Ontologija: Biti, a ne ne-biti, što to znači? 9789533210528 [PDF]


159 14 2MB

Croatian Pages 242 Year 2007

Report DMCA / Copyright

DOWNLOAD PDF FILE

Table of contents :
Sadržaj

Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića (Daniel Miščin) 9
Bibliografija radova Miljenka Belića 13

ONTOLOGIJA
Sto proučava ontologija? 23
Prvi put rješenju problema bitka: Parmenidov problem i njegovo
rješenje 24
\.O\0: Parmenidov a problematika 24
2. DIO: Metafizička promatranja kojima se ήεΐανα Parmenidova
problematika 34

1. TRAKTAT Ο ZBIUNOSTII MOGUĆNOSTI (DE ACTU ET POTENTIA) 34
1. teza: U bićima ο kojima nam govori naše vanjsko ili nutarnje
iskustvo, možemo prepoznati njihove nutarnje komponente —
zbiljnost i mogućnost. 34
2. teza: Nauka ο mogućnosti i zbiljnosti pomaže razumjeti nešto od
onoga što znači biće, stvoreno ili Nestvoreno. 39
3. teza: Bit i bitak — essentia et esse (exsistentia) — kao mogućnost i
zbiljnost unutar stvorena bića. 42
4. teza: Nauka ο mogućnosti i zbiljnosti obrazlaže kako su moguća
mnoga bića iste vrste. 53

2. TRAKTAT Ο ANALOGIJI BIĆA 55
5. teza: Neovisno ο teodicejskim pitanjima možemo i moramo govoriti ο
analogiji bića. 57
6. teza: Nauka ο analogiji bića pomaže u razumijevanju nazočnosti
Boga u stvorenjima i stvorenja u Bogu. 67

3. DIO: Dopunski traktati 74
1. TRAKTAT Ο MOGUĆIM BIĆIMA 74
7. teza: Božja bit posljednji je temelj mogućnosti mogućih bića. Ta su
bića zato moguća, jer su neka slika Božje biti. Božji stvaralački
razum izriče pojedinačne konkretne mogućnosti. 74
2. TRAKTAT Ο KATEGORIJAMA 80
8. teza: Supstancija i akcidenti jesu stvarnost. 85
9 teza: Relacije su ontička stvarnost. 98
3. TRAKTAT Ο UZROCIMA 101
10. teza: Nema takve stvarnosti koja ne bi imala svoga »razloga
bivstvovanja«, i zato je sve ili »a se«, ili »ab alio«. 105
11. teza: Sastavljeno biće nije samo sebi razlog bivstvovanja. 110
12. teza: Kontingcntno biće ne može bivstvovati bez proizvodnog
uzroka. 116
13. teza: Proizvodni uzrok ne može djelovati osim pod vodstvom
svršnog uzroka. 122
Osvrt na prvi put prema rješenju problema bitka 137
Drugi put prema rješenju problema bitka: dobrota bitka 138
14. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dobro. 143
Treći put prema rješenju problema bitka: veza bivstvovanja s
razumom. 149
15. teza: Biće, tim samim što je biće, jest ontološki istinito. 149
Četvrti put prema rješenju problema bitka: jednost bića 159
16. teza: Biće, tim samim što je biće, jest transcendentalno jedno. 164
Peti put prema rješenju problema bitka: dinamičnost bića 166
17. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dinamićno. 166
Zaključni osvrt na cijelu ontologiju 171

BITI ILI NE-BITI — U SVJETLU ANALOGIJE BIĆA
Uvod 177
PRVI DIO: Činjenica analognog spoznavanja i njeno onto-logičko
opravdanje 179
I. ČLANAK: UVODNI SUSRET S ČINJENICOM ANALOGIJE 179
1. Analogan-ne-vlastit pojam (conceptus analogus-non-proprius) 179
2. Analogan-ne-jcdnoznačan pojam (conceptus analogus-nonunivocus) 180
3. Što čovjeku daje analogna spoznaja 182
II. ČLANAK: ISTOSTI RAZLIKA 182
1. Činjenica istosti i razlike unutar jednog te istog pojmovnog sadržaja 184
2. Dvovrsni instrumentarij čovjekova uma 184
3. Uvjeti za valjanost takve spoznaje 189
III. ČLANAK: ZAGONETNI GLAGOL »BITI« 190
1. Glagol »biti« u čovjekovu susretu sa stvarnošću 190
2. »Biti« — to je afirmacija; gdje se ona pojavljuje 193
3. »Biti« — izriče se'na zaseban način i vrlo precizan do u suptilnosti 194
IV. ČLANAK: OPRAVDANOST ANALOGNOG SPOZNAVANJA 197
1. Isti razlozi koji pokazuju valjanost čovjekove spoznaje, opravdavaju,
pa i »a fortiori« analognu spoznaju 197
2. Valjanost analogne spoznaje refleksno je sigurna neovisno ο
teodicejskim pitanjima 199
DRUGI DIO: Onto-teo-logička razmišljanja u svjetlu analogije bića 201
I. ČLANAK: »NEPLIVAČI« I »STIJENA« 201
1. Iz Aristotelove Metafizike, knjiga XII., poglavlje 6, 1071 b 19-22 s
kontekstom: tekst i prijevod 201
2. Parafraza i daljna razradba toga teksta 204
II. ČLANAK: SAMO »DA!« — ŠTO TO ZNAČI? 206
1. Ontičnost toga »da!« 206
2. Osobine toga »da!« prema razradbi Aristotela i svetog Tome 207
III. ČLANAK: BIĆE — PO KOME? 212
1. »Blok neplivača« 212
2. U samom »biti« kao takvom 216
3. Razlika od panteizma; participacija 219
4. Dobre i manje dobre stilizacije 221
5. Dokle glagol »biti« dosiže svojom vlastitom analognošću 222
IV. ČLANAK: JOŠ NEKI VIDICI Ο NAZOČNOSTI PRA-BIĆA U
OSTALIM BIĆIMA 224
1. Bog nije suparnik ili takmac ostalim bićima, nego »duša njihove
duše«; »terminus virtualiter transiens Actus Divini entative
immanentis« 224
2. Parmenid, Pseudo-Dionizije, Augustin, Toma 229
3. Onto-teo-logija 230
I n d e x n o m i n u m e t r e r um 233
Papiere empfehlen

Ontologija: Biti, a ne ne-biti, što to znači?
 9789533210528 [PDF]

  • 0 0 0
  • Gefällt Ihnen dieses papier und der download? Sie können Ihre eigene PDF-Datei in wenigen Minuten kostenlos online veröffentlichen! Anmelden
Datei wird geladen, bitte warten...
Zitiervorschau

FILOZOFSKO-TEOLOŠKIINSTITUTD R U Ž B EISUSOVE U ZAGREBU

Biblioteka Filozofski niz Knjiga 23

Za nakladnika Franjo Pšeničnjak

Urednik knjige Daniel Miščin

Recenzenti A n t o Mišić Ivan K o p r e k Ivan M a c a n

Redaktura Stjepan Spoljarić Ljubomir Sango N i k o Bilić

Priprema »Durieux«, Z a g r e b

Tisak »Tipotisak«, Z a g r e b

I S B N 978-953-231-052-8 C I P zapis d o s t u p a n u r a č u n a l n o m katalogu N a c i o n a l n e i sveučilišne knjižnice u Z a g r e b u pod brojem 627439

Miljenko Belić

Ontologija Biti, a ne ne-biti, što to znači? Urednik Daniel Miščin

f

Z a g r e b 2007.

Sadržaj

Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića ( D a n i e l Miščin)

9 13

Bibliografija radova Miljenka Belića

ONTOLOGIJA 23

Sto proučava ontologija? Prvi p u t rješenju p r o b l e m a bitka: P a r m e n i d o v p r o b l e m i njegovo rješenje \.O\0:

24 Parmenidov

2. D I O :

Metafizička promatranja

a kojima

problematika se

ήεΐανα

24

Parmenidova

problematika

34

1. TRAKTAT Ο Z B I U N O S T I I MOGUĆNOSTI ( D E ACTU ET POTENTIA)

34

1. teza: U bićima ο kojima n a m govori n a š e vanjsko ili n u t a r n j e iskustvo, m o ž e m o p r e p o z n a t i njihove n u t a r n j e k o m p o n e n t e — zbiljnost i m o g u ć n o s t .

34

2. teza: N a u k a ο m o g u ć n o s t i i zbiljnosti p o m a ž e razumjeti n e š t o od o n o g a što znači biće, s t v o r e n o ili N e s t v o r e n o .

39

3. teza: Bit i b i t a k — essentia et esse (exsistentia) — k a o m o g u ć n o s t i zbiljnost u n u t a r s t v o r e n a bića.

42

4. teza: N a u k a ο m o g u ć n o s t i i zbiljnosti o b r a z l a ž e k a k o su m o g u ć a m n o g a bića iste vrste. 2. TRAKTAT Ο ANALOGIJI BIĆA

53 55

5. teza: N e o v i s n o ο teodicejskim pitanjima m o ž e m o i m o r a m o govoriti ο analogiji bića.

57

6. teza: N a u k a ο analogiji bića p o m a ž e u razumijevanju n a z o č n o s t i B o g a u stvorenjima i stvorenja u Bogu. 3. D I O : Dopunski traktati 1. TRAKTAT Ο M O G U Ć I M BIĆIMA

67 74 74

7. teza: Božja bit posljednji je temelj m o g u ć n o s t i m o g u ć i h bića. Ta su bića z a t o m o g u ć a , j e r su n e k a slika Božje biti. Božji stvaralački r a z u m izriče p o j e d i n a č n e k o n k r e t n e m o g u ć n o s t i .

74

2. TRAKTAT Ο KATEGORIJAMA

80

8. teza: Supstancija i a k c i d e n t i jesu stvarnost.

85

9 teza: Relacije su o n t i č k a stvarnost. 3. TRAKTAT Ο U Z R O C I M A

98 101

10. teza: N e m a takve stvarnosti koja ne bi imala svoga »razloga bivstvovanja«, i z a t o je sve ili »a se«, ili »ab alio«.

105

6

Sadržaj

11. teza: Sastavljeno biće nije samo sebi razlog bivstvovanja. 12. teza: Kontingcntno biće ne može bivstvovati bez proizvodnog uzroka. 13. teza: Proizvodni uzrok ne može djelovati osim pod vodstvom svršnog uzroka. Osvrt na prvi p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka

110 116 122 137

D r u g i p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: d o b r o t a bitka

138

14. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dobro. T r e ć i p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: veza bivstvovanja s razumom.

143

15. teza: Biće, tim samim što je biće, jest ontološki istinito.

149

Četvrti p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: j e d n o s t bića 16. teza: Biće, tim samim što je biće, jest transcendentalno jedno. Peti p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: d i n a m i č n o s t bića 17. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dinamićno. Zaključni osvrt na cijelu ontologiju

149 159 164 166 166 171

BITI ILI N E - B I T I — U SVJETLU A N A L O G I J E BIĆA Uvod

177

PRVI D I O : Činjenica a n a l o g n o g spoznavanja i njeno onto-logičko opravdanje

179

I. ČLANAK: UVODNI SUSRET S ČINJENICOM ANALOGIJE

179

1. Analogan-ne-vlastit pojam (conceptus analogus-non-proprius)

179

2. Analogan-ne-jcdnoznačan pojam (conceptus analogus-nonunivocus) 3. Što čovjeku daje analogna spoznaja

180 182

II. ČLANAK: ISTOSTI RAZLIKA

182

1. Činjenica istosti i razlike unutar jednog te istog pojmovnog sadržaja

184

2. Dvovrsni instrumentarij čovjekova uma

184

3. Uvjeti za valjanost takve spoznaje

189

III. ČLANAK: ZAGONETNI GLAGOL »BITI«

190

1. Glagol »biti« u čovjekovu susretu sa stvarnošću

190

2. »Biti« — to je afirmacija; gdje se ona pojavljuje

193

3. »Biti« — izriče se'na zaseban način i vrlo precizan do u suptilnosti

194

IV. ČLANAK: OPRAVDANOST ANALOGNOG SPOZNAVANJA

197

1. Isti razlozi koji pokazuju valjanost čovjekove spoznaje, opravdavaju, pa i »a fortiori« analognu spoznaju 2. Valjanost analogne spoznaje refleksno je sigurna neovisno ο teodicejskim pitanjima D R U G I D I O : O n t o - t e o - l o g i č k a razmišljanja u svjetlu analogije bića I. ČLANAK: »NEPLIVAČI« I »STIJENA«

197 199 201 201

7

Sadržaj

1. Iz A r i s t o t e l o v e Metafizike, knjiga X I I . , poglavlje 6, 1071 b 19-22 s k o n t e k s t o m : tekst i prijevod

201

2. P a r a f r a z a i daljna r a z r a d b a toga teksta

204

II. ČLANAK: SAMO »DA!« — ŠTO TO ZNAČI?

206

1. O n t i č n o s t toga » d a ! «

206

2. O s o b i n e toga »da!« p r e m a razradbi A r i s t o t e l a i svetog T o m e

207

III. ČLANAK: BIĆE — PO KOME?

212

1. »Blok n e p l i v a č a «

212

2. U s a m o m »biti« k a o t a k v o m

216

3. R a z l i k a od p a n t e i z m a ; participacija

219

4. D o b r e i m a n j e d o b r e stilizacije

221

5. D o k l e glagol »biti« dosiže svojom vlastitom a n a l o g n o š ć u

222

IV. ČLANAK: JOŠ NEKI VIDICI Ο NAZOČNOSTI PRA-BIĆA U OSTALIM BIĆIMA 1. B o g nije s u p a r n i k ili t a k m a c ostalim bićima, n e g o »duša njihove d u š e « ; » t e r m i n u s virtualiter t r a n s i e n s A c t u s Divini e n t a t i v e immanentis«

224

224

2. P a r m e n i d , P s e u d o - D i o n i z i j e , Augustin, T o m a

229

3. O n t o - t e o - l o g i j a

230

Index n o m i n u m et rerum

233

Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića

Uvjeren s a m da je u p r a v o ova svečana zgoda d o b r a prilika da se slavljeniku još j e d n o m postavi pitanje na koje je već ranije p o n u d i o vrlo zanimljiv od­ govor. Pitanje je glasilo: » K a k o u v a m a žive Aristotel i sv. Ignacije Lojolski?«. Ta dva simbolična i m e n a u traganju su za n e č i m važnijim i dubljim od svojih pojedinačnosti. O n a su n a i m e z a m o l b a slavljeniku da progovori ο o d n o s u između svoje filozofije i svojega redovništva. N a d tim pitanjem on prvo s a b r a n o zastaje, a o n d a odgovara: »To je isto!« Z a r a d o s t k o j o m d a n a s p r e d a j e m o j a v n o s t i Ontologiju p . M i l j e n k a Belića, l a k o j e n a ć i m n o g o p o v o d a , ali u s u đ u j e m s e misliti k a k o j e u p r a ­ v o u t o m k r a t k o m o d g o v o r u njezina t e m e l j n a s t r u n a . O d b i j a j u ć i u s p o ­ staviti hijerarhiju i z m e đ u p r e d l o ž e n i h p o j m o v a i i m e n a , p . Belić z a p r a v o p r e d s t a v l j a u p o r i š t e uvjerljivosti svoje refleksije: njegova se m i s a o ne m o ž e odijeliti od njegova života. I m o ž d a j o š k o r a k više: s o b z i r o m na tu neodjeljivost, u ovoj knjizi s u s r e ć e m o o s o b u koja misli k a o š t o i diše. S m i s a o se njegove filozofske misli ne iscrpljuje u njoj s a m o j , o n a postoji d a b i o p l e m e n i l a život. Ž i v o t mišljenja o p r a v d a v a s e p o t r e b o m mišljenja života. U p r a v o t a » o t k a n o s t u j e d n o m k o m a d u « čini o v u knjigu vrijed­ n o m s v a k o g p o š t o v a n j a . T a joj n e r a s k i d i v o s t j a m č i o n u m j e r u n e p r o l a z n o s t i u kojoj će uvijek biti v a ž n o p r o m i š l j a t i m e t a f i z i č k e p r o b l e m e s j a s n o m s v r h o m n a s t o j a n j a o k o t o g čvrsto u t e m e l j e n o g i d o b r o o b r a ­ z l o ž e n o g života. » T o je i s t o ! « — Taj se o d g o v o r m o ž e p r o m a t r a t i i p o d v i d i k o m u p u ć i v a n j a n a o n o š t o taj i d e n t i t e t u t e m e l j u j e . U toj k r a t k o j r e č e n i c i n a l a z i m o i n a l o g ο m j e s t u r o đ e n j a Ontologije koje je s a m a u t o r u j e d n o m d r u g o m razgovoru ovako obrazložio: » P o s e b n o volim o n o e v a n đ e o s k o m j e s t o , o n u I s u s o v u riječ ο t r s u i lozi (Iv 1 5 , 1 - 7 ) . K a k v a d u b i n a ! Ovdje s e n e r a d i ο t o m e d a Krist želi d a čovjek b u d e t e k p o k r a j njega, n e g o više, m n o g o više. On t r a ž i i n u d i maštanje, n e p r i o p ć i v u bliskost B o g a s č o v j e k o m i čovjeka s B o g o m . B a š to m j e s t o , spoj t r s a i loze, m j e s t o je r o đ e n j a m o j e o n t o l o g i j e ! « U p r a v o j e t o m mišlju o d r e đ e n a i o s n o v n a z a k o n i t o s t u n u t r a š n j e s t r u k t u r e Ontologije: o n a je sva u r o n j e n a u o n t o teologiju, n j o m e se n a d a h n j u j e i njoj se v r a ć a . U k o l i k o d o i s t a s a m a u t o r ne želi u sebi r a z l i k o v a t i filozofa i r e d o v n i k a p o r i č u ć i t i m e m o g u ć n o s t da bi u njegovoj n u t r i n i svaki od njih i m a o svoju logiku, t a d a je o n t o t e o logija d r u g o i m e za p o k u š a j da M i l j e n k o Belić i sebi k a o s u s r e t n i k u i čitatelju k a o tražitelju p o n u d i n e o k r n j e n u i z v o r n o s t svog m i s a o n o g i

Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića

III

ž i v o t n o g i d e n t i t e t a . D v a s u n o s i v a s t u p a Belićeve o n t o - t e o - l o g i j e j a m ­ stvo t e i z v o r n o s t i . N a j e d n o j j e s t r a n i n e p r e s t a n a živa dijalektika bića p o s e b i (a se) i bića po d r u g o m e (ab alio). N e p r e m o s t i v o s t razlike i z m e đ u n e s a s t a v l j e n o g bića ( B o g a ) i sastavljenog bića (čovjeka) m o g l a bi se učititi k o n a č n o m , d a n a s s d r u g e s t r a n e , d r a g o c j e n i alat analogije bića n e o s l o b a đ a p o t r e b e d a ο B o g u u njegovoj n e d o k u č i v o s t i , b e z n a d n o š u t i m o . A n a l o g i j o m s u o m o g u ć e n a sricanja ο n a s l u ć e n i m d u b i n a m a š t o i h M i l j e n k o Belić z n a l a č k i o t v a r a svojim s u v e r e n i m k r e t a n j e m a r i s t o t e lovca i t o m i s t a p o o n t o l o š k o m tlu. T i m e j e o c r t a n njezin glavni u n u t r a š ­ nji d i n a m i z a m . V a ž n o s t a n a l o g i j e bića za ontologiju M i l j e n k a Belića n a g l a š e n a je i željom a u t o r a da se u ovoj knjizi n a đ e i njegov č l a n a k Biti ili ne-biti u svjetlu analogije bića.

O b e se sastavnice knjige ovdje pojav­

ljuju u n o v o j a u t o r o v o j redakciji n a p r a v l j e n o j u p o v o d u o v o g a izdanja. V a n j s k o p a k lice Ontologije p. M i l j e n k a Belića o b i l j e ž e n o je dvjema svojstvima: prije svega, o n a je s u s t a v n a i z a o k r u ž e n a r a s p r a v a , i ta se r a s p r a v a , s d r u g e s t r a n e razvija u m e t o d i č k i s t a n d a r d i z i r a n o m o k r u ž e ­ nju — s k o l a s t i č k o j tezi. B a š z b o g te d o s l j e d n o s t i p. M i l j e n k a Belića koja b i t n o o d r e đ u j e s t r u k t u r u Ontologije, m o ž d a nije n a o d m e t ovdje n a b r o ­ jiti s a s t a v n e dijelove t e z e i njihovo z n a č e n j e , k a k o bi se na taj n a č i n svima o l a k š a l o k r e t a n j e p o njezinim m i s a o n i m o b z o r i m a . S v a k a t e z a n e m a n u ž n o sve m o g u ć e s a s t a v n e djelove, ali se r a z r a d a svih t e z a odvija u o k v i r u b a r e m v e ć i n e o d njih, s u k l a d n o n a r a v i a r g u m e n t a c i j e u svakoj pojedinoj tezi. Tenor

theseos

Povezuje građu teze s onim što joj je prethodilo i s onim što će uslijediti. Kontekstualizacija teze.

Nexus Status

Naslov teze: u njemu se redovito u izjavnom obliku, ističe tvrdnja koja će tezom biti argumentirana.

questionis

Formulira se pitanje ο kojemu će se ο tezi raspravljati.

Termini

Definicije pojmova koji ranije nisu dati

Historia theseos

Povijest teze tj. odgovor na pitanje ο tome kako se, kroz različita mišljenja u povijesti filozofije raspravljalo ο pojedinom pitanju.

i Probatur

Iznošenje argumentacijske građe u prilog teze u kojima se u logičkom slijedu dokazuju rješenja problema koje teza nudi. U tom kontekstu često se pojavljuju kratice: Arg. = argumentum (obrazloženje) Pr.M. = probatur maior (dokazuje se prva premisa) Pr.m. = probatur minor (dokazuje se druga premisa)

Corollaria \ i Scholion

D o d a t n e misli koje dopunjavaju i rasvjetljavaju problematiku u Probaturu.

11

Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića

V r a t i m o s e j o š j e d n o m o n o m k r a t k o m o d g o v o r u p . M i l j e n k a Belića: » T o je i s t o ! « i p o g l e d a j m o u t o m svjetlu p i t a n j e iz p o d n a s l o v a njegove knjige: Biti, a ne ne-biti, što to znači? B a š to pitanje koje stoji na t r a g u g l a s o v i t o g leibnizovskog » z a s t o j e n e š t o , a n e radije n i š t a ? « izgleda k a o p i t a n j e svih o n t o l o š k i h pitanja. K a d t o p i t a n j e Belić p o s t a v i n a p r o č e l j e cijelog svojeg o n t o l o š k o g razmišljanja, o n d a izgleda k a o d a v e ć k r o z njega struji n e z a t o m i v a r a d o s t o n t o l o š k i o b r a z l o ž i v e p o b j e d e » s u p r a p e l a g o nihili«, k a k o uvijek voli govoriti. U p r a v o j e n e r a s k i d i v a p o v e z a ­ n o s t r e d o v n i k a i mislioca u o s o b i p. M i l j e n k a Belića stvorila sustav koji stoji p r e d n a m a u k o r i č e n u ovoj knjizi: to je p r a v a ontologija radosti, njezinih izvora i uvira. I k a o što svijeća r a z g o n i t a m u n o ć i , p r o m i š l j e n a s e r a d o s t k a o r e z u l t a t o n t o l o š k i h refleksija M i l j e n k a Belića n e m a razlo­ ga z a t v a r a t i u p o n o r n e d u b i n e filozofije koja izvire iz n e n a m i r e n o s t i , n e m i r a u vlastitu biću. N e n a m i r e n o s t u toj ontologiji radosti biva r a z u m ljena sasvim drukčije. N e k a o o t v o r e n a r a n a , k a k o s e č e s t o čini u n e k i m s u v r e m e n i m filozofskim refleksijama, n e g o k a o d r a g o c j e n i p r o s t o r o t ­ v o r e n o s t i p r e m a O n o m e koji m o ž e i želi biti d o v r š i t e l j e m . U z a h v a l n o s t i što n a m j e o v o m knjigom p . M i l j e n k o Belić o m o g u ć i o t r a j n o s t njegove ontologije r a d o s t i , bila m i j e i z u z e t n a čast biti u r e d n i ­ k o m ove knjige. U Zagrebu, p. Miljenka Belića,

Daniel Miščin na 86. rođendan 26. veljače 2007.

Bibliografija radova Miljenka Belića

A. Knjige Blažena

Djevica Marija —naše utočište.

Mariologija

o. Antuna Kanižlića

D.

I. (1699-1777). E x c e r p t a ex dissertatione ad L a u r e a m , Z a g r e b 1962. Čovjek i kršćanstvo. Razmišljanje ο smislu života,

Z a g r e b 1967.

Metafizička antropologija, Zagreb 1993, (2. popravljeno izdanje 1995).

B. Ciklostilska

izdanja

Ontologia (latino s e r m o n e ) , Z a g r e b 1958 ( E x a m i n a t a et a p p r o b a t a 1958 in Pontificia Universitate G r e g o r i a n a ) . Ontologija. Z a g r e b l 9 8 2 . ( Đ a k o v o 1967). Metafizička antropologija. Z a g r e b 1983 ( Đ a k o v o 1967 p o d naslovom: M e ­ tafizička psihologija). Filozofija starih Grka i Rimljana, Tri večeri ο pravcima modeme Filozofija u srednjem vijeku,

C.

Z a g r e b 1978. Z a g r e b 1982.

filozofije,

Z a g r e b 1984.

Članci 1944.

Našli pravi put, u: » K a l e n d a r Srdca Isusova i Marijina«, Z a g r e b 1944,87-95. 1963. Lumen

ad revelationem gentium,

u:

»Vjesnik

đakovačke

biskupije«

16

(1963) 23-24.

1

Bibliografija je u cijelosti izrađena prema bilješkama p. Miljenka Belića — prvi dio bib­ liografije preuzet iz: Ljepota istine, uredio Marijan Steiner (zbornik u čast p. Miljenka Belića SJ u povodu 75. obljetnice života), Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1996.

14

Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića

Et beati Joseph, eiusdem

Virginis sponsi,

u: »Vjesnik đakovačke biskupije«

16 ( 1 9 6 3 ) 4 3 - 4 4 . Pro nobis est traditus, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 63-64. Majko Božje milosti, (1963) 83-84.

moli za nas\,

Configurati Christi sacerdotio, 103-104.

u:

»Vjesnik đ a k o v a č k e biskupije«

u: »Vjesnik đakovačke biskupije«

16

16 (1963)

Signum magnum, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 138-139. U svjetlu Općegsabora, u: »Vjesnik đ a k o v a č k e biskupije« 16 (1963) 151-152. Viša instancija, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 171-172. Čovjek i vječnost, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 178-179. Božje Utjelovljenje i naše svećeništvo, (1963) 198-199.

u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16

1966. Laičko svećeništvo, u: »Katehist«, 4 (1966) br. 2-3, 3-13. Sakramentalni karakter-donosilac svećeničke

vlasti,

u:

»Katehist«

4

(1966)

br. 4 - 5 , 9-20. Laičko svećeništvo i sv. Misa, u: »Katehist« 4 (1966) br. 6, 5-18.

1968. Aiistotelis doctrina de individuo et Ioannes Duns Scotus, in: » D e doctrina I o a n n i s D u n s Scoti«. A c t a Congressus Scotistici I n t e r n a t i o n a l i s 1966, vol. I , R o m a e 1968, 245-256. Parabolas del Rey temporaly de las Dos Banderas, in: »Los Ejercicios de San Ignacio a la luz del V a t i c a n o II«, C o n g r e s o I n t e r n a c i o n a l de Ejercicios. Lovola 1966, M a d r i d 1968, 296-302.

1970. »Prva od Isukrsta odkupljena«. Misli Antuna Kanižlića (1699-1777) Otkupljenju Presvete Djevice, u: »Kačić« 3 (1970) 77-86.

ο

1972. Relationes hominis ad Deum indicatae in eius cognitione spirituali,

u:

»Deus

e t H o m o a d m e n t e m I o a n n i s D u n s Scoti«. A c t a Tertii Congressus Sco­ tistici I n t e r n a t i o n a l i s 1970, celebrati in Wien, R o m a e 1972, 557-564.

15

Bibliografija r a d o v a M i l j e n k a Belića

1974. Tomistički kongres, u: »Obnovljeni život« 29 (1974) 382-386. Hrvatski dominikanci svom velikom subratu, svetom Tomi Akvinskom, u: »Obnovljeni život« 29 (1974) 395-398. Zavjet siromaštva, u: »Za bolje svjedočenje«. Z b o r n i k radova I. redovničkog tjedna. Z a g r e b 1973, Za­ greb 1974, str. 179-190. 1977. Misterij sigurnosti umskog spoznavanja u nauci sv. Bonaventure, u: »Objava i teologija«. Z b o r n i k radova kongresa u čast sv. B o n a v e n t u r e . Z a g r e b 1974, Z a g r e b 1 9 7 7 , 1 0 3 - 1 2 1 . Antun Kanižlić (1699-1777). Uz dvjcstagodišnjicu njegove smrti, ljeni život« 32 (1977) 299-332.

u:

»Obnov­

1978. Hylemorphismi locus eiusaue momentum in systemate Aristotelis et in systemate Sancti Thomae, in: »Atti del Congresso I n t e r n a z i o n a l e , n. 9, II C o s m o e la Scienza«. Acta Congressus Thomistici R o m a e et N e a p o l i 1974 celebrati, N a p o l i 1978,276-282. Quaedam elementa analogiae entis secundum philosophiam Duns Scoti, in: » R e g n u m H o m i n i s e t R e g n u m D e i « . Acta I V C o n g r e s s u s Scotistici Internationalis, Patavii 1976 c e l e b r a t u m , vol. I., R o m a e 1978,315-324. T o m o Vereš, Iskonski mislilac, u: »Obnovljeni život« 32 (1978) 467-470. T o m o Vereš, Iskonski mislilac, u: »Marulić« 11 (1978) 284—285. Iskonski

mislilac.

Razgovor

ο filozofiji

koja

istražuje

iskon

i

smisao,

u:

»Obnovljeni život« 32 (1978) 467-470. 1981. T o m o Vereš, Filozofsko-teološki dijalog s Manom, u: »Marulić« 14 (1981) 512-518. 1982. Diversi modi analogiae entis quibus tum explicite tum implicite utitur S. Thomas, u: »Atti dell'VIII C o n g r e s s o Tomistico I n t e r n a z i o n a l e « , vol. V, »Problemi Metafisici«. A c t a Congressus R o m a e 1980 celebrati, Citta del V a t i c a n o 1982,179-190. Ljubav — osnovica bivstvovanja, u: »Obnovljeni život« 37 (1982) 4 4 - 5 3 . Veliki događaj u hrvatskom kulturnom zbivanju, (1982) 152-156.

u: »Obnovljeni život« 37

Bibliografija radova Miljenka Belića

16

Tko je napisao »obilato duhovno mliko«?, u: »Vrela i prinosi« 13, Z a g r e b 1982, 155-163. 1983. Umjetnik i zagonetka života, u: »Obnovljeni život« 38 (1983) 439—443. 1984. Scoti doctrina circa momentum amoris in exstruendo ente et auaedam eius applicationes, » H o m o et mundus.« Studia scholastico-scotistica 8, u: »Acta O u i n t i Congressus Scotistici Internationalis«, Salmanticae, 2 1 26. s e p t e m b r i s 1981, E d . Societas Internationalis Scotistica, R o m a e 1984, 255-263. Klasična metafizika i pitanje ο smislu života, u: »Obnovljeni život« 39 (1984) 217-240. 1985. Negdašnji hrvatski katekizmi, u: »Kateheza« 7 (1985) br. 4, 66-72. 1986. Duh, izvor života i pokretač djelovanja, u: »Kateheza« 8 (1986) br. 2, 5-19. 1987. Bošković's

Theory of Finality — a

Valuable Contribution

to Metaphysics,

u:

» T h e Philosophv of Science of R u d e r Bošković«. P r o c e e d i n g s of t h e S v m p o s i u m of t h e Institute of Philosophv and Theologv S. I. Z a g r e b 1986, Z a g r e b 1987,199-235. Parallelismus inter Christum et Mariam prouti ah Antonio Kanižlić docetur, u: » D e cultu M a r i a n o secculis X V I I - X V I I I « . A c t a Congresussus Mariologici-Mariani internationalis in R e p u b l i c a Melitensi a n n o 1983. celebrati. Vol. V. De cultu M a r i a n o a p u d scriptores ecclesiasticos saec. X V I I I , R o m a e , 1987, 521-548. Boškovićeva nauka ο

finalnosti

— vrijedan doprinos metafizici,

u: »Obnov­

ljeni život« 42 (1987) 229-253. Boškovićeva nauka ο

finalnosti

— vrijedan doprinos metafizici, u: »Filozofija

znanosti R u d e r a Boškovića«. R a d o v i simpozija Filozofskog instituta D. I. Z a g r e b 1986, Z a g r e b 1987,193-225. Kobne posljedice jednog pristupa, (sic!, umjesto: p r o p u s t a ) , u: » K a t e h e z a « 9 (1987) br. 2,63-66. Isus Krist pred smrću, u: »Obnovljeni život« 42 (1987) 388-402.

Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića

17

1988. Govor umjetnosti, u: »Obnovljeni život« 43 (1988) 327-330. Paralelizam između Isusa i Marije kod Antuna Kanižlića

(1699. — 1777.),

u:

» M u n d i melioris origo. Marija i Hrvati u b a r o k n o d o b a « . Z b o r n i k ra­ dova hrvatske sekcije IX. m e đ u n a r o d n o g m a r i o l o š k o g k o n g r e s a na Malti 1983. godine, Z a g r e b 1988,128-149. 1989. Biti stvoren — što to znači?, u: »Islamska misao«, god. X I , br. 122, februar 1989, 3 2 - 3 3 . »Biti ili ne-biti« u svjetlu analogije bića, u: »Filozofija u susret teologiji«. Radovi simpozija Filozofsko-teološkog instituta D. I. Prigodom 50. obljet­ nice Filozofskog studija, Z a g r e b 1989, 37-98. Čovjek neizmjerno nadilazi čovjeka, u: »Pred licem smrti«. P r i r e d i o V a l e n t i n Pozaić, Z a g r e b 1989, 8 9 - 1 2 1 . 1990. Ordo geneseos quarundam sententiarum maioris momenti in philosophia Aristotelis, C o l l e c t a n e a F r a n c i s c a n a 60/1-2,1990, 87-98. Božja priroda, u: »Islamska misao«, god. XII., br. 133, j a n u a r 1990, 24-25. Razmišljanja

uz prijevod Povijesti filozofije Fredricka

Coplestona,

u:

»Obnov­

ljeni život« 45 (1990.) 130-140. Pružene ruke.

Razmišljanja

uz knjigu

oca

Tome

Vereša,

dominikanca,

u:

»Obnovljeni život« 4 (1990) 306-312. Mogućnost filozofsko-teološkog dijaloga, u: god. 10, sv. 1, Z a g r e b 1990, 5-15.

»Filozofska

Župna crkva svetog Ivana u Zagrebu (1790-1990), (1990.) 448^149.

istraživanja«

34,

u: »Obnovljeni život« 5

1991. Ein

Beitragzum besseren Verstehen der Aristotelischen Lehre von »Moglichkeit« und«Wirklichkeit«, u: »Synthesis philosophica« 10, Z a g r e b , vol. 5 fasc. 2, 445-454.

Ordo geneseps

quarundam

sententiarum

maioris

momenti

in philosophia Ari-

stotelis, u: »Bibliotheca S e r a p h i c o - C a p u c c i n a « 40, M e l a n g e s B e r u b e . E t u d e s de p h i l o s o p h i e et theologie medievales offertes a Camille Be­ rube O F M C a p p o u r son 8 0 e anniversaire. E d i t e e s p a r V i c e n z o Criscuolo, R o m a 1991, 89-100. KNJIŽNICA •JURAJ HABDELUr

Z A G R E I

1S

Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića

Kanižlić, Antun,

u: »Religijsko-pedagoško katehetski leksikon«, Z a g r e b

1991,295-296. Prilog za

bolje

uočavanje

izvornog značenja Aristotelove

nauke

»mogućno­

ο

sti« i »zbiljnosti«, u: »Filozofska istraživanja« 37, god. 10, svezak 4, Za­ g r e b 1990, 993-1001. Načelno opravdanje i domet spoznaje uz pomoć analogije, u: istraživanja« 4 1 , god. 11, sv. 2, Z a g r e b 1991,467-480.

»Filozofska

Nekoliko fragmenata Boškovićeve ontologije, u: » Z b o r n i k radova m e đ u n a ­ r o d n o g z n a n s t v e n o g skupa ο R u d e r u Boškoviću«, D u b r o v n i k 5. — 7. listopada 1987, Z a g r e b 1991, 47-72. 1992. Nagodba medu

vukovima

— ili poziv savjesti za opće dobro.

Toma Akvinski

ο državi, u: »Obnovljeni život« 47 (1992) 35-52. Rad Isusovaca na filozofiji u Hivata u 20. stoljeću, u: »Isusovci u H r v a t a « . Z b o r n i k radova m e đ u n a r o d n o g znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, z n a n s t v e n o m i k u l t u r n o m području u Hrvata«, Z a g r e b 1992, 41-49. »... habent suafata libelli«. Uspjesi i neuspjesi Antuna Kanižlića (1699-1777) u pokušajima visoke popularizacije filozofskih misli, u: »Filozofska istraživanja« 45, god. 12, sv. 2, Z a g r e b 1992, 347-366. 1993. Sanc and Kozelj — Two Slovenian Philosophers in Croatia, u: philosophica«, 16, vol. 8, fasc. 2, Z a g r e b 1993, 443-466.

»Svnthesis

Doprinos Franje Sanca suvremenom istraživanju Aristotelove filozofije, u: »Obnovljeni život« 48 (1993) 3 - 3 1 . Isto u: »Studia vrhbosnensia 5«. V r h b o s a n s k a katolička bogoslovija 1890-1990. Z b o r n i k radova znan­ stvenoga simpozija o d r ž a n o g u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. p r i g o d o m obilježavanja stote obljetnice postojanja te Bogoslovije. Sarajevo — Bol ( n a B r a č u ) 1993, 123-147. U objekt upisana misao, u: »Filozofija i teologija«. Z b o r n i k radova simpozija o d r ž a n o g u Z a g r e b u 12. i 13 s t u d e n o g 1992, p o d istim naslovom »Filo­ zofija i teologija«. U r e d i o D. Barbarić, Z a g r e b 1993, 34-39. 1994. Šanc i Kozelj



dva

slovenska filozofa

medu Hrvatima,

u:

»Filozofska

istraživanja«, br. 53-54, god. 14, sv. 2-3, Z a g r e b 1994, 4 5 3 - 4 7 1 . Jacques Maritain,

Tri reformatora —Luther,

Descartes,

Rousseau

(pogovor),

u: »Crkva u svijetu«, Split 1994, br. 3, 215-230; br. 4, 379-387.

Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića

Takozvana

slobodna

sigurnost

19

i njezine

etičke

implikacije,

u:

»Filozofska

istraživanja«, br. 52, god. 14, sv. 1, Z a g r e b 1994, 41^16. Prinos filozofije u teološkom pitanju ο svijesti Krista kao čovjeka kojom je znao ο sebi da je Božanska osoba, u: »Svnthesis theologica«. Z b o r n i k u čast p. R u d o l f a Brajičića SJ p r i g o d o m 75. obljetnice života. U r e d i o Marijan Steiner, Z a g r e b 1994, 333-367.

1995. J a c q u e s M a r i t a i n , Tri refoimatora —Luther, Descartes, Rousseau (Pogovor: Pokušaji reformiranja nad kojima o s t a j e m o zamišljeni), Split 1995, 237-281.

1996. Anicije Manlije Severin Boetije, u: »Srednjovjekovna filozofija«. H r e s t o m a ­ tija filozofije, svezak 2, Z a g r e b 1996, 223-250. U istom djelu p r e v e o : Anicije Manlije Severin Boetije Ivanu đ a k o n u , Kako to da supstancije jesu dobre u ovom da/što jesu', kad nisu 'supstancijalno dobro'? Ο hebdomadama, 251-266. Veliki skretničar. Razmišljanja ο knjizi, u: »Obnovljeni život«, vol. 5 1 , br. 5, Z a g r e b 1996., str. 611-615., prikaz knjige A l b e r t u s M a g n u s : Philoso­ phia realis. Svezak pivi, priredio i preveo T o m o Vereš, » D e m e t r a « , fi­ lozofska biblioteka Dimitrija Savića, Z a g r e b 1994, str. Χ Ι Ι + 2 3 1 . Teološki motivi u Kunićevom epigrafskom ciklusu »Sacra« u: Anali Z a v o d a za povijesne znanosti H A Z U u D u b r o v n i k u 34 (1996), str. 135-142. Neki pristupi razmišljanju ο misteriju slobodne volje u međusobnom dijalogu, u: »Dijalog. Na putu do istine i vjere, (zbornik radova u povodu 80. r o đ e n d a n a oca Augustina Pavlovića«, p r i r e d i o F r a n o Prcela, N a k l a d n i zavod »Globus«, Z a g r e b ; M a t h i a s Griinevald Verlag, M a i n z ; Hrvatska d o m i n i k a n s k a provincija, Z a g r e b 1996, str. 55-65.

1997. Crkva i hijerarhija u životu i spisima Ivana Merza, u: »Obnovljeni život«, br. 3-4, (1997), str. 271-282.

1998. J o n a t h a n B a r n e s : Aristotel. S engleskog preveo Filip Grgić, »Kruzak«, Z a ­ g r e b 1996., 156 str. Belićev prikaz u: Filozofska istraživanja, 68, god. 18, sv. 1, Z a g r e b 1998, u rubrici Recenzije i prikazi, str. 256-260.

Bibliografija radova Miljenka Belića

20

Moderan, nemoderan, ali Božji! U: /Splitska/ »Nova tribina. S e m e s t r a l n a revija za religiju, kulturu i misaonu orijentaciju. Dosje Stepinac«, go­ dina IX, prosinac 1998., br. 17, str. 55-57.

1999. Znanje (scientia) i mudrost (sapientia). U: »Scopus«. Časopis za filozofiju s t u d e n a t a Hrvatskih studija, Z a g r e b , svibanj 1999., str. 25-49. Duhovni lik. U: »Sluga dobri i vjerni.« Život i djelo m o n s . Andrije Majica. Z b o r n i k radova sa Studijskog dana, M o s t a r 17. lipnja 1998. Priredio d o n Željko Majić, M o s t a r 1998. Izdavač: Biskupski ordinarijat M o s t a r , biblioteka »Crkva na kamenu«, knjiga 48., str. 53-59.

2000. Philosophical work of the Jesuits among the Croats in 20th Century. U: »Jesuits a m o n g t h e Croats«. Proceedings of t h e international svmposium »Jesuits in t h e Religious, Scientific and Cultural Life a m o n g t h e Croats, O c t o b e r 8-11 1990., Filozofsko-teološki institut D r u ž b e Isusove, Za­ greb 2000., str. 172-181. Doprinos istraživanju relativne kronologije Aristotelovih djela. U: »Ljubav p r e m a istini«. Z b o r n i k u čast T o m e Vereša Ο. P. p r i g o d o m 70. r o đ e n ­ d a n a i 50 godina redovničkih zavjeta, priredio A n t o Gavrić Ο. P., D o ­ minikanska n a k l a d a »Istina«, Z a g r e b 2000., str. 209-219.

2001. Život

i umiranje bosanskih franjevaca pod križem. Nadopuna primjedaba ο odlasku isusovaca iz Travnikag. 1945. U: »Obnovljeni život«, 3, (2001.), str. 389-396.

Kanižlić (Antun). U: Dictionnaire d'Histoire et de Geographie ecclesiastiques. Sous la direction de R. Aubert. Fascicule 165 (Letouzev et Ane, Pariš), coll. 913-914.

2004. Na putu prema središnjim temama ο čovjeku. Pogovor Miljenka Belića u knjizi: Siniša Očuršćak: »Filozofski zapisi, pjesme i odjeci«. U r e d i o D a n i e l Miščin, Z a g r e b 2004., str. 491-495.

Ontologija i

1;

Što proučava ontologija? 1. Z n a n o s t i se m e đ u s o b n o razlikuju po svom m a t e r i j a l n o m i for­ m a l n o m objektu. Materijalni objekt jest stvar sa svim svojim osobina­ ma; formalni objekt jest osobina ili sklop osobina nekog materijalnog objekta koji se na t o m materijalnom objektu p r o m a t r a . Po t o m se kriteriju razabiru granice između m e d i c i n e i veterine (isti formalni objekt, različit materijalni objekt), između fizike i kemi­ je (različit formalni objekt, isti materijalni objekt), psihologije (isku­ stvene), povijesti, pravnih znanosti, ekonomike... Materijalni objekt (područje istraživanja) i m e t o d a r a d a ovisi ο f o r m a l n o m objektu, ο vidiku pod kojim čovjek kani istraživati. 2. Svaka znanost — pa i filozofija — proučava, pod svojim specifičkim vidikom, o n o što jest. Specifički vidik metafizike jest p r o m a t r a t i bića u koliko jesu. I zato metafizika ispituje tu t a k o očevidnu i tako z a g o n e t n u činjenicu: biti, a ne n e — b i t i . To je formalni objekt metafizike. Taj formalni objekt dovodi čovjeka na područja do kojih ostale znanosti ne dopiru: do Boga i do duše. O d a t l e je nastala m e t o d i č k a p o t r e b a dijeliti metafiziku na opću metafiziku ili ontologiju, na teodiceju, metafizičku psihologiju (ili me­ tafizičku antropologiju) i metafizičku kozmologiju. 3. M e t e m p i r i č a n sadržaj metafizike d a o je p o v o d a da se naziv metafizika upotrebljava za o n o što izmiče n a š e m iskustvu, za o n o što je t a m n o , nesigurno... U filozofijama poslije Kanta taj se izraz u p o ­ trebljava i za o n o što ne p o t p a d a p o d »čisti«, n e g o p o d »praktični r a z u m « (u Kantovu smislu). Terminologija, dakle, nije dovoljno stal­ na. 4. P r o b l e m a t i k a ontologije nije sitna. »I nekoć, i sada, i uvijek stajala je i stoji p o t r e b a istraživati i ispi­ tivati što je biće« (Aristotel, Metaph., 7 , 1 , 1 0 2 8 b 2-3). »Činjenica da n e m a ništavila istodobno je i p r e d m e t prvotnog i n e p o s r e d n o g zora, i p r e d m e t najintenzivnijeg i skrajnjega filozofskog divljenja [...]. Doista, onaj koji se nije j e d n a k o zagledao u p o n o r ap­ solutnog ništavila, taj t a k o đ e r u o p ć e n e ć e zamijetiti ni e m i n e n t n u pozitivnost što je u sebi nosi zor, da jest N e š t o , a ne Ništa« (Max

Miljenko Belić

24

Scheler, Vom Ewigen im Menschen. 5. izd., Bern, A. F r a n c k e , 1954., str. 93. i 93-94.). Silvije Strahimir Kranjčević, Zadnji Adam: »I prostro se je izdahnuvši t a k o Cijelog ljudstva o b o r e n i lik, A blijedim n o k t o m zadnje što je m a k o : N a p i s a o je u led — upitnik! —...« To su i te kako realni p r o b l e m i ! Pretpostavite da na Vašu riječ, noćas u tri m i n u t e iza ponoći, s a m o ako hoćete, prestaje sva stvarnost — i ljudski rod, i zemlja, i svemir, i raj, i Bog. — Na što biste se odlučili? Z a š t o ? O b r a z l o ž i t e ! P r e m a l o , n a i m e , p o z n a m o Boga i Božji dar, biće, pa n a m je, ba­ r e m na početku, moguć i takav nejasan i pesimističan stav. S a m o j e d n o nije d o p u š t e n o : odustati od istraživanja.

5

Prvi put rješenju problema bitka: Parmenidov problem i njegovo rješenje l. D I O : Parmenidova problematika A. NAUKA PARMENIDA SAMOG Parmenid (oko god. 500. prije Krista) s n a ž n o m je intuicijom za­ mijetio vrhunsku pozitivnost bivstvovanja. Njegova znanstvena pje­ sma p o d naslovom Peri phfceos — Ο prirodi (naslov m o ž d a nije Par­ m e n i d o v ) u raznim varijantama iznosi i p o n e š t o obrazlaže, kako či­ njenica da biće jest — taj veliki » D A ! « s a m e stvarnosti n a s u p r o t » N E ! « — uključuje u sebi silno bogatstvo, na razini ne tek zamišljaja n e g o stvarnosti stvarno dovoljnu antitezu ništavila. Bez cjelovitog tog bo­ gatstva n e m a bića; uz to bogatstvo drugog bogatstva n e m a . N a p o m e n i m o p r e d p o č e t a k čitanja P a r m e n i d o v i h tekstova d a njegovu nauku u cijelosti ne m o ž e m o naći realiziranu u svakom poje­ d i n o m biću, no ipak iz tog razloga ne t r e b a gubiti povjerenje u nju. N e m o j m o , n a i m e , p r o m a t r a t i pojedinačno biće k a o izdvojeno iz cje­ line u kojoj se nalazi i kojoj — već po predmetafizičkom zapažanju — b a r e m pod nekim vidikom duguje svoje bivstvovanje. M o ž e m o govo­ riti ο cjelini obitelji bića i p r o m a t r a t i njezin » D A ! « n a s u p r o t » N E ! « Strpljivim, polaganim i skrajnje preciznim r a d o m metafizika pronala­ zi da se taj » D A ! « rješava u jednoj čvrstoj »Arhimedovoj točki«, po kojoj bivstvuje sve što na bilo koji način jest, a ο njoj zaista vrijedi p a r m e n i d o v s k a metafizika, d a k a k o pročišćena i usavršena.

Ontologija

25

G l e d a m o li, dakle, (1.) obitelj bića k a o cjelinu, u njoj jest realizi­ r a n o o n o što je srž P a r m e n i d o v e metafizike. No pri p r o m a t r a n j u cje­ line kao cjeline t r e b a paziti da se ne izgubi smisao za k o n k r e t n o s t i da se ne o d l u t a u p u k u apstrakciju; zato u o č i m o da ο p o j e d i n a č n i m bići­ ma P a r m e n i d o v a metafizika (2.) vrijedi s a m o ο j e d n o m biću, ο o n o m , koje je toj cijeloj »obitelji« čvrsta » A r h i m e d o v a točka«; a u ostalim p o j e d i n a č n i m bićima o n o p a r m e n i d o v s k o nalazi se d o d u š e , ali (3.) s n a g o m (utjecajem, trajnim zahvaćanjem, trajnim prožimanjem...) te »čvrste A r h i m e d o v e točke«, jer ta bića (i sve što njih sačinjava) toliko su stvarnost, koliko — i u koliko — su p o v e z a n a s t o m »točkom«. 6

Za jasnije uočavanje bića korisno je usporediti ga s njegovom s u p r o t n o š ć u , s ništavilom. S p o m e n u l i s m o (u br. 4) Μαχα Schelera (1874.-1928.). S p o m e n i m o i Martina Heideggera (1889.-1976.), koji je, k a o i Scheler, bio učenik Edmunda Husserla (1859.-1938.). Heidegger p r o m a t r a bitak bića u koliko se razotkriva u čovjeku. M a k a r H e i d e g g e r ima krasnih zapažanja ο bitku, ipak je taj njegov osnovni stav d a o p o v o d a prigovoru da nije n a d r a s t a o a n t r o p o l o š k u ontologiju. Čovjek je, veli H e i d e g g e r , o m e đ e n ništavilom: ništa prije postojanja, ništa n a k o n smrti, »ex nihilo o m n e ens q u a e n s fit«. I taj susret s »ništa« uvodi u razmišljanje ο biću i bitku. T a k o »ništa« dobiva neku pozitivnu funkciju. N o , primijetimo, to je s a m o psihološki poticaj! Pri t o m se lako m o ž e n e o p a z i c e uvući dojam k a o da ništavilo ima n e k u svojevrsnu stvarnost; t o m u je p o g o d o v a o i H e i d e g g e r o v izraz »Schleier d e s Nichts«. No t o m u n a s u p r o t u z i m a m o čvrsto d a j e ništavilo zaista ništavilo, zaista poricanje, isključenje — i ništa d r u g o . Henri Bcrgson ( 1 8 5 9 1941.) finom analizom pokazuje kako je naš p o j a m »ništa« z a p r a v o p s e u d o p o j a m : kad k a ž e m o »ništa«, mi k a o da s n e k e galerije g l e d a m o u neki m r a č n i p o n o r , uz »ništa« stojim »ja« k a o p r o m a t r a č , itd. — No ipak tu primijetimo, kako je u našoj misli (!) j a s n o , što želimo reći riječju (!) »ništa«: to je poricanje, dokidanje ovog, pa onog, pa još onog... Pokušajmo uočiti što »ostaje« pri poricanju. I m a u t o m n e š t o stravično, sve a k o i ne išli do naslućivanja a p s o l u t n o g ništavila pri kojem se poriče sve (nihilum a b s o l u t u m ) , nego s a m o do relativnog ništavila, ali ipak zaista — ništavila! Na primjer, m o ž d a sam zamijetio n e k u lastavicu koja je imala gnijezdo blizu m o g p r o z o r a . Na svom sam joj p r o z o r u ostavljao n e š t o h r a n e , i o n a se m e n e više nije bojala. P r e ­ poznala me je i kad se je na proljeće vratila iz južnih krajeva. I t a k o je to išlo dalje, nešto je lijepo bilo u t o m . No sad je uginula. Nje više n e m a ! Pazimo, nije s a m o odletjela na jug, ne, o n a više ne postoji, nje više n e m a , n e m a , n e m a ! To da je bila, to je bilo i prošlol P r o š a o je » D A ! « , o s t a o je » N E ! « U o č i m o taj d u b o k i »NE!«...! A to sve t r e b a gledati ne tek n e k a k o u o p ć e , odijeljeno od kon­ k r e t n e stvarnosti, nego baš u svoj stvarnoj k o n k r e t n o s t i , subjektivno,

26

M i l j e n k o Belić

uz »ja« koji sve to gleda i proživljava. Ο toj subjektivnosti iznio je snažnih misli Soren Kierkegaard (1813.-1855.). 7

1. P a r m e n i d o v a o s n o v n a vizija: F r a g m e n t 6, stih 1: » T r e b a govoriti i misliti da postoji biće [tj. ni više ni manje nego baš biće]: bitak je činjenica, esti gar einai, 2

8

ništavilo nije činjenica, m e d e n d'oyk estin.« Tu osnovnu viziju osvjetljuju ovi stihovi, koji su, k a k o neki tumači misle, napisani protiv H e r a k l i t a : Fr. 6, stih 6: »Oni nemaju više sebe u vlasti (odnijelo ih je),

7

tupoglavi su i slijepi, o š a m u ć e n i , s m u š e n a čeljad,

8

koji su proglasili tvrdnju da je isto postojati i ne biti,

9

i da nije isto.«

9

2. O s o b i n e bića: Fr. 8, stih 2: »[...] na njemu [biću] m n o g e su osobine, 3

t a k o na primjer da niti m o ž e nastati niti propasti,

4

jer je cjelovito, nepokolebljivo i n e u s m j e r n o ( p r e m a bilo č e m u ) ;

5

niti je [takvih osobina da je] n e k o ć bilo ili će [istom] biti, kad je, n a i m e , [njegova osobina da je] sada sve zajedno, h o m o y pan,

6

h e n , svnehćs — j e d n o , cjelovito (nerazmrvljeno): a i kakovo bi, n a i m e , za nj postojanje htio p r o n a ć i ?

7

Od kud bi m o g a o izrasti? Iz nebitka — ne d o p u š t a m ti to ni reći

8

ni misliti; ne m o ž e se, n a i m e , ni reći ni misliti

9

k a o da ' N E ! ' jest. Pa i što bi ga i po kakvoj p o t r e b i prisililo,

10

da n a k o n nekog roka, ili već prije, započevši ništavilom, n a s t a n e ?

11

I tako, n u ž n o je da ili p o t p u n o m a postoji, ili da ga u o p ć e n e m a .

12

Niti će se ikad dosuditi čvrstoćom uvjerenja da iz n e - b i ć a

13

nastaje išta osim n e - b i ć a : stoga niti nastajanje

14

niti prestajanje D i k e [božica pravde, koja u ovoj filozofskoj pje­ smi poučava P a r m e n i d a ] biću nije dopustila oslabivši čvrste vezove,

15

n e g o [ga] čvrsto drži; a ključno pitanje ο svemu t o m u u ovom je:

16

da li jest, ili nije — estin e oyk estin.«

33

» N e m a p o t r e b e ni za čim; a kad bi mu n e š t o nedostajalo, nedostajalo bi mu sve.«

10

I misao je identična s bićem (o t o m postoje razna t u m a č e n j a ) : Fr. 3: »Isto je misliti i biti.« Fr. 8, stih 34: »Isto je misliti i o n o p o r a d i čega misao jest.

21

Ontologija

35

Bez bića, n a i m e , u kojem je izgovoreno,

36

n e ć e š naći mišljenje [u aktivnom značenju]: ništa, n a i m e , niti jest

37

niti će biti — što bi bilo kao n e š t o d r u g o m i m o bića.«

11

To biće, najposlije, slično je kugli, u kojoj je sve skladno i pravilno, u r a v n o t e ž e n o postavljeno (fr. 8, 42^49). J e d a n dio t u m a č a misli da se to n e m a uzeti metaforički.

12

3. Zaključci: a) N e m a mijene kojom bi n e š t o prestalo ili nastalo: Fr. 8, stih 19: » N a p o k o n , kako bi moglo biće nestati? K a k o bi m o g l o nastati? 20

A k o je, n a i m e , [jednoć] nastalo, ne [vrijedi ο njemu onaj] J E S T ,

21

I t a k o je zatrto nastajanje, a prestajanje je besmislica.«

niti a k o tek treba negda biti. 13

b) Sve je j e d n a k o (dosljedno, n e m a razlika u o s o b i n a m a ) : Fr. 8, stih 22: » N e može se razdijeliti na dijelove, jer sve je isto­ vrsno; 23 24

14

niti je što od njega jače, što bi moglo omesti njegovu cjelovitost niti je što manje z n a t n o — sve je ispunjeno bićem.« c) S a m o je j e d n o biće, mnoštvo n e m a : Fr. 8, stih 5-6: »[Njegova je osobina da je] sve zajedno, j e d n o , cjelovito (nerazmrvljeno).«

36-37: »Ništa, n a i m e , niti jest niti će biti — što bi bilo kao nešto drugo m i m o bića.« 15

4. P a r m e n i d o v stav p r e m a svijetu zapažanja O b i č n o smrtničko mišljenje s a m o je prividaj, doxa (fr. 1, stih 30) ili s a m o naziv, o n o m a , a smrtnici to smatraju istinom — nastajanje i nestajanje, biti i ne-biti, mijenjati mjesto ili boju (usp. 8, 38-41). No uza sve t o , u d r u g o m dijelu svoje pjesme P a r m e n i d obrađuje i n e š t o iz p r i r o d n i h znanosti (dakako, na stupnju svog v r e m e n a ) . Neki tumači prigovaraju na nedosljednost; neki misle da je s a m o htio izložiti što ljudi misle; neki u t o m vide daljnju d u b o k u filozofiju, i to bilo da je tim d v a m a dijelovima htio skicirati spoznajno-teoretski relativizam, bilo d a j e skicirao neki dijalektičan uspon, pokušaj n e p r e s t a n o g uspo­ na p r e m a cjelovitoj istini.

28

16

Miljenko Belić

Β. Ο M I J E N I , Ο J E D N O M I M N O Š T V U P a r m e n i d o v a n a u k a p o k r e n u l a je u klasičnoj grčkoj filozofiji aporiju, koju t e k rijetki mislioci m i m o i l a z e , ο mijeni, te ο j e d n o m i mnoštvu: a) k a k o se spaja činjenica mijene i p o t r e b a stalnosti bića; b) k a k o je moguće mnoštvo bića; c) k a k o su m o g u ć e različite osobine bića?

17

Rješavajući P a r m e n i d o v u aporiju Platon i Aristotel susreli su se sa z a g o n e t k o m , od k u d a apsolutna neoborivost u čovjekovu spoznava­ nju. Ta se apsolutnost javlja: a)

b)

18

k a o apsolutna neoborivost činjeničnosti, aktuacije: F a c t u m infectum fieri nequit; pa m a k a r se radilo ο sasvim neznatnoj činjenici; k a o apsolutna neoborivost biti: naš je um p r o d o r a n , spoznaje bit stvari, spoznaje o n o što ta stvar jest, spoznaje o n o što svaki drugi um — pa i Božji — može i mora ο t o m objektu reći. To je p r v o t n o značenje Aristotelovih izraza za opći pojam katholy i koinon. I upravo zato, o n o što takav »opći« (za opće prihvaćanje dovoljno zrelo izgrađeni) pojam izriče, može se — k a o ista bit — naći i u drugom objektu.

T i m e smo načeli veliku zagonetku: k a k o se m o ž e izgraditi ta, u m a l o prije r e č e n o m smislu univerzalna, n u ž n o prihvatljiva i neoboriva spoznaja? Mi, n a i m e , spoznajemo promatrajući objekte ovog svijeta. A u t o m je svijetu sve — kako se čini — s a m o n e n u ž n o i oborivo, k o n t i n g e n t n o . Nadalje, što m o r a biti u čovjeku, u njegovu u m u , da m o g n e — započinjući u ovom svijetu — ipak izgraditi spoznaju neo­ borive vrijednosti? I n a p o k o n , može li se takva spoznaja još smatrati istinitom, vjernim izričajem stvarnosti, kad je spoznaja »univerzalna«, tj. a p s o l u t n a i neoboriva, a objekt je k o n t i n g e n t a n ; kad je spoznaja ο biti — dakle ο o n o m što je neovisno ο pojedinačnosti — a objekt je baš pojedinačan? O p ć a metafizika obrazložit će što je to u svakom biću — pa i k o n t i n g e n t n o m — po čemu može biti osnovica za univerzalnu spoz­ naju (pogledajmo r e č e n o u br. 5). Ostalo iz ovog pitanja rješava se u metafizici ο čovjeku i u nauci ο spoznaji.

19

P r i r o d n o je bilo što se je s v r e m e n o m , u srednjem vijeku, javilo pitanje ο spoznaji ne samo općenitog, nego i pojedinačnog. U filozofiji sv. Tome Akvinskog javlja se još ovo pitanje: kako je moguće, da ima više bića iste vrste, npr. ljudi. To se pitanje ne rješava time da u p o z o r i m o kako su roditelji P e t r a Ivan i Marija, a roditelji Pavla J a k o b i Ana, što se Petar rodio tog d a n a , a P a v a o onog... To i ostalo što se navodi k a o niz osobnih p o d a t a k a , s a m o je posljedica već sigurne činjenice da može biti više ljudi, pa p r e m a t o m e da mogu imati

Ontologija

29

različite osobne p o d a t k e . Pitanje se postavlja ο samoj osnovnoj mo­ gućnosti, ο ponovljivosti same supstancije. I čovjek Petar, i čovjek Pavao, moraju u svojoj biti imati sve što pripa da ljudskoj naravi, i s a m o o n o što p r i p a d a toj naravi. Po č e m u se razlikuju? 20

C. H E R A K L I T O V O P R E D U S R E T A N J E P a r m e n i d i Heraklit (oko544.-484./475.), živjeli su otprilike u isto vrijeme. No ne zna se da lije Heraklit stariji, pa P a r m e n i d već p o z n a njegovu misao, ili je Heraklit mladi, pa b e s k o m p r o m i s n o dosljednom P a r m e n i d o v u shvaćanju bića suprotstavlja u osnovici drugačije shva­ ćanje: stvarnost nije o n o čvrsto, zbijeno biće ο kojem govori P a r m e ­ nid, n e g o kao n e k o plamsanje p l a m e n a , nestalnost, nastajanje, te time i n e k o jedinstvo i n e k o mnoštvo, sličnost i različitost..., ο kojoj, dos­ ljedno, ne vrijede uvjeti i osobine bića ο kojima govori P a r m e n i d . Platon sažimlje: » P a n t a rei kai oyden m e n e i — Sve teče i ništa ne ostaje« (Diels 22 A 6). — Povjesničari filozofije ne m o g u prosuditi, da li je tu Platon vjerno p r e n i o Heraklitovu misao, ili je to zapravo više njegova misao. A u fragmentima koji su n a m a d a n a s d o s t u p n i , većinom se govori ο j e d n o m i mnoštvu, z n a t n o manje ο mijeni. No budući da sada p r o m a t r a m o baš razvoj grčke misli do P l a t o n a i Ari­ stotela, m o r a m o i H e r a k l i t a gledati o n a k o kako su oni na njega gle­ dali.

21

1. »Koji silaze u iste rijeke, njima pritječu različite i različite vode« (fr. 12). »Silazimo i ne silazimo u iste vode; j e s m o i nismo« (fr. 49a). » M o r e — najčišća i najprljavija voda: r i b a m a pitka i zdrava, lju­ dima pitka nije, a jest o p a s n a « (fr. 61). »Po sebi isto je živ i mrtav, koji bdije i koji spava, mladić i starac: kad se ovo o k r e n e , o n d a je o n o , i o n o kad se o k r e n e , o n d a je ovo« (fr. 88).

22

2. Ta realnost, koja je posve svoje vrste (drugačija n e g o »biće« u P a r m e n i d o v u smislu), na neki — njoj svojstven način — jest i j e d n a , i mnogostruka: »Spojnice — to je nešto cjelovito i necjelovito, spaja i razdvaja, p o d u d a r a se i ne p o d u d a r a , i t a k o je iz svega j e d n o i iz j e d n o g a sve« (fr. 10). »Koji slušaju ne m e n e , n e g o razum, p a m e t n o je da r e k n u da je sve j e d n o « (fr. 50). » Z a o n e kojima d u h bdije, j e d a n je i zajednički kozmos« (fr. 89).

23

3. I a k o Heraklit ima lijepih izreka ο Bogu, ipak je teško njegovu filozofiju ne ubrojiti u dinamični m o n i z a m : »Pred B o g o m o d r a s t a o

30

Miljenko Belić

muž izgleda djetinjast, kao dječak p r e d m u ž e m « (fr. 29). » Z a Boga sve je lijepo, i d o b r o , i p r a v e d n o ; a ljudi n e k e stvari smatraju nepra­ v e d n i m a , n e k e p r a v e d n i m a « (fr. 102). »Bog je d a n i n o ć , zima i ljeto, rat i mir, sitost i glad [...], mijenja se kao žeravica, koja, kad joj se primiješa kakav kad, dobiva ime p r e m a takovu mirisu« (fr. 67). » J e d n o — o n o j e d i n o m u d r o — želi i ne želi nazivati se i m e n o m Z e u s « (fr. 32). — Sto za G r k a znači Z e u s ! 24

4. Sintetizirajući i simbolički ovi tekstovi iznose srž Heraklitove misli: »Ovaj kozmos, isti u svemu, nije načinio niti n e t k o od bogova niti od ljudi, n e g o je uvijek bio. i jest, i bit će uvijek živi oganj, koji plamsa p r e m a mjeri i koji iščezava p r e m a mjeri« (fr. 30). » R a t je o t a c svega, kralj svega, pa je on n e k e o d r e d i o za bogove, a n e k e za ljude, n e k e je učinio robovima, a n e k e slobodnima« (fr. 53).

25

5.1 P a r m e n i d ( a k o se fr. 6 stih 8-9 odnosi na H e r a k l i t a ) i Aristotel (Metaph., 4 3 , 1 0 0 5 b 23) drže d a j e u t o m shvaćanju zanijekano načelo protuslovlja. H e r a k l i t bi se m o ž d a b r a n i o d a j e to načelo izgrađeno na činjenici bića ( o n o g P a r m e n i d o v a ) ; a a k o n e m a bića, nego s a m o o n o »plamsanje«, o n a borba kao stalnost nestalnosti, o n d a n e m a ni onih načela protuslovlja i razlika previše je velika, te dosljedno, o n a k o v o shvaćanje koje to načelo dovodi u sumnju, t r e b a o p r e z n o ispitivati (značajno je k a k o je u novije vrijeme bila primljena s m n o g o simpatija teorija Benedetta Crocca, da Hcgel (1770.-1831.) nije p o r e k a o načelo protuslovlja).

26

N a d a l j e , m o ž e se ο Heraklitovoj zamisli samoj postaviti P a r m e nidovo pitanje: estin, e oyk estin (Diels 28, fr. 8, stih 16), te a k o vrijedi taj estin, ne vrijedi li ο toj samoj stvarnosti b a š o n o što je P a r m e n i d n a u č a v a o ? Da li postoji postajanje? Pa nastavimo u smislu naših prim­ jedbi (br. 5): t r e b a li i za činjeničnost postajanja ona »Arhimedova čvrsta točka«?

27

D. S O K R A T I P L A T O N 1. Sokrat (470/469-399.), koji je ponajviše bio p r a k t i č a n p e d a g o g i etičar, nastojao je filozofski obrazložiti svoja životna načela. Induk­ cijom i dedukcijom tražio je opće pojmove, tj. takve koji su neovisni ο o k o l n o s t i m a , i nastojao ih je izraziti definicijom. T i m e je metafizici z a c r t a o pravac razvoja: u heraklitovskoj stvarnosti treba naći p a r m e nidovsku k o m p o n e n t u (tog su se pravca, nažalost, p r e m a l o držali i Roscelin,

i Ockham, i Kant).

Ontologija

28

31

2. Platon (429./427.-348./347.) traži tu s p o m e n u t u p a r m e n i d o v sku k o m p o n e n t u u ovom n a š e m heraklitovskom svijetu u dva smjera: i k a o osnovicu za naše univerzalno — tj. općenito i neoborivo važeće — spoznavanje, i k a o osnovicu za ljepotu i vrijednosti stvarnosti. Za o b a p r o b l e m a vidi rješenje u t o m e , s t o j e ovaj naš svijet — k a o i naša univerzalna spoznaja ο njemu — posljedica veze sa svijetom ideja. T e k taj svijet ideja jest p o t p u n a stvarnost, pravi, bivstveni bitak (ontos o n ) , kao sunce blistav bitak (eilikrinos ό η ) . A ovaj naš svijet participira (methexis) i na bitku i na n e - b i t k u , a da nije posvema ni j e d n o ni drugo. K a d se čovjek susreće s p r e d m e t i m a ovog svijeta, u njegovu se u m u obnavlja nekadašnja njegova spoznaja samih ideja. No P l a t o n nije do kraja o b r a d i o ni što su ideje, ni kako ih mi spozna­ jemo.

29

E. A R I S T O T E L I.Aristotel (384.-322.) bio je učenik Platonov. Njegova je istak­ n u t a osobina — smisao za realnost. Rješavajući P a r m e n i d o v p r o b l e m bića ustanovljuje osnovne obri­ se n a u k e koju d a n a s zovemo analogija bića: »A što se tiče P a r m e n i d a [...] u t o m je rješenje što je u toliko u zabludi [...] u koliko uzimlje da se biće kazuje u j e d n o m značenju, a kazuje se m n o g o v r s n o — legom e n o y pollahos« (Phys., 13,186a 22-25 s nekoliko paralelnih mjesta). To znači: pojedini i raznovrsni objekti daju nam, d o d u š e , da ih spoz­ n a m o k a o o n o što jest, a ipak ne kao o n o p a r m e n i d o v s k o biće.

30

2. N o , p r e m a Aristotelu, ta raznovrsnost bivstvovanja traži neki parmenidovski temelj. Aristotel će ga — u relativno kasnijem razdob­ lju svoga rada — rješavati i obrazložiti u svjetlu n a u k e ο dy'namisenergeia, p o t e n t i a - a c t u s , ο mogućnosti i zbiljnosti. Bića s kojima se čovjek susreće i kakav je on sam, nisu u sebi jedinstvena, ontički cjelovita ( h o m o y p a n ) , n e g o su — baš u koliko bivstvuju — sastavljena ( d a k a k o , to je svojevrsna sastavljenost!) od potencije i akta. To znači da u takvim bićima m o ž e raspoznati dvije njihove k o m p o n e n t e , k o m p o n e n t e njihove bivstvujuće cjeline: — prvo, d a j e u njima mogućnost bivstvovanja, dy'namis, p o t e n t i a ; — drugo, kad je ta mogućnost ozbiljena, o n d a je u toj bivstvujućoj cjelini još j e d n a k o m p o n e n t a , o n a koja kao nutarnji faktor, uz samu mogućnost, čini tu cjelinu ozbiljenom, bivstvujućom cje­ linom. Ta druga k o m p o n e n t a zove se energeia ili e n t e l e h e i a ili p o n e k a d ergon, latinski actus, hrvatski zbiljnost. D o b r o u o č i m o da mogućnost i zbiljnost nisu n e š t o različito ili t u đ i n s k o p r e m a »obitelji bića«, nego su k o m p o n e n t e bića baš u koliko je biće: mogućnost kaže moći biti — taj o d n o s ili ta usmjerenost p r e m a

Miljenko Belić

32

biti to i s a m o to jest smisao i stvarnost mogućnosti. A zbiljnost čini biće bivstvujućim. No te k o m p o n e n t e samo su k o m p o n e n t e ; s a m o za se nisu već biće, tj. »cjelina koja jest«. Z a t o se kaže: »Potentia vel actus n o n sunt ens, sed entis«, ili: nisu »quod (est) ens«, nego su »quo (quibus) ens (constat)«. 31

T o m v a ž n o m nijansom Aristotel je omogućio filozofsko obra­ zloženje za stvarnu jednost bića koje je ujedinjenjem j e d n o , u n i o n e unum. T a k o đ e r , upravo time p r e d u s r e o je prigovor koji se u P a r m e n i dovo ime može iznijeti protiv n a u k e Leukipa i Demokrita (oko 460.370.). O n i , n a i m e , za obrazloženje nastajanja i prestajanja uvode pra­ zan p r o s t o r u kojem se kreću »atomi«. A taj prazan p r o s t o r je n e - b i ć e , me ό η . I zato, p a r m e n i d o v s k o razmišljanje ne prihvaća ga; a i kad bi ga prihvatilo, ipak n e - b i ć e m se ništa u biću ne izgrađuje. Empedoklo

(oko 49.2-432.), a još više Anaksagora

( o k o 500.-

428.), već se počinju približavati uočavanju mogućnosti k a o preduv­ jeta i nosioca nastajanja. 32

I a k o n a m je kronologija Aristotelovih djela uglavnom n e p o z n a t a , ipak je, čini se, ta n a u k a prvi p u t a iznesena u dijalogu Protreptikos — Opominjač — To je, n a i m e , jedini Aristotelov dijalog, u kojem dolazi n a u k a ο dynamis-energeia, i to u prilično n e r a z r a đ e n o m obliku. A i tu je već j a k o došao do izražaja taj karakter n e p o t p u n o s t i potencije i akta. Z n a č a j n o je i to što Aristotel u t o m dijalogu p o d o s t a povezuje potenciju-akt s analogijom, tj. istošću i različnošću istog p r e d i k a t a u samoj mogućnosti i u njezinu ozbiljenju.

33

U t o m dijalogu veli Aristotel: k a ž e m o da vidi ne s a m o onaj koji baca pogled p r e m a n e č e m u (zbiljnost!), nego i onaj koji je, doduše, zatvorio oči, ali može gledati (mogućnost!). Isto tako k a ž e m o da net­ ko spoznaje, ako može spoznavati. U spoznavanju se može i rasti. M o ž e m o napredovati i u življenju kao takovu, jer više živi (više ima od života, bolje ga proživljava) tko više ozbilji svoje glavne sposobno­ sti, sposobnosti duše, a te su napredovanje u istini (aletheyein) i u životnoj mudrosti (phronesis). Bez tako izgrađena života u o p ć e n e m a smisla živjeti. A živjeti po r a z u m u vrijedno je, m a k a r i uz teškoće. Ozbiljenje onih pravih ljudskih mogućnosti donosi sa s o b o m pravu radost življenja. Ne živi, naime, r a d o s n o onaj koji u životu ima m n o g o o n o g a što donosi radost, nego onaj koji je radostan radi življenja sa­ mog. Filozofija n a m govori kako ć e m o to provesti, i zato je treba učiti (usp. Aristotelis fragmenta selecta, ed. W. D. Ross, Ο χ ο η ϋ 1955. Pro­ treptikos str. 26-56. Važnija mjesta: ponajviše fr. 14, zatim 10c, usp. fr. 3,5,6,7,11).

Ontologija

33

34

3. Izloživši k a k o bića, sazdana od mogućnosti i zbiljnosti, po svojoj naravi m o g u bilo biti, bilo ne-biti, zaključuje da za bivstvovanje takvih bića treba Praiskon — A r h e — drugačije naravi, takav kojemu je stvarnost — oysia — zbiljnost (tj. s a m o zbiljnost, čista zbiljnost, bez pasivne mogućnosti): » M o r a da postoji Praiskon, i to takav kojega je stvarnost enćrgeia« (Metaph., 12 6,1071b 19-20).

35

Istu misao iznosi još j e d n o m , obrazlažući ujedno kako je u p r a v o radi takve naravi, tj. same zbiljnosti bez pasivne mogućnosti, Bog sa­ mo j e d a n : »Gdje se god pojavljuje brojčano mnoštvo, ondje je i ma­ terija [tj. materija u a n a l o g n o m smislu, n e o d r e đ e n i individuum, eshate hy'le]. [...] A Prva Bit n e m a [takve] materije; o n a je, naime, zbiljnost. Stoga, i pojmovno i stvarno j e d a n je Iskonski Z a č e t n i k zbivanja, u kojem n e m a pasivne mogućnosti« (Metaph., 12 8,1074a 33-37). N a p o m e n a ο prijevodu n a v e d e n o g Aristotelova teksta. Grčki tekst glasi: » P r o t o n kinoyn a k i n e t o n on«, što se kod n a s često prevodi: »Prvi n e p o k r e t n i P o k r e t a č « . No Aristotel naziva »kinesis« nastajanje postelje iz drveta i kipa iz b r o n c e ; i to takovo »kreta­ nje« ima svoga začetnika, »arhe« (Metaph., 1 3,984a 21-27). T a k o đ e r , »kinesis« se javlja u toliko vrsta, u koliko se vrsta javlja i biće; ozbiljavanje mogućnosti baš u koliko je ozbiljavanje — to je kinesis (usp. Metaph., 11 9,1065b 13-16. Takvih tekstova ima p o d o s t a ) . Budući da riječ »pokretač« p r e t e ž n o (iako ne j e d i n o ) označava p r o s t o r n o kreta­ nje, bolje ju je zamijeniti kojom d r u g o m riječju; isto tako »kretanje« — radije: ozbiljavanje pasivne mogućnosti ( a c t u a t i o p o t e n t i a e passivae). D a k l e , P r o t o n kinoyn a k i n e t o n — Prvi ili iskonski ozbiljavatelj (začetnik zbivanja, začetnik ozbiljavanja) u kojem se n e m a što istom ozbiljavati.

36

4. Pitanje od k u d a i k a k o n u ž n o u n e n u ž n o m e , s m a t r a o je Aristo­ tel j e d n i m od najtežih filozofskih p r o b l e m a . I a k o n a m nije ostavio p o t p u n o izrađenog odgovora, ipak je naznačio nekoliko lijepih i du­ b o k o misaonih p u t o k a z a koji govore ο Božjem utjecaju. To je u t k a n o n a p o s e u o n o što je u vezi s njegovom n a u k o m ο »eshate hy'le« — posljedna, u p r e n e s e n o m značenju materija — a tu p r i p a d a i njegovo tumačenje od k u d a u svijetu realizacija ideja, od k u d a u čovjeku m o ć uočavanja tih ideja. Bog je svijet ispunio idejama »jer ( k a d ) je htio i k a k o je htio« (Peri kosmoy — pros Alexandron c. 6,400b 12; usp. 398b 13. Ipak, postoje jaki razlozi sumnje u autentičnost Aristotelu pripi­ sivanog Perikosmo)'. No u drugu ruku, t r e n d Aristotelova razmišljanja približava se toj malo prije iznesenoj tvrdnji). A čovjek čita ideje u p r e d m e t i m a p o m o ć u djelatnog u m a (intellectus agens — k a k o su ga kasnije nazvali); um je nešto božansko, ili od o n o g a što je u čovjeku najbožanskije.

34

37

M i l j e n k o Belić

2. D I O : Metafizička promatranja kojima se rješava Parmenidova problematika 1. Traktat ο zbiljnosti i mogućnosti (de actu et potentia) A. OPĆI DIO 1.

teza:

U bićima

iskustvo, zbiljnost

možemo i

ο

kojima

prepoznati

nam govori naše njihove

nutarnje

vanjsko

ili nutarnje

komponente



mogućnost.

Ν e χ u s O v o je u v o d n a teza u svu primjenu n a u k e ο zbiljnosti i m o g u ć n o ­ sti. Ne počinjemo deduktivno, n e g o induktivno: p r o m a t r a m o činje­ nice i u njima — zorom — n a l a z i m o stvarnost akta i potencije kao » q u o ens«. 38

T e r m i n i 1. a) Biti, a ne ne-biti, nadvladati barijeru ništavila i nevrijednosti ili n e d o s t a t n o s t i za bivstvovanje, zadovoljiti zahtjevu ο kojem je go­ vorio P a r m e n i d — to se zbiva u svakom biću, svakom o n t i č k o m sub­ j e k t u koji jest. Zbiva se to u o n o m stupnju u kojem jest (oblici bivstvovanja v e o m a su različiti). O n o po č e m u se to zbiva, m o ž e m o nazvati ontičkim razlogom bivstvovanja (ontičkim — tj. neovisno ο čovjekovu mišljenju). A k o n e k o biće ima razlog svoga bivstvovanja i u biću od sebe različitom, u uzroku, takav se razlog bivstvovanja zove vanjski ontički razlog bivstvovanja. A o n o , u biću s a m o m , što je ontički razlog biv­ stvovanja njega samoga (bilo da je posljedica zahvata n e k o g uzroka, bilo da je — bez ikakvog uzrokovanja — svojstvo toga bića), nazivamo unutarnjim ontičkim razlogom. To je e n e r g e i a ili e n t e l e h e i a , actus, ozbiljenost. To je u k r a t k o opis f e n o m e n a zbiljnosti.

39

b) A zadaća zbiljnosti velika je, jer »biti a ne ne-biti« n e š t o je silno i veliko. Dosljedno, actus je izvor, sila, prevaga, odluka, nutarnje bogatstvo, jezgrovit sadržaj, pobjeda kojom se diči ontički subjekt, biće.

40

c) N e k e vrste definicija: Actus g e n e r a t i m est id, quod subiectum aliquod h a b e t q u o d q u e ratio est, cur illud aliquod esse h a b e a t sive aliquid sit (Sanc) — po o p ć e m mišljenju (ima, n a i m e , v e o m a različitih zbiljnosti) zbiljnost je o n o što se nalazi u n e k o m o n t i č k o m subjektu

35

Ontologija

koji jest, i što je u t o m subjektu njegov unutarnji ontički razlog da on ima bitak, da k a o biće jest. 41

2. a) Iz zapažanja p o z n a t n a m je fenomen mogućnosti. I mo­ gućnost je n e š t o ontičko: mogućnost je o n o u ontičkoj stvarnosti što je unutarnji ontički razlog da ta stvarnost može biti. Tu riječ »može biti« u z i m a m o u isključivom značenju, tj. g l e d a m o s a m o onaj »može biti«; sama snaga mogućnosti dalje ne seže. M o ­ gućnost je s a m o mogućnost, a ne neka »poluegzistencija«; no p r e m d a nije ta »poluegzistencija«, o n a je ipak stvarna mogućnost, n e š t o u o n t i č k o m redu, ali k a o mogućnost.

42

b) »Moći biti« — to je bit, sav smisao i sva stvarnost mogućnosti. U t o m je njezina i veličina, i malenost: veličina, jer m o ž e biti, o n a je sva usmjerena na akt sa svim njegovim unutarnjim bogatstvom; ma­ lenost — jer po sebi s a m o može biti, još n e m a zbiljnosti za koju je mogućnost. Toliko je ovisna ο aktu, da se ne m o ž e ni spoznati kao mogućnost, osim u toj svojoj relaciji p r e m a aktu, i ta relacija prozirnije nju skroz na skroz, ponavljam: to joj je sva bit.

43

c) Aktuiranjem mogućnosti prestaje s a m o neudjelotvorenost do­ tične mogućnosti, a ne prestaje ta mogućnost kao ontička k o m p o n e n ­ ta toga bića. Primjerice, lipa je listopadno stablo, o n a je takve naravi da — koliko je do nje same — m o ž e (!) imati ili n e m a t i lišće. To njezino svojstvo, tj. ta mogućnost s obzirom na lišće, ostaje svojstvom lipe i ljeti i zimi, tj. kad jest s lišćem i kad je bez njega. U toj potencijalnosti lipe očituje se i veličina i malenost potencije (v. br. 42). U o č i m o isto na drugi način: a k o n e k o biće već jest ali m o ž e pre­ stati biti, o n d a — očito — u njemu se nalazi, i t a d a d o k jest, ta ontička k o m p o n e n t a koja kazuje svoj »može« i s a m o taj »može«. T i m e se ujedno razotkriva narav cjeline toga bića — a ο t o m u 2. tezi.

44

d) Mogućnost ο kojoj smo do sada govorili, jest pasivna moguć­ nost. — Postoji i mogućnost utjecaja, p o t e n t i a activa, a ta je po svojoj naravi akt.

45

e) N e k e vrste definicija: P o t e n t i a in g e n e r e s u m p t a intelligitur id, q u o d subiectum aliquod habet, q u o d q u e ratio est, cur aliquod esse sive d a r e sive accipere possit. — P o t e n t i a d a n d i esse vocatur activa. P o t e n t i a esse accipiendi vocatur passiva. P a t e t e t i a m p o t e n t i a m amittendi esse aliquod v o c a n d a m esse passivam (Šanc). M o g u ć n o s t , po o p ć e m značenju, shvaća se kao o n o što neki subjekt ima i s t o j e u t o m o n t i č k o m subjektu razlog zašto m o ž e neki bitak dati ili primiti. M o ­ gućnost dati bitak zove se aktivna. Mogućnost primiti bitak zove se pasivna. J a s n o je da se mogućnost izgubiti neki bitak t a k o đ e r ima zvati pasivnom.

36

46

Miljenko Belić

3. R a z m o t r i m o i činjenicu nutarnjih k o m p o n e n a t a bića! a) Svako pojedino bićejest n e š t o j e d n o , nerazbijeno, a — ako ima dijelove — sve su mu k o m p o n e n t e sjedinjene, ens u n i o n e u n u m .

47

b) Te k o m p o n e n t e , same za sebe, nisu još j e d n a ontička cjelina, iako pripadaju stvarnosti (razne k o m p o n e n t e na r a z n e n a č i n e ) , na primjer živa grana na živome stablu; u čovjeku tijelo, duša. Iz njih rezultira cjelovito biće, ens c o m p l e t u m , i zato se nazivaju počelima bića (principium entis), ili q u o (quibus) ens, ili e n s i n c o m p l e t u m .

48

c) R a z n e su vrste tog sudioništva u izgradnji složene cjeline jed­ n o g bića. Q u o ens može se nazvati ne s a m o ona stvarnost, koja s dru­ g o m stvarnošću, od sebe različitom, dajući samu sebe konstituira cje­ linu kojoj je k o m p o n e n t a , nego i o n o što ο nekoj stvarnosti izričemo j e d n i m pojmom a koji se m o r a drugim p o j m o m n a d o p u n i t i (npr. in­ dividuum i njegova narav). I zato u metafizičkom razmišljanju, u n a t o č zajedničke crte n e p o t p u n o s t i i predanja cjelini, valja pri svakoj vrsti principa bića uočiti i osobit način njega k a o takovog, i njegova sudio­ ništva u cjelini.

49

d) Dajući sebe konstituirati cjelinu — to je sav smisao principa bića.

50

e) Pod vidikom izvođenja principa bića ili p r e t h o d e cjelini ili na­ staju s njom zajedno, a p o d vidikom smisla bivstvovanja (raison d ' e t r e ) cjelina p r e t h o d i svojim k o m p o n e n t a m a . Kad se ništa ne bi moglo graditi, ne bi se proizvodila cigla; kad »čovjek« ne bi bio moguć, ne bi ni ljudska duša bila moguća.

51

f) Činjenica principa bića pokazuje k a k o biće — baš pod vidikom bivstvovanja — nije o n o j e d n o i j e d i n o p a r m e n i d o v s k o biće, nego, ostajući na vlastitom području bića, nalazimo njegove nutarnje kom­ p o n e n t e (v. br. 29 i dalje). Tu već nazrijevamo i p u t p r e m a obrazlože­ nju raznolikosti, i p u t p r e m a — za obitelj bića k a o cjelinu sigurno p o t r e b n o j — »Arhimedovoj čvrstoj točki«.

52

g) O p i s n a definicija: q u o ens je o n o što p r i p a d a n e k o m cjelovitom biću k a o njegova nutarnja k o m p o n e n t a , tj. k a o o n o č e m u je vlastita bit u t o m e , da dajući sebe sačinjava cjelinu n e k o g bića.

53

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

Budući da promatrajući činjenice želimo zamijetiti stvarnost akta i potencije kao nutarnjih k o m p o n e n t a bića, valja n a m dokazati: — 1. uvodno, činjenicu realnih promjena kao a p s o l u t n o sigurnu činjenicu; — 2. u činjenici promjene zamjećuje se činjenica mogućnosti i zbiljnosti, i to kao ontička činjenica, ne tek naš zamišljaj; — 3. u bićima koja bivstvuju aktuacijom potencije, potencija i akt nisu nešto samostalno (u sebi cjelovito), nego su k o m p o n e n t e ;

Ontologija

37

i to k o m p o n e n t e bića u koliko je biće, sve do njegove ovakove ili o n a k o v e k o n k r e t n e stvarnosti. D a k l e » q u o ens«, ili »entis« (a ne »quod ens«). 54

H i s t o r i a

t h e s e o s

1. Aristotel je p r o n a š a o i, već on, v e o m a r a z r a d i o — d u b o k o i široko — n a u k u ο mogućnosti i zbiljnosti. Uvijek je korisno vraćati se na taj izvor. Skolastika, islamska i kršćanska, n e k e je vidike te n a u k e još proširila i razradila — n e k e , ne sve. 2. Descartes (1596.-1650.) nije d o b r o zamijetio razliku između »quod ens« i » q u o ens«. Njegov je ujecaj i u toj točki bio jak. 55

P r o b a t u r 1. pars: a p s o l u t n o sigurna činjenica realnih p r o m j e n a Arg. S t o j e n e p o s r e d n o očito, i to posvema, a p s o l u t n o je sigurno. Atqui, n e p o s r e d n o i posvema je očito da se zbivaju realne p r o m ­ jene. E r g o , a p s o l u t n o je sigurno da se zbivaju r e a l n e p r o m j e n e . Pr. m. 1. ex evidentia tuta experientiae e x t e r n a e

56

a) N e p o s r e d n a i p o s v e m a š n a očevidnost a k c i d e n t a l n i h mijena: — promjene koje obrađuju prirodne znanosti: fizika, kemija, astro­ nomija, t e h n i č k e znanosti, veterina... — p r o m j e n e koje obrađuju znanosti ο čovjeku: medicina, p e d a ­ gogija, sociologija, pravo, povijest... b) n e p o s r e d n a i posvemašnja očevidnost nekih supstancijalnih p r o m j e n a : p o č e t a k ili svršetak života čovjeka, životinje, biljke; nas­ tajanje ili prestajanje nekih neživih supstancija. Pr. m. 2. ex evidentia infallibili experientiae i n t e r n a e :

57

a) Subjekt svijesti, »ja«, zna n e p o s r e d n o za r e a l n o nastajanje i prestajanje n e k i h svojih akcidenata: u njegovoj svijesti postoji sad ova, sad o n a misao; sad ovo, a o n d a o n o htijenje; ovaj ili onaj rad; odjek u svijesti zdravlja ili bolesti... b) Subjekt svijesti, »ja«, doživljava sebe akcidentalno promijenje­ n o g pri svojim akcidentima: bio sam dijete, p o č e o sam ići u školu — ovu, pa o n u — j e s a m ili nisam bio dovoljno etički na visini, s t e k a o sam n e k o pravo kojeg nisam prije imao...

58

2. pars: činjeničnost mogućnosti i zbiljnosti. Arg. U ontičkoj stvarnosti ima bića koja se mijenjaju. Atqui, u bićima koja se mijenjaju, nalaze se potencija i akt. E r g o , u ontičkoj stvarnosti nalaze se potencija i akt.

38

59

M i l j e n k o Belić

Ad M. Na temelju 1. dijela m o ž e m o p r o m o t r i t i : a)

promjenu općenito;

b)

p r o m j e n u j e d n e supstancije u drugu (pri asimilaciji hrane...);

c)

a k c i d e n t a l n a p r o m j e n a iste supstancije (npr. p r o m j e n a istog čovjeka s o b z i r o m na dob, mjesto, rad, etičku vrijednost...);

d)

o n o biće (supstancija ili akcident) koje nastaje ili prestaje biti, s a m o k a o takovo.

60

Pr. m. 1. q u o a d p o t e n t i a m : Potencija je o n o u ontičkoj stvarnosti, što je unutarnji ontički razlog da ta stvarnost može biti. Tu m o g u ć n o s t zamjećujemo kao činjenicu ontičkog reda, npr.: a) O p ć e n i t o govoreći, o n o što se mijenja, pokazuje svoju mo­ gućnost za p r o m j e n u . A iz činjenice p o č e t n o g stanja vidimo da je i o n o bilo m o g u ć e . — To je sve neovisno ο n a š e m p r o m a t r a n j u , to je ontičko. b) Kad se j e d n a supstancija mijenja u drugu, očito je »tertium c o m m u n e « potencijalan i za prvu, i za novo nastalu supstanciju. c) Supstancija je potencija za svoje akcidente, jer se ta supstancija — o n a sama k a o takova — a k c i d e n t a l n o mijenja: o n a je te dobi, na t o m mjestu... d ) T e k o n o n a s t a j e , što m o ž e n a s t a t i . A s a m o nastajanje p o k a ­ zuje da takva m o g u ć n o s t — koliko je do nje s a m e — m o ž e biti neaktuirana.

61

Pr. m. 2. q u o a d a c t u m : Kad bivstvuje n e š t o što je p r e d tim bilo s a m o m o g u ć e , t a d a u toj ontičkoj stvarnosti nalazi se n e š t o novo, čega prije, d o k je bila sama mogućnost, još nije bilo. To »novo«, dakle, p o t r e b n o je, »requiritur«, za to novo bivstvovanje (inače ostaje u o n t i č k o m r e d u s a m o m o g u ć n o s t ) . To »novo« u j e d n o dovoljno je, »sufficit«, u n u t a r toga samoga bića koje je nastalo ( d a k a k o , d r u g o je pitanje što se sve traži izvan toga bića da do nutarnje p r o m j e n e m o g n e doći), jer u p r a v o t o m novošću došlo je do p r o m j e n e ( g l e d a n o ne statički, nego dinamički, po funkci­ ji) u k o n k r e t n i m primjerima (br. 59, 60). I t a k o u tim ontičkim subjektima koji su počeli bivstvovati p r o m ­ j e n o m , u o č a v a m o njihov unutarnji ontički razlog da ta bića sada bivstvuju na nov način (a k a k o je do te unutarnje p r o m j e n e došlo, za sada još ne ispitujemo). A u p r a v o to je zbiljnost, actus.

62

3. pars: actus et p o t e n t i a sunt entis, i. e. q u o ens et intra ens, seu principium entis

Ontologija

39

Arg. Q u o ens je o n o što p r i p a d a n e k o m cjelovitom biću kao nje­ gova nutarnja k o m p o n e n t a , tj. k a o o n o č e m u je vlastita bit u tom, da dajući sebe sačinjava cjelinu nekog bića. Atqui, to vrijedi za potenciju i akt. Ergo, potencija i akt su q u o ens. 63

64

Pr. m. Oboje — mogućnost i zbiljnost — sami za sebe nisu već neka dovršena ontička cjelina, ali jesu p r e m a njoj usmjereni (za nju su, njoj pripadaju), i to tako da s a m o m svojom vlastitom stvarnošću izgrađuju tu cjelinu, i tek tim sudioništvom u konstituiranju takova bića jesu njemu potencija i akt. C o r o l l a r i u m DakJe, promjenjivo biće na čitavom području svoje promjenjivosti obilježeno je »sastavljenošću« mogućnosti i zbiljnosti, te tek t o m »sastavljenošću« uzlazi do dostojanstva bivstvovanja (sjetimo se P a r m e nida!).

65

T i m e dobivamo dobru polaznu točku (ističem: »polaznu točku«, još ne čitavo rješenje!) za rješenje Kantove objekcije. » D a bi se doka­ zala slučajnost njegovog kretanja, m o r a l o bi se dokazati da je tijelo, mjesto što se kretalo u prošlom m o m e n t u , moglo tada mirovati, a ne da o n o poslije toga miruje« (I. K a n t , Kritika čistog uma. P r e v e o dr. Nikola M. Popović, Beograd 1958, str. 274, bilješka). Odgovor. Kontingentnost onoga s t o j e nastalo »kretanjem« — a i s a m o g tog »kretanja« — u o č a v a m o kroz dva stupnja. U prvom stup­ nju g l e d a m o strukturu »pokrenutog« bića: o n o je obilježeno moguć­ nošću; ta mogućnost ( p o t e n t i a ) nazočna je u svemu s t o j e »pokrenu­ to«. U d r u g o m stupnju g l e d a m o dvoje: a) biće, obilježeno moguć­ nošću n e m a svoga ozbiljenja (aktuacije) osim po uzrocima (o t o m naša 11. teza s nastavkom u 12. i 13. tezi); b) narav takova bića dru­ gačija je (naša 2. teza) nego što je narav bića u kojem n e m a pasivne potencije, tj. u kojem n e m a ničega što bi istom trebalo ozbiljiti (v. br. 35).

66

2.

teza:

Nauka

ο

mogućnosti

od onoga što znači biće,

i

zbiljnosti pomaže

stvoreno

ili Nestvoreno.

razumjeti

nešto

Ν e χ u s U ovoj tezi već govorimo ο Bogu, pretpostavljajući da Bog postoji. T o m u bi se moglo prigovoriti, da je to circulus vitiosus, d a n a filozofski govor ο Bogu još n e m a m prava. — Ipak tako činimo, jer za o n o s a m o s t o j e p o t r e b n o za spremanje filozofskog p u t a Bogu — a obrađuje se u ovoj tezi — svaka pretpostavka ο postojanju Boga m o ž e se potpu-

40

M i l j e n k o Belić

n o m a izostaviti. No kad bismo ovu tezu obradili k a o spremanje p u t a do Boga, morali bismo nakon j e d n o g dijela ove grade obraditi traktat ο uzrocima (naša 10-13. teza), pa nešto iz teodiceje, pa ostalo iz ove teze, pa... Te zato, već iz praktičnih razloga — a uz ovu n a p o m e n u — govorit ć e m o već u ovoj, i nekim drugim tezama, t a k o đ e r ο o n o m što pretpostavlja filozofsku obradbu pitanja ο Božjoj opstojnosti, djelo­ m i č n o i ο Božjoj naravi. A d a circulus vitiosus zaista ne postoji, m o ž e t e se uvjeriti ovim malim pokusom: zapišite na j e d a n papir sve što V a m dolazi na p a m e t u prilog mišljenja da je tu ipak circulus vitiosus (ili bilo što drugo s tim u vezi). Taj papir stavite u tekst na svršetak 13. teze, pa kada do o n a m o d o đ e m o , p o n o v n o r a z m o t r i m o cijelu stvar. A osim toga, metafizika nije samo put do Boga, n e g o je p r o m a t r a ­ nje bića. P r o m a t r a n j e bića koliko n a m je d o s t u p n o već u ovoj tezi, o p r a v d a n o popunjavamo ovim u s p o r e d b a m a stvora i Boga. 67

T e r m i n i N e s t v o r e n o biće, Bog, u klasičnoj metafizici izriče se k a o o n o biće kojemu je (metafizička) bit u tomu, da je actus purus, čista, sama zbiljnost, te, dosljedno, stvarnost mu je (fizička bit) neizmjernost. Stvoreno biće jest »sastavljeno« od mogućnosti i zbiljnosti. Ova teza p r o m a t r a što odatle slijedi za samu narav takova bivstvovanja (a slijedeća ispituje u č e m u je izgrađena ta potencijalnost i k a k o se u stvorenu biću nalazi njegova zbiljnost).

68

Sastavljenost ili nesastavljenost od potencije i akta uzima se u ovoj tezi s a m o k a o indicij koji otkriva narav bića, k a o što dijagram t e m p e r a t u r e nije sam po sebi ni zdravlje ni bolest, n e g o otkriva stanje čovjekovo. D a k l e , ne radi se sad ο toj sastavljenosti k a o takovoj, i koja očito nije nalik na sastavljenost bilo tvarnih dijelova, bilo dijelova silogizma.

69

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

T e z a poziva na promatranje bića, stvorenog i nestvorenog, a pod vidikom mogućnosti i zbiljnosti. Doista, narav o n o g velikog »biti« a n a s u p r o t »ne-biti« postaje n e k a k o otkrivenija i vidljivija, ako se pro­ m a t r a u svjetlu prisutnosti ili odsutnosti bilo akta, bilo potencije. U tri dijela teze p r o m a t r a se bivstvovanje formirano t o m funkci­ j o m zbiljnosti ( o d n o s n o mogućnosti). 70

H i s t o r i a

t h e s e o s

V e ć Aristotel primjenjuje nauku ο potenciji i aktu te njezine da­ ljnje izvode (metaforički ili metafizički hilemorfizam) ne samo pri uzlasku do Božje opstojnosti, nego i u p r o m a t r a n j u Božje naravi i njezine razlike od »brojčano mnogih« i »pokrenutih« bića (br. 34,35).

Ontologija

41

Skolastika je z n a t n o razradila tu n a u k u . 71

E x p o n i t u r 1. dio: mogućnost 1. a) Mogućnost znači m n o g o : mogućnost je zato m o g u ć n o s t , jer m o ž e biti. Iako s a m a po sebi kaže s a m o mogućnost, ipak p r i p a d a biću. I time je bliža Bogu nego ništavilu, jer Bog je izvor svega bića i svega što p r i p a d a biću, a ništavilo je d o k i n u ć e bića.

72

b) M o g u ć n o s t i s t o d o b n o znači m a l o : potencija se m o ž e aktuirati, ali s a m a po sebi te aktuacije još ne donosi. Biće koje bivstvuje tek »sastavljenošću« potencije i akta, m o ž e , ali ne mora biti, nalik na ništa­ vilo.

73

c) Zbiljnost, k a o unutarnja k o m p o n e n t a takova bića, n a d o p u ­ njuje taj nedostatak. Nadopunjuje, ali ne d o k i d a ! T a k o v o biće nije »monolitno«, o n o je krhko, u svom bivstvovanju (baš k a o t a k v o m ! ) oslabljeno, k a o »ranjeno«, ne stoji visoko na ljestvici bića.

74

d) Pa i sam akt takova bića, takav akt po svojoj funkciji nije n e š t o cjelovito i samostalno, nego s a m o n a d o p u n a (»zakrpa«). On m o ž e izostati, n e n u ž a n j e !

75

2. Promatrajući te n e d o s t a t k e m o ž e m o naslutiti ljepotu bića u kojem tih n e d o s t a t a k a n e m a , koje je čista, s a m a Zbiljnost. U njemu je sva j e d r i n a što p r i p a d a bitku, u smislu P a r m e n i d o v e vizije; u njemu je sva vrijednost i m o ć za dostojanstvo bivstvovanja koja proistječe iz o n e » A r h i m e d o v e čvrste točke« za » D A ! « n a s u p r o t » N E ! «

76

2. dio: nastajanje 1. Biće sastavljeno od mogućnosti i zbiljnosti takve je naravi, da ne bivstvuje bez p o m o ć i u z r o k a ( 1 1 . teza). T a k v o biće bez p o m o ć i uzroka n e m a »pravo« na bivstvovanje, n e m a u sebi snage k o j o m se takovo »pravo« realizira. Bez p o m o ć i uzroka — s o b z i r o m na takovo biće — prevladava o n a sličnost s ništavilom. 1 t a k o biće na taj način sastavljeno na s a m o m »ulazu u bivstvovanje« obilježeno je svojom n e d o s t a t n o š ć u i »vapajem« za drugim bićem, u zadnjoj liniji za Bo­ gom.

77

2. Nije lako mišlju uzaći do bića u kojem tih n e d o s t a t a k a n e m a . Z n a č a j n o je da se čovjek pita, tko je Boga stvorio, ili da za Boga kaže d a j e s a m svoj uzrok. No time bismo ostali na razini bića sastavljenog od potencije i akta. A Bog je više: On je takve naravi, da Mu uzroka ne treba, jer On je Cista Zbiljnost, bez ikakvih pasivnih m o g u ć n o s t i koje bi istom trebalo ozbiljiti.

M i l j e n k o Belić

78

3. dio: bivstvovanje 1. Biće »sastavljeno« od mogućnosti i zbiljnosti — dakle o n a k o v o da svoje bivstvovanje zahvaljuje d r u g o m biću, u zadnjoj liniji i pod svakim vidikom Bogu — doista bivstvuje, doista posjeduje onaj kra­ ljevski, što više, božanski predikat, o n o J E S T . Ali takovo je biće kralj-vazal: sve što je u njemu, sve po č e m u jest, i to do najdublje svoje srži, sve je dar, sve je uvjetovano, sve je t u đ e . No u p r a v o u t o m je i njegova veličina: jer biti d a r Božji — a Bog je divan — to je n e š t o divno.

79

Tu se već osjeća kako »biti« znači ili biti Bog, ili biti dar Božji. T a k o đ e r : o n o što Bog daje, to je pozitivnost, antiteza ništavilu.

80

2. A Bog, A c t u s Purus, sam po sebi jest o n o nutarnje bogatstvo bića u svoj njegovoj punini ( P a r m e n i d o v a slutnja!), vrijedna ontička pobjeda bivstvovanja-vrijednosti-ljepote-ljubavi-svetosti, sam po se­ bi d o s t a t a n i prebujan izvor i prevaga svake poželjnosti. Sam po sebi!

81

B. P O J E D I N A Č N I V I D I C I

3. i

teza: Bit i bitak — essentia et esse zbiljnost

unutar stvorena

(exsistentia) — kao mogućnost

bića.

Ν e χ u s P o d raznim vidicima nalazi se u stvorenu biću mogućnost i zbi­ ljnost. J e d a n od tih vidika jest i »sastavljenost« biti i bitka. Tijekom povijesti tomistička je škola v e o m a razradila taj vidik, te time zaslužno povećala naše metafizičko poznavanje i stvora, i Boga. — U vrijeme novijih kritičkih istraživanja ta se tomistička interpreta­ cija dovodi u vezu — osim sa sv. Tomom — sve više još i s Tomom de Vio kardinalom Kajetanom Ο. P.

(1469-1534.).

Franjo Suarez S. I. (1548-1617.) d a o je svoju interpretaciju. U s p o r e đ i v a n j e m tih stajališta m o ž e m o ne s a m o jasnije u p o z n a t i n e š t o ο Stvoritelju i ο stvorenju, n e g o t a k o đ e r produbiti svoj osnovni zor bića. 82

T o m i s t i č k o

t u m a č e n j e

I. Esse, bitak — to je vrhovni akt: »Sam bitak (ipsum E S S E ) jest o n o s t o j e n a d svim najsavršenije: odnosi se, n a i m e , p r e m a svemu kao zbiljnost. Ništa, n a i m e , n e m a [svoje] ozbiljenosti osim u koliko J E S T : stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih o d r e d n i c a ( i p s a r u m f o r m a r u m ) . — Ipsum E S S E est perfectissimum o m n i u m c o m p a r a t u r e n i m ad o m n i a ut actus. Nihil e n i m habet actualitatem,

43

Ontologija

nisi in q u a n t u m E S T : u n d e ipsum E S S E (bitak) est actualitas o m n i u m r e r u m , et etiam ipsarum formarum« (S. th., I, 4 , 1 ad 3). Da bismo ušli u smisao te l a p i d a r n e T o m i n e tvrdnje r a z r a d i m o iz n a v e d e n o g teksta ovu rečenicu: »Nihil e n i m h a b e t a c t u a l i t a t e m , nisi in q u a n t u m est.« Na primjer, zimi stabla nemaju lišća; na proljeće ga dobivaju. »Biti lisnat« zimi je potencijalno. Ta m o g u ć a bit postaje ozbiljenom time, da se »potest« obogati sa »est«, da primi »esse«. »Esse« u sebi nosi ishodište lisnatosti stabala; i tako m o ž e ulijevanjem toga »esse« lisnost postati ozbiljenom. Ili: stječem znanje: od stanja mogućnosti n e k o moje o d r e đ e n o znanje prelazi u zbiljnost. A prelazi se u zbiljnost dobivajući »est« (bez tog »est« ostaje »potest«, ali »nec d u m , još ne, est«). Z n a č i da »esse« u sebi nosi ishodište n e k o g o d r e đ e n o g znanja k a o realiziranog. Ili: »evdaimonia« po »phronesis« (v. br. 32-33). »Energeia« ili »ćrgon« čini d a j e »dynamis« ostvarena. Taj izvor realizacije, akt koji donosi činjeničnost samoga »est«, sv. T o m a (Aristotel još ne) n a k o n n e o p l a t o n i k a naziva »esse«. »Esse« dajući sebe daje e y d a i m o n i u . Z n a č i i nju nosi u sebi. Od kuda ozbiljenost savršenosti ruže, hrasta, čovjeka, a n đ e l a ? I o p e t : od »esse«. »Esse« dajući sebe daje ružu, hrast, čovjeka, anđela... D a k l e , »est« time s t o j e »uliven« u odgovarajuću m o g u ć n o s t čini bilo koje moguće biće ozbiljenim. Sad pročitajmo još j e d n o m malo prije naveden T o m i n tekst! 83

No tu već p r i g o v a r a m o i objiciramo: zar postoji n e k a k a v »esse« koji bi u sebi sadržavao svaku moguću savršenost? Nije li takav »esse« p u k a apstrakcija? I takav apstraktni »esse« ne postoji, postoje s a m o pojedinačna bića koja »jesu« (imaju svoj »est«), ali svako na svoj na­ čin. Odgovorit ć e m o opširnije. O p ć e n i t o govoreći apstrakcija u koliko je apstrakcija i s a m o ap­ strakcija, jest nešto u u m u koji je tu apstrakciju izrekao. No apstrakcija nije s a m o to (nešto u u m u ) , nego je o n a umski izričaj o n o g a što se nalazi u stvarnosti. Primjerice, a 3 nije s a m o u m s k a apstrakcija, nego umski izričaj o n o g a što se nalazi u stvarnosti. I z a t o se m o ž e reći da je a 3 ni u jednoj kocki, i u svakoj kocki: kao apstrakcija i s a m o apstrak­ cija — ni u j e d n o j : k a o realizacija u svakoj. G r a đ e v i n a r i g r a d e visoke zgrade i mostove i pri t o m se služe » a p s t r a k t n o m « m a t e m a t i k o m bez straha od njene »apstraktnosti«. To isto t r e b a reći ο a p s t r a k t n o m »esse«: kao akt bilo kojeg bića »esse« je doista apstrakcija. No i ta apstrakcija n e š t o kazuje ο objektu. A kaže otprilike ovo: kad k a ž e m o da n e k o biće ima svoj »esse«, time k a ž e m o da o n o jest, da je »probilo barijeru ništavila«, da je n e š t o za što se P a r m e n i d m o ž e zanimati.

44

M i l j e n k o Belić

Kad se radi ο stvorenim bićima, »esse« se u njima nalazi, p r e m a tomističkoj školi, kao zasebna realna k o m p o n e n t a u n u t a r pojedinih bića, a p r e m a Suarezu to je kontinuirani i konkretizirani Božji stvara­ lački utjecaj k a o takav (tj. u koliko je Božji). Ο t o m e više — u ovoj tezi. A filozofsko mišljenje ο Bogu izgrađuje se kroz ove stupnjeve: prvo, uočava se da biće koje je sastavljeno, jest »ab alio« (naša 11. teza). Dosljedno, Bog koji, budući d a j e stvarno biće, ima »eese«, osim toga »esse« n e m a ništa drugo. On je ontički o n o što onto-logički kaže n a d - p o j a m »esse«. ( K a ž e m o n a d - p o j a m , jer pojmovi izriču različite biti, a »esse« je više nego bit, ono čime bit jest.) Bog je, dakle, onakav »esse« koji sam kao takav bivstvuje, sam k a o takav jest stvarnost, stvarnost u kojoj se o n o što se izriče n a d - p o j m o m »esse« ostvaruje u svoj svojoj punini i jedrini, ničim sputanoj d o d a t n i m tumačenjima ili modifikacijama (to bi već značilo sastavljenost, a ta dokida aseitet — »a se« — i n e m i n o v n o donosi da je dotično biće »ab alio«). Slijedi drugi stupanj, pita se kakva je (»kako izgleda?«) ontička stvarnost koja je »sazdana« iz »esse«, i to j e d i n o iz »esse«, iz »esse« koji k a o takav postoji — esse subsistens — k a o stvarnost samostalna, u svojoj jedrini i cjelini ničim natrunjena ili s p u t a n a ? N a š e razmišljanje sada ne ide uzlaznim p u t e m , p r e m a većoj ap­ strakciji, n e g o i d e m o od — u stvarnosti zasnovane — apstrakcije pre­ ma o n t i č k o m redu. Slično bi p o s t u p a o onaj koji bi u geometriji, doznavši za a 3 nastojao izreći kako ta figura izgleda u o n t i č k o m redu. Odgovor, zbog neizbježive analogije, m o ž e m o izreći m e t a f o r a m a , pa k a ž e m o da je Bog — subzistentna pobjeda nad ništavilom — subzistentna afirmacija i time p o t p u n a negacija bilo kakvog ne s a m o izričitog poricanja afirmacije, nego i bilo kakvog izostavljanja afirmacije — afirmacija u svoj njezinoj cjelini i p o t p u n a negacija bilo kakve n e p o t p u n o s t i afirmacije — p o t p u n a negacija bilo kakve n e p o t p u n o s t i — a sve to ne tek k a o svojstvo nekog ( n e u t r a l n o g i od s a m o g sebe još n e d e t e r m i n i r a n o g ) subjekta, nego sve to na način baš o n e subzistirajuće stvarnosti ο kojoj se radi, tj. ο »pobjedi«, »afir­ maciji« itd. 84

I I . 1 . a) Bog je po svojoj biti »samo« zbiljnost, actus, esse — esse subsistens, bitak koji zasebice postoji (br. 75, 77, 80). b) R a z m o t r i m o što to znači. Prvo, to je stvarnost, ne tek apstraktni izričaj nečeg što k a o takvo, u o n o m obliku što ga formiramo apstrahiranjem, u objektu ne postoji

Ontologija

45

(nego je tek »na neki način« n a z o č n o ) . Čisti, samostalni »esse« to, i s a m o to, baš kao takovo, jest stvarnost Božje biti. D r u g o , budući da esse k a o takav nije skučen na neki k o n k r e t n i oblik bivstvovanja, slijedi da taj Božji esse — ničim okrnjeni, nespu­ tani, samostalni i baš kao takav stvarni esse — j e s t n a p r o s t o bujna i ničim s p u t a n a »eksplozija« bivstvovanja. N a i m e , esse, biti, kaže s a m o »biti«, ne kaže »djelomično biti i i s t o d o b n o — n e k i m n e d o s t a t k o m — ne biti«; »biti« — dokle god je baš »biti« — ondje »prestaje«, gdje »počinje« njegova suprotnost, a t a j e poricanje i isključenje baš svake stvarnosti; granica koja bi imala omeđivati to bujanje čistoga bitka, m o r a l a bi se postaviti kao njegovo poricanje, dakle k a o » n o n - e s t « , ο toj granici vrijedi » n o n - e s t « , to »je« granica koje n e m a , i zato je čisti esse n e o g r a n i č e n , u sebi uključuje, i to u smislu pozitivnog svog sadr­ žaja sve u č e m u se m o ž e i m o r a reći »est«. Tu je isključena i svaka sukcesivnost nastajanja, jer bismo u t o m slučaju imali — u susljednosti p e r i o d a — djelomičan » n o n - e s t « . 85

86

No i tu objiciramo pitajući: Z a r je Bog ruža + hrast + čovjek + a n đ e o + ...? — O d g o v a r a m o : d a k a k o da nije, ali jest o n o s t o j e ontički razlog da ruža, hrast, čovjek, anđeo... u o p ć e »izranja« iz ništavila, da u o p ć e jest (usp. br. 38 i p r i p a d n o ) . A taj ontički razlog bivstvovanja dotičnih bića nije s a m o njihov akt k a o njihov nutarnji razlog bivstvo­ vanja, n e g o — j o š i više — Bog kao k o n a č n o ishodište i njihov najdublj i ontički izvor (»čvrsta A r h i m e d o v a točka«). I u p r a v o ta k o n a č n o s t fun­ kcije za » D A ! « n a s u p r o t » N E ! « , dakle baš »esse« u svojem k o n a č n o m i najdubljem značenju, tog j e d n o g ishodišta za svu raznolikost (v. br. 34) — u p r a v o u t o m je o n a sveobuhvatnost, cjelovitost, j e d r i n a , neizmjernost, n e o g r a n i č e n o s t savršenosti Božje naravi. U k r a t k o : ne ovo + ovo + ovo..., n e g o na način ishodišta. c) Pročitajmo pažljivo n e k e T o m i n e misli: »U Bogu [...] s a m Nje­ gov bitak (ipsum esse s u u m ) jest odgovor na pitanje s t o j e O n : i stoga, naziv za Boga, koji se izvodi iz riječi 'biti' na vlastiti Ga način imenuje, to je Njegovo vlastito ime. — In D e o [...] ipsum esse s u u m est sua quiditas: et i d e o n o m e n q u o d s u m i t u r ab 'esse', p r o p r i e n o m i n a t ip­ sum, et est p r o p r i u m n o m e n eius« (1 dist. 8, q 1, a 1 c, fin.). Uz isti artikul m e đ u objekcijama T o m a navodi i ovo: takva defi­ nicija Božje biti ne koristi, jer mi ne s h v a ć a m o što je to »esse« i što je to »infinitum« (o č e m u se t a k o đ e r govori u t o m artikulu). — T o m a odgovara tumačeći u s p o n našeg a n a l o g n o g spoznavanja ο t o m što izričemo tim p o j m o m (bolje: n a d p o j m o m ) »esse«: »Sva druga i m e n a kazuju neki o d r e đ e n i , usitnjeni bitak (esse đ e t e r m i n a t u m et particul a t u m ) ; t a k o ' m u d a r ' kazuje da ' n e š t o ' j e s t ; a ovo ime 'Koji jest' izriče bitak, apsolutan i neskučen nečim d o d a n i m ( i n d e t e r m i n a t u m per aliquid a d d i t u m ) ; i z a t o kaže Damašćanin da [to i m e j n e znači s t o j e Bog, n e g o z n a č i n e k o n e o g r a n i č e n o m o r e bivstva k a o b e z g r a n i č n i h

46

Miljenko Belić

određenja. Stoga, kada p r i s t u p a m o k Bogu p u t e m uklanjanja [ne­ savršenosti] prvo ο Njemu p o r i č e m o tjelesne osobine; a drugo, ta­ k o đ e r d u h o v n e osobine u o n o m načinu k a k o se nalaze u stvorovima, na primjer d o b r o t a i m u d r o s t ; i t a d a ostaje u n a š e m u m u samo, da jest, i ništa više; stoga je k a o u nekoj nejasnoći (in q u a d a m confusion e ) . — Alia o m n i a n o m i n a dicunt esse d e t e r m i n a t u m et p a r t i c u l a t u m ; sicut sapiens dicit aliquid esse; hoc n o m e n 'Qui est' dicit D a m a s c e n u s , q u o d n o n significat quid est D e u s , sed significat q u o d d a m pelagus s u b s t a n t i a e infinitum, q u a s i n o n d e t e r m i n a t u m . U n d e q u a n d o i n D e u m p r o c e d i m u s p e r viam remotionis, p r i m o n e g a m u s a b e o corporalia; et s e c u n d o etiam intellectualia, s e c u n d u m q u o d inveniuntur in creaturis, ut bonitas et sapientia; et t u n e r e m a n a n t t a n t u m in intellectu n o s t r o , quia est, et nihil amplim; u n d e est sicut in q u a d a m confusione« (nav. mj. ad 4). 87

2. Da bismo to bolje razumjeli, u s p o r e d i m o u kojem smislu Bog jest, a u kojem nije, »ens rationale«. U z m e li se »ens rationale« kao j e d a n od načina bivstvovanja ( m o d u s essendi) ili isto drugim riječima, k a o n e k a bit koja jest (essentia seu quiditas q u a e est), u t o m s k u č e n o m smislu Bog nije »ens rationale«, jer Bog je više, Bog je sam izvor po kojem pojedini m o d u s bivstvuje, jer Bog je esse (v. br. 82), i to na Njemu vlastit način (v. br. 85 sa 75, 77, 79). I zato, tek ako se »ens rationale« u z m e u t o m višem smislu, taj izraz postaje p o d e s a n da izrekne savršenost Božjeg u m a .

88

I I I . K a k o se »esse« m o ž e skučiti na ovaj ili onaj ograničeni način bivstvovanja? 1. To bi P a r m e n i d u izgledalo n a p r o s t o kao »contradictio in adiecto«, jer »esse« m o r a imati svu svoju intenzivnost za dostignuće onoga »esti gar einai, m e d e n d'oyk estin« (v. br. 7 i si.). No tomistička škola izmiče toj kontradikciji time što se poziva na participaciju o n e intenzivnosti što p r i p a d a bitku, esse, i na njezinu prilagođenost nekoj k o n k r e t n o j pasivnoj mogućnosti bića o g r a n i č e n e savršenosti. To je — p r e m a tomistima — najvažnija primjena Aristo­ telove n a u k e ο mogućnosti i zbiljnosti.

89

a) Bitak, esse, k a o i svaki akt — u o n o m r e d u i stupnju gdje je akt — nije skučen samom svojom naravi akta

(»actus n o n limitatur ex se

ipso«); akt je počelo pozitivnosti, a ne manjka, skučenosti. 90

b) Dosljedno, ograničenje proizlazi iz stvarnosti koja nije akt (od­ n o s n o , b u d u ć i da ima raznih zbiljnosti, dodajmo:... koja nije akt b a r e m u o n o m stupnju i p o d o n i m vidikom, p o d kojim dolazi ograničenje). D a k l e , ako je n e k o biće u savršenosti ograničeno, o n d a m o r a da je u n u t a r njega još i takav k o n p r i n c i p k a o »quo ens«, tj. k a o o n o po č e m u biće o g r a n i č e n e savršenosti (limitatae perfeetionis) bivstvuje.

47

Ontologija

91

c) Funkcija toga k o n p r i n c i p a bića o g r a n i č e n e savršenosti jest u p r a v o to da — k a o kakav ekran — zaustavlja daljnju ekspanziju koju bi

inače zbiljnost-esse realizirala. Postaviti određenje aktu — to je

narav toga konprincipa. 92

d) Taj konprincip u egzistentnom biću zaista bivstvuje, ali sam, k a o takav, nema u sebi ništa od »esse«: on bivstvuje, on ima »esse«, ali tek t a k o što — k a o ekran — zaustavlja njegovu ekspanziju. I tako iz . toga limitirajućeg konprincipa i iz akta-esse rezultira biće ograničene savršenosti.

93

e) Budući da limitirajući konprincip skučuje raspon cjelovitoga »esse« na j e d a n o d r e đ e n i »quid?«, zove se quiditas-»štota« ili essentia-bit.

94

f) Quiditas, dakle, kaže o n o što m o ž e biti; o n a je doista unutarnji ontički razlog, da takovo biće ograničene savršenosti m o ž e biti. D r u ­ gim riječima, quiditas je potencija za »esse«. Od t u d a aksiomi ο ograničavanju akta: A c t u s limitatur per pot e n t i a m . A c t u s limitatur q u a t e n u s recipitur in p o t e n t i a .

95

2. a) Ta potencija, quiditas, nije s a m o mogućnost n e k o g bića koje još ne egzistira (potentia obiectiva — izraz je p o t e k a o iz skotizma), n e g o je potencija — suprotstavljena aktu-»esse« — unutar egzistentnog bića. O n a je u sebi realna, o n a egzistira, ali ne radi sebe, nego radi »esse« koga limitira, i — limitirajući »esse« — na njemu partici­ pira, bivstvuje, »est«, suptilnije i preciznije r e č e n o : exsistit, n o n est.

96

b) N a i m e , k a k o se iz upravo izloženog vidi, »exsistere« je niži, participirani i usitnjeni oblik posjedovanja bitka-esse, a kad je nazo­ čan bitak u svojoj nedirnutoj, dakle p o t p u n o j , jedrini, o n d a — u pre­ ciznom i suptilnom biranju riječi kod nekih ( n e svih) n e t o m i s t a — kazuje se »est«. U t o m smislu: »Quia D e u s est, n o n exsistit. Q u i a c r e a t u r a exsistit, n o n est.«

97

3. O u i d i t a s je, dakle, »subiectum reale capax recipiendi aliquam perfectionem. — R e a l a n subjekt k a d a r je primiti neku osobinu« (a to je definicija subjektivne potencije; zove se »subjektivna«, jer k a o sub­ jekt prima svoj akt). Essentia je, dakle, subjektivna potencija. To je valjda najtamniji, ali i najvažniji slučaj subjektivne potencije.

98

4. Da ovo ο č e m u govorimo b u d e jasnije, pogledajmo sličnost i razliku o d n o s a materije p r e m a njezinoj odrednici-formi, i biti p r e m a bitku-esse. Prvo sličnost: materija je za svoju o d r e d n i c u t a k o đ e r sub­ jektivna potencija, a o d r e d n i c a je svojoj materiji specifičan akt (pazi na r e č e n o u br. 90) usmjeren na realizaciju biti. — Razlika: dok iz materije i o d r e d n i c e rezultira nešto treće (iz materije i d u š e rezultira čovjek), n e š t o što nije ni materija ni forma n e g o ova ili o n a materijalna

48

M i l j e n k o Belić

supstancija, dotle iz biti i bitka ne rezultira n e š t o treće, n e g o »quiditas est« (»exsistit«). 99

100

5. P r e m a t o m e , treba radikalno i t o t a l n o dijeliti dva unutarnja konprincipa: sve što spada na specifikaciju, na »quid?«, p r i p a d a biti; sve što s p a d a na bivstvovanje, na »esse«, potječe j e d i n o od o n o g vrhovnog akta, »esse«, nikako i ni u č e m u od biti. M a k a r je bit realna, m a k a r egzistira, ipak niti je ona kao takova akt, niti p o č e l o ikakve aktuacije s obzirom na bitak-esse. Izgleda p a r a d o k s a l n o , ali ima svoj smisao, da je bit realna — i time različita od s a m e mogućnosti još nepostojeće — ali nije aktualna. IV. R e a l n a razlika između biti i bitka, d a k a k o , nije na način real­ ne razlike između dva cjelovita bića, itd., to je r e a l n a razlika između dva » q u o ens«, i još k t o m u dva sasvim svojevrsna i dubinski značajna izgraditelja bića koje u svojoj savršenosti nije n e o g r a n i č e n o . U prilog realne razlike ističe se radikalno različita funkcija tih dvaju konprincipa bića ograničene savršenosti.

101

U obliku više-manje stiliziranog d o k a z a otprilike ovako: O n o što izriče pojam akta-esse, to se — k a o takovo — ne skučuje s a m o m svojom naravi. P o t r e b n o je, dakle, n e š t o d r u g o , n e š t o što nije akt-esse, stvarnost druge i drugačije, radikalno drugačije vrste, nešto što je od a k t a - e s s e r e a l n o različito.

102

Ili ovako: načelno, mogućnost je odrediva k o m p o n e n t a , a zbi­ ljnost je odredujuća k o m p o n e n t a , p o t e n t i a est deierminabilis, actus est d e t e r m i n a n s . — Atqui, »determinabile« u » d e t e r m i n a n s « to su k o m p o n e n t e koje imaju upravo o p r e č n u funkciju, i z a t o ne mogu biti ista stvarnost. — A to sve vrijedi ο biti, koja je mogućnost, i zato »determinabilis«; vrijedi i ο bitku-esse, koji je zbiljnost, i to vrhovni akt, i zato u vrhunskoj točki »determinans«.

103

V. 1. Ova je sentencija stekla m n o g o pristaša, m o ž d a ne toliko radi onoga što se njoj u prilog iznosi u obliku kratkih dokaza, nego valjda više radi svoje ljepote. Prilično uspješno uvodi u d u b o k o i sve dublje naziranje s t o j e bitak-esse. T a k o đ e r , na v e o m a uspješan način pokazuje što je o n o u biću, što zovemo mogućnost. Poziva na pro­ matranje o n e nutarnje strukture u biću, koja dovodi do parmenidovskog » D A ! « . Pokazuje čvrstu jednost bića u n a t o č njegovih k o m p o n e ­ n a t a ; k a o i od strane k o m p o n e n a t a pokazuje u č e m u je njihova »dozrelost« za ujedinjenje i jednost. I t a k o dalje. A sve to k a o da dobiva na onoj nekoj životnosti (ne pukoj apstraktnosti) te t a k o i na svom značenju u p r a v o time što se to uzimlje kao r e a l n a razlika između tih konprincipa.

104

Tu je sentenciju preporučila i Sveta kongregacija za crkvene stu­ dije god. 1914., kad ju je uvrstila kao 3. m e đ u glasovite »24 tomističke

Ontologija

49

teze«. No ipak, ο tim t e z a m a o d r e đ e n o je s a m o : »[...] n e k se izlažu k a o p o u z d a n e direktivne n o r m e . — [...] p r o p o n a n t u r veluti t u t a e norm a e directivae«. Beneđikt XV. izjavio je — dajući direktive Družbi Isusovoj — i s njegovim d o p u š t e n j e m ta je izjava objavljena: »[...] iz toga što su 'dvadeset četiri teze' proglašene p o u z d a n i m a ne slijedi zaključak da su manje p o u z d a n a mišljenja, [tim t e z a m a ] s u p r o t n a , p a č e m o ž e biti da su i više p o u z d a n a . — [...] eo q u o d viginti q u a t t u o r theses p r o n u n t i a t a e fuerint t u t a e , n o n idcirco s e n t e n t i a s c o n t r a r i a s h a b e n d a s esse minus tutas, i m m o fieri posse ut sint tutiores«. Više od toga Benedikt XV. nije htio odrediti, da ne bi — k a k o je r e k a o — stradala d u b i n a studija. 105

S u a r e z o v o

t u m a č e n j e

1. Sve što je r e č e n o ο čistom bitku-esse koji je k a o takav objek­ tivna ontička stvarnost — a t a k o je to ο Bogu — S u a r e z prihvaća (v. br. 84 i p r i p a d n o ) . — Na to mnogi, pa i suvremeni, suarezijanci pre­ m a l o paze. O n i k a o da prihvaćaju Suarezovu misao da z a o b i đ u na­ v o d n u »nebuloznost« t o m i z m a . 106

2. No kad se radi ο bitima koje egzistiraju, S u a r e z drugačije t u m a ­ či limitiranje zbiljnosti-egzistencije u njima: nije n u ž n o da akt b u d e » r e c e p t u s in aliquo« (br. 94 s p r i p a d n i m ) i time limitiran, n e g o je za ograničenje akta dovoljno da b u d e darovan, stvoren, » r e c e p t u s ab aliquo«. T o znači:

107

a) Stvarnost, od Boga različita, tek z a t o je stvarnost, jer je djelo Božje; ma kakva bila u sebi — m o ž d a actus — ipak je u svojim najdub­ ljim temeljima (ili »podtemeljima«) čitave svoje stvarnosti sva obi­ lježena pasivnošću p r e m a Bogu ( u s p . Disputationes metaphysicae, disp. 31, sectio 6, n u m e r u s 13,23; s. 13, n. 9,17. — D e Divina substantia eiusgue attributis, lib. 2, cap. 1, osobito n u m . 3 i 7). I z a t o stvorena egzistencija nije »esse« niti ima njegovu ekspanziju.

108

b) A Bog, kad stvara, stvara p r e m a svojim stvaralačkim zamisli­ m a . Te su zamisli posve o d r e đ e n e . O n e su »causae r e r u m « ( k a k o veli sv. T o m a u S. th., I, 14, 8 c; 1,16, 5 c).

109

Sada m o ž e m o reći to isto ovim riječima: egzistencija, tj. od Boga d a r o v a n a egzistencija, u j e d n o je i p o d vidikom kviditeta p o t p u n o o d r e đ e n a , jer ju Bog stvara p r e m a svojim zamislima, ovakvim ili onak­ vim.

110

c) D a k l e , o n o što se — p r e m a tomistima — nazrijeva u svakom biću, pa i stvorenom, zbog bitka-esse, to — p r e m a S u a r e z u — pripa­ da, i to u punini, Bogu j e d i n o m e ; a stvoru ne p r i p a d a u p u n i n i , a i u koliko p r i p a d a , p r i p a d a s a m o po t o m e što je stvor završna (pasivna) realizacija (aktivnog) stvaralačkog Božjeg zahvata. — I z a t o , u d u h u

50

Miljenko Belić

S u a r e z o v e misli, t r e b a prihvatiti svu tomističku n a u k u ο bitku-esse, ali tek po toj vezi s Bogom, ne k a o n e š t o samostalno. 111

A o n o , što — p r e m a tomistima — j e s t zadaća biti, to se — p r e m a Suarezu — t a k o đ e r tumači izravno iz veze s B o g o m : različnost Božjih stvaralačkih misli (aktivno g l e d a n e ) , koje se (pasivno g l e d a n e ) javljaju k a o ovo ovakovo ili o n a k o v o biće. T i m e bit dobiva ne toliko »negativnu« funkciju omeđavanja, nego više pozitivnu zadaću, izgradnje. — U s p u t s p o m e n i m o : j e d a n dio n e o tomista otprilike t a k o gleda na zadaću biti, iako, d a k a k o , u vezi s b i t k o m - e s s e shvaćenim tomistički.

112

3. Na temelju r e č e n o g do sada m o ž e m o vidjeti, kakve je metafi­ zičke naravi stvoreno biće: a) O n o jest s a z d a n o od biti-potencije i njezina akta, egzistencije (u ovom sistemu bolje je reći »egzistencija« nego »esse«). No ne kaže se time isto što se kazuje u tomističkom sistemu. Bit, essentia, stvorenog bića kazuje neku stvorivu Božju zamisao. — Isto, g l e d a n o od strane stvora, »odozdol«: k a d a u m o m u o č i m o bit n e k o g stvorenog bića, tada smo izrekli o n o što je bila zamisao tvorca toga bića (taj tvorac m o ž e biti i stvoreni graditelj, ali u zadnjoj liniji to je najposlije Bog). Stvorivo, dakle potencijalno. Egzistencija kazuje realizaciju takve stvorive biti-zamisli. I u tom smislu zaista izriče aktuiranost n e k e potencije.

113

b) To nisu m e đ u s o b n o r e a l n o različiti nutarnji konprincipi istoga bića, n e g o obavezni umski izričaji ο s t v o r e n o m biću: mogu i m o r a m reći da to biće egzistira, i d a j e takvo. A kad um ο n e k o m biću (ili stvarnosti) kaže da egzistira konting e n t n o m egzistencijom (Božja egzistencija — točnije: bitak-esse — nije k a o egzistencija stvorova!), t a d a u t o m u m s k o m sadržaju nije r e č e n o koja to stvoriva bit egzistira. — K a o i o b r a t n o : kad um izriče; neku stvorivu bit (hrast, ružu, orla, čovjeka...), t a d a u t o m umskom. sadržaju nije r e č e n o da ta bit već i egzistira. Sadržaji tih dvaju pojmova; — tj. »egzistira« i npr. »hrast« — j e d a n drugog ne uključuju. Takva! se razlika zove » p o t p u n a pojmovna razlika — distinetio rationis cumj f u n d a m e n t o perfeeto in re«. Takva p o t p u n a pojmovna razlika m o ž e se izreći i u cjelovitirnl r e a l n o nesastavljenim stvarnostima. M o ž e se izreći i ο svakom princif pu bića ( q u o e n s ) .

114

c) D a k l e , stvorena stvarnost zato je stvarnost, jer ovosi ο Bogu. (J Bogu ovisi ne s a m o na način uzrokovanog bića, nego na način partij cipiranog bića (participacija, n a i m e , obuhvaća sve u biću, v. 6. tezu;B uzrok se m o ž e shvatiti kao o n o što zahvaća pod s a m o nekim vidikom)! Stvorenoj stvarnosti ne treba » p o t e n t i a subiectiva« (v. br. 97 s pripađl nim) koja bi participirala na Božjem zahvatu, jer i s a m a ta — hipotelj

Ontologija

51

ska — »potentia subiectiva« jest d a r Božji, ona, k a o i cijela stvarnost stvorenog bića participira na Božjem zahvatu, u njoj su mogućnosti (bit) i zbiljnost (egzistencija), koje se m e đ u s o b n o razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom. To u s p o r e d i m o s n a u k o m Natalisa DelPrado ( m e đ u starijim n e o -

115

tomistima bio je vrlo istaknut, jer je v e o m a pronicav, v e o m a dosljedan i v e o m a zauzet u pitanjima ο biti i bitku); ovisnost ο Bogu nije prvi razlog razlike između Boga i stvora, nego je već n e š t o izvedeno, nešto što je posljedica i što rezultira iz sastavljenosti r e a l n o različitih biti i bitka (ν. N. D e l P r a d o , De veritate fundamentaliphilosophiae christianae, Friburgi Helv. 1911, str. 178. i 179.). 116

4. Iz toga slijedi: a) O v a k o je S u a r e z m o g a o dokinuti razliku između »realnog« i »aktualnog« (br. 99), jer bit postaje »realna« (različita od neegzistirajuće, br. 99) Božjim zahvatom, t a k o d a j e s a m a u sebi egzistentna, i u svojoj stvarnosti (!) ima sve s t o j e p o t r e b n o za distinktne pojmove ο njenoj stoti (quiditas) i egzistenciji. Kao stvarnost (!) realna bit nije s a m o bit, nego već cjelovito biće, ovisno ο Bogu. b) Na isti način, neka k o n k r e t n a , stvorena egzistencija u svojoj stvarnosti ne realizira s a m o sadržaj pojma »egzistirati«, n e g o je ta stvarnost p o t p u n o o d r e đ e n a k a o ovakva ili onakva, što se izriče sadr­ žajem pojma ove ili o n e biti. Stvarnost (!) n e k e o d r e đ e n e egzistencije već je cjelovito egzistirajuće biće. c) G l e d a m o li što ο egzistirajućoj stvarnosti izriče bit, a što egzi­ stencija, egzistencija ima p r e d n o s t (usp. DM 3 1 , 13, 23), slično kao tomistički »esse«.

117

5. Tomisti prigovaraju suarezijancima da drugačije shvaćaju bit i egzistenciju, da »quo ens« p r o m a t r a j u kao »quod ens«. Iz toga bi slijedilo, da je rasprava između njih p r o m a š e n a , jer jedni govore ο j e d n o m , drugi ο d r u g o m . Suarezijanci odgovaraju da ta razlika ne postoji već na p o č e t k u raspravljanja, nego da su oni, d o d u š e , počeli s tomistima, ali su ih u nastavku činjenice usmjerile d r u g a m o .

8

6. Razloge protiv realne razlike između biti i bitka-esse, a za samu

l

pojmovnu razliku iznijet ć e m o na način n e k e vrste sažetka svega što



je do sada ο t o m u ovoj tezi r e č e n o . — 1. R e a l n a bit, s a m a k a o takova, t a k o đ e r p r e m a tomistima, jest u sebi realna i drugačija od čisto potencijalne, neegzistirajuće (br. 99). Sto smeta, da je ne s m a t r a m o cjelovitim b i ć e m (na stupnju o n e cjelovitosti koja p r i p a d a stvorenu biću), » q u o d ens«, ne s a m o »quo« (v. br. 116)?

ffl 0

Tu bi tomisti stavili dvije primjedbe:

52

M i l j e n k o Belić

a)

realna bit ipak je s a m o bit, nešto necjelovito;

b)

svoju realnost zahvaljuje svom bitku-esse.

Suarezijanci odgovaraju na prvu primjedbu: svaka stvarnost, od Boga različita, sva i stalno je »prožeta« tim o d n o s o m p r e m a Bogu. Bez tog o d n o s a p r e m a Bogu ona je nezamisliva i n e m o g u ć a ; a Bog je, na način Stvoritelja, kao »duša njezine duše« njezina n a d o p u n a (v. 6. t e z u ) . U t o m smislu »realna bit« jest i nešto cjelovito, ali i — u reče­ n o m smislu — uvijek i n u ž n o nešto necjelovito. O d g o v o r na drugu primjedbu donosi sljedeća točka: 120

— 2. Analiziravši tomistički zamišljaj bitka-esse stvorenih bića, suarezijanci ga otklanjaju. Taj akt-esse stvorenih bića, baš u koliko je »esse«, — nije nužan (kao Božji, koji ne može ne biti); — uvjetovan je Bogom; — taj akt m o ž e i m o r a biti recipiran i limitiran u potenciji. »Limitaripotest«, u njemu — baš u »esse« — j e s t p e č a t pasivnosti i potencijalnosti. No ništa od toga ne m o ž e m o reći za Božji bitak-esse. A k o je to točno — a teško je tu točnost staviti u sumnju — o n d a t r e b a uočiti razliku već u s a m o m »esse« u koliko je »esse« (protivno t o m i s t i č k o m o s n o v n o m stavu, v. br. 89 i p r i p a d n o ) . — Jedinstven »esse« m o ž e se prihvatiti s a m o kao apstraktan pojam (baš k a o i »ens ut sic«), a o n o što je njime izrečeno (br. 83), to je u stvarnosti ili Bog, A c t u s Purus, ili suarezijanska cxistentia limitata (br. 116).

121

— 3. a) Na tomistički prigovor, da bi se takav akt m o r a o limitirati sam u sebi — a to je n e m o g u ć e (br. 88, 89) —, odgovaraju suarezijanci, da se ništa, od Boga različito, ne m o ž e p r o m a t r a t i kao nešto do kraja samostalno s a m o u sebi (br. 107, 119). Pa tako i pri o n o m aktu kojim se aktuira stvorena bit, veza s Bo­ gom m o r a se podrazumijevati; bez te veze s B o g o m n a p r o s t o je apsurd sve što je od Boga — n u ž n o g a i neizmjernoga — na bilo koji način različito.

122

b) A ta veza s Bogom nije aktu, ο Bogu ovisnom, nešto k a o »iz­ vana« (kao »praznina«, me on, kod Leukipa i D e m o k r i t a , br. 31), nego »duša njegove duše«, o n o po čemu j e d i n o m u — »quo« — konstituira se k a o stvarnost takve funkcije. I tako, kao što i m a m o pravo govoriti ο mogućnosti i zbiljnosti kao nutarnjim počelima bića u koliko je biće, i time ne u n o s i m o u biće nešto što ne p r i p a d a biću, isto t a k o i m a m o pravo govoriti ο t o m o d n o s u p r e m a Bogu. A taj o d n o s , kako misle suarezijanci, dovoljan je da obrazloži i realizaciju, i o d r e đ e n o s t stvorivog, o d n o s n o stvorenog bića.

Ontologija

123

53

K o d

n e s k o l a s t i k a

D e s c a r t c s pravilno izjednačuje bit i bitak u Bogu, a u stvorovima razlikuje (poriče realnu razliku); ipak, budući da ih ne povezuje s m o g u ć n o š ć u i zbiljnošću, i budući da ne zamjećuje dovoljno činjenicu počela bića, njegova n a u k a nije ista sa skolastičkom. Baruh Spinoza (1632.-1677.) također izjednačuje bit i postojanje u Bogu (i u tom smislu tumači, inače neadekvatan izraz, da je zato Bog »causa sui«), a u stvarima, od Boga proizvedenim, razlikuje. Ipak njegovi termini imaju svoje specifično značenje, vjerojatno panteističko. M a x Scheler (1874-1928.) optužuje ovo razmišljanje, da n a v o d n o p r o m a t r a apstrakcije k a o da su objektivne stvarnosti (za odgovor: br. 83, 120). Filozofi egzistencije — npr. M a r t i n H e i d e g g e r — daju ovim ter­ m i n i m a svoje specifično značenje. Egzistencija znači — otprilike — ljudsku stvarnost, takovu kakova jest, sa svim njenim o s o b i n a m a ; nju t r e b a uočiti i njome ovladati. 124

4.

teza:

moguća

Nauka mnoga

ο bića

mogućnosti iste

i zbiljnosti

obrazlaže

kako

su

vrste.

Ν e χ u s Iz onoga što je o b r a đ e n o u 2. i 3. tezi m o ž e se razabrati, zašto je Bog, k a o Čista Zbiljnost, j e d a n jedini, a zašto su m o g u ć e različite vrste bića: m o g u ć e su, jer su sazdane od mogućnosti i zbiljnosti (o pojedi­ nostima mišljenja su različita). S a d a proširujemo isto pitanje na pojedinke u n u t a r vrste. 125

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

1. Činjenica da ima m n o g o bića iste vrste očita je. No — u d u h u P a r m e n i d o v e n a u k e — postavlja se ne baš lako pitanje, kako je to m o g u ć e . N a i m e , svaka pojedinka neke vrste m o r a imati — u samoj svojoj vlastitoj stvarnosti kao takovoj, u o n o m po č e m u je baš ova ovakova bit — s v e što p r i p a d a toj biti, i samo o n o što njoj p r i p a d a (v. br. 19). O n a je kao neki parmenidovski »homoy p a n « . Po čemu mnoš­ tvo pojedinki u p r a v o u t o m »homov p a n « ? 2. Ne p o m a ž e pozivati se na » n o t a e individuantes«, koje su složili u distih: » F o r m a , figura, locus, t e m p u s , stirps, patria, n o m e n — haec ea sunt s e p t e m q u a e non habet unus et alter«. To su, n a i m e , neki od a k c i d e n a t a iste vrste. A sada p i t a m o od kuda ponovljivost tih pojedin­ ki, koje, kad već jesu ponovljene, mogu imati razne a k c i d e n t e . 126

T o m i s t i č k o

t u m a č e n j e

1. Budući da je Bog, k a o »Čista zbiljnost«, n e o g r a n i č e n u svom bitku-esse i u p r a v o z a t o j e d a n jedini (v. br. 84 i p r i p a d n o ) , bića m i m o

54

Miljcnko Belić

Boga m o g u ć a su uz ovaj uvjet: d a j e u njima bit, koja kao mogućnost p r i m a bitak-esse k a o svoje ozbiljenje određujući mu stupanj (vrstu) njegove ekspanzije. 127

2. P r e m a tomistima, essentia, bit, jest realnost koja sama kao takova ( n e tek po odnosu p r e m a Bogu) izvršava svoju funkciju o n o g »skućivanja« ili odmjeravanja ekspanzije bitka-esse. O n a , dakle, takva — realna i sama — treba imati i sve, i samo što p r i p a d a t o m načinu bivstvovanja ( o m n e m et solam perfectionem sui gradus). Stoga se za t a k o shvaćenu bit javlja sva težina P a r m e n i d o v e pro­ b l e m a t i k e : kako se može ponoviti onakva stvarnost, koja kao takva. tj. bez priziva na Boga, rješava zadaću biti u određivanju vrste bića, i u p r a v o u toj funkciji jest sva njezina n a r a v (v. br. 91).

128

3. P r o b l e m se rješava istim n a č e l o m : p o t e n t i a limitat actum. O n a se bit m o ž e ponoviti u više n e g o j e d n o m individuumu, koja je na stupnju biti (ne s a m o cjelovitog bića) s a z d a n a od potencije i akta. Takva potencija ne smije imati nikakvu pozitivnu kviditativnu osobinu (kad bi je imala, o n a bi njome izmijenila samu bit), ona m o r a biti s a m o potencija i ništa više, »potentia pura«. O n a m o r a biti kao neispisani papir, na koji se m o ž e ispisati ista misao m n o g o p u t a ; a u duši mislioca ta se misao nalazi na način »homoy p a n « .

129

4. Povijesnom z a b u n o m s m a t r a n a Aristotelovom (felix culpa?) preko Avetroesa dolazi u filozofiju sv. T o m e n a u k a ο prvotnoj, iskon­ skoj tvari, pukoj mogućnosti, dimenzijama o m e đ e n o j ( m a t e r i a prima, p o t e n t i a p u r a , q u a n t i t a t e signata).

130

a) K a o neki kontrast Čistoj Zbiljnosti i Njegovoj divnoj cjelovito­ sti stoji » m a t e r i a prima«, koja je »pura p o t e n t i a « i ništa drugo, n e k a razbijenost koju tek o d r e d n i c a (forma) ujedinjuje u sjedinjenu m a t e ­ riju ovoga ili onoga bića.

131

K a o čista razbijenost ili e k s t r a p o n i r a n o s t ona je osnovica za »partes extra partes«, o n a je » q u a n t i t a t e signata«, u njoj m o ž e m o r u k o m p o k a z a t i ovaj ili onaj dimenzionalni dio.

132

b) P a r t e s extra p a r t e s — to je karakteristična crta materijalnih bića. I z a t o sv. T o m a naučava da se » m a t e r i a prima p o t e n t i a p u r a q u a n t i t a t e signata« nalazi u svim materijalnim bićima, ali i s a m o u njima. Ta su bića na ljestvici vrijednosti najniža, jer su — osim po biti k a o m o g u ć n o š ć u p r e m a »esse« — p o n o v n o razbijena p u k o m s a m o m mogućnošću, »potentia p u r a « ; niže se ne m o ž e spustiti.

133

c) A kako u a n đ e l i m a n e m a materije, slijedi d a j e svaka a n đ e o s k a bit » h o m o y p a n « , svaki a n đ e o realizira svu p u n i n u svoga stupnja, ne­ ma više a n đ e l a istog stupnja. » A n đ e o « — to je generički pojam.

55

Ontologija

134

S u a r e z o v a

t u m a č e n j a

Budući da je Bog neograničen, također ima neograničeno m n o g o mogućnosti onog »preslikavanja« Boga stvaranjem, neograničeno ih je i intenzivno, i ekstenzivno, tj. i po vrstama bića, i po broju u n u t a r vrste. — Nastavimo Suarezovu misao: nove pojedinke jesu novo Božje davanje (stvorena stvarnost je pasivni korelativ aktivnog Božjeg davanja). A to Božje davanje — dubinski i bitno potrebno za realizaciju stvora — ne mijenja onaj kviditativni »sve« i »samo« (v. br. 127,128, u smislu br. 125). Simbolički se može Suarezova misao izraziti ovako: oko središta, koje simbolizira Boga, može se povući neograničeno m n o g o koncen­ tričnih kružnica, a na svakoj od njih — bile one blizu ili daleko od središta — može se označiti neograničeno mnogo točaka; kružnice simboliziraju različite biti, a točke na njima simboliziraju pojedinke dotične biti. Budući da je o n o »preslikavanje« Boga dubinska i osnovna crta svakog stvora u koliko je stvor, mogući su mnogi anđeli iste biti, istog stupnja bivstvovanja. 135

S c h ο 1 i ο η Materijalne supstancije — p r e m a t o m i z m u — i m a d u s a m o j e d a n bitak-esse; supstancijalna odrednica (forma) m o ž e biti s a m o j e d n a , i ta n e p o s r e d n o d e t e r m i n i r a »prvu materiju«. To slijedi iz cjelovite nji­ hove zamisli: Supstancija ima svoju bit, a ta svoj bitak-esse. Dijelovi supstancije jesu baš dijelovi, njezini dijelovi (npr. grana stabla, a t a k o i svaki dio n e k e cjeline). A k o je možda nešto u toj cjelini a nije njezin dio, to je n e š t o strano, nije njezin »dio«. I zato, sve što bivstvuje u nekoj cjelini na način dijela, bivstvuje njezinim specifičnim b i t k o m - e s s e . J e d a n je bitak te složene cjeline. I forma ( o d r e d n i c a ) je u t o m smislu »dio«. Z a t o pri supstancijalnim p r o m j e n a m a prijašnja o d r e d n i c a ni pod kojim vidikom ne ulazi u novonastalu supstanciju; »tertium c o m m u n e « je s a m o »materia pri­ m a « . U p r o m j e n a m a pri kojima ostaje prijašnja o d r e d n i c a , ostaje ta­ k o đ e r i prijašnji »esse«, i takva je promjena s a m o a k c i d e n t n a .

136

2. Traktat ο analogiji bića

UVOD 1. Analogiju primjenjuju razne znanosti. Na primjer: a) Analogija u lingvistici jezična je sila psihološke p r i r o d e , koja izjednačuje dva ili više oblika različitog ili sličnog postanja, npr. uz »mogu« govori se i »možem«.

56

Miljcnko Belić

b) A n a l o g n o primjenjivanje prava zbiva se o n d a kad se na neki pravni način (slučaj), koji u zakonu nije napose n o r m i r a n , primjenjuje pravna n o r m a , koja rješava neki pravno sličan učin. c) U biologiji nazivamo analognim o n e o r g a n e i tvorevine, koji su po svom p o s t a n k u različni, ali su zbog slične radnje primili sličan oblik. Vitice od graška i vitice vinove loze a n a l o g n e su, jer p r e m d a su po p o s t a n k u različite, ipak vrše istu zadaću. A n a l o g n a su krila ptice, šišmiša i kukca; radnja im je ista, ali je građa različita. 137

2. Analogiju pozna i filozofija. a) P o z n a t a je i prilično je jasno o n o što logika govori ο analognim nazivima. Postoje j e d n o z n a č n i nazivi ( t e r m i n u s univocus), raznoznačni nazivi ( t e r m i n u s aequivocus) — npr. »gore«, »kosa«... — i sličnoznačni, analogni nazivi (terminus analogus) — npr. »lav« za životinju i j u n a k a . Umskim spoznavanjem, k a o višim arbitrom, razumijemo značenje i k o n t r o l i r a m o u p o t r e b u raznoznačnih i analognih naziva. Tu paradoksa nema.

138

b) No jest p a r a d o k s a l n o , iako svakidašnje, da postoje i analogni pojmovi. Njih ne spoznajemo nekim spoznajnim a p a r a t o m koji bi bio u n a m a a iznad našeg u m a — toga ni n e m a — nego su u m u jasni, i to baš u svojoj analognosti, time što nastaju svojim osobitim logičkim procesom.

139

c) I m a stvarnosti, kojima se bavi filozofija, do kojih ne m o ž e m o doći osim uz p o m o ć analogije (usp. u br. 136 ο rješavanju n e n o r m i r a nih pravnih slučajeva). I m a stvarnosti, kojima se bavi filozofija, koje — bez obzira na to da li ih spoznajemo izravno ili p r e k o nečeg drugoga — radi njihove naravi ne m o ž e m o u m o m spoznati osim uz primjenu n e k e analogije u s a m o m načinu izgradnje takvih pojmova (usp. u br. 136 ο vitici). V e ć se iz tih uvodnih n a p o m e n a vidi, k a k o čovjek uz p o m o ć ana­ logije u spoznavanju — a očito ima raznih vrsta takve analogije — m o ž e svoje znanje i proširiti, i produbiti. Analogija je n a p o s e korisna u metafizici, kad se razmišlja ο Bogu i ο o d n o s u Bog-stvor. U nekim t o č k a m a produbljuje o n o što se može postići uz p o m o ć n a u k e ο mo­ gućnosti i zbiljnosti.

140

No metafizičko razmišljanje ο Bogu nije prvi slučaj gdje se primje­ njuje analogija. Pa kad je o p r a v d a n o primjenjujemo i u znanosti i u r e d o v i t o m životu, m o ž e m o je o p r a v d a n o primijeniti i u metafizici ο Bogu.

Ontologija

141

5.

57

teza:

govoriti

ο

Neovisno analogiji

ο

teodicejskim

pitanjima

možemo

i

moramo

bića.

T e r m i n i A. Analogija k a o logička pojava 1. a) K a d a dva ili više (gramatičkih ili logičkih) subjekata mogu imati isti predikat, očito je da osobina, tim p r e d i k a t o m izrečena, nije njihova jedina osobina. Uz nju m o r a svaki od njih imati i n e š t o vlastito, svoje, po čemu se razlikuje od drugih (kada takvi subjekti ne bi imali nešto svoje vlastito, ne bi ih bilo više, nego bi bili j e d a n te isti subjekt). 142

b) Pronalaženje zajedničkog pojma koji se m o ž e pridijevati ne­ kolicini subjekata, zove se apstrakcija (ovo apstrahiranje uključuje u sebi onaj dublji smisao apstrahiranja, tj. apsolutnost općeg pojma — v. br. 17). O b r a t n i proces, pri kojem se zajedničkom p r e d i k a t u dodaje vla­ stita osobina pojedinih subjekata, zove se kontrakcija. Subjekti kojima se pridijeva zajednički predikat, zovu se inferiora, jer na »Porfirijevu stablu« stoje ispod, »infra«, zajedničkog predi­ kata.

143

2. a) U apstrakciji ( o d n o s n o kontrakciji) sudjeluju tri e l e m e n t a : — ili 1. zajednički predikat (npr. »animal« k a o genus); — ili 2. vlastita osobina, differentia c o n t r a h e n s (npr. »rationale« kao differentia specifica; takva vlastita osobina m o ž e biti tako­ đer differentia generica, može biti i individualnost ova ili o n a ) ; — 3. pojedini subjekti (npr. genus s u b a l t e r n u m , ili species, ili individualno cjelovito biće) koji su nosioci zajedničkog predi­ kata i svoje vlastite osobine (npr. » h o m o « ) .

144

b) I z m e đ u zajedničkog p r e d i k a t a i pojedinih subjekata kojima se on pridijeva (i koji su mu »inferiora«), razlika je uvijek tzv. » n e p o t p u ­ na pojmovna razlika« (distinetio rationis c u m f u n d a m e n t o imperfeeto in re). Npr. sadržaj pojma »čovjek« uključuje u sebi sadržaj pojma »animal«, ali ne o b r a t n o .

145

c) Zajednički predikat i subjektova vlastitost (differentia contra­ h e n s ) u nekim se slučajevima razlikuju p o t p u n o m , a u nekim nepot­ p u n o m pojmovnom razlikom. — Ako se zajednički predikat i subjektova vlastitost (differentia c o n t r a h e n s ) razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom (distin­ etio rationis c u m f u n d a m e n t o perfeeto in re), tada je zajed­ nički predikat j e d n o z n a č a n pojam ( c o n c e p t u s univocus). — Npr. sadržaj pojma »animal« ne uključuje u sebi sadržaj pojma »rationale«, i o b r a t n o . Ili: sadržaj pojma »čovjek« ne uključuje u sebi sadržaj spoznaje ovog ili o n o g individua, P e t r a , Pavla,

58

M i l j c n k o Belić

(Χ, Υ...) — S a m o takvi pojmovi mogu biti logički »genus« na Porfirijevu stablu, genus u pravom smislu te riječi. — Ako se zajednički predikat i subjektova vlastitost (differentia c o n t r a h e n s ) razlikuju n e p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom (distinctio rationis c u m f u n d a m e n t u imperfecto in re), t a d a je zajednički p r e d i k a t a n a l o g a n pojam ( c o n c e p t u s analogus). Takvi su pojmovi ne »genus«, n e g o »quasi-genus«. 146

Po t o m se kriteriju — sa stajališta logike — mogu razlikovati j e d n o z n a č n i i analogni pojmovi. U o č i m o da smo sada govorili ο sadržaju pojmova (comprehensio ideae). N i s m o govorili ο dosegu pojmova (extensio ideae). T a k o đ e r , nismo govorili ο o n t i č k o m temelju kojim su ujedinjena dva subjekta u istom a n a l o g n o m p r e d i k a t u (npr. zbog o d n o s a uzroka i posljedice). Na to treba paziti, jer zbog sličnosti tu naše p r o m a t r a n j e lako klizne iz j e d n o g područja na drugo, pa govorimo da »uključuje« (»indcludit«) ne s a m o »čovjek« sadržaj svog genusa »animal«, nego i da »animal« uključuje »čovjeka« (a to je t o č n o p o d vidikom dosega); ili kaže­ mo da energija živih bića na Zemlji »uključuje« energiju Sunca, a i o b r a t n o , da energija Sunca uključuje energiju živih bića na Zemlji (tu je oboje točno, ali svako p o d svojim vidikom!).

147

3. a) Apstrakcija, k a o i kontrakcija, j e d n o z n a č n o g p r e d i k a t a jed­ nostavna je: sadržaj pojma zajedničkog p r e d i k a t a može se jednoz­ n a č n o naći u svim subjektima, a vlastita osobina (differentia contra­ h e n s ) , kao pojmovna novost, zaista je vlastita osobina pojedinih sub­ jekata, »inferiora«.

148

b) No apstrakcija, kao i kontrakcija, analognog zajedničkog pre­ dikata začuđuje nas, p r e m d a se njome vrlo često služimo. N a i m e , analogni pojam k a o zajednički predikat ne mimoilazi p o t p u n o dife­ rencije kojima se k o n t r a h i r a , jer je tako apstrahiran, da p r e m d a sam ne uključuje (»non ineludit«) sadržaj pojma diferencije, ipak je u njoj ostao uključen (»ineluditur«), te tako »differentia c o n t r a h e n s « , dakle vlastita novost pojedinih subjekata, uključuje u sebi o n o što je zajed­ ničko; i o n o što je zajedničko, jest u nekoj svojoj modifikaciji o n o po č e m u se subjekti razlikuju.

149

Npr. i n t e l e k t u a l n o m refleksijom na osjete različitih boja m o ž e m o dobiti zajednički predikat »boja«. Pojedini subjekti, »crvena boja«, » n a r a n d ž a s t a boja«,» žuta boja«..., imaju svaki svoju vlastitu osobinu. A ta vlastita osobina baš u koliko je vlastita — u svom baš vlastitom sadržaju ( c o m p r e h e n s i o ideae) — uključuje i o n o s t o j e zajedničko, baš i ta vlastitost jest »boja«! Dakle, »crveno«, »narandžasto«, »žu­ to«... isto su u koliko su boja, i istodobno razlikuju se po o n o m e što je boja!

Ontologija

150

59

c) Što više, svaki pravi genus može se p r o m a t r a t i i u svojoj konkretizaciji (ne s a m o kao a p s t r a k t a n , p o t p u n o m pojmovnom razlikom distinktan genus), t a k o da se t a d a pojedini subjekti kojima on p r i p a d a (»inferiora«) u njemu i slažu i razlikuju. N p r . isti zajednički predikat »animal« p r i p a d a orlu, lavu, jelenu. A taj isti sadržaj pojma »životi­ nja« različito se realizira: o r a o je »životinja« baš po svojoj orlovskoj naravi, lav po lavskoj, jelen po jelenskoj. I t a k o se isti sadržaj pojma »životinja« različito realizira, k a o ovakva ili onakva »životinjska na­ rav«, »animalitas« u orlu, lavu, jelenu... čovjeku (»animalitas h u m a ­ na«). Razlika je ne samo u tim bićima, koje svako za se izričemo u u m u vlastitim p o j m o m — »orao«, »lav«, »jelen«, »čovjek«... — n e g o baš i u o n o m što im je zajedničko, »animalitas«, u koliko se »anima­ litas« gleda na koji je način konkretizirana. Ili: ista zamisao, npr. Pieta, ostajući ista konkretizira se u ovoj ili onoj pjesmi, u m r a m o r u , u ovoj ili onoj teološkoj raspravi: svaka riječ ili rečenica, svaki u d a r a c čekića ili p o t e z kista n a d a h n u t je istom za­ misli i pridolazi kao njena konkretizacija.

151

4. a) Takvo kontrahiranje s p r e t n o je nazvano: expressior c o n c e p tio e i u s d e m realitatis — sve potpunije poimanje iste stvarnosti. Tu differeniia c o n t r a h e n s nije tudinac zajedničkom p r e d i k a t u . Z a t o se na analogne pojmove primjenjuju izrazi: »similitudo dissimilis«, »partim idem, p a r t i m diversum, at simul t o t u m idem et t o t u m diversum, sed non totaliter« (na ovaj d o d a t a k daje pravo o n a nepot­ p u n a pojmovna razlika, br. 148).

152

b) Takav zajednički predikat jest, d o d u š e , j e d a n pojam, ali nepot­ p u n o j e d a n i n e p o t p u n o jedinstven (imperfecte u n u s ) , z a t o jer njegov sadržaj ( c o m p r e h e n s i o ) jest o n o , što se k a o takovo — tj. k a o o n o zajedničko — ujedno m o ž e i m o r a u raznim subjektima na njima vlastit način realizirati (v. br. 148,150). O b r a t n o , j e d n o z n a č a n pojamjest p o t p u n o j e d a n i p o t p u n o j e d i n stven, j e r se njegov sadržaj ( c o m r e h e n s i o ) m o ž e naći u raznim subjek­ tima realiziran na isti način (v. br. 147,145).

153

c) »Metafizički analogni« zovu se oni pojmovi, koji se ne mogu drugačije apstrahirati osim kao analogni, dakle k a o n e p o t p u n o jedin­ stveni, kao »quasi-genus« (npr. pojam bića uključuje svaka vlastita osobina, differentia c o n t r a h e n s ) .

154

A oni pojmovi koji se, d o d u š e , mogu razlikovati od svoje diferen­ cije što ih kontrahira, p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom i zato su jed­ noznačni, no koji se t a k o đ e r mogu p r o m a t r a t i u svojim različitim konkretizacijama fizičke stvarnosti, zovu se »fizički analogni«. Takvi su svi »rodovi« (genus, na »Porfirijevu stablu«).

155

d) Opisna definicija analognog pojma: onaj je pojam analogan koji ima takav sadržaj ( c o m p r e h e n s i o ) , da se u njemu subjekti (infe-

M i l j e n k o Belić

60

riora) i podudaraju i razlikuju, a to zato, jer se vlastitosti koje ga kontrahiraju (differentiae c o n t r a h e n t e s ) od njega razlikuju n e p o t p u ­ n o m p o j m o v n o m razlikom, tj. uključuju ga u svom sadržaju. 156

5. Mogućnost pronalaženja »istoga« pa i ondje gdje se to »isto« realizira na »drugačiji« način, silno je obogatila čovjekovo znanje. I m a p o d o s t a objekata koje čovjek ne može spoznati izravno, n e g o tek nei­ zravno, p r e k o drugog objekta s onim prvim n e k a k o povezanim. A t a k o đ e r , često p u t a bez pomoći analognog spoznavanja ne m o ž e m o u m o m izreći dublju — pogotovo ne najdublju — strukturu nekih bića, pa čak ni o n d a kad n a m je takav objekt n e p o s r e d n o spoznatljiv.

157

B. Analogija k a o onotološka pojava I. P r o d o r u m a u stvarnost uz p o m o ć pojma koji je a n a l o g u s - n o n proprius 1. C o n c e p t u s proprius zove se onaj pojam koji izriče svoj objekt p r e m a njegovim o s o b i n a m a . C o n c e p t u s a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s jest onaj p o j a m koji izriče svoj objekt p r e m a o s o b i n a m a drugog p r e d m e t a , a koji je u samoj stvarnosti s tim objektom vezan n e k o m srodnošću.

158

2. Ta »srodnost« m o ž e biti raznovrsna, na primjer: — a) sličnošću: time se p o m a ž e m o da shvatimo valove u n u t a r a t o m a , kretanja fotona, itd. T a k o m o ž e t e opisati što je »sećija«, što je »bumerang«, što je Vi , itd.; — b) iz učinka analogijom zaključujemo kakav je bio uzrok. Cesto se primjenjuje u p r i r o d n i m znanostima, u arheologiji...; — c) s u p r o t n o š ć u i p o r i c a n j e m . T a k o p o r i c a n j e m od pojma »smrtan život« dolazimo do pojma » b e s m r t a n život«. Ili: ma­ terija — antimaterija; — d) kombiniranjem nekoliko takvih »srodnosti«, npr. gledajući kako obaveza savjesti svuda »prati« čovjeka na bezdimenzionalan način, te ujedno primjenjujući sličnost i suprotnost spoz­ najemo d o n e k l e što znači definicija d u h a : q u o d n e q u e materia est, n e q u e a m a t e r i a intrinsecus p e n d e t .

159

3. Ovi conceptus a n a l o g i - n o n - p r o p r i i daju n a m u p o z n a t i nove objekte; to je p r e t e ž n o » p r o d o r u širinu«.

160

II. P r o d o r u m a u stvarnost uz p o m o ć pojma koji je a n a l o g u s - n o n univocus Analogni pojmovi te vrste daju n a m bolje shvatiti narav bića koja s m o upoznali bilo izravno, bilo p o j m o m koji je a n a l o g u s - n o n - p r o ­ prius.

Ontologija

161

61

1. a) A k o dva objekta umskog spoznavanja imaju, d o d u š e , istu osobinu, ali t a k o da j e d n o m e ta osobina p r i p a d a prvotno i ( b a r e m relativno) savršeno, a d r u g o m e tek zbog prvoga, dakle d r u g o t n o i nesavršeno, j a s n o je da se ta osobina ne m o ž e pridijevati prvom i d r u g o m u posve istom, j e d n o z n a č n o m smislu. Izriče se, dakle, analo­ gnim p o j m o m . Takva se analogija zove analogia attributionis, analo­ gija u pridijevanju.

162

b) Razmjeri su t a k o đ e r »similitudo dissimilis«. Na primjer 2:6 i 3:9 — jesu i nisu isto. Ili uzrokovati, sudjelovati u nastajanju n e k o g bića, analogan je pojam, jer drugačije sudjeluje u nastajanju kipa sam kipar, drugačije kiparova misao-vodilja, drugačije m r a m o r , drugačije o n o s t o j e u m r a m o r u svojim r a d o m ostavio kipar i čime se taj m r a m o r »podvrgao« kiparovoj zamisli. Takva analogija pri razmjerima zove se analogia proportionalitatis. Terminologija, nažalost, ipak nije posve ustaljena.

163

164

2. Onaj objekt umskog spoznavanja kojemu se k a o subjektu pri­ dijeva prvotno takva osobina izrečena a n a l o g n i m p o j m o m , zove se a n a l o g a t u m p r i m a r i u m ili princeps; a onaj kojemu p r i p a d a ovisno ο prvom, zove se a n a l o g a t u m s e c u n d a r i u m . 3. a) Analogija se zove u n u t a r n j a (interna, intrinseca), a k o je o n o s t o j e izraženo analognim pojmom, sama stvarnost toga objekta. D o s ­ ljedno, o n o g objekta koji je a n a l o g a t u m s e c u n d a r i u m , bez te veze analogije u o p ć e ne bi bilo.

165

b) Analogija se zove izvanjska (externa, extrinseca), ako je o n o , s t o j e izrečeno analognim pojmom, stvarnost j e d i n o u p r v o t n o m analogatumu, a d r u g o t n o m a n a l o g a t u m u se pridijeva s a m o k a o n e š t o izvanjsko ( d e n o m i n a t i o externa). Dosljedno, bez te veze (s p r v o t n i m a n a l o g a t o m ) o n o biće koje je drugotni analogat, bilo bi u sebi o n o što jest, ali ne bi imalo tog a n a l o g n o g p r e d i k a t a . N p r . »zdrava« voda.

166

4. Primjeri. — »Jesam« čovjek, »jesam« s t u d e n t . Tu »jesam« stu­ d e n t a uvjetovan je onim »jesam« čovjeka. Analogia attributionis internae.

167

»Zdrav« je čovjek, »zdrav« je kraj, voda... Analogia attributionis externae.

168

Uzrokovanje je u t o m , da sudjeluje u n a s t a n k u bića. Ti o d n o s i uzrokovanja mogu biti različiti. Analogia proportionalitatis i n t e r n a e .

169

Za majku je njezin sin »zlato«. Ta m e t a f o r a ima smisao u t o m e , što je u oba slučaja isti (ili sličan) o d n o s p r e m a dragocjenoj stvari i p r e m a sinu. Analogia proportionalitatis externae.

62

170

Miljenko Belić

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

1. Ova bi teza morala pokazati s a m o činjenicu da čovjek u p o t r e b ­ ljava a n a l o g n e pojmove — i n o n - p r o p r i o s , i n o n - u n i v o c o s — u tom smislu i u t o m stupnju koliko i — b a r e m uglavnom — j e d n o z n a č n e pojmove. 171

2. Ova se teza ne upušta u potanje opravdanje čovjekova prava na a n a l o g n e pojmove, niti se — s a m a za se — upušta u izričito oprav­ danje primjene analognih pojmova n a p o s e u teodiceji. No ipak to je u njoj zapravo implicirano. Ako, n a i m e , i m a m o povjerenja u analognu spoznaju u nizu slučajeva redovitog života, raznih znanosti i n a p o s e pri filozofskoj refleksiji na p o d a t k e vlastite svijesti, a k o i m a m o povjerenja u nju kad n i s m o na neki osobit način angažirani, o n d a logički nije o p r a v d a n o nepovjerenje kad analogiju t r e b a upotrijebiti na putu p r e m a Bogu.

172

H i s t o r i a

t h e s e o s

17.3

1. a) Iz Platonove n a u k e d a j e ovaj svijet, ontički p r o m a t r a n , par­ ticipacija svijeta ideja, a naše znanje da potječe od p r o m a t r a n j a samih ideja, slijedi da čovjeku nisu p o t r e b n i pojmovi a n a l o g i - n o n - p r o p r i i (osim, m o ž d a za olakšanje o n o g »sjećanja« na ideje), a pojmovi anal o g i - n o n - u n i v o c i jesu p o t r e b n i , i to baš radi participacije. b) Od Aristotela i m a m o dvoje: prvo, primjenu analogije bića u metafizici za rješenje P a r m e n i d o v e aporije, s približavanjem analogije i p o t e n c i j e - a k t a (v. br. 29, 33); d r u g o , od njega i m a m o opis razlike i z m e đ u pojma koji m o ž e biti i jest »genus« u doslovnom smislu (sada ga n a z i v a m o j e d n o z n a č n i m ) , i pojma koji nije i ne m o ž e biti »genus« (sada ga nazivamo a n a l o g n i m ) . No Aristotelova i kasnija terminologija nije ista. Izraz »analogija« Aristotelu ne služi za o n a vrhunska metafizička p r o m a t r a n j a , i ozna­ čuje — v i š e etimološki i leksički — razmjer, usklađenost, usmjerenost, i si. — U o s t a l o m , to vrijedi još i za sv. T o m u , i za Duns Skota. Z a t o t r e b a više paziti na opis p r o b l e m a , a ne na naziv koji se upotrebljava. Aristotelova zapažanja i njegovi p u t o k a z i dragocjeni su. Velika je šteta što logika ni do d a n a s nije iskoristila sve Aristotelove p u t o k a z e za logičku analizu analognih pojmova, a pogotovo nije ih nadrasla.

174

175

c) Raniji neotomisti, oslanjajući se n a p o s e na Kajetana i Ivana od sv. Tome (1589.-1644.) naučavaju da prvo mjesto p r i p a d a analogiji p r o p o r t i o n a l i t a t i s . »Ens ut sic« izriče razmjer ili o d n o s biti p r e m a bitku-esse, te t a k o »continet confuse« svako biće. To je kao kad se neki p r e d m e t gleda izdaleka: tu je »actu« sve (ne s a m o »in potentia« k a o »animal« za svoja daljnja opredijeljenja), ali nerazgovjetno. U novije vrijeme, kad se sve više tražila čista i n e n a t r u n j e n a T o m i n a misao, ustanovilo se je, da je T o m i n a misao ο analogiji drugačija,

Ontologija

63

n e d o r a đ e n a d o d u š e , ali d o b r a n o i šira i dublja nego bi to izrekle T o m i pripisivane s h e m e . Analogia proportionalitatis ima p r e d n o s t s a m o u De veritate 2, 11 — tvrdi Bernard Montagnes Ο. P. g. 1963. — inače analogia attributionis. Onaj »continet« T o m a upotrebljava i za »ge­ nus« ( o d n o s n o »quasi-genus«), i za »differentia c o n t r a h e n s « , te i za uzrok, i za učinak (v. br. 146). T o m a uz p o m o ć analogije zbilja lijepo prikazuje ne s a m o biće, n e g o i istinu s njezinim korijenima, d o b r o t u , naše traženje istine i d o b r o t e , ljepotu, dostojanstvo osobe, slobodnu volju, naš život u Kristu, svećeništvo, i tako dalje. Gledajte kakvi vidici slijede iz T o m i n e n a u k e , da smo s G o s p o d i n o m Isusom u sinovstvu analogni, ali u čovještvu j e d n o z n a č n i ! 176

d) Ivan D u n s Skot (1266.? — 1308.) naučava, d o d u š e , da je pojam bića »univocus«, ali kod Skota to znači s a m o da »biće« izriče o n o j e d n o što se nalazi u svim bićima i što je vidik pod kojim čovjek spoz­ naje sve što spoznaje. A taj »jednoznačni« pojam bića ima sve bitne karakteristike analognog pojma. On nije »genus« u p r a v o m smislu riječi. On u n a t o č svoje »jednoznačnosti« m o ž e biti uključen u svojim kontrahirajućim diferencijama i tako može izraziti sve o n o za što je p o t r e b n a analogia attributionis i n t e r n a e . N a u č a v a i o n o što d a n a s zovemo analogia phvsica (br. 154, usp. 150). Vrlo precizno prikazuje kako kontrahirajući pojmovi izriču unutarnji m o d u s o n o g a s t o j e kont r a h i r a n o , te tako pojam koji izriče o n o što se k o n t r a h i r a , kao j e d a n izriče osnovno različite sadržaje — »primo diversa, in una i n t e n t i o n e prima, licet u t r u m q u e imperfecte« — uz p o p r a t n u nesavršenost izri­ čaja (Ordinatio, I 8, n. 136 /IV 221, lin. 18 ss, 21/). » O n o pak u [samoj] stvari, što odgovara pojmu [tj. ' j e d n o z n a č n o m ' pojmu bića] u ovom je Nužni bitak [Bog], u o n o m moguć« (Ord. 1 8, n u m . 111 /IV 204, 1 1 12/). Pri tim svojim izlaganjima D u n s Skot stalno upozorava na razliku između ovakvog apstrahiranja i onog drugog, gdje diferencija ne uk­ ljučuje svoj »genus«. N e m a , dakle, ni govora da bi iz Skotove »jednoznačnosti« bića slijedila n e k a nivelacija Boga i stvora. Pače naprotiv, njegova preciz­ nost baš na t o m području vrlo je korisna za metafiziku.

177

e) Kajetan je v e o m a zaslužan za sistematizaciju n a u k e ο analogiji (iako je p o r a d i njega sv. T o m a bio dugo krivo t u m a č e n , br. 174). f) Franjo Suarez (1548.-1617.) prihvaća, d o d u š e analogiju pro­ portionalitatis, ali je s m a t r a nedovoljnom bez o n e dublje i važnije, analogia attributionis; njezine e l e m e n t e klasično obraduje. I on je veoma zaslužan za sistematsko obrađivanje analogije.

179

2. B a r u h Spinoza (1632.-1677.) s m a t r a pojam bića a p s o l u t n o jed­ nostavnim i u p r a v o zato neprevarljivo istinitim, te ga uzima k a o po­ lazište svoga filozofiranja (slično kao što D e s c a r t e s uzima svoj »cogito ergo sum«). Otklanja analogiju bića, jer bi, kako misli, uz analogiju

Miljenko Belić

64

bića taj pojam bio tek približno jasan i ne bi m o g a o dati više n e g o tek aproksimativnu spoznaju, i, drugo, uz analogiju pojam bića bio bi sastavljen. 180

181

Nepopravljiva je šteta, što je Spinoza svu informaciju ο analogiji bića primio od j e d n o g bivšeg bogoslova (koji je bio o t p u š t e n iz bogo­ slovije radi a t e i z m a ! ) . Spinoza nije imao jasnu sliku u č e m u je analogia attributionis i n t e r n a e . T a k o đ e r , nije uočio da su dva različita postup­ ka našega u m a kojima dobivamo pojmove a n a l o g o s - n o n - p r o p r i o s i a n a l o g o s - n o n - u n i v o c o s . I zato jest moguć c o n c e p t u s p r o p r i u s za »je­ sam« u »jesam čovjek« i u »jesam student«, iako su ta dva »jesam« m e đ u s o b n o analogi-non-univoci, i baš radi te takve analogije attri­ butionis »jesam« nije u sebi sastavljen, iako prilagođen i »čovjeku« i »studentu«. P r o b a t u r S a m i m jednostavnim p r o m a t r a n j e m lako je uočiti, kako čovjek, uz j e d n o z n a č n u , upotrebljava i analognu spoznaju, upotrebljava je kao n e š t o što sasvim p r i r o d n o sačinjava dio redovitog njegova spozna­ vanja, i u što se isto tako sasvim p r i r o d n o pouzdaje — uz odgovarajuće uvjete — kao i u svako drugo svoje spoznavanje. I sve je to neovisno ο teodicejskim pitanjima.

182

1. Analogija u o b i č n o m životu: već dijete upotrebljava analognu spoznaju, npr. kada opisuje razliku između psa i kokoši, reći će da je p a s životinja koja ima takvu glavu, takve noge, takav r e p

a kokoš

takvu... Sve n a v e d e n e vlastite razlike (differentiae c o n t r a h e n t e s ) p r e m d a p o n e š t o neprecizno, ali ipak stvarno u sebi uključuju zajed­ nički predikat »životinja«. — Ili: i dijete zna što znači riječ »nešto«. A taj je pojam analogan isto kao »biće«. 183

Spoznaja p o m o ć u pojmova koji su a n a l o g i - n o n - p r o p r i i n e š t o je sasvim redovito u o b i č n o m životu čovjeka, i odraslog, i djeteta (vidi br. 136, 158. No nije a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s pojam kojim izričem geometrijski lik od 354 stranice; to je složen pojam, ne n e p o s r e d a n , ali ipak vlastiti — idea factitia, n o n primitiva, a t t a m e n p r o p r i a — j e r se svi njegovi e l e m e n t i uzimlju takvi kakvi jesu, a ne k a o putokazi za naslućivanje nečeg drugačijeg).

184

2. Z n a n o s t i se služe analogijom. Zanimljivo je da u p r a v o fizika — dakle po svojoj naravi u e m i n e n t n o m smislu znanost zapažanja i mjerenja — u svom daljnjem napredovanju n a p o s e na području sub a t o m s k o g svijeta, gotovo je sva u analogiji.

185

3. Filozofija p r o m a t r a činjeničnost a n a l o g n e spoznaje također u n u t a r vlastite svijesti (i zato s neprevarljivom sigurnošću): jesam čov­ jek, jesam sada zauzet ovim ili onim poslom.

Ontologija

186

65

C ο r ο 1 1 a r i a 1. a) A n a l o g a n pojam — i n o n - p r o p r i u s i n o n - u n i v o c u s — u svojoj jednosti izriču i s t o d o b n o dvoje. N p r . »zdrava« voda govori na neki način i ο »zdravu« čovjeku; »stvarnost« s t u d e n t a govori i ο »stvar­ nosti« čovjeka.

187

b) No to dvojstvo nije n e š t o tek s a m o logičko, jer o n t i č k o dvojstvo ove ili o n e vrste razlog je koji zahtijeva dvojstvo u u m s k o m izričaju.

188

c) To dvojstvo u a n a l o g n i m pojmovima čini ih p o d e s n i m logičkim i n s t r u m e n t o m čovjekova u m a za izricanje onih stvarnosti koje su ontički m e đ u s o b n o p o v e z a n e .

189

2. a) Za filozofski put do Boga p o t r e b a n je put analogije. Boga. n a i m e , ne spoznajemo izravno, i zato će naš pojam ο Bogu biti analogus-non-proprius.

190

b) Na putu p r e m a Bogu p o t r e b n i su t a k o đ e r pojmovi a n a l o g i non-univoci, i to iz razloga i ontičkih, i logičkih. Iz ontičkih razloga zato, jer Bog je ishodište svega, i z a t o je On svemu a n a l o g a t u m p r i m a r i u m atributivne u n u t a r n j e analogije.

191

Iz logičkih razloga zato, jer bi bez atributivne u n u t a r n j e analogije naši pojmovi bili n e s p o s o b n i izraziti nešto ο Bogu: oni bi t a d a izricali uvijek sadržaj koji je sav »ab alio«, a Bog je sav »a se«.

192

c) Primjena analogije na p u t u k Bogu nije ni prvi ni jedini slučaj primjenjivanja analogije, pače naprotiv! Dosljedno, kad i m a m o pravo primjenjivati je gotovo svuda u n a š e m spoznavanju, i m a m o pravo pri­ mijeniti je i kad razmišljamo ο Bogu.

193

3. Analogia attibutionis i n t e r n a e može se primijeniti i na o n e stvarnosti koje u sebi nisu sastavljene od r e a l n o različitih unutarnjih principa.

194

S c h ο 1 i a 1. a) Pojam bića kao takvog — ens ut sic — j e d a n je i analogan. J e d a n je zato, jer izriče skrajnju apstrakciju, kaže s a m o da nešto jest (da jest stvarnost, da jest činjenica), a izričito — »expressius« (v. br. 151) — ne kazuje k a k o je ta činjenica realizirana, da li k a o Božja P u n i n a , ili participacijom na Bogu kao stvor ove ili o n e biti, da li k a o egzistentan ili s a m o moguć. Taj je pojam i a n a l o g a n , jer je uključen u sadržaju svih vlastitih osobina (differentiae c o n t r a h e n t e s ) koje ga kontrahiraju.

195

b) Kad govorimo ο t o m »najapstraktnijem pojmu« treba — valjda više n e g o inače — paziti na iskonski i dublji smisao procesa apstrahiranja: apstrahirati — znači izreći srž i bit onoga što se p r o m a t r a ; znači izreći o n o što svaki um — pa i Božji — m o ž e i m o r a ο t o m objektu spoznavanja misliti (v. br. 17). A pri apstrahiranju bića k a o

66

Miljcnko Belić

takovog ne »izostavlja« se ništa, i z a t o tu m o r a m o paziti da ne bismo shvatili »apstrahiranje« k a o »izostavljanje« ili k a o »ostavljanje po strani«, »za poslije«. 196

c) I zato t r e b a biti o p r e z a n kad se govori, da je »biću kao tako­ v o m « »sadržaj najmanji, a doseg najveći« ( c o n c e p t u s entis ut sic est c o m p r e h e n s i o n e minimus, cxtensione maximus). N a i m e , taj »najmanji« sadržaj nije dobiven o n o m apstrakcijom kojom se iz sadržaja pojma »čovjek« izdvaja sadržaj pojma »živo osjet­ no biće (animal)« izostavivši sadržaj pojma » r a z u m n o (rationale)«. Ta apstrakcija, tražeći srž i bit svoga objekta, izrekla je o n o što je sadr­ ž a n o i u svim vlastitostima; č e m u , dosljedno, pri s u p r o t n o m procesu, pri kontrakciji, diferencija ništa ne dodaje u p r a v o m smislu riječi, n e g o »izričitije kazuje isto — expressior c o n c e p t i o e i u s d e m realitatis«. A pri pojmu bića k a o takovog ta izrečena srž i bit jest o n o parmenidovsko, onaj najdublji » D a ! «

197

198

d) No krivo imaju i oni koji — radi te p a r m e n i d o v s k e »jezgre« — kažu da je pojam »bića k a o takvog« i po sadržaju (ne s a m o po dosegu) najveći. Da p r e d u s r e t n e m o tu z a b u n u treba imati na u m u , da se biće izriče na razne načine, » l e g o m e n o n pollahos«, iako ga n e m a bez osno­ ve čvrste » A r h i m c d o v e točke« (v. br. 5. i 6. tezu). 2. Razlikuj: a) »ens ut n o m e n « , riječ »biće« u značenju imenice. To je slično k a o pri riječi »studens«, koja se m o ž e uzeti k a o imenica, »student« i pri t o m se iz p r o m a t r a n j a izostavlja, da li taj »student« u ovaj čas baš »studira actu«, ili s a m o »potentia«, baveći se »actu« nečim drugim.

199

b) »ens ut participium«, riječ »biće« u značenju participa prezen­ ta, u značenju glagola. Pri riječi »studens« to znači studirati baš »actu«, ne s a m o »potentia«.

200

c) »esse ut f u n d a m e n t u m entis«: » R a t i o »entis« sumitur ab »actu esscndi«, n o n ab »eo cui convenit« actus essendi. — O n o na što se misli kad se kaže »biće« zasniva se na »zbiljnosti bivstvovanja«, ne na » o n o m č e m u p r i p a d a « zbiljnost bivstvovanja« (Ver. 1, 1 ad 3 i. c.) — v. br. 82 i p r i p a d n o .

201

Bitak-esse k a o osnovica bića: — jest razlog da — ontički — biće jest; — jest osnovica da čovjekov um — logički i ontologički — može spoznati svoj objekt na način suda: S est Ρ (uz odgovarajuće p o p r a t n o doživljavanje u vlastitoj svijesti).

67

Ontologija

202

6.

teza:

Nauka

nazočnosti Boga

S t a t u s

ο u

analogiji stvorenjima

bića pomaže i stvorenja

u

razumijevanju

u Bogu.

q u a e s t i o n i s

I. a) Bog je samostalna cjelina. Stvorenje je t a k o đ e r neka — re­ lativno, ali ipak — samostalna cjelina. 203

b) No te dvije samostalne cjeline nisu posvema odvojene j e d n a od d r u g e : stvorenje n e m a ništa što ne bi bilo p r v o t n o u Bogu kao u ishodištu. T e k snagom toga ishodišta, tj. participacijom na Bogu, stvorenje ima o n o što ima: i svoju relativnu samostalnost, i sve što ima k a o svoje osobine.

204

205

c) I t a k o i u relativno a u t o n o m n o m stvoru k a o cjelini, i u svakoj njegovoj osobini jest kao n e k o dvojstvo: prvi pol toga dvojstva jest o n a relativna samostalnost koju stvorenje ima kao z a s e b n o biće; drugi pol jest o n a ovisnost ο Bogu kojom ima o n o što ima. II. To je dvojstvo činjenica ontičkog r e d a . A o n t o l o g i č k i tu činjenicu čovjek m o ž e s p r e t n o izreći u n u t a r n j o m analogijom atribucije. N a i m e , analogni pojmovi (npr. »zdrava« v o d a ) izriču ne s a m o svoj n e p o s r e d n i sadržaj, n e g o u j e d n o na neki način i o n o zbog čega je taj sadržaj analogan. Izriču, dakle, i a u t o n o m n u osobinu, a i na neki način njen izvor.

206

1. Tu analogiju p r o m a t r a t ć e m o u koliko o n a prozirnije zajednički p r e d i k a t »biće«, i to »biće« u najapstraktnijem m o g u ć e m stupnju. a) Da bismo to preciznije uočili, r a z m o t r i m o , uspoređujući, ovaj us­ p o n čovjekova sve apstraktnijeg p r o m a t r a n j a bića:

207

Prvo, gledajmo bića u njihovim različnostima, dakle u koliko su to različita bića: hrast, javor, o r a o , čovjek... Pri takvom p r o m a t r a n j u još nismo izrekli o n o s t o j e u njima zajedničko, tj. da »jesu«.

208

D r u g o , gledajmo ta ista bića, ali u koliko su bića, i to bića svako na svoj način. Sada već izričemo o n o što je u njima zajedničko, a to zajedničko izrečeno je na način fizički analognih pojmova. U t o m smislu m o ž e m o sada reći »entitas h u m a n a « , »entitas aquilae«... kao što se m o ž e reći »animalitas h u m a n a « , »animalitas aquilae« (br. 150, usp. 154).

209

Sad u o č i m o treće i posljednje: apstrahirajmo ( d a k a k o o n o m oso­ b i t o m apstrakcijom, br. 148) od svih k o n k r e t n i h o d r e đ e n j a što ih ta p r o m a t r a n a bića imaju, i u z a đ i m o do najapstraktnijeg umskog sadr­ žaja koji izriče »samo« »est«. To je posljednji i najdublji »est«, od kojeg se više ništa ne može nikakvom apstrakcijom apstrahirati, koji se ne m o ž e u svom sadržaju bilo kako smanjiti; ne m o ž e se zato, jer bez toga »est« ostaje p u k o ništavilo.

68

210

Miljenko Belić

A taj iako najapstraktniji »est«, cijelim svojim sadržajem ipak izriče o n o i s a m o o n o što je realizirano u o n t i č k o m r e d u (realizirano, dakako, na najrazličitije načine).

211

b) U o č i m o sada, da je taj »est« uključen u sadržaju bilo kojeg pojma: ne s a m o bilo kojeg »genusa« i »vrste«, nego i bilo koje »dife­ rencije«. P r o d i r e , dakle, n a p r o s t o u sve.

212

A p r o d i r e tako, da t a k n e m o li u taj »est« bilo gdje, ostaje p u k o ništavilo.

213

P r e m a t o m e , analogija ο kojoj sada razmišljamo a koja se odnosi na baš taj najapstraktniji »est«, p r o d i r e u sve, i zahvaća sve nijanse bića, sve do samog »ruba« ništavila.

214

c) J o š više, taj »est« nije s a m o de facto svuda prisutan, on mora biti svuda prisutan snagom svoje naravi. N a i m e , on je ne s a m o fizički, n e g o i metafizički analogan; on ne može ne biti analogan, jer ne može ne biti uključen u bez iznimke svakoj diferenciji koja mu se pridaje (pridaje mu se, zapravo, kao expressior conceptio e i u s d e m realitatis, br. 151).

215

Od t u d a ova teza ima svoju dimenziju širine. Ništa nije — i ne m o ž e biti — izuzeto od ovoga ο čemu se u ovoj tezi govori (uz one p o t r e b n e pretpostavke, br. 66). A k o bivstvuje bilo koje biće — ma i najsitnija iglica, najsitniji trunak — s njim je nerazdvojivo ontički i ontologički p o v e z a n o sve ο č e m u ova teza govori.

216

d) No ujedno baš zbog tog pojma (ili n a d - p o j m a ) »bića k a o ta­ kovog« ova teza dobiva i svoju dubinsku dimenziju. N a i m e , tim »est« izrečeno je o n o ο čemu je P a r m e n i d govorio i što je on p o t a k a o u n a š e m razmišljanju. R a d i se zaista ο »biti«, ο »pobjedi« nad ništavilom. To je o n o što se tu p r o m a t r a . Podrazumijeva se pobjeda ne tek p u k o g fakticiteta, nego »pobjeda« vrijednosti, ljepote, željnosti, lju­ bavi, etičke veličine.

217

2. P r o m o t r i m o sada tu analogiju bića, u koliko je o n a na vrhunski način (br. 215) analogia attributionis intemae. a) Analogia attributionis i n t e r n a e pokazuje kako je ta »pobjeda« d o d u š e prisutna u svim bićima, ali ne — izvorno — radi njih samih, n e g o radi o n e n e k e »nazočnosti« prvotnog a n a l o g a t a u svim njegovim d r u g o t n i m analogatima. Jest, i stvorovi »probijaju barijeru ništavila«. U slučaju uzrokova­ nih bića skloni smo reći da do toga »proboja« dolazi z a h v a t o m uzroka. Ta je tvrdnja točna, ali ne obuhvaća čitavo pitanje. N a i m e t r e b a pro­ m a t r a t i ne s a m o uzroke i njihov utjecaj, nego »trag« toga zahvata uzroka što je o s t a o u uzrokovanim — najposlije stvorenim — bićima u njima s a m i m a : ta bića »jesu«, jesu baš u njihovoj, njima vlastitoj (relativno samostalnoj i uvjetovanoj) stvarnosti. Ponavljam: jest to dar

Ontologija

69

uzroka — u završnoj liniji d a r Stvoritelja — ali taj d a r je stvarnost, stvarnost u njima samima. No ističući stvarnost relativno s a m o s t a l n o g bivstvovanja t o g a »traga« što je ostao od zahvata uzroka, ne smijemo z a n e m a r i t i vidik da toga »proboja barijere ništavila« ne bi bilo bez s p o m e n u t o g zah­ vata. Ta proizvedena bića izvorno nemaju od sebe nikakve k o m p e n tencije za taj »proboj«; što pod tim vidikom imaju, nije izvorno njiho­ vo. Dosljedno zaključujemo da osim njihove stvarnosti ( o n e naoko s a m o s t a l n e ) u njima m o r a biti još nešto, n e š t o što nije od njih. Sto i na koji način? U njihovoj uvjetovanoj i izvorno n e m o ć n o j »nedoraslosti« za probijanje s p o m e n u t e »barijere« m o r a biti t a k o đ e r o n o što je za »nadvladavanje ništavila« k o m p e t e n t n o i toj zadaći do­ raslo. Inače neće biti te relativne i d a r o v a n e »pobjede n a d ništavi­ lom«. Metafizika preciznim d o k a z n i m p u t e m dolazi do zaključka d a j e to Stvoritelj, Subzistentni bitak (v. 3. tezu. P o d s j e ć a m o na u s p o r e d b u ο neplivaču koji je p a o u m o r e , ili na »izranjanje iz m o r a ništavila« onakvog bića koje je po svojoj naravi »specifički teže od vode« — uz, d a k a k o , p o t r e b n e prilagodbe, k a o s t o j e p o t r e b n o pri svakoj u s p o r e d bi). Na koji je način Stvoritelj — svojom svojevrsnom i specifičnom naravi, korjenito drugačijom od naravi bića-ne-stvoritelja — ipak n a z o č a n u bićima za bivstvovanje n e d o s t a t n e i n e s a m o s t a l n e naravi, tj. u stvorovima? R e c i m o prvo k a k o nije n a z o č a n . Nije n a z o č a n t a k o da bi Stvoritelj bio neki dio — važniji, dubinski, p r e s u d n i dio — stvarnosti stvora. Podsjećamo: Stvoritelj i stvorenje — baš pod vidikom »ulaženja« ili »boravljenja« u r e d u stvarnosti — do u najdublju srž jesu različiti (drugačije naravi). Stvoritelj nije k a o neki zagonetni »fluid« koji bi n e k a k o p r o ž i m a o svemirske p r o s t o r e ; niti je Stvoritelj na toj razini n e k a sila — koja bi po svojoj naravi pripadala svijetu sfrorova — što o m o g u ć a v a stvorovima da »izrone iz m o r a ništavila«. No otklanjajući kriva tumačenja m o r a m o paziti da ne u p a d n e m o u s u p r o t n u tvrdnju, pa da zaniječemo tu neku nazočnost Stvoritelja u stvorovima (stvorovi zaista »jesu«, oni k a o takvi!). Ta ontička »nazočnost« Stvoritelja u stvorovima m o ž e se prilično uspješno opisati n a č i n o m »prožimanja« kojim prvotni analogat »pro­ zirnije« svoje d r u g o t n e a n a l o g a t e . To je valjda naš ljudski najpodesniji način izricanja te stvarnosti (najpodesniji, ali još uvijek nesavršen). P o m o z i m o si p r o m a t r a n j e m takve analogije, ali na nižem stupnju! »Jesam«, tj. »uspješno probijam barijeru ništavila«, u »jesam s t u d e n t « i u »jesam čovjek« (v. br. 166, sa 161, te 224,225) a n a l o g a n je u n u t a r ­ njom atributivnom analogijom, t a k o da od »jesam« u »jesam s t u d e n t « ne bi ostalo uopće ništa kad ne bi bilo prvotnog analogata, o n o g »je-

Miljenko Belić

sam« (tj. »probijanja barijere ništavila«) u »jesam« čovjek. Izraz »pro­ žimanje« prilično d o b r o tu pristaje. Taj slučaj u n u t a r n j e atribucije po analogiji t r e b a prilagoditi v r h u n s k o m , sveopćem i završnom slučaju, tj. na »prožimanje« kojim Stvoritelj k a o Prvotni Analogat »prozirnije« sve. Ο t o m e s m o n e š t o rekli u br. 78, i govorit ć e m o još u ovoj tezi, n a p o s e u br. 224. i 225. Poslužimo se u s p o r e d b o m ! K o n c e n t r i č n e kružnice jesu j e d n a p r e m a drugoj u o d r e đ e n o m pravilnom o d n o s u . No svima je njihovo zajed­ ničko središte počelo njihove geometrijske stvarnosti: i izvor svake pojedine od njih, i izvor njihovih m e đ u s o b n i h odnosa. A druga je razina tih kružnica i druga njihova središta. 218

K a k o se iz ove primjene unutarnje atributivne analogije vidi, mi n e m a m o neki unaprijed izgrađeni zamišljaj te analogije, nego, su­ srećući se s njom u raznim zapažanjima tijekom svog života, zamijećujemo k a k o je s korišću m o ž e m o primijeniti i na ovo p r o m a t r a n j e Ο Bogu i stvoru, n o , razumije se, uz p o t r e b n a prilagođenja, kakva traži p r e d m e t koji p r o m a t r a m o . Koji p u t a nas analogija, ovako u »dijalogu sa stvarnošću« niansirana. a koji p u t a »biće kao takovo« podsjeti nas i o m o g u ć i n a m p r o m a t r a n j e nekih niansi, koje inače jedva da bismo zamijetili, a još manje bismo ih znali izreći.

219

b) Analogia attributionis internae — uz p o m o ć pojmova koji su a n a l o g i - n o n - p r o p r i i — prilično je d o b a r i n s t r u m e n t našega u m a za lakše uočavanje i k a k o - t a k o izricanje specifične autonomije i vlasti­ tosti što pripadaju s a m o m stupnju analognosti k a o takovom. U Bogu je to o n a suverena i darovateljska p u n i n a ; u stvoru je to autonomija, d o d u š e , ali od Boga d a r o v a n a autonomija, koja upravo tim dariva­ njem jest o n o što jest, i z a t o — u n a t o č raznih o d n o s a m e d u stvorovima koji su nerijetko relativni uvjeti i donosioci bivstvovanja — u »verti­ kali« stvorenje k a o cjelina i svaka njegova pojedinost jest p r e m a Bogu d r u g o t n i analogat u n u t a r n j e atributivne analogije, t a k o da je bez te, analogijom izrečene »vertikale« sva o n a »horizontala« ne s a m o ne­ m o ć n a , n e g o i nestvarna, p u k o ništavilo, jer ta se a n a l o g n a atribucija odnosi na »biti« u krajnjem značenju.

220

N a primjer, k a d a j e d n o dijete nauči d a 2 + 3 = 5 , t a d a nije porasla m a t e m a t i č k a z n a n o s t , nego nešto od m a t e m a t i k e naučilo je j e d n o ljudsko biće više. Prvotni analogat — u n a š e m primjeru m a t e m a t i č k a znanost k a o n e k o zajedničko dostignuće i posjed ljudskog r o d a — u sebi k a o takav ostaje n e t a k n u t , i ujedno omogućuje kao prvotni ana­ logat razinu d r u g o t n e analognosti. — A ta stvarnost, koja je na razini d r u g o t n e analognosti, jest d o d u š e n e š t o novo, jer toga prije nije bilo; a i nije — u d r u g o m smislu — ništa novo, jer je s a m o kao neki odraz onoga što već postoji u p r v o t n o m analogatu, postoji na viši i intenziv­ niji način. Sada, k a d a je dijete naučilo o n o n e š t o računanja, ima više m a t e m a t i č a r a , ali ne više m a t e m a t i k e .

71

Ontologija

221

U t o m primjeru u o č i m o i ovo: na liniji poučavanja djeteta (»ho­ rizontalna« linija) p o t r e b a n je niz činitelja koji d o v o d e do tog novog znanja djeteta. A taj »horizontalni« utjecaj tek toliko dovodi do novog m a t e m a t i č a r a , ukoliko u sebi nosi nešto od m a t e m a t i č k e znanosti (»vertikalna« linija).

222

K a d a taj primjer primjenjujemo na p r e d m e t našeg istraživanja, t a d a mjesto tek j e d n e vrste stvarnosti p r o m a t r a m o »biće« u svoj nje­ govoj širini i dubini (br. 214, 215). T a k o đ e r , razlika je u p r v o t n o m analogatu: Stvarnost Boga i ovisnost stvora ο Njemu jest nešto d r u g o n e g o stvarnost m a t e m a t i č k e znanosti i ovisnost poučavanja ο toj zna­ nosti. No uza sve to, može n a m taj primjer pomoći da bolje u o č i m o analogiju između Boga i stvora, i da bolje razumijemo izreku, da stva­ ranjem nastaju »plura entia, non plus entitatis«.

223

Drugi primjer: umjetnička (ili znanstvena) inspiracija i njezino saopćavanje. Kad je Meštrović izradio u bronci svog Grgura Ninskog, nije time u m n o ž e n a umjetnička inspiracija, nego njezino saopćavanje. U »horizontalnoj« liniji taj kip (ili ti kipovi) ovise od raznih činitelja, no u »vertikalnoj« liniji taj kip — pa i sav rad o k o njega — ovisi i »živi« od umjetnikove inspiracije. I, radi tog jedinstva, »plura entia, n o n plus entitatis«.

224

Ili: »jesam« čovjek, »jesam« student. Tu se, d o d u š e , p r o m a t r a bitak, ali s a m o u njegovoj konkretizaciji m e đ u s o b n e usmjerenosti supstancije i akcidenta. No i tu se t a k o đ e r razabire »horizontala« i »vertikala«: m a k a r za »jesam« s t u d e n t a treba čitav niz činitelja na »horizontalnoj« liniji — čovjekovih prava i dužnost n a p o s e na po­ dručju školstva — ipak sve to dovodi do »jesam« s t u d e n t a tek time što je ne s a m o cjelina k a o takva, nego i svaki pojedini od tih uvjeta o n o m »vertikalnom« linijom povezan s »jesam« čovjeka u koliko je čovjek. — A kad se radi ο o d n o s u stvorenja p r e m a Bogu, o n d a je u pitanju cjelina širine i d u b i n e bića, cjelina posvemašnje ovisnosti pod vidikom

225

bivstvovanja.

c) Analogia attributionis i n t e r n a e pokazavši vezu — i u p r a v o ne­ ke vrste jednost — prvotnog i d r u g o t n o g analogata u j e d n o je o m o ­ gućila uočavanje njihove razlike. T a j e razlika dubinska, i to b a š zato je dubinska, jer je razlika samog stupnja analognosti (razlika je u »vertikali«, a ne tek u nekim e t a p a m a »horizontale«). A ta analognost — baš snagom analogije — kazuje ujedno i istost, kazuje »kompetenciju« za »nadvladavanje ništavila«, i ujedno kazuje posvemašnju o d s u t n o s t te »kompetencije« u d r u g o t n o m analogatu bez implicirane ·— i to implicirane ne tek pojmovno (tek s a m o logički), n e g o i stvarno a na način izrečen onto-logičkim p o j m o m — izvorne i adekvatne » k o m p e t e n t n o s t i « Prvotnog A n a l o g a t a . Tu je dakle isto­ d o b n o izrečena i istost i razlika, a ta ne tek u n e č e m n a k n a d n o doda-

-2

M i l j e n k o Belić

n o m , nego u najdubljem, doslovno o s n o v n o m i p r a - o s n o v n o m »pro­ bijanju barijere ništavila«. Dosljedno, glagol »biti« ili ujedno kazuje Boga, ili ne kazuje u o p ć e ništa. 226

Osim toga, razlika između Boga i stvora jest i p r o m a t r a se ne s a m o p o d vidikom analognosti, nego i pod vidikom bitka-esse ( n e samih biti, pa ma k a k o različitih m e đ u s o b n o ) . A taj vidik jest »duša« svake osobine — i dosljedno svake razlike — pod bilo kojim vidikom (v. br. 82). R e c i m o isto na drugi način! Bit »student« ne m o ž e se pojmiti kao stvarna bit, ako uz nju ne pomišljamo na bit »čovjek«. No naše sadaš­ nje razmišljanje ide dublje: ne pomišljamo s a m o na bit »student«, nego na njezin bitak, »esse«, na — u egzistentnom s t u d e n t u — nazoč­ nu i ostvarenu »kompetenciju« za bivstvovanje. No ta »kompetencija« tog bitka — baš tog bitka, ne s a m o biti koju taj bitak čini s t v a r n o m — drugotni je analogat »proboja barijere ništavila« na način kojim se ništavilo bitkom nadvladava u biti »čovjek« k a o relativnome prvot­ n o m analogatu. No d o k je »biti student«, »biti čovjek«, s a m o j e d a n isječak sveopće stvarnosti, sad kada govorimo ο Bogu k a o p r v o t n o m a n a l o g a t u ne govorimo ο tek nekakvom isječku — ma kako velikom i v a ž n o m — nego ο posvemašnjem, a d e k v a t n o m i u svakom pogledu izvorišnom prvotnom analogatu za sam »biti« k a o takav (v. br. 208 te s tim u vezi br. 214, 215). T i m e primjenjujemo na bitak »esse«, o n o što je u općenitijem obliku r e č e n o malo prije (br. 224).

227

A je li bitak Božji ili stvorov, prosuđuje se pod vidikom je li »a se« ili »ab alio« (v. br. 75, 77, 80 i p r i p a d n o , s primjenom u 3. tezi), tj. pod vidikom izvorišta, samostalnosti, dostatnosti; o d n o s n o primanja, ne­ p o t p u n o s t i , nedostatnosti, nenužnosti, odsutnosti bezuvjetne p o t r e b e d a nešto takovo b u d e .

228

d) Iz rečenoga slijedi da m o ž e m o reći — bez opasnosti nivelacije — da je Bog u svemu; i isto t a k o m o ž e m o reći da je sve u Bogu. Ništa nije »mimo« ili »izvan Boga (br. 216, 217); ništa ne gubi svoju samo­ stalnost u n a t o č te veze s Bogom; što više, u p r a v o je t o m vezom s B o g o m dobiva (br. 218-223); ništa nije s B o g o m na istoj razini (br. 224-226).

229

e) Ni j e d n o stvorenje ne sputava Božju neizmjernost; ni j e d n o stvorenje ništa ne dodaje Božjoj neizmjernosti. »Plura entia, n o n plus entitatis«.

230

R e c i m o isto na način objekcije i njezina rješenja: Uz neizmjerno više se ništa ne m o ž e smjestiti, i, a k o uz n e k o biće ima još »mjesta« za d r u g o biće (tj. ako ima još kakva ontička mo­ gućnost ili zbiljnost), takovo biće nije neizmjerno, njemu n e š t o nedo­ staje, postoji nešto što njemu izmiče, svojom o n t i č k o m p u n i n o m ne o b u h v a ć a svega.

73

Ontologija

Odgovor. Bog obuhvaća sve, d o p i r e do svega, no ne k a o biće istog r e d a , n e g o kao njegov a n a l o g a t u m p r i m a r i u m . I t a k o »uz« Neizmjer­ noga m o g u biti i druga bića, ali u d r u g o m a n a l o g n o m r e d u bivstvova­ nja, noseći Boga u sebi k a o dušu svoje duše. 231

3. Iz 1. i 2. točke zajedno u z e t e (br. 205 ss i 216 ss) slijedi velik zaključak: ništa, a p s o l u t n o ništa, nije i ne m o ž e biti izuzeto iz o n o g a što je implicirano u činjenici da je »biće« u Bogu i u stvoru a n a l o g n o na način unutrašnje atributivne analogije. To znači da ovo, ο č e m u teza radi, nije tek neki d o d a t a k ili lijep u k r a s koji biće ima u n e k i m sretnim okolnostima, a u drugima ga n e m a . N e , nego, radi te vrste analogije koja je metafizička, nedjeljivo je p o v e z a n o s bićem u koliko je biće.

232

Dosljedno, biće niti m o ž e biti, niti se ο njemu m o ž e misliti, a da u tu stvarnost i u tu misao nije u t k a n a Božja stvarnost i misao na Boga — u t k a n a na način koji tumači metafizička analogija najdubljih dubi­ na pridijevanja bića. N o , u drugu ruku, d a k a k o , čovjek je tu — kao i inače često — m o ž e ne znati što sve posjeduje u svojoj misli i u njezinu objektu.

233

4. Sad i m a m o i najdublji odgovor na P a r m e n i d o v u objekciju: ne­ m o g u ć e je mnoštvo bića i njihova raznolikost, jer za proboj barijere ništavila traži se nepodijeljena cjelina bivstvovanja. O d g o v a r a m o da jest upravo t a k o , i, ta nepodijeljena i nerazbijena cjelina bitka nalazi se doista u svakom biću, ali ne k a o identična s njime, nego k a o njegov prvotni analogat u t o m o p i s a n o m v r h u n s k o m obliku.

234

U istom smislu piše sv.Augustin: »[Deus] interior intimo m e o — nutarnjiji od najnutarnjijega moga« (Conf., lib. 3, c a p . 6, n u m . 4). I još izrazitije: » Q u i d enim t a m t u u m q u a m t u ?

Sto je toliko tvoje k a o ti?

Et quid t a m n o n t u u m q u a m tu,

I što je toliko ne-tvoje k a o ti,

si alicuius est q u o d es?

ako je Nečije o n o što jesi?« {Traci in Ioann. 29, c. 3. PL 3 5 , 1 6 2 9 ) .

P r e k r a s n i h mjesta ima i u De civitateDei, osobito u lib. 12, c. 1, te u cc. 5 i 6. 235

Pseudo Dionizije ( o k o god 500.): » T o gar einai p a n t o n estin he hyper to einai T h e o t e s — Bivstvovanje svega jest o n a stvarnost, koja je više n e g o bivstvovanje, Božanstvo« (Cael. Hier., c. 4, PG 3,177 D ) .

236

U sklopu ovih misli razumije se skolastička tvrdnja d a j e stvorenje » t e r m i n u s virtualiter transiens A c t u s Divini entitative i m m a n e n t i s — [u s l o b o d n o m prijevodu i parafrazi] Božja čista Zbiljnost jest n e š t o što p r i p a d a n u t a r n j e m Božjem životu; no svojom n e o g r a n i č e n o m buj-

74

Miljenko Belić

nošću i m o ć u ima t a k o đ e r svoj vanjski proizvedeni d o m e t , koji ne p r i p a d a , d o d u š e , s a m o m n u t a r n j e m Božjem životu, ali ipak, i kao vanjski d o m e t , jest d o m e t u p r a v o tog nutarnjeg života« (v. br. 79,110, 111 — sa 115 za tomističku varijantu — 134). 237

5. a) Dosljedno, stvorenje je više biće, više ontički afirmira sebe, a k o je više »na liniji« Božjoj i više afirmira Boga. Sebe više guši — Boga u o p ć e ne »dotiče« — a k o Bogu uskraćuje pravo Njegovo mjesto u svojoj vlastitoj stvorenoj stvarnosti. b) U t o m svjetlu jasniji je misterij čovjekove slobode sa svim nje­ govim posljedicama — poželjnim i nepoželjnim — u ovom i u zagrob­ n o m životu. c) A t e i z a m nije s a m o kriv stav p r e m a Bogu, nego i kriv stav p r e m a stvoru, n a p o s e čovjeku.

238

I I I . Na temelju opširnih izlaganja u ovoj tezi sada nije više potre­ b a n z a s e b a n d o k a z n i p o s t u p a k do analogije bića — metafizička i u n u t a r n j e g pridijevanja — n a m a ljudima u n a š e m načinu mišljenja p o m a ž e razumjeti tu zasebnu vezu Boga i stvorova. Toliko će n a m više p o m o ć i , koliko dublje b u d e m o uspjeli p r o n i k n u t i kako »biće« obuh­ vaća sve (odakle je taj izričaj stvarnosti, pojam ali ο stvarnosti, meta­ fizički a n a l o g a n ) , i kako »biće« p r i p a d a Bogu prvotno i savršeno, a u p r a v o z a t o p r i p a d a i stvoru, d a k a k o d r u g o t n o , nesavršeno, po vezi s Bogom.

239 3. D I O : Dopunski traktati 1. Traktat ο mogućim bićima (De possibilibus) 7. su

teza:

Božja

bića zato

razum

bit posljednji je temelj mogućnosti mogućih

moguća, jer su

izriče

pojedinačne

neka

slika

konkretne

Božje biti.

bića.

Ta

Božji stvaralački

mogućnosti.

Ν e χ u s a) Ova teza govori ο mogućim neegzistentnim bićima, no ne to­ liko ο njima samima, koliko ο njihovu ishodištu. b) T i m e se nastavlja lijepa p r o b l e m a t i k a p r e t h o d n e teze. c) J o š više, time se izlaže teističko rješenje prelaza iz načina neizmjernosti Prvotnog A n a l o g a t a u način ograničenja drugotnih analogata. Taj je prelaz za monističke sisteme nerješiv p r o b l e m . 240

T e r m i n i 1. T e k o n o što je u sebi m o g u ć e , ulazi u egzistenciju; što je u sebi n e m o g u ć e , nikada ne ulazi u egzistenciju.

Ontologija

75

Valja, dakle, uočiti činjenicu mogućnosti: postoji mogućnost, tj. neka su bića moguća, doista jesu moguća — a ne n e m o g u ć a — p r e m d a (još) ne egzistiraju. M o g u ć a su kao takova, s a m a u sebi, u svojoj »au­ tonomiji« (v. br. 216 i p r i p a d n o , 227). Budući da su u sebi moguća, može ih odgovarajući uzrok proiz­ vesti. 241

2. a) Possibile i n t e r n u m (intrinsecum) jest naziv za m o g u ć e biće, p r o m a t r a n o s a m o kao takvo. M o ž e se p r o m a t r a t i samo kao takvo, s a m o u sebi — t a d a k a ž e m o : formaliter tale. K a ž e m o : fundamentaliter tale — kad possibile inter­ n u m p r o m a t r a m o u njegovu temelju. Taj je temelj — b a r e m u daljnjoj liniji — n e k o egzistentno biće; u zadnjoj liniji to je Bog. M o g u ć e biće zaista je s a m o moguće biće, n e m a nikakvu (polu)egzistenciju; postoji njegova mogućnost, ali o n o s a m o ne postoji.

242

b) Odgovarajući uzrok m o ž e izvesti o n o što je u sebi m o g u ć e . Sposobnost o n o g a što je intrinsecus possibile, da egzistira snagom uzroka, zove se possibilitas externa. Dosljedno, besmisleno je pitanje ο vanjskom uzroku, a k o n e m a nutarnje mogućnosti. I zato je bolje reći da » n e m o g u ć e biće« ne m o ž e biti, a ne da ga Bog (ili koji drugi uzrok) ne m o ž e proizvesti (usp. Summa theologica I, 25, 3).

243

3. a) »Moguća bića« moraju imati neku osnovicu svoje m o g u ć n o ­ sti; i ta osnovica jest Bog. N a i m e , nisu Bog — Bog je »esse«, a o n a su »posse« — i zato u svakom pogledu ο Bogu ovise.

244

b) Posljednji temelj svake vanjske mogućnosti jest Božja svemogućnost.

245

c) No Božja svemogućnost nije temelj nutarnje mogućnosti, nego ju pretpostavlja. Isto t a k o ni Božja volja, ni Božji r a z u m ( k a o takav), jer r a z u m i volja pretpostavljaju svoj objekt kojim se bave. Taj temelj je Božja bit.

246

H i s t o r i a

t h e s e o s

1. Platonova n a u k a da ovaj naš svijet (»sjene«) ima osnovicu u svijetu ideja, izriče jezgru koja se može primijeniti na »moguća bića« s osnovicom u Bogu. Ovaj svijet jest methexis (participacija) i mimesis ( o p o n a š a n j e ) svijeta ideja. N a u k a ο participaciji nalazi se i kod Aristotela, još više kod platonika i plotinovaca. Sv. Augustin shvaća Platonove ideje kao stvara­ lačke Božje zamisli. P o d o s t a n e o t o m i s t a misli da je n a u k a ο participaciji osnovna vi­ zija sv. T o m e . 247

2. U tim su pitanjima davali krive odgovore: Vilim Ockham (oko 1295.-1349./50.), u koliko zaista naučava da je sva mogućnost bića u t o m e što ga Bog m o ž e učiniti.

76

Miljenko Belić

Descartes naučava da je sve moguće — pa i b r d o bez doline ili da 1 + 2 nisu 3 — ako Bog to hoće. Gdjekoji manji mislilac, npr. Storchenau (1731.-1797.), koji ba­ r e m riječima pridijeva »mogućim bićima« takvu samostalnost, koja bi ostala sve i u pretpostavci da Boga n e m a . 248

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

I. U ovoj tezi p r o m a t r a m o prvotno s a m n a s t a n a k mogućnosti »mogućih bića« (v. br. 238), nastavljajući smjerom d u b o k o g razmiš­ ljanja Platona, Aristotela, Plotina, Augustina, T o m e (br. 245). Iskustvo je pokazalo kako izvan toga p u t a postoji opasnost zastranjenja u sterilnu, pa i krivu spekulaciju (br. 246). 249

I I . 1. a) U 1. dijelu teze dokazat će se da je Božja bit posljednja osnovica »mogućih bića«. b) Pogledajmo lijepo značenje te tvrdnje: Bog je »Onaj koji jest« — to je, m a l k o prestilizirano, metafizička bit Božja. Budući da On jest, i stvorovi — participacijom i analogijom (6. teza) — mogu biti. »Moći biti« — to je srž »mogućih bića«. Svaki modus bivstvovanja zasniva se na Bogu koji, na način isho­ dišta, jest sva n e o g r a n i č e n a p u n i n a svega bitka (v. br. 85). U tom smislu Božja n e i z m j e r n o s t — fizička bit Božja — jest osnovica »mogućih bića«.

250

c) Dosljedno, što god lijepo nalazim ili mogu zamisliti kao stvo­ r e n o ili stvorivo, nalazi sc u Bogu: — virtualno, ako se radi ο tzv. »perfectio mixta«, tj. ο takvoj savršenosti koja n u ž n o uključuje i nesavršenost. N p r . ljepota kipa uključuje i nesavršenost, jer kip se izrađuje od materije, a materija je obilježena pasivnom potencijom, krhka je, itd.; — formalno, doslovce, ako se radi ο tzv. »perfectio p u r a « , ο savr­ šenosti koja sama po sebi ne uključuje n u ž n o i nesavršenost, npr. razum, ljubav...; — u svakom slučaju »eminenter«, dakle na način ishodišta, kao temelj same srčike ljepote, vrijednosti, poželjnosti (v. br. 87). Poslužimo se u s p o r e d b o m : estetski efekt što ga m o ž e proizvesti n e k a kombinacija boja, baš u srčiki svoje estetske snage prvotno i (relativno) cjelovito »živi« u duši umjetnika.

251

2. U 2. dijelu teze treba vidjeti, kako moguća bića — o d n o s n o stvorovi — nisu Božjoj biti s a m o j e d n o s t a v n o »slični«, nego su Božja »slika«. — N a i m e , razlikujemo običnu sličnost (»slični kao jaje jaje­ tu«), i osobitu sličnost slike, imitacije; a ta je u t o m , da nastaje postup­ k o m koji k a o takav ide baš za tim da postigne sličnost. To m o ž e biti po naravi samog tog postupka. Može biti i svjesnim usmjerenjem ili svijesnim prihvaćanjem postupka koji m o ž e dovesti do sličnosti.

Ontologiju

"

252

3. U 3. dijelu teze g l e d a m o udio Božjeg r a z u m a pri o s n o v n o m konstituiranju stvorivih bića. a) Božanski je r a z u m k a o neki most između neizmjernosti Božjeg nesastavljenog i cjelovitog bitka s j e d n e strane, i o d r e đ e n i h , ogra­ ničenih m o d u s a bivstvovanja s druge strane.

253

b) Po svojoj naravi r a z u m pretpostavlja objekt svoga spoznavanja. Božjem je r a z u m u objekt Božja bit. Na t o m se objektu »inspirira« umjetnik Bog, i svojim r a z u m o m »modelira« (formulira, stilizira) stvorivu imitaciju i participaciju ljepote U z o r a . Te su imitacije i participacije lijepe već kao čista m o g u ć n o s t . Nje­ gova egzistencija jest — svojevrsno! — upotpunjenje te ljepote. Svoju p u n i n u dosiže ta ljepota pri dostignuću njezina k o n a č n o g cilja na njoj vlastit način. A ta ljepota ima nov i posve osobiti oblik, kad ljepota dosizanja cilja ( n a p o s e k o n a č n o g ) biva plod suradnje stvorene slobo­ de biti s lijepom i d o b r o m »inspiracijom« V r h o v n o g U m j e t n i k a . Lijep je, n a i m e , ne s a m o lijep učinak, nego i lijepo djelovanje — u ovom slučaju Božje i čovjekovo. Pri t o m »umjetničkom djelu« p l e m e n i t o uživa i umjetnik Bog u svom čistom davanju ( O n pri t o m ne prima ništa), uživamo i mi, ra­ zumski stvorovi (a mi p r i m a m o sve: ne s a m o objekte u kojima uživa­ m o , nego i same sebe k a o subjekte tog umjetničkog doživljaja, v. br. 233), da najposlije svijesno — a i na temelju svijesne, s l o b o d n e surad­ nje — u Očevu zagrljaju u r o n i m o u p u n i n u ljepote zajedno.

254

P r o b a t u r 1. pars: najdublja osnovica — Božja bit. Arg. » M o g u ć a bića« imaju svoj posljednji temelj u Bogu. Atqui, o n o u Bogu što jest njihov temelj, jest Božja bit. Ergo, » M o g u ć a bića« imaju svoj posljednji temelj u Božjoj biti.

255

Pr. M. » M o g u ć a bića« nisu actus purus. Atqui, što nije actus p u r u s ima svoj temelj u d r u g o m e , najposlije u Bogu.

256

Pr. m. a) U smjeru p r e m a Božjoj biti kao metafizičkoj. » M o g u ć a bića« z a t o su m o g u ć a (a ne n e m o g u ć a ) , jer su usmjerena na b i t a k esse, u zadnjoj liniji na samostalni bitak, Esse Subsistens. Atqui, Esse Subsistens — upravo to je metafizička bit Boga. E r g o , Bog svojom biti utemeljuje »moguća bića«.

257

b) U smjeru p r e m a Božjoj biti kao fizičkoj. Stvarnosti s a z d a n e od biti ( m o d u s a , potencije) i bitka pretpostavljaju svoju osnovicu ( u z r o k e i p r i p a d n o ) , najposlije »nesastavljeno« biće (v. br. 68 u k o n t e k s t u cijele 2. i 3. teze), dakle u stvarnosti n a z o č a n čisti i z a t o n e o g r a n i č e n i bitak. Atqui, u stvarnosti n a z o č a n čisti i z a t o n e o g r a n i č e n i bitak — to je fizička bit Božja.

78

258

Miljcnko Belić

2. pars: ne s a m o sličnost, n e g o slika Arg. Da bi se n e š t o moglo smatrati slikom (imitacijom), p o t r e b n o je da do sličnosti dolazi p o s t u p k o m koji — ili po svojoj naravi ili svje­ snim hotimičnim usmjerenjem — ide za tim da postigne sličnost. Atqui, i po naravi stvari, i svjesnim htijenjem Boga utemeljenje mogućnosti stvorova dovodi do sličnosti. E r g o , stvorovi su Bogu ne s a m o slični, n e g o su Njegova slika.

259

Pr. m. a) U naravi analogije kao takve jest da njome dolazi do sličnosti između p r v o t n o g i d r u g o t n o g analogata.

260

b) Bog, Božja bit, nije »pod« bilo kojim z a k o n o m , nego mu je ishodište. To vrijedi i ο pravilu sličnosti snagom analogije. O d a t l e slijedi, da o n u sličnost do koje dolazi s n a g o m analogije, Bog daje svjesno i s ljubavlju. Bog, n a i m e , svjesno zna i k a o razumski g o s p o d a r svojih čina dolično ljubi o n o što Njegova narav — neizmjer­ no lijepa — u sebi nosi. Z a t o p l e m e n i t o i od srca voli i taj zakon sličnosti po analogiji, te svjesno i s ljubavlju utemeljuje i provodi tu sličnost; stvorovi su Njegova slika. Ta ljubav obuhvaća sve s t o j e u vezi sa stvaranjem, od osnovne mogućnosti sve do k o n a č n o g a cilja (br. 252).

261

3. pars: udio Božjeg r a z u m a Arg. Božji razum, spoznavajući Božju bit ( t o je njegova vlastita i prvotna spoznaja), spoznaje t a k o đ e r na koje se sve načine ta bit može a n a l o g n o »preslikati« (imitirati). Atqui, time se izriču (formuliraju) k o n k r e t n i oblici mogućih bića. izriču se — ovako konkretizirani — po prvi p u t a u r e d u stvarnosti. E r g o , p o j e d i n a č n i k o n k r e t n i ( d e t e r m i n i r a n i ) oblici pojedinih m o g u ć i h bića po prvi p u t se javljaju u r e d u stvarnosti k a o izričaj Božjeg stvaralačkog r a z u m a .

262

A d . m. Za dublji smisao te činjenice v. br. 252, u k o n t r a s t u teškoća m o n i z m a (usp. br. 238).

263

C ο r ο 1 1 a r i a 1. »Cognitio q u i p p e c r e a t u r a e in se ipsa d e c o l o r a t i o r est, ut ita dicam, q u a m c u m in D e i Sapientia cognoscitur velut in arte q u a facta est. — Spoznavanje, n a i m e , stvora u njemu s a m o m e bljeđe je, da tako r e k n e m , u s p o r e đ e n o [s bojama kojima blista] kad se spoznaje u Božjoj M u d r o s t i k a o u vještom zahvatu koji je učinjen« (De Civitate Dei, lib. 11, c. 7). K a d bih m o g a o ući u dušu umjetnika ili učenjaka, jasnije bih shvatio njihova djela.

264

2. Bog, subzistentni sklad i jedinstvo, temelj je jedinstva i sklada m e đ u stvorovima. Taj ontički m o m e n t čovjek — etički — m o ž e i m o r a tražiti, jer će s a m o t a k o izgrađivati jedinstvo i sklad (v. br. 236).

Ontologija

265

266

3. Najdublja konstitutivna bit »mogućeg bića« jest u t o m da je drugotni analogat (imitacija, participacija) Božje biti. O d a t l e slijedi: a)

da osobine »mogućeg bića« j e d n a drugoj ne protuslove;

b)

da jedino protuslovlje dokida mogućnost bića. To zato, jer tek protuslovlje dokida bitak, a svaki bitak-esse slika je Boga, samostojnog cjelovitog Bitka-Esse.

c)

Dosljedno, isključenje protuslovlja m e d u svojstvima ( n o n contradictio n o t a r u m ) nije konstitutivna srž mogućnosti, jer Bog ne p r o m a t r a zasebice »animal«, pa »rationale« i njihovu spojivost (sociabilitas n o t a r u m ) . Ontički to je tek posljedica imitacije Boga, Božje biti. — No u r e d u čovjekova spoznava­ nja isključenje protuslovlja p u t je k spoznavanju n e k e kon­ k r e t n e mogućnosti.

d)

Egzistencija radi koje »postoji mogućnost«, nije o n a »bu­ duća« egzistencija sada s a m o m o g u ć e g bića, nego o n a »po­ zadinska«, Božja stvarnost.

S c h ο 1 i ο η a) Metafizički moguće jest sve što ne uključuje protuslovlje. Me­ tafizički je n e m o g u ć e što uključuje protuslovlje. Iznimke n e m a , jer je dilema p o t p u n a : biće ili ne-biće. b) Fizički je moguće o n o što prirodni uzroci mogu izvesti. Fizički je n e m o g u ć e o n o što, d o d u š e , metafizički jest moguće (jer se ne radi ο biću i njegovu poricanju ukoliko je to takovo biće), nego se radi ο dokidanju njegova, njemu vlastita, djelovanja ( p r o p r i u m ) . c) M o r a l n o je m o g u ć e o n o što slobodni uzroci m o g u izvršiti svo­ jim redovitim uobičajenim (»mores«) n a č i n o m djelovanja. M o r a l n o je n e m o g u ć e što slobodni uzroci ne mogu izvršiti svojim redovitim uobičajenim n a č i n o m djelovanja, p r e m d a im je to fizički m o g u ć e (i u t o m smislu moguće su iznimke). Budući da redovit uobičajen način djelovanja slobodnog uzroka ovisi ο objektivnim o k o l n o s t i m a objekta i subjekta — a te su okolnosti p o n e k a d v e o m a utjecajne — m o r a l n a sigurnost m o ž e biti v e o m a velika. N e k o l i k o novijih mislilaca naziva m o r a l n o m sigurnošću sve gdje je tzv. »certitudo libera« (tj. uvjerenje ο sigurnosti koje je posljedica cjelovitog čovjekova stava). d) »Reductive metaphysice c e r t u m « naziva se o n o , što d o d u š e s a m o u sebi ne nadilazi m o r a l n e sigurnosti, ali uzev sve okolnosti zajedno m o ž e se svesti, »reducitur«, čak na metafizičku sigurnost. Na primjer da postoji A m e r i k a , da je Zemlja okrugla...

80

267

Miljenko Belić

2. Traktat ο kategorijama

UVOD A. Kategorije k a o logička pojava 1. Proučavajući kako se neki predikati pridijevaju svojim subjek­ tima već je Aristotel uočio kako: a) neki se predikati tako pridijevaju svojim subjektima, da se ο njima izriču na taj način da njihova definicija vrijedi i ο t o m subjektu. N p r . subjekt »čovjek« ima predikat »animal«, ili subjekt »gramatika« ima predikat »znanost«. 268

b) A neki predikati tako pripadaju svom subjektu, da se, doduše, ο njima izriču, ali ipak ne zato što bi njihova definicija vrijedila ο subjektu, nego z a t o j e r su u njemu kao njegovo ontičko daljnje odre­ đenje. N p r . »Kalija — čovjek — bijel«.

269

2. P r e d i k a t e koji pripadaju svojim subjektima t a k o da njihova definicija vrijedi i ο tim subjektima, m o ž e m o svrstati u skupove, »ka­ tegorije«, s j e d n i m zajedničkim p r e d i k a t o m na vrhu koji se ne da svesti na drugi i kojemu je sadržaj ( c o m p r e h e n s i o ideae) najmanji, a doseg (extensio ideae) najveći. N p r . predikat » q u a n t u m — neka o d r e đ e n a mjerljiva količina« nalazi se svojim sadržajem (definicijom izrečenim) u obujmu, plohi, pravcu: »quale« u pojmu znanost, gramatika, morfologija, sintaksa; »supstancija« u živom biću, animal, čovjeku, itd. S obzirom na supstanciju izradio je Potfirije (233.-304.) poznatu s h e m u »Arbor Porphvriana«. Aristotel je pisao ο deset takvih kategorija ( s a m o dvaput spomi­ nje ih svih deset, inače po dvije ili tri, rijetko više): supstancija, quant u m (Aristotel ne kaže a p s t r a k t n o »quantitas«), quale ( n e »qualitas«), u o d n o s u p r e m a n e č e m u , gdje, kada, situs (keisthai), habitus (ehein), agere, pati.

270

271

3. A k o logičkom refleksijom g l e d a m o na funkciju pojedinih tih univerzalnih ideja koju imaju j e d n a p r e m a drugoj, rasporedit ć e m o ih kao rodove (genus, i to s u p r e m u m , s u b a l t e r n u m , p r o x i m u m ) , razlike (differentia generica, specifica) i vrste (species). 4. O d n o s devet kategorija akcidenata p r e m a supstanciji donosi sa stajališta logike skupinu »proprium« i »accidens logicum«. A sa stajališta metafizike donosi važan p r o b l e m ο supstanciji i akcidentu k a o ontičkoj stvarnosti, »accidens metaphvsicum«. K a ž e m o , naime:

Ontologija

»Taj čovjek, P e t a r , jest glazbenik«, jer je to stvarnost, a ne s a m o izričaj ο samim našim idejama: izriču se akcidenti ο supstanciji logički, j e r su u njoj ontički.

272

B. Kategorije kao ontološka pojava I. 1. O b i č n o ljudsko shvaćanje s p o n t a n o razlikuje supstanciju i a k c i d e n t e : govorimo ο dobi n e k o g čovjeka, ο njegovim sposobnosti­ m a , ο njegovu r a d u — j u č e r a š n j e m , današnjem. Izgledalo bi n a m k a o ruganje kad bi n a m n e t k o govorio ο 53 cm, ali 53 cm sam za sebe, bez podrazumijevanog nečega što je d u g a č k o 53 c e n t i m e t r a .

273

2. a) I u z n a n s t v e n o m svijetu primjenjujemo — većinom uključivo — uvjerenje da su supstancija i njezini akcidenti stvarnost: pravnici govore ο čovjeku i njegovim pravima i d u ž n o s t i m a (Kaligula [12.-41.] uzalud proglašava svoga konja — zvao se »Incitatus« — k o n z u l o m ) , govore ο ovom ili o n o m k o n k r e t n o m pravu (npr. a u t o r s k o m ) , steče­ n o m ovim ili o n i m činom, govore ο krivnji — a sve to pripisuju čovjeku k a o subjektu tih prava, dužnosti, zasluge ili krivnje. — Isto se t a k o shvaća u pedagogiji, povijesti, itd.

274

b) Fizika i kemija zbog svoje težnje da izraze sve brojem na t e m e ­ lju mjerenja (a » q u a n t u m « nije supstancija n e g o akcident) takve su naravi da ih njihovo »ozračje« navodi na zaobilaženje supstancije. A ipak je ne zaobilaze, jer govore ο ovakvom ili o n a k v o m kretanju — ili ο masi i energiji •— ovoga ili o n o g a subjekta. Istina, taj »subjekt« nije uvijek supstancija u filozofskom smislu (baš k a o ni n e k e kemijske »supstancije«), nego je više o n o s t o j e najprikladnije za naše mjerenje, bilo to u sebi supstancija ili s a m o sklop pojava izrečen na način sup­ stancije, a te je pojave inače teško precizirati (npr. e l e k t r o m a g n e t s k o »polje«).

275

3. Najviše p r o b l e m a oko supstancije ima filozofija. a) Filozofiju čudi relativna nepromjenjivost i ujedno relativna promjenjivost supstancije: čovjek P e t a r čitav svoj život jest »isti« i nije »isti«, ne s a m o po dobi, nego i po znanju, po etičkoj vrijednosti... Mijenja se, a d a j e ostao baš isti, i on isti nije više isti! b) Čovjek je j e d a n , ali ujedno i višestruk u svojim o s o b i n a m a ; štoviše, može novu osobinu steći (naučiti koji jezik) ili izgubiti (zabo­ raviti), a da u n a t o č p r o m j e n e ostaje s a m o »jedan« pri svemu t o m e »mnoštvu«. c) K a d p o k u š a m o točnije odrediti što je to što s p o z n a j e m o k a o supstanciju ili akcident, poželimo m n o g o toga jasnije razabrati nego što r a z a b i r e m o .

82

276

Miljenko Belić

II. 1. a) Za rješenje p r o b l e m a supstancije ne treba obnavljati pro­ b l e m a t i k u P a r m e n i d a i H e r a k l i t a . Njih je na filozofiranje p o t a k l a pro­ b l e m a t i k a o k o bitka, a rješenje im je bilo, čini se, monističko. Problem supstancije kao takove (dakle, ne monistički proširen p r o b l e m kao neki » p a n t a rei«) m o ž e se postaviti tek ako je riješen osnovni problem bitka; to je različit i manje d u b o k p r o b l e m . A ako se postavi »prera­ no«, tj. u sklopu rješavanja p r o b l e m a bitka, opasnost je da se — zbog d r u g o g m i s a o n o g »konteksta« — postavi nedovoljno poslušno zaht­ jevima z a p a ž e n i h činjenica. b) Ipak, budući da monisti — b a r e m djelomično — povezuju svoju p r o b l e m a t i k u s o v o m p r o b l e m a t i k o m , dokazavši r e a l n o s t i m n o š t v o pojedinih samostalnih supstancija, d o b i v a m o korisne ele­ m e n t e u rješavanju cjelovite p r o b l e m a t i k e m o n i z m a .

277

2. a) D e s c a r t c s u je filozofski ideal »idea clara« ο naravi stvari. Njegov »Cogito ergo sum« navodi ga da prizna stvarnost supstancije k a o o n o »cui inest — u č e m u se nalazi« o n o što »percipimus« kao n e k u vlastitost, kvalitet, atribut. Tu osnovnu misao razrađuje t a k o da je supstanciju opisao kao onu stvar » q u a e ita exsistit, ut nulla alia re indigeat ad exsistendum — koja t a k o egzistira, da joj za egzistiranje nije p o t r e b n a nikakva druga stvar« (osjetio je da tako shvaćena sup­ stancija jest s a m o Bog, i kasnije je d o d a o ispravke s obzirom na stvo­ r e n u supstanciju). Nivelacija svake stvarnosti sa supstancijom još je više došla do izražaja kod značenja što ga daje pojmovima »atribut« »modus« i »kvaliteta«. Njih Dcscatres, prvo, nivelira m e đ u s o b n o : » ' M o d u s ' nam posve isto znači što drugdje 'atributi' ili 'kvalitete'. Ali kad p r o m a t r a ­ mo k a k o oni zahvaćaju ili mijenjaju supstanciju, nazivamo ih 'modus': kad se od te p r o m j e n e [supstancija] m o ž e nazvati 'takva', nazivamo ih 'kvalitete'; i n a p o k o n , kad p r o m a t r a m o općenitije kako to pripada supstanciji z o v e m o ih 'atributi'.« A zatim, k a o da smatra »atribut« bitnim i o p ć i m svojstvom supstancije ( p r o t e ž n o s t za »tjelesnu sup­ stanciju«, »mišljenje« za misaonu supstanciju), onim što na supstanciji s m a t r a m o stalnim i nepromjenjivim, što je u o p ć e čini supstancijom. »Svaka supstancija ima i p o s e b n o svojstvo koje sačinjava njenu priro­ du i bit [...]. Sve o n o što nalazimo u d u h u , predstavlja s a m o različita stanja

mišljenja«.

To maglovito niveliranje — u n a t o č Descartesove volje za razluči­ vanjem supstancije od njezinih a k c i d e n a t a u klasičnom značenju ali u n o v o m izričaju — bilo je zaista k o b n o za daljnje filozofsko poimanje supstancije i akcidenta, s p o p r a t n i m implikacijama i na drugim po­ dručjima filozofiranja. Spinoza (1632.-1677.) — kako se čini panteistički — nivelira supstanciju, atribute i m o d u s e još više n e g o Dcscart c s . Leibniz (1646.-1716.), otklonivši materijalnu supstanciju kao

83

Ontologija

mrtvu masu koja bi izvana dobivala kretanje, uvodi u s a m u supstanciju silu k a o m o ć djelovanja: »Supstancija je biće o b d a r e n o moćju djelova­ nja.« P o d jakim utjecajem D e s c a r t e s a je Chtistian Wolff (1678.-1754.) koji precjenjuje apriorizam i logiku bez dovoljno obzira na k o n t a k t sa stvarnošću. 278

b) K a o reakcija na to ozračje javlja se najprije/o/w Locke ( 1 6 3 2 1704.). On je semisenzist i kaže da p r e d m e t i mogu imati stvarnu sup­ stanciju — i o n a je njihov fizički sastav — ali n a m a je n e p o z n a t a . N a š e shvaćanje supstancije d o p i r e s a m o do definicije n e k o g općeg naziva. A realnost sama u sebi fluidna je, p o s t e p e n o nastaju novi i novi oblici koje tek ljudi, klasificirajući ih, omeđuju svom shvaćanju prilagođe­ nim shematskim granicama. David Hume (1711.-1776.) piše: »... that unintelligible c h i m e r a of a substance«. K a n t (1724.-1804.) asimiliravši u svoju filozofiju e l e m e n t e Wolffove filozofije (kao a p r i o r n o ) i H u m e o v e (kao a p o s t e r i o r n o ) ο sup­ stanciji naučava da je ona s a m o naša a p r i o r n a kategorija. Ni za vlastiti »ja« ne m o ž e m o tvrditi da je ontička supstancija.

279

c) Ta su shvaćanja donijela — svako na svoj način i u svom utje­ cajnom krugu — mnoštvo varijanata. Pojam supstancije k a o realnosti sve se više i više gubi u aktualizmu, fenomenalizmu, pozitivizmu, prag­ matizmu. Svjedok te zbrke jest i Paulsen (1846-1908.), za koga je supstancija »Wirklichkeitsklotzchen, ein irgend etvvas, ich weiss nicht was«.

280

I I I . 1. a) Shvaćanje Aristotela, sv. T o m e i čiste skolastike ο sup­ stanciji izriče ova definicija (ne smije se skraćivati, j e r joj je svaki dio, sve do završnoga, važan): »Substantia est ens, q u o d n o n supponit aliud ens q u o d iam h a b e r e t s u u m esse p r i m u m et cuius esset ulterior d e t e r m i n a t i o . — Supstancija je biće, koje ne pretpostavlja d r u g o biće koje bi imalo svoj prvotni bitak i kojemu bi bilo daljnje određenje.« »Accidens est ens, q u o d supponit aliud ens quod iam h a b e t s u u m esse p r i m u m et cuius est ulterior d e t e r m i n a t i o . — A k c i d e n t je biće, koje pretpostavlja d r u g o biće koje već ima svoj prvotni bitak i kojemu jest daljnje određenje« (Šanc). — Ili kraće, ali podrazumijevajući isti smi­ sao: »Substantia est ens cui competit esse n o n in alio.« Ili: » E n s p e r se stans.« »Accidens est ens cui competit esse in alio.« — Ne t r e b a da nas smetaju negacije u tim definicijama, jer to su negacije negativnosti, ovisnosti, i time afirmacija, koju ipak jasnije izričemo takvom ne­ gacijom (v. br. 158).

281

R a d i se ο bićima koja su sastavljena od m o g u ć n o s t i i zbiljnosti, od biti i bitka. M e d u bitima takvih bića nalazimo dva osnovna tipa. O n i su u m e đ u s o b n o m o d n o s u na način u n u t a r n j e atributivne analo­ gije (v. br. 223). — To i s a m o to jest srž p r o b l e m a supstancije.

84

282

Miljenko Belić

A posljedica te različnosti u naravi i u r e d u analognosti jest, da je supstancija relativno nepromjenjivi i ujedinjujući subjekt za skupinu (eventualno) promjenjivih akcidenata. Već je Aristotel izričito ustvrdio tu razliku: »ne-biti-u-subjektu« to je »koinon« (opće, tj. što svaki um m o ž e i m o r a ο t o m reći, v. br. 17), a »biti isto i brojčano j e d n o u s u p r o t n o s t i m a koje nisu supstanci­ ja«, to je »malista idion« ( p r o p r i u m , n u ž n a vlastitost — k a o »risibile« za »animal rationale«, Categoriae, c. 5,3 a 7 ss i 4 a 10 ss). — Nažalost j e d a n dio skolastika, p o d utjecajem zastranjenja (br. 276-278) nije u toj stvari dosta precizan.

283

b) Supstancija je s a m o m — i cijelom — svojom stvarnošću (sub­ jektivna) potencija za akcidente, a oni su joj daljnji, akcidentalni, akt. Budući da su akcidenti supstancijin akt — »čovjek« je »glazbenik«, »čovjek« je »ovdje«, itd. — zato je m o g u ć e to jedinstvo u mnoštvu i ta promjenjivost u stalnosti (br. 274).

284

c) K a k o spoznajemo supstanciju? K a o objekt i samosvješću. N a i m e , uz našu redovitu spoznaju kojom svjesno p r o m a t r a m o ove ili o n e objekte svog spozavanja — cognitio signata — posjeduje­ mo i p o p r a t n u spoznaju kojom smo svjesni sebe i o n o g snopa upravo doživljavanih doživljaja — cognitio exercita. To je samosvijest, ali u t o m smislu »samosvijest«, da o n a obuhvaća ne j e d i n o sam subjekt svijesti, »ja«, nego i o n o s t o j e u »ja« u p r a v o p r i s u t n o i koju prisutnost ja — doživljavajući sebe — u sebi n a p r o s t o »osjeća« tim samim što je to u svjesnom »ja« n a p r o s t o ontički prisutno. D a k a k o , ta cognitio exercita ima uvjete svoga pojavljivanja i — k a k o n a m iskustvo veli — o n a zahvaća na zamjetljiv način tek m a l e n izvadak onoga što u sebi nosimo. N o , t a k o đ e r veli iskustvo, nosimo u sebi stvarnosti koje su t a k o bile primljene u »ja«, da, iako u času primanja nismo bili svjesni njihove nazočnosti u s a m o m »ja«, ipak ta de facto realizirana ontička nazočnost m o ž e — u drugim uvjetima — postati svjesno dohvaćena, »samosvješću« spoznata. — Budući da je pri t o m već sama ontička stvarnost ujedno i spoznajna, tu je zabluda n e m o g u ć a . Supstanciju prvotno spoznajemo samosvješću, cognitione exercita. Spoznajemo je i redovitom spoznajom objekata, cognitione si­ gnata. N a i m e , dok čovjek kao jedinstven subjekt spoznavanja spozna­ je svoj objekt, spoznaje ga onim moćima koje ima za spoznavanje: isti objekt spoznaju osjetila i istodobno — p r i r o d n i m jedinstvom — inte­ lekt shvaća taj objekt, shvaća i njegove osobine koje nisu osjetnoj spoznaji d o s t u p n e , tj. d u h o v n e akcidente (poštenje, mudrost...) i sa­ mu supstanciju, b a r e m maglovito. D a k a k o da ta spoznaja supstancije ima svoje stupnjeve jasnoće (simpatičan je realizam sv. T o m e : »Mi, spajajući i razdvajajući u spoznavanju p o n e k a d stignemo do spoznaje kviditeta«, S. th. I; 58, 5 c ) .

Ontologija

55

285

Tu bismo željeli imati više svjetla. No n e m o j m o ga tražiti ondje gdje ga n e m a ni toliko! V e ć j e George Berkeley (1685.-1753.) o p r a v d a n o pobijao Lockeovo krivo shvaćanje apstrakcije. Locke misli da d o l a z i m o do općeg pojma trokuta tako da p o s t u p n o , u j e d n o m o d r e đ e n o m t r o k u t u , do­ k i d a m o njegov konkretni oblik. Berkeley primjećuje da će n a m pri takvom dokidanju konkretnih osobina ostati opći pojam trokuta tek u o n o m slučaju, ako već tu ideju i m a m o ; inače ovakvim dokidanjem neće ostati j e d n o s t a v n o nitša (nažalost, u daljnjem tumačenju i Berkeley je zastranio). A k o intelektu priznajemo pravo na takve inteligibilne — nesenzibilne — objekte (trokuta, 528-kuta...), o n d a mu pri­ p a d a pravo spoznati supstanciju.

286

Supstancija je, dakle, k a o ideja, no d a k a k o realizirana u objekti­ ma, kao k o n k r e t n i »animal rationale«. U tom s a m o m n e m a još ništa što bi bilo osjetilima dohvatljivo. I zato empirizam, a pogotovo senzizam, ne snalazi se u p r o b l e m u supstancije. — T a k o đ e r , bilo kakvo m a š t o m izvedeno prikazivanje supstancije i akcidenta, k a o i njihova m e đ u s o b n o g odnosa, uzalud je.

287

2. Primjena skolastičke n a u k e ο supstanciji i a k c i d e n t u s r e t n o tumači neke, inače t a m n e , točke. a) D o k zamjena ( a u t e n t i č n e , ne krivo s h v a ć e n e ! ! ) supstancije s n e k o m fluidnom realnošću (Locke) znači — uz ostale teškoće te sentencije — da je svaki razvoj, svaki uspon, s a m o p r i v r e m e n a e t a p a pri bijegu u uništenje, dotle n a u k a ο supstanciji lijepo obrazlaže smisao r a d a i uspona: isti subjekt radi i on se uspinje! b) No u drugu ruku, budući d a j e supstancija k a o takva potencija za akcidente, m o ž e m o i m o r a m o reći da se o n a k a o takva razvija; uz male n a p o m e n e m o ž e m o prihvatiti formulu da je npr. čovjek »ens in fieri« ( t a k o otprilike piše već Aristotel u dijalogu Protreptikos, v. br. 33), sve do njegove k o n a č n e svrhe i vrhunca savršenosti (v. br. 252).

288

8.

teza:

Supstancija

i

akcidenti jesu

stvarnost.

Ν e χ u s Iako ne kao osnovni p r o b l e m bitka-esse (u smislu P a r m e n i d a , niti kao p r o b l e m jednosti u fluidnom mnoštvu (otprilike u Platonovoj interpretaciji Heraklitove n a u k e ) , ipak kao p r o b l e m na razini biti — a p o d pritiskom zapažanja — javlja se ne baš previše jasan p r o b l e m kategorija (v. br. 275). 289

T e r m i n i

86

M i l j e n k o Belić

Substantia est ens cui competit esse n o n in alio; ens per se stans. To znači: est ens, q u o d n o n supponit aliud ens q u o d iam h a b e r e t suum esse p r i m u m et cuius esset ulterior d e t e r m i n a t i o — biće, koje ne pret­ postavlja d r u g o biće koje bi imalo svoj bitak i kojemu bi bilo daljnje određenje. Accidens est e n s cui c o m p e t i t esse in alio. Ili: e n s q u o d supponit aliud e n s q u o d iam h a b e t s u u m esse p r i m u m et cuius est ulterior d e t e r m i n a t i o — biće, koje pretpostavlja drugo biće koje već ima svoj prvotni bitak i kojemu jest daljnje, d r u g o t n o o d r e đ e n j e . — Z a t o se koji p u t a naziva »entis ens« (v. br. 271, 272, 274, 279, 281, 286). 290

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

1. a) Ova teza utvrđuje s a m o osnovnu činjenicu: valja priznati činjeničnost i supstancije i akcidenta u činjenici našega vlastitog »ja«. T i m e je n a č e l n o o p r a v d a n o naše spoznavanje činjeničnosti također ostalih supstancija koje nisu naš vlastiti »ja«. Sa supstancijom uočava­ ju se i akcidcnti k a o činjenica. 291

b) No teza ne ispituje koja su bića u sebi supstancije, » u n u m per se« (tj. ontički tako j e d n o , da nije »actu plura«), a koja je s a m o »unum p e r accidens«. Niti se istražuje narav supstancije ili akcidenta. Niti koji su uvjeti realizacije supstancije ili akcidenta.

292

2. U d r u g o m dijelu teze na temelju n a u k e ο aktu i potenciji objaš­ njava se k a k o akcidenti m o g u modificirati supstanciju, p r e m d a su od nje ( b a r e m p r e t e ž n o , v. schol. ove i sljedeće teze) r e a l n o različiti: akcidenti modificiraju supstanciju, zato jer je supstancija potencija za svaki svoj akcident; zato je k a o dar, koji akcident daje dajući sebe, supstancija prima i zadržava k a o svoju osobinu. »Nije 'bjelina' 'bijela', n e g o 'supstancija' koja ima 'bjelinu'jest 'bijela'.« »Accidens est entis ens.« Aristotel, koji pojmove tvoriva (hyle) i o d r e d n i c e ( m o r p h e ) upo­ trebljava i u p r e n e s e n o m značenju, govori (ne baš često) ο supstanciji k a o tvorivu, a akcidentu k a o odrednici. Slijede ga skolastici. T i m e je n a č e l n o obrazložena o n a relativna stalnost u mijeni i j e d n o s t u mnoštvu (v. br. 274).

293

H i s t o r i a

t h e s e o s

1. Aristotel unosi u filozofiju nauku ο supstanciji i akcidentu. Prihvaća je i dalje razrađuje osobito skolastika. 2. D e s c a r t e s pokušava tu n a u k u pojednostavniti n a u k o m ο »atri­ b u t i m a « i » m o d u s i m a « , te ο materijalnoj supstanciji k a o ο p r o t e ž n o sti, a ο duhovnoj supstanciji k a o ο misli. Utječe na Spinozu i Leibniza.

87

Ontologija

3. Novo raskrižje tvore Locke empirističkom tendencijom i Kant idealističkom i agnostičkom tendencijom u smislu a p r i o r n e kategorije čovjekova u m a . Slijedile su bezbrojne varijante. 294

P r o b a t u r 1. pars: realnost supstancije i akcidenta u vlastitom »ja«. Arg. Neprevarljivom izravnom sviješću čovjek spoznaje i samoga sebe, »ja«, i svoje misli (ove ili o n e ) , htijenja (ova ili o n a ) , druge čine i stanja. Atqui, pri t o m u s a m o m e sebi, u »ja«, doživljavanjem upoznaje takvo biće, koje ne pretpostavlja drugo biće bi već imalo svoj vlastiti osnovni bitak da mu b u d e daljnje određenje (a biće takve vrste nazi­ v a m o supstancijom); u svojim mislima i drugim činima i stanjima doživljavanjem upoznaje drugu vrstu bića, takva bića koja pretpostav­ ljaju d r u g o biće koje već ima svoj vlastiti osnovni bitak i prvotno . određenje i kojem su te misli i ostalo te vrste daljnje određenje (a bića takve vrste nazivamo akcidentima, i to smo izrekli u njihovoj defini­ ciji). E r g o , u vlastitom »ja« ncprevarljivo je sigurna stvarnost i supstan­ cije, i akcidenta.

295

Ad m. P r o m o t r i t e : a) misli: sada se bavim ontologijiom, p r e d pola sata te stvarnosti nije bilo, nego n e k a druga; b)

stvarnost je i moj sadašnji stav volje k a o i k o n k r e t n i čini, n a d a h n u t i tim stavom etički ispravne volje, tako da me sav­ jest ne prekorava, a prekoravala bi me i smatrala etički ma­ lenim kad bih drugačije radio;

c)

stvarnost je moja sadašnja d o b (i moja prošlogodišnja d o b bila je stvarnost); stvarnost je moj sadašnji stas; stvarnost je i moje pravo na ove knjige, na prijavu ispita...

Sve te stvarnosti »doživljava«, »nosi«, »drži kao svoje« onaj du­ binski »ja«, u kojemu je lako p r e p o z n a t i supstancijalne osobine. 296

2. pars: supstancija-potencija, a k c i d e n t - a k t Arg. Supstancija je realnost takve naravi koja može primiti ovo ili o n o svoje daljnje određenje; akcident je o n o ο č e m u supstancija u svom daljnjem o d r e đ e n j u jest takva ili onakva. Atqui, time su rečene bitne crte (subjektivne) potencije i akta (v. br. 38, 4 1 , 97 — sve s p o t r e b n i m k o n t e k s t o m ) . E r g o , supstancija je subjektivna potencija, akcident je akt.

297

Ad M. Pripazimo: supstancija kao takva (čitava stvarnost sup­ stancije) s a m o m svojom stvarnošću jest potencija za akcidente. I zato o n a kao takva biva po akcidentima. npr., »bijela«, »ovdje«... Akcident

SS

Miljenko Belić

u o p ć e nije svoj, on n e m a za sebe onih osobina ( n e pridijevaju se njemu ni logički ni ontički) koje daje supstanciji; dajući supstanciji sebe, on je njezino daljnje određenje. 298

C ο r ο 1 1 a r i a 1. Čitavo biće supstancije jest ta potencija, jer supstancija bivstvu­ je na način biti koja je (u o p i s a n o m smislu) samostalna. N e m a , dakle, u supstanciji druge stvarnosti osim o n e biti koja je supstancija, tj. (relativno) samostalna i potencijalna.

299

2. Ustanovivši načelno stvarnost supstancije i akcidenta u vlasti­ t o m »ja«, lako u o č a v a m o istu stvarnost i u drugim ljudima. To proširu­ j e m o i na životinje i biljke. Većina metafizičara s m a t r a i molekulu supstancijom; oni koji toga ne čine, smatraju da je teško primijeniti uvjete sv. T o m e za novu materijalnu supstanciju (br. 135) na o n o što z n a m o ο sastavu molekule. No ta nejasnoća ο dosegu uvjeta za supstancijalnu promjenu ne d o k i d a očitost supstancije b a r e m u n e k i m slučajevima.

300

3. »Accidens n o n superat perfectionem substantiae suae — akci­ d e n t ne nadmašuje savršenstvo svoje supstancije«, jer je njezino dalj­ nje o d r e đ e n j e , njezin (daljnji) akt, akt njezine stvarnosti koja je čitava — za taj akt — potencija. Dosljedno, akcident pokazuje narav svoje supstancije. »Potentia cognoscitur p e r suum actum.« »Agere sequitur esse.«

301

S c h ο 1 i a 1. O n i koji prihvaćaju kao sigurno da »actus et p o t e n t i a in ordine reali d i s t i n g u u n t u r realiter« (v. br. 102), prihvaćaju t a k o đ e r da je i z m e đ u supstancije i akcidenta uvijek realna razlika. Koji toga aksioma ne prihvaćaju o p ć e n i t o (npr. iz razloga nave­ d e n i h u br. 118 ss), dokazuju realnu razliku iz relativne promjenjivosti m n o g i h a k c i d e n a t a i relativne nepromjenjivosti supstancije (br. 281); ili se pozivaju na različnost samog stupnja ili vrste analognosti u bivstvovanju (v. br. 224). Neki misle da su moguće n e k e relacije koje bi bile r e a l n o isto sa supstancijom (o t o m u schol. sljedeće teze).

302

2. Akcident zahtijeva po svojoj naravi da b u d e u supstanciji. No o d a t l e ne slijedi da je metafizički n e m o g u ć e da bi bio bez supstancije: r e a l n o je od supstancije različit, a pri eventualnoj odijeljenosti zadr­ žao bi svoju narav kojom zahtijeva i izriče taj o d n o s p r e m a supstanciji — zahtijeva, ali ga sam od sebe još ne realizira.

303

3. »Substantia« — »essentia« — »natura«. Essentia — u užem značenju riječi jest bit, onaj nutarnji konprincip koji, (stvarno ili pojmovno) različit od bitka, svojom funkcijom

89

Ontologija

d e t e r m i n i r a bitak-esse-egzistenciju (3. t e z a ) . U t o m značenju m o ž e ­ mo govoriti i ο biti akcidenta. — Koji p u t a naziva se esencijom s a m a supstancija k a o »ono bitno«, n a s u p r o t akcidentu koji je » o n o nebit­ no«. N a t u r a — u u ž e m značenju jest sama supstancija u koliko je poče­ lo djelovanja (davanja) i primanja (principium agendi et p a t i e n d i ) . C e s t o p u t a znači isto što i essentia, te se u t o m značenju upotrebljava i za akcident. 304

Ipak, p r e m a sv. T o m i , nije s u b s t a n t i a - n a t u r a n e p o s r e d n o p o č e l o aktivnosti ili pasivnosti, n e g o »facultates« — vid, opip, r a z u m , fizičke moći — koje su od supstancije r e a l n o različite.

305

4. O n a se supstancija zove »substantia c o m p l c t a « koja nije prin­ cip (»quo«) druge supstancije, a koja to jest, zove se »substantia inc o m p l e t a « , npr. ruka (S. th. I, 75, 2 ad 1; Q. disp. De anima 1 c init.), ljudska duša (koja, k a o d u h o v n a , m o ž e egzistirati i bez tijela, ali nikad bez o d n o s a p r e m a tijelu), pa i svaka supstancijalna o d r e d n i c a (for­ ma). No imati ruku — to je akcident čovjeku (accidens p r o p r i u m — p o d logičkim vidikom; br. 270).

306

5. Aristotel razlikuje »prvu« i »drugu« supstanciju: »prva« je in­ dividuum, e s h a t e hy'le ( t r e b a paziti na t o č n o značenje te Aristotelove n a u k e , v. br. 35, 36); a »druga« je opća narav supstancije koja se pridijeva individuumu (a individuum se ne pridijeva n i č e m u ) .

307

6. Bog jest i nije supstancija. Nije supstancija na način p u k o g m o d u s a bivstvovanja; isključuje svaki biljeg pasivnosti kojim je stvo­ r e n a supstancija — radi usmjerenosti p r e m a a k c i d e n t i m a — obilježe­ na. No m o ž e se nazvati supstancijom u a n a l o g n o m i e m i n e n t n o m smislu, u koliko je p u n i n a bitka-esse te t i m e izvor i ishodište svakog m o d u s a bivstvovanja, pa i m o d u s a supstancije, n a p o s e njezine (rela­ tivne) neovisnosti, samostalnosti (br. 87, 248, 249; 281).

308

7. »Suppositum« seu »hvpostasis« est substantia singularis, completa, ut aliquid t o t u m in se subsistens (seu alteri n o n c o m m u n i c a t a ) . — Supozit ili hipostaza ( V e r e š prevodi: zasebnina) jest o n a supstan­ cija koja je pojedinačna, p o t p u n a (br. 304) i koja zasebice k a o cjelina u sebi bivstvuje (ili ne p r i p a d a d r u g o m biću). O n o po č e m u neka supstancija zasebice u sebi bivstvuje, zove se subsistentia.

309

8. Razmislimo m a l k o opširnije ο osobi. I. Čovjekova misao prije kršćanstva kao da se gotovo nije ni upu­ stila u p r o m a t r a n j e osobe.

90

M i l j e n k o Belić

U kršćanstvu javlja se razmišljanje ο osobi već kod Tertulijana ( r o đ e n o k o 160., u m r o poslije 220.), i to u vezi s objavljenom či­ njenicom Božjeg trojstvenog života i Utjelovljenja Božje Riječi. 310

II. a)Boetije (oko 480.-524./525.), koji je d o n i o nekoliko klasičnih definicija — a te su vrlo lijepe, j e r su plod meditacije i uvode u meditiranje — o s o b u definira ovako: » P e r s o n a est n a t u r a e rationalis indi­ vidua s u b s t a n t i a « (De persona et duabus naturiš, c a p . 3, ML 64,1343 C - D ) . U toj definiciji riječ »individua« ne smijemo uzeti tek površno, n e g o nas o n a t r e b a uvesti u meditativno p r o m a t r a n j e o n e čvrste, sa­ m o s t a l n e , u dosta izričitom značenju baš »svoje« i n e k a k o »neovisne« ontičke jedinice, nositeljice sve stvarnosti dotičnog bića, koja — ako je vlasnica r a z u m s k e naravi — j e s t osoba. T a j e definicija stekla velik ugled.

311

b) Rikard od sv. Viktora ( +1173.) cizelira Boetijevu misao, izreče­ nu izrazom »individua substantia«, ovako: — »individua« — m o ž e značiti »una, sola«. A takva je i Božja narav, koja, kao narav, nije j e d n a osoba. I zato je bolje reći »incommunicabilis« (De Trinitate, lib. 4, cap. 2 1 , ML 196, 945 A ) , »individua vel incommunicabilis« (op. cit., cap. 23, ML 196, 946 C ) . — »substantia« — m o ž e značiti o n o što je osobina stvorenih sup­ stancija: da im p r i p a d a »subesse«, tj. — k a o subjekt — biti nosilac a k c i d e n a t a i po njima primatelj daljnjega određenja. No m o ž e t a k o đ e r značiti o n o sržno za supstanciju, a to je da je s a z d a n a od same sebe, da ne p r i p a d a nikojem subjektu (sje­ timo se Aristotelove preciznosti, br. 281). I zato R i k a r d , govo­ reći ο Božjoj osobnosti, s m a t r a boljim izraz »exsistentia« nego »substantia«, i ovako stilizira definiciju o s o b e u Bogu: »Divin a e n a t u r e a e incommunicabilis exsistentia« (op. cit., cap. 22, M L 196, 945 C).

312

c) Sv. T o m a , koji više pazi na misao n e g o na naziv, radije u p o t r e b ­ ljava Boetijevu formulu, ali s poštovanjem prihvaća i Rikardove prim­ j e d b e , pa piše i ovako: osoba je » c o m p l e t u m subsistens vel exsistens in n a t u r a intellectuali« (1 d 23, q 1, a 2, ad 4). Prihvaća i izraz »incom­ municabilis« uz primjedbu, da se to ima uzeti ne kao puka negacija, n e g o k a o stvarnost (ibid. s k o n t e k s t o m n a p o s e 1 d 25, q 1, a 3; S. Th., I, 30, 4 c).

313

d) D u n s Skot preferira R i k a r d o v u stilizaciju, jer bi po Boetijevoj stilizaciji — koju inače o b r a đ u j e s poštovanjem — slijedilo d a j e osoba i Božja narav, i čovjekova duša već k a o takva (Ord. I, dist. 23, br. 15: ed. Balić, v. 356, 3-5).

91

Ontologija

314

III. T i m e su se u razvoju čovjekova filozofsko-teološkog razmiš­ ljanja već dovoljno iskristalizirali bitni elementi osobe: osoba je supp o s i t u m rationale. Iz te definicije r a z m o t r i m o ove e l e m e n t e :

315

— O s o b a m o r a biti k o n k r e t n o ili p o j e d i n a č n o biće — inače nije osoba. Ta k o n k r e t n a individualnost ulazi u sastav o s o b e ne s a m o u t o m smislu što svako biće u o n t i č k o m r e d u m o r a biti individualno, nego u t o m smislu da baš ta k o n k r e t n a indivi­ dualnost jest ne samo integralni dio, n e g o baš su-bitni dio, »su-graditelj«, ove ili o n e k o n k r e t n e osobnosti. — Poslužimo se u s p o r e d b o m : ako n e t k o čuva krunicu svoje pokojne majke, čuva tu krunicu radi veze s majkom; i pod tim je vidikom ta krunica nezamjenjiva. Na sličan način, p r o m a t r a li se osoba k a o osoba (ili njezini čini u koliko su njezini), zbog funkcije k o n k r e t n e individualnosti — a ta bitno sačinjava osobu — oso­ ba i čini osobe nezamjenjivi su i neponovljivi u supstanciji ili u činima, m a k a r iste biti, ali u d r u g o m individuumu; baš k a o i o n a majčina krunica, koja, dakako, jest zamjenjiva ili u istom obliku p o n o v n o proizvediva u koliko je krunica, ali ne i nikako u koliko je krunica pokojne majke. U o č i m o d o b r o : ta se n e ponovljivost i nezamjenjivost odnosi ne na vrstu supstancije ili njezinih čina ( m a kako bili originalni), nego s a m o na njezinu vlastitu i nepriopćivu individualnost.

316

Apstrakcija kojom se dobiva »opći« pojam individualnosti lijepo pokazuje onaj dublji smisao apstrahiranja: pronicanje i zor s a m e srži p r o m a t r a n o g objekta, a ne »izostavljanje« individualnosti, jer tu se p r o m a t r a baš sama individualnost (usp. 1 d 25, q 1, a 3, ad 4; S. th., I, 30,4,ad2).

317

— O s o b a m o r a biti »subztantia completa«, jer ako je » q u o ens«, ako je počelo druge supstancije (grana, ruka, d u š a ) , n e m a o n e samostalnosti koja je b i t n o svojstvo osobe.

318

— O s o b a m o r a imati vlastitu subsistenciju, i t a k o — n j o m e — m o r a biti ontička cjelina, u sebi samosvojna, zaista »svoja«, zasebnina. I n a č e nije samostalna osoba, pa m a k a r bila r a z u m ­ ska narav, k a o što je to u ljudskoj naravi Kristovoj ( n o time što p r i p a d a Drugoj Osobi Presvetog Trojstva nije »zakinuta«, nego naprotiv, p r i p a d a O s o b i - I s h o d i š t u , p r v o t n o m analogatu).

319

IV. U kasnijoj skolastici istražuje se na t o m području p r e t e ž n o u č e m u je »subsistentia«. Najčešće se izlažu ova tri mišljenja: a) Mišljenje koje je izložio Typhanus ( + 1 6 4 1 . ) : s a m a neovisnost. — Prigovara se, da je time rečen s a m o negativni vidik, a osoba m o r a

42

Miljenko Belić

d a j e u n e č e m pozitivnom. No p u t o k a z za odgovor na taj prigovor dao je već sv. T o m a (v. br. 311). 320

b) Kajetan, Suarez: zaseban »modus« subzistencije. Nije baš jasna n a u k a ο ovim »modusima« koju su naučavali Ka­ j e t a n , Suarez, Ivan od sv. T o m e i niz drugih mislilaca u razdoblju između nešto prije 1500. do poslije 1600. (u toj ih nauci još i danas slijedi po koji metafizičar). R e c i m o prvo što nije »modus« u t o m smislu! Nije o n o što mislimo kad k a ž e m o da je »hrast« j e d a n od načina — m o d u s a — bivstvovanja (v. br. 88, 251).

321

322

A što jest »modus« tumači Suarez promatrajući neki akcident, npr. neku kvantitetu, koja inherira svojoj supstanciji: r e a l n o inherirati — to je taj »modus«. N a i m e , i supstancija, i akcident, po svojoj su naravi usmjereni j e d n o na d r u g o ; usmjereni su, ali po samoj svojoj naravi još ne realiziraju to sjedinjenje (tj. inheriranja a k c i d e n t a u sup­ stanciji), a kad je to sjedinjenje realizirano, to je — kažu — za narav akcidenta ne nova p r i d o d a n a stvarnost, n e g o modifikacija te posto­ jeće stvarnosti, »quasi ultimo d e t e r m i n a n s statum et r a t i o n e m exsistendi eius« (DM, 7 , 1 , 1 7 ; cf. Ivan od sv. T o m e , Phil. nat., I pars, q 6, a 3, ed. Reiser II, p. 113 b 40,117 b 22), to nije » e n t i t a s h a b e n s m o d u m [kao neki njezin p r i d o d a n i akcident] sed m o d u s t a n t u m entitatis« (DM, 7 , 1 , 1 9 ) . To je »modus« u t o m značenju. To se p r o m a t r a n j e proširuje na supstanciju. Nju — p r e m a toj teoriji — tek » m o d u s 'per se essendi'«, kao »završni termin« egzistira­ nja takve naravi, čini stvarnošću koja nije »in alio«.

323

I n a p o k o n na isti način, kad je u pitanju s u p p o s i t u m takvim »mo­ d u s o m « , subzistencijom, modificirana je »substantia singularis et c o m p l e t a « d a j e realizirana » t a m q u a m aliquid t o t u m in se stans«.

324

Razliku između supstancije ( o d n o s n o akcidenta) i njezina »mo­ dusa« S u a r e z opisuje kao »aliquam distinctionem a c t u a l e m et ex na­ t u r a rei a n t e o p e r a t i o n e m intellectus, q u a e n o n sit t a n t a q u a n t a est inter d u a s res« (DM, 7 , 1 , 1 6 ) .

325

Kritički osvrt. T e š k o je uočiti te »moduse« kao zasebnu stvarnost. »Završna modifikacija«, »završni termin« n e k e stvarnosti, je li zaista išta d r u g o nego ta stvarnost sama u sebi? A k o ta stvarnost m o ž e imati, ili ozbiljenjem ima, neku relaciju p r e m a nekoj drugoj stvarnosti, onda se ta relacija p r o m a t r a — sa svim p o t r e b n i m nijansama — k a o i svaka druga relacija (9. teza). A tih zasebnih »modusa«, kako se čini, nema.

326

c) T r e ć e mišljenje naučavao je u starini »princeps thomistarum«, Capreolus (1380.-1444.), a u novije vrijeme prilično ga je uspješno širio utjecajni teolog Louis Billot (1846.-1931.): supstancija je suppo­ situm time što ima svoj vlastiti bitak-esse: p r e k o toga ništa se drugo ne traži.

93

Ontologija

327

328

Kritički osvrt. P r e m a toj teoriji, u Kristovu čovještvu Božji bitak— esse »supplet vices« (to je Billotov izraz) stvorenog bitka-esse. No u metafizici »supplet vices« jedva da ide kad se obraduje srž i bit stvari. A taj k o n k r e t n i slučaj za »supplet vices« p o g o t o v o je teško prihvatljiv, jer bi se iz te teorije dalje moglo izvesti, da se m o ž e naći n e k o biće k a o realno, ali bez svog vlastitog bitka-esse; dosljedno, funkcija vlastitog bitka-esse bila bi — i to nezamjenjiva — ne u t o m da njime biće »jest«, nego da je »suppositum«. No time se n a p u š t a o n o što je osnovica teorije ο realnoj razlici između biti i bitka (3. t e z a ) , a bez te teorije kao pretpostavke Billotova teorija nije m o g u ć a . Osim toga, s a m a ta teorija realne razlike ima protiv sebe dosta ozbiljne razloge. d) Sve u svemu, traženje što je subzistencija, ostalo je previše tamno. A u drugu ruku, veliki mislioci klasične skolastike, n a p o s e sv. T o m a , obrađujući svoje većinom teološke p r o b l e m e , ujedno su doni­ jeli m n o g o uspjelih i zrelih zapažanja ο s a m o m f e n o m e n u osobe, pro­ m a t r a n o m uglavnom metafizički. To se d a n a s više cijeni i — sudeći n a p o s e p r e m a tomističkim kongresima 1974. i 1980. — v i š e obraduje. D a n a s , n a i m e , živimo u vrijeme kad je zanimanje za čovjeka, za njegov nutarnji svijet, veliko i živo (Kant je pri t o m bio utjecajan skretničar). Pažnju naročito privlači čovjekova osoba koja se p r o m a t r a pod raznim vidicima, npr. pod vidikom pedagoškim, sociološkim, pravnim, poli­ tičkim itd., d a k a k o i filozofskim. I m a pokušaja gledati cijelu filozofiju p o d vidikom osobe. Fenomenologija, egzistencijalizam, p e r s o n a l i z a m — u n a t o č i krivih k o r a k a — na t o m su području bili konstruktivni. V o d e n i klasičnim misliocima r a z m o t r i m o n e š t o ο osobi u svjetlu metafizike.

329

V. O s o b a obilnije participira na bitku-esse. N a i m e , dijete koje je naučilo da 2 + 3 = 5, steklo je n e š t o od m a t e ­ matičke znanosti (v. br. 219) — nešto, ne baš m n o g o . No na toj zna­ nosti k a o na zajedničkom posjedu ljudskog r o d a m o ž e se participirati obilnije. Slično tako, biće od Boga različito, m o ž e — z a h v a t o m (u zadnjoj liniji) Božjim, a ako je o b d a r e n o s l o b o d n o m voljom, još i svo­ j o m suradnjom — participirati analogijom na bitku ili m a l o , ili više, ili i m n o g o . O s o b a je po svojoj naravi usmjerena na obilno participiranje.

330

A. O s o b n o s t je u supstancijalnom, ne tek u a k c i đ e n t a l n o m . Stoga osobnost sigurno ne nastaje tek sviješću s a m o g a sebe; svijest ο samo­ me sebi slijedi iz osobnosti, ne o b r a t n o (»agere sequitur esse«). Isto tako, slobodni čini ne tvore osobu, nego je pretpostavljaju.

331

B. A k o stupanj participacije na bitku ne n a d r a s t e o n o g a stupnja što ga imaju materijalna bića, o n d a se dostojanstvo o s o b e ne m o ž e

94

Miljenko Belić

realizirati. A samostalna r a z u m s k a bića — osobe — koja taj stupanj nadrašćuju, lijepo pokazuju k a k o ostvaruju bivstvovanje u bogatom, intenzivnom i utjecajnom stupnju. 332

a) T e k r a z u m s k o biće m o ž e biti o s o b n o . A umska spoznaja je nadmaterijalna.

333

b) »Biti j e d a n « , »jednost« — to je osobina bića ukoliko je biće (o t o m opširnije u 15. tezi). Bujnije bivstvovanje — bujnija, intenzivnija jednost; i obratno. A materija osiromašuje j e d n o s t ; osiromašuje i ukoliko je tvorivo ( g r a đ a ) , i u koliko je tvar sa svojim »partes extra partes«, c-g-s (čime se označuje r a z m e đ e između tvari i d u h a , ne s a m o u sentenciji sv. T o m e , v. br. 131). Materija, n a i m e , po sebi jest d o d u š e k a d r a i p o d e s n a primiti determinaciju — za ovu ili onu bit, za ovaj ili onaj individuum (v. br. 314) — ali je sama od sebe n e m a . I z a t o materija sigurno ni na koji način ne sudjeluje u izgradnji svijesti k a o takve, jer svijest je doživljaj baš jednosti kao takve, dakle u p r a v o onoga pred čime je materija »prazna«. A osoba je sebe svjesna. Z a t o zaključujemo da osoba m o r a , p o r a d i svoje jednosti na stupnju svijesti, nadrasti materiju.

334

J e d n o s t — ta prilično misteriozna ali velika vrijednost bića — d r a g a je t e m a ne s a m o metafizičara, nego i nekih suvremenih filozofa koji se drže f e n o m e n o l o š k e m e t o d e (npr. H e i d e g g e r ) .

335

c) Nadmatcrijalnost daje bujnu raznolikost ovakvih ili onakvih biti. Koliko god likovni ili glazbeni umjetnik treba materiju, on je ipak doživljava t a k o đ e r kao ograničenje koje ga sputava. Od t u d a o n o tra­ ženje — pogotovo u m o d e r n o j umjetnosti — novih i novih načina, p r e m a materiji sve slobodnijih ( k a t k a d a do već teško razumljive smio­ nosti), kojima pokušava izreći i u umjetničko djelo preliti svoj umjet­ nički doživljaj. Z n a n o s t je t a k o đ e r n a d m a t e r i j a l n a , te upravo nadmaterijalnošću u m s k e spoznaje proniče bar d o n e k l e u bit svojih objekata i dolazi dotle da ih m o ž e upotrijebiti za proizvodnju novih bića. Sloboda volje blistava je pojava iz nadmaterijalnog svijeta. Slo­ b o d n o biće nije u svojim p o s t u p c i m a puki a u t o m a t s k i izvršitelj, pa ni o n d a kada, npr., odgovara koliko je 2 + 3 , gdje se, d o d u š e , m o ž e ne angažirati, ali gdje ima, ako se angažira, s a m o j e d a n razumski odgo­ vor: i t a d a tu s l o b o d n o biće p o s t u p a k a o razumski g o s p o d a r svojih čina. R a z m j e r n o su rijetki slučajevi s a m o s j e d n o m razumski prihvat­ ljivom mogućnošću; mogućnosti izbora redovito ima m n o g o .

336

I t a k o nadmaterijalnošću u m a i volje m o ž e osoba intenzivnije zahvaćati — primanjem i p o n u d o m u obitelji bića — na području o n t o l o š k e istine (15. t e z a ) i o n t o l o š k e d o b r o t e (14. teza).

Ontologija

95

Nadmaterijalnost je, dakle, izvor ontičkog bogatstva osobe. Nadmaterijalnost je za ostvarenje dostojanstva o s o b e »limes infra q u e m n o n « , m e đ a š ispod kojega više n e m a mogućnosti bivstvovanja na na­ čin o s o b e . 337

C. O s o b a je na osobit način slika — m a k a r s a m o analogna i n e ­ savršena, ali ipak zaista slika — Božje dostatnosti, kojom je On do­ statan s a m o m e sebi a iz samoga sebe, dostatnosti za poželjnost i svoju ozbiljenost, t e , dosljedno, Božje neponovljivosti i nezamjenjivosti drugim bićem. T o , naime, znači da je Bog »a se«.

338

a) P o č n i m o p r o m a t r a n j e m najnižih oblika takve, d a k a k o relativ­ ne, dostatnosti za samoga sebe a iz samoga sebe. Njih n a l a z i m o već u biljkama. Za razliku od stroja — koji je uvijek s a m o k a o neka pro­ d u ž e n a ruka čovjekova — živo biće, pa i najnesavršenije, o b d a r e n o je n e k o m autoregulacijom: s a m o provodi svoju tvarnu izmjenu, s a m o izgrađuje svoje tkivo i po potrebi ga obnavlja, s a m o se brine za nova bića svoje vrste. Životinje, budući da posjeduju osjetnu spoznaju, same se prila­ gođuju konkretnoj situaciji, d a k a k o u n u t a r okvira osjetnog dosega. Te mogućnosti uočavanja situacije, pa po t o m scnzitivnog planiranja i p r o v e d b e odgovarajućeg reagiranja v e o m a su široke; životinje nas svojim postupcima često zaista zadivljuju. I n t e l e k t u a l n a spoznaja — as njom je nerazdruživo spojena volja, i to slobodna volja — daljnji su i kud i k a m o intenzivniji oblik gospo­ darenja n a d samim sobom i neke ne s a m o dostatnosti, nego i upravo neke stvaralačke plodnosti i izvornosti iz s a m o g a sebe — a i za sebe, i za druge — n a p o s e u ontološki najintenzivnijim i najvrednijim čov­ jekovim činima, u etičkim činima. T a k o umski i voljni život daleko n a d r a s t a o n o što je osobina čisto t r a n z e u n t n o g djelovanja, koje je za svako svoje svojstvo »prosjak« p r e d drugim bićem, i u svakom svom djelovanju »rob« drugoga bića.

339

U n a š e m sadanjem promatranju nije n a m glavno o n o p u k o izvo­ đenje nekih učinaka, nego tražimo vrijednost i opravdanje postojanja s a m e supstancije koja i m a n e n t n o djeluje. Ta i m a n e n t n o s t djelovanja jest neki — darovani i participirani — relativni »a se«. Koliko t o m u doprinosi razum i volja osobe. Sasvim je vjerojatno da Bog ne bi stvarao n e r a z u m s k u prirodu, da nije kanio stvoriti čovjeka. Dosljedno, čovjek treba da d o n e s e bitan dio osmišljenja i opravdanja, te, dosljedno, participirane dostatnosti za bivstvovanje n e r a z u m s k e prirode. No čovjek m o ž e obesmisliti sebe, a time i bića niža od sebe. Dosljedno, osmišljenje — a i obesmišljenje — sebe i drugih p r e p u š t e n o je čovjekovu izboru, volji.

340

Tu se sada osjeća silna odgovornost i dostojanstvo osobe, jer biće koje ima t a k o veliku zadaću — i koje je za tu zadaću opskrbljeno

96

Miljenko Belić

p o t r e b n i m r a z u m o m i voljom — s a m o u sebi ima jak (iako još uvijek k o n t i n g e n t a n ) razlog za svoje postojanje. Takvo biće — s a m o kao takvo — j e s t ( m a k a r relativan, ipak) nezaobilazan cilj. No o n a posve­ mašnja ovisnost u »vertikali« (br. 218) toga dostojanstva ne dokida, nego ga ustanovljuje. Čovjekovo postojanje i djelovanje, n a p o s e nje­ govo etičko djelovanje, nije nešto s a m o njegovo privatno! 341

b) Ta ucijepljenost vrijednosti — o d n o s n o nevrijednosti — u oso­ bu p o g a đ a baš o n u nepriopćivu i nezamjenjivu individualnost (v. br. 314). Onaj m o m e n t radi kojega je n e k o m u draga krunica njegove — m o ž d a već pokojne — majke, taj isti m o m e n t dolazi do izražaja pri zasluzi (ili krivnji): pojedincu pripada baš u koliko je pojedinac — ne s a m o njegovoj razumskoj i voljnoj naravi — zasluga što je opravdao bilo bivstvovanje općenito, bilo neku pojedinu vrijednost. Budući da je individuum nezamjenjiv, i t a j e zasluga neotuđiva. No isto tako, to sve može dobiti i negativni p r e d z n a k : i krivnja je neotuđiva od osobe krivca koji je obesmislio postojanje svoje (i neraz u m s k e naravi na njega usmjerene), ili zapriječio ostvarenje n e k e po­ j e d i n e vrijednosti.

342

VI. To što n a m metafizičko razmišljanje kazuje ο osobi, duboko je. Pokušajmo u ozračju te dubine zamijetiti još n e š t o ο osobi. a) O s o b a obuhvaća čitavu k o n k r e t n u čovjekovu stvarnost. Dakle, nije to tek n e k a »opća« ljudska narav, n e g o je to ovaj pojedinačni, k o n k r e t n i , individualni čovjek, nositelj i vlasnik te sasvim o d r e đ e n e ljudske naravi i svih njezinih općih i p o s e b n i h osobina, materijalnih i duhovnih, m e đ u s o b n o dovoljno ili nedovoljno usklađenih. Taj takav nositelj i vlasnik te sasvim k o n k r e t n e ljudske naravi pozvan je na odgovornu i neotuđivu — a lijepu — z a d a ć u (br. 340) ο kojoj n a m nešto govori naše metafizičko p r o m a t r a n j e osobe (točka V.).

343

b) K a d mislimo na tu cjelinu, t a k o složenu, a p o g o t o v o kad misli­ mo na tu nezamjenjivu individualnost, u v i đ a m o sve više i više kako osobu m o ž e m o spoznati — a još više to vrijedi ako ju želimo razumjeti — ne »izvana«, nego s a m o »iznutra«. N a i m e , k a k o - t a k o prepoznati n e k o biće kao osobu, to u dovoljnom stupnju za m e đ u o s o b n e napose etičke o d n o s e m o ž e m o izravno, bez analogije. Ali, želimo li više, tada t r e b a »ući u nju«. D a k a k o d a j e tu p o t r e b n a i analogija.

344

c) U t o m kontekstu m o ž e m o preciznije izreći, u kojem je smislu osoba ili osobni čin neponovljiv. Nije neponovljiv u t o m smislu da d r u g o biće ne bi moglo učiniti ili doživjeti to isto, pa m a k a r se radilo ο v e o m a složenoj situaciji s obzirom na osobu, objekt i okolnosti, tako da je vjerojatnost ponavljanja još manja nego da bi dva čovjeka mogla imati iste otiske prstiju. Ma kako bila m a l e n a vjerojatnost ponavljanja, ipak, dokle god p r o m a t r a m o sam čin ili doživljaj, još nismo takli ono

97

Ontologija

gdje prestaje načelna mogućnost ponavljanja. K a d govorimo ο n e p o novljivosti osobe kao takve (i onoga s t o j e uz nju k a o takvu p o v e z a n o ) , o n d a i m a m o p r e d očima funkciju nepriopćive individualnosti: čin ili doživljaj osobe neponovljiv je ne zato ili ukoliko je takav, n e g o z a t o i ukoliko je o n o čin tog pojedinačnog cjelovitog bića ukoliko je pojedi­ n a č n o (br. 314, 340, 341). 345

Ta neponovljivost, prožimljući cjelinu stvarnosti ove ili o n e kon­ k r e t n e osobe, »daje ton« — u svakom p o j e d i n o m slučaju n e k a k o vla­ stit — svemu o n o m u ο č e m u s m o govorili u točki V. (br. 328-341).

346

d) O s o b a je »sui iuris« — pravno, etički, jer je metafizički svoja, k a k o ovaj kontekst opširno pokazuje.

347

e) »Ja« ·— to je svjesni doživljaj osobe ο samoj sebi ukoliko je osoba. »Ja« nije graditelj osobe, nego njezina posljedica. U t o m smislu može se reći da je osoba o n o biće koje m o ž e reći »ja«; no to nije definicija koja izriče bit, nego posljedicu ( k a o što za čovjeka m o ž e m o reći da je biće k a d r o smijati se).

348

349

»Ja« — to je sva cjelina osobe. D a k l e , »ja« nije izričaj s a m o razu­ ma i samosvijesti u koliko je to o n a »prozirnost« r a z u m s k e moći samoj sebi; nije s a m o svijest ο p o k r e t i m a volje i ο drugim zbivanjima u ra­ z u m s k o m biću; nije s a m o onaj nepriopćivi i nezamjenjivi individuum. N e g o »ja« to je ontička cjelina, individualna, r a z u m s k e naravi; ta cje­ lina d u b o k o i obilno participira na bitku, k o n t i n g e n t n a svrha s a m a u sebi, k a d r a i obvezana izvršiti uzvišenu zadaću o s o b e , itd. »Ja« sve to ontički već u sebi nosi. No postoje uvjeti bez kojih to o n t i č k o bogatstvo ne ulazi u sferu spoznaje (v. br. 283).

350

f) To što osoba — baš p o r a d i svoje osobnosti — u sebi nosi, razlog je da dolazi do susreta osobe s d r u g o m o s o b o m : »ja-ti«, »ja-vi«, » m i ­ ti«, »mi-vi«; tu ulazi i »on«. Moj »ja« jest osoba, ali ne s a m o moj »ja«! I z a t o iz o s o b e p r i r o d n o i s p o n t a n o izvire smisao za d r u g u o s o b u , sa svim o n i m što ti m e đ u o s o b n i odnosi sa s o b o m d o n o s e na području psihološkom i etičkom, te dosljedno p e d a g o š k o m , p r a v n o m , itd., k a o r a d o s n u i časnu obavezu p r e m a poštovanja dostojnoj drugoj osobi. M o ž e slijediti ljubav i prijateljstvo. K a d to ο o d n o s u između osoba primijenimo na Boga — koji je o s o b n o biće, neizmjerno iznad nas i neizmjerno bliz n a m a (6. teza), o n d a takva filozofska spekulacija prelazi u meditaciju.

351

352

g) Povijesno zbivanje — s p o m e n i m o to k a o ideal sa stajališta razumijevanja i poštivanja o s o b e ! — nek b u d e sve više i više djelo osoba, d o b r o izgrađenih osoba, a sve manje stihijsko sukobljavanje o n o g a što u čovjeku izbija iz n e k o n t r o l i r a n e podsvijesti ili čak instin­ kta. h) Je li osoba d a n a s ugrožena, baš ukoliko je osoba, o n i m brojnim pritiscima izvana, koji su raznovrsni i utjecajni? Bilo bi n e r e a l n o ne

98

Miljcnko Belić

uviđati tu opasnost. No u drugu ruku, budući da je osoba nešto supstancijalno, m o ž e m o se uvijek — i pri najutjecajnijim pritiscima — n a d a t i osvježenju koje m o ž e doći iz o n o g dubinskog, baš osobnog. 353

V I I . Je li Bog o s o b a ? K a o m o d u s essendi, k a o j e d a n od načina bivstvovanja — nije. Ali kao ishodište osobe i sve njezine pozitivnosti i ljepote — d a k a k o da jest, i to k a o završno ishodište, čisti subzistentni bitak u svoj p u n i n i bitka (v. br. 87, 248, 249). Dosljedno, ne bi nas smjelo previše iznenaditi kad iz Objave saz­ n a m o da je o s o b n o s t u Bogu realizirana na korjenito drugačiji način nego u n a m a ljudima. — Na to nas s p r e m a filozofija, koja, osim toga, istražujući svojstva o s o b e d o b r o pripravlja tlo za teološku spekulaciju ο toj i z v a n r e d n o lijepoj činjenici Božjeg trojstvenog života.

354

9

teza:

Relacije su

ontička

stvarnost.

Ν e χ u s M e đ u n a č i n i m a bivstvovanja koji nisu čisti bitak-esse, postoje i relacije — stvarnost, ali ne apsolutna, n e g o relativna. Koliko god je i ta činjenica n e š t o svakidašnje, ipak razmišljajući ο njoj nailazimo na t a m n e dubine. Korisno je obraditi pitanje ο relacijama, jer se a n a l o g n o nalaze i u Cistom Bitku, u Tri Božanske O s o b e . 355

T e r m i n i

e t

s t a t u s

q u a e s t i o n i s

I. R e l a t i o p r a e d i c a m e n t a l i s . — Kad čovjek P e t a r siječe drvo, tada je on u relaciji p r e m a drvetu (a ta relacija j e d a n je od akcidenata njegove supstancije; ili: relacija je j e d n a od onih devet kategorija ak­ c i d e n a t a koji inherirajući daju supstanciji njezina daljnja određenja). Onaj koji n e š t o spoznaje, nalazi se u realnoj relaciji p r e m a spoznatom objektu. 356

1. Pet e l e m e n a t a nalazi se u relaciji, a od tih tri nisu relativna, nego a p s o l u t n a stvarnost: a)

o n o što je u relaciji p r e m a n e č e m u , subjekt relacije;

b)

termin relacije, o n o na što je subjekt relacijom usmjeren;

c)

o n o na temelju čega je subjekt u relaciji p r e m a terminu, fundamentum relationis:

d)

relacija s a m a k a o takva, »esse ad« (tj. »esse ad t e r m i n u m « ) , o n o relativno k a o takvo, o d n o s kao takav, odnošenje, usmje­ renost na d r u g o g a kao takva. Nije to nešto a p s o l u t n o što spaja dvije isto t a k o apsolutne, ne relativne stvarnosti; rela­ cija nije k a o most između dviju obala rijeke;

Ontologija

e)

357

ista stvarnost relacije, no pod vidikom da je ona supstancijin (subjektov) akcident, d a j e u naravi relacije »essein« (tj. »esse in substantia«, »in subiecto«). — »Esse in« je realno isto što i »esse ad«, ali pojmovno nije isto.

2. A k o je »esse ad« stvarnost sama u sebi, tada govorimo ο realnim relacijama. A k o dva bića nisu u realnoj relaciji, ali ih čovjek stavlja u relaciju, govorimo ο relatio, rationis. Takva je relacija simbola p r e m a o n o m e što simbolizira: maslinova grana za mir, crna boja za žalost, grb, za­ stava, himna...

358

3. K a o siguran temelj relacija u z i m a m o u samoj tezi m i n i m u m , s a m o ovo dvoje: — reiatio p r o p t e r agere-pati, i — facultatis cognoscentis relatio erga obiectum cognitum p r o p ­ ter cognitionem. Ne u p u š t a m o se — u samoj tezi — u pitanje, da li bi još koja druga stvarnost mogla fundirati realnu relaciju (v. schol.).

359

360

4. Sve e l e m e n t e relacije izriče ova rečenica: P r o p t e r fundamentum, est in substantia seu subiecto aliquod accidens q u o subiectum in relatione est ad alterum relationis e x t r e m u m seu terminum. 5. Od mnogih vrsta relacija s p o m e n i m o samo ove dvije: a)

— relatio m u t u a , ο kojoj govorimo ako je relacija realna i u subjektu, i u t e r m i n u (pazi na br. 360);

— mixta, ako je relacija realna s a m o s j e d n e strane. Npr., onaj koji nešto spoznaje, jest u realnoj relaciji p r e m a objektu, ali objekt, tim samim s t o j e spoznat, ne dobiva svoju novu realnu relaciju. 361

b) Relatio m u t u a — ili je relatio a e q i p a r a n t i a e , kad su obje rela­ cije j e d n a k e . Ako je relacija sličnosti na temelju kvalitete (npr. boje) realna relacija, o n d a je to relatio a e q u i p a r a n t i a e ; — ili je relatio disquiparantiae, kad realna relatio m u t u a nije u oba smjera iste vrste, npr. agere-pati, prijateljstvo... — to su dvostruke realne relationes m u t u a e disquiparantiae.

362

II. T r a n s c e n d e n t a l n a relacija nadilazi (transcendira) kategorije, tj. može se nalaziti u svim kategorijama. Nalazi se npr. m e đ u princi­ p i m a istoga bića (mogućnost-zbiljnost, t v o r i v o - o d r e d n i c a ) m e đ u bićima povezanim analogijom (akcidenta p r e m a supstanciji, stvora p r e m a Bogu...). S a m o analogno — i različito p r e m a različitim vrstama transcen­ d e n t a l n e relacije — nalaze se u njoj elementi p r e d i k a m e n t a l n e rela­ cije.

100

363

Miljenko Belić

H i s t o r i a

t h e s e o s

1. Aristotel govori ο zasebnoj kategoriji a k c i d e n t a relacije — to pros ti — i spominje ju razmjerno često. Ova je teza u glavnim potezima zajednička svima koji prihvaćaju klasičnu nauku ο supstanciji i akcidentima. No u pojedinostima ta sitna i p o m a l o misteriozna »entitatula« dala je povoda različitim tumačenjima. 2. Poriču realnost relacije: Locke, H u m e , Kant... (br. 277 s kon­ tekstom). 364

Ρ r ο b a t u r Arg. Ondje je realnost relacija ontička stvarnost, gdje se nalazi ontički »esse ad aliud«. Atqui, n e p o s r e d n i m zorom zamjećujemo ontički »esse ad aliud« (1.) pri n e k i m bićima raznih kategorija, i (2.) pri n e k i m supstancijama k a o njihov akcidentalni o d n o s p r e m a drugim bićima. Ergo, relacije su ontička stvarnost.

365

Ad m. Pozivamo se na n e p o s r e d n i zor, jer se radi ο primordijalnoj činjenici, takvoj, koja se ne svodi na koju drugu. Takve su sve vrhovne ideje svih Aristotelovih kategorijia (v. br. 268).

366

Pr. m. 1. (o t r a n s c e n d e n t a l n i m relacijama): a) U n u t a r bilo koje kategorije potencija se k a o ontička stvarnost odnosi p r e m a svom ontičkom aktu. b) O d n o s između prvotnog i drugotnog a n a l o g a t a n u t a r n j e atributivne analogije ontička je stvarnost. Nadilazi kategorije. c) Facultates, moći kojima supstancija daje ili p r i m a (v. br. 303), s a m o m svojom stvarnošću (a ne tek supstancijom koja se njima služi) u realnoj su usmjerenosti p r e m a svojim odgovarajućim objektima (ra­ z u m p r e m a istini i spoznatljivosti, volja p r e m a dobroti...).

367

2. (o p r e d i k a m e n t a l n i m relacijama). Kad ovaj čovjek Petar, u svojoj supstancijalnosti p o t p u n o o d r e đ e n , — spoznaje ovo ili o n o , — radi ovo ili o n o , t a d a se — zbog te spoznaje ili rada — on nalazi u r e a l n o m odnosu p r e m a ovom ili o n o m objektu svoje spoznaje ili r a d a . Taj »biti u od­ nosu« jest stvarnost sama po sebi, u ontičkom r e d u (ne tek ljudskom u s t a n o v o m kao što su simboli); — i ta stvarnost nije apsolutne naravi, nego baš relativne, pravi »esse ad«, »respicere ad«, »se h a b e r e ad«; — po svojoj naravi i funkciji jest daljnje o d r e đ e n j e supstancije.

368

S c h ο 1 i ο η I. a) K a o » f u n d a m e n t u m « realne relacije Aristotel spominje tro­ je; prvo, » q u a n t u m « , ali u koliko je počelo broja (to je m o ž d a utjecaj

Ontologija

101

pitagorejskog supstantiviranja brojeva); d r u g o , » a g e r e - p a t i « ; treće; » m e n s u r a - m e n s u r a t u m « , ali u koliko je spoznajni objekt n o r m a m e n s u r a spoznajnoj moći. 369

b) Tu n a u k u prihvaća sv. T o m a . No kod skolastika je nastala zbrka, jer nisu pazili na ograničenje u kojem je smislu temelj realne relacije » q u a n t u m « i » m e n s u r a - m e n s u r a t u m « .

370

c) Razloge skolastika da bi svaka kvantiteta kao takva bila temelj r e a l n e relacije, primjenjuje S u a r e z i na kvalitetu, pa i na s a m u sup­ stanciju. Z a š t o bi bila realna relacija da su dvije željezne šipke j e d n a k e po dužini i težini, a ne bi bila r e a l n a da su c r n e ? Sto više, zašto ne bi bila r e a l n a relacija j e d n a k o s t i da su željezne? D a k l e , relacija na t e m e ­ lju supstancije! U toj Suarezovoj argumentaciji ima logike, no bila bi sretnija da je suzio, a ne proširio krug bića koja su temelj realne relacije.

371

II. Budući da j e d a n dio skolastika s m a t r a r e a l n o istim ne s a m o »esse ad« i »esse in«, nego i » f u n d a m e n t u m relationis«, mogla je slijediti misao da su neke relacije, fundirane na supstanciji, r e a l n o isto sa svojom supstancijom i da se razlikuju s a m o pojmovno.

372

3. Traktat ο uzrocima

UVOD A. Predfilozofsko, s p o n t a n o čovjekovo zapažanje, v e o m a d o b r o zamjećuje činjenicu uzroka: a) d o b r o razlikujemo »post hoc« i » p r o p t e r hoc«. b) Svim događajima, bez iznimke, tražimo uzrok. N a š a su t u m a č e ­ nja koji p u t a kriva (npr. ispravljena mišljenja ο p r i r o d n i m p o j a v a m a ) , ali mijenjanje krivog tumačenja nije mijenjanje uvjerenja da uzrok m o r a negdje biti. c) Biće bez uzroka v e o m a bi nas začudilo. Pa i za stručno obra­ đivanu metafiziku nije lako zamijetiti i koliko-toliko shvatiti, što znači da je Bog n e u z r o k o v a n o biće (v. br. 77). 373

Β. I. Z n a n o s t i — bilo ο čovjeku, bilo ο prirodi — računaju s uzročnošću: pravo, medicina, povijest...; biologija, astronomija, geologija, kemija, t e h n i k a u svim svojim podvrstama... Kad bi uzročnost bila iluzija, i ove bi znanosti bile iluzija, ne s a m o z a t o što računaju s »ilu-

102

Miljenko Bclić

z o r n o m « uzročnošću, nego i z a t o što — a k o bismo iz njih izostavili primjenu uvjerenja ο uzročnosti — od njih ne bi gotovo ništa ostalo. 374

II. Djelomična iznimka jest neka nesigurnost ο t o m e , što treba reći ο o n o m dijelu fizike, gdje s u v r e m e n a fizika m o ž e primjenjivati s a m o statističke zakone. N p r . z n a m o za polovično vrijeme raspadanja radioaktivnog e l e m e n t a (to z n a m o statističkim z a k o n o m ) , ali ne zna­ mo koji će se a t o m sada raspasti. Ili: z n a m o da elektron »kruži« oko a t o m s k e jezgre, ali mu ne m o ž e m o odrediti istodobno položaj i brzi­ nu. I t a k o dalje.

375

1. Shvativši uzročnost u d u h u K a n t o v e filozofije (otprilike: uzročnost znači pravilan slijed stalnih pojava učinaka iza pojava njima od­ govarajućih uzroka — ο t o m m a l o niže), j e d a n dio fizičara govori da na p o d r u č j i m a statističkih fizikalnih z a k o n a ne vrijedi načelo uzroč­ nosti ( n p r . Niels Bohr, Max Born, Werner Heisenberg...). Ovima nasu­ p r o t drugi ne sumnjaju u strogu d e t e r m i n i r a n o s t , pa i subatomskog svijeta ( n p r . Planck, Schrodinger, Einstein...).

376

2. a) Mi razlikujemo »načelo uzročnosti« i »zakon uzročnosti«. » N a č e l o uzročnosti« — promotrivši narav k o n t i n g e n t n o g bića — kazuje o p ć e n i t o da »ens contingens n o n est nisi per c a u s a m — kont i n g e n t n o biće ne bivstvuje osim po uzroku«. — V r e m e n s k o nastaja­ nje j e d a n je od znakova za prepoznavanje k o n t i n g e n t n e naravi, te dosljedno, biće koje nastaje — npr. n e š t o što nastaje k a o fizikalna pojava — sigurno je u z r o k o v a n o ; takve je naravi, da mu je uzrok po­ treban. » Z a k o n uzročnosti« — neki ga nazivaju »načelo d e t e r m i n i z m a « — p r o m a t r a posljedicu načela uzročnosti, i govori ο potrebi o d r e đ e n o ­ sti i stalnosti, kojom su, za izvjesne posljedice, p o t r e b n i izvjesni, njima odgovarajući uzroci.

377

b) U s p o m e n u t i m slučajevima statističkih z a k o n a u fizici, pri ko­ j i m a su neki fizičari posumnjali u općenitost uzročnosti, nije još uvijek u fizici j a s n o , da li su stvari, d o d u š e , u sebi d e t e r m i n i r a n e ali n a m a nedovoljno pristupačne, ili su m o ž d a i s a m e fizikalne pojave u sebi donekle nedeterminirane. A s o b z i r o m na uzročnost, s filozofskog stanovišta, vidimo da se tu ne radi ο nejasnoći oko načela uzročnosti, nego o k o k o n k r e t n o g oblika zakona uzročnosti u n e k i m zasebnim slučajevima. A k o su fizi­ k a l n e pojave u sebi p o t p u n o d e t e r m i n i r a n e , s a m o n a m a djelomično n e p o z n a t e , sa stanovišta filozofije u o p ć e tu n e m a n e k o g novog pro­ b l e m a , pa ni ο zakonu uzročnosti. Z a g o n e n t n i j a je druga pretpostav­ ka, p r e m a kojoj u prirodi nije sve d e t e r m i n i r a n o , nego pri uzrokova­ nju postoji m o g u ć n o s t nekog variranja (»slobode«). To treba riješiti

Ontologija

103

zapažanjem, u koliko se ne bi moglo tu nešto zaključiti iz naravi pri­ rode. No ni u toj predpostavci ne dolazi u sumnju odgovor na pitanje, da li su fizikalne pojave takve naravi, da ih bez uzroka n e m a (a to je ekvivalentna formula načela uzročnosti). To veli i sam H e i s e n b e r g time što kaže kako i o n d a , kad ne m o ž e m o predvidjeti b u d u ć e doga­ đaje, ostaje n a m mogućnost da n a k n a d n o ispitujemo, koji su uzroci doveli do ove ili o n e već izvršene pojave. 378

379

C. I. Glavni skolastički mislioci klasične dobi ne smatraju p o t r e b ­ nim dokazivati zasebnim radovima činjenicu uzročnosti, iako je za­ pravo dokazuju, ali kao usput, u vezi s drugim p r o b l e m i m a . T a k o je njihova spekulacija — koja je duboka i u pitanjima uzročnosti — sačuvala prirodnost i spontanost, kojoj se n a r o č i t o u najnovije vrijeme mnogi dive i nastoje joj se vratiti. II. Tijekom povijesti javljaju se i sumnje: rijetko u s a m u činjeničnost b a r e m n e k e uzročnosti; postavlja se pitanje ο sigurnosti ili oprav­ danju, ο općenitosti uzročnosti. 1. E l e m e n a t a n e k o g nepovjerenja ima već u s t a r o m vijeku. T a k o neki sofisti. Izrazitije Epikur (314.-270.) koji tumači nastajanje nau­ k o m ο tzv. »skretanju« (otprilike demokritovskih) a t o m a s njihove staze, što se zbiva »slučajno«, tj. bez uzroka, k a k o tu n a u k u shvaća Ciceron (106.-43.). Seksto Empiiik (1.-2. stoljeće poslije Krista) govo­ ri ο uzročnosti kao ο odnosu koji je realan s a m o u n a š e m u m u . Nikola d'Autrecourt (de Ultricuria, +1350.) s m a t r a sigurnim u na­ šem spoznavanju s a m o o n o što je iz vjere, ili što se m o ž e svesti na prvi princip (principium identitatis); a budući da on gleda princip identi­ teta s a m o statički, k a o biće zatvoreno u s a m o sebe, dosljedno zanije­ kao je i sigurnost našega spoznavanja uzročnosti.

380

2. a) Snažan utjecaj na razvoj filozofije ο uzrocima imao je David H u m e , nazvan klasikom načela uzročnosti. U pismu J o h n u Stevvartu on piše: »Nisam nikada b r a n i o tako apsurdnu tvrdnju k a o što je ona da bilo što može postati bez uzroka: tvrdio sam s a m o da naša izvje­ snost ο lažnosti te tvrdnje ne potječe ni iz intuicije ni iz demonstracije, n e g o iz drugog izvora« (navodi Gajo Petrović, u Pogovoru hrvatskom prijevodu H u m e o v a Enquiry, Istraživanje ο ljudskom razumu, prev. I. Vidan, Z a g r e b , 1956., str. 239). A to je tvrdio izvanredno u p o r n o . H u m e piše (u Treatise I..), »da sva naša zaključivanja ο uzrocima i posljedicama nisu izvedena ni iz čega osim navike; i da je vjerovanje više akt senzitivnog nego kogitativnog dijela naših p r i r o d a « (navodi G. Petrović, nav. dj., str. 239-240). »Belief«, »assent« (prihvaćanje bez očevidnosti) jest u t o m e da tada, kada stalnim n a č i n o m slijede neke pojave iza drugih, spoznavanje j e d n e izaziva u n a m a p o m i s a o na dru-

Miljcnko Belić

104

gu nekim naročito živahnim načinom. To je m o r a l o slijediti iz njegova empiričkog senzizma, tj. d a j e senzitivno iskustvo jedini izvor našega znanja (v. br. 284 s k o n t e k s t o m ) . 381

b) I m a n u e l Kant, koji zahvaljuje H u m e u što gaje p r o b u d i o iz sna, ο uzročnosti naučava: — 1. da analizom pojma »biće koje nastaje« ne m o ž e m o izvesti p o t r e b u uzroka, jer, kaže, uzrok m o r a biti n e š t o sasvim drugo od o n o g a što po njemu nastaje; dosljedno, kad n e m a veze, n e m a ni izvođenja analizom. — 2. U z r o č n o s t ipak postoji u tzv. »objektivnom« r e d u (tj. pri susretu n e p o z n a t e stvarnosti i čovjekovih apriornih kategori­ ja): zbivanja u v r e m e n u i prostoru zbivaju se nekim stalnim r e d o m , a nisu ο tom stalnom r e d u neovisna kao s t o j e neovisan čovjek koji želi razgledati neku kuću, pa to m o ž e učiniti ovim ili o n i m r e d o m . — 3. Kauzalnosti pridijevamo a p s o l u t n u vrijednost, dakle je »a priori«. I t a k o načelo uzročnosti nije analitičan sud, nego »sin­ tetičan a priori«. Ne vrijedi ο stvarnosti kao takovoj (das Ding an sich), nego ο f e n o m e n i m a . Vrijedi s a m o ondje gdje vrijeme i prostor, dosljedno, ne može voditi do bića koje je izvan vre­ m e n a i prostora. Ne dopušta iznimke, i zato je sloboda — za čisti um — nemoguća, jer bi značila dokidanje načela uzročno­ sti. U 1. izdanju Kritike čistog uma (god. 1781.) naziva ga »Grundsatz d e r E r z e u g u n g — Načelo proizvođenja«, i formulira ga ovako: »Sve što postaje (započinje biti) pretpostavlja n e š t o poslije čega slijedi pre­ ma n e k o m pravilu«. U 2. izdanju (god. 1787.) iznosi još izrazitije svoju misao i naziva ga » G r u n d s a t z der Zeitfolge nach d e m G e s e t z der Kausalitat — N a č e l o slijeda u v r e m e n u p r e m a z a k o n u uzročnosti«, i formulira ga: »Sve promjene zbivaju se p r e m a z a k o n u veza između uzroka i učinaka«.

382

T o m u n a s u p r o t tvrdimo da načelo uzročnosti vrijedi na području bića k a o takova. Dosljedno, budući da vrijedi na području bića kao takova, vrijedi ο svim stvarnostima. Vrijedi i ondje gdje n e m a vremena ni prostora. Uključuje i slobodu (slobodno uzrokovanje), jer ni slobo­ da nije protiv naravi bića; moguća je i Božja sloboda činiti č u d o . Nai­ m e , s l o b o d n o u z r o k o v a n j e jest način u z r o k o v a n j a u z odabiranje u m o m p r e d v i đ e n e mogućnosti; pri t o m u je slobodan uzrok razumski g o s p o d a r svoga čina, na koji se odlučuje prevagom o d l u k e što od njega potječe, a ta se odluka temelji na poznavanju raznih mogućnosti oda­ biranja u svjetlu spoznaje cjelovitosti bića. T a k a v način uzrokovanja ne s a m o da nije n e m o g u ć , nego je bez njega n e m o g u ć bilo koji način uzrokovanja (v. 13. tezu).

105

Ontologija

383

III. U suvremenoj filozofiji n e m a tendencije p r e m a r a d i k a l n o m poricanju načela uzročnosti, ali se osjećaju dva p r o b l e m a : — koji mu je smisao: senzističko-pozitivistički H u m e o v , ili fenomenološki Kantov, ili metafizički Aristotelov, skolastički; — koja mu je sigurnost: da li je iudicium analvticum (veritas per se n o t a ) , ili je sintetičan, svntheticum a priori?

384

10. teza: Nema takve stvarnosti koja ne bi imala svoga »razloga bivstvovanja«, i zato je sve ili »a se«, ili »ab alio«. Ν e χ u s O v o je u v o d n a teza, korisna za metafizičku analizu uzročnosti.

385

T e r m i n i a) Sve što jest, ima razlog svoga bivstvovanja. »Razlog bivstvova­ nja« (»raison d'etre«) — podrazumijeva se kao zahtjev r a z u m a za svoje područje; no podrazumijeva se i kao osobina ontičke stvarnosti. P r v o t n o je nešto što p r i p a d a o n t i č k o m r e d u , te je po t o m i r a z u m u prilagođeno, onto-logičko. — To je otprilike o n o na što mislimo kad govorimo ο »dovoljnom razlogu«. To je primordijalna činjenica, u p o ­ znaje se z o r o m (ne definicijom iz nečeg jednostavnijeg ili poznatijeg). R a z r a d i m o taj prvi zor još m a l o , te u j e d n o o t v o r i m o mogućnosti daljnjega p r o m a t r a n j a !

386

b) Pri j e d n o s t a v n o m zoru u činjenicu ontičkogb'ića, ali koji uočava ne s a m o statičku stranu bića (»est-est«, » n o n - n o n « ) , n e g o i o n o di­ n a m i č n o »probijanje barijere bića« (»id u n d e « ) , naš um osjeća n e o d o ­ ljivu p o t r e b u pitati »zašto?« i p r i t o m je uvjeren da taj »zašto?« ima svoj »zato«.

387

Taj »zato« složen je: uključuje u sebi n e k o opravdanje p r e d razu­ m o m koji ne d o p u š t a da mu išta načelno o s t a n e n e p r i s t u p a č n o ; uk­ ljučuje n e k o opravdanje p r e d voljom koja u svemu r e a l n o m e želi sresti neku doličnu poželjnost; uključuje n e k u silu, moć, prevagu nad ncstvarnošću (v. br. 61). To je, otprilike, fenomenološki kratki opis pojave »dovoljnog ra­ zloga« pri čovjekovu razmišljanju ο stvarnosti.

388

c) U ovoj uvodnoj tezi uzimljemo značenje razloga bivstvovanja u najopćenitijem značenju, po sadržaju najužem, po dosegu najširem, koji je uključen ( k a o »expressior conceptio e i u s d e m realitatis«) i u o n o m opravdanju p r e d r a z u m o m , i p r e d voljom, i u sili koja nadvla­ dava nestvarnost.

106

389

Miljenko Belić

S t a t u s

q u a c s t i o n i s

1. T a k o t r e b a izvesti d o k a z teze, da se svom očevidnošću jasno p o k a ž e , k a k o n e m a onakve stvarnosti koja bi bila indiferentna p r e m a pitanju »zašto?«, koja ne bi m o r a l a za svoje bivstvovanje dati svoj »zato«, koja ne bi bila ni od drugoga, ni od sebe. Taj »zašto-zato« uzimljemo u o n o m najopćenitijem značenju (v. br. 387). No time s m o dobili m n o g o , jer je to značenje uključeno u svim p o d v r s t a m a (»expressior c o n c e p t i o e i u s d e m realitatis«). 390

2. M e t o d a n a m je n e p o s r e d n i zor: p r o m a t r a n j e i razumijevanje činjenice (ne, dakle, p r e n o š e n j e na n e k o d r u g o n a č e l o ) .

391

H i s t o r i a

t h e s e o s

I. Klasična metafizika ovu tezu ne izlaže kao zaseban p r o b l e m , ali ju u svojim r a z m a t r a n j i m a uključuje. 392

II. Leibniz donosi izreku »raison d'etre«, koja je iz filozofije preš­ la i u običan govor. Ipak ne slijedimo njega, jer mu je filozofija previše pod utjecajem D e s c a r t e s a . U d u h u racionalizma precjenjuje m o ć naše logike, koja bi imala postati uvjerljiva kao i m a t e m a t i k a . Razlogu bivstvovanja daje značenje koje se već ne m o ž e braniti, jer bi logički dovelo do njegova metafizičkog optimizma, a taj je n e r e a l a n .

393

I I I . Pri sadašnjem stanju raspravljanja ο u z r o c i m a ne m o ž e se mimoići opće pitanje ο dovoljnom razlogu. Ostaje, n a i m e , implicirano i o n d a kada ga pokoji mislilac pokušava n e s p o m e n u t i ili b a r e m uklo­ niti iz središta pažnje. 1. J e d a n dio mislilaca svodi ovo načelo na koje d r u g o ontološko načelo:

394

a) na n a č e l o i d e n t i t e t a svode ga Frick, Garrigeu-Lagrange, Mercier,Amou... A r n o u piše: » A k o nešto jest, ima o n o s t o j e dovoljno da b u d e : inače [ga] ne bi bilo; drugim riječima, ima u stvarnosti pozitivan razlog iz kojega svako biće ima [dobiva] da jest«;

395

b) na načelo spoznatljivosti bića a u vezi s »verum ontologicum« svode ga, između ostalih, Descoqs, Fuetscher, de Finance... Kažu, ot­ prilike: biće je »otvoreno« p r e m a r a z u m u , r a z u m u d o s t u p n o , jer i r a z u m i biće »žele«, taj »susret«. A biće koje bi bivstvovalo bez »ra­ zloga bivstvovanja«, kršilo bi to pravilo;

396

c) j e d a n dio mislilaca p o t p u n o uključuje pitanje ο »dovoljnom razlogu« u pitanje ο uzrocima (o njima v. tezu 12. i 13.).

397

Kritička primjedba: ako se razmišljanje tih mislilaca uzimlje kao prigoda pri kojoj se očevidnije zamjećuje — n e s p o s r e d n i m z o r o m — općenita vrijednost načela dovoljnog razloga, t a d a se tu m o ž e naći

Ontologija

107

p o d o s t a uvjerljivoga. No ako se načelo dovoljnog razloga kani svesti doslovce na n e k o drugo načelo, t a d a se javljaju teškoće. T a k o npr. načelo identiteta (br. 393) m o ž e se uzeti kao afirmacija svega bogat­ stva bića; uz takav, širok smisao tog načela m o ž e m o osjetiti očitost načela dovoljnog razloga. No u z m e li se načelo identiteta u užem smislu, više statički — a ne već i dinamički (dakle, s a m o k a o »est-est«, a ne i k a o » u n d e est«) — o n d a je argumentacija n e p o t p u n a . 398

2. D r u g i dokazuju sveopću vrijednost načela dovoljnog razloga n e p o s r e d n i m zorom. a) Priliku za taj zor daje n a m naše zapažanje, i to i predznanstven o , i znanstveno. Poreći taj »zašto-zato« bilo u logičkom, bilo u ontičk o m području, znači poreći vrijednost gotovo sve naše spoznaje i go­ tovo svih znanosti. T a k o razmišlja Maritain, koji to svoje razmišljanje povezuje s načelom identiteta.

399

b) N e k i uzimlju kakvo p o m o ć n o razmišljanje u kojem r a z u m za­ mijeti t a k o đ e r i opću vrijednost tog načela. T a k o p o s t u p a npr. Dezza (tko poriče to načelo, poriče ga zato što misli da n e m a razloga priznati ga; dakle, jer ima razlog poreći ga), Keilbach (jer bi inače razlog bio u n i č e m u ) , Šanc (shema ο bitima, p r o p r i u m i m a i logičkim akcidentima obuhvaća sve, i tu ujedno zamjećujemo d a j e razlog n e š t o stvarno).

400

Ρ r ο b a t u r Arg. U veoma m n o g i m stvarnostima zamjećujemo razlog bivstvo­ vanja. Atqui, zamijetivši tako činjenicu razloga bivstvovanja u nekim slučajevima — a koji su u samoj ontičkoj stvarnosti — r a z u m uspo­ ređujući vidi ( n e izvodi niti zaključuje, n e g o n e p o s r e d n o vidi), da po­ stoji razlog u ontičkoj stvarnosti — iako na drugačiji način — t a k o đ e r u onakvu slučaju, za koji p o č e t n o pretpostavljamo da n e m a razloga. E r g o , n e m a stvarnosti koja ne bi imala razloga bivstvovanja.

401

Ad M. Na razne se načine realizira (exprcssius concipitur) razlog bivstvovanja. Mi ga p r o m a t r a m o najapstraktnije, p r o m a t r a m o o n o što se uključuje u svim slučajevima. T a k o đ e r , sve što ć e m o sada iznijeti, nije plod p u k e m i m o r a z u m ske navike ( H u m e ) , niti s a m o naša a p r i o r n a kategorija ( K a n t ) , nego ontička stvarnost.

402

Pr. Μ. 1. Prvi način i prvi stupanj argumentacije: iz dovoljno pouz­ d a n e očitosti vanjskoga zapažanja: a) Očevidnost u z n a n o s t i m a ο neživoj prirodi i u njihovoj prak­ tičnoj primjeni. Nekoliko primjera: — K r e ć e li se vlak, »jer« ga lokomotiva vuče, ili između vagona i lokomotive n e m a uzročne veze?

Miljenko Belić

108

— Da li rad u r a d i o n i c a m a , tvornicama... zaista nešto proizvodi, ili je tu s a m o »post«, nikakav » p r o p t e r « ? — M o ž e li j e d n a kemijska supstancija djelovati na drugu, npr. s u m p o r n a kiselina rastopiti b a k a r ? — Da li j e d n a t o n a ugljena proizvodi toliko kalorija? — Da li fizička energija djeluje na m a s u — otprilike k a k o je to Newton opisao — ili tako govorimo s a m o od navike? 403

b) Očevidnost ο živoj prirodi, nižoj od čovjeka: — Da li biljke cvjetaju i donose r o d ? Da li pri t o m utječe sunce, vlaga, t e m p e r a t u r a ? — Da li životinje osjećaju, kreću se? — Da li biologija opisuje ontičke činjenice?

404

Pr. M. 2. Drugi način i drugi stupanj argumentacije: iz neprevarljive očevidnosti svijesti: a) U svjesnom doživljavanju r a d a r a z u m a : — K a d je u meni n a z o č n a neka misao, z n a m da s a m je ja proizveo na temelju spoznatog objekta: t a k o ο t o m objektu mislim, jer z n a m da on jest takav, a stvarnost je n o r m a mog istinitog miš­ ljenja. — Moje stečeno znanje ima svoje granice: iz m a t e m a t i k e neke z a d a t k e mogu riješiti, a neke ne mogu (ne m o g u biti »dovoljan razlog« njihova rješenja, a o n i m drugima m o g u ) .

405

b) U svjesnom doživljavanju rada volje: — Kad n e š t o hoću, znam da ja to hoću, i da izvodim jer hoću. Tu je uključeno dvoje: ja sam biće koje može htjeti; ja voljom neke čine izvršujem (i to ima svoje posljedice p o d vidikom psiho­ loškim, etičkim, pravnim...). — Z n a m da voljom m n o g o toga mogu, ali ima i toga što moja volja ne m o ž e . — Dakle, nekim pojavama izvan m e n e , ili ne­ kim zbivanjima u meni volja jest »razlog bivstvovanja«, nekima nije p r e m d a bi mogla biti, n e k i m a ne m o ž e biti.

406

Ad m. Prvo, osvrnimo se na major: spustili s m o »sondu« duboko u ontičku stvarnost i ustanovili činjeničnost »razloga bivstvovanja« k a o ontičku i onto-logičku sigurnu činjenicu u m n o g i m slučajevima (i zato u tim slučajevima ne m o ž e m o slijediti ni H u m e a ni K a n t a ) . O h r a b r e n i tim r e z u l t a t o m i njime (konstruktivno) izazvani, sad postavljamo novo pitanje: do kuda se širi ta činjeničnost »razloga bivstvovanja«? O d g o v o r ć e m o tražiti zadržavajući se i dalje u tim d u b i n a m a bića, tj. osjetljivi i p r o b u đ e n o g zanimanja (izoštrena o k a — da t a k o rek­ n e m ) za tu problematiku i njezinu delikatnost. M e t o d a će n a m biti n e p o s r e d n i zor, ne n e k o zaključivanje ili dedukcija. A da bismo do toga zora došli, usporedit ć e m o slučajeve p r o m a t r a n e u majoru, s

Ontologija

109

e v e n t u a l n i m drugačijim slučajem. Zaključak će biti da n e m a bića koje bi izmaklo načelu »razloga bivstvovanja«. 407

Pr. m. Pretpostavimo da postoji n e k o biće (nazovimo ga »B«, za razliku od onih iz majora, njih nazovimo »A«), koje jest, ali ne t a k o da razlogu zahvaljuje svoje bivstvovanje. »A« je, dakle, pod razlogom, a »B« nije. Sad p i t a m o : čime se »B« oslobađa razloga? N e p o s r e d n i m z o r o m vidim da se oslobađa upravo time što je njegova stvarnost »B«, a ne »A«. D a k l e ta ontička činjenica da »B« jest »B« (sama ontička stvar­ nost »B«), razlog je da jest, ali bez p o m o ć i drugoga. D r u g i m riječima, »B« nije bez razloga, nego je sam sebi razlog, »a se«.

408

S a ž m i m o ! Na temelju činjenica iznesenih u majoru, ta takva u s p o r e d b a između »A« i »B« jest moguća. A na temelju te u s p o r e d b e n e p o s r e d n i m z o r o m vidim da treba činjenicu razloga ili u oba slučaja priznati, ili j e d n a k o u oba poreći.

409

C ο r ο 1 1 a r i a 1. Ta se argumentacija m o ž e primijeniti na bilo koji zamislivi slučaj, na »quo ens« i »quod ens« bilo koje vrste, pod bilo kojim vidi­ kom.

410

2. Traži se »dovoljan razlog«, jer kad bi bio djelomično n e d o v o ­ ljan, bilo bi nešto bez razloga bistvovanja.

411

S c h ο 1 i a 1. Vezu između »razloga bivstvovanja« s »dobrim« i »istinitim« ( o d n o s n o , s voljom i r a z u m o m ) objašnjava ova činjenica, da tražiti razlog bivstvovanja zapravo znači tražiti akt toga bića, o n o po č e m u to biće »jest« (v. br. 38, 61, 264).

412

Svaki stvoreni akt m o ž e reći da mu je Bog, Čisti Akt, »interior intimo« (v. 6. tezu). I zato Bog — i Bog bezuvjetno — završni je razlog k a k o bivstvovanja kao p u k e činjeničnosti, t a k o i vrijednosti p r e d vo­ ljom i r a z u m o m .

413

2. a) Je li nečelo »dovoljnog razloga« analitičan sud (veritas per se n o t a q u o a d se et q u o a d nos)? Argumentacija u ovoj tezi rekla je da » n e m a « bića bez razloga. T o , s a m o za se, dosta je tek za sintetičan sud, a i taj s a m o »a posteriori«. Da bi to bio analitičan sud, t r e b a l o bi biti n a š e m u u m u jasno da po samoj naravi bića — ne s a m o » n e m a « , n e g o — »ne m o ž e biti« bića koje bi bivstvovalo a bez razloga. Da li to čovjekov um vidi? O d g o v a r a m o distingvirajući: ako se naš um zaustavi na površin­ s k o m p r o m a t r a n j u bića, m o ž e ne-zamijetiti čak i samu općenitost dovoljnog razloga. No dubljim p r o m a t r a n j e m (v. br. 405) um nalazi tu općenitost, ali i — kako s p o t r e b n o m suzdržljivošću mislimo —

110

Miljenko Belić

njegovu n u ž n u vezu s naravi s a m o g a bivstvovanja: j e d n a k i m zorom kakvim spoznajemo akt u biću, spoznajemo i dovoljan razlog (v. br. 410,215), što se očituje u onoj spontanosti, sigurnosti i sveopćoj prim­ jeni koju provodi čovjekov um, a da mu ne treba p r e t h o d n e filozofske argumentacije, p r e m d a njemu u njegovu spoznavanju uvijek treba dovoljna i p r i k l a d n a očitost (v. br. 283). 414

b) U istom smislu m o ž e se reći da je n a č e l o istovjetnosti — principium identitatis absolutae — t a k o đ e r analitičan sud, nipošto samo tautologičan, nego sadržajem v e o m a bogat.

415

11. teza: Sastavljeno biće nije samo sebi razlog bivstvovanja. Ν e χ u s Ustanovivši činjenicu da je sve ili »a se« ili »ab alio«, traži se po č e m u se m o ž e razabrati o n o što je »ab alio«. T i m e će se ujedno poka­ zati kakvi su uvjeti za bivstvovanje »a se«.

416

T e r m i n i »Sastavljeno biće« jest o n o koje ne bivstvuje osim ujedinjenjem svojih sastavnih dijelova — »ens c o m p o s i t u m « est illud cns q u o d non est nisi u n i o n e distinetorum. »Fizički sastavljeno« zove se o n o biće čije se k o m p o n e n t e razli­ kuju r e a l n o . »Metafizički sastavljeno« zove se o n o biće čije se k o m p o n e n t e razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom (distinetio rationis cum f u n d a m e n t o perfeeto in re). — Dakle, to je o n o biće, kojega je ontička n a r a v takova, da ga čovjekov r a z u m može i mora izreći takvim pojmo­ vima kojih sadržaj j e d a n drugoga ne uključuje.

417

Sastavljenost pokazuje narav bića ( d a k a k o da »sastavljenost« ne uzimljemo s a m o »mehanički«), pokazuje time što sastavljeno biće u o p ć e ne postoji, a k o ne sudjeluju svi bitni e l e m e n t i i ako nisu ujedi­ njeni. D r u g i m riječima, pri takvom p r o m a t r a n j u sastavljenost! razabire se k a k o sastavljena bića nadvladavaju barijeru ništavila. Dosljedno, sastavljenost koju ć e m o p r o m a t r a t i u d o k a z n o m p o s t u p k u , odnosi se na onaj p r e s u d n i »biti« ili »ne-biti« ( P a r m e n i d ! ) . I zato o n e riječi iz definicije sastavljenog bića: »[...] n o n est nisi«, treba uzeti u d u b o k o m značenju, smjeraju na najdublje metafizičke p r o b l e m e .

418

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

1. P r o m a t r a j u ć i narav sastavljenosti zaključit ć e m o da biće koje dolazi do bivstvovanja sastavljenošću, nije s a m o sebi razlog bivstvova­ nja; o n o nije »a se«, o n o je »ab alio«.

Ontologija

111

419

2. Biće koje sada p r o m a t r a m o jest o n o s a m o biće koje je sastav­ ljeno ukoliko je baš to biće. Ne govorimo o, možda, takvim njegovim sastavnim dijelovima koji su inače samostalna bića i, m o ž d a , svojom aktivnošću izgrađuju to novo, sastavljeno biće koje sada p r o m a t r a m o . — Npr. četiri pjevača mogu se udružiti u pjevački kvartet. U proble­ matici ove teze p r o m a t r a m o taj kvartet ukoliko je kvartet; on, kvartet, nije izgradio sam sebe, nego o n a četiri pjevača.

420

Ili: na proljeće je j a b u k a procvala; nije cvijet proizveo sam sebe, nego već postojeće stablo proizvelo je tu » n e p o t p u n u supstanciju«, cvijet, i time sebi — polazeći od stupnja i načina ozbiljenosti koju je već imalo — d o d a l o novo akcidentalno svojstvo.

421

Ili: natrij i voda djeluju j e d n o na drugo, i rezultira soda, N a O H . Novonastalo biće koje nije samo sebe proizvelo, jest soda. Natrij i voda daju sebe za sastavne dijelove sode; a — u ovom slučaju — ujedno su i tvorni uzrok sode.

422

3. D o k a z n i p o s tu p a k teze obraduje o p ć e n i t o kriterij prepoznava­ nja, je li n e k o biće s a m o sebi razlog bivstvovanja, ili nije. U korolarijima iznose se n e k e važnije primjene.

423

H i s t o r i a

t h e s e o s

Sv. T o m a i drugi klasici metafizike ne obrađuju p r o b l e m ove teze izravno k a o takav; obrađuju ga obrađujući pitanja ο Bogu: ο našem spoznavanju Božjeg postojanja, ο Božjoj naravi — n a p o s e ukoliko je o n a čisti bitak i ukoliko je nesastavljena — ispitujući da li pojam Boga logički m o ž e biti stavljen kao podvrsta u n u t a r nekog genusa itd. 424

Ρ r ο b a t u r Arg. 1. (Primjenjuje se n a u k a ο aktu i potenciji.) Biće sastavljeno od potencije i akta, tj. biće koje bivstvuje time — i, dosljedno, tek time — da mogućnost b u d e ozbiljena (ens q u o d non est nisi actuatione p o t e n t i a e ) , sigurno ima — i ne m o ž e n e m a t i — razlog zašto je mogućnost ozbiljena. Atqui, to biće samo kao takvo n e m a — i ne m o ž e imati — u sebi razlog toga ozbiljenja. Ergo, biće sastavljeno od potencije i akta nije s a m o sebi razlog bivstvovanja.

425

Pr. m. Takvo biće — koliko je do njega — indiferentno je na oba stanja: bilo da b u d e aktuirano, bilo da ne b u d e (v. br. 43. i 72. s kon­ tekstom). Atqui, o n o što je po sebi indiferentno, nije po sebi diferencirano, nego, ako je diferencirano, po d r u g o m je diferencirano.

112

Miljenko Belić

To vrijedi j e d n a k o bilo za r e a l n o različite mogućnosti i ozbiljenosti, bilo za o n e koje se razlikuju s a m o pojmovno, ali p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom ( n e p o t p u n a pojmovna razlika — distinctio rationis cum f u n d a m e n t o imperfecto — nije indicij p o t r e b e uzroka). Ο t o m će još biti govora u ovoj tezi. 426

Obiectio 1. M o ž d a ga slučaj diferencira? Odgovor. Sve da ga doista slučaj diferencira, ipak taj slučaj nije identičan s tim bićem — i to je za ovaj d o k a z dovoljno. A osim toga, taj »slučaj« ima sasvim o d r e đ e n u funkciju: ozbiljiti m o g u ć n o s t — a upravo to je funkcija uzroka.

427

Obiectio 2. M o ž d a su n e k e mogućnosti i zbiljnosti t a k o međusob­ no vezane, da već same od sebe jesu zajedno? Odgovor. To bi bile posve osobite potencije i njihove zbiljnosti, u ovom smislu posve osobite, što bi već bile usmjerene j e d n e na druge, takve, u kojih n e m a indiferencije. Gdje je takva usmjerenost i diferenciranost, ondje nije moguća ni p o t p u n a pojmovna razlika, nego s a m o n e p o t p u n a (distinctio rationis c u m f u n d a m e n t o imperfecto). I zato takva razlika nije indicij ni indiferencije, ni p o t r e b e uzroka (povezi s br. 424).

428

Arg. 2. (Traži se razlog sastavljenosti sastavljenog bića.) K a o i sve drugo, tako i sastavljenost onakvog bića koje bivstvuje tek ako su ujedinjeni njegovi — fizički ili metafizički — dijelovi, mora imati svoj razlog. Atqui, taj razlog ne može biti u s a m o m t o m biću. E r g o , sastavljeno biće nije s a m o sebi razlog bivstvovanja.

429

Ad. M. A k o se radi ο fizičkoj sastavljenosti, taj je major očit. No i metafizička sastavljenost traži razlog svoje sastavljenosti. A k o , n a i m e , ο nekoj stvarnosti naš um m o ž e i m o r a izreći takve poj­ m o v e koji se u svom sadržaju m e đ u s o b n o ne uključuju (distinctio rationis c u m f u n d a m e n t o perfecto), pita se, zašto su zajedno, p r e m d a su o b o s t r a n o j e d a n p r e m a d r u g o m e indiferentni. — N p r . koliko je do stvarnosti koja je izrečena p o j m o m »animal«, o n a d o p u š t a realizaciju s p o j m o m »rationale«, ali i bez njega, indiferentna je; i negdje mora biti razlog te diferencijacije.

430

Ta se sastavljenost može p r o m a t r a t i bilo p o d vidikom izabiranja ovakovih ili onakovih k o m p o n e n a t a , ovakvog ili onakvog načina nji­ hova slaganja — iz čega proizlazi biće ovakvih ili onakvih osobina (»specificatio«); m o ž e se p r o m a t r a t i i pod vidikom izvršenja ili ozbiljenja takvog potencijalnog sjedinjenja (»exercitium«).

431

Pr. m. dok dijelovi nisu ujedinjeni, takvo biće još ne bivstvuje. A d o k još ne bivstvuje, ne može ničemu biti razlog (što uopće nije, nije

Ontologija

113

ni razlog). A kad već bivstvuje, razlog je svoje već izvršio. » D e b e t non esse, ut c o m p o n a t u r ; d e b e t esse, ut c o m p o n a t . « 432

Arg. 3. (U d u h u Platonova filozofiranja, na osnovici CG II, 15.) Z a m i s l i m o da je nekoliko kipara radilo isti umjetnički vrijedan spomenik. Svaki je od njih izradio j e d a n dio. To je m o g u ć e , a k o r a d e po dogovoru, na temelju zajedničkog nacrta. A sad zamislimo da su ti kipari živjeli u razna v r e m e n a , u raznim krajevima, j e d a n za drugoga u o p ć e nisu znali, t a k o da nikakva dogo­ vora između njih niti je bilo niti je moglo biti. U t o m slučaju pomiš­ ljamo na nekog trećeg, koji je imao cijelu zamisao i p o b r i n u o se da p r o n a đ e te kipare i da ih uvede u izrađivanje zajedničkog djela (koje sami ti kipari m o ž d a nisu poznavali). I tek time je bilo o m o g u ć e n o da rad tih pojedinih kipara nadrastc pojedinačnog umjetnika i realizira o n o čega taj pojedinac — k a o izolirani pojedinac — n e m a , ali ima onaj koji vodi sve, te saopćuje pojedinim izvršiocima. N e š t o je slično pri našim j e d n o z n a č n i m općim pojmovima. Pojam »kut« m o ž d a sam prvi p u t a u m o m izrekao pri n e k o m četverokutu, no izrekao sam ga na način o p ć e g pojma, dakle ne s a m o kao dio tog četverokuta — nego sam motreći u m o m baš taj objekt, taj četverokut — našao i u m o m izrekao nešto, »kut«, što je j e d n a k o » d o m a ć e « i trokutu, p e t e r o k u t u , itd., baš k a o i o n o m četverokutu u kojem sam ga prvi p u t a u p o z n a o . Opći j e d n o z n a č n i pojam »kut« nadrasla s a m u stvarnost toga četverokuta. On je dio koji savršeno p r i r o d n o p r i p a d a i drugim geometrijskim likovima, p r i p a d a bez p o t r e b e retuširanja i dotjerivanja, k a o — u o n o m našem i m a g i n a r n o m primjeru — dijelovi o n o g umjetničkog skladnog i jedinstvenog kipa, izrađeni od raznih kipara.

433

M o r a biti neka veza koja je razlog tog sklada i z m e đ u dijelova što ih je izradio, recimo, kipar Kleant i kipar Kritija. Ta veza m o ž e se provesti ili t a k o da kipar Kleant d a d n e p o t r e b n e u p u t e kiparu Kritiji ( o d n o s n o , o b r a t n o ) , ili da n e t k o treći vodi i j e d n o g i drugog. Da li opći p o j a m »kut«, apstrahiran u k o n k r e t n o m p o j e d i n a č n o m četverokutu, m o ž e biti savršeno prikladan za p o j m o v n o izricanje kuta kakav je realiziran u p e t n a e s t e r o k u t u , a da tu n e m a nikakve usklađujuće veze? A naši j e d n o z n a č n i opći pojmovi pristaju m n o g i m ob­ jektima, pristaju ne tek iznimno — mi, n a i m e , redovito mislimo općim pojmovima — pristaju savršeno kao j e d n a k o »domaći« u svakom biću koje pruža osnovicu za njihovo izricanje. I zato, negdje m o r a biti ra­ zlog tog sklada i jedinstva.

434

A razlog ili ishodište tog jedinstva može biti na dva načina: — ili j e d a n od njih, kao prvi i glavni, vodi tu skladnu jednost; — ili n e k o treće biće vodi njih sve.

1 14

Miljcnko Bclić

Prva mogućnost pri j e d n o z n a č n i m pojmovima o t p a d a , jer ako je u j e d n o m od njih ishodište za druge, taj je o n d a drugima »prvotni analogat«, analogan je, a ne j e d n o z n a č a n s njima. Z n a č i , dakle, da ondje gdje su razni objekti ο kojima se može i m o r a izreći isti j e d n o z n a č n i pojam, m o r a biti i n e k o d r u g o biće, od njih različito, koje je ishodište i razlog da sva ta bića imaju onaj svoj zajednički predikat na j e d n o z n a č a n način. 435

S p o m e n i m o na kraju da je p r e d p r o b l e m o m ο kojem govori ovaj dokaz, stajao zadivljen i Albert Einstcin (zajedno s Bertrandom Rusellom) osjećajući teret b e s p u ć a na koje vodi H u m e , kad treba odgo­ voriti od kuda to, da u n e k o m objektu n a l a z i m o o n o što izričemo odgovarajućim p o j m o m .

436

C ο r ο 1 1 a r i a 1. »Ab alio« je sve što nije čisti bitak-esse. N a i m e , u svakom biću m o r a biti bitak-esse (inače ga u o p ć e n e m a ) . A u biću koje nije »ab alio«, nego »a se«, osim bitka ne m o ž e ništa d r u g o biti, jer gdje je još nešto, tu je sastavljenost — as njome i p o t r e b a uzroka, »ab alio«. Bitak-esse »bez« d o d a t k a nije osiromašen, nego cjelovit, neogra­ ničen (v. 3. tezu).

437

438

2. U Bogu n e m a a k c i d e n a t a , jer supstancija, koja p r i m a akcidente, čitavom svojom stvarnošću jest p r e m a a k c i d e n t i m a subjektivna pasivna potencija (br. 27 s k o n t e k s t o m ) , i zato novi akcident za sup­ stanciju jest doslovce novo stjecanje, bez svoga akta pasivna potencija ostaje »prazna«. 3. Iz ovoga što je do sada r e č e n o , već se m o ž e odgovoriti na pita­ nje je li stvorena, ili nije, o n a osnovna masa i energija našeg tvarnog svijeta. No radi važnosti pitanja o b r a d i m o ga zasebice. a) Prvo u o č i m o kako m a s a i energija nije ishodište svoga određe­ nja, i, dosljedno, nije ishodište b o g a t e raznolikosti materijalnog zbiva­ nja. Činjenica je d a j e zbivanje materijalnog svijeta p o t p u n o o d r e đ e n o (nejasnoća iz fizike, v. br. 376, tu ništa bitno ne mijenja). Od hrasta žir, iz žira hrast — r e c i m o to k a o simbol. Ta d e t e r m i n i r a n a zbivanja materijalnog svijeta rezultanta su dvi­ ju k o m p o n e n a t a . Prva je k o m p o n e n t a o n o što se d e t e r m i n i r a . To su na svom stupnju kemijski e l e m e n t i ; još dublje, o n o od čega su oni sazdani; najposlije masa i energija kojih je zbroj k o n s t a n t a n . — Druga je k o m p o n e n t a determinirajući faktor; njime se, npr. više-manje isti kemijski e l e m e n t i determiniraju da posluže za izgradnju hrasta, javo­ ra... Na determinirajući faktor s p a d a i o n o p o r a d i čega u o d r e đ e n i m o k o l n o s t i m a masa prelazi u energiju i energija u masu. T e k o n o zad­ nje, radi čega je zbroj mase i energije stalan, tek to je ona, u svim

Ontologija

115

materijalnim zbivanjima prisutna, a sama u sebi već nemijenjana kom­ p o n e n t a koju determinirajući faktor determinira. Zbivanja materijalnog svijeta, budući da su rezultanta dviju sas­ tavljenih k o m p o n e n a t a , potječu od uzroka, »ab alio«. P i t a m o : da li potječu od osnovne, m e đ u s o b n o ( b a r e m djelomično) konvertibilne m a s e i energije? Materijalizam, naime, pozna s a m o tu materiju. 439

O d g o v a r a m o : ne potječu od o s n o v n e m a s e - e n e r g i j e . N a i m e , k o m p o n e n t a k o n a č n e mase-energije u sebi kao takva ostaje u svim p r o m j e n a m a n e d i r n u t a , ista — o n a ista koja je j e d n a k o k a d r a i sprem­ na poslužiti u svakoj pojavi materijalnog svijeta — mijenja se samo njezina funkcija. I p r e m d a je to njezina funkcija (da je u hrastu, u javoru, u »majčinoj krunici«, br. 314,343), ipak o n a sama u sebi ostaje nediferencirana. A o n o što je u sebi nediferencirano, nije u sebi diferencirano, pogotovo nije ishodište diferencijacije. Poslužimo se u s p o r e d b o m ; a t o m ugljika p o t r e b a n je za C O 2 , za CH4, za živu stanicu, za čađu, za dijamant... Bilo koji a t o m ugljika m o ž e biti upotrebljen za bilo koju stvarnost za koju je p o t r e b a n ugljik. U o č i m o taj dvostruki »bilo koji — bilo koju«! Sam a t o m C k a o takav u sebi ne nosi determinaciju da baš on m o r a biti baš u onoj travki koju će u neki o d r e đ e n i dan popasti baš ona o d r e đ e n a krava, pa da se poslije n a đ e baš u kapljici mlijeka, i to baš onoj kapljici koja će... itd. T a k o đ e r , njega u bilo kojoj njegovoj funkciji m o ž e zamijeniti bilo koji drugi a t o m C. — A t o m C nije ishodište tih svojih determinacija.

440

Masa-energija nije ishodište determinacije, p r e m d a je materijal­ na stvarnost vazda bila pod n e k o m o d r e đ e n o m determinacijom. Vre­ menski faktor ne mijenja narav stvari, n e d e t e r m i n i r a n o s t m a s e - e n e r gije-

441

N e d e t e r m i n i r a n o s t k o m p o n e n t e mase-energije ostaje sve ako p r e t p o s t a v i m o da ovolika količina svesvjetske mase-energije — baš zbog te tolike svoje količine — m o r a biti t a k o usmjerena k a k o je stvarno usmjerena. I u t o m slučaju, n a i m e , t a k o đ e r ostaju dvije kom­ p o n e n t e : masa-energija (koja k a o takva m o ž e se po svojoj naravi naći u raznim količinama) i baš ta o d r e đ e n a njezina količina kao determi­ nacija.

442

b) No da li je masa-energija kao takva stvorena, ili je — da tako r e k n e m o — bez stvaranja, nestvorena, p o n u đ e n a n e k o m D e m i u r g u koji bi je imao oblikovati? Ne govorimo sada ο bićima materijalnog svijeta — ta su sastavljena i njihova sastavljenost odaje njihovu p o t r e ­ bu za u z r o k o m , »ab alio« — nego govorimo ο posljednjem, najdub­ ljem sastojku materijalnog svijeta, ο o n o m koji sam u sebi nije više realno sastavljen te se zato ne može rastaviti na nešto jednostavnije, govorimo ο o n o m za što z n a m o da jest ali ne vidimo niti da nastaje

Miljenko Belić

116

niti da prestaje. Je li i to stvoreno, »ab alio«, dakle da mu drugi donosi diferencijaciju da b u d e ili da ne b u d e ? 443 444

Prvo, ne ispunja uvjete za »a se« (v. br. 435). D r u g o , masa-energija usmjerena je, kao dio, na cjelinu materi­ jalnih bića što nastaju iz nje i iz determinacije. A sve što je dio neke cjeline, ili što je na nešto usmjereno, od te cjeline — od drugud, »ab alio« — dobiva svoje određenje (v. br. 436), pa i svoje osmišljenje.

445

T r e ć e , o n o što je — u svjetlu fizike — pozitivan d o p r i n o s mase i energije za izgradnju materijalnih bića, razlikuje se p o t p u n o m poj­ m o v n o m razlikom od pasivne potencije kojom je masa-energija kadra primiti raznolike determinacije materijalnih zbivanja. Tu je, dakle, metafizička sastavljenost, a iz nje prepoznajemo p o t r e b u uzroka, »ab alio« (v. br. 428).

446

Četvrto, p i t a m o se — vodeni mislima iz br. 431 ss — od kuda ta prikladnost mase-energije za sve te goleme raznolikosti zbivanja u m a t e r i j a l n o m svijetu. U t o m kontekstu postaje jasnije, zašto je pogrješna zamisao ο D e m i u r g u - u r e d i t e l j u a koji ne bi bio ujedno i stvoritelj materije koju bi on i m a o urediti. Ni najbolji kemičar, n a i m e , ne m o ž e proizvesti nikakvog kemijskog spoja iz O-valentnih (inertnih) plinova (ti su: he­ lij, n e o n , argon, krvpton, xenon, r a d o n ) . K o n a č n a faza izgradnje mora biti n e k a k o prisutna, k a o pred očima graditelja — i to j e d n o g jedinog graditelja — već u najosnovnijem spremanju građe, u s a m o m davanju da postoji.

447

12. teza: Kontingentno biće ne može bivstvovati bez proizvodnog uzroka. Ν e χ u s Razmotrivši »metafizičku n e d o s t a t n o s t « , »slabost« bića koje svo­ je bivstvovanje posjeduje tek »sastavljenošću« (fizičkom ili metafi­ zičkom), tražimo k a k o se ta n e d o s t a t n o s t nadvaladava.

448

T e r m i n i 1. K o n t i n g e n t n o biće po svojoj biti ili naravi takovo je, da — koliko je do njega samoga — može bilo postojati, bilo ne-postojati. Ta se činjenica može na različite načine izreći: — nije »ipsum esse subsistens«, nije sam bitak koji se nalazi sa­ m o s t a l a n u redu stvarnosti; — nije »actus purus«, nije čista zbiljnost, n e s p u t a n a d o d a t c i m a ; — k o n t i n g e n t n o biće sastavljeno je fizički ili metafizički; — sastavljeno je iz potencije i akta; — to je biće »quod movetur«, » p o k r e n u t o « (v. br. 35);

Ontologija

117

— a na »pokrenuto« biće svodi se i o n o koje p r e m a n e č e m u teži. te tako dosiže svoj daljnji akt. 449

2. a) U z r o k je počelo koje utječe na bivstvovanje d r u g o g bića (causa est principium influens esse in aliud). Taj utjecaj na bivstvovanje različit je. O b i č n o se spominju četiri vrste sudioništva u davanju bivstvovanja d r u g o m biću (br. 162): — proizvodni (tvorni, izvršni), causa efficiens; — svršni uzrok, causa finalis; — grada ili tvorivo u koliko je već upotrebljeno za biće kojemu je tvorivo, causa materialis; te — odrednica, forma, causa formalis, i], ono čime se tvorivo takova bića podvrgava zamisli koja upravlja djelovanjem p r o i z v o d n o g (tvornog, izvršnog) uzroka, te da t a k o iz o b a ta u n u t a r n j a s u počela rezultira ovo ili o n o o d r e đ e n o biće. Tvorivo je p r e m a odrednici potencija, a o d r e d n i c a je p r e m a tvo­ rivu zbiljnost. Causa exemplaris spominje se već kod Aristotela. N e k i je sma­ traju p e t o m vrstom uzroka, neki je svode ili na svršni uzrok ili na o d r e d n i c u , neki na tvorni uzrok.

450

b) Proizvodni (tvorni, izvršni) uzrok jest počelo koje svojim djelo­ vanjem utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića.

451

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

1. Ova teza obrađuje m n o g o raspravljan p r o b l e m ο načelu uzroč­ nosti (principium causalitatis). Izričemo ga t e n o r o m ove teze, a u ovom smislu: — treba nadvladati metafizičku n e d o s t a t n o s t kojom je obilježeno k o n t e i n g e n t n o biće; — nadvladava ju uzrok (11. teza); — p r e m d a ima raznih vrsta uzrokovanja i razna je njihova nuž­ nost, razna primjena, ipak p o t r e b a n je uvijek, p o t r e b a n je ne­ p o s r e d n o , takav uzrok koji djelovanjem utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića. 452

2. Manje je sretna stilizacija »načela uzročnosti«: sve što počinje biti, ima uzrok (tako formulira, npr. D e s c o q s ) . Istina je da sve što započinje biti, m o r a biti p r o u z r o k o v a n o , inače ne m o ž e biti. No time nismo rekli zašto o n o što započinje biti, tek uzrokovanjem m o ž e biti. T a k o đ e r , takva stilizacija nije prilagođena e v e n t u a l n o m stvaranju od vijeka. Naša stilizacija p r e d u s r e ć e ta oba n e d o s t a t k a .

453

3. T e z u d o k a z u j e m o analizirajući narav k o n t i n g e n t n o g bića u svjetlu opće nužnosti razloga. T a k o n a m je teza »analitičan sud«, »veritas p e r se nota, etiam q u o a d nos«.

118

454

Miljenko Belić

Η i s t ο r i a

t h e s e ο s

I. E m p i r i z a m , senzizam, te pod utjecajem H u m e a i K a n t a fenom e n i z a m , pozitivizam..., poriču sigurnost u m s k o g zora ο činjenici uzročnosti, koju, d o d u š e , priznaju, ali različito t u m a č e . II. Djelomični i n d e t e r m i n i z a m ο kojem govori novija fizika, dao je p o v o d a svojevrsnoj sumnji u »načelo« uzročnosti (br. 373 ss). 455

I I I . Metafizičari, n a p o s e skolastici, naučavaju i činjeničnost uzro­ ka, i njegovu očitost. Tu očitost različito t u m a č e , vodeći r a č u n a ο prigovorima. I m a ih, p r e m d a su rijetki, koji su od o p o n e n a t a previše preuzeli (v. br. 458).

456

1. da je načelo uzročnosti analitičan sud (veritas per se n o t a ) , naučavaju u svjetlu načela dovoljnog razloga R e n e A r n o u , Paulo Dezza, S. C u e s t a , R ć g i n a l d G a r r i g o u - L a g r a n g e , J a c q u e s M a r i t a i n , J. G r e d t , te naši F r a n j o Sanc, Stjepan Z i m m e r m a n n , Wilhelm Keilbach.

457

2. U poricanju analitičnosti toga s u d a ističe se msgr. Jacques Laminne iJoseph Geyser (1869.-1948.) u kasnijoj dobi svoga r a d a . Razlog poricanja jest briga da ne u p a d n e m o u »circulus vitiosus«, tj. da već ne p r e t p o s t a v i m o k a o sigurno o n o što tek t r e b a dokazati.

458

a) I n t e l e k t u a l n i zor Gevser dokazuje iz činjenice na koju upozoruje, da um pri n e k o m k o n k r e t n o m slučaju uzrokovanja uočava (!) j e d n u važnu činjenicu ( » M o m e n t « ) , a ta je: k o n k r e t n i o d n o s uzroka i posljedice. Tu istu činjenicu um p r e p o z n a j e ne kao n e š t o prigodno, n e g o k a o b i t n u osobinu svakog nastajanja. Slično D e s c o q s , primjenjujući svoje t u m a č e n j e »načela dovoljnog razloga bivstvovanja« (v. br. 394): um želi dobiti obrazloženje, kako to da on u izvijesnim slučajevima ima ovu ili o n u k o n k r e t n u misao ο u z r o k u . U p o z n a v š i to n e p o s r e d n i m z o r o m , vidi t a k o đ e r da o d n o s u z r o k a i posljedice nije izniman slučaj, n e g o obavezno pravilo svakog nastajanja.

459

b) Franz Sawicki, p o d d o j m o m činjenice da ne p r o n i č e m o sav sadržaj bivstvovanja, misli da i n t e l e k t u a l n o m evidencijom ne m o ž e m o shvatiti uzrokovanje. Z a t o je p r i t o m »ein irrationales M o m e n t « , neka vrsta postulata, n e k o neobrazloživo povjerenje, koje ipak ima pravu vrijednost, ali vrijednost svoga reda, te t a k o m o ž e upravljati prak­ tičnim redovitim ljudskim životom. — U razmišljanju Sawickog pri­ hvatljivo je što se ističe s p o n t a n e sigurnosti praktičnog u m a ; no nije u skladu s činjenicama kad se tvrdi, da naš zor u narav bića ne dosiže do uočavanja uzrokovanja (v. br. 401-404). Johannes Hessen još je više v o đ e n k a n t i z m o m . Njemu ne izgleda protuslovna zamisao svijeta u kojem bi sve bilo s a m o vremenski sus­ ljedno bez ikakvih uzročnih odnosa. U n a t o č toga, svijet — a to znači k o s m o s u klasičnom značenju, red, jedinstvo, sklad — m o r a imati

119

Ontologija

svoju zakonitost, a to znači kauzalnost, te tako iza događaja »a« ne m o ž e slijediti bilo koji događaj, nego »b«, pa »c«, »d«... — P r i g o d o m tih tvrdnji sjetimo se koliko je naš zor u narav bića i u uzrokovanje p r o d o r a n , u n a t o č ograničenja (10. teza). 460

3. Neki istaknuti skolastici zaobilaze ovako z a s n o v a n o istraživa­ nje, te uzročnost ispituju u d r u g o m kontekstu. T a k o Manser (mo­ gućnost i zbiljnost), Cornelio Fabro (participacija),/, de Finance (biće p r o m a t r a n o u cjelini bivstvovanja), Knauer (tek Bog dokida ništavilo, a druga su bića po Bogu, vrhovnom u z r o k u ) .

461

Ρ r ο b a t u r Arg. K o n t i n g e n t n o biće koje bivstvuje (est a c t u ) , m o r a imati ra­ zlog bivstvovanja; i taj razlog m o r a biti u biću koje t a k o đ e r bivstvuje (est actu). Atqui, toga dovoljnog razloga bivstvovanja ne m o ž e biti, ako ne­ ma n e k o g bića, od toga k o n t i n g e n t n o g a kojemu je razlog r e a l n o ra­ zličitog, što svojim djelovanjem utječe na njegovo bivstvovanje. E r g o , k o n t i n g e n t n o biće ne m o ž e bivstvovati bez proizvodnog (tvornog, izvršnog) uzroka.

462

Pr. M. Sve m o r a imati razlog bivstvovanja (10. teza); razlog biv­ stvovanja može biti s a m o o n o što jest (što nije, nije ni razlog).

463

Ad m. Dvoje se kaže; p o t r e b a r e a l n o različitog bića koje će kont i n g e n t n o m biću biti razlog njegova bivstvovanja; p o t r e b a djelovanja. Pr. m. 1. pars: opširno u l i . tezi. P o n o v i m o u k r a t k o dva dokaza: a) K o n t i n g e n t n o biće takve je naravi, da m o ž e biti, a m o ž e i ne biti; koliko je do njega samoga nije po sebi diferencirano za bivstvova­ nje. A kontradikcija je reći da je po sebi diferencirano o n o što je po sebi nediferencirano. b) Ništa ne m o ž e s a m o sebe sastaviti: dok nije sastavljeno, n e m a ga, te, dosljedno, ne m o ž e djelovati; a ako može djelovati (i djelova­ njem biti razlog sastavljenosti), već jest, već je sastavljeno. Pr. m. 2. pars: Ako o n o biće, realno različito, svojim djelovanjem ne utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića, isto je k a o da ga ni nema.

464

S c h ο 1 i a 1. Pri djelovanju proizvodnog (tvornog, izvršnog) uzroka vrijedi pravilo: »Agens in q u a n t u m est agens, non rccipit aliquid. — Djclatelj ništa ne prima ukoliko je djelatelj« (I—II, 5 1 , 2 ad 1). To zapažanje može n a m p o m o ć i u p r o m a t r a n j u djela stvaranja.

120

465

Miljenko Belić

I. Prvo, r a z m o t r i m o značenje te tvrdnje na primjeru čovjekove slobodne odluke. Kad pred čovjekom stoje dvije ili više mogućnosti na izbor, tada svaka od njih — p r e k o razumske spoznaje — privlači čovjekovo htijenje, privlači, ali ne okiva. N a k o n što su objekti pre­ dložili volji svoju vrijednost zbog koje su poželjni, oni joj više ništa nemaju reći. A volja se ipak odlučuje za j e d n u od tih p o n u d a . Skloni smo pitati: Od kuda prima odluku? No pitanje je krivo postavljeno i vodi na stramputicu, jer volja odluku ne prima, nego daje. Sto je god, naime, trebala primiti, već je primila; sada treba samo dati, donijeti odluku ο izboru. I volja je donosi, kao aktivna potencija, svojom nutarnjom aktivnom usmjerenošću p r e m a p r e d m e t i m a slo­ b o d n o g odabiranja (a za to odabiranje je sposobna po svojoj naravi, koja je ne s a m o pasivno, nego i aktivno usmjerena na cijeli bitak, na Boga).

466

Dakle, aktivna moć, ukoliko daje, ne prima. Sva novost pri djelo­ vanju kao takovom jest u o n o m stoje aktivno izvršeno; dakle u učinku, ne u djelatelju.

467

No kod nas ljudi odluka volje nije s a m o i j e d i n o čisto davanje, ona je povezana i s nekim pasivnim mogućnostima. O d l u k a volje, naime, jest čovjekov akcident — dakle za supstanciju pravo stjecanje — uv­ jetovan objektom i čovjekovim subjektivnim okolnostima; tu su, da­ kle, u t k a n e neke pasivne potencije a na razini stvorova. Uz razinu nekih pasivnosti p r e m a stvorovima tu je i o n a dubinska i posvemašnja pasivna potencija p r e m a Bogu (2., 6. i 7. teza). Ta, d o d u š e , slobodu — kao i sve s t o j e pozitivno i vrijedno — ne dokida nego stvara, ali je ipak »primanje«, »pasivna potencija«. A kod Boga n e m a nikakve pasivnosti, kod Njega jc »agens [...] n o n recipit« apsolutno čist.

468

II. Na toj osnovici razmislimo dalje! a) U Bogu n e m a — kao kod nas — p r e d i k a m e n t a l n o g djelovanja. Kod nas je to akcident, d o d a t a k supstanciji, i po njemu supstancija doslovce stječe čega nije imala. — Kod Boga je djelatelj sama Božja narav (usp. Pot. 2, 1 ad 1). Božje djelovanje nije » m o d u s essendi« (i »agere« je nekakav »esse«, o n o »što jest«), nego s a m o ishodište svega, pa i p r e d i k a m e n t a l n o g djelovanja.

469

b) Taj zaključak p o t v r d i m o još ovim p r o m a t r a n j e m , koje će nas uvesti u važnu sljedeću točku: Kad bi Božje djelovanje bilo — kao kod nas — stvarnost od supstancije različita — dakle, s B o g o m ne istov­ j e t n a — trebalo bi ga stvoriti, stvoriti djelovanjem koje bi t a k o đ e r bilo od Boga različito i trebalo bi ga stvoriti, itd. Tim, dakle, p u t e m ne m o ž e m o doći nikamo, i sad jasnije vidimo kako je s a m a Božja narav stvaralački djelatelj.

Ontologija

121

470

c) No o d l u k a kojom Bog odlučuje nešto stvoriti, u sebi kao takva jest n e n u ž n a . A Božje je biće skroz na skroz n u ž n o . — T i m e dolazimo do značajnog zaključka: već sama ta Božja odluka, u sebi n e n u ž n a . jest stvarnost stvorenog bića.

471

d) Tu i m a m o v e o m a prikladan pristup za odgovor na pitanje, m o ž e li stvorenje stvarati, stvarati u doslovnom smislu. O d g o v o r i m o p r o t u p i t a n j e m : K a k o bi stvorenje moglo proizvesti Božju o d l u k u ? J e r Božja n e n u ž n a odluka — to je j e d i n a i sva stvarnost stvora!

472

e) Sad se p o n o v n o susrećemo s p r o b l e m o m prijelaza od Boga na stvorenje, ne pod vidikom neizmjernosti i ograničenosti (v. br. 251 s k o n t e k s t o m ) , n e g o pod vidikom takve vrijednosti d a j e nezaobilazna, nužna, i o n e koja je k o n t i n g e n t n a , a skroz na skroz ovisna ο Bogu. K a k o se »nužno« može »preliti« u » n e n u ž n o « ; »nenužnoga«, n a i m e , n e m a bez »Nužnoga«. A k o u z m e m o u obzir kakve su osobine i uvjeti Božje odluke ο stvorovima, smjernice za odgovor nisu p r e t e š k e , a ujedno lijepo osvjetljuju narav stvorenog bića. Prvo, Božja je odluka čin isključivo aktivne potencije, te, dos­ ljedno, ο njoj vrijedi u a p s o l u t n o m smislu »agens in q u a n t u m est agens n o n recipit aliquid«, sva novost je j e d i n o »in effectu«; u nutarnjim Božjim vlastitostima n e m a uopće nikakve izmjene. No veza ipak po­ stoji ne s a m o time stoje Bog pri stvaranju djelatelj, n e g o i jer je prvotni analogat, te t a k o — bez ikakve p r o m j e n e u Bogu s a m o m e — ostvaruje se nenužna Božja odluka (br. 469), »nužno« se »prelijeva« u »ne­ nužno«. D r u g o , Božja stvaralačka volja pretpostavlja Božji r a z u m i Božju bit k a o osnovicu same mogućnosti (v. 7. tezu). N e n u ž a n je završni t e r m i n Božjega djelovanja, ali nije n e n u ž a n njegov izvor, koji mu po naravi nije j e d n o z n a č a n , nego analogan, i to u najdubljem smislu nu­ tarnje atributivne analogije, te t a k o Bog ostaje u k o n t i n g e n t n o m , i k o n t i n g e n t n o u Bogu (br. 227 s k o n t e k s t o m ) .

473

f) Tu i m a m o novi kontekst za p r o m a t r a n j e o n e d u b o k e izreke ο stvaranju, d a j e stvaranje »actus divinus entitative i m m a n e n s , virtualiter transiens« (v. br. 235): bujni nutarnji Božji život pod vidikom volje — a to znači ljubavi — »prelijeva se« u svoju n e n u ž n u odluku, u stvorenje, u taj učinak volje-ljubavi, od Boga odijeljen i neodijeljen!

474

g) Tu t a k o đ e r osjećamo, kako — a k o se o g r a n i č i m o na o n o povr­ šinski g l e d a n o p u k o »mehaničko« izvođenje — p r o m a t r a m o tek isje­ čak čitave stvarnosti i tek nešto malo od onih dubinskih i lijepih struk­ tura bivstvovanja (v. br. 416, 459).

475

2. T v o r n o m uzroku bliski su, ali i različiti: uvjet (conditio) i pri­ g o d a (oceasio). Uvjet svojim udijelom ne utječe n e p o s r e d n o na bivstvovanje učin­ ka, ne postaje unutarnjim sastavnim dijelom cijelog procesa uzrokova-

Miljenko Bclić

122

nja, ali ipak utječe na učinak izvanjskim sudioništvom, jer uklanja ili postavlja z a p r e k e uzroku da djeluje. Utjecaj uvjeta m o ž e se odraziti i na vrsti djelovanja (specificatio), i pri opredjeljenju da li da d o d e ili ne d o d e do uzrokovanja i do učinka (exercitium). Uvjet koji je n e o p h o d n o p o t r e b a n i koji se drugim ne m o ž e zami­ jeniti, zove se »conditio sine qua n o n « . Prigoda (occasio) zove se o n o što olakšava uzrokovanje. Od uv­ j e t a se razlikuje time što prigoda nije n u ž n a da uzrok m o g n c djelovati.

476

13. teza: Proizvodni uzrok ne može djelovati osim pod vodstvom svršnog uzroka. Ν e χ u s Nastavljamo p r o m a t r a t i , kako se nadvladava metafizička nedo­ statnost k o n t i n g e n t n o g bića, i u j e d n o se pod novim vidikom pruža p r i g o d a da se vidi kako je bivstvovanje — pa i o n o k o n t i n g e n t n o — u sebi n e š t o misteriozno (usp. br. 473).

477

T e r m i n i 1. a) Proizvodni (tvorni, izvršni) uzrok jest počelo koje svojim djelovanjem utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića. Svršni uzrok jest svrha ukoliko utječe na bivstvovanje kontingen­ t n o g bića.

478

b) »Svrha« u o b i č n o m govoru uzima se kao »nešto korisno«, »vri­ j e d n o « , »što se r a z b o r i t o m o ž e o d a b r a t i « ( t o m u je s u p r o t n o : raditi »bez svrhe«). U metafizičkoj analizi to je d r u g o t n o značenje svrhe i slijedi iz p r v o t n o g a . A prvotno je: svršetak, plod ( t e r m i n u s ad q u e m ) djelova­ nja u koliko je u m o m p r e d v i đ e n i voljom o d a b r a n , svjesno voljen.

479

2. a) Razlikujemo »svrhu djela« i »svrhu djelatelja« (finiš operis, finiš o p e r a n t i s ) . Svrha djela, npr. kuće, jest stanovanje; svrha djelate­ lja, zidara, možda njegova z a r a d a . Svrha koja uzrokuje n e p o s r e d n o , jest svrha djelatelja (finiš ope­ rantis), a svrha djela uzrokuje s a m o p o s r e d n o . N a i m e , n e ć e djelatelj prihvatiti kao svoju svrhu n e š t o što u sebi n e m a neke vrijednosti koja se m o ž e poželjeti i voljeti; no uzalud poželjnost m o g u ć e g djela, ako ju nikoji djelatelj ne uoči i zavoli.

480

b) Svrhu ( o d a b r a n i završetak) m o ž e m o p r o m a t r a t i kao: — »finiš qui [intenditur]«, o d a b r a n i završetak koji se želi postići; — finiš q u o [attingitus »finiš qui«]«, o n a p o m o ć n a svrha kojom se ide za o n i m što je »finiš qui«, npr. polaganjem ispita za diplomom;

123

Ontologija

— »finiš cui [utilis est »finiš qui«]«, o n o biće kojemu je u korist »finiš qui«. Pri ispreplitanju svrhe djelatelja i svrhe djela sva ta tri vidika mo­ gu doći do izražaja. N p r . zidar, zidanjem kuće, želi doći do z a r a d e , da školuje svoju djecu itd. 481

3. Za razumijevanje teze i za rješavanje nejasnoća valja imati na u m u , što je »finiš intentus« (svjesno o d a b r a n završetak) i »finiš permissus« ( p r i p u š t e n završetak), te s t o j e »causa per se«, i s t o j e »causa per aceidens«. »Causa per se« jest onaj uzrok koji uzrokuje o n o na što je po svojoj naravi usmjeren; o d n o s n o , a k o se radi ο svršnom uzroku (a taj određuje ili b a r e m odabire narav proizvodnog uzroka), koji uzrokuje t a k o što k a o »finiš qui operantis« vodi determiniranje proizvodnog uzroka; to je »finiš intentus«. »Causa per aceidens« jest onaj uzrok koji uzrokuje n e š t o na što nije prvotno po svojoj naravi usmjeren. Kad se radi ο finalnosti, takav svršetak nije predviđen, ili b a r e m nije tražen; najviše m o ž e biti »finiš permissus«. No i on specificira i d e t e r m i n i r a učinak p r o i z v o d n o g uzroka, jer je povezan uz o n o stoje kao takvo t r a ž e n o , »finiš intentus«. N p r . »finiš intentus« brzog vozila i p r o m e t n a nesreća.

482

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

J a s n o je da svrha može biti uzrok. Zelja pobijediti neku bolest, npr. rak, u p o r n o utječe na čovjekov rad. Je li svrha nužan uzrok, bez kojega n e m a k o n t i n g e n t n o g bića? D a , i to zato, jer proizvodni uzrok ne može djelovati bez vodstva, tj. specifičnog načina uzrokovanja što ga ima cilj ukoliko je upoznat i o d a b r a n , svjesno voljen. — T o uzrokovanje n e m o r a biti n e p o s r e d n o . 483

A. Da lakše zamijetimo nijanse i važnost naše n a u k e , u s p o r e d i m o je s njoj o p r e č n o m , s m o n i z m o m , npr. materijalističkim. 1. Materija nije inertna, nego je sva u p o k r e t u (o t o m p o k r e t u govori fizika: kretanje u n u t a r a t o m a , napetost svemirske energije, ba­ r e m djelomična konvertibilnost mase i energije...). To je dijalektički p o k r e t p r e m a daljnjim (višim) oblicima. Taj zalet obuhvaća ulančanost uzroka čitave nežive p r i r o d e , zatim biljaka i životinja kroz sve generacije njihova razvoja, pa i same ljudske povijesti (»dijalektika povijesti«). Taj zalet nije materiji p r i d o d a n , nego je s a m a njezina bit (ili b a r e m posljedica njezine biti).

484

2. Budući da su, p r e m a materijalizmu, materija i taj njezin zalet zapravo isto, te budući da je materija nešto č e m u ne t r e b a pitati za podrijetlo (skolastički r e č e n o : nije »ab alio«, dakle, zaključujemo »a se«), slijedi da je i taj zalet materije nešto č e m u ne treba tražiti podri-

124

Miljenko Belić

jetlo (skolastički: »a se«). Nikakav um k a o »ratio sufficiens« svrhovi­ tog zaleta niti je p o t r e b a n , niti je moguć; pozivati se na um redatelja s a m o je antropomorfizam. 485

B. S u p r o t n o monizmu sada izlažemo našu n a u k u . I. 1. K a d govorimo ο kontingentnosti u ovoj tezi, t a d a ne ispitu­ j e m o k o n t i n g e n t n o s t (ili n e k o n t i n g e n t n o s t ) subjekta koji je proizvod­ ni uzrok (Bog je proizvodni uzrok, a nije k o n t i n g e n t a n ) ; niti postav­ ljamo pitanje, je li p r e d i k a m e n t a l n o djelovanje k o n t i n g e n t n a stvar­ nost ( d a k a k o da jest). P i t a m o je li k o n t i n g e n t n a determinacija djelova­ nja u koliko je determinacija; je li k o n t i n g e n t n a o n a učinkovita usmje­ renost proizvodnog uzroka na o n o što uzrokuje, u koliko je baš takva (a ne drugačija) usmjerenost (causatio c a u s a e efficientis). Ne pitamo za k o n t i n g e n t n o s t učinka, nego za k o n t i n g e n t n o s t učinkovite usmje­ renosti (ili determinacije) uzrokovanja k a o takovog. Tu usmjerenost p r o m a t r a m o i p o d vidikom specifikacije (da je djelovanje usmjereno p r e m a ovakvom ili o n a k v o m učinku), i pod vi­ d i k o m izvođenja (exercitium), tj. da li da se uzrokovanje izvede ili ne izvede. — P r o m a t r a m o je i u djelovanju Boga, i u djelovanju stvora.

486

2. R e z u l t a t našega ispitivanja s u p r o t a n je m o n i z m u : — Determinacija nije »a se«, i zato ima svoj »razlog bivstvovanja« u d r u g o m e , »ab alio«. — K a o »razlog bivstvovanja«, tj. determiniranja (usmjeravanja) u z r o k o v a n j a p r o i z v o d n o g u z r o k a , p o t r e b a n je r a z u m koji predviđa, i volja koja odabire neki svršetak, te p r e m a njemu usmjeruje djelovanje proizvodnog uzroka. — M o g u ć je niz — pa i v e o m a dug — fizički nepromjenjivo ulančanih već d e t e r m i n i r a n i h uzroka. No i ta d e t e r m i n i r a n o s t cije­ log lanca traži razlog svoje determinacije. N p r . od hrasta žir, iz žira hrast, i to kroz generacije i generacije. No dok s a m o tako govorimo, ostaje bez odgovora pitanje, zašto je to djelovanje bilo usmjereno u smjeru hrasta, a ne u smjeru jasena ili javora, ako je to usmjerenje k o n t i n g e n t n o (a jest k o n t i n g e n t n o , kako se u tezi dokazuje). — T a k o svrha — p r e k o r a z u m a i volje — zaista utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića, utječe bitno time što bez njena utjecaja proizvodni uzrok ne djeluje, a bez njega k o n t i n g e n t n o biće ne m o ž e bivstvovati. Uvjeti ο kojima je govorio P a r m e n i d , ne ostvaruju se bez svršnog uzroka. Svrha kao uzrok kontingentnog bića a p s o l u t n o je p o t r e b n a . 3. Što s m o rekli u p r e t h o d n e dvije točke (br. 484 i 485) objasnimo u s p o r e d b o m tog postupka sa s p o n t a n i m općeljudskim shvaćanjem finalnosti. Općeljudsko shvaćanje, vidjevši n e š t o što s m a t r a inteligen­ tnim u č i n k o m govori ο primjeni ili zahvatu intelekta pri uzrokovanju.

Ontologija

L25

Kad vidimo 30 stabala iste vrste, p o s a đ e n i h u posve r a v n o m pravcu na t o č n o isti razmak, p o t a k n u t i t o m evidencijom s p o n t a n o tvrdimo d a j e ta stabla sadio n e t k o svjesno p o d vodstvom u m a . No m o ž e m o li to dokazati? Da li tih stabala m o r a biti baš 30? Je li 29 dosta? Ili još manje? Da bismo predusreli te teškoće i da bismo mogli pokazati načelnu p o t r e b u svršnog u z r o k a u n a š e m p r e c i z n o m metafizičkom smislu, uveli s m o u p r o m a t r a n j e novu komponentu: k o n t i n g e n t n o s t usmjere­ nosti. Primjerice, djelovanje hrasta u s m j e r e n o je na učinak — žir. Djelovanje vinove loze usmjereno je na učinak — grozd. P r o m a t r a m o te dvije učinkovite usmjerenosti (i ne s a m o te dvije, n e g o sve usmje­ renosti na bilo koji k o n t i n g e n t a n učinak) i p i t a m o : jesu li — ili nisu — te usmjerenosti k o n t i n g e n t n e , n e n u ž n e (V. br. 447). A k o su ncn u ž n e , moraju imati svoj uzrok, sebi razmjeran. M o l i m p a z i m o d o b r o : ne govorimo sada o p ć e n i t o ο odgovarajućem uzroku dotičnoga učin­ ka, n e g o s a m o i j e d i n o ο odgovarajućem uzroku tć — k o n t i n g e n t n e , n e n u ž n e a ipak ostvarene ( a k t u i r a n e ) ! — usmjerenosti, usmjerenosti k a o takve! Sve se d r u g o sada u p r o m a t r a n j u ove 13. teze izostavlja. Dobit ć e m o odgovor na naše središnje pitanje, tj. m o ž e li, ili ne može, djelovati proizvodni uzrok bez vodstva svršnog uzroka (to »vod­ stvo« jest ontički izvor onih k o n t i n g e n t n i h usmjerenosti). No ni ova m e t o d a nije savršena ni sveobuhvatna. Ima n a i m e još t e m a u vezi s finalnošću koje ova m e t o d a ne rješava (v. br. 525 ss). 487

I I . O d a t l e n a m dolazi dvostruka dužnost u d o k a z n o m p o s t u p k u : 1. T r e b a pokazati da je determinacija proizvodnog uzroka kont i n g e n t n a , da nije »a se«. To vrijedi ο determinaciji i bilo kojeg poje­ d i n a č n o g uzrokovanja, i u l a n č a n e cjeline svesvjetskog zbivanja u finalističkom ili dijalektičkom zaletu. 2. T r e b a pokazati da tu determinaciju daje svrha r a z u m o m pred­ viđena i voljom o d a b r a n a . Bez tog predviđanja i odabiranja m o ć uzro­ kovanja tvornog uzroka ne p o k r e ć e se: o n a je k a o vozilo bez vozača, kao izvršna vlast bez z a k o n o d a v n e .

488

I I I . 1. T i m p o s t u p k o m postavljamo sa sigurnošću n a č e l o svršnosti: sve što k o n t i n g e n t n o bivstvuje, ima svrhu k a o svoj uzrok. Ekvivalentne su formulacije: sve što djeluje, djeluje p o r a d i svrhe. Ili: svrha je u p r a v o m smislu riječi uzrok, po r e d u uzrokovanja prvi.

489

2. Budući da do p o t r e b e svrhe k a o uzroka d o l a z i m o analizom k o n t i n g e n t n o g djelovanja, tvrdimo da je načelo svršnosti analitičan sud (veritas per se n o t a ) .

126

490

Miljcnko Belić

H i s t o r i a

t h c s e o s

1. 1. a) Sokrat snažno ističe red i svršnost u svijetu, pobija mehanističko t u m a č e n j e svijeta, etička obaveza čovjekova povezana je s t o m o p ć o m stvarnošću. Platon prikazuje svršnost i u n e r a z u m s k o j prirodi koju ureduje D e m i u r g , i u čovjekovu životu, p o j e d i n a č n o m i zajedničkom. b) Aristotel je d u b o k o uočio uzročnost svrhe, to hoy h e n e k a . Raspravljajući ο p r a p o č e l u u stvari prigovara Anaksagori (koga inače v e o m a cijeni) što je »Novs« sveo na pogonsku silu (mi bismo rekli: na sam proizvodni uzrok). T a k o đ e r prigovara E m p e d o k l u , što naučava da » a g a t h o n « i »kalon« dolaze s a m o k a o posljedica učinko­ vitosti proizvodnog uzroka, prikazujući u t o m smislu ljubav (i odboj­ nost) m e d u e l e m e n t i m a . A obojica su izostavila onaj »heneka« kao uzrok i njegovu specifičnu učinkovitost (usp. Metaph., I 7, 988 b 5-11; 3, 984 b 20-22; 4, 985 a 18). N a u č a v a ne s a m o , npr. da se š e ć e m o k a k o bismo sačuvali zdravlje (Phys., II 4 , 1 9 4 b 32-33), n e g o i da g l e d a m o , ne zato što i m a m o oči, n e g o i m a m o oči z a t o da bismo mogli gledati (Metaph., IX 8, 1050 a 4-11). N a u č a v a , dakle, da svrha vodi p r o i z v o d n o uzrokovanje ne sa­ mo u čovjekovu svjesnu životu, nego i u ontičkoj stvarnosti izgradnje organizma. Tu n a u k u proširuje na svu stvarnost: »Bog i p r i r o d a ne čine ništa uzalud — o y d e n m a t e n « (Caei, I 4, 271 a 33). Čovjek djeluje poradi svrhe oponašajući p r i r o d u ; dosljedno, još više čovjekov uzor, priroda, djeluje »poradi svrhe, i to n e č e g savršenijeg« (Protreptikos, ed. Ross 1958, fr. 11, str. 43). T i m p u t e m uzlazi do optimističkog aksioma: »Vidimo da priroda čini o n o s t o j e m e d u m o g u ć n o s t i m a najbolje« (De vita et morte, 4,469 a 28-29). 491

2. Stoička filozofija s n a u k o m ο sudbini koja upravlja svime, pa i B o g o m (ukoliko je to još tcistički Bog), jedva se m o ž e spojiti s n a u k o m ο svrsi k a o uzroku. E p i k u r n a u k o m ο »slučajnom«, tj. b e z u z r o č n o m »skretanju« ato­ ma (v. br. 378), od k u d a raznolikost zbivanja u svijetu, isključuje tako­ đ e r i svršni uzrok.

492

II. 1. Sv. T o m a , k a o i sva klasična skolastika, svršnom uzroku pridijeva determinaciju uzrokovanja. D u n s Skot izvodi kako moć uzrokovanja svrhe nije u završetku kao takvom, n e g o u ljubavi p r e m a njemu. 2. Ruđer Bošković (1711.-1787.) uz genijalnost u p r i r o d n i m zna­ nostima i m a o je t a k o đ e r profinjen osjećaj za delikatne filozofske pro­ b l e m e . U Histoiiae naturalis theona... (Beč, 1758.; Venecija, 1763., te

Ontologija

127

to 2. izdanje zajedno s engleskim prijevodom 1922. i reprint s hrvat­ skim prijevodom Z a g r e b , 1974.) iznio je misli koje su upravo klasične za filozofiju ο finalnosti. Tu je Bošković jasno upozorio na indiferentnost pa i dinamičnih k o m p o n e n a t a k o n t i n g e n t n o g bića, na tu — po­ služimo se u s p o r e d b o m ! — u računskoj knjizi n e o b r a z l o ž e n u i n e p o ­ krivenu stavku, koju n a p o k o n obrazlaže i »pokriva« determinirajuća funkcija u m a . Um m o r a biti d o r a s t a o svojoj k o n k r e t n o postavljenoj zadaći; u sklopu tih misli izvodi neizmjernost Božjeg u m a . 493

III. J a s n o ć a u filozofiranju ο svršnom uzroku v e o m a je opala, kad s e j e mjesto samog središnjeg p r o b l e m a (tj. ο zadaći r a z u m a i volje pri donošenju determinacije proizvodnog u z r o k a ) sve više i više ujedno p r o m a t r a o — a bez p o t r e b n o g a lučenja — cijeli sklop pojave svršnosti, n e k e zakonitosti i reda u svijetu, k a o i p r o b l e m slučaja i n e r e d a . To je bilo donekle slično o n o m nelučenju »načela« i »zakona« uzroč­ nosti (v. br. 374 ss), s a m o što ga je nadmašilo u posljedicama. To se ozračje počinje osjećati već p o d k o n a c srednjega vijeka. J a k o se osjeća i danas.

494

1. a) D e s c a r t e s ne prihvaća skolastičku n a u k u ο svršnosti: n e m o j ­ mo si umišljati da m o ž e m o proniknuti Božje namjere. b) Spinoza u svom sistemu niti naučava, niti m o ž e naučavati uzročnost svrhe. Sve se zbiva » m o r e geometrico«, a p s o l u t n o d e t e r m i ­ n i r a n o , k a o što iz trokuta proizlaze njegove osobine. Zločinac, p r e m ­ da nije ništa kriv što n u ž n o čini zlo, ipak m o r a biti ubijen baš k a o i bijesan pas. Spinoza izruguje kao filozofsku zabludu s k o b n i m pos­ ljedicama nauku da i m a m o »oči za gledanje, zube za žvakanje, da su biljke i životinje za h r a n u , sunce da rasvjetljuje, m o r e da hrani ribe, itd.« (Ethica I. appendbc)

495

2. a) Kant u mladoj dobi razrađivao je dokaz za Božju opstojnost iz svršnosti. Poslije prihvaća svršnost s a m o kao postulat na području praktičnog r a z u m a . Cisti r a z u m kaže da nas analogija s našim djelova­ njem navodi da tražimo redatelja u u r e đ e n o m svijetu. b) Hegel izjednačuje »stvarnost«, koja je »das absolute W e r d e n « s »pojmom«, »Begriff«, i tako naučava umski m o m e n t u dijalektici stvarnosti. No to ipak nije vlast u p o z n a t e i o d a b r a n e svrhe, kako naučava klasična metafizika.

496

3. Dijalektički materijalizam nije puki mehanički d e t e r m i n i z a m ; zadržao je n e k e vizije hegelijanizma, iz kojega je niknuo. Oparin ot­ v o r e n o izjavljuje da je j e d n a k o nevjerojatno da bi u prvobitnom vo­ d e n o m o m o t a č u Zemlje m o g a o nastati globin krvi goveda ili kakva druga p o z n a t a bjelančevina kao rezultat slučajno križanih kemijskih međudjelovanja, k a o što je nevjerojatno i da bi se slučajno rasuta tiskarska slova sama složila u cjelokupna djela Shakespeareova (usp.

Miljenko Belić

128

Oparin, Podrijetlo života, preveo dr. S. Stanković, B e o g r a d - Z a g r e b , Kultura, 1946., str. 69-70). O p a r i n spominje Kostičeva, koji govori ο zamisli velike tvornice, s pećima, cijevima, kodovima, ventilatorima, a koja bi imala nastati slučajno, npr. p o m o ć u vulkanskih procesa. Kostičev to naziva n e u k u s n o m šalom. A svaki, pa i najjednostavniji m i k r o o r g a n i z a m s a g r a đ e n je još složenije (nav. dj., str. 36). No nije um t o m u ishodište, nego materija (v. br. 482, 483). 497

IV. I p r i r o d n e znanosti susreću se s pojavom svršnosti, i k a o da ti susreti u novije vrijeme rastu (iako su bez filozofske preciznosti, v. br. 492). Takve su ne s a m o znanosti ο čovjeku (usp. M. Bedenić, Duševna higijena, Z a g r e b , Z o r a , 1956., str. 56-57), nego t a k o đ e r biologija i fizika. E v o nekoliko primjera ο znanstvenicima koji nisu teisti. Jacques Monod, osnivač molekularne biologije, služi se izrazima »teleonomija«, »teleologija«, »program«, ali govori da je prvi život bio plod slučaja, kao i zgoditak na lutriji u C a n n e s u . Frangois Jacob, biolog, nobelovac 1965., piše: » O d a v n o se biolog n a š a o p r e d teleolo­ gijom kao uz neku ženu koje se više ne može osloboditi, ali ne želi biti viđen u javnosti s njom u društvu. Toj skrivenoj vezi daje sada stanje zakonitosti pojam p r o g r a m a « . Alfred Kastler, nobelovac za fiziku 1966., kaže: » D a se ne bi govo­ rilo ο 'finalnosti', pronalazi se riječ 'teleologija' [...] to znači 'nacrt', 'program', koji se provodi evolucijom živih bića«. On s m a t r a apsur­ d n i m pripisati slučaju p o s t a n a k života. Slično misli i Jean Rostand, ugledni francuski biolog, i izričito zamjera M o n o d u što to tvrdi, a ο sebi kaže da je i on sam tako mislio, kad mu je bilo 12 godina, kad je m n o g o čitao napise u d u h u scientističkog racionalizma. Kastler, kao i Kostičev, služi se u s p o r e d b o m tvornice. Ipak piše: »Ako negdje ima neki p r o g r a m , o n d a ne poimljem p r o g r a m a bez sastavljača programa, ali ο njemu si ne želim izraditi neku sliku. Uvijek mislim na Voltaireovu riječ: 'Bog je načinio čovjeka na svoju sliku, ali čovjek mu je uzvratio tim istim'. Bolje je ne popustiti toj napasti« (usp. Christian Chabanis, Dieu existe-t-il? Non, respendent [...], Favard, Pariš, 1973.).

498

Ρ r ο b a t u r A r g u m e n t u m generale. Proizvodni uzrok ne može djelovati, tj. uzrokovati donoseći uči­ n a k djelotvorno, dok njegovo uzrokovanje nije d e t e r m i n i r a n o . Atqui, bez vodstva svršnog uzroka — tj. bez predviđanja svrhe r a z u m o m i njezina odabiranja voljom — n e m a determinacije uzro­ kovanja. E r g o , Proizvodni uzrok ne može djelovati osim p o d vodstvom svršnog uzroka.

129

Ontologija

499

500

Ad Μ. Misli se na determinaciju uzrokovanja i s obzirom na vrstu djelovanja (specificatio), i s obzirom na izvođenje (exercitium, v. br. 484). Ad m. Dvoje se kaže: 1. da je p o t r e b a n razlog determinacije, a p o t r e b a n je zato jer je determinacija uzrokovanja (br. 498,484) k o n t i n g e n t n a , »ab alio«, nije »a se« (što naučava m o n i z a m , v. br. 4 8 2 , 4 8 3 ) ;

501

2. da determinacija dolazi po svršnom uzroku, dakle po predviđa­ nju svrhe r a z u m o m i odabiranju voljom. To predviđanje i odabiranje ne m o r a biti n e p o s r e d n o pri svakom uzrokovanju, ali najposlije negd­ je m o r a biti. Ta dva dijela generalnog m i n o r a bit će dva dijela d o k a z n o g po­ s t u p k a teze.

502

1. pars: k o n t i n g e n t n o s t determinacije Arg. 1. »Ab alio« je sve što nije čisti b i t a k - e s e (br. 435). Atqui. determinacija uzrokovanja u proizvodnih uzroka nije čisti bitak-esse. E r g o , determinacija uzrokovanja u proizvodnih uzroka jest »ab alio«. Ad m. Sjetimo se p r o b l e m a t i k e 3. teze.

503

Arg. 2. Učinkovita usmjerenost djelovanja (br. 484) kojim djeluje proizvodni uzrok, p o t p u n o je razmjerna učinku: kakva je ona učinko­ vita usmjerenost, takav je i učinak. Atqui, učinak je »ab alio«. E r g o , učinkovita usmjerenost djelovanja kojim djeluje proizvodni uzrok, jest »ab alio«.

504

505

Ad M. K a k o svirač na orguljama otvara registre, pritišće tipke..., takav je i zvuk; d e t e r m i n i r a n o uzrokovanje od s t r a n e svirača i — tim uzrokovanjem — proizveden zvuk, p o t p u n o su korelativni. Z a t o se iz učinka može razabrati, kakva je bila učinkovita usmjerenost. I time, tim zaobilaznim p u t e m , n a p o k o n vidimo i o n o što n e p o ­ s r e d n i m z o r o m m o ž d a nismo mogli o d m a h vidjeti filozofski dovoljno j a s n o , n a i m e da su uzrokovanja i zbivanja doista k o n t i n g e n t n a (v. br. 65). Pr. m. Kriterije za raspoznavanje o b r a đ u j e 11. teza. P a z i m o na njen dublji smisao: pokazati kako je k o n t i n g e n t n o biće s a m o po sebi n e d o s t a t n o za bivstvovanje a ipak bivstvuje, s n a g o m drugoga. A taj »drugi« najposlije je Bog.

506

Arg. 3. (o materijalističkom m o n i z m u ) Materijalistički m o n i z a m tvrdi da svaka determinacija pri u z r o ­ kovanju proistječe, b a r e m globalno, kao n u ž n o s t iz same materije.

130

Miljenko Belić

Atqui, materija nije ishodište determinacije uzrokovanja. E r g o , izvan stvarnosti ο kojoj govori materijalistički m o n i z a m tre­ ba tražiti ishodište determinacije uzrokovanja. 5(17

Pr. m. Materija kao takova indiferentna je i s a m o disponirana za r a z n o v r s n o sudjelovanje u bivstvovanju bilo kojeg materijalnog bića. — Simbolički: a t o m u ugljika svejedno je da li će biti u čadi, u dijaman­ tu, u olovci, u hrastu... (opširnije br. 437-440, 482-483).

508

2. pars: determinacija po r a z u m u i volji Arg. 1. D e t e r m i n i r a n j e uzročnosti proizvodnih uzroka kojima na­ staje ovaj svijet, čovjeku poznat, zbiva se ili pod vodstvom r a z u m a (uz koje se veže odgovarajuća r a z u m s k a težnja, volje), ili bez vodstva ra­ zuma. Atqui, nije m o g u ć e da je bez vodstva r a z u m a . E r g o , determiniranje uzročnosti proizvodnih uzroka kojima na­ staje ovaj svijet, čovjeku p o z n a t , zbiva se p o d vodstvom r a z u m a (i, dosljedno, r a z u m s k e težnje, volje).

509

Ad M. Disjunkcija je p o t p u n a , a za argumentaciju korisna, jer p r o m a t r a n j e m tih k o n t r a r n o s t i zaključak postaje ne samo jasniji, nego i uspješnije vodi u d u b i n e bića. A r g u m e n t a c i j a se odnosi na zbivanja ovog svijeta, čovjeku poz­ n a t o g a , ne na s a m u narav uzrokovanja, koje — k a k o tvrdi teza — traži suradnju proizvodnog i svršnog uzroka. P r e m d a je takvo dokazivanje za ovu tezu p r e u s k o , ipak je korisno, jer o b r a đ u j e onaj najviše rasprav­ ljan slučaj p o t r e b e svršnog uzroka.

510

Ad m. S p o m e n i m o neke pojave telelogije (teleonomije, progra­ m a ) u prirodi koje v e o m a snažno n a v o d e čovjeka na gotovo s p o n t a n zaključak, da tih pojava n e m a i ne m o ž e biti bez vodstva r a z u m a . a) Živo biće, pa i — m e d u o r g a n i z m i m a relativno — najjedno­ stavnije, zadivljuje i svojom g r a đ o m , i svojim djelovanjem npr. za izgradnju ili regeneraciju vlastitog o r g a n i z m a , svojom »tvorničkom t e h n i k o m « , e k o n o m i č n o š ć u , itd. Pri t o m inteligentno smišljenom i inteligentno p r o v e d e n o m p r o g r a m u s p o n t a n o pomišljamo na inteli­ g e n t n o g sastavljača p r o g r a m a . To naslućivanje inteligentnog u z r o k a postaje još jače kad se sje­ t i m o da su za živi organizam i svaku njegovu stanicu upotrebljene milijarde i milijarde a t o m a ( o d n o s n o s u b a t o m s k e stvarnosti), da je sve to g o l e m o m n o š t v o uspješno u g r a đ e n o u specifičnu funkciju dotič­ nog o r g a n i z m a — a u toj kompliciranoj strukturi i mala izmjena može o n e m o g u ć i t i rezultat — p r e m d a su ti a t o m i svaki za se svoja samostal­ na cjelina, indiferentna za bilo koju vrstu materijalnih bića u kojima se m o ž e naći.

Ontologija

511

131

b) Na naslućivanje vodstva r a z u m a navodi pojava p r o g r a m a na dugi rok. Zivko Kustić pripovijeda ovu svoju u s p o m e n u iz predzadnjeg r a z r e d a gimnazije. Profesor biologije govorio je ο biljci dioneji koja ima uređaj za lovljenje malih kukaca; listovi klopke na d o d i r se sklope za same 0, 02 sekunde. Profesor je izlagao kako već površni pregled g r a đ e tih lovačkih uređaja pokazuje da su oni nastali p r e o b r a z b o m običnih listova. Taj je profesor volio da ga đaci pitaju. Pri t o m t u m a č e ­ nju upita ga j e d a n dak: »Ako je taj razvoj t e k a o polagano, u prvim generacijama moglo se raditi s a m o ο n e z n a t n i m udubljenjima na lišću. T i m m a l k o udubljenim listovima nisu se mogle m u h e uloviti, i te promjene nisu biljkama donosile nikakve prednosti. Nisu li se takvi uređaji morali pojaviti o d m a h gotovi, savršeno prilagođeni svojoj svrsi? I k a k o se biljka mogla sjetiti da istovremeno mijenja oblik lista, da izgrađuje a u t o m a t s k e poklopce, osjetljive na lagani dodir, da stvara izvanredno p o k r e t n e zglobove, da p o s e b n i m mirisima m a m i kukce (kao da zna što se njima d o p a d a ) te da kompliciranim kemijskim procesima proizvodi p r o b a v n e sokove za rastvaranje m e s n e h r a n e ? I sve to bez n e k e p o s e b n e n u ž d e , jer te su biljke već imale n o r m a l n o razvijen sistem ishrane anorganskim tvarima p o m o ć u korijenja i ze­ lenog lišća« ( Ž . Kustić, Priroda govori ο Bogu, Z a g r e b , KS, 1975., str. 16-17). Da li više zahtijeva vodstvo r a z u m a strmoglava mutacija ili p o s t e p e n a d u g o r o č n a evolucija?

512

c) Osim teleologije-finalnosti u n u t a r istog živog organizma po­ stoji t a k o đ e r suradnja raznih živih organizama. Postoje npr. lukavštine biljaka da im životinje p r e n e s u pelud ili zrele plodove. Kad to p r o m a t r a m o , pomišljamo na »dirigenta« koji vodi te biljke i te životi­ nje ne s a m o u izgradnji njihova vlastitog organizma, nego ih s p r e m a i upravlja na m e đ u s o b n u suradnju. Z a h v a t teleologije n a d r a s t a poje­ dini o r g a n i z a m ukoliko je pojedini, i povezuje o r g a n i z m e koji su u sebi cjelovite s a m o s t a l n e jedinice.

513

Pr. m. Iz tih p o d a t a k a zapažanja zaključujemo ο nemogućnosti da bi pri tim pojavama izostao um, na dva načina. 1. Prvi način oslanja se na n e p o s r e d a n zor: učinak je, velimo, inteligentan, dakle i njegov uzrok.

514

a) Taj svoj zor jedva da umijemo obrazložiti, jer ne z n a m o ni približno t o č n o , gdje bi imala biti granica između »slučaja« i t r a ž e n o g reda (»finiš intentus«, v. br. 480). N p r . ne z n a m o reći, koliko bi stabala u šumi moglo rasti, posa­ đ e n i h u r a v n o m pravcu i na j e d n a k razmak, a da nisu bili »finiš inten­ tus« ( m a k a r uz niz posrednika, ali ipak svjesno u m o m predviđen i voljom o d a b r a n ) . Da li 3, da li 5? Sigurno ne 30, t a k o s m o uvjereni. — No ipak, p r e m d a ne z n a m o reći gdje je ta granica, ipak s m o uvjereni da o n a negdje postoji.

132

Miljenko Belić

M o ž d a se služimo u s p o r e d b o m da je čovjek, uz vrlo složenu su­ radnju velikog broja sudionika i vrhunskog d o m e t a znanosti, uspio doći na Mjesec. A ipak, za sada s a m o se je približio izgradnji žive stanice u laboratoriju o p o n a š a n j e m uzora iz p r i r o d e . Ne tražimo do­ kaza da bismo isključili vjerojatnost k a k o bi se m o g a o ostvariti dola­ zak na Mjesec bez vodstva u m a . Dosljedno, »a pari«, pa i »a fortiori«, t r e b a l o bi isto držati ο podrijetlu života. 515

b) Po svoj prilici j e d n o ć smo na t o m području doživjeli svoj »heu­ reka«, te poslije u novom slučaju s kojim se susrećemo, p o n o v n o — s uvjerenjem ο očitosti — p r e p o z n a j e m o z o r o m istu važnu činjenicu ( » M o m e n t « , kako je r e k a o Gevser za proizvodni uzrok, v. br. 457).

516

2. Drugi način dokazivanja usredotočuje se na srž načela svršnosti, a ne na širok sklop pojava svršnosti i p r i p a d n i h osobina (usp. br. 492). Prvo se p i t a m o , je li za determinaciju uzrokovanja p o t r e b a n nje­ zin vlastiti, na nju usmjereni »razlog bivstvovanja«. U 1. dijelu dokaz­ n o g postupka ove teze vidjeli smo da takav »razlog bivstvovanja« de­ terminacije uzrokovanja jest p o t r e b a n ; napose s m o uočili da on ne potječe od materije, mase-energije (br. 501-506). A n a k o n te konstatacije nije teško prihvatiti da je taj izvor deter­ minacije u biću u m n e naravi.

517

Arg. 3. U v o d n a n a p o m e n a : determinacija djelovanja (ili: učinko­ vita usmjerenost) proizvodnog uzroka (br. 484), b u d u ć i d a j e kontin­ g e n t n a , m o r a imati svoje ishodište u kojemu ima razlog svoga biv­ stvovanja (br. 501-506). — Na tu se činjenicu nadovezuje ovaj dokaz. Ishodište determinacije uzrokovanja proizvodnog uzroka time je ishodište, da prevagu determiniranja donosi, ne s a m o prenosi. Atqui, donošenje prevage determiniranja zbiva se voljom koju predvodi razum. Ergo, ishodište determinacije uzrokovanja proizvodnog uzroka vrši svoju funkciju ishodišta voljom koju predvodi r a z u m .

518

Ad M. a) Nije dosta s a m o prenosnik determinacije ili lanac prenosnika (npr. niz generacija hrastova) — bilo kratak, bilo dug, bilo n e o g r a n i č e n — j e r se traži od kuda »pravo na bivstvovanje« onoga što prenosnici p r e n o s e . Z a t o se traži ishodište toga »prava«, traži se »ra­ zlog bivstvovanja«, »ratio essendi« u najdubljem značenju te riječi (sjetimo se P a r m e n i d a ! ) . Pozivati se na d e t e r m i n i r a n u situaciju pri uzrokovanju znači pita­ nje odgoditi, ne riješiti.

519

b) R e c i m o isto na drugi način, i ujedno r a z r a d i m o ! Ishodište je raskrižje između nepostojanja i postojanja te deter­ minacije. Jest »raskrižje«, ali ne t a k o da ishodište s a m o označuje

133

Ontologija

ontičku »točku« gdje se pojavljuje već formirana determinacija, nego t a k o da ishodište »('ma vlast« donijeti tu d e t e r m i n a c i j u ili je ne donijeti (»id u n d e « , v. br. 385 s 396,405). A k o se determinacija javlja pri t o m »raskrižju« ali t a k o da joj biće koje s m a t r a m o ishodištem ipak nije tvorac (v. br. 517), nego n e k e vrste nužni donositelj — dakle bez mogućnosti (aktivne) postaviti j e d n o , izostaviti d r u g o vlastitom pre­ vagom u redu bivstvovanja — o n d a to biće nije ishodište, n e g o s a m o karika u lancu p r e n o s n i k a od drugud d o n e s e n e prevage. Od d r u g u d — tj. bilo od j e d n o g bića, bilo kao rezultanta n e k o g n e p o z n a t o g aglom e r a t a raznih faktora. U k r a t k o : ishodište ili odlučuje ο »biti ili ne-biti« te determinacije, ili uopće nije ishodište (nego prenosnik). 520

c) R e c i m o isto i na treći način i p r o d u b i m o pod još j e d n i m vidi­ kom! Alternative usmjeravanja mogu postojati p r e d ishodištem kao p o n u đ e n a mogućnost koja se može o d a b r a t i , ali nikako k a o d e t e r m i nirajuća prisila koja se ne m o ž e n e - o d a b r a t i . A k o je j e d n a od alter­ nativa determinirajuća prisila koja se ne može n e - o d a b r a t i , t a d a još nismo našli ishodište; i treba ga tražiti u smjeru od k u d a je došla ta determinirajuća prisila koja n a m e ć e odabiranje j e d n e alternative i isključenje drugih alternativa. D r u g i m riječima, u t o m slučaju, »ras­ križje« koje p r o m a t r a m o s a m o je prenosnik, ne ishodište! Pitanje ο ishodištu prenosi se na drugo, daljnje »raskrižje«.

521

Pr. m. Komentirajući major opisali s m o — sve i bez p o s e b n e n a m ­ jere i neopazice — zapravo o n o što nalazimo u f e n o m e n u odlučivanja s l o b o d n e volje, i t a k o već u t o m k o m e n t a r u majoru dobili d o k a z za minor. Pogledajmo još j e d n o m i povežimo s o n i m što je drugdje reče­ no! Kad se radi ne tek ο prenosniku, nego ο aktivnom ishodištu kon­ tingentne determinacije (v. br. 517), n e m a prisile na način n e k e već d e t e r m i n i r a n e p o g o n s k e sile (v. br. 518), niti bilo koja od alternativa izbora privlači t a k o da isključuje izbor drugih alternativa (v. br. 519). — Da bi alternative mogle utjecati na prevagu determinacije u aktiv­ n o m ishodištu, moraju u njemu biti na neki način prisutne: ne fizički prisutne, jer se tek donosi prevaga ο t o m p r e m a kojoj će se usmjeriti uzrokovanje da je istom učini fizički prisutnom, n e g o i n t e n c i o n a l n o , spoznajno. — A posjednik intencionalne, tj. spoznajne nazočnosti alternativa i posjednik suda ο njihovoj vrijednosti, k a d a r je biti razum­ ski g o s p o d a r svoje aktivnosti i t a k o o d a b r a t i alternativu koju već htjedne. — S p o m e n i m o i to da posjednikom s u d a ο vrijednosti spoznatih objekata m o ž e biti o n o biće koje spoznaje u svjetlu bivstvovanja i p o d vidikom bivstvovanja, dakle b a r e m na stupnju suda, »S est P«,

134

Miljenko Belić

jer u svjetlu »bitka-esse« m o ž e doživjeti (više ili manje izričitom spoz­ najom) visinu vrijednosti p o n u đ e n i h alternativa. 522

C ο r ο 1 1 a r i a 1. Iz teze slijedi: a)

da svako p r o i z v o d n o uzrokovanje, gleda li se adekvatno uk­ ljučuje u svojoj cjelini r a z u m i slobodnu volju; i d r u g o ,

b)

»finiš est causa c a u s a r u m « (usp. br. 448).

523

2. a) R a z u m i slobodna volja a d e k v a t n o p r o m a t r a n o g uzroka žele dovoljno opskrbiti svoj učinak za svrhu za koju ga proizvode. To će se cjelovito dogoditi kada djelovanjem upravlja uzrok koji m o ž e cjelovi­ to izvesti tu želju (čovjek to m o ž e d o n e k l e , Bog p o s v e m a ) . » O m n e ens est sufficienter instruetum ad s u u m finem. — S v a k o j e biće dovoljno opskrbljeno za svoju svrhu.«

524

b) Dosljedno, t o č n o je što je Aristotel ustvrdio: ništa nije uzalud — oyden m a t e n , s p r i p a d n i m tvrdnjama (v. br. 489). Volja odabire o n o što je privlači kao n e k o d o b r o (»finiš operis« ulazi u »finiš operantis«, v. br. 478); iako takvo d o b r o ne m o r a biti »najbolje«, pa ni »relativno najbolje«, ipak jest n e k o dovoljno privlačno d o b r o .

525

c) Mila istina ο Božjoj Providnosti dobiva ovdje svoj filozofski kontekst i krasnu širinu: svaka — i »slučajna« — determinacija mora potjecati od r a z u m a i volje, u zadnjoj liniji od Božjeg r a z u m a i volje. Dosljedno, i filozofski je sigurno da ni vrabac s krova ni vlas s glave ne p a d a bez Boga.

526

S c h ο 1 i a 1. a) »Slučajno« u a p s o l u t n o m smislu bilo bi o n o što u o p ć e ne bi imalo »razloga bivstvovanja«. No toga n e m a (10. teza).

527

b) »Slučajan« u relativnom smislu jest onaj učinak koji je nastao, a da nije kao takav d e t e r m i n i r a o uzrokovanje proizvodnog uzroka; on nije »protiv namjere«, n e g o s a m o » m i m o namjere«, » p r a e t e r intent i o n e m « (usp. br. 480) svog n e p o s r e d n o g uzroka, tj. za o n o do čega je de facto došlo, r a z u m i volja u o p ć e nisu bili angažirani. Pri »slučaju« o b i č n o se n a d e u istom križištu nekoliko nizova ulančanih uzroka, od kojih svaki nosi o n o na što ga je d e t e r m i n i r a o njegov svršni uzrok (a taj je o n o m križištu m o ž d a i prilično dalek). Toga ima i u čovjekovu životu ( p r o m e t n a nesreća, neočekivan — u g o d a n ili n e u g o d a n — su­ sret...), i u prirodi ( r a s p o r e d lišća na grani...).

528

c) »Slučajnim« n a z i v a m o i onakove učinke k a o što su rezultati bacanja kocke, paljenja eksploziva, traženje novih bioloških oblika p r i m j e n o m M e n d e l o v i h zakona, itd. U takvim slučajevima postoji »fi­ niš intentus«, ali čovjek je u p r e m a l o m stupnju g o s p o d a r putova do tog p r e d v i đ e n o g i željenog cilja, pa do njega dolazi na tek djelomično

Ontologija

135

k o n t r o l i r a n o m području i uz pripuštanje o n o g a što će se uzrokovati »per aceidens«. Koji p u t a želimo onemogućiti nadzor nad uzrokova­ njem, npr. pri igrama uz bacanje kocke, pri izvlačenju brojeva lutrije... 529

d) Pri sudioništvu nekoliko stvorenih uzroka u istom učinku može doći do nagomilavanja poželjnih, ali i nepoželjnih utjecaja. T i m zapa­ žanjem smanjujemo svoju ljudsku nejasnoću kad se p i t a m o , npr., zašto n e k e zmije imaju t a k o jak otrov, o t k u d a m o n s t r u m i , ali i o t k u d a — bez izričitog vodstva razuma p r e m a d o t i č n o m završetku — toliko ljepote u špiljama, u igri oblaka, u slapovima...

530

e) P r e d Bogom n e m a ni »relativna slučaja«, jer Bog z n a d e sve (pa i b u d u ć e djelovanje slobodnih uzroka) i m o ž e sve. Dostojanstvo uzro­ ka (»dignitas causalitatis«, veli sv. T o m a , S. th., 1,22,3 c) u stvorovima Bog cijeni toliko, d a j e pripustio ne s a m o nesavršenosti fizičkog reda, nego — radi dostojanstva slobode volje — i grijehe. To je p r e d B o g o m »finiš permissus« (o p r o b l e m u zla — v. sehol. 14. teze).

531

2. Ta »relativno slučajna zbivanja« znanost pokušava obraditi ra­ č u n o m vjerojatnosti. P o n e k a d je to j e d i n o što ο n e k i m pojavama m o ­ ž e m o znanstveno reći (npr. ο polovičnom v r e m e n u radioaktivnih ele­ m e n a t a ) , a drugda je to d o b a r p u t o k a z za daljnje proučavanje (u me­ dicini, u psihologiji, u sociologiji...). S filozofskog stajališta ο r a č u n u vjerojatnosti velimo: a) Taj je način znanstvene o b r a d b e opravdan, jer »agere sequitur esse«, broj koji proučava račun vjerojatnosti, ovisi ο supstanciji. b) Ipak, tim p u t e m m a l o saznajemo ο samoj biti p r o m a t r a n o g objekta. Broj slučajeva tek je j e d a n od akcidenata, i to perifernih, a ne bit istraživanog objekta (time što z n a m o koliko godišnje od 10 milijuna ljudi oboli od raka, još ne z n a m što je rak). Nadalje, ne z n a m o na čemu je taj statistički broj zapravo u t e m e ­ ljen: ne z n a m o postoji li pozitivan izvor povišavanja statističkog broja, ili s a m o o p a d a utjecaj onoga što smanjuje taj broj (je li povećani broj oboljenja dolazi od povećane snage uzročnika bolesti, ili od smanjene o t p o r n o s t i oboljelih). Po zakonu vjerojatnosti sasvim mala vjerojatnost uzima se kao n e m o g u ć n o s t . Filozofski govoreći to je m o ž d a točno, a m o ž d a i nije. jer m o ž d a doista više ni n e m a onoga iz čega bi do te pojave moglo doći, a m o ž d a ga ipak još uvijek ima. D o k dosižemo s a m o statistički broj, d o s i ž e m o s a m o j e d a n od akicedenata, i to prilično perifernih, ne bit same stvari. c) Bilo bi pogrješno misliti da stalnost statističkog broja i račun vjerojatnosti dokidaju načelo svršnosti. O n o ο č e m u s m o govorili u tezi i čime s m o obradili načelo svršnosti, to statistika ni ne pokušava taknuti. Štoviše, račun vjerojatnosti zapravo je s a m o drugi oblik finalnosti ili zakonitosti, koju, budući d a j e n a m a previše n e d o s t u p n a , pro-

Miljenko Belić

136

m a t r a m o ne izravno, nego u jednoj njezinoj osobini, brojčanoj stalno­ sti (npr. pri polovičnom v r e m e n u radioaktivnih e l e m e n a t a ) . 532

3. No kako d a l e k o m o ž e m o ići očekujući »slučajno« nagomilava­ nje poželjnih utjecaja (br. 228)? M o ž d a sve do današnjeg broja novi­ n a ? Ili do žive stanice (v. br. 495,513)? Ili do onih »lukavština« biljaka i č u d e s n e snalažljivosti instinkta?

533

a) O n i koji u tim razmišljanjima ne vode r a č u n a ο svršnom uzro­ ku, odgovaraju oslanjajući se na račun vjerojatnosti: m i n i m a l n a mo­ gućnost isto je što i nemogućnost. No tu je ostalo nejasno, je li to zaista n e m o g u ć e (v. br. 530 b)? Pa a k o još uvijek postoji ona, m a k a r minimalna, mogućnost, zašto se ne bi dogodilo već pri p e t o m pokušaju o n o što je po r a č u n u vjerojatno u, r e c i m o , j e d n o m 100 milijardi slučajeva?

534

b) Pri t o m pitanju s a m o su u nešto m a l o boljem položaju oni koji priznaju načelo svršnog uzrokovanja. O n i mogu, prvo, pozvati se na onaj » h e u r e k a « (v. br. 514). D r u g o , oni m o g u upozoriti na činjenicu da je smisao plod misli (opširno u 15. tezi). Gdje je, dakle, doista regulacija ( i m a n e n t n o djelovanje) živog bića zaista smisleno djelo-vanje, o n o pokazuje realizaciju n e k e sasvim o d r e đ e n e zamisli za koju se s a m o brine.

535

c) No važnost i zanimljivost toga pitanja (i svega što je s tim u vezi) z n a t n o o p a d a , kad se pazi na o n o što je jezgra, a što je p o p r a t n o u p r o b l e m u svršnosti (v. br. 492, te 485 i 516 ss). K a d je sigurno da determinacija uzrokovanja ne potječe od materije i da je potreban zahvat r a z u m a i volje — da taj zahvat m o ž e imati svoje posljedice p r e k o j e d n o g a ili više uzročno ulančanih nizova, i da ti nizovi mogu biti i v e o m a dugi — o n d a je relativno s p o r e d n o što se sve zbiva između »točke« (ili »točaka«) gdje je d a n a determinacija, i bića koje je pos­ ljedica svega toga. U t o m kontekstu t a k o đ e r postaje s p o r e d n i m pita­ nje »je li je konj načinjen takvim kakav jest da bi čovjek na njemu m o g a o jahati, ili, budući da je takav, čovjek m o ž e na njemu jahati«.

536

d) Isto tako pretpostavka sveopće evolucije ne isključuje, nego pretpostavlja utjecaj svrhe p r e k o uma i volje. Z a p r a v o evolucija pretpostavlja uzročni utjecaj svrhe na dva po­ dručja: prvo na evoluciju samu (v. br. 510); drugo, za p r i k l a d n u »ot­ vorenost« materije u smjeru evolucije, dakle za s a m u osnovnu moguć­ nost evolucije (v. br. 445).

537

Na to d r u g o p o n e k a d se zaboravlja, jer p i t a m o li s a m o da li bi miješanjem slova m o g a o nastati današnji broj novina, zaboravljamo da su slova koja miješamo već usmjerena na pisanje misli, k a o što je i glazbalo usmjereno za proizvođenje zvuka, i to sasvim određenoga. Teorija ο »životnoj borbi« i prirodnoj selekciji, sve kad bi isključila i onaj posredni utjecaj r a z u m a i volje u zbivanjima u prirodi što su u

137

Ontologija

vezi s p r i r o d n o m selekcijom, ipak m o r a pretpostaviti da postoji o n o što je takve naravi da m o ž e ući u životnu borbu. A time se pitanje ο svršnom uzroku vraća. Sve u svemu, finalnost u završnim fazama moguća je s a m o ako je u t e m e l j e n a u prvotnim fazama (finalitas actus secundi s u p p o n i t finalitatem actus primi). Iz tih razloga pisci teodiceja (uz n e k e iznimke) obrađujući d o k a z iz svršnosti u svijetu o p r a v d a n o zaključuju da taj red potječe ne s a m o od izvanredno m u d r o g redatelja, n e g o od G o s p o d a r a samih biti, tj. Stvoritelja.

538 Osvrt na prvi put prema rješenju problema bitka Htjeli s m o odgovoriti Kranjčevićevu Zadnjem Adamu i z a t o s m o se upustili u rješavanje P a r m c n i d o v e p r o b l e m a t i k e . O s v r n i m o se na p u t koji s m o prošli! 1. Ozračje u kojem smo se kretali bilo je ozračje p r i r o d n o s t i , si­ gurnosti, dosizanja istine, ozračje bez unaprijed postavljenih tvrdnji koje se b a r e m n a k n a d n o ne bi mogle prihvatiti na temelju d o k a z a . Pa i sam početni P a r m e n i d o v zor — kojega P a r m e n i d nije d o k a z a o i kojeg je j e d n o s t r a n o forsirao — m o ž e se n a k n a d n o obraditi i, koliko je p o t r e b n o , ispraviti: mogućnost-ozbiljenost, analogija, uzročnost, rezultati teodiceje. U s p o r e d i m o s protivnim: nesigurnost agnosticizma ( p o g o t o v o skepticizma), n e p r i r o d n a i usiljena metafizika logicizma ili m o n i z m a , koja ne m o ž e prihvatiti svaku činjeničnost k a o činjeničnost i koja po­ stupa b a r e m n e o p r e z n o s očitošću načela identiteta (protuslovlja, v. br. 25, 26), ukrućenost statičkog m o n i z m a , površnost D e s c a r t e s a i e m p i r i z m a , krnja metafizika egzistencijalizma s njegovom magijom riječi te, zapravo, šutnjom i m u č n o m površnošću u najdubljim pita­ njima, defetizam strukturalizma. 539

2. Nadovezujući svoja razmišljanja na P a r m e n i d o v u viziju susreli s m o z a k o n e bivstvovanja. Lijepi su to zakoni. Vidjeli s m o da je uz najdublju bit bića i bitka vezana dvostrukost: Bog i biće B o g o m uvje­ t o v a n o (6. i 10. teza, s 2., 3. i 7. t e z o m ) .

540

a) Boga smo upoznali k a o biće koje je s a m o po sebi takvo da obrazlaže svoje postojanje n e n a t r u n j e n o m p u n i n o m svoga cjelovitog i u s a m o m sebi samostalnog bitka-esse. I zato Bog ne s a m o jest, n e g o i m o r a biti (v. 2. tezu, te br. 5, 39, 411). On je žarište sve ljepote i vrijednosti (br. 248, 249, 262), u savršenosti n e o g r a n i č e n , no ne k a o niz skupljenih savršenosti, n e g o k a o ishodište na način p u n i n e žarišta Čistog Bitka (3. i 7. teza, te br. 306, 352, 467). Toliko je On p u n i n a ,

138

Miljenko Belić

da stvaranjem nastaju »plura entia, n o n plus entitatis« (br. 216-229), a nastaju kao »terminus virtualiter transiens Actus Divini cntitative immanentis« (br. 235, 472). 541

b) K o n t i n g e n t n o m biću, stvoru, na temelju metafizičkog obra­ zloženja priznajemo njegovu sitnost, ali i s t o d o b n o i njegovu veličinu. Bliži je Bogu n e g o ništavilu; iako je sam po sebi »neplivač«, sam Bog mu je n e p o s r e d n o »u vertikali« o n a p o t r e b n a »Stijena«, metafizička » A r h i m e d o v a točka« (v. br. 5,470, te 2., 6. i 7. tezu). Stvorenje Božjim d a r o m posjeduje predikat Božje biti, stvorenje »jest«, stvorenje je kralj, ali kralj-vazal (br. 78, 248, 255, 256). Z b o g te prožetosti Bogom osjeća se u čitavoj stvarnosti stvora onaj neki pečat i »dah« vječnosti. »Nihil enim est a d e o contingens, quin in se aliquid necessarium hab e a t . — Ništa, n a i m e , nije toliko k o n t i n g e n t n o , a da ne bi u sebi imalo nešto n u ž n o « (S. th. I, 86, 3 c).

542

I zato je razumljivo da naš r a z u m i u n e n u ž n i m bićima nalazi temelj za univerzalnu, tj. nužnu spoznaju (br. 18, 28). Univerzalna spoznaja ontološki je opravdana, jer je n e n u ž n o s t spojena s Nužnim: svaka bit jest odsjev Božje Biti (7. teza u vezi s 3. t e z o m ) ; svaka aktuacija bilo koje m o g u ć n o s t i o n t i č k i p r e t p o s t a v l j a a k t u a l n o biće, u završnoj liniji Cisti Bitak koji r a z u m o m i voljom svime upravlja (12. i 13. teza, te br. 469 s, 251 i 259). Z a t o su, Božjom »blizinom«, naše znanosti sigurne, zato »factum infeetum fieri nequit«, zato je moguć n a p o s e m o r a l n i red sa svojim specifikacijama i sa svojim kategoričkim imperativom, a sve to u n u t a r ovog heraklitovskog svijeta (v. br. 17 i 6. tezu).

543

Budući da i m a m o i analognu spoznaju (5. teza), i budući da ο ovom svijetu m o ž e m o zamijetiti tragove o n e s p o m e n u t e spojenosti s B o g o m (br. 34, 35, 64, te 11. teza) metafizika n a m može reći mnogo — i s a p s o l u t n o m , metafizičkom sigurnošću — ο Božjoj opstojnosti, a i ο Božjoj biti.

544

3. »O q u a m c o n t e m p t a res est h o m o , nisi supra h u m a n a surrexerit! — Ο što je čovjek nešto j a d n o , ako se ne izdigne do onoga što je iznad čovjeka!« ( S e n e k a ) . Slažemo se s o b a dijela te rečenice! I to je odgovor našeg prvog p u t a Zadnjem Adamu.

545

Drugi put prema rješenju problema bitka: dobrota bitka. Ν e χ u s 1. V e ć je P a r m e n i d r e k a o da su na biću m n o g e osobine (fr. 8, stih 2; naš br. 9). Ne istražujemo sada osobine koje potječu od raznovrsno­ sti biti, n e g o o n e koje su vezane uz »bitak-esse« k a o takav.

Ontologija

546

139

2. Klasična metafizika spominje: ens, res, aliquid, u n u m , verum, b o n u m . Naziva ih »transcendentalia«, jer nisu skučeni na s a m o neku kategoriju, nadilaze — t r a n s c e n d u n t — m o d u s e kategorija (Kant na­ ziva » t r a n s c e n d e n t a l n i m « vrijeme i prostor; njih s m a t r a a p r i o r n i m općim uvjetima pod kojima stvari sudjeluju u našoj osjetnoj, iskustve­ noj spoznaji; a o n o što se nalazi izvan uvjeta osjetne iskustvene spoz­ naje, naziva » t r a n s c e n d e n t n i m « ) .

547

Iako se »ens«, »res«, »aliquid« mogu smatrati istim (tj. izričajem realnosti, fakticiteta u pozitivnom značenju te riječi), ipak se njima m o g u izraziti i neke vlastitosti: »ens« tada znači više aktuaciju, a »res« bit u o d n o s u p r e m a aktuaciji. » U n u m « ističe nutarnju k o h e r e n t n o s t bića, onu neku, biću vlastitu, intimnost. » V e r u m « razlaže o d n o s pre­ ma u m u . » B o n u m « razlaže vrijednost na području težnje. Biće, i nje­ gov bitak, — to nije tek neka ledena činjeničnost! Neki dodaju »pulehrum« kao zaseban t r a n s c e n d e n t a l . Mi ć e m o ga u k r a t k o razmotriti u sholiju teze ο istinitosti bića. K a o zaseban t r a n s c e n d e n t a l , osim tih klasičnih, obradit ć e m o » d v n a m i c u m « (17. teza).

548

3. Svaka od tih osobina bića (attributum, p r o p r i e t a s , passio entis) otkriva n a m stravični i lijepi misterij bivstvovanja (v. br. 4): vidik je drugačiji, d u b i n e su iste. I z a t o bismo pri svakom od ovih putova rješavanja mogli ponoviti sve t r a k t a t e prvog p u t a p r e m a rješenju, npr. mogućnost i zbiljnost d o b r o t e , analogiju d o b r o t e ( o d n o s n o istine, jednosti, d i n a m i z m a ) , kategorije d o b r o t e , d o b r o t u kao pojavu »a se« ili — uzrokovanjem — »ab alio«. Slijedio bi Osvrt (usp. br. 537), svaki p u t a malko nijansiran. Takva razmatranja v e o m a su lijepa. No mi ć e m o obraditi s a m o po j e d n u tezu, i to središnju svakog od tih putova.

549

4. Svrstamo li ova svojstva bitka tako da o n e o s o b i n e što pret­ postavljaju druge slijede o n e koje pretpostavljaju, d o b i v a m o ovaj sli­ jed: ens (res, aliquid), u n u m , verum, b o n u m . Ipak, psihološki n a m je bliži »bonum«, pa od t u d a počinjemo (kao i sv. T o m a u obje S u m e ) .

550

Uvod Α. I. Slično kao činjenica bivstvovanja, t a k o i činjenica da su — za sada recimo — b a r e m n e k a bića dobra, i s t o d o b n o je i silno očita, i silno tajanstvena (usp. br. 4). T a k o sama osnovna činjenica. A pri pokušaju analize već od početka m n o ž e se pitanja: što za­ pravo želimo reći time kad nešto nazivamo d o b r i m ? Od k u d a pravo na taj lijepi atribut? S t o j e zlo? Od kuda činjenica zla? Kakva je veza između bitka i d o b r o t e ? M o ž e m o li, ispitujući p r o b l e m d o b r a , proširiti svoj odgovor Kranjčevićevu Zadnjem Adamu! I t a k o dalje.

140

Miljenko Belić

551

II. Promatrajući neke od raznih slučajeva u kojima govorimo ο n e č e m d o b r o m , pokušajmo jasnije zamijetiti što t o m riječju izričemo. Ti se slučajevi m e đ u s o b n o isprepliću. 1. » B o n u m simpliciter«, » b o n u m s e c u n d u m quid«. N p r . biti sve­ ćenik — to znači n e k o d o b r o . No to d o b r o zahtijeva niz osobina zbog kojih takova svećenika nazivamo n a p r o s t o — »simpliciter« — dobrim svećenikom. Bez tih osobina on je samo p o d neki vidikom — »secun­ d u m quid« — dobar. Srodni su vidici: »perfectibile« (»perficiendum«) i »perfectum«. 2. » B o n u m alteri«, » b o n u m sibi seu s e c u n d u m se«. No tek po tom m o ž e nešto biti d o b r o i d r u g o m e , ako s a m o u sebi ima neku izvjesnu dobru osobinu, dakle, ako je »bonum s e c u n d u m se«. S r o d a n je vidik: »perficiens«. 3. » B o n u m verum«, » b o n u m a p p a r e n s « . Istinsko, pravo dobro jest d o b r o svoj cjelini bića kojemu je d o b r o . Prividno d o b r o odgovara samo nekoj osobini bića. 4. » B o n u m h o n e s t u m « , » b o n u m utile«, » b o n u m delectabile«. » B o n u m delectabile« tražimo poradi ugodnosti (svoje ili t u đ e ) ; »bo­ n u m utile« poradi svrhe kojoj može koristiti; a » b o n u m honestum« tražimo s a m o kao takovo, radi njega samoga.

552

III. 1. U svim tim slučajevima mi, n e k a k o n e p o s r e d n i m zorom, u o č a v a m o i podrazumijevamo neku »jezgru«, nešto zbog čega govo­ rimo ο » d o b r o m e « . Takva je »jezgra« factum primordiale, irreductibile, stvarnost ko­ ja se m o ž e zamijetiti jedino zorom; bez toga zora ne bismo ništa znali ο » d o b r o m « (kao ni ο bilo kojoj drugoj primordijalnoj činjenjenici: slijepac od rođenja nije nikad imao zora ο bojama, i zato u njegovoj spoznaji n e m a te k o m p o n e n t e ) . Kad ο »dobrome« govorimo, i — barem nekako otprilike — znademo što govorimo, znači da imamo taj zor, iako n a m je teško preciznije reći što je to. Svakako, to je neka pozi­ tivnost vrijednost, nešto što cijenimo, odobravamo... (v. br. 4,537 ss).

553

2. K a o posljedica činjenice »dobroga« javlja se njezina »nužna vlastitost« ( p r o p r i u m ) d a j e »poželjno«, »quod omnia a p p e t u n t « (Ari­ stotel, Plotin, sv. Toma...). Ta poželjnost očituje se na dva načina: a) »Činiti dobro« to je n e k o »dobro«. b) » D o b r o « privlači, te zato, ako ga n e m a , za njim se teži; a ako ga ima, posjeduje se »sa zadovoljstvom« (izrazili s m o se metaforički, usp. Ver., 21, 2 c). c) Stoga » b o n u m est diffusivum sui« znači: — d o b r o biće želi o k o sebe širiti dobrotu, činiti d o b r o (Pla­ ton); — d o b r o privlači k sebi, jer je poželjno (Aristotel).

Ontologija

554

555

141

Β. U filozofskoj analizi »dobroga« n e m a m o u samoj ključnoj toč­ ki t a k o precizno postavljenu p r o b l e m a t i k u kao s t o j e P a r m e n i d učinit) za bitak. Ipak, veliki mislioci ostavili su divne vizije — nažalost pre­ težno s a m o u fragmentima — koje nasljednici još nisu dovoljno obra­ dili. 1.1. a) Platon u Državi i Timeju proglašuje »dobro« izvorom svega bivstvovanja, svega »dobroga« i »istinitoga«, najsvjetlijom točkom bit­ ka (Politeia, 6,508 e; 7, 517 c,. 518 c ) ; D e m i u r g izgrađuje svijet, jer je d o b a r i bez zavisti (Timej 29 a ) . Nažalost, Platonova n a u k a ο »dobru« ostala je previše n e d o r a đ e n a i p o n e š t o m u t n a , t a k o da je u antiki nastala izreka za nešto nejasno: »to P l a t o n o s a g a t h o n « .

556

b) Aristotel naučava j e d n a k u širinu i j e d n a k u analognost d o b r a kao i bivstvovanja. D o n o s i t a k o đ e r p r e k r a s n u misao koju — nažalost nije ni on sam dalje r a z r a d i o niti se d a n a s u filozofskoj literaturi dovoljno obrađuje, da o n o pravo »dobro« (sa članom: t a g a t h o n ) , koje čovjek traži kao svoje specifično »dobro« ( t a n t h r o p i n o n ) i u kojemu se smiruje dostigavši svoj v r h u n a c (evdaimonia), m o r a biti s a m o sebi dovoljno (ay'tarkes), što više, m o r a biti takvo da se više ničim ne m o ž e uvećati (me s v n a r i t h m o v m e n e [tj. evdaimonia pri subjektivnom dosegu vrhovnog objektivnog d o b r a ] ) , jer inače u o p ć e nije to »dobro« (usp. Eth. Nicom., I 5 n a p o s e , 1097 b 14-18, i p a r a l e l n a mjesta u Protreptikos). T o m u »dobru«, dakle, Aristotel pridijeva osobine kakve P a r m e n i d pridijeva bitku (fr. 8, stih 4, 11, 33 — naš br. 9).

557

2. Sv. Augustin, sv. T o m a , D u n s Skot... bili su veliki vizionari »dobroga«. Vizionari, tek p o n e š t o s i s t e m a t i č a n .

558

II. N a k o n p a d a pravog shvaćanja metafizike u o p ć e p a d a i meta­ fizičko shvaćanje »dobra«. Spinoza tvrdi da su pojmovi d o b r a i zla nastali »pošto su ljudi sebe uvjerili da sve što nastaje, nastaje p o r a d i njih«, pa su nazvali »dobrim« »sve o n o što pogoduje zdravlju i štovanju Boga«, a protivno »zlim« (Eth., I, A p p . ) , a u samoj stvarnosti »dobro« i »zlo« nisu ništa »osim načina mišljenja« (Eth., IV. Praef.). Ne zamjećuje, dakle, o n u »jez­ gru« (br. 551) ni njezinu p a r m e n i d o v s k u važnost (554, 555).

559

I I I . Nepovjerenje u našu spoznaju stvarnosti kao takve (Kantova baština) i previše subjektivističan stav p r e m a objektu ima svoje odjeke i u nauci ο »dobru«. P r i s t u p nije dobar, a rezultati su s a m o djelomično vrijedni.

560

1. Wertphilosophic (aksilogija, timologija) ima dvije g r a n e : a) idealistički, subjektivistički smjer, b a d e n s k a škola, tj. Wilhelm Windelband

(1848.-1915.)

i Heinrich

Rickert

(1863.-1936.)

tvrde:

142

Miljenko Belić

slično kao što sadržaj našega spoznavanja — izrečen riječju »biti« — ne znači n e š t o u sebi stvarno, nego s a m o sraz n e p o z n a t e stvarnosti i naših apriornih kategorija, t a k o i vrijednosti znače sraz n e p o z n a t o g a s našim a p r i o r n i m vrijednosnim kategorijama cijenjenja, poštivanja. Vrijednosti su svojevrsna objektivnost (u Kantovu smislu), zasebno carstvo. Bivstvovanje je ne s a m o »wertfrei« (bez vrijednosti), nego i »wertwidrig« (protivno vrijednosti), jer »objektivnost« pukog »bivstvovanja« jest n e š t o prostije od »objektivnosti« koja pripada »vrijednosti« (sve to u K a n t o v u smislu!). 561

b) F e n o m e n o l o š k o t u m a č e n j e Maxa Schelera i Nicolaia Hartmanna (1882.-1950.) za razliku od idealističkog smjera naučava objek­ tivnu stvarnost vrednota, no ne dopušta da bi se vrijednosti mogle svesti na bivstvovanje. Taj je dualizam radikalan: »Sein ist wertindifferent«. Ipak »Wert« postaje »vvirklich« tek po o n o m e što bivstvuje, i to se naziva »Gut«, »Sein«. Npr. Wert umjetničke ljepote postaje »vvirklich« po kipu, koji je Gut, Sein. No tu ima već raznih tumačenja. Takve se vrijednosti ne spoznaju razumom, nego posebnim »Wertfuhlen«. Odatle slijedi ira­ cionalizam, te s njime i relativizam na čitavom području vrijednosti: das Schone oder der asthetische Wert, der logisehe Wert, der ethische Wcrt (die Sittlichkeit), das [! ] Heilige o d e r d e r religiose Wert, die Lust...

562

c) Kritička primjedba. Iako ljudski razum s m u k o m i tek nasluću­ jući izriče d o b r o t u , još teže ljepotu, ipak i ο njima, kao i ο svim vrijed­ n o s t i m a vrijedi P a r m e h i d o v esti e oyk esti! Ne m o ž e se ostaviti po strani ona »jezgra« (br. 551)!

563

2. E g z i s t e n c i j a l i z a m , n a p o s e Jean-Paul Sartre (1905.-1980.) n a u č a v a ) : n e m a nikakvih unaprijed sigurnih i objektivnih, ο čovjeku neovisnih vrijednosti, ma k a k o se o n e zvale (npr. priroda, duša, pravo, etika, logika, država, društvo, Bog, nebo, pakao...). Čovjek je o n o na što se »odlučuje« u svojoj konkretnoj »egzistenciji«, a ta je dinamična: »odlučuje se« u »slobodi«, a ta je čovjeku dosuđena kao neograničena i neotkloniva (svi ti izrazi imaju specifično, egzistencijalističko značenje).

564

IV. Filozofije n a d a h n u t e p e s i m i z m o m postoje, ali ostaju pri povr­ š n o m zapažanju i površnoj metafizici.

565

1. Arthur Schopenhaucr (1788.-1860.) polazeći od idealizma, po­ riče spoznaji dodir s objektivnom stvarnošću, a priznaje ga volji (tu se udaljujc od idealizma). Volja je slijepa; za nju ne vrijedi »raison d'etre« koji vrijedi za r a z u m (a on je neobjektivan, kantovski shvaćen); i t a k o ta volja, koju ne vodi smisao, m o ž e težiti za opstojanjem. Ta je težnja besmislena, jer opstojanje je j a d n o , s a m o bol i dosada. A volja ima j e d i n u želju: biti! Kakva zavrzlama a p s u r d a ! Izvor zla je i naš egoizam, jer naš individuum n a m e ć e sebe kao n e k o središte stvarno­ sti. Smanjujemo zlo zaustavljajući htijenje ne fizički, ne silom (pogo-

143

Ontologija

tovo ne samoubojstvom), nego plemenitim osjećajima: egoistički in­ dividuum nek se izgubi u cjelini (tu se približio indijskoj Nirvani), i estetskim doživljavanjem koje n e m a vlastite koristi niti u njemu sud­ jeluje volja. 566

2. Primitivno p u č k o shvaćanje ο dva a p s o l u t n o neovisna i sve­ m o ć n a vječna početnika, j e d n o g a dobroga, i drugoga zlog, javlja se u perzijskom k a s n o m m a z d a i z m u i još kasnijem m a n i h e i z m u (osnivač Manes, u m r o o k o 274. g. iza Krista). To shvaćanje nije nikad moglo dorasti do izgrađene filozofske slike ο svijetu. Osnivač m a z d a i z m a , Zarathuštra (živio je ne u 6. st. prije Krista, n e g o najkasnije u 8. st., m o ž d a i prije 12. stoljeća) naučava j e d n o v r h o v n o ( b e z o s o b n o ? ) du­ h o v n o biće, čisti d u h , uzvišen iznad rascjepa materijalnog svijeta — A h u r a M a z d a . On je izvor z a k o n a i reda, k a k o u cijelom svijetu, t a k o i u ljudskom životu, n a p o s e u čovjekovoj savjesti. On je stvaratelj s l o b o d n e volje d u h a . S njim se javlja — nije jasno u kakvom o d n o s u — »mudri duh«, s p a n t a m a n v u , i »neprijateljski d u h « , a h r a m a n v u . U kasnijem razvoju »mudri duh« poistovjećuje se s A h u r a M a z d o m (ko­ j e m u se n e k e druge osobine personificiraju u s a m o s t a l n a božanstva), a »neprijateljski duh« postaje samostalni bog zla, A h r i m a n . Jaroslav Sidak ne pokazuje povjerenja u mišljenje da bi C r n o b o g bio slavenska verzija A h r i m a n a .

567 14. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dobro.

S t a t u s

q u e s t i o n i s

1. Ne istražujemo podvrste »dobroga«, nego tražimo s a m o o n u »srčiku«, »jezgru« koja se nalazi u svim oblicima »dobroga« (br. 551) i po kojoj — uz p o t r e b n e uvjete — nastaju oblici i podvrste » d o b r o t e « ; d o b r o t a oca i majke; o n o u stvarnosti (!) zbog čega govorimo (!) d a j e n e t k o d o b a r pjevač, d o b a r student, d o b a r svećenik; zbog čega je pisaći stroj d o b a r ; zbog čega je n e t k o d o b a r k a o čovjek, u koliko je čovjek (etičko d o b r o ) . I t a k o dalje (v. br. 550). 2. P o s t u p n i m dokazivanjem dolazimo do silno optimističkog za­ ključka da je posve isti akt — onaj osnovni izvor i put kojim biće jest — ujedno izvor d o b r o t e , i s a m o d o b r o t e , ne zla. Dosljedno, biće, tim samim što je biće, jest d o b r o . Teza će pokazati da, kad govorimo ο »dobru«, govorimo ο »bitku-esse«, ne ο »biti« (v. br. 544). 3. D o k a z n i se postupak odvija u dva dijela teze: prvo na temelju zapažanja s vjerojatnošću zaključujemo d a j e pozitivnost s a m o d o b r a , a zlo je u n e d o s t a t k u . Z a t i m u d r u g o m dijelu teze ispitujemo funkciju akta u »dobroti« bića, o d n o s zbiljnosti i » d o b r o t e « .

Miljenko Belić

144

568

H i s t o r i a

t h e s e o s

1. a) Platon i Aristotel naznačili su d u b o k o metafizičko značenje »dobroga« i njegovu vezu s »bićem«: »biće« i »dobro« u svim su ka­ tegorijama (Aristotel), što više, »dobro« je ishodište postojanja (Pla­ t o n ) . P r e m a toj tvrdnji vodi Aristotelova n a u k a da je »to hoy heneka kai t a g a t h o n — svrha i dobro« što je završnica svakog nastajanja i proizvodnog uzrokovanja (Metaph., I 3, 983 a 31-32), dakle po čemu postojanje svake uzrokovane ( k o n t i n g e n t n e ) stvarnosti; a Bog je Biće najljepše i najbolje (Metaph., X I I 2, 2072 a 34), sve »pokreće« (tj. uzrokuje, v. br. 35, n a p o m e n a ο prijevodu) »kao p r e d m e t ljubavi — hos e r o m e n o n « (Metaph., XII 7,1072 b 3). 569

b) Plotin kaže, d o d u š e , za materiju da je zla (treba paziti na nje­ govu terminologiju i stil, jer on u suprotnostima p o s t e p e n o i sve jasnije donosi svoju misao); no i ta »materija« dolazi e m a n a c i j o m od Onoga koji je » J e d a n i Prvi«, i zato »duša svijeta« oblikuje »materiju« tako da služi dobru, te time i »materija« sama u n e k o m smislu postaje dobra.

570

c) Sv. Augustin, kroz neko doba manihejac, iza m n o g o truda na­ lazi rješenje p r o b l e m a zla, voden Plotinovim indicijima: zlo nije nešto pozitivno, nego je manjak obavezne savršenosti; što jest i ukoliko jest, d o b r o je. To je rješenje ostalo klasično.

571

d) Skolasički metafizičari i teolozi — u ozračju Platonova i Ari­ stotelova p r o m a t r a n j a bića — nastavljaju Augustinove poglede ο do­ bru i ο zlu (kao nedostatku nužne savršenosti), i dorađuju nauku ο p o t p u n o j istosti »dobrote« i »bitka-esse«. — D a k a k o njihovo razmišljanje nije baš uvijek i kod svih o n a k o d u b o k o i precizno kako bi m o r a l o biti (kad, npr. neki govore jedino ο » b o n u m alteri«, ili ο »perfectum« ne obrađujući dovoljno srž p r o b l e m a , v. br. 550). M e đ u metafizičarima su rijetki — a i ti su od manjeg ugleda (u koliko medu njima zaista nije i Kajetan) — koji govore ο zlu kao ο nekoj pozitivnoj stvarnosti, i to u grijehu koji se počinja pozitivnim stvarnim činom, ne s a m o izostavljanjem čina (»peccatum commissionis« nasuprot »pecc a t u m omissionis«).

572

2. Metafizike koje nedovoljno zahvaćaju bilo opseg, bilo dubinu bića, t a k o đ e r nedovoljno obrađuju p r o b l e m »dobroga«.

573

3. Pesimizam naučava A r t h u r S c h o p e n h a u e r . Pod njegovim ja­ kim utjecajem je Eduard von Hartmann (1842.-1906.). U kasnom m a z d a i z m u ima shvaćanja ο (sve)moćnom začetniku zla, takmacu Boga d o b r o t e .

574

Ρ r ο b a t u r 1. pars: zapažanje daje slutiti d a j e pozitivnost bivstvanja s a m o dobra.

145

Ontologija

Arg. a) Nigdje ne zamjećujemo zlo kao pozitivnu stvarnost, nego bilo koje zlo — fizičko ili m o r a l n o — pojavljuje se k a o n e d o s t a t a k d u ž n e osobine u biću koje je inače d o b r o . b) U aktivnosti bića zamjećujemo finalističku tendenciju, a ta je dobra. c) Bića koja su takve naravi da iz njih slijedi d o b r a finalistička tendencija, d o b r a su i s a m a u sebi. Ergo, v e o m a je vjerojatno da je sva pozitivnost bivstvovanja kao takva s a m o d o b r a , a zlo da je u n e d o s t a t k u d u ž n e o s o b i n e . 575

Probatur antecedens: ad a) O p ć e n i t o bismo za svako biće koje nazivamo zlim rekli da je d o b r o kad ne bi imalo ovoga ili o n o g a n e d o s t a t k a (fizičkog ili mo­ ralnog). N p r . nije bacil t u b e r k u l o z e sam u sebi n e š t o zlo, p a č e naprotiv, genijalno je sačinjen, kad štapić dužine 1/1 000 mm i širine 1/10 000 mm ima čitav niz za sebe korisnih osobina; no zlo nastaje u čovjeku, kad mnoštvo tih bića o d u z m e njegovu o r g a n i z m u osobinu koju bi m o r a o imati. Ili: zloća grješnog čina nije u njegovoj pozitivnosti, n e g o u t o m što počinitelj grijeha t a k o ide za djelomičnim d o b r o m čovjekove na­ ravi da isključuje d o b r o koje ljudska narav, p r o m a t r a n a cjelovito, hic et n u n c zahtijeva.

576

ad b) Aktivnost bića završava nekim ciljem koji ju vodi (13. t e z a ) . Cilj vodi privlačeći pod o n i m vidikom, pod kojim je dobar, b a r e m prividno d o b a r (v. br. 550).

577

ad c) »Agere sequitur esse«; »actus s e c u n d u s supponit a c t u m p r i m u m « : bitna vezanost finalističke tendencije na d o b r o — b a r e m prividno — pokazuje narav korijena iz kojega je iznikla.

578

2. pars: veza, istost, »bitka« i » d o b r o t e « u biću U v o d n a n a p o m e n a : 1. »Bitak-esse« jest primordijalna činjenica. Ne m o ž e m o ga raščlaniti na nešto jednostavnije. No to nije ni p o t r e b ­ n o , jer ne s a m o da izravnim z o r o m spoznajemo »bitak«, n e g o je on osnovica svega našega spoznavanja (»subiectum est p r a e d i c a t u m « ) iako se osjećamo u neprilici kada treba ο njemu n e š t o reći na refleksan način (v. br. 283). Da bismo mogli ο bitku nešto zamijetiti i izreći na refleksan način, obično p r o b i r e m o n e k e slučajeve u kojima je onaj zor jasniji i time refleksija lakša. — T a k o ć e m o p o s t u p a t i i sada, k a d a t r e b a zamijetiti k a k o su »bitak« i » d o b r o t a « isto. 2.1 »dobrota« je primordijalna činjenica (v. br. 551). Ne izvodimo je iz činjenice bitka (ni bivstvovanja), nego vidjevši je z o r o m , t r a ž i m o vezu između »bitka« i » d o b r o t e « .

579

Arg. Akt je o n o čime biće jest. Atqui, t o m istom stvarnošću biće je d o b r o . E r g o , biće tim samim što jest biće, jest d o b r o .

146

Miljenko Belić

580

Ad Μ. 1. Polazeći od naravi bića vidimo da je ta narav takva da je po aktu o n o što jest, tj. biće. T a k o đ e r , polazeći od naravi akta vidimo da je ta narav takva, da joj je funkcija svojom stvarnošću biti razlogom da biće jest. Dosljedno, o n o što u d o k a z u izvodimo, ne pri­ dolazi biću k a o slučajno, nego po naravi stvari. A. kako ć e m o izvesti, posve su slični razlozi koji pokazuju vezu akta i bivstvovanja i koji pokazuju vezu akta i d o b r o t e : dakle, po narav; stvari vežu se akt, bivstvovanje i d o b r o t a !

581

582

2. Akt kojim stvoreno biće bivstvuje, nije s a m o njegov kontingentni akt, n e g o i a n a l o g a t u m p r i m a r i u m toga akta, A c t u s p u r u s (v. br. 411), uz onu svojevrsnu »istost« i »razliku« (v. br. 232). Ad m. D o k a z za m i n o r razgranava se kroz ove stupnjeve: 1. Isti je o d n o s potencije i akta s o b z i r o m na d o b r o t u kao i s obzi­ r o m na bivstvovanje. 2. O n o što je akt (ili što spoznajemo k a o akt, a k o se taj akt od svoje potencije razlikuje s a m o pojmovno) izvor je s a m o d o b r o t e , ne njezine specifikacije i po specifikaciji ograničenja na ovu ili o n u vrstu d o b r o t e . Iz akta proistječe »sola« bonilas. 3. Sva a m p l i t u d a svih vrsta d o b r o t e potječe iz akta, akt je riznica sve d o b r o t e . Iz akta potječe »omnis« bonitas. 4. Akt k a o takav ne stavlja granice dobroti, kao što ih ne stavlja ni bivstvovanju. Stoga, kao s t o j e Cista Zbiljnost (koja nije apstrakcija n e g o stvarnost) pozitivno neizmjerna u bivstvovanju, t a k o je pozitivno neizmjerna i u d o b r o t i . 5. P r o m a t r a se o d n o s između Božje Z b i l j n o s t i - D o b r o t e i stvore­ nih dobrih bića.

583

584

Pr. m. 1. stupanj. — Ništa nije »actu« d o b r o , a k o »actu« ne biv­ stvuje. G d j e je bivstvovanje s a m o »in p o t e n t i a « , ondje je i dobrota s a m o »in p o t e n t i a « . K a o što je »bitak-esse« »preduvjet« svake osobi­ ne, t a k o je »preduvjet-donosilac« t a k o đ e r d o b r o t e . — Isti je, dakle, o d n o s potencije i akta s obzirom na d o b r o t u k a o i s o b z i r o m na biv­ stvovanje. O b i e c t i o . O v o se dokazivanje m o ž e p r e o k r e n u t i : ništa nije »actu« zlo, što »actu« ne bivstvuje. Dakle, akt je p o č e l o zla. O d g o v o r . O n o što ne bivstvuje, nije ni d o b r o ni zlo; tek o n o što jest, m o ž e biti zlo, a k o n e m a osobine koju bi m o r a l o imati. U tom smislu istina je da bez bitka-esse n e m a ni zla. No ne slijedi iz toga da bi zlo kao takvo bilo pozitivna stvarnost. T a k o npr. m o ž e m o govoriti ο sljepoći ili gluhoći u živom osjetnom biću, a ne u biljci ili neživome; pod tim vidikom m o ž e m o reći da je osjetni život temelj sljepoće ili gluhoće, no ne slijedi iz toga da je

147

Ontologija

sljepoća ili gluhoća neka manifestacija osjetnog života, nego da je njegova okrnjenost, nedostatak, a ne n e k a pozitivna stvarnost. 585

Pr. m. 2. stupanj. — O p r a v d a n o je razlikovanje između a k t a - e s s e k a o počela pozitivnosti, i potencije-biti (essentia, quiditas) k a o po­ čela određenja, skučenosti u bivstvovanju (v. 3. tezu). Atqui, budući da je isti o d n o s potencije i akta s obzirom na do­ b r o t u kao i s obzirom na bivstvovanje (br. 582), ergo, slijedi da o n o što je akt (ili: što spoznajemo kao akt — ako se taj akt od svoje potencije razlikuje s a m o pojmovno) izvor je s a m o d o b r o t e , a ne njezine bilo kakve specifične o d r e đ e n o s t i i skučenja punine dobrote.

586

Pr. m. 3. stupanj. — » N e m o dat q u o d non habet.« T k o n e š t o daje dajući sebe, sigurno ima sam u sebi o n o što daje. Atqui, budući d a j e jedino akt (a ostale nutarnje k o m p o n e n t e bića po svom o d n o s u p r e m a aktu, v. br. 582 i 584) izvor d o b r o t e , i to svake, stvarne ili ostvarive, ergo, slijedi d a j e akt sam u sebi j e d i n a i posvemašnja riznica bilo koje stvarne ili ostvarive d o b r o t e (usp. br. 82).

587

Pr. m. 4. stupanj. — O n o m aktu-bitku koji je ne apstrakcija, nego stvarnost kao Cista Zbiljnost, »granica« u savršenosti i punini bitka jest j e d i n o »non-esse«, granica koje n e m a . To je ničim o m e đ e n a »ek­ splozija« bivstvovanja, i zato je Bog pozitivno neizmjeran (br. 84). Atqui, budući da je isti o d n o s i ista funkcija akta s obzirom na bivstvovanje k a o i na d o b r o t u , ergo, slijedi d a j e Čista Zbiljnost, Bog, ne s a m o p u n i n a neizmjernosti bivstvovanja, nego na isti način p u n i n a neizmjernosti d o b r o t e . Čisti bitak u svoj njegovoj n e o m e d e n o s t i — čista d o b r o t a u svoj nje­ zinoj n e o m e đ e n o s t i . Ničim o m e đ e n a »eksplozija« bivstvovanja — ni­ čim o m e đ e n a »eksplozija« d o b r o t e ! Isto na drugi način k a o što Bog nije ovaj ili onaj m o d u s bivstvova­ nja ( » m o d u s essendi«), niti »partim esse, partim n o n esse«, n e g o je Božji » m o d u s bivstvovanja« sama p u n i n a čistog samostalnog bitka (esse subsistens p u r u m ) , tako i Božja d o b r o t a nije ovaj ili onaj m o d u s d o b r o t e , niti »partim bonus, partim n o n bonus«, n e g o je Božji »mo­ dus« d o b r o t e ta d o b r o t a sama, sva p u n i n a d o b r o t e !

588

Pr. m. 5. stupanj. — U najdubljoj liniji d o b r o je svako stvoreno biće, jer je slika i odsjev onoga Bića koje je d o b r o t a sama (v. br. 580, 586, u kontekstu 6. i 7. teze).

589

C ο r ο 1 1 a r i a 1. » ' D o b r o ' dodaje biću vidik ili usmjerenost p r e m a težnji«, d o ­ daje s a m o u ovom smislu što naš ljudski r a z u m ne uočava o d m a h , pri

148

Miljenko Belić

prvom zoru bitka, njegovu prekrasnu vezu s »dobrim«. Sadržaj pojma »dobar« uključuje u sebi sadržaj pojma »biće«; a u o b r n u t o m smjeru, p r e m d a sadržaj pojma »biće« uključuje sadržaj pojma »dobar«, ipak to nije n a m a ljudima o d m a h jasno (»non statim q u o a d nos«). No dubljom analizom razabiremo da je o n a misteriozna jezgra, od koje potječe bivstvovanje, ujedno sama po sebi — bez ikakva d o d a t k a — t a k o đ e r izvor d o b r o t e . To vrijedi i za ostale t r a n s c e n d e n t a l e . 590

2. N u ž n a vlastitost ( p r o p r i u m ) »dobroga« jest da je poželjno (br. 552). Dosljedno, u kojem stupnju n e k o biće posjeduje bitak — taj izvor i bivstvovanja i d o b r o t e — u istom stupnju posjeduje i poželjnost. — I zato, k o n t i n g e n t n a bića m o ž e m o željeti, ali ne m o r a m o . A Bog je t a k o lijep i poželjan, da je samo poželjan i pod svakim vidikom pože­ ljan (usp. 2. tezu; v. br. 4).

591

3. K o n t i n g e n t n o biće nije samo sebi dovoljno za bivstvovanje, i isto t a k o nije samo sebi dovoljno za svoju poželjnost. »Ab alio« u d u b o k o m p a r m e n i d o v s k o m značenju (usp. 6, 7 , 1 0 - 1 3 . tezu). Rješenje je također parmenidovsko (v. br. 232), u Bogu, koji je uzrok uzroka i d o b r o t a svih dobrota, a i to kao prvotni analogat. »Sva bića teže za Bogom kao svojom svrhom kad teže za bilo kojim dobrom, bilo u m s k o m težnjom, osjetilnom ili p r i r o d n o m koja se odvija bez spoznaje. N a i m e , svaka se stvar pojavljuje u vidu nečega d o b r a i pože­ ljna je s a m o ukoliko ima udjela (participat) u sličnosti s Bogom« (S. th., I, 44, 4 ad 3; prev. T. Vereš, T o m a Akvinski, Izabrano djelo, Za­ greb, Globus, 1981., str. 185).

592

S c h ο 1 i ο η Α. I. Zlo nije pozitivna stvarnost (niti pozitivna stvarnost može biti zla), nego je n e d o s t a t a k p o t r e b n e osobine. I k a o što u »dobru« ima poželjnosti, t a k o je n e m a u nedostatku p o t r e b n o g »dobra«. No p o n e k a d čovjek želi zlo. Ipak i t a d a ga želi p o d vidikom dobra (necjelovitog, prividnog, v. br. 550), ili b a r e m kao manje zlo, tj. kao bijeg i (jedinu) zaštitu od većeg zla.

593

II. » M a l u m phvsicum« jest n e d o s t a t a k d u ž n e osobine u redu slo­ b o d n o g djelovanja volje (grijeh). Izraz »malum metaphvsicum« nije sretan. T r e b a l o bi da označuje n e d o s t a t a k daljnje osobine (savršenosti), ali koja nije d u ž n a osobina dotičnog bića.

594

B. Pitanje ο smislu zla može se p r o m a t r a t i i filozofski i teološki. Iskrena je i veoma o p r a v d a n a Suarezova izreka: »Disputant autem philosophi pauca de malo; plura vero theologi« (DM, 11 introd.).

Ontologija

595

149

I. a) Filozofija vidi da se zlo javlja j e d i n o uz biće. A biće je od osnovice pa skroz p r o ž e t o d o b r o t o m ( z b i l j n o s t = d o b r o t a ) . Dosljedno, kad je čitavo ozračje t a k o optimistički obasjano, vjerojatno pojedi­ n a č n a »rana« neće biti nerješivo o p a s n a . b) Nadalje, viša savršenost koji p u t a donosi sa s o b o m p o t r e b u pripuštanja n e d o s t a t k a ili n e k o g izostavljanja niže d o b r o t e ; t a k o i »dignitas causalitatis« (br. 529). No nije zlo, ako se m r a m o r iskleše u kip! c) N a p o k o n , filozofski je sigurno da Bog postoji, da sve zna, sve m o ž e , d a j e d o b a r . Dosljedno, kad O n nešto pripušta, m o ž e m o M u s e povjeriti.

596

II. Susret čovjeka sa zlom, veli teologija, dio je čovjekova sudio­ ništva u Kristovu djelu. Krist pobjeđuje zlo svojom nesebičnošću. On k a o T r s — d a r o m svog Srca i uz sudioništvo Majke — pridružuje sebi »loze« u toj brizi za realizaciju nesebičnosti i ljubavi. Sebičnosti nije ostavljeno nikakvo mjesto, i z a t o je žrtva Velikog p e t k a , ali i p l e m e n i t a činjenica Uskrsa, sve do završnice u Domovini, kod O c a koji je bitak, z a p r a v o d o b r o t a , plemenitost srca i ljubav — bez o m e đ e n j a . To su doista novi vidici!

597 Treći put prema rješenju problema bitka: veza bivstvovanja s razumom. 15. teza: Biće tim samim što je biće jest ontološki istinito. T e r m i n i »Istinitost« — baš kao i »biće« i »dobro« — t a k o đ e r je p r i m o r d i ­ jalna činjenica koja se ne svodi na nešto drugo, i t r e b a je z o r o m na­ p r o s t o vidjeti (usp. br. 549, 551). 598

1. U najopćenitijem smislu znači neku vezu s r a z u m o m , i to vezu n e k e jednakosti, » a d a e q u a t i o rei et intellectus« (definicija kojoj je a u k t o r n a v o d n o Izak Israeli ( u m r o 940.), no u njegovim se sačuvanim djelima ne nalazi).

599

2. »Veritas logica« — »logična istina« jest prilagođivanje (izjed­ načenje) r a z u m a p r e m a p r e d m e t u ( a d a e q u a t i o intellectus a d r e m ) .

600

3. »Veritas ontologica« — »ontološka istina« jest prilagođenost (izjednačenost) p r e d m e t a p r e m a r a z u m u ( a d a e q u a t i o rei ad intellectum). Da je p r e d m e t prilagođen r a z u m u govorimo u dva smisla: a) — p e r se, tj. p r e m a o n o m r a z u m u ο kojem ovisi bivstvovanje takova bića (dakle, p r e m a r a z u m u i zamisli graditelja, pisca, relativno

150

Miljenko Belić

s a m o s t a l n o g izvoditelja..., u zadnjoj liniji svih stvorova p r e m a razumu Stvoriteljevu (v. br. 251, 252, 260); b) — p e r aceidens, seu s e c u n d u m quid, tj. p r e m a prepoznavanju i prihvaćanju ( s e c u n d u m a e s t i m a t i o n e m ) : p r e d m e t se p r o m a t r a u od­ nosu p r e m a pojmu koji izriče n e k o biće, ali koji — b a r e m t a d a — ne upravlja izgradnjom bivstvovanja takova bića, a uspoređuje se s tim p o j m o m zato da se dotični objekt p r e p o z n a i prihvati (ili ne prihvati) kao takvo biće ( k a o takova bit, k a o baš taj individuum). N p r . ispitu­ j e m o je li n e k a kovina, s takvim i takvim o s o b i n a m a , »pravo« zlato, je li to križ P e t r a Barbarića, itd. 601

4. »'Veritas vitae — istina života' [između raznih načina istine] kazuje se zasebice ukoliko čovjek u svom životu ispunja o n o na što ga je usmjerio Božanski um« (S. th., 1,16, 4 ad 3). D a k l e to je primjena o n t o l o š k e istine (br. 599) na djelovanje. D o d a j m o da Božja stvara­ lačka zamisao progovara kroz stvorenu narav (tj. supstanciju koja je p o č e l o djelovanja i primanja, br. 302). I tako, dosljedno, nasuprot p a t v o r i n e života (»nepravo zlato«, » n e a u t e n t i č n a relikvija«) »veritas vitae« je istinoljubivost života k a o takovog, istinitost samog življenja, životna iskrenost, p o d u d a r a n j a djelovanja sa zahtjevima vlastite na­ ravi. Istinoljubivost (iskrenost) u govorenju njezina je podvrsta.

602

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

1. Prvi čovjekov susret s istinom jest dostignuće logične istine. Stoga u prvom dijelu teze počinjemo istraživanje općeg misterija isti­ ne od činjenice čovjekovih mogućnosti dosizanja logične istine. a) Počinjemo pitanjem gdje se nalaze mogućnosti za logičnu isti­ nu. O d g o v a r a dokaz: svuda, u svemu r e a l n o m e ( n o ipak nije sve real­ no j e d n a k o pristupačno čovjekovu r a z u m u ) . A da bi to dokaz mogao reći, p r o m a t r a subjektivno-objektivni instrument, formalni objekt, čovjekova umskog spoznavanja, a to je akt-bitak (esse). 603

b) T i m e smo dobili dva važna u v o d n a rezultata: prvo (protivno od agnosticizma, ali i bez upadanja u racionalizam), misterij istine širi se j e d n a k o daleko kao i misterij bitka. D r u g o , našli smo p u t o k a z što pokazuje kojim p u t e m treba nastaviti istraživanje u dubinu tog miste­ rija istine: treba ići smjerom p r e m a a k t u - b i t k u (esse).

604

2. a) Drugi dio teze traži što ima biće u sebi — kao svoje unutarnje p o č e l o — s t o j e razlog te »otvorenosti« za logičnu istinu. Odgovor je sličan kao i pri misteriju »dobroga«: akt-bitak. Svaki akt-bitak, i svaki akt koji sam po sebi nije bitak ali je na bitak usmjeren (tj. akt u n u t a r stupnja biti), jest temelj za »est« k o p u l e suda, dosljedno, za logičnu istinu (podrazumijeva se stvaran bitak, a ne tek zamišljen, bez potreb­ ne veze sa stvarnošću pri zamišljaju ο stvarnosti). Takav je ponajprije Bog, p u n i n a zbiljnosti. Z a t i m , Božjim d a r o m (br. 580), stvorovi; u

Ontologija

151

njima je temelj za spoznavanje ili onaj akt koji aktuira potenciju, ili onaj akt iz kojega potencija potječe (»moguće je zbog...«, v. br. 239 s 264). 605

b) Tu su p o t r e b n e dvije n a p o m e n e : Prvo, čovjek izravno spoznaje »quod ens«, stvarnost koja mu je bliska, p r e t e ž n o tvarna, malim dijelom d u h o v n a (s tim »quod ens« spoznaje i njegove »quo«). Vidik pod kojim čovjek spoznaje biće jest bit bića (essentia, quiditas). A bit se spoznaje ne radi nje k a o takve, n e g o radi njezina akta (za ovu tezu nije važno je li taj akt realiziran na ovaj ili onaj način, je li r e a l n o ili s a m o p o j m o v n o različit od svoje potencije). — U k r a t k o : spoznajemo biće kroz njegovu bit, no ne zato što je bit »modus essendi«, nego zato jer je » m o d u s essendi«. U s p o r e d b a ( s a m o djelomično d o b r a ) : spoznajem kip, a spozna­ j e m ga gledajući ili pipajući njegove plohe, rubove; no njih ne bih m o g a o spoznati, kada ne bi bilo mramora, obrubljenoga tim p l o h a m a . M r a m o r , pozitivnost, to je nosilac te umjetničke stvarnosti; no mi je spoznajemo rubom, negacijom daljnjega (Slabost te u s p o r e d b e : tek oblik čini g r o m a d u m r a m o r a kipom; m r a m o r sam po sebi n e m a te vrijednosti. O b r a t n o je između akta i biti, gdje je bit s a m o »modus«, ograničenje onoga što je po sebi izvor vrijednosti). — Ili: g l e d a m pro­ jiciranu sliku (objekt m o g a spoznavanja, »quod ens«); dijapozitiv od­ ređuje oblik i sadržaj slike (quiditas); svjetlost joj daje vidljivost (akt).

606

D r u g a n a p o m e n a . Nije svaki akt-bitak — iako je temelj spoznatljivosti — j e d n a k o pristupačan našem ljudskom u m u u sadašnjem životu. N a i m e , naše su u m s k e oči kao oči šišmiša ( u s p o r e d b a je Ari­ stotelova, sv. T o m a je često upotrebljava), t a k o da se d o b r o snalazimo u »polutami« ove stvarnosti n a m a bliske, p r e t e ž n o tvarne; akt takvih, n a m a bliskih biti n a m a je najvidljiviji, dok n a m je, Cisti Akt, Bog, preblistav kao što je sunce presjajno za oči noćnih životinja. Ipak ne ostajemo pri samoj ovoj stvarnosti n a m a bliskoj, nego analogijama i negacijama p r o d i r e m o i do ostalih biti, pa i onih teško pristupačnih (bilo tvarnih, npr. u mikrofizici, bilo netvarnih) sve do Čiste Zbiljnosti. No u svim tim slučajevima bitak je razlog spoznatljivosti.

607

c) Tu se osjeća sitnost (»primitivizam«, » n e k u l t u r n o s t « ) naše ljudske spoznaje: p r o m a t r a m o »konture«, »omot«, a »sadržaj« koji daje vrijednost » k o n t u r a m a « i njegovu funkciju ni ne zamjećujemo bez d u b o k e metafizičke analize! U t o m nas kontekstu ne začuđuje, što naš razum, p r e m d a sposo­ ban za spoznavanje bilo koje stvarnosti, susreće misterije često, ne s a m o u objavljenoj vjeri. Pogrješan je i racionalizam ( n o uza sve to nije p o t r e b a n ni agnosticizam)!

608

3. a) Treći dio teze precizira i pita: Z a š t o je akt »otvoren«, »pro­ ziran«, r a z u m u ; od k u d a to da razum u p r e d m e t i m a koji su »actu«,

152

Miljenko Belić

čita neki — i to posve o d r e đ e n i — smisao? Odgovor: zato što je akt t a k o vezan uz r a z u m da je ili s r a z u m o m p o t p u n o isto (Božji »noesis n o e s e o s noesis«), ili je plod r a z u m a — b a r e m u najdubljoj liniji — Božjega. 609

b) T i m e o t p a d a protivna alternativa, n a i m e da bi akt bio sam po sebi prikladan da ga r a z u m shvati, p r e m d a bi bio u svojoj genetskoj »strukturi« ο r a z u m u neovisan (povežimo s Aristotelovom kritikom A n a k s a g o r e i E m p e d o k l a , br. 489).

610

c) Dosljedno, »veritas ontologica« jest osnovica i preduvjet svake istinitosti i svakog bivstvovanja; r a z u m je ili isto što i bivstvovanje (u Bogu), ili je bivstvovanju ishodište. »Biti« — to znači »biti izrečen«! »U p o č e t k u bijaše riječ« (Iv 1,1). I tako, akt, budući da se javlja samo uz misao, nosi u sebi smisao. Taj dio teze izvanredno je važan i bogat u krasnim posljedicama; tim lijepim p u t e m usmjeruje naše naziranje ο stvarnosti i naš odgovor Kranjčevićevu » Z a d n j e m A d a m u « .

611

612 613

d) Budući da u d o k a z n o m postupku ispitujemo narav tih zbi­ ljnosti — Božje i stvorene — slijedi da ova ovisnost ο r a z u m u nije s a m o faktična, nego jest po naravi stvari (sud ο njoj jest analitičan sud). Po svojoj naravi Čista zbiljnost je čista misao, i zato čisti, ničim i ni malo skučeni subzistentni smisao! 4. N a p o k o n četvrti dio sintetizirajući dovršava tezu. H i s t o r i a

t h e s e o s

1. a) Klasična metafizika naučavala je b a r e m implicite sve dubine ove teze. V e ć P a r m e n i d govori (ne razrađujući) ο istosti misli i biv­ stvovanja (v. br. 10). Krasnih vidika ima kod Platona, Aristotela (v. br. 36), Plotina, sv. Augustina, A r a p a i Židova (Avicene, Maimonida i drugih), sv. Anselma, sv. Tome... b) Moglo bi se prigovoriti ο n e d o r a đ e n o s t i ili nekoj nedosljed­ nosti, kad — npr. — Platon, u n a t o č n a u k e ο idejama i n a p o s e ο vrhov­ noj ideji D o b r o t e koja svemu daje da u o p ć e jest, ipak naučava kako D e m i u r g uređuje materiju koja mu je n a p r o s t o d a n a ; ili kad Kajetan n e o p r e z n o (mislim da ne treba upotrijebiti jačeg izraza), razrađujući vezu između »bića« i njegova atributa »istinitosti«, piše: »A 'istiniti­ m a ' se nazivaju s a m o izvanjskim pridijevanjem — V e r a e a u t e m dic u n t u r extrinseca t a n t u m d e n o m i n a t i o n e « (In, 1,16, 6 sub finem). 614

2. a) N e p o t p u n a Descartesova metafizika previše dijeli »jasni po­ j a m « (»idea clara«) od objekta. Spinoza i Leibniz osjećaju pogrješnost toga dijeljenja, ali nisu uspjeli dati zadovoljavajuće rješenje. b) D o k p r e m a Descartesu »idea clara« ipak govori ο objektivnom svijetu, kod K a n t a p o n o r između spoznavajućeg subjekta i spoznajnog

Ontologija

153

objekta ostaje nepremostiv, »das D i n g an sich« ostaje za nas uvijek »ein u n b e k a n n t e s X«. H e g e l pokušava p o n o v n o povezati subjekt i objekt, ali t a k o da je otišao u e k s t r e m n i logicizam. c) Razumljivo je da su takvi sistemi izazvali, k a o reakciju, antiintelektualizam raznih vrsta: Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), Sor e n Kierkegaard, Friedrich Nietzsche (1844.-1900.). Z a s e b n o mjesto p r i p a d a Henriju Bergsonu, i, na drugi način, p r a g m a t i z m u Williama Jamesa (1842.-1910.). 615

Ρ r ο b a t u r 1. pars: doseg čovjekove logične istine Arg. Čovjekov r a z u m spoznaje pod vidikom bivstvovanja biti, Sub i e c t u m est P r a e d i c a t u m . Atqui, spoznajna moć, koja spoznaje p o d vidikom bivstvovanja, u dosizanju objekata svoga spoznavanja n e m a granica. E r g o , čovjekov r a z u m u dosizanju objekata svoga spoznavanja n e m a granica.

616

617

Pr. m. Vid traži boju, sluh zvuk; n e p r i s t u p a č n o je vidu » o m n e et solum« što n e m a boje, n e p r i s t u p a č n o je sluhu što n e m a zvuka, — Što je oku boja i sluhu zvuk, to je čovjekovu r a z u m u akt kojim bivstvuje bit; i z a t o je čovjekovu r a z u m u n e p r i s t u p a č n o » o m n e et solum« ο č e m u ne vrijedi »jest«, što ne bivstvuje, čega n e m a . 2. pars: a k t - b i t a k razlog je »otvorenosti« r a z u m u . Arg. A k t - b i t a k je o n o čime biće jest. Atqui, t o m istom stvarnošću biće je r a z u m u »otvoreno«, pristu­ pačno. E r g o , biće tim samim što jest, r a z u m u je »otvoreno«, p r i s t u p a č n o . Ad. M. Vidi br. 579, 580. Ad m. Vidi br. 581, promjenivši riječ » d o b r o t a « riječju »otvore­ nost« ili »pristupačnost r a z u m u « .

618

Pr. m. 1. stupanj. — Bitak-esse »preduvjet« je svake osobine, pa i »otvorenosti« r a z u m u . Ništa nije »actu« r a z u m u p r i s t u p a č n o , što nije — u bilo kojem obliku — a k t u i r a n a stvarnost. Potencijalna stvarnost s a m o je potencijalna »otvorenost« r a z u m u : tako, toliko i zato p r i p a d a »obitelji« te »pristupačnosti« r a z u m u , kako, koliko i zbog čega pripa­ da »obitelji« bivstvovanja, tj. zbog usmjerenosti na bitak (v. br. 42 s k o n t e k s t o m , te s 2., 5., 6. i 7. t e z o m ) .

619

Pr. m. 2. stupanj. — B u d u ć i da je o p r a v d a n o razlikovanje između bitka-esse kao počela pozitivnosti, i potencije-biti k a o počela o d r e đ e ­ nja, skučenosti u bivstvovanju (v. 3. tezu), atqui, i budući da je isti o d n o s potencije i akta s o b z i r o m na »ot­ vorenost« r a z u m u k a o i s o b z i r o m na bivstvovanje (br. 617),

Miljenko Belić

154

ergo, slijedi da je o n o što je akt (kao stvarnost ili što ο stvarnosti izričemo fundiranim p o j m o m ) izvor s a m o »otvorenosti« r a z u m u , a ne njezine bilo kakve specifične o d r e đ e n o s t i i skučenja p u n i n e bivstvova­ nja ili p u n i n e otvorenosti r a z u m u . »Sola« veritas. 620

Pr. m. 3. stupanj. — » N e m o dat q u o d n o n habet.« T k o nešto daje dajući sebe, sigurno ima s a m u sebi o n o što daje. Atqui, budući da je j e d i n o akt (a ostale nutarnje k o m p o n e n t e bića po svom o d n o s u p r e m a aktu, v. br. 617, 618) izvor »otvorenosti« ra­ z u m u , i to svake, stvarne ili ostvarive, ergo, slijedi d a j e akt s a m u sebi jedina i posvemašnja riznica bilo koje ostvarene ili ostvarive »pristupačnosti« r a z u m u . Sto god je spoznatljivosti, u bitku sc nalazi (usp. br. 82). »Omnis« veritas.

621

Pr. m. 4. stupanj. — O n o m a k t u - b i t k u koji je ne apstrakcija nego stvarnost k a o Cista Zbiljnost, »granica« savršenosti i punini bitka jest j e d i n o »non-esse«, granica koje n e m a . To je ničim o m e đ e n a »eksplo­ zija« bivstvovanja, i z a t o je Bog pozitivno b e s k o n a č a n (v. br. 84). Atqui, budući da je isti o d n o s i ista funkcija akta s obzirom na bivstvovanje kao i na o t v o r e n o s t r a z u m u , ergo, slijedi da je Čista Zbiljnost, Bog, ne s a m o p u n i n a besko­ načnosti bivstvovanja. n e g o na isti način p u n i n a neizmjernosti veze s r a z u m o m : Bog je p u n i n a čiste osmišljenosti i čiste spoznatljivosti, u intenzitetu sve Njegove b e s k o n a č n o s t i ! Isto na drugi način: kao što Bog nije ovaj ili onaj m o d u s bivstvova­ nja ( » m o d u s essendi«), niti »partim esse, p a r t i m non esse«, nego je Božji » m o d u s bivstvovanja« s a m a p u n i n a čistog samostalnog bitka (esse subsistens p u r u m ) , t a k o je i Božja »prozirnost« r a z u m u ne tek ovaj ili onaj m o d u s otvorenosti r a z u m u , niti »djelomično svjetlost, djelomično t a m a smisla i spoznatljivosti«, nego Božji je m o d u s veze s r a z u m o m i j a s n o ć o m s a m a p u n i n a jasnoće, prozirnosti, svjetla, u svoj njezinoj b e s k o n a č n o s t i ! »Bog je svjetlo i nikakve t a m e n e m a u Nje­ m u « (1 Iv 1, 5) — m o ž e m o tu riječ ο Božjoj svetosti primijeniti na blistavu prozirnost Božjeg bitka.

622

Pr. m. 5. stupanj. — U najdubljoj osnovici akt je zato povezan s r a z u m o m , jer je odsjev i slika (v. br. 250) Boga, »Svjetla«.

623

3. pars: zbiljnost ne p r e t h o d i spoznaji Arg. Svako biće — po svojoj najdubljoj biti, po t o m e što je biće i ukoliko je biće — j e s t ili »a se«, ili »ab alio« (v. br. 205-215 s 412). A zbiljnost je o n o čime biće jest biće. Atqui, u oba slučaja — bilo »a se«, bilo »ab alio« — zbiljnost ne p r e t h o d i spoznaji. E r g o , zbiljnost u koliko je zbiljnost ne p r e t h o d i spoznaji.

155

Ontologija

624

Pr. m. 1. dio: zbiljnost u Biću »a se« ne p r e t h o d i spoznaji. U n e u z r o k o v a n o m biću n e m a sastavljenosti (v. 11. tezu, n a p o s e br. 435). Z a t o u Bogu ne m o r a m o kao kod nas razlikovati supstanciju, zatim r a z u m kao njezinu m o ć spoznavanja, te n a p o k o n spoznaju kao čin r a z u m a , kojim supstancija dobiva n e k o svoje novo svojstvo. Božji bitak sam po sebi već je ona cjelovita božanski bistra spoznaja (v. br. 620); i Božja spoznaja nije po svojoj naravi akcident (v. br. 279, 306), n e g o je to spoznaja koja je ujedno sam subjekt spoznaje. To je uočio i genijalno formulirao Aristotel: Noesis n o e s e o s n o e -

sis (Metaph., 12 9, 1074 b 34). Sv. T o m a veli isto, čak u jednoj točki još smionije: »Božje spo­ znavanje (intelligere) jest Njegova supstancija. [...] Stoga, budući da je s a m a Njegova bit ujedno 'species intelligibilis', k a k o je r e č e n o (q. 3, a. 7) [tj. zbog nesastavljenosti], n u ž n o slijedi da je s a m a Njegova spoznaja (intelligere) Njegova bit i Njegov bitak« (S. th., I, 14, 4 c). Da bismo osjetili divnu snagu tog teksta, sjetimo se da je »species intelligibilis« o n o čime se d e t e r m i n i r a naš razum da spoznaje, i da spoznaje ovo ili o n o ; o n a je akt u m s k e potencije; gdje je »species intelligibilis«, ondje ne s a m o jest, nego m o r a biti spoznaja, i to ova ili o n a o d r e đ e n a spoznaja. Kad se veli da je Božja bit već s a m a po sebi »species intelligibilis«, time se kaže da je Bog ne s a m o onaj koji de facto spoznaje, nego d a j e onaj koji m o r a spoznavati, koji je sam izvor spoznavanja, i to snagom s a m e svoje naravi. To je — na p r o b l e m spoznaje primijenjena — Aristotelova n a u k a da je Bog po svojoj naravi Zbiljnost (v. br. 34, 35). A to znači da je Bog ne s a m o onaj koji de facto jest, nego onaj koji m o r a biti, jer gdje je zbiljnost, ta »pobjeda« nad ništavilom, ondje je — baš zbog zbi­ ljnosti — biće (dakako, uz primjenu analogije bića). 625

Pr. m. 2. dio: u »podtemeljima« stvorenog bića (i njegova akta) intelekt ima bitnu i konstituirajuću funkciju. a) Sve štio je »ab alio«, tek zato i tek u toliko jest, koliko partici­ pira na Bogu, biću »a se« (v. br. 253-259). A Biće »a se«, Bog, p u n i n a ne n e o m e đ e n e »otvorenosti« r a z u m u (br. 620), On je subzistentno spoznavanje (br. 623).

626

b) Po prvi put se izriče neka o d r e đ e n a mogućnost time da Božji r a z u m — kao u m j e t n i k - a u t o r — izrckne na način spoznaje o n e mo­ d u s e analognog preslikavanja neizmjernog uzora Božje biti na o m e ­ đ e n način (v. br. 260).

627

c) O n o što je »ab alio«, tek po uzroku ima bitak i spoznatljivost. Proizvodni uzrok pretpostavlja svršni uzrok; a za svršno uzrokovanje b i t n o je p o t r e b a n razum.

628

4. pars: sinteza ο istinitosti bića. Arg. Zbiljnost je o n o čime biće dosiže p a r m e n i d o v s k u vrijednost: da bivstvuje.

Miljenko Belić

156

Atqui, zbiljnost znači pripadnost svijetu r a z u m a . E r g o , parmenidovska vrijednost, bivstvovanje, znači pripadnost svijetu razuma. 629

Ad m. Taj minor već je d o k a z a n (2. i 3. dio teze). No podsjetimo se na njegovo d u b o k o značenje! Ne pripada zbiljnost svijetu r a z u m a tek n e k o m otvorenošću, a koja bi bila realizirana bez aktualnog i doslovnog razumskog svjesnog spoznavanja! A to aktualno doslovno i svjesno r a z u m s k o spoznavanje u Bogu je realizirano s a m o m Njegovom naravi k a o takvom (v. br. 623). M e d u stvorovima tek neki su uzdignuti do doslovnog i svijesnog razumskog spoznavanja. No ako t a k o visoke veze s istinom i nema svuda, ipak r a z u m nigdje m e d u Božjim djelima nije stranac, on u svakom biću pronalazi svoj zavičaj, svoj d o m . A to zato, jer svako biće od Boga različito potječe od razuma, u posljednjoj i nadubljoj liniji od Božjeg razuma. U p r a v o z a t o Bog je u svim stvorovima a n a l o g a t u m p r i m a r i u m ne s a m o u smislu činjeničnosti, nego i u smislu prvotnog analogata za »zavičaj« i »dom« r a z u m a . Dosljedno, upravo time što se razum u bićima i pri spoznavanju osjeća »kao kod kuće«, doživljava o n o pri č e m u je na p u t u p r e m a Bogu, jer je u spoznatljivost u t k a n a Božja nadistinitost. »Svako spoznavajuće biće uključivo spoznaje Boga u bilo kojem s p o z n a t o m [objektu]. N a i m e , kao što ništa n e m a osobinu poželjnosti osim po sličnosti s Prvom D o b r o t o m , tako ništa nije spoznatljivo osim po sličnosti s Prvom Istinom« {Var., 22, 2 ad 1; usp. naš br. 590).

630

C ο r ο 1 1 a r i a 1. a) »Iste m u n d u s nobis notus esse n o n posset, nisi esset; Deo a u t e m nisi n o t u s esset, esse n o n posset. — Ovaj svijet n a m a ne bi m o g a o biti poznat, kad ne bi bio; a kad Bogu ne bi bio poznat, biti ne bi m o g a o « (Sv. Augustin, De civitate Dei, XI, 10 svršetak). — Dakle, n a š a logična istina n a p r o s t o je nastavak ontološke istine, koju je ob­ jekt dobio svojim o d n o s o m p r e m a — najposlije — Božjem razumu; logična istina to je »čitanje« ontološke istine, »upisane« u objekt sa­ m i m bivstvovanjem.

631

b) T i m e se izgrađuje krug: polazna točka jest Bog, subzistentna istina koja je u p o t p u n o j istosti ontološke i logične istine. Slijedi on­ tološka istinitost p r e d m e t a otvorenih r a z u m u , koji »žele« da ih sub­ jekt, o b d a r e m r a z u m o m i s l o b o d n o m voljom (to dvoje ide zajedno) u p o z n a logičnom istinom i istinoljubivim životom (veritas vitae) ili životnom istinoljubivošću — slušajući glas r a z u m a i savjesti — te da

Ontologija

L57

ih k a o p r e d v o d n i k i glasnik ( s p e a k e r ) »molitvom svih stvari« p o v e d e Bogu, punini — izvoru i uviru — sve istine (povezi s br. 338). Bogu-Istini i Z a č e t n i k u svake istine d o l a z i m o istinom! 632

c) Zanimljivo je zamijetiti kako je svaka e t a p a u s p o m e n u t o m »putovanju« istine, obilježena snažnim z a m a h o m p r e m a Bogu, »no­ stalgijom« za P u n i n o m iz koje je p o t e k l a i kojoj teži, u kojoj će se smiriti. Doista, doseg svake istine jest n e š t o sveto. Traženje istine jest k a o n e k o bogoslužje, bogoslužje istine!

633

d) U t o m se k o n t e k s t u oštro osjeća, k a k o je krivim p u t e m p o š a o bilo etički, bilo općenitiji religiozni iracionalizam.

634

2. a) Budući da spoznaju slijedi odgovarajuća ljubav (v. 17. tezu), slijedi da »biti« ne znači s a m o »biti izrečen«, n e g o i »biti ljubljen«. Koliko i kako ljubljen? Toliko koliko traži objekt i koliko ljubitelj, etički zrio, slobodno želi. N e i z m j e r n o m Bogu p r i p a d a neizmjerna lju­ bav. K o n t i n g e n t n a bića takva su da im se opstojnost dati m o ž e , ali ne m o r a . Taj d o d a t a k — koji n a d o p u n j a njihovu n e d o s t a t n o s t i na koji nemaju »pravo« — čisti je poklon čiste ljubavi!

635

b) Istina se izriče da se čuje. Ljubav traži uzvrat ljubavi. Dosljedno, prvo, »biti« — to je p o r u k a . Temelj te p o r u k e ista je stvarnost koja je temelj bivstvovanja. P r e m a t o m e , za razumijevanje bića — svog vlastitog i bilo kojeg — treba razumjeti tu p o r u k u . D r u g o , »biti« s njegovim p a r m e n i d o v s k i m temeljima — to je izri­ čaj ljubavi; na nju treba uzvratiti ljubavlju. P r e m a t o m e . i ljubav — primljena i uzvraćena — spada na odgovor Zadnjem Adamu (usp. br. 349).

636

3. a) U svjetlu 3. dijela teze prilično je sugestivna tomistička mi­ sao, da onaj akt, koji nije razbijen materijom (kod tomista i tu se podrazumijeva »materia prima, p o t e n t i a pura, q u a n t i t a t e signata«, v. 4. tezu), već tim samim s t o j e nerazdrobljen akt, u j e d n o je sebi »pro­ ziran«, on je r a z u m a n i sebe svjestan. Ipak, to je p r e m a l o za siguran dokaz.

637

b) T a k o đ e r u t o m kontekstu izgleda uvjerljiv i prihvatljiv H e g e l o v prigovor K a n t u , što previše dijeli subjekt spoznavanja i objekt (usp. H e g e l , Fenomenologija duha, Predgovor 2, p r e v e o V. D. Sonncnfeld, Z a g r e b , 1955., str. 46), iako ga naš kontekst iznosi iz drugih razloga i rješava drugačije. Doista, Meštrovićeva inspiracija ο Grgom Ninskom postaje »das D i n g an sich«! U svijetu boja i zvukova — a u t o m se svijetu kreću umjetnici — nisu »objektivni« s a m o m e h a n i č k i valovi. Da li to vrijedi s a m o za rad stvorenih umjetnika?

638

Tu bolje razumijemo zašto Aristotel nije za supstancijalnu p r o m ­ j e n u tražio neku bitnu promjenu u gradi, u materijalnosti (usp. r e č e n o u br. 298, s 285). J e d a n od načina supstancijalne p r o m j e n e , veli Ari-

L58

Miljenko Belić

stotel, jest i uklanjanje suvišnih dijelova kad od g r o m a d e k a m e n a nastaje » H e r m e s « (Phys., I 7,190 b 7-8). Sve su to promjene u samom objektu; ne tek u subjektu koji p r o m a t r a , koji ima svoje zamisli i nam­ jere, ali koje još nisu u t k a n e u objekt. 639

640

4. Činjenica da se na aktu temelji »ratio 411) i da se na aktu temelji istinitost i d o b r o t a , p r e d r a z u m o m i voljom, tumači činjenicu da bivstvovanja« p o d vidikom uzročnosti tražimo m o m i voljom.

sufficiens« (v. br. 410, te s njima i opravdanje k a o o p r a v d a n »razlog opravdanje pre d razu­

5. Takva veza između r a z u m a i bića: — p r e d u s r e ć e materijalističku zamisao, po kojoj bi bilo nemo­ guće da se t a k o o p r e č n e stvarnosti — materija i d u h — nađu u istom biću. Ova teza odgovara: materija ili je i sama biće, ili kao tvorivo p r ip a d a biću, »est entis«, »est intellectus«, est Dei. I to vrijedi sve do najskromnijeg oblika materije i do »najpraznije« potencije! Materija je po r a z u m u , po d u h u — najposlije po Bogu — materija! — p r e d u s r e ć e , i to d u b o k o metafizički, zamišljaj bića u d u h u Kan­ tovu. N a i m e , Kantov sistem nije izgrađen s a m o u vezi s pro­ b l e m o m spoznaje, nego sa s o b o m donosi svoje specifično pro­ m a t r a n j e bića, stvarnosti. — t u m a č i p r o b l e m koji je d a o p o v o d a Hegelovoj želji da poistov­ jeti biće i istinu. K a ž e m o da su ontička i spoznajna stvarnost isto u Bogu, kao posljednjem izvoru svega stvarnog-istinitoga, a i u čovjeku, koji dolazi do logične istine i svijesno je posjeduje (v. br. 283). O d a t l e zahvat r a z u m a u ostala bića, a ne njihovo poistovjećenje s r a z u m o m . — daje smjernicu gdje se rješava aporija — po Aristotelovu sudu od svih najteža (pason e h a l e p o t a t e ) , k a k o se u individuima realiziraju ideje (v. br. 36).

641

S c h ο 1 i ο η I. V e o m a je teško govoriti ο »lijepome« na temelju samog razum­ skog umovanja. Ne treba se, stoga, čuditi različnosti mišljenja: a) »Lijepo« je striktno objektivna osobina, koja je, p r e m a nekima, z a s e b a n t r a n s c e n d e n t a l . p r e m a drugima svodi se na t r a n s c e n d e n t a l n o »dobro«, p r e m a trećima svodi se na t r a n s c e n d e n t a l n o »dobro« i »isti­ nito« zajedno. b) »Lijepo«, je striktno subjektivno i striktno alogično. c) »Lijepo«, iako m o r a biti i nešto objektivno (npr. »splendor ordinis«) bitno je p o v e z a n o uz nešto subjektivno, npr. uz »sviđa se«, slično k a o što »istina« znači o d n o s p r e m a u m u i »dobro« p r e m a težnji.

Ontologija

159

Taj put istraživanja, čini se, ima najviše n a d e u uspjeh, pogotovo a k o se još n a d o p u n i d u b o k i m značenjem akta kako za bivstvovanje, t a k o i za d o b r o t u i istinitost bića, bilo u objektu, bilo u svjesnom subjektu. 642

II. Izraz »splendor ordinis«, »splendor formae« želi reći da se za lijepo traži ne s a m o puka činjeničnost (otprilike kao » b o n u m sccund u m quid«, br. 550), nego dovršeno i lako zamjetljivo savršenstvo. Dosljedno, takva p u n i n a izaziva u čovjeku puninu reakcije svih — za takav doživljaj — prikladnih moći. Z a t o m o ž e m o govoriti ο »opojenosti« ljepotom.

643

III. P o n e k a d se luči »lijepo« i »umjetničko«, jer — kažu — »um­ jetničko« ima u sebi svu o n u novost i vrijednost umjetničkog stvaranja, sve a k o dotična umjetnina nije lijepa, nego baš ružna.

644 Četvrti put prema rješenju problema bitka: jednost bića

UVOD A. 1. P a r a d o k s a l n a je činjenica d a j e za m a t e m a t i č a r e najtamnije pitanje stoje broj. V e o m a je rašireno mišljenje da bi redni, a ne glavni broj bio temeljna činjenica. 645

2. Brojčano m n o g o p u t a m o ž e m o istu mjeru, ponavljajući, pri­ mjenjivati h o m o g e n i m dijelovima kad se radi ο djeljivoj kvantiteti materijalnih supstancija. Takav broj, budući da je zasnovan u samoj kategoriji ( » p r a e d i c a m e n t u m « ) kvantitete, zove se p r e d i k a m e n t a l a n broj.

646

3. a) Dosljedan svojoj teoriji ο materiji, razlogu mnoštva bića iste vrste (»materia prima q u a n t i t a t e signata«, v. 4. tezu) te u skladu sa svojstvom kvantitete d a j e o n a razlog mogućnosti brojčanog mnoštva h o m o g e n i h dijelova, sv. T o m a misli da je »materia prima q u a n t i t a t e signata« posljednji razlog broja u svijetu materijalnih supstancija, te zato pojam »tri« u »tri čovjeka« i u »tri anđela« nije j e d n o z n a č a n , nego analogan.

647

b) Aristotel nije razradio stoje matematički broj. S a m o je zacrtao nekoliko p u t o k a z a za njegovu filozofsku osnovicu. U d u h u njegove filozofije, čini se, treba smatrati osnovnom jedinicom n e o d r e đ e n i , zadnjom apstrakcijom izrečeni individuum (v. br. 35, 129-131). — A n a l o g n o mnoštvu individua, m o ž e m o govoriti i ο mnoštvu dijelova ili dijeljenjem nastalih istovrsnih individua. A brojevi kao takvi samo

Miljenko Belić

160

su a p s t r a k t a n izričaj relacije u n u t a r mnoštva individua (usp. Metaph., V 15,1020 b 26 ss, te Phys., I 7,190 b 24-26). 648

649

4. K a k o se razabire iz rečenoga, m a t e m a t i k a nas upućuje na filo­ zofiju, ako želimo nešto saznati ο tom — t a k o j a s n o m i istodobno tako nejasnom — pojmu jednoga. Β. I. 1. O n o što filozofija gleda k a o »jedno« (ili a p s t r a k t n o : kao »jednost«) p o č n i m o tražiti u n a m a najpristupačnijoj stvarnosti, u bi­ tima našeg ljudskog svijeta (v. br. 604, 605). a) Cigle su u g r a đ e n e u kuću: njih je »mnogo«, ali o n e sve »žele«, ili b a r e m »pristaju«, da budu »ujedinjene«; bez toga »pristanka« na »jednost« n e m a kuće; upravo tim » p r i s t a n k o m « (koji se realizira o d r e d n i c o m - f o r m o m ) iz njih »mnogih« rezultira »jedna« kuća. Zamijetimo, molim, tu »jednost«!

650

b) Umjetničko djelo (npr. Meštrovićev Grgur Ninski) jest sav je­ dan, sav je izričaj »jedne« umjetničke inspiracije, sve do Grgurove sandale. Uz ljepotu toga kipa uočimo i njegovu »jednost«!

651

c) H r a s t , d o d u š e , ima m n o g o dijelova, ali sav je j e d a n , on je »hrast«: svaka stanica i svaki djelić stanice jest specifičan, hrastov. Nadalje, počelo hrasta jest i njegova grada, tvorivo. Tvorivo kao takovo nije ujedinjeno, n e m a još o n e (više) veze jedinstva i poveza­ nosti u sebi. A k o je n a u k a sv. T o m e ο čistoj potencijalnosti prvotne materije (»materia prima, p o t e n t i a pura, q u a n t i t a t e signata«) točna, o n d a je tvorivo s a m o po sebi jednostavno razbijenost, ekstraponiranost, osnovica za različitost (v. br. 130, 131). — tu neujedinjenost tvoriva nadvladava odrednica (forma). Bez te ujedinjujuće funkcije o d r e d n i c e , hrasta uopće n e m a , a uz njezinu funkciju hrast ostaje isti, u n a t o č tzv. tvarne izmjene; i sve o n o »mnoštvo« tvoriva — po sebi neopredijeljenog baš na »hrast« — d o k je p o d ujedinjujućom funkci­ j o m o d r e d n i c e , »doživljava« neku »intimnost«, » k o h e r e n t n o s t « te »zajednice«, »povezanost« doslovce »na život i smrt«, jer, doista, »biti hrast« i »biti ujedinjen« isto je; »razbijena jednost« i »uništen hrast« t a k o đ e r je isto. — U o č i m o tu »jednost«, a i njenu vezu s »bivstvovanjem«!

652

653

d) O p ć e n i t o govoreći, sastavljena bit (quiditas u n i o n e u n a entis compositi) »non est nisi unione c o m p o n e n d o r u m « (taj »est« uzimamo ne u značenju za »quod ens«, nego uz p o t r e b n u p r e i n a k u za »quo ens«). »Non est nisi« u z i m a m o u d u b o k o m , p a r m e n i d o v s k u smislu (v. br. 416). Aporija »de u n o et multiplici« pri razmišljanju ο »jednosti« bića dobiva prilično reljefan kontekst, i to ne s a m o p o d vidikom biti. 2. a) T a k o đ e r individualnost daje pečat jednosti, i to svoje, oso­ bite jednosti: individuum je nešto striktno »jedno«, »svoje«, »različito od svega drugoga«, pa m a k a r to »drugo« bilo s njime iste biti (taj

Ontologija

161

d o d a t a k »različito od svega drugoga«, p r e m d a prilično z o r n o ističe »jednost« individuuma (ili bilo koju drugu »jednost«), ipak ne izriče bit »jednosti« n e g o njezinu posljedicu). U o č i m o tu činjenicu, npr. neponovljivosti osobe (v. br. 343, s 340, 341). 654

b) »Jednost« individuuma m o ž e svojom »jednošću« obilježiti i druga bića koja su s njome u vezi. T a k o npr., budući da je bio »jedan« Bakač, »jedna« je i Bakačeva kula, nezamjenjiva. » J e d a n « je bio i sv. Franjo Ksaverski, za to je bio »jedan« primjerak Marulićeva De bene beateque vivendi što ga je on sa sobom nosio do groba i u grob na Sancianu, i ne m o ž e zamijeniti drugim primjerkom, m a k a r istoga iz­ danja (usp. br. 314,599).

655

3. a) Bitak-esse izvor je svake stvarnosti, svake vrijednosti (v. 3., 14., 15. tezu). Izvor je i »jednosti«. Dajući sebe bitak obdaruje i bit i individuum o n i m njihovim osobitim vidicima »jednosti«.

656

b) » N e m o dat q u o d n o n habet«, o n o što t k o daje dajući sebe, sigurno i sam u sebi ima. Dosljedno, osobine b it ka - e sse — i to bitka kao takva ( n e tek radi biti ili individualnosti) — sadrže t a k o đ e r svu pozitivnost, smisao i vrijednost »jednosti«. D a k l e , k a o što je bitak isto što i d o b r o t a i istina, t a k o đ e r je isto što i »jednost«. Takav, »jedan«, jest i stvoreni bitak, a još više i u e m i n e n t n o m smislu »jedan« je i Nestvoreni Bitak (usp. br. 586,620), ničim skučena p u n i n a sve ljepote misteriozne »jednosti«.

657

c) Iz činjenice da iz bitka-esse dolazi i bivstvovanje, i d o b r o t a , i istina, i j e d n o s t (u svjetlu br. 588 sjetimo se osnovne p r o b l e m a t i k e 3., 14. i 15. teze), slijedi neka »jednost« ne s a m o svake pojedine od tih t r a n s c e n d e n t a l n i h osobina, nego i njihova m e đ u s o b n a jednost. » D o ­ brota« — to je nešto u sebi »cjelovito«, »zaokruženo«, »skladno« (a ne d i s p a r a t n o ) , itd. T a k o i »istina«. A »istina« i » d o b r o t a « nisu i ne smiju biti kao dva m e đ u s o b n o neovisna svemira, n e g o » d o b r o t a « jest i m o r a biti »istinita«; »istina« je veliko »dobro« čovjeka i svakog bića; cjelovit je čovjek (i svako drugo biće) po odgovarajućoj »istini« i »do­ broti« zajedno. Cjelovit je i kozmos.

658

I I . 1. Primordijalnu činjenicu »jednosti« teže je p r e c i z n o uočiti i opisati n e g o »dobrotu« ili »istinitost« bića. Aristotel završava svoju analizu o p i s n o m definicijom koja je po­ stala klasična: » O p ć e n i t o govoreći, naziva se 'jednim' o n o što nije razdijeljeno i ukoliko nije razdijeljeno« (Metaph., V 6, 1016 b 3-5). Ta jednost, unutrašnja nerazdijeljenost, jest n e k a kao »dostat­ nost« bića s a m o m e sebi, n e k a »unutarnja povezanost«, neki »obite­ ljski osjećaj«, »intimnost« u n u t a r te cjeline. Na temelju te prvotne metafizičke »jednosti« m o ž e m o govoriti ο o d n o s i m a p r e m a »drugim« bićima, ο »mnoštvu«, ο »sastavljenosti« ili

Miljenko Belić

L62

»nesastavljenosti«, ο »jednakosti«, »sličnosti«, ili »različnosti«, ο met a m a t i č k o m »jednom« i »mnoštvu« (što ga izrazuju pojedini brojevi). Ta se »jednost« realizira u svim kategorijama, t r a n s c e n d e n t a l n a je.

659

2. a) Ta »jednost« osnovice ili »središta« omogućuje i određuje daljnje oblike »jednosti«. I dosljedno, po tim daljnjim oblicima može se p r e p o z n a t i središte: u n u m esse — u n u m agere.

660

b) Taj zahvat »jednosti« proširuje se i na etičko područje: jedna je etička n o r m a za sav sklop svjesne i slobodne čovjekove djelatnosti. I m a tu i specifičnih teškoća, koje iskreno priznaje S e n e k a : »Dificile est u n u m h o m i n e m agere. — T e š k o je raditi na način čovjeka, jedno­ ga.«

661

C. N e k e vrste jednosti (usp. br. 550): I. 1. a) U svijetu u kojem živimo, najviši stupanj »jednosti« ostva­ r e n je u osobi (v. br. 313 s k o n t e k s t o m ) . b) Po intenzivnosti »jednosti« zatim slijede supstancije koje nisu o s o b e : životinje, biljke i (vjerojatno) pojedine molekule. N a z i v a m o ih » u n u m p e r se«. To su bića koja, d o d u š e , na razne načine, ali ipak ostvaruju da je svako od njih »in se indivisum et non est actu plura«. Osnovica za jednost supstancije jest j e d a n bitak-esse, o d n o s n o njegov korelat, j e d n a bit supstancijalne naravi koja posjeduje taj bi­ tak. Kriterij raspoznavanja m o ž e biti različit. D o s t a j e p r i k l a d a n znak »jednost« specifičnog djelovanja (agere sequitur esse).

662

2. »Jedno« je i o n o što, d o d u š e , nije u sebi j e d n a supstancija, ali ipak jest ujedinjeno u » u n u m per aceidens«: — supstancija i njezini akcidenti; — akcidenti iste supstancije m e đ u s o b n o ; — različite supstancije (ili i njihovi akcidenti) m e đ u s o b n o ujedi­ njeni. — Osnovica ujedinjenja m o ž e biti, npr., ista svrha (tako glazbenici istog o r k e s t r a ) , suradnja (djelatelj i njegovo o r u đ e ) , itd. Milan Sufflaj govori ο »mistvu« n a r o d a ( a n a l o g n o »jastvu« pojedine o s o b e ) ; to »mistvo« posjeduje i doživljava k a o »svoje j e d n o « sve n a p o r e , teškoće, n a d e cijelog n a r o d a u svim vre­ m e n s k i m i p r o s t o r n i m dimenzijama n a r o d n o g života (usp. br. 349). — Svojevrsna »jednost« realizira se u M i s t i č n o m Tijelu Kristovu, gdje pojedinci ne gube svoje samosvojnosti, p r e m d a su D u h o m Svetim povezani kao loze s Kristom trsom, te tako to zajedništvo uključuje, ali i nadrasta, »jednost« bilo kojeg i bilo kakvog ljudskog »mistva«.

Ontologija

663

163

3. U daljnjem smislu »jedno« su i ona bića koja su povezana ana­ logijom (v. br. 157, 158; 161, 162; 224).

664

4. Koji puta, radi lakšega govorenja i mišljenja, upotrebljavamo j e d a n naziv kojim p o r i č e m o nutarnje jedinstvo u stvarnosti ο kojoj govorimo. N p r . »kaos«, »hrpa« ( s a m o p r o s t o r n o jedinstvo, bez nutar­ nje veze), itd.

665

5. B u d u ć i d a j e naša umska spoznaja g r a đ e n a na bitku (v. br. 604), postaje razumljivo zašto »jednost« koja se pojavljuje u našoj spoznaji, upućuje na svoj izvor u objektivnoj stvarnosti (v. br. 438, 432; 603).

666

II. Veza kojom se ostvaruje »jednost« dvovrsna je: a) Kad se razumska i slobodna bića ujedinjuju svojim htijenjem i težnjom (»mores«) p r e m a zajedničkom cilju, jedinstvo se zove »mo­ ralno« i veza m e đ u članovima jest »moralna«. Z a d a ć a je vodstva pro­ micati to jedinstvo. b) A k o je veza — ta se veza m o ž e analogijom zvati o d r e d n i c a (forma) — ne s a m o moralnog, nego i fizičkog reda, jedinstvo je fi­ zičko.

667

D. Ljepota i savršenost »jednosti«: 1. a) U n u t a r n j a nerazdijeljenost, cjelovitost, povezanost, n e o t u đenost, »mistvo«, »naše«... sve je to već kao takovo vrijednost i ljepota (usp. br. 657).

668

b) U k o l i k o se radi ο biću koje je »ujedinjenjem j e d n o « , t a d a kon­ struktivna ujedinjujuća veza obogaćuje pojedine dijelove. Obogaćuje ih p o d raznim vidicima: a t o m C postaje »dio čovjeka« (vidik biti); k o m a d i ć žice postaje dio »majčine krunice« (vidik individuuma); svi­ rač u orkestru s d o b r i m dirigentom dosiže umjetnički više nego što bi d o s e g a o osamljen (vidik čovjekova a k c i d e n t a ) .

669

2. Vrijednost »jednosti« m o ž e m o zamijetiti i neizravno: a) Koliko je spoznaja savršenija, toliko je i s a m a u sebi više jedin­ stvena, i toliko je više p r o d o r n a u spoznavanju »jednosti«. S p o m e n i m o i ovdje tomističko mišljenje da biće koje u svojoj biti n e m a o n u osnovnu n e o d r e đ e n o s t i razbijenost koju sadrži »materia p r i m a p o t e n t i a p u r a q u a n t i t a t e signata«, tim svojim ontičkim jedin­ stvom već je uzdginuto na stupanj svijesti (v. br. 635).

670

b) Sastavljeno biće s a m o po sebi (bez n a d o p u n e i »potpornja« u z r o k a ) još nije s p o s o b n o za bivstvovanje; a i kad — uz p o m o ć uzroka — bivstvuje, zbog svoje »sastavljenosti« ostaje »ranjivo« (br. 43, 73).

671

c) Sva »sastavljena bića« najposlije potječu od n e u z r o k o v a n o g Bića, dakle od »nesastavljenoga«, i Njegova su slika (7. teza), a On je »maxime ens [...] maxime u n u m « (S. th., 1,11, 4. c).

164

Miljenko Belić

672

d) Biće pod svakim vidikom »nesastavljeno« jest na savršen način »jedno«, o n o je i »jedino«. »Jedino« u dva smisla: prvo, u sebi ono s a m o posjeduje u potpunosti svu p u n i n u bitka ( d o b r o t e , istine, jednosti, dinamizma, ljepote...); drugo, o n o je stvorovima konačni izvor i uvir (usp. br. 79, 235,472 i 2. tezu). H o m o y p a n ( P a r m e n i d ) ; to pan estin aytos (Sir 43, 27).

673

E. »Jednost« bića tijekom povijesti manje je o b r a đ i v a n a nego ostali transcendentali, ali što je rečeno, po dubini nadilazi o n e višemanje » s t a n d a r d n e « o b r a d b e . Aristotel izričito naučava da ni »biće« ni »jedno« nije »genus«, jer »differentia contrahens« bilo kojeg »genusa« m o r a i biti, i biti jedna (Metaph., III 3, 998 b 22-24; usp. br. 145). T a k o izričito nije govorio ο »dobroti«. Plotin je svoju — u ovoj točki vrlo p r o d o r n u — intuiciju izrekao

674

ovim riječima (ali i svojim specifičnim stilom): »Prvo P r a p o č e l o nije 'biće', nego ' J e d n o ' « (Ennead., 6, 9, 2). P r o t o n , H e n ! I to je više nego »biće«! 675

Sv. Bernard (1091.-1153.) upotrebljava za Boga izraz »unissimus« (De consideratione, lib. V, cap. 7, n u m . 17. PL 182, 798 B). Kontekst je ovaj: Bog je »in se unus«, jer »nihil in se nisi se habet«. » N o n est in D e o nisi Deus.« Razni su Božji atributi — »magnus, b o n u s , iustus« — ali svi su j e d n o , no ne zbrajanjem. Bog je »purus, simplex, integer, perfectus, constans sibi«, »unum, non u n i t u m « . — T a k o đ e r , Bog je j e d a n u značenju jedinstven, neponovljen, kao Sunce i Mjesec, ali bez njihovih kretanja i mijena. Svaka jednost, u s p o r e đ e n a s Božjom jednošću, nije više jednost.

676

M. J. Scheeben (1835.-1888.), još i d a n a s v e o m a cijenjen teolog, naziva Božju jednost m o ć n o m , p l o d n o m i kraljevskom, koja kao alfa i o m e g a i k a o izvor jednosti svih bića realno izvršuje o n o što u mate­ matici idejno vrši jedinica za brojeve, i središte kružnice za obodnicu.

677

16.

teza: biće,

S t a t u s

tim

samim

što je biće, jest transcendentalno jedno.

q u a e s t i o n i s

Prvi dio ustanovljuje činjenicu t r a n s c e n d e n t a l n e jednosti. Drugi dio teze obrađuje jednost stvora u o d n o s u na Boga. 678

Ρ r ο b a t u r 1. pars: biti — znači biti »jedan« Arg. »Jedno« je o n o što u sebi nije razdijeljeno.

Ontologija

165

Atqui, time što nije u sebi razdijeljeno, biće bivstvuje. E r g o , o n i m istim čime biće bivstvuje, jest »jedno«. R e c i m o taj zaključak drugim riječima: biće tim samim što je biće, jest »jedno«. I to vrijedi ο biću bilo koje kategorije, stoga je »jednost« t r a n s c e n d e n t a l n a osobina bića. 679

Pr. m. biće u kojem je više dijelova, biće u kojem je m o g u ć a razdijeljenost, tj. stanje nesastavljenosti ili dokinuće sastavljenosti, n o n cst nisi unione c o m p o n e n d o r u m . »Jednost« se uspostavlja uzrokova­ njem, i kad je »jednost« uspostavljena, za »bivstvovanje« se više ništa ne traži. A u nesastavljenom biću — p o r a d i njegove naravi — u o p ć e nije m o g u ć e stanje bez »jednosti«, stanje bez »bivstvovanja«.

680

2. pars: stvoreno biće po Bogu »jednome« jest »jedno«. Arg. 1. a) Sto god je »sastavljeno«, tek po uzroku bivstvuje i jest »jedno«. T a k o i oni uzroci koji su »sastavljeni« u sebi, traže svog »sastavljača«, tj. daljnji uzrok, najposlije »nesastavljeni« uzrok, bitak bez ikakve sastavljenosti, a p s o l u t n o čist, i zato »jedan« u v r h u n s k o m značenju. »Nesastavljen« m o r a da je i prvi proizvodni uzrok, i posljednji svršni uzrok. Inače se pitanje vraća! Dosljedno, bez v r h u n s k e Božje »jednosti« bila bi ne s a m o ugro­ žena, n e g o i n a p r o s t o d o k i n u t a »jednost« (a s njom i bivstvovanje) stvora, a to u oba smjera: i ona »jednost« koju uzrokuje proizvodni uzrok, i o n a koju d e t e r m i n i r a svršni uzrok. R a s u l o u oba smjera!

681

b) No Prvi proizvodni i Posljednji svršni U z r o k moraju t a k o đ e r biti striktno »jedno«, n a p r o s t o »isto«, jer bi inače t r e b a l o tražiti izvan njih samih (dakle »ab alio«) razlog njihove povezanosti. I takva, dakle, » n a d - j e d n o s t « p r i p a d a Bogu, Bogu j e d i n o m e , u p o t p u n o s t i ! Tu je »jednost« Aristotel genijalno naslutio: u Bogu spaja proiz­ vodni i svršni uzrok, »kinei de hos e r o m e n o n « (Metaph., X I I 7; 1072 b 3, s k o n t e k s t o m ; k o m e n t a r u: Sanc, Povijest filozofije I, Z a g r e b , 1942., str. 163-164).

682

2. Tu takvu i toliku Božju »jednost« analogijom »preslikava« stva­ ranjem uzrokovana stvorena »jednost« (v. br. 473 i 7. tezu).

683

C o r o l l a r i u m » U n u m addit ad ens n e g a t i o n e m per m o d u m privationis« (usp. br. 588) u t o m smislu, da mi ne spoznajemo o d m a h j e d n a k o »biće« i njegovu »jednost« (koja je s njim po samoj naravi stvari p o t p u n o isto), bez p o s e b n e i p r i d o d a n e pažnje. T o m p r i d o d a n o m pažnjom uočava se ne n e k a nova osobina, n e g o s a m o n e d o s t a t a k razdijeljenosti. — U p r a v o m smislu »nedostatak« (privatio) jest »carentia perfectionisć/e-

166

Miljenko Belić

bitae«. Budući da » n e d o s t a t a k razdijeljenosti« nije nesavršenost (privatio sensu p r o p r i o = carentia perfectionis d e b i t a e ) , z a t o se tu upo­ trebljava izraz »per m o d u m privationis«.

684

Peti put prema rješenju problema bitka: dinamičnost bića.

17.

teza: Biće,

tim

samim

što je biće, jest dinamično.

T e r m i n i I. 1. Riječ »dinamičan« n e m a striktno j e d n o značenje, i teško je odrediti mu smisao precizno (možda nešto teže nego ostalim primordijalnim pojmovima). O p ć e n i t o govoreći znači neku suprotnost ukočenosti, ncpokretnosti, s t a t i č n o m e . Na primjer: — Pravnici govore ο dinamičkoj prim­ jeni z a k o n a , n a s u p r o t statičkoj, fiksnoj, neprilagodivoj. — Dinamički p r o m a t r a događaje onaj povjesničar, koji ih proma­ tra u njihovu povijesnom »kontekstu«, u vezi s okolnostima iz kojih su rezultirali i k a m o vode. Inače je p r o m a t r a n j e više statičko. — Z a , npr. bizantsku umjetnost reći ć e m o da je više statička, a za, n p r . Meštrovićevu da je dinamična. — U filozofskoj kozmologiji nazivamo dinamistima o n e koji drže da se tvarni svijet sastoji j e d i n o od energije. 685

686

2. Sigurno je da čovjek zamjećuje i d i n a m i č n u stvarnost, a ne s a m o statičnu (npr. djelovanje i uzrokovanje k a o takvo, »id unde«, pravi » p r o p t e r hoc«; nismo skučeni na uočavanje s a m o statičnog sta­ nja, s a m o g »post hoc« bez nutarnje veze s o n i m što je bilo »prije«). No tu d i n a m i č n u stvarnost n e k a k o teže zamjećujemo i teže opisujemo n e g o statičnu, te je zato često povezujemo uz o n o što je statično pa i svodimo na to: d n e v n o vrijeme fiksiramo satima, povijesna razdoblja i tipove zbivanja u z i m a m o n e k a k o z a o k r u ž e n o itd. II. 1. Pokušajmo z o r o m uočiti nešto od srži dinamičnosti! a ) U z p o m o ć negacije: biće nije n e š t o s t a t i č n o , u k o č e n o , okam e n i n a . . . , k a o n e š t o u red stvarnosti s a m o postavljeno a bez svoje » s u d b i n e « na koju je u s m j e r e n o , bez svoje » z a d a ć e « , b e z »zanima­ nja« za tu z a d a ć u , bez n e č e g a što m o ž e i m o r a ostvariti k a o svoj smisao. b) Pozitivno: biće je usmjereno p r e m a nekoj savršenosti, na nju »ima pravo«, pače ima i dužnost za njom težiti, za nju je osposobljeno, »brine se« za svoju zadaću i za sebe, »nesretno« je i k a o p o g o đ e n o

Ontologija

167

besmislom ako tu svoju »dužnost« ne izvrši, snažno je i ispunjeno je »voljom za život«, za »pravi« i »puni život«, itd. Kad se radi ο o s o b a m a , ti se izrazi mogu uzeti doslovce, inače metaforički, b a r e m djelomično. 687

2. a) — —

Ta srž dinamičnosti ima svoju konkretizaciju (usp. br. 550): Javlja se u traženju d o b a r a kojih biće još n e m a , a pripadaju mu; u primanju dobara, m o ž d a i takvih na koja dotično biće n e m a prava, ali su mu daljnje usavršenje, m o ž d a n a d n a r a v n o g a reda; — u mirnom posjedovanju i čuvanju stečenog dobra; — u izostavljanju onoga što, doduše, u sebi jest vrijednost, ali nije za to biće u nekim o d r e đ e n i m njegovim okolnostima.

688

b) — — — —

N o r m a dinamizma bit će zahtjev vlastite naravi dotičnoga bića o d n o s p r e m a drugim bićima, a to i ukoliko to biće treba da aktivno utječe na druga bića ili prima, i ukoliko cjelina svih bića, kozmos (djelomično) modificira dinamizam pojedinih članova te cjeline.

689

c) Stjecanje — u doslovnom smislu te riječi — j e s t j e d n a od raznih vrsta dinamizma, ali niti jedina, niti savršena. Pretpostavlja, n a i m e , na početku n e d o s t a t a k savršenosti koja će se istom steći. No o b r a t n o , posjedovanje čitave cjeline savršenosti bez n e d o s t a t k a , to je savršeniji oblik dinamizma. U s p o r e d i : ozdravljati — biti zdrav.

690

d) U čovjeku koji svjesno (osobno) doživljava svoj d i n a m i z a m . javljaju se osjećaji k a o svjesno doživljene njegove posljedice: želja, n a d a , strah... (usp. S. th., I—II, qq. 22 ssq).

691

S t a t u s

q u a e s t i o n i s

Prvi dio teze ustanovljuje činjenicu dinamičnosti bića u stvorovi­ ma. Drugi dio teze ustanovljuje da je akt razlog i izvor d i n a m i z m a . Treći dio p r o m a t r a dinamičnost Čistog Akta, te zatim, na način sinteze, ustanovljuje dinamičnost svakog bića. 692

H i s t o r i a

t h e s e o s

1. U prvi m a h moglo bi se činiti da dinamički m o n i z a m (Heraklit, Hegel...) ili Lebensphilosophie (Dilthev, Bergson...) naučava jedriji d i n a m i z a m nego ova teza. No pred m o n i z m o m je teška dilema: ili će priznati čovjeka samostalnim subjektom, nosiocem svog vlastitog usavršavanja-dinamizma, svog vlastitog »fieri« (tako d a j e čovjek »ens in fieri« kao realan subjekt svog d i n a m i z m a ) , ili će se, p r e m a m o n i z m u , i čovjek kao subjekt (osoba) rastopiti u n e k o m općem »fieri« (bezo-

168

Miljenko Belić

s o b n o m , m o ž d a i kozmičkom). U prvom slučaju — b a r e m implicite — prihvaća se naša nauka ο supstanciji (a s njome, t a k o đ e r barem implicite, ο mogućnosti i zbiljnosti, pa i ο analogiji). A u drugom slučaju slijedi da je najdublji i zapravo jedini čovjekov dinamizam nestajanje u daljnjoj fazi (usp. br. 286). Ne izmiče t o m u ni Hegel kad naučava da je zbiljska cjelina »rezultat« zajedno sa svojim »postajanjem«, jer ipak, veli on, »goli je rezultat leš« (Hegel, Fenomenologija duha, prev. V. D. Sonnenfeld, Z a g r e b , 1955,, str. 6). 693

2. Klasični skolastici ne upotrebljavaju izraz »dinamizam«, ali sa­ mu stvar naučavaju, pa i prilično često. T a k o npr. s obzirom na mo­ gućnost i zbiljnost o p ć e n i t o (npr. CG, I, 42), i s obzirom na »primum principium m o t u s naturalis« (npr. S. th., I, 5 9 , 1 i I, 80,1,1—II, 9,4 i 6; De anima 3, 1, 1), te na brojnim mjestima ο slobodnoj volji, ο be­ smrtnosti duše-čovjeka, ο izvoru m o r a l n e obaveze, ο Božjoj Providnosti i upravljanju svijetom, itd.

694

Ρ r ο b a t u r 1. pars: dinamizam u stvorenim bićima. Arg. D i n a m i č n o je o n o biće, koje u red stvarnosti nije samo »pos­ tavljeno«, nego ima svoja »prava i dužnosti« za njima teži (br. 685, 689). Atqui, takvo je biće sastavljeno od akta i potencije. Ergo, biće sastavljeno od akta i potencije d i n a m i č n o je.

695

Pr. m. a) Potencija nije o k a m e n i n a , nije bez svoje »sudbine« i bez »zanimanja« za tu svoju »sudbinu«. Sva je, n a i m e , narav mogućnosti i sav njezin smisao da »može biti«; dakle, sva je usmjerena na svoj akt i njime na svoje bivstvovanje, inače u o p ć e ne bi bila »potentia«, »mo­ gućnost«, nego »nemogućnost«, »impotentia«. » R e a l n o moći« znači biti »realno usmjeren« na »biti«.

696

b) Zbiljnost je d o b r o za kojim potencija ide: da ga stekne ako ga n e m a , da ga mirno i dalje posjeduje ako ga ima. Nije, dakle, akt oka­ m e n i n a bez »prava i dužnosti«; tako, npr. niti temelj kuće (moguć­ nost), niti — a fortiori — sagrađena kuća (ozbiljena mogućnost) ne odustaje od svojih »prava i dužnosti«.

697

Arg. 2. Put, i to jedini, kojim stvoreno biće može ući u bivstvovanje jest u tom, da mu proizvodni uzrok — »ab« — p o d vodstvom svršnoga uzroka — »ad« — daje da bivstvuje. Atqui, taj »ab-ad« izvor je dinamizma. Ergo, put, i to jedini, kojim stvoreno biće može ući u bivstvovanje izvor je dinamizma.

698

Pr. m. Proizvodni uzrok izvršuje i želi izvršiti sve o n o na što ga je poveo svršni uzrok; a svršni uzrok ne odustaje od svojih prijedloga i

Ontologija

169

zahtjeva, sve d o k ne b u d e p o t p u n o izveden i m i r n o posjedovan. I zato je u z r o k o v a n o biće pod stalnim » a b - a d « , tj. p o d p o t i s k o m proizvod­ nog uzroka i p o d pozivom svršnoga. T a k o npr. m e d i c i n a ne sustaje tragati za d o b r i m lijekom protiv raka. Od svih »ab-ad« najvažniji je, i svima je prvotni analogat, »a D e o — ad D e u m « . Taj zalet, te »magnetske silnice«, jest o n o o s n o v n o čime se izgrađuje bivstvovanje stvorenog bića. 699

2. pars: d i n a m i z a m provire iz akta. Arg. 1. Prvo, potencija jest, d o d u š e , u sebi ili kao takva d i n a m i č n a no ne poradi sebe: nju privlači zbiljnost; i taj akt koji ju privlači, daje joj i to da b u d e mogućnost, i to da ima svoju »zadaću«. D r u g o , » n e m o dat quod n o n h a b e t « , tko, dajući sebe, d r u g o m u daje neku osobinu, sigurno je i s a m u sebi ima.

700

Arg. 2. U uzrokovanim bićima zbiljnost je razlog d i n a m i z m a , jer tek o n o je »actu uzrok«, što »actu jest«. D o k i n e m o li zbiljnost — i najposlije Cistu Zbiljnost — dokinuli s m o i uzrokovanje. I z a t o sve što uzroci uzrokuju, uzrokuju to snagom svoga akta, najposlije Boga.

701

3. p a r s : d i n a m i z a m Čistog Akta, te Njegovim d a r o m iz ljubavi dina­ m i z a m stvorova. Exponitur: 1) Božje osobine — pa i Njegov d i n a m i z a m — s p o z n a j e m o pola­ zeći od stvorova, a) Stvoreni akt d i n a m i č a n je na način (stvorenog) izvora d i n a m i z m a . U aktu je p o d r a z n i m vidicima izvor o n e ontičke »želje«, opravdanja »vrijednosti« i »težnje« za bivstvovanjem. — No to je ipak s a m o stvoreni akt, sa svim posljedicama stvorenosti: kont i n g e n t a n je, n e p o t p u n , sam sebi n e d o s t a t a n . T a k a v je i njegov dina­ mizam.

702

b) A Bog je Čista Zbiljnost, te z a t o čist i cjelovit ( n e n a t r u n j e n i n e o k r n j e n ) d i n a m i z a m , u svoj punini od sebe j e d i n o g a (ne tek t u đ i m darivanjem i n a d o p u n o m , v. br. 633), bez »partim esse, p a r t i m n o n esse«, sva razbuktala »eksplozija« prevage vrijednosti, poželjnosti, prava na bivstvovanje i dostatnosti za posvemašnju realizaciju tog »prava«, radosti u bivstvovanju, čista »pobjeda« n a d negacijom tih i bilo kojih vrijednosti. To je, i takav je Božji d i n a m i z a m .

703

2. a) D i n a m i z a m stvorova stvaran je, ali ipak nije sam po sebi n e š t o izvorno, nije cjelovit, sam od sebe još n e m a o n o g a što ima Božji d i n a m i z a m (br. 701). No p r e m d a n e m a sam za se, ima s B o g o m p o ­ vezan te je t a k o i on pravi, uspjeli d i n a m i z a m (v. br. 543).

704

b) Lijep je p o s t a n a k toga d i n a m i z m a . N a i m e , po svojoj najdubljoj srži stvorovi su — analogijom — Bogu ne s a m o »slični«, n e g o su Nje­ gova »slika«, j e r o n u participaciju i imitaciju od koje se sastoji o s n o v n a »nutarnja mogućnost« (br. 240, 248), Bog svjesno i s ljubavlju orno-

170

Miljenko Belić

gućuje i strukturira (br. 258, 259). — T a k o đ e r , egzistencija stvorova — k o n t i n g e n t n a slika Božjeg bitka-esse, d a r o v a n a je s ljubavlju i svje­ s n o (v. br. 633). I t a k o u najdubljoj srži stvora dva su razloga d i n a m i z m a : stvor je slika Boga, d i n a m i č n o g a (br. 701); stvor je po ljubavi o n o što jest. A ljubav je j e d n a — i to vrlo vrijedna — vrsta d i n a m i z m a ! 705

c) Tu je najdublji korijen i prikladan kontekst za dublje razumije­ vanje o n o g d i n a m i z m a koji se nalazi u uzrokovanju shvaćenom ne tek površinski (br. 473), i u dvojstvu »mogućnost-zbiljnost« i »ab-ad«.

706

C o r ο 1 1 a r i a 1. a) Biće je, dakle, d i n a m i č n o iz istoga razloga i u istom ontičkom stupnju u kojem je biće. Zbiljnost je po svojoj naravi izvor (»a se« ili »ab alio«) dinamičnosti, a bit (essentia, quiditas) mu je »mjera« — j e d n a k o k a o s t o j e izvor, o d n o s n o mjera, za bivstvovanje, za dobrotu, za istinitost i za jednost.

707

b) U činjenici da d i n a m i z a m provire iz naravi bića jest temelj činjenice težnje: na r a z u m se nadovezuje volja (v. br. 633, 634).

708

c) Nadalje, u toj činjenici temelj je i etičke obaveze. Iz naravi bića slijedi » b o n u m est faciendum, m a l u m v i t a n d u m « . Dosljedno, s m a t r a m o etički imperativ analitičkim s u d o m (veritas p e r se nota, sed n o n statim q u o a d nos).

709

2. H e n r i Bergson prigovarao je Aristotelovu shvaćanju Boga, kao » e n e r g e i a « . N e s p o r a z u m ! Zbiljnost je »jaillessement«, ne okamenina! Boetije je aforistički k r a s n o opisao Božju vječnost: »Interminabilis vitac tota simul a t q u e perfecta possessio. — Posve cjelovito, ner a z d r o b l j e n o i savršeno posjedovanje beskrajnog i n e o m e đ e n o g živo­ ta.« To je ujedno opis Božjeg d i n a m i z m a .

710

3. » D e s i d e r i u m n a t u r a l e nequit esse inane. — P r i r o d n a težnja ne m o ž e biti nestvarna« slijedi iz 1. i 2. dijela ove teze (v. br. 522). N a i m e , » d e s i d e r i u m naturale« — to je d i n a m i z a m , to je usmjerenost moguć­ nosti (funkcijom akta, br. 698); a m o g u ć n o s t nije negacija mogućnosti. Taj se isti d i n a m i z a m može gledati k a o o d n o s proizvodnog uzroka p r e m a svršnome (br. 697): t a k o p r o m a t r a n »desiderium naturale« jest »odjek poziva« svršnog uzroka p r o i z v o d n o m ; a od takvog poziva do­ lazi determinacija uzrokovanja i za specifikaciju, i za izvršenje. M a k a r okolnosti priječe ostvarenje težnje, ipak težnja sama u sebi m o r a da je k a d r a doseći svoj cilj, m o r a da je r e a l n a potencija za njoj odgovarajuću zbiljnost.

171

Ontologija

No jest problem ustanoviti, radi li se doista ο naravnoj težnji (o realnoj potenciji), a ne možda ο n a š e m zamišljaju koji nije zasnovan na stvarnosti.

711

Zaključni

osvrt

na

cijelu

ontologiju

I. Imali smo hrabrosti postaviti pitanje ο biću kao zagonetki. Ustrajali smo u traženju odgovora. Do čega smo došli? 712

1. Ima u biću m n o g o toga s t o j e zbilja lijepo. a) V e ć sama činjeničnost daje n a m nazrijevati onu neku e m i n e n ­ tnu pozitivnost, vrijednu divljenja (usp. Max Scheler, br. 4). Biti, doi­ sta biti, a ne ne-biti! (o t o m daje dosta grade za p r o m a t r a n j e naš prvi put p r e m a rješenju p r o b l e m a bića i njegova bitka). b) Taj se zor obogaćuje promatranjem transcedentalnih osobina bića: bitak-esse znači pozitivnost, vrijednost, baš dobrotu. Bilo koja negacija u biću nije neko dobro sama u sebi kao takva, i zato — budući da ruje dobra — nije ni poželjna (naš drugi put prema rješenju zagonetke bića). c) U biću r a z u m nalazi svoje područje — istinu. Logična istina pretpostavlja ontološku istinu (smisao je posljedica misli), a iz o n t o ­ loške istine slijedi zahtjev za istinitošću života. Gdje je spoznaja, tu je i ljubav; uz r a z u m nalazi se i volja; te se vrijednosti nalaze u osobi, uz »ja« nalazi se »ti«. — Morali bismo se odreći razuma, slobodne volje, ljubavi, p l e m e n i t e dosljednosti življenja u istini, morali bismo se odre­ ći osobnosti, morali bismo biti »nalik na biljku« (Metaph., IV 4, 1006 a 14-15: h o m o i o s gar phytć>) da n a m se svidi dokinuće bića, jer bitak k a o takav (ako su ispunjeni uvjeti) sa sobom donosi sve te vrijednosti (naš treći put p r e m a rješenju tajne bića). d) T r a n s c e n d e n t a l n a jednost znači onu konzistentnost bića u sa­ m o m e sebi, onu intimnost, o n o »naše«, o n o »mistvo«, »domovinu«. — Negacija bića, negacija jednosti, može se svidjeti s a m o subzistent n o m rasulu (naš četvrti put rješenju tajne bića). e) Biće je po svojoj naravi d i n a m i č n o : »želi«, i to o p r a v d a n o , sačuvati i razviti svoju činjeničnost i sve njezine vrijednosti (naš peti put p r e m a rješenju p r o b l e m a bića).

713

2. A ipak je Kranjčevićev Zadnji Adam i z d a h n u o pišući u led upitnik. Osjetio je, naime, uz ljepotu t a k o đ e r i teret bića. Osvrnimo se na svaki od s p o m e n u t i h lijepih vidika na biće! a) J e s m o , ali i u m i r e m o ; umiru n a m a najdraža bića. Propadaju i najvrjednije umjetnine. V e n e cvijeće ( s p o m e n i m o k a o simbol). b) Bića su dobra, ali mnogih, pa i p o t r e b n i h , nismo imali; s dru­ gima smo se našli u odnosu koji n a m a ili njima nije bio upotpunjenje bivstvovanja.

Miljenko Belić

172

c) N a š je r a z u m velik, spoznaje pod vidikom bitka, »subiectum est p r a e d i c a t u m « . No kako teško napreduje, kako je »nekulturan«, koliko toga ne sazna, pa ni od onoga što bi mu bilo p o t r e b n o znati. d) Z n a m o za boli rastanka, pa i rasula. e) D i n a m i z a m onih bića koja n e p o s r e d n o s u s r e ć e m o nije dovo­ ljno jak da bi se sam od sebe m o g a o realizirati, »probiti se nad po­ vršinu«, doseći vrijednosti koje bi želio. A u drugu ruku, koliko puta p o ž e l i m o da gdjekoji uzrok ne b u d e aktivan, da izostane po koji uči­ nak! 714

3. Ta zagonetka n e m a rješenja, dok ne u z a d e m o do Boga. Pa zapravo, ne bismo bili dovoljno poslušni činjenicama, kad bismo pita­ nje bića rješavali bez Boga. A kad u svoje razmišljanje u n e s e m o i činjenicu Boga, rješenja ima, i to je rješenje divno. a) Budući d a j e Bog »Bitak« i »samo« to, u N j e m u je sva, ničim s p u t a n a cjelina o n o g velikog p a r m e n i d o v s k o g » D a ! « koji isključuje svaki, bez iznimke svaki »Ne!« za bilo koju pozitivnost. U Njemu su na cjelovit način i ostali transcententali: On je cjelovita i bezgranična d o b r o t a ; cjelovita istina, r a z u m u o t v o r e n a stvarnost ali ne s a m o kao n e k i ledeni objekt, nego kao »zavičaj« i dragi »dom«; on je »unissimus« u d u b o k o m značenju tog t r a n s e c e n d e n t a l a ; savršenstvo bujanja života i radosti. Božju ljepotu m o ž e m o vidjeti u n o v o m svjetlu, a k o je usporedimo s ljepotom stvorova. — Što se vrijednost nalazi u stvoru, nalazi se z a t o jer participira na Božjoj punini. Dosljedno, koliko je istom vrijedan izvor, kad i ovdje ima m n o g o ljepote i poželjnosti. — Stvor n e m a sve vrijednosti, sve poželjnosti. A Bog ima — i to baš sve vrijedno — i o n o čega u stvoru n e m a . — A o n o s t o j e lijepo u stvorovima, sve se nalazi i u Bogu, što više, nalazi se na tzv. e m i n e n t a n način, tj. ne na način ove ili one biti, nego na način bitka, dakle izvora i razloga upravo te, a i svake druge ljepote. b) P r o m o t r i m o sada ljepotu stvorova, kolika je kad ju osluškuje­ mo uzašavši do njihova Prvotnog Analogata. Sad ć e m o n a t u k n u t i ne­ koliko misli s a m o u vezi s ljepotom t r a n s c e n d e n t a l n i h osobina (br. 711). — T e ž i m o za dobrim — zapravo za Bogom. Bog sam jest u sva­ kom dobru, i to i kao o n o što privlači, a i o n o što teži (jer i težnja za dobrim jest nešto d o b r o ) . — Istina nije tek nešto ovozemsko, m a k a r i kao n e š t o ovozemsko, a ipak u sebi veliko. Istina je više, jer Bog je izvor svake istine: i ove naše logične, i njezina korijena, ontološke, i njezine pos­ ljedice, životne istine. Bog kao svjetlost razlog je, da je svjetlo

Ontologija

L73

istine tako drago. Istina ima svoje — da t a k o r e k n e m o — pro­ duženje u ljubavi; istina i ljubav traže uzajamnost. Bog je onaj veliki »TI«, kojim nastaje i kojemu teži ta uzajamnost istine i ljubavi; On je to u svakoj istini i ljubavi — j e r je On svakoj istini Prvotni Analogat, On s a m ! — i On je to o s o b n o kao Prvi Po­ k r e t a č i Završni p r e d m e t ljubavi svega, s kime ć e m o se najpo­ slije u ljubavi susresti, doslovce susresti! S a d a »čitamo!« u sve­ mu Njegovu istinu, a t a d a ć e m o sresti Njega\ — »Mi« čak s velikim B o g o m ! Jest On uzvišen, ali i »interior intimo meo«. U jednoj »Arhimedovoj točki« rješava se P a r m e nidovo pitanje! I t a j e »točka« s n a m a j e d n o ! — O n a j »drhtaj«, o n a »uzavrelost« bilo kojeg d i n a m i z m a u stvoru jest drhtaj od Boga i za Boga! A ipak, sva ljepota stvora — pa i p r o m a t r a n a u o d n o s u p r e m a Bogu — p r e m a l e n a je, a da bi sama kao takova bila dovoljan razlog svoje realizacije, ne izmiče upitniku Zadnjeg Adama. Taj n e d o s t a t a k n a d o k n a đ u j e Bog, i svojim z a h v a t o m — iz ljubavi — čini da m o g u ć e vrijednosti b u d u ozbiljene, n e d o s t a t a k vrijednosti da b u d e k o m p e n ­ ziran. 715

II. Na što bismo se, dakle, odlučili kad bi ο našoj riječi ovisilo, hoće li noćas, tri m i n u t e iza ponoći (br. 4), prestati sve bivstvovanje? N a š se r a z u m n a p o r n o kreće na t o m t e r e n u . No ipak nazrijeva jasan odgovor: Bog je lijep, d o b a r , poželjan, s a m o lijep, s a m o pože­ ljan, p o t p u n o jasan, i u toj posvemašnjoj jasnoći s a m o poželjan, p o d svakim vidikom poželjan i ni p o d kojim vidikom nepoželjan. Njegov hipotetski n e s t a n a k pod svakim bi vidikom bio gubitak, katastrofa, nesreća — to ni p o d kojim vidikom ne bi moglo biti poželjno. A što se tiče n a s stvorova doista s m o takvi, da n a m se z a g o n e t k a Zadnjeg Adama m o ž e o k r u t n o n a m e t a t i . No mislimo li koliko je biće — i naše biće — vezano uz Boga, m o ž e m o i m o r a m o biti do u d n o svoga bića optimisti — optimisti čak i radi sebe, j e r u nama je razlog optimizma, iako mu ishodište nije u n a m a , n e g o u O n o m e »kojega je o n o što jesi« (sv. Augustin, v. br. 233).

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

Uvod

»Biti ili ne-biti«, pobjeći iz života u kojem je »biti« p o s t a l o već p r e t e š k o — tim se mislima bavio Hamlet, pritiješten, s j e d n e strane, s p l e t k a m a strica i, s druge, zahtjevima d u h a ubijenog oca. »Biti ili ne-biti« — m o ž e se pitati svaki čovjek, i to u plemenitijem i općenitijem značenju (ne tek u značenju bijega iz života zbog teškoća koje su, subjektivno, već postale n e s n o s n e ) . Ne treba, n a i m e , čekati tek n e k u n a t p r o s j e č n o tešku životnu zagonetku — iako, k a k o se čini, ozračje trage­ dije više pogoduje takvim pitanjima n e g o ozračje d i t i r a m b a — pa da se čovjek zamisli n a d t o m e m i n e n t n o m činjenicom, t a k o očitom i t a k o zago­ n e t n o m , da »'bitak' postoji, 'ništa' ne postoji«. 1 »Biti« — što je to? »Biti« — o t k u d a to, zašto, čime se opravdava, koji i gdje mu je smisao, koja mu je vrijednost? Traženje odgovora na to pitanje kojiput je n a p o r n o i p u t je p o n e k a d trnovit, tražitelj odgovora p o n e k a d se osjeća kao u guštari ili kao u magli. No ipak, čovjek se više osjeća čovjekom — tj. u p l e m e n i t o m dostojanstvu čovjekova bića — baš u t o m u p o r n o m traženju (pa već i prije nego je d o š a o do svjetlom obasjanih rezultata) nego što se m o ž e osjećati u t r e n u c i m a n e k e m o ž d a klonule i umjetne nebrige ο t o m pitanju ili, iskreno govoreći, ipak s a m o hinjenog nezanimanja. Ontologija, opća metafizika, filozofska struka koja proučava biće b a š ukoliko je biće, strpljivim i preciznim r a d o m dolazi do nekoliko vrijednih rezultata koji d o n o s e svjetla, pa i jakoga svjetla, za odgovor na to toliko ljudsko pitanje. K a o opća metafizika ontologija se bavi ne s a m o bivstvovanjem čovjeka n e g o bivstovanjem bilo kojega pojedinog bića k a o i bivstvovanjem cjeline »obitelji« bića, bavi se bićem kao tafa'im. Analogija bića j e d a n je od najprodornijih instrumentarija kojim čovjek ulazi u tajne bića. Proučavati analogiju bića nije lako. Ali ipak, svaki plani­ n a r zna da zbog teškoća pri u s p o n u ne t r e b a o d u s t a t i od planinarenja. D o b r i rezultati kojima se o p r a v d a n o n a d a m o u proučavanju bića kroz njegovu a n a l o g n o s t pozivaju nas da pažljivo o b r a d i m o već i p r e d r a d n j e (u p r v o m dijelu ove rasprave), pa da zatim uz p o m o ć o n o g a što obraduju te p r e d r a d ­ nje u n o v o m svjetlu novih mogućnosti — primjenjujući analogiju u njenim raznim oblicima — p r o m a t r a m o dubinske dimenzije bića u kojima se m o ž e na nov način razmišljati ο biću s a m o m e .

1

Usp. H. Diels, I'redsokratovci, Parmcnid, 28, Β fr. 6, stih 1-2. Taj dio preveo Dubravko Skiljan, I. svezak, Naprijed, Zagreb, 1983, str. 209.

PRVI DIO ν

Činjenica analognog spoznavanja i njeno ontologičko opravdanje /.

članak:

Uvodni

susret

s

činjenicom

analogije

Analogiju ili, bolje, analogije (u množini) — jer ih ima nekoliko vrsta — susrećemo u raznim znanostima. 1.

Analogan-ne-vlastit

pojam

(conceptus

analogus-non-proprius)

a) P o č n i m o od k o n k r e t n i h primjera! Analogija u lingvistici jezična je sila psihičke p r i r o d e koja izjednačuje dva ili više oblika različitog postanja. Na primjer, uz »mogu« govori se i »možem«, uz »hoću« i n e s t a n d a r d n o »hoćem«. A n a l o g n o primjenjivanje prava zbiva se o n d a kad se na neki pravni slučaj koji u zakonu nije napose n o r m i r a n primjenjuje pravna n o r m a koja rješava neki p r a v n o sličan slučaj. Fizika je, n a č e l n o , b i t n o empirijska znanost. A ipak, kad u svom pro­ matranju istražuje e l e m e n t a r n e čestice, fizika je sva u analogiji. Na primjer, fizika govori ο fotonu kao ο čestici i kao ο valu, govori ο brzini njegova kretanja; istodobno fizika zna da foton nije čestica na način n e k o g zrnca pijeska, da nije val na način vala na površini vode, da kretanje fotona i kretanje a u t o m o b i l a nije isto, p r e m d a foton jest i čestica, i val, i k r e ć e se. Sve je to a n a l o g n o . Metafore kojima se u redovitom, o b i č n o m govorenju p o č e s t o služimo, t a k o đ e r su vrsta primjene analogije. Za j u n a k a se kaže da je »lav«, za lu­ kavca da je »lisica«; simpatično značenje ima metafora »hrast«, »orao«, a n e s i m p a t i č n o »beskičmenjak«, »puzavac«; za majku je njezino dijete »zla­ to« itd. Postoji i mogućnost pri je kojoj glavna (središnja) misao d o d u š e dovoljno jasna i bez metafore, ali joj ipak slikovit izraz m o ž e p o m o ć i da se nijanse izreknu plastičnije i zornije. b) U primjerima koje smo naveli glavni je oslonac analogije bilasličnost, točnije r e č e n o , neka sličnost, jer ih ima raznih vrsta i raznih stupnjeva. No u spoznavanju uz p o m o ć analogije n e k a d se služimo i kontrastom. Tim p u t e m dolazimo, na primjer, do pojma »besmrtan«. Iz učinaka m o ž e se često upoznati njihov uzrok. N e k a d je to lako i postiže se bez analogije, a n e k a d n a m uzrok ostaje relativno n e d o s t u p a n , kao u tami, i tek a n a l o g n o m o ž e m o n e k a k o nešto naslutiti ο ovom ili o n o m k o n k r e t n o m uzroku.

Miljenko Belić

180

Č a k i m a t e m a t i k a treba analogiju. Iracionalne brojeve (npr. \ 2 , ^ 3 ) i i m a g i n a r n u jedinicu ( V - l ) m a t e m a t i k a tumači ne iz njih samih, nego iz njihova podrijetla ili p u t a kojim su ušli u čovjekovu riznicu u m a . U svim tim slučajevima izvršen je neki prijenos od j e d n o g spoznajnog objekta (ili značenja) na drugi koji je s o n i m prvim na neki način povezan. Osnovice za te prijenose mogu biti raznih vrsta (neke s m o od njih malo prije pokazali). Z b o g toga prijenosa ta t a k o analogna spoznaja ili analogan pojam nije »vlastit« (»conceptus proprius«), nego »analogan« u obliku koji smo do sada p r o m a t r a l i to je »analogan-ne-vlastit pojam« (»conceptus analogusnon-proprius«). c) Pri takvoj analognoj spoznaji — u kojoj nismo postigli onu neposred­ nu i vlastitu spoznaju koju ostvaruje »conceptus proprius« i pri kojoj nam je o s t a o s a m o »conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s « — n e m a o n e jasnoće koju inače želimo i koja je glavna osnovica ljudske znanosti. No uza sve to, ako se ispune p o t r e b n i uvjeti, i ta je spoznaja valjana i prava spoznaja, ima čak i znanstvenu vrijednost: i sama u sebi (kao teorijska z n a n o s t ) , i u prim­ jeni u praksi. Na primjer, analognost našega znanja ο nuklearnoj energiji t o m znanju ne dokida znanstveni karakter, niti sprječava njegovu primjenu u p r a k s a (o gnoseološkom opravdanju cjelokupne analogne spoznaje bit će još govora u IV. članku ovog prvog dijela). 2. Analogan-ne-jednoznačan analogus-non-univocus )

pojam

(conceptus

a) Do a n a l o g n e spoznaje m o ž e se doći t a k o đ e r n a č i n o m i smjerom koji opisuju primjeri što slijede. U biologiji nazivamo analognim one o r g a n e i tvorevine koji su prema svojemu postanku različni, ali su zbog slične radnje poprimili sličan oblik. T a k o su vitice od graška i vitice vinove loze analogne, jer p r e m d a su prema p o s t a n k u različite, ipak imaju istu zadaću. T a k o đ e r , analogna su krila ptice, šišmiša i kukca: radnja im je ista, ali je građa različita. No sljedeći je primjer iz metafizike, i već je p o n e š t o suptilan, zahvaća prilično d u b o k o : —jesam

čovjek

—jesam

student.

Naglasili s m o riječ »jesam« zato jer je spoznajni umski sadržaj, izražen u p r a v o t o m riječju, analogan. N a i m e , ο analogiji m o r a m o govoriti onda k a d a isto ima nijansirano značenje. Ta dva »jesam« nemaju posvema isto značenje: od »jesam« s t u d e n t a — baš ukoliko je »jesam« — ne bi ostalo n a p r o s t o ništa kad on ne bi bio utemeljen, ukorijenjen i smješten u svojoj specifičnoj relaciji p r e m a »jesam« čovjeka. R e c i m o to isto na drugi način: kad u r e d u stvarnosti ne bi bilo »jesam« kakav je ostvaren u čovjeku, taj

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

181

drugi »jesam«, kakav je de facto realiziran u s t u d e n t u , bio bi p r a z n a igra riječi bez ikakva značenja, otprilike tako nešto kao fingirani »jest« za »čet­ v e r o k u t n u kružnicu«. U »jesam« čovjeka i »jesam« s t u d e n t a nijansirano je baš o n o s a m o što se izriče upravo glagolom »biti«, baš o n o »ulaženje« u stvarnost i »stajanje« u stvarnosti, o n o »pravo na pojavnost p r e d u m o m « , o n o »nadvladavanje barijere ništavila«, dakle baš o n o s t o j e genijalno Parm e n i d predložio za razmišljanje. Budući da od ta dva analogata, tj. istoga, a na nijansiran način — u n a š e m primjeru »biti« u »biti čovjek« i u »biti s t u d e n t « — ima važniju funkciju onaj »biti« u čovjeku (jer omogućuje i n e k a k o nosi o n u drugu realizaciju, tj. »biti« u »biti student«), zato govorimo ο p r v o t n o m i drugotn o m analogatu. b) Primjeri koje s m o upravo promotrili prikazuju n a m » a n a l o g n i - n e j e d n o z n a č n i pojam« (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) . Razlog analo­ gije je u sadržaju tih pojmova; značenje im je d o n e k l e nijansirano. U nave­ d e n i m primjerima došli s m o do sadržaja tih pojmova izravnim p r o m a t r a ­ njem objekta i time ο t o m objektu izgradili tzv. »vlastiti pojam« ( » c o n c e p t u s proprius«). Štoviše, to izravno promatranje dospjelo je i do o n o g a na č e m u se temelje o n e nijanse zbog kojih ti, p r e m a podrijetlu »vlastiti pojmovi«, istodobno su, i isti i n e k a k o različiti te time, d a k a k o pod drugim vidikom, »analogni«, ali na drugi način analogni, tj. » a n a l o g n i - n e j e d n o z n a č n i « . N o , d a k a k o , ima slučajeva gdje su pojmovi analogni u oba oblika, a to se zbiva kada se grada kojom se izgrađuje onaj ne j e d n o z n a č n i pojam ( » c o n c e p t u s a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) dobiva spoznajom koja je ne-vlastita (»concep­ tus a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s « ) . c) Primjeri koje s m o promotrili (napose imajmo p r e d o č i m a ono »je­ sam« u »jesam čovjek« i u »jesam student«) ujedno pokazuju d a j e za »nej e d n o z n a č n e pojmove« (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) karakteri­ stičan »sadržaj pojmova« ( » c o m p r e h e n s i o ideae«), a ne put kojim s m o do njih došli. O b r a t n o , za neizravnu i nevlastitu spoznaju ( » c o n c e p t u s analo­ g u s - n o n - p r o p r i u s « ) p r e s u d n o je kojim s m o p u t e m do nje došli. To su, dakle, dvije različite vrste a n a l o g n e spoznaje. N e m o j m o se za­ m a r a t i pokušajima (ionako u z a l u d n i m a ! ) da samu p r o c e d u r u tih vrsta ana­ lognih spoznavanja n e k a k o m e đ u s o b n o p o v e ž e m o ili u č i n i m o m e đ u s o b n o ovisnim. No iako u njihovoj strukturi n e m a m e đ u s o b n e povezanosti, ipak se u k o n k r e t n i m slučajevima, već p r e m a objektu koji p r o m a t r a m o , te ana­ logije m o g u m e đ u s o b n o ispreplitati i dopunjavati u svojim rezultatima. d) A n a l o g n o s t - n e j e d n o z n a č n o s t nije n e š t o što bi p r i p a d a l o s a m o redu našeg spoznavanja. U primjeru »jesam«, kakav se javlja nijansiran u »jesam čovjek« i u »jesam student«, stvarnost je takva da zahtijeva onu i istost i razliku

u spoznajnom

sadržaju.

Dosljedno, a n a l o g n o s t - n e j e d n o z n a č n o s t u spoznavanju — tj. činjenica da je p o t r e b a n »conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « — uz p o t r e b n e uvjete m o ž e biti d o b r a p o l a z n a točka za dublje poznavanje d o t i č n o g objekta, s a m e

L82

Miljenko Belić

ontičke stvarnosti. A m e d u te s p o m e n u t e p o t r e b n e uvjete pripada i to da pri takvoj onto-logičkoj činjenici analogije pazimo (i ne p o b r k a m o ) što je logičko, što ontologičko, a što ontičko — već p r e m a vrsti slučaja koji obra­ đujemo. 3.

Sto

čovjeku

daje

analogna

spoznaja

O p ć e n i t o govoreći, može se reći da spoznaja uz p o m o ć pojmova koji su stečeni uz posredovanje, p r e m a nekoj vezi, s drugim, n a m a poznatijim, poj­ m o v i m a (»conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s « ) dosiže nove širine i omo­ gućuje da s p o z n a m o i o n e objekte koje inače ne bismo mogli spoznati. A analogija zbog nejednoznačnosti (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o ­ cus«) vodi u d u b i n e .

//. članak: Istost i razlika B u d u ć i d a j e za ovo naše sadašnje razmišljanje važnija o n a a n a l o g n a spoz­ naja koja je n e j e d n o z n a č n a nego o n a kojom se dobiva »analogan-ne-vlastit p o j a m « (za naše sadašnje razmišljanje važnije je spoznavanje na način »con­ c e p t u s a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « n e g o na način »conceptus a n a l o g u s - n o n p r o p r i u s « ) , u nastavku bavit ć e m o se p r e t e ž n o o n o m prvom, a manje i go­ tovo tek iznimno o n o m d r u g o m . No time se ne isključuje mogućnost da j e d a n dio rezultata do kojih ć e m o doći vrijedi i ο jednoj i ο drugoj analognoj spoznaji.

1.

Činjenica

istosti

i

razlike

unutar jednog te

istog pojmovnog sadržaja

A n a l o g n i nejednoznačni pojmovi, može se reći, istodobno su i isti i različiti. Kad ο t o m počinjemo refleksno razmišljati, to n a m se čini n e m o g u ć e , kon­ t r a d i k t o r n o . A ipak u redovitom, o n o m n a š e m »svakidanjem« mišljenju mi se takvim n a č i n o m spoznavanja služimo često, pa i vrlo često, i ne pomiš­ ljajući da bi tu moglo biti nešto z a g o n e t n o , p r o b l e m a t i č n o . P o đ i m o korak po k o r a k do rješenja koje je n a m a u priličnoj mjeri d o s t u p n o ! a) Z a p o č n i m o s k o n k r e t n i m primjerima. P o j a m (točnije: sadržaj pojma) »životinja« m o ž e m o izreći ο lavu, jele­ n u , orlu, grlici, leptiru, ribi..., a i ο čovjeku. 2 Podsjećam da govorimo ο »sadržaju pojma« ( » c o m p r e h e n s i o ideae«), a ne ο njegovu »dosegu« (»ex-

2

U hrvatskom jeziku riječ »životinja« ima prizvuk bića bez razuma i bez onoga što je s razumom povezano, iako u osnovici ne izriče više nego živo biće koje je kadro spoznavati osjetnim načinom (npr. vidom, sluhom, opipom...), bez ulaženja u pitanje da li još preko toga ima razum ili ga nema. No radi kratkoće koji je puta prikladno i za čovjeka upotri­ jebiti taj izraz, isključujući pritom pejorativno značenje.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

183

t e n s d o ideae«). D a k l e , sada je n a m a s p o r e d n o ο kojim se sve bićima može izreći neki pojmovni »sadržaj«; p r o m a t r a m o izravno s a m o »što« je tim poj­ m o m izrečeno, a tek neizravno i p r e m a potrebi govorimo i ο »dosegu« dotičnog sadržaja, ο krugu bića u kojima je taj sadržaj realiziran. To je upozorenje bilo p o t r e b n o , jer mi vrlo lako i n e o p a z i c e prelazimo iz j e d n o g p r o m a t r a n j a na drugo. T o m pažnjom predusrest ć e m o čitav niz nejasnoća, koje su zapravo suvišne. Sadržaj toga pojma, »životinja«, izričemo na dva načina: — u n e k o m apstraktnijem obliku t a k o d a sadržaj toga pojma b u d e s a m o »živo biće k a d r o spoznavati osjetnim n a č i n o m « , ne uključujući specifičnosti tih bića; — ili u n e k o m konkretnijem obliku, svraćajući pozornost na konkretizaciju toga sadržaja; dakle, t a k o da p r o m a t r a m o b a š taj zajednički sadržaj, i u p r a v o njega, tj. taj sadržaj, ali ukoliko je on — baš taj sadržaj — u svakoj vrsti životinje konkretiziran na način njoj svojstven, specifičan. Isti sadržaj — a na različit način! T a k o se isti sadržaj, »životinja«, u jelenu konkretizira na specifični način jelena, u lavu na način lava, u orlu na način orla, u ribi na način ribe... A jelenovo svojstvo da je on biće koje trči o n i m njemu svojstvenim lijepim n a č i n o m — u p r a v o to je j e d a n od oblika života »životi­ nje«. I orlov vid j e d a n je od oblika kako se konkretizira život »životinje«. Vid ima i riba; i to je svojstvo »životinje«, ali u kojem se »životinja« k o n k r e ­ tizira drukčije n e g o u orlu. »Životinja«, »životinjska narav« — ostajući u sadržaju svoga pojma ista, tj. u p r a v o to što smo rekli, »životinjska narav« — drukčija je u jelena, orla, ribe... Nalazi se u njima — nalazi se i u čovjeku — nalazi se baš o n a ista, i istodobno je različita. 3 b) Razmišljati uz primjenu takve spoznaje gdje se baš istost nijansira različito, nešto je za čovjeka redovito. V e ć i dijete u svom dječjem svijetu i na svoj dječji način primjenjuje taj svojevrsni način apstrahiranja. I dijete zna da su pas, kokoš... životinje. A kad želi izreći razlike između tih životinja, reći će da pas ima ovakvu glavu, a kokoš onakvu; da pas ima četiri noge, a kokoš dvije; da pas ima ovakav r e p , a kokoš... A te razlike i vlastitosti — glava, noge, rep, kako ih dijete gleda — u sebi uključuju zajedničko svojstvo »životinja« (točnije: »životinjska oso­ bina«; a taj pojam, m o ž d a uz još koji posrednički pojam, izriče »biće koje je k a d r o osjećati« = »životinja«). I djeca i odrasli često se p o m a ž u izrazom »nešto«. T k o se služi tim izrazom zna što njime izriče. No »nešto« se kazuje i za ovo i za ono; t a k o da ovaj »nešto« nije isto što i onaj »nešto«, iako su oba — »nešto«. Štoviše, i o n o čime se razlikuju ta dva »nešto«, i to je »nešto«! I tako taj spoznajni

3

Tu bi se mogle provesti još neke preciznosti i cizeliranju u formuliranju što je sadržaj zajedničkog predikata i njegovih konkretizacija. No te nijanse nisu više bitno potrebne za naše promatranje, a otežavale bi ga. Zato, uz ovo upozorenje, zaustavljamo se pri formulaciji koja je bliska običnom govoru. Ta je, naime, relativno jasna.

184

Miljenko Belić

sadržaj, »nešto«, koji n a m je toliko jasan, pod pritiskom naše refleksije postaje p a r a d o k s a l a n . Doista, prije n e g o je filozofska refleksija upozorila na taj p a r a d o k s sve je to n a m a bilo kao »samo po sebi razumljivo«, svagdanje, jasno, da ο tom ne bismo ni postavljali pitanja. A ipak, ima tu mjesta i za filozofsku refleksiju koja se pita k a k o isto može biti različito, i kako različito m o ž e biti isto. c) Ne može se taj p r o b l e m riješiti o n a k o kako se rješava sličnost u razlici pri metafori, kad j u n a k a nazivamo lavom. U metafori i m a m o sliku koju um, stojeći na višem stupnju i razini, shvaća i uz p o t r e b n u kritičnost primjenjuje. No sada se ne radi samo ο slici koja je na nižem stupnju i razini nego što je umsko spoznavanje pa pri tom um može sliku kontrolirati, nego se radi i ο istosti i ο razlici u o n o m što um izriče, izriče na istom, svom, umskom stupnju i razini. Nadalje, primjer koji smo iznijeli u p r e t h o d n o m članku (1,2 a), »jesam« u »jesam čovjek« i u »jesam student«, gdje t a k o đ e r p r e p o z n a j e m o isti prob­ lem — istost i razliku baš u o n o m j e d n o m , u »jesam« — daje n a m slutiti da to nije s a m o pitanje logičkog reda, nego i ontičkog, jer je zahvaćen sam glagol »biti«. I zato, p r e d v i đ a m o , rješenje tog sklopa pitanja neće biti lako. T r e b a mu pristupiti i precizno i s u p o r n o m ustrajnošću. 2)

Dvovrsni

instrumentarij

čovjekova

uma

Logičkom analizom onih oblika i sadržaja naše spoznaje koje smo maloprije obradili u 1. podnaslovu ovog članka zamjećujemo da se čovjek pri izgradnji svojih općih pojmova služi dvovrsnim instmmentarijem: j e d n i m dolazimo do čisto j e d n o z n a č n i h pojmova koji su u sebi sadržajno posve j a s n o određeni i »pročišćeni« od svega što na njih n e p o s r e d n o ne spada (tako se to čini u prvi m a h , i s a m o u prvi m a h , jer u carstvu bića n e m a izoliranih područja koja ne bi imala nikakve veze s drugim bićima); drugim instrumentarijem dolazimo do analognih nejednoznačnih pojmova (»conceptus analogusn o n - u n i v o c u s « ) koji u svom pojmovnom sadržaju ujedno pokazuju neku vezu s još nečim drugim (zasada recimo to tako, p o n e š t o n e o d r e đ e n o ) . Tu j a k o »zgusnutu« tvrdnju m o r a m o razraditi. a) U o v o m razmišljanju bit će n a m p o t r e b n o izvorno značenje naziva »opći pojam«. Pri tumačenju što je »opći pojam« često se izlaže kako on apstrahira od individualnosti i kazuje samo o n o što se može ontički ostvariti i u m o m pronaći u m n o g o bića. No izvorna Aristotelova misao malko je drukčija i prilično preciznija. Za Aristotela je onaj pojam »opći«, koji je »opće vrijedeći«, koji je uspio izreći o n o što je srž i bit p r o m a t r a n o g objekta te ga zato može i m o r a priznati svaki u m . A t o m u je d r u g o t n o da, ako sam promatrajući n e k u konkretnu kocku n e k a k o shvatio što je to kocka (došao ili ne d o š a o do precizne geo-

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

185

metrijske formule a 3 ) , mogu taj isti pojmovni sadržaj p r e p o z n a t i i u drugoj kocki. 4 U p r a v o t o m svojom p r o d o r n o š ć u kojom p r o d i r e u objekt takav »opći pojam« (i s njim povezan logički »sud«) jest osnovica znanosti; to kakvo-takvo prodiranje u bit u m o m p r o m a t r a n o g objekta jest osnovica znanosti, a ne tek p u k o ponavljanje spoznate osobine. P u k o ponavljanje m o ž e se utvrditi i na razini same osjetne spoznaje (osjetno p a m ć e n j e , maš­ t a ) ; a, u drugu ruku, m o g u ć a je znanost i ο neponovljivom objektu (sam Aristotel smatra svoje izlaganje ο Bogu znanošću, p r e m d a je Bog j e d a n i neponovljiv, k a k o to Aristotel sam naučava).5 Šteta što se je na tu a u t e n t i č n u Aristotelovu n a u k u tijekom povijesti zaboravilo. Drukčije bi izgledala ne s a m o srednjovjekovna p r o b l e m a t i k a ο o p ć i m pojmovima (ponajprije baš o n a »de universalibus« — i kod Roscelina sAbelardom, i kod Ockhama — a t a k o đ e r i ο s r o d n i m pitanjima, n p r . ο t o m k a k o čovjek dolazi do prave znanosti ο individualnim bićima, ο tzv. djelat­ n o m umu...) n e g o bi p r e m a svoj prilici bila drukčija i Kantova istraživanja, te stoga i njegovi rezultati. P o n o v i m o , dakle, i istaknimo da, p r e m a p r o n i c a v o m Aristotelovu zapa­ žanju, u logičnoj operaciji apstrahiranja nije glavno izostavljanje individual­ nosti ili kojeg drugog spoznajnog sadržaja nego poniranje u bit objekta, u »značenje« i »smisao« onoga što je u objektu o s t v a r e n o (koliko je to, već p r e m a vrsti objekta i izvježbanostiuma, n a m a ljudima m o g u ć e ) . D a k a k o da p r i t o m m o ž e biti i izostavljanja, ali je i to u sklopu i na » t e r e n u « o n o g umskog prodiranja u bit p r o m a t r a n o g objekta. b) Aristotel n a m je d a o još j e d a n važan kažiput u tim razmišljanjima. U o č i o je da se spoznajni sadržaj »biće« i »jedno« ne može smatrati logičkim » r o d o m « , i opisao je razliku između strukture apstrakcije kojom se dobiva logički »rod« (genus) te o n e drukčije strukture kojom se a p s t r a h i r a spoz­ najni sadržaj »bića« i »jednoga«. Pročitajmo taj Aristotelov tekst (poslije ć e m o ga objasniti i p r i m j e r o m ) . » N o nije m o g u ć e ni da 'jedno' ni da 'biće' b u d u j e d a n [logički] ' r o d ' za bića; jer n u ž n o je za [logičku] 'razliku' svakog [logičkog] ' r o d a ' da m o r a i 'biti' i biti 'jedna'; a n e m o g u ć e je priricati [pridijevati sadržaj pojma] bilo [logičke] Vrste« [nekog logičkog] ' r o d a ' njenim vlastitim 'razlikama', bilo ' r o d ' [tim

4

5

Uspoređivanje između nekoliko kocaka pomaže, doduše, formiranju jasnije određenog pojma, ali općim pojmovima početak nije u uspoređivanju. Da bih, naime, kocku m mogao usporediti s kockom n, ukoliko su jednake kao »kocke«, moram znati (= imati pojam) što je »kocka« već pri promatranju i kocke m i kocke η dok ih promatram odvo­ jeno, inače nemam što ću usporediti je li isto ili različito. Usp. Franciscus Sanc, Sententia Aristotelis de compositione corporum Hrvatska bogoslovska akademija, Zagreb, 1928., str. 110-111. Dostaje pogledati Bonitzov Index Aristolelicus i mjesta navedena uz natuknicu καθόλου ι κοινόν pa da se vidi kako je ta Šancova tvrdnja dobro utemeljena. Za neku razradu i primjenu usp. Miljenko Belić. »Hvlemorphismi locus eiusque momentum in svstemate Aristotelis et in svstemate Sancti Thomae« u: // Cosmo e la scienza. Atti del Congresso Internazionale. Edi. Domenicane Italiane, Napoli 1978, str. 279, 280. i ondje označeno.

1

186

Miljenko Belić

istim njegovim logičkim 'razlikama'] bez njegovih 'vrsta'; te t a k o da, ako će se ' j e d n o ' ili 'biće' postaviti kao [logički] 'rod', o n d a ni j e d n a 'razlika' neće biti ni 'biće' ni ' j e d n o ' [a m a l o prije je ustanovio da je to n e m o g u ć e , jer 'razlika' m o r a i 'biti' i biti 'jedna'].« 6 Taj časni Aristotelov tekst, bezbroj p u t a tijekom povijesti logike obra­ đivan, bit će n a m jasniji uz p o m o ć primjera: logički »rod« — životinja; logička »razlika« — imati razum; logička »vrsta« — čovjek. Sada se proma­ tra sadržaj tih pojmova (čovjek — r a z u m n a životinja), a ne njihov doseg (onaj širok krug bića u kojemu se nalazi ostvaren dotični pojam). Aristotel n a m želi p o k a z a t i da »biće« ili »jedno« nije logički »rod«. Njegov je razlog ovaj: na »biće« i na »jedno« ne m o ž e se primijeniti s h e m a apstrahiranja kojom se dobiva logički »rod«. To vidimo iz primjera: sadržaj pojma čovjek (logička »vrsta«) nije uključen u sadržaju pojma imati r a z u m . 7 O b r a t n o , u sadržaju p o j m a čovjek jest uključen sadržaj p o j m a imati r a z u m . 8 Na isti način sadržaj p o j m a životinja (logički »rod«) nije uključen u sadržaju pojma imati r a z u m (logička »razlika«), osim ako se u t o m sadržaju (imati razum) već p o d r a z u m i j e v a »vrsta«, čovjek, čovjekov način posjedovanja razuma. Pa b u d u ć i da je spoznajni sadržaj »biće« ili »jedno« uvijek uključen u spoz­ n a j n o m sadržaju bilo koje logičke »razlike«, slijedi da ni »biće«, ni »jedno« nisu logički »rod«, i s h e m a apstrahiranja koja se primjenjuje za dobivanje logičkog » r o d a « ne m o ž e se primijeniti pri otkrivanju spoznajnog sadržaja koji je izrečen k a o »biće« ili »jedno«; za takav rezultat naš se um m o r a poslužiti apstrakcijom drukčije strukture. Kasnije su uvedeni nazivi » p o t p u n a pojmovna razlika« (distinctio rationis c u m f u n d a m e n t o perfecto in re; seu: distinctio rationis ratiocinatae m a i o r ; seu: distinctio virtualis perfecta) i » n e p o t p u n a pojmovna razlika« (distinctio rationis c u m f u n d a m e n t o imperfecto in re; seu: distinctio rationis r a t i o c i n a t a e m i n o r ; seu: distinctio virtualis imperfecta). O n a k v a se dva poj­ ma razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom čiji sadržaj ne uključuje j e d a n d r u g o g a ( n p r . maloprije s p o m e n u t logički »rod«, životinja, i logička »razli­ ka«, imati r a z u m ) . A n e p o t p u n a je pojmovna razlika između onih pojmova od kojih prvi u svom sadržaju ne uključuje sadržaj drugoga, ali o b r a t n o , sadržaj d r u g o g a uključuje sadržaj prvoga (npr. sadržaj logičkog »roda«, životinja, ne uključuje sadržaj logičke »vrste«, čovjek; no o b r a t n o , sadržaj p o j m a čovjek uključuje sadržaj pojma životinje. 9

6 7 8

9

Aristotel, Metafizika III .?, 998 b 22-27. Tu sam malko nijansirao Ladanov prijevod (Sve­ učilišna naklada Liber, Zagreb, 1985.), str. 62-63. U sadržaju pojma nije uključen: u dosegu (opsegu) jest. No sada ne promatramo doseg (opseg), nego samo sadržaj. Tu tvrdnju možemo provjeriti i učiniti vidljivijom ako dodamo još ovo malo promatranje pod vidikom dosega:... i zato su moguća bića koja imaju razum, a da nisu čovjek. No upozoravam, ta nam je provjera samo dodatno pomagalo; srž našeg pitanja jedino je u sadržaju pojma. Ovdje se ponovno osjeća važnost razlikovanja sadržaja i dosega pojma. Sada obrađujemo samo sadržaj pojma. A doseg pojma »životinja« uključuje i sav doseg pojma čovjeka«; doseg pojma »čovjek« dio je dosega pojma »životinja«. No to sada ne promatramo.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

187

O n a vrsta apstrakcije kojom se dobiva logički »rod« izgrađuje jednoz­ n a č n e pojmove (»conceptus univocus«). O n a druga apstrakcija, pri kojoj logička »razlika« u svom sadržaju uključuje sadržaj onog pojma koji je nalik na »rod« (a nije »rod«, k a k o smo vidjeli u maloprije p r o m o t r e n o m Aristo­ telovu tekstu), izgrađuje a n a l o g n e - n e j e d n o z n a č n e pojmove (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) . To su dva instrumentarija našega u m a , i to dva različita instrumentarija. Od o n o g instrumentarija p r e m a kojem dolazimo do analognih nejedn o z n a č n i h pojmova dolazi do one istodobne istosti i razlike koju p r o m a t r a ­ mo sada u ovom članku. N o , kako se iz d o s a d a rečenoga već nazrijeva, ta istost i istodobna razlika a bez kontradikcije izgleda n a m p a r a d o k s n a , pa i proturječna, I tek kad iz j e d n o g od ta dva instrumentarija p r i j e đ e m o u drugi; pa pravila prvoga p o g r e š n o p o k u š a v a m o primijeniti za onaj drugi. No teš­ koće n e m a kad poštujemo autonomiju svake od tih dviju s t r u k t u r a apstra­ hiranja. J e d i n o što tu metafizičari mogu poželjeti jest da bi im logičari po­ mogli razrađujući opširnije taj fenomen čovjekova umskog spoznavanja. P r o m o t r i m o još koji primjer! »Istost i razliku u istom« n a l a z i m o tako­ đ e r u o n o m zajedničkom predikatu svih dijelova svjetlosnog spektra, u pre­ dikatu »boja« (ne mislimo sada s a m o na spoznaju »boje« na razini osjeta nego već na razini pojma; kad npr. psiholog istražuje kakvim b o j a m a treba obojiti sobu za predškolsku djecu, to nije samo rad vida, osjeta, n e g o i u m a , uz p o m o ć pojmova). Postoje pojedinačne boje spektra; postoji njihov za­ jednički predikat, »boja«; postoji i razlika kojom se razlikuju crveno i zele­ n o . Tu razliku kojom se razlikuje »crvena boja« od »zelene boje« u o b i č n o m životu mi ne izričemo d u ž i n o m svjetlosnog vala, nego onim što u m o m želi­ mo reći da je vlastito i da p r i p a d a s a m o »crvenoj boji«, i o n i m što u m o m spoznajemo i želimo reći d a j e vlastito i da p r i p a d a s a m o »zelenoj boji«. A u p r a v o to — to čime se razlikuju, što pripada s a m o j e d n o m a ne p r i p a d a d r u g o m ! — upravo to t a k o đ e r jest »boja«. O s o b i n a »biti boja« p r i p a d a svima! Isto tako, o n o što proizvodi violina i što proizvodi flauta jest »zvuk«. A zvuk violine i zvuk flaute razlikuju se baš u »zvuku«! c) K a k o apstrakcija, t a k o i suprotni proces, kontrakcija, daje n a m pri­ liku uočiti taj dvovrsni instrumentarij našeg u m a . Pri kontrakciji j e d n o z n a č n i h pojmova p r i d o d a n a logička »razlika« čisti je d o d a t a k , doista neka novost u sadržaju pojma koji kontrakcijom postaje konkretniji (npr. životinja-razumna-čovjek). No pri kontrakciji a n a l o g n i h - n e j e d n o z n a o n i h pojmova p r i d o d a n a lo­ gička razlika jest, doduše, d o d a t a k , ali takav koji nije p o d svakim vidikom d o d a t a k , jer i ta »razlika« sadrži u sebi o n o č e m u bi imala biti d o d a n a (npr. zvuk o p ć e n i t o uzet — o n o specifično i vlastito baš violini — zvuk violine k a o , t o m specifičnošću, specificiran zvuk). Michelangelova Pieta jest konkretizacija njegove osnovne umjetničke zamisli: Blažena Djevica Marija s tijelom mrtvog Sina (13. postaja Križnog p u t a ) Jedinstvenost — p r e m a t o m e , i umjetnička vrijednost djela — stradala bi kad bi tu osim osnovne

188

Miljenko Belić

zamisli u r a d u bilo d o d a n o još i nešto drugo što nije o n a osnovna zamisao; svaki zahvat Michelangela u taj m r a m o r bio je sav u službi njegove umjet­ ničke zamisli. I, p o d tim vidikom, u nastajanju kipa nije se zbivalo ništa »novo«. A istodobno, koliko novosti! T a k o i znanstveni rad (seminarski rad) m o r a ostati na području svoje, j e d n e t e m e ; i u n u t a r te, upravo j e d n e i iste t e m e treba da d o n e s e t a k o đ e r nešto novo. Taj način kontrahiranja spretno je nazvan »expressior conceptio e i u s d e m realitatis«, »sve izrazitije poima­ nje iste stvarnosti«. U o b i č n o m životu u toj istodobnoj istosti i razlikama mi ne vidimo ništa n e o b i č n o . P a r a d o k s počinje — pri kontrakciji j e d n a k o k a o i pri apstrakciji (v. maloprije u podtočki b) — tek kada tu svojevrsnu istost i svojevrsnu različnost u svojevrsnoj istodobnosti p o k u š a v a m o izreći o n o m s t r u k t u r o m apstrahiranja i kontrahiranja koja pripada u m s k o m radu s j e d n o z n a č n i m pojmovima. A tu nije riječ ο j e d n o z n a č n i m , nego ο analognim spoznajama. d) Ta istost i istodobna razlika — o d n o s n o , ta razlika u nekoj istosti — ima još j e d n u važnu osobinu: takva spoznaja nije okovana u s a m u svoju istost, nego u njoj samoj, u sadržaju dobivenom t o m p o s e b n o m apstrakci­ jom, uključen je i neki s p r e m a n »most« za prijelaz do nečega što je izvan njenog zatvorenog kruga. Kad k a ž e m o »zdrava voda«, tada naša misao na­ dilazi sam spoznajni sadržaj H 2 O i nekih rastopina u njoj p r e m a kojima je ta voda zdrava; tu je nazočna veza i sa »zdrav čovjek«. Ili kad n e t k o kaže »jesam student« time je izrekao »most« na »jesam čovjek«, jer bez »jesam« u »jesam čovjek« n e m o g u ć e je »jesam« u »jesam s t u d e n t « . 1 0 Tu mogućnost dohvaćanja još nečeg drugoga, koju sada p r o m a t r a m o , daje onaj svojevrstan način apstrahiranja kojim dobivamo analogne nejedn o z n a č n e pojmove. U »jesam student« i »jesam čovjek« p r o m a t r a m o isto a nijansirano baš u samoj svojoj istosti, u »jesam« u kojem je onaj »most« za obje varijante toga »jesam«, za varijantu u »jesam čovjek« i za varijantu u »jesam student«. Taj »most« (veza s drugim) s a m o je sličan — ne isti — s o n o m v e z o m kojom nastaju »analogni-ne-vlastiti pojmovi« (npr. smrtan — b e s m r t a n ) . Taj »most« do još nečega« pri analognim-nevlastitim pojmo­ vima jest »most« do novog objekta, a pri a n a l o g n i m - n e j e d n o z n a č n i m spoz­ najama vodi u bolje poznavanje istoga i njegovih vlastitosti.

10

Spomenimo usput razliku pridijevanja u ta dva primjera. Za vodu (s njenim rastopinama) atribut »zdrav« jest nešto samo pridodano, izvanjsko, jer voda kemijski ostaje ono što ona jest u sebi, bilo ili ne bilo na zemlji ljudi ili kakvih drugih životinja kojima treba zdrava voda. Takvo se analogno pridijevanje zove »izvanjsko« (»analogia attributionis externae«). No »jesam« u »jesam student« koje se ostvaruje kao drugotni analogat od »jesam« u »jesam čovjek« i koje bez »jesam čovjek« iščezava u ništavilu, nije tek nešto izvanjsko. I zato se takovo analogno pridijevanje zove »unutrašnje« (»analogia attributions internae«). Možemo isto reći na negativan način: budući da ono stoje izraženo »unutrašnjim analognim pridijevanjem« jest sama stvarnost onoga što je izrečeno tim analognim poj­ mom, slijedi da bez veze s prvotnim analogatom uopće ne bi ni bilo tog drugotnog analogata. Obratno, kad se radi ο »izvanjskom analognom pridijevanju«, bez veze s prvotnim analogatom otpada samo onaj analogni atribut, a ta stvarnost kakva je sama u sebi, ostaje nedirnuta.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

189

D a k a k o , u obje te analogne spoznaje mogućnost uočavanja o n o g još n e č e g drugog m o ž e imati različite polazne točke i različitu jasnoću. 3.

Uvjeti za

valjanost takve spoznaje

a) Ž e l i m o li se valjano služiti ne s a m o j e d n o z n a č n o m nego i a n a l o g n o m spoznajom, prva n a m je dužnost uočiti činjenicu tih dvaju načina našeg spoznavanja. A mi p o n e k a d zamagljujemo tu činjenicu. Mi, n a i m e , lakše b a r a t a m o i lakše se snalazimo (ili b a r e m mislimo da je t a k o ) pri jednoz­ načnoj spoznaji. I zato pri razmišljanju ο n a š e m spoznavanju p o k u š a v a m o — sve i ne zamjećujući — našu analognu spoznaju n e k a k o »prevesti« na govor j e d n o z n a č n e spoznaje. O t u d a paradoksi i privid bespuća, jer k a o i inače t a k o i tu, ako ondje gdje postoje dva načina umskog p o s t u p k a mi ο toj dvovrsnosti ne v o d i m o računa, zbrka je neizbježiva. Zaobišavši takvu dvovrsnost (iako na d r u g o m području), Zenon Elejac dokazivao je da se neki r a z m a k u p r o s t o r u ne m o ž e prijeći, jer, govorio je, prvo t r e b a prijeći polovicu toga razmaka, pa zatim polovicu p r e o s t a l e polovice, i t a k o dalje. 1 1 Z e n o n o v a je objekcija t a k o d u g o teoretski nerješiva d o k se ne zamijeti da pri razmišljanju ο prelaženju n e k o g p r o s t o r a t r e b a da se primijeni aritme­ tička progresija, a Z e n o n je govorio ο geometrijskoj progresiji. b) Nadalje, m o r a m o paziti da ne iskliznemo iz j e d n o g načina umskog p r o m a t r a n j a u drugi način, pa da, ne zamijetivši prijelaz, ne primijenimo što bi pri takvu prijelazu trebalo primijeniti. T a k o n a m se m o ž e na primjer dogoditi da iz p r o m a t r a n j a sadržaja poj­ ma p r i j e đ e m o na p r o m a t r a n j e dosega pojma. U p r o m a t r a n j u a n a l o g n e n e j e d n o z n a č n e spoznaje u središtu je pažnje p r o m a t r a n j e sadržaja spoznaje, a doseg je p r i t o m nešto d r u g o t n o . D r u g o t n o je što »životinja« u svom d o ­ segu uključuje »čovjeka«, ali prvotno je i u središtu pažnje to da sadržaj pojma »čovjek« uključuje sadržaj pojma »životinja«. 1 2 D a k a k o da m o ž e m o govoriti ο uključivanju bilo sadržaja bilo dosega, ali t a d a t r e b a primijeniti što pri takvu prijelazu t r e b a primijeniti, jer različito je o n o »uključivanje« pri sadržaju i pri dosegu pojma. T a k o đ e r , drukčije je »uključivanje« kad govorimo ο uzroku, a drukčije k a d a govorimo ο posljedici. T a k o na primjer S u n c e u sebi davanjem (aktiv-

11 12

Usp. Hermann Diels, Predsokratovci, 29 A 25; taj dio preveo Darko Novaković, Naprijed, Zagreb, 1983., str. 225. Raspravljanja u vezi s poznatim pokušajem Kajelana i Ivana od Svetog Tome da se prikaže kako logički »rod« (genus) »uključuje nerazgovjetno« (»confuse includit«) sve stoje pod tim »rodom«, dobivaju mnogo svjetla i izgleda za rješenje ako se dosljedno provede razlikovanje sadržaja i dosega pojma. U vrijeme svetog Tome Akvinskog to pitanje još nije bilo postavljeno u tom obliku, i on, dodirujući to pitanje ali ne zalazeći u nj, govori i ο aktivnom uključivanju a ο pasivnoj uključenosti (o tom v. Miljenko Belić, »Diversi modi analogiae entis quibus tum explicite tum implioite utitur S. Thomas,« u: Atti dell« VIII Congresso Tomistico Intemazionale. Vol. V (1982), Pontificia Accademia di S. Tommaso, Citta del Vaticano 1982, str. 179 ss, napose str. 183-184. i 186-187.).

190

Miljenko Belić

n o ) uključuje svu energiju koja će se javiti u životu biljaka na Zemlji, a biljke p r i m a n j e m (pasivno) uključuju energiju koja im dolazi od Sunca. M o ž e m o zaista govoriti i da uzrok uključuje svoje učinke, i da učinci uključuju svoj uzrok, ali, budući da se ta dva uključivanja razlikuju, treba paziti da ne dođe do zbrke. A to je još delikatnije kad se radi ne s a m o ο fizičkom uzrokovanju nego ο o n a k v o m koje ujedno znači i neku participaciju, k a o n e k o prenošenje istoga a na a n a l o g a n način, iz uzroka u učinak. T a k o na primjer Meštrović u svom d u h u nosi svoga Grgura Ninskog. U p r a v o u t o m je izrađivanje um­ j e t n i č k o g djela da umjetnik »prelije« u materijal o n o što nosi u svojoj duši. U t o n i smislu onaj b r o n č a n i Grgur Ninski — participirajući — ima u sebi o n o što je bilo u Meštrovićevu d u h u ; to je isto a i različito i s t o d o b n o , ana­ logno. c) O p ć e n i t o govoreći, znanosti pokazuju da se ne boje takvih prijelaza s j e d n o g u m s k o g p r o m a t r a n j a na p r o m a t r a n j e drukčije vrste, ali uz uvjet da se za te prijelaze zna i da se — koliko je p o t r e b n o — p r o v e d e korektura. Istražujući živo tkivo biologija se služi m i k r o s k o p o m . No o n o što je pri­ r e đ e n o za mikroskopiranje više nije živo, ali ipak — uz p o t r e b n u korekturu — p r e p a r a t za mikroskopiranje govori ο živom, i govori d o b r o ! U vezi s k o n t r o l o m i eventualnim k o r e k t u r a m a naših umskih zahvata u p r i r o d n i m z n a n o s t i m a recimo još n e š t o . Biologija o p r a v d a n o ne smatra p o t r e b n i m obraditi unaprijed, j e d n o m za sve b u d u ć e slučajeve, neka deta­ ljna pravila za o n o što smije i što ne smije učiniti u svom istraživanju ο živim bićima kakva su ta bića u sebi, neovisno ο čovjekovu p r o m a t r a n j u . To neće učiniti ni fizika, koja u svoja p r o m a t r a n j a ο objektu sve više unosi funkciju subjekta, p r o m a t r a č a . Fizika time ne želi reći da sumnja u činjeničnost objektivnog zbivanja, nego s a m o da time o n a pristupa objektivnom zbivanju opreznije i skromnije, i želi reći da još n e m a jasnu sliku ο svim utjecajima što ih ima p r o m a t r a č na rezultate fizičkih istraživanja, o d n o s n o što slijedi iz činjenice da je i p r o m a t r a č dio fizičkog svijeta. I tek u pojedinim slučaje­ vima vidjet će se što e v e n t u a l n o t r e b a da ispraviti. Ni filozofija se ne bi morala žuriti s gotovim pravilima do u pojedinosti ο valjanom primjenjivanju analognih spoznaja. Takva, unaprijed izrađena pravila, m o g u biti izrađena s p r e m a l o uočavanja onoga što činjenice zahti­ jevaju. A kritički n a d z o r uvijek je p o t r e b a n .

///. članak: Zagonetni glagol »biti« 1.

Glagol »biti«

u

čovjekovu

susretu sa

stvarnošću

a) U čovjekovu načinu mišljenja i govorenja glagol »biti« jest n e š t o svagda­ nje, posvudašnje, redovito. U p o t r e b l j a v a m o ga svaki čas, u svim njegovim glagolskim oblicima. Glagol »biti« za n a s je n e š t o toliko redovito i svagdaš­ nje, da i k a d ο njemu razmišljamo, ali o n i m predfilozofskim n a č i n o m raz-

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

191

mišljanja, ni najmanjom slutnjom ne naslućujemo da bi u njemu moglo biti nešto misteriozno. A koliko je tu misterija! »Biti« — to je logički izričaj ontičke stvarnosti, susret čovjekova miš­ ljenja i o n o g a što jest. A misterij je već sama činjenica stvarnosti. Misterij je t a k o đ e r čovjekova m o ć m a k a r skromnog, ali stvarnog, pa i prilično pro­ dornog, čovjekova u m s k o g spoznavanja. A dubljeg i prodornijeg umskog sredstva za izricanje stvarnosti — i njenih tajni — čovjek n e m a nego što je njegova m o ć da m o ž e doći u spoznajni kontakt sa stvarnošću p o d vidikom glagola »biti«. b) G r a m a t i č a r i kažu da se svaki glagolski p r e d i k a t rečenice m o ž e pret­ voriti u imenski predikat. Umjesto »kanarinac pjeva« m o ž e se reći »kanarinac je pjevajući«. Takva se p r e i n a k a sviđa logičarima, jer je njome više istaknuta središnja zadaća k o p u l e »jest«, glagola »biti«: subjekt i p r e d i k a t s a m o su modifikacije kopule. Glagol »biti«, kako se to p o n e k a d kaže, jedini je glagol u logici. Metafizičari zahvalno prihvaćaju ta zapažanja logičara, n a p o s e o n o da su subjekt i predikat rečenice ( o d n o s n o suda) samo modifikacije glagola »biti«. c) Metafizičari gledaju glagol »biti« kao čovjekovu afirmaciju ο stvar­ nosti.13 Klasična metafizika započela je u staroj Grčkoj. S p r i r o d n i m i sponta­ nim povjerenjem u taj osnovni zor Parmenid konstatira činjenicu i poziva na razmišljanje: "Εστί γαρ ε ί ν α ι , μ η δ έ ν δ' ο ύ κ ε σ τ ί ν — N u ž n o je reći i misliti: postoji biće. N a i m e »bitak« je činjenica, a »ništavilo« nije činjenica — promisli, nalažem, ο t o m . 1 4 Descartes postavlja afirmaciju bivstvovanja u s a m o središte odgovora ο sigurnosti naše spoznaje: »Cogito, ergo sum« — »Mislim, dakle jesam.« Čim se konstatira činjenica da n e t k o misli, u tu je činjenicu u t k a n a i ontička činjenica da taj »netko« jest, glagol »biti« nije samo nešto iz svijeta nestvar­ nog zamišljaja. V e ć tu i m a m o dovoljno opravdanje za p o č e t a k metafizičkih razmišlja­ nja. A razmišljanja ο »sudu«, toj karakterističnoj vrsti čovjekova umskog spoznavanja, osvjetljuje i izlaže nešto ο čovjekovu susretu s ontičkom stvar­ nošću, s o n i m što »jest«. Na početku ne p i t a m o koliko ima bića — koliko ima pojedinki koje »jesu« i koliko je bogat sadržaj izrečen glagolom »biti« 13

14

Kad kažemo da je nešto antičko, mislimo na stvarnost kakva je sama u sebi, bez obzira na čovjekovo promatranje. Riječ logičko označuje stvarnost koju um realizira u sebi i za sebe (stvarnost unutar čovjekova uma i za čovjekov um). Onto-logićko je ono što um, doduše, ostvaruje u sebi i za sebe, ali ukoliko je um usmjeren na ontičku stvarnost; ili isto sa suprotnog polazišta rečeno: ontička stvarnost, ali uočena na način čovjekova uma. Usp. Hermann Diels, Predsokratovci, Parmenid, 28, A fr. 6, stih 1-2; taj dio preveo Du­ bravko Škiljan, I. svezak, Naprijed, Zagreb 1983, str. 209. Radi jasnoće, dodao sam polunavodnike.

192

Miljenko Belić

— dosta je uočiti činjenicu da čovjekov um zna da »biće jest«, da zaista negdje »jest«. I ontologija može započeti. d) Ipak, j a s n o je da čovjekov logički zahvat u ontičku stvarnost ima neke svoje specifičnosti. U ovom dijelu našega razmišljanja uočimo, a odmah i o t k l o n i m o , dvije pogrešne krajnosti. Prva je u t o m da bi n a v o d n o postojao neki posvemašnji paralelizam između reda misli i r e d a stvarnosti. Druga je da bi n a v o d n o o n o što um izriče bilo samo umski, isključivo umski izričaj, a bez spoznajne vrijednosti t a k o đ e r ο ontičkom r e d u ukoliko je ontičan. 3

To oboje otklanjamo, jer, prvo, kad um kaže, na primjer, a , to je umski izričaj ο kocki: n e m a tu striktnog paralelizma s ontičkim svijetom (kao da 3 bi nekakav a kao takav bio u ontičkoj stvarnosti, bilo n e k a k o u o p ć e — u n e k o m svijetu ideja — bilo u svakoj pojedinačnoj kocki); ali i drugo, isto t a k o upravo taj umski izričaj, on kao takav — k a o izričaj u m a i koji se kao a p s t r a k t n a formula nalazi samo u umu — ipak je upravo on, p r e m a svom sadržaju, ostvaren u svakoj ontičkoj kocki t a k o da um m o ž e »pročitati« kako 3 je u svakoj »upisan« ili »ispisan« upravo taj a (ontologija u traktatu ο ontološkoj istini obraduje o t k u d a do toga dolazi). 3

To što smo rekli ο o p ć e m pojmu a reći ć e m o i ο glagolu »biti«: kao što je a apstrakcija našega u m a (no apstrakcija nije nešto nebulozno, nego onaj »prodor« našega u m a u srž, u jezgru objekta — ν. II, 2 a), ali što je tim pojmovnim sadržajem rečeno, ostvareno je (»ispisano je«) u svakoj ontičkoj kocki; t a k o i glagol »biti«, kao apstraktan sadržaj izričaja našeg uma — upravo je time »prodor« u srž i smisao činjenice da p r o m a t r a n i objekt ontički »jest«. O n o što je tim spoznajnim sadržajem r e č e n o , »upisano« je u sva­ k o m o n t i č k o m objektu ο kojem se kaže da je »biće«, da »jest«, da ο njemu vrijedi glagol »biti«. 3

2.

»Biti« — to je afirmacija; gdje se ona pojavljuje

a) Metafizičari kažu da glagol »biti« sadrži i izriče afirmaciju, on je naprosto tvrdnja, i to tvrdnja ο stvarnosti, ο nadvladanoj »barijeri ništavala«. To je »da!« kojim je isključen »ne!«, ontička afirmacija koju ο sebi — dopustimo si metaforički izraz! — »izriče« stvarnost sama k a o takva, a za njom je ponavlja čovjekov um, »čitajući« o n o što je »ispisano« s a m o m stvarnošću k a o takvom ili »slušajući« o n o što mu »govori« stvarnost samim tim što je stvarnost, što je činjenica, što »jest«, što nije ništavilo, što je »biti«, a ne »ne—biti 1 5 15

U opisu te ontičke, te po njoj ontologičke afirmacije, poslužili smo se i kontrastom, »ne—biti«, ništavilo. Naime, kontrast nama ljudima pomaže da bolje uočimo ono što treba biti u središtu pozornosti. Pa tako i umsko poricanje, negacija, pomaže da bolje uočimo afirmaciju, pozitivnost. No, dakako, ontićki negacija ostaje samo negacija, samo »praz­ nina«, samo »mrak«, a nikako neka svojevrsna stvarnost ili kao nešto pozitivno što bi bila kao meda ili norma stvarnosti.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

193

Uočavanje te osnovne ontičke i onto-logičke afirmacije dovest će nas u daljnjem razmišljanju do uočavanja e m i n e n t n e afirmacije, e m i n e n t n e po­ zitivnosti, do najposlije o n o g bitka koji sam kao takav postoji, i koji, k a o izvorište svega, svoju veličajnost »preslikava« i njome »ispunja« sam taj glagol »biti« baš ukoliko je »biti«. I a k o je za p r o d o r n u intuiciju P a r m e n i d a , a čini se t a k o n e k a k o i za intuiciju svetog T o m e Akvinskog glagol »biti«, već prvim z o r o m izrečen, bio pun značenja i vrijednosti, ipak metafizičko raz­ mišljanje m o ž e započeti od uočavanja same prividno p r a z n e činjenice pos­ tojanja, pa će se poslije upotpunjavati p r o m a t r a n j e m uvjeta uz koje se javlja ta činjenica i funkcije koju ti uvjeti imaju. b) Tu svoju polaznu točku m o ž e m o objasniti još j e d n o m p r i m j e d b o m . P o d utjecajem Kantove filozofije razvila se filozofija vrijednosti ( W e r t p h i losophie, aksiologija), a u njoj je p r o v e d e n o odvajanje između »vrijediti« i »biti«, »Wert« i »Sein«. Ta filozofija veli da čovjek ima z a s e b n e i n s t r u m e n t e u svom d u h u za primanje o n o g a što je »Wert« i onoga što je »Sein« (od­ nosno, kažu, ti se instrumenti realiziraju u s a m o m primanju). »Biti« je, kažu, ne s a m o p r a z a n i indiferentan p r e m a »vrijednostima«, n e g o »biti« za »vri­ jednosti« znači upravo neku degradaciju na nižu vrstu susreta čovjeka i o n o g a s čime se čovjek susreće. mihelm Mndelband (1848.-1915.), Heinrich Rickert (1863.-1936.), Max Scheler ( 1 8 7 4 . - 1 9 2 8 . ) , Nicolai Hartmann ( 1 8 8 2 - 1 9 5 0 . ) i d r u g i , obrađujući n e k e t e m e iz svoje filozofije vrijednosti prikazuju umjetničko djelo kao »Gut«, a njegovu ljepotu k a o »Wert«, s nizom sličnih primjera. T i m e su uspjeli lijepo osvijetliti n e k e zanimljive pojedinosti. No P a r m e n i d ne bi d o p u s t i o t a k o dijeliti »Wert« od bitka. On bi ponovio svoje majstorski postavljeno pitanje ε σ τ ί ν η ο ύ κ ε σ τ ί ν — »da li jest ili nije« 1 6 , tj. da li »vrijednost« — da li doživljavanje »vrijednosti« — j e s t ili nije, da li o n o ο č e m u kao ο »vrijednosti« govori VVertphilosopbie, da li to »jest« činjenica koju kao takvu treba uočiti i priznati ili nije. D r u g i m riječima, ako tvrdnje z a s t u p n i k a takve filozofije vrijednosti jesu d o b r o i z g r a đ e n e , a k o imaju osnovicu u stvarnosti, o n d a i ο »vrijednostima« vrijedi glagol »biti«. Svejed­ no je i d r u g o t n o je da li se »vrijednosti« javljaju tek čovjekovim percipira­ njem ili mu p r e t h o d e , ipak najposlije njih ili ima ili n e m a , o n e ili »jesu« na sebi svojstven način ili »nisu«, u P a r m e n i d o v u (i o p ć e m ) smislu. P a r m e n i d bi isto t a k o prigovorio Martinu Heideggeru što razdvaja (ona­ ko k a k o on razdvaja) o n o n a v o d n o bezvrijedno »puko postojanje« (»Vorhandensein«)i»bitak« (»Sein«).17 Daje Heideggerviše išaoParmenidovim smjerom, bio bi p r e d u s r e o Husserlov prigovor da nije n a d r a s t a o a n t r o p o ­ lošku ontologiju, niti bi se govorilo ο »Heidegger I« i » H e i d e g g e r II«, tj. ο t o m da li je on o b r a d i o s a m o čovjeka ili kozmos, o d n o s n o u kakvom je

1 fi Diels, 28, A 8 16, s kontekstom. 17 Usp. npr. Martin Heidegger, Sein unci Zeit. 11. izd., Max Niemever Verlag, Tubingen, 1967., str. 99, 361-364; Bitak i vrijeme, preveo Hrvoje Šarinić, Naprijed, Zagreb, 1985., str. 112-113. i 411-414.

194

Miljenko Belić

o d n o s u razmišljanje ο čovjeku i ο kozmosu. T a k o đ e r , vjerojatno bi njegovo lijepo f e n o m e n o l o š k o p r o m a t r a n j e »bitka« (»Sein«) bilo još bogatije i ljep­ še (ukoliko je to m o g u ć e bez nadrastanja fenomenologije i prijelaza u me­ tafiziku). S p o m e n u t a mišljenja m o g u n a m , kao neki kontrast, bolje osvijetliti što je naša p o l a z n a točka. Mi razlikujemo »biti« (i s njime »bitak«, tj. o n o po č e m u dolazi da n e š t o »jest«) s j e d n e strane, i s d r u g e strane m o d u s e bivstvovanja. Kad, n a i m e , pomišljamo na neku umjetninu srednje, velike ili v r h u n s k e vrijednosti, kad govorimo ο etičkoj visini, kad govorimo ο znan­ stvenom istraživanju (i drugim »vrijednostima« u smislu Wertphilosophie); ili kad (s H e i d e g g e r o m ) govorimo ο »tu-bitku« ( » D a - s e i n « ) , ο »su-bitku« (»Mitsein«), ο »svjetovnosti« (»Weltlichkeit«), ο »vremenosti« (»Zeitlichkeit«)... — najposlije dolazi o n o p r e s u d n o i odlučujuće pitanje: da li to jest ili nije? Činjeničnost — da ili ne? Ontičnost tih m o d u s a — da ili ne? S tim — u P a r m e n i d o v u smislu — ontičkim »biti« sve stoji, bez toga »biti« sve p a d a . Bez iznimke sve! Bez toga ontičkogbiti« ( k o n t r a p o n i r a n o g zamišljaju ο čovjekovu čisto logičkom] svijetu) ni čovjekov um n e m a što ni reći ni činiti, ne m o ž e se ni p o k r e n u t i ; ne m o ž e se, naime, javiti »cogito«, a da se ne javi »sum«; bez »sum« n e m a »cogito«. c) Još j e d n o zapažanje! Budući da je logički sud s t a n d a r d a n oblik čov­ j e k o v a izricanja misli, pitajmo se ο kojem dijelu suda vrijedi glagol »biti«, da li ο subjektu suda, da li ο p r e d i k a t u , da li ο kopuli. O d g o v o r je: i ο subjektu, i ο p r e d i k a t u , a izriče ga kopula s n a g o m p o p r a t n e i n e p o s r e d n e spoznaje — takozvane »cognitio exercita« — kojom u svjesnom činu čovjek zna da nešto čini i da to što čini jest nešto njegovo u k o n k r e t n o j stvarnosti, i da je to učinio o n a k o k a k o je p o t r e b n o to učiniti. Primjer će objasniti tu a p s t r a k t n u stilizaciju. D o k u m o m , na način suda, svjesno kazujem d a j e sada večer, ujedno z n a m t o m p o p r a t n o m i n e p o s r e d n o m svojevrsnom spozna­ j o m (»cognitio exercita«) da to kazujem baš ja, da to kazujem ali ne nasumce n e g o na temelju uočavanja činjenica, itd., da je sve što taj moj sud izriče u skladu s činjenicama, da t a k o — »jest«. A k o spoznaju s u d o m lišimo te njezine veze s činjenicama — s o n i m što »jest« — lišili smo sud sve njegove vrijednosti. A n a u k a ο spoznaji predusrela je i z n a n s t v e n o onemogućila tu katastrofalnu i za um samoubilačku hipotezu.

3.

»Biti« — izriče se na zaseban način i vrlo precizan,

do suptilnosti

a) Iz dosad r e č e n o g a vidi se da spoznaja koju izričemo glagolom »biti« nije spoznaja na način pojma u s t a n d a r d n o m značenju te riječi. Pojam izriče moduse tog osnovnog »biti«, a »biti« je i pojmovima k a o njihova duša. Nai­ m e , »biti« vrijedi i ο m o d u s u , i to ne samo ukoliko kazuje n e k u cjelinu — koja »jest« a na takav »način« — nego i u koliko je on baš m o d u s , modus te cjeline, u koliko ima neku funkciju u toj cjelini koja »jest«; ali »jest«

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

L95

(činjenica je) i ona funkcija koja m o d u s u p r i p a d a (bez obzira na to k a k o se tumači funkcija m o d u s a u cjelini koja bivstvuje). Glagol »biti« m o r a biti t a k o a p s t r a h i r a n da m o g n e izreći i činjeničnost takve funkcije, p r o m a t r a n e bilo u njoj samoj, bilo u cjelini za koju ima tu funkciju. I zato, budući da riječ »pojam« prvotno izriče »moduse«, za spoznaju kojom izričemo sam »biti«, izraz »natpojam« bio bi bolji. No zbog praktičnih razloga u p o t r e b ­ ljava se i izraz »pojam«. b) Isto tako i zbog istih razloga ne m o ž e n a t p o j a m »biti« izostati iz sadržaja bilo kojeg logičkog »roda«, »razlike« i »vrste«. Aristotelovo zapa­ žanje iz Metafizike (III 3,998 b 22-27; Ladanov prijevod str. 62-63.) ο »biću« i ο »jednom« p o d vidikom »roda«, »razlike« i »vrste« (obradili s m o ga u II. članku, 2 b) besprijekorno je. Ne m o ž e se taj sadržaj t a k o izljuštiti pa da kazuje s a m o činjenicu bivstvovanja — biti-a da, k a k o se to kaže, apstrahira od svih oblika bivstvovanja. N a i m e , j e d n a k o m o r a »biti« ne s a m o o n o što bi se takvim »ljuštenjem« dobilo nego i o n o što bi se tim istim »ljuštenjem« izostavilo, »odljuštilo«; i zato pri apstrahiranju pojmovnog sadržaja »biti« ne izostavlja se ništa, jer tu se ne primjenjuje način apstrahiranja kojim se dobivaju j e d n o z n a č n i pojmovi, nego o n a druga struktura apstrakcije kojom se dobivaju analogni nejednoznačni pojmovi (usp. II, 2). U p r a v o pri tom apstrahiranju — i napose pri apstrahiranju baš toga »biti«, ο č e m u je govorio P a r m e n i d — vrijedi kao u svom e m i n e n t n o m slučaju primjene o n o dubinsko značenje procesa apstrahiranja, kako je to već izložio Aristotel (ν. II, 2 a). T a k o đ e r , kontrakcija tog n a t p o j m a »biti« m o ž e se izvesti s a m o k a o »sve izrazitije poimanje iste stvarnosti« (»expressior conceptio e i u s d e m realitatis«), jer za običnu kontrakciju traži se da »kontrahirajuća razlika« b u d e zaista novo, nešto što doista drugoga kontrahira, a nije o n o što treba kontrahirati. A n e m a toga što bi se o n o m »biti« moglo d o d a t i kao njemu nešto t a k o p r i d o d a n o u čemu »biti« ne bi bio već uključen (ν. II, 2 c). To je kontrakcija drukčije vrste. I z a t o isti ali ne j e d n o z n a č n i »biti« m o ž e m o apstrahiranjem (apstr­ ahiranjem u o n o m prvotnom« i važnijem obliku) u m o m p r o n a ć i i »pročita­ ti« u svakom biću: u N e s t v o r e n o m , u stvorenom; ovakvom ili o n a k v o m ; u svakoj razlici kojom se ta bića razlikuju, u svakoj k o m p o n e n t i bivstvujuće cjeline ili u njihovim m e đ u s o b n i m relacijama (tu i m a m na u m u ne s a m o g r a n e i korijen za cjelinu stabla n e g o i svaku drugu k o m p o n e n t u — a ima ih raznih vrsta — n e k e cjeline, fizičke ili metafizičke); u biću koje stvarno postoji, ili u biću koje d o d u š e ne postoji, ali može postojati (gdje »postoji m o g u ć n o s t « — jer i mogućnost je neka stvarnost, i o n a »jest« k a o moguć­ nost, o n o što »jest moguće« na t o m stupnju »jest«). I o b r a t n i m p r o c e s o m taj isti najapstraktniji »biti« k o n t r a h i r a se o n o m kontrakcijom koja je sve određenije pojavljivanje njega — istoga, ali analognoga. Isto m o ž e m o zaključiti i jednostavnije: u z m i m o za polazište ontički red stvarnosti. »Biti« je u o n t i č k o m r e d u svuda, u svemu. Gdje n e m a »biti«,

196

Miljenko Belić

ondje je ništavilo, negacija stvarnosti, toga u o p ć e n e m a (tu um n e m a što tražiti). I z a t o se ništa ne m o ž e odvojiti od tog »biti«. c) D o k sadržaj pojma »životinja« m o ž e m o p r o m a t r a t i bilo k a o jednoz­ n a č a n u apstraktnijem obliku, bilo kao (fizički) analogan u njegovoj već specificiranoj konkretizaciji (ν. I I , 1 a), dotle u sadržaju n a t p o j m a »biti« — pa m a k a r ga uzeli u njegovu najapstraktnijem obliku — takve mogućnosti za j e d n o z n a č a n pojam n e m a i ne može je biti; taj sadržaj ne m o ž e ne biti uključen u svemu, u svakoj razlici, u svakom svom m o d u s u . Tu su uvedeni ovi nazivi: pojam koji je analogan zato jer se p r o m a t r a u svojoj specificarnoj konkretnosti zove se fizički analogan, a p o j a m koji ne s a m o nije nego ni ne može biti n e - a n a l o g a n zove se metafizički analogan. d) Ta posvudašnjost n a t p o j m a »biti« ima ovu vrlo lijepu i vrlo vrijednu posljedicu: budući da analogan pojam nije zatvoren na s a m o svoje područje, on je — baš s n a g o m analogije, — ujedno »most« za još n e š t o d r u g o (ν. II, 2, d), z a t o je »biti« »most« za sve! Bez iznimke sve! Ništa nije i ne m o ž e biti izuzeto! »Biti« s n a g o m svoje uključenosti u svim logičkim »vrstama« i »razlika­ ma«, o d n o s n o po svojoj uključenosti u svakoj stvarnosti, m o ž e biti vidik za uočavanje i izričaj ne s a m o o n e »sličnosti u razlici i razlike u sličnosti« koja se spoznaje a n a l o g n i m - n e j e d n o z n a č n i m pojmovima (»conceptus analog u s - n o n - u n i v o - c u s « ) nego i o n e koja izriče novi doseg čovjekova u m a kroz a n a l o g n e - n e - v l a s t i t e pojmove (»conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o - p r i u s « ) . e) U logici se pojmovi promatraju t a k o đ e r pod vidikom njihova sadr­ žaja i p o d vidikom njihova dosega. To p r o m a t r a n j e , koje d o b r o pristaje p r o m a t r a n j u onih pojmova koji izriču bit (essentia, quiditas), pokušava se p o n e k a d prilagoditi i primijeniti na natpojam »biti«, biće (»biće« je o n o što »jest«), i to onaj najapstraktniji. O t u d a tvrdnje: pojam bića kao takvog svo­ jim je sadržajem najmanji, a dosegom najveći. No to je točno s a m o donekle. Apstrakcija kojom se dobiva natpojam »bića k a o takvog« nije o n a apstrakcija izostavljanja (kao za oblikovanje j e d n o z n a č n i h pojmova), nego o n a druga vrsta apstraharanja, kojom se do­ bivaju a n a l o g n i - n e j e d n o z n a č n i pojmovi, i zato »biti« ostaje svuda uključen, pa i u o n o m od čega se apstrahira. I to što ostaje uključeno u svemu pri takvom apstrahiranju jest o n a najosnovnija činjenica — koja je ujedno i krajnje p r e s u d n a — a ta je da je »barijera ništavila« nadvladana. Pa kad se kojiput kaže d a j e taj pojam sadržajem najmanji, jer izriče s a m o da biće jest a a p s t r a h i r a način na koji jest, tu riječ »samo »jest«« treba staviti u na­ vodnike. Zvuči gotovo ironično kad se uz »biti« kaže »samo« ( m a k a r se ο konkretizacijama toga »biti« t a d a ne govorilo). Sto bi P a r m e n i d r e k a o na taj »samo«! I o p r a v d a n o ! U p r a v o se tu osjeća kako je Aristotel d u b o k o i m i s a o n o uočio što znači izgraditi opći pojam, kako je to neko, m a k a r kakvo-takvo, ali ipak stvarno »ulaženje u bit« objekta, baš o n o »razumijevanje«, proces kojim »um du­ binski osvaja« svoj objekt. A mi smo toliko navikli da, ne zamjećujući, pre­ lazimo iz j e d n o g načina na drugi, da pri logičkoj analizi, kad se pri apstrak-

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

197

ciji radi i ο izostavljanju, m o r a m o d o b r o paziti kakvo je to »izostavljanje«, i da li o p e r i r a m o s j e d n o z n a č n i m ili (fizički) a n a l o g n i m pojmovima (sjetimo se naših primjera: »životinja« i njene konkretizacije, »boja«, »zvuk« — ν . I, l,a;2b). f) Z b o g o n e n e k e dubinske »intenzivnosti« ontičkog sadržaja i o n t o logičkog zahvata što biva po glagolu »biti«, sve što je s njime u vezi nije tek neki d o d a t a k stvarnosti, nego s a m a njezina srž, i to p o d o b a vidika: bilo stvarnosti k a o cjelovite i sveobuhvatne »obitelji« bića, bilo svakog pojedi­ n a č n o g bića p r o m a t r a n o g u njemu s a m o m e (i svake njegove k o m p o n e n t e za koju se m o ž e i m o r a reći da je n e š t o stvarno, ne tek bez realne osnovice zamišljeno). g) Iz d o s a d r e č e n o g slijedi još j e d a n kratak zaključak, a iz njega još j e d n o pitanje. Zaključak je ovaj: budući da glagol »biti« ne m o ž e ne biti analogan, i budući da o n o što je njime izrečeno nije tek neka p r i d o d a n a osobina stvarnosti nego sama njezina srž, slijedi da i o n o što se analogijom izriče ο biću nije tek neki p r i d o d a n i i k a o slučajni atribut stvarnosti, n e g o da sve to p r i p a d a samoj naravi bivstvovanja ukoliko je bivstvovanje. O d a t l e slijedi pitanje: što se analogijom, baš ukoliko je analogija, može izreći ο t o m z a g o n e t n o m »biti«? Istoj problematici m o ž e m o pristupiti t a k o đ e r na ovaj način: a k o glagol »biti« u svojoj ontičkoj stvarnosti, kojom je objekt čovjekova umskog p r o ­ matranja, zahtijeva da ga čovjek — onto-logički — ne s a m o m o ž e n e g o i m o r a izraziti a n a l o g n o m ne j e d n o z n a č n o m spoznajom, ne govori li taj ob­ vezni umski pristup — ta situacija prisiljenosti — n e š t o ne s a m o ο subjektu, čovjeku, n e g o i ο ontičkim o s o b i n a m a bivstvovanja? Spoznaja je, n a i m e , korelat subjekta i objekta! Taj ć e m o odgovor tražiti u d r u g o m dijelu ove rasprave. Delikatnost p r o b l e m a koji o b r a đ u j e m o p r e p o r u č u j e da još zasebice p r o m o t r i m o j e d n u pojedinost iz n a u k e ο spoznaji, a koja sada postaje važna, n a i m e , je li kritički valjana naša analogna spoznaja? To će biti u j e d n o i zaglavak ovog prvog dijela naše rasprave ο analogiji, i n e k e vrste uvod ili prijelaz u drugi dio.

IV.

članak:

1. Isti razlozi opravdavaju, pa

Opravdanost

analognog

spoznavanja

koji pokazuju valjanost čovjekove spoznaje i »a fortiori«, analognu spoznaju

D e s c a r t e s je p i t a o ο sigurnosti čovjekove spoznaje. I to pitanje ostavilo je poznati trag u evropskoj misli sve do naših d a n a (baš k a k o ga je postavio D e s c a r t e s , p r e m d a je isti p r o b l e m bio već davno u o č e n i p r e m d a su bile postavljene smjernice za njegovo rješenje). Budući da na to pitanje odgovara zasebna i o p š i r n o r a z r a đ e n a filozof­ ska grana, mi sada m o ž e m o bez ulaženja u pojedinosti prihvatiti u glavnim

198

Miljenko Belić

p o t e z i m a o d g o v o r što ga daje n a u k a ο spoznaji. No budući da se upravo na osobit način bavimo a n a l o g n o m spoznajom — njezinom p a r a d o k s n o š ć u kroz istost i različitost te njezinim » p r o d o r o m « u srž o n o g a što je izrečeno glagolom »biti« — postavit ć e m o pitanje ο vrijednosti baš same te analognosti k a o z a s e b n o g područja u n u t a r čovjekova spoznavanja. a) K a o p o č e t a k recimo da se sve o n o na č e m u se temelji opravdanost čovjekove spoznaje u o p ć e , može primijeniti na a n a l o g n u spoznaju napose. I ta je činjenica, d a k a k o , v e o m a važna u opravdanju analogne spoznaje. b) D r u g o , u o č i m o činjenicu da se čovjek služi analognim spoznavanjem ne n e k a k o tek iznimno, nego često — k a k o iz dosadašnjeg p r o m a t r a n j a već vidimo — gotovo posvuda. Način spoznavanja uz primjenu analogije zam­ j e ć u j e m o već kod djeteta, analogijom se čovjek služi u p r e d z n a n s t v e n o m načinu mišljenja i u znanstvenom, u nefilozofskim s t r u k a m a i, na osobit način, u filozofiji. A na analogiju prelazimo sasvim s p o n t a n o , često — m o ž d a i većinom — u o p ć e se ni ne brineći ο tom prijelazu ili ga čak ni ne zamjećujući. M o ž d a tek n a k n a d n o svratimo pažnju na taj prijelaz, a i to valjda s a m o o n d a ako nas je n e š t o zasebice pozvalo da ga u o č i m o . Nadalje, ima različitih vrsta a n a l o g n o g spoznavanja (koliko i kakvih, to n a m logika još nije do kraja rekla). A mi se tim raznim vrstama služimo, p r e l a z i m o s j e d n o g načina a n a l o g n o g spoznavanja na drugi, i pri svemu t o m e — bez z a s e b n o g zanimanja, osim da ga p o t a k n e neka osobita okolnost — mi tu ne vidimo nikakvog p r o b l e m a , ni t e o r e t s k o g ni praktičnog. I, kad p r o v j e r a v a m o ovu ili o n u primjenu analogije, mi kritički p r o m a t r a m o s a m o taj k o n k r e t n i slučaj — na primjer u n u k l e a r n o j fizici — bez teorijske brige da p r o u č i m o o p ć e uvjete opravdanosti a n a l o g n e spoznaje. U k r a t k o , analogija u spoznavanju u t k a n a je u svu strukturu našeg spo­ znavanja, u t k a n a je s p o n t a n o i, može se reći, nedjeljivo. U p r a v o ta neka posvudašnjost i s p o n t a n o s t analogije u n a š e m spo­ znavanju zahtijeva da se sve o n o što je r e č e n o u prilog čovjekove spoznaje o p ć e n i t o , primijeni s j e d n a k i m pravom i na o n o spoznavanje koje nastaje uz p o m o ć analogije. D o k i n u t i a n a l o g n o spoznavanje značilo bi z n a t n o i korjenito izmijeniti čitavo zdanje čovjekova spoznavanja. c) No m o ž e m o reći još više. P r o m o t r i t ć e m o najizrazitiji oblik čovjekova spoznavanja — logički »sud« — i njegovu vezu s najizrazitijim slučajem a n a l o g n o g spoznavanja, a to je glagol »biti«. »Subjekt jest predikat« — to je o p ć a s h e m a »suda«. Glavni e l e m e n a t suda je kopula, onaj »jest«. Budući da je »sud« glavni oblik čovjekova spoznavanja, slijedi da pokazati i ob razložiti vrijednost čovjekove spoznaje znači pokazati i obrazložiti vrijed­ nost »suda«. A pokazati vrijednost spoznavanja »sudom« znači pokazati vrijednost k o p u l e , glagola »biti«. A glagol »biti« spoznaje se a n a l o g n o m spoznajom, štoviše, na ne m o ž e se drukčije spoznati nego a n a l o g n o (usp. I I I , 3 b). A to znači da o n a k o n a č n a i p r e s u d n a rješenja što ih donosi n a u k a ο spoznaji govore p r v o t n o i n e p o s r e d n o z a p r a v o ο analognoj spoznaji!

199

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

Spoznaja, naime, stoji ili p a d a s valjanošću »suda«, »sud« stoji ili p a d a s valjanošću kopule »jest« (»biti«), a »biti« je nezaobilazno a n a l o g a n ! d) I ta naša analogna spoznaja, ma kako bila nesavršena i u nekim slučajevima k a o d a j e u magli, ipak upravo o n a označuje uspješnost, vrijed­ nost, pa i uzvišenost našeg u m a . Ontička stvarnost takva je da u čovjekovu načinu umskog spoznavanja zahtijeva analogiju za svoje izricanje ( P a r m e nid toga nije uočio, i priznao je u prvom dijelu svog filozofskog spjeva pos­ tojanje samo j e d n o g bića). Čovjekov um d o r a s t a o je toj zadaći time što je k a d a r spoznavati t a k o đ e r instrumentarijem analogije. T i m instrumentarijem analogije čovjekov je um k a d a r — m a k a r tek na nesavršen način i baš tek »analogno« kad pristupa stvarnosti, duhovnoj ili materijalnoj, koja mu nije bliska — postići dvoje: m o ž e doći sve do »hori­ z o n t a bitka«, do »granice ništavila«; i može ponirati u dubine bića, u tajno­ vite njegove temelje i podtemelje, u svijetli misterij njegova smisla. Gdje god je »jest«, već se tu nalazi »boja« koju »oko« u m a percipira, percipira stvarno m a k a r u r a z n o m stupnju jasnoće; tek »nije«, » n e m a ga«, n e m a što ponuditi čovjekovu u m u . A a n a l o g n a - n e j e d n o z n a č n a spoznaja omogućuje čovjeku dosizati sve do prvotnog analogata, počevši od relativno prvotnog (kao »jesam čovjek« za »jesam student«), do k o n a č n o g i apsolutnog. A tu se ne radi samo ο p r v o t n o m analogatu pukog fakticiteta, n e g o još više ο p r v o t n o m analogatu smisla i ljepote.

2. Valjanost teodicejskim

analogne spoznaje pitanjima

refleksno je sigurna

neovisno

ο

a) U našem dosadašnjem razmišljanju ο analogiji promotrili smo prilično velik broj i širok krug slučajeva u kojima se spoznavanje analogijom poka­ zuje kao redovit, p r i r o d a n i gnoseološki opravdan način umskog spoznava­ nja. N i j e d n o m n a m nije bilo p o t r e b n o prvo govoriti ο Bogu da bismo mogli p o t o m govoriti i ο analogiji. Dosljedno, primjena analognog spoznavanja na čovjekov put do Boga samo je jedan od bezbroj slučajeva gdje čovjek primjenjuje onaj svoj umski instrumentarij kojim se dobivaju analogni poj­ movi. b) A pri umskoj ljudskoj spoznaji Boga analogija je p o t r e b n a . Prvo zato jer Bog nije neposredni objekt našega spoznavanja. I zato naša spoznaja ο Bogu — pri ovakvom načinu spoznavanja — bit će uvijek na način analogne-ne-vlastite spoznaje (»conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o ­ prius«). D r u g o , za naše u m s k o izricanje Boga p o t r e b n a je t a k o đ e r a n a l o g n a n e j e d n o z n a č n a spoznaja (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) . Čovjekov u m , n a d m e , spoznaje Boga k a o izvorište svega što se nalazi u bićima, uvje­ tovanim Bogom; Bog im je izvorište i to u najdubljem i k o n a č n o m — te upravo zato i u svojevrsnom — smislu. I zato Božji »jesam« i »jesam« bilo

200

Miljenko Belić

kojeg stvora (pa i onih »jesam« koji su m e đ u s o b n o analogni, a nalaze se u n u t a r stvorenih bića i njihovih m e đ u s o b n i h odnosa, k a o na primjer u »je­ sam čovjek«, »jesam student«) samo su analogni. I baš zbog završne dubine do u krajnje mogućnosti a p s t r a h i r a n o m n a t p o j m u »bića«, i zbog analognosti p r e m a o n o m Biću koje je svojevrsni izvor svega, izvan d o m e t a potrebe uzroka ili bilo kakve n a d o p u n e ili pomoći za njegovu činje-ničnost i ljepotu, taj »jest« krajnje je dubinski različit upravo u o n o m e u č e m u je — analogi­ j o m — isti! A ο t o m više u drugom dijelu ove rasprave.

DRUGI DIO:

Onto-teo-logička razmišljanja u svjetlu analogije bića 1. članak: »Neplivači« i »Stijena« 1. Iz Aristotelove Metafizike, knjiga XII., poglavlje 6, kontekstom: tekst i prijevod

1071

b 19-22 s

a) Za uvod u ovo razmišljanje pročitajmo j e d n o mjesto iz Aristotelove Me­ tafizike (knjigu XII., » l a m b d a « ) u prijevodu Tomislava L a d a n a (u uglatoj zagradi d o d a j e m Aristotelove misli iz konteksta toga mjesta, što se u t o m tekstu podrazumijevaju): »[...] o n o [biće] koje biva m o g u ć n o š ć u m o ž e i ne bivati. M o r a dakle postojati n e k o takvo počelo kojemu je bivstvo djelatnost. Uz to, ta bivstva [što su osnovica bivstvovanja onih bića koja 'bivaju a mogu i ne bivati' jer im je u bivstvu pasivna mogućnost, a pasivna m o g u ć n o s t jest za 'prevagu' u prilog ostvarenja 'prazna', o n a m o ž e i ne bivati] moraju biti [...] vječna a k o je išta vječno. Stoga o n a bivaju djelatnošću«. Tu L a d a n stavlja u bilješku ovu varijantu prijevoda: »Ili 'moraju bivati' zbiljnošću.«^ Taj je tekst dostojan Aristotelova genija, ali je v e o m a »zgusnut«, pa ć e m o pokušati kroz kontekst, a poslije i kroz parafrazu više prodrijeti u nj i bolje ga razumjeti, koliko se već b u d e moglo. b) Kontekst je ovaj: Aristotel istražuje kakve je naravi o n o s t o j e počelo, ( φ χ ή ) zbivanja. Prvo otklanja zamisao da bi sve o n e prvotne supstancijalne stvarnosti (ili sve vrste supstancijalnih stvarnosti) — ο υ σ ί α — bile propadljive, jer, veli Aristotel, budući da od supstancijalnih stvarnosti k a o od prvih počela potječu daljnja bića, » o n d a su [ili:? o n d a bi bile? ] i sve stvari propadljive« (1071 b 6; to l a p i d a r n o Aristotelovo obrazloženje postaje jasnije u svjetlu o n o g a što će se reći u n a š e m sljedećem podnaslovu, »Parafraza i daljnja r a z r a d b a tog teksta«). Nadalje, nastavlja Aristotel, n e m o g u ć e je da bi iskon svega zbivanja bio o n a k v o biće koje je u svojem bivstvu s a z d a n o od pasivne m o g u ć n o s t i ; a razlog je te tvrdnje ovaj: jer »ono [biće] koje »biva m o g u ć n o š ć u « m o ž e i »ne bivati« (1071 b 19). N a i m e , za takovo biće o t v o r e n a je varijanta — ε ν δ έ χ ε ­ τ α ι (= p r i p u š t e n o je, m o g u ć e j e ) 1 9 — da takvo biće m o ž e bilo bivati, bilo

18

19

Aristotel, Metaph. XII6, 1071 b 19-22. Hrvatski prijevod: Aristotel, Metafizika, prijevod s izvornika i sedmojezični tumač temeljnih pojmova (grčki, latinski, engleski, francuski, njemački, ruski, novogrčki) Tomislav Ladan: predgovor Ante Pažanin. Sveučilišna nakla­ da Liber, Zagreb, 1985., str. 302, tekst; na istoj str. bilj 41. Tu je Aristotel upotrijebio glagol ενδέχεται, a taj znači; 1. na sebe uzimati, primati, za vjerojatno ili istinito prihvatiti, dopustiti, na što pristati [...]; 2. pripustiti, dopustiti, i

202

Miljenko Belić

ne bivati (ibid.); tj. s a m a pasivna m o g u ć n o s t indiferentna je ( o n a k a o takva, b e z n e č e g njoj p r i d o d a n o g , nije opredijeljena) na to, bilo da se p r o v e d e njezino — m o g u ć e — ozbiljenje, k a o i da se ne p r o v e d e te t a k o o s t a n e n e r e a l i z i r a n a m o g u ć n o s t i ništa više. Takva stvarnost, razmišlja Aristotel, sva je ontički k r h k a , u njoj je sve t o , da t a k o p a r a f r a z i r a m o , p r e s l a b o za o n u ontičku afirmaciju, za ontički » d a ! « u prilog bivstvovanja (za dublje ulaženje u Aristotelovu m i s a o mi si još p o m o z i m o k o n t r a s t o m : taj »da!« za bivstvovanje, to je o n o što nadvla­ dava negaciju bivstvovanja, što ništavim suprotstavlja p u n u d o s t a t n o s t za 20 bivstvovanje )I z a t o , nastavlja Aristotel, k a o osnovica svega » m o r a dakle postojati n e k o takvo p o č e l o kojemu je bivstvo ε ν έ ρ γ ε ι α (1071 b 19-20; ί ζ Ή ζ έ ν έ ρ γ ε ι α koji je L a d a n u maloprije n a v e d e n o m tekstu p r e v e o »djelatnost« i u bilješki »zbiljnost«, ostavimo još za koji časak n e p r e v e d e n ) . Aristotel najposlije l a p i d a r n o zaključuje: ε ν έ ρ γ ε ι α ά ρ α (1071 b 22). Senc u svom rječniku o v a k o t u m a č i riječ ά ρ α : »Označuje usku svezu, n e p o ­ 21

s r e d n o , v r e m e n o ili logično sastajanje ili n e p o s r e d n u p o s l j e d i c u « . K a k o ovdje t r e b a p r e v e s t i riječ ε ν έ ρ γ ε ι α . Z a o v o z a d n j e m j e s t o , ε ν έ ρ γ ε ι α ά ρ α (1071 b 22), k a k o s m o maloprije vidjeli, L a d a n ima dvije varijante. U tekstu stoji: »Stoga o n a [bivstva] bivaju djelatnošću«. A u bi­ lješci (41.) kaže: »Ili 'moraju bivati' zbiljnošću«. Vrlo d o b a r ispravak! Ari­ stotel, n a i m e , tu pita za »biti«, εί' ν α ι (1071 b 19); a p r e t p o s t a v k a koja gradi s a m o na »djelovati« ( » έ ν ε ρ γ ε ϊ ν 2 2 « ) veli tu Aristotel, p r e m a l o je za rješenje tog p r o b l e m a , a k o je u djelateljevu bivstvu pasivna m o g u ć n o s t : » U z to, čak i a k o b u d e djelovalo, (ipak n e ć e biti d o s t a t n o [!!]) a k o je njegovo bivstvo m o g u ć n o s t [!!] [...] b u d u ć i da o n o koje biva m o g u ć n o š ć u m o ž e [ ε ν δ έ χ ε τ α ι ] ne bivati«, izvrsno ovdje L a d a n prevodi Aristotelov tekst 1071 b 1 7 - 1 9 . 2 3 I z a t o riječ ε ν έ ρ γ ε ι α koja dolazi u n e p o s r e d n o m nastavku t r e b a prevesti ne riječju »djelatnost« ( u p r a v o je n e p o s r e d n o p r e d tim mjestom sam Aristotel 7

tu p r e t p o s t a v k u o t k l o n i o , 1071 b 17-19), n e g o »zbiljnost« (1071 b 20 i 22), k a k o je L a d a n o p r a v d a n o stavio u tu s p o m e n u t u 4 1 . bilješku. »Zbiljnost«, »ostvarenje«, ili još točnije »snaga za ostvarenost«, » o n o što daje prevagu da se o n o što je inače s a m o m o g u ć e ostvari i o s t a n e ostvareno«, »ontička d o s t a t n o s t ili zrelost« za ostvarenje i kojom do tog ostvarenja uistinu dolazi. A pasivna m o g u ć n o s t — koliko je do nje s a m e , dakle, bez p o m o ć i još n e k e

20 21 22

23

bezlično ενδέχεται slobodno je, može se, moguće je, polazi za rukom [...] (Stjepan SENC, Grčko-lm-atski rječnik. Zagreb 1910, str. 286). Ništavilo spominjemo samo kao pomagalo da kontrastom izrazitije uočimo stvarnost bivstvovanja i one »doraslosti« za bivstvovanje, a ne da bismo ništavilu pridijevali neku pozitivnost (usp. u prvom dijelu III, 2a, bilj. 15). Senc, nav. clj. (u bilj. 18), str. 115. A ako riječ ένεργεϊν i tu treba prevesti »udjeloviti«, tj. činiti da ono stoje samo »moguće«, δϋναμις postane »zbiljom«, ενέργεια (usp. kako Ladan prevodi malo pred tim 1071 b 13-14), ova je naša primjedba još bolje utemeljena. Ladan, nav. dj., str. 302.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

203

druge stvarnosti, različite od nje — te »snage« (»dostatnosti«, »zrelosti«, »prevage za bivstvovanje«) još n e m a . Točnije r e č e n o , te »snage« n e m a o n o biće u svojoj« cjelini, baš ukoliko je to takvo biće, a k o je njegovo bivstvovanje takovo da do njega dolazi »udjelovljenjem« ( L a d a n o v izraz u 1071 b 13-14); jer na tu se cjelinu odnosi ona pasivna »mogućnost«, δ ύ ν α μ ι ς . T a k o , dakle, biću koje je takve naravi da je obilježeno pasivnom mogućnošću, pristaje ( ε ν δ έ χ ε τ α ι ) i j e d n o i drugo, zbiljski bivati, ili ostati u samoj pasivnoj mo­ gućnosti; takovo biće n e m a od sebe determinaciju za o n o p r e m a č e m u je samo pasivno o t v o r e n o . Dosljedno, ako je ipak u njemu o n a »prevaga« za bivstvovanje, ishodište te »prevage« nije u njemu. Determinacija ne proi­ stječe iz n e d e t e r m i n i r a n o s t i , o d a n d e gdje je n e m a , gdje je izričito isključena. P o t r e b n o je biće koje će »udjeloviti«, tj. svojim zahvatom-djelovanjem uči­ niti da pasivna mogućnost ne b u d e s a m o pasivna mogućnost n e g o djelo, zbiljnost. Sam Aristotel, ipak, nije s m a t r a o p o t r e b n i m t a k o u pojedinosti p r o m a t r a t i o n u ontičku krhkost bića uz p o m o ć izlaganja ο d e t e r m i n i r a n o s t i i n e d e t e r m i n i r a n o s t i . Njemu je onaj ε ν δ έ χ ε τ α ι već bio dosta da uoči stupanj koji u svijetu bivstvovanja p r i p a d a takvim bićima. « Ε ν έ ρ γ ε ι α je, dakle, neki ontički »da!« za bivstvovanje. K a ž e m o ontički — ne s a m o onto-logički — j e r je taj »da« neovisan ο čovjekovu p r o m a t r a n j u (čovjek m o ž e s a m o konstatirati da li ga u redu stvarosti ima ili ga n e m a ) ; taj »da!« za bivstvovanje nalazi se u stvarnosti samoj kao takvoj, ενέργεια, kao takva o n a je taj »da!«. U svjetlu tih primjedbi p r e v e d i m o glavni dio p r o m a t r a n o g Aristotelova teksta (nijansirajući p o n e š t o L a d a n o v prijevod): » O n o [biće] koje biva [ozbiljenom pasivnom] mogućnošću m o ž e i ne bivati. M o r a dakle postojati n e k o takvo počelo kojemu je bivstvo [ontički] ' d a ! ' [a ne tek n e d e t e r m i n i ranost pasivne mogućnosti, tj. n e d e t e r m i n i r a n o s t — ε ν δ έ χ ε τ α ι — bilo za »da!«, bilo s a m o za ipak nerealiziranu pasivnu m o g u ć n o s t ] . [...] T a k o dakle [ili: »Riječ u j e d n u « ] — 'da!'« (1071 b 19-22). A taj završni »da!« jest ontički »da!«, »da!« s a m e stvarnosti i »da!« s a m o m stvarnošću, kako smo maloprije promotrili. To je p u n a ontička do­ statnost za bivstvovanje, za nadvladavanje ništavila, prvotno u njemu s a m o ­ me koji je α ρ χ ή ) (počelo), a po njemu za sve što po njemu i najposlije njegovom »dostatnošću« bivstvuje. U t o m praiskonskom »da!« n e m a mje­ sta ne s a m o za ništavilo nego ni za o n u »nagrizenost« bića (za o n u »ko­ roziju«) ο kojoj m o ž e m o i m o r a m o govoriti kad je u ontičkoj stvarnosti pasivna mogućnost kojoj ε ν δ έ χ ε τ α ι (pristaje) bilo doći, bilo ne doći do ostvarenja. Taj praiskonski »Da!« (sad ga namjerice pišem velikim počet­ nim slovom) jest »da!« u svoj jedrini svojstvenoj o n t i č k o m »da!« (nju je d o b r o naslućivao P a r m e n i d ) . Ε ν έ ρ γ ε ι α ά ρ α !

Miljenko Belić

204

2.

Parafraza i daljnja razradba toga

teksta

a) Pokušajmo slikovito parafrazirati i razraditi tu Aristotelovu m i s a o ! 2 4 Željezo je specifički teže od vode. O n o po svojoj naravi t o n e . No isto

tako, željezo može biti izvučeno nad površinu. Željezo, dakle, ima »pasivnu

24

Jedan dio suvremenih aristoteličara — medu njima je i ugledni Hellmut Flashar i našAnle Pažanin — misle da ovo mjesto iz 12. knjige Metafizike ne treba tumačiti teistički, tj. kao uzlaz čovjekova uma do opstojnosti i naravi Boga. Razlog za to mišljenje nije u samom maloprije navedenom tekstu iz Metafizike, nego u nizu drugih mjesta što ih danas imamo pod Aristotelovim imenom (tzv. Corpus Aristotelicum), a vrlo je teško i barem za sada nemoguće prosuditi stoje autentično Aristotelovo, a stoje preradba onih koji su se nakon Aristotelove smrti služili njegovim esoterijskim spisima i koja su ostala nepoznata sve dok ih nije — nakon što je Sula osvojio i opljačkao Atenu — u Rimu izdao Andronik s Rodosa (usp. H. Flashar, u: Uebemeg, Grundriss der Geschichte der Philosophie. Vollig neubearbeitete Ausgabe. Die Philosophie der Antike, Band 3, Altere Akademie, Aristoteles, Peripatos, Herausgegeben von Hellmut Flashar, Schvvabe et Co., Basel / Stuttgart, 1983., str. 191-192). Navedimo samo jedan primjer vjerojatne interpolacije pa i oveće preradbe! U 8. poglavlju iste 12. knjige Metafizike raspravlja se »treba li postaviti jedno takvo bivstvo [pra-iskon svega] ili više njih i koliko« (1073 a 14-15; u Ladanovu prijevodu str. 308). Ako i pustimo po strani misli izrečene na svršetku prethodnog, 7. poglavlja, i misli na svršetku 10. poglav­ lja, u samom tom 8. poglavlju nalazimo suprotne i međusobno nespojive tvrdnje. U 1074 a 31-37 (Ladan, str. 312) čitamo kako je jedan — pojmovno i brojčano u stvarnosti — onaj »prvi nepokretni pokretač« (malo niže reći ćemo nešto ο prijevodu tog teksta), i u neposrednom kontekstu te tvrdnje ima tragova i ostataka vrlo duboke i profinjene me­ tafizičke spekulacije koja se može pratiti u njenu razvoju kroz niz Aristotelovih djela, sve tamo od rasprave Protreptikos, te dosljedno tome zaključujemo da glagol κινεϊν i njegove izvedenice ovdje znače (kao i na mnogo drugih mjesta — usp. Bonitz 391 a 36 ss) — ne prostorno gibanje, nego aktuaciju potencije, tako da izraz Πρώτον κινούν άκίνητον ov (1074a 37) treba prevesti (kako to predlaže Tomo Vereš) »Iskonski Začetnik zbivanja«, koji u sebi nema nikakve pasivne potencije (misaona veza s 1071 b 22!). A uza sve to, u tom istom 8. poglavlju čitamo daje tih samostalnih pokretnika toliko koliko ih traži ovo naše astronomsko nebo; njih je najposlije 55 (usp. 1074 a 14-15 s kontekstom; Ladan, str. 311). Ta se tvrdnja donosi u ime prirodnih znanosti, astronomije (dakako, onoga vremena), a prethodna tvrdnja, tj. ο samo jednom sveopćem Začetniku, izvedena je metafizički, iz promatranja već prilično razrađene nauke ο pasivnoj »mogućnosti« i »zbi­ ljnosti«. Unatoč razlici u tvrdnji, unatoč razlici u metodi, tekst tog dijela Metafizike poku­ šava to spojiti u jedno. Nama je teško danas prihvatiti mišljenje da je to oboje napisala ista ruka. No izgledi za rješenje tog problema postaju bitno drukčiji ako uzmemo u obzir da je Eudem, Aristotelov učenik iz prve generacije, bio — u jednu ruku — jedan od rijetkih Aristotelovih nasljednika koji je ostao koliko-toliko vjeran cijelom opsegu pitanja kojima se bavio Učitelj, ali — u drugu ruku — koji nije imao smisla za metafizičku spekulaciju, nego je bio usmjeren prema promatranju na način »fizike« (dakako, onog vremena). Prema Eudemu, pokretač je ondje gdje je najbrže gibanje, itd. (usp. Fritz VVehrli, Die Schule des Arisloteles. Texte und Kommentar, Heft 8, Eudemos von Rhodos. Benno Schwabe et Co., Basel 1955., fr. 122,123, cf. 116; Helf 10, Ruckblick; Der Peripatos in Vorchristlicher Zeit, str. 100, 101.. — Također Fritz Wehrld, u maloprije spomenutom Uebemegu, str. 451. ss, napose 466, 504, 503. ss). I zato smatram dobrano vjerojatnijim ono tumačenje tekstova iz Corpus Aristotelicum koje u ενέργεια (a i u εντελέχεια) vidi ono što metafizika zove »zbiljnost« (ona »dostat­ nost«, »prevaga«... za bivstvovanje, ono »pobjeđivanje nastavila«), a ne fizičko kretanje. Veliki auktoriteti novijeg i najnovijeg vremena u pitanjima ο Aristotelu — Werner Jaeger, David Ross, Valentin Garcia Yebra (pa i prekritički Josef Zurcher) — ta i s njima srodna mjesta tumače ne »fizički«, nego teodicejski. No bez namjere da riješimo povijesno pitanje ο autentičnoj Aristotelovoj misli, možemo se upustiti u naše vlastito metafizičko razmišljanje, inspirirani tim tekstom iz Metafizike i oslanjajući se na njega.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

205

m o g u ć n o s t « da b u d e izvučeno nad površinu; o n o je — s a m o kao takvo, k a o željezo — još n e d i f e r e n c i r a n o hoće li, ili n e ć e , dobiti »ozbiljenje« — dobiti »da!« — za izdizanje nad površinu (svaka je u s p o r e d b a nesavršena, t a k o i ova. Bilo bi preciznije reći d a j e izranjanje željeza obilježeno p a s i v n o m p o ­ tencijom i o n i m ενδέχεται, tj. n e d e t e r m i n i r a n o š ć u . No ipak nastavimo našu u s p o r e d b u , s p r e m n i na tu korekciju gdje god b u d e p o t r e b n a ) . Po svojoj pasivnoj potencijalnosti, dakle, tijelo specifički teže od v o d e » o t v o r e n o « je i za varijantu da b u d e izdignuto n a d površinu, ali i za varijantu da o s t a n e pod vodom. U toj u s p o r e d b i n e k n a m o n o »biti izdignut n a d površinu vode« znači pojavljivanje u stvarnosti, bivstvovanje. Željezo, b u d u ć i da je po svojoj naravi specifički teže od v o d e , takvo je da m o ž e biti ne s a m o izvučeno nad površinu n e g o t a k o đ e r da m o ž e bespo­ m o ć n o ostati p o d površinom. O n o je takvo po svojoj naravi (kad b i s m o , ali na štetu p r e g l e d n o s t i naše u s p o r e d b e , htjeli preciznije govoriti, rekli b i s m o : »izranjanje željeza takve je naravi, da se to izranjanje m o ž e zbiti, a m o ž e se i ne-zbiti, ε ν δ έ χ ε τ α ι , koji spominje Aristotel kad govori ο pasivnoj p o t e n ­ ciji). B u d u ć i da je željezo takvo svojom naravi o n o n e ć e izroniti t a k o da k a r i k a m a željeznoga lanca d o d a j e m o nove i nove željezne karike. N e ć e m o spasiti neplivača koji je s b r o d a p a o u m o r e a k o mu u p o m o ć b a c i m o d r u g o g neplivača, ni trećeg, ni p e d e s e t o g . D o k l e god se radi ο biću takve naravi koja se ne izdiže s u v e r e n o nad površinu, rješenja n e m a . A tog suverenog izdizanja n a d površinu n e m a dokle god je to biće takve naravi da mu — baš po toj njegovoj naravi — ε ν δ έ χ ε τ α ι varijanta n e m o ć i i nedoraslosti za s a m o ­ stalno o n o s u v e r e n o »izranjanje«, za o n u »pobjedu« i » p r e m o ć « nad vode­ nim d u b i n a m a , nad ništavilom. Rješenja n e m a , ma kolik bio broj onih »neplivača«, poslanih u p o m o ć p a l o m e u m o r e , ili ma kolik bio broj željeznih karika o n o g lanca: j e d a n , dva, p e d e s e t , p e d e s e t milijardi — m a k a r i b e s k o n a č a n — j e r nije riječ ο »dužini lanca«, n e g o ο naravi bića koje bi imalo biti prevaga za izranjanje. R e c i m o isto, ali bez m e t a f o r e ο izranjanju: koje jest — a ne nije — k a d r o po svoj­ stvima s a m e svoje naravi nadvladati ništavilo, biti. b) Rješenje je, dakle, u biću drukčije naravi, takve naravi koja je nad tim » m o r e m « (ništavila) s u p e r i o r n a , koja s n a g o m svoje naravi »plovi« ili koja je čvrsta »stijena« pobjednički uzdignuta n a d tim » m o r e m « , kojoj je s a m a njezina ontička narav taj sebi d o s t a t n i i p r e s u d n i »da!«, z b i l j n o s t — ενέργεια, i ta je narav s a z d a n a j e d i n o od te »zbiljnosti«, bez o n e pasivne s a m e m o g u ć n o s t i koja sa s o b o m d o n o s i n e m o ć n u neopredijeljenost pri o n o m k a r a k t e r i s t i č n o m (i, zapravo, k o b n o m ) ε ν δ έ χ ε τ α ι . Aristotel je lapi­ d a r n o zaključio: »Ενέργεια ά ρ α — 'dakle, sve u svemu i u k r a t k o : ' d a ! ' « (1071 b 2 2 ) . 2 5 25

U mislima koje smo upravo izložili prepoznajemo jedan od putova kojim ljudski um dolazi do Boga, do Njegove opstojnosti i do nekog orisa Njegove naravi (naime, ako je

206

Miljenko Belić

//. članak: Samo »da!« — što to znači? H e i d e g g e r je negdje napisao da se Bogu koji je »Causa sui« — »Uzrok s a m o g a sebe« čovjek ne može moliti, ne m o ž e N j e m u prinositi žrtve. Pred takvim B o g o m čovjek ne m o ž e iz strahopoštovanja spustiti se na koljena, p r e d Njime ne m o ž e muzicirati ni p l e s a t i . 2 6 U svom filozofiranju H e i d e g g e r je namjerice o s t a o pri samoj fenomenološkoj m e t o d i . T o m m e t o d o m m o ž d a nije ni m o g a o dospjeti dalje. No ta se m e t o d a m o ž e n a d o p u n i t i metafizičkom m e t o d o m . Nastavljajući t o m me­ t o d o m , p i t a m o : onaj praiskonski » D a ! « (velikim slovom pisani), taj »Causa sui« ili točnije » R a t i o sui«, »Ens a se« (Biće od sebe, tj. o n o koje s a m o m svojom naravi »jest«, doraslo je za bivstvovanje, o b r a z l o ž e n o za bivstvova­ nje, bez p o t p o r n j a drugog bića) — je li to zaista s a m o nešto beživotno, p r a z n o , d a l e k o , hladno... pa i u razradi tih polaznih vidika? M o ž d a već slutimo odgovor, j e r »da!«, to je afirmacija, isključenje negacije, praznine..., bilo p o d vidikom činjeničnosti, bilo p o d vidikom smisla, ljepote i pože­ ljnosti. No idimo k o r a k po korak, p o d vodstvom Aristotelovih i T o m i n i h razmišljanja.

1.

Ontičnost toga »da!«

K a d s m o u p r e t h o d n o m članku razmišljali p o d vodstvom Aristotela ο sve­ o p ć e m P r a p o č e l u , razmišljali s m o ο stvarnosti kakva je o n a s a m a u sebi — i kakva o n a ostaje, sve da i n e m a čovjeka koji bi ο njoj razmišljao — pa smo to i na n e k o l i k o mjesta i na nekoliko načina izričito rekli: o n o ο čemu g o v o r i m o jest n e š t o ontićko, ne s a m o onto-logičko; d a k a k o , tu jest bila na­ zočnost specifičnog čovjekova načina razmišljanja, ali je to razmišljanje

26

»željezni lanac« stvarno »izronio«, premda je svaka njegova »karika« zbog svoje »speci­ fične težine« obilježena onim ενδέχεται, onda je također činjenica da postoji i »Stijena«; isto drugim riječima: naše je promatranje nepotpuno ako promatramo samo »željezni lanac« nad »morem ništavila«, a bez još jednog činitelja). No ipak, ma koliko poštovana i važna tema bili putovi čovjekova uma do Boga (a tih putova ima nekoliko), mi smo se ovdje tog pitanja samo dotakli, i samo toliko koliko nam je potrebno za naše daljnje ontološko razmišljanje. Usp. Martin Heidegger, Identitat und Differenz, 3. izd., Giinther Neske, Pfullingen, 1957., str. 70. Heidegger veli da je izraz »causa sui« (uzrok samoga sebe) prema filozofiji »sachgerechter Namc« (stvarno baš pristali naziv). No preciznije je i bolje lučiti izraze »cau­ sa« (uzrok) i »ratio« (razlog). Naime, svaki »uzrok« jest »razlog«, ali ima »razloga« koji nije »uzrok«, jer »uzrok« je izvor bivstvovanja za bića doslovce uzrokovana, proizvedena, u zadnjoj liniji stvaranjem ο Bogu ovisna; a »razlog« je ono što i ontički i ontologički »opravdava« ili »obrazlaže« neko bivstvovanje, bilo ono stvoreno ili nestvoreno. I zato je svaki »uzrok« ujedno i »razlog«, ali nije svaki »razlog« ujedno i »uzrok«. No to pitanje nije samo terminološke Svijet u kojem su potrebni 'uzroci' (baš 'uzroci', koji rješavaju nedostatnost onog ενδέχεται) dubinski je nešto drugo nego Biće (ili Nadbićejkoje nadrasta potrebu 'uzroka'.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

207

teklo o n a k o kako je to od čovjekova u m a zahtijevala stvarnost kakva je o n a sama u sebi.27 No budući d a j e ta stvar važna i budući da preciznije uočavanje činjenice i načina čovjekova onto-logičkog pronicanja u ontičku stvarnost p o m a ž e preciznosti i dubini naših daljnjih p r o m a t r a n j a , r a z m o t r i m o p o n e š t o deta­ ljnije taj ontički »da!« baš ukoliko je on nešto ontičko ( n e s a m o o n t o logičko). a) K a d kipar izrađuje kip ili kad živi organizam u sebe asimilira novu materiju, t a d a se zbiva nešto u ontičkom redu. A zbiva se t a k o da o n a egzistirajuća b r o n c a (za kip) ili o n a egzistirajuća kemijska materija (za živi o r g a n i z a m ) , u funkciji pasivne mogućnosti — koja je i u tim primjerima s a m a po sebi još nediferencirana i s a m o pasivno o t v o r e n a raznim eventual­ nim diferenciranjima — primi neki specificirajući ontički »da!«; u n a š e m primjeru za kip (i to posve o d r e đ e n i kip, tj. ovaj ili onaj), o d n o s n o za živi o r g a n i z a m (točno o d r e đ e n i , ovaj ili onaj). » O n o čime« se »pasivna mo­ gućnost« b r o n c e aktuira da n a s t a n e baš taj kip (recimo Meštrovićeva/iraj/skapovijest), ili »ono čime« su kemijski elementi kao »pasivna m o g u ć n o s t « d e t e r m i n i r a n i da su sada građa, u prvoj fazi, trave, a u drugoj fazi da su g r a đ a organizma ovce — tzv. »odrednica«, μ ο ρ φ ή , forma) — nije tek n e š t o j e d i n o iz čovjekova načina p r o m a t r a n j a , nego je to n e š t o ontičko, toliko ontičko koliko je ontička razlika između trave i ovce ili između t o p a (ako se b r o n c a topa upotrijebi za kip) i nekog o d r e đ e n o g kipa (istost u materi­ jalu, razlika u p o d r e đ e n o s t i toga materijala ovoj ili onoj cjelini — oboje je ne s a m o onto-logičko, nego i ontičko). b) M o ž e m o li ići i dalje pa pitati je li nešto ontičko ne s a m o ovaj n e k a k o specificirani (i specificirajući) »da!« za kip ili za živi organizam, n e g o i onaj »da!« kojim dolazi da nešto uopće jest (a ne nije)! P i t a m o , dakle, za onaj »da!« kojim dolazi ne s a m o do specificiranja n e k o g upotrebljivog materijala za ovakvo ili onakvo biće, nego i za onaj »da!« kojim dolazi do prevage u o n o m još dubljem i još važnijem, u o n o m što je nosilac svega, a to je »biti« (a ne »ne-biti«). D a k a k o da m o ž e m o t a k o pitati, i p i t a m o uvjereni da se m o ž e m o n a d a t i odgovoru. O d g o v o r je, cjelovito p r o m a t r a n , složen, ali u prvoj je etapi jednostavan i jasan: iako smo pitanje postavili na način svog specifičnog ljudskog načina razmišljanja, ipak — n e p o s r e d n i m p r o m a t r a ­ njem tog svog misaonog p o s t u p k a — vidimo da n a m činjenice — ontičke činjenice! — n a m e ć u ovaj odgovor: ako nešto, s t o j e inače s a m o »pasivno m o g u ć e « , nije više s a m o »pasivno moguće« nego je zbiljska stvarnost, o n d a m o ž e m o i m o r a m o konstatirati da se je u ontičkom r e d u javila prevaga za bivstvovanje, ontički »da!« za »biti« (a ne »ne-biti«).

27 U tom nam promatranju može pomoći ono što je rečeno u prvom dijelu, III, 1 c; 2, a, b.

Miljcnko Belić

208

2.

Osobine

toga

»da!« prema

razradbi Aristotela

i

Svetog

Tome

a) Aristotel nije s a m o d o š a o do zaključka kako m o r a postojati Praiskon kojemu je narav taj »da!«, u kojem n e m a nikakve (pasivne) »potencije« (s o n i m njenim ε ν δ έ χ ε τ α ι ) te koji je — upravo zato i u t o m smislu — čisti »da!«, s a m o »da!« nego je iz te činjenice izvodio i daljnje zaključke ο Prabiću. P r o m o t r i m o Aristotelovu nauku ο Božjoj jednosti, ο Božjem znanju, ο Božjoj radosnoj sreći i ο Božjem životu. Budući da u Bogu n e m a o n e n e o d r e đ e n o s t i što je sa s o b o m nosi (pa­ sivna) »mogućnost«, Bog je, zaključuje Aristotel, samo j e d a n , j e d a n poj­ m o v n o ( λ ό γ φ ) , tj. kako to izriče naš pravilno izgrađen pojam ο Njemu, i j e d a n brojčano ( φ ρ ι θ μ ω ) u stvarnosti. N a i m e , gdje je više individua, ondje sam individuum kao takav još ne kazuje kakva mu je narav, on je pod tim vidikom još nedeterminiran, pasivno odrediv. Aristotel naziva takav individ u u m n e k a d prva supstancija ( π ρ ώ τ η ο υ σ ί α ) n e k a d άτομον, n e k a d posljed­ nja tvar ( ε σ χ ά τ η ύ λ η ) . Naziv »posljednja tvar« (ili »tvorivo«, »građevni materijal«) n a s t a o je n e k o m sličnošću s materijalom u prirodnoznanstven o m smislu. Materijal u p r i r o d n o z n a n s t v c n o m smislu za Aristotela bili su vatra, zrak, voda, zemlja (mi bismo d a n a s govorili ο kemijskim e l e m e n t i m a ) , i fizički u još dubljem smislu o n o što je građa tim samim počelima. Naime, Aristotel je držao da ta četiri počela prelaze j e d a n u drugi; a pri takvu prijelazu mijenja se o n o stoje npr. vodi vlastito, a ostaje i prelazi u npr. zrak o n o što je zajednička »grada« (kao što se b r o n c a t o p a m o ž e rastopiti i od nje načiniti kip, pri č e m u se dokidaju vlastitosti topa, proizvodi se vlastitost kipa, a b r o n c a je ista). Zajedničku »građu« v a t r e - z r a k a - v o d e - z e m l j e Ari­ stotel naziva prva tvar ( π ρ ώ τ η ύ λ η ) . K a o metafizičar Aristotel svraća paž­ nju na o n u n e o d r e đ e n o s t takve tvari (tvoriva, građevnog materijala) — b r o n c a je zaista n e o d r e đ e n a sama po sebi (ukoliko je b r o n c a ) da li će iz nje načiniti t o p ili kip, i to ovaj ili onaj. Sličnu n e o d r e đ e n o s t Aristotel promatra u p r e n e s e n o m značenju razmišljajući na metafizički način ο jednoj složenoj cjelini, na primjer »Sokrat — čovjek — glazbenik«. »Sokrat — čovjek« još ne kaže i svojstvo »glazbenika« — pod tim vidikom »Sokrat — čovjek« n e o d r e đ e n je (baš kao i bronca u našem primjeru), pasivno potencijalan bilo za »glazbenik«, bilo za »ne-glazbenik«. Sad ide Aristotel istim smjerom još korak dalje, pa p r o m a t r a i samu o n u ljudsku narav k a o nešto odredujuće što daje n e o d r e đ e n o m individuumu osnovno određenje. Individuum koji nosi ime »Sokrat«, n e o d r e đ e n j e 2 8 ukoliko je samo individuum (točnije: ta stvarnost koja je, d o d u š e , u svojoj ontičkoj cjelovi28

Upotrijebili smo neodređeni izraz individuum. No, on je ipak nesavršen, pa i vrlo mnogo nesavršen. To je tvorevina specifičnog i doduše važnog ali ipak manjkavog ljudskog do­ meta. Već malo prije upotrijebljeni izraz »neodređeni individuum«, po svom je sadržaju neposredno prazan. Ali čovjek spontano pokušava podrazumijevati i ono s tim povezano, a to je ono što se tu podrazumieva, ono što ovdje nekako mišlju — sve jedno na koji način — dodajemo i s tim se umskim sadržajem dobro snalazimo, a to je zato jer pritom nekako

209

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

tosti posve o d r e đ e n a , ali u koliko je p r o m a t r a m o s a m o pod vidikom njene individualnosti, n e o d r e đ e n a je). »Sokrat«, »Ciceron«, » P e t a r « , »X«..., time je r e č e n o s a m o »neki individuum«, a da p r i t o m s a m o m još ništa nije r e č e n o kakve je naravi taj individuum: je li to čovjek, je li to n e k o stablo... T i m e je izrečen subjekt o d r e đ e n e n e k e naravi, ali izrečen je s a m o taj subjekt — ne i njegova narav — on je k a o b r o n c a kipa, ali p r o m a t r a n s a m o k a o b r o n c a još ne kazuje koji je to kip iz te b r o n c e izrađen. Z a v r š n o što naš um svojim onto-logičkim razmišljanjem uočava ο objektima s kojima se susreće jest p r a z n i n a i n e o d r e đ e n o s t njihove najdublje g r a đ e ( ε σ χ ά τ η ΰ λ η ) ; toj najdub­ ljoj građi, individuumu, tek je prigodak ( κ α τ ά σ υ μ β ε β η κ ό ς . . . σ υ μ β α ί ν ε ι ν ) d a j e to individuum ove ili o n e (na primjer ljudske) n a r a v i .

29

U p r e t h o d n o m članku promotrili smo kakve su, p r e m a Aristotelu, m e ­ tafizičke osobine bića koje je obilježeno pasivnom » m o g u ć n o š ć u « s o n i m njenim k a r a k t e r i s t i č n i m ε ν δ έ χ ε τ α ι . Taj isti p e č a t pasivne n e d o s t a t n o s t i o n t o - l o g i č k i m razmišljanjem Aristotel nalazi u svim bićima u kojima je njihova individualnost iz sebe s a m e još n e o d r e đ e n a (koja je o n o posljednje gradivo, a koje istom t r e b a da se o d r e d i ) . Ta t a m n a antiteza o m o g u ć u j e n a m da d o n e k l e n a s l u t i m o koliku je pozitivnost Aristotel zamjećivao u Božjem biću kad naučava da u Bogu n e m a »grade« ( ύ λ η ) onakve kakav je prazni individuum u svojoj n e o d r e đ e n o s t i , na primjer » S o k r a t « . 3 0 Božji indivi­ d u u m već k a o individuum jest b o ž a n s k o cjelovito biće, tj. u o v o m smislu t a k o cjelovito da tu n e m a nikakve n e o d r e đ e n o s t i , nikakvog ε ν δ έ χ ε τ α ι , n e g o je to biće već u svojoj individualnosti b o ž a n s k o biće. M o ž e m o započeti svoje p r o m a t r a n j e i od Božje naravi: ta Božja narav, ta čista »zbiljnost«, taj » D a ! « , s a m o m svojom stvarnošću jedinstven je i individualan, baš u koliko je taj takav ni u č e m u okrnjen » D a ! « . I Božja spoznaja jest spoznaja na način o n o g bića u kojem n e m a pasivne »mogućnosti«, te p r a z n i n e s o n i m ε ν δ έ χ ε τ α ι . K o d nas nije t a k o , naš um m o r a stjecati svoju spoznaju (na n e k o m d r u g o m mjestu Aristotel je n a p i s a o d a j e naš um u svojoj p o č e t n o j fazi nalik na neispisanu pločicu za p i s a n j e 3 1 ) . U Bogu — koji je s a m o onaj » D a ! « ni u čem p r i k r a ć e n u svojoj cjelovitosti — već s a m a Njegova narav ujedno je znanje. Njegova m i s a o — ν ό η σ ι ς — to je misao o n o g a bića koje je s a m o m svojom naravi (i svojom individual­ nošću) već aktivno mišljenje i misao (spoznaja, znanje), »njegovo je mišlje-

29 30 31

doživljavamo ono što ljudski um u sebi nosi kao usmjerenost na svu cjelinu činjenice vlastite usmjerenosti, baš usmjerenosti na neograničeno. Biti, είναι koji kao takav ne kazuje ograničenja. Ponovno kazujem: to je usmjerenost, iako još nema ispunjene usmje­ renosti. No, iz samo i jedno praktičnih razloga, jer ne znamo drukčije, služimo se tim omedenjima. Potpuniji odgovor na naše pitanje daje tek metafizika u svojoj cjelini. Usp. Metaph. 1 1, 981 a 20 (usp. a 18-19); Ladan, str. 2. Usp. Metaph. XII 8,1074 a 33-37; Ladan, str. 312. Usp. XII1,1071 b 21; Ladan, str. 302. Usp. Ο duši (ΠερΊ ψυχής) III 4,430 a 1; preveo Milivoj Sironić, Naprijed, Zagreb, 1987., str. 79.

21Π

Miljenko Belić

nje mišljenje mišljenja«, k a k o to izvrsno prevodi L a d a n , ν ό η σ ι ς ν ο ή σ ε ω ς 32 νόησις. 33

P r e m a Aristotelu, ενέργεια je t a k o đ e r osnovica r a d o s t i . A najugod­ nija i najbolja radost jest m i s a o n o p r o m a t r a n j e . Sad tu n e p o s r e d n o Aristotel nadovezuje riječi koje su više nego s a m o filozofsko razmišljanje. O n e su već intenzivno divljenje Bogu kakvoga je Aristotel u p o z n a o na temelju upravo tih izvođenja, d a j e Bog svojom naravi ενέργεια. »Ako je dakle u stanju takva d o b r a Bog uvijek, k a o što s m o mi k a t k a d a , divljenja je dostojan [ili: to je divljenja dostojno]; ako je još i više, o n d a je još dostojniji divljenja [ili: to je 34 još dostojnije divljenja]. Ali On jest t a k o . « U t o m n a m je tekstu Aristotel otkrio nešto iz svoje intime. Pokazao n a m je k a k o on doživljava Boga, i to Boga shvaćenog p u t e m kojim ga je vodila njegova metafizika. Rezultat je ne samo zanimljiv nego, usudio bih se reći, u p r a v o dirljiv: Aristotel se divi — i osjeća se da se r a d o s n o divi — što je Bog sretan, sretan s r e ć o m »najugodnijom i najboljom«, i to sretan više n e g o što smo mi »katkada«. Katoličko bogoslužje ima u m i s n o m »Slava Bogu na visini« (»Gloria in excelsisDeo« — tekst koji je inspirirao vrhunske u m j e t n i k e zvuka) i ovu n a d a h n u t u rečenicu: »Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje!« Taj tekst iz bogoslužja i Aristotelov tekst iz Metafizike bliski su: o b a izriču čovjekove uzvišene osjećaje koji se javljaju u čovjeku na po­ m i s a o ο Božjoj veličini, plemenitoj sreći i slavi. Sreća u Bogu ο kojoj govori Aristotel, to je onaj superiorni oblik sreće kakav slijedi iz o n o g cjelovitog i nerazlomljenog ontičkog »da!« kakav p r i p a d a sveopćem i j e d i n o m Praiskonu kojemu je sama Njegova narav taj »da!«, ενέργεια. Ε ν έ ρ γ ε ι α , »da!« to je »da!« i za p l e m e n i t u radost; p u n i n a , ničim skučena, toga »da!« punina je i za tu p l e m e n i t u radost, ničim skučenu ni zasjenjenu. U n e p o s r e d n o m nastavku n a v e d e n o g teksta osjeća se nazočnost istih Aristotelovih uzvišenih osjećaja: »I život je u njemu prisutan; jer ενέργεια u m a je život, a On je ta ενέργεια, i Njegova ενέργεια, ta ενέργεια po sebi« samoj [ενέργεια δέ κ α θ ' α υ τ ή ν ε κ ε ί ν ο υ ] život je najbolji i vječni. Stoga k a ž e m o d a j e Bog živ, vječan, najbolji, t a k o te su život i vrijeme [trajnost — α ι ώ ν ] n e p r e k i d n o i vječno prisutni u Bogu. J e r to jest B o g . « 3 5 T a k v o filozofsko razmišljanje, uz r a d o s n o divljenje, a bez trunka bilo kakvog vlastitog interesa, postaje ujedno svojevrsni h i m a n Bogu. To je oblik 32

33 34

35

Mctaph. XII 9, 1074 h 34-35; Ladan, str. 314. Ako se Aristotelovi tekstovi tumače neteistički (o tom v. našu bilj. 23), onda se i taj tekst tumači različito. Na ovome mjestu Ladan nastoji ostati neutralan, no na srodnome mjestu ο Božjoj sreći Ladan prihvaća teističku interpretaciju, kako ćemo odmah izložiti (v. bilj. 41). Usp. Metaph. XII 7,1072 b 16. Riječ ενέργεια ostavljam neprevedenu. Ο tom v. u ovom drugom dijelu 1,1 b. Mctaph. XII 7, 1072 b 24-26; Ladan, str. 307. Velika početna slova — Bog, On — stavio je Tomislav Ladan, i s pravom, jer sreća, još k tome uspoređena s čovjekovom srećom, ne može biti osobina neke kozmičke bezosobne stvarnosti. Umetke u uglatoj zagradi dodao je M. Belić. Metaph. XII 7, 1072 b 26-30; usp. Ladan, str. 307 (za ενέργεια ν. bilj. 31).

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

211

i način molitve intelektualca, i takva je molitva odgovarala m i s a o n o m svi­ 36 j e t u i načinu duševnog doživljavanja toga n a d g e n i j a . Z a b u n i o se, dakle, H e i d e g g e r kad je n a p i s a o da se čovjek ne m o ž e moliti Bogu s h v a ć e n o m na filozofski način. b) Sveti T o m a Akvinski baštinio je Aristotelov n a u k ο »Čistoj Zbi­ ljnosti« (»Actus p u r u s « ) djelomično u izvornom obliku, a djelomično i pretežnije kroz p r e r a d b u u k a s n o m n e o p l a t o n i z m u , n a k o n Plodna, p o d utjeca­ j e m Porfbija, a koji se posve jasno javlja kod Boetija, još više kod PseudoDionizija i islamskih platonovaca-aristotelovaca, t a k o da T o m a često pro­ m a t r a Boga k a o o«esse subsistens«. N a i m e , za o n u ontičku »zbiljnost« (»ac­ 37 tus«) koja d o n o s i determinaciju, ne tek da biće b u d e ovo ili o n o , n e g o koja d o n o s i determinaciju na razini o n o g p r e s u d n o g »biti a ne ne-biti«. T o m a upotrebljava riječ »esse« (infinitiv glagola »biti« — »sum, esse, fui« — uzet na način imenice). Taj »esse«, »bitak«, T o m a p r o m a t r a p r v o t n o ne tek k a o onto-logičku pojavu, n e g o k a o ontičku stvarnost. U sklopu toga razmišljanja T o m a za Boga kaže — na temelju razloga iz kojih Aristotel zaključuje da je Bog »ένέργεια« i s a m o »ένέργεια« — da se u Božjoj stvarnosti ontički nalazi taj »esse«, koji je s a m o »esse«, t a k o da je Božja stvarnost (Božja bit) u p r a v o taj »esse«, »bitak«, s a m o to i ništa drugo. Je li to m o ž d a ipak s a m o apstrakcija, tvorevina našeg u m a ? Je li T o m a pogriješio u izboru staze svoga razmišljanja? N o , u drugu r u k u . a k o to i jest apstrakcija, ipak i apstrakcija izriče n e š t o ο ontičkom objektu. Apstrakcija a 3 zaista kazuje n e š t o ο objektu k a o ο ontičkoj stvarnosti (građevinari i arhitekti u svom r a d u bez straha od »apstrakcije« oslanjaju se na »apstrakt­ nu« g e o m e t r i j u ) ! T a k o i filozofi mogu reći da »esse« (»bitak«) kazuje d a j e u ontičkoj stvarnosti n a z o č n o o n o ishodište bivstvovanja. I budući da je Bog baš »bitak« (»esse«) i s a m o bitak, slijedi da taj »bitak« (od kojeg je »satkana« ili »izgrađena« Božja bit) jest »bitak« k a o s a m o s t a l n a i samosvojna stvarnost — stvarnost koja je sam i s a m o taj »bi­ tak« — on k a o takav subzistira, »esse subsistens«; »bitak«, »esse«, to je Božja stvarnost! A »esse« k a o subzistentna stvarnost — što je to? To je afirmacija i s a m o afirmacija bez ograničenja ili bilo kakvog skučenja, subsistentna afirmacija, čista i n e d i r n u t a u svoj svojoj izvornosti i cjelovitosti (a ne m o ž d a skučena

36

37

U Aristotelovoj oporuci čitamo i ovo: »Za uspomenu na Nikanorov srećan povratak, kao što sam se u njegovo ime zavetovao, da [nek] postave u Stagiri statue od kamena spasio­ cima Zevsu i Atini, i to u prirodnoj veličini, visoke četiri lakta« (Diogen Laertije, Životi i mišljenja istaknutih filozofa; sa starogrčkog preveo Albin Vilhar; B1GZ, Beograd, 1973., str. 144; V 16). Tako i tu imamo nešto iz Aristotelove intime ο njegovu stavu pred Bogom. Naši su primjeri bili (maloprije, II, 1, a) kip sa svojom broncom i »odrednicom« te trava i ovca s onom njihovom kemijskom gradom koja je — na razini same grade — pasivno potencijalna i neopredijeljena (ενδέχεται!) da bude »formirana« ili »određena« bilo u travu, bilo u ovcu. Akt (zbiljnost) koji aktuira pasivnu potenciju na toj razini zove se »odrednica« (grč. μορφή, lat. forma). To nam je uvod u daljnje promatranje, tj. pod vidikom »biti« kao takvog (II, 1 b) koje sada razvijamo dalje.

Miljenko Belić

212

na tek ovu ili o n u vrstu bića, pri č e m u se — tim samim — izostavljaju druge vrste). I to kazujemo kad kažemo da je Bog neizmjeran, beskonačan. Nije Božja neizmjernost u t o m da bi to bila neka skupina lijepih osobina na stupnju vrhov­ nog superlativa. Takvo bi razmišljanje ο Bogu zahvatilo ne samo premalo nego bi bilo usmjereno krivim smjerom. Bog je ontički »da!«: taj »da!« s obzirom na samoga sebe jest »Da!« u punini, a s obzirom na druga bića On je »prevaga« i »izvor«, » n a d - ' d a ! ' « (ako se tako može reći) za »da!« bilo kojeg oblika bivstvovanja, vrijednosti, ljepote i bilo koje savršenosti. T o m a je to ovako izrekao: »[Bog je] n e o g r a n i č e n o m o r e bivstva [...] i ništa više« 3 8 . Ta T o m i n a misao ο »esse subsistens«, »bitak koji je sam kao takav samostalna stvarnost«, logičan je nastavak i d o r a d b a Aristotelova n a u k a da je narav (ili bit, »definicija«) Bića-Praiskona ( α ρ χ ή ) — »zbiljnost«, ενέργε­ ια ćpa. To je t a k o đ e r d o b a r most za daljnja razmišljanja ο ljepoti Božje naravi. Doista, filozofski pojam Boga nipošto nije pust, leden, dalek, t u đ ; da­ kako, uz uvjet da se taj pojam razradi. M n o g o znači onaj »samo da!«. D o b r o je sročen onaj maloprije s p o m e n u t i T o m i n »i ništa više«!

članak:

1.

»Blok

Biće

— po

kome?

neplivača«

a) Dosadašnja naša razmišljanja pokazala su n a m dva korjenito različita načina bivstvovanja: s j e d n e je strane, ona vrsta bića koja, budući da »jesu«, » s a z d a n a « su od o n t i č k o g » d a ! « (zbiljnosti, ostvarenja, » p r e v a g e « za bivstvovanje — ενέργεια, »actus«), ali ne s a m o od tog »da!« nego i od p a s i v n e , po sebi p r a z n e i za s t v a r n o bivstvovanje još n e d i f e r e n c i r a n e mogućnosti (njoj ε ν δ έ χ ε τ α ι oboje: bilo »biti«, bilo s a m o »moći-biti«; ο ε ν δ έ χ ε τ α ι govorili smo u ovom d r u g o m dijelu I, 1 b); a s druge je strane Praiskon, to N a d - b i ć e . b) U onoj prvoj skupini — nazovimo je »blok neplivača« — (prema našoj parafrazi Aristotelovih misli, v. naš drugi dio I, 2) — čest je slučaj ovisnosti: j e d a n »neplivač« ovisi ο d r u g o m »neplivaču« pri »izranjanju« iz » m o r a ništavila«. Pri toj »pomoći« prvoga i »ovisnosti« drugoga može se p r o m a t r a t i dvoje: ili zbivanje samog izranjanja, ili činjenicu d a j e n e k o tijelo, p r e m d a specifički teže od vode, ipak iznad površine. U n a š e m sadašnjem razmišljanju više ć e m o p r o m a t r a t i ovo drugo; dakle n e ć e m o k a o glavno promatrati ono, da tako reknem, unošenje ili uvođenje u bivstvovanje, nego 38

Komentar Sentencija Petra Lomburdskog 1 d 8, q 1, a 1, ad 4; S. Thomae opera. ed. Busa, vi. 1, str. 21 c — 22 a.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

213

onu neku osobinu bivstvovanja kao takvog, a u bićima iz tog »bloka neplivača«, jer — kako već na početku ovog razmišljanja nekako slutimo — mora da je neka razlika baš u samom bivstvovanju kao takvom kad se radi ο bivstvovanju Praiskona i kad se radi ο bivstvovanju unutar »bloka neplivača« (kad je »iznad površine« neko tijelo, makar je »specifički teže od vode«). P o m o z i m o si primjerima! P r o m o t r i m o kako nastaje b r o n č a n i kip. U m j e t n i k prvo izrađuje glineni m o d e l . Na g l i n e n o m m o d e l u izrađuje se sadreni m o d e l . Na s a d r e n o m mo­ delu izrađuje se samotni negativ u koji se »ukvečava« vosak u debljini ot­ prilike 7 milimetara. Najposlije se lijeva b r o n c a i dobiva se b r o n č a n i kip. Svaka e t a p a u t o m » h o r i z o n t a l n o m « nizu izvođenja ovisi k a o u »vertikali« ο u m j e t n i k o v o j zamisli. Ta je u m j e t n i k o v a z a m i s a o svuda n a z o č n a , a n a z o č n a je t a k o da svaka točka te »horizontale« ima u sebi u p r a v o o n o što u »vertikali« kazuje umjetnikova zamisao. To je dvoje isto, i ujedno u samoj istosti različito, analogno; izričaj u umjetnikovu d u h u prvotni je analogat, a izričaj u izvođenju (i najposlije u d o v r š e n o m kipu) d r u g o t n i je analogat. U z m i m o drugi primjer. »Biti student« pretpostavlja niz pojava ili stvarno­ sti u ljudskom društvu. Takve su, na primjer, svijest ο potrebi školstva, pa, dosljedno, organizacija školstva od najnižeg do najvišeg, stručno osoblje, ma­ terijalna sredstva, pravne n o r m e ο upisu... A ta razgranata i organizirana »ho­ rizontalna linija« u svakoj svojoj »točki« jest drugotni analogat onoga »biti čovjek« i to čovjek koji je subjekt (nosilac i relativni izvor) svega onoga što se nalazi u onoj »horizontalnoj liniji« (u našem primjeru pod vidikom studija). U t o m smislu ta »horizontalna linija« — i cjelina linije, i svaka njena točka zasebice p r o m a t r a n a — potječe od »vertikalne linije«, potječe njen »biti« baš uko­ liko je »biti«, kako u svom početku, tako i u svom trajanju. Ti nas primjeri uvode da lakše svratimo p o z o r n o s t na uvjetovani »biti«, i to baš ukoliko je »biti« i ukoliko je analognošću nijansiran u s a m o m tom »biti«, a te mu je »razlike u istosti« dala baš njegova uvjetovanost. Stvarnost (»biti«) nastajanja kipa, tj. o n o izrađivanje s a d r e n o g m o d e l a itd pojavljuje se u stvarnosti ne s a m o od sebe, n e g o o n o m svojevrsnom n a z o č n o š ć u i svojevrsnim učinkovitim z a h v a t o m umjetnikove zamisli. Nije u pitanju samo, na primjer, p o č e t a k toga r a d a , nego baš s a m a stvarnost toga r a d a , njegovo učinkovito sudioništvo u umjetničkoj rječitosti d o t i č n o g kipa koji nastaje i koji, izrađen, umjetnički »govori« — i to sve ukoliko je či­ njenica, ukoliko »jest«. A stvarnost umjetnikove zamisli — njezin »biti« — jest stvarnost kojom je stvarno i umjetnikove djelo, a i to djelo ne tek u njegovu završnom obliku, n e g o i u svakoj etapi svoga nastajanja, ukoliko je to nastajanje stvarnost (ukoliko »jest« k a o r e a l n o nastajanje). »Biti« um­ j e t n i n e (već izrađene, kao i njena stvarnog nastajanja) baš ukoliko je »biti«, uvjetovan je o d n o s o m p r e m a umjetničkoj zamisli kako o n a u umjetnikovu d u h u stvarno »jest«. 3 9 39 Da lije taj »biti« modificiran time stoje određen (»limitatur«) realno različitim nutarnjim supočelom (»essentia« u odnosu na »esse«), kako naučava tomistička škola, ili ta odrede-

214

Miljenko Belić

U r e d b e ο upisu, ο studiju, ο diplomiranju... u svojoj stvarnosti — u njihovu »biti« — ovise ο t o m š t o je »čovjek« stvarnost, i to čovjek s takvim o d n o s o m p r e m a znanju i brizi za znanjem; d a k l e , b u d u ć i da postoji, da »jest« čovjek (i to čovjek k o j e m u je stalo do znanja i razvitka z n a n o s t i ) , s n a g o m te o s n o v i c e »jesu« (postoje, na snazi su) t a k o đ e r o n e u r e d b e ο v i s o k o m školstvu. U čovjeku je taj »jest« r e l a t i v n o n e o v i s a n ; u u r e d b a m a ο sveučilištu njihov »jest« nije relativno neovisan, n e g o u svakoj svojoj točki u z d i g n u t je do r e a l n o s t i — to je pravi stvarni »jest« — tek o d n o s o m p r e m a čovjeku, i to t a k v o m čovjeku (koji se z a u z i m a za z n a n o s t ) . Nijansiranost je u s a m o m »jest« k a o t a k v o m , ukoliko je pravi »jest«! c ) J o š j e d n a n a p o m e n a ! N e p r o m a t r a m o s a d a s a m o p o č e t a k postojanja o n i h u r e d b i ο sveučilištu (ili t e k p o č e t a k o n o g k i p a r e v a r a d a ) , niti p r o m a ­ t r a m o p r o c e s nastajanja tih stvarnosti u k o l i k o je to p r o c e s nastajanja, n e g o p r o m a t r a m o da t a k o r e k n e m , »situaciju« bivstvovanja ili uspješni » d o m e t « do bivstvovanja, d o s t i g n u t i stvarni »biti« (a taj se javlja nijansiran, drukčijeg je »stila« u svom p r v o t n o m i u svom d r u g o t n o m a n a l o g a t u ) . I o p ć e n i t o govoreći, »početi 'biti'« to je »početi 'biti'«; t k o m o ž e svirati na k o n c e r t u , taj m o ž e početi svirati, jer sviranje na k o n c e r t u jest o n o što započinje, a p o č e t a k sviranja na k o n c e r t u pretpostavlja (ne d o n o s i ) vještinu sviranja. Te n a p o m e n e n e k n a s u v e d u u p r o m a t r a n j e » h o r i z o n t a l e « u njezinom o d n o s u n a način »vertikale« p r e m a P r a - b i ć u . d) P r e c i z i r a j m o što ž e l i m o p r o m a t r a t i ! R e c i m o prvo n e g a t i v n o , ο o n o ­ m e š t o n e ć e biti završna t o č k a n a š e g a p r o m a t r a n j a ! P r e m d a ima lijepih vidika pri p r o m a t r a n j u razlike da je P r a - b i ć e čisti, cjeloviti i subsistentni b i t a k (»esse subsistens«) a bića iz o n o g »bloka neplivača« t e k su bića n e k e

nost dolazi od stvaralačke Božje zamisli i odluke koja čini ovu ili onu bit realnom (»essentia realis«), kako naučava Suarcz, za ovo je naše pitanje od drugotne važnosti: u oba slučaja najposlije ipak nijansiran je »biti«, potjecalo to nijansiran je iz ovog ili onog razloga. Također dolazimo na to da je nijansiran baš »biti«, pa i onda ako se pretpostavi da je izvor te nijansiranosti razmjer između biti i bitka (essentia — esse). Naime, razmjeri u matematici sugestivna su slika za istodobnu istost i razliku: na primjer razmjer 6: 2 jest i nije isto kao razmjer 9: 3. No ta slika mnogo gubi od svoje prvotne sugestivnosti kad se rekne da »ova bit« prema svom »bitku« jest i nije isto kao stoje onaj odnos između »one biti« prema njenu »bitku«. Ostaje nejasno što to zapravo znači. A najposlije, sve treba da se nade kao u žarištu, u kopuli suda koji — valjano izgrađen — izriče svoj sadržaj ο dotičnom biću neke određene stvarnosti. Bertrand Montagnes, dominikanac, svojim dje­ lom La doctrine de l'analogiedel'ctre d'apres Saint Thomasd'Aquin (Publications universitaires de Louvain, Beatrice-Nouwelaerts, Pariš, 1963) prikazao je vrlo uvjerljivo — što potvrđuju i reakcije među metafizičarima — da tzv. »analogia attributionis« ima prednost pred »analogia proportionis« (odnosno »proportionalitatis«). Ni razlikovanje cjelovitog bića (»quod ens«) i onoga čime se cjelovito biće konstituira (»quo ens«, »principium entis«) — svejedno kako ih postavili i tumačili — ne može mimoići analognost u samom »biti« kao takvom. Napokon i najgorljiviji zastupnici tog pokušaja tumačenja analogije izriču logičke sudove — dakako s kopulom »jest« — ne samo ο cjelovitim bićima nego i ο komponentama cjelovitih bića (»quo ens«) kad kažu na primjer »actus limitatur per potentiam«. Pitanje se, dakle, vraća i najposlije usmjeruje baš na »biti* kao takav i njegovu analognost, potjecala ona odavde ili odande. Upozoravamo na rečeno u bilješki 12. i što će se reći odmah malo niže u podtočki d).

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

215

o d r e đ e n e vrste bića (imaju što p r i p a d a toj vrsti bića, ali ostalih svojstava nemaju) te zato imaju d o d u š e svoj, »bitak« (izvor bivstvovanja, snagu kojom »jesu«), ali on je skučen; p r e m d a su takva p r o m a t r a n j a lijepa, sada se kod njih ne zaustavljamo. Sad želimo p r o m a t r a t i sam »biti«, baš ukoliko je to »biti«. P r o m a t r a m o »situaciju« bivstvovanja. P r o m a t r a m o činjenicu da se je glagol »biti« pojavio k a o predikat logičkog »suda«, i to takvog »suda« koji zaista n e š t o kazuje ο ontičkoj stvarnosti. Na taj način zahvaćamo dublje nego što bismo zahvatili kad bismo svratili pažnju na činioce kojima je funkcija (već p r e m a tumačenju raznih mislilaca) modificirati izvore bivstvovanja t a k o da s n a g o m činjenice tog modificiranja sam »biti« b u d e nijansiran. Ž e l i m o zahvatiti dublje od razine tih činilaca, jer sve da i p r e t p o s t a v i m o takvu njihovu funkciju, ipak se vraća naše pitanje: naime, i za tu funkciju treba reći da o n a »jest«, »jest« utjecaj i plod njezine funkcije (podsjećamo na r e č e n o u prvom dijelu, III, 3, n a p o s e b). I t a k o u z i m a m o kao objekt svog sadašnjeg razmišljanja glagol »biti« u njegovu najapstraktnijem značenju koje kaže »samo« »biti« (stavili s m o taj »samo« u navodnike misleći na P a r m e n i d a , usp. prvi dio III, 3, e ) . To je »biti« koji, na onaj svojevrstan način i u smjeru izgrađivanja analognog pojma, apstrahira od svake svoje specifikacije i koji je baš zbog takve svoje logičke apstrakcije uključen u svemu. Takav »biti« u o n t i č k o m redu reali­ ziran i onto-logički izrečen kazuje o n o osnovno i p r e s u d n o , o n o s t o j e pro­ d o r n i m z o r o m t a k n u o P a r m e n i d . T i m e smo došli d o d n a p r o d o r n e apstrak­ cije, jer ako se taj »biti« ne u z m e u p r o m a t r a n j e , o n d a više n e m a m o objekta p r o m a t r a n j a , n e m a m o ga u o p ć e , jer tu je već ova dvojba: prihvatiti taj najapstraktniji »biti«, ili, ne prihvativši ga, ostaje ništavilo. Isto drugim rije­ čima: koji god objekt u z m e m o u p r o m a t r a n j e , uzeli smo i taj, najapstraktniji »biti«. Precizirajmo o n o što želimo reći na još j e d a n način! Iz d o s a d a r e č e n o g već je prilično jasno da je »biti« u ovom n a š e m »bloku neplivača« n e k a k o drukčiji nego u Bogu: u Bogu je suveren, samostalan, osnovica za bivstvova­ nje ostalih bića...; u stvorovima nalazi se, d o d u š e , pravi i stvarni »biti«, ali d a r o v a n , uvjetovan. Sada k a n i m o ići još dalje, pa nadrasti p r o m a t r a n j e i tog takvog — konkretiziranog — »biti« (kakav je konkretiziran u Bogu i kakav je u stvorovima), pa i d e m o do p r o m a t r a n j a o n o g najapstraktnijeg »biti«, koji kazuje s a m o (radije u navodnicima: »samo«) onaj ontički »da!«, apstrahi­ rajući od svake konkretizacije, ali koji je, u drugu ruku, i s t o d o b n o uključen i u t k a n u svaku svoju konkretizaciju, bila ona nestvorena ili stvorena, bila o n a ovakva ili onakva. I to je o n o što sada želimo p r o m a t r a t i . D a k l e , pro­ m a t r a m o s a m o (»samo«) o n o što izričemo kad k a ž e m o da nešto, svejedno što, »jest«; tražimo što n a m ο t o m m o ž e reći primjena n a u k e ο analogiji bića.

216

2.

Miljenko Belić

U samom »biti« kao takvom

a) Sada, dovršivši predradnje, m o ž e m o prijeći na izvođenje završne i vrlo značajne tvrdnje ovog razmišljanja, a ta je da bi glagol »biti« — uzet u svom maloprije o p i s a n o m najapstraktnijem sadržaju, u kojem je o b u h v a ć e n u svakoj stvarnosti — bio riječ bez značenja, kad on u sebi — baš on u sebi, on kao takav!! — ne bi ujedno izricao, na neki sebi vlastit način snagom p r o d o r n o s t i naše analogne spoznaje, ne s a m o sebe, nego i Boga. To je jaka tvrdnja, ali mi je ponavljamo: glagol »biti« koji na najapstraktniji način izriče o n o što se nalazi u svakom biću — ističemo: glagol »biti« uzet u tom svom najapstraktnijem značenju, apstraktnijem nego što je ikoja njegova konkretizacija — ili ujedno izriče Boga ili ne izriče u o p ć e ništa. R e c i m o isto još i na treći način: onaj najapstraktniji »biti«, te zato svaki »biti« (u svakom svom glagolskom obliku i u svakom predikatu valjano izgrađenog logičkog »suda« gdje je on onto-logički izričaj ontičke stvarnosti) izriče ujedno i Boga; izriče Boga, tvrdimo, tako stvarno i t a k o n u ž n o — b u d u ć i da je to su-dzricanje Boga identično sa samim »biti« kao takvim — da ili, na način ο kojem sada govorimo, su-izriče Boga ili ne izriče u o p ć e ništa! I m a m o li pravo na tako jaku tvrdnju? b) Poslužimo se opet o n o m n a š o m u s p o r e d b o m ο neplivači-ma i Stijeni kojom s m o parafrazirali Aristotelov uzlaz do P r a — i s k o n a , ο kojem zak­ ljučuje i da postoji takvo biće, i da je svojom naravi ενέργεια (ενέργεια φ α ) — ν. drugi dio ove naše rasprave I, 2). Doista, ni pet, ni pedeset, ni p e d e s e t milijardi »neplivača« nemaju na stupnju i razini svoje stvarnosti uop­ će nikakve kompetencije ni mogućnosti donošenja definitivne (one baš du­ binske,

najdublje,

završne, presudne

ili završno-presudne),

a

nezaobilazno i

apsolutno potrebne prevage u prilog »izranjanja« (»nadvladavanja m o r a ništavila«). T i m »tijelima specifički težim od vode«, tim »neplivačima«, takva je narav, i zato njima ne tek stjecajem okolnosti, nego p r e m a samoj njihovoj naravi p r i p a d a osobina potencijalnosti, a s njom onaj, ε ν δ έ χ ε τ α ι ontička krhkost i nedoraslost za »izranjanje« (v. drugi dio I, 1, b). c) A ipak, baš glagol »biti«, i to upravo time što je on »biti« baš kao takav i ukoliko je takav (tj. »biti«) — i zato svaki »biti« t a k o đ e r u n u t a r onog »bloka neplivača« — izriče činjenicu i uspješnost te »prevage« (inače, tj. bez te »prevage«, to ne bi bio »biti«, nego »ne-biti«!). I z a t o k a ž e m o da je, t a k o đ e r u n u t a r »bloka neplivača«, ta »prevaga« nazočna, nazočna u svakom »biti« tim samim što je to »biti«, identična s njim; pa — budući da učinkovitost »prevage« (= »biti«!) ne m o ž e potjecati od specificirane naravi »neplivača«, nego od P r a - b i ć a — u o č a v a m o da i onaj najapstraktniji »biti« (koji inače apstrahira da li je stvoren ili nestvoren), u p r a v o zato jer je »biti«, kazuje u j e d n o tu ontičku »prevagu« i s njom ujedno kazuje P r a - b i ć e ; inače ne bi kazivao uopće ništa! Dosljedno, u svakom »biti« u n u t a r »bloka neplivača« — baš ukoliko se radi ο t o m e »biti« (ili, recimo i n s t r u m e n t a l o m : samim tim »biti« kao tak-

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

217

vim) — na neki osobit način nazočan je i Bog time što je On P r a - i s k o n ili iskonska Prevaga za »biti« u o n o m najdubljem značenju te riječi; nazočan je neizostavno, koji se ničim

neposredno,

načinom posve svojevrsnim, jedinstvenim,

takvim

ne može nadomjestiti.

d) N a p o s e r a z r a d i m o još to što smo u p r a v o rekli, da je taj zahvat Stvo­ ritelja

neposredan.

D a k a k o da ima slučajeva, i to m n o g o i mnogovrsnih, u n u t a r »bloka neplivača« da j e d n o biće utječe na bivstvovanje d r u g o g bića (na primjer »biti čovjek« utječe na »biti student«, »biti« umjetnikove zamisli utječe na »stvarnosti« izradbe kipa — v. u ovom istom I I I . članku 1. b; navedeni primjeri, kako se već na prvi pogled vidi, govore ο suptilnijem utjecaju n e g o što je, recimo, utjecaj pile na rezanje drveta). No za ovo n a š e sadašnje razmišljanje karakteristično je i značajno da sav taj takav utjecaj jest i ostaje na stupnju i razini — d o d u š e n a d površinu izdignutog, ali ipak — »nepli­ vača«; i zato k a k o stvarnost, t a k o i utjecaj takva bića, u svemu što jest i što ima, ne d o r a s t a do kompetencije za konačni i presudni »da!«. No ujedno vidimo da je b a š taj k o n a č n i i p r e s u d n i »da!«, u n a t o č toj nekompetenciji, ipak izrečen (u n a š e m primjeru za »biti s t u d e n t « , za izrađivanje kipa), izre­ čen t a k o đ e r za stvarnost (ili: stvarnošću) samog tog utjecaja! Z n a č i , dakle, u s a m o m t o m procesu utjecaja na bivstvovanje d r u g o g bića, u svakoj točki » h o r i z o n t a l n e crte« toga procesa utjecaja, u njoj samoj k a o takvoj, nepo­ sredno, de facto, zahvaća kompetentni donosilac o n o g p r e s u d n o g »da!«, a to je »vertikala«, tj. o n o biće (ili N a d — b i ć e ) koje je u toj p r o b l e m a t i c i k o m p e t e n t n o . P o n o v i m o : nije dosta zahvat stvorenog bića ni njegov utjecaj (gledali ga mi na stupnju i razini uzroka ili suptilnije, na razini participacije — svejedno je, a k o se radi ο stvorenim bićima), jer »neplivač« nije k o m p e ­ t e n t a n (ontički) za onu presudnu učinkovitost i njezin učinak pri »izranja­ nju«. U k l o n i t e li ne s a m o načelno taj, utjecaj P r a - i s k o n a n e g o i tu Njegovu neposrednost i nezamjenjivost,

uklonili ste i svaki utjecaj što ga može imati

neki »neplivač« da bi došlo do »biti« drugoga bića. D r u g i m riječima: onaj pretpostavljeni posredni utjecaj Stvoritelja bio bi m o g u ć j e d i n o uz Božji neposredni utjecaj na samo utjecanje. U svjetlu te nezaobilazne n e p o s r e d n o s t i još se više zamjećuje d u b o k o značenje rezultata do kojega s m o došli: »biti« ili ujedno izriče Boga, ili ne kazuje u o p ć e ništa! e) Za izricanje te »nazočnosti« (ili kako da to n a z o v e m o ? ) p r i k l a d a n instrumentarij našega u m a jest naša sposobnost a n a l o g n o g a spoznavanja. Analogijom d o s i ž e m o i do onih objekata koje ne s p o z n a j e m o n e p o s r e d n o , tzv. vlastitim p o j m o m . T a k o đ e r , analogija n a m omogućuje da n a d r a s t e m o striktnu o m e đ e n o s t j e d n o z n a č n o g pojma (doista, j e d n o z n a č n i pojmovi jesu d o d u š e precizni, ali i o m e đ e n i , kako u svom d o m e t u , t a k o i dubini). A n a ­ logija n a m omogućuje da spoznavajući neki o d r e đ e n i objekt s p o z n a j e m o u j e d n o još i n e š t o više od toga, dosežući nove širine i nove d u b i n e spoznava­ nja.

Miljenko Belić

218

A ta analogija ο kojoj sada govorimo obraduje ne neki tek isječak »obi­ telji bića«, nego, promatrajući onaj najapstraktniji »biti«, dohvaća svu širinu bića i svu njegovu dubinu. I dosljedno, kad čovjekov um n a d e ma i j e d a n »biti« — m a k a r on bio ma k a k o sitan, ma kako n a o k o nevažan, ali ipak stvarni »jest« ο bilo č e m u — n a š a o je osnovicu za dohvat svega o n o g a što »biti« k a o takav sa s o b o m nosi. To je, dakle, naša onto-logička staza za pristup o n t i č k o m e (podsjeća­ mo da je ο valjanosti takvog spoznavanja n e š t o o b r a đ e n o u prvom dijelu, n a p o s e u II, 3 i IV, 1). f) P r o m a t r a m o činjenicu da »biti«, pa i onaj najapstraktniji (ili bolje: baš taj najapstraktniji!) ili kazuje i Boga, tu prelijepu P u n i n u , ili ne kazuje u o p ć e ništa. Vjerojatno će n a m ta činjenica postati još jasnija pri p r o m a t r a ­ nju još n e k i h izvoda koji su s njom u vezi. S t v o r e n o biće ujedno je i svoje, i Božje. U p r a v o analogijom s a z d a n a je (»izranja iz m o r a ništavila«) ne s a m o stvarnost stvora ukoliko je stvor, nego i u k o l i k o je a u t o n o m a n . Biće od Boga različito toliko je više svoje, koliko je više Božje. A razlog te tvrdnje j e d n o s t a v a n je: toliko je više svoje, koliko je više biće; toliko je više biće, koliko je više Božje. S p r e m n i s m o reći, u t o m e svjetlu, da je a t e i z a m više promašaj s obzirom na čovjeka nego s obzirom na Boga. B o g je »nazočan« u »biti« ukoliko je to »biti«. Isto na drugi način reče­ n o : svaki »biti« (zato svaki, jer »biti« kao takav, onaj najapstraktniji) tek je t o m Božjom »nazočnošću« o n o što kazuje riječ »biti«. Ta se »nazočnost« ničim ne m o ž e nadomjestiti. Ta Božja »nazočnost« nije tek neki d o d a t a k biću, n e g o je to zahvat ne s a m o u »nutarnju« narav i stvarnost bića nego u »najnutarnjiju« narav i stvarnost bića, baš u o n o što zapravo najposlije jest biće u k o l i k o je biće. S a m a ta »najnutarnjija nutarnjost« bića — k a o takva! — konstituira se u p r a v o t o m »nazočnošću« P r a - b i ć a , e t o , baš se konstituira! To »konstituiranje« bića Božjom »nazočnošću« m o g u ć e je Bogu jedi­ nome u p r a v o zbog Njegove svojevrsne naravi — to jest da Mu je narav (»definicija«, »bit«) to d a j e On u e m i n e n t n o m smislu bitak, čisti bitak, bitak koji k a o takav u svoj svojoj jedrini i n e d i r n u t o s t i bivstvuje — i zbog u kori­ j e n u drugačijeg bivstvovanja n e g o što je bivstvovanje onih bića koja pripa­ daju »bloku neplivača«, On je »podtemelj« kojim se »konstituira« onaj ontički »da!«. Bog ima svoj sebi — i j e d i n o N j e m u — svojstven način biv­ stvovanja, i baš po toj zasebnosti Njegova je narav prvotni analogat onoga ο č e m u je govorio P a r m e n i d ; a na način d r u g o t n o g a n a l o g a t a to isto p r i p a d a s v a k o m subjektu koji »jest«; drugotni analogati »jesu« baš time što su analogati ( d r u g o t n i ) , te t a k o s prvotnim a n a l o g a t o m posjeduju isto — »biti« — ali d r u g o ( n o v o n a s t a l o ) i u korijenu drugačije! Specifičnost ontičke stvar­ nosti koju čovjek izriče analogijom!

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

3.

Razlika

od panteizma;

219

participacija

a) N i p o š t o nije n e m o g u ć e d a j e m o ž d a ne t e k gdjekoji čitatelj ovih izlaganja pomislio d a j e t o već p a n t e i z a m . N o t u zaista n e m a p a n t e i z m a ! U p r a v o analogija bića izriče j a s n u i d u b i n s k u razliku i z m e đ u t e i z m a i p a n t e i z m a . K a d bi se »biti« shvatio j e d n o z n a č n o 4 0 , o n d a izreka da »biti« ili u j e d n o izriče B o g a ili ne izriče ništa, bila bi p a n t e i s t i č n a . A analogijom izrečen »biti« u j e d n o je isti i u j e d n o različit. »Biti« kaže da se n a d v l a d a v a »barijera ništavila«, a ta se korijenski drukčije n a d v l a d a v a u Bogu i u »bloku nepli­ v a č a « , i a k o se d o i s t a n a d v l a d a v a t a k o đ e r u »bloku n e p l i v a č a « . Postoji » k o m p e t e n c i j a za nadvladavanje ništavila« (bez takve k o m p e t e n c i j e ništa­ vilo ne bi bilo n a d v l a d a n o , a n a d v l a d a n o je — »mislim, d a k l e jesam«); no baš ta k o m p e t e n c i j a , i to b a š ukoliko je ta takva k o m p e t e n c i j a , različita je u Bogu i različita je u stvoru. I ta je razlika veća, dublja i dalje seže n e g o ikoja d r u g a razlika. U s p o ­ r e d i m o : razlika je i z m e đ u orla i krtice, h r a s t a i vrbe, d i j a m a n t a i milovke... Te n a m razlike izgledaju velike; a stvarno i j e s u velike. No ipak o n e su s a m o na stupnju i razini biti ( m o d u s a bivstvovanja), hrast i o r a o s a m o su ovaj ali onaj isječak iz svijeta bića, njihova m e đ u s o b n a razlika ne nadilazi d o m e n u isječka. A razlika i z m e đ u p r v o t n o g i d r u g o t n o g a n a l o g a t a nije s k u č e n a na tek neki isječak, n e g o o n a zahvaća sam osnovni »biti«. I; kad je riječ ο Bogu i stvoru, nije u pitanju t e k utjecaj na »biti« d r u g o g bića kakav se javlja u »bloku neplivača«, u k o l i k o i »neplivači« utječu j e d a n na d r u g o g a ( n a š je

40

Duns Skot služi se nazivom »jednoznačan« za »biće«, ali samo u značenju da je isti pojam »bića« koji pridijevamo Bogu i stvoru, da je jedan, a nisu dva. A kad obrađuje pitanje kakvom apstrakcijom dolazimo do tog »jednoznačnog« pojma »bića«. Skot — pa i pri­ lično opširno — naučava isto što i Aristotel (v. u prvom dijelu naše rasprave II, 2 b). Naučava i ono što danas nazivamo fizički analognim pojmovima (v. u prvom dijelu III, 3, c). Prvotni i drugotni analogat razlikuje kao »mensurata ad mensuram, vel excessa ad excedens«. Usavršavajući svoje izlaganje ο tom najapstraktnijem pojmu »bića«, napušta svoju prijašnju formulaciju ο nekoj njegovoj (pasivnoj) potencijalnosti-odredivosti; čak i »modus intrincesus« pod konac njegova (prekratkog) života premalo mu služi da izrekne što želi reći, te dolazi do ove precizne stilizacije: »[...] primo diversa in una intentione prima, licet utrumque imperfecte« — »[um izriče 1 osnovno različito u osnovno jednom pojmu, iako oboje nesavršeno« (Ordinalio, I 8, num. 136; cd. Balić IV 221,19-20). Ili, na drugome mjestu: »Intentio intellecta |univoca »entis«] nec includit necessitatem [se. Deum] nec possiblitatem [se. creaturam], sed est indifferens; illud autem in re [! 1 quod corre-spondet dntentioni [entis univoci], in »hoc« est necesse-esse, in »illo« possible« (Ordinalio, I 8, num. 111; ed. Balić IV 204). U proširenom prijevodu (lapidarnog Skota gotovo je nemoguće drukčije prevoditi): Onaj jednoznačni-jedan pojam bića u svojem sadržaju niti uključuje nužnost bivstvovanja [koja pripada Bogu] ni pasivnu mogućnost [onog nenužnog bivstvovanja stvorova], nego je na to oboje neopredijeljen; [ali tako je neopredijeljen, da on — ostajući isti — bude izrečen konkretnije i izrazitije baš u toj istoj svojoj bitnosti, te time ono što [kao korelat] u stvarnosti [! ] odgovara pojmu [bića], [to] je »u ovome« [biću] nužno bivstvovanje [u Bogu], »u onome« moguće [kao stvorivo ili stvoreno]. Usp. Miljenko Belić, Quacdam elementa analogiae entis secundum philosophiam Duns Scoti: Studia scholastico-scolislica. Rcgnum Hominis et Regnum Dei, u: Acta Quarti Congressus Scotistici Internationalis, Edidit Camille Berube, Vol. I, Societas Internationalis Scotistica, Romae 1978, str. 315. ss.

22(1

Miljenko Belić

primjer bio »biti« u »biti čovjek« za »biti« u »biti student«; v. malo prije r e č e n o u I I I , 2, d ) , nego je u pitanju o n o krajnje značenje koje je uključeno svuda i realizirano svuda (pa i u učinkovitosti samog utjecaja j e d n o g »ne­ plivača« na drugog; ο t o m u s p o m e n u t o m III, 2 d ) , bez kojega ništa, doslovce ništa i apsolutno ništa; gdje se više ne pita tek ο »ovom ili o n o m « , »ovak­ vom ili o n a k v o m « , nego gdje se rješava načelni i sržni problem. Štoviše, i ti su izrazi preslabi, jer bi mogli ostaviti dojam kao da je riječ ο n e č e m što je n e k a k o u t k a n o u sve, a sržno da je n e k a k o istog stupnja bivstvovanja kao i ostala bića. U p r a v o to m o r a m o poreći, jer sada govorimo ο biću koje je pod vidikom »izranjanja« jedini posjednik p o t r e b n e adekvatne kompetencije i koji ju je primijenio i za cjelinu »obitelji bića« i za svaku pojedinu pojavu stvarnosti, a primjenjuje je n e p o s r e d n o (v. malo prije u III, 2, b, c, d ) . I zato k a ž e m o da Bog nije sa svijetom panteistički niveliran, nego teistički trans c e n d e n t a n . Bog svojom različnošću od stvorova — različnošću u najdub­ ljem izvorištu i načinu izviranja bivstva — donosi stvorovima da i oni »jesu«, ali tek a n a l o g n o »jesu«. Ta razlika na način t r a n s c e n d e n t n o s t i izvor je ana­ logne istosti! M o g u se koncentrično kružnice sve više približavati središtu, ali bez »skoka« o n e ga ne dosižu a ne mogu ga doseći! T i m e izbjegavamo i monističku istost i onu neku površnu zamisao kao da bi veza s B o g o m biću bila tek nešto izvanjsko a ne sama srž o n o g a što se izriče time što se kaže da to biće »jest«. b) P r o m a t r a n j e pod vidikom podrijetla bića t a k o đ e r lijepo uvodi u pro­ matranje dubinske razlike između Boga i stvorenja. P i t a m o da li je neko biće d o s t a t n o »opskrbljeno« za bivstvovanje od samoga sebe (»a se«) ili od drugoga (»ab alio«), od uzroka. I to je promatranje t a k o đ e r vrlo prikladno p o m a g a l o u uočavanju razlike između Boga i stvorenog bića, d a k a k o uz uvjet da i d e m o do kraja u traženju te dostatnosti ( n e s a m o do n e k e relativne dostatosti, p o d nekim, a ne svakim vidom). Uzlazeći tim p u t e m , najposlije se dolazi do zaključka da je »a se« samo o n o biće koje je subzistentni bitak (bitak koji sam k a o takav bivstvuje), a nije tek ovakav ili o n a k a v modus bivstvovanja. N a i m e , k a k o se izvodi u traktatu ο uzrocima (što sada, razum­ ljivo, izostavljamo), gdje je m o d u s bivstvovanja (a ne čisti, subzistentni bi­ tak), ondje je i onaj Aristotelov ενδέχεται i p o t r e b a uzroka, te, ako bivstvuje takvo biće, bivstvuje zahvatom drugoga, »ab alio«. c) Analogija n a m t a k o đ e r omogućuje da nas ne z a m a m i stupica ontologizma. Vincenzo Gioberti (1801.-1852.) naučava da već naša prva i osnov­ na spoznaja k a o takva jasno izriče Božje a p s o l u t n o biće. G i o b e r t i veli da » p r i m u m psvchologicum« već izriče o n o što je » p r i m u m ontologicum« (točnije bi se reklo: »primum onticum; ali se G i o b e r t i ne služi t o m termi­ nološkom nijansom). Mi o d g o v a r a m o da »primum psvchologicum«, glagol »biti« našeg onto-logičkog razmišljanja, zaista izriče i » p r i m u m onticum«, ali ne j e d n o z n a č n o , nego kao svoj prvotni analogat (koji n a m nije već od prve vidljiv, nego ga tražimo i nalazimo na temelju a p o s t e r i o r n e spoznaje svijeta u kojem živimo); te upravo tim izricanjem na način analogije izriče

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

221

ne s a m o ( a n a l o g n u ) istost n e g o i korijensku razliku, dublju od svih drugih razlika (kako s m o upravo izložili u podtočki a). 4.

Dobre

i manje dobre stilizacije

Objasnimo ovo što p r o m a t r a m o još i kritičkim osvrtom na n e k e djelomice d o b r e , a djelomice manje d o b r e izričaje ο ovoj našoj tematici. a) Kaže se kojiput da je Bog »prvi«, da je On na početku svega ovoga niza zbivanja u svijetu stvorova. Bilo bi bolje reći da je Bog »prvotni« u svemu t o m zbivanju. R e k n e li se, n a i m e , s a m o »prvi« (što se, d a k a k o , m o ž e shvatiti savršeno d o b r o ) , m o ž e ipak ostati dojam k a o da bi Bog bio s a m o neka prva točka toga niza ili. najviše, nešto što je davalac prvog potiska u t o m nizu u kojem bi svo daljnje zbivanje bilo j e d n a k e naravi ( j e d n o z n a č n o , n e a n a l o g n o ) . No u stvaranju je drukčiji Stvoriteljev zahvat. Taj je zahvat u o v o m e da je Stvoritelj »prvotni« analogat, tj. onaj svojevrsni i ničim zamjenjivi n e p o s r e d n i dubinski izvor stvarnosti — u svim njenim nijansama i oblicima ukoliko su stvarnost — i z a t o je Bog biće dubinski krajnje drugačije naravi, biće krajnje različito i ujedno u t k a n o u najdublju srž s a m o g a »biti« kao takvoga i svih njegovih oblika. U t o m kontekstu postaje razumljivo zašto se sveti T o m a Akvinski nije ni p o d k o n a c života nimalo zabrinjavao pitanjem da li se m o ž e ili se ne m o ž e filozofski dokazati da je svijet j e d n o ć vremenski z a p o č e o ili je vječan. Za T o m u je to s p o r e d n o pitanje, jer, k a k o se i iz ovog izlaganja lijepo vidi, kad govorimo ο stvorenosti svijeta p r e d B o g o m i ο Bogu kao Stvoritelju svijeta, nije riječ ο vremenski »prvom«, nego ο ontički »prvotnom«, ο Biću koje svojom naravi — drukčijom naravi u t o m d u b i n s k o m i najdubljem značenju! — n e m a osobine »drugotnog« analogata, a svijet, v r e m e n i t ili vječan, sve­ j e d n o ! — ima osobine »drugotnog« a n a l o g a t a i na taj način, na način »dru­ gotnog« analogata, »pobjeđuje ništavilo«, imajući u sebi što t r e b a za tu »pobjedu«, ali ne od sebe. b) To isto razmišljanje ο »prvotnom« začetniku svakog »jest« (»biti«) p o n e k a d se izriče u s p o r e d b o m s čvrstom t o č k o m ο kojoj je govorio A r h i m c d i s koje bi on, kad bi imao takvu točku, s p o m o ć u poluga p o k r e n u o svijet. Ta je u s p o r e d b a vrlo zorna. I d o b r a je ukoliko labilnom svijetu suprot­ stavlja Božju a p s o l u t n u dostatnost. No sve je naše ljudsko nesavršeno, i n e k a poslovica veli da svaka uspo­ r e d b a hramlje (»omnis c o m p a r a t d o claudicat«), pa t a k o i ova: jer s a m a fizička čvrstoća onakvog uporišta i s a m o fizičko p o k r e t a n j e svijeta, p o d vidikom p o d kojim ih sada p r o m a t r a m o , istog su analognog r e d a . A Bog nije fizičko čvrsto uporište i nosač cijelog fizičkog kozmosa, n e g o je On dubinski drukčije biće, drukčiji u svom »biti«, i upravo t o m različnošću u

222

Miljenko Belić

s a m o m »biti« On je oslonac i »uporište« cijelog o n o g »bloka neplivača«, ukoliko bića toga bloka »jesu«. c) Pa i o n a naša često upotrebljavana u s p o r e d b a ο »željeznom lancu«, ο »neplivačima«, s a m o je djelomice dobra. D o b r a je toliko koliko pokazuje da se na stupnju samih »neplivača« ne rješava p r o b l e m »nadvladavanja m o r a ništavila«. No a k o bismo je uzeli ovako da karika »izvučena nad povr­ šinu« — karika k a o takva, time što je izvučena nad površinu — m o ž e postati uporište za bilo koju drugu kariku i za cijeli lanac (što ο željeznom lancu, k a o ο fizičkoj stvarnosti, d a k a k o vrijedi), u n a š e m pitanju više ne bi bila d o b r a u s p o r e d b a . Z a t o ne bi bila dobra, jer kad je riječ ο »biti« — istaknimo, baš ο »biti« k a o takvom — o n d a u naravi onih bića koja se nalaze u »bloku neplivača« n e m a kompetencije za o n u sudbinsku »prevagu« koju izriče gla­ gol »biti«, a ta se »prevaga« analogijom ipak nalazi u svakom biću i u svakoj njegovoj k o m p o n e n t i t a k o đ e r u n u t a r »bloka neplivača«. A ta se istodobna n a z o č n o s t i n e n a z o č n o s t izriče analogijom; no u s p o r e d b a ο »neplivačima« i p r e n o s n i c i m a utjecaja o n o g bića koje je »nad površinom« m o ž e se zausta­ viti na jednoznačnosti. 5.

Dokle glagol »biti«

dosiže

svojom

vlastitom

analognošću

Na kraju ovog članka izvedimo još nekoliko zaključaka koji slijede iz či­ njenice da je riječ ο analognosti u o n o m e što izričemo glagolom »biti«. Istina, s nekima od tih misli već smo se b a r e m d o n e k l e susreli, no nakon o n o g a što smo razmotrili upravo u ovom članku ti izvodi k a o da postaju n e k a k o više plastični. a) K a o prvo, s p o m e n i m o širinu dosega toga »biti«. »Biće« doseže do » r u b a ništavila«: daljnjega koraka više n e m a i ne može biti, jer apstrahiranje koje ne bi ostavilo uključenim o n o što se u m o m izriče kad se kaže da nešto »jest« (= »biće«) bilo bi — tim (izostavljanjem sadržaja »biće« — poricanje stvarnosti, dakle, p u k o ništavilo. Dosljedno, t o m n a t p o j m u »biće« i njegovoj analogiju ne izmiče ništa; svaka stvarnost — bez iznimke svaka — prožeta je o n i m što smo p r o m a t r a l i u ovom članku. »Biće — po k o m e ? « — to je bio naslov ovog članka u kojem je izložen odgovor na to pitanje. I, dodajmo sada, taj značajan odgovor vrijedi ο svakom biću, bez iznimke svakom! b) Glagol »biti« uvodi i u dubinu. P a r m c n i d je intuitivno skicirao nešto od osobina koje zamjećujemo kad u o č i m o da biće »jest«, da ništavila n e m a (»ne 'jest'« — doslovan je prijevod!). Ο t o m »jest« M a r t i n H e i d e g g e r govori k a o ο čudu svih č u d e s a . 4 1 41

»Jedino čovjek između svega bića iskušava, zazvan glasom bitka, čudo nad čudima: da biće jesi« (Martin Heidegger, Sto je metafizika, pogovor, odsjek Spremnost za tjeskobu; preveo Ivan Salečić. Izišlo u zajedničkom djelu: Uvod u Heideggera, Biblioteka Centra za društvene djelatnosti omladine, Zagreb, 1972., str. 62). »[...] das Wunder aller Wunder:

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

223

P r e m a Aristotelovu mišljenju, n e m a bivstvovanja bez, najposlije, o n o g P r a - p o č e l a α ρ χ ή kojemu je bit ενέργεια, zbiljnost, onaj osnovni i n e t a k n u t i »da!«. A ενέργεια je Aristotelu značila m n o g o — ne s a m o činjeničnost, n e g o i p l e m e n i t u sreću, život... Sveti T o m a Akvinski p r o m a t r a Boga kao subzistentni bitak, »Bitak koji sam kao takav jest« i koji je, dosljedno, »be­ skrajno m o r e bivstva [..,] i ništa više«! U tim se d u b i n a m a k r e ć e m o kad p r o m a t r a m o »biće«! Analogija, u n a t o č njenoj neizbježivoj polutami, donosi n e š t o svjetla — i vrijednog svjetla! — u n a p o r u za upoznavanje tih dubina. c) Glagol »biti« ne s a m o da jest analogan nego ne m o ž e biti n e - a n a l o gan; on je analogan po samoj naravi sadržaja što ga izriče, i zato je a n a l o g a n ne s a m o u svojim konkretizacijama, fizički analogan, nego i metafizički, tj. p r e m a svom m a k a r i najapstraktnije p r o m a t r a n o m sadržaju. O t u d a slijedi dvoje. Prvo, sve to što s m o ο biću zamijetili primjenjujući analogiju, o s t v a r e n o je u biću ne tek k a o neki njegov d o d a t a k , k a o neki lijepi u k r a s ili t a k o nešto. Ne tako, nego to što n a m je analogija otkrila ο biću jest njegovo svojstvo n a p r o s t o zato jer je biće, te dosljedno, toga ο č e m u n a m govori analogija bića ima u stupnju i intenzitetu koliko »jest«, koliko — i ukoliko — je »biće«. I d r u g o , budući da analogni pojam izriče ne s a m o o n o s t o j e u središtu p r o m a t r a n j a kao glavni objekt, n e g o i o n o uz s t o j e uz središnji p r o m a t r a n i sadržaj n e k a k o povezano, slijedi da čim čovjek valjanom spoznajom o n t o logički izrekne bilo gdje tu kratku i t a k o veliku riječ »biti« u bilo kojem njenu obliku, već ima osnovicu da umski, uz p o t r e b a n nastavak razmišljanja, m a k a r nesavršeno, a ipak stvarno dosegne čitavu »mrežu« bića: i Boga. i sva bića »neplivače«, i o n o »prožimanje« kojim Pra-biće k a o prvotni analogat svega pozitivnoga daje svojim d r u g o t n i m analogatima da i oni doista »jesu«. D a k a k o , ne dosiže um o d m a h j a s n o i refleksno sve e n o što participacij o m - a n a l o g i j o m glagol »biti« u sebi sadrži. » P r i m u m o n t i c u m « nije »pri­ m u m p s v c h o l o g i c u m « , d a k a k o ! Ali, u d r u g u r u k u , čim um i z r e k n e ο o n t i č k o m objektu onu veliku riječ »jest«, već je primijenio onaj svoj umski instrumentarij i već je dohvatio onaj ontički objekt koji ga m o ž e dovesti do krajnjeg obzorja »bića«, do m e đ e kojoj je s druge strane, doslovno, ništavilo. To znači, p r e m d a je čovjeku relativno dovoljno (ili povoljno) jasna s a m o o n a stvarnost koja mu je n e p o s r e d n o bliska, 4 2 ipak je tek negacija bića —

42

Dass Seiendesisi« (Was islMetaphysik?, Klostcrmann, Frankfurt A. M., 10. izdanje, 1969.. str. 46-47.). Općenito govoreći, ćovjeku je bliža i spoznatljivija materijalna stvarnost nego duhovna. Ali i od materijalne stvarnosti čovjeku je jasan (na stupnju čovjekove jasnoće) samo onaj njezin dio koji je čovjeku blizak: i megakozmos i mikrokozmos, premda materijalni, nisu čovjeku dostupni bez analogne-ne-vlastite spoznaje (»conceptus analogus-non-proprius«). Također od duhovne stvarnosti neposredno i koliko-toliko jasno spoznajemo samo ono čovjeku najbliže, na primjer svijet etike; a i u tom jasni su samo glavni pravci, tako da brzo dolazimo do onoga što je možda još vidljivo, ali za obrazloženje već ponešto tamno, i nisu daleko finese koje već teško prosuđujemo.

224

Miljenko Belić

doslovno, ništavilo — granica njegova d o m e t a : m o ž e m o ne s a m o doći do svakog bića ( m a k a r je ta spoznaja kod onih n a m a dalekih već vrlo s k r o m n a ) nego i sve dublje poniranje pa i u najdublje dubine bića čovjeku je pristu­ pačno. T a j e , dakle, p o n u d a čovjeku otvorena prema naravi onoga s t o j e njegov um dohvatio kad r e k n e »jest«, analogan »jest«. A u p r a v o taj »jest« nositelj je i »duša« svakog logičkog »suda« (»subjekt jest predikat«); i u dimenzija­ ma toga bezgraničnog »jest« odvija se odlučivanje čovjekove s l o b o d n e volje. Kroz um i slobodu progovara ljudska narav. I tako — čovjek svojom naravi operira s o n i m (»biti«) što ga t a k o đ e r svojom naravi vodi t a k o da se ne d a d n e sputati bilo gdje i bilo čime. Ta vulkanski jaka težnja za bezgraničnim nije čovjeku — i to čovjeku postavljenom u »obitelj bića« — tek nešto p r i d o d a n o , jer to slijedi i iz naravi čovjeka i iz naravi analognosti »bića«. I t a k o je i narav »bića«, i narav čovjeka ne s a m o omogućila nego i p l e m e n i t o n a m e t n u l a naše pitanje »Biće — po k o m e ? « , a ujedno i pokazala put p r e m a rješenju — beskonačnost; točnije: p u n i n a bitka koji je stvarnost kao čisti i nemodificirani bitak, iskonski »Da!« u svoj njegovoj cjelovitosti.

IV. članak: bićima

Još

neki

vidici

ο

nazočnosti

Pra-bića

u

ostalim

Bit će korisno promotriti p o d još nekoliko vidika tu nazočnost Boga analo­ gijom u ostalim bićima. T i m e ć e m o primijeniti o n o što s m o obradili u pre­ t h o d n o m članku na n e k e zasebne vidike i slučajeve, i ujedno će ti novi slučajevi još p o n e š t o osvijetliti našu središnju t e m u — analogiju bića.

1. Bog nije suparnik ili takmac ostalim bićima, nego »duša njihove duše«; »terminus virtualiter transiens Actus Divini entitative immanentis« a) Ugledni biolog Jean Rostand (1894-1977.) r a d o se bavi i filozofskim pitanjima. Njega je posjetio i s njim razgovarao Christian Chabanis kad je s p r e m a o g r a d u za knjigu kojoj je d a o naslov Da li Bog postoji? Ne, odgova­ raju [...] — tu slijedi 21 ime, m e d u njima i J e a n R o s t a n d . 4 3 R o s t a n d je iskren i pošten tražilac koji, u vrijeme razgovora sa C h a b a n i s o m , još nije došao do odgovora na svoja pitanja, ni onih u smjeru ateizma, ni onih u smjeru teizma. »Svakog se t r e n u t k a vraća pitanje. [...] Ja sam opsjednut, recimo tu riječ, opsjednut, ako ne Bogom, o n d a b a r e m n e - B o g o m L-..] rana se n e p r e s t a n o p o n o v n o otvara« (str. 40); njega zbunjuju pisma u kojima mu pišu da su po

43

Christian Chabanis, Dieu existe-l-il?Non, respondent [...], Favard. Pariš, 1973, Razgovor s Rostandom, str. 39-55.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

225

čitanju njegovih knjiga izgubili vjeru (str. 41.). Za njega je činjenica postoja­ nja stravičan problem, ali on ne vidi k a k o bi od t u d a d o š a o do misli ο Bogu; to bi imala biti egzistencija kojoj ne t r e b a obrazloženja; d o b r o t a Božja — to je već »nafutrana« zamisao ο Bogu (str. 43., 44.) — takav je bio njegov dojam. Ni druga staza kojom bi m o g a o uzaći do Boga — pitanje i odgovor na pitanje o d a k l e život na Zemlji — ne dovodi ga Bogu. R o s t a n d d o d u š e otklanja, i to o d l u č n o , da bi slučajem u m o l e k u l a m a z a p o č e o put kojim najposlije nastaje čovjek. Sto više, on je s p r e m a n prihvatiti mišljenje da je na p o č e t k u uzročnog lanca bio Bog (no poslije, tj. tijekom daljnjeg u z r o č n o g zbivanja, o d l u č n o odbija da bi Bog m o g a o intervenirati, jer — R o s t a n d t a k o misli — to bi značilo dokinuti z n a n o s t ) , ali on ne vidi razloga zašto bi se baš t a k o m o r a l o reći, jer, pita se on, zar t r e b a zaista reći posve disjunktivno — ili slučaj ili Bog. Pa i da se taj zahvat Boga na p o č e t k u u z r o č n o g zbivanja i prihvati, što se time dobiva za filozofsko razmišljanje — t a k o je to on doživ­ ljavao u svom m i s a o n o m kontekstu; sve se zbiva k a o da Boga ni n e m a , taj m e h a n i z a m zbivanja koji p r o m a t r a m o n e m a nikakve veze s Bogom. I t a k o , zaključuje R o s t a n d , prihvatiti ili ne prihvatiti Boga na početku u z r o č n o g lanca — to je stvar afekta (usp. str. 44., 45., 48-50.). A on je m u č n o doživljavao kad se ο njemu tvrdilo da on ne vjeruje n a v o d n o z a t o što ne želi vjerovati, ili kad su mu govorili da u tim pitanjima rješenje dolazi ne od u m a , nego od srca. »Nek m a l k o drugačije postave p r o b l e m , n e k mi n e š t o otkriju — j a ne z n a m što — što bi u z d r m a l o taj blok čvrstog uvjerenja. H t i o bih da mi n e t k o otvori neki mali prozor, ali toga mi nije n i k a d a nitko učinio« (str. 51.). M o ž d a bi n a u k a ο analogiji bića mogla biti taj »mali p r o z o r « , jer u p r a v o o n a obrazlaže k a k o Bog nije t a k m a c ili suparnik p r i r o d n i h znanosti i njiho­ vih z a k o n a . Štoviše, baš naprotiv! P r i r o d n i zakoni postoje, oni »jesu«\ A »biti« ima svoj P o d t e m e l j ! Ne t r e b a Boga tražiti »izvan« n a š e stvarnosti — stvarnosti k a k o bivstvovanja t a k o d djelovanja (jer i djelovanje »jest«, o n o je t u ! ) — n e g o » u n u t a r « nje, baš u njoj samoj, i to na način njena p r v o t n o g analogata. Metafizika Boga pronalazi p r v o t n o ne k a o j e d n o g između raznih izvršitelja onoga što se zbiva pred našim očima, nego k a o skroz svojevrsni pra-izvor same stvarnosti ukoliko je stvarnost, ukoliko o n a — bilo k a o statička, bilo k a o dinamička — »jest«\ R e c i m o to isto još i na ovaj način: h o r i z o n t a l n a crta n e k n a m simbolizira zbivanje ovog našeg svijeta, tog »bloka neplivača«. U t o m svijetu l o k o m o ­ tiva vuče vagone, kukci p r e n o s e p e l u d i oplođuju voćke, penicilin djeluje na n e k e bakterije, čovjek živi etički, slobodan je (uz p o t r e b n e uvjete) u svojem specifičnom ljudskom djelovanju. I t a k o dalje. A svaka »točka« te »hori­ zontale«, da bi mogla biti — eto, baš »biti«! — u »vertikali« n e k a k o »dotiče« Boga (ili bolje: Bog »dotiče« nju!), u sebi »nosi« Boga, u svojoj metadefiniciji »uključuje« Boga, »prožeta« je Bogom. Ž e l i m o li precizno izreći o n o što te m e t a f o r e izriču slikovito ali n e p r e c i z n o , t r e b a l o bi se poslužiti analogi­ j o m bića ( k a k o s m o je opširno razmotrili). Bez te »vertikale« od s a m e »ho-

226

Miljenko Belić

rizontale« ne bi ostalo uopće ništa; sam bi »biti« bio ne s a m o dokinut nego i korijenski o n e m o g u ć e n . O b r a t n o , ta »horizontala« zaista »jest«, »jest« kao a u t o n o m n a , no toliko više »jest« — i baš u svojoj autonomiji bivstvovanja — koliko je više p o v e z a n a s »vertikalom«. O s t a l e R o s t a n d o v e teškoće imadu svoje s t a n d a r d n o rješenje. Nije po­ t r e b n o pozivati se na neku intuiciju koja k a o »ex a b r u p t o « vidi da je Božji subzistentni bitak u sebi vrijednost, i to a p s o l u t n a , p o d svakim vidikom i s a m o vrijednost; do toga zaključka strpljiva metafizika dolazi dugim, ali preciznim p u t e m . T a k o đ e r , pri pitanju ο finalnosti metafizika ne dolazi s tvrdnjom »ili slučaj ili Bog«, nego prvo istražuje je li o n a usmjerenost uzro­ kovanja (točnije: usmjerenost s a m e o n e učinkovitosti uzročnog zahvata) k o n t i n g e n t n a stvarnost ( n e š t o iz »bloka neplivača«), te k a d a to izvede — t a k o đ e r strpljivim i preciznim r a d o m — pita m o ž e li do te k o n t i n g e n t n e usmjerenosti doći najposlije (tj. m o ž d a n a k o n d u g o g lanca p r i r o d n o g zbiva­ nja) bez zahvata u m a . 4 4 Ni njegov treći s p o m e n u t i p r o b l e m , pitanje ο čudu u t e o l o š k o m smislu, nije p r o b l e m bez rješenja. Teolozi pokazuju da do čuda tu i t a m o dolazi, ali uvijek uz odgovarajuće obrazloženje i razmjernu kom­ penzaciju za takvu iznimku, a sve u n u t a r cjelovitog Božjeg nacrta sa svije­ t o m . Budući da Bog nije ovom n a š e m svijetu n e š t o t u đ e i s t r a n o (o t o m govori baš analogija!), nisu ni oni iznimni susreti s B o g o m nešto t u đ e i strano. b) Ne s a m o stvorenoj stvarnosti p r o m a t r a n o j o p ć e n i t o nego i čovjeku n a p o s e Bog nije ni t a k m a c ni suparnik, n e g o naprotiv! K a d bi u n e k o m muzeju kipovi mogli razgovarati i kad bi neki od njdh r e k a o »ja s a m Fidijin«, a drugi »ja sam Michelangelov«, »ja sam Rodinov«, »ja s a m Meštrovićev«,... to ne bi bile izjave n a t o p l j e n e nekim osjećajem s a p e t e vrijednosti. N a p r o t i v ! Ovisnost ο kiparu za kip je nešto s a m o kon­ struktivno i vrijedno. Ta nas u s p o r e d b a m o ž e uvesti u p r o m a t r a n j e čovjekove ovisnosti ο Bogu, d to baš pod vidikom ljudskosti d njezina dostojanstva. Čovjek je d r u g o t n i analogat Boga — sada to istaknimo — u o n i m svojim karakteri­ stičnim i n a p o s e vrijednim o s o b i n a m a : u svojoj autonomiji, u osobnosti, u slobodi, u etičkoj veličini, u izgradnji svoje b u d u ć n o s t i . Bog nije suparnik te čovjekove »horizontale«, nego joj je na način p r v o t n o g a n a l o g a t a — u »ver­ tikali« — izvor i »duša njezine duše«. »Sve se odvija k a o da Boga n e m a « , m o ž e m o ponoviti tu R o s t a n d o v u izreku, ali uz uvjet da je u b i t n o m dopu­ n i m o : »... a sve što postoji i odvija se u p r i r o d n o m zbivanju, postoji i odvija se u p r a v o z a t o jer Bog postoji, i to na način p r v o t n o g a n a l o g a t a za »biti« ove n a š e — baš a u t o n o m n o naše — prirode.«

44

Usp. Miljenko Belić, Boškovićeva nauka ο fmalnusti — vrijedan doprinos metafizici, u: Filozofija znanosti Rudera Boškovića, Radovi simpozija Filozofsko-teološkog instituta D. I., Filozofsko-teološki institut, Zagreb 1987, str. 193. ss, napose 211. ss.

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

227

Dosljedno, afirmirajući Boga (dakako, pravo shvaćenog B o g a ! ) čovjek afirmira i sebe baš ukoliko je čovjek; potiskujući Boga čovjek zapravo po­ tiskuje samoga sebe, »siječe granu na kojoj stoji« (ipak ta uobičajena uspo­ r e d b a u ovom kontekstu nije adekvatna, jer grana d onaj koji na njoj stoji nisu m e đ u s o b n o u o d n o s u na način o n e analogije ο kojoj sada govorimo). Nije baš p r o m a š e n a misao d a j e ateizam više promašaj s obzirom na čovjeka n e g o s obzirom na Boga (v. u d r u g o m dijelu ove radnje III, 2, f). M o ž e li čovjek n e p o s r e d n i m z o r o m uočiti tu svoju vezu s B o g o m koju i n a č e otkriva tek p o l a g a n i m uspinjanjem diskurzivnim razmišljanjem? N a č e l n o to je moguće. No ima li toga — m o ž d a na području savjesti, m o ž d a pri n e k o m doživljaju veličajnosti prirode? To nije jasno. Zanimljiv je reali­ z a m svetog T o m e Akvinskog u toj stvari. Kad T o m a obrazlaže zašto on ne prihvaća A n z e l m o v pokušaj dokaza za Božju opstojnost iz s a m o g pojma ο Bogu koji je u n a m a n a v o d n o od p r i r o d e , piše uz ostalo: » O d prvih p o č e t a k a ljudi su navikli slušati Božje ime i zazivati ga. A navika, p o g o t o v o o n a koja je od prvih početaka, stječe snagu naravi; i t a k o se d o g a đ a da o n o što je od djetinjstva ušlo u dušu prihvaća se toliko čvrsto kao da bi bilo od p r i r o d e i s a m o p o sebi p o z n a t o « 4 5 . Nadalje, t a k o đ e r iz činjenice analogije slijedi još j e d n a lijepa činjenica, ta da čovjek u službi n e p a t v o r e n e čovječnosti zaista i uspješno n a p r e d u j e u osmišljenju svog — i tuđeg •— ljudskog života i n a p r e d u j e p r e m a svom o s n o v n o m cilju, štoviše, da služi Bogu već u p o z n a t o m ili m a k a r još nepoz­ n a t o m . Razlog je jasan: upravo analogija bića tumači s t o j e čovjek, što znači služiti a u t e n t i č n o m čovjekovu bivstvovanju. Ti »podtemelji« čovjekove stvarnosti nisu, d o d u š e , lako zamjetljivi, ali su ipak ontička stvarnost. Svaki tražitelj istine — uz jedini uvjet da se ni od koje »istine svjesno ne ogradi — traži t a k o đ e r osnovicu istine, pa i njezin Prvotni analogat. I zato smijemo reći da je svako traženje istine svojevrsno bogoslužje, bogoslužje istine, i time za svakog iskrenog tražioca istine razlog velikog optimizma. A vjerni­ ku, t a k o đ e r snagom analogije, u p r a v o njegovo priznavanje Boga novi je — i kako jak! — poticaj za t e o r e t s k o i praktičko priznanje čovjeka. Istina ο biću i bivstvovanje u istini! c) U klasičnoj metafizici nastala je ova izreka ο s t v o r e n o m biću ( o d n o ­ sno ο bilo kojoj stvarnosti od Boga različitoj koja kao takva nije cjelovito biće, ali ima neku funkciju u konstituiranju bića): » T e r m i n u s virtualiter transiens Actus Divini entitative immanentis«, što u s l o b o d n o m prijevodu i parafrazi znači: Božja — čista — Zbiljnost jest n e š t o što p r i p a d a n u t a r n j e m Božjem životu; no svojom n e o g r a n i č e n o m bujnošću i moći ima t a k o đ e r svoj vanjski participirani i stvoreni d o m e t koji ne p r i p a d a , d o d u š e , s a m o m nutar­ njem Božjemu životu, ali ipak — i k a o vanjski d o m e t — j e s t d o m e t upravo tog u n u t a r n j e g Božjeg života. D a k l e , Bog u stvoru, stvor u Bogu — to je

45

S. Thomas Aq., Contra gentiles, I, 11, pri početku.

228

Miljenko Belić

dubinska narav stvora i s a m o po toj »dubinskoj dimenziji« stvarnost stvora jest stvarnost! Vrlo d o b r o r e č e n o ! Ipak m o r a m o računati s tim da ć e m o i tu zbilja m i s a o n u izreku pogrešno shvatiti ako b u d e m o pokušavali njome za­ mijeniti o n u »polutamu« analogne spoznaje. Ta izreka pretpostavlja kakvu-takvu uspjelu spoznaju analogije bića i t a d a je lijepo obrađuje, a n e m a namjeru nadomjestiti je. d) Lijepa je i ova izreka klasične metafizike: stvaranjem nastaju »plura entia, n o n plus entitatis«, tj. stvaranjem, zahvatom Boga k a o prvotnog ana­ logata, nastaju nova bića, ali se pritom ne povećava riznica koju izriče glagol »biti«. Kad j e d n o dijete nauči da je 2 + 3 = 5 , t a d a je n a s t a o j e d a n novi mate­ matičar ( d o d u š e , dok je samo to, još u s k r o m n i m razmjerima, ali, na radost ponajprije roditelja, ipak n e k a k o ! ) , no nije nastalo više m a t e m a t i č k e zna­ nosti, tj. o n o g zajedničkog proučavanja stečenog posjeda ljudskog roda na t o m području. Sad je, tim dječjim n a p r e t k o m , j e d a n posjednik više (a i to u o n o m svom o d r e đ e n o m stupnju), ali to je s a m o novi sudionik u posjedova­ nju o n o g već postojećeg zajedničkog blaga, koje p r i s t u p o m tog novog po­ sjednika nije ni p o v e ć a n o ni, kao trošenjem, smanjeno. Uz p o t r e b n e p r e i n a k e m o ž e m o se i t o m u s p o r e d b o m služiti kad pro­ m a t r a m o k a k o Božji subzistentni bitak (»bitak koji je sam kao takav samo­ stalna stvarnost«) i koji je izvorište bića kao takvog — onaj p r e s u d a n , po­ t r e b a n i svestrano savršen odgovor na pitanje da li »da!« ili »ne!« — ostaje u svojoj neizmjernosti n e t a k n u t time što kao njegovi drugotni analogati postoje t a k o đ e r stvorena bića. Baš »plura entia, n o n plus entitatis«)! e) Iz d o s a d r e č e n o g slijedi da m o ž e m o reći, bez opasnosti od nivelacije, da je Bog u svemu; i isto tako, m o ž e m o reći da je sve u Bogu. Ništa nije »mimo« ili »izvan« Boga i, isto tako, ništa ne gubi svoju narav i svoju samo­ stalnost zbog te veze s Bogom; štoviše, upravo je ostvaruje t o m vezom s Bogom. Tu vrijedi analogija, i ništa nije s Bogom na istoj razini. Tu istu misao osvijetlimo još ovom objekcijom i o d g o v o r o m na nju! Objekcija. Uz neizmjerno više se ništa ne m o ž e »smjestiti«, i, ako uz n e k o biće ima još »mjesta« za drugo biće (ako ima uz n e k o biće još neka ontička »mogućnost« ili »zbiljnost« — sada, d a k a k o , ne govorimo ο »mje­ stu« u doslovnom značenju te riječi!), t a d a ο o n o m biću t r e b a reći da ipak ne obuhvaća sve svojom n a v o d n o m ontičkom p u n i n o m jer postoji nešto što njemu izmiče, njemu nešto nedostaje, takvo biće nije neizmjerno. Odgovor. Bog obuhvaća sve, d o p i r e do svega; no ne kao biće istog reda analogije, nego kao prvotni analogat. I tako »uz« Boga neizmjernoga mogu biti i druga bića — ali u d r u g o m a n a l o g n o m redu bivstvovanja — noseći Boga »u« sebi kao prvotni analogat kao »dušu svoje duše« (znajući ili ne znajući za t o ) . Izvedena umjetnina u m r a m o r u , u bojama u stihu... ili m n o g o p u t a tiskano književno ili znanstveno djelo ne potiskuje i ne skučuje o n o što je umjetnik ili znanstvenik nosio u duši!



229

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

2.

Parmenid,

Pseudo-Dionizije,

Augustin,

Toma

a) Sad i m a m o i najdublji odgovor na P a r m e n i d o v u objekciju koja kaže da je »biće« m o g u ć e s a m o ako je u njemu zajedno sva njegova p u n i n a , cjelo­ vita, nepodijeljena, bez ikakvog n e d o s t a t k a (jer ako bi mu bilo što nedosta­ jalo, sve bi mu nedostajalo), te je zato n e m o g u ć e m n o š t v o bića, razmrv­ 46 ljenih, n e p o t p u n i h u svojoj stvarnosti. Parafrazirajući: za »proboj barijere ništavila« ili, bolje r e č e n o , za us­ postavljanje situacije bivstvovanja traži se nepodijeljena sva cjelina bitka. Sada o d g o v a r a m o da jest upravo t a k o ! Ta nepodijeljena i nerazbijena cjelina bitka doista se nalazi u svakom biću, ali ne kao j e d n o z n a č n o (monistički) identična s njime, n e g o kao njegov prvotni analogat, i to u o n o m o p i s a n o m v r h u n s k o m obliku. Pjesnikov umjetnički doživljaj, baš u svojoj cjelovitosti, uvjet je i izvor napisane i m o ž d a tiskom izdane pjesme (ta slika nije u svakom pogledu prikladna jer zahvaća tek j e d a n isječak cjelokupne stvarnosti bivstvovanja, a P a r m e n i d je govorio, a i mi slijedeći njega, baš ο cjelokupnoj stvarnosti bivstvovanja i njenu izvoru). b) Pseudo-Dionizije (oko god. 500.) vizionarski piše: »Bitak svega jest ona stvarnost koja je više nego bitak, B o ž a n s t v o « . c) Sveti Aurelije Augustin (354-430.), inspiriravši se na Platonovim i Plotinovim mislima uz intenzivnu vlastitu o b r a d b u , donosi ο toj vezi Boga i stvora p r o d o r n a i upravo vizionarska zapažanja i d u b o k e aforizme. »Ne bi me dakle bilo, Bože moj, ne bi me u o p ć e bilo da ti nisi u m e n i . Ili me m o ž d a ne bi bilo da ja nisam u tebi, 'iz kojega je sve, po kojemu je sve, u kojemu je sve'? ( R i m , 11, 36). I tako je, G o s p o d i n e , i t a k o ! « 4 8 Komentirajući Isusove riječi da Njegova n a u k a nije Njegova nego O c a koji G a j e poslao (Iv. 7,16), zaustavlja se Augustin pri p a r a d o k s u da »moje« nije »moje«. Pri tumačenju služi se u s p o r e d b o m o n e o p ć e ovisnosti ο Bogu i piše: 47

»Sto je toliko tvoje k a o ti?

»Quid enim tam t u u m q u a m tu,

I što je toliko ne-tvoje kao ti,

Et quid tam not tutim q u a m tu,

ako je Nečije što jesi?«

si alicuius est q u o d e s ? « 4 9

Na razne načine m o ž e nešto biti »moje«: nalivpero, kapa...; kosa, ruka... No najviše je »moj« onaj moj »ja« kao takav. A i taj »ja« je Nečiji. No d o d a j m o : baš time što je Nečiji, time je i »moj«! 46 47 48

49

Usp. Diels, 28 Β 8, napose 5-6, U, 22, 33, 48. Τό γαρ είναι πάντων εστίν ή υπέρ τό είναι Θεότης (Ps. Dionvsius Areop., Cael. Hicr., c. 4, PG 3,177 D). »Non ergo ossem Deus meus, non omnino essem, nisi csses in me. An potius non essem nisi essem in te, ex quo omnia, per quem omnia, in quo omnia (Rom. 11, 36)? Etiam sic, Domine, etiam sic« (PL 32, coll 661-662). Sveti Aurelije Augustin, Ispovijesti, knj. 1, pogl. 2, broj 2; preveo Stjepan Hosu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973, str. 8. S. Thomas Aq., Traci, in Ioann., 29, c. 3. PL 35,1629.

230

Miljcnko Belić

Na j e d n o m d r u g o m mjestu, t a k o đ e r u Ispovijestima, Augustin žali što je l u t a o d a l e k o od istine prihvaćajući d o n e k l e manihejski stav ο tijelu, duši, S u n c u , Mjesecu... »[...] Bolovao [sam] i p l a m t i o zbog neposjedovanja istine, kad s a m t e b e , Bože moj [...], tražio ne r a z u m o m d u h a svoga, kojim si me o d l i k o v a o iznad životinje, n e g o tjelesnim osjećajem. Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine ['interior intimo m e o ' ] i više u m e n i od 50

najviše zamisli m o j e « . U sljedećem lijepom i glasovitom tekstu Augustin zadivljen p r o m a t r a Boga, osvrćući se u j e d n o i na svoj život: » K a s n o s a m te uzljubio, ljepoto t a k o s t a r a i tako nova, k a s n o sam te uzljubio! A e t o , ti si bio u m e n i , a ja izvan sebe [!]. O n d j e sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja r u g o b a . Ti si bio sa m n o m , ja nisam bio s t o b o m . M e n e su d a l e k o od t e b e d r ž a l e o n e stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u t e b i . «

51

T a k v e su misli kod A u g u s t i n a česte. Zanimljivo je čitati njegova djela s p o s e b n i m osvrtom na mjesta ο participaciji—analogiji.

52

d ) O d svetog T o m e Akvinskog n a v e d i m o s a m o ovu misao: »Budući d a B o g i m a svoju vlastitu ljepotu, saopćavanjem

3.

svoje

želi je umnožiti,

k a k o je m o g u ć e , n a i m e

sličnosti«5*.

Onto-teo-logija

a) M o ž e se reći da naša onto-logija p r e r a s t a u o n t o - t e o - l o g i j u , uz uvjet da se izrazu o n t o - t e o - l o g i j a ne pripisuje (što se p o n e k a d čini) da n a v o d n o bez d o k a z a pretpostavlja postojanje Boga. Mi smo pošli od zapažanja, d to od z a p a ž a n j a bića. To nas je zapažanje navelo t a k o đ e r na razmišljanje ο iskonu bića. Aristotelova Metafizika, 12. knjiga ( l a m b d a ) , bila n a m je vodič p u t a ( o s t a l o što teodiceja izlaže, nismo obrađivali). Nastavljajući svoje p r o m a t r a ­ nje došli s m o najposlije do zaključka da se u svakom biću nalazi neki njegov » p o d t e m e l j « , njegova »vertikala«, njegova »jezgra« — baš njegova ukoliko »jest«; i to »jest« — »biti« — u o n o m najapstraktnijem i sveopćem značenju koje se k a o »sve izrazitije p o i m a n j e iste stvarnosti« (»expressior c o n c e p t i o e i u s đ e m realitatis«) k o n k r e t i z i r a u svakom biću — i N e s t v o r e n o m , i stvo­ r e n o m — a to zato j e r »biti« znači stanje bivstvovanja, stanje s u p r o t n o s t i ništavim. I zbog te o p ć e n i t o s t i — po općenitosti s n a g o m s a m e naravi toga »biti« — tu i m a m o ne tek fizički n e g o metafizički a n a l o g a n n a t p o j a m , koji,

50 51 52 53

Ispovijesti, knj. 3, gl. 6, br. 11; hrv. prijevod (v. bilj. 46), str. 52; PL 32, 688. Ispovijesti, knj. 10, gl. 27, br. 38; hrv. prijevod str. 230-231; PL 32, 795. Uz Ispovijesti (više-manje kroz cijelo djelo) mnogo lijepih misli donosi Ο Božjoj državi (napose knjiga 12, pogl. 5. i 6.), ali i sva Augustinova djela. »Quia enim [Dcus] propriam pulehritudinem habet, vult eam multiplicare sicut possible est, scilicet per communicationem suae similitudinis« (Tomin komentar na Ps.-Dionizijev Ο Božanskim imenima, In De divinis nominibus, pogl. 4, lectio-tumačenje 5; ed. Busa. vol. 4, p. 556 b, redak u Tominu tekstu 250).

»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića

231

dakle, ne m o ž e biti n e a n a l o g a n — takva mu je narav! Taj onto-logički rezultat govori n a m ο ontičkoj stvarnosti, ο ontičkom prvotnom analogatu, ο Pra-biću, ο P r a - i s k o n u , ο N a d - b i ć u , ο subzistentnom bitku koji je »be­ s k o n a č n o m o r e bivstva [...] i ništa više« (sv. T o m a ) , i k a o takav je prvotni analogat za d r u g o t n e analogate koji niti bi »bili« niti bi »mogli biti« da n e m a u samoj njihovoj naravi te veze s prvotnim a n a l o g a t o m . Dosljedno, m o ž e m o dalje reći, »biće« niti m o ž e biti (ontički), niti se ο njemu m o ž e misliti (onto-logički), a da u tu stvarnost bića i u tu čovjekovu misao ο biću nije u t k a n a stvarnost Boga i misao na Boga — u t k a n a kao podtemelj i jezgra na način koji tumači metafizička analogija bića, i to onih najdubljih d u b i n a bića ukoliko je biće (onto-teo-logija). N o , u drugu ruku, čovjek može i tu, d a k a k o , — kao i inače često — ne znati što sve posjeduje k a o uključeno i u t k a n o u svojoj misli i u njenu ob­ jektu. Razni su slojevi čovjekova spoznavanja mogući. Filmska k a m e r a m o ­ že snimiti izrađivanje kipa, ali ona će prikazati s a m o o n o što je uz p o m o ć fotona vidljivo; vezu s umjetnikovim d u h o m neće snimiti, p r e m d a o n a po­ stoji i nosi sve o n o što je tu vidljivo. b) Rijetki su trenuci kad čovjek smatra s a m o bivstvovanje nečim zlim. U toj točki Schopenhauerova filozofija nije uvjerljiva. No je kao takva vrijedna i sama kao zam?

li uvjerljivo s u p r o t n o mišljenje, je li činjenica bivstvovanja sama u sebi — i ta ista činjenica ukoliko ju čovjek upoznaje — toliko lijepa da opravdava optimizam? Je li činjenica bivstvovanja već takva, ne s a m o nešto što zapanjuje nego i što poziva na optimi­

I a k o nas S c h o p e n h a u e r nije m o g a o uvjeriti d a j e bivstvovanje n e š t o zlo, ipak iskreno priznajemo da n a m je bivstvovanje n e k a k o z a g o n e t n o . Rješenje je, b a r e m p r e m a m o m mišljenju, tek u t o m da p r o m a t r a m o čitavu stvarnost bića; dakle, ne s a m o o n o biće koje je drugotni analogat, nego i njegovu »dušu«, prvotni analogat onoga »biti« kao takvog. D r u g o t n i analogat i Bog, kao prvotni analogat, nisu isto, ali nisu ni nepovezani; oni su povezani baš u s a m o m o n o m simpatičnom, ali i z a g o n e t n o m »biti« k a o takvom. I tu je o n d a razlog d a j e činjenica »bića« optimistična i vedra, i to krajnje optimistična i vedra, jer Bog, Prvotni analogat — kako to daljnje precizno razmišljanje pokazuje — izvor je s a m o optimizma i vedrine. A On nije stranac d r u g o t n o m analogatu, nego »dublji od najdubljega« (»interior in­ timo«).

Index nominum et rerum

U nastojanju da sačuvamo izvornu paginaciju Ontologije koja se je uobičajila i kod citiranja, i u ovom se indeksu taj tekst navodi u skladu s tom izvornom paginacijom (brojevima na marginama) a ne brojevima stranica. U ovom su indeksu ti brojevi označeni kurzivom. Drugi se tekst, Biti ili ne-biti u svjetlu analogije bića, budući da nema svoje interne paginacije, navodi redovito, u skladu s brojevima stranica, i ti su brojevi navedeni bez kurziva, (napomena urednika)

a se — što to znači: 337, 714, 715

aksiologija 191

a se, ab alio; 206b, 220 — čime se konstituira u ontičkom redu 227, 243 — čime ga čovjek prepoznaje 227,

akt (actus, energcia, enteleheia, ergon, zbiljnost); v. mogućnost, potencija: — razlog bivstvovanja 37-40, 74-75,

243, 434, 437, 470

accidens v. akcident actus v. akt adekvatni — objekt čovjekove spoznaje 182, 196, 199, 216, 223b afirmacija — bića, misteriozna i radosna 5, 85, 88, 103, 196, 197, 216, 237, 386, 387, 397, 417, 476, 486, 702, 714;

v. Parmenid, ništaviio — subzistentna 212, 228 agens in quantum est agens non recipit aliquid (I—II, 51, 2 ad 1) 464-474 agnosticizam 603; v. racionalizam, isti­ na akcident — entis ens 289, 292 — p r i p a d a supstanciji logički i ontički 277 — acc. logicum, acc. proprium 271 — izvan supstancije? 302 — acc. je novo stjecanje za supstan­ ciju 437; v. stjecanje — acc. non superat perfectionem substantiae suae 300 — acc. i supst. — distenctio realis 301; — iznimka? 371

696; 411, 412, 540, 639

— — — — —

dobrote 579, 639 istine 617, 639 jednosti 655 dinamizma 699 actus non limitatur ex se ipso 89, cf. 106

— — — —

actus limitatur per potentiam 94 receptus in aliquo 89, 94 receptus ab aliquo 106 akt u stvoru: nenužan već kao sam akt 74, cf. 120, 121 — limitabilis 120, 121 — analogan prema Bogu 74, 120, 121, 193, 235, 412, 581, 604, 622, 629, 682, 704

— čista 202-204, 205, 207-212 Akt Nenatrunjeni (Actus Purus, Cista Zbiljnost) — sam u sebi pod vidikom — bivstvovanja 75, 77, 80, 84-86 — dobrote 587 — istine 611, 621 — jednosti 675, 680, 681 — dinamizma 702 — prema stvorovima: Actus Divinus entitative immanens, virtualiter transiens 79, 110, 11, 134, 236, 473, 540, 714

234

v. akt — razlog bivstvovanja; Bog — prozirnije bića; plura anria non plus entitatis aktuacija (ozbiljenje) pasivne potencije 30, 35, 43, 64

Index nominum ct rerum

— — — —

an. phvsica 150, 154 metaphvs. 154 an. po sv. Tomi 775 po Duns Skotu 176

analogan — naziv 179 — pojam —fizički 182,183,195,196 — metafizički 195-197, 199, 222 — ne-jednoznačan 180-182 — nevlastit 180-181 — spoznaja: prednosti i nedostaci 180, 182, 187,189,19, 218, 221222,227-228 analogat — prvotni-drugotni 181, 200

analogija II.: primjena — predfilozofska i filozofska prim­ jena 139, 156 — analogijom Aristotel rješava Parmenidovo pitanje 29, 32, 33 — analogan pojam, analogata 186188 — analogija bića uključuje ono što donosi nauka ο aktu i potenciji 29, 32, 33, 78, 173, 193 — izriče varijacije unutar samog akta 74, 120, 121, 193 — najdublje rješenje Parmenidove problematike 29, 233 — kao metafizička analognost bića kao takvog 206 ss — kao unutrašnja atribucija 217ss

analogija 181 — »most« na daljine 182, 186, 196, 197, 199 — osnovica za stvarnu razliku 217— 220 — pridijevanje 188b — razmjera (proportionalitatis) 214b — u lingvistici, pravu, fizici, mate­ matici, biologiji 179, 180

analogija i: — moguća bića 249, 253, 472 — kategorije 280, 283 — uzrokovanje 472, 705 — dobrota 581 — istina 622 — jednost 682 — dinamičnost 704, 705 — po sv. Tomi 133 — po Suarezu 134

aktualno-realno — tomistički 99 — Suarez. 116, 119 Anaksagora (oko 500.-428.) 31, 490, 609

analogija I.: glavne točke sistematskog izlaganja 136 ss — analogija izvan filozofije 136 — an. u nazivima 138, 141 ss — an. u pojmovima 138, 141 ss — an. -non-proprius 157-159 — an. -non-univocus 160-169 — razlikuj non-propr. i non-univo­ cus 156, 180 definicija an. pojma 155 — kao logička pojava 141-156 — kao ontološka pojava 156,157ss; v. analogija II. — an. attributionis 161, 180 — proportionalitatis 762, 175 — analogatum primarium (princeps), secundarium 163 — an. interna, extcrna 765

Andronik s Rodosa 204b sv. Anselmo, Canterburyjski (1033.1109.) 613, 227 apsolutno i u kontingentnom 5, 18, 36, 539 ss, 714, 715; v. akt u stvoru analogan pred Bogom; Actus Div. entit. immanens virt. transiens; apstrahiranje 185, 186, 191, 195, 196, 210 apstrakcija — općenito 142 — elementi koji sudjeluju pri ap­ strakciji 143-146 — pronicanje, ne izostavljanje 17, 18, 36, 195, 196, 316 — može se primijeniti i na indivi­ duum 316 — izričaj stvarnosti 83, 238, 385, 435, 665; 592, 585, 619

Index nominum et rerum

Arhimed 220 Arhimedova čvrsta točka 5, 26, 51, 75, 85, 541 Aristotel (384.-322.) 4, 17, 20, 29-36, 54, 70, 88, 129, 173, 246, 248, 267, 269, 280,282,287,292,293,306,363, 383, 490,524,553,556,568,571, 606, 609, 613, 624,638,647,658, 673, 681, 712 184, 185, 195, 196, 201-212, 216, 219, 220, 228, 220 Arnou, Rene 398, 456 ateizam 237 atribut — po Descartesu 277; cf. 293 sv. Augustin (354.-430.) 234, 246, 248, 263, 557, 570, 613, 630, 715,226,227 autonomija — drugotnog analogata 218 Averroes, ibn Rušd (umro 1198.) 129 Avicena (umro 1037.) 613

Bakačeva kula 654 Barbarića, Petra, križ 600 Bedenić, Marijan 497 Belić, Miljenko 188, 189, 212b, 217b, 224b Benedikt XV. (pontifikat 1914-1922.) 104 Bergson, Henri (1859-1941.) 6, 614, 692, 709 Berkelev, George (1685.-1753.) 285 sv. Bernard (1091.-1153.) 675 biće kao takovo (ens ut sic) 120, 194 ss v. ens — (nad)pojam jedan i analogan 194 — i to metafiz. anal. 206-210, 214 — njegov sadržaj 196, 197 — njegov doseg (extensio) 196 — kao imenica 198 — kao glagol 199, 200 — prožeto Bogom; v. Bog prozirnije bića Billot, Louis (1846.-1931.) 326, 327 bit (essentia, quiditas, stota) — stvora: što je 93

235

— samo omeđuje ili pozitivno izgra­ đuje? 93, 99, 111 — u odnosu prema bitku-esse — tumačenje tomističko 82-104 — tumačenje Suarezovo 105-122 — Božja: metafizička 67, 249, 256 — fizička 67, 249, 257 bitak-esse — ishodište svih osobina 82 — osnovica bića, tj. ono čime kao svojim aktom biće bivstvuje 200 — i zbog čega može biti spoznato 201, 616 — puka apstrakcija? 83, usp. 238 — Nenatrunjeni, Cisti (Ipsum Esse Purum) jest neizmjeran 84 — također po Suarezu 105, 110 — bitak u odnosu prema biti — tumačenje tomist. 82-104 — tumačenje Suarezovo 105-122 — bitak: jedan u jednoj složenoj supstanciji? 135 — kao esse subsistens 209, 210 — kao vrhovni actus 191, 206, 207 biti, ne ne-biti 38, 39 — ljepota bivstvovanja, »pobjeda« 39, 80; v. afirmacija bića — biti znači »biti izrečen« 610 — i ljubljen 634 — i pozvan na uzvrat razumijevanja i ljubavi 635 — biti — postojati: razlika 96 — kao činjenica 181, 189, 192-194, 196,201-204,206,207,211,212, 216, 220, 229 — uključen u svim sadržajima 182186,194-196,198,199,212-218, 222, 223 Bliskost tvarnog i duhovnog objekta u spoznaji 182,196,199, 215, 223b Boetije (oko 480-524/525.) 310, 311, 709 Bog — spoznajemo Ga analogijom: poj­ mom koji je anal. -non-proprius i anal. -non-univocus 189, 191 — po Aristotelu 34, 35 — analogija I. — čista zbiljnost 199-202

236

Index nominum et rerum

— čista, nenatrunjena zbiljnost, bi­ tak koji zasebice postoji (actus purus esse subsistens) 34, 35, 84 — bit Njegova jest bitak »i ništa vi­ še« 86 — metafizička 67, 249, 256 — fizička 67, 249, 257 — neizmjernost, što to znači 85 — savršenosti stvora, na koji su na­ čin u Njemu 250, 263, 714 — u kojem smislu On je: — ens rationale 87 — supstancija 307 — osoba 353 — nema akcidenata 437 — prozirnije bića: On u svemu, sve u Njemu 5, 228-230, 232-236; v. — analogija II., Arhimedova čvrsta točka, i naznake koje ovdje sada slijede: — Bog umjetnik 253 — Božji akt-razlog u svakom akturazlogu 412 — Božji akt-snaga-uzrokovanja u svakom aktu-snazi-uzrokovanja 700 — Božji akt-dobrota u stvorenom aktu-dobroti 581-591 — Bog — neograničena dobrota 587 — Bog — poželjan 590, 715 — tražen uključivo u svakom traže­ nom objektu 591 — neograničena punina istine i osmišljenosti 621 — Bog — »species intelligibilis« 624 — Prvi a n a l o g a t za »zavičaj« i »dom« istine i osmišljenosti 629 (Bog) — spoznat uključivo u svakom spoz­ natom objektu 629 — ishodište i uvir za životnu istinu 630-633 — izvor sklada 264 — j e d a n , maxime ens, maximc unum 671 — svojom jednošću protuteža rasu­ lu 680 — neomeđen dinamizam 702

— ljepota Njegova bića 714, 715; v. Akt Nenatrunjeni; Actus Divinus entitatis immaneus, virtualiter transiens — i prirodne znanosti 224, 225 — u svemu 221,228-230 bogoslužje istine 632 bonum: simpliciter, secundum quid; šibi, alteri; verum, apparens; honestum, utile, delectabile 552 — bonum est diffusivum sui 553 — bonum est faciendum, malum vitandum: analitičan sud 708 Bohr, Niels (1885.-1962.) 375 Born, Max (1882.-1970.) 375 Bošković, Ruđer (1711.-1787.) 492 Božja — beskonačnost 211, 223 — individualnost, spoznaja, sreća 207-210 broj — u matematici 644, 647 — predikamcntalan 645 — brojčano mnoštvo35, 647, 653;v. individuum; jedan

Capreolus (1380.-1444) 326 causa per se, per accidens 481; v. uzrok causa sui 77, 123, cf. 372 Chabanis, Christian 224 Ciceron, Marcus Tullius (106.-43.) 379 cognitio — exercita (samosvijest i pripadno) 57, 200, 284, 294, 295, 348, 349, 404, 405, 636, 669 — signata 283 conceptus analogus, univocus: — kriterij razlučivanja sa stanovišta logike 145, 146 — anal. -non-proprius 157-159 — anal. -non-univocus 160-169 — razlikuj an. -non-proprius i an. -non-univocus 156, 180 — conc. proprius 157 conditio (uvjet) 475 continet confuse, continetur 174,175; v. includit

Index nominum et rerum

237

(non-)contradictionis principium 25

Dilthev. Vv'ilhelm (1833.-1911.) 692

Crnobog 566

dinamičnost bića 61, 76, 386, 684 ss

Croce, Benedeto (1866.-1952.) 25

Diogen Laertije 209b

Cuesta, S. 456

(Pseudo)Dionizije Areopagit (oko 500)

čista zbiljnost (actus purus) 202-205, 207, 208,210,211

distinctio rationis cum fundamento perfeeto, inperfecto, in re (potpuna, ne­ p o t p u n a pojmovna razlika) 113, 144, 145, 427, 429

čovječnost (humanost) 227 čovjek — donosi ili priječi osmišljenje svijeta 339-341 — ens in fieri 287, 692

235

Djelatelj ništa ne prima u koliko je djelatelj (I—II, 51, 2 ad. 1) 464-474 dobro — i osoba 336 — podvrste 557, 567; v. bonum doseg (extensio) pojma »biće« 796, 797

Damascenus, sv. Ivan Damašćanski (+749.) 86 DelPrado, Natalis775 D e m i u r g ^ Z 446, 537, 555, 613; v. Ureditelj Demokrit (oko 460-370.) (Leukip) 31, 122 denominatie externa 165, 613 Descartes, Rene (1596-1650.) 54, 123, 179,247,277,293,494,538,614,190, 196 Descoqs, Pedro 395, 458 desiderium naturale nequit esse inane 710 determiniranost — materijalnog svijeta ne potječe od materije, mase-energije 438-441, 486, 506 — u subatomskom svijetu? 375377, 454 — uzrokovanje proizvodnog uzroka kontingentna je 485, 486, 502507 Dezza, Paulo 399, 456 Diels, Hermann (1848.-1922.) 178b, 189b, 191b, 193b,229 differentia contrahens 270; v. quinque praedicabilia — prema genusu 145 — uključuje »biće« i »jedan« (Ari­ stotel) 673 dijalektički materijalizam i svršnost 483, 484, 496, 506

duh-tvar — u čemu je razmeđa 132, 158; 331 ss; 640 — njihova veza 640 Duns Skot, Ivan (1266.? -1308.) 95,176, 313, 492, 557, 218b duša-tijelo: njihov odnos 305 24 tomističke teze 104 dvojstvo u istome — analogija može izraziti 204, 205

egzistencija ima p r e d n o s t pred biti (Suarez) 116 Einstein, Albert (1879.-1955.) 375, 435 Empedoklo (oko 492.-432.)31, 490,609 ens — — — — —

ut sic 120, 194 ss; v. biće ut nomen 198 ut participium 199 ens quod, e. quo 30, 46-52, 62, 63 ens unione unum 31, 103; v. uje­ dinjenjem jedno

entis ens, aceidens 289, 292 »entitatula« 363 Epikur (314.-270.) 379, 491 eshate hyle 35, 36, 268, 306; v. indivi­ duum, materia ultima esse-exsistere — u čemu je razlika 96 v. bitak essentia-natura-substantia 303 etička — jednost čovjeka 660 — obaveza 708

238

Index nominum et rerum

Eudem 204b expressior conceptio eiusdem realitatis 151, 196, 388, 389, 401, 409 — biće 151, 196 — dovoljan razlog u primjeni 388, 389, 401, 409 — načelo uzročnosti u zakonu uzročnosti 376, 454 — nečelo svršenosti i njegova prim­ jena 478, 493 — dobro 552 — istina 597 — jedno 659 — dinamično 686

— prema »differentia contrahens« (genus, quasi-genus) 145, 150, 153,173,175,176 —biće, jedan: nije genus (Aristot.) 673 — Gevser, Joseph (1869.-1948.) 457, 458, 515 Gredt, J. 456

Hartmann, Eduard von (1842.-1906.) 573 Hartmann, Nicolai (1882.-1950.) 561 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (1770.-1831.) 25, 495, 614, 637, 692

Fabro, Cornelio (1911.-1995.) 460 Factum infcctum fieri nequit 17 facultates: realno različite od supstanci­ je (sv. Toma) 304 finalnost i monistički materijalizam 483, 484, 496, 506 de Finance, Joseph (1904.-2000.) 395,

Heidegger, Martin (1889.-1976.) 6,123, 334, 193,206,211,222 Heisenberg, Werner (1901.-1976.) 375, 377 Heraklit (oko 544.^847475.), heraklitovski 8, 20-28, 276, 288, 542, 692 — elementi za kritiku heraklitovske zamisli svijeta 25, 26; 84, 587, 621, 680, 709; 287, 692

460 finalnost 224

Hessen, Jon. 459

finiš — operis, operantis 479, 524

hilemorfizam (Aristotelov) 207

— qui. quo, cui 480 — intentus, permissus 481 fizički analogan pojam 150, 154

homv pan 30, 125 horizontala, v. vertikala Hosu, Stjepan 229b

— fiz. bit Božja 67, 249, 257 — fiz. sastavljenost 416

Hume, David (1711-1776.) 27