnivati i voditi navodno neovisna poduzeća uz pomoć mikrokredita, koje bi trebale dizati u za to uspostavljenim fondacijama ili neposredno od većih privatnih banaka. Nicanje mikropoduzetništva izravno je povezano s politikom razgradnje već okrnjenih kapitalističkih modela socijalne države, odnosno maksimalnom redukcijom socijalnih servisa, što pretpostavlja daljnje sužavanje javnog sektora, a time i minimalne socijalne sigurnosti. Kao blijedu kompenzaciju gubitka javne infrastrukture i profesionalnih 290

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

visokokvalitetnih servisa, naročito u području zdravstva, školstva, psihičke skrbi i njege, službena politika nudi i uvodi suženu mrežu fragmentiranih organizacija civilnog društva, unutar kojih rad nije kolektivno zaštićen te se temelji na tek djelomičnoj profesionalizaciji elite organizacija civilnog društva i dobrovoljnom radu svih ostalih. To je suvremeni oblik kapitalističkog karitativnog ili dobrotvornog rada koji je u cijelosti ovisan o priljevu donacija i kojim se, za razliku od dobro razvijenog javnog sektora, može pokriti samo još pojedine elemente nekoć razgranatih usluga (Petras 1997), a naročito u novoanektiranim državama nekadašnjeg socijalističkog bloka. Stoga korporativne politike – uz istodobni gubitak javne infrastrukture i prijenos minimalnih socijalnih usluga na organizacije civilnog društva (čime te usluge postaju sporadične i više ne dopiru do cjelokupnog stanovništva) te razgradnju osnovne socijalne zaštite – potiču mikropoduzetništvo među siromašnima. Tom bi se djelatnošću siromašni trebali sami pobrinuti za minimalni priljev osnovnih novčanih sredstava, a time i za tržišno posredovani pristup sve suženijim oblicima socijalne zaštite, za koju država više ne osigurava ni minimum. Drugim riječima, to znači da sistem već osiromašene pojedince još više prepušta same sebi, bacajući ih u nove okove dodatne eksploatacije. Mikropoduzetništvo među siromašnima neposredno je povezano s privatiziranjem zajedničkog dobra (Neff 1996), ali je, u skladu s neoliberalnom ideologijom individualizma, predstavljeno kao čarobno rješenje koje bi trebalo doprinositi navodnoj ekonomskoj samodostatnosti te osnaživanju siromašnih žena. Ono bi im, retorikom apologeta neoliberalnih politika, trebalo osigurati “automatski izlazak iz siromaštva”. Stoga ne čudi da je naglasak na mikropoduzetništvu izum bankovnih konzorcija koji su se, u okviru neokolonijalnih reorganizacija i uz pomoć za to osnovanih fondacija i organizacija civilnog društva, u ime nove razvojne politike najprije pobrinuli 291

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

za širenje mikrokredita među siromašnim ženama na globalnom Jugu. Radilo se o transformaciji siromašnih žena u siromašne kvazipoduzetnice (Al-Dajani i Marlow 2015: 348) koje bi sitna i dodatna primanja trebale tražiti u poluformalnom sektoru, obavljajući provizorne i male, komercijalno usmjerene djelatnosti, najčešće kod kuće ili u neposrednoj blizini doma. Iznenadno otkriće tog modela odnosno novi naglasak na žene mikropoduzetnice, također je jedan od načina da se velik broj otpuštenih žena koje su izgubile posao u javnom sektoru jednostavno izbriše s popisa nezaposlenih te ih istovremeno preusmjeri iz formalnog u neformalni sektor. Tako bi oblicima posla – kao što su šivanje kod kuće, uzgajanje peradi, prodavanje cigareta i sitnih proizvoda na ulici, sakupljanje otpadnog materijala za daljnju preradu u reciklirane proizvode kojima potom trguju korporacije na Zapadu – trebale doprinositi krpanju obiteljskog proračuna uz istodobnu razgradnju, a potom i sve manju cjenovnu dostupnost usluga u javnom sektoru, koji su države u razvoju kasnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća morale uništiti u okviru mjera prestrukturiranja koje su nametnuli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Njihov bi oskudni cjelodnevni prihod, dakle, trebao pripomoći u nabavi pojedinih dobara te djelomičnom pokrivanju visokih komercijalnih cijena, primjerice, zdravstvenih usluga i medicinskih pomagala, što država više ne subvencionira ili to više nije predmetom zajedničke kolektivne namjene, uslijed drugih oblika privatizacije nekoć zajedničkog dobra, između ostalog i opskrbe vodom (Keating et al. 2010: 162). Uz sve veću pauperizaciju zapadnoeuropskih društava, ova politika ženskog mikropoduzetništva – upravo preko za to posebno osnovanih fondacija i organizacija civilnog društva koje financira korporativni kapital – seli i na američki te europski sjever, naročito na opustošena područja nekadašnjih velikih industrijskih kontingenata ili na područja anektiranih istočnoeuropskih država. 292

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

Položaj mikropoduzetnica nije bitno drugačiji od najamnih radnica kod kuće – od potonjih se razlikuju samo po tome što imaju nešto osnovnog početnog kapitala koji stječu u obliku vrlo skupog mikrokredita, međutim one se također vode kao samozaposlene, završavajući prije ili kasnije kao najamne radnice za veće korporacije ili druga srednja poduzeća (Wilson 2005). Opstojanje njihove djelatnosti ili mikropoduzeća ovisi o samoeksploataciji (koja je utoliko veća zbog kreditnog opterećenja) ili podugovaranju rada drugim ženama za još manje novca.128 Dakle, širenje mikropoduzetništva zapravo je širenje poluformalnih oblika rada gdje su same žene izuzete iz kolektivno zaštićenih oblika rada i time, primjerice, plaćanja prekovremenih sati, naknade za nezaposlenost, porodiljne naknade i bolovanja (Karim 2008: 14). To također pokazuje da poticanje mikropoduzetništva među siromašnim ili otpuštenim ženama ide pod ruku s neoliberalnom kapitalističkom ofenzivom, koja s jedne strane teži daljnjoj razgradnji već minimalističke socijalne države, a s druge daljnjoj razgradnji minimalnih radničkih standarda cijepanjem i prebacivanjem proizvodnog procesa izvan formalnih okvira. Od mikrokreditne politike korist imaju samo veći financijski akteri, u pravilu sa sjedištem na Zapadu, koji i sami sudjeluju u razgradnji javnog sektora na globalnom Jugu i domaćem terenu, i to u korist smanjivanja porezne stope na kapitalnu dobit u državama u kojima operiraju. Naime, mikrokreditiranje omogućava privatnim svjetskim bankama i drugim korporativnim suučesnicima kao što su Citicorp, American Express i Chase Manhattan da prošire financijske

128 U tom okviru valja sagledati statistiku za Hrvatsku, gdje su od samozaposlenih žena radnica kod kuće radi “usklađivanja majčinstva i dječje skrbi” (37, 5 posto) ili radi nižih troškova poslovanja (31,1 posto) – jer ne moraju unajmljivati poslovne prostore – “[p]olovina (…) su poduzetnice, a druga polovina je zaposlena kod drugih” (http://www.womeninadria.com/ rad-od-kuce-novi-trend-u-zaposljavanju-zena/).

293

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

djelatnosti bez većeg ulaganja i rizika na prethodno nedostupna područja, posebice u ruralne predjele država u razvoju, povećavajući time akumulaciju ogromne dobiti (Chakravarti 2008: 16; Keating et al. 2010: 157). Umjesto da osnuju vlastitu mrežu, banke podjelu mikrokredita te svu ostalu administraciju prenose na organizacije civilnog društva, koje za njih “sondiraju potencijalno financijsko tržište tako što procjenjuju stupanj siromaštva na određenom području, organiziraju skupine žena kojima se potom podijele mikrokrediti te nad njima provode nadzor prilikom otplate duga” (Keating et al. 2010: 168). Umjesto da se bave političkim angažmanom i tumačenjem sistemskih promjena koje vode u sve veće siromaštvo, organizacije civilnog društva specijaliziraju se za širenje mikrokredita u ime korporativnih donatora, a time i za naplatu dospjelih rata i prikupljanje otplata zajedno s visokim kamatama (Kamat 2003: 69). Tako postaju produžena ruka korporativne politike i novog kruga produbljivanja siromaštva. Ključni podatak koji zagovornici mikrokreditiranja ne spominju jest da se na takvu vrstu kreditiranja, kojim bi se osiromašene, navodno, trebalo izbaviti iz siromaštva, zaračunavaju znatno veće kamatne stope nego za druge vrste kredita. Kamate su ogromne, barem 20-postotne, a u stvarnosti i veće, pribrojimo li pristupne i druge prikrivene troškove (Karim 2008: 17; Keating et al. 2010: 161), pa su siromašne žene obično već za otplatu prvog obroka prisiljene uzeti novi kredit.129 Širenjem instituta profit-

129 To je politika koju je uvela banka Grameen u Indiji krajem 70-ih godina 20. stoljeća i za koju je njezin osnivač 2006. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Naplata tako visokih kamata kao i samih obroka kredita ne bi bila moguća da banka nije uvela posebnu strategiju. Dakle, pritisak se vrši tako da za redovnu otplatu kredita nisu odgovorni zaposleni utjerivači, već zajednica žena kao cjelina. Ako, dakle, neka od korisnica kredita ne plati ratu, priljev novca prekida se i za sve druge u zajednici, što među žene unosi razdor. Ono što ih veže tako više nije kooperacija, već motrenje i nadzor, a u slučaju da rata nije namirena – zapljena imetka neplatiše da bi se njezin manjak otplatio, primjerice, prodajom

294

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

nog mikrokreditiranja i mikropoduzetništva za siromašne, koje ih tjera u nove prekarne vrste zaposlenja kod kuće ili na terenu za druga poduzeća (npr. samozaposleni turistički vodiči, samozaposlene čistačice obrtnice), kapitalistička se država odmiče od programa socijalne sigurnosti, tj. od ulaganja u razvoj programa kojima bi se, kao nekoć, pobrinulo za strukovnu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju radnika, što iziskuje financijski ulog i odgovarajuću infrastrukturu te, naravno, politiku zapošljavanja koja teži širenju formalnih oblika rada (Neff 1996). Kapitalistička država – u ime širenja mikropoduzetništva, pri čemu nudi samo osposobljavanje u obliku brzog tečaja pravilnog vođenja računa – ne samo da odstupa od svega navedenog, već i pomaže produbljivanju jeftinog rezervoara radne snage. Stoga je zarobljenost u mehanizam strukturnog siromaštva trajna i prikladno skrivena pod oznakom privatnog mikropoduzetništva. Širenje mikropoduzetništva među ženama, koje također uvodi i provodi Svjetska banka, nije usmjereno prema njihovom ekonomskom osnaživanju i emancipaciji, iako se takvim predstavlja. Namijenjeno je instaliranju žena u mehanizam korporativnog ekonomskog poretka kao jednog od najeksploatiranijih elemenata, isključenog iz formalnih oblika rada i zarobljenog u poluformalne oblike, koji se najčešće izvode kao dopunska djelatnost od kuće u okviru sekundarnog rada namijenjenog ženama (Neff 1996). Službena promotivna politika pritom koristi izrazito orodnjeni diskurs koji učvršćuje konstrukte maskulinosti i femininosti te s time povezanu oštru podjelu rada kakvu iziskuje kapitalistički patrijarhat. Žene prepoznaje kao primjerenije korisnice mikrokredita jer ih je, navodno, lakše locirati, uvijek ih se može naći “u obiteljskoj sredini”, isto tako “ne mogu odjednom nestati ili pobjeći” jer ih vežu ljubav i odgovornost prema djeci,

odjeće i drugih komada namještaja, a drugima omogućio daljnji priljev ionako skromnih sredstava (Karim 2008: 17–19).

295

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

te će stoga “radije vršiti pritisak na druge članove obitelji i učiniti sve da dugovi budu plaćeni” (Chakravarti 2008: 15). U njima vidi predane i požrtvovne majke koje samo žele poboljšati položaj svoje djece i koje pritom nemaju vlastite specifične potrebe, očekivanja i zahtjeve. Navodno su sklone samoodricanju, zbog čega bi trebale lakše redovno otplaćivati kredite s visokim kamatama (Cornwall et al. 2008: 5). U stvarnosti se od njih to očekuje i zahtijeva unutar mikrokreditne politike, što je evidentno i u jednoj od 16 zapovijedi banke Grameen, koja je uvela takvu politiku. Ona, naime, od žena zahtijeva da na umu uvijek imaju moto koji moraju neprestano iznova recitirati na zajedničkim susretima korisnica kredita, a koji glasi: “Svoje troškove za dnevnu potrošnju svest ćemo na minimum” (Neff 1996). Promotori mikrokreditne politike prije svega svjesno jačaju podjelu rada, a na taj način i temeljne postavke kapitalističkog patrijarhata, povezujući mikropoduzetništvo među ženama s nizom sitnih poslova i pomoćnih djelatnosti kojima bi žene trebale dopunjavati obiteljski proračun. Njihov bi prihod trebao pripomoći samo u nabavci osnovnih životnih potrepština i hrane: trebao bi osiguravati osnovnu socijalnu reprodukciju u okviru obitelji dok se javne službe paralelno sužavaju i razgrađuju. Žene bi preko svojih mikropoduzeća trebale ostvarivati taman dostatnu, potpornu razinu dohotka kojim bi trebale pomoći te “ojačati i poduprijeti radni potencijal muškarca” (Wilson 2005: 106). Tako bi se iznova trebale pobrinuti za cjelovitu socijalnu reprodukciju u okviru obitelji, a time i za osnovnu regeneraciju muškaraca, primarno s naglaskom na povećavanje njihova stupnja produktivnosti za razvoj vlastita poduzeća ili za potrebe drugih zapošljavatelja. Ili, kako piše u dokumentima Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda: Žene i djevojke obično rade marljivije od muškaraca, vlastite će prihode vjerojatnije ulagati u svoju djecu, glavne su proizvođačice i istovremeno potrošačice, obavljaju za život ključne

296

KAPITALISTIČKI PATRIJARHAT I OBLICI ZAPOSLENJA

aktivnosti te su nositeljice odgovornosti; bez njih i takvih oblika rada, muškarci i mladići ne mogu preživjeti, a kamoli uživati visoku razinu vlastite produktivnosti (Griffin 2007: 233).

Rad je čak i za žene kao mikropoduzetnice ili samozaposlene iznova postavljen u format požrtvovnog rada za druge, kojim bi se trebala primarno ostvarivati, doduše, ograničena ekonomska mobilnost, a time i minimalna ekonomska autonomija muškarca kao subjekta. Takav bi rad trebao doprinositi autonomiji muškarca na tržištu rada u korist njegova zapošljavatelja i njegovoj vlastitoj sekundarnosti unutar nepremostivih spona kapitalističkog patrijarhata. Potonji ostaje poguban i za muškarce i za žene jer im na različite načine uskraćuje osnovno ljudsko dostojanstvo, što diskurs mikropoduzetništva ili samozapošljavanja uspješno prikriva. To će biti sve češća praksa i na našem prostoru, koja je u posljednjem desetljeću već nagoviještena na državnoj razini politike subvencioniranja, a time i poticanja samozapošljavanja. Kada to država prenese na organizacije civilnog društva i druge fondacije koje će se na naš prostor doseliti kao neposredne produžene ruke korporativnog kapitala, također s naglaskom na mikropoduzetništvu žena, ta će politika biti pogubna.

297

Zaključak Usmjerivši se na izgradnju široko razgranate, kolektivno podržane te stoga cjenovno dostupne i kvalitetne cjelodnevne mreže javne skrbi sa stručno osposobljenim radnički zaštićenim kadrom, socijalizam je svim ženama osiguravao jednak pristup dječjoj skrbi, kao i jednaku mogućnost zapošljavanja, a time i ekonomske samostalnosti. Kao što smo pokazali, ostvarivanje ravnopravnog i punopravno priznatog socioekonomskog državljanstva ne bi bilo moguće kada u njega također ne bi bilo ugrađeno pravo na potpuno plaćen porodiljni i roditeljski dopust, što je povratno djelovalo i kao jedan od čimbenika jednakosti među samim ženama. Od presudnog je značaja bilo to da je duljina porodiljnog, kao i dopusta za dječji odgoj i skrb, bila osmišljena tako da je omogućavala neometani povratak svih majki na isto radno mjesto uz odgovarajuću institucionalnu potporu javne skrbi jer su iz zaposlenja na puno radno vrijeme osiguravale kako puni dohodak, tako i u cijelosti pokrivena socijalna prava na individualnoj osnovi. Sve im je to omogućilo autonomnu egzistenciju bez obzira na oblik obiteljske zajednice, a osiguravalo im je i drugačiju ulogu i položaj u društvu. Potonje se, za razliku od zapadnih društava, nije temeljilo na osuvremenjivanju institucionalnog patrijarhata u korist kapitala, već na njegovu sistemskom ukidanju, što je neposredno bilo povezano s ekstrakcijom temeljnih vrsta reproduktivnog rada iz privatne sfere te njegovim preoblikovanjem u kvalificirani i profesionalizirani oblik rada, a time ujedno i društveno produktivnu i ekvivalentno valoriziranu vrstu rada. Nakon uništenja socijalizma te ponovnom restauracijom kapitalističkih društvenih odnosa, suočavamo se sa sistematiziranom

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

domestifikacijom žena i novom negativnom pojavom – strukturnim raslojavanjem majčinstva i feminizacijom siromaštva, odnosno uvođenjem klasne i rastuće nejednakosti među ženama. To je posljedica privatizacije i individualizacije dječje skrbi, kao i sužavanja porodiljne i roditeljske naknade te neposrednog ili posrednog produljivanja potplaćenih dopusta za određene skupine žena u korist veće ili osnovne akumulacije privatnog kapitala. Na račun toga, većina ili sve veći udio žena sve se više marginalizira i isključuje iz formalnih oblika rada te se premješta u za to iznova oblikovani rezervoar poluformalne ili u potpunosti prekarizirane radne snage. Sužavanjem mreže javne skrbi i/ili povećanjem cijena u postojećim javnim ustanovama te uz pomoć dodatnih strukturno raslojavajućih postupaka, novorestaurirana kapitalistička država danas umjetno dijeli majke, u osnovi ih svodeći na dvije kategorije, i to na one s višim, i one s nižim dohocima. Majke s nižim dohocima potiče da zbog potkapacitiranosti općina i previsokih cijena programa ili pomanjkanja mjesta u vrtićima130 na sebe preuzimaju sve veći udio deinstitucionalizirane dječje skrbi tako što ostaju kod kuće i zapošljavaju se kao radnice od kuće ili radnice na pola radnog vremena. Za one s višim dohocima, i stoga uglavnom standardnim oblicima zaposlenja, uz istodobno sužavanje mreže javne skrbi uvodi poluformalnu naknadu, kako bi se pobrinula za njihov neometani povratak na radno mjesto. Za taj segment uvodi institut privatnih dadilja u kući, pri čemu bolje zbrinutim majkama za najam privatne dadilje nudi porezne olakšice ili čak neposredne subvencije, ali samo kako bi se njima pokrio tek udio troškova, i to udio njezine plaće ili minimalni socijalni doprinosi (Morel 2007).

130 Tome će također doprinijeti najavljeno radikalno rezanje takozvanih jednokratnih isplata kojima kapitalistička država Slovenija općinama dodjeljuje proračunska sredstva za provođenje socijalnih programa za koje su se prema zakonu dužne pobrinuti same općine.

300

ZAKLJUČAK

Kapitalistička država time u biti pomaže financijskom rasterećivanju imućnijih, dok istovremeno dovodi do prekarizacije odgojno-starateljskog rada, kojeg i uz pomoć ove strukturne mjere iznova prenosi iz javnog sektora u privatnu sferu. To podrazumijeva konačni sistemski otklon od nekoć egalitarnog sustava javne dječje skrbi. Tako u jednim lokalnim novinama čitamo kako općina sada osigurava “20-postotnu subvenciju za djecu koja nisu dobila mjesto u javnom vrtiću” (Rupnik Ženko 2012: 2). Nju općina, doduše, namjenjuje dadilji, ali zapravo se radi o neposrednoj subvenciji za imućniji sloj. Naime, u istom prilogu možemo pročitati i to da si prva privatna dadilja, koju je tom subvencijom podržala općina, ne može priuštiti da prilikom “određivanja cijene [niže od tržišne] razmišlja o prihodima roditelja […] jer kao staratelj može skrbiti o najviše šestero djece” u svojem domu (ibid.).131 U Hrvatskoj su otišli i korak dalje u takvom prekarnom privatiziranju dječje skrbi u korist imućnijeg sloja, sukladno direktivama te uz financijsku potporu Europske unije. Dok je stari Zakon o predškolskom odgoju djece iz 1997. godine određivao da je odgojno-starateljski rad institucionalnog karaktera te ga se ne može isključivati iz javnog sektora odnosno iz za to predviđenih ustanova, novi zakon s početka prvog desetljeća 21. stoljeća širom otvara vrata upravo suprotnim praksama. Neskriveno omogućuje da se dječja skrb odvija van institucionalnih okvira, pretvara je u komercijalnu djelatnost privatnog karaktera, u jednu od dopunskih obrtničkih ili poduzetničkih djelatnosti koje se mogu obavljati i kod kuće. To iziskuje dodatno sužavanje javne skrbi, što znači da će država i u tom smislu, po

131 Ne radi se o visokim plaćama samozaposlenih dadilja u vlastitim domovima, jer one iz te svote također moraju plaćati prehranu djece, sve amortizacijske troškove i svakodnevne troškove, kao što su potrošnja električne energije, čišćenje i održavanje prostora, te vođenje računovodstva i drugih administrativnih poslova. Sve su to troškovi koje, pored samostalnog uplaćivanja socijalnih doprinosa, slično kao i najamne radnice kod kuće, moraju namiriti same.

301

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

već iskušanom zapadnoeuropskom modelu, sve više financirati i regulirati samo privatne i obezvrijeđene oblike skrbi, dok će sebe – uz istovremeno sužavanje proračuna u korist smanjivanja poreza na kapitalnu dobit – sve više izuzimati iz odgovornosti spram paralelnog osiguravanja, upravljanja i održavanja kvalitetnije javne infrastrukture i organizirane institucionalne skrbi (Brennan et al. 2012: 382). U tom kontekstu i novoosnovana Hrvatska udruga dadilja “predlaže uvoz modela obiteljskih dadilja – žena koje u svojim domovima skrbe o najviše šestero djece, imaju vlastiti obrt, a država i lokalna samouprava im osigurava subvencije koje su mnogo niži trošak od gradnje novih vrtića. Roditelji za jedno dijete ne bi trebali plaćati više od 1000 kuna, što je mnogo manje od 2000 ili 3500 kuna koliko dadiljama plaćaju sada, na crno. Takve su cijene moguće samo uz subvenciju jer dadilja koja skrbi o petero djece i zaradi najviše 5000 kuna bruto (666 eura) teško da može odvojiti polovicu tog iznosa za porez i doprinose” (Orešić 2012: 78). Hrvatska udruga dadilja u kući na svojim internetskim stranicama dodaje i da je takav tip privatne skrbi prikladan za roditelje čija djeca nisu dobila mjesto u jaslicama ili vrtićima jer takve ustanove u nekim mjestima više uopće ne postoje, te za one roditelje koji često putuju odnosno kojima “klasični vrtići” zbog njihova načina života i poslovnih obaveza više ne odgovaraju.132 Dakle, uglavnom se radi o novouspostavljenom, višem elitnom sloju te stoga ne čudi da u opis poslova koje navodi ta udruga privatnih dadilja, uz uobičajenu cjelodnevnu skrb, spada i putovanje s roditeljima te dječja skrb na putovanju, briga o djetetu i obitelji na zimskom i ljetnom dopustu, pratnja djeteta u školu, u kino te izvannastavne aktivnosti. Njihov bi raspored u pravilu trebao obuhvaćati 9 ili 10 sati odnosno, prema potrebama roditelja, bilo koji dio dana ili noći, uključujući vikende. Udruga 132

302

V. http://www.hrvatskaudrugadadilja.hr/kutak-za-roditelje.html

ZAKLJUČAK

pritom smatra da je sufinanciranje države za najam privatne dadilje samo po sebi razumljivo i neophodno: cijena njezina rada navodno je previsoka za inače financijski dobro zbrinutu obitelj kada bi privatni naručitelj morao privatnoj dadilji sam uplaćivati sve doprinose, a istodobno i plaću u, doduše, oskudnoj visini od 2000 do 2500 kuna (od 270 do 340 eura). Takvoj subvencioniranoj eksploataciji u uvodnom je paragrafu naklonjen i novinar spomenutog promotivnog članka, naime, “ozakonjivanje dadilja bez subvencija [bilo bi] potpuno besmisleno jer bi tako poskupjeli troškovi njihovog rada”, što je za nove privatne zapošljavatelje navodno neprihvatljivo (Orešić 2012: 76). Tako je na našem širem prostoru u oba slučaja – pri sve većem poticanju rada na pola radnog vremena ili rada od kuće među financijski slabije zbrinutim majkama s jedne strane, te očuvanju redovnih zaposlenja za majke s višim dohocima uz uvođenje potpornog instituta dadilja u kući s druge strane – riječ o ponovnoj sistemskoj domestifikaciji dječje skrbi. Dakle, riječ je o strukturnom potiskivanju odgojno-starateljskog rada iz institucionalnih okvira, gdje ga je potrebno u cijelosti sufinancirati, te o njegovu ponovnom premještanju u dereguliranu privatnost doma, gdje se u najboljem slučaju financira samo djelomično (Mahon 2002: 350). Njegova je remuneracija manja ako se radi o najmu prekariziranih privatnih dadilja, ili ga uopće nema ako je riječ o zapošljavanju majki na pola radnog vremena ili kao najamnih radnica od kuće koje na sebe preuzimaju i sav ostali reproduktivni rad do djetetova polaska u školu, ali i kasnije. Na račun ta dva međusobno dopunjujuća i klasno strukturirana oblika privatiziranja odgojno-starateljskog rada, kapitalistička država – a time i kapital čije interese zastupa – ne mora ulagati u izgradnju i održavanje objekata (vrtića i jaslica), u osnivanje i vođenje programa, u pomoćno osoblje, kao što su kuharice, domari, čistačice te drugi održavatelji objekata, kao ni u redovno obučavan i prvenstveno kolektivnim ugovorima zaštićen, po mogućnosti sindikalno 303

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

dobro organiziran te strukovno osposobljen, visokokvalificirani radni kadar (Mahon 2002: 352). Dakle, kapitalistička država u svojoj težnji za daljnjim privatiziranjem i demontažom javne skrbi, što joj omogućava veću akumulaciju privatnog kapitala u rukama nekolicine, raslojava majke tako da na one s nižim dohocima prenosi sav reproduktivni rad koji deinstitucionalizira – što, primjerice u nekim drugim modelima kapitalističke socijalne države, potiče dodjeljivanjem kratkoročnih novčanih naknada ispod minimuma za dugotrajnu skrb kod kuće – dok imućnijima pomaže izdašnije na upravo suprotan način, tj. u smjeru očuvanja njihovih punih zaposlenja. Dugoročno im pomaže pokriti neke temeljne izdatke za najam privatne skrbi, dok sama izbjegava većinu financijskog ulaganja. Ta se strategija sastoji od kooptiranja onih koji su u kapitalističkom sistemu više plaćeni te, iz naše perspektive, imaju sličnu korist od smanjenja investicija u javnu skrb kao korporativni kapital. Potkapacitiranost javnog sektora osobito je rezultat smanjivanja poreza na dobit, što ide u korist korporativnom kapitalu, a jednako tako proizlazi iz snižavanja ili očuvanja vrlo niskih dohodovnih poreznih stopa za one s najvišim plaćama. To znači da je djelomično vlastoručno sufinanciranje privatne skrbi za razdoblje od samo par godina, uz istovremenu državnu potporu u obliku subvencija, višem sloju i dalje predstavlja niži izdatak od nekoliko desetljeća plaćanja viših dohodovnih stopa u korist zajedničkog dobra, uključujući javnu skrb. Umjesto zapošljavanja u kadrovski potkapacitiranoj mreži javne skrbi, gdje nedostaje slobodnih mjesta za djecu, te time održanja i širenja kolektivno zaštićenih oblika zaposlenja s odgovarajućim stupnjem naobrazbe i strukovne osposobljenosti, kapitalistička država legalizira i proširuje institut privatne skrbi u kući, što je zaobilazni način uvođenja prekarizacije odgojnostarateljskog rada i njegove deprofesionalizacije. Tako čitamo da se u Hrvatskoj, u okviru Hrvatskog zavoda za zapošljavanje 304

ZAKLJUČAK

i uz potporu Europske unije od 2012. godine, “odvijaju državni tečajevi za osposobljavanje žena za zanimanje privatne dadilje”, pri čemu polaznice tečaja – “uglavnom žene starije od 40 godina koje su već godinama nezaposlene” – moraju obaviti tek neznatnih “450 sati teorijske i praktične nastave u okviru programa kakvog je potvrdilo Ministarstvo obrazovanja” (Orešić 2012: 79). To bi navodno trebalo biti dovoljno za “stjecanje prava na upis zanimanja privatne dadilje u njihovu radnu knjižicu” (ibid.). Ako je, dakle, osnovni uvjet za rad u javnom sektoru službeno potvrđeni stupanj stručne osposobljenosti, ostvaren kroz različite razine formalnog obrazovanja, to ne vrijedi nužno i za samozaposlene dadilje koje u svojem domu skrbe za grupe od šestero do dvanaestoro djece. Za njih je navodno dovoljan tek kraći tečaj, dok za one koje u prosjeku skrbe za jedno do dvoje djece u domu roditelja nije potreban ni takav oblik provizornog tečaja osposobljavanja. Kao što objašnjavaju i službeni mediji, prednost bi svih žena naprosto trebala biti da su “i same najčešće već majke” (Orešić 2012: 78), što je, navodno, već samo po sebi dostatna kvalifikacija za obavljanje starateljskog rada. Naravno, tečajevi u trajanju od nekoliko tjedana ne mogu nadomjestiti znanje stečeno u četiri godine strukovnog osposobljavanja u srednjoj školi te višoj odgojiteljskoj školi ili na pedagoškom fakultetu. To uzrokuje deprofesionalizaciju i dekvalifikaciju dadilja koje bi se trebalo zapošljavati kod kuće, a time i uvođenje razumijevanja odgojno-starateljskog rada tek kao starateljskog, te manje odgojno-pedagoškog rada, a prvenstveno kao nečega što žene obavljaju intuitivno, prirodno, bez posebnog strukovnog profila, usvajanja temeljnog i produbljenog znanja te daljnjeg osposobljavanja, i stoga bez strukovnog priznanja. Upravo ukorjenjivanje takve perspektive, do koje je moguće doći samo premještanjem dadilja iz javnog sektora u poluformalni ili neformalni sektor privatne skrbi kod kuće, vodi u dodatno obezvrjeđivanje tog rada, a time i snižavanje remuneracije koja jedva 305

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ili više uopće ne doseže ni minimalnu plaću unatoč ogromnoj količini rada koji obavlja privatna dadilja i koji u pravilu premašuje osmosatno radno vrijeme. Iskliznuće u takav status vrijedit će i za stručno osposobljene, iz javnog sektora otpuštene dadilje, koje će gubitkom posla zbog ukidanja radnih mjesta biti prisiljene potražiti novi posao kao samozaposlene dadilje u kući. Preusmjeravanjem starateljskog rada u privatni sektor i temeljem dodjele djelomičnih subvencija za najam dadilja kod kuće, kapitalistička država za određeni sloj stanovništva stvara uvjete koji mu omogućuju priljev jeftine fleksibilizirane radne snage. Pomakom iz javnog sektora, gdje je takav rad zaštićen kolektivnim ugovorima, u poluformalnu ekonomiju kućanstava, odgojno-starateljski rad postaje posve nezaštićeni i sindikalno neorganizirani oblik rada. “Cijena, kao i uvjeti rada” postaju “stvar dogovora” između dadilje i majke, posebice ako je riječ o individualnoj privatnoj dadilji koja ne radi u svojem domu, već u domu obitelji. Time što država uz minimalnu subvenciju za najam privatne skrbi kod kuće potiče pojedine obitelji da postanu privatni zapošljavatelji, također ih pretvara u neposredne eksploatatore već u startu prekarno strukturirane radne snage. Pritom valja uzeti u obzir da je reproduktivni rad – jednom kada je iznova premješten u privatnu sferu – osmišljen ne samo kao individualna i privatna skrb koju obavljaju žene, već i kao sastavni dio njihove financijske odgovornosti te uglavnom kao odbitak od njihovih plaća, a ne plaća partnera, čak i u slučajevima kada se taj rad podugovara drugim ženama angažiranima u kući (O’Hagan 2012: 210). Budući da opis poslova i visina remuneracije – zbog izuzeća dadilja iz institucionalnih okvira te njihova premještanja u privatnost doma – ovise o pojedinačnoj obitelji, ona će zajedno s majkom težiti obezvrjeđivanju tog rada kako bi ga platila što manje, a za sebe zadržala veći udio vlastite plaće.

306

ZAKLJUČAK

Sve to dadilje u kući izlaže ne samo povećanom opsegu posla i fleksibilnom rasporedu za plaću ispod minimuma, već i dodatnim vrstama rada koje privatni zapošljavatelji objedinjuju pod oznakom samo jednog rada, kako bi iz dadilja u jednoj osobi istisnuli što više vrsta rada u zamjenu za plaću ispod minimuma za tek jednu vrstu rada. Tako se od dadilje zahtijeva ne samo da prihvaća fleksibilizirani raspored, već da obavlja i posao čistačice, kuharice te pralje za cijelu obitelj. Dadilja postaje nevidljiva kućanica. Naime, time što je starateljsko-reproduktivni rad iznova premješten u privatnost doma te deprofesionaliziran kao vrsta rada koji bi žene navodno trebale obavljati same po sebi, već po samoj svojoj prirodi, on postaje jedno s ostalim kućanskim poslovima. To je očigledno iz sljedećeg zapisa: “Dolazila bih po dogovoru, ponekad i preko vikenda te navečer. Obično bih išla po djecu u vrtić i bila s njima do večeri. Pripremala bih im ručak i obavljala različite kućanske poslove. Problem je bio u tome da je opis mojeg posla bio fleksibilan. Bez obzira na to što bih obavila – oprala, skuhala, izglačala – moji su poslodavci smatrali da to nije dovoljno. Ponekad bi u zadnji čas javili da dođem sat vremena ranije. Što sam se više trudila biti fleksibilna, oni su htjeli da sam još više.” Na kraju je dala otkaz jer je shvatila da radi previše za premalo novca. Iznova se zaposlila u svojoj struci kao kozmetičarka (Orešić 2012: 78).

Privatna skrb kod kuće u nevidljivosti je doma nanovo osmišljena kao vrsta rada koja ne poznaje ograničeno radno vrijeme i redovni odmor, kao ni dopust te odsustvo zbog bolesti. Radnici koja je potisnuta u privatnost doma, gdje je u potpunosti izolirana, lakše se nameće i zahtijeva da je neprestano podložna i na usluzi. Odnosno, da se ne informiraju o svojim pravima, niti ih zahtijevaju, inače će biti obilježena kao “neprilagodljiva osoba” (Orešić 2012), čije će preporuke za rad u domovima drugih obitelji uskoro presušiti, a radnica izgubiti zaposlenje bez stečenog

307

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

prava na naknadu ili mogućnost prigovora zbog otpuštanja na temelju razloga za koje nije kriva. Prekomjerno i intenzivno nametnuti rad tretira se kao sastavni dio njezina pedigrea – naime, kako se odvija u privatnosti doma, prema njemu se ne odnosi jednako kao prema formalnim oblicima rada u javnoj sferi. Povezuje ga se sa ženskom požrtvovnošću i nekakvom prirodnom predanošću radu s djecom (Avril i Cartier 2014: 614), što bi ženu, unatoč niskoj plaći te produljenom radnom vremenu, trebalo upravo ispunjavati, a ne iscrpljivati: Roditelji rade u smjenama, a ona ne pita za radno vrijeme. Voli ih kao svoju vlastitu obitelj. Na mjesec joj plaćaju 2800 kuna [375 eura] i s time je zadovoljna iako joj, kako naglašava, novac nije jedini motiv za čuvanje djece. U tome naprosto uživa (Orešić 2012: 78).

U navedenim svjedočanstvima ističu se novi dvostruki stav i klasna kooptiranost među ženama koju aktivno uvodi sustav privatiziranja starateljskog rada, odnosno sustav u kojem je, uz pravocrtno uskraćivanje sredstava javnoj skrbi, sve više riječ o očuvanju redovnih zaposlenja (a time i o integraciji na vodeća radna mjesta) tek šačice žena. To se odvija na račun “istodobnog širenja neformalnog starateljskog sektora unutar takozvane ekonomije privatnih kućanstava”, i upravo njima u korist (Sauer i Wöhl 2011: 117). Dakle, radi se o sve privilegiranijim ženama na redovnim i u pravilu visoko plaćenim radnim mjestima koje za sebe zahtijevaju i očekuju da ih štite kolektivni ugovori, da imaju pravo na odlazak na plaćeni dopust i plaćeno bolovanje, kao i pravo na ostvarivanje naknade u slučaju nezaposlenosti te pravo na odštetu ili pritužbu u slučaju otpuštanja za koje nisu krive (O’Hagan 210). Ta prava smatraju samorazumljivima, ali isključivo za sebe. Naime, upravo ta osnovna prava redovito uskraćuju privatnim dadiljama koje zapošljavaju kod kuće, i podcjenjuju njihov rad te ga zadržavaju na razini koja ne doseže niti minimalnu 308

ZAKLJUČAK

plaću. Kako se to provodi u praksi, moguće je iščitati iz sljedeća dva dijametralno različita svjedočanstva: Nikada nisam imala problema s nijednim roditeljem, osim s jednom mamom koja je bila divna i krasna dok ju jednom nisam zamolila za slobodan petak jer sam morala na svadbu. Najprije se složila, a kasnije mi zamjerila i zato sam dala otkaz (Orešić 2012: 78). Florence, privatna zapošljavateljka: “Razljutilo me jer je tražila plaćeni dopust, ali rekla sam ne. I dalje je inzistirala da joj se plati i dopust […] Čini mi se groznim plaćati 140 funti ako to ne moram” (O’Hagan 2012: 210).

Štoviše, pri smanjivanju oskudne naknade, koja je već ispod minimuma, i povećavanju radnih obveza za radnice u kući, pozivaju se na iste konstrukte femininosti koje na svojem poslu u formalnoj ekonomiji smatraju diskriminatornima i nedopustivima. Naime, potplaćenost starateljskog rada u kući opravdavaju tako da ga – umjesto s profesionalnom osposobljenošću i znanjem – povezuju s majčinskim instinktom i ljubavlju. Starateljski rad tako se ne tretira kao ozbiljni rad, već kao “stvar talenta” i brižne ljubavi žena, kao da je riječ o determinističkoj biološkoj datosti, dakle o nečemu što je ženama prirođeno. To se također očituje u sljedećoj tipičnoj tvrdnji, koja djeluje kao prizma kroz koju privatna zapošljavateljka promatra rad svoje unajmljene dadilje u privatnosti vlastita doma: [M]eni kao majci bilo je puno važnije da je dadilja dobra osoba puna ljubavi, da ima vlastito majčinsko iskustvo i da dobro kuha, nego da je završila pedagošku školu ili tečaj (Orešić 2012: 78).

Starateljski rad u privatnoj sferi automatski je obezvrijeđen kao nepravi, izjednačava ga se s materinstvom radnice, a ne sa stručnošću i osposobljenošću, iz čega proizlazi i tvrdnja da za “dadilju nema škole […] žena to jednostavno mora osjetiti u sebi” 309

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

(Orešić 2012: 78). Umjesto toga, u skladu s konstruktima femininosti, esencijalistički se pretpostavlja da je riječ o prirodnom talentu koji sam po sebi izvire iz radnice te ne zahtijeva posebnu osposobljenost, znanja i vještine (Perrons 2007: 194), već samo nepresušnu brižnu ljubav koju upravo zato nikada i nije moguće adekvatno platiti. Cjelodnevna dječja skrb više se ne tretira kao zanimanje koje valja naučiti te koje zahtijeva mnogo strpljenja i znanja, a stoga i odgovarajuću plaću, već kao feminina datost koju žena već ima u sebi, a u rijetkim slučajevima možda i nema. Upravo su to konstrukti koji u kapitalističkom patrijarhatu ograničavaju mogućnosti djelovanja onih majki koje su sada privilegirane, a koje iznimno za sebe zahtijevaju izuzeće iz tih konstrukata, a time i pripuštanje na formalno tržište rada, dok u isti mah koriste upravo binarne konstrukte femininosti i maskulinosti kako bi i same diskvalificirale te deprofesionalizirale dadilje kod kuće. Tako se zatvara krug klasne eksploatacije među ženama u kapitalističkom patrijarhatu, u kojem se sistemski uspostavljena i strukturno podržana eksploatacija umjetno “transformira te internalizira u konflikt među skupinama žena različitih društvenih pozadina” (Kašić 2004: 480), umjesto da se raščlani dihotomiju javne i privatne sfere te rodnu podjelu rada, koju kapitalistički političkoekonomski poredak u bilo kojoj od svojih varijanti redovno samo produbljuje i zaoštrava. U tom političkoekonomskom kontekstu, uz istovremenu repatrijarhalizaciju društva u državama koje su iznova anektirane u kapitalistički sistem, liberalni feminizam dobiva službeno priznanje. Umjesto sistemske analize i potrage za strukturnim uzrocima učvršćivanja i produbljivanja rodnih razlika, prikladno redukcionistički i kontraproduktivno svodi koncept patrijarhata na razinu izoliranih konflikata i individualnih trenja među, navodno, već samima po sebi jakim muškarcima i slabim ženama, koje kao takve valja zaštititi. Tako se feminizam pod pokroviteljstvom europske libertarijanske politike u posljednjih dvadeset 310

ZAKLJUČAK

godina suzio na organizacije civilnog društva, a kao dio te politike, između ostalog, uspostavili su se SOS telefoni i savjetovališta za prehranu te poduzetništvo. Svemu je tome svojstveno da, unatoč uloženom trudu i nadljudskoj brizi volonterki, operira na razini palijativnih i dobrovoljnih, i stoga tek srezanih i zamjenskih socijalnih službi, odnosno ublažavajućih, sporadičnih humanitarnih intervencija koje tek amortiziraju posljedice sistema, bez potrebe da se na bilo koji način uhvati ukoštac sa strukturnim uzrocima koji proizvode i jačaju takav položaj žena. U međuvremenu, kao što smo pokazali, u pozadini se odvija i konačna razgradnja sistemskih te infrastrukturnih ostataka emancipatornih tekovina socijalizma. Ovim je politikama razgradnje mreže javne skrbi na račun privatiziranja skrbi i rezanja porodiljne naknade te uvođenja fleksibiliziranih oblika rada za majke, komplementarna službeno prihvaćena liberalno-feministička politika jednakih mogućnosti, koja je istisnula i zamijenila socijalističku feminističku politiku ravnopravnosti. Politika jednakih mogućnosti zapošljavanja, još jedan u nizu kapitalističkih izvoznih proizvoda Zapada, deklarativne je prirode. Ona, naime, prikriva da su te mogućnosti na Zapadu dostupne tek imućnijim ženama, ako se uz nepostojeću javnu skrb o starijima i djeci (a na našem širem prostoru uz njezinu cjelovitu demontažu), pobrinu za podugovaranje, a time i prijenos većine sve privatiziranijih skrbničkih, starateljskih i kućanskih djelatnosti na pleća nevidljivih te kolektivnim ugovorima nezaštićenih dadilja i pomoćnica u kući. Politika jednakih mogućnosti, kao službena politika Europske unije i njezinih imperijalističkih centara – naravno, kao i pripojenih perifernih, nekoć socijalističkih država – jest politika s figom u džepu. Stoga ni ne čudi da funkcionira po načelu ženskih kvota – pripuštanja tek određenog segmenta žena u centar sistema, koji ostaje kapitalističko-patrijarhalnog karaktera te je stoga kooptivan i za tako restriktivno pripuštene žene. Od njih, naime, zahtijeva da 311

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

se i dalje u cijelosti podređuju kapitalističko-patrijarhalnoj paradigmi te da na račun sitnih privilegija, koje im taj sistem ustupa u korist održavanja statusa quo, sudjeluju u eksploataciji svih drugih žena. Riječima Vide Tomšič, politika jednakih mogućnosti “kreće se na razini građanskog prava – deklarativnog priznavanja ljudskih sloboda i jednakih prava za različite ljude, ali bez materijalnih i političkih mogućnosti te uvjeta za ostvarivanje jednakosti” (1978a: 83). Također, kao što je prepoznala Maca Jogan, kapitalizam “degradira položaj većine žena, istovremeno slaveći ulazak manjeg broja žena u službeno obezrodnjeni raj profesionalnog uspjeha” (2013: 7). Dakle, politika jednakih mogućnosti “ne poboljšava položaj žena kao društvene skupine” (ibid.) jer u ime svih žena u stvarnosti slavi tek individualna postignuća šačice pojedinki, kojima to “pravo” zbog njihova materijalnog statusa te eksploatacije drugih žena zapravo nije potrebno dati jer im je već unaprijed osigurano. Istovremeno prikazuje tako kooptirana prava najvišeg sloja kao prava koja, navodno, predstavljaju već općenito postignuta prava svih žena. U kapitalističkom diskursu jednakih (formalnih, a ne sadržajnih) mogućnosti, iz vida se gube socioekonomske strukture koje oblikuju i određuju mogućnosti djelovanja i samoostvarenja pojedinke (Harris 2004: 152). Na istom tragu treba sagledati i težnju za legalizacijom braka istospolnih parova, čime se prihvaća njihova heteropatrijarhalna normativizacija jer od takvih monogamnih parova, između ostalog, zahtijeva jednaku podjelu rada unutar osuvremenjenog hraniteljskog modela, a time i učvršćivanje konstrukata femininosti i maskulinosti (Warner 1999). Svrha “politika naklonjenih ženama”, što se očituje i u promociji rada na pola radnog vremena ili rada kod kuće kao vrsti zaposlenja za žene, jest – i to uvijek valja imati pred očima – rasterećivanje vlasnika kapitala odgovornosti, a time i financijskog uloga potrebnog za reprodukciju njihove buduće radne snage te održavanje postojeće. To im neposredno omogućuje veće prisvajanje viška 312

ZAKLJUČAK

vrijednosti, a time i povećanu akumulaciju kapitala. Svrha takvih socijalnih politika i politika zapošljavanja jest očuvati status quo, a time i strukturnu prožetost kapitalizma patrijarhatom prilikom akumulacije kapitala, na račun eksploatacije žena kao specifične segregirane i potplaćene ili neplaćene kategorije populacije, s (djelomičnim) izuzetkom višeg (srednjeg) sloja. Politike jednakih mogućnosti u kapitalizmu stoga nisu isto što i politika jednakosti u socijalizmu, jer potonja osim formalne jednakosti zahtijeva i sadržajnu, a time i promjenu “socioekonomskih struktura koje u konačnici kroje i određuju kako položaj, tako i ulogu žena u društvu” (Guerrina 2002: 58). Kako pokazuje povijest, mogućnosti samoostvarenja i načini djelovanja pojedinke ovise o strukturnim čimbenicima kakve oblikuju političkoekonomski sistemi, a oni su uvijek društveni. Socijalistički sistem i poredak ne možemo misliti samo kao tip usputnog eksperimenta, kao što nas uvjeravaju propagandni mediji takozvanih kapitalističkih demokracija, već kao važnu i stvarnu točku u povijesti. Socijalizam je, između ostalog, ukazao na ključne mogućnosti emancipacije žena i ostvario ih; to je udžbenik na koji će se u temeljnim polazištima valjati ponovno osloniti pri idućoj izgradnji novog i kolektivno izborenog društva pravednosti. Stoga budućnost muškaraca i žena i jest feminizam koji razumije međusobnu strukturnu sraštenost kapitalizma te imperijalizma, rasizma, nacionalizma i patrijarhata, i koji ne samo da razotkriva ove podsisteme kapitalizma, zajedno s njegovim središnjim mehanizmima eksploatacije i eksproprijacije, već ih je, upravo zbog razrađenih unitarnih uvida, u stanju i sistemski nadilaziti. Kao što nas uči povijest, ovo nadilaženje već u polaznoj točki nije moguće bez revolucionarne promjene materijalne baze. Ako, dakle, donekle preradimo krilaticu nove marksističke ljevice: budućnost žena i muškaraca, žena i žena te muškaraca i muškaraca jest socijalistički feminizam. 313

Restoration of Capitalism = Repatriarchalization of Society Re-imposition of capitalism has resulted in a massive scaling back of basic socio-economic rights, in the gradual or overnight dismantling of extensive social welfare systems and in the overall destruction of people’s well-being. This in turn has led to the creation of differentially segmented and hierarchically organized categories of the exploited, a phenomenon not known in socialism. The book demonstrates that the re-instalment of capitalist social relations affects women differently from men as it rests on the processes of re-patriarchalization. Capitalism is directly dependent on patriarchal subordination and gendered exploitation of women. Its system of capital accumulation, among other things, rests on the redefinition of social reproductive work as non-work and as a matter of private and individual concern rather than social and collective responsibility. This kind of redefinition enables capital owners to shirk financial responsibility and therefore increase their accumulation of capital through further appropriation of surplus labour by avoiding the financial inputs that are necessary for the basic reproduction and regular upkeep of their current and future labour force. Accordingly, capitalism has consistently re-conceptualized the burden of care for children – and by extension for the elderly, the sick and the disabled – as something associated solely and entirely with individuals, and more precisely, with women. Within capitalist patriarchal framework women are posited as a specially designated group of people, who should do this kind of work out of

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

love and for free in the imaginary private sphere of their homes, supposedly as a natural extension of their assigned femininity. The restoration of exploitative capitalist social relations has resulted in women’s redomestication and housewifization. In their newly assigned and institutionally reinforced role of unpaid, round-o-clock reproductive workers they are increasingly constituted as merely secondary earners to be confined mostly to the informal or semi-informal sector of the economy. This is reflected in the promotion of part-time jobs and home-based work for mothers. The re-instalment of capitalist social relations thus abdicates on the socialist idea of gender equality, which among other rests on the notion that the costs of social reproduction should be socialized. In capitalism they are instead privatized. This is directly related to the re-enactment and naturalization of conservative gender constructs, to the instalment of prolonged parental leaves for women to keep them out of labour markets and/or a significant decrease in parental leave compensations, which in the end leaves women economically vulnerable and dependant on other family members, primarily their partners. Protracted periods of unpaid or low-paid parental leave and complete lack of/only limited provision of publicly funded childcare alongside increased commercialization of care for the rich have a double negative impact on women’s socio-economic and political status. Lilijana Burcar

316

Dodatak prvom izdanju knjige uz hrvatski prijevod

Na zgarištu kapitalističke socijalne države: natalitetna demagogija Godine 2015., u izvornom tekstu na str. 182 (str. 188 prijevoda), u poglavlju koje se odnosi na prestrukturiranje porodiljnog i roditeljskog dopusta nakon 1991. godine na štetu žena i emancipacijskih dostignuća socijalizma, pokazala sam da je Mađarska restauracijom kapitalizma, uz uvođenje trotračnog sustava plaćanja i duljine roditeljskog dopusta uspostavila klasnu segregaciju među ženama. S obzirom na razvoj događaja nakon prvog objavljivanja ove knjige, valja naglasiti da se ova klasna diferencijacija žena, čiji je zajednički nazivnik različito stupnjevana domestifikacija te strukturna marginalizacija svih žena, još više produbljuje fašistoidnim mjerama Orbánove vlade. Orbánova desničarska stranka Fidesz i Kršćanska demokratska stranka 2012. godine osmislile su i prihvatile novi Ustav u kojem se pojavljuje tzv. Fundamentalni zakon. U njemu je – po principu onoga čemu je, primjerice, Europa već svjedočila u razdoblju nacističkog režima – zapisano da “obitelj i nacija predstavljaju temeljni okvir mađarske egzistencije” odnosno da je obitelj kamen-temeljac postojanja i opstanka nacije (Pivarnyik 2018). Navedenom se 2019. godine, u Orbánovom predsjedničkom govoru povodom njegova reizbora za predsjednika, pridružila i jednako jeziva izjava koja između ostalog implicitno donosi i objektivizaciju žena: “Diljem Europe sve je manje djece, a rješenje koje predlaže Zapad su migracije. […] Mi Mađari razmišljamo drugačije. Ne želimo puke

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

brojke, već mađarsku djecu. Migracije su predaja.” (STA, 11. veljače 2019.). U okviru rasistički intonirane antiimigracijske politike i na nju nadovezujuće nacionalističke ideologije – koja žene automatski svodi na ulogu ovisnih i potpornih majki te im nalaže viši natalitet, a obitelj povezuje s nacijom umjesto sa socijalnom državom – Orbánova je nova vlada 2019. godine prihvatila tzv. akcijski plan za povećanje broja djece u sedam točaka. Naravno, ovim se konzervativnim planom ne otklanjaju strukturni uzroci koji kumuju padu broja djece, već ih se prikriva te ih se nastavlja institucionalno održavati: to je uvjetovano upravo restauracijom kapitalističke države i demontažom socijalne države te, između ostalog, razgradnjom javne skrbi i nedovoljno plaćenim porodiljnim dopustima, kao i produljenim roditeljskim dopustima koji žene istiskuju s tržišta rada, smanjujući mogućnosti egzistencije majki i njihove djece. Naravno, neizdržive radne i životne uvjete za cjelokupnu populaciju da i ne spominjemo; o tome naposljetku svjedoči usvajanje zakona u korist kapitala, po kojem je broj (prisilnih) prekovremenih sati povećan s ionako enormnih 250 na 400 sati (ili dodatnih 50 radnih dana) godišnje, s mogućnošću odgode plaćanja za zapošljavatelje od čak tri godine (Mekina, 21. prosinca 2018.). Umjesto toga, plan donosi sedam točaka koje idu na ruku višem sloju žena, uz njihovu istovremenu daljnju domestifikaciju i degradaciju na puku biološku funkciju. Među tim točkama naročito se izdvaja ona u kojoj se tvrdi da su zaposlene žene koje su odgojile najmanje četvero i više djece u zamjenu za taj doprinos doživotno oslobođene plaćanja poreza na dohodak, kao i ona u kojoj stoji da žene koje još nisu navršile četrdeset godina (tj. u fertilnoj su dobi) i po prvi puta stupaju u brak imaju pravo na povlašteni zajam u visini približno 30 000 eura (tj. 30-kratnik prosječne mjesečne plaće). I dalje, ono najbitnije: imaju pravo na 30-postotni otpis tog kredita nakon što rode drugo, te na potpuni otpis duga nakon što rode treće dijete (Soguel et al. 2019). 320

NA ZGARIŠTU KAPITALISTIČKE SOCIJALNE DRŽAVE

Ako pomnije razmotrimo značenje i zamke prve navedene točke, koja isprva djeluje kao bonus, a zapravo je usmjerena prema daljnjem jačanju institucionalne patrijarhalizacije društva i njegove kapitalističke države, uz prešutni pristanak višeg sloja žena na vlastitu redukciju na strojeve za rađanje, ponajprije valja pratiti vremenski tijek promjene poreznog sustava u Mađarskoj. Prva je Orbánova vlada 2012. godine ukinula progresivnu poreznu ljestvicu te umjesto toga uvela jedinstvenu 16-postotnu stopu poreza na dohodak, što je predstavljalo izdašan poklon višem sloju koji je prethodno plaćao 38-postotni porez na dohodak (Pivarnyik 2018). Jedinstvena porezna stopa tako je najviše pogodila ostale porezne obveznike, a naročito one s minimalnim dohotkom jer su te obveznice i obveznici prethodno bili oslobođeni plaćanja poreza na dohodak, dok su sada morale plaćati čak 16-postotnu stopu poreza na dohodak (Szikra 2018: 9). Istovremeno, Vlada je po modelu liberalne socijalne države spomenute godine uvela i porezne olakšice za djecu, što se uračunalo u porez na dohodak i naročito djeluje u korist bolje plaćenih, dok je dječje doplatke koji djeluju u korist siromašnijih potpuno zamrznula i degradirala (ibid.). Orbánova akcijska točka iz 2019. godine, koja majke sa četvero i više djece oslobađa plaćanja poreza na dohodak, tako djeluje u korist zaposlenim ženama višeg sloja, čiji su dohoci već sami po sebi dovoljno visoki da im omogućavaju lagodnu egzistenciju te im takvi otpisi nisu potrebni. Naime, uvjet za tu mjeru jest da redovno uplaćuju i od plaće odvajaju pune socijalne doprinose (Soguel et al. 2019). To znači da su iz tog bonusa automatski isključene sve Romkinje sa statusom “kućanice-majke” iako imaju četvero i više djece, te sve ostale žene koje nakon rođenja prvog djeteta uz dugotrajne i potplaćene roditeljske dopuste nemaju redovna, već tek polovična i povremena zaposlenja. Dakle, kod ove je akcijske točke riječ o privilegiranoj skupini žena, odabranicama “nacije” koje svoje četvero djece mogu podići uz pomoć služinčadi i u tandemu s 321

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

imućnim supružnicima, npr. u obiteljskim poduzećima u kojima rade i tako održavaju status redovno i puno zaposlenih radnica. Promotrimo li pomnije zamke druge točke, jasno je da se radi o skrivenom uvjetu kojim se propisuje obrazac obitelji, a time i status žene unutar obitelji. Buduća samohrana majka ne može dobiti povoljan zajam, a jednako tako ni ona koja živi “samo” u partnerskoj, tj. izvanbračnoj zajednici – žena pod svaku cijenu mora biti u braku da bi mogla imati pravo na naizgled povoljan zajam. Zajam je zarobljava u partnersku zajednicu koju više ne može napustiti i osmišljen je tako da je prisiljava na rađanje djece, htjela ona to ili ne, i bez obzira je li biološki za to uopće sposobna. Naime, kod ovog je zajma, namijenjenog ženama srednjeg sloja, povoljna samo niska kamatna stopa, dok je sam zajam velik s obzirom na svotu novca koju je potrebno otplatiti, a s obzirom na stanje na tržištu rada rizičan. Računa se na to da većina žena neće moći otplatiti taj zajam u cijelosti, a u “zamjenu” za njegovo pokrivanje te djelomični ili potpuni otpis mogu ponuditi svoje reproduktivne sposobnosti te rađanje barem dvoje djece. I ova politika dovodi do brutalnog upisivanja hraniteljskog modela, jer je majka s jednim, a kamoli s troje ili više djece, uz reducirani sustav javne skrbi i duge roditeljske dopuste automatski osuđena na ulogu uzdržavane i sekundarne članice obitelji. Kako je uz prosječnu, a kamoli minimalnu plaću u perifernom kapitalizmu (te istovremeno uz povećani porez na dohodak te takoreći ukinute dječje doplatke, dok su olakšice na porez na dohodak za djecu minimalne i kao stvorene za one s najvišim dohocima) nemoguće uzdržavati troje djece, jasno je da je ta politika usmjerena i kao stvorena za one koji već imaju osiguranu materijalnu podlogu, odnosno već su u startu materijalno zbrinute. Uvjet je da pristanu na natalitetnu, tj. nacionalističku demografsku politiku, umjesto na barem minimalnu socijalnu politiku velikog i malog kapitala koji time, tj. nacionalističko-natalitetnom demagogijom ulazi u novu fazu domestifikacije i strukturne marginalizacije 322

NA ZGARIŠTU KAPITALISTIČKE SOCIJALNE DRŽAVE

te odbacivanja žena kao onih koje se potom neskriveno reducira na strojeve za rađanje uz istodobnu razgradnju i klasnu fragmentaciju sustava javne skrbi te porodiljnih i roditeljskih naknada. Šovinističko-patrijarhalna politika nije tek aberacija ili dodatak, već je sastavni operativni mehanizam kapitalističke države i njezinih vlasničkih struktura u krizi. Dok dominantni imperijalistički centri svoje kapitalističke modele djelomične ili minimalne socijalne države održavaju na plećima imigrantske radne snage, koja predstavlja poluformalnu ili neformalnu radnu snagu upravo na polju starateljskih ili opskrbljujućih poslova prvenstveno za viši sloj, one druge, periferne i prvima neokolonijalno podređene kapitalističke države Istočne Europe svoje granice zabrtvljuju nacionalističkom retorikom (a centralne sile deportacijama imigranata koji im više nisu potrebni u ispunjavanju potrebne radne kvote). Pritom “sklapaju” daljnje restriktivne te jednostrano nametnute natalistički i rasistički intonirane “sporazume”, kako svoje postupke naziva premijer Orbán, s tzv. autohtonim mađarskim ženama odnosno ciljnim skupinama koje su od njih sastavljene. U slučaju Mađarske, to je viši i srednji sloj, uspostavljen nakon 1991. godine, dok su u slučaju Poljske to prvenstveno financijski deprivilegirane, tj. upravo one žene koje je kapitalistički sistem sam učinio drugorazrednima, prikratio za javnu skrb te odgovarajuće porodiljne dopuste i naknade, a danas im u ime natalitetne politike populistički nudi mjesečne subvencije od 114 eura za drugo i svako iduće dijete (Sowa 2016: n.pg.), na taj skromni račun iznova izbjegavajući ulaganje u javnu infrastrukturu. Dakle, metode su različite, a cilj je isti, pri čemu valja osvježiti historijsko pamćenje: fašizam nije pao s neba, proizašao je iz liberalne buržoazije uz zaoštravanje ekonomske krize upravo u nekadašnjim perifernim kapitalističkim državama Europe (Dimitrov 1946). Njemačka je na to bila reducirana uslijed reparacija nakon Drugog svjetskog rata, a Španjolska i Italija već od svojih početaka u 19. stoljeću. 323

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Daljnji razvoj događaja nakon 2015. godine, kada je knjiga bila objavljena prvi put, zahtijeva i ažuriranje podataka, a istovremeno i njihovo kontekstualno-analitičko pozicioniranje koje se odnosi na visinu naknade roditeljskog dopusta u perifernoj minidržavici Sloveniji. Ona je u vrijeme nastanka izvornog teksta, kao što napominjem u prvom izdanju na stranici 192 (str. 198 prijevoda), iznosila samo 90 posto majčine plaće: dakle, više se nije radilo o punoj nadoknadi plaće, čime je Slovenija od modela pune socijalne države, svojstvene jugoslavenskom socijalizmu, i u ovoj stavci skliznula na razinu socijaldemokratskog modela djelomične socijalne države, koji je okvirno svojstven većem dijelu Skandinavije. S 1. siječnjem 2019. godine, visina naknade za roditeljski dopust – nakon pritisaka parlamentarne stranke Ljevica (Levica) i opoziva nekih stavki u tzv. Zakonu o štednji ili Zakonu o uravnoteženju javnih financija iz 2012. godine – ponovno iznosi 100 posto majčine plaće, a tako će vjerojatno ostati samo do iduće smjene vlade, nove krize kapitala ili nekog drugog prikladnog izgovora. Međutim, ovdje se također skriva zamka, jer se prema odredbama i ograničenjima iz tzv. “paketa štednje” zadržava gornje ograničenje naknade za roditeljski dopust koji sada više ne iznosi dvokratnik, već 2,5-kratnik prosječne plaće (MDDSZ 2018). To znači da zapravo nije riječ o 100-postotnim naknadama za sve žene, kao što obmanjujuće navodi MDDSZ (Ministarstvo rada, obitelji, socijalne politike i jednakih mogućnosti). Potonje na svojoj internetskoj stranici od prve alineje nadalje navodi da će odsada “očinska i roditeljska naknada iznositi 100 posto osnovice (dosad 90 posto)”; tome su u idućoj alineji pridodali i naizgled odvojeni, ali ključni te s prvom alinejom povezani podatak koji je (između redaka) zapravo poništava: da će “majčinska naknada biti neograničena, dok će roditeljska naknada biti ograničena na 2,5-kratnik prosječne plaće (prethodno 2-kratnik)” (ibid.). U srpnju 2019. godine, na javnu je raspravu poslana i promjena Zakona od roditeljskoj skrbi i roditeljskim 324

NA ZGARIŠTU KAPITALISTIČKE SOCIJALNE DRŽAVE

primanjima, koji predviđa podizanje najniže majčinske i roditeljske naknade, i to s prethodnih 252 eura neto na 533 eura bruto ili 392 eura neto, što je jednako trenutno važećem minimalnom dohotku (STA, 15. srpnja 2019.). Stoga su ove korekcije, pri kojima Vlada i službeno sve otvorenije koketira s demografsko-natalitetnom politikom i njezinom retorikom (Dragoš 2017), tek naizgled poticajne s obzirom na širi kontekst u koji se sada ugrađuju. Naime, istodobno se odvija daljnje raslojavanje majki i djece, između ostalog na račun novog vrtoglavog rasta cijena javnih vrtića, što povećava njihovu sveopću nedostupnost. Stoga se ova politika, usredotočena samo na financijske injekcije na razini roditeljskih dopusta (uz daljnje strukturno pothranjivanje javne skrbi, do koje dolazi istovremeno) – slično kao u Hrvatskoj, no s liberalno blažim pokretačima – udaljava od emancipacijskih učinaka i socijalne dječje skrbi prema natalitetnoj i demografskoj politici čiji je smisao čisto povećanje nataliteta. U tom kontekstu, ona nema veze sa sistemski cjelovitim rješenjima, usmjerenima prema očuvanju ekonomske neovisnosti majki u razdoblju integralnog i dugotrajnog procesa rasta i odgoja djeteta. To potvrđuje upravo činjenica da podizanje roditeljskih dopusta na prethodnu razinu za veći dio majki, ali ne za sve, stiže u doba novog vala poskupljenja javnih, a time i drugih vrtića, i to u svjetlu spretnog Vladinog manevra koji je, naravno, usmjeren u korist kapitala. U okviru financijskih mjera ili Zakona o uravnoteženju financija, između ostalog su od 2012. godine mjesečne plaće svih javnih službenica i službenika, uključujući zaposlenike u jaslicama i vrtićima, smanjene za osam posto, što za zaposlenu osobu znači gubitak jedne plaće godišnje. Uslijedile su i intervencije u visinu isplate regresa i putnih troškova, dok je već od 2007. godine barem trećina plaća u javnom sektoru bila minimalna, a neka su zanimanja, poput domara, bila plaćena još manje. Tako je tadašnja Vlada samo na račun rezova socijalnih transfera i plaća u javnom sektoru pribavila najmanje 300 325

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

od ukupno 800 milijuna eura oduzetih javnom sektoru (Jenko 2012) koje je pretočila u spašavanje privatnog kapitala. Potonji za nastanak krize, koju je potaknuo vlastitim spekulacijama i pretjeranim zaduživanjima te brojnim propalim poslovima, nije odgovarao zgrnutim osobnim bogatstvom, već je primio dodatni poklon iz državnog proračuna kako bi si, između ostalog, i dalje neometano isplaćivao bonuse i dividende. Godine 2018., kada se više nije bilo moguće izgovarati na krizu jer je BDP već 2016. godine dosegao te iduće godine premašio ključnu granicu od 2,5 posto (UMAR 2017), u akciju su krenuli sindikati. Oni su, između ostalog, zahtijevali da Vlada dokine 8-postotno mjesečno smanjenje plaća iz paketa štednje, a istovremeno i poveća mizerne plaće u javnom sektoru, koje još od početka njihova utvrđivanja 2007. godine ne omogućavaju egzistenciju; između ostalog, i pomoćnim odgajateljicama u vrtiću, administrativnom osoblju te onom dijelu osoblja koje radi na tehničkim poslovima i poslovima održavanja. Zahtjev jednog od vodećih krovnih sindikata bio je da država mora osigurati sredstva za povećanje plaća iz javnog proračuna, na što je Vlada pristala, ali s figom u džepu. Naime, potonja unatoč rastu BDP-a nije povećala ionako nizak porez na dobit pravnih osoba, dakle kapitala, kao što je obećala u koalicijskom dogovoru s Ljevicom; štoviše, smanjila je i porez na regres te rekalibrirala dohodovnu ljestvicu u korist najbogatijih. Samo iz navedenoga proizlazi gubitak od 200 milijuna proračunskog dohotka koji je tako neposredno oduzet javnom sektoru, a time i vrtićima (Levica 2019). Stoga je Vlada, suprotno obvezi i uz istovremeno snižavanje proračunskih dohodaka na račun novih poreznih poklona kapitalu i najbogatijem dijelu zaposlenih, prenijela povećanje plaća na pleća – da se poslužimo sveprisutnom neoliberalnom terminologijom – korisnika i korisnica usluga javnog sektora. Zornije rečeno, ono što je država prethodno već sama pokrivala iz proračuna (npr. prije osampostotnog smanjivanja plaća 2012. godine) i što bi bez problema mogla pokrivati iz tekućeg proračuna kada ne bi davala nove popuste kapitalu, 326

NA ZGARIŠTU KAPITALISTIČKE SOCIJALNE DRŽAVE

vješto je prenijela na pleća običnih državljanki i državljana, pri čemu je za višu cijenu naknade za uzdržavanje u vrtićima i domovima za starije posredno okrivila sindikate odnosno zaposlene u javnom sektoru, kao da je nezasitna pohlepa za većim, a zapravo minimalno dostojnim plaćama obilježje osiromašenog radništva. Time je spretno zaokružila proces iz 2012. godine, koji možemo nazvati javnom privatizacijom javnog sektora i koji još doprije nekoliko godina ne bi mogla provesti jer je trebalo proći još par godina za brisanje kolektivnog pamćenja o tome otkud su se i otkud bi se zapravo trebala crpiti sredstva za zaposlene u javnom sektoru, tj. iz odgovarajućeg javnog proračuna koji tereti i kapital, umjesto gotovo u cijelosti posredno, a odsada i sve neposrednije iz već polupraznih novčanika običnog najamnog radnika ili radnice. I dok u dnevnim tiskovinama, ispod polusenzacionalističkih naslova kao što je “Rekordno trošenje na naknade za uzdržavanje” možemo pročitati da je npr. u jednom od najskupljih vrtića u Sloveniji mjesečna naknada za skrb o djetetu uslijed “rasta plaća dogovorenog lani” dosegla 463 eura te će po novome poskupjeti i za novih 11 posto (530 eura), pri čemu će općina “teži teret ovaj put podijeliti s roditeljima” (Dragoš 2019: 6), istovremeno možemo pročitati i da država od 2017. godine nadalje ne samo formalnopravno dopušta osnivanje korporativnih vrtića i onih vezanih uz sveučilišta, već ih i sponzorira. I to da bi se korporativnoj i sveučilišnoj eliti te njihovoj djeci na tim lokacijama, uz usporedno osiromašivanje javnih vrtića te njihovu cjenovnu nedostupnost, “osiguralo kvalitetan odgoj i obrazovanje u ranom djetinjstvu” (Hacler 2017). Pritom država – odnosno općina, kako svjedoči primjer Leka i općine Ljubljana – nesmetano pokriva sve troškove iz stavke tekućeg održavanja (npr. struja i voda) te za provođenje starateljsko-odgojnog programa, što je poklon korporaciji koja ionako plaća nizak porez na dobit i samo “brine o svim investicijama”, tj. o novogradnji ili povremenom obnavljanju 327

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

objekta (Hacler 2017). Ovom se sustavu razgradnje javnih vrtića i usporednom uvođenju privatnih, ali državno sponzoriranih shema sporadične i privatizirane skrbi u korist kapitala pridružuje i pokušaj prijedloga novog zakona iz 2018. godine. Potonji bi eliti, uz sve veću cjenovnu nedostupnost javne skrbi i njezinu posljedičnu razgradnju, trebao omogućiti uvoz robovske radne snage, tj. dadilja u kući ili au pair dadilja. Naime, prema tom bi prijedlogu au pair dadilje, čiji radni zadaci obuhvaćaju “lakše kućanske poslove te brigu o djeci”, trebale biti izuzete iz minimalne radničke zaštite koju predviđa Zakon o zapošljavanju, samozapošljavanju i radu stranaca (Delavska svetovalnica 2018). Delavska svetovalnica (Radničko savjetovalište) pritom utvrđuje i da je riječ o daljnjoj rodnoj diskriminaciji jer bi taj Zakon – koji eliti omogućuje uvoz dadilja uz istovremenu razgradnju javnog sektora, između ostalog upravo na račun smanjenja poreza na dohodak za elitno zaposlene – pridonio dvotračnosti zapošljavanja: za inozemne radnike trebalo bi vrijediti da moraju imati odgovarajući ugovor te iz toga proizlazeću plaću, dok za inozemne radnice ugovor nije potreban jer bi svojim radom u domovima drugih – što, dakle, nije pravi rad – trebale zarađivati tek “džeparac” (Delavska svetovalnica 2018). To bi značilo još veći stupanj eksploatacije odnosno potpunu obespravljenost. O strukturnim rasponima i značenju takvih politika, koje su djelomično već predviđene ili do određene mjere već ukorijenjene, prvenstveno u Hrvatskoj, na temelju transfera EU direktiva i zapadnih obrazaca na naš prostor, razmatrala sam već u izvornom tekstu. One su se nakon 2015. godine počele konkretno i jezivo ambiciozno prenositi i na naš uži prostor. Sličnim mjerama nakon 2015. godine također svjedočimo u Hrvatskoj, čime se i primjeri Mađarske te Slovenije zaokružuju u međusobno usporedivu i nadopunjujuću sliku koja govori o daljnjim učincima restauracije kapitalizma na položaj žena, prvenstveno u razdoblju njegove krize. Hrvatska je u srpnju 2017. 328

NA ZGARIŠTU KAPITALISTIČKE SOCIJALNE DRŽAVE

godine uvela višu stopu paušalnih naknada za roditeljski dopust: tu je naknadu s prethodnih 330 eura mjesečno (2660 kuna), što je iznosilo tek 46 posto prosječne plaće (Turčin 2016), podigla na maksimalnih, i dalje skromnih 500 eura ili 3991 kuna mjesečno. I to da bi na (češće) rađanje djece – uz istodobno sužavanje, potkapacitiranost i sve veću sporadičnost još postojećeg odgojno-starateljskog sustava – nagovorila veći broj žena iz gornjeg dijela financijski ranjive skupine, tj. upravo one čije plaće iznose između 3500 i 4000 kuna, jer je ta skupina, uz prethodne, još niže paušalne obračune, prelaskom na roditeljski dopust izgubila barem trećinu svojeg ionako skromnog redovnog dohotka (ibid.). Umjesto pune isplate roditeljskog dopusta, što bi bilo nediskriminatorno za žene, inzistira se na nešto većem paušalnom obračunu u okviru otvorene i jezivo konzervativne tzv. demografske politike, čiji je sastavni dio i ograničavanje prava na pobačaj te plaćanje i nedostupnost kontracepcijskih pilula za žene, pod krinkom priziva savjesti. O svemu tome svjedoči i preimenovanje Ministarstva rada i socijalne skrbi u Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, pri čemu valja ponovno istaknuti da promocija demografske politike znači istiskivanje i ugnjetavanje temeljnih socioekonomskih i socijalnih prava žena. Hrvatsku je samo u razdoblju od 2012. do 2017. napustilo više od 40 000 radno sposobnih ljudi (Đulić 2017). Umjesto barem minimalnog osnaživanja socijalne države te poboljšanja osnovnih radnih uvjeta i mogućnosti egzistencije, što je anatema kapitalističkoj logici akumulacije kapitala, vladajuće strukture upravo u ime kapitala vrše pritisak na žene kako bi pod svaku cijenu popunile populacijski deficit, pretvarajući ih time u sve obespravljenije i socijalno ugroženije strojeve za rađanje. Sastavni dio i produžetak ove politike, kao stvorene za kapital i rezanje nekadašnje pune socijalne države SFRJ, jest uvođenje novog instituta majki-odgajateljica kod kuće – po uzoru na konzervativno-korporativni model socijalne kapitalističke 329

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

države koji je tipičan za njemačko govorno područje. Tako “majkeodgajateljice” u razdoblju odrastanja djece prelaze od paušalnog i nedostatno financijski pokrivenog roditeljskog dopusta neposredno prema novom obliku ovisnosti o partneru te istovremenoj strukturnoj uklonjenosti s tržišta rada. Riječ je o institucionalnoj domestifikaciji majki uz istovremene rezove u sustavu javne skrbi na račun uvođenja nekvalificiranog i necertificiranog “zanimanja” kućanice-majke koja prima naknadu za dječju skrb kod kuće. Smisao toga jest da se prvenstveno financijski slabije žene konačno fiksira kao ovisne partnerice zarobljene unutar četiri zida, čija se vrijednost temelji na broju djece koju rađaju naizgled po vlastitom, a zapravo po strukturno nametnutom izboru. Tako Grad Zagreb od 2016. godine majkama – pod uvjetom rađanja najmanje troje djece (od kojih najmlađe još nije obvezno pohađati školu) i obavezno ostanu kod kuće – nudi mjesečnu isplatu u visini 5656 kuna bruto (760 eura) ili 4000 kuna (530 eura) neto; od te svote moraju oduzeti porez na plaću i naknade te doprinos za zdravstveno i socijalno osiguranje (Turčin 2017). To znači da za svako dijete u najboljem slučaju dobivaju jedva 178 eura mjesečno, dok, primjerice, Grad Zagreb za subvencije u javnom vrtiću za svako dijete plaća 1800 kuna ili 240 eura, pritom ne uračunavajući i doplate roditelja. Dakle, riječ je o naknadi ispod minimuma, koja je prikazana kao dostatna “majčinska plaća”, na račun koje bi se sve žene, čije se plaće u javnom i privatnom sektoru kreću do 4000 kuna, trebale trajno odreći radnog mjesta, ali pod uvjetom rađanja barem troje, a prešutno poželjno i više djece. I to bez obzira je li ih je uopće moguće zbrinuti i doškolovati, što je utoliko više zabrinjavajuće u svjetlu sve većeg sužavanja javnih sredstava te sistemske eksploatacije većine, što sve zajedno čini sliku sistemske bijede. U tom svjetlu stoga nije zanemariv ni podatak kako je jedan od uvjeta da majka može primati takvu subvenciju ili “plaću” ispod minimuma taj da ostane kod kuće čak do napunjene 330

NA ZGARIŠTU KAPITALISTIČKE SOCIJALNE DRŽAVE

petnaeste godine najmlađeg djeteta. To znači da na ovaj način majka sa svojim potplaćenim radom za tek 178 eura mjesečno po djetetu – odnosno još manje ako ih ima više od “samo” troje – zapravo subvencionira kapitalističku državu, koja ne mora skrbiti ne samo o očuvanju sustava javne skrbi predškolske djece, već i o javno organiziranoj te primjereno plaćenoj jutarnjoj i poslijepodnevnoj skrbi profesionalnog nastavnog kadra o djeci obveznoj pohađati školu, kao i o primjerenim toplim obrocima poput školskih ručkova. Kada najmlađe dijete napuni 15 godina, subvencija staje. To znači da je majka, koja je u desetljeće i pol izgubila sve jednom profesionalno stečene vještine ili nije mogla ostvariti nove te je takoreći nezapošljiva, prepuštena na milost i nemilost dobročinstva drugih, što žene čini trajno strukturno potisnutima i rekonstruiranima sekundarnim članicama društva. Rješenje koje donosi ova politika jest da majka i dalje ima pravo na subvenciju za dječju skrb kod kuće i time na “plaću” ili nekakav osobni dohodak, čak i kada se najstarija djeca već osamostale, ako osigura stalan dotok novorođenčadi. U okviru jačanja patrijarhalno-kapitalističke minimalne socijalne države s naglaskom na hraniteljskom modelu, također je jednako zastrašujuć i indikativan drugi temeljni uvjet za dobivanje “majčinske plaće”. On određuje da majka u slučaju razvoda gubi ovu subvenciju, koja je ispod minimuma, ako sve troje djece ne ostane kod jednog roditelja (Turčin 2017). Naime, ako samo jedno od troje ili više djece ode ocu, a majka zadrži svu ostalu djecu, više nema pravo na starateljsku naknadu odnosno plaću. To je strukturno represivna politika čiji je smisao ograničiti ili spriječiti razvod te tako nasilu očuvati što više nanovo uvedenih patrijarhalno strukturiranih obiteljskih zajednica sa što većim brojem djece bez obzira na njihove kasnije mogućnosti u životu, u kojima su majke tek roditeljice i odgajateljice, a očevi hranitelji. U tom svjetlu mnogo govori i novi zakon iz 2018. godine koji kao uzdržavanog člana_icu obitelji u slučaju nezaposlenosti i sl. sada više 331

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ne određuje supružnika i izvanbračnog partnera, već priznaje samo supružnika, što je također povezano s izmjenom politike oporezivanja (Đulić 2017). Sve gore opisano na primjeru novog razvoja događaja u užoj i nekoć drugačije uređenoj regiji, tj. na primjeru Mađarske i Hrvatske te implicitno na primjeru Slovenije, svjedoči o daljnjoj, jezivoj institucionalnoj domestifikaciji žena koja se temelji na njihovu istovremenom klasnom raslojavanju na prostoru koji to po svojem socioekonomskom uređenju nekoć nije poznavao. Uz daljnje mjere spašavanja kapitalizma i povećavanja akumulacije kapitala u rukama šačice, pritom se u prvi plan sve više probija – također po diktatu globalnih tzv. savjetodavnih think-tankova, ogranaka različitih frakcija kapitala – natalitetna ili tzv. demografska umjesto socijalne politike, a s njome, u vremenu produbljene krize kapitala, otvoreno objektiviziranje te pretvaranje žena u strojeve za rađanje. Isključivo reforme kapitalizma ne otklanjaju strukturnu marginalnost i drugorazrednost žena, jer je upravo on stvara i na njoj parazitira. Preostaje nam, riječima Rose Luxemburg, samo barbarstvo ili pak socijalizam.

332

Literatura Abramovitz, Mimi. 2010. “Women, Social Reproduction and the Neo– Liberal Assault on the US Welfare State”. U The Legal Tender of Gender. Law, Welfare and the Regulation of Women’s Poverty. Shelley A. M. Gavigan i Dorothy E. Chunn, ur. Oxford, Portland: Hart Publishing, 15–46. Addati, Lura, Naomi Cassiter i Katherine Gilchrist. 2014. Maternity and Paternity at Work. Law and Practice Across the World. Ženeva: International Labour Organization. Aidukaite, Jolanta. 2006. “Reforming Family Policy in the Baltic States. The Views of the Elites”. Communist and Post–Communist Studies 39: 1–23. Al-Dajani, Haya i Susan Marlow. 2015. “Empowerment, Place and Entrepreneurship. Women in the Global South”. U The Routledge Companion to Entrepreneurship. Ted Baker i Friederike Welter, ur. Abingdon, New York: Routledge, 242–357. Arrighi, Giovanni. 2009. Dolgo dvajseto stoletje. Kapitalizem, denar in moč. Ljubljana: Založba Sophia. Auer, Manfred i Heike Welte. 2009. “Work–Family Reconciliation Policies Without Equal Opportunities? The Case of Austria”. Community, Work & Family 12/4: 389–407. Avdeyeva, Olga. 2006. “In Support of Mothers’ Employment. Limits to Policy Convergence in the EU?”. International Journal of Social Welfare 15: 37–49. Avril, Christelle i Marie Cartier. 2014. “Subordination in Home Service Jobs. Comparing Providers of Home–Based Child Care, Elder Care, and Cleaning in France”. Gender & Society 28/4: 609–630. Baird, Marian i Margaret O’Brien. 2015. “Dynamics of Parental Leave in Anglophone Countries. The Paradox of State Expansion in Liberal Welfare Regimes”. Community, Work & Family 18/2: 198–217. Baker, Maureen. 2004. “Devaluing Mothering at Home. Welfare Restructuring and ‘Motherwork’”. Atlantis 28/2: 51–60.

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Balibar, Étienne i Immanuel Wallerstein. 1991. Race, Nation, Class. Ambigouous Identities. London, New York: Verso. Barrett, Michèle. 2014. Women’s Oppression Today. The Marxist/ Feminist Encounter. London, New York: Verso. [2. izd.] Barrett, Michèle i Mary McIntosh. 1980. “The ‘Family Wage’. Some Problems for Socialists and Feminists”. Capital and Class 4/51: 51–72. Barrett, Michèle i Mary McIntosh. 2015. The Anti–Social Family. London, New York: Verso. Baylina, Mireia i Michaela Schier. 2002. “Homework in Germany and Spain. Industrial Restructuring and the Meaning of Homework for Women”. GeoJournal 56: 295–304. Becker, Uwe. 2007. “The Scandinavian Model. Still an Example for Europe?”. Internationale Politik und Gesellschaft 4: 41–57. Bennhold, Katrin. 2010. “In Germany, a Tradition Falls, and Women Rise”. New York Times. Dostupno na: https://www.nytimes. com/2010/01/18/world/europe/18iht-women.html. Blaha, Tilka i Milojka Virant. 1986. “Družbenoekonomski položaj žensk”. U Delavka v združenem delu. Posebna izdaja ob 11. kongresu Zveze sindikatov Slovenije. Ljubljana: Delavska enotnost, 12–33. Bloksgaard, Lotte i Tine Rostgaard. 2013. “Denmark Country Note”. U International Review of Leave Policies and Research 2013. Peter Moss, ur. Dostupno na: https://www.leavenetwork.org/fileadmin/user_upload/k_leavenetwork/annual_reviews/2013 _annual_review.pdf. Boje, Thomas P. i Anna–Lena Almqvist. 2005. “Citizenship, Family Policy and Women’s Patterns of Employment”. U Gender, Welfare State and the Market. Towards a New Division of Labour. Thomas P. Boje i Arnlaug Leira, ur. London, New York: Routledge, 22–54. [Taylor & Francis e–Library] Bolzendahl, Catherine i Sigrun Olafsdottir. 2008. “Gender Group Interest or Gender Ideology? Understanding U.S. Support for Family Policy within the Liberal Welfare Regime”. Sociological Perspectives 51/2: 281–304. Borchorst, Anette. 1998. “Feminist Thinking About the Welfare State”. U Revisioning Gender. Beth Hess, Judith Lorber i Myra Marx Ferree, ur. London: Sage Publications, 99–127. Branca, Patricia. 2013. Women in Europe Since 1750, 4. Abingdon, New York: Routledge.

334

LITERATURA

Brennan, Deborah, Bettina Cass, Susan Himmelweit i Marta Szebehely. 2012. “The Marketisation of Care. Rationales and Consequences in Nordic and Liberal Care Regimes.” Journal of European Social Policy 22/4: 377–391. Brenner, Johanna i Maria Ramas. 1984. “Rethinking Women’s Oppression”. New Left Review 144: 33–71. Brickner, Rachel K. i Christine Straehle. 2010. “The Missing Link. Gender, Immigration Policy and the Live–In Caregiver Program in Canada”. Policy and Society 29: 309–320. Bronstein, Jamie L. i Andrew T. Harris. 2012. Empire, State, and Society. Britain Since 1830. Oxford etc.: Wiley–Routledge. Broomhill, Ray i Rhonda Sharp. 2012. Australia’s Parental Leave Policy and Gender Equality. Adelaide: Australian Workplace Innovation and Social Research Centre. Burant, Stephen R. 1988. “The Society and Its Environment”. U East Germany. A Country Study. Stephen R. Burant, ur. Washington: Federal Research Division, Library of Congress in United States Government, Department of the Army, 57–116. Burcar, Lilijana. 2009. “Od socialistične k (neoliberalni) kapitalistični družbenoekonomski ureditvi. Redefinicija državljanstva žensk”. Borec 61/657–661: 296–331. Burcar, Lilijana. 2013. “Feminizam se sustavno ometa NGO–izacijom”. Novosti. Dostupno na: http://arhiva.portalnovosti.com/2013/01/ feminizam-se-sustavno-ometa-ngo-izacijom/. Burcar, Lilijana. 2014. “Izkrivljanje in degradacija samoupravnega socializma v imenu liberalnega feminizma in novodobnega ‘antifa’”. Borec 66/706–708: 54–82. Burcar, Lilijana. 2015. “Osnutek novega zakona o visokem šolstvu in logika kapitalizma. Financiranje zasebnega na račun javnega šolstva”. Andragoška spoznanja 21/1: 31–52. Burchielli, Rosaria, Annie Delaney i Nora Goren. 2014. “Garment Homework in Argentina. Drawing Together the Threads of Informal and Precarious Work”. The Economic and Labour Relation Review 25/1: 63–80. Bussemaker, Jet i Kees van Kersbergen. 1999. “Contemporary Social– Welfare States and Gender Inequality”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 15–46.

335

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Car-Drlje, Milena. 1986. “Nekateri vidiki socialnega razvoja”. U Delavka v združenem delu. Posebna izdaja ob 11. kongresu Zveze sindikatov Slovenije. Ljubljana: Delavska enotnost, 60–84. Caragata, Lea. 2003. “Neoconservative Realities. The Social and Economic Marginalization of Canadian Women”. International Sociology 18/3: 559–580. Carr, Marilyn, Martha Alter Chen i Jane Tate. 2000. “Globalization and Home–Based Workers”. Feminist Economics 6/3: 123–142. Cazi, Josip. 1977. S puta reformizma na put klasne borbe. Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije i rad komunista u njemu 1929– 1934. Zagreb: Radničke novine. Center za socijalno delo Radovljica. 2018. “Starševsko varstvo/očetovski dopust”. Dostupno na: http://www.csd-radovljica.si/novice+ 0+103+Koriscenje+dopusta+za+ocete+otrok%2C+rojenih+po+1.+5. +2018.html. Chakravarti, Uma. 2008. “Beyond the Mantra of Empowerment. Time to Return to Poverty, Violence and Struggle”. IDS Bulletin 39/5: 10–17. Chossudovsky, Michel. 1998. The Globalisation of Poverty and the New World Order. London: ZedBooks. Ciccia, Rosella i Inge Bleijenbergh. 2014. “After the Male Breadwinner Model? Childcare Services and the Division of Labor in European Countries”. Social Politics 22/4: 1–30. Ciccia, Rosella i Mieke Verloo. 2012. “Parental Leave Regulations and the Persistence of the Male Breadwinner Model. Using Fuzzy–Set Ideal Type Analysis to Assess Gender Equality in an Enlarged Europe”. Journal of European Social Policy 22/5: 507–528. Clark, Carol L. i Michael P. Sacks. 2004. “A View from Below. Industrial Re–Structuring and Women’s Employment at Four Russian Enterprises”. Communist and Post–Comunist Studies 37: 523–545. Clearinghouse on International Developments in Child, Youth and Family Policies at Columbia University. 2004. Maternity, Paternity, and Parental Leaves in the OECD Countries 1998–2002. Table 1.12. Dostupno na: http://img2.timg.co.il/forums/1_95135365.pdf. Coles, Prophecy. 2015. The Shadow of the Second Mother. Nurses and Nannies in Theories of Infant Development. New York etc.: Routledge. Conway, Neil i Jane Sturges. 2014. “Investigating Unpaid Overtime Working Among the Part–Time Workforce”. BJM 25: 755–771.

336

LITERATURA

Cooke, Lynn Prince. 2006. “Policy, Preferences, and Patriarchy. The Division of Domestic Labor in East Germany, West Germany, and the United States”. Social Politics 13/1: 117–143. Cooke, Lynn Prince. 2011. Gender–Class Equality in Political Economies. New York, London: Routledge. Cornwall, Andrea, Jasmine Gideon i Kalpana Wilson. 2008. “Introduction. Reclaiming Feminism. Gender and Neoliberalism”. IDS Bulletin 39/5: 1–9. Dale, Angela i Clare Holdsworth. 1998. “Why Don’t Minority Ethnic Women in Britain Work Part–Time?” U Part–Time Prospects. An International Comparison of Part–Time Work in Europe, North America and the Pacific Rim. Jacqueline O’Reilly i Colette Fagan, ur. London: Routledge, 77–95. Davis, Angela. 1981. “Women, Race and Class. The Approaching Obsolescence of Housework. A Working–Class Perspective”. Dostupno na: https://www.marxists.org/subject/women/authors/davisangela/housework.html. Deacon, Bob. 2000. “Eastern European Welfare States. Impact of the Politics of Globalization”. Journal of European Social Policy 10/2: 146–161. Delaney, Annie, Rosaria Burchielli i Tim Connor. 2015. “Positioning Women Homeworkers in a Global Footwear Production Network. How Can Homeworkers Improve Agency, Influence and Claim Rights?”. Journal of Industrial Relations 57/4: 641–659. Delavska svetovalnica. 2018. “Slovenija leta 2018 uvaja novo kategorijo tujk v Sloveniji. Brezpravne služkinje!” Dostupno na: https:// studentska-iskra.org/slovenija-leta-2018-uvaja-novo-kategorijo-tujk-v-sloveniji-brezpravne-sluzkinje/. Delsen, Lei. 1998. “When Do Men Work Part–Time?” U Part–Time Prospects. An International Comparison of Part–Time Work in Europe, North America and the Pacific Rim. Jacqueline O’Reilly i Colette Fagan, ur. London: Routledge, 57–76. Deven, Fred i Peter Moss. 2002. “Leave Arrangements for Parents. Overview and Future Outlook”. Community, Work & Family 5/3: 237–255. Dimitrov, Georgi. 1946. Fašizem in delavski razred. Referat tovariša G. Dimitrova na VII. kongresu Kominterne avgusta 1935. Ljubljana: Cankarjeva založba. Domosh, Moni i Joni Seager. 2001. Putting Women in Place. Feminist Geographers Make Sense of the World. New York, London: The Guilford Press.

337

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Dragoš, Saša. 2019. “Rekordna poraba za oskrbnine”. Primorske novice, 24. 7. 2019. Dragoš, Srečo. 2017. “Erozija družinske politike: premik od socialne k natalitetni”. Socialno delo 56/3: 157–178. Drew, Eileen i Ruth Emerek. 1998. ” Employment, Flexibility and Gender”. U Women, Work and the Family. Eileen Drew, Ruth Emerek i Evelyn Mahon, ur. London, New York: Routledge, 89–99. Dunaway, Wilma A. 2003. “Women’s Labor and Nature. The 21st Century World–System from a Radical Ecofeminist Perspective”. U Emerging Issues in the 21st Century World–System. Wilma A. Dunaway, ur. Westport: Praeger Publishers, 183–202. Dunaway, Wilma A. 2014. “Introduction”. U Gendered Commoditiy Chains. Seeing Women’s Work and Households in Global Production. Wilma A. Dunaway, ur. Stanford: Stanford University Press, 1–24. Đulić, Goran. 2017. “Porezna definicija obitelji”. Bilten. Dostupno na: https://www.bilten.org/?p=17095. Ebert, Teresa L. 2005. “Rematerializing Feminism”. Science and Society 69/1: 33–55. Edwards, Hodee. 1977. “Wages for Housework. A Second Dissent.” Meeting Ground Online. For the Liberation of Women and Working People. Dostupno na: http://meetinggroundonline.org/ housework-reproduction-and-womens-liberation/. Edwards, Linda N. i Elizabeth Field–Hendrey. 2002. “Home–Based Work and Women’s Labor Force Decisions”. Journal of Labor Economics 20/1: 170–200. Ehrenreich, Barbara. 2002. Nickel and Dimed. On (Not) Getting by in America. New York: Henry Holt & Co. Eisenstein, Zillah. 1999. “Constructing a Theory of Capitalist Patriarchy and Socialist Feminism.” Critical Sociology 25/2-3: 196–217. Ellingsoeter, Anne Lise. 2005. “Welfare States, Labour Markets and Gender Relations in Transition. The Decline of the Scandinavian Model?” U Gender, Welfare State and the Market. Towards a New Division of Labour. Thomas P. Boje i Arnlaug Leira, ur. London, New York: Routledge, 74–97. [Taylor & Francis e–Library] Engels, Friedrich. 1947. Izvor družine, privatne lastnine in države. V zvezi z raziskovanji Lewisa H. Morgana. Ljubljana: Cankarjeva založba. Engster, Daniel i Helena Olofsdotter Stensöta. 2011. “Do Family Policy Regimes Matter for Children’s Well–Being?”. Social Politics 18/1: 82–124.

338

LITERATURA

EPRS. 2014. Maternity and Paternity leave in the EU. At a Glance. Infographic. December 2014. Dostupno na:http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/ATAG/2014/545695/EPRS_ ATA(2014)545695_REV1_EN.pdf. Esping-Andersen, Gøsta. 1990. The Three Worlds of Welfare Capitalism. Cambridge: Polity Press. Europska unija. [s. a.] European Platform for Investing in Children. Slovenia. A Dynamic Family Policy to Improve Work–Life Balance. Dostupno na: http://europa.eu/epic/countries/slovenia/ index_en.htm. Europski Parlament. Policy Department C. Citizens’ rights and Constitutional Affairs. 2015. Maternity, Paternity and Parental Leave. Data Related to Duration and Compensation Rates in the European Union. Study for the FEMM Committee, Directorate General for Internal Policies. Bruxelles: Europska unija. Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/ STUD/2015/509999/IPOL_STU%282015%29509999_EN.pdf. EUROSTAT. 2009. Reconciliation Between Work, Private and Family Life in the European Union. Dostupno na: http://ec.europa. eu/eurostat/documents/3217494/5705547/KS-78-09-908-EN. PDF/6180b5e6-e482-4d5f-a681-6a9bce05d733. EUROSTAT. 2015. Persons Employed Part–Time. Dostupno na: https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-datasets/product ?code=tps00159. EUROSTAT. 2015. Statistika zaposlenosti, kolovoz 2015. Dostupno na: https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/ Employment_statistics/sl. EUROSTAT. 2015. Gender Pay Gap Statistics. 2015. Dostupno na: https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/ Gender_pay_gap_statistics. Evertsson, Marie i Ann–Zofie Duvander. 2011. “Parental Leave – Possibility or Trap? Does Family Leave Length Effect Swedish Women’s Labour Market Opportunities?”. European Sociological Review 27/4: 435–450. Fagan, Collette i Jacqueline O’Reilly. 1998. “Conceptualising Part– Time Work. The Value of an Integrated Comparative Perspective”. U Part–Time Prospects. An International Comparison of Part–Time Work in Europe, North America and the Pacific Rim. Jacqueline O’Reilly i Colette Fagan, ur. London: Routledge, 1–32.

339

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Faludi, Susan. 1991. Backlash. The Undeclared War Against American Women. New York: Anchor Books. Faricellia Dangler, Jamie. 2000. “The Periodic Resurgence of Non–Factory–Based Production. The Case of Waged Homework”. U Informalization. Process and Structure. Tabak Faruk i Michaeline A. Crichlow, ur. Baltimore, London: Johns Hopkins University Press, 46–68. Fealstead, Alan. 2000. In Work, At Home. Towards an Understanding of Homeworking. London, New York: Routledge. Federici, Silvia. 2014. Caliban and the Witch. Brooklyn: Autonomedia. Ferguson, Susan i David McNally. 2013. “Capital, Labour–Power, and Gender–Relations. Introduction to the Historical Materialism Edition of Marxism and the Oppression of Women”. U Lise Vogel. Marxism and the Oppression of Women. Leiden, Boston: Brill, xxvi–xl. Finch, Naomi. 2003. Family Policy in the UK. Third Report for the Project Welfare Policy and Employment in the Context of Family Change. York: Social Policy Research Unit. Dostupno na: http://www. york.ac.uk/inst/spru/research/nordic/ukpolicy.pdf. Fine, Ben. 1992. Women’s Employment and the Capitalist Family. Towards a Political Economy of Gender and Labour Markets. London, New York: Routledge. Fodor, Eva. 2004. “The State Socialist Emancipation Project. Gender Inequality in Workplace Authority in Hungary and Austria”. Signs 29/3: 783–813. Fodor, Eva, Christy Glass, Janette Kawachi i Livia Popescu. 2002. “Family Policies and Gender in Hungary, Poland, and Romania”. Communist and Post–Communist Studies 35: 475–490. Fodor, Eva i Erika Kispeter. 2014. “Making the ‘Reserve Army’ Invisible. Lengthy Parental Leave and Women’s Economic Marginalization in Hungary”. European Journal of Women’s Studies 21/4: 382–398. Fodor, Eva i Daniel Horn. 2015. “‘Economic Development’ and Gender Equality. Explaining Variations in the Gender Poverty Gap after Socialism”. Social Problems 62: 286–308. Fraser, Nancy. 2013. Fortunes of Feminism. From State–Managed Capitalism to Neoliberal Crisis. London, New York: Verso. Frericks, Patricia R. H. i Robert M. Maier. 2008. “Pension Norms and Pension Reforms in Europe. The Effects on Gender Pension Gaps”. Community, Work & Family 11/3: 253–271.

340

LITERATURA

Fuchs, Maximilian. 2004. “Germany. Part–Time Work – a Bone of Contention”. U Employment Policy and the Regulation of Part–Time Work in The European Union. Silvana Sciarra, Paul Davies i Mark Freedland, ur. Cambridge: Cambridge UP, 121–155. Fussell, Elizabeth. 2000. “Making Labor Flexible. The Recomposition of Tijuana’s Maquiladora Female Labor Force”. Feminist Economics 6/3: 59–79. G. C. 2004. [1905.] “Good Mistresses”. U Selections from the Girl’s Own Paper, 1880–1907. Terri Doughty, ur. Peterborough: Broadview Reprint, 34–35. Gerk, Stana, Ivka Križnar i Štefanija Ravnikar–Podbevšek. 1970. Slovenke v narodnoosvobodilnem boju. Zbornik dokumentov, člankov in spominov I. Ljubljana: Zavod Borec. German, Lindsey. 1981. “Theories of Patriarchy”. International Socialism 2/12. Dostupno na: https://www.marxists.org/history/etol/ writers/german/1981/xx/patriarchy.htm. Gibbs, David N. 2009. First Do No Harm. Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia. Nashville: Vanderbilt University Press. Gilpin, Lyndsey. 2015. “10 Things You Need to Know About Maternity Leave in the US”. Techrepublic. Dostupno na: https://www.techrepublic.com/article/10-things-you-need-to-know-about-maternity-leave-in-the-us/. Ginn, Jay i Sara Arber. 1998. “How Does Part–Time Work Lead to Low Pension Income?” U Part–Time Prospects. An International Comparison of Part–Time Work in Europe, North America and the Pacific Rim. Jacqueline O’Reilly i Colette Fagan, ur. London: Routledge, 156–174. Glass, Christy i Eva Fodor. 2007. “From Public to Private Maternalism? Gender and Welfare in Poland and Hungary after 1989”. Social Politics 14/3: 323–350. Glosswitch. 2015. “Will Shared Parental Leave Make for a More Equal World?”. New Statesman. Dostupno na: https:// w w w.newstatesman.com/politics/2015/06/will-sharedparental-leave-make-more-equal-world. Gornick, Janet C. 1999. “Gender Equality in the Labour Market”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 210–244. Gornick, Janet C. 2005. “Family Policy and Mothers’ Employment. Cross–National Variations”. U Gender, Welfare State and the

341

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Market. Towards a New Division of Labour. Thomas P. Boje i Arnlaug Leira, ur. London, New York: Routledge, 97–120. [Taylor & Francis e–Library]. Gornick, Janet C. i Ariane Hegewisch. 2015. “Gender, Employment and Parenthood. The Consequences of Work–Family Policies”. U Lessons from Europe? What Can Americans Learn from European Public Policies. Daniel Kelemen, ur. Los Angeles: Sage, CQ Press, 17–42. Gough, Jamie, Aram Eisenschitz i Andrew McCuloch. 2006. Spaces of Social Exclusion. London, New York: Routledge. Griffin, Penny. 2007. “Sexing the Economy in a Neo–Liberal World Order. Neo–Liberal Discourse and the (Re)Production of Heteronormative Heterosexuality”. The British Journal of Politics and International Relations 9: 220–238. Guerrina, Roberta. 2002. “Mothering in Europe. Feminist Critique of European Policies on Motherhood and Employment”. The European Journal of Women’s Studies 9: 49–68. Gupta, Vipin i Nancy L. Levenburg. 2013. “Women in Family Business. Three Generations of Research”. U Handbook of Research on Family Business. Kosmas S. Smyrnios, Panikkos Zata Poutziouris i Sanjay Goel, ur. Cheltenham, Northampton: Edward Elgar, 346–367. Gurstein, Penny. 2001. Wired to the World, Chained to the Home. Telework in Daily Life. Vancouver, Toronto: UBC Press. Haas, Linda i Tine Rostgaard. 2011. “Fathers’ Rights to Paid Parental Leave in the Nordic Countries. Consequences for the Gendered Division of Leave”. Community, Work & Family 14/2: 177–195. Hacler, Tina. 2017. “‘Moram še po otroka v vrtec’ bi lahko kmalu postalo manj zamudno”. MMC RTV SLO. Dostupno na: https://www. rtvslo.si/slovenija/moram-se-po-otroka-v-vrtec-bi-lahko-kmalu-postalo-manj-zamudno/439547. Harman, Chris. 1994. “Engels and the Origins of Human Society”. International Socialism 65. Dostupno na: www.marxists.de/science/harmeng/index.htm. Harris, Anita. 2004. Future Girl. Young Women in the Twenty–First Century. New York, London: Routledge. Hartmann, Heidi. 1979. “The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism. Towards a More Progressive Union”. Capital & Class 3/2: 1–33. Heinen, Jacqueline i Monika Wator. 2006. “Child Care in Poland Before, During, and After the Transition. Still a Women’s Business”. Social Politics 13/2: 189–216.

342

LITERATURA

Hemerijck, Anton, Verena Drabing, Barbara Vis, Moira Nelson i Menno Soentken. 2013. European Welfare States in Motion. NUEJOBS Working Paper No. D. 5. 2. Henninger, Annette, Christine Wimbauer i Rosine Dombrowski. 2008. “Demography as a Push Toward Gender Equality? Current Reforms of German Family Policy”. Social Politics 15/3: 287–314. Herod, Andrew. 1991. “Homework and the Fragmentation of Space. Challenges for the Labor Movement”. Geoforum 22/2: 173–183. hooks, bell. 2000. where we stand. class matters. New York, London: Routledge. Hrvatska udruga dadilja. [s. a.] “Brinemo da vaša djeca budu sretna i kada niste s njima”. Dostupno na: http://hrvatskaudrugadadilja. hr/kutak-za-roditelje.html. International Network on Leave Policies and Research. 2011. International Review of Leave Policies 2011. Dostupno na: https://www.leavenetwork.org/fileadmin/user_upload/k_leavenetwork/annual _reviews/2011_annual_review.pdf. Ivančič, Angelca. 1986. “Ocena družbenoekonomskega položaja delavke v organizacijah drzženega dela”. U Delavka v združenem delu. Posebna izdaja ob 11. kongresu Zveze sindikatov Slovenije. Ljubljana: Delavska enotnost, 60–99. [Rezultati ankete provedene u travnju 1985. godine u sedam Organizacija udruženog rada] J. S. S. 2012. “Bo vlada rezala porodniška nadomestila?”. Delo. Dostupno na: https://www.delo.si/novice/politika/vlada-danes-o-varcevalnih-ukrepih-ob-rebalansu-proracuna.html. Jeraj, Mateja. 2005. Slovenke na prehodu v socializem. Ljubljana: Arhiv Republike Slovenije. Jenko, Miha. 2012. “Vlada obdavčuje premožne, da bi prepričala sindikate”. Delo. Dostupno na: https://www.delo.si/novice/politika/ vlada-obdavcuje-premozne-da-bi-prepricala-sindikate.html. Jogan, Maca. 2000. “Postsocializem in androcentrizem”. Družboslovne razprave 16/34-35: 9–30. Jogan, Maca. 2011. “Tranzicija in oživljeno udomačevanje žensk”. U Ženske na robovih politike. Antica Milić Gaber, ur. Ljubljana: Sophia, 143–170. Jogan, Maca. 2013. “Družbena (ne)enakost spolov v slovenski postsocialistični zavesti”. Teorija in praksa 50/1: 5–38. josephine27. 24. 11. 2011., 11:49:18 “RE: malica in potni stroški pri skrajšanem delovnem času”. Zapis na forumu ringaraja.net. Dostupno na: http://www.ringaraja.net/forum/m_5833892/printable.htm.

343

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Kahn, Alfred J. i Sheila B. Kamerman. 1994. Social Policy and the Under–3s. Six Country Case Studies. A Resource for Policy Makers, Advocates and Scholars. New York: Cross–National Studies Research Program, Columbia University School of Social Work. Dostupno na: http://files.eric.ed.gov/fulltext/ED414047.pdf. Kalíšková, Klara. 2014. “Labor Supply Consequences of Family Taxation. Evidence from the Czech Republic”. Labour Economics 30: 234–244. Kamat, Sangeeta. 2003. “NGOs and the New Democracy. The False Saviours of International Development”. Harvard International Review 25/1: 65–69. Kamerman, Sheila B. 1980. “Child Care and Family Benefits. Policies of Six Industrialized Countries”. Monthly Labor Review 103/11: 23–28. Kamerman, Sheila B. 1991. “Child Care Policies and Programs. An International Review”. Journal of Social Issues 47/2: 179–196. Kamerman, Sheila B. i Alfred J. Kahn. 1989. ” Family Policy. Has the United States Learned from Europe?”. Policy Studies Review 8/3: 581–596. Kamerman, Sheila B. i Alfred J. Kahn. 1994. A Welcome for Every Child. Care, Education, and Family Support for Infants and Toddlers in Europe. Arlington (VA): Zero to Three/National Center for Clinical Infant Programs. Karim, Lamia. 2008. “Demystifying Micro–Credit. The Grameen Bank, NGOs, and Neoliberalism in Bangladesh”. Cultural Dynamics 20: 5–29. Karu, Marre. 2012. “Parental Leave in Estonia. Does Familization of Fathers Lead to Defamilization of Mothers?” NORA. Nordic Journal of Feminist and Gender Research 20/2: 94–108. Kašić, Biljana. 2004. “Feminist Cross–Mainstreaming within ‘East– West’ Mapping. A Postcolonial Perspective.” European Journal of Women’s Studies 11/4: 473–485. Keating, Christine, Claire Rasmussen i Rishi Pooja. 2010. “The Rationality of Empowerment. Microcredit, Accumulation by Dispossession, and the Gendered Economy”. Signs 36/1: 153–176. Keck, Wolfgang i Chiara Saraceno. 2013. “The Impact of Different Social–Policy Frameworks on Social Inequalities among Women in the European Union. The Labour–Market Participation of Mothers”. Social Politics 20/3: 297–328.

344

LITERATURA

Kesić, Stojan. 1976. Radnički pokreti u jugoslovenskim zemljama do 1914. godine. Beograd: Narodna knjiga, Institut za savremenu istoriju. Kilkey, Majella i Jonathan Bradshaw. 1999. “Lone Mothers, Economic Well–Being, and Policies”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 147–184. Kilpatrick, Claire i Mark Freedland. 2004. “The United Kingdom. How is EU Governance Transformative?”. U Employment Policy and the Regulation of Part–Time Work in The European Union. Silvana Sciarra, Paul Davies i Mark Freedland, ur. Cambridge: Cambridge UP, 299–357. Klement, Carmen i Brigitte Rudolph. 2004. “Employment Patterns and Economic Independence of Women in Intimate Relationships”. European Societies 6/3: 299–318. Kolontaj, Aleksandra Mihajlovna. 1982. Ženska v socializmu. Ljubljana: Republiška konferenca ZSMS in Univerzitetna konferenca ZSMS. Konrad, Michael–Franz. 2015. “Common Traditions, Split Paths. Early Childhood Education and Care in the Federal Republic of Germany and the German Democratic Republic (1949–1990)”. U The Development of Early Childhood Education in Europe and North America. Historical and Comparative Perspectives. Harry Willekens, Scheiwe Kirsten i Kristen Nawrotzki, ur. London: Palgrave Macmillan, 132–149. Korintus, Marta i Nada Stropnik. 2009. “Hungary and Slovenia. Long Leave or Short?”. U The Politics of Parental Leave Policies. Children, Parenting, Gender and the Labour Market. Sheila B. Kamerman i Peter Moss, ur. Bristol: The Policy Press, 135–158. Košak, Klemen. 2014. “Gospodarji in hlapci. Če so delavci bolj fleksibilni, so bolj revni”. Mladina 45. Dostupno na: http://www.mladina. si/161795/gospodarji-in-hlapci/. Koucorková, Jiřina. 2009 “Czech Republic. Normative or Choice– Oriented System”. U The Politics of Parental Leave Policies. Children, Parenting and the Labour Market. Sheila B. Kamerman i Peter Moss, ur. Bristol, Portland: Policy Press, 51–68. Kresal Šoltes, Katarina, Barbara Kresal i Darja Senčur Peček. 2014. Vodnik po pravicah iz delovnega razmerja. Najpogostejša vprašanja in odgovori. Ljubljana: Inštitut za delo pri Pravni fakulteti v Ljubljani. [2. izd]

345

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Kukovec, Sonja. 1958. “Nekaj novosti iz pokojninskega zavarovanja”. Naša žena 1: 37. Lambert, Priscilla A. 2008. “The Comparative Political Economy of Parental Leave and Child Care. Evidence from Twenty OECD Countries”. Social Politics 15/3: 315–344. Laulom, Sylvaine. 2004. “France. Part–Time Work – No Longer an Employment Policy Tool”. U Employment Policy and the Regulation of Part–Time Work in the European Union. Silvana Sciarra, Paul Davies i Mark Freedland, ur. Cambridge: Cambridge UP, 85–120. Leibetseder, Bettina. 2013. “Parental Leave Benefit in Austria. Stratified Take–up in a Conservative Country”. International Review of Sociology 23/3: 542–563. Leitner, Andrea i Angela Wroblenski. 2006. “Welfare States and Work– Life Balance. Can Good Practices Be Transferred from the Nordic Countries to Conservative Welfare States?”. European Societies 8/2: 295–317. Leitner, Sigrid. 2003. “Varieties of Familialism. The Caring Function of the Family in Comparative Perspective”. European Societies 5/4: 353–375. Lenjin, Vladimir Iljič. 1972. On the Emancipation of Women. Moskva: Progress. Lewis, Jane, Trudie Knijn, Claude Martin i Ilona Ostner. 2008. “Patterns of Development in Work/Family Reconciliation Policies for Parents in France, Germany, the Netherlands, and the UK in the 2000s”. Social Politics 15/3: 261–286. Levica. 2019. “Vlada z novimi davčnimi odpustki za najbolje plačane”. Novice. Dostupno na: https://www.levica.si/vlada-znovimi-davcnimi-odpustki-za-najbolje-placane/. Lister, Ruth. 1997. Citizenship. Feminist Perspectives. Houndmills: Macmillan Press. Lobodzinska, Barbara. 1996. “Women’s Employment or Return to “Family Values” in Central–Eastern Europe”. Journal of Comparative Family Studies 27/3: 519–544. Ma. Ja. 2013. “Vlada. Nižja nadomestila za brezposelnost in porodniški dopust”. Delo. Dostupno na: https://www.delo.si/novice/ politika/vlada-nizja-nadomestila-za-brezposelnost-in-porodniski-dopust.html. Mahon, Rianne. 2002. “Child Care. Toward What Kind of ‘Social Europe’?”. Social Politics 9/3: 343–379.

346

LITERATURA

Mandel, Hadas. 2011. “Rethinking the Paradox. Tradeoffs in Work– Family Policy and Patterns of Gender Inequality”. Community, Work & Family 14/2: 159–176. Mandell, Reid Betty. 2008. “Family Policies in Post–Communist Nations”. New Politics 12/1: 128–137. Månsdotter, Anna, Peter Fredlund, Johan Hallqvist i Cecilia Magnusson. 2010. “Who Takes Paternity Leave? A Cohort Study on Prior Social and Health Characteristics Among Fathers in Stockhom”. Journal of Public Health Policy 31/3: 324–341. Marchand, Marianne H. i Anne Sisson Runyan, ur. 2000. Gender and the Global Restructuring. Sightings, Sites and Resistances. New York, London: Routledge. Marx, Karl. 2012. Kapital, 1. Kritika politične ekonomije. Ljubljana: Založba Sophia. Marx Ferree, Myra. 1990. “Beyond Separate Spheres. Feminism and Family Research”. Journal of Marriage and the Family 52: 866–884. Matysiak, Anna i Ivett Szalma. 2014. “Effects of Parental Leave Policies on Second Birth Risks and Women’s Employment Entry”. Population–E 69/4: 599–636. MDDSZ. 2018. Novo na področju družinskih prejemkov in državnih štipendij. Dostupno na: http://www.mddsz.gov.si/si/medijsko_sredisce/novica/8521/. Mekina, Borut. 2018. “Študentje. Delavci. Solidarnost”. Mladina 51. Dostupno na: https://www.mladina.si/188769/studentjedelavci-solidarnost/. Meyers, Marcia K., Janet C. Gornick i Katherin E. Ross. 1999. “Public Childcare, Parental Leave, and Employment”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 117–146. Mies, Maria. 2007. “Patriarchy and Accumulation on a World Scale – Revisited [Keynote lecture at the Green Economics Institute, Reading, 29 October 2005]”. International Journal of Green Economics 1/3-4: 265–275. Mies, Maria. 1998. Patriarchy and Accumulation on A World Scale. Women in the International Division of Labour. London: Zed Books. Miklič, Gregor. 1993. Nova delovna zakonodaja. Prečiščeno besedilo zakona o delovnih razmerjih s komentarjem. Zakon o zaposlovanju in zavarovanju za primer brezposelnosti s komentarjem. Ljubljana: ČZP Enotnost.

347

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Ministrstvo za delo, družino, socialne zadeve in enake možnosti. [s. a]. Zavarovanje za starševsko varstvo in pravice, ki iz tega izhajajo. Dostupno na: http://www.mddsz.gov.si/si/delovna_podrocja/druzina/starsevsko_varstvo_in_druzinski_prejemki/ pravice_iz_zavarovanja_za_starsevsko_varstvo/zavarovanje_ za_starsevsko_varstvo_in_pravice_ki_iz_tega_izhajajo/. Mlakar, Petra. 2012. “Vrtci ne smejo postati ‘kurje farme’”. Dnevnik. Dostupno na: https://www.dnevnik.si/1042567669/slovenija/ vrtci-ne-smejo-postati-kurje-farme-. Moi, Toril. 1989. “Feminist, Female, Feminine”. U The Feminist Reader. Essays in Gender and the Politics of Literary Criticism. Catherine Belsey i Jane Moore, ur. New York: Basil Blackwell, 117–132. Moj malček. Portal za skrbne starše. 2015. “Očetovski dopust”. Dostupno na: http://www.mojmalcek.si/clanki_in_nasveti/druzina/75/ocetovski_dopust.html. Montanari, Ingalill. 2000. “From Family Wage to Marriage Subsidy and Child Benefits. Controversy and Consensus in the Development of Family Support”. Journal of European Social Policy 10/4: 307–333. Morel, Nathalie. 2007. “Care Policies as Employment Strategy. The Impact of Bismarckian Welfare Institutions on Child– and Elderly– Care Policy Reforms in France, Belgium, Germany and the Netherlands”. Izlaganje na godišnjoj konferenciji RC19 (Firenca, Italija, 6. – 8. rujna 2007.). Moshenberg, Daniel. 2002. “Sweating Modernity. Women Workers in Textile and Textual Industry”. Rethinking Marxism 14/4: 1–26. Mulholland, Kate. 1996. “Entrepreneurialism, Masculinities and the Self–Made Man”. U Men as Managers, Managers as Men. Critical Perspectives on Men, Masculinities and Managements. David L. Collinson i Jeff Hearn, ur. London etc.: Sage Publications, 123–149. Neff, Gina. 1996. “Microcredit, Microresults”. Left Business Observer 74. Dostupno na: http://www.leftbusinessobserver.com/Micro. html. Mladi antifašisti Zagreba. 2013. “Uvod”. Nepokoreni grad, 1. Dostupno na: https://www.maz.hr/wp-content/uploads/2016/05/ng-casopis-1.pdf. OECD. [s. a.] Average Annual Wages. Dostupno na: https://stats.oecd. org/Index.aspx?DataSetCode=AV_AN_WAGE. O’Hagan, Clare. 2012. “Who Cares? The Economics of Childcare in Ireland”. Journal of the Motherhood Initiative 3/1: 203–216.

348

LITERATURA

Orešić, Boris. 2012. “Povratak dadilja. 450 sati tečaja, 1000 kuna za obrt i 1100 za doprinose, šestero djece i eto biznisa.” Globus, 6. travnja 2012., 75–79. Ortner, Susan. 1974. “Is Female to Male as Nature is to Culture?”. U Women, Culture and Society. M. Rosaldo i L. Lamphere, ur. Stanford: Standford University Press, 67–88. Osborne, Irene. 2015. “Wages for Housework. A Dissent”. Meeting Ground Online. For the Liberation of Women and Working People. Dostupno na: http://meetinggroundonline.org/ housework-reproduction-and-womens-liberation/. Oštrbenk, Nina. 2013. “Z novimi pravili doplačila”. Žurnal24. Dostupno na: https://www.zurnal24.si/slovenija/z-novimi-pravili -doplacila-196256. Pascall, Gillian i Jane Lewis. 2004. “Emerging Gender Regimes and Policies for Gender Equality in Wider Europe”. Journal of Social Policy 3/3: 373–394. Pateman, Carole. 1988. The Sexual Contract. Cambridge, Oxford: Blackwell. Perrons, Diane. 2007. “Living and Working Patterns in the New Knowledge Economy. New Opportunities and Old Social Divisions in the Case of New Media and Care–Work”. U Gendering the Knowledge Economy. Comparative Perspectives. Sylvia Walby, Heidi Gottfried, Karin Gottschall i Mari Osawa, ur. Houndmills, New York: Palgrave Macmillan, 188–206. Perrons, Diane. 2005. “Gender Mainstraming and Gender Equality in the New (Market) Economy. An Analysis of Contradictions”. Social Politics 12/3: 389–411. Petersen, Trond, Andrew M. Penner i Geir Høgsnes. 2014. “From Motherhood Penalties to Husband Premia. The New Challenge for Gender Equality and Family Policy, Lessons from Norway”. American Journal of Sociology 119/5: 1434–72. Peterson, Spike V. 2003. A Critical Rewriting of Global Political Economy. Integrating Reproductive, Productive and Virtual Economies. London, New York: Routledge. Peterson, Spike V. 2006. “How (the Meaning of) Gender Matters in Political Economy”. U Key Debates in New Political Economy. Anthony Payne, ur. London: Routledge, 79–104. Petras, James. 1997. “Imperialism and NGOs in Latin America”. Monthly Review 49/7: 10–27.

349

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Pfau-Effinger, Birgit i Maike Smidt. 2011. “Differences in Women’s Employment Patterns and Family Policies. Eastern and Western Germany”. Community, Work & Family 14/2: 217–232. Plantega, Janneke. 1996. “For Women Only? The Rise of Part–Time Work in the Netherlands”. Social Politics 3/1: 57–71. Poje, Andreja i Metka Roksandić. 2013. Enako plačilo za enako delo in plačna vrzel med spoloma. Ljubljana: Zveza svobodnih sindikatov Slovenije. Predsedstvo Republiške konference SZDL Slovenije, Predsedstvo republiškega sveta ZSS. 1986. “Ugotovitve in stališča”. U Delavka v združenem delu. Posebna izdaja ob 11. kongresu Zveze sindikatov Slovenije. Ljubljana: Delavska enotnost, 7–11. Prügl, Elisabeth. 1996. “Home–Based Workers. A Comparative Exploration of Mies’s Theory of Housewifization”. Frontiers. A Journal of Women’s Studies 17/1: 114–135. Pinchbeck, Ivy. 2013. Women Workers in the Industrial Revolution. London, New York: Routledge. Pivarnyik, Balázs. 2018. “Family and Gender in Orbán’s Hungary”. Heinrich Böll Stiftung. Dostupno na: https://www.boell.de/ en/2018/07/04/family-and-gender-viktor-Orbáns-hungary. Pollack, Shoshana. 2009. “Creating Submissive Subjects. Lone Mothers and Social Assistance Regimes in Canada”. Benefits 17/3: 225–235. Popovich, Nadja. 2014. “The US Is Still the Only Developed Country That Doesn’t Guarantee Paid Maternity Leave”. The Guardian. Dostupno na: https://www.theguardian.com/us-news/2014/dec/03/-sp-america-only-developed-country-paid-maternity-leave. Plantenga, Janneke, Chantal Remery, Melissa Siegel i Loredana Sementini. 2008. “Childcare Services in 25 European Union Member States. The Barcelona Targets Revisited”. U Childhood. Changing Contexts (Comparative Social Research, Volume 25). Arnlaug Leira i Chiara Saraceno, ur. Bingley: Emerald JAI, 27– 53. Rauch, Dietmar. 2007. “Is There Really a Scandinavian Social Service Model? A Comparison of Childcare and Elderlycare in Six European Countries”. Acta Sociologica 50/3: 249–269. Ray, Rebecca, Janet C. Gornick i John Schmitt. 2009. Parental Leave Policies in 21 Countries. Assessing Generosity and Gender Equality. Washington: CEPR.

350

LITERATURA

Ray, Rebecca. 2008. A Detailed Look at Parental Leave Policies in 21 OECD Countries. Washington: CEPR. Redmond, Gerry. 1999. “Incomes, Incentives and the Growth of Means–Testing in Hungary”. Fiscal Studies 20/1: 77–99. Rich, Adrienne. 1992. Of Woman Born. Motherhood As Experience and Institution. London: Virago Press. Roberts, Dorothy E. 1992. “Racism and Patriarchy in the Meaning of Motherhood”. The American University Journal of Gender, Social Policy & the Law 1/1: 1–38. Robila, Mihaela. 2012. “Family Policies in Eastern Europe. A Focus on Parental Leave”. Journal of Child and Family Studies 21: 32–41. Rosenberg, Dorothy J. 1991. “Shock Therapy. GDR Women in Transition from a Socialist Welfare State to a Socialist Market Economy”. Signs 17/1: 129–151. Rostgaard, Tine i Mette Lausten. 2015. “The Coming and Going of the Father’s Quota in Denmark. Consequences for Father’s Parental Leave Take–Up”. U Fatherhood in the Nordic Welfare States. Comparing Care Policies and Practices. Guðný Björk Eydal i Tine Rostagaard, ur. Bristol, Chicago: Policy Press, 277–302. Rubery, Jill. 1998. “Part–Time Work. A Threat to Labour Standards?”. U Part–Time Prospects. An International Comparison of Part–Time Work in Europe, North America and the Pacific Rim. Jacqueline O’Reilly i Colette Fagan, ur. London: Routledge, 137–155. Rudolph, Hedwig, Eileen Applebaum i Friederike Maier. 1994. “Beyond Socialism. The Uncertain Prospects for East German Women in a Unified Germany”. U Women in the Age of Economic Transformation. Gender Impact of Reforms in Post–Socialist and Developing Countries. Nahid Aslanbegigui, Steven Pressman i Gale Summerfield, ur. London, New York: Routledge, 8–23. Runyan Sisson, Anne. 1994. “Radical Feminism. Alternative Futures”. U Women, Gender, and World Politics. Perspectives, Policies and Prospects. Peter R. Beckman i Francine D’Amico, ur. Westport, London: Greenwood Press, 201–216. Rupnik Ženko, Veronika. 2013. “Bodo prostorsko stisko reševali tudi zasebni varuhi?”. Notranjsko–kraške novice, 21. lipnja 2013., 2. Sainsbury, Diane. 1999a. “Gender and Social–Democratic Welfare States”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 75–116.

351

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Sainsbury, Diane. 1999b. “Taxation, Family Responsibilities, and Employment”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 185–209. Sainsbury, Diane. 1999c. “Gender, Policy Regimes, and Politics”. U Gender and Welfare State Regimes. Diane Sainsbury, ur. Oxford, New York: Oxford University Press, 245–276. Saraceno, Chiara. 2005. “Gendered Policies. Family Obligations and Social Policies in Europe.” U Gender, Welfare State and the Market. Towards a New Division of Labour. Thomas P. Boje i Arnlaug Leira, ur. London, New York: Routledge, 122–145. [Taylor & Francis e–Library]. Sauer, Brigitte i Stefanie Wöhl. 2011. “Feminist Perspectives on the Internationalization of the State”. Antipode 43/1: 108–128. Saxonberg, Steven i Tomáš Sirovátka. 2006. “Failing Family Policy in Post–Communist Central Europe”. Journal of Comparative Policy Analysis 8/2: 185–202. Saxonberg, Steven i Tomáš Sirovátka. 2007. “Re–familisation of the Czech Family Policy and its Causes.” International Review of Sociology—Revue Internationale de Sociologie 17/2: 319–341. Saxonberg, Steven i Dorota Szelewa. 2007. “The Continuing Legacy of the Communist Legacy? The Development of Family Policies in Poland and the Czech Republic”. Social Politics 14/3: 351–379. Seccombe, Wally. 1986. “Patriarchy Stabilized. The Construction of the Male Breadwinner Wage Norm in Nineteenth–Century Britain”. Social History 11/1: 53–76. Seifert, Lewis C. 1996. Fairy Tales, Sexuality and Gender in France 1690–1715. Nostalgic Utopias. Cambridge: Cambridge University Press. Sever Šeni, Nikola. 2012. “Ekskluzivno. Novi zakon o radu. Od sada ćete moći raditi skraćeno i kod više poslodavaca!”. Jutarnji list. Dostupno na: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/ekskluzivno-novi-zakon-o-radu-od-sada-cete-moci-raditi-skraceno-i-kod-vise-poslodavaca/1556601/. Shaffer, Harry G. 1981. Women in the two Germanies. A Comparative Study of a Socialist and a Non-Socialist Society. New York etc.: Pergamon Press. Simmons, Colin i Christos Kalantaridis. 1996. “Making Garments in Southern Europe. Entrepreneurship and Labour in Rural Greece”. Journal of Rural Studies 12/2: 169–185.

352

LITERATURA

Simonoton, Deborah. 1998. A History of European Women’s Work. 1700 to the Present. London, New York: Routledge. Simsič, Dunja. 1986. “Izobraževanje in poklicno usmerjanje žensk”. U Delavka v združenem delu. Posebna izdaja ob 11. kongresu Zveze sindikatov Slovenije. Ljubljana: Delavska enotnost, 34–49. Smith, Mark, Collete Fagan i Jill Rubery. 1998. “Where and Why Is Part–Time Work Growing in Europe?”. U Part–Time Prospects. An International Comparison of Part–Time Work in Europe, North America and the Pacific Rim. Jacqueline O’Reilly i Colette Fagan, ur. London: Routledge, 35–56. Soguel, Dominique, Monika Rębała i Dorottya Czuk. 2019. “Poland and Hungary Need People. Do More Benefits Lead to More Births?” The Christian Science Monitor. Dostupno na: https://www.csmonitor.com/World/Europe/2019/0711/Poland-and-Hungaryneed-people.-Do-more-benefits-lead-to-more-births. Sollund, Ragnhild. 2010. “Regarding Au Pairs in the Norwegian Welfare State”. European Journal of Women’s Studies 17: 143–160. Sowa, Agnieszka. 2016. “‘Family 500+’. A New Family Income-Supporting Benefit in Poland”. ESPN Flash Report 2016/45. Dostupno na: https:// ec.europa.eu/social/BlobServlet?docId=16077&langId=en. Spakes, Patricia. 1989. “A Feminist Case Against National Family Policy. View to the Future”. Policy Studies Review 8/3: 610–621. Squires, Judith. 2000. Gender in Political Theory. Cambridge: Polity Press. STA. 2013. “Občina bo s koncesijo poskušala zagotoviti dodatne vrtčevske oddelke”. Dnevnik. Dostupno na: https://www.dnevnik. si/1042596235. STA. 2015. “Semolič: ‘Izčrpavanje upokojencev’ je nujno ustaviti”. Dnevnik. Dostupno na: https://www.dnevnik.si/1042702967. STA. 2019. “Od danes v javni razpravi spremembe zakona o starševskem varstvu in družinskih prejemkih”. Dostupno na: https:// www.dnevnik.si/1042892285. STA. 2019. “Orbán bi ženske s štirimi otroki oprostil dohodnine, število dovoljenih nadur pa je že zvišal”. Dostupno na: https://www. dnevnik.si/1042862139. Strohsack, Boris. 1968. Delovna razmerja od A do Ž. Celje: Delavska univerza v Celju. Stiplovšek, Miroslav. 1989. Prispevki za zgodovino sindikalnega gibanja na Slovenskem. Od začetkov strokovnega gibanja do Enotnih sindikatov Slovenije, 1868–1945. Maribor: Obzorja.

353

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Stropnik, Nada. 2001. “Child Care in Slovenia. An Example of a Successful Transition”. Child Care, Health and Development 27/3: 263–278. Szelewa, Dorota. 2012. “Childcare Policies and Gender Relations in Eastern Europe. Hungary and Poland Compared”. U Discussion Papers des Harriet Taylor Mill–Instituts für Ökonomie und Geschlechterforschung. Discussion Paper 17/3. Miriam Beblo, Claudia Gather, Madeleine Janke, Friederike Maier i Antje Mertensur, ur. Berlin: der Hochschule für Wirtschaft und Recht Berlin, 1–26. Dostupno na: http://www.harriet-taylor-mill.de/index.php/de/. Szikra, Dorottya. 2018. Welfare for the Wealthy. The Social Policy of the Orbán-Regime, 2010–2017. Budimpešta: Friedrich Ebert Stiftung. Tassie, Jane. 1997. “Home–Based Workers at Risk. Outworkers and Occupational Health and Safety”. Safety Science 25/1-3: 179–186. Teplova, Tatyana. 2007. “Welfare State Transformation, Childcare, and Women’s Work in Russia”. Social Politics 14/3: 284–322. Thévenon, Olivier. 2011. “Family Policies in OECD Countries. A Comparative Analysis”. Population and Development Review 37/1: 57–87. Tietze, Wolfgang. 1997. “Early Childhood Education and Care in Germany. History, Current Issues and Policy Perspectives”. U Educational Studies in Europe. Amsterdam and Berlin Compared. Frieda Heyting, Jan Koppen, Dieter Lenzen i Felicitas Thiel, ur. Providence, Oxford: Berghahn Books, 216–227. Tomšič, Vida. 1978a. Ženska, delo, družina, družba. Ljubljana: Komunist, Delo. Tomšič, Vida. 1978b. Komunistična partija v boju za emancipacijo žensk. Ljubljana: Komunist. Tomšič, Vida. 1980. Ženska v razvoju socialistične samoupravne Jugoslavije. Ljubljana: Delavska enotnost, Naša žena. Trui, Jacqui. 2000. “Gendering Post–Socialist Transitions”. U Gender and the Global Restructuring. Sightings, Sites and Resistances. Marianne H. Marchand i Anne Sisson Runyan, ur. New York, London: Routledge, 76–96. Turčin, Kristina. 2011. “Šokantna statistika. Svaka druga zaposlena majka je zbog djeteta ostavila posao!”. Jutarnji list. Dostupno na: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sokantna-statistika-svaka-druga-zaposlena-majka-je-zbog-djeteta-ostavila-posao/1814985/.

354

LITERATURA

Turčin, Kristina. 2016. “Zaposlenim majkama 4000 kn drugih 6 mjeseci, a nezaposlenima 2328 cijelu godinu”. Jutarnji list. Dostupno na: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zaposlenim-majkama -4000-kn-drugih-6-mjeseci-a-nezaposlenima-2328-cijelu-godinu/5329879/. Turčin, Kristina. 2017. “U Zagrebu trenutačno 7000 žena ima pravo na plaću za odgoj djece”. Jutarnji list. Dostupno na: https://www. jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/u-zagrebu-trenutacno-7000-zena-ima-pravo-na-placu-za-odgoj-djece/4666076/. UMAR. 2017. Poročilo o razvoju 2017. Dostupno na: http://www.umar.si/ razvoj-slovenije/porocilo/news/porocilo-o-razvoju-20170/?tx_ news_pi1%5Bcontroller%5D=News&tx_news_pi1%5Baction%5D=detail&cHash=cf908d068e7c79583157443dbf bace77. Uradni list RS. 2014. 1068. Zakon o starševskem varstvu in družinskih prejemkih (ZSDP–1) br. 26/2014, 14. 04. 2014. Dostupno na: https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-listrs/vsebina/117071; https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-list -rs/celotno-kazalo/201497. Uradni list RS. 2003. 3647. Zakon o spremembah in dopolnitvah zakona o starševskem varstvu in družinskih prejemkih (ZSDP-A) br. 76/2003, 4. 08. 2003. Dostupno na: https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-list-rs/celotno-kazalo/200376#%21/ Uradni-list-RS-st-76-2003-z-dne-4-8-2003. Uradni list RS. 2001. 4794. Zakon o starševskem varstvu in družinskih prejemkih (ZSDP) br. 97/2001, 4. 12. 2001. Dostupno na: https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-list-rs/celotno-kazalo/200197; https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-list-rs/ vsebina/2001-01-4794?sop=2001-01-4794. Uradni list RS. 1996. 569. Zakon o vrtcih (ZVrt) br. 12/1996, 29. 2. 1996. Dostupno na: https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-list-rs/ vsebina/1996-01-0569?sop=1996-01-0569. Uradni list RS. 1993. Resolucija o temeljih oblikovanja družinske politike v Republiki Sloveniji, br. 40/1993, 17. 7. 1993. Dostupno na: https://www.uradni-list.si/glasilo-uradni-list-rs/ vsebina/1993-01-1660/resolucija-o-temeljih-oblikovanja-druzinske-politike-v-republiki-sloveniji. Visser, Jelle, Ton Wilthagen, Ronald Beltzer i Esther Koot–van der Putte. 2004. “The Netherlands. From Atypicality to Typicality”. U Employment Policy and the Regulation of Part–Time Work in The

355

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

European Union. Silvana Sciarra, Paul Davies i Mark Freedland, ur. Cambridge: Cambridge UP, 190–223. Vogel, Lise. 2008. “Historical–Critical Dictionary of Marxism”. Historical Materialism 16: 237–243. Vogel, Lise. 2013. Marxism and the Oppression of Women. Leiden, Boston: Brill. Washington State Department of Labor and Industries. [s. a.] Pregnancy & Paternal Leave. Dostupno na: http://www.lni.wa.gov/ WorkplaceRights/LeaveBenefits/FamilyCare/Maternity/. Walby, Sylvia. 2007. “Introduction. Theorizing the Gendering of the Knowledge Economy. Comparative Approaches”. U Gendering the Knowledge Economy. Comparative Perspectives. Sylvia Walby, ur. Houndmills, New York: Palgrave Macmillan, 1–50. Walby, Sylvia. 1990. Theorizing Patriarchy. Oxford, Cambridge (MA): Basil Blackwell. Warner, Michael. 1999. The Trouble with Normal. Sex, Politics, and the Ethics of Queer Life. Cambridge (MA): Harvard University Press. Webber, Gretchen i Christine Williams. 2008. “Mothers in ‘Good’ and ‘Bad’ Part–Time Jobs”. Gender & Society 22/6: 752–777. Wenger, Morton G. i Pem Davidson Buck. 1988. “Farms, Families, and Super–Exploitation. An Integrative Reappraisal”. Rural Sociology 53/4: 460–472. Wichterich, Christa. 2002. The Globalized Woman. London: Zed Books. Wilson, Tamar Diana. 2005. Subsidizing Capitalism. Brickmakers on the U.S.–Mexican Border. Albany: State University of New York Press. Wolchik, Sharon. 1992. “Central and Eastern Europe. From ‘Women and Politics in Post–Communist Central and Eastern Europe’ by Sharon Wolchik”. U Privatization and Democratization in Central and Eastern Europe and the Soviet Union. The Gender Dimension. Valentine M. Moghadam, ur. Helsinki: World Institute for Development Economics Research of the United Nations University, 50–73. Women in Adria. 2014. “Rad od kuće novi trend u zapošljavanju žena”. Women in Adria. Dostupno na: http://www.womeninadria.com/ rad-od-kuce-novi-trend-u-zaposljavanju-zena/. Young, Marion Iris. 1981. “Beyond the Unhappy Marriage. A Critique of the Dual–Systems Theory”. U The Unhappy Marriage of Marxism

356

LITERATURA

and Feminism. A Debate on Class and Patriarchy. Lydia Sargent, ur. London: Pluto Press, 43–69. Youngs, Gillian. 2000. “Breaking Patriarchal Bonds. Demythologizing the Public/Private”. U Gender and the Global Restructuring. Sightings, Sites and Resistances. Marianne H. Marchand i Anne Sisson Runyan, ur. New York, London: Routledge, 45–59. Yuval–Davis, Nira. 1997. Gender and Nation. Thousand Oaks: Sage Publications. Zelizer, Viviana A. 1985. Pricing the Priceless Child. The Changing Social Value of Children. New Jersey: Princeton University Press. ZSSS. [s. a.] “Pogosta vprašanja”. Dostupno na: https://www.zsss.si/ podrocja-dela/sodelovanje-delavcev/pogosta-vprasanja/.

357

Bilješka uz knjigu Ako uslijed zaluđenosti velikim europejstvom određene teme odbacujemo i brišemo iz aktualnog govora o tome što se i kako događa s društvenom emancipacijom i rodnom ravnopravnošću, to još uvijek ne znači da tih problema nema. Površan i obmanjujući govor o krizi projekta restauracije kapitalizma to ne ublažava, a još manje prikriva. Treba jasno reći da povratak kapitalizma ne može riješiti krizu u kojoj se nalazi, već je može samo produbiti, jer je upravo kapitalizam i proizvodi. Pribjegavanje moraliziranju, jer ovo je, navodno, razdoblje krize etike i njezinih vrednota, tek je jeftin konzervativni izgovor antimodernizma i njegova bratstva ekonomije i kulture. Konzervativni je udar vrlo svjesno i organizirano razorio socijalnu državu, društvo blagostanja, i njegov impuls ne jenjava. Iz nekadašnjeg solidarnog, podruštvljenog rada i ekonomije, prelazimo u privatizaciju i individualizaciju, što donosi i teške posljedice po ulogu žena u društvu, koju kapitalizam iznova familijalizira, uskraćuje i sužava etikom koja se svojim postmodernističkim patosom kune u tradicionalne vrednote poniznosti i poslušnosti (kuhinja, djeca, bogomolja). Živimo u svijetu koji smo sami stvorili. Ništa što postoji nije odvajkada, pa ni dominantni patrijarhalni odnosi koji su konkretno, historijski determinirani, i nikakav ih biologizam ne opravdava – to je jedna od temeljnih poruka ovoga djela. Logika vladanja podrazumijeva odnos nadređenosti i podređenosti, te prodire kroz postojeće institucije – a ta logika nije vječna, niti manifestacija nekog načela onkraj povijesti i vremena, već je samo rezultat naše, ljudske povijesti.

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Kapitalizam u potpunosti veliča logiku kapitala, dok je socijalizam pokušao čovječanstvu omogućiti progresivni proboj te, kao organizirana ideja solidarnosti, savladavati nemilosrdne zakone ekonomije kojima tolerancija nije svojstvena. Djelo Restauracija kapitalizma – repatrijarhalizacija društva ističe strukturnu sraštenost kapitalizma i patrijarhata, a upravo je institucionalizirani patrijarhat bitno i temeljno svojstvo kapitalističkog sistema. Zato i lakše možemo razumjeti zašto nakon rušenja socijalizma te povratkom kapitalizma dolazi do repatrijarhalizacije društva. Njemački filozof Jürgen Habermas među prvima je ukazao na kompleksni sistem koji regulira interakciju ekonomije i kulturne države. Što znači krilatica Ne pitaj što država može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za državu? Da treba biti strpljiv i ponizan? Primjerice, svaki put kada politika prenosi probleme iz javnih proračuna, odnosno s države na tržišta? Neokonzervativci i još poneki uvjeravaju nas da se država planski povlači iz ekonomije i prenosi odgovornost na tržište kako bi se potakle investicije i ojačao kapital. Usta punih poštivanja vrednote tolerancije – umjesto solidarnosti – potvrđuju ono što su nam ljevičari sa Zapada, čak i oni američki, objašnjavali još kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća, naime, da ekonomski zakoni nikada nisu tolerantni. Dakle: represivna tolerancija po pitanju premoći ekonomije nad politikom.1 Prema Habermasu, neokonzervativnim teorijama zato odgovara sve što se kune u tehnološki napredak i kapitalistički rast. Istinski se suvremenim smatra samo ono što u konačnici proizlazi iz privatnih investicija; sve što je kultura svojim emancipacijskim dosezima (kakvi god oni bili) posredovala kao bitno drugačije od tržišno privilegiranog stoga naprosto treba zamrznuti. A znamo kako se odvijaju ova najnovija zamrzavanja. Desnica nas uvjerava 1 Ovdje iznesena stajališta zasebno analiziram u svojim raspravama o Jürgenu Habermasu u knjizi Dialektika refleksijskega zagona (Dijalektika refleksijskog zamaha, Ljubljana: Založba 2000, 2015., str. 89–146).

360

BILJEŠKA UZ KNJIGU

da je utopiji došao kraj. Navodno smo se našli u postutopijskom razdoblju – ukratko, utopija i jednakost na udaru su od kraja socijalizma do danas. Međutim, parolom da je kriza prije svega kriza vrednota napadamo demokraciju kao jednakost. Živio novi individualizam u obličju privatizacije, umjesto dojučerašnje solidarnosti – idemo prema monetarizmu friedmanovskog smjera koji planski ruši društvo blagostanja; državni intervencionizam, koliko god dobronamjeran bio, naziva se totalitarizmom, koji pak osuđujemo u ime demokracije, čak i kriminaliziramo. Kada dođe do zatopljenja, za to se okrivljuje lijeve intelektualce jer provode kulturnu revoluciju kako bi si osigurali svećeničku kastu nove klase. Protiv te kulturne revolucije valja ustati i demontirati je na način da je proglasimo prošlošću te plivamo do obale gdje ćemo se spasiti terminima kao što su postmoderna, posthistorija, postprosvjetiteljstvo. Najvažnije je sljedeće: “Društveno nepoželjne prateće pojave politički neusmjerenog ekonomskog rasta prelaze na razinu ‘moralno-duhovne krize’ te iziskuju kompenzaciju nepokvarenim zdravim razumom, povijesnom spoznajom i religijom”. Habermas je svjedočio ovim konzervativnim tendencijama još krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća te se pitao dokle ide proces dirigirane i nametnute depolitizacije, rasterećivanja države i njezinih institucija, istiskivanja žena iz javnog prostora i opće borbe za socijalna prava ljudi, te razmatranja o društveno-političkim ciljevima koje je daleko od demokratskog. Pitanje je vrlo načelne prirode, točnije – kolika je mjera socijalne nepravde koju smo spremni mirno prihvatiti kako bismo ponovno pokrenuli ekonomski rast. Prema Habermasu, taj mehanizam zahtijeva da se radna mjesta stvaraju isključivo preko tržišta radne snage, uz daljnji rast rezervne armije nezaposlenih. Proces izobrazbe nikako nije izuzet iz toga: suočeni smo s parolom “zdrava svijest o tradiciji”, dok postprosvjetiteljska “hrabrost za odgajanje” znači “marljivost, disciplinu, čistoću”. Iz 361

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

povijesti treba neutralizirati sve što vodi u buntovnost i revoluciju – pozitivan odnos prema tome podrazumijeva “poticanje nezrelosti”. U pomoć valja pozvati religiju i njome doći do duhovne obnove, a habermasijanski diskurs i o tome ima što za reći. Umjesto da nova desnica traži razloge za krizu u ekonomskim i administrativnim imperativima, u tome što provodi opću monetizaciju te u tržišnu robu pretvara sva područja društvenog života, upravljajući na taj način i njima, ona srlja u kulturu, a u najnovije doba naročito u etiku. To je sve do danas vrlo očigledno. Stoga su vrednote u ovome trenutku zlorabljene, a bit će i nadalje – te se čini kao da demokracija sadrži načela koja su joj teret, ukratko, kao da demokracija ne može izdržati njihovu načelnost. Težinu onoga što demokracija utjelovljuje, kao što su jednakost, solidarnost, socijalna sigurnost i zaštita, politika bi rado odbacila. Ali kamo? Najgrublji bi odgovor glasio: marš na tržište. Godine 1979. objavljeno je djelo pod naslovom Neokonzervativci (The Neoconservatives) u kojem je Peter Steinfels, američki autor iznimno katoličkog usmjerenja, izrazio nešto što je postalo čak i svojevrsnom svetom istinom desničarskog pohoda i restauracije kapitalizma, barem diljem razvijenog zapadnog svijeta (a i Habermas izričito upozorava na tu misao): “Aktualna kriza prvenstveno je kulturna kriza, pitanje vrednota, morala i ophođenja. Iako ta kriza ima uzroke i posljedice na razini socioekonomskih struktura, neokonzervativizam, za razliku od ljevice, smatra da te strukture dobro funkcioniraju. Problem je u tome što su naša uvjerenja postala krhka, naš je moral oslabio, a ophođenje se iskvarilo”. Steinfels napominje kako je – zato što kapitalizmu očigledno ne služimo dovoljno ponizno, pokorno i poslušno, kao jednom velikom nepogrešivom Gospodinu pred kojim moramo klečati – ljevičarska solidarna romantika gurnula život u buntovničku kulturu, gdje se od obitelji i sigurnog zaposlenja bježi u životne stilove; ukratko, utočište takvog buntovništva je boemština. U ime slobode, nama 362

BILJEŠKA UZ KNJIGU

je ljevičarima draže stajalište da nećemo klečati pred nikakvom istinom, otkuda god proizlazila, niti se u nju zaklinjati, već prije lagano sumnjati. I ovdje smo zahvalni Marxu jer nas je učio, čak i s njim samim misliti i protiv marksizma, ako je to potrebno. Prema Habermasu, zajedničko svojstvo svih neokonzervativnih pristupa jest odbijanje kulture moderne, koja nam je, srećom, oduzela spremnost na poniznost i poslušnost čemu god. Najlakše je bilo krizu ekonomije (kapitala) i države proglasiti duhovnomoralnom krizom, kako bi se prikrili njezini stvarni uzroci. Senzibilnost koju je razvijala moderna podrazumijevala je novu subjektivnost koja se suprotstavljala tradicionalnoj valorizaciji, normiranju i percepciji stvarnosti, te postala trajni uzor za radikalno razlikovanje na području vrednota. Te su moralno-praktične posljedice širile pojam demokracije i odbacivale imperativ kapitala. Ljevici je, za razliku od desnice, i dalje svojstveno da svojim razumijevanjem demokracije kao egalitarizma uspijeva prepoznavati stvarne potrebe ljudi. Mi smo prije svega bića potreba, a tek potom zavjetnici ljudskih prava, te stoga danas govorimo o antropologiji politike; dobar političar je onaj kojemu to uspijeva u svakom trenutku. Tako je povijesni napredak moguć kao moralni napredak, koji prvenstveno proizlazi iz rastuće senzibilnosti i prijemčivosti za potrebe sve većeg mnoštva ljudi i stvari. Ukratko, riječ je o solidarnosti. Kraj socijalizma podrazumijeva neokolonijalnu inicijaciju kapitalističkog režima koji vrlo sustavno i planski provodi repatrijarhalizaciju društva. Potonja se “manifestira u oživljavanju i ponovnom jačanju starih dihotomija javnog i privatnog, te u ponovnom nicanju konzervativnih ideologija o obitelji i rodu, koje se površno doživljava kao nešto što je preživjelo, dok su za kapitalizam zapravo temeljne”, upozorava autorica djela koje je pred nama. Svjetske okolnosti kipte zbog nečeg nesavladivog, i živimo u vremenu koje se nije našlo onkraj komunizma i kapitalizma, već čvrsto u kapitalizmu. Njegovu u potpunosti planiranu 363

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

ideologiju sažeo je njemački filozof Peter Sloterdijk formulom “zaustaviti refleksiju te uspostaviti čvrste vrednote”. Današnja ideologija tj. imperativ koji štuje i uzdiže vrednote, mogao bi biti nešto vrlo izmanipulirano. Umjesto refleksije, aktivira se zalet u svijet vrednota pred kojim bi kritička misao trebala zastati, biti neutralizirana ili, s obzirom na događaje u stvarnosti, čak i eliminirana. Konzervativni pristup potiskuje i premješta negativne ekonomske posljedice na kulturu i tu vrši pritisak na etiku i njezine vrijednosti. Kritika hedonizma nastaje iz prigovora na pomanjkanje spremnosti na identifikaciju i poslušnost kao što je narcizam, povlačenje konkurencije po statusu i kapacitetima, ukratko – tradicionalna etika poslušne discipline i (mukotrpne) radne etike urušila se i zbog svega toga valja udariti po novoj klasi, a to su ljevičarski intelektualci; neka po njima preko ministarstava gazi politika sa svojim financijskim sankcijama, mjerama štednje te smanjivanjem i zamrzavanjem plaća. Demagogija s vrijednostima doživjela je čak i politički odjek u riječima vođe tadašnje njemačke opozicije i kasnijeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla u njemačkom parlamentu 9. rujna 1982., kada je ustvrdio da se radi o duhovno-moralnoj krizi. Ukratko, kriza koja proizlazi iz neželjenih posljedica neodgovarajućeg ekonomskog rasta, kriza je vrednota, a oni koji su kao nova klasa krivi za to, tj. intelektualci, zaslužuju sankcije. Kao što osobito i jasno upozorava Habermas, intelektualci postaju najizloženija meta neokonzervativne kritike. Sve do danas i već do iznemoglosti ponavljamo frazu o krizi kulture i vrednota; to je krajnje ideologizirani prikaz nečega što je sada već naše sljedništvo. Koliko još? Djelo Lilijane Burcar Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva glasno i teorijski te na zavidnoj visini razotkriva taj prikaz i njegove eufemizme koji nisu samo besmisleni, već i opasni, i razarajući. Sve od vremena Francuske revolucije znamo da istina nigdje ne čeka 364

BILJEŠKA UZ KNJIGU

kao gotov proizvod jer se istinu stvara i uspostavlja, a ne traži, i pred nijednom istinom nikada ne klečimo. Solidarnost nama predstavlja drugu stranu pravednosti, a potreba svakog čovjeka za uređenom socijalnom zaštitom na svim razinama te za besplatnim zdravstvom i obrazovanjem, isto tako na svim razinama, jest i mora ostati socijalno-solidarna, a ne ekonomska kategorija. Možemo se samo složiti, i to u potpunosti, sa stavovima zapisanima u djelu koje je pred nama, a prema kojima se trenutno slavljena individualizacija, privatizacija tj. repatrijarhalizacija društva očituje “u oživljavanju i ponovnom jačanju starih dihotomija javnog i privatnog, te u ponovnom nicanju konzervativnih ideologija o obitelji i rodu, koje se površno doživljava kao nešto što je preživjelo, dok su za kapitalizam zapravo temeljne. Cilj ovoga procesa je sve sustavnije istiskivati žene iz ekonomskog i političkog javnog prostora, upravo ne bi li ih se u različitim stadijima premjestilo, odnosno iznova potisnulo u umjetno izoliranu sferu privatnosti ili doma. Na tome se, dakle, zasniva politika ponovnog i strukturno upravljanog uvođenja privatizirane i individualizirane brige ne samo za paralelne svakodnevne životne potrebe, već također, i to prvenstveno, za skrb i njegu djece, starijih i nemoćnih. Ovi procesi repatrijarhalizacije, a time i domestifikacije žena, dovode do sužavanja i oduzimanja temeljnih ekonomskih i socijalnih prava koja su imale u socijalizmu”. Predstavlja li aktualni razvoj historijskih događanja zaokret unazad, a ne više progresivno kretanje koje bi slobodi trebalo proširiti domet? Djelo Restauracija kapitalizma – repatrijarhalizacija društva svakom zapisanom mišlju izražava Dopusti slobodi slobodu te posredno, premda krajnje uvjerljivo dokazuje da je čovjek mnogo više od pukog privjeska ekonomije – u toj etičko-antropološkoj perspektivi leži jedan od najdragocjenijih naglasaka ovog buntovničko-utopijskog djela. Cvetka Hedžet Tóth 365

Kazalo imena Abramovitz, Mimi 61, 64 Addati, Lura 106, 234, 236 Aidukaite, Jolanta 193 Al-Dajani, Haya 292 Arber, Sara 262, 270 Arrighi, Giovanni 19 Auer, Manfred 76 Avdeyeva, Olga 60, 66, 82, 98 Avril, Christelle 308 Baird, Marian 101, 102 Balibar, Étienne 50 Barret, Michèle 25, 38, 41–46, 156, 159 Baylina, Mireia 278, 279, 281 Becker, Uwe 84 Bennhold, Katrin 76, 251 Blaha, Tilka 145 Bleijenbergh, Inge 92, 94, 116 Boje, Thomas P. 79, 83, 85, 90, 112, 212 Bolzendahl, Catherine 99 Borchorst, Anette 70 Bradshaw, Jonathan 65, 69, 115 Branca, Patricia 26 Brennan, Deborah 302 Brenner, Johanna 41 Brickner, Rachel K. 36, 261 Bronstein, Jamie L. 41

Broomhill, Ray 102 Buck, Pem Davidson 32 Burant, Stephen R. 211 Burcar, Lilijana 200 Burchielli, Rosaria 274, 276 Bussemaker, Jet 59, 61, 83, 93, 106, 143 Caragata, Lea 282, 285 Car-Drlje, Milena 74, 139–140 Carr, Marilyn 279, 281 Cazi, Josip 154 Cartier, Marie 308 Chakravarti, Uma 294, 296 Chossudovsky, Michel 178 Ciccia, Rosella 92, 94, 116 Clark, Carol L. 179 Coles, Prophecy 17 Conway, Neil 266 Cooke, Lynn Prince 11, 231, 287 Cornwall, Andrea 296 Dale, Angela 261, 265 Davis, Angela 149 Deacon, Bob 179 Delsen, Lei 262, 264–265 Deven, Fred 110, 194 Dimitrov, Georgi 323 Domosh, Moni 277, 279, 287

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Dragoš, Saša 327

Fussell, Elizabeth 36

Dragoš, Srečo 325 Drew, Eileen 260, 268 Dunaway, Wilma A. 39, 275 Duvander, Ann-Zofie 110 Đulić, Goran 329, 332 Ebert, Teresa L. 49–50 Edwards, Hodee 159 Edwards, Linda N. 280 Ehrenreich, Barbara 77 Eisenstein, Zillah 37, 150, 152 Ellingsoeter, Anne Lise 84 Emerek, Ruth 260, 268 Engels, Friedrich 18, 25, 26, 149–150, 153, 165, 171–174

Gerk, Stana 54 German, Lindsey 154 Gibbs, David N. 178 Gilpin, Lyndsey 100, 104 Ginn, Jay 262, 270 Glass, Christy 184–189, 204 Gornick, Janet C. 79, 90, 92, 95, 98, 99 Gough, Jamie 41 Griffin, Penny 297 Guerrina, Roberta 313 Gupta, Vipin 288 Gurstein, Penny 286

Fine, Ben 39, 42, 150, 153, 157, 162–165, 232, 258, 265

Haas, Linda 231, 239 Hacler, Tina 327–328 Harman, Chris 38 Harris, Andrew T. 41 Harris, Anita 312 Hartmann, Heidi 150, 152, 162 Heinen, Jacqueline 184, 204, 216 Hemerijck, Anton 108 Henninger, Annette 109, 159–160, 249–250 Herod, Andrew 280, 284, 286 Holdsworth, Clare 261, 265 hooks, bell 15 Horn, Daniel 178–179

Fodor, Eva 145, 178–179, 184–189, 204, 226

Ivančič, Angelca 56, 139

Engster, Daniel 78, 82 Esping-Andersen, Gøsta 77, 92 Evertsson, Marie 110 Fagan, Colette 264, 272 Faludi, Susan 17 Faricellia Dangler, Jamie 276–278 Federici, Silvia 31, 34, 40, 46 Ferguson, Susan 171 Finch, Naomi 80, 98

Fraser, Nancy 41, 47–48, 150 Freedland, Mark 261, 264, 270 Frericks, Patricia R. H. 160

Jenko, Miha 326 Jeraj, Mateja 53–55

Fuchs, Maximilian 262, 271

Jogan, Maca 12, 132, 312

368

KAZALO IMENA

Kahn, Alfred J. 79, 82, 85–88 Kalantaridis, Christos 278 Kalíšková, Klára 69 Kamat, Sangeeta 294 Kamerman, Sheila B. 79, 82, 85–88, 90, 95, 108 Karim, Lamia 293, 294–295 Karu, Marre 234 Kašić, Biljana 310 Keating, Christine 292, 294 Keck, Wolfgang 112 Kesić, Stojan 154 Kersbergen, Kees van 59, 61, 83, 143 Kilkey, Majella 65, 69, 115 Kilpatrick, Claire 261, 264, 270 Kispeter, Erika 226 Klement, Carmen 263 Kolontaj, Aleksandra Mihajlovna 149–151, 171, 173–174 Konrad, Michael-Franz 212 Korintus, Marta 195–197, 231 Košak, Klemen 267 Koucorková, Jiřina 178, 191, 207 Kresal Šoltes, Katarina 272 Kukovec, Sonja 64 Laulom Sylvaine 268, 271 Lausten, Mette 236, 238 Leibetseder, Bettina 245–248, 253, 257–258 Leitner, Andrea 107, 109, 242, 248 Leitner, Sigrid 58, 77, 81, 83, 86, 90–91, 94, 97, 106, 240 Lenjin, Vladimir Iljič 53, 149–151, 171, 173–174

Levenburg, Nancy L. 288 Lewis, Jane 93, 108, 184 Lister, Ruth 16, 20–21, 31, 34, 115, 117 Lobodzinska, Barbara 230 Mahon, Rianne 242–244, 246, 303–304 Maier, Robert M. 160 Mandell, Reid Betty 185 Marlow, Susan 292 Marx, Karl 149–150, 165, 275–278, 281 Marx Ferree, Myra 18, 24, 43 Matysiak, Anna 88, 113 McIntosh, Mary 25, 38, 41–46 McNally, David 171 Mekina, Borut 320 Meyers, Marcia K. 79, 86, 142, 202, 211 Mies, Maria 15, 23, 29, 31, 35–37, 49 Miklič, Gregor 178 Mlakar, Petra 221 Moi, Toril 20 Montanari, Ingalill 66, 70 Morel, Nathalie 58, 63, 240, 243–244, 300 Moshenberg, Daniel 277 Moss, Peter 110, 194 Mulholland, Kate 288, 290 Neff, Gina 291, 295–296 O’Brien, Margaret 101–102 O’Hagan, Clare 306, 308–309

369

RESTAURACIJA KAPITALIZMA

O’Reilly, Jacqueline 264, 272 Olafsdottir, Sigrun 99 Orešić, Boris 302–303, 305, 307–310 Ortner, Susan 21 Osborne, Irene 157

Rubery, Jill 263, 269, 273 Rudolph, Brigitte 263 Rudolph, Hedwig 143, 204, 211, 214 Runyan Sisson, Anne 150 Rupnik Ženko, Veronika 301

Oštrbenk, Nina 252 Pascall, Gillian 184 Pateman, Carole 15–16, 18, 20, 23, 25, 31, 47–48 Perrons, Diane 267, 310 Peterson, Spike V. 32, 182 Petras, James 291 Pfau-Effinger, Birgit 108, 212–213, 232 Pinchbeck, Ivy 26 Pivarnyik, Balázs 319, 321 Plantega, Janneke 262 Poje, Andreja 287 Pollack, Shoshana 101 Popovich, Nadja 167 Prügl, Elisabeth 281–282 Ramas, Maria 41 Rauch, Dietmar 76, 84, 90 Ray, Rebecca 100, 107, 239 Redmond, Gerry 185–186, 188 Rich, Adrienne 17, 22 Roberts, Dorothy E. 17 Robila, Mihaela 209, 224 Roksandić, Metka 287 Rosenberg, Dorothy J. 62, 121, 179, 212 Rostgaard, Tine 231–232, 236, 238–239

370

Sainsbury, Diane 29, 58–62, 66–69, 76, 81, 83–85, 89, 114, 143–144 Saraceno, Chiara 112 Sauer, Brigitte 308 Saxonberg, Steven 69, 183–184, 186, 190–192, 202, 206–207, 216, 238 Schier, Michaela 278–279, 281 Seager, Joni 277, 279, 287 Seccombe, Wally 19, 22, 40, 44 Seifert, Lewis C. 19 Sever Šeni, Nikola 280 Shaffer, Harry G. 210–211 Sharp, Rhonda 102 Simmons, Colin 278 Simonoton, Deborah 19 Simsič, Dunja 62 Sirovátka, Tomáš 69, 183–184, 186, 190–192, 202, 206–207, 216, 238 Smidt, Maike 108, 212–213, 232 Smith, Mark 266 Soguel, Dominique 320–321 Sowa, Agnieszka 323 Spakes, Patricia 103 Stiplovšek, Miroslav 154 Strohsack, Boris 227 Stropnik, Nada 73–74, 195–197, 217–218, 231

KAZALO IMENA

Sturges, Jane 266

Wroblenski, Angela 107

Szalma, Ivett 88, 93, 113 Szelewa, Dorota 76, 81, 86 Szikra, Dorottya 321

Young, Marion Iris 150–152, 165, 169, 171

Tassie, Jane 278, 283

Yuval-Davis, Nira 15, 21, 50

Teplova, Tatyana 192–193, 208–209, 214, 226

Zelizer, Viviana A. 41

Thévenon, Olivier 78

Zetkin, Clara 149

Youngs, Gillian 49

Tietze, Wolfgang 211 Tomšič, Vida 7, 24, 27, 37, 54–55, 71–72, 74, 123–124, 127–135, 142, 174, 208, 214–215, 221–223, 257, 312 Trui, Jacqui 177 Turčin, Kristina 200, 219, 329–331 Virant, Milojka 145 Visser, Jelle 266, 268 Vogel, Lise 16, 30, 149–153, 170–174 Walby, Sylvia 63, 150, 153, 163, 265, 270 Warner, Michael 312 Wator, Monika 184, 204, 216 Webber, Gretchen 265, 269 Welte, Heike 76 Wenger, Morton 32 Wichterich, Christa 22, 32, 81, 166, 276 Williams, Christine 265, 269 Wilson, Tamar Diana 12, 32, 289, 293, 296 Wöhl, Stefanie 308 Wolchik, Sharon 210

371

O autorici Lilijana Burcar zaposlena je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje predaje američku i englesku književnost s naglaskom na njezinoj društveno-političkoj situiranosti. Bavi se feminističkom teorijom i rodnim studijima, postkolonijalnom teorijom i neokolonijalnim studijima, socijalističkom misli te borbom protiv kapitalističkog društva eksploatacije. Autorica je knjige Novi val nedolžnosti v otroški literaturi: Kaj sporočata Harry Potter in Lyra Srebrousta? (Novi val nevinosti u dječjoj književnosti: Što nam poručuju Harry Potter i Lyra Belacqua?, Sophia, 2007.) te sveučilišnog udžbenika American Literature in Its Socio-Political Context (Američka književnost u društveno-političkom kontekstu, Filozofski fakultet, 2014.).