Ponizni život i gorka Muka našeg Gospodina Isusa Krista i Njegove Blažene Majke zajedno s tajnama Starog zavjeta, po vizijama časne Anne Katharine Emmerick (Dio 3) [4/3] [PDF]

Zitiervorschau

Ponizni život i gorka Muka NAŠEG GOSPODINA ISUSA KRISTA I NJEGOVE BLAŽENE MAJKE zajedno s tajnama Starog zavjeta, po vizijama časne Anne Katharine Emmerick, kako je zapisao u žurnalu Clemens Brentano,

uredio,

Vrlo poštovani C. E. Schmöger, C. SS. R.

Dopuštenjem superiora njegova reda i dozvolom vrlo časnog biskupa biskupije Ratisbona (Regensburg)

(Izdano 1914., u New Yorku; The Sentinel Press)

-Tom 3-

/Isusovo javno djelovanje/ (Od druge Pashe do povratka s Cipra)

Na veću slavu Presvetog Trojstva i na spas svih koji žele otvoriti srce Gospodinu, s engleskog preveo - Milan Šapina

OD DRUGE PASHE DO POVRATKA SA CIPRA 1. Isus u Betaniji i Jeruzalemu

Oko tri sata od Betanije, ali još uvijek u pustinji, bijaše jedna čvrsta pastirska koliba, a njeni stanari većinom ovisiše o Lazarovoj darežljivosti. Do ovoga boravišta došla je Magdalena s jednom pratiljom, kako bi susrela Isusa. Pratilja bijaše Marija Salome, Josipova rođakinja. Magdalena je pripremila nekakav obrok za Isusa.

Kad se Isus približavao, ona mu požuri u susret, pade nice pred njega i obgrli mu noge. Ovdje je Isus ostao vrlo kratko, te nastavi do Lazarova gostinjca, koji bijaše oko sat od Betanije. Dvije su se žene vratile doma, i to drugim putem. U tom gostinjcu Isus nađe učenike, koji su se baš vratili s misija u koje ih je otposlao. Drugi su došli kasnije, a u Betaniji se svi ponovo sretoše. Isus nije išao kroz Betaniju, nego je u Lazarovo imanje ušao na stražnji ulaz. Kad je došao, svi izjuriše van u dvorište, kako bi ga dočekali. Lazar mu opra noge, te nastaviše šetati po vrtovima. Isus pozdravi i žene zaogrnute u velove.

Isusovu je dolasku prethodio vrlo potresan događaj. U isto vrijeme kada se Isus pojavio, doveli su četiri janjeta, predodređena za Pashalne svečanosti. Odvojili su ih od stada, te uveli u mali travnati park. Ovdje su bile Blažena Djevica i Magdalena, te njih dvije spletoše vjenčiće koje natakoše na vrat janjaca. Isusov je dolazak bio baš prije početka Šabata, pa ga je Isus slavio s obitelji u dvorani. Isus je bio vrlo ozbiljan. Čitao je odlomke određene za Šabat, te ih poslije objašnjavaše. Tijekom večere, Isus je govorio o Pashalnom jaganjcu i o svojoj budućoj Muci.

Malo prije Šabata, u Jeruzalemu je izbio ustanak, ali još nije bilo nasilja. Na jednom zidnom uzvišenju tvrđave Antonija, stajaše Pilat, opkoljen svojom gardom, a sav se narod okupio na trgu dolje ispod njega. Tvrđava Antonija bijaše građena na istaknutoj stijeni sjeverozapadnog ugla Hrama. Kad biste izišli iz Pilatove palače i krenuli lijevo, te prošli kroz trijem, iza mjesta bičevanja, tvrđava bi bila lijevo od Hrama.

Pred narodom su čitane nove Pilatove naredbe, koje se ticahu Hrama. Prvo, porez će biti iskorišten za izgradnju akvadukta, kako bi se dovela voda do velike tržnice i do Hrama. Drugo, postoje zahtjevi za dodjelom izvjesnih časti, titula i žrtava, u čast cara.

Iz naroda se odmah začuju glasni uzvici, posebno s mjesta gdje su bili okupljeni Galilejci. Još uvijek nije bilo nasilja. Pilat se obrati narodu i izreče neke prijetnje, te im dade vremena za razmišljanje. Na to se u narodu još više povećaše mrmljanje i srditost. U tajnosti su istinski podstrekači ustanka bili Herodovci, premda ih za takvo nešto nitko nije mogao optužiti. Herodovci su držali Judu Gaulona pod svojom vlašću, a on je pak imao cijelu sljedbu Galilejaca pod svojom komandom. On im je stalno govorio protiv odavanja počasti caru, te je poticao njihovu žeđ za slobodom, a sve pod izlikom religijskog žara. Herodovci bijahu točno isti kao naši masoni i druga današnja tajna društva. Poticali su nesvjesnost svjetine, koja nije ništa razmišljala, zbog svoga žara koji ju je nosio, sve dok ne budu platili cijenu u vlastitoj krvi.

Na Šabat je Isus poučavao u Lazarovoj kući, a poslije svi iziđoše prošetati po vrtovima. Isus je govorio o svojoj Muci, te je otvoreno rekao da je on Krist. Te riječi kod njegovih slušatelja podigoše poštovanje i divljenje prema njemu, dok su Magdalenina ljubav i kajanje dostigli vrhunac. Svugdje je slijedila Isusa, sjedila mu kraj nogu, stajala i čekala ga posvuda. Samo je o njemu razmišljala, samo njega gledala, samo je znala za svoga Otkupitelja. Isus joj se često obraćao riječima ohrabrenja. Magdalena se uistinu uvelike promijenila. Njeno su držanje i pojava još uvijek bili dostojanstveni i otmjeni, premda joj ljepota bijaše nagrizena pokorom i suzama. Skoro stalno je sjedila sama u svojoj maloj pokorničkoj sobici, a često je radila i najteža i najponiznija djela milosrđa prema sirotinji i bolesnicima.

Te je večeri priređena velika gozba. Na njoj bijahu svi prijatelji iz Jeruzalema, kao i svete žene. Također sam tamo vidjela Helija iz Hebrona, udovca jedne od Elizabetinih sestara, a on je na Posljednjoj večeri bio domaćin i poslužitelj Isusov. S njim bijahu njegov sin, Levit, koji je sad posjedovao Krstiteljevu očinsku kuću, te njegovih pet kćeri, sve Esenke i sve neudane.

Lazar i njegova obitelj bijahu prisni s Isusom i njegovima, bijahu istinski prijatelji. Svojim imanjem i stanjem, postali su snažni pomagači i podržavatelji Zajednice.

Sutradan ujutro, oko deset sati, Isus ode s apostolima i s oko trideset učenika preko Maslinske gore, prođe kroz Ofel i dođe do Hrama. Svi su bili odjeveni u uobičajenu smeđu vunenu tuniku, što je bilo uobičajeno kod Galilejaca. Jedino je Isus dodao široki pojas, na kojem bijahu ispisana slova. Isus nije privlačio pažnju, budući su se takve slične grupe Galilejaca mogle sresti na svakom koraku.

Približavao se blagdan. Oko grada bijahu brojni šatori i sjenice, a gomile ljudi motaše se posvuda. Isus je u prisutnosti svojih učenika skoro sat vremena poučavao u Hramu. Skupio se velik narod. Tamo bijaše nekoliko učiteljskih stolaca (katedri), a sa svih je netko propovijedao. Svi su bili tako zauzeti pripremama za Pashu, a i posvuda ste mogli čuti mrmljanja protiv Pilata, tako da nijedan glavar svećenički nije zamijetio Isusa. Ali, ipak su mu prišli neki beznačajni zlobni Farizeji, te ga upitaše kako se usuđuje doći amo, i koliko će sve to trajati, dodavši da će oni uskoro stati tome na kraj. Isus im je dao odgovor koji ih je posramio, pa neometano nastavi svoju pouku, nakon čega se vrati u Betaniju, a ujutro se sam povuče na Maslinsku goru.

Danas se na tržnici, pred tvrđavom Antonija, opet okupilo veliko mnoštvo, kako bi raspravljalo s Pilatom. Ali, Pilat je već znao sve što će mu kazati, jer je među njima imao svoje uhode i prerušene vojnike. Herodovci su uzbunili Judu Gaulona i njegove sljedbenike, a oni neustrašivo stadoše pred Pilata i rekoše mu da bi trebao odustati od svojih namisli posezanja za hramskim blagom. Budući su mnogi od njih govorili raskalašenim riječima, Pilat naredi svojoj straži da ih odmah napadne, pa ih pedesetak zarobiše. Ali odmah se ostatak rulje odupro, oslobodivši zarobljenike, pa se svi razbježaše. Tijekom ove gungule, bijaše ubijeno nekoliko rimskih vojnika i pet mirnih Židova. Ovaj je događaj samo povećao opće nezadovoljstvo. U to vrijeme i Herod bijaše u Jeruzalemu.

Sutradan ujutro, Isus sa svojim učenicima opet ode do Hrama. Sad je njegova prisutnost bila poznata, pa su ga u Hramu očekivali ljudi sa svojim bolesnicima, poredani u špalir, kroz koji je morao proći. Već na svom putu u Hram, dok se penjao na Sion, jedan čovjek, koji je patio od vodene bolesti, bi donijet na nosiljci pred Isusa. Isus ga izliječi, a u Hramu izliječi neke koji su patili od kostobolje i drugih bolesti. Radi ovih ozdravljenja, Isusa je pratilo veliko mnoštvo naroda.

Dok se približavao Hramu, gdje su ostali bili zauzeti čišćenjem i pripremama mjesta određenima za sutrašnje klanje janjaca, Isus prođe kraj čovjeka kojega je ozdravio kraj bazena Betsaida, a koji je tamo radio kao najamnik. Isus se okrenu k njemu i reče: 'Evo, ti si ozdravljen, ne griješi više, da te što zgorega ne snađe.' Ovaj je čovjek bio svima dobro poznat, a njega su poslije salijetali pitanjima, tko ga je to izliječio na Šabat. Ali, on nije poznavao Isusa, a sad ga je ovdje vidio po prvi put u životu. Sad je međutim, pohitao obavijestiti Farizeje koji su prolazili pokraj, da je Onaj ovdje, koji je jučer izvodio onolika čudesa, onaj koji ga je na Šabat izliječio kod bazena Betsaida. Budući je izlječenje ovoga čovjeka izazvalo kod Farizeja veliku uzbunjenost, Farizeji su jako nastojali dokazati da je Isus prekršio Šabat, pa su u tome sad našli novi razlog žalbe protiv Isusa.

Farizeji se okupiše oko Isusove katedre, pa mu opet iznesoše stare razloge o kršenju Šabata. Međutim, taj dan ne bijaše nikakve posebne strke, prema su bili izuzetno bijesni.

U Hramu je Isus pred velikom publikom poučavao dva sata. Tema mu bijaše Pashalna žrtva. Reče da njegov Nebeski Otac ne želi više krvnih žrtava od njih, nego traži pokajničko srce, a Pashalno janje je samo simbol jedne beskrajno veće Žrtve, koja će se uskoro ispuniti. Mnogi od njegovih zlobnih neprijatelja iz redova Farizeja, istupiše i raspravljaše se s njime, grdeći ga. Između ostaloga, prezrivo ga upitaše, hoće li im Prorok učiniti čast i blagovati Pashalno janje s njima. Isus odgovori: 'Sam je Sin Čovječji Žrtva za vaše grijehe!'

U Jeruzalemu bijaše i onaj mladić koji je rekao Isusu da bi prvo trebao pokopati svog oca, a na to mu je Isus odgovorio: 'Pusti neka mrtvi pokapaju mrtve!' On je Farizejima ponovio ove Isusove riječi. Sad su ga pak oni prekoravali zbog tih riječi, upitavši ga što je time mislio. Kako jedan mrtvac može pokapati drugoga? Isus im odgovori rekavši, da tko god ne slijedi njegova učenja, ne čini pokoru i ne vjeruje u njegovu misiju, nema života u sebi, pa je očito mrtvac. Tko god više cijeni bogatstvo i imanja od spasenja, tko god ne slijedi njegove nauke i ne vjeruje u njega, nema života u sebi, mrtav je. Takav je i karakter toga mladića. Želio je doći pod uvjetima, brinulo ga je nasljedstvo od njegova starog oca, htio ga je strpati u starački pansion. Stremio je mrtvom nasljeđu, pa stoga nije mogao imati udjela u Isusovu Kraljevstvu i vječnom životu. Zbog toga mu je Isus rekao, neka mrtvi pokapaju mrtve, a on neka se okrene životu.

Isus je nastavio poučavati na ovaj način, nekoliko puta prekorivši Farizeje radi njihove tvrdokornosti. Ali kad je upozorio svoje učenike da se čuvaju kvasca Farizejskoga, te kad je ispričao prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru, Farizeji postadoše tako razjareni, da su podigli veliku gungulu. Isus je bio prisiljen izgubiti se u mnoštvu i nestati, inače bi ga uhitili i zatvorili.

Tijekom dana su kraj zdenca nekoliko puta prali četiri mala janjeta koja su bila predodređena za klanje i Pashalno blagovanje u Lazarovoj kući, te su ih ukrasili cvijećem. Navečer su ih odveli do Hrama. Svako je janje imalo oko vrata vjenčić i ceduljicu, na kojoj je pisalo ime i znak gospodara obitelji kojoj pripada. Kad su ih još jednom oprali, odveli su ih u prekrasne travnate obore, koji bijahu na hramskom brdu oko Hrama. Cijelo je Lazarovo domaćinstvo danas činilo pročišćenje. Sam je Lazar donosio vodu koja će se koristiti kod pripreme beskvasnih kruhova, a često je sa slugom išao iz sobe u sobu. Sluga je nosio svjetlo, a Lazar je malo počistio kutove soba. To je bila ceremonija, nakon čega bi sluge i djevojke sve pomele. Također su oprali sve posuđe i druge stvari, koje će koristiti kod pripreme beskvasnih kruhova. Sve je ovo bilo simbol čišćenja starog kvasca.

Šimun, Farizej iz Betanije, već je prije posjetio Isusa. Ne tako davno, dobio je gubu, ali sad je izgledao puno zdravije. Bio je plahi Isusov sljedbenik. Čovjek koji je izliječen kod bazena Betsaida, požuri do Betanije i tamo je bio gdjegod je očekivao da će naći Isusa. Govorio je svim Farizejima koje bi susreo, da je Isus taj koji ga je ozdravio. Očito su odlučili uhvatili Isusa u stupicu i maknuti ga.

Nekoliko sam puta vidjela Isusa kako ide s učenicima i drugim prijateljima po Maslinskoj gori, dok su iza njih, na izvjesnoj udaljenosti išle Marija, Magdalena i druge žene. Vidjela sam kako učenici trgaju klasje žita i kako ga trljaju u rukama, te tu i tamo jedu plodove i bobice s grmlja. Isus je davao kratke pouke o molitvi, upozoravao ih protiv licemjernosti u molitvi, te im puno puta ponovio što je prije govorio. Također ih je savjetovao da uvijek neprekidno mole i stupaju u Božjoj prisutnosti, u Njegovoj i Njegova Oca.

2. Pasha u Lazarovoj kući

Kod ove Pashe, janjad za žrtvovanje, nije u Hramu klana tako rano, kao što je to bilo kod Isusove Muke, kada je klanje janjadi započelo oko 11 i 30, u isti onaj čas, kada je sam Isus obješen na Križ. Tog je dana bio petak, a zbog približavanja Šabata, pripreme su počele ranije. Međutim, kod ovogodišnje Pashe, klanje su započeli oko 15 sati. Fanfare su zatrubile, sve je bilo spremno, a narod je ulazio u Hram po skupinama. Brzina i red kako je sve izvođeno, stvarno je bila za divljenje. Premda je gužva bila ogromna, ipak nitko nije prepriječio susjedu put. Svatko je imao dovoljno mjesta za ući, zaklati žrtvu i povući se. Četiri janjca od Lazarove obitelji bijahu zaklana od četvorice ljudi, koji su predsjedali stolovima, naime, bijahu to: Lazar, Heli iz Hebrona, Juda Barsaba i Helijakim, koji bijaše sin Marije Helijeve i brat Marije Kleofine.

Janjce su privezali na kolac, koji je pri vrhu imao poprečni štap, pa se je imalo dojam da je janje razapeto na križ. Pekli su ih u pećnici, tako da su ih držali okomito. Iznutrice, srce i jetra bijahu potpuno uklonjeni iz janjadi, ili bijahu pričvršćeni na

gornji kraj ražnja, kraj glave. Betfaga i Betanija bijahu priznate kao dijelovi Jeruzalema, pa je stoga blagovanje Pashalnog janjeta bilo dozvoljeno i u njima.

Uvečer, kad je započinjao 15-ti Nisan, započinjalo je blagovanje Pashalnog janjeta. Svi su bili opasani, na nogama im nove sandale, svatko je u ruci držao štap. Započinjali su pjevanjem psalama 'Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov' i 'Blagoslovljen Gospodin.' Stolu su prilazili u parovima, s uzdignutim rukama, pa bi kraj stola stali jedan nasuprot dugoga. Za stolom gdje je Isus sjedio s apostolima, stolom je ravnao Heli iz Hebrona. Lazar je bio sa svojom obitelji i prijateljima. Učenici su sjedili za trećim stolom, a ravnao je Helijakim, a Juda Barsaba je imao čast biti ravnatelj četvrtog stola. Na ovoj Pashi bijaše 36 učenika.

Nakon molitve, pred svakog ravnatelja bijaše donijet kalež vina. On ga blagoslovi, malo ispi, te pošalje drugima u krug. Nakon toga je ravnatelj oprao ruke. Na stolu bijaše Pashalno janje, zdjela s beskvasnim kruhom, zdjela smeđeg sosa, još jedna s juhom, te treća napunjena grančicama gorka zelja, a u četvrtoj bijaše zeleno bilje, tako aranžirano, kao da je živo, kao da raste uspravno iz zemlje. Ravnatelj svakog stola raskomadao bi janje, te posluživao goste uokolo stola. Svi su jeli brzo i hlapljivo. Sa stručka zelenog bilja otkidali bi grančice i umakali ih u juhu, te ih tako jeli. Tad bi ravnatelj razlomio jedan beskvasni kruh, a jedan bi mali zalogaj stavio pod stolnjak. Sve je činjeno vrlo hitro, popraćeno molitvama i čitanjem odlomaka iz Pisama. Gosti su stajali oslonjeni o sjedala. Kalež je još jednom kružio, a ravnatelj opet opra ruke, te položi mali svežanj gorka zelja na zalogaj kruha, umoči i pojede, a svi gosti slijeđaše njegov primjer.

Janje su morali cijelo pojesti. Kosti su očistili noževima od slonovače, oprali ih, te na kraju spalili. Nakon još malo pjevanja psalama, gosti počinuše uz stol kao uobičajeno, te nastave jesti i piti. Za ovaj su dan domaćini iznijeli sve vrste najljepšeg posuđa, a radost i veselje posvuda vladaše. U Lazarovoj kući, svi koji su jeli, imali su lijepe tanjure. Međutim kod Isusove Posljednje večere, tanjuri bijahu oblutci od kruha, na kojem bijahu utisnuti razni likovi. Bili su poslagani u udubljenja izdubena uokolo po stolu.

Tijekom Pashalne večere i žene su stajale dok su blagovale, a i one bijahu odjevene za put. Pjevale su psalme, ali nisu sudjelovale u ceremonijama. Svoje janje nisu same komadale, već su im porcije dodavane s nekog drugog stola. U pokrajnjim prostorijama blagovaonice, bijaše velik broj sirotinje, koja je također jela svoje Pashalno janje. Sve je troškove pokrio Lazar, a usto ih je još i darivao.

Tijekom večere, Isus je poučavao i objašnjavao. Ispričao je jednu dirljivu pouku o vinogradu, o njegovu uzgoju, o istrebljenju rđavih loza, o sađenju boljih mladica, o čišćenju mladica nakon svakog novog rasta. Tad se okrene učenicima i apostolima te im reče, da su oni mladice o kojima je govorio, a da je Sin Čovječji Istinski Trs, te da oni moraju ostati ucijepljeni u njega. Reče im da kada on bude podvrgnut preši za grožđe, oni moraju nastaviti javno obznanjivati Istinski Trs, naime Njega samoga, a sve loze vinograda moraju činiti to isto. Gosti se nisu razišli sve do kasno u noć. Svi su bili duboko impresionirani i radosni.

Juda Barsaba je bio, s iznimkom Andrije, najstariji Isusov učenik. Bio je oženjen, a obitelj mu bijaše na jednom pastoralnom imanju, u nizu kuća između Mahmetata i Iškariota. Helijakim je također bio oženjen, a živio je na pastoralnom imanju na Ginimskom polju. Bio je puno stariji od Isusa. Isus je rijetko slao ovu dvojicu učenika u te krajeve.

2. Bogati izjelica i siromašni Lazar

u Hramu je blagdan započeo vrlo rano, vrata bijahu otvorena već prije ponoći. Cijelo je mjesto odsijevalo treptajem svjetiljki i lampi. Ljudi su došli prije zore sa svojim darovima zahvalnicama, a to bijahu sve vrste živadi i blaga, koji bijahu za prodaju za Hram. Darove su pregledavali i primali svećenici. Osim stoke, darovi bijahu i u novcu, tkanini, žitu, ulju itd.

Kad je zora svanula, Isus ode do Hrama, a pratili ga učenici, te Lazar sa svojim domaćima i žene. Isus je u Hramu ostao stajali među narodom sa svojom pratnjom.

Svi su pjevali mnoge psalme, svirači su svirali, žrtve se prinosile, a blagoslov je dan tako da je cijeli narod kleknuo. Ljudi su ulazili u skupinama, vrata bi se za njima zatvorila, a nakon što bi žrtvovali, izlazili su na drugu stranu, i tek tad bi druga skupina bila puštena ući. Na taj se način održavao red i nije se stvarala gužva.

Mnogi su, posebno stranci, odlazili do mnogih sinagoga u gradu po blagoslov, te bi tamo pjevali psalme i čitali Pismo. Oko 11 sati nastade pauza kod primanja darova. Mnogi su se ljudi već razišli. Neki su otišli do kuhinja u trijemu za žene, gdje se spremalo meso žrtava, a blagovali su ga u blagovaonicama, gdje bi se i cijele obitelji okupile. Svete su žene ranije otišle natrag do Betanije.

Sve do trenutka u kojem su se darovi prestali primati, Isus je ostao stajati sa svojom skupinom. Ali, kad su hodnici opet otvoreni, Isus ode do velike učiteljske stolice (katedre), koja se nalazila u predvorju pred Svetinjom. Oko njega se okupio silan narod, a među njima i mnogi Farizeji, kao i čovjek koji je bio izliječen kod bazena Betsaida. Već dva dana je taj čovjek svima koje bi susreo, govorio sve što je znao o Isusu, a često bi ponavljao tvrdnju, da tko god može činiti takva djela kao On, mora biti Sin Božji.

Farizeji su mu, istina, branili govoriti, ali nije bilo vajde. Kao i jučer u Hramu, Isus je poučavao vrlo smiono, a Farizeji se bojaše da ih ne uvede u još veću sramotu pred narodom. Budući su zbog blagdana došle skoro sve njihove kolege iz cijele zemlje, sad su skupili sve prijekore i laži koje su imali protiv Isusa, pa odlučiše zgrabiti prvu priliku da ga uhite i osude.

Kad je stoga Isus počeo poučavati, mnogi se Farizeji okupiše oko njega, prekidajući ga brojnim primjedbama i prijekorima. Pitali su ga zašto nije jeo Pashalno janje s njima u Hramu, te je li danas ponudio svoju žrtvu zahvalnicu. Isus im pokaza gospodare gozbe (ravnatelje), koji su za njega učinili tu dužnost. Tad oni ponoviše sve stare optužbe, da njegovi učenici ne obdržavaju stare navade, da jedu neopranih ruku, kradu usput žito i bobice, da Isusa nitko nikada nije vidio kako žrtvuje, da je

šest dana za rad, a sedmi za odmor, a on je ipak izliječio onoga čovjeka na Šabat, te da je Isus prekršitelj Šabata (Subote).

Isus im odgovori žestokim riječima. O žrtvi reče, da je Sin Čovječji sam Žrtva, te da su oni okaljali žrtvu svojom tvrdokornošću i svojim ogovaranjima protiv brata čovjeka. Isus nastavi, Bog ne želi žrtve paljenice, nego čisto srce. Reče da će njihova žrtva doći kraju, ali Šabat će nastaviti postojati. Zaista će opstati, radi čovjekove potrebe, radi njegova spasenja. Šabat je stvoren radi čovjeka, a ne čovjek radi Šabata.

Tad su Farizeji ispitivali Isusa na temu prispodobe o sirotom Lazaru, koju je nedavno ispričao. Prezrivo ga upitaše kako zna tu priču tako dobro, kako zna, što su Lazar, bogataš i Abraham rekli. Da nisi bio s Lazarom u Abrahamovu krilu? Da nisi bio kod bogataša u paklu? Zar se ne sramiš narodu iznositi takve stvari?

Isus ponovo ispriča prispodobu, te pouči o njoj, prekorivši ih zbog njihove zlobe i okrutnosti prema siromasima, njihova samozadovoljstva i opsluživanja praznih formi i običaja, te radi njihova totalna pomanjkanja milosrđa.

Povijest bogatog izjelice pripisao je na njih. Ova je povijest istinita. Do svoje strašne smrti, taj je izjelica svima bio poznat. Ponovo sam vidjela da su bogati izjelica i siromašni Lazar stvarno postojali, a nakon njihove smrti postali su općepoznati po cijeloj zemlji. Ali, nisu živjeli u Jeruzalemu, gdje se je radi njih poslije išlo na hodočašće. Oni su umrli u Isusovim ranim godinama, a o njima se puno više pričalo u pobožnijim obiteljima onoga doba. Grad u kojem su živjeli zvao se Aram ili Amtar, a bio je u planinama zapadno od Galilejskog jezera. Više nisam poznavala cijelu priču do detalja, ali još se dobro ovoga sjećam: bogataš je bio uistinu vrlo bogat. Živio je otmjeno, držao prva mjesta među svojim sugrađanima, bio utjecajan Farizej, vrlo striktan u izvanjskom obdržavanju Zakona. Ali, s druge strane, bio je ekstremno oštar i bezdušan prema sirotinji. Vidjela sam ga kako žestoko prekorava sirotinju svoga mjesta, koja bi mu se obratila za pomoć ili podršku, kao svome mjesnom glavaru. U mjestu je bio i strašno siromašan čovjek zvan Lazar. Bio je sama mizerija, po cijelom

tijelu pun čireva, ali istovremeno, ponizan i strpljiv. Željan kruha, sam je odšepao do bogataševe kuće, kako bi ga molio, neka mu pomogne bar malo ublažiti tu njegovu čamotinju.

Bogataš je nauznak počivao kraj stola i pijančevao, ali Lazar bijaše žestoko odbijen kao nečist. Lazar je legao na prag bogataševe kuće, moleći bar za mrvice što padaju s bogataševa stola, ali nitko mu nije davao čak ni to. Čak su i psi bili milosrdniji, jer su mu lizali čireve, što znači, da su pogani puno milosrdniji od Židova. Nakon što je Lazar umro najljepšom i poučljivom smrću, umro je i bogataš, ali njegova je smrt bila strašna. Kad bi se prošlo kraj bogataševa groba, začuo bi se glas strave. Poslije ovoga, svuda se po zemlji pričalo o ovim dvjema smrtima.

Isus je završio ovu prispodobu opisivanjem skrivene istine, inače nepoznate narodu, ali Farizeji ga ismjehivaše, pitajući ga, nije li možda bio s Lazarom u Abrahamovu krilu, kad je tako dobro čuo sve što govore. Budući je bogati izjelica bio vrlo striktan u obdržavanju svojih religijskih dužnosti, to je posebno iritiralo Farizeje, jer su shvatili da Isus aludira na njih, ali i zbog toga, jer se u paraboli aludiralo kako Farizeji ne slušaju Mojsijev zakon i Proroke. Isus im jasno reče, da tko god njega ne bude slušao, taj ne sluša ni Proroke, jer Proroci su govorili o Njemu. Tko god ga ne bude slušao, ne sluša ni Mojsija, jer Mojsije je govorio o njemu. A, čak i da mrtvi ustanu, oni ne bi povjerovali njihovu svjedočanstvu o Isusu. Ali, mrtvi će uistinu i ustati, i svjedočiti o njemu (ovo se dogodilo slijedeće godine, u tom istom Hramu, u vrijeme Isusove smrti), ali ipak oni, Farizeji, neće povjerovati. Isus nastavi, i sami oni će jednog dana ustati, a On će ih suditi. Sve što činim, moj Otac čini u meni, čak i do uskrsnuća mrtvih.

Isus je također govorio o Ivanu Krstitelju i njegovu svjedočanstvu, koje Njemu nije ni trebalo, budući njegova djela svjedoče uvjerljivije i više o njegovoj misiji, a sam Njegov Otac daje svjedočanstvo o tome. Ali, oni ne poznaju Boga. Oni bi htjeli biti spašeni Pismima, pa ipak ne drže zapovijedi koje pišu u tim Pismima. Isus reče, ja neću iznijeti tužbe protiv vas, nego će to učiniti Mojsije, koji je pisao o meni, a kojemu vi ne vjerujete, ali vjerovati ćete.

Usred neprestanih prekidanja, Isus nastavi poučavati o mnogim stvarima. Napokon Farizeji postadoše tako bjesni da su vikali kao ludi, natiskaše se oko njega, te poslaše po hramsku stražu da ga uhiti. Kad je gungula dostigla vrhunac, nenadano postade tako mračno, Isus pogleda u nebo i reče: 'Oče, posvjedoči za svoga Sina!' Odmah tamni oblak prekri nebo, a začu se jaki glas kao grmljavina, a ja sam čula zastrašujuće probadajući glas, kako odjekuje po građevini: 'Ovo je Moj Ljubljeni Sin, u njemu mi sva milina!' Isusovi neprijatelji ostadoše zapanjeni i nijemi, te prestrašeno buljiše u nebesa. Ali učenici, koji su stajali u polukrugu iza Isusa, počeše se micati i tiskati oko njega. Tako okružen, Isus nastavi prolaziti, bez ikakvih daljnjih zlostavljanja, po sad otvorenom prolazu kroz svjetinu, te iziđe na zapadnu stranu Hrama. Isus je napustio grad kroz gradska vrata blizu Lazarove kuće. Nastavili su hodati, malo dalje na sjeverozapad, do Rame.

Učenici nisu čuli glas u Hramu, čuli su samo grmljavinu, jer njihov čas još ne bijaše došao, ali najbjesniji Farizeji su ga čuli. Kad se narod opet smirio, Farizeji nisu komentirali ovaj događaj, nego požuriše i poslaše ljude da zgrabe Isusa. Ali nisu ga mogli naći, pa su Farizeji opet bili ljuti na sebe, što su bili tako iznenađeni i dopustili Isusu da pobjegne.

I u Hramu i u Betaniji u ova dva dana, Isus je u svojim propovijedima, i učenicima i narodu, nekoliko puta napomenuo obvezu da ga se slijedi i da svatko nosi svoj križ za njim. 'Onaj koji želi spasiti svoj život, izgubiti će ga, a onaj koji izgubi svoj život poradi mene, naći će život. Jer što koristi čovjeku da stekne cijeli svijet, a pretrpi gubitak svoje vlastite duše? Tko kod se postidi Sina čovječjega pred ovim preljubničkim i grješnim naraštajem, njega će se posramiti Sin Čovječji kada dođe u slavi Svoga Oca, i platiti će svakome prema njegovim djelima.'

Isus nadoda da ima nekih među njegovim slušateljima koji neće vidjeti smrti, dok ne vide kako u svoj svojoj sili dolazi Kraljevstvo Božje. Na ove riječi mnogi ga ismijaše. Sad ne mogu reći što je Isus time mislio. Riječi u Evanđelju uvijek mi zvuče kao puki naslovi glavnine Isusova nauka, jer njegove propovijedi bijahu puno sadržajnije.

Njegove su propovijedi često trajale satima, a u Evanđeljima su navedene samo kao par redaka.

Stjepan je već bio u Zajednici, s učenicima. Na Pashu, nakon što je Isus izliječio čovjeka u Betsaidi, Stjepan se upoznao s Ivanom, te je nakon toga išao okolo s Lazarom i činio mnoga djela. Bio je vrlo mršav, ljubazan, učenik svetog Zakona. U to je vrijeme, s nekoliko drugih učenika iz Jeruzalema, bio u Betaniji, pa je tako čuo Isusova učenja.

4. Isus u Atarotu i Hadad Rimonu

Iz Rame, Isus s učenicima ode do Tanat-Siloa blizu Sihara. Budući su zbog Pashe u Jeruzalemu svi Farizeji bili odsutni, Isusa su radosno dočekali u Tanatu. U gradu su ostali samo starci i slabi, žene i djeca, kao i pastiri sa svojim stadima. U Rami i Tanatu, vidjela sam ljude kako u linijama idu kroz žitna polja, kose klasje, vežu ga u snopove i odnose na motki u svoje domove i sinagoge. Tu i tamo na poljima kao i u Tanat-Silou, gdje je provodio noć, Isus je poučavao i aludirao na svoj nadolazeći kraj. Sve je pozvao k sebi da potraže utjehu, a govorio je i o Bogu najmilijoj žrtvi, naime, čistu srcu.

Isus nastavi iz Tanat-Siloa do Atarota, sjeverno od planine blizu Meroza, gdje su mu jednom Farizeji donijeli mrtva čovjeka neka ga izliječi. Mjesto je bilo oko četiri sata sjeverno od Tanat-Siloa. Isus je tamo stigao predvečer. Poučavao je na jednom brdu van mjesta, a mnoštvo staraca i žena s djecom ga slijedilo. Svi bolesnici, a i oni koji su se bojali Farizeja, sad dođoše tražiti pomoć i utjehu. Farizeji i Saduceji Atarota bijahu tako ogorčeni na Isusa, da su jednom, kad su čuli da je u njihovoj okolici, zatvorili sva gradska vrata.

Isus je poučavao vrlo žestokim riječima, ali istovremeno s ljubavlju, pa upozori siroti svijet na pokvarenost Farizeja. Nastavio je propovijedati jasnim izrazima o svojoj misiji, o svom Nebeskom Ocu, o progonstvima koja će uskoro nastupiti, o uskrsnuću

mrtvih, o sudu, i o slijeđenju njega. Izliječio je mnoge bolesnike, hrome, od vodene bolesti, slijepe, bolesnu djecu, žene od krvarenja.

Učenici su za svog Učitelja pripremili jedan gostinjac van Atarota, blizu jednog starog dobrodušnog učitelja, koji je tamo stanovao među vrtovima. Isus i učenici opraše noge, malo se pokrijepiše, te otiđoše do sinagoge Atarota kako bi proslavili Šabat. Tamo se već okupilo mnoštvo iz cijele okolice, kao i oni koji su već bili izliječeni. Jedan stari hromi Farizej, koji nije otišao u Jeruzalem, predsjedao je sinagogom. Pravo je podigao atmosferu, premda se on narodu činio kao redikul. Čitanja iz Pisma bijahu o legalnoj nečistoći nakon porođaja djeteta, o gubi, o Elizejevom umnažanju kruha, prvih plodova i mladog žita, te o Naamanovu izlječenju (Levitski zakonik 12-14 2Kraljevi 4, 42 – 5, 19).

Isus je dugo poučavao, kad li se okrenu k mjestu gdje su žene stajale, te pozva k sebi jednu sirotu, invalidnu udovicu. U sinagogu ju je vodila kći, te bi je postavila na uobičajeno mjesto. Nikad joj nije palo na pamet da nekoga zamoli pomoć, premda je sad bila, evo, bolesna 18 godina. Bila je oduzeta od pojasa naviše. Kad bi hodala, gornji bi joj dio tijela bio tako prignut k zemlji, da je skoro mogla hodati na rukama. Dok ju je kći vodila k Isusu, on joj se obrati: 'Ženo, oslobađam te od tvoje ukočenosti!', te položi ruku na njena leđa. Ona se odmah uspravi ravna kao svijeća, te poče hvaliti Boga: 'Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov!' – tad se baci pred Isusove noge, a svi ostali počeše hvaliti Boga.

Ali, jedan deformirani stari nitkov, bijaše jako ljut što se takva stvar dogodila u Atarotu tijekom njegove odsutnosti. Nije se javno usudio napasti Isusa, nego se okrene narodu i s velikom autoritarnošću poče tražiti greške, pa reče: 'Ima šest dana kad smijemo raditi. Tad dolazite da budete izliječeni, a ne na Šabat!' Isus odgovori: 'Licemjere! Zar svatko od vas ne odvezuje svoga vola ili magarca od jasala i na Šabat, te ga vodi na vodu napojiti? A zar ne bi trebala ova žena, kći Abrahamova, biti oslobođena sotonskih veza, koje je vežu, evo, 18 godina?' Ubogaljeni Farizej i njegovo društvo bijahu zbunjeni, dok je narod hvalio Boga radujući se ovom čudu.

Zaista je bilo dirljivo vidjeti kćeri i neke momke koji su pripadali obitelji ozdravljenice, kako izražavaju svoju radost oko nje. Da, svi su stanovnici bili radosni, jer je ozdravila ona, koja je inače voljena i cijenjena u gradu. Bilo je smiješno, ali i žalosno, vidjeti ubogaljena Farizeja, umjesto da moli pomoć za sebe, kako bjesni zbog izlječenja ove pobožne žene. Isus nastavi sa svojim Šabatskim poukama, pa progovori žestokim riječima, koje je već koristio u Hramu, radi Farizejskog prekoravanja, što je izliječio čovjeka na bazenu Betsaida.

Isus je kod učitelja izvan grada proveo noć, a sutradan posjeti dom izliječene žene, koja je inače hranila brojnu sirotinju i davala velike milostinje. Nakon toga Isus u sinagogi završi Šabatske ceremonije, te ode naprijed par sati, do jednog gostinjca blizu Ginima.

Sutradan, on i njegovi učenici otiđoše oko osam sati na sjever, kroz dolinu Ešdrelon, te prijeđoše potok Kišon kod Hadad-Rimona, ostavljajući Endor, Jizrael i Naim nadesno. Rimon je bio, bar jedan sat istočno od Megida, nedaleko Jizraela i Naima, oko tri sata od Tabora, a na jugozapad isto toliko do Nazareta. Bio je to važan i napučen grad, jer su tuda prolazili i vojni i trgovački putevi od Tiberijade do obale. Isus je odsjeo u jednom gostinjcu van grada. Cijelim je putem Isus poučavao, a tu i tamo je ozdravio pastire i drugu sirotinju. Predmet tih pouka bijaše ljubav prema bližnjemu. Zapovjedio je svojim slušateljima da ljube i Samarijce, i sve ljude. Također im je objasnio prispodobu o milosrdnom Samarijcu (Samaritancu).

Isus je u Hadad-Rimonu uglavnom poučavao o uskrsnuću od mrtvih i o sudu. Ozdravio je bolesne. Na pouke je došao silan narod. Narod je bio u Jeruzalemu, ali su stigli dan poslije nego je Isus otišao. Apostoli i učenici su poučavali u okolnim mjestima.

Dan nakon Isusova odlaska iz Jeruzalema, Pilat je zabranio, pod prijetnjom smrću, Galilejcima zelotima da napuste grad, premda su oni to silno željeli. Mnogi od njih bijahu uhićeni kao taoci. Kratko nakon toga, Pilat ih je pustio na slobodu, te im dao

sve ovlasti da žrtvuju u Hramu i onda neka napuste grad. Tog dana oko podne i sam Pilat se pripremao na put u Cezareju. Galilejci koji su bili uhićeni, bijahu jako iznenađeni i veseli radi njihova oslobađanja. Požuriše u Hram prinijeti žrtve okajnice, jer su se osjećali nečistima, jer još nisu prinijeli propisane žrtve.

Bio je običaj ovog dana donijeti sve vrste darova u Hram. Mnogi su kupili stoku te je doveli na žrtvovanje, dok su drugi (a ovi bijahu mnogobrojniji) prodali te stvari, te su novac ubacili u hramsku riznicu. Bogatiji su opskrbili svoje sirote susjede sredstvima za darivanje Hrama. Vidjela sam tri različite kutije za darove, a kraj svake su se davale poduke, dok su vjernici ubacivali svoje darove. Drugi su bili vani, kod mjesta za klanje sa svojim životinjama radi žrtvovanja. Hram je bio prilično krcat, premda ne prekrcat. Vidjela sam na raznim drugim mjestima brojne grupice Izraelaca, poklonjene do zemlje u činu bogoštovlja, ili su stajali, ili bi bili prostrti na tlu, a na glavama im molitveni šalovi.

Blizu jedne kutije za darove, stajao je Juda Gaulon sa svojim sljedbenicima, Galilejcima koje je Pilat prvo zatvorio, pa pustio. Neki od njih bijahu prave bene (lakovjernici), drugi bijahu oruđe Herodovaca. Mnogi od njih bijahu iz Gaulona, ali većina ih bijaše iz Tirze i njene okolice, kao i iz drugih mjesta prepunih Herodovaca. Sad kad su ovi ljudi darivali kao žrtvu novac, zadubljeni u svoje čašćenje, jer se nisu okretali ni lijevo ni desno, vidjela sam kako neki ljudi, njih desetorica, nasrću prema njima. Dok su ovi prilazili, ispod ogrtača su izvukli sablje s tri oštrice, duge kao lakat, te probodoše najbližeg darivatelja. Zrak propara strašan krik. Goloruki ljudi pobjegoše u svim pravcima, goneći one koje sam vidjela kako kleče zamotani u molitvene šalove.

Bijahu to prerušeni Rimljani, udarali su nesmiljeno, te boli svakog koga su stigli. Mnogi od njih probiše se do kutija za darove, proparaše vreće s novcem. Budući nisu uzeli sve, dobar je dio ostao u vrećama. Gungula je bila tako velika, da je značajan iznos novca bio porazbacan po Hramu. Rimljani tad požure do mjesta klanja životinja, te počeše ubijati Galilejce. Vidjela sam

ove rimske vojnike kako pristižu iz svih dijelova građevine, čak uskaču i iskaču kroz prozore. Kad se podigao smrtni hropac i vika, svi koji su bili u Hramu, pobjegoše glavom bez obzira. Mnogi mirni Jeruzalemci bijahu ubijeni u ovoj zbrci, kao i neka sirotinja koja je u predvorju i u nišama zidina prodavala namirnice.

Vidjela sam neke Galilejce u mračnim zakutcima i prolazima, kako se pokušavaju spasiti. Njih je uhvatila i svladala nadmoćna rimska vojska, te im zavrnula ruke. A tad iz suprotna ulaza, u isti taj prolaz, uđe i Juda Gaulon. I on je pokušavao pobjeći. Neki su Galilejci pomislili da je on Rimljanin, pa ga probodoše, usprkos njegovim kricima da je Židov, jer je konfuzija bila tako velika, a i napadači i Galilejci bijahu jednako odjeveni, tako da su svi napadali sve i boli svakoga.

Masakr je trajao oko jedan sat. Sad su u Hram nahrupili žitelji grada naoružani do zuba, na što su se Rimljani brzo povukli i zabarikadirali u svoju tvrđavu Antonija. Pilat je već otišao, garnizon je preuzeo svu vlast u gradu, a sve su ceste i komunikacije prekinute ili su bile pod stražom.

Pogledala sam dolje s vrtoglave visine na jednu stranu Hrama, u uske uličice, te sam tamo vidjela mahnite žene i djecu kako trče od kuće do kuće. Upravo su primili vijest o ubojstvima supruga i očeva, jer je mnoga sirotinja stanovala u blizini Hrama, mali trgovci i nadničari bijahu poklani u toj općoj gužvi. Strka je u Hramu bila strašna, a narod je bježao kud je stigao. Glavari i hramski stražari, naoružani ljudi i Farizeji – svi su se slijevali u Hram. Posvuda su bili mrtvi, krv, razbacane kovanice, dok su ranjeni i umirući stenjali, ležeći na tlu, valjajući se u vlastitoj krvi. Uskoro su došli rođaci onih Jeruzalemaca koji su slučajno ubijeni, te se Jeruzalemom začulo naricanje, uzvici indignacije, bijesa i tjeskobe. Farizeji i Veliki svećenik bijahu užasnuti, jer je Hram bio strašno profaniran (nečist). Svećenici se nisu usuđivali ući od straha da se ne okaljaju od dodira s mrtvacima. Tako je Blagdan naglo prekinut.

Vidjela sam tijela masakriranih Jeruzalemaca umotana u plahte, leže na nosiljkama, a nosi ih uplakana rodbina. Druge su pak uklonili neznatni robovi. Sve ostalo – stoka, namirnice, namještaj i ostalo – sve je moralo biti iznijeto iz Hrama, jer je sve postalo

nečisto. Svi su se povukli, osim straže i radnika. Broj žrtava je bio veći nego onda kad je pao akvadukt. Osim nedužnog naroda, najviše su ubijene pristaše Jude Gaulona, koji su se tako žestoko protivili carskom porezu i doprinosu za izgradnju akvadukta, a nauštrb Hrama i hramske riznice. Baš su ti ljudi najviše rogoborili protiv Pilatovih prijedloga, a oni su ubili i neke rimske vojnike u nekakvoj kavgi. Napadom na njih, dok su bili nenaoružani, Pilat je tako osvetio svoje vojnike, a osvetio se i Herodu radi rušenja akvadukta. Među ubijenima bijahu i mnogi iz Tiberijade, Gaulona, gornje Galileje i Cezareje-Filipove.

5. Preobraženje na gori Tabor

Iz gostinjca blizu Hadad-Rimona, Isus s nekim učenicima ode na istok do Kislot Tabora, koji ležaše u južnom podnožju gore Tabor, oko tri sata od Rimona. Dok je tamo išao, usput su mu se tu i tamo pridruživali neki učenici, koji su se vraćali sa svojih misija. U Kislotu se opet oko njega skupilo neko drugo mnoštvo ljudi, uglavnom putnici koji su dolazili iz Jeruzalema. Isus je poučavao, te je poslije toga liječio. Popodne je poslao učenike da idu desno i lijevo od planine, neka poučavaju i liječe.

Isus se krene uspinjati na goru, a sa sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova starijeg. Uspinjali su se oko dva sata, jer je Isus često zastajkivao kod raznih spilja i spomen mjesta, gdje su se u davnini zaustavljali neki Proroci. Tu je njima trojici objašnjavao skrivene misterije, te bi se s njima zajedno pomolio. Sa sobom nisu nosili namirnica, jer je Isus zabranio da išta ponesu, rekavši da će biti svega i previše.

Pogled s vrha planine bijaše predivan, mogli ste vidjeti cijelu okolicu. Na vrhu gore bijaše velika otvorena zaravan, okružena zidićem i sjenovitim stablima. Tlo je bilo puno aromatičnog bilja i mirisnog cvijeća. Skriven u stijeni, bijaše jedan bazenčić, kod kojeg, kad biste maknuli kamenčić, slično slavini, vidjeli biste čistu i hladnu vodu kako polako žubori. Apostoli opraše Isusu noge, pa onda i svoje, te se osvježiše. Tad se Isus s njima povuče duboko u spilju, a bijaše iza stijene, koja je izgledala kao

vrata spilji. Bijaše to spilja kao na Maslinskoj gori, u kojoj se Isus tako često povlačio na molitvu, a iz spilje se silazilo kao u mali podrum.

Isus je ovdje nastavio svoju pouku. Govorio je o klečanju dok se moli, te im reče, da često moraju žarko moliti s rukama podignutim u zrak. Poučavao ih je o Očenašu, upotpunjujući u neke zazive i navode iz psalama, a oni su ih recitirali u polukrugu oko Isusa u poluklečećem-polusjedećem stavu. Isus je klečao nasuprot njima, naslonjen na stijenu, a s vremena na vrijeme bi prekidao molitvu i poučavao o dubokoumnim stvarima, misterijama stvaranja i o Otkupitelju. Riječi mu bijahu iznimno ljubazne, kao u nadahnuta čovjeka, a učenici bijahu skroz uronjeni u njih.

U početku pouke, Isus reče da će im pokazati tko je on, vidjeti će ga proslavljena, tako da im vjera ne bude kolebljiva, kada ga njegovi neprijatelji budu zlostavljali i izrugivali, kada ga budu gledali u smrtnom hropcu, lišena slave.

Sunce je zašlo, smračilo se, ali, apostoli to nisu primijetili, tako inspirativne bijahu Isusove riječi i vladanje. Isus je postao sjajniji i svjetliji, likovi anđeoskih duhova lebdješe oko njega. Petar ih ugleda, jer je pitanjem prekinuo Isusa: 'Učitelju, što ovo znači?' Isus odgovori: 'Oni služe meni!' Petar je bio potpuno van sebe, ispruži skroz ruke i povika: 'Učitelju, zar mi nismo tu? Mi ćemo ti u svemu služiti!' Isus poče ponovo poučavati, a iz anđeoskih likova i nad apostole, poče se širiti fin miomiris, nebesko blaženstvo i slast.

U međuvremenu, Isus je počeo blistati nadzemaljskim sjajem, sve dok nije postao potpuno proziran. Oko njih, premda je bio mrak, bijaše tako sjajno, da se svaka travka mogla razlikovati, kao da je podne. Tri apostola bijahu toliko ushićena, toliko van sebe, da kad je svjetlost dostigla određeni nivo, moraše prekriti glave, te se baciše na tlo i ostadoše ležati.

Kad sam gledala ovu slavu na vrhuncu, bilo je oko ponoći. Vidjela sam blistavu stazu koja se protezala od nebesa do zemlje, a na njoj anđeoske duhove u raznim korovima, svi stalno u pokretu. Neki bijahu mali, ali perfektna lika. Drugi bijahu više

lica koja zure iz nevjerojatna svjetla. Neki bijahu odjeveni kao svećenici, dok su drugi izgledali kao ratnici. Svaki je imao neku posebnu karakteristiku, koja ih je razlikovala, a iz svakoga je isijavalo neko posebno osvježenje, dašak, moć i svjetlost. Svi bijahu u stalnoj akciji, stalnom kretanju.

Apostoli su bili prostrti licem prema tlu, više u zanosu, nego da su spavali. Tad sam ugledala kako se tri obasjana lika približavaju Isusu, koji bijaše sav u blistanju. Njihovo prilaženje bijaše tako prirodno. Bijaše to kao da čovjek izlazi iz mraka i ulazi na nevjerojatno obasjano mjesto. Dvojica od njih imahu različit lik, neku formu kao da su leševi. Obratiše se Isusu i popričaše s njim. Bijahu to Mojsije i Ilija. Treći lik nije rekao ni riječi. Bio je više nadzemaljski, više duhovan. Bijaše to Malahija.

Čula sam kako Mojsije i Ilija pozdravljaju Isusa, a čula sam i Isusa kako razgovara s njima o svojoj Muci i o otkupljenju. Mojsije i Ilija nisu izgledali staro ni oronulo, kao kad su napustili zemlju. Baš suprotno, bijahu u cvijetu mladosti. Mojsije je bio višlji, ozbiljniji, veličanstveniji od Ilije, a na čelu je imao nešto kao dvije stršeće čvoruge. Bio je odjeven u dugu haljinu. Izgledao je kao odlučan čovjek, kao onaj koji može rezolutno vladati, premda je istovremeno imao i pečat čistoće, pravičnosti i jednostavnosti. Mojsije reče Isusu kako mu je drago da ga vidi, Njega koji je izveo njega i njegov narod iz Egipta, a koji će ih sad još jednom otkupiti. Mojsije je opisao brojne tipove otkupljenja u njegovo vrijeme, te izreče duboko značajne riječi o Pashalnom jaganjcu i Janjetu Božjem.

Ilija je bio skroz drugačiji od Mojsija. Činio se mnogo profinjeniji, ljupkiji, blažeg karaktera. Ali, obojica se vrlo razlikovahu u pojavi od Malahije, jer su se kod obojice mogli vidjeti neki tragovi čovjeka, nešto zemaljsko u formi i liku. Da, bilo je čak i neke obiteljske sličnosti među njima. Malahija je međutim, izgledao skroz drugačije. U njegovu liku bijaše nečega natprirodnoga. Izgledao je kao anđeo, kao personifikacija snage i mira. Bio je više smireniji i duhovniji od ove dvojice.

Isus je s njima razgovarao o svim svojim trpljenjima koja je dosada već podnio, te o onima koja ga još očekuju. Ispričao im je u detalje povijest svoje Muke, točku po

točku. Mojsije i Ilija često izražavaše svoje emocije i radost. Njihove riječi bijahu pune sućuti i utjehe, poštovanja za Spasitelja, neprekinute hvale Boga. Stalno su opisivali razne misterije o kojima je Isus govorio, te hvalili Boga što odvajkada milosrdno postupa sa svojim narodom. Ali, Malahija je samo šutio.

Apostoli podigoše glave, dugo zuriše u Isusovu slavu, te gledaše Mojsija, Iliju i Malahiju. Kad kod opisivanja svoje Muke, Isus dođe do uzvišenja na Križu, raširi ruke i reče: 'Tako će Sin Čovječji biti uzdignut!' Lice okrene prema jugu, bio je cijeli prožet svjetlošću, a odjeća mu blistala nevjerojatno bijelom svjetlošću. Isus, Proroci i tri apostola – svi bijahu uzdignuti iznad tla.

A tad se Proroci odvojiše od Isusa u mrak, Ilija i Mojsije nestadoše prema istoku, a Malahije prema zapadu. Tad Petar, ushićen od radosti, povika: 'Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Napravimo tri sjenice, jednu tebi, jednu Mojsiju i jednu Iliji!' Petar je mislio da im ne treba nikakav drugi raj, jer gdje su oni, bijaše tako slatko i blagoslovljeno. O sjenicama je mislio kao o mjestima za odmor i čašćenje, kao o boravištu svetaca. Ovo je izrekao u deliriju sreće, u stanju ekstaze, bez da je shvaćao što govori.

Kad su se povratili sebi, jedan oblak bijelog svjetla siđe nad njih, kao jutarnja magla koja lebdi nad livadama. Ja sam iznad Isusa vidjela otvorena nebesa i viziju Presvetog Trojstva, Boga Oca kako sjedi na tronu. Izgledao je kao stariji svećenik, a kraj nogu mu bijahu mnoštva anđela i nebeskih bića. Struja svjetla siđe na Isusa, a apostoli čuše glas iznad sebe, kao nježno šaptanje, koji reče: 'Ovo je moj Sin ljubljeni, u kojem mi sva milina. Njega slušajte!' Apostoli od straha popadaše po zemlji. Svladani osjećajem svoje ljudske slabosti, a i slavom koju su promatrali, padoše nice licem prema zemlji. Drhtali su u Isusovoj prisutnosti, u čiju su čast upravo čuli, svjedočenje njegova Nebeskog Oca.

Isus im priđe, dotače ih se, i reče: 'Ustanite, ne bojte se!' Oni ustadoše, te vidješe samo Isusa. Sad je već bilo tri sata ujutro. Zora je već lagano sjala na nebu, a vlažni se zrak polako dizao nad zemljom i oko podnožja gore. Apostoli su zastrašeno šutjeli.

Isus im reče da im je dopustio vidjeti preobraženje Sina čovječjega, kako bi ojačao njihovu vjeru, kako se ne bi pokolebali kada ga vide izručena, radi grijeha svijeta, u ruke grešničke, da se ne sablazne kada budu svjedočili njegovu ponižavanju, te da u to vrijeme mogu ohrabriti slabiju braću. Opet je aludirao na Petrovu vjeru, koji je Božjim nadahnućem, bio prvi od njegovih učenika, koji je prodro u misteriju njegove Božanstvenosti, pa Isus opet progovori o stijeni na kojoj će izgraditi svoju Crkvu. Tad se opet zajedno pomole, te u praskozorje siđoše po sjeverozapadnoj strani gore.

Dok su silazili, Isus progovori o onome što su vidjeli, te im zabrani da ikome o tome govore, sve dok Sin Čovječji ne bude uskrsnuo od mrtvih. Ova ih zabrana pogodi kao grom. Postadoše još plahiji u Isusovoj prisutnosti, više pobožniji, jer su riječi – Njega slušajte – ostavile na njih dojam, pa su se s tugom sjećali svojih prošlih nevjernih postupaka i sumnji. Ali, kako je više svanjivalo, a oni se sve više spuštali, ona predivna impresija, koju su gledali, počinje sve više blijedjeti, pa počeše jedan drugome izražavati svoje čuđenje na Isusove riječi – sve dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih. Što bi to značilo?, pitaše jedan drugoga, jer se o tome nisu usudili ništa pitati Isusa.

Još nisu bili stigli do podnožja gore, kad Isus srete narod sa svojim bolesnicima, koji ga je pošao tražiti. Isus ih je izliječio i utješio. Ali, kad ga ugledaše, ljudi bijahu prestrašeni, jer je bilo nešto neobično, nešto natprirodno i veličanstveno u njegovoj pojavi. Kad se još malo spustio s gore, nađe okupljen narod i učenike koje je jučer poslao u misije u okolicu, te nekoliko pismoznanaca. Ovi su se ljudi vraćali doma s Pashe. Kod svog su logora sreli učenike, te ih dopratili dovde i pričekali s njima Isusa. Isus je vidio da učenici s njima nešto raspravljaju. Kad opaziše Isusa, potrčaše naprijed k njemu i pozdraviše ga, ali bijahu zapanjeni njegovim neobičnim izgledom, jer su zrake njegove slave još uvijek bile oko njega. Učenici su vidjeli po ponašanju trojice apostola, koji su išli iza Isusa, koji bijahu ozbiljniji i plahiji nego obično, da mora da se nešto neobično dogodilo.

Kad je sad Isus ušao u raspravu, jedan čovjek iz Amtara, grada na galilejskom planinskom lancu, mjesta gdje su živjeli siroti Lazar i bogati lakomac, istupi iz naroda,

baci se na koljena pred Isusom, te ga zamoli za pomoć za svog sina jedinca. Dječak je bio mjesečar i opsjednut nijemim zloduhom, koji ga je nekad bacao u vatru, a nekad u vodu, te bi tako tresnuo s njim, da je dječak žestoko plakao od boli. Otac je sa sobom vodio učenike, kada su bili u Amtaru, ali nisu mu mogli pomoći, pa je to baš sad predmet rasprave između njih i pismoznanaca.

Isus im se obrati: 'O nevjerni i preljubnički naraštaju, dokle ću još biti s vama? Dokle ću vas podnositi?', te naredi ocu da mu dovede dječaka. Otac je sad uzbrdo vodio dječaka za ruku. Tijekom putovanja morao ga je ponekad nositi kao ovcu, kad se uhvati za vrat i vuče. Dječak je bio star devet-deset godina. Čim je ugledao Isusa, počeo se žestoko otimati, a demon ga je bacao po tlu, gdje se okretao u strašnim konvulzijama, a pjena mu izlazila na usta. Isus mu naredi da ušuti, a dječak se odmah umiri. Tad Isus upita oca, koliko dugo dječak trpi u ovom stanju. Otac reče: 'Od rana djetinjstva. Ah, ako možeš, pomozi nam! Smiluj nam se!' Isus odgovori: 'Ako vjeruješ, sve je moguće onome koji vjeruje! A otac plačući povika: 'Gospodine, vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!'

Na ove riječi, izrečene glasno, narod koji je ostao plaho stajati na distanci, sad priđe bliže. Isus podiže ruku, u prijeteću pozu k dječaku i reče. 'Nijemi i nečisti duše, zapovijedam ti da iziđeš iz njega i nikada se više ne vratiš u njega!' Zloduh strašno zavrišti na dječakova usta, žestoko ga protrese, te iziđe, ostavljajući dječaka blijeda i bez svijesti, kao da je mrtav. Ljudi su uzalud nastojali povratiti ga svijesti, te mnogi među njima rekoše: 'Mrtav je! Stvarno je mrtav!' Ali, Isus ga uze za ruku, podiže ga zdrava i radosna, te ga odvede ocu s nekim riječima opomene. Otac je u suzama zahvaljivao Isusu, govoreći psalme hvale i slave, a svi ostali blagoslivljahu veličinu Božju. Ovaj se prizor odigrao na oko četvrt sata istočno od tog mjestašca blizu Tabora, gdje je Isus bio i lani, kada je ozdravio gubavog gazdu imanja, onoga koji je poslao svog malog slugu da ga potraži.

Isus tad nastavi svoj put s učenicima. Prođoše pokraj Kane, prijeđoše dolinu toplica Betulije, te stigoše do gradića Dotaina, koji bijaše tri sata od Kafarnauma. Većinom su putovali stranputicama, kako bi izbjegli mnoštvu, koje se vraćalo iz Jeruzalema.

Isus i njegovi učenici su išli u skupinama. Isus je ponekad išao sam, ponekad s ovom ili onom skupinom učenika. Na putu mu priđoše apostoli koji su bili svjedoci njegova preobraženja, te ga ispitivaše o riječima 'Sve dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih'. To ih je stalno kopkalo, te su o tome razmišljali i raspravljali. Svađali su se: 'Pisma stvarno kažu da Ilija mora doći prije uskrsnuća.' Isus odgovori: 'Ilija će uistinu doći i uspostaviti sve stvari. Ali, velim vam, Ilija je već došao, ali ga nisu upoznali, nego su činili s njim što im se prohtjelo, kao što i piše za njega. Tako će isto Sin Čovječji trpjeti od njih.' Isus reče i neke druge stvari, a apostoli shvatiše da je govorio o Ivanu Krstitelju.

Kad su se opet svi učenici, u jednom gostinjcu u Dotainu, okupili oko Isusa, upitaše ga, zašto oni nisu mogli osloboditi dječaka mjesečara od demona. Isus odgovori: 'Zbog vaše nevjere. Jer, zaista velim vam, ako imate vjere kao gorušičino sjeme, reći ćete ovoj gori, - pomakni se odavde tamo – i ona će se pomaći, i ništa vam neće biti nemoguće. Ali ova se vrsta zloduha ne izgoni, osim po molitvi i postu.' Tad ih Isus pouči što je neophodno da bi se svladao otpor demona. Vjera daje djelu život i moć, dok istovremeno dobiva vlastitu snagu iz posta i molitve. Onaj koji posti i moli, tjera demone i lišava ih njihove moći.

6. Isus u Kafarnaumu i okolici

Iz Dotaina Isus ode direktnim putem do Kafarnauma, gdje su priredili svečanu gozbu dobrodošlice kući. Isus i učenici bijahu pozvani na gozbu na kojoj su prisustvovali i neki Farizeji. Kad su trebali sjesti za stolove, učenik Manahejm iz Koreje i jedan dobro obrazovan mladić iz Jerihona priđoše Isusu. Isus je već prije odbacio ovog mladića kao učenika, ali on je opet zatražio da bude primljen među učenike. Obratio se za pomoć Manahejmu, jer ga je poznavao.

Mladić je imao veliko imanje u Samariji, a Isus je tražio da se odrekne tog imanja. Uredivši svoje poslove i podijelivši imanje rođacima, sad je došao drugi put k Isusu. Međutim, u pričuvi je imao još jedan posjed radi vlastita uzdržavanja, a za to imanje

je mladić bio ekstremno brižan. Zbog toga ga je Isus opet odbio, pa mladić ode razočaran. Farizeji su bili sablažnjeni, jer su voljeli ovog mladića. Prekoriše Isusa, rekavši mu da je uvijek govorio o milosrđu, pa ipak sad je on bez sućuti. Rekoše da je govorio o tome, kako Farizeji tovare teške terete na narod, a sad on sam tovari na druge jednako teške terete. Nastaviše, ovaj mladić je obrazovan, ali Isus više voli neobrazovane. Ti lišavaš čovjeka životnog uzdržavanja, pa ipak odobravaš prekide stoljetnih običaja. Farizeji još jednom iznesoše svoje stare prijekore; da je prekršitelj Šabata, kradljivac žita uz puteve, da učenici ne peru ruke, itd., ali Isus ih je sve zbunio.

Dok je Isus boravio u Petrovoj kući, ispred kuće, neki ljudi iz Kafarnauma rekoše Petru: 'Plaća li tvoj Učitelj porez od dvije drahme?' Petar odvrati: 'Plaća!' A, kad uđe u kuću, Isus ga upita: 'Petre, što ti misliš, od koga zemaljski kraljevi uzimaju porez? Od svoje djece ili od drugih?' Petar odgovori: 'Od drugih.' Isus odvrati: 'Znači, djeca su oslobođena plaćanja! Ali, da ih ne sablaznimo, idi na jezero i baci udicu, te prvoj ribi koju izvučeš, otvori usta i tamo ćeš naći starter. Uzmi ga, te im plati taj porez, i za mene i za sebe.'

Petar u svojoj djetinjoj vjeri odmah ode do jezera, do svoje ribarije. Uzme jednu udicu, koje je uvijek imao u pripremi, te s njom upeca zaista veliku ribu. Rastvori joj usta te nađe ovalnu žutu kovanicu, kojom plati danak, i za sebe i za Isusa. Riba je bila tako velika da je bila dovoljna za večeru povećem društvu.

Nakon toga, Isus upita učenike o kojoj su to temi usput raspravljali, kad su išli iz Dotaina. Oni šutješe, jer su tad raspravljali tko će biti najveći među njima. Isus je međutim poznavao njihove misli, te reče: 'Među vama, biti će onaj prvi, koji postane zadnji, sluga svima!'

Nakon večere, Dvanaestorica i učenici otiđoše u Kafarnaum, gdje se slavio blagdan u čast onih koji su se vratili iz Jeruzalema. Kuće i ulice bijahu okićene cvijećem i vijencima. Starci, djeca i žene su izišli van kuća, kako bi dočekali povratnike, koji su

dolazili u grupama, kao u procesijama, te bi otišli do domova svojih prijatelja i glavara grada. S vremena na vrijeme, Farizeji i drugi bi se pridruživali Isusu i učenicima, te išli uokolo s njima.

Isus je posjetio domove sirotinje i mnogih svojih prijatelja, a oni izvodiše pred njega djecu, koju bi on blagoslovio i darivao sitnicama. Na gradskom trgu bijahu dvije sinagoge. Na jednoj strani trga stara sinagoga, a na drugoj strani trga, nova, koju je izgradio Korenelijus. Ispred nje bijahu kuće s trjemovima. Ovdje su se okupila školska djeca i majke s malom djecom, da pozdrave Isusa. Isus je, dok je išao gradom, poučavao na raznim mjestima, te i ovdje blagoslovi i pouči djecu. Isus im razdijeli male tunike, jednako, i bogatoj i siromašnoj djeci. Ove su tunike pripremile žene podržavateljice Zajednice, te su ih amo poslale po svetim jeruzalemskim ženama. Djeca su također dobila voće, pločice za pisanje, te druge darove.

Učenici su se opet pitali, koji će među njima biti najveći u Kraljevstvu nebeskom. Tad Isus pozva k sebi jednu bogatu damu, ženu nekog trgovca, koja je stajala sa svojim četverogodišnjim sinčićem, ispred zatvorenih vrata svoje kuće. Ona navuče veo, te dođe s djetetom pred Isusa. Isus uze dječačića, a žena se odmah povuče. Isus zagrli dječaka, stade s njim usred učenika i mnoštva djece koja su stajala uokolo, te reče: 'Tko god ne postane kao dijete, neće unići u Kraljevstvo nebesko! Tko god primi dijete u moje Ime, prima Mene, da, ustvari prima Onoga koji je mene poslao. Tko god se ponizi kao ovo malo dijete, taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom.'

Ivan prekide Isusa, dok je Isus govorio o primanju u njegovo Ime. Naime, učenici su provjeravali nekog čovjeka, koji premda nije bio u zajednici s njima, ipak je izgonio đavle u Isusovo Ime. Isus ih prekori što to čine čovjeku, te nastavi još malo poučavati. Tad blagoslovi dječaka, koji zaista bijaše ljubak, dade mu malo voća i malu tuniku, vrati ga majci i reče joj neke proročke riječi što se tiče dječakove budućnosti, koje su se kasnije i obistinile. Dječak je postao učenikom apostola, a zvao se Ignacije. Poslije je postao biskupom i mučenikom.

Tijekom cijele procesije po gradu i tijekom poučavanja, Isusa je u mnoštvu naroda neprestano slijedila neka žena zamotana u veo. Činilo se da je van sebe od emocija i sreće. Često je pljeskala i poluglasno vikala, tako da su žene koje su bile pokraj nje, jako bile dirnute kad uzviknu: 'Blagoslovljena utroba koja te rodila! Blagoslovljene prsi koje si sisao! Ali još blagoslovljeniji koji slušaju riječ Božju i drže je!'

Ovo je izrekla popraćeno obiljem suza i dirljivim gestama ruku. Na svaku Isusovu stanku u govoru, te su riječi došle iz dubine njena srca. Na svaki Isusov značajniji izraz, dolazile bi te riječi s dirljivim emocijama, ljubavlju i divljenjem. Žena je izgledalo tako nevino, utkavši Isusova učenja u svoje poslove, interese, karijeru i život. Bila je to Lea, žena zlobnog Farizeja iz Cezareje-Filipove, sestra pokojnog Enuina muža, žena koja je izliječena u Cezareji od krvarenja. To je ona ista, koja je prije izjavila, na jednoj od Isusovih propovijedi: 'Blagoslovljena utroba, itd.', a Isus je na to odgovorio 'Još blagoslovljeniji koji slušaju Božju Riječ i drže je!' Otada ona koristi ove Isusove riječi za vlastito divljenje. One bijahu stalno na njenim usnama, te joj postadoše molitva divljenja i ljubavi. Ovdje je došla kako bi posjetila svete žene, te je donijela mnoštvo bogatih darova Zajednici.

Isus nastavi poučavati na trgu, sve dok Šabat nije počeo, a tad se opet vrati u sinagogu i tamo nastavi poučavati. Šabatska čitanja bijahu o čišćenju gubavaca, te o gladi u Samariji koja je nenadano došla na zemlju, prema Elizejevim proročkim riječima.

Isus s apostolima i s nekoliko učenika ode blizu Betsaide. Tamo je došlo i mnoštvo drugih učenika, neki iz misija, neki od doma. Većina njih je došla s druge strane jezera, iz Dekapolisa i Geraze. Bili su zaista iscrpljeni, svega potrebni, posebno pažnje i skrbi. Na obali bijahu dirljivo primljeni od strane svojih sudrugova učenika, koji ih zagrliše i posluživaše na svaki način. Odveli su ih do Andrijine kuće, oprali im noge, pripremili im kupke, novu odjeću i obrok.

Budući je i Isus bio vrlo angažiran u ovom pomaganju pristiglih učenika, Petar mu reče: 'Gospodine, ti da služiš! Ostavi to nama!' Ali, Isus mu odgovori da je poslan služiti, i da ono što čini za ove učenike, čini to za svoga Oca. Sad se opet Isus vrati poučavanju o poniznosti. Onaj koji je najmanji, onaj koji svima služi – on će biti najveći. Ali, tko god ne služi iz motiva ljubavi, tko god se ponizi da bi pomogao bližnjemu, ali ne da bi potrebitom bratu omogućio veći komfor, nego da bi zadobio otmjenost – taj je licemjer, služitelj da ga narod vidi, za svoju čast. On je već zadobio svoju plaću, jer služi sebi, a ne svom bližnjem. Čini mi se da je sad tamo bilo sedamdesetak učenika, a bilo ih je još nekoliko, u i oko Jeruzalema.

Isus je apostolima i učenicima održao vrlo dubokoumnu propovijed, s divnim usporedbama, u kojima je jasno rekao, da nije začet od čovjeka, nego Duhom Svetim. S velikim je žarom govorio o svojoj Majci, nazvavši je najčišćom, najsvetijim

bićem, izabranom posudom, za kojom su tisućama godina, žudjela srca pobožnih ljudi i molili jezici Proroka. Isus je objasnio svjedočanstvo svog Nebeskog Oca u vrijeme njegova krštenja, ali nije ništa spomenuo o onome na Taboru. Govorio je o ovim vremenima, kao o blagoslovljenima i radosnima, jer je On došao, te ponovo uspostavio odnos između Boga i čovjeka. Najdubokoumnijim riječima, Isus opisa Pad čovjeka, te moć sotone i demona nad čovjekom. Isus reče, da njegovim rođenjem od Najčišće, od najočekivanije Djevice, među ljudima su Kraljevstvo i moć Božja ponovo zadobili novi život, te bi po Njemu (Isusu) i u Njemu svi ponovo trebali postati djecom Božjom. Kroz Njega, i u redu prirode i u redu milosti, ponovo se uspostavlja veza, most, između Boga i čovjeka, a tko god želi njime prijeći, mora surađivati s Njim i u Njemu, mora odbaciti sve zemaljsko i sve užitke ovoga svijeta.

Isus reče da je s Njime dokinuta moć zlih duhova nad svijetom i čovječanstvom, te da sva proizašla bijeda iz toga dijaboličnog utjecaja nad prirodom i čovjekom može kroz Njega biti pobijeđena, u Njegovo Ime, duhovnom vezom s Njim, kroz vjeru i

ljubav. Isus je o ovome govorio vrlo vatreno i iskreno. Učenici nisu baš shvaćali sve što je Isus rekao, te slijegaše ramenima, osobito kad je govorio o svojoj Muci. Trojica apostola koja su bila s njim na Taboru, otada su bila vrlo ozbiljna i šutljiva.

Sve se ovo dogodilo tijekom i nakon Šabata. Neki su učenici odsjeli u Kafarnaumu, a neki kod Petra. Svi su troškovi namireni od zajedničkog novca. To je već sad izgledalo kao vjerska zajednica.

Dan nakon Šabata, Isus s učenicima ode sjeverno od Kafarnauma, k gori s koje ih je slao u prve misije. Putovali su dva sata po okolici, zaustavljali se među seljacima koji su sjekli kukuruz ili među pastirima, a Isus je poučavao, sad njih, sad učenike. Upravo je bilo vrijeme žetve.

Kukuruz je bio višlji od čovjeka. Odsjekli bi ga na prikladnoj visini, otprilike na duljini polovice ruke. Listovi biljke bijahu dulji i deblji od našeg kukuruza, a stabljika se nije savijala pod teretom ploda. Polja su bila prošarana hrpama naslaganih stabljika. Ljudi su imali neku vrstu kosijera, više kao neki pastirski štap, savijeniji od našeg. Dok bi ljevicom držali stabljiku, desnicom bi je odsjekli, a poslije bi ih vezali u male snopove. Bio je to težački posao, ali oni su ga izvodili vrlo vješto i brzo. Sve što bi palo na zemlju, pripadalo je sirotinji, koja je pabirčila iza berača.

Tijekom pauze za odmor, Isus je poučavao radnike. Ispitivao bi ih, kao, koliko su posijali, koliko su požnjeli, tko je vlasnik kukuruza, kakvo je tlo, kako su orali, itd., a oko ovih pitanja, Isus je pleo svoje prispodobe o sjemenu, kukolju, oranju, malom zrnu žita, sudu i spaljivanju kukolja vatrom.

Učenike je poučavao kako trebaju podučavati, a nasamo bi im objašnjavao prispodobe. Objasnio bi im spiritualno značenje žetve, nazvavši ih svojim sijačima i žeteocima, rekavši im da moraju skupljati sjeme kao blago za nadolazeću sjetvu, budući On više neće dugo biti s njima. Učenici su postali vrlo tjeskobni, pa ga upitaše, hoće li ostati s njima do Pedesetnice. Isus im reče: 'Što li će biti od vas, kada više ne budem s vama?'

Isus je podučavao na razne načine i pastire: 'Je li ovo vaše stado? Jesu li ove ovce jedno stado ili je od više vlasnika? Kako ih čuvate? Zašto vaše ovce lutaju raštrkane uokolo?, itd. Na taj je način postavljao pitanja, a oko njih je pleo svoje prispodobe o izgubljenoj ovci, dobrom pastiru, itd.

Isus tad ode do jedne doline, koja bijaše prema zapadu, u regiji uzdignutijoj od Kafarnauma. Gora Safet bijaše nadesno. Tu je putovao kroz doline i puste krajeve, poučavajući, sad žeteoce i pastire, sad učenike. Nabrojio je sve dužnosti dobrog pastira, aplicirajući ih na sebe, jer on namjerava položiti svoj život za svoje ovce. Tad je pokazao učenicima, kako bi i oni trebali tretirati ovaj narod, kojeg nađu van svih puteva, napuštenog i duhovno obeshrabrenog, te kako da među njih posiju dobro sjeme. Ova Isusova putovanja kroz pusta mjesta i njegova poučavanja, puna mira i ljubavi, bijahu zaista dirljiva i impresivna.

Vratili su se putem, nekako sjeverno-istočnijim od prethodnoga, te odsjedoše u jednom gradiću, Lekumu, pola sata od Jordana. Isus je šestoricu apostola poslao u njihovu prvu misiju. Sam Isus nije bio ondje. Žitelji koji su išli u Jeruzalem na Pashu, već su se vratili doma, a u gradu bijaše i pismoznanaca i Farizeja. Kad su učenici posjetili svoje znance, ovi su im opisivali okolnosti masakra Galilejaca u Hramu, ali nisu spominjali Isusa.

Lekum bijaše mali, dobro organizirani gradić, oko sat i pol od Jordana, te par sati od ušća rijeke u jezero. Stanovnici bijahu Židovi. Samo je u okolici mjesta bilo par siromašnih pogana u kolibama. Oni su tu ostali nakon prolaska nekih karavana. Glavna djelatnost bijaše uzgajanje pamuka. Ovdje su izrađivali grubi pamuk, te bi ga preli i pravili razne pokrivače i druge odjevne predmete. Čak su i djeca bila zaposlena oko toga.

Gozba u čast povratka hodočasnika iz Jeruzalema, održavala se u Lekumu, kao što je bilo i u Kafarnaumu. Ulice su bile okićene cvijećem i vijencima zelenja. Hodočasnici

koji su se vratili doma, posjećivali su kuće svojih prijatelja, a školarci su izlazili kako bi ih dočekali.

Isus je ušao u neke domove, kako bi posjetio starce, te je neke i izliječio. Na glavnom trgu, ispred sinagoge, Isus je održao dugu propovijed, prvo djeci, koju je i blagoslovio, pa potom omladini i njihovim učiteljima. Propovijedao je slijedom, od grupe do grupe, uglavnom u prispodobama. Tema mu je bila brak, kojeg je Isus opisao prelijepim i dubokoumnim terminima. Počeo je tako što je kazao, da je u ljudskoj prirodi s dobrim pomiješano i puno zla, ali da se molitvom i jedinstvom supružnika, zlo mora odvojiti i suzbiti. Onaj koji slijedi svoje nesuzbijene strasti, krivo čini. Naša nas djela prate, te će jednog dana i ustati protiv nas. Naše je tijelo Stvoriteljeva slika, ali sotona nastoji u nama razoriti tu sliku. Sve što je napretek donosi sa sobom grijeh i bolest, postaje deformacija i degeneracija. Isus je nagovarao narod na čestitost, skromnost i molitvu. Suzdržanost od seksualnih odnosa, molitva i disciplina stvaraju svece i proroke. Isus je sve to ilustrirao usporedbama, opisujući sjetvu, čišćenje njive od korova i stijenja, izlaganje zemlje Božjem blagoslovu, za kojim tlo toliko teži.

Kad je govorio o braku, Isus navede usporedbe iz vinogradarstva, iz obrezivanja trsova. Govorio je o dostojanstvenom obrezivanju loze, o pobožnim obiteljima, o napredovanju vinograda, te o rasama koje su postale pokvarene i uzveličane (elitne). Govorio je i o patrijarhu Abrahamu, o njegovoj svetosti, o savezu zaključenim s Bogom u obrezanju, te reče da su Abrahamovi preci pali u nered svojom nehajnošću i nesuzbijanjem strasti, te stalnom ženidbom s pogankama. Isus je također govorio i o gospodaru vinograda, koji je poslao svoga sina, te Isus još nabroji sve što se dogodilo tom sinu.

Ljudi su bilo vrlo impresionirani, mnogi su plakali, osjećali su da moraju popraviti svoj život. Isus je uglavnom održavao ove poduke, jer dosada ovaj narod nije nikada poučavan o ovim misterijama, te zbog toga, jer su živjeli na vrlo neuredan način.

Isus je također poučavao o bitnoj akciji dobre volje u molitvi i sjedinjenju, te o čovjekovoj vlastitoj suradnji. Reče, ono čega ste se odrekli u hrani i piću ili uskraćivanjem komfora, morate s pouzdanjem staviti u ruke Božje, moleći ga neka to udijeli u korist sirotih pastira u divljini ili drugima potrebitima. Onda će Otac Nebeski, kao istinski otac obitelji, čuti njihove molitve, jer moraju željeti, kao njegove vjerne sluge, dijeliti svoja bogatstva, koja im je On u svom preobilju darovao, sa sirotinjom koju poznaju ili za koju su čuli, ili koju bi s ljubavlju trebali potražiti. Ovo je stvarna čovjekova kooperacija, a Bog radi sa svojim istinskim slugama, jakima u vjeri. Ovdje Isus iznese primjer o stablu (palminu), koje ljubavlju i žarom, ali bez ikakva kontakta, daje plodnost drugom stablu-partnerici.

Iz Lekuma, Isus prijeđe Jordan kraj Betsaide-Julije gdje je i poučavao. I ovdje se slavila gozba u čast povratka hodočasnika. Vidjela sam Isusa i učenike, pismoznance i Farizeje, kao i neke druge odličnike mjesta, kako uokolo šetaju i raspravljaju. Rekli su Isusu o masakru nad Galilejcima u Hramu. Sad sam tu čula, kako je ubijeno sto Jeruzalemaca i stotinu i pedeset sljedbenika Jude Gaulona. Sljedbenici bijahu zavedeni ili čak prisiljeni poći s njim žrtvovati u Jeruzalem. Stotine Jeruzalemaca im se pridružilo u pobuni, premda su znali za njihov nepravedan cilj, da ne plaćaju porez caru, pa su tako Jeruzalemci i poubijani s njima.

Oko Julije je kraj bio izrazito lijep, plodan, pun zelenila i stoke koja je pasla. Bio je kao zoološki vrt, stanište svih vrsta ptica i životinja. Do luke su vodile serpentine, a potoci bijahu obilni vodom. U podne je sunce sjalo nad njima, zrcaleći se i nad površinom jezera. Glavna cesta za Juliju išla je kraj Jordana, ali kraj o kojem govorim bijaše pust.

Isus i učenici ponovo prijeđoše Jordan, te nastave prema Betsaidi i Kafarnaumu. U Kafarnaumu je Isus poučavao u sinagogi, jer je bio Šabat. Iz svitka su čitali čitanja za taj dan, a bijahu to odlomci iz Mojsija (Levitski zakonik 16-19), koji je govorio o godišnjem žrtvovanju i iskupljenju, o darovima pred tabernakulom, o zabrani blagovanja krvi životinja, te o izvjesnim stupnjevima u kojima se brak ne može sklopiti. I iz Ezekijela su čitali odlomke, o grijesima grada Jeruzalema (Ezekijel 22).

Isus i učenici bijahu pozvani na večeru od strane jednog Farizeja, a on stanovaše nedaleko kuće stotnika Korenlijusa. Tamo Isus nađe čovjeka bolesna od vodene bolesti, a ovaj ga zamoli za pomoć. Isus upita Farizeje, je li zakonito liječiti na Šabat. Oni su šutjeli, stoga on položi ruku na bolesnika i izliječi ga. Dok se jadni čovjek povlačio s mnogim zahvalama na usnama, Isus reče Farizejima, kao što je uvijek radio u ovakvim prilikama, da nijedan od njih na Šabat ne bi oklijevao izvući svoga vola ili magare iz jame u koju je upalo. Farizeji su bili sablažnjeni, ali nisu mogli ništa odgovoriti.

Farizeji su na gozbu pozivali samo svoje rođake i prijatelje, a kad je Isus vidio da su za stolom zauzeli samo najbolja mjesta, reče: 'Kada ste pozvani na svadbu, nemojte sjedati za pročelja stola, da ne bi bio pozvan na svadbu netko časniji od vas, pa vam domaćin priđe i zamoli da se pomaknete i ustupite mjesto njemu, te vam tako javno nanese sramotu. Ali, ako zauzmete zadnje mjesto, a domaćin vam priđe i rekne – prijatelju dođi gore – to će vam biti na čast. Jer, svatko tko se uzvisuje biti će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzvišen.' Tad se Isus obrati domaćinu: 'Tko god poziva na gozbu rođake, prijatelje i bogate susjede, koji će mu vratiti istom mjerom, već je primio svoju plaću. Ali, tko god poziva na gozbu sirotinju, hrome, slijepe, bijednike, koji mu ničim ne mogu vratiti, taj će radosno zadobiti svoju nadoknadu kod uskrsnuća.' Na ovo, jedan od gostiju odgovori: 'Da, uistinu će biti blagoslovljeni i sjediti će na gozbi u Kraljevstvu Božjem!, na što se Isus okrene prema njemu i ispriča prispodobu o velikoj gozbi.

Isus je posredstvom učenika, prouzročio da budu pozvani na ovu gozbu brojni siromasi. Tad upita domaćina, je li gozbu priredio u njegovu čast, a kad mu je ovaj odgovorio da jeste, Isus naredi da ono što je ostalo bude raspodijeljeno sirotinji.

Nakon toga, Isus s učenicima prođe kroz imanje centuriona Zorobabela, te ode u prekrasan kraj između Tiberijade i Magdale. Budući ga je slijedilo silno mnoštvo, Isus iskoristi priliku i progovori o napuštanju svih stvari onih koji ga žele slijediti. Reče, tko

god ga želi slijediti i biti njegovim učenikom, mora ga voljeti više od najbližih rođaka, da, čak više i od samog sebe, te mora nositi svoj križ za njim. Onaj koji želi izgraditi kulu, prvo mora izračunati troškove gradnje, inače je nikad ne mora završiti, ispasti će smiješan pred narodom. Onaj koji kreće u rat, mora prvo usporediti broj svojih snaga s neprijateljem, te ako vidi da je slabiji, bolje bi mu bilo da utanači mir s protivnikom. Čovjek mora ostaviti sve stvari, ako želi biti mojim učenikom.

7. Isus poučava na gori blizu Gabare

Isus je putovao kroz Genezaretski kraj i istovremeno podučavao, te je otposlao velik broj starijih učenika, da pozovu narod na propovijed koju će Isus održati na gori blizu Gabare. Započela bi slijedeće srijede i trajala bi par dana. Čula sam dan koji je određen na razne načine, ali znala sam tj. sigurna sam da je spomenuta nadolazeća srijeda.

Velik je broj učenika otplovio preko jezera do Gergaze, do Dalmanute i u Dekapolis. Učenicima je rečeno da sve pozovu, jer Isus više neće dugo biti s njima, pa neka sa sobom povedu sve koje mogu. Na ovu je misiju otišlo četrdesetak učenika. Isus je sa sobom zadržao apostole, kao i učenike koji su se posljednji vratili, a neprestano ih je poučavao. S njima je otišao do Tarikeje, koja bijaše na južnoj kosini prema jezeru.

Do Tarikeje niste mogli doći obalom, jer su se na dva sata od nje uzdizale strme klisure, koje su ulazile u jezero. Isus zaobiđe Tarikeju i krenu prema zapadu, te prijeđe preko mosta na mjestu, koje čini mi se, da je bilo u okolici grada. Most je bio ujedno i kamena brana, koja se pružala od Tarikeje do mjesta gdje je Jordan utjecao u jezero. Kraj mosta su bila dva niza kuća.

Prije nego je stigao do njih, Isus je morao proći kraj boravišta gubavaca, gdje je lani izveo nekoliko ozdravljenja. Pošto su bili informirani o njegovu prolasku, izliječeni gubavci iziđoše kako bi mu zahvalili, dok su ostali, koji su tamo došli, sad vapili Isusu za pomoć. Isus ih izliječi. Kad je Isus stigao do već spomenutih kuća, pred njega

izniješe mnoge bolesnike. Doplovili su s druge strane jezera, iz Dalmanute. Isus im je pomogao. U trenutku Isusove smrti, ova je brana, kao i većina kuća, potresom razorena. Ljudi su ih napustili i nikad ih više nisu izgradili, budući se obala od potresa jako promijenila. Tiberijada je uistinu bila samo polugrad, jer je s jedne strane bila potpuno nezavršena.

Iz svih četvrti grada slijevale su se rijeke ljudi prema gori kraj Gabare, kao i lađe pune ljudi preko jezera. Ljudi su sa sobom nosili šatore i namirnice, kao i bolesnike na pletenim nosiljkama, ili velikim pletenim košarama, postavljenim na magarce. Učenici su ravnali svjetinom, pružajući pomoć gdje god je trebalo.

Dok je Isus s apostolima nastavio prema Gabari, sretoše ga neki Farizeji, koji ga ispitivaše o značenju tog velikog pokreta cijelog naroda, ove svjetine koja žuri ka gori. Rekoše, cijela je država pokrenuta! Isus im odgovori da bi i oni mogli doći sutra ujutro, ako žele čuti njegovu propovijed, te im reče, da je on pozvao narod, jer više neće dugo ostati među njima.

Svete su žene došle u gostinjac u podnožju gore, kako bi opskrbili učenike potrebitim stvarima.

Sutradan oko 10 ujutro, Isus se pojavi na gori. Učenici su ravnali narodom, pokazujući im kako da se u grupama premještaju i mijenjaju mjesta kako bi svi dobro čuli Isusa, jer je svjetina bila velika. Ljudi su bili u šatorima. Oni iz istih krajeva, kampirali bi zajedno. Svaki je kraj imao svoj logor, a na ulazu u nj bijaše podignut slavoluk od specifičnih plodova toga kraja, a kruna bijaše napravljena od najznačajnijih plodova. Neki su kampovi imali lozu, neki kukuruz, pamuk, šećernu trsku, aromatično bilje i sve vrste voća i bobica. Svaki je kraj imao svoj vlastiti znak, lijepo aranžiran i urešen cvijećem. Sve je ovo davalo predivan efekt. U kampu je bilo i mnoštvo donijetih ptica, a među njima golubovi i prepelice. Bile su skroz pitome, kljucale su mrvice među ljudima ili bi im jele iz ruku.

Na gori se skupilo i mnoštvo Farizeja, Saduceja, pismoznanaca i Herodovaca iz svih krajeva, a zauzeli su mjesta oko Isusove katedre. Donijeli su prostrana sjedišta, neku vrstu stolca ili fotelje, naredivši svojim slugama da ih tamo dostave.

Isus je oko sebe okupio svoje učenike, na nezadovoljstvo Farizeja, kojima nije bilo drago vidjeti da je netko omiljeniji od njih. Isus je započeo molitvom i pozivom narodu na red i mir. Pozvao je narod da pažljivo sluša, jer će ih poučavati ono što neće čuti od drugih, a neophodno je potrebo njihovu vlastitu spasenju. Ono što neće shvatiti, poslije će im objasniti njegovi učenici, koje će on poslati k njima, jer on sam više neće dugo ostati među njima. Isus je glasno i otvoreno upozorio učenike, neka se čuvaju Farizeja i lažnih proroka, te je poučio narod molitvi i ljubavi prema bližnjemu.

Učenici su redali i vodili razne grupe naroda bliže k propovjedaonici. Farizeji i drugi, koji su bili poučeni u Zakonu, stalno su prekidali Isusa i dobacivali primjedbe, ali Isus nije obraćao pažnju na njih. Nastavio bi propovijedati, govoreći vrlo oštro protiv njih i upozoravajući narod na njih, na što se Farizeji raspametiše.

Danas Isus nije liječio, ali je naredio da ozbiljnije bolesnike donesu gore bliže njemu, kako bi i oni mogli čuti njegovu propovijed. Obavijestio ih je da budu strpljivi, dok ne završi pouku. Isus je poučavao sve do mraka, bez prekida, dok je narod naizmjence uzimao okrjepu. Nisam vidjela da je Isus išta jeo. Tako je vatreno poučavao narod, da mu je predvečer glas pukao, pa je govorio slabo i tiho.

Napokon, Isus siđe do gostinjca u dolini. Taj je gostinjac nekoć pripadao Magdaleninu imanju u Magdali, a pošto je imanje prodano, njega su ostavili za potrebe Zajednice. Tamo su došli Lazar, Marta, Dina i Sufanitkinja, Maroni iz Naima, Isusova Majka, te druge Galilejke koje su donijele potrepštine, tkanine za odjeću, kao i gotovu odjeću. Za Isusa i učenike zgotovili su oskudan obrok, a sve što je ostalo, podijelili su sirotinji.

Sutradan je Isus nastavio propovijedati na gori. Ponovo je govorio o molitvi, ljubavi prema bližnjemu, dobroti, pouzdanju u Božju dobrotu. Nukao je narod da se ne daju zavesti od tlačitelja i klevetnika.

Danas su Farizeji bili još ljući nego jučer. Okupili su se u još većem broju, kako bi se raspravljali s Isusom. Nazvali su ga agitatorom naroda, bundžijom. Rekoše da potiče narod da napusti svoje poslove, kako bi ga mogli slijediti posvuda po državi. Oni imaju svoj Šabat, svoje blagdane, svoja vlastita učenja, pa im ne trebaju neke novotarije. Tisućiti su put ponovili iste stare prijekore protiv Isusa i učenika, a završili su prijetnjom s Herodom. Rekoše, žaliti će se Herodu na Isusovo učenje i djelovanje, Herod ga već motri, pa će brzo svršiti s njim. Na to im Isus žestoko odgovori. Reče, bez obzira na Heroda, on će propovijedati i liječiti sve dok ne ispuni svoju misiju.

Farizeji su bili toliko smioni i ljuti, da su i narod pogurali prema naprijed. Strka je bila velika, tako da su jedni druge gurali i gazili po nogama, ali se Farizeji napokon povukoše s velikim bijesom.

Ipak, Isus je nastavio propovijedati na dirljiv i impresivan način. Pošto je bio velik broj onih koji su se vraćali iz Jeruzalema, a i drugih, narodu je nestalo zaliha hrane, Isus naredi starijim učenicima da razdijele hranu narodu, kruh, med i ribu, te brojne košare koje su tamo donijete iz gostinjca. Također su razdijelili i odjeću, tkanine, male tunike za djecu, sandale, prekrivače itd. Sve su ovo obilje donijele svete žene. One su razdjeljivale ženama, dok su učenici dijelili muškarcima

U međuvremenu, Isus je nastavljao nasamo poučavati učenike, govoreći o karakteru Farizeja, rekavši im kako se ubuduće moraju postaviti prema njima. Nakon toga, Isus siđe s učenicima do gostinjca, gdje ih je već čekao obrok.

Tijekom obroka Lazar je govorio o masakru Galilejaca u Hramu, a o tome su govorili i učenici i narod. Lazar ispriča i o ženama iz Hebrona, Krstiteljevim rođakama, te o nekim Jeruzalemkama koje su otišle u Maheruš u potrazi za Ivanovom glavom, kada

su opkopi čišćeni, a tvrđava proširivana. I sam je Lazar poduzeo neke korake u tom smjeru.

Rano izjutra trećeg dana, Lazar i svete žene vratiše se doma, dok je Isus s apostolima posjetio šatore bolesnika. Neki bijahu blizu gostinjca, dok su drugi bili u kampu u podnožju gore. Sve koji su tamo bili oni izliječiše, nisu napustili kamp sve dok svi bolesnici nisu bili na vlastitim nogama. Učenici su sve što je ostalo od hrane, odjeće i tkanina podijelili ovim ljudima. Ozdravljenici i njihovi prijatelji ispuniše zrak svojim psalmima zahvalnosti. Napokon, svi otiđoše doma, kako bi tamo stigli prije Šabata.

Isus sad ode do Gerizime, oko sat sjeverno od Seforisa, na visoravan na kraju jedne doline. Neke je učenike poslao ispred sebe, kako bi pripremili gostinjac, dok će on sam ići okolnim putem, jer je namjeravao posjetiti neke bolesnike. Vidjela sam Isusa i njegovo društvo kraj nekog malog mjesta Kafarota, blizu Jetebate. Cesta od Kafarnauma do Jeruzalema vodila je kroz ovo mjestašce. Nekoć je ovim krajem lutao Šaul, neposredno prije nego je posjetio čarobnicu Endor, prije svoje odlučujuće katastrofalne bitke. Od Kafarota do Gerizime bijaše oko pet sati hoda, a Kafarot ležaše usred vinorodnog kraja. Kraj je dobivao samo jutarnje i malo podnevnog sunca, a poslijepodne bijaše potpuno u sjeni.

Učenici koje je Isus poslao pred sebe, sad se vratiše dio puta, kako bi susreli Isusa, koji je bio u jednom gostinjcu, tik van mjesta. Jedni drugima opraše noge, te nakon uobičajene okrijepe, Isus ode u sinagogu, gdje je poučavao iz Levitskog zakonika i iz proroka Ezekijela. Ovaj put nitko mu nije proturječio, jer su slušatelji bili zapanjeni njegovim poznavanjem Zakona i njegovim izvanrednim objašnjavanjima. Kad je poduka završila, Isus je s učenicima blagovao u gostinjcu. Neki od njegovih rođaka iz krajeva Seforisa bijahu u Gerizimi, pa su i oni blagovali s njim. Isus je ovdje govorio o svom skorašnjem kraju.

U Gerizimi se oko Isusa s apostolima okupilo skoro stotinu učenika, jer je bio Šabat. Tamo bijahu i dvojica učenika, sinovi Cirinusa s Cipra, koji su kršteni kraj Daberete,

kao i drugi Židovi iz njihova mjesta. Veliko mnoštvo ovih Židova je ovdje logorovalo. Vraćali su se iz Jeruzalema s Pashalnih svečanosti na Cipar, te su s divljenjem slušali Isusova učenja na ovaj Šabat. Oni su žarko željeli da Isus dođe na Cipar, gdje je bio velik broj Židova, svi u stanju duhovne obamrlosti.

U Gerizimi je Isus poučavao učenike skupivši ih na nekom brdu. Sve do sada mnogi od njih su služili uglavnom kao glasnici između učenika raštrkanih po raznim četvrtima i Isusovih prijatelja. Bilo je i drugih koji su većinom bili doma, koji su propustili većinu Isusovih poduka, nisu ništa znali kako su drugi prolazili na misijama, niti su znali objasniti parabole. Isus tad nastavi poučavati, objašnjavajući sve stvari ovim učenicima, na jednostavan i lagan način, te im brzo navede sva svoja dosadašnja učenja.

Nakon toga, Isus ode s njima na sjeverozapad Gerizime, na oko četiri do šest sati, do brdovita kraja jedne puste regije, te tamo provedoše noć. U dolinama na zapadnoj strani prostranog planinskog lanca koji se protezao kroz srce države, pasle su krda magaraca, deva i ovaca. Ovdje su doline išle cik cak, kao biljka poznata kao uobičajena vučja šapa. U divljini je raslo mnoštvo palmi, kao i neka vrsta stabla čije su unutarnje grane padale sve do zemlje, a pod kojima se čovjek mogao odmarati kao pod šatorom. Pastiri ovih krajeva koristili su ih često za zaklon.

Većinu noći Isus i učenici provedoše u molitvi i poučavanju. Isus je ponovio mnoga uputstva koja je već dao, kada ih je prvi put poslao u rane misije. Posebno me je zapanjilo kad sam čula da ne smiju imati privatna novca. Sve to moraju povjeriti svojim superiorima, koje će izabirati svakih deset godina. Isus im je pokazao znakove po kojima će znati, mogu li u nekom mjestu izvesti neko dobro, te im reče neka otresu prašinu sa svojih sandala pred onima koji ih budu zlostavljali, a onda ih pouči kako da se opravdavaju kad ih uhite. Ne smiju biti uznemireni što će kazati, jer će im riječi same doći u usta, niti se moraju bojati, jer je njihov život potpuno siguran.

Tu i tamo u ovoj regiji, vidjela sam ljude s dugim štapovima i željeznim toljagama. Čuvali su stada od divljih zvijeri, koje su inače dolazile gore od obale.

Sutradan vrlo rano, Isus posla učenike i apostole u misiju. Nad apostolima, kao i nad prvim učenicima, Isus je polagao ruke, dok je ostale samo blagoslovio. Ovom je ceremonijom, napunio učenike novom snagom i energijom. Međutim, nije to bio svećenički red, nego samo davanje milosti i žara za duše. Obratio im se s puno riječi u svezi poslušnosti superiorima.

Petar i Ivan nisu ostali s Isusom, nego su otišli na jug, Petar u okolicu Jope, a Ivan više na istok, u Judeju. Neki su otišli u gornju Galileju, neki u Dekapolis. Toma je dobio zadatak do ode u okolicu Gergaze, na što povede grupu učenika, otišavši okolnim putem do Asaha, grada smještena na visoravni između dvije doline, oko devet sati od Seforisa i bar sat ulijevo od glavnog puta. U ovom je gradu bilo jako puno Židova, a pripadali su Levitima.

Isus je sad išao na sjeverozapad. S njim su išla petorica apostola, a svaki je apostol pod komandom imao deset učenika. Sjećam se da sam vidjela Judu, Jakova mlađeg, Tadeja, Saturnina, Barnabu, Natanela, Azora, Mnasona i mladiće sa Cipra. Prvi dan su putovali šest do osam sati. I slijeva i s desna ležali su im neki gradovi, pa su se s vremena na vrijeme, grupe učenika odvojile od svoga Učitelja i otišle u te gradove. Isus je zaobišao Tir po morskoj obali, slijeva od grada. Apostolima i učenicima je pokazao neka mjesta na kojima će se za trideset dana ponovo sastati. Noć je proveo kao i prethodnu, sa svojim društvom u molitvi, pod krošnjom stabla.

8. Isus ide u okolicu Ornitopolisa i onda unajmljuje brod za Cipar

Vidjela sam Isusa sa sljedbenicima, učenicima i drugima, sveukupno njih pedesetak, kako idu kroz duboku planinsku guduru. Za vidjeti, bijaše to vrlo osebujna planina. Na njene obje strane, oko sat vremena hoda, protezale su se sjenice i boravišta od lagana drva, a putnicima je izgledalo kao da prolaze pokraj spilja. Ponekad je istak sjenice bio prekriven mahovinom, grmljem ili travom. Tu i tamo bile su kao neke utvrde - potpore, za sprječavanje odrona kamenja s gudure na put. Ovdje je boravila sirotinja, odbačeni pogani, čiji je zadatak bio držati put čistim i slobodnim od divljih

zvijeri. Oni dođoše Isusu, te ga moljaše za pomoć protiv ovih zvijeri, dugih, pjegastih stvorenja sa širokim šapama, kao ogromni gušteri. Isus blagoslovi kraj i zapovijedi životinjama da se povuku u crnu močvaru, koja bijaše u blizini. Pokraj puta su rasla velika stabla naranči. Ovo mjesto bijaše udaljeno oko četiri sata od Tira.

Ovdje se Isus odvojio od svojih kompanjona, te je otišao duboko u guduru, poučavajući tu i tamo pred spiljama u kojima su boravili ljudi. Put je vodio niže, duž čistog potoka Leonta, koji je tekao po svom dubokom usjeku, a otjecao je u more, par sati sjevernije od Tira. Preko potoka je napravljen visoki kameni most, a na drugoj stani mosta bijaše veliki gostinjac, gdje su učenici već čekali Isusa.

Odavde je Isus otposlao nekoliko svojih kompanjona u gradove zemlje Kabul, a Judu Iškariotskoga s nekim učenicima do Kane, blizu Sidona. Učenici su bili povjereni brizi apostola, svaki je nad njima bio kao superior, raspolagao je svim dobrima koja su imali. Isus je samo Judi dao neku sumu novca i to baš za njega osobno. Isus je poznavao njegovu pohlepu za novcem, te ga nije htio izložiti iskušenju da traži novac od drugih. Zamijetio je Judinu tjeskobnost za novcem, premda se Juda volio hvastati svojom štedljivošću i striktnom pridržavanju zavjeta siromaštava. Kad je primio novac, Juda upita Isusa, koliko smije na dan potrošiti. Isus odgovori: 'Onaj koji je svjestan svoje suzdržljivosti, ne treba ni pravila, ni upute. On u sebi nosi svoj zakon.'

U gostinjcu je Isusa čekalo oko stotinu ljudi. Oni pripadahu istom židovskom plemenu, kojeg je već posjetio i ohrabrio kod Ornitopolisa i blizu Sarepte. Neki su amo došli kako bi se sreli s njim, dok su drugi bili iz ovoga kraja, gdje im je bila i sinagoga. Oni primiše Isusa i njegove vrlo ponizno i radosno, te im opraše noge. Ljudi su nosili blagdansku odjeću vrlo drevne mode, imali su duge brade, a kožni reveri visjeli im s ruku. Imali su puno jedinstvenih običaja, a neki su bili zaista čudni, pa bijahu slični Esenima. I pogani ovoga mjesta bijahu puni poštovanja prema Isusu. Oni su cijenili i Židove, obrezivali su se daleko više nego oni u Dekapolisu.

Ovi su Židovi bili potomci rođenoga sina patrijarha Jude. Ovaj sin je pobjegao od progonstva svoje braće, Hera i Onana, te se ovdje nastanio. Njegova se obitelj izmiješala s poganima ove zemlje, nije silazila s drugim Židovima dolje u Egipat, pa je najzad postala potpuno udaljena od religije i običaja svoga naroda.

Kad je Jakov, nakon Dinine nesreće, živio blizu Samarije na Josipovu imanju, pogani s kojima su se miješali ovi Judini potomci, već su iskusili veliku želju da uđu u bračne odnose s Jakovljevim sinovima ili bar s njegovim slugama i sluškinjama. Prešli su planine i ponizno legli pred Jakova, te mu iznijeli želju da se međusobno žene, te su zaželjeli primiti obrezanje. Ali Jakov nije htio ni čuti. Kad je tad, taj progonjeni Judin sin sa svojom obitelji, potražio utočište među ovim poganskim ljudima, bio je toplo dočekan, pa su se njegova djeca ubrzo ženila i udavala s poganima. Kako je divno Božje oproštenje! Ova vruća želja tih pogana, da se sjedine sa svetom rasom, nad kojom je počivalo Obećanje, nije potpuno osujećena, pa su kasniji događaji doveli do oplemenjivanja ovih ljudi, i to kroz prognane Judine potomke.

Usprkos velikim neredima, koji su nastali kroz ovakva međusobna miješanja, ipak je među njima bila i jedna čista obitelj, koja je ostala skroz nepomućena. Prvi je puta poučavana o Zakonu po Iliji, koji je ovdje često navraćao. Sam se Solomon dosta trsio kako bi združio ove ljude sa židovskim narodom, ali bez uspjeha. Ipak je među njima bilo stotinjak pobožnih duša, čistih Judinih potomaka. Ilija je uspio ujediniti ovu odvojenu granu s Izraelom. A u vrijeme Joakima i Ane, iz krajeva oko Hebrona, ovdje su došli učitelji kako bi ih naučili održavati zapovijedi Zakona. Sad su među njima živjeli i potomci tih učitelja, te su preko njih, Sirofeničanka i njen narod, ušli u komunikaciju sa Židovima. Živjeli su u osjećaju dubokog poniženja, smatrajući sebe nevrijednima da uopće koračaju po Obećanoj zemlji. Kad je bio u Daberetu, Cipranin Cirinus im je govorio o Isusu, pa je iz ove činjenice iskoristio priliku, da se s njim više zbliži.

Isus je isprva poučavao ispred gostinjca, a narod je stajao uokolo u sjenicama ili pod stablima. Gostinjac je također pripadao Židovima, ili je bio od njih unajmljen. Poslije

je Isus poučavao u sinagogi, a izvana ga slušalo veliko mnoštvo pogana. Sinagoga je bila prostrana i lijepa. Na krovu je imala platformu, s koje je pucao dalek vidik po cijeloj okolici.

Tu su večer u gostinjcu Židovi priredili gozbu za Isusa. Tako su u tijelu pokazali Isusu svoju iskrenu zahvalnost što ih nije prezreo, što je došao među njih, izgubljene ovce Izraela, te im naviještao spasenje. Svoju su genealošku kartu držali u istinskom redu. Sad je rasprostru pred Isusom, te su bili istinski dirnuti kad su saznali, da iz jedne grane vuku isto porijeklo kao Isus. Bilo je to istinsko slavlje, a svi su pomagali. Stalno su govorili o Prorocima, posebno o Iliji, o kojemu su pričali sve najbolje, nabrajajući njegova proroštva o Mesiji, kao i ona proroka Malahije, rekavši, da mora da su skroz blizu vremena za njihova ispunjenja. Isus im je sve objašnjavao, te je obećao da će ih uvesti u zemlju Judinu. Uistinu je ih poslije postavio na južne granice Judeje, između Hebrona i Gaze.

U ovom je mjestu Isus bio odjeven u dugu, bijelu putnu haljinu. On i njegovi sljedbenici bijahu opasani, a haljina im podignuta i zapasana za pojas, kao što se čini za putovanje. Prtljage nisu imali. Što je bilo potrebno, nosili su pod gornjom haljinom, omotano oko tijela. Neki su imali štapove. Nikada nisam vidjela Isusa da je koristio neko uobičajeno pokrivalo za glavu. Samo bi ponekad, nabacio na glavu šal, koji se uobičajeno nosio oko vrata.

U ovom dijelu zemlje, bijaše neka ružna pjegava životinja, s membranskim krilima, a mogla je vrlo brzo letjeti. Izgledala je kao ogromni šišmiš. Ove su životinje dolazile iz močvarnih područja sve do morske obale, te su činile velike štete. Nekoć je jednom i Egipat bio njima preplavljen. Ne bijahu to zmajevi, a nisu bili ni toliko strašni. Zmajeva nije bilo toliko puno, a živjeli su u zabačenim i pustim divljinama. U ovim krajevima su skupljali plodove kao orah, nešto kao kesten, te neke bobice koje su rasle kao grozd.

Iz gostinjca, Isus ode do mora, koje je bilo oko tri sata udaljeno od Tira. Duž luke, daleko u more protezao se sprud planine, kao neki poluotok, a na njemu bijaše

izgrađen grad Ornitopolis. U gradu je živjela nekolicina Židova, pobožni i podložni poganima. Vidjela sam preko trideset poganskih hramova, razbacanih posvuda po gradu. Ponekad mi se činio da luka pripada gradu. Ovdje je Sirofeničanka imala jako puno građevina, predionica i bojadisaonica platna, mnoštvo brodova, tako da je, mislim, cijelo mjesto nekoć bilo pod vlašću njena pokojna muža ili njegovih predaka. Ona je sad stanovala u samom Ornitopolisu, premda kao u nekom predgrađu. Iza grada se uzdizala neka visoka gora, a iza nje ležaše Sidon. Između Ornitopolisa i njegove luke tekao je potok. Između Sidona i Tira, obala je, osim luke, bila divlja i nepristupačna. Luka o kojoj sam govorila, bila je najveća između Sidona i Tira, pa se u njoj velik broj lađa tiskao, čineći od luke mali grad.

Vlasništvo Sirofeničanke, s brojnim građevinama, dvorovima i vrtovima, izgledalo je kao ogromno imanje. Njene su plantaže i tvornice bile prepune radnika i robova, a cijele su obitelji imale kuće na njima. Ali sada, stvari su sada mirovale, bivša aktivnost nije dosada bila uspostavljena na staru razinu. Gospođa se oslobađala starih navezanosti, od svih starih veza, te je htjela da njeni radnici izaberu među sobom nadglednika.

Ornitopolis je bio smješten oko tri sata od mjestašca preko potoka, gdje je Isus proveo noć, ali od boravišta siromašnih Židova bi udaljen sat i pol. Kad je Isus išao prema luci, prošao je ravno kroz ovo mjesto, Ornitopolis mu bijaše slijeva. Židovsko naselje bijaše smješteno prema Sarepti, a sada ga je baš obasjavalo izlazeće sunce, jer je s te strane gora blago padala. Na sjevernoj strani bijaše prava sjena. Položaj je bio vrlo pogodan. Između Ornitopolisa, luke i židovskog naselja, bijaše jako puno čvrstih građevina, toliko puno malih naselja, pa kad biste ih pogledali iz zraka, pomislili biste da su nekada bili jedno naselje.

Sa Isusom su bili samo Jakov mlađi, Barnaba, Mnason, Azor, Cirinusova dva sina i mladi Cipranin, kojeg su ta dva sina dovela k Isusu. Svi ostali apostoli i učenici bijahu na misijama, raštrkani po okolici. Juda je zadnji otišao. Sa svojom grupicom, otišao je do Kane Velike.

Sa svojim kompanjonima, Isus ode do kuće Sirofeničanke, koja ga je, sa svojim izliječenim rođakom, pozvala na gozbu. Tamo su ga očekivali brojni okupljeni, kao i sirotinja i bogalji, od kojih je Isus mnoge izliječio. Boravište Sirofeničanke, sa svojim brojnim građevinama, dvorištima i vrtovima, vjerojatno je bilo veliko kao cijeli Dulmen. Na galerijama mnogih građevina bijahu rastegnuti komadi žutog, purpurnog, crvenog i nebesko plavog platna. Ove su galerije bile toliko široke, da su omogućavale šetnju po njima. Žuto bojilo se izvlačilo iz neke biljke, koju su kultivirali u okolici. Za crvenu i purpurnu boju koristili su slinu nekih morskih puževa. Vidjela sam mnoge velike platforme, u koje su ti puževi uhvaćeni ili su ih tu kultivirali, a bilo je i drugih mjesta punih sline, kao žablja pjena. Tlo općenito nije bilo baš plodno, kao u Palestini, a uokolo bijaše mnoštvo ribnjaka i jezera.

Kad biste s obale gledali na pučinu mora, činilo vam se da ste na višem položaju nego okolica, a plavetnilo se dizalo i stapalo s nebom. Tu i tamo na obali, bijaše niskih stabala s velikim debelim deblom i široko rasprostranjenom krošnjom. Njihovo se gusto korijenje jako rasprostiralo, sve do u vodu, tako da ste mogli hodati po njemu dok ne biste došli do kopna. Crna debla većinom bijahu šuplja i prikladna kao skrovište svakojakih insekata.

Isus je bio dočekan s počastima. Dok je počivao kraj stola, udovičina kći mu je izlila iz ploske miomiris na glavu. Majka mu je poklonila sukna, pojaseve, te tri trokutaste zlatne kovanice. Kći je poklonila komade istog dragocjenog metala, spojena lancem. Isus se nije kod njih dugo zadržavao, nego je sa svojim društvom otišao do luke, gdje su ga časno dočekali gradski Židovi i ciparski Židovi, koji su se tamo okupili jer su se vraćali na Cipar s Pashalnih svečanosti. Isus je poučavao u sinagogi, a oko nje ga slušahu i brojni pogani.

Već su se zvijezde pojavile, kad je Isus sa svim putnicima, sišao do luke i ukrcao se na lađu. Noć je bila bistra, a zvijezde se činile većima nego li su naše. U luci je bila cijela mala flota lađi spremna ukrcati sve putnike. Jedna velika bijaše nakrcana prtljagom, robom i stokom, te brojnim magarcima. Deset je galija imalo jedra. Na njih su se ukrcali putnici, te Isus i učenici. Pet je ovih galija bilo privezano užadima,

sprijeda i sa strana za lađu s teretom, koja je plovila iza njih. Ostalih pet je formiralo kao neki vanjski krug oko njih. Svaka je od ovih lađi imala, kao i Petrova, klupe za veslače, podignute oko jarbola i dolje ispod njih male kabine. Isus je stajalo blizu jarbola lađe koja je bila privezana na teretni brod, i kad su se otisnuli, Isus blagoslovi i kopno i more. Jata nekih prilično velikih riba, s dosta velikim ustima, plivalo je pokraj lađa, izvirujući iz vode, kao da slušaju Isusove propovijedi na lađi.

Putovanje je bilo zaista brzo, more mirno, a vrijeme predivno, tako da su i mornari, i pogani i Židovi, uzvikivali: 'O kako divno putovanje! To je zahvaljujući Tebi, o Proroče! Isus je stajao pokraj jarbola. Isus im reče neka šute, te daju slavu samo Svemogućem Bogu. Tad im progovori o Bogu, jedinom i svemogućem, te o Njegovim djelima, o prolaznosti poganskih čudesa, o blizini vremena, da, već su tu, kad će najveće spasenje biti dano zemlji, radi spasenja pogana. Cijela je propovijed bila za pogane.

Nekoliko se žena na lađama držalo odvojeno. Mnogi su putnici imali morsku bolest, ležali bi uokolo, u povučenim kutovima, te žestoko povraćali. Isus je ozdravio nekoliko na palubi svoje lađe. Tad ga s drugih lađa pozvaše i mnogi drugi, tražeći pomoć, a Isus ih ozdravi na daljinu.

Također sam ih vidjela kako blaguju na lađama. U nekakvim metalnim posudama su ložili vatru, od nekakvih dugih usukanih štapova, smećkastih i prozirnih kao ljepilo, a natapali su ih u vrućoj vodi. Hranu su slali u porcijama, s obručem i ručkom. U njima bijaše nekoliko udubljenja kao tanjurići za razne obroke, na primjer okrugle kruhove, povrće, itd. Na njih su izlijevali nekakav sos.

Iz Ornitopolisa do Cipra, more nije izgledalo toliko široko, kao ono iz Jope. Tamo ne možete ništa vidjeti osim pučine.

Predvečer su brodovi uplovili u luku Salamis, koja bijaše vrlo prostrana i sigurna. Bila je jako utvrđena s lukobranima i visokim zidinama, te s dva mola koja se pružahu daleko u more. Sam je grad bio izgrađen dobrih pola sata od obale, premda ste to

teško mogli zapaziti, budući je međuprostor prekriven stablima i prekrasnim vrtovima. U luci su bili brojni brodovi. Zbog toga Isus nije mogao prići bliže obali, koja se kao jako visok bedem, ovalno uzdizala. Osim toga, lađe su nosile previše vode da se bliže približe. Blizu obale bijaše nekoliko manjih lađi, privezanih užadima za kopno. One su teglile veće lađe, primajući njihove putnike, te su s pomoću užadi privlačili lađu k obali.

Tako su na obali bili neki Židovi, koji su došli dočekati Isusa i učenike. Na obali bijahu i mnogi drugi, koji su vidjeli brodove na pučini, te dolazili iz grada u svečanim procesijama dočekati ih. To je bio običaj, tako primati Židove koji se vraćahu s Pashe. Ovi na obali bijahu uglavnom stariji ljudi, žene, djevojke i školska djeca s učiteljima. Imali su svirale, nosili duge uske barjake, zelene grane, krune na štapovima, a pjevali su pjesme radosnice.

Cirinus, tri starija Barnabina brata, te neki stariji Židovi u blagdanskim nošnjama, dočekaše Isusa i njegove sljedbenike, te ih odvedoše do predivne zelene terase, koja bijaše nedaleko luke. Tamo su raširili tepihe, a bazene za pranje napunili vodom. Stolovi bijahu puni raznih obroka i okrjepe. Cirinus i njegovi prijatelji opraše noge Isusu i njegovim učenicima, te ih odvedoše do stolova.

Sad su doveli jednog starca, Jonasova oca, novog učenika. On pade plačući sinu oko vrata, a ovaj mu predstavi Isusa, pred kojega čovjek pade nice. Čovjek je bio zdvojan što će biti od njegova sina, jer su se oni koji su s njim krenuli na putovanje, već odavno vratili. Svi su se jako brinuli radi povratka hodočasnika iz Jeruzalema. Neki su se probijali kroz svjetinu i govorili: 'Je li ovaj ovdje? Je li onaj ovdje?', te kad bi pronašli koga su tražili, zagrlili bi ga, te ga odveli. Vijesti o masakru u Hramu, već su stigle na Cipar, a narod je bio jako zabrinut zbog povratka svojih dragih.

Mjesto gdje su dočekali Isusa bijaše predivno. Na zapadu bijaše ogroman grad s brojnim građevinama s kupolama i tornjevima, a zalazeće ih sunce obasjavaše, tonuvši veliko i crveno za horizont. Na istok se pružao pogled na more, a preko njega na prostrane planine Sirije, koje parahu oblake. Salamis ležaše usred široke ravnice,

prekrite brojnim prekrasnim visokim stablima, terasastim divnim vrtovima. Činilo mi se da je tlo vrlo rahlo, kao prašina ili pijesak, čini se da je nedostajalo pitke vode. Ulaz u luku nije bio otvoren. Bio je zapriječen utvrđenim otocima, između kojih bijaše jedno široko i nekoliko manjih sidrišta. Otočići bijahu utvrđeni polukružnim tvrđavama, niskim i širokim, a kroz njihove prozore, moglo se promatrati sve što se događa vani. Židovska četvrt bijaše na sjevernoj strani grada. Kad je Isus sa svojim sljedbenicima napustio luku i otišao na pola sata prema gradu, skrenuše nadesno, premda su još uvijek bili van grada, otiđoše dosta na sjever.

Kad su Isus i učenici stigli, Židovi hodočasnici već su se okupili na otvorenom prostoru, na nekom uzdignutom terasastom trgu. Na povišenom mjestu, stajao je jedan stari glavešina sinagoge. On je primao informacije od hodočasnika o detaljima putovanja i događajima. Ispitivao ih je jesu li ozlijeđeni, ili je li se itko žalio na njih, te je dobio izvještaj o događajima u Jeruzalemu. Na ovom skupu ne bijaše Isus s učenicima. On je rijetko svečano priman od strane starijih Židova, a starac je s povišenja govorio okupljenom narodu, nakon čega su se razišli svojim kućama.

Na vrhu dviju ulica, koje su omeđile židovsku četvrt, bijaše podignuta predivna sinagoga, boravišta glavara i rabina, škole, a malo podalje, bolnica s nekim bazenom ili ribnjakom. Cesta koja je vodila u grad bijaše vrlo tvrda i solidna, prekrivena finim pijeskom, zasjenjena predivnim stablima. Na najvišoj točki židovskog mjesta okupljanja, bijaše posađeno stablo, na čijim je jakim granama čovjek mogao sjediti kao u sjenicama.

Isus i njegovi sljedbenici bijahu otpraćeni od glavara do velike dvorane blizu sinagoge, gdje su proveli noć. Isus je ozdravio neke bolesnike od vodene bolesti, a u predvorje su ih donijeli na nosiljkama. U ovoj je kući bila velika predavaonica, te su tamo putujući rabini spavali. Bijaše vrlo zgodna, izgrađena u poganskom stilu, s kolonadama. Unutrašnjost bijaše jedna ogromna soba, s amfiteatralnim sjedištima, te učiteljskim stolcima poredanim duž zidova. Na donjem katu, duž zidova bijahu smotane ležaljke, a iznad njih zasloni, zasukani i pričvršćeni na zid, a postavljali su ih

između ležaja, tako formirajući privatne odaje. Izvana ste se mogli popeti na ravni krov dvorane, a na njemu bijahu postavljene razne biljke u lončanicama.

Jonasov je otac, sad učenik, ovdje proveo noć, jer on ne bijaše iz grada, ali su Cirinus i njegovi sinovi otišli doma.

9. Isus poučava u Salamisu

Sutradan ujutro, Isus praćen superiorom i nekim časnim starcem, te nekim učiteljima, ode do bolnice. Bolnica bijaše ovalna građevina, a oko nje vrt. Usred vrta bijaše bazen ili ribnjak, za kupanje. Za kuhanje i piće, vodu su skupljali u velike badnje, te je pročišćavali pomoću nekih plodova koje su bacali u vodu. Oko ribnjaka je raslo ljekovito bilje. Trećinu bolnice su okupirale bolesnice, a taj je dio bio odvojen od ostatka zaključanim vratima.

Isus je ozdravio neke bolesnike od vodene bolesti, te bolesnice od kostobolje, kao i neke koje je tek počela napadati lepra. Novo ozdravljeni su slijedili Isusa do trga, gdje su se u međuvremenu okupili i ostali Židovi. Isus je prvo propovijedao muškarcima. Govorio je o skupljanju mane u pustinji, te reče da je došlo vrijeme za skupljanje istinske nebeske mane, nauke o obraćenju srca, a nova vrsta Kruha s neba, istinski Nebeski Kruh, bit će im darovan.

Kad je propovijed završila, muškarci se povukoše, a žene zauzeše njihovo mjesto. Bilo je prisutno stvarno mnogo poganki, ali one su ostale stajati otraga, na distanci. Isus je poučavao žene općenitim terminima, jer su tu bile i poganke. Govorio im je o jednome, Svemogućem Bogu, Ocu i Stvoritelju neba i zemlje, o ludosti mnogoboštva, te o Božjoj ljubavi prema čovječanstvu.

Nakon toga, Isus sa sljedbenicima ode na večeru kod superiora, premda je bio pozvan i od strane nekoliko rabina. Superiorova kuća bijaše velika, poganske arhitekture, s predvorjima, otvorenim trjemovima i terasama. Sve je bilo spremljeno

za veliku gozbu. Pod kolonadama bijahu poslagani brojni stolovi, a bijahu podignuti i veliki slavoluci, ukrašeni vijencima. Čini se da će to biti veliki banket, uglavnom u Isusovu čast, te u čast povratka hodočasnika. Superior je odveo Isusa u pokrajnju zgradu, gdje je bila njegova supruga i neke druge žene. Pratilo ih nekoliko pismoznanaca.

Kad su velikim naklonom, zakrabuljene žene pozdravile Isusa, a Isus im se obrati s nekoliko divnih riječi, uđe procesija cvijećem okrunjene djece, svirajući frule i druga glazbala, te odvede Isusa na gozbu. Stol bijaše ukrašen vazama i buketima cvijeća. Bili su veći nego oni u Judeji, a gosti su počivali manje ispruženo, bliže jedni drugima. Svi su oprali ruke. Među jelima bijaše i janjetina. Isus raskomada janje, te ga raspodjeljivaše gostima na malim okruglim kruhovima.

Tad se opet pojave djeca s instrumentima. Među njima bijaše i neke slijepe djece, te nekih s deformacijama. Tu su djecu vodile djevojčice od 8 do 10 godina, a među njima i domaćinova unuka ili čak praunuka. Sve su bile odjevene u fini bijeli materijal, nešto kao svila. Odjeća koja se nosila u ovim krajevima ne bijaše toliko komotna u kroju, niti je bila lepršava, kao ona u Judeji. Kosa im visjela u tri dijela, a krajevi ujedinjeni u pletenicu ili zajedno pričvršćeni nekom vrstom ukrasa, s kojeg su visjele razne male drangulije, rese, biseri ili crvene kuglice kao bobice. Nekoliko je djevojčica nosilo veliku cvjetnu krunu, ukrašenu raznim ukrasima. Kruna se sastojala od više okruglih manjih kruna, spojenih zajedno. Na vrhu krune bijaše sjajna resa, ili zastavica. Mislim da vijenci ne bijahu od prirodna cvijeća, bar nisu cijeli, jer mi je većina cvijeća izgledala kao svila, ili vuna pomiješana s perjem i raznim sjajnim ukrasima.

Djevojčice postave ovu veliku krunu kao kanape na visoki pijedestal, jednostavno ukrašen, a stajaše iza Isusova sjedala, dok su druge djevojčice donijele aromatično bilje i parfeme u posudicama i alabastrenim vazama, te ih postaviše pred Isusa. Jedno dijete koje je bilo iz kuće domaćina, razbi jednu plosku i izli sadržaj na Isusovu glavu, te ga razmaže pomoću platna po Isusovoj kosi. Nakon toga se dijete povuče.

Djevojčice su sve ovo izvodile s potpunom sabranošću i bez riječi. Uvijek su imale oborene oči, te nisu nikad pogledavale prema gostima. Isus je vrlo mirno primio njihovu pažnju, te im zahvali nježnim i divnim riječima. Sve su žene bile zajedno i zajedno su i blagovale.

Nikad nisam vidjela Isusa i njegove učenike kako dugo počivaju kraj stolova. Isus je po učenicima stalno slao hranu i piće ka stolovima sirotinje, a učenici su većinu vremena posluživali druge. Nakon nekog vremena, sam je Isus išao od stola do stola, dijeleći hranu, poučavajući i objašnjavajući.

Nakon gozbe, s Isusom i učenicima pođe sam superior i neki učitelji do akvadukta, koji se pružao od zapada. Grad je inače imao lošu vodu. Vidjela sam neke od ovih velikih građevina, kao ogromni mostovi, kako imaju mnoge rezervoare ili cisterne. Svaki je dio grada imao svoj akvadukt i rezervoar. S nekih su dovodili vodu, a s nekih je odvodili. Židovski rezervoar je stajao napose. Oni ga pokazaše Isusu, požalivši mu se na manjak i lošu kvalitetu vode, te željaše da to Isus popravi. Isus progovori o novom rezervoaru u nastajanju, te reče da na njemu želi podijeliti krštenje, te im reče kako bi ga trebali ukrasiti i srediti.

Nakon toga, nastaviše do sinagoge, jer je započinjao Šabat. Bijaše to velika i divna sinagoga, obasjana brojnim lampama, prepuna naroda. Vani su oko sinagoge vodile stepenice i balkoni, odakle su gledatelji mogli vidjeti i čuti što se događa unutra. Sva su ova mjesta okupirali pogani, a i dolje su nakrcali unutrašnjost sinagoge, pa su sad stajali kraj Židova.

Propovijed je bila iz odlomaka iz treće Mojsijeve knjige, koji je govorio o žrtvi i raznim zakonima, a drugo čitanje bijaše iz Ezekijela. Ove su odlomke pročitali neki pismoznanci, na što Isus objašnjavaše i komentiraše, a narod bijaše zapanjen i duboko impresioniran. Isus je također govorio i o svojoj vlastitoj misiji, te o skorom njenom ispunjenju. Njegovi slušatelji nisu vjerovali da je Isus samo Prorok, nego vjerovaše da je više od Proroka. Mislili su, mora da je bar jedan od preteča Mesije. Isus im objasni da je preteča bio Ivan, te nabroji brojne znakove po kojim će

prepoznati Mesiju, bez da im je jasno pokazao da je on sam taj Mesija. Ipak su ga razumjeli, te ga slušaše s poštovanjem i respektabilnim strahom. Nakon propovijedi, svi se raziđoše kućama, a Isus se s učenicima vrati do superiorove kuće.

Isus je u Salamisu, cijelo vrijeme bio dobro dočekivan, s izuzetnom pažnjom. Oko njega se tiskahu stanovnici mjesta, svi željni iskazati mu čast, jer među njima ne bijaše podjela i sekti. Isus je ozdravio nekoliko bolesnika u njihovim domovima. Ovdje su Židovi i pogani živjeli u prisnim odnosima, premda u odvojenim četvrtima. Židovska četvrti imaše dvije ulice.

Kuća Cirinusovih sinova bijaše velika, četvrtasta zgrada. Bavili su se trgovinom, te su imali brodove. U Salamisu je prevladavao poganski stil arhitekture. Vidjela sam brojne tornjiće i šiljke, puno ukrasa u obliku salata, takvih prozora, te sve vrste ukrasa na građevinama. Kad su stigli amo, žitelji su Isusu i učenicima dali potpuno nove sandale, te su im zamijenili odjeću. Međutim, Isus je sve to zadržao, dok mu nisu iščetkali njegove stare sandale i odjeću, a nove je dao sirotinji.

Na Šabatsko jutro, Isus opet poučavaše u sinagogi, a govorio je o vremenu milosti i ispunjenju proroštava, i to tako elokventno, da su mnogi slušatelji plakali. Isus ih nagovaraše na pokoru i krštenje. Ove su propovijedi trajale oko tri četiri sata.

Kad su završile, Isus ode s učenicima i pismoznancima do Cirinusova doma, gdje su svi bili pozvani na objed. Kuća je bila baš između židovske i poganske četvrti. Salamis je imao osam ulica, a dvije su pripadale Židovima. Malo društvo nije išlo kroz ove dvije, nego je išlo putem koji je vodio između obje četvrti, otpozadi kuća. Na tom su putu prošli kroz velika gradska vrata. U vežama vrata bijahu okupljeni brojni pogani, muškarci, žene i djeca. Vrlo poštovano pozdravljaše Isusa i njegove sljedbenike, ali nekako s daljine i plaho. Slušali su njegove propovijedi u sinagogi, pa su ga sad došli pozdraviti sa svojim prijateljima.

Na kraju jedne ulice i na polovici zidina poganske četvrti, bijaše divna Cirinusova kuća, s brojnim dvorištima i pokrajnjim zgradama. Čim su kuću ugledali u daljini,

vidješe da se iz nje približava Cirinusova supruga i kćeri sa slugama. Oni pozdraviše Isusa i njegove. Cirinus je imao pet kćeri, te brojne nećakinje i mlade rođake. Sva su ova djeca sa sobom nosila poklone, koje su nakon što su se poklonila, odložila kraj Isusovih nogu, na tepihe koje su prethodno tamo raširili. Pokloni bijahu drangulije u svakojakim oblicima i formama, neke od jantara, neke od koralja, a posebno mala stabalca na podestima. Činilo se da je svako dijete željelo ponuditi najdraži dar, pa ako nisu uspjeli prići dovoljno blizu Isusu, uručili bi ga njegovim kompanjonima.

Cirinusova kuća bijaše vrlo prostrana, građena u poganskom stilu, s predvorjima i vanjskim prostranim stepeništem. Na krovu bijaše lijepo aranžiran vrt s lončanicama. Sve je bilo ukrašeno u blagdanskom ozračju. Stol je bio višlji nego uobičajeno, sa crvenim stolnjakom, preko kojega bijaše prozirni od sjajne svile, ili fino pletene slame. I ležajevi oko stola bijahu u poganskom stilu, kraći od onih koje su Židovi koristili. Osim učenika, gostiju bijaše dvadesetak. Žene su blagovale odvojeno, a poslije večere, svi otiđoše na uobičajenu Šabatsku šetnju do akvadukta.

Odavde je Isus s učenicima bio odveden od novog učenika Jonasa, do kuće svoga oca, koja bijaše malo izvan židovske četvrti, okružena vrtovima. Bila je kao neka velika farma, imajući nešto samostansko u svom izgledu. Starac je bio Esen, a s njim boraviše, premda u odvojenom dijelu kuće, nekoliko starica, rođaka udovica, nećake ili kćeri, koje bijahu nekako drugačije odjevene, a imahu bijele velove. Starac je bio ponizan i radostan kao dijete, te je dopustio da ga njegova djeca vode k Isusu. Bio je u nedoumici što pokloniti Isusu, jer nije imao blaga. Ali, on pokaza na sebe i na sve oko sebe, svoje sinove, kćeri, kao da govori: 'Gospodine, sve što imamo, sve je tvoje – i moja draga djeca, moji su sinovi tvoji!' Starac je pozvao Isusa i učenike da dođu sutra na večeru.

Tad se Isus vrati do akvadukta, te progovori sa superiorom o uređenju bazenazdenca za krštenje, koji još ne bijaše pod krovom, te još nije imao dotoka vode. Prvo su morali izmoliti ili kupiti vodu od pogana. Do bazena će se dovesti pomoću akvadukta, koji je na ravnici bio jedan kat viši, sa svojim rezervoarima s obje strane. Izvor vode bijaše u jednom zapadnom planinskom masivu. Novi bazen za krštenje je

imao više od četiri ugla, a imao je i stepenice koje su vodile dolje u nj. uokolo bijahu izdubine u obliku plitica, a mogle su se napuniti vodom pomoću pumpe. Svud uokolo bijaše bedem, a kraj bazena bijaše i divan otvoreni prostor sa sjenicom, taman za propovijedanje.

Tu se okupilo veliko mnoštvo pogana i Židova, te im Isus reče da će sutra održati propovijed, onima koji se žele krstiti. Židovi su stalno napominjali Iliju i Elizeja, koji su također onomad bili ovdje.

Tu i tamo uz put, poredale su se Židovke sa svojom djecom. Isus je dopustio malenima da dođu k njemu, one koji bi oklijevali pozvao bi k sebi, te ih je sve blagoslivljao. Odvojeno su stajali neki poganski učitelji, te majke omotane žutim velovima sa svojom djecom. Isus ih je izdaleka blagoslovio.

Nakon toga, svi otiđoše u sinagogu, na završne Šabatske svečanosti. Isus je opet poučavao o žrtvi, uzevši tekst iz treće Mojsijeve knjige (Levitski zakonik) i proroka Ezekijela. Bilo je nešto neopisivo slatko i impresivno u Isusovim riječima, kad im je ukazivao da se sada obistinjuje Mojsijev zakon u najvažnijem značenju. Isus je govorio o žrtvi čista srca. Reče da umnažanje žrtava i tisuću puta, ne može više imati nikakvu važnost, jer čovjek mora očistiti svoju dušu i žrtvovati svoje strasti, kao Bogu ugodan miris. Bez da je išta osudio, bez da je išta odbacio ili zatajio ijedan Mojsijev propis, Isus im objasni propise u njihovu pravom značenju, učinivši tako Zakon ljepšim i vrjednijim štovanja. Istovremeno je Isus pripremio svoje slušatelje za krštenje, nagovarajući ih na pokoru, jer se vrijeme približilo.

Isusov glas i ton njegova glasa bijahu tako divni, duboko prodiruća struja svjetla. Isus je govorio nevjerojatno mirno i moćno, nikad brzo, osim ponekad, kada bi govorio s Farizejima. Tada bi njegove riječi bile kao oštri mačevi, a glas bi mu bio manje nježan. Inače ton njegova uobičajena glasa bijaše pravi tenor, perfektno čist u zvuku. Isus je mogao bez povisivanja glasa, biti jasno čujan i kad je bila veća graja.

U sinagogi su se recitirali psalmi i molitve, slično našem koralnom pjevanju i kršćanskoj Misi, a ponekad su Židovi naizmjence pjevali. Na ovaj je način Isus čitao odlomke iz Pisma, te ih objašnjavao.

Nakon Isusove propovijedi, jedan stari pobožni pismoznanac obrati se skupu. Imao je dugu rijetku sijedu bradu, te ljubazan dobrostiv lik. Nije bio iz Salamisa, već je bio siromašni putujući učitelj, koji je na otoku išao od mjesta do mjesta, posjećujući bolesnike, tješeći zatočene, skupljajući sve za sirotinju, poučavajući nehajne i djecu, hrabreći udovice, te propovijedajući po sinagogama. U ovoj zgodi, čini se da ga je nadahnuo Duh Sveti. On se obrati narodu govorom koji je svjedočio o Isusu, kao što nikada dosada javno nisam čula od nijednog rabina. On nabroja sve blagodati Svemogućeg Boga dane njihovim precima i njima, te ih nukaše da mu žurno zahvale, što je dopustio da ovakav Prorok dođe k njima, ovakav Učitelj, kojemu također duguju hvalu što je radi njih, prošao tako dalek put iz Svete zemlje i došao k njima.

Podsjetio ih je na Božju milost njihovu plemenu (oni bijahu iz Isakarova plemena), te ih pozva na pokoru i popravak života. Reče im da ih Bog neće tako žestoko tretirati, kao onda kad je žestoko kaznio izrađivače i klanjatelje zlatnom teletu. Ne razumijem značenje ove njegove aluzije. Možda su mnogi iz ovoga plemena bili među tim klanjateljima. Također im je rekao i divne stvari o Isusu: da ga cijeni više od Proroka, premda se ne usuđuje reći, tko je On ustvari, da je ispunjenje Obećanja blizu, da se vi moraju osjećati sretnima što slušaju Njegove propovijedi, i da žive u istoj epohi takve nade, takve utjehe za Izraela. Narod je bio duboko potresen, te su mnogi plakali od radosti. Sve se ovo događalo u Isusovoj prisutnosti, a on je mirno stajao postrani sa svojim učenicima.

Poslije toga, Isus sa svojim sljedbenicima ode do kuće Starca, gdje je rasprava postala življom. Svi su nastojali nagovoriti Isusa da ostane s njima. Citirali su riječi nekih Proroka, koje su opisivale progonstva i trpljenja, a čini se da su se odnosila na Mesiju. Rekoše da se takvo nešto ne bi smjelo dogoditi Isusu, te ga upitaše, nije li on preteča Mesije. Tad im Isus progovori o Ivanu, te izjavi da ne može više ostati s

njima. Jedan o prisutnih, koji je bio u Palestini, kad je tamo bio i Isus, poče govoriti o mržnji Farizeja na Isusa, te izreče neke teške riječi o toj sljedbi. Ali, Isus ga žestoko prekori, rekavši par riječi u njihovu ispriku, te okrene razgovor na druge teme.

Sutradan je kraj bolnice i novo izgrađenog zdenca, Isus pripremao narod za krštenje. Nekolicina iz bolnice ispovijedi se Isusu, za što su se povukli nastranu nasamo s Isusom. Isus reče da vodu za krštenje stave ustranu, a onda su učenici u njoj krstili bolesnike.

Kad je Isus došao do otvorena prostora kraj kršteničkog zdenca, nađe tamo veliko mnoštvo koje ga je čekalo. Među njima bijahu brojni pogani, jer se tijekom noći iz okolice tamo slijevao mnogi narod. Isus je poučavao stojeći pod sjenicom. Govorio im je o vlastitoj misiji, o krštenju, o pokori, te im je objasnio Očenaš.

10. Isus pozvan u kuću rimskog zapovjednika grada Salamisa

Dok je Isus propovijedao, dođe glavarima jedan poganski vojnik ili glasnik s porukom svoga gospodara. Dogodilo se da je jedan rimski zapovjednik u Salamisu zaželio razgovarati s novim Učiteljem, te ga poziva u svoj dom. Vojnik je predao poruku prilično odlučno, kao da Isusu dovodi bolesnika, koji baš nije voljan odmah prići. Glavari preko učenika, u vrijeme pauze poduke, proslijediše poruku Isusu. Isus odgovori da će doći, te nastavi podučavati.

Nakon poduke, Isusa krenu k zapovjednikovoj kući, praćen glasnikom i glavarima. Prije nego su stigli do glavnih vrata grada Salamisa, morali su proći istim putem kojim su došli iz luke, a put je bio dug oko sat i pol. Vrata su bila lijepa, nadsvođena lukom, poduprta stupovima. Dok su prolazili kraj velikih zidina i usputnih velikih vrtova, pogani i radnici gledaše za njima upitnim pogledima. Dok je Isus prolazio, mnogi su se stidljivo skrivali iza zidina i grmlja. Kad uđoše u Salamis, otiđoše do velikog trga. Dok su išli, ispred kuća, u trjemovima, na terasama i iza ograda stajaše žitelji. Na nekim uglovima ulica stajahu poganke s djecom, poredane tri po tri u pravilnu nizu. Žene su bile zamotane u velove, a kad bi Isus prolazio one bi se

duboko naklonile. Tu i tamo, djeca, a ponekad i neke žene, prilazile bi učenicima i Isusu, te im poklanjale male darove, kao kitice mirišljiva cvijeća, male bočice s parfemom, ili male smeđe kolačiće, koji su također imali lijep miris. Valjda je to bio običaj u ovim krajevima, kada se željelo iskazati gostu čast. Isus ih je gledao svojim odobravajućim i blagim pogledom, te ih blagoslivljaše izdaleka.

Po gradu sam vidjela statue idola. Ne bijahu kao grčki ili rimski idoli, koji bijahu ljudskog oblika, već bijahu likovi s krilima, nešto slično kao u Sidonu, Tiru i Jopi. Vidjela sam i neke slične lutkama.

Dok su tako išli kroz grad, svjetina koja je slijedila Isusa stalno se povećavala, a narod se slijevao iz svih kutaka i ulica grada k velikom trgu. U centru trga bijaše divan zdenac. U njega su vodile stepenice, a nasred zdenca voda je bubrila. Zdenac je bio nadsvođen krovištem, kojeg su podupirali stupovi. Bijaše okružen i otvorenim trjemovima, malim stablima i cvijećem. Ulaz u zdenac je obično bio zaključan. Narod je iz njega mogao dobiti vode samo u posebnim prilikama, budući je ova voda bila najbolja u gradu, a smatralo se da posjeduje neka ljekovita svojstva.

Nasuprot

zdenca

bijaše

komandantova

palača

sa

svojim

kolonadama.

Na

nadsvođenom balkonu, poduprtom stupovima, sjedio je na kamenom stolcu rimski komandant, gledajući Isusov dolazak. Bio je odjeven u vojnu uniformu, bijelu tuniku koja je bila pripijena uz tijelo, tu i tamo prošarana crvenim trakama. Sezala je do iznad koljena, a na rubu je završavala trakama ili resama. Noge mu bijahu opletene trakama. S ramena se spuštao crveni plašt, a na glavi mu bijaše šljem. Zapovjednik je bio robustan, čvrst momak, s kratkom kovrčavom crnom bradom. Iza njega i po stepenicama, stajahu ostali rimski časnici i vojnici.

Pogani su bili zapanjeni čašću koju je zapovjednik iskazao prema Isusu. Jer, kad je Isus došao, on siđe s terase, uhvati jedan svoj platneni šal za jedan kraj, a drugom rukom za drugi kraj šala, te se pred Isusom duboko pokloni. Tad povede Isusa uz stube k terasi, gdje ga ljubazno ispitivaše. Reče da je čuo o njemu kao o novom Proroku i mudrom Učitelju. On sam poštuje židovski Zakon. Ako je sve istina što mu

je o Isusu rečeno, Isus je onda uistinu i učinio sva ona čuda. Tko mu je dao vlast da čini takve stvari, pitao je Isusa. Je li on obećani Utješitelj, židovski Mesija? Židovi očekuju kralja – je li on taj Kralj? Kako misli osvojiti to svoje Kraljevstvo? Ima li negdje neku tajnu vojsku? Možda je došao ovdje na Cipar, kako bi među Židovima skupio svoje sljedbenike? Hoće li proći dugo vremena dok se ne pokaže u svoj svojoj moći? – zapovjednik je stalno postavljao ovakva slična pitanja, tonom punim respekta i iskrenosti. Njegove simpatije i poštovanje prema Isusu bijahu očite. Isus je na sve odgovarao zakukuljeno i općenitim terminima, kao što je uobičajeno postupao kada su mu vlasti postavljale takva i slična pitanja.

Na primjer, odgovorio bi: 'Ti kažeš! Tako misliš. Proroci tako vele.' Na pitanja koja su se ticala njegova Kraljevstva i vojske, Isus bi odgovarao da njegovo Kraljevstvo nije s ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta trebaju vojnike, ali on u Kraljevstvu Svemogućeg Oca, stvoritelja neba i zemlje, okuplja duše. Dubokoumnim izrazima, Isus je objasnio mnoge stvari. Komandant je bio zapanjen, i Isusovim držanjem i odgovorima.

Naredio je da se pred zdenac postavi obrok, te je tamo pozvao Isusa i učenike. Razgledali su zdenac, te sudjelovali u objedu. Bijaše tamo nekoliko smeđih zdjela sa sosom iste boje, a u nj su umakali kekse. Također su jeli neke štapiće ili kriške sira, te voće, tijesto napravljeno u obliku zvijezda i cvijeća. Uokolo su bili postavljeni vrčići s vinom. Drugi vrčevi bijahu puni vode iz zdenca. Bijahu oblika kao oni u Kani, samo nešto manji. Komandant je govorio s neskrivenom nesklonošću o Pilatu, o njegovu nasilništvu koje je proveo u Hramu, te općenito o njegovu karakteru, kao i o padu akvadukta blizu Siloa.

Tu kraj zdenca, Isus je imao još jedan razgovor s komandantom. Govorio je o vodi i njenim raznim vrelima, nekim muljevitim, nekim čistim, nekim gorkim, a nekim slatkim, te o velikoj razlici o tim izvorima, te o tome kako se dovodi do zdenca, te opet raspodjeljuje cjevovodima. S tih tema, Isus tako prijeđe na poduku o vodi krštenja, kako pogana, tako i Židova, te govoraše o obnovi čovječanstva pokorom i vjerom, kad će svi postati djecom Božjom. Bijaše to divna propovijed, nešto slično razgovoru sa Samarijkom kraj zdenca. Isusove riječi ostaviše dubok dojam na

slušatelje i na komandanta, koji je već prije bio sklon Židovima. Želio je još dugo slušati Isusa.

Ovdje u Salamisu, podjela između Židova i pogana ne bijaše toliko vidljiva. Ovdje su kao i u Palestini, obrazovaniji Židovi, a posebno sljedbenici Isusa, jeli i pili s gornjom klasom pogana, premda su uvijek koristili odvojeno posuđe. Na povratku je Isus bio pozdravljen od mnogih pogana, a sad su bili još učtiviji nego li prije, zahvaljujući počastima koje je rimski komandant iskazao Isusu.

U ovom je kraju cvijeća bilo u izobilju, pa se koristilo za bojenje tkanina, vune, svile i paperja. Vidjela sam djecu, koju je Isus blagoslovio, kako su ukrašeni ovakvim cvijećem. Djevojčice su kao i dječaci, bile odjevene u kratke tunike od tanana materijala. Bebe od sirotinje imahu samo suknjicu oko pasa. Djevojke iz bogatijih klasa nošahu tanke žute tunike, bogato prekrivene ovim vunenim obojanim cvijećem. Nosile su i šal od tog laganog materijala, a oko zglobova i glave male vjenčiće od tog umjetnog cvijeća. Mora da su ovdje uzgajali dudovog svilca, jer sam duž zidina vidjela stabla na kojima su puzale te bube, te plele svoje kukuljice.

11. Isus u kući Jonasova oca. Propovijed kod zdenca krštenja

Kad je Isus posjetio dom Jonasova oca, Esena, pratili ga samo njegovi učenici i neki pismoznanci. Bio je primljen s uobičajenim počastima, tj. pranjem nogu. Ovdje je domaćinstvo bilo puno skromnije uređeno. Obitelj je bila brojna, a pripadali su sekti oženjenih Esena. Živjeli su u velikoj čednosti, pobožno i jednostavno. Ženski su dio činile udovice s djecom, koja bijahu već odrasla, starčeve kćeri, s kojim su i živjele. Učenik Jonas bijaše sin iz kasnijeg braka, a njegova je majka umrla pri njegovu porođaju. Starac ga je izuzetno volio, više nego da mu je sin jedinac, a stalno je bio zabrinut zbog sinovljeve dugotrajne odsutnosti. Gledao je na njega kao na izgubljena sina, a tad dobi vijesti o njemu preko Cirinusa, čiji su sinovi susreli Jonasa na Pashi i u Daberetu blizu Tabora.

Mladić se otisnuo u svijet, radi novih avantura, kao što to mladi studenti oduvijek i čine. Posjetio je najznačajnija mjesta Svete zemlje, Esene u Judeji, Jakovljev grob blizu Hebrona, te Rahelin grob između Jeruzalema i Betlehema. U to vrijeme, Rahelin grob bijaše na direktnom putu između ova dva mjesta. Sad je međutim, nekako postrance. Mladić je također posjetio sve najinteresantnije u Betlehemu, kao i na gorama Karmelu i Taboru. Čuo je o Isusu, te je bio prisutan na jednoj propovijedi na gori, prije nego je otišao na put u zemlju Gergaze. Nakon Pashalnih svečanosti, otišao je iz Dabereta sa Cirinusovim sinovima na Isusovu posljednju propovijed kod Gabare. Tad ga je Isus primio među učenike, a sad se sa njima vraćao svome domu.

Gozba je održana u vrtu, u kojem je bila dugačka nadsvođena sjenica. Jedna zelena uzvisina bijaše prekrivena tkaninom, a poslužila je kao stol. I počivaljke bijahu ista travnata klupa, prekrita mahovinom. Obrok se sastojao od razne pašte, kruha, povrća prelivenog umakom, janjetine, voća i vrčića s nekim napitkom, sve vrlo skromno. Žene su jele odvojeno, premda su se ponašale puno lagodnije nego li židovske žene pori obroku. Žene su posluživale kod stolova, vela im spuštena s lica, a sjedile su nešto podalje. Poslije su slušale Isusove propovijedi. Na obje strane vrata bijahu nizovi sjenica, tako da su činile gusto zelenilo. Mislim da su služile za razne obiteljske svečanosti i pobožne vježbe, kao što je i bio običaj kod Esena. Uzdržavali su se zemljoradnjom, stočarstvom, predenjem vune i pletenjem.

Odavde je Isus otišao s učenicima do novo napravljenog zdenca za krštavanje, gdje je pripremio mnoge Židove za sakrament krštenja. Isus im je održao propovijed u kojoj je nagovarao na pokoru, te je blagoslovio vode zdenca. Oko središnjeg zdenca, bijahu bazenčići oblika poslužavnika. Ovi su bazeni bili okruženi malim opkopima, u koje su silazili novokrštenici pomoću par stepenica. Onaj koji se krstio, stao bi na rub bazena, pognuo glavu, a glavu bi mu polili vodom. Kumovi su stajali iza njih s položenom rukom na njihovu ramenu. Otvaranjem ili pritiskanjem neke mašinerije u centralnom zdencu, voda bi potekla do bazena i jaraka.

Vidjela sam Barnabu, Jakova i Azora kako dijele krštenje kod tri bazena. Prije ceremonije, vidjela sam Isusa, kako iz male kožnate pljoske, koju su sa sobom

donijeli iz Judeje, s Jordana, s mjesta gdje se sam Isus krstio, lijeva vodu u bazene i onda ih blagoslivlja. Nakon krštenja, ne samo da je sva voda iz bazena vraćena natrag u centralni zdenac, nego su i rupcima kupili vodu iz bazena i žmikali je u centralni zdenac. Novokršenici su oko ramena nosili male bijele ogrtače.

Nakon toga, vidjela sam Isusa kako ide još zapadnije između vrtova i zidina, gdje su ga čekali pogani, koje je pripremio njihov prijatelj Cirinus, a željeli su se krstiti. Cirinus s nekolicinom pogana dođe malo postrani, te ih tamo poučavaše. Tridesetak ih je kršteno na raznim bazenima po vrtu. Vodu su za tu svrhu pustili da doteče u bazenčiće, a Isus ju je blagoslovio.

Osim dviju ulica koje su pripadale Židovima, u predgrađu Salamisa bijaše i jedan čitavi mali gradić nastanjen Židovima. Na jednoj strani Salamisa bijaše okrugli toranj velikog opsega, a u njemu bijahu vršene razne ovisnosti i gadosti. Toranj je bio kao citadela. Grad je imao mnoge hramove, od kojih je jedan bio velikih dimenzija, a na njegove ste se terase mogli popeti bilo unutarnjim, bilo vanjskim stepenicama. U ovom su hramu bili mnogi stupovi, neki tako veliki, da su u njima bile usječene stepenice i male nastambe, a na vrh je moglo stati par ljudi i gledati dolje na religijske ceremonije. Nekoliko sati od Salamisa vidjela sam još jedan važan grad.

Zapadno od grada, vidjela sam nadolazeću karavanu stranaca, a kampirali su pod šatorima. Mora da su dolazili s druge strane otoka. Često, valjda radi tog smjera, bila sam poticana da mislim da dolaze iz samog Rima. S njima bijahu i žene, i velik broj ogromnih volova sa širokim rogovima i prignutim glavama. Volovi su bili vezani zajedno, u paru, s dugom motkom iznad njihovih leđa, na kojoj su nosili teret. Mislim da su ovi stranci došli djelomično radi žetve. Sa sobom su nosili raznu robu, koju su htjeli razmijeniti u trgovini za žito.

Sutradan ujutro, Isus na trgu blizu zdenca krštenja održa dugačku poduku, i Židovima i poganima. Učio ih je o žetvi, umnažanju žita, nezahvalnosti čovječanstva koje je nehajno primalo najveća Božja čuda, te im je govorio o ovim nezahvalnicima, kao o korovu, kojeg se u vatru baca. Isus također reče da od jednog zrna nastaje

cijela žetva, da sve stvari potiču od Jednoga, Svemogućega Boga, Stvoritelja neba i zemlje, Oca i Svedržitelja cijelog čovječanstva, koji nagrađuje svako njihovo dobro djelo, a kažnjava svako zlo. Isus je također ukazivao kako čovjek, umjesto da se vrati Bogu Ocu, okreće se stvorenjima, beživotnim stvarima. Pokaj čudesa Božjih prolazite hladno i nehajno, dok s divljenjem buljite u razne bezvrijedne čovječje rukotvorine, čak iskazujete čast i bijednim žonglerima i vračarima. Ovdje Isus iskoristi priliku da progovori o poganskim idolima, smiješnim idejama koje su im podastrte da ih zabavljaju, zbrci koja postoji u tim idejama, službi posvećenoj njima, i iznad svega okrutnostima koja im se iskazuje.

Tad Isus progovori o nekim posebnim idolima, pitajući ih ovakva slična pitanja: 'Koji je ovo bog? Koji je ono? Tko je njihov otac?' itd. Na ova je pitanja sam odgovarao, izlažući im zbrkanu genealogiju i obitelji u njihovim poganskim različitostima, te gadosti povezane s tim obiteljima, a sve se činjenice još mogu pronaći, ali ne u Kraljevstvu Božjem, nego samo u onom od oca laži. Najzad, Isus napomene i protumači razne proturječnosti ovih idola.

Premda je Isus govorio tako žestokim tonom, te sugestivnim načinom, još uvijek su njegove instrukcije bile ugodne, tako poticajne na dobre misli njegovim slušateljima, tako da se nije čulo nikakvo neodobravanje. Njegovo učenje protiv poganstva, bijaše ovdje u Salamisu, ipak blaže nego li tamo u Palestini.

Isus je također govorio i o pozivu poganima da uđu u Kraljevstvo Božje, te im reče, da mnogi stranci s Istoka i sa Zapada dolaze zauzeti mjesto koje je namijenjeno djeci domaćina (Izraelu), budući su ta djeca, daleko od sebe odbacila spasenje.

Tijekom stanke, Isus je nešto objedovao, a narod je komentirao ono što su upravo slušali. U međuvremenu su neki poganski filozofi prišli k Isusu i ispitivali ga o nekim točkama koje nisu shvatili, te o nečemu što im je prenijeto od strane njihovih predaka, a dolazi od Ilije, koji je bio u ovim krajevima. Isus im je dao željene informacije, te je počeo poučavati o krštenju, molitvi, uzimajući za svoju propovijed slike žetve i zarađivanja čovjekova vlastita kruha svagdanjega. Mnogi su pogani

zadobili najspasonosnije impresije iz Isusovih propovijedi, te otiđoše na berbu voća. Ali drugi, nisu marili za njegove riječi, te otiđoše svojim putem.

A sad gledam veliko mnoštvo Židova, kako se krštava kraj zdenca krštenja, čije je vode Isus blagoslovio. Voda je u opkopima dosezala do sredine lista noge.

12. Isus ide do židovske četvrti

Poslije je Isus otišao sa svojim učenicima i nekim pismoznancima do odvojene židovske četvrti, koja je bila oko pola sata na sjever. Pratili su ga mnogi slušatelji s propovijedi, a Isus je nastavio govoriti s nekoliko odvojenih grupica. Put ga je vodio preko nekih uzvišenijih mjesta, pokraj kojih su bile livade i vrtovi. Tu i tamo bijahu nizovi stabala, pa opet gusti gajevi na uzvišenjima, gdje ste se morali penjati ako ste se htjeli odmoriti u hladu. Odatle se pogled protezao na cijelu okolicu, na naselja i zlatna žitna polja. Nekad je put prolazio kraj širokih golih zidina, u kojima su težaci isklesali nizove ćelija.

Izvan židovske četvrti bijaše lijep gostinjac i park. Ovdje se Isus malo odmorio, dok je ostatak družine nagovorio da se vrate svojim domovima. Učenici su Isusu oprali noge, te jedan drugome, skinuli gornje haljine, te slijedili svog Učitelja u židovski grad. Tijekom pranja nogu, blizu gostinjca, na jednoj strani glavne ceste koja je vodila posred grada, vidjela sam duge nastambe, kao sjenice, u kojima su se okupile brojne Židovke i služavke, zaokupljene sortiranjem, aranžiranjem i pažljivim odlaganjem voća, kojeg su iz okolnih vrtova u košarama donosile robinje ili domaćini. Bilo je svake vrste voća, velikog i malog, kao i bobica. Odvajali su gnjilo od zdravog voća, činili sve vrste odvajanja i čišćenja, a čak su neko i umatali u pamuk, te stavljali na police. Drugi su bili angažirani u skupljanju i pakiranju pamuka. Primijetila sam da su sve domaćice spuštale velove čim bi muškarci nestali iz vida. Sjenice su bile razdijeljene u nekoliko odjeljaka. Meni su izgledale kao tvornice voća. Bio je to prizor pun užurbanosti i rada.

Isus sa svojim društvom ode do boravišta rabina, kraj sinagoge. Najstariji rabin primio ga je učtivo, premda s tračkom rezerviranosti u svome ophođenju. Ponudio ga je uobičajenom okrjepom, te reče par riječi o Isusovu dolasku na Cipar, te o Isusovom nadaleko rasprostranjenom velikom ugledu, itd. Budući je Isusov dolazak posvuda postao znan, dođoše neki bogalji koji ga moljaše za pomoć, na što, Isus, praćen rabinima i učenicima, krene k njihovim kućama, te tamo izliječi mnoge hrome i paralizirane. Ozdravljenici sa svojim obiteljima pratiše Isusa, te naviještaše njegovu slavu. Ali, Isus ih utiša, te ih nagovori da se vrate doma.

Na ulicama su Isusa presretale majke s djecom, koje bi blagoslovio. Neke su mu donijele bolesnu djecu, te ih je Isus ozdravio. Tako je prošlo popodne, sve do sumraka, kada je Isus praćen rabinima otišao na jednu gozbu u njegovu čast, a gozba je bila povezana i s početkom žetve. Na njoj su bili i težaci i sirotinja, to bijaše običaj koji je izvučen iz Isusovih riječi preporuka. Dolazili su iz polja u skupinama, te su sjeli uz duge stolove, a posluženi su raznim jelima. S vremena na vrijeme, Isus ih je s učenicima sam posluživao, te ih poučavao kratkim rečenicama i prispodobama. Na gozbi je bilo prisutno nekoliko židovskih pismoznanaca, ali u cijelosti, ovo društvo ne bijaše tako dobro raspoloženo, ne toliko iskreno, kao što bijahu Židovi oko Isusova gostinjca kraj Salamisa.

Ovdje je u njima bio trag Farizejštine, a kad su se ugrijali, postadoše hrabriji, te uputiše neke glasne zamjerke. Upitaše zašto nije mogao ostati na miru u Palestini, što je stvarni razlog njegova posjeta otoku, koliko namjerava ostati među njima, te završiše sugestijama da ne bi trebao uznemiriti ljude na otoku. Također su se dotakli nekih tema u njegovim propovijedima, te načina ponašanja, koji su bili uobičajeni među Farizejima Palestine.

Isus im odgovori kao što je obično i radio u takvim situacijama, manje-više žestoko, ovisno o njihovoj ljubaznosti. Rekao im je da je došao vježbati djela milosrđa, na što ga potiče Otac Nebeski. Razgovor je bio vrlo živ, te je dao Isusu priliku da udijeli oštru lekciju u kojoj je napao njihovu 'dobrotu' prema sirotinji, i ostala njihova dobra

djela, razotkrivajući njihovo licemjerje. Već je bilo prilično kasno, kad je Isus otišao sa svojim učenicima. Rabini su ga ispratili sve do gradskih vrata.

13. Poganska svećenica Merkurija. Poganski pisci.

Kad se Isus vratio u gostinjac, dođe mu jedan poganin, te ga moljaše da pođe s njim do izvjesna vrta, koji bijaše nekoliko koraka udaljen, gdje ga je čekala jedna tjeskobna osoba, moleći njegovu pomoć. Isus ode s učenicima do pokazanog mjesta. Tamo je ugledao neku poganku, stoji između zidina ceste. Učenicima je naredio da zastanu i ostanu tu, a on ispitivaše ženu što želi. Bila je to upečatljiva žena, potpuno lišena poduke, potpuno uronjena u poganstvo, te predana svojim gadostima.

Samo jedan Isusov pogled joj je otvorio usta, te podigao u njoj osjećaje srama, ali bila je bez osjećaja vjere, te vrlo zbunjena načinom svog ponašanja. Reče Isusu da je pomogao Magdaleni, kao i ženama pogođenim krvarenjem, a da ga je ova jedva i dotakla za haljinu. Molila je Isusa da je ozdravi i pouči, ali onda opet, reče, da je možda neće moći izliječiti, jer ona nije kao ta žena koja je bila fizički bolesna. Ispovijedi se da je udana i da ima troje djece, ali da jedno nije suprugovo, nego je začeto u preljubu. Također je imala odnose i s rimskim zapovjednikom.

Kad je jučer Isus posjetio rimskog komandanata, ona ga je promatrala s prozora i vidjela aureolu oko njegove glave, što ju je vrlo potreslo. Isprva je mislila da to potječe iz njene naklonosti prema Isusu, a ta joj je ideja izazvala tako ogromnu tjeskobu, da je pala u nesvijest. Kad je došla k sebi, pred njom je prošao cijeli njen život, cijela njena intima, u tako strašnoj formi, da je potpuno izgubila mir duše i uma. Tad se propitala o Isusu, te od nekih Židovki saznala o Magdaleninu ozdravljenju, kao i o Eunui u Cezareji Filipovoj, ženi pogođenoj krvarenjem. Sad moli Isusa da je ozdravi, ako ikako može.

Isus joj reče da je vjera te žene koja je bolovala od krvarenja bila jednostavna, tj. čvrsto je vjerovala, da ako samo dotakne rub njegove haljine, sigurno će ozdraviti. Prišla mu je kradom i njena ju je vjera spasila.

Luckasta žena opet upita Isusa kako je mogao znati da ga je Eunua dotakla i da je ozdravila. Nije bila svjesna Isusa i njegove moći. Premda je žarko žudjela za njegovom pomoći, Isus je prekori, zapovjedivši joj da ispriča svoj sramni život, te joj reče o Svemogućem Bogu i njegovoj zapovijedi: 'Ne čini preljuba.' Isus joj izloži sve njene razvratne gadosti (protiv čega se njena priroda bunila), koje je prakticirala u čast svojih sramnih idola. Isus je pogodi iskrenim riječima, a ujedno i milosrdnim, da je počela plakati i tonuti u tugu.

Žena se zvala Merkurija. Bila je visoka, stara oko 25 godina. Odjenula je dugi bijeli ogrtač, otraga komotan, dok je sprijeda bio nekako kraći. I druga joj odjeća bijaše bijela, premda s obojanim rubovima. Materijal u koji su se poganke odijevale bijaše tako mekan i podatan, tako da je ocrtavao formu tijela.

Sutradan, cijelo prijepodne bijaše posvećeno krštavanju kraj zdenca. Učenici su krštavali, dok je Isus propovijedao, uglavnom u slikama žetve, kruha, mane, Kruha Života, koji im je darovan, samo od Jednoga, od Boga. Radnici su odlazili u skupinama na žetvu, a ja sam vidjela kako ih Isus poučava dok su prolazili kraj njega. Ovdje su ljudi logorovali pod šatorima, a bijahu to također Židovi, koji su amo došli posebno radi Isusa. Sa sobom su doveli svoje bolesne na konjima i magarcima, a danas su se poredali na nosiljkama pod sjenicama i stablima, u predvorju mjesta gdje je Isus držao prodike. Isus je ozdravio oko dvadeset hromih i paraliziranih.

Kad je išao k zdencu, presretoše ga neki ljudi, obrazovani pogani, koji su bili prisutni na njegovim jučerašnjim podukama. Molili su ga za objašnjenje nekih nejasnoća, kad je govorio o njihovim bogovima, posebno o jednoj božici koja se ovdje uzdigla iz mora, te o još jednoj koja je bila predstavljena u njihovu hramu pod formom ribe. Ova posljednja bijaše Derketo. Također ga ispitivaše o priči koja je kolala među Židovima, a ticala se Ilije. A to je bilo kad je jednom Ilija vidio oblak kako se uzdiže

nad morem, a taj je oblak ustvari bio djevica. Oni su htjeli znati, rekoše, gdje se spustila, jer će od nje proizaći Kralj, onaj, koji će činiti dobro cijelome svijetu. Sad, prema njihovim proračunima, upravo je bilo vrijeme da se to dogodi. S ovom pričom, pomiješali su i drugu, koja se ticala zvijezde, kojoj je njihova božica dopustila da padne na Tir, te upitaše, bi li to mogao biti taj oblak o kojem su govorili.

Jedan od njih reče, kako ima glasina o nekom preteči iz Judeje, koji će iskoristiti Ilijin oblak, te čeka okolnosti da se ispuni vrijeme, kako bi se proglasio kraljem. Isus nije dao naznaka da je on taj Jedan, nego im reče: 'Taj Čovjek nije avanturist, niti će proglasiti ikavku laž. Mnoge se laži šire o njemu, a sad oni koji raznose takve stvari, pridružili su se onima koji ga mrze. Ali, sad dolaze vremena da se ispune Proroštva.' Isusov ispitivač bijaše jedan zločest čovjek, veliki brbljavac. Nije ni sanjao, da dok je razgovarao s Isusom, da je u prisutnosti onoga kojega kleveće, jer je o Isusu čuo samo u općenitim terminima.

Ovi su ljudi bili filozofi. Imali su neke naznake istine pomiješane s vjerom u njihovo vlastito božanstvo, kojeg su opet nastojali objasniti daleko od raznih interpretacija. Ali sve osobe i idoli, koje su htjeli spoznati, tijekom vremena su se toliko ispremiješali i zbunili umove, da su čak i o Ilijinu oblaku i Majci Božjoj, o kojoj nisu ništa znali, znali samo u zbunjujućim natuknicama. Svoju su božicu zvali Derketo, kraljicom neba. O njoj su govorili kao o onoj koja donosi na zemlju sve užitke i mudrosti. Rekoše da su je njeni sljedbenici tad propustili spoznati, a ona im je prorokovala sve što će im se dogoditi u budućnosti, kao i to da će ona zaroniti u more, te se ponovo pojaviti kao riba, te će biti s njima vječno. Dodaše, sve je ovo u stvarnosti prošlo, itd. Njena kći, koju je začela u tajnim ritualima poganstva, bijaše Semiramida, mudra i moćna kraljica Babilona.

Kako čudesno! Dok su sve ovo ovi ljudi govorili, vidjela sam cijelu povijest ovih božica, kao da su stvarno uzdignute preda mnom, i kao da su još žive. Osjećala sam se nestrpljivom da izbavim ove filozofe iz njihovih velikih grešaka. Meni su se činili tako smiješno glupima, da ne vide sami sebe, da sam stalno pomišljala: 'Sad je potpuno jasno da im sve moram objasniti!' Tad opet, pomislih: 'Kako se samo

usuđuješ tako nešto govoriti! Ovi učenjaci mora da znaju bolje od tebe!', i tako sam se nekoliko sati mučila tijekom tog razgovora.

Isus je filozofima objasnio zbrku i apsurdnost njihova idolatrijskog sustava. Opisao im je povijest stvaranja, o Adamu i Evi, o Padu, Kainu i Abelu, Noinoj djeci, građenju babilonske kule, odvajanju zlih i njihovu postupnu padanju u idolopoklonstvo. Rekao im je da su ti zli ljudi, kako bi ponovo uspostavili svoj odnos Bogom, pozivali razne bogove, te su tako od zloga, sve više i više bili zavođeni, u sve veće i veće pogreške. Ipak, Obećanje, da će ženino sjeme zgaziti zmijinu glavu bijaše utkano u poeziju, običaje i ceremonije njihove nekromanske umjetnosti. Zbog ovakve nerazgovjetne ideje, imali su Obećanje, da će se mnoge osobe, s vremena na vrijeme, pojavljivati s ispraznim zamislima donošenja spasenja svijetu. Ali umjesto da tome ne pridaju značenje, oni su padali u sve veće i veće grijehe, koji su imali isti nečisti izvor. Isus im je rekao o razdvajanju Abrahamove obitelji od ostatka čovječanstva. Edukacija posebne rase za očuvanje Obećanja, za vodstvo, poduku, te pročišćenje Djece Izraelove. Isus je završio rekavši im o Prorocima, o Iliji i Proroštvima, te da je sad vrijeme njihova ispunjenja.

Isusove riječi bijahu tako jednostavne, tako uvjerljive i impresivne, da su neki filozofi bili uistinu prosvijetljeni, dok su se drugi vratili svojim mitskim izvorima, opet zapleteni u njene labirinte.

Isus je s filozofima razgovarao skoro do devet sati. Neki od njih su povjerovali i promijenili život. Ovi su ljudi bili zapleteni u svoje površno učenje svih vrsta budalaština i zbunjujućih pitanja. Isus je međutim dopustio da padne zraka svjetla na njihove duše, kad im je dokazivao, kako u svakoj paloj rasi čovječanstva, postoji tračak manje ili više točne zamisli o Božjem spašavanju čovjeka. Pokazao im je, da dok žive u svijetu tame i zbrke, uhvaćeni su u mnoge nepravilnosti i gadosti idolatrije, koja usred svoje ludorije, nudi samo vanjski sjaj izgubljene istine. Ali Bog, u svojoj milosti prema čovječanstvu, učinio je od nekolicine najnevinijih jednu naciju, iz koje će izići ispunjenje danog Obećanja. Tad im je ukazao da je sad stiglo to

vrijeme milosti, da tkogod čini pokoru, popravi svoj život, te primi krštenje, nanovo će se roditi, te tako postati dijete Božje.

Prije ovog razgovora s filozofima i odmah nakon krštavanja, Isus je poslao Barnabu i neke druge učenike do Citrusa, koji bijaše nekoliko sati udaljen, a tamo je bila Barnabina rodna kuća i obitelj. Sa sobom je Isus zadržao samo učenika Jonasa i još jednog učenika iz Dabereta. Tad Isus ode oko sat i pol na zapad od Salamisa do nekog plodnog i bogatog kraja, gdje je bilo malo seoce čiji su žitelji bili angažirani u žetvi. Većinom su bili Židovi, a polja im bijahu na ovoj strani grada.

Kraj je bio dražestan, a zemljoradnja se odvijala drugačije od naše. Žito se uzgajalo u vrlo visokim brazdama, kao grudobrani, a između njih bijaše trava za pasti, okružena brojnim voćkama, maslinama i drugim grmljem. Svuda je bilo puno stoke, koja premda je bila sapeta, mogla je pasti u hladu, a ipak ne činiti nikakve štete usjevima. Ove su niske livade bile kao neka vrsta rezervoara za rosu i vodu. Vidjela sam jako puno crnih krava bez rogova, volova s grbom na leđima, teških nogu i vrlo širokih rogova, a koristili su ih kao tegleću marvu. Vidjela sam brojne magarce, jako velike ovce s kitnjastim repom, a odvojeno od sviju, vidjela sam stada ovnova ili rogatih ovaca. Posvuda su bile razbacane kuće i sjenice. Ljudi su imali vrlo lijepe škole i mjesta za poučavanje na otvorenom. Ali na Šabat, obično bi išli u sinagogu u Salamis, blizu Isusova gostinjca.

Cesta je bila vrlo lijepa. Čim su žeteoci uočili Isusa (već su ga prije vidjeli u sinagogi i na krštenju) ostaviše posao i alatke, pobacaše komad kore koji su nosili na glavi kao šešir da ih štiti od sunca, te u grupicama požuriše dolje s visokih kosina. Kad dođoše pred Isusa duboko mu se nakloniše. Mnogi su se čak i prostrli pred njim. Isus ih pozdravljaše i blagoslivljaše, nakon čega bi se vraćali na svoj posao.

Dok se Isus približavao školi, pismoznanac, koji je bio iznenađen njegovim dolaskom, iziđe s još nekim časnim ljudima kako bi ga dočekao. Zaželi mu dobrodošlicu, te ga otprati do lijepa zdenca, opra mu noge, skine ogrtač, otrese ga i očetka, te Isusa ponudi uobičajenom okrjepom.

Isus je s ovim ljudima, kao i s drugima koji su došli iz Salamisa, išao od polja do polja, tu i tamo poučavajući žeteoce kratkim pričama o sjetvi, žetvi, odvajanju kukolja od žita, gradnji žitnice, te bacanju kukolja u vatru. Žeteoci su ga slušali u grupama, te bi se vraćali svome radu, dok je Isus nastavljao i odlazio do druge grupe.

Muškarci su za žetvu uglavnom koristili zakrivljene noževe. Rezali bi stabljiku oko tridesetak centimetara ispod klasa, te je predavali ženama koje su stajale iza njih. One bi to vezale u zavežljaje, te ih odnosile u košare. Vidjela sam da su mnogi niski klasovi ostavljeni, kao i oni koji bi ispali, a na polja su poslije dolazile sirote žene, žele ih, te skupljale palo klasje (pabirčile) kao svoj dio. Ove su žene nosile vrlo kratke haljine. Oko struka bi imale platneni pojas, a tunike bi bile napuhane oko tijela, kao vreća, u koju su odlagale klasje. Ruke su im bile otkrivene, a prsa i vrat opasane platnenim trakama, glava omotana velom, ili jednostavno zaštićena šeširom od kore, prema tome jesu li bile udane ili ne.

Isus nastavi svoj obilazak, poučavajući još oko pola sata, te se onda vrati do zdenca blizu škole. Tu ga je već čekao postavljen obrok na kamenom stolu, za njega i učenike. Sastojao se od gusta umaka, meda, dugih štapića nečega što su lomili i umakali u umak, malih valjušaka tijesta, voća i vrčića nekog napitka.

Zdenac je bio vrlo lijep. Iza njega je bila povišena terasa, na kojoj su rasla stabla. Morali ste sići mnogim stepenicama da biste došli do bazena s vodom, a voda je bila hladna i osvježavajuća. Ženski dio pismoznančeve obitelji, stanovao je malo podalje od škole. Dok su donosile jela, bile su omotane velovima.

Isus je poučavao o Očenašu. Navečer su se žeteoci skupili u školi, gdje je Isus objašnjavao parabole koje im je ispričao u polju. Isus je također poučavao o mani, svagdanjem kruhu, te o Nebeskom kruhu.

Poslije je otišao s pismoznancem i ostalima do bolesnika u njihovim kolibama, te je ozdravio nekoliko hromih i bolesnih od vodene bolesti. Bolesnici su ležali u malim ćelijama koje su bile uglavnom iza kuća. Tako je Isus došao i do neke žene koja bolovaše od vodene bolesti. Njen skromni odjeljak bijaše toliki, da je mogla stati samo njena postelja. Kraj njenih stopala ćelija je bila otvorena, tako joj omogućujući da vidi vani mali vrt sa cvijećem. Krov je bio lagan, te se mogao podići kako bi mogla baciti pogled na nebo. Neki muškarci i žene su otišli s Isusom do nje. Uklonili su zaslon, te je tako Isus mogao prići bolesnici. Isus joj reče: 'Ženo, zar ne želiš ozdraviti?' Na ovo ona ponizno odgovori: 'Želim ono što želi i Prorok.' Tad Isus reče: 'Ustani!' Tvoja vjera ti je pomogla!' Žena odmah ustade, napusti ćeliju, te reče: ''Gospodine, sad vidjeh tvoju moć, jer su mnogi pokušali pomoći mi, ali nitko nije mogao.' Ona i njena obitelj zahvali, te hvališe Gospodina. Mnogi su dolazili vidjeti je, čudeći se njenom izlječenju. Isus se vrati do škole.

Taj sam dan u Salamisu vidjela grješnicu Merkuriju, kako šeta gore dolje po svom apartmanu, plijen duboke depresije i nemira. Plakala je i lomila prste, omotana u veo, često se bacajući na pod u kutku sobe. Njen suprug, koji mi se činio zao, mislio je kao i njene sluškinje da je poludjela. Ali Merkurija je bila trgana grižnjom savjesti radi svojih grijeha. Njena jedina misao, njen stalni san bijaše, kako da prekine sve veze koje je sputavaju, te kako da se pridruži svetim ženama u Palestini. Imala je dvije kćerkice, od 8 i 9 godina, te dječaka od 15 godina.

Kuća joj je bila blizu velikog hrama. Hram je bio velik s masivnim zidovima, okružen nastambama, u kojima su stanovale sluge, stupovima, terasama i vrtovima. Zvali su je da dođe u hram, ali se ona opravdavala da je bolesna. Ovaj je hram bio iznimno velika građevina s puno kolonada, soba, apartmana za poganske svećenike, te podruma. U hramu bijaše gigantska statua neke božice, a sjao je kao zlato. Tijelo je kipa bilo kao riba, a glava s rogovima kao u krave. Pred njim bijaše još jedan manji kip, na čija je ramena božica položila svoje kratke ruke ili pandže. Kipovi su bili postavljeni na visoki pijedestal, u kojem su bile šupljine za paljenje tamjana i drugih darova. Žrtve u čast ove božice bijahu čak i djeca, posebno djeca s defektima.

Merkurijina kuća je očito poslije postala kuća Koste, oca svete Katarine. Tamo je rođena i odgojena Katarina. Njen je otac bio potomak neke kraljevske rase iz Mezopotamije. Zbog neke službe, bio je nagrađen velikim imanjima na Cipru. Oženio se u Salamisu, uzevši kćer iste poganske svećeničke obitelji, kojoj je Merkurija pripadala. Katarina je već u djetinjstvu bila puna mudrosti, a vodile su je njene unutarnje vizije. Nije mogla podnijeti poganske idole, te ih je, gdje god je mogla rušila. Kao kaznu za to, njen ju je otac jednom dao zatočiti.

Gradovi u ovim krajevima ne bijahu kao naši, u kojima kuće stoje zasebno. Građevine ovih poganskih radova bijahu jako velike, s terasama i masivnim zidinama, u kojima su bila uklesane ćelije za siromašne. Mnoge ulice služahu kao široki bedemi, zasađeni stablima. Pod njima su stanovali brojni ljudi u svakojakim nastambama. U Salamisu je vlado veliki red. Svaka je klasa ljudi imala svoju vlastitu ulicu. I školsku djecu sam uglavnom viđala u zasebnim ulicama, a bilo je i drugih odvojenih koje su služile za marvu.

Filozofi su imali jednu svoju veliku građevinu. Bila je okružena dvorištima, a ja sam vidjela kako šetaju u ulici koja im je pripadala. Ogrnuti svojim ogrtačima, šetali su u skupinama od četiri ili pet ljudi, te raspravljali. Uvijek su išli jednom stranom ulice, a kad bi se vraćali drugom. Ovaj je način bio općenito pravilo u svim ulicama.

Trg sa zdencem, na kojem je Isus razgovarao s rimskim komandantom bijaše puno uzvišeniji od pokrajnjih ulica. Da biste došli do njega, morali ste se popeti nizom stepenica. Oko ovog trga bijahu arkade popunjene dućanima. Na jednoj strani bijaše tržnica, blizu koje bijahu redovi gustih piramidalnih stabala, na koje ste se mogli popeti, te sjesti u širokim krošnjama. Komandantova palača bijaše nasuprot ovog trga.

14. Isus poučava u Citrusu

Sutradan ujutro, Isus je opet prošao kroz polja poučavajući žeteoce. Cijeli dan je bila velika magla nad zemljom, tako gusta da ste jedva mogli nazirati susjednog čovjeka,

a sunce se jedva probijalo kao neka bijela iskra. Polja su se protezala u smjeru sjeveroistoka, između visokih visoravni, sve dok se ne bi na horizontu stopili u točku. U brojnim sam usjevima vidjela brojne jarebice, prepelice i divlje golubove. Sjećam se da sam također vidjela neku vrstu sive, guste, naborane jabuke, a pulpa joj bijaše prošarana crvenim. Rasla je na stablima široke krošnje.

Isus je poučavao u prispodobama o žetvi i svagdanjem kruhu, te je izliječio nekoliko hrome djece, koja su ležala u ovčjem runu kao nekoj vrsti kolijevke. Kad je nekoliko ljudi glasno odobrilo Isusovo učenje, Isus ih upozori s nekako ovakvim riječima: 'Tkogod ima, dati će mu se, a tkogod nema (i ono što misli da ima) oduzeti će mu se.' (Luka 8, 18)

Židovi ovoga mjesta, imahu sumnje na glavne točke Isusova poučavanja. Bojali su se da neće imati udjela u Obećanoj zemlji. Mislili su da Mojsije nije morao prelaziti Crveno more, i da nije morao tako dugo lutati po pustinji, budući je bilo kraćih i direktnijih ruta. Isus je presreo njihove primjedbe odgovorom, da oni ne mogu zaposjesti Kraljevstvo Božje, i da nije bilo vajde, to je istina, da tako dugo lutaju po pustinji. Isus ih je izazvao, budući su kudili takve Mojsijeve odluke, da sami ne lutaju po pustinji grijeha, nevjere, prigovaranja, nego da idu najkraćim putem sredstvima pokore, krštenja i vjere. Židovi Ciprusa su se svojevoljno ženili i miješali s poganima, ali u takvim ugovorima, pogani bi uvijek postali preobraćeni Židovi.

Na ovoj šetnji i poučavanju po žetvenim poljima, Isus i njegovo društvo stigoše do glavne ceste, koja se protezala par sati zapadno od Salamisa, a povezivala je luku na sjeverozapadnoj obali Cipra s onom na jugoistoku. Tu je stajao veoma velik židovski gostinjac, a u njemu se Isus zaustavio s učenicima. Nedaleko od toga su stajale sjenice, te jedan gostinjac sa zdencem za poganske karavane. Cesta je uvijek bila puna putnika. U gostinjcu nije bilo žena, one su boravile zasebno.

Isus je baš oprao noge i uzeo neku okrjepu, kad stigoše učenici koji su vršili krštenje u Salamisu. Sad je Isusovo društvo brojilo dvadeset ljudi. Isus je nastavljao poučavati na otvorenom narod koji je dolazio doma s posla. Doveli su mu neke

bolesne radnike, koji više nisu mogli zarađivati svoj svagdanji kruh. Budući su vjerovali u njegovu nauku, Isus ih je ozdravio, te ih nagovarao da se odmah vrate na svoj svakidašnji posao.

Predvečer je tamo stigla karavana Arapa. Sa sobom su imali tegleće marve, upregnute volove u paru. Uzduž leđa volova stavili su motke, a na njih su natovarili velike bale robe. Na uskim dijelovima ceste išli su u koloni jedan za drugim, a stoka bi išla između njih. vidjela sam magarce i deve, također natovarene balama vune. Ovi su Arapi bili iz regije u kojoj je stanovao Jitro. Bili su smeđe puti, više nego Ciprani, a ovamo su doplovili na brodovima noseći svoju robu. U krajevima s rudnicima kroz koja su prolazili, mijenjali bi svoju robu za bakar i druge metale, a sad su se vraćali kako bi uhvatili brodove za povratak kućama. Marva je nosila teške metale u dugim kovčezima, ali manjim nego obično, zbog težine sadržaja kojeg su nosili. Mislim da je metal bio u šipkama ili dugim platama. Neki su metali već bili prerađeni u neke zdjele i lonce, a to sam vidjela kad su raspakirali svoju robu.

I žene su bile vrlo zaposlene. Tijekom puta, bilo da su pješačile ili jahale, bile su zauzete predenjem, a gdje god bi logorovale, plele bi šalove i prekrivače. Za svoj rad bi koristile vunu. Dok b prele, vunu bi pričvrstili na ramena, prele vunu u konac jednom rukom, te ga namatali na vreteno u drugoj. Kad je vreteno bilo puno, pređu bi namatali na kaleme koji su im visjeli o pasu.

Kad su ovi ljudi rastovarili svoju marvu, te kad su se pobrinuli za nju, pozdraviše Isusa, te ga moljaše da ih poučava. Isus ih je poučio o njihovu zanatu, te je iskoristio priliku da im postavlja pitanja, a uglavnom su bila o njihovu radu i poslovima. Iz toga je Isus izvukao alegorije, te nastavio govoriti o Stvoritelju i Svedržitelju, o zahvalnosti prema Bogu, o Božjem milosrđu prema grješnicima, te o izgubljenoj ovci koja je lutala okolo ne prepoznajući svoga Pastira. Poučavao ih je blagim tonom i lijepim riječima. Oni bijahu potreseni i radosni, te željaše pokloniti mu sve vrste poklona. Isus blagoslovi njihovu djecu i ode.

Sa svojim društvom se zaputio više prema sjeveru, prema Citrusu, koji je bio smješten oko četiri do pet sati od ovog mjesta, i oko šest sati od Salamisa. Sad je predio postao brdovitiji. U ovom sam kraju vidjela stabla maslina i pamuka, kao i biljke od kojih mislim da se dobivala neka vrsta svile. Nije izgledala kako naša, nego nekako kao juta, a davala je dugo i mekano vlakno. Ali najzagonetnija bijahu mala stabalca s puno lijepih žutih cvjetova, najljepših za gledanje. Njeni su plodovi bili skoro isti kao mušmule ili dragun. Meni su izgledali kao šafran.

Nalijevo su se pružale predivne planine prekrivene gustim šumama. Čempresa je bilo u izobilju, kao i malih smolastih grmova koji su divno mirisali. I ovdje se između brda spuštao potočić, koji je na jednom mjestu padao kao slap. Još dalje i više, na jednoj strani planine bijaše šuma, dok je na drugoj strani bilo golo, a tuda je vijugao put, a na drugoj strani planine bijahu spilje koje su se protezale po cijeloj planini. Iz njih su vadili bakar i neki bijeli metal kao srebro. Vidjela sam rudare kako buše planinu. Mora da su topili ovaj metal na mjestu, jer sam vidjela radnike kako kleče i lijevaju masu u velike kugle koje su ostavljali da se osuše. Čula sam kako kažu kod te prilike, da ponekad planina riga vatru.

Nakon puta od četiri sata, Isus stiže do gostinjca koji bijaše udaljen oko sat i pol od Citrusa. Cijelim putem su se mogli vidjeti rudnici. Ovdje se Isus zaustavi sa svojim društvom, a Barnabin otac s još nekim ljudima primi Gospodina i iskaza mu uobičajeno gostoprimstvo. Isus se ovdje odmorio, te je poučavao, a onda je tek nakon toga uzeo lagani obrok sa svojim prijateljima.

Citrus je ležao na niskoj ravnici. Isus mu je prišao sa strane na kojoj su bili rudnici. Žitelji grada bijahu Židovi i pogani. Posvuda oko grada bijahu brojne samostalne građevine. Izgledale su kao seoske farme ispresijecane vrtovima i poljima.

Jako sam se brinula zbog slabog Isusovog uspjeha iz ove njegove velike i naporne misije po otoku. Ti su uspjesi bili tako mali, da mi je Hodočasnik rekao, da nitko ni ne

zna za tu misiju - da je Isus bio na Cipru - nigdje se u Pismu to ne spominje, čak se ne spominje ni Pavlov ni Barnabin trud ovdje.

Tad sam imala viziju u svezi toga, a sjećam se ovih detalja: Isus je na Cipru zadobio 570 duša, što pogna što Židova. Vidjela sam da je grješnica Merkurija i njena djeca pristala slijediti ga, i da je sa sobom ponijela veliko bogatstvo u novcu i stvarima. Pridružila se svetim ženama, a kod prvog kršćanskog naselja između Ofela i Betanije kojeg su utemeljili đakoni, dala je velik doprinos, kako za izgradnju građevina, tako i za podržavanje braće. Također sam vidjela da je u jednom ustanku protiv kršćana ubijena i Merkurija (Savao tad još ne bijaše obraćen). Bilo je to u vrijeme kada je Savao išao u Damask.

Ubrzo nakon Isusova odlaska s otoka, mnogi su pogani i Židovi sa svojim novcem i dragocjenostima napustili Cipar i otišli za Palestinu, te su malo po malo tamo prenijeli sve svoje blago. Tad se podiže velik povik među drugim članovima ovih obitelji, koji nisu prigrlili Isusovu nauku. Na sebe su gledali kao na ranjene, odlaskom članova njihovih obitelji, a kao uzrok tome navodili su Isusa. Židovi i pogani udružiše snage, te proglasiše kao zločin i samo spominjanje Isusova imena. Mnogi su uhićeni i bičevani. Poganski su svećenici progonili ljude i tjerali ih da vjeruju ono što oni sami vjeruju, te su ih silili da prinose žrtve idolima. Rimski komandant koji je razgovarao s Isusom, pozvan je u Rim, te je smijenjen s dužnosti. Išli su čak i toliko daleko, da su postavili u luke rimske vojnike, koji su sprječavali odlazak s otoka. Nije tako dugo bilo, ali kad su vojnici odlazili, sa sobom su poveli i neke otočane.

Na putu do Citrusa, Isus je poučavao rudare u raznim skupinama. Neki su rudari bili najamnici pogana, drugi su bili najamnici Židova. Radnici su izgledali vrlo mršavo, iscrpljeno, blijedi i jadni. Njihova gola tijela bijahu tu i tamo pokrivena komadima smeđe kože, a spojeni bijahu kao kornjačine ploče oklopa.

Isus je kao temu svoje propovijedi uzeo zlatara koji čisti rudu u vatri. Pogani su radili na jednoj strani ceste, dok su Židovi radili na drugoj, tako da su svi mogli čuti Isusa koji je stajao nasred ceste.

Bijaše tamo i nekoliko opsjednutih, ili ozbiljno

poremećenih osoba, koje su morali vezati kordama, čak i kad su bili na radu. Kad im je Isus prilazio, počeše bjesnjeti i vrištati. Vikali su njegovo ime, te su izvikivali da znaju što im želi učiniti. Isus m zapovijedi da ušute, te se oni odmah umiriše.

Sad k Isusu pristupiše neki židovski rudari, žaleći mu se da su neki pogani otvorili rudnike tamo pod cestom, u njihovom području, te su tako ušli u njihova prava, te moljaše Isusa da prosudi o tom slučaju. Tad se Isus uputi k oknu koje je bilo blizu granice područja koje je pripadalo Židovima, a radnici dođoše do poganskih rudokopa. Tamo je bilo mnoštvo hrpa s bijelim, metalnim komadićima. Mislim da je to bio cink ili srebro, što je i nagnalo pogane da prijeđu svoje granice i uđu u židovsko područje.

Isus je tad podučavao o sablazni i o zlim djelima. Pogani bijahu obraćeni, jer su činjenice svjedočile protiv njih. Ali, budući vlasti nisu bile tamo, ništa se nije moglo učiniti, te se pogani povukoše, mumljajući od nezadovoljstva.

Citrus bijaše vrlo užurban grad. Žitelji, i pogani i Židovi, življaše blizu jedni kraj drugih, u stalnom doticaju, kao što sam jednom i vidjela, premda su stanovali u različitim četvrtima. Pogani su imali nekoliko hramova, a Židovi dvije sinagoge. Mješoviti brakovi bijahu vrlo česti, ali je u takvim slučajevima, uvijek poganska strana prelazila na Židovstvo.

Van grada Isusa sretoše židovske starješine i pismoznanci, te dva filozofa iz Salamisa, koji su bili oduševljeni njegovom naukom, a došli su od tamo kako bi ga opet slušali. Nakon što su Isusa počastili uobičajenim počastima dolaska, odvedoše ga da izliječi neke bolesnike, koji su ga već dugo čeznutljivo očekivali. Isus ode sa svojom pratnjom do židovske četvrti, gdje je na ulici, ispred par kuća već ležalo dvadesetak invalida, koje Isus sve ozdravi. Neki od njih bijahu hromi. Podupirali su se štakama, koje bijahu kao neki drveni okviri s nogicama. Ozdravljenici i njihovi rođaci izvikivaše slavu Isusu, vičući za njim dijelove nekih psalama, ali im učenici rekoše neka ušute.

Isus tad ode do kuće nadstojnika sinagoge, gdje su se okupili neki književnici, od kojih su neki pripadali sekti Rehabita. Oni su bili odjeveni drugačije od ostalih Židova, a njihovo ponašanje i običaji bijahu još rigorozniji. Međutim ovi ovdje, već su napustili mnoge te običaje. U židovskoj su četvrti imali zasebnu ulicu, a uglavnom su se bavili rudarenjem, tj. bili su vlasnici rudnika. Pripadahu onoj rasi koja se naselila u Efronu, u kraljevstvu Bašana, u čijem je susjedstvu, također bilo rudokopa.

Nadstojnik sinagoge pozvao je Isusa na objed, kojeg je naredio da se pripremi u čast Isusu nakon Šabata. Ali, budući je Isus obećao da će objedovati kod Barnabina oca, Isus pozva sve prisutne goste da ga otprate u sinagogu, a nadstojnika je molio, da nakon što propovijed u sinagogi završi, neka na svoju gozbu pozove sirote rudare i radnike.

Sinagoga je bila krcata ljudima, a mnoštvo pogana se okupilo i slušalo Isusa na vanjskim trjemovima sinagoge. Isus je uzeo tekst iz treće Mojsijeve knjige, koji je govorio o žrtvi u tebernakulu, te iz Jeremije koji opisuje Obećanje. Isus je govorio o žrtvi života i o smrti, odgovarajući svojim slušateljima na njihova pitanja o razlikama među njima, te je poučavao o osam blaženstava.

U sinagogi bijaše jedan pobožni stari rabin, koji je već dugo bolovao od vodene bolesti, a stalno su ga na njegov zahtjev, ljudi donosili na njegovo uobičajeno mjesto u sinagogi. Dok su se književnici raspravljali s Isusom o raznim stvarima, on povika: 'Tišina! Dajete da govorim!'. Kad se svi utišaše, on glasno reče: 'Gospodine! Drugima si iskazao milost. Pomozi i meni, i zapovijedi mi da ti dođem!' Nato Isus reče starcu: 'Ako vjeruješ, ustani i dođi k meni!' Bolesnik odmah ustade, vičući: 'Vjerujem Gospodine!' Bio je ozdravljen. Popeo se uz stepenice, gdje je Isus stajao, dođe do njega i zahvali mu. Tad je cijeli narod povikao od sreće i slave. Isus i njegovi sljedbenici napustiše sinagogu, te otiđoše do Barnabine kuće. Tad ravnatelj gozbe skupi svu sirotinju i radnike, te ih dovede na gozbu, rekavši im da ih je Isus pozvao.

15. Rodna Barnabina kuća i njegova obitelj. Isus poučava u okolici Citrusa

Barnabin je otac stanovao iza zapadnih granica grada, u jednoj od mnogih tamo raštrkanih kuća. Citrus je bio okružen takvim nastambama, neke su bile skupa, kao grozdovi, formirajući tako zaselke. Kuća je bila poprilično lijepa. Na jednoj strani bijahu terase, zidovi obojani smeđim uljem ili nekom smolom, ili je to možda bila prirodna boja zidova. Na tim terasama bijahu razne biljke i zelenje. Osim terasama, kuća je bila okružena kolonadama, otvorenom galerijom, na kojoj su rasla lijepa stabla. Iza kuće bijahu vinogradi, i otvoren prostor pun građevnog drva, sve lijepo složeno. Na tim hrpama bijaše stvarno debelih trupaca, a uokolo bijaše i puno istesanih drvenih likova, svi lijepo složeni, da ste mogli šetati među njima. Mislim da je drvo služilo za gradnju brodova. Tamo sam vidjela i dugačka kola, ali ne šira nego sami trupci, a na njima bijahu teški željezni kotači. Ta su kola vukli ujarmljeni volovi. Nedaleko Citrusa mogli ste vidjeti vrlo lijepu šumu s velikim stablima.

Barnabin je otac bio udovac. U blizini je živjela njegova sestra sa svojim služavkama. Ona se brinula o njegovu domaćinstvu, te mu dobavljala obroke. Budući je još bio Šabat, pogani koji su pratili Isusa, kao i oni filozofi iz Salamisa, nisu sjeli s Isusom za stol, nego su šetali gore dolje po dvorištu, jeli su iz ruku, te bi zastali pod kolonadama slušajući Isusovo učenje. Obrok se sastojao od peradi i širokih plosnatih riba, kruha, meda i voća. Tamo je bilo i zdjela s komadima mesa, ukrašenog svim vrstama bilja. Isus je govorio o žrtvi i Obećanju, a dugo je govorio i iz Proroka.

Tijekom objeda, dođe tamo nekoliko skupina sirotinje, te napola gole djece, od četiri do šest godina. U svojim jadno ispletenim vunenim košarama imali su neko jestivo bilje, kojeg su nudili gostima, u zamjenu za kruh i drugu hranu. Čini se da su više voljeli biti na onoj strani sobe gdje je sjedio Isus sa svojim učenicima. Isus ustade, isprazni njihove košare s biljem, te ih napuni raznim poslasticama sa stola, te blagoslovi malene. Ovaj je prizor bio stvarno potresan, vrlo dirljiv.

Sutra ujutro, Isus je poučavao pozadi Barnabine kuće, gdje je bila jedna lijepa uzvisina, a na njoj učiteljski stolac. Iz kuće je dotle vodila staza, a išla je kroz divne brajde i vinograde. Okupilo se veliko mnoštvo ljudi. Isus se prvo obrati rudarima i

drugim radnicima, a onda poganima, te najzad velikom mnoštvu Židova, koji su imali mješovite brakove. Veliko mnoštvo poganskih obitelji je molilo Isusa da im pomogne i da im dozvoli slušati njegove pouke. Većinom to bijahu radnici, bolesnici i invalidi, koji su ležali na svojim nosiljkama blizu Isusove katedre.

Isusove pouke radnicima bijahu o Očenašu i o čišćenju rude vatrom, te da su pogani divlje mladice trsa i masline (koje se inače odsijecaju i bacaju), da ima samo jedan Bog, sin kuće i sluga, te o pozivu poganima, da postanu djeca jedinoga Boga. Tad poče govoriti o miješanim brakovima, koje nije lako odobriti, premda se mogu tolerirati kroz milostivost. U tom slučaju se mogu dopustiti, samo ako u braku postoji strana koju je moguće obratiti ili ako je jedan supružnik čestit, ali taj brak nikada ne treba dozvoliti samo radi senzualnosti. Ovakav se brak može odobriti samo ako su oba supružnika prožeta svetim namjerama. Ipak, Isus je uglavnom govorio protiv takvih veza, te je proglasio sretnima one koji su održali svoje obitelji čistima u kući Gospodnjoj. Također je govorio o ozbiljnoj zadaći koju židovska strana mora održavati, i odgovornosti kod podizanja djece u pobožnosti, o neophodnosti odgovora na milost u vrijeme njena pohoda, te o krštenju i pokori.

Nakon toga je Isus ozdravio bolesnike, te otišao jesti kod Barnabe. Poslije je otišao s prijateljima do druge strane grada, gdje su na cvjetnim livadama bile brojne košnice postavljene na neobično velikoj udaljenosti jedna od druge. Blizu bijaše jedan izvor s malim jezercem. Isus je tu podučavao i opisivao prispodobe, nakon čega su svi otišli u grad do sinagoge, gdje je govorio o žrtvi i Obećanju.

Tad je tamo bilo nekoliko učenih Židova, koji su putovali od kraja do kraja, tj. putujući učitelji. Oni su postavili brojna lukava pitanja koja su bila uperena protiv Isusa, ali ih Isus brzo razriješi. Čini se da su ovi ljudi imali zle namjere. Njihova su se pitanja odnosila na miješane brakove, o Mojsiju i brojnima koje je on dao pogubiti, o Aronu, o zlatnom teletu kojeg je Aron naredio napraviti, njegovoj kazni, itd.

Sutradan su kod Židova čini se bili i post i gozba, jer su bila jutarnja bogoslužja u sinagogi, tj. molitve i propovijedi. Kad je to završilo, Isus napusti grad po sjevernoj

strani sa svim svojim učenicima i nekim poganskim mladićima. Njegovoj maloj družini pridružili su se i židovski pismoznanci i nekoliko Rehabita, tako da ih je sad bilo skoro stotinu. Uputili su se do mjesta koje je čini se bilo glavno mjesto pčelarske industrije, a bilo je udaljeno oko sat vremena.

Daleko prema izlazećem suncu stajaše red bijelih košnica, a bijahu visine čovjeka, isprepletene od, čini mi se, kore drveća. Košnice su imale puno otvora, a bijahu postavljene jedna na drugu. Svaka grupa košnica bijaše postavljena na cvjetnu livadu, a primijetila sam da ovdje raste balzam u izobilju. Svaki je vrt ili polje ogradom ograđeno, te je svako nosilo pečat grada kojem pripada. Jasno ste mogli razaznati poganske vrtove i polja, jer su tu i tamo stajale niše s lutkama s repovima, kao ona riba, s uzdignutim repom u zrak. Imali su kratke šape i lica različita od čovječjeg. Samo se selo sastojalo od mnogih malih kolibica, koje su pripadale vlasnicima košnica, a u njima su držali posuđe i vage koje su koristili kod trgovine medom.

Gostinjac je bio velika građevina sa svim vrstama depandensa. Nizovi sjenica, ili otvorenih soba, prošarali su jedne druge u dvorištima u kojima su bile brojna postolja i dugačke hasure. Ravnatelj ovoga zdanja brinuo se o svim potrebama svih zaposlenih. Bio je poganin.

Židovi su imali svoje sobe i mjesta molitve. Mislim da su se vosak i med pripremali u kući i pod dugim sjenicama. Izgledala je kao kuća za opće skupljanje svega proizvedenoga. Tu sam vidjela i mnoga ona stabalca sa lijepim žutim cvjetovima. Lišće im je više žuće nego zelenije, a cvat tako gust, da je gusto i padalo uokolo, formirajući tako meki tepih. Duge hasure bijahu raširene ispod stabala, kako bi se pokupio cvat. Vidjela sam kako radnici stiskaju cvijet, te iz njega izvlače neku obojanu tekućinu. Ova su mala stabalca dok su mlada sadili u lončanice, a onda ih presađivali u rupe s izmiješanom zemljom i kamenčićima oko korijenja. Sličnih je stabala bilo i u Judeji. Ovdje sam vidjela i velike stabljike lana, od kojeg su pravili vlakno.

Nedaleko Citrusa, oko sat i pol sjevernije, bijaše zaista velik potok koji je izbijao iz stijene. Tekao je kroz grad, te je natapao regiju u koju je Isus došao. Na nekim je mjestima tekao potpuno slobodno, dok je na drugim bio premošten. Mislim da je ova voda opskrbljivala akvadukt grada Salamisa. Činilo se da je njegov izvor malo jezerce. U tom jezercu su se još uvijek vršila krštavanja, i čini mi se da su neke aluzije na tu temu i učinjene. U toj regiji bijaše brojno lijepo divlje cvijeće, što me iznenađivalo. Duž cijelog puta rasla su stabla naranče, grmlje ribizla i vinogradi.

Isus je amo došao kako bi nesmetano podučavao pogane, bez da ga ometaju posjetioci. To je i činio cijeli ostatak dana. Podučavao je u vrtovima i sjenicama gostinjca. Slušatelji su stajali ili ležali izvaljeni na travi, a Isus ih je podučavao Očenašu i osam blaženstava. Kad bi se obraćao poganima, govorio bi posebno o porijeklu i gadostima pojedinog idola, o Abrahamovu pozivu i njegovoj separaciji od idolatrije, te o Božjem vodstvu Djece Izraelove. Isus je govorio otvoreno i vatreno.

Tamo ga je slušalo oko stotinjak ljudi. Nakon poduke, svi su uzeli obrok u gostinjcu, pogani su jeli odvojeno. Obrok se sastojao od kruha, kozjeg sira, meda i voća. Vlasnik kuće bijaše poganin, ali vrlo ponizan i rezerviran u ponašanju. Tu su se večer pogani povukli. Isus je instruirao samo Židove, te su zajedno i molili. Svi su proveli noć u gostinjcu.

Citrus je bio poslovnije mjesto od Salamisa, gdje su se obavljali razni poslovi, a promet iz luke je bio stalan, te je tekao po nekoliko cesta. Posvuda je vladala velika aktivnost. Na onoj strani po kojoj je Isus došao, bijaše jedna velika tržnica s izloženom stokom i peradi za prodaju. Blizu središta grada bijaše još jedna lijepa tržnica. Sve je izgledalo visoko, kao i oko nje, s njenim velikim nadsvođenim lukovima s kojih su visjela razna obojana platna i pokrivači. Druga strana grada bijaše potpuno zauzeta radnicima koji su radili s metalom, te njihovom robom. Kovanje i kaljenje bijaše tako jako bučno, da čovjek nije mogao ni sam sebe čuti, premda je većina radionica bila van grada. Izrađivali su sve vrste posuđa, posebno neku vrstu ovalne peći, velike i lagane, s malim poklopcem i dvije ručke blizu vrha peći. Kad su ih proizvodili, prvo su metal savijali u određene oblike, a

onda su ih stavljali u velike peći, gdje se metal topio u masu, a onda su tu masu puhali pomoću dugih cijevi u oblike željene šuplje posude, koje bijahu izvana žute, a bijele iznutra. U njima su prevozili razne vrste sokova, meda i plodova. Kad bi ih prevozili preko mora, postavljali bi ih u neku vrstu nogara, a na kopnu bi ih nosili pomoću motki koje bi provukli kroz ručke.

Sutradan je Isus ponovo poučavao u pčelinjaku, a broj se slušatelja popeo na preko dvjesta. Na najuvjerljiviji način Isus je opet poganima objašnjavao njihove pogreške, te im predstavljao njihove bogove-idole tako jadnima i neučinkovitima. A kad ih je nastavljajući svoju propovijed nagovarao na odricanje od bogovske podmuklosti i isprazne mudrosti, njihovih uzaludnih likova, njihovih stalnih napora da vjeruju u budalaštine, te da se u jednostavnosti svoga srca obrate Bogu i njegovim otkrivenjima, neki su od njih postali srditi, osobito oni koji su tamo doputovali kao književnici sa štapom u rukama. Postali su ozlojeđeni, te su krenuli na svoj put, stalno mrmljajući protiv Isusa. Isus je primijetio stanje stvari, te reče: 'Pustite ih neka idu! Bolje da je tako, nego da ostanu i naprave nove bogove od onoga što su upravo čuli.'

Isus je izrekao mnoge proročke riječi o pustošenju koje će jednog dana doći na ove lijepe krajeve, njihove gradove i hramove, te o osudi koja je već pala na sve ove zemlje. Rekao je da kada idolatrija bude dostigla vrhunac, tad će poganstvo pasti u bezvrijednost. Isus je dugo govorio i o kazni koja će pasti na Židove, te o razorenju Hrama. Pogani su sve ovo bolje prihvatili od Židova, koji su se 'uhvatili' za obećano im Obećanje, te su stalno iznosili neke primjedbe. Isus im objasni sve Proroke u svezi Obećanja, objasnivši im i odlomke koji govore o Mesiji, te im reče da su stigla vremena za ispunjenje Obećanja. Mesija će se izdići iz židovskog naroda, ali oni ga neće prihvatiti. Ismijati će ga i prezreti, a kad ih on bude uvjeravao da je on taj Jedan, koji im je poslan i kojeg oni iščekuju, oni će ga zgrabiti i ubiti. Ovakav Isusov govor nije bio baš po ukusu mnogim njegovim slušateljima, a Isus ih podsjeti kako su se u prošlosti ponašali prema svojim Prorocima. Završio je rekavši im, da baš onako kako su postupali s njima, postupiti će i s Onim koji im je navješten.

Rehabiti su razgovarali s Isusom o Malahiji, u kojeg su se jako pouzdavali i mislili da u njemu imaju jako uporište. Rekli su Isusu, da ga oni smatraju za Božjeg anđela, koji je došao kao dijete k izvjesnim pobožnim ljudima, da je često s vremena na vrijeme nestajao, i da nitko danas ne zna gdje je on, je li uistinu mrtav ili nije. Dugo su raspravljali o njegovim proroštvima o Mesiji i njegovoj novoj žrtvi, a Isus im je objašnjavao tako da im je to primijenio na sadašnjost i blisku budućnost.

Iz pčelinjaka, Isus ode s velikim društvom (koje se bez obzira na sve stalno usput povećavalo) natrag do Barnabine kuće, koja bijaše udaljena nekoliko sati. Većinu su njegova društva činili mladići iz židovske zajednice, a namjeravali su otploviti za Jeruzalem, kako bi proslavili blagdan Pedesetnice. Ipak, oni koji su ostali s Isusom sačinjavali su popriličnu skupinu.

Na ulazima u vrtove okupilo se oko četrdesetak poganskih žena i djevojaka, i oko desetak Židovki da pozdrave Isusa. Svirali su u flaute i pjevali pjesme slave. Nosili su zelenje i cvijeće, a usput su prosipali zelene grančice i lišće. Tu i tamo, na cesti gdje je Isus morao proći raširili su hasure. Kad bi Isus prolazio duboko bi se naklonile, nudeći mu vijence i cvijeće, aromatično bilje, te male bočice parfema. Isus im zahvaljivaše, te im se obrati s par riječi. One su ga slijedile do dvorišta Barnabine kuće, te su ostavile svoje poklone u sobi-zbornici. Svaku su stvar ukrasile cvijećem i vijencima. Ovakav prijem, premda seoski i manje bučan, bijaše nešto slično onome na Cvjetnicu. Ova se Isusova pratnja ubrzo vrati svojim kućama, jer je već padala večer.

Bilo je nešto zadivljujuće u odijevanju poganskih žena. Djevojke su nosile neke čudne kape, kao takozvane kukuljaste košarice, koje sam i ja kao dijete često plela od rogoza. Neke su bile bez ikakva ukrasa. Druge su imale vijenac oko sebe, s kojeg su visjeli brojni konci s raznim nakitima. Donji rub košarice uvijek je bio ukrašen vijencem od cvijeća. Ispod kape su nosile veo. Bio je dvodijelan, tako da se sprijeda mogao rastvoriti ili prebaciti preko kape. U struku su bile jako zategnute pojasom, a na prsima su nosile napršnjak, a oko vrata sve vrste nakita i sjaja. Donja haljina im

bijaše poprilično bogata. Sastojala se od nekoliko suknji od tanka materijala, jedna iznad druge, a svaka oko 30-ak cm dulja od gornje, tako da je najdonja bila i najdulja. Ruke im ne bijahu skroz pokrivene. Haljina nije imala rukave, nego samo duge krajeve, a oko ruku im bijahu pričvršćene male pletenice-narukvice. Materijal je bio raznih boja: žut, crven, bijel, plav, neki prošaran prugama, a neki prekriven cvijećem. Kosa im padaše preko ramena, kao veo. Na krajevima je bila pričvršćena s kićenom vrpcom, te je tako sprječavalo kosu da se raštrka na vjetru. Na bosim nogama su nosile sandale, svezane oko pete i rista s pomoću vrpci.

Udane žene nisu nosile tako visoke kape kao djevojke. Naprijed su imale krut list koji je zaklanjao čelo, te se šiljasto spuštao sve do vrha nosa, te se savijao prema ušima, do iznad njih, tako izlažući pogledu njihov nakit u obliku viseće lampe. Kosa je bila spletena ili u pletenicama ukrašena svim vrstama ukrasa i nakita. Žene su nosile duge ogrtače, koji su im duboko i bogato padali s leđa. Djeca koju su vodile, nisu imali druge odjeće doli nekog sukna u obliku traka omotanog oko tijela, počevši od ramena, preko prsa, te je bilo svezano oko pasa. Ove su žene čekale Isusa puna tri sata.

Objed je bio pripremljen kod Barnabe, ali gosti nisu počivali kraj stolova. Hrana se predavala iz ruke u ruku na maloj drvenoj taci, baš kao što se koristi na brodovima. Tamo bijahu okupljeni mnogi starci, a među njima i pismoznanac kojeg je Isus izliječio u sinagogi. Barnabin je otac bio čio, zdepast starac, a jasno se moglo vidjeti da je taj čovjek naviknut na teški rad u šumi. Muškarci toga doba izgledahu puno robusniji od naših današnjih muškaraca.

Slijedeće što sam vidjela je Isus na katedri, kraj izvora van grada Citrusa. Pripremao je neokatekumene za sakrament krštenja, a učenici su podijelili krštenje, prvo Židovima, a poslije poganima.

Isus je ovdje raspravljao sa židovskim pismoznancima o obrezanju. Rekao je da obraćene pogane ne treba prisiljavati na obrezanje, osim ako to sami ne žele. Istovremeno, Židovi nisu očekivali da se dopusti tim obraćenicima da uđu u

sinagogu, jer će tako izbjeći skandal. Ali, trebaju zahvaljivati Bogu što pogani žele napustiti idolatriju i tako očekivati čas spasenja. Pogani trebaju prihvatiti druga mrtvljenja, te obrezanje srca od svake vrste grijeha. Isus je posebno podučavao pogane, odvojeno od Židova.

16. Isus u gradu Malepu

Zamijetila sam kako se neki ljudi približavaju skroz blizu izvoru van grada Citrusa, gdje su učenici dijelili krštenje. Novokrštenici, kao i narod koji bijaše prisutan na ceremoniji, upravo se namjeravaše vratiti doma, pa su se međusobno opraštali. Neki su se okupili oko baš pristiglih židovskih putnika, koji su upravo stigli do izvora. Na njihovo pitanje, gdje je Isus, dobiše odgovor: 'Ovdje je Prorok poučavao, od rana jutra do podneva. Ali, sad je otišao sa svojim učenicima i sedmoricom filozofa iz Salamisa, koji su upravo primili krštenje, a uputili su se do velikog sela Malepa.'

Ovo su mjesto izgradili Židovi, pa su tamo živjeli sam oni. Mjesto je bilo na uzvisini, koja je bila pokraj baze planinskog lanca. Odatle se pružao predivan pogled na sve strane, čak sve do mora. Selo je imalo pet ulica, a sve su se slivale u centar, gdje je bio obzidani zdenac koji je dobivao vodu s izvora od Citrusa. Posvuda oko zdencarezervoara bijahu lijepa kamena sjedala pod sjenom stabala, a odatle se pružao predivan pogled na cijelo mjesto i okolicu koja bijaše puna voćnjaka.

Malep je bio okružen dvostrukim jarcima, unutarnji bijaše dublji od vanjskoga. Velik dio bijaše isječen iz stijene, a iza nje, kao male udoline, pružali se šanci svuda okolo grada. Na svježe zelenoj tratini punoj divna cvijeća, bijahu redovi najljepših voćaka, pod kojima na tlu u travi bijaše palo žuto voće, jer sada je ovdje sve bilo u punoj berbi. Ljudi su bili zaposleni sušenjem voća, koje su dopremali izdaleka. Proizvodili su također platna, tepihe, hasure, te od bjeljike lagana drva, plitke posude, u kojima su sušili voće.

Kad je Isus stigao, na vratima ga dočekaše pismoznanci sinagoge, školska djeca, te mnoštvo naroda, koji je došao tamo dočekati ga i pozdraviti. Svi bijahu uređeni i

okićeni kao da je blagdan. Djeca su pjevala, svirala, te nosila palmino granje. Djevojčice su išle ispred dječaka. Isus je prošao kroz djecu, blagoslivljajući ih dok je išao. Praćen svojim učenicima i pismoznancima, sveukupno oko tridesetak, ode do prijemne sobe gdje mu opraše noge.

U međuvremenu duž ulice, ispred kuća, skupiše se oko dvadesetak invalida, hromih i bolesnika od vodene bolesti. Isus ih ozdravi, te im naredi da ga prate do zdenca u srcu grada. Velika je bila radost rođaka, kad su sa svojim ozdravljenicima mogli zajedno odšetati do zdenca. Tamo je Isus održao poduku o svagdanjem kruhu i o potrebi zahvaljivanja Bogu.

Odavde je Isus otišao do sinagoge te je poučavao o zazivu: 'Dođi Kraljevstvo Tvoje.' Govorio je o Kraljevstvu Božjem u nama i o njegovu skorom dolasku. Svojim je slušateljima objasnio da je ono spiritualno, a ne zemaljsko, te im reče kako će tamo doći, da ih ne izbace. Pogani koji su slijedili Isusa stajali su pozadi Židova, jer je ovdje crta razdvajanja bila jasnija i stroža nego li u poganskim gradovima.

Kad je poduka završila, Isus je posluživao na gozbi priređenoj od strane pismoznanaca, a nakon nje ga otpratiše do gostinjca, koji su pripremili za njega i njegove pratitelje. Ravnatelj gostinjca se za sve pobrinuo.

Sutradan je Isus ponovo poučavao u nevjerojatno lijepoj sinagogi, gdje se sav narod okupio. Govorio je o sijaču, o raznim vrstama sjemenja, kukolja, te o gorušičinu zrnu, koje rodi tako puno roda. Isus je za svoje prispodobe uzimao grmlje koje raste u tom kraju, koje iz vrlo male jezgre, izbija kao šiblje, jako kao čovječja ruka, te skoro kao čovječje visine, a koje je narod toga kraja mnogo upotrebljavao. Plod mu bijaše velik kao žir, crveno crne boje. Njegov se sok koristio za bojenje. Kršteni pogani nisu bili u sinagogi, nego su stajali vani na terasama i slušali Isusove riječi.

Kad je Isus poslije jeo s glavarima, dovedoše mu neka druga djeca, trojicu slijepih dječaka od 10 do 12 godina starosti. Slijepa djeca su svirala u flaute i nekakav drugi instrument koji se držao na usnicama i istovremeno dirao prstima. To ne bijaše frula,

a zvuk bijaše kao neko zujanje, zujanje koje je sličilo židovskoj harfi. U pauzama su vrlo lijepo pjevali. Oči im bijahu otvorene, a činilo se kao da mrena prekriva njihove oči. Isus ih upita žele li vidjeti svjetlo, kako bi marljivo i pobožno stupali stazama pravednosti. Potpuno radosno oni povikaše: 'Gospodine, pomozi nam! Pomozi nam Gospodine i učiniti ćemo što zapovijedaš!' Tad Isus reče: 'Odložite instrumente!' te stade pred njih, stavi svoj palac u usta, te svakom dječaku prijeđe preko očiju do iznad sljepoočnica. Tad Isus uze zdjelu voća sa stola, držeći je pred dječacima, te reče: 'Vidite li ovo?' blagoslovi ih, te im dade u ruke voće iz zdjele.

Dječaci su s radosnim čuđenjem buljili uokolo, bijahu opijeni prizorom gledanja, te se napokon baciše nice Isusu pred noge. Cijeli je narod bio jako potresen. Radost i čuđenje zahvati sve. Tri dječaka puna radosti požuriše sa svojim drugovima, koji su ih odveli van sobe, te potrčaše cestom ka roditeljskim kućama. Cijeli je grad bio zapanjen i uzbunjen radošću. Djeca su se vraćala sa svojim rođacima i roditeljima, te mnogim drugim prijateljima, svirajući u instrumente i pjevajući pjesme hvale i slave. Na taj su način izražavali svoju hvalu Isusu. Isus iskoristi ovu priliku i održa predivnu propovijed o blaženstvima. Reče: 'Zahvalnost je molitva koja privlači nove milosti, toliko je dobar naš Nebeski Otac.'

Nakon obroka, Isus je s učenicima i poganskim filozofima šetao po predivnim sjenovitim tratinama, koje bijahu u okolici grada. Poučavao je pogane i nove učenike. Stariji su učenici poučavali odvojene skupine ljudi. Tu je večer Isus opet poučavao u sinagogi.

Sutradan je posjetio roditelje slijepih dječaka, kojima je vratio vid. Oni bijahu Židovi iz Arabije, iz regije u kojoj je boravio Jitro, Mojsijev punac. Imali su posebna imena. Većinu vremena su putovali, a već su bili kršteni blizu Kafarnauma. Putovali su kroz taj kraj, te su čuli Isusovu propovijed na gori. Ovi ljudi, tj. ove dvije obitelji, sastojale su se od dvadesetak članova, uključivši i žene i djecu. Bijahu trgovci i proizvođači, baš kao što kod nas dolaze Talijani, Tirolci i žitelji Schvarzwalda i trguju s nama, idući iz mjesta u mjesto, popravljajući satove, mišolovke, figurice Parisa, koje su prodali svojim susjedima, tako ujedinjujući i rad i trgovinu.

Ove godine, ovi su ljudi posjetili Malep, a bijahu tu već mjesecima. Van grada, na sjeveru, zakupili su privatni gostinjac, u kojem su imali svakakve alate, te sprave za predenje, itd. Njihovi slijepi dječaci također morahu nešto zarađivati, pa su morali pjevati i svirati flaute kad bi se pružila prilika za to. Isus reče roditeljima da više ne bi smjeli povlačiti te dječake za sobom, nego da trebaju ostati ovdje u Malepu i pohađati školu. Pokazao im je osobe koje će prihvatiti i podučavati njihove dječake, jer je on to sve već jučer sredio za njih. Roditelji obećaše da će učiniti što god Isus naređuje.

17. Isus podučava poganske filozofe. Isus na židovskoj svadbi

Isus je s učenicima i sedam poganskih filozofa prolazio kroz divne cvjetne livade koje su se pružale između Malepa i sela Lanifa, te su se lagano dizale prema jugu u planine. S ove južnjačke strane, spuštao se potočić širok oko 1 metar, koji je rastao kako se spuštao prema izvoru kraj Citrusa. Potok je kroz planine tekao kao ponornica, pa se pojavljivao i tekao kroz selo Lanifa, pa onda kroz dolinu kraj Malepa, čije je močvare opskrbljivao vodom. Ali to ne bijaše ona ista voda kao na onom uzvišenom izvoru u centru Malepa, premda je ulica kojom se Isus spuštao, bila ustvari nadsvođeni kanal kojim se punio rezervoar.

Nemam riječi za opisati ovu predivnu zelenu i plodnu dolinu, blago valovitu, a potpuno okruženu brdima. Sve od Malepa, duž obje strane ceste ležali su tu i tamo hambari, a na kraju doline bijaše selo Lanifa koju su ovi hambari i opskrbljivali. Sve je bilo perfektno zeleno, prekriveno najljepšim cvijećem i voćem, koje je tu i tamo raslo kao divlje, a negdje potpuno kultivirano.

Isus je k Lanifi išao lijevom stranom ceste, južno od potoka. Sreo je skupine omladine, koja bijaše na putu prema obali, kako bi uhvatili brod za Jeruzalem, te tamo proslavili blagdan Pedesetnice. Isus ih pozdravi, te im reče neka pozdrave Lazara, ali više im ništa nije rekao. Malo dalje, prijeđe potok, skrenu prema sjeveru,

te opet siđe u dolinu, kao da se vraća prema Malepu. Na toj strani, dođe do nekog drugog sela, koje je zvalo Lepe.

Žetva je upravo završila, a narod se upravo okupljao i odvajao snopove žita za sirotinju. Tijekom cijelog puta, Isus je podučavao poganske filozofe, ponekad bi šetali, a ponekad bi zastali odmoriti se u nekom sjenovitom mjestu. Isus ih je poučavao o apsolutnoj pokvarenosti čovječanstva prije Potopa, o očuvanju Noe, o novom rastu zla, o pozivu Abrahamu, o Božjem vodstvu njegove izabrane rase od vremena u kojem je obećao Utješitelja, koji će upravo proizići iz te rase.

Pogani su pitali Isus za objašnjenje svega i svačega, te su nabrajali mnoga imena poznatih antičkih bogova i heroja, rekavši Isusu o njihovim velikim djelima. Isus im na to odgovori, da je svaki čovjek prirodno zadobio nekakvu višu ili manju dozu ljudske ljubaznosti, po kojoj ljudi čine mnoge korisne stvari ili čak napredne stvari za svoje vrijeme, ali mnogi poroci i gadosti se upravo dižu iz takvih zasluga. Isus im pokaza stanje degradacije, djelomičnu destrukciju nacija utonulih u idolopoklonstvo, kroz cijelu povijest, apsurdne i nevjerojatne deformacije njihovih božanstava, pomiješane s demonskim obožavanjem i magijskim iluzijama, koje su utkane u ta božanstva, kao možebitne istine.

Filozofi mu spomenuše i jednog od najmudrijih drevnih kraljeva, koji je stigao iz planinskog kraja, tamo iza Indije. Zvao se Džemšid (Šemšid). Pomoću zlatnog bodeža kojeg je dobio od Boga, on je podijelio mnoge zemlje, napučivši ih ljudima, te je posvuda prosipao blagoslove. Upitaše Isusa o njemu, te o mnogim čudesima koje su mu pripisivali. Isus odgovori da taj Šemšid, koji je bio vođa naroda, bijaše prirodno mudar i pametan čovjek. O raspršenju naroda u vrijeme gradnje Babilonske kule, taj se je čovjek postavio na čelo jednog plemena, te je zaposjeo zemlju po izvjesnim pravilima. On je pao manje od ostalih u zlo, jer je rasa kojoj je pripadao bila manje pokvarena.

Isus ih također podsjeti i na bajke koje su zapisane u svezi s njim, te im ukaza da je on bio lažni pralik, lažni tip Melkisedeka, koji je uistinu bio kralj i svećenik. Isus im

reče da im je bolje držati se Melkisedeka, te im reče o Abrahamovim potomcima, odakle su narodi i potekli, jer je Bog poslao Melkisedeka najboljim obiteljima, da ih povede, ujedini, te da za njih pripremi zemlje i boravišta, kako bi ih očuvao u njihovoj čistoći, te da prema njihovoj valjanosti ili nevaljalosti, potakne ili uskrati ispunjenje Obećanja. Tko je bio Melkisedek, Isus im ostavi da sami zaključe. Ali, sve ovo rečeno o njemu je istina, on je drevni tip Nadolazećega, ali sad je tako blizu milost Obećanja, a žrtva kruha i vina koju je Melkisedek prinio, biti će ispunjena i usavršena do savršenosti, a trajati će do kraja svijeta.

Isusove riječi o Šemšidu i Melkisedeku bijahu tako jasne, tako neosporne, da su filozofi ostali zapanjeni, te rekoše: 'Učitelju, kako si ti mudar!' Čini se kao da si baš tad živio s njima, kao da osobno poznaješ te ljude, čak bolje nego što su oni poznavali sami sebe!' Isus im ispriča još mnoge stvari što se tiče Proroka, veće i manje, a posebno se bavio Malahijom.

Kad je započeo Šabat, Isus ode u sinagogu i održa propovijed o odlomku iz Levitskog zakonika, koji je opisivao jubilarnu godinu, te je propovijedao nešto iz Jeremije. Isus reče da ljudi trebaju dobro obrađivati svoju njivu, tako njegov brat koji će je naslijediti može vidjeti da je u nju uložena ljubav.

Sutra ujutro, Isus nastavi u sinagogi propovijedati o jubilarnoj godini, obradi polja, te o odlomcima iz Jeremije. Kad je ovo završilo, ode s učenicima, a pratilo ga veliko mnoštvo, Židova i pogana, do židovskih toplica koje bijahu južno van grada, a voda se dobavljala akvaduktom iz izvora kraj Citrusa. Bio je to lijep bazen, usred vrta, a još svud po vrtu bijahu veći bazeni za kupanje, divne avenije i duge sjenice. Sve ostalo što je trebalo za ceremoniju krštenja bijaše već tamo. Svjetina je slijedila Isusa blizu zdenca, pogodnog za poučavanje, a među svjetinom bijaše sedam mladoženja s njihovim rođacima i pratiocima.

Isus je poučavao o Padu, o izopačenosti Adama i Eve, o Obećanju, o degeneraciji ljudi u divljake, o separaciji manje pokvarenih od ostalih, o straži postavljenoj za očuvanje braka, kako bi se prenosile vrline i milosti s oca na sina, te o svetosti braka

opsluživanjem Božanskog zakona, skromnosti, čednosti i spolnoj suzdržanosti. Na taj je način Isusova propovijed bila okrenuta k mladenkama i mladoženjama. Da ilustrira svoju pouku, Isus opisa izvjesna stabla koja su rasla po otoku, a koja su se mogla oploditi na daljinu, bez dodira – da, čak i preko mora. Reče: 'Na isti način, mogu nada, pouzdanje u Boga, želja za spasenjem, poniznost i čestitost postati na neki način majka ispunjenja Obećanja.' Ovo Isusa nagna da se dotakne i misterijskog značenja braka, u kojoj spomenu vezu sjedinjenja između Utješitelja i njegove Crkve. Isus je brak nazvao velikom tajnom-misterijom. Njegove riječi na tu temu bijahu tako divne, tako uzvišene, da mi se činilo nemogućim za ponoviti ih. Poslije je poučavao o pokori i krštenju, koje iskupljuju i brišu grijehe separacije, te privlače sve vrijedno na sudjelovanje u zajedništvu spasenja.

Isus je otišao ustranu s nekim aspirantima za krštenje, ispovjedio ih, oprostio im grijehe, te im nametnuo izvjesnu pokoru i dobra djela. Jakov mlađi i Barnaba su dijelili krštenje. Neokatekumeni bijahu uglavnom stariji muškarci, nekoliko pogana, te tri dječaka ozdravljena od sljepoće, koja još ne bijahu krštena kad su onomad bili s roditeljima u Kafarnaumu.

Kad je Šabat završio, neki su filozofi krenuli ispitivati Isusa: je li bilo neophodno da Bog pošalje tako strašan Potop na zemlju, zašto je dopustio čovječanstvu da toliko dugo čeka Otkupitelja, zar nije mogao upotrijebiti druga sredstva za isto rješenje, te poslati Očekivanoga, koji bi uspostavio sve stvari? – Isus im odgovori objašnjavanjem da to nije bila Božja zamisao, da je Bog stvorio anđele sa slobodnom voljom i superiornim sposobnostima, pa ipak su se odijelili od Njega po svojoj oholosti, te su tako postali dio kraljevstva tame. Čovjek je slobodnom voljom bio postavljen između kraljevstva tame i kraljevstva svjetla, ali jedenjem zabranjena ploda, postao je bliži kraljevstvu tame. Sad je taj čovjek obvezan kooperirati s Bogom, kako bi zadobio pomoć od Njega i tako privukao u sebe Kraljevstvo Božje, koje mu jedino Bog može dati. Jedenjem zabranjena ploda, čovjek je htio postati kao Bog, a da bi se mogao ustati iz svog palog položaja, neophodno je da Otac dozvoli svome Božanskom Sinu da pomogne čovjeku i izmiri ga s Njim. Čovjek je u svom cijelom biću, postao tako deformiran, da je postala neophodna velika milost i jako Božje vodstvo, kako bi se na

zemlji uspostavilo Njegovo Kraljevstvo, koje će iz srca ljudi potjerati kraljevstvo tame. Isus nadoda da se njegovo Kraljevstvo ne sastoji od svjetske vladavine i veličanstvenosti, već od regeneracije, pomirenja čovjeka s Ocem, te u ujedinjavanju svih dobrih u jedno tijelo (Crkvu).

Sutradan je Isus ponovo poučavao na mjestu krštavanja. Bili su prisutni svi mladenci. Među mladoženjama bijahu dva obraćena pogana, koji su primili obrezanje, te su ženili Židovke. Bilo je još nekih pogana koji su naginjali k Judaizmu, koji su tražili i dobili dopuštenje da pomažu kod instruiranja.

Isprva je Isus govorio u općenitim izrazima o dužnostima braka, a posebno o dužnostima žene. Reče, supruga bi trebala podići oči kako bi samo pogledala svoga supruga, inače joj oči uvijek trebaju biti ponizno spuštene. Isus je također govorio o poslušnosti, poniznosti, čestitosti, potomstvu i podizanju djece.

Kad su se žene sela Lepe povukle kako bi pripremile obrok, Isus je poučavao muškarce za krštenje. Govorio je o Iliji i o velikoj suši koja je pala na cijelu zemlju, te oblaku koji se po njegovoj molitvi, pojavio iznad mora (danas je baš bila takva teška omara, pa je jedan oblak magle lebdio nad zemljom. Zbog njega niste mogli vidjeti daleko na horizont). Isus im opisa tu sušu kao kaznu Božju, radi idolatrije kralja Ahaba. Milost i blagoslov bijahu povučeni, a suša je prevladavala čak i u ljudskim srcima.

Isus je govorio o Ilijinom presušivanju voda potoka Kerita, o tome kako su ga ptice hranile, o njegovu putu u Sareptu, te kako mu je tamo pomogla jedna udovica, o njegovoj kazni nad idolatrijskim svećenicima na gori Karmel, te o uzdizanju oblaka čijom je kišom sve obnovljeno. Isus je usporedio ovu kišu s krštenjem, te reče svojim slušateljima, da nakon kiše krštenja promijene svoj život, a ne kao Ahab i Jizabela, koji su nastavili život u grijehu i suhoći srca. Isus je govorio i o Segoli, toj pobožnoj poganki, Egipćanki, koja se nastanila u Abili i činila mnoga dobra djela, dok konačno nije našla milost u Božjim očima. Tad im Isus pokaza kako se pogani trebaju čestito

ponašati, te na taj način privući na sebe Božansku milost, jer su njegovi poganski slušatelji ponešto znali o Iliji i Segoli.

Nakon krštenja, mladoženja, Isus i njegovi sljedbenici, zajedno s ostalim svatovima i rabinima, bijahu pozvani od lokalnog židovskog pismoznanca na gozbu u selo Lepe, zapadno od Malepa. Put za Lepe vodio je po blago valovitom terenu, po divnim stazama, kao onim u vrtovima. Blizu Lepe prolazila je glavna cesta do male luke Cerinije, koja bijaše udaljena oko 5 km. Druga cesta, na kojoj je Isus razgovarao s karavanom Arapa, vodila je do luke Lapitus, koja bijaše dosta zapadnije.

Pogani Lepe su zauzeli red kuća, koje bijahu izgrađene duž ceste, te su iznosili ispred kuće što su imali za trgovinu. Židovi su živjeli odvojeno, a imali su divnu sinagogu. U poganskim sam vrtovima vidjela idole kao umotane lutke, a na jednom otvorenom prostoru, nedaleko ceste, okružen ogradom, bijaše jedan velik idol, veći od čovjeka, a imao je glavu sličnu volu. Između rogova bijaše nešto kao mali svežanj-snop. Lik je čučao, a kratke ruke su mu se klatite.

Gozba u Lepe se sastojala od jednostavnog obroka peradi, ribe, meda, kruha i voća. Mladenci su sjedili zasebno na kraju stola. Bili su odjeveni u duge prugaste nošnje s vijencem od obojane vune i paperja na glavi. Mladenke su imale veo.

Tijekom i nakon obroka, Isus je govorio o svetosti braka. Isus je inzistirao da mladoženja ima samo jednu ženu, jer su oni ovdje imali običaj da se rastave zbog tričarija, te da se ponovo ožene. Zbog toga je Isus govorio vrlo vatreno, te im je ispričao prispodobe o svadbi, vinogradu i kraljevu sinu. Mladoženje su pozvale prolaznike da slave s njima, te da počuju Isusa. Trojica izliječenih dječaka svirala su u flaute, dok su djevojčice pjevale i svirale razne instrumente.

Već se smračilo kada se Isus s učenicima vratio u Malep. S uzvišica duž puta, pružao se divan pogled na okolicu. Moglo se vidjeti sve do mora, koje se bljeskalo kao predivno svjetlo. Za svadbenu svečanost sedmero mladenaca, napravljene su velike pripreme. Činilo se da će cijeli grad doći na svadbu. Čovjek bi mogao reći da se cijelo

mjesto sastojalo od velikog bratstva. Nigdje nisam vidjela sirotinje, jer su oni stanovali u posebnom dijelu grada, a za njih se sve priskrbljivalo.

Malep je bio izgrađen vrlo pravilno. Imao je izgled palačinke, koja se dijelila u pet jednakih dijelova. Pet ulica koje su dijelile grad, spajahu se u centru, gdje je bilo povišeno mjesto s terasama i ukrašenim zdencem, oko kojeg bijahu posađena stabla. Četiri ove četvrti bijahu podijeljene s dvije poprečne ulice, a uvijale su se oko središnjeg zdenca. U jednoj od ovih cirkularnih ulica, zajedno su stanovale udovice bez djece i starice, sve na trošak zajednice, a držale su školu i brinule se o siročadi bez roditelja. Tu je bila još jedna kuća za smještaj i zabavu sirotih stranaca i putnika namjernika. Peta se četvrt sastojala od javnih građevina. Ona bijaše razdijeljena akvaduktom u polovice. Akvadukt je dovodio vodu u zdenac.

U jednoj polovici bijahu glavna tržnica, nekoliko gostinjaca, te azil za opsjednute, kojih ovdje ne bijaše toliko puno. Isus je neke već ozdravio, one koje su mu doveli s ostalim bolesnicima. U drugoj polovici bijaše vijećnica, koja se koristila za gozbe i vjenčanja, a vrh krova ove zgrade bijaše skoro u ravnini sa zdencem. Ulaz vijećnice ne gledaše na zdenac, nego baš suprotno od njega. Ispred bijaše dvorište, s kojeg je tekla staza duga oko 300 metara, omeđena zelenim stablima, a vodila je dolje preko poprečnih ulica do predvorja sinagoge. Bilo je još avenija koje su vodile do tamo, iz pokrajnjih ulica, ali one bijahu otvorene za narod samo na blagdane, te po posebnim dopuštenjima.

Na današnji dan svadbene svečanosti, cijelo je jutro utrošeno za ukrašavanje vijećnice. U međuvremenu su se Isus i njegovi učenici povukli u gostinjac, a tamo su mu dolazili i muškarci i žene, neki tražeći savjet i utjehu, jer su ovi ljudi bili u kontaktu i vezama s poganima, pa su često imali skrupule i tjeskobe.

Mladi su zaručnici ostali dulje s Isusom od ostalih. Nasamo je razgovarao s mladenkama, te sa svakom posebno. Bijaše to neka vrsta ispovijedi i savjetovanja. Ispitivao ih je o motivima za brak, što će imati utjecaja na njihovo potomstvo i

spasenje njihovih duša, što je i plod koji dolazi od dara straha Gospodnjeg, od čestitosti i uzdržljivosti. Isus je o ovome razgovarao i s mladoženjama.

Na avenijama bijahu podignuti ukrašeni slavoluci, s tapiserijama, vijencima, cvijećem i ostalim plodovima. Bijahu podignute stube i platforme, tako da su dolje iz parka gledatelji mogili sve lagodno promatrati. Posebno su ispred sinagoge podigli prekrasan slavoluk ukrašen brojnim malim grmljem u sanducima i ostalim cvijećem u lončanicama. Vidjela sam ljude kako dovoze u dvorište i sjenice sve potrebno za gozbu, hranu, posuđe, itd. Hranu su dopremali u nekakvim uskim, ali dugačkim nosilima, a služila su im i kao stol. Na njima bijahu razne zdjele i vrčevi, a nosiljke sa strana imahu ureze, kroz koje su gosti, koji su počivali dok su jeli, uzimali potrebno. Gornja ploha nosiljke bijaše prekrita stolnjakom. Kao što sam već rekla, ove nosiljke bijahu pletene kao košare, duge i uske, prekrivene stolnjakom, s prorezima sa strana, kroz koja su uzimali hranu. Gosti su počivali na hasurama, poduprti jastucima. Sve su ove potrepštine donijete amo iz raznih četvrti grada.

Nad slavolukom za vjenčanje, postavili su tapiseriju, kao baldahin. Isus i njegovi učenici bijahu kao posebni uzvanici. Pošto je među mladencima bilo i nekih obraćenih pogana, u uzvanicima bijahu i neki njihovi prijatelji, te par poganskih filozofa. Mladenke i mladoženje su dolazili iz različitih četvrti grada. Mladenke su vodile djevojke i djeca, okrunjeni cvijećem, dok su ujedno svirali razne instrumente, a pratili su ih mladoženje i rođaci. Mladoženje su odjenuli duge ogrtače i bijele cipele. Na pojasevima i rubu tunike imahu ispisana neka slova, a u ruci imahu žuti šal.

Mladenke su izgledale vrlo lijepo. Odjenule su duge, bijele, vunene haljine, izvezene crtama i cvijećem u zlatu. Kosa im (neke su bile blondine) otraga spletena u punđu, ukrašena mrežom s perlama, te zlatnim nitima. Veo im padao na lice, a otraga preko ramena na leđa. Na glavi su imale i nekakvu metalnu vrpcu s tri mala šiljka, na koja su mogli zakačiti veo, kad bi ga podigle s lica. Također su nosile male krune od paperja i svile. Neki su velovi blistali, kao da su načinjeni od vrlo fine svile ili nekog sličnog materijala. U ruci su držale dugu, zlatnu svjetiljku, kao lampion bez podnožja. I mladenke su obule bijele cipele ili sandale.

Tijekom ceremonije vjenčanja, koju su predvodili rabini, zamijetila sam razne običaje, kojih se sad po redu ne mogu sjetiti. Pročitali su neke svitke, čini mi se svadbeni ugovor, te molitve. Par bi stupio pod baldahin, a za njima bi rođaci bacali zrnja žita, te izgovarali blagoslove. Rabin bi i mladu i mladoženju bocnuo u mali prst, pustio par kapi krvi da kapnu u pehar s vinom, kojeg su onda mladenci zajedno ispili. Tad bi mladoženja pružio pehar onima iza njega, a ovi ga stavili u bazen s vodom. Mladencima bi iz kaleža na dlan kapnuli kap krvi. Tad bi se mlada i mladoženja rukovali, a potom bi obrisali ostatak krvi s dlana. Oko rane bi tad povili finu bijelu uzicu, te razmijenili prstenje. Čini mi se da je svatko imao dva prstena, jedan za mali prst, a drugi za kažiprst.

Nakon toga su postavili na glave novo-vjenčanog para nekakav ukrašeni prekrivač ili šal. Kraj njih je stajala mladenkina služavka-djeveruša sa svjetiljkom u ruci. Sa crnim šalom u desnici, mlada bi prihvatila lampion od služavke, te ga predala svome mužu. On bi ga uzeo desnicom, prebacio u ljevicu i vratio ga svojoj ženi, koja ga je također primila ljevicom, te ga predala svojoj služavki-djeveruši. Bio je i jedan kalež s blagoslovljenim vinom, iz kojeg su svi rođaci popili po gutljaj. Ceremonija vjenčanja je time završila, a djeveruše bi mladenkama skinule nakit iz kose, te im glavu prekrile velom.

Svečanostima su ravnala tri rabina, a cijela je ceremonija trajala tri sata. Tad su mlade praćene svojim djeverušama prošle kroz špalir gostiju, uz njihova čestitanja i blagoslove, te se uputile sa svojim muževima prema vijećnici, u kojoj je priređena gozba. Nakon uzimanja obroka i osvježenja, mladi bi se parovi povukli u park blizu akvadukta, kako bi se tamo zabavljali. Tu je večer u sinagogi održana posebna propovijed namijenjena novo-vjenčanima. Nakon što su rabini govorili, zamoliše Isusa da uputi par riječi mladencima.

Sutradan su svi parovi, praćeni glazbenicima i uzvanicima opet otišli do dvorane gozbe. Bijahu prisutni i Isusovi učenici, ali samo oni koji su radili kao poslužitelji gostiju. Ispred mladenaca bijahu postavljene predivne zdjele s tjesteninom i voćem.

Zdjele bijahu kao pozlaćene jabuke, ukrašene pozlaćenim cvijećem. Tad uđoše grupe djece, pjevajući i svirajući glazbala. To bijahu mali stranci, koji su zarađivali na taj način za život. Nakon što su primili nagradu, povukoše se.

Nakon toga, tri mala muzičara, koja je Isus ozdravio, dođoše praćena s nekoliko zborova iz grada, te otplesaše u čast mladenaca ples. To se odigralo ispod jedne duge četvrtaste sjenice, koja bijaše postavljena na nekoj mekoj, njihajućoj podlozi. Izgledalo je kao od nekakvih fleksibilnih daski na koje su postavili debeli tepih od mahovine. Plesači su stajali u četiri dvoreda, leđa na leđa. Svaki je par plesao, izmjenjujući ruke pomoću maramice koju su držali, idući tako od prvog mjesta prvog reda, do zadnjeg mjesta četvrtog reda, tako da su svi bili u neprekinutom kretanju. Nije bilo skakanja, cupkanja, nego samo divno njihanje i balansiranje, kao da tijelo nema kostiju. Mladenke, kao i sve ostale žene, imahu podignute velove, zakačene pozlaćenim štipaljkama na kosu.

Nakon plesa, svi uzeše osvježenje, koje je bilo postavljeno u sva četiri kuta sjenice. Opet se oglasi glazba, te svi krenuše u vrt blizu zdenca. Tamo bijaše mnoštvo igara, trčanja, skakanja, te gađanja meta. Muškarci su igrali odvojeno, a žene posebno. Dijelili su male nagrade, te nametali male kazne, u novčanom obliku, ili pojasevima, suknima, maramama itd. Tko nije imao ničime platiti kaznu, poslao bi da mu se kupi nešto od pokućara, koji je sa svojom robom bio u blizini vijećnice. Najzad bi skupili sve nagrade i globe, te ih predali glavaru, koji bi ih razdijelio sirotinji među promatračima.

Mladenke i djeveruše bi igrale igre u krugovima i redovima. Haljine bi podigle do koljena. Noge im od koljena naniže povezane trakama bijela sukna. Velovi im zabačeni iza glave na leđa. Izgledale su vrlo lijepe i okretne. Svaka je susjedu držala ljevicom za pojas, te su tako formirali krug koji se stalno okretao. Desnicom su nastojale jedna drugoj baciti i uhvatiti žute jabuke. Tko god bi propustio uhvatiti jabuku, istupio bi iz kruga, te morao ići podići jabuku s poda, a krug se nastavljao okretati. Na kraju, te su igre igrale u paru s muškarcima. Sjele bi u nasuprotnim

redovima, te bacale u krzna prezrele žute jabuke, koje kad bi hvatali, pucale bi i smrskale se, te sve prskale, na što bi se gledatelji grohotom smijali.

Predvečer su se svi vratili gozbenim ceremonijama. Novo-vjenčani su morali jahati magarce, posebno ukrašene za tu priliku. Mladenke bi jahale postrance. Stalno su svirali muzičari, a svi su ih pratili sa salvama smijeha, do vijećnice, gdje ih je gozba očekivala.

Mladenci su otišli do sinagoge, gdje su se pojavili pred rabinima i zakleli, da će nastaviti apstinirati od odnosa tijekom izvjesnih blagdana u godini, pristajući na neke pokore ako to prekrše. Osim toga, obećali su da će zajedno bdjeti na blagdan Pedesetnice, te će noć provesti u molitvi.

Iz vijećnice, mladenci su otpraćeni do svojih budućih domova. Na pragu je već stajao mladenkin miraz. Rođaci su ostale odveli da to vide. Vjenčani darovi su svečano nošeni k domu, a i sirotinja je dobila svoj dio.

18. Blagdan Pedesetnice. Isus poučava o krštenju

Malep je sad bio na nogama, u pripremama za skori blagdan. Svi su bili zaposleni u čišćenju, popravcima i pranju. Mnoge građevine i sinagoga bijahu urešene zelenim granama, vijencima i cvijećem, a i tratine su bile pune procvjetala cvijeća. Sinagoga je odisala divnim miomirisima, čak su i svitci Pisma bili namirisani.

U posebnim dvoranama, podignutim baš za ovu svrhu, ispred sinagoge, pekli su kruh, a prethodno su rabini blagoslovili brašno. Dva su velika kruha ispekli od ovogodišnjeg brašna. Za druge kruhove brašno se naručilo iz Judeje. Smljeveno je od žita narasla u polju na kojem je Abraham sudjelovao u Melkisedekovoj žrtvi. Od tamo su brašno transportirali u dugim sanducima. To se zrnje zvalo Sjeme Abrahamovo. Pečenje ovih kolača i kruhova, u kojem ne bijaše kvasca, moralo je biti zgotovljeno do četiri popodne. Bijaše tamo još jedna vrsta brašna, kao i bilje, a sve je primilo blagoslov.

Ujutro tog dana, Isus je održao jednu pouku u svom gostinjcu. Prisutni su bili kršteni pogani i stari Židovi. Za temu svojih propovijedi uze blagdan Pedesetnice, Zakon dan na Sinaju, krštenje, a sve je opisao duboko potresnim terminima. Dotakao se i mnogih odlomaka koji su ovo opisivali u raznim Prorocima. Govorio je i o svetom kruhu koji se blagoslivlja na Pedesetnicu, o Melkisedekovoj žrtvi, te o Malahijinim proročanstvima. Isus reče da se približilo vrijeme za utemeljenje Žrtve, da kad ovaj blagdan ponovo dođe iduće godine, tad će krštenju biti dodana nova milost, a tad će svi kršteni, koji budu vjerovali u Izraelova Utejšitelja, biti dionici te milosti.

Budući su se ovdje podigle suprotivštine i teškoće od strane onih koji nisu željeli shvatiti Njegovo učenje, Isus izabra oko pedeset onih za koje je znao da će baštiniti njegova učenja, a druge je otpustio, namjeravajući ih poslije poučiti. Uzevši sa sobom one koje je izabrao, Isus napusti grad, ode blizu akvadukta, te tamo nastavi svoje propovijedi. Vidjela sam ih na putu, kako nekad zastajkuju, te mnogim gestikulacijama postavljaju pitanja i iznose zapažanja. Vidjela sam Isusa, podigao je kažiprst, često im nešto objašnjavajući. Kad bi govorili, gestikulirali bi rukama i prstima. Pošto je Isus inzistirao na velikoj milosti, na spasenju koje će biti dano čovjeku po krštenju, i samo na krštenike, nakon konzumiranja Žrtve o kojoj je govorio. Neki su pitali hoće li njihovo sadašnje krštenje imati istu efikasnost. Isus je odgovorio, da, ako sačuvaju vjeru i prihvate Žrtvu. Jer, čak i Patrijarsi, koji nisu primili krštenje, ali su čeznuli za njim, u Duhu su imali i predosjećaj o tome, te su zbog toga primili obje milosti, a to su Žrtva i krštenje.

Isus im reče mnoge druge duboko značajne stvari, koje sad ne mogu pravilno ponoviti. Vidjela sam da su sa svadbene gozbe Isusu i učenicima poslali hranu u gostinjac, gdje se je Isus s učenicima vratio zbog nadolazećeg Šabata.

Pogani iz Salamisa krenuli su natrag doma, a Isus ih s učenicima otprati dio puta. Upozori ih da se ne vraćaju ponovnom čašćenju idola, da se ne angažiraju u poslovnim špekulacijama, nego čim mogu, neka napuste svoj rodni kraj, jer u njemu će novi put biti pun prepreka za njih. Isus im preporuči neka idu k Lazaru, Ivanu

Marku, Zakarijinom nećaku, Manahejmovim roditeljima i jednom učeniku kojem je povraćen vid.

Taman prije nastupanja Šabatskih pobožnosti, školska djeca su svečano uvela rabine u sinagogu. Mladenke su uvele njihove male rođakinje, a mladence njihovi mladi rođaci. Tamo je došao i Isus sa svojim učenicima. Kod pobožnosti ovoga dana nije bilo uobičajenog tumačenja Pisma, nego je bilo samo pjevanje i naizmjence čitanje, te moljenje. U sinagogi su posvećeni kruh razlomili u male komadiće. Taj je kruh smatran kao lijek protiv bolesti i uroka. Mnogi su Židovi, a među njima i sedam mladoženja, proveli noć moleći u sinagogi. Mnogi žitelji grada izlazili su iz grada u skupinama od po desetak ljudi, te odlazili u okolna polja i brda, te tamo provodili noć u molitvi. Sa sobom bi nosili baklje. I učenici i pokršteni pogani su tako proveli noć, a Isus je sam proveo noć u molitvi.

I žene su se okupljale u kućama radi iste svrhe. Na sam dan blagdana, ljudi su cijelo jutro proveli u sinagogi, moleći, pjevajući i čitajući sveta Pisma. Također su činili i neku vrstu procesije. Na čelu procesije su rabini s Isusom, slijeđeni narodom, prolazili kroz hale oko sinagoge, nekoliko puta zastajali na raznim mjestima i okretali se na razne strane svijeta, te izgovarali blagoslove nad svakim krajem zemlje i mora. Nakon pauze od oko dva sata, opet su se popodne vratili u sinagogu, te su opet naizmjence čitali i vršili druge pobožnosti.

Kod jedne od pauza, Isus upita: 'Shvaćate li ovo?', te im protumači razne odlomke. Čitali su odlomke iz Pisma, koji su govorili o prijelazu Izraelaca preko Crvenog mora, te o davanju Zakona na gori Sinaj. Tijekom čitanja, vidjela sam detaljno ove događaje, a o njima se mogu sjetiti slijedeće:

VIZIJA PRIJELAZA CRVENOG MORA

Izraelci su logorovali na jednom vrlo uskom pojasu kopna, oko sat vremena dugom, na samoj obali Crvenog mora, koje je baš tu bilo vrlo široko. U njemu se vidjelo

nekoliko otočića, pola sata dugačkih, te od sedam do petnaest minuta širokih. Isprva su faraon i njegova vojska tražili Izraelce gore više po obali, te su ih najzad našli pomoću svojih izvidnika. Faraon je mislio da će lako svladati Izraelce, jer su bili ograničeni morem, nisu imali kamo pobjeći. Egipćani bijahu vrlo bijesni na njih, jer su Izraelci sa sobom ponijeli njihovo sveto posuđe, mnoge njihove idole i misterije njihove religije.

Kad su Izraelci postali svjesni da se Egipćani približavaju, spopadoše ih strava i užas. Ali Mojsije je molio i zaklinjao ih da imaju povjerenja u Gospodina i neka idu za njim. Taj se tren stup od oblaka uzdigao između Izraelaca i Egipćana, praveći tako gustu maglu, da su Egipćani bili potpuno dezorijentirani, nisu ništa vidjeli. Tad Mojsije sa svojim štapom (koji je na dnu bio račvast, a na vrhu je imao veliku kvrgu) pođe k obali, pomoli se i udari štapom vodu. Tad se pred svakim krilom vojske, i lijevo i desno, kao da izranjaju iz mora, pojaviše dva velika bliješteća stupa, koja su isijavala takvu briljantnost prema vrhovima da su prelazili u vatrene jezike. Istovremeno, jaki vjetar razdijeli more duž cijele vojske, koja bijaše oko sat vremena široka. Mojsije siđe na blago nagnuo dno mora, te krenu naprijed. Slijedila ga cijela vojska, bar pedesetak momaka, bok uz bok. Isprva je tlo bilo nekako sklisko, ali je uskoro postalo kao meka livada, kao mahovinasto tlo.

Vatreni stupovi su im osvjetljavali put, pa je sve bilo osvijetljeno kao da je dan. Ali najljepši prizor cijele ove scene bijahu otoci nad kojima je svjetlilo njihovo svjetlo. Izgledali su kao plutajući vrtovi, puni najizvrsnijeg voća i svih vrsta životinja, koje su poslije Izraelci pokupili i poveli sa sobom. Bez ove predostrožnosti, Izraelci bi bili gladni kad bi prešli na drugu stranu mora.

Vode mora ne bijahu podijeljene na obje strane kao da su ih omeđili okomiti zidovi, nego su nekako plutale kao neke terase. Židovi su žurno napredovali, posklizujući se, balansirajući kao netko tko se spušta s brda. Već je skoro bila ponoć kada su ušli u korito mora. Zavjetna škrinja koja je sadržavala Josipove kosti, nošena je u centru kolone. Stupovi svjetla uzdizahu se iz vode. Činilo se kao da neprestano rotiraju, da

ne prelaze preko otoka, nego idu oko njih. Na izvjesnoj udaljenosti gubili su se u briljantnoj svjetlosti.

Vode se nisu odmah rastvorile, nego su se otvarale ispred Mojsijevih stopa, ostavljajući tako klinasti prostor, dok prolaz nije bio potpuno završen. Blizu otoka, mogli ste vidjeti, zbog svjetlosti stupova, stabla i plodove kako se zrcale u vodi. Još jedna čudnovata stvar bijaše ta, da su Izraelci završili prijelaz za tri sata, premda bi prirodno trebalo oko devet sati. Gore na obali, oko šest do devet sati udaljen, bijaše jedan grad, koji je poslije razoren od voda mora.

Za tri sata faraon siđe na obalu, ali je opet bio odbijen zbog magle. Međutim ubrzo je otkrio jedan usjek, te se spusti dolje po njemu, sa svojom veličanstvenom dvokolicom, a za njim ubrzo i cijela njegova vojska. A tad Mojsije, koji je već bio na drugoj obali, zapovijedi vodama da se vrate u svoje korito. Tad se udružiše voda i vatra, te zaslijepiše i zbuniše Egipćane, te svi izginuše u valovima mora.

Sutradan ujutro, kad su vidjeli svoje izbavljenje, Izraelci spjevaše hvale Bogu. Na dugoj obali mora, dva se stupa svjetlosti opet sjediniše u jedan stup vatre. Ne mogu dovoljno dobro opisati ljepotu ove vizije.

Sutradan je Isus sa svojim učenicima otišao u dvije gradske četvrti, koje još dosad nije posjetio, a iz kojih su nekoliko osoba poslale poruku da dođe. Isus je ozdravio nekoliko invalida, muškaraca i žena, koje su ležale u ćelijama spojene s dvorištima kuća, te je mnoge koji su bolovali od depresije utješio, te one koji su imali tajne skrupule. U Malepu su sve stvari bile tako dobro regulirane, da se svaka nesreća koja je mogla čovjeka pogoditi, mogla bez problema držati u tajnosti. Muževi su im bili nevjerni, pa ipak, zbog javnog skandala i oštre kazne za takve zločine, te žene bijahu ponizne u podnošenju takve tjeskobe. Isus ih ohrabri, te im savjetova strpljenje. Reče im da će on i njegovi učenici upozoriti njihove muževe, jer su oni stranci u ovim krajevima, tako da možebitna sumnja ne padne na njih (žene) i da se afera slučajno ne otkrije na njihovu sramotu. Isusu su iz raznih kuća dovodili mnogu djecu, kako bi ih blagoslovio.

Tog popodneva, Isus ode do neke velike kuće, gdje su na stražnjoj strani dvorišta bile odvojene sobe, a u njima brojni bolesnici, nekad visoki dostojanstvenici. Na drugoj strani dvorišta ležahu žene. Među ovim jadnim invalidima, bijahu neki melankolici, potpuno neutješni, a neprestano su plakali. Isus izliječi dvadesetak takvih, propisa im što bi trebali jesti i piti, te ih posla da se okupaju. Poslije je sve okupio, te je prvo poučavao žene, a onda muškarce. Ovo je trajalo sve do večeri, a onda se Isus vrati u sinagogu.

19. Isus oštro propovijeda u sinagogi

Ovog dana su čitanja govorila o Božjim kaznama nad onima koji su prekršili Njegove naredbe, o desetini, o idolatriji, o posveti Šabata, itd. (Levitski zakonik 26 i Jeremija 17) Isusove riječi bijahu tako iskrene i oštre, da su mnogi u publici bili pogođeni žalošću, jecali su i ridali. Sinagoga je bila otvorena sa svih strana, a Isusov je glas odjekivao čisto i zvonko, kao nijedan ljudski glas. Posebno se okomio na one koji se pouzdaju u stvorenja i mole pomoć ili utjehu od ljudi. Govorio je o đavolskom međusobnom utjecaju preljubnika na preljubnice i obrnuto, o prokletstvima tako povrijeđenih partnera, koja padaju na djecu koja se rađaju iz takvih odnosa, a čija krivnja počiva na roditeljima-preljubnicima. Narod je bio vrlo potresen, te je na kraju propovijedi uskliknuo: 'Ah, govori kao da je Sudnji dan već stigao!'

Isus je također govorio protiv ponosa, protiv suptilna obrazovanja, koje stvara slučajeve iz trica. Ovime je Isus aludirao na djela velike škole židovskog učenja, koja je ovdje bila utemeljena za takve Židove, koji bi poslije zarađivali za život kao putujući propovjednici.

Nakon ove oštre poduke, mnogi su slušatelji uzdisali za olakšanjem i izmirenjem s Bogom, te su potražili Isusa u njegovom gostinjcu. Među njima bijahu i neki učeni ljudi i mladi studenti koji su pripadali mjesnoj školi, tražeći savjet, kako bi trebali platiti svoje studije. Dodali su i druge nevolje koje ih muče, a koje su proizlazile iz

njihova neprestana komuniciranja s poganima, s kojima su stalno trgovali, iz potrebe za robom koju njihov kraj nije imao.

Među posjetiteljima bijahu i muževi žena koje su se požalile Isusu, kao i drugi grješnici sličnih grijeha, ali protiv kojih još ne bijahu podignute nikakve žalbe i optužbe. Dolazili su pred Isusa, svaki zasebno, kao grješnici, bacali se nice, ispovjedili svoju krivnju, te molili oproštenje. Ono što ih je posebno mučilo, bijaše da bi prokletstva njihovih žena mogla pasti na njihovo nepriznato, ali ipak nevino potomstvo, te su pitali može li se ovakvo prokletstvo anulirati ili spriječiti. Isus im je odgovorio da se može anulirati iskrenom sućuti i oproštenjem onoga tko je štetovao, koje bi se združilo sa skrušenošću i pokorom onoga tko je to prouzrokovao. Osim toga, prokletstva o kojima sam govorio, ne protežu se na dušu, jer Svemogući Otac kaže: 'Sve su duše moje', nego se to odnosi na tijelo i zemaljska dobra.

Međutim, tijelo je kuća, instrument duše, te tako tijelo leži pod takvim prokletstvom, te uzrokuje mnoge tjeskobe i smutnje duše, koja je već pritisnuta teretom tijela, koje je zadobila sa životom. Pri tome sam vidjela da prokletstva variraju u svojim pogubnim efektima, ovisno o namjerama onoga tko ih prouzrokuje i prema karakteru samoga djeteta. Mnogi slučajevi padavice, mnogi opsjednuti demonima, duguju svoje stanje takvim izvorima. I sama vanbračna djeca, koju sam općenito viđala opsjednute, i koja su imala natprirodne sposobnosti, premda čisto zemaljske, bijahu naklonjena grijehu. U sebi su imali nešto u svezi toga, tako da su u davna vremena, izlazili iz zajedništva sinova Božjih, te se družila s ljudskim kćerima. One su često lijepe, lukave, vrlo rezervirane u vladanju, napadane strašću, i premda to ne žele da se pojavi i vidi, željele bi posjedovati sve stvari. U svome tijelu nose biljeg svoga porijekla, te im često duša stoga ide po oproštenje.

Nakon individualnog ispovijedanja i savjetovanja ovih grješnika, Isus im naredi da mu pošalju svoje supruge. Kad dođoše, svakoj je zasebno opisao muževo kajanje. Nagovarao ih je da im oproste od srca, da potpuno zaborave prošlost, te im je rekao da opozovu kletve koje su izrekle. Reče, ako sad ne budete iskreno postupile,

suprugova krivica će pasti na vas. Žene su plakale, zahvaljivale i sve obećale. Baš tog istog dana Isus je uspio pomiriti nekoliko od ovih parova. Nagovorio ih je da mu dođu skupa, nanovo ih ispitivao, kao što je običaj na svadbenoj svečanosti, združio im ruke, prekrio šalom, te blagoslovio.

Jedna je žena odmah svečano opozvala sve svoje kletve, koje je izrekla na muževo nepriznato potomstvo. Majka te jadne djece bijaše poganka, a odgajana je u židovskom azilu za djecu. I ona je stala pred Isusa, sva povrijeđena i fizički izranjavana, sad je oprostila ljubavnikovoj supruzi. Žena je stavila svoju ruku preko muževe, a oboje su ih položili na glavu svakog djeteta zasebno, opozvala kletve, te blagoslovila djecu. Isus je nametnuo na ovo dvoje, koji su krivi zbog preljuba, neke pokore, milostinje, postove, apstinenciju i molitve. Onaj koji je zgriješio s pogankom, potpuno se promijenio. Vrlo ponizno je pozvao Isusa da blaguje kod njega. Isus je prihvatio poziv, te pođe praćen svojim učenicima.

I nekoliko rabina bijaše pozvano, pa su se oni, uostalom i kao cijeli grad, čudili ovoj ljubaznosti, jer je ovaj domaćin bio poznat kao prgav ovosvjetski čovjek, koji se nije brinuo za duhovno ili za svećenike i proroke. Bio je bogat, te je posjedovao velika polja, koja su sluge obrađivali. Kuća mu bijaše blizu bolnice u kojoj je Isus izliječio žrtve melankonlije. Tijekom objeda, uđoše u halu i dvije male djevojčice te obitelji, te izliše skupi miomiris na Isusovu glavu.

Nakon objeda, Isus i sav narod ode do sinagoge, jer su bile pobožnosti završetka Šabata. Isus nastavi svoju jučerašnju propovijed, premda ne onako oštro. Reče narodu da ih Bog neće napustiti, ako se pozovu na njega. Završio je govoreći im o pretjeranoj navezanosti na svoje kuće i imanja, te ih je nagovarao, da ako se budu pouzdali u njegova učenja, te napuste ovu veliku priliku za grijeh, u kojoj su živjeli među poganima, i među svojim vlastitim vjerovanjima, te neka odu među one koji prakticiraju istinu, tj. neka se presele u Obećanu zemlju. Reče, Judeja je dovoljno velika da ih prihvati i uzdržava, premda bi isprva morali živjeti pod šatorima. Bolje vam je ostaviti sve nego da izgubite dušu, radi ove idolatrije, tj. obožavanja svojih

lijepih kuća i imanja. Bolje vam je sve ostaviti, nego da griješite kroz ljubav prema svojoj komfornosti.

Da bi im Kraljevstvo Božje došlo, neophodno moraju ići prema njemu, kako bi ga susreli. Ne smiju se pouzdavati u svoje kuće, u ovoj lijepoj zemlji, koje se čine velike, čvrste i veličanstvene, premda u Božjoj ruci, za tren mogu postati prah, razoriti se i pasti na njih, te ih tako raseliti u svim smjerovima.

Isus nastavi, da on vrlo dobro zna, da su njihove vrline više prividne, nego što su realne, te da nemaju nikakve baze, doli mlakosti i ljubavi prema svome vlastitom interesu. Žarko žude za bogatstvom pogana, te ga nastoje zadobiti svojim lihvarenjem, trgovinom, rudarstvom i ženidbom, ali doći će dan, kad će se ugledati golima, bez igdje ičega što su stekli svojim nepravednim dobicima.

Isus ih upozori protiv takvih brakova s poganima, kad oba partnera postaju nehajni za religiju, kad partneri uđu u brak samo radi imanja, novca, veće slobode i zadovoljenja požude. Svi su slušatelji bili jako potreseni Isusovim riječima, te su mnogi tražili da nasamo razgovaraju s njim.

Sutradan je cijeli dan, čak i po noći, Isus posjećivao razne obitelji, hrabrio, tješio i opraštao. Dođoše tako kukajući pred njega dvije žene, radi svoje nepriznate djece. Isus posla po njihove muževe, oprosti krivcima, te ih ponovo spoji zakonitim vezama. I djeca su također, premda nisu ništa razumjeli od ceremonije, priznata od muževa, te su blagoslovljena kao da su njihova vlastita. Međutim, kod takvih slučajeva, teže je bilo priznati ženama takvu djecu, koju su njihovi muževi začeli s ljubavnicama. Takva je žena morala nad sobom izvojevati veliku pobjedu. Tako je postignuto sveopće izmirenje, te izbjegnut skandal.

Mnogi su od Isusa tražili utjehu, radi njegova energična zahtjeva da napuste ovu pogansku zemlju. Istina, Isusova su im učenja škakljala uši, jer su na sebe gledali kao na Židove odvojene od ostalih naroda, pa su se osjećali vrlo počašćenima što ih je Isus došao posjetiti, ali nije im se svidjela njegova ideja da ga slijede i da napuste

svoje domove. Ovdje su bili bogati i komforni, imali su svoj grad kojeg su sami izgradili, imali udjela u rudnicima, te jaku i široku trgovačku mrežu. Obogatili su se načinima, kako se pogani bogate. Farizeji ih nisu uznemiravali, a ni Pilat. Što se tiče ovog života, bili su u najboljoj poziciji, ali njihova veza s poganima bijaše na visokoj razini, nije bilo velike cenzure.

Poganska imanja i radionice bijahu im u susjedstvu. Poganke su se voljele udavati za Židove, jer Židovi nisu tako kruto postupali s njima kao njihovi sunarodnjaci, pa su svime nastojale zavesti mlade Izraelce, bilo darovima, pažnjom, ulagivanjem, te svim vrstama zavođenja. Kad bi se obratile na Judaizam, to ne bijaše iz uvjerenja, nego iz koristoljublja, tako da su se nepodređivanje i mlakost brzo uvlačili u njihove obitelji. Osim toga, Židovi Malepa su bili manje jednostavni i gostoljubivi nego li oni u Palestini. Njihovo društveno okruženje bijaše rafiniranije i obrazovanije, njihovo židovsko porijeklo ne bijaše tako čisto. Često su iznosili sve vrste skrupula i poteškoća protiv Isusova savjeta da emigriraju u Svetu zemlju. Isus se raspravljao s njima, da su njihovi oci imali kuće i zemlje u Egiptu, pa su ih ipak voljko i radosno napustili, te im opet ponovi svoje proročanstvo, da ako ovdje ustraju, doći će na njih nevolja. Učenici su, posebno Barnaba, hodali uokolo i naučavali narod, nagovarajući ih da poslušaju Isusa. Ljudi su u Barnabinu društvu bili smioniji, pa su mu iznosili sve svoje sumnje. Oko njega je uvijek bila gužva.

20. Isus posjećuje rudnike blizu Citrusa

Iz Malepa, Isus s učenicima, i učenikom koji je nedavno stigao iz Naima, te omladinom Cirinusa tek pristiglom iz Salamisa (sveukupno dvadesetak), otiđe do nasela rudara, koje bijaše blizu Citrusa. Isus je išao okolnim putem, koji je trajao sedam sati. Na putu je zastajkivao među raznim skupinama radnika, te im govorio o putu dobra života. Isus je od strane Barnabine obitelji i od još nekih bio pozvan do ovog rudarskog sela, jer su židovski rudari slavili blagdan, te su primali od svojih poslodavaca razne poklone, plus njihov dio žetve.

Isus je namjerno išao ovim duljim putem, kako bi mogao poučavati svoje učenike bez ikakve smetnje, te stoga da ne dođe prerano na blagdan. Tijekom puta, poslao je učenika iz Naima da odnese poruke i razglasi vijest koju je dobio od Isusa. Premda je Isus sve znao, ipak je bio pažljiv da se ta vijest ne razglasi, kako ovi oko njega ne bi imali nikakvih neugodnosti ili tjeskoba.

Učenik je otišao iz Jeruzalema u predvečerje Pedesetnice, točno nakon prikupljanja milostinje u Hramu, te izvršenja Pilatove zavjere i pokolja. Otišao je pravo u Naim, a odande preko Nazareta do Ptolomeide, a odatle brodom do Cipra. Taj učenik reče Isusu da je u Nazaretu njegova Majka, te ostale svete žene, zajedno s Ivanom i nekim učenicima, tiho proslavila blagdan Pedesetnice. Reče, pozdravlja te Majka i prijatelji, te ti savjetuju da još malo dulje ostaneš na Cipru, dok se duhovi u Palestini ne smire u svezi Tebe. Nastavi, Farizeji su već posvuda razglasili da si pobjegao. I Herod te želi uhititi i odvesti u Maheruš, kao i Ivana, pod izlikom da porazgovara s tobom, o slučaju onih zatvorenika iz Tirze koje si otkupio.

Taj učenik također reče Isusu o Pilatovoj zavjeri u predvečerje Pedesetnice, kada su Židovi predavali svoje darove za Hram. Život su izgubila i dvojica Isusovih prijatelja, inače Zakarijini rođaci, a bijahu hramski poslužitelji, koji su se slučajno zatekli u gunguli. Isus je već znao sve okolnosti, a to ga je vrlo ražalostilo. Ove vijesti ga ponovo rastužiše, a i njegove učenike.

Večer prije zavjere, Pilat je napustio grad, te je s nekim svojim trupama otišao prema zapadu, na put k Jopi, gdje je imao dvorac. Poželio je hramske darove koje je narod davao u čast blagdana, kako bi ponovo izgradio vrlo dugački akvadukt. Zapovjedio je da se na svim hramskim stupovima postavi metalna ploča, na kojoj bijaše prikazan carski portret, a ispod njega je pisao zahtjev za plaćanjem poreza. Kad u to vidjeli, ljudi su s gađenjem prolazili kraj tih ploča, a Herodovci su putem svojih emisara potakli neke Galilejce na revolt, a vodio ih je Juda Gaulon, koji je u zavjeri i sam nastradao.

U Jeruzalemu je bio i Herod, ali u tajnosti, a znao je sve. Tu je večer rulja postala potpuno razularena. Poskidali su sa stupova metalne ploče sa carevom slikom, razbili ih u djeliće, izgadili portret, te komade ploča bacili na forum ispred pretorija, vičući: 'Evo vam naš hramski dar!' Tad su se razišli bez da su išta drugo vrijeđali. Međutim, sutradan ujutro, taman kad su napuštali Hram, nađoše prepriječene ulaze na kojima bijaše postavljena straža, koja je zahtijevala da se plate porezi Pilatu. Kad su se Židovi usprotivili, te silom pokušali probiti put, podbiše ih prerušeni vojnici, te ih probodoše svojim kratkim mačevima. Taj tren je uzbuna postala sveopća, a na akciju su potrčala dva hramska stražara, ali su ubijeni. Židovi su se hrabro odupirali, te su odbili vojnike u dvorac Antoniju.

Isus je usput dugo govorio svojim učenicima o žiteljima Malepa, njihovoj žarkoj želji za zemaljskim dobrima, te o tome kako im se učinio strašnim njegov prijedlog da se presele u Palestinu. Isus im opisa poganske filozofe, koji su ga pratili, te reče učenicima kako se trebaju ponašati prema njima u Palestini, kad se nađu usred židovskog naroda. Isus je ovo uradio, jer se učenici nisu pravedno ponašali prema njima kad njega nije bilo, te su radi njih bili nekako sablažnjivi.

Predvečer su stigli do rudarskog sela, oko pola sata od Citrusa. Citrus je bio u susjedstvu rudnika, koji su bili iskopani u vrlo visokom kamenitom planinskom lancu. Ovaj je planinski lanac bio vrlo načičkan raznim selima. Na vrhu lanca bijahu vrtovi i jedno sjenovito mjesto pogodno za poduku. Do vrha su vodile stepenice. Kad je Isus stigao, obnovio je neku vrstu gostinjca, gdje je stanovao ravnatelj koji se brinuo za rudare, opskrbljivao ih hranom, te im isplaćivao nadnice. Ljudi su primili Isusa s osjećajima radosti i sreće. Svi su ulazi u mjesto, kao i kuće, radi blagdana, bili okićeni slavolucima i vijencima od zelenja i cvijeća.

Ljudi odvedoše Isusa i učenike u kuće, opraše im noge, te ih ponude uobičajenom okrjepom. Isus tad s njima ode do mjesta za propovijed. Isus sjede na katedru, a narod se smjesti oko njega. Isus je govorio o radosti siromaštva i teškog rada, te im reče kako su puno sretniji nego li imućni Židovi u Salamisu, jer oni ovdje imaju samo par napasti da uvrijede Boga, pred kojim su, samo vrline, bogatstvo. Isus reče da je

također došao radi dokaza, da ih on ne prezire, već da ih ljubi. Isus je sve do mraka podučavao u prispodobama o Očenašu. ¸

Iz Citrusa je tamo donijeto razne robe, platna, hrane i žita. Sutradan su došli Barnabin otac i brat, nekoliko dostojanstvenika i vlasnika rudnika, te par rabina, svi iz Citrusa. Kad su već obilježene darove postavili na javni trg, gdje se narod već sakupio i sjedio u redovima, dođoše i posjetitelji. Sad je započela raspodjela darova: velike zdjele žita, velike štruce kruha, med, voće, vrčevi nekog napitka, komadi kože za odjeću, prekrivači, sve vrste namještaja i alatke. Žene su dobile komade debelog sukna kao tepih, oko 1 kvadrat. Kod raspodjele su bili prisutni Isus i učenici, nakon čega je Isus ponovo poučavao na kamenoj visoravni, na kojoj se narod okupio. Za teme svoje propovijedi uzeo je vinogradare i dobrog Samarijca, blagoslov siromaštva i zahvalnost radi toga, kruh svagdanji i Očenaš. Nakon poduke, na otvorenom pod sjenicama, narod je slavio blagdan, gdje su Isus, učenici i dostojanstveni gosti posluživali. Djevojčice i dječaci su svirači flaute i pjevali. Kad je obrok završio onda su igrali neke nevine igre, kao što se kod nas igraju djeca. Na primjer, trčanje, skakanje, slijepog miša, skrivača itd. također su plesali, ali na ovaj način: stajali bi u dugim redovima, tu i tamo se naklanjali, prelazili jedni drugima, te onda formirali krug.

Predvečer je Isus otišao do rudnika s desetak dječaka, od po pet do osam godina starosti. Djeca su imala tuniku opasanu širokim pojasom. Svojim djetinjim načinom pokazaše Isusu sva mjesta na kojima su najbolji rudnici, te mu ispričaše sve što su znali. Isus ih je poučio slatkim riječima, te učinio nekoliko slika od onoga što su mu oni ispričali. Također im je postavio neke zagonetke, te im ispričao neke prispodobe. Rudari su usprkos svoga prljavoga i napornoga posla pod zemljom bili vrlo čisti u kućama i nošnji.

Vidjela sam onoga učenika iz Naima kako prati Isusa i učenike do luke, koja je bila oko pet sati udaljena. Jedna grupa je otišla naprijed, a druga ju je slijedila, dok je Isus išao između njih s učenikom i nekim drugima koji su se vraćali. Isus blagoslovi učenika na njegovu odlasku, a njegovi ga sudrugovi zagrliše, te se nakon toga vratiše

u rudarsko selo. Učenik iz Naima je išao do krajeva blizu Citiuma u kojima bijaše soli. Ovdje luka ne bijaše tako daleko od grada, kao kod Salamisa. More se duboko usjeklo u kopno, tako da je grad imao priliku biti izgrađen usred valova. Nedaleko njega, uzdizala se visoka planina, a u njoj bijahu rudnici soli. Na obali blizu rudnika soli bijahu samo male splavi i kanui, te mnoštvo drva za gradnju brodova, koji su plutali uokolo.

21. Isus ide u Cerniju, te posjećuje Mnasonove roditelje

Kad je Isus s učenicima napustio rudarsko naselje, nastavio je prema sjeverozapadu preko planina do luke Cernija. Malep im je bio s desne strane, prošli su kroz dio doline kraj Lanife, te prošli pokraj sela Lepe. Na putu se Isus odmarao samo jedanput, u nekom predivnom sjenovitom mjestu, te je tamo i poučavao. Oko četiri popodne stigli su tri četvrt sata od Cernije, gdje su ih u vrtu, odvojenom za molitvu i pobožna okupljanja dočekali Mnasonova obitelj i nekoliko drugih Židova. Ovaj je vrt bio odvojeno i skriveno mjesto u planini.

Mnasonova je obitelj stanovala malo podalje od ceste i oko pola sata od Cernije. Mnasonov je otac bio starac, mršav, pogrbljen, s dugom bradom, ali veoma živahan i aktivan. Imao je dvije kćeri i tri sina, jednog zeta i jednu nevjestu. Svi su ovdje zajedno živjeli već skoro godinu dana. Prije toga su često putovali okolo, kupujući i prodavajući razne stvari. Isusa su primili s mnogim izrazima radosti i poniznosti. Putnicima su opali noge u lavoru, te ih ponudili uobičajenom okrjepom. Ovaj je dio planine formirao velike terase pune sjenovitih šetnica, te sveti vrt ovih ljudi. Isus je poučavao skoro do mraka, govoreći o krštenju, Očenašu i blaženstvima.

Nakon toga Isusa su do kuće otpratila Mnasonova braća i otac, koji se zvao Mojsije. Ovdje mu Mnason predstavi četvero male djece, koje Isus blagoslovi. Tad dođoše njegova majka i sestre, sve zamotane u veo, a Isus im uputi par riječi, nakon čega je cijela obitelj blagovala na otvorenom pod sjenicom. Na stolu se nalazilo najbolje što su imali, kruh, med, perad, voće, koje je još visjelo na grančicama. Isus je poučavao

tijekom obroka. Noćili su u dugačkoj sjenici, napravljenoj od laganih i tankih daščica, a vanjština je cijela bila obrasla u zelenilo. U sjenici je bio niz ležaja.

Mnasonova je majka bila jaka, robusna žena. Njegov je otac bio potomak Judina plemena, ali su nekoć njegovi preci odvedeni u babilonsko sužanjstvo, te se nikad nisu vratili u Palestinu. Mojsije je puno putovao i vodio karavane. Dugo je živo kraj Crvenog mora, u Arabiji, ali pošto je postao stariji, ovdje se nastanio s obitelji. Mnason je otišao na škole u Malep, a poslije je radi studiranja putovao po Judeji, gdje je i susreo Isusa. Od odrasle Mojsijeve djece, Mnason je bio najmlađi. Živjeli su u ovakvim kućama od lagana materijala. Nisu se bavili poljoprivredom. Posjedovali su samo nekoliko vrtova, koji bijahu iza njihovih kuća, a tamo imahu zasađene i voćke. Radeći prije kao vodič karavana, otac je imao puno iskustva u tom poslu prenošenja robe, te je ovdje utemeljio gostinjac, kao gostioničar, pomoćnik i posrednik za trgovačke karavane koje bi zastale pred Cernijom. Imao je i nekoliko magaraca i volova, na koje bi uprtio terete dobivene od karavana, te ih od ceste odnosio do udaljenijih mjesta. Bio je kao čuvar, koji je sad postao gostioničar za druge, koji se bave istim poslom kojim se on bavio. Mojsije je bio siromašan, ali je uspio postići striktnu židovsku disciplinu u svojoj obitelji. Inače, trgovački putevi nisu prolazili kraj Cernije, nego su išli kraj Lapitusa, koji bijaše par sati zapadnije na glavnoj cesti.

Sutradan je Isus opet poučavao na mjestu na kojem je prije poučavao, a sad su se okupili mjesni Židovi iz grada, te ljudi iz neke omanje karavane. Ovi pak bijahu vrlo sretni što je Isus ovdje, jer su ga već slušali kraj Kafarnauma, gdje su i kršteni. Sad je Isus propovijedao protiv lihve i pohlepe za žitom, što je učinilo Židove još pohlepnijim za bogatstvom i sredstvima pogana. Tad se Isus dotače krštenja, Očenaša, te blaženstava. Oko podne su blagovali uobičajeni obrok, ali Isus više nije posluživao i poučavao oko stolova, nego je i sam počivao kraj jednog stola.

Jedna se od Mnasonovih sestara nije uopće pojavljivala, jer je njena mala kćerkica jučer umrla. Sjedila je kraj leša, zamotana u veo i kukala. Dijete nije moglo biti pokopano jučer (sad se ne mogu sjetiti zašto). Sad su radi pokopa čekali rabine iz

Malepa. Oni će voditi pokop, jer je groblje bilo tamo. Dijete je bilo dobro napredno, premda je oduvijek bilo invalid. Nije moglo govoriti ni hodati bez poteškoća, ali je sve razumjelo. Manson, koji je s vremena na vrijeme posjećivao svoj dom, pričao je Isusu o tom djetetu. Isus mu je rekao da će dijete ubrzo umrijeti, te ga je poučio kako da ga pripremi za smrt. Mnason je striktno slijedio Isusove instrukcije, i to onda kada majka djeteta nije bila prisutna. On je dijete poučio o vjeri u Mesiju, o pravom pokajanju, te o nadi spasenja. Molio je s njime, te ga pomazao uljem kojeg je Isus blagoslovio. Dijete je umrlo vrlo lijepom smrću. Vidjela sam ga kako leži na malom odru kraj majke, baš kao da je u kolijevci, lice mu pokriveno. Košara u kojoj je ležalo bijaše oblika oluka. Na glavi je imalo cvjetni vijenac, a oko tijela postavljene grančice aromatična bilja. Ruke i noge mu omotane u trakaste mrtvačke povoje. U rukama je držao mali komad bijela platna. Na vrhu bijaše buket napravljen od kukuruznih listova, vinove loze, malih grančica masline, ruže, te zelenila svojstvenog tom kraju. Nekoliko je žena posjetilo majku, te plakalo s njom. Kraj djetetova tijela u lijesu bijahu postavljene igračke: dvije frulice, mali spiralni rog, mali luk s uzicom, na vrhu obložen krznom, te mala strelica. U svakoj je ruci, osim toga, dijete držalo kratki pozlaćeni štap s kvrgom na vrhu.

Kad su došli rabini ispratiti tijelo, zatvorili su lijes laganim poklopcem, kojeg su privezali kordama. Četiri čovjeka su ga nosila pomoću motki. Naprijed je išao čovjek koji je nosio upaljeno svjetlo u rogu na motci, pa onda lijes, te onda djeca i odrasli u povorci, bez nekog osobitog reda. Isus je s učenicima stajao postrani ispred kuće i gledao sprovodnu povorku. Isus je utješio majku, govoreći joj o uskrsnuću.

Sav se narod povukao u grad Cerniju radi proslave Šabata. Grad je imao tri ulice koje su izlazile na more, srednja bijaše najšira, a sve tri su presijecale druge dvije. Na suprotnoj strani, obala bijaše zaklonjena masivnim zidinama, ili bedemima, u čijem su vanjskom dijelu bile ugrađene kuće nekolicine mjesnih Židova. Tako su njihova boravišta bila van grada, ali još uvijek opasana drugim zidinama. Na taj su način Židovi Cernije živjeli između dva gradska bedema, potpuno odvojeni od pogana, koji imahu barem deset poganskih hramova ili mjesta posvećenih idolima.

Židova je u mjestu bilo vrlo malo, ne bijahu bogati, ali su imali sve neophodno. U jednoj su velikoj građevini imali školu i sinagogu, zajedno sa smještajem za rabine i učitelje. Građevina je bila visoka, imala je dva kata, potpuno odvojena. Također su imali predivan zdenac, napajan vodom iz nekog drugog izvora. Zdenac je bio podijeljen, jedan je dio bio za piće, dok je dugi vode odvođen u prekrasan vrt radi kupanja, kao toplice.

Pismoznanci su primili Isusa vrlo srdačno. Dočekali su ga na kraju ulice, te ga povedoše, prvo do škole, a potom do sinagoge. Tu ga već čekaše sedam invalida, koji su se tamo našli po njihovoj želji. Naime, donijeli su ih na nosiljkama, kako bi mogli čuti Isusovu propovijed. Sveukupno tamo bijaše oko stotinjak ljudi. Pismoznanci su dopustili Isusu da poučava, te da sam predvodi pobožnosti. Isus je čitao iz Mojsija, odlomke koji opisuju Djecu Izraelovu i njihove razne obitelji. Isus je čitao jedan ozbiljan i oštar odlomak protiv idolatrije iz proroka Hošee. (Hošea 1, 10 do 2, 21)

U jednom od ovih poglavlja bijaše pročitano o okolnostima koje je Bog zapovjedio proroku da se oženi bludnicom, a da djeci daju posebna imena. Židovi upitaše Isusa o ovom odlomku. Isus im objasni. Reče da je prorok morao cijelim svojim životom i osobom, pokazivati provođenje Božjeg saveza s kućom Izraelskom, a da imena djece trebaju izražavati Božju osudu i kaznu.

Iz ovog se odlomka mogao izvući još jedan poučak, kao što im Isus reče, da djelovanje po Božjem nadahnuću, često ujedinjuje dobro s grješnicima, kako bi im se na taj način spriječio grijeh. Ovaj brak proroka Hošee s preljubnicom, te razna imena djece, svjedoče o povučenim Božjim milostima, te o dugom i stalnom činjenju zločina. Isus je propovijedao vrlo oštro. Nagovarao je ljude na pokoru i krštenje, opisavši im skori dolazak Kraljevstva Božjeg, prorokujući kaznu onima koji odbiju, te prorokujući razorenje Jeruzalema.

Dok je Isus tako poučavao, bolesnici su više puta u stankama njegove propovijedi povikali: 'Gospodine, mi vjerujemo u tvoj nauk! Gospodine pomozi nam!' A kad su

vidjeli da Isus namjerava otići iz sinagoge, rekoše svojim slugama da ih odnesu ispred njega i presjeku mu put. Odnijeli su ih ispred sinagoge i poredali u dva reda. Oni su stalno Isusu vikali: 'Gospodine, vježbaj na nama svoju moć! Učini s nama što ti se prohtije!' Ali Isus ih nije odmah ozdravio. Međutim, kad su rabini posredovali kod Isusa da ih izliječi, Isus upita bolesnike: 'Što želite da vam učinim?' Oni odgovore: 'Gospodine, oslobodi nas naše slabosti! Gospodine ozdravi nas!' 'Vjerujete li da to mogu?', upita Isus, a svi povikaše: 'Da, Gospodine! Vjerujemo da to možeš učiniti!' Tad Isus naredi rabinima da mu donesu svitke Pisma i neka mole s njim nad bolesnicima. Rabini donesoše svitke i moljaše, nakon čega Isus naredi da učenici polože ruke na bolesnike. Oni poslušaše, staviše ruke na oči jednog bolesnika, na prsa drugog, te tako na razne dijelove tijela.

Isus ih opet upita: 'Vjerujete li i želite li biti ozdravljeni?, a oni opet rekoše: 'Da, Gospodine! Vjerujemo da nam možeš pomoći!' Tad Isus reče: 'Ustanite! Vaša vas je vjera izliječila!' Oni odmah ustadoše, svih sedmorica, zahvaljivaše se Isusu, koji im naredi da se operu i očiste. Neki od njih bijahu skroz usukani i bolesni od vodene bolesti. Njihova je bolest prošla, ali bijahu još uvijek vrlo slabi da bi sami hodali bez pomoći štaka.

Već sam nekoliko puta vidjela Isusa na Cipru, tj. u Citrusu, Malepu i Salamisu, kako liječi na ovaj način, moleći s rabinima, zapovjedivši učenicima da polažu ruke. Budući su ovi rabini i učenici bili dobra srca, Isus ih je uključio da sudjeluju kao učenici u ovom liječenju, pobuđujući kod njih na taj način - povjerenje. Isus je liječio na ovaj novi način, kako bi pripremio rabine da učestvuju u liječenju radi budućeg djelovanja učenika, jer je među 570 Židova koje je Isus zadobio na Cipru, bilo i puno rabina.

Ozdravljenici kao i drugi Židovi iz Cernije bijahu kršteni na mjestu poučavanja, blizu Mojsijeve kuće. Vodu su donijeli iz obližnjeg zdenca, jer je kuća bila vrlo visoko, te nije bilo zdenca blizu nje. Ali da anuliraju taj defekt imali su rezervoar u obliku velikog bakrenog bazena, ukopanog u zemlju, te okruženog kanalićem. Voda je u bazenu bila perfektno čista, jer se pranje nogu, rublja itd., događalo u kanalu. Kroz jedan kamen, koji bijaše probušen, napajala se stoka i navodnjavao vrt.

Neokatekumeni su stajali u kanalu, a bijahu krštavani vodom iz bazena. Prvo je Isus održao propovijed o pokori i pročišćenju kroz krštenje. Muškarci su bili odjeveni u duge bijele haljine, s pojasevima ukrašenim velikim slovima. Osim sedmero nedavno ozdravljenih, bijaše tamo još samo osam Židova koji su se krstili. Oni su odvojeno razgovarali s Isusom, ispovjedivši svoje grijehe. Isus im reče da iskoriste vrijeme milosti, te da izvršavaju Zakon prema značenjima zapovijedi Proroka, a ne da budu robovi zapovijedi, jer je njima dan Zakon, a ne oni Zakonu. Njima je dan da posluži kao sredstvo postizanja milosti.

Među novokrštenima bijahu i Mnasonova braća i zetovi. Otac, premda je bio pobožan, još uvijek je bio onaj stari tvrdokorni Židov, te nije ni htio čuti za krštenje. Mnason je sve pokušao, ali uzalud. I Isus mu je taj dan govorio o krštenju, ali stari tvrdoglavac nije bio nimalo dirnut. Samo je slijegao ramenima, tresao glavom, te iznio razne razloge protivljenja, a u korist svoga obrezanja, kojega se jedino držao. Mnason je bio toliko tjeskoban tvrdoglavošću svoga oca da je lio suze, ali Isus ga je utješio. Rekao mu je, da mu je otac vrlo star, te je zato ucijepljen u svoju tvrdokornost. Što se ostalog tiče, reče, uvijek je živio pobožno, te će jednom na nekom drugom mjestu oplakivati svoju slijepost, kada mu se bude dalo prosvjetljenje. Isus je blagoslovio vodu u krstionici, te je u nju ulio malo vode iz Jordana. Sve što je preostalo nakon krštenja, pažljivo je skupljeno i zakopano.

Tijekom krštenja, Isus ode do lijepa vrta, koji bijaše iza brda na kojem se održala propovijed. Vrt je bio pun voćaka, te je imao mnoštvo sjenica, a tamo je Isusa već očekivalo trideset do četrdeset Židovki, sve zamotane u velove. Kad Isus dođe, one se duboko nakloniše. Mnoge od njih bijahu jako zabrinute, te su umirale od straha, da njihovi muževi ne bi krenuli za Isusom, te bi one tako ostale same i bespomoćne. Zato ga zaklinjaše da zabrani njihovim muževima da krenu za njim. Isus im odgovori, da ako njihovi muževi krenu za njim, onda bi i one trebale ići u Palestinu, gdje ima dovoljno sredstava za život. Isus im opisa primjere Svetih žena, te im objasni karakter epohe u kojoj žive. Sadašnjost nije vrijeme za lagodan život i za uživanje, jer se približava dan, kada će morati odlučiti krenuti naprijed kako bi susrele Kraljevstvo, koje je skroz blizu i kako bi dočekale Mladoženju.

Ispripovijedao im je prispodobu o izgubljenoj drahmi, te o pet mudrih i pet ludih djevica. Mlađe su žene molile Isusa da nagovori njihove muževe da ne idu kod poganskih djevojaka, budući im je već govorio o odlomcima iz proroka Hošee, gdje prorok upozorava protiv griješenja s poganima. Međutim, većina ovih mladih žena bijaše razdirana ljubomorom. Isus ih ispita o njihovu vlastitu ponašanju prema svojim muževima, nagovarajući ih na blagost, poniznost, strpljivost i poslušnost, te ih upozori protiv mrmljanja i prekoravanja. Nakon ovoga, Isus u sinagogi Cernije zatvori Šabatske svečanosti, te se s učenicima najkraćim putem vrati do Malepa.

22. Odlazak s Cipra

Kad je stigao u Malep, Isus održa dulju propovijed kraj zdenca. Opet je govorio o dolasku Kraljevstva i o obvezi da mu se ide ususret, o svom skorom odlasku, o kratkom vremenu koje mu je preostalo, o gorkoj konzumaciji njegova djelovanja, te o neophodnosti da ga slijede i rade s njime. Opet je napomenuo skoru propast Jeruzalema, te kaznu koja će se uskoro spustiti na sve one koji odbacuju Kraljevstvo Božje, koji ne čine pokoru i ne popravljaju svoj život, budući naginju k svjetovnim dobrima i užitcima.

Opisujući zemlju u kojoj oni žive, kao mjesto gdje je svaka stvar užitak, a ugodnosti života su mnoge, Isus je usporedi s okrečenim i ukrašenim grobom, kod kojega je vanjština lijepa, a iznutra je pun svakakve prljavštine i truleži. Tad im reče neka svatko zaviri u svoju nutrinu, te neka vidi što leži ispod njihove lijepe vanjštine. Dotače se i njihove lihve, njihove zavisti, želje za dobitkom, koja ih je i dovela do toga da se tako slobodno vežu s poganima, njihove žestoke privrženosti zemaljskim dobrima, te njihova svetogrđa. Isus im ponovo reče, da će jednoga dana sve ovo lijepo što vide oko sebe nestati, biti će uništeno, razoreno, da će doći dan, kad se na otoku neće moći pronaći niti jedan jedini Izraelac. Govorio je značajnim izrazima o sebi, o ispunjenju Proroštava, a opet, samo je nekolicina shvaćala njegove riječi. Tijekom njegove poduke, ljudi su stalno dolazili i odlazili u skupinama. Dolazili su starci, sredovječni ljudi, omladina, žene i djevojke. Svi su bili potreseni Isusovim govorom, plakali su i jecali.

Poslije toga Isus s učenicima i nekim drugima ode par sati istočno od Malepa, gdje su živjeli ljudi na nekoliko farmi, a oni su i pozvali Isusa da ih posjeti. Isus je tamo već jednom bio, kad je ondje došao iz Malepa. Tamo je u blizini bilo sjenovit brežuljak, koji se koristio kao mjesto za skupove. Tamo je iz luke Citium došao i učenik iz Naima, kako bi napravio pripreme za svoj odlazak s Cipra.

Isus je i ovdje kao u Malepu, izrekao oproštajni govor, nakon kojega obiđe neke kolibe i ozdravi nekolicinu invalida, koji su ga molili da to učini. Isus je već naredio da se učine pripreme za njegov povratak u Malep, gdje ga je jedan stari seljak molio, da posjeti njegov dom i da se smiluje njegovom slijepom sinu. U tom su domu živjele tri obitelji, sveukupno 12 članova, dva oženjena sina i njihova djeca, te bake i djedovi. Majka, umotana u veo, donese svoga slijepog sinčića, te ga preda Isusu u naručje, premda je dječak mogao govoriti i hodati. Isus kažiprstom desnice pomaza dječakove oči svojom slinom, blagoslovi, te ga spusti na tlo, držeći mu nešto na očima. Dječak to nelagodno zgrabi, te na poziv majke potrča joj u naručje, te se okrenu ocu, te tako iz naručja u naručje. Uplakani roditelji ga dovedoše pred Isusa, te mu klečeći pred njim plačući zahvaljivaše. Isus privi dijete na svoje grudi, te ga vrati roditeljima s preporukom da ga povedu istinskom svjetlu, kako bi njegove oči, koje sada vide, mogle ostati otvorene, a ne da upadnu u još veći mrak od onoga kojeg su već iskusile. Isus blagoslovi ostalu djecu, kao i članove obitelji. Ljudi su plakali od sreće, te ispratiše Isusa uzvicima slave i hvale.

U Malepu, u hali koja je za to i služila, priredili su gozbu, a svi su bili pozvani. Nahranili su sirotinju, te ih i darivali. Najzad Isus održa veliku propovijed o riječi 'Amen', koja je, reče Isus, cijeli sažetak molitve. Tko god je jasno i smisleno ne izgovori, kao da je poništio svoju molitvu. Molitva viče k Bogu, veže nas uz Boga, otvara nam Njegove milosti, a dobro izgovorenom riječju 'Amen', mi zadobivamo tražene darove iz Njegovih ruku. Isus je žestoko propovijedao o moći ove riječi. Nazvao ju je početkom i krajem svega. Govorio je da je njome Bog stvorio cijeli svijet. Isus izreče jedan 'Amen' nad svime što ih je dosada poučavao, nad svojim

odlaskom s otoka, nad ispunjenjem svoje misije, te završi svoju propovijed jednim svečanim 'Amen'. Tad Isus blagoslovi narod, koji ga isprati jecajima i usklicima.

Sutradan, s Barnabom i Mnasonom, te ostalim učenicima Isus ode iz Malepa. Prošli su kraj Citrusa, koji im ostade zdesna, te prođoše pravo preko polja, kroz guštare, te preko planina. Isus htjede platiti dug gostioničaru u gostinjcu u kojem su odsjedali, novcem koji mu je donio učenik iz Naima, ali gostioničar to odbi primiti, pa novac dadoše sirotinji. Svi koji su napuštali Cipar, bilo sada ili u budućnosti, a koji su išli za Isusom u Palestinu, napuštali su otok iz raznih luka. Jedan dio je odlazio iz luke sjeveroistočno od Salamisa, drugi, koji su imali posla u Tiru, baš iz samog Salamisa, a treći, većinom pokršteni pogani, odlazili bi do Gesura.

Stigavši u Salamis, Isus i njegovi odsjedoše u školi, u kojoj je također kratko stanovao, kad je stigao na Cipar. U Salamis su došli sa sjeverozapada. Akvadkukt im bijaše zdesna, a židovski grad s lijeve strane. Vidjela sam ih kako odmaraju ispod stabala, kraj bazena, ispred škole. Haljine im opasane. Bazen je bio okružen kanalićem, u kojem su oprali noge. Za brisanje su koristili, svatko svoj, dugi smeđi ručnik. Isus nije uvijek dopuštao da mu peru noge s ostalima. Općenito je svatko sam izvodio tu zadaću.

Ovdje su ih ljudi već očekivali, pa je hrana već bila spremna za objed. Ovdje je Isus imao veliki broj poklonika, pa ih je poučavao puna dva sata. Nakon toga je imao dugi razgovor s rimskim upraviteljem, koji mu predstavi dva poganska mladića koji su se htjeli poučiti i krstiti. Oni plačući ispovjediše svoje grijehe, a Isus im oprosti. Predvečer su ispred doma pismoznanaca, nasamo kršteni od Jakova. Ovi su mladići prije slijedili filozofe iz Gesura.

I Merkurija je poslala poruku, da moli Isusa kako bi nasamo s njom razgovarao u vrtu kraj akvadukta. Isus pristade, te pođe za slugom koji je donio poruku. Markurija je došla sva zamotana u veo, držeći za ruke svoje dvije djevojčice, koje su bile odjevene samo u tunike do koljena. Ostalo su prekrile nekim finim prozirnim materijalom, na koje su bili izvezeni vijenci i perje. Ruke su im bile gole, stopala omotana trakama, a

kosa raspuštena. Bile su odjevene kao mali anđeli, koje mi stavljamo kraj Božićnih jaslica.

Isus je dugo i blago govorio s Merkurijom. Ona je gorko plakala, te je bila sva potresena na pomisao da mora ostaviti svoga sina, jer su joj roditelji odselili vrlo daleko s njenom mlađom sestrom, koja će tako ostati u sljepoći poganstva. Također je plakala i zbog svojih grijeha. Isus je ohrabri i uvjeri da joj je oprošteno. Djevojčice su sa čuđenjem promatrale svoju majku, pa i one počeše plakati i privijati se uz nju. Isus blagoslovi malene, te se vrati u školu.

Iz Citrusa je stigao Mnason, praćen jednim od svoje braće, koji je zaželio slijediti Isusa u Palestinu. Nakon oproštajnog obroka, Isus i učenici otiđoše do mjesta, gdje su ga već očekivali, po njegovoj naredbi, neki ljudi rimskog upravitelja s osedlanim magarcima. Isus uzjaše jednog, postrance, na samaru sa suportom koji je za to predviđen, a kraj njega je jahao upravitelj. Prođoše kraj akvadukta, te otraga gradu, prijeđoše malu rijeku Padius. Išli su uskim seoskim putem, kraćim od uobičajene rute, koji je vijugao uz obalu. Putovali su noću. Tijekom ove divne noći, vidjela sam upravitelja uglavnom postrance Isusu. Naprijed je jahala grupa od dvanaest ljudi, poslije njih grupa od devet, pa malo iza njih Isus i upravitelj, te na začelju nova grupa od 12 ljudi. Osim ovog slučaja i osim Cvjetnice, nikada nisam vidjela Isusa da jaše, uvijek je pješačio.

Kad je zora počela svitati, putnici su još uvijek bili na tri sata od mora. Upravitelj, kako ne bi privlačio pozornost, zaželi zbogom Isusu, pruži mu ruku, Isus prihvati, te ga još blagoslovi. Upravitelj siđe s magarca, jer je žalio zagrliti Isusova stopala. Tad se duboko nakloni pred njim, povuče se par stopa, ponovivši svoje poštovanje (mora da je to bio običaj ovog mjesta), uzjaše magare i ode. Pratila su ga dvojica novokrštenih poganskih mladića.

Isus ponovo uzjaše, te jahaše do skoro sat vremena od mjesta u koje je išao. Tu on i njegova skupina sjahaše, te otposlaše sluge s magarcima natrag k vlasniku. Sad su krenuli preko slanih brežuljaka, te dođoše do dugačke zgrade, gdje su ih neki

mornari očekivali. Bilo je to mirno i tiho mjesto na obali. U okolici bijaše samo par stabala, ali uz obalu se pružao nevjerojatno dug nasip, ili grudobran, prekriven mahovinom i stablima. Na obali bijahu neke kućice, okrenute k moru, te otvorene zgrade koje su pripadale radnicima solane. Tu stanovahu neke sirote židovske i poganske obitelji. Dalje uz obalu, obala bijaše strma, a tamo bijaše mala spilja, do koje su vodile stepenice, a tu bijahu usidrene tri lađe, spremne za putovanje. Na tom mjestu je bilo lako pristati, a s ovoga se mjesta sol odvozila u gradove na kopnu.

Ovdje su očekivali Isusa, pa su svi sudjelovali u obroku koji se sastojao od ribe, meda, kruha i voća. Voda u ovom mjestu nije bila dobra, pa su je pročišćavali stavljajući nešto u nju, mislim neko voće. Vodu su držali u vrčevima i mješinama. Brodsku su posadu činila sedmorica Židova, koji su ovdje i kršteni, a bazen se koristio za ceremoniju.

Isus je išao od kuće do kuće, tješeći sirote stanovnike, dijeleći im milostinju, ozdravljajući bolesne, liječeći ranjene, koji su željno pružali ruke prema njemu. Isus ih je prvo upitao, vjeruju li da ih može ozdraviti, a kad su oni povikali, 'Da, Gospodine! Vjerujemo!', Isus ih ozdravi. Isus je išao sve do kraja dugog grudobrana, kao i do domova pogana, koji su ga dočekali plašljivo i stidljivo. Isus blagoslovi jadnu djecu i održa kratku propovijed.

Učenik iz Naima je kasnije stigao u ovo mjesto, gdje je pričekao još dvojicu učenika. Oni su došli u pravi čas za isplovljavanje, pa se sva trojica otisnu za Palestinu, kako bi ljudima najavljivali Isusov dolazak.

Isusova je skupina brojila 27 ljudi. Svi su se predvečer otisnuli prema kopnu rasporedivši se u tri lađe. Ona u kojoj je bio Isus, bijaše najmanja, a s njim bijahu još četiri učenika i neki veslači. Svaka je lađa u centru imala jarbol, a oko njega galerije podijeljene u odjeljke, koji su služili za spavanje. S iznimkom veslača, koji su stajali gore iznad njih, nitko se drugi od posade nije mogao vidjeti. Vidjela sam Isusovu malu lađu kako jedri naprijed, a pitala sam se zašto su druge lađe krenule drugim rutama. Ali, kad je postalo skroz mračno, ugledala sam ih oko pola sata od obale,

usidrene na dva različita mjesta, a na jarbol su privezali baklju, kao svjetionik. Kad je to ugledao, Isus naredi svojim mornarima da veslaju natrag prema njima.

Približiše se jednoj lađi, baciše joj konop, oploviše oko nje, te tako zajedno privezane otiđoše do treće, te učiniše isto. Tako su dvije lađe bile privezane za Isusovu, koju su sad slijedile. Isus prekori učenike na ovim dvjema lađama zbog njihova lutanja, zbog njihove umišljenosti da bolje poznaju put, te im progovori o samovolji i o potrebi da se njega slijedi. Inače su se ove obje lađe nasukale na pješčane sprudove, pa ih je trebalo spašavati.

Sutradan navečer, ugledala sam Isusa i tri lađe, taman pred ulazom u veliki zaljev kojeg je more formiralo u obliku stope u planini Karmel, između Ptolomeide i Hefe, kako veslaju natrag na debelo more, jer je odmah u zaljevu nastala velika borba između jednog velikog broda na jednoj strani i nekoliko manjih na drugoj. Veliki je brod pobijedio, te je nekoliko mrtvih ljudi palo u more, a bili su na manjim brodovima. Budući su Isusove lađe bile blizu ove borbe, Isus podiže ruku i blagoslovi ih, na što se brodovi razdvojiše. Oni nisu vidjeli Isusove lađe, jer su one čekale pogodan trenutak malo podalje od ulaza u zaljev. Borba između dvije struje se odigrala u Ciprusu, u svezi tereta. Male su lađe ovdje imale pretovar s velikog broda. Zakačili su se u svezi toga, te su nasrnuli jedni na druge dugim motkama. Kad ste to vidjeli, pomisli biste da se nitko neće živ izvući. Najzad je veliki brod uzeo male lađe kao taoce, te se polako udaljio tegleći ih.

Isus je pristao blizu ušća potoka Kišon, istočno od Hefe, koja je bila na obali. Na obali ga je dočekalo nekoliko apostola i učenika, među njima Toma, Šimun, Tadej, Natanel Kased i Helijakim. Svi su bili neizrecivo sretni da zagrle Isusa i njegove kompanjone. Otišli su oko zaljeva, oko tri i pol sata, te prešli malu rječicu koja je prolazila kroz Ptolomeidu. Dugi most preko ove rječice bijaše kao ozidana ulica. Pružao se do podnožja visoravni iza koje bijaše tvrđava Cendevija. Kad su se popeli na visoravan, nastaviše do predgrađa Levitskog grada Mišaela, a predgrađe bijaše odvojeno od grada naborom iste visine. Predgrađe je na zapadu gledalo na more, a na jugu se uzdizala gora Karmel s prekrasnom dolinom.

Mišael je imao samo jednu ulicu i jedan gostinjac, a ulica se pružala preko visoravni. Tu kraj zdenca, Isusa dočekaše ljudi u blagdanskoj procesiji, djeca su pjevala pjesme dobrodošlice. Svi su nosili palmine grane, na kojima su još visjele datulje. Ovdje je sa svojom obitelji bio i Šimun iz Sikor-Libnata, 'Grada voda'. Nakon svog krštenja, dođoše do Mišaela, jer mu djeca nisu dala mira, dok se opet nije združio sa Židovima. On je priredio ovaj doček za Isusa, sve na njegov trošak. Kad je procesija stigla do gostinjca, dođoše Isusa pozdraviti devet Levita iz Mišaela. ¸

23. Isus odlazi iz Levitskog grada Mišaela, te ide kroz Tanah, Naim, Azanot i Damnu i ide u Kafarnaum

Sjeverno od predgrađa i na oko pola puta do visoravni, ležaše jedan predivni park grada Mišaela, odakle se pružao prekrasan pogled na zaljev. Malo poviše na brdu, nalazio se ribnjak ili močvara, tj. Cendevia i Libnat, 'Grad voda', a bijaše oko sat i pol udaljen. Bio je bliže moru, jer se tu more usijecalo u kopno, tako da je Mišael bio par sati od mora. Na pet sati istočno od Kišona bijaše Debaset, a Nazaret na oko sedam sati.

Isus je sa svojim učenicima šetao po parku, te im govorio parabolu o ribaru koji je otplovio na more loviti ribu, te je ulovio 570 riba. Isus im reče kako bi iskusni ribar, ako bi ulovio lošu ribu, vratio bi je natrag u čistu vodu, baš kao što je Ilija pročistio potoke i izvore, kad je onomad izvadio dobre ribe iz loše vode, gdje su te ribe plijen lošijih riba, tako da je za ove ribe napravio nove ribnjake s dobrom vodom. Isus u parabolu uvrsti i događaj koji se dogodio na obali, zbog samovolje, jer nisu htjeli slušati kapetana lađa.

Oni Ciprani koji su pošli za Isusom, nisu mogli suspregnuti suze, kad je Isus počeo govoriti o poslu prenošenja riba, iz loše vode u dobru vodu. Isus je jasno napomenuo i jasno precizirao broj 'pet stotina i sedamdeset dobrih riba', koje će biti spašene, te reče, da je to doista dovoljno za plaću toga truda.

Isus je Levitima govorio o Cipranima, a Leviti su se doista radovali da se Isus vratio njima s tog otoka. Mnogi su dolazili, a dolazili su i iz Ptolomeide, te bi prihvaćali Isusov put. U svezi toga, postavljeno je i pitanje o mjerama koje bi trebalo poduzeti. Isus je govorio o opasnostima koje im ovdje prijete, a Leviti ga zabrinuto upitaše, hoće li pogani toliko ojačati, da će im postati prijetnja. Isus im odgovori aluzijom o pravdi koja će pogoditi ovu zemlju, o prijetnji koja Njega očekuje, te o kazni koja će pogoditi Jeruzalem. Njegovi slušatelji nisu mogli nikako pojmiti kako može opet tražiti da ide u Jeruzalem. Ali, Isus im reče, da ima još dosta učiniti, prije nego završi svoju misiju.

Sirofeničanka iz Ornitopolisa je amo po nekim učenicima poslala male zlatne šipke i zlatne kovanice nanizane jedna na drugu, kao lanac. Željela je poslati i jedan od svojih brodova, kako bi omogućila Merkuriji odlazak s otoka.

Na poziv Levita, Isus ode s njima do Mišaela, drevnog grada utvrđenog bedemima i kulama. U kulama su stanovali neki pogani. U ovom je gradu dugo boravila i Elizabeta sa svojim ocem, koji je ovdje vježbao svoj poziv Levite. I Zakarija je jednom bio u ovom gradu. Elizabeta je rođena u jednoj izoliranoj seoskoj kući, na oko dva sata od grada, u dolini Ešdrelon. Imanje je pripadalo njenim roditeljima, a poslije ga je naslijedila. U petoj je godini Elizabeta otišla u Hram, a kad ga je napustila, vratila se ponovo u Mišael, te nakon još jednog perioda provedenog u kući u kojoj je rođena, napokon je otišla u Zakarijinu kuću u Judeji. Isus je govorio o njoj i o Ivanu. Govorio je o Ivanu kao o preteči Mesije, u terminima tako dubokim i značajnim, da je iz toga lako bilo zaključiti, tko je sam Isus ustvari.

Dok je bio u gradu, Isus je šetao s Levitima, te su otišli kod nekoliko obitelji posjetiti bolesne. Neki od invalida bijahu djeca, a nekoliko je odraslih hramalo. Pružali su k Isusu svoje omotane ruke, omotane platnenim trakama. Isus je posjetio i Šimuna u njegovom domu, te je nakon toga otišao u sinagogu, gdje je zatvorio Šabatske pobožnosti.

Tamo su žene stajale na nekoj posebno visokoj tribini, koja bijaše nedaleko katedre. Isus je poučavao o žrtvi za grijehe i o Samsonu. Uglavnom je nabrajao njegova djela, te je o njemu govorio kao o svecu, čiji je život bio proročki. Isus reče kako Samson nije potpuno izgubio snagu, jer ju je imao dovoljno, da čini pokoru. Njegovo rušenje poganskog hrama i na samog sebe, bijaše posebna Božja inspiracija, koja je pala Samsonu na pamet.

Juda, koji je posebno volio izvršavati poslovne zadaće, te Toma, čija je obitelj dolje u luci imala splavi, te ovdje bijaše vrlo poznat, odu s nekolicinom drugih učenika do Hefe, kako bi uredili prijem Ciprana.

U međuvremenu je Isus s oko desetoricom učenika, a među njima bijaše i Saturnin, otišao do Levitskog grada Tanaha, gdje su ga dočekali glavari sinagoge. Ovdje Farizeji ne bijahu otvoreni Isusovi neprijatelji, premda bijahu lukavi i vrebahu priliku da ga zgrabe u govoru. Vidjela sam to po njihovu posebno elokventnom govoru. Rekoše, mora da je nesumnjivo došao posjetiti njihove bolesnike, te ga upitaše neće li ponovo pružiti svoje ozdraviteljske usluge onom čovjeku u Kafarnaumu, koji je sada u još gorem patničkom stanju, nego li je prije bio. Oni su svuda govorili da Isus odbija vidjeti tog čovjeka, koji se tamo u Kafarnaumu, pokazuje kao njegov najgorči neprijatelj. Njegove sadašnje bolesti, a posebno jedna, mora da pokazuju njegovu kaznu, radi njegova ponašanja prema Isusu. Neprestano štuca i povraća, a gornji dio tijela mu se neprestano grči, te na očigled kopni. To je čovjek između 30 i 40 godina, ima ženu i djecu.

Kad je Isus otišao vidjeti ga, Isus ga upita, vjeruje li da mu može pomoći. Jadnik, potpuno rastužen i posramljen svojim prethodnim ponašanjem, odgovori: 'Da, Gospodine! Vjerujem!' Tad Isus položi ruku na njegovu glavu, a drugu na prsa, pomoli se nad njim, te mu naredi da ustane i nešto pojede. Čovjek ustade, te u suzama zahvaljivaše Isusu, kao i njegova žena i djeca. Isus im uputi nekoliko blagih i ohrabrujućih riječi, ali nije učinio ni najmanju aluziju na čovjekovo prethodno vladanje, koje bijaše protiv Isusa.

Kad su navečer u sinagogi, Farizeji ugledali toga ozdravljena čovjeka, zadobiše jaku želju da proturječe Isusu u njegovu govoru. Isus je poučavao o ispunjenu Proroštava, o Ivanu Krstitelju kao o Mesijinom preteči, te o samom Mesiji. Isusove riječi bijahu tako dubokoumne i značajne, da mora da su njegovi slušatelji zaključili, da njima cilja na sebe.

Iz Tanaha, Isus ode do jedne stolarije, u kojoj je Josip isprva radio, kad je onomad pobjegao iz Betlehema. Bila je to građevina u kojoj je radilo tuce ljudi, proizvodeći drvne proizvode. Stanovali su u malim kućicama, koje bijahu razbacane po ograđenom dvorištu. Sad su vlasnici ove stolarije bili potomci onog čovjeka koji je Josipa zaposlio. Više nisu sami izvodili rad, nego su zaposlili sirotinju. Roba im se sastojala od daski, gredica, rešetkastih zaslona, te druge slične robe, koju su uglavnom izvozili brodovima.

U ovom mjestu je još uvijek bila živa priča o tome, da je ovdje Prorokov otac nekoć radio, ali više nisu bili sigurni, je li to bio Josip iz Nazareta ili netko drugi. Ponekad bih pomislila: 'Kad su ovi ljudi, nakon tako kratka odmaka vremena, tako malo znali o tim stvarima, onda nije nikakvo čudo, kako mi danas o tome tako malo znamo.' Isus je održao propovijed u dvorištu koje je pripadalo radionici, a govorio je o ljubavi prema radu i žeđi za dobitkom.

Iz Tanaha, Isus ode u Sion, jedno grozno staro mjesto, dva sata od Tabora. Grad je ležao nekako visoko, sa svojim drevnim kulama i sinagogom, kraj koje su neki Farizeji stanovali. Podno i daleko iza nekih zidina na obalama potoka Kišona, bijaše grupa kuća, čiji lokalitet ne bijaše tako zdrav, tj. bijahu na nezdravu mjestu. Zidine bijahu tako visoke, da niste mogli vidjeti preko njih. Žitelji ovih kuća mi se činjahu ovisnima o onima koji su živjeli višlje, jer su ih ovi gore iskorištavali i ugnjetavali.

U sinagogi je Isus održao propovijed, a govorio je protiv Farizeja koji stavljaju šape na plodove tuđeg rada, te kako teškim teretima terete druge, a sami prstom da maknu. Isus je govorio protiv iskorištavanja bližnjih, te protiv žeđi za moći. Govorio je i o Mesiji, koji će se, reče Isus, vrlo razlikovati od onoga što oni očekuju.

Isus je došao u Sion kako bi utješio sirotinju, koja je ovdje stvarno bila ugnjetavana. Posjetio ih je u njihovim niskim kućicama, koje bijahu u četvrti grada, koja pak bijaše uska i opskurna, vrlo nisko položena. Tamo je u njihovim kolibama izliječio nekoliko bolesnih, većinom grbavce i bogalje. U ovom bijednom mjestu, u kojem su jedva mogli dobiti dašak svježeg zraka, Farizeji su zabranili svim bolesnicima da se pojavljuju pred Isusom. Isus i učenici su jadnicima poklonili platno, te trake od nekog drugog materijala.

Iz ovog mjesta, Isus i učenici otiđoše do Naima, koji bijaše oko sat i pol udaljen. Nekoliko učenika i mladić kojeg je Isus podigao od mrtvih, došli su blizu zdenca van grada, kako bi tamo dočekali Isusa. Sad je Isus sa sobom imao dvadesetak učenika, premda ne bijaše nijednog apostola. Tamo su došli i učenici iz Jeruzalema, a pratile ih i svete žene, dok su druge, nakon što su u Nazaretu proslavile s Marijom blagdan Pedesetnice, došle ovdje u Naim i čekale da se Isus vrati.

Isus je odsjeo u gostinjcu priređenom za nj, u Naimu, u jednoj od kuća koje su pripadale udovici, koju je, kratko nakon što je stigao, otišao posjetiti. Ženski dio obitelji je izišao, svi zamotani u velove, kako bi ga dočekali u predvorju unutrašnjeg dvorišta, te se u poklonstvu svi baciše nice pred Isusom. Isus ih dražesno pozdravi, te ode s njima u sobu za primanje. Osim same udovice, tamo je bilo pet žena: Marta, Magdalena, Veronika, Ivana Kusa i Sufanitkinja. Svete su žene sjedile odvojeno, na jednom kraju sobe, na nekom niskom podiju, kao na nekoj dugoj sofi. Sjedile su na jastucima i rutama, prekriženih nogu. Sofa je bila dovoljno visoka, da su joj se vidjele noge na kojima je počivala.

Žene su šutjele, dok im se Isus nije obratio, a onda je svaka zasebno govorila. Opisale su što se dogodilo u Jeruzalemu, te rekoše Isusu o zamkama koje mu je Herod postavio. Postale su tako žustre i živahne u svom opisivanju, da je Isus morao podići kažiprst, kako bi ih prekorio radi njihove ovozemaljske zabrinutosti i prosuđivanja bližnjih. Tad im Isus ispriča sve o Cipru, o onima koje je uspio pridobiti za istinu. Pohvalnim riječima im je govorio i o rimskom upravitelju u Salamisu. Kad su

žene izrazile, kao svoje mišljenje, da bi bilo dobro, da je i on ostao na otoku, Isus odgovori: 'Ne. Upravitelj mora tamo ostati i obavljati svoju dužnost za mnoge duše, i to sve do kraja moje misije. Tad će ga drugi naslijediti, a on sam će se pokazati kao prijatelj Zajednice.'

Magdalena i Sufanitkinja više nisu bile ni slika prijašnje fizičke ljepote. Bile su ispijene, blijede, a oči im crvene od plakanja. Marta je bila energična, a u poslu vrlo pričljiva. Ivana Kusa je bila visoka, blijeda, živahna, ozbiljna u ponašanju, ali u isto vrijeme i aktivna. Veronika je u svom ponašanju bila vrlo slična kao sveta Katarina. Bila je iskrena, rezolutna i hrabra. Kad bi se svete žene ovako zajedno sastale, obično bi se žarko bacile na posao, šile, plele i pripremale razne stvari za Zajednicu, koje bi potom razvozili svojim privatnim gostinjcima, ili bi ih odvozili u skladišta. Iz njih bi se apostoli i učenici opskrbljivali za svoje potrebe, kao i za potrebe sirotinje. Kad ne bi bilo nekog ovakvog posla, svete bi žene provodile vrijeme u šivanju za siromašne sinagoge.

Sa sobom su uglavnom vodile svoje služavke, koje bi na putovanjima išle ispred njih ili bi došle za njima. Služavke bi donijele razne materijale, ponekad u kožnatim vrećama-džepovima, nekako zataknutim za pojas pod ogrtačem. Ove su služavke odijevale pripijene bodije i kratke tunike. Kad bi svete žene ponekad ostale u nekom mjestu, njihove bi se služavke vraćale, odsjedale u nekom usputnom gostinjcu i tamo čekale njihov pojavak. Veronika je imala jednu sluškinju, koja je jako dugo bila kod nje. Čak i nakon Isusove smrti, ova je služavka bila s njom.

Kad se na Šabat Isus ponovo pojavio u sinagogi, nije otišao do katedre, nego je ostao s učenicima na mjestu na kojem bi obično stajali putujući učitelji. Ali, nakon ponuđene dobrodošlice i nakon što su molitve izrečene, rabini ga nagovaraše da zauzme svoje mjesto pred otvorenim svitcima, te da iz njih čita. Šabatska su čitanja razmatrala Levite, mrmljanja naroda, strepnje upućene Bogu, i kazne koje će pogoditi Mirjam. (Brojevi 8 – 12 ) Čitanja su bila i iz proroka Zakarije, neka poglavlja koja opisuju Mesiju i poziv poganima. (Zakarija II, 4, 8)

Isus je oštro propovijedao. Reče da će u Mesijanskom kraljevstvu, pogani zauzeti mjesta tvrdoglavih Židova. O Mesiji reče, da ga Židovi neće prepoznati kao takva, jer će on biti totalno drugačiji nego što oni očekuju. Među Farizejima bijahu trojica bezobraznijih od ostalih. Oni bijahu na sastanku u Kafarnaumu. Izlječenje onog Farizeja u Tanahu posve ih je rasrdilo, pa rekoše da je Isus jedino postigao, da Farizeji toga mjesta povlađuju njegovim djelima. Preporučiše mu da ušuti, te da ne uznemiruje Šabat svojim liječenjima. Rekoše, bilo bi dobro za nj, da se vrati otkuda je došao, te da prestane uzbuđivati narod.

Isus im odgovori, da će on ispuniti dužnosti svoje misije, putovati će i poučavati sve dok ne dođe njegov čas. Farizeji Naima nisu za Isusa priredili gozbu. Bili su puni prijezira za nj, jer im je smetala njegova nauka i milosrđe, koja je za njim vukla svu sirotinju, jadnike i prostodušne, a njihova surovost to jednostavno nije mogla prihvatiti.

Vrijeme je sad u Naimu bilo izuzetno lijepo. Isus je iskoristio Šabat za putovanje s učenicima kojima se još nije razotkrio, te im je iskrenim i povjerljivim riječima govorio o svojoj budućnosti. Nagovarao ih je da ostanu istiniti i vjerni, jer su pred njim velika trpljenja i progonstva. Reče im da se ne smiju sablazniti o njega. On ih neće zaboraviti, a oni ga ne smiju napustiti, premda će trpljenje koje će On proći, biti test za njihovu vjeru. Učenici su bili potreseni do suza.

Otišli su u vrt udovice Maroni, gdje su došle i svete žene. Isus im reče o pomirenju koje se dogodilo između bračnih parova u Malepu, te im posebno naglasi onaj par kod kojeg je jednom blagovao, a koji se odlučio preseliti u Palestinu. Isus je govorio o Merkuriji, rekavši da će se ona prvo pridružiti Sirofeničanki, koja je također napravila pripreme da napusti Ornitopoilis. Njih dvije će prvo otići u Gesur, a odatle će nastaviti dalje. Već je mnogo ljudi napustilo Cipar, a uskoro će izvjesni broj pristati u Jopi.

Kad je Isus s učenicima otišao iz vrta, kako bi u sinagogi zatvorio Šabat, usput naiđe na nekoliko bolesnika, koji su tamo na nosiljkama donijeti po njihovoj želji. Pružali su

ruke prema Isusu, moleći ga da pomogne i da ih ozdravi. Isus ih ozdravi. Dođoše tako do sinagoge, a i tamo su se skupili bolesnici na nosiljkama. Među njima bijaše i jedan čovjek s grbom, grozno smotan i savijen, a bijaše tamo i nekih koje je Isus na svom prošlom putovanju odbio ozdraviti, jer im vjera ne bijaše poštena i čista. Isus im je dozvolio da nastave patiti, kako bi došli do zadnjeg stadija i poniznije molili za svoje ozdravljenje. A tad dođoše Farizeji ljuti zbog Isusova ozdravljanja ovih invalida, jer su Farizeji širili vijesti da Isus to ne može izvesti. Sad podigoše veliku viku i strku, kako oni nazvaše, zbog Isusova profaniranja Šabata. Ali Isus nastavi liječiti, sve dok nije ozdravio sedmoricu.

Isus je oštro odgovorio ozlojeđenim Farizejima, pitajući ih, zar je na Šabat zabranjeno činiti dobro. Zar se oni sami na Šabat ne hrane, ne brinu za se, pa zar ozdravljanje ovih jadnika, nije u sebi posveta samog Šabata? Zar oni neće na Šabat utješiti jadnika? Zar na Šabat ne zadržavaju za sebe, dobit koju su nepravedno stekli? Pa zar će na Šabat ostaviti u jadima ucviljene udovice, siročad, sirotinju, koje oni tako ugnjetavaju i muče tijekom cijelog tjedna? Isus ih glasno prekori radi njihove dvoličnosti i njihova ugnjetavanja sirotinje. Otvoreno im kaza, da pod izlikom potreba za sinagogu, koja ionako već ima svega previše, iznuđuju dobra sirotinje, pa opet u toj istoj sinagogi, kao teški teret tovare na sirotinju Zakon. Ali, nezadovoljni time, sad ih na Šabat žele potpuno odsjeći od milosti Božje, sprječavajući im ozdravljenje na Šabat, dok oni sami na Šabat feštaju i piju, ono što su bezdušno uzeli od takvih.

Ovima riječima Isus utiša Farizeje, te se svi povukoše u sinagogu. Farizeji postaviše pred Isusa otvoren svitak Zakona, te ga pozvaše da poučava. Ovo su učinili u nadi da će ga sada uhvatiti u krivoj riječi, te ga optužiti pred narodom. Kad je sad Isus aludirao na Mesijansku eru, te reče da će broj pogana nadmašiti broj izabranog naroda, oni ga prezrivo upitaše, zar nije sam išao na Cipar, pa zašto nije doveo pogane sa sobom.

Isus je također govorio o desetini, o terećenju drugih, a da sami prstom ne maknu, te o ugnjetavanju siročadi i udovica, koji su od Pedesetnice do Blagdana sjenica, donosili desetinu u Hram. Ali, u mjestima udaljenima od Jeruzalema, kao što je ovo, Leviti sami skupljaju te desetine. A ovdje je upuzalo i iskorištavanje, jer su Farizeji iznudili desetinu od naroda, te je iskoristili za svoje osobne potrebe. Protiv ovakve je desetine Isus propovijedao. Farizeji bijahu vrlo ogorčeni, te napustiše sinagogu, dajući oduška svojoj potištenosti.

S nekim učenicima, Isus iz Naima ode do jedne visoravni, s ove strane potoka Kišona. Nastaviše ići na sjeveroistok, te stigoše do Rimona, gdje je bila škola koju su vodili neki Leviti. Ovi sad dođoše u školu susresti Isusa, a Isus na otvorenom trgu ispred škole, održa propovijed omladini i djeci. Tamo je dolazilo veliko mnoštvo ljudi u skupinama, koji su već čuli Isusova poučavanja dolje u Naimu. Isus je djeci objasnio općenite dužnosti koje je navodio Mojsijev Zakon, ali ga nije razlagao, kao što je bio njegov običaj kad bi govorio starijoj populaciji. Rimon se sastojao od jednog dugog reda kuća, na jednoj gorskoj kosini. Žitelji su se bavili uglavnom vrtlarstvom i vinogradarstvom. Svoje su plodove prodavali u Naimu, a također su radili i u njegovim vrtovima.

Iz Rimona se Isus uspe na istočnu stranu gore Tabor. Dobar dio puta pratili ga Leviti, koji su skupljali desetinu u Rimonu. Nakon trosatnog pješačenja, Isus stiže u BetLehem, mjesto u ruinama, istočno od grada Dabereta. Imalo je samo jedan red kuća, nastanjenih sirotim seljacima. Isus ih je posjetio u njihovim kućama, ohrabrujući ih u njihovoj bijedi, te ozdravljajući njihove bolesnike.

Otišavši iz Bet-Lehema, Isus je hodao oko četiri sata, kroz dolinu u kojoj je bio izvor za Kafarnaum, a u sumrak je stigao u Azanot, gdje je imao gostinjac Zajednice. Tu je pronašao neke prijatelje iz Kafarnauma koji ga očekivaše: Jair i njegova kći, slijepac iz Kafarnauma kojem je povratio vid, rođaka Enue, žena koju je ozdravio od bolesti krvarenja, te Lea, žena koja mu je povikala, 'Blagoslovljena utroba koja te nosila!' Žene su spustile velove, pale na koljena pred Isusa, a on ih blagoslovi. Kad su

ugledale Isusa, plakale su od radosti. Jairova kći bijaše zdrava i puna života, a usto potpuno promijenjena, jer je sad bila pobožna i skromna.

Sutradan Isus ode do Dame, gdje je van grada Zajednica imala gostinjac, a njime je upravljao rođak iz Josipove obitelji. Tu bijaše Lazar s dva jeruzalemska učenika. Očekivali su Isusa. Ustvari, Lazar je u ovim krajevima bio već osam dana, pohodeći svoja imanja u kontinentu i kuće imanja u Magdali, jer su sada od Magdalenina imanja imali samo neke kućne stvari i slične stvari. Isus zagrli Lazara, a to bijaše milost koju je pružao samo njemu i starijim apostolima i učenicima. Drugima bi Isus rijetko širio ruke.

Isus je govorio o Cipranima, onima koji su pristali poći za njim, te onima koji će poslije doći, te napomenu neke prijedloge, kako bi ih trebalo podržati. Za tu sam priliku čula, kako su Jakov stariji i Tadej otišli za Gesur, kako bi tamo primili i dopratili amo sedmoricu poganskih filozofa. Isus je prema Lazaru bio iznimno povjerljiv, imao je potpuno povjerenje u njega. Sad su šetali dugo i nasamo. Lazar je bio visok čovjek, ozbiljan i blag, te vrlo suzdržan u ponašanju. U svemu skroman, čak i njegovo govorenje sa svojim prijateljima i obitelji bijaše upečatljivo, kao s nečim što je nosilo žig otmjenosti. Lazar je bio crnokos, te je dosta sličio Josipu, premda su mu crte lica bile strože i markantnije. Josip je bio plavokos, a imao je nešto neuobičajeno blago, nježno i ljubazno u svom ponašanju.

Iz Dame, Isus s Lazarom i učenicima, te s upraviteljem gostinjca i njegovim sinom, koji je uskoro bio pridružen broju učenika, ode skoro dva sata na istok, do sela koje je pripadalo centurionu Zorobabelu iz Kafarnauma. Imanje je bilo smješteno na južnoj strani stjenovita brda, koje je zatvaralo kafarnaumsku dolinu na jugu, iznad koje su bili stotnikovi vinogradi i vrtovi.

Tu je Isus poučavao sluge i zemljoradnike. Za temu je uzeo tekst o Mesiji i o skorom dolasku Njegova Kraljevstva, nabrajajući im znakove koje su naveli Proroci. Ukaza im kako su se ti znaci ispunili, molećivo ih upozorivši da poprave živote, te ih uvjeravajući da se Mesija neće pojaviti onakav kakvog očekuju Židovi, nego će ga

prepoznati samo mali broj onih koji su ponizni i koji vrše pokoru. Također im kaza, da će Mesija širiti svoju nauku preko mnogih usta, baš kao što je prije govorio preko usta mnogih Proroka.

Pred Isusa su doveli nekoliko depresivnih i opsjednutih ljudi. Isus namoči prst svojom pljuvačkom, te ga postavi pod njihov jezik. Zapovijedi sotoni da odstupi, na što sam vidjela kako neki od njih padaju u nesvijest, a onda se ustaju ozdravljeni, dok su drugi kratko vrijeme pali u konvulzije, nakon čega su i oni ustali potpuno zdravi. Svi su hvalili Boga, te zahvaljivali za svoje izlječenje.

Nakon toga, Isus krenu pustim putem, te ode do kuće svoje Majke, koja je bila u dolini istočno od Kafarnauma, negdje oko tri četvrt sata od grada. Svete su žene već bile s Blaženom Djevicom, jer su došle iz Naima direktnom rutom. Kad je Isus došao, nisu pojurile iz kuće da ga pozdrave, a niti je Marija požurila susresti svoga Sina. Nakon što je oprao noge i presvukao robu, Isus uđe u veliku sobu, u kojoj je bilo nekoliko malih odjeljaka zastrtih zaslonima. Marija je bila zamotana u veo, glave ponizno nagnute, ispruži ruku k Isusu, ali tek što je Isus prvo pružio svoju ruku, a Isus je graciozno, ali i ozbiljno pozdravi. Druge su žene stajale pozadi u polukrugu, zamotane u velove.

Uistinu sam vidjela Isusa nasamo s Marijom, da bi je ohrabrio i utješio, privio bi je na grudi i govorio joj. Ali sama ga je Marija tretirala, budući je Isus išao poučavati, kao što se čovjek ponaša prema nekom svecu ili proroku, ili kako neka majka postupa prema svome sinu papi, biskupu ili kralju. Pa opet, bilo je u tom Marijinu ponašanju više nekog dostojanstva, više svetosti, premda je istovremeno sve bilo neopisivo prostodušno. Danas ga nije nikako zagrlila, nego kad je on ispružio ruku, tad je ona uzvratila.

Malo poslije, vidjela sam Isusa i Mariju same, kako zajedno blaguju. Između njih bijaše mali stol. Isus je počivao na jednoj strani, a Marija je sjedila na drugoj. Na stolu je bila riba, nešto kruha, meda i kolača, te dva mala vrča. Druge su svete žene

bile u malim odjeljcima. U grupi dva i dva, ili tri, ili bi bile u pokrajnjoj sobi poslužujući obrok učenicima, među kojima su imale neke svoje rođake.

Isus ispriča Mariji o Cipranima, te o dušama koje je tamo zadobio. Ona je na to tiho izrazila svoju radost, ali ga je upitala par pitanja. Njene su riječi bile uglavnom majčinske, prožete brigom majke zbog opasnosti koje ga čekaju. Isus joj blago odgovori da će ispuniti svoju misiju, sve dok ne dođe čas za povratak Njegovu Ocu.

24. Dolazak apostola i učenika u Kafarnaum

Nedugo kako se Isus vratio u Kafarnaum, oko njega se okupi skoro trideset učenika. Neki su došli iz Judeje s vijestima da su brodovi stigli u Jopu, te doveli dvjesto Židova sa Cipra, koje su tamo dočekali Barnaba, Mnason i njegov brat. Ivan je još bio kod Zakarijina rođaka u Hebronu, a brinuo se da organizira prikladne kvartove za ove useljenike. I Eseni su bili angažirani s istim ciljem. Dotada su smjestili Ciprane u neke spilje, dok im ne pronađu prikladne lokacije. Lazar i Sirofeničanka su osigurali boravišta blizu Ramot-Gileada za židovske useljenike koji su dolazili iz regije Ornitopolisa. Učenici su poslije došli u Kafarnaum i tamo prenoćili, neki su otišli kod Petra, neki u Betsaidu, a neki u školu u samom gradu. Iz Gesura su došli Jakov mlađi i Tadej, a s njima su došla trojica poganska filozofa, neki fini i zgodni mladići. Oni su se dali obrezati.

I Andrija i Šimun su doveli neke učenike, a bilo je dirljivo gledati kako su velikodušno primljeni. Isus prema svom običaju, predstavi nove učenike svojoj Majci. Bio je to prešutan sporazum, unutarnji dogovor između Isusa i njegove Majke, da ona treba primati učenike u svoje srce, u svoje molitve, u svoje blagoslove, i do izvjesnog stupnja, u svoje vlastito ja, u svoje biće, kao svoju vlastitu djecu i Isusovu braću, kako bi bila njihova duhovna Majka, kao što je bila Njegova prirodna Majka. Marija je tako činila s prostodušnom jednostavnošću, dok je u takvim prilikama Isus bio prema njoj vrlo svečan. U ovoj je ceremoniji bilo posvojenje nečega svetog, nečega tako duhovnog, da to ne mogu ni izraziti. Marija je bila loza, klas, klica Isusova tijela i krvi.

Učenici su opisivali gdje su sve bili i što im se sve dogodilo. U nekim mjestima su ih tjerali kamenjem, ali ih nisu nijednom pogodili, iz drugih su morali bježati, ali svi su nekako čudesno bili zaštićeni. Također su sretali dobre ljude, liječili su, krstili i poučavali. Isus im je zapovjedio da idu samo izgubljenim ovcama Izraela.

Također su morali tražiti Židove u poganskim gradovima, premda nisu suobraćali s poganima, osim samo sa slugama Židova. U Gazori, sjeveroistočno od Jabes Galada, Andrija i učenici koji su ga pratili, morali su otkupiti iz ropstva Židove robove, žrtvujući za to sve što su imali. Upitaše Isusa jesu li ispravno postupili, na što on odgovori potvrdno. Isus nije sve preslušavao od onoga što su htjeli kazati. Mnoge od njih, dok su vatreno opisivali što im se događalo, Isus bi prekidao riječima tipa: 'To već znam.' Druge, koji su govorili jednostavnije i poniznije, dulje bi i slušao, te bi naredio tišinu, da opišu što im se dogodilo. Kad su ga oni koje je prije prekidao upitali, zašto i njih nije pustio govoriti, Isus im odgovori pokazujući im razliku između njihova govora i govora njihove braće.

Isusu je često prekidao njihove izvještaje, pričajući im prispodobe. Na primjer, o kukolju posijanu među žitom, te nakon što sve uzraste, o odvajanju i spaljivanju kukolja. Isus reče, da ono što je posijano neće sve uzrasti. Govorio je o otpadu učenika, te je prisutnim učenicima nagoviještao da se previše ne pouzdaju u svoja dobra djela, jer će i oni morati proći kroz teška iskušenja.

Ponovo im je ispričao prispodobu o gospodaru koji je daleko otišao kako bi zadobio strano kraljevstvo. Svojim je slugama dao izvjesni broj talenata, za što će poslije tražiti račun. Ova se prispodoba odnosila na vlastiti Isusov odlazak na Cipar, te na izvještavanje događanja dok je bio odsutan, koje je sad slušao od svojih učenika. Dok je Isus govorio, često bi se okretao sad jednom učeniku, sad drugom, kojem bi pročitao misli, te bi mu rekao: 'Zašto tako uzaludno razmišljaš?' ili 'Ne misli tako!' ili 'Tvoje su misli sad krenule u krivom smjeru. Ovako razmišljaj, a ne onako!'. Isus je čitao misli svojih slušatelja, te bi ih često prekoravao.

Kad je sat otkucao početak Šabata, Isus s učenicima ode do sinagoge, a tamo su oko učionice već stajali Farizeji. Isus prođe pravo prema njima, a oni se odmah razmakoše. Čitanje je bilo o Rahabi i izvidnici koju je Jošua poslao da izvide Jerihon. (Brojevi 13; 14 i Jošua 2) Farizeji su bili bijesni, kako su oni to nazvali, na Isusovu drskost, te jedan drugome rekoše: 'Pustimo ga sad da govori. Večeras, ili kad završi Šabat, održati ćemo vijeće, te ćemo pronaći način kako da ga ušutkamo.' Isus je znao njihovu zavist, te im reče da su špijuni posebne vrste, jer nisu došli iznaći istinu, nego da izdaju Njega i njegove sljedbenike. Isusov govor protiv njih bijaše vrlo žestok. Isus je također govorio o razorenju Jeruzalema, te o kazni koja očekuje one koji ne budu činili pokoru i koji ne budu priznali vlast Mesiji. U svoj je govor Isus ubacio i prispodobu o kralju čiji je sin bio poslan u vinograd k nevjernim slugama. Farizeji se nisu usuđivali prekidati ga. Sve su svete žene bile tamo, a sjedile su na posebnom mjestu određenom za njih.

To je popodne, na iskren zahtjev roditelja neke bolesne djece, Isus s nekoliko učenika otišao do Kafarnauma, te je obišao dvadesetak kuća, što bogatih, što siromašnih. Tamo je izliječio mnogu djecu, i dječake i djevojčice, od tri do osam godina starosti. Mora da je bolest bila neka vrsta epidemije, jer su sva djeca bila jednako bolesna. Boja kože im bijaše žućkasta, a grlo, obrazi i ruke natečeni. Stanje im bijaše slično drugim bolesnicima, na primjer jaka temperatura. Na neku je djecu Isus položio ruku, na bolesne dijelove tijela, druge je pomazao svojom pljuvačkom, a na treće bi dahnuo. Mnoga su se djeca odmah ustala. Isus bi ih blagoslovio i predao roditeljima, s nekoliko riječi upozorenja. Za drugu bi djecu naredio molitvu, te određenu njegu. Ovo je bilo za dobro i roditelja i djece.

Kafarnaumska je tržnica bila smještena na jednoj uzvisini, a prema njoj su vodile četiri ulice. Isus je posjetio ovaj dio grada, te je ušao u kuću Ignacija, kojeg je ozdravio. Dječak je bio ljupko dijete, od oko 4 godine. Roditelji mu bijahu bogati. Bavili su se trgovinom mjedi i posuđa od bronce, jer sam takvu robu vidjela u dugim hodnicima. Prije par dana, Ignacijevi su roditelji molili Isusa da ih posjeti, jer je tad Isus baš ozdravio dijete njihovih susjeda, trgovca tepisima.

Tržnica je bila okružena arkadama, ispod kojih je bila izložena razna roba za prodaju. Usred tržnice bijaše fontana, a iza nje se izdizale dvije velike građevine. Na ova Isusova izlječenja, Farizeji su bjesnjeli. Trojica od njih uđoše u dvorište ispred Pilatove kuće. U trjemovima su bili naredani bolesnici, koje je Isus sad ozdravljao. Farizeji su morali proći kroz gužvu. Tad se Farizeji obrate Isusu, sugerirajući mu da bi trebao prekinuti liječenja, ne izazivati komešanje na Šabat, te izraziše želju da se raspravljaju s Isusom. Ali Isus se okrenu od njih, rekavši da nema ništa s njima, te da ih on ne može ozdraviti, budući su neizlječivi.

Tu je večer Isus ponovo poučavao u sinagogi, jer su bile pobožnosti zatvaranja Šabata. Govorio je o mrmljanju Izraelaca na vijesti, koje su donijele uhode poslane od Jošue, o Obećanoj zemlji. Govorio je o kletvi koja ih je pogodila, na što su bili kažnjeni lutanjem po divljini, te je samo njihovoj djeci bilo dopušteno ući u Obećanu zemlju. Isus je stavio poseban naglasak na blagoslove i prokletstva, a pri tome je koristio žestoke riječi.

Kad Isus nastavi govoriti o onima koji krivotvore stvari koje se odnose na Kraljevstvo Božje, o onima koji nikada u nj neće unići, o nepriznavanju Mesije, o kazni koja će pogoditi Jeruzalem i cijeli Izrael, tad se popeše dva Farizeja na katedru i počeše komentirati neke odlomke iz današnjeg čitanja. Čitanje bijaše o tome kako je Bog u divljini zapovjedio Mojsiju, da cijeli narod kamenuje izvjesnog čovjeka, jer je na Šabat skupljao granje za potpalu. (Brojevi 15, 32-36) Ovaj su odlomak Farizeji navodili kao argument protiv Isusovih liječenja na Šabat. Isus im odgovori, pitajući ih jesu li potrebe i zdravlje sirotinje drvo za potpalu. Zar nije njihovo licemjerje, njihova beživotnost i neprilagodljivost prikladnija za potpalu. A traženje sablazni u ozdravljanju sirotinje, te nemilosrdno ispitivanje grešaka ljudi, od strane onih koji u svome oku imaju gredu, nije skupljanje granja za potpalu, niti je pripremanje hrane za njih, nego je to bacanje kolaca među noge na stazi istine, kako bi koristili te kolce za destiliranje otrova nesloge i progonstava. Zar nije dozvoljeno primiti na Šabat, ono što molimo za Šabat, te dati to drugima na isti taj Šabat, ako to posjedujemo?

Tad Isus objasni odlomke iz Zakona koji su opisivali fizički rad. Reče, bilo je sve zabranjeno na Šabat, osim izvršavanja duhovnih vježbi. Kako bi Šabat mogao braniti izlječenje bolesnika, budući su takva izlječenja posvećenje Šabata? Na ovakav je način Isus pobijao Farizeje, te ih zbunjivao, da su ostajali bez riječi. Neki od njegovih slušatelja bijahu potreseni njegovim objašnjenjima. Potiho su raspravljali ono što su čuli, dok su drugi jedni drugima došaptavali: 'Da! To je On! On je Mesija! Nijedan čovjek, nijedan Prorok ne poučava na taj način!' Ljudi su međusobno izmjenjivali značajne poglede, jer su se općenito radovali nad poniženjem Farizeja. Neki su međutim ostali tvrdokorna srca, te su se združili s Farizejima u traženju sablazni.

Kad se u Kafarnaumu skupilo oko petnaestak učenika, Isus iz povede do gore kraj Betsaide, gdje ih je poučavao o blagovanju njegova mesa (Tijela) i o pijenju njegove Krvi. Tad se njegova pouka okrenu k njihovoj vlastitoj misiji i djelovanju, te plodovima koji će iz toga proizaći. Bijahu tamo prisutne i svete žene. Isus je ispričao parabolu o vinogradarima. Pohvalio je i ohrabrio učenike, te ih blagoslovio, držeći im ruke iznad glava, a učenici su se opet napunili snagom i hrabrošću.

Toga dana navečer, Petar, Jakov stariji i Matej, zajedno s nekim od prvih Ivanovih učenika, otiđoše pozdraviti Isusa kod kuće njegove Majke. Petar je plakao od sreće. Tijekom zajedničkog obroka Isus ponovo ispriča prispodobu o ribaru, o 570 riba i njihovu prijenosu u dobru vodu, istu onu priču koju je ispričao u Mišaelu, kao i Kafarnaumu, pred svetim ženama i učenicima. Na isti su način često prepričavane i sve ostale parabole, koje je Isus stalno tumačio na razne načine.

Sutradan Isus s apostolima i učenicima siđe do obale. Petrova je velika lađa bila privezana skupa s Isusovom. Bijahu usidrene malo podalje od obale. Isploviše na pučinu bez vesala i kormila, jer je Isus htio nasamo razgovarati s učenicima, bez da ih narod smeta. Dan je bio predivan. Raširili su jedra da im prave hlad, a nisu se vratili sve do mraka. Petar je bio gorljiv za pričanje, pa je opisivao s izvjesnom spokojnošću što im se sve dogodilo i koliko su dobra učinili. Isus se okrenu k Petru, te mu reče da ušuti. Petar, koji je toliko ljubio svoga Gospodina, odmah ga posluša, pa sa žaljenjem uvidi da je bio prerevan u govoru. Juda je gorio od želje da se

pohvali, premda još nije dobio priliku to iznijeti. Čuvao se da ga drugi ne ismiju, više nego od straha da ne bi zgriješio.

Kada razmatram Isusovo javno djelovanje i njegova putovanja sa svojim apostolima i učenicima, često mi se nameće jedan zaključak, da kad bi sad Isus došao među nas, imao bi još većih neugodnosti nego li je tada imao. Kako su samo slobodno On i njegovi učenici mogli ići okolo poučavati i liječiti! Na stranu s Farizejima, koji su bili tvrdoglavi i tašti, nitko drugi im nije postavljao stupice ili ih sprječavao u tome. Čak ni Farizeji nisu znali kako da se odnose prema Isusu. Ustvari, oni zaista nisu znali da je stiglo vrijeme Obećanja, u kojem će se Proroštva obistiniti, a u Isusu su vidjeli nešto neodoljivo, nešto sveto i čudesno. Kako sam ih samo često viđala kako sjede i proučavaju Proroke i drevne komentare o njima! Ali, nisu nikada pristajali na ono što bi pročitali, jer su očekivali sasvim drugačijeg Mesiju nego li je Isus. Mislili su da će Isus biti njihov prijatelj, jedan od njihove sekte, pa se još uvijek nisu usudili riskirati ići protiv njega.

Čak su i mnogi učenici mislili, da Isus mora da posjeduje neke tajne moći, možda savez s nekim kraljem okolnih naroda. Zamišljali su da će se jednog dana Isus uspeti na tron u Jeruzalemu, sveti kralj svetog naroda, pa će i oni sami dobiti prikladne položaje u njegovu kraljevstvu, te će i oni tako postati sveti i mudri. Isus im je na trenutak dopustio da urone u ovakve misli. Drugi su gledali na sve ove događaje malo duhovnije, premda nisu mogli tako daleko pojmiti, da bi zamislili poniženje i raspeće. Ali, vrlo malo njih se ponašalo poput djece, da su posjedovali svetu ljubav i nadahnuća Duha Svetoga.

Kad su se napokon svi apostoli vratili iz svojih misija, posljednji su stigli Toma, Ivan i Bartolomej. Isus sa svima njima ode do Kane, a tamo su došla i sedamdesetorica učenika, kao i svete žene iz Kafarnauma. Na jednoj uzvisini u središtu grada bijaše katedra, s koje je Isus poučavao. Isus je govorio o svojoj misiji i o njenu ispunjenju. Reče, da nije došao na ovaj svijet da uživa u komforu i zemaljskim slastima, pa je smiješno očekivati od njega išta zemaljsko, do li ispunjavanja volje Njegova Nebeskog Oca. Isus je govorio vatreno i prijeteći, najiskrenije zaklinjući svoje

slušatelje da ne napuste put spasenja i vrijeme milosti. Ponovo ukaza na ispunjavanje Proroštava. Učenje mu bijaše tako čudesno, tako impresivno, da su ljudi u Kani jedan drugome govorili: 'Više je od Proroka! Nitko u Izraelu dosada nije ovako govorio!'

U Kani u kući mladenkina oca (iz svadbe u Kani), bijaše priređena gozba, gdje je pozvana i gradska sirotinja, koju su nahranili i darovali. Isus je s apostolima posluživao. Pri kraju gozbe, Isus ispriča parabolu o mudrim i ludim djevicama, objašnjavajući je svojim slušateljima, a govorio je i o skorom dolasku Zaručnika. Gozba je bila neka vrsta spomendana svadbe u Kani, jer su sada svi opet bili skupa, prijatelji, učenici, apostoli i Isus. Kuća je bila okićena vijencima sa cvijećem, a posude za vodu, iz prvog čuda, bijahu ponovo u upotrebi. U svadbenu sobu uđoše djeca s vijencima na glavi, svirajući instrumente. Bartolomej, Natanel Kased i neki učenici, izrekoše neke divne riječi, koje su se odnosile na duhovnu svadbu duše s Bogom.

Iz Kane Isus s apostolima i učenicima ode na goru poučavanja kraj Gabare. Išli su sporo u skupinama, te su često zastajkivali oko Isusa da bi čuli njegove riječi. Isus je bio vrlo ljubazan prema njima, te im se često obraćao riječima: 'Moja ljubljena djeco!' Zapovijedi im da opišu svoja iskustva, da kažu kako im je. Prvi su govorili apostoli. Prethodnih dana su iznosili neka svoja iskustva, premda nisu rekli sve. Sad je svatko govorio što mu se dogodilo, a svi su slušali. Isus im je tako ljubazno govorio: 'Moja draga djeco, sad će se vidjeti tko me voli, a u meni moga Nebeskoga Oca. Sad će se vidjeti tko je govorio riječi spasenja, te izvodio izlječenja po mojoj volji, ne po svojoj, ili zbog neke ispraznosti.'

Na to oni počeše iznositi svoje doživljaje: prvo, apostol, pa nakon njega učenik koji ga je pratio. Ovo se sve odigravalo na nekom brdu, koje bijaše oko dva sata od gore propovijedi, te dva sata od Kane. Ljudi su se penjali na ovo brdo radi pogleda, koji je u ovim krajevima bio nekako skučen.

Petar je počeo revno iznositi razne vrste opsjednuća koja su mu stala na put, njegov način postupanja s njima, te kako se sotona povukao pred njim, kad mu je

zapovjedio u ime Isusovo. U tom entuzijazmu, opet je zaboravio prijekor koji je dobio na palubi lađe. Opet je bio sav vatra i žar. Reče da je u krajevima Gergase, vidio par opsjednutih, koje neki učenici nisu mogli osloboditi od demona. Tu je nabrojao nevjerne učenike, a među njima dvojicu Gargežana, koji bijahu i sami opsjednuti. Ali on, Petar, lako se obračunavao s đavlima. Oni su mu se odmah pokoravali. Isus ga ušutka pogledom. Tad Isus podiže oči k nebu, dok su ga ostali promatrali bez daha s iščekivanjem, te reče: 'Vidio sam sotonu kako pada s neba, kao munja.' A taj isti tren, ja sam ugledala žarki plamen kako se kovitla i hita kroz zrak.

Isus prekori Petra zbog njegova pretjerana žara, kao i ostale, jer su u mislima ili u riječima imali duh hvastanja. Isus reče, trebali biste djelovati i činiti u Moje ime i po Meni, u vjeri i poniznosti, nikad ne gajeći pomisao da je bolji od nekog drugog. Isus reče: 'Gle, dajem vam moć da gazite zmije i škorpione, i svu moć neprijateljsku, a pri tom vam se ništa neće dogoditi. Ali ipak, više se radujte, ne zbog toga što vam se demoni podvrgavaju, nego zbog toga što su vam imena upisana u nebesima.' Nekoliko ih je puta Isus ljubazno opomenuo riječima: 'Draga dječice', te bi poslušao izvještaje ostalih. Toma i Natanel su primili prijekor radi nekog nehaja, zbog kojeg su bili krivi, ali taj je prijekor izrečen s velikom ljubavlju i iskrenošću.

Dok je stajao na brdu, Isus je izgledao kao da je uronjen u radost, ozbiljnost i nebesko, a ruke je podigao k nebesima. Vidjela sam ga okružena briljantnom svjetlošću, koja je padala na nj, kao proziran oblak svjetla. Bio je savršeno zanijet, te u ovoj iznimnoj radosti, povika: 'Tebi se ispovijedam Oče Nebeski, Gospodaru neba i zemlje, jer si skrio te stvari od učenih i mudrih, a otkrio ih malenima. Da, Oče tako se Tebi svidjelo. Sve stvari mi je dao moj Otac, te nitko ne pozna Sina doli Otac, i nitko ne pozna Oca doli Sin, i oni kojima će Sin otkriti!' Tad se okrenu učenicima, te reče: 'Blažene oči koje vide što vi gledate! Jer kažem vam, mnogi su Proroci i kraljevi žudjeli gledati ovo što vi gledate, ali nisu, te čuti ovo što vi slušate, ali nisu mogli.'

Kad su stigli na goru koja je iza Gabare, Isus održa detaljnu propovijed o svemu što su mu apostoli ispričali u izvještajima. Isus je u njih ulio znanje o mnogim stvarima,

kojeg oni još nisu ni poznavali, te im je ukazao gdje su griješili ili djelovali s manjom odlučnošću. Rasvijetlio im je razne vrste opsjednuća i poučio ih kako bi se demoni trebali izgoniti. Govorio je o svemu što će im se još dogoditi, o svojoj vlastitoj misiji, te o skorom njenom ispunjenju. Rekao im je da će im ubrzo dopustiti da se vrate svojim kućama, da se malo odmore, nakon čega će opet otići u misije, poučavati, te širiti Kraljevstvo Božje. Zahvalio im je na njihovoj marljivosti i poslušnosti, te se s njima vratio do Kafarnauma, gdje su stigli kad je već pao mrak. Tamo na gori, osim apostola i učenika, bijahu i mnogi drugi.

Na Šabat je Isus poučavao u sinagogi u Kafarnaumu o Samuelovoj rezignaciji sudačke službe. Isusove riječi bijahu ozbiljne i oštre. Farizeji su se osjetili pogođenima, ali, pošto nisu mogli zamijetiti ništa krivo u Isusovim riječima, s čime bi ga optužili, prekorili su ga nekim tričarijama koje su zamijetili u djelovanju njegovih učenika. Rekli su da njegovi učenici rigorozno ne opslužuju post, te da čak trgaju klasje na Šabat, te beru usputne plodove i jedu ih. Rekoše da su grubi i nečisti u odijevanju, da ulaze u sinagoge u prašnjavoj putničkoj odjeći, te da ne peru ruke prije obroka.

Na to Isus Farizejima žestoko odgovori, nabrajajući njihove prijestupe i vladanje, nazvavši ih zmijskim okotom, koji na druge tovare terete koji oni sami neće nositi. Time je aludirao na njihove Šabatske šetnje, njihovo tlačenje sirotinje, njihov nepošten odnos prema desetini, njihovo licemjerje. Farizeji su plamtjeli, a Isus nastavi, da traže trun u oku svog bližnjeg, dok sami imaju gredu u oku. Isus završi govoreći da će nastaviti svoje putovanje, svoje poučavanje i liječenja, sve dok ne dođe čas za njegov odlazak s ove zemlje.

Dok je Isus iznosio ovu oštru propovijed, između Farizeja ustade jedan mladić i priđe Isusu, podiže desnicu prema nebu i zavapi: 'Istina, ovo je Sin Božji, Svetac Izraelov!', te nastavi u zanosu vikati hvale za Isusa. Incident je izazvao veliku strku i uzbuđenje u cijeloj sinagogi. Dvojica starijih Farizeja zgrabiše mladića za ruke i odvukoše ga van sinagoge. On je sveudilj cijelo vrijeme vikao hvale za Isusa, koji je u međuvremenu nastavio sa svojom propovijeđu. Kad je bio van sinagoge, mladić je glasno i žestoko

vikao da izlazi iz Farizejske sljedbe. Kad je Isus napustio sinagogu, mladić ga dočeka i baci se nice pred njega, te ga iskreno zamoli da ga primi među učenike. Isus iznese uvjet da će morati ostaviti oca i majku, da sve što ima mora dati sirotinji, da mora uzeti svoj križ i krenuti za njim. Tad neki učenici, a među njima bijaše i Mnason, uzeše mladića sa sobom.

Tu je večer u sinagogi Isus zaključio Šabatske pobožnosti. U sinagogu je došao s učenicima i apostolima malo prije nego uobičajeno, kako bi svi mogli čuti što ima kazati svojim sljedbenicima i da shvate, da nema potrebe da poučava u tajnosti. U ovoj je propovijedi Isus poučavao učenike da se čuvaju Farizeja i lažnih proroka, zapovjedivši im da budu budni, te im je ispričao prispodobu o dobrim i vjernim slugama, kontrirajući im lijenim slugama.

Budući je Petar za vrijeme poduke, postavio pitanje, odnose li se njegove riječi na sve ljude ili samo na učenike, Isus se sad obrati samo njemu. Govorio je o Petru kao da je on gospodar kuće, nadglednik slugu, koji nagrađuje dobrog slugu, te istovremeno žestoko kori lijenog, koji ne ispunjava svoje dužnosti.

Isus je nastavio poučavati sve dok Farizeji nisu došli kako bi zatvorili Šabat, te kad Isus zaželi ustupiti im mjesto, oni mu se vrlo ljubazno obrate riječima: 'Rabi, bi li nam htio objasniti čitanje', te mu pruže svitke Pisma. Na to je Isus poučavao, na tako impresivan način, o Samuelovoj abdikaciji sudačke službe. Citirao je Samuelove riječi kad je odstupao od službe 'Star sam i sijed', te im objasni na tako zoran način, da su Farizeji jasno uvidjeli da govori o njima. Isus je rekao nešto kao: 'Toliko dugo sam s vama, da ste se već umorili od mene! Vi stalno ponavljate svoje optužbe, ali, ja sam uvijek isti.'

Samuelova pitanja narodu, 'Jesam li počinio kakvu nepravdu prema vama? Jesam li ikome uzeo vola ili magare? Jesam li ikoga ugnjetavao?', Isus je citirao kao da ih postavlja sam Bog i Njegov Poslanik. Isus jasno reče, da ovakva slična pitanja narodu ne mogu postavljati pismoznanci i Farizeji. Mrmljanje Izraelaca za kraljem, jer su željeli da se s njima vlada kao kod poganskih naroda, te njihove reakcije na Sudce,

označava, reče Isus, njihovo pokvareno očekivanje zemaljskog kraljevstva, kralja i Mesiju okružena veličanstvom, s kojim bi mogli provoditi život uživanja i komfornosti. A pravi Mesija će umjesto toga okajati njihove grijehe i nerede, svojim vlastitim trudom, patnjama, pokorom i zadovoljštinom, te će ih sve omotati, sa svim njihovim prljavštinama i porocima, u svoj bogati kraljevski plašt, te će ih čak i nagraditi za njihove zločine.

Taj isti Samuel, nije propustio moliti za narod, da bi pomoću njegove molitve prouzročio na nebu iznad naroda sijevanje munja i tutnjavu gromova. To Isus objasni kao djelo Božje sućuti za dobre. Isus ih uvjeravaše da će Poslanik Božji, kojega bi oni trebali prihvatiti, biti odbačen, a i On će moliti svoga Oca milost za narod, i to sve do kraja svijeta. Grmljavina i kiša znače uslišanu molitvu, te ih Isus objasni kao sliku znakova i čudesa koji će pratiti Božjeg Poslanika, kako bi podigao i obratio dobre. Oni i njihov kralj, kao što je rekao Samuel, naći će milost u Boga, ako budu išli pred Njim, a On ih neće odbaciti.

Tad Isus potvrdi narodu da će dobri primiti pravdu i milost znanja, ali protiv zlih, Samuel će ustati da im sudi. Nakon toga, Isus progovori o Davidu i njegovu pomazanju kao kralja, nasuprot Šaula, o odvajanju dobrih od zlih, te o nestanku Šaula i njegove obitelji.

Farizeji nisu proturječili Isusu u sinagogi, da se ne bi dodatno osramotili pred narodom (u takvim je slučajevima uvijek bilo tako). Međutim, riješili su napasti ga na gozbi na koju su pozvali Isusa, apostole i dio učenika. Gozba je bila priređena u otvorenoj dvorani kuće koja je pripadala upravitelju sinagoge, a tamo bijaše bar dvadesetak Farizeja. Prije nego su sjeli za stolove, jedan od njih postavi pred Isusa veliki lavor vode, pitajući ga zar se neće oprati, pa nastavi govoriti o svetosti starih Izraelskih običaja i zapovijedi, te pozva Isusa i njegove sljedbenike da ih obdržavaju.

Ali Isus ga prekori. Reče mu da je providio njegov trik, pa ne želi nikakve vode od njega. Kad su posjeli za stol, počeše se raspravljati s Isusom o njegovoj propovijedi. Ali, Isus ih je uvjeravao i pobijao na takav način da su mnogi postali potpuno bijesni,

a nekolicina drugih bijaše toliko preplašena i potresena, da su tijekom rasprave šetali gore dolje po zbornici, a tuce se njih povuklo od svojih tvrdoglavih kolega. Tako se broj Isusovih neprijatelja smanjio.

Jedan od nazaretskih mladića, onaj koji je tako često, ali uzaludno, molio da bude primljen među učenike, bijaše također u zbornici, pa opet istupi pred Isusa s pitanjem: 'Učitelju, što moram činiti da zadobijem život vječni?' Tad nastupi prizor zabilježen u Evanđelju (Luka 10, 25-37), a Isus opet ispriča priču o milosrdnom Samaritancu. U međuvremenu su Farizeji prekoravali Isusa što ne primi ovog mladića među učenike. Rekoše, to mora da je stoga jer je mladić obrazovan, pa kao Isus ga ne može tako lako utišati, kao što može ostale. Farizeji opet optužiše učenike radi nepravilna vladanja, radi nečistoće, radi trganja klasja na Šabat, radi skupljanja usputnih bobica, radi blagovanja u neredovitu uru, i radi mnogih sličnih tričarija.

Također su posebno optužili i Petra, da je skitnica i kavgadžija, da je kao njegov pokojni otac. Isus je branio učenike. Reče, oni stvarno mogu biti radosni, sve dok je Zaručnik s njima. Nakon ovih riječi, Isus se povuče, te prođe kraj prelijepa groblja, koje bijaše kraj sinagoge, u smjeru Jairove kuće i Betsaide. Isus je molio do iza ponoći, a nakon toga je otišao do kuće svoje Majke. Farizeji su unajmili neki šljam, da gađaju Isusove učenike kamenjem, ali Bog ih je štitio. Farizeji nisu znali gdje je Isus otišao.

Židovi koji su se doselili u Palestinu s Cipra, isprva su živjeli u spiljama, ali se njihovo naselje postupno razvilo u grad, kojeg su nazvali Eleuteropolis. Grad je bio smješten zapadno od Hebrona i nedaleko Samsonova zdenca. Više su puta Židovi pokušali razoriti ovaj grad, ali nakon svakog napada, žitelji bi se opet vratili. Spilje su bile ispod grada, tako da su ljudi u vrijeme progonstva pobjegli u njih. U prvim progonstvima, koje se dogodilo negdje kad je Stjepan kamenovan, kad je rastjerana kolonija između naselja Ofel i Betanije, Merkurija je izgubila život. Ljudi su iz ove kolonije često išli do Cenakula i do crkve kraj bazena Betsaida, kako bi tamo donijeli svoje darove i prinose, a kad je Ofel razoren, pobjegli su u Eleuteropolis. Prvi biskup

ovog grada bijaše Josip Barsaba, sin Marije Kleofine i njena drugog muža Sabasa, a tijekom progonstva bijaše razapet na stablo.

25. Isus poučava nove učenike o molitvi i o osam blaženstava

Sutradan rano ujutro, Isus ode iz Marijine kuće s najnovijim učenicima, koji još ne bijahu instruirani. Prijeđoše cestu koja veže Kafarnaum i Betsaidu, te otiđoše na goru poučavanja, odakle je Isus već jednom otposlao apostole na njihove pojedinačne misije. Već su bili tri sata udaljeni od Kafarnauma. Usput su naišli na Mnasona i neke druge učenike, koji bijahu s obraćenim Farizejom iz Tanaha kraj Naima. On bijaše vrlo oduševljen izlječenjem Farizeja u Tanahu, a još i više Isusovom zadnjom propovijeđu na gori kraj Gabare.

Na gori apostolskih misija, bijaše dobro smješteno i zasjenjeno mjesto za održavanje poduka. U podnožju gore bijaše duga koliba u kojoj življaše deset jadnih paralitičara, koji bijahu iz okolice. Udovi im bijahu strašno izvijeni. Za njih su se brinuli okolni pastiri. Isus ih ozdravi i pouči.

Ovdje na gori u osami, učenici zamoliše Isusa da ih opet poduči kako da mole. Isus to i učini, ponovivši im Očenaš, a svaki zaziv je dugo objašnjavao, oslikavajući ga istim primjerima koje je već prije navodio. Na primjer: o čovjeku koji treba kruha, te neprestano kuca na prijateljeva vrata, koji mu zasigurno neće dati štipavca. Isus je iznio i sve druge lijepe primjere, koji su pokazivali kako treba ustrajavati u molitvi, koje pokazuju efikasnost molitve i očinski odnos koji postoji između Oca i čovjeka. Isus je poučavao sve svoje učenike na isti način, neprestano je ponavljao iste poduke nevjerojatnom strpljivošću i skrivenim 'bolima', koji mora da su se pojavljivali zbog neprestanog pričanja istih poduka na raznim mjestima. Isus je podučavao ove učenike, baš kao što otac podučava djecu, ispitujući ih nasamo o objašnjenjima koja je on dao, ispravljao ih, te ponovo objašnjavao ono što nisu shvatili. Najzad Isus ponovo prijeđe cijelu molitvu Očenaša, te objasni riječ Amen, baš onako kako je prije objašnjavao na Cipru. Isus je rekao da ova riječ u sebi nosi sve, da je to početak i

kraj molitve. Dok je Isus govorio, dođoše par nekih ljudi i nekoliko Farizeja iz Betsaide Julije, te pozvaše Isusa da ih posjeti, što Isus i prihvati.

Kad je Isus s učenicima krenuo za Betsaidu, uputiše se na jug, k mostu preko Jordana. Usput na ovoj strani Betsaide dođoše do jednog gostinjca, gdje je Isusa čekala njegova Majka, udovica iz Naima, Lea i dvije druge žene. Čekale su ga kako bi se oprostile i ispratile ga, jer je Isus išao poučavati na drugu stranu Jordana. Marija je bila jako žalosna. Nasamo je razgovarala s Isusom, a pri tome je lila suze, moleći ga da ne ide u Jeruzalem za Blagdan posvećenja Hrama. Marija je molećivo govorila, na tako ljubazan način, da sam osjećala, da je svojom svetošću zasigurno spoznala svetu sudbinu svoga Sina. Isus je ohrabri i privi na svoje grudi, nježno i ljubazno je tješeći. Isus joj reče da on mora ispuniti svoju misiju, na koju ga je Njegov Otac poslao i zbog koje je i ona postala njegovom Majkom, te da mora nastaviti biti jaka i hrabra, kako bi ojačala i poučila druge.

Tad Isus pozdravi druge žene, blagoslovi ih, pa se one vratiše u Kafarnaum, dok je on s učenicima otišao prema Betsaidi-Juliji, gdje su ga primili Farizeji. Osim domaćih Farizeja, bijahu tamo i neki iz Peneje, jer je danas bila neka vrsta blagdana, posvećena sjećanju na spaljivanje zle knjige koju su napisali Saduceji. Farizeji protiv Isusa iznesoše svoje stare pritužbe. Kad je taman zauzimao svoje mjesto za stolom, jedan od njih ga uhvati za ruku, rekavši mu kako je zapanjen da čovjek koji tako dobro poučava, može biti tako nehajan za svete drevne običaje, kao na primjer, ne oprati ruke prije jela. Isus mu odgovori da Farizeji čiste vanjštinu čaša i tanjura, ali u unutrašnjosti su puni prljavštine. Na ovo Farizej odgovori pitajući ga, kako poznaje stanje svoje vlastite unutrašnjosti. Isus odgovori, da Bog koji je stvorio vanjštinu, stvorio je i nutrinu, a da On (Isus) to može jasno pregledavati (skenirati). Učenici odvukoše Isusa ustranu, moleći ga da ne govori tako vatreno, jer bi mogli biti ubijeni, a Isus ih prekori radi njihova kukavičluka.

Tu je večer Isus poučavao u sinagogi, ali nije izvodio liječenja, jer su Farizeji zastrašili narod. Bili su vrlo bahati, a ovdje su imali neku vrstu visoke škole.

Isus krenu iz Betsaide-Julije sjeveroistočno k gori na kojoj se dogodilo umnožavanje kruha, udaljenoj oko sat i pol hoda. Tamo nađe okupljene sve apostole i učenike s mnoštvom naroda iz Kafarnauma, Cezareje-Filipove i drugih mjesta. Isus je poučavao o osam blaženstava 'Blagoslovljeni ste kad vas mrze i progone radi Sina Čovječjega'. Poučavao je i o odlomku 'Jao bogatašima, onima koji su krcati zemaljskim dobrima, jer su u njima već primili svoju nagradu. Ali, što se vas tiče, radujte se radi nagrade koja vas čeka.'

Isus je govorio i o soli zemlje, gradu na gori, svijetlu na svijećnjaku, ispunjavanju Zakona, skrivenim dobrim djelima, skrivenoj osobnoj molitvi, te o postu. O postu je Isus rekao da ga treba provoditi radosno, pomazanom glavom, a ne da se pretvori u ceremonijalnu paradu žalosti. Isus nastavi govoriti o blagu na Nebesima, slobodi od zemaljskih bogatstava, nemogućnosti da čovjek služi dva gospodara, o uskim vratima i širokom putu, rđavom stablu sa svojim rđavim plodovima, mudrom čovjeku koji je izgradio kuću na tvrdom terenu, te budali koji gradi na pijesku.

Ova je propovijed trajala preko tri sata. Tijekom nje narod je jedanput sišao u podnožje gore, kako bi nešto prigrizao. Ali, Isus je nastavio propovijedati apostolima i učenicima, nagovarajući ih da obdržavaju sve ovo što im je govorio. Govorio im je da vjeruju, da imaju povjerenja i ustrajnosti.

Sutradan se broj njegovih slušatelja popeo na nekoliko tisuća. Isus je opet poučavao na gori. Što se tiče karavana koje su prolazile ovim krajem, bijaše tu ljudi iz raznih krajeva države, kao i mnoštvo bolesnika i opsjednutih. U prisutnosti naroda Farizeji nisu dolazili raspravljati se s Isusom, premda su tijekom propovijedi dobili par žestokih istinskih ukora. Isusova čudesa bijahu tako manifestirajuća, a narod je bio njime oduševljen, da Farizeje nije htio ni čuti. Narod je sa sobom ponio hrane, pa su posjedali na tlo kako bi blagovali. Među izliječenima bijaše i slijepac iz Jerihona, koji je usto bio i hrom. Jedan od učenika je izliječio hromost, ali nije mogao povratiti vid. Čovjek je bio Manahejmov rođak. Manahejm ga je i doveo Isusu, koji mu povrati vid.

Isus je nove učenike, koje je zadnjih dana podučavao kao djecu, pitanjima i odgovorima, sad je poslao dva i dva u misije, riječima: 'Šaljem vas kao ovce među vukove.' Jedan od nećaka Josipa Arimatejskog dođe tamo iz Jeruzalema, s viješću da je Lazar obolio.

Isus je sa sobom zadržao samo apostole Petra, Jakova, Ivana, Mateja i neke učenike. S njima ode do Matejeve carinarnice, a odatle do mora, do Dalmanute. Poslije sam ga vidjela u gradu Edrai, gdje je na Šabat poučavao. Odatle je otišao do Levitskog grada Bosre, te najzad do Nobaha.

U Nobahu, van poganske četvrti grada, življaše kolonija iskrenih Rehabita. Kad su se vratili iz babilonskog sužanjstva, nađoše da su njihov grad zauzeli pogani, ali ga oni preoteše i tamo se nastaniše. Njegovali su nevjerojatnu mržnju prema Farizejima i Saducejima, koje su izbjegavali što je moguće više. Bavili su stočarstvom, a vodili su rigorozan život. Nisu pili vina, osim na neke blagdane. Strogo su se pridržavali slova Pisma. Isus ih je na to ohrabrio, te im je održao propovijed o duhu takva života. Bili su vrlo ponizni, a sve što im je Isus rekao, dobro su prihvatili. Mnogi bijahu kršteni, a među njima i neki pogani, te velik broj opsjednutih bijaše oslobođen od zloga. Tu je bila cijela bolnica puna tih jadnika. Ovdje su poučavali i liječili i Petar, Jakov i Ivan. U ovom mjestu, Isus se nije susreo s nikakvim otporom, nego je susreo veliku količinu dobra. Odsjeo je u gostinjcu blizu sinagoge. Nobah bijaše slobodan grad, koji premda je pripadao Dekapolisu, bijaše samostalan u vladanju.

Iz Nobaha Isus ode pet sati na jugozapad, do jednog predivnog pastoralnog naselja zvanog 'Polje Jakovljeva mira'. Ono crpe ime iz činjenice, da se baš ovdje, kada se vratio u Palestinu, progonjen od Labana, po prvi puta Jakov ulogorio (Postanak 31, 25 itd.). Planinski lanac Gilead započinjao je u ovom polju.

Pastiri ovoga naselja bijahu potomci Eleazara, Abrahamova sluge, koji je doveo Rebeku za ženu sinu svoga gospodara, tj. Izaku. Među njima bijahu i neki iz

potomstva onih ljudi koje je Melkisedek oslobodio od Semiramidine tiranije, te ih naselio u ovim krajevima. Poslije su se pomiješali s Eleazarovim potomcima.

Ovdje su bila tri lijepa zdenca. Bijahu u podnožju jednog prekrasnog brda, a posvuda po brdu, kao u nekom zelenom bedemu, bijahu ukopane fino hladovite pastirske nastambe. Iz daljine su izgledale kao neke planinske terase. Najstariji i najdičniji pastiri stanovahu na brdu, na čijem se vrhu također nalazila katedra za poučavanje. Posvuda uokolo bijahu ograđeni pašnjaci, za deve, magarce, ovce, svako je blago imalo svoje pašnjake, a blizu zdenaca bijahu rezervoari iz koji je stoka pila. Pastiri su boravili kraj zdenaca, pod šatorima koji bijahu postavljeni na čvrstom tlu. Bijaše tamo i dugi drvored stabala duda, ali najljepše bijaše duga šetnica, duga oko 200 koraka, okružena s obje strane stupovima, po kojima se penjala kao loza, s obiljem plodova, nešto kao tikvasta oblika. Ova je šetnica vodila od brda do Selhe, pa je činila kao jedna dugačka sjenica.

Prije par dana žitelji su slavili blagdan u spomen na oslobođenje njihovih predaka od Semiramidine tiranije. Svi su pohodili sinagogu u Selhi, a odande su učitelji dolazili amo poučavati narod. Naselje je smatrano svetim po cijeloj okolici, a na njega je narod gledao kao na Jakovljev spomenik. Ovdje se gostoljubivost naveliko izvršavala. Na primjer, za neku sitnicu, žitelji bi ugostili arapske karavane i sve druge strance, smjestili bi ih i brinuli se za njih.

Oko podne, Isu s trojicom apostola stiže do jednog zdenca, gdje su najstariji pastiri oprali Isusu noge i ponudili ga voćem, medom i kruhom. Isusa su ovdje očekivali, pa je tako došlo mnoštvo bolesnika ili su amo donijeti. Sve su ih smjestili u jednoj velikoj zgradi na vrhu brda. Isus ih izliječi. Skupilo se skoro 4 000 tisuće pastira, zajedno sa ženama i djecom kako bi pozdravili Isusa.

Isus im održa propovijed na brdu, govoreći im najvećom jednostavnošću i povjerenjem. Isus ih podsjeti na karavanu Trojice Kraljeva, koji su se prije 32 godine odmarali u ovom mjestu. Tad Isus progovori o zvijezdi koja se pojavila od Jakova, o kojoj je Balam prorokovao, te o novorođenom Djetetu, kojega su Magi došli potražiti.

Isus progovori o Ivanu, njegovu učenju i svjedočanstvu, te zaključi, rekavši da je obećani Mesija, Utješitelj i Spasitelj među Izraelcima, ali oni ga neće prepoznati.

Isus im također ispriča i prispodobe o dobrom pastiru, posijanom sjemenu, žetvi, jer je u ovom kraju bila žetva plodova, ali i žita, čiji su klasovi bili najveći u državi. Isus im ispriča i o pastirima kraj Betlehema, koji su čak i prije Kraljeva pronašli Dijete, a to su im anđeli priopćili. Ljudima se Isus jako svidio, te mnogi zaželješe ostaviti sve i slijediti ga, samo da imaju taj užitak da ga stalno slušaju. Ali, Isus ih savjetova da ostanu doma i prakticiraju što ih je podučavao.

Iz Selhe, koja je bila skoro sat sjevernije od ovog mjesta, dođoše glasnici s pozivom da ih Isus posjeti. Isus to i učini. Ode tamo sa svojim učenicima, a bio je svečano dočekan na gradskim vratima od strane učitelja i djece u procesiji. Isus ode u sinagogu, gdje je podučavao, a govorio je o Ivanovu svjedočanstvu. Mnogi od njegovih slušatelja bijahu kršteni i izliječeni. Djeca su primila Isusov blagoslov.

Iz Selhe, Isus sa svojim učenicima ode sat i pol do takozvanog Davidova puta, koji se protezao zavojito između brda. Ova je put bio dubok, kao neki jarak, a ponekad je voda tekla njime. Put je prolazio samotnim brdima, a na nekim mjestima bijaše opskrbljen sijenom i krmivom za deve, kao i željeznim prstenjem za vezanje živina.

Kad je prolazio ovom zemljom, Abraham je na ovom putu vidio natprirodno svjetlo, te je imao viziju. Kad je David, savjetovan od Jonatana, tražio sigurno sklonište za svoje roditelje u regiji Misfe (Kraljevi I, 22, 3), ovdje je legao skriven sa svojih tri stotine ljudi, pa je odatle ovaj put dobio ime 'Davidov put'. Ovdje je David dobio od Boga proročku viziju u kojoj je vidio karavanu Trojice Kraljeva, te je čuo, kao da su se Nebesa nad njim otvorila, melodično pjevanje, kojim se proglašavahu hvale obećanom Utješitelju Izraela.

Nakon neke bitke i Malahija je morao bježati, pa je slijedio misteriozno svjetlo koje ga je dovelo u ovaj kraj, gdje se ležeći sakrio neko vrijeme. Tri Kralja koja su jašući

svoje deve, nakon što su napustili granice Selhe, uđoše na ovaj put, a sišli su pjevajući slatke himne zahvalnosti. Tad su nastavili duž obale i stigli do mjesta nasuprot Koreje, gdje su prešli Jordan i idući kroz pustinju iza Anatota, stigoše u Jeruzalem. U Sveti su grad ušli kroz ista vrata kroz koja je prošla Marija, kad se onomad penjala iz Betlehema radi svog čišćenja.

Od 'Davidova puta' Isus skrenu k malom mjestu zvanom Tantija. Tu Isus odmah ode u sinagogu, te poučavaše, o Balamu, Jakovljevoj zvijezdi, nekim odlomcima iz Miheja, te o Betlehemu Efrati (Brojevi 2, 2; 25, 10; Mihej 5, 7 ; 6, 9).

Tad Isus ode posjetiti brojne bolesnike u njihovim domovima. Izliječio ih je zajedno s nekoliko drugih, koje učenici nisu mogli izliječiti. Ovdje u Tantiji nije bilo organizirane brige za bolesnike i za sirotinju. Učenici su zaista pokušali utemeljiti nešto takvoga, ali samo je Isus uspio napraviti željenu promjenu. Ovdje je velik broj ljudi primilo krštenje od učenika.

I narod i rabini Tantije bijahu pobožni. Nosili su habite i činili hodočašće do 'Davidova puta', te bi tamo postili i molili, vapili Nebu za dolaskom Mesije. Svoju su nadu polagali u vizije i pojavak Mesije, koji će im, tako su mislili, doći baš tim putem. Dok je Isus poučavao, ljudi su više puta rekli jedan drugome: 'Govori kao da je sami Mesija! Ali ne, to nije moguće!' Pošto su bili pod predrasudom, da će Mesija u Izrael doći nevidljiv kao anđeo, mislili su da je Isus možda njegov glasnik ili preteča. Isus im reče da će možda prepoznati Mesiju, kad već bude prekasno. Vidjela sam da su se mnogi iz Tantije, i prije i poslije Raspeća, pridružili Zajednici.

Iz Tantije Isus ode četiri sata na istok, do ruinirane tvrđave Deteman. Blizu nje bijaše gora, koja je bila izabrana od Jiftahove kćeri, na kojoj je ona žalila sa svojih dvanaest družica. Na njoj bijahu pustinjaci i proroci, nešto kao Eseni. Na ovoj je gori i Balam boravio u samoći i meditaciji, kada ga je nagovarao moapski kralj da dođe pred njega (Brojevi 22, 5). Balam je bio dostojanstvena porijekla, a obitelj mu bijaše vrlo bogata. Od rane je mladosti bio ispunjen duhom proroštva, a pripadao je toj naciji

koja je oduvijek tražila obećanu zvijezdu, a među njima bijahu i preci svetih Triju Kraljeva. Premda je bio podlac, Balam nije bio vještac. Služio je samo istinskom Bogu, kao i prosvijetljeni ljudi drugih naroda, ali na nesavršen način, miješajući mnoge pogreške s istinom.

Kad se povukao u samoću, u gore, bio je vrlo mlad, a na ovoj je gori boravio dosta dugo. Mislim da su oko njega bili i drugi proroci ili učenici. Kada se vratio od moapskog kralja Balaka, zaželio se ovdje na ovoj gori nastaniti, ali ga je spriječilo Božje nadahnuće. Radi svoga skandaloznoga savjeta, kojeg je dao moapskom kralju (Ibid 31, 16), pao je u nemilost, te je očajan lutao pustinjom, u kojoj je napokon i jadno kažnjen.

Narod ovog kraja je čvrsto vjerovao u sveti karakter 'Davidova puta'. Rekoše Isusu da se nisu nikad naselili u krajevima preko Jordana, jer tamo ne bi smjeli spomenuti sve ono što su prije vidjeli, sve što se dogodilo na 'Davidovom putu'.

LAZAROVO USKRSNUĆE ISUS U ZEMLJI SVETA TRI KRALJA

1. Isus u Bethabari i Jerihonu. Carinik Zakej

Kad se Isus s apostolima približi Bethabari na Joradnu, dočeka ga već okupljeno veliko mnoštvo naroda. Posvuda je bilo naroda koji je logorovao pod sjenicama i stablima. U procesijama su stalno dolazile majke s djecom svih dobi, čak i s novorođenčetom u rukama. Dok su se penjale širokom ulicom kako bi došle do Isusa, učenici koji su pravili reda, htjedoše otjerati žene, radi Isusova umora (Isus je već mnoge blagoslovio), pa pri tome postupiše čak i malo pregrubo. Ali Isus ih upozori, te im naredi da ureduju mnoštvom na pravi način. Na jednoj strani ulice bijaše peterored djece svih uzrasta, jedno iza drugoga, dječaci odvojeni od djevojčica, a djevojčica je bilo daleko više. Na drugoj stani ulice bijaše ostatak

naroda, koji se stalno izmjenjivao u pokretu, tako da su ovi zadnji dolazili naprijed, a prednji odlazili otraga, i tako stalno.

Isus sad siđe dolje do prvog reda djece. Polagao je ruku na njih i blagoslivljao ih. Ne neke bi ruku položio na glavu, na neke na prsa, neke bi privio sebi na prsa, a neke bi podigao uvis kao model drugima kakvi bi trebali biti. Isus je podučavao djecu, bodrio ih, nagovarao na dobro, te ih blagoslivljao. Kad je tako prošao jedan red djece, prijeđe na drugu stranu ulice, te dođe do odraslih, govoreći im i podučavajući ih, a pred njih je čak iznosio i primjere neke djece. Tad opet siđe do slijedećeg reda djece, pa dođe gore, kao i prije, među odrasle. I tako se nastavljalo sve dok čak i novorođenčad u zadnjem redu nije bila blagoslovljena. Sva djeca koja je Isus blagoslovio, primila su neku unutarnju milost, te su poslije postali kršćani. Mora da je u ovom slučaju Isus blagoslovio preko tisuću djece, jer se red nastavljao i tijekom slijedećih dana. Isus je stalno radio, uvijek ozbiljan, blag i nježan, s izvjesnom crtom tuge u ponašanju, što bijaše potresno za gledanje.

Isus je sad podučavao duž ulice, sad u nekim domovima, u koje bi ga ugurali, vukući ga za haljinu. Isus je ispričao mnoge prispodobe, po kojima je poučavao i obrazovane i neuke, a na obrazovne bi to ostavilo utisak zahvalnosti, jer su se vraćali Bogu i radi svega što su primili od njega, baš kao što je i sam Isus zahvaljivao.

Svete žene, Veronika, Marta, Magdalena i Marija Salome išle su u Jeruzalem. Vidjela sam Mariju Salome s njenim sinovima, Ivanom i Jakovom mlađim, kako prilazi Isusu i traži da Isus postavi njene sinove, jednog sebi s desne, a drugog s lijeve strane. Jeruzalemski Farizeji su amo poslali glasnike, ali mnogi od njih bijahu obraćeni, pa su ostali, dok su se ostali bijesni vraćali u Jeruzalem, usput se pokajali i kasnije postali Isusovim sljedbenicima.

Isus je s apostolima otišao iz Bethabare, a negdje usput su ga zaklinjali da posjeti jednu kuću, u kojoj je ležalo deset gubavaca. Apostoli su se užasavali kontakta s gubavcima, te otiđoše naprijed na jug, s namjerom da pričekaju Isusa pod nekim

stablom. Gubavci bijahu zamotani u svoje ogrtače, puni čireva, a ležali su u stražnjem dijelu kuće. Isus im zapovijedi da nešto urade, a meni se činilo da je jednoga od njih dotaknuo, pa ih je onda napustio. Gubavce su jednog po jednog nosila dvojica ljudi do nekog bazenčića kraj te kuće, te su ih oprali, nakon čega su se mogli, ozdravljeni, pojaviti pred svećenicima.

Isus je tad prošao kroz neku drugu zgradu, koja imaše pravokutno dvorište. Na svakoj strani bijaše prekrivena sjenica, a u jednoj su ležali neki ljudi, bolesni, obogaljeni, a u drugoj sjenici bijahu bolesne žene. U nekom udubljenom mjestu, bijahu poredani kreveti u nizovima, već spremni primiti umrle. Još jedan prekriti put posred kuće, a vodio je do prostora u kojem se kuhalo i pralo. Između ovog srednjeg puta i onoga na kojem su ležali bolesnici, bijaše mala tratina. Isus je ovdje opet izliječio nekolicinu. Kad je krenuo na put, vidjela sam kako ga prati jedan od nedavno izliječenih gubavaca, vičući za njim hvale. Isus pogleda uokolo, a čovjek pade nice, te izreče hvale. Poslije na putu, Isus bi blagoslovio mnogu djecu, koju su mu majke donosile.

Put iz Bethabare kojim su išli Isus i apostoli, išao je zapadno od Maheruša i grada Midjana. Apostoli i Isus opet dođoše do Jordana, pa zaobiđoše Bethabaru, te otiđoše okolnim putevima kroz pustinjski kraj k Jerihonu. Dok su tako putovali, dolazili bi učenici koji su bili otposlani na misije, te bi opisivali Isusu što su doživjeli. Isus ih je podučavao u parabolama, ali ja se sjećam samo ovih riječi: 'Oni koji kažu da su časni, a jedu i piju samo ono što godi njihovom teku, su kao oni koji pokušavaju gasiti vatru suhim drvima.'

Isus ispriča još jednu prispodobu koja se odnosila na budućnost Dvanaestorice. Isus reče: 'Sad se držite mene, jer vam je lijepo.' Ali oni ne razumješe što je time mislio, uživali su u miru i lijepim Isusovim podukama. Isus nastavi, 'U danima potrebe, drugačije ćete postupati. Čak i oni koje sam nosio kao svoj plašt ljubavi, odbaciti će taj plašt i pobjeći.' Ove su se riječi odnosile na Ivana u vrtu Getsemani.

U jednom gradiću kraj Jordana, vidjela sam neku ženu, salijetala je Isusa da joj izliječi kćer koja je patila od čireva. Isus joj reče da će joj poslati jednoga od učenika. Ali ona je željela da baš Isus ide s njom, ali Isus nije htio. Kad se Isus opet približio Jerihonu, pojavi se opet ta žena i isto ga moljaše. Reče da je sve učinila onako kako joj je naredio. Isus ju je međutim opet odbijao. Njeno je dijete bilo plod grijeha, i Isus je prekori radi grijeha, kojeg je ona već nekoliko godina prakticirala (čini mi se da je grijeh bio mali). Isus joj reče da ne bi trebala više dolaziti k njemu, sve dok se ne oslobodi tog grijeha. Tad sam ugledala ženu kako žuri natrag prema Jerihonu, k apostolima i učenicima.

Kad je Isus skoro stigao pred grad, iziđoše pred njega četvorica Farizeja, koje su poslale njihove kolege iz Jeruzalema, te ga upozore da ne ulazi u grad, da ga ne bi Herod ubio. Ovo su Farizeji učinili, ne zato što su se bojali za Isusa, nego radi toga jer su čuli za njegova brojna čudesa, pa su ga se bojali. Isus im odgovori što bi trebali reći Herodu, toj lisici: 'Gle, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan postajem savršen.' (Luka 13, 32) Dvojica od ovih Farizeja su se obratili i slijedili Isusa, ali druga su se dvojica bijesni vratili u Jeruzalem.

Tad Isusu dođoše dvojica braće iz Jerihona. Nisu se mogli dogovoriti radi raspodjele svoje očevine. Jedan je htio ostati, a drugi je htio otići. Jedan on njih je predložio, da Isus, pošto on svugdje obnavlja, podijeli očevinu između njih, te stoga dođoše pred njega. Ali, Isus ih odbi, rekavši da to nije njegov posao. A kad mu čak i Ivan prigovori, da je to dobro djelo, te i Petar nadoda nešto u tom smislu, Isus im odvrati da nije došao raspodjeljivati zemaljska dobra, nego samo nebeska.

Nakon toga, Isus iskoristi priliku i održa dugu propovijed, prije nego li se narod okupio u velikom broju. Ali, ipak ga učenici nisu još uvijek dobro razumjeli, jer još nisu primili Duha Svetoga i stoga su još uvijek očekivali zemaljsko kraljevstvo.

Pred Isusa je opet grnula svjetina žena s djecom, koje je Isus blagoslivljao. Učenici, koji su bili još uvijek zbunjeni nedavnom prijetnjom od strane Farizeja, nastojaše izbjeći preveliku strku, te počeše suzbijati i tjerati žene, jer su imali zadatak

održavanja reda. Ali Isus im naredi da puste djecu naprijed. Reče, djeca su potrebita moga blagoslova, kako bi i ona mogla postati njegovim učenicima. Tad je Isus blagoslovio mnogu dojenčad i djecu od desetak godina starosti. Neke nije blagoslovio, ali su se poslije ta djeca opet pojavila pred njim.

Pred gradom, koji bijaše okružen vrtovima, parkovima i vilama, Isus srete veliko mnoštvo, koje se skupilo posvuda iz okolice. Došli su sa svojim bolesnicima, koji su ležali na nosiljkama pod sjenicama i šatorima. Svi su čekali Isusa, a sad su opsjedali Isusa i njegove učenike sa svih strana. Zakej je bio jedan od glavnih carinika, nadcarinik, a stanovao je van grada. Stao je uz cestu gdje je Isus morao proći. Budući nije bio visok čovjek, popne se na stablo smokve (ficus sycomorus, faraonska smokva, vrlo uobičajena u Palestini), kako bi mogao vidjeti Isusa. Dođe Isus i pogleda gore na stablo, te reče: 'Zakeju, brzo siđi, jer danas mi je boraviti u tvojoj kući.' Zakej brzo siđe, ponizno se nakloni Isusu, te se vrlo potresen vrati doma kako bi sve pripravio da počasti svoga časnog Gosta. Kad je Isus rekao da mora prebivati u Zakejevu domu, mislio je na njegovo srce, jer je taj dan Isus samo ušao u Jerihon, a nije ulazio u Zakejevu kuću.

Kad je stigao do gradskih vrata, Isus vidje da ga nitko od naroda nije došao dočekati, jer su bili smrtno zastrašeni od Farizeja, pa su tiho ostali u svojim kućama. Ljudi koji su se okupili malo podalje od grada bijahu sami stranci, koji su došli moliti Isusa pomoć u raznim potrebama. Isus je ozdravio slijepca, te gluhonijemog, a neke je samo otposlao. Djecu je blagoslovio, a posebno dojenčad. Apostolima je rekao da čovjek mora ovako prikazivati Njemu svoju djecu, i to od njihove najranije dobi, i da će sva ovako blagoslovljena djeca Njega slijediti. Među onima koje je Isus otposlao, bijaše i jedna žena koja je patila od krvarenja. Ona je došla prije nekoliko dana, s čvrstom odlukom, da zamoli Isusa za ozdravljenje. Čula sam da je Isus rekao učenicima, da tkogod ne ustraje u molitvi, nije iskren i nema vjere.

Budući je započinjao Šabat, Isus s apostolima i učenicima ode u gradsku sinagogu, a poslije u gostinjac. On i apostoli su jeli u zajedničkoj otvorenoj blagovaonici, a učenici

u trijemu. Obrok se sastojao od malih kruhova, meda i voća. Jeli su stojeći, a Isus je u međuvremenu poučavao i pričao prispodobe. Iz jedne su čaše pila po trojica apostola, ali Isus je imao jednu samo za sebe. Žena koju je već dva puta odbio, dođe ponovo pred Isusa, moleći ga da pomogne njenoj kćeri, ali opet bezuspješno, jer nije bila iskrena. Ispitivali su je Farizeji Jerihona, što je rekla Isusu kad je bio u Jeruzalemu.

Ovdje dođe i Zakej pred Isusa. Novopridošli učenici već su ovo uzeli za zlo, čak i ono ispred grada, jer je za njih carinik Zakej bio skandalozan, a Isus je htio kod njega boraviti. Neki su to i rekli Isusu, ali su ostali posramljeni radi Isusova dugog razgovora i boravka kod carinika, te su ostali neobraćeni. Zakej dođe do dvorane u kojoj su učenici blagovali, ali nitko od njih ne htjede imati ikakva posla s njim, nitko ga nije pozvao da blaguje. Tad Isus istupi i iziđe iz dvorane, uvede Zakeja, te mu ponudi jelo i piće.

Sutradan, kad je Isus opet otišao u sinagogu, te rekao Farizejima da mu daju mjesto, budući je namjeravao čitati i objašnjavati Šabatska čitanja, Farizeji podigoše veliku raspravu, ali nisu nadvladali. Isus je propovijedao protiv gramzljivosti, te je ozdravio jednog bogalja kojeg su pred vrata sinagoge donijeli u nosiljci.

Kad je Šabat završio, Isus s apostolima ode do Zakejeve kuće van Jerihona. Žena koja je toliko žudjela od Isusa pomoć za svoju kći, opet je slijedila Isusa na putu u Zakejev dom. Dođe pred Isusa, a Isus položi ruku na nju, kako bi je oslobodio njena zla karaktera, te joj reče da se vrati doma jer joj je kći ozdravila.

Tijekom obroka, koji se sastojao od meda, voća i janjetine, Zakej je posluživao, ali kadgod bi Isus govorio, pobožno bi slušao. Isus ispriča prispodobu o smokvinu stablu u vinogradu, koja tri godine nije rađala, a vinogradar je molio gospodara da je ne posiječe, već da mu dozvoli da je još jednu godinu njeguje. Kad izreče ovu prispodobu, Isus se obrati apostolima kao vinogradaru, o sebi je govorio kao o gospodaru, a Zakeju kao o smokvi. Evo sad je taman prošlo tri godine otkako su rođaci ovoga Zakeja ostavili svoj časni poziv i slijedili Isusa, dok on sve to vrijeme

obavlja uvijek isti posao, zbog čega je od učenika posebno preziran. Ali, kad ga je Isus pogledao na smokvi i pozvao ga da siđe, bacio je na njega posebno milostiv pogled.

Isus je također govorio o rđavim stablima, koja daju samo lišće, a plodova nemaju. Reče, lišće su vanjska djela. Oni čine veliko šuštanje, ali ubrzo nestaju, bez da su ostavili ikakvo dobro sjeme. Ali, oni plodovi koji su unutarnji, djelotvorno oživljuju vjeru i djela u stvarnosti, sa svojom sposobnošću razmnožavanja, te prolongiraju život stabla, koji se nalazi u jezgri sjemena. Čini mi se da je Isus pozivom Zakeju da siđe sa stabla, potakao ga da napusti buku i užurbanost svjetine, jer je sad Zakej bio kao zrelo voće, koje je zrelo za odvajanje od stabla, jer je već tri godine visjelo besplodno na njemu, posađeno u vinogradu. Isus je također govorio i o vjernim slugama, koji paze na dolazak svoga gospodara, koji izbjegavaju buku, koja bi omela da čuju kucanje svog gospodara.

Čini se kao da je Isus sad bio posljednji put u Jerihonu, pa je želio na nj izliti svu puninu svoje ljubavi. U okolicu je poslao u parovima apostole i učenike, i to u ona mjesta, u koja on sam više nije mislio dolaziti. U samom Jerihonu, Isus je išao od kuće do kuće, na ulicama i sinagogi je poučavao, kao i tamo gdje se god narod skupljao. Oko njega su se naguravali carinici i grješnici svih vrsta, a uz puteve gdje je morao proći, natiskivali su se bolesnici, koji su uzdisali i molili za njegovu pomoć. Isus je poučavao i ozdravljao bez posredništva. Bio je tako iskren, tako nježan i tako spokojan.

Nasuprot tome, učenici bijahu tjeskobni i nezadovoljni, radi Isusova bezbrižna izlaganja leglu bijesnih Farizeja, od kojih su se ovdje skupili barem stotinjak, a došli su iz raznih dijelova zemlje. Otposlali su glasnike u Jeruzalem, da se savjetuju kako dalje postupati, da bi uhitili Isusa. I apostoli su bili u izvjesnom strahu, jer su mislili, da se Isus otvoreno izlaže opasnostima i da s narodom suobraća prilično lakomisleno. Jednom sam vidjela Isusa okružena velikom svjetinom, koja je molila pomoć od njega, a među njima bijahu neki bolesnici, koji su uspjeli nagovoriti ljude da ih odnesu pred Isusa, a učenici su stajali postrani, održavajući distancu od tih

bolesnika. Ukočena žena, koja je bolovala od krvarenja, koju je Isus prije više puta otpustio, uspjela je nagovoriti ljude da je odnesu na kupanje radi pročišćenja, ili pokajanja, s kojim je bilo povezano oslobođenje od grijeha. Nakon toga je dopuzala do Isusa, te se dotakla skuta njegove haljine. Isus je odmah zastao, potražio je pogledom i tako je ozdravio. Žena se uspravi, zahvali Dobročinitelju, te se ozdravljena vrati u grad svojoj kući.

Isus je tad poučavao o opetovanoj i ustrajnoj molitvi. Reče da čovjek ne bi smio nikada odustati od svojih traženja. Ja sam pomislila o velikoj sućuti dobrih ljudi, koji su nosili tu ženu tako dugo i daleko, tamo amo za Gospodinom, molili učenike da im kažu gdje će se Isus pojaviti, samo kako bi uspjeli dobiti dobro mjesto gdje će Isus proći. Zbog prirode svoje bolesti, koja je smatrana nečistom, ta se žena nije mogla baš svugdje pojaviti. Osam je dana dodijavala radi svog izlječenja.

Prije nego je Isus napustio Jerihon, dođoše glasnici iz Betanije, te rekoše učenicima kako Marta i Marija žarko žele da Isus tamo dođe, jer je Lazar ozbiljno bolestan. Međutim, Isus nije otišao u Betaniju, nego u neko malo selo sjeverno do Jerihona. I ovdje se narod okupio, brojni bolesnici, slijepci, bogalji, svi su čekali njegov dolazak. Kraj puta su sjedila dva slijepca, sa svoja dva vodiča. Kad je Isus prolazio, povikaše za njim i moljaše ozdravljenje. Narod ih je prijetnjama nastojao ušutkati, ali oni su išli za Isusom i vikali: 'Ah, Sine Davidov! Smiluj nam se!' Tad se Isus okrenu, zapovijedi da mu ih dovedu, te se dotače njihovih očiju. Velika se graja podigla radi izlječenja ova dva slijepca, kao i onih kojima je Isus povratio vid kad je ulazio u Jerihon. Farizeji su oformili komisiju za taj slučaj, te su ispitivali oca jednog od ozdravljenih, kao i njega samog.

U međuvremenu su učenici žarko željeli da Isus ode do Lazara, u Betaniju, jer su tamo kod njega uvijek imali mira i manjeg dodijavanja od naroda. Ustvari su bili malo nezadovoljni, ali Isus nastavi liječiti mnoge ljude. Nemam riječi za opisati kako nježan i obziran bijaše Isus u tim prilikama, kad su ga optuživali, napadali i progonili, te kako se slako i značajno smijao, kada su ga učenici htjeli odvratiti od njegove misije.

Slijedeće je Isus otišao u smjeru Samarije. Nedaleko jednog seoceta, nekih stotinjak koraka daleko od puta, bijaše šator u kojem je ležalo deset gubavaca. Pošto je Isus tuda prolazio, gubavci su izišli van i vikali za njim da pomogne. Isus se zaustavi, ali učenici produžiše. Gubavci potpuno umotani u svoje ogrtače, prilaziše Isusu, neki brže, neki sporije, te svi stadoše ukrug oko Isusa. Isus je svakog posebno dotakao, uputivši ih da se pokažu svećenicima, te nastavi put. Jedan od gubavaca, Samarijanac, najaktivniji u šatoru, pođe istim putem s dvojicom učenika, dok su ostali gubavci otišli suprotnim smjerom. Oni ne bijahu odmah ozdravljeni. Premda su mogli hodati, nisu se potpuno očistili dok nije prošao jedan sat vremena.

Ubrzo nakon ovog događaja, dođe pred Isusa jedan otac, iz nekog pastirskog seoceta, koje bijaše četvrt sada udesno od puta, te zamoli Isusa da pođe natrag s njim i izliječi mu kćerkicu koja je na samrti. Isus odmah s njim pođe, ali na putu ga presretne izliječeni gubavi Samarijac, koji je bio potresen svojim perfektnim zdravljem, da je odmah požurio natrag, kako bi mu zahvalio. Baci se nice pred Isusa, s Isus ga upita: 'Zar vas, koji ste očišćeni, ne bijaše deset? Pa, gdje su ostalih devet? Ne nađe li se među njima nitko vrijedan da poda slavu Bogu, doli ovoga stranca? Ustani, idi svojim putem! Tvoja te vjera ozdravila!' Ovaj je čovjek poslije postao učenikom. Tad s Isusom bijahu Petar, Ivan i Jakov stariji.

Djevojčica, koja je bila sedam godina stara, bijaše već četiri dana mrtva. Isus položi ruku na njenu glavu, a drugu na njena prsa, te podiže oči nebu moleći se, na što dijete ustade. Tad Isus reče apostolima da bi i oni ovo trebali činiti u Njegovo ime. Djetetov otac je imao jaku vjeru, te je pun pouzdanja čekao Isusov dolazak. Njegova je supruga željela da pošalje po Isusa, ali on je bio pun nade, te je čekao Isusa. Ubrzo nakon ovoga, ostavio je svoj posao i predao ga drugome, te kad je njegova supruga umrla, nakon Isusove smrti, postao je učenikom, te je u tome stekao ugledno ime. I djevojčica je postala vrlo pobožna.

Slijedeće je Isus posjetio pastirske kolibe, koje bijahu raštrkane svuda uokolo, te je ozdravio mnoge bolesnike u njima. Posvuda u tom brdovitom kraju, Isus je išao od kolibe do kolibe, a išao je u smjeru Hebrona. Vidjela sam njega i samo Petra, u

jednom domu, u kojem se slavila svadba. Mladenci su se vratili sa svadbene svečanosti, koja je održana u školi, a pratili su ih prijatelji. Mladenci su išli ispod nadsvođenog kanapea. Ispred povorke su išle okićene djevojčice, na glavama im vijenci od raznobojne vune, svirale su lutnje, a dječaci sa sličnim glazbalima bijahu na začelju povorke. Jedan svećenik iz Jerihona također bijaše tamo. Kad su ušli u kuću, svi bijahu iznenađeni da vide Isusa, koji ih zamoli da ne prekidaju svadbene svečanosti, kako se ne bi možda netko srdio. Tad su gosti nazdravili iz malih čašica. Mladenka se povukla s djeverušama, a djeca su svirala i plesala pred njom.

A onda ugledah mladoženju i mladenku pred Isusom, u odvojenoj sobi, gdje im je Isus opet združio ruke, a svoju je desnicu položio na njihove ruke, te je tako blagoslovio spletene ruke. Isus im je dao savjet o nerazrješivosti braka i o važnosti suzdržavanja.

Nakon toga Isus s Petrom i svećenikom počinu kraj stola, dok je kraj njih stajao mladoženja. Međutim, svećenik je bio ljut, da su najbolja mjesta zauzeli strani gosti, tj. Isus i njegovi apostoli, pa se svećenik uskoro povukao s proslave. Također sam vidjela kako žuri k nekim Farizejima, koji su malo poslije došli na svadbu i zbog toga neočekivano napali Gospodina, tražeći objašnjenje. Na vrhuncu rasprave, jedan od njih povuče Isusa za ogrtač, te mu ga strgnu s ramena, ali Isus ostade miran. Budući mu nisu mogli nauditi, a nisu mogli ni izvojevati pobjedu nad Njim, Farizeji se povukoše.

Isus je s neuobičajenom ljubavlju i ljubaznošću postupao s ovim ljudima u ovom pastirskom naselju. Tako dođoše pred njega mladenkini roditelji, kao i neki drugi stari pastiri, a oni su bili neki od onih koji su ga posjetili u jaslicama, u noći Njegova rođenja. Oni odmah počeše dirljivo opisivati sve što se dogodilo te noći, što je služilo Isusu na čast, a mlađi su pastiri govorili što su sve čuli o tome od pokojnih roditelja. Dovedoše tako pred Isusa nekog bolesnog starca, koji više nije mogao hodati, kao i neku bolesnu djecu, a Isus ih sve ozdravi.

Mladom paru, Isus reče, da nakon njegove smrti odu njegovim apostolima, da ih oni krste i pouče, te da postanu njegovi sljedbenici. Tijekom cijelog ovog putovanja, nikada nisam vidjela Isusa tako vesela i radosna, kao što je bio među ovim jednostavnim ljudima. Vidjela sam da su svi oni koji su ga počastili, u svojoj mladosti primili milost da postanu Kršćani.

Iz ovog mjesta, Isus ode još južnije, u planinsko područje k Juti. Gosti sa svadbe su ga ispratili. S Isusom su bila šestorica apostola, uključujući Andriju. Usput je Isus izliječio broju djecu, koja su bila jako svijena i nesposobna za hodanje. Ljudi ovih krajeva nisu bili baš dobri.

Kad Isus stiže do malog sela među brdima, ode pravo do sinagoge kako bi poučavao. Svećenici to nisu dopustili, pa otiđoše pozvati pomoć, ali su morali odustati i predati katedru Isusu, kojeg je narod s radošću slušao. Učenici su bili željni da sad Isus krene k Nazaretu, svom gradu, budući je uvijek radio aluzije na skori dolazak njegova kraja. Ali Isus je želio da dobri ljudi u ovom kraju izvuku dobit iz vremena koje mu je još ostalo, pa tako nije otišao u Nazaret. Poučavao je riječima: 'Nijedan čovjek ne može služiti dvojicu gospodara.' Također je rekao da je došao donijeti mač na zemlju, tj. odvajanje od svih koji su zli. Tako je Isus objasnio ovu riječ učenicima.

2. Isus na putu u Betaniju. Uskrsnuće Lazara

Pošto je Isus boravio u malom seocetu blizu Samarije, došle su tamo i Blažena Djevica i Marija Kleofina, kako bi provele Šabat. Tamo su primili vijest da je Lazar umro. Nakon tog događaja, koji se dogodio u Betaniji, Lazarove su sestre napustile Betaniju i otišle do svoje ladanjske kuće blizu Gineje, s namjerom da tamo susretnu Isusa i Blaženu Djevicu. Lazarovo je tijelo balzamirano i umotano u povoje, položeno u lijes od pletena pruća, s ispupčenim poklopcem. Svi su apostoli opet bili ujedinjeni, te se okupiše oko Isusa. Otišli su u Gineju u skupinama, gdje je Isus poučavao u sinagogi, a nakon zatvaranja Šabatskih pobožnosti, otiđe do Lazarove ladanjske kuće. Tamo nađoše Blaženu Djevicu, koja je tamo došla prije njih. Magdalena iziđe van kako bi dočekala Isusa, da

mu kaže da joj je brat umro, dodavši: 'Gospodine da si ti bio ovdje, moj brat nije ne bi umro!' Isus odgovori da njegovo vrijeme još nije došlo, i da je dobro da je umro. Ipak je rekao sestrama neka sva djela njegova brata ostanu u Betaniji, te da će i On sam tamo ubrzo doći.

Stoga svete žene krenuše u Betaniju, dok se Isus s apostolima vrati u Gineju. Odatle su otišli u gostinjac koji bijaše sat vremena udaljen od Betanije. Tu dođe još jedan glasnik k Isusu, donoseći iskreni zahtjev sestara da bi brzo trebao doći u Betaniju, ali Isus je stalno odbijao otići. Isus prekori učenike radi njihova mrmljanja i nestrpljivosti, jer su bili nezadovoljni što Isus toliko dugo odgađa odlazak u Betaniju. U svojim poukama apostolima, Isus je uvijek bio željan otkriti im njihove misli, radi njihove zemaljske naravi, koja je u njima podizala nepovjerenje u sebe, više nego što bi ih želio informirati o razlozima neke odluke, koju oni nisu mogli ni shvatiti. Isus je još uvijek poučavao o radnicima u vinogradu, a kada je majka Ivana i Jakova čula o skorom ispunjenju njegove misije, pomislila je, zasigurno će u njegovu Kraljevstvu samo njegovi rođaci dobiti dobre položaje. Stoga mu priđe sa zahtjevom u svezi toga, ali je on žestoko prekori.

Najzad Isus krenu k Betaniji. Cijelim je putem propovijedao apostolima. Lazarovo imanje u Betaniji bijaše izdvojeno, djelomično unutar zidina koje su okruživale okolicu grada, a dio vrta i dvorišta je bio van tih zidina, koje su već postale ruinirane.

Lazar je bio osam dana mrtav. Držali su ga četiri dana, u nadi da će Isus doći i uskrsnuti ga na život. Kao što sam već rekla, njegove su sestre otišle u ladanjsku kuću kraj Gineje, kako bi tamo susrele Isusa. Međutim, kad su shvatile da je Isus riješio, kako neće doći i vratiti se s njima, vratiše se u Betaniju i pokopaše svog brata. Sad su se oko njih okupili njihovi prijatelji i poznanici iz grada i iz Jeruzalema, oplakujući s njima Lazara, kao što je bio običaj. Meni se čini da je bilo već predvečer kad je Marija Zebedejeva došla do Marte, koja je sjedila s drugim ženama, te joj nježno rekla, da Gospodin dolazi. Marta ustade i iziđe s njom u vrt iza kuće. Tamo je sama u sjenici sjedila Magdalena. Marta joj kaza da je Isus blizu, jer iz ljubavi prema Isusu, ona željaše da Magdalena bude prva koja

će susresti Gospodina. Ali, ja nisam vidjela Magdalenu da ide k Isusu, jer kad je Isus bio sam s apostolima i učenicima, nije dozvoljavao ženama da mu lako priđu.

Već se poprilično smračilo kad se Magdalena vratila k ženama, te sjela na Martino mjesto, koja je tad otišla pred Isusa. Isus je stajao s apostolima i nekim drugim na granici njihova vrta, pred jednom otvorenom sjenicom. Marta progovori Isusu, te se vrati k Magdaleni, koja ovaj put također dođe do Isusa. Baci se nice Isusu pred noge, govoreći: 'Da si samo bio ovdje, on ne bi umro!' Svi su prisutni plakali. I Isus je plakao i žalio, te održa propovijed o drugoj smrti. Mnogi slušatelji, čiji se broj stalno povećavao, da nisu mogli stati u sjenicu, šaptaše jedan drugome, te mrmljaše izražavajući svoje nezadovoljstvo na Isusov nedolazak, koji bi zasigurno održao Lazara u životu.

Čini mi se da je bilo vrlo rano ujutro, kad je Isus otišao s apostolima do grobnice. Marija, Lazarove sestre, te druge žene, sve u svemu sedam žena, bijahu također tamo, kao i gomila naroda, koja se stalno povećavala. Uistinu je gužva bila velika, kao neki početak ustanka, isto kao na dan Isusova raspeća. Svi pođoše duž staze, te s obje strane guste živice, koja je okruživala stazu, a onda prođoše kroz neka vrata. Nakon četvrt sata dođoše do ozidana groblja Betanije. Groblje je bilo podijeljeno ogradama u dijelove, a na kraju groblja vrata bijahu zaprta. S ulaza u groblje mogli ste vidjeti kroz cijelu duljinu šetnice, koju su natkrilile zelene krošnje stabala.

Lazarov je grob bio prvi na desnoj strani šetnice. U njega je vodilo nekoliko stepenica. Bila je to četverokutna duguljasta spilja, oko metar duboka, te prekrivena pločastim kamenom. U njoj je položen leš u laganoj pletenoj košari, a oko nje bijaše dovoljno mjesta da čovjek može prići.

Isus s nekim apostolima siđe u grobnicu, dok su svete žene, Magdalena i Marta ostale stajati na pragu grobnice. Ali narod se stiskao uokolo, tako da se mnogi narod morao popeti na krov šetnice, te na zidine groblja, kako bi mogli bolje vidjeti. Isus naredi apostolima da podignu kamen s groba. Oni to urade, naslonivši ga na zid, te ukloniše lagani poklopac ili vrata koja su dijelila grob od tog kamena. Tad je bilo to

kad je pridošla Marta i povikala: 'Gospodine, dosada sigurno smrdi, jer je već četiri dana ovdje.' Nakon toga uzeše lagani ispleteni pokrov s lijesa, te otkriše tijelo koje je ležalo umotano u povoje.

Tad Isus podiže oči k Nebu, glasno se pomoli, te povika jakim glasom: 'Lazare, izađi!' Na ovaj krik, tijelo ustade u sjedeći položaj. Narod je sad pritiskao tako žestoko da je Isus naredio da ih istjeraju van zidina groblja. Apostoli koji bijahu u grobnici kraj lijesa, ukloniše maramu koja je pokrivala Lazarovo lice, odvezaše mu ruke i noge, te ukloniše plahte. Lazar, kao da se budi iz letargije, ustade iz lijesa, te istupi van iz groba, teturajući, izgledajući kao fantom. Apostoli nabaciše ogrtač na njegova ramena. Kao čovjek koji hoda u snu, priđe vratima grobnice, prođe kraj Gospodina i iziđe van, na što su njegove sestre i ostale žene prestrašene ustuknule, kao da vide duha. Bez da su se usudile dotaći ga, padoše nice na zemlju. Isti tren iziđe i Isus za Lazarom van grobnice, te zgrabi Lazara objema rukama. Isus je postupao s puno iskrene ljubavi.

Sad svi krenuše k Lazarovoj kući. Gužva je bila velika. Ali neki izvjesni strah je prevladavao među narodom, posebno nitko nije ometao kretanje procesije, u kojoj bijahu Lazar i njegovi prijatelji. Narod je išao za procesijom. Lazar se kretao više jezdeći nego hodajući, i još uvijek je imao izgled leša. Isus je hodao kraj Lazara, a ostali dio društva je išao za njima, jecajući i tiho plačući, svi jako preplašeni. Stigoše tako do starih vrata, te krenuše po putu omeđenom živicom, te dođoše do avenije stabala odakle su i krenuli. Gospodin je ušao s Lazarom i sa svojim učenicima, dok se narod tiskao vani, žamoreći i vičući. Tad se Lazar baci nice pred Isusom, kao onaj koji se prima u religijski red. Isus nešto reče, te onda uđoše u kuću, koja bijaše oko stotinjak koraka udaljena.

U blagovaonici su bili samo Isus, Lazar i apostoli. Apostoli su napravili krug oko Isusa i Lazara, a Lazar je klečao pred Gospodinom. Isus je položio desnicu na Lazarovu glavu, te dahnu na njega sedam puta. Gospodinov je dah bio svjetlucav. Vidjela sam tamni dim kako se povlači, kao da je bio u Lazaru, a đavao pod oblikom crna krilata lika, nemoćan i bijesan, probi krug leđima i nestade u visinama. Ovom je

ceremonijom Isus posvetio Lazara i njegovu službu, pročistivši ga od svih sveza sa svijetom i grijehom, ojačavši ga darovima Duha Svetoga. Isus mu održa dugi govor, u kojem mu reče, da je ustao na život da mu može služiti, te da će morati podnijeti velika progonstva, posebno od Židova.

Dotad je Lazar bio u svojoj ukopnoj odori, ali je sad odloži i odjene svoju vlastitu odjeću. To je bilo baš tad, kad su ga njegove sestre i prijatelji zagrlili po prvi puta, jer su se prije toga bojale, jer je u njegovu liku bilo nešto tako mrtvačko. U međuvremenu sam vidjela Lazarovu dušu tijekom vremena kad je bila odvojena od tijela, a nalazila se na mjestu mira i spokoja, svjetlila je samo treperavom svjetlošću, te je tamo opisivala pravednicima, Josipu, Ani, Zakariji, Ivanu itd., kako će se stvar odvijati s Otkupiteljem na zemlji.

Kad je Spasitelj dahnuo na Lazara, Lazar je dobio sedam darova Duha Svetoga, te je bio perfektno oslobođen od sveze sa zemaljskim stvarima. Dobio je darove pred apostolima, jer je svojom smrću postao upoznat s velikim misterijima, te je vidio drugi svijet. Lazar je uistinu bio mrtav, a sad je nanovo rođen. Zato je i mogao dobiti te darove. Lazar je u sebi obuhvaćao duboki značaj i potpunu misteriju.

Sad su poslužili obrok, te svi počinuše kraj stola na kojem je bilo mnoštvo zdjela i malih vrčeva. Neki je čovjek posluživao. Nakon obroka, uniđoše u sobu žene, ali ostadoše u krajnjem kutu sobe, kako bi slušale Isusovo učenje. Lazar je sjedio kraj Isusa.

Oko kuće je bila strašna buka, jer su mnogi došli iz Jeruzalema, čak i hramska straža, a sad su opsjedali kuću. Ali Isus posla van apostole, neka otjeraju i narod i stražu. Isus je nastavio poučavati sve do u mrak. Reče učenicima da će sutra ujutro otići s dvojicom apostola do Jeruzalema. Kad su mu izložili opasnosti takvoga poduhvata, Isus im odgovori da ga neće prepoznati, jer neće ići otvoreno. Poslije sam ga vidjela kako malo spava, naslonjen na zid.

Prije svitanja, Isus praćen Ivanom i Matejem, a opasali su svoje haljinu nekako drugačije od uobičajenog, krenuše iz Betanije u Jeruzalem. Išli su okolo grada, krenuše sporednim putovima, te stigoše do kuće u kojoj je kasnije održana Posljednja večera. Tamo su ostali pritajeni cijeli dan i cijelu noć. Isus je poučavao utvrđujući svoje gradske prijatelje. Vidjela sam Mariju Markovu i Veroniku, te tuce muškaraca. Nikodem, kojem je kuća i pripadala, ali ju je on dragovoljno predao za uporabu Isusovim prijateljima, ne bijaše s njima. On je baš taj dan otišao u Betaniju da vidi Lazara.

Vidjela sam kako se okupljaju Farizeji i Veliki svećenik, da bi raspravljali o Isusu i Lazaru. Između ostaloga čula sam ih govoriti, kako se boje da ne bi Isus podigao sve mrtve, a tek onda koja bi to konfuzija bila!

Tog dana u podne, u Betaniji se podigla velika buna. Da je tamo bio Isus, sigurno bi ga kamenovali. Lazar se morao skriti, a apostoli su iskliznuli u raznim smjerovima. I svi drugi Isusovi betanijski prijatelji, također bijahu prisiljeni ostati skriveni. Međutim, narod se smirio kada je shvatio da nemaju prava poduzimati išta protiv Lazara.

Isus je cijelu noć, sve do zore, proveo u kući na brdu Sion. Prije svitanja Isus je napustio Jeruzalem praćen Matejem i Ivanom, te je pobjegao preko Jordana. Nije išao rutom koja se nalazila na strani Bethabare, nego je išao drugim putem, koji bijaše više sjeveroistočno. Mora da je bilo oko podneva, kad je Isus stigao na suprotnu obalu Jordana. Tu su mu se večer pridružili apostoli iz Betanije, a noć su proveli pod jednim velikim stablom.

Ujutro su krenuli prema malom seocetu u susjedstvu, a usput su susreli slijepca, koji je ležao kraj puta. Za njega su se brinula dva dječaka, koji mu nisu bili u srodstvu. Slijepac je bio pastir iz regije Jerihona. Od apostola je čuo da će Gospodin proći tim putem, te je sad vikao za njim da pomogne. Isus položi ruku na njegovu glavu, te čovjek zadobi vid. Tad zbaci svoje stare prnje i u svojoj donjoj odjeći slijeđaše Isusa do sela.

Isus je u dvorani poučavao o slijeđenju Njega i njegove nauke. Reče da oni koji žele tako činiti, moraju kao stari slijepac odbaciti svoje prnje, napustiti sve i slijedi Ga sa zdravim vidom. Starom su bivšem slijepcu dali ogrtač da se ogrne. On se odmah želio pridružiti Isusu, ali je odbijen dok ne dokaže svoju vrijednost i stalnost. Ovdje je Isus poučavao skoro do mraka. S njim bijahu osmorica apostola.

Nakon toga, pošto se približio nekom gradiću, Isus ogladni. Nisam se mogla prestati smijuljiti na pomisao da je Isus ogladnio, jer Isusova glad bijaše potpuno drugačija od naše gladi. Gladovao je za dušama. Iz zadnjeg mjesta kojeg je posjetio, neki ljudi koji mu nisu bili skloni, pođoše s njim. Usput je bilo jedno stablo smokve, ali na njem ne bijaše ploda. Isus se pope do stabla i prokle ga. Ono isti tren usahnu. Lišće mu požuti, a deblo se svinu. U školi je Isus poučavao o besplodnoj smokvi. Bijahu tamo i neki zlobni Farizeji i pismoznanci, koji rekoše Isusu neka ode. Kroz ovo je mjesto tekao jedan mali potočić, a ulijevao se u Jordan. Na njem bijaše jedan mostić. Škola je bila izgrađena ne jednoj uzvisini. Isus i njegovo društvo, noć su proveli u gostinjcu.

3. Isus započinje svoj put u zemlje sveta Tri Kralja

Kad su sutradan Isus i njegovi napustili to mjesto, krenuše u smjeru sjeveroistoka, kroz zemlju plemena Gad. Čula sam Isusa kako im govori gdje sada namjerava ići. Reče apostolima i učenicima da se sada trebaju razdvojiti, označivši im gdje oni trebaju ići, gdje trebaju poučavati, te će se opet sastati s njim. Isus im reče da sad namjerava poduzeti jedno izvanredno putovanje. Slijedeći će Šabat provesti u Velikom Korozainu, a onda će otići u Betsaidu, a odande na jug, u kraj Meheruša i Midjana. Od tamo će nastaviti do mjesta gdje je Hagara izložila Išmaela (vjerojatno Beer Sheba na jugu Palestine), a Jakob zaspao s kamenom pod glavom (Postanak 46, 1-4 ; 26, 23, 24). Tad će krenuti na istok oko Mrtvog mora, na mjesto gdje je Melkisedek ponudio žrtvu pred Abrahamom. Na tom mjestu danas stoji jedna kapelica, u kojoj se ponekad slavi Misa. Izgrađena je od crvena kamenja, koje je obraslo mahovinom.

Isus izrazi svoje namjere da će ići sve do Heliopolisa u Egiptu, gdje je jednom u djetinjstvu stanovao. Tamo ima nekih dobrih ljudi, koji su se kao djeca igrali s njime i koji ga nisu skroz zaboravili. Oni su stalno propitivali što se s njime dogodilo, ali ne mogu vjerovati da je Onaj s kojim su se igrali postao tako slavan. S druge strane vratiti će se preko Hebrona i doline Jošafat, proći mjesto gdje je kršten od Ivana, te će proći kroz pustinju u kojoj je bio kušan. Reče im da će biti odsutan oko tri mjeseca, a njegovi sljedbenici će ga pronaći kad prođu ta tri mjeseca na Jakovljevu zdencu kraj Sihara, premda ga mogu i prije susresti, kada se bude vraćao kroz Judeju.

Isus dade učenicima kratke upute u dugoj propovijedi, iznad svega, kako se trebaju ponašati tijekom njegove odsutnosti. Sjećam se ovih riječi, da tamo gdje ne budu dobro primljeni, neka otresu prašinu sa svojih sandala. Matej se nakratko vratio doma. On je bio oženjen čovjek. Supruga mu bijaše vrlo poštena žena, te su zbog Matejeva poziva, živjeli u potpunoj apstinenciji. Matej je morao poučavati u vlastitome domu, te je s prijezirom ostavio svoje staro društvo.

Isus je na Šabat, u Velikom Korozainu, poučavao u sinagogi. S njim bijahu Petar, Andrija i Filip. Oko podne, priđe mu jedan čovjek iz Kafarnauma koji ga je tamo očekivao. Reče, moj je sin na smrt bolestan, te je molio Gospodina da pođe s njim i ozdravi ga. Ali Isus mu zapovijedi da se vrati doma, jer je njegov sin već ozdravljen. Bilo je mnoštvo drugih ljudi koji su se okupljali oko Isusa, neki pripadahu gradu, a drugi bijahu izdaleka. Neki bijahu bolesni, te su čeznuli za ozdravljenjem, dok drugi tražiše utjehu. Prvima je odmah udovoljio, dok je drugima obećao da će im u budućnosti pomoći.

Na Šabatsku večer, Isus ostavi žitelje van sinagoge, te ode s nekoliko apostola tamo gdje se Jordan ulijevao u jezero. Skela je bila gore višlje, a to je činilo putovanje puno duljim. Ovdje oni prijeđoše na nekoj vrsti splavi, izgrađenoj od greda, položenih unakrsno, kao rešetka. U središtu, na povišenoj platformi bijaše jarbol, ili mala polucijev, u koju se voda mogla penjati, a na platformi su putnici ostavljali stvari.

Splav su pogonili pomoću dugih motki. Na ovom mjestu obala Jordana ne bijaše vrlo visoka, a meni se čini da je u ovom dijelu rijeke bilo malih otočića.

Vidjela sam kako su Gospodin i tri apostola putovali po mjesečini. Izvan Betsaide, kao što bijaše običaj na ulazu u gradove Palestine, bijaše duga sjenica, a pod njom su putnici čistili svoje haljine, popravljali odjeću itd., prije nego bi ušli u grad. Općenito se tamo uvijek nalazilo nekoliko ljudi koji su si prali noge. Ovako je bilo i kad je Gospodin stigao s apostolima, nakon čega su otišli do Andrijine kuće, gdje su pojeli meda, kruha i grožđa. Andrija je bio oženjen, a kuća mu bijaše dosta velika. Imala je dvorište, okruženo zidovima, a bijaše smještena na jednoj strani grada. Petar i Filip su pratili Gospodina, ali Andrija je otišao naprijed. Na obroku bijaše prisutno tuce muškaraca, a na kraju obroka uniđe šest žena kako bi čule Isusovo poučavanje.

Sutradan je Isus otišao iz Betsaide s trojicom svojih apostola. Zaustavili su se nakratko u jednoj kući van grada, u kojoj je bilo svakojakih stvari za ribolov. Tamo se okupio velik broj ljudi, a Isus je održao propovijed. Napokon krenuše, išli su duž obale Jordana, prijeđoše most koji bijaše dosta daleko od gore spomenute skele, te nastaviše kroz istočnu Galileju do bašanske zemlje.

U krajevima preko Jordana, vidjela sam područje prekriveno bijelim pijeskom i tananim bijelim šljunkom. U jednoj otvorenoj pastirskoj sjenici bijaše nekoliko učenika, koji su čekali Gospodina. S njima bijahu i tri mladića, visoki i mršavi. Dok su čekali Isusa, učenici su skupljali žute i zelene bobice, velike kao smokve, kao i male žute jabučice, koje su rasle na nekom grmlju, a neke pak na stablima. Noževima bi ih presijecali i vadili plod.

Put kojim su dolazili Isus i apostoli činio se pustim, jer je već obrastao visokom travom, a u jednoj aveniji se granje toliko isprepleo da se spustilo do zemlje. Apostoli rasjekoše nekoliko plodova, te ih staviše u džepove, ali Isus nije uzeo nijedan. Putovali su cijelu noć kroz planinske krajeve.

Učenici koji su ga očekivali, sad krenuše prema njemu da ga dočekaju. Natisnuše se oko njega s pozdravima, ali bez pružanja ruku. Ispred sjenice, bijaše duga široka četverokutna greda, oko koje se svi baciše u počivajući položaj kao oko stola. Pred svakim je stajala porcija upravo skupljenih plodova. Sa sobom su ponijeli i male vrčeve, s nekakvim napitkom. Daleko u daljini bijaše jedan grad iza kojeg se uzdizahu planine. Mislim da je to bila zemlja Amorićana.

Od ovog mjesta, put se ponovo počeo spuštati. Vidjela sam Isusa i njegove kompanjone kako hodaju cijeli dan, a predvečer stižu do nekog raštrkanog naselja. Na putu bijaše jedan gostinjac. Putnici uđoše, a uskoro ih okružiše znatiželjnici. Oni ne bijahu puno čuli o Isusu, ali većinom bijahu jednostavni i dobronamjerni ljudi. Isus im ispriča prispodobu o Dobrom pastiru, a onda ode do nedalekog drugog gostinjca. Tu su jeli i spavali.

Isus reče učenicima da sada namjerava putovati samo s trojicom mladića iz Kaldeje i zemlje Ura, Abrahamova mjesta rođenja, te onda nastaviti kroz Arabiju do Egipta. Učenici bi se trebali ovdje raštrkati i poučavati narod. Što se njega tiče, nadoda Isus, on će poučavati gdje god dođe. Opet im reče, da kad prođu tri mjeseca, opet će ga susresti kod Jakovljeva zdenca kraj Sihara. Među učenicima sam vidjela Šimuna, Kleofu i Saturnina.

Sutradan u zoru Isus zaželi zbogom svojim apostolima i učenicima, svakome je pružio ruku. Oni bijahu zbunjeni time da sa sobom vodi samo ova tri mladića. Oni bijahu od 16-17 godina starosti, a vrlo se razlikovahu od Židova. Bijahu mršaviji i življi, a nosili su duge haljine. Bijahu kao Isusova djeca, kojega su vrlo voljeli. Kad god bi došli do neke vode, prali su Isusu noge. Trčali su naprijed ili natrag uokolo ili po putu, vraćali se s malim motkama, cvijećem, plodovima i bobicama. Isus ih je najljubaznije poučavao i objašnjavao im prispodobe, sve koje je dotada ispričao. Roditelji ovih mladića

pripadahu obitelji Mensora. Došli su u Palestinu s karavanom Trojice

Kraljeva, a na njihovu odlasku, oni ostadoše među pastirima u Pastirskoj dolini. Postali su Židovi, oženili se kćerima pastira, te došli u posjed livada između Samarije i Jerihona.

Najmlađi od mladića zvaše se Eremenzar, a poslije su ga prozvali Hermas. On je bio dječak kojeg je Isus, na molitvu njegove majke, ozdravio pokraj Sihara, nakon njegova razgovora sa Samarićankom na Jakovljevu zdencu. Drugi se mladić zvao Sila ili Silas. Treći, najstariji, zvao se Eliud, a kršteno mu je ime Siricirus. Oni bijahu zvani, tajnim učenicima. U kasnijem periodu pridružili su se Tomi, Ivanu i Pavlu. Eremenzar je napisao izvještaj o svojim putovanjima.

Na ovom je putovanju Isus nosio smeđu tuniku, pletenu ili tkanu, a padala mu je u bogatim naborima. Povrh nje je nosio dugu haljinu od fine bijele vune, sa širokim rukavima. U pasu je bio opasan širokim pojasom od istog materijala, kao nekim šalom, kojeg kad bi spavao, omotao bi oko glave. Isus je bio viši od apostola. Bilo da je hodao ili stajao, njegovo svjetlo i ozbiljno lice izdizalo se iznad njih. Korak mu bijaše čvrst, držanje uspravno. Nije bio ni mršav ni debeo, nego dostojanstveno isklesan, kao lik perfektna zdravlja. Imao je široka ramena, te široka prsa. Rad i putovanje su ojačali njegove mišice, premda nisu odavale znakove teškoga trudbeničkoga rada.

Put kojim je sada Isus hodao s mladićima, stalno se uspinjao, i to u smjeru istoka. Vodio je preko bijelog pjeskovita tla, a ponegdje bijahu stabla cedra i datulja. U daljini se uzdizalo gorje Gilead. Isus je htio provesti nadolazeći Šabat u zadnjem židovskom gradu na tom putu. Mislim da se grad zvao Cedar.

Isus i mladići su jeli usputne plodove sa stabala i bobice. Mladići su imali džepove napunjene kruhom, te vrčeve s nekim napitkom. Nosili su štapove. Gospodin bi ponekad odlomio iz pokrajnjeg grmlja štap za sebe, ali bi ga nakon nekog vremena opet bacio ustranu. Na golim stopalima nosio je sandale.

Navečer su stigli do neke usamljene kućice, u kojoj bijahu jednostavni ljudi, te su tamo konačili. Isus se nigdje nije predstavljao, iako je svugdje poučavao u divnim parabolama svih vrsta, ali uglavnom u onima, koji se odnose na Dobrog pastira. Ljudi su ga ispitivali o Isusu Nazarećaninu, ali on im ne kaza da je to on. On bi zauzvrat

njima postavljao pitanja o njihovu poslu, njihovim problemima, tako da su ljudi zaključivali, da je ovaj čovjek putujući pastir, koji traži dobru ispašu, kao što je često bio slučaj u židovskim krajevima. Nisam vidjela da je Isus u ovim krajevima izvodio liječenja, niti je činio čudesa.

Sutradan nastaviše dalje put. Mora da su sad bili nekoliko milja do Cedra, koji je bio izgrađen na uzvisini, jer se iza grada vidio planinski lanac. Abrahamova domovina bijaše u tom smjeru, ali daleko tamo prema sjeveroistoku. Zemlja Trojice Kraljeva bijaše prema jugoistoku.

Neki su se učenici vratili doma, dok su se drugi raštrkali po okolnim krajevima, gdje su poučavali. Neko vrijeme ih je pratio i Zakej iz Jerihona, nakon čega se i on vratio doma, odustao od carinske službe, prodao sve što je imao, podijelio sirotinji, te sa svojom suprugom (s kojom je otada živio u apstinenciji) odselio u neko drugo mjesto. Gospodin je rekao učenicima, da će proći devet tjedana, prije nego će im se opet pridružiti.

Uzbuđenje u Jeruzalemu radi Lazarova uskrsnuća bijaše vrlo veliko. Isusa nije bilo, otišao je, tako da ga narod ne gleda, ali je uvjerljivost istine ovog čuda, učinila da su se mnogi obratili. Kad se Isus bude vratio s ovog puta, biti će vrlo mršav. Nigdje nema pisana traga o ovom putovanju, budući tada apostoli nisu pratili Gospodina. Možda ni apostoli nisu znali sva mjesta u koja je Isus navratio. Koliko se sjećam, i ja sam tada po prvi put vidjela tu cestu.

Isus nastavi svoj put sa trojicom mladića prema jugoistoku. Često su išli pokrajnjim putevima, a noći su provodili uglavnom kao i sinoć, s pastirima u izdvojenim kućicama. Ljudi ovih krajeva bijahu dobrostivi i jednostavni. Sa čuđenjem bi zurili u Isusa, i odmah bi im se svidio. Isus bi im ispričao mnoge prispodobe, kao što je činio i u Judeji, a oni ga slušaše s uživanjem. Ali, nije nikoga blagoslivljao i ozdravljao. Kad bi ga upitali o Isusu Nazarećaninu, odgovarao bi im ono što su i drugi uobičajeno govorili o njemu, a onda bi prešao na objašnjavanje prispodoba. Ljudi su mislili da je pastir koji traži dobru ispašu.

4. Isus u Cedru

Isus s mladićima stiže pred Cedar prije Šabata. Nisu išli glavnim putem, nego okolnim. Pošto je već bilo kasno da uđu u grad, prenoćiše u velikom gostinjcu, s drugim putnicima namjernicima. Tamo bijahu otvorene sjenice s odjeljcima za spavanje, a sve je bilo okruženo dvorištem. Jedan je čovjek brinuo o gostima, a nakon toga se vratio u grad. Sutra ujutro opet dođe i za svoj trud primi malu sumu novca. Putnici otiđoše svatko svojim putem, ali nadglednik povede Isusa i njegove kompanjone sa sobom do svoje kuće u gradu.

Cedar je bio izgrađen u podnožju gore, u dolini kroz koju je tekla rijeka. Imao je stari i novi dio, a dijelila ih rječica, koja je tekla od istoka k Palestini. Obala je bila vrlo strma, a rijeku su premostila dva lučna mosta, solidno građena. Na ovoj strani mjesto bijaše siromašno i beznačajno, a nastavali ga uglavnom Židovi pastiri, koji su se bavili i proizvodnjom laganih košara, sjenica i koliba. Na drugoj strani, Cedar je bio mnogo bogatiji. Tamo ne bijaše Židova, nego samo pogani. Ovdje je židovska nošnja bila malo modificirana, jer su neki ljudi nosili ušiljene kape. Na ovoj strani rijeke bijaše sinagoga, a na trgu okruženom grudobranima i šetnicama od čista bijela pijeska bijaše zdenac. Ovo je bilo najljepše mjesto u gradu.

Gospodin s mladićima ode sa svojim domaćinom do sinagoge, te tiho proslavi Šabat. Na kraju molitava, Isus zamoli može li im pokušati nešto objasniti, a dobri ljudi iskazaše želju za tim, Isus im ispriča prispodobu o Razmetnom sinu. Narod je pažljivo slušao, diveći mu se jako, ali nisu znali tko je on. Isus se prozva pastirom koji traži izgubljene janjce, kako bi ih odveo na dobre pašnjake. Narod ga je smatrao prorokom, te su ga tijekom cijelog dana, vodili svojim kućama gdje je poučavao.

Sutradan Isus održa propovijed kraj zdenca. I ljudi i žene su sjeli kraj Isusovih nogu, a Isus je privijao djecu sebi na grudi. Ispriča im o Zakejevu penjanju na smokvu, o njegovu silasku, o napuštanju svega i slijeđenju Njega. Govorio im je i o onome koji bijaše na molitvi u Hramu i koji je rekao: 'Zahvaljujem ti Bože da nisam kao ovaj

carinik'., te najzad o onom drugom, koji se udarao u prsa i vapio: 'Gospodine, smiluj se meni grešniku!' Žiteljima Cedra se Isus jako svidio, pa ga moljaše da ostane s njima do slijedećeg Šabata, pa neka opet poučava u njihovoj školi. A, kad ga upitaše o Isusu Nazarećaninu, Isus im ispriča mnoge stvari o Njemu i Njegovoj nauci.

Napustivši ovaj grad, Isus i mladići krenuše prema istoku, u zemlju predivnih livada i palminih stabala, a odande u Edon. Usput je Isus posjetio kuću koja je stajala zasebno, a u njoj bijahu pogođeni neizlječivom bolešću i otac i majka obitelji. Svi su inače bili dobri ljudi. Ovdje ga opet upitaše o Isusu Nazarećaninu, o kojem su čuli divne izvještaje. Isus im odgovori u predivnoj prispodobi o kralju i njegovu sinu, u kojoj je spomenuo Onoga o kojem su se raspitivali. Reče im da će Taj biti proganjan, da će se vratiti u Kraljevstvo svoga Oca, kojeg će dijeliti sa svima onima koji Ga budu slijedili.

Dok je Isus govorio, ja sam imala viziju njegove Muke, Uzašašća, njegova prijestolja, okružena svim anđelima, koje stoji kraj Njegova Oca, proglašavajući svoju vlast nad cijelim svijetom. Najzad, vidjela sam nagradu koja se udjeljuje njegovim sljedbenicima. Također sam imala viziju njegova Kraljevstva i cijelu prispodobu koju je ispričao ovim ljudima, a također sam vidjela da je u njihova srca utisnuo zadnju sliku iz prispodobe.

Kad ih upita hoće li vjerovati sve ovo što im je ispričao, i hoće li slijediti dobrog Kralja, oni iskazaše svoju vjeru i volju. Isus im obeća da će ih Bog nagraditi ozdravljenjem dvoje dobrih staraca, koji će ga pratiti u Edom. Tad sasvim iznenada, otac i majka zadobiše zdravlje, te na zapanjenost ostalih, zaista mogaše slijediti Isusa do Edona. Čovjek se zvao Benjamin, a bio je direktni potomak Rute. Mislim da je Tit bio njihov sin ili bar rođak. Tad je imao 14-15 godina. Tit je otišao u Cedar, kao i u svako mjesto u ovim krajevima gdje je Isus poučavao, kako bi ga slušao, te da čuje druge što govore o Isusu. Ovu je obitelj poznavao i Marko, ali njegovo rodno mjesto bijaše bliže Judeji, a poznavao ju je i Sila.

Isus napusti tu kuću i s tri mladića nastavi k Edonu. Išao je kroz divna polja i livade, na kojima bijahu i palmina stabla. Isus je u desnici nosio pastirski štap. Na jednom velikom otvorenom trgu, lijevo od ulaza u grad, u jednoj javnoj građevini za slavlje, upravo se slavila svadba. Kuća je imala veliku dvoranu, a na njenom kraju bijaše kuhinja. Svud uokolo bijahu odjeljci za konačišta, a u svakom po tri kreveta, koja su se mogla odvojiti ukrašenim zaslonima.

Premda je bio dan, u dvorani bijaše upaljena jedna lampa. Mladenci kao i gosti bijahu okićeni cvjetnim vijencima, a svi bijahu u istom odjeljku. Dječaci su pjevali i svirali flaute i druge instrumente. Ovi pobožni ljudi su čekali Isusa, na kojega su gledali kao na Proroka. U Cedru i okolici su čuli njegovo učenje i prispodobe, pa su ga pozvali na svoje vjenčanje. Isusa su dočekali s radošću i poštovanjem, oprali mu noge, kao i mladićima, te ih osušili svojom odjećom. Uzeše od Isusa štap, staviše ga u kut, te za njega pripremiše stol.

Na njem bijaše kruha, meda sa saćama skoro trideset cm duga, te nekog crvenog bobičastog voća, s kojeg bi prije jela skidali mali vijenac crnog lišća, prošaranim bijelim. Također bijahu tamo i mali zemljani vrčevi i čaše, te neke zdjelice, koje su izgledale kao emajlirana glina, a iz toga su žlicom vadili nešto što su stavljali u napitak. Gosti su počivali kraj stola, na nekim malim kosim klupama, a Isusu su dali sjedalo između mladenke i mlade. Žene su sjedile na kraju stola. Isus je blagoslovio hranu i piće, a onda su svi jeli.

Tijekom objeda, Isus je poučavao. Isus ispriča gostima o onom Čovjeku u Judeji, koji je na jednoj svadbi u Kani pretvorio vodu u vino. Kada se pojavio par onih roditelja, koje su gosti poznavali dugo kao neizlječivo bolesne, a sad su bili potpuno zdravi, zapanjenost bijaše velika. Oni sve opisaše, te rekoše da im je Gospodin govorio o Kralju i njegovu Kraljevstvu, a oni su izjavili da u to vjeruju, a on im je rekao da će zasigurno dobiti udio u tom istom Kraljevstvu, kao što su sad svjesni činjenice da su potpuno ozdravili.

Isus im ponovo ispriča prispodobu, te im jasnim riječima reče, da još uvijek postoji zid između njih i vladavine toga Kralja, ali oni bi mogli probiti svoj put kroz njega, ako uspiju sami sebe pobijediti.

Već je bilo jutro kad je gozba završila, a gosti se povukli na spavanje. Gospodin i tri mladića su noćili otraga dvorane za slavlje. Prije nego je legao na počinak, Isus iziđe van, kleknu i pomoli se svom Nebeskom Ocu s uzdignutim rukama. Vidjela sam zrake svjetla kako izlaze iz njegovih usta, a jedna druga struja svjetla, ili neka anđeoska forma, silazila je s nebesa prema njemu. Ovo se često događalo, čak i za vrijeme dnevnog svjetla, tj. kad god bi se Isus povukao u osamu i molio. Znala sam to o Njemu, čak i u svom djetinjstvu, a kad bi ga gledala kako tako sam moli, pokušavala bih ga imitirati. Gledala sam Blaženu Djevicu u molitvi do začeća Spasitelja. Uglavnom je stajala u molitvi, ruke joj prekrižene na prsima, a oči oborene. Ali, nakon najsvetijeg Utjelovljenja, uglavnom bi klečala kad bi molila, lice bi podigla prema nebesima, a ruke uzdigla.

Sutradan ujutro, zbog velike gužve naroda, Isus je poučavao na otvorenom. Riješio je mnoge bračne slučajeve, jer je narod ovog kraja izgubio istinsku koncepciju Zakona o braku. Htjeli su ženiti i bliske rođake, radi nasljedstva, pa upitaše Isusa o tome. On im objasni da to po Mojsijevu Zakonu nije dopušteno, a oni obećaše da će odustati od takvih veza. Rekli su Isusu da se u jednom okolnom mjestu, jedan čovjek namjerava oženiti već šesti put, a njegovih pet prethodnih žena su pokojne, a sve su bile sestre, a i ova im je sestra. Isus im reče da će posjetiti to mjesto.

Isus se vrati u Cedar radi Šabata, te je tamo u školi cijeli dan poučavao. Dao je rješenja za mnoge slučajeve, pitanja i sumnje, što se tiče Zakona i braka. Izmirio je neke supružnike, koji su već dugo bili u neslozi.

5. Isus ide u Sihar-Cedar, te poučava o misteriju braka

Iz Cedra, Isus praćen brojnim narodom, nastavi svoj put prema sjeveru, kraju koji se oduvijek smatra ravnim. Vidjela sam da je stigao do nekog pastirskog naselja, izvan

kojega bijahu otvorene sjenice, dugi niz stabala s isprepletenim granjem, te kolibama napravljenim od granja i zelenja. Pod jednom od sjenica, svi su jeli smokve, grožđe i datulje. Još uvijek bijahu tamo, noć je bila blaga i dražesna, zvijezde su sjale na noćnom nebu, a rosa je prekrila čitavu zemlju, kao caklinom.

Kad se ostatak društva razišao po svojim kućama, Isus prođe okolnim područjem poučavajući, a sutradan predvečer stiže do gradića Sihar-Cedara. Grad je bio izgrađen na padini planinskog lanca. Neki ljudi iziđoše dočekati Isusa. Odveli su ga u gradsku vijećnicu, koja je bila slična onoj u Kani Galilejskoj, a tamo ga je dočekalo mnoštvo svijeta. Neki nedavno oženjeni ljudi izgubili su svoje roditelje iznenadnom smrću, pa su sad ugostili sve ljude koji su došli na sprovod. Ispred kuće bijaše dvorište okruženo ogradom, a u njemu jedna lijepo spletena sjenica od zelenila. U svakom kutu sjenice bijaše kamena posuda s vodom za zalijevanje biljaka. Biljke su se penjale uz motke, a onda se motale po lukovima, koji su se spajali s jednim mramornim stupom u sredini, tako da je sve činilo zelenu sjenicu. Biljke, trska ili šaš, dugo su ostajali zeleni, te su tako pravili sjenu. Ova dekoracija, kao i sve zelenje koje je ukrašavalo kuću, činili su se vrlo lijepim.

U dvorani odmah iza dvorišta, oprali su noge Isusu i njegovim kompanjonima, te im ponudili uobičajenu okrjepu. Tad su svi otišli u drugu dvoranu, gdje je obrok već bio postavljen. Isus je inzistirao da poslužuje kod stola. Svim je gostima pružio kruh, voće i velike komade mednog saća, te je iz vrčeva ulijevao pića u manje čaše. Bilo je tri vrste pića, jedno je bilo zelenkasto, drugo bijaše žućkasto, a treće skroz prozirno. Cijelo je vrijeme Isus poučavao.

Sihar-Cedar bijaše mjesto u kojem je Isus jako puno propovijedao o svadbi, jer je ovdje jako bio raširen divlji brak.

Na karminama je bio prisutan samo muž tužno vjenčanog para. Zvao se Eliud. Bio je na svadbi u Edonu, a kad se vratio doma, našao je punca i punicu mrtvima. Nenadano su umrli, svladani žalošću, kad su otkrili, da im je kći, inače Eliudova supruga, preljubnica. Ni sam Eliud to nije znao, pa tako nije znao ni razlog nenadane

smrti ovih dvoje. Kad je Isus završio poučavanje kod stola, Eliud ga odvede sebi doma. Mladići nisu išli s njim. Isus je nasamo razgovarao sa Eliudovom suprugom. Bila je sva žalosna. Potonu sva u suzama kraj Isusovih nogu, te ispovjedi svoj grijeh. Kad je Isus otišao od nje, Eliud ga odvede do Isusove sobe za konak. Vidjela sam da mu Isus nešto vrlo ozbiljno i potresno govori, a kad je Eliud otišao, Isus je malo molio, te ode na spavanje.

Sutra ujutro, vrlo rano, dođe u Isusovu sobu Eliud s lavorom vode i zelenom grančicom. Isus je još bio u postelji, budan, poduprt na lakte. Ustade, a Eliud mu opra noge, te ih osuši vlastitom odjećom. Tad mu Gospodin reče da ga odvede u svoje odaje, jer on sad njemu želi oprati noge. Eliud nije htio ni čuti. Ali Isus mu ozbiljno reče da ako mu to ne dopusti, da će odmah napustiti njegov dom, da tako mora biti, jer ako ga želi slijediti, ne smije mu uskratiti poslušnost.

Kad je ovo Eliud čuo, odvede Isusa do svoje spavaća sobe, te mu donese lavor vode. Isus zagrabi vodu rukama, ljubazno pogleda Eliuda direktno u oči, reče nekoliko riječi o temi pranja nogu, te mu reče da mu je supruga preljubnica, ali i pokajnica, te da joj mora oprostiti. Na ovo, Eliud pade kao pokošen na tlo. Plakao je i kršio prste, kao u mentalnoj agoniji. Isus se okrenu od njega i pomoli se. Nakon malo vremena, prva je gorčina bila svladana. Isus priđe Eliudu, podiže ga, te mu reče nekoliko utješnih riječi.

Kad se Eliud smirio, Isus mu zapovijedi da pozove suprugu. On to i učini, a ona uđe u sobu, potpuno zamotana u veo. Isus je uze za ruku, odvede do Eliuda, te ih oboje blagoslovi, utješi, te podigne veo ženi s lica. Tad ih otpusti s uputama da mu pošalju svoju djecu, koje je također blagoslovio i odveo do roditelja. Od ovog trenutka, Eliud i njegova supruga su ostali vjerni jedno drugome, a oboje su učinili zavjet seksualne apstinencije.

Tog je istog dana Isus posjetio mnoge kuće, kako bi izveo njihove ukućane iz grešaka i uputio ih na pravi put. Vidjela sam Isusa kako ide od kuće do kuće, priča s ljudima o njihovim raznim problemima, te tako zadobiva njihovo povjerenje.

Na gori blizu Sihar-Cedara, bijaše jako puno redova košnica. Kosina gore bijaše terasasta, a na njima bijahu brojne četvrtaste košnice, ravnog krova, visoke oko 2 metra, a gornji im kraj urešen kvrgama. Košnice su postavili u nekoliko redova, jedan iznad drugoga. Otraga ne bijahu zaobljene, nego su bile šiljaste kao krov, a tamo na strani gdje bijahu police, odozgor su se mogle otvoriti sve do dna. Cijeli pčelinjak bijaše okružen finim ogradama od pletene trske. Između ovih stabljika koprivnjače, bijahu stepenice koje su vodile gore do terasa, i do ograda na obje strane grmlja, koje je cvjetalo bijelim cvjetovima. Mogli ste se penjati s terase na terasu, a na svakoj bijahu slične košnice.

Kad narod upita Isusa odakle je stigao, on nejasno odgovori u prispodobama, na što se oni složiše i povjerovaše mu. Pod trijemom gradske vijećnice, Isus održa propovijed, u kojoj je opisao prispodobu o kraljevu sinu, koji je došao naplatiti sve dugove od svojih podložnika. Slušatelji su shvatili prispodobu previše doslovno, a jako se radovaše nad obećanjem koje prispodoba nosi. Isus tad izokrenu prispodobu prema dužniku, kojemu bijaše oprošten velik dug, a on je sam odbio dati oproštenje svome dužniku, koji mu dugovaše neku sitnicu, te je inzistirao da se njegov dužnik preda sudcu.

Isus im također ispriča o svome Ocu, koji mu je dao vinograd, kojeg treba obrađivati i čistiti, te je on došao tražiti prave radnike, da zamijene beskorisne i lijene radnike, koje će on potjerati. Tad im Isus objasni obrezivanje trsa, te progovori o velikoj količini beskorisna i odbačena granja i zelenja, te o vrlo maloj količini grožđa. Isus ovo usporedi s opasnim elementima, koji kroz grijeh ulaze u čovjeka. Isus reče, to se mora odsjeći i uništiti prakticiranjem mrtvljenja, kako bi plodovi mogli narasti.

Ovo je dovelo do teme o braku i njegovim percepcijama, kao i o temama čednosti i prikladnosti za njeno opsluživanje, da bi se Isus opet vratio na temu vinograda, rekavši narodu da bi i oni trebali kultivirati taj vinograd. Oni potpuno nevino odgovoriše da u ovom kraju loza ne uspijeva. Ali, Isus im odgovori da bi je trebali zasaditi na strani brda na kojima su sada pčelinjaci, jer je ta strana idealna za lozu.

Tad im ispripovjedi parabolu o pčelama i pčelarima. Ljudi su izrazili volju da žele raditi u Njegovu vinogradu, ako im on dopusti. Ali Isus im reče da mora otići i izravnati dugove, da mora vidjeti je li istinski grozd umetnut u vinsku prešu, kako bi proizveo istinsko životvorno vino, te mora poučiti i druge kako kultivirati i pripremati isto takvo.

Ovi jednostavni ljudi bijahu zbunjeni zbog toga što Isus mora otići, te ga moljaše da ostane s njima. Ali Isus ih utješi rekavši im, da ako budu vjerovali u njega, poslati će im nekoga koji će ih poučiti kako se radi u Njegovu vinogradu. Vidjela sam da su poslije žitelji ovoga mjesta bili kršteni od Tadeja, te da su se svi iselili tijekom progona.

Isus nije spominjao nijednog proroka, niti je učinio ikakvo čudo u ovom mjestu. Usprkos njihova moralna nereda, ovi su ljudi bili jednostavni i djetinjasti-nevini. Oni bračni parovi koji su odvojeno živjeli, sad su opet ujedinjeni Isusovim posredstvom, a on im je objasnio o onome čovjeku, koji je oženio pet sestara, a sad je zaručnik šestoj, da je takva veza nezakonita.

Isus je održao još jednu propovijed o braku. Brak je opisivao tako dubim terminima i usporedbama. Spomenuo je kultiviranje loze, brigu o vinogradu, čišćenje bezvrijednih grana. Posebno sam bila impresionirana Isusovim jakim, uvjerljivim i jasnim riječima, kad je govorio o braku. Rekao je da tamo gdje postoji nered u braku, i tamo gdje brak ne donosi dobre i čiste plodove, uglavnom je krivnja na ženskoj strani. Na njoj je da trpi i izdržava patnju, to je zbog njene formacije, i da očuva plod braka. Ženinim duhovnim trudom, te pobjedama nad sobom, žena može usavršiti vlastitu dušu i plod svoje utrobe, ona može iskorijeniti sve možebitno zlo u sebi, budući cijelo njeno vladanje, sve njene akcije, privlače blagoslove ili uništavaju njeno potomstvo.

U braku ne smije biti pitanja o senzualnom zadovoljenju, već samo o pokori i mrtvljenju, o stalnom strahu, o stalnom boju protiv grijeha i grješnih želja, a taj se boj najbolje bojuje molitvom i samosvladavanjem. Takve borbe protiv sebe, takve

pobjede nad sobom, na majčinoj strani, osiguravaju slične pobjede i njenoj djeci. Sve je ove pouke Gospodin izrekao tako divnim i jednostavnim, ali duboko značajnim riječima.

O temi braka, Isus je rekao i mnoge druge stvari, jasno i točno. Bila sam zadivljena istinom o kojoj je govorio, te o velikoj potrebi takve istine, da su mi misli navirale kao bujica: Zašto sve ovo nije zapisano u Evanđeljima? Zašto tamo nije bilo nijednoga učenika koji bi ovo mogao zapisati, kako bi ljudi u budućnosti bili informirani? – jer u cijeloj ovoj viziji, samo sam ja bila prisutna među Isusovom publikom, i samo sam ga ja slijedila tamo amo. Pošto mi se takva misao stalno vraćala, moj mi se Nebeski Zaručnik okrenu, te mi reče, nešto kao: 'Posijao sam milost, obradio vinograd tamo gdje će najbolje uroditi. Da su ove riječi zapisane, pretrpjele bi sudbinu mnogih drugih zapisa, pale bi u zaborav, ili bi bile krivo interpretirane, krivo shvaćane, ili bi jednostavno bile osuđene. Riječi koje sam maloprije govorio, kao i brojne druge, koje nikad nisu zapisane, biti će puno produktivnije u svojim efektima, od onih riječi koje su zapisane. Ne opslužuje se pisani Zakon, nego oni koji vjeruju, koji se nadaju i vole, oni imaju sve zapisano u svome srcu.'

Sve što je Isus rekao o braku, sve je bilo prekrasno i uvjerljivo. Način na koji je Isus govorio sve ovo o braku, stalna uporaba prispodoba u kojima je ilustrirao primjerima iz prirode vinogradarstva,

te u drugu ruku, uzimanje slika iz braka pogodnih

vinogradarstvu, sve je to bilo divno i jasno. Ljudi su postavljali bezazlena i jednostavna pitanja Isusu, a on im je davao odgovore, koji su im još jasnije ukazivali, kako njegove prispodobe savršeno objašnjavaju njegovu nauku.

U podne, ispred sinagoge se odvijala svadbena svečanost između žalosnog mladog para, a Isus je asistirao. Oboje bijahu dobri i nevini, a osobito je Gospodin bio vrlo ljubazan prema njima. Prema sinagogi su svadbenu povorku vodili dječaci od šest godina, okićeni vijencima na glavi, a u rukama su imali frule. Djevojčice odjevene u bijelo, nosile su košarice pune cvijeća, koje su odložile na tlo, a mlađarija je svirala harfe, triangle i druge instrumente, koji su danas skoro nepoznati.

Mladoženja je bio obučen skoro isto kao svećenik. I njega i mladu su tijekom ceremonije vodili asistenti, koji su tijekom ceremonija stavljali svoje ruke na njihova ramena. Ceremoniju svadbe je predvodio židovski svećenik. Odigravala se u jednoj dvorani, blizu sinagoge, a imala je otvoreni krov, ali samo tik iznad mladenaca.

Kad su se počele pojavljivati zvijezde, u sinagogi su započele Šabatske pobožnosti, nakon čega je započeo post koji je trajao do sutra navečer. Kad je post završio, u vijećnici je održana svadbena gozba, tijekom koje je Isus ispričao nekoliko prispodoba, kao na primjer o Razmetnom sinu, te o stanovima u kući Njegova Oca. Inače mladoženja nije imao vlastitu kuću. Svoj je dom pravio na imanju koje je pripadalo mladenkinoj majci.

Isus mu reče, premda će primiti stan u kući Njegova Oca, ipak bi trebao podići svoj šator u vinogradu, koji On sam ide zasaditi tamo na gori gdje su pčelinjaci. Tad je Isus opet dugo poučavao o braku. Ako bračni partneri, reče Isus, žive čestito i skromno, ako spoznaju svoje stanje kao jednu pokoru, to će dovesti njihovo potomstvo na put spasenja, te njihovo stanje neće dovesti do otpada duša, nego će požeti žetvu stanova u domu Njegova Oca. U ovoj se propovijedi Isus nazvao Zaručnikom mladenke, u kojemu svi trebaju biti okupljeni, da bi se ponovo rodili. Isus je aludirao na svadbu u Kani, te im ispriča o pretvaranju vode u vino. Isus je uvijek govorio o sebi u trećem licu, kao o Čovjeku iz Judeje, kojega dobro poznaje, koji će biti tako gorko proganjan, i kojega će najzad i ubiti.

Sve su ovo ljudi slušali s nevinom dječjom vjerom, a prispodobe im bijahu stvarne činjenice. Čini se da je mladoženja bio školski učitelj, jer mu je Isus govorio kako bi trebao podučavati. Ne kao Farizeji, reče mu Isus, koji tovare terete, a sami prstom da maknu, nego on treba podučavati svojim vlastitim primjerom. Isus također učini aluziju na Išmaela, jer je Cedar i okolica bila nastanjena njegovim potomcima. Oni su uglavnom bili pastiri, a sebe su smatrali inferiornijima Židovima, o kojima su govorili kao o vrlo velikoj naciji, izabranom narodu, koji je još uvijek privržen starim navadama življenja.

Vlasnici velikih krda stoke življaše u velikim kućama, okruženim grudobranima, a usred pašnjaka bijahu raštrkane kućice pastira. Na zdencu, koji je pripadao vlasniku, samo se njegova stoka smjela pojiti, premda su i stada njegovih susjeda uživali istu privilegiju, ako je bio sklopljen takav sporazum. Takva patrijarhalna naselja bijahu gusto raštrkana tu i tamo, inače ako nisu bila tako gusto zbijena, bila su od manje važnosti.

Potaknut Isusovim riječima, narod je odlučio izgraditi za novo vjenčani par, neku laganu nastambu na gori s pčelinjacima, gdje je kasnije i vinograd bio zasađen. Svaki je prijatelj u mjestu napravio laganu pregradu, koju je prekrio kožom, te opet premazao nečim nepromočivim, a od takvih se pregrada sastavljao šator. Svi su donijeli takve komade na rečeno im mjesto. Svatko je učinio što je mogao, netko više, netko manje, a svi su dijelili što im je bilo potrebno.

Gospodin im je govorio kako sve treba učiniti, a oni ga slušaše s čuđenjem, kako on toliko puno zna o takvim stvarima. Isus ih je poučavao o svadbenoj gozbi, gdje bi stari i siromašni trebali zauzeti bolja mjesta. Isus s narodom ode do malog brežuljka, koji bijaše ispred gore, kako bi tamo izabrao najbolje mjesto za vinograd. Začelje šatora bi trebalo nalijegati na kosinu brda, na kojoj će biti vinograd.

Pošto je blagdan Mladog mjeseca upravo započinjao, svi se s Isusom vratiše u vijećnicu. Isus je znao da će mnogi, kad im kaže da bi trebali izgraditi kuću za mladence, pomisliti i reći jedan drugome: 'Možda On nema svoju kuću, nema mjesto za obitavanje. Hoće li možda ostati s ovim narodom?' Zbog toga im je sad Isus rekao, da neće dugo ostati s njima, da na ovoj zemlji on nema obitavališta, da Njegovo Kraljevstvo još nije došlo, da mora zasaditi vinograd Svoga Oca, te ga na gori Kalvariji natopiti svojom Krvlju. Isus reče, sad vi ne možete shvatiti ove riječi, ali poslije ćete shvatiti, kad budem natopio vinograd. Poslije ću vam se vratiti iz tamne zemlje. Poslati ću vam glasnike da vas pozovu, a onda ćete otići iz ovog mjesta i slijediti Mene. Ali, kad dođem i treći put, odvesti ću sve koji su vjerno radili u vinogradu, u Kraljevstvo moga Oca. Vaše življenje u ovim krajevima neće potrajati

još dugo, zato kuće koje radite moraju biti lagane, još bolje šatori koji se lako mogu transportirati.

Tad Isus održa dugu propovijed o uzajamnom milosrđu. Reče, trebali biste baciti sidro u srce svoga susjeda, tako da ih oluje svijeta ne mogu uništiti i odvojiti. Isus je opet govorio u prispodobama vinogradarstva, rekavši da će ostati dovoljno dugo, samo kako bi zasadio vinograd za mladence, te ih poučio kako da njeguju loze, a onda će otići kultivirati onaj koji pripada Njegovu Ocu.

Sve je ovo Isus poučavao tako jednostavnim riječima, tako da su njegovi slušatelji sve više i više bili uvjereni da je sve ovo istina, istovremeno zadržavši svoju jednostavnost. Učio ih je da u prirodi i u samom životu, prepoznaju skriveni sveti zakon, koji je ipak sad iskrivljen grijehom.

Poduke su trajale do kasno u noć, a kad Isus zaželi napustiti ih, oni ga odgovaraše. Hvatali su ga za ruke i govorili: 'Objasni nam ponovo sve, da bolje možemo razumjeti.' Ali, Isus im odgovori da bi sad trebali primijeniti u praski sve ovo što su čuli, te im obeća da će im poslati jednoga, koji će im sve razjasniti. Tijekom ovog skupa, svi su blagovali lagani obrok, te su svi pili iz iste čaše.

Mladić za kojega je Gospodin rekao da mu se izgradi kuća zvao se Salatijel, a mladenkino ime bijaše nešto kao 'lijepa' ili 'brineta'. Većina ljudi ovog kraja, poslije je krštena od Tadeja. U ovim krajevima je kratko bio i Marko. Trideset i pet godina nakon Isusova Uzašašća, Salatijel se sa svojom suprugom i tri odrasla sina preselio u Efez. Tamo sam ga vidjela u društvu sa zlatarom Demetrijem, koji je nekoć jednom podigao bunu protiv Pavla, ali sad je bio obraćenik. Demetrije mu je pričao dugo o Pavlu, te mu je govorio o povijesti svoga obraćenja. Pavao tad nije bio u Efezu. Salatijel, njegova tri sina i Demetrije su išli da se združe s njim, dok je supruga ostala u Efezu u nekoj kući, u kojoj je bilo dosta baka iz njena kraja, pa su svi zajedno živjeli.

U to vrijeme, skoro su svi Židovi napustili Efez. Kad su doživjeli brodolom kraj Malte, Salatijel, njegova tri sina, Demetrije, Sila i čovjek zvan Kajus, svi bijahu na istoj lađi s Pavlom. Iz svoga sužanjstva u Rimu, Pavao je svakom Salatijelovu sinu odredio mjesto gdje će i što raditi.

Kad je Isus s narodom otišao do gore gdje bijahu pčele, kako bi im pokazao gdje će zasaditi vinograde, mjesto za kuću-šator već bijaše obilježeno. Ljudi rekoše Isusu da je ovdje grožđe dosada uvijek bilo gorko, na što im Isus odgovori da je to stoga jer su sadili slabe vrste loze. Bile su slabe i jalove, a nepročišćavanjem su te loze dovedene u još divljije stanje, tako da su davale grožđe bez sladora. Ali, Isus nadoda, one koje on sada namjerava posaditi, biti će slatke. Isus je opet podučavao o braku, te reče, da brak treba davati čiste i slatke plodove, a to se postiže jedino samokontrolom, mrtvljenjem, suzdržavanjem sjedinjenim s trudom i mukom.

Od mladica koje je Isus naredio da mu donesu, Isus izabra pet komada, te ih posadi u zemlju, koju je on sam prije razahlio, te pokaza ljudima kako da ih vežu na kolac u obliku križa. Sve što je rekao o uzgajanju loze i dok je izvodio ove radove, odnosilo se na misteriju braka i posvetu bračnih plodova. Kad je Isus nastavio ove poduke u sinagogi, govorio je o obvezi apstinencije u svezi začeća, a kao dokaz tome, iznese dubinu pokvarenosti u koju su ljudi pali, a posebno u ovome. Čovjek bi trebao, reče Isus, o poštivanju, o apstinenciji, učiti od slonova (u tom je kraju bilo nekoliko slonova).

Na kraju propovijedi, Isus ponovi da ih sad uskoro mora napustiti, kako bi zasadio i napojio lozu na gori Kalvariji, ali će im poslati nekoga da ih pouči o svemu, te da ih povede u vinograd Njegova Oca. Kad je govorio o Kraljevstvu svoga Oca i o njegovim stanovima, ljudi ga upitaše zašto nije ništa donio sa sobom iz toga Kraljevstva, i zašto izgleda tako siromašno. Isus odgovori da je Kraljevstvo rezervirano za one koji će ga slijediti, i da ga nitko neće zadobiti tko ga ne zaslužuje.

Isus reče da je stranac, koji traži vjerne sluge, koje bi pozvao u svoj vinograd. Zato sam i izgradio tako laganu kuću za zaručnika, zbog toga što zemlja nije trajno boravište za njegovo potomstvo, jer nisu za nju navezani. Zašto bi se trebalo izgrađivati čvrsto boravište za tijelo, kad je ono samo, kao lomljiva posuda? Uistinu bi se za nj trebao brinuti, pročišćavajući ga kao stan duše, kao sveti hram, jer ne bi smjelo postati okaljano, ili nadređeno duši, bilo preopterećenjem ili prevelikom pažnjom.

Iz ovakve propovijedi, Isus se vrati poučavanju o kući svoga Oca, o Mesiji, te o svim znacima po kojima bi se Mesija trebao prepoznati. Između ostaloga, Isus je spomenuo činjenicu da će se Mesija roditi od čiste loze, premda jednostavne, od pobožnih roditelja, te nadoda, prema znakovima vremena, mora da je Mesija već došao. Isus reče, trebali biste se vezati uz njega, te proučavati i čuvati njegova učenja.

Slijedeće je Isus poučavao o ljubavi prema bližnjemu, te o davanju dobrog primjera. Okrenuvši se k mladoženji Salatijelu, reče mu neka mu dom uvijek bude otvoren, neka ima potpuno pouzdanje u sve što mu je rekao, i neka živi pobožno. Ako tako bude činio, Bog će čuvati njegov dom i ništa mu neće biti ukradeno. Salatijel je za svoju novu kuću dobio uistinu više nego li mu je i trebalo, jer je Isus propovijedao protiv sebičnosti.

Isus reče, morate biti voljni žrtvovati za Boga i za bližnjega. Komunikacija između Isusa i ovih ljudi postade sve prisnija, i da ih spasi od nehaja u koji su pali, Isus je poučavao

pod

krinkom

mnogostrukih

prispodobi

o

čestitosti,

skromnosti,

samokontroli, koja inače donosi milost u brak. Prispodobe su bile o sjetvi i žetvi.

Isus je također otišao posjetiti dva para, koji su se uskoro namjeravali vjenčati, usprkos tome što je ta veza donekle bila zabranjivana. Naime, jedan je par bio u krvnom srodstvu. Isus ih pozove nasamo i reče im da njihova zamisao izvire iz zemaljskih potreba, te da je to protuzakonito. Oni bijahu užasnuti Isusovim čitanjem njihovih misli, jer nijedno nije reklo Isusu išta o tome, pa su tako odustali od svoje

namjere. Ovdje su jedno drugome oprali noge, a mladenka je obrisala Isusove noge krajem svoga vela ili gornjim dijelom svoga ogrtača. Oboje su, i muškarac i žena, po Isusovim učenjima, vidjeli u Isusu više od Proroka. Obratili su se i slijedili Isusa.

Isus tad iziđe iz kuće, te ode u okolicu, u kojoj je živjela maćeha koja se htjela udati za svog pastorka, premda on nije još potpuno odlučio o tome. Isus mu je jasno razložio opasnost u kojoj se nalazi, te ga je nagovorio da pobjegne iz tog mjesta, i neka ode raditi kod Salatijela, što je ovaj poslušno i prihvatio. Gospodin mu je također oprao noge. Maćeha, koju je Isus javno prekorio, bila je jako ogorčena. Ona nije činila pokore, te je otišla u propast.

Mora da su ljudi ovog kraja imali preko svojih predaka neke veze sa Zavjetnim kovčegom. Pitali su Isusa što je postalo Svetom Misterijom u Kovčegu saveza. Isus im reče, da je zbog toga čovječanstvo jako nazadovalo, da je sad to previše ušlo u ljude, a iz činjenice da se više ne može ni pronaći, mogu zaključiti da je Mesija već rođen. Mnogi iz ovog kraja bijahu uvjereni, da su Mesiju već ubili s Nevinom dječicom.

ISUS VRAĆA MRTVACA U ŽIVOT

Oko sat vremena istočno od Sihara, bijaše boravište nekog bogatog stočara. Kuća je bila okružena grudobranom. Vlasnik je iznenada umro, nedaleko kuće, u polju. Žena mu i djeca bijahu u velikoj tuzi. Tijelo je već bilo spremno za ukop, a obitelj je odaslala glasnike u grad, neka mole Gospodina i još neke druge, da dođu na sprovod. Isus je došao sa svoja tri učenika, Salatijelom i njegovom suprugom, te još nekolicinom drugih, sveukupno njih trideset. Tijelo je bilo položeno ispred kuće, na širokoj aveniji omeđenoj stablima.

Čovjek je iznenada umro, za kaznu zbog njegovih grijeha, jer je ugrabio vlasništvo nekih pastira, koji su se protivili takvom njegovu nasilnom ponašanju, ali su ipak morali napustiti taj kraj. Ubrzo nakon počinjenja ovog grijeha, pao je mrtav nauznak, baš na tom komadu zemljišta, kojeg je nepravedno stekao.

Stojeći kraj leša, Isus je govorio o pokojniku. Upitao je, koja mu sad korist, što je toliko mazio i služio svome tijelu, stanu kojega njegova duša sad napušta. Zbog tog svog tijela, svoju je dušu opteretio dugom, kojeg nikad nije imao i kojega se nikada ne može riješiti. Pokojnikova je supruga utonula u žalost. Stalno je prije Isusova dolaska ponavljala 'Samo da je Židovski Kralj iz Nazareta ovdje, on bi ga mogao podići iz mrtvih!' Kao odgovor na ove riječi, Isus reče: 'Da, Židovski Kralj to može učiniti. Ali, ljudi će Ga zbog toga progoniti. Ubiti će Njega, koji daruje život, te će Ga odbiti priznati!' Ljudi oko Isusa povikaše: 'Ako je među nama, priznati ćemo Ga!'

Isus je odlučio iskušati ih. Govorio je o vjeri, o obećanju da će im Židovski Kralj pomoći, navodeći im da vjeruju i da provode sve što ih je učio. Tad Isus povede nasamo pokojnikovu obitelj, zajedno sa Salatijelom i njegovom suprugom, a ostalima je naredio da se povuku. Tad je Isus razgovarao s pokojnikovom suprugom, kćerkom i sinom. Čak prije nego se narod povukao, supruga se obratila Isusu riječima: 'Gospodine, ti zboriš kao da si sami Židovski Kralj!' Ali, Isus joj gestom dade do znanja da šuti.

Sad kad su se ostali, za koje je Isus znao da su slabe vjere povukli, Isus reče obitelji, ako budu vjerovali u njegovu nauku, ako ga budu slijedili, te ako o ovome budu šutjeli, On će podići mrtvaca na život, jer njegova duša još nije osuđena, još je dolje u polju, gleda prizore njegove nepravde, kao i odvajanje od svoga tijela. Obitelj je obećala svim svojim srcem da će sve poslušati, a Isus s njima ode do polja u kojem je čovjek umro.

Vidjela sam stanje u kojem je bila pokojnikova duša. Vidjela sam je u krugu, u sferi iznad mjesta na kojem je umrla. Pred njom su se nizale slike svega što je zgriješila, s njenim zemaljskim posljedicama. Sve je to gledala, a tuga ju je proždirala. Također sam vidjela i kazne kojima je trebala biti podvrgnuta, a bilo joj je udovoljeno, da uroni u pogled, na zadovoljštinu Isusove Muke. Razdirana žalošću, taman je htjela krenuti u izvršavanje kazni, kad se Isus pomoli, te je dozva natrag u tijelo, izgovarajući pokojnikovo ime, Nazor. Tad se Isus okrenu pomoćnicima i reče: 'Kad se

vratimo, naći ćemo Nazora, kako sjedi živ živcat!' Ja sam vidjela kako pokojnikova duša, na Isusov poziv, jezdi k tijelu, postaje sve manja i manja, te nestade kroz pokojnikova usta, a taj se tren, na svom odru, Nazor ustade u sjedeći položaj. Uvijek sam vidjela ljudsku dušu, kako prebiva iznad srca, iz kojega su brojne, kao niti, išle prema glavi.

Kad se Isus sa svojim pratiocima vrati Nazorovoj kući, nađoše ga da sjedi u lijesu, još uvijek omotan u povoje, a ruke mu svezane. Supruga mu odveza ruke i olabavi povoje. On iskorači iz lijesa, baci se nice pred Isusa, te mu pokuša obgrliti koljena. Ali, Gospodin koraknu unazad, te mu reče da bi se prvo trebao pročistiti, oprati, te ostati skriven u svojoj sobi, da nikome ne govori o svom uskrsnuću, sve dok On ne napusti ovaj kraj.

Tad supruga odvede Nazora u neku povučenu sobu, gdje se je oprao i očistio. Isus, Salatijel i njegova supruga, i tri učenika blagovaše nešto, te ostadoše u kući. Lijes su odnijeli u podrum. Gospodin je poučavao sve do mraka.

Sutra ujutro Isus opra noge uskrsnulom Nazoru, te ga nagovaraše da ubuduće više pomisli na svoju dušu, nego li na tijelo, te da povrati sve nepravedno stečeno blago. Nakon toga Isus pozva Nazorovu djecu. Govorio im je o Božjem milosrđu, koje se iskazalo na njihovu ocu, te ih nagovaraše da se boje Boga (strah Božji). Tad ih blagoslovi i odvede roditeljima. Majka je također Isusa odvela ocu. Isus je predstavi kao neku koja se izdaleka vratila, da bi mogla s njim živjeti, strože i u većem strahu Božjem.

Taj je dan Isus poučavao mnoge stvari, govoreći parabole koje se odnose na brak. Posebno se obrati novo vjenčanom paru. Salatijelu kaza: 'Dopusti svome srcu, da bude dirnuto ljepotom tvoje supruge! Ali razmišljaj, kako mora biti velika ljepota duše, budući Bog šalje svoga Sina na zemlju, da spasi duše, žrtvom svoga Tijela! Tkogod služi tijelu, ne služi svojoj duši. Ljepota raspiruje požudu, a požuda kvari dušu. Nekontroliranost je kao biljka puzačica, koja probija i uništava žito i vino.'

Ove posljednje riječi svrnuše propovijed opet na temu uzgoja loze i žita, a Isus upozori slušatelje da čuvaju svoje njive i vinograde od korova, kojeg je Isus i imenovao. Najzad im najavi da će na Šabat naučavati u cedarskoj školi, i da će tada čuti što moraju činiti, kako bi postali njegovim sljedbenicima, i tako dijelili njegovo Kraljevstvo. Ali opet im je kazao da će ih napustiti i otići na istok prema Arabiji. Kad ga upitaše zašto ide tim poganima, tim zvijezdo promatračima, Isus im reče, da među njima ima prijatelje, koji su slijedili zvijezdu kako bi došli i pozdravili ga kod se rodio. Ovo im Isus želi uzvratiti, kako bi i njih mogao pozvati u vinograd i Kraljevstvo svoga Oca, te ih povesti na prave puteve do njega.

U Cedru se okupilo veliko mnoštvo ljudi, kako bi čuli Isusa, koji je sad počeo javno liječiti mnoštvo bolesnika. Kad bi prolazio između bolesnika, Isus bi često rekao: 'Ustani! Slijedi me!' – a oni bi ozdravljeni ustajali. Divljenje i zapanjenost ovim čudesima, dovodilo je ljude do velikog oduševljenja, pa da ga sam Isus nije susprezao, zahvatio bi cijeli ovaj kraj u iznenadnom zanosu radosti.

Među okupljenima u Cedru bijahu i Salatijel i njegova supruga. Isus im je još jednom govorio o dužnostima braka, te im dao detaljne instrukcije o načinu na koji bi trebali živjeti, da bi postali čista loza (tj. ona koja daje čist i izvrstan plod, kakvi su postali njegovi učenici i apostoli, sveci i mučenici). Utuvio im je u glavu i obdržavanje skromnosti i čistoće, nagovarajući ih da u svim svojim djelima streme čistim namjerama. Nagovarao ih je na molitvu, jedinstvo, a nakon začeća djeteta, na striktno obdržavanje savršene apstinencije. Govorio je o uzajamnom povjeravanju koje mora postojati između supruga i supruge, te o poslušnosti supruge mužu. Kad ga nešto supruga pita, muž ne smije šutjeti. On je mora poštivati i stremiti k njoj, budući je ona slabija posuda. Ako je vidi da priča s drugima, ne smije imati nepovjerenja u nju, niti bi ona trebala biti ljubomorna, ako njega vidi da to isto čini. Ipak, moraju paziti da jedno drugome ne budu razlog ozlojeđenosti. Nikome trećemu ne smiju dozvoliti da im se petlja u brak, a između sebe moraju zadržati one male razlike. Isus kaza ženi da bi trebala postati pobožna kao Abigajla, te im pokaza regiju prikladnu za uzgajanje žita. Isus im reče da oko svoga vinograda moraju podići ogradu, a ta se ograda mora sastojati od ovih savjeta koje im je upravo udijelio.

Prije nego je napustio Cedar, Isus je u sinagogi održao još jednu dugu propovijed, u kojoj je opet objasnio svezu između svega što im je dosada u ovim krajevima govorio. Isus je govorio jednostavno, opisujući najjednostavnije aluzije o misterijima istočnog grijeha, o poročnom razmnožavanju ljudske rase, njihovoj stalno rastućoj pokvarenosti, o dispoziciji Božje milosti i Njegovu vodstvu izabranih ljudi iz generacije u generaciju, sve do Blažene Djevice, o misteriji Utjelovljenja i regeneraciji palog čovječanstva iz smrti do vječnog života, kroz Djevičina Sina.

Tu Isus iznese prispodobu o zrnu žita, koje mora biti pokopano u zemlju, kako bi donijelo novi plod, ali ga slušatelji nisu razumjeli. Isus im reče da ga ne trebaju slijediti samo kratko vrijeme, nego ga trebaju slijediti na dugom putu, sve do kraja, sve do Sudnjeg dana. Isus je govorio o uskrsnuću mrtvih i o Sudnjem danu, te ih je poticao da paze, da budu na straži! Tad im ispriča prispodobu i lijenim slugama. Sud dolazi kao lopov u noći. Smrt pogađa svakog časa. Oni, sinovi Išmaela, oni su potekli od sluge, te trebaju biti vjerni. Isus kaza, Melkisedek je bio tip Njega, Isusa. Njegova se žrtva sastojala od kruha i vina, ali u Njemu (Isusu) će biti promijenjena u meso i krv.

Najzad im Isus jasno reče da je on Otkupitelj. Na ovo otkriće, mnogi se prestrašiše i postadoše plahi i obeshrabreni, dok su drugi, naprotiv, postali još revniji i oduševljeniji za Isusa. Isus ih je posebno poticao na međusobnu ljubav, ohrabrivanje, suosjećanje u radosti i tuzi, budući su udovi istoga tijela, koje osjeća bol jedan drugoga.

Na propovijedi su bili prisutni i pogani iz poganske četvrti Cedra, a sve su slušali stojeći malo postrance. Oni su prema Židovima bili vrlo gostoljubivi, ali otada su im mnogi prilazili i prijateljski ih ispitivali o Isusovoj nauci i čudesima.

6. Isus stiže u prvi šator-grad zvjezdoznanaca

Kad je Isus s tri mladića napustio Cedar, Nazor, ravnatelj sinagoge - koji je vukao porijeklo od Tobije, Salatijel, Eliud i mladi Tit, ispratiše ga dobar dio puta. Prešli su rijeku i prošli kroz pogansku četvrt grada, u kojoj se baš tad slavio blagdan, a ispred hrama bijaše ponuđena žrtva.

Put je vodio na istok, a onda na jug kroz ravnicu koja je ležala između dva planinska lanca, pokatkad preko stepa, pa opet preko žuta ili bijela pijeska, a ponekad preko bijelog šljunka. Najzad stigoše do velikog otvorenog kraja, prekrivenog zelenilom, usred kojega bijaše veliki šator među palminim stablima, a oko njih manja stabla.

Tu Isus blagoslovi i otpusti svoje pratitelje, te nastavi put, još malo dalje, prema šator-gradu, a taj grad bijaše od zvjezdoznanaca (štovatelja zvijezda). Dan je već bio na izmaku kad Isus stiže do predivna zdenca u nekoj udubini. Gospodin se napi vode, te sjede kraj zdenca. Mladići mu opraše noge, a onda i on njima zauzvrat učini tu uslugu. Sve je činjeno s djetinjom nevinošću, a taj mi je prizor bio izuzetno potresan.

Ravnica je bila puna palminih stabala i livada, a posvuda bijahu mnogobrojne grupe šatora. Usred toga se uzdizao neki toranj ili kao terasasta piramida, ali opet nije bila veća nego naša uobičajena crkva. Tu i tamo su prolazili neki ljudi, te bi s distance iznenađeno buljili u Isusa, ali nitko mu nije prilazio.

Nedaleko zdenca bijaše veliki šator- kao kuća. Nadvisivao je nekoliko manjih, a unutra je bio podijeljen na mnoge odaje i spremišta, povezane nekim hodnicima, koji bijahu omeđeni ogradama, a drugi nekim platnima. Gornji dio šatora bijaše prekrit kožama. Sve zajedno bijaše vrlo stručno i lijepo uređeno. Iz ovog šator-grada dođoše petorica ljudi, noseći sa sobom zelene grane, na kojima bijahu razni plodovi: jedna je imala male žute listove i plodove, druga crvene bobice, treća bijaše loza s lišćem, četvrta palmina grana, a peta je bila puna grozdova grožđa.

Od pojasa do koljena odjenuli su neku vrstu vunene tunike, rasparane sa svih strana, a gornji dio tijela jaknu, široku i punu, napravljenu od nekog prozirnog vunenog sukna, s rukavima koji sežu do pola podlaktice. Imali su svjetliji ten, kratke crne

brade, te duge kovrčave kose. Na glavi su imali neku vrstu spiralne kape, s koje su im padale mnoge trakice oko sljepoočnica.

Oni priđoše Isusu i njegovim kompanjonima, s prijateljskim namjerama, pozdraviše ih, i dok su im nudili grane s voćem, pozvaše ih da ih prate do šatora. Granu loze su dali Isusu, onaj koji se činio da je vodič držao je sličnu. Ušavši u šator, posjedaše Isusa i njegovo društvo na jastuke obrubljene resama, te ih ponudiše voćem. Isus je rekao samo par riječi. Tad su goste poveli kroz šator, po hodniku omeđenom odajama za konak, u kojima bijahu kauči-postelje, te ih odvedoše do dijela šatora u kojem bijaše blagovaonica. U središtu blagovaonice bijaše stup koji je podupirao cijeli šator, a oko njega uvijeni vijenci zelenila i plodova, loze, jabuke, te grozdovi – sve tako prirodno u izgledu, da stvarno ne mogu reći jesu li uistinu prirodne ili obojane.

Tad sluge privukoše mali ovalni stol, visok kao naš stolac. Bio je napravljen od lagana lišća, koje se brzo moglo rastvoriti, a baza mu podijeljena u dva postolja. Ispod stola su raširili šareni tepih, na kojem bijahu slike ljudi, baš kao oni, te na stol postaviše čaše. Po šatoru su bile obješene tapiserije, tako da se nijedan dio platna-šatora nije moglo vidjeti.

Kad su se Isus i njegovi kompanjoni ispružili na tepihu kraj stola, pomoćnici donesoše kolače, sve vrste plodova i med. Sami su pomoćnici sjedili na niskim ovalnim stolcima, čije su noge bile ukrštene. Sami su posluživali svoje goste, dok su same sluge ostale vani ispred šatora, sa svim što je bilo potrebno. Vidjela sam ih kako idu do drugog šatora i od tamo donose pečenu perad, koja je bila pečena na ražnju u nekoj vrsti kuhinje. Kuhinja je bila napravljena od blata, kao koliba, a imala je otvor u krovu kroz koji se dim odvodio. Perad su posluživali na stvarno divan način. Perad je bila još uvijek s perjem (ali ne znam kako su to uradili), te je izgledala kao da je živa. Kad je obrok završio, goste su otpratili petorica ljudi do njihovih spavaonica, a bili su zapanjeni kad su vidjeli Isusa kako mladićima pere noge, a onda su oni oprali njemu noge. Isus im objasni značenje ovog postupka, a oni riješiše da ubuduće i oni čine taj učtivi čin prema bližnjemu.

NOĆNA PROSLAVA ZVJEZDOZNANACA

Kad su petorica ljudi otišli od Isusa i njegovih mladih suputnika, otiđoše i oni iz šatora. Nosili su ogrtače, dulje nego obično, sa širokom kapuljačom koja je visjela od vrata na leđa. Otišli su prema hramu, oblika velike četverokutne piramide, koja ne bijaše od kamenja, već od nekakva lagana materijala, kao drvo ili koža. Izvana bijaše niz stepenica, od baze do vrha. Unutra bijaše nekakav ovalan prostor, iz kojeg su hodnici vodili do raznih dijelova hrama. Na ulazima bijahu zasloni od lagane ukrašene živice.

U ovalnoj se sobi već skupilo nekoliko stotina ljudi. Udate žene su stajala otraga, iza muškaraca, iza njih djevojke, te iza njih djeca. Na stubama piramidalnog hrama bijahu nekakvi obasjani globusi, koji su blještali i treptali baš kao zvijezde na nebu, ali ne znam kako su postigli taj efekt. Bili su pravilno poredani, baš kao izvjesne zvjezdane konstelacije. Hram je bio pun ljudi. U sredini je postavljen veliki stup, odakle se na zidove protezale grede, te s njih na vrh piramide. U unutrašnjosti hrama svjetlost bijaše stvarno neobična. Bijaše to kao neki sumrak, ili još bolje, kao mjesečina. Imali ste osjećaj kao da gledate noćno nebo obasjano mnoštvom zvijezda. Mogli ste vidjeti i mjesec, a daleko gore, iznad svih, u samom centru, sjajilo je sunce. Bijaše još bolje i vještije izvedeno, te tako prirodno, da je ostavljalo na promatrače veliki dojam, a posebno kad biste ga gledali kroz magličasti dim.

Kraj centralnog stupa bijahu postavljena tri idola. Jedan je bio ljudskog tijela i ptičje glave, s velikim savijenim kljunom. Vidjela sam kako mu ljudi prinose sve vrste hrane. Šopali bi njegov ogroman kljun, peradima i sličnom hranom, koji su pak padali u njegovo tijelo, te ispadali negdje van. Drugi je idol imao glavu sličnu volu, a sjedio je kao čovjek u čučećem položaju. U njegove ruke, koje su bile u položaju, kao da drži novorođenče, ljudi bi polagali perad. U njemu je gorjela vatra, u koju su štovatelji, kroz rupe, ubacivali meso živina, koje bi zaklali i rasjekli na žrtvenom stolu ispred idola. Dim je odvođen kroz cijev u zemlji, koja je pak išla van hrama. U hramu se nije mogao vidjeti otvoren plamen, ali su u magličastoj atmosferi strašni idoli sjali žarkim sjajem.

Tijekom ceremonije, svjetina je oko piramide pjevala na neki poseban način. Ponekad bi se čuo samo solo glas, pa opet cijeli zbor, a melodija se mijenjala, od tihe do vrlo žive. Dok su vani pravi mjesec i zvijezde sjali na nebu, oni ih oduševljeno pozdravljaše tim pjesmama. Čini mi se da je ovo idolatrijsko slavlje trajalo do zore.

Prije nego je sutradan napustio ovaj narod, Isus im je održao propovijed. Na njihova pitanja tko je On, i kamo putuje, Isus je odgovorio rekavši im o Kraljevstvu svoga Oca. Isus reče da traži prijatelje koji su ga došli pozdraviti kad se rodio.

Nakon toga Isus ode dolje do Egipta, posjetiti neke svoje prijatelje iz djetinjstva, te pozvati ih da ga slijede, pošto se uskoro vraća svome Ocu. Govorio im je o njihovim idolatrijskim praksama, po kojima se izvrgavaju velikim nevoljama, a i beskorisnim klanjima mnogih žrtava. Reče, trebaju častiti Oca, Stvoritelja svih stvari, umjesto žrtvovanja žrtava idolima koje su sami izradili, umjesto da svoje darove daju sirotoj braći.

Žene su ovdje boravile potpuno odvojene od muškaraca, otraga, u zasebnim šatorima, u zasebnom naselju. Svaki je muškarac imao više žena. Žene su bile odjevene u duge haljine, na ušima im naušnice, a frizura oblika visoke kape. Isus je preporučio odvajanje žena od muškaraca. Reče, pravo je da žene ostanu otraga, a protiv mnogoženstva je energično propovijedao. Trebaju imati samo jednu suprugu, koju trebaju tretirati, na kao roba, nego u ljubaznoj podložnosti. Tijekom ovih propovijedi, Isus im se činio ljupkim, kao neko nadčovječno biće, pa su ga molili da ostane s njima. Htjeli su dovesti nekog starog i mudrog svećenika da raspravlja s njim, ali Isus nije htio. Tad su donijeli neke stare spise koje su konzultirali. To ne bijahu svitci pergamene, nego su izgledali kao neko debelo lišće, nešto kao da su od kore drveća, a slova su bila urezana. Ovo je lišće izgledalo kao neka debela koža. Pogani su inzistirali na Gospodinovu ostanku da ih poučava, ali Isus ih odbi, rekavši da kad se vrati svome Ocu, da bi ga oni trebali nasljedovati, a Isus neće propustiti pozvati ih na to u pravo vrijeme.

Neposredno što će ih napustiti, Isus im pomoću oštrog metalnog štapa, na kamenom podu njihova šatora, napisa inicijale petorice članova Njegove rase. Meni je to izgledalo kao neka slova, četiri ili pet komada, spletena u jedno, a među njima sam prepoznala slovo M. Slova su bila duboko urezana u kamen. Pogani su sa čuđenjem promatrali natpis, te odmah postadoše privrženi napisanome. Poslije su taj kamen izvadili i pretvorili ga u oltar. Sad ga vidim u Rimu, uzidana u jednom od kutova Petrove crkve, tako da ga neprijatelji Crkve ne mogu odnijeti.

Isus, kad je odlazio, nije dozvolio nijednom od ovih pogana da ga prate. Sa svojim mladim prijateljima uputio se na jug, između tu i tamo razbacanih šatora, te prođe kraj tornja s idolima. Mladićima reče kako je ljubazno bio primljen od strane ovih pogana, za koje nije ništa učinio, a sad ga zlobni, tvrdoglavi i nezahvalni Židovi progone, premda ih je zadužio dobrim djelima. Isus i društvo požuriše, te su cijeli dan žurno hodali. Čini mi se da su hodali još par dana, oko 100 km, prije nego su stigli do zemlje Kraljeva.

ISUS PODUČAVA PASTIRSKO PLEME

Taman prije početka Šabata, vidjela sam Isusa u blizini nekakvih pastirskih šatora, gdje su on i njegovo društvo sjedili kraj zdenca, te prali jedan drugome noge. Tad Isus poče slaviti Šabat, moleći s mladićima, poučavajući ih, da bi i ovdje, čak i u tako dalekoj zemlji, Židovi prigovarali kako ne posvećuje Šabat, budući nije valjan. Te su noći konačili na otvorenom, kraj zdenca. U ovom mjestu ne bijaše nijedne građevine, nijednog stalnog boravišta, a među pastirima ne bijaše nijedne žene. Imali su samo jednu privremenu gostionicu, ili karavansko stajalište kraj svojih udaljenih pašnjaka.

Sutra ujutro, oko Isusa se okupiše pastiri, te slušaše što Isus govori. Isus ih upita jesu li išta čuli o nekim ljudima koji su prije 30 d0 33 godine otišli u Judeju, kako bi pozdravili novorođenoga Kralja Židova, a vodila ih je zvijezda. Oni povikaše. 'Da! Da!' – a Isus im nastavi govoriti, da on sad putuje i traži te ljude. Pastiri postadoše radosni kao djeca, te zavolješe Isusa.

Na najvišem mjestu okruženom palmama, napraviše za nj predivno veliko sjedište ili tron, do kojeg su vodile stepenice prekrivene busenjem trave. Radili su vrlo brzo, isjecali i rezali busenje nekim dugim, a uskim kamenom, ili nožem od kosti, tako da je sjedalo uskoro bilo završeno. Gospodin sjede na to, te poučavaše govoreći predivne prispodobe. Pastira bijaše oko četrdeset, slušali su kao djeca, a nakon toga su molili s Isusom.

Tu su večer pastiri donijeli jedan od svojih šatora, te su ga pridružili ostalima, formirajući tako jedan veliki, u kojem su pripremili gozbu za sve. Hrana bijaše razno voće, neka gusta kaša smotana u kuglice, te devino mlijeko. Kad Isus blagoslovi hranu, mislio ih je napustiti, ali oni ga upitaše zašto, pa kad Isus objasni razlog, oni ga moljaše da blagoslovi ostatak hrane, što Isus i učini. Htjeli su da nakon što Isus ode, da im ostane tako blagoslovljene hrane, te kad mu na tu nakanu doniješe meku i vrlo kvarljivu hranu, Isus zatraži plodove koji se ne kvare tako brzo. Oni doniješe, te Isus blagoslovi neke bijele kuglice od raži. Reče im da to uvijek miješaju s ostalom hranom, koja se onda neće nikada pokvariti, a blagoslov nikad neće nestati. Kraljevi su već kroz snove saznali da im se Isus približava.

ČUDESNI GLOBUS

Vidjela sam Gospodina kako opet poučava sjedeći na mahovinom prekrivenoj katedri. Poučavao je o stvaranju svijeta, Padu, te obećanju Otkupljenja. Isus upita jesu li sačuvali tradiciju ikakva obećanja. Ali, oni su poznavali samo nekoliko stvari koje se tiču Abrahama i Davida, a i one su bile pomiješane s bajkama. Ovi ljudi bijahu tako jednostavni, prostodušni, kao školska djeca. Tko god bi nešto znao, bilo pitanje ili odgovor, odmah bi to 'ispalio'.

Kad Isus vidje kako su nevini i zapušteni, izvede veliko čudo u njihovu korist. Ne mogu se točno sjetiti što je Isus rekao, ali je izgledalo kao da desnicom hvata sunčanu zraku, iz koje vadi kuglu kao mali obasjani globus, te ga stavlja da visi s palme, opet desnicom uz pomoć sunčane zrake. Kugla je izgledala dovoljno velikom, tako da se činilo kako sadrži sve stvari, a sve su se te stvari mogle vidjeti u kugli. U

njoj su dobri ljudi i učenici mogli gledati sve ono što im je Gospodin baš opisivao. Svi su oni zabezeknuto stajali oko Isusa i gledali u globus. U globusu sam vidjela Presveto Trojstvo, a kad sam vidjela Sina u Njemu, nisam više vidjela Isusa na zemlji, samo je jedan anđeo lebdio kraj globusa. Kad je Isus jednom prilikom uzeo globus u desnicu, opet mi se činilo kao da je sama njegova ruka postala globus, u kojem su se prikazivale brojne slike, jedna za drugom. Čula sam nešto o broju 365, kao da se odnose na dane jedne godine, povezane s nekim slikama u globusu.

Isus je naučavao pastire kratkoj molitvi, u kojoj su se pojavljivale riječi kao u Očenašu, a dao im je tri nakane za koje moraju naizmjence moliti. Prva je bila da zahvale za stvaranje, duga za Otkupljenje, a treća, mislim, bijaše za Posljednji sud. Cijela povijest stvaranja, Pada, otkupljenja, bijaše otkrivena u slijedu slika u ovom globusu, zajedno sa sredstvima danim čovjeku da participira u njima. Vidjela sam u globusu, sve stvari povezane zrakama svjetla, u svezi Presvetog Trojstva, iz kojeg su sve stvari proizlazile, ali i od kojeg su mnogi jadno otpali. Gospodin je dao pastirima ideju o stvaranju, putem globusa, koji je proizašao iz njegove ruke. Ideju u svezi Palog svijeta s njegovim Otkupljenjem, dao je privremenim prekidom pokazivanja slika u globusu, nekim koncem. Kad je Gospodin držao globus u ruci, dao im je neku ideju o Sudu. Također ih je poučavao o godini i danima koji je sačinjavaju, kao i o povijesti Stvaranja, koliko su oni mogli shvatiti, a onda im je pokazao kojim molitvama i dobrim djelima trebaju posvećivati razna godišnja doba.

Kad je Gospodin završio poduke, sjajni globus sa svojim slikama nestade kao što se i pojavio. Jadni ljudi, svladani osjetom svoje vlastite bijede, kao i božanstvom svoga Gosta, pokazivaše znakove duboke žalosti, te se zajedno s tri mladića, nice prostru pred Isusom, plačući i časteći ga. I Isus je postao vrlo tužan, te je i on legao na mahovinasti brežuljak, na kojem je bilo sjedište. Mladići ga nastojaše podići, te kad se napokon sam uspravi, ustadoše i pastiri, te stidljivo stojeći oko njega, nastojaše saznati razlog njegove potištenosti.

Isus im odgovori da je plakao zajedno s onima koji plaču. Tad uze jednu hijacintu koja je divlje rasla u tom kraju (ali je bila daleko veća i ljepša nego naše današnje),

te ih upita znaju li svojstva ovog cvijeta. Reče, kad je nebo olujno, ono čezne, vene, a njena boja postaje bljeđa, kao kad oblak prelazi preko sunca. Također im je rekao i mnoge druge značajne stvari o tom cvijeću i njegovu značenju. Također sam ga čula kako ga zove nekakvim čudnim imenom, koje, rečeno mi je, korespondira s našim imenom, hijacinta.

PREKID IDOLOPOKLONSTVA

Premda je Isus svega bio potpuno svjestan, ipak je ispitivao pastire o bogoštovlju koje prakticiraju. Isus je bio kad dobri učitelj, koji postaje dijete kad je s djecom. Na to mu dobri ljudi donesoše svoje bogove, izdjeljane u obliku raznih životinja, ovaca, deva, magaraca – sve vjerne imitacije životinja. Čini mi se da su bile od metala, sve prekrite kožama, i što je bilo smiješno, sve su životinje bile ženke. Na njima bijahu velike vreće, imitacije vimena, u koje su bile zataknute dojke od trske. Ove bi vreće napunili mlijekom, na svojim bi ih blagdanima muzli, pili, te plesali i skakali pred njima. Svatko je od svog stada izabrao najbolje i najljepše jedinke, uzgajali ih s pažnjom, te na njih gledali kao na svete. Po ovim modelima, ovi bi jadnici, izradili svoje bogove, te su njihovim mlijekom punili vreće-vimena. Kad bi slavili svoju službu, donijeli bi sve svoje idole u jedan šator, koji bijaše ukrašen za tu svrhu, te bi počeli pijančevanje, kao na pokladama. I žene i djeca bi bili prisutni, muzli, jeli i pili, pjevali, plesali, te se sa žarom klanjali idolima. Nisu slavili Šabat, nego su to činili dan poslije.

Kad su pogani opisali sve ovo Isusu i kad su mu pokazali sve svoje idole, vidjela sam cijelu tu stvar kako se pojavljuje pred mojim očima. Gospodin im objasni kakva je to bijedna sjena istinske religije, te nakon još par riječi o tome, završi, rekavši im da on sam onaj Izabrani od stada, on je Janje od kojeg će poteći sve mlijeko, koje će hraniti duše na spasenje.

Tad im zapovijedi da prekinu s tom idolatrijom, da žive životinje vrate u stado, a metal od kojeg su napravljeni idoli, neka rastope i daju sirotinji. Reče im, trebali biste podignuti oltare, na njima paliti tamjan Svemogućemu Stvoritelju, Nebeskom Ocu, i

njemu za sve zahvaljivati. Štoviše, trebali bi moliti za dolazak Otkupitelja, a svoja dobra podijeliti sa svojom siromašnom braćom, jer nedaleko odavde u pustinji žive tako siromašni ljudi, da nemaju ni šatora pod kojim bi se sklonili. Sve ono što ne mogu pojesti, kad zakolju svoju stoku, kao i kruh koji pretekne, a nije namijenjeno za sirotinju, trebaju spaliti kao žrtvu. Pepeo trebaju razasuti na neplodno zemljište, koje im Isus i pokaza, kako bi na njega privukli blagoslove.

Dok je propisivao ovakve razne stvari, Isus je i objašnjavao razloge zašto trebaju tako činiti. Tad opet aludira na Kraljeve koji su ga posjetili kad se rodio. Narod reče, da, čuli smo da su prije 33 godine ovi Kraljevi daleko putovali u potrazi za Spasiteljem, nadajući se da će s njim naći sve što treba za radost spasenja. Još rekoše, ti su se Kraljevi vratili u svoje države, te su tamo nešto promijenili u svojim bogoštovljima, i to je sve što su čuli o njima.

Tad Isus ode s ovim pastirima obići njihova stada i kolibe, poučavajući ih razne stvari, čak i o raznim vrstama bilja koje je tamo raslo. Obećao im je da će im uskoro poslati jednoga, koji će ih poučavati. Uvjerio ih je da je došao na zemlju, ne samo za Židove, kako su oni u svojoj poniznosti predmnijevali, nego je došao i za svakog pojedinca koji je čeznuo za njegovim dolaskom.

O onome malo, što su znali o Abrahamu, ovi su siroti pastiri izvukli veliku korist o suzdržljivosti. Tri mladića bijahu osobito impresionirani nedavnim čudom obasjanog globusa. Njihov odnos prema Isusu, bijaše drugačiji od apostolskog. Služili su mu u ovisnosti, tišini, te djetinjoj jednostavnosti. Za razliku od apostola, oni Isusu nikada nisu ništa prigovorili. Apostoli su međutim imali i neku službu, dok su ovi mladići bili kao sirotinja, ovisni školarci.

ISUS NASTAVLJA PUTOVANJE DO GRADA-ŠATORA KRALJEVA

Kad je Isus napustio pastire, i krenuo dalje na put, pratilo ga oko tuce pastira. Čini se da su morali platiti neku vrstu takse, pa su sa sobom nosili perad u košarama. Ovo je bio pust kraj, jer cijelim ovim putem nisu naišli ni na jednu kuću. Cesta je međutim

bila propisno označena, te nije bilo šanse da se putnik izgubi. Kraj puta bijahu i stabla, koja su rađala plodove slične smokvama, a tu i tamo bi našli bobice. Na izvjesnim mjestima, otprilike svakih dan hoda, bijahu podignuta mjesta za odmor. Tu bijaše i prekriven zdenac, sa stablima oko njega, a vrhovi stabala bijahu zajedno povezani, tako da su grane činile kao neku sjenicu. Ova odmorišta imahu i ložište za vatru, i kao neke postelje za konak. Tijekom velike podnevne žege, Isus i mladići odsjedoše u jednom od ovakvih odmorišta, te se okrijepiše vodom i voćem. Svaki put kad bi se ovako odmarali na putovanju, Isus i mladići bi si međusobno oprali noge. Gospodin nikada nije dopustio ikome da ga dotiče. Mladići, potaknuti njegovom dobrotom, ponekad su tretirali Isusa s dječjom pouzdanošću, ali opet, kad bi se sjetili njegovih čudesa, njegova Božanstva, bacali bi uplašene i plašljive poglede na nj, te jedan na drugoga. Također sam često viđala, kako bi Isus nestao pred njima, premda nije propustio da ih uputi što će sve sresti na svom putu, te bi ih o tome i poučio.

Putovali su djelomično po noći. Kad bi se zaustavili radi odmora, mladići bi zapalili vatru vrteći zajedno dva komada drva. Također su na kraju motke nosili lanternu. Lanterna s vrha bijaše otvorena, a sjala je malim crvenkastim plamičkom. Ne znam od čega se sastojao. Tijekom noći bih ugledala divlje životinje kako ludo trče po mraku. Put je ponekad vodio preko visokih planina, ne toliko strmih, nego više blagih. U jednom sam polju vidjela puno redova kestenovih stabala, a ljudi su skupljali kestenje koje je padalo sa stabala. Bilo je i drugih stabala bez lišća, ali su plodovi još uvijek visjeli na stablima. Stabla breskve sa svojim tananim uspravnim deblima, posađena su uglavnom na uzvisinama, te neka druga koja su sličila našem lovoru.

Neka su odmorišta bila pod velikim smrekama, čije su grane bile tako debele kao ruka jakog muškaraca. Međutim, većina puta bijaše kroz pustinju, od bijela pijeska pomiješana na nekim mjestima s malim bijelim šljunkom, a na drugim, s malim sjajnim kamenjem veličine kao ptičje jaje. Bilo je također i velikih bazena s crnim kamenjem, kao ostacima razlomljenih zdjelica, ili komadima ulubljene grnčarije. Neki

od ovih fragmenata imahu rupe kao pravilno prstenje ili narukvice, a lokalni ih je narod koristio kao vaze ili plitke posude.

Posljednja planina koju su putnici prešli bijaše od siva kamenja. Na drugoj strani putnici nađoše i gusto grmlje, iza kojeg je tekao brzi potok, oko jednog komada obrađena zemljišta. Kraj potoka ležaše skela od povezanih trupaca. S ovim su prešli potok, pa se uputiše k nizu koliba koje bijahu izgrađenih na stijenju isprepletnim s mahovinom. Kolibe su imale zašiljene krovove, a svuda oko centralne sobe bijahu odjeljci za spavanje, s mahovinastim sjedištima i kaučima. Žitelji bijahu skromno odjeveni, a nosili su plahte oko sebe, kao ogrtače. Na izvjesnoj udaljenosti ugledala sam naselje od šatora, mnogo veće i jače nego ijedno koje sam tamo vidjela. Šatori su bili podignuti na kamenitom tlu, te su bili na katove, a na njih se dolazilo vanjskim stepenicama. Između prve i druge kolibe bijaše zdenac kraj kojeg je Isus sjedio. Mladići su prvo oprali noge Isusu, a onda je Isus uveden u kuću koja bijaše odvojena za strance. Ovdje su ljudi bili vrlo dobri. Oni koji su pratili Isusa, sad ga ostaviše i vratiše se svojim kućama, uzevši sa sobom namirnice potrebne za put.

Ova regija mahovinastih koliba bijaše dosta prostrana, a uokolo ležaše brojna naselja kao gore opisana, među livadama, poljima, njivama i vrtovima. Odavde se nisu vidjele velike šator palače, jer još bijahu daleko. Ali, s vrha planine, jasno su bile vidljive. Cijela je regija bila iznimno plodna i dražesna. Na brdima bijahu brojne grupe balzamovih stabala, koja su davala dragocjen sok. Domaći su ga skupljali u one kamene posude, koje su izgledale kao željezni lonci, a pronalazili su ih u pustinji. Također sam vidjela divna žitna polja, stabljike debele kao trske, vinovu lozu, ruže, cvijeće veliko i okruglo kao dječja glava, te drugo cvijeće osebujne veličine. Bilo je tamo i malih potočića, premda ih bijaše malo. Voda je bila čista i bistra. Narod je pred Isusa donio sve plodove koje su imali.

Kad im Isus reče o ljudima koji su pratili zvijezdu, oni mu rekoše, da su na svom povratku iz Judeje, na mjestu na kojem su prvi put ugledali zvijezdu, podigli jedan otvoreni hram, u obliku piramide. Oko nje su podigli šator-grad, u kojem su zajedno

boravili, premda su prije toga živjeli odvojeno. Imali su sigurnost da će ih jednom Mesija posjetiti, i da će na njegovom odlasku i oni vjerojatno napustiti ovo mjesto.

Menosr, najstariji Kralj, bijaše još živ i zdrav. Teokeno, drugi, ležaše u postelji oboren bolešću i staračkom slabošću, nije više mogao hodati. Seir, treći, umro je prije par godina, a njegovi ostaci bijahu perfektno očuvani, položeni u grob, izgrađen u obliku piramide. Na godišnjicu njegove smrti, na grob su mu dolazili prijatelji, otvarali ga, te izvodili izvjesne ceremonije nad ostacima, kraj kojih je gorjela neprestano održavana vatra. Oni ispitivaše Isusa o karavani koja je ostala iza njih u Palestini. U grad-šator otposlaše glasnike, da obavijeste Mensora da im se čini da je kod njih izaslanik židovskog Kralja, kojeg on i njegov narod toliko dugo očekuje i žeđa.

Kad je došao čas Šabata, Isus upita imaju li jednu slobodnu kabinu koju bi mu mogli ustupiti za službu, njemu i njegovim učenicima, a budući ovdje ne bijaše lampi židovskog stila, oni napraviše jednu za sebe i proslaviše svoje bogoslužje.

7. Isus svečano ispraćen od Mensora do njegova šator-dvorca

Kad su Kraljevi dobili vijest o Isusovu dolasku, načiniše velike pripreme za njegov prijem. Krošnje stabala su povezali zajedno, da bi dobili aleju šetnicu, te podigoše trijumfalne slavoluke. Ukrasiše ih cvijećem, voćem, ukrasima svih vrsta, i obješenim tapiserijama. U okolicu grada su poslali izaslanstvo od sedam ljudi, koji bijahu svečano odjeveni u bijele ukrašene ogrtače, a na glavama im turbani s visokim perjem i zlatom izvezeni. Oni su imali zadatak dočekati Isusa i poželjeti mu dobrodošlicu. Kad se sretoše, Isus održa propovijed, u kojoj je govorio o pravednim poganima, koji, unatoč nehaju, bijahu u srcu pobožni.

Grad Kraljeva bijaše tako komforan, tako bogat ukrasima, da se to ne može opisati. Bijaše to kao prekrasno ukrašen vrt, bijaše to šator-grad. Glavni je šator izgledao kao veliki dvorac. Sastojao se od nekoliko katova, podignutih na kamenim temeljima. Najniži je činio guste rešetke kroz koje ste jedva mogli gledati, a gornji se sastojaše od raznih odaja, dok su svud uokolo bile brojne građevine s galerijama i

stepenicama. Uokolo su stajali slični šatori-palače, svi povezani šetnicama popločanim obojanim kamenjem, ukrašenim slikama zvijezda, cvijeća i sličnih ukrasa. Ove šetnice, tako čiste i lijepe, bijahu omeđene s jedne strane travnjacima i vrtovima, čije su gredice pak bile pune cvijeća, nježnih stabala s lijepim lišćem, kao mirta i lovor, te svih vrsta bobičastog grmlja i aromatična bilja. U središtu grada, na travnatom brežuljku, podigli su velik i lijep zdenac, s mnogo mlaznica. Nad njim su podigli krovište, poduprto kao otvorene kolonade, oko kojih bijahu klupe i druga sjedišta. Mlaz je iz mlaznica udarao u udaljeni središnji stup.

Iza ovog zdenca bijaše hram, sa svojim kolonadama, sadržavajući grobnice kraljeva, a među njima bijaše i Seirov grob. Ovaj je hram s jedne stane bio otvoren, ali je s drugih bio zatvoren vratima koja su vodila u grobnice. Imao je oblik četverostrane piramide, ali krov mu ne bijaše tako ravan kao u onih koje sam vidjela u početnim dijelovima Gospodinova putovanja. Oko piramide su vodile spiralne stepenice s ogradom, a završavale su na otvorenom. Na jednoj sam strani vidjela i šator-kuću, a tamo je mlađarija bila poučavana. Na drugoj, ali potpuno odvojeno, djevojčice su poučavane u raznim predmetima. Boravišta žena bijahu zajednička, van ove ograde. Žene su živjele potpuno odvojeno do muškaraca. Nemam riječi za opisati eleganciju toga šator-grada, njegovu čistoću, svježinu i urednost. Građevine bijahu primjer otvorenih zgrada, karakterističnih svojom jednostavnošću sklada. Posvuda su bili predivni parkovi sa klupama za odmor. Vidjela sam i jedan ogroman kavez, više kao veliku kuću nego kavez, a njemu bijahu, od dna do vrha, perad i razne ptice. Malo dalje, vidjela sam šatore i kolibe, u kojima stanovahu kovači i drugi radnici. Također sam vidjela staje i ogromne livade pune krda deva, magaraca, velikih ovaca s finom vunom, kao i krava s malim glavama i velikim rogovima, vrlo različite od naših krava.

Vidjela sam da u tom kaju nema planina, samo brda blagih uzvisina, ne viša od naših poganskih grobnica. Po ovim brdima, kroz neke cijevi, vršili su bušenja u potrazi za zlatom. Ako bi se kroz cijev sa zemljom pojavili tragovi zlata, tu bi otvorili rudnik i kopali u potrazi za zlatom. Poslije je rudača odvožena u susjedstvo, gdje su je topili u

zagrijanim pećima. Peći nisu zagrijavali drvom, nego grudama ili nečim sličnim, smeđim i čistim, a i to su iskopavali iz zemlje.

Mensor je bio uvjerenja da je Isus samo jedan izaslanik onog Kralja, te je sve poduzeo da ga svečano dočeka, kao da sam Kralj Židova dolazi. Savjetovao se s ostalim glavarima i svećenicima što učiniti, da bi se visoki gost dobro dočekao. Ukrasili su put kojim Isus mora proći, a svi bijahu obukli blagdansku odjeću. Sve je izvršeno s iskrenom radošću. Mensor je sjedio na predivno okićenoj devi, a s obje strane deve visjele se kutijice. Pratilo ga dvadesetak dostojanstvenika, neki od njih bijahu u onoj karavani koja je išla u Betlehem. Svi su krenuli naprijed susresti Isusa, koji je dolazio s trojicom mladića i sedmoricom glasnika. Mensorova je pratnja pjevala neku svečanu pjesmu, baš onako kako su pjevali prije tridesetak godina. Menosr, najstariji od Trojice Kraljeva, imao je smeđu put, a nosio je visoku okruglu kapu, urešenu nekom vrstom bijele napuhane trake, te bijeli plašt izvezen zlatom. Kao znak časti, na čelu povorke su nosili barjak. Činio se kao konjski rep privezan na motku. Put je vodio kroz aveniju preko divnih livada, tu i tamo s bujnom bjelkastom mahovinom, koja je blistala kao načičkane gljive pod zrakama sunca.

Napokon procesija dođe do zdenca, iznad kojeg bijaše hram od zelenila ili to bijaše divno aranžirano zelenje. Tu Mensor siđe s deve, te tu čekaše Gospodina koji se približavao. Jedan od sedmorice glasnika, otrča naprijed, kako bi obavijestio Mensora da Isus dolazi. Kutije s deva sad bijahu otvorene, a oko zdenca na jednom velikom tepihu, bijahu raširene veličanstveno urešene tkanine, odjeća, zlatni vrčevi, plitice i posuđe puno voća. Mensor, pogrbljen od starosti, podržavan dvojicom iz svoje pratnje, a kraj njega njegov sluga, tako dočekivaše Isusa. Cijela je njegova pojava odisala poniznošću.

U desnici je držao dugi štap, urešen zlatom, a na vrhu štapa bijaše žezlo. Kad ugleda Isusa, osjeti, baš kao prije u Spilji, neki unutarnji poticaj, da onda prvi od Tri Kralja, klekne pred njim. Došavši sa svojom pratnjom pred Isusa, opet se prostru pred njim, ali Isus ga podiže. Tad starac naredi da donesu darove, te ih pokaza Isusu, koji ih

preda učenicima. Isus je uistinu prihvatio divnu odjeću, premda je nikad nije odjenuo. Sam je starac predao devu Isusu, ali Isus zahvali, ali nije prihvatio dar.

Tad uđoše pod sjenicu. Mensor pokaza Isusu svježu vodu u koju je ulio neku vrstu soka iz male pljoske, te svježe voće u malim zdjelama. Na neopisivo ponizan, djetinjast i prijateljski način, Mensor ispitivaše Isusa o Kralju Židova, jer je još uvijek smatrao Isusa izaslanikom, premda si nije mogao objasniti svoja unutrašnja stremljenja i nadahnuća. Njegova je pratnja razgovarala s mladićima, te zaplakaše od sreće, kad su od Eremenzeara čuli, da je on sin jednoga od onih podanika Kraljeva, koji je ostao iz one karavane, te se nastanio u Betlehemu. Po svojoj drugoj supruzi Keturi, taj je podanik bio Abrahamov potomak.

Kad su krenuli prema šator-gradu, Mensor zaželi da se Isus popne na njegovu devu, ali Isus inzistiraše da pješači, a on i tri mladića, stadoše na čelo kolone. Za oko sat vremena stigoše do golema okrugla dvorišta, gdje je bila Mensorova palača, sa svojim depandansama, a uokolo bijahu zidine po kojima su bile razapeta bijela šatorska platna. Pod slavolukom, pred ulazom, Isusa i učenike dočekaše djevojke u blagdanskoj odjeći. Pošle su naprijed, dvije i dvije, a nosile su košare pune cvijeća, kojeg su bacale i sterale po putu kojem je Isus prolazio.

Staza je vodila kroz aveniju nadsvođenu krošnjama stabala. Djevojke su bile odjevene u bijele haljine, a na nogama im špicaste sandale. Na glavi su imale nekakve bijele trake, koje su fino omotale. Oko vrata, ruku i oko prsiju, nosile su cvjetne vjenčiće, ili vijence od šarene vune i blistava perja. Bile su vrlo čedno odjevene, premda nisu nosile veo.

Sjenovita aleja je završavala mostom, koji je vodio preko bedema, ili potoka, u veliki vrt, oko kojeg je potok tekao. Ispred mosta bijaše podignut urešeni visoki slavoluk, pod kojim su Isusa dočekala petorica svećenika, odjeveni u bijele plašteve s dugim resama. Njihova nošnja bijaše bogato urešena čipkom, a s desna ramena preko prsiju, sve do zemlje, imahu široku traku, kao pojas. Na glavi su imali nazubljenu

krunu, na čijoj je prednjoj stani bio medaljon, kao malo srce iz kojeg je ruža rasla. Dvojica od njih su nosila vatru i zlatni tanjur, na kojem su zapalili nešto tamjana.

Isus je sve ove počasti primio mirno, baš onako kako je poslije učinio na Cvjetnici.

Veličanstveni je vrt bio natapan mnogim potočićima, a kraj staza su bile trokutaste gredice, obrubljene kamenjem, pune cvijeća. Staza je bila popločana finim kamenjem, složenom u razne likove, a vodila je do drugog mosta. Grmlje u vrtu bijaše obrezano u razne likove, životinja i ljudi. Vanjski red je formiran od visokih stabala, ali unutrašnji bijaše od manjih, rjeđih vrsta, te tamo bijaše puno zasjenjenih mjesta za odmor.

Kad su prešli drugi most, put je vodio posred velika okrugla mjesta, koji je predstavljao centar velikog dvorišta. Tamo je na nekom malom uzvišenju bio bunar, a nad njim podignuta otvorena građevina, kao neki mali hram. Krov bijaše pokriven kožama, a počivao je na vitkim stupovima. Cijeli je otok bio kao neki predivni vrt, a nasuprot njemu uzdizaše se veliki kraljevski šator.

Kad je Isus prešao drugi most, dočekali su ga mladići, svirajući u frule i tamburine. Stajali su kraj mosta u nekom niskom pravokutnom šatoru. Mora da bili neka vrsta tjelesne straže, jer su nosili kratke mačeve, a i stajali su kao straža. Na glavi su imali kape urešene nečim kao perje. S njih su još visjeli i razni drugi ornamenti, kao na primjer veliki štit u obliku polumjeseca, na kojem bijaše urezbareno lice čovjeka.

Kolona stade ispred malog humka sa zdencem. Kralj sjaše s deve, te povede Isusa i učenike k zdencu, na kojem bijaše mnoštvo mlaznica, jednih iznad druge, sve od sjajna metala. Kad bi okrenuli slavinu, potekla bi voda u mlazu, te se odlijevala kanalima niz humak sve do cvjetnih lijeha. Svud oko zdenca bijahu sjedala.

Učenici opraše Isusu noge, a onda on njima. Od drugog mosta vodila je nadsvođena staza do velikog okruglog prostora, u kojem bijahu Mensorov i Teokenov šatordvorac. Na jednoj strani šator-dvorca bijaše u prostranu prostoru oko humka sa

zdencem neki hram, oblika četverostrane piramide. Bio je visok kao sami šatordvorac, a imaše i kolonade. U njima pak bijahu ulazi koji su vodili do grobnica Kraljeva. Oko piramide-hrama bijaše niz spiralnih stepenica, koje su vodile do samog vrta. Između hrama i humka sa zdencem, gorjela je vječna vatra u nekoj jami, koja bijaše prekrita metalnim pokrovom, na kojem bijaše lik s malom zastavom u ruci. Vatra je stalno poticana, nije se dozvoljavalo da se ugasi. Bio je to neki bjeličast plamen, a nije se dizao iznad ruba jame. Svećenici su često u jamu bacali komade nečega što su iskopavali iz zemlje.

Šator-dvorac Kraljeva bijaše nekoliko katova visok. Prizemlje bijaše rijetko s pregradama, tako da ste mogli vidjeti kroz cijeli šator. Bilo je puno malog grmlja i biljaka, a služilo je kao vrt za Teokena koji više nije mogao hodati. Posvuda po šatoru, od dna do vrha, bijahu prekrite stepenice i galerije. Tu i tamo bijahu otvori kao prozori, premda ne bijahu simetrično raspoređeni. Krov šatora imaše nekoliko zabata, svi ukrašeni zastavama, na kojima bijahu zvijezde i mjeseci.

Nakon što su se malo zadržali na zdencu, Isusa ispratiše kroz prekrivenu šatorsku aveniju do dvorca, te ga uvedoše u veliku osmerokutnu dvoranu. U centru se uzdizao glavni stup, a oko njega bijahu manji okrugli odjeljci, u koje ste mogli spremiti razne stvari. Zidovi su bili prekriti šarenim tapiserijama, na kojima bijahu slike cvijeća i dječaka koji drže pehare. I podovi bijahu prekriveni tepisima. Isus zamoli Mensora da ga odmah odvede do Teokenova groba. Grob bijaše u rešetkastoj podzemnoj sobi blizu malog vrta.

Isus je počivao na ojastučenom kauču, gledajući obroke koje su mu servirali u prelijepim zdjelicama. Obroci bijahu divno aranžirani. Bijaše tu povrća, divna i delikatesna, složena na pliticama tako da tvore sliku vrta. Bijaše žuto, rebrasto, vrlo veliko, okrunjeno vijencem od lišća. Posebno divno izgledaše medno saće. Isus je jeo samo kruh i voće, a pio je iz čaše koja se dosada nije koristila. Ovo je bilo prvi puta da sam vidjela kako Isus jede s poganima. Viđala sam ga da poganima cijele dane propovijeda, ali nikada nije sudjelovao u potpunom obroku.

Tijekom obroka Isus poučavaše, te najzad reče svom domaćinu, da nije nikakav Mesijin izaslanik, već da je sami Mesija. Kad oni ovo čuše, u suzama se prostru nice pred njim. Mensor je posebno plakao, pun emocija. Nije se mogao suzdržati od ljubavi i poštovanja, a nikako nije mogao shvatiti kako mu se Isus mogao tako skriti, toliko se spustiti-poniziti. Ali mu Isus reče, da nije došao samo radi Židova, nego radi i pogana, da je došao za sve one koji vjeruju u njega. Tad ga oni upitaše, nije li vrijeme da oni napuste svoju domovinu i slijede ga u Galileju, jer, uvjeravaše ga, oni su spremni na takav potez. Ali Isus im reče da njegovo Kraljevstvo nije ovosvjetsko, te da bi se i oni sablaznili, da bi se i oni pokolebali u vjeri, ako bi ga vidjeli kako će završiti, kako će ga Židovi prezreti i bičevati. Ove riječi njegovi domaćini nisu mogli razumjeti, te ga upitaše kako tako dobre stvari mogu završiti tako loše, zašto dobri moraju puno patiti. Tad im Isus objasni, da će oni koji uživaju na zemlji, posije morati zbog toga položiti račune, te da je ovaj život, život pokore.

Kraljevi su nešto znali o Abrahamu i Davidu, a kad Isus progovori o svojim precima, oni doniješe neke drevne knjige, te u njima potražiše, da vide da li možda i oni sami vuku porijeklo od iste rase. Knjige su bile oblika pločica, otvorene u cik cak obliku, kao neki uzorci. Ovi su pogani bili kao djeca, spremni učiniti sve što im se reče. Znali su da je obrezanje propisano od Abrahama, te upitaše Isusa trebaju li se i oni obrezati. Isus im reče da to više nije potrebno, da su oni već obrezali svoje zle sklonosti, i da će još puno toga sličnoga učiniti.

Tad mu oni rekoše da ponešto znaju o Melkisedeku i njegovoj žrtvi kruha i vina, te rekoše da i oni sami imaju žrtvu malih kruhova i neke vrste zelenog likera. Kad bi to žrtvovali govorili bi nešto kao: 'Tkogod me jede i tko je pobožan, imati će sve vrste blagostanja.' Isus im reče da je Melkisedekova žrtva bila tip Najsvetije Žrtve, a da je On sam ta Istinska Žrtva. Tako su ovi pogani, premda uronjeni u mnoštvo mraka, sačuvali mnoge forme istine.

Ne znam je li to bilo noć prije nego je Isus došao, ili na samu noć Isusova dolaska, kad sam vidjela posvuda po okolnim putevima osvijetljene kugle u kojima bijahu

lampe. Kugle su bile na motkama, a iznad kugle bijahu postavljene nekakve krune, koje su svjetlucale kako dijamanti. Sve je bilo briljantno osvijetljeno.

8. Isus u hramu Kraljeva. Gozba na blagdan pojavka zvijezde

Gospodinov prvi posjet hramu Kraljeva, dogodio se po danu. Iz dvoraca su ga tamo otpratili svećenici, i to u svečanoj procesiji. Nosili su visoke kape. S jednog ramena pružala se vrpca s brojevima na srebrnim štitovima, a s drugog je visjela duga traka. Cijeli put do hrama bijaše ukrašen draperijama, a svećenici bijahu bosi. Tu i tamo oko hrama, bijahu tjeskobne žene, ne bi li ugledale Gospodina. Imale su male suncobrane, male kanopije na motci, kako bi se zaštitile od sunca. Kad se Isus pojavi u daljini, one ustadoše, te se pokloniše do zemlje.

Usred hrama uzdizaše se stup, a s njega su se rožnjaci pružali na četiri zida, a najvišoj točci bijaše kotač sa zvijezdama i globusima, a to se koristilo tijekom religijske ceremonije.

Svećenici pokazaše Isusu repliku Spilje rođenja, koju su dali izraditi nakon svog povratka iz Betlehema. Bila je baš onakva kakvu su je vidjeli pod svjetlom zvijezde, potpuno zlatna, okružena pločama od istog metala, isto u oblicima zvijezde. Djetešce, također bijaše u zlatu, sjedilo je u jaslama, baš kao u Betlehemu, na crvenom pokrivaču. Ruke mu prekrižene na prsima. Čak su i slamu u jaslama prikazali. Iza djetetove glave bijaše mala bijela kruna, ali ne znam od čega su je napravili. Osim ovih jaslica, tamo u hramu ne bijaše drugih predmeta. Na zidu je visio dugi svitak, ili neka ploča. Na njem je bilo ispisano sveto pismo, a slova su bila kao neki simboli. Između stupa i jaslica stajaše mali oltar s otvorima sa strane, a oni su oko njega špricali vodu nekakvim četkicama, baš kao mi svetu vodu. Također sam vidjela posvećenu granu, s kojom su izvodili sve vrste ceremonija, također neke male ovalne kruhove, kaleže, te plitice na kojima bijaše žrtvovano meso. Dok su oni to sve pokazivali Isusu, on im je osvjetljavao istinu ili pobijao razloge koje su oni navodili, zašto su to koristili.

Također su odveli Isusa do groba Kralja Seira i njegove obitelji, koji bijaše u podrumima, u hodniku koji je okruživao piramidalni hram. Grobovi su izgledali kao ležaji usječeni u zid. Tijela su ležala u dugim bijelim odorama, a predivni zastori visješe s njihovih grobnica. Vidjela sam njihova polu pokrivena lica, te njihove ruke, gole i bijele kao snijeg. Ali, ne znam jesu li to bile samo njihove kosti ili su bile prekrite s osušenom kožom, jer sam vidjela da su ruke duboko izbrazdane. Ove podzemne grobnice bijahu skroz prikladne, a u svakoj je grobnici bio i panj. Svećenici su donosili vatru u palili tamjan. Svi su plakali, osobito stari Kralj Mensor, koji je plakao kao dijete.

Isus priđe ostacima i progovori o mrtvima. Teokeno, govoreći Isusu o Seiru, reče, da se često golubica viđala na grani stabla, prema njihovu običaju, zatakli su je za vrata svoje grobnice, pa upita što to znači. Isus mu odgovori pitanjem, u što je Seir vjerovao. Na ovo Teokeno odgovori: 'Gospodine, njegova vjera bijaše kao i moja. Nakon što smo počeli častiti Židovskoga Kralja, Seir je sve do smrti želio, da sve što misli i čini, sve što ga zadesi, da bude prema volji toga Kralja.' Na to mu Isus reče, golubica na grani označava, da je Seir kršten krštenjem želje.

Isus uze od njih pločicu s likom janjeta koje počiva na Knjizi sa sedam pečata, a mala mu zastava iznad ramena, te ih nagovaraše da naprave jedan ovakav model, te da ga postave na stup, nasuprot jaslica.

Od svoga povratka iz Betlehema, Kraljevi su svake godine slavili tri dana spomen blagdan u čast toga, jer su 15 godina prije Kristova rođenja vidjeli zvijezdu, u kojoj je bila slika Djevice koja drži u jednoj ruci žezlo, a u drugoj vagu, s klasom žita na jednoj plitici i grozdom na drugoj. Tri dana bijahu u počast Isusu, Mariji i Josipu. Također su štovali svetog Josipa na poseban način, jer ih je dočekao tako ljubazno i dražesno. Sad je baš bilo za njihovu godišnju feštu, ali u svojoj poniznosti, u prisutnosti Gospodina, htjeli su prestati izvoditi uobičajene ceremonije, pa ga moljaše da ih umjesto toga pouči. Ali Isus im reče da moraju slaviti svoj blagdan, da se ne bi narod zbog toga sablaznio.

Mnoge sam stvari vidjela povezane s tom religijom. Imali su tri lika u formi životinja, koje su postavili oko hrama. Jedan je bio zmaj s velikim raljama, drugi, pas s velikom glavom, a treći, ptica s dugim nogama i vratom, skoro kao roda, samo što je imala kraći kljun. Mislim da ovi likovi nisu štovani kao božanstva. Oni su služili samo kao simboli izvjesnih vrlina. Zmaj je predstavljao zlo, tamnu stranu ljudske prirode. Pas, koji je imao lik i u zvijezdama, predstavljao je vjernost, zahvalnost i živost, a ptica je bila predstavnik sinovske ljubavi. Likovi su također utjelovljavali neke duboke misterije, ali ne mogu se sad sjetiti koje. Ali znam dobro, da tamo ne bijaše nikakve idolatrije, nikakva odvratnost ne bijaše povezana s time. Oni bijahu utjelovljenja velike mudrosti i poniznosti, duboke meditacije na divne Božje stvari. Nisu bili izrađeni od zlata, nego od nečega tamnijeg, nešto kao oni fragmenti koji su korišteni za topljenje rudače, ili to možda bijahu ostaci nakon toga procesa. Ispod lika zmaja, pročitala sam pet slova AASCC, ne sjećam se baš točno. Psu je bilo ime Sur, a ime ptice sam zaboravila.

Oko hrama, na četiri razna mjesta, četiri su svećenika držala propovijedi narodu. Vidjela sam kako otvaraju usta zmaju i istovremeno govore: 'Da je kojim slučajem, ovakav zloban i strašan, živ i da nas hoće progutati, tko bi nam, osim Svemogućega Boga, mogao pomoći?' – a Bogu su dali neko posebno ime, kojeg se sad ne mogu sjetiti. Tad su rekli da se skine kotač sa svoga mjesta, stavili ga na oltar, u neko postolje, a jedan ga je svećenik okretao. Bilo je nekoliko obruča jedan u drugome, svi obješeni nekim šupljim zlatnim kuglama, koje su svjetlucale i treperile kod svakog okreta, tako prikazujući razne zvjezdane konstelacije. Ovo okretanje je narod pratio pjesmom, nekako ovakvog refrena: 'Što će biti od svijeta, ako Bog prestane pokretati zvijezde?' Nakon toga je slijedilo prikazanje žrtve pred zlatnim djetetom Kristom u jaslicama, te paljenje tamjana.

Isus im naredi da ubuduće prestanu s ovim životinjama, neka poučavaju o ljubavi, milosrđu prema bližnjem, te o otkupljenju ljudske rase, jer ubuduće, trebaju častiti Boga u Njegovim stvorenjima, davati mu hvale, te samo Njega častiti.

Uvečer, prvoga od ta tri blagdanska dana, za Isusa je započeo Šabat, stoga se on s trojicom mladića povuče u udaljeni odjeljak šatora-dvorca, kako bi ga proslavio. Sa sobom su ponijeli bijele haljine, skoro kao ukopne odore. To su odjenuli, opasali se pojasom ukrašenim slovima i epoletama, koje su kao štolu prekrižili na prsima. Stol je bio prekrit crvenim i bijelim stolnjakom, a na njemu bijaše sedmerokraki svijećnjak. Kad je molio, Isus je stajao između dvojice mladića, a treći je bio iza njega. Nijedan poganin nije bio prisutan.

Tijekom cijeloga Šabata, svi su pogani bili zajedno okupljeni u prostoru oko svoga hrama, muškarci, žene, omladina, djeca, svi su imali svoj red sjedala. Nakon što je Isus završio proslavu Šabata, ode k poganima, a tad sam svjedočila predivnom prizoru. Usred ženskog kruga, bijaše lik zmaja. Žene su bile razno odjevene, svaka prema svome rangu. Najsiromašnije su nosile duge plašteve preko vrlo proste kratke haljine. Otmjenije su bile odjevne baš kao ona koju sam sad vidjela da je stala pred zmaja. Bila je to robusna žena, od oko trideset godina. Pod dugim plaštem, kojeg je odložila ustranu kad je sjela, nosila je uštirkanu naboranu tuniku i jaknu vrlo pripijenu uz vrat i prsa, urešenu sjajnim draguljima i tankim lancima. Od ramena do lakta visjeli su krajevi kao polu-rukavi, a ostatak ruke bijaše prekrit čipkom i narukvicama. Na glavi je imala pripijenu kapu koja je sezala do očiju, djelomično joj prekrivajuću obraze i bradu, a posvuda po kapi bijahu perja. S ušiju do prsa visjeli su joj mnogi tanki ukrašeni lanci.

Prije nego su svećenici započeli propovijedati, žena poticana od mnogih, stade pred zmaja, baci se nice i poljubi zemlju. Ovo je izvela sa značajnim entuzijazmom i čašćenjem. Taj tren Isus istupi usred kruga i upita zašto je to učinila. Ona reče da je zmaj budi svako jutro prije zore, tad se okrenem prema njegovom kipu i poklonim se pred svojom postoljem, časteći ga. Tad Isus reče: 'Zašto se bacaš nice pred sotonom? Tvoju je vjeru zaposjeo sotona. Istina je da ćeš biti probuđena, ali ne od sotone. Anđeo će te probuditi. Gle, koga častiš!'

Taj tren, tamo pred ženom i pred cijelim narodom, stade jedan duh u obliku kipa, suh i crvenkast, s očitim, ali i prikrivenim likom. Žena odstupi sa strahom u očima.

Isus pokaza na ovog duha i reče: 'On je onaj koji te uobičajeno budi, ali svaki čovjek ima i dobrog anđela. Prostri se pred njim i slijedi njegov savjet!' Na ove Isusove riječi, svi ugledaše predivan sjajni lik, kako lebdi kraj žene. Žena se drhteći prostru pred njim. Sve dok je sotona stajao kraj žene, dobri je anđeo ostajao iza nje, ali kad je sotona nestao, anđeo je došao naprijed. Žena, sva osupnuta osjećajima, vrati se na svoje mjesto. Zvala se Kupes. Poslije je bila krštena od Tome, uzela ime Serena, te postala mučenicom i čašćena kao sveta.

Pred predvorjem u kojem je bio kip ptice, okupila se mladež, muška i ženska, a Isus im održa propovijed. Upozori ih da ispune svakodnevnu porciju ljubavi, i prema čovjeku i prema životinjama, koje su niže od čovjeka, jer ima među njima nekih koji obožavaju svoje roditelje, a neki više vole životinje od svoga brata bližnjega.

Zadnjeg dana blagdana, Isus je želio održati propovijed u hramu svećenicima i Kraljevima, te svem narodu. Da bi ga i vremešni Teokeno mogao čuti, Isus s Mensorom ode do njega, te mu zapovjedi da ustane i da ga slijedi. Isus ga uze za ruku, a Teokeno, ništa ne sumnjajući, odmah ustade i prohoda. Isus ga odvede do hrama i otada je Teoekeno mogao hodati. Isus naredi da se sva vrata piramidalnog hrama otvore, kako bi ga sav narod izvana mogao čuti i vidjeti.

Isus je ponekad poučavao i izvan hrama, među muškarcima i ženama, omladinom i djevojkama, te djecom, opisujući im mnoge prispodobe koje je već prije pričao Židovima. Njegova ga je publika mogla prekidati i postavljati pitanja, jer im je on tako rekao da mogu činiti. Ponekad bi Isus pozvao nekog da glasno pred svima izrekne svoje sumnje koje ga muče, jer je Isus dobro znao misli svakoga u publici. Među pitanjima koje su postavili bijahu i ova: Zašto nije uskrsnuo nijednoga mrtvaca, zašto nije nikoga ozdravio, kao što to inače Kralj Židova čini? Isus odvrati da nije učinio takovih čudesa među poganima, ali da će im poslati neke ljude koji će činiti i veća čudesa, te da će kroz kupelj krštenja postati čisti. Reče, trebali biste, dok to vrijeme ne dođe, s pouzdanjem povjerovati mojim riječima.

Tad Isus održa propovijed samo svećenicima i Kraljevima. Reče im da štogod je u njihovoj nauci nosilo prividni lik istine, ustvari bijaše čista laž, a sami im je demon davao te forme. Čim se dobri anđeo povuče, naprijed stupa sotona, kvari bogoštovlje, te ga podvrgava sebi i vodi. Isus nastavi, častili ste sve te likove, kojima ste mogli pripisivati neku ideju snage, i iz toga štovanja ispustili ste mnoge stvari nakon svog povratka iz Betlehema. Sad međutim, morate prestati s tim kipovima životinja, trebate ih rastopiti, te im nabroji ljude kojima bi se trebalo dati novac kad se to željezo proda. Sve vaše štovanje, sve vaše znanje, Isus reče, ne vrijedi ništa. Morate uračunati ljubav i milosrđe, bez pomoći tih kipova, te zahvaljivati Ocu Nebeskom što ih je milosrdno pozvao na spoznavanje Njega. Isus im obeća da će im poslati jednoga koji će ih potpuno poučiti, te ih uputi neka uklone kotač sa zvijezdama. Kotač je bio velik kao poveći kolski, a imao je sedam koncentričnih obruča, neki iznad njega, a neki ispod, a na svima bijahu obješeni globusi iz kojih su izbijale zrake. Središnja točka imaše i veliki globus, a predstavljao je Zemlju. Na obodu kotača bijaše 12 zvijezda, u kojima opet bijaše mnoštvo drugih slika, sve blještave i titrave. Među njima sam vidjela jednu koja je prikazivala djevicu sa zrakama koje joj izbijaju iz očiju, te se igraju oko njenih usta, dok joj se na čelu svjetluca drago kamenje. Druga slika prikazivaše neku životinju s nečim u ustima, a to je emitiralo zrake. Ali, nisam sve mogla jasno razaznati, jer se kotač stalno okretao. Svi ti likovi nisu bili stalno vidljivi, jer su ponekad nestajali, kako se kotač okretao.

Isus im zaželi ostaviti nešto kruha i vina koje je blagoslovio. Svećenici su morali po njegovim naredbama, pripremiti neku vrstu finog bijelog kruha, kao male kolače, te male vrčeve nekog crvenog napitka. Isus je opisao oblik posude u kojoj će to sve čuvati. Bila je kao veliki mužar, imala je dvije ručke, te poklopac s izbočinom, a iznutra bijaše podijeljena na dva odjeljka. Kruh se čuvao u gornjem, a u donjem, koji je imao mala vratašca, čuvao se mali pehar s napitkom. Vanjština posude blještaše kao srebro, a iznutra bijaše žuta. Isus postavi kruh i vino na mali oltar, pomoli se, te blagoslovi, dok su svećenici i dva Kralja klečala pred njim, ruke im prekrižene na prsima. Isus se pomoli nad njima, položi ruke na njihova ramena, te ih pouči kako da obnavljaju zalihe kruha. Isus je

izrezao za njih kruh u male kriške, te ih pouči kako da blagoslivljaju. Za njih ovaj kruh i vino trebaju biti simbol svete Pričesti. Kraljevi su imali neko poimanje o Melkisedeku, te upitaše Isusa o značenju njegove (Melkisedekove) žrtve. Kad je Isus za njih blagoslovio kruh, dao im je ideju o njegovoj Muci i Posljednjoj večeri. Reče im, trebali biste prvi put napraviti žrtvu kruha i vina na godišnjicu blagdana Jaslica, a poslije toga još tri puta u godini, ili svaka tri mjeseca, ne mogu se baš točno prisjetiti.

Sutradan je Isus opet poučavao u hramu, gdje su svi bili okupljeni. Isus je ulazio i izlazio iz hrama, dopuštajući grupama ljudi da idu jedna do druge. Pozvao je i žene i djecu da pristupe, i da mu se obraćaju, a poučio je majke kako da odgajaju svoju djecu i kako da ih nauče moliti. Ovo je bilo prvi put ovdje, da sam vidjela kako su se mnoga djeca okupila oko Isusa. Dječaci su nosili kratke tunike, a djevojčice ogrtače. Bijahu prisutna i djeca obraćene gospođe. Ona bijaše vrlo ugledna osoba, a njen zaručnik bijaše visoki dostojanstvenik, blizu kralja Mensora. S njom je imao desetoro djece. Isus ih blagoslovi, polažući ruku na njih, ne na glavu, kao što je činio židovskoj djeci, već na rame.

Isus pouči ljude o svojoj misiji, te o svome približavajućem kraju, te im reče, kako Židovi ne znaju da je on došao k njima. Reče, poveo sam sa sobom ove mladiće, da vas ne sablaznim svojim riječima, a oni su vrlo poučljivi mojim riječima. Židovi će me ubiti, a ja neću pobjeći. Ali, opet, želio sam vas posjetiti, jer ste vi posjetili mene, vjerovali u mene, nadali se u me, i ljubili me. Isus ih nagovaraše da zahvaljuju Bogu što nije dopustio da budu potpuno zaslijepljeni idolatrijom, što im je dao istinsku vjeru u Njega, i milost da sačuvaju Njegove zapovijedi.

Ako ne griješim, Isus je govorio i o vremenima svoga povratka svome Nebeskom Ocu, kada će im poslati svoje učenike. Rekao im je i da će sići dolje do Egipta, gdje je kao dijete bio sa svojom Majkom, jer i tamo ima dobrih ljudi koji ga poznaju još od djetinjstva. Međutim, tamo će ostati potpuno skriven i nepoznat, pošto tamo ima Židova koji bi ga rado uhitili i isporučili njegovim neprijateljima, ali njegovo vrijeme još nije došlo.

Pogani nisu mogli shvatiti Isusova ljudska predviđanja. U svojoj djetinjoj jednostavnosti, pitali su se: 'Kako mu mogu uraditi takve stvari, budući je on istinski Bog!' Isus odgovori na njihove misli, rekavši im da je on i čovjek, da ga je Otac poslao da vrati natrag sve raspršene, da kao čovjek, može trpjeti i biti proganjan od ljudi, kada dođe njegov čas, i stoga jer je i čovjek, on može biti tako prisan s njima.

Isus ih opet upozori da prekinu sa svim vrstama idolatrije, i da se međusobno ljube. Govoreći o svojoj Muci, progovori im o iskrenoj ispovjedi. Reče, trebali biste prestati sa svojom pretjeranom brigom o bolesnim životinjama, i svoju ljubav usmjeriti prema svojim susjedima, braći ljudima, pomažući im i u duši i u tijelu. A, ako u njihovom susjedstvu nema potrebitih ljudi, trebali bi potražiti takve ljude, ići ako treba i daleko, te moraju moliti za svoju siromašnu braću. Isus im reče da sve ono što učine potrebitima, čine njemu, te im dade shvatiti, da niže životinje ne smiju okrutno tretirati. Ovi su pogani imali cijele šatore pune bolesnih životinja svih vrsta, kojima su čak izradili i male postelje. Osobito su voljeti pse, od kojih sam vidjela neku veliku vrstu, s ogromnom glavom.

DOLAZAK VOĐE NEKOG ČUDNOG PLEMENA

Isus je već neko vrijeme poučavao ove pogane, kad vidjeh dolazak neke karavane s devama. Stala je i ostala na izvjesnoj udaljenosti, dok je samo jedan starac, stranac i vođa tog plemena, sišao s deve i počeo prilaziti. Pratio ga je jedan postariji sluga, kojega je izuzetno cijenio, a obojica stadoše malo podalje od okupljena naroda. Nitko ih nije zamijetio, sve dok Gospodin ne završi propovijed i ne povuče se sa svojom pratnjom u šator, kako bi se okrijepio.

Tad je Mensor primio stranca, te ga uveo u šator. Poslije su ova dvojica otišla svećenicima, rekavši im da ne mogu povjerovati da je onaj Isus obećani Židovski Kralj, jer je tako prisno razgovarao s njima. Reče, koliko znam, Židovi imaju jednu Škrinju u kojoj je njihov Bog, i njoj se nitko ne može približiti, pa stoga ovaj Čovjek, ne može biti njihov Bog. Stari sluga također reče neke kriva shvaćanja o Utjelovljenju

i Mariji, premda su i on i njegov gazda bili dobri ljudi. I ovaj je kralj vidio zvijezdu, ali je nije slijedio. Puno je govorio o svojim bogovima, koje je izuzetno cijenio, te reče kako su mu naklonjeni, te da su mu donijeli sve vrste sreće. Opisa im i incident koji se dogodio tijekom rata, kojeg je nedavno vodio, a u kojem su mu njegovi bogovi pomogli, te su za njega i njegova starog slugu donijeli neke vijesti.

Ovaj je kralj bio svjetlije puti od Mensora, odjeća mu bijaše kraća, a okrugli turban na glavi ne toliko velik. Bio je vrlo privržen svojim idolima, a jednoga je uvijek nosio sa sobom na devi. Bio je to lik s mnogo ruku, a u stomaku mu bijaše rupa, u koju su stavljali prikazane darove. U njegovoj karavani bijaše i nekoliko žena, a karavana ukupno imaše tridesetak ljudi. Što se njega tiče, on bijaše malo bedast. Na svog starog slugu gledaše kao na mudraca, ustvari, štovao ga je kao proroka. Baš ga je on i potakao na ovo putovanje, da bi mu pokazao, kako reče, Najvećega od svih bogova, ali Isus ne odgovaraše njegovom zamišljaju. Ono što je Gospodin rekao o milosrđu i blagoslovima vrlo mu se svidjelo, jer je i sam bio vrlo milosrdan. Reče da na to gleda kao na najveći zločin, to što se zanemaruje brat čovjek, radi životinja, koje su toliko niže od čovjeka.

Poslije je priređena gozba za stranca, ali Isus ne bijaše prisutan. Nisam ga čak vidjela da je i razgovarao s ovim strancem. Kralj se zvao Acikus. Stari sluga bijaše astrolog. Bijaše odjeven kao prorok, u dugu haljinu s pojasom, koji imaše mnoštvo uzlova na sebi. Turban mu imaše mnogobrojne bijele korde i uzlove, koji visješe s njega. Čini se da je napravljen od pamuka. Čovjek je imao dugu bradu. Vođa i njegovi sunarodnjaci imaše svjetliju put od stanovnika ovih krajeva. U ove su krajeve dolazili već nekoliko godina. Žene i njihove pratilje ostadoše kraj ženskih šatora. Dva su dana putovali do ovih pogana. Nisam vidjela da im se Isus obraća, ali sam ga čula kako veli da će oni doći do spoznanja istine, te pohvali kraljevu sućut prema braći ljudima. Čula sam imena koja su zvučala kao Ormusd i Zorosdat. Muž one obraćene gospođe Kupe, bijaše Mensorov brat. Kao mladić je pratio svoga ujaka u Betlehem. On i Kupa bijahu žuto smeđe puti, a obadvoje bijahu Jobovi potomci.

I kad je pao mrak Isus je poučavao oko hrama. Cijelo je mjesto bilo briljantno osvijetljeno, a cijeli je hram blistao od svjetla. Svi ljudi iz regije bijahu skupa okupljeni, stari i mladi, muškarci i žene. Na Isusovu prvu preporuku odmah su uklonili idole. Ali, sad sam vidjela nešto u hramu, što prije nisam zamijetila. Gore uz krov, vidjela sam cijeli okrug blještavih zvijezda, a među njima bijahu sjajni mali vrtovi i potoci i grmlje, a sve je postavljeno vrlo visoko u hramu, te obasjano svjetlom. Ovo je bio najdivniji izum, a pojma nemam kako su to napravili.

9. Isus napušta šator-grad i odlazi posjetiti Mensorova nećaka Azarju

Isus napusti šator-grad Kraljeva prije zore, kada su još lampe gorjele. Za njega su priredili ispraćajnu povorku, baš kao i kad je dolazio, ali Isus odbi pažnju, te nije prihvatio ni devu. Učenici su sa sobom uzeli samo pljoske s napitkom i nešto kruha. Stari je Mensor iskreno nagovarao Isusa da malo dulje ostane s njima. Pred Isusove noge položi krunu koju je nosio na turbanu, te mu ponudi sve što ima. Njegovo blago bijaše pod rešetkom u podu šatora, kao u nekom podrumu. Tamo su položili šipke, grumenje i hrpice žita. Mensor je plakao kao dijete. Suze se kotrljale kao perle niz njegove žuto smećkaste obraze. I njegov predak Job imaše ovakvu put. Bijaše tako delikatna, sjajno smeđa, ne toliko tamna kao u ljudi kraj Gangesa. Svi su plakali i ridali.

Isus napusti grad na strani gdje je stajao hram, te prođe veličanstveni šator obraćene Kupe, koja dotrča naprijed sa svojom djecom kako bi ga susrela. Isus okupi djecu i nešto reče majci, koja se u suzama nice prostre pred njim. Mensor, svećenici, i mnogi drugi ispratiše Isusa, idući kraj njega u paru. Isus i učenici imaše štap u ruci. Kad su Mensor i svećenici stigli doma, već se smračilo. Svud su gorjele lampe, a sav se narod okupio u i oko hrama, klečeći u molitvi ili prostri na tlu. Mensor im objavi da svatko tko ne želi da živi prema Isusovu zakonu, i tko ne vjeruje u njegovu nauku, neka napusti njegovo kraljevstvo. Ovdje je bilo i ljudi tamnije puti od Mensorove. Njegov šator grad, sa svojim hramom i grobnicom Kraljeva, bijaše glavni grad zvijezdo štovatelja, ali nekoliko sati dalje u okolici, bijaše još šatorskih naselja.

Isus je išao na istok. Prvu je noć noćio u nekom pastirskom selu, koje je pripadalo Mensorovom plemenu, a bijaše oko 12 sati udaljeno od šator grada. Isus je konačio s učenicima u okruglom šatoru, a odjeljak za spavanje bijaše odvojen jedan od drugoga, pomičnim zaslonima.

Sutradan ujutro, Isus ode prije nego su domaćini i ustali. Vidjela sam ga kad je stigao do nekog potoka, koji bijaše preširok za gaženje, pa stoga krene prema sjeveru duž obale, dok nije došao do plitka gaza. Predvečer stiže do nekih koliba, izgrađenih od zemlje i mahovine. Kraj njih bijaše otvoren zdenac okružen bedemom. Tu on i pratioci opraše noge, te otiđoše u jednu kolibu od granja s lišćem, u kojoj prespavaše noć. Ova je koliba bila ovalna sa zašiljenim krovom. Sa svih strana bijaše otvorena, a čini mi se da je izgrađena od granja i mahovine. Oko nje bijaše gusto isprepletena živica kao zaštita od divljih zvijeri. Ovaj je kraj bio vrlo plodan. Vidjela sam prekrasna polja obrubljena drvoredima debelih sjenovitih stabala, a na uglovima bijahu stabla i nastambe, ne šatori kao u Mensora, nego ovalne kolibe od isprepletena granja.

Žitelji ovoga kraja bijahu suncem opaljene puti, koža im ne bijaše tako smeđa kao u Mensora. Bijahu odjeveni vrlo slično onim prvim zvijezdo štovateljima, koje je Isus susreo na ovom svom putovanju. Žene su nosile široke pantale a preko njih ogrtače. Čini mi se da se narod uzdržavao tkanjem. Od stabla do stabla, koji bijahu dosta udaljeni, bijahu rastegnuta sukna i konci, a mnogi su bili zaposleni radeći u isto vrijeme na njima. Cijela su polja i stabla bila uređena, a sjedala su bila ukrašena granjem.

U cik zore, kad su još zvijezde vidljive, nekoliko je ljudi došlo do kolibe, ali kad vidješe da su Isus i njegovi učenici još u posteljama, povukoše se puni poštovanja, te se prostru na tlo. Pred jutro su primili po Mensorovu glasniku vijest da dolazi Isus, ali nisu znali da je on već među njima. Isus ustade, opasa svoju bijelu haljinu, nabaci ogrtač, kojeg su obično učenici nosili kao zavežljaj kad bi putovali, te nakon što se pomolio s mladićima, te kad su mu oprali noge, iziđe van kolibe, gdje ga je narod prostrt očekivao. Isus im reče da ga se

ne boje. Tad s njima ode do njihova hrama, velike oble građevine s ravnim krovom, po kojem ste mogli hodati. Na krovu su bile dvije rešetke, i ja sam vidjela, kako kroz njih narod zuri u nebo kroz nekakve cijevi. Ispred hrama bijaše prekriven zdenac, od ovog naroda smatran svetim, te peć na ugljen. Ona bijaše podignuta malo iznad tla, tako da ste mogli vidjeti ispod nje. Svud okolo hrama bijahu mjesta sa šipkama koje su odvajale čovjeka od čovjeka. Svećenici koje sam vidjela, nosili su dugu bijelu odjeću, prošaranu od vrha do dna šarenom čipkom, te su nosili široki pojas s dugim krajem, na kojem su blistala kamenja i ispisana slova. S ramena im visjele kožnate trake, na kojima bijahu mali štitovi.

Kad Isus stiže do hrama, Isus pozva jednog svećenika da siđe odozgor s krova, gdje je ovaj promatrao zvijezde. Gospodar ovog pastoralnog naselja bijaše Mensorov nećak s očeve strane. On iziđe iz hrama kako bi pozdravio Isusa i predade mu neku granu. Isus je uze i preda Eremenzearu, koji je opet preda Sili, koji je pak preda Eliudu, a ovaj opet vrati Eremenzearu. On je unese u hram, slijedeći Isusa i ostatak društva. Tu unutra bijaše jedan okrugao oltar na kojem je stajao kalež bez ručkica, nešto kao mužar. U njemu bijaše žuta pulpa, u koju je Eremenzear utakao granu. Ova grana bijaše suha ili umjetna. Imala je lišće na obje strane, a meni se čini da je Isus rekao kako će opet postati zelena. Likovi u hramu bijahu omotani kao u neke pokrivače, ili nekim maskama od nekog vrlo laganog i krutog materijala. Katedra je bila povišena u ograđenom prostoru hrama, a tamo je Isus poučavao. O svemu što je govorio, ispitivao je svoje slušatelje kao da su djeca. Žene su stajale dalje u pozadini. Ljudi su bili djetinjasti i sve su voljko prihvaćali.

Isus je cijeli dan proveo u poučavanju, a te je noći prihvatio gostoljubivost od gospodara naselja, čija je kuća bila na nekoliko katova. Bijaše to okrugla građevina s vanjskim stepenicama, koje su se ovijale oko nje. Iznad vrata bijaše pričvršćen ovalni štit od žutog metala, na kojem je pisalo, 'Azarija Atomski'. Naime, ovo se mjesto zvalo Atom. Azarija nije već dugo živio u dobrim odnosima s bratom Mensorom, te je podigao ogradu na svojim pašnjacima, kako bi ih odvojio od Mensorovih. Ali kad je

Isus stigao, promijenio se na bolje. Unutrašnjost njegove nastambe bijaše predivna, urešena divnim obojanim tepisima i tapiserijama, a prekriti hodnik je vodio do ženskih odaja.

Kad je Šabat započeo, Isus se povuče sa svojim učenicima, kako bi ga proslavio, baš kao što je učinio u šator-gradu Kraljeva.

ČUDESNO IZLJEČENJE DVIJE BOLESNICE

Dok je Isus u otvorenoj kolibi, u kojoj je proveo prvu noć, s učenicima slavio Šabat, vidjela sam Azarjinu bolesnu ženu kako se moli pred nekim idolom tražeći izlječenje. Žena je imala puno djece, a u odjeljku sam vidjela i druge žene, vjerojatno sluškinje. Iza kamina i u kutu između odjeljaka, stajao je stol poduprt stupovima. Na njemu bijaše lijepi pijedestal, sa svih strana izbušen, te natkriven ukrašenim krovom i okićen zelenjem. Na pijedestalu bijaše idol u obliku sjedećeg psa, s debelom plosnatom glavom. Pas je gazio nekakve ispisane stranice koje bijahu zajedno pričvršćene pomoću kordi, tako da je sličilo na knjigu. Idol je podigao jednu šapu nad knjigom, kao da ukazuje na nju. Iznad idola uzdizaše se još jedan, skandalozan lik, s mnogo ruku. Vidjela sam svećenike kako izvan hrama donose vatru na nekakvu limu, te je postavljaju u izbušenog psa-idola, na što mu se oči počinju sjajiti, a iz nosa i usta suklja dim i vatra.

Dvije su žene dovele Azarjinu suprugu (koja je patila od bolesti krvarenja) do idola, te je posjedoše na rute i jastuke koji bijahu postavljeni ispred idola. Sam je Azarja bio prisutan. Svećenici su molili, palili tamjan, te nudili žrtve pred idolom, ali sve to nije imalo svrhe. Iz idola su izbijali plamsaji, a gusti crni dim sukljaše iz njega, te nestajaše u visini. Bolesnica je bila potpuno očajna. Potonula je u slabost, te iscrpljena kao umiruća, reče: 'Ovi mi idoli ne mogu pomoći! Oni su samo gadni duhovi! Više ovdje ne mogu opstati, pobjegli su zbog Proroka, Židovskog Kralja, koji je među nama! Vidjeli smo njegovu zvijezdu i slijedili ga! Samo mi Prorok može pomoći!'

Kad je izrekla ove riječi, pade nauznak u nesvijest, svima se učini da je umrla. Svi se preneraziše. Oni bijahu mislili da je Isus samo izaslanik Kralja. Odmah otiđoše do izdvojene kolibe, u kojoj je Isus s učenicima slavio Šabat. Ponizno ga moljaše da pomogne bolesnici. Rekoše mu kako je zavikala, da joj samo on može pomoći, te mu usto rekoše o nemoći svojih idola.

Kad su otišli bolesnici, Isus je još uvijek bio odjeven u svoju Šabatsku odjeću, a i učenici. Bolesnica je ležala kao na rubu smrti. Isus je poučavao, iskrenim i žestokim riječima, protiv idola i njihova štovanja. Reče, oni su sotonske sluge, a sve u njima je loše. Zbog ovoga prekori Azarju, jer kad se kao mladić vratio iz Betlehema, a tamo je išao u pratnji s Kraljevima, pao je u duboku idolatriju. Isus zaključi, ako vjerujete u moju nauku, morate poštivati Božje zapovijedi, morate se krstiti, a nakon tri godine, poslati ću vam svoga apostola, koji će vas svemu poučiti. Sad ću pomoći gospođi. Tad Isus propitivaše Azarjinu ženu, a ona odgovori: 'Da, vjerujem u Tebe!' Isto su tako rekli i svi ostali.

Oko šatora su uklonili pomične zaslone, a sav je narod pristigao. Isus zatraži lavor vode, ali im reče da ne donose vodu sa svoga 'svetog izvora', te reče, niti ću koristiti vaše škropilo. Oni mu donesoše svježu grančicu, s finim uskim lišćem. Također su finim bijelim tapiserijama izvezenim zlatom, prekrili svoje idole. Isus postavi vodu na oltar. Oko njega stajaše trojica učenika, jedan sa svake strane, a treći iza njega. Jedan od njih, iz kese koju je nosio za pojasom, pruži mu metalnu kutijicu. Nekoliko ovakvih kutijica bijaše nanizano jedna na drugu. U kutijicama bijaše ulje i druge svete stvari. U ovoj bijaše fini bijeli prah, a meni se čini da je to bila sol. Isus baci par prstohvata u vodu, te se duboko nakloni, pomoli se, desnicom blagoslovi, umoči grančicu u lavor, te posvuda oko sebe poškropi. Tad pruži ruku prema ženi, te joj reče neka ustane. Na to žena odmah ustade izliječena. Baci se nice pred Isusa, te mu zaželi zagrliti noge, ali joj Isus toga ne dopusti.

Ovo je ozdravljenje proizvelo, da je Isus rekao narodu, kako među njima ima još jedna žena, koja je još bolesnija od ove prve, a koja ga usprkos toga nije zamolila za pomoć. Ona ne obožava nijedan idol, ali obožava muškarca. Ova žena, imenom

Ratimiris, bijaše udana. Njena bolest bijaše takova, da kad god bi vidjela ili čula jednog mladića, odmah bi dobila neku vrstu groznice i postala bi na smrt bolesna. Međutim, mladić je bio potpuno nehajan za njeno stanje. (opaska: sestra se Emerih jako smijala ovoj ženi, te je bila nesposoban objasniti slabost ove žene)

Kad ju je Isus imenovao, Ratimiris istupi, potpuno zbunjena. Isus je odvede ustranu, izloži joj sve okolnosti njene bolesti i njenih grijeha, što ona potpuno slobodno i prizna. Mladić je bio jedan od hramskih poslužitelja, i kad god bi ona donijela dar za žrtvu, a on bi to odbio primiti, ona bi pala u to svoje bijedno stanje. Nakon što je Isus razgovarao s njom nasamo, ponovo je dovede pred narod, te je upita, vjeruje li u njega i hoće li se krstiti kad bude došao apostol kojeg će on poslati. Kad je ona, duboko raskajana, odgovorila da vjeruje i da će se krstiti, Isus iz nje istjera đavla. Đavao je izišao u formi spiralnog stupa od crnog dima.

Mladić se zvao Kaisar, a imao je nešto u sebi slično svetom Ivanu. Bio je čist i nevin, potomak Keture, i Eremenzearov rođak, koji također bijaše iz ovog mjesta. Iz toga razloga, kad su ono primljeni, Isus je njemu prvom pružio grančicu mira. Kaisar je razgovarao s učenicima, jer je već dugo gajio skrivenu želju za spasenjem. Ispriča im neke snove koje je imao, a među njima i jedan, u kojem je sanjao, da predvodi velik narod prema vodi. Učenici su mislili da to vjerojatno simbolizira, kako će on mnoge preobratiti. Čini mi se da je on pratio Isusa na njegovu povratku iz ovih krajeva. Tri godine poslije Isusova Uzašašća, kad je u ovim krajevima Toma krštavao, on se vratio s Tadejem. Poslije je poslan od Tome do biskupa izvjesnog mjesta, gdje je, premda nevin, na svoju veliku radost, ipak razapet kao pljačkaš i razbojnik.

Ovdje je Isus poučavao do zore, sve dok se lampe nisu utrnule. Narodu je naredio da unište sve đavolske likove i idole, te ih prekorio što obožavaju ženu pod slikom dijabolična lika, pa ipak tretiraju svoje žene gore od pasa, a nažalost te pse i druge životinje smatraju svetima. Pred jutro se Isus opet povukao u samotnu kuću, kako bi proslavio Šabat.

Rečeno mi je zašto je Isus držao u tajnosti ovo putovanje. Sjećam se da je Isus rekao svojim apostolima i učenicima, kako ide daleko, malo će se tamo zadržati, dok se javno mnijenje ne smiri i malo ga ne zaboravi, ali oni nisu ništa znali o putovanju. Sa sobom je poveo ove nevine dječake, samo da učenici ne budu sablažnjeni radi njegova kontakta s poganima, i da ne uzmu ovo previše srcu. Također im je striktno zabranio da ikome govore o tom putu, na što je jedan od učenika, sasvim nevino primijetio: 'Onom slijepcu kojem si povratio vid, zabranio si to razglašavati, pa ipak on nije šutio, ali ga opet nisi zbog toga kaznio!' Isus odgovori: 'To se dogodilo na slavu Božju, ali ovo bi donijelo plodove razdora i skandala.' Mislim da bi Židovi, a i sami apostoli, bili nekako skandalizirani time, da su znali kako Isus ide među pogane.

Kad je Šabat svršio, Gospodin opet pozva sav narod na poučavanje. Blagoslovio je nešto vode za njih, te ih uputio kako pripremati kalež kao što ga je koristio Mensor. I ovdje je, kao u prethodnom mjestu, za njih blagoslovio kruh i crveni napitak. U kaležu u koji je Eremenzearu zataknuo grančicu kod dolaska, bijaše neka žuto zelena supstanca, nešto kao pulpa, a sastojala se od biljne pulpe iz koje se pravio sok. Ovaj su sok ovi domoroci pili kao nešto sveto. Vidjela sam Isusa cijelu noć, sa Šabata na nedjelju, kako poučava ispred hrama. On sam je pomagao smrskati idole, te je poganima rekao, kako trebaju raspodijeliti vrijednost od metala, kad bude pretopljen. Također sam ga vidjela u Mensorovoj zemlji, polaže ruke na ramena svećenika, poučavajući ih kako da dijele blagoslovljeni kruh, te i tu i tamo pripreme napitak. Posude koje su ovdje koristili, međutim bijahu nekako veće.

Poslije je i Azarja postao svećenikom i mučenikom. I one dvije žene koje je ovdje Isus ozdravio, poslije su također postale mučenice. Gospodin je govorio protiv mnogoženstva, te ih je poučio o braku. Azarjina supruga, kao i Ratimiris, zaželješe da ih odmah krsti. On im reče da bi to stvarno mogao učiniti, ali bilo bi to neprikladno. Prvo se mora vratiti svome Ocu te poslati Utješitelja, nakon čega će njegovi apostoli doći i krstiti ih. Reče, vi biste morali živjeti u ustrajanju da se želite krstiti i podvrći mojoj volji, te imati takovo raspoloženje koje će dovesti do ustezanja, a to će već

poslužiti kao krštenje. Ratimiris je ustvari krštena od Tome, pod imenom Emilija, kad je on s Tadejem i Kaisarom, nakon tri godine od Isusova uzašašća posjetio ove krajeve. Ovamo su došli iz smjera nekako južnije nego odakle je Isus došao, a tek tada su Kraljevi i njihovi narodi kršteni.

10. Isus ide u Sikdor, Mozain i Ur

Iz Atoma, Isus prvo ode na jug, tada na istok, kroz jednu vrlo plodnu regiju, ispresijecanu rijekama i kanalima, zasađenu svakojakim voćkama, posebno breskvama, koje su rasle u dugim nizovima stabala. Čula sam imena Eufrat, Tigris, Kaldar i mislim Ur, zemlju Abrahamovu, a ono mjesto gdje je Tadej pretrpio mučeništvo ne bijaše daleko odavde. Predvečer Isus stiže do reda kuća s ravnim krovovima, a žitelji bijahu Kaldejci. Čula sam da se mjesto zove Sikdor, a imaše dvije škole, jednu za domaće svećenike i jednu za djevojčice. Ljudi ovdje nisu bili tako bogato odjeveni kao oni u šator-gradu. Nosili su samo plahte preko tunika, ali ljudi bijahu dobri, te tako bedasti, da su mislili kako su samo Židovi izabrani za spasenje.

Na nekom brdu su imali piramidu okruženu galerijama, sjedalima, te brojnim cijevima koje na vrhu bijahu sužene, a kroz njih su promatrali zvijezde. I oni su predviđali budućnost iz životinjskih iznutrica, te su tumačili snove. Njihov hram sa svojim predvorjem i zdencem bijaše ovalnog oblika, a nalazio se usred mjesta. U njemu bijahu brojni objekti ljudskog rada. Glavni objekt bijaše trokutasti stup na kojem su počivala tri idola. Prvi je imao mnoge ruke i noge, a noge ne bijahu ljudske, već više životinjske šape. U rukama je držao globus, krug, veliku jabuku na peteljci, te svežanj bilja. Lice idola bijaše kao sunce, a idol se zvao Mitor ili Mitra. Drugi je idol bio konj jednorog, a zvao se Asfas ili Aspaks. Ova je životinja predstavljena u činu kako koristi svoj rog u borbi protiv divlje zvijeri, koja stajaše na trećoj strani stupa. Ova je imala glavu sove, savinut kljun, četiri noge s kandžama, dva krila, te rep, čiji su zadnji segmenti bili kao u škorpiona. Iznad ove dvije životinje, naime, projicirajući iz jednog oštrog trokutastog brida stupa, stajaše još jedan lik, a predstavljao je majku svih bogova. Njeno je ime bilo

Žena ili Alfa. Ona bijaše najmoćnija od svih svojih božanstava, i tko god je nešto želio dobiti od vrhovnog boga, morao je moliti preko nje. Usto su je zvali Hambar (žitnica). Kraj lika bijaše velik svežanj žita, vjerojatno rastućeg, kojeg je ona obuhvatila objema rukama. Glava joj bijaše pognuta, a vrat jako nagnut naprijed između ramena, počivajući na zdjeli s vinom. Iznad lika je visjela kruna, a iznad krune stup s ispisana dva slova, ili simbola, a meni se učini da su bila O ili W. Ono što je ovaj lik predstavljao bijaše to - da žito postaje kruh i da vino opija cijelo čovječanstvo.

Osim toga u hramu bijaše i bakreni oltar, a na moje zaprepaštenje, na njemu bijaše, pod okrećućim svodom, mali ovalni vrt okružen zlatnom ogradom, kao krletka, a iznad toga lik mlade djevice! Usred vrta, a natkrito kao malim hramom, bijaše zdenac s nekoliko zapečaćenih bazena, jedan iznad drugoga. Ispred zdenca se uzdizala zelena loza s grozdovima drvena grožđa, koji pak visješe iznad vinske preše, čiji me oblik podsjećao na križ. S vrha glavne prečke, pružale su se ljevkaste samootvarajuće kožnate vreće, s dvije pomične motke, pomoću kojih se grožđani sok ulijevao u njih, te je mogao biti sprešan, a otjecao je dolje niz glavnu prečku. Mali je vrt bio promjera oko metar i pol. Bijaše zasađen rijetkim, zelenim grmljem i malim stablima, koje su kao i loza, izgledale skroz prirodno. Ovaj su simbol dobili od svojih zvijezdo promatrača, a imali su i mnoge druge simbole, koji su predstavljali njihov pojam Blagoslovljene Majke Božje. Oni su žrtvovali životinje, ali su imali posebno čašćenje krvi, koju su uvijek puštali otjecati u zemlju.

Imali su također svoju svetu vatru i vodu, svoje kaleže s voćnim sokom i svoje male kruhove, baš kao narod Atoma. Isus ih prekori radi njihove idolatrije i miješanja nebeskih simbola i proroštava sa sotonskim zabludama. Reče, vaši simboli, zaista imaju neke natruhe istine, ali su bez reda i puni sotone. Isus im objasni simbol očuvana vrta. Reče im da je on sam vino, čiji se sok, čija se krv prolijeva za svijet, da je on sam zrno žita koje će biti pokopano u zemlju, da bi ponovo ustalo.

Ovdje je Isus slobodnije govorio, značajnije nego li među Židovima, jer je ovaj narod bio ponizniji. Isus ih utješi, rekavši im da je došao za cijelo čovječanstvo, te im naloži da raskrste sa svim idolima, da ih pretope, a novac podijele sirotinji. Narod iskazivaše

duboke znakove pokajanja, te žalosti kada on reče da ih napušta. Baciše se nice pred njega da mu prepriječe put kako ne bi otišao.

Nakon nekog vremena, vidjela sam Isusa sa četvoricom učenika kako se odmara pod nekim velikim stablom, koje bijaše ograđeno ogradom. Stablo bijaše pred nekom kućom, otkuda su im donijeli kruha i meda, kojim su se okrijepili. Putovali su cijelu prethodnu noć. Vidjela sam ih na ravnici kako idu ponekad preko bijela stijenja, a ponekad preko rascvalih livada. Na putu su prešli pokraj brojnih tananih stabala bresaka. S vremena na vrijeme, Gospodina bi se zaustavio, te bi poučavao učenike. Kraj je bio ispresijecan brojnim potocima i kanalima. Općenito je Isus dosta brzo pješačio. Ponekad bi prešao dvadeset sati bez ikakva zastajkivanja. Njegov povratak u Judeju, išao je dosta zaobilaznim rutama. Uvijek me je impresioniralo da Eremenzear zapisuje neke detalje ovoga putovanja, premda je kasnije samo nekoliko fragmenata ovoga izvještaja ostalo očuvano od požara.

Uvečer drugoga dana putovanja, kad su odlazili iz Sikdora, vidjela sam Isusa i učenike kako odlaze blizu grada, van kojeg se uzdizaše brežuljak prekriven ovalnim vrtovima. Većina od njih imaše zdenac u središtu, a bijahu zasađeni finim urešenim stablima i grmljem. Put kojim je Gospodin išao vodio je prema jugu, Babilon bijaše na sjeveru. Čini se da ste morali sići s nekog planinskog područja kako biste došli do Babilona, koji ležaše dolje u nizini dosta daleko.

Grad je bio građen na rijeci Tigris, koja je tekla kroz sam grad. Isus tiho uđe u grad, bez zastajkivanja na gradskim vratima. Bila je večer, i ipak se moglo vidjeti nekoliko žitelja, ali nitko se ne uzbuđivaše zbog Isusa. Uskoro sam ipak ugledala nekoliko muškaraca u dugim haljinama, baš onakve kakve je nosio Abraham. Na glavi su imali omotan šal. Došli su dočekati Isusa, duboko mu se naklonivši. Jedan mu pruži kratki svinuti štap, koji bijaše napravljen od trske, nešto slično onome što je poslije tutnuto Isusu u ruke kod njegova izrugivanja, a zvao se palica mira. Drugi su u paru, preko ceste razvili tepih, po kojem je Isus trebao proći. Kad je Isus zakoračio s prvog na drugi tepih, oni bi trčali naprijed, i ponovo ga razvijali ispred Isusa, i tako naizmjence. Na taj su način stigli do dvorišta, nad kojim

stajaše razgranat ulaz sa svojim idolima koji su držali barjak, na kojem bijaše lik čovjeka koji drži svinut štap, baš onakav kakav je ponuđen Isusu. Barjak je bio barjak mira. Oni povedoše Gospodina kroz zgradu, s čijih su galerija opet vijorile druge zastave. Čini se da je to bio hram, jer je posvuda unutra uokolo bilo zakritih idola, a usred bijaše još jedan prekrit na isti način. Veo je bio iznad njih skupljen kao kruna.

Ovdje se Gospodin nije zaustavljao, nego je nastavio kroz hodnik, a s obje strane hodnika bijahu spavaće sobe. Najzad on i njegovi pratitelji stigoše do malog zatvorenog vrta, zasađenog rijetkim grmljem i aromatičnim biljem. Staze u vrtu bijahu popločane raznobojnim kamenjem s urešenim likovima. U središtu se uzdizaše zdenac pod malim hramom, otvorenim sa svih strana, a tu je Gospodin sjeo s učenicima. Na Isusov zahtjev, žitelji doniješe malo vode u lavoru. Gospodin je prvo blagoslovi, kao da je godišnji poganski blagdan, te mu tad učenici opraše noge, a onda on njihove, nakon čega su preostalu vodu prolili u zdenac.

Tad pogani odvedoše Gospodina u jednu otvorenu dvoranu, u kojoj je bio priređen obrok: velike žute rebraste jabuke i druge vrste voća, mednog saća, kruha u obliku kolača, kao tanki kolači u obliku saća, te nešto drugo u malim kvadratnim zalogajima. Stol na kojem je sve to bilo postavljeno bijaše skroz nizak. Gosti su jeli stojeći. Isusov je dolazak ovom narodu najavljen od strane svećenika iz susjednog grada. Ustvari, oni su ga očekivali cijeli dan, pa su ga konačno primili s tolikom ozbiljnošću i svečanostima. Abraham je također primio štap dobrodošlice kakav je bio ponuđen i Isusu.

Ime ovog grada bijaše Mozin ili Mozain. Bijaše to svećenički grad, ali je duboko potonuo u idolatriju. Isus nije ušao u hram. Vidjela sam ga kako poučava narod kraj ograđena brda, okružena zidinama. Žestoko ih je korio radi pada u idolatriju, čak oštrije nego li njihove susjede, pokazujući im gadosti njihova bogoštovlja, rekavši im da su napustili Zakon. Čula sam ga kako opisuje razorenje Hrama u doba njihovih predaka, te kako govori o Nabukodonosoru i Danijelu. Rekao je da bi se trebali odvojiti od ovih vjerovanja duhovne slijeposti, jer među njima ima i dobrih duša, te

njima Isus pokazuje gdje bi trebali otići. Mnogi drugi bijahu tvrdoglavi. Bila je jedna točka koju nikako nisu mogli razumjeti, a to bijaše neophodnost napuštanja poligamije. Žene su boravile na ulici na kraju grada, a s gradom su bile povezane uskom stazama. Čini se da su ih jako prezirali, jer nakon određene dobi, mlade se djevojke nisu usuđivale pokazivati u javnosti. Nijedna žena ovog mjesta nije vidjela Isusa. Bijahu prisutni samo dječaci i odrasli muškarci.

Prema ovom narodu Isus je koristio žestoke riječi. Reče, da su tako slijepi, tako tvrdoglavi, da kad im pošalje svoga apostola, naći će ih nepripremljene za krštenje. Isus nije još dugo ostao s njima. Dok je napuštao grad, susrete ga jedna povorka mladih djevojaka, kod gradskih vrata, pjevajući himne slave u njegovu čast. Nosile su bijele pantale, a oko ruku i vrata imahu vijence, a u rukama cvijeće.

Iz Mozaina, Isus ode s pratnjom preko velika polja do sela s pastoralnim šatorima. Sjeo je kraj zdenca, a učenici mu opraše noge. Tad neki ljudi iz sela dođoše s grančicama dobrodošlice. Bijahu odjeveni u duge haljine, najsličnije onima koje je Abraham nosio. Imali su nekakvu astrološku piramidu. Nisam nigdje vidjela idola. Čini se da su ovi ljudi bili čisti obožavatelji zvijezda, a pripadali su rasi od koje su neki išli s Kraljevima do Betlehema. Meni su izgledali samo kao skupina pastira, a jedino je njihov superior imao čvrstu kuću. Isus je stojeći jeo kruh i voće u toj kući, te je pio iz posebne posude. Poslije je poučavao kraj zdenca. Kad ih je napuštao, ljudi se baciše preko staze, kako bi mu prepriječili odlazak.

Kad je otišao od njih, Isus je putovao cijelu noć i slijedeći dan. Jednom sam ga vidjela s učenicima, kako se odmara pod velikim sjenovitim stablom kraj nekog malog izvora. To bijaše javno odmorište za putnike namjernike, te je tu Isus pojeo nešto kruha i okrijepio se vodom. Grad u koji je išao, bijaše oko trideset sati južnije od Mozaina, ali je još uvijek bio na Tigrisu. Zvao se Ur ili Uri.

Isus tamo stiže večer prije Šabata. Iz ovog kraja bijaše Abraham. Isus ode do zdenca van grada, a zdenac bijaše okružen velikim sjenovitim stablima i kamenim klupama. Tu učenici opraše noge Isusu, a onda sebi opraše odlažući svoje opasane haljine.

Tad uniđoše u grad, čija me je arhitektura zapanjila, jer bijaše potpuno drugačija od bilo kojeg grada kojeg sam dosada vidjela u ovim krajevima. Čini se da muškarci i žene nisu toliko živjeli odvojeno. U gradu bijaše puno tornjeva s galerijama i cijevi za promatranje zvijezda, a k njima su vodile stepenice koje bijahu iznutra i izvana. Iz zvijezda su ovi ljudi znali da Gospodin dolazi, pa su ga očito očekivali, smatrajući svakoga stranca da je on. Kad su neki primijetili da je Isus ušao u grad, požuriše se popeti na ravni krov jedne kuće koja bijaše na velikom otvorenom trgu, kako bi svima objavili njegov dolazak. Iz ove kuće, na kojoj se vijorila zastava, a koja je očito bila škola, iziđoše neki ljudi odjeveni u duge jednobojne haljine, te krenuše prema Isusu. Bijahu opasani pojasevima čiji su krajevi visjeli dugo i lepršavo. Na glavi su imali ovalne kape obrubljene vunom ili malim perjem, čije su se pruge susretale na vrhu kape, formirajući tako perjanicu. Kroz kape se mogla nazirati kosa.

Ljudi se prostru pred Isusom, te ga nakon toga uvedoše u njegove odaje, koje bijahu straga škole, a odaje imahu jednu veliku dvoranu. Prema njoj su hrlile skupine ljudi. Isus je kratko poučavao s nekog povišenog sjedišta, koje bijaše na vrhu stepenica. Nakon toga odvedoše Isusa do kuće u kojoj bijaše pripravljen obrok. Ali, Isus je stojeći uzeo samo nekoliko zalogaja, a onda se samo s učenicima povukao u izdvojeni apartman, gdje su proslavili Šabat.

Sutradan je poučavao kraj zdenca, na nekom otvorenom mjestu, na kojem bijaše kamena katedra za poučavanje. Bijahu prisutne i sve žene mjesta, a odjevene u svoju nošnju, koju su toliko zategli da su jedva hodale. Kape im bijahu kao kukuljice, s kojih su visjele dvije trake. Isus je govorio o Abrahamu, te im iznese nekoliko žestokih prijekora na činjenicu njihova potonuća u idolatriju. Ovdje je bilo i idolatrijskih hramova, ali su idoli bili prekriti. Gospodin nije ušao ni u jedan hram. Kad ih je Toma prvi put posjetio, nije ih krstio. Kad je Isus napuštao Ur, narod je išao ispred njega i sterao grančice po putu kojim je prolazio.

Isus je dugo išao na zapad, preko predivnih ravnica, koje su na kraju postale pjeskovite, te najzad bijahu prekrite šikarom. Oko podne stigoše do zdenca, kraj kojega se i odmoriše. Ostatak puta je vodio kroz šume i preko obradiva tla, sve dok predvečer ne stigoše do velike ovalne zgrade, okružene dvorištem i bedemima. Svud uokolo bijahu masivne kuće s ravnim krovovima. Ta velika zgrada bijaše prekrivena zelenilom, čak i stablima, dok su u masivnim zidinama dvorišta bila boravišta neke sirotinje. U dvorištu kraj zdenca, Isus i učenici opraše noge, kao obično. A tad, iz ovalne kuće iziđoše dvojica muškaraca u dugim haljinama, obrubljena resama i čipkom, a na glavi im kape s perjem. Stariji je nosio zelenu grančicu i mali svežanj bobica, koje ponudi Isusu. Isus ga s učenicima slijeđaše do u zgradu.

Usred kuće bijaše dvorana, obasjana s krova, a do njena se ognjišta dolazilo stepenicama. Iz ovog ovalnog apartmana, nastaviše okolo kroz nepravilne sobe, koje su otvarale jedna drugu. Njihov krajnji zid bijaše konkavan, a na njemu bijahu obješene tapiserije, iza kojih bijahu sve vrste alatki. Pod je bio ravan, te je kao zid bio prekriven debelim tepisima. U jednom od ovih apartmana, Isus i učenici mršavo objedovaše, te popiše nešto iz posude koju nitko prije nije koristio. Koje je to piće bilo, ne znam.

Nakon objeda, gospodar kuće povede Isus uokolo i pokaza mu sve. Cijeli je dvorac bio ispunjen predivno izrađenim idolima. Bilo je tu kipova raznih veličina, velikih i malih, nekih s glavom vola, drugih s glavom psa, a tijelom guje. Jedan imaše mnogo ruku i glava, a u ralje su mu se mogle staviti razne stvari. Bilo je tamo kipova i omotanih beba. Pod stablima dvorišta, stajaše idoli u likovima raznih životinja, na primjer ptica, koje su gledale uvis, te drugih životinja. Ovi su ljudi žrtvovali životinje, ali su častili krv, koju su uvijek puštali oteći u zemlju. Imali su također običaj i raspodjele kruha, a oni dostojanstveniji među njima, primali su veće porcije.

Isus je poučavao kraj zdenca u dvorištu, a žestoko je govorio protiv dijabolična štovanja, premda njegove riječi nisu dobro primljene. Vidjela sam da je njihov glavar dosta tvrdoglav u svojim zabludama. Isus ga je iritirao, čak mu je i proturječio. Na to

sam čula Isusa kako govori ovom narodu, kao dokaz istinitosti njegovih riječi, da će na noć godišnjice pojavka zvijezde Kraljeva, svi ovi idoli biti smrvljeni u prah, a oni koji predstavljaju vola će mukati, psi će lajati, a ptice kričati. Oni su slušali ova Isusova proroštva s prezirom i s nehajom. Ovo bijaše ono što je Isus svima rekao na ovome putovanju. U svim je mjestima, u kojima se zaustavio na svom putu u zemlju pogana, ovo prorokovao.

U svetoj Božićnoj noći, imala sam viziju cijelog putovanja iz poganskog grada blizu Kedara do grada-šatora Trojice Kraljeva, te od tamo do ovog zadnjeg poganskog dvorca. I svugdje sam vidjela da idoli padaju i lome se u komadiće, te sam čula mukanje, lajanje i kričanje iz tih idola. Kraljeve sam vidjela u molitvi u svome hramu. Brojna su svjetla bila upaljena kraj malih jaslica, a meni se činilo, da je kraj njih stajao jedan kip magarca. Istina je da nisu više štovali svoje idole. Ali, ovi u liku životinja mukali su kao znak da je Isus bio stvarni Onaj, kojeg im je zvijezda dovela, kao znak za one slabije vjere.

11. Isus ide u Egipat, poučava u Heliopolisu, te se preko pustinje vraća u Judeju

Iz dvorca s idolima, Isus je sad išao prema zapadu. Brzo je putovao sa svoja četiri pratioca, nigdje se ne zaustavljajući, već su samo žurili. Prvo su prešli pjeskovitu pustinju, polako i mučno prešli jedan strmi planinski lanac, zatim prešli zemlju s vegetacijom, a onda kroz zemlju s niskim grmljem, pa onda stabla kao smreke, čije su se grane spajale iznad njih, tako da su imali nadsvođen i zasjenjen put. Nakon toga dođoše u kamenit kraj, pun bršljana, a onda kroz livade i šume, sve dok nisu stigli do jedne rijeke, spore, ali široke i duboke. Preko nje su prešli na splavi od greda. Kad su stigli do jednog grada, koji bijaše na obje obale rijeke, ili na jednom od njenih rukavaca ili kanala, još uvijek bijaše noć. Bijaše to prvi egipatski grad na njihovu putu. Ovdje, nezamijećeni od ikoga, Isus i njegovi kompanjoni, povukoše se pod trijem nekog hrama, gdje su bila konačišta za putnike namjernike. Meni se grad činio dosta ruševan. Vidjela sam velike debele zidine, masivne kamene kuće, te

mnogo sirotinje. Imala sam jednu nutarnju viziju, da je Isus ovamo putovao onom istom stranom pustinje, kojom su Djeca Izraela došla u Egipat.

Sutradan, kad su Isus i učenici napuštali grad, neka su djeca trčala za njima i vikala: 'Evo idu sveti ljudi!' Žitelji bijahu jako uzbuđeni, jer se preksinoć velika strka odigravala. Mnogi su idoli popadali sa svojih postolja, a djeca su u snu govorila proročke riječi, o nekim 'svecima' koji su ušli u grad.

Isus i učenici žurno otiđoše, te uđoše u neku duboku guduru, kojom su putovali preko pjeskovite regije. Tu sam ih večer vidjela nedaleko nekog grada, odmaraju se i krijepe kraj izvora nekog potočića. Učenici su Isusu oprali noge. U blizini, na jednom velikom okruglom kamenu, bijaše u ležećem položaju kip psa s ljudskim glavom. Izraz lica bijaše dosta prijateljski. Na glavi bijaše kapa, kakvu je nosio narod ovog kraja, a sa strane imaše lepršave uštirkane krajeve kape, kao marame (sfinga). Kip je bio veličine krave. Van grada, pod jednim stablom, bijaše još jedan idol, čija je glava bila kao u vola. Na tijelu je imao šupljine, te nekoliko ruku.

Od gradskih vrata vodilo je pet ulica u veliki grad. Isus je krenuo prvom desno. Ulica je išla duž gradskih zidina, koji bijahu kao bedemi, a na vrhu su imali male vrtove, te kolski put. U donjim dijelovima zidina, bijahu boravišta zatvorena laganim zaslonima pletenim od šiblja. Isus prođe s učenicima kroz grad, da ga nitko nije zamijetio. I ovdje bijaše nekoliko idolatrijskih hramova, te mnogo masivnih građevina, koje su već propadale, a u njihovim zidinama življaše sirotinja.

Dosta daleko od grada, put je vodio preko golema kamena mosta, preko najšire rijeke koju sam vidjela na ovom putu (Nil). Rijeka je tekla od juga k sjeveru, a granala se u mnoge rukavce, koji su tekli u raznim smjerovima. Kraj je bio dosta ravan i nizak, a daleko u daljini, ugledala sam neke vrlo visoke građevine, u obliku hramova zvijezdo štovatelja, premda su bile izgrađene od kamenih blokova, te bijahu puno višlje (piramide). Tlo je bilo nevjerojatno plodno, ali samo duž rijeke.

Na otprilike sat vremena od toga grada u kojem je Isus kao dječak boravio sa svojom Majkom (Heliopolis), Isus krene istom rutom kojom su prije Marija, Josip i on došli. Grad je bio smješten na prvom rukavcu rijeke Nil, koji je tekao u smjeru Judeje. Tu i tamo sam na putu vidjela ljude kako potkresuju živicu, kopaju duboke jarke i prevoze splavima. Već je skoro bila večer kad je Isus stigao do grada. I on i učenici odložiše haljine ustranu i to prije nego su stigli na destinaciju, nešto što dosada nisam vidjela. Vidjela sam neke radnike, koji kad su ugledali Isusa, odlomiše neke grančice sa stabla, pođoše k Isusu i bace se nice pred njim, nudeći mu grančice. Kad ih je Isus prihvatio, krenuše prema gradu, a grančice zabodoše u zemlju uz put. Ne znam kako su prepoznali Isusa. Možda su ga prepoznali prema židovskoj odjeći. Nadali su se i očekivali da će ih posjetiti i osloboditi. Međutim, vidjela sam druge koji su bilo skroz nehajni, te se brzo požutiše natrag u grad. Oko dvadesetak ljudi okružiše Isusa, te on uđe u grad, pred kojim bijaše puno stabala.

Prije nego je ušao, zaustavi se blizu stabla koje je ležalo preko na jednoj drugoj strani, na takav način da mu je korijenje bilo u zraku, a oko njega bijaše muljevita crna voda. Sve je ovo bilo okruženo visokom željeznom ogradom, čije su šipke bile tako blizu, da se ni ruka nije mogla provući. Na ovom je mjestu potonuo jedan kip idola, u vrijeme kada su Marija i Josip bježali s djetetom Isusom u Egipat, a tada se drvo naopako posadilo. Ljudi uvedoše Isusa u grad.

Pred gradom ležaše veliki pravokutni ravni kamen, na kojem pisahu mnoga imena, a jedno od njih bijaše ime koje je nosilo opis grada, a završavalo je na polis. Unutar grada, vidjela sam vrlo veliki hram, okružen dvama dvorištima, nekoliko visokih stupova, suženih na vrhu, te urešenim brojnim figurama, većinom psima s ljudskom glavom, sve u ležećem stavu. Grad je pokazivao evidentne znake propadanja. Ljudi odvedoše Isusa pod istak debelog zida, nasuprot hrama, te pozvaše neke druge građane iz susjedstva. Tad se okupiše mnogi Židovi, mladi i stari, a među starcima i vrlo stari ljudi s dugom bradom. Među ženama bijaše jedna visoka, poodmakla u godinama, koja me osobito dojmila. Svi dočekaše Isusa s poštovanjem, jer oni bijahu prijatelji Svete obitelji u vrijeme kad je ona boravila ovdje. Pozadi istaka zida bijaše neki prostor, sad urešen

u blagdanskom stilu, a u njemu je sveti Josip pripremio boravište za svoju obitelj. Ljudi koji su tada živjeli u njihovu susjedstvu, pokazaše ovo Isusu. Apartman je bio obasjan visećim lampama.

Tu je večer Isusa do škole otpratio jedan vrlo stari Židov, a škola je bila vrlo pristojno uređena. Žene su ostale stajati u svom prostoru iza rešetke, gdje su imale zasebnu lampu. Isus je molio i poučavao, jer su mu oni učtivo ustupili vođenje bogoštovlja. Sutradan, vidjela sam Isusa kako poučava u sinagogi.

Žitelji grada bijahu odjeveni u vrlo kratke tunike, a samo im je dio ramena i prsa bio pokriven, a na glavi su nosili smotane bijele povoje. Građevine su bile masivne, široke, građene od velikih kamenih blokova, na kojima bijahu iscrtane razne figure. Također sam vidjela velike figure, koje nose čudnovato kamenje, bilo oko vrata, bilo na glavi. Ljudi ove zemlje prakticirahu idolatriju na najgnjusniji način. Svugdje ste mogli sresti idole u obliku volova, ležećih pasa s ljudskim tijelom, te drugih životinja, koje su osobito častili na posebnim mjestima.

Kad je Isus, praćen mnogim žiteljima, napuštao Heliopolis, sa sobom je poveo jednog lokalnog mladića, te je tako sad imao pet učenika. Mladić se zvao Deodatus, a majka mu bijaše Mira. Ona bijaše ona visoka stara žena, koja je kad je predvečer Isus stigao, bila s ljudima koji su ga dočekali s dobrodošlicom. Tijekom Marijina boravka u Heliopolisu, Mira je bila bez djece, ali motivom Blažene Djevice, poslije je rodila ovog sina. Bio je visok i mršav, a čini mi se da je imao oko 18 godina. Kad se pratnja vratila u grad, vidjela sam Isusa kako ide kroz pustinju sa svojih pet učenika. Išao je rutom više istočnije nego kad je išla Sveta obitelj na svom bijegu u Egipat. Grad u kojem je Isus bio zvao se Eliopplis (Heliopolis). Slovo E i slovo L bijahu nekako okrenuti leđa o leđa, nešto što dosada nikada nisam vidjela, a ja sam mislila da se možda radi o slovu X. (opaska: sestra Emerik je vidjela Э L)

Predvečer su Isus i njegovi učenici stigli do nekog gradića u divljini, nastanjena trima vrstama ljudi: Židovima, koji boraviše u čvrstim kućama, Arapima, koji živješe u kolibama izgrađenim od granja prekrivenim kožama, te još neki ljudi. Ovi su ljudi

ovamo pobjegli kad je Antioh bjesnio po Jeruzalemu, te kad je izgnao mnoge stanovnike Jeruzalema. Vidjela sam cijeli taj događaj. Jedan pobožni stari svećenik (Matatija, I knjiga o Makabejcima, 2, 23-25) zakla jednog Židova koji je namjeravao ići žrtvovati idolima, prevrnu oltar, te pozva na okup sve dobre ljude, te kao heroj revnovaše za Zakon i svjedočanstvo Božje. To bijaše tijekom toga progonstva, da su ovi dobri ljudi amo pobjegli. Vidjela sam i mjesto gdje su isprva živjeli. Arapi koji su im se pridružili, također bijahu izgnani s njima. Kad je prošlo dosta vremena, Arapi su opet pali u idolatriju.

Kao i obično, Gospodin ode do zdenca, gdje ga dočekaše s dobrodošlicom neki ljudi, te ga uvedoše u svoje kuće. Tamo je Isus poučavao, jer nisu imali škole. Isus im reče da je blizu vrijeme, kad bi se on trebao vratiti Ocu, da će ga Židovi zlostavljati, te progovori i ostalo što je uglavnom govorio na ovom putovanju. Oni su jedva mogli povjerovati ono što su čuli, te stvarno istinski željaše da Isus ostane s njima.

Kad je Isus napustio ovo mjesto, slijedila ga dva nova učenika, potomci Matatijini. Putnici sad krenuše još većom divljinom, te požuriše pri kraju dana i cijelu noć, s vrlo malo odmaranja. Vidjela sam ih na predivnu mjestu, s predivnom balzamovom ogradom, odmaraju se malo kraj zdenca koji je izbio za Svetu obitelj, kad su onomad bježali u Egipat. S tom se vodom Marija osvježila, te okupala dijete Isusa. Put kojim se Isus vraćao iz Egipta, ovdje se križao s zaobilaznim putem kojim je Marija išla, kad je bježala u Egipat. Marija je došla zaobilaznim zapadnijom stranom pustinje, a Isus je sad išao istočnijim putem, koji je bio direktniji. Na svom putu iz Arabije u Egipat, Isus je mogao vidjeti na svojoj desnoj strani planinu Sinaj, koja bijaše dosta u daljini.

Kad Isus stiže do Beer Šebe, poučavaše u sinagogi. On formalno objavi svoj identitet, te otvoreno progovori o svom skorom kraju. Iz ovog mjesta, sa sobom povede neke mladiće. Bio je to četvrti dan puta od Beer Šebe do Jakovljeva zdenca, kraj Sihara, mjesta koje je naznačio apostolima za ponovni susret. Prije nego je Šabat započeo, Isus stiže do mjesta u dolini Mambre, gdje je u sinagogi poučavao i slavio Šabat. Također je posjetio kuće žitelja, te izliječio njihove bolesnike.

Iz ovog mjesta do Jakovljeva zdenca, bilo je najviše dvadeset sati pješačenja. Isus je sad većinom putovao po mraku, kako vijest o njegovu povratku u Judeju ne bi ljude nagnala na iznenadni možebitni ustanak. Uglavnom je putovao pastirskim dolinama blizu Jerihona do Jakovljeva zdenca, a tamo je stigao tijekom sumraka. Sad je sa sobom imao 16 učenika, budući su ga slijedili još neki mladići iz doline Mambre.

U blizini zdenca bijaše gostinjac, gdje je na jednom zaključanom mjestu bilo sve što je potrebno za putnike namjernike, kad bi se ovdje zaustavili odmoriti. Jedan se čovjek brinuo o tome i o gostinjcu. Kraj koji ležaše između Jerihona i Samarije bijaše predivan. Skoro sve ceste bijahu obrubljene stablima, polja i livade zelene, a potoka bijaše posvuda. Jakovljev je zdenac bio okružen predivnim zelenim bedemom, te sjenovitim stablima.

Tamo su Isusa očekivali apostoli Petar, Ivan, Andrija, Jakov i Filip. Svi su plakali od radosti što ga ponovo vide, te njemu i mladićima opraše noge. Isus je bio vrlo ozbiljan. Govorio je o skorom dolasku svoje Muke, o nezahvalnosti Židova, te o kaznama koje ih zbog toga očekuju. Sad je bilo samo tri mjeseca do njegove Muke. Uvijek sam vidjela da je blagdan Uskrsa padao u pravo vrijeme, kad se događao u kasno proljeće. Isus ode sa svojih 16 novih učenika posjetiti roditelje Eliuda, Sile i Eremenzeara, koji stanovaše u obližnjem pastirskom selu. Međutim, apostoli su sami krenuli prema Siharu, jer je dolazio Šabat.

12. Isus u Sihemu, Efronu i Jerihonu

Dok je Isus s novim mladim učenicima išao do pastirskog sela, gdje je ostao samo nekoliko sati, često sam ga viđala kako zastajkuje i nešto ih živo poučava. Naredio je Eliudu, Sili i Eremenzearu da nikome ne otkrivaju gdje su išli s njim, niti što im se na putu događalo, a reče im i neke razloge zbog čega tako trebaju postupiti. Vidjela sam kako Eremenzear drži Isusa za rukav i moli ga da nešto zapiše o tome. Isus mu reče da toga može učiniti, ali tek nakon njegove smrti. Ali, istovremeno mu je naredio da

zapis ostavi Ivanu. Ne mogu ne misliti, da je dio toga zapisa, negdje ostao sačuvan sve do naših dana.

Petar i Ivan dođoše susresti Gospodina, dok ovaj još bijaše na putu, van gradskih vrata, gdje ga je čekalo još šest drugih apostola. Apostoli uvedoše Isusa i učenike u kuću domaćina, koji dosada nikad nije vidio Isusa, te ga srdačno primi. Isus je čini se želio izbjeći javni publicitet, pa je htio ostati samo s apostolima. Novopridošlima su oprali noge. Započeo je Šabat, te upališe lampe. Isus i njegovi kompanjoni odjenuše duge haljine, opasaše se, te nakon molitava otiđoše u školu, koja bijaše izgrađena na maloj uzvisini. Nakon toga su se okrijepili obrokom koji im je spravio domaćin, a na obroku bijahu i neki stari Židovi s dugim bradama. Najstariji od njih odjeveni su kao visoko rangirani svećenici, a imali su i ađutante. Ni kod obroka, a ni u školi Isus se još nije obznanio. Domaćin je imao neki lukav pogled, a meni se čini da je bio Farizej.

Kad je obrok završio, Isus zatraži da mu otvore sinagogu. Reče, dosad sam slušao vaša poučavanja, a sad bih ja malo poučavao. Isus je govorio o znakovima i čudesima, koja nemaju svrhe kad ih ionako ljudi zaborave, vraćajući se svojoj grešnosti. Njima je potrebnije propovijedanje nego li čudesa. Čak su i prije obroka, apostoli tražili od Isusa da se jasnije izražava, jer ga još uvijek nisu shvaćali. Rekoše, uvijek si govorio o svom nadolazećem kraju, i rekoše, da prije toga još jednom mora otići u Nazaret, kako bi tamo pokazao svoju moć, te čudesima obznanio svoju misiju. Na ovo, Isus odgovori da su čudesa bezvrijedna, ako ne uspije obratiti narod, ako nakon svjedočenja, ostane što je i prije bio. Isus nastavi, što sam dobio čudesima i znacima, hranjenjem pet tisuća ljudi, uskrsnućem Lazara, kad me i nakon svega toga još više žele uhititi.

Petar i Ivan jednako mišljaše kao njihov Učitelj, ali drugi bijahu nezadovoljni. Na putu za Sihem, Isus je objašnjavao Elijudu, Sili i Eremenzearu, zašto nije izvodio čudesa i znakove na svom zadnjem putovanju. Reče, to je stoga jer će apostoli i učenici potvrđivati njegovu nauku izvođenjem čudesa, čak će ih izvoditi i više nego što je on

činio. Isus je bio nezadovoljan što su apostoli bili nestrpljivi saznati od trojice mladića gdje su to bili s Isusom i što su radili. Dodijavaše im vrlo, a mladići su samo šutjeli. Isus im reče da će ići u Jeruzalem i da će propovijedati u Hramu.

Vidjela sam da su Židovi Sihema poslali glasnike da izvijeste one u Jeruzalemu, da se Isus opet pojavio, jer Farizeji Sihema bijahu njegovi najgorči neprijatelji. Nastojali su ugrabiti Isusa i isporučiti ga u Jeruzalem. Ali Isus odgovori da njegovo vrijeme još nije došlo, da će on sam otići u Jeruzalem, i to ne zbog njihove koristi, nego zbog njegovih učenika.

Isus je sad otposlao apostole i učenike na razna mjesta, a sa sobom je jedino zadržao trojicu mladića, da bi i dalje sačuvao tajnu svoga zadnjeg puta. S njima, Isus krenu k Efronu, kako bi se susreo sa svetim ženama, u jednom iznajmljenom gostinjcu kraj Jerihona. Prije toga im je najavio svoj povratak preko roditelja trojice učenika. Na putu je bila magla, a i kiša je puno padala. Isus nije išao najkraćim putem. Išao je na razna mjesta, razne gradove i kuće, tješeći žitelje, liječeći bolesne, te sve nagovarajući da ga slijede.

Ni apostoli i učenici nisu išli direktnim rutama kamo su bili poslani, nego su skretali s puta na razne farme i kuće, kao bi svima navijestili da se Isus vratio, te da dolazi. Bijaše to kao da svi oni koji su čeznuli za spasenjem, ponovo dobivaju vjetar u leđa. Ili bolje, kao zalutale ovce koje su se pogubile po šumi, pa sad na povratak svog Pastira, čuju njegov glas i kreću se okupljati opet u jedno stado spasenja.

Predvečer je Isus stigao do Efrona. Ulazio je u kuće, ozdravljao, zvao ljude da ga slijede do škole. Ovo je mjesto imalo veliku sinagogu, koja se sastojala od dvije dvorane, jedna iznad druge. Na propovijed je hrlio narod iz Efrona i okolice, i muškarci i žene. Sinagoga bijaše pretrpana. Isus naredi da postave stolac usred dvorane, gdje je prvo poučavao muškarce, pa onda žene. Žene su stajale straga, ali su im muškarci napravili mjesta. Isus je učio o neophodnosti da ga slijede, o svom skorom kraju, o kaznama koje će pasti na sve one koji ne budu vjerovali u njega. Narod je počeo mrmljati, jer tamo među njim, bijaše i mnoštvo pokvarenih duša.

Iz Efrona, Isus otpusti trojicu vjernih mladića i posla ih da susretnu svete žene, kojih bijaše deset u broju, a već su bile u onom iznajmljenom gostinjcu kraj Jerihona. Bijahu to, Blažena Djevica, Magdalena, Marta s još neke dvije, Petrova supruga i pokćerka, Andrijina supruga, Zakejeva supruga i kći. Ova zadnje spomenuta bijaše udana za nekog vrlo revnog učenika koji se zvao Anadija, a bijaše pastir i rođak Siline majke. Petar, Andrija i Ivan, sretoše Isusa na putu, te on s njima uđe u Jerihon. Blažena Djevica, Magdalena, Marta i druge, očekivaše njegov dolazak kraj određena zdenca. Bilo je dva sata prije zalaska sunca, kad Isus dođe do njih. Žene se bace nice pred njega, te mu poljube ruku. I Marija mu je poljubila ruku, a kad ustade, Isus njoj poljubi ruke. Magdalena je stajala nekako otraga.

Kraj zdenca, učenici opraše Isusu noge, pa onda i apostolima, nakon čega su svi otišli na objed. Žene su jele napose, a kad je objed završio, zauzeše svoja mjesta u zadnjem dijelu blagovaonice, kako bi čule Isusovo propovijedanje. Isus nije ostalo u gostinjcu, nego se s trojicom apostola vrati u Jerihon, gdje su bili okupljeni ostali apostoli i učenici s mnoštvom bolesnika. Žene su išle za Isusom. Vidjela sam kako Isus ulazi u mnoge kuće i liječi bolesnike. Nakon toga je sam Isus otključao sinagogu, te naredio da postave stolac usred dvorane. Svete su žene stajale otraga u dvorani. One su imale posebnu lampu. I Marija bijaše s njima. Nakon poučavanja, svete su se žene vratile u svoj gostinjac, te su sutra ujutro krenule svojim kućama.

U Jerihonu se okupilo mnoštvo, jer je Isusov dolazak bio najavljen od strane učenika. Sutradan je Isus poučavao i liječio, a među narodom se podiglo veliko mrmljanje, jer je broj Farizeja bio izuzetno velik. Oni su otposlali glasnike u Jeruzalem, da ih o svemu izvijeste.

Poslije toga Isus ode do mjesta krštavanja na Jordanu, gdje su se okupili brojni bolesnici, očekujući njegov dolazak. Oni su čuli da se Isus vratio, te ga moljaše za pomoć. Uokolo bijaše nekoliko malih koliba i šatora, pod kojima su se mogli spustiti do vode. Vidjela sam bazen usred malog otočića, u kojem je sam Isus kršten.

Ponekad bi bio pun, ali opet drugi put, voda bi nekako otekla. Ljudi su ovamo došli po ovu vodu iz svih dijelova zemlje, iz Samarije, Galileje, čak i iz Sirije. Imali su natovarene magarce s velikim kožnim mješinama. Mješine su visjele s obje strane magareta, a bijahu nekako zakačene kukama za samar. Isus je mnoge ozdravio. S njim bijahu samo Ivan, Andrija i Jakov mlađi.

Nisam vidjela da se sad ikakvo krštenje dogodilo, samo odrješenje i ozdravljanje. Čak je kod Ivanova krštavanja bilo više nekog sakramentalnog karaktera, nego što to bijaše danas kod odrješenja. Zadnji put kad je Isus bio u Jerihonu, mnoštvo bolesnika je ozdravilo kupajući se u gradskom bazenu, ali ne bijaše nikakva krštavanja. Ovdje u ovom dijelu Jordana, bijaše i kupalište, koje bijaše mnogo posjećenije, a Ivan Krstitelj ga je prilično povećao (i izgledom i brojem posjetitelja). Usred zdenca na otoku na kojem je Isus kršten, još uvijek je stajala ona motka za koju se držao. Isus je mnoge ozdravljao, a da nije koristio vodu, premda ju je polijevao po glavama gubavaca, a učenici su ih otirali.

Krštavanje je zapravo započelo tek nakon Pedesetnice. Isus nije nikada krštavao. Majka je Božja i sama krštena od strane Ivana apostola, na bazenu Betsaida, i to nakon Pedesetnice. Prije ceremonije, Ivan je slavio svetu Misu, tj. posvećivao i recitirao neke molitve, kao što je bio i običaj u to vrijeme.

Kad je okupljeno mnoštvo postalo veliko, Isus s apostolima ode do Betela, gdje je patrijarh Jakov ugledao na brdu ljestve koje sežu do neba. Kad tamo stigoše, već se smračilo. Otiđoše do jedne kuće u kojoj su stanovali vjerni učenici, koji ih i očekivaše, a među njima bijahu Lazar i sestre, Nikodem, Ivan Marko, koji je tamo došao iz Jeruzalema u tajnosti. Domaćin kuće je imao suprugu i četvero djece. Kuća bijaše okružena dvorištem, u kojem bijaše i zdenac. Praćen s dvoje djece, domaćin otvori vrata i dočeka goste, te ih odmah odvede do zdenca i opra im noge. Dok je Isus sjedio na rubu zdenca, iz kuće mu dođe Magdalena, te mu na glavu izli malu bočicu miomirisa. Učinila je to tako da mu je stala iza leđa, baš kao što je to i prije činila. Čudila sam se njenoj smionosti.

Isus privinu Lazara na grudi, koji još uvijek bijaše blijed i slab. Lazarova kosa bijaše izuzetno crna. Poslužen je obrok od voća, kruha, mednog saća, povrća, uobičajeni obrok u Judeji. Na stolu bijahu i male čašice. Isus ozdravi bolesnike koji su ležali u jednoj dvorišnoj kući, koja je pripadala domaćinu kuće. Žene su jele napose, te se poslije obroka smjestiše otpozadi sobe, kako bi čule Isusov govor.

Sutradan se Lazar sa svojim društvom vratio u Jeruzalem, dok je Isus s trojicom apostola išao zaobilaznim putem do kuće sina Andrijana polubrata, čija je kći ležala bolesna. Oko podne stigoše do zdenca koji pripadaše toj kući. Domaćin kuće, robustan čovjek, koji se bavio pletenjem zaslona od šiblja, opra im noge i uvede u kuću. Imao je jako puno djece, neka bijahu još malena. Dva odrasla sina, od 16 i 18 godina ne bijahu doma, nego su ribarili na Galilejskom moru, u Andrijinu rodnom mjestu. Andrija im je poslao glasnike da im kažu da se Isus vratio, pa neka dođu susresti ga na izvjesnom mjestu.

Nakon obroka, domaćin uvede Isusa i apostole do bolesne kćeri, djevojčice od oko 12 godina. Već dugo ona tako ležaše, potpuno blijeda i bez pokreta. Bila je bolesna, a usto je bila i maloumna. Isus joj zapovijedi da ustane. Tad je s Andrijom, držeći je za ruke, odvede do zdenca, gdje joj Isus izli vode na glavu. Nakon toga, na Gospodinovu zapovijed, ona se ode oprati pod šatorom, te se vrati u kuću potpuno izliječena. Bila je to visoka djevojčica. Kad je Isus s apostolima napustio mjesto, otac ga je ispratio dio puta. Prije nastupanja Šabata, Isus stiže do nekog gradića. Odsjeo je u gostinjcu kraj gradskog zdenca, a tad sa svojim sljedbenicima odmah ode u sinagogu proslaviti Šabat.

Sutradan ujutro, Isus opet ode do sinagoge, gdje je molio i kratko propovijedao. Vidjela sam veliko mnoštvo oko njega. Dovodili su mu bolesne, kao što ronioci imaju bolest, a on ih ozdravi. Vidjela sam da su svi ljudi ovog mjesta častili Isusa i tiskali se oko njega. Gužva je bila velika. I apostoli su liječili i blagoslivljali. Čak su i svećenici dovodili bolesnike.

Vidjela sam da je u ovom mjestu Isus ozdravio gubavca, koji je inače često tamo donesen, ili bi bio kraj puteva kojima je Isus prolazio, ali bi uvijek Isus kraj njega prolazio. Taman prije Isusova dolaska, oni su donijeli tog jadnika iz rubne gradske četvrti, gdje je on stanovao u malom boravištu ugrađenom u gradske zidine. Donijeli su ga Isusu na nekoj vrsti nosiljke koja imaše zatvore sa strana, kao zavjese. Nitko nije prilazio bolesniku, osim Isusa, koji podiže zavjesu, dotače ga se, te naredi da ga odnesu neka se okupa blizu gradskog zida. Kad je ova naredba izvršena, ljuske su od gube padale s njega. Čovjek je bio pogođen dvostrukom gubom, jer je toj vanjskoj bolesti dodana nečistoća.

Gospodin je također izliječio mnoge žene od bolesti krvarenja. Dok je Isus ozdravljao u dvorištu sinagoge, gužva je bila velika, tako da je narod probio ograde ili se penjao na krov.

Isus napusti ovo mjesto, te s trojicom apostola ode do masivna dvorca (Alexandrium?), okružena bedemima, ili jarcima protiv napadača. Čini se da su tamo bile neke toplice, jer sam vidjela sve vrste podruma, nadvoja i masivnih zidina. Kad je Isus navijestio da želi ući u ovaj dvorac, apostoli ga nagovaraše da to ne čini. Rekoše mu da bi tako mogao podići odvratnost protiv sebe i da bi tako mogao izazvati skandal. Isus im odvrati, da ako ga ne žele pratiti, neka ga puste da on sad ide. Isus uđe sam u dvorac.

U dvorcu bijaše svakojakih ljudi. Čini se da su neki bili zatvorenici, drugi bolesnici i iscrpljeni slabići. Na vratima bijaše postavljena straža, jer nitko nije smio sam van dvorca. Uvijek bi van išla nekolicina, a pratila bi ih straža. Ti su ljudi morali raditi u okolici dvorca, čistiti polja i kopati kanale. Kad je Isus s apostolima pokušao unići, stražari ih zaustaviše, ali na njegovu riječ, oni se s poštovanjem maknu i puste samo Isusa da uđe. U dvorištu se oko Isusa okupiše zatvorenici. Isus im se obrati i odvoji nekoliko od njih. Iz obližnjeg grada, Isus je pozvao dvojicu muškaraca, koji su čini se bili službenici civilnog zakona, jer su im s ramena visjele kožne trake, na kojima bijahu kao neke metalne značke. Isus porazgovara s njima, te mi se čini da je platio otkupninu za one

koje je odvojio od ostatka ljudi. Poslije sam ga vidjela kako je napustio dvorac s tih 25 ljudi, te s njima i apostolima ode do Jordana, putujući tamo cijelu noć.

Ovaj brzi marš odvede ga do gradića, u kojem su ga čekale žene i djeca nekolicine tih zatvorenika. Ostali su prešli Jordan malo poviše, te onda skrenuše na istok. Ovi ljudi bijahu iz krajeva kraj Kedra, gdje je Isus prije puno poučavao prije svog puta ka zvijezdo štovateljima. Isus je otposlao apostole naprijed. Kad je prolazio kroz doline blizu Tiberijade, te prošao kraj Jakovljeva zdenca, pridružiše mu se trojica tihih učenika i nekoliko drugih, koji su mu se pridružili na njegovu putu k poganima. Oni nastaviše svoj put, djelomično po mraku, a samo su odmarali nekoliko sati pod sjenicama, kad je sunce pripeklo. Sutradan predvečer, stigoše u Kafarnaum. Tu Isus predstavi nekog mladića, zvanog Sela ili Selam. On bijaše rođak mladoženje iz Kedra, kojem je Isus dao kuću i vinograd, onomad kad je išao k zvijezdo štovateljima. Taj je mladoženja poslao Selu k Isusu, a ovaj ga očekivaše u Andrijinoj kući. On se baci nice pred Isusom, a ovaj mu položi ruke na ramena, te ga primi među učenike.

Isus ga je odmah iskoristio, poslavši ga k nadstojniku sinagoge, da ga zatraži ključ i svitke Pisama, koji su pronađeni u Hramu, kad onomad bijaše srušen i sedam godina lišen svete službe. Zadnji put kad je Isus ovdje poučavao, koristio je te iste svitke, a bijahu iz Izaije. Kad se mladić vratio, Isus i njegovo društvo, otiđoše do škole i upališe lampe. Isus naredi da se raščisti prostor, te da se postavi katedra sa stepenicama. Okupilo se veliko mnoštvo, a Isus je dugo poučavao iz svitaka. Atmosfera u Kafarnaumu bijaše zaista velika. Ljudi se okupljali na ulicama, a ja sam čula kako viču: 'Ovdje je opet Josipov Sin!'

Prije zore sutrašnjeg dana, Isus napusti Kafarnaum, a ja ga ugledah kako ide u Nazaret. Pratili ga učenici i nekoliko apostola koji su mu se pridružili. U ovoj sam prilici vidjela kako je Anina kuća prešla u tuđe ruke. Isus je također otišao do Josipove stare kuće, koja sad bijaše nenastanjena i zaprta.

Tad Isus nastavi pravo prema sinagogi. Njegov je pojavak bio signal za veliko uzbuđenje među narodom, koji je istrčavao iz kuća i okupljao se u skupine. Iznenada jedan opsjednuti gluhonijemi, poče vikati za Isusom: 'Evo Josipova Sina!' Evo buntovnika! Zgrabite ga! Zatvorite ga!' Isus mu naredi da ušuti. Čovjek posluša, ali Isus nije istjerao đavla iz njega.

U zbornici Isus naredi da se napravi mjesta i da se za nj postavi katedra. Na ovom je putovanju Isus postupao potpuno slobodno, te je otvoreno poučavao, kao čovjek koji na to ima potpuno pravo, a to je jako ljutilo njegove neprijatelje. Isus je također posjetio mnoge kuće u okolici Josipove stare kuće, gdje je izliječio mnoge i blagoslovio djecu. Na ovo su Židovi, koji su na poukama bili tolerantno šutljivi, postali skroz srditi. Isus ubrzo napusti grad, rekavši apostolima da se nađu na gori na kojoj se dogodilo umnažanje kruha.

Kad stigoše do te gore, već je pao mrak, te su po njenu vrhu bile upaljene vatre. Isus je stajao u centru, a oko njega apostoli, a oko njih opet učenici. Okupilo se znatno mnoštvo. Isus je cijelu noć poučavao, te skoro cijelo juto. Pokazivao je apostolima, upirući prstom tu i tamo, na što su oni odlazili ispuniti zadatke liječenja i poučavanja. Izgledalo je da im izdaje naredbe, za njihove skore napore i putovanja, koje moraju izvršiti. Ovdje su ga napustili mnogi učenici, a u zoru se Isus uputi prema jugu.

Na ovom putu neki otac i majka, moljaše Isusa da uđe u njihovu kuću, te izliječi njihovu bolesnu kći, koja bijaše mjesečarka, sva blijeda i slaba. Isus joj zapovijedi da ustane, a ona ustade potpuno zdrava.

Na sat udaljenosti od Tanat-Sila, svi su apostoli imali u rukama zelene grančice, te iziđoše pred Isusa dočekati ga. Svi se bace nice pred njim, a Isus uze jednu grančicu. Tad mu opraše noge. Mislim da se ova ceremonija dogodila, jer su opet svi bili ujedinjeni, skupa, te stoga jer se Isus još jednom otvoreno obznanio Učiteljem, te je ponovo započeo svuda propovijedati.

Praćen apostolima i učenicima, Isus ode do grada gdje su bile Blažena Majka, Magdalena, Marta i druge svete žene, osim Andrijine supruge, te Petrove supruge i pokćerke, koje su još uvijek bile u Betsaidi. Žene su dočekale Isusa van grada u jednom gostinjcu. Marija je došla iz okolice Jerihona, te je ovdje čekala Isusa. I druge su žene ovamo došle iz raznih pravaca. Tamo su pripremile objed za pedesetak ljudi. Nakon obroka, Isus naredi da mu donesu ključ od škole. Tamo je propovijedao, a veliko ga mnoštvo naroda slušalo.

13. Isus ide u Betaniju

Sutradan ujutro, Isus izliječi mnoge bolesnike u gradu, premda je već prije prošao kraj brojnih kuća bez da je vršio liječenja. Liječio je također i kod gostinjca. Nakon toga, Isus otpusti apostole, poslavši ih u Kafarnaum, a druge na mjesto umnažanja kruhova. Svete su žene otišle

do Betanije. Sam je Isus također krenuo prema

Betaniji, a Šabat je proslavio u jednom gostinjcu, sa svim učenicima koje je doveo sa svojeg zadnjeg putovanja. Usred dvorane objesiše lampu, na stol postaviše crveni stolnjak, a preko njega bijeli, te odjenuše blagdansku nošnju. Tad se svi poredaše oko Isusa, kako bi sudjelovali u molitvi. Isus je molio iz svitka Pisma. Sve zajedno ih je bilo oko dvadeset. Cijeli je dan gorjela Šabatska lampa, a Isus je naizmjence molio i poučavao učenike njihovim dužnostima.

Bijaše tamo i novi učenik Silvanus, koga je Isus primio u zadnjem gradu. On već imaše oko trideset godina, a bijaše iz Aronova plemena. Isus ga je već poznavao iz rane mladosti, te je na njega gledao kao na svog budućega učenika. To još bijaše kad je onomad sveta Ana priredila gozbu kad je Isus bio dvanaestogodišnjak. Isus se tad vraćao od svoga poučavanja u Hramu. Na toj istoj gozbi, Isus je izabrao budućeg mladoženju iz Kane.

Na putu za Betaniju, Isus nastavi propovijedati na korist novim učenicima, objašnjavajući im Očenaš, govoreći im o vjernosti njegovoj službi, rekavši im da će sad neko vrijeme poučavati u Jeruzalemu, nakon čega će se ubrzo vratiti svome

Nebeskom Ocu. Reče im i o tome da će ga jedan napustiti, jer mu je u srcu izdaja već posijana. Svi ovi novi učenici su ostali vjerni Isusu. Na ovom putu, Isus je ozdravio nekolicinu gubavaca, koji su iznijeti kraj ceste. Jedan sat od Betanije, uđoše u gostinjac u kojem je Isus puno poučavao prije Lazarova uskrsnuća, i gdje je Magdalena došla susresti se s njim. U gostinjcu je bila i Blažena Djevica s drugim svetim ženama, kao i petorica apostola: Juda, Toma, Šimun, Jakov mlađi, Tadej, Ivan Marko i drugi. Lazar ne bijaše tamo. Apostoli su izišli dio puta kako bi susreli Isusa kod zdenca, gdje ga pozdraviše i opraše mu noge, nakon čega je Isus poučavao, a nakon toga otiđoše na objed.

Tad su svete žene otišle do Betanije, dok je Isus ostao u gostinjcu s ostatkom ekipe. Sutradan, umjesto da ode pravo u Betaniju, Isus okruži grad i krene po okolici. Pratila ga trojica tihih učenika. Ostatak apostola i učenika razdvojio se u dvije skupine. Jednu je vodio Tadej, a drugu Jakov, a otišli su u okolicu propovijedati i liječiti bolesnike. Vidjela sam kako efektno liječe na nekoliko načina: polaganjem ruku, dahnuvši nad bolesnikom, ili u jednom slučaju kod nekog djeteta, uzimajući ga na koljena, ili bi djecu privili na grudi, te na njih dahnuli.

Na ovom putovanju, Isus je ozdravio mnoge opsjednute đavlom. Taman kad je ulazio u neko seoce s razbacanim kućama, roditelji nekog mladića potrčaše za njim. On pođe s njima u dvorište njihove kuće, gdje nađe njihova opsjednuta sina, koji je na Gospodinovo približavanje, postao bijesan, skačući uokolo i bacajući se na zidove. Prijatelji ga nastojaše svezati, ali nikako nisu uspijevali, jer je mladić postao sve žešći i rabijatniji, bacajući lijevo i desno one koji mu se približiše. Na to Isus zapovijedi svim prisutnima neka se povuku, te ga ostave nasamo s mladićem. Kad ga poslušaše, Isus pozva opsjednutog neka mu priđe. Ali on, ne odgovarajući na poziv, poče plaziti jezik i praviti strašne grimase prema Isusu. Isus ga opet zovnu. On opet ne dođe, nego okrenu glavu nekako čudno ustranu, i preko oka promatraše Isusa.

Tad Isus podiže oči k nebu i pomoli se. Kad je ponovo zapovjedio opsjednutom da priđe, on to i učini, te se baci nice, koliko je dug i širok pred Isusove noge. Isus prijeđe brzo preko njega, prvo jednim stopalom, pa onda drugim, a ja ugledah kako

iz mladićevih otvorenih usta izlazi crni spiralni dim, koji nestade u visinama. U ovom uzdižućem dimu, zamijetila sam tri čvora, a zadnji bijaše najtamniji i najjači. Ova tri uzla bijahu povezani u jedno nekom jakom uzicom, te s mnoštvom tanjih. Cijelu bih stvar najbolje mogla usporediti s tri kandila, jedan iznad drugog, čiji se oblaci dima dižu iz različitih otvora, dok se najzad ne ujedine u jedno.

Sad je opsjednuti ležao pred Isusom kao mrtvac. Isus nad njim napravi znak križa, te mu zapovijedi da ustane. Jadnik ustade. Isus ga odvede do njegovih roditelja, koji bijahu kraj dvorišnih vrata, te im reče: 'Vraćam vam vašeg sina izliječenog, ali opet ću ga jednom zatražiti od vas. Ne griješite više protiv njega.' Oni su sagriješili protiv sina, i zbog toga je sin pao u tako bijedno stanje.

Isus sad ode do Betanije. I upravo oslobođeni mladić, kao i mnogi drugi, otiđoše isto tamo, neki pred Isusom, neki za njim. Mnogi koje su apostoli izliječili također bijahu prisutni u gradu, te se velika graja diže, kad su ozdravljenici svuda proglašavali svoju radost. Vidjela sam neke svećenike kako idu susresti se s Isusom, te ga uvedoše u sinagogu, gdje pred njega postaviše knjigu Mojsijevu, iz koje su želji da Isus poučava. Tamo u školi bijaše mnoštvo ljudi, a svete žene bijahu na mjestu određenu za žene.

Poslije su otišli do kuće Šimuna u Betaniji, izliječena gubavca, gdje su žene pripremile obrok u iznajmljenoj dvorani. Lazar ne bijaše tamo. Isus i trojica tihih učenika, konačiše u gostinjcu blizu sinagoge, a apostoli i drugi učenici u onom van Betanije. Marija i druge žene ostadoše u Martinoj i Magdaleninoj kući. Kuća u kojoj je prije Lazar stanovao, bijaše na strani grada prema Jeruzalemu. Bila je kao dvorac, okružena bedemima i mostovima.

Sutra ujutro Isus opet poučavaše u sinagogi. Od učenika bijahu prisutni Saturnin, Natanel Kased, Zakej. U Betaniju su donijeli mnoge bolesnike. U kući Šimuna gubavca, bijaše pripremljen objed, na kojem je Isus dijelio namirnice sirotinji, te ih pozvao da sudjeluju u objedu s drugim gostima. Ovo je dalo poticaj glasinama među Farizejima u Jeruzalemu, da sve što dođe pod ruku Isusu, on to potroši na rulju.

Dok je Isus poučavao u školi, mnoštvo bolesnika bijaše poredano u dva niza šatora, od škole do Šimunove kuće. Među njima ne bijaše gubavaca, jer su se oni usuđivali pokazivati samo na pustim mjestima. Dok se Isus približavao šatorima, slijedila ga trojica učenika, kao Leviti, po jedan sa svake strane, ali ipak malo iza njega, dok je treći bio direktno iza njega. Nije bilo gužve. Isus krene naprijed niz jedan niz šatora, a vraćao se po drugom nizu. Liječio je na razne načine. Rijetko je prolazio kraj nekih bolesnika, a neke je samo utješio, bez ozdravljanja. Reče im da bi trebali promijeniti svoj način življenja. Neke je uzeo za ruku i naredio im da ustanu, dok je druge jedva i dotakao. Jedan čovjek bolovaše od vodene bolesti, Isus ga udari rukom malo po glavi i tijelu, a otok odmah spade. Voda se izlila iz cijelog čovjeka u potocima znoja. Mnogi se ozdravljeni bacaše nice pred Isusa, a njegovi ih kompanjoni dizaše i odvodiše ustranu. Kad se Gospodin vratio natrag u zbornicu, naredi da puste ozdravljenike da sjednu blizu njega, a onda poučavaše.

Vidjela sam kako Isus šalje učenike u parovima iz Betanije u okolicu, kako bi poučavali i liječili. Nekima je rekao da se vrate u Betaniju, a drugima da idu u Betfagu. On je sam sa trojicom tihih učenika, nakon par sati, otišao na jug, par sati od Betanije, do nekog seoceta, gdje je liječio bolesnike. Tu sam ga vidjela kako ulazi u kuće čovjeka kojeg je nekoć ozdravio od mutavosti, ali je ovaj opet pao u grijeh, te je ostao paraliziran. Prsti i ruke mu bijahu skroz izobličeni. Isus mu se obrati s nekoliko utješnih riječi, te ga se dotače. Čovjek odmah ustade. Isus također izliječi nekoliko djevojaka koje ležaše blijede i bolesne. Ponekad su izgledale kao da su mrtve, ležale su u nesvijesti, a ponekad bi plakale ili bi se glasno smijale. One bijahu mjesečarke.

Taman prije Šabata, Isus se opet vrati do Betanije, te uđe u školu. Čula sam kako se Židovi hvale protiv Isusa, da on još uvijek ne može ono što je Bog činio za Djecu Izraelsku, kada im je u pustinji dao da pada mana s neba. Ovi bijahu jako srditi na Isusa. Isus ovaj put provede noć u Betaniji, ali van učeničkog gostinjca.

Kad je bio u tom gostinjcu, dođoše mu trojica mladića iz Jeruzalema: Obed, sin starca Šimuna, hramski sluga i tajni učenik. Drugi bijaše Veronikin rođak, a treći, rođak Ivana Kuse. Ovaj zadnje spomenuti bijaše poslije biskup Kedra. Neko je vrijeme živio kao pustinjak blizu stabala datulje, i to tamo kad je Sveta obitelj bježala u Egipat, i kad se onomad datulja spustila do zemlje, da bi Marija mogla ubrati plod. Ovi učenici upitaše Isusa zašto ih je toliko dugo napustio, zašto je u drugim mjestima učinio toliko puno, a da oni o tome nisu ništa znali. U svom odgovoru ovim učenicima, Isus progovori o blagu i drugim dragocjenostima, koje za one koji ga nisu dugo vidjeli, izgleda im novo i prekrasno. Isus također reče, kad bi sijač posijao sve svoje sjeme odjednom na jedno mjesto, onda bi tuča mogla sve uništiti, pa tako liječenja i propovijedi, koje su održane u dalekim mjestima, neće dugo biti zaboravljeni. Isus je tako nekako odgovorio.

Ovi su učenici donijeli vijest kako glavari svećenički i Farizeji postavljaju uhode u mjesta oko Jeruzalema, kako bi uhvatili Isusa, čim se ovaj pojavi. Čuvši ovo, Isus povede sa sobom samo dvojicu najnovijih učenika, Selama iz Kedra i Silvanusa, te ode s njima do Lazarova imanja blizu Gineje, gdje je tad bio i sam Lazar. Isus je putovao cijelu noć.

Dva dana prije ovoga, Lazar bijaše u malom gradiću između Betanije i Betlehema, u okolici gdje su Tri kralja odmarala na svom putu k Betlehemu. Ali, primivši poruku od Isusa, ode od tamo i dođe do svog imanja. Isus je vrlo dobro znao da će mu ona tri učenika donijeti takve vijesti iz Jeruzalema, te da će sam napustiti Betaniju, stoga on već dvije noći nije noćio u Betaniji, nego u učeničkom gostinjcu van grada.

Isus prije zore stiže (još uvijek bijaše mrak) do Lazarova imanja, te pokuca na dvorišna vrata. Sam ih je Lazar otvorio, te sa svjetlom povede Isusa do velike dvorane, gdje su se okupili Nikodem, Josip Arimatejski, Ivan Marko, Jair i mlađi Obedov brat.

Poslije sam ponovo vidjela Isusa sa dvojicom učenika u Bethabari i Efronu, gdje je slavio Šabat. Tamo bijahu i Andrija, Juda, Toma, Jakov mlađi, Tadej, Zakej, i

sedmorica drugih učenika, a tamo su došli iz Betanije, kako bi se susreli s Isusom. Kad je Juda namjeravao napustiti Betaniju, vidjela sam kako ga Blažena Djevica iskreno nagovara da bude skromniji, da se čuva, te da se ne zapliće u afere.

U Efronu je Isus izliječio slijepca, hroma, gluha i nijema, a tamo su toga čovjeka i doveli radi toga. Isus je također oslobodio od đavla jednog opsjednutog. Kad je napustio Efron, Isus ode do mjesta sjeverno od Jerihona, gdje je bio nekakav azil za bolesnike i sirotinju. Tu je povratio vid jednom starom slijepcu, kojeg je nekoć, kad je ozdravljao, otposlao bez ozdravljenja, premda je tada ozdravio dvojicu slijepaca, namazavši im oči smjesom svoje pljuvačke i gline. Sad je ozdravio toga starca, samo svojom riječju.

S ovog zadnjeg mjesta, Isus se vrati do Lazarova posjeda, te onda s Lazarom ode do Betanije, gdje su došle svete žene, kako bi se susrele s Isusom.