Ples zmajeva 2. dio [PDF]

Zitiervorschau

Princ oštrozimlja Ognjište bijaše obloženo hladnim, crnim pepelom, odaja nezagrijana izuzev svijeća. Svaki put kad bi se vrata otvorila, njihovi plamenovi bi zalelujali i zadrhtali. I nevjesta je drhtala. Odjenuli su je u bijelu opravu od janjeće vune obrubljenu čipkom. Rukavi i prsluk bijahu joj prošiveni slatkovodnim biserjem, a na nogama je imala bijele papuče od srneće kože; lijepe, ali ne i tople. Lice joj je bilo blijedo, beskrvno.

1

Lice isklesano od leda, pomisli Theon Greyjoy dok je prebacivao krznom obrubljen plašt preko njezinih ramena. Leš zakopan u snijegu. "Moja gospo. Vrijeme je." Iza vrata, dozivala ih je glazba, lutnja, svirale i bubanj. Nevjesta podigne oči. Smeñe oči, sjajne na svjetlu lojanica. "Bit ću mu dobra žena i vvjerna. Ja... Udovoljit ću mu i podariti mu sinove. Bit ću mu bolja žena nego što bi prava Arya ikad bila, vidjet će." Takve riječi stajat će te života, ili još gore. Naučio je tu lekciju kao Vonj. "Vi ste prava Arya, moja gospo. Arya od kuće Stark, kći kneza Eddarda, nasljednica Oštrozimlja." Svoje ime, mora znati svoje ime. "Arya Smetalica. Vaša sestra nekoć vas je zvala Konjolika Arya." "Ja sam izmislila to ime. Imala je duguljasto i konjsko lice. Moje nije takvo. Bila sam lijepa." Napokon joj se iz očiju prospu suze. "Nisam bila ljepotica poput Šanse, ali svi su govorili da sam dražesna. Misli li knez Ramsay da sam dražesna?" "Da", slagao je. "Rekao mi je to." "Ali, on zna tko sam. Tko sam zaista. Vidim to kad me gleda. Izgleda tako gnjevno, čak i kad se smiješi, ali nisam ja kriva. Kažu da voli ozljedivati ljude." "Moja gospa ne bi smjela slušati takve... laži." "Kažu daje i vas ozlijedio. Vaše ruke, i..." Usta su mu se osušila. "Ja... Zaslužio sam. Razljutio sam ga. Ne smijete ga razljutiti. Knez Ramsay je... drag čovjek, i ljubazan. Udovoljite mu i bit će dobar prema vama. Budite mu dobra žena." "Pomozite mi." Privila se uz njega. "Molim vas. Znala sam vas gledati u dvorištu, u igri mačevima. Bili ste tako naočiti." Stisnula mu je ruku. "Ako pobjegnemo, mogla bih vam biti žena, ili... ili milosnica... što god želite. A vi biste bili moj muškarac." Theon istrgne ruku iz njezine. "Ja nisam... Ja nisam ničiji." Muškarac bi joj pomogao. "Samo... samo budite Arya, budite mu žena. Udovoljite mu, ili... samo mu udovoljite i ne spominjite više to da ste netko drugi." Jeyne, njezino ime je Jeyne, rimuje se s plijen. Glazba je bila sve upornija. "Vrijeme je. Obrišite suze iz očiju." Smeñe oči. Trebale bi biti sive. Netko će opaziti. Netko će se sjetiti. "Dobro. Sad se nasmiješite." Djevojka pokuša. Njezina usna, drhtava, izvila se i ukočila, a on joj ugleda zube. Lijepi su to, bijeli zubi, pomislio je, ali ako ga rasrdi, neće dugo ostati lijepi. Kad je gurnuo vrata, tri od četiri svijeće su se ugasile. Poveo je mladu u maglu, gdje su čekali svatovi.

2

"Zašto ja?" pitao je, kad mu je kneginja Dustin rekla da mora predati mladu. "Otac joj je mrtav, i sva braća. Majka joj je poginula na Blizancima. Stričevi i ujaci su joj izgubljeni, mrtvi ili u zarobljeništvu." "Ima još jednog brata." Ima još trojicu braće, mogao je reći. "Jon Snow je u Noćnoj straži." "Polubrat je to, nezakonito dijete, i obvezan Zidu. Bili ste štićenik njezina oca, najbliže što ima živome roñaku. Priliči se da predate njezinu ruku na vjenčanju." Najbliže što ima živome roñaku. Theon Grejyoy je odrastao s Aryjom Stark. Theon bi prepoznao varalicu. Ako ga budu vidjeli kako prihvaća Boltonovu lažnu djevojku kao Aryju, sjevernjački knezovi koji se okupe da posvjedoče braku neće imati razloga za sumnju u njezinu legitimnost. Stoutovi i Slateovi, Kurvin Otrov Umber, svadljivi Ryswellovi, Hornvvoodovi ljudi i Cerwynovi roñaci, debeli knez Wyman Manderly... nitko od njih nije poznavao kćeri Neda Starka tako dobro kao on. A ako nekolicina njih i gaji sumnje, sigurno će biti dovoljno mudri da ih zadrže za sebe. Iskorištavaju me da prikriju svoju prevaru, da stave moje lice na svoju laž. Zato ga je Roose Bolton opet odjenuo kao kneza; da odigra ulogu u ovoj mimičarskoj farsi. Kad i to završi, kad se njihova lažna Arya uda i konzumira brak, Bolton više neće imati koristi od Theona Prebjega. "Pomozi nam u ovome, pa ćemo, nakon što porazimo Stannisa, raspraviti o tome kako da te opet ustoličimo na očevo prijestolje", reklo je njegovo gospodstvo onim svojim mekim glasom, glasom stvorenim za laži i šapat. Theon mu nije povjerovao ni riječi. Odigrat će ovaj ples za njih, jer nema izbora, ali kasnije... Vratit će me Ramsayju, pomislio je, a Ramsay će mi otkinuti još nekoliko prstiju i opet me pretvoriti u Vonja. Ako se bogovi ne smiluju, a Stannis Baratheon se ne sruči na Oštrozimlje i sve ih pokolje, uključujući i njega. Boljemu od toga ne može se nadati. U božanskoj je šumi bilo toplije, začudo. Iza njezinih granica, težak bijeli mraz okovao je Oštrozimlje. Putovi su postali opasni zbog crnog leda, a inje se iskrilo na mjesečini na razbijenim okvirima Staklenih vrtova. Nanosi prljavog snijega naslagali su se uza zidove, ispunivši svaki kutak i pukotinu. Neki su bili tako visoki da su zakrili vrata za sobom. Pod snijegom je ležao sivi pepeo i prah, a tu i tamo i kakva pocrnjela greda, ili hrpa kostiju urešena komadićima kože i kose. Ledene sige duge poput kopalja visjele su s kruništa i obrubljivale kule poput krutih bijelih brkova kakva starca. Ali u božanskoj šumi tlo je ostalo nezaleñeno, a para se uzdizala iz vrućih jezeraca, topla poput djetetova daha.

3

Nevjesta bijaše odjevena u bijelo i sivo, boje koje bi nosila prava Arya da je poživjela dovoljno dugo da se uda. Theon je nosio crno i zlatno, a plašt mu je bio prikopčan za rame grubim željeznim lignjunom koji je kovač u Humkogradu sklepao za njega. Ali kosa mu je pod kukuljicom bila bijela i tanka, a koža imala sivkastu nijansu starca. Napokon Stark, pomislio je. Ruku pod ruku, nevjesta i on prošli su kroz luk kamenih vrata, dok su im se pramenčići magle komešali oko nogu. Bubanj je drhtao poput djevičina srca, a svirale zvučale visoko, slatko i privlačno. Iznad krošnji drveća, polumjesec je plutao na tamnome nebu, napola zastrt maglom, poput oka koje viri kroz svileni veo. Theon Greyjoy nije bio stranac u ovoj božanskoj šumi. Igrao se tu kao dječak, bacao žabice po hladnom crnom jezercu pod usuddrvom, skrivao blago u deblu prastarog hrasta, vrebao na vjeverice s lukom koji je sam izradio. Poslije, kao stariji, namakao je modrice u vrućim izvorima nakon brojnih dvorišnih okršaja s Robbom, Joryjem i Jonom Snowom. Meñu ovim kestenovima, brijestovima i bojborovima pronašao je tajna mjesta gdje se mogao sakriti kad je htio biti sam. Kad je prvi put poljubio djevojku, to je bilo ovdje. Poslije, druga gaje djevojka učinila muškarcem na pohabanom poplunu u sjeni one visoke sivozelene stražarice. Doduše, nikad nije vidio božansku šumu u ovakvom stanju; sivu i sablasnu, ispunjenu toplom maglom, plutajućim svjetlima i šaputavim glasovima koji kanda dopiru odasvud i niotkud. Pod drvećem, pušili su se vrući izvori. Tople isparine uzdizale su se iz tla, zaogrćući drveće svojim vlažnim dahom, pužući uza zidove kako bi navukli sive zastore preko motrećih prozora. Ondje je postojala neka vrsta staze, vijugav puteljak od napuklog kamenja obraslog mahovinom, napola zakopan pod nanesenom zemljom i opalim lišćem, nepouzdan zbog gustog smeñeg korijenja koje je izbijalo iz zemlje. Poveo je nevjestu njime. Jeyne, zove se Jeyne, rimuje se s plijen. Ipak, ne smije tako razmišljati. Omakne mu li se to ime, moglo bi ga stajati prsta ili uha. Hodao je polako, pazeći na svaki korak. Zbog odstranjenih nožnih prstiju, hramao je kad bi se žurio, a ne bi valjalo da se spotakne. Pokvari li vjenčanje kneza Ramsayja krivim korakom, knez Ramsay bi mogao ispraviti takvu nespretnost guljenjem kože s prijestupničke noge. Magla je bila tako gusta da su se vidjela samo najbliža stabla; iza njih stajahu visoke sjene i slabašna svjetla. Svijeće su treperile pokraj vijugavog puteljka i otraga, meñu drvećem, blijede krijesnice koje su plutale u toploj, sivoj juhi. Izgledalo je to poput kakva čudnog podzemnog svijeta, nekakvog bezvremenskog

4

mjesta izmeñu svjetova gdje prokletnici neko vrijeme žalobno lutaju prije nego što pronañu put u onaj već pakao koji su svojim grijesima zavrijedili. Zar smo, dakle, svi mrtvi? Je li to Stannis došao i pobio nas na spavanju? Je li bitka još pred nama, ili se već povela i izgubila? Tu i tamo gladno su plamtjele baklje, bacajući crveno svjetlo po licima uzvanika. Zbog neobična odražavanja nemirne svjetlosti kroz maglu crte njihovih lica izgledale su gotovo životinjske, poluljudske, izobličene. Knez Stout postao je mastif, stari knez Locke lešinar, Kurvin Otrov Umber vodoriga, Veliki Walder Frey lisica, Mali Walder crveni bik, kojemu je jedino nedostajao prsten u nosu. Lice Roosea Boltona bilo je blijeda, siva maska, s dvije krhotine prljavog leda tamo gdje bi mu trebale biti oči. Iznad njihovih glava, drveće bijaše prepuno gavranova što našušureno čuče na golim, smeñim granama, i pilje u ceremoniju pod sobom. Ptice meštra Luwina. Luwin je sad mrtav, a njegova meštrovska kula spaljena, no gavranovi su ostali. Ovo je njihov dom. Theon se pitao kako bi to bilo imati dom. Tada se magla razdijelila, poput zastora koji se otvara na mimičarskoj predstavi kako bi otkrio neki novi prizor. Drvo srca pojavilo se pred njima, raširenih koštanih grana. Opalo lišće ležalo je oko široka bijelog debla u crvenim i smeñim nanosima. Ovdje je gavranova bilo najviše, mrmljali su jedan drugome na tajnom jeziku jata. Ramsay Bolton stajaše pod njima, odjeven u visoke čizme od meke sive kože i crni baršunasti haljetak od ružičaste svile s rasporima, posut suzama od granata. Smiješak mu je igrao na licu. "Tko dolazi?" Usne mu bijahu vlažne, a vrat crven iznad ovratnika. "Tko dolazi pred boga?" Theon odgovori. "Arya od kuće Stark dolazi se udati. Žena stasala i procvala, pravoroñeha i plemenita, dolazi moliti blagoslov bogova. Tko dolazi po nju?" "Ja", odvrati Ramsay. "Ramsay od kuće Bolton, knez Rogate šume, nasljednik Strahotvrñe. Ja je uzimam. Tko je predaje?" "Theon od kuće Greyjoy, štićenik njezina oca." Okrenuo se nevjesti. "Kneginjice Arya, uzimate li ovog čovjeka?" Uzdigla je oči k njegovima. Smeñe oči, ne sive. Zar su svi tako slijepi? Dugo vremena nije prozborila, ali te su oči preklinjale. Ovo ti je prilika, pomislio je. Reci im. Reci im sada. Vikni svoje ime pred svima, reci im da nisi Arya Stark, neka cijeli sjever čuje da su te prisilili igrati ovu ulogu. To bi značilo njezinu smrt, naravno, a i njegovu, ali Ramsay bi ih u svome bijesu možda brzo ubio. Drevni bogovi sjevera možda bi im podarili tu malu milost.

5

"Uzimam ovog čovjeka", reče nevjesta, šapatom. Svud oko njih svjetla su treperila kroz maglu; stotinu svijeća blijedih poput zastrtih zvijezda. Theon odstupi za korak, a Ramsay i njegova nevjesta spoje ruke i kleknu pred drvo srca, pognuvši glave u znak pokornosti. Izrezbarene crvene oči usuddrva zurile su u njih, a njegova velika crvena usta zjapila su otvorena kao da se smije. U granama iznad njih zagrakće gavran. Nakon časka nijeme molitve, muškarac i žena ponovno ustadoše. Ramsay otkopča plašt kojim je Theon zaogrnuo ramena njegove nevjeste nekoliko trenutaka prije, težak bijeli vuneni plašt obrubljen sivim krznom, s grbom strahovuka kuće Stark. Na njegovo mjesto pričvrstio je ružičast plašt, posut crvenim granatima poput onih na njegovu haljetku. Na njegovoj poleñini nalazio se oderani čovjek Strahotvrñe izvezen od krute crvene kože, sumoran i jeziv. U tren oka bilo je gotovo. Vjenčanja se brže obave na sjeveru. To je zato što nema svećenika, pretpostavljao je Theon, ali što god bio razlog, činio mu se milosrdnim. Ramsay Bolton podigao je svoju ženu u naručje i dugim se koracima s njome udaljio kroz maglu. Knez Bolton i njegova kneginja Walda su ga slijedili, a za njima i ostali. Glazbenici opet zasviraše, a bard Abel zapjeva "Dva srca što kucaju k'o jedno". Dvije njegove žene pripojiše glasove njegovu, kako bi stvorili dražesnu harmoniju. Theon se zatekne kako se pita treba li se pomoliti. Hoće li me drevni bogovi saslušati ako to učinim? To nisu njegovi bogovi, nikad nisu bili njegovi bogovi. On je željezna roda, sin Pykea, njegov je bog Utopljeni Bog otoka... ali duge lige dijele Oštrozimlje od mora. Prošao je cijeli život otkako ga je ijedan bog saslušao. Ne zna više ni tko je ni što je, ni zašto je još živ, zašto se uopće rodio. "Theone", kao da mu šapnu neki glas. On naglo podigne glavu. "Tko je to rekao?" Vidjelo se samo drveće i magla koja ga prekriva. Glas bijaše tih poput šuštanja lišća, hladan poput mržnje. Glas boga ili duha. Koliko ih je umrlo onog dana kad je zauzeo Oštrozimlje? Koliko više onog dana kad ga je izgubio? Onog dana kad je Theon Greyjoy umro, kako bi se ponovno rodio kao Vonj. Vonj, Vonj, rimuje se s njištav konj. Odjednom nije želio više biti ondje. Kad je napokon izašao iz božanske šume, studen se okomila na njega poput izgladnjela vuka i ščepala ga meñu svoje zube. Pognuo je glavu u vjetar i udario prema Velikoj dvorani, hitajući za dugom povorkom svijeća i baklji. Led mu je

6

pucketao pod čizmama, a iznenadan zapuh vjetra zabacio mu je kukuljicu, kao da ju je kakav duh dohvatio ledenim prstima, željan zaviriti u njegovo lice. Oštrozimlje je bilo puno duhova za Theona Greyjoya. To nije bio zamak kojega se sjećao iz ljeta svoje mladosti. Ovo je mjesto bilo nagrñeno i slomljeno, više ruševina nego reduta, okupljalište za vrane i leševe. Velebne dvostruke zidine još su stajale uspravno, jer granit ne podliježe lako vatri, ali većina tornjeva i braničkula unutar njih ostala je bez krovova. Nekoliko ih se i urušilo. Slamu i drvo progutao je požar, u cijelosti ili djelomice, a pod smrskanim oknima Staklenog vrta, voće i povrće koje bi hranilo zamak tijekom zime bilo je mrtvo, crno i zaleñeno. Šatori su ispunili dvorište, napola zakopani u snijegu. Roose Bolton doveo je svoju vojsku unutar zidova, zajedno s prijateljima Freyevima; tisuće su se stisnule meñu ruševinama, ispunivši svako dvorište, spavajući u podrumskim riznicama, pod kulama bez krovova i u stoljećima napuštenim zgradama. Pramičci sivog dima izvijali su se iz obnovljene kuhinje i utvrde za vojnu postaju obnovljena krova. Bedemi i krenelacije bijahu okrunjeni snijegom i obrubljeni sigama. Sva je boja iscurila iz Oštrozimlja, sve dok nisu preostale samo siva i bijela. Starkovske boje. Theon nije znao bi li to trebao smatrati prijetećim ili ohrabrujućim. Čak je i nebo bilo sivo. Sivo, sivo i sivlje. Cijeli je svijet siv, kamo god pogledaš, sve je sivo osim očiju nevjeste. Oči nevjeste su smeñe. Krupne i smeñe i pune straha. Nije joj bilo pametno od njega tražiti spas. Što li je mislila, da će on dozvati krilatog konja i s njome odletjeti odatle, poput kakva junaka iz priča koje su ona i Šansa nekoć voljele? Ne može ni sebi pomoći. Vonj, Vonj, rimuje se s krotki konj. Svuda po dvorištu, obješeni o konopljinu užad, visjeli su napola smrznuti mrtvaci, nadutih lica bijelih od mraza. Oštrozimlje je vrvjelo dotepencima kad je Boltonova prethodnica stigla u zamak. Više od dva tuceta otjerali su kopljima iz gnijezda koja su si svili meñu napola urušenim kulama i tornjevima zamka. Najsmionije i najgoropadnije su objesili, a ostale uposlili. Služite dobro, rekao im je knez Bolton, i bit ću milostiv. Kamenja i drvlja bilo je napretek, s vučjom šumom u takvoj blizini. Najprije su podigli čvrste, nove dveri u zamjenu za one spaljene. Zatim je raščišćen urušeni krov Velike dvorane, a novi se na brzinu podigao na njegovu mjestu. Kad je posao bio završen, knez Bolton je povješao i radnike. Dosljedan svojoj riječi, pokazao im je milost i nijednoga nije oderao.

7

Dotad je stigao i ostatak Boltonove vojske. Razvili su jelena i lava kralja Tommena iznad zidina Oštrozimlja kad je vjetar dohujao sa sjevera, a pod njima oderanog čovjeka Strahotvrñe. Theon je stigao s povorkom Barbrey Dustin, sa samom kneginjom, njezinim vazalima iz Humkograda i budućom nevjestom. Kneginja Dustin je inzistirala na tome da ima kneginjicu Aryju na skrbi dok se ne uda, ali sada je s time svršeno. Sada je Ramsayjeva. Izrekla je riječi. Ovim brakom Ramsay će postati knez Oštrozimlja. Dokle god Jeyne bude pazila da ga ne razgnjevi, ne bi trebao imati razloga da joj naudi. Arya. Zove se Arya. Čak i u krznom podstavljenim rukavicama Theonu su ruke počele bridjeti od bola. Često ga najviše bole ruke, posebice odstranjeni prsti. Je li uistinu postojalo vrijeme kada su žene čeznule za njegovim dodirom? Proglasio sam se princem Oštrozimlja, pomislio je, a odatle sam spao na ovo. Mislio je da će ljudi pjevati o njemu stotinu godina, i pričati priče o njegovoj smjelosti. Ali ako ga itko sada spominje, spominje ga kao Theona Prebjega, a priče koje se o njemu kazuju govore o njegovoj izdaji. Ovo nikad nije bio moj dom. Ovdje sam bio talac. Knez Stark prema njemu nije bio okrutan, ali duga čelična sjena njegova velikog mača uvijek je stajala izmeñu njih. Bio je ljubazan prema meni, ali nikad topao. Znao je da će me jednog dana možda morati pogubiti. Theon je držao oči oborene dok je prelazio dvorište, vijugajući izmeñu šatora. Naučio sam se boriti u ovom dvorištu, pomislio je, prisjetivši se toplih ljetnih dana koje je proveo ogledajući se s Robbom i Jonom Snowom pod budnim okom starog Ser Rodrika. To je bilo onomad kad je bio čitav, kad je mogao držati balčak mača bolje od većine muškaraca. Ali dvorište je krilo i mračnije uspomene. Ovdje je okupio Starkove ljude one noći kad su Bran i Rickon pobjegli iz zamka. Ramsay je tada bio Vonj, stojeći pokraj njega i šapćući da će oderati nekoliko zarobljenika kako bi mu otkrili kamo su dječaci otišli. Ovdje neće biti deranja dokle god sam ja princ Oštrozimlja, odgovorio je Theon, i ne sanjajući koliko će se kratkom njegova vladavina pokazati. Nitko mi nije htio pomoći. Poznavao sam ih sve polovicu svog života, a nitko od njih mi nije htio pomoći. Unatoč tome, učinio je sve što je mogao da ih zaštiti, ali nakon što je Ramsay skinuo krinku Vonja, pobio je sve ljude, a medu njima i Theonove željezne. Spalio mije konja. To je bio posljednji prizor koji je vidio onog dana kad je zamak pao: Smješka kako gori, plamenove kako skaču s njegove grive dok se propinje i rita, vrišteći, očiju bijelih od užasa. Ovdje, u ovom istom dvorištu.

8

Vrata Velike dvorane uzdigla su se pred njim; novoizgrañena, kako bi zamijenila vrata koja su izgorjela, činila su mu se gruba i ružna, neobrañene daske spojene na brzinu. Čuvala su ih dvojićaTcopljanika, pogurenih i drhturavih pod debelim krznenim plaštevima,"brada prekrivenih koricom leda. Kivno su odmjerili Theona dok je šepesao uza stube, pa odgurnuo desna vrata i klisnuo unutra. Dvorana bijaše blaženo topla i svijetla od baklji, prepuna ljudi kao u stara vremena. Theon pusti da ga vrućina preplavi, a onda se zaputi prema čelu dvorane. Muškarci sjedaše natiskani koljeno do koljena na klupama, tako tijesno posloženih da su se sluge morale migoljiti izmeñu njih. Čak su i vitezovi i plemići na mjestima za uglednike uživali u manje prostora nego inače. Gore blizu podija, Abel je prebirao po lutnji i pjevao "Lijepe ljetne djevice". Sebe naziva bardom. Zapravo je više svodnik. Knez Manderly je doveo glazbenike iz Bijele Luke, ali meñu njima nije bilo pjevača, pa kad se Abel pojavio pred dverima s lutnjom i šest žena, dočekan je dobrodošlicom. "Dvije sestre, dvije kćeri, jedna žena i moja stara majka", tvrdio je pjevač, iako mu nijedna nije nalikovala. "Neke plešu, neke pjevaju, jedna svira frulu, a jedna bubnjeve. Dobre su i pralje." Bio on bard ili svodnik, Abel ima prosječan glas i podnošljivo svira. Tu meñu ruševinama, više se od toga i ne očekuje. Duž zidova visjeli su barjaci: konjske glave Ryswellovih u zlatnoj, smeñoj, sivoj i crnoj boji, urličući orijaš kuće Umber, kamena šaka kuće Flint iz Flintova Prsta, los Hornvvoodovih i siren Manderlyjevih, Cerwynova crna bojna sjekira i Tallhartovi borovi. Pa ipak, njihove svijetle boje nisu mogle posve prekriti pocrnjele zidove iza njih, kao ni daske koje su zatvarale rupe gdje su se nekoć nalazili prozori. Čak je i krov bio pogrešan, njegove neobrañene nove grede lake i svijetle, dok su stare bile gotovo pa crne od stoljetnog dima. Najveći su se barjaci nalazili iza podija, gdje su strahovuk Oštrozimlja i oderani čovjek Strahotvrñe visjeli iza leña nevjeste i mladoženje. Prizor Starkovskog barjaka pogodio je Theona jače nego što je očekivao. Pogrešan je, pogrešan poput njezinih očiju. Grb kuće Poole modri je krug na bijeloj podlozi, sa sivim uvučenim okvirom. Taj su grb trebali objesiti. "Theon Prebjeg", netko će u prolazu. Drugi mu čovjek okrene leña kad ga je ugledao. Jedan pljune. Zašto ne? Izdajnik je, koji je zauzeo Oštrozimlje na prevaru, ubio svoju braću po mlijeku, izručio vlastite ljude da im oderu kožu u Jarku Cailin i predao sestru po mlijeku u postelju knezu Ramsayju. Rooseu Boltonu je možda od koristi, ali pravi ga sjevernjaci zasigurno preziru.

9

Zbog odstranjenih prstiju na lijevoj nozi stekao je čudan, nezgrapan hod, koji je bilo smiješno gledati. Iza sebe začuo je ženski smijeh. Čak i ovdje, u napola zaleñenom groblju od zamka, opkoljenom snijegom, ledom i smrću, ima žena. Pralje. To je uljudan naziv za pratilje tabora, što je pak uljudan naziv za kurve. Odakle su došle Theon nije znao. Kao da su se pojavile same od sebe, poput crva na truplu ili gavranova nakon bitke. Svaka ih vojska privlači. Neke su iskusne kurve koje mogu poševiti dvadeset muškaraca na noć i sve ih zapiti pod stol. Druge izgledaju nevino poput djevica, ali to je samo tajna zanata. Neke su nevjeste tabora, vezane za vojnike koje prate riječima prošaptanima ovome ili onome bogu, ali osuñene da budu zaboravljene čim doñe kraj ratu. Noću čovjeku griju postelju, ujutro mu krpaju rupe na čizmama, u suton mu kuhaju večeru, a nakon bitke pelješe mu truplo. Neke čak i peru odjeću. S njima vrlo često putuju izvanbračna djeca, žalosno musava stvorenja roñena u ovom ili onom taboru. A čak se i takve rugaju Theonu Prebjegu. Neka se smiju. Izgubio je ponos tu u Oštrozimlju; njemu nije bilo mjesta u tamnicama Strahotvrñe. Nakon što doživiš poljubac noža za guljenje, podsmijeh te više ne može povrijediti. Rodom i krvlju zaslužio je mjesto na podiju na kraju visokog stola, pokraj zida. Njemu slijeva sjedila je kneginja Dustin, odjevena kao i uvijek u crnu vunu, strogog kroja i neukrašenu. Njemu zdesna nije sjedio nitko. Svi se boje da bi sramota mogla prijeći na njih. Da se usuñivao, bio bi se nasmijao. Nevjesta je imala najuzvišenije mjesto, izmeñu Ramsayja i njegova oca. Sjedila je oborenih očiju dok ih je Roose Bolton pozivao da nazdrave kneginji Aryji. "U njezinoj djeci naše će dvije drevne kuće postati jedna," rekao je, "a dugo neprijateljstvo izmeñu Starkovih i Boltonovih privest će se kraju." Glas mu je bio tako tih da je dvoranom zavladao muk jer su se ljudi naprezali da ga čuju. "Žao mi je što nam se naš dobri prijatelj Stannis još nije udostojao pridružiti," nastavio je, uz mrmor smijeha, "jer znam da se Ramsay nadao pokloniti njegovu glavu kneginji Aryji kao vjenčani dar." Smijeh se pojačao. "Priredit ćemo mu veličanstvenu dobrodošlicu kad stigne, dobrodošlicu dostojnu pravih sjevernjaka. Dotad, jedimo, pijmo i veselimo se... jer zima je gotovo nad nama, prijatelji, a mnogi od nas neće doživjeti da vide proljeće." Knez Bijele Luke opskrbio ih je hranom i pićem, crnim i žutim pivom, crnim, zlatnim i purpurnim vinima, donesenim s toplog juga na brodovima debelog dna i odležanim u njegovim dubokim podrumima. Svatovi su se tovili pitama od bakalara i zimskom bučom, brdima žute korabe i golemim kolutovima sira,

10

odrescima od ovčetine iz kojih se pušilo i gotovo pougljenjenim goveñim rebarcima, te naposljetku trima golemim svadbenim svinjama, širokim poput kotača kola, čija je hrskava korica bila napunjena do pucanja mrkvom, lukom, repom, pastrnakom, gljivama i komadićima pršuta koji su plivali u pikantnom smeñem umaku. Ramsay je rezao kriške svojim falkionom, a posluživao ih je sam Wyman Manderly, ponudivši prve vruće porcije Rooseu Boltonu i njegovoj debeloj Freyevskoj supruzi, a iduće Ser Hosteenu i Ser Aenysu, sinovima Waldera Freya. "Najbolja pita koju ste ikad kušali, gospodo", izjavi debeli knez. "Zalijte je sjeničkim zlatnim i uživajte u svakom zalogaju. Znam da ja hoću." Dosljedan svojim riječima, Manderly je proždro šest porcija, po dvije od svake tri pite, mljaskajući usnama i tapšući trbuh te se toveći sve dok mu prednjica tunike nije bila napola smeña od mrlja umaka, a brada posuta mrvicama kore. Čak ni Debela Walda Frey nije bila dorasla njegovoj proždrljivosti, iako je sama uspjela potamaniti tri kriške. I Ramsay je tečno jeo, iako je njegova blijeda nevjesta samo zurila u porciju koju su stavili pred nju. Kad je podigla glavu i pogledala Theona, ovaj je mogao vidjeti strah u njezinim krupnim smeñim očima. U dvoranu nije bilo dopušteno unijeti duge mačeve, ali svaki je nazočan čovjek nosio bodež, čak i Theon Greyjoy. Kako bi inače rezali meso? Kad god bi pogledao djevojku koja je bila Jeyne Poole, osjetio bi prisutnost tog čelika o svome boku. Nema načina da je spasim, pomislio je, ali mogao bih je lako ubiti. To nitko ne bi očekivao. Mogao bih je zamoliti za ples i prerezati joj grlo. To bi bilo milosrdno djelo, žarne? A ako su stari bogovi čuli moju molitvu, Ramsay bi me u svome bijesu takoñer mogao ubiti. Theon se ne boji umrijeti. Pod Strahotvrñom je naučio da postoje stvari kudikamo gore od smrti. Ramsay ga je naučio tu lekciju, prst po prst, na rukama i nogama, a to nije nešto što bi ikada mogao zaboraviti. "Ne jedete", primijeti kneginja Dustin. "Ne." Bilo mu je teško jesti. Ramsay ga je ostavio s toliko razbijenih zuba da mu je žvakanje predstavljalo agoniju. Bilo je lakše piti, iako je morao obuhvatiti vinski pehar objema rukama da mu ne ispadne. "Ne sviña vam se pita od svinjetine, moj kneže? Najbolja pita od svinjetine koju smo ikad kušali, htio bi nas uvjeriti naš debeli prijatelj." Pokazala je prema knezu Manderlyju svojim peharom vina. "Jeste li ikad vidjeli debelog čovjeka tako sretnog? Gotovo da pleše. Poslužuje vlastitim rukama." Bila je to istina. Knez Bijele Luke bio je slika i prilika veselog debeljka, koji se smijao i smješkao, zbijajući šale s drugim plemićima i plješćući ih po leñima, te

11

tražeći od glazbenika sad ovaj, sad onaj napjev. "Zapjevaj nam 'Noć koja je završila', pjevaču", zagrmio je. "Svidjet će se nevjesti, znam. Ili nam zapjevaj o hrabrom mladom Dannyju Flintu, da pustimo suzu." Kako je izgledao, pomislilo bi se da se on to upravo oženio. "Pijan je", primijeti Theon. "Utapa svoje strahove. Kukavica je do kosti, taj čovjek." Je li? Theon nije bio tako siguran. I sinovi su mu bili debeli, ali nisu se osramotili u boju. "I željezni se goste prije bitke. Posljednji okus života, ako ih čeka smrt. Ako Stannis doñe..." "Hoće. Mora." Kneginja Dustin se zahihoće. "A kad doñe, debeljko će se upisati od straha. Sinovi su mu poginuli na Crvenom vjenčanju, a on je ipak dijelio kruh i sol s Freyevima, pozvao ih pod svoj krov i obećao jednome od njih svoju unuku. Čak im poslužuje pitu. Manderlyji su jednom pobjegli s juga, kad su ih neprijatelji protjerali s njihovih posjeda i iz utvrda. Krv ne laže. Debeljko bi nas najradije sve poubijao, u to ne sumnjam, ali nema želudac za to, unatoč svome obujmu. Pod tim znojavim mesom kuca srce kukavičko i plašljivo poput... no... vašeg." Njezina posljednja riječ bila je bič, ali Theon se nije usudio uzvratiti istom mjerom. Bilo kakva drskost koštala bi ga kože. "Ako moja gospa vjeruje da nas knez Manderly želi izdati, to morate reći knezu Boltonu." "Mislite da Roose ne zna? Glupi dječače. Promatrajte ga. Pazite kako pogledava Manderlyja. Nijedno se jelo ne dotakne Rooseovih usana dok ne vidi da ga je knez Wyman prvi kušao. Nijedan pehar vina ne bude otpijen dok ne vidi da Manderly pije iz iste bačve. Mislim kako bi volio da debeljko pokuša kakvu izdaju. To bi ga zabavilo. Roose nema nikakvih osjećaja, vidite. One pijavice koje toliko voli davno su iz njega isisale svu strast. On ne voli, ne mrzi i ne tuguje. Za njega je ovo igra, laka zabava. Neki se ljudi bave lovom, neki sokolare, neki bacaju kocku. Roose se igra s ljudima. Vi i ja, ovi Freyevi, knez Manderly, njegova punačka nova žena, čak i njegovo kopile, mi smo samo njegove igračke." Sluga je prolazio pokraj njih. Kneginja Dustin podigne svoj vinski pehar da ga ovaj napuni, a onda mu dade znak da učini isto s Theonovim. "Da budem iskrena," reče ona, "knez Bolton teži za nečim većim od kneževske časti. Zašto ne bi bio kralj Sjevera? Tywin Lannister je mrtav, Kraljosjek je osakaćen, Vražićak je pobjegao. Lannisteri su iscrpili snage, a vi ste bili tako ljubazni da ga riješite Starkovih. Stari Walder Frey neće se protiviti tomu da njegova debela mala Walda postane kraljicom. Bijela Luka mogla bi se pokazati problematičnom ukoliko knez Wyman preživi nadolazeću bitku... ali

12

prilično sam sigurna da neće. Kao ni Stannis. Roose će odstraniti obojicu, kao što je odstranio Mladog Vuka. Tko još preostaje?" "Vi", reče Theon. "Preostajete vi. Kneginja Humkograda, Dustinovka po udaji, Ryswellovka po roñenju." To joj se svidjelo. Otpila je gutljaj vina, a tamne su joj oči zasjale kad je rekla: "Udovica Humkorada... i da, ako bih to odlučila, mogla bih postati smetnjom. Naravno, i Roose to uvida, pa mi nastoji ugañati." Možda bi rekla i više, ali tada je ugledala meštre. Njih trojica ušli su zajedno na kneževska vrata iza podija; jedan visok, jedan punačak, jedan vrlo mlad, ali u haljama i s lancima bili su si nalik kao grašak grašku. Prije rata Medrick je služio kod kneza Hornwooda, Rhodry kod kneza Cerwyna, a mladi Henly kod kneza Slatea. Roose Bolton ih je svu trojicu doveo u Oštrozimlje da preuzmu brigu o Luvvinovim gavranovima, kako bi se odavde opet mogle slati i primati poruke. Kad se meštar Medrick spustio na koljeno kako bi nešto šapnuo Boltonu na uho, kneginja Dustin iskrivi usta od gañenja. "Da sam kraljica, najprije bih dala potamaniti sve te sive štakore. Posvuda trčkaraju, žive na otpacima knezova, cijuču jedan drugom, šapuću na uho gospodarima. Ali tko su zapravo tu gospodari, a tko sluge? Svaki veliki plemić ima svog meštra, svaki niži plemić ga teži imati. Ako nemate meštra, podrazumijeva se da niste od velike važnosti. Sivi štakori nam čitaju i pišu pisma, čak i plemićima koji ne mogu sami čitati, i tko može reći da ne iskrivljuju riječi u svoju korist? Od kakve su koristi, pitam ja vas?" "Viñaju", reče Theon. Činilo se da se to očekuje od njega. "Viñaju, da. Ne tvrdim da nisu domišljati. Njeguju nas kad smo bolesni i ranjeni, ili zaokupljeni bolešću roditelja ili djeteta. Kad god smo slabi i ranjivi, eto vam njih. Ponekad nas izliječe, i dužno smo im zahvalni. Kad ne uspiju, tješe nas u našoj tuzi, a mi smo im i na tome zahvalni. Iz zahvalnosti im dajemo mjesto pod svojim krovom, povjeravamo im sve svoje sramote i tajne i uključujemo ih u svaku raspravu. Ubrzo zatim, vladar postane podanik. Tako je bilo s knezom Rickardom Starkom. Njegov se sivi štakor zvao meštar Walys. Nije li domišljato kako meštri imaju samo jedno ime, čak i oni koji su imali dva kad su tek stigli u Citadelu? Tako ne možemo znati tko su oni uistinu ni odakle dolaze... ali ako ste dovoljno uporni, ipak možete saznati. Prije nego što je iskovao svoj lanac, meštar Walys je bio poznat kao Walys Flowers. Flowers, Hill, Rivers, Snow... dajemo takva prezimena nezakonitoj djeci kako bismo ih obilježili, ali oni

13

ih se uvijek lako odreknu. Walys Flovvers imao je Hightowericu za majku... i arhimeštra Citadele za oca, barem se tako govorilo. Sivi štakori nisu tako kreposni kao što nas pokušavaju uvjeriti. Starigradski meštri najgori su od svih. Nakon što si je iskovao lanac, njegov tajni otac i njegovi prijatelji nisu gubili vrijeme da ga pošalju u Oštrozimlje kako bi knezu Rickardu punio uši otrovnim riječima slatkima poput meda. Brak s Tullyjevkom bio je njegova ideja, u to ne sumnjajte, on—" Utihnula je kad se Roose Bolton osovio na noge, blijedih očiju, sjajnih na svjetlosti baklji. "Prijatelji", počeo je, a muk se proširio dvoranom, tako dubok da je Theon čuo kako vjetar prebire po daskama na prozorima. "Stannis i njegovi vitezovi otišli su iz Dubokogajskog Humka, pod barjakom tog njegova novog crvenog boga. S njima stižu i klanovi sa sjevernih brda na svojim čupavim, kržljavim konjima. Ako se vrijeme ne promijeni, mogli bi stići ovamo za četrnaest dana. Vranojed Umber maršira kraljevskom cestom, dok se Karstarkovi približavaju s istoka. Namjeravaju se ovdje pridružiti Stannisu i preoteti nam ovaj zamak." Ser Hosteen Frey se osovi na noge. "Trebamo im odjahati ususret. Zašto dopustiti da udruže snage?" Jer Arnolf Karstark samo čeka znak kneza Boltona da promijeni stranu, pomisli Theon, dok su ostali plemići počeli izvikivati prijedloge. Knez Bolton podignutom rukom zatraži tišinu. "Ova dvorana nije mjesto za takve rasprave, gospodo. Povucimo se u odaju za primanja, dok moj sin konzumira brak. Vi ostali, ostanite i uživajte u jelu i piću." Dok je knez Strahotvrñe odlazio praćen trojicom meštara, ostali plemići i kapetani ustadoše da ga slijede. Hother Umber, mršav starac zvan Kurvin Otrov, išao je ozbiljna, namrštena lica. Knez Manderly se toliko napio da je trebao pomoć četvorice jakih muškaraca da ga izvedu iz dvorane. "Trebali su izvesti pjesmu o Štakorskom Kuharu", mrmljao je dok je teturao pokraj Theona, oslanjajući se na svoje vitezove. "Pjevaču, zapjevaj nam o Štakorskome Kuharu." Kneginja Dustin je ustala meñu posljednjima. Kad je otišla, odjednom je u dvorani postalo zagušljivo. Tek kad se Theon osovio na noge, shvatio je koliko je popio. Kad je oteturao od stola, izbio je vrč iz ruku služavke. Vino mu se prolilo po čizmama i hlačama, tamnocrvena plima. Nečija ga ruka pograbi za rame, pet prstiju čvrstih poput željeza zakopaše se duboko u njegovo meso. "Traže te, Vonju", reče Kiseli Alyn, čiji je dah zaudarao po pokvarenim zubima. Žuti Dick i Damon Pleši Za Me bijahu s njime. "Ramsay kaže da mu trebaš dovesti nevjestu u postelju."

14

Prožele su ga srsi od straha. Odigrao sam svoju ulogu, pomislio je. Zašto ja? Ali znao je da mu ne bi bilo pametno odbiti. Knez Ramsay je već ostavio dvoranu. Njegova nevjesta, sama i naizgled zaboravljena, sjedila je zgrbljena i tiha pod barjakom kuće Stark, stišćući srebrni pehar objema rukama. Sudeći prema načinu na koji ga je pogledala kad joj je pristupio, iskapila je taj pehar više no jedanput. Možda se nadala da će je, ako dovoljno popije, ova muka mimoići. Theon je znao da neće biti tako. "Gospo Arya", rekao je. "Doñite. Vrijeme je da ispunite svoju dužnost." Šestorica Kopilanovih momaka pratila su ih dok je Theon vodio djevojku stražnjim dijelom dvorane i preko ledenog dvorišta do Velike tvrñe. Tri niza kamenih stuba dijelilo ih je od ložnice kneza Ramsayja, jedne od soba koje je požar tek neznatno dotakao. Dok su se penjali, Damon Pleši Za Me je zviždukao, dok se Gulikoža hvalisao kako mu je knez Ramsay obećao komad krvave plahte kao znak posebne naklonosti. Ložnica je bila dobro opremljena za konzumaciju braka. Sav je namještaj bio nov, donijet iz Humkograda u teretnoj povorci. Krevet s baldahinom imao je pernati madrac i zastore od krvavocrvenog baršuna. Kameni pod prekrivale su vučje kože. Vatra je gorjela u ognjištu, a svijeća na stoliću uz uzglavlje. Na komodi je stajao vrč vina, dva pehara i pola koluta žilicama prošaranog bijelog sira. Bio je ondje i stolac, izrezbaren od crne hrastovine s crvenim kožnatim sjedalom. Knez Ramsay sjedio je na njemu kad su ušli. Pljuvačka mu se caklila s usnice. "Evo moje ljupke djeve. Bravo, momci. Možete nas ostaviti. Ne ti, Vonju. Ti ostani." Vonj, vonj, rimuje se sa znatiželjni konj. Osjetio je kako mu se amputirani prsti grče; dva na lijevoj ruci i jedan na desnoj. O boku mu je počivao bodež, spavajući u kožnim koricama, ali težak, o, tako težak. Na desnici mi nedostaje samo mali prst, podsjetio se Theon. Još mogu držati nož. "Gospodaru. Kako vam mogu služiti?" "Predao si mi djevojčuru. Ima li itko bolji da odmota dar? Da vidimo kćerkicu Neda Starka." Ona nije u rodu s knezom Eddardom, umalo izlane Theon. Ramsay zna, sigurno zna, kakva je ovo nova okrutna igra? Djevojka je stajala uz stup kreveta, drhteći poput srne. "Gospo Aryjo, ako biste okrenuli leña, moram vam razdriješiti haljinu." "Ne." Knez Ramsay si natoči pehar vina. "To s vezicama predugo traje. Odreži je s nje."

15

Theon isuče bodež. Moram se samo okrenuti i probosti ga. Dotad je već prepoznao igru. Još jedna zamka, rekao je u sebi, sjetivši se Kyre s njezinim ključevima. Želi da ga pokušam ubiti. A kad ne uspijem, oderat će mi kožu s ruke kojom sam držao oštricu. Pograbio je rukovet nevjestine suknje. "Ne mičite se, moja gospo." Haljina je bila široka ispod pojasa, pa je ondje zario oštricu, polako je povlačeći prema gore kako je ne bi porezao. Čelik je zašaputao kroz vunu i svilu tihim, mekim zvukom. Djevojka se tresla. Theon ju je morao zgrabiti za ruku da je smiri. Jeyne, Jeyne, rimuje se s plijen. Pojačao je stisak koliko god mu je osakaćena ljevica to dopuštala. "Ne mičite se." Naposljetku haljina spuzne s nje, blijedo klupko oko njezinih nogu. "I rublje", zapovjedi Ramsay. Vonj posluša. Kad je završio, nevjesta je stajala naga, a njezino svadbeno ruho svelo se na hrpu bijelih i sivih dronjaka oko njezinih nogu. Imala je male, zašiljene grudi, uske i djevojačke bokove, a noge tanke kao u ptice. Dijete. Theon je zaboravio koliko je mlada. Sansina vršnjakinja. Arya bi bila još mlaña. Unatoč vatri u ognjištu, u ložnici je bilo prohladno. Jeyneina blijeda koža bila je hrapava od žmaraca. U jednom trenutku podigla je ruke kao da će pokriti grudi, ali Theon izgovori nijemi ne, a ona to opazi i smjesta se zaustavi. "Kako ti se čini, Vonju?" upita knez Ramsay. "Ona..." Koji je odgovor htio? Sto je ono djevojka rekla prije božanske šume? Svi su govorili da sam dražesna. Više nije dražesna. Na leñima joj se nazire paučina neznatnih tankih brazgotina gdje ju je netko išibao. "... lijepa je, tako... tako lijepa." Ramsay se vlažno osmjehne. "Diže li ti se na nju, Vonju? Napinju li ti se od nje vezice? Bi li je prvi želio poševiti?" Nasmijao se. "Princ Oštrozimlja trebao bi imati to pravo, kao i svi knezovi iz davnina. Prva noć. Ali ti nisi knez, zar ne? Samo Vonj. Nisi čak ni čovjek, da budemo iskreni." Otpio je još jedan gutljaj vina, a onda zavitlao pehar preko sobe tako da se odbio od zida. Crveni potoci potekoše niz kamen. "Gospo Aryjo. Ležite na krevet. Da, na jastuke, to je dobra ženica. Sad raširite noge. Da vam vidimo pičku." Djevojka šutke posluša. Theon načini korak natrag prema vratima. Knez Ramsay sjedne do svoje nevjeste, prijeñe rukom po unutrašnjoj strani njezina bedra, a onda zarije dva prsta u nju. Djevojka ispusti bolan uzdah. "Suha si kao stara kost." Ramsay izvuče ruku i ošamari je. "Rečeno mi je da znaš zadovoljiti čovjeka. Je li to bila laž?"

16

"Nnije, gospodaru. Oobučena sam." Ramsay ustane, a svjetlost vatre obasja mu lice. "Vonju, dolazi ovamo. Pripremi je za mene." Na trenutak nije shvatio. "Ja... mislite... gosp'aru, nemam... ja..." "Ustima", reče Ramsay. "I požuri. Ne bude li vlažna dok se svučem, odsjeći ću ti taj jezik i pribiti ga o zid." Negdje u božanskoj šumi zakriješti gavran. Bodež mu je još bio u ruci. Spremio ga je u korice. Vonj, moje ime je Vonj, rimuje se s kukavni konj. Vonj prione na posao. Da mi vidimo tu glavu", zapovjedi mu princ. Areo Hotah prelazio je rukom po glatkom dršku svoje duge sjekire, svoje supruge od pepela i željeza, i cijelo vrijeme promatrao. Promatrao je bijelog viteza Ser Balona Swanna, i ostale koji su s njime došli. Promatrao je Pješčane zmije, svaku za drugim stolom. Promatrao je knezove i kneginje, poslužitelje, starog slijepog majordoma i mladoga meštra Mylesa, svilenkaste brade i snishodljiva smiješka. Postavljen napola na svjetlo a napola u sjenu, motrio je sve njih. Služiti. Štititi. Slušati. To mu je zadatak. Svi su ostali vidjeli samo škrinju. Bila je od izrezbarene bjelokosti, sa srebrnim kopčama i šarkama. Kutija skladna izgleda, bez sumnje, ali mnogi od ovih koji su se okupili u Staroj palači u Sunčevu Koplju uskoro bi mogli biti mrtvi, ovisno o tome što se u škrinji nalazi. Šuškajući papučama po podu, meštar Caleotte otišao je do Ser Balona Svvanna na suprotnoj strani dvorane. Okruglasti čovječuljak izgledao je velebno u novim haljama, sa širokim prugama sivkaste i boje oraha, i uskim prugama crvene. Naklonio se, uzeo škrinju iz ruku bijelog viteza i odnio je do podija, gdje je Doran Martell sjedio u pokretnoj stolici izmeñu kćeri Arianne i Ellarije, ljubljene ljubovce svog pokojnog brata. Stotinu mirisnih svijeća davalo je aromu zraku. Drago je kamenje svjetlucalo po prstima knezova, kao i po pojasovima i mrežicama za kosu kneginja. Areo Hotah ulaštio je košulju od bakrenih ljusaka do zrcalna sjaja, kako bi i sam blistao pod svjetlošću svijeća. Tajac zavlada u dvorani. Dome zadržava dah. Meštar Caleotte postavi kutiju na pod pokraj stolice princa Dorana. Meštrovi prsti, inače tako sigurni i vješti, postadoše nespretni dok je otvarao bravu i odizao poklopac, otkrivši lubanju

17

smještenu unutra. Hotah začuje kako se netko nakašljava. Jedna blizanka Fovvler prišapne nešto onoj drugoj. Ellaria Sand sklopila je oči i sada se molila šaptom. Ser Balon Swann postao je napet kao zategnuta tetiva, primijeti zapovjednik straže. Ovaj novi bijeli vitez nije ni tako visok ni tako pristao kao bivši, ali širi je u prsima i plećatiji, ruku opletenih mišićima. Snježni mu je plašt bio prikopčan uz grlo dvama labudovima na srebrnom brošu. Jedan je bio od bjelokosti, a drugi od oniksa, a Areo Hotah imao je dojam da se jedan bori protiv drugoga. Čovjek koji ih je nosio takoñer je izgledao kao borac. Ovaj neće stradati tako lako kao onaj. Neće naletjeti na moju sjekiru onako kao SerArys. Postavit će se iza štita i natjerati me da nasrnem na njega. Doñe li do toga, Hotah će biti spreman. Njegova duga sjekira dovoljno je oštra da se njome može brijati. Dopustio si je da baci kratak pogled na škrinju. Lubanja je ležala na podlozi od crnog filca i cerila se. Sve se lubanje cere, ali ova djeluje sretnija od većine. A i krupnija. Zapovjednik straže nikad nije vidio krupniju lubanju. Čeone su joj izbočine debele i teške, čeljust masivna. Kost se presijavala pod svijećama, bijela poput plašta Ser Balona. "Stavi je na postolje", zapovjedi princ. Suze su mu svjetlucale u očima. Postolje je bilo stup od crnog mramora, tri stope viši od meštra Caleottea. Mali debeli meštar propeo se na nožne prste i poskočio, ali svejedno ga nije mogao sasvim dosegnuti. Areo Hotah već je odlučio priskočiti mu upomoć, ali Obara Sand krenula je prva. Čak i bez biča i štita djelovala je nekako ljutito i muškobanjasto. Namjesto oprave, odjenula je muške hlače i lanenu tuniku do gležnja, pripasanu remenom od bakrenih sunaca. Smeñu je kosu povezala u punñu na zatiljku. Istrgnula je lubanju iz meštrovih mekih, ružičastih ručica i postavila je na mramorni stup. "Gorostas više ne jaše", ozbiljnim tonom reče princ. "Je li umirao dugo i u mukama, Ser Balone?" upita ga Tyene Sand, tonom kakvim bi neka djeva inače upitala je li joj oprava lijepa. "Danima je vrištao, gospo moja", odgovori joj bijeli vitez, premda mu to bjelodano nije bilo drago reći. "Čulo ga se po cijeloj Crvenoj utvrdi." "To vam teško pada, ser?" upita ga gospa Nym. Nosila je opravu od žute svile, tako glatke i tanke da su se svijeće prosijavale kroz nju, otkrivajući podstavu od tkana zlata i dragulja. Ruho joj je bilo tako neskromno da se bijeli vitez skanjivao pogledati u nju, ali Hotahu je bilo po volji. Nymeria je najmanje opasna dok je polugola. Inače bi svakako po tijelu posakrivala desetak oštrica. "Ser Gregor je bio

18

krvavi grubijan, svi se slažu oko toga. Ako je ikada itko zaslužio patnje, bio je to on." "To je pitanje za sebe, gospo moja," reče Balon Swann, "ali Ser Gregor bijaše vitez, a vitezu valja poginuti s mačem u ruci. Otrov je gadan i prljav način ubijanja." Gospa Tyene osmjehne se na to. Oprava joj je bila kremastobijela i zelena, dugih rukava od čipke, tako skromna i nevina da bi svaki muškarac pri pogledu na nju zaključio kako je to najkreposnija djevica. Areo Hotah znao je kako stoje stvari. Njezine meke, blijede ruke smrtonosne su kao i Obarine žuljevite, ako ne i smrtonosnije. Pomno ju je promatrao, prateći i najsitniju kretnju njezinih prstiju. Knez Doran se namršti. "Tako je, Ser Balone, ali gospa Nym ima pravo. Ako je itko ikada zaslužio da umre na mukama, onda je to Gregor Clegane. Preklao je moju dragu sestru, smrskao glavu njezina dojenčeta o zid. Sada se samo molim da izgara u nekom paklu, i da su Elia i njezina djeca u miru. Za ovom pravdom Dorne već tolike godine žudi. Drago mije da poživjeh dovoljno dugo daje okusim. Lannisteri su naposljetku dokazali istinitost svojega hvastanja i isplatili ovu davnašnju krvarinu." Princ je prepustio svome slijepom majordomu Ricassu da ustane i izgovori zdravicu. "Knezovi i kneginje, nazdravimo sada svi Tommenu, Prvome svoga imena, kralju Andala, Rhoynaraca i Prvih ljudi, i vladaru Sedam Kraljevina." Dok je majordom govorio, poslužitelji su počeli obilaziti uzvanike i puniti pehare iz bokala koje su donijeli. Vino je bilo dornsko jako, tamno kao crvntatko kao osveta. Kapetan ga nije pio. Nikad ne pije na gozbama. Nije ga kušao ni sam princ. Imao je svoje vino koje mu je priredio meštar Myles, pomiješano s izdašnim količinama makova soka da mu olakša mučne bolove u nabreklim zglobovima. Bijeli je vitez pak pio, kako pristojnost nalaže. Njegovi sudruzi takoñer. Pili su i princeza Arianne, i kneginja Jordayne, i knez Božje Milosti, i vitez Limunšume, i kneginja Brijega Duhova... čak i Ellaria Sand, ljubljena ljubovca princa Oberyna, koja je bila s njim u Kraljevu Grudobranu kad je poginuo. Hotah je pomnije motrio one koji ne piju: Ser Daemona Sanda, kneza Tremonda Gargalena, blizanke Fowler, Dagosa Manwoodyja, Ullerove iz Paklenog Luga, Wylove s Puta kostiju. Bude li nevolja, mogao bi ih započeti netko od njih. Dorne je bijesna i podijeljena zemlja, a princ Doran je ne drži čvrsto koliko bi mogao. Mnogi ga vlastiti knezovi smatraju slabićem i drage bi volje dočekali otvoreni rat s Lannisterima i kraljem dječakom na Željeznom prijestolju.

19

Glavne medu njima su Pješčane zmije, izvanbračne kćeri prinčeva pokojnog brata Oberyna, Crvene Guje, od kojih su tri došle na gozbu. Doran Martell najmudriji je princ, i nije na zapovjedniku njegove straže da propitkuje njegove odluke, ali Areo Hotah ipak se upitao zbog čega je odlučio pustiti upravo gospe Obaru, Nymeriju i Tyene iz njihovih samotnih ćelija u Kuli koplja. Tyene je odbila Ricassovu zdravicu mrmljanjem, a gospa Nym odmahivanjem ruke. Obara je pustila da joj pehar dupke napune, a onda ga okrenula i prolila crveno vino na pod. Kad je jedna služavka kleknula da pobriše proliveno vino, Obara je izašla iz dvorane. Trenutak potom, princeza Arianne ispričala se i otišla za njom. Obara nipošto ne bi usmjerila gnjev na malu princezu, znao je Hotah. Sestrične su, i ona je jako voli. Gozba je potrajala do kasno u noć, pod predsjedavanjem iscerene lubanje na stupu od crnog mramora. Poslužilo se sedam jela, u čast sedmero bogova i sedmorice braće Kraljeve garde. Juha je bila spravljena od jaja i limuna, duge zelene paprike nadjevene sirom i lukom. Bilo je pita od paklara, kopuna glaziranih medom, čak i jedan som s dna Zelene Krvi, tako velik da su ga četvorica poslužitelja morala donijeti na trpezu. Zatim je stigao kiseli zmijski paprikaš, od komada sedam različitih zmija krčkanih na tihoj vatri sa zmajskim papričicama i crvenim narančama, uz dašak njihova otrova da mu dade žestinu. Paprikaš je ognjeno ljut, znao je Hotah, premda ga nije kušao. Zatim je stigao šerbet, da ohladi nepce. Kao poslasticu, svaki je gost dobio lubanju od zacakljene šećerne vune. Kad su joj razlomili koricu, u njoj su pronašli slatki šodo s komadićima šljiva i trešanja. Princeza Arianne vratila se na vrijeme za punjene paprike. Moja mala princeza, pomislio je Hotah, ali Arianne je sada žena. Jarkocrvene svile koje je odjenula ne ostavljaju prostora za dvojbu u to. Odskora se promijenila i u drugim pogledima. Njezina urota za krunidbu Myrcelle bila je izdana i skršena, njezin je bijeli vitez krvavo stradao od Hotahove ruke, a ona je sama bila zatočena u Kuli koplja, osuñena na samovanje i šutnju. Sve ju je to donekle unizilo. Doduše, tu je bilo i nešto drugo, neka tajna koju joj je otac povjerio prije nego što ju je otpustio iz zatočeništva. Samo, zapovjednik nije znao što bi to moglo biti. Princ je posjeo svoju kćer izmeñu sebe i bijelog viteza, na vrlo počasno mjesto. Arianne se s osmijehom smjestila na svoju stolicu i šapnula nešto Ser Balonu na uhu. Vitez joj je odlučio ne odgovoriti. Hotah je primijetio da malo jede; žlicu juhe, zalogaj paprike, batak kopuna, nešto ribe. Odbio je pitu od paklara i kušao tek pola žlice paprikaša. Već i od toga čelo mu se orosilo grašcima znoja. Hotah je

20

imao razumijevanja. Kad je tek stigao u Dorne, vatrena mu je hrana stezala utrobu u čvorove i pekla jezik. Ipak, otada su prošle godine; danas mu je kosa sijeda, a utroba mu može podnijeti sve što bilo koji Dornijac može pojesti. Kad su im poslužili lubanje od zacakljene šećerne vune, Ser Balon je stisnuo usta i uputio dug pogled princu, da vidi nije li to neslana šala na njegov račun. Doran Martell nije ga primijetio, ali njegova kći jest. "To je kuhareva mala šala, Ser Balone", reče Arianne. "Čak ni smrt Dornijcu nije sveta. Nećete se ljutiti na nas, nadam se?" Ona lagano prijeñe prstima po nadlanici bijelog viteza. "Nadam se da vam je ugodno vrijeme provedeno u Dorneu." "Svi su krajnje gostoljubivi, gospo moja." Arianne dotakne broš s posvañanim labudovima kojim je prikopčao plašt. "Labudovi su mi oduvijek dragi. Nijedna ptica s ove strane Ljetnog otočja nije ni upola tako lijepa." "Vaši bi paunovi mogli to osporiti", reče Ser Balon. "Mogli bi," reče Arianne, "ali paunovi su tašta, uznosita stvorenja što se kočopere sa svim tim kričavim bojama. Draži mi je spokojno bijeli ili prekrasno crni labud." Ser Balon kimne i otpije gutljaj vina. Ovaj se ne da tako lako zavesti kao njegov Zakleti brat, pomisli Hotah. Ser Arys bijaše dječak, usprkos svojim ljetima. Ovaj je muškarac, i to oprezan. Zapovjednik je već na prvi pogled vidio da je bijeli vitez nespokojan. Ovdje mu je neobično, i nikako mu nije po volji. Hotah je to svakako shvaćao. Dorne je i njemu bio čudnovat nakon što je tek bio stigao ovamo, prije mnogo godina s vlastitom princezom. Bradati su ga svećenici izmuštrali u zajedničkom jeziku Zapadnih zemalja prije nego što su ga poslali, ali svi su ga Dornijci govorili prebrzo da bi ih razumio. Dornske su mu žene bile razvratne, dornsko vino kiselo, a dornska hrana prepuna osebujnih, ljutih začina. Dornsko je pak sunce bilo vrelije od blijedog, zubatog norvoskog sunca, i dan za danom strijeljalo je s vedra neba. Putovanje Ser Balona trajalo je kraće, ali nosilo je vlastite nelagode, znao je zapovjednik. Tri viteza, osam štitonoša, dvadesetorica oružnika i popratno osoblje i posluga pošli su s njim iz Kraljeva Grudobrana, ali nakon što su preko gorja prešli u Dorne, putovanje im je usporio niz gozbi, odlazaka u lov i proslava u svakom zamku do kojeg bi ih put naveo. A sad, kad su napokon stigli u Sunčevo Koplje, nisu ih dočekali ni princeza Myrcella ni Ser Arys Oakheart. Bijeli vitez zna da nešto nije u redu, bilo je jasno Hotahu, ali nije samo u tome stvar. Možda mu je nelagodno u društvu Pješčanih zmija. Ako je tako, Obarin povratak u dvoranu

21

sigurno mu je utrljao sol u ranu. Šutke je opet zauzela svoje mjesto i ostala tako sjediti, natmurena i namrgoñena, bez ijednog osmijeha, bez ijedne riječi. Bližila se ponoć kad se princ Doran obratio bijelome vitezu i rekao: "Ser Balone, pročitao sam pismo naše milostive kraljice koje ste mi donijeli. Mogu li pretpostaviti da ste upoznati s njegovim sadržajem, ser?" Hotah je primijetio kako se vitez napeo. "Jesam, kneže. Njezina me Milost obavijestila da bi od mene moglo biti zatraženo da ispratim njezinu kćer natrag u Kraljev Grudobran. Kralju Tommenu nasušno nedostaje sestrica, pa bi htio da se princeza Myrcella vrati na dvor u kratak posjet." Princeza Arianne tužno ga pogleda. "O, a svi smo postali tako privrženi Myrcelli, ser. Ona i moj brat Trystane postali su nerazdvojni." "Princ Trystane takoñer bi bio dobrodošao u Kraljevu Grudobranu", reče Balon Svvann. "Uvjeren sam da bi ga kralj Tommen volio upoznati. Njegova Milost ima tako malobrojno društvo vlastitih vršnjaka." "Bliskost stečena u dječaštvu čovjeku može potrajati cijeli život", reče princ Doran. "Kad se Trystane i Myrcella vjenčaju, on i Tommen bit će kao braća. Kraljica Cersei ima pravo. Dječaci se trebaju upoznati i sprijateljiti. Dorneu će on nedostajati, svakako, ali krajnje je vrijeme da Trystane vidi nešto svijeta izvan zidina Sunčeva Koplja." "Znam da će mu Kraljev Grudobran prirediti izuzetno srdačan doček." Zašto se počeo preznojavati? upita se zapovjednik dok ga je promatrao. U dvorani je posve svježe, a jedva da je taknuo paprikaš. "Što se tiče one druge stvari koju spominje kraljica Cersei," nače temu princ Doran, "istina, mjesto Dorena u malome vijeću upražnjeno je od smrti moga brata, i krajnje je vrijeme da se opet ispuni. Laska mi što Njezina Milost smatra da bi joj moji savjeti mogli dobro doći, premda se pitam imam li snage za takvo putovanje. Možda, kad bismo pošli morem?" "Brodom?" Ser Balon vidno se zgranuo. "To... bi li to bilo sigurno, prinče moj? Jesen je doba strahovitih oluja, tako bar čujem, a... pirati s Kamenstuba, oni..." "Pirati. Svakako. Možda ste u pravu, ser. Sigurnije bi bilo vratiti se putem kojim ste došli." Princ Doran ljubazno mu se osmjehne. "Razgovarajmo opet sutra. Kad stignemo u Vodene vrtove, reći ćemo Myrcelli. Znam da će se oduševiti. I ona se uželjela brata, bez sumnje." "Jedva je čekam ponovno vidjeti", reče Ser Balon. "I posjetiti vaše Vodene vrtove. Čuo sam da su zaista predivni."

22

"Predivni i spokojni", reče princ. "Svježi lahori, klokotanje vode i dječji smijeh. Vodeni su vrtovi meni najdraže mjesto na ovome svijetu, ser. Jedan moj predak sazdao ih je da udovolji svojoj targaryenskoj nevjesti i riješi je prašine i žege Sunčeva Koplja. Daenerys, tako se zvala. Bila je sestra kralja Daerona Dobrog, i upravo je njezinim brakom Dorne postao jedna od Sedam Kraljevina. Cijelo je kraljevstvo znalo da djevojka voli Daeronova nezakonitog sina Daemona Blackfyrea, koji je volio i nju, ali kralj je bio dovoljno mudar da uvidi kako dobrobit tisuća mora imati prednost pred dobrobiti dvoje, sve i ako su mu njih dvoje dragi. Ta je Daenerys ispunila vrtove nasmijanom djecom. Isprva vlastitom djecom, ali kasnije i sinovima i kćerima knezova i vitezova zemljoposjednika, dovedenim da prave društvo dječacima i djevojčicama prinčevske krvi. A jednoga ljetnog dana, kad je žega stvarno pekla, sažalila se nad djecom svoga osoblja, kuhara i posluge, pa je pozvala i njih da se okupaju u bazenima i fontanama, a taj običaj istrajava do dandanas." Princ primi kotače stolice i odgurne se od stola. "Ali sada me morate ispričati, ser. Zamorio me cijeli ovaj razgovor, a valja nam poći u osvit dana. Obara, budi tako dobra pa mi pomozi da se smjestim u postelju. Nymeria, Tyene, doñite i vi, da starom stricu toplo poželite laku noć." I tako je Obaru Sand dopalo da izgura prinčevu stolicu iz dvorane za gozbe u Sunčevu Koplju, pa je odgura kroz dugu galeriju do njegova kabineta. Areo Hotah pratio ih je s njezinim sestrama, kao i princeza Arianne i Ellaria Sand. Meštar Caleotte požurio se u papučama za njima, noseći Gorostasovu lubanju kao djetešce u naručju. "Ne mislite valjda ozbiljno poslati Trystanea i Myrcellu u Kraljev Grudobran", reče mu Obara dok ga je gurala. Koraci su joj bili dugi i ljutiti, uvelike prebrzi, a veliki drveni kotači stolice bučno su kloparali po grubo isklesanim podnim pločama. "U tom slučaju malu nikad više nećemo vidjeti, a vaš će sin biti doživotni talac Željeznog prijestolja." "Smatraš li me budalom, Obara?" Princ uzdahnu. "Mnogo toga ti ne znaš. Stvari o kojima bi bilo uputno ne razgovarati ovdje, gdje nas bilo tko može čuti. Zadržiš li jezik za zubima, možda te još prosvijetlim." Bolno se lecnuo. "Lakše malo, ako me imalo voliš. Ovaj zadnji trzaj zabio mi je nož ravno u koljeno." Obara napola uspori korak. "Koja vam je onda namjera?" Odgovori joj sestra Tyene. "Ista kao i uvijek", reče ona mazno. "Odgañati, izvrdavati, okolišati. O, nikome to ne polazi za rukom ni upola tako dobro kao našem vrlom stricu."

23

"Nepravedna si prema njemu", reče princeza Arianne. "Tišina, sve zajedno", zapovjedi im princ. Tek nakon što su za sobom čvrsto zatvorili vrata kabineta, on okrene stolicu i postavi se sučelice ženama. Već od tog napora ostao je bez daha, a myrska deka koja mu je prekrivala noge zapela je izmeñu dvije prečke kotača pri okretanju, pa ju je morao primiti da se ne podrapa. Noge su mu ispod prekrivača bile blijede, meke, stravične. Oba su mu koljena bila crvena i natečena, nožni prsti gotovo ljubičasti, dvostruko veći nego što bi trebali biti. Areo Hotah vidio ih je tisuću puta, a pogled na njih svejedno mu je i dalje teško padao. Princeza Arianne mu priñe. "Dopustite da vam pomognem, oče." Princ odmakne deku sa sebe. "Još sam se u stanju snaći s vlastitom dekom. Barem s time." Što doista nije mnogo. Noge su mu već tri godine beskorisne, ali u rukama i ramenima još uvijek ima izvjesne snage. "Da donesem mome princu naprstak makova mlijeka?" priupita meštar Caleotte. "Radije vjedro, koliko me boli. Hvala, ne. Želim biti priseban. Noćas te više neću trebati." "Svakako, prinče moj." Meštar Caleotte se nakloni, i dalje držeći glavu Ser Gregora u mekim, rumenim rukama. "Uzet ću je." Obara Sand istrgne mu lubanju iz ruku i ispruži je preda se, da je može odmjeriti. "Kako je Gorostas izgledao? Kako da znamo da je to on? Mogli su glavu umočiti u katran. Zašto su je išli ogoliti do kosti?" "Katran bi upropastio kutiju", predloži gospa Nym, dok se meštar Caleotte bržebolje udaljavao. "Nitko nije vidio Gorostasovu smrt, a nitko nije vidio ni uklanjanje njegove glave. Priznajem, nije mi to ugodno čuti, ali kakvom bi se dobitku mogla nadati ona kuja od kraljice u slučaju da nas je povukla za nos? Ako je Gregor Clegane živ, istina će prije ili poslije izaći na vidjelo. Čovjek je bio visok osam stopa, nigdje u Zapadnim zemljama nema nikoga njemu sličnog. Pojavi li se opet neki takav, Cersei Lannister razobličit će se kao lažljivica pred svih Sedam Kraljevina. Bila bi posve glupa kad bi se izložila tome. Kakve bi koristi mogla imati?" "Lubanja je dovoljno velika, to svakako", reče princ. "A znamo i da je Oberyn Gregoru zadao strašnu ranu. Svi izvještaji koji su otada do nas stigli tvrde da je Clegane umro polagano, u velikim mukama." "Baš kao što je otac namjeravao", reče Tyene. "Sestre, doista, znam kojim se otrovom otac poslužio. Ako je kopljem Gorostasu makar i zagrebao kožu, Clegane

24

je mrtav, ma kako krupan da je bio. Sumnjajte u svoju mlañu sestru ako hoćete, ali nikad u našega roditelja." Obara se nakostriješi. "Nikada nisam, a nikada i neću." Ona podrugljivo poljubi lubanju. "Ovo je početak, to priznajem." "Početak?" reče Ellaria Sand s nevjericom. "Bogovi, sačuvajte. Da je barem početak. Tywin Lannister je mrtav. Kao i Robert Baratheon, Amory Larch, a sada i Gregor Clegane, svi oni koji su imali udjela u ubojstvima Elije i njezine djece. Čak i Joffrey, koji nije bio ni roñen kad je Elia poginula. Vlastitim sam očima vidjela kako je taj dječak stradao, hvatajući se za grlo dok se mučio udahnuti. Koga još valja ubiti? Zar i Myrcella i Tommen moraju umrijeti ne bi li sjene Rhaenys i Aegona pronašle mir? Gdje je tome kraj?" "Kraj je u krvi, gdje je bio i početak", reče gospa Nym. "Kraj će doći kad se Bacačeva Hrid raskoli, i kad sunce obasja ličinke i crve što njome vrve. Kraj će doći s potpunom propašću Tywina Lannistera i svih njegovih djela." "Čovjek je poginuo od ruke vlastita sina", oštro joj otpovrne Ellaria. "Što bi još htjela?" "Htjela bih, recimo, da je poginuo od moje ruke." Gospa Nym smjesti se u naslonjač, duge crne pletenice prebačene preko ramena sve do krila. Imala je očevu kosu, koja joj je rasla u kljun povrh čela. Pod njim su joj velike oči blistale. Vinski crvene usnice izviše joj se u svilenkast osmijeh. "Da je tako bilo, smrt mu ne bi tako lako pala." "Ser Gregor doista djeluje osamljeno", reče Tyene slatkim glasom septe. "Bilo bi mu drago kad bi dobio društvo, u to sam sigurna." Ellariji su obrazi bili cijeli mokri od suza, a tamne su joj se oči caklile. Čak i dok plače, u sebi nosi snagu, pomisli zapovjednik. "Oberyn se htio osvetiti za Eliju. Sada se vas tri hoćete osvetiti za njega. Imam četiri kćeri, podsjećam vas. Vaše sestre. Mojoj Eliji je četrnaest godina, samo što nije žena. Obelli je dvanaest, gotovo je djevojka. Obožavaju vas, kao što Dorea i Loreza obožavaju njih. Ako vi poginete, zar će E1 i Obella morati potražiti osvetu za vas, a zatim i Dorea i Loree za njih? Zar to tako ide, ukrug i ukrug, dovijeka? Pitam vas ponovno, gdje je tome kraj?" Ellaria Sand položi ruku na Gorostasovu glavu. "Vidjela sam smrt vašega oca. Evo njegova ubojice. Mogu li odvesti lubanju u postelju, da me noćima tješi? Hoće li me ona nasmijavati, pisati mi pjesme, skrbiti za me kad ostarim i obolim?"

25

"Što biste htjeli od nas, gospo moja?" upita je gospa Nym. "Zar da položimo koplja i sa smiješkom na licu zaboravimo sve krivde koje su nam nanesene?" "Rat će stići, htjeli mi to ili ne", reče Obara. "Kralj dječak sjedi na Željeznome prijestolju. Knez Stannis drži Zid i privodi sjevernjake na svoju stranu. Dvije se kraljice prepiru oko Tommena kao kuje oko sočne kosti. Željezni su zauzeli Štitove i sad haraju uz Mander, duboko u srcu Ravni, što znači da će i Visovrt imati pune ruke posla. Medu našim neprijateljima vlada pomutnja. Kucnuo je čas." "Čas za što? Za stvaranje novih lubanja?" Ellaria Sand obrati se princu. "Ne žele uvidjeti. Ja to više ne mislim slušati." "Vrati se svojim kćerima, Ellaria", reče joj princ. "Kunem ti se, neće im se dogoditi ništa ružno." "Prinče moj." Ellaria ga poljubi u čelo i udalji se. Areu Hotahu bilo je žao što je otišla. Dobra je to žena. Nakon njezina odlaska gospa Nym reče: "Znam da je istinski ljubila našega oca, ali jasno je da ga nikad nije shvaćala." Princ je upitno pogleda. "Shvaćala je više nego što ćeš ti ikada shvatiti, Nymeria. I donijela je sreću vašemu ocu. Blago se srce u konačnici može pokazati vrednijim od ponositosti ili srčanosti. Bilo kako bilo. Neke stvari Ellaria ne zna i najbolje je da ih i ne sazna. Rat je već počeo." Obara se glasno nasmije. "Nego što, naša se mila Arianne pobrinula za to." Princeza porumeni, a Hotak opazi kako grč bijesa prelazi licem njezina oca. "To što je učinila, učinila je za vas koliko i za sebe. Ne bih joj se tako spremno podrugivao." "Ja sam je hvalila", pokuša pojasniti Obara Sand. "Samo vi odugovlačite, zataškavajte, premišljajte se, prikrivajte se i otežite koliko vas je volja, striče, ali Ser Balon mora se kadtad naći licem u lice s Myrcellom u Vodenim vrtovima, a tada će vjerojatno opaziti da joj manjka jedno uho. A kad mu mala kaže kako je vaš zapovjednik rasjekao Arysa Oakhearta od vrata do prepona tom svojom čeličnom suprugom, eto..." "Ne." Princeza Arianne uspravi se s jastučića na kojem je sjedila i položi ruku Hotahu na mišicu. "Nije se to tako zbilo, sestrično. Ser Arysa sasjekao je Gerold Dayne." Pješčane zmije razmijeniše poglede. "Tamna Zvijezda?" "Tamna Zvijezda je bio kriv za to", reče mala princeza. "Pokušao je ubiti i princezu Myrcellu. Kao što će ona kazati Ser Balonu."

26

Nym se osmjehnu. "Barem je taj dio istinit." "Sve je to istinito", reče princ, lecnuvši se bolno. Je li ga to zabolio giht, ili pak laž? "A sad je Ser Gerold pobjegao natrag u Pustinjakov Stan, izvan našega dosega." "Tamna Zvijezda", promrmlja Tyene s podsmijehom. "Zašto da ne. Sve je on to počinio. Samo, hoće li Ser Balon povjerovati u to?" "Hoće, ako to čuje od Myrcelle", usrdno će Arianne. Obara šmrkne u nevjerici. "Može ona lagati danas i lagati sutra, ali prije ili poslije kazat će istinu. Bude li Ser Balonu dopušteno da se s pričama vrati u Kraljev Grudobran, odjeknut će bubnjevi i poteći će krv. Ne bi mu se smjelo dopustiti da ode." "Možemo ga ubiti, svakako," reče Tyene, "ali onda bismo morali pobiti i ostatak njegove družbe, čak i one slatke mlade štitonoše. To bi bilo... o, tako prljavo." Princ Doran sklopi oči i ponovno ih otvori. Hotah primijeti kako mu noga podrhtava pod dekom. "Da niste kćeri mojega brata, sve tri bih vas poslao natrag u ćelije i zadržao vas u njima sve dok vam kosti ne posive. Umjesto toga, kanim vas povesti s nama u Vodene vrtove. Ondje vas čekaju lekcije, ako imate dovoljno razboritosti da ih shvatite." "Lekcije?" reče Obara. "Ja sam tamo vidjela samo golu djecu." "Dakako", reče princ. "Ispripovijedao sam priču Ser Balonu, ali ne cijelu. Dok su se djeca brčkala u bazenima, Daenerys ih promatraše iz luga naranača, i odjednom nešto uvidje. Shvati da ne razaznaje one visoka od onih niska roda. Onako gola, to bijahu tek djeca. Sva nevina, sva ranjiva, sva vrijedna duga života, ljubavi, skrbi. 'Eto kraljevine tvoje,' kaza ona tad svojemu sinu i nasljedniku,'njih na umu imaj u svim djelima svojim.' Vlastita mi mati kaza iste te riječi kad ostarjeh dovoljno da izañem iz tih bazena. Lako je princu sazvati koplja, ali na koncu djeca plate danak. Za njihovo dobro mudar princ nikada neće bez valjana povoda vojevati rat, a kamoli rat u kojemu nade u pobjedu nema. Nisam niti slijep niti star. Znam da me sve vi smatrate slabim, plahim, nemoćnim. Vaš me otac bolje poznavao. Oberyn je odvajkada bio guja. Smrtonosna, opasna, nepredvidiva. Nitko se nije usuñivao na njega nagaziti. Ja bijah trava. Ugodna, podatna, miomirisna, što se na svakom lahoru njiše. Koga bi bilo strah hodanja po travi? Ali upravo trava skriva guju od neprijatelja, pruža mu zaklon sve dok ne udari. S vašim sam ocem djelovao u bliskijem dosluhu nego što znate... ali njega

27

više nema. Pitanje glasi: mogu li se pouzdati u to da me njegove kćeri namjesto njega služe?" Hotah prouči pogledom svaku od njih ponaosob. Obaru, s hrñavim noktima i uškrobljenom kožom, bijesnih, stisnutih očiju i štakorski smećkaste kose. Nymeriju, opuštenu, skladnu, maslinaste kože, s dugom crnom pletenicom ovijenom žicom od crvenkasta zlata. Tyene, plavooku i plavokosu, ženudijete mekih ručica i tiha smijuljenja. Tyene mu odgovori u ime svih triju. "Teško je sjediti skrštenih ruku, striče. Zadajte nam zadaću, kakva god bila, i otkrit ćete da smo odane i pokorne koliko bi bilo koji princ poželjeti mogao." "Drago mi je to čuti," reče princ, "ali riječi su vjetar. Kćeri ste mojega brata i volim vas, ali iskustvo me uči da vam ne mogu pokloniti svoje povjerenje. Želim vaše zavjete. Jeste li spremne prisegnuti da ćete mi služiti, da ćete slušati moje zapovijedi?" "Ako moramo", reče gospa Nym. "Onda mi se zavjetujte sada, očevim grobom." Obarino se lice smrkne. "Da mi niste stric—" "Jesam, stric sam ti. I princ sam ti. Zavjetujte se, ili se gubite." "Zavjetujem se", reče Tyene. "Očevim grobom." "Zavjetujem se", reče gospa Nym. "Oberynom Martellom, Crvenom Gujom Dornea, i boljim čovjekom od vas." "I ja", reče Obara. "Takoñer. Ocem. Zavjetujem se." Dio napetosti jenjao je u princu. Hotah je primijetio kako se opušta u naslonjaču. Ispružio je ruku, a princeza Arianne prišla mu je da je primi. "Reci im, oče." Princ Doran rastrzano uzdahne. "Dorne na dvoru još ima prijatelje. Prijatelje koji nam govore stvari koje ne bismo trebali znati. Ovaj poziv koji nam Cersei šalje je obmana. Ne postoji želja da Trystane stigne do Kraljeva Grudobrana. Na povratku, negdje u kraljevskoj šumi, družbu Ser Balona napast će odmetnici i moj će sin stradati. Zovu me na dvor samo zato da bih vlastitim očima posvjedočio tome napadu, i time odriješio kraljicu svake krivnje. Nego, ti odmetnici? Vikat će: 'Polučovjek, Polučovjek', pri napadu. Ser Balon možda će čak letimice opaziti Vražićka, premda će u tome biti jedini." Areo Hotah ne bi vjerovao da je moguće zgranuti Pješčane zmije. Pritom bi se prevario. "Sedmorice, spasite nas", prošapće Tyene. "Trjstanea? Zašto?"

28

"Mora da je ta žena luda", reče Obara. "On je još samo dječak." "Čudovišno", reče gospa Nym. "Ne bih vjerovala da jedan vitez Kraljeve garde to može." "Zavjetovali su se na poslušnost, baš kao i moj zapovjednik", reče princ. "I sam sam gajio nedoumice, ali svi ste vidjeli kako se Ser Balon usprotivio mojem prijedlogu da put prijeñemo morem. Brod bi poremetio sve što je kraljica dogovorila." Obara se sva zajapurila. "Vratite mi moje koplje, striče. Cersei nam je poslala jednu glavu. Trebamo joj vratiti punu vreću njih." Princ Doran podigne ruku. Zglobovi su mu bili tamni kao višnje, i gotovo jednako veliki. "Ser Balon je gost pod mojim krovom. Kušao je moj kruh i sol. Neću mu nauditi. Ne. Otputovat ćemo u Vodene vrtove, gdje će saslušati Myrcellinu priču i odaslati gavrana svojoj kraljici. Djevojka će ga zamoliti da ulovi čovjeka koji joj je naudio. Ako je onakav kakav sudim da je, Swann je neće moći odbiti. Obara, odvest ćeš ga u Pustinjakov Stan da se suoči s Tamnom Zvijezdom u njegovu brlogu. Nije još kucnuo čas da se Dorne otvoreno usprotivi Željeznome prijestolju, tako da nam valja vratiti Myrcellu njezinoj majci, ali ja je neću pratiti. To će biti tvoj zadatak, Nymeria. Lannisterima se to neće svidjeti, ništa više nego što im se svidjelo što sam poslao Oberyna, ali neće se usuditi odbiti. Treba nam glas u vijeću, uho na dvoru. Samo, budi na oprezu. Kraljev Grudobran je leglo zmija." Gospa Nym se osmjehne. "Ma, striče, ja obožavam zmije." "A što ću ja?" upita ga Tyene. "Tvoja je majka bila septa. Oberyn mi je jednoć kazao da ti je u kolijevci čitala Sedmerokraku zvijezdu. Želim da i ti budeš u Kraljevu Grudobranu, ali na drugome brijegu. Mačevi i Zvijezde sad su reformirani, a ovaj novi Vrhovni septon nije marioneta kao oni prije njega. Pokušaj se zbližiti s njime." "Zašto da ne? Bijela boja odgovara mojoj puti. U njoj izgledam tako... čisto." "Dobro," reče princ, "dobro." Načas je oklijevao. "Ako se... ako se dogode izvjesne stvari, svakoj od vas poslat ću glase. Okolnosti se znadu brzo promijeniti u igri prijestolja." "Znam da nas nećete iznevjeriti, roñene moje." Arianne obiñe svaku od njih redom, primajući ih za ruke i lagano ih ljubeći u usta. "Obara, srčana moja. Nymeria, sestro moja. Tyene, mila moja. Sve vas volim. Neka vas sunce Dornea prati." "Nepokoreni, nesavladani, neslomljeni", rekoše Pješčane zmije uglas.

29

Princeza Arianne zadržala se nakon što su joj sestrične otišle. Zadržao se i Areo Hotah, kao što mu je bila i dužnost. "Kćeri su svoga oca", reče princ. Mala se princeza osmjehne. "Tri Oberyna, sa sisama." Princ Doran glasno se nasmije na to. Proteklo je već toliko vremena otkako je Hotah čuo njegov smijeh da je gotovo zaboravio kako to zvuči. "Još uvijek tvrdim da bih ja trebala otputovati u Kraljev Grudobran, a ne gospa Nym", reče Arianne. "Preopasno je. Ti si moja nasljednica, budućnost Dornea. Mjesto ti je uz moj bok. Vrlo skoro dobit ćeš vlastiti zadatak." "Ono na kraju, o poruci. Jesi li dobio kakve vijesti?" Princ Doran uputi joj onaj svoj tajni smiješak. "Iz Lysa. Velika je flota ondje pristala da ukrca vodu. Mahom volantijsko brodovlje, prevozi vojsku. Ne spominje se tko su oni, niti kamo možda plove. Spominju se slonovi." "A ne zmajevi?" "Slonovi. Doduše, posve je lako sakriti mlada zmaja u spremištu velike koke. Daenerys je na moru najranjivija. Na njezinu bih mjestu zadržao sebe i svoje nakane u tajnosti što je dulje moguće, ne bih li zaskočio Kraljev Grudobran na prepad." "Misliš li da će Quentyn biti s njima?" "Mogao bi. Ili ne. Mjesto gdje se iskrcaju dat će nam do znanja jesu li im Zapadne zemlje zaista odredište. Quentyn će je povesti uzvodno po Zelenoj Krvi, bude li mogao. Ali nema vajde od razgovora o tome. Daj mi poljubac. Krećemo u Vodene vrtove čim svane." Dakle, možda poñemo na put do podneva, pomisli Hotah. Kasnije, nakon što je Arianne otišla, odložio je dugu sjekiru i prenio princa Dorana u postelju. "Sve dok Gorostas nije smrskao lubanju moga brata nijedan Dornijac nije poginuo u ovome Ratu pet kraljeva", tiho je prošaptao princ dok gaje Hotah pokrivao dekom. "Kaži mi, zapovjedniče, je li to meni na sramotu ili na slavu?" "Nije na meni da to kažem, prinče moj." Služiti. Štititi. Slušati. Jednostavni zavjeti za jednostavne ljude. Samo to zna. jon Val je čekala pred dverima u hladnoći prije svitanja, omotana plaštem od medvjeñeg krzna, tako velikim da bi dobro pristajao čak i Samu. Pokraj nje stajao je brdski konjić, osedlan i zauzdan, čupavi sivac s jednim bijelim okom. Mully i

30

Žalosni Edd stajahu s njom, kao dvojica neočekivanih stražara. Njihov se dah ledio na hladnom crnom zraku. "Dali ste joj slijepoga konja?" u nevjerici upita Jon. "Samo je napola slijep, gosp'aru", objasni Mully. "Inače je posve zdrav." Potapšao je konjića po vratu. "Konj je možda poluslijep, ali ja nisam", reče Val. "Znam kamo trebam ići." "Moja gospo, ne morate ovo raditi. Rizik je moj, kneže Snow. A ja nisam južnjačka dama, nego slobodnjakinja. Poznajem šumu bolje od svih vaših crnoplaštih izvidnika. U njoj za mene nema duhova." Nadam se da je tako. Jon je računao na to, uzdajući se da će Val uspjeti u onome u čemu Crni Jack Bulwer i njegovi suputnici nisu. Ne mora se bojati da će joj slobodnjaci nauditi, ponadao se... ali oboje predobro znaju da u šumi ne vrebaju samo divljaci. "Imate li dovoljno hrane?" "Tvrdog kruha, tvrdog sira, zobenih kolača, slanog bakalara, slane govedine, slane ovčetine i mješinu slatkog vina da mi ispere svu tu sol iz usta. Neću umrijeti od gladi." "Onda je vrijeme da krenete." "Imate moju riječ, kneže Snow. Vratit ću se, s Tormundom ili bez njega." Val zirne prema nebu. Mjesec je bio tek dopola pun. "Očekujte me prvoga dana punog mjeseca." "Hoću." Nemoj me iznevjeriti, pomislio je, inače će mi Stannis odsjeći glavu. "Imam li vašu riječ da ćete dobro čuvati našu princezu?" upitao ga je kralj, a Jon je obećao da hoće. Ali Val nije princeza. Rekao sam mu to stotinu puta. Bila je to jadna vrsta izlike, žalosna krpa omotana oko njegove ranjene riječi. Njegov otac to nikad ne bi dopustio. Ja sam mač koji štiti kraljevstvo ljudi, podsjeti se Jon, a, na kraju krajeva, to sigurno vrijedi više od časti jednoga čovjeka. Put pod Zidom bio je mračan i hladan poput utrobe ledenog zmaja i vijugav poput zmije. Žalosni Edd ih je vodio njime s bakljom u ruci. Mully je imao ključeve triju dveri, gdje rešetke od crnog željeza debele poput ljudske ruke zatvaraju prolaz. Kopljanici na svakim dverima dotakli su šakama čela na pozdrav Jonu Snowu, ali su neskriveno buljili u Val i njezina brdskog konjića. Kad su izašli sjeverno od zida, kroz debela vrata načinjena od svježe tesanog zelenog drva, divlja princeza zastane na trenutak kako bi se zagledala preko snijegom pokrivena polja gdje je kralj Stannis dobio bitku. Iza njega čekala je ukleta šuma, tamna i tiha. Svjetlo polumjeseca obojilo je Valinu medenoplavu kosu

31

u blijedosrebrnu, a obraze joj ostavilo bijelima poput snijega. Duboko je udahnula. "Zrak ima sladak okus." "Jezik mi je previše utrnuo da bih znao. Osjećam samo studen." "Studen?" Val se zdušno nasmije. "Ne. Kad bude zaista studeno, boljet će vas disanje. Kada dodu Drugi..." Pomisao je uznemirivala. Šest izvidnika koje je Jon poslao nestali su. Prerano je. Možda se još vrate. Ali drugi dio njega uporno tvrdi: Mrtvi su, do posljednjeg. Poslao si ih u smrt, kao što sada šalješ i Val. "Prenesite Tormundu što sam rekao." "Možda ne posluša vaše riječi, ali čut će ih." Val ga lagano poljubi u obraz. "Hvala vam, kneže Snovv. Na slijepome konju, usoljenom bakalaru, slobodnome zraku. Na nadi." Njihovi se dahovi isprepletoše, bijela magla u zraku. Jon Snow se povuče pa reče: "Jedino što zauzvrat tražim je Tormund Orijaška Kob. Da." Val navuče kukuljicu svog medvjeñeg kožuha. Smeñe krzno bilo je dobrano prožeto sjedinama. "Prije nego što odem, jedno pitanje. Jeste li vi ubili Jarla, moj kneže?" "Zid je ubio Jarla." "Tako sam i ja čula. Ali morala sam biti sigurna." "Imate moju riječ. Nisam ga ubio." Ali mogao sam, da su stvari krenule drugačijim tokom. "Onda je ovo zbogom", reče ona, gotovo zaigrano. Jon Snow nije bio raspoložen za to. Previše je hladno i mračno za igru, i kasna je ura. "Samo na neko vrijeme. Vratit ćete se. Zbog dječaka, ako ni zbog čega drugog." "Crasterova sina?" Val slegne ramenima. "On mi nije rod." "Čuo sam kako mu pjevate." "Pjevala sam samoj sebi. Zar sam kriva što mali sluša?" Neznatan smiješak okrzne joj usne. "Tjera ga na smijeh. O, vrlo dobro. Slatko je on malo čudovište." "Čudovište?" "Ime po mlijeku. Morala sam ga nekako nazvati. Pobrinite se da bude na sigurnom i na toplom. Radi njegove majke, i radi mene. I držite ga podalje od crvene žene. Ona zna tko je on. Vidi sve u svojim vatrama." Arya, pomislio je, nadajući se da je tako. "Pepeo i žeravicu." "Kraljeve i zmajeve." Opet zmajevi. Na trenutak ih je i Jon gotovo mogao vidjeti, kako se izvijaju u noći, njihova tamna krila ocrtana naspram mora plamena. "Da zna, bila bi nam oduzela

32

dječaka. Dallina sina, a ne vaše čudovište. Jedna riječ u kraljevo uho stala bi tome nakraj." I meni. Stannis bi to smatrao uvredom. "Zašto bi to dopustila, ako je znala?" "Jer joj je odgovaralo. Vatra je prevrtljiva stvar. Nitko ne zna kamo će plamen krenuti." Val uvuče stopalo u stremen, prebaci nogu preko leña svog konja i spusti pogled sa sedla. "Sjećate se što vam je moja sestra rekla?" "Da." Mač bez drška, bez sigurnog načina da ga se uhvati. Ali Melisandre je imala pravo. Čak i mač bez drška bolji je od prazne ruke kad je čovjek opkoljen neprijateljima. "Dobro." Val okrene konja prema sjeveru. "Dakle, prve noći punog mjeseca." Jon je gledao za njom, pitajući se hoće li joj ikad više vidjeti lice. Ja nisam južnjačka dama, mogao ju je čuti kako govori, nego slobodnjakinja. "Briga me što ona kaže", promrmlja Žalosni Edd, kad je Val nestala iza šumarka vojničkih borova. "Zrak je već toliko hladan da disanje boli. Prestao bih, ali to bi još više boljelo." Protrljao je ruke jednu o drugu. "Ovo će loše završiti." "To uvijek kažeš." "Da, gosp'aru. Obično imam pravo." Mully pročisti grlo. "Gosp'aru? Divljačka princeza, to što ste je pustili, ljudi će možda reći da sam i ja napola divljak, prebjeg koji kani prodati zemlju našim zavojevačima, ljudožderima i orijašima." Jon nije morao zuriti u plamen da bi znao što se o njemu govori. Najgore od svega je bilo to što nisu bili u krivu, ne u potpunosti. "Riječi su vjetar, a vjetar uvijek puše na Zidu. Doñite." Još je bio mrak kad se Jon vratio u svoje odaje iza oružarnice. Duh se još nije vratio, opazio je. Još lovi. Veliki bijeli strahovuk odnedavna često izbiva, krstareći sve dalje i dalje u potrazi za plijenom. Ljudi Straže i divljaci dolje u Krtogradu posve su izlovili brda i polja u blizini Crnoga Zamka, a ondje ni inače nije bilo mnogo divljači. Zima dolazi, pomisli Jon. I to brzo, prebrzo. Upitao se hoće li ikad više vidjeti proljeće. Žalosni Edd je svratio do kuhinje i ubrzo se vratio s vrčem smeñeg piva i pokrivenim pladnjem. Pod poklopcem Jon otkrije tri pačja jaja pržena na masti, traku slanine, dvije kobasice, krvavicu i pola štruce kruha još toplog iz peći. Pojeo je kruh i pola jaja. Pojeo bi i slaninu, ali gavran je umaknuo s njome prije nego što je imao prilike. "Lopove", reče Jon, dok je ptica slijetala na nadvratnik da proždere svoj plijen. "Lopove", složi se gavran.

33

Jon okusi zalogaj kobasice. Upravo je ispirao okus iz usta gutljajem piva kad se Edd vratio da ga obavijesti kako je Bowen Marsh pred vratima. "Othell je s njime, i septon Cellador." To je bilo brzo. Upitao se tko je proširio priče, i je li ih bilo više od jedne. "Uvedi ih unutra." "Da, moj kneže. Ali dobro pripazite na kobasice pred ovim društvancem. Izgledaju izgladnjelo." "Izgladnjelo" nije bio izraz koji bi Jon upotrijebio. Septon Cellador djelovao je zbunjeno, ošamućeno i kao da mu silno treba pokoja ljuska zmaja koji ga je ofurio, dok je Prvi graditelj Othell Yarwick izgledao kao da je progutao nešto što ne može posve probaviti. Bowen Marsh bio je gnjevan. Jon je to zapažao u njegovim očima, u napetosti oko usta i rumenilu onih oblih obraza. Nisu rumeni od studeni. "Molim, sjednite", reče. "Mogu li vam ponuditi kakvog jela ili pića?" "Prekinuli smo post u blagovaonici", reče Marsh. "Ja bih mogao još jesti." Yarwyck se spusti na stolac. "Ljubazno od vas što nudite." "Možda malo vina?" reče Septon Cellador. "Kukuruz", zakriješti gavran s nadvratnika. "Kukuruz, kukuruz." "Vina za septona i pladanj za našeg Prvog Graditelja", Jon će Žalosnom Eddu. "Za pticu ništa." Okrenuo se natrag prema svojim gostima. "Došli ste radi Val." "I radi drugih pitanja", reče Bowen Marsh. "Ljudi su zabrinuti, moj kneže." A tko te postavio da govoriš u njihovo ime? "Kao i ja. Othelle, kako napreduju radovi na Noćnoj Tvrdi? Primio sam pismo od Ser Axella Florenta, koji se proglašava Kraljičinim namjesnikom. Kaže mi da kraljica Selyse nije zadovoljna svojim odajama u Istočnoj Stražarnici pokraj mora i želi se smjesta preseliti u muževljevo novo sijelo. Hoće li to biti moguće?" Yarwyck slegne ramenima. "Obnovili smo najveći dio braničkule, i ponovno podigli krov nad kuhinjom. Meñutim, trebat će joj hrane, namještaja i drva za potpalu, ali mogla bi poslužiti. Nije tako udobna kao Istočna Stražarnica, dakako. A i daleko je od brodova, ako bi nas Njezina Milost poželjela ostaviti, ali... da, mogla bi ondje živjeti, iako će trebati godine da bi to mjesto izgledalo kao pravi zamak. Manje od toga, kad bih imao više graditelja." "Mogu vam ponuditi orijaša." Othell se na to prene. "Čudovište u dvorištu?"

34

"Zove se Wun Weg Wun Dar Wun, kaže mi Štavljak. Da ti se jezik zapetlja, znam. Štavljak ga zove Wun Wun, i čini se da je to dovoljno." Wun Wun vrlo malo nalikuje orijašima iz priča Stare Nane, onim golemim divljim stvorovima koji su miješali krv u jutarnju kašu i proždirali cijele bikove s kožom, krznom i rogovima. Ovaj orijaš uopće ne jede meso, iako se sav raspameti kad mu se posluži košara korijenja, pa uzme hrskati lukovice i repu, čak i sirove tvrde žute korabe tim golemim četvrtastim zubima. "Želi raditi, iako mu nije uvijek lako objasniti što želite. Govori nekom vrstom drevnog jezika i ni riječi zajedničkoga. Ali neumoran je, a snaga mu je čudesna. Može obaviti posao dvanaestorice ljudi." "Ja... moj kneže, ljudi ne bi nikad... orijaši jedu ljudsko meso, mislim... ne, moj kneže, hvala, ali nemam ljude koji bi nadgledali takvo stvorenje, on..." Jon Snow se nije iznenadio. "Kako želite. Zadržat ćemo orijaša ovdje." Istinu govoreći, mrzilo bi ga rastati se s Wun Wunom. Ništa ti ne znaš, Jone Snow, možda je znala govoriti Ygritte, ali Jon s orijašem razgovara kad god može, posredstvom Štavljaka ili kojeg od slobodnjaka koje su doveli iz luga, te sve više i više uči o njegovu narodu i njihovoj povijesti. Samo mu je krivo što Sam nije ovdje da zapiše priče. No to ne znači da nije svjestan opasnosti koju Wun Wun predstavlja. Orijaš nasilno reagira pod prijetnjama, a one goleme ruke dovoljno su jake da rastrgaju čovjeka. Jona pomalo podsjeća na Hodora. Hodor, dvostruko veći, dvostruko jači i dvostruko gluplji. Eto pomisli koja bi otrijeznila čak i septona Celladora. Ali ako su orijaši s Tormundom, Wun Weg Wun Dar Wun možda nam pomogne pregovarati s njima. Mormontov gavran razočarano promrmlja kad su se pod njim otvorila vrata, objavljujući povratak Žalosnog Edda s vrčem vina i pladnjem jaja i kobasica. Bowen Marsh je čekao s očiglednim nestrpljenjem dok je Edd točio, nastavivši razgovor tek kad je ovaj opet otišao. "Tollett je dobar čovjek i omiljen, a Željezni je Emmett bio dobar glavni oružnik", rekao je tada. "No govori se da ih kanite poslati odavde." "Trebamo dobre ljude u Dugome Humku." "Kurvina Jazbina, tako su ga ljudi počeli nazivati," reče Marsh, "ali bilo kako bilo. Je li istina da na mjesto našeg glavnog oružnika umjesto Emmetta kanite postaviti tog divljaka Štavljaka? To je položaj najčešće rezerviran za vitezove ili u najmanju ruku izvidnike."

35

"Štavljak jest divljak", blago se složi Jon. "To mogu posvjedočiti. Okušao sam se s njime u dvorištu za vježbu. Opasan je s kamenom sjekirom kao većina vitezova s čelikom skovanim u zamku. Priznajem, nije strpljiv koliko bih volio, a neki ga se momci boje... ali nije svako zlo za zlo. Jednog dana zateći će se u pravoj borbi, a odreñena upoznatost sa strahom dobro će im doći." "On je divljak." "Bio je, dok nije izrekao riječi. Sada je naš brat. Netko tko momke može podučiti ne samo mačevanju. Ne bi im škodilo znati nekoliko riječi starog jezika i nešto o običajima slobodnog puka." "Slobodan", promrmlja gavran. "Kukuruz. Kralj." "Ljudi mu ne vjeruju." Koji ljudi? mogao je upitati Jon. Koliko ih je? Ali to bi ga odvelo putem kojim ne namjerava zajahati. "Žao mi je što to čujem. Još nešto?" Septon Cellador progovori. "Taj momak Saten. Govore da ga namjeravate postaviti za svog upravitelja i štitonošu umjesto Tolletta. Moj kneže, dečko je muška kurva... i... usudim se reći... naličeni katamit iz starigradskog bordela." A ti si pijanac. "Ne tiče nas se što je bio u Starigradu. Brzo uči i vrlo je pametan. Ostali novaci isprva su ga prezirali, ali osvojio ih je i sprijateljio se sa svima. Neustrašiv je u borbi, a umije čak i čitati te donekle pisati. Trebao bi biti sposoban donositi mi obroke i sedlati konja, ne mislite?" "Vjerojatno," odvrati Bowen Marsh, kamenog lica, "ali ljudima se to ne sviña. Prema tradiciji, štitonoše vrhovnog zapovjednika momci su iz dobrih obitelji odgajani za zapovjedništvo. Zar moj knez vjeruje da bi muževi Noćne straže ikad slijedili mušku kurvu u bitku?" Jon naglo plane. "Slijedili su i gore. Stari Medvjed svome je nasljedniku ostavio nekoliko zabilješki s upozorenjima o izvjesnim ljudima. Imamo kuhara u Sjenovitoj Kuli koji je volio silovati septe. Žigosao bi po jednu sedmerokraku zvijezdu na svoje tijelo za svaku od njih. Lijeva ruka mu je puna zvijezda od zglavka do lakta, a zvijezde su mu ispunile i listove. U Istočnoj Stražarnici imamo čovjeka koji je potpalio očevu kuću i pregradio vrata. Cijela mu je obitelj unutra izgorjela, svih devetero. Što god daje Saten radio u Starigradu, sada je naš brat i bit će moj štitonoša." Septon Cellador otpije malo vina. Othell Yarwyck probode kobasicu svojim bodežom. Bower Marsh sjedaše crvena lica. Gavran zaleprša krilima i reče: "Kukuruz, kukuruz, ubij." Naposljetku Glavni Upravitelj pročisti grlo. "Vaše

36

gospodstvo zna najbolje, uvjeren sam. Smijem li pitati što će biti s truplima u ledenim ćelijama? U ljudima već stvaraju nelagodu. A držati ih pod stražom? To je zasigurno traćenje dvojice dobrih ljudi, ako se ne bojite da će..." "... da će ustati? Molim se za to." Septon Cellador problijedi. "Sedmorice, spasite nas." Vino mu procuri niz bradu u crvenom potočiću. "Vrhovni zapovjedniče, utvare su čudovišna, natprirodna stvorenja. Opačine u očima bogova. Vi... ne namjeravate valjda pokušati razgovarati s njima?" "Mogu li govoriti?" upita Jon Snow. "Ne vjerujem, ali ne mogu to pouzdano tvrditi. Možda jesu čudovišta, ali prije smrti bili su ljudi. Koliko je od njih ostalo? Onaj kojega sam ubio smjerao je ubiti vrhovnog zapovjednika Mormonta. Očito se sjećao tko je on i gdje će ga naći." Meštar Aemon bi shvatio njegovu namjeru, Jon u to ne dvoji; Sam Tarly bi se prestravio, ali bi takoñer razumio. "Moj knez otac mi je znao govoriti da čovjek mora upoznati svoje neprijatelje. Znamo tako malo o utvarama, a još manje o Drugima. Moramo učiti." Taj im se odgovor nije svidio. Septon Cellador je opipao kristal o svome vratu i rekao: "Mislim da to nije pametno, kneže Snow. Molit ću se Starici da podigne svoju sjajnu lampu i povede vas putem mudrosti." Strpljenje Jona Snovva se iscrpilo. "Svima bi nam dobro došlo malo mudrosti, siguran sam." Ne znaš ti ništa, Jone Snow. "A sad, hoćemo li razgovarati o Val?" "Istina je, onda?" reče Marsh. "Pustili ste je." "Iza Zida." Septon Cellador usrče dah. "Kraljev plijen. Njegova Milost će se razbjesnjeti kad otkrije da je nema." "Val će se vratiti." Prije Stannisa, ako su bogovi milostivi. "Kako to možete znati?" zatraži Bowen Marsh. "Rekla je da hoće." "A ako je lagala? Ako upadne u nepriliku?" "Pa, onda ćete imati priliku izabrati vrhovnog zapovjednika koji je više po vašem ukusu. Dotad, bojim se da ćete me i dalje morati trpjeti." Jon otpije gutljaj piva. "Poslao sam je da pronañe Tormunda Orijašku Kob i iznese mu moju ponudu." "Ako smijemo znati, kakva je to ponuda?" "Ista koju sam dao u Krtogradu. Hrana, zaklon i mir, ako udruže svoje snage s našima, boriti se protiv zajedničkog neprijatelja i pomoći nam obraniti Zid."

37

Bowen Marsh nije djelovao iznenañeno. "Kanite mu dopustiti prolazak." Glas mu je ukazivao na to da je cijelo vrijeme znao. "Otvoriti dveri njemu i njegovim sljedbenicima. Stotinama, tisućama." "Ako mu ih je toliko preostalo." Septon Cellador načini znak zvijezde. Othell Yarwyck zastenje. Bowen Marsh reče: "Neki bi to mogli nazvati izdajom. To su divljaci. Barbari, otimači, silovatelji, više životinje nego ljudi." "Tormund nije ništa od toga," reče Jon, "kao ni Mance Rayder. Ali čak i da je svaka vaša riječ istinita, oni su još uvijek ljudi, Bovvene. Živi ljudi, čovječni poput vas i mene. Zima dolazi, moja gospodo, a kad doñe, mi živi ljudi morat ćemo se udružiti protiv mrtvih." "Snow", zakriješti gavran kneza Mormonta. "Snow, Snovv." Jon se nije obazirao na njega. "Ispitivali smo divljake koje smo doveli iz luga. Nekolicina nam je ispričala zanimljivu priču, o šumskoj vještici zvanoj Majka Krtica." "Majka Krtica?" ponovi Bowen Marsh. "Neobično ime." "Pretpostavljam da si je stvorila dom u jazbini ispod šupljeg drveta. Bila to istina ili ne, imala je viziju flote brodova koja dolazi prenijeti slobodnjake na sigurno preko uskog mora. Tisuće onih koji su pobjegli iz bitke bili su dovoljno očajni da joj povjeruju. Majka Krtica ih je sve odvela u Žilavidom, gdje se mole i čekaju spas s one strane more." Othell Yarwyck se namršti. "Nisam izvidnik, ali... Žilavidom je bezbožno mjesto, kažu. Prokleto. Čak je i vaš stric to tvrdio, kneže Snow. Zašto bi išli tamo?" Jon je pred sobom na stolu imao zemljovid. Okrenuo ga je tako da ga mogu vidjeti. "Žilavidom se nalazi u zaklonjenu zaljevu i ima prirodnu luku dovoljno duboku za najveće brodove na moru. U blizini ima obilje drva i kamena. Vode vrve ribom, a pri ruci su i kolonije tuljana i morževa." "To je istina, ne dvojim," odvrati Yarwyck, "ali tamo ne bih volio provesti noć. Znate priču." Znao je. Žilavidom je bio na pola puta da postane grad, jedini pravi grad sjeverno od Zida, sve do jedne noći prije šesto godina kada ga je progutao pakao. Njegove stanovnike odveli su u roblje ili zaklali radi mesa, ovisno o tome čijoj se verziji priče vjeruje, a kuće i dvore progutala je lomača tako vruća da su promatrači na Zidu daleko na jugu pomislili kako sunce sviće na sjeveru. Potom je pepeo kišio po ukletoj šumi i Drhtavom moru gotovo pola godine. Trgovci su izvještavali da su

38

zatekli samo stravičnu pustoš ondje gdje je stajao Žilavidom, krajolik pougljenjenih stabala i spaljenih kostiju, vode začepljene nabreklim truplima, jezive krike koji su odjekivali iz otvora pećina na velebnoj litici koja se uzdizala nad naseljem. Šest je stoljeća došlo i prošlo od te noći, ali Žilavidoma se još klone. Divljina je opet preotela to mjesto, rekli su Jonu, ali izvidnici tvrde da obrasle ruševine opsjedaju aveti, demoni i gorući duhovi s nezdravom žeñi za krvlju. "To nije utočište koje bih i sam izabrao," reče Jon, "ali pročulo se da Majka Krtica propovijeda kako će slobodnjaci pronaći spasenje tamo gdje ih je jednoć zatekla propast." Septon Cellador napući usne. "Spasenje se može naći samo preko Sedmorice. Ta ih je vještica sve proklela." "I spasila Zid, možda", dometne Bowen Marsh. "To su neprijatelji o kojima govorimo. Neka se mole meñu ruševinama, a ako im njihovi bogovi pošalju brodove koji će ih odvesti u bolji svijet, dobro. U ovome svijetu nemam ih čime nahraniti." Jon protegne prste ruke od mača. "Galije Cottera Pykea s vremena na vrijeme proplove pokraj Žilavidoma. Kaže mi da ondje nema drugog zaklona osim pećina. Vrišteće pećine, tako ih zovu njegovi ljudi. Majka Krtica i oni koji su je slijedili pomrijet će tamo od hladnoće i gladi. Stotine njih. Tisuće." "Tisuće neprijatelja. Tisuće divljaka." Tisuće ljudi, pomisli Jon. Muškaraca, žena, djece. U njemu uskipje gnjev, ali kad je progovorio glas mu bijaše tih i hladan. "Zar ste toliko slijepi, ili ne želite vidjeti? Što mislite da će se dogoditi nakon što svi ti neprijatelji budu mrtvi?" Iznad vrata gavran promrmlja: "Mrtvi, mrtvi, mrtvi." "Reći ću vam što će se dogoditi", nastavi Jon. "Mrtvi će ponovno ustati, njih na stotine i tisuće. Ustat će kao utvare, crnih ruku i blijedomodrih očiju i doći će po nas." Osovio se na noge, a prsti ruke od mača otvarali su mu se i zatvarali. "Imate moje dopuštenje da odete." Septon Cellador ustane posivjela lica i znojan, Othell Yarwyck ukočeno, a Bowen Marsh stisnutih usana i blijed. "Hvala vam na vašem vremenu, kneže Snow." Otišli su bez ijedne riječi više. Krmača je bila blaže ćudi od nekih konja koje je u životu jahao. Strpljiva i sigurna na nogama, prihvatila je Tyriona s jedva čujnim skvičanjem kad joj se uspentrao na leda i ostala nepomična dok je dohvaćao štit i koplje. No kad je

39

primio njezine uzde i podbo je petama u bokove, smjesta je krenula. Zove se Ljepojka, punim imenom Prasica Ljepojka, i navikavala se na sedlo i žvale još otkako je bila odojak. Oklop od oličenog drveta klaparao je dok je Ljepojka kaskala po palubi. Tyriona je znoj peckao pod pazusima, a kapljica mu se slila i niz brazgotinu ispod prevelike, nezgrapne kacige, no u jednom apsurdnom trenutku gotovo da se osjetio kao daje on Jaime, dok izlazi na turnirsko polje s kopljem u ruci, a zlaćani mu oklop blista na suncu. Kad je odjeknulo cerekanje, san mu se rastočio. Nije on nikakav prvak, samo patuljak na prasici s palicom u ruci koji budalašenjem nastoji nasmijati nekakve nemirne, rumom opijene mornare, ne bi li im popravio raspoloženje. Negdje dolje u paklu njegov otac sada kipti, a Joffrey se cereka. Tyrion je osjećao kako njihove hladne, mrtve oči promatraju ovu mimičarsku farsu s jednakom uživljenošću kao i posada Selaesori Qhorana. A eto mu sad i suparnice. Peni je zajahala svog velikog sivog psa, a prugasto joj se koplje supijano klatari dok zvjerka u skokovima grabi preko palube. Njoj su štit i oklop oličeni u crveno, premda se boja ljušti i blijedi; njegov je pak oklop plav. Ne moj. Grošev. Nikad moj, najusrdnije se molim. Tyrion ritne Ljepojku u slabine da je ubrza u nalet dok su ga mornari poticali drekom i vikom. Nije bio sasvim siguran bodre li ga to oni ili mu se samo izruguju, premda je imao poprilično jasnu slutnju o pravom stanju stvari. Zašto sam uopće dopustio da me se nagovori na ovu farsu? Samo, zna on odgovor. Brod već dvanaest dana bespomoćno pluta na oseci u Zatonu patnje. Raspoloženje posade je gadno, a po svoj prilici postat će još gadnije kad im presuši dnevna provizija ruma. Čovjek ne može posvetiti ne znam koliko sati krpanju jedara, punjenju rupa u oplati katranom, odnosno pecanju. Jorah Mormont čuo je govorkanja o tome kako ih je iznevjerila sreća patuljaka. Premda brodski kuhar još uvijek s vremena na vrijeme protrlja Tyrionu glavu, u nadi da će time raspiriti vjetar, ostali su ga počeli jetko pogledavati kad god im izañe na vidjelo. Peni je zadesila još gora sudbina, budući da je kuhar raširio glasinu da bi stiskanje dojke mlade patuljčice moglo biti pravi recept za ponovno pridobivanje sreće. Takoñer je počeo nazivati Prasicu Ljepojku "Sunkica", što je bila daleko duhovitija dosjetka kad ju je Tyrion izrekao. "Moramo ih natjerati na smijeh", rekla mu je zatim molećivo Peni. "Moramo se potruditi da im se svidimo. Ako im priredimo predstavu, lakše će sve to smetnuti s

40

uma. Molim te, milostivi." A on je na neki način, u nekom smislu, iz nekog razloga pristao. Sigurno zbog ruma. Kapetanovog vina najprije im je ponestalo. A od ruma se može napiti daleko brže nego od vina, otkrio je zatim Tyrion Lannister. I tako se zatekao kako na sebi nosi Grošev oklop od oličena drva i jaše Groševu krmaču dok ga Groševa sestra upućuje u tančine mimičarskog megdana koji je njima dvoma značio kruh i sol. Bilo je u tome izvjesne slasne ironije, ako se ima u vidu da je Tyrion u jednoj prilici zamalo izgubio glavu zato što je odbio zajahati psa za izopačenu nasladu svog nećaka. No nekako mu je bilo teško s krmačinih leña shvatiti koliko je to smiješno. Penny je spustila koplje taman na vrijeme da mu zatupljenim vrškom okrzne rame; njegovo se koplje zaljuljalo kad ga je usmjerio i bučno njime zveknuo o kut njezina štita. Ona se zadržala u sedlu. On nije. S druge strane, tako je bilo i predviñeno. Lako je kao pasti s prasice... premda je pasti s ove konkretne prasice bilo teže nego što bi se činilo. Tyrion se pri padu sklupčao, imajući na umu što je naučio, ali svejedno je odalamio o palubu s tvrdim treskom i tako se jako ugrizao za jezik da je osjetio okus krvi. Bilo mu je kao da opet ima dvanaest godina i izvodi premete po večernjoj trpezi u velikoj dvorani Bacačeve Hridi. U to mu je vrijeme medu prisutnima napore hvalio stric Gerion, umjesto osornih mornara. Njihov smijeh sada djeluje prorijeñeno i usiljeno naspram silna grohota koji je dočekao izmotavanja Groša i Peni na Joffreyjevu svadbenom piru, a neki čak i ljutito sikću na njega. "Beznosni, jašeš jednako kao što izgledaš, ružno", dovikne mu jedan s krmena kaštela. "Sigurno nemaš muda, kada daješ da te cura sredi." Kladio se u novac na mene, zaključi Tyrion. On prijeñe preko uvrede. Svojedobno je čuo i gore. Bilo mu je teško ustati u drvenom oklopu. Zatekao se kako se koprca kao kornjača okrenuta na leña. To je, barem, natjeralo nekolicinu mornara na smijeh. Šteta što si nisam slomio nogu, na to bi tek urlali. A da su bili u onom zahodu kad sam prostrijelio oca kroz utrobu, možda bi tako jako umirali od smijeha da bi si zasrali gaće istovremeno s njim. Ali ne treba prezati ni od čega da se udobrovolji ova prokleta kopilad. Jorah Mormont napokon se sažali nad Tyrionovom nevoljom i podigne ga na noge. "Izgledao si glupo." To je i bila namjera. "Teško je izgledati junački dok jašeš svinju." "Sigurno se zbog toga i klonim svinja."

41

Tyrion si otkopča kacigu, zavrne je i skine s glave, pa ispljune hračak krvavoružičaste sluzi preko ograde u more. "Sve mi se čini da sam si pregrizao pola jezika." "Idući put zagrizi jače." Ser Jorah slegne ramenima. "Pravo da ti kažem, viñao sam već i gore megdane." Je li to bila pohvala? "Pao sam s proklete prasice i pregrizao si jezik. Ima li ičega što bi moglo biti gore od toga?" "Kad ti se iver zarije u oko, pa pogineš." Peni je dotad već saskočila sa svog psa, sive grdosije po imenu Gricko. "Nije stvar u tome da se dobro boriš, Hugore." Uvijek pazi da ga zove Hugor kad god ima nekoga tko bi ih mogao čuti. "Stvar je u tome da ih natjeraš da se smiju i bacaju ti kovanice." Slaba je to plaća za krv i modrice, pomisli Tyrion, ali i to zadrži za sebe. "Ni u tome nismo uspjeli. Nitko nam nije bacio ni kovanicu." Ni peni, ni groš. "Bacat će ih kad se poboljšamo." Penny skine svoju kacigu. Mišje smeña kosa prospe joj se do ušiju. I oči su joj smeñe, pod teškim izbočenjem čela, a obrazi su joj sada glatki i zajapureni. Ona izvadi šačicu žireva iz kožne vrećice za Prasicu Ljepojku. Krmača joj ih stade jesti iz ruke, sretno skvičeći. "Kad budemo nastupali pred kraljicom Daenerys, srebnjaci će pljuštati po nama, vidjet ćeš." Neki im mornari počeše dovikivati i lupati petama po palubi, zahtijevajući još jedan sraz. Brodski je kuhar bio najglasniji meñu njima, kao i uvijek. Tyrion je s vremenom razvio zdrav prezir prema tom čovjeku, iako je bio jedini iole dobar igrač cyvassea na koki. "Vidiš, svidjeli smo im se", reče Peni sa smiješkom punim nadanja. "Hoćemo li opet, Hugore?" Upravo se spremao odbiti je kad gaje povik jednog brodskog časnika poštedio truda. Bila je sredina prijepodneva, a kapetan je zatražio da čamci opet zaplove. Golemo prugasto jedro koke mlitavo je visjelo s jarbola, kao već danima, ali on se još nadao da bi negdje na sjeveru možda mogli pronaći vjetar. A to je značilo veslanje. Čamci su, doduše, bili maleni, a koka velika; njezino tegljenje bit će vruć, znojan, iscrpljujući posao od kojega ruke ostaju pune žuljeva, a leña puna bolova, s ništavnim razultatom. Posada to mrzi. Tyrion joj ne može zamjeriti na tome. "Udovica nas je trebala smjestiti na neku galiju", promrsi on skiseljeno. "Kad bi mi netko pomogao da se riješim ovih prokletih dasaka, bio bih mu vrlo zahvalan. Mislim da mi se iver zabio u prepone."

42

Mormont je obavio tu dužnost, premda vidno preko volje. Peni je pokupila svog psa i prasicu i odvela ih oboje u potpalublje. "Bilo bi ti pametno da kažeš svojoj gospi da zakračuna vrata i stavi zasun na njih dok je u kabini", reče mu Ser Jorah dok je otkopčavao remenčiće koji su mu spajali drveni pršnjak s leñnjakom. "Prečesto slušam priče o rebarcima, šunki i slanini." "Ta svinja joj donosi polovicu sredstava za život." "Da je posada ghiscarska, pojela bi i psa." Mormont mu razdvoji pršnjak od leñnjaka. "Samo joj to reci." "Kako hoćeš." Tunika mu je bila sva znojna i lijepila mu se za prsa. Tyrion ju je počeo odizati sa sebe, žarko želeći da puhne bar malo vjetra. Drveni mu je oklop bio vruć i težak koliko i neudoban. Polovica mu izgleda kao da se sastoji od slojeva i slojeva i slojeva stare boje, od stotinu ličenja u prošlosti. Prisjetio se da je na Joffreyjevu svadbenom piru jedan jahač nosio strahovuka Robba Starka, a drugi grb i boje Stannisa Baratheona. "Trebat će nam obje životinje ako namjeravamo izvesti megdan pred kraljicom Daenerys", reče. Ako mornarima padne na pamet da zakolju Krmaču Ljepojku, ni on ni Peni nemaju nikakvih izgleda da ih zaustave... ali dugi mač Ser Joraha mogao bi ih osupnuti, ako ništa drugo. "Tako se ti nadaš zadržati živu glavu, Vražićak?" "Ser Vražićak, molio bih lijepo. I da. Nakon što Njezina Milost sazna koliko zaista vrijedim, postat će mi privržena. Na koncu konca, ipak sam ja simpatičan čovječuljak, a znam i mnogošto korisno o svome rodu. Ali do tog vremena najpametnije bi mi bilo da je samo zabavljam." "Izvodi ti vratolomije koliko te volja, nećeš time saprati svoje zločine. Daenerys Targaryen nije glupavo dijete koje bi se dalo zbuniti doskočicama i poskočicama. Ona će se pravično razračunati s tobom." Jao, nadam se da neće. Tyrion prouči Mormonta nesparenim očima. "A kako li će ta pravična kraljica dočekati tebe? Toplim zagrljajem, djevojačkim hihotom, krvnikovom sjekirom?" On se isceri na nelagodu koju je očito izazvao u vitezu. "Zar si stvarno mislio da ću ti povjerovati da si u onaj kurveraj došao kraljičinim poslom? Da si je branio s udaljenosti od pola svijeta? Ili je možda izglednije da si bježao, da te tvoja zmajska kraljica otjerala od sebe? Samo, zašto bi ona... joj, čekaj, pa ti si je uhodio." Tyrion cokne jezikom. "Nadaš se platiti svoj pristup do kraljičine naklonosti time što ćeš joj mene dati na dar. To ti baš nije najpametnije smišljen plan, rekao bih. Mogao bi se čak prozvati činom supijanog očajnika. Možda, kad bih ja bio Jaime... ali Jaime je ubio njezina oca, a ja samo svoga.

43

Misliš da će Daenerys mene smaknuti, a tebi oprostiti, ali obrnuta je mogućnost jednako izgledna. Možda radije naskoči na tu svinju, Ser Jorah. Odjeni se u šareno željezo, kao Florian" Od udarca koji mu je krupni vitez zadao glava mu je odletjela unatrag, a tijelo u stranu, tako da je tjemenom odalamio o palubu. Krv mu je počela navirati u usta dok se teturavo uspravljao na jedno koljeno. Ispljunuo je otkrhnut zub. Iz dana u dan sve sam ljepši, ali stvarno imam dojam da sam ga žacnuo u bolno mjesto. "Zar je patuljak rekao nešto što te uvrijedilo, ser?" upita ga Tyrion nedužno dok je nadlanicom brisao mjehuriće krvi s raspuknute usne. "Muka mi je više od te tvoje jezičine, patuljak", reče mu Mormont. "Još ti je preostalo nešto zuba. Ako ih želiš zadržati, samo me se kloni do kraja ovog putovanja." "To bi moglo biti teže izvedivo. Dijelimo jednu te istu kabinu." "Slobodno si pronañi neko drugo mjesto za spavanje. Dolje u spremištu, gore na palubi, baš me briga. Samo mi ne izlazi na oči." Tyrion se sasvim uspravi na noge. "Kako hoćeš", odgovori mu ustima punim krvi, ali krupni se vitez dotad već udaljio, teško koračajući čizmama po palubnim daskama. Bio je dolje u brodskoj kuhinji, i trzao se od bolova dok si je isplahivao usta rumom i vodom, kad gaje pronašla Peni. "Čula sam što se dogodilo. Jao, jesi li ti to ranjen?" On slegne ramenima. "Malo krvi i jedan otkrhnuti zub." Ali sve mi se čini da sam ja njega jače ranio. "A čovjek je vitez. Žao mi je što to moram reći, ali ne bih računao na Ser Joraha ako nam zatreba zaštita." "Što si mu to učinio? Jao, pa usnica ti krvari." Ona izvuče maramicu iz rukava i počne mu je brisati. "Što si mu to rekao?" "Nekoliko istina koje Ser Bezoaru nije bilo drago čuti." "Ne smiješ mu se izrugivati. Zar ti ništa ne znaš? Ne možeš tako razgovarati s velikima. Oni ti mogu učiniti koješta nažao. Ser Jorah te mogao baciti u more. Mornari bi se smijali da te vide kako se utapaš. Moraš se oprezno ponašati kad si medu velikima. Budi veseo i zaigran s njima, pazi da se smješkaju, tjeraj ih na smijeh, tako je oduvijek govorio moj otac. Zar tebi otac nikad nije govorio kako da se ponašaš pred velikima?" "Moj otac ih je nazivao pučanima," reče Tyrion, "a nije bio štono bi se reklo veseo čovjek." Otpio je još jedan gutljaj razvodnjena ruma, probućkao ga po ustima i

44

ispljunuo. "Ipak, prihvaćam to što kažeš. Moram još štošta naučiti o tome kako je to kad si patuljak. Možda bi se tebi dalo potruditi da me naučiš, u predahu izmeñu megdana i jahanja prasica." "Hoću, milostivi. Drage volje. Samo... kakve su to istine bile? Zašto te Ser Jorah tako jako udario?" "Ma, zbog ljubavi. Iz istog razloga zbog kojeg sam skuhao onog pjevača." On se prisjeti Shae, i pogleda u njezinim očima dok joj je stezao lanac oko grla, svijajući ga u šaci. Lanac zlatnih ručica. Zlatne ruke uvijek su hladne, ali ženske ručice su tople. "Jesi li ti nevina, Peni?" Ona porumeni. "Da. Naravno. Pa tko bi" "Ostani takva. Ljubav je ludilo, a požuda je otrov. Zadrži svoje djevičanstvo. Bit ćeš zbog toga sretnija, a bit će i manje prilike da se zatekneš u nekom ofucanom kupleraju na rijeci Rhoyne s kurvom koja malčice sliči tvojoj izgubljenoj ljubavi." Ili u potjeri preko pola svijeta, ne bi li otkrila kamo to već kurve idu. "Ser Jorah snatri o tome da spasi svoju zmajsku kraljicu i naužije se njezine zahvalnosti, ali ja znam ponešto o zahvalnosti kraljeva, i radije bih htio dobiti palaču u Valyriji." On iznenada ušuti. "Jesi li i ti to osjetila? Brod se pomaknuo." "Tako je." Penino se lice obasja radošću. "Opet plovimo. Vjetar..." Ona otrči do vrata. "Hoću to vidjeti. Doñi, da se utrkujemo do gore." I ona ode. Mlada je, morao se podsjetiti Tyrion dok se Peni pentrala iz brodske kuhinje i verala po strmim drvenim stubama koliko je kratke nožice nose. Praktički je dijete. Svejedno, zagolicao gaje pogled na njezino uzbuñenje. Izašao je na palubu za njom. Jedro je ponovno oživjelo, nadimajući se i prazneći, pa opet nadimajući, dok su se crvene pruge na platnu koprcale poput zmija. Mornari su jurcali po palubama i navlačili užad dok su brodski časnici izvikivali naredbe na jeziku Starog Volantisa. Veslači u brodskim čamcima otpustili su konope za tegljenje i snažnim zaveslajima svrnuli natrag prema koki. Vjetar je zapuhao sa zapada u kovitlacima i naletima, zadižući snast i plašteve poput kakva zločesta djeteta. Selaesori Qhoran krenuo je dalje. Može biti da ćemo ipak stići u Meereen, pomisli Tyrion. Ali kad se uzverao uz ljestve na stražnji kaštel i pogledao s krme, osmijeh mu je jenjao na usnama. Ovdje su i nebo i more plavi, ali tamo na zapadu... Nikad nisam

45

vidio nebo te boje. Gust pojas oblaka protezao se obzorjem. "Zloguka pruga", reče on Peni i pokaza joj. "Što ti to znači?" "Znači da nam se neki veliki kopilan nastoji prišuljati straga." Iznenadilo ga je otkriće da su im se Moqorro i dvojica njegovih Plamtećih prstiju pridružili na stražnjem kaštelu. Tek je oko podneva, a crveni svećenik i njegovi ljudi inače ne izlaze sve do sutona. Svećenik mu ozbiljno kimne. "Gledaš u njega, Hugore Hille. U božji gnjev. Gospodar Svjetla ne trpi porugu." Tyrionu to nije slutilo na dobro. "Udovica je rekla da ovaj brod nikada neće stići do svog odredišta. Smatrao sam da to znači da će kapetan, kad isplovimo na pučinu izvan dosega trijarha, okrenuti brod u smjeru Meereena. Ili da ćeš možda ti preoteti vlast nad brodom sa svojom Plamtećom šakom i odvesti nas do Daenerys. Ali to uopće nije ono što je vaš nadsvećenik vidio, zar ne?" "Nije." Moqorrov duboki glas zazvoni turobno poput pogrebnog zvona. "On je vidio ovo." Crveni svećenik podigne štap i nagne glavu prema zapadu. Peni se sva smela. "Nije mi jasno. Što to znači?" "Znači da bi nam bilo najpametnije sići pod palubu. Ser Jorah me protjerao iz naše kabine. Smijem li se sakriti u tvojoj kada doñe vrijeme?" "Da", reče mu ona. "Bio bi... oh..." Gotovo puna tri sata bježali su od vjetra, dok im se oluja sve više približavala. Zapadno je nebo postalo zeleno, pa sivo, pa crno. Zidina tamnih oblaka nadvijala se iza njih, kipteći poput lončića mlijeka predugo ostavljenog na vatri. Tyrion i Peni promatrali su to s prednjeg kaštela, šćućurivši se uz polenu i držeći se za ruke, dobro pazeći da ne budu na putu kapetanu i posadi. Prethodna je oluja bila uzbudljiva i opojna, iznenadno nevrijeme nakon kojeg se osjećao pročišćeno i osvježeno. Ova je od samog početka djelovala drugačije. I kapetan je to osjetio. Promijenio im je smjer na sjeversjeveroistok, ne bi li nekako izbjegao put oluje. Trud mu je bio uzaludan. Ova je oluja bila prevelika. More se oko njih uzburkalo. Vjetar je počeo zavijati. Smrdljivi upravitelj uzdizao se i propadao dok su mu se valovi razbijali o oplatu. Iza njih su s neba ubadale munje, zasljepljujuće purpurne strelice rasplesane nad pučinom u svjetlosnim koprenama. Slijedila ih je grmljavina. "Došlo je vrijeme da se sakrijemo." Tyrion primi Peni za ruku i odvede je u potpalublje.

46

I Ljepojka i Gricko bili su napola sluñeni od straha. Pas je lajao, lajao, lajao. Oborio je Tyriona s nogu čim su njih dvoje ušli. Krmača je zasrala sve oko sebe. Tyrion je to počistio koliko je mogao dok je Peni nastojala primiriti životinje. Zatim su privezali ili pospremili sve što je još bilo slobodno. "Bojim se", prizna mu Peni. Kabina se počela naginjati i poskakivati, posrtati ovamo i onamo dok su valovi tukli po trupu broda. Ima i gorih načina da se umre od utapanja. Tvoj brat je to naučio, kao i moj knez otac. Kao i Shae, pička jedna lažljiva. Zlatne ruke uvijek su hladne, ali ženske ručice su tople. "Daj da radije zaigramo jednu igru", predloži joj Tyrion. "Možda tako smetnemo oluju s uma." "Nećemo cyvasse", reče ona smjesta. "Nećemo cyvasse", složi se Tyrion dok se pod propinjao pod njim. Tada bi se samo figure počele silovito razlijetati po kabini i pljuštati po prasici i psu. "Dok si bila djevojčica, jesi li se ikada igrala igre doñi u moj zamak?" "Nisam. Možeš li me naučiti?" Može li? Tyrion se nañe u nedoumici. Bleso patuljasta. Naravno da se nikad nije igrala igre doñi u moj zamak. Nikad nije imala zamak. Doñi u moj zamak igra je za djecu plemenita roda, koja ih treba podučiti uljuñenosti i heraldici, kao i ponečemu o prijateljima i neprijateljima njihova kneza oca. "To ne bi..." zausti on. Pod se opet silovito nadigne pod njima, tako da su pali jedno drugome u naručje. Peni cikne od straha. "Ta igra ne bi bila prikladna", reče joj Tyrion, škrgućući zubima. "Oprosti. Ne znam koju igru—" "Ja znam." Peni ga poljubi. Poljubac je bio nezgrapan, zbrzan, nespretan. Ali sasvim ga je ulovio na prepad. Ruke su mu se trznule uvis i ščepale je za ramena u namjeri da je odgurnu. A umjesto toga, zastao je, i onda je privio uza se, zagrlio čvršće. Usne su joj bile suhe, tvrde, stisnutije od novčarke kakvog tvrdice. Sitne li milosti, pomisli Tyrion. Ovo nimalo nije bila njegova želja. Osjeća dragost prema Peni, osjeća sažaljenje prema Peni, čak na neki način osjeća divljenje prema Peni, ali ne osjeća žudnju prema njoj. Ipak, ne bi je želio povrijediti; bogovi i njegova mila sestrica priuštili su joj dovoljno boli. I on tako dopusti da se poljubac nastavi, dok ju je nježno držao za ramena. Vlastite su mu usne ostale čvrsto zatvorene. Selaesori Qhoran valjao se i podrhtavao oko njih.

47

Ona se napokon odmakne za pedaljdva. Tyrion opazi odsjaj svog odraza u njezinim očima. Lijepe su to oči, pomisli, ali nazre u njima i drugo. Pregršt straha, malo nade... ali nimalo požude. Ona me ne želi, ništa više nego što ja želim nju. Kad je spustila glavu, on je primi pod bradu i opet je podigne. "Ne možemo igrati tu igru, gospo moja." Nad njima grune grmljavina, sada izbliza. "Nisam uopće mislila... Nikad prije nisam poljubila dečka, ali... Samo sam mislila, što ako se utopimo, a da ja... ja..." "Bilo je slatko," šlaga Tyrion, "ali oženjen sam. Bila je sa mnom na vjenčanju, možda se sjećaš nje. Kneginje Šanse." "Zar ti je ona bila žena? Ona... ona je bila vrlo lijepa..." I varljiva. Šansa, Shae, sve moje žene... Tysha me jedina od svih njih istinski ljubila. Kamo to kurve idu? "Ljupka djevojka," reče Tyrion, "s kojom stupih u brak pred očima bogova i ljudi. Lako je moguće da sam je izgubio, ali sve dok ne budem bio siguran u to, valja mi biti joj vjeran." "Shvaćam." Peni odvrati lice od njegova. Zenica moja savršena, ogorčeno pomisli Tyrion. Još je dovoljno mlada da povjeruje u tako bezočne laži. Oplata je škripala, paluba se gibala, a Ljepojka je usplahireno skvičala. Peni je četveronoške otpuzala na suprotnu stranu kabine, obujmila krmaču oko glave i počela joj tiho šaptati da je smiri. Dok je tako gledao njih dvije, teško je mogao razabrati koja tu koju tješi. Do te mjere groteskan prizor trebao mu je biti urnebesno smiješan, ali Tyrion nije mogao smoći ni najmanjeg smiješka. Ta djevojka zaslužuje nešto bolje odprasice, pomisli. Iskren poljubac, malo dobrote, pa svatko zaslužuje toliko, ma kako velik ili malen bio. On potraži pogledom svoj vinski pehar, ali kad ga je pronašao, otkrio je da se sav rum prolio. Utapanje je samo po sebi već dovoljno loše, spomene se skiseljeno, ali utapanje dok si žalostan i trijezan, to je stvarno preokrutno. Na koncu se nisu utopili... premda je bilo trenutaka kad im je mogućnost ugodnog, mirnog utapanja djelovala donekle privlačno. Oluja je bjesnjela do kraja tog dana i još dobrano u noć. Kišni su vjetrovi zavijali oko njih, a valovi se uzdizali kao šake utopljenih orijaša da im lemaju po palubama. Iznad njih su, kako su kasnije doznali, u more bili pometeni časnik i dva mornara, brodski je kuhar oslijepio kad mu je kotlić vrele masti odletio u lice, a kapetan je bio tako silovito zbačen sa stražnjeg kaštela na glavnu palubu da je slomio obje noge. Pod njima je Gricko tulio, lajao i škljocao zubima na Peni, dok je Prasica Ljepojka opet počela

48

seruckati, pretvarajući im tijesnu, memljivu kabinu u svinjac. Tyrion je uspio kroza sve to susprezati podizanje želuca, poglavito zahvaljujući nedostatku vina. Peni nije bila te sreće, ali on ju je svejedno nastavio grliti dok je trup broda oko njih zastrašujuće škripao i stenjao, poput bureta koje samo što nije prasnulo. Vjetrovi su oko ponoći napokon posustali, a more se smirilo u dovoljnoj mjeri da se Tyrion popne natrag na palubu. Prizor koji ga je tamo dočekao nimalo ga nije smirio. Koka je sad plutala na moru zmajskog stakla pod izvrnutom zdjelom zvjezdana neba, ali svuda oko njih oluja je bjesnjela i dalje. Na istoku, na zapadu, na sjeveru i na jugu, kamo god bi pogledao oblaci su se uzdizali poput crnih planina, dok su im po navaljanim obroncima i divovskima liticama vrvjele modre i purpurne munje. Nije padala kiša, ali palube su mu pod nogama bile skliske i mokre. Tyrion je čuo kako netko vrišti odozdo slabim, piskutavim glasom, histeričnim od straha. Čuo je i Moqorra. Crveni je svećenik stajao na prednjem kaštelu i gledao ravno u oluju, držeći štap visoko iznad glave dok je gromko izgovarao molitvu. Na sredini broda desetak se mornara uz dva Plamteća prsta mučilo sa zapetljanom snasti i natopljenim platnom, ali pojma nije imao nastoje li oni to opet podići jedro, ili ga pak spustiti. Ma što da su radili, činilo mu se da su u teškoj zabludi. Što se pokazalo točnim. Vjetar se vratio kao prošaptana prijetnja, hladan i vlažan, pomilovavši ga po obrazu, zalepetavši mokrim jedrom, zadigavši i zavijorivši Moqorrove skrletne halje. Neki je nagon natjerao Tyriona da se primi za najbližu ogradu, u zadnji čas. Tri otkucaja srca nisu prošla prije nego što se povjetarac pretvorio u urlajuću buru. Moqorro viknu nešto, i zeleni plamenovi pokuljaše iz zmajskog ždrijela svrh njegova štapa, pa nestadoše u noći. Zatim stigoše kiše, crne, zasljepljujuće, i vodena zidina zakri pogledu i prednji i stražnji kaštel. Nešto golemo zalepeta odozgo, i Tyrion podigne pogled na vrijeme da vidi kako se jedro razvija, dok mu dvojica još vise s užadi. Zatim se začu lomljenje. O, vrag da ga nosi, stigao je pomisliti,?« to je sigurno bio jarbol. Pronašao je neki konop i počeo ga potezati, upinjući se da nekako stigne do vratašaca kroz koja bi sišao i sklonio se od oluje, ali nalet vjetra izmaknuo mu je noge, a idući odalamio njime o ogradu, za koju se uspio zadržati. Kiša gaje nastavila šibati po licu, tako daje obnevidio. Usta su mu se opet ispunila krvlju. Brod je pod njim stenjao i režao kao debeli čovjek sa zatvorom crijeva koji se mučno upinje olakšati.

49

Zatim je jarbol prasnuo. Tyrion to nije vidio, ali je čuo. Opet je odjeknulo ono lomljenje, a zatim se začuo vrisak izmrcvarenog drveta, i zrak se odjednom ispunio krhotinama i iverjem. Jedan mu je promašio oko za pola palca, drugi ga je uspio pogoditi u vrat, a treći mu je probio gležanj, kroz čizme, hlače i sve. On vrisne. Ali nastavio se držati za konop, držati s očajničkom snagom koju nije znao da ima u sebi. Udovica je rekla da ovaj brod nikada neće stići do svog odredišta, prisjetio se. Zatim se počeo smijati i smijati, divlje i histerično, dok je grmljavina tutnjala, drvo jaukalo, a valovi se razbijali svud oko njega. Kad je oluja napokon jenjala, a preživjeli su putnici i posada ispuzali natrag na palubu poput blijedih, ružičastih glista što nakon kiše izmigolje na površinu, Selaesori Qhoran je bio slomljena drtina što pluta s dubokim gazom, nagnuta deset stupnjeva u lijevu stranu, oplate probušene na pola stotine mjesta, spremišta zalivena morskom vodom, a jarbola pretvorena u krnjotak panja ne viši od patuljka. Čak se ni polena nije spasila; jedna joj se ruka odlomila, ona koja je držala onolike svitke. Izgubili su devetoricu, uključujući časnika, dvojicu Plamtećih prstiju i samoga Moqorra. Je li Benerro vidio ovo u svojim vatrama? upita se Tyrion kad je shvatio da golemog crvenog svećenika više nema. Je li Moqorro? "Proročanstvo je poput napola izdresirane mazge", potuži se on Jorahu Mormontu. "Izgleda kao da bi moglo biti korisno, ali taj čas kad položiš povjerenje u njega, ritne te u glavu. Ona prokleta udovica znala je da brod nikada neće stići na odredište, upozorila nas je na to, rekla da je Benerro to vidio u svojim vatrama, samo što sam ja mislio da to znači... pa, kakve to veze ima?" Usta mu se svinu. "Zapravo, to je značilo da će nekakva prokleta olujetina pretvoriti naš jarbol u treščice, tako da lijepo možemo besciljno plutati po Zatonu patnje sve dok nam ne ponestane hrane, pa počnemo jesti jedne druge. Što misliš, koga će prvoga izmesariti... prasicu, psa, ili mene?" "Najdosadnijeg, rekao bih." Kapetan je izdahnuo sutradan, brodski kuhar tri noći nakon njega. Preostala je posada jedva jedvice održavala olupinu da ne potone. Časnik koji je preuzeo zapovjedništvo procijenio je da se nalaze negdje blizu južnog kraja Otoka Cedrova. Kad je spustio brodske čamce da ih otegle do najbližeg kopna, jedan je potonuo, a ljudi iz drugoga presjekli su konop i odveslali na sjever, ostavivši na cjedilu i koku i sve svoje suputnike.

50

"Roblje", reče Jorah Mormont, pun prezira. Krupnije vitez prospavao cijelu oluju, ako se moglo vjerovati njegovim pričama. Tyrion je gajio sumnje u to, ali zadržavao ih je za sebe. Jednog bi dana mogao imati potrebu da nekoga ugrize za nogu, a zubi za tu potrebu dobro doñu. Činilo se da Mormont drage volje prelazi preko njihove razmirice, pa je Tyrion odlučio graditi se kao da je nije ni bilo. More ih je nosilo još devetnaest dana, dok je hrane i vode bivalo sve manje. Sunce ih je nesmiljeno peklo odozgo. Peni se skutrila u svojoj kabini uz psa i svinju, a Tyrion joj je donosio hranu, hramajući na previjenom gležnju i noću njuškajući tu ranu. Kad nije imao drugog posla, bockao si je prste na nogama i rukama. Ser Jorah napadno je svaki dan oštrio svoj mač, šiljeći mu vršak sve dok ne bi zablistao. Trojica preostalih Plamtećih prstiju palili su noćnu vatru na zalasku sunca, ali nosili su svoje kićene oklope dok su predvodili molitvu posade, a koplja su držali pri ruci. I ni jedan jedini mornar nije pokušao protrljati glavu ni patuljku ni patuljčici. "Da mi njima opet priredimo megdan?" upita ga jedne večeri Peni. "Bolje ne", reče joj Tyrion. "Time bismo ih samo uspjeli podsjetiti da imamo lijepu, trbušastu svinju." Doduše, Ljepojka je iz dana u dan bivala sve manje trbušasta, dok se Gricko sav pretvorio u kost i krzno. Te je noći sanjao da je opet u Kraljevu Grudobranu, sa samostrelom u ruci. "Kamo god već kurve idu", kazao je knez Tywin, ali kad je Tyrion stisnuo prst, a tetiva zabrujala, shvatio je da se strelica to zabila Peni u trbuh. Probudili su ga povici. Paluba se ljuljala pod njim, i na pola otkucaja srca bio je tako zbunjen daje mislio kako se opet nalazi na Stidljivoj djevi. Dašak svinjske balege prizvao ga je k pameti. Čemeri su sada iza njega, pola svijeta odavde, zajedno s radostima iz tih dana. On se prisjeti kako je slatko Lemore izgledala nakon svojih jutarnjih odlazaka na plivanje, dok su joj se kapljice vode ljeskale na goloj koži, ali jedina je djeva ovdje njegova sirota Peni, sitna, zakržljala patuljčica. Samo, nešto se stvarno dogañalo. Tyrion se spusti iz mreže za spavanje, zijevne i pogledom potraži čizme. A ma kako da je to suludo bilo, pogledao je još nije li mu pri ruci samostrel, premda ničeg sličnog nije bilo u blizini, naravno. Šteta, spomenuo se, dobro bi mi došao kad me veliki ljudi doñu pojesti. Nazuo je čizme i popeo se na palubu da vidi čemu sva ta vika. Peni je stigla prije njega, očiju razrogačenih u čudu. "Jedro," dovikne mu ona, "tamo, tamo, vidiš ga? Jedro, a

51

vidjeli su nas, jesu. Jedro." Ovaj put ju je poljubio... jedanput u svaki obraz, jedanput u čelo, i jedanput, za kraj, u usta. Ona je sva bila rumena i nasmijana do tog završnog poljupca, odjednom opet stidljiva, ali to nije imalo veze. Drugi im se brod približavao. Velika galija, vidio je. Vesla joj ostavljaju dugu bijelu brazdu odostraga. "Kakav je to brod?" upita on Ser Joraha Mormonta. "Možeš li mu pročitati ime?" "Nema potrebe da mu čitam ime. Niz vjetar smo od njega. Osjećam mu smrad." Mormont isuče mač. "Robovlasnički je." p^eBjeg Prve pahulje lepršale su s neba dok je sunce zalazilo na zapadu. Do noći, snijeg je napadao tako visoko da je mjesec uzlazio iza bijele zavjese, nevidljiv. "Bogovi sjevera sasuli su srdžbu na kneza Stannisa", objavio je Roose Bolton ujutro, dok su se ljudi okupljali u Velikoj dvorani Oštrozimlja da prekinu post. "On je ovdje stranac, a stari bogovi neće dopustiti da ostane na životu." Njegovi ljudi povikaše s odobravanjem, lupajući šakama po dugim daščanim stolovima. Oštrozimlje je možda uništeno, ali njegovi će granitni zidovi i dalje držati vjetar i nevrijeme na odstojanju. Dobro su se opskrbili hranom i pićem; imaju vatru da ih grije dok nisu na dužnosti, mjesto gdje mogu osušiti odjeću, udobne kutke u koje mogu leći i odspavati. Knez Bolton spremio je dovoljno drva da pola godine mogu ložiti vatre, pa je u Velikoj dvorani uvijek toplo i ugodno. Stannis nema ništa od toga. Theon Greyjoy nije se pridružio graji. Nisu ni ljudi iz kuće Frey, nije mu promaklo. I oni su ovdje stranci, pomislio je, promatrajući Ser Aenysa Freya i njegova polubrata Ser Hosteena. Roñeni i odrasli u riječnom kraju, Freyevi nikad nisu vidjeli ovakav snijeg. Sjever im je već odnio trojicu roñaka, pomisli Theon, sjetivši se ljudi za kojima je Ramsay uzalud tragao, izgubljenih izmeñu Bijele Luke i Humkograda. Na podiju, knez Wyman Manderly sjedio je izmeñu para svojih bjelolučkih vitezova i žlicom trpao zobenu kašu u svoje debelo lice. Činilo se da u njoj ne uživa ni približno toliko kao u pitama od svinjetine na vjenčanju. Drugdje, jednoruki Harvvood Stout tiho je razgovarao s poput kostura mršavim Kurvinim Otrovom Umberom. Theon je s ostalima stajao u redu za kašu, koja se kutlačom lijevala u drvene zdjele iz niza bakrenih kotlića. Knezovi i vitezovi imaju mlijeka, meda, pa čak i malo maslaca da zaslade svoje porcije, opazio je, ali njemu neće ponuditi ništa od toga.

52

Njegova vladavina u svojstvu princa Oštrozimlja bila je kratka. Odigrao je svoju ulogu u mimičarskoj predstavi, predavši lažnu Aryju na vjenčanju, nakon čega Rooseu Boltonu više nije bio od koristi. "U prvoj zimi koje se sjećam, snijega je bilo preko moje glave", reče Hornvvoodovac u redu ispred njega. "Da, ali tada si bio samo tri stope visok", odvrati konjanik iz Potočića. Prošle noći, u nemogućnosti da zaspi, Theon se zatekao kako razmišlja o bijegu, o tome da neopaženo klisne dok su Ramsay i njegov otac zaokupljeni nečim drugim. Meñutim, sve se dveri zatvaraju, na njih se postavlja zasun i stroga straža; nikome nije dopušteno ući ni izaći iz zamka bez dopuštenja kneza Boltona. Čak i kad bi otkrio kakav tajni izlaz, Theon se ne bi uzdao u njega. Nije zaboravio Kyru i njezine ključeve. A kad bi izašao, kamo bi otišao? Otac mu je mrtav, svojim stričevima više nije od koristi. Pyke je za njega izgubljen. Ono najbliže domu što mu je preostalo nalazi se ovdje, medu kostima Oštrozimlja. Uništen čovjek, uništen zamak. Ovdje mije mjesto. Još je čekao na svoju kašu kad je Ramsay ušetao u dvoranu sa svojim Kopilanovim momcima, glasno pozivajući na glazbu. Abel protrlja san iz očiju, podigne lutnju i baci se na izvedbu "Dornijčeve žene", dok je jedna od njegovih pralja udarala ritam na bubnju. Pjevač je, meñutim, promijenio riječi. Umjesto o kušanju Dornijčeve žene, pjevao je o kušanju sjevernjakove kćeri. Mogao bi izgubiti jezik zbog toga, pomisli Theon dok su mu punili zdjelu. On je samo pjevač. Knez Ramsay bi mu mogao oderati kožu s obje ruke, a da nitko ne pisne. Ali knez Bolton se nasmiješio na taj stih, dok se Ramsay naglas nasmijao. Tada su i ostali znali kako im se sigurno smijati. Žutom je Dicku pjesma bila tako duhovita da mu je vino izletjelo na nos. Kneginja Arya nije bila ondje da sudjeluje u veselju. Nije se pojavljivala izvan svojih odaja od prve bračne noći. Kiseli Alyn je pripovijedao kako Ramsay drži svoju nevjestu nagu i lancima svezanu za stup kreveta, ali Theon je znao da su to samo priče. Nema tamo lanaca, barem ne onih vidljivih oku. Samo dva stražara pred ložnicom, da djevojka ne odluta. A naga je samo dok se kupa. To, meñutim, čini svake noći. Knez Ramsay želi da mu žena bude čista. "Nema dvorkinja, sirotica", rekao je Theonu. "Ostaješ samo ti, Vonju. Da te odjenem u haljinu?" Nasmijao se. "Možda ako me zamoliš. Zasad, bit će dovoljno da joj budeš dvorkinja pri kupanju. Ne želim da zaudara poput tebe." Stoga, kad god bi Ramsay poželio leći sa svojom ženom, spalo bi na Theona da pozajmi pokoju

53

sluškinju od kneginje VValde ili kneginje Dustin i donese vruću vodu iz kuhinje. Iako im se Aryja nikad nije obraćala, nisu mogli ne primijetiti njezine modrice. Sama je kriva. Nije ga zadovoljila. "Samo budite Arya", rekao je jednom djevojci, dok joj je pomagao da uñe u vodu. "Knez Ramsay vam ne želi nauditi. Kažnjava nas samo kad... kad zaboravimo. Nikad me nije zarezao bez razloga." "Theone..." šapnula je, plačući. "Vonj." Zgrabio ju je za ruku i prodrmao. "Ovdje sam Vonj. Morate to upamtiti, Aryo." Ali djevojka nije prava Starkovka, samo upraviteljevo štene. Jeyne, zove se Jeyne. Nije u meni smjela tražiti spas. Theon Greyjoy bi joj nekoć možda pokušao pomoći. Ali Theon je bio željezna roda i hrabriji od Vonja. Vonj, Vonj, rimuje se sa slabi konj. Ramsay je imao novu igračku da ga zabavlja, onu s cicama i mufom... ali Jeyneine će suze izgubiti draž, a Ramsay će se opet zaželjeti svoga Vonja. Oderat će me pedalj po pedalj. Kad ostanem bez prstiju, oduzet će mi ruke. Nakon nožnih prstiju, stopala. Ali tek kad budem preklinjao da to učini, kad bol postane tako užasan da ga počnem moliti da mi pruži neko olakšanje. Za Vonja neće biti toplih kupki. Opet će se valjati u govnima, branit će mu da se pere. Odjeća koju nosi pretvorit će se u dronjke, gnusne i smrdljive, a on će biti primoran nositi ih dok ne istrunu. Najbolje čemu se mogao nadati jest da ga vrate u štenaru gdje će mu društvo praviti Ramsayjeve cure. Kyra, sjetio se. Novu kuju zove Kyra. Odnio je svoju zdjelicu u stražnji dio dvorane i pronašao si mjesto na praznoj klupi, daleko od najbliže baklje. Danju ili noću, klupe za neuglednije goste uvijek su barem dopola ispunjene ljudima koji piju, kockaju se, razgovaraju ili spavaju u odjeći u tihim zakucima. Njihov ih narednik šutne da se probude kada na njih doñe red da navuku plašteve i krenu stražariti na zidinama. Ali nitko od njih ne bi rado prihvatio društvo Theona Prebjega, niti on posebno čezne za njihovim. Kaša je bila siva i vodenasta, a on ju je odgurnuo od sebe nakon treće žlice i pustio da se skruti u zdjeli. Za susjednim stolom, ljudi su se prepirali oko oluje i glasno se pitali koliko će dugo sniježiti. "Cijeli dan i cijelu noć, možda i dulje", tvrdio je jedan krupni, crnobradi strijelac sa sjekirom Cerwyna izvezenom na grudima. Nekoliko starijih muškaraca spomenuli su druge snježne oluje i tvrdili kako je ovo tek lako provijavanje u usporedbi s onim što su vidjeli u zimama svoje mladosti. Ljudi iz riječnih krajeva posve su se zgranuli. Ne vole ni snijeg ni hladnoću, ti južnjački mačevi. Ljudi koji su ulazili u dvoranu stiskali su se oko vatri ili pljeskali rukama iznad usijanih žeravnika dok su im plaštevi visjeli i cijedili se s klinova

54

pokraj vrata. Zrak je bio zagušljiv i zadimljen, a na površini njegove kaše stvorila se korica kad je ženski glas iza njegovih leña zaustio: "Theon Greyjoy." Moje ime je Vonj, umalo je rekao. "Što hoćeš?" Sjela je do njega, objahavši klupu, i odmaknula divlju čupu crvenosmeñe kose iz očiju. "Zašto objedujete sami, gosp'aru? Hajde, ustanite, pridružite se plesu." Vratio se svojoj kaši. "Ne plešem." Princ Oštrozimlja bio je elegantan plesač, ali Vonj sa svojim odsječenim nožnim prstima bio bi groteskan. "Pusti me. Nemam novca." Žena se iskrivljeno osmjehne. "Mislite da sam kurva?" Bila je to jedna od pjevačevih pralja, ona visoka i mršava, premršava i suha da bi se nazvala lijepom... iako je postojalo vrijeme kada bije Theon svejednako povalio, samo da vidi kakav je osjećaj imati te duge noge omotane oko sebe. "Od kakve bi mi koristi ovdje bio novac? Što bih njime kupila, šaku snijega?" Nasmijala se. "Možete mi platiti osmijehom. Nikad vas nisam vidjela da se smiješite, čak ni na svadbi vaše sestre." "Gospa Arya mi nije sestra." I ne smijem se, mogao joj je reći. Ramsay je mrzio moj osmijeh, pa mi je čekićem izbio zube. Jedva jedem. "Nikad mi nije bila sestra." "No ljupka je djevojka." Nisam bila ljepotica poput Šanse, ali svi su govorili da sam dražesna. Činilo se da mu Jeyneine riječi odjekuju u glavi, u ritmu bubnjeva po kojima su lupale druge dvije Abelove djevojke. Još jedna je podigla Malog Waldera Freya na stol da ga nauči plesati. Svi su se muškarci smijali. "Pusti me", reče Theon. "Nisam gosp'aru po ukusu? Mogla bih vam poslati Mirtu, ako želite. Ili Božikovinu, ona bi vam se možda više svidjela. Svi muškarci vole Božikovinu. Ni one nisu moje sestre, ali drage su." Žena se nagne bliže. Dah joj je mirisao po vinu. "Ako za mene nemate smiješak, ispričajte mi kako ste zauzeli Oštrozimlje. Abel će o tome spjevati pjesmu, a vi ćete živjeti vječno." "Kao izdajnik. Theon Prebjeg." "Zašto ne Theon Lukavi? Bio je to smion podvig, koliko smo čuli. Koliko ste ljudi imali? Stotinu? Pedeset?" Manje. "Bila je to ludost." "Veličanstvena ludost. Stannis ima pet tisuća, kažu, ali Abel tvrdi da ih ni deset puta toliko ne bi moglo prevaliti ove zidine. Stoga, kako ste vi onda ušli, gosp'aru? Imali ste neki tajni ulaz?"

55

Imao sam užad, pomisli Theon. Imao sam kuke. Imao sam mrak na svojoj strani, kao i element iznenañenja. Zamak je bio slabo čuvan, a ja sam ih uhvatio na prepad. Ali nije izrekao ništa od toga. Ako Abel o njemu ispjeva pjesmu, Ramsay bi mu najvjerojatnije probušio bubnjiće kako je nikad ne bi čuo. "Možete mi vjerovati, gosp'aru. Abel mi vjeruje." Pralja metne ruku na njegovu. Njegove su bile u rukavici od vune i kože. Njezine su bile gole, dugoprste, grube, s do krvi izgrizenim noktima. "Niste me pitali za ime. Zovem se Oskoruša." Theon istrgne ruku. Ovo je namještaljka, znao je. Ramsay ju je poslao. Ona je još jedna njegova šala, poput Kyre s ključevima. Zabavna šala, to je sve. Želi da pobjegnem, da me može kazniti. Htio ju je udariti, izbiti joj taj podrugljivi smiješak s lica. Htio ju je poljubiti, poševiti odmah tu na stolu i natjerati da vikne njegovo ime. Ali znao je da se ne usuñuje dotaknuti je, ni u bijesu ni u požudi. Vonj, Vonj, moje ime je Vonj. Ne smijem zaboraviti svoje ime. Skočio je na noge i nijemo se zaputio prema vratima, šepajući na okljaštrenoj nozi. Vani je još uvijek sniježilo. Vlažan, težak, tih, snijeg već je počeo prekrivati otiske stopa ljudi na ulasku i izlasku iz dvorane. Nanosi su mu gotovo dopirali do vrha čizama. Bit će još dublji u vučjoj šumi... a vani na kraljevskoj cesti, gdje puše vjetar, od njega se nema kamo pobjeći. U dvorištu se vodila bitka; Ryswelli su gañali momke iz Humkograda snježnim grudama. Iznad, mogao je vidjeti kako neki štitonoše prave snjegoviće na kruništu. Naoružavali su ih kopljima i štitovima, stavljali im željezne polukacige na glave i slagali ih po unutarnjem zidu, red snježnih stražara. "Knez Zima pridružio nam se sa svojim regrutima", našalio se jedan stražar pred Velikom dvoranom... sve dok nije ugledao Theonovo lice i shvatio kome se obraća. Tada je okrenuo glavu i pljunuo. Iza šatora, krupni bojni konji vitezova iz Bijele Luke i Blizanaca drhtali su u svojim konjskim nizovima. Ramsay je spalio staje kad je opljačkao Oštrozimlje, pa je njegov otac podigao nove, dvostruko veće od starih, kako bi imao gdje smjestiti ratne konje i paripe svojih plemenitih vazala i vitezova. Ostali konji bijahu privezani u dvorištu. Zakukuljeni konjušari kretali su se medu njima, pokrivajući ih gunjevima da im bude toplo. Theon se zaputi dublje u ruševne dijelove zamka. Dok je vijugao kroz smrskano kamenje koje je nekoć tvorilo kulicu Meštra Luwina, gavranovi su ga motrili iz pukotine visoko u zidu, mrmljajući izmeñu sebe. S vremena na vrijeme neki bi se oglasio prodornim krikom. Stajao je na dovratku ložnice koja je nekoć bila njegova

56

(do gležnja duboko u snijegu koji je vjetar nanio kroz razbijeni prozor), posjetio je ruševine Mikkenove kovačnice i septu kneginje Catelyn. Ispod Izgorjele kule mimoišao je Rickarda Ryswella koji je ljubio vrat jedne Abelove pralje, one punačke s obrazima kao jabukama i prćastim nosom. Djevojka je stajala bosonoga na snijegu, zamotana u krzneni ogrtač. Pomislio je da je ispod naga. Kad ga je opazila, rekla je nešto Ryswellu, na što se ovaj glasno nasmijao. Theon je otklipsao dalje od njih. Iza konjušnica nalazilo se stubište, rijetko korišteno; onamo su ga noge odvele. Stube su bile strme i varljive. Oprezno se penjao i našao sam na kruništu unutarnjeg bedema, daleko od štitonoša i njihovih snjegovića. Nitko mu nije dao slobodu kretanja po zamku, ali mu je nisu ni zabranili. Može ići kamo ga je volja, dokle god ostaje unutar zidina. Unutarnji bedem Oštrozimlja stariji je i viši od drugoga, a njegove drevne sive krenelacije uzdižu se i do stotinu stopa uvis, s četvrtastim kulama na svakome uglu. Vanjski zid, izgrañen mnogo stoljeća kasnije, dvadeset je stopa niži, ali deblji i u boljem stanju, te se ističe osmostranim kulama umjesto četvrtastim. Izmeñu dva bedema nalazi se jarak, dubok i širok... i zaleñen. Nanosi snijega počeli su gmizati po njegovoj ledenoj površini. Snijeg je napadao i po kruništu, ispunivši otvore izmeñu merlona i nataknuvši meke bijele kape na vrh svake kule. Iza zidina, dokle god je pogled dopirao, svijet se bojio u bijelo. Šume, polja, kraljevska cesta snijeg ih je sve prekrio blijedom, mekom kabanicom, zakopavši ostatke zimskog grada, sakrivši pocrnjele zidove koje su Ramsayjevi ljudi ostavili za sobom kad su spalili kuće. Rane koje je Snow napravio, snijeg skriva, ali to je bilo pogrešno. Ramsay je sada Bolton, ne Snow, nikad više Snow. Nešto dalje, izrovana kraljevska cesta je iščezla, izgubljena medu poljima i valovitim bregovima, a sve je postalo jedno golemo bijelo prostranstvo. A snijeg je i dalje padao, lepršajući u tišini s tihog neba. Stannis Baratheon je tamo negdje, smrzava se. Hoće li knez Stannis pokušati osvojiti Oštrozimlje na juriš? Pokuša li, propao je. Zamak je bio prejak. Čak i sa zaleñenim jarkom, obrana Oštrozimlja je nenadmašna. Theon je zamak osvojio kradomice, poslavši najbolje ljude da se uspnu na zidine i preplivaju jarak pod zaštitom mraka. Branitelji nisu ni znali da su napadnuti dok nije bilo prekasno. Takva smicalica Stannisu nije moguća. Možda će radije odsjeći zamak od ostatka svijeta i izgladniti njegove branitelje. Ostave i podrumi Oštrozimlja su prazni. Duga je povorka s namirnicama s Boltonom i njegovim freyevskim prijateljima stigla s Prevlake, kneginja Dustin je donijela hrane i krmiva iz Humkograda, a knez Manderly je stigao dobro

57

opskrbljen iz Bijele Luke... ali vojska je brojna. S toliko gladnih usta, njihove zalihe ne mogu dugo potrajati. Ali knez Stannis i njegovi ljudi bit će podjednako gladni. A i promrzli i bolnih nogu, pa neće biti u stanju za borbu... no oluja će ih učiniti očajnima da se domognu zamka. Snijeg je padao i na božansku šumu, otapajući se kad bi dotakao tlo. Ispod bjelinom zaogrnutog drveća, tlo se pretvorilo u blato. Vitice magle lebdjele su u zraku poput sablasnih vrpca. Zašto sam došao ovamo? Ovo nisu moji bogovi. Ovo nije moje mjesto. Pred njim je stajalo drvo srca, blijedi div s izrezbarenim licem i lišćem nalik na krvave ruke. Tanak sloj leda prekrio je površinu jezerca pod usuddrvetom. Theon klonu na koljena pokraj njega. "Molim vas", promrmljao je kroz slomljene zube. "Nisam htio..." Riječi mu zastadoše u grlu. "Spasite me", napokon je uspio protisnuti. "Dajte mi..." Što? Snage? Hrabrosti? Milosti? Snijeg je padao oko njega, blijed i nijem, ništa ne odavajući. Jedini zvuk bilo je slabašno, tiho jecanje. Jeyne, pomislio je. To je ona, plače u bračnoj postelji. Tko bi drugi mogao biti? Bogovi ne plaču. Ili možda plaču? Zvuk je bio neizdrživo bolan. Theon zgrabi granu i osovi se na noge, otrese snijeg s nogu i odšepa natrag prema svjetlima. U Oštrozimlju ima duhova, pomislio je, a ja sam jedan od njih. Još se snjegovića kočilo na dvorištu kad se Theon Greyjoy vratio. Stitonoše su načinili tucet snježnih plemića da zapovijedaju snježnim stražarima na zidinama. Jedan je očigledno trebao predstavljati kneza Manderlyja; bio je to najdeblji snjegović kojega je Theon ikad vidio. Jednoruki plemić mogao je biti samo Harvvood Stout, a snježna gospa Barbrey Dustin. A onaj najbliži vratima, s bradom od ledenih siga, morao je biti stari Kurvin Otrov Umber. Unutra su kuhari kutlačama vadili gulaš od govedine i ječma, krcat mrkvama i lukom, posluživan u zdjelama izdubljenima od štruca jučerašnjeg kruha. Komadiće su bacali na pod, gdje su ih halapljivo gutale Ramsayjeve cure i ostali psi. Cure su se obradovale što ga vide. Prepoznale su ga po mirisu. Crvena Jeyne je doskakutala da mu lizne ruku, a Helicent se zavukla pod stol i sklupčala mu se do nogu, gloñući kost. Bili su to dobri psi. Bilo je lako smetnuti s uma da je svaka nazvana po djevojci koju je Ramsay ulovio i ubio. Umoran kakav je bio, Theon je imao dovoljno teka da pojede malo gulaša i ispere ga pivom niz grlo. Dotad je u dvorani već postalo bučno. Dvojica izviñača Roosea Bolona dovukli su se natrag kroz Lovčeve dveri kako bi izvijestili daje prethodnica

58

kneza Stannisa usporila napredovanje. Njegovi vitezovi jašu na bojnim konjima, i veliki hatovi zaglavili su u snijegu. Manji, lakonogi konjići brdskih klanova bolje se snalaze, tvrdili su izviñači, ali pripadnici klanova ne usuñuju se odmaknuti predaleko, jer bi se cijela vojska raspala. Knez Ramsay je zapovjedio Abelu da im izvede koračnicu u čast Stannisova klipsanja kroz snijeg, pa se bard opet prihvatio svoje lutnje, dok je jedna pralja izvukla mač Kiselog Alyna i izigravala Stannisa kako siječe pahulje. Theon je zurio u ostatke treće krigle piva kad je kneginja Barbrey Dustin ušetala u dvoranu i poslala dvojicu svojih zakletih mačevalaca da joj ga dovedu. Kad je stao pred podij, odmjerila ga je od glave do pete i šmrcnula. "Istu ste tu odjeću nosili na vjenčanju." "Da, moja gospo. To je odjeća koju su mi dali." Bila je to jedna od lekcija koje je naučio u Strahotvrñi: prihvaćati što mu se daje, i ne tražiti ništa više. Kneginja Dustin je nosila crninu, kao i uvijek, premda su joj rukavi bili obrubljeni vjeveričjim krznom. Krut ovratnik haljine uokvirivao joj je lice. "Poznajete ovaj zamak." "Nekoć jesam." "Negdje ispod nas su kripte gdje stari starkovski kraljevi sjede u tami. Moji ljudi nisu uspjeli pronaći puta do njih. Pretražili su sve podrume i riznice, čak i tamnice, ali... "U kripte se ne može ući iz tamnica, moja gospo." "Možete li mi pokazati put do dolje?" "Dolje nema ničega osim mrtvih Starkova? Da. A slučaj je htio da su svi moji omiljeni Starkovi mrtvi. Znate li put, ili ne?" "Znam." Ne voli kripte, nikad ih nije volio, ali nisu mu bile nepoznate. "Pokažite mi. Naredniče, donesite fenjer." "Mojoj gospi će trebati topao plašt", upozori Theon. "Moramo izaći van." Snijeg je padao gušće no ikad kad su ostavili dvoranu, s kneginjom Dustin zamotanom u samurovinu. Skutreni u svoje plašteve s kukuljicama, stražari su vani gotovo bili nerazlučivi od snjegovića. Samo njihov dah koji se maglio u zraku pokazivao je da su još živi. Vatre su gorjele na kruništu, u uzaludnom pokušaju da se rastjera mrak. Njihovo malo društvo prtilo je put kroz glatko, netaknuto prostranstvo bjeline koja im je dopirala do polovice listova. Šatori u dvorištu bijahu napola zakopani, uleknuti pod težinom nakupljenog snijega.

59

Ulaz u kripte nalazio se u najstarijem dijelu zamka, blizu podnožja Prve tvrde, koja je stajala nekorištena stotinama godina. Ramsay ju je zapalio kad je napao Oštrozimlje, a ono što nije izgorjelo, urušilo se. Preostala je samo ljuštura, čija je jedna strana bila izložena elementima i punila se snijegom. Svuda oko nje ležao je razasut krš; golemi komadi smrskanih zidova, izgorjelih greda, razbijenih vodoriga. Pali snijeg prekrio je većinu toga, ali dio jedne vodorige još je virio iznad nanosa, a njezino groteskno lice slijepo je režalo prema nebu. Ovdje su pronašli Brana kad je pao. Theon je toga dana bio u lovu, jašući s knezom Eddardom i kraljem Robertom, i ne sluteći kakve ih kobne vijesti čekaju na povratku u zamak. Sjećao se Robbova lica kad su mu rekli. Nitko nije očekivao da će slomljeni dječak preživjeti. Bogovi nisu mogli ubiti Brana, kao što nisam mogao ni ja. Bila je to čudna pomisao, a još je čudnije bilo sjetiti se da je Bran možda još živ. "Ondje." Theon pokaže prema mjestu gdje se snježni nanos uspeo uza zid braničkule. "Pod tim. Pazite na odronjeno kamenje." Ljudima kneginje Dustin trebalo je gotovo punih pola sata da otkriju ulaz, kopanjem kroz snijeg i premještanjem krhotina. Kad su uspjeli, otkrili su da su vrata zaleñena. Njezin je narednik morao otići po sjekiru prije nego što ih je uspio otvoriti, uz vrisku šarki, kako bi otkrio kamene stube koje se u spirali spuštaju u tamu. "Dug je put do dolje, moja gospo", upozori Theon. Kneginja Dustin nije se pokolebala. "Berone, svjetlo." Put je bio uzak i strm, stube izlizane po sredini od stoljetnih koraka. Išli su u koloni po jedan; narednik s fenjerom, zatim Theon i kneginja Dustin, i njezin drugi čovjek iza njih. Uvijek je smatrao kripte hladnima, a takvima su se činile i ljeti, ali dok su sada silazili zrak je bivao topliji. Ne topao, nikad topao, ali topliji nego gore. Ovdje dolje pod zemljom, činilo se da je studen stalna, nepromjenjiva. "Nevjesta plače", reče kneginja Dustin, dok su se spuštali, korak po oprezan korak. "Naša mala kneginjica Arya." Oprezno sad. Oprezno, oprezno. Stavio je jednu ruku na zid. Pod nemirnom svjetlošću baklje stube kao da su mu se pomicale pod nogama. "Kao... kao što kažete, moja gospo." "Roose nije zadovoljan. Recite to svom kopilanu." Nije on moj kopilan, htio je reći, ali drugi glas u njemu se javi, Jest, jest. Vonj pripada Ramsayju, a Ramsay Vonju. Ne smiješ zaboraviti svoje ime.

60

"Odijevati je u sivo i bijelo ničemu ne koristi ako djevojku ostavlja u suzama. Freyevi možda ne mare, ali sjevernjaci... boje se Strahotvrñe, ali vole Starkove." "Ne vi", reče Theon. "Ne ja," prizna kneginja Humkograda, "ali ostali, da. Stari Kurvin Otrov je ovdje samo zato što freyevi drže Velikog Jona u zarobljeništvu. A zar mislite da su Hornwoodovi zaboravili Kopilanov raniji brak, i to kako je njegova žena ostavljena da umre od gladi, žvačući vlastite prste? Što mislite što im prolazi kroz glave kad čuju plač nove nevjeste? Voljene djevojčice hrabroga Neda." Ne, pomislio je. Ona nije krv kneza Eddarda, njezino ime je Jeyne, ona je samo upraviteljeva kći. Nije dvojio da kneginja Dustin sumnja, ali unatoč tome... "Jecaji kneginje Arye nanose nam veću štetu nego svi mačevi i koplja kneza Stannisa. Ako Kopile kani ostati knez Oštrozimlja, neka radije nauči svoju ženu da se smije." "Moja gospo", upadne Theon. "Evo nas." "Stube se još spuštaju", primijeti kneginja Dustin. "Dolje su niže razine. Starije. Najniža razina dijelom se urušila, koliko čujem. Nikad nisam bio tamo dolje." Odgurnuo je vrata i uveo ih u dugačak, zasvoden tunel, gdje su moćni granitni stupovi marširali dva po dva u tamu. Narednik kneginje Dustin podigne fenjer. Sjene kliznuše i pomaknuše se. Malo svjetlo u velikoj tami. Theon se nikad nije osjećao ugodno u kriptama. Mogao je osjetiti kako ga kameni kraljevi strijeljaju pogledima iz svojih kamenih očiju, s kamenim prstima savijenim oko balčaka zahrñalih dugih mačeva. Nijedan od njih nije gajio ljubav prema željeznima. Ispunio ga je poznat osjećaj jeze. "Koliko ih je", reče kneginja Dustin. "Znate li im imena?" "Nekoć jesam... ali to je bilo veoma davno." Theon pokaže. "Oni na ovoj strani bili su Kraljevi na Sjeveru. Torrhen je posljednji." "Kralj Koji Je Kleknuo." "Da, moja gospo. Nakon njega bili su samo knezovi." "Sve do Mladog Vuka. Gdje je grobnica Neda Starka?" "Na kraju. Ovuda, moja gospo." Njihovi koraci odjeknuše podrumom dok su prolazili izmeñu redova stupova. Činilo se da ih kamene oči mrtvih ljudi slijede, kao i oči njihovih kamenih strahovukova. Lica potakoše nejasne uspomene. Neka mu se imena vratiše u sjećanje, nepozvana, kao šapat sablasnog glasa meštra Luwina. Kralj Edrick Snježnobradi, koji je vladao sjeverom stotinu godina. Brandon Brodograditelj, koji

61

je odjedrio iza sutona. Theon Stark, Gladni Vuk. Moj imenjak. Knez Beron Stark, koji se udružio s Bacačevom Hridi kako bi započeo rat protiv Dagona Greyjoya, kneza Pykea, u danima kada je u Sedam Kraljevina u svemu osim imenom vladao kopilanski čarobnjak kojega su ljudi zvali Krvavi Gavran. "Ovome kralju nedostaje mač", primijeti kneginja Dustin. Bila je to istina. Theon se nije sjećao o kojemu se kralju radilo, ali dugog mača koji je trebao držati nije bilo. Pruge hrñe zaostale su, pokazujući gdje se nalazio. Prizor gaje uznemirio. Oduvijek je slušao da željezo u maču drži duhove mrtvih zaključane u njihovim grobnicama. Ako jedan mač nedostaje... U Oštrozimlju ima duhova. A ja sam jedan od njih. Pošli su dalje. Lice Barbrey Dustin se kanda stvrdnjavalo sa svakim novim korakom. Ovo joj se mjesto ne sviña ništa više nego meni. Theon je čuo sebe kako govori: "Moja gospo, zašto mrzite Starkove?" Promotrila ga je. "Iz istog razloga zašto ih vi volite." Theon se spotakne. "Volim? Nikad... Preoteo sam im ovaj zamak, moja gospo. Ja... dao sam pogubiti Brana i Rickona, nataknuo im glave na kolce, ja..." "... odjahali ste na jug s Robbom Starkom, borili se uz njega u Šaputavoj šumi i kod Rijekotoka, vratili se na Željezno otočje kao njegov poslanik da pregovarate sa svojim ocem. I Humkograd je poslao ljude s Mladim Vukom. Dala sam mu onoliko malo ljudi koliko sam se usuñivala, ali znala sam da mu moram dati neke, ili navući na sebe bijes Oštrozimlja. Stoga sam imala vlastite oči i uši u toj vojsci. Dobro su me obavještavali. Znam tko ste. Znam što ste. Sad mi odgovorite na pitanje. Zašto volite Starkove?" "Ja..." Theon metne ruku u rukavici na stup. "... želio sam biti jedan od njih..." "A to nikad niste mogli. Imamo više zajedničkog nego što znate, moj kneže. Ali doñite." Tek malo naprijed, tri su grobnice stajale veoma blizu jedna drugoj. Ondje su se zaustavili. "Knez Rickard", primijeti kneginja Dustin, proučavajući centralnu figuru. Kip se uzdizao nad njima; duguljasta lica, bradat, ozbiljan. Imao je iste kamene oči poput ostalih, ali njegove su izgledale tužno. "I njemu nedostaje mač." To je bila istina. "Netko je došao ovamo i ukrao mačeve. I Brandonov je nestao." "To mu se ne bi svidjelo." Svukla je rukavicu i dotakla mu koljeno, blijeda ruka na tamnom kamenu. "Brandon je obožavao svoj mač. Volio ga je brusiti. 'Želim da bude tako oštar da može obrijati ženski muf, znao je govoriti. A kako li ga je volio koristiti. 'Krvavi mač je prelijepa stvar', rekao mi je jednom."

62

"Poznavali ste ga", reče Theon. Pod svjetlošću fenjera činilo se da joj oči gore. "Brandon je odgajan u Humkogradu sa starim knezom Dustinom, ocem onoga za kojeg sam se poslije udala, ali je vrijeme uglavnom provodio u jahanju Potočićima. Obožavao je jahati. Mlaña mu je sestra u tome bila slična. Pravi par kentaura, to dvoje. A moj knez otac uvijek je rado glumio domaćina nasljedniku Oštrozimlja. Otac je gajio velike ambicije za kuću Ryswell. Poslužio bi moje djevičanstvo bilo kojem Starku koji bi onuda naišao, ali nije bilo potrebe. Brandon se nikad nije stidio uzeti što je htio. Sada sam stara i sparušena, predugo udovica, ali još pamtim prizor moje djevičanske krvi na njegovoj kiti one noći kad me uzeo. Mislim da se i Brandonu svidjelo. Krvavi mač je uistinu prelijepa stvar, da. Boljelo je, ali bio je to sladak bol. Meñutim, onog dana kad sam saznala da će Brandon oženiti Catelyn Tully... nije bilo ničeg slatkog kod te boli. Nikad je nije htio, u to vam se kunem. Priznao mije to, naše posljednje zajedničke noći... ali i Rickard Stark je imao velikih ambicija. Južnjačkih ambicija, kojima ne bi koristilo da njegov nasljednik oženi kćer jednog od njegovih vazala. Kasnije je moj otac gajio istu nadu da će me udati za Brandonova brata Eddarda, ali Catelyn Tully je dobila i njega. Meni je preostao mladi knez Dustin, dok mi ga Ned Stark nije oduzeo." "Robertova Pobuna..." "Knez Dustin i ja nismo bili u braku ni pola godine kad je Robert podigao ustanak, a Ned Stark sazvao svoje vazale. Preklinjala sam muža da ne ide. Imao je rodbinu koju je mogao poslati umjesto sebe. Strica na glasu po smionosti sa sjekirom, prastrica koji se borio u Ratu Devetpenijevskih kraljeva. Ali bio je muškarac i pun ponosa, i nije pristao ni na što manje nego da sam predvodi humkogradske novake. Dala sam mu konja onog dana kad je otišao, riñeg pastuha vatrene grive, ponos očevog krda. Moj muž se zakleo da će na njemu dojahati doma kad rat završi. Ned Stark mi je vratio konja na povratku u Oštrozimlje. Rekao je da je moj suprug časno umro i da su mu tijelo polegli na počinak pod crvenim planinama Dornea. No, kosti svoje sestre je vratio na sjever, i ovdje ona počiva... ali obećavam vam, kosti kneza Eddarda neće ležati do njezinih. Kanim ih baciti svojim psima." Theon nije razumio. "Njegove... njegove kosti...?" Usnice joj se iskrive. Bio je to ružan osmijeh, osmijeh koji ga je podsjetio na Ramsayjev. "Catelyn Tully je poslala kosti kneza Eddarda na sjever prije Crvenog vjenčanja, ali vaš željezni stric je osvojio Jarak Cailin i zakrčio put. Otad ga držim

63

na oku. Ako te kosti ikad izañu iz močvara, neće stići dalje od Humkograda." Dobacila je posljednji dug pogled kipu Eddarda Starka. "Ovdje smo završili." Snježna je oluja i dalje bjesnjela kad su izašli iz kripti. Kneginja Dustin je šutjela za vrijeme uspona, ali kad su opet stali pod ruševine Prve tvrñe zadrhtala je i izustila: "Savjetovala bih vam da ne ponavljate ništa što sam dolje rekla. Je li to jasno?" Bilo je. "Držat ću jezik za zubima ili ga izgubiti." "Roose vas je dobro obučio." Ostavila ga je ondje. kraljev plijen kraljeva je vojska napustila Dubokogajski Humak u svjetlosti zlatne zore, odmotavši se iz palisade od balvana poput dugačke čelične zmije koja izlazi iz gnijezda. Južnjački vitezovi jahali su u verižnjačama i prsnim oklopima, ulubljenim i oštećenim u bitkama koje su vodili, ali još dovoljno sjajnima da zasvjetlucaju kad je uhvatilo prve zrake izlazećeg sunca. Izblijedjeli i umrljani, rasparani i pokrpani, njihovi barjaci i surke još su stvarali šarenilo boja u zimskoj šumi; ažurni i narančasti, crveni i zeleni, purpurni, modri i zlatni, iskrili su se meñu golim smeñim deblima, sivozelenim borovima i stražaricama, te nanosima prljava snijega. Svaki je vitez imao svoje štitonoše, sluge i oklopnike. Iza njih su stupali oružari, kuhari i konjušari; redovi kopljanika, sjekiraša i streličara; prekaljeni veterani stotina bitaka i zeleni mladići koji su odlazili u svoju prvu. Pred njima su stupali pripadnici klanova iz brda; poglavice i prvaci jahali su na čupavim brdskim konjićima, a njihovi rutavi borci kaskali su pokraj njih, odjeveni u krzna, uškrobljene kože i stare oklope. Neki su obojili lica u smeñe i zeleno, te privezali snopove granja oko sebe kako bi se stopili s drvećem. Iza glavne povorke išla je kolona s prtljagom; mazge, konji, volovi, milja kola i taljiga krcatih hranom, krmivom, šatorima i drugim zalihama. Na samom repu išlo je začelje; još vitezova u oklopima i verižnjačama, pod okriljem vanjskih jahača koji su ih slijedili napola skriveni kako bi se pobrinuli da im se nikakav neprijatelj ne može neprimjetno prikrasti. Asha Greyjoy se vozila u teretnoj povorci, u pokrivenim kolima s dva golema kotača s čeličnim naplatcima, okovanih zglavaka i gležnjeva i pod danonoćnom stražom Medvjedice, koja je hrkala gore od muškarca. Njegova Milost kralj Stannis nije želio riskirati da mu plijen pobjegne iz zatočeništva. Nakanio ju je

64

odvesti u Oštrozimlje i izložiti je ondje u lancima daje vide knezovi sjevera, lignjunovu kćer, sputanu i slomljenu, dokaz njegove moći. Povorku su na putu pratile trublje. Vršci kopalja sjali su se na svjetlu izlazećeg sunca, a cijelim putem rubovi trave caklili su se od jutarnjeg mraza. Izmeñu Dubokogajskog Humka i Oštrozimlja proteže se stotinu liga šume. Tristo milja kako gavran leti. "Petnaest dana", govorili su vitezovi jedni drugima. "Robert bi ih prešao za deset", čula je Asha kako se hvališe knez Fell. Njegova pradjeda ubio je Robert u Ljetnim dvorima; to je nekako u unukovim očima uzvisilo ubojicu do božanskog junaka. "Robert bi bio u Oštrozimlju prije četrnaest dana i kreveljio se Boltonu s bedema." "Radije to ne spominjite Stannisu," predložio je Justin Massey, "jer će nas natjerati da marširamo i noću i danju." Ovaj kralj živi u sjeni svoga brata, pomislila je Asha. Gležanj joj još probada bol kad god pokuša premjestiti težinu na njega. Nešto je dolje slomljeno, Asha u to nije sumnjala. Oteklina je splasnula u Dubokogajskom, ali boli je i dalje. Iščašenje bi zasigurno dosad već zacijeljelo. Njezini okovi zveckaju kad god se pomakne. Negve joj žuljaju zglobove i ponos. Ali to je bila cijena predaje. "Nitko još nije umro jer se spustio na koljeno", rekao joj je jednom otac. "Onaj koji klekne može ponovno ustati, s mačem u ruci. Onaj koji odbije kleknuti ostaje mrtav, ukočenih nogu." Balon Greyjoy je potvrdio istinitost svojih riječi kad je njegova prva pobuna propala; lignjun se spustio na koljeno pred jelenom i strahovukom, samo kako bi ponovno ustao kada su Robert Baratheon i Eddard Stark umrli. Stoga je u Dubokogajskom i lignjunova kći jednako postupila kad su je gurnuli pred kralja, sputanu i šepavu (iako srećom nesilovanu), s paklenim bolom u gležnju. "Predajem se, Vaša Milosti. Činite sa mnom što vas volja. Tražim samo da poštedite moje ljude." Qarl, Tris i ostali koji su preživjeli vučju šumu bili su sve do čega joj je stalo. Samo ih je devet preostalo. Mi odrpana devetorica, prozvao ih je Cromm. On je bio najteže ranjen. Stannis joj je poklonio njihove živote. No nije osjetila nikakve prave milosti u čovjeku. Odlučan je, izvan sumnje. Ne manjka mu ni hrabrosti. Ljudi govore da je pravedan... a ako je njegova pravda od one krute, stroge vrste, a što sad, život na željeznim otocima privikao je Ashu Greyjoy i na to. Svejedno, ne se sviña joj se ovaj kralj. One njegove duboko usañene modre oči uvijek se sumnjičavo stišću, a

65

hladan bijes vrije odmah ispod njihove površine. Njezin mu život ništa ne znači. Ona je samo njegova taokinja, plijen kojim će sjeveru pokazati kako je uspio poraziti željezne. U tom slučaju je budala. Ponižavanje žene neće zadiviti nijednog sjevernjaka, ako ona dobro poznaje taj soj, a njezina je talačka vrijednost gotovo ravna nuli. Njezin stric sada vlada Željeznim otočjem, a Vranino Oko neće mariti je li mrtva ili živa. To će možda nešto značiti jedino onoj jadnoj ruševini od muža koju joj je Euron nametnuo, ali Eric Ironmaker nema dovoljno novca da je otkupi. Ali takvo što ne može se objasniti Stannisu Baratheonu. Kao da ga sama njezina ženskost vrijeña. Ljudi iz zelenih krajeva vole svoje žene meke i ljupke u svili, znala je, ne odjevene u oklop i kožu, sa sjekirom za bacanje u svakoj ruci. Ali njezino kratko poznanstvo s kraljem u Dubokogajskom Humku uvjerilo ju je da mu se ne bi više svidjela ni u haljini. Čak je i sa ženom Galbarta Glovera, pobožnom gospom Sybelle, bio korektan i udvoran, ali vidno ne na svom terenu. Taj južnjački kralj, kako se čini, bio je jedan od onih muškaraca za koje su žene druga rasa, neobične i nedokučive poput orijaša, malika i šumske djece. Čak i na Medvjedicu škrguće zubima. Postojala je samo jedna žena koju je Stannis slušao, a nju je ostavio na Zidu. "Radije bih daje s nama", priznao je Ser Justin Massey, plavokosi vitez koji je zapovijedao teretnom kolonom. "Kad smo zadnji put otišli u bitku bez gospe Melisandre, bilo je to na Crnovodi, kad nas je napala sjena kneza Renlyja i otjerala pola naše vojske u zaljev." "Zadnji put?" reče Asha. "Zar je ta čarobnica bila u Dobokogajskom Humku? Nisam je vidjela." "To se jedva može nazvati bitkom", reče Ser Justin, smiješeći se. "Vaši željezni junački su se borili, moja gospo, ali nas je bilo višestruko više i uhvatili smo vas nespremne. Oštrozimlje će znati da dolazimo. A Roose Bolton ima ljudi koliko i mi." Ili više, pomisli Asha. Čak i zarobljenici imaju uši, a ona je čula sve što se govorilo u Dubokogajskom Humku, dok su kralj Stannis i njegovi kapetani raspravljali o ovome maršu. Ser Justin mu se protivio od početka, zajedno s mnogim vitezovima i knezovima koji su došli sa Stannisom s juga. Ali vukovi su inzistirali; nisu mogli trpjeti da Roose Bolton posjeduje Oštrozimlje, a Nedovu je djevojčicu trebalo spasiti iz šaka njegova kopileta. Tako su govorili Morgan Liddle, Brandon Norrey, Veliki Kazan Wull, Flintovi, čak i Medvjedica. "Stotinu liga ima od Dubokogajskog do

66

Oštrozimlja", rekao je Artos Flint, one noći kad je rasprava dosegla vrhunac u dvornici Galbarta Glovera. "Tristo milja kako gavran leti." "Dugačak marš", javio se vitez zvan Corliss Penny. "Ne tako dug", inzistirao je Ser Godry, krupni vitez kojeg su ostali zvali Divosjekom. "Već smo prešli tolik put. Gospodar Svjetla obasjat će stazu pred nama." "A kad stignemo u Oštrozimlje?" upitao je Justin Massey. "Dva bedema s jarkom izmeñu sebe, i unutarnji bedem stotinu stopa visok. Bolton nikad neće izaći da se s nama sučeli na polju, a nismo opskrbljeni da postavimo opsadu." "S nama će udružiti snage Arnold Karstark, ne zaboravite", dometnuo je Harvvood Fell. "Mors Umber takoñer. Imat ćemo sjevernjaka koliko i knez Bolton. A šume sjeverno od zamka su guste. Podići ćemo opsadne tornjeve, načiniti udarne ovnove..." I izginuti na tisuće, pomislila je Asha. "Pametnije bi bilo da ovdje prezimimo", predložio je knez Peasebury. "Prezimiti ovdje?" grunuo je Veliki Kazan. "Sto mislite koliko je hrane i krmiva Galbart Glover spremio za zimu?" Tada se Ser Richard Horpe, vitez kozičavog lica i s leptirom mrtvačke glave na surki, okrenuo Stannisu i rekao: "Vaša Milosti, vaš brat—" Kralj ga je presjekao. "Svi znamo što bi moj brat učinio. Robert bi samostalno odgalopirao pred dveri Oštrozimlja, probio ih svojim ratnim maljem, te projahao kroz krš kako bi ubio Roosea Boltona ljevicom, a Kopilana desnicom." Stannis se osovio na noge. "Ja nisam Robert. Ali marširat ćemo, i osloboditi Oštrozimlje... Ili umrijeti u pokušaju." Kakve god su sumnje njegovi velikaši gajili, činilo se da pučani imaju vjere u svog kralja. Stannis je desetkovao divljake Mancea Raydera na Zidu i slistio Ashu i njezine željezne kod Dubokogajskog, bio je Robertov brat, pobjednik slavne pomorske bitke kod Lijepog otoka, čovjek koji je uspio zadržati Krajoluju za sve vrijeme Robertove pobune. A nosio je i junakov mač, čarobno sječivo zvano Donositelj Svjetla, čiji sjaj obasjava noć. "Naši neprijatelji nisu tako strašni kao što se čine", uvjeravao je Ser Justin Ashu prvog dana marša. "Roosea Boltona se boje, ali ga ne vole. A njegovi prijatelji Freyevi... sjever nije zaboravio Crveno vjenčanje. Svaki velikaš u Oštrozimlju ondje je izgubio roñaka. Stannis Boltonu treba samo pustiti krv i sjevernjaci će ga napustiti."

67

Tako se vi nadate, pomislila je Asha, ali najprije mu kralj mora pustiti krv. Samo budala dezertira s pobjedničke strane. Ser Justin je navratio do njezinih kola više puta toga prvog dana, donoseći joj jela, pića i vijesti o maršu. Taj čovjek neusiljena osmijeha i neiscrpnih šala, krupan i dobro podstavljen, ružičastih obraza, modrih očiju i vjetrom počešljane čupe svijetloplave kose bjelkaste poput lana, bio je uviñavan tamničar, uvijek zabrinut za udobnost svoje zarobljenice. "Želi te", rekla je Medvjedica nakon njegova trećeg posjeta. Njezino pravo ime bilo je Alysane od kuće Mormont, ali to je drugo ime nosila s jednakom lakoćom kao što je nosila svoj oklop. Niska, zdepasta i mišićava, nasljednica Medvjeñeg otoka imala je velika bedra, velike grudi i velike šake prekrivene žuljevima. Čak je i u snu nosila verižnjaču pod krznom, a ispod nje uškrobljenu kožu, te stari ovčji kožuh pod njom, unutarnje strane izvrnute van da je bolje ugrije. Zbog svih je tih slojeva izgledala gotovo jednako široka koliko je bila visoka. I divlja. Ponekad se Ashi Greyjoy bilo teško prisjetiti da su ona i Medvjedica gotovo vršnjakinje. "Želi moje posjede", odgovori Asha. "Želi Željezno otočje." Prepoznala je znakove. Vidjela ih je i ranije, kod drugih prosaca. Massey je izgubio posjed svojih predaka, daleko na jugu, pa je morao sklopiti probitačan brak ili se pomiriti s time da bude samo vitez na kraljevu dvoru. Stannis je osujetio Ser Justinove nade u ženidbu s divljom princezom o kojoj je Asha toliko slušala, pa se sad namjerio na nju. Nedvojbeno sanja o tome da je posjedne na Stolac od morskog kamena na Pykeu i vlada preko nje, kao njezin muž i gospodar. U tu bi se svrhu morala riješiti svoga sadašnjeg muža i gospodara, dakako... da se ne spominje strica koji ju je udao za njega. Teško, presudila je Asha. Vranino Oko bi mogao pojesti Ser Justina za doručak, a da i ne podrigne. Svejedno. Zemlje njezina oca nikad neće pripasti njoj, za koga god pošla. Željezni ne opraštaju lako, a Asha je doživjela već dva poraza. Jednom na kraljevskom zboru, kad ju je porazio stric Euron, i opet u Dubokogajskom Humku, kad ju je porazio Stannis. Više no dovoljno da je proglase nepodesnom za vladaricu. Vjenčanje s Justinom Masseyjem ili bilo kojim od plemićića Stannisa Baratheona više bi joj naškodilo nego pomoglo. Ispada da je lignjunova kći ipak samo žena, rekli bi kapetani i kraljevi. Gle kako širi noge ovom mekom plemiću iz zelenih krajeva. Pa ipak, ako joj se Ser Justin želi udvarati hranom, vinom i riječima, Asha ga nije kanila obeshrabriti. On joj je bolje društvo od šutljive Medvjedice, a inače je sama

68

medu pet tisuća neprijatelja. Tris Botley, Qarl Djevica, Cromm, Roggon i ostatak njezine okrvavljene družine ostao je u Dubokogajskom Humku, u tamnicama Galbarta Glovera. Vojska je prevalila dvadeset dvije milje prvog dana, prema računici vodiča koje im je dala kneginja Sybelle, tragača i lovaca prisegnutih Dubokogajskom s klanskim imenima poput Forrestera i Woodsa, Brancha i Bolea. Drugog dana vojska je prešla dvadeset i četiri, a njihova je prethodnica izašla iz Gloverovih zemalja u guštaru vučje šume. "R'hllore, pošalji svoju svjetlost da nas provede kroz ovu tminu", molili su se vjernici te noći, okupljeni oko rasplamsane vatre pred kraljevim paviljonom. Južnjački vitezovi i oklopnici, svi odreda. Asha bi ih nazvala kraljevim ljudima, ali ostali žitelji olujnih i krunskih zemalja nazivaju ih kraljičinim ljudima... iako je kraljica koju slijede ona crvena u Crnome Zamku, a ne supruga koju je Stannis Baratheon ostavio u Istočnoj Stražarnici pokraj mora. "O, Gospodaru Svjetla, preklinjemo te, spusti svoje ognjeno oko na nas i štiti nas i grij," pjevali su plamenovima, "jer noć je mračna i strahota puna." Vodio ih je krupan vitez zvan Ser Godry Farring. Godry Divosjek. Veliko ime za malog čovjeka. Farring je bio plećat i mišićav ispod oklopa i verižnjače. Takoñer je bio nadut i tašt, činilo se Ashi; gladan slave, posve nesmotren, nikad sit pohvala i prezriv prema niskom puku, vucima i ženama. U ovom posljednjem, nije se toliko razlikovao od svog kralja. "Dajte mi konja", zamolila je Asha Ser Justina, kad je dojahao do kola s pola šunke. "Poludjet ću u ovim lancima. Neću pokušati pobjeći. Imate moju riječ." "Bih da mogu, moja gospo. Ali kraljeva ste zarobljenica, ne moja." "Vaš kralj ne vjeruje ženama na riječ." Medvjedica zareža. "Zašto bismo vjerovali na riječ ijednome željeznom nakon onoga što je vaš brat izveo u Oštrozimlju?" "Ja nisam Theon", inzistirala je Asha... ali lanci su ostali. Kad je Ser Justin odgalopirao niz kolonu, zatekla se kako se prisjeća posljednjeg puta kad je vidjela majku. Bilo je to na Harlavvu, u Deset kula. Svijeća je treperila u odaji njezine majke, ali njezin veliki, izrezbareni krevet bio je prazan pod svojim prašnjavim baldahinom. Kneginja Alannys sjedila je uz prozor, zureći preko mora. "Dovela si mi mog sinčića?" upitala je, drhtavih usana. "Theon nije mogao doći", rekla joj je Asha, gledajući ruinu od žene koja ju je rodila, majke koja je izgubila dva svoja sina. I trećeg... Poslat ću vam svima komadić princa.

69

Što god da se dogodilo kad je zapodjenut boj u Oštrozimlju, Asha Greyjoy nije mislila da ga je njezin brat preživio. Theon Prebjeg. Čak i Medvjedica želi njegovu glavu na kolcu. "Imaš li braće?" upita Asha svoju čuvaricu. "Sestre", odvrati Alysane Mormont, otresito kao i uvijek. "Pet nas je bilo. Sve djevojčice. Lyanna je na Medvjeñem otoku. Lyra i Jory su s majkom. Dacey je ubijena." "Crveno vjenčanje." "Da." Alysane se na trenutak zapilji u Ashu. "Imam sina. Samo su mu dvije godine. Mojoj kćeri je devet." "Mlada si počela." "Premlada. Ali bolje nego čekati dok ne bude prekasno." Ovo je upućeno meni, pomisli Asha, ali neka joj. "Udana si." "Ne. Djecu mi je napravio medvjed." Alysane se nasmiješi. Imala je krive zube, ali bilo je nečeg umiljatog u tom osmijehu. "Mormontice su mjenjolike. Pretvaramo se u medvjede i nalazimo partnere po šumama. Svi to znaju." Asha uzvrati osmijeh. "Sve su Mormontice i ratnice." Osmijeh druge žene izblijedi. "Onakve smo kakvima ste nas učinili. Na Medvjeñem otoku svako dijete uče da se boji lignjuna što se dižu iz mora." Stari običaj. Asha joj okrene leña, tiho zveckajući lancima. Trećeg dana, šuma ih je opkolila sa svih strana, a izrovane ceste svele su se na staze divljači koje su ubrzo postale preuske za veća kola. Tu i tamo mimoišli bi poznati smjerokaz; kameni brijeg koji je, gledan iz odreñenog kuta, malko podsjećao na vučju glavu, napola zaleñen vodopad, prirodni kameni luk obrastao sivozelenom mahovinom. Asha ih je sve prepoznala. Već je ovuda jednom prošla, jašući prema Oštrozimlju kako bi nagovorila svog brata Theona da napusti svoj osvojeni posjed i vrati se s njome u sigurnost Dubokogajskog Humka. Ni u tome nisam uspjela. Toga dana prešli su četrnaest milja i bili zahvalni na tome. Kad se spustio sumrak, kočijaš je zaustavio kola pod stablom. Dok je odvezivao konje iz zaprege, Ser Justin je dokaskao do nje i otključao negve oko Ashinih gležnjeva. On i Medvjedica otpratili su je kroz tabor do kraljeva šatora. Možda je bila zarobljenica, ali je još uvijek bila Greyjoyica od Pykea, a Stannisu Baratheonu pričinjavalo je zadovoljstvo hraniti je otpacima sa svog stola, gdje je objedovao sa svojim kapetanima i zapovjednicima.

70

Kraljev paviljon bio je gotovo jednako velik kao dvornica u Dubokogajskom Humku, ali osim veličine, nije se imao ničim drugim podičiti. Njegovi kruti zidovi od teškog žutog platna strahovito su izblijedjeli, uprljani blatom i vodom, s primjetnim mrljama plijesni. Na vrhu centralnog stupa vijorio se kraljevski barjak, zlatan, s jelenjom glavom unutar plamtećeg srca. S tri strane okruživali su ga paviljoni južnjačkih velikaša koji su došli na sjever sa Stannisom. S četvrte strane buktjela je noćna vatra, šibajući potamnjelo nebo kovitlacima plamena. Desetak muškaraca cijepalo je cjepanice da potpire buktinju kad je Asha došepala sa svojim čuvarima. Kraljičini ljudi. Njihov bog je Crveni R'hllor, a on je ljubomorno božanstvo. Njezin bog, Utopljeni Bog Željeznih otoka, demon je u njihovim očima, pa ako ne prigrli ovog Gospodara Svjetla, bit će prokleta i osuñena na propast. Rado bi me spalili na onim cjepanicama i slomljenim granama. Neki su upravo to i predlagali u njezinoj prisutnosti nakon bitke u šumi. Stannis je odbio. Kralj je stajao pred šatorom, zagledan u noćnu vatru. Što li vidi u njoj? Pobjedu? Propast? Lice svog crvenog i gladnog boga? Njegove oči utonule su u duboke duplje, a kratko potkresana brada bila je tek sjena na njegovim upalim obrazima i koščatoj čeljusti. No bilo je snage u njegovu pogledu, željezne neustrašivosti koja je Ashi govorila da ovaj čovjek nikad, nikad neće odustati od svog cilja. Spustila se na koljeno pred njim. "Veličanstvo." Jesam li dovoljno ponizna za vas, Vaša Milosti? Jesam li poražena, ponižena i slomljena koliko želite? "Skinite mi lance sa zglavaka, preklinjem vas. Pustite me da jašem. Neću pokušati pobjeći." Stannis je pogleda kao što bi pogledao psa koji mu se drznuo popeti uz nogu. "Zaslužila si te okove." "Jesam. Sada vam nudim svoje ljude, svoje brodove, svoju pamet." "Tvoji brodovi već jesu moji, ili su spaljeni. Tvoji ljudi... koliko ih je preostalo? Deset? Dvanaest?" Devet. Sest, ako računamo samo one dovoljno jake za bitku. "Dagmar od Raskoljene Čeljusti drži Torrhenovu Četvorinu. Neustrašiv je borac i vjeran sluga kuće Greyjoy. Mogu vam izručiti taj zamak i njegov garnizon." Možda, mogla je dodati, ali ne bi joj išlo u prilog pokazati nesigurnost pred ovim kraljem. "Torrhenova Četvorina ne vrijedi ni blata na mojim potplatima. Oštrozimlje je jedino važno."

71

"Skinite mi okove i pomoći ću vam da ga zauzmete, Veličanstvo. Kraljevski brat Vaše Milosti bio je na glasu po sposobnosti da poražene neprijatelje pretvori u prijatelje. Učinite me svojim čovjekom." "Bogovi te nisu učinili čovjekom. Kako bih ja?" Stannis se opet okrene prema noćnoj vatri i onome što li je već vidio kako pleše ondje, meñu narančastim plamenovima. Ser Justin Massey zgrabi Ashu za ruku i povuče je u kraljevski šator. "To je bilo nepromišljeno, moja gospo", rekao joj je. "Nikad mu ne spominjite Roberta." Trebala sam znati. Asha je znala kako je to s mlañom braćom. Sjećala se Theona kao dječaka, stidljivo dijete koje je živjelo u istodobnom divljenju i strahovanju prema Rodriku i Maronu. Nikad to ne prerastu, zaključila je. Mladi brat može doživjeti stotu, ali uvijek će biti mlañi brat. Zveknula je svojim željeznim nakitom, i zamislila kako bi ugodno bilo stati iza Stannisa i ugušiti ga lancem koji joj sputava zglavke. Te su noći večerali gulaš od divljači spravljen od mršavog jelena kojega je oborio izviñač po imenu Benjicot Branch. Ali samo u kraljevom šatoru. Izvan tih platnenih zidova, svaki je čovjek dobio okrajak kruha i komad crne kobasice ne duži od prsta, zaliven posljednjim zalihama piva Galbarta Glovera. Stotinu liga od Dubokogajskog Humka do Oštrozimlja. Tristo milja kako gavran leti. "Da smo barem gavranovi", rekao je Justin Massey četvrtog dana marša, onog dana kad je počeo padati snijeg. Isprva samo u nekoliko malih naleta. Hladan i vlažan, ali ništa kroz što se nisu mogli s lakoćom probiti. Ali sniježilo je i sutradan, i dan nakon toga, i dan nakon toga. Guste brade vukova ubrzo su se slijepile od leda gdje im se smrzavao dah, a svaki obrijani južnjački momak puštao je brkove da ugrije lice. Ubrzo je tlo pred kolonom prekrila bjelina, sakrivši kamenje, čvornato korijenje i opalo granje, pretvorivši svaki korak u pustolovinu. I vjetar se pojačao, tjerajući snijeg pred sobom. Kraljeva vojska postala je povorka snjegovića koja tetura kroz do koljena visoke nanose. Trećeg dana snijega, kraljeva se vojska počela raspadati. Dok su se južnjački vitezovi i plemići mučili, ljudima sa sjevernih bregova išlo je lakše. Njihovi brdski konjići bili su lakonoge životinje koje su jele manje od paripa i još manje od velikih bojnih konja, a ljudi koji su jahali na njima bili su na svome u snijegu. Mnogi su vukovi nosili neobičnu obuću. Medvjede pandže, zvali su ih, čudne izdužene predmete od savijenog drva i kožnih traka. Privezane za potplate čizama,

72

one su im nekako omogućavale da hodaju po snijegu a da pritom ne probiju zaleñenu koru i potonu u nj do bedara. Neki su imali medvjeñe pandže i na konjima, a čupavi mali konjići nosili su ih s lakoćom kojom drugi konji nose željezne potkove... ali paripi i bojni konji nisu im htjeli ni primirisati. Kad ih je nekoliko kraljevih vitezova unatoč tome privezalo za njihova kopita, krupni južnjački konji počeli su se propinjati i odbijati da se pomaknu, ili su ih nastojali stresti s nogu. Jedan je bojni konj slomio gležanj kad je pokušao hodati u njima. Sjevernjaci na svojim medvjeñim pandžama ubrzo su počeli pretjecati ostatak vojske. Najprije su za sobom ostavili vitezove u glavnoj povorci, a zatim i Ser Godryja Farringa i njegovu prethodnicu. U meñuvremenu, taljige i kola teretne kolone zaostajali su sve dalje i dalje, toliko da su im ljudi iz začelja neprestano dodijavali da ubrzaju korak. Petog dana oluje, teretna kolona prešla je valovito prostranstvo do pojasa visokih snježnih nanosa koji su prikrivali zaleñeno jezerce. Kad je skriveni led popucao pod teretom kola, trojicu kirijaša i četiri konja progutala je mrzla voda, zajedno s još dvojicom ljudi koji su ih pokušali spasiti. Jedan od njih bio je Harwood Fell. Njegovi su ga vitezovi izvukli van prije nego što se utopio, ali ne i prije nego što su mu usne pomodrile, a koža pobijeljela poput mlijeka. Činilo se da ga ništa što su kasnije pokušali nije uspijevalo utopliti. Satima se divlje tresao, čak i kad su s njega razrezali promočenu odjeću, umotali ga u topla krzna i posjeli uz vatru. Te iste noći zapao je u grozničav san. Više se nije probudio. Te je noći Asha prvi put čula kako kraljičini ljudi mrmljaju nešto o žrtvi; daru za njihova crvenog boga kako bi ovaj okončao oluju. "Bogovi sjevera pustili su ovu oluju na nas", rekao je Ser Corliss Penny. "Lažni bogovi", tvrdio je Ser Godry, Divosjek. "R'hllor je s nama", dometne Ser Clayton Suggs. "Melisandre nije", priklopi Justin Massey. Kralj nije rekao ništa. Ali je čuo. Asha je bila sigurna u to. Sjedio je za visokim stolom dok se tanjur juhe od luka hladio pred njim, jedva taknut, zureći u plamen najbliže svijeće onim zastrtim očima, ne obazirući se na razgovor oko sebe. Zamjenik vrhovnog zapovjednika, mršav visok vitez zvan Richard Horpe, progovori za njega. "Oluja će se brzo povući", izjavio je. Ali oluja se samo pogoršala. Vjetar je postao bič okrutan kao u robovlasnika. Asha je mislila da je doživjela hladnoću na Pykeu, kada bi vjetar zavijao s mora, ali to nije bilo ništa u usporedbi s ovim. Ovo je studen koja ljude dovodi do ludila.

73

Čak i kad se kolonom pronio glas da će se utaboriti za noć, nije bilo lakog načina da se ugriju. Šatori bijahu vlažni i teški, bilo ih je naporno podići, a još napornije srušiti, te su bili skloni nenadanom urušavanju ako bi se previše snijega nakupilo na njima. Kraljeva je vojska miljela kroz srce najveće šume u Sedam Kraljevina, no suhog je drva bilo sve teže naći. U svakom je novom taboru gorjelo sve manje vatri, a i one koje bi zapalili davale su više dima nego topline. Često su hranu jeli hladnu, čak i sirovu. Čak se i noćna vatra stisnula i postala slabašna, ispunivši malodušnošću kraljičine ljude. "Gospodaru Svjetla, sačuvaj nas od ovog zla", molili su se, predvoñeni dubokim glasom Ser Godryja Divosjeka. "Pokaži nam opet svoje jarko sunce, umiri ove vjetrove i otopi snjegove, kako bismo doprli do tvojih neprijatelja i uništili ih. Noć je mračna i hladna i strahota puna, ali tvoja je moć i slava i svjetlo. R'hllore, ispuni nas svojom vatrom." Kasnije, kad se Ser Corliss Penny glasno zapitao je li se cijela vojska ikad smrznula u zimskoj oluji, vukovi su se nasmijali. "Ovo nije zima", izjavio je Veliki Kazan Wull. "Gore u brdima kažemo da te jesen poljubi, ali zima te opako izjebe. Ovo je samo jesenski poljubac." Daj bože da onda nikad ne spoznam pravu zimu. Sama Asha je pošteñena najgoreg; kraljev je plijen, na kraju krajeva. Dok drugi gladuju, nju hrane. Dok drugi dršću, ona je na toplom. Dok se drugi teškom mukom probijaju kroz snijeg na umornim konjima, ona se vozi na postelji od krzna u kolima, s krutim platnenim krovom koji je štiti od snijega, u udobnosti svojih lanaca. Konjima i običnom puku bilo je najteže. Dvojica štitonoša iz olujnih zemalja nasmrt su izboli jednog oklopnika u prepirci oko toga tko će sjesti najbliže vatri. Iduće noći neki strijelci, u očajničkom nastojanju da se ugriju, nekako su uspjeli zapaliti svoj šator, koji je barem imao milosti pritom ugrijati susjedne šatore. Bojni konji počeli su ugibati od umora i izloženosti studeni. "Što je vitez bez konja?" pitali su se ljudi. "Snjegović s mačem." Svaki pali konj bivao je zaklan na mjestu, zbog mesa. Njihove su se zalihe takoñer počele smanjivati. Peasebury, Cobb, Fcrcglove i drugi južnjački plemići nagovarali su kralja da se utabori dok oluja ne mine. Stannis za to nije htio ni čuti. Nije poslušao ni kraljičine ljude kada su ga došli nagovoriti da prinese žrtvu njihovu gladnom crvenom bogu. Tu je priču čula od Justina Masseyja, manje pobožnog od većine. "Žrtva će pokazati da je naša vjera još jaka, Veličanstvo", rekao je Clayton Suggs kralju. A

74

Godry Divosjek je dodao: "Stari bogovi sjevera poslali su na nas ovu oluju. Samo je R'hllor može okončati. Moramo mu dati nevjernika." "Pola moje vojske čine nevjernici", odvratio je Stannis. "Nikoga nećemo spaliti. Molite se usrdnije." Nikoga neće spaliti danas, ni sutra... ali ako se mećava nastavi, koliko će trebati da se kraljeva odluka ne pokoleba? Asha nikad nije dijelila vjeru u Utopljenog Boga svog strica Aerona, ali te se noći pomolila Onome Koji Obitava Ispod Valova usrdno poput Vlažnokosog. Oluja nije jenjavala. Marš se nastavio, usporivši do teturanja, a potom do puzanja. Po dobrome danu prešli bi pet milja. Zatim tri. Pa dvije. Do devetog dana oluje kapetani i zapovjednici iz svakog tabora ulazili bi u kraljev šator mokri i umorni, kako bi klonuli na koljeno i prijavili gubitke za taj dan. "Jedan mrtav, tri nestala." "Šest izgubljenih konja, jedan od njih je moj." "Dva mrtva, jedan vitez. Četiri pala konja. Jednoga smo opet digli na noge. Druge smo izgubili. Bojne konje, i jednog paripa." Obračun studeni, čula je Asha da ga nazivaju. Najviše je pretrpjela teretna kolona; mrtvi konji, izgubljeni ljudi, prevrnuta i slomljena kola. "Konji zaglibe u snijegu", rekao je Justin Massey kralju. "Ljudi odlutaju ili samo sjednu i čekaju smrt." "Neka ih", obrecne se kralj Stannis. "Mi idemo dalje." Sjevernjaci su prolazili kudikamo bolje, sa svojim brdskim konjićima i medvjeñim šapama. Crni Donnel Flint i njegov polubrat Artos izgubili su samo jednog svog čovjeka. Liddleovi, Wullovi i Norreyji nisu izgubili nijednoga. Jedna od mazgi Morgana Liddlea je zabludjela, ali činilo se da on misli kako su je ukrali Flintovi. Stotinu liga od Dubokogajskog Humka do Oštrozimlja. Tristo milja kako gavran leti. Petnaest dana. Petnaesti dan marša došao je i prošao, a oni nisu pregazili ni pola ukupne udaljenosti. Trag razbijenih kola i smrznutih trupala protezao se za njima, zakopan pod vjetrom nanijetim snijegom. Sunce, mjesec i zvijezde nestali su tako davno da se Asha počela pitati je li ih zapravo samo sanjala. Dvadesetog dana napredovanja, napokon se uspjela osloboditi lanaca na gležnjevima. Kasno tog poslijepodneva jedan od konja koji su vukli njezina kola uginuo je u ormi. Nije ga se moglo zamijeniti; ono malo teretnih konja što je preostalo bilo je potrebno da vuku kola s hranom i krmivom. Kad je Ser Justin Massey dojahao, rekao im je da zakolju mrtvog konja zbog mesa i isijeku kola za drva. Tada je odstranio okove oko Ashinih gležnjeva i protrljao njezine ukočene

75

listove. "Nemam konja kojeg bih vam dao, moja gospo," rekao je, "a da pokušamo jahati zajedno, to bi dokrajčilo i mojega. Morate hodati." Ashu je trgalo u gležnju sa svakim korakom. Hladnoća će ga ubrzo umrtviti, rekla je u sebi. Za koji sat neću uopće osjećati noge. Bila je samo djelomično u krivu; trebalo je još manje. U času kad je mrak zaustavio kolonu, teturala je, čeznući za udobnošću svoga zatvora na kotačima. Okovi su me oslabili. Večeru je dočekala tako iscrpljena da je zaspala za stolom. Dvadeset šestog dana petnaestodnevnog marša pojeli su posljednji komad povrća. Trideset drugog dana, posljednje porcije žita i krmiva. Asha se pitala koliko dugo čovjek može preživjeti na sirovom, polusmrznutom konjskom mesu. "Branch se kune da smo na samo tri dana od Oštrozimlja", rekao je Ser Richard Horpe kralju te večeri, nakon obračuna studeni. "Ako ostavimo najslabije za sobom", dometne Corliss Penny. "Najslabije se više ne da spasiti", ustrajao je Horpe. "Oni koji još imaju snage moraju stići u Oštrozimlje, ili će i oni umrijeti." "Gospodar Svjetla predat će nam zamak", reče Ser Godry Farring. "Da je gospa Melisandre s nama" Naposljetku, nakon jezivog dana kada je kolona napredovala jedva jednu milju i izgubila dvanaest konja i četiri čovjeka, knez Peasebury se obrušio na sjevernjake. "Ovaj je marš bio suluda ideja. Sve ih više umire iz dana u dan, a zbog čega? Neke djevojke?" "Nedove kćeri", reče Morgan Liddle. Bio je drugi od trojice sinova, pa su ga vukovi zvali Srednji Liddle, iako rijetko kad u njegovoj prisutnosti. Morgan je bio taj koji je umalo ubio Ashu u bitki kod Dubokogajskog Humka. Došao je k njoj kasnije, za vrijeme marša, da je zamoli za oprost... zato što joj je rekao "pičko" u žaru bitke, a ne zato što joj je pokušao raskoliti glavu sjekirom. "Nedove kćeri", ponovi Veliki Kazan Wull. "A već bismo imali i nju i zamak, da se vi razmetljivi južnjački klipani niste upisali u satenske hlače zbog malo snijega." "Ma/o snijega?" Peaseburyjeva meka, djevojačka usta iskrive se od bijesa. "Vaši loši savjeti prisilili su nas na ovaj marš, Wulle. Počinjem sumnjati da ste cijelo ovo vrijeme zapravo bili Boltonov stvor. Zar tako stoje stvari? Je li vas poslao k nama da šapćete otrov u kraljevo uho?" Veliki mu se Kazan nasmije u lice. "Knez Komuška Graška. Da ste muško, ubio bih vas zbog toga, ali moj je mač načinjen od prefinog čelika da ga ukaljam kukavičjom krvi." Otpio je gutljaj piva i obrisao usta. "Da, ljudi umiru. Još će ih

76

umrijeti prije nego što ugledamo Oštrozimlje. Pa što? Ovo je rat. Ljudi umiru u ratu. Tako i treba biti. Tako je oduvijek." Ser Corliss Penny uputi poglavici klana pogled pun nevjerice. "Vi želite umrijeti, Wulle?" Činilo se da to zabavlja sjevernjaka. "Želim živjeti vječno u zemlji gdje ljeto traje tisuću godina. Želim zamak u oblacima odakle mogu svisoka promatrati svijet. Želim da mi je opet dvadeset šest godina. Kad mi je bilo dvadeset šest mogao sam se boriti cijeli dan i ševiti cijelu noć. Što ljudi žele nije važno. Zima će nas ubrzo snaći, dečko. A zima je smrt. Radije bih da moji ljudi umru boreći se za Nedovu djevojčicu nego sami i gladni u snijegu, roneći suze koje im se lede na obrazima. Nitko ne opjeva ljude koji tako umru. Što se mene tiče, star sam. Ovo će mi biti posljednja zima. Dajte mi da se okupam u boltonskoj krvi prije nego što umrem. Želim osjetiti kako mi prska po licu kad se moja sjekira usiječe duboko u boltonsku lubanju. Želim je polizati s usana i umrijeti s njezinim okusom u ustima." " Tako je!" poviče Morgan Liddle."Krv i bitka!" Tada svi brdani počeše klicati, lupajući peharima i rogovima po stolu, ispunjavajući kraljev šator zveketom. Asha Greyjoy bi i sama pozdravila bitku. Jednu bitku, da si okončam ovu bijedu. Čelik protiv čelika, ružičasti snijeg, slomljeni štitovi i odsječeni udovi, i svemu bi došao kraj. Idućeg dana kraljevi izviñači nabasali su na napušteno maloposjedničko selo izmeñu dva jezera; surovo i bijedno mjesto, tek nekoliko koliba, dvornica i stražarskih kula. Richard Horpe zapovjedio je da se zaustave, iako je vojska prešla jedva pola milje tog dana, a od mraka su ih dijelili sati. Mjesec je već odavno izašao kad su se teretna kolona i začelje dovukli onamo. Meñu njima je bila i Asha. "U onim jezerima ima ribe", rekao je Horpe kralju. "Probit ćemo rupe u ledu. Sjevernjaci znaju kako se to radi." Čak i u svom debelom krznenom plastu i teškom oklopu, Stannis je izgledao poput čovjeka s jednom nogom u grobu. Ono malo mesa što je još imao na svom suhonjavom, visokom tijelu u Dubokogajskom Humku istopilo se za vrijeme marša. Pod kožom mu se nazirao oblik lubanje, a toliko je stiskao čeljust da se Asha pobojala kako će polomiti zube. "Pecajte, onda", rekao je, oštro presijecajući svaku riječ. "Ali marširamo s prvim svjetlom." Kad je svanulo, tabor se probudio u snijegu i tišini.

77

Nebo je iz crnog prešlo u bijelo, ali nije se činilo ništa vedrije. Asha Greyjoy se probudila ukočena i promrzla pod hrpom krzna, slušajući Medvjedičino hrkanje. Nikad nije čula neku ženu da tako glasno hrče, ali se navikla na to na maršu, te joj je sada čak zvučalo i pomalo utješno. Uznemirivala ju je tišina. Nikakve se trublje nisu oglasile da probude ljude kako bi uzjahali, postrojili se u kolonu i pripremili za marš. Nikakvi ratni rogovi nisu pozvali sjevernjake. Nešto nije u redu. Asha je ispuzala ispod krzna i progurala se van iz šatora, oborivši zid od snijega koji ih je obzidao tijekom noći. Njezini okovi zveckali su dok se podizala na noge i udisala ledeni jutarnji zrak. Snijeg je još padao, gušći nego kad se zavukla u šator. Jezera su nestala, a i sama šuma. Mogla je vidjeti obrise drugih šatora i prigradnji i mutan, narančast sjaj krijesa na vrhu stražarske kule, ali ne i samu kulu. Oluja je progutala ostalo. Negdje naprijed čekao ih je Roose Bolton iza zidova Oštrozimlja, ali vojska Stannisa Baratheona sjedila je ukopana i nepomična, okovana ledom i snijegom, i umirala od gladi. Svijeća je bila na samom kraju. Ostatak, kraći od palca, stršao je iz lokvice topla, rastaljena voska i obasjavao kraljičinu postelju. Plamen se počeo gušiti u proplamsajima. Uskoro će se utrnuti, shvati Dany, a kad se utrne, još jedna će noć biti na izmaku. Zora uvijek stigne prebrzo. Nije spavala, nije mogla spavati, nije htjela spavati. Nije se čak usuñivala sklopiti oči, iz straha da će biti jutro kad ih opet otvori. Kad bi samo imala tu moć, natjerala bi njihove noći da traju dovijeka, ali nije mogla ništa više doli da ostaje budna ne bi li se nekako pokušala naužiti sve i zadnjeg slatkog trenutka prije nego što ih praskozorje pretvori u puke uspomene što prebrzo blijede. Pokraj nje, Daario Naharis spavao je spokojno kao novoroñenče. Ima dar za spavanje, pohvalio joj se, s onim svojim drskim smiješkom na licu. Na bojnom polju posve često spava u sedlu, izjavio je, kako bi bio posve odmoran u slučaju da doñe do bitke. Po suncu ili oluji, nema veze. "Ratnik koji se ne može naspavati ubrzo nema snage za borbu", rekao je. Nikad ga ne salijeću ni noćne more. Kad mu je Dany rekla kako su Serwyna od Zrcalnog štita progonili duhovi svih vitezova koje je ubio, Daario se samo nasmijao. "Ako me oni koje sam ubio doñu gnjaviti, sve ću ih samo ponovno ubiti." On ima savjest plaćenika, shvatila je tada. Što će reći, nema je uopće.

78

Daario je ležao na trbuhu, s lakim lanenim pokrivačima zgužvanima oko svojih dugih nogu, lica napola zarivena u jastuke. Dany mu prijeñe rukom niz leña, opipavajući mu potez hrptenjače. Koža mu je bila glatka pod njezinim prstima, gotovo bez ijedne dlačice. Koža mu je svila i saten. Obožava kakav joj je na dodir. Obožava mu prolaziti prstima kroz kosu, masirati mu bolna mjesta u listovima nakon duga dana u sedlu, obuhvatiti mu kurac i osjećati kako joj se nadima u dlanu. Da je ona neka obična žena, drage bi volje cijeli život samo dodirivala Daarija, opipavala mu ožiljke i tjerala ga da joj pripovijeda kako je stekao svaki od njih. Odrekla bih se krune da on to zatraži od mene, pomisli Dany... ali on to nije zatražio, a nikada i neće. Daario joj možda šapće ljubavničke riječi dok su njih dvoje kao jedno, ali zna da je zmajska kraljica ta koju on istinski voli. Kad bih se odrekla krune, on me ne bi htio. Uostalom, kraljevi koji izgube krunu često izgube i glavu, a ona ne uviña zašto bi s kraljicama bilo imalo drugačije. Svijeća zatreperi i posljednji put, pa se utrne, utopljena u vlastitom vosku. Mrak proguta pernatu postelju i oboje u njoj, i ispuni svaki zakutak ložnice. Dany obujmi rukama svog kapetana i privije mu se uz leña. Počne upijati njegov miris, uživajući u toplini njegove puti, u osjećanju njegove kože na svojoj. Upamti, opomene se. Upamti kako ti je bilo uz njega. Ona ga poljubi u rame. Daario se prevali prema njoj, otvorenih očiju. "Daenerys." Lijeno joj se osmjehne. To je takoñer njegov dar; budi se u trenutku, kao mačka. "Je li zora?" "Nije još. Imamo još dosta vremena." "Lažljivice. Vidim ti oči. Zar bi ti se oči vidjele da je gluho doba noći?" Daario nogama zbaci pokrivače sa sebe i uspravi se. "Polumrak je. Dan će uskoro svanuti." "Ne želim da ova noć proñe." "Ne? A zbog čega, kraljice moja?" "Znaš." "Zbog vjenčanja?" On se nasmija. "Vjenčaj se onda sa mnom." "Znaš da to ne mogu." "Kraljica si. Možeš što te god volja." On joj prijeñe dlanom po nozi. "Koliko nam još noći preostaje?" Dvije. Samo dvije. "Znaš to jednako dobro kao ja. Još ova noć i iduća, a onda ovo mora prestati." "Udaj se za mene, pa možemo imati sve noći, zauvijek."

79

Da mogu, i bih. Khal Drogo bio joj je sunce i zvijezde, ali tako je dugo već mrtav da je Daenerys gotovo zaboravila kako je to voljeti i biti voljena. Daario joj je pomogao da se toga prisjeti. Bila sam mrtva, a on me vratio u život. Spavala sam, a on me probudio. Moj hrabri kapetan. Svejedno, u zadnje vrijeme postaje odviše drzak. Na dan kad se vratio iz svojeg najnovijeg izjahivanja u napad, bacio joj je pod noge glavu nekog yunkaijskog velmože i poljubio je u dvorani pred očima cijelog svijeta, tako da ih je Barristan Selmy morao razdvojiti. Ser Djed se tako razgnjevio da se Dany pobojala kako bi mogla pasti krv. "Ne možemo se vjenčati, ljubavi. Znaš zbog čega." On izañe iz njezine postelje. "Udaj se onda za Hizdahra. Dat ću mu par lijepih rogova za vjenčani dar. Ghiscarski muškarci vole se gizdati u rogovima. Izrañuju ih od vlastite kose, uz pomoć češljeva, voska i glačala." Daario pronañe svoje hlače i navuče ih. Nije si dao truda prije toga odjenuti donje rublje. "Nakon što se vjenčam, bit će veleizdaja poželjeti me." Dany privuče pokrivač i njime si prekrije grudi. "Onda sam ja sigurno izdajnik." On si prevuče plavu svilenu tuniku preko glave i prstima izravna zupce svoje brade. Iznova si ju je obojio za nju, vrativši joj boju iz purpurne u modru, kakvu je imala u vrijeme kad ga je upoznala. "Mirišem po tebi", reče kad si je onjušio prste, i široko se osmjehne. Dany obožava kako mu zlatni zub bljesne dok se osmjehuje. Obožava nježne dlačice na njegovim prsima. Obožava snagu u njegovim rukama, zvuk njegova smijeha, njegovu potrebu daje uvijek pogleda u oči i izgovori njezino ime dok uvlači kurac u nju. "Lijep si", reče ona bez razmišljanja dok ga je gledala kako obuva jahaće čizme i veže im vezice. Ima dana kad joj dopusti da mu ona to obavi, ali danas očito neće. I s tim je gotovo. "Nisam dovoljno lijep za brak." Daario skine pojas s mačem s klina na koji ga je objesio. "Kamo ćeš?" "Idem u tvoj grad," reče joj, "da popijem burencedva i zapodjenem kavgu. Predugo je vremena prošlo otkako sam ubio čovjeka. Možda bih trebao potražiti tvog zaručnika." Dany baci jastuk na njega. "Pustit ćeš Hizdahra na miru!" "Kako moja kraljica zapovijeda. Hoćeš li danas držati zasjedanje dvora?" "Ne. Sutra ću biti udana žena, a Hizdahr će biti kralj. Neka on drži zasjedanje dvora. Ovo je njegov narod."

80

"Dijelom je njegov, dijelom je tvoj. Onim dijelom koji si oslobodila." "Ti se to meni rugaš?" "Onim dijelom koji nazivaš svojom djecom. Njemu treba majka." "Istina je. Rugaš mi se." "Samo malčice, srdašce moje blistavo. Hoćeš li držati zasjedanje dvora?" "Poslije mog vjenčanja, možda. Poslije sklapanja mira." "Toposlije koje spominješ nikako da stigne. Trebala bi održati zasjedanje dvora. Moji novi ljudi ne vjeruju da si stvarna. Oni koji su prešli na našu stranu iz Raspuhanih. Odgojeni su i roñeni u Zapadnim zemljama, većinom, gdje su se naslušali priča o Targaryenima. Žele vlastitim očima vidjeti jednu od njih. Žabac ti je donio dar." "Žabac?" reče ona s hihotom. "A tko je to?" On slegne ramenima. "Neki mali Dornijac. Štitonoša je krupnog viteza koga zovu Zelendrob. Rekao sam mu da dade taj dar meni, pa ću ga isporučiti, ali nije pristao na to." "O, bistar je to žabac. 'Daj ti taj dar meni.''" Ona baci i drugi jastuk na njega. "Bih li ga ikada vidjela?" Daario si prijeñe prstom po pozlaćenom brku. "Zar bih ja potkradao svoju milu kraljicu? Kad bi bila riječ o daru dostojnom tebe, osobno bih ti ga stavio u te meke ručice." "Kao zalog svoje ljubavi?" "Na to ti ne mogu odgovoriti, ali kazao sam mu da ti ga smije uručiti. Nećeš valjda pretvoriti Daarija Naharisa u lažljivca?" Dany ga nije imala snage odbiti. "Kako hoćeš. Dovedi svog žapca sutra na dvor. I ostale. Te Zapadnjake." Bilo bi lijepo čuti zajednički jezik od nekoga osim Ser Barristana. "Kako moja kraljica zapovijeda." Daario se duboko nakloni, široko osmjehne i ode od nje, dok se plašt vijorio za njim. Dany je ostala sjediti meñu izgužvanom posteljinom, grleći se oko koljena, tako ojañena da nije ni čula Missandei kad joj se ušuljala u sobu s kruhom, mlijekom i smokvama. "Vaša Milosti? Zar vam nije dobro? U gluho doba noći ova vas je čula kako vrištite." Dany uzme jednu smokvu. Bila je crna i sočna, još prekrivena kapljicama rose. Hoće li me Hizdahr ikada natjerati da vrištim? "To si čula vjetar kako vrišti."

81

Odgrizla je zalogaj, ali voćka joj je izgubila slast sada kad Daarija više nije bilo. Uzdahnula je, ustala i pozvala Irri da joj donese haljetak, pa išetala na svoju terasu. Dušmani je okružuju sa svih strana. Na obalu nikad nije izvučeno manje od tucet brodova. Ima dana kad ih bude i cijela stotina, dok se vojnici iskrcavaju. Yunkaijci dopremaju čak i drvnu grañu morskim putem. Iza svojih rovova izrañuju katapulte, škorpione, visoke trebušete. U mirnim se noćima čuje odzvanjanje čekića kroz topli, suhi zrak. Ipak, ne izrañuju opsadne kule. Ne izrañuju udarne ovnove. Neće pokušati zauzeti Meereen na juriš. Čekat će iza tih svojih opsadnih crta i bacati kamenje na nju, sve dok njezin narod ne obore na koljena od gladi i bolesti. Hizdahr će mi donijeti mir. Mora. Te večeri kuhari su joj poslužili pečeno kozle s datuljama i mrkvama, ali Dany je uspjela pojesti samo zalogaj. Od hrvanja s Meereenom koje je čeka shrvao ju je umor. San joj je teško došao na oči, čak i nakon što joj se vratio Daario, tako pijan da je jedva mogao stajati. Pod pokrivačima se vrpoljila i premještala, sanjajući o tome kako je Hizdahr ljubi... ali usne su mu modre i izubijane, a kad se zarije u nju, muškost mu je hladna kao led. Ona se uspravi u krevetu, raskuštrane kose, u razbucanoj posteljini. Njezin je kapetan spavao pokraj nje, no bila je sama. Došlo joj je da ga protrese, da ga probudi, da ga natjera da je zagrli, da je izjebe, da joj pomogne da zaboravi, ali znala je da bi se u tom slučaju on samo nasmiješio, zijevnuo i kazao: "To je bio samo san, kraljice moja. Samo ti spavaj." Radije je navukla haljetak s kukuljicom i iskoračila na svoju terasu. Prišla je prsobranu i zagledala se s njega u svoj grad, kako je to dotad učinila već stotinu puta. Nikada ovo neće biti moj grad. Nikada ovo neće biti moj dom. Još je bila na svojoj terasi kad ju je oblilo blijedo rumenilo kojim je zora zarudjela, usnula na travi pod pokrivačem sitne rose. "Obećala sam Daariju da ću danas održati zasjedanje dvora", reče Daenerys svojim služavkama kad su je probudile. "Pomozite mi da pronañem svoju krunu. E da, i nešto da obučem, nešto lagano i svježe." Spustila se sat vremena nakon toga. "Kleknite svi pred Daenerys Olujnoroñenom, Neožeženom, kraljicom Meereena, kraljicom Andala i Rhoynaraca i Prvih ljudi, khaleesi Velikog Travnatog Mora, Okovolomkom i Zmajskom Majkom", uzviknu Missandei. Reznak mo Reznak pokloni se i ozareno osmjehne. "Blagoroñe, iz dana u dan sve ste ljepši. Držim da upravo blistate od iščekivanja vjenčanja. O, kraljice moja sjajna!"

82

Dany uzdahne. "Pozovite prvog molitelja." Toliko je već vremena prošlo otkako je posljednji put zasjedala na dvoru da joj je pritisak slučajeva bio gotovo nesnosan. U dnu dvorane vladala je neprobojna stiska ljudi, i čarke su izbijale oko redoslijeda i prvenstva. Neizbježno, pred nju je istupila Galazza Galare, visoko podignute glave, lica prikrivena svjetlucavim zelenim velom. "Vaša Svjetlosti, možda bi bilo najbolje da razgovaramo nasamo." "Drage volje, samo kad bih imala vremena", reče joj Dany milim glasom. "Sutra me čeka vjenčanje." Njezin prethodni susret sa Zelenom milosnicom nije dobro prošao. "Što biste htjeli od mene?" "Htjela bih vam reći nešto o onom što sije dopustio izvjesni kapetan plaćeničkih mačeva." Usuñuje se to izgovoriti na otvorenom dvoru? Bijes bukne u Dany. Hrabra je, to joj priznajem, ali ako misli da sam spremna ponovno trpjeti prijekore, ni sama ne zna koliko se vara. "Izdaja Smedeg Bena Plumma zgranula je sve nas," reče joj ona, "ali vaše upozorenje stiže prekasno. A sada znam da se želite vratiti u svoj hram i moliti za mir." Zelena milosnica joj se pokloni. "Molit ću se i za vas." Još jedan šamar, pomisli Dany dok su joj se obrazi žarili. Ostatak je bila kraljici dobro poznata zamorna dosada. Sjedila je na svojim jastučićima i slušala ih, ljuljajući jednu nogu od nestrpljivosti. Jhiqui joj je u podne donijela pladanj smokava i šunke. Moliteljima kao da nije bilo kraja. Na svako dvoje koji bi se nasmiješeno udaljili od nje, jedan bi otišao podlivenih očiju, ili bi si psovao u bradu. Tek pred zalazak sunca Daario Naharis pojavio se sa svojim novim Olujnim vranama, tim Zapadnjacima koji su prešli iz Raspuhanih na njegovu stranu. Dany se zatekla kako pogledava prema njima dok je još jedan molitelj tupio li tupio o svom slučaju. I oni su moj narod. Ja sam po pravu njihova kraljica. Djelovali su joj kao hrpa odrpanaca, ali od plaćenika se to moralo i očekivati. Najmlañem teško da je bilo godinu dana više od nje; najstariji je zacijelo doživio šezdeset imendana. Nekolicina je nosila naznake imutka: zlatne obruče oko mišica, svilene tunike, pojasove za mačeve sa srebrnim zakovicama. Plijen. Odjeća im je bila najvećim dijelom neugledna kroja, i na njoj su se vidjeli tragovi teškog habanja. Kad ih je Daario izveo pred nju, razabrala je da je jedno od njih žena, krupna i plavokosa, u verižnjačama od glave do pete. "Ljupka Meris", predstavi je njezin kapetan, premda bi ljupka bio posljednji epitet koji bi joj Dany nadjenula. Bila je

83

šest stopa visoka, lišena ušiju, raskoljena nosa, s dubokim brazgotinama na oba obraza, a hladnije oči od njezinih kraljica nikad nije vidjela. Što se ostalih tiče... Ispostavilo se da je Hugh Hungerford visok i zlovoljan, dugih nogu i duga lica, odjeven u iznošeno, nekoć raskošno ruho. Webber je bio nizak i mišićav, s paucima istetoviranim po glavi, prsima i rukama. Rumeni Orson Stone izjavio je da je vitez, kao i dugonogi Lucifer Long. Šumski Will cerio joj se čak i kad se spustio na koljeno pred njom. Dick Stravv imao je oči plave boje različka, kosu bijelu kao lan i smiješak koji ju je prožeo nelagodom. Lice Jacka Đumbira skrivala je čekinjava narančasta brada, a govor mu je bio nerazumljiv. "Odgrizao si je pola jezika kad je prvi put izašao u boj", objasnio joj je Hungerford. Dornijci su joj djelovali drugačije. "Ljubaznošću Vaše Milosti," reče joj Daario, "ova trojica su Zelendrob, Gerrold i Žabac." Zelendrob je bio golem i ćosav poput stijene, ruku koje su debljinom bile ravne čak i mišicama Snažnog Belwasa. Gerrold je bio vitak, visok mladić kose prošarane suncem, s nasmijanim plavozelenim očima. Tim je osmijehom osvojio srca mnogih djeva, kladim se. Plašt mu je bio skrojen od meke smeñe vune podstavljene pjeskarenom svilom, vrsno ruho. Žabac, štitonoša, bio je najmlañi i najmanje dojmljiv od njih trojice, ozbiljan, zbijen momak, smeñe kose i očiju. Lice mu je bilo četvrtasto, visoka čela, teške čeljusti i široka nosa. Zbog rijetkih malja na obrazima i pod ustima izgledao je kao dječak koji po svaku cijenu nastoji pustiti prvu bradu. Dany nije na pamet padalo zašto bi ga itko htio prozvati Žapcem. Možda skače dalje od drugih. "Smijete ustati", reče im. "Daario mi kaže da nam dolazite iz Dornea. Dornijci će na mojemu dvoru uvijek pronaći dobrodošlicu. Sunčevo Koplje ostalo je vjerno mojem ocu nakon što mu je Uzurpator preoteo prijestolje. Jamačno ste pregrmjeli mnoge pogibelji kako biste stigli do mene." "Premnoge", reče Gerrold, onaj naočiti sa suncem u kosi. "Bilo nas je šestorica kad smo otišli iz Dornea, Vaša Milosti." "Žao mije zbog vaših gubitaka." Kraljica se obrati njegovim krupnim pratiteljima. "Zelendrob je pomalo čudnovato ime." "Radi se o doskočici, Vaša Milosti. S brodova. Bio sam zelen cijelom plovidbom iz Volantisa. Drob mi se dizao i... pa, radije da ne kažem." Dany se zahihoće. "Mislim da mogu pogoditi, ser. Vi jeste ser, zar ne? Daario mi kaže da ste vitez." "Ljubaznošću Vaše Milosti, sva smo trojica vitezovi."

84

Dany baci pogled prema Daariju, i opazi kako mu bijes prelijeće licem. On to nije znao. "Vitezovi su mi potrebni", reče mu. Sumnje su se probudile u Ser Barristanu. "Ovako daleko od Zapadnih zemalja lako se može okititi viteškom čašću. Jeste li pripravni mačem ili kopljem obraniti to hvastanje?" "Ustreba li," reče Gerrold, "iako ne tvrdim da je itko od nas ravan Barristanu Smjelom. Vaša Milosti, molim da nam oprostite, jer pred vas smo izašli pod lažnim imenima." "Znala sam nekoga tko je to jednom učinio," reče Dany, "čovjeka po imenu Arstan Bjelobradi. Kažite mi svoja prava imena, onda." "Rado... samo, ako bismo smjeli zamoliti kraljicu da nam udovolji, postoji li neko mjesto s manje očiju i ušiju?" Igre unutar igara. "Kako želite. Skahaze, isprazni moj dvor." Brijoglav je izviknuo naredbe. Njegove su Mjedene zvijeri odradile ostalo, izguravši druge Zapadnjake i ostale dnevne molitelje iz dvorane. Njezini su se vijećnici zadržali. "Sada," reče Dany, "vaša imena." Naočiti se mladi Gerrold nakloni. "Ser Gerris Drinkvvater, Vaša Milosti. Moj mač je vaš." Zelendrob prekriži ruke na prsima. "I moj ratni malj. Ja sam Ser Archibald Yronwood." "A vi, ser?" upita kraljica momka zvanog Žabac. "Ljubaznošću Vaše Milosti, smijem li vam najprije pokloniti svoj dar?" "Ako tako hoćete", reče Daenerys znatiželjno, ali kad Žabac krene prema njoj, Daario Naharis postavi se pred njega i ispruži ruku u rukavici. "Daj taj dar meni." Kamena izraza lica, zbijeni momak se sagne, razveže čizmu i iz skrivena pretinca u njoj izvuče požutjeli pergament. "Ovo je tvoj dar? Komad zapisa?" Daario istrgne pergament iz Dornijčevih ruku i razmota ga, škiljeći u pečate i potpise. "Jako lijepo, sve to zlato i vrpce, ali ne čitam ti ja te tvoje zapadnjačke žvrljotine." "Donesi to kraljici", zapovjedi mu Ser Barristan. "Smjesta." Dany je osjećala kako je bijes zavladao dvoranom. "Još sam samo mlada djevojka, a mlade djevojke moraju dobiti svoje darove", reče ona vedro. "Daario, molim vas, nemojte me zadirkivati. Predajte mi ga."

85

Pergament je bio napisan na zajedničkom jeziku. Kraljica ga je polako odmotala i proučila pečate i potpise. Kad je opazila ime Ser Willema Darryja, srce joj je zakucalo malo brže. Pročitala ga je cijeloga jedanput, pa i drugi put. "Smijemo li znati što tu piše, Vaša Milosti?" upita je Ser Barristan. "To je tajni ugovor," reče Dany, "sklopljen u Braavosu dok sam bila još djevojčica. U naše ga je ime potpisao Ser Willem Darry, čovjek koji je spasio moga brata i mene iz Zmajeva Kamena prije nego što smo stigli pasti šaka Uzurpatorovim ljudima. Princ Oberyn Martell potpisao ga je u ime Dornea, a Morski knez Braavosa u svojstvu svjedoka." Ona pruži pergament Ser Barristanu, da ga sam može pročitati. "Savez valja zapečatiti brakom, piše tu. U zamjenu za pomoć Dornea pri svrgavanju Uzurpatora, moj brat Viserys treba uzeti Arianne, kćer princa Dorana, za svoju kraljicu." Stari vitez polagano pročita ugovor. "Daje Robert znao za ovo, smrskao bi Sunčevo Koplje kao što je nekoć smrskao Pyke, i odrubio glave princu Doranu i Crvenoj Guji... kao i, sva je prilika, glavu te dornske princeze." "Bez sumnje je upravo zato princ Doran odlučio zadržati ugovor u tajnosti", predloži Daenerys. "Da je moj brat Viserys znao da ga cijelo vrijeme čeka jedna dornska princeza, otplovio bi za Sunčevo Koplje čim bi stasao do dobi za ženidbu." "I time bi svalio Robertov ratni malj sebi na glavu, kao i na Dorne", reče Žabac. "Moj otac bio je voljan strpljivo čekati na dan kada će princ Viserys pronaći svoju vojsku." "Vaš otac?" "Princ Doran." On se ponovno spusti na jedno koljeno. "Vaša Milosti, čast mi je biti Quentyn Martell, princ Dornea i vaš najodaniji podanik." Dany se glasno nasmija. Dornski princ porumenje do ušiju, dok joj vlastiti dvorani i savjetnici uputiše zbunjene poglede. "Svjetlosti?" reče joj Skahaz Brijoglav, na ghiskom. "Zašto se smijete?" "Zovu ga žabac," odvrati mu ona, "a upravo smo saznali i zašto. U Sedam Kraljevina ima dječjih priča o žapcima koji se pretvore u začarane prinčeve nakon što ih poljubi njihova prava ljubav." Osmjehnuvši se dornskim vitezovima, ona ponovno progovori zajedničkim jezikom. "Recite mi, prinče Quentyne, jeste li vi začarani?" "Nisam, Vaša Milosti."

86

"Toga sam se i bojala." Niti je začaran, niti očarava, nažalost. Šteta što je on princ, a ne ovaj plečati s kosom boje pijeska. "A ipak, došli ste po poljubac. Kanite se vjenčati mnome. Tako stoje stvari, zar ne? Dar koji mi donosite vaša je sama mila osoba. Umjesto Viserysa i vaše sestre, vi i ja moramo zapečatiti ovaj ugovor, ako se želim domoći Dornea." "Moj se otac nadao da bih vam mogao biti prihvatljiv." Daario Naharis prezirno mu se nasmije. "Što se mene tiče, ti si puko štene. Kraljica uza se treba muškarca, a ne cvilidretu. Nisi ti nimalo dostojan biti muž žene poput nje. Kad se oblizneš, osjetiš li još uvijek okus majčina mlijeka?" Ser Gerris Drinkwater smrači se na njegove riječi. "Pripazi što blebećeš, plaćenice. Obraćaš se princu Dornea." "I njegovoj dojilji, sve mi se čini." Daario prijeñe palčevima po balčacima svojih mačeva i opasno mu se osmjehne. Skahaz se namršti, kao što se jedino on zna namrštiti. "Ovaj bi dječak mogao biti primjeren u Dorneu, ali Meereenu treba kralj ghiscarske krvi." "Znam ja za taj Dorne", reče Reznak mo Reznak. "Dorne je pijesak i škorpije, i gola crvena gorja što se peku pod suncem." Odgovori mu princ Quentyn. "Dorne je pedeset tisuća kopljanika i mačeva, zavjetovanih na služenje našoj kraljici." "Pedeset tisuća?" podrugne mu se Daario. "Ja ovdje uspijevam nabrojiti samo trojicu." "Dosta", reče Daenerys. "Princ Quentyn prešao je polovicu svijeta da mi ponudi svoj dar, neću dopustiti da se prema njemu odnosi neuljudno." Ona se obrati Dornijcu. "Da ste samo došli prije godinu dana. Već sam se obećala vjenčati s plemenitim Hizdahrom zo Loraqom." Ser Gerris reče: "Nije još prekasno—" "To ću ja prosuditi", reče Daenerys. "Reznak, pobrini se oko toga da princu i njegovim pratiteljima bude pružen smještaj primjeren njihovu visokom rodu, kao i oko toga da se njihovim potrebama udovoljava." "Kako želite, Vaša Svjetlosti." Kraljica ustane. "Onda smo zasad završili." Daario i Ser Barristan pošli su za njom uza stube do njezinih odaja. "Ovo sve mijenja", reče stari vitez. "Ovo ništa ne mijenja", reče Dany dok joj je Irri skidala krunu s glave. "Kakve vajde imam od tri čovjeka?"

87

"Od tri viteza", reče Selmy. "Od tri lažljivca", reče Daario mračno. "Prevarili su me." "I potkupili su te, u to ne sumnjam." Nije si dao truda da to porekne. Dany razmota pergament i ponovno ga prouči. Braavos. Ovo je bilo sastavljeno u Braavosu, dok smo živjeli u kući s crvenim vratima. Zašto se zbog toga osjeća tako čudno? Na pamet joj je pala ona noćna mora. Katkad ima istine u snovima. Je li moguće da Hizdahr zo Loraq radi za vještace, je li to pravo značenje tog sna? Je li san možda bio poslanje? Jesu li joj bogovi kazali njime da se odrekne Hizdahra i umjesto njega uda za ovog dornskog princa? Nešto joj zagolica u sjećanju. "Ser Barristane, što prikazuje grb kuće Martell?" "Blistavo sunce, probodeno kopljem." Sin sunca. Ona se sva strese. "Sjene i šapat." Što je još Ouaithe ono rekla? Blijeda kobila i sin sunca. Spomenula je i lava, kao i zmaja. Ili sam ja zmaj? "Čuvaj se namirisanog majordoma." Onda se sjetila. "Snovi i proročanstva. Zašto uvijek moraju biti sročeni kao zagonetke? Mrzim ovo. O, napustite me, ser. Sutradan se udajem." Te ju je noći Daario imao na svaki način na koji muškarac može imati ženu, a ona mu se predavala drage volje. Posljednji put, dok je sunce izlazilo, ustima mu je vratila krutost, kao što ju je Doreah davno podučila, a onda ga tako divljački izjahala da mu je rana opet prokrvarila, i u jednom slatku otkucaju srca nije znala je li on u njoj, ili je ona u njemu. Ali kad se sunce uzdiglo na dan njezina vjenčanja, digao se i Daario Naharis, pa se obukao i opasao pojasom s mačevima i njihovim blistavim zlatnim pohotnicama. "Kamo ćeš?" upita ga Dany. "Zabranjujem ti da danas izjašeš u napad." "Moja kraljica je okrutna", reče joj njezin kapetan. "Ako ne mogu sasijecati vaše dušmane, kakvu da si zabavu pronañem dok se udajete?" "Do večeri neću više imati dušmana." "Tek je zora, kraljice moja mila. Dan je dug. Još se stigne izvesti jedan posljednji napad. Donijet ću vam glavu Smeñeg Bena Plumma kao vjenčani dar." "Ne želim nikakve glave", usrdno reče Dany. "Nekoć si mi donosio cvijeće." "Neka vam Hizdahr donosi cvijeće. Nije on od onih koji bi se sagnuli da uberu maslačak, istina, ali ima sluge koji će to rado učiniti za njega. Imam li vaše dopuštenje da odem?" "Ne." Htjela je da ostane i da je grli. Jednoga dana otići će i neće se više vratiti, pomisli. Jednoga dana neki će ga strelićar probiti strijelom kroz prsa, ili će ga

88

desetorica spopasti kopljima, mačevima i sjekirama, desetorica nadobudnih junaka. Petorica će poginuti, ali tuga joj neće zbog toga biti ništa podnošljivija. Jednoga dana izgubit ću ga, kao što sam izgubila svoje sunce i zvijezde. Samo, bogovi, molim vas, ne dajte da to bude danas. "Vrati se u krevet i poljubi me." Nitko je nikad nije ljubio kao Daario Naharis. "Tvoja sam kraljica, i zapovijedam ti da me jebeš." Htjela je da to zvuči šaljivo, ali Daariove se oči stvrdnuše na njezine riječi. "Jebanje kraljica posao je za kralja. Vaš plemeniti Hizdahr neka se pobrine za to, nakon što se vjenčate. A ako se pokaže da je odviše visoka roda za tako znojan posao, ima on i sluge koji će drage volje to obavljati za njega. Ili možda možete pozvati onog dornskog momka sebi u krevet, kao i njegova naočitog prijatelja, zašto da ne?" On dugim koracima izañe iz ložnice. Izjahat će u napad, shvati Dany, a ako se uspije domoći glave Bena Plumma, ušetat će mi na svadbeni pir i baciti mije pod noge. Sedmorice, spasite me. Zašto nije mogao biti boljeg roda? Nakon što je otišao, Missandei je donijela kraljici jednostavan obrok od kozjeg sira i maslina, s grožñicama za zakusku. "Vašoj Milosti treba više od vina za zajutrak. Tako ste sitno stvorenje, a danas će vam jamačno trebati snage." Daenerys se glasno nasmija toj opasci, kad ju je dobila od jedne tako majušne djevojčice. Toliko se pouzdaje u malu pisaricu da često zaboravlja kako je Missandei tek navršila jedanaestu. Podijelile su hranu na njezinoj terasi. Dok je Dany žvakala maslinu, djevojčica iz Naatha motrila ju je očima sličnima taljenu zlatu, te rekla: "Nije prekasno da im kažete kako ste odlučili ne udati se." Samo što jest, pomisli kraljica, žalosno. "Hizdahr je drevne i plemenite krvi. Naše će sjedinjenje spojiti moje osloboñene s njegovim žiteljima. Kad nas dvoje postanemo kao jedno, postat će i grad." "Vaša Milost ne voli plemenitog Hizdahra. Ova smatra da biste radije za muža uzeli drugoga." Ne smijem danas misliti na Daarija. "Kraljica voli koga mora, ne koga hoće." Izgubila je tek. "Odnesi ovu hranu", reče ona Missandei. "Vrijeme mi je da se okupam." Poslije, dok ju je Jhiqui brisala laganim dodirima, Irri joj je donijela tokar. Dany je zavidjela dothrakijskim služavkama na hlačama od pjeskarene svile i obojenim prslucima. U njima će im biti itekako hladnije nego njoj u tokaru s teškim obrubom

89

od tek začetih bisera. "Molim vas, pomozite mi da se omotam ovime. Ne mogu sama izaći nakraj sa svim tim biserjem." Morala bi biti sva ushićena od iščekivanja svog vjenčanja i noći koja će uslijediti, znala je. Sjetila se svoje prve bračne noći, kad joj je Khal Drogo uzeo djevičanstvo pod čudnijim zvijezdama. Sjetila se kako je ustrašena u toj prilici bila, i kako uzbuñena. Hoće li tako biti i s Hizdahrom? Neće. Ja nisam ona djevojčica koja sam tada bila, a on nije moje sunce i zvijezde. Missandei se vratila iz unutrašnjosti piramide. "Reznak i Skahaz mole za čast da isprate Vašu Milost do Hrama milosti. Reznak je naredio da se priredi vaš palankin." Meereenci rijetko kad jašu unutar zidina svojega grada. Draži su im palankini, nosiljke i stolice za nošenje, na ramenima njihovih robova. "Konji kaljaju ulice," rekao joj je jedan čovjek iz porodice Zakh, "robovi ne." Dany je oslobodila robove, no palankini, nosiljke i stolice za nošenje i dalje zakrčuju ulice kao i prije, a nijedna od njih čarolijom ne lebdi. "Danas je prevruće da se zatvorim u palankin", reče Dany. "Dajte da se moja srebrna osedla. Ne želim doći svome knezu suprugu na leñima nosača." "Vaša Milosti," reče Missandei, "ovoj je žao, ali u tokaru se ne može jahati." Mala je pisarica imala pravo, kao i tako često dosad. Tokar nije odjevni predmet namijenjen jahanju konja. Danyje razočarano pogleda. "Kako ti kažeš. Samo, neću u palankin. Ugušila bih se iza tih zavjesa. Neka prirede stolicu za nošenje." Ako već mora nositi meke uši, neka je svi zečevi vide. Kad se Dany spustila, Reznak i Skahaz padoše ničice. "Vaša Milost tako sjajno blista da će zaslijepiti svakog čovjeka koji se drzne pogledati je", reče Reznak. Majordom je nosio tokar od bordo samita sa zlatnim obrubom. "Hizdahr zo Loraq najveći je sretnik zbog vas... kao i vi zbog njega, ako se smijem usuditi to reći. Ovaj će brak spasiti naš grad, vidjet ćete." "Za to se svi molimo. Htjela bih zasaditi svoja stabla maslina i doživjeti da dozore." Zar je bitno što me Hizdahrovi poljupci ne zadovoljavaju? Mir će me zadovoljiti. Jesam lija kraljica, ili tek obična žena? "Življa će se danas skupiti kao muha." Brijoglav je odjenuo plisiranu crnu suknju i prsni oklop s mišićjem, s mjedenom kacigom u obliku zmijske glave pod jednom mišicom. "Zar da se još i muha bojim? Vaše će me Mjedene zvijeri sačuvati od svake prijetnje."

90

U podnožju Velike piramide uvijek vlada tmina. Trideset stopa debeli zidovi prigušuju pomutnju na ulicama i zadržavaju žegu vani, tako da je unutra prohladno i sumračno. Njezina se pratnja počela okupljati unutar dveri. Konji, mazge i magarci čuvaju se u stajama unutar zapadnih zidina, a slonovi u istočnima. Dany je stekla tri te goleme, čudne zvijeri zajedno sa svojom piramidom. Podsjećale su je na ćosave sive mamute, premda su im kljove zatupljene i pozlaćene, a oči žalosne. Zatekla je Snažnog Belwasa kako jede grožñe, dok je Barristan Selmy promatrao kako stajski momak pripasuje njegova zelenka. Ona trojica Dornijaca bila su s njim u razgovoru, ali ušutjeli su kad se kraljica pojavila. Princ je pao na jedno koljeno. "Vaša Milosti, dužan sam vas najusrdnije zamoliti. Zdravlje mojega oca kopni, ali njegova predanost vašoj borbi snažnija je nego ikad. Ako ste nesretni zbog mojih navada ili osobe, to me žalosti, ali—" "Želite li me usrećiti, ser, radujte se zbog mene", reče Daenerys. "Danas mi je dan udaje. Plesat će se u Žutome Gradu, u to ne dvojim." Ona uzdahne. "Ustajte, prinče moj, i osmjehnite se. Jednoga ću se dana vratiti u Zapadne zemlje i prisegnuti na prijestolje svojega oca, te zatražiti pomoć od Dornea. Ali na današnji dan Yunkaijci drže moj grad u čeličnome obruču. Možda poginem prije nego što ugledam svojih Sedam Kraljevina. Hizdahr možda umre. Zapadne zemlje možda valovi progutaju." Dany ga poljubi u obraz. "Doñite. Vrijeme mi je da se vjenčam." Ser Barristan pomogao joj je da se popne u stolicu za nošenje. Quentyn se vratio svojim Dornijcima. Snažni Belvvas podviknuo je da se dveri otvore, i Daenerys Targaryen iznijeli su na sunčevu svjetlost. Selmy joj je prišao na svom zelenku i nastavio jahati njoj uz bok. "Kažite mi," reče Dany, kad je povorka skrenula prema Hramu milosti, "da su moji otac i majka imali slobodu slijediti svoja srca, s kim bi se oni vjenčali?" "Bilo je to davno. Vaša Milost ne bi znala te ljude." "Samo, vi ih znate. Kažite mi." Stari vitez nakrivi glavu. "Kraljica, vaša majka, uvijek je držala do svoje dužnosti." Bio je markantan u svom oklopu od zlata i srebra, s bijelim plaštem što mu se vijorio s ramena, ali zvučao je kao čovjek koji trpi bolove, kao da mu je svaka riječ kamen koji treba izbaciti iz mjehura. "Kao djevojka, ipak... u jednoj prilici glavom joj je zavrtio mladi vitez iz olujnih zemalja koji je osvojio njezinu naklonost na turniru i prozvao je kraljicom ljubavi i ljepote. Kratko je to trajalo." "Što je bilo s tim vitezom?"

91

"Odložio je svoje koplje na dan kad se vaša gospa majka udala za vašega oca. Poslije je postao krajnje bogobojazan, i znao je govoriti kako je jedino Djevica mogla zamijeniti kraljicu Rhaellu u njegovu srcu. Njegova je strast bila nemoguća, naravno. Vitez zemljaš nije dostojan priležnik jednoj princezi kraljevske krvi." A Daario Naharis običan je plaćenik, koji nije dostojan prikopčati zlatne stremene čak ni vitezu zemljašu. "A moj otac? Je li postojala neka žena koju je volio više od svoje kraljice?" Ser Barristan promeškolji se u sedlu. "Ne... ne volio. Možda bi bolje bilo reći želio, ali... to su bila samo kuhinjska govorkanja, sašaptavanja pralja i konjušara..." "Htjela bih to znati. Nikad nisam upoznala svog oca. Htjela bih znati sve o njemu. Ono dobro i... ono ostalo." "Na zapovijed." Bijeli je vitez pažljivo probrao svoje riječi. "Princu Aerysu... kao mladiću, svidjela mu se izvjesna gospa iz Bacačeve Hridi, roñakinja Tywina Lannistera. Kad su se ona i Tywin vjenčali, vaš otac je popio previše vina na svadbenom piru, i čuli su da je rekao kako je velika šteta što je ukinuto vladarevo pravo na prvu noć. Bila je to pijana dosjetka, ništa više, ali Tywin Lannister nije bio čovjek koji zaboravlja takve riječi, kao ni... slobode koje si je vaš otac uzeo za vrijeme lijeganja." Lice mu je porumenjelo. "Kazao sam previše, Vaša Milosti. Ja" "Milostiva kraljice, sretna li susreta!" Još jedna povorka prišla je njihovoj i ulovila korak, i Hizdahr zo Loraq sad joj se smješkao s vlastite stolice za nošenje. Moj kralj. Dany se upita gdje je Daario Naharis, što radi. Da je ovo priča, on bi dojahao na konju u punom trku točno u trenutku kad stignemo do hrama, i izazvao Hizdahra za moju ruku. Rame uz rame, kraljičina i povorka Hizdahra zo Loraqa polagano su prolazile kroz Meereen, sve dok se naposljetku Hram milosti nije uzdigao pred njima, zlatnih kupola blještavih na suncu. Kako je lijepo, pokušavala je kraljica uvjeriti sebe, ali u njoj se skrivala neka blesava djevojčica koja se nije mogla ne osvrtati u nadi da će ugledati Daarija. Da te voli, došao bi i odnio te pod prijetnjom mača, kao što je Rhaegar odnio svoju sjevernjakinju, ustrajno je ponavljala djevojčica u njoj, ali kraljica je znala da je to bezumlje. Čak i kad bi njezin kapetan bio dovoljno lud da se usudi na to, Mjedene bi ga zvijeri sasjekle prije nego što bi joj se uspio približiti na dvjesto lakata. Galazza Galare dočekala ih je pred vratima hrama, okružena svojim sestrama u bijelom, ružičastom i crvenom, modrom, zlatnom i purpurnom. Manje ih je nego što ih je bilo. Dany pogledom potraži Ezzaru i ne primijeti je. Zar je krvavi proljev

92

odnio čak i nju? Premda je kraljica pustila Astaporce da skapaju pred njezinim zidinama kako bi spriječila širenje krvavog proljeva, on se svejedno širi. Mnogi su oboljeli: osloboñeni, plaćenici, Mjedene zvijeri, čak i Dothrakiji, premda zasad nije dodirnuo nijednog Neokaljanog. Pomolila se u sebi da je najgore prošlo. Milosnice pred njih izniješe stolicu od bjelokosti i zlatnu zdjelu. Pridržavajući si oprezno tokar kako mu ne bi nagazila na obrube, Daenerys Targaryen lagano se spusti na mekanu baršunastu sjedalicu stolice, a Hizdahr zo Loraq klekne pred nju, odveže joj sandale i krene joj prati noge, popraćen pjesmom pedeset eunuha i pogledima deset tisuća očiju. Ruke su mu nježne, pomisli ona dok su joj topla, miomirisna ulja curila izmeñu nožnih prstiju. Ako mu je i srce nježno, možda mi s vremenom i postane mio. Nakon što joj je oprao noge, Hizdahr ih je obrisao mekim ručnikom, ponovno joj nazuo i privezao sandale, i pomogao joj da ustane. Držeći se za ruke, pošli su za Zelenom milosnicom u hram, gdje je zrak bio gust od tamjana, a bogovi Ghisa stajali su zakukuljeni u sjene u svojim nišama. Četiri sata potom, izašli su iz hrama kao muž i žena, spojeni jedno uz drugo lancima od žuta zlata na zapešćima i gležnjevima. kraljica Selyse pojavila se u Crnome Zamku sa svojom kćeri i kćerinom dvorskom ludom, služavkama i dvorankama, te u pratnji vitezova, prisegnutih mačeva i oklopnika koja je brojila pedeset ljudi. Sve su to kraljičini ljudi, znao je Jon Snow. Možda dvore Selyse, ali služe Melisandre. Crvena svećenica upozorila ga je na njihov dolazak, gotovo dan prije nego što je iz Istočne Stražarnice stigao gavran s istom porukom. Dočekao je kraljičinu svitu pred stajama, u pratnji Satena, Bowena Marsha i pola tuceta stražara u dugim crnim plaštevima. Ne bi valjalo pojaviti se pred ovom kraljicom bez vlastite svite, ako je makar polovica onoga što se o njoj govori istina. Mogla bi pomisliti da je on konjušar i predati mu uzde svoga konja. Snijeg se napokon premjestio na jug i dao im oduška. Čak se osjećao tračak topline u zraku kad je Jon Snow kleknuo pred ovom južnjačkom kraljicom. "Vaša Milosti. Crni Zamak pozdravlja vas i vaše." Kraljica Selyse spusti pogled na njega. "Hvala. Molim, otpratite me svom vrhovnom zapovjedniku." "Braća su mene izabrala za tu čast. Ja sam Jon Snow."

93

"Vi? Rekli su da ste mladi, ali..." Lice kraljice Selyse bilo je upalo i blijedo. Nosila je krunu od crvenog zlata sa šiljcima u obliku plamičaka, dvojnicu one koju je nosio Stannis. "... možete ustati, kneže Snow. Ovo je moja kći, Shireen." "Princezo." Jon nakloni glavu. Shireen bijaše nelijepo dijete, koje su još više poružnjivale sive ljuske koje su ostavile kožu njezina vrata i dio obraza ukočenom, sivom i napuklom. "Moja braća i ja stojimo vam na usluzi", rekao je djevojčici. Shireen porumeni. "Hvala, moj kneže." "Vjerujem da poznajete mojeg roñaka, Ser Axella Florenta?" nastavi kraljica. "Samo putem gavrana." I glasina. Pisma koja je primao iz Istočne Stražarnice pokraj mora mnogo su govorila o Axellu Florentu, a malo je toga bilo dobro. "Ser Axelle." "Kneže Snow." Zdepast čovjek, Florent je imao kratke noge i široka prsa. Oštra dlaka pokrivala mu je obraze i podvoljak, i stršila iz ušiju i nozdrva. "Moji vjerni vitezovi", nastavi kraljica Selyse. "Ser Narbert, Ser Benethon, Ser Brus, Ser Patrek, Ser Dorden, Ser Malegorn, Ser Lambert, Ser Perkin." Svaki se uglednik redom naklonio. Nije se potrudila predstaviti dvorsku ludu, ali zbog kravljih zvona na rogatom šeširu i šarenih tetovaža na punačkim obrazima bilo ga je teško ne primijetiti. Zakrpa. Pisma Cottera Pykea i njega su spominjala. Pyke je tvrdio daje priglup. Tada kraljica pozove još jednog neobičnog člana svoje svite: visokog čovjeka, mršavog kao štap, čiji je stas još više isticala egzotična troredna kapa od purpurnog filca. "A ovdje imamo časnog Tycha Nestorisa, poslanika Željezne banke Braavosa, koji je došao pregovarati s Njegovom Milosti, kraljem Stannisom." Bankar skine šešir i izvede širok naklon. "Vrhovni Zapovjedniče. Zahvaljujem vama i vašoj braći na gostoprimstvu." Besprijekorno je vladao zajedničkim jezikom, s tek neznatnim tračkom naglaska. Pola stope viši od Jona, Braavosijac je nosio bradu tanku poput užeta koja mu je dopirala gotovo do pojasa. Haljine mu bijahu tamnopurpurne, obrubljene hermelinom. Visok, krut ovratnik uokvirivao mu je usko lice. "Nadam se da vam nećemo previše biti na smetnji." "Nipošto, gospodine. Veoma ste dobrodošli." Više od ove kraljice, ako ćemo pravo. Cotter Pyke je unaprijed poslao gavrana da ih obavijesti o bankarevu dolasku. Jon Snow otada ni na što drugo nije mislio. Jon se opet okrene prema kraljici. "Kraljevske odaje u Kraljevoj kuli pripremljene su za Vašu Milost, dokle god budete htjeli ostati s nama. Ovo je naš glavni upravitelj, Bowen Marsh. Pronaći će smještaj za vaše ljude."

94

"Kako ljubazno od vas što ste nas smjestili." Kraljičine riječi bile su prijazne, iako je njezin ton govorio: To vam je i dužnost, i radije se nadajte da ću biti zadovoljna tim odajama. "Nećemo dugo biti s vama. Najviše nekoliko dana. Namjeravamo krenuti dalje prema našem novom sijelu u Noćnoj Tvrñi, čim se odmorimo. Put iz Istočne Stražarnice bio je naporan." "Kako želite, Vaša Milosti", reče Jon. "Sigurno ste promrzli i gladni. Vruće jelo čeka vas u našoj zajedničkoj blagovaonici." "Vrlo dobro." Kraljica se obazre po dvorištu. "Ali prvo se želimo posavjetovati s gospom Melisandre." "Naravno, Vaša Milosti. Njezine odaje takoñer su u Kraljevoj kuli. Ako biste me slijedili?" Kraljica Selyse kimne, primi kćer za ruku i dopusti mu da je povede iz staja. Ser Axell, braavoski bankar i ostatak pratnje poñu za njima poput pačića zamotanih u vunu i krzno. "Vaša Milosti," nastavi Jon Snow, "moji graditelji su poduzeli sve što su mogli da pripreme Noćnu Tvrñu za vas... ali velik dio još je u ruševinama. Velik je to zamak, najveći na Zidu, a uspjeli smo obnoviti samo polovicu. Možda bi vam bilo udobnije u Istočnoj Stražarnici pokraj mora." Kraljica Selyse šmrcne. "S Istočnom Stražarnicom je svršeno. Ne sviña nam se ondje. Kraljica treba biti gospodarica pod vlastitim krovom. Vaš Cotter Pyke je neotesan i neugodan čovjek, svadljiv i škrt." Da čujete samo što Cotter govori o vama. "Žao mi je zbog toga, ali bojim se da će se uvjeti u Noćnoj Tvrñi još manje dopasti Vašoj Milosti. Govorimo o utvrdi, ne o palači. Sumorno je to mjesto i hladno. Dok Istočna Stražarnica—" "Istočna Stražarnica nije sigurna." Kraljica metne ruku na kćerino rame. "Ovo je kraljeva zakonita nasljednica. Shireen će jednog dana sjediti na Željeznome prijestolju i vladati u Sedam Kraljevina. Moramo je čuvati od zla, a Istočnu će Stražarnicu najprije napasti. Ta Noćna Tvrda mjesto je koje je moj suprug izabrao za naše sijelo, i ondje ćemo boraviti. Mi oh!" Golema sjena iskrsnula je iza ljušture Kule Vrhovnog zapovjednika. Princeza Shireen vrisne, a trojica kraljičinih vitezova uglas uvuku dah. Četvrti opsuje. "Sedmorice, spasi nas", reče, od šoka posve zaboravivši na svog novog crvenog boga. "Ne bojte se", reče im Jon. "Ništa vam neće, Vaša Milosti. To je Wun Wun." "Wun Weg Wun Dar Wun." Orijašev glas zatutnji poput kamene gromade koja se kotrlja niz obronak. Spustio se na koljena pred njima. Čak i klečeći, nadvisivao ih

95

je. "Kleknuti kraljica. Mala kraljica." Riječi kojima ga je naučio Stavljak, bez dvojbe. Oči princeze Shireen raširile su se poput tanjura. "On je orijaš! Pravi orijaš, kao iz priča. Ali zašto tako smiješno govori?" "Zasad poznaje samo nekoliko riječi zajedničkog jezika", odvrati Jon. "U njihovoj zemlji, orijaši govore starim jezikom." "Smijem li ga dotaknuti?" "Radije nemoj", upozori je majka. "Pogledaj ga. Prljav stvor." Kraljica namršteno pogleda Jona. "Kneže Snow, što ovo životinjsko biće radi s naše strane Zida?" "Wun Wun je gost Noćne straže, kao i vi." Kraljici se nije svidio taj odgovor. Nije ni njezinim vitezovima. Ser Axell je s gañenjem napravio grimasu, Ser Brus se oglasio nervoznim hihotom, a Ser Narbert primijetio: "Rečeno mije da su svi orijaši mrtvi." "Gotovo svi." Ygritte je plakala za njima. "U tami mrtvi plešu." Zakrpa zaigra nogama u grotesknom plesnom koraku. "Ja znam, ja znam, oh oh oh." U Istočnoj Stražarnici netko mu je sašio šareni plašt od dabrova krzna, ovčje kože i zečje dlake. Na kapi je imao rogove s kojih su visjela zvonca, te dugačke smeñe preklope koji su mu visjeli preko ušiju. Sa svakim korakom bi zacilikao. Wun Wun očarano blene u njega, ali kad je orijaš pružio ruku prema njemu, luda odskakuta podalje, zvoncajući. "O, ne, o, ne, o, ne." To podigne Wun Wuna na noge. Kraljica pograbi princezu Shireen i povuče je natrag, njezini vitezovi posegnu za mačevima, a Zakrpa prestrašeno odskoči, izgubi ravnotežu i ljosne na tur u snježni nanos. Wun Wun udari u smijeh. Orijašev grohot mogao je postidjeti zmajevu riku. Zakrpa pokrije uši, princeza Shireen utisne lice u majčina krzna, a najsmioniji od kraljičinih vitezova primakne se naprijed, s čelikom u ruci. Jon podigne ruku da mu zapriječi put. "Radije ga nemojte razgnjeviti. Spremite mač, ser. Štavljak, odvedi Wun Wuna u Hardinovu." "Jesti sad, Wun Wun?" upita orijaš. "Jesti sad", složi se Jon. A Štavljaku reče: "Poslat ću korpu povrća za njega i meso za tebe. Naloži vatru." Štavljak se nasmije. "Hoću, gosp'aru, al' u Hardinovoj je hladno do kosti. Možda bi nam gosp'ar mog'o poslat štogod vina da nas ugrije?"

96

"Za tebe. Ne za njega." Wun Wun nikad prije nije okusio vino sve dok nije došao u Crni Zamak, ali nakon što jest, silno mu se dopalo. I previše. Jon ima dovoljno posla bez da tomu pridodaje i pijanog orijaša. Okrenuo se prema kraljičinim vitezovima. "Moj knez otac znao je govoriti da čovjek ne bi smio isukati mač ukoliko ga ne kani upotrijebiti." "Namjeravao sam ga upotrijebiti." Vitez je bio glatko obrijan i suncem opaljen; pod plaštem od bijelog krzna nosio je srebrnu surku s grbom u obliku modre, petokrake zvijezde. "Dali su mi na znanje da Noćna straža brani zemlju od takvih čudovišta. Nitko nije spominjao da ih držite kao kućne ljubimce." Još jedna prokleta južnjačka budala. "A vi ste...?" "Ser Patrek od Kraljeve Gore, ako je po volji mome knezu." "Ne znam kako se odnosite prema gostima na vašoj gori, ser. Na sjeveru, oni su svetinja. Wun Wun je ovdje gost." Ser Patrek se nasmiješi. "Recite mi, Vrhovni zapovjedniče, ako se Drugi pojave, planirate li i njima ponuditi gostoprimstvo?" Vitez se okrene svojoj kraljici. "Vaša Milosti, ono tamo je Kraljeva kula, ako se ne varam. Ako smijem imati tu čast?" "Kako želite." Kraljica ga primi za ruku i uzdignute glave proñe pokraj muževa Noćne straže, nijednom ih ne pogledavši. Oni plamenovi na njezinoj kruni jedino su što je na njoj toplo. "Gospodaru Tycho", zovne Jon. "Trenutak, molim." Braavosijac zastane. "Nisam ja gospodar. Tek skromni sluga Željezne banke Braavosa." "Cotter Pyke me obavijestio da ste u Istočnu Stražarnicu stigli s tri broda. Galijunom, galijom i kokom." "Upravo tako, gospodaru. Plovidba zna biti opasna u ovom razdoblju. Osamljeni brod može potonuti, dok si tri mogu uzajamno pomoći. Željezna je banka uvijek oprezna po tom pitanju." "Prije nego što odete, možda bismo mogli nasamo porazgovarati?" "Stojim vam na raspolaganju, vrhovni zapovjedniče. A u Braavosu kažemo, što možeš danas, ne ostavljaj za sutra. Odgovara li vam to?" "Bolje ikad nego nikad. Da se povučemo u moj kabinet, ili biste radije vidjeli vrh Zida?" Bankar zirne uvis gdje se uzdizao led, golem i blijed naspram neba. "Bojim se da će gore biti strahovito hladno."

97

"Da, i vjetrovito. To vas nauči da hodate podalje od ruba. Ljude je vjetar znao otpuhati. Ipak. Zidu nema premca na cijelom svijetu. Možda nikad nećete dobiti drugu priliku da ga vidite." "Nedvojbeno ću zažaliti zbog svog opreza na samrti, ali nakon dugog dana provedenog u sedlu, topla soba mi zvuči primamljivije." "Moj kabinet, onda. Satenu, budi dobar i donesi nam kuhanog vina." U Jonovim odajama iza oružarnice bilo je tiho, iako ne posebno toplo. Vatra u ognjištu ugasila se prije nekog vremena; Saten je nije ložio onako marljivo kao Žalosni Edd. Mormontov gavran pozdravio ih je uz krik "Kukuruz!" Jon objesi svoj plašt. "Došli ste potražiti Stannisa, je li tako?" "Tako je, moj kneže. Kraljica Selyse je predložila da pošaljemo poruku u Dubokogajski Humak po gavranu, kako bismo obavijestili Njegovu Milost da ga čekam u Noćnoj tvrñi. Pitanje koje mu kanim iznijeti previše je osjetljivo da bih ga povjerio pismu." "Dug." Što bi drugo moglo biti? "Njegov dug? Ili bratov?" Bankar spoji prste. "Ne bi bilo dolično da raspravljam o zaduženosti kneza Stannisa ili nedostatku iste. Što se kralja Roberta tiče... uistinu smo imali zadovoljstvo izaći Njegovoj Milosti u susret. Dokle god je Robert živio, sve je bilo u redu. Sada je, meñutim, Željezno prijestolje obustavilo sva otplaćivanja." Je li moguće da su Lannisteri tako glupi? "Ne mislite valjda držati Stannisa odgovornim za dugove njegova brata." "Dugovi pripadaju Željeznome prijestolju," izjavi Tycho, "i tko god na njemu sjedi, mora ih isplatiti. Budući da su mladi kralj Tommen i njegovi savjetnici postali tako tvrdokorni, kanimo iznijeti problem kralju Stannisu. Ako se pokaže vrijedan našeg povjerenja, bilo bi nam naravno veliko zadovoljstvo pružiti mu bilo kakvu pomoć koja mu je potrebna." "Pomoć", zakriješti gavran. "Pomoć, pomoć, pomoć." Jon je naslutio većinu ovoga čim je dočuo da Željezna banka šalje poslanika na Zid. "Zadnje što smo čuli jest daje Njegova Milost odmarširao na Oštrozimlje kako bi se suočio s knezom Boltonom i njegovim saveznicima. Možete ga potražiti ondje, ako želite, iako to nosi svoje rizike. Mogli biste se zaplesti u njegov rat." Tycho ponikne glavom. "Mi koji služimo Željeznu banku suočavamo se sa smrću jednako učestalo kao vi koji služite Željezno prijestolje." To li služim? Jon Snow više nije bio tako siguran. "Mogu vam dati konje, zalihe, vodiče, što god vam treba da doñete do Dubokogajskog Humka. Odatle ćete sami

98

morati naći put k Stannisu." A možda nañete njegovu glavu na kolcu. "No sve za cijenu." "Cijena", krikne Mormontov gavran. "Cijena, cijena." "Uvijek postoji cijena, zar ne?" Braavosijac se nasmiješi. "Što Straža traži?" "Vaše brodove, za početak. S njihovim posadama." "Sva tri? Kako ću se vratiti u Braavos?" "Trebam ih samo za jedno putovanje." "Opasno putovanje, predmnijevam. Za početak, rekli ste?" "Trebamo i zajam. Dovoljno zlata da nas nahrani do proljeća. Da možemo kupovati hranu i unajmljivati brodove koji će nam je dostavljati." "Do proljeća?" Tycho uzdahne. "To je nemoguće, moj kneže." Što mu je ono Stannis rekao? Cjenkate se poput babe oko bakalara, kneže Snow. Je li vas Ned Stark začeo s nekom ribaricom? Možda je imao pravo. Trebalo je dobar dio sata da nemoguće postane moguće, i još jedan sat dok se nisu složili oko uvjeta. Vrč kuhanog vina koje je poslužio Saten pomogao im je riješiti zamršenija pitanja. U času kad je Jon Snow potpisao pergament koji je Braavosijac sastavio, obojica su bili polupijani i prilično nesretni. Jon je to smatrao dobrim znakom. S tri braavoska broda, flota u Istočnoj Stražarnici brojat će jedanaest brodova, uključujući ibbenskog kitolovca kojega je Cotter Pyke preoteo na Jonovu zapovijed, trgovačku galiju iz Pentosa rekviriranu na sličan način, te tri trošna lyska ratna broda, ostatke bivše flote Salladhora Saana koje su na sjever odnijele jesenske oluje. Sva tri Saanova broda trebalo je obnoviti, ali dosad su radovi već trebali biti završeni. Jedanaest brodova nije dovoljno, ali bude li dulje čekao, slobodnjaci u Žilavidomu pomrijet će dok spasonosna flota ne stigne. Treba isploviti sad, ili nikad. Meñutim, hoće li Majka Krtica i njezin narod biti dovoljno očajni da povjere svoje živote Noćnoj straži... Dan se smrknuo kad su on i Tycho Nestoris ostavili kabinet. Snijeg je počeo padati. "Naš je predah bio kratkog vijeka, čini se." Jon se čvršće omota plaštem. "Zima je gotovo tu. Onog dana kad sam ostavio Braavos, bilo je leda na kanalima." "Trojica mojih ljudi nedavno su prošli kroz Braavos", reče mu Jon. "Stari meštar, pjevač i mladi upravitelj. Pratili su mladu divljakinju i njezino dijete u Starigrad. Niste li ih slučajno susreli?"

99

"Bojim se da nisam, gospodaru. Ljudi iz Zapadnih zemalja svakodnevno prolaze kroz Braavos, ali većina dolazi u Krparevu luku i odlazi iz nje. Brodovi Željezne banke pristaju u Purpurnu luku. Ako želite, mogu se raspitati o njima kad se vratim kući." "Nema potrebe. Dosad su već trebali sretno stići u Starigrad." "Nadajmo se. Usko je more opasno u ovo doba godine, a odnedavna odande stižu uznemirujuća izvješća o nepoznatim brodovima viñenim meñu Kamenstubama." "Salladhor Saan." "Lyski gusar? Neki vele da se vratio na svoja stara lovišta, tako je. A ratna flota kneza Redwynea takoñer gmiže kroz Slomljenu ruku. Na putu kući, nedvojbeno. Ali ti su nam ljudi i njihovi brodovi dobro znani. Ne, ta druga jedra... s daljeg su istoka, možda... čuju se čudne priče o zmajevima." "Da je barem nama jedan. Zmaj bi nas mogao malko ugrijati." "Moj knez se šali. Oprostit ćete mi ako se ne nasmijem. Mi Braavosijci potomci smo onih koji su pobjegli iz Valyrije i od bijesa njezinih zmajskih knezova. Ne zbijamo šale o zmajevima." Ne, pretpostavljam da to ne radite. "Ispričavam se, gospodaru Tycho." "Nema potrebe, vrhovni zapovjedniče. Nalazim da sam veoma ogladnio. Zajam tolikih svota zlata u svakome čovjeku probudi tek. Biste li bili tako dobri i uputili me prema vašoj dvorani za gozbe?" "Sam ću vas tamo odvesti." Jon mahne rukom. "Ovuda." Kad su tamo stigli, bilo je nepristojno ne podijeliti kruh s bankarom, pa je Jon poslao Satena da im donese hrane. Vijest o pridošlici izvukla je van gotovo sve ljude koji nisu bili na dužnosti ili spavali, pa je podrum bio krcat i topao. Sama je kraljica bila odsutna, kao i njezina kći. Sad se vjerojatno već smještaju u Kraljevu kulu. Ali Ser Brus i Ser Malegorn bijahu pri ruci i zabavljahu okupljenu braću najnovijim vijestima iz Istočne Stražarnice i još dalje preko mora. Tri kraljičine dvorske dame sjedile su zajedno, a dvorile su ih njihove služavke i desetak očaranih muževa Noćne straže. Pobliže vratima, Kraljičin namjesnik napadao je par kopuna, sišući meso s kostiju i ispirući svaki zalogaj pivom. Kad je opazio Jona Snowa, Axell Florent baci kost u stranu, otre usta nadlanicom i dobaza k njemu. Sa svojim nogama na "o", bačvastim grudima i stršećim ušima, predstavljao je komičnu pojavu, ali Jon je znao da je pametnije ne smijati mu se. On je stric kraljice Selyse i meñu prvima ju je slijedio u prihvaćanju Melisandreinog crvenog

100

boga .Ako i nije kraljosjek, onda je nešto najbliže tomu. Brata Axella Florenta spalila je Melisandre, obavijestio gaje meštar Aemon, ali Ser Axell nije poduzeo ništa da je spriječi. Kakav to čovjek može mirno stajati po strani i gledati kako mu roñenog brata spaljuju živa? "Nestoris," reče Ser Axell, "i vrhovni zapovjednik. Mogu li vam se pridružiti?" Spustio se na klupu prije nego što su mogli odgovoriti. "Kneže Snow, ako smijem pitati... ta divlja princeza o kojoj je Njegova Milost kralj Stannis pisao... gdje je sada, moj kneže?" Mnogo liga odavde, pomisli Jon. Ako su bogovi dobri, dosad je već pronašla Tormunda Orijašku Kob. "Val je mlaña sestra Dalle, koja je bila žena Mancea Raydera i majka njegova sina. Kralj Stannis je zarobio Val i dijete nakon što je Dalla umrla pri porodu, ali ona nije princeza, ne prema vašem značenju riječi." Ser Axell slegne ramenima. "Što god da jest, u Istočnoj su Stražarnici tvrdili da je djevojčura lijepa. Volio bih je vidjeti na vlastite oči. Neke od tih divljakinja, no, čovjek bi ih trebao prevrnuti da obavi svoju supružničku dužnost. Ako je po volji vrhovnom zapovjedniku, izvedite je, da je vidimo." "Ona nije konj kojim se razmeće pred mogućim kupcem, ser." "Obećavam da joj neću brojiti zube." Florent se naceri. "O, ne bojte se, ukazat ću joj pažnju koju zaslužuje." Zna da nije kod mene. U selu nema tajni, a nema ih ni u Crnome Zamku. Valinu se odsutnost ne spominje otvoreno, no neki su ljudi znali za to, a u zajedničkoj dvorani braći bi se noću razvezao jezik. Što li je čuo? pitao se Jon. I čemu je sve povjerovao? "Oprostite mi, ser, ali Val nam se neće pridružiti." "Idem k njoj. Gdje držite djevojčuru?" Podalje od tebe. "Negdje na sigurnom. Bilo je dosta, ser." Vitezovo lice naglo porumeni. "Moj kneže, zaboravljate li tko sam?" Dah mu je vonjao po pivu i luku. "Moram li se obratiti kraljici? Jedna riječ Njezine Milosti dostajala bi da mi tu divljakinju izruče u dvoranu nagu za naš pregled." To bi bio dobar trik, čak i za kraljicu. "Kraljica nikad ne bi zlorabila naše gostoprimstvo", reče Jon, nadajući se da je tako. "A sad se bojim da vas moram napustiti, prije nego što zaboravim dužnosti domaćina. Gospodine Tycho, molim, ispričajte me." "Da, naravno", reče bankar. "Bilo mi je zadovoljstvo."

101

Vani, snijeg je padao sve gušće. Na drugom kraju dvorišta, Kraljeva se kula pretvorila u glomaznu sjenu, a padajući je snijeg zakrio svjetla na njezinim prozorima. Vrativši se u svoj kabinet, Jon zatekne gavrana Starog Medvjeda kako sjedi na naslonu stolca od hrastovine i kože iza stola s nogarima. Ptica stane kričati za hranom čim je ušao. Jon uze šaku suhog zrnja iz vreće kod vrata i prospe ga po podu, a onda zauzme stolac. Tycho Nestoris je za sobom ostavio primjerak njihova sporazuma. Jon ga triput pročita. Ovo je bilo jednostavno, pomisli. Jednostavnije nego što sam se usuñivao nadati. Jednostavnije nego što je trebalo biti. To u njemu pobudi nelagodan osjećaj. Braavoški novac omogućio bi Noćnoj straži da kupuje hranu s juga kad im vlastite zalihe ponestanu, dovoljno hrane da prezime, ma koliko se dugom zima pokazala. Duga, teška zima toliko će zadužiti Stražu da se iz toga nikad nećemo iskopati, podsjetio se Jon, ali kad se izbor svodi na dug ili na smrt, pametnije je posuditi. Samo, to mu se ne mora sviñati. A kad doñe proljeće, kad doñe vrijeme da se sve to zlato naplati, sviñat će mu se još manje. Tycho Nestoris dojmio ga se kao obrazovan i uljudan, ali Željezna banka Braavosa uživa zao glas što se tiče utjerivanja dugova. Svaki od Devet slobodnih gradova ima svoju banku, a neki i više od jedne, te se za svaki novčić tuku poput pasa oko kosti, no Željezna je banka bogatija i moćnija nego sve ostale zajedno. Kad prinčevi ne namire dugove manjim bankama, propali bankari prodaju svoje žene i djecu u ropstvo i prerežu si žile. Kad prinčevi ne isplate Željeznu banku, novi prinčevi izniknu niotkuda i prisvoje njihova prijestolja. Kao što će siroti bucmasti Tommen možda ubrzo otkriti. Lannisteri su nedvojbeno imali dobar razlog za odbijanje vraćanja dugova kralja Roberta, ali je to svejedno bila ludost. Da Stannis nije bio toliko tvrdokoran da prihvati njihove uvjete, Braavosijci bi mu dali sve zlato i srebro koje mu treba, dovoljno novca da kupi deset plaćeničkih četa, da potkupi na stotine velikaša, a svoje ljude plati, nahrani, odjene i naoruža. Ako Stannis ne leži mrtav pod zidinama Oštrozimlja, mogao bi još osvojiti Željezno prijestolje. Upitao se je li Melisandre to vidjela u svojim plamenovima. Jon se zavali natrag, zijevne, protegne se. Sutradan će sastaviti zapovjedi za Cottera Pykea. Jedanaest brodova za Zilavidom. Dovedite ih koliko god možete, najprije žene i djecu. Došlo je vrijeme da otplove. No, da li da idem sam, ili da to

102

prepustim Cotteru? Stari Medvjed predvodio je izvidnički pohod. Da. I više se nije vratio. Jon sklopi oči. Samo na trenutak... ... i probudi se, ukočen kao daska, uz mrmljanje gavrana Starog Medvjeda: "Snow, Snow", i Mullyjevo drmusanje. "Gosp'aru, traže vas. Ispričavam se, gosp'aru. Našli su djevojku." "Djevojku?" Jon sjedne, trljajući nadlanicama san iz očiju. "Val? Val se vratila?" "Ne Val, gosp'aru. Bješe to s ove strane Zida." Arya. Jon se uspravi. To je sigurno bila ona. "Djevojka", krikne gavran. "Djevojka, djevojka." "Ty i Dannel nabasali su na nju dvije lige južno od Krtograda. Ganjali su neke divljake koji su perjali niz kraljevsku cestu. I njih su doveli, aP tad su naletjeli na djevojku. Plemenita je roda, gosp'aru, i pitala je za vas." "Koliko ih je s njom?" Primakao se lavoru i pljusnuo vode po licu. Bogovi, kako je umoran. "Nitko, gosp'aru. Došla je sama. Konj joj je izdisao pod njom. Sve sama kost i rebra, hrom i zapjenjen. Oslobodili su ga i odveli djevojku da je ispitaju." Djevojka u sivom na umirućem konju. Melisandreine vatre nisu lagale, čini se. Ali što je postalo od Mancea Raydera i njegovih kopljanica? "Gdje je djevojka sada?" "U odajama meštra Aemona, gosp'aru." Ljudi Crnog Zamka i dalje ih tako zovu, iako se stari meštar sad već sigurno nalazi u toplini i sigurnosti Starigrada. "Djevojka je modra od studeni, dršće k'o da će iskočit iz kože, pa je Ty htio da je Clydas pregleda." "Dobro je postupio." Jon se osjećao kao da mu je ponovno petnaest. Mala sestrica. Ustao je i ogrnuo se plaštem. Snijeg je još padao dok je prelazio dvorište s Mullyjem. Zlatna je zora svitala na istoku, ali iza prozora gospe Melisandre u Kraljevoj kuli još je treperilo crvenkasto svjetlo. Zar nikad ne spava? Kakvu igru igraš, svećenice? Jesi li imala još kakav zadatak za Mancea? Želio je vjerovati da će to biti Arya. Želio je opet vidjeti njezino lice, nasmiješiti joj se i promrsiti joj kosu, reći joj daje ovdje sigurna. No, neće biti sigurna. Oštrozimlje je spaljeno i slomljeno i više nigdje nije sigurno. Neće je moći zadržati ovdje sa sobom, koliko god da bi to htio. Zid nije mjesto za ženu, a kamoli za djevojku plemenita roda. Niti je kani predati Stannisu ili Melisandre. Kralj bije samo želio udati za kojega od svojih ljudi, za Horpea,

103

Masseyja ili Godryja Divosjeka, a samo bogovi znaju na koji bi je način iskoristila crvena žena. Najbolje rješenje koje je uviñao bilo bi da je otpremi u Istočnu Stražarnicu i zamoli Cottera Pykea da je stavi na kakav brod i pošalje nekamo preko mora, daleko od svih ovih zavañenih kraljeva. Trebalo bi pričekati dok se brodovi ne vrate iz Žilavidoma, dakako. Mogla bi se vratiti u Braavos s Tychom Nestorisem. Možda bi Željezna banka mogla pronaći kakvu plemenitu obitelj koja bije posvojila. No, Braavos je najbliži od Slobodnih gradova... što ga istovremeno čini najboljim i najgorim izborom. Lorath ili Ibbenska Luka možda bi bili sigurniji. Meñutim, kamo god da je pošalje, Aryji će trebati srebra da je prehrani, krov nad glavom, netko tko će je štititi. Ona je još samo dijete. U starim odajama meštra Aemona bilo je tako toplo da ih je iznenadni oblak pare kad je Mully otvorio vrata obojicu zaslijepio. Unutra, nova je vatra gorjela na ognjištu, a cjepanice pucketale i frcale iskre. Jon prekorači hrpu mokre odjeće. "Snow, Snow, Snow", zazovu ga gavranovi odozgo. Djevojka se sklupčala uz vatru, umotana u crni vuneni plašt triput veći od nje, i duboko spavala. Dovoljno je nalikovala Aryji da ga zaustavi u mjestu, ali samo na trenutak. Bila je to visoka, mršava djevojka, slična mladom ždrebetu, sve same noge i laktovi, smeñe kose spletene u debelu pletenicu i sputane kožnim vrpcama. Imala je duguljasto lice, šiljastu bradu, sitne uši. Ali bila je starija, mnogo starija. Ova djevojka je gotovo moja vršnjakinja. "Je li jela?" upita Jon Mullyja. "Samo hljeba i juhe, moj kneže." Clydas ustane sa stolca. "Najbolje je ići polako, uvijek je govorio meštar Aemon. Da je pojela više, možda ne bi to mogla probaviti." Mully kimne. "Dannel je im'o jednu Hobbovu kobasicu i ponudio joj je zalogaj, aP nije ju htjela ni taknut'." Jon je nije mogao kriviti zbog toga. Hobbove kobasice su spravljane od masti, soli i inih stvari o kojima je bolje ne razmišljati. "Možda bismo je trebali pustiti da se odmori." Na to djevojka uspravno sjedne, privijajući plašt na sitne, blijede grudi. Djelovala je zbunjeno. "Gdje..." "U Crnom Zamku, moja gospo." "Zid." Oči joj se napune suzama. "Stigla sam."

104

Clydas se primakne bliže. "Jadno dijete. Koliko ti je godina?" "Šesnaest na idući imendan. I nisam dijete, već žena, odrasla i procvala." Zijevnula je, pokrivši usta plaštem. Jedno golo koljeno provirilo je izmeñu njegovih nabora. "Ne nosite lanac. Vi ste meštar?" "Nisam," odvrati Clydas, "ali služio sam jednoga." Zaista pomalo nalikuje Aryji, pomisli Jon. Izgladnjela je i mršava, ali kosa joj je iste boje, i oči. "Rečeno mi je da si pitala za mene. Ja sam Jon Snow." Djevojka zabaci pletenicu. "Moja i vaša kuća sjedinjene su krvlju i čašću. Počujte me, roñače. Moj stric Cregan puše mi za vrat. Ne smijete mu dopustiti da me odvede natrag u Karhold." Jon je zurio. Poznajem ovu djevojku. Ima nečega u njezinim očima, načinu na koji se drži, na koji govori. Na trenutak mu je sjećanje izmicalo. A tada mu se razdanilo. "Alys Karstark." Ovo joj izmami tračak osmijeha na usne. "Nisam bila sigurna da ćete se sjetiti. Bilo mi je šest godina kada ste me posljednji put vidjeli." "Došli ste u Oštrozimlje s ocem." Ocem kojega je Robb skratio za glavu. "Ali ne sjećam se zašto." Porumenjela je. "Kako bih upoznala vašeg brata. O, postojala je neka druga izlika, ali to je bio stvarni razlog. Bila sam gotovo Robbova vršnjakinja, a moj je otac smatrao da bismo bili dobar par. Prireñena je gozba. Plesala sam i s vama i s vašim bratom. On je bio veoma udvoran i rekao mi da divno plešem. Vi ste bili mrzovoljni. Moj je otac rekao da je to i za očekivati od kopileta." "Sjećam se." Bila je to samo dijelom laž. "Još ste pomalo mrgodni," reče djevojka, "ali oprostit ću vam to ako me spasite od strica." "Vaš stric... ne bi li to bio knez Arnolf?" "Nije on nikakav knez", prezirno će Alys. "Moj brat Harry je zakoniti knez, a prema pravu ja sam njegova nasljednica. Kći dolazi prije strica. Stric Arnolf je samo kaštelan. On je zapravo moj prastric, očev stric. Cregan je njegov sin. Pretpostavljam da ga to čini mojim bratićem, ali oduvijek smo ga zvali stricem. A sada me žele prisiliti da ga zovem mužem." Stisnula je šaku. "Prije rata bila sam zaručena za Daryna Hornvvooda. Samo smo čekali da procvatem da se uzmemo, ali Kraljosjek je ubio Daryna u Šaputavoj šumi. Otac je napisao da će pronaći kakvog južnjačkog plemića za mene, ali nikad nije. Vaš brat Robb mu je odrubio

105

glavu jer je ubio Lannistere." Usta joj se iskrive. "Mislila sam daje cijeli povod njihova marša na jug bio da ubiju Lannistere." "Nije bilo... tako jednostavno. Knez Karstark je ubio dvojicu zarobljenika, moja gospo. Nenaoružane dječake, štitonoše u ćeliji." Djevojka nije djelovala iznenañeno. "Moj otac nikad nije urlao kao Veliki Jon, ali nije bio ništa manje opasan u svom bijesu. No, i on je sada mrtav. Kao i vaš brat. Ali nas dvoje smo ovdje, još na životu. Ima li izmeñu nas zle krvi, kneže Snow?" "Kad čovjek odjene crno, ostavlja sve krvne zavade iza sebe. Noćna straža nema ništa protiv Karholda, ni protiv vas." "Dobro. Bojala sam se... Preklinjala sam oca da postavi jednog od moje braće za kaštelana, ali nitko od njih nije želio propustiti slavu i otkupnine koje su ih čekale na jugu. A sad su i Torr i Edd mrtvi. Harry je zarobljenik u Djevičinu Jezercu prema onome što smo zadnje čuli, ali to je bilo prije skoro godinu dana. Možda je i on mrtav. Nisam znala kome se drugome obratiti, osim posljednjem sinu Eddarda Starka." "Zašto ne kralju? Karhold se izjasnio za Stannisa." "Moj se stric izjasnio za Stannisa, u nadi da će time potaknuti Lannistere da jadnome Harryju odrube glavu. Ako moj brat umre, Karhold dolazi u moj posjed, ali moji stričevi žele moje roñeno pravo prisvojiti za sebe. Kad mi Cregan jednom napravi dijete, više me neće trebati. Već je pokopao dvije žene." Gnjevno je obrisala suzu, onako kako bi to Arya napravila. "Hoćete li mi pomoći?" "Brakovi i nasljedstva pitanja su za kralja, moja gospo. Pisat ću Stannisu u vaše ime, ali..." Alys Karstark se nasmije, ali bio je to smijeh očaja. "Pišite, ali ne očekujte odgovor. Stannis će umrijeti prije nego što dobije vašu poruku. Moj stric će se pobrinuti za to." "Kako to mislite?" "Arnolf juriša na Oštrozimlje, istina, ali samo kako bi zabio bodež u leña vašem kralju. Davno je pristao uz Roosea Boltona... zbog zlata, obećanja oprosta i glave sirotog Harryja. Knez Stannis maršira u pokolj. Stoga mi ne može pomoći, a ne bi čak ni da može." Alys klekne pred njega, stežući crni plašt. "Jedina ste mi nada, kneže Snow. U ime vašeg oca, preklinjem vas. Zaštitite me." slijepa djevojčica noći joj obasjavaju daleke zvijezde i svjetlucanje mjesečine na snijegu, ali svake se zore budi u mraku.

106

Ona otvori oči i slijepo se zagleda u crnilo koje ju prekriva dok joj je san polako kopnio iz svijesti. Koja divota. Obliznula se dok se prisjećala. Blejanje ovaca, strava u pastirovim očima, cviljenje pasa dok ih je ubijala jednog po jednog, režanje njezina čopora. Divljač se prorijedila otkako su snjegovi počeli padati, ali sinoć su imali pravu gozbu. Janjetinu, pasetinu, ovčetinu i ljudsko meso. Neki njezini mali sivi srodnici boje se ljudi, čak i mrtvih ljudi, ali ne i ona. Meso je meso, a ljudi su plijen. Ona je noćna vučica. Ali samo dok sanja. Slijepa se djevojčica prevrne na bok, pridigne, skoči na noge, protegne. Postelja joj je skrpana strunjača na polici od hladna kamena, i uvijek se probudi sva ukočena i stegnuta. Ona sitnim, bosim, žuljevitim nogama otapka do umivaonika, nečujna kao sjena, pljusne si lice studenom vodom, obriše se ručnikom. Ser Gregor, pomisli. Dunsen, Raff Medeni. Ser Ilyn, SerMeryn, kraljica Cersei. Njezina jutarnja molitva. Samo, je li? Ne, pomisli, nije moja. Ja sam nitko. To je molitva noćne vučice. Ona će ih jednog dana pronaći, uloviti, nanjušiti njihov strah, osjetiti okus njihove krvi. Jednog dana. Pronašla je svoje donje rublje na hrpici, onjušila ga da se uvjeri kako je dovoljno svježe da ga nosi, odjenula ga u svome mraku. Ruho služinčeta bilo joj je tamo gdje ga je i objesila; duga tunika od neobojene vune, grubo tkane i svrbljive. Ona je strgne i prevuče preko glave glatkom, uvježbanom kretnjom. Posljednje navuče čarape. Jednu crnu, jednu bijelu. Crna je pri vrhu obrubljena vezom, bijela nije; razaznaje ih opipom, da bi bila sigurna kako je svaku čarapu stavila na pravu nogu. Makar su mršave, noge su joj snažne i gipke, iz dana u dan sve duže i duže. Drago joj je zbog toga. Vodenplesačici trebaju dobre noge. Slijepa Beth nije vodenplesačica, ali ona neće zasvagda biti Beth. Zna put do kuhinja, ali nos bi je onamo odveo čak i da ga ne zna. Ljute papričice i pržena riba, zaključila je dok je njuškala niz hodnik, kao i svjež kruh iz Ummine pećnice. Od mirisa joj zakruli u želucu. Noćni se vuk pogostio, ali to slijepoj djevojčici neće ispuniti želudac. Sanjano je meso neće nahraniti, to je izrana naučila. Post je prekinula srdelama, reš isprženima u paprenom ulju i posluženima dok su bile tako vruće da su joj opekle prste. Potoćala je preostalo ulje komadom kruha otrgnutim s rošice Ummina jutarnjeg hljeba i sve to saprala niz grlo peharom bevande, sladeći se okusima i mirisima, grubim dodirom korice pod prstima, skliskošću ulja, peckanjem papričice kad joj se uvukla u napola zaraslu ogrebotinu

107

na nadlanici. Slušaj, njuši, kušaj, osjećaj, podsjeti se ona. Mnoge načine za spoznavanje svijeta imaju oni lišeni vida. Netko iza nje ude u prostoriju, krećući se tiho poput miša u papučama mekih potplata. Nosnice joj se rašire. Ljubazni čovjek. Muškarci mirišu drugačije od žena, a u zraku se osjeća i natruha arome naranče. Svećenik voli žvakati koricu naranče da si osladi dah, kad god je se uspije domoći. "A tko li si ti jutros?" začuje ga kako pita dok zauzima mjesto na čelu stola. Kuc, kuc, začuje se lupkanje, popraćeno tihim krckanjem. Razbio je prvo jaje. "Nitko", odgovori mu. "Lažeš. Znam ja tebe. Ti si ona mala slijepa prosjakinja." "Beth." Poznavala je jednom jednu Beth, još u Oštrozimlju, dok je bila Arya Stark. Možda je zato izabrala to ime. Ili možda zato što joj je baš nekako išlo uz "slijepa". "Siroto dijete", reče ljubazni čovjek. "Želiš li da ti se oči vrate? Zamoli, i progledat ćeš." Svakojoj jutro postavlja isto to pitanje. "Možda ih poželim sutradan. Danas ne." Lice joj je mirna voda, što sve skriva, što ništa ne otkriva. "Kako te volja." Čula je kako ljušti jaje, a potom i tih, srebrnkast zveket kad je uzeo žličicu za sol. Voli dobro posoljena jaja. "Kamo je moje slijepo siroto dijete sinoć otišlo u prošnju?" "U Svratište kod Zelene jegulje." "A koje tri nove stvari znadeš, a koje nisi znala kad si prethodni put od nas otišla?" "Morski je knez još uvijek bolestan." "To nije nova stvar. Morski je knez jučer bio bolestan, kao što će bolestan biti i sutra." "Ili mrtav." "Kad bude bio mrtav, to će biti nova stvar." Kad bude bio mrtav, doći će do izbora, i isukat će se noževi. Tako to ide u Braavosu. U Zapadnim zemljama pokojnoga kralja naslijedi njegov najstariji sin, ali Braavosijci kraljeva nemaju. "Tormo Fregar bit će novi morski knez." "Tako se priča po Svratištu kod Zelene jegulje?" "Da." Ljubazni čovjek odgrize zalogaj jajeta. Djevojčica ga začuje kako žvače. Nikad ne govori punih usta. On proguta, pa reče: "Neki kažu da ima mudrosti u vinu. Ti su budale. U drugim se svratištima spominju drugačija imena, u to ne sumnjaj." On

108

odgrize još jedan zalogaj jajeta, prožvače, proguta. "Koje to tri nove stvari znadeš, a koje prije nisi znala?" "Znadem da neki ljudi pričaju da će Tormo Fregar svakako biti novi morski knez", odgovori mu ona. "Neki pijani ljudi." "Bolje. I što još znadeš?" Sniježi u porječju, u Zapadnim zemljama, reče mu zamalo. Ali onda bi je upitao kako to zna, a nema dojam da bi mu se njezin odgovor svidio. Počne si gristi usnicu, prisjećajući se što je sve sinoć bilo. "Kurva S'vrone je trudna. Nije sigurna tko je otac, ali smatra da bi to mogao biti onaj tyroshki plaćenik kojeg je ubila." "To je dobro znati. Što još?" "Morska je kraljica izabrala novu Sirenu, namjesto one koju je utopila. Ona je kći jedne Prestaynove služavke, trinaest joj je godina i nema ni prebijenog penija, ali ljupka je." "Sve su takve, u početku," reče svećenik, "ali ne možeš znati da je ljupka ako je nisi vidjela vlastitim očima, a ti svojih očiju nemaš. Tko si ti, dijete?" "Nitko." "Slijepa Beth prosjakinja, eto koga pred sobom vidim. Ta je teška lažljivica. Obavi svoje dužnosti. Valar morghulis." "Valar dohaeris." Ona uzme svoju zdjelu i pehar, nož i vilicu, i ustane od stola. Na kraju dohvati i štap. Pet je stopa dug, vitak i podatan, debeo kao njezin palac, omotan kožom u dužini od stope ispod vrha. Bolji je od očiju, kad se njime naučiš služiti, kazala joj je sirotica. Lagala joj je. Često joj lažu, ne bi li je doveli u kušnju. Nema tog štapa koji bi bio bolji od para očiju. Doduše, dobro ga je imati, tako da ga uvijek drži pri ruci. Umma ju je počela zvati Štapića, ali imena nisu bitna. Ona je ta koja jest. Nitko. Ja sam nitko. Samo slijepa djevojčica, samo sluškinja Njega od Mnogih Lica. Sirotica joj svake večeri za objedom donese šalicu mlijeka i kaže joj daje iskapi. Piće ima čudan, gorak okus koji je slijepa djevojčica uskoro zamrzila. Već i od same slabašne arome koja je upozorava o čemu se radi prije nego što joj dotakne jezik ubrzo joj se počne okretati želudac, ali svejedno uvijek iskapi šalicu. "Kako dugo moram biti slijepa?" priupita tada. "Sve dok mrak ne zavoliš poput svjetlosti," odgovori joj sirotica, "ili dok ne zamoliš da ti vratimo oči. Zamoli, i progledat ćeš." A onda ćete me otjerati. Bolje sljepilo nego to. Neće je natjerati da popusti.

109

Na dan kad se probudila slijepa, sirotica ju je primila za ruku i povela kroz komore i tunele u stijeni na kojoj je sazdana Kuća Crnog i Bijelog, pa se strmim kamenim stubama popela s njom u sam hram. "Broji stube dok se uspinješ", kazala joj je tada. "Pusti da ti prsti lagano dotiču zid. Ima na njemu oznaka, oku nevidljivih, dodiru bjelodanih." To joj je bila prva poduka. Uslijedile su još mnoge. Poslijepodneva su joj za otrove i napitke. Može se ispomagati mirisom, dodirom i okusom, ali dodir i okus znaju biti opasni pri mrvljenju otrova, a sirotica ima i toksičnijih smjesa kod kojih čak ni miris nije naročito siguran. Navikla se na opečene vrškove malih prstiju i plikove na usnama, a jednom se tako razboljela da joj hrana danima nije ostajala u želucu. Večera je za poduku iz jezika. Slijepa djevojčica razumije braavoski i može ga razmjerno dobro govoriti, čak je izgubila i najveći dio barbarskog izgovora, ali ljubazni čovjek nije zadovoljan. Tjera je da usavrši plemeniti valyrijski, te nauči i jezike Lysa i Pentosa. Navečer igra igru laganja sa siroticom, ali bez očinjeg je vida ta igra uvelike drugačija. Katkad se može osloniti samo na ton glasa i izbor riječi; u drugim joj prilikama sirotica dopusti da položi dlanove na njezino lice. U početku joj je igra bila daleko, daleko teža, praktički nemoguća... ali baš kad joj je počelo dolaziti da zavrišti od jada, sve joj je postalo daleko lakše. Naučila je čuti laži, napipati ih u poigravanju mišića oko usta i očiju. Mnoge su joj dužnosti ostale iste, ali dok ih obavlja spotiče se o pokućstvo, zabija u zidove, ispušta pladnjeve, beznadno se, bespomoćno gubi u hramu. U jednoj je prilici zamalo pala naglavce niza stubište, ali Syrio Forel ju je podučio ravnoteži u nekom drugom životu, dok je još bila djevojčica po imenu Arya, i nekako se na vrijeme uspjela pribrati i zadržati. Ima noći kad bi se najradije uspavala plačem, daje i dalje Arry, Lasica ili Cat, ili čak Arya iz kuće Stark... ali nitko suza nema. Bez očiju, čak je i najjednostavnija zadaća pogibeljna. Desetak se puta opekla pri radu u kuhinjama s Ummom. Jedanput sije, dok je sjeckala luk, zarezala prst do kosti. Dvaput nije uspjela pronaći ni svoju sobu u podrumu, pa je morala spavati na podu u podnožju stubišta. Zbog svih tih niša i udubina hram je ostao opasan za slijepu djevojčicu čak i nakon što se naučila služiti ušima; dok joj se koraci odbijaju od stropa i odjecima opleću oko nogu trideset visokih kamenih bogova, ona ima dojam da se sami zidovi miču, dok jezerce nepomične crne vode takoñer čudno utječe na zvuk.

110

"Imaš pet osjetila", rekao joj je ljubazni čovjek. "Nauči koristiti preostala četiri, pa ćeš imati manje posjekotina, ogrebotina i krastica." Sad na koži osjeća strujanja zraka. Kuhinje može pronaći po mirisu, razlikovati muškarce i žene po aromi. Ummu, služavke i akolite prepoznaje po ritmu kojim koračaju, raspoznaje ih i prije nego što priñu dovoljno blizu da ih onjuši (ali ne i siroticu ili ljubaznog čovjeka, koji jedva da uopće stvaraju ikakav šum, osim kada to požele). Svijeće koje gore u hramu takoñer imaju mirise; čak i one nenamirisane ispuštaju slabašne tračke dima sa stijenjeva. Razgovijetne su joj praktički kao da viču, nakon što se naučila služiti nosom. I mrtvaci imaju svoj miris. Jedna od dužnosti joj je da ih pronalazi svako jutro u hramu, ondje gdje su već odlučili leći i sklopiti oči nakon što su popili vode iz jezerca. Jutros ih je pronašla dvoje. Jedan je umro pod nogama Neznanca, a nad njim je treperila jedna jedina svijeća. Osjetila je njezinu toplinu, a mirisom joj je zagolicala nos. Znala je da svijeća plamsa tamnocrvenim plamom; oni obdareni očima vidjeli bi da je truplo obliveno rumenim sjajem. Prije nego što je pozvala sluge da ga odnesu, kleknula je i opipala mu lice, prelazeći mu prstima duž čeljusti, opipavajući mu obraze i nos, dodirujući mu kosu. Kovrčava je to kosa, i gusta. Naočito lice, bez bora. Bio je mlad. Upitala se što ga je dovelo ovamo da potraži dar smrti. Ulični koljači na umoru često pronañu put do Kuće Crnog i Bijelog, da im kraj brže stigne, ali na ovome čovjeku nije uspjela pronaći nikakvu ozljedu. Drugo tijelo pripadalo je starici. Usnula je na snivajućoj počivaljki smještenoj u jednoj od onih skrivenih niša gdje posebne svijeće prizivaju viñenja onoga voljenog, a izgubljenog. Slatka je to i nježna smrt, rado će reći ljubazni čovjek. Prsti su joj dali do znanja da je starica umrla s osmijehom na licu. Nije proteklo dugo od njezine smrti. Tijelo joj je još bilo toplo na dodir. Put joj je meka poput stare stavljene kože, tisuću puta presavijane i gužvane. Kad su sluge stigli da odnesu truplo, slijepa je djevojčica pošla za njima. Pustila je da je vode njihovi koraci, ali nakon što krenuše silaziti, poče ih brojiti. Napamet je naučila broj svih stuba. Pod hramom leži pravi labirint komora i tunela gdje se čak i ljudi s oba zdrava oka često znaju izgubiti, ali slijepa je djevojčica upoznala svaki njegov pedalj, a ima i svoj štap da joj pripomogne u pronalaženju puta u slučaju da je sjećanje iznevjeri.

111

Trupla su odložili u komoru. Slijepa djevojčica prione na posao u mraku, skidajući s mrtvih čizme, odjeću i drugu imovinu, prazneći im novčarke i brojeći kovanice. Nakon što su joj oduzeli oči, jedno od prvih umijeća u koje ju je sirotica uputila bilo je raspoznavanje kovanica samo putem dodira. Braavoske su joj kovanice stari prijatelji; prepoznaje ih već nakon lagana prelaženja vrhovima prstiju po aversu. S kovanicama iz drugih zemalja i gradova ide joj već teže, napose s onima iz dalekih krajeva. Najčešći su volantijski honori, sitne kovanice ne veće od penija s krunom na jednoj strani i lubanjom na drugoj. Lyske su kovanice ovalne, s prikazom gole žene. Na drugim su kovanicama utisnute lañe, slonovi ili jarci. Na aversu zapadnjačkih kovanica nalazi se glava kralja, na reversu zmaj. Starica nije sa sobom ponijela novčarku, kao ni bilo kakvu vrednotu izuzev prstena na jednome mršavom prstu. Na naočitom je muškarcu pronašla četiri zlatna zmaja iz Zapadnih zemalja. Upravo je prelazila jagodicom palca po najizlizanijem, ne bi li odredila kojega kralja prikazuje, kad je začula kako se vrata tiho otvaraju iza nje. "Tko je?" upita ona. "Nitko." Glas je bio dubok, grub, hladan. I kretao se. Ona zakorakne u stranu, dohvati štap i naglo ga podigne da zaštiti svoje lice. Drvo odalami o drvo. Silina udarca zamalo joj izbije štap iz ruke. Ona ga ipak zadrži i uputi uzvratni udarac... koji samo fijukne kroz prazninu na mjestu gdje je on trebao biti. "Nisam tamo", reče joj glas. "Zar si slijepa?" Ona mu ne odgovori. Riječima bi samo prigušila šumove koje on možda stvara. Kreće se, jasno joj je. Ulijevo ili udesno? Ona odskoči ulijevo, zamahne udesno, udari u prazno. Bolan zamah upućen s leda ošine je odostraga po nogama. "Zar si gluha?" Ona se okrene u mjestu, sa štapom u lijevoj ruci, zamahne, promaši. Slijeva začuje smijeh. Opali udesno. Ovaj put pogodi. Štap joj se odbije od njegova. Od udara joj se ruka zatrese do ramena. "Dobro je", reče glas. Slijepa djevojčica nije znala kome taj glas pripada. Nekom akolitu, po svoj prilici. Nije se sjećala daje ikad prije čula njegov glas, ali odakle bi znala da sluge Boga Mnogih Lica ne mogu glasove mijenjati s jednakom lakoćom kao svoja lica? Uz nju, u Kući Crnog i Bijelog stanuju dvojica slugu, troje akolita, kuharica Umma i dvoje svećenika koje je prozvala siroticom i ljubaznim čovjekom. Dolaze i odlaze i drugi, katkad tajnim putovima, ali jedino ovi ovdje žive. Njezin bi suparnik mogao biti bilo tko od njih.

112

Djevojčica šmugne u stranu, zavitlavši štapom, začuje šum iza sebe, naglo se okrene u tom smjeru, pogodi u prazno. A njegov se štap odjednom nañe izmeñu njezinih nogu i saplete ih pri njezinu idućem pokušaju okreta, ogrebavši je niz goljenicu. Ona se spotakne i padne na jedno koljeno, tako tvrdo da se ugrizla za jezik. Zadrži se u tom položaju. Mirna kao kamen. Gdje je on? On se nasmije iza nje. Vješto je ćušne po uhu, pa joj dade packu po zglobovima šake dok se podizala na noge. Štap joj drndavo padne na kameni pod. Ona bijesno prosikće. "Samo izvoli. Podigni ga. Ne da mi te se danas više mlatiti." "Nitko me nije premlatio." Djevojčica počne puzati četveronoške sve dok ne pronañe štap, pa opet skoči na noge, puna modrica i prljavštine. U komori vlada mrtva tišina. Otišao je. Ili nije? Sve da stoji tik uz nju, nikada to ne bi saznala. Osluškuj mu disanje, opomene se, ali ništa se ne čuje. Pričeka još časak, pa odloži štap i opet se lati posla. Da imam oči, mogla bih ga prebiti do krvi. Jednoga će joj ih dana ljubazni čovjek vratiti, pa će im svima pokazati. Truplo starice već se ohladilo, tijelo koljača ukrutilo. Djevojčica je sviknuta na to. Mrtvi joj češće prave društvo nego živi. Nedostaju joj prijatelji koje je imala kao Cat od Kanala; Stari Brusco bolnih leña, njegove kćeri Talea i Brea, mimičari s Broda, Merry i njezine kurve iz Vesele luke, sve one ostale bitange i pristanišne propalice. Najviše joj nedostaje sama Cat, još i više nego što joj nedostaju njezine oči. Sviñalo joj se biti Cat, više nego što joj se ikada sviñalo biti Slana, Goluždravica, Lasica ili Arry. Ubila sam Cat kad sam ubila onog pjevača. Ljubazni joj je čovjek rekao da bi joj svejedno oduzeli oči ne bi li joj pomogli da se nauči služiti drugim osjetilima, ali ne još daljnjih pola godine. Slijepi su akoliti česti u Kući Crnog i Bijelog, ali rijetko kada budu mladi poput nje. Samo, djevojčici nije žao zbog toga. Dareon je bio dezerter iz Noćne straže i zaslužio je smrt. To je i rekla ljubaznome čovjeku. "A jesi li ti kakav bog, da odlučuješ kome valja živjeti, a kome mrijeti?" upitao ju je nato. "Dar poklanjamo onima koje je obilježio On od Mnogih Lica, nakon molitve i žrtvovanja. Tako je odvajkada, od samog početka. Ispripovijedao sam ti kako je naš red utemeljen, kako prvi od nas uslišavaše molitve robova željnih smrti. Dar poklanjaše samo onima koji su žudjeli za njim, u početku... ali jednoga dana prvi od nas ču molitvu roba ne za vlastitu, već za gospodarevu smrt. Tako je usrdno željaše da je ponudio sve što ima, samo da se njegova molitva obistini. A našemu prvom bratu učini se da bi ta žrtva godila

113

Njemu od Mnogih Lica, i on te noći udovolji njegovoj molitvi. Zatim otiñe robu i reče: 'Ponudio si sve što imaš za smrt tog čovjeka, ali robovi nemaju ništa doli vlastitog života. Bog to od tebe traži. Do izmaka svojih dana na ovome svijetu služit ćeš njemu.' I od tog trenutka bijasmo dvojica." On obujmi njezinu mišicu šakom, obzirno ali čvrsto. "Svima mrijeti valja. Mi smo tek oruña smrti, a ne sama smrt. Kad si pogubila onog pjevača, moći boga prigrabila si za sebe. Mi ljude ubijamo, ali ne uzimamo si pravo da im sudimo. Shvaćaš li?" Ne, pomisli ona. "Da", reče. "Lažeš. I zato ti sada valja hodati u mraku sve dok ne ugledaš put. Osim ako nas ne želiš napustiti. Dovoljno je samo da zamoliš, i možeš ponovno steći svoje oči." Ne, pomisli ona. "Ne", reče. Te večeri, nakon objeda i kratke partije igre laganja, slijepa djevojčica poveže traku krpe oko glave da sakrije beskorisne oči, pronañe prosjačku zdjelicu i zamoli siroticu da joj pomogne odjenuti lice Beth. Sirotica joj je obrijala glavu nakon što su joj oduzeli oči; na mimičarsku, kako je to rekla, jer mnogi mimičari to rade kako bi im perike bolje pristajale. Ali to pristaje i prosjacima, jer im pomaže da se rješavaju buha i ušiju na glavi. Samo, sad joj treba više od perike. "Mogla bih te prekriti krvavim ojedinama," reče sirotica, "ali onda bi te gostioničari i krčmari otjerali s vrata." Radije joj je dala ožiljke od kozica i mimičarski madež na obrazu, iz kojeg raste jedna dlaka. "Je li ružno?" upita je slijepa djevojčica. "Lijepo nije." "Baš dobro." Nikad joj nije bilo stalo izgledati lijepo, čak i dok je još bila ona glupa Arya Stark. Jedino joj je otac govorio da je takva. On, i Jon Snow, ponekad. Majka joj je znala reći da bi mogla biti lijepa, kad bi samo oprala i počešljala kosu i malo se više pobrinula oko odjeće koju nosi, onako kao njezina sestra. Za njezinu sestru, sestrine prijatelje i sve ostale bila je naprosto Arya Konjolika. Ali oni su svi sada mrtvi, čak i Arya, svi izuzev njezina polubrata Jona. Ima večeri kada zna čuti kako se priča o njemu po tavernama i bordelima Krpareve luke. "Crni Kopilan sa Zida", nazvao ga je jedan čovjek. Cak ni Jon nikada ne bi prepoznao Slijepu Beth, kladim se. To je rastuži. Na sebe je navukla prnje, iznošene i dronjave, ali usprkos tome tople, čiste prnje. Pod njih je sakrila tri noža; jedan u čizmi, jedan u rukavu i jedan u koricama, smješten uz križa. Braavosijci su ljubazan svijet, najvećim dijelom, i većinom će prije pomoći sirotoj slijepoj prosjakinji nego joj pokušati nauditi, ali uvijek se nañe ponetko kvaran koji bi je mogao doživjeti kao namjernicu koju se bez pol muke

114

može orobiti ili silovati. Oštrice su joj za takve, makar se slijepa djevojčica dosada nije bila prisiljena njima poslužiti. Napukla drvena zdjelica za prosjačenje i uže od konoplje oko pasa upotpunili su joj ruho. Krenula je dok je Titan rikom označavao zalazak sunca, brojeći stube na silasku s vrata hrama, pa tapkajući štapom sve do mosta kojim je prešla preko kanala na Otok Bogova. Razabrala je daje magla gusta prema tome što joj je odjeća počela ljepljivo prianjati uz kožu, kao i prema osjećaju vlažnosti zraka na golim šakama. Kako je otkrila, izmaglice Braavosa neobično utječu i na zvukove. Polovica će grada noćas biti poluslijepa. Dok je prolazila pokraj hramova, čula je kako akoliti kulta Zvjezdane mudrosti svrh svoje vidjelačke kule pjevaju večernjim zvijezdama. Pramen mirisnog dima povlačio se zrakom i privlačio je na silazak zavojitom stazom do mjesta gdje su crveni svećenici zapalili vatre u silnim željeznim žeravnicima pred kućom Gospodara Svjetla. Uskoro je čak osjetila i vrućinu u zraku, dok su štovatelji R'hllora podizali glas u molitvi. "Jer noć je mračna i strahota puna", molili su se. Meni nije. Njoj su noći okupane mjesečinom i ispunjene pjesmama njezina čopora, okusom crvenog mesa otrgnuta s kosti, toplim, poznatim mirisima njezine sive subraće. Jedino je danju ona sama i slijepa. Pristanište joj nije bilo nepoznato. Cat je u svoje vrijeme lutala po molovima i prilazima Krpareve luke, prodajući dagnje, ostrige i lisanke za Brusca. S krpom, obrijanom glavom i mimičarskim madežom više nije izgledala onako kao tada, ali za svaki slučaj se zadržala podalje od Broda, Vesele luke i ostalih mjesta gdje su Cat najbolje poznavali. Svaku gostionicu i krčmu poznavala je po mirisu. Crni splavar miriše slankasto. Pyntova taverna bazdi po kiselu vinu, smrdljivu siru i samome Pyntu, koji se nikada ne presvlači, niti pere kosu. Kod Jedrokrpe zadimljeni zrak uvijek odiše aromom pečenja. Kuća sedam fenjera miomirisna je od tamjana, Palača satena od parfema ljupkih mladih djevojaka koje snuju o tome da jednoga dana postanu kurtizane. Svako od tih mjesta ima i svoje zvukove. Kod Morogga i u Svratištu kod Zelene jegulje navečer uglavnom nastupaju pjevači. U Izopćenikovoj krčmi pjevaju pak sami gosti, pijanim glasovima i na pola stotine jezika. U Maglovitoj kući sve je uvijek puno motkaša sa zmijolikih brodica koji raspravljaju o bogovima i kurtizanama, kao i o tome je li Morski knez budala ili nije. Palača satena mnogo je

115

tiša, jer ondje se čuju tek šaptom izgovorene nježnosti, tiho šuškanje svilenih oprava i hihotanje djevojaka. Beth svake večeri odlazi drugamo u prošnju. Izrana je naučila da će gostioničari i krčmari s većom naklonošću podnositi njezine dolaske ako im ne bude prečesto svraćala. Prošlu je večer provela pred Svratištem kod Zelene jegulje, tako da je večeras skrenula nadesno umjesto nalijevo nakon Krvavog mosta i otišla do Pyntove na suprotnoj strani Krpareve luke, točno uz rub Potopljenoga grada. Ma kako bučan i smrdljiv bio, Pynto ima meko srce podno sve te neoprane odjeće i razmetljivosti. Često je zna pripustiti unutra na toplo, ako u taverni ne vlada prevelika gužva, a s vremena na vrijeme možda je čak počasti kriglom tamnog piva i koricom hrane dok je uveseljava pričama. U mlañim je danima Pynto bio najzloglasniji pirat na Kamenstubama, ako je vjerovati njegovim pripovijedanjima; ništa mu se ne mili tako kao nadugačko i naširoko razvezivati o peripetijama koje je doživio. Večeras joj se posrećilo. Taverna je bila gotovo prazna, tako da je uspjela zauzeti miran kutak nedaleko od ognjišta. Čim se tu stigla smjestiti i prekrižiti noge, nešto joj se očeše uz bedro. "Opet ti?" reče slijepa djevojčica. Počeše ga po glavi iza jednog uha, a mačak joj naskoči u krilo i poče presti. Braavos vrvi mačkama, a nigdje ne vrvi tako kao kod Pynta. Stari je pirat uvjeren da one nose sreću i tamane mu gamad po taverni. "Poznaješ me, zar ne?" šapne mu. Mimičarski madeži mačke neće zavarati. One se sjećaju Cat od Kanala. Večer je bila dobra za slijepu djevojčicu. Pynto je bio baš dobre volje, pa joj je dao pehar bevande, komad smrdljiva sira i polovicu pite od jegulja. "Pynto je jako dobar čovjek", dao joj je do znanja, pa sjeo da joj ispripovijeda kako je u jednoj prilici oteo ladu s tovarom začina, priču koju je dotad valjda već desetak puta čula. S odmicanjem sati, taverna se punila. Pynto je ubrzo imao previše posla da bi više mario za nju, ali pokoji stalni gost ubacio joj je koji novčić u prosjačku zdjelicu. Druge su stolove zauzeli stranci; ibbenski kitolovci smrdljivi od krvi i masti, dva koljača s mirisnim uljem u kosi, debeo čovjek iz Loratha koji se potužio da su Pyntove niše premale da si uvuče trbuh izmeñu klupe i stola. A potom i tri Lysenca, mornara s Dobrog srca, olujom razvaljene galije koja se sinoć doklatila u Braavos, a jutros su je zaplijenili stražari Morskoga kneza. Ti su Lysenci zauzeli stol najbliži ognjištu i poveli tih razgovor uz pehare crnog katranskog ruma, govoreći ispod glasa kako ih nitko ne bi načuo. Ali ona je bila upravo nitko, pa je čula višemanje svaku riječ. A nekojoj se vrijeme činilo i da ih

116

vidi, i to kroz rascijepljene žute oči mačka joj je preo u krilu. Jedan je bio star, drugi mlad, a treći je izgubio uho, ali sva su trojica imala bjelkastoplavu kosu i glatku, svijetlu put Lysa, gdje u žilama još snažno teče krv davnašnjega Slobodnog posjeda. Sutradan ujutro, kad ju je ljubazni čovjek upitao koje to tri nove stvari sada znade, a koje nije znala prije, bila je spremna. "Znadem zastoje Morski knez zaplijenio Dobro srce. Laña je prevozila robove. Stotine robova, žena i djece, koji su konopima bili zavezani jedni uz druge u spremištu." Braavos su utemeljili odbjegli robovi, i trgovanje robljem ovdje je zabranjeno. "Znadem odakle ti robovi potječu. To su divljaci iz Zapadnih zemalja, iz mjesta zvanog Žilavidom. Starog, ruševnog mjesta, prokletog." Stara Nana pripovijedala joj je priče o Zilavidomu, tamo u Oštrozimlju, dok je još bila Arya Stark. "Nakon velike bitke u kojoj je poginuo Kralj s onu stranu Zida divljaci su se razbježali, a ta neka šumska vještica rekla im je da će, ako odu u Žilavidom, po njih doći lañe i odvesti ih nekamo gdje je toplo. Ali nije pristigla nijedna laña, izuzev tih dviju lyskih piratskih, Dobrog srca i Slona, koje je oluja otjerala na sjever. Usidrile su se pred Žilavidomom da obave popravke i opazile divljake, ali bilo ih je na tisuće i nisu imali mjesta za sve, pa su rekli da će povesti samo žene i djecu. Divljaci nisu imali što jesti, pa su muškarci poslali svoje žene i kćeri, ali čim su lañe isplovile na pučinu, Lysenci su ih otjerali u potpalublje i zavezali. Namjeravali su ih sve zajedno prodati u Lysu. Samo, tada su naletjeli na još jednu oluju, i lañe su se razdvojile. Dobro srce pretrpjelo je takva oštećenja da kapetan nije imao druge doli da ovdje pristane, ali Slon se možda uspio vratiti u Lys. Lysenci iz Pyntove taverne smatraju da će se vratiti s još brodova. Robovima cijena raste, kažu, a u Žilavidomu ima još na tisuće žena i djece." "To je dobro znati. Ovo su dvije. Postoji li i treća?" "Da. Znadem da ste vi onaj koji me cijelo vrijeme mlati." Njezin štap sijevne i odalami ga po prstima, tako da mu štap odleti na pod i zadrnda. Svećenik se lecne i naglo povuče ruku. "A kako bi to jedna slijepa djevojčica mogla znati?" Vidjela sam te. "Dadoh vam tri. Ne moram vam dati četiri." Možda će mu sutra kazati za mačka koji ju je sinoć pratio na povratku iz Pyntove taverne, mačka koji ih je gledao odozgo, skriven pod zabatima.v4 možda i neću. Ako on može imati tajne, može i ona.

117

Te joj večeri Umma za objed posluži rakove u korici od soli. Kad joj pružiše pehar, slijepa djevojčica zadigne nos i iskapi ga nadušak u tri duga gutljaja. Zatim zgranuto udahne i ispusti pehar. Jezik joj je planuo, a kad je iskapila i pehar vina priñe, plamenovi joj se proširiše niz grlo i zapalucaše uz nos. "Vino ti neće pomoći, a voda bi samo još raspirila plamenove", reče joj sirotica. "Pojedi ovo." U ruku joj utisnuše rošicu kruha. Djevojčica si je nabije u usta, prožvače, proguta. Pomogla joj je. Drugi joj je komad pomogao još više. A s dolaskom jutra, kad ju je noćna vučica napustila, pa je otvorila oči, ugledala je lojanicu kako gori ondje gdje sinoć nije bilo nikakve svijeće, a nesiguran joj plamičak leluja amotamo kao kakva kurva u Veseloj luci. Nikada dotad nije vidjela ništa tako lijepo. 6uh u oštfcozimlju mrtvaca su pronašli u podnožju unutrašnjeg bedema, slomljena vrata, a samo mu je lijeva noga stršila iznad snijega koji ga je zatrpao preko noći. Da ga Ramsayjeve kuje nisu iskopale, možda bi ostao zakopan do proljeća. U času kad ih je Ben Bones odvukao s njega, Siva Jeyne je mrtvacu toliko izglodala lice daje prošlo pola dana prije nego što su mogli potvrditi o kome se radilo: o četrdesetčetverogodišnjem oružniku koji je odmarširao na sjever s Rogerom Ryswellom. "Pijanac", izjavio je Ryswell. "Pišao je sa zida, kladio bih se. Poskliznuo se i pao." Nitko mu nije protuslovio. Ali Theon Greyjoy se zatekao kako se pita zašto bi se itko penjao po od snijega skliskim stubama do kruništa po mrklom mraku samo da se pomokri. Dok je posada ujutro prekidala post pljesnivim kruhom prženim na loju slanine (knezovi i vitezovi jeli su slaninu), duž klupa se o malo čemu drugom razgovaralo osim o lešu. "Stannis ima prijatelje u zamku", čuo je Theon rogoborenje jednog narednika. Bio je to čovjek starog Tallharta, s tri stabla izvezena na pohabanoj surki. Straža se upravo izmijenila. Ljudi su ulazili s hladnoće, topćući nogama da otresu snijeg sa čizama i hlača dok se služio podnevni obrok; krvavica, poriluk i crni kruh još topao iz pećnice. "Stannis?" nasmije se jedan od konjanika Roosea Ryswella. "Stannis se dosad već smrznuo u snijegu. Ili je pobjegao na Zid podvijena i zaleñena repa." "Mogao bi biti utaboren na pet stopa od naših zidina sa stotinu tisuća ljudi", dometne strijelac u Cerwynovim bojama. "Ne bismo ih ni opazili po ovoj oluji."

118

Beskrajan, nezaustavljiv, nemilosrdan, snijeg je padao danju i noću. Nanosi su se uspinjali zidovima i ispunjavali krenele na kruništima, bijeli su popluni prekrili svaki krov, a šatori se uleknuli pod teretom. Izmeñu dvorana izvjesili su konopce da se ljudi ne izgube prelazeći dvorišta. Stražari su se stiskali u stražarskim turelama, da ugriju napola smrznute ruke nad upaljenim žeravnicima, prepuštajući šetnice snježnim promatračima koje su načinili štitonoše i koji su svake noći rasli i bivali sve čudniji dok su ih vjetar i nevrijeme oblikovali po svome nahoñenju. Raščupane brade leda rasle su na kopljima koja su stiskale njihove snježne šake. Čak je i čovjek poput Hosteena Freya, kojega su čuli režati da se ne boji malo snijega, zbog ozeblina ostao bez uha. Konji u dvorištu najviše su trpjeli. Gunjevi kojima su ih pokrivali da ih griju promočili bi i sledili se ako se ne bi redovno mijenjali. Kada su zapalili vatre da otjeraju hladnoću, napravili su više štete nego koristi. Ratni konji prepali su se plamenova i počeli se boriti da umaknu, ozlijedivši i sebe i druge konje dok su se otimali na konopcima. Samo su konji u stajama bili na sigurnom i u toplom, ali staje su već ionako bile pretrpane. "Bogovi su se okrenuli protiv nas", čuli su riječi starog kneza Lockea u Velikoj dvorani. "Ovo je njihov gnjev. Vjetar leden poput samog pakla i beskrajni snjegovi. Prokleti smo." "Stannis je proklet", inzistirao je čovjek iz Strahotvrñe. "On je tamo vani na oluji." "Knezu Stannisu je možda toplije nego što mislimo", usprotivio se jedan budalasti slobodni jahač. "Njegova čarobnica umije prizvati vatru. Možda njezin crveni bog može otopiti ovaj snijeg." To mu nije bilo pametno, smjesta je znao Theon. Čovjek je govorio preglasno, pa su ga čuli Žuti Dick, Kiseli Alyn i Ben Bones. Kad je priča stigla do kneza Ramsayja, poslao je svoje Kopilanove Momke da uhvate čovjeka i izvuku ga van na snijeg. "Kad ti je Stannis već tako drag, poslat ćemo te k njemu", rekao je. Damon Pleši Za Me dao je slobodnom jahaču nekoliko udaraca dugim, namašćenim bičem. Zatim, dok su se Gulikoža i Žuti Dick kladili koliko će mu se brzo smrznuti krv, Ramsay je dao čovjeka odvući do Krunišnih dveri. Velebne glavne dveri Oštrozimlja bile su zatvorene i zabrtvljene, te toliko zatrpane ledom i snijegom da bi rešetku trebalo otkopati pijucima prije nego što bi je podignuli. Isto je vrijedilo i za Lovčeve dveri, iako ondje barem led nije bilo problem, jer su se nedavno koristile. Dveri Kraljevske ceste nisu, pa je led okovao lance pokretnog mosta čvrsto kao kamen. Preostale su Krunišne dveri, malena

119

sporedna vrata s lukom u unutarnjem bedemu. Bila su to tek polovična vrata, istini za volju, s pomičnim mostom koji je prelazio zaleñeni jarak, ali ne i odgovarajuće dveri u vanjskom zidu, tako da su omogućavale pristup vanjskim bedemima, ali ne i svijetu iza njih. Krvavog slobodnog jahača prenijeli su preko mosta i uza stube, premda se još bunio. Tada su ga Gulikoža i Kiseli Alyn ščepali za ruke i noge i bacili sa zida na tlo osamdeset stopa niže. Nanosi snijega popeli su se tako visoko da su mu progutali cijelo tijelo... ali strijelci na kruništu tvrdili su da su ga nazreli nešto kasnije, kako se sa slomljenom nogom vuče kroz snijeg. Jedan mu je opernatio tur strijelom dok se nastojao iskoprcati. "Bit će mrtav za sat vremena", obećao je knez Ramsay. "Ili će knezu Stannisu pušiti kitu prije nego što sunce zañe", dobaci Kurvin Otrov Umber. "Neka radije pripazi da mu ga ne otkine", nasmije se Rickard Ryswell. "Ako je itko vani po ovakvom vremenu, kita mu se zaledila." "Knez Stannis je izgubljen u oluji", reče kneginja Dustin. "Miljama je daleko, mrtav ili na umoru. Neka zima učini svoje. Još nekoliko dana, pa će snijeg pokopati i njega i njegovu vojsku." / nas, pomisli Theon, čudeći se njezinoj gluposti. Kneginja Barbrey je sa sjevera, trebala bi biti pametnija. Stari bogovi možda slušaju. Večera se sastojala od kaše od graška i jučerašnjeg kruha, što je izazvalo negodovanje i kod pučana; za stolovima za uglednike, plemići i vitezovi su viñeni kako blaguju šunku. Theon je sjedio sagnut nad drvenom zdjelom i dovršavao ostatke svoje porcije kaše od graška kad ga je lak dodir po ramenu nagnao da ispusti žlicu. "Ne diraj me", rekao je, sagnuvši se da pokupi jedaći pribor s poda prije nego što ga se domogne koja od Ramsayjevih djevojaka. "Nikad me ne diraj." Sjela je do njega, preblizu; još jedna od Abelovih pralja. Ova je bila mlada, od petnaest ili šesnaest godina, čupave plave kose koja je vapila za temeljitim pranjem i prćastim usnama koje su vapile za temeljitim poljupcem. "Neke djevojke vole dirati", ona će s malim polusmješkom. "Ako je gosp'aru po volji, ja sam Božikovina." Kurva Božikovina, pomislio je, ali bila je prilično dražesna. Nekoć bi se nasmijao i povukao je sebi na krilo, ali ti su dani minuli. "Što hoćeš?"

120

"Da vidim te kripte. Gdje se nalaze, gosp'aru? Biste li mi ih pokazali?" Božikovina se igrala pramenom kose, uvijajući ga oko malog prsta. "Duboke su i mračne, kažu. Dobro mjesto za diranje. Dok vas mrtvi kraljevi gledaju." "Abel te poslao k meni?" "Možda. Možda sam se poslala sama. Ali ako Abela želite, mogu ga dovesti. Zapjevat će mome gosp'aru ljupku pjesmicu." Svaka riječ iz njezinih usta uvjeravala je Theona da je sve to neka smicalica. Ali čija, i s kojim ciljem? Što bi Abel mogao htjeti od njega? Čovjek je samo pjevač, svodnik s lutnjom i lažnim osmijehom. Želi znati kako sam zauzeo zamak, ali ne da o tome ispjeva pjesmu. Odgovor mu padne na pamet. Želi saznati kako smo ušli, da može izaći. Knez Bolton je zavio Oštrozimlje čvrsto kao dječjim pelenama. Nitko ne može otići ni doći bez njegove dozvole. Želi pobjeći, on i njegove pralje. Theon ga nije mogao kriviti, ali svejedno je rekao: "Ne želim imati veze s Abelom, s tobom, ni s ijednom od tvojih sestara. Samo me pusti na miru." Vani se snijeg vrtložio, plesao. Theon se probijao prema zidu, a onda ga uzeo slijediti do Krunišnih dveri. Dvojicu bi stražara zamijenio za par snjegovića Malog Waldera da nije opazio bijele perjanice njihovih dahova. "Želim prošetati zidinama", rekao im je dok mu se vlastiti dah ledio na zraku. "Prokleto je hladno tamo gore", upozori jedan. "Prokleto je hladno tu dolje," doda drugi, "ali radi što hoćeš, prebježe." Mahnuo je Theonu da proñe kroz dveri. Stube sada bijahu natrpane snijegom i skliske, opasne u mraku. Kad je jednom stigao do šetnice, nije mu trebalo dugo da pronañe mjesto odakle su bacili slobodnog jahača. Oborio je zid svježe napadanog snijega koji je napunio krenel i nagnuo se izmeñu merlona. Mogao bih skočiti, pomislio je. On je preživio, zašto ne bih i ja? Mogao je skočiti, i... I što? Slomiti nogu i umrijeti pod snijegom? Otpuzati dalje kako bih se smrznuo? Bilo je to suludo. Ramsay bi ga dognao, s djevojkama. Crvena Jeyne, Jez i Helicent rastrgale bi ga na komade, kad bi mu se bogovi smilovali. Ili još gore, možda bi ga ulovili živa. "Moram upamtiti svoje ime", šapnuo je. Idućeg jutra, prosijedi štitonoša Ser Aenysa Freya pronañen je nag i mrtav od izloženosti na grobištu starog zamka, lica toliko obložena injem da se činilo kao da nosi masku. Ser Aneys je iznio mišljenje da je čovjek previše popio i izgubio se u oluji, iako nitko nije mogao objasniti zašto se svukao da izañe van. Još jedan pijanac, pomisli Theon. Vino je moglo utopiti mnoštvo sumnji.

121

Tada, prije nego što se dan primakao kraju, jedan je samostrelac zaklet Flintovima iskrsnuo u staji razbijene lubanje. Ritnuo ga je konj, izjavio je knez Ramsay. Prije toljaga, zaključio je Theon. Sve mu se to činilo tako poznatim, poput mimičarske predstave koju je već jednom vidio. Samo su se mimičari promijenili. Roose Bolton je igrao ulogu koju je Theon glumio zadnji put, a mrtvaci su igrali uloge Aggara, Gynira Crvenonosog i Gelmarra Mrkog. I Vonj je bio ondje, sjetio se, ali bio je to drugi Vonj, Vonj s krvavim rukama i lažima koje su mu kapale s usana, slatkih kao med. Vonj, Vonj, rimuje se s podmukli konj. Te su smrti nagnale plemiće Roosea Boltona da se otvoreno glože u Velikoj dvorani. Neki su počinjali gubiti strpljenje. "Dokad ćemo sjediti čekajući tog kralja koji nikako da doñe?" htio je znati Ser Hosteen Frey. "Trebali bismo prenijeti borbu Stannisu i dokrajčiti ga." "Napustiti zamak?" zakriješti jednoruki Harwood Stout. Njegov ton je davao naslutiti kako bi radije dao da mu odsijeku drugu ruku. "Htjeli biste da slijepo jurišamo u snijeg?" "Da bismo se sukobili s knezom Stannisom, najprije ga moramo naći", istakne Roose Ryswell. "Naši izviñači izlaze kroz Lovčeve dveri, ali odnedavna se nijedan ne vraća." Knez Wyman Manderly pljesne se po svom golemom trbuhu. "Bijela Luka ne boji se izjahati s vama, Ser Hosteen. Vodite nas, i moji vitezovi će jahati za vama." Ser Hosteen se okrene prema debelom čovjeku. "Dovoljno blizu da mi zariju koplje u leda, da. Gdje su moja braća, Manderly? Recite mi. Vaši gosti, koji su vam vratili sina." "Njegove kosti, mislite." Manderly nabode komad šunke bodežom. "Dobro ih se sjećam. Rhaegar oblih ramena i okretna jezika. Smioni Ser Jared, koji se tako brzo laćao mača. Symond uhoda, koji je uvijek zveckao nekim novcem. Donijeli su kući Wendelove kosti. Tywin Lannister mi je vratio Wylisa, zdrava i čitava, kao što je obećao. Čovjek od riječi, taj knez Tywin, Sedmorica mu spasila dušu." Knez Wyman ubaci meso u usta, bučno ga sažvače, cokne usnama pa reče: "Na putu vrebaju opasnosti, ser. Dao sam vašoj braći darove dostojne gostiju kad smo otišli iz Bijele Luke. Obećali smo si da ćemo se opet susresti na vjenčanju. Mnogi su svjedočili našem rastanku." "Mnogi?" podrugljivo će Aenys Frey. "Ili vi i vaši?"

122

"Što želite reći, Frey?" Knez Bijele Luke otare usta rukavom. "Ne dopada mi se vaš ton, ser. Ni najmanje." "Izañi na dvorište, vrećo sala, pa ću ti servirati sve krvave komadiće koje možeš probaviti", reče Ser Hosteen. Wyman Manderly se nasmijao, ali pola tuceta njegovih vitezova smjesta se nañoše na nogama. Zapalo je Rogera Ryswella i Barbrey Dustin da ih smire tihim riječima. Roose Bolton nije rekao ni riječi. Ali Theon Greyjoy je opazio izraz u njegovim svijetlim očima koji dotad nije vidio; nelagodu, čak i tračak straha. Te noći, nova se staja urušila pod teretom snijega koji ju je zatrpao. Poginulo je dvadeset šest konja i dva konjušara, zdrobljeni pod propalim krovom ili ugušeni pod snijegom. Trebao je veći dio jutra da se tijela iskopaju. Knez Bolton se nakratko pojavio u vanjskom dvorištu da promotri prizor, a onda zapovjedio da se preostali konji dovedu unutra, zajedno s onima još privezanima u vanjskom dvorištu. Čim su ljudi završili iskapati mrtvace i klati konje, pronañen je novi leš. Ovoga nisu mogli otpisati kao pijani pad ili udarac konja. Mrtvac bijaše jedan od Ramsayjevih miljenika, zdepast, škrofulozan, zloćudan vojnik zvan Žuti Dick*. Je li mu kita uistinu bila žuta, bilo je teško odrediti, jer ju je netko odrezao i nabio mu je u usta tako nasilno da su mu pukla tri zuba. Kad su ga kuhari pronašli pred kuhinjom, do vrata zakopanog u snježnome nanosu, i kita i čovjek bili su modri od studeni. "Spalite tijelo," naredio je Roose Bolton, "i pobrinite se da ovo nitko ne spominje. Ne želim da se ova priča širi." No priča se unatoč tome proširila. Do podneva, za nju je čula većina Oštrozimlja, mnogi s usana Ramsayja Boltona, čiji je "momak" Žuti Dick bio. "Kad pronañemo čovjeka koji je to učinio," obećao je knez Ramsay, "oderat ću mu kožu s tijela, pržiti je dok ne postane hrskava Dick sleng za penis. i natjerati ga da je pojede, do zadnjeg zalogaja." Proširila se glasina da će se za ubojičino ime dobiti jedan zlatni zmaj. Smrad je u Velikoj dvorani do večeri postao osjetan. Sa stotinama konja, pasa i ljudi stisnutih pod jednim krovom, podovima skliskim od blata i otopljenog snijega, konjskog izmeta i psećih govana, te čak i ljudskih izmetina, i zrakom koji je odisao mirisom mokrog psa, mokre vune i promočenih konjskih gunjeva, oduška nije bilo ni meñu krcatim klupama, ali bilo je hrane. Kuhari su posluživali velike komade svježe konjetine, izvana pougljenjene i krvavocrvene iznutra, s pečenim

123

lukom i žutom korabom... a ovaj put, obični vojnici jeli su zajedno s plemićima i vitezovima. Konjetina je bila pretvrda za krnjotke Theonovih zubi. Njegovi pokušaji da je sažvače izazivali su nepodnošljiv bol. Stoga je zgnječio korabu i luk plosnatom stranom svoga bodeža i načinio si obrok od toga, a zatim razrezao konjetinu na vrlo sitne komadiće, posisao svaki i ispljunuo ga. Tako je barem uživao u okusu, a i dobio nešto hranjivih tvari iz masti i krvi. No kost mu je bila nedostižna, pa ju je bacio psima i gledao kako je Siva Jeyne odmaglila s njome dok su je Sara i Vrba pokušavale ujesti za pete. Knez Bolton je zapovjedio Abelu da im svira dok jedu. Bard je otpjevao "Željezna koplja", a potom "Zimsku djevicu". Kad je Barbrey Dustin zatražila nešto veselije, izveo im je "Kraljica je izula sandalu, a kralj skinuo krunu", i "Medvjeda i djevu krasnu". Freyevi su se pridružili pjesmi, a čak je i nekoliko sjevernjaka lupalo šakama po stolu uz pripjev, urlajući "Medvjed! Medvjed7" Ali graja je preplašila konje, pa su pjevači ubrzo odustali, a glazba utihnula. Kopilanovi Momci okupili su se pod zidnim utorom u kojemu se dimila baklja. Luton i Gulikoža bacali su kocku. Grunt je imao ženu u krilu, i njezinu dojku u ruci. Damon Pleši Za Me sjedio je i mazao svoj bič mašću. "Vonju", zazvao je. Potapšao se bičem po bedru, kao kad čovjek k sebi doziva psa. "Opet počinješ zaudarati, Vonju." Theon na to nije imao drugog odgovora osim tihog: "Da." "Knez Ramsay ti namjerava odsjeći usne kad sve ovo završi", reče Damon, gladeći bič masnom krpom. Moje su usne bile medu nogama njegove gospe. Ta drskost ne može proći nekažnjeno. "Kako vi kažete." Luton se zahihoće. "Mislim da on to i želi." "Gubi se, Vonju", reče Gulikoža. "Od tvog smrada okreće mi se želudac." Ostali se nasmijaše. Pobjegao je brzo, prije nego što se predomisle. Njegovi ga mučitelji neće slijediti vani. Ne, dokle god unutra ima hrane i pića, raspoloženih žena i toplih vatri. Dok je ostavljao dvoranu, Abel je pjevao "Djevice što cvatu u proljeće". Vani je snijeg padao tako gusto da Theon nije mogao vidjeti dalje od tri stope ispred sebe. Zatekao se sam u bijeloj pustoši, a zidovi snijega uzdizali su mu se sa svake strane, visoki do prsa. Kad je podigao glavu, pahulje mu počeše dodirivati

124

obraze poput hladnih, mekih poljubaca. Mogao je čuti glazbu iz dvorane iza sebe. Sada je to bila nježna pjesma, i tužna. Na trenutak, gotovo je osjetio mir. Nešto dalje, naišao je na čovjeka koji je gazio u suprotnom smjeru, dok mu se plašt s kukuljicom vijorio iza leña. Kad su se našli licem u lice, pogledi su im se nakratko sreli. Čovjek metne ruku na svoj bodež. "Theon Prebjeg. Theon Rodosjek." "Nisam. Ja nikad... Bio sam željeznog roda." "Lažljivac je sve što si bio. Kako to da još dišeš?" "Bogovi nisu završili sa mnom", odgovori Theon, pitajući se nije li ovo ubojica, noćni šetač koji je nabio Žutom Dicku kitu u usta i gurnuo konjušara Rogera Ryswella s bedema. Začudo, nije se bojao. Strgnuo je rukavicu s ljevice. "Knez Ramsay nije završio sa mnom." Čovjek pogleda i nasmije se. "Prepuštam te njemu, onda." Theon je klipsao kroz oluju sve dok mu ruke i noge nisu postale obložene snijegom, a šake i stopala utrnuli od hladnoće, a onda se opet uspeo na krunište unutarnjih zidina. Tu gore, stotinu stopa visoko, puhao je blag vjetar, komešajući snijeg. Svi kreneli bili su zatrpani. Theon je morao šakom probiti zid od snijega da načini rupu... samo kako bi otkrio da ne može vidjeti dalje od jarka. Od vanjskih zidina nije preostalo ništa osim nejasne sjene i nekoliko mutnih svjetala koja su lebdjela u tami. Svijet je nestao. Kraljev Grudobran, Rijekotok, Pyke i Željezno otočje, svih Sedam Kraljevina, svako mjesto koje je ikad poznavao, svako mjesto o kojemu je ikad čitao ili sanjao, sve je nestalo. Samo je Oštrozimlje ostalo. Bio je u zamci ovdje, zajedno s duhovima. Starim duhovima iz kripti i mladima koje je sam stvorio, Mikkenom i Farlenom, Crvenonosim Gynirom, Gelmarrom Mrkim, mlinarevom ženom sa Žirvode i njezinom dvojicom mladih sinova i svima ostalima. Moje djelo. Moji duhovi. Svi su ovdje i svi su ljuti. Sjetio se kripti, i onih nestalih mačeva. Theon se vrati u svoje odaje. Svlačio je mokru odjeću kad ga je Željeznonogi Walton pronašao. "Doñi sa mnom, Prebježe. Njegovo gospodstvo želi razgovarati s tobom." Nije imao suhe odjeće, pa je bržebolje navukao iste vlažne dronjke i pošao za njim. Željeznonogi ga je odveo natrag u Veliku tvrñu i kabinet koji je nekoć pripadao Eddardu Starku. Knez Bolton nije bio sam. S njime je bila kneginja Dustin, blijeda

125

i stroga lica; broš u obliku željezne konjske glave pričvršćivao je plašt Rogera Ryswella; Aenys Frey stajaše u blizini vatre, uvučenih obraza rumenih od studeni. "Rečeno mije da lunjaš zamkom", započne knez Bolton. "Ljudi javljaju da su te vidjeli u staji, u kuhinji, u barakama, na kruništu. Opažen si u blizini ruševina urušenih braničkula, pred starom septom kneginje Catelyn, na dolasku i odlasku iz božanske šume. Poričeš li to?" "Ne, gosp'aru." Theon se pobrinuo da krivo izgovori riječ. Znao je da se to knezu Boltonu sviña. "Ne mogu spavati, gosp'aru. Šećem." Držao je glavu oborenu, a pogled uprt u stari, pljesnivi rogoz razasut po podu. Nije mudro gledati njegovu gospodstvu u lice. "Bio sam dječak ovdje prije rata. Posvojče Eddarda Starka." "Bio si talac", odvrati Bolton. "Da, gosp'aru. Talac." No bio je to moj dom. Ne pravi dom, ali najbolji koji sam ikad imao. "Netko ubija moje ljude." "Da, gosp'aru." "Nadam se da to nisi ti?" Boltonov glas postane još mekši. "Ne bi valjda na svu moju ljubaznost uzvratio takvom izdajom." "Ne, gosp'aru, nisam ja. Ne bih se usudio. Ja... samo šećem, to je sve." Kneginja Dustin se oglasi. "Svući rukavice." Theon oštro podigne glavu. "Molim vas, ne. Ja... Ja..." "Poslušaj je", reče Ser Aenys. "Pokaži nam ruke." Theon zguli rukavice i podigne dlanove da ih svi vide. Nije kao da pred njima stojim nag. Nije tako strašno. Na lijevoj je ruci imao tri prsta, na desnoj četiri. Ramsay je odsjekao samo mali s jedne, te prstenjak i kažiprst s druge. "Kopilan ti je ovo napravio", reče kneginja Dustin. "Ako je po volji mojoj gospoji, ja... osobno sam ga to molio." Ramsay bi ga uvijek natjerao da moli. Ramsay me uvijek tjera da preklinjem. "Zašto bi to učinio?" "Ja... Nije mi trebalo toliko prstiju." "Četiri su dosta." Ser Aenys Frey opipa tanku smeñu bradu koja mu je nicala iz slabe čeljusti poput štakorskog repa. "Četiri na desnici. Još može držati mač. Bodež."

126

Kneginja Dustin se nasmije. "Zar su svi Freyevi takove budale? Ta pogledajte ga. Držati bodež? Jedva ima snage držati žlicu. Zaista mislite da je mogao savladati onog Kopilanova odurnog stvora i nabiti mu muškost u grlo?" "Ti mrtvaci su svi odreda bili snažni ljudi," dometne Roger Ryswell, "a nijedan nije proboden. Prebjeg nije naš ubojica." Svijetle oči Roosea Boltona bijahu uprte u Theona, oštre poput Gulikožina noža za deranje. "Sklon sam složiti se. Na stranu snaga, nema u njemu smjelosti da izda mog sina." Roger Ryswell zagunña. "Ako nije on, tko onda? Stannis ima svog čovjeka u zamku, to je očito." Vonj nije čovjek. Ne Vonj. Ne ja. Upitao se je li im kneginja Dustin rekla za kripte, za nestale mačeve. "Moramo provjeriti Manderlyja", promrmlja Ser Aenys Frey. "Knez Wyman nas ne voli." Ryswella to nije uvjerilo. "No, on voli svoje odreske, kotlete i mesne pite. Vrebanje zamkom po mraku zahtijevalo bi od njega da se digne od stola. To čini jedino kad traži zahod za koji od svojih jednosatnih čučnjeva." "Ne tvrdim da knez Wyman osobno čini ta zlodjela. Doveo je sa sobom tristo ljudi. Stotinu vitezova. Bilo koji od njih mogao je—" "Noćni posli nisu viteški posli", reče kneginja Dustin. "A knez Wyman nije jedini koji je izgubio rodbinu na vašem Crvenom vjenčanju, Frey. Mislite da vas Kurvin Otrov više voli? Da ne držite Velikog Jona, izvukao bi vam crijeva i natjerao vas da ih pojedete, kao stoje kneginja Hormvood pojela svoje prste. Flintovi, Cerwyni, Tallharti, Slateovi... svi su imali svoje meñu pristašama Mladog Vuka." "Kao i kuća Ryswell", reče Roger Ryswell. "Čak i Dustinovi iz Humkograda." Kneginja Dustin razdvoji usne u tanak, mačji osmijeh. "Sjever pamti, Frey." Usta Aenysa Freya zadrhte od ogorčenja. "Stark nas je osramotio. Neka vaši sjevernjaci radije to imaju na umu." Roose Bolton protrlja svoje ispucane usne. "Ovo natezanje ničemu ne služi." Kvrcnuo je prstima prema Theonu. "Slobodan si otići. Pazi kamo lutaš. Da ne bismo i tebe sutradan pronašli, s krvavim osmijehom." "Na zapovijed, gosp'aru." Theon navuče rukavice na svoje osakaćene ruke i povuče se, šepajući na hromoj nozi.

127

Vučji sat ga je zatekao budna, umotana u slojeve teške vune i masnog krzna, kako obilazi još jedan krug po unutarnjim zidinama, u nadi da će se dovoljno iscrpiti da zaspi Noge mu bijahu obložene snijegom do koljena, a glava i ramena zaogrnuti bjelinom. Na ovom potezu zida, vjetar mu je puhao u lice, a otopljeni snijeg curio mu niz obraze poput ledenih suza. Tada je začuo rog. Dug, dubok jauk, koji kao da je lebdio nad bedemima, zadržavajući se u crnom zraku i zadirući duboko u kosti svakog čovjeka koji ga je čuo. Posvuda duž zidina zamka stražari su se okrenuli prema zvuku, a šake im se stisnule oko držaka kopalja. U razrušenim dvoranama i braničkulama Oštrozimlja, knezovi su požurivali druge knezove, konji su njištali, a spavači se budili u svojim mračnim zakucima. Netom što je zvuk ratnog roga zamro, počeo je udarati bubanj: BUM dum BUM dum BUM dum. A jedno je ime prelazilo s usana svakog čovjeka, ispisano malim bijelim oblačićima daha. Stannis, šaptali su, Stannis je ovdje, Stannis je došao, Stannis, Stannis, Stannis. Theon zadrhti. Baretheon ili Bolton, njemu je svejedno. Stannis se udružio s Jonom Snowom na Zidu, a Jon bi mu odrubio glavu u tren oka. Istrgnut iz šaka jednog kopileta da umrem od ruke drugog, kakva šala. Theon bi se glasno nasmijao, da se sjećao kako. Bubnjanje je naizgled dopiralo iz vučje šume iza Lovčevih dveri. Pred samim su zidinama. Theon se zaputi šetnicom, jedan čovjek više meñu desecima koji su radili isto. Ali čak i kad su stigli do kula smještenih s obje strane samih dveri, ništa se nije vidjelo dalje od bijelog vela. "Žele li nam otpuhati zidove?" našalio se Flint, kad se ratni rog opet oglasio. "Možda misli da je pronašao Joramunov rog." "Je li Stannis tolika budala da napadne zamak?" upita stražar. "Nije on Robert", izjavi čovjek iz Humkograda. "Zasjest će, samo čekajte. Pokušat će nas izgladniti." "Prije će mu se smrznuti muda", reče drugi stražar. "Mi bismo trebali napasti njega", izjavi Frey. Samo dajte, pomisli Theon. Izjašite u snijeg i poginite. Ostavite Oštrozimlje meni i duhovima. Roose Bolton bi jedva dočekao takvu borbu, slutio je. Mora ovo okončati. Zamak je tako pretrpan da ne bi izdržao dugu opsadu, a previše je knezova ovdje kolebljive vjernosti. Debeli Wyman Manderly, Kurvin Otrov Umber, ljudi iz kuće Hornwood i kuće Tallhart, Lockeovi, Flintovi i Ryswelli, sve

128

su to sjevernjaci, prisegnuti kući Stark nebrojenim generacijama. Djevojka ih ovdje drži, krv kneza Eddarda, ali djevojka je samo glumački trik, janje u strahovučjoj koži. Zašto ne poslati sjevernjake u bitku sa Stannisom prije nego što se farsa razotkrije? Pokolj u snijegu. A svaki čovjek koji padne jedan je neprijatelj manje za Strahotvrdu. Theon se pitao bi li mu dopustili da se bori. Tada bi barem mogao umrijeti kao muškarac, s mačem u ruci. To je bio dar kakav mu Ramsay nikad ne bi dao, ali knez Roose bi mogao. Ako ga budem preklinjao. Učinio sam sve što je tražio od mene, odigrao sam svoju ulogu, predao sam djevojku. Smrt je najslañe izbavljenje kojemu se može nadati. U božanskoj šumi snijeg se još otapao u dodiru sa zemljom. Para se dizala iz vrućih jezeraca, prožeta mirisom mahovine, blata i truleži. Topla magla visjela je u zraku, pretvarajući drveće u stražare, visoke vojnike zaogrnute plaštevima tame. Za vrijeme dnevnih sati, sparna šuma često je bila puna sjevernjaka koji su dolazili moliti se starim bogovima, ali u ovom trenutku Theon Greyjoy je otkrio da je posve sam. A u srcu šume, usuddrvo čekalo je sa svojim sveznajućim crvenim očima. Theon se zaustavi na rubu jezerca i pogne glavu pred njegovim izrezbarenim crvenim licem. Čak se i ovdje čulo bubnjanje, bum DUM bum DUM bum DUM bum DUM. Poput daleke grmljavine, činilo se da zvuk istovremeno dopire odasvud. Noć je bila bez vjetra, a snijeg padao ravno iz hladnog crnog neba, no lišće drveta srca šumjelo je njegovo ime. "Theone," činilo se da šapuće, "Theone." Stari bogovi, pomislio je. Poznaju me. Znaju mi ime. Bio sam Theon od kuće Greyjoy. Bio sam štićenik Eddarda Starka, prijatelj i brat njegove djece. "Molim vas." Pao je na koljena. "Mač, to je sve što tražim. Dajte da umrem kao Theon, a ne kao Vonj." Suze su mu kapale niz obraze, nemoguće tople. "Željeznog sam roda. Sin... sin Pykea, od otočja." List doletje s visine, okrzne mu čelo i sleti u jezerce. Plutao je na vodi, crven, petoprst, poput krvave ruke. "... Bran", promrmlja drvo. Znaju. Bogovi znaju. Vidjeli su što sam učinio. I na jedan čudan trenutak činilo se da je Branovo lice urezano u blijedo deblo usuddrva, i da zuri u njega crvenim, mudrim, tužnim očima. Branov duh, pomislio je, ali to je bilo suludo. Zašto bi ga Bran htio opsjedati? Volio je dječaka, nikad mu nije učinio ništa nažao. Nismo ubili Brana. Ni Rickona. Bili su to samo mlinarevi sinovi, iz mlina pokraj Žirvode. "Morao sam imati dvije glave, inače bi mi se rugali... smijali bi mi se... oni..."

129

Neki glas reče: "S kime to razgovaraš?" Theon se okrene, prestravljen da ga je Ramsay pronašao, ali bile su to samo pralje; Božikovina, Oskoruša, i još jedna čije ime nije znao. "Duhovi", izlanuo je. "Šapuću mi. Oni... znaju moje ime." "Theon Prebjeg." Oskoruša ga pograbi za uho i povuče. "Morao si imati dvije glave, je li?" "Inače bi mu se ljudi smijali", reče Božikovina. One ne razumiju. Theon se istrgne. "Što hoćete?" upita. "Tebe", reče treća pralja, starija žena, duboka glasa, sa sijedim pramenovima u kosi. "Rekla sam ti. Želim te dotaknuti, prebježe." Božikovina se nasmiješi. U ruci joj se pojavi oštrica. Mogao bih vrisnuti, pomisli Theon. Netko će čuti. Zamak je pun naoružanih ljudi. Bio bi mrtav prije nego što bi pomoć stigla, dakako, a njegova krv bi natapala tlo da nahrani drvo srca. A što bi bilo tako loše u tome? "Dotakni me", reče on. "Ubij me." Bilo je više očaja nego prkosa u njegovu glasu. "Hajde. Dokrajčite me, kao što ste dokrajčile ostale. Žutog Dicka i druge. Bile ste to vi." Božikovina se nasmije. "Kako smo to mogle biti mi? Mi smo žene. Cice i minde. Tu smo da nas se ševi, a ne da nas se boji." "Je li ti Kopile naudio?" upita Oskoruša. "Odsjekao ti je prste, zar ne? Ogulio male prstiće na nožicama? Izbio ti zube? Jadno momče." Potapšala ga je po obrazu. "S time je svršeno, obećavam. Molio si se, a bogovi su ti poslali nas. Želiš umrijeti kao Theon? Podarit ćemo ti to. Lijepu brzu smrt, jedva će zaboljeti." Nasmiješila se. "Ali tek kad zapjevaš Abelu. Čeka te." tyRion Predmet devedeset sedam." Dražbovatelj pucne bičem. "Par patuljaka, Dražbovnicu su podigli na ušću širokog smeñeg Skahazadhana u Zaljevu trgovaca robljem. Tyrion Lannister osjećao je miris soli u zraku, pomiješan sa smradom iz zahodskih rovova smještenih iza robovskih obora. Vrućina mu nije smetala toliko kao sparina. Ovdje kao da ga sam zrak tišti, kao topla, smočena deka prevaljena preko glave i ramena. "Pas i prase uključeni su u predmet", objavi dražbovatelj. "Patuljci ih jašu. Oduševite goste na svojoj idućoj gozbi, ili ih iskoristite za razbibrigu." Kupci su sjedili na drvenim klupama i pijuckali voćne napitke. Nekolicinu su hladili robovi. Mnogi su nosili tokare, to osebujno ruho omiljeno medu starom krvi

130

Zaljeva trgovaca robljem, elegantno koliko i nepraktično. Drugi su se običnije obukli; muškarci u tunike i ogrtače s kapuljačama, žene u raznobojnu svilu. To su bile kurve ili svećenice, po svoj prilici; teško ih je razlikovati ovako daleko na istoku. Otraga, iza klupa, puna doskočica i podrugljivih komentara o promatranim zbivanjima, stajala je šačica zapadnjaka. Plaćenici, znao je Tyrion. Primijetio je duge mačeve, kame i bodeže, pokoju sjekiru za bacanje, dobro uvježbanih za vašu zabavu verižnjače pod njihovim plaštevima. Frizure, brade i lica davala su do znanja da su to većinom ljudi iz Slobodnih gradova, ali tu i tamo vidi se poneki koji bi mogao biti iz Zapadnih zemalja. Jesu li kupci? Ili su samo došli na predstavu? "Tko će dati početnu ponudu za ovo dvoje?" "Tristo", ponudi jedna matrona na starinskom palankinu. "Četiristo", dovikne čudovišno debeo Yunkaijac s nosiljke na kojoj se izvalio kao levijatan. Sav prekriven žutom svilom sa zlatnim obrubom, djelovao je krupno kao četiri Illyrija. Tyrion je žalio robove koji ga moraju nositi. Bar ćemo te dužnosti biti pošteñeni. Kakva lije radost biti patuljak. "Ijedan", reče neka baba u ljubičastom tokaru. Dražbovatelj je kiselo pogleda, ali ipak uvaži njezinu ponudu. Robovski mornari sa Selaesori Qhorana, prodavani pojedinačno, postigli su cijene u rasponu od petsto do devetsto srebrnjaka. Iskusni pomorci vrijedna su roba. Nijedan se nije nimalo odupirao kad su im se robovlasnici iskrcali na kljastu koku. Za njih je to bila tek promjena vlasnika. Brodski su časnici bili slobodni ljudi, ali obalna im je udovica napisala pokriće, obećavši podmiriti njihovu otkupninu upravo u ovakvom slučaju. Trojicu preživjelih Plamtećih prstiju još nisu prodali, ali oni su sužnji Gospodara Svjetla, pa mogu računati na otkup nekog crvenog hrama. Plamenovi istetovirani na licu njihovo su pokriće. Tyrion i Peni nisu imali sličnog osiguranja. "Četiristo pedeset", stiže ponuda. "Četiristo osamdeset." "Petsto." Neke su se ponude isklicavale na plemenitom valyrijskom, neke pak na kvarnom jeziku Ghisa. Pokoji je kupac davao znak prstom, obrtanjem zglavka, ili mahanjem oslikane lepeze. "Drago mi je što su nas zadržali zajedno", prošapće Peni.

131

Prodavač robija poprijeko ih pogleda. "Bez priče." Tyrion čvršće stisne Peni rame. Pramenovi kose, blijedoplave i crne, lijepili su mu se za čelo, a prnje tunike za leña. Dijelom zbog znoja, dijelom zbog skorene krvi. Nije bio tako glup da se odupre robovlasnicima, za razliku od Joraha Mormonta, ali to ne znači daje izbjegao kažnjavanje. U njegovu slučaju, bičevanje je bilo zasluženo dugom jezičinom. "Osamsto." "I pedeset." "I jedan." Vrijedimo koliko ijedan mornar, spomene se Tyrion. Premda bi moglo biti da kupci zapravo žele Prasicu Ljepojku. Teško je pronaći izdresiranu svinju. Ponude se ovdje očito ne ulažu sukladno težini predmeta. Kad je došlo do devetsto srebrnjaka, nadmetanje je počelo usporavati. Na devetsto pedeset jedan (od babe), prestalo je. Samo, dražbovatelj je nanjušio novac, i nije bilo druge doli da patuljci gledateljima prikažu djelić svoje predstave. Gricka i Prasicu Ljepojku izveli su na podij. Ispostavilo se da ih je nezgodno zajahati bez sedla i uzda. Čim je krmača krenula, Tyrion je skliznuo s njezine trtice i pao na vlastitu, izazvavši salve smijeha medu kupcima. "Tisuću", ponudi groteskno debeli čovjek. "I jedan." Opet ona baba. Peni su se usta skamenila u grčevitom smiješku. Dobro uvježbani za vašu zabavu. Njezin otac mora odgovarati za štošta, u tom nekom malenom paklu koji je već predviñen za patuljke. "Tisuću dvjesto." Levijatan u žutom. Rob mu sa strane pruži pehar pića. Od limuna, bez sumnje. Tyrionu je bilo nelagodno od netremična gledanja tih žutih očiju prema podiju. "Tisuću tristo." "I jedan." Baba. Moj otac je uvijek govorio da jedan Lannister vrijedi deseterostruko više od bilo kojeg pučanina. Tempo je na tisuću šesto počeo jenjavati, pa je trgovac robljem pozvao pojedine kupce da priñu i pobliže razgledaju patuljke. "Ženka je mlada", obećao im je. "Njih dvoje bi se dalo uzeti za rasplod, postići dobru cijenu za štenad." "Ovaj nema pola nosa", potuži se baba kad ga je dobro pogledala izbliza. Naborano joj se lice stisnulo od razočaranja. Put joj je bila bijela poput ličinke; umotana u

132

ljubičasti tokar izgledala je kao pljesniva suha šljiva. "A i oči su mu rasparene. Nakaradna li stvora." "Gospo, niste još vidjeli moj najbolji dio." Tyrion se primi za prepone, da ga slučajno ne bi krivo shvatila. Baba uvrijeñeno prosikće, a Tyriona bič oplete po plećima, bolno ga zasjekavši takvom silinom da je pao na koljena. Okus krvi ispuni mu usta. On se isceri i pljune. "Dvije tisuće", dovikne nov glas, iz pozadine klupa. A što bijednom plaćeniku trebao patuljak? Tyrion se s mukom uspravi na noge da bolje pogleda. Novi je ponuñač bio stariji čovjek, posve sijede kose, no visok i stamen, tvrde smećkaste kože i kratko podrezane pepeljaste brade. Izblijedjeli purpurni plašt napola mu je prikrivao dugi mač i par bodeža. "Dvije tisuće petsto." Glas je ovaj put pripadao ženi; djevojci, onižoj, široka struka i bujnih njedara, odjevenoj u kićen oklop. Zlatni umeci u njezinu oblikovanom pršnjaku od crnog čelika prikazivali su harpiju koja uzlijeće dok joj lanci vise iz kandži. Dva ropska vojnika držala su je na štitu u visini ramena. "Tri tisuće." Čovjek smeñe puti krene kroz gužvu, dok su ostali plaćenici odgurivali kupce da mu raščiste put. Da. Priñi bliže. Tyrion se znao snaći s plaćenicima. Ni nakraj pameti nije mu bilo da ga ovaj želi za razbibrigu na gozbama. Prepoznao me. Kani me odvesti natrag u Zapadne zemlje i prodati mojoj sestri. Patuljak protrlja usta da si prikrije osmijeh. Cersei i Sedam Kraljevina na pola su svijeta odavde. Mnogo i više stigne se dogoditi prije nego što stignu onamo. Pridobio sam Bronna. Uz pola prilike, možda bih mogao pridobiti i ovoga. Baba i djevojka na štitu odustale su od nadmetanja na iznosu od tri tisuće, ali ne i debeli u žutom. On odvagnu plaćenike tim svojim žutim očima, zapaluca jezikom po žutim zubima, te reče: "Pet tisuća srebrnjaka za sve zajedno." Plaćenik se namršti, slegne ramenima, krene natrag. Sedam paklova. Tyrion je bio sasvim siguran da ne želi postati vlasništvo nesagledivog kneza Žutogoja. Već od pogleda na tu gorostasnu masu žućkastog sala otromboljenu na nosiljci, sa svinjskim žutim očicama i sisama veličine Prasice Ljepojke koje mu nadimaju svileni tokar, patuljak se sav naježio. A smrad kojim taj odiše osjećao se sve do podija. "Ako daljnjih ponuda nema—" "Sedam tisuća", vikne Tyrion.

133

Smijeh prostruji medu klupama. "Patuljak bi htio kupiti samoga sebe", primijeti djevojka na štitu. Tyrion joj uputi lascivan osmijeh. "Bistar rob zaslužuje bistra gospodara, a vi svi zajedno izgledate kao budale." To izazove dodatni smijeh kod kupaca, kao i mrštenje kod dražbovatelja, koji je neodlučno opipavao bič, pokušavajući se domisliti bi li ovo nekako moglo njemu ići u korist. "Pet tisuća je uvreda!" dovikne Tyrion. "Vodim megdane, pjevam, pričam smiješne stvari. Izjebat ću vam ženu tako da vrišti. Ili ženu vašeg neprijatelja, ako vam je tako draže, jer ima li boljeg načina da ga posramite? Ubitačan sam sa samostrelom, a ljude triput veće od mene obuzme strah i trepet kad se susretnemo za stolom za cyvasse. Tu i tamo čak znam štogod skuhati. Nudim deset tisuća srebrnjaka za sebe! Mogu ja to podmiriti, mogu, mogu. Otac me naučio da uvijek plaćam svoje dugove." Plaćenik u purpurnom plaštu okrene se prema njemu. Pogled mu se preko redova drugih kupaca susretne s Tyrionovim, i on se osmjehne. Topao je to osmijeh, pomisli patuljak. Prijazan. Ali, jao meni, kako li su te oči hladne. Može biti da ipak ne bih htio da nas on kupi. Žuta pregolemost meškoljio se na nosiljci s vidnom ozlojedenošću na golemoj piti od lica. On promrsi nešto kiselo na ghiskom što Tyrion nije razumio, iako je ton bio sasvim jasan. "To je bila još jedna ponuda?" Patuljak nakrivi glavu. "Nudim sve zlato Bacačeve Hridi." Začuo je bič prije nego što ga je osjetio, kao fijuk u zraku, tanak i oštar. Tyrion proštenje od udarca, ali ovaj put uspije ostati na nogama. Misli mu sijevnuše na početak putovanja, kad mu je najteža briga bila odlučiti koje će vino piti uz puževe za užinu. Eto što biva kad se ide goniti zmajeve. S usana mu provali smijeh, poprskavši prvi red kupaca krvlju i pljuvačkom. "Prodan si", objavi dražbovatelj. Zatim ga udari opet, čisto zato što je mogao. Tyrion se od tog udarca sruši. Jedan ga stražar grubo osovi na noge. Drugi dnom koplja podbode Peni da side s podija. Namjesto njih već su izvodili iduće sužanjsko grlo. Djevojku od svojih petnaest ili šesnaest godina, ovaj put ne sa Selaesori Qhorana. Tyrion je nije poznavao. Iste je dobi kao Daenerys Targaryen, ili tu negdje. Robovlasnik ju je uskoro skinuo. Nas su barem poštedjeli tog poniženja. Tyrion pogleda preko yunkaijskog logora prema zidinama Meereena. Te dveri izgledaju tako blizu... a ako je vjerovati pričama iz obora za robove, Meereen je

134

zasad još uvijek slobodan grad. Unutar tih ruševnih zidova ropstvo i trgovanje robljem još su zabranjeni. Samo treba stići do tih dveri i proći kroz njih, pa će ponovno biti slobodan čovjek. Ali teško da je to moguće, osim ako ne ostavi Peni. Ona bi htjela da povedemo i psa i svinju. "Neće to biti tako strašno, zar ne?" prišapne mu Peni. "Tako nas je skupo platio. Bit će dobar prema nama, zar ne?" Dokle god mu budemo bili zabavni. "Previše smo mu vrijedni da bi nas zlostavljao", smiri je on, dok mu je krv i dalje curila niz leña od ta dva završna udarca bičem. Meñutim, kad mu naša predstava dojadi... a bude to tako, ona uvijek dojadi... Nadzornik njihova gospodara čekao je da ih preuzme sa zaprežnom mazgom i dva vojnika. Imao je dugo, usko lice i bradicu omotanu zlatnom žicom, a ukrućena crvenkastocrna kosa zadizala mu se sa sljepoočnica i tvorila dvije šake s kandžama. "Kakvih li dražesnih stvorenjaca", reče. "Podsjećate me na moju djecu... odnosno, podsjećali biste me, da moji maleni nisu mrtvi. Dobro ću se brinuti za vas. Recite mi kako se zovete." "Peni." Glas joj je bio šapat, sitan i ustrašen. Tyrion, iz kuće Lannister, pravični knez Bacačeve Hridi, gnjido jedna ulizička. "Yollo." "Smioni Yollo. Spretna Peni. Vlasništvo ste plemenitog i vrlog Yezzana zo Qaggaza, učenjaka i ratnika, veleštovanog medu Mudrim gospodarima Yunkaija. Smatrajte se sretnicima, jer Yezzan je ljubazan i dobrostiv gospodar. Doživljavajte ga kao vlastita oca." Rado, pomisli Tyrion, ali ovaj put zadrži jezik za zubima. Vrlo skoro će morati nastupiti pred svojim novim gospodarem, bez sumnje, a novo bičevanje ne bi mogao podnijeti. "Vaš otac najviše od svega voli svoja posebna blaga, a vas će tetošiti", upravo im je govorio nadzornik. "A ja, mene doživljavajte kao dadilju koja se brinula za vas dok ste bili mali. Sva me moja djeca zovu Dadilja." "Predmet devedeset devet", izvikne dražbovatelj. "Ratnik." Djevojka se prodala brzo i sad su je sprovodili novome vlasniku, dok je privijala odjeću uz male grudi s ružičastim bradavicama. Dva trgovca robljem izvela su Joraha Mormonta na podij namjesto nje. Vitez je bio posve gol izuzev poveza oko prepona, svježe izbičevanih leña, lica natekla gotovo do neprepoznatljivosti.

135

Zapešća i gležnjevi bili su mu povezani lancima. Da i on malo kuša obrok koji mije zakuhao, pomisli Tyrion, no shvati da ne nalazi nikakvu nasladu u patnjama krupnoga viteza. Mormont je čak i u lancima izgledao opasno, onako gorostasan grubijan s debelim ručerdama i svijenim ramenima. Od sve te oštre tamne dlake na prsima djelovao je prije kao zvijer negoli čovjek. Imao je šljive na oba oka, poput dviju tamnih jama na groteskno nateklom licu. Na jednom je obrazu nosio biljeg: masku demona. Kad se roj robovlasnika prelio na palubu Selaesori Qhorana, Ser Jorah ih je dočekao s dugim mačem u ruci i sasjekao trojicu prije nego što su ga nadvladali. Njihovi bi ga suborci rado bili ubili, ali kapetan im je to zabranio; borac uvijek vrijedi popriličnu količinu srebrnjaka. I tako su Mormonta prikovali za veslo, batinali do izmaka snaga, izgladnjivali, i žigosali. "Ovaj ovdje je krupan i jak", izjavi dražbovatelj. "Ima u njemu obilje pišaline. Priredit će dobru predstavu u borilačkim jamama. Tko bi mi htio početi od tristo?" Nitko to nije htio. Mormonta nije bilo nimalo briga za mješanačku publiku; oči su mu, preko crta opsade, bile uprte u udaljeni grad s davnašnjim zidinama od raznobojne cigle. Tyrionu je taj pogled bio čitljiv poput knjige: tako bliska, a tako daleka. Siroti se jadnik vratio prekasno. Daenerys Targaryen se vjenčala, kazali su im stražari u oborima, cerekajući se. Za svoga je kralja uzela meereenskog robovlasnika, imućnog koliko i plemenitog, a nakon što se mir potpiše i zapečati, borilačke jame Meereena ponovno će se otvoriti. Drugi robovi tvrdili su da stražari lažu, da Daenerys Targaryen nikad ne bi sklopila mir s robovlasnicima."Mhysa", tako su je zvali. Netko mu je rekao da to znači "Majka". Srebrna će kraljica uskoro izjahati iz svoga grada, razvaliti Yunkaijce i slomiti njihove okove, došaptavali su jedni drugima. A onda će svima nama ispeći pitu od limuna i izljubiti nam raničice da nas manje bubaju, pomisli patuljak. Ne polaže nimalo vjere u kraljevska izbavljenja. Bude li nužno, sam će se pobrinuti za njihov spas. Gljive tutnute u vrh njegove čizme trebale bi dostajati i za njega i za Peni. Gricko i Prasica Ljepojka morat će se sami snaći, kako god znaju i umiju. Dadilja je još uvijek držao lekciju novoj svojini svoga gospodara. "Radite sve što vam se kaže i ništa više, pa ćete živjeti kao knezovići, razmaženi i obožavani", obećao im je. "Usudite li se biti neposlušni... ali vi se na to nikada ne biste usudili, zar ne? Ne bi moji šećerići." On se prigne i uštipne Peni za obraz.

136

"Dvjesto, onda", reče dražbovatelj. "Ovakav veliki grubijan vrijedi bar triput toliko. Kakav će samo tjelohranitelj od njega biti! Nijedan se neprijatelj neće usuditi da vas gnjavi!" "Doñite, prijatelji moji maleni," reče Dadilja, "da vam pokažem vaš novi dom. U Yunkaiju ćete stanovati u zlatnoj piramidi Oaggaza i objedovati iz srebrnih tanjura, ali ovdje se živi jednostavno, u skromnim vojničkim šatorima." "Tko će mi dati stotinu?" zavapi dražbovatelj. To je napokon privuklo ponudu, premda samo od pedeset srebrnjaka. Dao ju je mršav čovjek u kožnoj pregači. "I jedan", reče baba u ljubičastom tokaru. Jedan vojnik podigne Peni na kola u koja je bila zapregnuta mazga. "Tko je ona starica?" upita ga patuljak. "Zahrina", reče mu čovjek. "Ta ima jeftini borci. Meso za junaci. Tvoj drug uskoro mrtav." Nije on meni nimalo bio drug. No Tyrion Lannister zatekao se kako se obraća Dadilji riječima: "Ne možeš joj dopustiti da ga kupi." Dadilja zaškilji prema njemu. "Kakve ti to zvukove ispuštaš?" Tyrion mu pokaže prstom. "Onaj tamo sudjeluje u našoj predstavi. O medvjedu i djevi krasnoj. Jorah je medvjed, Peni je djeva, a ja sam hrabri vitez koji je dode spasiti. Malo plesuckam, pa ga kresnem u muda. Bude jako smiješno." Nadzornik zaškilji prema dražbovnom podiju. "Onaj?" Isklicavanje cijene za Joraha Mormonta doseglo je dvjesto srebrnjaka. "I jedan", reče baba u ljubičastom tokaru. "Vaš medvjed. Shvaćam." Dadilja se bržebolje provuče kroz svjetinu, sagne nad golemog žutog Yunkaijca u nosiljci i šapne mu nešto u uho. Njegov gospodar kimne, zaljuljavši si podbratke, pa podigne lepezu. "Tristo", dovikne sipljivim glasom. Baba šmrkne i okrene glavu. "Zašto si to učinio?" upita ga Peni, na zajedničkom jeziku. Pošteno pitanje, pomisli Tyrion. Zašto, zaista? "Predstava ti je postajala pomalo dosadna. Svakome mimičaru treba medvjed koji pleše." Ona mu uputi prijekoran pogled, pa se povuče u dno kola i sjedne, obgrlivši Gricka kao da joj je taj pas posljednji stvarni prijatelj na cijelom svijetu. Možda i je. Dadilja se vratio s Jorahom Mormontom. Dva ropska vojnika njihova gospodara baciše ga na zaprežna kola izmeñu patuljaka. Vitez im se nije opirao. Prošla ga je

137

sva volja za borbom kad je čuo da se njegova kraljica vjenčala, shvati Tyrion. Jedna šaptom izrečena riječ postigla je ono što šake, bičevi i batine nisu mogle; slomila ga je. Trebao sam pustiti da ga ona baba kupi. Od njega će biti koristi kao od bradavica na pršnjaku oklopa. Dadilja se popne na prednji kraj zaprege, primi uzde i potjera mazgu, pa krenuše kroz opsadni logor prema utvrñenom sjedištu njihova novog gospodara, plemenitog Yezzana zo Qaggaza. Četiri ropska vojnika marširala su uz njih, po dvojica sa svake strane kola. Peni nije plakala, ali oči su joj bile crvene i ojañene, i ni načas nije odmicala pogled od Gricka. Zar ona misli da bi sve ovo moglo iščeznuti ako ona to ne bude gledala? Ser Jorah Mormont nije gledao ni u koga i ni u što. Sjedio je pognuto, zadubljen u okovane misli. Tyrion je gledao u sve i svakoga. Yunkaijska se opsada nije sastojala od jednog logora, već od njih stotinu, podignutih jedan tik uz drugoga u polumjesecu oko zidina Meereena; pravi grad od svile i platna s vlastitim avenijama i uličicama, krčmama i kurveštijama, dobrim i lošim četvrtima. Izmeñu crta opsade i zaljeva šatori su iznikli poput žutih gljiva. Neki su bili sitni i opaki, jedva veći od krila starog, umrljanog platna za zaštitu od kiše i sunca, ali do njih su se kočile šatorske vojarne dovoljno velike da u njima zanoći stotinu ljudi, kao i svileni paviljoni veliki poput palača, svrh čijih su se krovnih motaka blistale harpije. Neki su logori bili uredni, sa šatorima poredanim u koncentrične krugove oko ognjišne jame, oružjem i oklopima naslaganim oko unutarnjeg prstena, i vezovima za konje vani. Drugdje kao da je vladao čisti kaos. Suhe, sparušene ravnice oko Meereena ligama su unaokolo ravne i gole, bez ijednog stabla, ali Yunkaijski su brodovi s juga dopremili dovoljno drvne grañe i kože da se podigne šest golemih trebušeta. Njih su postavili uz tri strane grada, spram svih osim riječne, i okružili hrpetinama razlomljena kamena i bačvama katrana i smole koje samo čekaju potpalu. Jedan od vojnika koji su hodali pokraj zaprege primijetio je kamo Tyrion gleda i ponosito mu kazao daje svaki trebušet dobio svoj nadimak: Zmajolomac, Babuskara, Harpijina Kći, Zlobna Sestra, Duh Astapora, Mazdhanova Šaka. Uzdignuti nad šatore do gorostasne visine od četrdeset stopa, ti su trebušeti postali glavna obilježja opsadnog logora. "Čim ih je ugledala, zmajska kraljica pala je na koljena", pohvalio im ih je. "I ostat će ona u tom položaju, i pušiti Hizdahrov plemeniti kurac, ako ne želi da joj zidine razrušimo u prah."

138

Tyrion je vidio kako šibaju roba, udarac za udarcem, sve dok mu od leña nije ostalo ništa doli krvi i istrgana mesa. Pokraj njih prošla je povorka okovanih, zveckajući pri svakom koraku; nosili su koplja i kratke mačeve o pojasu, ali lanci su ih spajali zglavak za zglavak i gležanj za gležanj. Osjećao se miris pečenja, i vidio je čovjeka koji guli psa za varivo. Vidio je i mrtve, i čuo umiruće. Kroz zapuhe dima osjećao se miris konja, a reska slana aroma zaljeva zaudarala je po krvi i govnima. Nekakav proljev, shvati on dok je gledao kako dva plaćenika iz šatora iznose truplo trećega. Od toga mu se prsti trznuše. Boleština može zbrisati vojsku brže od bilo koje bitke, čuo je kako jednom prilikom kaže njegov otac. Eto još jačeg razloga za bijeg, i to što prije. Četvrt milje dalje pronašao je dobar razlog da se predomisli. Oko tri roba zarobljena pri pokušaju bijega stvorila se gužva. "Znam da će moja mala blaga biti slatka i poslušna", reče Dadilja. "Gledajte što biva s onima koji pokušaju udariti u trk." Zarobljenike su privezali za red vodoravnih greda, i dvojica praćkaša sad su na njima iskušavala svoje vještine. "Tolosijci", reče im jedan stražar. "Najbolji praćkaši na svijetu. Bacaju meke olovne kuglice umjesto kamenova." Tyrion nikad nije uviñao smisao u praćkama, kad lukovi imaju daleko bolji domet... ali nikad još nije vidio Tolosijce na djelu. Njihove su olovne kuglice stvarale nesagledivo više štete od glatkih kamenčića kojima se služe drugi praćkaši, više čak i od bilo kojeg luka. Jedna pogodi jednog zarobljenika u koljeno, koje se rasprsne u pljusku krvi i kosti nakon kojeg čovjekova potkoljenica ostane visjeti o tamnocrvenoj tetivi. Pa, taj više neće udarati u trk, prizna Tyrion kad je čovjek počeo vrištati. Njegovo se jaukanje pomiješalo u jutarnjem zraku sa smijehom logorskih pratilja i kletvama onih koji su se okladili u dobar novac na praćkašev promašaj. Peni odvrati pogled, ali Dadilja je primi pod bradu i okrene joj glavu natrag. "Gledaj", zapovijedi joj. "I ti, medvjede." Jorah Mormont podigne glavu i zagleda se u Dadilju. Tyrion primijeti kako su mu ruke napete. Sad će ga zadaviti, i tu će svima nama doći kraj. Ali vitez samo sastavi grimasu, pa se okrene da dalje promatra krvavu predstavu. Na istoku su masivni cigleni zidovi Meereena treperili kroz jutarnju žegu. Tog su se utočišta te jadne budale nastojale dokopati. Samo, kako će dugo to i dalje biti utočište?

139

Sva tri nevoljna bjegunca izgubila su život prije nego što je Dadilja opet primio uzde. Mazga je tandrkavo povukla zapregu dalje. Logor njihova gospodara nalazio se jugoistočno od Babuskare, gotovo u njezinoj sjeni, i prostirao se na nekoliko rali zemlje. Ispostavilo se da je skromni šator Yezzana zo Oaggaza palača od svile boje limuna. Pozlaćene harpije kočile su se na središnjim motkama svakog od njegovih devet šiljatih krovova, presijavajući se na suncu. Manji su ga šatori okruživali sa svih strana. "Ondje stanuju kuhari, konkubine i ratnici našega plemenitog gospodara, kao i pokoji slabije omiljen roñak," kaza im Dadilja, "ali vi, mileni mali, imat ćete rijetku povlasticu da spavate u paviljonu samoga Yezzana. Drago mu je kad su mu blaga pri ruci." On mrko pogleda Mormonta. "Ne ti, medvjede. Ti si krupan i ružan, tebe ćemo lancem zavezati vani." Vitez mu ne odgovori. "Prvo vam svima moramo staviti ogrlice." Ogrlice su bile željezne, lagano pozlaćene kako bi se ljeskale na svjetlu. Yezzanovo je ime bilo urezano u metal valyrijskim glifovima, a pod ušima je bio pričvršćen par sićušnih praporaca, kako bi svaki nositeljev korak stvarao sitno, prpošno zveckanje. Jorah Mormont prihvatio je svoju ogrlicu natmureno i šutke, ali Peni se rasplakala dok je oružar namještao i prikivao njezinu. "Tako je teška", potužila se. Tyrion joj stisne ruku. "Od čistog je zlata", slaže joj. "U Zapadnim zemljama dame visoka roda sanjaju o takvim ogrlicama." Bolje ogrlica nego žigosanje. Ogrlica se dade skinuti. On se prisjeti Shae, i svjetlucanja zlatnog lanca dok ga je stiskao sve čvršće, čvršće i čvršće oko njezina vrata. Poslije je Dadilja dao da lance Ser Joraha pričvrste za kolac blizu kuharskog ognjišta, dok je sam ispratio dvoje patuljaka u gospodarev paviljon i pokazao im gdje će spavati, u niši prostrtoj sagovima, odvojenoj od glavnine šatora stijenkama od žute svile. Dijelit će taj prostor s ostalim Yezzanovim blagom; dječakom iskrivljenih, kosmatih "jarčevih nogu", dvoglavom djevojkom iz Mantarysa, bradatom ženom i vretenastim stvorenjem zvanim Slatko, odjevenim u mjesečeve kamenove i myrsku čipku. "Nastojite odrediti jesam li muško ili žensko," reče im Slatko kad ga izvedoše pred patuljke. Ono zatim zadigne skute i pokaže im što pod njima ima. "Ja sam oboje, i gospodaru sam najdraže." Ovo je groteskerija, shvati Tyrion. Negdje se neki bog cereka. "Krasno," reče on Slatkom, koje je imalo purpurnu kosu i ljubičaste oči, "ali mi smo se tu za promjenu nadali biti slañani."

140

Slatko se podsmjehne, ali Dadilji to nije bilo duhovito. "Sačuvaj svoje doskočice za večeras, kad ćete nastupiti pred našim plemenitim gospodarom. Bude li zadovoljan vama, izdašno će vas nagraditi. U suprotnom..." On odvali Tyrionu tvrd šamar. "Radije pripazite s Dadiljom", reče im Slatko nakon što je nadzornik otišao. "On je ovdje jedino istinsko čudovište." Bradata je žena govorila nerazumljivim narječjem ghiskog, a dječakjarac nekom grlenom mornarskom mješavinom zvanom trgovački govor. Dvoglava je djevojka bila slaboumna; jedna joj je glava bila ne veća od naranče i uopće nije govorila, dok je u drugoj imala zašiljene zube, spremne da zareže na svakoga tko priñe preblizu njezinu kavezu. Ali Slatko je tečno govorilo četiri jezika, meñu njima i plemeniti valyrijski. "Kakav je čovjek naš gospodar?" upita ga Peni, puna strepnje. "Oči su mu žute, i smrdi", reče Slatko. "Prije deset godina otišao je u Južne zemlje, i otada cijeli trune iznutra. Natjerajte ga da smetne s uma svoje umiranje, makar i nakratko, pa ćete vidjeti koliko velikodušan može biti. Ništa mu ne uskraćujte." Imali su samo to popodne da nauče kako je to biti sužanj. Yezzanove tjelesne ropkinje napunile su kadu vrućom vodom i patuljci su se smjeli okupati; prvo Peni, pa Tyrion. Poslije je druga ropkinja peckavom mašću namazala posjekotine na njegovim leñima da se ne zagnoje, te ih prekrila oblogom koji hladi. Peni su podšišali, a Tyrionu potkresali bradu. Dali su im meke papuče i novu odjeću, neuglednu ali čistu. Kad je pala večer, Dadilja se vratio da im kaže kako je vrijeme da obuku svoje mimičarske oklope. Yezzan će ugostiti yunkaijskog vrhovnog zapovjednika, plemenitog Yurkhaza zo Yunzaka, i od njih se očekuje da nastupe. "Da skinemo vašeg medvjeda s lanca?" "Ne noćas", reče Tyrion. "Prvo ćemo izvesti megdan za našega gospodara, a medvjeda ćemo pričuvati za neku drugu priliku." "Baš tako. Nakon što privedete vratolomije kraju, pomoći ćete oko služenja i točenja. Pripazite da ništa ne prolijete po gostima, jer u tom slučaju crno vam se piše." Večernju je razbibrigu započeo žongler. Za njim je stigao trojac žustrih premetača. Nakon njih izašao je dječak jarčevih nogu i izveo brz, groteskan ples dok je jedan Yurkhazov rob svirao koštanu flautu. Tyrionu je napola došlo da ga upita zna li "Kiše Castamerea". Dok su čekali da na njih doñe red za nastup, promatrao je Yezzana i njegove goste. Ljudska suha šljiva na počasnome mjestu očito je bio

141

yunkaijski vrhovni zapovjednik, izgledom strahovit otprilike poput meke stolice. Svitu mu je tvorilo još dvanaest yunkaijskih velmoža. Pri ruci su bila i dva kapetana plaćeničkih mačeva, svaki u pratnji dvanaestorice iz vlastite družine. Jedan je bio elegantan Pentosijac, sijed i sav u svili izuzev plašta na ramenima, prnje skrpane od desetaka pruga poderane, okrvavljene tkanine. Drugi je kapetan bio onaj čovjek koji ih je jutros pokušao kupiti, kupac smeñe kose i pepeljaste brade. "Smeñi Ben Plumm", imenovalo ga je Slatko. "Zapovjednik Drugih sinova." Zapadnjak, pa još i Plumm. Sve bolje i bolje. "Idući ste", obavijesti ih Dadilja. "Budite smiješni, mileni moji, da vam ne bi bilo žao." Tyrion nije uspio ovladati ni polovicom starih Groševih trikova, ali znao je jahati krmaču, pasti s nje kad treba, prevrnuti se i skočiti natrag na noge. Sve je to naišlo na dobar prijem. Prizor malih ljudi koji supijano jurcaju i lemaju jedno drugoga drvenim oružjem očito je u opsadnom logoru na Zaljevu trgovaca robljem bio jednako urnebesan kao i na Joffreyjevu svadbenom piru u Kraljevu Grudobranu. Prezir, pomisli Tyrion, univerzalni jezik. Njihov gospodar Yezzan smijao se najglasnije i najdulje kad god bi neki njegov patuljak pretrpio pad ili primio udarac, i cijela mu se golema tjelesina tresla kao loj pri zemljotresu; njegovi su gosti pričekali da vide kako će reagirati Yurkhaz zo Yunzak prije nego što mu se pridruže. Vrhovni zapovjednik djelovao je tako krhko da se Tyrion bojao da bi ga smijeh mogao doći glave. Kad je kaciga odletjela s Penine glave i pala u krilo jednog skiseljenog Yunkaijca u prugastom zelenozlatnom tokaru, Yurkhaz se zahihotao kao kokoš. Kad je dotični velikaš posegnuo u kacigu i iz nje izvadio veliku purpurnu dinju iz koje se cijedila pulpa, počeo se sipljivo kesiti sve dok mu lice nije poprimilo boju te voćke. Okrenuo se svome domaćinu i prišapnuo mu nešto od čega se njihov gospodar zacenio i oblizao si usnice... premda je bilo i natruhe bijesa u tim kosim žutim očima, učinilo se Tyrionu. Poslije su patuljci sa sebe skinuli drvene oklope i znojem natopljenu odjeću ispod njih, i presvukli se u čiste žute tunike koje su im dodijelili za služenje. Tyrionu su dali bokal purpurna vina, a Peni bokal vode. Išli su po šatoru i punili pehare, šapatno šuškajući papučama po debelim sagovima. Posao je bio teži nego što bi se reklo. U nogama je ubrzo dobio gadne grčeve, a jedna posjekotina na leñima opet mu je prokrvarila, i crvenilo je procurilo kroz žuti lan njegove tunike. Tyrion se ugrizao za jezik i nastavio točiti.

142

Većina gostiju nije za njih marila ništa više nego za ostale robove... ali jedan je Yunkaijac pripito izjavio da bi Yezzan trebao natjerati dvoje patuljaka da se jebu, dok je drugi tražio da mu Tyrion objasni kako je ostao bez nosa. Zabio sam ga tvojoj ženi u pičku, pa mi ga je odgrizla, zamalo mu je odgovorio... ali oluja ga je uvjerila da zasad još ipak ne želi umrijeti, pa mu je radije rekao: "Odsjekli su mi ga da me kazne zbog drskosti, milostivi." Zatim se jedan velikaš u plavom tokaru s obrubom od tigrovih očiju prisjetio da se Tyrion hvastao umijećem u cyvasseu na dražbi. "Dajte da ga iskušamo", reče. Smjesta donesoše stol i komplet figura. Jedva koji trenutak potom, velikaš, sav zarumenjen, srdito odgurne stol u stranu i raštrka figure po sagovima, popraćen yunkaijskim smijehom. "Trebao si ga pustiti da pobijedi", prišapne mu Peni. Smeñi Ben Plumm podigne srušeni stol sa smiješkom. "Iskušaj se sada sa mnom, patuljak. Dok sam bio mlañi, Drugi su sinovi ugovorno bili u Volantisu. Tamo sam naučio igru." "Ja sam puki rob. Moj plemeniti gospodar odlučuje o tome kada ću i s kim igrati." Tyrion se obrati Yezzanu. "Gospodaru?" Žutom se knezu prijedlog očito svidio. "Kakve uloge predlažete, kapetane?" "Ako pobijedim, dajte mi ovog roba", reče Plumm. "Ne", reče Yezzan zo Qaggaz. "Ali ako uspijete pobijediti mog patuljka, dat ću vam cijenu koju sam platio za njega, u zlatu." "Dogovoreno", reče plaćenik. Raštrkane su im figure pokupili sa saga, pa su sjeli i zaigrali. Tyrion je dobio prvu partiju. Plumm je pobijedio u drugoj, za dvostruki ulog. Dok su slagali figure za treći ogled, patuljak je proučavao suparnika. Smeñe puti, obraza i čeljusti prekrivenih potkresanom, čekinjavom sivobijelom bradom, lica izgužvana od tisuću bora i nekoliko starih ožiljaka, Plumm mu je djelovao srdačno, pogotovo kad bi se osmjehnuo. Vjerni pobornik, zaključi Tyrion. Svačiji najdraži stric, pun smijuljenja, starinskih izreka i zdravoseljačke mudrosti. Sve je to varka. Ti osmijesi nikad ne dosežu do Plummovih očiju, gdje se pohlepa skriva pod velom opreza. Gladan je ovaj, ali oprezan. Plaćenik je igrao gotovo jednako loše kao yunkaijski velikaš, ali taktika mu je bila troma i uporna, radije nego odvažna. Svaki put je otvarao igru drugačijim postrojem figura, no svi su mu bili isti; konzervativni, defanzivni, pasivni. Ne igra da pobijedi, shvati Tyrion. Igra da ne izgubi. To mu je donijelo uspjeh u njihovoj

143

drugoj partiji, nakon što se mali čovjek zaletio u klimavo organiziran napad. To mu, s druge strane, nije donijelo uspjeh u trećoj partiji, ni u četvrtoj, ni u petoj, za koju se ispostavilo da im je posljednja. Pri kraju tog završnog ogleda, s razrušenom utvrdom, ubijenim zmajem, slonovima pred sobom, a teškom konjicom zavijenom oko začelja, Plumm sa smiješkom podigne pogled i reče: "Yollo je opet pobijedio. Smrt u četiri poteza." "U tri." Tyrion potapše svoju zmajicu. "Imao sam sreće. Možda bi mi prije naše sljedeće partije trebao dobro protrljati glavu, kapetane. Dio te sreće možda ti prijeñe na prste." Svejedno ćeš izgubiti, ali možda mi pružiš bolju igru. On se isceri i odgurne od stola za cyvasse, dohvati svoj bokal vina i ponovno se lati točenja, ostavivši Yezzana zo Oaggaza znatno bogatijim, a Smeñeg Bena Plumma znatno siromašnijim. Njegov veleglomazni gospodar supijano je zakunjao za vrijeme treće partije, a pehar mu je iskliznuo kroz požutjele prste i prolio sadržaj po sagu, ali možda će mu biti drago čuti što je bilo nakon što se probudi. Odlazak vrhovnog zapovjednika Yurkhaza zo Yunzaka, kojeg su pridržavala dva plećata roba, očito je poslužio kao opći znak za ostale goste da se oproste i odu. Nakon što se šator ispraznio, ponovno se pojavio Dadilja i kazao poslužiteljima da se i sami smiju pogostiti ostacima. "Pojedite brzo. Sve ovo opet mora biti čisto prije nego što odete na spavanje." Tyrion je klečao, dok su ga noge boljele, a okrvavljena leña vrištavo pekla, i nastojao ribanjem ukloniti mrlju koju je proliveno vino plemenitog Yezzana ostavilo na sagu plemenitog Yezzana, kad gaje nadzornik drškom biča blago potapšao po obrazu. "Yollo. Baš si se iskazao. I ti i tvoja žena." "Nije ona moja žena." "Tvoja kurva, onda. Ustajte, oboje." Tyrion se nesigurno osovio na noge, od kojih mu je jedna podrhtavala. Bedra su mu se pretvorila u same čvorove, pune takvih grčeva da mu je Peni morala dati ruku da bi ustao. "Što smo učinili?" "Mnogo i još više", reče nadzornik. "Dadilja je rekao da ćete biti nagrañeni ako zadovoljite svoga oca, zar ne? Premda se plemenitome Yezzanu nikako ne mili izgubiti svoja mala blaga, kao što ste vidjeli, Yurkhaz zo Yunzak uvjerio ga je da bi bilo sebično zadržati tako vesele šaljivce za sebe. Radujte se! U proslavu potpisivanja mira dobit ćete čast da svoj megdan izvedete u Velikoj Daznakovoj jami. Tisuće će doći da vas vide! Deseci tisuća! I, jao si ga meni, kako li ćemo se samo smijati!"

144

Govori Gavrandrva bijahu stari. Mahovina je gusto rasla izmeñu njegova drevnog kamenja, paučinasto se uspinjući zidovima poput vena na nogama starice. Dvije goleme kule stajale su uz bok glavnim dverima zamka, a manje su branile svaki ugao njegovih zidina. Sve su bile četvrtaste. Bačvaste kule i polumjeseci bolje se odupiru katapultima, jer se bačeno kamenje češće odbije od zaobljena zida, ali Gavrandrvo je prethodilo toj graditeljskoj domišljatosti. Zamak je dominirao širokom plodnom dolinom koju zemljovidi i ljudi zovu Dolina Crnošume. Dolina je to i bila, bez sumnje, ali ondje nikakva šuma nije rasla već nekoliko tisuća godina, bila ona crna, smeña ili zelena. Nekoć, da, ali sjekire su odavna raščistile drveće. Kuće, mlinovi i utvrde iznikli su tamo gdje su nekoć stajali visoki hrastovi. Tlo je bilo golo i blatno, te tu i tamo načičkano nanosima snijega koji se otapao. Unutar zidina zamka, meñutim, preostalo je još nešto šume. Kuća Blackwood sačuvala je vjeru u stare bogove i štovala ih kao što su to radili Prvi ljudi u danima prije nego što su Andali stigli u Zapadne zemlje. Za neka se stabla u njihovoj božanskoj šumi govorilo da su stara poput četvrtastih kula Gavrandrva, posebice drvo srca, usuddrvo divovske veličine čije su se najviše grane vidjele ligama daleko, poput koštanih prstiju koji grebu nebo. Dok su Jaime Lannister i njegova pratnja vijugali izmeñu valovitih brežuljaka u dolinu, malo je toga preostalo od polja, farmi i voćnjaka koji su nekoć okruživali Gavrandrvo; samo blato i pepeo, te tu i tamo pocrnjele ljušture kuća i mlinova. Korov, trnje i koprive rasli su u toj pustopoljini, ali ništa što bi se moglo nazvati usjevom. Kamo god da je Jaime pogledao, vidio je djelo svoga oca, čak i u kostima koje bi kadikad opazili uz cestu. Većinom su to bile ovčje kosti, ali bilo je i konja, stoke, a tu i tamo pokoja ljudska lubanja ili bezglavi kostur kroz čiji je prsni koš provirivao korov. Nikakva velika vojska nije opkolila Gavrandrvo, kao što je Rijekotok bio opkoljen. Ova je opsada bila intimniji čin, posljednji korak u plesu koji je trajao mnogo stoljeća. U najboljem slučaju, Jonos Bracken je imao petsto ljudi oko zamka. Jaime nije vidio nikakvih opsadnih tornjeva, udarnih ovnova ni katapulta. Bracken nije namjeravao probiti dveri Gavrandrva niti napasti njegove visoke, debele zidove. Bez nade u izbavljenje na vidiku, zadovoljio se time da izgladni svog protivnika. Nedvojbeno je bilo provala i okršaja na početku opsade, i strijele su letjele tamoamo; nakon pola godine, svi su se umorili od takvih gluposti. Prevladale su dosada i rutina, neprijatelji discipline.

145

Krajnje je vrijeme da se ovo okonča, pomisli Jaime Lannister. S Rijekotokom sada sigurnim u Lannisterskim rukama, Gavrandrvo predstavlja posljednje ostatke kratkovjeke kraljevine Mladog Vuka. Kad se jednom preda, njegov posao na Trozupcu bit će završen, te će se slobodno moći vratiti u Kraljev Grudobran. Kralju, govorio je sebi, ali drugi dio njega šaptao je, k Cersei. Morat će se suočiti s njom, pretpostavljao je. Pod uvjetom da je Veliki Septon nije dao pogubiti za vrijeme njegova izbivanja. "Doñi smjesta", napisala mu je u pismu koje je Pecku naložio da spali u Rijekotoku. "Pomozi mi. Spasi me. Trebam te sada kao što te nikad prije nisam trebala. Volim te. Volim te. Volim te. Doñi smjesta." Njezina je nužda bila stvarna, Jaime u to nije sumnjao. A što se tiče ostalog... jebala se s Lancelom, Osmundom Kotlocrnom i Malim Lunom, koliko ja znam... Čak i kad bi se vratio, ne može se nadati da će je uspjeti spasiti. Ona je kriva za svaku izdaju za koju je optužuju, a on je za ruku od mača kraći. Kad je povorka dokaskala s poljana, stražari su se zapiljili u njih s više znatiželje negoli straha. Nitko nije proglasio uzbunu, što je Jaimeju prilično odgovaralo. Paviljon kneza Brackena nije bilo teško naći. Bio je najveći u taboru i na najboljem položaju; s vrha niske uzvisine pokraj potoka, imao je jasan pogled na dvoje dveri Gavrandrva. Šator bijaše smeñ, poput barjaka koji je lepršao s njegova središnjeg stupa, gdje se crveni pastuh kuće Bracken propinjao na svom zlatnom štitu. Jaime izda naredbu da sjašu i reče svojim ljudima da se mogu prošetati ako žele. "Ne vas dvojica", rekao je svojim barjaktarima. "Ostanite u blizini. Neću se dugo zadržati." Jaime skokom sjaše sa Časti i udari prema Brackenovu šatoru, zvekećući mačem u toku. Stražari pred šatorskim zaklopcem izmijene nervozne poglede na njegov pristup. "Gospodaru", reče jedan. "Da vas najavimo?" "Najavit ću se sam." Jaime odgurne zaklopac zlatnom rukom i sagne se da uñe. Bili su dobrano i temeljito pri poslu kad je ušao, toliko zaokupljeni parenjem da nijedno nije primijetilo njegov dolazak. Žena je imala sklopljene oči. Rukama je stiskala grube smeñe dlake na Brackenovim leñima. Uzdisala je kad god bi se zario u nju. Glava njegova gospodstva bila je zakopana u njezine grudi, a ruke stisnute na njezinim bokovima. Jaime se nakašlje. "Kneže Jonose." Žena naglo otvori oči, pa preplašeno krikne. Jonos Bracken se skotrlja s nje, pograbi svoje korice od mača i ustane nag s čelikom u ruci, psujući. "Sedam prokletih paklova," počeo je, "tko se usuñuje" Tada je ugledao Jaimejev bijeli plašt i zlatni prsni oklop. Spustio je vrh mača. "Lannister?"

146

"Žao mi je što vas ometam pri uživanju, moj kneže," reče Jaime s polusmiješkom, "ali jako mi se žuri. Možemo li razgovarati?" "Razgovarati. Da." Knez Jonos spremi mač u korice. Nije bio toliko visok kao Jaime, ali bio je teži, mišićavih ramena i ruku na kojima bi mu i kovač pozavidio. Smeñe čekinje prekrivale su mu obraze i bradu. I oči su mu bile smeñe, a gnjev u njima slabo prikriven. "Uhvatili ste me nespremnog, gospodaru. Nitko mi nije javio da stižete." "A čini se da sam i ja spriječio vas da stignete kamo treba." Jaime se nasmiješi ženi na njegovoj postelji. Jednu je ruku držala na lijevoj dojci, a drugu izmeñu nogu, što je ostavilo desnu dojku izloženu pogledima. Bradavice su joj bile tamnije od Cerseinih i triput veće. Kad je osjetila Jaimejev pogled, pokrila je i desnu bradavicu, ali je time razotkrila svoj muf. "Zar su sve taborske pratilje tako čedne?" zapitao se. "Ako čovjek želi prodati repu, mora je izložiti na vidjelo." "Buljite u moje repe otkako ste ušli, ser." Žena je našla gunj i navukla ga dovoljno visoko da se pokrije do struka, pa podigla ruku da makne kosu iz očiju. "A one nisu na prodaju." Jaime slegne ramenima. "Ispričavam se ako sam vas zamijenio za nešto što niste. Moj mladi brat upoznao je na stotine kurvi, siguran sam, ali ja sam spavao samo s jednom." "Ona je ratni plijen." Bracken pokupi hlače s poda i istrese ih. "Pripadala je jednom od Blackvvoodovih prisegnutih mačeva dok mu nisam raskolio glavu. Spusti ruke, ženo. Moj gospodar od Lannistera želi pošteno pogledati te cice." Jaime se ne obazre na to. "Naopačke navlačite hlače, kneže moj", reče Brackenu. Dok je Jonos psovao, žena se izvuče iz postelje kako bi pograbila svoju razbacanu odjeću, nervozno premještajući prste s grudi na medunožje i natrag dok se saginjala, okretala i posezala. Njezino nastojanje da se pokrije imalo je neobično izazovan učinak, daleko više nego da je jednostavno išla za svojim poslom naga. "Imaš li ime, ženo?" upitao ju je. "Majka me nazvala Hildy, ser." Navukla je prljav košuljac preko glave i rastresla kosu. Lice joj je bilo gotovo jednako musavo kao stopala, a imala je dovoljno dlaka izmeñu nogu da može proći za Brackenovu sestru, ali unatoč tome bilo je nečeg privlačnog na njoj. Taj prćasti nos, kuštrava griva kose... ili način na koji je izvela mali naklon nakon što je zakoračila u svoju suknju. "Vidjeste li moju drugu cipelu, gosp'aru?"

147

Pitanje je kanda rasrdilo kneza Brackena. "Zar sam ti ja vražja sluškinja, da ti nosim cipele? Idi bosonoga, ako moraš. Samo idi." "Znači li to da me gosp'ar neće voditi kući sa sobom, da se molim s njegovom ženicom?" Smijući se, Hildy uputi Jaimeju drzak pogled. "Imate li i vi ženicu, ser?" Ne, ja imam sestru. "Koje je boje moj plašt?" "Bijele," ona će, "ali vaša je ruka od čistog zlata. Sviña mi se to na muškarcu. A što se vama sviña na ženi, gosp'aru?" "Nevinost." "Na ženi, pitala sam. Ne na kćeri." Pomislio je na Myrcellu. I njoj ću morati reći. Dornijcima se to možda neće svidjeti. Doran Martell zaručio ju je za svog sina uvjeren da je Robertove krvi. Petlje i klupka, pomisli Jaime, želeći da sve to može presjeći jednim brzim zamahom mača. "Položio sam zavjet", umorno je rekao Hildy. "Onda za vas nema repe", cura će vragolasto. "Van", zaurla knez Jonos na nju. Poslušala je. Ali dok je prolazila pokraj Jaimeja, držeći u naručju jednu cipelu i naramak odjeće, spustila je ruku i stisnula mu kitu kroz hlače. "Hildy", podsjetila gaje, prije nego stoje šmugnula napola odjevena iz šatora. Hildy, pomisli Jaime. "Kako vaša plemenita žena?" upita kneza Jonosa, kad je cura otišla. "Otkud znam? Pitajte njezina septona. Kad je vaš otac spalio naš zamak, zaključila je da nas to bogovi kažnjavaju. Sada se po cijele dane samo moli." Jonos je napokon okrenuo hlače na pravu stranu i počeo ih svezivati sprijeda. "Što vas dovodi ovamo, gospodaru? Crna Riba? Čuli smo da je pobjegao." "Jeste li?" Jaime se smjesti na sklopivi stolac. "Od njega samog, možda?" "Ser Brynden nije toliko glup da kod mene potraži utočište. Drag mi je to čovjek, to ne poričem. No to me ne bi spriječilo da ga stavim u lance pokaže li lice mojoj blizini ili u blizini mojih ljudi. Zna da sam se spustio na koljeno. I on je trebao jednako postupiti, ali uvijek je bio tvrdoglav. To vam je mogao reći i njegov brat." "Tytos Blackvvood nije savio koljeno", istakne Jaime. "Je li se Crna Riba mogao skloniti u Gavrandrvu?" "Mogao je, ali je prije toga morao proći preko mojih opsadnih linija, a koliko znam još mu nisu iznikla krila. I samome će Tytusu uskoro trebati utočište. Spali su na štakore i korijenje tamo unutra. Predat će se prije idućeg punog mjeseca."

148

"Predat će se prije zalaska sunca. Kanim mu ponuditi uvjete i ponovno sklopiti mir izmeñu njega i krune." "Shvaćam." Knez Jonos slegne ramenima u smeñoj vunenoj tunici s crvenim pastuhom Brackena izvezenim na prednjici. "Je li moj gospodar za rog piva?" "Nisam, ali nemojte žeñati zbog mene." Bracken si napuni rog, popije pola i otare usta. "Spominjali ste uvjete. Kakve uvjete?" "Uobičajene. Od kneza Blackwooda će se tražiti da prizna izdaju i odrekne se saveza sa Starkovima i Tullyjima. Svečano će prisegnuti pred bogovima i ljudima da će odsada ostati vjeran vazal Harrenhala i Željeznog prijestolja, a ja ću mu udijeliti oprost u kraljevo ime. Uzet ćemo ćupdva zlatnika, dakako. Cijena pobune. Uzet ću i taoca, kako bih se pobrinuo da Gavrandrvo više ne ustane." "Njegovu kćer", predloži Bracken. "Blackvvood ima šestoricu sinova, ali samo jednu kćer. Obožava je. Balavo je to stvorenjce, nije joj više od sedam godina." "Mlada je, ali poslužit će svrsi." Knez Jonos iskapi ostatak piva i baci rog na stranu. "Što je s posjedima i zamcima koji su nam obećani?" "Kakvi su to bili posjedi?" "Istočna obala Udovičina vira, od Samostrelova grebena do Izrovane livade, i svi otoci na rijeci. Kukuruzni mlin i Knežev mlin, ruševine Muljevitih dvora, Obljubu, Ratnu dolinu, Staru kovačnicu, sela Kopču, Crnu Kopču, Mogilu i Glineno Jezerce, te trgovište Muljograbu. Osinju šumu, Lorgenovu šumu, Zelenbrijeg i Barbine Cice. Missyne Cice, kako ih Blackwoodovi zovu, ali prvo su bile Barbine. Medendrvo i sve košnice. Evo, obilježio sam ih, ako bi moj knez pogledao." On prekopa po stolu i izvuče zemljovid na pergamentu. Jaime ga prihvati zdravom rukom, ali morao je upotrijebiti zlatnu da ga rastvori i izravna. "Ovo je poprilično zemlje", primijetio je. "Povećat ćete svoj veleposjed za jednu četvrtinu." Brackenova usta se tvrdoglavo stisnu. "Sva je ova zemlja nekoć pripadala Kamenoj Živici. Blackvvoodovi su nam je preoteli." "Što je s ovim selom, izmeñu Cica?" Jaime kvrcne zemljovid pozlaćenim zglobom prsta. "Penidrvo. I ono je nekoć bilo naše, ali već je stotinu godina kraljevsko leno. Izostavite ga. Tražimo samo zemlje koje su nam preoteli Blackwoodovi. Vaš knez otac obećao ih nam je vratiti ako mu pokorimo kneza Tytosa."

149

"No, dok sam jahao, vidio sam kako se Tullyjevi barjaci vijore sa zidina zamka, a i Starkov strahovuk. To navodi na pomisao da knez Tytos nije pokoren." "Otjerali smo njega i njegove s polja i zatočili ih unutar Gavrandrva. Dajte mi dovoljno ljudi da napadnemo zidine, gospodaru, i sve ću ih otjerati u grob." "Kad bih vam dao dovoljno ljudi, oni bi ih pokorili, a ne vi. A u tom slučaju trebao bih nagraditi samog sebe." Jaime pusti da se zemljovid sam od sebe smota. "Zadržat ću ovo, ako smijem." "Karta je vaša. Zemlje su naše. Kažu da jedan Lannister uvijek plaća svoje dugove. Borili smo se za vas." "Ni upola tako dugo koliko ste se borili protiv nas." "Kralj nam je oprostio za to. Izgubio sam nećaka od vaših mačeva i nezakonitog sina. Vaš Gorostas pokrao mi je žetvu i spalio sve što nije mogao odnijeti sa sobom. Zapalio mi je i zamak i silovao jednu kćer. Želim odštetu." "Gorostas je mrtav kao i moj otac," reče mu Jaime, "a neki bi mogli reći daje vaš život dovoljna odšteta. Izjasnili ste se za Starka, i ostali mu odani sve dok ga knez Walder nije ubio." "Umorio ga je, a s njime i dvanaestoricu dobrih ljudi moje krvi." Knez Jonos okrene glavu i pljune. "Da, ostao sam odan Mladom Vuku. Kao što ću biti odan i vama, dokle god budete bili pošteni prema meni. Savio sam koljeno jer sam smatrao da nema smisla umirati za mrtve, ni prolijevati brackensku krv za izgubljenu svrhu." "Mudar čovjek." Iako bi neki možda rekli da je knez Blackwood časniji. "Dobit ćete svoje zemlje. Barem neke od njih. Pošto ste djelomice pokorili Blackwoodove." Činilo se daje knez Jonos time zadovoljan. "Zadovoljit ćemo se onim dijelom koji moj gospodar bude smatrao poštenim. No, ako vam smijem ponuditi jedan savjet, ne vrijedi biti preblag s tim Blackwoodovima. Izdaja im je u krvi. Prije nego što su Andali stigli u Zapadne zemlje, kuća Bracken vladala je ovom rijekom. Bili smo kraljevi, a Blackvvoodovi naši vazali, ali izdali su nas i uzurpirali krunu. Svaki Blackvvood rodi se kao prebjeg. Dobro to upamtite kad budete postavljali uvjete." "O, hoću", obeća Jaime. Kad je odjahao iz Brackenova opsadnog tabora do dveri Gavrandrva, Peck je išao pred njim sa zastavom mira. Prije nego što su stigli do zamka, dvadeset pari očiju gledalo ih je s bedema stražarnice. Zaustavio je Čast na rubu jarka, dubokog rova obrubljenog kamenom, zelene vode zagušene troskom. Jaime se upravo spremao

150

zapovjediti Ser Kennosu da oglasi Herrockov rog kad se pokretni most počeo spuštati. Knez Tytos Blackvvood dočekao ga je u vanjskom dvorištu, na bojnom konju mršavom poput njega samoga. Vrlo visok i vrlo tanak, knez Gavrandrva imao je kukast nos, dugu kosu i čupavu prosijedu bradu, prije sijedu nego tamnu. U srebrnoj intarziji na pršnjaku osvjetlanog skrletnog oklopa stajalo je bijelo drvo, ogoljelo i mrtvo, okruženo jatom gavranova od oniksa koji upravo uzlijeću. Plašt od gavranova perja lepršao mu je s ramena. "Kneže Tytose", reče Jaime. "Ser." "Hvala što ste mi dopustili ući." "Neću reći da ste dobrodošli. Niti ću poreći kako sam se nadao da ćete doći. Došli ste po moj mač." "Došao sam stati ovomu nakraj. Vaši su se ljudi hrabro borili, ali rat ste izgubili. Jeste li spremni predati se?" "Kralju. Ne Jonosu Brackenu." "Shvaćam." Blackvvood je načas oklijevao. "Želite li da sjašem i kleknem pred vama ovdje i sada?" Promatralo ih je stotinu očiju. "Vjetar je hladan, a dvorište blatno", reče Jaime. "Možete obaviti klečanje na tepihu u svom kabinetu, nakon što se složimo oko uvjeta." "To je viteški od vas", odvrati knez Tytos. "Doñite, ser. Na mojem dvoru možda manjka hrane, ali nikad uljudnosti." Blackwoodov kabinet nalazio se na drugom katu goleme drvene braničkule. Na ognjištu je plamsala vatra kad su ušli. Soba je bila velika i prozračna, s velebnim gredama od tamne hrastovine koje su podupirale visok svod. Vunene tapiserije prekrivale su zidove, a dvoja široka rešetkasta vrata gledala su na božansku šumu. Kroz njihova debela, romboidna okna od žutog stakla Jaime nazre čvornate grane drveta po kojemu je zamak dobio ime. Bilo je to drevno i kolosalno usuddrvo, deset puta veće od onoga u Kamenom vrtu na Bacačevoj Hridi. Doduše, ovo je drvo bilo golo i mrtvo. "Brackenovi su ga otrovali", reče njegov domaćin. "Već tisuću godina ne lista. Za drugih tisuću pretvorit će se u kamen, vele meštri. Usuddrveće nikad ne istrune." "A gavranovi?" upita Jaime. "Gdje su oni?"

151

"Dolaze u sumrak i gnijezde se preko noći. Njih na stotine. Prekriju drvo poput crnog lišća, svaku granu i ogranak. Dolaze već tisuće godina. Kako ili zašto, nitko ne zna, no drvo ih privlači svake noći." Blackwood se smjesti na svoj stolac s visokim naslonom. "U ime časti moram pitati za mog lenskog gospodara." "Ser Edmure na putuje za Bacačevu hrid kao moj zarobljenik. Žena će mu ostati u Blizancima dok im se dijete ne rodi. Potom će mu se ona i čedo pridružiti. Dokle god ne pokuša pobjeći ili planirati pobunu, Edmure će imati dug život." "Dug i gorak. Život bez časti. Do njegove smrti, ljudi će govoriti da se bojao suprotstaviti." Nepravedno, pomisli Jaime. Bojao se za svoje dijete. Znao je čiji sam sin, bolje od moje roñene tetke. "Odluka je bila njegova. Njegov stric bi nam pustio krv." "U tome se slažemo." Blackwoodov glas ništa nije odavao. "Što ste učinili sa Ser Bryndenom, ako smijem pitati?" "Ponudio sam mu da odjene crno. Umjesto toga, on je pobjegao." Jaime se nasmiješi. "Skrivate li ga kojim slučajem ovdje?" "Ne." "Biste li mi rekli da je tako?" Sada je bio red na Tytosu Blackwoodu da se osmjehne. Jaime spoji dlanove, zlatne prste unutar onih od krvi i mesa. "Možda je vrijeme da razgovaramo o uvjetima." "Je li ovo trenutak kad moram kleknuti?" "Ako želite. Ili možemo reći da jeste." Knez Blackwood ostane sjediti. Brzo su se složili u glavnim pitanjima: priznanje, vazalska vjernost, oprost, izvjesna svota zlata i srebra koju valja isplatiti. "Koje posjede tražite?" upita knez Tytos. Kad mu je Jaime predao kartu, bacio je jedan pogled na nju i zahihotao se. "Dakako. Prebjega se mora nagraditi." "Da, ali s manje nego što očekuje, za manju službu. Od kojih ste se posjeda voljni rastati?" Knez Tytos razmisli na trenutak. "Drvomeñe, Samostrelova grebena i Kopče." "Ruševine, grebena i nekoliko koliba? Dajte, kneže. Morate trpjeti zbog svoje izdaje. Htjet će jedan od mlinova, u najmanju ruku." Mlinovi su vrijedan izvor porezne dobiti. Knez dobiva desetinu cjelokupnog samljevenog žita. "Knežev mlin, onda. Kukuruzni je naš."

152

"I još jedno selo. Mogilu?" "Preci su mi pokopani pod kamenjem Mogile." Ponovno je pogledao kartu. "Dajte im Medendrvo i njegove košnice. Od pustog će se slatkog nadebljati i pokvariti si zube." "Dogovoreno, onda. Ali još jedna posljednja stvar." "Talac." "Da, kneže. Imate kćer, vjerujem." "Bethany." Knez Tytos je izgledao pogoñeno. "Imam i dvojicu braće i sestru. Par obudovjelih tetki. Nećakinje, nećake, roñake. Mislio sam da biste mogli privoljeti..." "To mora biti potomak vaše krvi." "Bethany ima samo osam godina. Nježna je djevojčica, nasmijana. Nikad nije bila dalje od dan jahanja od mojih dvora." "Zašto ne bi vidjela Kraljev Grudobran? Njegova Milost gotovo joj je vršnjak. Radovalo bi ga imati još jednu prijateljicu." "Prijateljicu koju može objesiti ako ga njezin otac ozlovolji?" upita knez Tytos. "Imam četvoricu sinova. Biste li radije uzeli u obzir jednoga od njih? Benu je dvanaest i žedan je pustolovine. Mogao bi vam biti štitonoša, ako vam je po volji." "Imam toliko štitonoša da ne znam što ću s njima. Kad god odem pišati, potuku se oko toga koji će mi od njih pridržati kurac. A imate šestoricu sinova, kneže, ne četvoricu." "Nekoć sam ih imao. Robert je bio najmlañi i nikad snažan. Umro je prije devet dana od proljeva. Lucas je ubijen na Crvenom vjenčanju. Četvrta žena Waldera Freya bila je Blackwoodovka, ali srodstvo na Blizancima ne znači ništa više od gostovog prava. Volio bih pokopati Lucasa pod drvetom, ali Freyevi se nisu udostojali poslati mi njegove kosti." "Pobrinut ću se da ih pošalju. Lucas vam je bio najstariji sin?" "Drugi. Brynden je najstariji i moj nasljednik. Zatim Hoster. Knjiški je moljac, bojim se." "Ima knjiga i u Kraljevu Grudobranu. Sjećam se da ih je moj mali brat s vremena na vrijeme čitao. Možda bi ih vaš sin volio pogledati. Prihvatit ću Hostera kao našeg taoca." Blackwoodovo olakšanje bilo je opipljivo. "Hvala, moj gospodaru." Oklijevao je na trenutak. "Ako smijem biti tako smion, nećete pogriješiti ako zatražite taoca i od kneza Jonosa. Neku od njegovih kćeri. Koliko god da ševi uzduž i poprijeko, nije se pokazao dovoljnim muškarcem da napravi sina."

153

"Nezakoniti mu je sin stradao u ratu." "Je li? Harry je bio kopile, istina, ali je li mu Jonos bio otac škakljivije je pitanje. Plavokos je to momak bio, i pristao. Jonos nije ni jedno ni drugo." Knez Tytos se osovi na noge. "Biste li mi ukazali čast i večerali sa mnom?" "Drugom prilikom, moj kneže." Zamak gladuje; od kakve bi koristi bilo da im Jaime otima hranu iz usta? "Ne mogu ostati. Rijekotok me čeka." "Rijekotok? Ili Kraljev Grudobran?" "Oba." Knez Tytos ga ne pokuša odgovoriti. "Hoster će biti spreman za polazak za sat vremena." I bio je. Momak je čekao Jaimeja kod staja, s prostirkom prebačenom preko jednog ramena i svežnjem svitaka pod rukom. Nije mogao biti stariji od šesnaest, no bio je još viši od oca, gotovo sedam stopa samih nogu, goljenica i lakata, štrkljast, nezgrapan dečko s čuperkom. "Vrhovni Zapovjedniče. Ja sam vaš talac, Hoster. Svi me zovu Hos." Nacerio se. Zar smatra ovo šalom? "Molim, tko su ti svi?" "Moji prijatelji. Moja braća." "Nisam ti ni prijatelj ni brat." To je izbrisalo smiješak s mladićeva lica. Jaime se obrati knezu Tytosu. "Moj kneže, da ne bi bilo nesporazuma. Knez Beric Dondarrion, Thoros od Myra, Sandor Clegane, Brynden Tully, ta žena Kameno Srce... sve su to sami odmetnici i pobunjenici, neprijatelji kralja i svih njegovih odanih podanika. Saznam li da ih vi ili vaši skrivate, štitite ih ili im pomažete na bilo koji način, neću oklijevati da vam pošaljem sinovljevu glavu. Nadam se da ste to shvatili. Shvatite i ovo: ja nisam Ryman Frey." "Ne." Svaki trag topline napustio je usne kneza Blackwooda. "Znam s kime imam posla. Kraljosjeku." "Dobro." Jaime uzjaše i okrene Čast prema dverima. "Želim vam dobru žetvu i radost kraljeva mira." Nije odjahao daleko. Knez Jonos Bracken čekao ga je pred Gavrandrvom, točno izvan dosega dobrog samostrela. Sjedio je na oklopljenom bojnom konju, odjeven u prsni oklop i verižnjaču, kao i sivu čeličnu kacigu s krestom od konjske dlake. "Vidio sam ih kad su skinuli barjak sa strahovukom", rekao je kad je Jaime stigao do njega. "Je li gotovo?" "Gotovo je. Idite kući i zasijte svoja polja."

154

Knez Bracken podigne vizir. "Nadam se da imam više polja za sjetvu nego kad ste ušli u onaj zamak." "Kopču, Drvomedu, Medendrvo i sve njegove košnice." Zaboravio je jednoga. "O, i Samostrelov greben." "Mlin", reče Bracken. "Moram imati i mlin." "Knežev mlin." Knez Jonos frkne. "Da, dostajat će. Zasada." Pokazao je prema Hosteru Blackvvoodu koji je jahao s Peckom. "Ovo vam je dao za taoca? Obmanuo vas je, ser. Ovaj je slabić. Ima vodu umjesto krvi. Pustite sad koliko je visok, svaka od mojih djevojaka mogla bi ga slomiti kao gnjilu grančicu." "Koliko kćeri imate, moj kneže?" upita ga Jaime. "Pet. Dvije po prvoj ženi i tri po trećoj." Prekasno, shvatio je da je možda rekao previše. "Pošaljite jednu od njih na dvor. Imat će tu povlasticu da dvori kraljicu regenticu." Brackenovo lice potamni kad je shvatio važnost tih riječi. "Ovako mi uzvraćate na prijateljstvo Kamene Živice?" "Velika je čast posluživati kraljicu", podsjeti Jaime njegovo gospodstvo. "Pobrinite se da je uvjerite u to. Očekivat ćemo djevojku prije kraja godine." Nije pričekao odgovor kneza Brackena, već je lako dotaknuo Čast svojim zlatnim ostrugama i otkasao dalje. Njegovi ljudi su se postrojili i pošli za njim, vijoreći barjacima. Zamak i tabor ubrzo su se izgubili za njima, zastrti prašinom njihovih kopita. Ni odmetnici ni vuci nisu ih uznemirivali na cesti za Gavrandrvo, pa se Jaime odlučio vratiti drugim putem. Budu li bogovi dobri, možda nabasa na Crnu Ribu ili namami Berica Dondarriona na nepromišljen napad. Slijedili su Udovičin Vir kad su izgubili danje svjetlo. Jaime je pozvao svog taoca naprijed i pitao ga gdje će pronaći najbliži gaz, a momak ih je onamo odveo. Dok je povorka pljuskala kroz plitku vodu, sunce je zapadalo iza para travnatih brežuljaka. "Cice", reče Hoster Blackwood. Jaime se prisjeti karte kneza Brackena. "Izmeñu tih bregova je selo." "Penidrvo", potvrdi mladić. "Utaborit ćemo se ondje na noć." Ako u blizini ima seljana, možda znaju štogod o Ser Bryndenu ili o odmetnicima. "Knez Jonos je spomenuo nešto o tome čije su to cice", prisjećao se naglas pred Blackwoodovim sinom, dok su jahali prema sve tamnijim brdima i posljednjem svjetlu dana. "Brackenovi ih zovu jednim imenom, a Blackwoodovi drugim."

155

"Da, gospodaru. Stotinu godina ili više. Prije toga bili su poznati kao Majčine cice ili samo Cice. Dva su, pa se smatralo da podsjećaju..." "Vidim na što podsjećaju." Jaime se zatekao kako se prisjeća žene u šatoru i načina na koji je pokušala sakriti krupne, tamne bradavice. "Što se promijenilo prije stotinu godina?" "Aegon Nevrijedni uzeo je Barbu Bracken za ljubavnicu", odvrati načitani mladić. "Bila je veoma prsata djevojka, vele, te je jednog dana kralj posjetio Kamenu Živicu i izjahao u lov, ugledao Cice i..." "... nazvao ih po svojoj ljubavnici." Aegon Četvrti umro je davno prije nego što se Jaime rodio, ali on se dovoljno dobro sjeća povijesti njegove vladavine da pretpostavi što se zatim dogodilo. "Samo što je poslije odbacio Brackenovku i spleo se s Blackwoodovkom, je li tako bilo?" "Gospom Melissom", potvrdi Hoster. "Missy su je zvali. Njezin kip je u našoj božanskoj šumi. Bila je mnogo ljepša od Barbe Bracken, ali vitkija, a Barbu su čuli govoriti daje Missy ravna poput dječaka. Kad je kralj Aegon to čuo, on..." "... dao joj je Barbine cice." Jaime se nasmije. "Kako je sve to počelo, izmeñu Blackwoodovih i Brackenovih? Je li zapisano?" "Jest, gospodaru," odvrati mladić, "ali neke su priče zapisali njihovi meštri, a neke naši, stoljećima nakon dogañaja koje su trebali zabilježiti. To potječe još od Vremena junaka. Blackwoodovi su tih dana bili kraljevi. Brackenovi tek niži plemići, na glasu po uzgoju konja. Radije nego da kralju plate što mu po pravu pripada, utrošili su zlato zarañeno na konjima da unajme mačeve i svrgnu ga." "Kad se sve to dogodilo?" "Petsto godina prije Andala. Tisuću, ako je vjerovati Istinitoj povijesti. Samo što nitko ne zna kada su Andali prešli usko more. Istinita povijest kaže da je otad prošlo četiri tisuće godina, ali neki meštri tvrde da su samo dvije. Iza odreñene točke, svi datumi postaju mutni i zbrkani, a jasnoća povijesti pretvori se u maglu legende." Ovaj bi se svidio Tyrionu. Mogli bi razgovarati od sumraka do zore, prepirući se oko knjiga. Na trenutak, zaboravio je svoju gorčinu prema bratu, sve dok se nije prisjetio što je Vražićak napravio. "Dakle, ratujete oko krune koju je jedan od vas preoteo drugome u vremenu kada su Casterlyji još vladali Bacačevom Hridi, je li to srž stvari? Krune kraljevstva koje ne postoji već tisućama godina?" Zahihotao se. "Toliko godina, toliko ratova, toliko kraljeva... čovjek bi pomislio da bi netko sklopio mir."

156

"Netko i jest, moj kneže. Mnogo njih. Imali smo na stotinu sklopljenih mirova s Brackenovima, mnoge zapečaćene brakovima. U svakom Brackenu ima Blackwoodove krvi, i u svakom Blackvvoodu Brackenove. Mir Starog Kralja trajao je pola stoljeća. Ali tada je izbila neka nova prepirka, a stare su se rane otvorile i opet prokrvarile. Tako to uvijek bude, kaže moj otac. Dokle god se ljudi sjećaju nepravdi počinjenih nad njihovim precima, nijedan mir neće potrajati. I tako nam prolazi stoljeće za stoljećem, u kojem mi mrzimo Brackenove, a oni nas. Moj otac kaže da tome nikad neće biti kraja." "Moglo bi biti." "Kako, gospodaru? Stare rane nikad ne zarastu, kaže moj otac." "I moj je otac imao izreku. Nikad ne ranjavaj neprijatelja ako ga možeš ubiti. Mrtvaci ne traže osvetu." "Ali njihovi sinovi traže", Hoster će, kao da se ispričava. "Ne ako pobiješ i sinove. Pitaj Casterlyjeve o tome, ako sumnjaš u to što ti govorim. Pitaj kneza i kneginju Tarbeck ili Reyneove iz Castamerea. Pitaj princa Zmajeva Kamena." Na trenutak, tamnocrveni oblaci koji su okrunili zapadne bregove podsjetili su ga na Rhaegarovu djecu, umotanu u grimizne plašteve. "Zato ste ubili sve Starkove?" "Ne sve", reče Jaime. "Kćeri kneza Eddarda su žive. Jedna se upravo udala. Druga..." Brienne, gdje si? Jesi lije našla? "... ako su bogovi milostivi, zaboravit će daje Starkovka. Poći će za kakva mišićavog kovača ili debelog krčmara, ispuniti mu kuću djecom i nikad se neće morati bojati da će neki vitez doći i razbiti im glave o zid." "Bogovi su milostivi", nesigurno će njegov talac. Samo ti nastavi vjerovati u to. Jaime dade Časti da osjeti njegove ostruge. Penidrvo se pokazalo kudikamo većim selom nego što je očekivao. Rat je i ovuda prošao; pocrnjeli voćnjaci i spaljene ljušture porušenih kuća svjedočili su tomu. Ali za svaku kuću u ruševinama, izgradili su još tri. Kroz sve dublji, modri sumrak Jaime je nazreo svježu slamu na desetak krovova, i vrata načinjena od svježeg zelenog drva. Izmeñu pačjeg jezerca i kovačnice, nabasao je na drvo po kojemu je selo dobilo ime, drevan i visok hrast. Njegovo čvornato korijenje izvijalo se kroz zemlju poput gnijezda sporih, smeñih guja, a stotine starih bakrenih penija bijahu prikucane u njegovo golemo deblo.

157

Peck se zagledao u stablo, a onda u prazne kuće. "Gdje su ljudi?" "Skrivaju se", reče mu Jaime. U kućama, sve su vatre bile pogašene, ali neke su se još dimile, dok nijedna nije bila hladna. Koza koju je Vrući Harry Merrel zatekao kako ruje po povrtnjaku bila je jedino živo biće na vidiku... ali selo je imalo utvrdu čvrstu poput bilo koje u riječnoj krajini, s debelim kamenim zidovima dvanaest stopa visokim, pa je Jaime znao da će ondje pronaći seljane. Sakrili su se iza tih zidova kad su došli otimači, zato je selo i opstalo. A sad se opet skrivaju, od mene. Potjerao je Čast do dveri utvrde. "Vi u utvrdi. Ne želimo vam zlo. Kraljevi smo ljudi." Lica se pojaviše na zidu iznad dveri. "Kraljevi su nam ljudi spalili selo", dovikne neki čovjek odozgo. "Prije toga, neki drugi kraljevi ljudi odveli su nam ovce. Bio je to drugi kralj, ali našim je ovcama bilo svejedno. Kraljevi ljudi ubili su Harsleyja i Ser Osmonda i silovali Lacey sve dok nije umrla." "To nisu bili moji ljudi", reče Jaime. "Hoćete li otvoriti svoje dveri?" "Hoćemo kad odete." Ser Kennos dojaše k njemu. "Lako možemo razbiti dveri ili ih zapaliti." "Dok oni po nama bacaju kamenje i kite nas pernatim strijelama." Jaime odmahne glavom. "Bio bi to krvav posao, a čemu? Ovi nam ljudi ništa nisu skrivili. Sklonit ćemo se po kućama, ali da nitko ništa nije ukrao. Imamo vlastite zalihe." Privezali su konje vani na seoskom pašnjaku dok se polumjesec šuljao nebom, i večerali slanu ovčetinu, suhe jabuke i tvrdi sir. Jaime je jeo štedljivo i dijelio mješinu vina s Peckom i taocem Hosom. Pokušao je izbrojiti penije prikucane o stari hrast, ali bilo ih je previše, te se stalno zbunjivao u brojenju. Koja im je svrha? Mladi Blackvvood bi mu sigurno rekao da ga priupita, ali to bi pokvarilo tajnu. Iako je noć postajala sve prohladnija, Jaime se osjećao neobično zadovoljnim. Rat je gotovo dobiven. Zmajev Kamen i Krajoluja uskoro će pasti, u to nije sumnjao, a Stannis je skoro pa gotov. Ako ga Roose Bolton ne uništi, zima hoće. Jaimeju je mjesto u Kraljevu Grudobranu, uza svog kralja .Mog sina. Hoće li Tommen to htjeti znati? Istina bi dječaka mogla koštati prijestolja. Bi li radije imao oca ili stolicu, momče? Volio bi znati odgovor. Voli udarati svoj pečat na papire. Tommen mu možda i ne povjeruje. Cersei će reći da je to laž. Moja slatka sestra, prevarantica. A ipak se ne usuñujem ubiti je. Rodosjek je proklet u očima bogova i ljudi. No mogao ju je poslati nijemim sestrama. Dug život molitve i iskupljenja, u društvu trupala. Bogovi znaju da ih je dovoljno ostavila za sobom.

158

Jaime će morati Tommenu sastaviti i novo vijeće. Sedam Kraljevina vrvi ljudima, pa ne bi trebalo biti teško naći nekog boljeg od Harysa Swyfta i Ortona Merryweathera. Forley Prester je sposoban čovjek. Roland Crakehall takoñer. Možda Mathis Rowan ili Petyr Baelish. Maloprsti je mudar, ali preniska roda da bi se pokazao prijetnjom. Savršen Namjesnik. Njegov stric ne želi prihvatiti tu službu, a bogovi znaju da je Jaime ne bi htio za sebe. Morat će iskorijeniti i Kotlocrne. Ako mu se Ser Osmund odluči usprotiviti... no neće biti prvi put da su dva viteza Kraljevske garde ukrstila mačeve. Trebat ću ljude koji će mi čuvati leda, zadržati njegovu braću izvan toga. Može li vjerovati Ilynu Payneu? Jaime nije bio siguran u to. Postavio je stražare kako nitko ne bi napustio selo. Odaslao je i izviñače, kako bi se pobrinuo da ih nitko ne uhvati nespremne. Bila je gotovo ponoć kad su se dvojica vratila sa ženom koju su zarobili. "Dojahala je da smionije nije mogla, gosp'aru, tražeći da razgovara s vama." Jaime se uspentra na noge. "Moja gospo. Nisam očekivao da ću vas tako skoro vidjeti." Bogovi smilujte se, izgleda deset godina starija nego kad sam je zadnji put vidio. I što joj se dogodilo s licem? "Taj zavoj... ranjeni ste..." "Ujed." Dotakla je balčak mača, mača koji joj je on darovao. Čuvar Zakletve. "Gospodaru moj, dali ste mi zadatak." "Djevojka. Našli ste je?" "Jesam", reče Brienne, Djevica od Tartha. "Gdje je?" "Na dan jahanja odavde. Mogu vas odvesti k njoj, ser... ali morate doći sami. U protivnom, Pas će je ubiti." 'hllore," zapjeva Melisandre, ruku uzdignutih prema snijegu koji je lv.padao, "ti si svjetlost u našim očima, vatra u našim srcima, vrelina u našim slabinama. Tvoje je sunce koje grije naše dane, tvoje su zvijezde koje nas čuvaju u noćnoj tami." "Slava R'hlloru, Gospodaru Svjetla", odvratiše svatovi u isprekidanom zboru, prije nego što im je zapuh ledeno hladnog vjetra pomeo riječi. Jon Snow podigne kukuljicu svog plašta. Snijeg je danas manje padao, rijedak roj pahulja koji je plesao zrakom, ali vjetar je puhao s istoka duž Zida, hladan poput daha ledenog zmaja iz priča kakve je nekoć kazivala Stara Nana. Čak je i Melisandreina vatra drhtala; plamenovi su se skutrili u jarku, tiho pucketajući dok je crvena svećenica pjevala. Činilo se da samo Duh ne osjeća studen.

159

Alys Karstark nagne se bliže k Jonu. "Snijeg za vrijeme vjenčanja znači hladan brak. Moja gospa mati je uvijek tako govorila." Obazreo se prema kraljici Selyse. Onog dana kad su se ona i Stannis uzeli sigurno je bjesnjela mećava. Umotana u ogrtač od hermelina i okružena svojim dvorankama, sluškinjama i vitezovima, južnjačka kraljica djelovala je krhko, blijedo i skutreno. Napregnut smiješak sledio joj se u mjestu na tankim usnama, ali oči su zračile strahopoštovanjem. Mrzi hladnoću, ali obožava plamenove. Trebao ju je samo pogledati da to vidi. Na jednu Melisandreinu riječ, ušetala bi svojevoljno u vatru i zagrlila je poput ljubavnika. Nisu svi kraljičini ljudi dijelili njezin vjerski žar. Ser Brus je izgledao pripito, Ser Malegornova ruka u rukavici počivala je na stražnjici gospe pokraj njega, Ser Narbert je zijevao, a Ser Patrek od Kraljeve Gore djelovao gnjevno. Jon Snow je počinjao uviñati zašto ih je Stannis ostavio sa svojom kraljicom. "Noć je mračna i strahota puna", pjevala je Melisandre. "Sami se rañamo i sami umiremo, ali dok hodamo ovom crnom dolinom crpimo snagu jedni od drugih i od tebe, gospodine naš." Njezine skrletne svile i sateni kovitlali su se sa svakim naletom vjetra. "Dvoje je danas došlo združiti svoje živote, kako bi se zajedno suočili s tamom ovog svijeta. Ispuni im srca vatrom, gospodine, kako bi šetali tvojim blistavim putem ruku pod ruku, zauvijek." "Gospodaru Svjetla, zaštiti nas", vikne kraljica Selyse. Drugi glasovi ponoviše odgovor poput jeke. Melisandreini vjernici; blijede gospe, drhtave sluškinje, Ser Axell, Ser Narbert i Ser Lambert, vojnici u željeznim oklopima i Thennovi u brončanima, čak i nekoliko Jonove crne braće. "Gospodaru Svjetla, blagoslovi svoju djecu." Melisandre je bila leñima okrenuta Zidu, s jedne strane dubokog jarka u kojemu je gorjela njezina vatra. Par koji se imao vjenčati stajao je pred njom na suprotnoj strani. Iza njih stajala je kraljica s kćeri i njezinom tetoviranom ludom. Princeza Shireen bila je zamotana u toliko krzna da je izgledala okruglasto, izdišući bijele oblačke kroz šal koji joj je prekrivao većinu lica. Ser Axell Florent i njegovi kraljičini ljudi okruživali su kraljevsku družinu. Iako se samo nekoliko ljudi Noćne straže okupilo oko vatre u jarku, još više ih je promatralo s krovova, prozora i stuba velebnog serpentinskog stubišta. Jon je dobro popamtio tko je došao, a tko nije. Neki su bili na dužnosti; mnogi koji su netom otišli sa straže čvrsto su spavali. Ali ostali su odlučili ne prisustvovati kako bi iskazali svoje negodovanje. Othell Yarwyck i Bowen Marsh bili su medu

160

odsutnima. Septon Chayle se nakratko pojavio iz septe, pipkajući sedmerostrani kristal na kožnatoj vrpci oko svog vrata, samo kako bi se opet povukao unutra kad su započele molitve. Melisandre uzdigne ruke, a vatra iz jarka sunu uvis prema njezinim prstima, poput krupna crvena psa koji skače za poslasticom. Kovitlac iskri uzdigao se ususret padajućim pahuljama. "O, Gospodaru Svjetla, zahvaljujemo ti", zapjevala je gladnim plamenovima. "Zahvaljujemo ti na hrabrome Stannisu, tvojom milošću našemu kralju. Vodi ga i brani, R'hllore. Štiti ga od izdajstava zlih ljudi, podari mu snagu da kazni sluge tame." "Podari mu snagu", odgovore kraljica Selyse, njezini vitezovi i gospe. "Podari mu hrabrost. Podari mu mudrost." Alys Karstark podvuče ruku pod Jonovu. "Koliko još, kneže Snow? Ako me već mora pokopati snijeg, htjela bih umrijeti kao udana žena." "Uskoro, moja gospo", uvjeri je Jon. "Uskoro." "Zahvaljujemo ti na suncu koje nas grije", zapjevuši kraljica. "Zahvaljujemo ti na zvijezdama koje bdiju nad nama u tami noći. Zahvaljujemo ti na našim ognjištima i bakljama koje rastjeruju divlji mrak. Zahvaljujemo ti na našem vedrom duhu, na vatrama u našim slabinama i srcima." Melisandre reče: "Neka pristupe oni koji se žele sjediniti." Plamenovi su bacali njezinu sjenu na Zid iza nje, a rubin joj se iskrio pod blijedim vratom. Jon se okrene prema Alys Karstark. "Moja gospo. Jeste li spremni?" "Da. O, da." "Ne bojite se?" Djevojka se nasmiješi, na način koji je Jona toliko podsjetio na njegovu sestricu da mu je umalo prepuklo srce. "Neka se on radije boji mene." Pahulje su joj se topile na obrazima, ali kosa joj bijaše omotana čipkom koju je Saten negdje pronašao, te se snijeg ondje počinjao skupljati, darujući joj ledenu krunu. Obrazi joj bijahu zažareni i rumeni, a oči su joj se sjajile. "Zimska gospo." Jon joj stisne ruku. Magnar od Thenna čekao je pokraj vatre, odjeven kao za bitku u krzno, kožu i brončane ljuske, s brončanim mačem o boku. Zbog prorijeñene kose izgledao je stariji od svoje dobi, ali kad se okrenuo da pogleda dolazak svoje nevjeste, Jon je razaznao dječaka u njemu. Oči su mu bile krupne poput oraha, iako Jon nije znao je li to zbog vatre, zbog svećenice ili zbog žene koja mu ulijeva strah. Alys je više u pravu nego što misli.

161

"Tko dovodi ovu ženu na udaju?" upita Melisandre. "Ja", reče Jon. "Dolazi vam Alys od kuće Karstark, žena stasala i procvala, plemenite krvi i roda." Stisnuo joj je ruku posljednji put i povukao se da se pridruži ostalima. "Tko pristupa da uzme ovu ženu za svoju?" upita Melisandre. "Ja." Sigorn se pljesne po prsima. "Magnar od Thenna." "Sigorne," upita Melisandre, "hoćeš li podijeliti svoju vatru s Alys i grijati je dok su noći mračne i strahota pune?" "Kunem se, ja." Magnarovo obećanje bilo je bijeli oblak u zraku. Snijeg mu je posuo ramena. Uši mu bijahu crvene. "U ime plamenova crvenog boga, ja nju grijati za sve dane." "Alys, prisežeš li da ćeš dijeliti svoju vatru sa Sigornom i grijati ga dok su noći mračne i strahota pune?" "Dok mu krv ne uzavre." Njezin djevičanski plašt bio je crna vuna Noćne straže. Sunce Karstarka našiveno na leñima bilo je načinjeno od istog bijelog krzna kao i obrub. Melisandreine oči blistale su poput rubina pod njezinim vratom. "Onda mi priñite, i sjedinite se." Dok ih je pozivala, zid plamena prokulja uvis, oblizujući pahulje vrelim narančastim jezicima. Alys Karstark primi svog Magnara za ruku. Rame uz rame preskočili su jarak. "Dvoje je ušlo u plamenove." Zapuh vjetra podigao je skrletne suknje crvene žene, sve dok ih nije opet potisnula prema dolje. "Jedno je izašlo." Bakrena kosa vijorila joj se oko glave. "Sto vatra spoji, nitko ne može rastaviti." "Sto vatra spoji, nitko ne može rastaviti", začu se odjek, od kraljičinih ljudi, od Thennova, pa čak od i nekolicine crne braće. Osim kraljeva i stričeva, pomisli Jon Snow. Cregan Karstark pojavio se dan nakon svoje nećakinje. S njime su došla četiri oklopnika na konjima, lovac i čopor pasa, koji su njuhom došli do gospe Alys kao da je srna. Jon Snow ih je dočekao na kraljevskoj cesti pola lige južno od Krtograda, prije nego što su se stigli pojaviti pred Crnim Zamkom, pozvati se na pravo gosta ili zatražiti pregovore. Jedan od Karstarkovih ljudi odapeo je sulicu samostrela na Tya i zbog toga poginuo. Preostala su tako četvorica, i sam Cregan. Srećom pa su imali tucet ledenih ćelija. Ima mjesta za sve. Poput toliko toga drugog, heraldika završava na Zidu. Thennovi nemaju obiteljske grbove kao što je običaj meñu plemićima Sedam Kraljevina, pa je Jon naložio

162

upraviteljima da improviziraju. Smatrao je da su dobro obavili zadatak. Nevjestin plašt koji je Sigorn prikopčao na ramena gospe Alys prikazivao je brončani disk na polju od bijele vune okružen plamenovima načinjenim od pramičaka grimizne svile. Odjek Karstarkova sunca tu je za svakoga kome je do toga stalo, ali razlika čini grb prikladnim za kuću Thenn. Magnar je gotovo strgnuo djevičanski plašt s Alysinih ramena, ali kad joj je prikopčao nevjestin plašt bio je gotovo nježan. Dok se saginjao daje poljubi u obraz, dahovi su im se izmiješali. Plamenovi su opet suknuli. Kraljičini ljudi počeše pjevati hvalospjev. "Je li gotovo?" začu Jon Satenov šapat. "Gotovo i svršeno," promrmlja Mully, "i sva sreća. Vjenčali su se, a ja sam se napola smrznuo." Bio je umotan u najbolju crnu odoru, vunu tako novu da je jedva imala prilike izblijedjeti, ali vjetar mu je zarumenio obraze u nijansu njegove kose. "Hobb je skuhao vina s cimetom i klinčićima. To će nas malko ugrijati." "Što su to klinčići?" upita Owen Klipan. Snijeg je počeo jače padati, a vatra u jarku je gasnula. Gomila se počela razilaziti i poput rijeke se izlijevati iz dvorišta; kraljičini ljudi, kraljevi ljudi i slobodnjaci, svi su se oni u podjednakoj mjeri jedva čekali skloniti s vjetra i zime. "Hoće li moj knez jesti s nama?" Mully upita Jona Snowa. "Uskoro." Sigorn bi se možda uvrijedio da se ne pojavi. A ovaj brak je, na kraju krajeva, moje maslo. "Meñutim, prije toga imam još nekog posla." Jon priñe kraljici Selyse, s Duhom uza se. Čizme su mu škripale kroz slojeve starog snijega. Čišćenje puteljaka lopatom od jedne do druge zgrade počinjalo je oduzimati sve više vremena; sve češće i češće ljudi se koriste podzemnim prolazima zvanim crvičnjaci. "... tako lijep obred", govorila je kraljica. "Mogla sam osjetiti Gospodinov vatreni pogled na nama. O, ne znate koliko sam puta preklinjala Stannisa da se opet uzmemo, da uistinu povežemo tijelo i duh pod blagoslovom Gospodara Svjetla. Znam da bih Njegovoj Milosti mogla podariti još djece kad bismo se vezali vatrom." Da bi mu podarila još djece prvo bi ga morala dovući u svoju postelju. Čak i na Zidu, opće je poznato da se Stannis Baratheon godinama kloni svoje žene. Može se samo zamisliti kako bi Njegova Milost reagirala na prijedlog drugog vjenčanja usred njegova rata. Jon se nakloni. "Ako je Vašoj Milosti po volji, gozba čeka."

163

Kraljica se sumnjičavo obazre na Duha, a onda podigne glavu prema Jonu. "Dakako. Gospa Melisandre znade put." Crvena se svećenica oglasi. "Moram se pobrinuti za svoje vatre, Vaša Milosti. Možda mi se R'hllor udostoji pokazati Njegovu Milost. Možda mi pokaže kakvu veliku pobjedu." "Oh." Kraljica Selyse je djelovala pogoñeno. "Dakako... pomolimo se za viziju našega Gospodina..." "Satenu, odvedi Njezinu Milost do njezina mjesta", reče Jon. Ser Malegorn istupi. "Ja ću otpratiti Njezinu Milost na gozbu. Neće nam trebati vaš... upravitelj." Način na koji je čovjek otegnuo zadnju riječ govorio je Jonu da je mislio reći nešto drugo. Dečko? Ljubimac? Bludnik? Jon se opet nakloni. "Kako želite. Pridružit ću vam se zakratko." Ser Malegorn ponudi svoju ruku, a kraljica Selyse je ukočeno prihvati. Drugu spusti kćeri na rame. Kraljevski pačići uhvatiše korak iza njih dok su prelazili dvorište, marširajući uz glazbu zvončića s ludine kape. "Pod morem se sireni goste juhom od zvjezdača, a sve su sluge rakovi", izjavi Zakrpa putem. "Ja znam, ja znam, oh oh oh." Melisandreino lice se smrači. "Taj stvor je opasan. Više sam ga puta nazrela u svojim plamenovima. Katkad ga okružuju lubanje, a usne su mu crvene od krvi." Čudo je što dosad nisi spalila sirotana. Dostajala bi jedna riječ u kraljičino uho da Zakrpu bace u njezine vatre. "Vidite lude u vašoj vatri, ali ni traga Stannisu?" "Kad ga tražim, vidim samo snijeg." Isti beskoristan odgovor. Clydas je poslao gavrana u Dubokogajski Humak da upozori kralja na izdajstvo Arnolfa Karstarka, ali je li ptica stigla do Njegove Milosti na vrijeme, Jon nije znao. Braavoski bankar takoñer je otišao potražiti Stannisa, u pratnji vodiča koje mu je ustupio Jon, ali uz rat i nevrijeme, bilo bi pravo čudo da ga pronañe. "Biste li znali da je kralj mrtav?" upita Jon crvenu svećenicu. "Nije mrtav. Stannis je Gospodinov izabranik, odreñen da povede borbu protiv mraka. Vidjela sam to u plamenovima, čitala o tome u drevnom proročanstvu. Kad crvena zvijezda iskrvari, a tama se skupi, Azor Ahai ponovno će se roditi sred dima i soli da probudi zmajeve iz kamena. Zmajev Kamen mjesto je od dima i soli."

164

Jon je sve to već čuo. "Stannis Baratheon je bio knez Zmajeva Kamena, ali nije se ondje rodio. Rodio se u Krajoluji, poput svoje braće." Namrštio se. "A što je s Manceom? I on je izgubljen? Što vaše vatre pokazuju?" "Isto, bojim se. Samo snijeg." Snijeg. Na jugu silno sniježi, znao je Jon. Na samo dva dana jahanja odavde, govori se da je kraljevska cesta neprohodna. I Melisandre to zna. A na istoku, divlja oluja bjesni u Zaljevu tuljana. Prema posljednjem izvještaju, skrpana flota koju su okupili da spasi slobodnjake iz Žilavidoma još čuči u Istočnoj Stražarnici pokraj mora, prikovana za luku zbog burne pučine. "Vidite pepeo kako pleše na uzlaznoj zračnoj struji." "Vidim lubanje. I vas. Vidim vaše lice kad god pogledam u plamenove. Opasnost na koju sam vas upozorila sve je bliže." "Bodeži u tami. Znam. Oprostit ćete mi što sumnjam, moja gospo. Siva djevojka na umirućem konju, u bijegu pred brakom, tako ste rekli." "Nisam pogriješila." "Niste ni pogodili. Alys nije Arya." "Vizija je bila točna. Moje je čitanje bilo krivo. Smrtnica sam poput vas, Jone Snow. Svi smrtnici griješe." "Čak i vrhovni zapovjednici." Mance Rayder i njegove kopljanice nisu se vratili, a Jon nije mogao a da se ne zapita je li crvena žena namjerno lagala. Igra li vlastitu igru? "Bilo bi vam pametno držati svoga vuka uza se, moj kneže." "Duh je rijetko kad daleko." Strahovuk podigne glavu kad začu svoje ime. Jon ga počeše iza ušiju. "Ali sada se moram ispričati. Duh, za mnom." Isklesane u podnožju Zida i zatvorene teškim drvenim vratima, ledene ćelije kretale su se u rasponu od malih do još manjih. Neke su bile dovoljno velike da u njima čovjek može šetati, druge tako skučene da su zarobljenici bili primorani sjediti; najmanja je bila pretijesna čak i za takvo što. Jon je dodijelio svom glavnom zarobljeniku najveću ćeliju, vjedro da u njega sere, dovoljno krzna da se ne smrzne i mješinu vina. Stražarima je trebalo vremena da otvore njegovu ćeliju jer se u bravi stvorio led. Hrdave šarke zavrištale su poput prokletih duša kad je Wick Štapodjeljić otvorio vrata dovoljno široko da se Jon provuče kroz njih. Pozdravio ga je slab vonj izmeta, iako ne toliko nesnosan kao što je očekivao. Čak se i govna lede na tako strašnoj studeni. Jon Snow je mogao nazreti svoj mutni odraz na ledenim zidovima.

165

U jednom kutu ćelije hrpa naslaganih krzna dosezala je gotovo do visine čovjeka. "Karstark", reče Jon Snow. "Probudi se." Krzna se uskomešaju. Neka su se zaledila i slijepila, a inje koje ih je prekrivalo caklilo se dok su se pomicala. Pojavila se jedna ruka, a za njom i lice; smeña kosa, zamršena, slijepljena i prošarana sjedinama, dva divlja oka, nos, usta, brada. Led je oblagao zarobljenikove brkove; grumenovi zaleñene sline. "Snow." Dah mu se pušio u zraku, magleći led iza njegove glave. "Nemaš me pravo držati. Zakoni gostoprimstva" "Nisi moj gost. Došao si na Zid bez mog dopuštenja, naoružan, da odvedeš svoju nećakinju protiv njezine volje. Gospi Alys ponuñeni su kruh i sol. Ona je gošća. Ti si zarobljenik." Jon pusti tu riječ da na trenutak ostane visjeti u zraku, a zatim doda: "Tvoja se nećakinja udala." Usne Cregana Karstarka nadignu se s njegovih zuba. "Alys je bila obećana meni." Iako je premašio pedesetu, bio je snažan čovjek kad je ušao u ćeliju. Studen gaje lišila te snage i ostavila ga ukočenim i slabim. "Moj knez otac—" "Tvoj je otac kaštelan, a ne knez. A kaštelan nema pravo sklapati bračne ugovore." "Moj otac Arnolf je knez Karholda." "Sin ima prednost pred stricem prema svim zakonima koje ja poznajem." Cregan se odgurne na noge i ritne u stranu krzna koja su mu se zaplela oko gležnjeva. "Harrion je mrtav." Ili će domalo biti. "I kći ima prednost pred stricem. Ako je njezin brat mrtav, Karhold pripada gospi Alys. A ona se udala za Sigorna, Magnara od Thenna." "Za divljaka. Za prljavog, krvožednog divljaka." Creganove ruke stisnu se u šake. Rukavice koje su ih pokrivale bile su kožne, obrubljene krznom kako bi pristajale uz plašt koji mu je visio zgužvan i krut sa širokih ramena. Njegova crna vunena surka imala je izvezen grb s bijelim suncem njegove kuće. "Vidim što si, Snow. Napola vuk, napola divljak, nezakonit plod izdajnika i kurve. Doveo bi plemenitu djevu u postelju nekog smrdljivog divljaka. Jesi li je prije toga i sam okusio?" Nasmijao se. "Ako me namjeravaš ubiti, obavi to i neka si proklet kao rodosjek. Starkovi i Karstarkovi su jedna krv." "Moje ime je Snow." "Kopile." "Kriv sam. Barem za to." "Neka taj Magnar doñe u Karhold. Odsjeći ćemo mu glavu i nabiti je u zahod da mu možemo pišati u usta."

166

"Sigorn predvodi dvjesto Thennova," istakne Jon, "a gospa Alys vjeruje da će joj Karhold otvoriti vrata. Dvojica tvojih ljudi već su joj prisegnula na službu i potvrdila sve što je rekla vezano za planove koje je tvoj otac skovao s Ramsayjem Snowom. U Karholdu ti se nalazi najbliža obitelj, rečeno mi je. Jednom bi riječju mogao spasiti njihove živote. Predaj zamak. Gospa Alys dat će oprost ženama koje su je izdale i dopustiti muškarcima da odjenu crno." Cregan odmahne glavom. Komadići leda stvorili su mu se oko uzlova u kosi i tiho zveckali dok se micao. "Nikad", rekao je. "Nikad, nikad, nikad." Trebao bih njegovu glavu pokloniti kao svadbeni dar gospi Alys i njezinu Magnaru, pomisli Jon, ali ne bi se usudio riskirati. Noćna straža ne upliće se u prepirke kraljevstva; neki će reći daje već i previše pomogao Stannisu. Odrubim li glavu ovoj budali, tvrdit će se da ubijam sjevernjake kako bih njihovu zemlju dao divljacima. Pustim li ga, on će dati sve od sebe da razori sve ono što sam postigao s gospom Alys i Magnarom. Jon se pitao što bi njegov otac učinio, i kako bi ovo riješio njegov stric. Ali Eddard Stark bijaše mrtav, a Benjen Stark izgubljen u ledenoj divljini iza zida. Ne znaš ti ništa, Jone Snow. "Nikad je dugo vrijeme", reče Jon. "Možda sutra promijeniš mišljenje, ili za godinu dana. Meñutim, prije ili kasnije, kralj Stannis će se vratiti na Zid. Kad to učini, pogubit će te... ako nekim slučajem ne budeš nosio crni plašt. Kad čovjek odjene crno, zločini mu se brišu." Čak i takvome poput tebe. "A sad me ispričaj. Moram na svadbu." Nakon oštre studeni ledenih ćelija, u prepunom je podrumu bilo tako vruće da je Jon jedva mogao disati od trenutka kad je sišao niza stube. Zrak je mirisao po dimu, pečenju i kuhanome vinu. Axell Florent je držao zdravicu dok je Jon zauzimao svoje mjesto na podiju. "U slavu kralja Stannisa i njegove žene, kraljice Selyse, Svjetla Sjevera!" grmio je Ser Axell. "U slavu R'hllora, Gospodara Svjetla, neka nas sve zaštiti! Jedna zemlja, jedan bog, jedan kralj!" "Jedna zemlja, jedan bog, jedan kralj!" ponoviše kraljičini ljudi. Jon je pio s ostalima. Hoće li Alys Karstark pronaći sreću u braku, nije znao, ali barem je ovu noć valjalo proslaviti. Upravitelji su počeli iznositi prvo jelo, juhu od luka začinjenu komadićima kozletine i mrkve. Ne baš kraljevski obrok, ali krepak; bila je prilično ukusna, i grijala je želudac. Owen Klipan prihvatio se svojih gusala, a nekolicina slobodnjaka pridružila su mu se s frulama i bubnjevima. Istim frulama i bubnjevima koje su svirali da oglase Manceov napad na Zid. Jon pomisli kako su

167

sada slade zvučale. S juhom su pristigle štruce hrapavog crnog kruha, tople iz pećnice. Sol i maslac stajali su na stolovima. Od tog prizora Jona spopadne sjeta. Dobro su opskrbljeni solju, rekao mu je Bowen Marsh, ali posljednji komad maslaca nestat će za mjesec dana. Starome Flintu i Norreyju dodijeljena su počasna mjesta odmah ispod podija. Oba su čovjeka bila prestara da krenu u marš sa Stannisom; umjesto toga poslali su svoje sinove i unuke. Ali prilično su brzo stigli u Crni Zamak na vjenčanje. Svaki je na Zid doveo dojilju. Norreyjevoj ženi bilo je četrdeset i imala je najveće dojke koje je Jon Snow ikad vidio. Flintovoj djevojci bilo je šesnaest i bila je ravna kao dječak, iako joj nije nedostajalo mlijeka. S njih dvije, činilo se da dijete koje je Val nazvala Čudovištem lijepo napreduje. Na tome je Jon bio zahvalan... ali ni trenutka nije vjerovao da su se ta dva sijeda stara ratnika tako požurila sići sa svojih brda samo zbog toga. Svaki je doveo pratnju boraca; petoricu za Starog Flinta, dvanaestoricu za Norreyja, sve odjevene u pohabane kožuhe i kožu prekrivenu zakovicama, zastrašujuće poput lica zime. Neki imaju duge brade, neki ožiljke, a neki oboje; svi štuju stare bogove sjevera, one iste bogove koje štuju slobodnjaci s one strane Zida. No sada sjede ovdje, i ispijaju zdravice vjenčanju koje je posvetio neki čudni crveni, prekomorski bog. Bolje nego da su odbili piti. Ni Flint ni Norrey nisu prevrnuli pehare da proliju vino po podu. To je možda značilo izvjesno odobrenje. Ili im je možda samo mrsko tratiti dobro južnjačko vino. Nisu ga imali prilike često okusiti u onim svojim krševitim brdima. Izmeñu jela, Ser Axell Florent je izveo kraljicu Selyse na pod da zaplešu. Drugi su pošli za njima; najprije kraljičini vitezovi, u paru sa svojim gospama. Ser Brus darovao je princezi Shireen njezin prvi ples, a onda zaplesao i s njezinom majkom. Ser Narbert na ples je redom izveo svaku od Selyseinih dvorkinja. Kraljičini su ljudi brojčano nadmašivali kraljičine dame tri prema jedan, pa je čak i najskromnija sluškinja bila primorana zaigrati. Nakon nekoliko pjesama, nekolicina se crne braće prisjetila vještina naučenih po dvorovima i zamkovima u svojoj mladosti, prije nego što su ih grijesi doveli na Zid, te su takoñer ustali na ples. Stari nitkov Ulmer od Kraljeve šume pokazao se jednako vještim u plesu kao i u streljaštvu, nedvojbeno razgalivši partnerice pričama o Bratstvu Kraljevske Šume, kad je jahao sa Simonom Toyneom, Trbušastim Benom i pomogao Wendi Bijelom Lanetu užgati svoj biljeg na guzove svojih plemenitih tamničara. Saten je bio sav graciozan dok je plesao s tri služavke zaredom, premda se nikad nije

168

drznuo pristupiti plemenitoj gospi. Jon je to smatrao mudrim. Nije mu se sviñalo kako pojedini kraljičini vitezovi pogledavaju upravitelja, posebno Ser Patrek od Kraljeve Gore. Taj želi proliti štogod krvi, pomislio je. Samo gleda gdje će naći povod. Kad je Owen Klipan zaplesao s ludom Zakrpom, smijeh je odjeknuo od zasvodena stropa. Prizor je prizvao osmijeh na usne gospe Alys. "Često plešete, tu u Crnom Zamku?" "Kad god imamo svadbu, moja gospo." "Mogli biste zaplesati sa mnom, znate. Bilo bi dolično. Plesali ste sa mnom onomad." "Onomad?" reče Jon, zadirkujući je. "Kad smo bili djeca." Otkinula je komad kruha i bacila ga u njega. "Kao što dobro znate." "Moja gospa bi trebala plesati sa svojim mužem." "Moj Magnar nije jedan od onih koji plešu, bojim se. Ako nećete plesati sa mnom, barem mi nalijte malo tog kuhanog vina." "Na zapovijed." Dao je znak da mu donesu vrč. "Dakle," reče Alys, dok je Jon nalijevao, "sad sam udana žena. Muž mi je jedan od divljaka s vlastitom malom divljačkom vojskom." "Oni sebe nazivaju 'Slobodnjacima'. Barem većina. No Thennovi su zaseban narod. Veoma drevan." Ygritte mu je to rekla. Ništa ti ne znaš, Jone Snow. "Došli su iz skrivene doline na sjevernom rubu Mrazočnjaka, okružene visokim vrhuncima, a tisućama godina imali su više doticaja s orijašima nego s ostalim ljudima. Zbog toga su drugačiji." "Drugačiji," ona će, "ali sličniji nama." "Da, moja gospo. Thennovi imaju velikaše i zakone." Znaju klečati. "Iskapaju kositar i bakar za broncu i kuju vlastito oružje i oklope umjesto da ih otimaju. Ponosan su narod, i hrabar. Mance Rayder je triput morao pobijediti starog Magnara prije nego što ga je Styr prihvatio za Kralja s onu stranu Zida." "A sad su ovdje, s naše strane Zida. Prognani iz njihova planinskog uporišta u moju ložnicu." Zajedljivo se osmjehnula. "Sama sam si kriva. Moj knez otac mi je rekao da moram očarati vašeg brata Robba, ali imala sam samo šest godina i nisam znala kako." Da, ali sada ti je gotovo šesnaest, pa se radije moli da uspiješ očarati svog novog muža. "Moja gospo, kakvo je stanje u Karholdu s vašim zalihama hrane?"

169

"Nije dobro." Alys uzdahne. "Otac je poveo toliko naših ljudi na jug da su samo žene i dječaci preostali da obave žetvu. Oni i muškarci prestari ili previše nesposobni da odu u rat. Usjevi su se sparušili na poljima, a jesenske kiše samljele su ih u blato. A sad je pao snijeg. Zima će biti teška. Rijetki od staraca će je preživjeti, a umrijet će i mnogo djece." Tu su priču sjevernjaci dobro upoznali. "Očeva baka s majčine strane bila je Flintovka s planina", reče joj Jon. "Prvi Flintovi, tako su se zvali. Govorili su da su drugi Flintovi potomci mladih sinova koji su morali ostaviti planine da pronañu hranu, zemlju i žene. Život je gore oduvijek bio težak. Kad padnu snjegovi, a hrane bude sve manje, njihovi mladi moraju putovati u zimski grad ili otići u službu u kakav zamak. Starci prikupe ono malo snage što im je preostalo i objave da idu u lov. Poneke pronañu u proljeće. No mnogi se više nikad ne vrate." "Tako je i u Karholdu." Ovo ga nije iznenadilo. "Kad se vaše zalihe prorijede, moja gospo, sjetite se nas. Pošaljite vaše starce na Zid, neka polože zakletvu. Ovdje barem neće izdahnuti sami u snijegu, gdje ih samo uspomene griju. Pošaljite nam i dječake, ako ih možete ustupiti." "Kako vi kažete." Dotakla mu je ruku. "Karhold pamti." Rezali su losa. Mirisao je bolje nego što je Jon imao razloga očekivati. Poslao je porciju Štavljaku u Hardinovoj kuli, zajedno s tri velika pladnja pečenog povrća za Wun Wuna, a onda i sam pojeo čestitu krišku. Troprsti Hobb se dobro iskazao. To mu je bila briga. Hobb mu je došao prije dvije noći tužeći se kako je pristupio Noćnoj straži da ubija divljake, a ne da kuha za njih. "Osim toga, nikad nisam spravljao svadbenu gozbu, moj gosp'aru. Crna braća nemaju žena. Tako stoji u prokletoj zakletvi, kunem se." Jon je baš ispirao pečenje gutljajem kuhanog vina kad je Clydas iskrsnuo pokraj njegova lakta. "Ptica", objavio je i tutnuo pergament u Jonovu ruku. Poruka bijaše zapečaćena točkicom tvrdog, crnog voska. Istočna Stražarnica, znao je Jon, još i prije nego što je razbio pečat. Pismo je napisao meštar Harmune; Cotter Pyke ne umije ni čitati ni pisati. Ali riječi su bile Pykeove, zapisane onako kako ih je ovaj izgovorio, izravne i konkretne. Mirno more danas. Jedanaest brodova odjedrilo je za Zilavidom na jutarnjoj plimi. Tri braavoska, četiri lyska, četiri naša. Ta dva lyska jedva su plovna. Možda utopimo više divljaka nego što ih spasimo. Vaša zapovijed. Dvadeset gavrana na

170

brodu, i meštar Harmune. Slat ćemo izvješća. Zapovijedam s Kandže, Tattersalt je moj zamjenik na Kosu, Ser Glendon drži Istočnu Stražarnicu. "Crna krila, crne vijesti?" upita Alys Karstark. "Nisu, moja gospo. Ove sam vijesti dugo čekao." Iako me ovo na kraju muči. Glendon Hevvett iskusan je čovjek i snažan, logičan izbor za zapovjednika u odsutnosti Cottera Pykea. Ali takoñer je prijatelj Allisera Thornea, a bio je i svojevrstan pajdaš Janosa Slynta, iako nakratko. Jon se još sjeća kako ga je Hevvett izvukao iz kreveta, i kako mu je čizmom pritisnuo rebra. Nije čovjek kojega bih ja izabrao. Smotao je pergament i zadjenuo ga o pojas. Iduće je na redu bilo riblje jelo, ali dok su trijebili kosti iz štuke, gospa Alys odvukla je Magnara na ples. Prema načinu na koji se kretao bilo je očito da Sigorn nikad dotad nije plesao, ali popio je dovoljno kuhanog vina da mu to ne bude važno. "Sjevernjačka djevica i divljački ratnik, koje je spojio Gospodar Svjetla." Ser Axell Florent spusti se na prazan stolac gospe Alys. "Njezina Milost je dala svoju suglasnost. Blizak sam s njom, moj kneže, pa znam kako razmišlja. I kralj Stannis će biti suglasan." Ukoliko mu Roose Bolton nije nabio glavu na koplje. "Nažalost, ne slažu se svi." Ser Axellova brada bila je čupav žbun ispod mlohave čeljusti; grube dlake nicale su mu iz ušiju i nosnica. "Ser Patrek smatra da bi bio mnogo bolji ženik za gospu Alys. Izgubio je svoje posjede kad je došao na sjever." "Mnogi u ovoj dvorani izgubili su daleko više od toga," odvrati Jon, "a još više ih je koji su se odrekli svog života u službu kraljevstva. Ser Patrek bi se trebao smatrati sretnim." Axell Florent se osmjehne. "Kralj bi vjerojatno rekao to isto da je tu. No nekakve bi se povlastice trebale osigurati i za vjerne vitezove Njegove Milosti, zasigurno? Slijedili su ga tako daleko i pod takvu cijenu. A moramo povezati i te divljake s kraljem i zemljom. Ovaj brak je dobar prvi korak, ali znam da bi kraljici bilo drago kada bi se i divljačka princeza udala." Jon uzdahne. Umorio se od objašnjavanja kako Val nije prava princeza. Ma koliko im često to govori, kao da ga nikad ne čuju. "Uporni ste, Ser Axelle, to vam priznajem." "Možete li me kriviti, moj kneže? Takvu nagradu nije lako osvojiti. Putena je to djevojka, čujem, i oku ugodna. Dobri bokovi, jedre grudi, dobro grañena za rañanje djece."

171

"A tko bi bio otac toj djeci? Ser Patrek? Vi?" "Tko bolji? Mi Florenti imamo krv starog kralja Vrtlara u svojim žilama. Gospa Melisandre mogla bi izvesti obred, kao što je učinila za gospu Alys i Magnara." "Nedostaje vam samo nevjesta." "To se lako dade ispraviti." Florentov je osmijeh bio tako lažan da je djelovao bolno. "Gdje je ona, kneže Snow? Preselili ste je u neki drugi svoj zamak? U Sivu Stražarnicu ili Sjenovitu Kulu? U Kurvinu Jazbinu s ostalim djevojčurama?" Nagnuo se blizu. "Neki govore da ste je negdje sakrili za vlastiti užitak. Meni nije važno, dokle god nije trudna. Samostalno ću joj napraviti sinove. Ako ste je vi prvi ukrotili, no... obojica smo svjetski ljudi, zar ne?" Jon je dovoljno čuo. "Ser Axelle, ako ste uistinu kraljičin Namjesnik, žalim Njezinu Milost." Florentovo lice porumeni od gnjeva. "Dakle, istina je. Kanite je zadržati za sebe, sad mi je jasno. Kopile želi očevo sijelo." Kopile je odbilo očevo sijelo. Da je kopile htjelo Val, trebalo ju je samo zatražiti. "Morate me ispričati, ser", rekao je. "Trebam udahnuti svježeg zraka." Ovdje zaudara. Okrenuo je glavu. "Ono je bio rog." I drugi su ga čuli. Glazba i smijeh smjesta zamriješe. Plesači se slediše u mjestu, osluškujući. Čak i Duh naćuli uši. "Jeste li to čuli?" upita kraljica Selyse svoje vitezove. "Ratni rog, Vaša Milosti", reče Ser Narbert. Kraljičina ruka drhtavo poleti na njezin vrat. "Zar smo napadnuti?" "Ne, Vaša Milosti", reče Ulmer od Kraljeve šume. "To su promatrači na Zidu, to je sve." Jedan prasak, pomisli Jon Snow. Izvidnici se vraćaju. Tada se ponovno začuo. Zvuk je kanda ispunio podrum. "Dva praska", reče Mully. Crna braća, sjevernjaci, slobodnjaci, Thennovi, kraljičini ljudi, svi su utihnuli, slušajući. Prošlo je pet otkucaja srca. Deset. Dvadeset. Tada se Owen Klipan zahihoće, a Jon Snow ponovno mogaše disati. "Dva praska", objavi on. "Divljaci." Val. Tormund Orijaška Kob napokon je stigao. Dvoranom su odzvanjali yunkaijski smijeh, yunkaijske pjesme, yunkaijske molitve. Plesačice su plesale, glazbenici svirali osebujne napjeve na zvonima, pištaljkama i mješinama, pjevači pjevali davnašnje ljubavne pjesme na

172

nerazumljivome jeziku Staroga Ghisa. Vino je teklo; ne ono rijetko i blijedo iz Zaljeva trgovaca robljem, već bogate, slatke berbe iz Sjenice i snovino iz Qartha, aromatizirano tuñinskim začinima. Yunkaijci su došli na poziv kralja Hizdahra kako bi potpisali mir i posvjedočili preporodu nadaleko znamenitih meereenskih borilačkih jama. Njezin plemeniti suprug otvorio je Veliku piramidu njima u čast. Mrzim ovo, pomisli Daenerys Targaryen. Kako je došlo do ovoga, da pijem i smješkam se s ljudima kojima bih najradije oderala kožu? Trpeza se sastojala od desetak različitih vrsta mesa: devina, krokodilova, pjevajuće lignje, lakirane patke i bodljikavih ličinki, uz kozletinu, šunku i konjetinu za one s manje egzotičnim nepcem. Te pasetinu. Nijedna ghiscarska gozba nije potpuna bez jela od psećeg mesa. Hizdahrovi kuhari pripravili su pasetinu na četiri različita načina. "Ghiscarci su spremni pojesti sve što pliva, leti ili gmiže, izuzev čovjeka i zmaja," upozorio ju je Daario, "a kladim se da bi pojeli i zmaja, samo kad bi im se ukazala prilika." Ipak, meso po sebi ne tvori potpun obrok, tako daje bilo i voća, žitarica i povrća. Zrak su prožimale arome šafrana, cimeta, klinčića, papra i inih skupih začina. Dany jedva daje okusila i zalogaja. Ovo je mir, objašnjavala sije. Ovo sam željela, oko ovog sam se trudila, zbog ovog sam se udala za Hizdahra. Pa kako to da mije onda okusom tako sličan porazu? "Bit će to tako još samo vrlo kratko, ljubavi", uvjeravao ju je Hizdahr. "Yunkaijci će ubrzo otići, a s njima i njihovi saveznici i najamnici. Doći ćemo do svega za čim smo žudjeli. Do mira, hrane, trgovanja. Luka nam je ponovno otvorena, a brodovima se dopušta da doplovljavaju i otplovljavaju." "Oni nam to dopuštaju, da," odgovorila mu je tada, "ali njihovi ratni brodovi i dalje su tu. Mogu nam ponovno stisnuti prste oko grkljana kad god požele. Otvorili su tržnicu robova u vidokrugu mojih zidina!" ".Izvan naših zidina, kraljice slatka. To je bio jedan od uvjeta mira, da Yunkaijcima bude omogućeno slobodno trgovanje robljem kao i prije, bez ometanja." "U njihovu vlastitom gradu. Ne negdje gdje to moram gledati." Mudri gospodari podigli su svoje robovske obore i dražbovni podij odmah južno od ušća širokog smeñeg Skahazadhana u Zaljev trgovaca robljem. "Ismijavaju mi se u lice, prave predstavu od moje nemoći da ih u tome spriječim." "Kočopere se i trse", rekao je njezin plemeniti suprug. "Prave predstavu, kao što kažeš. Neka im njihova mimičarenja. Nakon što odu, ono što ostave za sobom pretvorit ćemo u voćnu tržnicu."

173

"Nakon što odu", ponovila je Dany. "A kad li će to oni otići? S druge strane Skahazadhana opaženi su jahači. Dothrakijski izviñači, kaže Rakharo, s khalasarom iza sebe. Sigurno dovode zarobljenike. Muškarce, žene i djecu, na dar trgovcima robljem." Dothraki ne kupuju i ne prodaju, već samo poklanjaju i primaju darove. "Zbog toga su Yunkaijci osnovali ovu tržnicu. Otići će odavde s tisućama novih robova." Hizdahr zo Loraq slegnu ramenima. "Ali otići će. To je ono najvažnije, ljubavi. Yunkai će trgovati robljem, Meereen neće, oko toga smo se složili. Izdrži ovakvo stanje još samo malo, pa će proći." I tako je Daenerys šutke sjedila za trpezom, zavijena u narančastocrveni tokar i crne misli, i progovarala samo kad bi joj se obratili, i ćutjela breme muškaraca i žena koji se kupuju i prodaju pred njezinim zidinama upravo dok se oni goste tu, unutar grada. Neka njezin plemeniti suprug samo drži govorancije i smije se neduhovitim yunkaijskim dosjetkama. To je kraljevo pravo, i kraljeva dužnost. Velik dio razgovora za stolom vodio se oko nadmetanja koja će se sutra održati. Barsena Crnokosa suočit će se s veprom, u ogledu njegovih kljova i njezina bodeža. Khrazz će se boriti, kao i Pjegava Mačka. A u završnom dvoboju dana Goghor Orijaš sukobit će se s Belaquom Kostolomcem. Jedan od njih bit će mrtav prije nego što sunce zade. Ni u jedne kraljice nisu čiste ruke, spomene se Dany. Prisjetila se Doreah, i Quara, i Eroeh... i djevojčice koju nikad nije upoznala, koja se zvala Hazzea. Bolje da ih nekoliko pogine u jami nego tisuće na dverima. To je cijena mira, drage je volje plaćam. Osvrnem li se, propadam. Vrhovni zapovjednik Yunkaijaca, Yurkhaz zo Yunzak, po svoj je prilici bio živ još u vrijeme Aegonova osvajanja, sudeći prema izgledu. Tako zgurenog, izboranog i krezubog, do stola su ga donijela dva plećata roba. Ostali yunkaijski velmože teško da ostavljaju bolji dojam. Jedan je sitan i zakržljao, premda su robovski vojnici koji ga dvore groteskno visoki i mršavi. Onaj treći je mlad, pristao i poletan, ali tako pijan da Dany jedva razumije i riječ od onoga što govori. Kako su me ovakva stvorenja mogla dovesti u ovaj položaj? S plaćeničkim mačevima stvar je stajala drugačije. Svaka od četiriju slobodnih četa u službi Yunkaija poslala je svoga zapovjednika. Raspuhane ovdje predstavlja pentoski plemić poznat pod imenom Poderani Princ, a Duga koplja Gylo Rhegan, koji izgleda prije kao postolar nego kao vojnik, a govori mrmljanjem. Krvobradi, iz Mačje družbe, stvara dovoljno buke i za njega i za još desetoricu priñe. To je golem čovjek s grmusinom od brade i izdašnim tekom za vino i žene, koji urliče,

174

podriguje, gromoglasno prdi i štipa svaku služavku koja mu se nañe nadohvat ruke. S vremena na vrijeme privuče si poneku u krilo da bi joj gnječio grudi i trljao je medu nogama. Zastupljeni su i Drugi sinovi. Kad bi Daario bio ovdje, gozba bi nam završila u krvi. Nema tog obećanog mira pod kapom nebeskom koji bi ikada natjerao njezina kapetana da dopusti Smeñem Benu Plummu da još jednom ušeta u Meereen i živ iz njega izañe. Dany je dala riječ da se ništa nažao neće dogoditi sedmorici poslanika i zapovjednika, samo što to Yunkaijcima nije bilo dovoljno. Od nje su zatražili i taoce. Kao protutežu trojici yunkaijskih plemića i četvorici plaćeničkih kapetana, Meereen je u opsadni logor poslao sedmero svojih: Hizdahrovu sestru, dvojicu njegovih bratića, Danyna jahačapobratima Jhoga, njezina admirala Grolea, Junaka, kapetana Neokaljanih, te Daarija Naharisa. "Ostavit ću ti svoje djevojke", kazao joj je njezin kapetan kad joj je pružio svoj pojas s pozlaćenim pohotnicama. "Čuvaj mi ih, ljubljena moja. Bolje da još ne izazovu krvave nestašluke medu Yunkaijcima." Nije došao ni Brijoglav. Hizdahru je prvi potez nakon krunidbe bio da ga ukloni s mjesta zapovjednika Mjedenih zvijeri i zamijeni ga vlastitim bratićem, bucmastim i bljedunjavim Marghazom zo Loraqom. Tako je najbolje. Zelena milosnica kaže da izmeñu Loraqa i Kandaqa ima krvi, a Brijoglav nikad nije tajio prezir koji gaji prema mome gospodaru suprugu. A Daario... Daario je nakon njezina vjenčanja postao samo još pomamniji. Njezin mu mir nije bio po volji, njezin brak još manje, a prevara Dornijaca do krajnosti ga je razbjesnila. Kad im je princ Quentyn kazao da su ostali zapadnjaci prešli na stranu Olujnih vrana na zapovijed Poderanog Princa, Daario ih sve zajedno nije pobio na licu mjesta jedino zahvaljujući tome što su se na vrijeme umiješali Sivi Crv i njegovi Neokaljani. Lažne dezertere smjestili su na sigurno, u tamnice duboko u utrobi piramide... ali gnjev je nastavio kiptjeti u Daariju. Bit će sigurniji kao talac. Moj kapetan nije stvoren za mir. Dany se nije mogla izložiti riziku da on sasiječe Smeñeg Bena Plumma, da ismije Hizdahra pred cijelim dvorom, da isprovocira Yunkaijce, ili da na neki drugi način poremeti dogovor koji je stekla tolikim odricanjem. Daario za nju sada znači rat i jad. Ubuduće će ga morati držati podalje od svoje postelje, od svoga srca, i od sebe same. Ako je ne bi izdao, ovladao bi njome. A nije znala koje se od tih dviju mogućnosti više boji.

175

Nakon što su obžderavanje priveli kraju, a svu napola pojedenu hranu raščistili i predali je siromasima koji su se okupili u podnožju, na traženje kraljice u visoke, uske staklene čaše natočili su im začinjeno žestoko piće iz Qartha, tamno poput jantara. Zatim su nastupili zabavljači. Družina yunkaijskih kastrata u vlasništvu Yurkhaza zo Yunzaka otpjevala im je pjesme na prastarome jeziku Starog Carstva visokim, slatkim i nezamislivo čistim glasovima. "Jesi li ikada dosad čula takvo pjevanje, ljubavi?" upita je Hizdahr. "Imaju glasove bogova, zar ne?" "Da," reče mu ona, "premda se pitam ne bi li možda radije imali plodove muškaraca." Svi su zabavljači bili robovi. I to je bio jedan od uvjeta mira, da se robovlasnicima dodijeli pravo da svoje sužnje dovedu u Meereen bez straha da će ondje biti osloboñeni. Zauzvrat, Yunkaijci su obećali poštovati prava i slobode bivših robova koje je Dany oslobodila. Poštena pogodba, rekao je Hizdahr, ali kraljici je u ustima ostavila gorak okus. Iskapila je još jedan pehar vina da ga ispere. "Odgovaraju li ti pjevači, Yurkaz će nam ih drage volje pokloniti, ne sumnjam", reče njezin plemeniti suprug. "Kao dar koji će zapečatiti naš mir, kao ures našeg dvora." Poklonit će nam ove kastrate, pomisli Dany,pa stvoriti nove nakon što se s vojskom vrati kući. Svijet je prepun dječaka. Ni premetači koji su stigli nakon njih nisu je uspjeli dirnuti, čak i nakon što su oblikovali devet razina visoku ljudsku piramidu, s golom djevojčicom na vrhu. Treba li to biti prikaz moje piramide? upita se kraljica. Treba li djevojčica na vrhu predstavljati mene? Poslije je njezin gospodar suprug izveo svoje goste na nižu terasu, kako bi posjetitelji iz Žutoga Grada imali pogled na Meereen noću. S peharima vina u ruci, Yunkaijci su šetali po vrtu u malim skupinama, pod limunovim krošnjama i noćnim cvatovima, i Dany se u jednom trenutku zatekla licem u lice sa Smeñim Benom Plummom. Duboko joj se naklonio. "Blagoroñe. Krasno izgledate. Dobro, oduvijek je tako. Nijedan od ovih Yunkaijaca nije ni upola tako lijep. Kanio sam vam donijeti vjenčani dar, ali cijena na dražbi podigla se previsoko za staroga Smeñeg Bena." "Ne želim nikakva dara od vas." "Ovaj biste možda poželjeli. Glavu jednog davnašnjeg dušmanina." "Vašu vlastitu?" reče mu ona milo. "Izdali ste me."

176

"E, to je sad već zaista gruba izjava, ako smijem reći." Smeñi Ben počeše se po prošaranim sijedim i bjelkastim zaliscima. "Prešli smo na pobjedničku stranu, to je sve. Jednako kao što smo i prije. A nije to bila ni samo moja odluka. Izložio sam je svojim ljudima." "Znači, oni su me izdali, to mi želite reći? Zašto? Zar sam se nepravično ponijela prema Drugim sinovima? Zar sam vas prevarila u plaćanju?" "Nikada," reče Smeñi Ben, "ali nije tu samo stvar u novcu, Vaša Veleuzvišenosti. Davno sam još to naučio, u svome prvom boju. Jutro poslije bitke kopao sam po leševima, tražio kakvu sitnicu koja se dade opljačkati, kako to već biva. Naišao sam na tog jednog mrtvaca kome je neki sjekiraš odrubio cijelu ruku u ramenu. Bio je sav pun muha, cijeli prekriven skorenom krvlju, zbog čega ga možda nitko drugi nije ni taknuo, ali pod svim tim nosio je taj svoj kožuh sa zakovicama, a učinilo mi se da je od dobre kože. I mislim si ja, mogao bi mi sasvim lijepo pristajati, pa rastjeram muhe i smaknem ga s njega. Samo, vidim da mi je prokletinja nekako teža nego što bi smjela biti. Pod podstavu je ušio pravo bogatstvo u zlatnicima, vidite. U zlatu, Vaše Blagoroñe, u slatkom žutom zlatu. Dovoljnom da svatko do izmaka svojih dana živi kao knez. Ipak, kakve li je vajde imao od njega? Eto ga, uza sve te zlatnike, ipak leži u krvi i blatu, bez jebene ruke. I to je taj nauk, shvaćate? Srebro je slatko, a zlato nam je majka, ali kad čovjek umre, vrijede nam manje od onoga što iseremo na samrti. Kazao sam vam jednoć, ima starih plaćenika i ima smionih plaćenika, ali nema starih smionih plaćenika. Mojim se momcima nije dalo izginuti, to je sve, a kad sam im rekao da ne možete pustiti te svoje zmajeve u napad na Yunkaijce, a eto..." Uvidio si da sam poražena, pomisli Dany, a tko sam ja da ti kažem da si se prevario? "Shvaćam." Možda bi s time bila završila, ali spopala ju je znatiželja. "Dovoljno zlata da se živi kao knez, rekli ste. Što ste učinili sa svim tim bogatstvom?" Smeñi Ben se nasmije. "Kao pravi blentavi deran, rekao sam to čovjeku koga sam smatrao svojim prijateljem, a on je to rekao našem naredniku, pa su došla moja braća po oružju i riješila me bremena. Narednik je rekao da sam premlad, da bih sve to samo spiskao na kurve i slično. Doduše, dao mi je da zadržim kožuh." On pljune. "Nipošto nikad ne vjerujte jednom plaćeniku, gospo." "To sam dobrano naučila. Jednoga vam dana svakako moram zahvaliti na tome nauku."

177

Boriće se stisnuše u kutovima očiju Smeñeg Bena. "Nema potrebe. Znam ja kakva je vama zahvalnost na umu." On joj se opet nakloni, te se udalji. Dany se okrenula i pogledala preko svoga grada. Ponad zidina, žuti šatori Yunkaijaca stajali su svrstani u uredne redove uz more, zaštićeni rovovima koje su im iskopali robovi. Dvije željezne legije iz Novoga Ghisa, obučene i naoružane na isti način kao Neokaljani, utaborile su se preko rijeke, sa sjeverne strane. Još dvije ghiscarske legije podigle su logor na istoku, presjekavši cestu prema prijevoju Khyzai. Vezovi za konje i ognjišne vatre slobodnih četa ležale su na južnoj strani. Danju su se tanke perjanice dima vukle nebom kao razderane sive vrpce. Noću su se vidjele vatre u daljini. Odmah kod zaljeva nalazila se ta skarednost, tržnica robljem na njezinu pragu. Nije ju vidjela sada, nakon što je sunce zašlo, ali znala je da je tu. To ju je samo još jače razljutilo. "Ser Barristane?" reče ona tiho. Bijeli se vitez pojavi smjesta. "Vaša Milosti." "Koliko ste čuli?" "Dovoljno. Dobro vam je rekao. Nikad ne vjerujte jednom plaćeniku." A ni jednoj kraljici, pomisli Dany. "Postoji li neki čovjek u Drugim sinovima koga bi se moglo nagovoriti da... ukloni... Smedeg Bena?" "Kao što je Daario Naharis svojedobno uklonio ostale kapetane Olujnih vrana?" Starog je viteza obuzela vidna nelagoda. "Možda. Ne bih znao, Vaša Milosti." Ne, pomisli ona, odviše si iskren i častan. "Ako ne oni, još tri su čete u yunkaijskoj službi." "Probisvijeti su to i koljači, šljam prikupljen sa stotinu bojišta," upozori je Ser Barristan, "a kapetani su im jednako izdajnički nastrojeni kao i Plumm." "Još sam samo mlada djevojka i slabo se razumijem u takove stvari, ali čini mi se da želimo da budu izdajnički nastrojeni. U svoje sam vrijeme, sjećate se, nagovorila Druge sinove i Olujne vrane da prijeñu na našu stranu." "Ako Vaša Milost želi nasamo porazgovarati s Gylom Rheganom ili Poderanim Princem, mogu ih dovesti gore, u vaše odaje." "Nije ovo prilika. Ima previše očiju, previše ušiju. Njihovo bi se izbivanje primijetilo, čak i kad biste ih uspjeli diskretno razdvojiti od Yunkaijaca. Moramo pronaći neki skrovitiji način stupanja u doticaj s njima... ne večeras, ali uskoro." "Kako zapovijedate. Premda se bojim da nisam naročito primjeren tom zadatku. U Kraljevu Grudobranu takav se posao prepuštao knezu Maloprstom ili Pauku. Mi

178

stari vitezovi jednostavni smo ljudi, valjani samo za borbu." On se potapše po balčaku mača. "Naši zarobljenici", predloži Dany. "Zapadnjaci koji su nam prešli iz Raspuhanih s onom trojicom Dornijaca. Još uvijek ih držimo u tamnici, zar ne? Iskoristite njih." "Da ih oslobodimo, hoćete reći? Je li to mudro? Poslani su ovamo ne bi li se himbeno dočepali vašeg povjerenja, ne bi li prvom prilikom izdali Vašu Milost." "Onda nisu uspjeli. Nemaju moje povjerenje. Nikad neće uživati moje povjerenje." Istini za volju, Dany već polako zaboravlja kako uopće može polagati povjerenje u ljude. "Možemo ih svejedno iskoristiti. Jedna je bila žena. Meris. Pošaljite je natrag, kao... kao gestu mojeg poštovanja. Ako je njihov kapetan bistar čovjek, shvatit će." "Ta žena je najgora meñu njima." "Utoliko bolje." Dany razmisli na trenutak. "Trebali bismo izvidjeti kako stoje stvari i s Dugim kopljima. Kao i s Mačjom družbom." "S Krvobradim." Ser Barristan još se jače namršti. "Ako tako odgovara Vašoj Milosti, radije se nemojmo upletati s njim. Vaša Milost premlada je da bi se sjećala Devetpenijevskih kraljeva, ali taj Krvobradi je čovjek istog divljačkog kova. Nema časti u njemu, samo gladi... za zlatom, za slavom, za krvlju." "Vi takove ljude poznajete bolje nego ja, ser." Ako je Krvobradi zaista najnečasniji i najpohlepniji medu plaćenicima, možda će ga se najlakše uspjeti pridobiti, ali mrsko bi joj bilo oglušiti se na savjet Ser Barristana u takvim pitanjima. "Postupite kako mislite da je najbolje. Ali samo ne gubite vrijeme. Skrši li se Hizdahrov mir, želim biti pripravna. Nemam povjerenja u robovlasnike." Nemam povjerenja u svog supruga. "Okomit će se na nas na prvi znak slabosti." "Yunkaijci takoñer bivaju sve slabiji. Krvavi proljev raširio se meñu Tolosijcima, kazuje se, i proširio preko rijeke do treće ghiscarske legije." Blijeda kobila. Daenerys uzdahne. Quaithe me upozorila na dolazak blijede kobile. Kazala mije i za dornskog princa, sina sunca. Kazala mije mnogo i još više, ali sve u zagonetkama. "Ne mogu se pouzdati u pošast kao spas od neprijatelja. Podarite Ljupkoj Meris slobodu. Smjesta." "Kako zapovijedate. Iako... Vaša Milosti, ako se smijem drznuti, postoji još jedan put..." "Dornski put?" Dany uzdahne. Ona trojica Dornijaca došla su na gozbu, primjereno statusu princa Quentyna, premda ih se Reznak pobrinuo smjestiti što je moguće dalje od njezina supruga. Hizdahr ne djeluje kao osoba ljubomorne

179

prirode, ali nema tog muškarca kojemu bi bila ugodna prisutnost suparničkog prosca u blizini njegove nove nevjeste. "Momak djeluje ugodno i ljubazno zbori, ali..." "Kuća Martell davnašnja je i plemenita, i odana je prijateljica kući Targaryen već više od stoljeća, Vaša Milosti. Imao sam čast služiti s praujakom princa Quentyna meñu sedmoricom vašega oca. Princ Lewyn bio je najsmioniji brat po oružju kojeg bi itko poželjeti mogao. Quentyn Martell iste je te krvi, ako tako odgovara Vašoj Milosti." "Odgovaralo bi mi da mi je došao s tih pedeset tisuća mačeva koje spominje. Umjesto njih, donio mi je dva viteza i pergament. Hoće li pergament zaštititi moj narod od Yunkaijaca? Da je došao s pomorskom flotom..." "Sunčevo Koplje nikad nije bilo pomorska sila, Vaša Milosti." "Nije." Dany je bila dovoljno dobro upućena u povijest Zapadnih zemalja da bi to znala. Nymeria je pristala s deset tisuća brodova na pješčane obale Dornea, ali nakon što se udala za svog dornskog princa, sve ih je spalila i zasvagda okrenula leña moru. "Dorne leži predaleko. Da zadovoljim ovog princa, morala bih napustiti sav svoj narod. Trebali biste ga poslati kući." "Dornijci su zloglasni po tvrdoglavosti, Vaša Milosti. Preci princa Quentyna borili su se s vašima kroz najveći dio proteklih dvije stotine godina. On bez vas neće otići." Onda će ovdje umrijeti, pomisli Daenerys, osim ako u njemu nema nešto više od onoga što vidim. "Je li on još uvijek unutra?" "Pije sa svojim vitezovima." "Dovedite mi ga. Vrijeme je da upozna moju djecu." Titraj nedoumice prijeñe dugim, ozbiljnim licem Barristana Selmyja. "Kako zapovijedate." Njezin se kralj smijao s Yurkhazom zo Yunzakom i ostalim yunkaijskim velmožama. Dany nije imala dojam da će primijetiti da je nema, ali za svaki je slučaj naložila služavkama da mu kažu kako je otišla odgovoriti na zov prirode, upita li on gdje je. Ser Barristan čekao ju je kod stubišta s dornskim princem. Martellovo je četvrtasto lice bilo zajapureno i rumeno. Previše vina, zaključila je kraljica, premda je davao sve od sebe da to prikrije. Izuzev poteza bakrenih sunaca koji mu je resio pojas, Dornijac je bio neupadljivo odjeven. Zovu ga Žabac, prisjeti se Dany. Jasno je i zašto. Nije to bio naočit muškarac.

180

Ona se osmjehne. "Prinče moj. Pred nama je dug silazak. Jeste li sigurni da ga želite?" "Ljubaznošću Vaše Milosti." "Onda doñite." Dvojica Neokaljanih krenula su stubama pred njima, s bakljama u ruci; iza njih su pošla dvojica Mjedenih zvijeri, jedan maskiran u ribu, drugi u jastreba. Čak i tu, usred njezine piramide, ove sretne noći mira i proslave, Ser Barristan usrdno je tražio od nje da drži stražu oko sebe kamo god išla. Mala je družina šutke krenula u dugi silazak, zastavši triput da se putem osvježi. "U zmaja su tri glave", reče Dany kad su stigli do završnog poteza stuba. "Moj brak ne mora značiti konac svih vaših nadanja. Znam zašto ste došli ovamo." "Zbog vas", reče Quentyn, sav nezgrapno galantan. "Ne", reče Dany. "Zbog vatre i krvi." Jedan slon trubnuo je na njih iz svoje stajske pregrade. Od urlika koji mu je odgovorio iz dubine sva se zajapurila od iznenadne vrućine. Princ Quentyn prestrašeno je podigao pogled. "Zmajevi znaju kad je ona blizu", reče mu Ser Barristan. Svako dijete poznaje svoju majku, pomisli Dany. Kad se mora isuše a gorja poput lišća raspušu na vjetru... "Zazivaju me. Doñite." Primila je princa Quentyna za ruku i odvela ga do jame u kojoj su bila zatočena dva njezina zmaja. "Ostanite vani", kazala je Dany Ser Barristanu dok su Neokaljani otvarali golema željezna vrata. "Princ Quentyn će mi biti zaštitnik." Odvela je dornskog princa unutra sa sobom, i stali su nad jamu. Zmajevi su izvili vratove i okrenuli glave, zagledavši se plamtećim očima u njih. Viserion je dosad uspio smrskati jedan lanac i istaliti ostale. Držao se svoda jame kao kakav golemi bijeli šišmiš, kandži duboko zarivenih u sažgane i razvaljene cigle. Rhaegal, još prikovan, žvakao je lešinu bika. Kosti su gušće prekrivale dno jame nego kad je prethodni put sišla ovamo, a zidovi i podovi bili su crni i sivi, prije pepeljasti negoli cigleni. Neće izdržati još dugo... ali iza njih se nalaze samo zemlja i kamen. Mogu li zmajevi izdupstiprolaz kroz stijenu, kao ognjeni crvi stare Valyrije? Nadala se da ne mogu. Dornski je princ problijedio poput mlijeka. "Čuo... Čuo sam da ih je trojica." "Drogon je u lovu." Ne mora čuti ostatak. "Bijeli je Viserion, zeleni je Rhaegal. Nazvala sam ih prema svojoj braći." Glas joj odjeknu od spaljenih kamenih zidova.

181

Zazvučao je sitno; glas djevojčice, a ne glas kraljice i osvajačice, ni dragostan glas novopečene nevjeste. Rhaegal mu odgovori urlikom, i plamen ispuni jamu kao koplje rumenila i žutila. Viserion uzvrati vlastitom vatrom, izrigavši je zlatnu i narančastu. Kad je zamahnuo krilima, zrak se ispuni oblakom sivog pepela. Raskinuti okovi zazveckaše mu i zazveketaše oko nogu. Quentyn Martell odskoči za pola koraka. Neka okrutnija žena možda bi mu se nasmijala, ali Dany mu čvršće stisne ruku i reče: "I mene je od njih strah. Nema sramote u tome. Moja su djeca izrasla divlja i bijesna u mraku." "Vi... vi ih kanite jahati?" "Jednog od njih. O zmajevima znam jedino ono što mi je brat ispripovijedao dok sam bila mala, i ponešto što sam pročitala iz knjiga, ali kazuje se da se čak ni Aegon Osvajač nikad nije usudio zajahati Vhagar ili Meraxesa, niti su njegove sestre jahale Baleriona Crnu Prepast. Zmajevi žive dulje od ljudi, neki i stotinama godina, tako da je Balerion imao drugih jahača nakon Aegonove smrti... ali nijedan jahač nikad nije letio na dva zmaja." Viserion opet prosikće. Dim mu je pokuljao kroz zube, a u dubini njegova ždrijela opaziše previranje zlatnog ognja. "Oni su... oni su strahotna stvorenja." "Oni su zmajevi, Quentyne." Dany se pridigne na nožne prste i lagano ga poljubi, po jedanput u svaki obraz. "Kao što sam i ja." Mladi princ proguta knedlu. "I ja... i ja imam zmajeve krvi u sebi, Vaša Milosti. Podrijetlo vučem od prve Daenerys, targaryenske princeze koja je bila sestra kralja Daerona Dobrog i supruga dornskog Princa. On je za nju sazdao Vodene vrtove." "Vodene vrtove?" Znala je malo i još manje o Dorneu i njegovoj povijesti, istini za volju. "Mome ocu najdražu palaču. Bilo bi mi drago provesti vas kroz njih jednoga dana. Svi su od ružičastog mramora, s bazenima i fontanama, i s pogledom na more." "Zvuči krasno." Povela ga je dalje od jame. Nije mu mjesto ovdje. Nije uopće smio doći. "Trebali biste se vratiti onamo. Moj dvor za vas nije siguran, bojim se. Imate više neprijatelja nego što ste svjesni. Zbog vas je Daario ispao glup, a on nije čovjek koji će prijeći preko takve uvrede." "Imam svoje vitezove. Svoje zaklete štitove." "Dva viteza. Daario ima pet stotina Olujnih vrana. I bilo bi vam uputno da se čuvate i mojega gospodara supruga. Djeluje kao blag i ugodan čovjek, znam, ali ne dajte da vas to zavara. Hizdahrova se kruna temelji na mojoj, i on zapovijeda

182

podanicima meñu koje se ubrajaju neki od najstrahovitijih boraca na svijetu. Kad bi jedan od njih pomislio da bi mogao steći njegovu naklonost uklanjanjem suparnika..." "Ja sam princ Dornea, Vaša Milosti. Neću bježati od robova i plaćenika." Onda si zaista glup, prinče Žapce. Dany uputi još jedan dug pogled svojoj divljoj djeci, za rastanak. Čula je vrištanje zmajeva dok je vodila momka natrag prema vratima, i vidjela poigravanje svjetlosti po ciglama, odraze njihovih ognjeva. Osvrnem li se, propadam. "Ser Barristan pozvao je dvije stolice za nošenje kojima ćemo se vratiti na gozbu, ali uspon bi svejedno mogao biti zamoran." Iza njih, silna se željezna vrata zalupiše s prodornim treskom. "Pričajte mi o toj drugoj Daenerys. Povijest očeva kraljevstva poznajem slabije nego što bih trebala. Dok sam odrastala, nikad nisam imala meštra." Nego samo brata. "Bit će mi zadovoljstvo, Vaša Milosti", reče Quentyn. Ponoć je odavno prošla prije nego što su se posljednji gosti oprostili, pa se Dany vratila u vlastite odaje i pridružila svome gospodaru i kralju. Barem je Hizdahr bio sretan, premda i pomalo pijan. "Ja držim svoja obećanja", kazao joj je dok su ih Irri i Jhiqui odijevale za postelju. "Željela si mir, i dobila si ga." A ti si želio krv, i uskoro ću ti je morati dati, pomisli Dany, ali rekla je samo: "Zahvalna sam." Uzbuñenja protekloga dana raspirila su strasti u njezinu mužu. Čim su se sluškinje povukle preko noći, strgnuo je halju s nje i prevalio je nauznak u postelju. Dany gaje obgrlila i pustila ga da se izdovolji. Znala je da ovako pijan neće dugo biti u njoj. Nije ni bio. Poslije joj se privio uz uho i prošaptao: "Dali bogovi da noćas stvorismo sina." Riječi Mirri Maz Duur odjeknuše joj u glavi. Kad se sunce rodi na zapadu i zañe na istoku, kad se mora isuše a gorja poput lišća raspušu na vjetru. Kad vaša utroba ponovno oživi, a vi rodite živo dijete. Tada će se vratiti, ne prije. Smisao je bio posve očit; jednako je izgledno da se Khal Drogo vrati iz mrtvih kao i da ona rodi živo dijete. Ali ima tajni koje se ne može natjerati da podijeli s drugim, čak ni s mužem, pa je pustila Hizdahra zo Loraqa da se i dalje nada. Njezin plemeniti suprug uskoro je čvrsto zaspao. Daenerys se mogla samo meškoljiti i prevrtati pokraj njega. Imala je potrebu da ga protrese, da ga probudi, natjera da je izgrli, izljubi, opet izjebe, ali čak i kad bi tako bilo, on bi poslije toga

183

samo opet zaspao i ostavio je samu u mraku. Pitala se što Daario sada radi. Mori li i njega nesanica? Razmišlja li o njoj? Voli li on nju, zaista? Mrzi li je, zato što se udala za Hizdahra? Nisam ga uopće smjela odvesti u postelju. On je samo plaćenik, nimalo primjeren za priležnika jedne kraljice, a ipak... Znala sam to cijelo vrijeme, ali svejedno sam to učinila. "Kraljice moja?" reče neki tihi glas u mraku. Dany se lecne. "Tko je to?" "Samo Missandei." Pisarica s Naatha priñe bliže postelji. "Ova vas je čula kako plačete." "Kako plačem? Nisam plakala. Zašto bih plakala? Imam svoj mir, imam svoga kralja, imam sve što bi jedna kraljica poželjeti mogla. Ružno si sanjala, to je sve." "Kako vi kažete, Vaša Milosti." Ona se pokloni i okrene se da ode. "Ostani", reče Dany. "Ne želim biti sama." "Njegova Milost je s vama", napomene joj Missandei. "Njegova Milost sanja, ali ja ne mogu zaspati. Sutrašnjeg se dana moram okupati krvlju. To je cijena mira." Ona se blijedo osmjehne i potapše postelju. "Doñi. Sjedni. Da pričamo." "Ako vam tako odgovara." Missandei sjedne pokraj nje. "O čemu da pričamo?" "O domu", reče Dany. "O Naathu. O leptirima i braći. Pričaj mi o stvarima koje ti donose sreću, o stvarima koje te tjeraju na smijeh, o svim svojim najslañim uspomenama. Podsjeti me na to da još ima dobra na svijetu." Missandei je dala sve od sebe. Još je pričala kad je Dany napokon utonula u san, i usnula čudnovate, polusuvisle snove o dimu i vatri. Jutro je prebrzo svanulo. an im se prikrao poput Stannisa: neprimjetno. Oštrozimlje je već satima bilo budno, njegova kruništa i kule krcati ljudima u vuni, oklopu i koži, u iščekivanju napada koji nikako da doñe. U času kad se nebo počelo daniti, zvuk bubnjeva je utihnuo, iako su se ratni rogovi oglasili još triput, svaki put malo bliže. A snijeg je i dalje padao. "Oluja će danas proći", glasno je tvrdio jedan od preživjelih konjušara. "Ta nije još ni zima." Theon bi se nasmijao da se usudio. Sjetio se priča koje im je Stara Nana kazivala o olujama koje su bjesnjele četrdeset dana i četrdeset noći, cijelu godinu, deset godina... olujama koje su zakopale zamkove, gradove i cijele kraljevine ispod stotinu stopa snijega.

184

Sjedio je u dnu Velike dvorane, nedaleko od konja, i promatrao Abela, Oskorušu i pralju mišje smeñe kose zvanu Vjeverica kako napadaju kriške pljesnivog crnog kruha prženog na masti od slanine. Theon je prekinuo vlastiti post mjedenim vrčem crnog piva, mutnim od kvasca i dovoljno gustim da ga se moglo žvakati. Još nekoliko vrčeva i možda mu se Abelov plan više neće činiti tako suludim. Roose Bolton je ušao svjetlook i zijevajući, praćen svojom punačkom i trudnom ženom, Debelom Waldom. Prethodilo mu je nekoliko knezova i kapetana, medu njima Kurvin Otrov Umber, Aenys Frey i Roger Ryswell. Nešto dalje za stolom sjedio je Wyman Manderly i proždirao kobasice i kuhana jaja, dok je stari knez Locke pokraj njega trpao žlicom kašu u svoja bezuba usta. Knez Ramsay takoñer se ubrzo pojavio, kopčajući pojas s mačem dok se probijao prema čelu dvorane. Usta su mu jutros kisela. Theon je to odmah uočio. Bubnjevi su ga držali budnim cijele noći, naslućivao je, ili ga je nešto ozlovoljilo. Jedna pogrešna riječ, jedan nepromišljen pogled, jedan loše pogoñen smijeh, bilo što od toga moglo bi izazvati knežev bijes i stajati čovjeka traku kože. Molim vas, gosp'aru, ne gledajte ovamo. Jedan pogled bio bi dovoljan da Ramsay sve sazna. Vidjet će mi sve ispisano na licu. Znat će. Uvijek zna. Theon se obrati Abelu. "Ovo neće upaliti." Glas mu je bio tako tih da ga čak ni konji ne bi mogli čuti. "Uhvatit će nas prije nego što ostavimo zamak. Čak i ako pobjegnemo, knez Ramsay će nas uloviti, on, Ben Bones i cure." "Knez Stannis je pred zidinama, i to ne naročito daleko ako je suditi po zvuku. Moramo samo doći do njega." Abelovi prsti plesali su po žicama njegove lutnje. Pjevačeva je brada bila smeña, iako mu je duga kosa većinom posijedjela. "Ako Kopile krene za nama, možda poživi dovoljno dugo da zažali zbog toga." Misli da je tako, pomisli Theon. Vjeruj u to. Govori sebi da je istina. "Ramsay će tvoje žene iskoristiti kao plijen", rekao je pjevaču. "Dognat će ih, silovati ih, a njihova trupla baciti svojim psima. Bude li ih dugo lovio, možda idućem nakotu kuja nadjene njihova imena. Tebe će oderati. On, Gulikoža i Damon Pleši Za Me će od toga napraviti igru. Preklinjat ćeš ih da te ubiju." Stisnuo je pjevačevu ruku osakaćenom šakom. "Zakleo si se da nećeš dopustiti da im opet dopadnem šaka. Dao si mi riječ." Morao je to opet čuti. "Abelova riječ", reče Vjeverica. "Čvrsta poput hrasta." Sam Abel samo slegne ramenima. "Ma što da se dogodi, moj prinče." Gore na podiju, Ramsay se prepirao s ocem. Bili su predaleko da bi Theon razabrao njihove riječi, ali strah na okruglom, ružičastom licu Debele Walde

185

govorio je dovoljno. Čuo je meñutim kako Wyman Manderly traži još kobasica i kako se Roger Ryswell smije nekoj šali jednorukog Harwooda Stouta. Theon se zapita hoće li ikad vidjeti vodene dvore Utopljenog Boga, ili će njegov duh ostati ovdje u Oštrozimlju. Mrtvo je mrtvo. Bolje biti mrtav nego Vonj. Poñe li Abelova spletka naopako, Ramsay će se pobrinuti da umiranje bude dugo i teško. Ovaj put oderat će me od glave do pete, i nikakvo preklinjanje neće prekinuti patnju. Nijedan bol koji je Theon ikada doživio nije se mogao mjeriti s agonijom koju Gulikoža može izazvati nožićem za guljenje. Abel će uskoro naučiti tu lekciju. A zbog čega? Jeyne, njezino ime je Jeyne, a oči su joj pogrešne boje. Mimičarka je koja igra ulogu. Knez Bolton to zna, kao i Ramsay, ali ostali su slijepi, čak i ovaj prokleti bard sa svojim lukavim osmijesima. S tobom su se našalili, Abele, s tobom i tvojim ubojitim kurvama. Umrijet ćeš zbog pogrešne djevojke. Bio je tako blizu da im kaže istinu kad ga je Oskoruša dovela Abelu u ruševine Izgorjele kule, ali u posljednji si je trenutak pregrizao jezik. Pjevač je izgledao odlučan da umakne s kćeri Eddarda Starka. Da je znao kako je nevjesta kneza Ramsayja samo štene jednog običnog upravitelja, no... Vrata Velike dvorane otvore se s treskom. Kovitlac hladnog vjetra uleti unutra, a oblak ledenih kristala zaiskri modrobijel u zraku. Kroz njih ušeta Ser Hosteen Frey, prekriven snijegom do pojasa, s tijelom na rukama. Posvuda duž klupa ljudi odložiše pehare i žlice kako bi se okrenuli i blenuli u taj jezivi prizor. Dvorana utihne. Još jedno ubojstvo. Snijeg je klizio s plašteva Ser Hosteena dok je gazio prema visokom stolu, a koraci su mu odjekivali po podu. Tucet Freyevih vitezova, i oklopnika ušao je za njim. Jedan od njih bio je dječak kojeg je Theon poznavao; Veliki Walder, onaj manji, lisičjeg lica i mršav kao prut. Grudi, ruke i plašt bijahu mu poprskani krvlju. Miris krvi nagna konje na njisku. Psi se izvukoše ispod stolova, njušeći. Ljudi poustajaše s klupa. Tijelo u Ser Hosteenovu naručju caklilo se na svjetlu baklji, oklopljeno ružičastim mrazom. Vanjska studen mu je zaledila krv. "Sin mog brata Merretta." Hosteen Frey polegne tijelo na tlo pred podijem. "Priklan kao svinja i gurnut ispod snježnog nanosa. Dječak." Mali IValder, pomisli Theon. Onaj veći. Zirnuo je prema Oskoruši. Ima ih šest, sjetio se. Bilo koja od njih mogla je to učiniti. Ali pralja je osjetila njegov pogled. "Ovo nije naše maslo", rekla je.

186

"Šuti", upozori je Abel. Knez Ramsay siñe s podija do mrtvoga dječaka. Njegov otac ustane sporije, svjetlook, kamena lica, ozbiljan. "Ovo je gnusno zlodjelo." Ovaj put glas Roosea Boltona bio je dovoljno glasan da se pronese. "Gdje je pronañeno tijelo?" "Pod onom uništenom braničkulom, moj kneže", odgovori Veliki Walder. "Onom sa starim vodorigama." Dječakove rukavice bijahu oblivene roñakovom krvlju. "Rekao sam mu da ne izlazi sam, ali kazao je da mora potražiti čovjeka koji mu duguje srebrnjak." "Kojeg čovjeka?" oštro upita Ramsay. "Daj mi njegovo ime. Pokaži mi ga, dečko, i načinit ću ti plašt od njegove kože." "Nije rekao, gospodaru. Samo to daje osvojio novčić na kocki." Mladi Frey je oklijevao. "Neki od ljudi iz Bijele Luke učili su ga kockati. Ne bih znao reći tko točno, ali bili su to oni." "Moj kneže", zagrmi Hosteen Frey. "Znamo tko je ovo skrivio. Tko je ubio dječaka i sve ostale. Ne vlastitom rukom, ne. Predebeo je i prevelika je kukavica da sam ubija. Ali on je dao zapovijed." Okrenuo se prema Wymanu Manderlyju. "Poričete li?" Knez Bijele Luke pregrize kobasicu napola. "Priznajem..." Obrisao je rukavom mast s usana. "... Priznajem da slabo poznajem ovog sirotog dječaka. Bio je štitonoša kneza Ramsayja, zar ne? Koliko je momče imalo godina?" "Devet, na posljednjem imendanu." "Tako mlad", reče Wyman Manderly. "Iako je ovo možda blagoslov. Da je poživio, odrastao bi da postane Frey." Ser Hosteen tresne nogom o gornju plohu stola, srušivši je s nogara i utisnuvši u nabrekli trbuh kneza Wymana. Pehari i pladnjevi poletješe u zrak, kobasice se rasuše na sve strane, a desetak Manderlyjevih ljudi psujući skočiše na noge. Neki pograbiše noževe, pladnjeve, vrčeve, bilo što što je moglo poslužiti kao oružje. Ser Hosteen Frey iščupa svoj dugi mač iz korica i poleti prema Wymanu Manderlyju. Knez Bijele Luke pokuša se izmaknuti, ali gornja ploha stola prikovala ga je za stolac. Oštrica je zasjekla kroz tri od njegova četiri podbratka u mlazu sjajne crvene krvi. Kneginja Walda krikne i zgrabi svog muža za ruku. "Prestanite", vikne Roose Bolton."Prestanite s ovim bezumljem." Njegovi ljudi pohitaše naprijed dok su Manderlyjevi preskakivali klupe da se domognu Freyeva. Jedan nasrnu na Ser Hosteena bodežom, ali krupni vitez se zavrtje i odsiječe mu ruku u ramenu. Knez Wyman se podigao na noge, samo kako bi se opet srušio.

187

Stari knez Locke dozivao je meštra dok se Manderly batrgao na podu poput pretučenog morža u rastućoj lokvi krvi. Oko njega, psi su se natezali oko kobasica. Trebala su dva tuceta kopljanika iz Strahotvrde da razdvoje sukobljene i okončaju pokolj. Dotad su šestorica ljudi iz Bijele Luke i dvojica Freyevih ležali mrtvi na podu. Još dvanaestak njih bilo je ranjeno, a jedan od Kopilanovih Momaka, Luton, bučno je umirao, plačući za majkom dok je pokušavao ugurati šaku sluzavih crijeva u razjapljenu ranu na trbuhu. Knez Ramsay ga je ušutkao, otevši koplje jednom od Čeličnonogovih ljudi i zarivši ga Lutonu u grudi. Čak i tada stropne grede još su odzvanjale od povika, molitvi i kletvi, njiske prestravljenih konja i režanja Ramsayjevih kuja. Čeličnonogi Walton morao je tuce puta udariti debljim krajem koplja po podu prije nego što se dvorana dovoljno stišala da čuju Roosea Boltona. "Vidim da ste svi žedni krvi", reče gospodar Strahotvrde. Meštar Rhodry stajaše uz njega, s gavranom na ruci. Pticino crno perje presijavalo se poput ugljenog ulja na svjetlu baklji. Mokra je, shvati Theon. A u kneževoj je ruci pergament. I on je mokar. Crna krila, crne vijesti. "Radije nego da mačevima napadamo jedni druge, mogli biste ih iskušati na knezu Stannisu." Knez Bolton razmota pergament. "Njegova vojska leži niti tri dana jahanja odavde, okovana snijegom i izgladnjela, a ja sam se umorio od čekanja. Ser Hosteen, okupite svoje vitezove i oklopnike pokraj glavnih dveri. Pošto ste toliko gladni bitke, vi ćete zadati naš prvi udarac. Kneže Wymane, okupite svoje ljude iz Bijele Luke kod istočnih dveri. I oni će krenuti u napad." Mač Hosteena Freya bio je crven gotovo do balčaka. Kapljice krvi posipale su mu obraze poput pjegica. Spustio je mač i rekao: "Kako moj knez zapovijeda. Ali nakon što vam isporučim glavu Stannisa Baratheona, kanim dovršiti odsijecanje glave kneza Usaljenog." Četvorica vitezova iz Bijele Luke oblikovala su krug oko kneza Wymana, dok mu je meštar Medrick nastojao zaustaviti krvarenje. "Najprije se morate probiti kroz nas, ser", reče najstariji meñu njima, sjedobradi tvrda lica čija je okrvavljena surka prikazivala tri srebrne sirene na ljubičastom polju. "Rado. Jedan po jedan ili svi odjednom, nije važno." "Dosta", zaurla knez Ramsay, zamahnuvši svojim krvavim kopljem. "Još jedna prijetnja, i svojom ću vas rukom sve do zadnjega zaklati. Moj knez otac je rekao svoje! Štedite bijes za pretendenta Stannisa."

188

Roose Bolton kimne s odobravanjem. "Kao što on kaže. Bit će dovoljno vremena da se meñusobno borite kad završite sa Stannisom." Okrenuo je glavu, a njegove su blijede, hladne oči pretraživale dvoranu sve dok nisu pronašle barda Abela pokraj Theona. "Pjevaču," dovikne on, "zapjevaj nam nešto smirujuće." Abel se nakloni. "Ako je po volji vašem gospodstvu." S lutnjom u ruci dobazao je do podija, vješto preskočivši preko pokojeg trupla, te sjeo prekriženih nogu na visoki stol. Kad je zasvirao tugaljivu, nježnu pjesmu koju Theon Greyjoy nije prepoznao Ser Hosteen, Ser Aenys i ostali Freyevi okrenuli su se da izvedu konje iz dvorane. Oskoruša pograbi Theona za ruku. "Kupelj. To mora biti sada." Lecnuo se od njezina dodira. "Po danu? Vidjet će nas." "Snijeg će nas sakriti. Zar si gluh? Bolton šalje svoje mačeve. Moramo stići do kralja Stannisa prije njih." "Ali... Abel..." "Abel se znade sam snaći", promrmlja Vjeverica. Ovo je ludost. Beznadna, bezumna, osuñena na propast. Theon iskapi ostatke piva i s oklijevanjem se osovi na noge. "Pronañite svoje sestre. Treba poprilično vode da se napuni kada moje gospe." Vjeverica se odšulja van, lakonoga kao i uvijek. Oskoruša se s Theonom udalji iz dvorane. Otkako su ga ona i njezine sestre našle u božanskoj šumi, jedna od njih slijedi ga na svakom koraku, nikad ga ne ispuštajući iz vida. Nisu mu vjerovale. A zašto i bi? Već sam jednom bio Vonj, mogao bih to opet postati. Vonj, Vonj, rimuje se s podmukli konj. Vani je još padao snijeg. Snjegovići koje su štitonoše načinili narasli su u čudovišne divove, deset stopa visoke i zastrašujuće izobličene. Bijeli zidovi uzdizali su im se s obje strane kad su on i Oskoruša udarili prema božanskoj šumi; puteljci izmeñu glavne utvrde, kule i dvornice pretvorili su se u labirint ledenih rovova, koji su se svakog sata čistili lopatama da bi ostali prohodni. Bilo je lako izgubiti se u tom ledenom labirintu, ali Theon Greyjoy je poznavao svaki zavoj i skretanje. Čak je i božanska šuma pobijeljela. Sloj leda stvorio se na jezercu pod drvetom srca, a na licu urezanom u njegovo blijedo deblo izrastao je brk od ledenih siga. U ovom se času nisu mogli nadati da će imati stare bogove samo za sebe. Oskoruša povuče Theona dalje od sjevernjaka koji su se molili pod drvetom, do samotnog

189

mjesta pokraj zida baraka, uz jezerce toplog blata koje je zaudaralo na trula jaja. Čak se i blato ledi na rubovima, opazio je Theon. "Zima dolazi..." Oskoruša ga oštro pogleda. "Nemaš pravo izgovarati riječi kneza Eddarda. Ne ti. Nikad. Nakon svega što si učinio" "I vi ste ubile dječaka." "To nismo bile mi. Rekla sam ti." "Riječi su vjetar." Nisu bolje od mene. Jednaki smo. "Ubile ste ostale, zašto ne i njega? Žutog Dicka smrdio je kao i ti. Prasac od čovjeka." "A Mali Walder je bio praščić. Njegovo ubojstvo okrenulo je Freyeve i Manderlyjeve jedne protiv drugih, to je bilo lukavo, vi" "Nismo mi." Oskoruša ga pograbi za vrat i gurne uza zid baraka, a lice joj se približi na palac od njegova. "Reci to još jednom i iščupat ću ti taj lažljivi jezik, rodosječe." Nasmiješio se kroz polomljene zube. "Nećeš. Treba ti moj jezik da prodeš stražu. Trebaju ti moje laži." Oskoruša mu pljune u lice. Zatim ga je pustila i obrisala ruku u rukavici o noge, kao da ju je okaljalo to što ga je dotakla. Theon je znao da je ne bi smio podbadati. Na svoj način, jednako je opasna poput Gulikože i Damona Pleši Za Me. Ali on je promrzao i umoran, u glavi mu je tutnjalo i danima nije spavao. "Napravio sam strašne stvari... izdao sam svoje, promijenio strane, naredio smrti ljudi koji su mi vjerovali... ali nisam rodosjek." "Starkovi dječaci ti nisu bili braća, da. Znamo." To je bilo točno, ali Theon nije na to mislio. Nisu bili moje krvi, ali unatoč tome nisam im naudio. Dvojica koju smo ubili bili su samo sinovi nekog mlinara. Theon nije želio misliti na njihovu majku. Poznavao je mlinarevu ženu godinama, čak je i spavao s njom. Krupne teške grudi sa širokim tamnim bradavicama, slatka usta, veseo smijeh. Radosti koje više nikad neću okusiti. Ali nije bilo koristi išta od toga reći Oskoruši. Ne bi vjerovala njegovim poricanjima, kao što ni on ne vjeruje njezinima. "Ruke sam uprljao krvlju, ali ne krvlju braće", rekao je umorno. "I kažnjen sam." "Nedovoljno." Oskoruša mu okrene leda. Glupača. Možda je slomljen stvor, ali Theon još nosi bodež. Bilo bi jednostavno isukati ga i zariti joj ga medu lopatice. Za to je još sposoban, i pored svih izgubljenih prstiju i slomljenih zuba. Možda bi to čak bilo dobro djelo; brža, čišća smrt od one koja čeka nju i njezine sestre kad ih se Ramsay dohvati.

190

Vonj bi to možda i napravio. Sigurno bi to napravio, u nadi da će time ugoditi knezu Ramsayju. Ove mu kurve kane oteti nevjestu, Vonj to ne može dopustiti. Ali stari bogovi su ga prepoznali, nazvali su ga Theon. Željeznog roda, ja sam željeznog roda, sin Balona Greyjoya i zakoniti nasljednik Pykea. Batrljci prstiju svrbjeli su ga i trzali se, ali zadržao je bodež u koricama. Kad se Vjeverica vratila, ostale četiri bile su s njome: mršava, sjedokosa Mirta, Vrba Urokljiva sa svojom dugom crnom pletenicom, Frenja debelog struka i golemih grudi i Božikovina sa svojim nožem. Odjevene poput služavki u slojeve neugledne sive prede, ogrnule su smeñe vunene plašteve obrubljene bijelim zečjim krznom. Nemaju mačeve, opazio je Theon. Ni sjekire, ni maljeve, nikakvo oružje osim noževa. Božikovinin plašt bio je pričvršćen srebrnom kopčom, a Frenja je imala steznik od konoplje oko trupa, od bokova do grudi. Zbog toga je djelovala još krupnija nego što je bila. Mirta je donijela sluškinjinu odoru za Oskorušu. "Dvorišta vrve budalama", upozorila ih je. "Kane izjahati." "Klečavci", reče Willow, uz prezriv frktaj. "Plemeniti knez je rekao svoje, pa se moraju pokoriti." "Izginut će", zacvrkuće veselo Božikovina. "I oni i mi", odvrati Theon. "Čak i da proñemo stražu, kako namjeravate izvući kneginjicu Aryju?" Božikovina se nasmiješi. "Šest žena će ući, a šest izaći. Tko gleda služavke? Prerušit ćemo Starkovku u Vjevericu." Theon zirne prema Vjeverici. Gotovo su istog stasa. Možda upali. "A kako će Vjeverica izaći?" Vjeverica na to odgovori sama. "Kroz prozor, pa pravac u božansku šumu. Bilo mi je dvanaest kad me brat prvi put odveo u pljačku južno od vašeg Zida. Tako sam i zaradila ime. Brat je rekao da nalikujem vjeverici koja se vere na stablo. Savladala sam Zid šest puta otad, tamo i natrag. Mislim da se mogu spustiti s obične kamene kule." "Zadovoljan, prebježe?" upita Oskoruša. "Dajmo se na posao." Prostrana kuhinja Oštrozimlja zauzimala je cijelu zgradu, dobrano udaljena od glavnih dvorana zamka i braničkula za slučaj požara. Unutra, mirisi su se mijenjali iz sata u sat; vječno promjenjiva aroma pečenog mesa, poriluka i luka, te svježe pečenog kruha. Roose Bolton postavio je stražu na kuhinjska vrata. Uz toliko usta koja valja nahraniti, svaki je komadić hrane dragocjen. Čak i kuhare i kuharske

191

pomoćnike stalno nadziru. Ali stražari poznaju Vonja. Vole ga zadirkivati kada dolazi po vruću vodu za kupku kneginjice Aryje. Meñutim, nitko se od njih nikada nije usudio otići dalje od toga. Zna se daje Vonj ljubimac kneza Ramsayja. "Princ Smrada došao je po vruću vodu", najavio je jedan stražar kad su se Theon i njegove sluškinje pojavili pred njim. Otvorio im je vrata. "Požurite se, prije nego što sav taj slatki, topli zrak ne uteče van." Unutra, Theon u prolazu pograbi za ruku kuharskog pomoćnika. "Vruće vode za moju gospu, mali", zapovjedi. "Šest punih vjedara, i pripazi da bude dobrano ugrijana. Knez Ramsay želi da bude ružičasta i čista." "Da, gosp'aru", reče dječak. "Smjesta, gosp'aru." To "smjesta" trajalo je dulje nego što se Theonu sviñalo. Nijedan od velikih kotlova nije bio čist, pa je mali od kuhinje morao jednoga izribati prije nego što će ga napuniti vodom. Zatim je naizgled trebala cijela vječnost da voda proključa, a još dvaput toliko da se napuni šest drvenih kablica. Za cijelo to vrijeme Abelove su žene čekale, lica zasjenjenih kukuljicama. Sve čine naopako. Prave sluškinje uvijek zadirkuju kuhinjske pomoćnike, očijukaju s kuharima, laskanjem kamče gutljaj ovoga, zalogaj onoga. Oskoruša i njezine spletkarske sestre nisu željele privlačiti pozornost, ali zbog svoje mračne šutnje stražari su im ubrzo počeli dobacivati čudne poglede. "Gdje su Maisie, Jez i ostale djevojke?" upitao je jedan Theona. "One uobičajene." "Kneginja Arya nije zadovoljna njima", slagao je. "Voda joj se prošli put ohladila prije nego što je stigla do kade." Vruća voda ispunila je zrak oblacima pare, otapajući pahulje koje su lepršale s neba. Povorka je na povratku prošla labirintom rovova ledenih zidova. Sa svakim pljuskajućim korakom, voda se hladila. Prolazi su bili zakrčeni trupama; oklopljenim vitezovima u vunenim surkama i krznenim plaštevima, oklopnicima s kopljima na ramenima, strijelcima s nezategnutim lukovima i tobolcima strijela, slobodnim jahačima, vojnicima, konjušarima koji su vodili bojne konje. Freyevi su nosili značke dviju kula, oni iz Bijele Luke imali su sirena s trozupcem. Probijali su se kroz oluju u suprotnim smjerovima i oprezno se odmjeravali u prolazu, ali nisu vadili mačeve. Ne ovdje. Možda bude drugačije vani u šumi. Pola tuceta prekaljenih muževa Strahotvrde čuvali su vrata Velike tvrñe. "Još jedna prokleta kupka?" reče njihov narednik kad je ugledao kablice vode iz kojih se pušilo. Zadjenuo je ruke pod pazuha da ih zaštiti od hladnoće. "Sinoć se kupala. Koliko se žena može uprljati u vlastitu krevetu?" Više nego što misliš, kad krevet

192

dijeliš s Ramsayjem, pomisli Theon, sjetivši se bračne noći i svega što su on i Jeyne bili prisiljeni činiti. "Zapovijed kneza Ramsayja." "Ulazite, onda, prije nego što se voda smrzne", reče narednik. Dvojica stražara pogurnuše dvostruka vrata. U predvorju bijaše gotovo jednako hladno kao vani na zraku. Božikovina otrese snijeg sa čizama i spusti kukuljicu plašta. "Mislila sam da će biti teže." Dah joj se ledio na zraku. "Ima još stražara gore pred gospodarevom ložnicom", upozori je Theon. "Ramsayjevi ljudi." Nije ih se usuñivao nazvati Kopilanovim Momcima, ne ovdje. Nikad se ne zna tko bi mogao prisluškivati. "Spustite glave i podignite kukuljice." "Poslušaj ga, Božikovina", reče Oskoruša. "Neki će ti prepoznati lice. Ne treba izazivati nevolje." Theon ih povede stubama. Penjao sam se ovim stubama tisuću puta. Kao dječak trčao je njima; na silasku, preskakivao bi i do tri stube odjednom. Jednom je prilikom naletio ravno na Staru Nanu i srušio je na pod. Time je zaradio najgore batine koje je ikada dobio u Oštrozimlju, iako su bile gotovo nježne u usporedbi s onima koje je znao dobivati od svoje braće na Pykeu. On i Rob vodili su brojne junačke bitke na ovim stubama, zamahujući jedan na drugog drvenim mačevima. Bila je to dobra vježba; naučila ih je kako se teško uspinjati spiralnim stubištem dok se borite protiv odlučna protivnika. Ser Rodrik je volio reći da jedan dobar borac može zadržati stotinu, ako se tuče silazno. To je, doduše, bilo davno. Sada su svi mrtvi. Jory, stari Ser Rodrik, knez Eddard, Harwin i Hullen, Cayn, Desmond i Debeli Tom, Alyn sa svojim snovima o viteštvu, Mikken koji mu je dao njegov prvi pravi mač. Čak i Stara Nana, najvjerojatnije. I Robb. Robb koji je Theonu bio brat više nego ijedan sin koji je potekao iz krila Balona Greyjoya. Ubijen je na Crvenom vjenčanju, zaklali su ga Freyevi. Trebao sam biti s njime. Gdje sam bio? Trebao sam umrijeti s njim. Theon se zaustavi tako naglo da mu se Vrba gotovo zabila u leña. Pred njim su stajala vrata Ramsayjeve ložnice. A čuvala su ih dvojica Kopilanovih Momaka, Kiseli Alyn i Roktalo. Bogovi su sigurno na našoj strani. Roktalo nema jezik, a Kiseli Alyn pamet, volio je reći knez Ramsay. Jedan je nasilan, drugi podao, ali obojica su provela većinu svog života u službi Strahotvrde. Slušaju zapovijedi.

193

"Donio sam vruće vode za kneginjicu Aryju", reče im Theon. "Pokušaj i samoga sebe oprati, Vonju", odvrati Kiseli Alyn. "Zaudaraš kao konjska pišalina." Roktalo složno zarokće. Ili je taj zvuk možda trebao biti smijeh. No Alyn otključa vrata ložnice, a Theon mahne ženama da udu. Dan nije svanuo u ovoj odaji. Sjene su sve prekrivale. Posljednja cjepanica slabašno je pucketala na umirućim ugarcima na ognjištu, a svijeća je treperila na stolu pokraj zgužvana, prazna kreveta. Djevojke nema, pomisli Theon. U očaju se bacila kroz prozor. Ali prozori bijahu zatvoreni zbog oluje i zapečaćeni koricom nanesenog snijega i mraza. "Gdje je?" upita Božikovina. Njezine sestre iskrenuše kablice u veliku okruglu drvenu kadu. Frenja zatvori vrata ložnice i nasloni se leñima na njih. "Gdje je?" ponovi Božikovina. Vani se oglasio rog. Trublja. Freyevi, okupljaju se za bitku. Theon je osjećao svrbež u izgubljenim prstima. Tada ju je ugledao. Šćućurila se u najtamnijem kutu ložnice, na podu, sklupčana pod hrpom vučjeg krzna. Theon je ne bi ni primijetio da nije drhtala. Jeyne je navukla krzna preko sebe da se sakrije. Od nas? Ili je očekivala svog plemenitog muža? Pomisao da bi se Ramsay mogao pojaviti tjerala ga je da vrisne. "Moja gospo." Theon se nije mogao prisiliti da je zove Arya, a nije se usuñivao zvati je Jeyne. "Ne trebate se skrivati. Ovo su prijatelji." Krzno se pomakne. Jedno oko izviri, sjajno od suza. Tamno, pretamno. Smeñe oko. "Theone?" "Gospo Arya." Oskoruša se primakne bliže. "Morate poći s nama, žurno. Došli smo vas odvesti vašem bratu." "Bratu?" Djevojčino lice izroni iz vučjih kožuha. "Ja... Ja nemam braće." Zaboravila je tko je. Zaboravila je svoje ime. "Tako je," reče Theon, "ali nekoć ste imali braću. Njih trojicu. Robba, Brana i Rickona." "Mrtvi su. Više nemam braće." "Imate polubrata", odvrati Oskoruša. "Kneza Vranu." "Jona Snowa?" "Odvest ćemo vas k njemu, ali morate odmah poći." Jeyne navuče vučje krzno do brade. "Ne. Ovo je neka varka. To je on, to je moj... moj gospodar, moj slatki gospodar, on vas je poslao, ovo je neka kušnja da provjeri volim li ga. Volim, volim, volim ga više od ičega." Suza joj klizne niz obraz. "Recite mu, vi mu recite. Učinit ću sve što želi... što god želi... s njim ili... ili sa psom ili... molim vas... ne treba mi odsjeći noge, neću pokušati pobjeći, nikad, podarit ću mu sinove, kunem se, kunem se..."

194

Oskoruša tiho zazviždi. "Bogovi ga prokleli." "Ja sam dobra djevojka", zajeca Jeyne. "Obučili su me." Vrba se namršti. "Neka je netko ušutka. Onaj stražar je nijem, ali nije gluh. Čut će nas." "Diži je na noge, prebježe." Božikovina je imala nož u ruci. "Podigni je na noge, ili ću je ja. Moramo ići. Podigni tu pičkicu na noge i prodrmaj je malo da se ohrabri." "A ako vrisne?" upita Oskoruša. Svi smo mrtvi, pomisli Theon. Rekao sam im da je ovo ludost, ali nisu me htjeli slušati. Abel ih je prokleo. Svi su pjevači poluludi. U pjesmama junak uvijek spasi djevicu iz zamka čudovišta, ali život nije pjesma, ništa više nego što je Jeyne Arya Stark. Oči su joj pogrešne boje. A ovdje nema junaka, samo kurvi. Unatoč tome, kleknuo je pokraj nje, povukao s nje krzna, dotaknuo joj obraz. "Poznajete me. Ja sam Theon, sjećate se. I ja vas poznajem. Znam vaše ime." "Moje ime?" Odmahnula je glavom. "Moje ime... je..." Metnuo je prst na njezine usne. "O tome ćemo kasnije. Sad morate biti tiho. Doñite s nama. Sa mnom. Odvest ćemo vas odavde. Daleko od njega." Oči joj se raširiše. "Molim vas", šapnula je. "O, molim vas." Theon provuče ruku kroz njezinu. Batrljci izgubljenih prstiju bridjeli su ga kad je povukao djevojku na noge. Vučji kožusi spadoše s nje. Pod njima je bila naga, a njezine male blijede grudi bijahu prekrivene otiscima zubi. Čuo je kako jedna od žena oštro uvlači dah. Oskoruša mu gurne svežanj odjeće u ruke. "Odjeni je. Vani je hladno." Vjeverica se svukla do rublja i sad kopala po izrezbarenoj škrinji od cedrovine u potrazi za nečim toplijim. Na kraju se odlučila za jedan od prošivenih haljetaka kneza Ramsayja i prilično iznošen par hlača koji joj je lepršao oko nogu poput brodskih jedara u oluji. Uz Oskorušinu pomoć, Theon je odjenuo Jeyne Poole u Vjeveričinu odjeću. Ako su bogovi dobri, a stražari slijepi, možda se provuče. "Sad ćemo izaći van i sići niza stube", reče Theon djevojci. "Pognite glavu i dignite kukuljicu. Slijedite Božikovinu. Nemojte trčati, nemojte plakati, nemojte govoriti, ne gledajte nikoga u oči." "Budite mi blizu", reče Jeyne. "Ne ostavljajte me." "Bit ću tik do vas", obeća Theon dok se Vjeverica zavlačila u krevet kneginjice Aryje i pokrivala gunjem. Frenja otvori vrata ložnice.

195

"Jesi li je dobro izribao, Vonju?" upita Kiseli Alyn kad su se pojavili. Roktalo stisne Vrbinu dojku u prolazu. Imali su sreće u njegovu odabiru. Da je taknuo Jeyne, možda bi vrisnula. Tada bi ga Božikovina preklala nožem skrivenim u rukavu. Vrba se jednostavno izmaknula i prošla pokraj njega. Na trenutak Theon se osjeti gotovo ushićeno. Nisu ni pogledali. Nisu ni primijetili. Provukli smo im djevojku ispred nosa! Ali na stubama strah se vratio. Što ako susretnu Gulikožu ili Damona Pleši Za Me ili Čeličnonogog Waltona? Ili samoga Ramsayja? Bogovi me sačuvali, ne Ramsayja, bilo koga, samo ne njega. Od kakve je koristi bilo prokrijumčariti djevojku iz njezine ložnice? Još su u zamku, čije su sve dveri zatvorene i zabrtvljene, a kruništa vrve stražarima. Najvjerojatnije će ih zaustaviti stražari pred tvrñom. Božikovina i njezin nož neće biti od velike koristi protiv šestorice ljudi u oklopima, s mačevima i kopljima. Ali stražari vani skutrili su se pokraj vrata, leñima okrenuti prema ledenom vjetru i nošenom snijegu. Čak im je i narednik dobacio tek letimičan pogled. Theon osjeti ubod sažaljenja nad njim i njegovim ljudima. Ramsay će ih sve oderati kad čuje da mu je nevjesta nestala, a što će učiniti Roktalu i Kiselom Alynu ne vrijedi ni pomišljati. Niti dvadeset lakata od vrata, Oskoruša ispusti praznu kablicu, a njezine sestre učiniše isto. Velika tvrña već se izgubila iz vida iza njih. Dvorište bijaše bijela pustoš, mnoštvo poluglasnih zvukova koji su neobično odjekivali u oluji. Oko njih su se uzdizali ledeni rovovi, visoki do koljena, a zatim do pojasa, a potom viši od njihovih glava. Nalazili su se u srcu Oštrozimlja sa zamkom svud oko sebe, ali od njega se nije moglo vidjeti ni traga. Mogli su isto tako biti izgubljeni u Zemlji vječne zime, tisuću liga iza Zida. "Hladno je", zacvili Jeyne Poole, dok je teturala pokraj Theona. A uskoro će postati još hladnije. Iza zidina zamka, zima je čekala sa svojim ledenim zubima. Ako dospijemo tako daleko. "Ovuda", reče on, kad su došli do raskrižja gdje su se križala tri rova. "Frenja, Božikovina, idite s njima", reče Oskoruša. "Mi ćemo doći s Abelom. Ne čekajte nas." I s tim riječima, ona se okrene i udari kroz snijeg prema Velikoj dvorani. Vrba i Mirta pohitaše za njom, lepršajući plaštevima na vjetru. Sve jedna luda od druge, pomisli Theon Greyjoy. Bijeg se činio slabo vjerojatnim sa svih šest Abelovih žena; sa samo dvije, čini se nemogućim. Ali otišli su predaleko da sada vrate djevojku u njezinu ložnicu i pretvaraju se da se ništa nije dogodilo. Umjesto

196

toga, primio je Jeyne za ruku i povukao je puteljkom prema Krunišnim dverima. To su samo poludveri, podsjetio se. Čak i ako nas stražari propuste, nema puta kroz vanjske zidine. Drugih noći, stražari su propuštali Theona, ali u tim je prilikama dolazio sam. Neće tako lako proći u društvu triju sluškinja, a ako stražari zavire pod Jeyneinu kukuljicu i prepoznaju nevjestu kneza Ramsayja... Prolaz je skretao nalijevo. Ondje pred njima, iza vela padajućeg snijega, zjapile su Krunišne dveri, koje je čuvao par stražara. U vuni, krznu i koži, izgledali su krupni poput medvjeda. Koplja koja su nosili bijahu osam stopa visoka. "Tko ide?" vikne jedan. Theon nije prepoznao glas. Većinu čovjekova lica prekrivao je šal. Samo su mu se oči vidjele. "Vonju, to si ti?" Da, kanio je reći. Umjesto toga, čuo je sebe kako odgovara: "Theon Greyjoy. Ja... doveo sam vam neke žene." "Vi sirotani se sigurno smrzavate", reče Božikovina. "Evo, daj da te zagrijem." Provukla se pokraj stražareva koplja i podigla mu ruke prema licu, povukavši napola zaleñen šal kako bi mu usadila poljubac u usta. Kad su im se usne dotakle, njezino sječivo klizne u meso na njegovu vratu, točno ispod uha. Theon opazi kako su se čovjekove oči razrogačile. Na Božikovininim usnama bilo je krvi kad se odmakla, a krv je kapala i s njegovih usta. Drugi je stražar još zbunjeno buljio kad je Frenja zgrabila držak njegova koplja. Hrvali su se na trenutak, natežući se, sve dok mu žena nije istrgnula oružje iz prstiju i odalamila ga debljim krajem po sljepoočici. Dok je teturao natraške, okrenula je koplje i zarila mu šiljak u trbuh, zastenjavši. Jeyne Poole ispusti rezak, visok vrisak. "O, prokleti drek", reče Božikovina. "To će navući klečavce na nas, bez sumnje. Trk!" Theon jednom rukom začepi Jeyneina usta, drugom je pograbi oko struka i povuče pokraj mrtvih i umirućih stražara, kroz dveri i preko zaleñenog jarka. Možda su drevni bogovi još bdjeli nad njima; pokretni most ostao je spušten kako bi branitelji Oštrozimlja mogli brže prelaziti do vanjskog bedema. Iza njih je dopirala uzbuna i zvuk trčećih nogu, a onda prasak trublje s unutarnjeg bedema. Na pokretnom mostu, Frenja se zaustavi i okrene. "Idite. Ja ću ovdje zadržati klečavce." Još je stiskala krvavo koplje u krupnim šakama. Theon je teturao u času kad je stigao do podnožja stuba. Prebacio je djevojku preko ramena i počeo se uspinjati. Jeyne se dotad prestala opirati, a bila je usto tako sitno stvorenje... ali stube bijahu skliske od leda pod mekim, praškastim snijegom, te je

197

na pola puta izgubio uporište i teško se strovalio na koljeno. Bol je bio tako žestok da mu je djevojka umalo ispala, te se na pola otkucaja srca pobojao da dalje odavde neće stići. Ali Božikovina ga je opet povukla na noge, te su zajedničkim naporima napokon uspjeli prenijeti Jeyne na krunište. Kad se naslonio na merlon, teško dišući, Theon mogaše čuti povike odozdo, gdje se Frenja sukobila s pola tuceta stražara u snijegu. "Kojim putem?" viknuo je na Božikovinu. "Kamo sada? Kako ćemo izaći?" Bijes na Božikovininu licu pretvorio se u užas. "O, jeb'o me pas. Konopac." Histerično se nasmijala. "Konopac je kod Frenje." Zastenjala je i uhvatila se za trbuh. Iz utrobe joj je iznikla sulica. Kad ju je obuhvatila rukom, krv joj je procurila kroz prste. "Klečavci na unutarnjem zidu..." dahnula je, prije nego što joj je iduća strelica iskrsnula medu grudima. Božikovina se uhvati za najbliži merlon, i padne. Snijeg koji je odvalila zatrpao ju je uz tihi buć. Povici odjeknuše s njihove lijeve strane. Jeyne Poole je zurila u Božikovinu dok se snježni gunj na njoj pretvarao iz bijeloga u crveni. Na unutarnjem zidu samostrelac je napinjao novu strijelu, znao je Theon. Krenuo je nadesno, ali ljudi su pristizali i iz tog smjera, hitajući prema njima s mačevima u rukama. Daleko na sjeveru začuo je zvuk ratnog roga. Stannis, pomislio je divlje. Stannis nam je jedina nada, ako uzmognemo stići do njega. Vjetar je urlikao, a on i djevojka našli su se u stupici. Samostrel odapne. Strelica proleti na stopu od njega, razbivši koricu zaleñenog snijega koji je začepio najbliži krenel. Od Abela, Oskoruše, Vjeverice i ostalih nije bilo ni traga. On i djevojka ostali su sami. Zarobe li nas žive, predat će nas Ramsayju. Theon pograbi Jeyne oko struka, i skoči. nebo je bilo nesmiljeno plavo, bez ijednog oblačka na vidiku. Cigle će se uskoro početi pržiti na suncu, pomisli Dany. Dolje, na pijesku, borci će osjećati vrućinu kroz potplate sandala. Jhiqui joj je svukla svilene halje s ramena, a Irri pomogla da ude u bazen za kupanje. Svjetlost izlazećeg sunca treperila je na vodi, razlomljena sjenom krošnje dragunova stabla. "Makar se jame moraju otvoriti, mora li Vaša Milost sama onamo otići?" upita Missandei kraljicu dok joj je prala kosu. "Polovica Meereena doći će onamo da me vidi, srce moje blago." "Vaša Milosti," reče joj Missandei, "ova vas moli da joj dopustite reći kako će pola Meereena doći onamo da gleda ljude kako krvare i umiru." Nije u krivu, znala je kraljica, ali to nije bitno.

198

Uskoro je Dany bila najopranija što je mogla biti. Odgurnula se i ustala, blago pljusnuvši. Voda joj se slijevala niz noge i skupljala u kapljice na grudima. Sunce se uspinjalo nebom, a njezin se narod pripremao na skorašnje okupljanje. Bilo bi joj draže da se mogla cijeli dan samo namakati u miomirisnom bazenu, jesti ledom ohlañeno voće sa srebrnih pladnjeva i sanjariti o kući s crvenim vratima, ali kraljica pripada svome narodu, a ne sebi. Jhiqui je donijela meki ručnik daje nježno obriše. "Khaleesi, koji biste tokar danas željeli?" upita je Irri. "Žuti svileni." Kraljica zečeva ne može se ukazati pogledima bez mekih ušiju. Žuta je svila lagana i svježa, a dolje u jami vladat će paklenska žega. Crveni će pijesak spaliti potplate onih kojima mrijeti valja. "A preko nje, duge crvene velove." Velovi će joj služiti kao zaštita od vjetra, da joj pijesak ne puše u usta. A crvena će boja prikrivati krv koja me poprska. Dok je Jhiqui češljala Danynu kosu, a Irri lakirala kraljici nokte, veselo su čavrljale o ogledima koje će današnji dan donijeti. Missandei se vrati. "Vaša Milosti. Kralj traži da mu se pridružite nakon što se obučete. A princ Quentyn došao je sa svojim Dornijcima. Usrdno vas mole da ih primite, ako vam tako odgovara." Malošto će mi današnjega dana odgovarati. "Neki drugi dan." Ser Barristan čekao ih je u podnožju Velike piramide pokraj urešena, otvorena palankina, okružen Mjedenim zvijerima. Ser Djed, pomisli Dany. Usprkos poodmakloj dobi, izgledao je visoko i markantno u oklopu koji mu je darovala. "Bio bih sretniji kad biste danas bili okruženi stražom Neokaljanih, Vaša Milosti", kazao joj je stari vitez kad je Hizdahr otišao pozdraviti svoga bratića. "Polovica ovih Mjedenih zvijeri neiskušani su osloboñeni." A druga su polovica Meereenci dvojbene odanosti, ostavio je neizrečenim. Selmy nema povjerenja u sve Meereence redom, čak ni u brijoglave. "A neiskušani će i ostati, osim ako ih ne iskušamo." "Maska mnogo toga može sakriti, Vaša Milosti. Je li čovjek pod maskom sove ista ona sova koja vas je čuvala i jučer i prekjučer? Kako to možemo znati?" "Kako da Meereen ikada stekne povjerenje u Mjedene zvijeri, ako gaja nemam? Pod tim se maskama nalaze dobri, hrabri ljudi. Svoj život stavljam u njihove ruke." Dany mu uputi smiješak. "Odviše se zabrinjavate, ser. Imat ću vas uza se, zar mi treba bilo kakva zaštita povrh te?" "Ja sam tek jedan starac, Vaša Milosti." "Uza me će biti i Snažni Belwas."

199

"Kako vi kažete." Ser Barristan spusti glas. "Vaša Milosti. Pustili smo ženu Meris na slobodu, kako ste zapovjedili. Prije nego što je otišla, zatražila je razgovor s vama. Primio sam je u vaše ime. Ona tvrdi da je taj Poderani Princ od samog početka imao namjeru prevesti Raspuhane na vašu stranu. Da ju je poslao ovamo da u tajnosti pregovara s vama, ali da su se Dornijci razobličili i iznevjerili ih prije nego što vam je sama stigla pristupiti." Izdajstva povrh izdajstava, umorno pomisli kraljica. Nema li tome kraja? "U kojoj mjeri vjerujete u to, ser?" "U maloj i još manjoj, Vaša Milosti, ali tako su glasile njezine riječi." "Hoće li prijeći na našu stranu, bude li potrebe?" "Kaže da hoće. Ali to ima svoju cijenu." "Platite je." Meereenu treba željezo, a ne zlato. "Poderani će Princ htjeti više od zlatnika, Vaša Milosti. Meris kaže da on želi Pentos." "Pentos?" Ona stisne oči. "Kako da mu dadem Pentos? Ta pola je svijeta odavde." "Bit će voljan čekati, napomenula je žena Meris. Sve do našeg pohoda na Zapadne zemlje." A ako nikada ne krenem u pohod na Zapadne zemlje? "Pentos pripada Pentosijcima. A magister Illyrio je u Pentosu. On koji je ugovorio moj brak s Khalom Drogom i dao mi zmajeva jaja na dar. Koji mi je poslao vas, i Behvasa, i Grolea. Dugujem mu mnogo i više. Neću mu vratiti toliki dug predavanjem njegova grada nekom plaćeniku. Ne." Ser Barristan nakloni glavu. "Vaša Milost je mudra." "Jesi li ikada doživjela dan ovako prepun povoljnog znamenja, ljubavi?" spomenuo je Hizdahr zo Loraq kad mu se pridružila. Pomogao je Dany da se popne na palankin, gdje su dva visoka prijestolja stajala jedno uz drugo. "Povoljnog znamenja za tebe, možda. U manjoj mjeri za one kojima valja mrijeti prije nego što sunce zañe." "Svima mrijeti valja," reče Hizdahr, "ali ne mogu svi umrijeti u slavi, dok im klicanje grada odzvanja u ušima." On podigne ruku i mahne vojnicima na vratima. "Otvaraj." Trg pred njezinom piramidom bio je popločen ciglama raznih boja, s kojih se vrelina uzdizala u treperavim valićima. Ljudi su vrvjeli posvuda. Neki su se vozili u nosiljkama ili stolicama za nošenje, neki su jahali magarce, mnogi su išli pješice. Od svakih desetero, devetero se kretalo na zapad, širokom ciglenom prometnicom

200

prema Daznakovoj jami. Kad su ugledali kako se palankin pomalja iz piramide, iz grla najbližih podigao se poklič i proširio trgom. Kako neobično, pomislila je kraljica. Kliču mi na istome trgu na kojem sam nekoć nabila na kolac stotinu šezdeset i tri Velika gospodara. Kraljevsku je procesiju predvodio veleban bubanj, da im raščišćava put ulicama. Izmeñu svakog udarca brijoglavi je glasnik u košulji od ulaštenih bakrenih diskova dovikivao svjetini da se razmakne. BOMM. "Evo ih!" BOMM. "S putaBOMM. "KraljicaBOMM. "Kralj!" BOMM. Za bubnjem je u četveroredu hodao odred Mjedenih zvijeri. Neki su nosili močuge, drugi štapove; svi su na sebi imali nabrane suknje, kožne sandale i šarene ogrtače sašivene od kvadratnih krpica raznih tkanina, u skladu s raznobojnim ciglama Meereena. Maske su im se presijavale na suncu; veprovi i bikovi, jastrebovi i ždralovi, lavovi, tigrovi i medvjedi, zmije račvastih jezika i strahoviti bazilisci. Snažni Belwas, kojemu se konji nisu milili, koračao je pred njima u prsluku sa zakovicama, a smeña mu se trbušina, puna ožiljaka, ljuljala sa svakim korakom. Irri i Jhiqui slijedile su ih na konjima, uz Agga i Rakhara, a za njima je išao Reznak u nakićenoj stolici za nošenje, natkrivenoj baldahinom kako mu sunce ne bi tuklo u glavu. Ser Barristan Selmy jahao je Dany uz bok, dok mu se oklop ljeskao na suncu. S ramena mu se vijorio dug plašt, izbijeljen do koštane bjeline. Na lijevoj je ruci nosio veliki bijeli štit. Nešto dalje iza njih bio je Quentyn Martell, dornski princ, s dvojicom svojih sudruga. Povorka se polagano vukla dugom ciglenom ulicom. BOMM. "Evo ih!" BOMM. "Naša kraljica. Naš kralj." BOMM. "S puta." Dany je čula kako joj se služavke prepiru iza leda, raspravljajući o tome tko će pobijediti u završnom dvoboju dana. Jhiqui je bila naklonjena orijaškome Goghoru, sličnijem biku nego čovjeku, sve do brončana obruča u nosu. Irri je pak tvrdila da će Belaquo Kostolomac kandžijom doći orijašu glave. Moje služavke su Dothrakijke, podsjetila se. Smrt jaše sa svakim khalasarom. Na dan njezina vjenčanja s Khalom Drogom arakhi su sijevali na svadbenom piru, i ljudi su pogibali dok su drugi pili i parili se. Život i smrt idu ruku pod ruku medu gospodarima konja, a prskanje krvi smatra se blagoslovom braka. Njezin će novi brak uskoro biti posve natopljen krvlju. Kako li će samo blagoslovljen biti. BOMM, BOMM, BOMM, BOMM, BOMM, BOMM, začuše se udarci bubnja, brži nego prije, odjednom ljutiti i nestrpljivi. Ser Barristan isuče mač kad se

201

povorka iznenadno zaustavila izmeñu ružičaste i bijele piramide Pahla, te zelene i crne Naqqana. Dany se osvrne. "Zašto smo stali?" Hizdahr ustane. "Put je prepriječen." Prevrnuti palankin ispriječio im se na putu. Jedan njegov nosač onesviješteno se izvalio na ciglama, obeznanjen od žege. "Pomozite tom čovjeku", zapovjedi Dany. "Maknite ga s ulice dok još netko nije stao na njega, i dajte mu hrane i vode. Izgleda kao da dva tjedna ništa nije pojeo." Ser Barristan nelagodno se osvrtao lijevodesno. Na terasama su se vidjela ghiscarska lica, čije su hladne, neljubazne oči bile uprte u njih. "Vaša Milosti, ne sviña mi se ovaj zastoj. Moglo bi se raditi o nekakvoj stupici. Sinovi Harpije su ukroćeni", izjavi Hizdahr zo Loraq. "Zašto bi oni htjeli učiniti išta nažao mojoj kraljici, kad je za svog kralja i priležnika uzela mene? Hajde sad, pomozite tom čovjeku, kako zapovijeda moja kraljica." On primi Dany za ruku i osmjehne se. Mjedene su zvijeri poslušale nalog. Dany ih je promatrala dok su to radili. "Ti su nosači bili robovi prije moga dolaska. Dala sam im slobodu. No taj palankin nije ništa lakši." "Istina," reče Hizdahr, "ali ti su ljudi sada plaćeni da nose njegovu težinu. Prije tvojeg dolaska, nad tim čovjekom koji je pao stajao bi nadzornik i bičem mu gulio kožu s leña. Umjesto toga, pruža mu se pomoć." To je bilo točno. Jedna Mjedena zvijer s maskom vepra pružio je nosaču mješinu vode. "Valjda moram biti zahvalna i na sitnim pobjedama", reče kraljica. "Jedan korak, pa još jedan, i uskoro ćemo ići trkom. Zajedno ćemo stvoriti novi Meereen." Ulica pred njima napokon se raščistila. "Hoćemo li nastaviti?" Sto je drugo mogla, doli kimnuti? Jedan korak, pa još jedan, ali kamo to ja idem? Na dverima Daznakove jame dva su kolosalna brončana ratnika stajala uhvaćena u smrtan koštac. Jedan je vitlao mačem, drugi sjekirom; kipar ih je prikazao kako ubijaju jedan drugoga, stvarajući svod dveri svojim oštricama i tijelima. Smrtna vještina, pomisli Dany. Mnogo je puta vidjela borilačke jame sa svoje terase. One manje prekrivaju lice Meereena poput tragova kozica; krupnije su pak gnojne ojedine, crvene i upaljene. Svejedno, nijedna se ne bi mogla mjeriti s ovom. Snažni Belwas i Ser Barristan svrstali su im se uz obje strane dok su ona i njezin gospodar suprug prolazili ispod brončanih kipova, pa potom izbili na vrh silne ciglene zdjele niz čije se stijenke u obručima spuštaju tribine, svaka druge boje.

202

Hizdahr zo Loraq poveo ju je niz njih, kroz crnu, purpurnu, plavu, zelenu, bijelu, žutu i narančastu do crvene, gdje su skrletne cigle poprimale boju pijeska na dnu. Prodavači su oko njih nudili kobasice od pasetine, pržene lukovice i neroñenu štenad na štapiću, ali Dany nije imala potrebe za tim. Hizdahr je opskrbio njihovu ložu mješinama hlañena vina i slatke vodice, kao i smokvama, datuljama, lubenicama i narovima, kao i pekanima, paprikama i velikom zdjelom skakavaca u medu. Snažni Belwas grmnu: "Skakavci!" pa dograbi zdjelu, te stade trpati pune šake u usta i glasno ih hrskati. "Ti su vrlo ukusni", posavjetova je Hizdahr. "Trebala bi kušati pokojega, ljubavi. Uvaljani su u začine prije meda, tako da su u isti mah i slatki i ljuti." "To objašnjava zašto se Belvvas tako preznojava", reče Dany. "Držim da će mi dostajati smokve i datulje." Na suprotnoj strani jame, Milosnice su sjedile u dugim haljama mnogih boja, okupljene oko stroge prilike Galazze Galare, jedine meñu njima odjevene u zeleno. Veliki gospodari Meereena zauzimali su crvene i narančaste tribine. Žene su bile pod velovima, a muškarci su češljevima i lakom oblikovali frizure u obliku rožića, ručica i šiljaka. Hizdahrov rod iz davnašnje loze Loraqa mahom je nosio tokare boje purpura, indiga i ljiljana, dok su Pahlovi bili u prugastim ružičastobijelima. Yunkaijski poslanici listom su nosili žuto, i zauzimali ložu pokraj kraljeve, svaki s vlastitim robovima i slugama. Meereenci nižeg roda tiskali su se po gornjim razinama, udaljeniji od klanja. Crne i purpurne tribine, najviše i najdalje od pijeska, bile su prepune osloboñenih i ostalih pučana. Tamo su gore smjestili i plaćenike, primijetila je Daenerys, s kapetanima smještenim ravno meñu obične vojnike. Primijetila je izborano lice Smeñeg Bena i plamenocrvene zaliske i duge pletenice Krvobradog. Njezin gospodar suprug ustade i podiže ruke. "Velikigospodari! Moja je kraljica došla ovamo na današnji dan da iskaže ljubav koju gaji prema vama, svome narodu. Njezinom milošću i s njezinim dopuštenjem dajem vam sada vašu smrtnu vještinu. Meereene! Neka kraljica Daenerys čuje kako je voliš!" Deset tisuća grla gromko joj zahvali; zatim dvadeset tisuća; zatim sva. Nisu uzviknuli njezino ime, koje je malotko meñu njima mogao izgovoriti. "Majka!" povikaše radije; na starome, mrtvom jeziku Ghisa, riječ je glasila: "Mhysa!" Toptaše stopalima i pljeskaše se po trbusima i vikaše: "Mhysa, Mhysa, Mhysa", sve dok se cijela jama nije počela tresti. Dany pusti daje zvuk zaobiñe. Nisam ja vaša majka, mogla im je uzvratiti povikom, ja sam majka vaših robova, svakog

203

onog dječaka koji je stradao na ovome pijesku dok ste vi žderali skakavce u medu. Reznak joj se prigne straga i prošapće joj u uho: "Blagoroñe, čujte kako vas vole!" Ne, znala je, oni vole svoju smrtnu vještinu. Kad je klicanje počelo jenjavati, dopustila sije da sjedne. Njihova je loža bila u sjeni, ali u glavi joj je tuklo. "Jhiqui," pozvala je, "slatke vodice, ako može. Grlo mi je vrlo suho." "Khrazz će dobiti čast prolijevanja prve današnje krvi", kaza joj Hizdahr. "Nikad nije bilo boljega borca od njega." "Snažni Belwas je bio bolji", usprotivi se Snažni Belvvas. Khrazz je bio Meereenac, niska roda; visok čovjek s četkom krute crvenocrne kose protegnute po sredini tjemena. Suparnik mu je bio kopljanik kože boje ebanovine s Ljetnog otočja čija su ubadanja neko vrijeme držala Khrazza na sigurnoj udaljenosti, ali nakon što mu se uspio kratkim mačem uvući unutar dosega koplja, preostalo je samo klanje. Nakon što gaje obavio, Khrazz je isjekao srce iz crnog čovjeka, podigao ga nad glavu sve crveno i kapavo, i odgrizao od njega zalogaj. "Khrazz vjeruje da mu srca hrabrih daju snagu", reče Hizdahr. Jhiqui potvrdno promrmlja. Dany je svojedobno pojela srce pastuha kako bi podarila snagu svojemu neroñenom sinu... ali to nije spasilo Rhaega kad ga je maegi umorila u njezinoj maternici. Tri ćeš izdaje spoznati. Ona je bila prva, Jorah je bio drugi, Smeñi Ben Plumm treći. Jesu li je izdaje prošle? "Ah", reče zadovoljno Hizdahr. "Sada stiže Pjegava Mačka. Gledaj kako se kreće, kraljice moja. Kao pjesma na dvije noge." Suparnik kojega je Hizdahr pronašao za hodajuću pjesmu bio je visok kao Goghor i širok kao Behvas, ali spor. Borili su se na šest stopa od Danyne lože kad mu je Pjegava Mačka presjekla tetivu iza koljena. Kad je čovjek teturavo kleknuo, Mačka mu je stavila nogu na leda i ruku oko vrata, i rasporila mu grkljan od uha do uha. Crveni pijesak upio je njegovu krv, vjetar njegove zadnje riječi. Publika je to pozdravila urlikanjem. "Loša borba, dobro umiranje", reče Snažni Belvvas. "Snažni Belvvas mrzi kada vrište." Uspio je smazati sve skakavce u medu. Podrignuo se, pa otpio gutljaj vina. Blijedi Qarthijci, crni žitelji Ljetnih otoka, Dothrakiji bakrene kože, modrobradi Tyroshijci, Janjeći, Jogos Nhai, smrknuti Braavosijci, poluljudi pjegave sivosmede kože iz džungli Južnih zemalja oni koji su došli skončati u Daznakovoj jami pristigli su sa svih strana svijeta. "Ovaj uvelike obećava, mila moja", rekao joj je Hizdahr za jednog mladog Lysenca duge plave kose koja mu je lepršala na vjetru... ali suparnik je punom šakom zgrabio tu kosu, izbacio momka iz ravnoteže, i

204

prosuo mu utrobu. U smrti je izgledao još mlañe nego dok je držao oštricu u ruci. "Dječak", reče Dany. "Bio je samo dječak." "Šesnaestogodišnjak", napomenu Hizdahr. "Odrastao čovjek, koji je svojim slobodnim izborom stavio svoj život na kocku zbog zlata i slave. Nijedno dijete neće danas poginuti u Daznakovoj, kako je moja nježna kraljica mudro obznanila." Još jedna sitna pobjeda. Možda ne mogu podariti dobrotu svom narodu, objasnila je sebi, ali barem bih mu trebala malčice oduzeti zlobu. Daenerys je željela zabraniti i nadmetanja izmeñu žena, ali na to se pobunila Barsena Crnokosa, izjavivši da ima pravo staviti svoj život na kocku koliko i svaki muškarac. Kraljica je takoñer htjela zabraniti razbibrige, komične borbe u kojima se bogalji, patuljci i babe meñusobno makljaju satarama, bakljama i maljevima (što su borci neposobniji, to je razbibriga smješnija, smatra se), ali Hizdahr je rekao da bi je njegov narod više zavolio kad bi se smijala zajedno s njim, i izložio argument da bi bez takvih šaljivih priredbi bogalji, patuljci i babe gladovali. I tako je Dany popustila. Nekoć je vladao običaj osuditi zločince na nastupanje u jamama; pristala je na obnovu te prakse, ali samo za izvjesna zlodjela. "Ubojice i silovatelje smije se prisiliti na borbe, kao i sve one koji ustrajavaju u robovlasništvu, ali ne i kradljivce ili dužnike." Ipak, zvijeri su još bile dopuštene. Dany je gledala kako slon bez pol muke sreñuje čopor od šest crvenih vukova. Zatim je bik bio suprotstavljen medvjedu u krvavom boju nakon kojeg su obje životinje ostale raskomadane i na samrti. "Meso se ne baca", reče joj Hizdahr. "Mesari od lešina spravljaju zdravo varivo za gladne. Svatko tko doñe na Sudnje dveri slobodno dobiva zdjelu." "Dobar zakon", reče Dany. Tako ih malo imate. "Moramo se pobrinuti da se taj običaj u svakom slučaju nastavi." Nakon borbi zvijeri održala se hinjena bitka u kojoj su se šestorica pješaka, oboružanih štitovima i dugim mačevima, ogledala sa šestoricom konjanika, oboružanih dohtrakijskim arakhima. Hinjeni su vitezovi na sebi imali tunike od veriga, dok hinjeni Dothrakiji nisu nosili oklop. Isprva se činilo da su jahači u prednosti, budući da su pregazili dvojicu suparnika a trećemu odsjekli uho, ali onda su preživjeli vitezovi počeli napadati konje, te zbacili i sasjekli konjanike jednog po jednog, na veliko gañenje Jhiqui. "Nije to bio pravi khalasar", reče ona. "Te lešine neće završiti u vašem zdravom varivu, usrdno se nadam", reče Dany dok su uklanjali stradalnike.

205

"Konjske hoće", reče Hizdahr. "Ljudske neće." "Konjsko meso i luk daju snagu", reče Behvas. Bitku je popratila prva razbibriga današnjeg dana, megdan para suparničkih patuljaka, predstava jednog od Yunkaijskih velmoža koje je Hizdahr pozvao na igre. Prvi patuljak jahao je psa goniča, a drugi krmaču. Drveni oklopi bili su im svježe prebojeni, tako da je jedan na sebi nosio jelena uzurpatora Roberta Baratheona, a drugi zlatnog lava kuće Lannister. To je bjelodano bilo učinjeno zbog nje. Svojim su izmotavanjem uskoro natjerali Belvvasa na šmrkavo cerekanje, premda se Dany smješkala suho i usiljeno. Kad se patuljak u crvenom smandrljao iz sedla i počeo ganjati svoju krmaču po pijesku, dok je patuljak na psu galopirao za njim i lemao ga drvenim mačem po guzovima, ona reče: "Ovo je simpatično i luckasto, ali..." "Imaj strpljenja, mila moja", reče joj Hizdahr. "Spremaju se pustiti lavove." Daenerys ga upitno pogleda. "Lavove?" "Bit će ih tri. Patuljci ih ne očekuju." Ona se namršti. "Patuljci imaju drvene mačeve. Drvene oklope. Kako očekuješ da se odupru lavovima?" "Slabo," reče Hizdahr, "premda bi nas još mogli i iznenaditi. Izglednije je da će ciktati i jurcati unaokolo i pokušati se iskobeljati iz jame. Zbog toga ovo i jest razbibriga." Dany to nije bilo drago čuti. "Zabranjujem." "Dobra kraljice. Nije ti uputno razočarati vlastiti narod." "Zakleo si mi se da će borci biti odrasli ljudi koji su slobodne volje dali pristanak da stave život na kocku zbog zlata i časti. Ovi patuljci nisu pristali na borbu protiv lavova drvenim mačevima. Prekinut ćeš to. Smjesta." Kralj stisne usta. Na otkucaj srca Dany se učinilo da je opazila bljesak bijesa u tim smirenim očima. "Na tvoju zapovijed." Hizdahr mahne svome majstoru jame. "Nema lavova", reče mu kad im je čovjek pritrčao, s bičem u ruci. "Ni jednog jedinog, Blagorode? Gdje je tu veselje?" "Moja kraljica je rekla svoje. Patuljcima se neće dogoditi ništa nažao." "Publici se to neće svidjeti." "Dovedi onda Barsenu. To bi ih trebalo zadovoljiti." "Vaše Blagoroñe zna najbolje." Majstor jame pucnu bičem i izviknu zapovijedi. Patuljke su otjerali, sa svinjom, psom i svime zajedno, dok su gledatelji razočarano siktali i gañali ih kamenjem i trulim voćem.

206

Kad je Barsena Crnokosa iskoračila na pijesak, gola izuzev poveza oko prepona i sandala, nadigao se urlik. Ta visoka, tamna žena od svojih tridesetak godina kretala se zvjerskom elegancijom pantere. "Barsena je naširoko omiljena", reče Hizdahr kad je pozdrav ojačao i ispunio cijelu jamu. "Najhrabrija žena koju sam u životu vidio." Snažni Behvas reče: "Boriti se s curama nije baš hrabro. Boriti se protiv Snažnog Behvasa bilo bi hrabro." "Danas se bori protiv vepra", reče Hizdahr. Tako je, pomisli Dany, jer nisi mogao pronaći ženu koja bi se suprotstavila njoj, ma kako obilna nagrada bila. "I to ne drvenim mačem, sve mi se čini." Vepar je bio golema zvijer, s kljovama dugim poput muške podlaktice i sitnim očicama koje su kiptjele od srdžbe. Upitala se je li onaj vepar koji je ubio Roberta Baratheona izgledao tako jarosno. Strahovito stvorenje, i strahovita smrt. Na otkucaj srca kanda joj je bilo žao Uzurpatora. "Barsena je vrlo brza", reče Reznak. "Izvest će ples s veprom, Blagoroñe, i rasjeći ga kad proñe blizu nje. Bit će sav obliven krvlju prije nego što padne, vidjet ćete." Počelo je upravo kao što je rekao. Vepar je nasrnuo, Barsena se izmaknula okretom, njezina je oštrica bljesnula na suncu. "Treba joj koplje", reče Ser Barristan kad je Barsena preskočila vepra pri sljedećem naletu. "Tako se s veprom ne bori." Zvučao je kao nečiji sitničavi stari djedica, baš kao što je Daario uvijek govorio. S Barsenine se oštrice slijevalo crvenilo, ali vepar je ubrzo odustao. Pametniji je od bika, shvati Dany. Neće više nasrnuti. Barsena je došla do istog zaključka. Počela se primicati vepru, vičući i prebacujući nož iz ruke u ruku. Kad je zvijer uzmaknula, opsovala je i zasjekla mu rilo, ne bi li ga isprovocirala... što joj je uspjelo. Ovaj put je odskočila djelić trenutka prekasno, i kljova joj je razderala lijevu nogu od koljena do prepona. Iz trideset tisuća grla nadigao se jauk. Primivši se za razderanu nogu, Barsena je ispustila nož i pokušala odšepati, ali prije nego što je prešla pola koraka vepar ju je ponovno spopao. Dany pogleda u stranu. "Je li to bilo dovoljno hrabro?" upita ona Snažnog Behvasa, dok je vrisak odjekivao po pijesku. "Boriti se sa svinjama je hrabro, ali nije hrabro vrištati tako glasno. Snažnog Behvasa bole uši od toga." Eunuh se protrlja po nadutoj mješini, ispresijecanoj starim bijelim brazgotinama. "Snažnog Belvvasa boli i trbuh od toga."

207

Vepar je zario njušku Barseni u trbuh i počeo joj izvlačiti utrobu. Smrad je postao tako grozan da ga kraljica više nije mogla trpjeti. Vrućina, muhe, povici iz publike... Ne mogu disati. Podigla je veo s glave i pustila ga da odleprša. Skinula je i tokar sa sebe. Biserje je tiho zveckalo jedno o drugo dok je odmatala svilu. "Khaleesi?" upita je Irri. "Što to radite?" "Skidam svoje meke uši." Dvanaestorica ljudi s kopljima za veprove trkom su izašla na pijesak kako bi odagnali vepra od lešine i stjerali ga natrag u obor. Majstor jame došao je s njima, držeći dugi bodljikavi bič u ruci. Kad je njime pucnuo prema vepru, kraljica je ustala. "Ser Barristane, biste li me ispratili, da sigurno stignem do svoga vrta?" Hizdahr se vidno zbunio. "Pred nama je još mnogo toga. Razbibriga sa šest starica, i još tri dvoboja. Belaquo i Goghor!" "Belaquo će pobijediti", izjavi Irri. "To se zna." "To se ne zna", reče Jhiqui. "Belaquo će poginuti." "Poginut će ili jedan ili drugi", reče Dany. "A onaj koji preživi poginut će u nekoj drugoj prilici. Ovo je bila pogreška." "Snažni Behvas se prejeo skakavaca." Na Behvasovu širokom smedem licu ocrtavala se mučnina. "Snažni Behvas hoće mlijeka." Hizdahr preču eunuha. "Blagoroñe, narod Meereena došao je proslaviti naše sjedinjenje. Čula si kako ti kliču. Ne odbacuj njihovu ljubav." "Oni su to klicali mojim mekim ušima, a ne meni. Odvedi me iz ove klaonice, mužu." Čula je frktanje vepra, povike kopljanika, pucnjeve biča majstora jame. "Mila gospo, ne. Ostani bar još malo. Na razbibrizi, i još jednom završnom ogledu. Sklopi oči, nitko to neće primijetiti. Svi će gledati u Belaqua i Goghora. Ovo nije vrijeme za" Preko lica mu preletje sjena. Strka i vika zamriješe. Deset tisuća glasova utihnuše. Svi se pogledi upriješe prema nebu. Topao vjetar puhnu po Danynim obrazima, i kroz otkucaje srca ona začu šum krila. Dva kopljanika jurnuše u zaklon. Majstor jame ostade ukopan u mjestu. Vepar njuškajući krenu natrag prema Barseni. Snažni Behvas proštenja, zaglavinja sa stolice i sruši se na koljena. Iznad svih njih, zmaj skrenu, taman spram sunca. Krljušt mu bijaše crna, oči, rogovi i hrptene ploče krvavocrvene. Odvajkada najkrupniji od njezina tri, Drogon je u divljini još okrupnjao. Krila su mu se sada protezala dvadeset stopa od vrška do vrška, crna poput čañe. On jedanput zamahnu njima pri povratnom preletu

208

preko pijeska, i stvori zvuk poput udara groma. Vepar podiže glavu, roknu... i plamen ga preplavi, crni oganj prožet rumenilom. Dany osjeti nalet vreline s udaljenosti od trideset stopa. Smrtni vrisak zvijeri zazvuča gotovo ljudski. Drogon sletje na vepra, zarivši kandže u zadimljeno meso. Kad se počeo hraniti, nije ga nimalo bilo briga jede li Barsenu ili vepra. "O, bogovi," jauknu Reznak, "pa on je ždere!" Majordom prekri rukom usta. Snažni Behvas glasno je praznio utrobu. Čudan izraz prijeñe dugim, blijedim licem Hizdahra zo Loraqa; dijelom strah, dijelom požuda, dijelom ushit. On se oblizne. Dany primijeti da su Pahlovi pokuljali uza stube, pridržavajući si tokare i spotičući se o svoje obrube u žurbi da što prije umaknu. Drugi se povedoše za njihovim primjerom. Neki trčaše, odgurujući jedni druge. Veći ih broj ostade na svojim mjestima. Jedan se odluči ponijeti kao junak. Radilo se o jednom od kopljanika poslanih da stjeraju vepra u obor. Možda je bio pijan, ili lud. Možda je izdaleka volio Barsenu Crnokosu, ili je čuo neke šaptom pripovijedane priče o djevojčici Hazzei. Možda je to bio tek neki pučanin pun želje da ga bardovi opjevaju. On pritrča, s kopljem za veprove u rukama. Crveni mu pijesak frcaše pod petama, dok povici odjekivaše s tribina. Drogon podiže glavu, i krv mu poče kapati sa zuba. Junak skoči na njegova leña i zari željezni vršak koplja pod dugi, ljuskavi vrat zmaja. Dany i Drogon vrisnuše kao jedno. Junak upre u koplje, služeći se svojom punom težinom da zarije vršak dublje. Drogon se izvi uvis, bolno prosiktavši. Rep mu fijuknu u stranu. Gledala je kako mu se glava izvija na vrhu tog dugog, zmijolikog vrata, vidjela kako mu se crna krila šire. Zmajosjek izgubi oslonac i smandrlja se na pijesak. Trudio se nespretno pridići na noge kad mu se zmajevi zubi sklopiše oko podlaktice. "Ne", jedino je stigao viknuti. Drogon mu iščupa ruku iz ramena i odbaci je u stranu kao što bi pas odbacio glodavca u štakorskom leglu. "Ubijte ga", viknu Hizdahr zo Loraq ostalim kopljanicima. "Ubijte tu zvijer!" Ser Barristan čvrsto je privi uza se. "Ne gledajte, Vaša Milosti." "Pustite me!" Dany se iskobelja iz njegova naručja. Svijet kao da se usporio dok je preskakala prsobran. Kad je doskočila u jamu, izgubila je jednu sandalu. U trku je osjećala pijesak izmeñu nožnih prstiju, vreo i grub. Ser Barristan ju je dozivao. Snažni Behvas i dalje je povraćao. Potrčala je brže.

209

I kopljanici su trčali. Neki su hitali prema zmaju, s kopljima u ruci. Drugi su uzmicali, odbacujući oružje pri bijegu. Junak se trzao na pijesku dok mu je jarka krv liptala iz rastrganog batrljka ramena. Njegovo je koplje ostalo Drogonu u leñima, i ondje se klatilo od zamaha zmajevih krila. Rana se pušila. Kad su mu se drugi kopljanici približili, zmaj izriga vatru, i crni oganj obli dvojicu. Rep mu fijuknu u stranu, i dohvati majstora jame dok mu se šuljao odostraga, i prelomi ga napola. Još jedan napadač ubadao je prema njegovim očima sve dok ga zmaj nije ulovio čeljustima i prosuo mu utrobu. Meereenci vrištaše, psovaše, zapomagaše. Dany začu kako netko teškim koracima grabi za njom. "Drogon", prodere se. "Drogon." On okrenu glavu. Dim mu se uzdizao kroza zube. I njegova se krv pušila, kapajući u lokvice na tlu. On opet zamahnu krilima, nadižući zagušljiv vihor skrletnog pijeska. Dany zatetura u taj vreli crveni oblik, kašljucajući. On škljocnu zubima. "Ne", jedino stiže reći. Ne, ne mene, zar me ne prepoznaješ? Crni se zubi sklopiše ni na pedalj od njezina lica. Kanio mije odgristiglavu. Oči su joj bile pune pijeska. Ona se spotače o truplo majstora jame i pade nauznak. Drogon urliknu. Zvuk ispuni jamu. Obli je usijani vjetar. Dugi, ljuskavi vrat zmaja protegnu se prema njoj. Kad je otvorio usta, ona mu opazi komadiće odlomljene kosti i nagorjela mesa izmeñu crnih zuba. Oči mu bijahu rastaljene. Gledam u pakao, ali ne usuñujem se odvratiti pogled. Nikada ni u što nije bila tako sigurna. Krenem li bježati od njega, spalit će me iproždrijeti. U Zapadnim zemljama septoni govore o sedam paklova i sedam rajeva, ali Sedam Kraljevina i njihovi bogovi daleko su odavde. Ako strada ovdje, upita se Dany, hoće li konjski bog Dothrakija razmaknuti travu i pozvati je u svoj zvjezdani khalasar, da s njime jezdi kroz noćne zemlje uza svoje sunce i zvijezde? Ili će ljutiti bogovi Ghisa poslati svoje harpije da ščepaju njezinu dušu i odvuku je dolje, u muke? Drogon joj je urlikao ravno u lice, dahom dovoljno vrelim da nadigne plikove na koži. Sa svoje desne strane Dany začu kako Barristan Selmy viče: "Mene! Daj mene. Ovamo. Mene!" U tinjajućim crvenim jamama Drogonovih očiju Dany ugleda vlastiti odraz. Kako sije sitna izgledala, kako slaba, krhka i prestrašena. Ne mogu mu dopustiti da opazi kako se bojim. Ona poče uzmicati unatraške po pijesku, odgurujući se od trupla majstora jame, i prsti joj napipaše držak njegova biča. Od tog se dodira osjeti hrabrijom. Koža je bila topla, živa. Drogon ponovno zaurla, zazvučavši tako glasno da je zamalo ispustila bič. Njegovi zubi škljocnuše prema njoj.

210

Dany ga udari. "Ne", prodere se, zamahujući bičem iz petnih žila. Zmaj tržnu glavom unatrag. "Ne", prodere se opet. "NE!" Bodlje su ga opletale po njušci. Drogon se uzdiže, krilima je zavijajući u sjenu. Dany ga nastavi bičevati po ljuskavom trbuhu, ovako i onako, sve dok je ruka ne poče boljeti. Njegov se dugi zmijoliki vrat svinu poput streličareva luka. On prosssssssikta i izriga crni oganj odozgo prema njoj. Dany šmugnu u stranu i izbjegnu plamenove, zamahujući bičem i vičući: "Ne, ne, ne. Lezi. LEZI!" Urlik kojim joj je odgovorio bijaše prepun straha i srdžbe, prepun boli. On zamahnu krilima jedanput, dvaput... ... i sklopi ih. Zmaj još jedanput prosikta, pa se ispruži na trbuhu. Crna krv istjecala mu je iz rane gdje ga je koplje probolo, i pušila se dok je kapala na ožeženi pijesak. On je utjelovljeni oganj, pomisli ona, a i ja sam. Daenerys Targaryen skoči na zmajeva leda, zgrabi koplje i silovito ga iščupa. Vršak se napola rastopio, a usijano se željezo crveno žarilo. Ona ga baci u stranu. Drogon se koprcao pod njom, mreškajući mišićima dok je prikupljao snagu. Zrak je bio prepun pijeska. Dany nije mogla gledati, nije mogla disati, nije mogla misliti. Crna krila prasnuše poput groma, i skrletni pijesak odjednom poče propadati pod njom. Ošamućena, Dany zažmiri. Kad je opet otvorila oči, ona opazi Meereence pod sobom kroz izmaglicu od suza i prašine, svjetinu što hita uza stube i izlijeva se na ulice. Bič joj je ostao u ruci. Ona ošine njime Drogona po vratu i uzvikne: "Uvis!" Drugom se rukom poče hvatati za njegovu krljušt, napipavajući prstima uporište. Drogonova široka crna krila zamasima se uzdizaše kroza zrak. Dany meñu bedrima osjeti njegovu vrelinu. Bilo joj je kao da će joj se srce raspuknuti. Da, pomisli, da, sada, sada, hajde, hajde, nosi me, nosi me, LETI! jon nije to bio visok čovjek, Tormund Orijaška Kob, ali bogovi su mu podarili široka prsa i masivan trbuh. Mance Rayder prozvao ga je Tormund Puhač U Rog zbog njegovih moćnih pluća, te je često znao reći da Tormund svojim smijehom može odroniti snijeg s gorskih vrhunaca. U trenucima bijesa, njegovi urlici podsjećali su Jona na trubljenje mamuta. Tog je dana Tormund urlao često i glasno. Rikao je, vikao, lupao šakom po stolu tako žestoko da je prevrnuo i prolio vrč vode. Rog medovine nikad mu nije bio daleko od ruke, pa je pljuvačka koju je prskao izričući prijetnje bila slatka od meda. Nazvao je Jona Snowa kukavicom, lašcem i prebjegom, psovao ga kao

211

guzičara i klečavca crnog srca, pljačkaša i strvinarsku vranu, optužio ga da želi zajebati slobodnjake. Dva je puta zavitlao rog za piće Jonu u glavu, premda tek nakon što ga je iskapio. Tormund nije bio jedan od onih koji bi tratili dobru medovinu. Jon je prešao preko svega toga. Nijednom nije povisio glas niti na prijetnju odgovorio prijetnjom, ali nije popustio više nego što je bio spreman popustiti. Naposljetku, dok su se sjene poslijepodneva produljivale pred šatorom, Tormund Orijaška Kob Visokozborac, Puhač U Rog i Lomitelj Leda, Tormund Gromovita Šaka, Muž Medvjeda, kralj Medovine od Crvenih dvora, Govornik Bogova i Otac Vojski pružio je ruku. "Dogovoreno, onda, i nek mi bogovi oproste. Stotinu majki nikad neće, znam." Jon stisne ponuñenu ruku. Riječi njegove zakletve odjeknuše mu kroz glavu. Ja sam mač u tami. Ja sam promatrač na zidovima. Ja sam vatra koja gori spram studeni, svjetlo koje donosi zoru, rog koji budi spavače, štit koji čuva kraljevstvo ljudi. I za njega novi pripjev: Ja sam stražar koji otvara dveri i propušta neprijatelja. Dao bi sve i više od toga kad bi znao da je ispravno postupao. Ali sada je otišao predaleko da se vrati. "Dogovoreno", rekao je. Tormundov je stisak lomio kosti. Barem se to na njemu nije promijenilo. I brada je bila ista, iako je lice pod tom guštarom bijele dlake znatno omršavjelo, a na one rumene obraze urezale su se duboke bore. "Mance te treb'o ubit' kad je im'o priliku", rekao je, dok je nastojao pretvoriti Jonovu šaku u pulpu i kosti. "Zlato za zobenu kašu, i dječaci... okrutna cijena. Što se dogodilo onom umiljatom momčiću kojega sam poznav'o?" Imenovali su ga vrhovnim zapovjednikom. "Čuo sam da se kaže kako je nagodba poštena kad su obje strane nesretne. Tri dana?" "Ako tol'ko poživim. Neki od mojih pljunut će me kad čuju ove uvjete." Tormund pusti Jonovu ruku. "I tvoje će vrane gunñat', ako ih dobro poznajem. A treb'o bi' ih poznavat'. Ubio sam više vas crnih guzičara nego što mogu izbrojat'." "Možda bi bilo bolje da to ne spominjete tako glasno kad doñete južno od Zida." "Ha!" nasmije se Tormund. Ni to se nije promijenilo; još se smijao lako i često. "Mudar savjet. Ne želim da me vi vrane nasmrt iskljucate." Pljesnuo je Jona po leñima. "Kad sav moj narod bude na sigurnom iza vašeg Zida, podijelit ćemo štogod mesa i medovine. Dotad..." Divljak skine narukvicu s lijeve ruke i baci je Jonu, a onda učini isto s njezinom blizankom na desnici. "Tvoja prva plaća. Naslijedio sam ih od oca, a on od svojega. Sad su tvoje, crni lopovski gade."

212

Narukvice su bile od starog zlata, čvrste i teške, izrezbarene drevnim runama Prvih ljudi. Tormund Orijaška Kob nosio ih je otkad ga je Jon poznavao; činile su se neodvojivim dijelom njega, poput njegove brade. "Braavosijci će ih istopiti radi zlata. Čini mi se da bi to bilo šteta. Možda biste ih trebali zadržati." "Ne. Neću da se govori kako je Tormund Gromovita Šaka dopustio da se slobodnjaci odreknu svoga blaga, dok je on svoje sačuv'o." Nacerio se. "Al' zadržat ću prsten koji nosim oko uda. Daleko je veći od tih trica. Na tebi bi izgled'o k'o torkves." Jon se morao nasmijati. "Vi se ne mijenjate." "O, mijenjam se." Smiješak se istopio poput snijega u ljeto. "Nisam onakav kakav sam bio u Crvenim Dvorima. Vidio sam previše smrti, i još gorih stvari. Moji sinovi..." Tuga iskrivi Tormundovo lice. "Dormunda su sasjekli u bitki za Zid, a još je bio gotovo pa dječak. Presudio mu je jedan od vitezova vašeg kralja, neki gad u sivom čeliku s noćnim leptirima na štitu. Vidio sam kad ga je zasjek'o, al' moj je dječak umro prije nego što sam stig'o do njega. A Torwynd... njega je odnijela studen. Uvijek je bio bolećiv, taj mali. Jedne je noći samo umro. Najgore od svega je bilo to što je, prije nego što smo uopće znali da je umro, ustao, blijed i s onim modrim očima. Mor'o sam se sam pobrinut' za njega. Bilo mi je teško, Jone." Suze mu zasjaše u očima. "Nije bio neki muškarac, da budem iskren, al' nekoć je bio moj mali dječak i ja sam ga volio." Jon metne ruku na njegovo rame. "Jako mi je žao." "Zašto? Nisi ti kriv. Imaš krvi na rukama, da, isto k'o i ja. Al' ne njegove." Tormund odmahne glavom. "Još imam dva snažna sina." "Vaša kći...?" "Munda." Ovo vrati smiješak na Tormundovo lice. "Uzela je onog Ryka Dugo Koplje za muža, ako možeš povjerovat'. Dečko ima više drskosti nego razuma, ako mene pitaš, al' prilično je dobar prema njoj. Rekoh mu da ako joj ikad učini išta nažao, iščupat ću mu ud i zatuć' ga njime do krvi." Još je jednom čestito pljesnuo Jona. "Vrijeme je da se vratiš. Zadržim li te duže, pomislit će da smo te pojeli." "U zoru, onda. Za tri dana. Najprije dječaci." "Čuo sam te prvih deset puta, vrano. Čovjek bi pomislio da izmeñu nas nema povjerenja." Pljunuo je. "Najprije dječaci, da. Mamuti idu zaobilaznim putem. Pobrini se da ih Istočna Stražarnica očekuje. A ja ću se pobrinut' da ne bude sukoba ni srljanja na tvoje proklete dveri. Bit ćemo dobri i poslušni, k'o pačići u nizu. A ja mama patka. Ha!" Tormund izvede Jona iz svog šatora.

213

Vani dan bijaše vedar i bez oblaka. Sunce se vratilo na nebo nakon četrnaestodnevne odsutnosti, a na jugu Zid se uzdizao modrobijel i svjetlucav. Postojala je izreka koju je Jon čuo od starijih ljudi u Crnom Zamku: Zid je ćudljiviji od Ludog Kralja Aerysa, govorili bi, ili katkad, Zid je ćudljiviji od žene. Za oblačna vremena izgleda kao sazdan od bijelog kamena. U noći bez mjeseca crn je poput ugljena. Za snježnih oluja čini se isklesan od snijega. Ali po ovakvim danima posve je jasno da nije načinjen ni od čega drugog doli od leda. Po ovakvim danima, Zid se cakli sjajem septonova kristala, svaki ožiljak i napuklina ocrtani su mu sunčevom svjetlošću, dok ledene duge plešu i zamiru iza prozirnih valića. U ovakve dane, Zid je lijep. Tormundov najstariji sin stajao je pokraj konja, u razgovoru sa Štavljakom. Visoki Toregg, tako su ga zvali medu slobodnjacima. Iako je bio jedva palac viši od Štavljaka, nadvisivao je oca za cijelu stopu. Hareth, naočiti momak iz Krtograda zvani Konj, skutrio se uz vatru, okrenuvši leda drugoj dvojici. On i Štavljak bili su jedini ljudi koje je Jon poveo sa sobom na pregovore; da ih je bilo više, to bi se moglo smatrati znakom straha, a dvadesetorica mu ne bi koristila ništa više od dvojice da je Tormund htio proliti krv. Duh je bio jedina zaštita koju je Jon trebao; strahovuk može nanjušiti neprijatelje, čak i one koji skrivaju svoju netrpeljivost iza osmijeha. Samo, Duh je nestao. Jon zguli jednu crnu rukavicu, smjesti dva prsta u usta i zazviždi. "Duh! K meni." Odozgo dopre iznenadni šum krila. Mormontov gavran doleprša s grane starog hrasta i sleti na Jonovo sedlo. "Kukuruz", krikne. "Kukuruz, kukuruz, kukuruz." "I ti si me pratio?" Jon pruži ruku da otjera pticu, ali je umjesto toga pogladi po perju. Gavran ga odmjeri jednim okom. "Snovv", promrmlja, značajno kimajući glavom. Uto se Duh pojavi izmeñu dva drveta, u društvu s Val. Izgledaju kao da pripadaju jedno drugome. Val bijaše sva u bijelom; u bijelim vunenim hlačama uvučenim u visoke čizme od izbijeljene bijele kože, bijelome plaštu od medvjeñeg krzna prikopčanom na ramenu izrezbarenim licem usuddrva, bijeloj tunici s koštanim kopčama. I dah joj bijaše bijel... ali oči joj bijahu modre, dugačka pletenica boje tamnog meda, a obrazi zajapureni od studeni. Prošlo je dugo vremena otkako je Jon Snovv vidio tako ljubak prizor. "Pokušali ste mi ukrasti vuka?" upitao ju je. "Zašto ne? Da svaka žena ima strahovuka, muškarci bi bili mnogo umiljatiji. Čak i vrane.

214

"Ha!" nasmije se Tormund Orijaška Kob. "Ne nateži se s njome, kneže Snovv, ta je prepametna za takve k'o što smo ti i ja. Radije je brzo ukradi, prije nego što se Toregg probudi i preduhitri te." Što li je onaj klipan Axell Florent rekao za Val? "Putena djevojka, oku ugodna. Dobri bokovi, jedre grudi, dobro grañena za rañanje djece." Sve je to istina, ali divljakinja je mnogo više od toga. Dokazala je to kad je pronašla Tormunda, u čemu su iskusni izvidnici Straže zakazali. Možda nije princeza, ali bila bi dostojna žena bilo kojem knezu. Ali taj je most davno bio spaljen, a sam je Jon bacio baklju. "Neka Toregg samo izvoli", izjavi on. "Ja sam položio zavjet." "Njoj to ne smeta. Zar ne, djevojko?" Val potapše dugačak koštani nož o svom boku. "Knez Vrana se slobodno može ušuljati u moju postelju kad god se usudi. Nakon što ga uškopim, bit će mu mnogo lakše poštovati te svoje zavjete." "Ha!" Tormund opet frkne. "Čuješ to, Toregg? Kloni je se. Već imam jednu kćer, ne trebaju mi dvije." Odmahujući glavom, divljački poglavica se sagne na ulasku u šator. Dok je Jon češkao Duha iza uha, Toregg dovede Valina konja. Još je jahala sivog brdskog konjića kojeg joj je Mully dao onog dana kad je ostavila Zid, čupavo, zakržljalo stvorenje, slijepo na jedno oko. Dok ga je okretala prema Zidu, upitala je: "Kako je malo čudovište?" "Dvostruko je veći nego kad ste nas ostavili i trostruko glasniji. Kad se zaželi sise, možete ga čuti kako se dere sve do Istočne Stražarnice." Jon uzjaše vlastita konja. Val uhvati korak s njim. "Dakle... dovela sam vam Tormunda, kako sam obećala. Što sad? Vratit ćete me u moju staru ćeliju?" "Vaša stara ćelija je zauzeta. Kraljica Selyse je prisvojila Kraljevu kulu. Sjećate se Hardinove kule?" "Ona koja izgleda kao da će se svakog trena srušiti?" "Izgleda tako već stotinu godina. Priredio sam gornji kat za vas, moja gospo. Bit će vam prostranije nego u Kraljevoj kuli, iako možda ne tako udobno. Nitko je nikad nije zvao Hardinovom palačom." "Uvijek bih radije izabrala slobodu nego udobnost." "Imat ćete slobodu kretanja po zamku, ali moram vam sa žaljenjem dati do znanja da ćete morati i dalje biti zarobljenica. Doduše, mogu vam obećati da vas neće

215

gnjaviti neželjeni posjetitelji. Moji ljudi čuvaju Hardinovu kulu, a ne kraljičini. A Wun Wun spava u predvorju." "Orijaš kao zaštitnik? Čak se ni Dalla nije mogla time pohvaliti." Tormundovi divljaci gledali su ih dok su prolazili, vireći iz šatora i prigradnji ispod golih stabala. Na svakog čovjeka ratničke dobi, Jon je vidio tri žene i jednako toliko djece, ispijenih lica, upalih obraza i zurecih očiju. Kad je Mance Rayder poveo slobodnjake na Zid, njegovi su sljedbenici pred sobom gonili velika stada ovaca, koza i svinja, ali sada su jedine životinje na vidiku bili mamuti. Da nije bilo surovosti orijaša, i njih bi bili zaklali, u to nije dvojio. Mnogo je mesa na mamutskim kostima. Jon je opažao i znakove bolesti. To ga je uznemirilo više nego što je očekivao. Ako je Tormundov klan izgladnio i bolestan, što je tek s tisućama koje su otišle za Majkom Krticom u Žilavidom? Cotter Pyke bi ubrzo trebao stići k njima. Budu li vjetrovi povoljni, flota mu se možda već i sad vraća u Istočnu Stražarnicu s onoliko slobodnjaka koliko ih je mogao ukrcati. "Kako ste prošli s Tormundom?" upita ga Val. "Pitajte me za godinu dana. Teži dio me još čeka. Dio u kojem ću morati uvjeriti svoje ljude da pojedu što sam im skuhao. Nikome se neće svidjeti okus, bojim se." "Dopustite da pomognem." "Već jeste. Doveli ste mi Tormunda." "Mogu učiniti i više." Zašto ne? pomisli Jon. Svi su uvjereni da je princeza. Val tako i izgleda, a jaše kao da je roñena u sedlu. Princeza ratnica, zaključio je, a ne nekakvo krhko stvorenje koje sjedi u kuli, češlja kosu i čeka da je neki vitez spasi. "Moram obavijestiti kraljicu o ovom sporazumu," reče on. "Možete je doći upoznati, ako se možete prisiliti da savijete koljeno." Ne bi valjalo uvrijediti Njezinu Milost prije nego što uopće i otvori usta. "Smijem li se nasmijati kad kleknem?" "Ne smijete. Ovo nije igra. Rijeka krvi teče izmeñu naših naroda, stara, duboka i crvena. Stannis Baratheon jedan je od rijetkih koji se ne protivi puštanju divljaka u zemlju. Treba mi podrška njegove kraljice za ovo što sam napravio." Valin obijesni smiješak iščezne. "Imate moju riječ, kneže Snovv. Bit ću dostojna divljačka princeza vašoj kraljici." Ona nije moja kraljica, mogao je reći. Istinu govoreći, ne mogu dočekati dan kada će otići. A ako su bogovi dobri, povest će Melisandre sa sobom.

216

Projahali su ostatak puta u tišini, dok je Duh grabio za njima. Mormontov gavran slijedio ih je do dveri, a onda se vinuo uvis dok su oni sjahali. Konji su otišli naprijed s bakljom da osvijetle put kroz ledeni tunel. Mala skupina crne braće čekala ih je kod dveri kada su se Jon i njegovi suputnici pojavili južno od Zida. Ulmer od Kraljeve šume bio je meñu njima, a upravo je taj stari strijelac istupio da govori u ime ostalih. "Ako je gosp'aru po volji, momci se nešto pitaju. Hoće li biti mira, gosp'aru? Ili krvi i željeza?" "Mira", odgovori Jon Snovv. "Za tri dana, Tormund Orijaška Kob provest će svoje ljude kroz Zid. Kao prijatelje, a ne kao dušmane. Neki nam možda čak povećaju broj, kao braća. Na nama je da im pružimo dobrodošlicu. A sad se vratite svojim dužnostima." Jon preda uzde svoga konja Satenu. "Moram posjetiti kraljicu Selyse." Njezina Milost bi se uvrijedila kad joj odmah ne bi došao. "Poslije moram napisati neka pisma. Donesi pergament, pera i meštrovu tintarnicu u moje odaje. Zatim pozovi Marsha, Yarwycka, septona Celladora i Clydasa." Cellador će biti pripit, a Clydas je slaba zamjena za pravog meštra, ali jedino njih ima. Do Samova povratka. "I sjevernjake. Flinta i Norreyja. Štavljak, i ti bi trebao biti tamo." "Hobb peče pite od luka", reče Saten. "Da zamolim da vam se svi pridruže za večerom?" Jon razmisli. "Ne. Zamoli ih da mi se pridruže na vrhu Zida u suton." Okrenuo se prema Val. "Moja gospo. Poñite sa mnom, molit ću." "Kad vrana zapovijeda, zatočenica mora poslušati." Ton joj je bio šaljiv. "Ta vaša kraljica sigurno je strašna, ako odraslim muževima popuste koljena kad je susretnu. Trebam li se i ja odjenuti u oklop umjesto vune i krzna? Ovu mije odjeću darovala Dalla, ne bih je željela umrljati krvlju." "Da se riječima može pustiti krv, imali biste razloga za strah. Mislim da ne morate strahovati za svoju odjeću, moja gospo." Zaputili su se prema Kraljevoj kuli po svježe raščišćenim puteljcima izmeñu brežuljaka prljavog snijega. "Čula sam da vaša kraljica ima veliku crnu bradu." Jon je znao da se ne smije osmjehnuti, ali je to svejedno učinio. "Samo brk. Vrlo rijedak. Možete mu izbrojiti dlake." "Kakvo razočaranje." Unatoč pustim pričama o tome kako želi biti gospodarica svog sijela, činilo se da Selyse Baratheon nije u prevelikoj žurbi da zamijeni udobnosti Crnog Zamka za sjene Noćne Tvrñe. Zadržala je stražare, dakako; četvorica bijahu postavljena na vratima, dvojica vani na stubama, a dvojica unutra pokraj žeravnika. Zapovijedao

217

im je Ser Patrek od Kraljeve Gore, odjeven u vitešku odoru bijele, modre i srebrne boje, s plaštem posutim petokrakim zvijezdama. Kad mu je predstavio Val, vitez klekne na jedno koljeno da joj poljubi rukavicu. "Još ste ljepši nego što su mi rekli, princezo", izjavio je. "Kraljica mije mnogo govorila o vašoj ljepoti." "Kako čudno, kad me nikad nije vidjela." Val potapše Ser Patreka po glavi. "Na noge, ser klecalo. Na noge, na noge." Zvučala je kao da se obraća psu. Jon se jedva suzdržao da se ne nasmije. Kamena lica, rekao je vitezu da traže audijenciju s kraljicom. Ser Patrek bržebolje pošalje jednog od svojih oklopnika uza stube da se raspita hoće li ih Njezina Milost primiti. "Ali vuk ostaje ovdje", inzistirao je Ser Patrek. Jon je to i očekivao. Strahovuk u kraljici Selyse budi nelagodu, gotovo u jednakoj mjeri kao Wun Weg Wun Dar Wun. "Duh, ostani." Zatekli su Njezinu Milost kako šije uz vatru, dok je njezina luda plesao naokolo na glazbu koju je samo on mogao čuti, zvečeći kravljim zvonima na rogovima. "Vrana, vrana", zakriči Zakrpa, kad je ugledao Jona. "Pod morem vrane su bijele poput snijega, ja znam, ja znam, oh, oh, oh." Princeza Shireen se sklupčala na prozorskoj klupici, navučene kukuljice da sakrije najveći dio sive krljušti koja joj je unakazila lice. Od gospe Melisandre nije bilo ni traga. Na tome je Jon bio zahvalan. Prije ili kasnije morat će se suočiti s crvenom svećenicom, a radije bi da to ne bude u nazočnosti kraljice. "Vaša Milosti." Spustio se na koljeno. Val učini isto. Kraljica Selyse odloži švelo na stranu. "Možete ustati." "Ako je Vašoj Milosti po volji, smijem li predstaviti gospu Val? Njezina sestra Dalla je..." "... majka onog drečavog djeteta koje nas budi svake noći. Znam tko je ona, kneže Snovv." Kraljica šmrcne. "Imate sreću što nam se vratila prije mog supruga kralja, inače bi vam se loše pisalo. Uistinu veoma loše." "Vi ste divljačka princeza?" upita Shireen Val. "Neki me tako zovu", otpovrne Val. "Moja je sestra bila žena Mancea Raydera, Kralja s onu stranu Zida. Umrla je dok mu je rañala sina." "I ja sam princeza," dade im do znanja Shireen, "ali nemam sestru. Jednom sam imala roñaka, prije nego što je otplovio. Bio je samo kopile, ali voljela sam ga." "Uistinu, Shireen", reče njezina majka. "Uvjerena sam da vrhovni zapovjednik nije došao slušati o Robertovim fačucima. Zakrpo, budi dobra luda i odvedi princezu u njezinu sobu."

218

Zvona na njegovoj kapi zazvečaše. "Daleko, daleko", zapjeva luda. "Doñi sa mnom ispod mora, daleko, daleko, daleko." Uzeo je malu princezu za ruku i odvukao je iz sobe, skakućući. Jon reče: "Vaša Milosti, voña slobodnjaka pristao je na moje uvjete." Kraljica Selyse gotovo neprimjetno kimne. "Moj plemeniti muž je oduvijek želio pružiti utočište tim divljim narodima. Dokle god budu poštovali kraljev mir i kraljeve zakone, dobrodošli su u našu zemlju." Napućila je usne. "Rečeno mi je da meñu njima ima još orijaša." Val odgovori. "Njih gotovo dvije stotine, Vaša Milosti. I više od osamdeset mamuta." Kraljica se strese. "Groznih li stvorenja." Jon nije mogao odrediti je li govorila o mamutima ili o orijašima. "No takve zvijeri mogle bi biti od koristi mome plemenitome mužu u njegovim bitkama." "Možda, Vaša Milosti," reče Jon, "ali mamuti su preveliki da proñu kroz naše dveri." "Ne mogu li se dveri proširiti?" "To... to ne bi bilo mudro, smatram." Selyse šmrcne. "Ako vi tako kažete. Nedvojbeno se razumijete u takve stvari. Gdje mislite smjestiti te divljake? Sigurno Krtograd nije dovoljno velik da zaprimi... koliko ih je?" "Četiri tisuće, Vaša Milosti. Pomoći će nam naseliti naše napuštene zamke, kako bismo bolje obranili Zid." "Dali su mi na znanje da su ti zamci ruševine. Turobna mjesta, pusta i hladna, jedva nešto bolja od hrpe krša. U Istočnoj Stražarnici čuli smo priče o štakorima i paucima." Hladnoća je dosad već potamanila pauke, pomisli Jon, a štakori možda budu koristan izvor mesa kada doñe zima. "Sve je to istina, Vaša Milosti... ali čak i ruševine nude nekakav zaklon. A Zid će stajati izmeñu njih i Drugih." "Vidim da ste o svemu ovome pažljivo razmislili, kneže Snovv. Uvjerena sam da će kralj Stannis biti zadovoljan kad se vrati kao pobjednik iz bitke." Pod uvjetom da se uopće vrati. "Dakako," nastavi kraljica, "divljaci najprije moraju priznati Stannisa za kralja i R'hllora za svog boga." I eto nas, licem u lice u uskom prolazu. "Vaša Milosti, oprostite mi. To nisu bili uvjeti oko kojih smo se složili."

219

Kraljičino se lice stvrdne. "Ozbiljan previd." Ono malo tragova topline u njezinu glasu istog je trena nestalo. "Slobodnjaci ne kleče", reče joj Val. "Onda ih se mora prisiliti", izjavi kraljica. "Učinite li to, Vaša Milosti, ustat ćemo prvom prilikom", obeća Val. "S mačevima u ruci." Kraljičine se usne stisnu, a brada joj lako zadrhti. "Drski ste. Pretpostavljam da se to može i očekivati od jedne divljakinje. Moramo vam naći muža koji će vas naučiti udvornosti." Kraljica svrne pogled na Jona. "Ne odobravam to, vrhovni zapovjedniče. A neće ni moj plemeniti muž. Ne mogu vas spriječiti da otvorite svoje dveri, kao što oboje i predobro znamo, ali obećavam vam da ćete odgovarati za to kad se kralj vrati iz bitke. Možda se predomislite." "Vaša Milosti." Jon opet klekne. Ovaj put Val mu se nije pridružila. "Žao mi je što su vas moja djela ozlovoljila. Učinio sam onako kako sam smatrao da je najbolje. Imam li vaše dopuštenje da se povučem?" "Imate. Smjesta." Kad su se našli vani i daleko od kraljičinih ljudi, Val dade oduška svome bijesu. "Lagali ste o njezinoj bradi. Ta ima više dlaka na vilici nego ja meñu nogama. A kći... njezino lice..." "Siva krljušt." "Siva smrt, tako mi to zovemo." "Nije uvijek smrtonosna kod djece." "Sjeverno od Zida jest. Kukuta je siguran lijek, ali jastuk ili nož takoñer djeluju. Da sam ja rodila to jadno dijete, davno bih mu se bila smilovala." Ovo je bila Val kakvu Jon dosad nije vidio. "Princeza Shireen je kraljičino jedino dijete." "Žalim ih obje. To dijete nije čisto." "Dobije li Stannis rat, Shireen će naslijediti Željezno prijestolje." "Onda žalim vaših Sedam Kraljevina." "Meštri kažu da siva krljušt nije—" "Neka meštri vjeruju što hoće. Pitajte svaku šumsku vješticu, ako želite znati istinu. Siva smrt drijema, samo kako bi se opet probudila. To dijete nije čisto!" "Čini se milom djevojčicom. Ne možete znati—"

220

"Mogu. Ne znate ništa, Jone Snow." Val ga ščepa za ruku. "Ne želim da čudovište bude tamo. Ono i njegove dojilje. Ne smijete ih ostaviti u istoj kuli s mrtvom djevojčicom." Jon otrese njezinu ruku. "Nije mrtva." "Jest. Njezina mati to ne vidi. A ni vi, čini se. No smrt je ondje." Udaljila se od njega, pa zastala i okrenula se. "Dovela sam vam Tormunda Orijašku Kob. Dovedite vi meni moje čudovište." "Ako uzmognem, hoću." "Učinite to. Dužnik ste mi, Jone Snow." Jon je gledao za njom dok je odlazila. Vara se. Sigurno se vara. Siva krljušt nije tako smrtonosna kao što ona tvrdi, ne kod djece. Duh je opet nestao. Sunce je ležalo nisko na zapadu. Pehar vrućeg kuhanog vina sada bi mi jako dobro došao. Dva pehara još i bolje. Ali to će morati pričekati. Morao se suočiti s neprijateljima. Neprijateljima najgore vrste: braćom. Zatekao je Štavljaka kako ga čeka kod kaveza s vitlom. Njih dvojica uspeli su se zajedno. Što su se više podizali, to je vjetar jačao. Na pedeset stopa visine, težak se kavez počeo njihati sa svakim zapuhom. S vremena na vrijeme zastrugao bi o Zid, izazvavši male kristalne pljuskove leda koji su pri padu svjetlucali na suncu. Podigli su se nad najviše kule zamka. Na četiristo stopa, vjetar je imao zube i njima mu tako navlačio crni plašt da je bučno lamatao o željezne rešetke. Na sedamsto stopa usijecao mu se u kosti. Zid je moj, podsjetio se Jon dok su vitlari njihali kavez, još najmanje dva dana. Jon doskoči na led, zahvali ljudima kod vitla i kimne kopljanicima koji držahu stražu. Obojica su nosili vunene kukuljice navučene na glave, pa im se od lica nije vidjelo ništa osim očiju, ali prepoznao je Tya po zamršenom konopcu masne crne kose koji mu je padao niz leña, a Owena po kobasici zataknutoj u tok o boku. Prepoznao bi ih u svakom slučaju, samo prema njihovu držanju. Dobar gospodar mora poznavati svoje ljude, rekao je jednom prilikom otac njemu i Robbu u Oštrozimlju. Jon poñe do ruba Zida i zagleda se prema bojišnici gdje je izginula vojska Mancea Raydera. Pitao se gdje je Mance sada. Je li te uspio naći, sestrice? Ili si bila samo trik kojim me naveo da ga pustim na slobodu? Dugo je vremena prošlo otkad je zadnji put vidio Aryju. Kako sada izgleda? Bi li je uopće prepoznao? Arya Smetalica. Vječno musava lica. Ima li još uvijek onaj mali mač koji joj je Mikken iskovao? Probadaš ih zašiljenim krajem, rekao joj je.

221

Mudar savjet za njezinu prvu bračnu noć, ako je i pola od onoga što je čuo o Ramsayju Snowu bilo istina. Dovedi je kući, Mance. Spasio sam ti sina od Melisandre, a sad ću spasiti četiri tisuće tvojih slobodnjaka. Dužan si mi ovu jednu djevojčicu. U ukletoj šumi na sjeveru, popodnevne sjene šuljale su se kroz drveće. Zapadno nebo bilo je crvena buktinja, ali na istoku su izlazile prve zvijezde. Jon Snow protegne prste ruke od mača, prisjećajući se svega što je izgubio. Same, draga debela budalo, grubo si se našalio sa mnom kad si me postavio za vrhovnog zapovjednika. Vrhovni zapovjednik nema prijatelja. "Kneže Snow?" reče Štavljak. "Kavez se diže." "Čujem ga." Jon se odmakne od ruba. Prvi koji su se uspeli bijahu klanski poglavice Flint i Norrey, odjeveni u krzno i željezo. Norrey je nalikovao kakvom starom liscu; smežuran i vitka stasa, ali lukavih očiju i okretan. Torghen Flint bio je za pola glave kraći ali vjerojatno dvostruko teži; zdepast, osoran čovjek čvornatih šaka s crvenim zglobovima prstiju krupnih poput šunki, teško se naslanjao na glogov štap dok je hramao po ledu. Bovven Marsh stigao je idući, zamotan u medvjede krzno. Za njim Othell Yarwick. Potom Septon Cellador, napola pijan. "Prošećite sa mnom", reče im Jon. Zaputili su se Zidom na zapad, po pošljunčenim stazama prema zalazećem suncu. Kad su prevalili pedeset lakata od barake za grijanje, rekao je: "Znate zašto sam vas pozvao. Za tri dana, u zoru, otvorit će se dveri kako bi propustile Tormunda i njegov narod kroza Zid. Moramo obaviti brojne pripreme." Tišina je pozdravila njegovu objavu. Tada Othell Yarwyck zausti: "Vrhovni zapovjedniče, to su na tisuće žgoljavih divljaka, izmoždenih, gladnih, daleko od kuće." Jon pokaže prema svjetlima njihovih logorskih vatri. "Eno ih. Četrdeset tisuća, tvrdi Tormund." "Tri tisuće, čini mi se, prema vatrama." Bovven Marsh je živio za sume i mjere. "Dvostruko ih je veći broj u Žilavidomu sa šumskom vješticom, rečeno nam je. A Ser Denys piše o velikim taborima u planinama iza Sjenovite Kule..." Jon to nije porekao. "Tormund kaže da Narikač kani opet osvojiti Most lubanja." Stari Šipak dotakne svoj ožiljak. Stekao gaje braneći Most lubanja kad je Narikač zadnji put pokušao presjeći sebi put kroz Klanac. "Vrhovni zapovjednik sigurno ne misli propustiti... i tog zloduha?"

222

"Ne dragovoljno." Jon nije zaboravio glave koje mu je Narikač ostavio, s krvavim rupama gdje su im bile oči. Crni Jack Bulwer, Kosmati Hal, Garth Sivo Pero. Ne mogu ih sve osvetiti, ali neću im zaboraviti imena. "Ali da, gospodine, i njega. Ne možemo birati koga ćemo od slobodnjaka pustiti, a koga nećemo. Mir vrijedi za sve." Norrey hrakne i pljune. "Bolje je sklopiti mir s vucima i strvinarskim vranama." "Mirno je u mojim tamnicama", zagunña Stari Flint. "Dajte Narikača meni." "Koliko je izvidnika Narikač ubio?" upita Othell Yarwyck. "Koliko je žena silovao, ubio ili oteo?" "Tri iz mojeg roda", reče Stari Flint. "A one koje ne otme, njih oslijepi." "Kad čovjek odjene crno, zločini mu se opraštaju", podsjeti ih Jon. "Želimo li da se slobodnjaci bore na našoj strani, moramo im oprostiti prijašnje zločine kao što bismo ih oprostili našima." "Narikač neće položiti zakletvu", ustraje Yarwyck. "Neće odjenuti plašt. Čak mu ni drugi otimači ne vjeruju." "Ne morate vjerovati čovjeku da bi vam bio od koristi." Kako biste mi inače svi vi bili od koristi? "Trebamo Narikača i ostale poput njega. Tko poznaje divljinu bolje od divljaka? Tko poznaje naše neprijatelje bolje od čovjeka koji se s njima borio?" "Narikač zna samo za silovanje i ubijanje", reče Yarwyck. "Kad jednom prijeñu Zid, divljaci će biti trostruko brojniji od nas", reče Bowen Marsh. "A to je samo Tormundov klan. Pridodamo li Narikačeve ljude i one u Žilavidomu, imat će dovoljno snaga da dokrajče Noćnu stražu u jednoj noći." "Brojke same po sebi ne dobivaju rat. Vidjeli ste ih. Polovica je mrtva na nogama." "Radije bih da su mrtvi u zemlji", reče Yarwyck. "Ako je po volji mome knezu." "Nije mi po volji." Jonov glas bijaše leden poput vjetra koji im je lamatao plaštevima. "U onom taboru ima djece. Njih na stotine, tisuće. I žena." "Kopljanica." "Pokoja. Zajedno s majkama i bakama, udovicama i djevicama... sve biste ih osudili na smrt, gospodo?" "Braća se ne bi smjela prepirati", reče septon Cellador. "Kleknimo i pomolimo se Starici da obasja naš put k mudrosti." "Kneže Snovv," reče Norrey, "gdje namjeravate smjestiti te svoje divljake? Ne na moje posjede, nadam se." "Da", izjavi Stari Flint. "Ako ih želite naseliti na Daru, to je vaš problem, ali pobrinite se da ne odlutaju, jerbo ću vam vratiti njihove glave. Zima je blizu, ne treba mi još gladnih usta koja moram prehraniti."

223

"Divljaci će ostati na Zidu", uvjeravao ih je Jon. "Većina će biti smještena u nekom od naših napuštenih zamaka." Straža sada ima posade u Ledentragu, Dugome Humku, Samurovim Dvorima, Sivoj Stražarnici i Dubokom Jezeru, sve s nedovoljnim brojem ljudi, ali deset je zamaka još prazno i napušteno. "Ljudi sa ženama i djecom, sva ženska i pokoja muška siročad mlada od deset godina, stare žene, obudovjele majke, bilo koja žena koja se ne želi boriti. Kopljanice ćemo poslati u Dugi Humak da se pridruže svojim sestrama, a slobodne muškarce u druge utvrde koje smo otvorili. Oni koji odjenu crno ostat će ovdje ili biti poslani u Istočnu Stražarnicu ili Sjenovitu Kulu. Tormund će uzeti Hrastovštit za svoje sijelo, da nam bude pri ruci." Bovven Marsh uzdahne. "Ako nas ne pobiju mačevima, pobit će nas gladnim ustima. Molim lijepo, a kako vrhovni zapovjednik predlaže da nahranimo Tormunda i njegove tisuće?" Jon je očekivao ovo pitanje. "Preko Istočne Stražarnice. Dovozit ćemo hranu brodom, koliko god bude potrebno. Iz riječnih i olujnih krajeva i Arrynske doline, iz Dornea i Prevlake, preko uskog mora iz Slobodnih gradova." "A tu ćemo hranu platiti... kako, ako smijem pitati?" Zlatom iz Željezne banke Braavosa, mogao je odgovoriti Jon. Umjesto toga je rekao: "Dopustio sam da slobodnjaci zadrže svoja krzna i kože. Trebat će ih da ih ugriju kad doñe zima. No moraju predati sva druga bogatstva. Zlato, srebro, jantar, dragulje, rezbarije, bilo što vrijedno. Otpremit ćemo sve to preko uskog mora na prodaju u Slobodne gradove." "Sve bogatstvo divljaka", reče Norrey. "To će vam kupiti bušel ječma. Možda dva." "Vrhovni zapovjedniče, zašto ne zatražite da divljaci predaju i oružje?" upita Clydas. Štavljak se na to nasmije. "Želite da se slobodnjaci bore uz vas protiv zajedničkog neprijatelja. Kako ćemo to izvesti bez oružja? Zar želite da bacamo grude na utvare? Ili ćete nam dati štapove da ih njima mlatimo?" Oružje koje većina divljaka nosi jedva da je bolje od štapova, pomisli Jon. Drvene močuge, kamene sjekire, maljevi, koplja s vatrom prekaljenim šiljcima, noževi od kosti, kamena i zmajevog stakla, štitovi od šiblja, koštani oklopi, uškrobljena koža. Thennovi obrañuju broncu, a otimači poput Narikača nose otete čelične i željezne mačeve ukradene s nekog trupla... ali čak su i oni često zastarjeli, ulubljeni od česte dugogodišnje uporabe i umrljani hrñom.

224

"Tormund Orijaška Kob nikad neće svojevoljno razoružati svoj narod", reče Jon. "On nije Narikač, ali nije ni kukavica. Da to zatražim od njega, potekla bi krv." Norrey opipa bradu. "Možete smjestiti divljake u te ruševne utvrde, kneže Snow, ali kako ćete ih navesti da ondje ostanu? Što ih sprečava da se presele na jug u ljepše, toplije krajeve?" "Naše krajeve", reče Stari Flint. "Tormund mi je dao svoju časnu riječ. Služit će s nama do proljeća. Narikač i ostali kapetani položit će istu zakletvu, ili ih nećemo propustiti." Stari Flint odmahne glavom. "Izdat će nas." "Narikačeva riječ je bezvrijedna", reče Othell Yarwyck. "To su bezbožni divljaci", dometne septon Cellador. "Čak je i na jugu čuvena nepouzdanost divljaka." Štavljak prekriži ruke na grudima. "Ona bitka tamo dolje? Bio sam na suprotnoj strani, sjećate se? Sad nosim vašu crninu i obučavam vaše dečke kako ubijati. Neki bi me mogli prozvati prebjegom. Moguće... ali nisam ništa neuljuñeniji od vas vrana. I mi imamo bogove. Iste one bogove koje se štuje u Oštrozimlju." "Bogove Sjevera, još od prije nego što je ovaj Zid podignut", reče Jon. "To su bogovi kojima se Tormund zakleo. Održat će riječ. Poznajem ga kao što sam poznavao Mancea Raydera. Neko sam vrijeme marširao s njima, ako se sjećate." "Nisam zaboravio", reče Glavni Upravitelj. Ne, pomisli Jon, nisam ni mislio da jesi. "I Mance Rayder je položio zakletvu", nastavi Marsh. "Zakleo se da neće nositi krune, uzeti ženu, ni biti otac sinovima. Zatim je promijenio stranu, počinio sve te stvari i poveo zastrašujuću vojsku na kraljevstvo. Ostaci te vojske čekaju iza Zida." "Slomljeni ostaci." "Slomljeni se mač može prekovati. Slomljeni mač može ubiti." "Slobodnjaci nemaju ni zakona ni gospodara," reče Jon, "ali vole svoju djecu. Priznajete li barem to?" "Ne tiču nas se njihova djeca. Bojimo se očeva, a ne sinova." "Kao i ja. Stoga sam inzistirao na taocima." Nisam lakovjerna budala kakvom me smatrate... a nisam ni poludivljak, što god vi vjerovali. "Stotinu dječaka izmeñu osam i šesnaest godina. Sin svakog poglavice i kapetana, a preostale će izabrati izmeñu sebe. Dječaci će služiti kao paževi i štitonoše, te osloboditi naše ljude za druge dužnosti. Neki možda odluče jednog dana odjenuti crno. I čudnije su se stvari dogañale. Ostali će biti taoci za vjernost svojih očeva."

225

Sjevernjaci se meñusobno odmjeriše. "Taoci", zamišljeno će Norrey. "Tormund je pristao na to?" Bilo je ili to, ili gledati svoj narod kako umire. "Moj danak u krvi, tako ga je nazvao", reče Jon Snovv, "ali platit će ga." "Da, a zašto i ne bi?" Stari Flint lupi štapom o led. "Štićenici, tako smo ih oduvijek zvali, kad je Oštrozimlje od nas zahtijevalo dječake, ali bili su taoci, i to im nije nimalo naškodilo." "Osim onima čiji su očevi ozlovoljili Kraljeve Zime", reče Norrey. "Ti su postali kraći za glavu. Stoga mi reci, dečko... ako se ti tvoji divlji prijatelji pokažu neiskrenima, imaš li želudac da učiniš ono što je nužno?" Pitajte Janosa Slynta. "Tormund Orijaška Kob zna kako mu je pametnije da me ne iskušava. Možda se činim zelenim dječakom u vašim očima, gospodaru Norrey, ali ja sam ipak sin Eddarda Starka." No čak ni ovo nije zadovoljilo njegova Glavnog upravitelja. "Kažete da će ti dječaci služiti kao štitonoše. Vrhovni zapovjednik ih ne misli valjda obučavati na oružju?" Jonov gnjev uskipje. "Ne, gospodine, kanim ih uposliti vezenjem čipkastog rublja. Naravno da će se obučavati na oružju. Takoñer će bućkati maslac, sjeći drva za potpalu, čistiti gnoj iz staja, prazniti noćne posude, prenositi poruke... a u meñuvremenu će vježbati baratati kopljem, mačem i dugim lukom." Marshevo lice poprimi tamnu nijansu crvene. "Vrhovni zapovjednik mi mora oprostiti na otvorenosti, ali nemam blažeg načina da ovo izrečeni. To što predlažete nije ništa drugo nego izdaja. Osam tisuća godina muževi Noćne straže stajali su na Zidu i borili se protiv tih divljaka. Sada ih kanite propustiti, pružiti im zaklon u našim zamkovima, nahraniti ih, odjenuti i naučiti ih kako se bori. Kneže Snovv, moram li vas podsjetiti? Položili ste zakletvu." "Znam na što sam se zakleo." Jon izreče riječi. "Ja sam mač u mraku. Ja sam oko na bedemima. Ja sam oganj što razgara studen, svjetlost što donosi zoru, rog što budi spavače, štit što čuva kraljevstva ljudi. Jesu li to iste riječi koje ste vi izustili kad ste polagali prisegu?" "Jesu. Kao što vrhovni zapovjednik zna." "Sigurni ste da niste neke zaboravili? One o kralju i njegovim zakonima, i kako moramo braniti svaku stopu njegove zemlje i zadržati svaki ruševni zamak? Kako taj dio ide?" Jon pričeka odgovor. Nije ga bilo. "Ja sam štit što čuva kraljevstva ljudi. Tako glase riječi. Stoga mi recite, gospodine što su ti divljaci, ako ne ljudi?"

226

Bovven Marsh otvori usta. Riječi nisu dolazile. Rumen mu se penjala vratom. Jon Snovv im okrene leña. Posljednje zrake svjetla polako su nestajale. Promatrao je kako pukotine na Zidu prelaze iz crvene u sivu i crnu, iz pramičaka vatre u rijeke crnog leda. Dolje pod njima, gospa Melisandre je vjerojatno već palila noćnu vatru i pjevala, Gospodaru Svjetla, obrani nas, jer noć je mračna i strahota puna. "Zima dolazi," naposljetku izusti Jon, prekidajući neugodnu tišinu, "a s njome bijeli šetači. Zid je mjesto gdje ćemo ih zaustaviti. Zid je načinjen da ih zaustavi... ali na Zidu mora biti ljudi. Privedimo ovu raspravu kraju. Čeka nas mnogo posla prije nego što otvorimo dveri. Tormunda i njegov narod trebat će nahraniti, odjenuti i smjestiti pod krov. Neki su bolesni i trebat će njegu. To će biti vaš zadatak, Clydase. Spasite sve koje možete." Clydas zatrepće svojim mutnim, ružičastim očima. "Potrudit ću se, Jone. Hoću reći, moj kneže." "Trebamo pripremiti sva kola i taljige za prijevoz slobodnjaka u njihove nove domove. Othelle, ti ćeš se pobrinuti za to." Yarwyck načini grimasu. "Razumijem, vrhovni zapovjedniče." "Gospodaru Bovvene, vi ćete sakupljati putarinu. Zlato i srebro, jantar, torkvese, narukvice i ogrlice. Sve razvrstajte, prebrojite i pobrinite se da sretno stigne u Istočnu Stražarnicu." "Da, kneže Snovv", reče Bovven Marsh. A Jon pomisli, Led, rekla je, i bodeži u tami. Zaleñena i tvrda crvena krv i goli čelik. Ruka od mača mu se zgrči. Vjetar je jačao. Svaka se nova noć činila hladnijom od prethodne. Ćelija nije imala ni ognjište ni žeravnik. Jedini je prozor bio previsok da bi joj pružio pogled i premalen da se kroz njega provuče, ali više nego dovoljno velik da propusti studen. Cersei je rasparala prvu košulju koju su joj dali, zahtijevajući da joj vrate odjeću, ali tako je samo ostala naga i drhtava. Kad su joj donijeli drugu košulju, navukla ju je preko glave i zahvalila im, zagrcnuvši se riječima. Prozor je propuštao i zvukove. Kraljici je to bio jedini izvor saznanja o dogañajima u gradu. Septe koje su joj donosile hranu odbijale su joj išta reći. Mrzila je to. Jaime će doći po nju, ali kako će znati kad je stigao? Cersei se samo nadala da nije tako budalast da dojuri ispred svoje vojske. Trebat će mu svaki mač da se obračuna s odrpanom hordom Siromašne družbe koja okružuje Veliku septu. Često ih je pitala za svog blizanca, ali tamničari joj nisu htjeli odgovoriti. Pitala je i za Ser Lorasa. Prema posljednjem izvještaju, Vitez Cvijeća umirao je na Zmajevu

227

kamenu od rana zadobivenih prilikom zauzimanja zamka. Neka umre, pomisli Cersei, i neka se požuri s tim. Mladićeva smrt ostavit će jedno mjesto prazno u Kraljevskoj straži, a to bi moglo značiti njezino spasenje. Ali septe su bile jednako mučaljive u vezi s Lorasom Tyrellom kao i u vezi s Jaimejem. Knez Qyburn je bio njezin posljednji i jedini posjetitelj. Svijet joj se sveo na četiri stanovnika: nju i njezine tri tamničarke, pobožne i neumoljive. Septa Unella imala je krupne kosti i bila muškobanjasta, žuljevitih ruku i ružna, namrštenog lica. Septa Moelle imala je krutu bijelu kosu i sitne, zločeste očice, vječno sumnjičavo naborane, koje su joj izvirivale iz smežuranog lica oštrog poput sječiva sjekire. Septa Scolera imala je širok struk i bila niska, teških grudi, maslinaste puti i kisela zapaha, poput mlijeka na rubu kvarljivosti. Donosile su joj hranu i vodu, praznile joj noćnu posudu, i odnosile joj košulju na pranje svakih nekoliko dana, ostavljajući je da se sklupča naga pod gunjem sve dok joj je ne vrate. Katkad joj je Scolera čitala iz Sedmerokrake zvijezde ili Knjige svete molitve, ali inače nijedna nije razgovarala s njom, niti pristajala odgovoriti ni na jedno njezino pitanje. Mrzila je i prezirala sve njih tri, gotovo isto koliko je mrzila i prezirala one koji su je izdali. Lažni prijatelji, vjerolomni sluge, ljudi koji su joj izjavljivali vječnu ljubav, čak i njezin vlastiti rod... svi su je napustili u času nužde. Osney Kotlocrn, onaj slabić, slomio se pod bičem, napunivši uši Vrhovnog Vrapca tajnama koje je trebao ponijeti u grob. Njegova braća, ulična gamad koju je uzvisila, nisu poduzeli ništa drugo osim što su sjedili skrštenih ruku. Aurane Waters, njezin admiral, pobjegao je na more s dromondima koje mu je dala sagraditi. Orton Merryweather odmaglio je u Dugi Stol, povevši sa sobom svoju ženu Taenu, koja je kraljici bila jedina prava prijateljica u ovim strašnim vremenima. Harys Swyft i Veliki meštar Pycelle prepustili su je zatočeništvu i ponudili kraljevstvo onim istim ljudima koji su spletkarili protiv nje. Merynu Trantu i Borosu Blountu, kraljevim zaprisegnutim zaštitnicima, nije bilo ni traga. Čak je i njezin bratić Lancel, koji je jednoć tvrdio da je voli, bio jedan od njezinih optužitelja. Njezin stric joj je odbio pomoći vladati iako bi ga ona bila postavila za Kraljevog namjesnika. A Jaime... Ne, to nije mogla vjerovati, odbijala je u to vjerovati. Jaime će doći čim dozna za njezinu nevolju. "Doñi smjesta", napisala mu je. "Pomozi mi. Spasi me. Trebam te sada kao što te nikad prije nisam trebala. Volim te. Volim te. Volim te. Doñi smjesta." Qyburn se zakleo kako će se pobrinuti da pismo stigne njezinu blizancu,

228

koji se nalazio u porječju sa svojom vojskom. Meñutim, Qyburn se više nije vratio. Koliko je znala, lako je moguće daje sada mrtav, glave nataknute na kolac iznad gradskih dveri Utvrde. Ili da možda čami u nekoj od crnih ćelija ispod Crvene utvrde, ne poslavši njezino pismo. Kraljica se raspitivala za njega stotinu puta, ali njezine tamničarke odbijale su govoriti o njemu. Jedino što je s potpunom sigurnošću sada znala jest da Jaime nije došao. Ne još, govorila je samoj sebi. Ali ubrzo. A kad jednom doñe, Vrhovni Vrabac i njegove kučke pjevat će drugačiju pjesmicu. Mrzila je osjećaj bespomoćnosti. Prijetila je, ali njezine su prijetnje dočekane kamenih lica i gluhih ušiju. Zapovijedala je, ali njezine su se zapovijedi ignorirale. Zazivala je Majčinu milost, apelirajući na uroñenu sućut jedne žene prema drugoj, ali tri smežurane septe vjerojatno su se odrekle svoje ženskosti kad su izrekle zavjete. Pokušala je sa šarmom, obraćajući im se blago, prihvaćajući krotko svaku novu uvredu. Nisu se dale pokolebati. Nudila im je nagrade, obećavala blagost, počasti, zlato, položaje na dvoru. Prema njezinim su se obećanjima odnosile jednako kao i prema prijetnjama. I molila se. O, kako se molila. Molitvu su tražile, pa im ju je servirala, servirala ju je na koljenima kao kakva obična drolja na ulicama, a ne kći Hridi. Molila se za odušak, za spasenje, za Jaimeja. Glasno je tražila od bogova da je obrane u njezinoj nevinosti; nijemo se molila da njezini optužitelji dožive naglu, bolnu smrt. Molila se sve dok nije nažuljala i okrvavila koljena, sve dok joj jezik nije postao tako natečen i težak da se njime mogla ugušiti. Sve molitve kojima su je učili kao djevojčicu vratile su se Cersei u sjećanje u ćeliji, a izmišljala je i nove po potrebi, zazivajući Majku i Djevicu, Oca i Ratnika, Staricu i Kovača. Čak se molila i Neznancu. Bilo kojem bogu u oluji. Sedmorica su se pokazala gluhima poput njihovih zemaljskih slugu. Cersei im je dala sve riječi koje je u sebi nosila, dala im je sve osim suza. Njih nikad neće dobiti, obećala je sebi. Mrzila je osjećaj slabosti. Da su joj bogovi podarili snagu koju su dali Jaimeju i onom razmetljivom klipanu Robertu, sama bi pobjegla na slobodu. O, da mije mač, i vještina da baratam njime. Imala je srce ratnika, ali bogovi su joj u svojoj slijepoj zlobi podarili slabo tijelo žene. Kraljica im se ranije pokušala oduprijeti, ali septe su je savladale. Bilo ih je previše, a bile su snažnije nego što izgledaju. Ružne starice, sve do jedne, ali od svih tih silnih molitava, ribanja i šibanja novakinja postale su žilave kao korijenje.

229

A nisu joj davale da otpočine. Noću ili danju, kad god bi kraljica sklopila oči da usne, jedna od njezinih tamničarki pojavila bi se da je probudi i zatraži od nje da ispovjedi svoje grijehe. Optužili su je za preljub, blud, veleizdaju, čak i ubojstvo, jer je Osney Kotlocrn priznao da je ugušio posljednjeg Vrhovnog Septona na njezinu zapovijed. "Došla sam da mi ispovjedite sva svoja ubojstva i bludničenja", zarežala bi septa Unella nakon što bi drmanjem prenula kraljicu iza sna. Septa Moelle bi joj rekla daje to njezini grijesi drže budnom. "Samo nevini poznaju mir spokojnog sna. Priznajte svoje grijehe i spavat ćete poput novoroñenčeta." Čas budna, čas u snu, pa opet budna, svaku su njezinu noć razlamale grube ruke njezinih mučiteljica, i svaka je bila hladnija i okrutnija od prethodne. Sovin sat, vučji sat, slavujev sat, izlazak i zalazak mjeseca, sumrak i zora, teturali su jedan za drugim poput pijanaca. Koliko je bilo sati? Koji je bio dan? Gdje se nalazila? Je li ovo bio san ili je bila budna? Krhotine sna koje su joj dopuštali pretvorile su se u britve, režući joj razum. Svaki je dan dočekivala tromija nego prije, iscrpljena i grozničava. Izgubila je sav pojam o tome koliko je dugo bila zatočena u ovoj ćeliji, visoko u jednoj od sedam kula Velike septe Baelora. Ovdje ću ostarjeti i umrijeti, pomislila je u očaju. Cersei to nije mogla dopustiti. Njezin sin ju je trebao. Kraljevstvo ju je trebalo. Morala se izvući na slobodu, bez obzira na rizike. Njezin se svijet sveo na ćeliju od šest četvornih stopa, noćnu posudu, kvrgavi ležaj i smeñi vuneni gunj, tanak poput nade od kojeg ju je svrbjela koža, ali je još bila nasljednica kneza Tywina, kći Hridi. Iscrpljena manjkom sna, drhteći od studeni koja bi se svake noći zavukla u ćeliju kule, naizmjence grozničava i pregladnjela, Cersei je napokon shvatila da se mora ispovjediti. Te noći, kad je septa Unella došla daje istrgne iz sna, zatekla je kraljicu kako čeka na koljenima. "Zgriješila sam", reče Cersei. Jezik joj bijaše natečen u ustima, usne suhe i ispucale. "Teško sam zgriješila. Sada to uviñam. Kako sam tako dugo mogla biti slijepa? Starica mi se ukazala s visoko uzdignutim fenjerom i pri njegovu svetom svjetlu vidjela sam put kojim moram poći. Želim ponovno biti čista. Želim samo odrješenje. Molim vas, dobra septo, preklinjem vas, odvedite me Vrhovnom Septonu da priznam svoje zločine i bludničenja." "Reći ću mu, Vaša Milosti", odgovori septa Unella. "Njegova Uzvišena Svetost silno će se obradovati. Samo putem ispovijedi i iskrenog pokajanja naše se smrtne duše mogu spasiti."

230

I tako su je ostatak te duge noći pustili da spava. Sate i sate blaženog sna. Sova, vuk i slavuj barem su ovaj put promakli neviñeni i neopaženi, dok je Cersei sanjala dug, divan san u kojem joj je Jaime bio muž, a njihov je sin još bio na životu. Kad je svanulo jutro, kraljica se gotovo osjećala kao ona stara. Kad su njezine tamničarke došle po nju, ponovno im se oglasila pobožnim zvucima i rekla im koliko je odlučna ispovjediti svoje grijehe kako bi joj bilo oprošteno sve što je učinila. "Raduje nas što to čujemo", rekla je septa Moelle. "Bit će to veliko olakšanje za vašu dušu", dometne septa Scolera. "Osjećat ćete se mnogo bolje nakon toga, Vaša Milosti." Vaša Milosti. Te dvije jednostavne riječi ushitile su je. Za vrijeme njezina dugog zatočeništva, tamničarke se nisu često trudile iskazati joj čak ni to jednostavno poštovanje. "Njegova Uzvišena Svetost čeka", reče septa Unella. Cersei pogne glavu, ponizno i poslušno. "Mogu li se prije toga okupati? Nisam u prikladnom stanju da izañem pred njega." "Možete se okupati poslije, ako Njegova Uzvišena Svetost dopusti", reče septa Unella. "Sada bi vas trebala brinuti čistoća vaše besmrtne duše, a ne taština puti." Tri septe povele su je niz stube kule; septa Unella išla je ispred nje, a septe Moelle i Scolera njoj za petama, kao da se boje da bi mogla pokušati pobjeći. "Tako dugo nisam imala posjetitelja", promrmlja Cersei tihim glasom, dok su silazile. "Je li kralj dobro? Pitam samo kao majka, u strahu za svoje dijete." "Zdravlje Njegove Milosti je dobro," reče septa Scolera, "i dobro je zaštićen, danju i noću. Kraljica je uvijek s njim." Ja sam kraljica! Progutala je slinu, nasmiješila se pa rekla: "To je dobro znati. Tommen je toliko voli. Nikad nisam vjerovala onim grozotama koje su o njoj govorili." Zar se Margaery Tyrell nekako izvukla od optužbi za bludničenje, preljub i veleizdaju? "Je li došlo do suñenja?" "Uskoro će," reče septa Scolera, "ali njezin brat—" "Tiho." Septa Unella se osvrne preko ramena da prostrijeli pogledom Scoleru. "Previše blebećeš, budalasta starice. Nije na nama da govorimo o tim stvarima." Scolera ponikne glavom. "Molim, oprostite mi." Ostatak su stubišta prešle u tišini.

231

Vrhovni Vrabac primio ju je u svome svetištu, strogoj sedmerostranoj odaji, gdje su grubo isklesana lica Bogova zurila s kamenih zidova s izrazima gotovo jednako kiselim i negodujućim poput Njegove Uzvišene Svetosti. Kad je ušla, sjedio je za grubo tesanim stolom, pišući. Vrhovni Septon nije se promijenio od zadnji put kad je bila u njegovoj nazočnosti, onog dana kad ju je uhitio i zatočio. Još je bio kržljav, sjedokos čovjek, mršavog, žilavog, poluizgladnjelog izgleda, lica oštrih crta, izboranog, sumnjičavih očiju. Umjesto raskošnih halja svojih prethodnika nosio je bezobličnu tuniku od neobojene vune koja mu je padala do gležnjeva. "Vaša Milosti", rekao je, umjesto pozdrava. "Čujem da se želite ispovjediti." Cersei se spusti na koljena. "Tako je, Vaša Uzvišena Svetosti. Starica mi se ukazala u snu visoko uzdignute svjetiljke—" "Dakako. Unella, ti ćeš ostati i zabilježiti riječi Njezine Milosti. Scolera, Moelle, imate moje dopuštenje da se povučete." Spojio je prste na rukama, istom gestom koju je vidjela kod svog oca tisuću puta. Septa Unella sjedne iza nje, raširi pergament i umoči pero u meštrovu tintu. Cersei osjeti ubod straha. "Kad se jednom ispovjedim, hoće li mi biti dopušteno—" "S Vašom Milosti će se postupati u skladu s vašim grijesima." Ovaj čovjek je neumoljiv, shvatila je još jednom. Pribrala se na trenutak. "U tom slučaju, Majko, smiluj mi se. Lijegala sam s muškarcima izvan bračne veze. Priznajem." "S kime?" Oči Vrhovnog Septona uprle su se u njezine. Cersei mogaše čuti kako Unella piše iza nje. Pero joj je stvaralo tih, mek zvuk struganja. "S Lancelom Lannisterom, mojim bratićem. I Osneyjem Kotlocrnom." Oba su muškarca priznala da su spavala s njome, ne bi joj koristilo to poricati. "I s njegovom braćom. Obojicom." Nije znala što su Osfryd i Osmund možda rekli. Sigurnije je priznati više nego premalo. "To ne opravdava moj grijeh, Vaša Uzvišena Svetosti, ali bila sam osamljena i uplašena. Bogovi su mi oduzeli kralja Roberta, moju ljubav i mog zaštitnika. Bijah sama, okružena spletkarima, lažnim prijateljima i izdajnicima koji su kovali urotu da mi ubiju djecu. Nisam znala kome vjerovati, stoga sam... upotrijebila jedini način koji sam imala da vežem Kotlocrne uza se." "Pod tim mislite na svoje ženske organe?" "Na svoje tijelo." Pritisnula je ruku na lice, drhteći. Kad ju je opet spustila, oči joj bijahu vlažne od suza. "Da. Neka mi Djevica oprosti. Bilo je to zbog moje djece, meñutim, zbog kraljevstva. Nisam u tome nalazila zadovoljstvo. Kotlocrni... osorni

232

su to ljudi, i okrutni, a prema meni su bili grubi, ali što sam drugo mogla? Tommen je oko sebe trebao ljude kojima sam mogla vjerovati." "Njegovu milost štiti Kraljeva garda." "Kraljeva garda je beskorisno stajala po strani dok je njegov brat Joffrey umirao, ubijen na vlastitoj svadbenoj gozbi. Gledala sam smrt jednog sina, nisam mogla podnijeti da izgubim drugog. Zgriješila sam, počinila sam bludne radnje, ali učinila sam to zbog Tommena. Oprostite mi, Vaša Uzvišena Svetosti, ali raširila bih noge svakom čovjeku u Kraljevu Grudobranu ako bih time zajamčila sigurnost svoje djece." "Oprost dolazi samo od bogova. Što je sa Ser Lancelom, koji vam je bio bratić i štitonoša vašeg plemenitog muža? I njega ste odveli u postelju da pridobijete njegovu vjernost?" "Lancel." Cersei oklijevaše. Oprezno, rekla je u sebi, Lancel mu je vjerojatno sve priznao. "Lancel me volio. Bio je napola dječak, ali nikad nisam dvojila u njegovu odanost meni i mome sinu." "A ipak ste ga iskvarili." "Bijah osamljena." Progutala je jecaj. "Izgubila sam muža, sina, gospodina oca. Bila sam regentica, ali kraljica je svejedno žena, a žene su slabe, lako doñu u napast... Vaša Uzvišena Svetost zna istinitost toga. Čak su i svete septe znale zgriješiti. Našla sam utjehu s Lancelom. Bio je drag i nježan, a ja sam nekog trebala. Pogriješila sam, znam, ali nisam imala nikog drugog... ženi je potrebno biti voljena, ona treba čovjeka uza se, ona... ona..." Počela je nekontrolirano jecati. Vrhovni Septon nije se ni pomakao daje utješi. Samo je sjedio, tvrdih očiju uprtih u nju, gledajući je kako plače, kamen poput kipova Sedmorice u septi nad njima. Prošli su dugi trenuci, ali naposljetku su sve njezine suze presušile. Dotad su joj oči bile crvene i otečene od plača, a ona se osjećala kao da bi se mogla onesvijestiti. Meñutim Vrhovni Vrabac nije završio s njom. "To su obični grijesi", rekao je. "Zloća udovica dobro je znana, a sve su žene pohotnice u srcu, navikle zlorabiti svoje draži i ljepotu da nametnu svoju volju muškarcima. Tu nema izdaje, dokle god niste zabludjeli iz bračne postelje dok je Njegova Milost kralj Robert još bio živ." "Nikad", šapnula je, drhteći. "Nikad, kunem se." Nije se obazreo na to. "Optuženi ste i za druge prijestupe, Vaša Milosti, prijestupe kudikamo ozbiljnije od običnog preljuba. Priznajete da vam je Ser Osney Kotlocrn

233

bio ljubavnik, a Ser Osney inzistira da je ugušio mog prethodnika na vaš zahtjev. On nadalje inzistira da je lažno svjedočio protiv kraljice Margaery i njezinih roñaka, pripovijedajući priče o bludničenjima, preljubima i veleizdaji, ponovno na vaš zahtjev." "Ne", reče Cersei. "To nije istina. Volim Margaery kao vlastitu kćer. A ovo drugo... Potužila sam se na Vrhovnog Septona, priznajem. Bio je Tyrionov stvor, slab i podmitljiv, ljaga za našu Svetu Vjeru, Vaša Uzvišena Svetost to zna jednako dobro kao ja. Možda je Osney mislio da će mi ugoditi njegovom smrću. Ako je tako, snosim dio krivnje... ali ubojstvo? Ne. Za to sam nedužna. Odvedite me u septu i stat ću pred Očev sudački stolac i zakleti se u istinitost svoje tvrdnje." "Bit će vremena za to", reče Vrhovni Septon. "Takoñer ste optuženi da ste snovali ubojstvo vlastitog plemenitog muža, našeg voljenog kralja Roberta, Prvog svog imena." Lancel, pomisli Cersei. "Roberta je ubio vepar. Zar sada govore da sam mjenjačica kože? Varg? Optužuju li me da sam ubila i Joffreyja, moga dragog sina, mog prvoroñenog?" "Ne. Samo svojeg muža. Poričete li to?" "Poričem. Da. Pred bogovima i ljudima, poričem." Kimnuo je. "Na samom kraju, i najgore od svega, neki vele da vašoj djeci otac nije kralj Robert, nego da su kopilad roñena iz rodoskvrnuća i preljuba." "Stannis to govori", smjesta će Cersei. "Laž, laž, očita laž. Stannis želi Željezno prijestolje za sebe, ali bratova mu djeca stoje na putu, pa mora tvrditi da nisu njegova. Ono prljavo pismo... u tome nema ni trunke istine. Poričem to." Vrhovni Septon položi oba dlana na stol i osovi se na noge. "Dobro. Knez Stannis je okrenuo leña istini Sedmorice kako bi obožavao crvenog demona, a njegovoj lažnoj vjeri nema mjesta u ovih Sedam Kraljevina." Ovo je bilo gotovo ohrabrujuće. Cersei kimne. "Unatoč tome," nastavi Njegova Uzvišena Svetost, "ovo su strašne optužbe, a kraljevstvo mora doznati istinu o njima. Ako je Vaša Milost rekla istinu, suñenje će nedvojbeno dokazati vašu nevinost." Ipak suñenje. "Priznala sam odreñene grijehe, da. Druge poričete. Vaše suñenje odijelit će istinu od laži. Zamolit ću Sedmoricu da oproste grijehe koje ste priznali i molit ću se da vas proglase nevinom i za ove druge optužbe."

234

Cersei polako ustane iz klečećeg položaja. "Klanjam se mudrosti Vaše Uzvišene Svetosti," ona će, "ali ako smijem zamoliti za samo jednu kap Majčine milosti, ja... prošlo je tako dugo otkad nisam vidjela sina, molim vas..." Starčeve oči bijahu krhotine kremena. "Ne bi bilo uputno pustiti vas u kraljevu blizinu dok ne budete čisti od svake opačine. Meñutim načinili ste prvi korak na svome povratku na pravi put, pa ću vam, s obzirom na to, dopustiti druge posjetitelje. Po jednoga dnevno." Kraljica opet brižne u plač. Ovaj put suze su bile iskrene. "Predobri ste. Hvala vam." "Majka je milosrdna. Njoj trebate zahvaliti." Moelle i Scolera su čekale da je odvedu natrag u ćeliju kule. Unella je išla za njima. "Svi smo se molili za Vašu Milost", reče septa Moelle dok su se penjale. "Da," javi se septa Scolera, "sada se sigurno osjećate mnogo lakše, čisto i nevino poput djevice u jutro svog vjenčanja." Jebala sam Jaimeja u jutro svog vjenčanja, prisjeti se kraljica. "Da," reče ona, "osjećam se preporoñeno, kao da su mi razrezali gnojni čir koji sada napokon može početi zacjeljivati. Gotovo bih mogla letjeti." Zamislila je kako bi divno bilo zabiti lakat u lice septe Scolere i gurnuti je naglavačke niza spiralne stube. Budu li bogovi dobri, smežurana stara pizda možda bi se zabila u septu Unellu i povukla i nju sa sobom. "Dobro je vidjeti vas opet nasmiješenu", reče Scolera. "Njegova Uzvišena Svetost je rekla da mogu primati posjetitelje?" "Tako je", odvrati septa Unella. "Ako nam Vaša Milost kaže koga želi vidjeti, dojavit ćemo im." Jaime, treba mi Jaime. Ali ako je njezin blizanac u gradu, zašto joj već nije došao? Možda bi bilo mudrije pričekati s Jaimeom dok ne bude točnije znala što se dogaña iza zidova Velike septe Baelora. "Moj stric", reče ona. "Ser Kevan Lannister, očev brat. Je li on u gradu?" "Jest", reče septa Unella. "Knez regent se nastanio u Crvenoj utvrdi. Smjesta ćemo poslati po njega." "Hvala vam", odvrati Cersei, misleći, Knez regent, je li? Nije mogla hiniti iznenañenost. Pokazalo se da ponizno i pokajničko srce ima daleko većih prednosti od samog čišćenja duše od grijeha. Te noći kraljicu su premjestili u veću ćeliju dva kata niže, s prozorom, s kojega je zaista mogla gledati van, i toplim, mekim gunjevima na

235

krevetu. A kad je došlo vrijeme večere, umjesto starog kruha i zobene kaše, poslužili su joj pečenog kopuna, zdjelu hrskave salate posute mljevenim orasima i hrpu pirea od žute korabe koja je plivala u maslacu. Te noći zavukla se u krevet punog želuca prvi put nakon što su je zarobili, te je neometano prespavala crne noćne sate. Idućeg jutra, sa zorom, stigao je njezin stric. Cersei je još doručkovala kad su se vrata otvorila, a kroz njih prošao Ser Kevan Lannister. "Ostavite nas", naredio je njezinim tamničarkama. Septa Moelle je potjerala Scoleru i Moelle, te zatvorila vrata za sobom. Kraljica ustane. Ser Kevan je izgledao starije nego kad ga je zadnji put vidjela. Bio je krupan čovjek, širokih ramena i debela struka, kratko podrezane plave brade, koja je pratila liniju njegove jake čeljusti, i kratke plave kose koja mu se u potpunosti povukla s čela. Težak vuneni plašt, obojen grimizno, bijaše mu prikopčan na ramenu zlatnim brošem u obliku lavlje glave. "Hvala što ste došli", reče kraljica. Njezin se stric namršti. "Trebali biste sjesti. Moram vam reći neke stvari—" Nije željela sjediti. "Još se ljutite na mene. Čujem vam u glasu. Oprostite mi, striče. Pogriješila sam što sam vas zalila vinom, ali—" "Mislite da marim za pehar vina? Lancel je moj sin, Cersei. Vaš nećak. Ako se ljutim na vas, to je razlog tomu. Trebali ste paziti na njega, voditi ga, naći mu odgovarajuću djevojku iz dobre obitelji. Umjesto toga vi—" "Znam. Znam." Lancel me želio više nego ja njega. Još me želi, kladim se. "Bila sam sama, slaba. Molim vas. Striče. O, striče. Tako je dobro vidjeti vaše lice, vaše drago, drago lice. Radila sam ružne stvari, znam, ali ne bih mogla podnijeti da me mrzite." Obujmila ga je rukama, poljubila u obraz. "Oprostite mi. Oprostite mi." Ser Kevan je izdržao zagrljaj nekoliko otkucaja srca prije nego što je i sam podigao ruke da ga uzvrati. Njegov je zagrljaj bio kratak i nezgrapan. "Dosta", rekao je, glasom još uvijek bezvučnim i hladnim. "Oprošteno vam je. A sad sjednite. Donosim neke nemile vijesti, Cersei." Njegove su je riječi uplašile. "Nešto se dogodilo Tommenu? Molim vas, ne. Tako sam strepjela za svog sina. Nitko mi ništa ne govori. Molim vas, recite mi da je Tommen dobro." "Njegova Milost je dobro. Često pita za vas." Ser Kevan metne ruke na njezina ramena i zadrži je podalje od sebe. "Jaime, onda? Je li Jaime?"

236

"Ne. Jaime je i dalje negdje u porječju." "Negdje?" Nije joj se sviñalo kako je to zvučalo. "Zauzeo je Gavrandrvo i prihvatio predaju kneza Blackwooda," reče njezin stric, "ali na povratku u Rijekotok napustio je svoju pratnju i otišao s nekom ženom." "Sa ženom?" Cersei se zapilji u njega, ništa ne shvaćajući. "Kakvom ženom? Zašto? Kamo su otišli?" "Nitko ne zna. Više ništa nismo čuli o njemu. Navodno je žena bila kći Večernje Zvijezde, gospa Brienne." Ona. Kraljica se sjećala Djevice od Tartha, krupnog, ružnog, nezgrapnog stvorenja koje se odijevalo u muški oklop. Jaime me nikad ne bi napustio zbog nekoga takvog. Moj gavran nije stigao do njega, inače bi bio došao. "Primili smo izvješća da se plaćenici iskrcavaju diljem juga", govorio je Ser Kevan. "Na Tarthu, Kamenstubama, Rtu Gnjeva... otkud Stannisu novac da unajmi slobodnu četu, to bih silno volio znati. Nemam snage da se obračunam s njima, ne ovdje. Mace Tyrell bi to mogao, ali odbija se pomaknuti dok se ne riješi pitanje njegove kćeri." Krvnik bi brzo riješio Margaery. Cersei nije ni trunke marila za Stannisa ni za njegove plaćenike. Drugi ga odnijeli, i njega i Tyrellove. Neka se meñusobno pokolju, zemlji će tako biti bolje. "Molim vas, striče, izvedite me odavde." "Kako? Oružanom snagom?" Ser Kevan priñe prozoru i namršteno se zagleda van. "Trebao bih ovo sveto mjesto pretvoriti u klaonicu. A nemam dovoljno ljudi. Naše najbolje snage u Rijekotoku su s vašim bratom. Nisam imao vremena podići novu vojsku." Okrenuo se prema njoj. "Razgovarao sam s Njegovom Uzvišenom Svetošću. Neće vas pustiti dok ne okajete svoje grijehe." "Priznala sam ih." "Okajete, rekao sam. Pred gradom. Šetnja—" "Ne." Znala je što se njezin stric spremao reći i nije htjela ni čuti za to. "Nikad. Recite mu to, budete li opet razgovarali. Ja sam kraljica, ne neka lučka kurva." "Ništa vam se loše ne bi dogodilo. Nitko vas ne bi taknuo" "Ne", ponovila je, oštrije. "Prije bih umrla." Ser Kevana ovo nije dirnulo. "Ako je to vaša želja, možda vam se i ispuni. Njegova Uzvišena Svetost odlučna je da vam se sudi zbog kraljoubojstva, bogoubojstva, rodoskvrnuća i veleizdaje." "Bogoubojstva?" Gotovo se nasmijala. "Kada sam to ubila boga?"

237

"Vrhovni Septon zastupa Sedmoricu na zemlji. Napadnete li njega, napadate i same bogove." Njezin stric podigne ruku prije nego što je stigla prosvjedovati. "Ne vrijedi raspravljati o takvim stvarima. Ne ovdje. Bit će vremena za sve to na suñenju." Obazreo se po njezinoj ćeliji. Izraz na njegovu licu sve je govorio. Netko prisluškuje. Čak i ovdje, čak i sada, nije smjela slobodno govoriti. Uzela je dah. "Tko će mi suditi?" "Usud," reče njezin stric, "ukoliko ne budete inzistirali na suñenju bitkom. U tom slučaju morat će vas zastupati vitez Kraljevske straže. Kakav god bio ishod, vašoj je vladavini kraj. Služit ću kao Tommenov regent dok on ne postane punoljetan. Mace Tyrell proglašen je Kraljevim namjesnikom. Veliki meštar Pycelle i Ser Harys Swyft zadržat će svoje stare položaje, ali Paxter Redwyne je sada zapovjednik ratne mornarice, dok je Randyll Tarly preuzeo dužnosti justicijara." Tyrellovi vazali, obojica. Cijelo upravljanje zemljom predano je njezinim neprijateljima, prijateljima i roñacima kraljice Margaery. "I Margaery je optužena. Ona i njezini roñaci. Kako to da su vrapci nju oslobodili, a mene ne?" "Randyll Tarly je inzistirao. Prvi je stigao u Kraljev Grudobran kad se ova oluja prolomila i sa sobom doveo vojsku. Tyrellovke još uvijek čeka suñenje, ali slučaj protiv njih je slab, priznaje Njegova Uzvišena Svetost. Svi ljudi imenovani kraljičinim ljubavnicima porekli su optužbu ili je javno opozvali, osim vašeg sakatog pjevača, koji djeluje napola lud. Stoga je Vrhovni Septon predao djevojke na skrb Tarlyju, a knez Randyll je svečano prisegnuo da će ih dovesti na suñenje kad za to doñe vrijeme." "A njezini tužitelji?" upita kraljica. "Tko njih čuva?" "Osney Kotlocrn i Modri Bard su ovdje, pod septom. Redwyneovi blizanci proglašeni su nevinima, a Hamish Harfist je umro. Ostali su u tamnici pod Crvenom utvrdom, na skrbi vašeg čovjeka Qyburna." Qyburn, pomisli Cersei. To je bilo dobro, jedna slamka manje za koju se morala hvatati. Knez Qyburn ih je čuvao, a knez Qyburn je mogao praviti čuda. I užase. Mogao je praviti i užase. "Ima toga još, i goreg. Nećete li sjesti?" "Sjesti?" Cersei odmahne glavom. Što bi moglo biti gore? Sudit će joj za veleizdaju, dok su mala kraljica i njezine roñakinje otprhnule slobodne poput ptica. "Recite mi. Što je?" "Myrcella. Imamo loše vijesti iz Dornea."

238

"Tyrion", smjesta je rekla. Tyrion je poslao njezinu djevojčicu u Dorne, a Cersei je poslala Ser Balona Svvanna da je vrati kući. Svi su Dornijci zmije, a Martelli su najgori medu njima. Crvena Guja čak je pokušao braniti Vražićka, za dlaku se približio pobjedi koja bi patuljku omogućila izbjeći krivicu za Joffreyjevo ubojstvo. "On je kriv, cijelo je ovo vrijeme bio u Dorneu, a sad se još domogao moje kćeri." Ser Kevan je još jednom ošine pogledom. "Myrcellu je napao dornski vitez po imenu Gerold Dayne. Živa je, ali ozlijeñena. Rasjekao joj je lice, ona... žao mije... izgubila je uho." "Uho." Cersei je buljila u njega, zgrožena. Bila je samo dijete, moja najdraža princeza. Bila je i lijepa. "Odsjekao joj je uho. A princ Doran i njegovi dornski vitezovi, gdje su oni bili? Nisu li mogli zaštititi jednu malu djevojčicu? Gdje je bio Arys Oakheart?" "Pao je, braneći je. Dayne ga je sasjekao, govore." Jutarnji Mač bio je Dayne, sjeti se kraljica, ali taj je odavno bio mrtav. Tko je bio taj Ser Gerold i zašto je htio nauditi njezinoj kćeri? Ništa joj od toga nije imalo nikakva smisla, ukoliko... "Tyrion je izgubio pola nosa u Bici na Crnovodi. Rasjeći joj lice, odrezati uho... Vražićak je u tome imao svoje prljave male prste." "Princ Doran ne spominje vašeg brata. A Balon Swan piše da Myrcella u potpunosti optužuje tog Gerolda Daynea. Tamna Zvijezda, tako ga zovu." Gorko se nasmijala. "Kako god da ga zovu, on je oruñe moga brata. Tyrion ima prijatelje meñu Dornijcima. Vražićak je to cijelo vrijeme planirao. Tyrion je zaručio Myrcellu za princa Trystanea. Sada vidim zašto." "Vidite Tyriona u svakoj sjeni." "On je stvor iz sjene. Ubio je Joffreyja. Ubio je oca. Zar ste mislili da će tu stati? Bojala sam se daje Vražićak još u Kraljevu Grudobranu i da planira nauditi Tommenu, ali vjerojatno je umjesto toga otišao u Dorne da najprije ubije Myrcellu." Cersei se ushoda po ćeliji. "Moram biti s Tommenom. Ti stražari Kraljeve garde beskorisni su kao bradavice na prsnom oklopu." Okrenula se prema svome stricu. "Ser Arys je ubijen, kažete." "Od ruke tog čovjeka Tamne Zvijezde, da." "Mrtav je, mrtav je, sigurni ste u to?" "Tako nam je rečeno." "Onda se oslobodilo mjesto u Kraljevoj gardi. Treba ga smjesta popuniti. Tommen mora biti zaštićen."

239

"Knez Tarly sastavlja popis dostojnih vitezova koji će vaš brat razmotriti, ali dok se Jaime opet ne pojavi..." "Kralj može bilo kome dati bijeli plašt. Tommen je dobar dečko. Recite mu koga da imenuje i imenovat će ga." "A koga biste imenovali?" Nije imala spreman odgovor. Moj će junak trebati novo ime i novo lice. "Qyburn će znati. U njega se pouzdajte. Vi i ja smo imali svojih nesuglasica, striče, ali zbog krvi koju dijelimo i ljubavi koju ste gajili prema mome ocu, zbog Tommena i njegove sirote, osakaćene sestre, učinite što vas molim. Poñite knezu Qyburnu u moje ime, odnesite mu bijeli plašt i recite mu da je kucnuo čas." kRAljičin qafc6ist Bili ste kraljičin čovjek", reče Reznak mo Reznak. "Kralj želi da ga okružuju vlastiti ljudi dok zasjeda na dvoru." I daje sam kraljičin čovjek. Danas, sutra, zauvijek, do svog posljednjeg daha, ili njezina. Barristan Selmy odbijao je povjerovati u to da je Daenerys Targaryen mrtva. Možda su ga zato sad i stavili na stranu. Jednog po jednog, Hizdahr nas sve uklanja. Snažni Behvas držao se pred pragom smrti u hramu, pod paskom Modrih milosnica... iako je Selmy napola sumnjao u to da one dovršavaju posao koji su započeli skakavci s medom. Skahazu Brijoglavu oduzet je položaj zapovjednika. Neokaljani su se povukli u svoje vojarne. Jhogo, Daario Naharis, admiral Groleo i Junak Neokaljanih i dalje su bili taoci Yunkaijaca. Aggo, Rakharo i ostatak kraljičina khalasara odaslani su preko rijeke u potragu za svojom izgubljenom kraljicom. Čak je i Missandei dobila zamjenu; kralj nije smatrao primjerenim koristiti dijete kao glasnika, k tome još i negdašnju ropkinju s Naatha. A sad je red na mene. U svoje bi vrijeme ovo otpuštanje možda doživio kao ljagu na časti. Ali to je bilo u Zapadnim zemljama. U ovom zmijskom leglu od Meereena čast djeluje smiješno poput lakrdijaškog kostima. A to je nepovjerenje uzajamno. Hizdahr zo Loraq možda je priležnik njegove kraljice, ali nikad neće biti njegov kralj. "Ako Njegova Milost želi da se uklonim s dvora..." "Njegova Svjetlost", ispravi ga majordom. "Ne, ne, ne, pogrešno ste me shvatili. Njegova Svetost treba primiti poslanstvo Yunkaijaca na raspravu o povlačenju njihovih vojski. Oni bi mogli zatražiti... ah... naknadu za one koji su izgubili živote od zmajeva gnjeva. Situacija je osjetljiva. Kralj drži da bi bilo bolje kad bi na

240

prijestolju vidjeli meereenskoga kralja, pod zaštitom meereenskih ratnika. Svakako to možete shvatiti, ser." Shvaćam ja više nego što znaš. "Smijem li znati koje je to ljude Njegova Milost izabrala kao svoje zaštitnike?" Reznak mo Reznak uputi mu onaj svoj ljigavi smiješak. "Strašne borce, koji ljube Njegovu Svetost. Goghora Orijaša. Khrazza. Pjegavu Mačku. Belaqua Kostolomca. Listom junake." Listom borce iz jama. Ser Barristana to nije iznenadilo. Hizdahr zo Loraq nelagodno sjedi na novome prijestolju. Tisuću je godina prošlo otkako je Meereen posljednji put imao kralja, a čak i meñu onima stare krvi ima ponekih koji smatraju da su oni sami mogli biti bolji izbor od njega. Pred gradom sjede Yunkaijci sa svojim plaćenicima i svojim saveznicima; unutar grada su Sinovi Harpije. A kraljevih je zaštitnika iz dana u dan sve manje. Hizdahrov gaf sa Sivim Crvom stajao ih je Neokaljanih. Kad ih je Njegova Milost pokušala staviti pod zapovjedništvo jednog svog bratića, onako kao Mjedene zvijeri, Sivi Crv obavijestio je kralja da su oni slobodni ljudi koji primaju zapovijedi samo od svoje majke. Što se pak Mjedenih zvijeri tiče, polovica njih sastoji se od osloboñenih, a ostatak od brijoglavih, koji su možda i dalje istinski odani samo Skahazu mo Kandaqu. Borci iz jama jedini su pouzdani oslonac kralja Hizdahra, naspram mora neprijatelja. "Obranili oni Njegovu Milost od svake prijetnje." U tonu Ser Barristana nije se čula ni natruha njegovih stvarnih osjećaja; naučio ih je dobro prikrivati još prije mnogo godina, u Kraljevu Grudobranu. "Njegovo Blagoroñe", uzrujano ga ispravi Reznak mo Reznak. "Ostatak vaših dužnosti ostaje nepromijenjen, ser. U slučaju da se ovaj mir izjalovi, Njegova će Milost i dalje htjeti da vi zapovijedate njegovim snagama protiv neprijatelja našega grada." Barem toliko razboritosti još ima. Belaquo Kostolomac i Goghor Orijaš mogu služiti Hizdahru kao štitovi, ali sam pojam da bi ijedan od njih poveo vojsku u boj bio je tako apsurdan da se stari vitez gotovo osmjehnuo. "Tu sam da mi Njegova Milost zapovijeda." "Ne Milost", prigovori mu majordom. "Tako se oslovljava u Zapadnim zemljama. Njegovo Blagorode, Njegova Svjetlost, Njegova Svetost." Bolje bi mu odgovaralo Njegova Taština. "Kako vi kažete."

241

Reznak se oblizne. "Znači, završili smo." Njegov masni smiješak ovaj put je značio otpust. Ser Barristan udalji se od njega, zahvalan na ukazanoj prilici da se riješi majordomova mirisa. Muškarac bi trebao mirisati po znoju, a ne po cvijeću. Velika piramida Meereena uzdizala se osamsto stopa od podnožja do vrha. Majordomove su odaje bile na drugoj razini. Kraljičine odaje, kao i njegove, zauzimale su najviši stupanj. Dug je to uspon za čovjeka moje dobi, pomisli Ser Barristan kad je krenuo uza stube. Znao se uspeti njima i po petšest puta dnevno po kraljičinu poslu, čemu su sada svjedočili bolovi u njegovim koljenima i križima. Doći će dan kad više neću moći izaći nakraj s ovim stubištem, pomisli, i taj će dan svanuti prije nego što bih volio. Prije nego što svane, morat će se pobrinuti za to da barem nekolicina njegovih momaka bude spremna preuzeti njegovo mjesto uz kraljičin bok. Osobno ću ih promaknuti u vitezove kad budu dostojni toga, i svakome dati konja i zlatne ostruge. Kraljevskim su odajama vladali mir i tišina. Hizdar se nije nastanio u njima, radije uzevši za sebe sklop prostorija duboko u srcu Velike piramide, gdje ga masivni cigleni zidovi okružuju sa svih strana. Mezzara, Miklaz, Qezza i ostatak mladih kraljičinih peharonoša talaca, istini za volju, ali i Selmy i kraljica postali su im tako privrženi da ih je teško mogao više tako doživljavati otišli su s kraljem, dok su se Irri i Jhiqui udaljile zajedno s ostalim Dohtrakijima. Ostala je samo Missandei, kao napuštena mala utvara što opsjeda kraljičino stanište na vrhu piramide. Ser Barristan iskoračio je na terasu. Nebo iznad Meereena bilo je boje mrtvačke puti, mutno, bijelo i teško, neprekidna masa oblaka od obzorja do obzorja. Oblačna zidina zakrivala je sunce. Zaći će neopaženo, kao što je jutros neopaženo i svanulo. Noć će biti vruća; jedna od onih sparnih, zagušljivih, ljepljivih noći bez daška zraka. Kiša prijeti već tri dana, ali ni kapi još nije palo. Kiša će doći kao olakšanje. Možda pomogne da se ovaj grad opere. Odavde je vidio četiri manje piramide, zapadne zidine grada i logore Yunkaijaca uz obale Zaljeva trgovaca robljem, gdje se gusti stup masna dima kao čudovišna zmijurina izvijao u nebo. To Yunkaijci spaljuju svoje mrtve, shvati on. Blijeda kobila galopira kroz njihove opsadne tabore. Usprkos svim kraljičinim naporima, bolest se proširila, kako unutar gradskih zidina, tako i izvan njih. Tržnice Meereena sad su zatvorene, ulice prazne. Kralj Hizdahr dopustio je borilačkim jamama da nastave s radom, ali publika je bila malobrojna. Meereenci su, navodno, počeli izbjegavati čak i Hram milosti.

242

Robovlasnici će pronaći neki način da krivnju i za to svale na Daenerys, ogorčeno pomisli Ser Barristan. Praktički je čuo njihov šapat; Veliki gospodari, Sinovi Harpije, Yunkaijci, svi oni jedni drugima govore da je njegova kraljica mrtva. Polovica grada vjeruje u to, iako zasad nema hrabrosti da takve riječi izgovori naglas. Ali uskoro će, sve mi se čini. Ser Barristan osjetio se vrlo umorno, vrlo staro. Kamo se djenuše sve te godine? Odskora, kad god klekne da se napije iz mirna jezerca, ugleda lice neznanca kako ga gleda iz vodenih dubina. Kad li su se te boriće skupile u kutovima njegovih svijetlih, plavih očiju? Koliko ima da mu se kosa iz sunčeva svjetla pretvorila u snijeg? Već godine, starče. Desetljeća. No kao da je još jučer bio podignut do viteškog zvanja, nakon onog turnira u Kraljevu Grudobranu. Još se prisjeća dodira mača kralja Aegona na svome ramenu, laganog poput poljupca djeve. Riječi su mu zapele u grlu dok je izgovarao zavjete. Te je večeri na gozbi jeo rebarca divljeg vepra, pripravljena po dornski sa zmajskim papričicama, tako ljutim da su ga cijela usta pekla. Četrdeset sedam godina, a taj mu se okus još zadržava u pamćenju, premda ne bi znao reći što je objedovao prije deset dana ni kad bi svih sedam kraljevina ovisilo o tome. Kuhana psa, najvjerojatnije. Ili neko drugo odurno jelo, ništa boljeg okusa. Ne prvi put, Selmy se upita kakve li su ga to čudne sudbine dovele ovamo. On je vitez Zapadnih zemalja, čovjek iz olujnih krajeva i s dornskih meña; mjesto mu je u Sedam Kraljevina, a ne ovdje, u vrelini obala Zaljeva trgovaca robljem. Došao sam da dovedem Daenerys kući. No nju je izgubio, baš kao što je izgubio i njezina oca i brata. Čak i Roberta. I njega sam iznevjerio. Možda je Hizdahr mudriji nego što on misli. Prije deset godina, osjetio bih što Daenerys namjerava. Prije deset godina, bio bih dovoljno brz da je spriječim. Umjesto toga, ostao je sav smeten kad je skočila u jamu, pa zazvao njezino ime, te beskorisno potrčao za njom po skrletnom pijesku. Postadoh stari spor. Nije ni čudo da mu se Naharis ruga kao Seru Djedu. Bi li Daario reagirao brže, da je toga dana on bio uz kraljicu? Selmy je smatrao da znade odgovor na to, premda ne onakav kakav bi volio čuti. Sinoć je opet to sanjao: Behvas na koljenima povraća žuč i krv, Hizdahr tjera zmajosjeke u koštac, muškarci i žene u bijegu glavom bez obzira tuku se po stubištima, veru jedni preko drugih, vrište i viču. A Daenerys... Kosa joj je plamtjela. Držala je bič u ruci i vikala je, a onda se našla na leñima zmaja, i letjela je. Pijesak koji je Drogon pri uzlijetanju nadigao zapekao mu je oči,

243

ali kroz veo suza Ser Barristan je nastavio gledati kako zvijer izlijeće iz jame, moćnim crnim krilima ramena odalamivši brončanog ratnika na dverima. Ostatak je saznao naknadno. S druge strane dveri vladala je silna stiska ljudi. Izludeni od mirisa zmaja, konji pod njim prestravljeno su se počeli propinjati, lamatajući kopitima sa željeznim potkovama. Rušile su se i tezge s hranom i palankini, ljudi su padali i bivali izgaženi. Bacala su se koplja, gañalo se samostrelima. Neki su pogodili cilj. Zmaj se silovito izvio u zraku, dok mu se iz rana pušilo, a djevojka mu se privijala uz leda. Zatim je izrigao oganj. Mjedenim zvijerima trebao je ostatak toga dana i pretežiti dio noći da prikupe leševe. Završni je zbroj iznosio dvjesto četrnaest mrtvih, te još trostruko toliko opečenih ili ranjenih. Drogon je dotad već bio nestao iz grada, a posljednji je put viñen kako leti na sjever visoko nad Skahazadhanom. Od Daenerys Targaryen nisu našli ni traga. Neki su se kleli da su je vidjeli kako pada. Drugi su tvrdili da ju je zmaj odnio da je proždre. Varaju se. Ser Barristan nije znao o zmajevima ništa više od onih priča koje svako dijete čuje, ali poznavao je Targaryen. Daenerys je jahala tog zmaja, onako kao što je Aegon svojedobno, u davnini, jahao Baleriona. "Može biti da je odletjela kući", reče on sebi, naglas. "Ne", promrmlja tihi glas iza njega. "Ne bi nam ona to učinila, ser. Ne bi ona otišla kući bez nas." Ser Barristan se okrene. "Missandei. Dijete. Koliko već ima da tu stojiš?" "Ne dugo. Ovoj je žao ako vas je zasmetala." Ona pričeka, oklijevajući. "Skahaz mo Kandaq želi porazgovarati s vama." "Brijoglav? Razgovarala si s njime?" To je bilo nesmotreno, nesmotreno. Neprijateljstvo izmeñu Skahaza i kralja duboko seže, a djevojčica je bila dovoljno bistra da to zna. Skahaz je prednjačio meñu onima koji su se protivili kraljičinu braku, a Hizdahr mu to nije zaboravio. "Je li on ovdje? U piramidi?" "Kad poželi. On dolazi i odlazi, ser." Da. Njegov način. "Tko ti je rekao da on želi porazgovarati sa mnom?" "Jedna Mjedena zvijer. Nosio je masku sove." Nosio je masku sove dok je razgovarao s tobom. Sad bi već mogao biti šakal, tigar, Ijenivac. Ser Barristan mrzio je te maske od samog početka, a nikad više negoli sada. Pošteni ljudi nikad ne bi smjeli imati potrebe da skrivaju lice. A Brijoglavi... Sto mu je na pameti? Nakon što je Hizdahr predao zapovjedništvo nad Mjedenim zvijerima svome bratiću Marghazu zo Loraqu, Skahaz je imenovan Guvernerom

244

rijeke, zaduženim za sve skele, jaružala i kanale za navodnjavanje duž pedeset milja Skahazadhana, ali Brijoglav je odbio to "drevno i časno zvanje", kako ga je Hizdahr nazvao, i radije se povukao u skromnu piramidu Kandaqa. Lišen kraljičine zaštite, izlaže se velikom riziku dolaskom ovamo. A bude li Ser Barristan viñen u razgovoru s njim, i na njega bi mogla pasti sumnja. Okus ovoga nije mu odgovarao. Smrdjelo mu je na prevaru, na sašaptavanja, laži i spletke skovane u mraku, na sve ono čega se nadao riješiti zajedno s Paukom, knezom Maloprstim i njima sličnim. Barristan Selmy nije bio knjiški čovjek, ali često je znao prelistavati stranice Bijele knjige, u kojoj su bila zabilježena djela njegovih prethodnika. Neki su bili junaci, neki slabići, podlaci ili kukavice. Većinom su bili samo ljudi; brži i snažniji od većine, umješniji s mačem i štitom, ali svejedno lak plijen ponositosti, častohleplja, požude, ljubavi, ljutnje, zavisti, pohlepe za zlatom, pohlepe za moći, i svih drugih manjkavosti koje snalaze niže smrtnike. Najbolji medu njima uspijevali su nadmašiti svoje mane, obavljati svoju dužnost i poginuti s mačem u rukama. Najgori... Najgori bijahu oni koji igraše igru prijestolja. "Možeš li opet pronaći tu sovu?" on upita Missandei. "Ova može pokušati, ser." "Reci mu da ću razgovarati s... s našim prijateljem... nakon što se smrkne, kod konjušnica." Glavni ulaz u piramidu zatvara se zasunom nakon zalaska sunca. Konjušnice će u taj sat biti prazne. "Provjeri je li to ista ta sova." Ovo ne bi smjelo doprijeti do ušiju neke pogrešne Mjedene zvijeri. "Ova shvaća." Missandei se okrene kao da će otići, pa zastane načas i reče: "Kazuje se da su Yunkaijci opasali cijeli grad škorpionima, kako bi mogli odapinjati željezne strijele u nebo u slučaju da se Drogon vrati." I Ser Barristan je to čuo. "Nipošto nije jednostavno sasjeći zmaja na nebu. U Zapadnim su zemljama mnogi pokušali oboriti Aegona i sestre mu. Nikome to nije pošlo za rukom." Missandei kimne. Bilo je teško razabrati je li je time smirio. "Mislite li da će je pronaći, ser? Travnate su zemlje nesagledive, a zmajevi ne ostavljaju tragove na nebu." "Aggo i Rakharo krv su krvi njezine... a tko bi poznavao Dothrakijsko more bolje nego Dothrakiji?" On joj stisne rame. "Pronaći će je, ako je se pronaći može." Ako je još na životu. Ima i drugih khalova koji vrebaju travom, gospodara konja s khalasarima od više desetaka tisuća jahača. Ali djevojčica ne mora to čuti. "Vrlo si

245

joj privržena, znam. Kunem ti se, pobrinut ću se za to da je nikakva nevolja ne snañe." Učini mu se daje donekle utješio djevojčicu tim riječima. Samo, riječi su vjetar, pomisli Ser Barristan. Kako da zaštitim kraljicu kad nisam s njom? Barristan Selmy poznavao je mnoge kraljeve. Bio je roñen za vrijeme nevoljne vladavine Aegona Nevjerojatnog, omiljenog meñu pukom, viteško je zvanje stekao od njegove ruke. Aegonov sin Jaehaerys udijelio mu je bijeli plašt u dobi od dvadeset tri godine, nakon što je sasjekao Maelysa Čudovišnog za vrijeme Rata Devetpenijskih kraljeva. I istom je tom plaštu stajao uz Željezno prijestolje dok je ludilo proždiralo Jaehaerysova sina Aerysa. Stajao, i gledao, i slušao, a ipak ništa nisam učinio. Ali ne. To nije bilo pošteno. Obavljao je svoju dužnost. Ima noći kada se Ser Barristan pita nije li tu dužnost obavljao i predobro. Dao je svoje zavjete pred očima bogova i ljudi, čast mu nije dopuštala da ih pregazi... ali održavanje tih zavjeta postalo je teško u završnim godinama vladavine kralja Aerysa. Vidio je stvari kojih mu se bilo bolno prisjetiti, i više no jednom upitao se koliki dio sve te krvi leži na njegovim rukama. Da nije otišao u Sumrakdol da spasi Aerysa iz tamnica kneza Darklyna, lako je moguće da bi kralj ondje skončao za vrijeme haranja Tywina Lannistera gradom. Tada bi Rhaegar naslijedio Željezno prijestolje, i moguće je da bi izliječio kraljevinu. Sumrakdol je bio njegov najvrsniji trenutak, no uspomena na nj sad mu je gorka na nepcu. Samo, noćima ga progone trenuci neuspjeha. Jaehaerys, Aerys, Robert. Tri mrtva kralja. Rhaegar, koji bi bio valjaniji kralj od ijednoga od njih. Princeza Elia i djeca. Aegon još dojenče, Rhaenys sa svojim mačetom. Mrtvi, do posljednjega, no on je i dalje živ, on koji se zavjetovao zaštititi ih. A sad i Daenerys, njegova sjajna, blistava kraljica djevojčica. Ona nije mrtva. Neću vjerovati u to. Poslijepodne je Ser Barristanu donijelo kratak predah od nedoumica. Proveo ga je u vježbovnoj dvorani na trećoj razini piramide, u radu sa svojim momcima, podučavajući ih vještini mača i štita, konja i koplja... te viteštvu, kodeksu časti zbog kojeg je vitez nešto više od bilo kojeg jamskog borca. Daenerys će trebati zaštitnike vlastite dobi oko sebe nakon što on ode, a Ser Barristan čvrsto joj ih je odlučio pružiti. Momci koje je uzeo na poduku bili su stari od osam do dvadeset godina. U početku ih je imao više od šezdeset, ali obuka se pokazala kao pretežak izazov za mnoge. Sad mu je preostalo manje od polovice tog broja, ali pojedini izuzetno obećavaju.

246

Budući da sam ostao bez kralja kojeg bih štitio, sad ću imati više vremena da ih obučavam, shvati on dok je hodao od jedne do druge dvojice i gledao ih kako odmjeravaju snage tupim mačevima i kopljima zaobljenih vršaka. Hrabri su to momci. Niska roda, istina, ali od ponekih će biti dobri vitezovi, a kraljicu vole. Da nije bilo nje, svi bi oni završili u jamama. Kralj Hizdahr ima svoje jamske borce, ali Daenerys će imati vitezove. "Ne spuštaj štit", dovikivao je. "Pokaži mi kako udaraš. Idemo sad, zajedno. Nisko, visoko, nisko, visoko, nisko..." Selmy je te večeri odnio svoj jednostavni objed na kraljičinu terasu i pojeo ga dok je sunce zalazilo. Kroz purpurni sumrak gledao je kako se vatre bude, jedna po jedna, u velikim stepenastim piramidama, dok su raznobojne cigle Meereena kopnjele u sivilo, pa u crnilo. Sjene su se dolje skupljale po ulicama i prilazima, slijevajući se u jezerca i rijeke. U smiraju dana grad je djelovao spokojno, čak i lijepo. To je od pošasti, ne od mira, spomenu se stari vitez, uz posljednji gutljaj vina. Nije htio biti upadljiv, tako da se nakon što je dovršio večeru presvukao iz dvorske odjeće, zamijenivši bijeli plašt Kraljičine garde za smeñi putnički ogrtač s kukuljicom, kakav bi mogao nositi bilo koji obični čovjek. Zadržao je svoj mač i bodež. Ovo bi svejedno mogla biti neka stupica. Gajio je malo povjerenja u Hizdahra, a još manje u Reznaka mo Reznaka. Ovo bi lako moglo biti neko maslo namirisanog majordoma, smišljeno u namjeri da ga namami na tajni sastanak na kojem bi u isti mah mogao ščepati i njega i Skahaza i optužiti ih za kovanje urote protiv kralja. Bude li Brijoglav govorio izdajnički, neće mi ostaviti izbora doli da ga uhitim. Hizdahr je priležnik moje kraljice, ma koliko to meni ne bilo drago. Dužnošću sam obvezan njemu, a ne Skahazu. Samo, je li tako? Prva dužnost Kraljeve garde jest obrana kralja od ozljede ili prijetnje. Bijeli se vitezovi uz to zavjetuju i na izvršavanje kraljevih zapovijedi, čuvanje njegovih tajni, davanje savjeta kada se od njih savjet zatraži, te šutnju u suprotnom, na udovoljavanje njegovim željama i obranu njegova imena i časti. Strogo uzev, isključivo je kraljev izbor hoće li ili neće prenijeti zaštitu Kraljeve garde i na druge, čak i na one kraljevske krvi. Neki su kraljevi smatrali primjerenim i doličnim slati Kraljevu gardu u službu i zaštitu svojih žena i djece, braće i sestara, stričeva i strina, te bliže i dalje rodbine, povremeno čak i svojih ljubavnica, priležnica i kopiladi. Ali drugi su se u te svrhe radije služili vitezovima i

247

oružnicima svoje kuće, čuvajući pritom svoju sedmoricu kao osobnu stražu koja im je uvijek pri ruci. Da mije kraljica zapovjedila da štitim Hizdahra, ne bih imao druge doli da tako i postupam. Ali Daenerys Targaryen nikada nije uspostavila pravu Kraljičinu gardu čak ni za sebe, niti je izdala ikakvu zapovijed vezanu uz svojeg priležnika. Svijet je bio jednostavniji kad sam imao vrhovnog zapovjednika da donosi odluke o takvim stvarima, prisjeti se Selmy. Sada sam ja vrhovni zapovjednik, i teško mije znati koji je put ispravan. Kad je napokon stigao do podnožja zadnjeg stubišta, zatekao se gotovo posve sam u bakljama obasjanim prolazima s unutarnje strane masivnih ciglenih zidova piramide. Velike dveri bile su zatvorene zasunom, kao što je i predvidio. Četiri Mjedene zvijeri stražarile su pred tim vratima, i još četiri s unutarnje strane. S njima se susreo stari vitez; s krupnim muževima, maskiranim u vepra, medvjeda, voluharicu i mantikoru. "Sve je mirno, ser", reče mu medvjed. "Neka tako i ostane." Nije bilo nečuveno da Ser Barristan krene u noćni obilazak kako bi se uvjerio da je piramida sigurna. Dublje unutar piramide još su četiri Mjedene zvijeri bile postavljene da stražare pred željeznim vratima pred jamom u kojoj su okovani Viserion i Rhaegal. Plamsaji baklji ljeskali su se s njihovih maski; s majmuna, ovna, vuka i krokodila. "Jesu li nahranjeni?" upita ih Ser Barristan. "Jesu, ser", odgovori mu majmun. "Svaki po jednom ovcom." A kako će dugo to dostajati, pitam se? Kako zmajevi rastu, tako raste i njihov tek. Bilo je vrijeme da pronañe Brijoglavog. Ser Barristan spustio se pokraj slonova i kraljičine srebrne kobile sve do stražnje strane konjušnice. Jedan je magarac zarevao dok je prolazio, a pokoji se konj lecnuo na svjetlost njegova fenjera. Inače je sve bilo mračno i tiho. Zatim se jedna sjena odvojila od unutrašnjosti jedne prazne pregrade, i preobrazila u još jednu Mjedenu zvijer, odjevenu u naboranu crnu suknju, štitnike za goljenice i prsni oklop s mišićjem. "Zar mačka?" reče Barristan Selmy kad je razaznao mjed podno kukuljice. Dok je zapovijedao Mjedenim zvijerima, Brijoglavome je najdraža bila maska zmijske glave, krinka što ulijeva strahopoštovanje. "Mačke idu posvuda", odgovori mu poznati glas Skahaza mo Kandaqa. "Nitko se nikada ne osvrće na njih." "Kad bi Hizdahr saznao da si ovdje..."

248

"Tko će mu to reći? Marghaz? Marghaz zna ono što želim da zna. Zvijeri su i dalje moje. Nemoj to smetnuti s uma." Maska je prigušivala glas Brijoglavog, ali Selmy je čuo bijes u njemu. "Imam trovača." "Tko je to?" "Hizdahrov slastičar. Njegovo ti ime ništa neće značiti. Čovjek je bio samo puko sredstvo. Sinovi Harpije oteli su njegovu kćer i dali riječ da će mu je vratiti posve neozlijeñenu nakon što kraljica izdahne. Behvas i zmaj spasili su Daenerys. Djevojčicu nitko nije spasio. Vratili su je njezinu ocu u gluho doba noći, u devet komada. Po jedan za svaku godinu koju je proživjela." "Zašto?" Počeše ga proždirati nedoumice. "Sinovi su prekinuli ubijanja. Hizdahrov mir je obmana. Ne otpočetka, ne. Yunkaijci su se bojali naše kraljice, njezinih Neokaljanih, njezinih zmajeva. Ova je zemlja imala prilike upoznati zmajeve. Yurkhaz zo Yunzak čitao je povijesne knjige, on je znao. Znao je i Hizdahr. Zašto ne bi sklopili mir? Daenerys ga je htjela, to su uviñali. Previše gaje htjela. Trebala je otići u pohod na Astapor." Skahaz mu se primaknu. "To je bilo prije. Jama je sve promijenila. Daenerys više nema, Yurkhaz je mrtav. Namjesto jednog starog lava, čopor šakala. Krvobradi... tome mir nimalo nije po volji. A to nije sve. Ima i gorega. Volantis je poslao svoje flote protiv nas." "Volantis." Selmyja zasvrbi ruka od mača. Sklopili smo mir s Yunkaijem. Ne s Volantisom. "Siguran si u to?" "Siguran. Mudri gospodari to znaju. Znaju i njihovi prijatelji. Harpija, Reznak, Hizdahr. Ovaj će kralj otvoriti dveri grada Volantijcima nakon što stignu. Svi kojima je Daenerys dala slobodu ponovno će postati sužnji. Čak i neki koji nikada nisu bili robovi završit će u okovima. Možda ti dani skončaju u borilačkoj jami, starče. Khrazz će ti pojesti srce." U glavi mu je nabijalo. "Daenerys to mora saznati." "Najprije ju pronañi." Skahaz ga ščepa za podlakticu. Prsti mu bijahu željezno čvrsti. "Ne možemo je čekati. Razgovarao sam sa Slobodnom braćom, s Majčinim ljudima, sa Srčanim štitovima. Oni nemaju nimalo povjerenja u Loraqa. Moramo skršiti Yunkaijce. Ali trebaju nam Neokaljani. Sivi Crv će tebe poslušati. Razgovaraj s njim." "Koji bi mi bio cilj?" On govori izdajnički. Zavjerenički. "Život." Oči Brijoglavog bile su crna jezera podno mjedene mačje maske. "Moramo udariti prije nego što Volantijci doplove. Razbiti opsadu, pobiti robovlasničke velmože, preobratiti njihove plaćenike. Yunkaijci ne očekuju napad.

249

Imam uhode u njihovim logorima. Bolest hara, kažu mi, iz dana u dan sve gora. Stega se raspala. Knezovi su češće pijani nego što nisu, krkaju po gozbama, pričaju jedni drugima koja će sve bogatstva podijeliti nakon što Meereen padne, prepiru se oko prvenstva. Krvobradi i Poderani Princ preziru jedan drugoga. Nitko ne očekuje bitku. Ne sada. Hizdahrov mir uljuljkao nas je u san, drže." "Daenerys je potpisala taj mir", reče Ser Barristan. "Nije na nama da ga kršimo bez njezina dopuštenja." "A ako je mrtva?" otpovrnu mu Skahaz. "Što onda, ser? Ja tvrdim da bi ona htjela da zaštitimo njezin grad. Njezinu djecu." Njezina su djeca osloboñena. Mhysa, tako su je zvali, svi oni čije je okove slomila. "Majko." Brijoglav ne griješi. Daenerys bi htjela da njezina djeca budu zaštićena. "A što s Hizdahrom? On je i dalje njezin priležnik. Njezin kralj. Njezin suprug." "Njezin trovač." Je li? "Gdje ti je dokaz?" "Kruna koju nosi dovoljan je dokaz. Prijestolje na kome sjedi. Otvori oči, starče. To je sve što je njemu trebalo od Daenerys, sve što je ikada želio. Nakon što je to stekao, zašto bi i dalje dijelio vladavinu?" Zašto, doista? Bilo je tako vruće, tamo dolje u jami. Još je živo vidio treperenje zraka iznad skrletnog pijeska, osjećao vonj krvi što lipti iz ljudi koji pogibaju za njihovu razonodu. I još je čuo kako Hizdahr nagovara svoju kraljicu da kuša skakavce u medu. Ti su vrlo ukusni... i slatki i ljuti... no sam nikada nije nijednoga ni taknuo... Selmy se protrlja po sljepoočnici. Nisam dao nikakav zavjet Hizdahru zo Loraqu. A sve i da jesam, otjerao me od sebe, baš kao i Joffrey. "Taj... taj slastičar, njega bih htio osobno ispitati. Nasamo." "Tako, znači?" Brijoglav prekriži ruke na prsima. "Dogovoreno, onda. Ispitaj ga kako te god volja." "Ako... ako me uvjeri u ono što mi ima reći... ako ti se pridružim u ovoj, ovoj... tražit ću od tebe da mi dadeš riječ kako se ništa nažao neće dogoditi Hizdahru zo Loraqu osim ako... osim ako se... ne uspije dokazati da je on imao izvjesnog udjela u ovome." "Zašto je tebi toliko stalo do Hizdahra, starce? Ako on nije Harpija, onda je Harpijin prvoroñeni sin." "Sa sigurnošću znam jedino to da je on kraljičin priležnik. Želim da mi dadeš riječ da će tako biti, ili ću ti se suprotstaviti, kunem se."

250

Skahaz mu uputi zvjerski osmijeh. "Dajem ti riječ, onda. Ništa se nažao neće dogoditi Hizdahru sve dok se njegova krivnja ne dokaže. Ali nakon što dobijemo dokaz, kanim ga ubiti vlastitim rukama. Želim mu iščupati utrobu i pokazati mu je prije nego što mu dopustim da umre." Ne, pomisli stari vitez. Ako je Hizdahr kovao urotu za smrt moje kraljice, svojom ću se rukom pobrinuti za njega, ali smrt će ga snaći hitro i čisto. Bogovi Zapadnih zemalja bili su daleko, no Ser Barristan Selmy zastade na trenutak da šutke izgovori molitvu, zatraživši od Starice da mu obasja put k mudrosti. Za djecu, on objasni sebi. Za grad. Za moju kraljicu. željezni pnosac uga se pojavila sama u cik zore, crnih jedara jasno ocrtanih spram blijedog rumenila jutarnjeg neba. Pedeset i četiri, skiseljeno pomisli Victarion kad su ga probudili, i plovi sama. U sebi prokle Olujnog Boga zbog ove pakosti, dok mu je crni kamen gnjeva tištao trbuh. Gdje su moji brodovi? Isplovio je sa Štitova s njih devedeset i tri, od stotinu koji su svojedobno tvorili Željeznu flotu, brodovlje koje ne pripada nijednom vladaru, već samom Stolcu od morskog kamena, s kapetanima i posadama od ljudi sa sveg otočja. Da, bili su to manji brodovi od velikih ratnih dromona iz zelenih zemalja, ali trostruko veći od svake obične duge lañe, s dubljim trupovima i žestokim ovnovima, dostojni bojnog suočavanja s flotama samoga kralja. Na Kamenstubama su ukrcali žito, divljač i pitku vodu, nakon duge plovidbe duž puste i gole obale Dornea, prepune pličina i vrtloga. Tamo je Željezna pobjeda zarobila jedan tusti trgovački brod, veliku koku Plemenita gospa, koja je plovila za Starigrad preko Galebgrada, Sumrakdola i Kraljeva Grudobrana s teretom od usoljenog bakalara, kitova ulja i ukiseljenih haringi. Ta im je hrana bila dobrodošao dodatak zalihama. Još pet dodatnih ulova iz Redwyneovih tjesnaca i duž dornske obale tri koke, jedan galijun i jedna galija dovele su im brojno stanje do devedeset devet. Devedeset je i devet brodova isplovilo s Kamenstuba u tri ponosite flote, s naredbama da se opet udruže pokraj južnog vrha Otoka Cedrova. Četrdeset i pet sada ih je pristiglo na suprotnu stranu svijeta. Dvadeset i dva broda samoga Victariona dovukla su se ovamo, po njih tričetiri na okupu, katkad i samostalno, njih četrnaest Ralfa Limpera, i samo devet onih koji su otplovili uz Crvenoga Ralfa Stonehousea. Sam se Crveni Ralf sada ubraja meñu nestale. Njihovu je broju flota

251

pridodala devet novih ulova zarobljenih na pučini, što je dovelo zbroj do pedeset i četiri... ali zarobljena su plovila sve same koke i ribarske barke, trgovačke i robovlasničke lañe, a ne ratni brodovi. U boju bi bili slaba zamjena za izgubljeno brodovlje Željezne flote. Posljednja se meñu lañama pojavila Djevičina kob, prije tri dana. Dan prije nje tri su broda zajedno stigla s juga; njegova zarobljenica Plemenita gospa teško se vukla izmeñu Gavranova hranitelja i Željeznog poljupca. Ali dan prije toga i još dan prije toga nije stigao nijedan, a prije toga samo Bezglava Jeyne i Strah, dotle su prošla još dva dana praznih obzorja i potpuno vedra neba nakon što se Ralf Limper pojavio s ostacima svoje eskadrile. S Knezom Quellonom, Bijelom udovicom, Tužbalicom, Jadom, Levijatanom, Željeznom gospom, Žeteočevim vjetrom i Buzdovanom, te još šest brodova, od kojih su dva nastradala u oluji i bila tegljena. "Oluje", promrsio je Ralf Limper kad je dopuzao do Victariona. "Tri velike oluje, a izmeñu njih nevoljni vjetrovi. Crveni vjetrovi iz Valyrije koji su smrdjeli po pepelu i sumporu, kao i crni vjetrovi što su nas tjerali prema onoj zlogukoj obali. Ova je plovidba od samoga početka ukleta. Vranino Oko strahuje od vas, kneže moj, jer zašto bi nas inače tako daleko slao? Ne očekuje on doživjeti naš povratak." Victarionu je ista pomisao pala na pamet kad je naletio na prvu oluju dan svega nakon isplovljavanja iz Staroga Volantisa. Bogovi mrze rodosjeke, sumorno se spomenuo, inače bi Euron Vranino Oko već stradao desecima smrti od moje ruke. Dok je more bjesnjelo oko njega, a paluba mu se propinjala i ponirala pod nogama, vidio je kako su se Dagonova gozba i Crvena plima tako silovito sudarile jedna s drugom da su se obje razletjele u iverje. Djelo moga brata, tada je pomislio. To su bila prva dva broda koja je izgubio iz vlastite trećine flote. Ali ne i zadnja. I tako je odvalio dvije šamarčine Limperu i rekao mu: "Prvi šamar ti je za brodove koje si izgubio, a drugi za spominjanje kletvi. Spomeni to još jednom, i prikucat ću ti jezičinu za jarbol. Ako Vranino Oko može stvarati mutavce, mogu i ja." Od tupog bola koji mu je tukao u lijevoj ruci riječi su mu zvučale strože nego što bi inače možda bile, ali ozbiljno je mislio to što je rekao. "Doći će još brodova. Oluje su zasad prošle. Imat ću ja svoju flotu." Majmun na jarbolu iznad njega prezirno zatuli, gotovo kao da osjeća njegovu ojadenost. Prljava, bučna zvjerčica. Mogao je poslati čovjeka po njega, ali čini se da se ta igra majmunima sviña, a ispostavilo se da su spretniji od njegove posade. Ipak, tuljenje mu je počelo odzvanjati u ušima, od čega mu je samo još gore nabijalo u ruci.

252

"Pedeset i četiri", progunña. Bilo bi previše nadati se okupljanju pune bojne snage Željezne flote nakon tako duge plovidbe... ali sedamdeset brodova, čak i osamdeset, pa valjda mu ih je Utopljeni Bog mogao toliko udijeliti. Da je samo s nama Vlažnokosi, ili neki drugi svećenik. Victarion je prinio žrtve prije isplovljavanja, te ponovno na Kamenstubama kad je razdijelio flotu na tri dijela, ali možda je izgovorio pogrešne molitve. Ili to, ili Utopljeni Bog ovdje nema nikakvu moć. Sve su ga češće salijetala strahovanja da su otplovili predaleko, u čudna mora gdje su čak i bogovi čudnovati... ali takve nedoumice povjerava samo svojoj tamnoputoj ženi, koja nema jezika kojim bi ih ponovila. Kada se pojavila Tuga, Victarion je pozvao Jednouhog Wulfea. "Trebat ću porazgovarati s Voluharicom. Dojavi Ralfu Limperu, Beskrvnom Tomu i Crnom Pastiru. Sve lovačke eskadrile valja opozvati, logore na obali podići do osvita zore. Ukrcajte koliko god voća uspijete pobrati i potjerajte svinje u brodove. Možemo ih klati po potrebi. Morski pas neka ostane ovdje i kaže svima koji se pojave sa zakašnjenjem kamo smo otišli." Trebat će mu toliko vremena da obavi popravke; nakon oluja, od njega jedva da je ostalo išta više od trupa. Time će im se brojno stanje smanjiti na pedeset i tri, ali tu se ništa ne da učiniti. "Flota isplovljava sutra, za vrijeme večernje plime." "Na zapovijed," reče Wulfe, "ali još jedan dan mogao bi značiti još jedan brod, kneže kapetane." "Tako je. A deset dana moglo bi značiti još deset brodova, ili nijedan. Previše smo dana potratili na čekanje da ugledamo jedra. Pobjeda će nam biti utoliko slaña ostvarimo li je s manjom flotom." A ja svakako moram stići do zmajske kraljice prije Volantijaca. U Volantisu je vidio kako galije ukrcavaju provijant. Cijeli je grad djelovao pijano. Mornare, vojnike i kotlokrpe viñalo se kako po ulicama plešu s plemenitašima i debelim trgovcima, dok se u svakoj gostionici i vinskoj krčmi peharima nazdravljalo novim trijarsima. Svi su se razgovori vrtjeli oko zlata, dragulja i robova koji će nahrupiti u Volantis nakon što se zmajska kraljica smakne. Želudac Victariona Greyjoya nije mogao podnijeti više od jednog dana takvih dojava; dobrim je zlatnicima platio hranu i vodu, premda ga je bilo stid zbog toga, i otplovio odande sa svojim brodovljem. Oluje su sigurno raštrkale i zadržale Volantijce, jednako kao što su i njegove brodove. Osmjehne li mu se sreća, moglo bi biti da su mnogi njihovi ratni brodovi potonuli ili se nasukali. Ali ne svi. Nijedan bog nije toliko dobar, a preživjele

253

zelene galije dosad su već lako mogle oploviti Valyriju. Što znači da jezde na sjever prema Meereenu i Yunkaiju, veliki ratni dromoni krcati robovskim vojnicima. Ako ih je Olujni Bog poštedio, sad su već možda u Zatonu patnje. Tri stotine brodova, a možda čak i punih pet stotina. Njihovi su saveznici već pred Meereenom; Yunkaijci i Astaporci, ljudi iz Novoga Ghisa, Oartha, Tolosa i Olujni bi ga Bog još znao odakle, čak i ratni brodovi samoga Meereena, oni koji su pobjegli iz grada prije nego što je pao. Naspram svih njih Victarion ima pedeset i četiri. Pedeset i tri, kada se oduzme Morski pas. Vranino je Oko oplovio polovicu svijeta, harao je i pljačkao od Oartha do Grada Visokog Drveća, pristajao u nesvetim lukama ponad kojih samo bezumnici plove. Euron se čak usudio zaploviti Zadimljenim morem i preživjeti da se pohvali time. I to sa samo jednim jedinim brodom. Ako se on može podrugnuti bogovima, e, vala mogu i ja. "Jasno, kapetane", reče Jednouhi Wulfe. Čovjek nije ni upola ravan Nuteu Brijaču, ali Vranino Oko ukrao mu je Nutea. Kad ga je proizveo u kneza Hrastovštita, njegov je brat Victarionova najboljeg čovjeka pretvorio u svoga. "Još uvijek idemo u Meereen?" "Kamo drugdje? Zmajska kraljica čeka me u Meereenu." Najljepša žena na svijetu, ako se mom bratu može vjerovati. Kosa joj je srebrnozlatna, oči su joj ametisti. Je li previše nadati se da je Euron bar jedanput za promjenu rekao istinu? Možda. Po svoj prilici, ispostavit će se da je ta cura nekakva kozičava drolja koju sisurine šamaraju po koljenima, a njezini "zmajevi" ništa više od tetoviranih guštera iz močvara Južnih zemalja. Ipak, ako je ona sve što Euron tvrdi da je... Čuli su priče o ljepoti Daenerys Targaryen s usana pirata na Kamenstubama i debelih trgovaca u Starom Volantisu. Možda je to istina. A Euron je nije Victarionu dao na dar; Vranino Oko kani je uzeti za sebe. Šalje me kao nekakvog slugana da mu je donesem. Kako će samo jaukati kad sije prisvojim. Neka ljudi rogobore. Dospjeli su predaleko i izgubili previše da bi sad Victarion bez svog ulova svrnuo na zapad. Željezni kapetan stisne zdravu šaku u pesnicu. "Idi i pobrini se da se moje zapovijedi izvrše. I pronañi mi onog meštra, gdje god da se krije, i pošalji ga u moju kabinu." "Jasno." Wulfe šepavo ode. Victarion Greyjoy okrene se opet prema pramcu i pogledom prijeñe po svojoj floti. More je bilo prepuno dugih brodova, skupljenih jedara i uvučenih vesala, usidrenih ili izvučenih na blijedu, pješčanu obalu. Otok Cedrova. Gdje su mu ti cedrovi?

254

Potonuli su prije četiri stotine godina, po svemu sudeći. Victarion je već desetak puta bio na obali, u lovu na svježe meso, a još nije vidio nijedan cedar. Ženskasti meštar kojeg mu je Euron još u Zapadnim zemljama natovario na vrat tvrdi da se ovo nekoć zvalo "Otokom Stotinu Bitaka", ali stoljeća su već prošla otkako su se svi borci iz tih bitaka pretvorili u prah. Otok Majmuna, eto kako bi ga trebalo zvati. Ima tu i svinja: najkrupnijih i najcrnjih veprova koje je ijedan željezni u životu vidio, uz obilje skvičavih praščića po niskom raslinju, odvažnih stvorenja koja se čovjeka nimalo ne boje. Samo, sada se uče pameti. Smočnice Željezne flote polako se pune dimljenim pršutima, usoljenom svinjetinom i slaninom. Nego, ti majmuni... ti majmuni su prava pošast. Victarion je zabranio svojim ljudima da ijedno od tih demonskih stvorenja donesu na brod, no dosad su mu nekako uspjeli preplaviti polovicu flote, čak i njegovu vlastitu Željeznu pobjedu. I sada se vidjelo kako se nekoliko njih ljulja s traverze na traverzu i s broda na brod. Da mije samo imati samostrel. Victarionu se nije sviñalo ovo more, ni ovo beskrajno, posve vedro nebo, ni bukteće sunce koje im prži glave i usijava palube do te mjere da su daske dovoljno vrele da oprže bose noge. Nisu mu se sviñale ove oluje, koje kao da nailaze niotkuda. Mora oko Pykea često znaju biti olujna, ali ako ništa drugo, tamo se oluje barem dade unaprijed namirisati. Ove južnjačke prijetvorne su kao žene. Čak ni voda mu nije imala pravu boju; uz obalu je svjetlucavo tirkizna, dok dalje na pučini poprima tako duboko plavetnilo da biva gotovo crna. Victarion se uželio sivozelenih voda doma, punih bijelih kresta i dubokih valova. Nije mu se sviñao ni ovaj Otok Cedrova. Lovina je tu možda dobra, ali šume su pretjerano zelene i mirne, pune izobličenih stabala i čudnog cvijeća jarkih boja kakvo nijedan njegov čovjek nikad prije nije vidio, dok užasi vrebaju meñu razrušenim palačama i razmrskanim kipovima potopljenog Velosa, pola lige sjeverno od mjesta gdje se flota usidrila. Kad je Victarion posljednji put proveo noć na obali snovi su mu bili mračni i nelagodni, a kad se probudio, usta su mu bila puna krvi. Meštar mu je rekao da se on to sam u snu ugrizao za jezik, ali on je to shvatio kao znamenje od Utopljenog Boga, upozorenje da će se zagušiti vlastitom krvlju zadrži li se ovdje predugo. Na dan kad je Propast snašla Valyriju, kazuje se, tri stotine stopa visok vodeni zid svalio se na otok i preplavio stotine tisuća muškaraca, žena i djece, ne ostavivši nikoga da ispripovijeda njihovu priču doli nekolicine ribara koji su upravo bili u

255

plovidbi i šačice veloskih kopljanika, posade čvrste kamene kule smještene svrh najvišeg brda na otoku, koji su vidjeli kako se brda i doline pod njima pretvaraju u raspomamljeno more. Lijepi Velos s palačama od cedrovine i ružičasta mramora nestao je u tren oka. Na sjevernom kraju otoka ista je sudbina snašla pradavne ciglene zidove i stepenaste piramide Ghozaija, luke trgovaca robljem. Uz toliko utopljenika, Utopljeni Bog će ovdje biti snažan, mislio je Victarion kad je izabrao ovaj otok za mjesto okupljanja triju dijelova svoje flote. Samo, on nije svećenik. Sto ako je to naopako shvatio? Možda je Utopljeni Bog od srdžbe razorio otok. Njegov brat Aeron možda bi to znao, ali Vlažnokosi se vratio na Željezno otočje, gdje propovijeda protiv Vranina Oka i njegove vladavine. Nijedan bezbožnik ne smije sjediti na Stolcu od morskog kamena. No kapetani i kraljevi klicali su za Eurona na kraljevskom zboru i izabrali njega radije negoli Victariona ili nekog drugog pobožnog čovjeka. Jutarnje se sunce ljeskalo s vode u odsjajima presjajnim da se u njih izravno pogleda. Victarionu je počelo nabijati u glavi, premda nije znao je li to od sunca, šake, ili pak nedoumica koje ga tište. Spustio se u potpalublje, u svoju kabinu, gdje je zrak bio svjež i sumračan. Tamnoputa žena znala je i bez pitanja što mu treba. Kad se polagano smjestio u stolicu, uzela je meku krpu nakvašenu u lavoru i položila mu je preko čela. "Dobro", reče joj on. "Dobro. A sada šaku." Tamnoputa mu žena nije odgovorila. Euron joj je odsjekao jezik prije nego što ju je njemu dao na dar. Victarion nimalo ne sumnja da je Vranino Oko i legao s njom. Tako to njegov brat radi. Euronovi su darovi otrovni, opomenuo se kapetan na dan kad se tamnoputa žena ukrcala na brod. Ne želim njegove ostatke. Tada je odlučio da je prekolje i baci u more kao krvnu žrtvu Utopljenome Bogu. Ipak, nekako je ispalo da nikada nije našao vremena za to. Otada su prevalili dalek put. Victarion je mogao govoriti tamnoputoj ženi. Ona mu nikad nije pokušala odgovoriti. "Tuga je posljednji", reče joj dok je oprezno skidao rukavicu. "Ostali su izgubljeni, ili kasne, ili su potonuli." Zgrčio se kad je žena uvukla vršak noža pod prljavi laneni zavoj oko njegove šake za štit. "Neki će reći da nisam smio dijeliti flotu. Budale. Devedeset i devet smo brodova imali... trapava je to zvijer za voñenje morima na suprotni kraj svijeta. Da sam ih zadržao na okupu, brži bi brodovi postali taoci najsporijih. I odakle mi provijant za tolika usta? Nema te luke koja bi u svoje vode primila toliki broj ratnih brodova. Oluje bi nas ionako raštrkale. Kao lišće razbacano po Ljetnome moru."

256

Radije je razdijelio veliku flotu na eskadrile i svaku poslao zasebnim kursom u Zaljev trgovaca robljem. Najbrže je brodove povjerio Crvenom Ralfu Stonehouseu, da zaplovi gusarskim putem uz sjevernu obalu Južnih zemalja. Mrtve gradove što trunu po toj užegloj, sparnoj obali najbolje je izbjegavati, to zna svaki pomorac, ali u mjestašcima od blata i krvi po Baziliskovu otočju, gdje je sve puno odbjeglih robova, goniča robova, kožara, kurvi, lovaca, šarenih ljudi i još gorih, uvijek se može doći do provijanta za ljude koji se ne boje platiti željeznu cijenu. Krupniji, teži i sporiji brodovi otplovili su za Lys, da ondje prodaju zarobljenike stečene na Štitovima, žene i djecu iz Grada Kneza Hevvetta i s drugih otoka, zajedno s onim muškarcima koji su odlučili da im je predaja draža od umiranja. Victarion je prema takvim slabićima gajio samo prezir. Svejedno, od prodaje mu je u ustima ostao gorak okus. Uzeti čovjeka za sužnja ili ženu za slanu suprugu, to je valjano i dolično, ali ljudi nisu koze ili perad da ih se kupuje i prodaje za zlato. Drage je volje prepustio prodaju Ralfu Limperu, koji će iskoristiti tako stečeni novac za nakrcavanje svojih velikih brodova provijantom za dugo, sporo putovanje otvorenim morem na istok. Njegovi su vlastiti brodovi odmiljeli uz obale Spornih zemalja da ukrcaju hranu, vino i pitku vodu u Volantisu, prije nego što će svrnuti na jug oko Valyrije. To je najuobičajeniji put na istok, kao i najprometniji, gdje ima prilika za dobar ulov, kao i malenih otoka gdje se može skloniti za vrijeme oluja, obaviti popravke i obnoviti zalihe, ukaže li se potreba. "Pedeset i četiri broda premali je broj," reče on tamnoputoj ženi, "ali više ne mogu čekati. Ovo se jedino" Proštenje kad mu je zgulila zavoj, pritom otrgnuvši i komad kraste. Meso oko posjekotine od mača bilo mu je zelenkasto i crno. "—ovo se može izvesti samo tako da se te robovlasnike uhvati na prepad, kao što sam to jednom prilikom izveo u Luci Lannis. Sjuriti se s mora i razvaliti ih, a onda pokupiti djevojku i umaknuti kući prije nego što se Volantijci stignu stuštiti na nas." Victarion nije bio kukavica, ali ništa manje nije bio ni glupan; znao je da ne može poraziti tri stotine brodova s ova pedeset i četiri. "Ona će biti moja supruga, a ti njezina sluškinja." Sluškinji bez jezika nikad se ne može omaknuti tajna. Možda bi joj rekao i više, ali uto se pojavio meštar, pokucavši na vrata kabine stidljivo kao miš. "Ulazi," dovikne mu Victarion, "i stavi zasun na vrata za sobom. Znaš kojim si poslom došao."

257

"Kneže kapetane." Meštar je još i izgledao kao miš, u tim sivim haljama i sa smećkastim brčićima. Zar on misli da od njih izgleda muževnije? Ime mu je bilo Kerwin. Bio je vrlo mlad, možda otprilike dvadeset i dvije godine. "Smijem li vam vidjeti šaku?" upita ga. Pitanje budale. Ima izvjesne koristi od meštara, ali Victarion je prema ovom Kervvinu gajio isključivo prezir. S tim glatkim rumenim obraščićima, mekim ručicama i smeñim kovrčicama izgledao je ženskastije od većine djevojčica. Kad se ukrcao na Željeznu pobjedu još se i samodopadno smješkao, ali jedne večeri kod Kamenstuba uputio je smiješak pogrešnome, pa mu je Quellon Humble izbio četiri zuba iz glave. Nedugo poslije toga Kervvin je dopuzao kapetanu da se požali kako su ga četiri člana posade odvukla u potpalublje i iskoristila kao ženu. "Evo kako ćeš tome stati nakraj", rekao mu je tada Victarion i zabio bodež na stol izmeñu njih dvojice. Kervvin je uzeo oštricu jer ga je bilo previše strah da je odbije, prosudio je kapetan ali nikad je nije upotrijebio. "Šaka mi je tu", reče Victarion. "Gledaj koliko te volja." Meštar Kervvin kleknuo je na jedno koljeno da bolje razgleda ranu. Čak ju je i onjušio, kao pas. "Morat ću ponovno pustiti gnoj. Ta boja... kneže kapetane, posjekotina vam ne zarasta. Lako je moguće da ću biti prisiljen da vam odsiječem šaku." Već su razgovarali o tome. "Ako mi odsiječeš šaku, ubit ću te. Ali prije toga ću te zavezati preko ograde i počastiti posadu tvojim šupkom. Radi svoj posao." "Bit će bolova." "Uvijek." Život je bol, budalo. Radosti ima samo u vodenim dvorima Utopljenog Boga. "Hajde." Dječak jer teško je bilo nekog tako mekog i rumenog doživljavati kao čovjeka položi rub bodeža na kapetanov dlan i zasiječe. Iz njega brižne gnoj, gust i žut kao skiseljeno mlijeko. Tamnoputa žena zadigne nos od tog mirisa, meštar se zagrcne, a čak i sam Victarion osjeti kako mu se želudac okreće. "Zasijeci dublje. Iscijedi sve. Pokaži mi krv." Meštar Kerwin duboko zarije bodež. Ovaj put ga zaboli, ali zajedno s gnojem poteče i krv, krv tako tamna daje pod svjetlošću fenjera izgledala crno. Dobro je što ima krvi. Victarion pohvalno progunña. Samo je sjedio i nije se trzao dok mu je meštar brisao, istiskivao i čistio gnoj iz rane četvorinama meke tkanine iskuhane u octu. Kad je dovršio posao, od čiste vode u lavoru nastala je kaljava

258

juha. Svakom bi se čovjeku smučilo već i od samog pogleda na nju. "Odnesi tu nečist i odlazi." Victarion kimne tamnoputoj ženi. "Ona me može previti." Čak i nakon što je dječak utekao, smrad se zadržao. U zadnje vrijeme nije mu se moglo pobjeći. Meštar je predložio da bi najbolje bilo osušiti ranu gore na palubi, na svježem zraku i suncu, ali Victarion je to zabranio. Ovakvo što njegova posada nije smjela vidjeti. Nalaze se polovicu svijeta daleko od doma, predaleko da im se dopusti vidjeti kako je njihov željezni kapetan počeo hrñati. U lijevoj mu je šaci još nabijalo; bol je bio tup, ali ustrajan. Kad bi stisnuo šaku, postajao je oštriji, poput noža što mu se zabija uz podlakticu. Ne noža, već dugog mača. Dugog mača u ruci jednog duha. Serry, tako se zvao. Bio je vitez, i nasljednik Južnog Štita. Ubio sam ga, ali on me i iz groba još ubada. Iz vrela srca ne znam kojeg pakla u koji sam ga poslao, on zabada svoj čelik u moju šaku i mučki ga zavrće. Victarion se sjećao te borbe kao da je jučer bila. Štit mu je bio sav raskomadan, beskorisno mu je visio s ruke, pa kad je Serryjev dugi mač sijevnuo na njega odozgo, podigao je ruku i ščepao ga. Žutokljunac je bio snažniji nego što je izgledao; sječivom je prodro kroz rarožni čelik kapetanove oklopne rukavice i njezinu debelu podstavu, te mu zasjekao meso dlana. Puka ogrebotina jednog mačeta, protumačio si je to potom Victarion. Oprao je tu posjekotinu, isplahnuo je kuhanim octom, previo je i smetnuo s uma, uvjeren da će bol jenjati, a šaka s vremenom zacijeljeti. Umjesto toga, rana se zagnojila, a Victarion se na koncu počeo pitati nije li Serryjeva oštrica bila otrovana. Zašto bi inače posjekotina odbijala zarasti? Ta ga je pomisao tjerala u bijes. Nijedan pravi čovjek ne stradava od otrova. U Jarku Cailin močvarni vragovi odapinjali su otrovne strijele na njegove ljude, ali to se moglo i očekivati od tako gnusnih stvorenja. Serry je bio vitez, plemenita roda. Otrov je za kukavice, žene i Dornijce. "Ako nije Serry, tko je?" upita on tamnoputu ženu. "Da mi to ne radi onaj miš od meštra? Meštri se razumiju u čarolije i druge smicalice. Možda me truje na taj način, ne bih li mu dopustio da mi odsiječe šaku." Što je više razmišljao o tome, to mu se uvjerljivijim to činilo. "Dao mi gaje Vranino Oko, a znaš kakav je to bijednik." Euron je uzeo Kerwina sa Zelenštita, gdje je bio u službi kneza Chestera, skrbio mu za gavranove i podučavao mu djecu, ili možda obrnuto. I kako je samo taj miš skvičao kad ga je jedan Euronov mutavac isporučio na Željeznu pobjedu, dovukavši ga za lanac oko

259

vrata, praktično prikovan. "Ako mi se ovime sveti, čini mi nepravdu. Euron je bio taj koji je tražio da ga se zarobi, kako sa svojim pticama ne bi izvodio smicalice." Brat mu je uz to dao i tri kaveza gavranova, da bi Kervvin mogao kući slati vijesti o njihovoj plovidbi, ali Victarion mu je zabranio da ih pušta. Nek se Vranino Oko samo paca u neizvjesnosti. Tamnoputa mu je žena upravo previjala šaku novim lanenim zavojima, omatajući mu ih šest puta oko dlana, kad mu je Longwater Pyke zalupao na vrata kabine da mu kaže kako je kapetan Tuge došao na njihov brod sa zarobljenikom. "Kaže da nam je donio čarobnjaka, kapetane. Kaže da ga je upecao u moru." "Čarobnjaka?" Da mu to Utopljeni Bog nije poslao dar, ovdje, na suprotnoj strani svijeta? Njegov brat Aeron znao bi to, ali Aeron je vidio velebnost vodenih dvora Utopljenog Boga pod morem prije nego što se vratio u život. Victarion je gajio zdrav strah prema svome bogu, kako svim ljudima i doliči, ali svoju je vjeru polagao u čelik. On protegne ranjenu šaku, zgrčivši se od bola, pa navuče rukavicu i ustane. "Pokaži mi tog čarobnjaka." Zapovjednik Tuge čekao ih je na palubi. Taj sitni čovjek, kosmat koliko i kućevan, rodom je bio Sparr. Njegovi su ga ljudi zvali Voluharica. "Kneže kapetane," reče on kad je Victarion došao, "ovo je Moqorro. Dobili smo ga na dar od Utopljenog Boga." Ispostavilo se da je čarobnjak čudovišan grmalj, visok poput samog Victariona i dvostruko širi, s gromadom od trbušine i glavom zaraslom u koštanobijelu grivu, sličnu lavljoj. Koža mu je bila crna. Ne tamne nijanse oraha kao u žitelja Ljetnog otočja s labuñih laña, niti crvenkastosmeña kao u dothrakijskih gospodara konja, niti pak ugljeno zemljana kao koža tamnopute žene, već crna. Crnja od ugljena, crnja od kristalnog lignita, crnja od gavranova krila. Spaljena, pomisli Victarion, kao u čovjeka koji se peče na vatri sve dok mu meso ne zagori i ne pougljeni i ne počne zadimljeno otpadati s kostiju. Vatra koja ga je pougljenila nastavljala mu je palucati po obrazima i čelu, gdje su mu oči virile kroz krabulju ukočenih plamenova. Tetovaže roba, znao je kapetan. Bilježi zla. "Pronašli smo ga kako se drži za odlomljenu traverzu", reče Voluharica. "Proveo je deset dana u vodi nakon što mu je brod potonuo." "Da je deset dana proveo u vodi, bio bi mrtav, ili pak lud jer je pio morsku vodu." Slana voda je sveta; Aeron Vlažnokosi i drugi svećenici možda njome blagoslivaju ljude i s vremena na vrijeme progutaju gutljajdva da osnaže svoju vjeru, ali nema

260

tog smrtnika koji bi mogao danima tažiti žeñu dubokim morem i nadati se da će to preživjeti. "Tvrdiš da si vrač?" upita Victarion zarobljenika. "Ne, kapetane", odgovori mu crni čovjek na zajedničkom jeziku. Glas mu je bio tako dubok da se činilo kako dopire s dna mora. "Ja sam tek ponizni rob R'hllora, Gospodara Svjetla." R'hllora. Znači, crveni svećenik. Victarion je viñao takve po stranim gradovima, kako skrbe za svoje svete vatre. Oni su se oblačili u skupe crvene halje od svile, baršuna i janjeće vune. Ovaj je nosio blijede prnje, umrljane od soli, koje su mu prianjale uz debele noge i visjele po tijelu u dronjcima... ali kad mu je kapetan malo pomnije razgledao te prnje, učinilo mu se da su nekoć doista mogle biti crvene. "Ružičasti svećenik", prozva ga Victarion. "Demonski svećenik", reče Jednouhi Wulfe. I pljune. "Može biti da su mu se halje zapalile, pa je skočio s palube da ih ugasi", predloži Longwater Pyke, na opći smijeh. Čak je i majmunima to bilo smiješno. Oni zagrajaše odozgo, a jedan baci šaku vlastitih govana koja poprskaše palubu. Victarion Greyjoy nikada nije imao povjerenja u smijeh. Kad bi ga god začuo, u njemu se stvarao nelagodan osjećaj da je postao predmet nekakve poruge koju ne shvaća. Dok su bili dječaci, Euron Vranino Oko često se sprdao s njime. Sprdao se i Aeron, prije nego što je postao Vlažnokosi. Njihova je sprdnja često bila prerušena u hvalu, a Victarion katkad nije ni shvaćao da mu se izruguju. Sve dok ne bi začuo smijeh. Zatim bi navro bijes, i kiptio mu u dnu grla sve dok mu ne bi došlo da će se ugušiti tim okusom. Tako mu je sada bilo i od majmuna. Njihove manguparije nikad ne bi izmamile ni najsitniji smiješak na kapetanove usne, ma koliko da se njegova posada cerekala i podcikivala i zviždukala. "Pošaljite ga dolje Utopljenom Bogu dok nam još nije navalio kletvu na vrat", pokuša ga nagovoriti Burton Humble. "Brod je potonuo, a samo se on ostao držati za olupinu", reče Jednouhi Wulfe. "Gdje je posada? Da on to nije prizvao demone da je proždru? Sto se dogodilo tom brodu?" "Oluja." Moqorro prekriži ruke na prsima. Nije djelovao prestrašeno, premda su svud oko njega ljudi pozivali da ga se ubije. Kao da čak ni majmunima ovaj čarobnjak nije bio po volji. Neprestano su preskakivali s užeta na uže nad njihovim glavama i vrištali. Victarion se našao u nedoumici. On nam stiže iz mora. Zašto bi ga Utopljeni Bog izbacio, osim ako mu nije bila namjera da ga pronañemo? Njegov brat Euron ima

261

svoje čarobnjakemezimce. Možda Utopljeni Bog želi da i Victarion ima jednoga svoga. "Zašto kažeš da je ovaj čovjek čarobnjak?" upita on Voluharicu. "Ja vidim samo crvenog svećenika u dronjcima." "I ja sam to mislio, kneže kapetane... ali on zna neke stvari. Znao je da plovimo za Zaljev trgovaca robljem prije nego što mu je to itko mogao reći, i znao je da ćete vi biti tu, pokraj ovog otoka." Sitni čovjek poče oklijevati. "Kneže kapetane, rekao mi je... rekao mi je da ćete vi sigurno umrijeti ako ga ne dovedemo vama." "Da ću ja umrijeti?" Victarion frkne s prezirom. Prekoljitega i bacite ga u more, spremao se kazati, ali uto mu nalet bola iz ozlijeñene šake probode podlakticu gotovo do lakta, donijevši mu tako silovitu agoniju da mu se riječi u grlu pretvoriše u žuč. On zaglavinja i primi se za ogradu da ne bi pao. "Vrač je prokleo kapetana", reče netko. I drugi prihvatiše poklič. "Prekolji ga! Ubij ga dok još nije prizvao svoje demone na nas!" Longwater Pyke prvi je isukao svoju kamu. "NE!" zaurla Victarion. "Natrag! Svi zajedno. Pyke, vrati čelik u korice. Voluharice, vraćaj se na svoj brod. Humble, odvedi čarobnjaka u moju kabinu. Svi ostali, na svoja zaduženja." Na polovicu otkucaja srca nije bio siguran da će ga poslušati. Samo su stajali i rogoborili, polovica s oštricama u rukama, pogledavajući jedni druge ne bi li smogli odlučnost. Majmunska govna padala su po svima, pljas pljas pljas. Nitko se nije micao, sve dok Victarion nije ščepao čarobnjaka za mišicu i odvukao ga prema vratima potpalublja. Kad je otvorio vrata kapetanove kabine, tamnoputa se žena okrene prema njemu, šutke i s osmijehom... ali kad je ugledala crvenog svećenika pokraj njega, ona zadigne usne sa zuba i prosssssikće od iznenadne srdžbe, kao zmija. Victarion je odalami nadlanicom zdrave šake tako da se srušila na pod. "Tišina, ženo. Daj vina za obojicu." On se obrati crnome čovjeku. "Je li Voluharica rekao istinu? Vidio si moju smrt?" "To, i više." "Gdje? Kada? Hoću li stradati u boju?" On raširi i stisne zdravu šaku. "Ako mi lažeš, rascijepit ću ti tu glavurdu kao lubenicu i dati majmunima da ti pojedu moždine." "Tvoja je smrt sada uz nas, kneže moj. Daj mi svoju šaku." "Moju šaku. Što ti znaš o mojoj šaci?"

262

"Vidio sam te u noćnim vatrama, Victarione Greyjoy. Dugim si koracima prošao kroz plamenove, strog i jarostan, dok ti je krv kapala sa silne sjekire, ne videći pipke što te hvataju za zapešće, vrat i gležanj, crne konce koji te tjeraju na ples." "Ples?" Victarion se nakostriješi. "Tvoje noćne vatre lažu. Nisam ja stvoren za ples, i nisam ja ničija marioneta." On strgne rukavicu i tutne svoju ozlijeñenu šaku svećeniku pod nos. "Evo. Jesi li ovo htio?" Novi su zavoji već postali umrljani od krvi i gnoja. "Nosio je ružu na svome štitu, taj koji mi je ovo zadao. Ogrebao sam si šaku na jedan njezin trn." "Čak se i najmanja ogrebotina može pokazati smrtonosnom, kneže kapetane, ali ako mi dopustiš, izliječit ću ti ovo. Trebat će mi oštrica. Srebrna bi bila najbolja, ali i željezna će dostajati. Žeravnik, takoñer. Bit će mi neophodno da zapalim vatru. Bit će bolova. Užasnih bolova, kakve još nikada spoznao nisi. Ali nakon što to obavimo, šaka će ti se vratiti." Svi su oni isti, ti koji se bave čarolijama. I miš me upozorio na bol. "Ja sam željezni, svećeniče. Ja se bolovima smijem. Dobit ćeš to što tražiš... samo, ako ne uspiješ, i ako mi šaka ne ozdravi, svojeručno ću te preklati i predati moru." Moqorro se nakloni, a tamne mu oči zasjaše. "Neka tako bude." Toga dana nisu više vidjeli željeznog kapetana, ali kako su sati prolazili, posada Željezne pobjede počela je govoriti kako se iz kapetanove kabine čuje divljački smijeh, smijeh dubok, mračan i bezuman, a kad su Longwater Pyke i Jednouhi Wulfe pokušali otvoriti vrata kabine, otkrili su da je zatvorena zasunom. Kasnije se začula i pjesma, čudnovato, visoko, jaukavo pjevanje na jeziku za koji je meštar rekao daje plemeniti valyrijski. Tada su se majmuni razbježali s broda, s vrištanjem poskakavši u vodu. U zalazak sunca, kad je more postalo crno kao tinta, a nabreklo je sunce obojilo nebo zagasitim, krvavim rumenilom, Victarion se vratio na palubu. Bio je gol od pojasa naviše, lijeve ruke krvave do lakta. Kad se posada okupila, sašaptavajući se i razmjenjujući poglede, on podiže pougljenjelu i pocrnjelu šaku. Pramenovi tamna dima podigoše mu se s prstiju kad je pokazao na meštra. "Onaj tamo. Prekoljite ga i bacite ga u more, i vjetrovi će nam biti naklonjeni cijelim putem do Meereena." Moqorro je to vidio u svojim vatrama. Vidio je i da se cura vjenčala, ali što onda? Ne bi bila prva žena koju je Victarion Greyjoy pretvorio u udovicu. Vidar je mrmljao pristojne pozdrave kad je ušao u šator, ali čim je onjušio smrdljivi zrak i ugledao Yezzana zo Qaggaza brzo je odustao. "Blijeda kobila", reče čovjek Slatkom.

263

Kojeg li iznenañenja, pomisli Tyrion. Tko bi to rekao? Ako se izuzme bilo tko s nosom, a u mene je samo polovica. Yezzan je gorio u groznici, tresući se od drhtavice u lokvi vlastitih izmetina. Govna su mu se pretvorila u smeñu sluz prožetu krvavim tragovima... a Yollo i Peni dobili su zadaću da mu brišu žutu guzičetinu. Čak ni uz tuñu pomoć, njihov gospodar više nije mogao podići vlastitu težinu; trebala mu je sva posustala snaga da se prevrne na bok. "Od mojih umijeća ovdje neće biti vajde", izjavi vidar. "Život plemenitog Yezzana sada je u rukama bogova. Hladite ga, ako možete. Neki kažu da to pomaže. Donosite mu vode." Oboljeli od blijede kobile uvijek su žedni, iskapljuju galone u predasima izmeñu sranja. "Čiste, svježe vode, koliko god je voljan popiti." "Ne riječne vode", reče Slatko. "Nipošto." I s tim je riječima vidar utekao. Moramo i mi uteći, pomisli Tyrion. Postao je rob sa zlatnom ogrlicom, opremljenom sitnim praporcima koji mu veselo zveckaju pri svakom koraku. Spadam u Yezzanova posebna blaga. Što je počast istovjetna smrtnoj presudi. Yezzan zo Qaggaz volio je da ga okružuju njegove dušice, pa je Yollu, Peni, Slatkom i ostatku blaga dopala skrb za njega kad se razbolio. Siroti stari Yezzan. Knez loja nije bio ni tako loš, što se gospodara tiče. Slatko je u tome imalo pravo. Kao poslužitelj na njegovim večernjim banketima, Tyrion je uskoro saznao da Yezzan prednjači medu onim yunkaijskim velikašima koji zagovaraju poštovanje mira s Meereenom. Većina ostalih samo čeka da proñe vrijeme do dolaska vojski Volantisa. Nekolicina bi htjela smjesta napasti grad, da im Volantijci ne oduzmu slavu i pretežiti dio utrška od pljačke. Yezzan za to nije htio ni čuti. A nije bio voljan pristati ni na vraćanje meereenskih talaca putem trebušeta, što je predložio plaćenik Krvobradi. Ali u dva se dana može promijeniti mnogo i još više. Prije dva dana Dadilja je bio zdrav i krepak. Prije dva dana Yezzan nije čuo utvarni topot kopita blijede kobile. Prije dva dana flote Starog Volantisa bile su dva dana dalje odavde. A sada... "Hoće li Yezzan umrijeti?" upita Peni onim svojim tonom u stilu "molim te reci da neće". "Svi ćemo mi umrijeti." "Od proljeva, hoću reći." Slatko ih oboje pogleda s beznañem u očima. " Yezzan ne smije umrijeti." Dvospolac pomilova čelo njihova preglomaznog gospodara, odmičući mu kosu mokru od znoja. Yunkaijac proštenja, i nov izljev smećkaste vode nahrupi mu niz

264

noge. Posteljina mu je bila sva umrljana i smrdljiva, ali nisu imali načina da ga pomaknu iz nje. "Neki gospodari poklone slobodu svojim robovima kada umru", reče Peni. Slatko zahihoće. Zvučalo je grozomorno. "Samo miljenicima. Oslobode ih od jada ovoga svijeta, kako bi ispratili voljena gospodara u grob i služili ga u zagrobnom životu." Slatko to valjda zna. Ono će prvo biti preklano. Oglasi se dječakjarac. "Srebrna kraljica je mrtva", ustrajno ga poklopi Slatko. "Zaboravi nju! Zmaj ju je odnio preko rijeke. Utopila se u tom Dothrakijskom moru." "Ne može se utopiti u travi", reče dječakjarac. "Da smo slobodni," reče Peni, "mogli bismo pronaći kraljicu. Ili bar otići u potragu." Ti na svom psu, a ja na svojoj krmači, da ganjamo zmaja po Dothrakijskom moru. Tyrion se počeše po ožiljku ne bi li suspregnuo smijeh. "Dotični je zmaj već iskazao sklonost prema pečenoj svinjetini. A pečena je patuljčetina dvostruko ukusnija." "To mije samo bila želja", žalosno reče Peni. "Mogli bismo otploviti. Opet ima brodova, sad kad je rat završio." Je li? Tyrion je bio sklon sumnjati u to. Pergamenti su potpisani, ali ratovi se ne vode na pergamentima. "Mogli bismo otploviti u Qarth", nastavi Peni. "Tamo su ulice popločene nefritom, uvijek mi je govorio brat. Gradske su zidine jedno od svjetskih čuda. Kad budemo nastupali u Oarthu, po nama će padati kiša zlatnika i srebrnjaka, vidjet ćeš." "Meñu tim brodovima u zaljevu ima i qarthskih", podsjeti je Tyrion. "Lomas Lakonogi vidio je zidine Oartha. Njegove su mi knjige dovoljne. Istočnije odavde ne mislim ići." Slatko obrisa Yezzanovo grozničavo lice vlažnom krpom. "Yezzan mora preživjeti. Inače svi umiremo s njim. Blijeda kobila ne odnese svakog jahača. Gospodar će se oporaviti." To je bila bezočna laž. Bilo bi čudo da Yezzan poživi još jedan jedini dan. Knez loja ionako je dotad već umirao od te neke odurne bolesti koju je pokupio u Južnim zemljama, činilo se Tyrionu. Ovo će mu samo ubrzati kraj. Sto je milost, zapravo. Makar patuljak nije za sebe priželjkivao takvu. "Vidar je rekao da mu treba svježe vode. Pobrinut ćemo se za to."

265

"Lijepo od vas." Slatko je zvučalo otupjelo. Radilo se o nečemu većem od pukoga straha od klanja; medu cijelim Yezzanovim blagom, jedino je ono djelovalo istinski privrženo njihovu pregolemom gospodaru. "Peni, doñi sa mnom." Tyrion otvori zaklopac šatora i izvede je u vrućinu meereenskog prijepodneva. Vladala je teška omara, ali zrak im je svejedno došao kao olakšanje od zapaha znoja, govana i bolesti koji je prožimao Yezzanovu palaču od paviljona. "Voda će pomoći gospodaru", reče Peni. "Vidar tako kaže, sigurno će tako i biti. Slatka svježa voda." "Slatka svježa voda nije pomogla Dadilji." Siroti stari Dadilja. Yezzanovi vojnici bacili su ga na kolica za leševe sinoć u smiraj dana, kao još jednu žrtvu blijede kobile. Kad ljudi umiru iz sata u sat, nitko ne zagleda odviše pomno novog mrtvaca, naročito ako se radi o nekom tako zdušno preziranom poput Dadilje. Ostatak Yezzanovih robova odbio je prilaziti iole blizu nadzorniku nakon što su ga počeli loviti grčevi, pa je preostao jedino Tyrion da pazi da mu bude toplo i donosi mu pića. Bevandu i limunsku vodicu i malo fine, vruće juhice od pasjeg repa, s narezanim gljivicama u odvarku. Iskapi ti to meni, Dadiljice, treba nadoknaditi svu tu serivodu koja ti štrca iz šupka. Posljednja riječ koju je Dadilja u životu rekao bila je: "Ne." Posljednje riječi koje je u životu čuo bile su: "Jedan Lannister uvijek vraća svoje dugove." Tyrion je poštedio Peni istine o tome, ali bilo je neophodno da shvati kako s njihovim gospodarem stvarno stoje stvari. "Zapanjilo bi me da Yezzan doživi sutrašnje svitanje." Ona mu se primi za ruku. "Što će biti s nama?" "Ima on nasljednike. Nećake." Njih četvorica stigla su s Yezzanom iz Yunkaija, da mu zapovijedaju robovskom vojskom. Jedan je sada mrtav, ubili su ga targaryenski plaćenici prilikom juriša. Ostala trojica po svoj prilici će razdijeliti robove žute ogromnosti izmeñu sebe. Daleko je manje izgledno da itko od nećaka dijeli Yezzanovu naklonost bogaljima, nakazama i groteskama. "Jedan od njih možda nas naslijedi. Ili opet završimo na dražbi." "Ne." Ona razrogači oči. "Ne to. Molim te." "Ni meni to nije mogućnost kojoj se naročito radujem." Nekoliko lakata odande šestorica Yezzanovih robovskih vojnika čučala su u prašini, bacala koščice i dodavala si mješinu vina. Jedan je bio narednik zvan

266

Brazga, grubijan crne ćudi s glavom glatkom kao kamen i volujskim plećima. A i volujskom pameti, prisjeti se Tyrion. Dogegao se do njih. "Brazga," graknu, "plemenitome Yezzanu treba svježe čiste vode. Uzmi dvojicu i donesi koliko god vjedara možete ponijeti. I da niste odugovlačili." Vojnici prekinuše igru. Brazga se podigne na noge, namrštena čela. "Što si to rekao, patuljak? Što si ti umišljaš da si?" "Znaš ti dobro tko sam. Yollo. Jedno od blaga našega gospodara. I sad me poslušaj." Vojnici se nasmijaše. "Hajde, Brazga," podrugnu mu se jedan, "i da nisi odugovlačio. Yezzanov majmun nešto ti je naredio." "Nećeš ti govoriti vojnicima što da rade", reče mu Brazga. "Vojnicima?" Tyrion se hinjeno zbuni. "Ja tu vidim samo robove. Ti oko vrata nosiš jednaku ogrlicu kao i ja." Brazga mu odvali tako zvjerski šamar nadlanicom da je pao na tlo, raspuknute usnice. "To je Yezzanova ogrlica. A ne tvoja." Tyrion si zapešćem otre krv s raspukle usnice. Kad pokuša ustati, jedna mu noga klecnu, pa se smandrlja natrag na koljena. Peni mu je morala pomoći da se opet osovi na noge. "Slatko kaže da gospodaru treba vode", reče on najcendravijim glasom. "Slatko nek se slobodno jebe. Za to je i stvoren. Ni ta nam nakaza neće nareñivati." Ne, pomisli Tyrion. Čak i meñu robljem ima knezova i kmetova, kako je brzo naučio. Dvospolac je odavno već posebni mezimac njihova gospodara, mažen i pažen, zbog čega ga ostali robovi plemenitog Yezzana zdušno mrze. Vojnici su navikli primati naredbe od svojih gospodara i svoga nadzornika. Ali Dadilja je sada mrtav, a Yezzan tako bolestan da ne može imenovati nasljednika. Što se one trojice nećaka tiče, ti smioni slobodnjaci sjetili su se da negdje drugdje imaju nekog neodgodivog posla čim su začuli prvi odjek kopita blijede kobile. "Vvodu", reče Tyrion plaho. "Ne riječnu vodu, kaže vidar. Čistu, svježu, bunarsku vodu." Brazga progunña. "Vi je donesite. I da niste odugovlačili." "Mi?" Tyrion razmijeni beznadan pogled s Peni. "Voda je teška. Mi nismo tako snažni kao vi. Možemo li... možemo li uzeti zapregu s mazgom?" "Uzmite vi vlastite noge." "Morat ćemo deset puta ići tamoamo."

267

"Idite i stoput tamoamo. Boli mene guzica." "Samo nas dvoje... nećemo moći donijeti toliko vode koliko gospodaru treba." "Povedite svoga medvjeda", predloži im Brazga. "Taj i nije za drugo osim za nošenje vode." Tyrion ustukne od njega. "Kako ti kažeš, gospodaru." Brazga se isceri. Gospodaru. O, to mu se svidjelo. "Morgo, donesi ključeve. Da ste napunili vjedra i smjesta se vratili, patuljak. Znate što biva s robovima koji pokušaju pobjeći." "Donesi vjedra", reče Tyrion Peni. On ode s tim Morgom dovesti Ser Joraha Mormonta iz njegova kaveza. Vitez se nije dobro prilagodio sužanjstvu. Kad su ga pozvali da odigra ulogu medvjeda i odnese djevu krasnu, bio je naduren i nesusretljiv, i bezvoljno je izvodio pokrete kad se uopće udostojio sudjelovati u njihovu mimičarenju. Premda nije pokušao pobjeći, niti je bio nasilan prema tamničarima, sasvim je često bio sklon prečuti njihove naredbe, ili na njih odgovoriti progundanim kletvama. Ništa od toga nije se sviñalo Dadilji, koji mu je jasno dao do znanja koliko je nezadovoljan kad je strpao Mormonta u željezni kavez i dao da ga tuku svaku večer, dok sunce zalazi u Zaljev trgovaca robljem. Vitez je šutke trpio batine; čule su se jedino promrmljane psovke robova koji su ga tukli, te tupi udarci njihovih močuga po izubijanoj i podlivenoj koži Ser Joraha. Čovjek je sjena samog sebe, pomislio je Tyrion kad je prvi put vidio kako tuku velikog viteza. Trebao sam zadržati jezik za zubima i prepustiti ga Zahrini. To bi možda bila blaža sudbina od ove. Mormont je izašao iz tijesne unutrašnjosti kaveza sav zgrbljen, škiljeći kroz debele šljive na oba oka, leña hrapavih od skorene krvi. Lice mu je bilo tako puno modrica i podljeva da je jedva više izgledao kao čovjek. Bio je gol, izuzev poveza oko prepona, komada prljave, žute krpe. "Pomoći ćeš im da nose vodu", reče mu Morgo. Ser Jorah mu odgovori samo nadurenim buljenjem. Ima ljudi koji bi radije umrli slobodni nego živjeli kao robovi, valjda. Sam Tyrion nije patio od dotične bolesti, na svu sreću, ali ubije li Mormont Morga, ostali robovi možda ne bi uočili tu razliku. "Doñi", reče on vitezu, dok još nije stigao učiniti nešto hrabro i glupo. Odgegao se, u nadi da će Mormont poći za njim. Bogovi su se, za promjenu, smilovali. Mormont je pošao za njim.

268

Dva vjedra za Peni, dva za Tyriona i četiri za Ser Joraha, po dva u svakoj ruci. Najbliži je bunar bio jugozapadno od Babuskare, pa su pošli u tom smjeru, pri svakom koraku veselo zveckajući praporcima na ogrlicama. Nitko nimalo nije hajao za njih. Bili su samo robovi koji idu po vodu za gospodara. Nošenje ogrlice nosilo je izvjesne prednosti, pogotovo pozlaćene ogrlice s urezanim imenom Yezzana zo Qaggaza. Zvon tih praporčića davao je njihovu vrijednost na znanje svakome tko ima uši. Rob je važan samo koliko i njegov gospodar; Yezzan je bio najbogatiji čovjek u Žutom Gradu, i u rat je doveo šesto robovskih vojnika, koliko god da je izgledao kao čudovišni žuti puž golać i smrdio po pišalini. Njegovi su im ovratnici dali ovlast da otiñu kamo god požele, unutar granica logora. Sve dok Yezzan ne umre. Gospodari Zveketari izveli su ropske vojnike na vježbu na najbližem polju. Zveckanje lanaca kojima su bili okovani stvaralo je grubu, metalnu glazbu dok su marširali ukorak po pijesku i zauzimali formacije s dugim kopljima. Drugdje su momčadi robova podizale podnožja od kamena i pijeska pod svojim mangonelima i škorpionima, zadižući ih uvis prema nebu ne bi li što bolje obranili logor u slučaju povratka crnog zmaja. Prizor njihova znojenja i psovanja dok su se upinjali namjestiti teško ratno oruñe na kosine izmamio je patuljku osmijeh na usta. Dalo se vidjeti i obilje samostrela. Kao da je svaki drugi čovjek privijao jedan od njih uza se, s tobolcem punim sulica obješenim o bok. Da je ikome palo na pamet da njega pita za mišljenje, Tyrion im je mogao reći da si ne daju truda. Osim ako ga neka od tih dugih željeznih strelica škorpiona slučajno ne pogodi u oko, kraljičina monstrumamiljenika teško da će oboriti takvim igračkama. Zmajevi se ne ubijaju baš tako lako. Poškakljate li ga ovime, samo ćete ga razljutiti. Oči su na zmaju najranjivije mjesto. Oči, kao i mozak iza njih. Nije meki trbuh, kao što to tvrde izvjesne stare pripovijesti. Krljušt je na njemu jednako otporna kao i ona na leñima i sapima zmaja. A nije ni dubina ždrijela. To je baš sulud potez. Ti nadobudni zmajosjeci mogli bi jednako tako pokušati utrnuti vatru ubodom koplja. "Smrt izlazi iz zmajevih usta," napisao je septon Barth u svojoj Nenaravnoj povijesti, "ali smrt tuda ne ulazi." Nešto dalje, dvije legije iz Novoga Ghisa stajale su suočene zidom štitova naspram zida štitova dok su im narednici u željeznim polukacigama s krestama od konjske dlake urlali zapovijedi na vlastitom nerazumljivom narječju. Golom bi oku Ghiscarci djelovali strašnije od yunkaijskih robovskih vojnika, ali Tyrion je gajio

269

svoje nedoumice. Ovi su legionari možda naoružani i organizirani na isti način kao i Neokaljani... ali eunusi ne znaju za drugačiji život, dok su Ghiscarci slobodni grañani koji služe trogodišnji rok. Red pred bunarom protezao se četvrt milje unatrag. Na dan hoda od Meereena bilo je tek nekoliko bunara, pa je čekanje pred njima uvijek trajalo. Najveći dio vojski Yunkaija crpio je vodu za piće iz Skahazadhana, za što je Tyrion znao da nije nimalo pametno i prije vidareva upozorenja. Oni bistriji barem su si davali truda otići uzvodno od zahoda, ali svi su se svejedno zadržavali nizvodno od grada. Činjenica da je uopće postojao ijedan zdrav izvor na dan hoda od grada samo je potvrñivala da je Daenerys Targaryen još uvijek nevinašce što se opsadnog umijeća tiče. Trebala je zatrovati svaki bunar. Onda bi svi Yunkaijci pili iz rijeke. Pa da vidimo koliko bi im dugo opsada potrajala. Tako bi postupio njegov knez otac, nimalo nije sumnjao Tyrion. Kad god bi se pomaknuli jedno mjesto dalje, praporci na ovratnicima prpošno bi zvecnuli. Radosna li zvuka, od njega mi doñe da nekome žlicom iskopam oči. Do sada su Griff, Patak i Haldon Polumeštar već morali stići u Zapadne zemlje sa svojim mladim princem. Trebao bih biti s njima... ali ne, baš sam morao otići u kurvanje. Rodosječa mi nije bila dovoljna, trebalo mije još i pičke i vina da si zapečatim propast, i evo me sada na pogrešnoj strani svijeta, kako nosim ropsku ogrlicu sa zlatnim praporčićima koji svima obznanjuju da stižem. Zaplešem li kako treba, možda još zvonjavom odsviram "Kiše Castamerea". Nije bilo boljega mjesta za najnovije vijesti i glasine nego oko bunara. "Znam što sam vidio," govorio je jedan stari rob u zahrñaloj željeznoj ogrlici dok su se Tyrion i Peni vukli u redu, "a vidio sam kako taj zmaj čupa ruke i noge, razdire ljude napola, spaljuje ih u pepeo i kosti. Ljudi su se navratnanos razbježali ne bi li izašli iz te jame, ali ja sam došao vidjeti predstavu, i, svih mi bogova Ghisa, da znaš da sam je vidio. Bio sam gore na purpurnima, pa sam bio prilično siguran da mi zmaj neće stvarati nevolje." "Kraljica se popela zmaju na leda i odletjela", ustrajno ponovi jedna visoka smeña žena. "Pokušala je to ona," reče stari, "ali nije se mogla zadržati. Samostreli su ranili zmaja, a kraljica je dobila pogodak ravno medu te slatke ružičaste sisice, kako čujem. Tada je pala. Umrla je u slivniku, zgažena kotačima zaprege. Znam jednu curu koja zna jednog čovjeka koji ju je vidio kako umire."

270

U ovakvom je društvu bilo najpametnije šutjeti, ali Tyrion si nije mogao pomoći. "Nisu pronašli nikakvo truplo", reče. Stari se namršti. "Što bi ti znao o tome?" "Bili su ti oni tamo", reče smeña žena. "To su oni, turnirski patuljci, oni koji su kraljici priredili megdan." Stari zaškilji svisoka, kao da tek sad zapaža njega i Peni. "Vi ste oni koji su jahali svinje." Naša se sramota nadaleko pročula. Tyrion izvede naznaku dvoranskog naklona, i suzdrži se od napomene da je jedna od tih svinja zapravo bio pas. "Krmača koju jašem zapravo je moja sestra. Imamo isti nos, je li se to vidjelo? Jedan je čarobnjak bacio čini na nju, ali ako je strasno poljubiš jezikom, pretvorit će se u ljepoticu. Šteta je samo to što ćeš, nakon što je upoznaš, dobiti potrebu da je opet poljubiš, ne bi li se pretvorila natrag u svinju." Grohotan smijeh provali svud oko njih. Čak mu se i stari pridružio. "Vidio si je, znači", reče crvenokosi dječak iza njih. "Vidio si kraljicu. Je li onoliko lijepa kao što pričaju?" Vidio sam vitku djevojku srebrnkaste kose umotanu u tokar, mogao im je reći. Lice joj je skrivao veo, a nikad joj nisam bio dovoljno blizu da je dobro pogledam. Jahao sam svinju. Daenerys Targaryen sjedila je u vlasnikovoj loži pokraj svoga ghiscarskog kralja, ali Tyrionov je pogled privukao vitez u bijelom i zlatnom oklopu iza nje. Premda mu je lik bio prikriven, patuljak bi prepoznao Barristana Selmyja bilo gdje. Illyrio je barem u tome imao pravo, sjeti se da je tada pomislio. Samo, hoće li me Selmy prepoznati? A prepozna li me, što će učiniti? Malo mu je trebalo da u tom trenutku otkrije tko je, ali nešto ga je spriječilo; oprez, kukavičluk, nagon, kako god to nazvali. Nije mogao zamisliti da bi ga Barristan Smjeli dočekao bilo kako negoli neprijateljski. Selmy nikad nije odobravao Jaimejevu prisutnost u njegovoj ljubljenoj Kraljevoj gardi. Prije pobune, stari ga je vitez smatrao odviše mladim i neiskusnim; poslije nje, čulo ga se kako govori da bi Kraljosjek trebao zamijeniti taj bijeli plašt crnim. A njegovi su vlastiti zločini još gori. Jaime je ubio luñaka. Tyrion je prostrijelio kroz prepone vlastitog roditelja, čovjeka kojeg je Ser Barristan godinama poznavao i služio mu. Usprkos svemu tome možda bi se ipak usudio, ali onda mu je Peni zadala udarac u štit, i trenutak je prošao, bespovratno.

271

"Kraljica je gledala naš megdan," krenula je objasniti Peni drugim robovima u redu, "ali to je bila jedina prilika kad smo je vidjeli." "Sigurno ste vidjeli zmaja", reče stari. Da bar jesmo. Bogovi mu se nisu udostojili udijeliti čak ni toliko. Dok je Daenerys Targaryen polijetala, Dadilja im je namještao okove oko gležanja, kako bi osigurao da se neće usuditi pobjeći na povratku gospodaru. Da si je njihov nadzornik samo uzeo malo slobodnog vremena nakon što ih je isporučio u tu klaonicu, ili da je pobjegao s ostatkom robovlasnika kad se zmaj stuštio s neba, dvoje patuljaka moglo je slobodno odšetati odande. Ili pobjeći, vjerojatnije, dok nam praporčići zveckaju. "Je li bilo zmaja?" reče Tyrion, slegnuvši ramenima. "Ja znam samo da nikakvih mrtvih kraljica tamo nisu našli." Starog to nije uvjerilo. "Ma, našli su na stotine leševa. Odvukli su ih u jamu i spalili, makar ih je polovica već bila reš. Može biti da je nisu prepoznali, ožeženu, krvavu i zdrobljenu. Može biti i da jesu, ali su odlučili kazati da nisu, da se vi robovi ne bi uznemirili." "Mi robovi?" reče smeña žena. "Pa i ti nosiš ogrlicu." "Ghazdorovu ogrlicu", pohvali se stari. "Poznajem ga otkako smo roñeni. Praktički mu doñem kao brat. Robovi kao vi, sitnež pometena iz Astapora i Yunkaija, vole cendrati o slobodnom životu, ali ja ne bih dao svoju ogrlicu zmajskoj kraljici sve i da mi ponudi popušiti kurac zauzvrat. Kad čovjek ima pravoga gospodara, bolje mu je." Tyrion mu nije proturječio. Najpodmukliji vid sužanjstva je lakoća s kojom se čovjek na njega navikne. Život većine robova nije baš drugačiji od života kakvog poslužitelja u Bacačevoj Hridi, slutio je. Istina, ima robovlasnika i njihovih nadzornika koji su brutalni i okrutni, ali isto to vrijedi za neke zapadnjačke knezove i njihove upravitelje i nadstojnike. Većina Yunkaijaca odnosi se prema svojim sužnjima sasvim pristojno, dokle god obavljaju svoje dužnosti i ne stvaraju nevolje... a ovaj starac u svom zahrdalom ovratniku, pun žestoke odanosti svom vlasniku, knezu Tresoguzu, nimalo nije atipičan. "Ghazdora, Dobro Srce?" reče Tyrion, milo. "Naš gospodar Yezzan često spominje njegovu bistrinu." Zapravo, Yezzan je rekao nešto prije u stilu: Ja imam više bistrine u svome lijevom guzu nego Ghazdor i njegova braća zajedno. Smatrao je uputnim izostaviti konkretne riječi.

272

Podne je došlo i prošlo prije nego što su on i Peni stigli do bunara, gdje je žgoljav, jednonog rob kalao vodu. Sumnjičavo je zaškiljio prema njima. "Yezzanu po vodu uvijek dolazi Dadilja, s četvoricom i zapregom s mazgom." On još jednom ubaci kablić u bunar. Začu se tih pljusak. Jednonogi čovjek pusti da se kablić napuni, pa ga počne povlačiti uvis. Ruke su mu bile izgorene od sunca i sad su se gulile, naizgled koštunjave, ali posve mišićave. "Mazga je krepala", reče Tyrion. "Kao i Dadilja, siromah. I sad je i sam Yezzan zajahao blijedu kobilu, a šestorica njegovih vojnika imaju sraćku. Mogu li dobiti dva puna vjedra?" "Kako hoćeš." Time je dokonom čavrljanju došao kraj. Da ti to nisi začuo kopita? Laž o vojnicima natjerala je staroga jednonogog da daleko žustrije prione na posao. Krenuli su natrag, svaki patuljak s dva dupke puna vjedra slatke vode u rukama, a Ser Jorah s po dva vjedra u svakoj ruci. Dan je bivao sve vrući, zrak sve gušći i vlažniji poput nakvašene vune, i vjedra su im bila sa svakim korakom sve teža. Dug je to put za kratke noge. Voda mu je pljuskala iz vjedara sa svakim korakom, zalijevajući mu noge, dok su mu praporci svirali koračnicu. Da sam znao da će doći do ovoga, oče, možda bih te ostavio na životu. Pola milje istočno, tamna se perjanica dima izvijala iz nekog zapaljenog šatora. Spaljuju sinoć umrle. "Ovuda", reče Tyrion, trznuvši glavom udesno. Peni ga zbunjeno pogleda. "Nismo tuda stigli." "Bolje da ne udišemo taj dim. Pun je zlogukih ispuha." To nije bila laž. Ne sasvim. Peni se uskoro uspuhala, mučeći se s težinom svojih vjedara. "Moram se odmoriti." "Kako hoćeš." Tyrion odloži vjedra vode na zemlju, zahvalan na zastajanju. Noge su mu se gadno grčile, pa si je pronašao prikladan kamen i sjeo na njega da si protrlja bedra. "Mogu ti ih ja", ponudi mu Peni. "Znam ja gdje su mi čvorovi." Ma kako da mu je djevojka postala draga, i dalje mu je bilo nelagodno kad ga dira. On se obrati Ser Jorahu. "Još pokoje batinanje i bit ćeš ružniji od mene, Mormont. Reci mi, ima li u tebi još ikakve volje za borbu?" Krupni vitez podiže dvije šljive od očiju i pogleda u njega kao u običnu gnjidu. "Dovoljno da tebi prelomim šiju, Vražićak." "E, dobro." Tyrion podigne svoja vjedra. "Onda ćemo ovuda." Penino se čelo nabora. "Ne. Ide se nalijevo." Ona mu pokaže. "Eno, Babuskara je tamo."

273

"A ono tamo je Zlobna Sestra." Tyrion kimne u suprotnom smjeru. "Vjeruj mi", reče. "Moj put je brži." I on krene onamo, zveckajući praporcima. Peni će ga slijediti, znao je. Katkad je znao pozavidjeti djevojci na svim njezinim lijepim malim sanjarijama. Podsjećala ga na Šansu Stark, nevjestudjevojčicu koju je oženio i izgubio. Usprkos svim užasima koje je pretrpjela, i dalje je bila nekako puna povjerenja. Trebala bi biti pametnija. Starija je od Šanse. I još je patuljčica. Ponaša se kao da je to zaboravila, kao da je plemenitašica i oku ugodna, a ne ropkinja u groteskeriji. Noću ju je Tyrion često čuo kako se moli. Uzalud troši riječi. Ako i ima bogova koji slušaju, čudovišni su to bogovi koji nas muče sebi za zabavu. Tko bi inače napravio ovakav svijet, tako pun robovanja, krvi i boli? Tko bi nas inače oblikovao ovakvima? Katkad bi mu došlo da je ošamari, da je protrese, da vikne na nju, bilo što, samo da je prene iz tih tlapnji. Nitko nas neće spasiti, došlo bi mu da se izdere. Najgore nas tek čeka. No nekako se nikad nije uspijevao natjerati da izgovori te riječi. Umjesto da je pošteno odalami po toj gadnoj faci ne bi li joj naočnjaci odletjeli sa sljepoočnica, otkrio bi da joj stišće rame ili je privija u zagrljaj. Svaki je dodir laž. Isplatio sam joj toliko zlatnika laži da se napola smatra bogatašicom. Čak joj je uskratio i pravu istinu o Daznakovoj jami. Lavovi. Htjeli su nahuckati lavove na nas. E, to bi stvarno bilo izvanredno ironično. Možda bi našao vremena za kratak, ogorčen cerek kroz stisnuto grlo prije nego što ga rastrgaju. Nitko mu nikada nije rekao kakav su im kraj bili namijenili, bar ne izravno, riječima, ali to nije bilo teško dokučiti tamo dolje, pod ciglama Daznakove jame, u skrivenome svijetu podno tribina, u onome tamnom zabranu jamskih boraca i poslužitelja koji skrbe za njih, živih i mrtvih; kuhara koji ih hrane, željezara koji ih oboružavaju, brijačakirurga koji im puštaju krv, briju ih i previjaju im rane, kurvi koje ih opslužuju prije i poslije borbi, redara za leševe koji lancima i željeznim kukama odvlače gubitnike s pijeska. Izraz Dadiljina lica stvorio je prvu slutnju u Tyrionu. Nakon izvedene predstave, on i Peni vratili su se u bakljama obasjanu odaju gdje se borci okupljaju prije i poslije svojih susreta. Neki su sjedili i brusili oružje; drugi su prinosili žrtve čudnovatim bogovima, ili otupljivali živce makovim mlijekom prije nego što će otići u pogibiju. Oni koji su već bili u borbi i u njoj odnijeli pobjedu kockali su se u kutu, smijući se kao što se smijati mogu jedino ljudi koji su se upravo suočili sa smrću i sačuvali živu glavu.

274

Dadilja je nekom jamskom čovjeku isplaćivao nešto srebrnjaka za izgubljenu okladu kad je opazio Peni kako vodi Gricka. Zbunjenost u očima nestala mu je u pol otkucaja srca, ali ne prije nego što je Tyrion shvatio što je to značilo. Dadilja nije očekivao da ćemo se vratiti. Pogledao je ostala lica oko sebe. Nitko od njih nije očekivao da ćemo se vratiti. Trebali smo tamo poginuti. Završni djelić slagalice dospio je na svoje mjesto kad je čuo kako jedan krotitelj životinja glasno prigovara majstoru jame. "Lavovi su gladni. Ima dva dana da ništa nisu jeli. Rekli su mi da ih ne hranim, pa i nisam. Kraljica bi trebala platiti meso." "Riješi ti to s njom kad idući put bude zasjedala na dvoru", otpovrnuo mu je majstor jame. Još i sada Peni ništa nije slutila. Kada bi i spomenula jamu, uglavnom je bila žalosna zbog toga što im se veći broj ljudi nije smijao. Upisali bi se od smijeha da su na nas pustili lavove, zamalo joj je rekao Tyrion. Umjesto toga, stisnuo joj je rame. Peni odjednom zastane. "Idemo u pogrešnom smjeru." "Ne idemo." Tyrion odloži svoja vjedra na zemlju. Dršci su mu zasjekli duboke brazde na prstima. "Eno, ono tamo su šatori koji nama trebaju." "Drugi sinovi?" Osebujan osmijeh raskoli lice Ser Joraha. "Ako misliš da ćeš tamo pronaći pomoć, ne poznaješ Smeñega Bena Plumma." "O, poznajem. Plumm i ja odigrali smo pet partija cyvassea. Smeñi Ben je lukav i ustrajan, nije neinteligentan... ali oprezan je. Voli pustiti svog suparnika da se izlaže riziku dok on zavaljeno sjedi i drži si sve raspoložive mogućnosti na stolu, pa reagira na bitku već prema načinu na koji ona teče." "Bitku? Kakvu bitku?" Peni ustukne od njega. "Mi se moramo vratiti. Gospodaru treba čista voda. Ako budemo odugovlačili, izbičevat će nas. A tamo su i Prasica Ljepojka i Gricko." "Slatko će se pobrinuti za to da im bude dobro", slaže joj Tyrion. Izglednije je da će se Brazga i društvo uskoro pogostiti šunkicom, slaninicom i kiselom psećom čorbicom, ali Peni to nije trebala čuti. "Dadilja je mrtav, a Yezzan umire. Mogao bi pasti mrak prije nego što bilo kome padne na pamet da nas nema. Nikad nam se neće pružiti bolja prilika nego sada." "Ne. Znaš što rade robovima kada ih ulove u pokušaju bijega. Znaš. Molim te. Nikada nam neće dopustiti da napustimo logor." "Nismo napustili logor." Tyrion podiže svoja vjedra. On krene dalje odsječnim geganjem, ne osvrnuvši se ni načas. Mormont ulovi korak njemu uz bok. Časak

275

potom, začuo je kako se Peni požurila za njim, silazeći pješčanim obronkom do kruga odrpanih šatora. Prvi se stražar pojavio kad su se približili vezovima za konje; mršav kopljanik, Tyroshijac, sudeći po zagasitocrvenoj bradi. "Što li nam je sada ovo? I što to nosite u tim vjedrima?" "Vodu," reče Tyrion, "ako vam tako odgovara." "Pivo bi mi bolje odgovaralo." Vršak koplja bočne ga u leña; drugi im je stražar prišao otraga. Tyrion je razabrao govor Kraljeva Grudobrana u njegovu glasu. Bagra iz Buvljaka. "Izgubio si se, patuljak?" oštro ga priupita stražar. "Došli smo se priključiti vašoj družini." Jedno vjedro ispadne iz Penine ruke i prevrne se. Pola se vode prolilo prije nego što ga je uspjela ponovno uspraviti. "Imamo mi i više nego dovoljno budala u ovoj družini. Što će nam još tri?" Tyroshijac drmne Tyrionovu ogrlicu vrškom koplja, pa mali zlatni praporac zazvecka. "Ja tu vidim samo odbjeglog roba. Troje odbjeglih robova. Čija je to ogrlica?" "Žutoga Kita." To reče treći čovjek, kojeg su privukli njihovi glasovi; kržljav, zaguljen svat čekinjavih obraza, zuba crvenih od žvakanja kiselog lista. Narednik, shvati Tyrion prema uniznosti koju su mu ostala dvojica iskazala. Namjesto desne šake imao je kuku. Bronnov pokvareniji kopilanski odraz, ili sam ja Baelor Ljubljeni. "To su vam oni patuljci koje je Ben pokuš'o kupit'," reče narednik kopljanicima, nakon što je malo zaškiljio, "ali taj krupni... najbolje vi dovedite i njega. Sve troje." Tyroshijac im mahne kopljem. Tyrion krene dalje. Drugi plaćenik žutokljunac, jedva veći od dječarca, maljavih obraza i kose boje prljave slame podigne Peni pod mišicu. "Uuu, moj ima sisice", reče on, nasmijavši se. On zavuče ruku pod Peninu tuniku, za svaki slučaj. "Samo ti nju dovedi", brecne se narednik. Žutokljunac prebaci Peni preko ramena. Tyrion nastavi putem što su ga zakržljale nožice brže mogle nositi. Znao je kamo idu: u veliki šator na suprotnoj strani ognjišne jame, sa stijenkama od oličena platna, ispucalim i izblijedjelim od dugih godina sunca i kiše. Nekolicina plaćenika okrenula se da ih promotri u prolazu, a jedna logorska pratilja podsmješljivo se zacerekala, ali nitko nije ni prstom mrdnuo da se umiješa.

276

Ušavši u šator, zatekli su poljske stolce i stol s nogarima, stalak s kopljima i helebardama, pod prekriven izlizanim sagovima u petšest neuskladivih boja, te tri časnika. Jedan je bio vitak i elegantan, sa šiljatom bradicom i koljačkom oštricom, odjeven u ružičasti haljetak s rasporima. Drugi je bio bucmast i proćelav, prstiju umrljanih od tinte, s perom u jednoj ruci. Treći je bio onaj koji mu je trebao. Tyrion se nakloni. "Kapetane." "Ulovili smo ih dok su krišom ulazili u logor." Žutokljunac istovari Peni na sag. "Bjegunci", izjavi Tyroshijac. "S vjedrima." "Vjedrima?" reče Smeñi Ben Plumm. Kad se nitko nije ponudio da pojasni, on reče: "Natrag na svoja mjesta, momci. I da niste ni riječi rekli o ovome, ni živoj duši." Nakon što su otišli, on se osmjehne Tyrionu. "Došao si na još jednu partiju cyvassea, Yollo?" "Ako hoćeš. Da znaš da mi je ugodno pobjeñivati te. Čujem da si dvostruki prebjeg, Plumm. Čovjek baš po mojoj mjeri." Osmijeh nije ni na trenutak dopro do očiju Smeñeg Bena. On počne proučavati Tyriona pogledom kojim bi se proučavalo zmiju koja govori. "Zašto si došao?" "Da ti se snovi obistine. Pokušao si nas kupiti na dražbi. Zatim si nas pokušao osvojiti na cyvasseu. Čak i dok sam imao nos, nisam bio tako zgodan da raspirim toliku strast... izuzev u onih koji slučajno znaju koliko istinski vrijedim. Pa, evo me, raspoloživ sam ti besplatno. Budi onda drug, pa pošalji po svog kovača i skini nam ove ogrlice. Dojadilo mi je da mi zvekeću dok klokoćem." "Ne želim nikakvih nevolja s vašim plemenitim gospodarom." "Yezzan sada ima prečih briga od troje nestalih robova. Zajahao je blijedu kobilu. A zašto bi njima palo na pamet da nas ovdje idu tražiti? Imaš dovoljno mačeva da odvratiš svakoga tko doñe njuškati ovuda. Malen je to rizik za velik dobitak." Uobraženko u ružičastom haljetku s rasporima prosikće. "Donijeli su boleštinu meñu nas. Ravno u naše šatore." Obrati se Benu Plummu. "Da mu odrubim glavu, kapetane? Ostatak možemo baciti u zahodsku jamu." On isuče mač, vitku koljačku oštricu s balčakom optočenim draguljima. "Daj, samo pripazi s mojom glavom", reče Tyrion. "Bolje da ni kap moje krvi ne prsne na vas. Krv prenosi boleštinu. I svakako iskuhajte našu odjeću, ili je spalite." "Doñe mi da je spalim dok si ti još u njoj, Yollo." "Ne zovem se tako. Ali znaš ti to. Znaš ti to otkako si me prvi put ugledao." "Može biti."

277

"Znam i ja tebe, kneže moj", reče Tyrion. "Manje si ljubičast i više smeñ od Plummova kod kuće, ali ako ti ime nije lažno, Zapadnjak si, krvlju ako već ne i roñenjem. Kuća Plumm zavjetovana je Bacačevoj Hridi, a ja slučajno znam ponešto o njezinoj povijesti. Tvoj je ogranak nikao iz koštice pljunute preko uskog mora, bez sumnje. Mlañi si sin Viserysa Plumma, kladio bih se. Kraljičini su ti zmajevi bili privrženi, zar ne?" Plaćeniku je ta izjava očito bila zabavna. "Tko ti je to rekao?" "Nitko. Priče koje kolaju o zmajevima većinom su napoj za budale. Zmajevi koji govore, zmaj koji zgrće blago od zlata i dragulja, zmajevi s četiri noge i trbusima veličine slonova, zmajevi koji se zagonetaju sa sfingama... koještarije, sve odreda. Ali u starim knjigama ima i istina. Ne samo da znam da si kraljičinim zmajevima bio drag, nego znam i razlog." "Majka mi je rekla da mi je otac imao kap zmajske krvi." "Dvije kapi. Ili to, ili kurčinu od šest stopa. Znaš tu priču? Ja da. E sad, bistar si ti Plumm, pa znaš da ova moja glava vrijedi kneževske časti... tamo, u Zapadnim zemljama, pola svijeta odavde. Dok je ti stigneš onamo dopremiti, od nje će ostati samo kosti i ličinke. Moja mila sestrica zanijekat će da je glava moja i prijevarom ti oduzeti obećanu nagradu. Znaš kako je već to s kraljicama. Ćudljive su to pičke, sve zajedno, a Cersei je najgora." Smeñi se Ben počeše po bradi. "Mogao bih te onda isporučiti živog, dok se koprcaš. Ili ti strpati glavu u ćup i ukiseliti je." "Ili stati na moju stranu. To bi ti bio najmudriji potez." On se isceri. "Roñen sam kao drugi sin. Ova družina mi je suñena." "Meñu Drugim sinovima nema mjesta za mimičare", prezirno reče koljač u ružičastom. "Nama trebaju borci." "Doveo sam vam jednog." Tyrion mahne palcem prema Mormontu. "To stvorenje?" podsmjehne se koljač. "Ružan je to grubijan, ali potrebno je više od ožiljaka da bi čovjek postao Drugi sin." Tyrion prevrne rasparenim očima. "Kneže Plumm, tko su ti ova dva druškana? Ružičasti mi ide na neku stvar." Koljač zadigne gornju usnu, a svat s peroni u ruci tiho se zahihoće njegovoj drskosti. Ali Jorah Mormont bio je taj koji ih je predstavio. "Tintarnica je četni blagajnik. Kočoperni paun prozvao se Kasporio Lukavi, premda bi mu bolje odgovaralo ime Kasporio Pizda. Zajebana je to njuška."

278

Mormontovo je lice možda bilo neprepoznatljivo u tako izubijanom stanju, ali glas mu je ostao nepromijenjen. Kasporio je zgranuto blenuo u njega, dok su se boriće oko Plummovih očiju stisnule od osmijeha. "Jorah Mormont? Pa jesi li to ti? Doduše, manje si ponosit nego kao kad si zbrisao od nas. Moramo li te i dalje zvati ser?" Natečene usne Ser Joraha iskrive se u groteskan cerek. "Daj mi samo mač, pa me zovi kako god te volja, Ben." Kasporio ustukne. "Ti... ona te protjerala..." "Vratio sam se. Recimo da sam budala." Zaljubljena budala. Tyrion se nakašlje. "Slobodno se vi prisjećajte starih dobrih vremena... nakon što dovršim objašnjavanje razloga iz kojih ćeš od moje glave imati više koristi dok mi je na ramenima. Otkrit ćeš, kneže Plumm, da znam biti vrlo darežljive ruke prema svojim prijateljima. Ako sumnjaš u moje riječi, pitaj Bronna. Pitaj Shaggu, Dolfova sina. Pitaj Timetta, Timettova sina." "A tko bi oni bili?" priupita čovjek zvan Tintarnica. "Dobri ljudi koji su mi zavjetovali svoje mačeve i izdašno se usrećili svojom službom." On slegne ramenima. "O, pa dobro, lažem kad kažem 'dobri'. Krvožedna je to kopilad, kao i vi ovdje." "Može biti", reče Smeñi Ben. "A može biti i da si samo izmislio neka imena. Shagga, kažeš? Je li to žensko ime?" "Sise su mu sasvim dovoljno velike. Kad ga idući put sretnem, zavirit ću mu u gaće da provjerim. Je li ono tamo postavljena ploča za cyvasse? Donesi mi je, pa da odigramo tu partiju. Ali najprije bih, mislim, pehar vina. Grlo mi je suho kao stara koščurina, a vidim da me čeka podosta priče." jon te je noći sanjao divljake kako urliču iz šume, napredujući uz jauk ratnih rogova i bubnjanje bubnjeva. Bum DUM bum DUM bum DUM dopirao je zvuk, tisuće srdaca koja kucaju istim ritmom. Neki su imali koplja, neki su imali lukove, a neki sjekire. Drugi su jahali na kočijama od kostiju, koje su vukle zaprege pasa krupnih poput konjića. Orijaši su klipsali meñu njima, četrdeset stopa visoki, s maljevima veličine hrastova. "Držite položaje", viknuo je Jon Snow. "Odbijte ih." Stajao je na Zidu, sam. "Plamen," viknuo je, "nahranite ih plamenom", ali nije bilo nikoga tko bi poslušao. Svi su nestali. Napustili su me. Zapaljene strijele zasiktale su uvis, vukući za sobom vatrene jezike. Braćastrašila srušila su se, zapaljenih crnih plašteva. "Snow", kriknuo je orao, dok su neprijatelji

279

miljeli po ledu poput paukova. Jon bijaše oklopljen u crni led, ali mač mu je gorio crven u šaci. Kad su mrtvaci stigli navrh Zida, pobacao ih je s njega da opet umru. Ubio je jednog sjedobradog i jednog bezbradog dječaka, kao i orijaša, i mršava čovjeka isturpijanih zubi, i djevojku guste crvene kose. Prekasno je prepoznao Ygritte. Nestala je jednako brzo kako se pojavila. Svijet se istopio u crvenu maglu. Jon je probadao, zasijecao i komadao. Sasjekao je Donala Noyea i rasporio Gluhog Dicka Follarda. Qhorin Poluruki klonuo je na koljena, uzalud nastojeći zaustaviti krvarenje iz vrata. "Ja sam knez Oštrozimlja", urlao je Jon. Sada je pred njim stajao Robb, kose mokre od otopljenog snijega. Duga Pandža odrubila mu je glavu. Uto je nečija čvornata ruka grubo pograbila Jona za rame. Okrenuo se... ... i probudio dok mu je gavran kljucao prsa. "Snow", zakriči ptica. Jon zamahne rukom na nju. Gavran kriještanjem izrazi svoje negodovanje i odleprša na stup kreveta kako bi se zlokobno zapiljio u njega kroz polutamu praskozorja. Došao je dan. Bio je sat vuka. Ubrzo će izaći sunce, a četiri tisuće divljaka nahrupit će kroza Zid. Bezumlje. Jon Snovv provuče opečenu ruku kroz kosu, i još se jednom zapita što to radi. Kad se jednom otvore dveri, neće biti povratka. Starije Medvjed trebao pregovarati s Tormundom. Trebao je to biti Jaremy Rykker ili Qhorin Poluruki ili Denys Mallister ili neki drugi iskusni čovjek. Trebao je to biti moj stric. No bilo je prekasno za takve dvojbe. Svaka je odluka imala svoje rizike, svaka je odluka imala svoje posljedice. Odigrat će igru do kraja. Ustao je i odjenuo se u tami, dok je Mormontov gavran mrmljao na drugom kraju sobe. "Kukuruz," govorila je ptica, kao i: "Kralj" i: "Snovv, Jon Snovv, Jon Snovv." To je bilo neobično. Ptica mu nikad dotad nije izrekla puno ime, koliko se Jon mogao sjetiti. Prekinuo je post u podrumu sa svojim časnicima. Obrok se sastojao od prženog kruha, friganih jaja, krvavica i zobene kaše, zaliven tankim žutim pivom. Dok su jeli, ponovno su prošli sve pripreme. "Sve je spremno", uvjeravao ga je Bovven Marsh. "Ako divljaci ispoštuju uvjete nagodbe, sve će proći kako ste zapovjedili." U suprotnom, mogao bi nastati krvavi pokolj. "Upamtite," reče Jon, "Tormundov je narod gladan, promrzao i prestrašen. Neki od njih mrze nas koliko neki od vas mrze njih. Ovdje plešemo po tankom ledu, i oni i mi. Jedna pukotina i svi ćemo se utopiti. Ako se danas prolije krv, bolje vam je da prvi udarac ne zada netko od nas, inače se kunem i starim i novim bogovima da ću čovjeka koji ga je zadao skratiti za glavu."

280

Odgovorili su mu potvrdno, kimanjem glava i promrmljanim riječima, s: "Na zapovijed" i: "Bit će tako" i: "Da, moj kneže." Jedan za drugim, ustali su, opasali mačeve i ogrnuli tople crne plašteve te izašli na hladnoću. Posljednji je od stola otišao Žalosni Edd Tollett, koji je stigao tijekom noći sa šest kola iz Dugog Humka. Kurvina Jazbina, tako su crna braća sada zvala tu utvrdu. Edda su poslali da okupi što je moguće više kopljanica, koliko god ih je moglo stati na njegova kola, te ih odvede da se pridruže svojim sestrama. Jon ga je promatrao kako skuplja iscureni žumanjak komadom kruha. Bilo je neobično utješno ponovno vidjeti Eddovo kiselo lice. "Kako napreduje obnova?" upitao je svog starog upravitelja. "Trebat će još deset godina", odgovori Tollett svojim uobičajeno potištenim tonom. "Mjesto je vrvjelo štakorima kad smo se uselili. Kopljanice su pobile te gadne beštije. Sad mjesto vrvi kopljanicama. Ima dana kada poželim da se štakori vrate." "Kako ti je služiti pod Željeznim Emmettom?" upita Jon. "Pod njim uglavnom služi Crna Mariš, gosp'aru. Ja, ja imam mazge. Nettles tvrdi da smo u rodu. Istina, imamo isto duguljasto lice, ali ja nisam ni približno tako tvrdoglav. Uostalom, nikad nisam bio s njihovim majkama, na svoju čast." Dokrajčio je ostatak jajeta i uzdahnuo. "Baš volim meko kuhana jaja. Ako je po volji mome gosp'aru, ne dajte da nam divljaci pojedu sve kokoši." Vani na dvorištu, istočno se nebo upravo počelo razdanjivati. Nije bilo ni pramička oblaka na vidiku. "Dobar je dan za ovo, čini se", reče Jon. "Vedar, topao i sunčan." "Zid će plakati. A zima je skoro tu. Neprirodno je to, gosp'aru. Loš predznak, ako mene pitate." Jon se osmjehne. "A da pada snijeg?" "Još gore." "Kakve bi vremenske uvjete najradije htio?" "One unutar četiri zida", reče Žalosni Edd. "Ako moj knez dopušta, trebao bih se vratiti mazgama. Nedostajem im kad me nema. To se ne bi moglo reći za kopljanice." Rastali su se ondje, Tollett je udario prema istočnoj cesti gdje su ga čekala njegova kola, a Jon Snovv prema stajama. Saten mu je osedlao i zauzdao konja te ga je čekao spreman; vatren sivi trkač s grivom crnom i sjajnom poput meštrove tinte. Nije bio vrsta konja koju bi Jon izabrao za odlazak u izviñanje, ali ovog jutra bilo je važno da izgleda dojmljivo, te je zbog toga pastuh bio savršen izbor.

281

Ondje ga je čekala i njegova pratnja. Jon se nikad nije volio okruživati stražom, ali danas se činilo mudrim zadržati uza se nekolicinu dobrih ljudi. Predstavljali su prijeteći prizor u svojim verižnjačama, željeznim polukacigama i crnim plaštevima, s visokim kopljima u rukama te mačevima i bodežima o pojasu. Zbog ovoga je Jon mimoišao sve nezrele dječake i sjedobrade muževe pod svojim zapovjedništvom, izabravši osmoricu u naponu snage; Tya i Mullyja, Ljevorukog Lewa, Velikog Liddlea, Roryja, Fulka Buhu i Garretta Zelenkoplje. A i Štavljaka, novog glavnog oružnika Crnog Zamka, da pokaže slobodnjacima kako čak i čovjek koji se borio na Manceovoj strani u bici pod Zidom može steći časno mjesto u Noćnoj straži. Tamnocrvena rumen pojavila se na istoku u času kad su se svi postrojili pred dverima. Zvijezde gasnu, opazi Jon. Kad se idući put pojave, obasjat će zauvijek promijenjen svijet. Nekoliko kraljičinih ljudi stajalo je promatrajući ih pokraj ugaraka noćne vatre gospe Melisandre. Kad se Jon obazreo prema Kraljevoj kuli, nazreo je proplamsaj rumenila na jednome prozoru. Od kraljice Selyse nije opazio ni traga. Kucnuo je čas. "Otvorite dveri", tiho zausti Jon Snovv. "OTVORITE DVERI!" zaurla Veliki Liddle. Glas mu bijaše poput grmljavine. Sedamsto stopa iznad, čuli su ga stražari te su prinijeli ratne rogove usnama. Zvuk zaječi, odbivši se od Zida i prolomivši se svijetom. Ahuuuuuuuuuuuuuuu. Jedan dugi prasak. Tisuću godina ili više, taj je zvuk označavao povratak izvidnika. Danas je značio nešto drugo. Danas je pozivao slobodnjake njihovim novim domovima. Na oba kraja dugog tunela, dveri su se rastvorile, a željezne rešetke otključale. Svjetlost zore treperila je na ledu iznad njih, ružičasta, zlatna i purpurna. Žalosni Edd se nije prevario. Zid će ubrzo zaplakati. Dali bogovi da jedino on zaplače. Saten ih je poveo ispod leda, osvjetljavajući im put kroz mrak tunela željeznim fenjerom. Jon ga je slijedio, vodeći svoga konja. Zatim njegovi stražari. Iza njih išli su Bovven Marsh i njegovi upravitelji, njih dvadesetak, svaki s dodijeljenim mu zadatkom. Iznad, Ulmer od Kraljeve šume čuvao je Zid. Četrdesetak najboljih strijelaca Crnog Zamka stajalo je s njime, spremni odgovoriti kišom strijela na bilo kakvu nevolju u podnožju. Sjeverno od Zida, čekao je Tormund Orijaška Kob, sjedeći na kržljavom malom brdskom konjiću koji je izgledalo premršavo da podnese njegovu težinu. S njime bijahu njegova dva preostala sina, visoki Toregg i mladi Dryn, zajedno sa

282

šezdesetak ratnika. "Ha!" dovikne Tormund. "Stražari, je 1'? Gdje u tome ima povjerenja, vrano?" "Doveli ste više ljudi od mene." "Jesam. Doñi ovamo, momče. Želim da te moj narod vidi. Imam tisuće njih koji nikad nisu vidjeli vrhovnog zapovjednika, odrasle ljude kojima su k'o djeci govorili da će ih izvidnici pojest' ako ne budu dobri. Moraju te jasno vidjet', momka duguljastog lica u starome crnom plaštu. Moraju naučit' da se nemaju razloga bojat' Noćne straže." To je lekcija koju bih radije da nikad ne nauče. Jon zguli rukavicu s opečene ruke, metne dva prsta u usta i zazviždi. Duh dojuri kroz dveri. Tormundov se konj toliko prene da je divljak umalo ispao iz sedla. "Nemaju se razloga bojati?" reče Jon. "Duh, stoj." "Kopile si crnog srca, kneže Vrano." Tormund Puhač U Rog podigne svoj ratni rog k usnama. Njegov se zvuk odbije od leda poput grmljavine, a prvi od slobodnjaka krenuše u rijeci prema dverima. Od zore do sumraka Jon je promatrao prolazak divljaka. Taoci su išli prvi; stotinu dječaka izmeñu osam i šesnaest godina. "Tvoj danak u krvi, kneže Vrano", objavi Tormund. "Nadam se da ti jauci njihovih sirotih majki neće noću opsjedat' snove." Neke su dječake do dveri doveli majka ili otac, druge starija braća. Mnogo ih je došlo samo. Četrnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjaci bili su gotovo muškarci i nisu htjeli da ih se vidi kako se drže ženskih skuta. Dvojica upravitelja prebrojavala su dječake u prolazu i zapisivala svako ime na duge svitke od ovčje kože. Treći je prikupljao njihove dragocjenosti za putarinu te i njih zapisivao. Dječaci su odlazili tamo gdje nijedan od njih nikad dotad nije stupio, služiti u redu koji je njima i njihovima bio neprijateljem tisućama godina, no Jon nije opazio nijednu suzu, niti je čuo jauke majki. Ovo su ljudi zime, podsjetio se. Tamo odakle dolaze, suze se lede na obrazima. Nijedan talac nije prezao niti se pokušao iskrasti kad je na njega došao red da uñe u onaj mračni tunel. Gotovo svi dječaci bili su mršavi, neki do granice neuhranjenosti, vretenastih nogu i ruku tankih poput grančica. Jon drugo nije ni očekivao. Inače su bili svakojakog rasta, stasa i puti. Vidio je visoke i niske dječake, smeñokose i crnokose, medenoplave i riñokose, te crvenokose koje je poljubila vatra, poput Ygritte. Vidio je dječake s ožiljcima, hrome dječake, dječake kozičavih lica. Mnogi stariji dječaci imali su malje na obrazima ili tanke brčiće, ali jedan je momak imao bradu gustu

283

poput Tormundove. Neki bijahu odjeveni u fina, meka krzna, neki u uškrobljenu kožu i ostatke oklopa, većina u vunu i tuljanovo krzno, nekolicina u dronjke. Jedan bijaše nag. Mnogi imahu oružja; izbrušena koplja, maljeve kamenih glava, noževe od kostiju, kamena ili zmajeva stakla, toljage sa šiljcima, mreže, a tu i tamo čak i hrñom izjeden stari mač. Momčići iz Rogate šume hodali su bezbrižni i bosonogi kroz snježne nanose. Drugi su dječaci imali medvjeñe pandže na čizmama te su išli po površini tih istih nanosa, nijednom ne propavši kroz koricu. Šestorica dječaka stigla su na konjima, dvojica na mazgama. Dva brata pojavila su se s kozom. Najveći talac bio je šest i pol stopa visok, ali dječačkog lica; najmanji je bio kržljav dječak koji je tvrdio da ima devet godina, ali nije izgledao stariji od šest. Od posebnog su značaja bili sinovi uglednika. Tormund je dobro pazio da ukaže na njih dok su prolazili. "Onaj tamo dječak sin je Sorena Stitolomca", rekao je za jednog visokog momka. "Onaj crvene kose, to je mali Gerricka Kraljokrva. Potječe iz loze Raymunda Riñobradog, prema njegovim riječima. Iz loze Riñobradovog mlañeg brata, ako 'oćeš istinu." Dvojica dječaka su si toliko nalikovali da su mogli biti blizanci, ali Tormund je tvrdio da su bratići, roñeni s godinu dana razlike. "Jednome je otac Harle Lovac, a drugome Harle Lijepi, al' mati im je ista. Očevi im se meñusobno mrze. Da sam na tvom mjestu, posl'o bi' jednoga u Istočnu Stražarnicu, a drugoga u Sjenovitu Kulu." Ostale je taoce predstavio kao sinove Hovvda Lutalice, Brogga, Devyna Tuljanguljca, Drveonouhog Kylega, Morne Bjelomaske, Velikog Morža... "Veliki Morž? Zbilja?" "Na Zaleñenoj obali imaju neobična imena." Trojica taoca bijahu sinovi Alfyna Ubojice Vrana, zloglasnog otimača kojega je ubio Ohorin Poluruki. Ili je barem Tormund tako tvrdio. "Ne izgledaju kao braća", primijeti Jon. "Polubraća su, rodile su ih različite majke. Alfynov je ud bio sićušan, čak i manji od tvoga, al' nikad se nije stidio nekamo ga zabit'. Taj je im'o sina u svakom selu." O jednome je kržljavom dječaku štakorskog lica Tormund izjavio: "Taj je sin Varamyra Šestokošca. Sjećaš se Varamyra, kneže Vrano?" Sjećao ga se. "Mjenjokožac." "Da, to je bio. I opak mali kržljavac. Sad je mrtav, najvjerojatnije. Nitko ga nije vidio od bitke."

284

Dvojica dječaka bile su prerušene djevojčice. Kad ih je Jon primijetio, poslao je Roryja i Velikog Liddlea da mu ih dovedu. Jedna je došla poslušno, no druga se otimala i grizla. Ovo bi moglo loše završiti. "Jesu li i njihovi očevi slavni?" "Ha! Tih žgoljavaca? Teško. Izabrani su slučajno." "Djevojčice su." "Zar zbilja?" Tormund zaškilji u njih sa svog sedla. "Ja i knez Vrana okladili smo se koji od vas ima veći ud. Svuc'te hlače, da pogledamo." Jedna od djevojčica porumeni. Druga prkosno sijevne očima. "Pusti nas na miru, Tormunde Orijaški Smrade. Pusti nas." "Ha! Pobijedio si, vrano. Nijedna nema kitu. No ova mala ima muda. Bit će od nje kopljanica." Pozvao je svoje ljude. "Pronañite im kakvu žensku odjeću, prije nego što knez Snovv ne smoči gaće." "Trebat će mi dva dječaka umjesto njih." "Kako to?" Tormund počeše bradu. "Talac je talac, kol'ko mi se čini. Onaj tvoj vel'ki oštri mač može odsjeć' glavu djevojčici jednako lako kao dječaku. Očevi vole i svoje kćeri. Pa, većina očeva." Ne brinu me njihovi očevi. "Je li Mance ikad pjevao o Hrabrom Dannyju Flintu?" "Kol'ko se sjećam, nije. Tko je bio on?" "Djevojka koja se prerušila u mladića kako bi odjenula crno. Pjesma je tužna i lijepa. Ono što joj se dogodilo nije." U nekim inačicama pjesme, njezin je duh još šetao Noćnom Tvrdom. "Poslat ću djevojčice u Dugi Humak." Ondje su jedini muškarci bili Željezni Emmett i Žalosni Edd, a u obojicu je imao povjerenja. To nije bilo nešto što je mogao ustvrditi za svu svoju braću. Divljak je shvatio. "Opake ste ptičurine, vi vrane." Pljunuo je. "Još dva dječaka, onda. Dobit ćeš ih." Kad je devedeset i devet talaca prošlo pokraj njih i ispod Zida, Tormund Orijaška Kob dovede posljednjega. "Moj sin Dryn. Neka dobro paze na njega, vrano, jerbo ću ti inače skuhat' ta crna jetra i pojest' ih." Jon pomno promotri dječaka. Branovih godina, ili barem koliko bi ih sada imao, da ga Theon nije ubio. Meñutim, Dryn nije posjedovao ništa od Branove umiljatosti. Bio je krupan dječak, kratkih nogu, debelih ruku i široka, crvena lica; minijaturna verzija svog oca, s busenom tamnosmeñe kose. "Služit će kao moj osobni paž", obeća Jon Tormundu.

285

"Čuješ to, Dryne? Pripazi da se ne izobijestiš." Jonu pak reče: "Treba ga dobro izmlatit' s vremena na vrijeme. No čuvaj se njegovih zubi. Grize." Posegnuo je još jednom za svojim rogom, prinio ga usnama i puhnuo u nj. Ovaj put naprijed stupiše ratnici. I to ne samo stotinu njih. Pet stotina, procijenio je Jon Snovv, dok su izlazili iz drveća, možda i tisuću. Jedan od deset jahao je na konju, ali svi su bili naoružani. Na leñima su nosily štitove od pruća prekrivene kožusima i uškrobljenom kožom, na kojima bijahu naslikani likovi zmija i pauka, odrubljenih glava, krvavih maljeva, razbijenih lubanja i demona. Neki bijahu odjeveni u otet čelik, ulubljene ostatke oklopa ukradene s leševa palih izvidnika. Drugi su se oklopili u kosti, poput Čegrtaljke. Svi su nosili krzno i kožu. S njima su išle i kopljanice, dok su im duge kose vijorile. Jon ih nije mogao gledati a da se ne sjeti Ygritte, sjaja vatre u njezinoj kosi, izraza na njezinu licu kad se svukla pred njim u groti, zvuka njezina glasa. "Ne znaš ti ništa, Jone Snovv", rekla mu je, po stotinu puta. To je i sada istina kao što je bila tada. "Mogli ste najprije poslati žene", rekao je Tormundu. "Majke i djevice." Divljak mu uputi pronicav pogled. "Da, mog'o sam. A vi vrane mogli ste odlučit' da zatvorite one dveri. No ako je s druge strane pokoji ratnik, onda će vrata ostat' otvorena, zar ne?" Nacerio se. "Kupio sam tvog prokletog konja, Jone Snovv. To ne znači da mu ne možemo prebrojit' zube. Nemoj mislit' da ti ja i moji ne vjerujemo. Vjerujemo ti kol'ko ti vjeruješ nama." Frknuo je. "Htio si ratnike, zar ne? Pa, evo ih. Svaki vrijedi za šestoricu vas crnih vrana." Jon se morao nasmiješiti. "Dokle god čuvaju ta oružja za našeg zajedničkog neprijatelja, zadovoljan sam." "Dao sam ti riječ, zar ne? Riječ Tormunda Orijaške Kobi. To ti je čvrsto k'o željezo." Okrenuo se i pljunuo. Meñu rijekom ratnika bili su očevi mnogih Jonovih talaca. Neki su na prolasku zurili u njega hladnim, mrtvim očima, opipavajući balčake svojih mačeva. Drugi su mu se smiješili poput izgubljene rodbine, iako su neki od tih osmijeha uznemirili Jona Snovva više od mrkih pogleda. Nijedan nije kleknuo, ali mnogi su mu položili prisege. "Što se Tormund zakleo, zaklinjem se i ja", izjavio je crnokosi Brogg, čovjek škrt na riječima. Soren Štitolomac pognuo je glavu za palac i zarežao: "Sorenova sjekira je tvoja, Jone Snovv, ako ti ikad zatreba."

286

Ridobradi Gerrick Kraljokrv doveo je tri kćeri. "Bit će dobre žene i podarit' muževima jake sinove kraljevske krvi", pohvalio je. "Poput svog oca, potječu od Raymuna Riñobradog, koji bijaše Kralj s onu stranu Zida." Krv slobodnjacima ne znači mnogo, znao je Jon. Naučio je to od Ygritte. Gerrickove kćeri imale su istu plamenocrvenu kosu kao ona, iako je njezina bila puna zamršenih kovrča, dok je njihova visjela duga i ravna. Vatrom poljubljena. "Tri princeze, sve jedna ljepša od druge", rekao je njihovu ocu. "Pobrinut ću se da ih predstave kraljici." Ove tri će se više svidjeti Selyse Baratheon nego Val, predosjećao je; bile su mlañe i kudikamo prestrašenije. Ugodne su oku, iako im otac ostavlja dojam budale. Howd Lutalica prisegnuo je svojim mačem, jednim od najotkrhnutijih i najrupičastijih komada željeza koje je Jon ikad vidio. Devyn Tuljanguljac poklonio mu je kapu od tuljanove kože, a Harle Lovac ogrlicu od medvjeñih pandži. Vješticaratnica Morna skinula je svoju masku od usuddrva dovoljno dugo da mu poljubi ruku u rukavici i zakune se da je odsada njegov čovjek ili žena, što mu je draže. I tako dalje, i tako dalje. Dok su prolazili, svaki je ratnik skidao sa sebe svoje dragocjenosti i bacao ih na jedna od kola koja su upravitelji postavili ispred dveri. Jantarne privjeske, zlatne torkvese, bodeže urešene draguljima, srebrne broševe s umetnutim dragim kamenjem, narukvice, prstenje, niello kupe i zlatne kaleže, ratne rogove i rogove za pijenje, češalj od zelenog nefrita, ogrlicu od slatkovodnog biserja... sve je to primao i bilježio Bovven Marsh. Jedan je čovjek predao košulju od srebrnih ljuski koja je zacijelo bila načinjena za kakvog velikog kneza. Drugi je izvadio mač s tri safira na balčaku. A bilo je i čudnijih predmeta: igračka u obliku mamuta načinjena od prave mamutove dlake, bjelokosni falus, kaciga od glave jednoroga, upotpunjena rogom. Koliko će hrane takvi predmeti kupiti u Slobodnim gradovima, Jon Snovv nije mogao ni pretpostaviti. Iza jahača pristigli su ljudi sa Zaleñene obale. Jon je gledao kako se tuce njihovih velikih koštanih kočija kotrlja pokraj njega, jedna za drugom, zvekećući poput Čegrtaljke. Polovica se kotrljala kao i inače; na ostalima su zamijenili kotače salincima. Glatko su klizile preko snježnih nanosa dok su kočije na kotačima zapinjale i tonule. Psi koji su vukli kočije bijahu zastrašujuće zvijeri, krupni poput strahovukova. Žene bijahu odjevene u tuljanovu kožu, neke s dojenčadi na sisama. Druga su se

287

djeca vukla uz svoje majke i podizala k Jonu oči tamne i tvrde poput kamenja koje su stiskali u šakama. Neki su muževi nosili jelenje rogove na kapama, a neki kljove morževa. Te dvije vrste nisu se meñusobno trpjele, ubrzo je shvatio. Nekoliko mršavih sobova išlo je na repu, dok su veliki psi pokušavali ujesti zaostale za pete. "Čuvaj se ove skupine, Jone Snovv", upozori ga Tormund. "Divlji su narod. Muškarci su loši, a žene još gore." Skinuo je mješinu sa sedla i ponudio je Jonu. "Evo. Ovo će ih možda učinit' manje strašnima. I grijat će te noću. Ne, samo izvoli, zadrži je. Otpij duboko." U mješini se nalazila medovina tako jaka da su Jonu zasuzile oči, a vatreni pipci mu se razmiljeli grudima. Pio je duboko. "Dobar si čovjek, Tormunde Orijaški Dragane. Za jednog divljaka." "Možda sam bolji od većine. Al' nisam dobar k'o neki." Divljaci su sveudilj navirali, dok se sunce penjalo vedrim, modrim nebom. Točno prije podneva, kretanje je prestalo kad se jedna volovska zaprega zaglavila u zavoju tunela. Jon Snovv uñe unutra da pogleda na svoje oči. Kola su sada posve zapela. Ljudi iza njih prijetili su da će ih rasjeći i zaklati vola na mjestu, dok su se kočijaš i njegova obitelj kleli kako će ih ubiti ako samo pokušaju. Uz pomoć Tormunda i njegova sina Toregga, Jon je uspio spriječiti divljake da se ne omaste krvlju, ali trebao je dobar dio sata da se prolaz opet raščisti. "Trebate veće dveri", potužio se Tormund Jonu, uz mrzovoljan pogled prema nebu, gdje je vjetar dotjerao nekoliko oblaka. "Ovako je presporo. K'o da sišeš Mliječnovodu kroz trstiku. Ha. Da bar imam Joramunov rog. Lijepo bi' zatrubio u njega, pa bismo se uspeli preko krša." "Melisandre je spalila Joramunov rog." "Je 1'?" Tormund se pljesne po bedru i hukne. "Spalila je taj lijepi veliki rog, da. Prokleti grijeh, eto što ću reći. Tisuću je godina bio star. Našli smo ga u orijaševu grobu, a nitko od nas nije vidio tako velik rog. Sigurno je zato Manceu sinula ideja da ti kaže kako je Joramunov. Htio je da vi vrane mislite kako on ima moć da otpuše vaš prokleti Zid sve do vaših koljena. Al' nikad nismo našli pravi rog, unatoč pustom kopanju. Da jesmo, svaki klečavac u vaših Sedam kraljevina im'o bi dovoljno komada leda da si cijelog ljeta rashlañuje vino." Jon se okrene na sedlu, mršteći se. I Joramun puhne u Rog Zime i probudi orijaše iz zemlje. Taj golemi rog s obručima od starog zlata, izrezbaren drevnim runama... je li mu Mance Rayder lagao ili mu Tormund sada laže? Ako je Manceov rog bio samo varka, gdje je pravi rog?

288

Do podneva je nestalo sunca, a dan postao siv i vjetrovit. "Snježno nebo", mrko objavi Tormund. I ostali su vidjeli isti predznak u onim plosnatim, bijelim oblacima. Činilo se da ih je to nagnalo da se požure. Ljudima su počeli slabjeti živci. Jednoga su čovjeka proboli kad se pokušao provući ispred drugih koji su satima čekali u koloni. Toregg je istrgnuo nož njegovu napadaču, odvukao obojicu iz gomile, te ih vratio u divljački tabor da krenu iznova. "Tormunde," reče Jon, dok su promatrali kako četiri starice vuku kola puna djece prema dverima, "pričajte mi o našem neprijatelju. Želim znati što je više moguće o Drugima." Divljak protrlja usta. "Ne ovdje," progunñao je, "ne s ove strane vašeg Zida." Starac se nelagodno obazre prema drveću u bijelim ogrtačima. "Nikad nisu daleko, znaš. Neće izać' po danu, ne dok ono staro sunce sja, al' nemoj mislit' kako to znači da su daleko. Sjene nikad posve ne nestanu. Možda ih ne vidimo, al' uvijek su nam za petama." "Jesu li vas gnjavili na putu na jug?" "Nikad nisu napali u vel'kom broju, ako na to misliš, al' svejedno su bili s nama, grickajuć' naše rubove. Izgubili smo više vanjskih jahača nego što želim pomislit', a riskir'o bi vlastiti život ako bi zaost'o il' odlut'o. Svake večeri okruživali smo tabore vatrom. Ne vole baš vatru, u to nema sumnje. No kad je poč'o padat snijeg... po snijegu, susnježici i ledenoj kiši, prokleto je teško nać' suhog drva il' zapalit' triješće, a hladnoća... ponekih noći činilo se da su nam se vatre smežurale i zamrle same od sebe. Za takvih noći, uvijek bismo ujutro pronašli pokojeg mrtvog. Ukol'ko vas oni ne bi pronašli prvi. One noći kad je Torwynd... moj dječak, on..." Tormund odvrati lice. "Znam", reče Jon Snovv. Tormund se okrene natrag. "Ne znaš ti ništa. Ubio si mrtvaca, da, čuo sam. Mance ih je ubio stotinu. Čovjek se može borit' protiv mrtvih, al' kad doñu njihovi gospodari, kad se podigne bijela magla... kako ćeš se borit' s maglom, vrano? Sjene sa zubima... zrak tako leden da disanje boli, poput noža u grudima... ništa ti ne znaš, ne možeš znat'... može li tvoj mač sjeći studen?" Vidjet ćemo, pomisli Jon, sjetivši se onoga što mu je Sam rekao, stvari koje je našao u svojim starim knjigama. Duga Pandža bila je izrañena u vatrama drevne Valyrije, iskovana u zmajevoj vatri i začarana. Zmajski čelik, nazvao ga je Sam.

289

Jači od običnog čelika, lakši, tvrñi, oštriji... Ali riječi iz knjige bile su jedno. Pravi ispit doći će u bitki. "Niste pogriješili", reče Jon. "Ne znam ništa. A ako su bogovi dobri, nikad i neću znati." "Bogovi su rijetko kada dobri, Jone Snovv." Tormund kimne prema nebu. "Oblaci se skupljaju. Već postaje mračnije, hladnije. Tvoj Zid više ne plače. Pogledaj." Okrenuo se, pa doviknuo svom sinu Toreggu: "Odjaši natrag u tabor i reci im da se požure. Bolesni i slabi, lijenčine i kukavice, digni ih na proklete noge. Zapali im proklete šatore ako moraš. Dveri se moraju zatvorit' u sumrak. Tko god dotad ne proñe kroza Zid, nek se pomoli da ga Drugi dohvate prije mene. Čuješ?" "Čujem." Toregg podbode petama konja i odgalopira niz kolonu. Divljaci su sveudilj pristizali. Dan se smrkavao, baš kao što je Tormund predvidio. Oblaci su zakrili nebo od obzora do obzora, a toplina se povukla. Kod dveri je nastala nova stiska, dok su ljudi, koze i volovi gurali jedni druge s puta. Ovo je više od nestrpljivosti, shvati Jon. Boje se. Ratnici, kopljanice, otimači, boje se onih šuma, sjena koje se miču meñu drvećem. Žele podići Zid izmeñu sebe i njih prije nego što padne noć. Jedna je pahulja plesala u zraku. Zatim i druga. Zapleši sa mnom, Jone Snow, pomislio je. Plesao si sa mnom onomad. Divljaci su sveudilj pristizali. Neki su sada brže išli, hitajući preko bojišnice. Ostali stari, mladi, slabi jedva su se mogli kretati. Jutros je polje bilo prekriveno debelim gunjem starog snijega, čija se bijela korica ljeskala na suncu. Sada je polje bilo smeñe, crno i sluzavo. Prolazak slobodnjaka pretvorio je tlo u blato i mulj; drveni kotači i konjska kopita, koštani, rožnati i željezni salinci, svinjski papci, teške čizme, papci krava i bikova, te bose crne noge naroda iz Rogate šume, svi su ostavili svoje tragove. Meko tlo još je više usporilo kolonu. "Trebaju vam veće dveri", opet se potužio Tormund. Do kasnog popodneva snijeg je ravnomjerno padao, ali se rijeka divljaka svela na potok. Stupovi dima uzdizali su se iz luga gdje im se nalazio tabor. "Toregg", objasni Tormund. "Spaljuje mrtve. Uvijek ih ima koji zaspu pa se ne probude. Nade ih se u šatorima, one koji imaju šatore, sklupčane i smrznute. Toregg zna što mu je činiti." Potok je jedva curio u času kad se Toregg pojavio iz šume. S njime je dojahalo dvanaest ratnika na konjima, naoružanih kopljima i mačevima. "Moja zalaznica", Tormund će uz svoj osmijeh razmaknutih zuba. "Vaše vrane imaju izvidnike.

290

Imamo ih i mi. Njima sam ostavio tabor, u slučaju da nas napadnu prije nego što svi ne izañemo." "Vaši najbolji ljudi." "II' najgori. Svaki je od njih ubio vranu." Meñu jahačima jedan je išao pješice, dok je za njim kaskala nekakva golema zvijer. Vepar, shvati Jon. Čudovišni vepar. Dvostruko veći od Duha, stvor bijaše prekriven oštrom crnom dlakom, s kljovama dugima poput ljudske ruke. Jon nikad nije vidio tako golema ni tako ružna vepra. Ni čovjek pokraj njega nije bio ljepotan; zdepast, crnih obrva, imao je plosnat nos, teške laloke tamne od čekinja i sitne, crne, blizu postavljene oči. "Borroq." Tormund okrene glavu i pljune. "Mjenjokožac." To nije bilo pitanje. Nekako je znao. Duh okrene glavu. Padanje snijega prikrivalo je veprov vonj, ali sada gaje bijeli vuk osjetio. Dotapkao je ispred Jona, zuba ogoljenih u nijemom rezanju. "Ne!" obrecne se Jon. "Duh, dolje. Ostani. Ostani!" "Veprovi i vukovi", reče Tormund. "Radije tu svoju zvijer noćas zaključaj. Pobrinut ću se da Borrow učini isto i sa svojom svinjom." Zirnuo je prema sve tamnijem nebu. "Oni su posljednji, a krajnje je i vrijeme. Sniježit će cijelu noć, osjećam to. Vrijeme je da pogledam što je s druge strane tog pustog leda." "Samo izvolite", reče mu Jon. "Kanim biti posljednji koji će proći kroz led. Pridružit ću vam se na gozbi." "Gozbi? Ha! E, to je riječ koju volim čuti." Divljak okrene svog konjića prema Zidu i pljesne ga po stražnjici. Toregg i jahači ga slijeñahu, sjahavši pred dverima da povedu konje unutra. Bowen Marsh se zadržao dovoljno dugo da nadzire kako njegovi upravitelji vuku posljednja kola u tunel. Ostali su samo Jon Snow i njegova straža. Mjenjokožac je zastao deset lakata dalje. Njegovo je čudovište grabilo papkom po blatu, njušeći. Lak snježni prah prekrio je veprova grbava crna leda. Frknuo je i spustio glavu, te je na pola otkucaja srca Jon pomislio kako će udariti u juriš. Na obje strane, njegovi ljudi spustiše koplja. "Brate", reče Borroq. "Radije idi dalje. Sad ćemo zatvoriti dveri." "Učinite to", reče Borroq. "Zatvorite ih dobro i čvrsto. Oni dolaze, vrano." Izvio je usta u najružniji osmijeh koji je Jon ikad vidio i zaputio se prema dverima. Vepar je išao za njim. Snijeg je, padajući, pokrivao tragove za njima.

291

"I to je, dakle, završilo", reče Rory kad su otišli. Ne, pomisli Jon Snow, upravo počinje. Bowen Marsh ga je čekao južno od Zida, s pločicom punom brojki. "Tri tisuće sto i devetnaest divljaka danas je prošlo kroz dveri", izvijesti ga Glavni Upravitelj. "Šezdeset vaših talaca poslano je u Istočnu Stražarnicu i Sjenovitu Kulu nakon što su ih nahranili. Edd Tollett je odvezao šest kola žena u Dugi Humak. Ostali su ostali s nama." "Ne zadugo", obeća mu Jon. "Tormund namjerava za dan ili dva povesti svoj narod u Hrastovštit. Ostali će ga slijediti, čim odlučimo kamo ćemo ih smjestiti." "Kako vi kažete, kneže Snow." Riječi su zvučale ukočeno. Ton je davao naslutiti kako Bowen Marsh točno zna gdje bi ih on smjestio. Zamak u koji se Jon vratio bio je kudikamo drugačiji od onoga koji je tog jutra ostavio. Otkad je znao za njega, Crni je Zamak bio mjesto tišine i sjena, gdje se malobrojna družina ljudi u crnom kretala poput duhova meñu ruševinama utvrde u kojoj je nekoć stanovalo deset puta više ljudi. Sve se to promijenilo. Sada su svjetla blistala kroz prozore na kojima Jon Snow nikad prije nije vidio svjetla. Strani su glasovi odjekivali dvorištima, a slobodnjaci su dolazili i odlazili ledenim puteljcima koje su godinama gazile samo crne čizme vrana. Pred barakama starog Flinta naišao je na tuce ljudi koji su se meñusobno grudali. Igraju se, zapanjeno pomisli Jon, odrasli se ljudi igraju poput djece, gañaju se grudama kao što su se Bran i Arya nekoć znali gañati, a Robb i ja prije njih. Meñutim, stara oružarnica Donala Noyea još je bila mračna i tiha, a Jonove odaje u dnu hladne kovačnice bile su još mračnije. Ali netom što je svukao plašt, Dannel je promolio glavu kroz vrata da objavi kako je Clydas donio poruku. "Pošalji ga unutra." Jon zapali žižak ugarkom iz žeravnika, a žiškom tri voštanice. Clydas uñe ružičast i trepćući očima, s pergamentom stisnutim u mekanoj ruci. "Ispričavam se, vrhovni zapovjedniče. Znam da ste zacijelo umorni, ali smatrao sam da ćete ovo htjeti smjesta vidjeti." "Dobro si postupio." Jon pročita: U Žilavidomu, sa šest brodova. Divlje more. Crni kos izgubljen sa svom posadom, dva lysenska broda nasukana na Skaneu, Kandža propušta vodu. Ovdje vrlo loše. Divljaci jedu svoje mrtve. Mrtvi stvorovi u šumama. Braavoski kapetani žele na brodove primiti samo žene i djecu. Vještice nas zovu trgovcima robljem. Odbijen pokušaj zaposjedanja Olujne vrane, šestorica članova posade poginula, mnogo divljaka. Preostalo osam gavranova. Mrtvi stvorovi u vodi. Pošaljite pomoć kopnom, morem haraju oluje. S Kandže, rukom meštra Harmunea.

292

Cotter Pyke je na dnu nažvrljao svoj gnjevni znak. "Je li ozbiljno, moj kneže?" upita Clydas. "Prilično." Mrtvi stvorovi u šumi. Mrtvi stvorovi u vodi. Preostalo šest brodova, od jedanaest koji su isplovili. Jon Snow smota pergament, mršteći se. Noć pada, pomisli, i moj rat sada počinje. kleknite svi pred Njegovim Blagoroñem Hizdahrom zo Loraqom, Četrnaestim tog drevnog imena, kraljem Meereena, izdankom Ghisa, oktarhom Staroga Carstva, Gospodarom Skahazadhana, Priležnikom Zmajeva i Krvi Harpije", prodere se glasnik. Glas mu se odbi od mramorna poda i odjekne medu stupovima. Ser Barristan Selmy zavukao je ruku pod pregib svoga plašta i oslobodio mač u toku. U blizini kralja ne smije se naći nijedna oštrica, izuzev onih u posjedu njegovih zaštitnika. Činilo mu se da njega još uvijek ubrajaju medu njih, bez obzira na otpust koji je dobio. Ako ništa drugo, nitko mu nije pokušao oduzeti mač. Daenerys Targaryen u svoje je vrijeme predsjedavala dvorom s klupice od ulaštene ebanovine, prekrivene jastučićima koje je Ser Barristan pronašao da joj bude udobnije. Kralj Hizdahr zamijenio je klupicu parom impozantnih prijestolja od pozlaćena drva, visokih naslona izrezbarenih u obliku zmajeva. Kralj se posjeo na prijestolje s desne strane, sa zlatnom krunom na glavi i draguljima optočenim žezlom u blijedoj ruci. Drugo je prijestolje ostalo prazno. Ono važno prijestolje, pomisli Ser Barristan. Nema te zmajske stolice koja može zamijeniti zmaja, ma kako istančano izrezbarena bila. Desno od dvaju prijestolja stao je Goghor Orijaš, kršna ljudeskara s brutalnim, ožiljcima izbrazdanim licem. Lijevo se postavila Pjegava Mačka, s kožom leoparda prebačenom preko jednog ramena. Iza njih su bili Belaquo Kostolomac i Khrazz hladnih očiju. Redom iskusni ubojice, pomisli Selmy, ali jedno je suočiti se s neprijateljem u jami, kad njegov dolazak najavljuju rogovi i bubnjevi, a sasvim nešto drugo pronaći skrivenog ubojicu prije no što udari. Dan je bio mlad i svjež, no on je svejedno bio umoran do kosti, kao da se cijelu noć borio. Ser Barristan je s odmicanjem godina osjećao sve manju potrebu za snom. Kao štitonoša, mogao je spavati deset sati noću i još zijevati dok bi teturao prema vježbovnom dvorištu. Sa šezdeset i tri godine, pet sati noću bilo mu je više nego dovoljno. Sinoć jedva da je oka sklopio. Spavaća mu je soba bila mala ćelija pokraj kraljičinih odaja, nekadašnji stan za robove; namještaj mu se ondje sastojao od kreveta, noćne posude, ormara za odjeću, čak i stolice, ako mu dode da sjedne. Na stoliću uz uzglavlje držao je svijeću od pčelinjeg voska i izrezbarenu figuricu

293

Ratnika. Premda nije bio pobožan čovjek, uz figuricu se osjećao manje osamljeno u ovom osebujnom, tuñinskom gradu, i upravo se njoj obratio u gluhe noćne sate. Zaštiti me od ovih nedoumica koje me izjedaju, pomolio se tada, i daj mi snage da postupim kako je ispravno. Ali ni molitva ni zora nisu mu donijeli sigurnost. U dvorani je vladala najveća gužva koju je stari vitez ikada dosad vidio, ali Barristanu Selmyju najupadljivija su bila lica koja su nedostajala: Missandei, Belwas, Sivi Crv, Aggo, Jhogo i Rakharo, Irri i Jhiqui, Daario Naharis. Na mjestu Brijoglava stajao je debeo čovjek u prsnom oklopu s mišićjem i s maskom lava, čije su teške noge virile iz suknje od kožnih traka: Marghaz zo Loraq, kraljev bratić, novi zapovjednik Mjedenih zvijeri. Selmy je već stekao zdrav prezir prema čovjeku. Poznavao njemu slične u Kraljevu Grudobranu; čankolisce prema nadreñenima, nesmiljene prema podreñenima, slijepe koliko i hvalisave, i k tome nesnosno nabusite. Skahaz bi takoñer mogao biti u dvorani, shvati Selmy, s tim svojim ružnim licem skrivenim pod maskom. Dvaput po dvadeset Mjedenih zvijeri stajalo je meñu stupovima, u maskama od ulaštene mjedi s kojih su se presijavale baklje. Brijoglav je mogao biti bilo koji od njih. Dvorana je brujala od žagora stotinu prigušenih glasova i njihovih odjeka od stupova i mramornog poda. Šum je bio zloslutan, bijesan. Selmyja je podsjećao na šum koji se začuje iz osinjaka trenutak prije nego što roj osa pokulja iz njega. A na licima okupljenih zapažao je ljutnju, ožalošćenost, nepovjerenje, strah. Kraljev novi glasnik jedva da je stigao proglasiti početak zasjedanja dvora kad je postalo ružno. Jedna je žena počela zapomagati o bratu koji je poginuo u Daznakovoj jami, druga o šteti koju je pretrpio njezin palankin. Jedan je debeli čovjek strgnuo zavoje da pokaže dvoru opečenu ruku, kože još upaljene i gnojne. A kad je čovjek u modrozlatnom tokaru uzeo govoriti o Harghazu Junaku, jedan ga je osloboñeni odostraga oborio na pod. Trebalo je šest Mjedenih zvijeri da ih razdvoje i izvuku iz dvorane. Lisac, jastreb, tuljan, skakavac, lav, žabac. Selmy se upitao imaju li te maske neko značenje za ljude koji ih nose. Nose li jedni te isti ljudi jedne te iste maske svaki dan, ili svako jutro izabiru nova lica? "Tišina!" preklinjao je Reznak mo Reznak. "Molim vas! Odgovorit ću vam, samo prvo..." "Je li to istina?" viknu jedna osloboñena. "Je li naša majka mrtva?"

294

"Ne, ne, ne", zakriješta Reznak. "Kraljica Daenerys vratit će se u Meereen kad sama odluči u punoj moći i veličajnosti. Do tog vremena, Njegovo Blagoroñe kralj Hizdahr će" "Nije on meni kralj", uzviknu jedan osloboñeni. Ljudi se počeše naguravati. "Kraljica nije mrtva", proglasi majordom. "Njezini jahačipobratimi odaslani su preko Skahazadhana da pronañu Njezinu Milost i vrate je odanom suprugu i vjernim podanicima. Svaki ima deset probranih jahača, a svaki od njih ima tri hitra konja, da mogu putovati brzo i daleko. Oni će pronaći kraljicu Daenerys." Dvoru se zatim obratio visok Ghiscarac, glasom prodornim koliko i hladnim. Kralj Hizdahr meškoljio se na svom zmajskom prijestolju, pazeći da mu lice ima kamen izraz dok je davao sve od sebe da djeluje zabrinuto, ali ne i potreseno. Majordom je i ovaj put dao odgovor umjesto njega. Ser Barristan pustio je da ga Reznakove ljigave riječi zaobiñu. Godine provedene u Kraljevoj gardi podučile su ga varci slušanja bez razumijevanja, napose korisnoj kada se govornik upinje dokazati da su riječi zaista vjetar. Otraga, u dnu dvorane, primijetio je dornskog prinčića i njegova dva pratitelja. Nisu trebali doći. Martell ne shvaća u kolikoj je opasnosti. Daenerys mu je bila jedni prijatelj na dvoru, a nje više nema. Upitao se koliko uspijevaju shvatiti od onog što se govori. Čak ni on ne uspijeva uvijek razumjeti kvarni ghiski jezik kojim govore robovlasnici, naročito kad govore brzo. Princ Quentyn barem je pozorno slušao. Taj je pravi sin svoga oca. Nizak i zbijen, neugledna lica, djelovao mu je kao pristojan momak, trijezan, razborit, poslušan... samo što od takvih srce mlade djevojke ne zakuca brže. A Daenerys Targaryen je, bez obzira na sve ostalo, još uvijek bila mlada djevojka, kao što je i sama bila sklona izjaviti u svakoj prilici kad joj je odgovaralo izigravati nevinašce. Kao i svim dobrim kraljicama, narod joj je bio na prvome mjestu inače se nikad ne bi udala za Hizdahra zo Loraqa ali djevojka u njoj još je čeznula za poezijom, za strašću i smijehom. Ona bi htjela vatru, a Dome joj je poslao blato. Od blata se može napraviti oblog koji će ohladiti groznicu. U blato se može zasaditi sjeme i uzgojiti urod koji će djecu podići na noge. Blato će nahraniti čovjeka, dok ga vatra samo može proždrijeti, ali budale, djeca i mlade djevojke svaki put će izabrati vatru. Iza princa, Ser Gerris Drinkwater došaptavao je nešto Yronwoodu. Ser Gerris je bio sve što njegov princ nije: visok, vitak i naočit, elegantan kao mačevalac i

295

dovitljiv kao dvoranin. Selmy nije sumnjao u to da je mnoga dornska djeva dosad stigla provući prste kroz tu suncem prošaranu kosu i poljupcima mu skinuti taj zafrkantski smiješak s usana. Da je taj bio princ, stvari bi možda protekle drugačije, nije mogao ne pomisliti... premda je u Drinkwateru bilo nečega pomalo odviše ugodnog za njegov ukus. Krivotvoreni zlatnik, pomisli stari vitez. Već je imao prilike upoznati takve ljude. To njegovo došaptavanje zacijelo je bilo duhovito, jer njegov krupni ćelavi prijatelj iznenada se šmrktavo nasmijao, dovoljno glasno da sam kralj okrene glavu prema Dornijcu. Kad je opazio princa, Hizdahr zo Loraq se namrštio. Ser Barristanu se to mrštenje nije svidjelo. A kad je kralj mahnuo bratiću Marghazu da mu priñe, pa se nagnuo s prijestolja i šapnuo mu nešto u uho, to mu se još manje svidjelo. Domeu nisam dao nikakav zavjet, podsjeti se Ser Barristan. Ali Lewyn Martell bio je njegov Zakleti brat, u danima dok su spone izmeñu članova Kraljeve garde još sezale duboko. Nisam mogao pomoći princu Lewynu na Trozupcu, ali mogu sada pomoći njegovu nećaku. Martell pleše u zmijskom leglu, a i ne opaža guje oko sebe. Svojim daljnjim boravkom ovdje, čak i nakon što se Daenerys udala za drugoga pred očima bogova i ljudi, izazvao bi bilo kojeg muža, a Quentyn više nema kraljicu kao zaštitnicu od Hizdahrove srdžbe. Premda... Pomisao ga je ošinula poput šamara. Quentyn je odrastao po dvorovima Dornea. Urote i trovanja njemu nisu ništa strano. A nije mu jedino princ Lewyn bio stric. On je u rodu s Crvenom Gujom. Daenerys je uzela drugoga za priležnika, no kad bi Hizdahr umro, bila bi ponovno spremna za udaju. Je li moguće da je Brijoglav pogriješio? Tko može reći da su skakavci bili namijenjeni Daenerys? Bila je to loža samoga kralja, što ako je cijelo vrijeme on trebao biti žrtva? Hizdahrova smrt smrskala bi krhki mir. Sinovi Harpije ponovno bi počeli ubijati, Yunkaijci ratovati. Daenerys možda ne bi imala boljeg izbora od Quentyna i njegova bračnog ugovora. Ser Barristan još se hrvao s tom sumnjom kad je začuo odjek uspinjanja teških čizama po strmim kamenim stubama u dnu dvorane. Yunkaijci su stigli. Tri Mudra gospodara vodila su procesiju Žutoga Grada, svaki s vlastitom naoružanom svitom. Jedan robovlasnik na sebi je imao tokar od zagasitocrvene svile sa zlatnim obrubom, drugi tokar s modrozelenim i narančastim prugama, a treći urešeni prsni oklop s intarzijama erotskih prizora od kristalnog lignita, nefrita i sedefa. Pratio ih

296

je plaćenički kapetan Krvobradi, s kožnom vrećom prebačenom preko masivnog ramena, i s izrazom ubitačne zluradosti na licu. Nema Poderanog Princa, zapazi Selmy. Nema Smeñeg Bena Plumma. Ser Barristan hladno je odmjeravao Krvobradog. Daj mi pola povoda da zaplešem s tobom, pa da vidimo tko će se zadnji smijati. Reznak mo Reznak dogmizao je pred njih. "Mudri gospodari, čast nam je. Njegova Svjetlost kralj Hizdar iskazuje dobrodošlicu svojim prijateljima iz Yunkaija. Shvaćamo" "Shvaćaj ovo." Krvobradi izvadi odrubljenu glavu iz vreće i baci je prema majordomu. Reznak ustrašeno cikne i odskoči u stranu. Glava se odbije pokraj njega i nastavi kotrljati, ostavljajući krvave mrlje po podu od purpurna mramora, i zaustavi se tek uz podnožje zmajskog prijestolja kralja Hizdahra. Uzduž i poprijeko cijele dvorane Mjedene zvijeri spustiše koplja. Goghor Orijaš teškim koracima izañe pred kraljevo prijestolje, a Pjegava Mačka i Khrazz postave mu se uz oba boka, oblikujući zid. Krvobradi se nasmija. "Mrtav je. Ne grize." Sa skanjivanjem, krajnjim skanjivanjem, majordom priñe glavi i podigne je oprezno za kosu. "Admiral Groleo." Ser Barristan baci pogled prema prijestolju. Služio je tolike kraljeve da nije mogao ne zamisliti kako bi oni po svoj prilici reagirali na ovu provokaciju. Aerys bi užasnuto ustuknuo i vjerojatno se posjekao na bodlje Željeznog prijestolja, te samo kreštao dok bi njegovi mačevaoci isijecali Yunkaijce na komade. Robert bi viknuo da mu donesu malj, ne bi li mu Krvobradi platio istom mjerom. Čak bi i Jaehaerys, kojeg su mnogi smatrali slabićem, naredio da se Krvobradi i yunkaijski robovlasnici uhite. Hizdahr je samo skamenjeno sjedio, kao opčinjen čovjek. Reznak postavi glavu na satenski jastučić kralju pred nogama, pa šmugne odande, usta iskrivljenih od gadljivosti. Ser Barristan osjetio je majordomov teški cvjetni miris s udaljenosti od više lakata. Mrtvac je prijekorno gledao uvis. Brada mu je bila smeña od skorene krvi, ali iz vrata mu je još curilo malo krvi. Sudeći prema njegovu izgledu, trebalo je više od jednog udarca da mu se glava odrubi od tijela. U dnu dvorane, molitelji su počeli podvijati repove. Jedan od Mjedenih zvijeri strgnuo je mjedenu masku jastreba s lica i počeo bljuvati doručak.

297

Barristanu Selmyju odrubljene glave nisu bile neznane. Doduše, ova... pola je svijeta prešao s tim starim pomorcem, od Pentosa do Qartha pa natrag do Astapora. Groleo je bio dobar čovjek. Nije zaslužio skončati ovako. Jedino se htio vratiti kući. Vitez se nape, iščekujući. "Ovo," napokon reče kralj Hizdahr, "ovo nije... ne odgovara nam, ovo... što bi trebalo značiti ovo... ovo..." Robovlasnik u bordo tokaru izvadi pergament. "Čast mi je donijeti vam ovu poruku vijeća gospodara." On razmota svitak. "Ovdje piše:'Sedmorica uñoše u Meereen da potpišu mirovne sporazume i nazoče proslavnim igrama u Daznakovoj jami. Kao jamstvo njihove sigurnosti bijaše nam predano sedam talaca. Žuti Grad ožalošćen je zbog svojega plemenitog sina Yurkhaza zo Yunzaka, koji je okrutno stradao kao gost Meereena. Krv se krvlju platiti mora.'" Groleo je kod kuće u Pentosu imao ženu. Djecu, unuke. Zašto njega, od svih talaca? I Jhogo i Junak i Daario Naharis zapovijedaju borcima, ali Groleo je bio admiral bez flote. Jesu li izvlačili slamke, ili su pak smatrali Grolea nama najmanje vrijednim, najmanje izglednim da izazove odmazdu? upitao se vitez... ali bilo je lakše postaviti to pitanje nego odgovoriti na njega. Ne umijem ja odmrsivati takve čvorove. "Vaša Milosti", oglasi se Ser Barristan. "Ako vam odgovara, prisjetite se da je plemeniti Yurkhaz stradao nesretnim slučajem. Spotaknuo se na stubištu dok je bježao od zmaja, pa su ga pregazili vlastiti robovi i pratitelji. Ili mu je možda srce prepuklo od straha. Bio je star." "Tko je ovaj koji govori bez kraljeva dopuštenja?" upita yunkaijski velmoža u prugastom tokaru, sitan čovjek s upalom bradom i zubima prevelikim za svoja usta. Selmyja je podsjećao na zeca. "Moraju li yunkaijski velikani slušati blebetanja stražara?" Protresao je bisere na obrubu svog tokara. Hizdahr zo Loraq kao da nije mogao odvratiti pogled od glave. Tek kad mu je Reznak nešto šapnuo na uho, napokon se prenuo. "Yurkhaz zo Yunzak bio je vaš vrhovni zapovjednik", reče. "Koji od vas sada govori u ime Yunkaija?" "Svi mi", reče zec. "Vijeće gospodara." Kralj Hizdahr pronašao je malo čeličnosti. "Onda svi vi snosite odgovornost za ovo kršenje našega mira." Odgovorio mu je Yunkaijac u prsnom oklopu. "Naš mir nije prekršen. Krv se krvlju plaća, život životom. U znak naše dobre volje, vraćamo trojicu vaših talaca."

298

Željezni se redovi iza njega razdvojiše. Kroz njih izvedoše troje Meereenaca koji su si pridržavali tokare; dvije žene i jednog muškarca. "Sestro", ukočeno reče Hizdahr zo Loraq. "Bratići." On pokaza krvavu glavu. "Sklonite mi to s očiju." "Admiral je bio moreplovac", podsjeti ga Ser Barristan. "Možda bi Vaše Blagoroñe moglo zamoliti Yunkaijce da nam vrate njegovo tijelo, da ga možemo sahraniti pod valove?" Velmoža zečjeg zubala odmahne rukom. "Ako tako odgovara Vašoj Svjetlosti, tako će i biti. Kao znak našeg poštovanja." Reznak mo Reznak glasno se nakašlje. "Ne bih vas htio uvrijediti, no čini mi se da vam je Njezina Svetost kraljica Daenerys dala... ah... sedmero talaca. Ostala trojica..." "Ostali će i dalje uživati naše gostoprimstvo," objavi yunkaijski velmoža u prsnom oklopu, "sve dok se zmajevi ne unište." U dvorani zavlada tajac. Zatim se začuše mrmorenje i rogoborenje, prošaptane kletve, prošaptane molitve, buñenje osa u osinjaku. "Zmajevi..." reče kralj Hizdahr. "... su čudovišta, kao što svi vidješe u Daznakovoj jami. Istinski mir nije moguć dokle god su oni na životu." Reznak odgovori: "Njezino Blagoroñe kraljica Daenerys je Majka Zmajeva. Jedino ona može" Krvobradi ga prezirno ušutka. "Ona je gotova. Spaljena i proždrta. Korov raste kroz njezinu skršenu lubanju." Urlik dočeka te riječi. Neki počeše vikati i kleti. Drugi stadoše toptati nogama i zvižducima izražavati odobravanje. Mjedene su zvijeri morale udaranjem debljim dijelovima svojih kopalja po podu natjerati dvoranu da se opet smiri. Ser Barristan ni na tren nije odmaknuo pogled od Krvobradog. Došao je poharati grad, a Hizdahrov mir uskratio mu je plijen. Učinit će što god mora da izazove početak krvoprolića. Hizdahr zo Loraq polako ustane sa svoga zmajskog prijestolja. "Moram se posavjetovati sa svojim vijećem. Ovo zasjedanje dvora je gotovo." "Kleknite svi pred Njegovim Blagoroñem Hizdahrom zo Loraqom, Četrnaestim tog drevnog imena, kraljem Meereena, izdankom Ghisa, oktarhom Staroga Carstva, Gospodarom Skahazadhana, Priležnikom Zmajeva i Krvi Harpije", uzvikne glasnik. Mjedene zvijeri istupiše izmeñu stupova i stadoše rame uz rame u vrstu, te krenuše polako ukorak, izvodeći pred sobom molitelje iz dvorane.

299

Dornijci nisu morali otići tako daleko kao većina. Dolično njegovu zvanju i položaju, Quentyn Martell dobio je odaje u unutrašnjosti Velike Piramide, dvije razine niže; skup lijepih soba s vlastitim zahodom i obzidanom terasom. Možda su se upravo zbog toga on i njegovi pratitelji zadržali, jer čekaju da stiska popusti prije nego što i sami krenu prema stubištu. Ser Barristan ih je zamišljeno promatrao. Što bi Daenerys htjela? pitao se. Mislio je da zna. Starije vitez dugim koracima prešao dvoranu, dok se dugi bijeli plašt nadimao za njim. Sustigao je Dornijce na vrhu stubišta. "Na dvoru tvog oca nikad nije bilo ni upola tako živahno", čuo je Drinkwaterovu šaljivu opasku. "Prinče Quentyne", pozvao ga je Selmy. "Smijem li vas zamoliti za razgovor?" Quentyn Martell se okrene. "Ser Barristane. Naravno. Moje su odaje razinu niže." Ne. "Nije na meni da vas savjetujem, prinče Quentyne... ali na vašem se mjestu ne bih vratio u svoje odaje. Vi i vaši prijatelji trebali biste se spustiti niza stubište i otići." Princ Quentyn blene u njega. "Otići iz piramide?" "Otići iz grada. Vratiti se u Dorne." Dornijci se pogledaše. "Oružje i oklopi nalaze se u našim odajama", reče Gerris Drinkvvater. "Da i ne spominjem pretežiti dio novca koji nam je još ostao." "Mačevi se dadu zamijeniti", reče Ser Barristan. "Mogu vam dati dovoljno novca da otputujete natrag u Dorne. Prinče Quentyne, kralj vas je danas zapazio. Namrštio se." Gerris Drinkvvater se nasmije. "Zar da se bojimo Hizdahra zo Loraqa? Vidjeli ste ga maloprije. Podvio je rep pred Yunkaijcima. Poslali su mu glavu, a ništa nije učinio." Quentyn Martell potvrdno kimnu. "Jednom je princu uputno razmisliti prije nego što nešto učini. Ovaj kralj... Ne znam što da mislim o njemu. I kraljica me upozorila na njega, istina, ali..." "Upozorila vas je?" Selmy se namršti. "Zašto ste još uvijek ovdje?" Princ Quentyn porumeni. "Bračni ugovor sklopila su dva pokojnika, a ni riječju nije spominjao ni kraljicu ni vas. Obećavao je ruku vaše sestre kraljičinu bratu, takoñer pokojniku. Nema nikakve snage. Sve dok se niste ovdje pojavili, Njezina Milost nije bila ni svjesna njegova postojanja. Vaš otac dobro čuva svoje tajne, prinče Quentyne. I predobro, bojim se. Daje kraljica znala za taj ugovor u Qarthu, možda ne bi ni skrenula s puta u Zaljev trgovaca robljem, ali stigli ste prekasno.

300

Nemam želje dodavati vam soli na ranu, ali Njezina Milost ima novog supruga i starog ljubovca, a čini se da su joj obojica draži od vas." Bijes bijesnu u prinčevim tamnim očima. "Taj ghiscarski knezović nije nimalo doličan priležnik kraljici Sedam Kraljevina." "Nije na vama da sudite o tome." Ser Barristan ušuti, pitajući se nije li već i previše rekao. Ne. Kaži mu i ostatak. "Onoga dana u Daznakovoj jami dio hrane u kraljevskoj loži bio je otrovan. Tek je puki slučaj htio da je svu pojede Snažni Belwas. Modre milosnice kažu da su ga spasile samo njegova veličina i nakazna snaga, ali malo je nedostajalo. Još uvijek bi mogao umrijeti." Zgranutost na licu princa Quentyna bila je bjelodana. "Otrov... namijenjen Daenerys?" "Njoj ili Hizdahru. Možda oboma. Loža je bila njegova, doduše. Njegova je Milost sve zajedno organizirao. Ako je taj otrov bio njegovo nedjelo... pa, trebat će mu žrtveni jarac. Tko bolji nego suparnik iz neke daleke zemlje bez ijednog prijatelja na ovom dvoru? Tko bolji nego prosac kojeg je kraljica odbila?" Quentyn Martell sav problijedi. "Ja? Ja ne bih nikada... ne mislite valjda da sam imao ikakvog udjela u..." To bijaše istina, ili je on majstor mimičar. "Drugi bi mogli", reče Ser Barristan. "Crvena Guja bio je vaš stric. A imate dobrog povoda da priželjkujete smrt kralja Hizdahra." "Imaju ga i drugi", predloži Gerris Drinkwater. "Naharis, recimo. Kraljičin..." "... ljubovac", dovrši Ser Barristan, prije nego što je dornski vitez stigao reći išta što bi moglo okaljati kraljičinu čast. "Tako ih vi zovete dolje u Dorneu, zar ne?" Nije pričekao odgovor. "Princ Lewyn bio je moj Zakleti brat. U ono je doba meñu članovima Kraljeve garde bilo malo tajni. Znam da je držao ljubovcu. Nije to smatrao nimalo sramotnim." "Ne," reče Quentyn, sav crven u licu, "ali..." "Daario bi bio spreman ubiti Hizdahra za tren oka, samo kad bi se usudio", nastavi Ser Barristan. "Ali ne otrovom. Nikad. A Daario, uostalom, nije ni bio prisutan. Hizdahr bi ga drage volje optužio za skakavce, usprkos tome... ali kralju bi Olujne vrane možda još mogle zatrebati, a njih će izgubiti u slučaju da se stekne dojam kako je bio suučesnik u pogibiji njihova kapetana. Ne, prinče moj. Zatreba li Njegovoj Milosti trovač, posegnut će za vama." Sad je kazao sve što je sa sigurnošću mogao reći. Za samo koji dan, osmjehnu li im se bogovi, Hizdahr zo Loraq više neće vladati Meereenom... ali ne bi bilo nikakve vajde od upletanja

301

princa Quentyna u predstojeće krvoproliće. "Morate li baš ostati u Meereenu, bilo bi vam bolje da se klonite dvora u nadi da će vas Hizdahr smetnuti s uma," dovrši Ser Barristan, "ali brod za Volantis bio bi vam mudriji odabir, prinče moj. Koji god smjer odabrali, želim vam dobro." Nije prešao ni tri koraka kad gaje Quentyn Martell pozvao. "Barristan Smjeli, tako vas zovu." "Neki." Selmy je zaslužio to ime kao desetogodišnjak, novopečeni štitonoša, no tako tašt, ohol i glupav da si je uvrgao u glavu kako bi mogao izaći na megdan s iskušanim i dokazanim vitezovima. I tako je posudio ratnog konja i neke oklopne ploče iz oružarnice kneza Dondarriona, i upisao se na turnir u Blackhavenu kao zagonetni vitez. Čak mi se i glasnik smijao. Ruke su mi bile tako tanke kad sam spustio koplje da sam jedva jedvice spriječio vršak da ne zaruje zemlju. Knez Dondarrion imao je puno pravo skinuti ga s konja i izdevetati po turu, ali princ Vilinkonjica smilovao se nad praznoglavim dječakom u prevelikom oklopu, i ukazao mu čast prihvaćanjem njegova izazova. Nije bilo potrebno više od jednog istrčavanja. Poslije mu je princ Duncan pomogao da se osovi na noge i skinuo mu kacigu. "Dječak", objavio je okupljenima. "Smjeli dječak." Pedeset tri su godine otada prošle. Koliko je još na životu onih koji bijahu tamo u Blackhavenu? "Što mislite, koje će mi ime nadjenuti, vratim li se u Dorne bez Daenerys?" upita ga princ Quentyn. "Quentyn Oprezni? Quentyn Kukavni? Quentyn Strašljivi?" Zakašnjeli Princ, pomislio je stari vitez... ali ako jedan vitez Kraljeve garde i ne nauči ništa drugo, nauči držati jezik za zubima. "Quentyn Mudri", predložio je. I ponadao se da je to istina. Ura utvara bila je pred vratima kad se Ser Gerris Drinkwater vratio u piramidu i javio im da je pronašao Graha, Knjigu i Starog Billa Kosku u jednom od manje pristojnih podruma Meereena, gdje su pili žuto vino i gledali obnažene robove kako golim rukama i isturpijanim zubima ubijaju jedni druge. "Grah je isukao oštricu i predložio mi okladu da se ustanovi je li dezerterima utroba puna žute kukavičke sluzi," opisao je Ser Gerris, "a ja sam mu dobacio zmaja i upitao ga pristaje li radije na žuto zlato. Zagrizao je zlatnik i upitao me što mislim kupiti. Kad sam mu rekao, spremio je nož u korice i upitao me jesam li pijan ili lud." "Neka misli što gaje volja, dokle god isporuči poruku", reče Quentyn.

302

"To će svakako. Kladim se da ćeš i ti dobiti svoj sastanak, ako ništa drugo, onda barem zato da ti Ljupka Meris može isjeći jetru i poslužiti je Dercu prženu s lukom. Trebalo bi poslušati Selmyja. Kad mu Barristan Smjeli kaže da bježi, pametan će čovjek nazuti čizme. Trebalo bi potražiti brod za Volantis dok je luka još otvorena." Od samog tog spomena Ser Archibaldu su pozelenjeli obrazi. "Dosta mije brodova. Radije bih skroz do Volantisa odskakutao na jednoj nozi." Do Volantisa, pomisli Quentyn. Zatim do Lysa, pa kući. Vratiti se putem kojim si došao, praznih ruku. Tri su hrabra čovjeka poginula, a zašto? Bilo bi mu milo opet vidjeti Zelenu Krv, posjetiti Sunčevo Koplje i Vodene vrtove i udahnuti čisti, slatki gorski zrak Yronwooda umjesto užeglih, sparnih, kužnih ispaha Zaljeva trgovaca robljem. Otac mu ne bi uputio ni riječ prijekora, znao je Quentyn, ali razočaranje bi mu se razabiralo u očima. Njegova bi sestra bila puna prezira, Pješčane bi mu se zmije izrugivale osmijesima oštrim poput mačeva, a knez Yronwood, njegov drugi otac, koji je vlastita sina poslao s njime da ga čuva... "Neću vas zadržavati ovdje", reče Quentyn prijateljima. "Moj otac je ovu zadaću povjerio meni, a ne vama. Idite kući, ako vam je to želja. Kako god vam se sviña. Ja ostajem." Krupni je slegnuo ramenima. "Onda ostajemo i Drink i ja." Sutradan navečer na vratima princa Quentyna pojavio se Denzo D'han da rasprave uvjete. "Sastat će se s tobom sutra, kod tržnice začina. Potraži vrata obilježena purpurnim lotosom. Pokucaj dvaput i pozovi slobodu." "Dogovoreno", reče Quentyn. "Sa mnom će biti Arch i Gerris. I on smije povesti svoju dvojicu. Ne više." "Ljubaznošću mog princa." Riječi su bile sasvim uljudne, ali u Denzovu se glasu osjećala natruha pakosti, a oči ratnikapjesnika krijesile su se od poruge. "Doñite u zalazak sunca. I pobrinite se za to da vas nitko ne prati." Dornijci su otišli iz Velike piramide sat vremena uoči zalaska sunca, za slučaj da negdje pogrešno skrenu ili ne uspiju s lakoćom pronaći purpurni lotos. Quentyn i Gerris opasali su se pojasovima s mačevima. Krupni je preko širokih pleća prebacio ratni malj. "Još nije prekasno za odustajanje od ove ludosti", reče Gerris dok su se spuštali ukaljanom uličicom ka staroj tržnici začina. U zraku se osjećao smrad mokraće, a sprijeda se čulo i tandrkanje željeznim obodima opasanih kotača kolica za leševe. "Stari Bili Koska znao je reći da Ljupka Meris umije rastegnuti čovjekovo

303

umiranje na pun okret mjeseca. Lagali smo im, Quent. Iskoristili smo ih da doputujemo ovamo, pa prebjegli Olujnim vranama." "Kao što nam je zapovjedio." "Samo, Poderani nikad nije htio da to zaista izvedemo", dometne krupni. "Ostali njegovi dečki, Ser Orson i Dick Stravv, Hungerford, Šumski Will, to društvance, još uvijek su dolje u nekoj tamnici zahvaljujući nama. Starom Dercu to sigurno nije naročito milo." "Ne," reče princ Quentyn, "ali zlato mu je milo." Gerris se nasmije. "Šteta što ga nemamo. Vjeruješ li u ovaj mir, Quent? Ja ne. Polovica grada naziva zmajosjeka junakom, a druga polovica pljuje krv kad čuje njegovo ime." "Harzoo", reče krupni. Quentyn se namršti. "Zvao se Harghaz." "Hizdahr, Humzum, Hagnag, kakve veze ima? Svi su oni meni Harzoo. Nije on bio nikakav zmajosjek. Uspio je samo zaraditi reš pečenu guzicu." "Bio je hrabar." Bih li ja imao hrabrosti oduprijeti se tom čudovištu samo s kopljem u ruci? "Hrabro je skončao, radije reci." "Skončao je vrišteći", reče Arch. Gerris stavi ruku Quentynu na rame. "Ako se kraljica čak i vrati, i dalje će biti udana." "Neće, ako malo klepnem kralja Harzooa svojim maljem", predloži krupni. "Hizdahr", reče Quentyn. "Zove se Hizdahr." "Nek ga moj malj samo jedanput cmokne, pa nikog više neće biti briga kako se zove", reče Arch. Ne shvaćaju. Njegovi su prijatelji izgubili iz vida pravu svrhu njegova dolaska ovamo. Put vodi kroz nju, a ne do nje. Daenerys je bila sredstvo za dolazak do nagrade, a ne sama nagrada. "Zmaj ima tri glave, rekla mi je.'Moj brak ne mora značiti konac svih vaših nadanja', rekla je.'Znam zašto ste došli ovamo. Zbog vatre i krvi.'' U sebi imam targaryenske krvi, znate i sami. Podrijetlo vučem još od—" "Jebeš tvoje podrijetlo", reče Gerris. "Zmajeve neće biti briga za tvoju krv, izuzev možda za njezin okus. Zmaja se ne može ukrotiti lekcijom iz povijesti. Oni su monstrumi, a ne meštri. Quent, zar ti zaista to želiš učiniti?" "Ja to moram učiniti. Za Dorne. Za svoga oca. Za Cletusa i Willa i meštra Kedryja."

304

"Oni su mrtvi", reče Gerris. "Neće ih biti briga." "Svi su mrtvi", složi se Quentyn. "A zašto? Da mene dovedu ovamo, pa da se vjenčam sa zmajskom kraljicom. Velika pustolovina, rekao je Cletus. Demonska cesta i olujna mora, a na kraju čeka najljepša žena na svijetu. Kakvu li ćemo samo priču ispričati unucima. Ali Cletus nikad neće biti otac, osim ako nije ostavio kopile u trbuhu one gostioničke cure koja mu je bila draga. Will se nikad neće vjenčati. Njihove bi smrti morale imati neki smisao." Gerris pokaže prstom na mrtvaca izvaljenog uz cigleni zid, kojeg je dvorio oblak svjetlucavih zelenih zunzara. "Je li njegova smrt imala smisao?" Quentyn s gañenjem pogleda truplo. "Umro je od proljeva. Držite se što dalje od njega." Blijeda kobila uvukla se u gradske zidine. Nije ni čudo da ulice djeluju tako prazno. "Neokaljani će poslati kolica za leševe da ga odvezu." "Bez sumnje. Ali nisam te to pitao. Život ljudi ima smisao, a ne njihova smrt. I ja sam volio Willa i Cletusa, ali ovo nam ih neće vratiti. Ovo je greška, Quent. Ne možeš se pouzdati u plaćenike." "Oni su ljudi kao i svi drugi. Žele se domoći zlata, slave, moći. Jedino se u to pouzdavam." U to, i u vlastitu sudbinu. Ja sam princ Dornea, i krv zmajeva teče mi u žilama. Sunce je potonulo pod gradske zidine kad su uspjeli pronaći purpurni lotos, naslikan na trošnim drvenim vratima niske ciglene potleušice šćućurene meñu redom sličnih potleušica u sjeni velike žute i zelene Rhazdarove piramide. Quentyn je pokucao dvaput, prema uputama. Kroz vrata mu je odgovorio grub glas, zarežavši nešto nerazumljivo na iskvarenom jeziku Zaljeva trgovaca robljem, ružnoj mješavini staroghiskoga i plemenitog valyrijskog. Princ mu je odvratio na istom jeziku. "Sloboda." Vrata su se otvorila. Gerris je ušao prvi, iz opreza, Quentyn odmah iza njega, a krupni na začelju. Unutra je zrak bio gust od plavičasta dima, čiji slatkasti miris nije mogao sasvim prikriti dublje smradove mokraće, kiselog vina i trulog mesa. Prostor je bio daleko veći nego što se činilo izvana, protegnut nadesno i nalijevo u susjedne potleušice. Pokazalo se da je ono što je s ulice izgledalo kao desetak grañevina iznutra jedna duga dvorana. U ovo doba dana kućica nije bila ni dopola puna. Pokoji se gost udostojio Dornijcima uputiti pogled pun dosade, ili neprijateljstva, ili radoznalosti. Ostali su se tiskali oko jame na suprotnom kraju prostorije, gdje su dva gola muškarca

305

zasijecala jedan drugoga noževima dok su im promatrači klicanjem davali podstrek. Quentyn nije zapažao ni traga od ljudi s kojima su se došli naći. Tada su se otvorila vrata koja dotad nije opazio, i kroz njih je izašla jedna starica, smežurano biće u tamnocrvenom tokaru s obrubom od sitnih zlatnih lubanja. Koža joj je bila bijela kao kobilje mlijeko, kosa tako rijetka da se kroz nju proziralo tjeme. "Dorne," reče im ona, "ja biti Zahrina. Purpurni Lotos. Vi side tu dolje, vi ih nañe." Pridržala je vrata i mahnula im da proñu. S druge su strane zatekli drveno stubište, strmo i zavojito. Ovaj put je krupni krenuo na čelu a Gerris na začelju, s princem izmeñu sebe. To je potpodrum. Silazak je dugo trajao, a bilo je tako mračno da je Quentyn morao napipavati put da se ne bi poskliznuo. Kad su se približili kraju, Ser Archibald je isukao bodež. Izbili su u ciglenu odaju trostruko prostraniju od vinske točionice na površini. Golemi drveni badnjevi stajali su uza zidove dokle god je princu sezao pogled. Crveni je fenjer visio na kuki odmah s unutarnje strane vrata, a masna crna svijeća treptala je na prevrnutoj bačvi koja je služila kao stol. Drugih izvora svjetla nije bilo. Caggo Mrtvomor koračao je duž vinskih badnjeva s crnim arakhom obješenim s boka. Ljupka Meris stajala je sa samostrelom u naručju, očiju hladnih i mrtvih poput para sivih kamenova. Denzo D'han stavio je zasun na vrata nakon što su Dornijci prošli kroz njih, pa zauzeo položaj pred njima, prekriživši ruke na prsima. Jedan previše, pomisli Quentyn. Sam je Poderani Princ sjedio za stolom, s peharom vina u ruci. Pod žutom svjetlošću svijeća njegova srebrnkastosiva kosa djelovala je gotovo zlatno, premda su mu se vrećice pod očima ocrtavale krupne poput bisaga. Na sebi je imao putnički ogrtač od smeñe vune, pod kojim je svjetlucala srebrnkasta verižnjača. Je li to znamen izdajstva, ili jednostavno razboritosti? Star plaćenik oprezan je plaćenik. Quentyn priñe njegovu stolu. "Kneže moj. Izgledate drugačije bez svoga plašta." "Moga skrpanog ruha?" Pentosijac slegne ramenima. "Bijedna je to stvar... no te krpe mojim neprijateljima ulijevaju strah u kosti, a na bojnom polju prizor mojih prnja nošenih vjetrom ulijeva mojim ljudima više hrabrosti od bilo kojeg barjaka. A ako se želim kretati neopazice, dovoljno mi je da ga samo skinem kako bih postao običan i neupadljiv." On pokaže na klupu prekoputa sebe. "Sjednite. Kako čujem, vi ste princ. Da sam barem to znao. Hoćete li štogod popiti? Zahrina nudi i

306

hranu. Kruh joj je ustajao, a varivo nepodnošljivo. Sama mast i sol, s gdjekojim komadićem mesa. Psećeg, tvrdi ona, ali prije bih rekao da je štakorsko. Doduše, neće vas ubiti. Iskustvo me uči da valja biti na oprezu jedino kad je hrana primamljiva. Trovači se bez iznimke odlučuju za najbiranija jela." "Doveli ste trojicu", napomene ser Gerris, s napetošću u glasu. "Dogovorili smo se za dvojicu za svakoga." "Meris nije muško. Meris, mila, raskopčaj bluzu, pa mu pokaži." "Neće biti potrebe", reče Quentyn. Ako su priče koje je čuo istinite, ispod te bluze Ljupka Meris ima samo ožiljke koje su joj ostavili muškarci koji su joj odsjekli dojke. "Meris je žensko, slažem se. Svejedno, izvrnuli ste uvjete." "Poderan i izvrnut, baš sam prava bitanga. Troje na dvojicu i nije baš neka prednost, mora se priznati, ali ipak nešto vrijedi. U ovome svijetu čovjek mora naučiti da mu valja ščepati objeručke svaki dar koji mu se bogovi udostoje poslati. Taj sam nauk usvojio uz izvjesnu cijenu. Nudim vam ga kao znak moje dobre vjere." On opet pokaže na stolac. "Sjednite, pa recite što ste došli reći. Dajem vam riječ da neću narediti da vas se ubije sve dok vas ne saslušam. To je najmanje što mogu učiniti za kolegu princa. Quentyn, zar ne?" "Quentyn iz kuće Martell." "Bolje vam pristaje ime Žabac. Nemam običaj piti s lašcima i dezerterima, ali vi ste u meni raspirili radoznalost." Quentyn sjedne. Jedna pogrešna riječ, i ovdje bi u pola otkucaja srca mogla pasti krv. "Molim vas za oprost zbog naše obmane. Jedini brodovi koji su plovili u Zaljev trgovaca robljem bili su oni unajmljeni da vas dopreme u ratovanje." Poderani Princ slegne ramenima na to. "Svaki prebjeg ima svoje objašnjenje. Niste vi prvi koji su mi zavjetovali svoje mačeve, uzeli moj novac, pa utekli. Svi oni imaju svoje razloge. 'Moj sinčić se razbolio', ili 'Žena mi nabija rogove', ili 'Svi ostali u četi tjeraju me da im pušim kurac'. Taj potonji dečko bio je strašno simpatičan, ali nisam mu zato udijelio ispriku zbog dezertiranja. Neki drugi momak kazao mi je da je naša hrana tako užasna da je morao pobjeći dok se još nije razbolio od nje, pa sam dao da mu se stopalo odsiječe i ispeče, i nahranio ga njime. Zatim sam ga postavio na položaj našeg logorskog kuhara. Obroci su nam se upadljivo poboljšali, a kad mu je ugovor istekao, potpisao je još jedan. Samo, vi... nekolicina mojih najboljih ljudi zaključana je u kraljičinim tamnicama zahvaljujući tom vašem lažljivom jeziku, a sumnjam da uopće znate kuhati."

307

"Ja sam princ Dornea", reče Quentyn. "Imao sam dužnost prema svom ocu i svom narodu. Postojao je tajni bračni ugovor." "Kao što čujem. A kad je srebrna kraljica vidjela vaš komad pergamenta, pala vam je u naručje, da?" "Ne", reče Ljupka Meris. "Ne? A da, sad se sjećam. Vaša je nevjesta odletjela na zmaju. Dobro, nakon što se vrati, svakako nas ne zaboravite pozvati na svoju svadbu. Ljudi iz čete drage bi volje nazdravili vašoj sreći, a ja vam upravo obožavam zapadnjačka vjenčanja. Napose onaj dio s prvom bračnom noći, samo što... o, čekajte..." On se obrati Denzu D'hanu. "Denzo, zar mi nisi rekao da se zmajska kraljica udala za nekoga Ghiscarca?" "Za jednog meereenskog plemića. Bogatog." Poderani Princ opet se obrati Quentynu. "Je li moguće daje to istina? Svakako ne. Što je s vašim bračnim ugovorom?" "Ismijala ga je", reče Ljupka Meris. Daenerys se nipošto nije smijala. Ostatak Meereena možda u njemu i vidi osebujnost vrijednu podsmijeha, poput onog prognanog žitelja Ljetnih otoka kojeg je kralj Robert svojedobno držao u Kraljevu Grudobranu, ali kraljica se prema njemu uvijek odnosila blago. "Stigli smo prekasno", reče Quentyn. "Šteta što prije niste dezertirali od mene." Poderani Princ srkne vino. "Dakle... nema vjenčanja za princa Žapca. Jeste li zbog toga doskakutali natrag do mene? Jesu li moja tri hrabra dornska momka odlučila ispoštovati svoje ugovore?" "Ne." "Baš iritantno." " Yurkhaz zo Yunzak je mrtav." "Prastara novost. Vidio sam kako je stradao. Siromah je ugledao zmaja i teturavo ustao ne bi li pobjegao. Zatim ga je izgazilo tisuću njegovih najbližih prijatelja. Žuti Grad je bez sumnje obliven suzama. Jeste li me pozvali ovamo da nazdravimo uspomeni na njega?" "Ne. Jesu li Yunkaijci izabrali novog zapovjednika?" "Vijeće gospodara još se nije uspjelo dogovoriti. Yezzan zo Qaggaz imao je najviše pristaša, ali sada je i on pokojni. Mudri gospodari izmeñu sebe rotiraju vrhovno zapovjedništvo. Danas je naš predvodnik onaj kojemu su vaši drugovi po oružju nadjenuli nadimak Pijani Osvajač. Sutra će to biti knez Tresoguz." "Zekan", reče Meris. "Tresoguz je bio jučer."

308

"Prihvaćam ispravak, srdašce moje. Naši yunkaijski prijatelji bili su dovoljno dobri da nam dostave tabelu. Valja mi se potruditi da se usrdnije upoznajem s njom." "Yurkhaz zo Yunzak bio je čovjek koji vas je uposlio." "Potpisao je naš ugovor u ime svoga grada. Svejedno." "Meereen i Yunkai sklopili su mir. Opsada će se otkazati, a vojske raspustiti. Neće biti ni bitke, ni pokolja, ni grada koji se dade poharati i opljačkati." "Život je prepun razočaranja." "Što mislite, kako će još dugo Yunkaijci biti voljni nastaviti isplaćivanje nadnica četirima slobodnim četama?" Poderani Princ otpije gutljaj vina, pa reče: "Iritantno pitanje. Ali takvim životom živimo mi ljudi iz slobodnih četa. Jedan rat završi, drugi započne. Na svu sreću, uvijek postoji netko tko se negdje bori protiv nekoga. Možda čak i ovdje. Upravo dok mi tu sjedimo i pijemo, Krvobradi nagovara naše yunkaijske prijatelje da kralju Hizdahru poklone još jednu glavu. Osloboñeni i robovlasnici jedni drugima odmjeravaju vratove i bruse noževe, Sinovi Harpije kuju urote u svojim piramidama, kopita blijede kobile ne biraju hoće li zgaziti roba ili gospodara, naši prijatelji iz Žutoga Grada upiru poglede u pučinu, a negdje u travnatim prostranstvima jedan zmaj žvače meko meso Daenerys Targaryen. Tko noćas vlada Meereenom? Tko će sutra vladati njime?" Pentosijac slegne ramenima. "Samo u jedno sam siguran. Nekome će naši mačevi trebati." "Meni trebaju ti mačevi. Dorne će vas uposliti." Poderani Princ baci pogled prema Ljupkoj Meris. "Nije da ovom Žapcu manjka petlje. Moram li ga podsjećati? Dragi moj prinče, posljednji ugovor koji smo nas dvojica potpisali iskoristili ste za brisanje svog slatkog rumenog dupeta." "Udvostručit ću svaku cijenu koju vam Yunkaijci plaćaju." "I platiti je zlatom nakon što potpišemo ugovor, da?" "Platit ću vam dio nakon što stignemo u Volantis, a ostatak nakon što se vratim u Sunčevo Koplje. Ponijeli smo zlato sa sobom kad smo isplovili, ali znali smo da bi nam ga bilo teško prikriti nakon što se priključimo četi, tako da smo ga predali bankama. Mogu vam pokazati dokumente." "Ah. Dokumente. Ali bit će nam plaćeno dvostruko." "Dvostruko više papira", reče Ljupka Meris. "Ostatak ćete dobiti u Dorneu", ustraje Quentyn. "Moj otac je častan čovjek. Ako ja na neki sporazum stavim svoj pečat, on će ispoštovati njegove uvjete. Dajem vam svoju riječ."

309

Poderani Princ otpije ostatak vina, okrene pehar naopako i spusti ga izmeñu njih dvojice. "Dakle. Da vidim jesam li dobro shvatio. Dokazani lažac i vjerolomac želi sklopiti ugovor s nama i platiti ga obećanjima. A za koje to usluge, pitam se? Trebaju li moji Raspuhani razbiti Yunkaijce i poharati Žuti Grad? Poraziti dothrakijski khalasar na bojnom polju? Otpratiti vas doma, dragome ocu? Ili će vam biti dovoljno da vam isporučimo kraljicu Daenerys u postelju, vlažnu i voljnu? Recite mi istinu, prinče Žapče. Što vi to tražite od mene i mojih?" "Želim da mi pomognete ukrasti jednog zmaja." Caggo Mrtvomor se tiho zacereka. Ljupka Meris izvije usnu u poluosmijeh. Denzo D'han ispusti zvižduk. Poderani Princ samo se nasloni u stolcu i reče: "Dvostruko nije dovoljna cijena za zmajeve, prinčiću. Toliko bi čak i jedan žabac trebao znati. Zmajevi su bajoslovno skupi. A ljudi koji plaćaju obećanjima trebali bi imati barem toliko pameti da obećaju više." "Ako vam je želja da utrostručim—" "Moja želja", reče Poderani Princ, "je Pentos." Streličare je poslao prve. Crni Balaq pod svojim je zapovjedništvom imao tisuću strijelaca. U mladosti je Jon Connington dijelio prezir većine vitezova prema strijelcima, ali u izgnanstvu je postao mudriji. Strijela je na svoj način smrtonosna kao i mač, pa je od Beskućnika Harryja Stricklanda zatražio da za dugu plovidbu razlomi Balaqovo ljudstvo u deset četa od po stotinu ljudi i svaku od njih smjesti na zasebnu lañu. Od tih se laña njih šest zadržalo dovoljno meñusobno blizu da iskrcaju putnike na obalu Rta Gnjeva (ostale četiri su zaostale, ali pojavit će se s vremenom, uvjeravali su ih Volantijci, iako je Griff smatrao kako je jednako vjerojatno da su izgubljene, ili su pristale negdje drugdje), čime je družini preostalo šesto strijelaca. Pokazalo se da ih je za ovo dostatno i dvjesto. "Pokušat će odaslati gavranove", reče on Crnome Balaqu. "Držite na oku meštrovu kulu. Ovdje." On pokaza mjesto na zemljovidu koji je iscrtao u blatu njihova logorišta. "Oborite svaku pticu koja izleti iz zamka." "Tako ćemo", odgovori mu žitelj Ljetnog otočja. Trećina Balaqovih ljudi služila se samostrelima, još trećina dvostruko zakrivljenim lukovima s istoka od roga i tetiva. Bolji od tih su veliki dugi lukovi od tisovine koje nose streličari zapadnjačke krvi, a najbolji su golemi lukovi od zlatosrca, kakvima se sada diče sam Crni Balaq i pedesetorica njegovih s Ljetnog otočja.

310

Samo luk od zmajeve kosti može strijeljati dalje nego luk od zlatosrca. Kakav god da su luk nosili, svi su Balaqovi ljudi bili oštrooki, prekaljeni veterani koji su dokazali svoju vrijednost u stotinu bitaka, napada i čarki. Dokazali su je ponovno u Grifonovoj Prečki. Zamak se izdiže s obala Rta Gnjeva na visokoj stijeni od tamnocrvena kamena okruženoj s tri strane uskomešanim vodama Brodolomčeva zaljeva. Jedini pristup njemu brani Stražarnica, za kojom leži dugi goli greben koji Conningtonovi zovu grifonovim grlom. Zauzimanje grla silom moglo bi biti krvava rabota, budući da greben izlaže napadače kopljima, kamenovima i strijelama branitelja iz dvije okrugle kule uz bok glavnih dveri zamka. A nakon što stignu do tih dveri, vojnici iznutra mogli bi im sa zidina prolijevati kipuće ulje na glave. Griff je očekivao da će izgubiti stotinu ljudi, možda i više. Izgubili su četvoricu. Šumi je bilo dopušteno da se razraste po polju iza Stražarnice, tako da je Franklyn Flovvers mogao iskoristiti raslinje kao zaklon i dovesti svoje ljude na četrdeset lakata od dveri prije nego što će izaći iz šume s ovnom kojeg su izradili još u logoru. Tresak drveta o drvo izvukao je dva vojnika na prsobrane; streličari Crnog Balaqa oborili su ih obojicu dok si još nisu stigli istrljati krmelje iz očiju. Ispostavilo se da su dveri zaključane, ali ne i zapriječene zasunom; popustile su pri drugome udarcu, i ljudi Ser Franklyna bili su već na pola puta uz grlo prije nego što je ratni rog objavio uzbunu iz samoga zamka. Prvi je gavran poletio dok su im čakije prelijetale izvanjske zidine, drugi nekoliko trenutaka nakon njega. Nijedna ptica nije stigla preletjeti ni dvjesto lakata prije nego što ju je strijela oborila. Jedan je stražar iznutra prevalio vjedro ulja na prve koji su dosegli dveri, ali kako ga nije stigao zagrijati, vjedrom je nanio više štete nego njegovim sadržajem. Mačevi su ubrzo počeli odjekivati na desetak mjesta duž prsobrana. Ljudi iz Zlatne družine verali su se kroz merlone na zidinama i hitali po stražarskim šetnicama izvikujući: "Grifon! Grifon!", davnašnji bojni poklič kuće Connington, što je zacijelo samo dodatno zbunilo branitelje. Sve je završilo za nekoliko minuta. Griff je dojahao uz grlo na bijelome trkaćem konju uz bok Beskućniku Harryju Stricklandu. Dok su se približavali zamku, vidio je kako i treći gavran lepeće iz meštrove kule, te ga prostreljuje Crni Balaq glavom. "Nema više poruka", kazao je Ser Franklynu Flovversu u dvorištu. Zatim je iz meštrove kule izletio i sam meštar. Kako je lamatao rukama, lako ga se moglo zamijeniti s još jednom pticom.

311

Time je skončao svaki otpor. Ono malo preostalih stražara odbacilo je oružje. I samo tako Grifonova je Prečka opet pripala njemu, i Jon Connington ponovno je postao knez. "Ser Franklyne," reče, "proñi kroz utvrdu i kuhinje i istjeraj sve koje pronañeš. Malo, obavi isto to u meštrovoj kuli i oružarnici. Ser Brendele, u konjušnicama, septi i vojarni. Izvedite ih u dvorište, i nastojte ne ubiti nikoga kome nije baš čvrsto stalo do pogibije. Namjera nam je osvojiti olujne zemlje, a klanjem nam to neće poći za rukom. Svakako pogledajte pod oltar Majke, odande se jedno skriveno stubište spušta do tajne rupe za bijeg. A drugo, pod sjeverozapadnom kulom, vodi ravno dolje do mora. Nitko ne smije pobjeći." "Neće, kneže moj", obeća mu Franklyn Flovvers. Connington ih je ispratio pogledom kad su otrčali, pa rukom pozvao Polumeštra. "Haldone, preuzmi gnjezdište. Večeras ću ti dati poruke za slanje." "Nadajmo se samo da su nam ostavili pokojega gavrana." Hitrost njihove pobjede dojmila se čak i Beskućnika Harryja. "Nisam ni slutio da će biti tako lako", reče generalkapetan kad su ušli u veliku dvoranu da pogledaju izrezbarenu i pozlaćenu Grifonovu stolicu na kojoj je sjedilo i vladalo pedeset naraštaja Conningtona. "Bit će nam teže. Zasad smo ih uspjeli zaskočiti na prepad. To ne može trajati dovijeka, čak i ako Crni Balaq uspije oboriti svakoga gavrana u kraljevstvu." Strickland je razgledavao izblijedjele tapiserije na zidovima, nadsvodene prozore s bezbroj romboidnih okanaca od crvenog i bijelog stakla, stalke pune kopalja, mačeva i buzdovana. "Samo neka doñu. Ovdje možemo odolijevati dvadeseterostruko jačem neprijatelju, dokle god smo dobro opskrbljeni provijantom. A kažeš da postoji morski ulaz i izlaz?" "Dolje. Kroz skriveni zaton ispod stijene, dostupan samo kad je oseka." Ali Connington im nije imao namjeru dopustiti da "samo doñu". Grifonova je Prečka snažna ali malena, pa će i sami djelovati maleno dokle god budu sjedili ovdje. Meñutim, u blizini stoji još jedan zamak, daleko veći i neosvojiv. Zauzmi njega, i kraljevstvo će se potresti. "Moraš me ispričati, generalkapetane. Moj knez otac sahranjen je ispod septe, a proteklo je previše godina otkako sam se posljednji put pomolio za njega." "Naravno, kneže moj." No kad su se rastali, Jon Connington nije otišao u septu. Koraci su ga umjesto onamo odveli uvis, do krova istočne kule, najviše u Grifonovoj Prečki. Dok se peo,

312

prisjećao se prethodnih uspona; njih stotinu uz svoga kneza oca, koji je volio zastati, prijeći pogledom preko šuma, stijena i mora, i znati da sve što vidi pripada kući Connington, a jedno (samo jedno!) Rhaegaru Targaryenu. Princ Rhaegar bio je na povratku iz Dornea, pa se sa svojom pratnjom zadržao ovdje dva tjedna. Tada je bio tako mlad, a ja sam bio mlañi. Dječaci, obojica. Na gozbi dobrodošlice princ se latio svoje harfe sa srebrnim strunama i odsvirao im pjesmu. Pjesmu o ljubavi i propasti, prisjeti se Jon Connington, a svaka je žena u dvorani suze ronila kad je odložio harfu. Ne i muškarci, naravno. Naročito ne njegov vlastiti otac, koji je ljubav gajio jedino prema zemlji. Knez Armond Connington cijelu je večer posvetio nastojanjima da pridobije princa na svoju stranu u razmirici s knezom Morrigenom. Vrata krova kule tako su se čvrsto zapekla da je bilo bjelodano kako ih godinama nitko nije otvorio. Morao ih je odgurnuti ramenom da ih silom otvori. Ali kad je Jon Connington iskoračio na visoke prsobrane, dočekao ga je baš onaj opojni pogled koji je pamtio; stijena puna vjetrom isklesanih hridi i kršnih vrleti, odozdo more što reži i gloñe podnožje zamka poput neke nespokojne zvijeri, beskrajne lige neba i oblaka, šuma prošarana bojama jeseni. "Prekrasne su zemlje tvoga oca", kazao mu je princ Rhaegar dok je stajao upravo tu gdje Jon stoji sada. A on mu je tada, kao dječak, odgovorio: "Jednog će dana sve pripasti meni." Kao da se to moglo dojmiti princa koji će naslijediti cjelokupno kraljevstvo, od Sjenice do Zida. Grifonova mu je Prečka naposljetku i pripala, premda tek na nekoliko kratkih godina. Odavde je Jon Connington vladao prostranim posjedima što su se sterali mnogo liga na zapad, sjever i jug, baš kao i njegov otac, i otac njegova oca prije njega. Ali njegov otac i otac njegova oca nikad nisu izgubili svoje posjede. A on jest. Uzdigao sam se previsoko, volio sam prejako, drznuo sam se na previše. Pokušao sam dosegnuti zvijezdu, posegnuo predaleko, i pao. Nakon Bitke zvona, kad mu je Aerys Targaryen oduzeo naslove i poslao ga u izgnanstvo u luñačkom napadu nezahvalnosti i sumnjičavosti, posjedi i kneštvo ostali su u kući Connington, prešavši na njegova bratića Ser Ronalda, čovjeka kojeg je Jon promaknuo u svoga kaštelana kad je otišao u Kraljev Grudobran da skrbi za princa Rhaegara. Nakon rata, Robert Baratheon je priveo uništenje grifona kraju. Bratiću Ronaldu dopustio je da zadrži zamak i glavu, ali izgubio je kneštvo, ostavši tek vitez Grifonove Prečke, a devet desetina posjeda bilo mu je oduzeto i razdijeljeno susjednim knezovima koji su podržali Robertovo posezanje.

313

Prošle su godine otkako je Ronald Connington umro. Sadašnji vitez Grifonove prečke, njegov sin Ronnet, navodno sad ratuje u porječju. Tako je najbolje. Jon Connington iz iskustva je znao da su se ljudi voljni boriti za ono što smatraju svojim, čak i za ono što su stekli krañom. Nimalo mu se nije milio pojam proslavljanja svog povratka ubijanjem nekoga vlastite krvi. Istina, otac Crvenog Ronneta brzo je iskoristio pad svoga kneza bratića, ali njegov je sin u to vrijeme bio još samo dijete. Jon Connington nije mrzio čak ni pokojnoga Ser Ronalda onoliko koliko bi možda mogao. Krivnja je ležala na njemu. Sam je sve to izgubio u Kamenoj Septi, zbog svoje oholosti. Robert Baratheon skrivao se negdje u mjestu, ranjen i sam. Jon Connington je to znao, kao što je znao i da bi Robertova glava na koplju istog trena okončala cijelu pobunu. Bio je mlad i pun ponositosti. Kako i ne bi? Kralj Aerys imenovao gaje Namjesnikom i povjerio mu vojsku, a on se namjeravao dokazati vrijednim tog povjerenja, Rhaegarove ljubavi. Vlastoručno je odlučio sasjeći tog pobunjeničkog kneza i urezati vlastito mjesto u svim povijestima Sedam Kraljevina. I tako se stuštio na Kamenu Septu, zatvorio grad i otpočeo potragu. Njegovi su vitezovi prošli od kuće do kuće, razvalili svaka vrata, zavirili u svaki podrum. Čak je poslao ljude da propužu kroz slivnike, no Robert mu je svejedno izmicao. Mještani su ga skrivali. Premještali su ga iz jednog skrovišta u drugo, uvijek na korak ispred kraljevih ljudi. Cijelo je mjesto bilo gnijezdo izdajnika. Na koncu su uzurpatora sakrili u kupleraj. Kakav je to bio čovjek, voljan skrivati se pod ženskim skutima? No dok se potraga otezala, Eddard Stark i Hoster Tully saletjeli su mjesto s pobunjeničkom vojskom. Uslijedila su zvona, uslijedila je bitka, a Robert se pojavio iz svog kupleraja s oštricom u ruci i zamalo sasjekao Jona na stubištu stare septe koja je mjestu podarila ime. Godinama potom Jon Connington uvjeravao je sebe da krivnja nije bila na njemu, da je učinio sve što je ljudski bilo moguće. Njegovi su vojnici pretražili svaku rupu i izbu, nudio je oproste i nagrade, uzimao je taoce i vješao ih u kaveze za vrane i kleo se da im neće dati ni hrane ni pića sve dok mu ne isporuče Roberta. Sve to uzalud. "Sam Tywin Lannister ne bi postigao više", uvjeravao je on Crno Srce jedne večeri, tijekom prve godine izgnanstva. "U tome se varaš", odgovorio mu je Myles Toyne. "Knez Tywin se ne bi zamarao oko potrage. On bi spalio to mjesto i svakog živog stvora u njemu. Muškarce i dječake, dojenčad, plemenite vitezove i svete septone, krmače i kurve, štakore i pobunjenike, sve bi ih on spalio. Nakon što bi se požari ugasili, ostavivši za sobom

314

tek pepeo i ugljevlje, poslao bi svoje ljude da pronañu kosti Roberta Baratheona. Kasnije, kad bi se Stark i Tully pojavili sa svojom vojskom, obojici bi ponudio oprost, koji bi oni prihvatili i okrenuli se kući podvijena repa." Nije bio u krivu, spomenu se Jon Connington, naslonjen na prsobrane svojih predaka. Htjedoh slavu sasijecanja Roberta u dvoboju, a ne htjedoh nadimak krvnika. I tako mi Robert pobježe, i smaknu Rhaegara na Trozupcu. "Iznevjerih oca," reče on naglas, "ali sina neću iznevjeriti." Kad se Connington spustio odande, u dvorištu je zatekao posadu zamka i preostale pučane koje su ondje okupili njegovi ljudi. Premda je Ser Ronnet doista bio negdje na sjeveru s Jaimejem Lannisterom, Grifonova Prečka nije bila posve lišena grifona. Meñu zarobljenicima bili su Ronnetov mlañi brat Raymund, njegova sestra Alynne i njegov nezakoniti sin, srčani crvenokosi dječak zvan Ronald Storm. Od svih će biti korisni taoci, ako i kada se Crveni Ronnet vrati ne bi li povratio zamak koji je njegov otac ukrao. Connington je naredio da ih se zatoči u zapadnoj kuli, pod stražom. Djevojka je nato počela plakati, a mali kopilan je pokušao ugristi najbližeg kopljanika. "Prekinite, oboje", brecnuo se na njih. "Neće vam ni dlaka pasti s glave, osim ako se ne ispostavi da je Crveni Ronnet potpuno glup." Tek je nekolicina zatočenika bila ovdje u službi kad je Jon Connington posljednji put bio knez: jedan prekaljeni narednik, slijep na jedno oko, par pralja, slugan koji je bio stajski momak u vrijeme Robertove pobune, kuhar, koji se strahovito udebljao, te oružar zamka. Griff je za vrijeme plovidbe pustio bradu, prvi put nakon mnogo godina, i iznenadio se kad mu je izrasla uglavnom crvena, premda se tu i tamo pepeo ukazao sred plamena. Ovako odjeven u dugu crvenu i bijelu tuniku s izvezenim parom grifona svoje Kuće, suprotstavljenih i ratorobrnih, izgledao je kao starija, stroža inačica onog mladog kneza koji je bio prijatelj i pratitelj princa Rhaegara... ali muževi i žene Grifonove Prečke svejedno su sad gledali u njega očima neznanaca. "Poneki meñu vama prepoznat će me", kaza im on. "Ostali će naučiti. Ja sam vaš pravični knez, koji se vratio iz izgnanstva. Moji su vam neprijatelji rekli da sam mrtav. Te su priče neistinite, kao što vidite. Služite mi vjerno kao što ste služili mojemu bratiću, pa neće biti potrebe da bilo koga od vas išta ružno snañe." Izveo ih je preda se jednog po jednog, svakog čovjeka upitao kako se zove, a zatim mu naložio da mu prisegne na odanost. Sve je hitro prošlo. Vojnici iz posade samo su četvorica preživjela napad, stari narednik i tri dječaka položili su mačeve njemu pod noge. Nitko se nije usprotivio. Nitko nije izgubio glavu.

315

Te večeri, pobjednici su se u velikoj dvorani pogostili pečenjem i svježe ulovljenom ribom, sapirući ih niz grlo slasnim crnim vinima iz podruma zamka. Jon Connington predsjedavao je s Grifonove stolice, dijeleći glavnu trpezu s Beskućnikom Harryjem Stricklandom, Crnim Balaqom i Franklynom Flovversom, te trojicom mladih grifona koje su zarobili. Djeca su bila njegove krvi, pa je smatrao da ih treba upoznati, ali kad je mladi kopilan izjavio: "Moj otac će te ubiti", zaključio je da ih je dovoljno upoznao, naredio da ih se vrati u ćelije, i ispričao se. Haldon Polumeštar nije došao na gozbu. Knez Jon pronašao ga je u meštrovoj kuli, nadvijenog nad hrpu pergamenata, sa zemljovidima raširenim svuda oko sebe. "Nadaš se ustanoviti gdje bi mogao biti ostatak družine?" upita ga Connington. "Kad bih barem to mogao, kneže moj." Deset tisuća ljudi isplovilo je iz Volona Therysa, sa svim oružjem, konjima, slonovima. Zasad se ni puna polovica tog broja nije pojavila u Zapadnim zemljama, na predviñenom mjestu iskrcavanja ili u njegovoj blizini, po pustom potezu obale na rubu kišne šume... u krajevima koje je Jon Connington dobro poznavao, jer su jednoć bili njegovi. Prije samo nekoliko godina nipošto se ne bi usudio iskrcati na Rt Gnjeva; olujni su knezovi gajili odviše srčanu odanost prema kući Baratheon i kralju Robertu. Ali nakon pogibije i Roberta i brata mu Renlyja sve se promijenilo. Stannis je prestrog i prehladan čovjek da bi nadahnuo neku osobitu odanost, čak i da nije pola svijeta odavde, a olujne zemlje nemaju naročita razloga ljubiti kuću Lannister. A Jon Connington nije tu bio bez vlastitih prijatelja. Neki stariji knezovi još će me se sjećati, a njihovi me sinovi poznavati po ćuvenju. A svaki od njih znat će za Rhaegara, i njegova mladog sina kome su glavu rascopali o hladan kameni zid. Sva je sreća da je njegov brod meñu prvima stigao na odredište. Tada je samo trebalo uspostaviti logorsko mjesto, ustrojavati ljude dok su se iskrcavali na obalu i hitro krenuti u pokret, dok ovdašnji knezovići nisu ni naslutili u kakvoj su pogibelji. I tu je Zlatna družina pokazala koliko vrijedi. Nigdje se nije dalo vidjeti kaos koji bi neizbježno odgodio takav marš s na brzinu okupljenom vojskom kućnih vitezova i unovačenih mještana. Ovo su bili nasljednici Gorkog Čelika, a disciplina je za njih bila majčino mlijeko. "Sutra u ovo vrijeme trebali bismo držati tri zamka", reče. Sila koja je zauzela Grifonovu Prečku predstavljala je tek četvrtinu snage kojom raspolažu; Ser Tristan Rivers zaputio se istovremeno prema sjedištu kuće Morrigen u Vraninu Gnijezdu,

316

a Laswell Peake u Kišni Dom, utvrdu Wyldeovih, svaki sa silom usporedive veličine. Ostatak njihovih ljudi ostao je u logoru da čuva njihovo mjesto iskrcavanja i princa, pod zapovjedništvom Gorysa Edoryena, volantijskog blagajnika družine. Njihova će brojnost i dalje bujati, valja se nadati; svakodnevno pristižu nove zaostale lañe. "Još uvijek imamo premalo konja." "A slonova uopće nemamo", podsjeti ga Polumeštar. Nijedna od velikih koka koje su ukrcale slonove još se nije pojavila. Posljednji su ih put vidjeli u Lysu, prije oluje koja je raštrkala polovicu flote. "Konji su dostupni u Zapadnim zemljama. Slonovi nisu bitni." Te bi velike zvijeri bile korisne u ljutom boju, bez sumnje, ali proći će još neko vrijeme prije nego što ojačaju u dovoljnoj mjeri da se suoče na bojištu s neprijateljima. "Jesu li ti ti pergamenti otkrili išta korisno?" "O, mnogo i još više, kneže moj." Haldon mu se suho osmjehne. "Lannisteri lako stječu neprijatelje, ali čini se da im je teže zadržati prijatelje. Njihov savez s Tyrellovima jenjava, sudeći prema ovome što tu čitam. Kraljica Cersei i kraljica Margaery bore se oko malog kralja kao dvije kuje oko pileće kosti, a obje su optužene za veleizdaju i razvrat. Mace Tyrell odustao je od opsade Krajoluje i krenuo u marš natrag do Kraljeva Grudobrana ne bi li spasio kćer, ostavivši za sobom tek simbolične snage koje zadržavaju Stannisove ljude opkoljenima unutar dvorca." Connington sjedne. "Ispričaj mi još." "Na sjeveru se Lannisteri oslanjaju na Boltonove, a u porječju na Freyeve, na dvije kuće odvajkada znamenite po izdajstvu i okrutnosti. Knez Stannis Baratheon i dalje je otvoreno pobunjen, a željezni s otočja takoñer su istaknuli kralja. Čini se da nitko ne spominje Dolinu, što mi daje do znanja da Arrynovi nisu zauzeli stranu ni u čemu od ovoga." "A Dorne?" Dolina je vrlo daleko; Dorne je blizu. "Mlañi sin princa Dorana zaručen je s Myrcellom Baratheon, što bi navodilo na zaključak da su Dornijci stali na stranu kuće Lannister, ali oni drže vojsku na Putu kostiju, kao i još jednu u Prinčevu prolazu, gdje samo čekaju..." "Čekaju." Namrštio se. "Na što?" Bez Daenerys i njezinih zmajeva, Dorne je okosnica njihove nade. "Pošalji pismo u Sunčevo Koplje. Doran Martell mora znati da je sin njegove sestre još živ, i da se vratio kući da položi pravo na očevo prijestolje."

317

"Kako vi kažete, kneže moj." Polumeštar baci pogled na još jedan pergament. "Teško da smo mogli odabrati bolji trenutak za iskrcavanje. Imamo moguće prijatelje i saveznike na svim stranama." "Ali ne i zmajeve," reče Jon Connington, "tako da za pridobivanje tih saveznika našoj borbi nužno moramo imati nešto što bismo im ponudili." "Zlato i posjedi uvriježeni su poticaji." "Kad bismo barem imali i to. Obećanja posjeda i obećanja zlata mogla bi dostajati za neke, ali Strickland i njegovi ljudi očekivat će pravo prvog izbora za najpoželjnija imanja i dvorce, one oduzete njihovim precima kad su pobjegli u izgnanstvo. Ne." "Kneže, možete ponuditi jednu nagradu", napomenu mu Haldon Polumeštar. "Ruku princa Aegona. Bračni savez kojim bi neka velika kuća stala pod naše barjake." Nevjestu za našega sjajnog princa. Jon Connington još se i predobro prisjećao vjenčanja princa Rhaegara. Elia ga nikad nije bila dostojna. Bila je otpočetka krhka i boležljiva, a od poroda je samo dodatno oslabjela. Nakon roñenja princeze Rhaenys, njezina je majka pola godine bila prikovana za krevet, a roñenje princa Aegona gotovo ju je usmrtilo. Poslije su meštri kazali princu Rhaegaru da ona više nikad neće roditi dijete. "Daenerys Targaryen možda se jednoga dana još vrati kući", reče Connington Polumeštru. "Aegon mora biti slobodan da se vjenča s njome." "Moj knez najbolje zna", reče Haldon. "U tom slučaju, mogli bismo razmisliti o ponudi jedne nešto manje nagrade mogućim prijateljima." "Što to predlažeš?" "Vas. Nevjenčani ste. Veliki knez, još muževan, bez nasljednika izuzev tih nećaka koje smo netom razbaštinili, izdanak davnašnje kuće s vrsnim, čvrstim zamkom i širokim, bogatim posjedima koje će zahvalan kralj jamačno vratiti, a možda i proširiti, nakon što postignemo uspjeh. Na glasu ste kao ratnik, a kao Namjesnik kralja Aegona zborit ćete njegovim glasom i vladati ovim kraljevstvom u svakom pogledu, osim službeno. Držim da bi mnogi preuzetan knez takvu čovjeku rado dao ruku svoje kćeri. Pa možda čak i princ Dornea." Jon Connington odgovorio mu je dugim, hladnim pogledom. Bilo je trenutaka kad mu je Polumeštar išao na živce gotovo kao i onaj patuljak. "Ne bih rekao." Smrt mi puže uz ruku. Nitko to ne smije saznati, pa tako i nijedna žena. Ustao je. "Priredi pismo princu Doranu."

318

"Kako zapovijedate, kneže moj." Jon Connington prospavao je tu noć u kneževim odajama, u nekadašnjoj očevoj postelji, pod prašnim baldahinom od crvenog i bijelog baršuna. U zoru ga je probudio šum kiše, te plaho kucanje sluge koji je žarko želio čuti što bi njegov novi knez htio za prekidanje posta. "Kuhana jaja, preprženi kruh i grah. Uz vrč vina. Najgoreg vina u podrumu." "Na... najgoreg, milostivi?" "Čuo si me." Kad su mu donijeli hranu i vino, stavio je zasun na vrata, izlio vrč u lavor i namočio ruku u nj. Gospa Lemore patuljku je za liječenje prepisala obloge od octa i kupke od octa kad je strahovala da bi mogao dobiti sivu krljušt, ali otkrio bi kakvu igru igra kad bi svako jutro zatražio vrč octa. Morat će mu dostajati vino, premda nema smisla da na to troši dobre berbe. Nokti na sva četiri prsta dosad su mu pocrnjeli, premda zasad ne i na palcu. Sivilo mu je na srednjaku uspuzalo preko drugog zgloba. Trebao bih ih odsjeći, pomisli, ali kako da objasnim manjak dva prsta? Ne bi se usudio javno otkriti da ima sivu krljušt. Ma kako to čudno djelovalo, ljudi koji bi se drage volje suočili s bojem i izložili mogućoj pogibiji ne bi li spasili suborca, ostavili bi istog tog suborca za tren oka na cjedilu kad bi saznali da ima sivu krljušt. Trebao sam pustiti da se onaj prokleti patuljak utopi. Kasnije toga dana, ponovno u ruhu i rukavicama, Connington je obavio pregled zamka, te javio Beskućniku Harryju Stricklandu i njegovim zapovjednicima da mu se pridruže na ratnom vijeću. U kabinetu su ih se okupila devetorica; Connington i Strickland, Haldon Polumeštar, Crni Balaq, Ser Franklyn Flovvers, Malo Jayn, Ser Brendel Byrne, Dick Cole i Lymond Pease. Polumeštar je donio dobre vijesti. "U logor su stigli glasi od Marqa Mandrakea. Volantijci su ga iskrcali na otoku za koji se ispostavilo da je Estermont, s blizu pet stotina ljudi. Zauzeo je Zelenkamen." Estermont je otok pokraj Rta Gnjeva, i nikad im nije bio cilj. "Ti prokleti Volantijci tako nas se nestrpljivo žele riješiti da nas istovaruju na prvo kopno koje ugledaju", reče Franklyn Flowers. "Kladim se da su nam momci raštrkani i svud po vražjim Kamenstubama." "S mojim slonovima", turobno reče Harry Strickland. Nedostajali su mu njegovi slonovi, sirotom Beskućniku Harryju. "Mandrake nije sa sobom imao streličara", reče Lymond Pease. "Znamo li je li Zelenkamen uspio odaslati pokojega gavrana prije nego što je pao?"

319

"Očekujem da jest," reče Jon Connington, "ali kakve bi poruke ponio? U najboljem slučaju neki nejasan opis haratelja s mora." Još prije isplovljavanja iz Volona Therysa naložio je svojim kapetanima da ne ističu barjake pri ovim prvim napadima; ni troglava zmaja princa Aegona, ni njegove grifone, a ni lubanje i zlatne bojne stjegove družine. Neka Lannisteri posumnjaju na Stannisa Baratheona, na pirate s Kamenstuba, na odmetnike iz šuma, ili na kojega god dežurnog krivca žele. Stignu li u Kraljev Grudobran zbunjeni i proturječni izvještaji, utoliko bolje. Što Željezno prijestolje sporije bude reagiralo, to će više vremena imati za prikupljanje snage i stjecanje saveznika u borbi. "Na Estermontu bi trebalo biti brodova. To je otok. Haldone, javi Mandrakeu da za sobom ostavi posadu i dopremi ostatak ljudstva na Rt Gnjeva, zajedno sa svim zarobljenicima plemenita roda." "Kako zapovijedate, kneže moj. Kuća Estermont krvno je vezana uz oba kralja, kako se ispostavlja. Dobri taoci." "Dobre otkupnine", reče Beskućnik Harry, sav radostan. "Vrijeme je da pošaljemo i po princa Aegona", dade im do znanja knez Jon. "Bit će sigurniji tu, unutar zidina Grifonove Prečke, nego tamo u logoru." "Poslat ću jahača," reče Franklyn Flovvers, "ali momku se baš neće svidjeti pojam ostanka na sigurnom, to ću ti odmah reći. Žarko želi biti usred najljućeg kreševa." Kao i svi mi, u njegovoj dobi, pomisli knez Jon, prisjećajući se. "Je li došlo vrijeme da razvijemo njegov barjak?" upita Pease. "Nije još. Neka Kraljev Grudobran misli da se to tek neki izgnani knez vraća kući s nekim unajmljenim mačevima da položi pravo na djedovinu. To je stara, poznata priča. Čak ću napisati pismo kralju Tommenu u kojem ću to i navesti, te zatražiti oprost i povrat svojih posjeda i naslova. To će im na neko vrijeme dati zalogaj za preživanje. A dok se oni nećkaju, odaslat ćemo tajne poruke izglednim prijateljima u olujnim zemljama i na Ravni. Kao i u Dorneu." To je presudan korak. Sitniji se knezovi možda priključe njihovoj borbi iz straha od odmazde ili nade u dobitak, ali samo princ Dornea ima moć da usprkosi kući Lannister i njezinim saveznicima. "Važnije od svega nam je pridobiti Dorana Martella." "Slabi su izgledi za to", reče Strickland. "Taj Dornijac strahuje od vlastite sjene. Nije baš čovjek kojeg bi se nazvalo smionim." Ništa više od tebe. "Princ Doran je oprezan čovjek, to je točno. Nikad nam se neće priključiti ako nije uvjeren u našu pobjedu. Zato moramo iskazati snagu kako bismo ga nagovorili."

320

"Uspiju li Peake i Rivers, ovladat ćemo pretežitim dijelom Rta Gnjeva", usprotivi se Strickland. "Četiri zamka u toliko dana, to je veličanstven početak, ali još uvijek smo samo na polovici snage. Valja pričekati ostatak mojih ljudi. Manjkaju nam i konji, kao i slonovi. Pričekajmo, kažem vam. Prikupimo snage, pridobijmo nešto sitnih knezova za našu borbu, pustimo da Lysono Maar pošalje uhode da nauče o našim neprijateljima koliko se dade." Connington hladnim pogledom odmjeri dežmekastoga generalkapetana. Ovaj čovjek nije Crno Srce, nije Gorki Čelik, nije Maelys. Da može, čekao bi sve dok se svih sedam paklova ne zaledi, samo da se ne izloži opasnosti od još jednog izbijanja žuljeva. "Nismo prešli pola svijeta da bismo čekali. Najbolje izglede dat će nam snažan i brz napad, prije nego što Kraljev Grudobran uopće sazna tko smo. Namjeravam zauzeti Krajoluju. To je gotovo neosvojiva tvrñava, kao i posljednje uporište Stannisa Baratheona na jugu. Nakon što je osvojimo, pružit će nam sigurnu utvrdu u koju se možemo povući u nuždi, a njezinim zauzimanjem dokazat ćemo svoju snagu." Zapovjednici Zlatne družine razmijeniše poglede. "Ako Krajoluju još drže ljudi odani Stannisu, oduzet ćemo je njemu, a ne Lannisterima", prigovori Brendel Byrne. "Zašto da ne sklopimo savez s njim u zajedničkoj borbi protiv Lannistera?" "Stannis je Robertov brat, iz istog onog roda koji je svrgnuo kuću Targaryen", podsjeti ga Jon Connington. "Povrh toga, tisuću je liga odavde, s onim slabašnim snagama kojima još zapovijeda. Cijelo kraljevstvo leži izmeñu nas. Trebalo bi pola godine samo da dopremo do njega, a on nam može ponuditi malo i još manje." "Ako je Krajoluja tako neosvojiva, kako je misliš zauzeti?" upita ga Malo. "Lukavstvom." Beskućnik Harry Strickland nije se složio. "Valja nam pričekati." "I hoćemo." Jon Connington ustane. "Deset dana. Ne više. Toliko će nam trebati da se pripremimo. Ujutro jedanaestoga dana jašemo na Krajoluju." Četiri dana potom doputovao je i princ da im se pridruži, jašući na čelu kolone od stotinu konjanika, dok su ga tri slona teškim koracima pratila na začelju. S njim je bila i gospa Lemore, ponovno odjevena u bijele halje septe. Pred njima je jahao Ser Rolly Patkopolje, s čijih se pleća vijorio snježnobijeli plašt. Valjan je to čovjek, i vjeran, pomisli Connington dok je promatrao Patka kako silazi s konja, ali nije vrijedan Kraljeve garde. Dao je sve od sebe da odgovori princa od davanja toga plašta Patkopolju, ističući da bi tu počast možda bilo najbolje pričuvati za znamenitije ratnike, čija bi odanost mogla pridodati dičnost

321

njihovoj borbi, te za mlade sinove velikih knezova, čija će im podrška trebati u predstojećim bitkama, ali momku se nije dalo dokazati. "Zatreba li, Patak će život dati za mene," kazao je, "a to je sve što tražim od svojih Kraljevih gardista. Kraljosjek je bio izuzetno znamenit ratnik, a k tome i sin velikoga kneza." Barem sam ga uvjerio da ostalih šest mjesta ostavi otvorenima, inače bi za Patkom uskoro možda trčkaralo i pet pačiča, svaki još čudesnije dostojan tog zvanja od onog prethodnog. "Isprati Njegovu Milost u moj kabinet", zapovjedi mu. "Iz ovih stopa." Princ Aegon Targaryen nije ni izdaleka bio onoliko poslušan kao što je bio momak Mladi Griff, doduše. Gotovo je punih sat vremena prošlo prije nego što je napokon došao u kabinet, s Patkom uz bok. "Kneže Conningtone," reče, "sviña mi se vaš zamak." Prekrasne su zemlje tvoga oca, kaza mi on. Srebrna mu se kosa vijoriše na vjetru, a oči mu bijahu zagasito purpurne, tamnije nego u ovoga momka. "Kao i meni, Vaša Milosti. Sjednite, molim vas. Ser Rolly, zasad nam više nećete trebati." "Ne, želim da Patak ostane." Princ sjedne. "Razgovarali smo sa Stricklandom i Flovversom. Opisali su nam kakav to napad na Krajoluju pripremate." Jon Connington nije dopustio da mu se srdžba primijeti. "A je li vas Beskućnik Harry pokušao nagovoriti da ga odgodite?" "Jest, da vam pravo kažem," reče princ, "ali neću. Harry je prava usidjelica, zar ne? Vi ste tu u pravu, kneže moj. Želim da do tog napada doñe... s jednom promjenom. Kanim ga osobno predvoditi." n a seoskom travnjaku kraljičini su ljudi podizali lomaču. Ili bi radije trebalo reći na seoskom ledenjaku? Snijeg je posvuda sezao do koljena, osim tamo gdje su ga ljudi otkopali kako bi sjekirama, lopatama i pijucima usjekli rupe u zaleñeno tlo. Vjetar se kovitlao sa zapada, nanoseći još snijega po zaleñenoj površini jezera. "Ne želiš ovo gledati", reče Aly Mormont. "Ne, ali hoću." Asha Greyjoy je bila lignjunova kći, a ne neka tetošena djevica koja nije mogla podnijeti ružan prizor. Bio je mračan, hladan, gladan dan, poput onoga prije njega i onoga još prije. Većinu vremena proveli su vani na ledu, drhteći pokraj dvije rupe koje su probili na manjem od zaleñenih jezera, s povrazima stisnutim u rukama nespretnim zbog vunenih rukavica. Ne tako davno, mogli su računati na to da će upecati ribu ili dvije po glavi, a ljudi iz vučje šume, vještiji u ribolovu na ledu, znali su ih izvući i

322

četiri ili pet. Danas se Asha vratila samo s prozeblim kostima. Aly nije prošla ništa bolje. Minula su tri dana otkako je itko od njih ulovio ribu. Medvjedica opet pokuša. "Ja ovo ne moram gledati." Nisi ti ta koju kraljičini ljudi žele spaliti. "Onda idi. Imaš moju riječ, neću bježati. A kamo bih i pošla? U Oštrozimlje?" Asha se nasmije. "Samo je tri dana jahanja odavde, kažu." Šestorica kraljičinih ljudi s mukom su zabijala dva golema stupa od borovine u rupe koje su iskopala druga šestorica kraljičinih ljudi. Asha nije morala pitati u koju svrhu. Znala je. Stupovi lomače. Noć će uskoro pasti, a crvenog boga valja nahraniti. Žrtva krvi i vatre, nazivali su je kraljičini ljudi, kako bi Gospodar Svjetla svrnuo svoje ognjeno oko na nas i istopio ovaj triput prokleti snijeg. "Čak i na ovom mjestu straha i tame, Gospodar Svjetla nas štiti", rekao je Ser Godry Farring ljudima koji su se okupili da gledaju dok su zabijali stupove u rupe. "Što vaš južnjački bog ima sa snijegom?" htio je znati Artos Flint. Crnu mu je bradu prekrila korica leda. "Ovo je kazna drevnih bogova. Njih bismo trebali udobrovoljiti." "Da", složi se Veliki Kazan Wull. "Crveni Rahloo ovdje ništa ne znači. Samo ćete razgnjeviti stare bogove. Promatraju nas sa svog otoka." Selo malog zakupnika nalazilo se izmeñu dva jezera, od kojih veće bijaše posuto malim pošumljenim otocima koji su izbijali iz leda poput zaleñenih šaka kakva utopljenog diva. S jednog takvog otočića uzdizalo se usuddrvo, čvornato i drevno, debla i grana bijelih poput okolnoga snijega. Prije osam dana Asha je odšetala s Aly Mormont da izbliza pogleda njegove izrezbarene crvene oči i krvava usta. To je samo smola, rekla je samoj sebi, crvena smola koja kola ovim usuddrvećem. Ali oči joj se nisu uvjerile u to; tko vidi, taj vjeruje, a ono što je ona vidjela bila je zaleñena krv. "Vi sjevernjaci donijeli ste nam ovaj snijeg", nije se dao Corliss Penny. "Vi i vaša demonska stabla. R'hllor će nas spasiti." "R'hllor će nas upropastiti", odvrati Artos Flint. Pošast odnijela oba vaša boga, pomisli Asha Greyjoy. Ser Godry Divosjek provjeravao je stupove, poguravši jednoga kako bi se uvjerio da je čvrsto zaboden. "Dobro. Dobro. Poslužit će. Ser Claytone, dovedite žrtve." Ser Clayton Suggs bio je Godryjeva čvrsta desna ruka. Ili radije njegova usahla ruka? Ashi se Ser Clayton nije sviñao. Dok se Farring doimao strastvenim u svom štovanju crvenog boga, Suggs je jednostavno bio okrutan. Viñala ga je uz noćne

323

vatre, kako ih gleda, razdvojenih usana i lakomih očiju. Ne voli on boga, nego plamenove, zaključila je. Kad je upitala Ser Justina je li Suggs oduvijek bio takav, ovaj je napravio grimasu. "Na Zmajevu Kamenu se kladio s mučiteljima, i znao je pripomoći prilikom ispitivanja zarobljenika, pogotovo ako je zarobljenica bila mlada žena." Asha se nije iznenadila. Suggs će posebno uživati dok je budu spaljivali, u to nije dvojila. Ukoliko oluja ne popusti. Nalazili su se na tri dana od Oštrozimlja već devetnaest dana. Stotinu liga od Dubokogajskog Humka do Oštrozimlja. Tri stotine milja kako gavran leti. Ali nitko od njih nije bio gavran, a oluja se nije dala. Svakog bi se jutra Asha probudila u nadi da će možda ugledati sunce, samo kako bi se suočila s još jednim danom snijega. Oluja je zatrpala svaku kolibu i potleušicu pod brijeg prljavog snijega, a nanosi će uskoro biti dovoljno duboki da progutaju i dvornicu. A nije bilo ni hrane, izuzev njihovih oslabjelih konja, ribe iz jezera (sve oskudnije iz dana u dan), i kakve god siromašne okrepe koju su njihovi nabavljači mogli pronaći u ovim hladnim, mrtvim šumama. A budući da su kraljevi vitezovi i knezovi prisvajali lavlji dio konjetine, jedva je išta preostajalo za pučane. Nije ni čudo što su počeli jesti svoje mrtve. Asha se užasnula kao i ostali kad joj je Medvjedica rekla da su četvoricu Peaseburyjevih ljudi našli kako kolju jednog čovjeka pokojnog kneza Fella, režući komade mesa s njegovih butina i stražnjice, dok mu se jedna podlaktica okretala na ražnju, ali nije se mogla pretvarati da je iznenañena. Kladila se da ta četvorica nisu bili prvi koji su okusili ljudsko meso na ovome sumornome maršu; samo prvi koji su bili otkriveni. Peaseburyjeva četvorka platit će svoju gozbu životom, prema kraljevoj odluci... i spaljivanjem okončati oluju, tvrdili su kraljičini ljudi. Asha Greyjoy nije polagala vjeru u njihova crvenog boga, ali molila se da u tome imaju pravo. U protivnom, bit će i drugih lomača, a Ser Claytonu Suggsu mogla bi se ispuniti želja. Četvorica ljudoždera bili su nagi kad ih je Ser Clayton dotjerao van, zglavaka vezanih na leñima kožnatom užadi. Najmlañi je plakao dok je teturao kroz snijeg. Druga su dvojica hodali kao da su već mrtvi, očiju uprtih u tlo. Ashu je iznenadilo kako obično izgledaju. Nisu čudovišta, shvatila je, samo su ljudi. Najstariji od četvorice bio im je narednik. Samo je on ostao prkosan, sipajući otrov na kraljičine ljude dok su ga podbadali svojim kopljima. "Gonite se u pičku materinu i vi i vaš crveni bog", reče. "Čuješ me, Farring? Divosječe? Smijao sam

324

se kad je tvoj jebeni roñak umro, Godry. Trebali smo i njega pojesti, mirisao je tako slasno dok su ga pekli. Kladim se daje dečko bio ukusan i mekan. Sočan." Udarac tupim krajem koplja oborio je čovjeka na koljena, ali ga nije ušutkao. Kad je ustao, ispljunuo je puna usta krvi i razbijenih zuba te samo nastavio. "Kita je najbiraniji dio, sva hrskava na ražnju. Debela mala kobasičica." Nastavio je bjesnjeti čak i dok su ga omatali lancima. "Corliss Penny, doñi ovamo. Kakvo je to ime peni? Toliko ti je mati naplaćivala? A ti, Suggs, prokleti gade, ti Ser Clayton nije rekao ni riječi. Jedan brzi zamah presjekao je narednikov grkljan, prosuvši mu mlaz krvi niz prsa. Uplakani čovjek zaplakao je još jače, a tijelo mu se potresalo sa svakim jecajem. Bio je tako mršav da mu je Asha mogla izbrojiti svako rebro. "Ne," preklinjao je, "molim vas, bio je mrtav, bio je mrtav, a mi smo bili gladni, molim vas..." "Narednik je bio pametan", primijeti Asha Aly Mormont. "Nahuckao je Suggsa da ga ubije." Upitala se hoće li isti trik upaliti dvaput, doñe li na nju red. Četiri žrtve bijahu sputane leña uz leña, po dvojica na lomači. Ondje su visjeli, tri živa čovjeka i jedan mrtav, dok su vjernici Gospodara Svjetla slagali raskoljene cjepanice i slomljene grane pod njihovim nogama, a zatim natapali hrpe petrolejem. Morali su se požuriti. Snijeg je gusto padao, kao i uvijek, a drvo će uskoro biti posve mokro. "Gdje je kralj?" upita Ser Corliss Penny. Prije četiri dana, jedan od kraljevih štitonoša podlegao je studeni i gladi, dječak po imenu Byren Farring koji bijaše Ser Godryjev roñak. Stannis Baratheon stajao je smrknuta lica pokraj pogrebne lomače dok su dječakovo tijelo predavali plamenovima. Kasnije se kralj povukao u svoju stražarsku kulu. Otada se nije pojavio... iako bi s vremena na vrijeme opazili Njegovu Milost na krovu kule, ocrtanog naspram krijesa koji je ondje gorio noću i danju. Razgovara s crvenim bogom, neki su govorili. Doziva gospu Melisandre, tvrdili su drugi. U svakom slučaju, Ashi Greyjoy se činilo da je kralj izgubljen i da doziva upomoć. "Canty, idi po kralja i reci mu da je sve spremno", Ser Godry će najbližem oklopniku. "Kralj je ovdje." Glas je pripadao Richardu Horpeu. Preko oklopa od ploča i veriga, Ser Richard je nosio prošiveni haljetak, ukrašen grbom s tri leptira mrtvačke glave na polju od pepela i kostiju. Kralj Stannis hodaše uz njega. Iza njih, mučeći se da održi korak, hramao je Arnolf Karstark, oslanjajući se o glogov štap. Knez Arnolf ih je pronašao prije osam dana.

325

Sjevernjak je doveo sina, tri unuka, četiri stotine kopljanika, dvije stotine strijelaca, dvanaestoricu konjanika s kopljima, meštra i kavez gavranova... ali tek dovoljno zaliha da nahrani svoje ljude. Karstark zapravo nije knez, koliko je Asha shvatila; tek kaštelan Karholda dokle god se pravi knez nalazi u zarobljeništvu Lannistera. Mršav, pogrbljen i iskrivljen, lijevog ramena za pola stope višeg od desnog, imao je žgoljav vrat, škiljave sive oči i žute zube. Samo ga je pokoja bijela vlas dijelila od potpune ćelavosti; njegova rašljasta brada bila je podjednako bijela i sijeda, ali vječno raščupana. Asha je pomislila kako u njegovim osmijesima ima nečeg kiselog. Pa ipak, ako su priče istinite, Karstark će vladati Oštrozimljem ako ga zauzmu. Negdje u dalekoj prošlosti kuća Karstark iznikla je iz kuće Stark, a knez Arnolf je bio prvi od stjegonoša Eddarda Starka koji se izjasnio za Stannisa. Koliko je Asha znala, bogovi Karstarkovih bili su stari bogovi sjevera, bogovi koje su dijelili s Wullima, Norreyjima, Flintovima i ostalim brdskim klanovima. Pitala se je li knez Arnolf došao gledati lomaču na kraljevu molbu, kako bi osobno posvjedočio moći crvenog boga. Kad su ugledali Stannisa, dvojica ljudi sputanih za lomače počeše preklinjati za milost. Kralj je šutke slušao, stisnute vilice. Tada je rekao Godryju Farringu: "Možete započeti." Divosjek je podigao ruke. "Gospodaru Svjetla, počuj nas." "Gospodaru Svjetla, obrani nas" zapjevuše kraljičini ljudi, "jer noć je mračna i strahota puna." Ser Godry uzdigne glavu prema sve tamnijem nebu."Zahvaljujemo ti na suncu koje nas grije i molimo te da nam ga vratiš, o, gospodine, kako bi nam osvijetlilo put ka tvojim neprijateljima." Pahulje su mu se topile na licu. "Zahvaljujemo ti na zvijezdama koje bdiju nad nama noću i molimo te da strgneš veo koji ih skriva, kako bismo se opet divili njihovu prizoru." "Gospodaru Svjetla, zaštiti nas," molili su kraljičini ljudi, "i čuvaj nas od ovog divljeg mraka." Ser Corliss Penny istupi, stišćući baklju objema rukama. Zamahnuo je njome u krugu oko glave, raspirujući plamenove. Jedan od zarobljenika počne jecati. "R'hllore," zapjeva Ser Godry, "predajemo ti sada četvoricu zlih ljudi. Radosnih i iskrenih srdaca, predajemo ih tvojim pročišćavajućim vatrama, kako bi tama njihovih duša mogla sagorjeti. Neka se njihovo opako meso sažeže ipougljeni, kako bi njihove duše uzletjele slobodne i čiste da se vinu u svjetlo. Primi njihovu

326

krv, o, gospodine, i otopi ledene okove koji sputavaju tvoje sluge. Počuj njihovu bol i podari snagu našim mačevima kako bismo mogli prolijevati krv tvojih neprijatelja. Primi ovu žrtvu, i pokaži nam put do Oštrozimlja, kako bismo mogli satrti nevjernike." "Gospodaru Svjetla, primi ovu žrtvu", ponovi stotinu glasova. Ser Corliss potpali prvu lomaču bakljom, a onda je baci na drva u podnožju druge. Nekoliko pramičaka dima poče se uzdizati. Zarobljenici stadoše kašljati. Pojaviše se prvi plamenovi, stidljivi poput djevica, skakućući i plešuči od cjepanice do cjepanice. Za nekoliko trenutaka obje je lomače obavila vatra. "Bio je mrtav", vrištao je uplakani mladić, dok su mu plamenovi oblizivali noge. "Našli smo ga mrtvoga... molim vas... bili smo gladni..." Vatra mu je stigla do jaja. Kad su mu se osmudile dlačice oko kite, njegovo preklinjanje pretvorilo se u jedan dug, nijemi krik. Asha Greyjoy osjeti žuč u dnu grla. Na Željeznom otočju, vidjela je svećenike vlastitog naroda kako sijeku grkljane sužnjeva i predaju njihova tijela moru u čast Utopljenog Boga. Koliko god je to bilo brutalno, ovo je bilo gore. Sklopi oči, rekla je sebi. Začepi uši. Okreni glavu. Ne moraš to gledati. Kraljičini ljudi pjevali su nekakav hvalospjev crvenom R'hlloru, ali nije mogla čuti riječi ponad krikova. Vrelina plamenova udarala ju je u lice, ali unatoč tome je drhtala. Zrak je postao zagušljiv od dima i smrada spaljenog mesa, a jedno se tijelo još trzalo u usijanim lancima koji su ga sputavali za lomaču. Nakon nekog vremena, vrištanje je prestalo. Bez riječi, kralj Stannis se udaljio, vrativši se u osamu svoje stražarske kule. Vratio se svome krijesu, znala je Asha, da u plamenovima potraži odgovore. Arnolf Karstark je krenuo da će odšepati za njim, ali Ser Richard Horpe ga je primio pod ruku i usmjerio prema dvornici. Promatrači su se počeli razilaziti, svaki svojoj vatri i kakvoj god mršavoj večeri koju su mogli naći. Clayton Suggs joj se primakne. "Je li željezna pička uživala u predstavi?" Dah mu je zaudarao po pivu i luku. Ima svinjske očice, pomisli Asha. To je bilo prikladno; na štitu i surki imao je krilatu svinju. Suggs se licem unese tako blizu njezinu da mu je mogla izbrojiti sve sujedice na nosu, pa reče: "Okupit će se još veća gomila kad se ti budeš vrpoljila na stupu." Nije se varao. Vukovi je nisu voljeli; bila je željeznog roda i morat će odgovarati za zločine svog naroda, za Jarak Cailin, Dubokogajski Humak i Torrhenovu

327

Četvorinu, za stoljeća otimačine po kamenoj obali, za sve što je Theon počinio u Oštrozimlju. "Pustite me, ser." Kad god bi joj se Suggs obratio, čeznula bi za svojim sjekirama. Asha je bila jednako dobra plesačica prstima kao bilo koji muž na otočju, a imala je i deset prstiju koji su to dokazivali. Da barem mogu zaplesati s njim. Neki ljudi imaju lica koja vape za bradom. Ser Claytonovo lice vapilo je za sjekirom izmeñu očiju. Ali ovdje nije imala sjekire, pa se jedino mogla pokušati istrgnuti. No to je samo nagnalo Ser Claytona da je čvršće stisne, a prsti u rukavicama ukopali su joj se u ruku poput željeznih čaporaka. "Moja gospa vas je zamolila da je pustite", reče Aly Mormont. "Bilo bi vam pametnije da poslušate, ser. Gospa Asha nije namijenjena za lomaču." "Bit će", ustraje Suggs. "Predugo smo trpjeli ovu štovateljicu demona u svojoj blizini." No ipak je oslobodio Ashinu ruku iz svog stiska. Nitko bespotrebno ne izaziva Medvjedicu. Upravo u tom času pojavio se Justin Massey. "Kralj ima druge planove za svoju najvažniju zarobljenicu", rekao je, uz svoj lak smiješak. Obrazi mu bijahu rumeni od studeni. "Kralj? Ili ti?" Suggs prezrivo puhne. "Spletkari koliko hoćeš, Massey. Ona će svejedno završiti na lomači, i ona i njezina kraljevska krv. Kraljevska krv posjeduje moć, govorila je uvijek crvena žena. Moć koja će udobrovoljiti našeg gospodina." "Neka se R'hllor zadovolji četvoricom koju smo mu upravo poslali." "Četvoricom prostih seljačina. Prosjačka je to žrtva. Takva gamad neće zaustaviti snijeg. No ona bi mogla." Medvjedica zausti. "A ako je spalite, a snijeg nastavi padati, što onda? Koga ćete idućeg spaliti? Mene?" Asha više nije mogla šutjeti. "Zašto ne Ser Claytona? Možda R'hllor želi nekoga svoga. Vjernog čovjeka koji će mu pjevati hvalospjeve dok mu plamenovi oblizuju kitu." Ser Justin se nasmije. Suggsu to nije bilo toliko smiješno. "Samo se ti hihoći, Massey. Nastavi li sniježiti, vidjet ćemo tko će se onda smijati." Obazreo se prema mrtvacima na lomačama, osmjehnuo i otišao se pridružiti Ser Godryju i drugim kraljičinim ljudima. "Moj junak", Asha će Justinu Masseyju. Zaslužio je toliko, kakvi god mu bili motivi. "Hvala što ste mi pritekli u pomoć, ser."

328

"Time nećete steći prijatelje meñu kraljičinim ljudima", primijeti Medvjedica. "Zar ste izgubili vjeru u crvenog R'hllora?" "Izgubio sam vjeru u više od toga," otpovrne Massey, dok mu se dah blijedo maglio na zraku, "ali još vjerujem u večeru. Hoćete li mi se pridružiti, moje gospe?" Aly Mormont odmahne glavom. "Nemam teka." "Ni ja. Ali radije progutajte štogod konjetine, jer ćete uskoro požaliti što niste. Imali smo osamsto konja kad smo krenuli iz Dubokogajskog Humka. Sinoć smo ih izbrojili šezdeset četiri." To je nije zapanjilo. Uginuli su im gotovo svi bojni konji, uključujući Masseyjeva. Izgubili su i većinu paripa. Čak su i brdski konjići sjevernjaka posustajali zbog nedostatka krme. Ali što će im konji, uostalom? Stannis više nikamo ne maršira. Sunce, mjesec i zvijezde nisu se pojavili tako dugo da se Asha počela pitati je li ih zapravo izmaštala. "Jest ću." Aly odmahne glavom. "Ja neću." "Dopustite mi da onda čuvam gospu Ashu", reče joj Ser Justin. "Imate moju riječ, neću dopustiti da pobjegne." Medvjedica nerado pristane, oglušivši se na šaljivost u njegovu tonu. Ondje su se razišli; Aly se povukla u svoj šator, a ona i Justin Massey udarili su prema dvornici. Nije bila daleko, ali nanosi bijahu duboki, vjetar jak, a Ashine noge poput blokova leda. U gležnju ju je probadalo na svakom koraku. Koliko god daje bila mala i siromašna, dvornica je bila najveće zdanje u selu, pa su je prisvojili knezovi i kapetani, dok se Stannis smjestio u kamenu stražarsku kulu na obali jezera. Dvojica stražara čuvala su vrata, oslanjajući se na visoka koplja. Jedan je za Masseyja podigao mastan zaklopac na vratima, a Ser Justin je otpratio Ashu kroza nj u blaženu toplinu unutrašnjosti. Klupe i stolovi na nogarima protezali su se na obje strane dvorane, s dovoljno mjesta za pedesetoricu... iako ih se dvostruko više natisnulo unutra. Jarak za vatru bijaše iskopan po sredini zemljanog poda, s redom otvora za dim na krovu. Vukovi su navikli sjediti s jedne strane jarka, a vitezovi i južnjački knezovi s druge. Južnjaci jadno izgledaju, pomisli Asha; mršavi i upalih obraza, neki su bili blijedi i bolesni, drugi crvenih, vjetrom oprljenih lica. Nasuprot tome, sjevernjaci su joj djelovali čilo i zdravo, krupni rumeni muževi, brada gustih poput grmlja, odjeveni u krzno i željezo. Možda su i oni bili promrzli i gladni, ali marš im je lakše pao, uza svoje brdske konjiće i medvjeñe pandže.

329

Asha zguli rukavice, lecnuvši se dok je razgibavala prste. Bol joj je prožeo noge kad su se njezina napola smrznuta stopala počela odleñivati na toplini. Zakupnici su ostavili dobru zalihu treseta kad su pobjegli, pa je zrak bio zamagljen od dima i bogatog, zemljanog mirisa gorućeg treseta. Objesila je plašt o klin s unutrašnje strane vrata, nakon što je otresla snijeg koji se nakupio na njemu. Ser Justin im je pronašao mjesta na klupi i otišao po večeru za oboje; pivo i komade konjetine, pougljenjene izvana i krvave iznutra. Asha uze gutljaj piva i baci se na konjetinu. Porcija je bila manja od posljednje koju je pojela, ali želudac joj je svejedno zakrulio na njezin miris. "Hvala, ser", rekla je, dok su joj krv i mast curile niz bradu. "Justin. Inzistiram." Massey odreže svoje meso na komadiće i nabode jedan na bodež. Niže za stolom, Will Foxglove je govorio ljudima oko sebe da će Stannis nastaviti marš na Oštrozimlje za tri dana. Čuo je to od jednog konjušara koji čuva kraljeve konje. "Njegova je Milost vidjela pobjedu u svojim vatrama," govorio je Foxglove, "pobjedu o kojoj će pjevati tisuću godina i u velikaškom zamku i u seljačkoj kolibi." Justin Massey podigne pogled sa svoje konjetine. "Sinoćnji obračun studeni dosegao je brojku od osamdeset." Izvadio je komad hrskavice iz zuba i kvrcnuo je najbližem psu. "Krenemo li u marš, umrijet će nas na stotine." "Umrijet će nas na tisuće ostanemo li ovdje", javi se Ser Humfrey Clifton. "Nastaviti dalje ili umrijeti, kažem ja." "Nastaviti dalje i umrijeti, moj je odgovor. A ako stignemo do Oštrozimlja, što onda? Kako ćemo ga zauzeti? Polovica naših ljudi tako je slaba da jedva uspijeva stavljati nogu pred nogu. Poslat ćete ih da se penju po zidinama? Da grade opsadne tornjeve?" "Treba ostati ovdje dok se vrijeme ne popravi", izjavi Ser Ormund Wylde, stari vitez mrtvačkog izgleda čija je ćud odudarala od njegova imena* Asha je čula glasine da su se neki oklopnici kladili na to koji će od slavnih vitezova i velikaša prvi umrijeti. Ser Osmund je bio nesumnjivi favorit. A koliko je novca uloženo na mene, pitam se? pomisli Asha. Možda još ima vremena da položim okladu. "Ovdje barem imamo zaklon," ustrajao je Wylde, "a u jezerima ima ribe." "Premalo ribe i previše ribara", smrknuto će knez Peasebury. Imao je dobrog razloga za potištenost; Ser Godry je upravo spalio njegove ljude, a neke su u ovoj

330

istoj dvorani čuli govoriti daje sam Peasebury zasigurno znao što rade, da je možda čak i sudjelovao u njihovim gozbama. "Nije u krivu", progunña Ned Woods, jedan od izviñača iz Dubokogajskog. Beznosi Ned, tako su ga zvali; ozebline su mu prije dvije zime odnijele vrh nosa. Woods je poznavao vučju šumu bolje od ijednog živog čovjeka. Čak i najponosniji kraljevi knezovi naučili su slušati dok je on govorio. "Poznajem ta jezera. Nahrupili ste na njih k'o crvi na leš, vas na stotine. Probušili ste tol'ko rupa u ledu da je pravo čudo što vas više nije propalo. Tamo kod otoka, postoje mjesta koja izgledaju k'o sir koji su izjeli štakori." Odmahnuo je glavom. "S jezerima je svršeno. Izlovili ste ih." "To više razloga za marš", ustraje Humfrey Clifton. "Ako nam je smrt sudbina, dajte da umremo s mačevima u rukama." Bila je to ista prepirka kao sinoć i preksinoć. Nastaviti dalje i umrijeti, ostati ovdje i umrijeti, povući se i umrijeti. "Slobodno poginite ako želite, Humfrey", reče Justin Massey. "Osobno, radije bih doživio iduće proljeće." "Neki bi to nazvali kukavičkim stavom", odgovori knez Peasebury. "Bolje biti kukavica nego ljudožder." Peaseburyjevo se lice iskrivi od iznenadna bijesa. "Ti—" "Smrt je dio rata, Justine." Ser Richard Horpe stajaše na vratima, tamne kose vlažne od snijega koji se na njoj otapao. "Oni koji budu marširali s nama dobit će dio plijena koji ćemo oteti Boltonu i njegovu kopiletu, i još veći udio u besmrtnoj slavi. Oni preslabi za marš morat će se pobrinuti za sebe. Ali dajem vam riječ, poslat ćemo hrane čim zauzmemo Oštrozimlje." "Nećete zauzeti Oštrozimlje/" "Nego što da hoćemo", dopre hihot s visokog stola, gdje je Arnolf Karstark sjedio sa sinom Arthorom i trojicom unuka. Knez Arnolf se osovi na noge, kao strvinar koji se diže sa svog plijena. Pjegavom je rukom stiskao sinovljevo rame za potporu. "Zauzet ćemo ga za Neda i njegovu kćer. Da, i za Mladog Vuka, koji je bio tako surovo zaklan. Ja i moji pokazat ćemo vam put, ako treba. Rekao sam to isto Njegovoj dobroj Milosti, kralju. Marširajte, rekao sam, i prije nego što izañe novi mjesec, kupat ćemo se u krvi Freyevih i Boltona." Ljudi stadoše toptati nogama i lupati šakama po stolovima. Gotovo svi bijahu sjevernjaci, primijetila je Asha. Na drugoj strani jarka za vatru, južnjački velikaši šutke su sjedili na klupama.

331

Justin Massey pričeka dok graja ne zamre. Tada zausti: "Vaša hrabrost je vrijedna divljenja, kneže Karstark, ali hrabrost neće probiti zidine Oštrozimlja. Kako kanite osvojiti zamak, molit ću? Grudama?" Jedan od unuka kneza Arnolfa dade odgovor. "Posjeći ćemo drveće za ovnove i probiti dveri." "I izginuti." Oglasi se i drugi unuk. "Načinit ćemo ljestve i uspeti se na zidine." "I izginuti." Progovori i Arthor Karstark, najmlañi sin kneza Arnolfa. "Podići ćemo opsadne tornjeve." "I izginuti i izginuti i izginuti." Ser Justin zakoluta očima. "Bogovi, smilujte se, zar ste svi vi Karstarkovi ludi?" "Bogovi?" reče Richard Horpe. "Zaboravili ste se, Justine. Ovdje imamo samo jednog boga. Ne spominjite demone u ovom društvu. Samo nas Gospodar Svjetla sada može spasiti. Ne slažete li se?" Metnuo je ruku na balčak mača, kao da naglašava svoje riječi, ali oči mu nijednom nisu ostavile lice Justina Masseyja. Pod tim pogledom, Ser Justin klonu. "Gospodar Svjetla, da. Moja je vjera duboka poput vaše, Richarde, znate to." "Sumnjam u vašu hrabrost, Justine, ne u vašu vjeru. Propovijedate poraz na svakom koraku puta otkako smo odjahali iz Dubokogajskog Humka. To me tjera da se zapitam na čijoj ste strani." Rumen se uspne Masseyjevim vratom. "Neću ostati ovdje da me se vrijeña." Strgnuo je svoj vlažni plašt sa zida tako žestoko da je Asha čula kako se para, a onda odjurio pokraj Horpea i kroz vrata. Zapuh hladnog zraka prohujao je dvoranom, uskomešavši pepeo iz jarka za vatru i raspirivši plamenove da gore malo svjetlije. Tako se lako slomio, pomisli Asha. Moj junak je sazdan od sala. Unatoč tome, Ser Justin je bio jedan od rijetkih koji bi se možda pobunio ako bi je kraljičini ljudi pokušali spaliti. Stoga se osovila na noge, ogrnula plaštem i izašla za njim na mećavu. Izgubila se prije nego što je prešla deset lakata. Asha je jedino vidjela kriješ kako gori na vrhu kule, slabašan narančast sjaj koji je lebdio u zraku. Izuzev toga, selo je posve iščezlo. Bila je sama u bijelom svijetu snijega i tišine, probijajući se kroz snježne nanose koji su joj dopirali do bedara. "Justine?" zazvala je. Nije bilo odgovora. Negdje njoj slijeva, začula je rzanje konja. Siroti stvor zvuči

332

prestrašeno. Možda zna da će postati sutrašnjom večerom. Asha se čvršće omota plaštem. Nesvjesno je oteturala natrag na seosku tratinu. Borovi stupovi još su ondje stajali, pougljenjeni i ofureni, ali ne posve sagorjeli. Lanci oko mrtvaca dosad su se ohladili, opazila je, ali još su čvrsto držali trupla u svom željeznom zagrljaju. Na jednome je čučao gavran, čupajući krpice spaljenog mesa koje su mu prianjale uz pocrnjelu lubanju. Vjetrom nošen snijeg prekrio je pepeo u podnožju lomače i dopuzao uz mrtvačevu nogu sve do gležnja. Stari ga bogovi žele pokopati, pomisli Asha. Ovo nije bilo njihovo djelo. "Dobro ih pogledaj, pičko", reče dubok glas Claytona Suggsa, njoj iza leda. "Izgledat ćeš isto tako lijepo kad te ispečemo. Reci mi, mogu li lignje vrištati?" Bože mojih očeva, ako me čuješ u svojim vodenim dvorima ispod valova, podari mi samo jednu malu sjekiricu. Utopljeni Bog nije odgovorio. Rijetko je to činio. U tome je i bio problem s bogovima. "Jeste li vidjeli Ser Justina?" "Onu razmetljivu budalu? Što će ti on, pičko? Ako tražiš ševu, veće sam muško od Masseyja." Opet pička? Bilo je čudno što ljudi poput Suggsa rabe tu riječ da ponize ženu, kad je to jedini dio žene koji cijene. A Suggs je bio gori od Srednjeg Liddlea. Kad on kaže tu riječ, to i misli. "Vaš kralj škopi ljude zbog silovanja", podsjetila ga je. Ser Clayton se zahihoće. "Kralj je napola slijep od buljenja u vatru. Ali ništa se ne boj, pičko, neću te silovati. Kasnije bih te morao ubiti, a radije bih te gledao kako goriš." Opet onaj konj. "Čujete li to?" "Što?" "Konja. Ne, konje. Više od jednoga." Okrenula je glavu, osluškujući. Snijeg je čudno utjecao na zvukove. Bilo je teško odrediti iz kojeg smjera dolaze. "Je li ovo neka lignjunska igra? Ne čujem—" Suggs se namršti. "Prokletstvo. Jahači." Opipao je svoj pojas s mačem, rukama nespretnim u rukavicama od krzna i kože, te napokon uspio istrgnuti dugi mač iz korica. Ali dotad su se jahači već stvorili pred njima. Pojavili su se iz oluje poput čete utvara, krupni muževi na malim konjima, naizgled još krupniji zbog debelih krzna koja su nosili. Mačevi su im poskakivali na bokovima, pjevajući svoju tihu čeličnu pjesmu dok su zveckali u koricama. Asha ugleda bojnu sjekiru privezanu za sedlo jednog čovjeka, a ratni malj za leda drugog. Nosili su i štitove, ali toliko zastrte snijegom i ledom da su grbovi na njima

333

bili nečitki. Uza sve svoje slojeve vune, krzna i uškrobljene kože, Asha se osjećala nagom dok je ondje stajala. Rog, pomisli, treba mi rog da uzbunim tabor. "Trči, glupa pičko", vikne Ser Clayton. "Trči upozoriti kralja. Knez Bolton je stigao." Kakav god da je bio grubijan, Suggsu nije nedostajalo hrabrosti. S mačem u ruci, zagazio je kroz snijeg, postavivši se izmeñu jahača i kraljeve kule, čiji je kriješ žmigao iza njega poput narančastog oka kakvog neobičnog boga. "Tko ide tamo? Stoj! Stoj!" Predvodnik jahača povuče uzde pred njim. Iza njega pristizali su drugi, možda i do dvadesetak ljudi. Asha nije imala vremena da ih prebroji. Možda ih je bilo na stotine tamo u oluji, koji su jurišali za njima. Cijela vojska Roosea Boltona možda se spuštala na njih, skrivena tamom i kovitlacima snijega. Ovi, meñutim... Previše ih je da bi bili izviñači, a premalo za prethodnicu. Dvojica su bila sva u crnome. Noćna straža, shvatila je iznenada. "Tko ste vi?" doviknula je. "Prijatelji", odgovori napola poznat glas. "Tražili smo vas u Oštrozimlju, ali smo zatekli samo Vranojeda Umbera kako udara o bubnjeve i trubi u rogove. Trebalo nam je vremena da vas nañemo." Jahač skoči sa sedla, zabaci kukuljicu i nakloni se. Brada mu je bila tako gusta i tako prekrivena ledom da ga Asha na trenutak nije prepoznala. Tada joj je sinulo. "Tris?" rekla je. "Moja gospo." Tristifer Botley se spusti na koljena. "I Djevica je ovdje. Roggon, Zloguki, Sestoprsti, Rook... nas šestorica, svi koji su mogli jahati. Cromm je podlegao ranama." "Sto je ovo?" upita Ser Clayton Suggs. "Ti si jedan od njezinih? Kako ste pobjegli iz dubokogajskih tamnica?" Tris ustane i otrese snijeg s koljena. "Sybelle Glover je dobila bogatu otkupninu za našu slobodu, te ju je odlučila prihvatiti u kraljevo ime." "Kakvu otkupninu? Tko bi trošio novac na morsku gamad?" "Ja, ser." Govornik istupi na svom brdskom konjiću. Bio je vrlo visok, vrlo mršav i tako dugačkih nogu da je bilo pravo čudo što mu se stopala nisu vukla po tlu. "Trebala mi je hrabra pratnja da sretno stignem do kralja, a gospi Sybelle je trebalo manje gladnih usta." Šal je skrivao dugonjino lice, ali na glavi je nosio najčudniji šešir koji je Asha vidjela otkako je zadnji put odjedrila u Tyrosh, kulu bez oboda od nekakve meke tkanine, sličnu trima cilindrima naslaganima jedan povrh drugog. "Rečeno mije da bih ovdje mogao zateći kralja Stannisa. Moram hitno razgovarati s njim." "A tko u sedam smrdljivih paklova ste vi?"

334

Visoki čovjek elegantno spuzne sa svog konjića, skine svoj čudni šešir s glave i nakloni se. "Imam čast biti Tycho Nestoris, ponizni sluga Željezne banke Braavosa." Od svih nevjerojatnih stvari koje su mogle dojahati te noći, posljednja koju je Asha Greyjoy očekivala bio je braavoski bankar. Bilo je to previše apsurdno. Morala se nasmijati. "Kralj Stannis je prisvojio stražarsku kulu za svoje sijelo. Sigurna sam da će vas Ser Clayton rado odvesti k njemu." "To bi bilo veoma ljubazno. Nema mnogo vremena." Bankar je promotri pronicavim tamnim očima. "Vi ste gospa Asha od kuće Greyjoy, ako se ne varam." "Ja sam Asha od kuće Greyjoy, da. Postoje različita mišljenja o tome jesam li gospa." Braavosijac se nasmiješi. "Donijeli smo vam dar." Mahnuo je ljudima iza sebe. "Očekivali smo da ćemo zateći kralja u Oštrozimnlju. Ali, avaj, ova je ista mećava progutala zamak. Pod njegovim zidinama zatekli smo Morsa Umbera sa četom zelenih dječaka, kako čekaju kraljev dolazak. Predao nam je ovo." Djevojka i starac, pomisli Asha, kad su se njih dvoje grubo svalili na snijeg pred nju. Djevojka se divlje tresla, čak i u krznima. Da nije bila toliko prestrašena, možda bi čak bila ljepuškasta, iako joj je vrh nosa pocrnio od ozeblina. Starac... nitko ga nikad ne bi smatrao pristalim. Vidjela je i strašila na kojima je bilo više mesa. Lice mu bijaše lubanja prevučena kožom, kosa koštano bijela i prljava. I zaudarao je. Sam pogled na njega ispunio je Ashu gañenjem. Podigao je pogled. "Sestro. Vidiš. Ovaj put sam te prepoznao." Ashi zastane srce. "Theon?" Usne mu se povuku u nešto što je moglo biti smiješak. Nedostajalo mu je pola zubi, a polovica preostalih bilo je slomljeno i otkrhnuto. "Theon", ponovio je. "Moje ime je Theon. Važno je znati svoje ime." vi ctatti on ore je bilo crno a mjesec srebrn kad se Željezna flota stuštila na plijen. Opazili su ga u tjesnacu izmeñu Otoka Cedrova i krševitih brda astaporskog zaleña, baš kao što je crni svećenik Moqorro i rekao da hoće. "Ghiscarski", doviknuo je Longwater Pyke odozgo, iz vranina gnijezda. Victarion Greyjoy gledao je s prednjega kaštela kako mu jedro biva sve veće. Uskoro je razabrao i podizanje i spuštanje vesala, kao i dugu bijelu brazdu što odostraga sja na mjesečini, kao brazgotina protegnuta preko pučine.

335

Nije pravi ratni brod, shvatio je Victarion. Trgovačka galija, i to velika. Bit će od nje valjan ulov. Dao je znak svojim kapetanima da krenu u potjeru. Prekrcat će se na taj brod i zauzeti ga. Kapetan galije dotad je shvatio u kakvoj je pogibelji. Promijenio je smjer i udario na zapad, nastojeći se domoći Otoka Cedrova, možda u nadi da će se sakriti u nekoj skrivenoj uvali ili natjerati progonitelje na oštre hridi duž sjeveroistočne obale otoka. Samo, galija mu je nosila težak teret, dok su željezni imali vjetar u leña. Tuga i Željezna pobjeda presjekli su lovini put, dok su ga hitri Kobac i okretni Prstoples saletjeli straga. Čak ni tada ghiscarski kapetan nije spustio barjake. Kad je napokon Tužbalica prišla uz bok plijenu, ostrugavši mu lijevi bok i skršivši mu vesla, oba su se broda već nalazila tako blizu ukletim ruševinama Ghozaija da su čuli kreštavo blebetanje majmuna dok je prva svjetlost zore zalijevala razvaljene piramide grada. Ulov im se zove Ghiscarska zora, rekao je kapetan galije kad su ga u lancima isporučili Victarionu. Stiže iz Novoga Ghisa, kamo se vraćala putem Yunkaija nakon trgovanja u Meereenu. Čovjek nije znao nijedan pristojan jezik, već samo grleni ghiski, pun režanja i siktanja, valjda najružniji koji je Victarion Greyjoy u životu čuo. Moqorro je kapetanove riječi prevodio na zajednički jezik Zapadnih zemalja. Rat za Meereen je dobiven, izjavio je kapetan; zmajska je kraljica mrtva, a gradom sada vlada Ghiscarac imenom Hizdak. Victarion je naložio da mu iščupaju jezik zbog laganja. Daenerys Targaryen nije mrtva, potvrdio mu je Moqorro; njegov crveni bog R'hllor pokazao mu je kraljičino lice u svojim svetim vatrama. Kako nije trpio laži, kapetan je dao da se ghiscarski kapetan vezanih ruku i nogu baci s palube kao žrtva Utopljenom Bogu. "I tvoj će crveni bog dobiti što ga slijedi," obećao je Moqorru, "ali morima vlada Utopljeni Bog." "Nema bogova doli R'hllora i Drugoga, onoga čije se ime izgovoriti ne smije." Svećenik vrač nosio je ozbiljno ruho, posve crno izuzev tračka zlatnih niti na ovratniku, orukvicama i obrubu. Na Željeznoj pobjedi nije bilo crvene tkanine, ali ne bi bilo dolično da Moqorro nosi one prnje s mrljama od soli koje je imao na sebi kad ga je Voluharica upecao iz mora, tako daje Victarion zapovjedio Tomu Tidevvoodu da mu sašije nove halje od onoga što već imaju pri ruci, i čak mu dao neke vlastite tunike u tu svrhu. One su bile crne i zlatne, jer grb kuće Greyjoy prikazuje zlatnog lignjuna na crnome polju, a isti je motiv prikazan na barjacima i jedrilju njihovih brodova. Grimizne i crvene halje crvenih svećenika željeznima su

336

bile nešto tuñinsko, ali Victarion se nadao da bi njegovi ljudi mogli lakše prihvatiti Moqorra nakon što odjene boje Greyjoyevih. Uzalud se nadao. Odjeven u crno od glave do pete, s krabuljom od crvenih i narančastih plamenova istetoviranom preko lica, svećenik je djelovao zlokobnije nego ikada. Posada ga se klonila dok bi šetao palubom, a ljudi bi pljunuli ako bi njegova sjena kojim slučajem pala preko njih. Čak i Voluharica, koji je izvadio crvenog svećenika iz mora, već je pokušao nagovoriti Victariona da ga preda Utopljenom Bogu. Ali Moqorro je poznavao ove čudne obale daleko bolje nego željezni, a znao je i tajne zmajskog soja. Vranino Oko drži čarobnjake, pa zašto ne bih i ja? Njegov crni vrač moćniji je od sve Euronove trojice zajedno, čak i kad bi ih se strpalo u kotao i kuhanjem stopilo u jednoga. Vlažnokosi bi možda poprijeko gledao na njega, ali Aeron i njegove pobožnosti sada su bili daleko. I tako Victarion stisne svoju spaljenu šaku u moćnu pest i reče: "Ghiscarska zora nije dolično ime za brod Željezne flote. Za tebe, čarobnjače, preimenovat ću ga u Gnjev Crvenog boga." Njegov se čarobnjak nakloni glavom. "Kako kapetan kaže." I brojno stanje Željezne flote ponovno se pope na pedeset i četiri. Sutradan ih je iznenada snašlo nevrijeme. Moqorro je i to predvidio. Kad su kiše otišle dalje, otkrilo se da su se izgubila tri broda. Victarion nikako nije mogao znati jesu li potonuli, jesu li se nasukali, ili su otpuhani s pravog kursa. "Znaju kamo idemo", reče on posadi. "Ako i dalje plove, opet ćemo se susresti." Željezni kapetan nije imao vremena da čeka na lijenčine. Naročito dok mu je nevjesta okružena samim neprijateljima. Najljepšoj ženi na svijetu prijeko je potrebna moja sjekira. Uostalom, Moqorro mu je potvrdio da ta tri broda nisu izgubljena. Svećenik vrač svake bi noći pripalio vatru na prednjem kaštelu Željezne pobjede i obilazio plamenove, monotono pjevajući molitve. Na ognjenoj svjetlosti crna mu je koža blistala poput ulaštena oniksa, a Victarion se katkad bio spreman zakleti da plamenovi istetovirani na njegovu licu takoñer plešu, svijaju se i vijugaju, pretapaju jedni u druge, mijenjajući boju sa svakim okretom svećenikove glave. "Crni svećenik priziva demone na nas", čulo se kako kaže jedan veslač. Kad su to dojavili Victarionu, dao je da se čovjeka bičuje sve dok mu se leña od ramena do guzova nisu pretvorila u krv. A kad je Moqorro rekao: "Izgubljena će se janjad

337

vratiti tvome stadu kod otoka zvanog Yaros", kapetan mu je odgovorio: "Moli se da bude tako, svećeniče. Da ne bi ti bio idući koji će osjetiti bič." More je bilo modrikastozeleno, a sunce je pržilo s praznog plavog neba, kad je Željezna pobjeda došla do svoga drugog ulova, u vodama sjeverozapadno od Astapora. Ovaj put radilo se o myrskoj koki imenom Grlica, na putu za Yunkai preko Novoga Ghisa s teretom sagova, slatkih zelenih vina i myrske čipke. Njezin je kapetan posjedovao myrsko oko kroz koje daleke stvari djeluju bliske; dvije staklene leće u nizu mjedenih cijevi, vješto izrañene tako da se svaki odsječak dade uvući u idući, čime se oko skrati na dužinu kame. Victarion je to blago prisvojio. Koku je preimenovao u Svračak. Posada će se zadržati za otkupninu, odredio je kapetan. Nisu to ni robovi ni robovlasnici, nego slobodni Myrci i iskusni pomorci. Takvi ljudi vrijede dobra novca. Pristigavši iz Myra, Grlica nije donijela svježe vijesti o Meereenu ili Daenerys, već tek stare izvještaje o dothrakijskim konjanicima duž rijeke Rhoyne, Zlatnoj družini u pokretu i drugim stvarima koje je Victarion već znao. "Što vidiš?" upita kapetan svog crnog svećenika te noći dok je Moqorro stajao pred svojom noćnom vatrom. "Što li nas očekuje sutra? Opet kiša?" Njemu je mirisalo na kišu. "Siva nebesa i snažni vjetrovi", reče Moqorro. "Bez kiše. Otraga stižu tigrovi. Sprijeda čeka tvoj zmaj." Moj zmaj. Victarionu se svidje kako to zvuči. "Reci mi nešto što ne znam, svećeniče." "Kapetan zapovijeda, a ja slušam", reče Moqorro. Posada gaje počela zvati Crni Plamen, nadimkom koji mu je prišio Steffar Mucavac zato što nije mogao izgovoriti "Moqorro". Bez obzira na ime, svećenik je imao moći. "Ovdašnja obala proteže se sa zapada na istok", reče on Victarionu. "Kad skrene na sjever, naići ćeš na još dva zeca. Hitra i mnogonoga." I tako je i bilo. Ovaj put se pokazalo da su plijen dvije galije, duge, elegantne i brze. Prvi ih je ugledao Ralf Limper, ali uskoro su počele odmicati Tuzi i Uzaludnoj nadi, pa je Victarion poslao Željezno krilo, Kopca i Lignjunovpoljubac da ih ulove. Nije imao laña bržih od tih triju. Progon je potrajao najveći dio dana, ali na koncu su se iskrcali na obje galije i zauzeli ih nakon kratkih, ali brutalnih borbi. Victarion je saznao da su isplovile prazne na put za Novi Ghis, gdje bi ukrcale namirnice i oružje za ghiscarske legije koje su se ulogorile pred

338

Meereenom... i dovele nove legionare u rat kao zamjenu za sve one vojnike koji su pomrli. "Za vojnike poginule u boju?" upitao ih je Victarion. Posade galija rekle su da nije tako; pomrli su od krvava proljeva. Od "blijede kobile", kako su je prozvali. A baš kao i kapetan Ghiscarske zore, kapetani galija ponovili su laž da je Daenerys Targaryen mrtva. "Poljubite mi je u onome paklu gdje je već pronañete", rekao je Victarion. Pozvao je da mu donesu sjekiru i na licu mjesta odrubio im glave. Nakon toga je dao pogubiti i njihove posade, poštedjevši samo robove prikovane uz vesla. Svojeručno im je raskinuo lance i kazao im da su sada slobodni ljudi, te da će imati povlasticu da veslaju za Željeznu flotu, što je čast o kojoj svaki dječak na Željeznom otočju sanja kao mali. "Zmajska kraljica oslobaña robove, a oslobañam ih i ja", objavio je. Galije je preimenovao u Duh i Sjena. "Jer namjera mi je da se one vrate i kao utvare progone te Yunkaijce", reče on tamnoputoj ženi te večeri, nakon što se izdovoljio njome. Sad su već postali bliski, i iz dana u dan bivali su sve bliži. "Spopast ćemo ih kao udar groma", reče, dok joj je stiskao dojku. Upitao se osjeća li se ovako njegov brat Aeron kad mu se obraća Utopljeni Bog. Gotovo da je čuo glas boga kako nadire iz morskih dubina. Dobro ćeš mi služiti, kapetane moj, kao da su mu govorili valovi. Zbog ovoga te i stvorih. Ali nahranit će on i crvenoga boga, Moqorrova boga vatre. Ruka koju je svećenik iscijelio grozno je izgledala, od lakta do vrhova prstiju prekrivala ju je reš pečena svinjska kožica. Kojiput, kad bi Victarion stisnuo šaku, ta bi se koža rascijepila i zadimila, no ruka mu je bila snažnija nego ikad prije. "Dva su boga sada sa mnom", kaza on tamnoputoj ženi. "Nema tog dušmanina koji bi se mogao oduprijeti dvojici bogova." Zatim ju je prevalio na leña i ponovno uzeo. Kad su se litice Yarosa pojavile s lijeve strane njihovih pramaca, zatekao je ona tri izgubljena broda gdje ga čekaju, upravo kao što je Moqorro i obećao. Victarion je za nagradu poklonio svećeniku zlatni torkves. Sad se pred njim našao izbor: usuditi se na prolazak tjesnacem, ili povesti Željeznu flotu oko otoka? Uspomena na Lijepi Otok još uvijek je tištala kapetanovo sjećanje. Stannis Baratheon okomio se na Željeznu flotu i sa sjevera i s juga dok su oni bili u stupici izmeñu otoka i kopna, nanijevši Victarionu najteži poraz u životu. Ali oplovljavanje Yarosa odnijelo bi mu dragocjene dane. Budući daje Yunkai tako blizu, pomorski promet u tjesnacu vjerojatno će biti težak, premda nije očekivao susret s yunkaijskim ratnim brodovima sve dok ne priñu bliže Meereenu.

339

Kako bi Vranino Oko postupio? Neko je vrijeme razbijao glavu tom mišlju, a onda poslao znak svojim kapetanima. "Plovimo kroz tjesnac." Došli su do još tri ulova prije nego što im se Yaros izgubio za krmama. Jedan tusti galijun pao je šaka Voluharici i Tuzi, a jedna trgovačka galija Manfrydu Merlynu sa Zmajara. Spremišta su im bila krcata robom za trgovanje, vinima, svilama i začinima, rijetkim drvom i još rjeñim mirisima, ali prava su nagrada bile same lañe. Kasnije istoga dana Sedam lubanja i Sužnjosjek zarobili su jednu kočaricu. Bila je to mala, spora, trošna brodica, jedva vrijedna truda oko prekrcavanja na nju. Victarionu nije bilo drago čuti da su trebala dva njegova broda da se te ribare natjera na poslušnost. No upravo je s njihovih usana čuo za povratak crnoga zmaja. "Ode srebrna kraljica", rekao mu je zapovjednik kočarice. "Odletje ona na svome zmaju preko Dothrakijskog mora." "Gdje je to Dothrakijsko more?" oštro ga je priupitao. "Preplovit ću ga Željeznom flotom i pronaći kraljicu, ma gdje bila." Ribar se glasno nasmijao na to. "E, baš da to vidim. Dothrakijsko more je travnato, beno." Bilo bi mu bolje da to nije rekao. Victarion ga je ščepao za vrat spaljenom šakom i podigao mu cijelo tijelo u zrak. Odalamio gaje leñima o jarbol i nastavio ga stiskati sve dok Yunkaijčevo lice nije postalo crno poput prstiju što su mu zasijecali kožu. Čovjek se neko vrijeme ritao i koprcao u uzaludnim nastojanjima da se iskobelja iz kapetanova stiska. "Nitko neće Victarionu Greyjoyu reći da je bena i doživjeti da se time hvasta." Kad je otvorio šaku, čovjekovo tijelo mlitavo se svalilo na palubu. Longwater Pyke i Tom Tidevvood prebacili su ga preko ograde, kao još jednu žrtvu prinesenu Utopljenom Bogu. "Tvoj Utopljeni Bog je demon", reče mu potom crni svećenik Moqorro. "On nije više od sužnja Drugoga, mračnoga boga čije se ime izgovoriti ne smije." "Pripazi, svećeniče", upozori ga Victarion. "Na ovom brodu ima pobožnih ljudi koji bi ti iščupali jezik zbog izgovaranja takvih svetogrña. Tvoj crveni bog dobit će što ga slijedi, to ti obećavam. Moja riječ je željezna. Pitaj bilo koga od mojih ljudi." Crni se svećenik nakloni glavom. "Nema potrebe. Gospodar Svjetla pokazao mi je tvoju vrijednost, kneže kapetane. Svake noći u svojim vatrama opažam slavu koja čeka na te." Victarionu Greyjoyu bilo je silno drago čuti te riječi, što je te večeri i kazao tamnoputoj ženi. "Moj brat Balon bijaše velikan," reče on, "ali ja ću ostvariti ono

340

što on nije mogao. Željezno otočje opet će biti slobodno, a Stara navada će se vratiti. To čak ni Dagon nije mogao postići." Gotovo je stotinu godina prošlo otkako je Dagon Greyjoy sjedio na Stolcu od morskog kamena, ali željezni su još pripovijedali o njegovim haranjima i bitkama. U Dagonovo je vrijeme na Željeznom prijestolju sjedio kralj slabić, podlivenih očiju uprtih na suprotnu stranu uskog mora, gdje su kopilani i izgnanici kovali pobunu. I tako je knez Dagon isplovio s Pykea da prisvoji more zalazećeg sunca. "Izazvao je lava u vlastitom brlogu i svezao strahovuku rep u čvorove, ali čak ni Dagon nije mogao poraziti zmajeve. Ali ja ću tu zmajsku kraljicu prisvojiti. Ona će dijeliti moju postelju i donijeti mi na svijet mnogo moćnih sinova." Te je noći Željezna flota brojila šezdeset brodova. Neobična su jedra postala učestalija sjeverno od Yarosa. Sad su stigli vrlo blizu Yunkaija, a obala izmeñu Žutoga Grada i Meereena jamačno će vrvjeti trgovačkim brodovima i lañama za opskrbu u dolasku i odlasku, pa je Victarion odveo Željeznu flotu u dublje vode, odakle se kopno više nije vidjelo. Čak i tu su nastavili zatjecati druga plovila. "Neka nijedno ne pobjegne da upozori naše dušmane", zapovjedio je željezni kapetan. Nijedno i nije. More je bilo zeleno a nebo sivo onog jutra kad su Tuga, Ratnica razvratnica i Victarionova vlastita Željezna pobjeda zarobile robovlasničku galiju iz Yunkaija na pučini sjeverno od Žutoga Grada. U teretnom su prostoru pronašli dvadesetoricu namirisanih dječaka i četiri puta po dvadeset djevojaka namijenjenih kućama naslade u Lysu. Posada lañe nije ni slutila da bi mogla naići na opasnost tako blizu domaćim vodama, pa su je željezni zauzeli bez pol muke. Nosila je ime Voljna djeva. Victarion je dao mačem smaknuti trgovce robljem, pa poslao svoje ljude u potpalublje da oslobode veslače lanaca. "Sada veslate za mene. Veslajte snažno, pa ćete se obogatiti." Djevojke je razdijelio svojim kapetanima. "Lysenci su vas htjeli pretvoriti u kurve," kazao im je, "ali mi smo vas spasili. Sada morate služiti samo jednom čovjeku, namjesto mnogima. One koje ih zadovolje kapetani mogu uzeti sebi kao slane supruge, što je častan položaj." Namirisane dječake omotao je lancima i bacio u more. Bila su to neprirodna stvorenja, i na brodu mu je bilo čišće nakon što ga je riješio njihove nazočnosti. Za sebe je Victarion odvojio sedam najizvrsnijih djevojaka. Jedna je imala crvenkastozlatnu kosu i pjegice po sisama. Druga se cijela brijala. Treća je bila smeñokosa i smeñooka, stidljiva poput malog miša. Četvrta je imala najveće grudi

341

koje je u životu vidio. Peta je bila sitno stvorenje ravne crne kose i zlaćane kože. Oči su joj bile boje jantara. Šesta je bila bijela kao mlijeko, sa zlatnim prstenovima u bradavicama i usminama, a sedma crna kao sipina tinta. Trgovci robljem iz Yunkaija podučili su ih putu sedam uzdaha, ali Victarion ih nije htio zbog toga. Njegova tamnoputa žena bit će mu sasvim dovoljna za zadovoljavanje potreba sve dok ne uspije stići do Meereena i položiti pravo na svoju kraljicu. Nijednom čovjeku ne trebaju svijeće kad ga čeka sunce. Galiji je nadjenuo novo ime, Vrisak robovlasnika. S njom se broj brodovlja Željezne brode popeo na šezdeset jedan. "Jači smo sa svakim brodom koga zarobimo," reče Victarion svojim željeznima, "ali ubuduće će nam biti teže. Sutra ili prekosutra, sva je prilika da ćemo naići na ratne brodove. Ulazimo u domaće vode Meereena, gdje nas iščekuju flote naših dušmana. Susrest ćemo se s brodovima iz sva tri Grada trgovaca robljem, s brodovima iz Tolosa, Elyrije i Novoga Ghisa, čak i s brodovima iz Oartha." Pripazio je da ne spomene zelene galije iz Staroga Volantisa koje jamačno plove kroz Zaton patnje upravo dok on govori. "Ti trgovci robljem su slabiči. Vidjeli ste kako bježe od nas, čuli ste kako skviče kad ih se smakne mačem. Svaki medu vama vrijedan je kao dvadesetorica njih, jer jedino smo mi sačinjeni od željeza. Imajte to na umu kad idući put opazimo jedra nekog robovlasničkog broda. Milosti ne pružajte, niti je ne očekujte. Kao da je nama milost potrebna? Mi smo željezni, a nad nama bdiju dva boga. Oduzet ćemo njihove brodove, razoriti njihove nade, i njihov zaljev pretvoriti u krv." Silan se poklič podigao na te riječi. Kapetan je odgovorio na njega kimanjem glave, smrknuta lica, pa pozvao da se na palubu izvede onih sedam djevojaka koje je prisvojio, najljupkijih od svih koje su pronašli na Voljnoj djevi. Svaku je od njih izljubio u obraze i objasnio joj kakva je počast čeka, premda nijedna od njih nije razumjela njegove riječi. Zatim je naložio da ih se ukrca na onu ribarsku kočaricu koju su zarobili, te da joj se presiječe užad koja je drži i da je se zatim zapali. "Ovim darom nevinosti i ljepote iskazujemo počast obojici bogova", izjavi on dok su ratni brodovi Željezne flote veslali pokraj zarobljene kočarice. "Nek se ove djevojke iznova rode u svjetlu, neoskvrnute smrtnom požudom, ili nek se spuste u vodene dvore Utopljenog Boga, da se goste, plešu i smiju sve dok mora ne presuše." Pri kraju, prije nego što je more progutalo zadimljenu kočaricu, krikovi tih sedam milih djevojaka pretvoriše se u radosnu pjesmu, učinilo se Victarionu Greyjoyu.

342

Uto se nadigao silan vjetar, vjetar što im je ispunio jedra i silovito ih počeo tjerati na sjever, pa na istok, pa opet na sjever, prema Meereenu i njegovim piramidama od raznobojne cigle. Na krilima pjesme letim tebi, Daenerys, pomislio je željezni kapetan. Te večeri on prvi put na otvoreno iznese onaj zmajski rog koji je Vranino Oko pronašao u zadimljenim pustošima velebne Valyrije. Radilo se o izvijenom predmetu, šest stopa dugom s kraja na kraj, svjetlucavo crnom i opasanom obručima rumenog zlata i tamnog valyrijskog čelika. Euronov pakleni rog. Victarion prijeñe rukom po njemu. Rog mu je na dodir bio topao i gladak poput bedara tamnopute žene, i tako blistav da je u njegovim dubinama opazio izobličen odraz vlastita lica. Čudne su vradžbine bile usječene u obruče koji ga opasuju. "Valyrijski glifovi", nazva ih Moqorro. Toliko je bar i Victarion znao. "Što piše?" "Mnogo i više." Crni svećenik pokaza mu jedan zlatni obruč. "Ovdje stoji ime roga. 7a sam Zmajovezac', piše. Jesi li ikada čuo njegov zvuk?" "Jednom." Jedan polutan njegova brata puhnuo je u pakleni rog na kraljevskom zboru na Starom Wyku. Bila je to prava neman od čovjeka, goleme obrijane glave, s obručima od zlata, kristalnog lignita i nefrita oko ruku debelo prepletenih mišićima, s velikim jastrebom istetoviranim preko prsa. "Zvuk koji je stvorio... gorio je, nekako. Kao da su mi kosti planule i počele mi iznutra sažgavati tijelo. Ta su pismena zasjala usijanim rumenilom, pa usijanom bjelinom, tako da ih je bilo bolno gledati. Činilo mi se da zvuku nikad neće biti kraja. Bio je kao nekakav dug vrisak. Kao tisuću vriskova, svih staljenih u jedan." "A čovjek koji je puhnuo u rog, što je bilo s njim?" "Umro je. Poslije su mu na usnama opazili plikove. I ptica mu je krvarila." Kapetan se lupi po prsima. "Njegov jastreb, točno tu. Sa svakog mu je pera kapala krv. Čuo sam da je čovjek iznutra bio sav spaljen, ali može biti da je to bila samo nekakva priča." "Istinita priča." Moqorro okrenu pakleni rog, proučavajući čudnovata slova što su vrvjela po drugome zlatnom obruču. "Ovdje stoji: 'Nijedan smrtnik neće puhnuti u mene i preživjeti."' Victariona snadoše ogorčene misli o izdajstvu braće. Euronovi su darovi uvijek otrovni. "Vranino Oko zaklinjao se da će ovaj rog primorati zmajeve da slušaju moju volju. Ali kako da se time okoristim, ako je cijena smrt?"

343

"Tvoj brat nije sam puhnuo u rog. Ne moraš ni ti." Moqorro mu pokaže čelični obruč. "Tu. 'Krv za vatru, vatra za krv.' Nije bitno tko će puhnuti u pakleni rog. Zmajevi će doći gospodaru roga. Tebi valja prisvojiti rog. Krvlju." mižm 6jevojčica Jedanaestorica slugu Boga od Mnogih Lica sastala su se večeras podno hrama, više nego što ih je ikada dotad vidjela na okupu. Samo su plemićić i debeli momak došli na ulazna vrata; ostali su pristigli tajnim putovima, kroz tunele i skrivene prolaze. Odjenuli su svoje crne i bijele halje, ali kako sjedaju, tako svaki smakne kukuljicu s glave i otkrije lice koje je danas odlučio nositi. Visoke su im stolice izrezbarene od ebanovine i usuddrva, jednako kao i vrata hrama iznad njih. Stolice od ebanovine na poleñinama naslona imaju lica od usuddrva, stolice od usuddrva lica od izrezbarene ebanovine. Jedan od preostalih akolita stoji na suprotnoj strani prostorije s vrčem tamnog crnog vina. Ona drži vodu. Kad god neki sluga poželi piti, podigne oči ili pozove prstom, pa jedno od njih, ili oboje, priñe i natoče mu pehar. Ali uglavnom samo stoje i iščekuju poglede koji im ne stižu. Isklesana sam od kamena, podsjeti se ona. Ja sam kip, poput Morskih knezova koji stoje uz Kanal junaka. Voda je teška, ali njezine su ruke jake. Svećenici se služe braavoskim jezikom, premda su u jednoj prilici njih trojica vodila gorljiv razgovor na plemenitom valyrijskom. Djevojčica je razumjela riječi, uglavnom, ali govorili su tiho, pa ih nije uvijek čula. "Poznajem ovog čovjeka", uspjela je čuti kako kaže svećenik s licem žrtve kuge. "Poznajem ovog čovjeka", ponovi debeli momak dok mu je točila. Ali naočiti čovjek reče: "Poklonit ću ovome čovjeku dar, njega ne poznajem." Kasnije je škiljavac rekao isto to, za nekoga drugog. Nakon tri sata vina i riječi svećenici su se razišli... svi izuzev ljubaznog čovjeka, sirotice i onoga na čijem se licu vide tragovi kuge. Obraze mu prekrivaju krvave ojedine, a kosa mu je opala. Krv mu kaplje iz jedne nosnice i stvara mu kraste u kutovima oba oka. "Naš bi brat htio porazgovarati s tobom, dijete", reče joj ljubazni čovjek. "Sjedni, ako hoćeš." Ona sjedne u stolicu od usuddrva s licem od ebanovine. Krvave ojedine nju nimalo ne straše. Previše je vremena provela u Kući Crnog i Bijelog da bi se bojala lažnog lica. "Tko si ti?" upita je kugoliki nakon što su ostali sami. "Nitko." "Nije tako. Ti si Arya iz kuće Stark, koja se grize za usnicu i ne zna izgovoriti laž."

344

"Bila sam. Više nisam." "Zašto si ovdje, lažljivice?" "Da služim. Da učim. Da promijenim svoje lice." "Prvo promijeni svoje srce. Dar Boga Mnogih Lica nije dječja igračka. Ti bi htjela ubijati iz vlastitih povoda, za vlastita zadovoljstva. Poričeš li to?" Ona se ugrize za usnicu. "Da—" On je ošamari. Od udarca je obraz zapeče, ali zna da gaje zaslužila. "Hvala." Nakon dovoljno šamara možda si prestane žvakati usnicu. Arya to radi, ne noćna vučica. "Da, poričem." "Lažeš. Vidim ti istinu u očima. Imaš oči vučice, i mili ti se okus krvi." Ser Gregor, pomisli i preko volje. Dunsen, Raff Medeni. Ser Ilyn, Ser Meryn, kraljica Cersei. Kad bi progovorila, morala bi lagati, a on bi to razabrao. Zato nastavi šutjeti. "Bila si mačka, kažu mi. Vrebala si po uličicama što zaudaraju po ribi i prodavala čančice i dagnje za novac. Živjela si sitnim životom, posve prikladnim za sitno stvorenje poput tebe. Zamoli, i može ti ga se vratiti. Guraj svoja kolica, izvikuj svoje čančice, budi zadovoljna. Srce ti je odviše meko da bi pripadala našim redovima." Kani me otjerati. "Ja srca nemam. Imam samo rupu. Ubila sam već mnoge. Mogla bih ubiti i vas, da to poželim." "Bi li ti se to mililo?" Nije znala pravi odgovor. "Možda." "Onda ti ovdje nije mjesto. Smrt u ovoj kući nije nimalo slatka. Mi nismo ratnici, nismo ni vojnici, nismo ni kočoperni ulični koljači naduti od oholosti. Mi ne ubijamo da bismo služili nekome knezu, da bismo podebljavali vlastite novčarke, da bismo udovoljavali vlastitoj taštini. Mi nikada ne poklanjamo dar iz svoje ugode. Niti izabiremo one koje ubijamo. Mi smo tek sluge Boga Mnogih Lica." "Valar dohaeris." Svima služiti valja. "Riječi poznaješ, no odviše si ohola da bi služila. Sluga mora biti ponizan i poslušan." "Poslušna sam. Mogu biti poniznija od bilo koga." To ga natjera na kratak smijeh. "Bit ćeš prava živa božica poniznosti, uvjeren sam. Samo, možeš li platiti cijenu?" "Kakvu cijenu?"

345

"Cijena si ti. Cijena je sve što imaš i sve što bi se ikada mogla ponadati da ćeš imati. Uzeli smo ti oči i vratili ih. Nakon njih, uzet ćemo ti uši, pa ćeš hodati u tišini. Dat ćeš nam svoje noge, pa ćeš puzati. Bit ćeš ničija kći, ničija supruga, ničija majka. Ime će ti biti lažno, a čak niti samo lice koje nosiš neće biti tvoje." Malo joj je trebalo da se opet ugrize za usnicu, ali ovaj put se ulovila na vrijeme i prestala. Lice mi je tamno jezero, što sve krije, što ništa ne odaje. Prisjeti sve svih imena koja je nosila: Arry, Lasica, Goluždravica, Cat od Kanala. Prisjeti se one glupe djevojčice iz Oštrozimlja koja se zvala Arya Konjolika. Imena nisu bitna. "Mogu platiti cijenu. Dajte mi lice." "Lica valja zaslužiti." "Recite mi kako." "Poklanjanjem izvjesnoga dara izvjesnome čovjeku. Možeš li to učiniti?" "Kojem to čovjeku?" "Nijednome tebi poznatom." "Mnoge ljude ne poznajem." "On je jedan od njih. Neznanac. Nitko koga voliš, nitko koga mrziš, nitko koga si u životu upoznala. Hoćeš li ga ubiti?" "Da." "Onda ćeš na sutrašnji dan opet biti Cat od Kanala. Nosi to lice, promatraj, slušaj što ti se kaže. Pa ćemo vidjeti jesi li istinski vrijedna toga da služiš Njega od Mnogo Lica." I tako se sutradan vratila Bruscu i njegovim kćerima u kući na kanalu. Brusco je razrogačio oči kad ju je ugledao, a Brea se tiho zgranula. "Valar morghulis", rekla im je Cat, u ime pozdrava. "Valar dohaeris", odgovorio joj je Brusco. Nakon toga, bilo je kao da nikada nije ni otišla. Prvi put je ugledala čovjeka kojega mora ubiti kasnije toga jutra, dok je gurala kolica kroz potaracane ulice koje izlaze u Purpurnu luku. Bio je to starac koji je već dobrano prevalio pedesetu. Predugo već živi, pokušala je uvjeriti samu sebe. Što će njemu tolike godine kad ih je moj otac dobio tako malo? Ali Cat od Kanala nema oca, pa je tu misao zadržala za sebe. "Čančice, dagnje i lisanke," izvikivala je Cat dok je prolazio pokraj nje, "ostrige, škampi i debele zelene dagnje." Čak mu se i osmjehnula. Katkad je već i smiješak sam po sebi dovoljan da se ljudi zaustave i odluče na kupnju. Starac joj nije uzvratio osmijeh. Mrko ju je pogledao i produžio dalje, progazivši kroz lokvu na putu. Pljuskanje joj je smočilo noge.

346

Nije nimalo uljudan, pomislila je dok ga je pratila pogledom. Lice mu je tvrdo i zlobno. Starcu je nos stisnut i oštar, usne su mu tanke, oči sitne i blizu smještene. Kosa mu je posve sijeda, ali šiljata bradica u dnu lica još uvijek mu je crna. Cat je pomislila da je zacijelo boji, pa se upitala kako to da si ne boji i kosu. Jedno mu rame stoji poviše drugoga, zbog čega cijeli djeluje grbavo. "Zao je to čovjek", izjavi ona tu večer, nakon što se vratila u Kuću Crnog i Bijelog. "Usne su mu okrutne, oči su mu zlobne, a ima i bradicu pravog zlikovca." Ljubazni se čovjek tiho nasmije. "On je čovjek kao i bilo koji drugi, sa svjetlošću u sebi, kao i mrakom. Nije na tebi da mu sudiš." To je osupne. "Jesu li mu bogovi presudili?" "Neki bogovi, može biti. Čemu bogovi služe, ako ne da predsjedavaju nad ljudima kao suci? Doduše, Bog Mnogih Lica ne odvaguje ljudske duše. On svoj dar poklanja najboljim, kao i najgorim ljudima. Inače bi dobri živjeli dovijeka." Najgore na starcu njegove su šake, zaključila je Cat idućega dana, dok ga je promatrala zaklonjena svojim kolicima. Prsti su mu dugi i koščati, uvijek nešto rade, češu mu bradicu, cimaju ušnu resicu, bubnjaju po stolu, trzaju se, trzaju, trzaju. Šake su mu kao dva bijela pauka. Što mu više promatra te šake, to ih polagano sve jače mrzi. "Previše miče šakama", kazala im je kad je stigla u hram. "Zacijelo je prepun strahovanja. Dar će mu donijeti spokoj." "Dar svim ljudima donese spokoj." "Kad ga ubijem, pogledat će me u oči i zahvaliti mi." "To bi značilo da nisi uspjela. Bilo bi najbolje kada te uopće ne bi zamijetio." Starac je nekakav trgovac, zaključila je Cat nakon što ga je nekoliko dana promatrala. Poslovanje mu ima nekakve veze s morem, premda nijednom nije vidjela da je stupio na neki brod. Povazdan sjedi u juharnici blizu Purpurne luke, gdje mu se šalica odvarka od luka hladi uz lakat dok prebire po papirima i pečatnom vosku, i dok oštrim tonovima vodi razgovore s povorkom kapetana, brodara i drugih trgovaca, od kojih nijednome bjelodano nije naročito drag. Ipak, donose mu novac: kožne novčarke nabrekle od zlatnika, srebrnjaka i četvrtastih željeznih kovanica Braavosa. Starac ih uvijek pažljivo prebroji, razvrsta kovanice i složi ih na uredne hrpice, slične sa sličnima. Nikad ih ne pregledava. Umjesto toga, zagrize ih, uvijek lijevom stranom čeljusti, u kojoj još ima sve zube. S vremena na vrijeme zavrti pokoji novčić na stolu i osluškuje zvuk koji stvara dok se drndavo zaustavlja.

347

A nakon što sve kovanice prebroji i kuša, starac zapiše nešto na komad pergamenta, označi ga svojim pečatom i uruči kapetanu. Ili, u suprotnom, odmahne glavom i gurne kovanice natrag na suprotnu stranu stola. Svaki put kada to učini, njegov sugovornik postane sav crven u licu i ljutit, ili pak blijed i vidno ustrašen. Cat to nije uspjela shvatiti. "Plaćaju ga zlatnicima i srebrnjacima, ali on im zauzvrat samo daje zapise. Zar su glupi?" "Pokoji možda i jest. Većinom su jednostavno oprezni. Neki ga kane obmanuti. Meñutim, njega se ne može tako lako obmanuti." "Ali što on to njima prodaje?" "Svakome zapisuje pokriće. U slučaju da im lañe potopi oluja, ili da ih otmu pirati, obećava im isplatiti vrijednost plovila i cjelokupnog njegova sadržaja." "Je li to nekakva oklada?" "Svojevrsna. Oklada koju se svaki kapetan nada izgubiti." "... izgube svoje brodove, često i same svoje živote. Mora su opasna, a nikad opasnija negoli najesen. Bez sumnje je već mnogi kapetan, dok je tonuo u oluji, pronašao neku sitnu utjehu u pokriću koje je platio u Braavosu, i saznanju da njegova udovica i djeca neće oskudijevati." Žalostan mu smiješak dotakne usne. "Doduše, jedna je stvar napisati takovo pokriće, a druga ga ispuniti." Cat shvati. Jedan od njih sigurno ga mrzi. Jedan od njih došao je u Kuću Crnog i Bijelog i pomolio se bogu da ga uzme. Ona upita koji je to bio, ali ljubazni joj čovjek ne htjede kazati. "Nije na tebi da se pačaš u takove stvari", reče. "Tko si ti?" "Nitko." "Nitko pitanja ne postavlja." On je primi za ruke. "Ako ovo ne možeš izvesti, valja ti samo to reći. Nema sramote u tome. Neki su stvoreni da služe Boga Mnogih Lica, a neki nisu. Samo reci jednu riječ, i lišit ću te ove zadaće." "Izvest ću je. Rekla sam da hoću. I hoću." Samo, kako? To je već teže. On ima stražare. Dvojicu, jednog visokog i mršavog, i jednog niskog i zdepastog. Svugdje idu s njime, od trenutka kad ujutro izañe iz kuće, pa sve dok se navečer u nju ne vrati. Paze na to da se starcu nitko ne približi bez njegova dopuštenja. Jedanput se neki pijanac zamalo zabio u njega dok se vraćao kući iz juharnice, ali visoki se ispriječio izmeñu njih i oštro odgurnuo pijanca, tako daje pao na zemlju. U juharnici onaj niski uvijek prvi kuša odvarak od luka. Starac pričeka da se odvarak ohladi prije nego što ga srkne, čime dobiva dovoljno vremena da se uvjeri kako njegov stražar nije pretrpio nikakve štetne posljedice.

348

"Boji se," shvati ona, "ili pak zna da mu netko želi doći glave." "On to ne zna," reče joj ljubazni čovjek, "ali sumnja." "Stražari idu s njim čak i kad skokne van da se pomokri," reče ona, "ali on ne ide s njima kad oni mokre. Onaj viši je hitriji. Pričekat ću da se on ode pomokriti, pa ću ući u juharnicu i ubosti starca u oko." "A što ćeš s drugim stražarem?" "On je tup i glup. Mogu i njega ubiti." "Zar si ti nekakav koljač s bojnog polja koji sasijeca svakoga tko mu se ispriječi na putu?" "Nisam." "I nadam se da nisi. Ti si sluškinja Boga Mnogo Lica, a mi koji služimo Njega od Mnogo Lica poklanjamo njegov dar samo onima koji su obilježeni i izabrani." Ona shvati. Ubij njega. Ubij samo njega. Trebala su joj još tri dana promatranja da pronañe način, i još jedan dan vježbanja sa svojim džepnim nožićem. Crveni Roggo naučio ju je kako da ga koristi, ali nije odsjekla nijednu novčarku još otprije nego što su joj oduzeli oči. Htjela se uvjeriti da još zna kako se to radi. Glatko i brzo, tako treba, bez petljanja, opomenula se i krenula izbacivati malu oštricu iz rukava, ponovno i ponovno i ponovno. Kad se uvjerila da se još sjeća kako se to izvodi, stala je oštriti čelik brusnim kamenom sve dok mu se oštrica nije počela srebrnkastomodro ljeskati na svjetlosti svijeća. Drugi je dio bio složeniji, ali sirotica joj je pritekla u pomoć. "Sutra ću onome čovjeku pokloniti dar", objavila je dok je prekidala post. "Njemu od Mnogo Lica bit će drago." Ljubazni čovjek ustane od stola. "Cat od Kanala poznaju mnogi. Bude li viñeno da je ona počinila to djelo, Brusco i njegove kćeri mogli bi se naći u nevolji. Vrijeme ti je da stekneš drugačije lice." Djevojčica se nije osmjehnula, ali u sebi je bila zadovoljna. Jedanput je već izgubila Cat, i oplakivala ju je. Ne želi je ponovno izgubiti. "Kako ću izgledati?" "Ružno. Žene će odvraćati pogled od tebe. Djeca će buljiti i pokazivati prstom. Jaki će te ljudi sažalijevati, a pokoji možda i pusti suzu. Tko te vidi, neće te brzo zaboraviti. Doñi." Ljubazni čovjek uzme željezni fenjer s kuke i povede je pokraj mirnog crnog jezerca i redova tamnih, nijemih bogova, sve do stubišta u stražnjem dijelu hrama. Sirotica im se pridruži na začelju dok su silazili. Nitko ništa nije govorio. Čulo se jedino tiho struganje stopala po stubama. Osamnaest ih stuba dovede do komora, ondje gdje se pet nadsvoñenih prolaza širi poput prstiju na ljudskoj ruci. Stubišta

349

ovdje dolje postaju uža i strmija, ali djevojčica je trčala goredolje po njima već tisuću puta, i za nju nema ničega strašnog u njima. Nakon još dvadeset dvije stube zatekli su se u nižem podrumu. Tuneli su ovdje tijesni i izvitopereni, poput crnih crvotočina što vijugaju kroz srce goleme stijene. Jedan je prolaz bio zatvoren teškim željeznim vratima. Svećenik objesi fenjer o kuku, zavuče ruku u svoje halje i iz njih izvadi istančano izrañen ključ. Čitave joj se podlaktice naježe. Svetinja. Sada idu još niže, spuštaju se do treće razine, do tajnih odaja u koje je pristup dopušten jedino svećenicima. Ključ škljocne triput, vrlo tiho, dok ga je ljubazni čovjek okretao u bravi. Vrata se otvore na nauljenim željeznim šarkama, ne stvorivši pritom nikakav šum. Za njima se otkrije još stuba, isklesanih u živoj stijeni. Svećenik opet skine fenjer i povede ih. Djevojčica poñe za svjetlom, brojeći stube dok je silazila. Četiri pet šest sedam. Zatekla se kako žali što nije ponijela svoj štap. Deset jedanaest dvanaest. Zna koliko stuba ima izmeñu hrama i podruma, izmeñu podruma i nižeg podruma, prebrojila je čak i stube na tijesnom zavojitom stubištu što se spiralno uspinje u potkrovlje, kao i prečke na strmim drvenim ljestvama što vode do krovnih vrata i vjetrovita izboja s vanjske strane. Meñutim, ovo stubište ne poznaje, zbog čega je za nju pogibeljno. Dvadeset jedan dvadeset dva dvadeset tri. Kao da zrak iz koraka u korak postaje malopomalo sve hladniji. Kad je nabrojila do trideset, znala je da se sad nalaze dublje čak i od kanala. Trideset tri trideset četiri. Do koje će se dubine spustiti? Stigla je do pedeset četiri kad je stubište napokon završilo pred još jednim željeznim vratima. Ova nisu bila zaključana. Ljubazni ih čovjek odgurne i proñe. Ona uñe za njim, sa siroticom za petama. Koraci im počnu odjekivati u tami. Ljubazni čovjek podigne fenjer i širom rastvori zaklopce na njemu. Svjetlost oblije zidove oko njih. Tisuću je lica s njih gledalo u nju. Visjela su sa zidova, pred njom i iza nje, visoko i nisko, kamo god da bi pogledala, kamo god da bi se okrenula. Vidjela je stara lica i mlada lica, svjetloputa lica i tamnoputa lica, glatka lica i naborana lica, pjegava lica i ozlijeñena lica, naočita lica i priprosta lica, muška i ženska, dječačka i djevojačka, čak i dječja, nasmiješena lica, namrgoñena lica, lica puna pohlepe, srdžbe i požude, ćelava lica i nakostriješena, kosmata lica. Maske, pokušala se uvjeriti, to su samo maske, ali čim je to pomislila znala je da nije tako. To su kože.

350

"Straše li te, dijete?" upita je ljubazni čovjek. "Nije još prekasno da nas napustiš. Je li ovo zaista to što ti hoćeš?" Arya se ugrize za usnicu. Ne zna što zapravo hoće. Ako odem, kamo ću? Oprala je i skinula već stotinu mrtvih trupala, mrtvaci nju ne straše. Odnesu ih ovamo dolje i odsijeku im lica, pa što? Ona je noćna vučica, nema tih komadića kože koji bi je mogli ustrašiti. Kožne kukuljice, eto što su i ništa više, ne mogu mi ništa. "Hoću", izleti iz nje. On je povede na suprotnu stranu odaje, pokraj reda tunela što vode u pokrajnje prolaze. Svjetlost njegova fenjera obasja ih redom. Zidovi jednog tunela od ljudskih su kostiju, svod mu pridržavaju stupovi lubanja. Drugi vodi do zavojita stubišta što se spušta još dublje. Koliko tu podruma uopće ima? upita se ona. Zar se samo spuštaju unedogled? "Sjedni", zapovjedi joj svećenik. Ona sjedne. "Sada zažmiri, dijete." Ona zažmiri. "Ovo će te zaboljeti," upozori je, "ali bol je cijena moći. Ne miči se." Mirna kao kamen, pomisli ona. Nastavi nepomično sjediti. Rez je bio brz, sječivo oštro. Očekivala bi da će joj dodir metala biti hladan na koži, ali umjesto toga bio joj je topao. Ona osjeti kako joj krv oblijeva lice, kako joj se klokotava crvena zavjesa slijeva niz čelo, obraze i bradu, i shvati zašto ju je svećenik natjerao da zažmiri. Kad joj je doprla do usnica, ona osjeti okus soli i bakra. Lizne ga i načas zadrhti. "Donesi mi lice", reče ljubazni čovjek. Sirotica ne odgovori, ali začu se šapatan hod njezinih papuča po kamenom podu. Djevojčici pak reče: "Popij ovo", i utisne joj pehar u ruku. Ona ga smjesta iskapi. Bio je vrlo kiseo, kao da je zagrizla limun. Prije tisuću godina poznavala je djevojčicu koja je obožavala kolače od limuna. Ne, to nisam bila ja, to je bila samo Arya. "Mimičari svoja lica mijenjaju umijećima," stane joj govoriti ljubazni čovjek, "dok se vračevi služe čaranjima, gdje isprepleću svjetlo, sjenu i žudnju da stvore opsjene koje će obmanuti oko. I te ćeš vještine naučiti, ali naša ovdašnja djela sežu dublje. Mudri će ljudi prozreti nešto umjetno, a čaranja se rastoče pred oštrim očima, ali lice koje ćeš sada odjenuti bit će stvarno i pravo poput onoga s kojim si roñena. Samo žmiri." Ona osjeti kako joj prstima zadiže kosu. "Ne miči se. Bit će ti čudno. Možda te ošamuti, ali nipošto se ne miči." Zatim osjeti potezanje i tiho šuškanje kad joj se novo lice počelo navlačiti preko staroga. Druga joj koža zastruže preko čela, suha i kruta, ali kako ju je natapala njezina krv, bivala je sve mekša i podatnija. Obrazi joj se zažare, porumene. Osjeti

351

kako joj srce podrhtava podno grudi, i naiñe jedan podulji trenutak u kojem nikako nije uspijevala doći do daha. Nečije joj se ruke stegnu oko vrata, tvrde kao kamen, i počnu je gušiti. Ona podigne vlastite ruke ne bi li se nekako riješila kandži onoga tko ju je napao, ali ne napipa nikoga. Ispuni je grozomoran osjećaj straha, i ona začuje šum, odvratan šum drobljenja, popraćen zasljepljujućim bolom. Pred njom se nade lice, debelo, bradato, brutalno, usta izobličenih od gnjeva. Ona začuje svećenikove riječi: "Diši, dijete. Izdahni sav strah. Stresi sve sjene. On je mrtav. Ona je mrtva. Njezina je bol prošla. Diši." Djevojčica duboko, drhtavo udahne, i shvati da je to istina. Nitko je ne guši, nitko je ne tuče. Svejedno, ruka joj se tresla kad ju je podigla prema svome licu. Krpice skorene krvi zdrobe se na dodir vršaka njezinih prstiju, crne pod svjetlošću fenjera. Ona si opipa obraze, dotakne oči, prijeñe prstima duž vilice. "Lice mi je još uvijek isto." "Je li? Jesi li sigurna?" Je li sigurna? Nije osjetila nikakvu promjenu, ali možda to nije nešto što se dade napipati. Ona si prijeñe dlanom preko cijelog lica, odozgo prema dolje, kako je to jednom prilikom vidjela da radi Jaqen H'ghar, tamo u Harrenhalu. Kad je on to izveo, cijelo mu je lice zatitralo i promijenilo se. Kad je ona to izvela, ništa se nije dogodilo. "Djeluje mi jednako." "Tebi tako djeluje", reče svećenik. "Ne izgleda jednako." "U tuñim očima imaš slomljen nos i čeljust", reče joj sirotica. "Jedna ti je strana lica upala jer ti je na njoj smrskana jagodična kost, i nedostaje ti polovica zuba." Ona si počne jezikom napipavati unutrašnjost usne šupljine, ali ne pronañe ni rupe ni slomljene zube. Vradžbina, pomisli. Imam novo lice. Ružno, razvaljeno lice. "Možda ćeš neko vrijeme ružno sanjati", upozori je ljubazni čovjek. "Otac ju je tukao tako često i tako zvjerski da se nikad nije posve riješila boli ili straha, sve dok nije došla nama." "Jeste li ga ubili?" "Zatražila je dar za sebe, ne za svoga oca." Trebali ste ga ubiti. Zacijelo joj je pročitao misli. "Smrt ga je napokon snašla, kao što svakoga snañe. Kao što sutra mora snaći izvjesnog čovjeka." On podigne fenjer. "Ovdje smo završili."

352

Zasad. Dok su se vraćali prema stubama, prazne očne duplje koža na zidovima kao da su je slijedile. Na trenutak je gotovo primijetila kako im se usne pomiču, kako jedne drugima sašaptavaju mračne, slatke tajne riječima pretihim da bi ih uho čulo. San joj te noći nije lako došao na oči. Upletena u pokrivače, prevrtala se ovamo i onamo u hladnoj, mračnoj sobi, ali kamo god da bi se okrenula, vidjela je lica. Nemaju očiju, ali vide me. Ugledala je očevo lice na zidu. Do njega visi njezina kneginja majka, a pod njima njezina tri brata, jedan uz drugoga. Ne. To je bila neka druga djevojčica. Ja sam nitko, a moja jedina braća nose crne i bijele halje. Ipak, tu je onaj crni pjevač, tamo onaj stajski momak kojega je ubila Iglom, ovdje onaj bubuljičavi štitonoša iz svratišta na križopuću, a ondje onaj stražar kojega je preklala da bi se izvukli iz Harrenhala. Škakljač takoñer visi na zidu, s crnim rupama prepunim pakosti na mjestu očiju. Kad ga je ugledala, ruka joj je opet osjetila kako drži bodež dok ga zariva u njegova leña, ponovno i ponovno i ponovno. Kad je dan napokon stigao u Braavos, svanuo je siv, taman i oblačan. Djevojčica se nadala magli, ali bogovi su prečuli njezine molitve, kako to oni tako često hoće. Zrak je bio bistar i hladan, a vjetar je ljuto štipao. Dobar dan za umiranje, pomisli ona. Molitva joj nepozvana stigne na usne. Ser Gregor, Dunsen, Raff Medeni. Ser Ilyn, Ser Meryn, kraljica Cersei. Imena im izgovori bezglasno. U Kući Crnog i Bijelog nikad se ne zna tko bi mogao prisluškivati. Komore su joj bile krcate starom odjećom, robom skinutom s onih koji su došli u Kuću Crnog i Bijelog kako bi iskapili mir iz hramskog jezerca. Tu se dalo naći svega i svačega, od prosjačkih prnja do bogataških svila i kadifa. Ružna bi se djevojčica trebala ružno odijevati, zaključi ona, pa izabere umrljani smeñi ogrtač dronjava ruba, pljesnivu zelenu tuniku što smrdi po ribi i par teških čizama. Na samome kraju smjesti džepni nožić u dlan. Nije joj se žurilo, pa je odlučila otići zaobilaznim putem do Purpurne luke. Prešla je most i došla na Otok Bogova. Cat od Kanala prodavala je čančice i dagnje meñu ovdašnjim hramovima kad god bi Bruscovoj kćeri Talei potekla mjesečeva krv i potjerala je u postelju. Napola je očekivala ugledati i danas Taleu kako ondje prodaje, možda pred Mravinjakom, gdje svi ti zaboravljeni sitni bozi imaju svoja sitna, zanemarena svetišta, ali to je bilo glupo. Dan je odviše hladan, a Talea se nikad nije voljela buditi ovako rano. Statua pred svetištem Suzne Gospe iz Lysa ronila je srebrne suze kad je ružna djevojčica prošla pokraj nje. U Gelenejskim vrtovima stajalo je stotinu stopa visoko pozlaćeno stablo s lišćem od iskovana

353

srebra. Baklje su svjetlucale kroz prozore od olovnoga stakla u drvenoj dvorani Gospodara Sklada, otkrivajući pola stotine vrsta leptira u punom šarenilu. Jednom je prilikom, prisjeti se djevojčica, Mornareva Žena s njom pošla u obilaske i putem joj pripovijedala o ponekim čudnijim bogovima grada. "Ono tamo ti je kuća Velikog Pastira. Troglavom Triosu pripada ona kula s tri tornjića. Prva glava proždire umiruće, a iz treće izlaze oni koji se ponovno rode. Ne znam čemu služi ta srednja glava. Ono su Kamenovi Šutljivog Boga, a tamo je ulaz u Čipkarev Labirint. Samo oni koji nauče kako valja prolaziti kroz njega uspjet će pronaći put do mudrosti, kažu svećenici Čipke. Iza njega ti je, tamo uz kanal, hram Crvenog Bika Aquana. Svaki trinaesti dan njegovi svećenici prerežu grkljan čistom bijelom teletu i zdjelama krvi ponude prosjake." Kako se čini, danas nije trinaesti dan; stubište Crvenog Bika je prazno. Bratski bogovi Semosh i Selloso snivaju u paru hramova na suprotnim stranama Crnog kanala, povezani mostom od reljefnog kamena. Djevojčica ga prijeñe, spusti se do pristaništa i odande zaputi kroz Krparevu luku, pokraj napola potonulih tornjeva i kupola Potopljenoga grada. Društvance lyskih mornara teturavo je izlazilo iz Vesele luke dok je djevojčica onuda prolazila, ali nije primijetila nijednu kurvu. Brod je stajao zatvoren i pust, jer je njegova mimičarska trupa sigurno još bila u postelji. Ali dalje, na molu, ona opazi kako se pokraj jednog ibbenskog kitolovca Catin stari prijatelj Tagganaro dobacuje loptom s Cassom, Kraljem Tuljana, dok njegov najnoviji sjecikesa obilazi okupljene promatrače. Kad je načas zastala da ih pogleda i posluša, Tagganaro je na trenutak bacio pogled prema njoj i nije ju prepoznao, ali Casso je zalajao i pljesnuo perajama. Shvatio je tko sam, pomisli djevojčica, ili je nanjušio ribu. Ona bržebolje produži dalje. Kad je napokon stigla do Purpurne luke starac se već bio smjestio za svoj uobičajeni stol u juharnici i brojio kovanice iz novčarke dok se cjenkao s nekim brodskim kapetanom. Visoki mršavi stražar držao mu se uz bok. Niski zdepasti sjeo je uz vrata, odakle mu se pruža dobar pogled na sve koji ulaze. To nema veze. Ona ne namjerava ući. Umjesto toga, smjestila se na vrh hrpe naslaganih drva četrdeset lakata dalje, dok joj je hiroviti vjetar utvarnim prstima cimao ogrtač. Čak i ovako hladnog, sivog dana, u luci je vladala gužva. Vidjela je mornare u potrazi za kurvama, kao i kurve u potrazi za mornarima. Dva ulična koljača prošla su u otmjenoj, izgužvanoj odjeći, oslanjajući se jedan na drugoga pri pijanom bauljanju pokraj molova, dok su im oštrice zveckale uz bok. Brzim je korakom

354

pokraj nje prohujao jedan crveni svećenik, čije su skrletne i grimizne halje lepetale na vjetru. Bilo je već gotovo podne kad je napokon ugledala čovjeka koji joj treba, imućnog brodara kojeg je već triput vidjela kako posluje sa starcem. Krupan, ćelav i mišićav, odjenuo se u težak plašt od gusta smeñeg baršuna obrubljenog krznom i smeñi kožni pojas urešen srebrnim mjesecima i zvijezdama. Od neke nezgode jedna mu je noga ostala ukočena. Hoda polako, oslanjajući se o štap. Poslužit će kao i bilo koji drugi, i bolje od većine, zaključi ružna djevojčica. Ona saskoči s drva i počne ga slijediti. U desetak koraka stigne tik iza njega, spremno držeći džepni nožić. Novčarka mu je na desnom boku, visi mu s pojasa, ali ogrtač je prekriva. Njezina oštrica sijevne glatko i hitro, i stvori dubok prorez u baršunu a da on ništa nije osjetio. Crveni bi se Roggo osmjehnuo da to vidi. Ona provuče ruku kroz procjep, rasiječe novčarku džepnim nožićem i počne si puniti šaku zlatnicima... Krupni se čovjek okrene. "Što" Tom joj kretnjom zaplete ruku u nabore svoga plašta dok ju je izvlačila. Kovanice se raspu oko njihovih nogu. "Lopuža!" Krupni čovjek podigne štap da je odalami. Ona mu počkalji kljastu nogu, plesno se izmakne i, kad je pao, klisne odande, projurivši pokraj majke s djetetom. Kroz prste joj kovanice nastave ispadati i kotrljati se po zemlji. Povici"lopuža, lopuža" počnu odjekivati za njom. Neki trbušasti gostioničar u prolazu je nespretno pokuša ščepati za mišicu, ali ona ga vješto zaobiñe, prohuji pokraj kurve koja se glasno cerekala i bezglavo potrči u najbližu uličicu. Cat od Kanala poznavala je te uličice, i ružna ih se djevojčica sjećala. Ona šmugne nalijevo, preskoči nizak zidić, baci se preko uskog kanala i kroz nezaključana se vrata uvuče u neko prašnjavo spremište. Dotad su svi zvuči potjere već zamrli, ali najbolje je ne riskirati. Ona se šćućuri iza nekih sanduka i pričeka, obgrlivši se oko koljena. Ostane tako čekati gotovo punih sat vremena, kad odluči da sigurno može izaći, pa se popne ravno uz bok zgrade i preko krovova stigne gotovo sve do Kanala junaka. Dosad je brodar sigurno već prikupio svoje kovanice i štap, i došepao do juharnice. Možda upravo sada pije zdjelu vrućeg odvarka i tuži se starcu na onu ružnu djevojčicu koja mu je pokušala opljačkati novčarku. Ljubazni ju je čovjek dočekao u Kući Crnog i Bijelog, sjedeći na rubu hramskog jezerca. Ružna djevojčica sjedne pokraj njega i stavi jednu kovanicu na zidić

355

jezerca izmeñu njih. Radilo se o zlatniku, sa zmajem na jednoj strani i kraljem na drugoj. "Zlatni zmaj Zapadnih zemalja", reče ljubazni čovjek. "A odakle ti? Mi nismo lopovi." "Nisam ga ukrala. Uzela sam jedan njegov, ali ostavila sam mu jedan naš." Ljubazni čovjek shvati. "A tim zlatnikom i ostalima iz svoje novčarke on je platio izvjesnog čovjeka. Uskoro potom tog je čovjeka izdalo srce. Je li tako bilo? Vrlo žalosno." Svećenik uzme zlatnik i baci ga u jezerce. "Valja ti naučiti mnogo i još više, ali može biti da nisi posve beznadan slučaj." Te joj večeri vratiše lice Aryje Stark. Donesoše joj i halje, meke, debele halje akolita, crne s jedne strane i bijele s druge. "Nosi ih dok si tu," reče joj svećenik, "ali znaj da ti zasad neće naročito trebati. Sutra odlaziš Izembaru na početak svojeg prvog pripravništva. Ponesi koju god odjeću želiš iz komora u podrumima. Gradska straža traga za izvjesnom ružnom djevojčicom za koju se zna da svraća u Purpurnu luku, pa bi najbolje bilo da dobiješ i novo lice." On poduhvati njezinu bradu, okrene joj glavu amo pa tamo, kimne. "Ovaj put lijepo, mislim. Lijepo poput tvoga vlastitoga. Tko si ti, dijete?" "Nitko", odgovori mu ona. ceRsei Eosljednje noći svoga zatočeništva, kraljica nije mogla spavati. Kad god bi sklopila oči, glavu bi joj ispunile strepnje i maštanja o sutrašnjici. 1 ću strazare, govorila je samoj sebi. Oni će me štititi od gomile. Nitko me neće moći taknuti. Vrhovni Vrabac joj je barem to obećao. Unatoč tome, bojala se. Onog dana kad je Myrcella otplovila za Dorne, na dan krušne bune, zlatni plaštevi bili su postavljeni duž cijele rute povorke, ali svjetina je svejedno probila njihove redove i rastrgala starog debelog Vrhovnog Septona na komade te silovala Lollys Stokevvorth pola stotine puta. A ako je ono blijedo, mekano, priglupo stvorenje moglo raspomamiti životinje odjeveno, koliko tek pohote može izazvati jedna kraljica? Cersei se ushodala ćelijom, nemirna poput lavova koji su živjeli u kavezima u podrumima Bacačeve Hridi kad je bila djevojčica, kao ostavština iz vremena njezina djeda. Ona i Jaime znali su izazvati jedno drugoga da se popnu u njihov kavez, a jednom je prikupila dovoljno hrabrosti da provuče ruku izmeñu rešetki i dotakne jednu od velebnih žućkastih zvijeri. Uvijek je bila smionija od brata. Lav

356

je okrenuo glavu i zagledao se u nju krupnim zlatnim očima. Zatim joj je liznuo prste. Jezik mu je bio hrapav poput turpije, ali svejedno nije povukla ruku, sve dok je Jaime nije uhvatio za ramena i otrgnuo od kaveza. "Ti si na redu", rekla mu je poslije. "Povuci ga za grivu, izazivam te." Nije to učinio. Ja sam trebala imati mač, a ne on. Hodala je bosa i drhtava, s tankim gunjem prebačenim preko ramena. Nervozno je čekala da dan svane. Do večeri sve će biti gotovo. Mala šetnja i bit ću doma, vratit ću se Tommenu, u svoje odaje u Maegorovoj tvrdi. Njezin stric je rekao kako je to jedini način da se spasi. No, je li? Ne može vjerovati stricu, ništa više nego što vjeruje ovom Vrhovnom Septonu. Još mogu odbiti. Još mogu ustrajati na svojoj nevinosti i staviti sve na kocku suñenja. Ali nije se usuñivala dopustiti Usudu da joj sudi, kao što je Margaery Tyrell namjeravala. To bi moglo ići na ruku maloj ružici, ali Cersei je imala premalo prijatelja meñu septama i vrapcima oko novog Vrhovnog Septona. Njezina jedina nada bilo je suñenje dvobojem, ali u tu je svrhu trebala prvaka. Da Jaime nije izgubio ruku... No taj put nije vodio nikamo. Jaimeova je ruka od mača bila izgubljena, kao što se i on sada izgubio s onom ženom Brienne, negdje u riječnim krajevima. Kraljica je morala pronaći drugog branitelja, ili će današnja kušnja biti najmanja od njezinih muka. Neprijatelji su je optuživali za izdaju. Morala je doprijeti do Tommena, bez obzira na cijenu. On me voli. Neće odbiti vlastitu majku. Joff je bio tvrdoglav i nepredvidiv, ali Tommen je dobar dečko, dobar kraljić. Učinit će kako mu je rečeno. Ostane li ovdje bit će osuñena na propast, a jedini način da se vrati u Crvenu utvrdu bio je putem te šetnje. Vrhovni Vrabac je ustrajao na svome, a Ser Kevan je odbio dići prst protiv njega. "Ništa mi se danas neće dogoditi", reče Cersei kad je prvo danje svjetlo okrznulo njezin prozor. "Patit će samo moj ponos." Riječi su šuplje zazvonile u njezinim ušima. Jaime možda još doñe. Predočila ga je kako jaše kroz jutarnju maglu, zlatnog oklopa blještavog na svjetlu izlazećeg sunca. Jaime, ako si me ikad volio... Kad su njezini tamničari došli po nju, septa Unella, septa Moelle i septa Scolera predvodile su povorku. S njima bijahu četiri novakinje i dvije nijeme sestre. Prizor nijemih sestara u njihovim sivim haljama ispunio je kraljicu iznenadnim užasom. Zašto su došle? Zar mi se sprema smrt? Nijeme sestre dvore pokojnike. "Vrhovni Septon je obećao da mi se ništa neće dogoditi."

357

"I neće." Septa Unella mahne novakinjama. Donijele su lužnati sapun, lavor tople vode, škare i dugačku, ravnu britvu. Od pogleda na čelik prožele su je srsi. Kane me obrijati. Još malo poniženja, grožñica za moju kašu. Neće im pružiti zadovoljstvo da je čuju kako moli. Ja sam Cersei od kuće Lannister, lavica Hridi, zakonita kraljica ovih Sedam kraljevina, pravoroñena kći Tywina Lannistera. A kosa raste. "Nastavite", rekla je. Starija od dvije nijeme sestre prihvatila se škarica. Bila je to iskusna brijačica, bez sumnje, njezin red često je čistio trupla plemenitih mrtvaca prije nego što bi ih vratili njihovoj rodbini, a to je uključivalo i podrezivanje brada i šišanje kose. Žena je najprije ostrigla kraljičinu glavu. Cersei je sjedila mirno poput kamenog kipa dok su škarice škljocale. Pramenovi zlatne kose padali su na tlo. Nije joj bilo dopušteno pravilno je njegovati otkako su je zatvorili u ćeliju, ali čak i neoprana i zamršena, sjala se gdje bi je sunce dotaklo. Moja kruna, pomisli kraljica. Već su mi oduzeli jednu krunu, a sada mi otimaju i ovu. Kad su se joj se pramenovi i kovrče nagomilali oko nogu, jedna od novakinja nasapunala joj je glavu, a nijema joj je sestra izbrijala čekinje britvom. Cersei se nadala da će to biti kraj tomu, ali ne. "Svucite košuljac, Vaša Milosti", zapovjedi septa Unella. "Ovdje?" upita kraljica. "Zašto?" "Moramo vas ostrići." Ostrići, pomislila je, kao ovcu. Svukla je košuljac preko glave i bacila ga na pod. "Činite što hoćete." Tada su opet došli na red sapun, topla voda i britva. Dlačice ispod pazuha otišle su sljedeće, zatim noge, a na samom kraju fine, zlaćane maljice koje joj prekrivahu brežuljak. Kad je nijema sestra dopuzala meñu njezine noge s britvom, Cersei se zatekla kako se prisjeća svih prilika u kojima je Jaime klečao gdje je ona sada klečala, posipajući poljupcima unutarnju stranu njezinih bedara, čineći je vlažnom. Njegovi su poljupci uvijek bili topli. Britva je bila hladna poput leda. Kad je i to djelo bilo gotovo, stajala je naga i ranjiva kao rijetko koja žena. Ni jedne jedine dlačice da se iza nje sakrijem. Tih smijeh omakne joj se s usana, sumoran i gorak. "Vaša Milost ovo smatra zabavnim?" upita septa Scolera. "Ne, septo", odvrati Cersei .Ali jednog dana ću ti iščupati jezik užarenim kliještima, a to će biti da pukneš od smijeha.

358

Jedna od novakinja donijela joj je halju, meku bijelu opravu septe koja ju je trebala zakriti dok ne siñe kulskim stubama i ne proñe septom, kako bi pobožnike koje putem susretnu poštedjeli pogleda na nago tijelo. Sedmorice, spasite nas, kakvi su to licemjeri. "Hoću li dobiti i par sandala?" upitala je. "Ulice su prljave." "Ne tako prljave kao vaši grijesi", reče septa Moelle. "Njegova Uzvišena Svetost zapovjedila je da se pojavite onakva kakvu su vas bogovi stvorili. Jeste li imali sandale na nogama kad ste izašli iz utrobe svoje plemenite majke?" "Nisam, septo", kraljica bijaše prisiljena reći. "Eto vam odgovora." Oglasilo se zvono. Kraljičino dugo zatočeništvo privelo se kraju. Cersei čvršće privije halju uza se, zahvalna na njezinoj toplini, pa reče: "Poñimo." Njezin ju je sin čekao na drugom kraju grada. Što prije krene, to će ga prije vidjeti. Grubo kamenje stubišta deralo joj je tabane dok se Cersei Lannister spuštala njime. Došla je u Baelorovu septu kao kraljica, vozeći se u nosiljci. Sada je odlazila ćelava i bosonoga. Ali odlazim. To je jedino važno. Kulska zvona su pjevala, pozivajući grad da svjedoči njezinoj sramoti. Velika septa Baelora bila je krcata vjernicima koji su došli na jutarnju službu, a zvuk njihovih molitvi odjekivao je u kupoli nad njima, ali kad se kraljičina povorka pojavila, nastao je nagli muk, a tisuće očiju okrenulo se da je slijedi dok je prolazila glavnom lañom, pokraj mjesta gdje je njezin knez otac ležao na odru nakon što je bio umoren. Cersei je prošla pokraj njih, ne gledajući ni desno ni lijevo. Bose noge šljapkale su joj po hladnom mramornom podu. Osjećala je poglede. Sa svojih oltara, činilo se da i Sedmorica gledaju. U Dvorani fenjera, dvanaestorica Ratnikovih sinova iščekivala je njezin dolazak. Dugini plaštevi visjeli su im s leña, a kristali na krestama njihovih velebnih kaciga svjetlucali su se na svjetlu svijeća. Oklop im bijaše od srebrnih ploča, ulašten do zrcalnog sjaja, ali pod njim, znala je, svaki je od njih nosio košulju od dlaka. Njihovi štitovi oblika papirnatih zmajeva svi su imali jednak grb: kristalni mač koji blista u tami, drevni znak onih koje je puk zvao Mačevima. Njihov kapetan klekne pred njom. "Možda me se Vaša Milost sjeća. Ja sam Ser Theodan Vjerni, a Njegova Uzvišena Svetost predala mi je zapovjedništvo nad vašom pratnjom. Moja braća i ja sigurno ćemo vas otpratiti kroz grad." Cersein pogled prijeñe po licima ljudi iza njega. I ona ga opazi: Lancela, svoga bratića, sina Ser Kevana, koji joj je nekoć izjavljivao ljubav, prije nego što je

359

zaključio da više voli bogove. Moja krv i moj izdajnik. Neće ga zaboraviti. "Možete ustati, Ser Theodane. Spremna sam." Vitez ustane, okrene se i podigne ruku. Dvojica njegovih ljudi zakorače prema visokim vratima i gurnu ih da se otvore, a Cersei izañe kroz njih na svjež zrak, trepćući na suncu poput krtice potjerane iz rupe. Puhao je jak vjetar, te joj je stao šibati i vitlati haljom oko nogu. Jutarnji je zrak bio natopljen starim poznatim vonjevima Kraljevog Grudobrana. Udahnula je zapahe kiselog vina, pečenog kruha, pokvarene ribe i izmeta, dima, znoja i konjske pišaline. Nijedan joj cvijet nije slañe zamirisao. Skutrena u svojoj halji, Cersei zastane na vrhu mramornih stuba dok su se Ratnikovi sinovi postrojavali oko nje. Odjednom joj sine da je već jednom stajala upravo na tom mjestu, onog dana kad je knez Eddard Stark izgubio glavu. To se nije trebalo dogoditi. Joff mu je trebao poštedjeti život i poslati ga na Zid. Starkov najstariji sin naslijedio bi ga kao knez Oštrozimlja, ali Šansa bi ostala na dvoru, kao taokinja. Varys i Maloprsti dogovorili su uvjete, a Ned Stark je progutao svoju ljubljenu čast i priznao izdaju da spasi šuplju glavicu svoje kćerkice. Sklopila bih Šansi dobar brak. Lannisterski brak. Ne s Joffom, naravno, ali Lancel bi joj odgovarao, ili bilo koji od njegove mlañe braće. Petyr Baelish se ponudio osobno oženiti djevojku, sjetila se, ali to je naravno bilo nemoguće, bio je preniskog roda. Da je Joff samo učinio kako mu je bilo rečeno, Oštrozimlje nikad ne bi zaratilo, a otac bi riješio Robertovu braću. Umjesto toga, Joff je naredio da se Starku odrubi glava, a knez Slynt i Ser Ilyn Payne pohitali su da ga poslušaju. Bilo je to točno ovdje, prisjeti se kraljica, zureći u to mjesto. Janos Slynt je podigao glavu Neda Starka za kosu, dok mu je krv liptala niza stube, a nakon toga više nije bilo povratka. To joj se sjećanje sada činilo tako dalekim. Joffrey je bio mrtav, kao i svi Starkovi sinovi. Čak je i njezin otac izdahnuo. A ona je evo opet stajala na stubama Velike septe, samo što je ovaj put svjetina zurila u nju, a ne u Eddarda Starka. Širok mramorni trg pod njom bio je ispunjen kao i na dan Starkove smrti. Kamo god da je pogledala, kraljica je vidjela oči. Svjetina se naizgled sastojala podjednako i od muškaraca i od žena. Neki su nosili djecu na ramenima. Prosjaci i lopovi, krčmari i trgovci, kožari, konjušari i mimičari, siromašnije kurve, sva je gamad izašla vidjeti kraljičino poniženje. S njima su se pomiješali pripadnici Siromašne družbe; prljava, neobrijana bića naoružana kopljima i sjekirama i odjevena u komadiće ulubljenog oklopa, zahrñale verižnjače i napuklu kožu, pod

360

grubo tkanim, izbijeljenim surkama s grbom sedmerokrake zvijezde Vjere. Dronjava vojska Vrhovnog Vrapca. Dio nje još je čeznuo da se Jaime pojavi i spasi je od ovog poniženja, ali njezina blizanca nije bilo nigdje na vidiku. Niti njezina strica. To je nije iznenadilo. Ser Kevan je jasno izrazio svoje stavove za vrijeme posljednjeg posjeta; ne smije se dopustiti da njezina sramota okalja čast Bacačeve Hridi. Nijedan lav neće danas stupati uz nju. Ova je kušnja bila njezina, i samo njezina. Septa Unella stajala joj je zdesna, septa Moelle slijeva, a septa Scolera iza nje. Ukoliko kraljica pobjegne ili ustukne, tri vještice odvući će je unutra, a ovaj put pobrinut će se da nikad više ne napusti ćeliju. Cersei uzdigne glavu. Iza trga, iza mora gladnih očiju, razjapljenih usta i musavih lica, na drugom kraju grada, u daljini se uzdizao Aegonov Visoki brijeg, a kule i bedemi Crvene utvrde ružičasto su se rumenjeli na svjetlu izlazećeg sunca. Nije tako daleko. Kad jednom stigne do njezinih dveri, ono najgore bit će iza nje. Opet će vidjeti svog sina. Imat će svog prvaka. Stric joj je obećao. Tommen me čeka. Moj mali kraljić. Mogu ja ovo. Moram. Septa Unella istupi. "Pred vas izlazi grešnica", objavi ona. "Ona je Cersei od kuće Lannister, kraljica udova, majka Njegove Milosti kralja Tommena, udovica Njegove Milosti kralja Roberta, kriva za teške laži i bludničenja." Septa Moelle primakne se kraljičinoj desnoj strani. "Ova je grešnica priznala svoje grijehe i molila za odrješenje i oprost. Njegova Uzvišena Svetost zapovjedio joj je da pokaže koliko se kaje tako što će sav svoj ponos i licemjerje ostaviti postrani i predstaviti se onakva kakvom su je bogovi stvorili pred dobrim narodom ovog grada." Septa Scolera završi. "Stoga ova grešnica sada pred vas stupa skrušena srca, lišena tajni i skrovitosti, naga pred očima bogova i ljudi, kako bi prevalila put pokajanja." Cersei je imala godinu dana kad joj je umro djed. Prvo što je njezin otac učinio kad gaje naslijedio, bilo je da otjera s Bacačeve Hridi očevu pohlepnu ljubavnicu niskog roda. Svila i baršun kojima ju je knez Tytos obasipao, kao i nakit koji si je prisvojila, bijahu joj oduzeti, te su je potjerali nagu da hoda ulicama Luke Lannis, kako bi svi vidjeli kakva je zapravo. Iako je bila premalena da osobno svjedoči tom prizoru, Cersei je dok je odrastala slušala priče pralja i stražara koji su tome nazočili. Pripovijedali su kako je žena plakala i preklinjala, kako je očajnički privijala uza se svoju odjeću kad su joj naredili da se svuče, kako je uzalud rukama pokušavala pokriti grudi i spolovilo

361

dok je šepala bosonoga i naga ulicama prema svom izgnanstvu. "Ranije je bila tašta i ponosna," sjećala se da je jedan stražar primijetio, "tako uobražena da biste pomislili kako je zaboravila da je potekla iz blata. Meñutim, kad smo joj svukli odjeću, bila je samo još jedna kurva." Ako su Ser Kevan i Vrhovni Vrabac mislili da će se isto dogoditi s njom, grdno su se varali. U njoj je tekla krv kneza Tywina.7a sam lavica. Neću puzati pred njima. Kraljica svuče halju. Obnažila se jednim glatkim, neužurbanim pokretom, kao da se u svojim odajama svlači za kupku u prisutnosti samo svojih sluškinja. Kad joj je hladan vjetar dotaknuo kožu, silovito je zadrhtala. Trebala joj je sva snaga volje da se ne pokuša pokriti rukama, kao što je djedova kurva učinila. Prste je stisnula u šake i zarila nokte u dlanove. Gledali su je, sve te gladne oči. Ali što su vidjeli? Lijepa sam, podsjetila se. Koliko joj je puta Jaime to rekao? Čak joj je i Robert toliko priznao, kad bi joj došao pijan u krevet da joj svojom kitom iskaže štovanje. No i Neda Starka su jednako gledali. Morala se pomaknuti. Naga, ostrižena, bosonoga, Cersei polako side širokim mramornim stubama. Žmarci joj posuše ruke i noge. Visoko je izbočila bradu, kao što priliči kraljici, a njezina se pratnja raširila ispred nje. Siromašna družba gurala je ljude s puta da joj oslobodi prolaz kroz gomilu, dok su Mačevi uhvatili korak s obje njezine strane. Septa Unella, septa Scolera i septa Moelle su je slijedile. Za njima su išle novakinje u bijelom. "Kurvo!" netko vikne. Ženski glas. Žene su uvijek najokrutnije kad su druge žene u pitanju. Cersei se na to nije obazirala. Bit će ih još, i gorih. Ova stvorenja nemaju većeg užitka u životu nego se izrugivati boljima od sebe. Nije ih mogla ušutkati, pa se morala pretvarati da ih ne čuje. Neće ih ni vidjeti. Držat će oči uprte na Aegonov Visoki brijeg na drugom kraju grada, na kule Crvene utvrde, svjetlucave na svjetlu. Onamo će naći svoj spas, ako je njezin stric ispunio svoj dio pogodbe. Želio je ovo. On i Vrhovni Vrabac. I ružica takoñer, nimalo ne sumnjam. Zgriješila sam i moram to okajati, moram paradirati svoju sramotu pred očima svakog prosjaka u gradu. Misle da će mi ovo slomiti ponos, da će me dokrajčiti, ali varaju se. Septa Unella i septa Moelle držale su korak s njom, dok je septa Scolera trčkarala za njima, zvoneći zvoncem. "Sramota," vikala je stara vještica, "sramota za grešnicu, sramota, sramota." Negdje zdesna, drugi je glas zapjevao kontrapunkt

362

njezinu, neki pekarev pomoćnik je vikao: "Mesne pite, tri penija, ovdje kupite vruće mesne pite." Mramor pod nogama bio je hladan i sklizak, pa je Cersei morala oprezno gaziti iz straha da se ne posklizne. Put ih je vodio pokraj kipa Baelora Blaženog, visokog i spokojnog na postolju, lica poput studije dobrohotnosti. Kad biste ga pogledali, nikad ne biste pretpostavili kakva je bio budala. Dinastija Targaryena proizvela je i loše i dobre kraljeve, ali nijednog tako omiljenog poput Baelora, tog pobožnog, blagog kraljaseptona koji je jednako volio pučane i bogove, ali je zatočio vlastite sestre. Bilo je pravo čudo što se njegov kip nije raspao u prah od pogleda na njezine obnažene grudi. Tyrion je znao govoriti da se kralj Baelor užasavao vlastite kite. Jednom, sjetila se, protjerao je sve kurve iz Kraljeva Grudobrana. Molio se za njih dok su ih gonili kroz gradske dveri, kazivale su povjesnice, ali nije ih htio pogledati. "Droljo", vrisne glas. Još jedna žena. Nešto doleti iz gomile. Nekakvo trulo povrće. Smeñe i gnjecavo, preletjelo joj je povrh glave i pljasnulo pred noge jednog pripadnika Siromašne družbe. Ne bojim se. Ja sam lavica. Nastavila je hodati. "Vruće pite", vikao je pekarev pomoćnik. "Kupite ovdje vruće pite." Septa Scolera je zvonila zvoncem, pjevajući: "Sramota, sramota, sramota za grešnicu, sramota, sramota." Siromašna družba išla je pred njima, gurajući ljude u stranu štitovima, zagrañujući uski prolaz. Cersei je išla kamo su je vodili, ukočeno držeći glavu, očiju uprtih u daljinu. Svaki korak dovodio ju je bliže Crvenoj utvrdi. Svaki korak dovodio ju je bliže njezinu sinu i spasu. Činilo joj se da joj je trebalo stotinu godina da prijeñe trg, ali napokon je mramor pod njezinim nogama prepustio mjesto kaldrmi, a trgovine, staje i kuće zbile su se svud oko njih, te su se počeli spuštati sa Visenyjina brijega. Ovdje su sporije napredovali. Ulica je bila strma i uska, a gomila gusto zbijena. Siromašna družba gurala je one koji su im stajali na putu, nastojeći ih odmaknuti ustranu, ali nisu imali kamo, a oni u pozadini gomile gurali su se naprijed. Cersei je pokušala držati glavu uspravno, samo kako bi nagazila u nešto sluzavo i mokro zbog čega se poskliznula. Pala bi, da je septa Unella nije uhvatila za ruku i zadržala na nogama. "Njezina Milost bi trebala gledati gdje hoda." Cersei se oslobodi njezina stiska. "Da, septo", odgovorila joj je, krotkim glasom, iako se toliko razgnjevila da joj je došlo da je pljune. Kraljica je nastavila dalje, odjevena samo u žmarce i ponos. Pogledom je tražila Crvenu utvrdu, ali ova je sada bila skrivena, zaklonjena s vidika visokim drvenim zgradama na obje strane. "Sramota, sramota", pjevala je septa Scolera, brencajući

363

zvoncem. Cersei je pokušala hodati brže, ali je ubrzo naišla na leña Zvijezda pred sobom te je morala opet usporiti korake. Čovjek ravno pred njima prodavao je s kolica ražnjiće pečenog mesa, a povorka se zaustavila dok ga je Siromašna družba micala s puta. Meso je Cerseinim očima sumnjivo nalikovalo na štakorsko, ali njegov je miris ispunio zrak, a polovica ljudi oko njih žvakala ga je sa štapića u času kad se ulica raščistila kako bi ona nastavila put. "Želite li kušati, Vaša Milosti?" dovikne jedan čovjek. Bio je to krupan, kršan grubijan svinjskih očiju, golema trbuha i neuredne crne brade koja ju je podsjetila na Roberta. Kad je s gañenjem odvratila pogled, zavitlao je ražnjić na nju. Pogodio ju je u nogu i pao na ulicu, a napola pečeno meso ostavilo je mrlju masti i krvi na njezinu bedru. Vika se ovdje činila glasnijom nego na trgu, možda zato što je svjetina bila mnogo bliže. "Kurva" i "grešnica" bile su najučestalije pogrde, ali dobacivali su joj i "bratova jebačica", "pička" i "izdajnica", a tu i tamo čula je neke kako kliču Stannisu ili Margaery. Kaldrma pod njezinim nogama bila je prljava, a bilo je tako malo prostora da kraljica nije mogla čak ni zaobići lokve. Nitko još nije umro od mokrih nogu, rekla je samoj sebi. Htjela je vjerovati da su te mlake samo kišnica, iako su isto tako mogle biti konjska mokraća. Još otpadaka slijevalo se s prozora i balkona; napola trulo voće, vjedra piva, jaja koja bi se rasprsnula u sumporni smrad kad bi se raspala na tlu. Tada je netko zavitlao mrtvu mačku preko Siromašne družbe i Ratnikovih sinova. Lešina je takvom snagom tresnula o kaldrmu da se raspala, zasuvši joj donji dio nogu crijevima i ličinkama. Cersei je nastavila hodati. Slijepa sam i gluha, a oni su crvi, rekla je samoj sebi. "Sramota, sramota", pjevale su septe. "Kesteni, pečeni kesteni", vikao je ulični prodavač. "Kraljica Pička", svečano izgovori pijanac s balkona iznad nje, podižući kalež na podrugljivu zdravicu. "Živjele kraljevske sise!" Riječi su vjetar, pomisli Cersei. Riječi mi ne mogu nauditi. Na pola puta niz Visenyjin brijeg, kraljica je prvi put pala, kad joj se noga poskliznula na nešto što je moglo biti izmet. Kad ju je septa Unella podigla, koljeno joj je bilo ogrebeno i krvavo. Isprekidan smijeh prolomio se gomilom, a neki se čovjek glasno ponudio da ga poljubi kako bi zacijeljelo. Cersei se osvrne. Još je vidjela velebnu kupolu i sedam kristalnih tornjeva Velike septe Baelora na vrhu brijega. Zar sam uistinu prešla tako kratak put? Što je još gore, stotinu puta gore, izgubila je iz vida Crvenu utvrdu. "Gdje... gdje...?"

364

"Vaša Milosti." Kapetan njezine pratnje primaknuo joj se bliže. Cersei mu je zaboravila ime. "Morate nastaviti. Gomila postaje nemirna." Da, pomislila je. Nemirna. "Ne bojim se—" "Trebali biste se bojati." Ščepao ju je za ruku, povlačeći je za sobom. Teturala je niz brijeg, nizbrdo, stalno nizbrdo, trzajući se od bolova pri svakom koraku, puštajući mu da je pridržava. Jaime je trebao biti uza me. On bi isukao svoj zlatni mač i rasjekao put kroz svjetinu, iskopao oči iz glave svakog čovjeka koji bi se usudio pogledati je. Kameni pločnik bio je napukao i neravan, sklizak pod nogama i grub za njezine meke tabane. Peta joj se nabola na nešto oštro, kamen ili komad razbijene grnčarije. Cersei bolno kriknu. "Tražila sam sandale", zasikta ona na septu Unellu. "Mogli ste mi dati sandale, mogli ste učiniti barem toliko." Vitez ju je opet povukao za ruku, kao da je kakva sluškinja. Zar je zaboravio tko sam? Bila je kraljica Zapadnih zemalja, i nije imao pravo doticati je svojim grubim rukama. Blizu podnožja brijega, strmina se ublažila, a ulica počela širiti. Cersei je opet vidjela Crvenu utvrdu, blistavo grimiznu na jutarnjem suncu navrh Aegonova Visokog brijega. Moram nastaviti hodati. Istrgnula se iz Ser Theodanova stiska. "Ne morate me vući, ser." Šepala je naprijed, ostavljajući krvave tragove stopa po kamenju za sobom. Hodala je kroz blato i balegu, krvareći, naježena i šepava. Sa svih ju je strana okruživao žubor zvukova. "Moja žena ima bolje cice od tih", viknuo je neki čovjek. Kirijaš je opsovao kad mu je Siromašna družba naredila da makne kola s puta. "Sramota, sramota, sramota za grešnicu", pjevale su septe. "Pogledajte ovu," dovikne kurva s prozora javne kuće, nadižući suknje prema muškarcima pod sobom, "u njoj nije bilo ni upola toliko kita kao u njezinoj." Zvona su zvonila, zvonila i zvonila. "To ne može biti kraljica," govorio je neki dječak, "raskravljena je kao moja mama." Ovo je moja pokora, reče Cersei samoj sebi. Teško sam zgriješila, ovo je moje okajanje. Uskoro će završiti, uskoro će biti iza mene, a onda ću moći zaboraviti. Kraljica je počela viñati poznata lica. Ćelavac s gustim zaliscima namrštio joj se s prozora slično njezinu ocu, i na trenutak je toliko nalikovao knezu Tywinu daje zateturala. Mlada je djevojka sjedila pokraj fontane, poprskana vodom, i zurila u nju optužujućim pogledom Melare Hetherstone. Ugledala je Neda Starka, a pokraj njega malu Šansu crvene kose i čupavog sivog psa koji je mogao biti njezin vuk. Svako dijete koje se provlačilo kroz gomilu pretvaralo se u njezina brata Tyriona i

365

rugalo joj se kao što se on rugao kad je Joffrey umro. A bio je ondje i Joff, njezin sin, njezin prvoroñenac, njezin prelijepi, bistri dječak zlatnih uvojaka i umiljatog osmijeha, imao je tako lijepe usne, on... Tada je pala po drugi put. Tresla se poput lista kada su je osovili na noge. "Molim vas", rekla je. "Majko, smiluj se. Priznala sam." "Jeste", reče septa Moelle. "Ovo je vaše okajanje." "Nema još puno", reče septa Unelle. "Vidite?" Pokazala je prstom. "Uzbrdo, to je sve." Uzbrdo. To je sve. I bilo je tako. Nalazili su se u podnožju Aegonova Visokog brijega, a nad njima se uzdizao zamak. "Kurvo", netko vrisne. "Bratova jebačice", doda drugi glas. "Opačino." "Biste li ovo sisali, Vaša Milosti?" Čovjek u mesarskoj pregači izvuče kitu iz hlača, cereći se. Nije bilo važno. Uskoro će stići kući. Cersei se počne penjati. Ako išta, ruganja i povici ovdje su bili grublji. Put je nije poveo kroz Buvljak, pa su se njegovi stanovnici natiskali na niže obronke Aegonova Visokog brijega da vide predstavu. Lica koja su joj se kesila iza štitova i kopalja Siromašne družbe činila su se izobličenima, čudovišnima, odvratnima. Svinje i naga djeca svima su se motali oko nogu, sakati prosjaci i džepari vrvjeli su poput žohara kroz gomilu. Vidjela je ljude čiji su zubi bili izbrušeni u šiljke, vještice s gušama veličine vlastitih glava, kurvu s golemom prugastom zmijom omotanom oko grudi i ramena, čovjeka čije su obraze i čelo prekrivali otvoreni čirevi iz kojih je curio sivi gnoj. Cerili su se i oblizivali usne i zviždali za njom dok je hramala pokraj njih, teško dišući od napornog uspona. Neki su dobacivali opscene prijedloge, a drugi uvrede. Riječi su vjetar, pomislila je, riječi mi ne mogu nauditi. Lijepa sam, najljepša žena u Zapadnim zemljama, Jaime tako kaže, Jaime mi nikad ne bi lagao. Čak i Robert, Robert me nikad nije volio, ali vidio je da sam lijepa, želio me. Samo, nije se osjećala lijepom. Osjećala se starom, dotrajalom, prljavom, ružnom. Na trbuhu je imala strije od djece koju je rodila, grudi joj više nisu bile čvrste kao u mladosti. Bez haljine koja bi ih pridržala, visjele su joj na prsima. Nisam na ovo smjela pristati. Bila sam im kraljica, ali sada su sve vidjeli, sve su vidjeli, sve su vidjeli. Nisam smjela dopustiti da me vide. U haljinama i okrunjena, bila je kraljica. Naga, krvava i šepava, bila je samo žena, ne tako drugačija od njihovih

366

supruga, sličnija njihovim majkama nego lijepim, malim, djevičanskim kćerima. Što sam učinila? Nešto joj je bilo u oku, peklo ju je, mutilo joj vid. Nije smjela zaplakati, neće zaplakati, crvi je ne smiju vidjeti kako plače. Cersei protrlja oči korijenom dlanova. Od zapuha hladnog vjetra divlje je zadrhtala. Odjednom se ondje stvorila vještica, stojeći u gomili s obješenim sisama i bradavičastom, zelenkastom kožom, keseći se zajedno s ostalima, dok joj je zloba blistala iz krmeljavih žutih očiju. "Bit ćeš kraljica," prosiktala je, "dok ne doñe druga, mlada i ljepša, koja će te zbaciti i oduzeti ti sve što ti je priraslo srcu." A tada više nije mogla suspregnuti suze. Zapekle su kraljičine obraze poput kiseline. Cersei prodorno krikne, pokrije bradavice jednom rukom, drugu spusti da sakrije stid te udari u trk, proguravši se pokraj reda Siromašne družbe i sagnuvši se dok se pentrala na brijeg. Na pola puta posrnula je i pala, ustala, a zatim se opet srušila deset lakata dalje. U idućem trenu puzala je, verući se uzbrdo na sve četiri poput psa kojega je dobri puk Kraljeva Grudobrana od nje učinio, smijući joj se, rugajući i plješćući. Uto se gomila odjednom razdvoji i kao da se raziñe, a pred njom se stvore dveri zamka i red kopljanika u pozlaćenim polukacigama i grimiznim plaštevima. Cersei začuje otresit, poznat zvuk stričeva glasa kako reži zapovijedi i nazre bljesak bjeline s obje strane kad su joj Ser Boros Blount i Ser Meryn Trant pošli ususret u svojim blijedim oklopima i snježnim plaštevima. "Moj sin", krikne ona. "Gdje je moj sin? Gdje je Tommen?" "Nije tu. Nijedan sin ne bi smio svjedočiti majčinoj sramoti." Glas Ser Kevana zvučao je grubo. "Pokrijte je." Tada se Jocelyn sagnuo nad njom i zamotao je u mek, čist gunj od zelene vune da pokrije njezinu nagost. Sjena je pala na njih oboje, zastrijevši sunce. Kraljica osjeti hladan čelik uz svoje tijelo, dok ju je par golemih oklopljenih ruku podizao s tla i u zrak s lakoćom kojom je ona podizala Joffreyja kad je još bio djetešce. Orijaš, pomisli Cersei ošamućeno, dok ju je ovaj dugačkim koracima nosio prema stražarnici. Čula je da se orijaši još mogu naći u bezbožnoj divljini iza Zida. To je samo priča. Sanjam li? Ne. Njezin je spasitelj bio stvaran. Osam stopa visok ili možda viši, nogu širokih poput debala, s prsima dostojnim plužnog konja i ramenima kojih se ni vol ne bi posramio. Oklop mu je bio od čeličnih ploča, bijelo pocakljen i blistav poput djevičinih nada, a nosio ga je preko pozlaćene verižnjače. Velika kaciga skrivala

367

mu je lice. S njezine kreste vijorilo se sedam svilenih plamenaca u duginim bojama Vjere. Dvije zlatne sedmerokrake zvijezde pridržavale su mu lepršav plašt na ramenima. Bijeli plašt. Ser Kevan je ispunio svoj dio pogodbe. Tommen, njezin dragocjeni dječačić, imenovao joj je prvaka Kraljeve garde. Cersei nije vidjela odakle se Qyburn stvorio, ali odjednom se našao pokraj njih, mučeći se da održi korak s dugim nogama njezina prvaka. "Vaša Milosti," govorio je, "tako je dobro što ste se vratili. Smijem li vam predstaviti najnovijeg pripadnika Kraljeve garde? Ovo je Ser Robert Snažni." "Ser Robert", šapne Cersei, kad su ušli kroz dveri. "Ako je Vašoj Milosti po volji, Ser Robert je položio sveti zavjet šutnje", reče Qyburn. "Zavjetovao se da neće prozboriti dok svi neprijatelji Njegove Milosti ne budu mrtvi, a zlo protjerano iz zemlje." Da, pomisli Cersei Lannister. O, da. tyfci on hrpetina pergamenata bila je zastrašujuće visoka. Tyrion je pogleda i uzdahne. "Koliko sam shvatio, vi ste bratska družina. Je li ovo ljubav koju brat gaji prema bratu? Gdje je tu povjerenje? Gdje su prijateljstvo, drugarska bliskost, duboka privrženost kakvu samo ljudi koji su se zajednički borili i krvcu prolijevali spoznati mogu?" "Sve u svoje vrijeme", reče Smeñi Ben Plumm. "Nakon što potpišeš", reče Tintarnica, oštreći si pero. Kasporio Lukavi dotakne si balčak mača. "Ako bi htio smjesta početi krvcu prolijevati, drage ću ti volje udovoljiti." "Baš lijepo od tebe što se nudiš", reče Tyrion. "Radije ne." Tintarnica stavi pergamente pred njega i pruži mu pero. "Izvoli svoju tintu. Iz Starog je Volantisa, da znaš. Potrajat će dugo kao i pravo meštarsko crnilo. Valja ti samo potpisati i predati mjenice meni. Ja ću obaviti ostalo." Tyrion mu se izvitopereno osmjehne. "Smijem ih najprije pročitati?" "Ako hoćeš. Svi su isti, najvećim dijelom. Izuzev onih na dnu, ali o njima ćemo kad za njih doñe vrijeme." O, siguran sam da hoćemo. Većina ljudi ne snosi nikakve troškove prilikom priključivanja družini, ali on nije većina ljudi. On umoči pero u tintarnicu, nagne se

368

nad prvi pergament, zastade, podignu pogled. "Bi li radije da se potpišem kao Yollo, ili kao Hugor Hill!" Smeñi Ben stisne boriće u kutovima očiju. "Bi li radije da te vratimo Yezzanovim nasljednicima, ili da te samo skratimo za glavu?" Patuljak se nasmije, pa potpiše pergament s Tyrion iz kuće Lannister. Nakon što ga je dodao Tintarnici sebi slijeva, prelistao je hrpu koja je ostala pod njim. "Ima ih... koliko, pedeset? Šezdeset? Mislio sam da Drugih sinova ima petsto." "Petsto trinaest u sadašnjem trenutku", reče Tintarnica. "Kad se ti upišeš u našu knjigu, bit će nas petsto četrnaest." "Znači, samo svaki deseti prima mjenicu? To mi nikako ne djeluje pošteno. Mislio sam da svi vi u slobodnim četama sve dijelite bratski, na jednake dijelove." On potpiše idući list. Smeñi se Ben tiho zahihoće. "O, sve dijelimo bratski. Ali ne na jednake dijelove. Drugi sinovi uvelike su slični porodici..." "... a svaka porodica ima svoje zaostale bratiće." Tyrion potpiše iduću mjenicu. Pergament oštro zašuška kad ga je gurnuo prema blagajniku. "Dolje, u utrobi Bacačeve Hridi, ima ćelija u kojima je moj otac držao najgore od naših." On umoči pero u tintarnicu. Tyrion, iz kuće Lannister, nažvrljao je potpis pod obećanje da će donositelju mjenice isplatiti stotinu zlatnih zmajeva. Svakim potezom pera ostajem malo siromašniji... točnije, ostajao bih, da ionako nisam prosjak. Jednoga dana možda će gorko požaliti zbog tih potpisa. Ali ne danas. On puhne na mokru tintu, gurne pergament prema blagajniku i potpiše onaj pod njim. I opet. I opet. I opet. "Ovo me duboko ranjava, dajem vam do znanja", reče im izmeñu potpisa. "U Zapadnim se zemljama riječ jednog Lannistera smatra valjanom poput zlata." Tintarnica slegne ramenima. "Ovo nisu Zapadne zemlje. Na ovoj strani uskog mora svoja obećanja stavljamo na papir." Kako bi pojedini list došao do njega, prosuo bi fini pijesak po potpisu da upije suvišnu tintu, otresao ga i odložio mjenicu sa strane. "Dugovi zapisani na vjetru često budu... zaboravljeni, da tako kažemo?" "Ne meñu nama." Tyrion potpiše još jedan list. I još jedan. Sada je pronašao svoj ritam. "Jedan Lannister uvijek plaća svoje dugove." Plumm se tiho nasmije. "Točno, ali riječ jednog plaćenika je bezvrijedna." Pa, tvoja je, pomisli Tyrion, i hvala bogovima na tome. "Istina, ali ja neću biti plaćenik sve dok se ne upišem u vašu knjigu." "Uskoro i hoćeš", reče Smeñi Ben. "Nakon mjenica."

369

"Plešem najbrže što mogu." Došlo mu je da se nasmije, ali to bi upropastilo igru. Plumm je uživao u ovome, a Tyrion mu nije imao nikakve namjere pokvariti zabavu. Nek si on samo misli da me natjerao da se naprćim i izjebao u guzicu, a ja ću i dalje kupovati mačeve od čelika zmajevima od pergamenta. Ako se ikada opet dočepa Zapadnih zemalja i stekne ono na što roñenjem ima pravo, sve zlato Bacačeve Hridi bit će mu na raspolaganju za ispunjavanje obećanja. U suprotnom, a eto, bit će mrtav, a njegova će si nova braća moći obrisati guzicu ovim pergamentima. Možda se netko od njih i pojavi u Kraljevu Grudobranu s mjenicom u ruci, nadajući se uvjeriti njegovu milu sestricu da ispoštuje isplatu. A što bih dao da sam žohar u trstiku, samo da to mogu na svoje oči vidjeti. Sadržaj zapisa na pergamentima promijenio se otprilike na polovici hrpe. Sve mjenice za stotinu zmajeva bile su za narednike. Ispod njih, iznosi su odjednom narasli. Sad je Tyrion obećavao donositelju isplatiti tisuću zlatnih zmajeva. Odmahnuo je glavom, nasmijao se, potpisao. I opet. I opet. "Nego," reče dok je žvrljao, "koje ću dužnosti imati u družini?" "Preružan si da budeš Bokkokov guzonja," reče Kasperio, "ali mogao bi poslužiti kao streličarsko meso." "I bolje nego što slutiš", reče Tyrion, odbijajući se upecati na mamac. "Malen čovjek s velikim štitom natjera streličare u ludilo. To mi je jednom rekao mudriji čovjek od tebe." "Radit ćeš s Tintarnicom", reče Smeñi Ben Plumm. "Radit ćeš za Tintarnicu", reče Tintarnica. "Vodit ćeš knjige, prebrojavati kovanice, pisati ugovore i pisma." "Drage volje", reče Tyrion. "Obožavam knjige." "A što bi drugo radio?" podrugne se Kasporio. "Gledaj kakav si. Nisi sposoban za borbu." "Svojedobno sam bio upravitelj svih slivnika u Bacačevoj Hridi", smireno reče Tyrion. "Neki od njih godinama su bili začepljeni, ali uskoro sam postigao da iz svih njih veselo teče." On opet umoči pero u tintu. Još desetak mjenica, i bit će gotov. "Možda bih mogao raditi kao nadzornik vaših logorskih pratilja. Ne možemo si dopustiti da nam ljudi budu začepljeni, zar ne?" Ta se dosjetka nije svidjela Smeñem Benu. "Kloni se kurvi", upozori ga on. "Većinom su zaražene, a i brbljave su. Nisi prvi odbjegli rob koji se priključio družini, ali to ne znači da moramo na sav glas objaviti da si tu. Ne dopuštam ti da paradiraš ondje gdje bi te se moglo vidjeti. Drži se zatvorenih prostora koliko god

370

možeš, i seri u to svoje vjedro. Kod zahoda ima previše očiju. I nikad se ne udaljavaj iz našeg logora bez mog dopuštenja. Možemo te obući u čelik štitonoše, da izigravaš Jorahova guzonju, ali ima ih koji će to smjesta prozreti. Nakon što Meereen padne, a mi otputujemo u Zapadne zemlje, slobodno se do mile volje kočoperi u zlatu i grimizu. Samo, do tada..." "... živim pod kamenom i ne puštam ni glasa od sebe. Dajem ti riječ da će tako biti." Tyrion iz kuće Lannister, potpisa on još jedanput, s kićenim završetkom. To je bio posljednji pergament. Preostale su još tri mjenice, drugačije od ostalih. Dvije su bile napisane na vrsnom velumu, sastavljene poimence. Za Kasporija Lukavog, deset tisuća zmajeva. Isto toliko za Tintarnicu, čije je pravo ime, sudeći po ovome, glasilo Tybero Istarion. "Tybero?" reče Tyrion. "To zvuči gotovo lannisterski. Da ti nisi neki davno izgubljeni roñak?" "Možda. Ja takoñer uvijek plaćam svoje dugove. Od blagajnika se to očekuje. Potpiši." Potpisao je. Mjenica Smeñeg Bena bila je na kraju. Ona je bila zapisana na svitak ovčje kože. Stotinu tisuća zlatnih zmajeva, pedeset koža plodne zemlje, dvorac i kneževsku čast. Ma vidiš li ti to. Ovaj Plumm nimalo nije jeftin. Tyrion si počne čupkati ožiljak, pitajući se ne bi li trebao iskazati izvjesno negodovanje. Kad šiljiš čovjeka u šupak, očekuješ da malo skviči. Mogao bi sad početi psovati i kleti i krenuti u tirade o pljačkanju, odbiti potpisati na neko vrijeme, a onda preko volje pristati, cijelo vrijeme prigovarajući. Ali mimičarenje mu je dojadilo, pa je radije sastavio grimasu, potpisao, i pružio svitak Smeñem Benu. "Kurac ti je velik kao što se pripovijeda", reče mu. "Smatraj me izjebanim uzduž i poprijeko, kneže Plumme." Smeñi Ben puhnu na njegov potpis. "Zadovoljstvo mi je, Vražićak. A sada, da te primimo u naše članstvo. Tintarnica, daj knjigu." Knjiga je bila uvezana u kožu sa željeznim šarkama, dovoljno velika da se s nje može komotno objedovati. U njezinim su se teškim drvenim koricama nalazila imena i datumi što se protežu više od stotinu godina u prošlost. "Drugi sinovi jedna su od najstarijih slobodnih četa", reče mu Tintarnica dok je listao stranice. "Ovo nam je četvrta knjiga. Imena svih ljudi koji su služili s nama zapisana su u njoj. Kada su nam se pridružili, gdje su se sve borili, kako su dugo služili, na koji su način stradali sve se to nalazi u knjizi. U njoj ćeš pronaći znamenita imena, poneka i iz tvojih Sedam Kraljevina. Aegor Rivers služio je godinu dana s nama, prije nego što je otišao utemeljiti Zlatnu družinu. Gorki Čelik, tako ga vi zovete.

371

Princ Svijetloplam, Aerion Targaryen, takoñer je bio Drugi sin. Kao i Rodrik Stark, Vuk Lutalica. Ne, ne tom tintom. Evo, upotrijebi ovu." On odčepi novu bočicu i postavi je pred njega. Tyrion nakrivi glavu. "Crvena tinta?" "Tradicija u našoj družini", objasni mu Tintarnica. "Postojalo je vrijeme kada je svaki novi član zapisivao ime vlastitom krvlju, ali ispostavilo se da je krv grozomorno slaba tinta." "Lannisteri obožavaju tradiciju. Posudi mi svoj nož." Tintarnica podigne obrvu, slegnu ramenima, isuče svoj bodež iz korica i pruži mu ga, balčakom prema naprijed. Još uvijek me boli, Polumeštre, hvala najljepša, pomisli Tyrion nakon što se ubo u jagodicu palca. On istisne masnu kaplju krvi u tintarnicu, zamijeni bodež novim, čistim perom, i nažvrlja: Tyrion iz kuće Lannister, knez Bacačeve Hridi velikim, ponositim slovima, odmah ispod daleko skromnijeg potpisa Joraha Mormonta. I to smo obavili. Patuljak se zaljulja unatrag na poljskom stolcu. "Jedino to tražite od mene? Ne moram dati nekakvu prisegu? Ubiti kakvo dijete? Popušiti kapetanu kurac?" "Popuši ti što te god volja." Tintarnica okrene knjigu prema sebi i poškropi stranicu s malo finog pijeska. "Za većinu nas potpis je dovoljan, ali bilo bi mi mrsko razočarati novog brata po oružju. Dobro nam došao u Druge sinove, kneže Tyrione." Kneže Tyrione. Patuljku se svidje kako to zvuči. Drugi sinovi možda nisu na baš toliko blistavu glasu kao Zlatna družina, ali tijekom stoljeća izvojevali su nekoliko znamenitih bitaka. "Je li bilo i drugih knezova koji su služili u družini?" "Knezova bezemljaša", reče mu Smeñi Ben. "Takvih kao što si ti, Vražićak." Tyrion saskoči sa stolca. "Moj prethodni brat u cijelosti nije zadovoljavao. Nadam se da će mi nova braća biti nešto bolja. Nego, kako da se sada opremim oružjem i oklopom?" "Hoće li ti trebati i svinja za jahanje?" upita ga Kasporio. "Ma, nisam znao daje tvoja žena članica družine", reče Tyrion. "Baš lijepo od tebe što je nudiš, ali draži bi mi bio konj." Koljač pocrveni, ali Tintarnica prasne u smijeh, a Smeñi Ben otišao je čak dotle da se tiho zacereka. "Tintarnica, odvedi ga do kola. Nek si odabere što želi od četnog čelika. Kao i djevojka. Stavi na nju kacigu i malo verižnjače, pa će je neki možda pobrkati s dječakom."

372

"Kneže Tyrione, sa mnom." Tintarnica mu odigne prijeklop šatora da se može progegati. "Reći ću Zgrabu da te odvede do kola. Povedi svoju žensku sa sobom i nañite se s njim kod kuharskog šatora." "Nije ona moja ženska. Možda bi si je ti trebao uzeti. U zadnje vrijeme isključivo spava i strijelja me pogledom." "Trebaš je jače mlatiti i češće jebati", susretljivo ga posavjetova blagajnik. "Povedi je, ostavi je, radi što hoćeš. Kao da će Zgraba biti briga. Doñi me potražiti nakon što si odabereš oklop, pa ćemo krenuti od knjiga salda." "Kako hoćeš." Tyrion je pronašao Peni kako spava u kutu njihova šatora, sklupčana na tankoj slamarici pod hrpom ukaljane posteljine. Kad ju je dotaknuo vrškom čizme, ona se prevali u stranu, zatrepta prema njemu i zijevnu. "Hugore? Što je bilo?" "Opet pričamo, je li?" Bolje i to nego njezina uobičajena nadurena šutnja. I to sve zbog toga što smo napustili psa iprasicu. Spasio sam nas oboje iz ropstva, čovjek bi očekivao da zaslužujem malo zahvalnosti. "Budeš li još samo spavala, po svoj prilici ćeš propustiti rat." "Žalosna sam." Ona opet zijevnu. "I umorna. Strašno umorna." Umorna ili bolesna? Tyrion klekne pokraj njezine slamarice. "Djeluješ mi blijedo." On joj opipa čelo. Je li tu unutra vruće, ili nju malo trese groznica? Nije se usuñivao postaviti to pitanje naglas. Čak i prekaljeni ljudi poput Drugih sinova premiru od straha kad je o jahanju blijede kobile riječ. Pomisle li daje Peni bolesna, istjerat će je odavde bez imalo razmišljanja. Možda nas čak vrate Yezzanovim nasljednicima, bez obzira na mjenice. "Upisao sam se u njihovu knjigu. Na stari način, krvlju. Sada sam Drugi sin." Peni se uspravi u krevetu, trljajući si krmelje iz očiju. "A ja? Mogu li se i ja upisati?" "Mislim da ne. Poznato je da neke slobodne čete primaju žene, ali... pa, na koncu konca, oni nisu Druge kćeri." "Mi", reče mu. "Ako si ti njihov član, trebao bi reći 'mi', a ne loni\ Je li itko vidio Prasicu Ljepojku? Tintarnica je rekao da će se raspitati o njoj. Ili Gricka, ima li kakvih glasa o Gricku?" Samo ako vjeruješ Kasporiju na riječ. Plummov ne baš naročito lukavi dozapovjednik tvrdio je da tri yunkaijska hvatača robova obilaze logore i raspituju se o paru pobjeglih patuljaka. Jedan od njih nosi visoko koplje s psećom glavom nabijenom na šiljak, ili je to tako barem Kaspo opisao. Doduše, takve novosti teško

373

da bi je izvukle iz kreveta. "Zasad nema glasa", šlaga joj. "Doñi. Moramo ti pronaći nekakav oklop." Ona ga zabrinuto pogleda. "Oklop? Zašto?" "To mi je svojedobno kazao moj bivši glavni oružar. 'Nikad ne idi gol u bitku, momče', rekao je. Vjerujem mu na riječ. Uostalom, svoj ulazak u plaćeničke mačeve stvarno bih morao naplatiti mačem." I dalje nije pokazivala volju da se pomakne. Tyrion je primi za zapešće, podiže na noge i baci joj šaku odjeće u lice. "Obuci se. Stavi kapuljaču ogrtača na glavu i gledaj u zemlju. Trebamo izgledati kao dvojica izglednih momčića, čisto za slučaj da nas traže hvatači robova." Zgrab ih je čekao kod kuharskog šatora i žvakao kiseli list kad se pojavilo dvoje patuljaka, ogrnutih i zakukuljenih. "Čujem da ćete se vas dvoje borit' za nas", reče narednik. "Znači da bi se u Meereenu trebali upišat' od straha. Je 1' itko od vas ikad ubio čo'eka?" "Ja sam", reče Tyrion. "Tamanim ih kao muhe." "Čime?" "Sjekirom, bodežom, biranom opaskom. Premda sam najsmrtnosniji sa samostrelom." Zgrab se počeša po čekinjavoj bradi vrškom kuke. "Gadna li je to stvar, samostrel. Koliko si ljudi njime ubio?" "Devetoricu." Njegov se otac svakako računa za barem toliko. Knez Bacačeve Hridi, Guverner zapada, Štit Luke Lannis, Kraljev namjesnik, suprug, brat, otac, otac, otac. "Devetoricu." Zgrab frkne i ispljune puna usta crvene sluzi. Ciljao je Tyrionu pod noge, možda, ali pogodio ga je u koljeno. Bjelodano je to bilo njegovo mišljenje o "devetorici". Narednikovi prsti bili su prošarani mrljama krvi od soka kiselog lista koji žvače. Stavio ih je dva u usta i zvižduknuo. "Kem! Dolazi ovamo, jebem li ti mater upišanu da ti jebem." Kem dotrči do njih. "Odvedi kneza i kneginju Vražićak do kola i reci Čekiću da skuca kakav četni čelik za njih." "Čekić možda ne zna za sebe, koliko je pijan", upozori Kem. "Popišaj mu se u lice. To će ga probudit'." Zgrab se opet obrati Tyrionu i Peni. "Nikad još nismo imali nijednog prokletog patuljka, ali dečkića nam nikad nije falilo. Sinova ove il' one kurveštije, malih budala koji su pobjegli od kuće tražit' pustolovine, guzonja, štitonoša i sve tak'ih. Neka njihova sranja možda bi mogla bit' dovoljno mala za vražićke. To su sranja koja su imali na sebi kad su poginili,

374

sva je prilika, al' znam da to neće smetat tako zajebane igrače k'o šta ste vas dvoje. Devetoricu, je li?" On odmahne glavom i udalji se. Drugi sinovi držali su četni oklop u šest velikih teretnih kola, blisko smještenih pri sredini njihova logora. Kem ih je poveo onamo, mašući kopljem kao da mu je to štap. "Kako li je momak iz Kraljeva Grudobrana završio u slobodnoj četi?" upita ga Tyrion. Momak sumnjičavo zaškilji u njega. "Tko ti je rekao da sam iz Kraljeva Grudobrana?" "Nitko." Svaka riječ koju zucneš bazdi po Buvljaku. "Odala te tvoja oštroumnost. Nitko nije tako bistar kao Grudobranaš, kažu." To ga je vidno zapanjilo. "Tko to kaže?" "Svi." Ja. "Otkad?" Otkad sam to upravo izmislio. "Odvajkada", šlaga mu. "Moj otac je to volio govoriti. Jesi li upoznao kneza Tywina, Kem?" "Namjesnika. Jednoć sam ga vidio kako jaše uz brdo. Ljudi su mu imali crvene plašteve i male lavove na kacigama. Sviñale su mi se te kacige." Usta mu se stisnuše. "Samo, nikad nisam volio Namjesnika. Poharao je grad. A onda nas je razvalio na Crnovodi." "Bio si tamo?" "Sa Stannisom. Knez Tywin stigao je s Renlyjevim duhom i navalio na naš bok. Odbacio sam koplje i udario u bijeg, ali na brodovima mi je taj neki prokleti vitez rekao: 'Gdje ti je koplje, dečko? Nemamo mi mjesta za kukavice', i onda su otperjali i ostavili me, zajedno s još tisućama. Poslije sam čuo da tvoj otac šalje sve one koji su se borili za Stannisa na Zid, pa sam prešao usko more i priključio se Drugim sinovima." "Nedostaje li ti Kraljev Grudobran?" "Donekle. Nedostaje mi taj jedan dečko, on mi je... on mi je bio prijatelj. I moj brat Kennet, ali on je poginuo na mostu od brodova." "Previše je dobrih ljudi poginulo toga dana." Ožiljak gaje strahovito zasvrbio. Tyrion ga poče češkati noktom. "Nedostaje mi i hrana", čeznutljivo reče Kem. "Hrana koju ti je majka kuhala?" "Štakori ne bi jeli ono što mi je majka kuhala. Samo, bila je tamo jedna zalogajnica. Nitko nikad nije spravljao zdjelu smeñeg kao oni. Tako gustog da bi ti

375

žlica stajala uspravno u zdjeli, s komadićima koječega. Jesi li ikad kušao zdjelu smeñeg, Polutane?" "Možda nekiput. Pjevačko varivo, tako ga ja zovem." "Zbog čega?" "Tako je ukusno da mi od njega doñe da pjevam." Kemu se to svidjelo. "Pjevačko varivo. Tražit ću da mi to donesu kad idući put stignem u Buvljak. Što tebi nedostaje, Polutane?" Jaime, pomisli Tyrion. Shae. Tysha. Moja supruga, nedostaje mi moja supruga, supruga koju sam jedva poznavao. "Vino, kurve i bogatstvo", odgovori mu. "Pogotovo bogatstvo. Bogatstvom se mogu kupiti vino i kurve." Mogu se njime kupiti i mačevi, kao i Kemovi da njima vitlaju. "Je li istina da su kahlice u Bacačevoj Hridi izrañene od čistog zlata?" upita ga Kem. "Ne bi smio vjerovati svemu što čuješ. Pogotovo kad se radi o nečemu vezanom uz kuću Lannister." "Kažu da su svi Lannisteri podmukle zmije." "Zmije?" Tyrion se nasmije. "Taj šum koji se čuje, to ti je gmizanje moga kneza oca u grobu. Mi smo lavovi, ili tako barem volimo reći. Ali nema ti to veze, Kem. Nagaziš li na zmiju ili lavu na rep, jednako ćeš dočekati smrt." Dotad su već stigli do oružarnice, takve kakva je već bila. Pokazalo se daje kovač, taj legendarni Čekić, nakazna gromada od čovjeka s lijevom rukom otprilike dvostruko debljom od desne. "Češće je pijan nego što nije", reče Kem. "Smeñi Ben prelazi preko toga, ali jednog dana nabavit ćemo si pravog oružara." Čekićev je šegrt bio vižljav crvenokos mladić zvan Čavao. Naravno. Kako drugačije? pomisli Tyrion. Čekić se trijeznio spavanjem kad su stigli do kovačnice, baš kao što je Kem i prorekao, ali Čavao nije imao ništa protiv toga da dvoje patuljaka pronjuška po kolima. "To vam je uglavnom otpadno željezo," upozori ih on, "ali slobodno uzmite sve što vam odgovara." Pod krovovima od svijena drva i ukrućene kože teretni su prostori kola bili krcati starim oružjem i oklopima. Tyrion ih promotri i uzdahnu, prisjetivši se stalaka punih blistavih mačeva, kopalja i helebardi u lannisterskoj oružarnici podno Bacačeve Hridi. "Ovo bi moglo potrajati", izjavi. "Ima vam tu valjana čelika, ako ga uspijete pronaći", zareži neki duboki glas. "Nipošto neće biti lijep, ali zadržat će mač."

376

Krupan vitez sišao je s teretnog prostora jednih kola, odjeven od glave do pete u četni čelik, namršten. Lijevi mu štitnik za goljenice nije odgovarao desnom, štitnik za grlo bio mu je posut mrljama hrñe, a štitnici za podlaktice bili su mu bogato kićeni, prekriveni nijelom s cvjetnim motivima. Na desnoj je ruci nosio bojnu rukavicu od ljuskava čelika, na desnoj rukavicu bez prstiju od zahrdalih veriga. Kroz bradavice na pršnjaku s iskovanim mišima bila su provučena dva prstena. Na velikom su mu se čeliku kočili rogovi jarca, od kojih je jedan bio odlomljen. Kad ga je skinuo s glave, otkrio je izubijano lice Joraha Mormonta. Izgleda kao plaćenik od glave do pete, nimalo sličan onome napola slomljenom stvoru kojeg smo izvadili iz Yezzanova kaveza, spomenu se Tyrion. Modrice su mu dosad uglavnom prošle, a otekline na licu najvećim su se dijelom povukle, tako da je Mormont ponovno izgledao gotovo ljudski... premda tek donekle slično sebi. Demonska maska kojom su mu robovlasnici žigosali desni obraz kao oznaku opasnog i nepokornog roba ostat će mu zauvijek. Ser Jorah nikad nije bio čovjek kojega bi se moglo prozvati naočitim. Biljeg mu je preobrazio lice u nešto strahovito. Tyrion se isceri. "Dokle god budem izgledao ljepše od tebe, bit ću sretan." Obrati se Peni. "Ti preuzmi ona kola. Ja ću početi od ovih." "Ići će nam brže ako budemo tražili zajedno." Ona izabere jednu zahrñalu željeznu polukacigu, zahihoće se i nasadi si je na glavu. "Izgledam li strahotno?" Izgledaš kao mala mimičarka s loncem na glavi. "To ti je polukaciga. Tebi treba velika kaciga." On pronañe jednu, pa joj je stavi namjesto polukacige. "Prevelika mije." Penin glas šuplje odjekne unutar čelika. "Ne vidim kroz otvor." Ona skine kacigu i baci je u stranu. "Sto ne valja s polukacigom?" "Ima otvoreno lice." Tyrion je štipne za nos. "Sviña mi se gledati tvoj nos. Bilo bi mi draže da ga zadržiš." Ona raširi oči. "Sviña ti se moj nos?" Jao, Sedmorice, sačuvajte me. Tyrion se okrene od nje i počne kopati po nekim hrpama starog oklopa pri dnu kola. "Ima li još neki dio mene koji ti se sviña?" priupita ga Peni. Možda je očekivala da će joj to zvučati prpošno. Umjesto toga, zvučalo je žalosno. "Sviñaju mi se svi dijelovi tebe," reče iyrion, u nadi da će time staviti točku na svu daljnju raspravu o toj temi, "i još mi se više sviñaju svi oni dijelovi koje ja još imam." "Što će nama oklop? Mi smo samo mimičari. Samo se pretvaramo da se borimo."

377

"Ti se jako dobro pretvaraš", reče Tyrion, pregledavajući košulju od teških željeznih veriga tako punu rupa da je izgledala gotovo kao da su je izjeli moljci. Kakvi su to moljci koji jedu verižnjače? "Pretvaranje da si mrtav jedan je način da se preživi bitka. Dobar oklop je drugi." Premda toga ovdje jedva da ima, bojim se. Na Zelenim rašljama borio se u rasparenim otpacima oklopnih ploča iz kola kneza Lefforda, a na glavi mu je bilo vjedro od kacige sa šiljkom u kojoj je izgledao kao da mu je netko na glavu nabio kablić napoja. Ovaj četni čelik je bio još gori. Ne samo da je bio star i loše mu pristajao, nego je bio i ulubljen, ispucan i krhak. Je li to skorena krv, ili samo hrña? On onjuši, ali i dalje nije bio siguran. "Evo ti samostrel." Peni mu ga pokaže. Tyrion baci pogled na njega. "Ne mogu se služiti natezačem na kundaku. Noge mi nisu dovoljno duge. Bolje bi mi došao neki na ručno navijanje." Premda, istini za volju, uopće nije želio samostrel. Predugo im treba da se opet napune. Čak i kad bi vrebao kod zahodskog jarka i čekao da se neki neprijatelj doñe pokenjati, ne bi imao naročitih izgleda da odapne više od jedne strelice. Umjesto toga, dohvatio je topuz na lancu, zamahnuo njime i opet ga odložio. Pretežak je. Zanemario je i ratni malj (predug), buzdovan sa šiljcima (takoñer pretežak), kao i još pola tuceta dugih mačeva prije nego što je našao kamu koja mu se svidjela, gadan komad čelika s trokutastom oštricom. "Ovo bi moglo poslužiti", reče. Oštrica mu je bila malo hrñava, ali zbog toga će samo biti gadnija. Pronašao je i odgovarajuće korice od drveta i kože, i zavukao kamu u njih. "Mali mač za malog čovjeka?" našali se Peni. "To je kama, i izrañena je za velikog čovjeka." Tyrion joj pokaza jedan stari dugi mač. "Ovo je mač. Iskušaj ga." Peni ga uze, zamahne njime, namršti se. "Pretežak mi je." "Čelik je teži od drveta. Samo, ako zasiječeš čovjeku vrat time, teško da će mu se glava pretvoriti u lubenicu." On uze mač od nje i pobliže ga promotri. "Jeftin čelik. I ima recke. Tu, vidiš? Povlačim što sam rekao. Treba ti bolja oštrica za odsijecanje glava." "Ne želim odsijecati glave." "Ne bi ni trebala. Samo ti sijeci ispod koljena. List, tetivu, gležanj... čak i orijaši padnu kad im se odsijeku stopala. A nakon što padnu, nisu ništa viši od tebe." Peni je djelovala kao da će se svaki čas rasplakati. "Sinoć sam sanjala daje moj brat opet živ. Izvodili smo megdan pred nekim velikim knezom, jahali smo Gricka i Prasicu Ljepojku, a ljudi su na nas bacali ruže. Bili smo tako sretni..."

378

Tyrion je ošamari. Udarac je bio blag, sve u svemu; tek sitan trzaj zapešćem, u koji jedva daje unio išta snage. Nije joj čak ostavio ni traga na obrazu. Ali suze su joj svejedno navrle na oči. "Ako bi radije sanjala, idi spavaj", reče joj. "Kad se probudiš, i dalje ćemo biti odbjegli robovi usred opsade. Gricko je mrtav. Kao i krmača, po svoj prilici. Pronañi si sada nekakav oklop i obuci ga, bez obzira na to gdje te žulja. Mimičarska predstava je gotova. Bori se, sakrij se ili useri se, kako ti je drago, ali na što god da se odlučiš, to ćeš mi raditi oklopljena čelikom." Peni si dotakne obraz koji joj je ošamario. "Nismo uopće smjeli pobjeći. Nismo plaćenici. Nismo mi nikakvi borci. Kod Yezzana nije bilo tako strašno. Nije. Dadilja je katkad znao biti okrutan, ali Yezzan nikada nije. Bilo smo mu miljenici, bili smo mu... bili smo mu..." "Robovi. Riječ koju tražiš je robovi." "Robovi", reče ona i porumeni. "Samo, mi smo mu bili posebni robovi. Baš kao Slatko. Bili smo mu blaga." Ljubimci, pomisli Tyrion. I tako nas je volio da nas je poslao u jamu, da nas proždru lavovi. Nije bila sasvim u krivu. Yezzanovi robovi jedu bolje od mnogih seljaka kod kuće u Sedam Kraljevina, i manje je izgledno da će umrijeti od gladi kada doñe zima. Da, robovi su grla, poput stoke. Mogu se kupovati i prodavati, bičevati i žigosati, iskorištavati za tjelesnu nasladu svojih gospodara, rasplodavati za stvaranje novih robova. U tom smislu nisu više od pasa ili konja. Ali većina knezova prema svojim se psima i konjima odnosi sasvim dobro. Ponositi ljudi mogu vikati da bi radije umrli slobodni nego živjeli kao robovi, ali ponos je jeftin. Kad čelik o kremen kresne, pokaže se da su takvi rijetkost poput zmajskih zuba, jer svijet inače ne bi bio tako pun robija. Nikad nije postojao rob koji nije svojom voljom bio rob, spomenu se patuljak. Izbor im je možda izmeñu sužanjstva i smrti, ali izbora uvijek ima. Tyrion Lannister nije izuzeo sebe. Svojom je jezičinom zaradio poneku brazgotinu na leñima u početku, ali uskoro je naučio finte kojima će zadovoljiti Dadilju i plemenitog Yezzana. Jorah Mormont odupirao se dulje i snažnije, ali na koncu bi i on došao do toga. A Peni, eto...

379

Peni traži novoga gospodara od onoga dana kad joj je brat Groš izgubio glavu. Ona želi nekoga da se brine za nju, nekoga da joj govori što da radi. Ipak, bilo bi okrutno izravno joj to kazati. Tyrion umjesto toga reče: "Yezzanovi posebni robovi nisu izbjegli blijedoj kobili. Mrtvi su, svi zajedno. Slatko je prvi izdahnuo." Njihov mamutski gospodar umro je na dan njihova bijega, rekao mu je Smeñi Ben Plumm. Ni on ni Kasporio ni ijedan drugi plaćenik nije saznao za sudbinu žitelja Yezzanove groteskerije... ali ako Peni Ljepojci trebaju laži da prestane zdvajati, onda će joj lagati. "Ako želiš opet biti ropkinja, pronaći ću ti dobrostiva gospodara nakon što ovaj rat proñe i prodati te za dovoljno zlatnika da si platim put kući", obeća joj Tyrion. "Naći ću ti nekog simpatičnog Yunkaijca koji će ti dati novu lijepu zlatnu ogrlicu, s praporcima koji će zveckati kamo god budeš išla. Samo, prije toga ti valja preživjeti ono što nas čeka. Nitko ne kupuje mrtve mimičare." "A ni mrtve patuljke", reče Jorah Mormont. "Po svoj prilici svi ćemo mi biti hrana za crve do završetka ove bitke. Yunkaijci su izgubili ovaj rat, premda bi im moglo trebati nešto vremena da to shvate. Meereen ima pješačku vojsku Neokaljanih, najvrsniju na svijetu. A Meereen ima i zmajeve. I to tri, nakon što se kraljica vrati. A vratit će se. Mora. Naša se strana sastoji od dvaput po dvadeset yunkaijskih kneževića, a svaki ima svoje napola obučene ljudemajmune. Robove na štulama, robove u lancima... možda imaju i postrojbe slijepaca i paralitične djece, ne bi me čudilo." "O, znam", reče Tyrion. "Drugi sinovi su na gubitničkoj strani. Moraju ponovno prebjeći, i to iz ovih stopa." On se isceri. "Prepusti to meni." kfcAljolomac kao svijetla i tamna sjena, dva su se zavjerenika sastala u tišini oružarnice na drugoj razini Velike piramide, meñu stalcima kopalja, snopovima sulica i trofejima iz zaboravljenih bitaka povješanim po zidovima. "Noćas", reče Skahaz mo Kandaq. Mjedeno lice šišmiša krvopije virilo je ispod kukuljice njegova skrpanog ogrtača. "Svi moji ljudi bit će na mjestu. Poziv je Groleo!'' "Groleo." Prikladno, valja. "Da. Ono što su njemu učinili... bio si na dvoru?" "Kao jedan stražar meñu četrdesetoricom. I svi smo samo čekali da ona prazna odora na prijestolju izgovori zapovijed, pa da sasiječemo Krvobradog i ostale. Misliš li ti da bi se Yunkaijci ikada usudili pokloniti Daenerys glavu njezina taoca?"

380

Ne bi, pomisli Selmy. "Hizdahr je djelovao potreseno." "Varka. Njegova vlastita Loraqova rodbina vratila se neozlijeñena. Vidio si. Yunkai su nam priredili mimičarsku farsu, s plemenitim Hizdahrom kao glavnim mimičarem. U pitanju uopće nije bio Yurkhaz zoYunzak. Ostali robovlasnici drage su volje bili spremni sami izgaziti tu staru budalu. Time je samo Hizdahru bila dana izlika da ubije zmajeve." Ser Barristan porazmisli o tome. "Bi li se usudio?" "Usudio se ubiti svoju kraljicu. Zašto ne bi i njezine mezimce? Ne poduzmemo li ništa, Hizdahr će neko vrijeme oklijevati, kako bi dokazao svoju nevoljkost i pružio Mudrim gospodarima priliku da ga riješe one Olujne vrane i onog jahačapobratima. Zatim će to izvesti. Želja im je da se zmajevi dokrajče prije nego što doplovi volantijska flota." Točno, bila bi im to želja. Sve se to uklapa. Što ne znači da se Barristanu Selmyju zato išta više sviña. "Do toga neće doći." Njegova je kraljica Majka Zmajeva; on neće dopustiti da se njezinoj djeci dogodi išta nažao. "U sat vuka. U najcrnje doba noći, kada cijeli svijet spava." Prvi put je čuo te riječi od Tywina Lannistera, pred zidinama Sumrakdola. Dao mi je jedan dan da odande izvedem Aerysa. U slučaju da se ne vratim s kraljem sutradan do zore, zauzet će grad čelikom i ognjem, kazao mije. Bio je sat vuka kad udoh onamo, i bio je sat vuka kad odande izadosmo. "Sivi Crv i Neokaljani zatvorit će dveri zasunom u praskozorje." "Bolje je napasti u praskozorje", reče Skahaz. "Nahrupiti kroz dveri i sjatiti se u roju po opsadnim crtama, razvaliti Yunkaijce dok teturavo ustaju iz postelja." "Ne." Njih su dvojica već raspravljala o ovome. "Na snazi je mir, s potpisom i pečatom Njezine Milosti kraljice. Nećemo ga mi prvi prekršiti. Nakon što zarobimo Hizdahra, osnovat ćemo vijeće da vlada namjesto njega, i zatražiti od Yunkaijaca povrat naših talaca i povlačenje njihovih vojski. Odbiju li, tada i tek tada obavijestit ćemo ih da je mir prekršen, te izaći s vojskom i izazvati ih na boj. Tvoj način je nečastan." "Tvoj način je glup", reče mu Brijoglav. "Trenutak je zreo. Naši osloboñeni su spremni. Gladni." To je bar istina, znao je Selmy. I Symon Prugopleća iz Slobodne braće i Mollono Yos Dob iz Srčanih štitova žarko žele bitku, ne bi li se u njoj dokazali i isprali sve pretrpljene nepravde u plimi yunkaijske krvi. Samo Marselen iz Majčinih ljudi dijeli nedoumice Ser Barristana. "Razgovarali smo o tome. Složio si se da ćemo to izvesti na moj način."

381

"Složio sam se," progunña Brijoglav, "ali to je bilo prije Grolea. Glave. Robovlasnici nemaju časti." "Mi imamo", reče Ser Barristan. Brijoglav promrsi nešto na ghiskom, pa reče: "Kako hoćeš. Makar ćemo zažaliti zbog tvoje staračke časti prije nego što se ova igra odigra, čini mi se. Što je s Hizdahrovim čuvarima?" "Njegova Milost drži dvojicu uza se dok spava. Jednog na vratima svoje ložnice, a drugog u njoj, u pripojenoj niši. Noćas će to biti Khrazz i Čelikoža." "Khrazz", progunña Brijoglav. "To mi se nikako ne sviña." "Nije potrebno da padne krv", reče mu Ser Barristan. "Kanim porazgovarati s Hizdahrom. Ako shvati da ga nemamo namjeru ubiti, možda zapovjedi stražarima da se predaju." "A u suprotnom? Hizdahr nam ne smije pobjeći." "Neće nam pobjeći." Selmy se nije bojao Khrazza, a još manje Željeznokošca. To su samo jamski borci. Hizdahrova strahovita zbirka bivših robovaboraca stvorila je u najboljem slučaju prosječnu stražu. Imali su oni brzinu, snagu i žestinu, kao i izvjesnu vještinu s oružjem, ali krvave su igre slaba priprema za zaštitu kraljeva. U jamama im suparnike najave rogovi i bubnjevi, a nakon što se borba odvije i dobije, pobjednicima se rane previju i dade im se makova mlijeka da im ublaži bolove, te znaju da je prijetnja prošla i da sad slobodno mogu piti i gostiti se i kurvati sve do sljedeće borbe. Ali za jednog viteza Kraljeve garde boj nikada nije istinski gotov. Prijetnje stižu odasvud i niotkud, u svako vrijeme dana ili noći. Nema trublje koja će objaviti dolazak neprijatelja; vazali, sluge, prijatelji, braća, sinovi, čak i supruge, bilo tko od njih može pod ogrtačem skrivati nož, a u srcu prikrivati umorstvo. Za svaki sat borbe vitez Kraljeve garde provodi deset tisuća sati u motrenju, čekanju, stajanju šutke u sjenama. U jamskim borcima kralja Hizdahra njihove nove dužnosti već stvaraju dosadu i nespokoj, a ljudi kojima je dosadno opuste se, i sporo će reagirati. "Ja ću se pobrinuti za Khrazza", reče Ser Barristan. "Samo se pobrini da se uz njega ne moram pobrinuti i za nekoga iz Mjedenih zvijeri." "Ništa se ti ne boj. Bacit ćemo Marghaza u okove prije nego što stigne izvesti neku psinu. Kažem ti, Mjedene zvijeri su moje." "Kažeš da imaš svoje ljude meñu Yunkaijcima?" "Doušnike i uhode. Reznak ih ima više."

382

Reznak nije od povjerenja. Miriše preslatko i djeluje presmrdljivo. "Netko mora osloboditi naše taoce. Ne uspijemo li doći do svojih ljudi, Yunkaijci će ih iskoristiti protiv nas." Skahaz frkne kroz nosne otvore svoje maske. "Lako je pričati o oslobañanju. Teže ga je izvesti. Neka robovlasnici samo prijete." "A ako otidu dalje od prijetnji?" "Zar bi ti oni toliko nedostajali, starče? Jedan eunuh, jedan divljak i jedan plaćenik?" Junak, Jhogo i Daario. "Jhogo je kraljičin jahačpobratim, krv krvi njezine. Izašli su zajedno iz Crvene pustoši. Junak je dozapovjednik Sivog Crva. A Daario..." Daario je onaj koga ona voli. Viñao joj je to u očima dok ga je gledala, čuo joj to u glasu dok ga je spominjala. "... Daario je tašt i nesmotren, ali drag je Njezinoj Milosti. Moramo ga osloboditi, dok njegove Olujne vrane još nisu odlučile uzeti stvar u svoje ruke. Može se to izvesti. Svojedobno sam uspio izbaviti kraljičina oca iz Sumrakdola, gdje ga je u zatočeništvu držao jedan pobunjeni knez, ali..." "... nema nade da bi ikada uspio neprimijećeno proći kroz Yunkaijce. Svatko od njih dosad je stigao upoznati tvoje lice." Mogao bih sakriti svoje lice, kao ti, pomisli Selmy, ali znao je da Brijoglav ima pravo. Cijeli je ljudski vijek prošao od Sumrakdola. Sada je prestar za takva junačenja. "Onda nam valja pronaći neki drugi način. Nekog drugog spasitelja. Nekoga koga Yunkaijci poznaju, čija bi nazočnost u njihovu logoru mogla proći nezapaženo..." "Daario te zove Ser Djed", podsjeti ga Skahaz. "Neću reći kako zove mene. Kad bismo nas dvojica bili taoci, bi li on za nas išao stavljati svoju kožu na kocku?" Teško, pomisli on, ali reče: "Možda i bi." "Daario bi se možda popišao na nas, da gorimo. Inače od njega ne očekuj pomoć. Pusti da Olujne vrane izaberu drugog kapetana, nekoga tko zna gdje mu je mjesto. Ako se kraljica ne vrati, svijetu će uzmanjkati jedan plaćenik. Tko će za njim žaliti?" "A kad se ona naposljetku vrati?" "Plakat će i čupati kose i proklinjati Yunkaijce. Ne nas. Neće biti krvi na našim rukama. Ti je možeš utješiti. Ispričati joj neku priču o starim vremenima, njih voli slušati. Jadni Daario, njezin hrabri kapetan... nikad ga ona neće zaboraviti, ne... ali za sve nas će biti bolje ako on strada, da? Bit će bolje i za Daenerys."

383

Bolje za Daenerys, i za Zapadne zemlje. Daenerys Targaryen voli svoga kapetana, ali to ga voli djevojka u njoj, a ne kraljica. Princ Rhaegar volio je svoju gospu Lyannu, i tisuće su to platile glavom. Daemon Blackfyre volio je prvu Daenerys, i digao pobunu kad mu je bila zanijekana. I Gorki Čelik i Krvavi Gavran voljeli su Shieru Morsku Zvijezdu, i Sedam Kraljevina je krvarilo. Princ Vilinkonjica volio je Jenny iz Starog Kamenja do te mjere da je odbio krunu, i Zapadne su zemlje mrtvacima platile tu dotu. Sva tri sina petoga Aegona vjenčala su se iz ljubavi, prkoseći željama svoga oca. A budući daje taj neizgledni monarh i sam slijedio srce pri odabiru svoje kraljice, dao je sinovima da bude po njihovu, i stvorio ljute neprijatelje gdje je mogao steći odane prijatelje. Zatim su stigla izdajstva i previranja, kao što noć stigne za danom, i sve je skončalo u Ljetnim Dvorima, u vradžbinama, vatri i žalosti. Njezina ljubav prema Daariju je otrov. Otrov sporiji od skakavaca, ali u konačnici jednako poguban. "Tu je još Jhogo", reče Ser Barristan. "On, i Junak. Obojica su Njezinoj Milosti dragocjeni." "Imamo i mi svoje taoce", podsjeti ga Skahaz Brijoglav. "Ubiju li robovlasnici jednog našeg, mi ćemo ubiti jednog njihova." Ser Barristan načas nije znao na koga on to misli. Zatim mu sine. "Kraljičine peharonoše?" "Taoce", ustrajno ponovi Skahaz mo Kandaq. "Grazhar i Qezza krvi su Zelene milosnice. Mezzara je Merreqove, Kezmya Pahlove, Azzak Ghazeenove. Bhakaz je Loraq, rod samoga Hizdahra. Sve su to sinovi i kćeri piramida. Zhak, Ouazzar, Uhlez, Hazkar, Dhazak, Yherizan, sve sama djeca Velikih gospodara." "Nevine djevojčice i dječaci milih lica." Ser Barristan upoznao je sve njih otkako su počeli služiti kraljicu; Grazhara sa svojim snovima o slavi, stidljivu Mezzaru, lijenoga Miklaza, umišljenu i lijepu Kezmyju, Qezzu krupnih mekih očiju i anñeoskog glasa, plesačicu Dhazzar, i sve ostale. "Djeca." "Djeca Harpije. Krv se krvlju plaća." "To je rekao onaj Yunkaijac koji nam je donio Groleovu glavu." "Nije rekao neistinu." "Neću to dopustiti." "Kakve li vajde ima od talaca, ako ih se ne smije ni taknuti?" "Možda bismo mogli ponuditi tri djeteta u zamjenu za Daarija, Junaka i Jhoga", dopusti Ser Barristan. "Njezina Milost nije ovdje. Na nama dvojici je da učinimo što se mora. Znaš da sam u pravu."

384

"Princ Rhaegal imao je dvoje djece", reče mu Ser Barristan. "Rhaenys bijaše djevojčica, a Aegon dojenče. Kad je Tywin Lannister zauzeo Kraljev Grudobran, njegovi su ih ljudi ubili oboje. Izložio je krvava tjelešca u grimiznim plaštevima, kao dar novome kralju.'M što je Robert rekao kad ih je vidio? Je li se osmjehnuo? Barristan Selmy bio je teško ranjen na Trozupcu, što ga je poštedjelo pogleda na dar kneza Tywina, ali često se to pitao. Da sam ga vidio kako se smješka nad crvenim razvalinama Rhaegarove djece, ne bi bilo te vojske pod kapom nebeskom koja bi me spriječila da ga ubijem. "Neću dopustiti umorstvo djece. Prihvati to, ili u ovome neću imati nikakva udjela." Skahaz se tiho nasmije. "Tvrdoglav si ti starac. Tvoji dječaci milih lica samo će izrasti u Sinove Harpije. Pobij ih sada, ili ih pobij tada." "Ljude se ubija zbog zlodjela koja su počinili, ne zbog zlodjela koja bi jednog dana možda mogli počiniti." Brijoglav skine jednu sjekiru sa zida, pregleda je, pa progunña. "Neka bude tako. Ništa se nažao neće dogoditi ni Hizdahru ni našim taocima. Hoće li te to zadovoljiti, Ser Djede?" Ništa u ovome neće me zadovoljiti. "Dostajat će. U sat vuka. Upamti." "Teško da ću ja to zaboraviti, ser." Premda se mjedena usta šišmiša nisu pomaknula, Ser Barristan osjetio je cerenje ispod maske. "Dugo je Kandaq čekao na ovu noć." Toga se i bojim. Ako je kralj Hizdahr nevin, njihov će noćašnji postupak biti veleizdaja. Ali kako bi mogao biti nevin? Selmy ga je čuo kako nagovara Daenerys da kuša otrovane skakavce, kako dovikuje svojim ljudima da sasijeku zmaja. Ako ništa ne poduzmemo, Hizdahr će ubiti zmajeve i otvoriti dveri kraljičinim neprijateljima. Nemamo tu izbora. No kako god da je prevrtao i preobličavao cijelu stvar, stari vitez u njoj nije uspijevao pronaći ništa časno. Ostatak toga dugog dana prohujao je pokraj njega hitro poput puža. Znao je da tu negdje kralj Hizdahr raspravlja s Reznakom mo Reznakom, Marghazom zo Loraqom, Galazzom Galare i ostalim svojim meereenskim savjetnicima, premišljajući se kako bi najbolje bilo odgovoriti na zahtjeve Yunkaijaca... ali Barristan Selmy više nije sudjelovao u takvim vjećanjima. Niti je imao kralja kojeg bi čuvao. Umjesto toga, otišao je u obilazak piramide od vrha do dna, kako bi provjerio jesu li svi stražari na svojim mjestima. Na to mu je otišao najveći dio jutra. To popodne je proveo sa svojom siročadi, čak se pritom lativši mača i štita kako bi pružio strožu kušnju nekolicini starijih momaka.

385

Neki od njih uvježbavali su se za borlilačke jame kad je Daenerys Targaryen zauzela Meereen i oslobodila ih okova. Ti su bili dobro upoznati s mačem, kopljem i bojnom sjekirom čak i prije nego što su pali šaka Ser Barristanu. Nekolicina bi sada lako mogla biti spremna. Dječak s Baziliskova otočja, za početak. Tumco Lho. Taj je crn je kao meštrova tinta, ali brz i snažan, najbolji roñeni mačevalac kojeg je Selmy video još od Jaimeja Lannistera. Tu je i Larraq. Zvan Šiba. Ser Barristan ne odobrava njegov način borbe, ali nema nikakve sumnje u njegovu vještinu. Larraqa čekaju još godine rada prije nego što dolično ovlada pravim viteškim oružjem, mačem, kopljem i buzdovanom, ali smrtonosan je sa svojim bičem i ostima. Stari ga je vitez upozoravao da mu bič neće koristiti protiv oklopljena neprijatelja... no onda je vidio kako se Larraq njime služi, oplećući njime noge suparnika i trzajem ih obarajući na tlo. Zasad još nije vitez, ali žestok je borac. Larraq i Tumco su mu najbolji. Nakon njih je onaj Lhazarac, onaj kojega ostali momci zovu Crveno Janje, premda je taj zasad sama žestina, bez ikakve tehnike. Možda i ona braća, tri Ghiscarca niska roda prodana u roblje kako bi njihov otac namirio dugove. To ih je šest. Šest od njih dvadeset sedam. Selmy se možda nadao većem broju, ali šest je dobar početak. Ostali su dječaci mahom mlañi, i bolje se razumiju u razboje, plugove i noćne posude nego u mačeve i štitove, ali marljivo rade i brzo uče. Nakon što provedu koju godinu kao štitonoše, možda će imati još šest vitezova za svoju kraljicu. Što se tiče onih koji nikada neće biti spremni, eto, ne treba svaki čovjek biti vitez. Kraljevini trebaju i svjećari, gostioničari i oružari. To vrijedi za Meereen koliko je vrijedilo i za Zapadne zemlje. Dok ih je promatrao kako izvode vježbe, Ser Barristan premišljao se o tome da imenuje Tumca i Larraqa vitezovima na licu mjesta, a možda i Crveno Janje. Potreban je vitez da bi se proizveo vitez, a pode li noćas nešto ukrivo, do zore bi mogao biti mrtav ili bačen u tamnicu. Tko bi onda imenovao njegove štitonoše? S druge strane, glas koji mlad vitez uživa temelji se barem dijelom na časti čovjeka koji mu je udijelio zvanje viteza. Njegovim momcima ne bi bilo baš nikakve vajde od saznanja da su svoje stremene dobili od izdajnika, a zbog toga bi lako mogli završiti i u tamnici pokraj njegove. Zaslužuju bolje, zaključi Ser Barristan. Bolje proživjeti dug život kao štitonoša nego kratak kao okaljani vitez. Kad se popodne počelo pretapati u večer, naložio je svojim štićenicima da odlože mačeve i štitove i okupe se oko njega. Uzeo im je opisivati što sve znači biti vitez.

386

"Viteštvo čini istinskog viteza, a ne mač", kazao im je. "Bez časti, vitez nije više od običnog ubojice. Bolje je umrijeti časno nego živjeti nečasno." Dječaci su ga čudno gledali, imao je dojam, ali jednoga dana bit će im jasno. Poslije toga, vrativši se na vrh piramide, Ser Barristan je zatekao Missandei sred gomila svitaka i knjiga, kako čita. "Ostani noćas ovdje, dijete", reče joj. "Što god da se dogodi, što god da vidiš ili čuješ, ne izlazi iz kraljičinih odaja." "Ova čuje", reče djevojčica. "Ako smije pitati" "Najbolje nemoj." Ser Barristan iskorači sam u vrtove na terasi. Nisam sazdan za ovo, spomene se dok je gledao preko prostrana grada. Piramide su se budile, jedna po jedna, fenjeri i baklje treptavo su oživljavali dok su se sjene skupljale u ulicama pod njima. Urote, varke, sašaptavanja, laži, tajne unutar tajni, a ja sam nekako postao sudionik u njima. Možda se dosad trebao već naviknuti na takve stvari. I Crvena je utvrda imala svoje tajne. Čak i Rhaegar. Princ Zmajeva Kamena nikada u njega nije polagao onoliko povjerenje kao u Arthura Daynea. Harrenhal je to dokazao. Godina lažnog proljeća. Uspomena ga je još pekla. Stari knez Whent objavio je turnir nedugo nakon što je primio posjet svoga brata, Ser Oswella Whenta iz Kraljeve garde. Zbog Varysova šaptanja na uho, kralj Aerys postao je uvjeren da njegov sin kuje zavjeru da ga svrgne, daje Whentov turnir puka smicalica koja Rhaegaru daje izgovor za sastajanje s najvećim mogućem brojem velmoža koji se mogu dovesti na okup. Aerys još od Sumrakdola nije nogom istupio iz Crvene utvrde, no odjednom je obznanio da će otpratiti princa Rhaegara u Harrenhal, i nakon toga je sve pošlo po zlu. Da sam bio bolji vitez... da sam oborio princa u onom završnom megdanu, kao što sam oborio tolike druge, pravo izbora kraljice ljubavi i ljepote pripalo bi meni... Rhaegar je izabrao Lyannu Stark iz Oštrozimlja. Barristan Selmy izabrao bi neku drugu. Ne kraljicu, koja nije bila nazočna. Ni Eliju Dornsku, iako je bila dobra i blaga; da je ona bila izabrana, moglo se izbjeći mnogo rata i jada. Njegov bi izbor pao na mladu djevu koja netom što je bila dospjela na dvor, jednu od Elijinih pratilja... premda je dornska princeza bila obična kuhinjska krpa naspram Ashare Dayne. Čak i nakon svih ovih godina, Ser Barristan se još sjećao Asharina smiješka, zvuka njezina smijeha. Trebao je samo sklopiti oči da je ugleda, s tom dugom tamnom kosom što joj gusto pada na ramena, s tim nezaboravnim purpurnim očima.

387

Daenerys ima iste oči. Katkad, kad ga kraljica pogleda, ima dojam da gleda Asharinu kćer... Ali Asharina se kći rodila mrtva, a njegova krasna gospa ubrzo nakon toga bacila se s kule, luda od tugovanja za djetetom koje je izgubila, a možda i za čovjekom koji ju je obeščastio u Harrenhalu. Umrla je, a da nikad nije saznala da ju je Ser Barristan volio. Kako bi i saznala? Bio je vitez Kraljeve garde, zavjetovan na celibat. Ništa se dobro ne bi moglo postići da joj je rekao što osjeća. Ništa se dobro nije postiglo ni šutnjom. Da sam zbacio Rhaegara s konja i okrunio Asharu za kraljicu ljubavi i ljepote, ne bih li joj se možda svidio ja, a ne Stark? Nikada to neće saznati. Ali od svih njegovih neuspjeha, nijedan ne progoni Barristana Selmyja toliko kao taj. Nebo je bilo oblačno, zrak vruć, sparan, omaran, no bilo je nečega u tome zbog čega su mu srsi spuznuli niz hrbat. Kiša, pomisli. Stiže oluja. Ako ne noćas, onda sutra. Ser Barristan upita se hoće li doživjeti da je vidi. Ako Hizdahr ima vlastitog Pauka, praktički sam već mrtav. Doñe li do toga, kani poginuti onako kako je živio, sa svojim dugim mačem u ruci. Kad je posljednja svjetlost utrnula na zapadu, iza jedara laña što vrebaju po Zaljevu trgovaca robljem, Ser Barristan vratio se unutra, pozvao dvojicu poslužitelja i kazao im da mu prigriju vode za kupelj. Od popodnevnih pokaznih borbi sa štitonošama osjećao se sav uprljan i znojan. Voda je, kad je stigla, bila samo mlaka, ali Selmy se namakao u kupelji sve dok se nije ohladila, i ribao si kožu sve dok se nije zacrvenjela. Čist da čišći ne može biti, ustao je, obrisao se i obukao u samu bjelinu. Čarape, rublje, svilenu tuniku, podstavljeni prsluk, sve to netom oprano i izbijeljeno. Preko toga je odjenuo oklop koji mu je kraljica dala kao znamen svog poštovanja prema njemu. Verižnjača je bila pozlaćena, istančane izrade, a karike podatne poput dobre štavljene kože; ploče prekrivene gleñi, tvrde kao led i sjajne kao svježe napadali snijeg. Bodež je objesio na bijeli kožni pojas sa zlatnim kopčama, smjestivši ga na jedan bok, a dugi mač na drugi. Naposljetku je skinuo s klina svoj dugi bijeli plašt i prikopčao si ga oko ramena. Kacigu je ostavio na kuki. Uski prorez za oči ograničavao bi mu pogled, a morat će biti u stanju vidjeti ono po što je došao. Hodnici piramide noću su mračni, a neprijatelji mogu spopasti čovjeka s obje strane. K tome, premda kićena zmajska krila što rese kacigu pružaju veličanstven prizor, za njih bi odviše lako mogli

388

zapeti mač ili sjekira. Sačuvat će ih za svoj sljedeći turnir, dodijele li mu ga Sedmorica u svojoj milosti. Oboružan i oklopljen, stari je vitez sjeo i pričekao u tmini svoje sobice smještene pokraj kraljičinih odaja. Lica svih kraljeva koje je služio i iznevjerio promicala su pred njim kroz mrak, kao i lica braće koja su zajedno s njime služila u Kraljevoj gardi. Upitao se koliko bi njih učinilo ono na što se on sada sprema. Neki, svakako. Ali ne svi. Neki bi bez oklijevanja sasjekli Brijoglava kao izdajnika. Izvan piramide počelo je kišiti. Ser Barristan sjedio je sam u mraku i slušao. Zvuči poput suza, pomisli. Zvuči poput plača pokojnih kraljeva. Onda je kucnuo čas da krene. Velika piramida Meereena bila je sazdana kao odjek Velike piramide Ghisa čije je divovske ruševine u svoje vrijeme posjetio Lomas Lakonogi. Poput svoje prethodnice iz davnine, čijim dvoranama od crvenog mramora sada vrve šišmiši i pauci, meereenska piramida diči se s trideset dvije razine, jer taj je broj iz nekog razloga svet bozima Ghisa. Ser Barristan sam je krenuo u dugi silazak, a bijeli se plašt zavijorio za njim kad se počeo spuštati. Pošao je stubištem za poslugu, ne velebnim stubama od mramora sa žilicama, već užim, strmijim, ravnijim stubištem skrivenim unutar debelih ciglenih zidova. Dvanaest razina niže zatekao je Brijoglava kako ga čeka, grubih crta lica i dalje skrivenih istom maskom koju je nosio i jutros, šišmišem krvopijom. S njim je bilo šest Mjedenih zvijeri. Sve su nosile maske kukaca, meñusobno istovjetne. Skakavci, shvati Selmy. "Groleo", reče. "Groleo", dade mu odziv jedan skakavac. "Imam još skakavaca, ako ti trebaju", reče Skahaz. "Šest bi trebalo dostajati. Što je s ljudima na vratima?" "Moji su. Nećeš imati neprilika." Ser Barristan primi Brijoglava za mišicu. "Ne prolijevaj krv osim ako ne moraš. Sutra ćemo sazvati vijeće, i kazati gradu što smo učinili, i zašto." "Kako ti kažeš. Sretno ti bilo, starče." Razišli su se. Mjedene zvijeri pošle su za Ser Barristanom kad se nastavio spuštati. Kraljeve su odaje bile zakopane u samo srce piramide, na šesnaestoj i sedamnaestoj razini. Kad je Selmy stigao do tih katova, otkrio je da su vrata koja vode u unutrašnjost piramide zatvorena lancima, a dvije Mjedene zvijeri postavljene da nad njima stražare. Pod kukuljicama svojh raznobojnih, skrpanih ogrtača, jedan je bio štakor, a drugi bik.

389

"Groleo", pozove Ser Barristan. "Groleo", odazove mu se bik. "Treći hodnik zdesna." Štakor otključa lanac. Ser Barristan i njegova pratnja proñoše kroz njih u uzak, bakljama obasjan prolaz za poslugu od crvene i crne cigle. Koraci su im odjekivali od podova dok su prolazili pokraj odvojaka dvaju hodnika, pa skrenuli u treći s desne strane. Pred izrezbarenim vratima od tvrdog drveta kraljevih odaja stajao je Čelikoža, mlañi jamski borac koji se još nije ubrajao meñu prvake. Obrazi i čelo bili su mu izbrazdani istančanim zelenim i crnim tetovažama, drevnim znakovima valyrijskih vračeva od kojih su mu meso i koža navodno sada bili čvrsti kao čelik. Slični bilježi prekrivali su mu prsa i ruke, premda je tek valjalo vidjeti hoće li zaista biti u stanju zaustaviti mač ili sjekiru. Čak i bez njih, Čelikoža je izgledao prijeteće; vitak, vižljav mladić, za pola stope viši od Ser Barristana. "Tko je?" pozvao je i zamahnuo dugom sjekirom u stranu da im prepriječi put. Kad je ugledao Ser Barristana, s mjedenim skakavcima uza se, ponovno ju je spustio. "Stari Ser." "Ako tako odgovara kralju, imam potrebu razgovarati s njime." "Kasna je ura." "Kasna je ura, ali potreba je neodgodiva." "Mogu pitati." Čelikoža opali drškom duge sjekire po vratima kraljevih odaja. Poklopac špijunke otklizne u stranu. Pojavi se dječje oko. Dječji glas pozove kroz vrata. Čelikoža odgovori. Ser Barristan začuje odmicanje teškog zasuna. Vrata se odškrinu. "Samo vi", reče Čelikoža. "Zvijeri čekaju ovdje." "Kako želite." Ser Barristan kimne skakavcima. Jedan mu uzvrati kimanjem. Sam, Selmy proñe kroz odškrinuta vrata. Mračne i lišene prozora, okružene sa svih strana osam stopa debelim ciglenim zidovima, odaje koje je kralj prisvojio iznutra su bile prostrane i raskošne. Moćne grede od crne hrastovine podupirale su visoke stropove. Podove su prekrivali svileni sagovi iz Qartha. Na zidovima su visjele neprocjenjivo skupe tapiserije, prastare i vrlo izblijedjele, s prikazima slave Staroga Ghiskog Carstva. Najveća je prikazivala posljednje preživjele iz poražene valyrijske vojske kako staju pod jaram i primaju okove. Nad lučnim prolazom u kraljevsku ložnicu stražario je par ljubavnika od sandalovine, oblikovan i izglañen i nauljen. Ser Barristan ih je smatrao neukusnima, premda nije sumnjao u to da bi trebali djelovati izazovno. Sto prije se maknemo odavde, to bolje.

390

Jedino je svjetlost davao željezni žeravnik. Uz njega je stajalo dvoje kraljičinih peharonoša, Draqaz i Qezza. "Miklaz je otišao probuditi kralja", reče Qezza. "Biste li htjeli da vam donesemo vino, ser?" "Ne. Zahvaljujem." "Slobodno sjednite", reče Draqaz, pokazavši na klupu. "Radije ću stajati." Čuo je glasove kako dopiru kroz lučni prolaz iz ložnice. Jedan je pripadao kralju. Prošlo je još dobrih nekoliko trenutaka prije nego što je kralj Hizdahr zo Loraq, Četrnaesti tog drevnog imena, izašao zijevajući i vezujući pojas haljetka. Haljetak je bio od zelenog satena, izdašno urešen biserjem i srebrnim koncem. Pod njim je kralj bio posve gol. To je bilo dobro. Goli se ljudi osjećaju ranjivo, i manje su skloni samoubilačkim junačenjima. Žena koju je Ser Barristan opazio kako viri kroz lučni prolaz iza koprenaste zavjese bila je takoñer gola, grudi i bokova tek djelomično zakrivenih lelujavom svilom. "Ser Barristane." Hizdahr opet zijevne. "Koja je ura? Ima li vijesti o mojoj miloj kraljici?" "Nikakvih, Vaša Milosti." Hizdahr uzdahne. "'Vaše Blagoroñe', molim vas. Premda bi u ovaj sat 'Vaša Pospanosti' bilo primjerenije." Kralj svrati do regala da si natoči pehar vina, ali na dnu bokala preostala je još samo kapljica. Titraj ozlojeñenosti prijeñe mu preko lica. "Miklaze, vina. Smjesta." "Da, Vaše Blagoroñe." "Povedi Draqaza sa sobom. Jedan bokal sjeničkog zlatnog, i jedan onog slatkog crnog. Neću našu žutu pišalinu, hvala lijepa. A kad idući put otkrijem da mi je bokal prazan, možda ću se morati šibom razračunati s tim tvojim slatkim rumenim guzovima." Dječak otrči, a kralj se opet obrati Selmyju. "Sanjao sam da ste pronašli Daenerys." "Snovi znaju lagati, Vaša Milosti." "Dostajat će 'Vaša Svjetlosti'. Što mi vas dovodi u ovaj sat, ser? Neka nevolja u gradu?" "Grad je spokojan." "Je li tako?" Hizdahr je djelovao zbunjeno. "Zbog čega ste došli?" "Da vam postavim jedno pitanje. Blagoroñe, jeste li vi Harpija?"

391

Pehar vina isklizne kroz Hizdahrove prste, odbije se od tepiha, otkotrlja. "Dolazite mi u ložnicu u gluho doba noći da me pitate to? Jeste li sišli s uma?" Kralj kanda je tek tada opazio kako Ser Barristan na sebi nosi oklopne ploče i verižnjaču. "Što... zašto... kako se usuñujete..." "Je li otrov bio vaše djelo, Blagoroñe?" Kralj Hizdahr ustukne za korak. "Skakavci? Ono je... ono je skrivio onaj Dornijac. Quentyn, takozvani princ. Pitajte Reznaka, ako meni ne vjerujete." "Imate li dokaza za to? Ima li Reznak?" "Ne, inače bih naložio da ih se zarobi. Možda bih svejedno to trebao. Marghaz će iz njih iscijediti priznanje, u to nimalo ne sumnjam. Svi su do zadnjega trovači, ti Dornijci. Reznak kaže da štuju zmije." "Oni jedu zmije", reče Ser Barristan. "To je bila vaša jama, vaša loža, vaša sjedala. Slatko vino i meki jastučići, smokve, dinje i skakavci u šećeru. Vi ste sve to uredili. Vi ste nagovarali Njezinu Milost da kuša skakavce, ali nijednoga sami niste okusili." "Kad... ljuti začini mi ne odgovaraju. Bila mi je supruga. Kraljica. Zbog čega bih ja nju htio otrovati?" Bila, kaže. Smatra je mrtvom. "Samo vi možete dati odgovor na to, Blagoroñe. Može biti da ste željeli na njezino mjesto staviti neku drugu." Ser Barristan kimne prema djevojci koja je plaho virila iz ložnice. "Onu ondje, možda?" Kralj se unezvijereno osvrne. "Nju? Ona je nitko i ništa. Posteljna ropkinja." On podigne ruke. "Netočno se izrazih. Nije ropkinja. Slobodna je žena. Izučena nasladama. Čak i kralj ima svoje potrebe, ona... ona vas se ne tiče, ser. Nikad ja ne bih naudio Daenerys. Nikad." "Nagovarali ste kraljicu da kuša skakavce. Čuo sam vas." "Mislio sam da će joj goditi." Hizdahr uzmakne još za korak. "U isti mah i slatki i ljuti." "U isti mah i slatki i ljuti i otrovni. Vlastitim sam ušima čuo kako dajete zapovijed ljudima u jami da ubiju Drogona. Kako im je dovikujete." Hizdahr se oblizne. "Ta je zvijer žderala Barsenino meso. Zmajevima su ljudi plijen. On je ubijao, spaljivao..." "... spaljivao je ljude koji su htjeli nauditi vašoj kraljici. Harpijine Sinove, po svoj prilici. Vaše prijatelje." "Ne moje prijatelje."

392

"Tako vi kažete, no kad ste im naložili da prestanu ubijati, poslušali su vas. Zašto bi tako postupili, ako vi niste jedan od njih?" Hizdahr odmahne glavom. Ovaj put mu nije odgovorio. "Kažite mi istinu," reče Ser Barristan, "jeste lije ikada voljeli, barem malo? Ili ste to samo žudjeli za stjecanjem krune?" "Žudio? Usuñujete se meni nešto reći o žudnji?" Kraljeva se usta izobliče od bijesa. "Točno, žudio sam za krunom... ali ni upola onoliko koliko je ona žudjela za svojim plaćenikom. Možda je njezin najdraži kapetan bio taj koji ju je pokušao otrovati, zato što ga je otjerala oda se. A da sam se i ja pritom najeo njegovih skakavaca, pa, bilo bi utoliko bolje." "Daario je ubojica, ali nije trovač." Ser Barristan primakne se bliže kralju. "Jeste li vi Harpija?" Ovaj put je položio dlan na balčak svoga dugog mača. "Kažite mi istinu, i obećavam vam da će vas smrt snaći hitro i čisto." "Previše si dopuštate, ser", reče Hizdahr. "Dojadila su mi ova pitanja, kao i vi sami. Otpušteni ste iz moje službe. Napustite Meereen iz ovih stopa i ostavit ću vas na životu." "Ako vi niste Harpija, recite mi njegovo ime." Ser Barristan izvuče mač iz toka. Svjetlost žeravnika odrazi se s njegova oštrog ruba, postane crta narančasta ognja. Hizdahr se slomi. "Khrazz!" zakriješti, teturajući unatraške prema svojoj ložnici. "Khrazz! Khrazz!" Ser Barristan začuo je kako se negdje njemu slijeva otvaraju vrata. Okrenuo se na vrijeme da vidi kako Khrazz izlazi iza jedne tapiserije. Kretao se sporo, još omamljen od sna, ali u ruci je držao svoje omiljeno oružje: dothrakijski arakh, dug i savijen. Mač za sjekače, izrañen tako da zadaje duboke, britke posjekotine pri projahavanju na konju. Ubitačno sječivo protiv polugolih neprijatelja, u jami ili na bojnom polju. Ali ovdje, u borbi izbliza, dužina će arakhu ići na uštrb, a Barristan Selmy odjeven je u oklopne ploče i verižnjaču. "Došao sam zbog Hizdahra", reče vitez. "Odbaci svoj čelik i odstupi, pa te neće morati snaći ništa ružno." Khrazz se nasmije. "Starče. Proždrijet ću ti srce." Njih su dvojica bili podjednake veličine, samo što je Khrazz bio deset oka teži i četrdeset godina mlañi, blijede kože, mrtvih očiju, i s krestom čekinjave crvenkastocrne kose protegnutom od čela do tjemena. "Onda navali", reče Barristan Smjeli. Khrazz je navalio.

393

Prvi put od početka dana Selmy se osjetio sigurnim. Za ovo sam stvoren, pomislio je. Za ples, za slatku pjesmu čelika, za mač u ruci i neprijatelja pred sobom. Jamski je borac bio brz, munjevito brz, brzinom ravan svakome suparniku s kojim se Ser Barristan u životu suočio. U tim ručerdama arakh se pretvorio u fijukavu mrlju, u čeličnu oluju koja kao daje spopadala starog viteza iz tri smjera u isti mah. Većinu zasijecanja upućivao je u glavu. Khrazz nije bio glup. Bez kacige, Selmy je bio najranjiviji iznad vrata. Udarcima je parirao smireno, dugim mačem dočekujući i odbijajući svako zasijecanje. Oštrice odzvanjaše i opet odzvanjaše. Ser Barristan je uzmicao. Krajičkom oka opazi kako ih peharonoše motre očima krupnim i bijelim poput kokošjih jaja. Khrazz opsuje, pa gornje zasijecanje promijeni u donje, i provuče se prvi put pokraj sječiva starog viteza, no doživi da mu udarac jalovo ostruže po bijelom čeličnom štitniku za podlakticu. Zasijecanje kojime mu Selmy odgovori pronañe lijevo rame jamskog borca, te raskoli tanku lanenu tkaninu i zagrize meso pod njom. Žutu mu tuniku poče zalijevati rumenilo, pa crvenilo. "Samo se kukavice oblače u željezo", izjavi Khrazz, kružeći oko njega. U borilačkim jamama nitko ne nosi oklop. Publika se okuplja zbog krvi; zbog smrti, sakaćenja i hropaca umirućih, zbog glazbe skrletnog pijeska. Ser Barristan se okretao s njim. "Ova vas se kukavica sprema ubiti, ser." Čovjek nije vitez, ali svojom je hrabrošću zaslužio toliko uljudnosti. Khrazz se ne zna boriti protiv čovjeka u oklopu. Ser Barristan mu je to razabirao u očima: nedoumicu, zbunjenost, začetke straha. Jamski je borac opet navalio na njega, ovaj put zaurlavši, kao da bi glasom mogao sasjeći neprijatelja kad čelikom nije mogao .Arakh zasiječe nisko, visoko, opet nisko. Selmy je parirao zasijecanja prema glavi i puštao da oklop odbija ostala, dok je vlastitim sječivom rasporio obraz jamskom borcu od uha do usta, pa mu prosjekao bolnu crvenu brazgotinu preko prsa. Krv navre iz Khrazzovih rana. To ga samo još više ražesti. On slobodnom rukom zgrabi žeravnik i prevrne ga, raštrkavši žeravicu i užareno ugljevlje Selmyju po nogama. Ser Barristan ih preskoči. Khrazz zasiječe prema njegovoj mišici i pogodi ga, ali arakhu uspije samo okrhnuti tvrdu gleñ prije nego što ga je odbio čelik pod njom. "U jami bi ti to odrubilo ruku, starče." "Nismo u jami." "Skidaj taj oklop!" "Nije još prekasno da baciš svoj čelik. Predaj se."

394

"Umri", procijedi Khrazz... ali kad podiže svoj arakh, vrškom okrznu jednu od zidnih tapiserija i zape. Ser Barristanu nije trebala bolja prilika. On rasiječe trbuh jamskog borca, odbi udarac arakha kad se istrgnuo i oslobodio, pa dokrajči Khrazza hitrim ubodom u srce dok se utroba jamskog borca prosipala poput gnijezda ljigavih jegulja. Krv i crijeva zamrljaše kraljeve srebrne sagove. Selmy uzmakne za korak. Dugi mu je mač u ruci bio crven do polovice dužine. Tu i tamo sagovi su počinjali tinjati na mjestima gdje se rasuo dio raštrkanog ugljevlja. Čuo je kako sirota Qezza jeca. "Ne boj se", reče stari vitez. "Ne želim ti ništa nažao, dijete. Želim samo kralja." On obriše svoj mač o zavjesu i oprezno uñe u ložnicu, gdje je zatekao Hizdahra zo Loraqa, Četrnaestog tog drevnog imena, kako se skriva iza jedne tapiserije i cvili. "Poštedite me", počeo ga je preklinjati. "Ne želim umrijeti." "Malotko to želi. No svi umru, svejedno." Ser Barristan spremi mač u tok i podigne Hizdahra na noge. "Doñite. Sprovest ću vas do ćelije." Dosad su Mjedene zvijeri već imale vremena razoružati Čelikožu. "Bit ćete držani u zarobljeništvu sve dok se kraljica ne vrati. Ne uspije li se ništa dokazati protiv vas, neće vas snaći ništa loše. Dajem vam svoju vitešku riječ." On primi kralja za mišicu i povede ga iz ložnice, osjećajući se neobično ošamućeno, gotovo opijeno. Bijah Kraljev gardist. Sto sam sada? Miklaz i Draqaz za to su se vrijeme vratili s Hizdahrovim vinom. Stajali su na otvorenim vratima, držali bokale privijene uz prsa i razrogačenih očiju zurili u Khrazzovo truplo. Qezza je još plakala, ali pojavila se Jezhene da je utješi. Grlila je mlañu djevojčicu i milovala je po kosi. Nekoliko drugih peharonoša stajalo je iza njih i sve to promatralo. "Vaše Blagoroñe," reče Miklaz, "plemeniti Reznak mo Reznak rekao mi je da vam kkažem da doñete iz ovih stopa." Dječak se obratio kralju kao da Ser Barristana uopće nema, kao da nema ni mrtvaca izvaljenog po sagovima, čija životna krv polako stvara crvenu mrlju na svili. Skahaz je trebao odvesti Reznaka u zarobljeništvo sve dok ne budemo bili sigurni u njegovu odanost. Da nije nešto pošlo po zlu? "Kamo da doñe?" upita Ser Barristan dječaka. "Kamo bi to majordom htio da Njegova Milost otiñe?" "Van." Miklaz kao da ga je tek tada primijetio. "Van, ser. Na tterasu. Da vidi." "Što da vidi?" "Zzzmajeve. Zmajevi su se oslobodili, ser." Sedmorice, spasite sve nas, pomisli stari vitez. krotitelj zmajeva

395

noć je krišom odmicala sporim crnim koracima. Ura šišmiša prešla je u uru jegulje, a ura jegulje u uru duhova. Princ je ležao u postelji i zurio u strop, sanjao bez sna, prisjećao se, zamišljao, prevrtao pod lanenim pokrivačem, svijesti grozničave od pomisli na vatru i krv. Naposljetku, nakon što je izgubio svaku nadu u počinak, Quentyn Martell otišao je do svog kabineta, gdje si je natočio pehar vina i iskapio ga u mraku. Okus mu je pružio slatku utjehu na jeziku, tako daje pripalio svijeću i natočio si još jedan. Vino će mi pomoći da zaspim, objasnio je to sebi, ali znao je da se radi o laži. Dugo je zurio u tu svijeću, a onda je odložio pehar i postavio dlan nad plamen. Trebala mu je i posljednja čestica voljne snage da ga nastavi spuštati sve dok mu vatra nije dotaknula kožu, a kada je do toga došlo, trzajem je odmaknuo ruku uz bolan krik. "Quentyne, jesi li lud?" Ne, samo me strah. Ne želim izgorjeti. "Gerris?" "Čuo sam te kako se krećeš." "Nisam mogao zaspati." "Jesu li opekline lijek za to? Bolje bi te izliječilo malo topla mlijeka uz uspavanku. Ili, još bolje, mogao bih te odvesti u Hram milosti i pronaći ti neku djevojku." "Neku kurvu, hoćeš reći." "Ovdje ih nazivaju milosnicama. Imaš ih različitih boja. One crvene su jedine koje se jebu." Gerris zauzme mjesto na suprotnoj strani stola. "Septe iz naših krajeva trebale bi prihvatiti taj običaj, ako se mene pita. Jesi li primijetio da stare septe uvijek izgledaju kao suhe šljive? Eto što biva od kreposno provedenog života." Quentyn baci pogled s terase, gdje su sjene noći gusto nalijegale medu stabla. Čuo je tiho rominjanje padajućih kapljica vode. "Je li to kiša? Znači da tvojih kurvi više neće biti." "Ne svih. Ima malih grlionica u vrtovima naslade, gdje one svake noći čekaju sve dok ih neki muškarac ne izabere. One koje ne budu izabrane moraju ostati ondje sve dok sunce ne svane, i osjećati se samotno i zanemareno. Mogli bismo ih utješiti." "Mogle bi one utješiti mene, radije reci." "I to." "Meni takvo tješenje ne treba." "Ne slažem se. Daenerys Targaryen nije jedina žena na svijetu. Zar bi ti želio umrijeti kao djevac?"

396

Quentyn uopće nije želio umrijeti. Želio bih se vratiti u Yronwood i izljubiti obje tvoje sestre, oženiti se s Gwyneth Yronwood, promatrati je dok se rascvata u ljepoticu, dobiti dijete s njom. Želio bih jahati na turnirima, jastrebariti i loviti, posjećivati svoju majku u Norvosu, pročitati koju od onih knjiga koje mi otac šalje. Želio bih da su Cletus, Will i meštar Kedry ponovno na životu. "Misliš li da bi Daenerys bilo drago čuti da sam otišao u postelju s nekom kurvom?" "Možda i bi. Muškima su često djevice najmilije, ali žene vole da muško u ložnici zna što mu je činiti. To ti je samo drugačija vrsta mačevanja. Samo se vježbom postaje dobar." Zadirkivanje ga je ubolo. Quentyn se nikada nije osjećao kao toliki dječak kao dok je stajao pred Daenerys Targaryen i molio je da mu dade svoju ruku. Pomisao o lijeganju s njom ulijevala mu je strah u kosti, gotovo u istoj mjeri kao i njezini zmajevi. Što ako je ne bude mogao zadovoljiti? "Daenerys ima ljubovca?" reče on, braneći se. "Otac me nije poslao ovamo da uveseljavam kraljicu u ložnici. Dobro znaš zbog čega smo došli." "Ne možeš se vjenčati s njom. Ona ima muža." "Ona ne voli Hizdahra zo Loraqa." "Kakve veze ljubav ima s brakom? Jedan bi princ trebao biti pametniji. Tvoj se otac vjenčao iz ljubavi, priča se. Koliko je radosti time stekao?" Malo i još manje. Doran Martell i njegova supruga s Norvosa proveli su polovicu svojega braka razdvojeni, a drugu polovicu u svañi. To je bio jedini ishitreni potez u životu njegova oca, prema tvrdnjama nekih, jedina prilika kad se poveo za svojim srcem umjesto za svojom glavom, i doživio je da zažali zbog toga. "Ne vode svi rizici u propast", ostao je uporan. "Ovo je moja dužnost. Moja sudbina." Trebao bi mi biti prijatelj, Gerrise. Što te tjera da se rugaš mojim nadanjima? Imam već dovoljno dvojbi da mi ne treba da mi još ti dolijevaš ulje na vatru strahovanja. "Ovo će biti moja velika pustolovina." "Ljudi stradavaju u velikim pustolovinama." U tome nije bio u krivu. Priče pripovijedaju i o tome. Junak poñe na put s prijateljima i suputnicima, suoči se s opasnostima, pobjedonosno se vrati kući. Samo, dio njegovih suputnika nikad se ne uspije vratiti. Doduše, junak nikad ne strada. Ja sam sigurno junak. "Treba mi samo hrabrost. Zar želiš da me Dorne pamti po neuspjehu?" "Teško da će Dorne ijednoga od nas naročito dugo pamtiti."

397

Quentyn si posiše opečeno mjesto na dlanu. "Dorne pamti Aegona i njegove sestre. Zmajeve se baš lako ne zaboravlja. I Daenerys će se pamtiti." "Neće, ako je mrtva." "Živa je." Mora biti. "Izgubljena je, ali ja je mogu pronaći." A kad je pronañem, gledat će na mene onako kao što gleda na svoga plaćenika. Nakon što joj dokažem da sam je vrijedan. "Jašući na zmaju?" "Jašem konje od svoje šeste godine." "A oni su te znali i zbaciti u dvijetri prilike." "To me nikad nije spriječilo da se vratim u sedlo." "Kad te nikad nijedan nije zbacio tisuću stopa iznad zemlje", napomene mu Gerris. "A rijetko koji konj pretvori svog jahača u pougljenjene kosti i pepeo." Svjestan sam opasnosti. "Ne želim više slušati o tome. Dopuštam ti da odeš. Pronañi si brod i bježi kući Gerris." Princ je ustao, puhnuo u svijeću i zagasio je, te se odvukao natrag do svog kreveta i njegovih znojem natopljenih lanenih plahti. Trebao sam poljubiti jednu od blizanki Drinkwater, ili možda obje. Trebao sam ih poljubiti dok sam još mogao. Trebao sam otići u Norvos da vidim majku i mjesto gdje se rodila, tako da zna da je nisam zaboravio. Čuo je kako vani pada kiša, bubnjajući po ciglama. Kad se do njih došuljala i ura vuka, kiša je već gusto padala, šibajući s neba u tvrdom, hladnom pljusku koji će uskoro pretvoriti ciglene ulice Meereena u rijeke. Tri Dornijca prekinula su post u studeni prije zore jednostavnim obrokom od voća, kruha i sira, i saprali ga niz grlo kozjim mlijekom. Kad si je Gerris krenuo natočiti pehar vina, Quentyn ga je spriječio. "Nema vina. Imat ćemo poslije napretek vremena za piće." "Nadajmo se", reče Gerris. Krupni pogleda prema terasi. "Znao sam da će kišiti", reče on sumornim glasom. "Sinoć su me boljele kosti. Uvijek me bole prije kiše. Zmajevima se to neće svidjeti. Vatra i voda ne daju se miješati, i to je činjenica. Taman si pripališ dobru vatru za kuhanje, lijepo ti se raspiri, a onda kiša zapiša, i nisi se ni snašao, a drvo ti je nakvašeno, a plamenovi ugasli." Gerris se tiho nasmije. "Zmajevi nisu od drveta, Arch." "Neki jesu. Onaj stari kralj Aegon, onaj pustopašni, taj je napravio drvene zmajeve da nas pokori. Samo, to je loše završilo."

398

Kao što bi i ovo moglo, pomisli princ. Bezumlja i neuspjesi Aegona Nevrijednog njega se ne tiču, ali sam je prepun dvojbi i nedoumica. Od usiljenog nadmudrivanja njegovih prijatelja samo ga boli glava. Oni ne shvaćaju. Oni su možda Dornijci, ali ja sam Dorne. Nakon mnogo godina, nakon što umrem, ovo će biti pjesma koju će se o meni pjevati. On naglo ustane. "Vrijeme je." Njegovi prijatelji osove se na noge. Ser Archibald iskapi ostatak kozjeg mlijeka i obriše si nadlanicom ručerde mliječni brk s naušnice. "Idem ja po naše mimičarsko ruho." Vratio se sa zavežljajem koji su dobili od Poderanog Princa na njihovu drugom sastanku. U njemu su se nalazila tri duga ogrtača s kukuljicama skrojena od nebrojeno mnogo sitnih četvorina zašivenih u tkaninu, tri močuge, tri kratka mača i tri maske od ulaštene mjedi. Bika, lava i majmuna. Sve što je potrebno da se bude Mjedena zvijer. "Mogli bi nas pitati za lozinku", upozorio ih je Poderani Princ kad im je predao zavežljaj. "Glasi pas." "Sigurni ste u to?" upitao ga je tada Gerris. "Dovoljno siguran da se okladim u život na to." Princu nije promaklo pravo značenje tih riječi. "Moj život." "Na taj sam mislio." "Kako ste saznali njihovu lozinku?" "Slučajno smo naišli na neke Mjedene zvijeri, pa ih je Meris ljupko zamolila. Ali jedan princ trebao bi znati da mu nije pametno postavljati takva pitanja, Dornijče. U Pentosu imamo jednu izreku. Nikad ne pitaj pekara što je stavio u pitu. Samo jedi." Samo jedi. U tome ima mudrosti, slutio je Quentyn. "Ja ću biti bik", izjavi Arch. Quentyn mu pruži masku bika. "Za mene je lav." "Što od mene pravi majmuna." Gerris si prisloni majmunsku masku na lice. "Kako uspijevaju disati s ovim na glavi?" "Samo je stavi." Princ nije bio raspoložen za doskočice. U zavežljaju se nalazio i bič; gadan komad stare kože s drškom od mjedi i kosti, dovoljno žilav da volu zguli kožu sa sapi. "Što će nam to?" upita Arch. "Daenerys je upotrijebila bič da obuzda crnu zvijer." Quentyn namota bič i objesi ga o svoj pojas. "Arch, ponesi ti i svoj malj. Mogao bi nam zatrebati."

399

Nije bilo nimalo lako noću ući u Veliku piramidu Meereena. Vrata su joj se svakoga dana u zalazak sunca zatvarala zasunima, i ostajala zatvorena sve do prvog svjetla. Stražari su stajali na svakom ulazu, dok su drugi stražari obilazili najnižu terasu, s koje im se pružao pogled na ulicu. Donedavno su ti stražari bili Neokaljani. Sada su to bile Mjedene zvijeri. A ta će razlika sve promijeniti, nadao se Quentyn. S izlaskom sunca doći će do smjene straže, ali do zore je još bilo pola sata kad su tri Dornijca krenula silaziti stubištem za poslugu. Zidovi oko njih bili su sazdani od cigala u pola stotine različitih boja, ali sjene su ih sve zavijale u sivilo prije nego što bi ih dotakla svjetlost baklje u Gerrisovoj ruci. Pri dugome silasku nisu nikoga susreli. Čulo se jedino struganje njihovih čizama po izlizanim ciglama pod njihovim nogama. Glavne dveri piramide gledale su na središnji trg Meereena, ali Dornijci su otišli do pokrajnjeg ulaza koji je izbijao na prilaznu uličicu. Tim su se dverima u prošlim vremenima služili robovi pri obavljanju poslova za svoje gospodare, kad su pučani i trgovci dolazili i odlazili i dostavljali im robu. Dveri su bile od čiste bronce, zatvorene teškim željeznim zasunom. Pred njima su stajale dvije Mjedene zvijeri, oboružane batinama, kopljima i kratkim mačevima. Svjetlost baklji presijavala se s ulaštene mjedi njihovih maski; štakora i lisice. Quentyn pokretom pokaže krupnome da se zadrži u sjeni. On i Gerris zajedno iskoračiše pred stražu. "Uranili ste", reče lisica. Quentyn slegne ramenima. "Možemo mi i natrag, ako hoćete. Slobodno vi odgulite našu smjenu." Znao je da ne zvuči nimalo ghiscarski; ali polovica Mjedenih zvijeri osloboñeni su robovi, s kojekakvim materinjim jezicima, pa je njegov izgovor prošao bez opaski. "Goni ti to", izjavi štakor. "Reci nam današnju lozinku", reče lisica. "Pas", reče Dornijac. Dvije Mjedene zvijeri razmijenile su pogled. Na tri duga otkucaja srca Quentyn je strahovao da je nešto pošlo ukrivo, da su Ljupka Meris i Poderani Princ nekako došli do pogrešne lozinke. Zatim lisica progunña. "Pas, dakle", reče. "Dveri su vaše." Kad su se stražari udaljili, princ je ponovno počeo disati.

400

Nisu imali mnogo vremena. Prava će se smjena bez sumnje uskoro pojaviti. "Arch", pozva on, a krupni se pojavi, s bikovom maskom blistavom od odsjaja baklji. "Zasun. Požuri." Željezni je zasun bio debeo i težak, ali dobro podmazan. Ser Archibald ga je podigao bez pol muke. Dok ga je uspravno odlagao, Quentyn je otvorio vrata prema sebi i Gerris je prošao kroz njih, mahnuvši bakljom. "Idemo, uvedite ih. Što prije." Mesarska su kola bila pred ulazom, spremna u prilaznoj uličici. Vozač je šibnuo mazgu i prokotrljao ih kroz dveri, glasno tandrčući željeznim obručima kotača po ciglama. Teretni prostor kola dupke je ispunjavala raščetvorena lešina vola, uz dvije mrtve svinje. Šestero je ljudi ušlo pješice. Petorica su nosila ogrtače i maske Mjedenih zvijeri, ali Ljupka se Meris nije potrudila prerušiti. "Gdje je tvoj knez?" upitao je Meris. "Nemam nikakvog ja kneza", odgovorila mu je. "Ako misliš na svog kolegu princa, u blizini je, s pedesetoricom. Izvedi svoga zmaja, pa će ti pomoći da sigurno odeš odavde, kao što ti je i obećao. Caggo ovdje zapovijeda." Ser Archibald je kiselim pogledom mjerkao mesarska kola. "Hoće li ta kolica biti dovoljno velika da u njih stane zmaj?" upita on. "Trebala bi biti. U njih su stala dva vola." Mrtvomor je na sebi nosio ruho Mjedene zvijeri, prekrivši svoje izranavljeno, brazgotinama prekriveno lice maskom kobre, ali odavao ga je njegov poznati crni arakh obješen o boku. "Rečeno nam je da su ove zvijeri manje od kraljičine nemani." "Jama im je usporila rast." Štiva koja je Quentyn čitao navodila su da je do istoga došlo i u Sedam Kraljevina. Nijedan zmaj uzgojen u Zmajskoj jami u Kraljevu Grudobranu nikad nije veličinom dospio ni blizu Vhagar ili Meraxesu, a kamoli Crnoj Prepasti, čudovištu kralja Aegona. "Jeste li donijeli dovoljno lanaca?" "Koliko zmajeva uopće imaš?" otpovrne mu Ljupka Meris. "Imamo dovoljno lanaca za njih deset, skrivenih ispod mesa." "Vrlo dobro." Quentyn se osjećao ošamućeno. Ništa od ovoga nije mu djelovalo sasvim stvarno. U jednom se trenutku činilo poput igre, a u idućem poput neke noćne more, nekog ružnog sna u kojem se zatječe kako otvara mračna vrata sa spoznajom da ga s druge strane čekaju užas i smrt, no nekako nema snage da samoga sebe spriječi. Dlanovi su mu bili skliski od znoja. Obrisao ih je o bedra i rekao: "Pred jamom će biti još stražara." "Znamo", reče Gerris.

401

"Moramo biti spremni za njih." "Jesmo", reče Arch. Grč se stvorio u Quentynovu želucu. Odjednom je osjetio potrebu da isprazni crijeva, ali znao je da sad ne smije zatražiti da se povuče. "Ovuda, onda." Rijetko se kada osjećao kao veći dječak. No pošli su za njim; Gerris i krupni, Meris, Caggo i ostali Raspuhani. Dva su plaćenika izvadila samostrele iz nekog skrivenog pretinca na kolima. Nakon što se jednom proñu konjušnice, prizemna razina Velike piramide pretvarala se u labirint, ali Quentyn Martell prošao je ovuda s kraljicom, i sjećao se puta. Prošli su ispod triju golemih ciglenih lukova, pa se strmom kamenitom kosinom spustili u dubine, prolazeći kroz tamnice i mučionice, i pokraj dvaju dubokih kamenitih spremnika za vodu. Koraci su im šuplje odjekivali od zidova dok su mesarska kola tandrkala za njima. Krupni je izvadio baklju iz držača na zidu da im osvjetljava put s čela povorke. Napokon su se pred njima uzdigla teška, dvostruka željezna vrata, izjedena hrñom i prijeteća, zatvorena dugim lancem čija je svaka karika bila debela poput muške mišice. Razmjeri i debljina tih vrata bili su dovoljni da se Quentyn Martell upita je li bilo pametno odlučiti se na ovaj smjer djelovanja. Što je još gore, obje su vratnice bile očito ulubljene od nečega sa suprotne strane što je nastojalo proći kroz njih. Debelo je željezo bilo ispucano i raskoljeno na tri mjesta, a gornji kut lijeve vratnice djelovao je djelomično rastaljeno. Četiri Mjedene zvijeri stajale su na straži pred vratima. Tri su držale duga koplja; četvrta, narednik, bila je naoružana kratkim mačem i bodežom. Maska mu je bila izrañena u obliku glave baziliska. Ostala su trojica bila maskirana u kukce. U skakavce, shvati Quentyn. "Pas", reče on. Narednik se ukoči. To je bilo dovoljno da Quentyn Martell shvati kako je nešto zaista pošlo po zlu. "Drž'te ih", zakrekeće on, istom kad se baziliskova ruka mašila kratkog mača. Taj narednik bio je istinski brz. Krupni je bio brži. Bacio je baklju u najbližeg skakavca, posegnuo iza leña i skinuo odatle svoj ratni malj. Baziliskova se oštrica jedva stigla isukati iz kožnih korica kad mu se šiljak malja zario u sljepoočnicu, zdrobivši tanku mjed njegove maske, kao i kost i kožu pod njom. Narednik je oteturao pola koraka u stranu prije nego što su ga koljena izdala, pa se svalio na pod, a cijelo mu se tijelo počelo groteskno trzati.

402

Quentyn je opčinjeno buljio u njega dok mu se u utrobi komešalo. Vlastita mu je oštrica još bila u toki. Nije stigao ni posegnuti za njom. Netremice je gledao u narednika koji umire pred njim, tresući se. Ispuštena baklja ležala je na podu i gasila se u plamsajima, tako da je svaka sjena poskakivala i izvijala se u čudovišnoj poruzi trzanja umirućeg. Princ nije ni vidio kako skakavčevo koplje dolijeće prema njemu sve dok se Gerris tijelom nije bacio u njega i odbio ga u stranu. Vršak koplja ogrebao je obraz lavlje glave koju je stavio. Čak i tako, udarac je bio tako silovit da mu je zamalo strgnuo masku. Bilo bi me probilo ravno kroz grkljan, pomisli princ ošamućeno. Gerris je opsovao kad su se skakavci sjatili oko njega. Quentyn je začuo topot stopala u trku. Zatim su plaćenici pojurili iz sjena prema njima. Jedan se stražar osvrnuo prema njima taman dovoljno dugo da mu se Gerris stigne uvući pod koplje. Zario je vrh svoga mača pod mjedenu masku i uz vrat pod njom, dok je u isti mah drugome skakavcu iz grudi iznikla sulica samostrela. Posljednji je skakavac ispustio koplje. "Predaja. Predajem se." "Ne. Pogibaš." Caggo odrubi glavu čovjeku jednim zamahom svog arakha, a valyrijski čelik prosiječe meso, kost i hrskavicu kao kroz sami loj. "Previše buke", potuži se on. "Svatko tko ima uši sigurno je ovo čuo." "Pas", reče Quentyn. "Današnja je lozinka trebala biti pas. Zašto nas nisu htjeli pustiti da proñemo? Bilo nam je rečeno..." "Bilo vam je rečeno daje vaša nakana suluda, zar si zaboravio?" reče Ljupka Meris. "Obavite to zbog čega ste došli." Po zmajeve, pomisli princ Quentyn. Da. Došli smo po zmajeve. Osjećao je da bi mu moglo pozliti. Što ja to ovdje radim? Oče, zašto? Četvorica su poginula u isto toliko otkucaja srca, a koji je razlog? "Vatra i krv," prošapće on, "krv i vatra." Krv mu se slijevala u lokvu pod nogama, upijala u cigleni pod. Iza ovih vrata ležao je oganj. "Lanci... nemamo ključ..." Arch reče: "Imam ja ključ." On hitro i silovito zamahne svojim ratnim maljem. Iskre frcnu kad je glava malja odalamila po bravi. A zatim još jednom, još jednom, još jednom. Pri petom zamahu brava se smrskala, a lanci su spali sa zveketavim treskom, tako glasnim da je Quentyn bio siguran kako ih je čulo barem pola piramide. "Dovedite kola." Zmajevi će biti krotkiji nakon što se najedu. Neka se samo nažderu nagorjele janjetine.

403

Archibald Yronwood čvrsto ščepa željezne vratnice i rastvori ih. Njihove zahrñale šarke zacvilješe uglas, za sve one koji su možda prespavali razvaljivanje brave. Val vreline iznenada navali na njih, težak od smrada pepela, sumpora i spaljena mesa. S druge strane vrata vladao je mrkli mrak, tmurna stigijska tmina koja je djelovala nekako živo i prijeteće, proždrljivo. Quentyn je osjećao da u tome mraku ima nečega, nečega što je napeto i samo čeka. Ratniče, daj mi hrabrosti, pomoli se. Nije želio ovo, ali nije ni uviñao drugi način. Zašto mije inače Daenerys išla pokazivati zmajeve? Ona bi htjela da joj se dokažem. Gerris mu pruži baklju. On zakorači kroz vrata. Zeleni je Rhaegal, a bijeli Viserion, podsjeti se. Oslovljavaj ih imenom, zapovijedaj im, obraćaj im se smireno ali strogo. Ovladaj njima, kao što je Daenerys ovladala Drogonom u jami. Djevojka je tada bila posve sama, odjevena u komadiće svile, ali neustrašiva. Ne smijem se bojati. Njoj je to uspjelo, pa može i meni. Najhitnije je nimalo ne pokazati strah. Životinje mogu nanjušiti strah, a zmajevi... Što li on to zna o zmajevima? Što li bilo tko zna o zmajevima? Na svijetu ih nema već više od stotinu godina. Rub jame nalazio se ravno pred njim. Quentyn mu se polako primicao, pomičući baklju lijevodesno. Zidovi i pod i svod upijali su svjetlost. Sažgani su, shvatio je. Cigle su crne od paljevine, krune se u pepeo. Zrak je sa svakim prijeñenim korakom bivao sve topliji. Počeo se znojiti. Dva se oka uzdigoše pred njim. Bijahu brončana, sjajnija od ulaštenih štitova, zažarena od vlastite vreline, raspaljena pod velom dima što je kuljao zmaju iz nozdrva. Svjetlost Quentynove baklje oblila je tamnozelenu krljušt, zelene boje mahovine iz duboke šume u smiraj dana, netom prije jenjavanja posljednje danje svjetlosti. Zmaj zatim otvori usta, i obliše ih svjetlost i jara. Iza ograde od oštrih zuba on opazi žarenje visoke peći, treperenje usnula ognja stotinu puta sjajnijeg od njegove baklje. Glava zmaja bijaše krupnija od konjske, a vrat se istezao dugo i duže, razmatajući se poput neke silne zelene zmije kako se glava uzdizala, sve dok ta dva zažarena brončana oka nisu počela svisoka zuriti u njega. Zelene, pomisli princ, ljuske su mu zelene. "Rhaegal", reče. Glas mu zape u grlu, i iz njega izañe samo slomljeni kreket. Žabac, pomisli, ponovno se pretvaram u Žapca. "Hrana", kaza on kreketom, prisjetivši se. "Donesite hranu." Krupni ga je čuo. Arch primi jednu ovcu s kola za dvije noge i svali je s njih, a onda zavitla njome i baci je prema jami.

404

Rhaegal je spopade u zraku. Glava mu se s trzajem okrene, a kroz njegove čeljusti fijukne ognjeno koplje, uskovitlana oluja narančastožute vatre prošarane zelenim žilicama. Ovca je gorjela prije nego što je počela padati. Prije nego što je zadimljena lešina stigla odalamiti o cigle, ralje zmaja sklopiše se oko nje. Koprena plamenova još uvijek je palucala po tijelu. Zrak je zaudarao od zapaljene vune i sumpora. Zmajski smrad. "Mislio sam da su dva", reče krupni. Viserion. Da. Gdje je Viserion? Princ spusti baklju malo niže, ne bi li malo rasvijetlio tminu u dubini. Vidio je pod sobom kako zeleni zmaj trga zadimljenu lešinu ovce, fijučući dugim repom ovamo i onamo dok se hranio. Oko vrata mu se vidio debeli željezni ovratnik, s kojeg se ljuljalo tri stope odlomljena lanca. Smrskane karike bile su razbacane po podu jame meñu kostima crnim od čañi; zavijuci kovine, djelomično rastaljeni. Kad sam prošli put bio ovdje, Rhaegal je bio prikovan za zid, prisjeti se princ, ali Viserion je visio sa stropa. Quentyn se odmakne za korak, podigne baklju i izvije glavu unatrag. Na trenutak je nad sobom vidio samo zacrnjene ciglene svodove, sažgane zmajskim ognjem. Sitno curenje pepela privuklo mu je pogled, odajući pokret. Nešto blijedo, napola skriveno, promeškoljilo se. Izdubio si je špiljicu, shvati princ. Jazbinu u cigli. Temelji Velike piramide Meereena masivni su i debeli kako bi podnosili težinu goleme grañevine nad sobom; čak su i unutarnji zidovi trostruko deblji od vanjskih zidina bilo kojeg dvorca. Ali Viserion si je u njima iskopao rupu plamenom i kandžom, dovoljno veliku da u njoj spava. A mi smo ga upravo probudili. Opazio je kako se nešto slično nekakvoj golemoj bijeloj guji razmata u unutrašnjosti zida, gore, na mjestu gdje se svijao i prelazio u strop. Odozgo se počelo prosipati još pepela, i strusilo se malo iskrunjene cigle. Guja se razlučila u vrat i rep, a onda se pojavila i duga, rogata glava zmaja, s očima što su se u mraku žarile poput zlatne žeravice. Krila su mu začegrtala kad ih je protegnuo. Svi su se planovi razbježali Quentynu iz glave. Čuo je kako Caggo Mrtvomor nešto viče svojim plaćenicima. Lanci, traži da donesu lance, pomisli dornski princ. Plan je bio da nahrane zvijeri i onda ih okuju kad zakunjaju, upravo onako kako je to i kraljica izvela. Jednog zmaja, ili po mogućnosti oba. "Još mesa", reče Quentyn. Nakon što se zvijeri nahrane, postat će trome. Vidio je kako to uspijeva sa zmijama u Dorneu, ali ovdje, s ovim nemanima... "Donesite... donesite..."

405

Viserion se sunovrati sa stropa, raskrilivši blijeda kožnata krila, raširivši ih širom. Slomljeni lanac koji mu je još visio s vrata silovito se zanjiše. Njegov oganj obasja jamu, blijedo zlato prošarano rumenom i narančastom, a ustajali zrak buknu u oblaku usijana pepela i sumpora dok bijela krila samo zamahivaše i zamahivaše. Neka šaka ščepa Quentyna za rame. Baklja mu ispade iz ruke, odbi se od poda, pa se skotrlja u jamu, goreći i dalje. Zatekao se licem u lice s mjedenim majmunom. Gerris. "Quent, ovo neće upaliti. Oni su previše divlji, oni..." Zmaj se stušti izmeñu Dornijaca i vrata s urlikom od kojeg bi se stotinu lavova razbježalo. Glava mu se stade pomicati amotamo dok je pregledavao uljeze; Dornijce, Raspuhane, Cagga. Na samome kraju i najpomnije zvijer je zurila u Ljupku Meris, njuškajući je. U ženu, shvati Quentyn. Zna da je ona žensko. A traži Daenerys. Želi svoju majku, i nije mu jasno kako to da nje ovdje nema. Quentyn se istrgne iz Gerrisova stiska. "Viserion", pozva. Bijeli je Viserion. Na pola otkucaja srca bojao se da nije dobro izgovorio ime. "Viserion", pozva on opet, nespretno nastojeći skinuti bič s pojasa. Ona je crnoga ustrašila bičem. Moram i ja tako. Zmaj je prepoznao svoje ime. Glava mu se okrenula, a pogled upro u dornskog princa tijekom tri duga otkucaja srca. Svijetli su plamenovi gorjeli iza blistavih crnih bodeža njegovih zuba. Oči su mu bile jezera rastaljena zlata, a iz nozdrva mu je kuljao dim. "Lezi", reče Quentyn. Zatim zakašlja, i zakašlja još jednom. Zrak je bio pun gustog dima, a smrad sumpora gušio je grlo. Viserionu je prestalo biti zanimljivo. Zmaj se opet okrene prema Raspuhanima i baci se prema vratima. Možda je osjetio miris krvi ubijenih stražara, ili mesa u mesarskim kolima. Ili je pak tek sada primijetio da mu je izlaz otvoren. Quentyn začu povike plaćenika. Caggo je zvao da donesu lance, a Ljupka Meris je urlala na nekoga da joj se makne. Zmaj se po tlu kretao nespretno, poput čovjeka koji puzi na koljenima i laktovima, ali hitrije nego što bi dornski princ vjerovao. Kad su mu se Raspuhani prekasno maknuli s puta, Viserion ispusti još jedan urlik. Quentyn začu zveketanje lanaca, duboko brujanje odapetog samostrela. "Ne," vrisnu on, "ne, nemoj, nemoj", ali bilo je prekasno. Budala, stigao je samo pomisliti kad se sulica odbila od Viserionova vrata i nestala u tmini. Vatrena je pruga zablistala za njom; zmajeva krv, zlaćanocrvena sjaja. Samostreličar se upinjao zapeti još jednu sulicu kad su mu se zmajevi zubi sklopili oko vrata. Čovjek je nosio masku Mjedenih zvijeri, strahotan prikaz tigra. Kad je

406

ispustio oružje ne bi li pokušao rastvoriti Viserionove ralje, oganj izriga iz tigrovih usta. Oči mu izletješe s tihim pucketanjem, a mjed oko njih poče se rastapati. Zmaj otrgnu komad mesa, najveći dio plaćenikova vrata, pa ga proždre dok se zapaljeno truplo svaljivalo na pod. Ostali Raspuhani su se povlačili. Ovo čak ni želudac Ljupke Meris nije mogao svariti. Viserionova rogata glava pomicala se amo pa tamo izmeñu njih i njegova plijena, ali trenutak potom smetnuo je plaćenike s uma i savio vrat da istrgne još jedan zalogaj iz mrtvaca. Ovaj put potkoljenicu. Quentyn razmota bič po podu. "Viserion", pozva, ovaj put glasnije. On to može izvesti, on će to izvesti, otac ga je poslao na suprotni kraj svijeta zbog ovoga, neće ga iznevjeriti. "VISERION!" On pucnu bičem u zraku, stvorivši prasak koji odjeknu od čañavih zidova. Blijeda se glava podiže. Silne se zlaćane oči stisnuše. Pramenovi dima zavojito se uzdigoše iz zmajevih nozdrva. "Lezi", zapovjedi mu princ. Ne smiješ mu dopustiti da nanjuši tvoj strah. "Lezi, lezi, lezi." On obrnu smjer biča, pa zamahom oplete zmaja preko lica. Viserion prosikta. A onda ga udari nalet vrela vjetra i on začu šum kožnatih krila i zrak se ispuni pepelom i ugljevljem i čudovišan urlik odjeknu od sažganih i pocrnjelih cigala i začuše se mahniti povici njegovih prijatelja. Gerris ga stade pozivati po imenu, ponavljajući ga i ponavljajući, dok se krupni derao iz petnih žila: "Pazi leña, pazi leña,pazi leña!" Quentyn se okrenu i smjesta prekri lice lijevom podlakticom da zaštiti oči od vjetra iz visoke peći. Rhaegal, podsjeti se, zeleni je Rhaegal. Kad je podigao bič, opazio je da kandžija gori. Da gori i njegova šaka. Da on cijeli, da on cijeli gori. Oh, pomislio je. A onda je počeo vrištati. jon eka umru", reče kraljica Selyse. Takav je odgovor Jon Snow i očekivao. Ova vas kraljica nikad ne propusti razočarati. Nekako, to nije ublažilo udarac. "Vaša Milosti," ustrajao je tvrdoglavo, "u Žilavidomu gladuju tisuće. Mnogi su od njih žene i djeca, da. Vrlo tužno." Kraljica privuče svoju kćer bliže k sebi i poljubi je u obraz. Obraz nenagrñen sivim ljuskama, nije promaknulo Jonu. "Žao nam je malenih, dakako, ali moramo biti

407

razumni. Nemamo hrane za njih, a premladi su da pomognu kralju, mome mužu, u njegovim ratovima. Bolje da se ponovno rode u svjetlu." To je bio samo blaži način da se kaže neka umru. Odaja bijaše krcata ljudima. Princeza Shireen je stajala pokraj majčina stolca, sa Zakrpom koji je sjedio na podu pred njom, prekriženih nogu. Iza kraljice nadvio se Ser Axell Florent. Melisandre od Asshaija stajala je blizu vatre, a rubin na njezinu vratu pulsirao je sa svakim udahom. I crvena je žena imala svoju pratnju; štitonošu Devana Seavvortha i dvojicu stražara koje joj je ostavio kralj. Zaštitnici kraljice Selyse stajahu uza zidove, sve sami blistavi vitezovi u nizu: Ser Malegorn, Ser Benethon, Ser Narbert, Ser Patrek, Ser Dorden, Ser Brus. Uz toliko krvožednih divljaka koji su preplavili Crni Zamak, Selyse je držala svoje zaprisegnute štitove u svojoj blizini noću i danju. Tormund Orijaška Kob je zaurlao od smijeha kad je to čuo. "Boji se da će je otet', je 1'? Nadam se da nisi spomenuo kol'ki mi je ud, Jone Snow, to bi prepalo svaku ženu. Uvijek sam si htio jednu brkatu." Zatim se smijao i smijao. Sada se neće smijati. Ovdje je protratio dovoljno vremena. "Žao mi je što sam omeo Vašu Milost. Noćna straža će se pozabaviti ovim pitanjem." Kraljičine se nosnice rašire. "I dalje namjeravate odjahati u Žilavidom. Čitam vam to na licu. Neka umru, rekla sam, a vi ćete i dalje ustrajati na toj bezumnoj ludosti. Ne poričite." "Moram učiniti što smatram najboljim. S poštovanjem, Vaša Milosti, Zid je moj, kao i ova odluka." "Tako je," pripusti Selyse, "a odgovarat ćete za nju kad se kralj vrati. I za druge odluke koje ste donijeli, bojim se. Ali vidim da ste se oglušili na razum. Radite što morate." Javi se Ser Malegorn. "Kneže Snow, tko će predvoditi taj pohod?" "Nudite li se, ser?" "Djelujem li vam tako glup?" Zakrpa poskoči. "Ja ću ga voditi!" Zvončići mu veselo zacilikaše. "Odmarširat ćemo u more i opet van. Pod valovima ćemo jahati na morskim konjicima, a sirene će puhati u školjke da najave naš dolazak, oh, oh, oh." Svi su se nasmijali. Čak si je i kraljica Selyse dopustila tanak smiješak. Jonu to nije bilo tako zabavno. "Neću od svojih ljudi tražiti ono što sam nisam spreman učiniti. Namjeravam osobno predvoditi pohod."

408

"Kako smiono od vas", reče kraljica. "Sporazumni smo. Kasnije će neki bard o vama nedvojbeno spjevati uzbudljivu pjesmu, a mi ćemo dobiti razboritijeg vrhovnog zapovjednika." Otpila je gutljaj vina. "Razgovarajmo o drugim pitanjima. Axelle, dovedite kralja divljaka, ako biste bili tako dobri." "Smjesta, Vaša Milosti." Ser Axell izañe kroz vrata i vrati se trenutak kasnije s Gerrickom Kraljokrvom. "Gerrick od kuće Riñobradog," objavi, "kralj divljaka." Gerrick Kraljokrv bio je visok čovjek, dugih nogu i širokih ramena. Kraljica ga je, izgleda, odjenula u neku kraljevu staru odjeću. Oriban i počešljan, odjeven u zeleni baršun i kratki plašt od hermelina, duge riñe kose svježe oprane i plamene brade uobličene i potkresane, divljak je od glave do pete izgledao kao kakav južnjački velmoža. Mogao bi ušetati u prijestolnu dvoranu u Kraljevu Grudobranu, i nitko ne bi trepnuo, pomisli Jon. "Gerrick je pravi i zakoniti kralj divljaka," izjavi kraljica, "potomak neprekinute muške loze od njihova slavnog kralja Raymuna Riñobradog, dok je uzurpatora Mancea Raydera rodila neka pučanka, a otac mu je bio jedan od vaše crne braće." Ne, mogao je reći Jon, Gerrick je potomak mlañeg brata Raymuna Riñobradog. Slobodnjacima je to značilo otprilike kao da je potekao od konja Riñobradog. Ništa oni ne znaju, Ygritte. A što je gore, odbijaju učiti. "Gerrick je velikodušno pristao dati ruku svoje najstarije kćeri mojem voljenom Axellu, da ih Gospodar Svjetla spoji u sveti brak", reče kraljica Selyse. "Njegove preostale djevojke udat će se u isto vrijeme druga kći za Ser Brusa Bucklera, a najmlaña za Ser Malegorna od Crvenog jezerca." "Vitezovi." Jon nakloni glavu spomenutim muževima. "Želim da nañete sreću s vašim zaručnicama." "Pod morem, muškarci se žene ribama." Zakrpa izvede mali plesni korak, brencajući svojim zvončićima. "Tako je, tako je, tako je." Kraljica Selyse ponovno šmrcne. "Četiri braka mogu se sklopiti jednako lako kao tri. Krajnje je vrijeme da se ta žena Val skrasi, kneže Snow. Odlučila sam da poñe za mog dobrog i vjernog viteza, Ser Patreka od Kraljeve Gore." "Jesu li obavijestili Val, Vaša Milosti?" upita Jon. "Meñu slobodnjacima, kad muškarac poželi ženu, on je otme, te tako dokaže svoju snagu, lukavost i hrabrost. Udvarač riskira da ga do krvi pretuku ako ga ženina rodbina uhvati, a čeka ga još i gora sudbina ako ga ona sama proglasi nevrijednim." "Divljački običaj", reče Axell Florent.

409

Ser Patrek se samo zahihoće. "Nijedan muškarac još nije imao razloga posumnjati u moju hrabrost. Neće ni žena." Kraljica Selyse napući usne. "Kneže Snow, pošto su gospi Val strani naši običaji, molim, pošaljite je k meni da je mogu uputiti u dužnosti plemenite gospe prema svome suprugu." To će sjajno proteći, već znam. Jon se pitao bi li kraljica tako žarko željela vidjeti Val udanu za jednoga od svojih vitezova da zna za njezine stavove o princezi Shireen. "Kako želite," rekao je, "iako, ako mogu biti tako slobodan—" "Ne, mislim da ne možete. Možete nas ostaviti." Jon Snow se spusti na koljeno, nakloni glavu i povuče se. Preskakivao je po dvije stube odjednom, kimnuvši kraljičinim stražarima na silasku. Njezina Milost postavila je ljude na svakom odmorištu, da je čuvaju od ubojitih divljaka. Na pola puta dolje, neki glas poviče za njim. "Jone Snow." Jon se okrene. "Gospo Melisandre." "Moramo razgovarati." "Moramo?" Sumnjam. "Moja gospo, imam dužnosti." "Upravo o tim dužnostima i želim raspraviti." Silazila je, dok joj je povlaka skrletnih sukanja klizila preko stuba. Činilo se gotovo kao da lebdi. "Gdje je vaš strahovuk?" "Spava u mojim odajama. Njezina Milost ne pušta Duha u svoju blizinu. Tvrdi da ga se princeza boji. A dokle god su Borroq i njegov vepar ovdje, ne usudim se pustiti ga na slobodu." Mjenjokožac je trebao pratiti Sorena Štitolomca do Kamenih vrata nakon što se vrate kola koja su vozila Tuljanguljčev klan u Zelenu Stražarnicu. Dotad, Borroq se smjestio u jednoj od drevnih grobnica pokraj grobišta zamka. Činilo se da mu društvo davno umrlih ljudi odgovara više nego društvo živih, a njegov je vepar naizgled veselo rovao meñu grobovima, daleko od ostalih životinja. "Onaj stvor je veličine bika, s kljovama dugim poput mačeva. Duh bi ga napao da je na slobodi, a jedan od njih, ili obojica, ne bi preživio taj susret." "Borroq je najmanja od vaših briga. Ovaj pohod..." "Jedna vaša riječ mogla je utjecati na kraljicu." "Selyse ima pravo u ovome, kneže Snow. Neka umru. Ne možete ih spasiti. Vaši brodovi su izgubljeni" "Šest ih je preostalo. Više od polovice flote."

410

"Vaši brodovi su izgubljeni. Svi. Nitko se neće vratiti. Vidjela sam to u svojim vatrama." "Vaše vatre su znale lagati." "Znala sam pogriješiti. Toliko sam i priznala, ali "Siva djevojka na umirućem konju. Bodeži u mraku. Obećani princ, roñen iz dima i soli. Čini mi se da ne radite ništa drugo osim pogrešaka, moja gospo. Gdje je Stannis? Što je sa Čegrtaljkom i njegovim kopljanicama? Gdje je moja sestra?" "Sva vaša pitanja dobit će odgovor. Pogledajte u nebo, kneže Snow. A kad dobijete odgovore, pošaljite po mene. Zima je gotovo ovdje. Ja sam vam jedina nada." "Suluda nada." Jon se okrene i ostavi je. Štavljak je krstario dvorištem. "Toregg se vratio", izvijestio je, kad se Jon pojavio. "Otac mu je naselio svoj narod u Hrastovštit, te će se vratiti danas poslijepodne s osamdeset boraca. Što je bradata kraljica imala reći?" "Njezina Milost nam ne može ustupiti pomoć." "Previše je zaposlena čupanjem dlaka s brade, je li?" Štavljak pljune. "Nije važno. Tormundovi i naši ljudi bit će dostatni." Dostatni da stignemo onamo, možda. Jona Snowa je zabrinjavao povratak. Na povratku kući usporit će ih tisuće slobodnjaka, mnogi od njih bolesni i izgladnjeli. Rijeka čovječanstva, sporija od rijeke leda. To će ih ostaviti ranjivima. Mrtvi stvorovi u šumama. Mrtvi stvorovi u vodi. "Koliko je ljudi dovoljno?" upitao je Štavljaka. "Stotinu? Dvije stotine? Pet stotina? Tisuću?" Trebam li povesti više ljudi ili manje? Manja skupina brže bi stigla do Žilavidoma... ali od kakve su koristi mačevi bez hrane? Majka Krtica i njezin narod već su bili na rubu jedenja vlastitih mrtvih. Da ih nahrani, trebat će povesti taljige i kola, teretne životinje da ih dovuku; konje, volove, pse. Umjesto leta kroz šumu, bit će osuñeni na puzanje. "Još treba odlučiti o mnogo toga. Proširi vijest. Želim sve vodeće ljude u Dvorani štitova kad počne večernja straža. Tormund bi se dotad trebao vratiti. Gdje mogu naći Toregga?" "Najvjerojatnije s malim čudovištem. Čujem da mu je jedna mljekarica zapela za oko." Val mu je zapela za oko. Sestra joj je bila kraljica, zašto ne ona? Tormund se nekoć htio proglasiti Kraljem s onu stranu Zida, prije nego što gaje Mance pobijedio. Toregg Visoki možda sanja isti san. Bolje on nego Gerrick Kraljokrv. "Pusti ih", reče Jon. "Mogu s Toreggom razgovarati kasnije." Podigao je pogled

411

uvis, pokraj Kraljeve kule. Zid je bio mutno bijel, a nebo nad njim još bjelje. Snježno nebo. "Samo se moli da nas ne uhvati još jedna oluja." Pred oružarnicom, Mully i Buha cvokotali su na straži. "Ne biste li trebali biti unutra, skloniti se s vjetra?" upita Jon. "To bi bilo divno, gosp'aru," reče Fulk Buha, "ali vaš vuk danas nije raspoložen za društvo." Mully se složi. "Pokušao me ujest', kad vam velim." "Duh?" Jon se zapanjio. "Ukoliko vaše gospodstvo nema kakvog drugog bijelog vuka, onda da. Nikad ga nisam vidio takvoga, gosp'aru. Tako divljeg, hoću reći." Nije se prevario, kao što se Jon na svoje oči uvjerio kad se provukao kroz vrata. Veliki bijeli strahovuk nije mogao mirno ležati. Koračao je s jednog kraja oružarnice do drugog, pokraj hladne kovačnice i natrag. "Mir, Duh", zazove ga Jon. "Na tlo. Sjedi, Duh. Na tlo." No kad ga je pokušao dotaknuti, vuk se nakostriješio i iskesio zube. Kriv je onaj prokleti vepar. Čak i ovdje, Duh osjeća njegov zadah. I Mormontov je gavran djelovao uznemireno. "Snow", neprestano je kričala ptica. "Snow, Snow, Snow." Jon ga otjera, te naredi Satenu da naloži vatru, a onda ga pošalje po Bovvena Marsha i Othella Yarwycka. "Donesi i vrč kuhanog vina." "Tri pehara, moj kneže?" "Šest. Mully i Buha izgledaju kao da im treba nešto toplo. A trebat će i tebi." Kad je Saten otišao, Jon se smjesti te ponovno stane proučavati karte zemalja sjeverno od Zida. Najbrži put do Žilavidoma vodio je duž obale... iz Istočne Stražarnice. Šume su bile rjeñe pokraj mora, a teren se većinom sastojao od zaravni, blagih brežuljaka i slanih močvara. A kad krenu jesenske oluje, obale su umjesto snijega zasipale solika, tuča i ledena kiša. Orijaši su u Istočnoj Stražarnici, a Štavljak kaže da će neki od njih pomoći. Iz Crnog Zamka vodio je teži put, ravno kroz srce uklete šume. Ako je snijeg ovako dubok na Zidu, kako lije tek tamo gore? Marsh je ušao šmrčući, a Yarwyck mrko. "Još jedna oluja", objavio je Prvi graditelj. "Kako ćemo raditi po takvom vremenu? Trebam više graditelja." "Uposli slobodnjake", predloži Jon. Yarwyck odmahne glavom. "Stvaraju više nevolja nego što vrijede, ta bagra. Neuredni su, nemarni, lijeni... ima tu i tamo dobrih drvodjelaca, ne poričem, ali teško da meñu njima ima zidara, a kamoli kovača. Možda imaju jaka pleća, ali

412

odbijaju slušati. A mi moramo tolike ruševine opet pretvoriti u utvrde. Nemoguće je, moj kneže. Istinu vam velim. Nemoguće je." "Morat će biti moguće," reče Jon, "inače će živjeti u ruševinama." Knez je trebao oko sebe ljude na koje je mogao računati da će ga iskreno savjetovati. Marsh i Yarwyck nisu bili ulizice i to je bilo dobro... ali rijetko su kada bili i od pomoći. Sve više i više, otkrivao je da zna što će reći prije nego što ih upita. Pogotovo kad se radilo o slobodnjacima, prema kojima je njihovo negodovanje bilo duboko uvriježeno. Kad je Jon predao Kamena vrata Sorenu Štitolomcu, Yarwyck se potužio da su previše izolirana. Kako će znati kakve psine Soren možda sprema, gore u tim brdima? Kad je predao Hrastovštit Tormundu Orijaškoj Kobi, a Kraljičine Dveri Morni Bjelomaski, Marsh je istaknuo da će Crni Zamak sada imati neprijatelje na obje strane koji ih lako mogu odsjeći od ostatka Zida. Sto se ticalo Borroqa, Othell Yarwyck je tvrdio da su šume sjeverno od Kamenih vrata pune divljih svinja. Tko je mogao reći da mjenjokožac neće podići vlastitu svinjsku vojsku? Mrazoviti Brijeg i Dveri Inja još su nisu imali svoje garnizone, pa ih je Jon upitao za mišljenje o tome koji bi od preostalih divljačkih poglavica i vojskovoña najbolje odgovarali da ih preuzmu. "Imamo Brogga, Gavina Trgovca, Velikog Morža... Howd Lutalica je na svoju ruku, kaže Tormund, ali tu su još Harle Lovac, Harle Lijepi, Slijepi Doss... Ygon Staroćaća zapovijeda sljedbi, ali ona se većinom sastoji od njegovih sinova i unuka. Ima osamnaest žena, polovica njih oteta je u pljačkaškim napadima. Koji od ovih..." "Nijedan", reče Bowen Marsh. "Svi su mi ti ljudi poznati po svojim djelima. Trebali bismo im uzimati mjeru za omče, a ne im davati naše zamkove." "Tako je", složi se Othell Yarwyck. "Loš, gori i najgori, to je prosjački izbor. Moj knez nam slobodno može dovesti čopor vukova i pitati nas za kojega od njih želimo da nam razdere grla." Isto je vrijedilo i za Žilavidom. Saten je nalijevao dok im je Jon prepričavao svoju audijenciju kod kraljice. Marsh je napeto slušao, ne obazirući se na kuhano vino, dok je Yarwyck ispio prvo jedan pehar, a potom i drugi. Ali netom što je Jon završio, Vrhovni upravitelj zausti: "Njezina Milost je mudra. Neka umru." Jon se zavali natrag. "To je jedini savjet koji nudite, gospodine? Tormund dovodi osamdeset ljudi. Koliko da ih pošaljemo? Da pozovemo orijaše? Kopljanice u Dugom Humku? Budemo li sa sobom imali žene, to možda umiri narod Majke Krtice."

413

"Pošaljite žene, onda. Pošaljite orijaše. Pošaljite dojenčad. To moj knez želi čuti?" Bowen Marsh protrlja ožiljak koji je zadobio na Mostu lubanja. "Pošaljite ih sve. Što ih se više riješimo, to ćemo manje usta morati prehraniti." Yarwyck nije bio od veće pomoći. "Ako divljake u Žilavidomu treba spašavati, neka ih odu spasiti ovi naši divljaci. Tormund zna put do Žilavidoma. Ako mu je vjerovati, mogao bi ih sve spasiti sam pomoću svog golemog uda." Ovo je besmisleno, pomisli Jon. Besmisleno, uzaludno, beznadno. "Hvala vam na vašim savjetima, gospodo." Saten im pomogne ogrnuti plašteve. Dok su prolazili oružarnicom, Duh ih onjuši, uzdignuta i nakostriješena repa. Moja braća. Noćna straža trebala je vode s mudrošću meštra Aemona, znanjem Samwella Tarlyja, hrabrošću Qhorina Polurukog, tvrdoglavom snagom Starog Medvjeda i suosjećanjem Donala Noyea. Umjesto toga, imala je njih. Vani je snijeg gusto padao. "Vjetar puše s juga", primijeti Yarwyck. "Nanosi snijeg ravno na zid. Vidite?" Imao je pravo. Serpentinsko stubište bilo je zatrpano gotovo do prvog odmorišta, opazio je Jon, a drvena vrata ledenih ćelija i ostava nestala su pod zidom bjeline. "Koliko imamo ljudi u ledenim ćelijama?" upitao je Bowena Marsha. "Četiri živa. Dva mrtva." Trupla. Jon je umalo zaboravio na njih. Nadao se da će nešto saznati sa tijela koja su vratili iz luga usuddrveća, ali mrtvaci su tvrdoglavo ostali mrtvi. "Moramo iskopati te ćelije." "Deset upravitelja i deset lopata trebalo bi dostajati", odvrati Marsh. "Neka vam i Wun Wun pomogne." "Na zapovijed." Deset upravitelja i jedan orijaš za kratko su se vrijeme riješili nanosa, ali čak i kad su raščistili vrata, Jon nije bio zadovoljan. "Te će ćelije do jutra opet biti zatrpane. Radije premjestimo zarobljenike dok se ne uguše." "I Karstarka, gosp'aru?" upita Fulk Buha. "Ne možemo li barem njega ostaviti da se trese do proljeća?" "Da barem možemo." Cregan Karstark je odnedavna počeo noću zavijati i gañati smrznutim izmetom svakoga tko bi ga došao nahraniti. To ga nije učinilo omiljenim meñu stražarima. "Odvedite ga u Kulu Vrhovnog zapovjednika. Podrumska riznica trebala bi mu dostajati." Iako djelomice urušeno, bivše sijelo

414

Starog Medvjeda bit će toplije od ledenih ćelija. Njegovi su podrumi većinom bili netaknuti. Cregan se ritao na stražare kad su ušli kroz vrata, izvijao se i gurao ih kad su ga pograbili, te ih čak pokušao ugristi. Ali studen ga je oslabila, a Jonovi su ljudi bili viši, mlañi i jači. Izvukli su ga van, dok se sveudilj opirao, te ga odvukli kroz do bedara visok snijeg u njegov novi dom. "Što vrhovni zapovjednik želi da učinimo s truplima?" upita Marsh, kad su žive ljude preselili. "Ostavite ih." Ako ih oluja pokopa, dobro. S vremenom će ih morati spaliti, nedvojbeno, ali dotad će ležati sputani željeznim lancima u svojim ćelijama. To i činjenica da su mrtvi trebalo bi dostajati da budu bezopasni. Tormund Orijaška Kob savršeno je uskladio svoj dolazak, dotutnjavši sa svojim ratnicima upravo kad su završili s kopanjem. Činilo se da su se pojavila samo pedesetorica, a ne osamdeset koliko ih je Toregg obećao Štavljaku, ali Tormunda nisu uzalud zvali Razmetljivcem. Divljak je pristigao crvena lica, glasno tražeći rog piva i štogod toplo za jelo. Imao je leda na bradi i još više korice na brkovima. Netko je već obavijestio Gromovitu Šaku o Gerricku Kraljokrvu i njegovoj novoj tituli. "Kralj divljaka?" Tormund zaurla. "Ha! Kralj mog dlakavog šupka, radije." "Izgleda kraljevski", primijeti Jon. "Ima malu crvenu kitu koja mu se slaže s onom crvenom kosom, eto što ima. Raymund Riñobradi i njegovi sinovi poginuli su kod Dugog jezera, zahvaljujući vašim prokletim Starkovima i Pijanom Orijašu. Mlañi brat nije. Jesi li se ikad pit'o zašto ga zovu Crvena Ptica?" Tormundove se usne razdvoje u osmijeh razmaknutih zuba. "Prvi je otprhnuo iz bitke, eto zašto. Poslije su o tome spjevali pjesmu. Pjevač je tražio rimu za kukavica, stoga..." Obrisao je nos. "Ako vitezovi tvoje kraljice žele one njegove cure, nek se slobodno posluže." "Cure", zakriješti Mormontov gavran. "Cure, cure." Ovo ponovno natjera Tormunda na smijeh. "Eto razumne ptičurine. Kol'ko tražiš za nju, Snow? Dao sam ti sina, najmanje što možeš učinit' jest da mi daš tu prokletu pticu." "Rado," reče Jon, "ali vi biste je najvjerojatnije pojeli." Tormund se i na to grohotom nasmije. "Pojeli", mračno će gavran, razmahujući crnim krilima. "Kukuruz? Kukuruz? Kukuruz?"

415

"Moramo razgovarati o pohodu", reče Jon. "Želim da budemo složni u Dvorani štitova, moramo" Prekinuo se kad je Mully promolio nosom kroz vrata, smrknuta lica, kako bi najavio da je Clydas donio pismo. "Reci mu da ga ostavi kod tebe. Pročitat ću ga poslije." "Kako vi kažete, gosp'aru, samo... Clydas ne izgleda posve svoj... više je blijed nego ružičast, ako me razumijete... i trese se." "Crna krila, crne vijesti", promrmlja Tormund. "Nije li to izreka vas klečavaca?" "Imamo i izreku, iskrvari zimicu, ali probanči vrućicu", reče mu Jon. "Kažemo, nikad ne pij s Dornijcem kad je mjesec pun. Imamo mnogo izreka." Mully doda svoja dva groša. "Moja stara baka je uvijek govorila: Ljetni prijatelji se istope kao ljetni snijeg, ali zimski prijatelji su prijatelji dovijeka." "Mislim da smo čuli dovoljno mudrosti za sada", priklopi Jon Snow. "Uvedi Clydasa, ako bi bio tako ljubazan." Mully se nije prevario; stari je upravitelj uistinu drhtao, lica blijeda poput snijega vani. "Možda sam budalast, vrhovni zapovjedniče, ali... ovo me pismo plaši. Vidite?" Kopile, bila je jedina riječ napisana s vanjske strane svitka. Ne knez Snow ili Jon Snow ili Vrhovni zapovjednik. Samo Kopile. A pismo je bilo zapečaćeno grudicom tvrdog ružičastog voska. "Imali ste pravo što ste smjesta došli", reče Jon. Imali ste se pravo bojati. Prelomio je pečat, izravnao pergament i pročitao. Tvoj lažni kralj je mrtav, kopile. On i sveukupna njegova vojska potučeni su u sedam dana bitke. Imam njegov čarobni mač. Reci to njegovoj crvenoj kurvi. Prijatelji tvog lažnog kralja su mrtvi. Njihove su glave na zidinama Oštrozimlja. Doñi ih vidjeti, kopile. Tvoj lažni kralj je lagao, a i ti si. Kazao si svijetu da si spalio Kralja s onu stranu Zida. Umjesto toga poslao si ga u Oštrozimlje da mi otme nevjestu. Povratit ću svoju nevjestu. Ako želiš Mancea Raydera, doñi po njega. Stavio sam ga u kavez da ga cio sjever vidi, dokaz tvojih laži. Kavez je hladan, ali načinio sam mu topao plašt od koža šest kurvi koje su s njime došle u Oštrozimlje. Želim svoju nevjestu natrag. Želim kraljicu lažnog kralja. Želim njegovu kćer i njegovu crvenu vješticu. Želim njegovu divlju princezu. Želim njegova malog princa, divlje djetešce. I želim svog Vonja. Pošalji mi ih, kopile, i neću uznemiravati ni tebe ni tvoje crne vrane. Uskrati mi ih, i izrezat ću ti tvoje kopilansko srce i pojesti ga. Bilo je potpisano s: Ramsay Bolton, pravoroñeni knez Oštrozimlja.

416

"Snow?" reče Tormund Orijaška Kob. "Izgledaš k'o da se krvava glava tvog oca upravo iskotrljala iz tog papira." Jon Snow nije odmah odgovorio. "Mully, pomozi Clydasu da se vrati u svoje odaje. Noć je mračna, a staze će biti skliske od snijega. Satenu, poñi s njima." Predao je Tormundu Orijaškoj Kobi pismo. "Evo, pogledajte sami." Divljak sumnjičavo odmjeri pismo i odmah ga vrati. "Čini se gadno... aP Tormund Gromovita Šaka je im'o pametnijeg posla nego učit' kako da mu papiri govore. Ionako nikad nemaju ništa dobro za reći, zar ne?" "Ne baš često", prizna Jon Snow. Crna krila, crne vijesti. Možda je u tim mudrim starim izrekama bilo više istine nego što je mislio. "Poslao ga je Ramsay Snow. Pročitat ću vam što je napisao." Kad je završio, Tormund zviždukne. "Ha. Ovo je zajebano, nema greške. Što kaže za Mancea? Drži ga u kavezu, je P? Kako, kad su stotine vidjele da ga je tvoja crvena vještica spalila?" To je bio Čegrtaljka, umalo izlane Jon. To je bila vradžbina. Očaravanje, tako je to nazvala. "Melisandre... pogledajte u nebo, rekla je." Odložio je pismo. "Gavran u oluji. Predvidjela je ovo." Kad dobijete odgovore, pošaljite po mene. "Možda je sve to vreća laži." Tormund se počeše ispod brade. "Da imam lijepo guščje pero i bočicu meštrove tinte, mog'o bi' napisat' daje moj ud dug i debeo k'o ruka, aP to svejedno ne bi bila istina." "Ima Donositelja Svjetla. Govori o glavama na zidinama Oštrozimlja. Zna za kopljanice i njihov broj." Zna za Mancea Raydera. "Ne. U ovome ima istine." "Ne tvrdim da se varaš. Što kaniš poduzet', vrano?" Jon razgiba prste ruke od mača. Noćna straža se ne upleće. Stisnuo je šaku i opet je otvorio. Ono što predlažete nije ništa drugo nego izdaja. Pomislio je na Robba, s pahuljama koje su mu se topile u kosi. Ubij dječaka i pusti da se rodi muškarac. Pomislio je na Brana, kako se vere po zidu kule, vješto poput majmuna. Na Rickonov zadihani smijeh. Na Šansu, kako četka Damino krzno i pjevuši si. Ne znaš ti ništa, Jone Snow. Pomislio je na Aryju, kose zamršene poput ptičjeg gnijezda. Načinio sam mu topao plašt od koža šest kurvi koje su s njime došle u Oštrozimlje... Želim da mi se moja nevjesta vrati... Želim da mi se moja nevjesta vrati... Želim da mi se moja nevjesta vrati... "Mislim da moramo promijeniti plan", reče Jon Snow. Razgovarali su dobra dva sata.

417

Konj i Rory zamijenili su Fulka i Mullyja na vratima oružarnice pri smjeni straže. "Za mnom", reče im Jon kad je kucnuo čas. I Duh bi ih slijedio, ali kad je vuk dotapkao za njima, Jon ga pograbi za šiju i pogura unutra. Borroq možda bude meñu okupljenima u Dvorani štitova. Posljednje što mu je sada trebalo bilo je da njegov vuk razdere mjenjokoščeva vepra. Dvorana štitova bila je jedan od starijih dijelova Crnog Zamka, duga svečana dvorana od tamnog kamena, puna propuha, s hrastovim gredama crnim od stoljetnog dima. U vrijeme kad je Noćna straža bila mnogo brojnija, na njezinim su zidovima visjeli nizovi živo obojenih drvenih štitova. Tada kao i sada, kada bi vitez odjenuo crninu, tradicija je nalagala da se odrekne svog bivšeg grba i uzme jednostavan crni štit bratstva. Tako odbačeni štitovi visjeli su u Dvorani štitova. Stotine vitezova značilo je stotine štitova. Sokoli i orlovi, zmajevi i grifoni, sunca i jeleni, vukovi i aždaje, mantikore, bikovi, drveće i cvijeće, harfe, koplja, rakovi i lignjuni, crveni i zlatni lavovi, lavovi sa šahovnicama, sove, lanad, djevice, morski ljudi, pastusi, zvijezde, kablice i kopče, oderani, obješeni i spaljeni ljudi, sjekire, dugi mačevi, kornjače, jednorozi, medvjedi, pera, pauci, zmije i škorpioni i stotine drugih heraldičkih likova resili su zidove Dvorane štitova, izrañeni u više boja nego što je ijedna duga ikad sanjala. Ali kada bi vitez umro, njegov bi štit skinuli, kako bi mogao otići s njime na lomaču ili u grob, a tijekom godina i stoljeća sve je manje i manje vitezova odijevalo crno. Stigao je dan kada više nije imalo smisla da vitezovi Crnog Zamka objeduju odvojeno. Dvoranu štitova su napustili. U posljednjih stotinu godina, koristila se tek rijetko. Kao blagovaonica, nije ni izdaleka zadovoljavala; bila je mračna, prljava, puna propuha, a zimi ju je bilo teško zagrijati, podrumi su joj vrvjeli štakorima, a masivne su joj drvene grede izjeli crvi i prekrila ih paučina. Ali bila je prostrana i dovoljno duga da posjedne dvjesto ljudi, te dvostruko toliko ako bi se stisnuli. Kad su Jon i Tormund ušli, dvoranom se pronio zvuk poput komešanja osa u gnijezdu. Divljaci su bili brojniji od vrana pet prema jedan, sudeći po tome koliko je malo crnine vidio. Preostalo je manje od tuceta štitova, žalosnih sivih predmeta izblijedjelih boja i s dugim pukotinama u drvu. Ali svježe su baklje plamsale u željeznim utorima duž zidova, a Jon je naredio da se unesu klupe i stolovi. Ljudi koji udobno sjede skloniji su slušati, jednom mu je kazao meštar Aemon; ljudi na nogama skloniji su vici. U dnu dvorane stajala je uleknuta platforma. Jon se uspne na nju, s Tormundom Orijaškom Kobi uza se, te podigne ruke, tražeći tišinu. Ose su samo još jače

418

zazujale. Uto Tormund prinese svoj ratni rog usnama i puhne u njega. Zvuk ispuni dvoranu, odjeknuvši od greda nad njima. Zavlada muk. "Pozvao sam vas da utanačimo plan spašavanja Žilavidoma", počne Jon Snow. "Tisuće slobodnjaka ondje su se okupili, u zamci su i gladuju, a dobili smo izvještaje o mrtvim stvorovima u šumi." Sebi slijeva opazio je Marsha i Yarwycka. Othella su okruživali njegovi graditelji, dok je Bovven uza se imao Wicka Štapodjeljića, Ljevorukog Lewa i Alfa iz Blatotoke. S njegove desne strane sjedio je Soren Štitolomac ruku prekriženih na grudima. Dalje u pozadini Jon ugleda Gavina Trgovca i Harlea Lijepog kako šapuću izmeñu sebe. Ygon Staroćaća sjedio je medu svojim ženama, a Howd Lutalica sam. Borroq se naslonio na zid u mračnom kutu. Srećom, njegova vepra nije bilo na vidiku. "Brodove koje sam poslao po Majku Krticu i njezin narod onesposobile su oluje. Moramo poslati onakvu pomoć kakvu možemo kopnom, ili ih pustiti da umru." Došla su i dva viteza kraljice Selyse, primijeti Jon. Ser Narbert i Ser Benethon stajahu u blizini vrata u dnu dvorane. Ali ostali kraljičini ljudi bili su upadljivo odsutni. "Nadao sam se da ću sam povesti pohod i vratiti se sa što je više moguće slobodnjaka koji uspiju preživjeti put." Bljesak crvenila u dnu dvorane zapne Jonu za oko. Stigla je gospa Melisandre. "Ali sada sam saznao da ne mogu ići u Žilavidom. Pohod će voditi Tormund Orijaška Kob, koji vam je svima dobro poznat. Obećao sam mu koliko god mu ljudi bude trebalo." 'M gdje ćeš ti biti, vrano?" zagrmi Borrovv. "Skrivat ćeš se u Crnom Zamku sa svojim bijelim psom?" "Ne. Ja jašem na jug." Tada im Jon pročita pismo koje je napisao Ramsay Snow. Dvorana štitova se raspomami. Svaki je čovjek počeo uglas vikati. Skočili su na noge, tresući šakama. Toliko o umirujućoj moći udobnih klupa. Vitlalo se mačevima i lupalo sjekirama o štitove. Jon Snow pogleda Tormunda. Orijaška Kob još jednom oglasi svoj rog, dvaput dulje i dvaput glasnije nego prvi put. "Noćna straža ne sudjeluje u ratovima Sedam Kraljevina", podsjeti ih Jon, kad se donekle uspostavio privid mira. "Nije na nama da se suprotstavimo Boltonovu Kopilanu, da osvećujemo Stannisa Baratheona ni da branimo njegovu udovicu i kćer. Ovo stvorenje koje pravi plašteve od koža žena zaklelo se da će mi isjeći srce, a ja ga kanim natjerati da odgovara za te riječi... ali neću tražiti od svoje braće da se odreknu svojih zavjeta. Noćna straža će otići za Žilavidom. Ja jašem u

419

Oštrozimlje sam, ukoliko..." Jon zastane. "... ima li itko medu vama tko će stati uza me?" Urlik je bio sve čemu se mogao nadati, grmljavina tako glasna da su dva stara štita popadala sa zidova. Soren Štitolomac bio je na nogama, Lutalica takoñer. Toregg Visoki, Brogg, Harle Lovac i Harle Lijepi, Ygon Staroćaća, Slijepi Doss, čak i Veliki Morž. Imam svoje mačeve, pomisli Jon Snow, i dolazimo po tebe, Kopilane. Yarwyck i Marsh izlazili su van, primijetio je, a za njima svi njihovi ljudi. Nije bilo važno. Više ih nije trebao. Nije ih ni želio. Nitko ne može reći da sam natjerao braću da prekrše svoje zavjete. Ako je ovo vjerolomstvo, zločin je moj i samo moj. Uto ga je Tormund lupao po leñima, cereći se svojim razmaknutim zubima od uha do uha. "Lijepo rečeno, vrano. A sad dones'te medovine! Pridobij ih i napij ih, tako se to radi. Još ćemo od tebe učinit' divljaka, dečko. Ha!" "Poslat ću po pivo", Jon će, odsutna duha. Melisandre je otišla, shvatio je, kao i kraljičini vitezovi. Trebao sam najprije otići k Selyse. Ima pravo znati da joj je muž mrtav. "Morate me ispričati. Prepuštam vama da ih napijete." "Ha! Zadaća za koju sam k'o stvoren, vrano. Samo idi!" Konj i Rory uhvatili su korak pokraj Jona dok je ostavljao Dvoranu štitova. Trebao bih razgovarati s Melisandre nakon što posjetim kraljicu, pomislio je. Ako je mogla vidjeti gavrana u oluji, pronaći će mi i Ramsayja Snowa. Tada je začuo viku... i urlik tako glasan da je naizgled potresao Zid. "To je došlo iz Hardinove kule, gosp'aru", izvijesti Konj. Možda bi rekao više, ali vrisak ga je prekinuo. Val, bila je Jonova prva misao. Ali to nije bio ženski krik. To je muškarac u smrtnoj agoniji. Udario je u trk. Konj i Rory pojuriše za njim. "Jesu li utvare?" upita Rory. I Jon se to zapitao. Jesu li njegovi leševi pobjegli iz lanaca? Vrištanje je prestalo u času kad su stigli do Hardinove kule, ali Wun Weg Wun Dar Wun je i dalje urlao. Orijaš je držao za nogu krvavo truplo, klateći ga na isti način kao što je Arya znala držati lutku kad je bila mala, njišući njome kao topuzom kad bi joj zaprijetili jedenjem povrća. Ali Arya nikad nije svoje lutke raskomadala. Mrtvačeva ruka s mačem nalazila se više stopa dalje, a snijeg pod njom postajao je crven. "Pusti ga", poviče Jon. "Wun Wun, pusti ga." Wun Wun nije čuo ili nije razumio. I sam je orijaš krvario, s ranama od mača na trbuhu i ruci. Mlatio je mrtvim vitezom o sivi kamen kule, opet i opet i opet, sve dok čovjekova glava nije postala crvena i kašasta poput zrele dinje. Vitezov je

420

plašt lepršao na hladnom zraku. Bio je od bijele vune, obrubljen srebrnom tkaninom i posut modrim zvijezdama. Krv i kosti frcale su na sve strane. Ljudi nahrupiše iz okolnih braničkula i tornjeva. Sjevernjaci, slobodnjaci, kraljičini ljudi... "Postrojite se", zapovjedi im Jon Snow. "Držite ih podalje. Sve, ali pogotovo kraljičine ljude." Mrtvac je bio Ser Patrek od Kraljeve Gore; glava mu je bila uglavnom zdrobljena, ali grb mu je bio jednako osebujan kao i lice. Jon nije htio riskirati da ga Ser Malegorn, Ser Brus, ili itko od kraljičinih vitezova, pokuša osvetiti. Wun Weg Wun Dar Wun ponovno zatuli te savije Ser Patrekovu drugu ruku i povuče je. Iščupala mu se iz ramena uz mlaz žarkocrvene krvi. Kao dijete koje kida latice tratinčice, pomisli Jon. "Štavljaku, razgovaraj s njim, umiri ga. Drevni jezik, razumije drevni jezik. Držite se podalje, vi ostali. Spustite mačeve, plašimo ga." Zar nisu vidjeli daje orijaš ranjen? Jon je morao ovome stati nakraj ili će još ljudi poginuti. Nisu imali pojma koliko je Wun Wun jak. Rog, treba mi rog. Opazio je bljesak čelika, okrenuo se prema njemu. "Bez oštrica!" vrisnuo je. " Wick, spremi nož..." ... u korice, kanio je reći. Kad je Wick Štapodjeljić zamahnuo prema njegovu vratu, riječ se pretvorila u hroptaj. Jon se izvije podalje od noža, dovoljno da mu je jedva okrznuo kožu. Porezao me. Kad je stavio ruku sa strane vrata, krv mu navre kroz prste. "Zašto?" "Za Stražu." Wick opet zamahne na nj. Ovaj put Jon ga ščepa za zglavak i izvije mu ruku natrag sve dok ovaj nije ispustio bodež. Mršavi upravitelj ustukne, ruku podignutih kao da će reći: "Ne ja, to nisam bio ja". Ljudi su urlali. Jon posegne za Dugom Pandžom, ali prsti su mu postali ukočeni i nespretni. Nekako, nije uspijevao osloboditi mač iz korica. Tada je pred njim stajao Bowen Marsh, niz čije su obraze tekle suze. "Za Stražu." Udario je Jona u trbuh. Kad je povukao ruku, bodež je ostao tamo gdje ga je zario. Jon padne na koljena. Pronašao je držak bodeža i iščupao ga. Na hladnom noćnom zraku, iz rane se pušilo. "Duh", šapnuo je. Bol ga preplavi. Probadaš ih zašiljenim krajem. Kad ga je treći bodež zahvatio izmeñu lopatica, zastenjao je i pao potrbuške u snijeg. Nije ni osjetio četvrti nož. Samo studen... kraljičin namjesnik ^^ornskom su princu trebala tri dana da umre. Posljednji je put drhtavo udahnuo u sumornu crnu zoru, dok je hladna kiša siktala s tamna neba i pretvarala ciglene ulice staroga grada u rijeke. Kiša je utrnula najgore

421

požare, ali pramenovi dima još su se uzdizali iz tinjajuće ruševine koja je donedavno bila piramida Hazkara, dok se silna crna piramida Yherizana, gdje je Rhaegal svio brlog, kočila u tmini poput debele žene urešene blistavim narančastim draguljima. Možda bogovi ipak nisu gluhi, spomenuo se Ser Barristan Selmy dok je promatrao te udaljene žeravice. Da nije pala kiša, požari bi dosad možda proždrli cio Meereen. Nije opažao ni traga od zmajeva, ali nije to ni očekivao. Zmajevi ne vole kišu. Tanki crveni procjep obilježavao je mjesto na istočnom obzorju gdje bi se sunce uskoro moglo pojaviti. Selmyja je podsjećao na prvu krv što navire iz rane. Često, kao i kod duboke posjekotine, krv stigne prije bola. Stajao je uz prsobrane na najvišem stupnju Velike piramide i pogledom pretraživao nebo kao i svako jutro, znajući da zora mora doći i nadajući se da će njegova kraljica doći s njom. Ona nas sigurno neće ostaviti na cjedilu, ona nikad ne bi napustila svoj narod, uvjeravao je sebe, kad je začuo kako prinčev smrtni hropac dopire iz kraljičinih odaja. Ser Barristan je ušao. Kišnica mu se slijevala niz leda po bijelome plaštu, a čizme su mu ostavljale mokre tragove po podovima i sagovima. Na njegovu je zapovijed Quentyn Martell bio položen u postelju same kraljice. Bio je vitez, a k tome i princ Dornea. Bila je čista gesta uviñavnosti dopustiti mu da umre u postelji zbog koje je prevalio pola svijeta. Posteljina je ostala upropaštena plahte, prekrivači, jastuci, perina, sve je to smrdjelo po krvi i dimu, ali Ser Barristan je smatrao da će mu Daenerys oprostiti. Missandei je sjedila uz uzglavlje. Uz princa je bila danonoćno, udovoljavala svakoj potrebi koju je mogao izraziti, davala mu vode i makova mlijeka kad je imao dovoljno snage da pije, slušala malobrojne izmučene riječi koje bi tu i tamo s mukom procijedio, čitala mu kad bi utihnuo, spavala u svojoj stolici pokraj njega. Ser Barristan zamolio je i nekoliko kraljičinih peharonoša da joj pomognu, ali pogled na spaljenog čovjeka bio je pretežak i za najhrabrije meñu njima. A Modre milosnice uopće nisu došle, premda im je četiri puta uputio poziv. Možda je posljednju od njih dosad već odnijela blijeda kobila. Sićušna pisarica s Naatha podigne pogled kad je prišao. "Časni ser. Princ se sada riješio bolova. Njegovi su ga dornski bogovi odveli svome domu. Vidite? Smiješi se."

422

Kako znaš? Nema usana. Bilo bi samilosnije da su ga zmajevi proždrli. To bi barem brzo prošlo. Ovo... Vatra je grozan način umiranja. Nikakvo čudo što se polovica paklova sastoji od plamena. "Prekrij ga." Missandei prevuče pokrivač preko prinčeva lica. "Što će se učiniti s njime, ser? Tako je daleko od svoga doma." "Pobrinut ću se da se vrati u Dorne." Ali kako? Kao pepeo? Za to bi opet trebala vatra, a Ser Barristan to ne bi mogao svariti. Morat ćemo mu skinuti meso s kostiju. Kukcima, ne kuhanjem. Kod kuće bi to obavile nijeme sestre, ali ovo je Zaljev trgovaca robljem. Najbliža nijema sestra deset je tisuća liga odavde. "Samo ti sad lezi na počinak, dijete. U vlastitu postelju." "Dopustite ovoj da vam se usudi reći, ser, kako biste i vi trebali otpočinuti. Cijele noći ni oka niste sklopili." Nisam već godinama, dijete. Nisam još od Trozupca. Veliki meštar Pycelle svojedobno mu je rekao da starijim ljudima ne treba toliko sna kao mlañima, ali ne radi se samo o tome. Dospio je do one dobi kad mu je mrsko sklopiti oči, iz straha da ih možda nikad više neće otvoriti. Drugi možda žele umrijeti u postelji, u snu, ali nije to smrt za jednog viteza Kraljeve garde. "Noći su preduge," reče on Missandei, "a valja učiniti mnogo i još više, uvijek. Ovdje, kao i u Sedam Kraljevina. Ali ti si zasad učinila dovoljno, dijete. Idi i odmori se." A ako su bogovi dobri, nećeš sanjati zmajeve. Nakon što je djevojčica otišla, starije vitez odmaknuo pokrivač da još jedanput pogleda lice Quentyna Martella, ili ono što je od njega ostalo. Princu je izgorjelo toliko kože da se sada dalo razaznati lubanju pod njom. Oči su mu bile lokve gnoja. Trebao je ostati u Dorneu. Trebao je ostati žabac. Nisu svi dorasli plesu zmajeva. Dok je ponovno prekrivao momka, odjednom se upitao hoće li biti ikoga da prekrije njegovu kraljicu, ili će njezino truplo ležati neoplakano meñu visokim travama Dothrakijskog mora, i samo slijepo zuriti u nebo sve dok joj koža i meso ne otpadnu s kostiju. "Ne", reče on naglas. "Daenerys nije mrtva. Jahala je onog zmaja. Vidjeh to vlastitim očima." Kazao je to samome sebi već stotinu puta... ali s prolaskom svakoga dana sve mu je teže bilo vjerovati u to. Kosa joj je plamtjela. Vidjeh i to. Gorjela je... a sve ako vlastitim očima ne vidjeh kako pada, stotine se zaklinju da to vidješe. Zora se došuljala nad grad. Premda je kiša još padala, nejasno je svjetlo prožimalo istočno nebo. A sa suncem je stigao Brijoglav. Skahaz je bio odjeven u poznato

423

ruho od naborane crne suknje, štitnika za goljenice i prsnog oklopa s mišićjem. Mjedena maska pod mišicom bila mu je nova; vučja glava s isplaženim jezikom. "Dakle," reče on umjesto pozdrava, "budala je umro, je li?" "Princ Quentyn preminuo je pred samo svitanje." Selmy se nije iznenadio što Skahaz zna. Glasi se brzo šire unutar piramide. "Je li vijeće okupljeno?" "Čekaju dolje da im se Namjesnik udostoji doći." Nisam ja Namjesnik, došlo je dijelu njega da vikne. Samo sam jednostavan vitez, kraljičin zaštitnik. Nisam to nikad tražio. Ali otkako kraljice nema, a kralj je bačen u okove, netko je morao vladati, a Ser Barristan nije imao povjerenja u Brijoglava. "Ima li ikakvih vijesti od Zelene milosnice?" "Još se nije vratila u grad." Skahaz se protivio slanju svećenice. Ni Galazza Galare nije drage volje prihvatila zadaću. Otići će, dopustila je, za volju mira, ali Hizdahr zo Loraq bio bi primjereniji pregovarač s Mudrim gospodarima. Ali Ser Barristan ne popušta lako, tako da je Zelena milosnica naposljetku pognula glavu i zarekla se dati sve od sebe. "Kako stoji grad?" upita sada Selmy Brijoglava. "Sve su dveri zatvorene zasunima, kako si zapovjedio. Lovimo sve preostale plaćenike ili Yunkaijce u gradu, a one koje uhvatimo prognamo ili bacimo u tamnicu. Izgleda da su se većinom zavukli pod tlo. Unutar piramida, bez ikakve sumnje. Posade Neokaljanih stoje na zidinama i kulama, spremne za svaki napad. Dvjesto plemenitaša okupilo se na trgu, stoje na kiši u svojim tokarima i urlaju da ih se sasluša. Žele da se Hizdahr oslobodi, a ja ubijem, i traže od tebe da smakneš te zmajeve. Netko im je rekao da vitezovima to ide od ruke. Ljudi još uvijek izvlače mrtvace iz Hazkarove piramide. Veliki majstori Yherizana i Uhleza svoje su pak piramide potpuno prepustili zmajevima." Ser Barristan je sve to znao. "A mesarski zbroj?" upita, strepeći od odgovora. "Dvadeset devet." "Dvadeset devet?" To je bilo daleko gore nego što mu je bilo nakraj pameti. Sinovi Harpije prije dva su dana ponovno započeli svoj rat iz sjene. Tri umorstva prve noći, devet druge. Ali prijeći s devet na dvadeset devet u jednoj jedinoj noći... "Zbroj će prijeći trideset prije podneva. Što si mi sav tako siv, starče? Što si očekivao? Harpija traži da se Hizdahr oslobodi, pa je poslao svoje sinove natrag na ulice s noževima u ruci. Svi mrtvi su osloboñeni i brijoglavi, kao i prije. Jedan je bio moj, Mjedena zvijer. Znak harpije ostavljen je pokraj tijela, nacrtan kredom na pločniku ili ugreben u zid. Bilo je i poruka. 'Zmajevi moraju umrijeti', napisali su,

424

kao i 'Harghaz Junak'. Viñeno je i 'Smrt za Daenerjs' prije nego što je kiša isprala te riječi." "Krvarina..." "Dvije tisuće devetsto zlatnika od svake piramide, da", progunña Skahaz. "Prikupit će se... ali gubitak pokojeg novčića nikad neće Harpiji zaustaviti ruku. Jedino krv to može." "Tako ti kažeš." Opet ti taoci. Pobio bi ih sve do zadnjega kad bih mu dopustio. "Čuo sam te i prvih stotinu puta. Ne." "Kraljičina desna ruka", progunda zgadeno Skahaz. "Babina desna ruka, sve mi se čini, smežurana i slabašna. Bogovi, vratite nam Daenerys što prije." On stavi mjedenu masku vuka preko lica. "Tvoje vijeće sigurno je sve nespokojnije." "To je kraljičino vijeće, a ne moje." Selmy zamijeni svoj mokri plašt suhim, pripaše pojas s mačem, pa krene zajedno s Brijoglavom u silazak stubištem. U dvorani sa stupovljem jutros nije bilo nijednog molitelja. Premda je prihvatio naslov Namjesnika, Ser Barristan nije si dopustio održavati zasjedanja dvora dok kraljice nema, niti je to dopustio Skahazu mo Kandaqu. Hizdahrova groteskna zmajska prijestolja bila su uklonjena na njegovu zapovijed, ali nije ovamo vratio jednostavnu klupicu s jastučićima koja je kraljici bila tako draga. Radije je dao da se nasred dvorane postavi veliki okrugli stol, okružen stolicama s visokim naslonima, da ljudi mogu sjesti i razgovarati jedni s drugima kao sebi ravnima. Ustali su kad je Ser Barristan sišao mramornim stubama sa Skahazom Brijoglavom uz bok. Marselen iz Majčinih ljudi bio je nazočan, kao i Symon Prugopleća, zapovjednik Slobodne braće. Srčani štitovi izabrali su novog zapovjednika, crnokošca Tala Toraqa s Ljetnog otočja, nakon što im je blijeda kobila odnijela kapetana Mollona Yos Doba. Sivi Crv došao je u ime Neokaljanih, u pratnji trojice narednika, eunuha u brončanim kapama sa šiljcima. Olujne vrane zastupala su dva iskusna plaćenika, streličar po imenu Jokin i skiseljeni, brazgotinama prekriveni sjekiraš zvan jednostavno Udovac. Njih su dvojica zajednički preuzeli zapovijedanje četom dokle god Daario Naharis bude odsutan. Pretežiti dio kraljičina khalasara otišao je s Aggom i Rakharom u potragu za njom po Dothrakijskom moru, ali škiljavi, krivonogi jaqqa rhan Rommo došao je govoriti u ime preostalih jahača. A za stolom su prekoputa Ser Barristana sjedila četvorica bivših stražara kralja Hizdahra, jamski borci Goghor Orijaš, Belaquo Kostolomac, Camarron od Zbroja i Pjegava Mačka. Selmy je izričito tražio da i oni budu prisutni, premda se Skahaz

425

Brijoglav tome protivio. Oni su u svoje vrijeme pomogli Daenerys Targaryen da zauzme ovaj grad, i to se ne bi smjelo zaboraviti. Možda i jesu grubijani i ubojice ogrezli u krv, ali na vlastiti su način ipak bili odani... kralju Hizdahru, da, ali kraljici takoñer. Posljednji je stigao Snažni Behvas, doklipsavši teškim koracima u dvoranu. Eunuh je pogledao smrti u lice, tako blisko da ju je mogao poljubiti u usta. To je ostavilo biljeg na njemu. Izgledao je kao daje izgubio deset oka težine, a tamnosmeña koža koja mu se nekoć tijesno napinjala preko masivnih prsa i trbušine, ispresijecana stotinom zaraslih brazgotina, sad je visjela s njega u mlitavim naborima, obješena i lelujava, poput tri veličine prekomotne halje. I korak mu se usporio, i djelovao je pomalo nesigurno. Svejedno, starome je vitezu bilo drago u srcu što ga vidi. Svojedobno je prešao cijeli svijet uz Snažnog Behvasa, i znao je da se na njega može osloniti u slučaju da sve ovo dovede do potezanja mačeva. "Belwase. Drago nam je što nam se možeš pridružiti." "Bjelobradi." Belwas se osmjehne. "Gdje su jetrica s lukom? Snažni Belwas nije onako snažan kao prije, mora jesti, da opet bude krupan. Oni su razboljeli Snažnog Behvasa. Netko mora umrijeti." Netko i hoće. Neki mnogobrojni, po svoj prilici. "Sjedni, prijatelju." Kad je Belwas sjeo i prekrižio ruke, Ser Barristan je nastavio. "Quentyn Martell umro je jutros, pred samu zoru." Udovac se nasmije. "Jahač zmajeva." "Budala, što se mene tiče", reče Symon Prugopleća. Ne, samo dječak. Ser Barristan nije zaboravio bezumlja vlastite mladosti. "Ne govorimo ružno o pokojnicima. Princ je platio grozomornu cijenu za svoj postupak." "A ostali Dornijci?" upita Tal Taraq. "Zatvorenici su, zasad." Nijedan Dornijac nije pružio nikakav otpor. Archibald Yronwood držao je u krilu ožeženo i zadimljeno tijelo svoga princa kad su ga pronašle Mjedene zvijeri, čemu svjedoče njegove opečene ruke. Njima je zatukao plamenove koji su obavili Quentyna Martella. Gerris Drinkvvater stajao je nad njima s mačem u ruci, ali ispustio je oštricu istog trenutka kad su se pojavili skakavci. "Dijele zajedničku ćeliju." "Neka dijele zajedničke galge", reče Symon Prugopleća. "Pustili su dva zmaja na grad."

426

"Otvorimo jame i dajmo im mačeve", usrdno reče Pjegava Mačka. "Ubit ću ih obojicu dok cio Meereen bude izvikivao moje ime." "Borilačke jame ostat će zatvorene", reče Selmy. "Krv i buka samo bi prizvali zmajeve." "I to sva tri, možda", predloži Marselen. "Crna zvijer došla je već jedanput, zašto ne bi opet? Ovaj put s našom kraljicom." Ili bez nje. Kad bi se Drogon vratio u Meereen bez Daenerys na svojim leñima, grad bi buknuo u krvi i plamenu; Ser Barristan nimalo nije sumnjao u to. Isti ovi ljudi koji sada sjede tu za stolom uskoro bi jedni druge gledali preko oštrice mača. Makar i kao samo mlada djevojka, Daenerys Targaryen bila je jedino što je sve njih držalo na okupu. "Njezina Milost vratit će se kad se vrati", reče Ser Barristan. "Stjerali smo tisuću ovaca u Daznakovu jamu, napunili Ghrazzovu jamu juncima, a Zlatnu jamu zvijerima koje je Hizdahr zo Loraq prikupio za svoje igre." Zasad oba zmaja iskazuju naklonost prema janjetini, i vraćaju se u Daznakovu kad god ogladne. Ako ijedan od njih lovi ljude, unutar grada ili izvan njega, Ser Barristan još za to nije čuo. Jedini Meereenci koji su stradali od zmajeva nakon Harghaza Junaka bili su robovlasnici dovoljno glupi da se usprotive Rhaegalovu pokušaju da si stvori brlog na vrhu Hazkarove piramide. "Ima prečih tema koje valja raspraviti. Poslao sam Zelenu milosnicu Yunkaijcima da sklopi nagodbu o puštanju naših talaca. Očekujem da se vrati do danas u podne s njihovim odgovorom." "S riječima", reče Udovac. "Olujne vrane poznaju Yunkaijce. Njihovi su jezici crvi što samo migolje ovamo i onamo. Zelena milosnica vratit će se s crvljivim riječima, a ne s našim kapetanom." "Ako Kraljičinu namjesniku odgovara prisjetiti se toga, Mudri gospodari drže i našeg Junaka", reče Sivi Crv. "Gospodara konja Jhoga takoñer, jahačapobratima same kraljice." "Krv krvi njezine", složi se Dothrakijac Rommo. "Njega se mora osloboditi. To traži čast khalasara." "Oslobodit će ga se," reče Ser Barristan, "ali najprije moramo pričekati da vidimo može li Zelena milosnica postići" Skahaz Brijoglav odalami šakom po stolu. "Zelena milosnica neće postići ništa. Ona možda kuje urotu s Yunkaijcima upravo dok mi ovdje sjedimo. Nagodbu, tako si rekao? Otišla je sklopiti nagodbu? Kakvu to nagodbu?" "Otkupninu", reče Ser Barristan. "Težinu svakog od njih u zlatu."

427

"Mudrim gospodarima naše zlato ne treba, ser", reče Marselen. "Oni su bogatiji od vaših zapadnjačkih knezova, svi do zadnjega." "Njihovi plaćenici htjet će zlato, s druge strane. Što njima znače taoci? Dadu li Yunkaijci niječan odgovor, to će zariti oštricu izmeñu njih i njihovih najamnika." Tako se barem nadam. Missandei mu je predložila tu smicalicu. Nešto takvo njemu samome nikad ne bi palo na pamet. U Kraljevu Grudobranu mito je bilo predmet zanimanja Maloprstog, dok je knez Varys imao zadatak raspirivanja razdora medu neprijateljima krune. Sam je pak imao znatno jednostavnije dužnosti. Jedanaest joj je godina, no Missandei je bistrija od polovice ljudi za ovim stolom i mudrija od svih njih zajedno. "Dao sam nalog Zelenoj milosnici da iznese ponudu tek nakon što se svi yunkaijski zapovjednici okupe da je saslušaju." "Odbit će je, svejedno", ostao je ustrajan Symon Prugopleća. "Reći će da žele da se zmajeve ubije, da se kralja vrati na prijestolje." "Usrdno se molim da nisi u pravu." I bojim se da jesi. "Vaši su bogovi daleko, Ser Djede", reče Udovac. "Mislim da odavde ne čuju vaše molitve. A kad Yunkaijci pošalju tu staricu natrag da vam pljune u oko, što onda?" "Vatra i krv", reče Barristan Selmy, tiho, tiho. Jedan dugi trenutak nitko ništa nije rekao. Zatim se Snažni Behvas pljesnuo po trbušini i rekao: "Bolje od jetrica s lukom", a Skahaz Brijoglav zagledao se kroz oči svoje maske vučje glave i rekao: "Ti bi se usudio prekršiti mir kralja Hizdahra, starče?" "Ja bih ga skršio." Jednom davno, jedan ga je princ prozvao Barristanom Smjelim. Dio tog dječaka još živi u njemu. "Podigli smo svjetionik na vrhu piramide, ondje gdje je nekoć stajala harpija. Suho drvo natopljeno uljem, prekriveno zbog zaštite od kiše. Kucne li taj čas, a molim se da ne kucne, potpalit ćemo taj svjetionik. Plamen će vam dati znak da nahrupite kroz dveri i napadnete. Svatko od vas imat će zadanu ulogu, tako da svi vi morate biti u punoj spremi cijelo vrijeme, danonoćno. Uništit ćemo svoje dušmane, ili sami pritom biti uništeni." On podigne ruku, dajući znak svojim štitonošama koji su čekali. "Dao sam da se prirede zemljovidi s prikazom razmještaja naših neprijatelja, njihovih logora, opsadnih crta i trebušeta. Uspijemo li razbiti robovlasnike, njihovi će ih plaćenici napustiti. Znam da imate vlastite brige i pitanja. Iznesite ih ovdje. U trenutku kad ustanemo od ovog stola, svi mi moramo dijeliti istu namjeru, s istim ciljem." "Onda bolje zatraži da nam odozdo donesu hrane i pića", predloži mu Symon Prugopleća. "Ovo će potrajati."

428

Potrajalo je ostatak prijepodneva i većinu popodneva. Kapetani i zapovjednici prepirali su se oko zemljovida kao ribarske babe oko vjedra rakova. O slabim i jakim točkama, oko najbolje primjene njihove male čete streličara, oko toga treba li slonove upotrijebiti za razbijanje yunkaijskih crta ili zadržati u pričuvi, oko toga kome treba pripasti čast da povede prvi napad, i je li najbolje razmjestiti njihovu konjicu na bokove ili u prethodnicu. Ser Barristan pustio je svakome da iznese svoje mišljenje. Tal Toraq smatrao je da bi trebali poći u pohod na Yunkai, nakon što im razbiju crte; Žuti će Grad biti gotovo nebranjen, tako da Yunkaijcima neće biti druge doli da prekinu opsadu i podu za njima. Pjegava je Mačka predložila da izazovu neprijatelja da pošalje svog prvaka i suoči se s njome u izravnom dvoboju. Snažnom Belvvasu taj se prijedlog svidio, ali tražio je da se bori on, a ne Mačka. Camarron od Zbroja iznio je plan otimanja brodova privezanih uz obalu rijeke, te korištenja Skahazadhana za dopremanje tristo jamskih boraca do pozadine yunkaijskog začelja. Svi prisutni složili su se oko toga da su Neokaljani njihovi najbolji borci, ali nitko se nije složio oko toga kako bi ih trebalo rasporediti. Udovac je htio upotrijebiti eunuhe kao željeznu šaku koja će razbiti srce yunkaijske obrane. Marselen je smatrao da bi im bolje mjesto bilo na oba kraja glavne crte borbe, gdje mogu odbiti svaki neprijateljski pokušaj zaobilaženja njihovih bokova. Symon Prugopleća htio je da ih se razbije na tri dijela i dodijeli trima četama osloboñenih. Njegova Slobodna braća hrabra su i željna borbe, izjavio je, ali bez ojačanja Neokaljanih strahuje da njegova neokrvavljena vojska možda neće imati dovoljno discipline za samostalno suočavanje s prekaljenim plaćenicima. Sivi Crv rekao je samo da će Neokaljani izvršiti sve što se od njih zatraži. A kad su sve to razložili, raspravili i odlučili, Symon Prugopleća postavio je još jedno završno pitanje. "Kao rob u Yunkaiju pomagao sam gospodaru oko nagodbi s plaćeničkim četama i brinuo se za isplatu njihovih nadnica. Znam plaćenike, i znam da im Yunkaijci ne mogu platiti ni izbliza dovoljno za suočavanje sa zmajskim ognjem. I zato vas pitam... propadne li mir, pa se bitka zapodjene, hoće li zmajevi doći? Hoće li se priključiti borbi?" Doći će, mogao je reći Ser Barristan. Privući će ih buka, povici i vriskovi, miris krvi. To će ih namamiti na bojno polje, baš kao što je urlik iz Daznakove jame domamio Drogona na skrletni pijesak. Ali kada doñu, hoće li znati razlikovati jednu stranu od druge? Nekako je slutio da neće. I zato je rekao samo: "Zmajevi će učiniti ono što će zmajevi učiniti. Ako doñu, može biti da će samo sjena njihovih

429

krila biti dovoljna da obeshrabri robovlasnike i natjera ih u bijeg." Zatim im je zahvalio i sve ih raspustio. Sivi Crv zadržao se nakon što su ostali otišli. "Ovi će biti spremni kad se svjetionički plamen potpali. Ali Namjesnik jamačno zna da će, kad napadnemo, Yunkaijci ubiti taoce." "Dat ću sve od sebe da to spriječim, prijatelju. Imam jednu... namjeru. Ali molim te da me ispričaš. Krajnje je vrijeme da Dornijci čuju da je njihov princ mrtav." Sivi Crv nakloni glavu. "Ovaj sluša." Ser Barristan poveo je dva svoja novoproizvedena viteza dolje u tamnice sa sobom. Zna se da tuga i grižnja savjesti mogu otjerati dobre ljude u ludilo, a Archibald Yronwood i Gerris Drinkwater obojica su imala ulogu u stradavanju svog prijatelja. Ali kad su stigli do ćelije, rekao je Tumu i Crvenom Janjetu da pričekaju vani dok on ode kazati Dornijcima da je prinčeva agonija završila. Ser Archibald, onaj krupni i ćelavi, nije imao što reći. Sjedio je na rubu svog ležaja i zurio u šake umotane u lanene zavoje. Ser Gerris odalamio je šakom po zidu. "Kazao sam mu da je to bezumlje. Preklinjao sam ga da ode kući. Vašu kuju od kraljice nije nimalo zanimao, to je svakom bilo jasno. Prešao je cijeli svijet da joj ponudi svoju ljubav i odanost, a ona mu se nasmijala u lice." "Nipošto se nije smijala", reče Selmy. "Da ste je poznavali, znali biste to." "Odbila ga je. Ponudio joj je svoje srce, a ona mu ga je bacila u lice i otišla se jebati sa svojim plaćenikom." "Radije pripazite na taj svoj jezik, ser." Ser Barristanu ovaj Gerris Drinkvvater nije bio drag, niti mu je kanio dopustiti da svaljuje ljagu na Daenerys. "Za smrt princa Quentyna bio je kriv on sam, zajedno s vama." "S nama? Gdje je tu naša krivnja, ser? Quentyn nam je bio prijatelj, da. Malo budalast, moglo bi se reći, ali svi sanjari su budale. Samo, prije i poslije svega, on je bio naš princ. Dugovali smo mu svoju pokornost." Barristan Selmy nije mogao poreći istinitost tih riječi. Najveći je dio vlastita života proveo pokorno slušajući zapovijedi pijanaca i bezumnika. "Stigao je prekasno." "Ponudio joj je svoje srce", ponovi Ser Gerris. "Trebali su joj mačevi, a ne srca." "Bio joj je spreman dati i koplja Dornea." "Da joj ih je barem dao." Nitko nije imao više želje da Daenerys s naklonošću gleda na dornskog princa nego Barristan Selmy. "Stigao je prekasno, ipak, a ovo

430

bezumlje... kupovanje plaćenika, puštanje dva zmaja na grad... to je bila ludost, i više od ludosti. To je bila veleizdaja." "Sve je to učinio kako bi stekao ljubav kraljice Daenerys", ustrajno reče Gerris Drinkvvater. "Kako bi se dokazao dostojnim njezine ruke." Stari je vitez dovoljno čuo. "Princ Quentyn učinio je to što je učinio za Dorne. Smatrate li me ishlapjelim djedicom? Cijeli sam život proveo uz kraljeve, kraljice i prinčeve. Sunčevo Koplje kani se podići na oružje protiv Željeznog prijestolja. Ne, ne trudite se to poreći. Doran Martell nije čovjek koji saziva svoja koplja bez nade u pobjedu. Dužnost je ovamo dovela princa Quentyna. Dužnost, čast, žeñ za slavom... nipošto ljubav. Quentyn je došao ovamo zbog zmajeva, a ne zbog Daenerys." "Niste ga poznavali, ser. On—" "On je mrtav, Drink." Yronwood je ustao. "Riječi ga neće prizvati u život. Cletus i Will takoñer su mrtvi. Zato začepi tu prokletu gubicu dok ti nisam zabio šaku u nju." Krupni se vitez obrati Selmyju. "Što namjeravate učiniti s nama?" "Skahaz Brijoglav želi vas objesiti. Sasjekli ste četvoricu njegovih ljudi. Četvoricu kraljičinih ljudi. Dvojica su bila osloboñeni koji su slijedili Njezinu Milost još od Astapora." Yronwooda to bjelodano nije iznenadilo. "Ljudizvijeri, tako je. Ja sam ubio samo jednog, onoga koji je nosio glavu baziliska. Plaćenički mačevi sasjekli su ostale. Jasno, znam da to nema veze." "Štitili smo Quentyna", reče Drinkwater. "Mi smo—" "Tišina, Drink. On to zna." Ser Barristanu krupni vitez reče: "Ne bi bilo potrebe da doñete razgovarati s nama ako nas zaista mislite objesiti. Znači da neće biti tako, zar ne?" "Neće." Ovaj možda i ne kopča tako slabo kako se čini. "Od veće ste mi koristi živi nego mrtvi. Stupite u moju službu, pa ću vam poslije pronaći brod koji će vas ponijeti natrag u Dorne, i predati vam kosti princa Quentyna da ih vratite njegovu knezu ocu." Ser Archibald sastavi grimasu. "Zašto uvijek moramo brodovima? Doduše, netko mora odnijeti Ouenta kući. Što tražite od nas, ser?" "Vaše mačeve." "Imate tisuće mačeva."

431

"Kraljičini osloboñeni zasad su još neokrvavljeni. U plaćenike nemam povjerenja. Neokaljani su hrabri vojnici... ali nisu ratnici. Nisu vitezovi." Zastao je. "Što se dogodilo kad ste pokušali uzeti zmajeve? Ispričajte mi." Dornijci razmijeniše pogled. Zatim Drinkwater reče: "Quentyn je kazao Poderanom Princu da ih zna obuzdati. To mu je u krvi, rekao je. Imao je targaryenske krvi." "Krvi zmajeve." "Da. Plaćenici su nam trebali pomoći da svežemo zmajeve lancima, tako da ih možemo dopremiti do pristaništa." "Derač nam je organizirao brod", reče Yronwood. "Veliki, za slučaj da doñemo do oba zmaja. A Quent je kanio jednoga jahati." On pogleda u svoje zavijene ruke. "Doduše, taj čas kad smo ušli vidjelo se da ništa od toga neće upaliti. Zmajevi su bili odviše divlji. Lanci... posvuda je bilo komadića razlomljenih lanaca, velikih lanaca, s karikama veličine ljudske glave pomiješanim sa svim tim raskoljenim i rastrganim kostima. A Quent, spasila ga Sedmorica, izgledao je kao da će se usrati u donje rublje. Caggo i Meris nisu bili slijepi, i oni su to opazili. Onda je jedan samostreličar odapeo. Možda su cijelo vrijeme htjeli ubiti zmajeve, a nas su samo iskoristili da do njih dopru. S Poderanim se nikad ne zna. Kako god da se to presiječe, nije bilo pametno. Sulica je samo razbjesnila zmajeve, koji ionako nisu bili naročito dobre volje. A onda... onda je postalo ružno." "I Raspuhani su se raspuhali", reče Ser Gerris. "Quent je vrištao, sav u plamenu, a njima se izgubio svaki trag. Caggu, Ljupkoj Meris, svima izuzev onog mrtvog." "Ma, što si očekivao, Drink? Mačka će ubiti miša, svinja će se banjati u govnima, a plaćenik će pobjeći upravo kad ga najviše trebaš. Ne možeš ih kriviti. To ti je u prirodi te zvjerke." "Nije u krivu", reče Ser Barristan. "Što je princ Quentyn obećao Poderanom Princu zauzvrat za svu tu pomoć?" Nije dobio odgovor. Ser Gerris pogledao je u Ser Archibalda. Ser Archibald pogledao je u svoje ruke, u pod, u vrata. "Pentos", reče Ser Barristan. "Obećao mu je Pentos. Recite to glasno. Nijednom svojom riječju više ne možete ni pomoći ni odmoći princu Quentynu." "Tako je", reče Ser Archibald ojañeno. "Obećao mu je Pentos. Ispisali su znakove na listu papira, njih dvojica." Tu leži prilika. "Još uvijek držimo Raspuhane u tamnici. One hinjene dezertere."

432

"Sjećam se", reče Yronwood. "Hungerforda, Strawa, sve zajedno. Neki i nisu bili tako loši, za plaćenike. Drugi, eto, možda im malo umiranja ne bi bilo naodmet. Što s njima?" "Namjeravam ih poslati natrag Poderanom Princu. I vas s njima. Bit ćete dvojica meñu tisućama. Vaša nazočnost u yunkaijskim logorima trebala bi proći neopaženo. Želim da odnesete poruku Poderanom Princu. Kažite mu da vas šaljem ja, da govorim kraljičinim glasom. Kažite mu da smo voljni platiti njegovu cijenu, ako nam on isporuči naše taoce, neozlijeñene i cijele." Ser Archibald sastavi grimasu. "Derač Poderani prije će nas obojicu predati u ruke Ljupke Meris. Neće on na to pristati." "Zašto da ne? Zadatak je posve jednostavan." U usporedbi s kradom zmajeva. "U svoje sam vrijeme izbavio kraljičina oca iz Sumrakdola." "To je bilo u Zapadnim zemljama", reče Gerris Drinkvvater. "Ovo je u Meereenu." "Arch tim rukama ne može ni primiti mač." "Za tim ne bi smjelo ni biti potrebe. Imat ćete plaćenike sa sobom, osim ako se nisam prevario u svom čovjeku." Gerris Drinkvvater odmakne gustu, suncem prožetu kosu s čela. "Možemo li dobiti malo vremena da raspravimo o ovome izmeñu sebe?" "Ne", reče Selmy. "Pristajem," ponudio je Ser Archibald, "dokle god u to ne budu uključeni nikakvi prokleti brodovi. Pristaje i Drink." On se isceri. "Nije toga još svjestan, ali pristaje." Time je to bilo riješeno. Lakši dio, barem, pomisli Barristan Selmy pri dugom usponu natrag do vrha piramide. Teži je dio ostavio u rukama Dornijaca. Njegov bi se djed nad tim zgrozio. Dornijci su vitezovi, barem nazivom, premda je jedino Yronwood ostavio na njega dojam istinski čelična čovjeka. Drinkvvater ima zgoñušno lice, razvezan jezik i bujnu, ljepuškastu kosu. Kad se stari vitez napokon vratio u kraljičine odaje na vrhu piramide, mrtvo tijelo princa Quentyna bilo je uklonjeno. Šestero mladih peharonoša igralo je neku dječju igru kad je ušao, sjedeći u krugu na podu dok su naizmjence obrtali bodež. Kad bi oštrica teturavo zastala, odsjekli bi uvojak kose onomu na koga je pokazala. Ser Barristan igrao je sličnu igru s bratićima i sestričnama dok je bio samo dječak u Žetvenim Dvorima... premda je u Zapadnim zemljama, koliko se sjeća, igra

433

uključivala i ljubljenje. "Bhakaze", pozva. "Pehar vina, ako ti nije teško. Grazhare, Azzak, vrata su vaša. Očekujem Zelenu milosicu. Smjesta je pustite da uñe čim stigne. Izuzev nje, ne želim da me itko smeta." Azzak bržebolje ustade. "Na zapovijed, kneže Namjesniče." Ser Barristan izašao je na terasu. Kiša je prestala, premda je zid oblaka sive boje škriljevca skrivao zalazeće sunce dok je tonulo prema Zaljevu trgovaca robljem. Pokoji se pramen dima još uzdizao iz pocrnjelih kamenova Hazdarove, izvijan poput vrpci na vjetru. Daleko na istoku, iza gradskih zidina, vidio je blijeda krila kako se gibaju nad udaljenim potezom bregova. Viserion. Lovi, možda, ili leti čisto zbog letenja. Upitao se gdje je Rhaegal. Zeleni se zmaj dosad pokazao opasnijim od bijeloga. Kad mu je Bhakaz donio vino, stari je vitez otpio jedan dugi gutljaj i poslao dječaka da mu donese vode. Nekoliko pehara vina moglo bi biti upravo ono što mu treba da zaspi, ali morat će biti priseban nakon što se Galazza Galare vrati iz pregovora s neprijateljima. Zato je popio vino kao tanku bevandu, dok se svijet mračio oko njega. Bio je strahovito umoran, i prepun nedoumica. Dornijci, Hizdahr, Reznak, napad... postupa li kako treba? Postupa li onako kako bi Daenerys željela? Nisam stvoren za ovo. I prije njega bilo je Kraljevih gardista koji su služili kao Namjesnici. Ne mnogo, ali nekolicina. Čitao je o njima u Bijeloj knjizi. Sada se zatekao kako se pita nisu li se oni osjećali jednako izgubljeno i zbunjeno kao i on. "Gospodaru Namjesniče." Grazhar je stajao na vratima s tankom svijećom u ruci. "Došla je Zelena milosnica. Tražili ste da vam se to javi." "Uvedi je. I pripali mi pokoju svijeću." Galazza Galare došla je u pratnji četiriju Ružičastih milosnica. Okruživalo ju je ozračje mudrosti i uzvišenosti kojem se Ser Barristan nije mogao ne diviti. Ovo je snažna žena, i bila je vjerna prijateljica Daenerys. "Gospodaru Namjesniče", reče ona, lica skrivena iza treperavih zelenih velova. "Smijem li sjesti? Ove su kosti stare i umorne." "Grazhare, stolicu za Zelenu milosnicu." Ružičaste milosnice rasporedile su se iza nje, spuštenih očiju i ruku sklopljenih pred sobom. "Mogu li vas ponuditi kakvom okrepom?" upita je Ser Barristan. "To bi mi izuzetno godilo, Ser Barristane. Grlo mi se osušilo od priče. Kakvim sokom, možda?"

434

"Kako želite." On mahne Kezmyi, i naloži joj da svećenici donese pehar limunova soka, zaslañenog medom. Kako bi ga popila, svećenica je morala odmaknuti svoj veo, i Selmy je dobio podsjetnik na pune razmjere njezine starosti. Dvadeset je godina starija od mene, ili više. "Da je kraljica ovdje, znam da bi vam zajedno sa mnom zahvalila na svemu što ste učinili za nas." "Njezino je Blagoroñe uvijek bilo krajnje velikodušno." Galazza Galare iskapila je napitak i opet si pričvrstila veo. "Ima li ikakvih daljnjih novosti o našoj miloj kraljici?" "Zasad nikakvih." "Molit ću se za nju. A što je s kraljem Hizdahrom, ako se smijem usuditi? Može li mi biti dopušteno da posjetim Njegovu Svjetlost?" "Uskoro, nadam se. Ništa mu se nažao nije dogodilo, dajem vam riječ." "Drago mi je to čuti. Mudri gospodari Yunkaija pitali su za njega. Nećete se iznenaditi kad čujete kako žele da se plemeniti Hizdahr smjesta vrati na mjesto koje mu pripada." "I vratit će se, uspije li se dokazati da nije pokušao ubiti našu kraljicu. Do tog vremena, Meereenom će vladati vijeće odanih i pravičnih. Za vas ima mjesta u tome vijeću. Znam da nas možete podučiti mnogočemu, Vaša Dobrostivosti. Potrebna nam je vaša mudrost." "Bojim se da mi laskate ispraznim uljudnostima, gospodaru Namjesniče", reče Zelena milosnica. "Ako me istinski smatrate mudrom, počujte me sada. Oslobodite plemenitog Hizdahra i vratite ga na njegovo prijestolje." "Samo kraljica to može." Zelena milosnica uzdahne ispod svojih velova. "Mir koji smo s toliko muke iskovali leprša kao list na jesenjem vjetru. Teški su ovo dani. Smrt vreba našim ulicama na sapima blijede kobile iz trostruko prokletog Astapora. Zmajevi love nebom, goste se mesom djece. Stotine se ukrcavaju na brodove, isplovljavaju za Yunkai, za Tolos, za Qarth, za bilo koje utočište koje ih želi primiti. Hazkarova je piramida propala u zadimljenu ruševinu, a mnogi iz te pradavne loze leže mrtvi pod njezinim čañavim kamenjem. Piramide Uhleza i Yherizana postale su legla monstruma, a njihovi gospodari beskućnici i prosjaci. Moj narod izgubio je svu nadu i okrenuo se protiv samih bogova, predajući svoje noći pijančevanju i bludu." "Kao i umorstvima. Sinovi Harpije noćas su pogubili tridesetoricu." "Žalosti me što to čujem. Eto dodatna razloga za oslobañanje plemenitog Hizdahra zo Loraqa, koji je takva ubijanja već jednom prekinuo."

435

A kako mu je to pošlo za rukom, osim ako on sam nije Harpija? "Njezina Milost dala je svoju ruku Hizdahru zo Loraqu, učinila ga svojim kraljem i priležnikom, ponovno uvela smrtnu vještinu nakon njegovih usrdnih molbi. On je njoj zauzvrat dao otrovane skakavce." "On je njoj zauzvrat dao mir. Ne odbacujte ga, ser, kumim vas. Mir je biser koji nema cijene. Hizdahr je Loraqova roda. Nikada on ne bi ruke ukaljao otrovom. Nedužan je." "Kako možete biti sigurni u to?" Osim ako ne poznajete trovača. "To mi kazaše bozi Ghisa." "Moji su bozi Sedmorica, a Sedmorica cijelo vrijeme šute što se te teme tiče. Vaša Mudrosti, jeste li iznijeli moju ponudu?" "Svim velmožama i kapetanima Yunkaijaca, kao što ste mi zapovjedili... no bojim se da vam se odgovor neće svidjeti?" "Odbili su?" "Jesu. Nema tog zlata kojim ćete uspjeti otkupiti svoje ljude, rečeno mi je. Samo ih krv zmajeva može ponovno osloboditi." Taj odgovor je Ser Barristan očekivao, premda se nadao da ga neće dobiti. Stisnuo je usta. "Znam da ovo nisu riječi koje ste željeli čuti", reče Galazza Galare. "No shvaćam ih, osobno. Ti zmajevi su grozne zvijeri. Yunkai strahuje od njih... i to s valjanim razlogom, što ne možete poreći. Naše povijesti zbore o gospodarima zmajeva iz stravične Valyrije, i o pustošenju koje su nanijeli narodima Staroga Ghisa. Čak i vaša vlastita mlada kraljica, lijepa Daenerys koja je sebe nazivala Zmajskom Majkom... vidjeli smo je kako gori, onoga dana u jami... čak ni ona nije bila sigurna od zmajeva gnjeva." "Njezina Milost nije... ona..." "... je mrtva. Bozi joj podarili miran san." Suze joj zablistaše iza velova. "Pustite da i njezini zmajevi umru." Selmy se upinjao smisliti odgovor kad je začuo topot teških koraka. Vrata se naglo otvoriše prema unutra, i Skahaz mo Kandaq bane u prostoriju s četiri Mjedene zvijeri iza sebe. Kad mu je Grazhar pokušao stati na put, odalamio je dječaka da ga makne s puta. Ser Barristan smjesta se digao na noge. "Što je bilo?" "Trebušeti", zareža Brijoglav. "Svih šest."

436

Galazza Galare ustade. "Tako Yunkai daje odgovor na vaše ponude, ser. Upozorila sam vas da vam se neće svidjeti njihov odgovor." Izabrali su rat, dakle. Pa neka. Ser Barristan osjeti neobično olakšanje. Rat je nešto što shvaća. "Ako misle skršiti Meereen bacanjem kamenova" "Ne kamenova." Glas starice bio je prepun žalovanja, strahovanja. "Leševa." Brijeg je bio kameniti otok u moru zelenila. Dany je trebalo pola prijepodneva da side s njega. Kad je napokon stigla do podnožja bila je bez daha. Mišići su je boljeli, i osjećala je kao da je polako hvata gr