Jadranska fauna: etimologija i struktura naziva [1-2] [PDF]

Zitiervorschau

Vojmir Vinja

JADRANSKA FAUNA ETIMOLOGIJA I STRUKTURA NAZIVA PRVA KNJIGA

L O G O S — SPL IT 1986

P e t a r Skok

( 1881—1956) H enrik Barić

( 1888—1957) Svijetloj uspomeni svojih učitelja P is a c

L a mer, la mer, toujours recommencée!

Paul Valéry

W hat's in a name? that which we call a rose B y any other name would smell as sweet. Shakespeare

Utilitas expressit nomina rerum. Lukrecije

Aucun symbole n'existe que parce qu'il est lancé dans la circulation. Ferdinand de Saussure

Ces structures à deux faces où s'articulent ensemble les partis pris de langage et les partis pris de l'existence. Gérard Genette

PREDGOVOR

Kad se bude za svaki naš naziv znao naučni ter­ min, istom onda će se moći pristupiti tačnom upoređenju sa ribama ostalih zemalja oko Mediterana. Kao prvi posao ukazuje se potreba da se naše ribe za svako mjesto na našem Jadranu ihtiološki i lingvistički tačno opišu. Etimološko ispitivanje naših riba još je u prvom početku. Petar Skok (1933.) Prvi poticaji i sama zamisao o djelu koje danas predajemo javnosti potječu još iz davne 1948. godine kada sam radeći na svojoj doktorskoj disertaciji o udjelu roman­ skog elementa u govorima otoka Korčule i obrađujući ihtiološke nazive romanskog porijekla često bio zbunjen tumačenjima kojima sam tada raspolagao i kad su u pitanju bile etimologije i kad je bila riječ o sustavnim nazivima. Ništa mi manju smutnju nisu pričinjali ni forme ili vrijednosti nekog naziva koji je na mojem otoku označavao nešto posve različito nego na drugim otocima ili na obali. Štoviše, premda sam od prve mla­ dosti znao da se govor korčulanskih sela oštro razlikuje od gradskog, i da se sama sela međusobno znatno u govoru razlikuju, nisam ni pomišljao da bi se od sela do sela tako korjenito mogli razlikovati nazivi za morski svijet koji je, na kraju krajeva, ipak za sve isti. Nikako mi nije bilo jamo, na primjer, zašto cipla valja tumačiti pomoću nečega što se odnosi na »glavu«, kad nitko nikada oko mene nije tu glavu ni po čemu spominjao ? zašto kokota sustavno označavati sa Trigla, kad je u meni oduvijek bilo uvriježeno da je trigla naziv koji se nastavlja u našim triglja, trglja, trigja, ili, najzad zašto se ribari u Brrti ili Velcj Luci neprestano svađaju, »koji ima kjišća? oli jastog oli korio«} Pitao sam se: ako je tako s imenima na mom otoku, kako je to tek složeno i nerazmrsivo na čitavoj našoj obali ili, još teže, na Sredozemlju? Sva su se ta pitanja nametnula s još više snage i neprestano su navirala kad sam, po prilici u isto vrijeme, bio gotovo svakodnevni »ispitanik« svog profesora Petra Skoka za Korčulu i za još neke govore na obali koje sam poznavao. Svi su ti moji odgovori, ma da u to vrijeme nisam ni znao čemu služe, ušli u njegov veliki etimološki rječnik koji on sam, nažalost, nije dospio ni dovršiti, ni srediti, a kamoli vidjeti, jer je izišao iz tiska dvadesetak godina nakon njegove smrti. Uz Skoka sam se upoznao s Gillićronovim Atlasom, Jaberg-Judovim AIS-oot i Bartolijevom prostornom lingvistikom, dok me je drugi moj učitelj i uzor, Henrik Borić, neprestano i s ljubavi usmjeravao prema »poznavanju stvari«, čitanju klasičnih autora i nadasve zooloških pisaca. Uvijek ću se sjećati njegovih riječi kad sam mu predao rukopis svojeg priloga za prvi svezak njegova Godišnjaka (koji, isto tako nažalost, nije ni on doživio) : »Znate, sve je u Aristotela, a zatim i u onom ...o d Plinija, ali to su vam kao napola rešene ukrštene reči. Nikad ne znate što se pod nji­ hovim recima krije, koja je to životinja, koja je to riba. Sve bi to trebalo rešavati kao ukrštene reči, gledati u novogrčkom, u bugarskom, u talijanskom, a pre svega u arbanaškom, a onda tražiti kod novijih zoologa> To će vam možda pomoći da ispunite po 7

koji koađratić, ali nemojte biti optimist... Ostat će u Aristotela još uvek mnogo imena za koja nikad nećemo znati što su za njega značila«. Ne znam da li je Barić čitao Cuviera i Valenciennesa (a raspon njegovih čitanja uvijek me je ispunjao divljenjem), no istu sam tvrdnju našao kod te dvojice pionira suvremene zoološke znanosti'. »C’est le défaut général des naturalistes anciens; on est presque obligé de deviner le sens des noms dont iis se sont servis... Ce n’est que par des combinaisons très pénibles et le rapprochement des traits épars dans les auteurs qu’on parvient sur quelques espèces à des résultats un peu positifs; mais nous sommes condamnés à en ignorer toujours le plus grand nombre«, Ij23. Tako sam počeo tražiti odgovore na dva pitanja', zašto taj i takav ihtionim, i zašto u istom jeziku toliko razlike među njima? Polagano se u meni počelo učvršćivati uvjerenje da se odgovoriti može samo sinoptičkim sagledavanjem totalnosti znakova za jednu označenu stvar kao u lingvističkom atlasu i prikazivanjem postanja svakoga od njih kao u etimološkom rječniku. I prva je zamisao doista bila da nazivlje naše talasofaune prikažem u obliku atlasa, a da ga zatim protumačim u obliku etimološkog rječnika. No, premda sa zakašnjenjem, došlo je i kod nas do upoznavanja Saussurea i strukturalističkih gledanja na jezik. Tu sam u prvom redu dužnik svog prijatelja i kolege Žarka Muljačića s kojim me veže više od pola stoljeća dijeljenja školskih klupa, od pučke škole pa do fakultetskih dana, kad smo kao permanentni ispitanici zajedno slušali Skokovu romanistiku, balkanistiku, i posebno predavanja o onome što je Skok nazivao »romansko-slavenskom simbiozom«. Tako je strukturalistički pristup sa svojim odricanjem primata izrazu odlučno odbacio svaku mogućnost predstavljanja ovog »mojeg« korpusa u obliku etimološkog rječnika. Tako bogata i raznovrsna građa, sa svojim mnoštvom izraza koji se ne mogu tretirati bez neprestanog povezivanja sa još razno­ vrsnijim sadržajima, nikako se nije podavala »silovanju stvarnosti« što je iziskuje arbitrarnost abecednog reda. Ako izraz više nije sve, već je sve u totalnosti znaka i označene stvari, i građu je valjalo poredati prema prirodnom redu stvarnosti koja je znakove izazvala. Odatle i naše prikazivanje cjelokupne građe prema prirodi morskih stanovnika kojima nazive moramo prikazati prema njihovim osobitostima, tj. sadržaju, a same se osobitosti očituju kroz izraze. Kako smo bili sve manje i manje mladogramatičari, izraz nije više bio u središtu našeg interesa, pa je nestala i potreba za prika­ zivanjem po abecednom redu, a kako nismo zoolozi, nismo bili vezani hijerarhijama taksonomskog stabla ili sistematskim sponama koje bi nam nametale ovakvo ili onakvo dijeljenje i raspoređivanje vrsta. Ribama, rakovima, mekušcima i zapravo veoma ma­ lom dijelu svega onoga što živi u moru, narod je dao imena na temelju onoga što je vidio i za to se poslužio svojim jezičnim sredstvima. Za njega su ribe lijepe ili ružne, letačice ili skakačice, mekušice ili otrovmce, vrijedne ili zanemarive. On im je nazive ili preuzeo kao »gole naljepnice« ili više-manje podesio svom jezičnom sustavu ili ih je sam stvarao prema svom uočavanju istaknutih posebitosti. Postupili smo po prilici onako kako je M . Bđcescu obećao da će prikazati rumunjsku građu u svojoj knjizi Pentii a§a cum ii vide tararmi romin. Kao što se vidi, u svom smo izlaganju građe neprestano željeli udovoljiti zahtjevima što ga pred pisca postavljaju i etimološki rječ­ nik sa svojim abecednim redom i globalna studija o etimologiji i strukturi nazivlja talasofaune. Željeli smo da ova knjiga bude i jedno i drugo, pa je ona zato svojevrsni mixtum compositum. Budući da je sagledavanje znaka u njegovoj totalnosti onemo­ gućilo koncizno predstavljanje građe u obliku etimološkog rječnika, morali smo za svaki znak (ovdje talasozoonim) istovremeno i pregledno voditi računa o brojnim sustavima: formalnom, semantičkom, onomastičkom, pojmovnom, a nadasve o sustavu same »stvari«. Takav je pristup uvjetovao brojna ponavljanja, kojih ima više nego što smo mi to željeli. No, ako nam je cilj bio prikazati svaki naziv u njegovim sistematskim 8

okruženjima, a čitatelju pružiti pertinentnu informaciju o strukturi i nastanku tog naziva, ponavljanja su bila neizbježna. Samo, tražeći tu i takvu informaciju, čitatelj ovdje neće naći jednoznačan i sažet odgovor »taj i taj naš naziv potječe iz tog i tog oblika«, jer mi ne vodimo računa samo o formi izraza, već pokušavamo svako ime postaviti u mrežu brojnih i često neočekivanih odnosa unutar različitih sustava unutar kojih je ono nastalo. Zbog toga će morati pročitati barem čitav odjeljak u kojem se 0 tom znaku raspravlja, a u izboru odjeljaka pomoći će mu četveročlana numeracija svakog odjeljka. Za snalaženje u toj množini naziva i njihovih varijanti, za pronala­ ženje podudaranja u formi izraza i u formi sadržaja, za sličnost u reakcijama između ■naših i drugih ljudi sa Sredozemlja, za razumijevanje hirova i zamršenosti jučerašnje 1 danas validne sinonimike sustavnih naziva, čitatelja upućujemo na iscrpna kazala na kraju knjige. Toliko o načinu kako smo korpus predstavili. Samo, valjalo je do njega doći, a mi nismo ni sanjali da će on doseći gotovo sedam tisuća naših naziva. Ideja o praktičkoj izvedbi atlasa, kako je bio zamišljen, nije moja, jer nisam mogao ni pomišljati da smognem sredstva za obilazak 170 točaka na jugoslavenskoj strani Jadrana. N a nju je došao moj prijatelj iz gimnazijskih dana dr ing Šime Županović, znanstveni savjetnik Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu i dugogodišnji ekspert FAO-a za ri­ barstvo, koji je u tom svojstvu obišao cijeli svijet. Mirne duše mogu reći da nije bilo njega, ne bi bilo ni ove knjige. Ne samo što je našao načina da zajedno na brodovima Instituta »Sardeli«, »Predvodniku« i »Biosu« od 1954. do 1957. obiđemo najveći broj ispitanih mjesta, već je svojim prisustvom osigurao nužnu suradnju lingvista i biologa, a ovajje u našem slučaju bio poznati specijalist za pitanja ribarstva. Lingvistu su osnovna briga riječi, dok samo biolog može pertinentno odrediti što te riječi označuju i strogo identificirati označenu stvar. Već same te konstatacije dovoljno govore kolika je i kako je presudna bila uloga Šime Županovića u nastanku ovog djela. Obojica smo udovoljavali jednom od zahtjeva što ih, i lingvisti i biolozi, postavljaju za radove ovakve vrste. Obojica smo se rodili na moru i svijet u njemu od našeg djetinjstva do danas bio je predmet naše ljubavi i radoznalosti: njemu kao ozbiljnom specijalisti, a meni kao amateru ribolovcu na moru ili pod morem. I jednom i drugom more je postalo dijelom života najprije iz vlastitog druženja s njim, a tek tada iz knjiga. Zato nam je i pristupanje našim brojnim ispitanicima bilo olakšano. N i oni nama, ni mi njima nismo bili stranci. Sve su to bili primorci ili boduli kao i mi, i zato se usuđujem vjerovati da sam ih razumio i da njihove odgovore nisam odveć često krivo interpretirao. Pitanje strogo ograničenog kvestionara nije se ni postavljalo jer sam znao, prvo, da valja ispitati nazive za sve što je u moru živo, a za što u narodu postoji naziv i, drugo, da ono što je najneznatnije i najnevrednije predstavlja, kad se ispituje je d a n jezični sustav, daleko više lingvistički pertinentnih crta nego nazivi koje nameće i u upotrebi održava vrijednost njihovih referenata. Samo slabo poznavanje jednog i dru­ gog morskog svijeta, onoga koji imenuje i onoga koji je imenovan, može sastavljače kvestionarđ za velike atlase navesti da uzimaju u obzir samo važne vrste, a da preko nevrijednih životinjica jednostavno prelaze, premda se u nazivima ovih posljednjih zrcali sve bogatstvo, izvanredna plodnost i neočekivana raznolikost razmahane narodne mašte. U njezinim se rezultatima, tj. izvorno narodnim nazivima, najbolje ogleda ono što obično nazivamo duhom jezika. No, ako se pitanje kvestionara nije postavljalo, na svakom je mjestu iskrsavao problem ispitanika. Usprkos našem nastojanju da dođemo do najiskusnijih ribara, do starijih ljudi, ukratko, da nađemo ispitanika koji će u svemu odgovarati dobro poznatim zahtjevima lingvističke geografije i dijalektologije, ne možemo ni misliti a kamoli tvrditi da smo u tome uspjeli. Svaki lingvist, koji je radio na terenu, dobro 9

zna kako je teško doći do takvog informanta. Ne samo da u tome slučaj i sreća igraju presudnu ulogu, već, a to znamo iz iskustva, ribari su poseban svijet. Razuman, miran i staložen kad u pitanju nije njihovo poznavanje mora, ali kad je riječ o moru i ribi svaki je za sebe uvjeren da sve zna najbolje, a ništa od onoga što kažu u susjednom selu, pa čak ni ono što tvrde njegovi mještani nije dobro. Obilazeći uvijek s istim ciljem preko stotinu i pedeset mjesta, koliko smo puta imali prilike prisustvovati pravim svađama oko odgovora na naša pitanja! Na kraju je obično sve završavalo prezrivim slijeganjem ramenima i neizostavnim mišljenjem da je »onaj drugi« neznalica ili »ribar od slatke vode«. Zbog svega toga sam gotovo siguran da će i naša navođenja o nazivima pojedinih vrsta za pojedina mjesta naići na protivljenje i neslaganje kod onih koji su odrasli u određenim navikama i u određenim mjestima. Naravno, dopuštamo mogućnost da smo se ponekad i prevarili, da smo neki odgovor krivo interpretirali ili loše čuli, da smo tu i tamo nabasali na Onog neizbježnog seoskog sveznadara koji zna sve, ali zna i štošta reći, a katkad i naziv jednostavno izmisliti. Moleći kritičare i sve one, koji taj dio naše knjige budu uzeli pod lupu, da to uzmu u obzir, ipak bismo željeli naglasiti da neprestano valja imati na umu da je nazivlje talasofaune neobično nestalan dio leksika kojemu je trajanje u obrnutom razmjeru s afektivnošću koja ga ispunja, pa se zato mnogi nazivi troše i mijenjaju vrlo brzim ritmom. Nažalost, Hektorović nam nije u svom Ribanju zabilježio imena za nevrijedne vrste, ali zato već kod veoma savjesnog Fabera iz 1883. godine nalazimo imena o kojima više u narodu nema spomena. Štoviše, Deanovićeva bilježenja za Atlante Linguistico MediterraneOj koja su samo nekoliko godina mlađa od naših, na više mjesta pokazuju nepodudaranje s onim što smo mi na tim istìm mjestima ustanovili. Etimološka i općenito lingvistička metoda koju smo slijedili vidljiva je iz poglavlja 0. do 45. I površni će čitalac lako zapaziti da kroz izlaganje više pobijamo, nego što prihvaćamo stavove naših predšasnika koji su se istim pitanjima bavili. To valja shva­ titi kao dinamiku i napredak znanstvene misli koja bi bila na slabim granama kad bi ostala na onome gdje je bila pred nekoliko decenija. Osim toga, ovo je djelo u povlašte­ nom položaju jer se bavi cjelovitošću jedne relativno zatvorene leksičke klase, i bavi se samo njome jer mu nije ni svrha da iz nje izlazi. Odatle i veća obaviještenost o svemu što je sačinjava, ali istodobno i veća odgovornost za ispravnost zaključaka. U nepre­ glednoj i neograničenoj građi etimološkog rječnika bilo kojeg jezika od njegova se sastav­ ljača ne može, ni ne smije tražiti poznavanje realia u svim dijelovima rječničkog blaga. U djelima kao što je ovo to je poznavanje condicio sine qua non. Zato i očekujem bespoštednu kritiku svih previda i krivih zaključaka koje sam počinio ili donio. Samo, etimološke je istraživanje, pa ma kako se ono temeljilo na cjelovitosti znaka uz poznavanje stvari, ipak nešto različito nego sinteza povjesničara ili ocjena literar­ nog historičara. Jezik je skupnost jedinica koje su sve povezane, tvore cjelinu, i dirnuti jednu od njih znači više ili manje tu cjelinu poremetiti. No, uza sve to, svaka jedinica jest uvjetovana strukturom cjeline, ali, zato što je dio otvorenog popisa, za analizu ostaje i dalje samostalna jedinica. Pronaći njezinu etimologiju znači utvrditi što ju je izazvalo i kakvo je mjesto u cjelini zauzimala ili sada ima. Nemam nikakvih pre­ tenzija da sam to dobro izveo, da predložena rješenja ne bi bila podložna kritici ili da se ne bi mogla predložiti druga, bolja i prihvatljivija. No, pri tome ne možemo prijeći preko činjenice da je ispravno etimološka rješenje ipak, baš zato što toliko ovisi o asocijacijama svih vrsta, vrlo često rezultat točno utvrđene asocijacije. Završavajući svoj grandiozni FEW , najveći etimološki repertoar koji je ikada sastavljen, i sakuplja­ jući u posljednji ( X X I ) svezak sve one riječi kojima nije znao utvrditi postanje, W. v. Wartburg je izrekao ove misli koje — si parva licet... — upravo sažimlju našu 10

situadjw. »Es spielen eben beim etymologisieren der Wörter eine plötzlich eintretende assoziation, ein glücklicher einfall eine sehr grosse rolle: die erhärtung der sich so ankündigenden neuen erkenntnis bleibt dabei einer sorgfältigen nachprüfung Vorbe­ halten. Wir sind sicher, dass bei manchen wort der benutzer des Werkes sich auch wie­ der an den köpf greifen wird mit dem ausruf: 'wie ist es möglich, dass dieses wort in die materialien unbekannten Ursprungs geraten ist, wo doch seine herkunft klar zu tage liegtV. Siguran sam da će toga biti, a iskreno želim da bude što više. Znam da će lingvisti sa svog stajališta, biolozi sa svog, a ljudi koji poznaju more na temelju svojih znanja i utisaka, često postaviti isto pitanje i pronaći ili misliti da su pronašli pravi odgovor. A tako i mora biti jer kao što je jezik blago sviju, tako se i do pravih rješenja može doći samo zajedničkim radom i zaključivanjem. Jedino što želim jest da moji zaključci budu samo nova polazišta i podstrek za daljnja i uspješnija istra­ živanja. Neprestano sam se trudio da budem što razumljiviji i da izbjegnem svaku specija­ lističku hermetičnost. Uvjeren sam da će biti dvojakih prigovora: onih, koji će reći da izlaganje trpi zbog prenaglašene »tehničnosti«, i drugih, koji će mi zamjeriti diskurzivnost, neprestano ponavljanje onoga što je svakom lingvistu dobro poznato. Ne preostaje mi drugo nego da prvima odgovorim s priznanjem A. Meilleta: »On aurait souhaité de rCêtre pas technique. A l’essai il est apparu que, si l’on voulait épargner au lecteur les détails précis, il ne resterait que des généralités vagues, et que toute dé­ monstration manquait«. A drugima, koji također imaju pravo, mnogo je lakše odvratiti kao što je jednom rekao José Ortega y Gasset: »Un libro de cienda tiene que ser de cienda, pero también tiene que — ser un libroe. O nazivima morskih organizama kod nas je malo pisano i to gotovo isključivo o ribama. Osim pionirskog djela. Skokove Term, te korisnih, široj publici namijenjenih ali za etimologiju irelevantnih priloga B. Finke, postoje samo nepotpuni popisi, ali bez jezičnih opisa, i ponešto sporadičnih »zalijetanja« u pitanje postanka ihtionima. Naravno, i iz tih kraćih i usputnih priloga vidi se lingvističko znanje pojedinih lin­ gvista i ozbiljnost koju nalazimo i u ostalim njihovim radovima. Sigurno je da je onih stotinjak redaka koje je našoj ihtionimiji, na primjer, posvetio Hugo Schuchardt ima veću težinu nego desetine »bibliografskih jedinica« što su ih nanizali neki drugi autori. Ovaj sam rad redigirao od 1970. do 1980. godine, dakle u vrijeme kad smo mogli nepristrano i quieto animo raspravljati o svemu što je jadransko, istarsko, dalmatinsko, hrvatsko, jugoslavensko, mletačko i talijansko. Uz zanemarive iznimke nekolicine ne­ popravljivih nostalgičara, svi su naši kolege sa suprotne obale postupali u istom duhu. Čvrsto smo uvjereni da su zauvijek prošla vremena kad za naše jezikoslovce mletački utjecaj na dalmatinske govore uopće nije postojao, i kad je svaka mletačka posuđenica bila lingvistički tabu, jednako kao što su neki na suprotnoj obali svaki naš pomorski ili ihtionimski izraz, za koji ipak nisu mogli reći da je talijanski, radije proglašavali austrijskim ili čak mađarskim, samo da ne bi morali reći da je hrvatski, ili kad me je jedan poznati, sad već pokojni, talijanski lingvist starije škole ozbiljno u povjerenju pitao da li u Dalmaciji ima ljudi mojih godina koji govore hrvatski! Danas, kad i jedni i drugi znamo da smo na svome, i kad jedni od drugih ništa ne tražimo, više ne smije biti izvrtanja naučne istine. Postavimo naglasak na more koje spaja, a ne na Jadran koji nas dijeli, i o svemu što je jadransko govorimo otvoreno i pošteno. Jer, kako je rekao Gaston Paris, poštovanje istine važnija je legitimacija za ulazak u veliki labora­ torij znanosti nego samo znanje ili stručna pripremljenost. Velik je broj onih kojima mnogo dugujem : od mojih Korčulana i bezbroja drugih ljudi s otokđ i s obale, pa do ribara i mornara s Biosa, Predvodnika i Sardele. Hvala svim biolozima i ribarstvenim stručnjacima iz Oceanografskog instituta u Splitu, a

11

posebno Zdravku Števčiću, Fabjanu Grubišiću i nadaste mom drugu i prijatelju Šimi Županovim. Posebnu zahvalnost dugujem Akademiji nauka Bosne i Hercegovine i njezinu predsjedniku Alojzu Bencu za izvanrednu podršku, Institutu za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i njegovu direktoru Rudolfu Filipoviču koji su mi pomogli da iskoristim sredstva znanstvenog projekta za ispitivanje grčkog udjela u našim priobal­ nim govorima, a zatim i za ovaj rad. Njihova mi je pomoć omogućila česta putovanja u inozemstvo gdje sam se mogao koristiti bogatim bibliotekama i upoznati s raznolikim, ali ipak međusobno sličnim ribarskim sredinama u zemljama Sredozemlja i Atlantika. Vjerujem da se to odrazilo i na stranicama ove knjige. Srdačno zahvaljujem brojnim lingvistima, profesorima i kolegama s kojima sam usmeno i pismeno raspravljao o brojnim i složenim pitanjima etimologije i strukture, i koji su mi redovito slali svoje radove. Budući da ih sve ne mogu nabrojiti, ograničit ću se na one kojima najviše dugujem, a to su: Manuel Alvar, Manlio Cortelazzo, Eugenio Coseriu, Mirko Deanović, Johannes Hubschmid, Gustav Ineichen, Henry i Renée Kahane, Anastasios Karanastasis, Radoslav Katičić, August Kovačec, Žarko Muljačić, Giovan Battista Pellegrini, Adolf Ribi, Vladimir Skračić, Pavao Tekavčić, Milivoj Telećan, Vincenzo Valente, Benedek Elemér Vidos. Posebno se zahvaljujem recenzentu kolegi Radoslavu Katičiću koji je s najvećom savjesnošću pregledao rukopis čitavog djela. Njegovo široko lingvističko znanje i velika erudicija znatno su mi pomogli u uklanjanju brojnih previda i grešaka. I, na kraju, doista mi je teško govoriti o svom dugu prema onim kojih više nema među nama, no, djela što su ih ostavili Gwenog Berr (Alain Le B ene), Eqrem Qabej, Pierre Gardette, Pierre Guiraud, Giovanni Maver, Giorgio Piccitto i Ivan Popović, ostat će nam trajnim putokazom.

N a početku 1981. godine, 0 stotoj obljetnici rođenja 1 dvadesetpetoj godini smrti Petra Skoka Vojmir Vinja

12

KAKO SE SLUŽITI OVOM KNJIGOM

PLAN DJELA — KRATICE — SIMBOLI Ovaj se prikaz našeg nazivlja jadranske talasofaune sastoji od dva dijela: I Etimologija i struktura nazivlja II Geografska distribucija nazivlja U p rv o m se dijelu (poglavlja 0.—45.) objašnjava postanje i vrijednost poje­ dinih naziva koji su podijeljeni po zoološkim vrstama i semantičkim skupinama. Sve obrađene i spominjane naše i strane nazive čitalac može naći u Kazalima I—III, a ako polazi od sustavnog (znanstvenog, sistematskog) naziva mora se poslužiti posebnim (IV) kazalom. U d ru g o m se dijelu navodi geografska distribucija po vrstama (|1|—[175J). Za svako ime koje smo sam i zabilježili navode se mjesta u kojima smo ga utvrdili, dok se ispod crte navode oblici iz pisanih izvora s naznakom pisca koji ih donosi. U svakom popisu naznačuje se najnužnija znanstvena sinonimika (koja je detaljnije razrađena u bilješkama I. dijela), upućuje se na mjesto gdje se o toj vrsti raspravlja u najdostupnijim zoološkim repertoarima (RJ, Pr, PMCM, FFA). U desnom se gornjem uglu predlaže naziv koji bi eventualno mogao poslužiti kao oznaka dotične vrste u svakodnevnoj (knjiškoj i administrativnoj) praksi (tzv. termin). Upotrebljavane k ra tic e razriješene su u lijevom stupcu u Bibliografiji (na kraju I I knjige). Upotrijebljeni zn a k o v i i s im b o li nisu brojni:

a) lingvistički: /

označuje podudaranje u formi izraza bez nužnog podudaranja u sadržaju (re­ ferentu) : belone »iglica« / film , felun »gof«

\

označuje semantičko podudaranje, tj. sličnost u organizaciji forme sadržaja: aurata \ zlatka, paumarenco \ podlanica

ti označuje podudaranje na oba plana znaka: aurata »podlanica« fj. ovrata »podlanica« * (zvjezdica) označuje: a) pretpostavljeni, b) neovjereni oblik, a u Kazalu I ozna­ čuje oblik koji nismo sami zabilježili, već smo ga našli kod drugih autora ; > i < označuju fìlijadju oblika: 13

A > B = A je dalo B, B je nastalo od A A < B = B je dalo A, A je nastalo od B. Drugačija vrijednost tih znakova posebno se u tekstu označuje (npr. 30.3.2.). ( = »...«) znači naš doslovni prijevod stranog talasozoonima. b) biološki: đ = mužjak ? = ženka iuv. = nedorasli primjerci iuvss. = mlađ, najsitniji primjerci P, V, D, C (eventualno uz redni broj) označuju prsnu, trbušnu, leđnu, repnu peraju kod riba.

14

I DIO ETIMOLOGIJA I STRUKTURA

0. OSNOVNE ZNAČAJKE POSTANJA I STRU K TU RE NAŠEG NAZIVLJA JADRANSKE TALASOFAUNE

La première chose que Von doit se proposer lorsqu'on entreprend d'éclaircir l'histoire d'un animal, c'est de faire une critique de la nomenclature, de démêler exacte­ ment les différents noms qui lui ont été donnés dans toutes les langues et dans tous les temps. Buffon 0. Osnovna je svrha ovog djela dati što vjerniju sliku strukture, postanja i di­ stribucije bogatog, veoma raznolikog i nadasve nestalnog nazivlja s kojim čovjek s kraja na kraj naše obale naziva stanovnike mora. Htjeli smo što jednostavnije i što iscrpnije odgovoriti na pitanje: kako se u našem jezičnom sustavu ti stanov­ nici nazivaju, odakle njihovi nazivi potječu, što ih je izazvalo, u kakvom su odnosu jedni prema drugima, kako su raspodijeljeni po našem obalnom potezu i kakve su njihove veze s nazivima koji istoj svrsi služe u drugih primorskih naroda?'Kao što je lako zaključiti, pitanje je vrlo složeno i zahtijeva višestruk pristup: povijesni, rj. dinamički, dijakronijski (etimologija i semantika), opisni, tj. statički (struktura i semantika) i litigvističko-geografski (distribucija). Naravno, tim prvim, grubim i aproksimativnim označavanjem načinš kako da udovoljimo postavljenom zadatku nismo ni izdaleka naveli sve ono što je nužno učiniti i primijeniti da bi se opisao, etimološki razjasnio i nadasve da bi se u r e d i o tako impozantni i naoko kaotični skup naziva kojim naš čovjek označava na stotinama mjesta stotine međusobno različitih, u njegovu životu neprestano prisutnih stvarnosti, koje uza sve to objek­ tivno slabo pozna i nikad ih ne vidi i ne doživljava u potpuno jednakom kontekstu i situaciji. Tko se god susreo s narodnim nazivima riba bio je zatečen nevjerojatnim bogatstvom tog rječnika a iznad svega njegovom nestalnošću. Prvi utisak je uvijek mnogo više dojam zbrke i kaosa nego li reda i jednoznačnosti. Jedina klasa naziva koja bi se s ovom mogla usporediti zbog istih općih karakteristika jest nazivlje biljnog carstva, samo pri tome valja naglasiti da je biljka neposredno zapažana, dok se između čovjeka i ribe ispriječila morska površina koja u znatnoj mjeri ote­ žava prirodno zapažanje. Ili, lingvistički rečeno, supstancija biljnog pokrivača ne­ prestano je i neposredno disponibilna, dok je svijet talasofaune neuhvatljiviji, teže zamjetljiv i zbog toga manje disponibilan. Zato što se s nevjerojatnom žilavošću drže za tlo na kojem se nalaze (ako su im referenti važni) ili su sve nastale in loco (ako su im referenti ekonomski zanemarivi), te dvije klase apelativa (uz imena mjesta) predstavljaju za lingvistiku područja od posebne važnosti12, ali istodobno iziskuju i poseban pristup njihovu tumačenju. 1 W.

V . Wartburg, Die Entstehung d. rom. Vôlker, Halle/Saale, 1939, 21. Zanimljivo je podsjetiti na jednu Saussureovu bilješku koja je nađena među rukopisnom ostavštinom ženevskog lin­ gvista, a što ju je objavio J. Starobinski (Les mots sous les mots. Les anagrammes de F. de Saussure, Paris, 1971, 18): »(Mais Imagination sur lacune de mémoire est le principal facteur de chan-

2

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

17

Našavši se pred heterogenom masom naziva morskih stanovnika, istraživač tog malog isječka neograničenog leksika stiče utisak da se našao pred nečim što može biti samo plod jedne pensée sauvage (Cl. Lévi-Strauss) i tek kasnije, kad se donekle familijarizirao s tim neobičnim svijetom riba i imena, počinje uviđati da i u tom neredu ima nekog reda, da isti ili slični »nered« postoji i kod drugih priobalnih naroda i da su te homologije prirodni izraz jedne »logike« primorskog svijeta koja je zajednička Švedu i Talijanu, Portugalcu i Hrvatu. Ništa se na prvi pogled tako oštro ne suprotstavlja strogoj znanstvenoj taksonomiji kao ova krajnje impresionistička narodna taksonomija. Dok je prva stroga, objektivna, jednoznačna i uređena, druga je aproksimativna, subjektivna, polivalentna i neuređena. Pa ipak, podrobnije ispitivanje, postupno ulaženje u »dubinu« narodnog nazivlja pokazuje nam da je i tu riječ o taksonomiji u pravom smislu2. Premda je očito da je siste­ matski naziv jednoznačan, a pučki je više manje neodređen, ipak je lako ustanoviti da narodni naziv, naravno, ako posrijedi nije neprozirni naslijeđeni termin, veoma često jednom odmjerenom, samodostatnom i točno usmjerenom riječi sažimlje ihtiološki opis ili višečlani sistematski naziv, ističe maksimalnom kondznošću ovu ili onu upadljivu osobitost referenta koja na taj način postaje semičkim jezgrom naziva za morskog stanovnika. Cilj nam je dakle ukazati na red u tom prividnom neredu, ustanoviti snage jezičnog dinamizma koji u svakoj mikrozajednici unosi ravnotežu u taj disparatni i često alogički odnos imena i imenovane stvari, pokazati na alternativne prijelaze iz prozirnosti u neprozirnost, iz neprozirnosti u prozirnost, a to je svakako jedno od najzanimljivijih područja semantike, a danas i etimologije. N a etimologičaru je da pronađe i »oživi« inicijalni impuls motivacije i da, temeljeći se na rezultatima semantičkih istraživanja, učini prozirnim ako ne sve, a ono što je moguće više neprozirnih elemenata koji tvore narodnu taksonomiju relativno zatvorene klase naziva za živi svijet mora. 0.1.

Talasozoonim kao jezični znak

Za apelativ kojim označujemo morske stanovnike mogli bismo, po uzoru na antroponim (osobno ime) ili toponim (ime mjesta), iz razloga lakoće i veće uvedenosti u lingvističku praksu, upotrijebiti termin ihtionim (ime ribe). No, kako u moru žive i drugi organizmi koji nisu ribe (mekušci, korepnjaci, sisavci...), a mi i njihove nazive ispitujemo, taj termin ne bi udovoljavao terminološkoj strogosti koju traži svako izučavanje bilo koje taksonomije, morat ćemo se uteći hiperonimskoj oznaci talasozoonim (ime morske životinje) koji jedini strogo odgovara stvarnom stanju. Hiperonim talasozoonim uključivat će hiponime ihtionim, malakonim, karcinonim... i označavat će nazive za sve organizme koji žive u moru prema odnosu inkluzije: ihtionim, malakonim, karcinonim... hrv. mài. Isto tako, on se neće prikloniti tumačenju za bilo koji oblik ako je ovaj istrgnut iz cjeline četiriju sustava koje smo gore naveli. Su­ vremena je znanost o jeziku svjesna neograničenosti leksika, dobro zna da je d a n istraživač ne može s jednakom obaviještenosti raspravljati o svim njegovim dijelo20

vima, pa zato pokušava pitanje postanja i strukture pojedinih blokova koji sačinja­ vaju beskrajni leksik rješavati tako da uzima klasu po klasu, da omeđuje pojmovno ograničene cjeline i da njihove elemente sagleda u što gušćoj mreži njihovih odnosa i međusobnih utjecaja na oba plana jezičnog znaka. Današnja se lingvistika trudi da objasni, koliko je god to moguće, svaki dio inovacije ili svaki elemenat sačuvanosti uz što solidnije poznavanje jezičnih, pojmovnih i stvarnih odnosa među nazi­ vima. Imajući neprestano na um u da riječi podržavaju stalne odnose na sintagmatskom i na paradigmatskom planu, to jest da do promjene može doći zbog pri­ tiska forme izraza na formu sadržaja i obrnuto, da se znakovi mijenjaju i zbog formalne sličnosti i zbog sadržajne bliskosti, etimolog će posebnu pažnju posvećivati tim odnosima. Samo, a navlastito u našem slučaju, morat će osim izrazu i sadržaju neprestano poklanjati pažnju i trećem (donjem desnom) kutu gore predstavljenog trokuta, to jest referentu, u našem slučaju morskoj životinji i svemu što je u vezi s njom na terenu gdje se neki znak upotrebljava za njezino označavanje. Referent, morski organizam, predstavljat će supstanciju koja će se u formi sadržaja konceptualizirati i shodno toj konceptualizaciji4 izraziti kroz posebnu formu izraza. Taj je dio zadatka presudan u našem istraživanju i mi ćemo mu posvetiti punu pažnju tokom čitavog izlaganja u ovoj knjizi. Jednako kao što tradicionalni lingvisti prošlog stoljeća nisu odobravali isključivi primat sadržaja (etimološki pristup J. Ménagea, na primjer), tako i mi danas vidimo nedovoljnost i čestu neodrživost mladogramatičarske ili historijsko-komparativne metode koja je težište gotovo isključivo postav­ ljala na izraz. Premda smo svjesni neprocjenjivih zasluga koje je ta škola imala za razvoj znanosti o jeziku i premda dobro znamo da bi današnjoj lingvistici bilo gotovo nemoguće snalaziti se u meandrima beskrajnih jezičnih tekstova bez tih nezamjenjivih repertoara, ipak kroz čitavo ovo djelo izražavamo kritiku, donosimo ispravke i ističemo svoje neslaganje s maldogramatičarskim zaključivanjima, ali to ne činimo zato što bismo potcjenjivali njihov doprinos, već zato što nam je nova strukturalistička orijentacija otvorila nove vidike u našoj disciplini5. Sadržaj i ozna­ čena stvar ulaze na velika vrata u etimološka istraživanja, a nužnost takvog postup­ ka sažeta je u uzviku Rudolfa Meringera Ohne S a ch wissenschaft keine S prachzoissenschaft mehr! Povijest riječi stavlja u pokret višestrukost već spominjanih sustava, tako da ispitivanje golog oblika, pa čak ni kad se on postavi u s is te m izraza ili u formalno polje, nije ni izdaleka dovoljno za ispitivanje jezičnog znaka kao cjeline. 0.1.3. Suvremena je lingvistika, ili točnije rečeno jedna njezina »marginalna« disciplina — semantika, prihvatila to geslo. I pokazalo se da arbitrarni jezični znak u svojem razvoju i neprestanom mijenjanju, koje je relativno brzo ako se usporedi s mnogo sporijim mijenjanjem životinjskih ili biljnih vrsta u prirodi, iskorištava, tj. jezično funkcionalizira, kad god se za to ostvare potrebni uvjeti, svako postojanje redundantnih crta. T a funkcionalna individualizacija odgovara općem zahtjevu je­ zične ekonomije: ono što je redundantno u jednoj jezičnoj fazi, funkcionalizira se u idućoj i to jednako na fonematskoj razini (II artikulacija po A. Martinetu) kao i na leksematskoj razini riječi (I artikulacija po istom autoru). Jezična se ekonomija 4 »Conceptualisation — réduction d e l’infinité des référents (choses, pensées...) àuncertainnom bre de dasses d’appréhensions«, Pottier, 1974, 322; »réduction sélective de la référence«, id. ibid; »Concepts are superimpositions upon physically given; they are modes of ordering or dealing with sensory data;... conceptualisation is thè cognitive process itself«, E. H. Lenneberg, Biological Foundation^ o f Language, p. 333 (1967); o primjeni na naše pitanje, v. Vinja, 1975, passim. 5 »Das Prinzip der Synchronie, eine der grossten Errungenschaften der strukturalistischen Re­ volution...«, Ž. Muljačić, 1967, p. 57.

21

oslobađa redundantnih elemenata i jednostavno ih ili funkcionalizira, tj. ispunja novim ili modificiranim sadržajem, ili ih uklanja, tj. prepušta zaboravu. Prema tome, svaki će jezični znak, pa i talasozoonim, podržavati čitav niz odnosa s prisutnim dijelovima okruženja (sintagmatski odnosi) i još bogatije i nepredvidive odnose s ne-prisutnim dijelovima sustava (paradigmatski ili asocijativni odnosi). Odnosi tog drugog (paradigmatskog) reda bit će dvojaki: potjecat će iz formalne sličnosti, bit će to formalna prilagodba kao sardelalsardunlbasarđela ili crnorepaclcmovrataclcrnogućaclcrnoguzaclcmogorac ili će pak nastajati zbog sadr­ žajne bliskosti, zbog asocijativnosti po sadržaju kao što je nastao niz naziva za buca (Orthagoriscus mola) koji se svi povezuju sem(antizm)om »okrugao«: misec, roda, pešebarila, dno, lopar... Sveukupnost sintagmatskih i paradigamtskih odnosa jest ono što nazivamo strukturom jezika. U toj strukturi i u odnosima hijerarhije, prisile i određene marže slobode morat ćemo tražiti tumačenja za imena talasfoaune kao što tražimo i etimologiju svih dijelova vokabulara. Samo, u našem slučaju, kad su posrijedi nazivi za morske životinje, nećemo se smjeti ograničiti na strukturu hrvatskog (ili srpskog) jezika i to opet zbog onog »trećeg kuta« u Ogden-Richardsovu trokutu. Znakovi, u našem slučaju talasozoonimi, svojevrsni su dijelovi naše jezične strukture. Odnosi između sadržaja i izraza, baš zbog ovog posljednjega, dio su te strukture i u pravilu se ne poklapaju sa izra­ zima iz drugih struktura. Međutim, referent, označena stvar, tj. morska životinja, izvanjezična stvarnost na koju se taj izraz — preko koncepta o njoj — odnosi, jednaka je i jednako opažana za sve one koji s tim životinjama dolaze u dodir. Odatle i nužnost da ih označe različitim formama izraza, tj. svojim jezičnim sredstvima, ali i mogućnost da ih konceptualiziraju s više manje jednakom ili barem sličnom organizacijom forme sadržaja jer im je supstancija sadržaja ista. Zbog toga može u genetski različitim jezicima između kojih nikada nije bilo nikakvih dodira doći do upadljivih podudaranja u organizaciji supstancije kroz formu sadržaja, a to će često olakšati ako ne i rješavati etimološke probleme. Takva podudaranja mogu se zapaziti na svim razinama: 1) na razini izraza i sadržaja (fi ): svi su priobalni sredozemni narodi zadržali i danas nastavljaju predindoevropski oblik izraza u ihtionimu salpa u svrhu ozna­ čavanja vrste Box salpa; 2) na razini samog izraza (/*)'■ grč. lat. ASTACUS nastavlja se u brojnim sredozemnim nomenklaturama (naše jastog, ven. àstese...) za jednog od dva velika i tražena raka (Palinurus vulgaris, Homarus vulgaris); 3) na razini sadržaja koji će se zbog zapaženih jednakih crta, navika, nacrta, staništa, ponašanja izražavati različitim izrazima, koji »pokrivaju« isti sadržaj : plosnatost i karakteristični oblik ovrate (Chrysophrys aurata) i Provansalci i Hrvati će usporediti s »dlanom«: mi ćemo to izraziti pomoću ihtionima po-dlan-{č)ica, dok će Provansalci istu osobinu ribe istaknuti u izrazu pauma-renco, što je u stvari ( \ ) isti sadržaj izražen drugim izrazom ili jednaka organizacija forme sadržaja ihtionima. Naravno, do iste pojave može doći i unutar jedne jezične strukture: naše ornata ( < AURATA) može biti izraženo i našim sredstvima u neovisno nastalom ihtionimu zlatica, zlatka, a to je tada \ prema ornata. Navlastito ovaj treći slučaj, o kojem dosaussureovska lingvistika gotovo da uopće nije vodila računa, bit će od neprocjenjive pomoći za suvremena etimološka i semantička istraživanja. Bit će važno poznavati »stvar«, u našem slučaju morsku životinju, njezine razlučne oznake, morfološke osobitosti, detalje nacrta i dr., pa da otkrijemo sličnost ili čak istost denominacijskih postupaka kod međusobno 22

udaljenih etničkih skupina kojima je zajednički samo referent, tj. opažana stvarnost. Otkrivanje jednog ili više takvih semantičkih podudaranja u izrazima naziva može nas dovesti do otkrivanja zastrtih etimona, a to znači i do prihvatljive etimologije. Analiziramo Ii naziv referenta na takve njegove »dijelove sadržaja«, na tzv. semove67 ili distinktivne značenjske crte, provedemo li semicku ( = komponencijalnu) analizu1, postupit ćemo po uzoru na fonologe koji monem analiziraju na foneme, a ove na razlikovna obilježja. Određena fonemska postava dat će nam svojim zbirom monem koji se razlikuje od drugih monema. Isto tako, prisutnost, odsutnost ili drugo mjesto u semičkoj postavi nekog sema može nam označiti ovu ili onu vrstu, podvrstu ili varijante. Opozicija semova »živi na kamenu« ~ »živi na mulju« održava sustavnu opoziciju Mullus surmuletus ~ Mullus barbatus. Odatle idemo dalje, pa ako zna­ mo da se prva životinja iz opreke označava izrazom krasarka (se. trilja), a druga (barbun) od flake, s daleko ćemo više sigurnosti prići rješavanju ihtionima krasarka i ihtionimske leksije8 barbun od flake, koji bi inače lako mogli poslati predmetom najraznovrsnijih spekulacija »atomizatorskog« zaključivanja tradicionalne metode, kao što se dogodilo oznaci za sitnu ćićerušu koja je, istrgnuta iz svog paradigmatskog okruženja brojnih naziva koji se temelje na grupi Č.Č., Ć.Ć., Š.Š., dovedena u vezu sa kosovskim izrazom ćićerova krv »sama gola krv«, ma da za to nema nikakvog opravdanja. Sve to znači da će etimologija prestati biti samo izučavanje oblika, traženje formalne filijacije između termina jedne jezične faze s terminima prethodnih faza, već će ispitivani termin uvoditi u totalnost jezičnog znaka i u strukturu jezika. Denominacijski će se postupci rasvjetljavati iz različitih uglova, a uočavanje semova i njihovo izražavanje u različitim jezicima uvelike će nam olakšati rješavanje nekih naziva za koje se tvrdi da su tamna postanja. Ako za kanjca (Serranus cabrilla) na temelju podataka dobivenih od ihtiologa — a oni se bave isključivo referentom — i na terenu od izvornih govornika — a oni upotrebljavaju narodne nazive — dođemo do sigurnosti o postojanju i opravdanosti sema »zijati«, »otvarati usta«, a taj je sem sastavnica u sadržaju našeg naziva za tu ribu, sama će od sebe otpasti sva nagađanja o vezi sa konja, na koja nas može navesti samo nekritično povezivanje dvaju izraza, a zajednički sem »zijati« u grč. χάννος, Iat. Matula, engl. gaper dovest će nas do ispravnog etimološkog tumačenja, tj. na grč. χαίνω »zijevam« što je u tom jeziku uvjetovalo ( fj ) ihtionim χάννος Serranus cabrilla. 0.2.

Uloga sekundarnih motivacija Lorsque Vévolution phonétique, ou toute autre cause, efface la motivation première, la conscience linguistique, ou souvent mime le plus simple jeu des affinités sonores, restrueturent le mot enfonction d'une nouvelle motivation. Pierre Bec9

6 »Séme — trait distinctif de la substance du signifié d’un signe« B. Pottier, 1974, 330 i 29. 7 Analiza sadržaja na semove ili semantičke crte; v. B. Pottier, »Vers une sémantique moderne«, in Travaux de linguistique et de littérature, No 2, Strasbourg, 1963; id. Recherches sur l'analyse sémantique en linguistique et en traduction mèchanique, Nancy, 1963; M. Alinei, La struttura del lessico, Bologna, 1974. 8 Leksija (kod Portiera 1974, 326: lexie, što približno odgovara Benvenisteovoj synapsie) je leksič­ ka jedinica sastavljena od više leksema koja se može svrstati u kategoriju imenica. 9 Pierre Bec, »Formations secondaires et motivation dans quelques noms d’animaux en gascon«, in R LiR 24, 1960.

23

Bili bismo, međutim, na krivom putu kad bismo mislili da talasozoonimi nastaju samo na dva načina: a) nastavljanjem naziva ili njegovih sastavnica iz preLhodnih stadija ili jezika, i b) novim označavanjem koje ističe morfološke, kromatske ili druge osobitosti morske životinje (referenta), crte njegova ponašanja ili ekonom­ sku vrijednost. Denominacijski poriv često dolazi iz najraznovrsnijih okolnosti, a tu u prvom redu valja istaknuti situaciju sredine u kojoj ime nastaje. Mislimo pri tome poglavito na lokalne, mikrosistemske okolnosti u kojima afektivni, folklorni, anegdotski faktori mogu odigrati odlučujuću ulogu i to navlastito kod naziva za ribe neznatne ili nikakve vrijednosti za ishranu pučanstva. Gotovo da bismo mogli postaviti kao pravilo: što je riba ili druga morska životinja manje vrijedna i manje tražena, to će imati više imena. Likovi salpa ili tuna prekrivat će svojim izrazom (uz neznatne varijante već prema sustavima pojedinih jezika) čitavo Sredozemlje; vrijedna i nadasve tražena, ali manje lovljena ornata nosit će kod nas desetak ime­ na, dok će nejestivi, a ribarima čak i dosadni starokančić (Paracentropristis hepatus), imati gotovo toliko naziva koliko ima i ispitivanih točaka10, što znači da će biti rijetka mjesta u kojima će ta ribica biti poznata pod istim nazivom kao u drugom, pa čak i najbližem mjestu. Kod takvih bezvrijednih vrsta tumačenje naziva pred­ stavljat će pravu, a ponekad i nepremostivu poteškoću jer je njihovo ime najčešće vezano uz lokalni folklor, uz lokalne događaje, uz lokalne tipove, anegdote i si. Samo dulji boravak u sredini gdje je takvo ime nastalo može nas dovesti do izvora i upoznavanja prvotnog povoda denominacije. U takvim će slučajevima biti gotovo nemoguće sa sigurnošću govoriti o porijeklu naziva jer će u igru biti uvučene naj­ raznovrsnije jezične snage koje će se u samom imenu ispreplitati : lokalna situacija može pomoću tzv. pučke etimologije »protumačiti« neki naziv, neprozirni ihtionim poprima novi oblik, a ovaj ubrzo, u idućoj fazi, biva prekrojen zbog neke lokalne, danas najčešće nejasne okolnosti koja je nedostupna svakome tko je stranac u tom mikrosistemu. Dakle, ne samo etimologija, već i etiologija! U. tvorbi takvih »marginalnih« talasozoonima, gdje je na djelu sekundarna motivacija, značajnu ulogu igraju afektivne, stilističke, konotativne vrijednosti. Situacija se može donekle razjasniti kad je riječ o promjenama na jednom stupnju razvoja, kad, primjerice, iz ironičnih pobuda neznatna ribica bude nazvana kralj, lav ili si. Takvi tipovi antifrastične, dakle konotativne denominacije i iz nje nastali nazivi prekrivaju veće areale. No, situacija se neusporedivo više komplicira kad se u denominaciju umiješaju usko lokalni faktori. Takva je denominacija i tada afektivna, ali njezin se prvotni impuls može samo slučajno ili uz posebnu sreću otkriti. Dovoljno je za ilustraciju uputiti na ono što navodimo o uzrocima koji su doveli do ihtionima verδ na (30.10.1.2.), marelici (26.3.2.2.), grùja (17.2.2.5.) ih do posebne modifikacije u ihtionimima fanfonja (21.4.1.) i knez vranjanin/5.3.2.3.). Ako inače nismo skloni prihvatiti duhovitu sugestiju L. Spitzera Suche keine Etymologien — finde sie\, za ovakve slučajeve moramo priznati da je ona na mjestu. Međutim, ni u netom navedenim slučajevima nismo baš potpuno sigurni da se još koji for­ malni ili sadržajni faktor nije umiješao u proces denominacije i tako pridonio da­ našnjem obliku naziva. 0.2.1. Jednako kao što se talasozoonimi čvrsto drže za tlo na kojem su nastali, isto je tako u svijesti govornika (i ne samo prosječnog »potrošača jezika« već ponekad i prirodoslovaca, pa čak i jezikoslovaca!) čvrsto uvriježeno osjećanje o tome da li je naziv domaći ili je postanjem tuđ, da li mu je u osnovi ovaj ih onaj elemenat na 10 V. 29.3. i dalje.

24

temelju kojeg bi bio nastao. Zato će nam izlaganje kroz čitavu ovu knjigu ukazivati na nužnost kritičkog pristupa povijesti naziva i ukazivati nam da lingvist ne smije prihvatiti kao sigurno ono što je zapravo samo prvi utisak govornika koji se tim nazivom služe. Dobar primjer opasnosti koje skriva takvo dijeljenje na »strani« i »domaći« pruža nam veoma poznato djelo Tonka Šoljana Ribe Jadrana u kojem su nazivi tuđeg porijekla naznačeni navodnicima, dok se ihtionimi, tobože, domaćeg postanja navode bez navodnika. Možemo reći da se pri tome dijeljenju Šoljan postavlja na mjesto prosječnog govornika i naznačuje njegov osjećaj i subjektivni sud o tome kad je riječ domaća, a kad je tuđa. Za jezičnog istraživača, naravno, stvari stoje sasvim drugačije. On svoj sud neće smjeti temeljiti na tim prvim utisci­ ma pa ma koliko oni bili uvriježeni u jezični osjećaj. Zalaženje »u dubinu« povijesti naziva pokazat će nam da je znatan dio našeg nazivlja talasofaune, koji d a n a s ima naoko izrazito slavenski karakter, u stvari samo prilagođeni i paretimološki »protumačeni« tuđi oblik u hrvatskom jezičnom ruhu. Ta su se adaptiranja vršila kroz stoljeća, u njima su uzimali udjela najraznovrsniji faktori i današnji je rezultat — domaće ime. Na tom dijelu istraživanja etimologičar je stalno izlagan opasnosti od prihvaćanja tzv. »lakog rješenja«. Na prvi pogled, što nam se može učiniti »hrvatskijim« ili više našim nego ihtionim golać (19.3.5.), gluhi pas (2.2.6.), kraljica (22.3.1.2.) ili smokva (30.2.2.)? Pa ipak, podrobno ispitivanje, uzimanje u obzir svih lingvistič­ kih, socijalnih, biomorfoloških i drugih čimbenika dovelo nas je do saznanja da su to samo prividni iskonski kroatizmi jer je njihovo porijeklo u stvari tuđe, a današnji je oblik samo udovoljavanje stalnoj i prirođenoj težnji govornika da razumije ono što govori, da naziv opravda, da svojim jezičnim navikama podesi svako ime koje od tih navika odudara. 0.2.2. U navedenim slučajevima lako rješenje bilo bi da za jednog psa prihvatimo da je gluh ili da neznatnu giricu proglasimo, ili da vjerujemo da ju je narod pro­ glasio, kraljicom. Prema tome, čim možemo ustanoviti da neki prozirni naziv ne odgovara stvarnim osobinama ribe ili druge morske životinje (a tu su nam ihtiološki i zoološki opisi uvijek na raspolaganju), moramo se dati na posao otkrivanja puteva i situacije u kojoj je mogla nastati sekundarna motivacija. T u nam je odličan uzorak postupka dao Vittore Pisani (1968—70) u vezi s opravdanošću naziva κέφαλος. Ništa u etimološkim repertoarima brojnih jezika ne dopušta da se dovede u pitanje sigurnost s kojom se riječ koju nastavlja naše cipal (Mugil sp.) tumači pomoću grč. izraza sa sadržajem »glava«. Nitko se nije upitao da li za cipla postoje biomorfološki razlozi da ga označimo po veličini ili osobitosti glave, a očito je da nam i vlastito iskustvo i objektivni ihtiološki opisi ukazuju da ta glava nije ni velika ni bilo po čemu značajna (v. ovdje 15.1.1.). I Pisani s punim pravom dovodi, u pitanje još u starogrčkom prihvaćeno tumačenje pomoću te karakteristike, a i mi bismo slično mogli reći za tumačenje danas izrazito našeg šaran pomoću šar-en, -ast, itd. U takvim slučajevima često jedna od brojnih varijanti može predstavljati onaj missing link koji će nam »otvoriti oči« i uputiti nas na etimologiju u etimološkom smislu te riječi. Nikada u ihtionimu slast ne bismo vidjeli ništa drugo do li »slas(nos)t« da ne ra­ spolažemo međuoblicima sklat, slat, slao... ili u oznaci kraljica nešto drugo osim »kraljica«, kad ne bismo poznavali varijante gerla, gerlica, graljica... 0.2.2.1. Očito je iz svega toga da svaki ihtionim, ili općenitije, talasozoonim ima svoju povijest i kroz tu je povijest, kroz svoj razvoj, neprestano izložen nepredvidivom broju faktora koji neprestano na njega djeluju. Ugrožavan je aloglotskim utjecajima i izlagan promjenama koje mogu dolaziti i iz domaće sredine, ali on kao i svaki drugi jezični znak mora funkcionirati, to jest označavati bez obzira na 25

pritisak svih tih faktora. Ako predstavlja (stat pro) ekonomskom vrijednošću na­ metnutu vrstu, velika je vjerojatnost da će naziv biti raširen na znatnim arealima, a vrlo često će ti areali (uz razumljive adaptacije koje iziskuje svaka pojedina jezična struktura) prelaziti jezične, političke i druge granice. Ime će tada biti otporno prema vremenskom faktoru, ritam mijenjanja i prilagođivanja bit će znatno usporen. I, kao što smo na spacijalnoj crti ustanovili prelaženje granica, na vremenskoj ćemo liniji utvrditi preživljavanje etničkih promjena, prelaženje iz jezika starosjedilaca u jezik došljaka, iz supstrata u recentnije slojeve. Ustanovit ćemo, dakle, raširenost u prostoru i trajanje kroz vrijeme. O.2.2.2. Takvo čuvanje naziva, tj. izraza, kontinuitet njegove forme uz veće ili manje prilagodbe srećemo, kako smo već spomenuli, kod ekonomski važnih vrsta (tuna, sardela), ali to ne znači da će se tako ponašati i nazivi za sve vrijedne i tražene vrste. Moramo voditi računa o razlici između ribe koja je predmetom ma­ sovnog lova, lovne i prerađivačke industrije, i ribe koja je vrijedna i za ribare i te kako unosna, ali se lovi u manjim količinama. Mogli bismo reći da moramo oštro lučiti industriju od manufakture. Mislimo pri tome na najtraženije vrste, kulinar­ ske specijalitete kao što su lubin ili ovrata ili jastog. Njihovi će nazivi pokazivati drugačije opće karakteristike. Prvo, na našem jezičnom području, a to mutatis mutandis vrijedi za čitavo Sredozemlje, postojat će za te vrste po nekoliko naziva i svaki će od njih prekrivati dosta značajne areale; drugo, ti su nazivi većim dijelom po svom postanju neslavenski elementi, a to govori o njihovu trajanju jer su, us­ prkos promjenama i prilagodbama izraza, prelazili iz jedne jezične strukture u drugu. Broj naziva za tu skupinu negdje je iz m e đ u dviju krajnosti: između one skupine koja nastavlja predindoevropska imena i jednim nazivom prekriva cijelo naše (a često i mediteransko) priobalje i naziva za ekonomski neznačajne, za ribare nevrijedne ili čak zanemarive vrste koje baš zbog tih svojih karakteristika i te kako obiluju mnogobrojnim nazivima. T e vrste kojih imena prekrivaju veoma skučene i doslovce razmrvljene areale, tako da često za njih nalazimo različita imena u dva dijela iste aglomeracije, redovito su nastala in loco, predstavljaju idioglotske tvo­ revine ili su pak paretimološki prekrojena na domaći lik u kojem govornik razabire razumljiv sadržaj. Takvi prozirni talasozoonimi, naravno, nose više afektivnog na­ boja, kratkog su vijeka trajanja, izloženi su utjecaju lokalnih jezičnih faktora, i općenito uzevši, ispitivanje njihova nastanka i etimologije znatno je teže. Možemo, dakle, te konstatacije sažeti u tvrdnju da postoje tri tipa talasozoonimskog nazivlja: 1) nazivi velike rasprostranjenosti (tip: tuna) 2) nazivi srednje rasprostranjenosti (tip: ovrata) 3) nazivi neznatne rasprostranjenosti (tip: starokanjčić). Svaki od ta tri tipa lako se može karakterizirati : tipu 1) pripadaju vrste značajne po ekonomiku i industriju, broj njihovih primjeraka veoma je velik i love se u velikim količinama; jedan primjerak uzet sam nikada nije tražena riba; kod tipa 2) osnovna je traženost za jelo, znatna tržišna cijena, broj tovljenih primjeraka re­ dovito je malen, a svaki pa i najmanji primjerak predstavlja cijenjenu ribu; osnovna je karakteristika tipa 3) nevrijednost, često i nejestivost, pa ni broj ulovljenih pri­ mjeraka nije pertinentan. 26

Kao i kod svih generalizacija, ni ovdje granice između tipova nisu oštro za­ crtane. Naziv za sipu (Sepia offiđnalis)1S na primjer, prekriva sa svojim jedinstve­ nim leksemom čitav naš, i ne samo naš obalni potez, pa bismo ga mogli, kad bismo uzimali u obzir samo broj različitih naziva, svrstati u tip 1). Naprotiv, njezin najbliži srodnik, daleko traženija lignja Loligo vulgaris1112, označena je s više naziva i prema oba kriterija (vrijednost i broj naziva) pripada tipu 2). 0.2.3. Osim već iznesenih tvrdnji da talasozoonimi, poput fitonima i toponima, spadaju u onaj dio leksika koji se najžilavije drži uz tlo na kojem su ti nazivi nastali, te da je ekonomska vrijednost vrste u obrnutom razmjeru s brojem imena s kojima je označena, možemo navesti još neke i onako ne odveć brojne konstante u postup­ cima denominacije za pripadnike talasofaune. Prvi i svakako najznačajniji je uloga afektivnog naboja u denominaciji. Morski je svijet oduvijek bio za čovjeka najpogodniji teren za stvaranje metafora, a budući da se more upoznaje tek nakon upoznavanja zemlje na kojoj se živi, morski sta­ novnik najčešće dobija ime prema onom dijelu kopnene realnosti na koju čovjeka najviše podsjeća. To su veoma rano ustanovili i klasični autori. Varon je tako, primjerice, tvrdio: »...vocabula piscium pleraque translata a terrestribus ex aliqua parte similibus rebus, ut aquila, lingulaca, sudis; alia a coloribus ut haec: asellus, umbra, turdus; alia a vi quadam...« (LL 5, 77). Slično tvrdi i Plinije (NH lib. IX), a navlastito Izidor Seviljski koji posebno ističe: »Pecoribus autem et bestiis et volatilibus antea homines nomina imposuerunt quam piscibus, quia prius visa et cognita sunt. Piscium vero postea paulatim cognitis generibus nomina instituta sunt aut ex similitudine terrestrium ani­ malium aut ex specie propria sive moribus (seu colore, vel figura, aut sexu)« (Etyrn. 12, 6, 4). Slične tvrdnje nalazimo i kod zoologa humanista XVI stoljeća Belona, Gesnera, Aldrovandija, Salvianija, Rondeleta i dr. Susret čovjeka sa stanovnikom mora oduvijek je bio mješavina čuđenja i divljenja, ali istodobno i izvor usporedbi s onim što ga je na zemlji okruživalo. U tim usporedbama ipak je najčešće prenošenje naziva za pticu na isto tako neuhvatljivu ribu. U naše je vrijeme Gaston Esnault taj postupak pokušao čak sažeti u pravilo: »La faune et la flore terrestres nomment la faune et la flore marines, sans réciprocité«, (Où en sont les études de franfais, p. 137). Premda drugi dio Esnaultove tvrdnje ne možemo u potpunosti prihvatiti jer svaki čovjek s obale zna kolik je udio morskih apelativa u kopnenom životu, ipak u svo­ joj cjelovitosti ta tvrdnja izražava jednu generalnu tendenciju koja je, po našemu mišljenju najprihvatljivija u navedenoj formulaciji Izidora Seviljskoga. No, ovdje valja naglasiti da do istog zaključka neovisno dolaze i profesionalni ihtiolozi kojima je u središtu interesa opis životinje, a ne lingvističke preokupacije. Zato ćemo navesti konstataciju poznatog francuskog ihtiologa Louisa Roulea (1861— 1942) koji doslovce kaže: 11 V. 36.2. 12 V. 36.4.1.

27

»Les pêcheurs décorent volontiers de noms d’animaux terrestres les espèces de poissons qui leur paraissent selon leur aspect mériter ces désignations. Us créent des ressemblances et font des assimilations. La mer, grâce à leur esprit inventif a ses loups, ses renards, ses aigles, ses milans, ses poulettes ou galinettes, ses papillons, beaucoup d’autres encore. Il n’y a là que des analogies superficielles, des concordances de couleurs, d’attitudes, de formes générales. Elles existent cependant, et sont souvent assez fortes, assez sensibles, pour frapper l'imagination et motiver de telles épithètes«·. (Les poissons et le monde vivant des eaux, 5, 237—8). U takvoj denominacijskoj usmjerenosti afektivni, tj. stilistički elemenat imat će svoje važno mjesto. 0.2.3.1. Pokušajmo sada precizirati ili barem u grubim crtama naznačiti kojim putevima dolazi do te afektivizacije dijelova leksika koji se odnose na morske stanov­ nike. Pokušat ćemo opisati samo nekoliko stalnijih tendencija polazeći od konsta­ tacije da se metafora, potpomognuta formalnom sličnošću i/ili semantičkom bliskošću uvijek kreće pravcem kopno -> more, a kako ribe, rakovi i dr. označuju konkretne stvari, nužno će im se davati takva imena koja su u vezi s tim njihovim konkretnim položajem unutar leksika. U toj riječi — talasozoonimu — bit će razli­ čitih stupnjeva afektivnosti : od nekadašnje afektivnosti koja se zastrla i tako s vremenom nestala (kod imena za važnije vrste i uglavnom kod naziva na višoj hijerarhijskoj ljestvici, tj. kod hiperonima) do afektivnosti koja se neprestano ob­ navlja (kod imena za nevažne ali posvuda prisutne vrste). Doziranje afektivnog naboja će se mijenjati, afektivna će kreativnost biti na djelu, no, kad kažemo krea­ tivnost, kako je pokazao Charles Bally, impliciramo i trošenje, nestajanje novine i svježine stilema. Zbog toga će nadolazeće generacije tu afektivnost i stilemsku svježinu neprestano obnavljati. Prema tome, s jedne će se strane afektivne vrijed­ nosti pojavljivati na različite i međusobno neovisne načine, a s druge strane, do­ lazit će do zamjene, obnavljanja, modificiranja onih kreacija kod kojih je afektivni naboj oslabio, ili se stilistička vrijednost istrošila, ili jezičnim razvojem zastrla. Njih će zamijeniti nove kreacije s eventualno jačim ali svakako prozirnijim afektivnim sadržajem. T u je baš polje neprestanog djelovanja tzv. sekundarne moti­ vacije koja se, uglavnom, svodi na obnavljanje prozirnosti lingvističkog znaka, u našem slučaju zoonima. Ta nam činjenica najbolje razjašnjava krajnju prekarnost i efemerno trajanje takvih jezičnih tvorbi i istovremeno opravdava neobično velik broj naziva za neke beznačajne vrste kod kojih baš nevažnost referenta nije kadra da naziv zadrži na određenom stadiju razvoja, u prvom redu zbog njegove slabe prostorne raširenosti, što se ne bi dogodilo da takav naziv podržava čitav makrosistem. Tek kad pravilno uočimo razliku između tih dviju skupina, možemo razumjeti, da se poslužimo već navođenim primjerom, zašto su tuna i sardela sačuvale svoje nazive s kraja na kraj Sredozemlja usprkos heterogenosti etničkih skupina koje su se na tim obalama izmjenjivale, dok se mali starokanjčić neprestano naziva novim i uvijek novim imenima, tako da smo za naših terenskih bilježenja za samu našu obalu mogli zabilježiti preko pedeset različitih naziva, dok su nazivi ranijih autora odreda različiti od naših. Štoviše, s pravom se možemo upitati : koliko je puta ta ribica u pojedinom mikrosistemu promijenila ime otkako se tuna po čitavom Mediteranu naziva tunom}\ Naravno, ne možemo govoriti o afektivnosti kod naziva za tunu, salpu ili sardelu. Možda su i ti izrazi nekoć imali neku konotativnu vrijednost, ali toga više 28

nema. Sasvim je drugačije situacija kod gotovo stotinu sunaziva za treperavu kozicu, nevrijednog desetoronožnog raka plivača13 i kod mnogobrojnih nevažnih vrsta koje svrstavamo u skupinu naziva neprestano obnavljane afektivnosti. O.2.3.2. I važnost tih dviju skupina različita je za lingvističku znanost. Grosso modo mogli bismo reći da je tradicionalna etimologija upravljala svoj interes gotovo isključivo na onaj, uvjetno ga nazovimo »statički« dio zoonimskog materijala (tip tuna, salpa...), dok je ovaj »dinamički« dio (nevrijedne vrste), u prvom redu zbog toga što nije figurirao u rječnicima i što se rijetko pojavljivao u dostupnim pisanim tekstovima, ostavljala po strani. Međutim, ispitivati samo ustaljeni fundus rječnika, samo dobro zabilježene likove znači, kako je s pravom ukazao L. Sainéan, »n’embrasser que la moitié de la langue, sa période la plus ancienne, - condition en quelque sorte statique; c’est faire abstraction de son état dynamique, de ses forces agissantes et créatrices. C’est laisser de còté la part d’originalité inhérente à chaque idiome, l’élaboration incessante des matériaux linguistiques«14. Baš te originalne tvorevine, spontane i neprestane jezične kreacije koje potječu iz sekundarnih motivacija tvore »originalnost inherentnu svakom jeziku«. Ispitivati njihove puteve nastajanja, početne poticaje koji su pokrenuli denominacijsku fan­ taziju govornika, predstavlja jedan od interesa suvremene etimologije, semantike i lingvistike uopće. A upravo će imena morskih stanovnika (biljaka i mikrotoponimije) pružati za takva istraživanja najpogodniji teren svakom istraživaču jezika koji se ne ograničava na statički dio vokabulara! Ono što nazivamo primitivnim mentali­ tetom, originalnom narodnom maštom, u stvaranju imena za nevažne stanovnike mora počiva na mitskom i nadnaravnom pogledu na svijet koji se najbolje ogleda u semantičkoj izražajnosti velikog broja takvih referenata. Primitivni se animizam tu bolje reflektira nego u mnogim dijelovima vokabulara. Zapažanje reakcija običnog čovjeka s obale, koji se, suočen s realnošću morskog svijeta, neprestano nalazi, kako je slikovito rekao Gilliéron, u détresse lexicale, u nužnosti da nadjene ime, više će nas naučiti o lingvističkoj aktivnosti nego ispitivanje kojeg drugog dijela rječnika dobro poznatih stvari jer je za ove posljednje jezična aktivnost automatizirana, i dovoljan je samo neznatan napor memorije da se one imenuju. Malo poznata ime­ na slabe okurencije kojima se označava nesvakodnevna realnost, a među njih sva­ kako spadaju nazivi talasofaune, idu u onu klasu imena koje je Ch. Bruneau naz­ vao »semantičkim usamljenicima« (isolés sémantiques). Da ona postanu integralni dio leksika, pa makar i u najskučenijem mikrosistemu, nužna je bilo kakva moti­ vacija15 jer ih samo ona može integrirati u strukturu iz koje ih neprestano nastoji isključiti upravo rijetkost njihove upotrebe ili njihova neznatna disponibilnost. Na toj nužnosti motivacije i neprestanog ponovnog motiviranja kod nazivlja pripadnika talasofaune moramo se nešto dulje zadržati. Imena životinja, a navlastito imena morskih stanovnika koji nisu stalni, već povremeni predmet zapažanja, spadaju u najlabilniji i najneuređeniji dio leksika. I samo kratkotrajno iskustvo u anketiranju priobalnog i ribarskog pučanstva ukazat će nam na stanje krajnje nesigurnosti, pa čak i nereda koji vladaju u sposobnosti ispitanika da jednoznačno odgovori na postavljeno pitanje o imenu ove ili one vrste. Pokušajte se raspitivati za nazive školjaka u nekom selu gdje obala nije pjeskovita i steći ćete dojam da u odgovorima nema reda i da se obzirom na referenta ne13 V. 38.1. 14 Navedeno u P. Bec, o. et l. cit. 15 »Un signe est d’autant plus motivé qu’on peut établir des liens entre son signifìant et son signifìé«, B. Pottier, 1974, p. 327.

29

prestano mijenjaju. T i ispitanici poznaju većinu školjkaša, ali kad pojedinoj vrsti valja odrediti ime, oni bespomoćno sliježu ramenima. Pređite na teren gdje je podmorje pjeskovito (u Privlaku, na primjer) i ustanovit ćete kako se iz nebuloznog, kaotičnog inventara prelazi u uređene popise. Razlog je vrlo jednostavan: stanovnik prvog mjesta zna nekoliko desetina imena za Bivalvia i morao je sva ta imena na­ vesti, dok je stanovnik drugog mjesta familijariziran s velikim brojem školjaka, s velikim brojem njihovih naziva i nije mu bilo teško navesti imena upravo za one o kojima ste ga pitali. T u ćemo možda najočitije zapaziti razliku između subjekta koji živi u svakodnevnom dodiru s određenom klasom realnosti i subjekta koji te realnosti površno ili gotovo nikako ne pozna. Na osnovi toga možemo reći da je čitava klasa ekonomski nevrijednih vrsta za gotovo sve priobalne govornike isto ono što su školjkaši za stanovnike nepjeskovitih obala. Oni su stalno u situaciji da se moraju sjetiti naziva za slabo disponibilnu stvarnost kojoj je leksička frekvencija neznatna. Ako to ime na bilo koji način odudara od sustava, sva je prilika da će ono jednostavno nestati. Samo motivacija, bila ona logična ili potpuno lišena logičke veze, može to ime integrirati u pojmovni i zvukovni sistem s kojim su dotični go­ vornici familijarizirani, stvoriti mu mogućnost fiksiranja u memoriji, ukratko, osi­ gurati mu život u tom mikrosistemu. Neka ova ili ona riba, ovaj ili onaj rak posjeduje, ili neka se vjeruje da posjeduje, ovu ili onu osobinu za koju se na jednom mjestu vjeruje da je korisna, a drugdje da je štetna, neka se vjeruje da donosi nesreću ili da će toga dana biti sretne ruke onaj koji je prvi nađe u mreži, neka se jedna od pojedinosti njezine morfologije, staništa, ponašanja ili vremena pojavljivanja u jednom času poklopi sa samo jednim elementom iz svakodnevne pojmovne sfere jezične zajednice tog mjesta ili kraja, to će već biti dovoljno da iskrsne motivacija koja će osigurati kakvu takvu trajnost imenu, jer će trenutno nastali naziv iz indi­ vidualnog govora prijeći u kolektivni jezik. Raznolikost, nepredvidivost, a često i logička neopravdanost, ili čak protuslovnost, doslovce nas zapanjuju. Sve se tu iskorištava: i fonička sličnost bez semantičkog temelja za povezivanje i sadržajna opravdanost bez foničke sličnosti. Poznato je, na primjer, da vrsta Trachinus na­ nosi bolne i opasne ubode. Na znatnom broju mjesta ta se riba, nastavljajući lat. ARANEUS, zove rđnj, ali za neke limitrofne sustave taj je naziv bez ikakva oslonca u jezičnoj svijesti njihovih govornika i nemotivirano se ranj motivira na taj način da ranj postaje ranjen1617,u susjednom mjestu ranjenik, drugdje opet, uz kombinaciju s nazivom iz susjednog areala pauk, nastaje ihtionimska leksija ranjen pauk11. A do svega toga dolazi usprkos činjenici da ta otrovna riba nikad nije ranjena, već sama ranjava onoga tko je neoprezno dodirne. Dovoljno je bilo da se oblik dovede na takvu formu izraza koja će nešto značiti, a očito odstupanje od logičnosti nimalo ne sprečava tako motivirani ihtionim da vrši svoju funkciju označavanja. Isto tako će nemotivirani ihtionim naći »oslonac« u nekom osobnom imenu samo ako postoji minimalni fonički afinitet koji omogućuje transfer18. Na temelju svega toga, a naročito na osnovi velikog broja primjera koji će se navoditi prilikom etimoloških i semantičkih tumačenja, možemo reći da paradig­ matska asocijacija i fonički afiniteti koji omogućuju nove motivacije predstavljaju neprestano budnu aktivnost kojoj je neposredni cilj da na bilo koji način olakša ili omogući fiksiranje u pamćenju onih naziva koji bi bez takve motivacije veoma brzo postali gole olupine, izrazi kojima se sadržaj zametnuo. 16 V. 8.1.3. i ondje bilj. 15. 17 a to je, dijakronijski gledano, izrazita hibridna tautologija. 18 V .jolko 13.3.2.3. ili korio 37.3.3.

30

O.2.3.3. Ovdje smo na terenu često loše shvaćane »pučke etimologije« koju je J. Gilliéron možda preveć jednostrano označio kao patološko stanje jezika. Suvre­ mena lingvistika19 vidi, naprotiv, u toj nužnosti motivacije stalnu tendenciju sva­ kog jezičnog sistema. I psiholingvistika i semantika su je u posljednjim desetljećima posve drugačije interpretirale i pokazale kako naoko neznatna sonorna sličnost može skrenuti znak ka novoj konceptualizaciji i tako dovesti do nove predstave realnosti. Ime tako restrukturira stvar i dovodi je pod novo svjetlo. U ovakvim situacijama, kad se nalazimo između jezika i govora, svaka ekspresivna revalorizacija, koja je barem u početku individualna, kroz proces semantizacije s novom vrijednošću nalazi svoje mjesto u jeziku. Naravno, valja stalno imati na umu da je svijest o motivaciji kod prosječnog govornika nešto u krajnjoj mjeri neodredivo. Ono što je nekome upadljivo, značajno u samoj stvari (na ribi, kod školjke, u ponašanju glavonošca...) samo je subjektivan i kratkotrajan faktor, djelomična i trenutačna predstava o stvarnosti koja odgovara neiskazivim, mutnim i neodredivim ukusima i raspoloženjima koji mogu vrijediti u danom trenutku kod nekog pojedinca kao predstavnika kolektivnog ukusa, kolek­ tivnih valorizacija i kolektivnih vjerovanja. Samo, kad je ta nova konceptualizacija prešla iz (individualnog) govora u (kolektivni) jezik, važnost svih tih faktora pre­ staje, a njihova polazišta, prvotni poticaji koji su motivaciju pokrenuli intere­ santni su samo za sociologa, etnologa i, naravno, za etimologicara. Za ovog po­ sljednjega, praćenje puta te motivacije iz govora u jezik i utvrđivanje motivirajućeg impulsa, to jest načina konceptualizacije označene stvari, znači pronalaženje ključa za etimologiju. O.2.3.4. Samo se po sebi razumije da će u tom praćenju valjati voditi računa o mnogostrukim faktorima koji su bili djelatni kod nastajanja konceptualizacije. T ih faktora ima mnogo, a među njima su sigurno najvažniji: areal na kojem je nova riječ ili remotivaci ja nastala; historijski trenutak i sve njegove implikacije koje su djelovale na tu konceptualizaciju (ukus vremena, momentalna moda, tada vladajuće vjerovanje ili praznovjerje, tadašnja traženost ili ekonomska vrijednost); struktura jezika onoga koji denominira, jer uvijek postoji pojedinac koji konceptualizira ini­ cijalnu motivaciju, koji naziv kroz svoj govor uvodi u jezik, i nadasve, posebna orijentacija njegove jezične svijesti u danom trenutku. Nekoliko nasumce uzetih primjera mogu osnažiti i ilustrirati iznesene tvrdnje. Sigurni smo, na primjer, da dobar dio naziva za Murex (brandaris i/ili trunculus) potječu iz osnovne namjene tog puža, a to je dobijanje boja. Odatle naziv prpor20 i sve varijante istog prvotnog oblika i kod nas i u velikom broju sredozemnih no­ menklatura. Dakle, ekonomska namjena životinje uvjetovala je nastajanje njezina naziva. Kad bismo ime tom pužu morali dati danas, kad se boja već odavna ne dobija iz puža vrste Murex, sigurno je da bi i to ime bilo drugačije. Konceptuali­ zacija bi se izvršila na temelju nekog drugog sema (»rog«, »tvrdoća« ili si.) kao što je to slučaj kod ostalih sunaziva za tu životinju. Ili, drugi primjer. Već smo gore (O.2.3.2.) vidjeli da riba Trachinus može za­ dati veoma bolan ubod koji, kako ribari vjeruju, može biti smrtonosan. T o je njezina osnovna karakteristika. Ta se riba na nekim mjestima naše obale naziva dragana, a ime je u najmanju ruku čudno ako se zna o kakvoj je vrsti riječ. Međutim nije 19 V. John Orr, R LiR 18, 1954, 129— 142; za djelovanje pučke etimologije u našoj građi, usp. Vinja 1956 (3). 20 V. 40.1.2.

31

isključeno da je ihtionim dragana (ponegdje i dragan) nastao iz tabuističkih razloga : opasna se riba, kako je to veoma sugestivno pokazao Antoine Meillet (1921), ozna­ čuje eufemizmima i hipokorističnim nazivima iz Iako razumljivih razloga sujevjerja. Prema tome, Trachinus bi kod nas bio dragana iz istih razloga zbog kojih se kuna u frane, naziva belette, u tal. donnola, u njem. Jungferchen, itd. Bez obzira na to što je dragana za nas samo paradigmatska varijanta starije posuđenog draganja (iz grč. δράκαινα), sigurno možemo tvrditi da bi čovjek XX stoljeća, kad bi morao dati ime toj ribi, drugačije postupao. Takvih bismo primjera mogli navesti veoma mnogo. Iz svega toga proizlazi da je semantika, a navlastito kad je primijenjena u eti­ mološkom istraživanju, u svojoj biti dijakronijska disciplina, kako je već pred pola stoljeća ustvrdio G. Esnault, smatrajući da joj je zadatak da riječima vrati njihovu prozironost i da utvrdi ono što je u trenutku nastajanja riječi bilo prisutno u duhu onoga koji je riječ stvorio. O.2.3.5. M i ćemo, dakle, studirati najveći dio našeg korpusa obzirom na funk­ ciju raznovrsnih stimula koji su uvjetovali nazive koje danas upotrebljava naš čovjek s obale. Kažemo »najveći dio« i mislimo pri tome na one numeričke i vrijed­ nosno zanemarive vrste koje su, međutim, po broju različitih naziva u našem kor­ pusu najbolje zastupljene jer žive na rubu normalne konceptualne sfere priobalnog čovjeka koji im ipak mora dati neko ime. On im to ime i daje, i to različito ime na različitim točkama jer se za denominaciju iskorištavaju najrazličitiji impulsi, semovi koji će se naći u konceptualizaciji. 0.3. Drugi, numerički manji dio našeg korpusa21, sačinjavat će uglavnom na­ zivi aloglotskog porijekla kod kojih smo suočeni s faktorom historijskog trajanja od relativno starih vremena do danas. Shodno tome i naše će istraživanje postanja takvih talasozoonima biti različito. Ono će se donekle približiti postupcima tradi­ cionalne etimologije, ali uz stalno uzimanje u obzir onoga što je mladogramatičarska praksa redovito ispuštala iz vida, tj. poznavanja označene stvari. Zbog geo­ grafskog položaja naše obale i zbog utvrđenih karakteristika aloglotskog udjela u formiranju našeg leksika (Bartoli, Skok, Barić, Muljačić), i naziv, i opis označene stvari tražili smo, kad je god to bilo moguće, kod grčkih i rimskih pisaca, tako da kod onih naziva, gdje za to postoje mogućnosti, naše etimološko analiziranje poči­ nje od grčkog i latinskog fundusa talasozoonimije22. Redovito uzimamo u obzir i prirodopisce XVI stoljeća jer oni po prilici jednako postupaju navodeći nazive za pojedine vrste od grčkih i latinskih pa do njima suvremenih evropskih jezika. Tzv. »ilirski« dio u njihovim popisima nije zanemariv, a u nekim slučajevima njihove su potvrde za naš oblik starije od potvrda u našim pisanim izvorima. Na kraju, kao što smo kod prve grupe tj. kod naših formacija tražili semantička podudaranja ili sličnost u organizaciji forme sadržaja ( \ ) , i ovdje nastojimo ustanoviti nastav21 Korpus je skup potvrđenih iskaza s kojim se služimo za jezičnu analizu. U našem slučaju to je skup naziva za pripadnike talasofaune koje smo sami zabilježili ili smo ih našli kod drugih au­ tora. Drugačija je vrijednost termina korpus u suvremenoj generativnoj gramatici (v. G. Mounin, Dictionnaire de linguistique, Paris, 1974, p. 89 ili J. Dubois et al., Dictionnaire de linguistique, Paris, Larousse, 1973, p. 128—9. 22 I pisacakoji su se bavili tim dijelom leksika (Aristotel, Opijan, Elijan..., pa Plinije, Ovidije...), ali i etimoloških repertoara (Boisacq, Chantraine, Frisk za grčki, Meillet, Walde-Hofmann za latinski), pored izrazito ihtionimskih djela kao što su Stromberg, d’Arcy Wenthworth Thom ­ son, E. de Saint-Denis ili J. Cotte, te bogatih po časopisima razasutih priloga pionira evropske ihtionimije P. Barbiera.

32

ljanje izraza { / ) u sinkroniji, uspoređujući relikte iz istih etima kod susjednih jezika, a nakon toga i u ostalim sredozemnim i drugim sustavima. Naravno, i kod najstarijih grčkih i latinskih potvrda forme izraza do kojih možemo doći, moramo dopustiti da su već opisani faktori (re)motivacije i (re)afektivizacije odigrali svoju ulogu. No, njihovo će praćenje biti znatno otežano novom okol­ nošću tj. prelaženjem iz jednog sustava u genetički posve različiti drugi sustav, a to kod manjkavog poznavanja svih sistema može dovesti do potpuno krivih zaključaka. 0.4.

Poznavanje stvari — važnost zooloških opisa Hay unos principios lingiHsticos que los biologos no deben desatender; de otro modo su trabajo sera tan caprichoso y arbitrario como el de un linguista que, sin abrir un libro de biologia, se dedicara a clasificar peces. Manuel Alvar23 Na osnovu neodređenog značenja »nekakva morska riba« ne može se praviti naučna etimologija. Petar Skok (1, 90)

Na tom stadiju istraživanja postavlja nam se pitanje: kako uočiti i valorizirati one posebne i veoma teško zamjetljive osobitosti referenta koje su mogle pokrenuti kreativnu maštu idealnog denominatora, tj. čovjeka s obale, i motivirati određeni naziv? Smatramo da odgovor može biti višestruk. U prvom redu istaknut ćemo da važnu ulogu u tome ima istraživačevo poznavanje morskog svijeta, njegovo vlastito iskustvo i stupanj familijariziranosti kako sa svijetom dubine i priobalnog podmorja, tako i s mentalitetom svijeta s obale koji imena za onaj prvi svijet stvara. Teško će čovjek s brda ili s ravnice jednako vidjeti ili doživjeti morsku realnost kao primorac ili otočanin koji je odrastao ili život proveo uz morsku obalu. Ispravnost tog zaključka možemo ilustrirati jednim primjerom iz vlastita iskustva. Od naših prvih susreta s velikim rječnikom naše Akademije (ARj) bili smo ugodno iznena­ đeni s točnošću i začuđujuće preciznom obradom onog dijela leksika koji se odnosi na more, a koji je obradio Dubrovčanin Pero Budmani24. Usprkos sve više istica­ nim zahtjevom za strogošću leksikografskih definicija koju traži naše vrijeme, posljednji dijelovi ARj, barem što se tiče onih riječi koje se odnose na more i život u njemu, u najmanju su ruku aproksimativni i izrazito nestrogi, ako ih se usporedi s definicijama i opisima referenata koje nam je davao P. Budmani. Dok kod njega, primjerice, nalazimo točan i iscrpan opis »raka u puževoj kućici«, koji odgovara zahtjevima stroge znanstvene metode25, ili dok on još potkraj prošlog stoljeća jedno­ značno odgovara na pitanje »jastog ili hlap«26 koje predstavlja pravi kamen spoti­ canja u današnjoj ribarstvenoj terminologiji, dotle bi se iz jedne definicije u ARj iz 1955. godine27 moglo zaključiti da u našem moru žive sardine! Naravno, to je 23 M. Alvar, »Ictionimia y geografia linguistica«, in Revista de filologia espafwla, 53, 1970, 157. 24 Pero Budmani (Dubrovnik 1835 — Castel Ferretti 1914) uređivao je ARj od 1883. do 1907, tj. od D do maslinski (2, 163 do 6,499). Više podataka o njegovu radu v. u ARJ 23, Dodatak, 104—114 (M. Moguš). 25 V. 39.5,1.1. i ondje bilješku 43. 26 V. 37.2Ì1. 27 ARj 15, 646. 3

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

33

boljka svih velikih leksikografskih i a fortiori etimoloških repertoara, jer se ne smije očekivati od jednog čovjeka da jednako dobro pozna sav leksik28, tj. sve dijelove beskrajnog teksta. Bilo kako bilo, leksik pomorske sfere mnogo je bolje »prošao« u Deanovićevu i Jernejevu, a nadasve u Parčićevu rječniku, nego u nekim dijelovima ARj ili u nekim velikim dvojezičnim rječnicima. Svi istraživači današnjeg ili starog pomorskog leksika ukazuju na značaj piščeva vlastitog iskustva kojemu je sve što je s morem u vezi blisko i izravno poznato. Tako specijalist za latinski pomorski vokabular E. de Saint-Denis u svojem prikazu J. Cotteova djela o imenima morskih životinja u IX knjizi Plinijeve N H doslovce kaže : »C’est M. J. Cotte qui y (se. u taj svijet mora) a pénétré pas après pas grace à une triple compétence de naturaliste, d ’humaniste et de Provengal. De telles recherches sont interdites aux zoologistes qui n’auraient aucune formation philologique, aux philologues qui n’auraient aucune notion d’ichtyologie; aux uns et aux autres lorsqu’ils n’ont pas Vexpérience directe de la mer et de ses habitants... La connaissance directe des réalités et les expérience persotmelles sont en ces démarches aussi précieuses que Vérudition. Pour le terrien tous les noms de poissons se brouillent et restent bric-à-brac spécial, inutile«29. Naravno, sve to ne znači da se samo suhozemac, ili terrien> kako kaže Saint-Denis, teško snalazi u »morskim stvarima«. Kroz ovu ćemo knjigu imati više puta prilike da vidimo kako je jedan drugi Dubrovčanin, Luko Zore, u brojnim slučajevima nestrogo i aproksimativno, a ponekad i potpuno pogrešno interpretirao realia iz morskog svijeta. 0.4.1. No, ni vlastito iskustvo, ni dugotrajno opažanje stanovnika iz »svijeta tišine«, jednako kao ni život u ribarskoj sredini, ne može nadomjestiti objektivni i strogi znanstveni opis. Doduše, od ribara se može mnogo naučiti što u ovakvim istraživanjima može biti pertinentno. Većina ribara najčešće ima uvijek spreman odgovor na svako pitanje o razlozima zašto je nekoj ribi dano ovo ili ono ime. Taj odgovor može katkada vrijediti za ono što je Vendryes nazvao »statičkom etimo­ logijom«, ali mi taj odgovor možemo prihvatiti samo u funkciji određene situacije, određenog mjesta i određenog konteksta jer izražava osnovnu tendenciju svakog jezičnog sustava i tek tada u potpunosti opravdava eiptet pučka u fenomenu toliko raspravljane pučke etimologije. U takvim ćemo slučajevima morati biti posebno oprezni i brižljivo »ispitati teren« da bismo vidjeli gdje su i zašto tako različiti fak­ tori kao što su fonetska sličnost, neočekivana značenjska bliskost, elementi lokalne situacije, puka slučajnost ili jednostavno nerazumijevanje, tj. neprozirnost izraza, omogućili takvu restrukturaciju termina koja može dovesti do nove motivacije i kroz nju do posve novog znaka. Tek tada nam ribarske primjedbe, interpretacije, doskočice, jednom riječju »ribarska etimologija«, mogu biti i te kako korisne. No, lingvist mora biti svjestan da je on i previše prožet svojim jezičnim i na­ dasve etimološkim navikama i predrasudama koje je u njega ubrizgalo dugo druženje s povijesnom fonetikom, leksikologijom i uopće lingvistikom. Njegovo je gledanje na označenu stvar nužno iskrivljeno njegovom lingvističkom formacijom, a potpunu 28 Uza svu svoju jednostavnost, tvrdnja što je iznose Isusovci iz Trévouxa u svom Dictionnaire universei fratifois et latin (1704) sadrži mnogo istine. Prema njima bi filolog morao biti »un homme qui, embrassant toutes sortes de Sciences, n ’en approfondit aucune... il faut qu’il sache un peti de chaque science et de chaque art«; cit. K. Baldinger u radu navedenom gore u bilj. 3. 29 Revue des Etudes anciennes, 47, 1945, 282—3; potcrtao V. V.

34

opreku takvom gledanju predstavlja objektivno gledanje zoologa i, specijalnije, ihtio­ loga, karcinologa, malakologa, itd. Zato što nisu opterećeni ni sa kakvim predra­ sudama, ni sa kakvom lingvističkom formacijom ili preokupacijama, oni gledaju i ispituju morski svijet u njegovu prirodnom ambijentu, u akvariju ili laboratoriju uz neprestano nastojanje da im opisi morskih životinja budu egzaktni i strogi, baš onakvi kao što bismo i mi željeli da budu naši opisi naziva tih istih morskih životinja. Gotovo da bismo se usudili reći da su ribar i znanstvenik-biolog bliži stvarnosti nego lingvist koji je ogrezao u neprestanim apstrakcijama. Zoolog opaža i potcrtava, na strog načini ostajući uvijek na nultom stupnju afektivnosti, i s t u stvarnost koju ribar, uvijek uz nužnu dozu afektivnosti, sažimlje u ime i to ime eventualno interpretira. Te konstatacije opravdavaju naše neprestano pozivanje na stroge i neutralne biološke opise. Ako je posrijedi naziv koji je nastao na temelju nekog sema, a ovaj se odnosi na neku osobitost morfologije, nacrta, boje, staništa ili ponašanja, uvijek ćemo nastojati opravdati postojanje tog sema pomoću odgovarajuće potvrde koju nalazimo u raspravama bilo suvremenih bilo starih prirodopisaca. Ako nismo u mogućnosti da taj sem ili motivirajući impuls u biološkom opisu nađemo, radije ga nećemo uzeti u obzir i lojalno priznati da su nam semantički poticaj, a to znači i etimologija, nepoznati30. T u smo donekle u povoljnom položaju jer se i zoolozi neprestano služe tzv. razlučnim oznakama kako bi mogli razlikovati podvrste i varijetete. Možemo, na primjer, slobodno reći da strelica ( ->), koju autori FFA postavljaju na svoje crteže riba ili drugih morskih organizama ističući razlučnu oznaku, znači za nas signal o postojanju (veoma često) pertinentnog razlikovnog obilježja, sema koji može odigra­ ti presudnu ulogu u konceptualizaciji talasozoonima. Isto tako, uspostavljanje ta­ bela s opisima zoologa u kojima ističu opozicije između dviju vrsta veoma često omogućuje pertinentno zaključivanje o opozicijama koje se odražavaju u nazivima za te iste vrste. Istoj svrsi, kao strelice na crtežima u FFA, služi i dosljedno navo­ đena rubrika Différences avec les espèces les plus similaires de la régton u vrlo praktič­ nim Fiches FAO d’Identification des espèces pour les besoins de la piche, koje je ure­ dio W. Fischer, dok o koristi koju smo imali od mnogo eksplicitnijih opisa, počam od Aristotela pa do Diuezeida, J. i G. Lythgoe, Boudarela, Tortonesea i dr., nije ni potrebno govoriti. Ukratko, bez pomoći zooloških opisa ovaj bi rad bio znatno siromašniji, broj utvrđenih etimologija za nazive talasofaune mnogo manji, a njihova bi uvjerljivost bila znatno slabija. Takvi nam opisi omogućuju pravilno gledanje na već toliko isticani treći kut Ogden-Richardsova trokuta, to više što se takvo poznavanje »stvari« više ne temelji na nužno manjkavim poznavanjima lingvista već na tvrdnjama onih kojima talasofauna predstavlja središte znanstvenog interesa. 0,5.

Porijeklo talasozoonima Pređi naši, koji se već sedmoga stoljeća pojavljuju na obalskom potezu Jadrana od Pulja do Valone, donesoše iz svoje močvarne postojbine od pomorskih izraza samo opću slovensku riječ more i opću slovensku lađa, a od ribarskih samo opću slovensku riječ riba. Petar Skok31

30 Naravno, to se ne odnosi na situacije kad je riječ o osobitostima ili impulsima ne-biološkog reda, to jest o elementima lokalne situacije, anegdotike ili folklora. 31 Terni. 5.

35

Nakon Skokovih radova, a naročito Terni., Dolazak Slovena na Mediteran i Slavenstvo i Romanstvo na jadranskim otocima, koji su pristupačni i najširoj publici, nije nužno govoriti o povijesnim okolnostima i etničkim promjenama koje su se zbile na jadranskoj obali do dolaska Hrvata. Zbog toga ćemo se ovdje, vodeći ra­ čuna isključivo o nazivlju morske faune, ograničiti na najneophodnije podatke koji nas mogu sumarno obavijestiti o etapama nastajanja naših naziva za stanovnike mora. Kao što je slučaj i kod toponimije, i pri ispitivanju naziva naše talasofaune lako je opaziti neke stalne crte koje karakteriziraju te nomenklature i kod ostalih naroda oko Sredozemnog mora. Ako u pomorskom rječniku i ima nešto elemenata koje su južni Slaveni mogli donijeti iz prapostojbine, u nazivlju za ihtiofaunu tih sastavnica nema: ili je naziv morske životinje preuzet od zatečenih starosjedilaca, ili je na mjestu stvoren od domaćih ili tuđih jezičnih elemenata. T o je ujedno i jedan od razloga što se stariji slojevi talasozoonimskog inventara tako dobro čuvaju. Stvar, ovdje riba ili bilo koji drugi morski organizam, nije u prapostojbini postojala, pa joj je ime valjalo ili preuzeti i prilagoditi sustavu, ili stvarati novo. Važne vrste su naziv nametnule, dok su nevrijedne dobijale, trošile, obnavljale ili od susjeda posuđivale imena. U svih je mediteranskih naroda inventar za talasofaunu sastavljen na gotovo isti način: preuzet iz jezika supstrata, na licu mjesta stvoren ili posuđen od jezika adstrata. Kad su zatečene narode više ili manje asimilirali, došljaci su raspolagali s terminologijom, sastavljenom dobrim dijelom od preuzetih elemenata. U pogledu nastajanja naše nomenklature opaža se frapantna sličnost s formiranjem istog na­ zivlja kod starih Grka: došavši sa sjevera, dakle iz nemaritimnih krajeva i našavši se na škrtoj zemlji pred čitavim mozaikom otoka, bili su i Hrvati, kao i G rd prije njih, upućeni na more i na život s njim i od njega. Nove pojmove, za koje u svom jeziku nisu mogli imati adekvatnih termina, nužno su morali označiti imenima koja su čuli i više ih ili manje prilagodili. Jednako kao i kod Grka, od svih spedjalnih vokabulara i tehničkih nomenklatura, upravo je leksik pomorske sfere pokazivao znakove najbržeg i najefikasnijeg popunjavanja. Pomorska se terminologija gradi na veoma malom broju donesenih elemenata, dok se nazivlje (za važnije vrste) ihtiofaune preuzima direktno od dalmatinskih Romana, a uglavnom njihovim po­ sredstvom i od Grka32. Broj izvorno slavenskih elemenata za osnovne vrste ravan je nuli i oni se počinju pojavljivati i rasti tek s naknadnim denominacijama manje važnih, ali ipak svakodnevno prisutnih vrsta, s determinacijama podvrsta i varije­ teta u svrhu isticanja razlika. Ovo posljednje najčešći je slučaj kod riba ili životinja »u paru« i za njih smo u korpusu redovno označavali kako se u nazivima postiže opozicija (usp. Coris, 5; Mullus, 18.; Scomber, 19.; Murex, 40.1.). 0.5.1. Prema njihovu porijeklu nazivi talasofaune jugoslavenskih obala mogu se grosso modo svrstati u ove skupine: 1) nazivi koji potječu iz mediteranskog supstrata, a koje su najstariji priobalni južni Slaveni primili grčko-rimskim posredstvom kao što je to slučaj kod većine sredozemnih naroda. Kod nas je taj put najčešće ovakav: grčki -*■ romansko-dalmatski -►hrvatski. To su u većini slučajeva imena ekonomski važnih vrsta, ribe najintenzivnije eksploatacije koje baš njihov značaj ističe u prvi plan, osigurava im kontinuitet izraza i nameće ga došljadma, ne dajući im ni vremena ni prilike da ga 32 Skok je zastupao mišljenje o direktnom preuzimanju iz grčkoga; više o tom pitanju, v. Vinja 1967 (1).

36

mijenjaju i nadomjeste idioglotskim oblicima. To su nazivi tipa tuna, sardela. Oni prekrivaju čitavu obodnicu sredozemnog bazena, a nerijetko čak i izlaze iz njega. 2) nazivi preuzeti od Grka posredstvom romaniziranog predslavenskog življa, tj. nazivi koji su u hrvatski ili srpski jezik prodrli posredstvom dalmatskog jezika. Kao primjere takvog porijekla možemo navesti pagar, fag (Pagrus), triglja (Mullus), iragalj (Maena), pika, finka, filka (Labrus) itd. 3) nazivi preuzeti iz jezika dalmatinskog romaniziranog življa koje su Slaveni zatekli na tlu koje su zaposjeli i stisli u gradove i na neke otoke gdje se njihov dal­ matski jezik u rasponu od nekoliko stoljeća ugasio, ostavivši znatan broj tragova u leksiku hrvatskih obalskih dijalekata. Takvi dalmatski elementi su lokarda (Scomber colias), lica (Lichia sp.), ovrata (Chrysophrys) i dr. 4) manji broj ihtionima koji su rezultat nekad mnogo intenzivnijih dodira sa stanovništvom južne (grecizirane i negrecizirane) Italije (ukljata, Oblata melanura itd.). 5) nazivi koji su u hrvatski jezik ušli za višestoljetne mletačke vladavine: lancarda (Scomber colias), pešebarila (Orthagoriscus), cevul (Mugil). Broj takvih zoonima izvanredno je velik i u potpunosti odgovara ogromnom utjecaju što ga je jezik Venecije izvršio na cjelovitost leksika naših primorskih dijalekata. 6) Neznatni broj naziva za ribe koje su iz Amerike (uglavnom iz SAD) donijeli naši povratnici. Areali i broj ovakovih ihtionima krajnje su skučeni (sonfiš, jalotel). 7) Posebnu i numerički najznačajnije zastupljenu skupinu tvore imena hrvat­ skog postanja, a o njima je već bilo riječi u ovom uvodu prilikom ispitivanja denominacijskih impulsa, sekundarne motivacije i dr. Ova se skupina može podijeliti na dvije podskupine: a) izrazito hrvatski (srpski) ihtionimi stvoreni iz domaćih jezičnih sredstava: cmogorac, skocac, grdobina, vražja mati-, b) talasozoonimi koji danas imaju izrazito hrv. oblik, ali taj je oblik samo paretimološko »tumačenje« ili prilagodba domaćem izrazu nekog aloglotskog ne­ prozirnog elementa: gluhi pas, golać i dr. ili prijevod krivo shvaćenog aloglotskog oblika: smokva. Granicu između ovih dviju podskupina veoma je teško sa sigurnošću utvrditi, i mora se dopustiti mogućnost da se u većem broju, danas po izrazu očitih hrvatskih zoonima, u stvari skriva paretimološki adaptirani strani elemenat (v. gore 0.2.1.). 8) Semantički i tvorebno posebnu bi skupinu mogla tvoriti imena u kojih je zbog zastiranja prvotnog sadržaja došlo do tautoloških rezultata, tj. suočeni smo s dva leksema koji u sinkroniji djeluju kao leksija, dok se u dijakronoj analizi otkrivaju kao tautologijc. Isto će tako od (dijakronog ili sinkronog) pristupa ovisiti da li ćemo te tautologije shvatiti kao hibridne tvorevine, ili ćemo u njima vidjeti izrazito domaće elemente: babaslinka, ranjen pauk33. O nedvojbenim kalkovima ('calques linguistiques) kod imena za pripadnike morske faune vrlo je riskantno zaključivati i njih gotovo da u našem korpusu nema. Kako je prisutna realnost ista za sve denominatore, teško je reći da je došlo do doslovnog prevođenja tuđica, a, osim toga, kalkovi se mnogo češće prenose pisanim putem nego neposrednim kontaktom, a pisano prenošenje možemo vrlo lako isklju­ čiti iz našeg korpusa. Prije će biti da je riječ o poli genezi: jednako zapažanu*4 33 Više o tome v. Vinja 1957 (4) i isti : »Tautološki rezultati jezičnih dodira«, in Suvremena lingvistika, 4, 1967, 90—100.

37

istu stvarnost dva denominatora mogu vrlo lako izraziti na isti način pomoću razli­ čitih jezičnih sredstava. Teško je tvrditi da bi naše zubatac (Dentex vulgaris) moralo biti kalk prema tal. dentice ili ven. dental, a još teže da bismo u naoko nesumnjivom prijevodu nebogled morali vidjeti kalk prema grč. ουρανοσκόπος. To tim manje, ako se zna koliko je skučen areal našeg ihtionima, i ako se ima na umu činjenica da, ne samo da nikad nije postojao grčko-hrvatski bilingvizam, već da nije bilo ni izravnih dodira između grčkog i hrvatskog jezika, budući da su grčki elementi odreda ulazili u naš jezik zahvaljujući dalmatskom posredstvu. Neprilagođenih stranih tuđica (sirove tuđice, prema B. E. Vidosu) ima veoma malo. Većinom se takve riječi sreću kao sastavnice u leksijama (peše- u pečebarila, peMpada, pešemol..., inpio gambor3*) ili pak kao čitave strane leksije: manjamoni (Cantharus), bonperlevedove (Holothuria). No, kako su to nazivi konotativne vrijed­ nosti koji supostoje s neutralnim nazivima, može se reći da to nisu normalni zoonimi. Uostalom, kod takvih slučajeva dolazi neprestano do zastiranja izvornog značenja leksije, a to izaziva novu motivaciju, i naziv polako, ali sigurno, ide prema drugoj semantičkoj vrijednosti (usp. pomisecajmezaluna ->mezelma343S ili pečemartel ^ p e ­ rniartela -»■pešemantela36). 0.5.2. Eto, takvo je i tako je nastalo naše nazivlje morske faune. Ono pripada nama, ali i Mediteranu, kao što dijete pripada ocu i majci. Više tisućljeća povijesti velikog mora ostavilo je svoje tragove: dvije najveće civilizacije, koje su na njemu nastale, utisnule su neizbrisivi pečat na obalama gdje je jedna graničila s drugom i na kojima su najjužniji južni Slaveni — Hrvati — našli svoju novu postojbinu. Zaustavivši se na jadranskoj obali mora, koje je tada bilo središte svijeta, brzo su prihvatili i usvojili zatečena imena, stvarali svoja, posuđivali od susjeda, miješali svoje i njegovo, i od svega toga izgradili svoj vlastiti sustav u kojem je bilo mjesta i za njihovo i za susjedovo, za staro i za novo. I kako more rastavlja i dijeli samo u očima onih koji su mu daleko, ubrzo su vidjeli da ono spaja i ujedinjuje sve one koji na njemu i od njega žive. Ista prastara riječ koja je u grčkom označila m ore, Romanima je poslužila da kažu m ost, dok su je Slaveni uzeli da označe p u t. Za pomorca i primorca more je doista i put i most, dinamička i statička veza koja isklju­ čuje svako zatvaranje u sebe i svaku samodostatnost. I naši nazivi za svijet mora su takovi: tvore uravnoteženu cjelinu, a ona svojim sustavom oblika izražava sup­ stanciju koja je svima zajednička. Zato mi ni tunu ni salpu, ni škrpinu ni geru nećemo tretirati drugačije nego bilizmu i zubaca, ovčicu i crneja. Premda su nam nazivi za sve što je u moru živo postanjem heterogeni, jer smo na ove obale došli praznih ruku i sve započeli ex nihilo, premda ih ima sa svih strana i iz svih vremena, to nam nimalo ne smeta jer danas su to sve naša imena, dijelovi našeg riječnika, sastavnice našeg sustava, pa i u postupku prema njima nema i ne smije biti razlike. Onaj koji se bori za neko čistunstvo postanja i za neku jezičnu autarkičnost, kad je riječ o oznakama za život na moru i u moru, taj nikada more nije osjetio niti ga je razumio.

34 Za Syngnathus acus, v. 12.3.1.8. 33 V. 9. 1. 1. 1. 36 V. 2.4.1.

38

1. RIBE PRIANJALICE

1. Obitelj Petromyzonidae, kojom započinju svi sistematski opisi riba, pruža nam sa svojim denominativnim postupcima vrlo zanimljive lingvističke ilustracije. Razmotrimo, a tako ćemo i u buduće postupati, najprije realia, tj. opise ihtio­ loga. »Les Lamproies (Petromyzon marinus L.) ... ont le corps cylindrique, sem­ blable à celui de Y Anguille, [qui] possède sept ouvertures branchiales. Il est cou­ vert d’une peau nue, épaisse et visqueuse. La tête fait suite au tronc, elle est aplatie en avant de l’oeil. La bouche placée sous la tête, a la forme d’un entonnoir, rond aux bords musculeux, mous, contractils, elle a la faculté de s'appliquer1 sur les objets comme ferait une ventouse...« (Boudarel 405—406). Najčešće ih nalazimo »auf Schiffswanden, auch an Steinen und Felsen festgesaugt. Nicht hàufig. Wird nicht auf den Markt gebracht« (FFA 546). 1.1. Samo tih nekoliko podataka dovoljno nam je da opravdamo i razjasnimo gotovo sva imena pripadnika te obitelji, koja je u našem moru zastupljena samo s vrstom Petromyzon marinus L. Sva njezina imena zasnivat će se na semovima koje smo našli u ihtiološkim popisima i koje smo sami potcrtali. Najviše je iskorišćen sadržaj »paklina« (jer se njom premazuje brodsko dno) sa svim aloglotskim varijan­ tama. Zajedno sa drugim semom »pripi(ja)ti se«, »sisati«, bit će to najznačajnija leksikogena matrica za tvorbu imena kod te obitelji, i to ne samo kod nas već i u ostalim sredozemnim ihtionimskim popisima. Treća semička karakteristika bit će zmijoliko tijelo, što će pokrenuti denominacije tipa zmija ili čak prenošenje imena drugih jeguljastih riba na ovu vrstu. Ustanovit ćemo samo jedno neprozirno ime i to lampreda (s brojnim varijantama). Kako je riječ o relativno rijetkoj i ekonomski neznačajnoj ribi123, broj njezinih narodnih imena nije znatan, a na nekim mjestima nismo mogli ni zabilježiti pučki naziv. 1.1.1. Izvođenje od paklina, paklo, pakao3 »smola«, »katran« očito je u našim nazivima paklara, peklara, paklarica, pahlarica, paklena, paklenica, paklenjača, pa­ klina, jer se riba pripija na paklinu kojom je premazano brodsko dno. 1.1.1.1. Prasrođan je s našim paklina mletački oblik pegola (»peče«, Bocrio 485—6 < lat. PICULA »Pech«, REW 6483, FEW 8, 431 < PIX, PICE REW 1 »L’animal se fixe par sa ventouse buccale à d’autres poissons ou même à des cadavres d’ani­ maux. On a observé que la bouche peut s’enfoncer assez profondément dans l’animal attaqué, grâce au jeu des dents cornées et du piston lingual«, M. Poil 29. 1 »Très fréquemment capturée, mais jamais en grande quantité, par nos pêcheurs de crevettes, qui la rejettent à la mer«, M. Poil, 29. Usp. različito mišljenje izneseno u P.—S. 210: »Non da tutti è ugualmente apprezzata la carne che alcuni reputano assai delicata«. 3 Etimologiju V . Skok 2, 588.

39

6553, FEW 8, 620), koji smo od ven. preuzeli sa oba značenja (»smola« i »nesreća, peh«)4. Iz tog je venecijanizma potekao čitav niz imena za Petromyzon. Najraspro­ stranjeniji je lik izveden s mlet. sufiksom -era: pegulera, peguljera, pegulijera. U obliku pektdijera, neozvučeni velar -k- ne možemo pripisati dalmatskom jeziku. Prije će biti da je nastao pod utjecajem -pak iz paklara i dr. Nekoliko točaka na našem dijelu Jadrana nožna za istu ribu i oblik nultog stupnja izvedbe pegula, dok je drugdje riba zbog svojeg prianjanja uz dno broda nazvana, kao i u drugim sredozemnim nomenklaturama, takapegula (od mlet. tacar »attaccare«, »appiccare«, Boerio 729, REW 8218). Još je rašireniji oblik manjapegula (od mlet. magnar »jesti.«, Boerio 383, lat. MANDUCARE »Essen« REW 5292, FEW 6/1, 160— 181). 1.1.1.2. \ (ili fl) nalazimo u ven. magnapegola, u Abrucima magniapàicè, sncchjapacè (Giammarco, br. 179 i 431), u Kampaniji zuca pece (P.-S.), u Napulju sucapèce; u prov. manjo pego, manjapéga (za Hérault, Rolland 11, 182); u frane. mangepoix itd 5. 1.1.1.3. Kao i za druge vrste i ovdje nalazimo ihtionim sa sraštenim aloglotskim leksemom pese- »riba«: pešepegula. 1.1.1.4. Paradigmatski se na pegul-era nastavljaju oblici timunera i karijera. Prvi je nastao od timun »kormilo« ( < ven. tìmón »timone«, Boerio 748 < *TIM O < < TEM O, -ONE REW 8625, FEW 13/1, 167)67. Kod posljednjeg oblika teško je protumačiti semantizam leksema kanj-1. 1.1.2. Zbog pripijanja na dno broda i uz donji dio kormila (v. gore timunera) došlo je i do naziva pijavica8; \ cf. danas na Malti sangisug (== »pijavica«), FAO Working Doc. 9/A, 5, u Apuliji sanguetta de mare, u Messini sangazzucca (P.-S.)910. 1.1.2.1. Sem »sisati«, koji je prisutan i u nazivu pijavica, vrlo je često zastupan u evropskim nomenklaturama: kat. chucladit (Ibiza, Rolland 3, 98), chucledor (Lozano 9), xuclador (A. Griera BDC 11, 78 i Els ormeigs... 95); engl. stonesucker, sucking fish (F. Day). Kod nas je J. Kolombatović još 1886. (u Programu splitske realke, str. 20) zabilježio pučki naziv sisobaka, koji ARj 15, 72 i Skok 3,245 samo prenose bez ikakva objašnjenja. Smatramo da u tom ihtionimu možemo vidjeti dvočlanu hibridnu složenicu sis(ati) -f baka < VACCA »krava«, pa bi, prema tome, sisobaka mogao biti u svom drugom dijelu dalmatski elemenat. Na takvo gledanje navodi nas paralelnost semantizma u imenima za zmiju Coluber longis­ simus, koja se na našim otocima, a i ponegdje u unutrašnjosti (Lika) zove kraosac, kravosas, kravosac, kravosis, kravošac (ARj 5,489, Hirtz 1,66 i d.). Osim toga, paklara se i u narodu zove morska zmija, a u Abrucima srećemo gotovo istu sliku sadržaja succhja pècore (Giammarco 124), dok Sicilija pozna za veoma sličnu vrstu 4 Skok 2, 631. 5 Sa svojim semantizmom veoma je blizu našim i romanskim nazivima malteško ime za istu ribu qalfat [’alfat] »kalafat« Lanfranco 2; Aquilina 691. 6 Za \ usp. španj. pegatimđn C= »lijepi se za kormilo«) u Andaluziji i kat. ferré timó (Lozano 9), ferratimii na Balearima (A. Griera, Els ormeigs... 55). Vlastiti doživljaj s paklarom, koja se uh­ vatila za kormilo njegova broda, opisuje Fortis u Viaggio... 101— 104. 7 Ako i taj oblik ne potječe od grčkoga χαίνω »zinuti, zijevati« kao u nazivu kanjae (29.2.1.1.). 8 Etim. v. Skok 2, 667, s. v. piti. 9 Pr. 661 navodi potonji naziv za vrstu sličnog ponašanja Echeneis remora, o kojoj će u ovom poglavlju još biti riječi. 10 Za dalmatsko baka < VACCA, cf. ZfrPh 32, 4 i EEW 14, 104.

40

Ophichthys serpens izosemički termin pastura vacche. I još nešto. Kod Hesihija čitamo σισορβάκος · τράχουρος ό Ιχθύς i, kad ne bi bila riječ o paklarki koja nema nikako karakterističan rep, mogli bismo pomišljati i na takvu etimologiju, jer ona fonetski potpuno odgovara. Međutim, nije rijedak slučaj da se neko veoma staro ime sačuva kao disponibilni izraz koji se tek kasnije, kad se ispune uvjeti motivacije u diskursu, ispunja novim sadržajem, što mu omogućava novu funkciju. Naravno, ne može se isključiti mogućnost da se u drugom dijelu složenice ipak ne krije paretimološki modificirano paka od paklina. 1.1.2.2. Ihtiolozi tvrde da se paklarke pripijaju uz ribe, »ce sont des parasites extcrnes ; ils ràpent la peau des Poissons auxquels ils se sont collés mais ne pénètrent pas dans la cavitò du corps, comme le font les Myxines (véritables parasites internes) dont ils sont de proches parents« (Luther-Fiedler 151), a to znači da je izvana sišu. Među našim nazivima ne srećemo tip *ribosisa ili *sisoriba, ali je on zato obilato zastupljen u talijanskim dijalektima i u sardskom jeziku: ligurski sussa-peixe (Tortonese 2, 20), apuljski sucapesce·, sardski sugabiši »rassomiglia ad una anguilla, con la bocca conformata a ventosa« Wagner DES 2,441. Međutim, u talijanskom postoji stalna mogućnost brkanja dvaju semantizama, jer se izraz za »katran«, »smola«, »paklina« samo jednim fonemom razlikuje od izraza za »riba«, tako da razlika u leksemu objekta za gl. succhiare »sisati« počiva isključivo na opo­ ziciji /š/ ~ /č/: pesce pece. Mediteranski se nazivi ipak mnogo češće temelje na sadržaju »katran«11. 1.1.3. Ni naš naziv biša nije semički daleko od »pripi(ja)ti se«. Kao apelativ, oblik biša posuđen je iz mletačkog bissa »biscia« (Boerio 82) i to s oba značenja: 1. »zmija« i 2. »brodotoč« (Teredo navalis = T . utriculus)12. Iz posljednjeg značenja metaforički je nastao naziv biša za paklarku, jer se ona baš kao školjkaš Teredo (kod nas grinja, guljba i dr. 42.13.1.) pripija za dno broda1314.Takav tip konceptualizacije ne nalazimo u drugih sredozemnih naroda. Mlet. bissa (»zmija« i »brodotoč«) potječu iz lat. BESTIA REW 1061, DEI 530. 1.1.3.1. I naš oblik zmija iskorišten je kao dio naziva za paklarui to zbog njezina izduženog i jeguljastog oblika: morska zmija. Jednako postupa i španj. jezik za imenovanje veoma slične vrste Echelus myrus L. ( = Conger myrus COSTA), koja se u Malagi zove bicha14, dok je u kat. na Bakarskom otočju u upotrebi naziv culebra (de la mar) (Lozano br. 218 i A. Griera, Els ormeigs... 50). Osim toga, na iberoromanskom se području i slični Ophichthys serpens, isto tako izdužena i zmijolika izgleda, zove culebrita u Kastiliji, a u kat. congre serpenter (Lozano br. 225). 1.1.3.2. Ista osobina referenta (zmijoliko i izduženo tijelo) dovela je do oblika morina, marina, morona, samo što je tu metafora nastala prema jednoj drugoj ribi isto takvog tijela, tj. morini (Muraena helena L., v. 8.2.1.7.). Taj isti sem konceptualiziran je u Italiji kao »svirala«: tal. pesce flauto (Tortonese 2,20); ven. Usato flauto (P.-S.) doslovce »jegulja frula(šica)«, a isti postupak vidimo i u albanskom gdje se Petromyzon zove peshk kavall (Pesh. Shq. 7), a u tom jeziku turcizam kavall znači 11 Nazivima sa \ , koje smo nabrojili u 1.1.1.2. možemo dodati korzikanski naziv succhia pece (Caraffa 232) i prov. sufo-pègo (Rolland 11, 200). 12 Usp. u Abrucima bbiscie Teredo navalis (Giammarco 126); v. ovdje 42.13.1. 13 Usp. njem. Schiffsbohnmschel (FFA 462). 14 Iste etimologije kao i ven. bissa < BESTIA, DEI 530.

41

»dugačku frulu sa dvanaest rupa« (M. Ndreca). Još korak dalje, i svirala se izjed­ načava s muzikom, svirkom: u Cherbourgu se paklara naziva anguille musique (Boudarel 405), a u okolici Lyona fifro, fifre (Rolland 11, 182), što je etimološki isto što i njem. Pfeifer »svirač frule« (iz sred. lat. PIPA). Međutim, moramo odmah naglasiti da je moguća i drugačija metaforička interpretacija. Paklarka naime ima sa svake strane po sedam škržnih otvora15, koje je lako usporediti sa rupama na svirali, kako to čini i Rolland na navedenom mjestu (»à cause de ses trous la lamproie est comparée à un fifre«). T a je morfološka osobina konceptualizirana u na­ zivu sedmorupa, koji Mojo Medić (Rad 126, 95) navodi za Petromyzon fluviatilis, ali nismo sigurni da li je to ime narodno. U svakom slučaju, ono bolje odgovara stvarnosti nego germanska narodna imena (njem. Neunauge, nizoz. Negenoog) koja govore o devet rupa ili očiju. Za njem. oblik kod Paul-Eulinga (Deutsches Wbcli) čitamo: »so benannt weil man s ie b e n Kiemenlocher ais Augen mitzàhlte«16. Francuski jezik u Pikardiji ističe* naprotiv, broj »sedam«: sept treus, bète à sept treus ( = »životinja sa sedam rupa«), Rolland 3, 97. 1.1.4. Zahvaljujući semičkoj analizi, dovde17 smo uspostavili inventar leksikogenih semova koji su doveli do naziva za vrstu, tj. utvrdili smo karakteristike i atribute koji predstavljaju motivacijski impuls za ovakvu ili onakvu konceptualizaciju izraza koji postaje nazivom za paklarku. T o znači da nam takva analiza po­ maže da uspostavimo neke vrste tipologiju leksičke kreativnosti i da joj izbližega upoznamo prirodu i tendencije. Primjeri iz drugih nomenklatura dokazali su nam da neke dominante te leksičke kreativnosti, mada nisu univerzalne i nemaju snagu ni vrijednost zakona, ipak pokazuju vrlo visok stupanj podudaranja i da se lingvi­ stički ostvaruju u toliko genetski i prostorno udaljenim sistemima da je nemoguće govoriti o bilo kakvom dodiru između njih. Dodira nema, a postupci su u velikoj mjeri jednaki, konceptualizacija u formi sadržaja vrši se na frapantno sličan, ako ne i na jednak način. To nam rječito govori o efikasnosti metoda i novosti postupaka strukturalne analize. Dosaussurijanska etimologija kretala se i ostajala isključivo na površini znaka, na njegovoj komponenti izraza. Strukturalna analiza, kakvu iziskuje suvremeni semantički i etimološki pristup, prodire naprotiv do duboke razine sistema: do supstance, a zatim do oblika sadržaja. Zašto što sve to ističemo? Da bismo pokazali da je ovakav metod efikasan i da nam pomoć »duboke« analize sadržaja može biti odlučna kod razjašnjavanja etimo­ logije danas već potpuno neprozirnih, nemotiviranih naziva, izraza kod kojih se baš zbog te neprozirnosti, izazvane starošću termina, ne može doći do prihvatlji­ ve etimologije. Nije nam bilo teško utvrditi uzrok nekih denominacija kao što su sisobaka, bila, timunera, kad smo raspolagali i s paralelama u drugim jezicima i s realnim »konstantama«, tj. s opisima ihtiologa. Kombinacijom tih elemenata i nji­ hovim postavljanjem u diskurs, došli smo do zadovoljavajućih razjašnjenja odnosa izraz/sadržaj, a time posredno i do same etimologije. Ostao nam je, međutim, neriješen najrasprostranjeniji naziv u Sredozemlju, naziv koji je »naslijeđen- u 15 »Sieben runden, kleinen Kiemenoffnungen«, FFA 545; »Sette paia di tasche branchiali sboc­ canti all’esterno con altrettanti fori«, Toitonese 2, 17. 16 Tumačeći nizoz. naziv Negenoog, Max Poli 25, smatra da je do takve denominacije došlo -faisant allusion à la succession dea 9 organes constitués par la narine, l’oeil et les 7 orifices branchiaux«, što je svakako točnije. 17 Nismo se posebno zadržavali na imenima koja nismo sami zabilježili. Tako je, na primjer, teško utvrditi da li je Šoljanov naziv zmijuljica (RJ) narodni ili je knjiška tvorevina. Za okolica, koje nalazimo u Šulekovu rječniku (odakle je preuzima ARj, 8, 810) može se tvrditi da je djelomičan prijevod njem. Neunauge.

42

velikom broju jezika: naše lamprida (i var.), tal. lamprdea, frane, lamproie, španj. ! amprea, pori, lampreia, engl. lamprey, nizoz. lamprei i dr. Naziv je očito star i u svim je jezicima, kod kojih je u upotrebi, danas potpuno neproziran. Ako smo s uspjehom riješili pitanje porijekla i uzroke denominacije recentnijih naziva, imamo izgleda da slijedeći isti put. riješimo i etimologiju neprozirnog lamprida. 1.1.4.1. Razmotrimo najprije ono što se zna o povijesti tog ihtionima. Kasnolat. lampreda pojavljuje se tek u V III stoljeću i, prema W. v. Wartburgu (FEW 5, 147), to bi morala biti »dne jiingere form des bei Polemius Silvius belegten naupreda«16. S druge strane, humanistički prirodopisci, temeljeći se na jedinoj glosi koja donosi oblik lampetra (kod Filoksena: lampara = μύραινα)1819, smatraju da se oblik raz­ vijao ovako : lampetra -> lampedra -> lampreda i da u njemu treba vidjeti sintagmu lambere petram20. Tako Bellonius izrijekom kaže »a lambendis petris lampetra vel lampreda dicitur« (De Aquatilibus libri II, 1552, str. 75)21. To tumačenje ne odgo­ vara za murinu (Mureana helena), ali odlično pristaje paklarki, jer smo vidjeli da se ona pripija na kamenje (»an Stdnen und Felsen festgesaugt« FFA 546): »au mo­ ment du frai les màles se fixent solidement à une grosse pierre du fond et se laissent bercer par le courant« (Boudarel 406). Prema svemu tome, možemo prihvatiti da je lampetra ishodište obliku iz kojega su potekli naši likovi lamprida, lampreda, lamprina, lemprina, lamprega, lampruga. Kao što se moglo i očekivati, preuzeti su oblici kod nas bili izloženi paretimološkom djdovanju i sekundarnim motivacijama. Tako je sigurno da je formalno slični ihtionim lampuga, tj. već postojeći nazziv za vrstu Coryphaena hippurus (v. 21.6.1.), ne samo djelovao na jedan od gornjih naziva i doprinio formiranju imena lampruga, već je na dvjema točkama neprila­ gođeno lampuga, mada za to nema realnog razloga22, postalo naziv za samu paklarku.23 Sve se te varijacije paradigmatski vrlo lako objašnjavaju. Što se tiče oblika tamplida, teško je nešto sigurnijeg tvrditi. Naprotiv, s više sigurnosti može­ mo tvrditi da je naziv lemprina nastao pod utjecajem homofonog fitonima, tj. naziva za Ruscus aculeatus (R. hypoglossum). Za fi v. tal. lampreda-, lamprua (Ligurija); lampredon, lampùsa (Apulija)24; prov. lampru, lamprua, lampreso-, frane, lamproie, anguille lampresse i var. (Rolland 3, 97; 11, 180— 1); bretonski lamprez, lampris, lamprevan (Le Berre R 227, str. 315); španj. lamprea, lamproia, lampardia (Lozano 9); kat. llampresa, amprea (A. Griera, Els ormeigs... 62 i 35); port. lampreia (J. M. O. Castro, 39); njem. Lamprete; engl. lamprey; švedski i norveški lampret (Falk-Torp NDEW). Kao što smo vidjeli, semička nam analiza dopušta da za najrašireniji evropski naziv prihvatimo kao ishodište oblik lampreda, koji može ali ne mora biti nastao iz slike sadržaja i forme izričaja lambere petram. Takva motivacija odgovara mode­ lima za koje smo utvrdili da vrijede kod denominacija za paklarku. Posve je drugo pitanje da li je lampreda, kako to smatra W. v. Wartburg, samo mlađi, tj. paretimološki adaptirani oblik samo jednom potvrđenog naupreda. 18 19 20 21 22

A. Thomas (.Romania 35, 185) i H. Schuchardt (ZfrPh 30, 724). Usp. J. J. Kohler, Anglistische Forschungen, 21, 1906, 52. Što semantički nije ništa drugo nego od sistematičara skovani hibrid petro-myzon. T o mišljenje prihvaćaju i Falk-Torp NDEW 1, 621. Osim činjenice da su i Petromyzon i Coryphaena nevažne i relativno rijetke ribe. Kod čestih ili za prehranu važnih vrsta, do takve »neutralizacije« naziva za dvije ribe ne bi moglo doći. Lakerda koje navodi H 192 (iz Davidovića i Korlevića) za Petromyzon očita je greška. 23 Usp. južnotal tambuca (Tortonese 2, 20). 24 P.—S. 210.

43

1.2. To će nas pitanje odvesti u razmatranje i detaljniju analizu naziva za jednu drugu vrstu, a most za taj prijelaz od Petromyzon na drugu ribu tvorit će njihov zajednički sem »pripijanje«, »prianjanje«. Mislimo pri tom na ribu iz obitelji Echeneididae, koju su sistematičan nazvali Echeneis remora. I ona se kao i paklarka pripija na brod ili na druge morske životinje («Saugen sich an schwimmenden Objekten durch Hochstellen der Querrippen fest, wodurch ein Unterdruck entsteht«, FFA 610), pa su zoolozi mislili da je to έχενηΐς o kojoj govore Opijan, Aristotel i navlastito Elijan 2, 17 (usp. Liddell-Scott 747b i Stromberg 60). Za drugi dio sistematskog imena uzeli su remora, tj. termin kojim se kod nekih pisaca (Donat, Servije) prevodio grčki ihtionim έχενεΐς. Međutim, iz Opjjanova se opisa (I, 212) lako da zaključiti da njegov έχευηΐς nije naša današnja Echeneis remora već Petromyzon marinus25. Zbog zajedničkih karakteristika došlo je do zamjene imena, jednako kao što se to događa i u naše vrijeme, jer vidimo da Echeneis i Petromyzon imaju ista imena u mnogim narodnim popisima. Dovoljno je pogledati španjolsku nomenklaturu: od glagola pegar(se) »prilijepiti (se)« nastaje ihtionim pegatitnón, koji označuje obje vrste (Lozano 9 i 118). U prov. sugo-pégo, jednako kao i naše pijavica, oznaka je za Petromyzon i za Echeneis. U starogrčkom je έχενηΐς (έχεναϊς) motivirani izraz složen od έχε- i ναϋς = »ship detaining«, »der das Schiff zuriickhàlt«26, a staro nam vjerovanje opisuje Izidor (12, 6, 34): »Echenais, parvus et semipedalis pisciculus, nomen sumpsit quod navem adhaerendo reti­ neat. Ruant licet venti, saeviant procellae, navis tamen quasi radicata in mari stare videtur nec moveri, non retinendo, sed tantummodo adhaerendo. Hunc Latini moram appellaverunt, eo quod cogat stare navigia27«. Već smo vidjeli da postoje osnovani razlozi da grč. έχενηΐς identificiramo kao Petromyzon sp. Pored tog naziva postoji gotovo izosemički termin ναυκράτης »holding a ship fast«, »iiber die Schiffe herschend«, »das Schiff festhaltend«, koji, kao što se vidi iz Βίβλιοι Κυρανί8ες, označava istu ribu ili barem vrstu istih osnovnih karakteristika. Ako je ναυκράτης = Petromyzon, tada smo već bliže obliku naupreda i možemo pret­ postaviti da je Polemiusov oblik reminiscencija ili paretimološka prilagodba grčkog ihtionima. To tim više što znamo da su Rimljani svoje pomorske termine preuzimali od Grka (naupegus, nauplius, nautilus, nauclerus itd.). Ništa nije vjerojatnije nego da se izraz naucrates28 u posve novoj sredini (galskoj? Meillet DELL 432) suobrazio nekom nama nepoznatom modelu i nastavio označavati kako morskog tako i slatkovodnog Petromyzona. 1.2.1. Što se tiče naših naziva za Echeneis remora L., jedino možemo tvrditi da su slipetuša i riba od pine odista narodni, jer smo ih sami zabilježili. Semantizam prvog imena potpuno je jasan: slipetuša se zasniva na sli(je)piti, a to je osnovni sem koji karakterizira kako Echeneis tako i Petromyzon. Međutim, kao i kod prilipetuša, u nazivu je došlo do hibridne tautologije29, jer je sadržaj »slijepiti (se)« iskazan sa čak. s-lip- i ven. pet- (od mlet. petàr »attaccare una cosa ad un’altra«, Boerio 497). U nazivu riba od pine, sastavnicu pina valja shvatiti kao ihtionim, tj. naziv za morskog psa (2.6.1.2.) jer, kako navodi De Carli, 1975, 105 »una vera 25 Stromberg 60, dok E. W. Gudger (»Aristotle’s Echeneis not a suckling-fish», Science 54, 1916, 316 i d.) smatra da takvo ime kod Aristotela nije označavalo uopće ribu prianjalicu. 26 Liddell-Scott 747b, Stromberg 59, Chantraine D ELG 391. 27 Mehanizam prianjanja detaljno opisuje Tortonese 11, 468—9. 28 Usp. sistematski naziv Naucrates ductor. 29 Za naše pleonastičke hibridne tvorbe v. Vinja 1957 (4) 31—34 i Suvremena lingvistika 4, 1967, 90—100. 44

simbiosi è quella che si instaura tra tutti i grossi nuotatori pelagici e le remore. Provviste di un disco adesivo, derivato dalla modificazione di una pinna dorsale, queste aderiscono all’ospite senza danneggiarlo«. Isti autor donosi rječitu ilustra­ ciju te simbioze uz legendu »Remore attaccate al dorso di uno squalo«. Za nazive što ih donose zoolozi, u ovom slučaju možemo prihvatiti da su pučki (naravno, osim štitoglava priljepuša) jer se temelje na narodnom izražavanju semova koje smo sreli kod vrste Petromyzon; usp. \ engl. nazive shark sttcker, whale sucker (CLOFNAM 200.3.; PM CM 245). 1.2.1.1. Pitanje autentičnosti postavlja se jedino za naziv ustavica. Brojne po­ tvrde navedene su u ARj 20,7, ali su im izvori bez iznimke leksikografi ili prirodopisci, pa se može pretpostaviti da je ustavica (ako je od ustaviti) kalk prema njem. (Schiffs)halter30. U španjolskom je naziv istog semantizma izrazito pučki: agarrador znači »onaj koji hvata«, »agent, policajac« i Echeneis (Lozano 119). Sisavica i pijavica istovremeno su na drugim točkama nazivi za Petromyzon. Usp. u turskom vantuzlu ili vantozlu balik, M. Nicolas 9630a. 1.3. Postoji još jedna vrsta riba prianjalica sličnih navika, koja je kod nas naj­ bolje predstavljena vrstom Lepadogaster gouanii RISSO ( = L. lepadogaster BONN.). Dok se paklarka lijepi za brod, kamen ili drugu ribu, Echeneis uglavnom za brodsko dno, Lepadogaster se fiksira na kamen: »Les Lepadogaster ont sur la face ventrale un appareil adhésif, dit acétabulaire, leur permettant non seulement de se fixer sur leur support, mais également de se déplacer. L ’appareil adhésif est composé de deux disques«, Dieuzeide 3,342. »I Lepadogaster si rinvengono con una certa frequenza presso le rive, sotto le pietre dei bassifondi, alle quali si attac­ cano col disco ventrale«, (Tortonese 11, 552).

Lepadogaster: izgled i adhezivni organ (1.3.)

I ovdje će dakle sem »prianjanje« biti u osnovi najvećeg broja naziva. Kako je riječ o bezvrijednoj ribici31, nijedna varijanta ne prekriva znatniji areal, već se prilično neočekivano i stilistički označeni nazivi mijenjaju od mjesta do mjesta. 1.3.1. Osnovni je lik prilipak, od pri-li(je)piti i od njega nastaju varijante prilipuša, prilipkuša, prlipula i prilipnjak. U prilika, ž. je rod nastao iz genitiva prillpka32. 30 »Riba kà ladje vsztavlya«, Belostenec 2, 462. Međutim, ne možemo odbaciti mogućnost mije­ šanja s usta. 30a Za ove vrste v. nav. mj. u Fortisovu Viaggio in Dalmazia (§ 12). 31 »En raison de sa petite taille est considéré comme menu fretin«, Dieuzeide 3, 344. 32 Vidi istu pojavu kod naziva za lupare, priljepke (Patella) (v. 41.2.).

45

dok je u prilipetuša došlo do hibridnog križanja s istoznačnim mlet. leksemom (v. 1.2.1. )· Mletački je leksem naprotiv sačuvan sàm i proširen s hrv. gramemom u petač33. Isti semantizam izražen drugim aloglotskim oblikom vidimo u kataribica, što je zapravo metatezom okrenuto od *takaribica (v. gore takapegula, 1.1.1.1.). \ za istu vrstu nalazimo u bug. prilepalo (Drenski 248); frane, appéchart (P. Barbier RLaR 65, 2); sidi. ampiscica, ’mpicalora, Catanzaro (Penso). 1.3.1.1. S oblicima slipica, sljepica, koji realiziraju isti sem »slijepiti (se)«, sa­ držaj se rašlja zbog dvoznačnosli izraza: 1. »slijepiti (se)« i 2. »sli(je)p«, tj. »koji ne vidi«. Iz ove posljednje interpretacije signansa nastaje paradigmatski blisko svićica i njemu sinonimno lampalovica34356, koje se danas na Ižu shvaća kao izve­ denica od lampa »svijeća«. 1.3.1.2.

Prianjanje uz kamen izraženo je u našem nazivu kamenjarka35.

1.3.1.3. Pomoću vrlo čestog prvog elementa u složenicama peše- (»riba«) nastao je naziv pešešaš, koji je, po svemu sudeći, naša tvorba prema tršćanskom obliku taccasasso (Penso i Pr. 690)36. Paradigmatski se na pešešaš nastavlja pišmulj, bez obzira na to što je to na drugim točkama naziv za jednog pripadnika iz obitelji Gadidae. Za \ usp. u Liguriji tacca scheuggio (Tortonese 11,552) i kat. pega-roques (A. Griera Els omieigs... 73)37. 1.3.1.4. Elipsoidna, prema straga otvorena trbušna prianjaljka (Dieuzeide 3, 342), kojom se ta riba drži za kamen, izaziva usporedbu sa ženskim spolovilom i prenosi značenje u opscenu sferu. Odatle oblici pizdejica38, piškul, pišktir i piškurić, koje informatori smatraju opscenim izrazima. T ri su posljednja naziva međutim ikavizirane izvedenice od peš (v. Skok 2, 646, s. v. peš2). U isto semantičko polje odvodi i tršćansko paretimološko adaptiranje taccasasso -> taccacasso (Plucar). 1.3.1.5. Prianjalka (ventouse) kod hobotnice (Octopus vulgaris) zove se na Premudi čepuka. Prijenosom slike nastaje još jedan naziv za Lepadogaster tj. čepukar, koji narod tumači: »zato što se pričepi za kamen39«. 1.3.1.6. Okrugli diskoidni oblik stražnje prianjalke s hrskavičavim obodom iza­ ziva sliku »zdjelice«40. Iz takve konceptualizacije dolazi do imena škafar (od mlet. scafa, Boerio 613, < grč. σκάφη »Schiissel«, Rohlfs Lexicon 461; Cortelazzo In33 petač u nemaritimnoj akcepciji znači »krpelj«, »čovjek kojega se ne možeš otresti«. Baš taj sadržaj ima 1 naziv za Lepadogaster u Livomu: mignatta. T a riječ znači: 1. »sanguisuga«, 2. »per­ sona noiosa e importuna che non si leva mai di torno« i 3. Lepadogaster. Osim toga, sadržaj »ljepljiv«, »koji se čvrsto drži« imaju i turski nazivi za Lepadogaster i Echeneis yapt$an,yapi}kan (Nalbandoglu 12). Na sadržaju »krpelj« temelji se i južnotal. naziv zicca, koji sam Rohlfs VDS 839 navodi za salentinske dijalekte sa značenjima »mosca equina« i »remora«. 34 Dijakronijski gledano, to je samo sekundama motivacija, jer je vjerojatnije da leksem lampzapravo nastavlja grčku osnovu koja je u λοπάς, -άδος »flat dish;« usp. niže škafar i frane. porte-ècuélle za Lepadogaster i naše Itimpar, lompar za »priljepak« (Patella). 35 Etim. v. Skok 2, 26. 36 Usp. tal. succhiarupe, Tortonese 11, 552. 37 T o je naziv za Lepadogaster, dok se Echeneis naziva jednočlanim imenom pegues. 38 Etim. v. Skok 2, 668. 39 Etim. v. Skok 1, 307. 40 »La ventouse postérieure a réellementla forme d’un disque... Son bord es1 formé par la gaine fìbro-cartilagineuse,« Dieuzeide 3, 342; usp. turski naziv za Echeneis: vantuz (PCMC 245). 4G

flusso... 212), što je još bolje vidljivo u frane, porte-écuelle (»koji nosi zdjelu«)41, Barbier RLaR 57, 282—3, Rolland 11, 201. 1.3.1.7. »La partie antérieure du corps est large, assez élevée. La région caudale est compressée. La tète est large, aplatie. Le museau allongé se termine en pointer (Dieuzeide 3, 344). Takva morfologija podsjeća na »nož« (tip. lat. ihtionima nova­ cula, španj. pez navaja). Kod nas se za vrstu Lepadogaster metaforički prenosi naziv lemeš, lemiš42. Paradigmatski se na lemeš nastavlja kleme i očito zbog razloga lokalne anegdotike, barba kleme434. S druge strane, lemiš izaziva na isti način miš(ić), što vrlo dobro pristaje ribi zbog njezinih neznatnih dimenzija. 1.3.2. Iako se uspoređivanje ribe sa svinjom vrši u svim jezicima i iako se to prenošenje oblika vrši i za velike i za sitne ribe bez razlike, pa je često vrlo teško naći razlog toj metafori, u slučaju Lepadogastera može se pomišljati da bi stalno rovanje po dnu izazvalo takvu usporedbu. To tim više što taj tip denominacije nije usamljen: za naše praščić, praščić \ nalazimo u prov. peipuorc (za Niču, Dieuzeide 3, 343, Pr 690) i u kat. peix pore »pegaroques« (A. Griera, Els ormeigs... 74), peixeporch (Lozano 131). 1.3.2.1. Formalno su jasni ostali uglavnom afektivni nazivi: soldatić, meštrovica, mala tabinica, ali nam ipak nije moguće utvrditi denominacijske porive za takva imena. Kod naziva ugor lako je vidjeti ironičku antifrazu zbog sićušnosti i bezvrijed­ nosti. Naprotiv, kod naziva mazilić i plešcuh potpuno su nam nejasni i izrazi i okol­ nosti pod kojima je došlo do takve denominacije. 1.3.2.2. Nazivi što smo ih našli kod prirodopisaca uglavnom se poklapaju s s onima koje smo sami utvrdili. Nov je samo naziv bapka kod S. Brusine, ali se to ime može lako protumačiti prenošenjem sa sličnih i isto tako bezvrijednih slingura, babica i dr.44 Izrazito stilistički ihtionim pizdin prilipak ujedinjuje dva sema o kojima je već bilo govora45, a do naziva je došlo pod utjecajem slično organiziranih imena za vrstu Phrynorhombus kao pizdino pokrivce i dr.4647

41 V. bilj. 34. 42 Etim. v. Skok 2, 316. 43 Za antroponimo u funkciji ihtionima v. ovdje ss. vv. Simun, Verona, suha m are, vuko balota. Spuli joSko. 44 V. 7.1.1. 45 V. 1.3.1.4.; 1.3.1. i 4.4.I.2. 46 V. 4.4.1.1.; usp. i frane, lape-con.

47

2. PAS I MAČKA

2. Od najstarijih vremena, koliko god možemo zaći u prošlost imena riba, opasne i proždrljive ribe reda Squaliformes1 metaforički se u narodnoj upotrebi nazivaju psima. Međutim, taj je naziv izrazito pučki i antički ga pisci upotreb­ ljavaju samo kad govore neodređeno ili prenose pučko ime. Čim govore sami, čim hoće taksonomski raspravljati o ribljim vrstama, pribjegavaju učenijim nazivima koji nose više informacije. Dakle, pored grč. κύνες, lat. canes marini, postoje za prirodopisce γαλεώται i(li) squali, pored pučke postoji učena upotreba, pored stilističkog postoji neutralni taksonomski naziv. 2.1. Ostavljamo po strani pitanje zašto je za označavanje opasne ribe grabljivice, najvećeg čovjekova neprijatelja u moru, uzet naziv pas koji na kopnu označava čovjekovu najvjerniju životinju i pouzdanog prijatelja. Neki misle da je to zbog izraženo jakih zubila, dok su drugi skloni tu metaforičku upotrebu tumačiti razlo­ zima tabua2 (Stromberg, 104). Razliku između pučke i učene upotrebe Keller 2,380 pokušava tumačiti činjenicom što je pse za hranu upotrebljavao samo najniži puk. Među grčkim piscima Opijan {Hai. 1,373) je najeksplicitniji u pogledu opisa riba iz ovog reda. On κύνες dijeli na 3 skupine: κητώδης, κεντρίνης, γαλέος. Ovaj posljednji ima tri vrste σκύμνος, λείος, άκαν&ίας, a άκανΟίας opet tri pod­ vrste ρίνη, αλωπεκίας i ποικίλος, što se može shematski prikazati :4

κύων t 1, κεντρίνης

1

κητωδης

! σκύμνος -

γαλεός 1 1 λείος ρινη

άκανθ-ίας 1 αλωπεκίας ποικίλος

' Do danas najbolji i najpotpuniji biološki opis i pregled riba o kojima se raspravlja u ovom pog­ lavlju dao je E. Tortonese u knjizi Leptocardia — Ciclostomata — Selachii, u zbirci Fauna d’Italia, II, Bologna, 1956. Razred Selachii obuhvaća gotovo čitavu knjigu (str. 37—322). Chondroichthyes su obrađeni u CLOFNAM (3.—27.) od više specijalista među kojima je i E. Tortonese. la )>...ut canes in mari a terrenis nuncupati quod mordeant«. Isidori Etym. 12, 6, 5. 1 Kad se ribare na Komiži pita koju se riječ ne smije izgovoriti za vrijeme ribanja, oni odmah od­ govaraju: kucin tj. morski pas. Isto smo zabilježili na Premudi, Iloviku, Moluntu, dakle, takorekuć na čitavu jadranskom potezu; usp. M. Deanović, Rad 344, 29. 4

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

49

Slično postupa i Elijan (NA 1, 55) kad razlikuje tri vrste pasa: 1) velikog psa, najjaču morsku životinju κητών (Saint Denis p. 18), 2) šarenog psa (γαλέος) i 3) psa s trnom (κεντρίνης) nazvanog tako zbog njegove karakteristične bodlje. Samo, odmah valja naglasiti da su nam sva ta imena od male koristi. Većina njih nije nedvojbeno identificirana, a kako su sistematičari gotovo uvijek sastavljah svoja imena od bilo kojeg grčkog, latinskog, pa često i od izrazito pučkog imena (cf. Gadus poutassou, Trigla lastoviza...), ne brinući se o tome da li su u tim jezi­ cima ti nazivi odista označavah baš te vrste, često smo skloni da u Centrina salviani vidimo Opijanovu κεντρίνης ih u Scymnus lichia Opijanova σκύμνος. Tom Opijanovu nazivu odgovara kod Aristotela (HA VI, 10, 565a 16) σκύλιον, međutim za sistcmatičare je Scymnus jedan pas, dok su sa Scylhum označih nekohko vrsta ma­ čaka! Ne smijemo se, dakle, u identifikaciji povoditi za nazivima sistematičara, jer su se oni, kako je to slikovito primijetio J. Cotte34, često služili starim piscima kao oni graditelji što su uzimah stupove iz starih građevina i, gradeći novo, te velebne svjedoke prošlosti pretvarah u ruševine. No, grčka će nam i latinska imena, a navlastito prozirni, motivirani nazivi i njihove izvedenice, biti od neprocjenjive i odlučne pomoći kad budemo izvodili semičku analizu. Tako će nam sem »trn«, »bodlja« koji je vidljiv u κεντρίνης i άκανθίας biti vrijedan pokazatelj za tumačenje naših naziva štiletar, košćerin, pina i dr„ dok će nam metaforička vrijednost našeg lisica biti jasna iz već starogrčkog άλωπεκίας. Što se tiče sačuvanosti na planu izraza ( / ) , u našem se jeziku održalo malo ih gotovo ništa (rena), ah o tome će biti riječi prilikom objašnjavanja ostalih imena za pse i mačke pri čemu ćemo navoditi i ostala grčka imena za ovaj red. 2.1.1. U latinskih se pisaca, a poznato je da oni vjerno nastavljaju svoje grčke uzore, nalazi dosta vrijednih podataka kako za tumačenje postupaka konceptualizacije tako i za pronalaženje formalne etimologije. U Plinija nalazimo squalus4 (9, 78 i Varon RR 3.3.9.), kojim on označava hrskavičave, ah ne plosnate ribe i tako prevodi Aristotelovo τά γαλεώδη. Naziv je i za Plinija rjeđi i nije pučki. Narodno i mnogo češće upotrebljavano ime je canis marinus i izvedenica canicula. Grčkom κυνίσκος θαλάσσιος odgovara lat. deminutiv cani­ cula (Plinije 9, 34; 9, 151; 13, 139; 32, 145). Varon (LL 5, 77) ga daje za primjer prenošenja naziva kopnene faune na morsku («a vi quadam ut...caniculai). 2.1.2. Naša narodna terminologija postupa uglavnom jednako kao i grčka i latinska i kao ostale sredozemne nomenklature, samo što kod nas, u taksonomskom pogledu, možemo razlikovati tri točno određene semantičke dimenzije: sva se hrskavičava riba (Cartilaginei) zove općim nazivima div(l)ja riba (cf. tal. pesce matto) ili landovina (s brojnim varijantama), a unutar nje narod razlikuje: a) pse

b) mačke

i

c) raže.

3 »Pour retrouver a signification des noms anciens, que l’on se méfie, par principe, des noms scientifiques modernes qui ont la mème orthographe. Les systématiciens, trop souvent, en ont usé avec l’ancienne littérature comme l’ont fait les bàtisseurs de monumente quand ils ont dépouillé les temples anciens de leurs colonnes ou en ont pris les pierres, transformant en ruines ces précieux vestiges... Les vieux mots ont souvent servi à dénommer n ’importe quoi, qui n’avait aucune relation avec les ètres qui avaient été désignés autrefois par eux. C’est surtout depuis le X V III' siècle que cette rage de destruction a sévi, depuis que la réforme Iinnéenne a exigé deux noms pour chaque espèce (nom générique et nom spécifique), et qu’il n’y pas eu de voix influente pour réclamer la conservation, dans leurs aflectation, des vocables dont les Anciens s’étaient servis«, (p. 11) 4 naziv je nepoznate etimologije, cf. Ernout-Meillet DEL, 645b.

50

2.1.3. Prije nego prijeđemo na ispitivanje naših imena za pse i mačke, a ostav­ ljajući za iduće poglavlje imena za desetak vrsta plosnate divlje ribe, pogledat ćemo opće oznake za ludu, divlju, deranu ribu, tj. za semantem koji obuhvaća sve hrskavičave stanovnike mora. Plinije (9,78) navodi da postoje plosnate ribe koje umjesto kostiju imaju hrska­ vicu, da u tu skupinu spadaju i svi psi iako ovi nisu plosnati, te da je Aristotel sve te hrskavičarke obuhvatio općim imenom σελάχη za što latinski nema pogodna naziva i ne preostaje mu drugo nego da ih nazove cartilaginei. Naš narod raspolaže za ovaj »arhisemantem« brojnim hiperonimskim izrazima: divja riba, luda ribas, derana riba*67, krapovina7 i nadasve brojnim varijantama landovina, hljandrovina (ili kljandrovina) 8, landrovina, fljandrovina9*, kljundrovina1°. Među ovim posljednji­ ma najrašireniji je oblik landovina jer za njega postoji paretimološko naslanjanje tj. motivacija na landa »kriška« = tal. »fetta«. Etimologija ove i danas u narodu žive riječi nije do kraja rasvijetljena. Za ARj 5, 896 (koji donosi dosta potvrda iz pisaca i narodne upotrebe) njezino je postanje tamno, dok joj Skok 2, 267 traži izvor u lat. LAMINA (REW 4869). Baš postojanje ove ribarske akcepcije riječi navodi nas da za landovina i dr. ne prihvatimo Skokovo tumačenje, već da se okre­ nemo klasičnim izvorima iz iste pojmovne oblasti. U grčkom se tunj naziva μελανδρϋς (Atenej 121b) a kriške njegova mesa μελάνδρυκ, μελανδρύαι (Atenej 315e). Odatle i Plinijevo (9, 48) melandrya, koji za ko­ made soljene tunjevine kaže: melandrya vocantur quercus assulis similia. Riječ je i u latinskom bila adaptirana i pravilno Plinijevo melandrya postaje kod P. Festa (76) melandrea (genus salsamenti quod appellatur vulgo melandrea), a kod Varona (LL 5,77) melander (thynnus cuius partes Graecis vocabulis omnes, ut atque uraeon). I prirodopisci humanisti poznaju tu riječ, pa P. Gyllius (De nam. cap. 36, p. 556) naslovljavà čitavo poglavlje De melanderinis. Prijelaz od tunjevine na (divlje) meso morskog psa ne smije nam biti smetnja, jer melandrya, melandrea označavaju crno riblje meso i ribu takva mesa. Osnovno u nazivu jest sem »crn«, »zagasit«, a kad se pas odere, upada nam u oči tamna boja njegova mesa pod kožom. T o se meso reže na okrugle kriške (odatle dalmatinski oblici landa -> landovina) i peče. I ne samo to. I pučke nomenklature za neke vrste morskih pasa nastavljaju grčki izraz. Tako u današnjem frane, nalazimo milandre za morskog psa, »espèce de requin de la famille des Galéidés, chien de mer«, koji se fonetski potpuno poklapa s grčkim oblikom, a Keller u FEW 6/1, 657a smatra da »das wort lebt ais griech. kolonistenwort an der kiiste des Golfes von Lion weiter«. Leksikograf Cotgrave preuzeo je riječ od Rondeletiusa pod oblikom melanderinus: »a nostris in Gallia Narbonensis dento dicitur sed perperam«. Slično je i s tal. melanderino koji uz brojne tal. i druge potvrde navodi Barbier, Revue de phil. franpaise et de littérature 22,1908, 205—206. Nastavljanje grčkog leksema s vrijednošću »crn« za ime psa vidimo i u frane, (u Nici) melantoun (»crno« + »bojan«) »lamie à long nez, poisson de mer, de la famille des squalidés« FEW 6/1, 657b. ’ u čestoj je upotrebi, navlastito na Sjev. Jadranu i neprilagođeni venecijanizam peh mato, pa se luda riba može smatrati i kalkom. 6 (Ražanac) jer joj se koža dere; cf. Finka Ljetopis 62, 395. 7 U Rogoznici. * Veli Rat na Dugom otoku. 9 Iž Veli. ' ° Molat.

51

2.1.4. Ostali skupni nazivi za Chondrichthyes daju se tumačiti bez teškoća. Oznaka divlji česta je u ribarskom jeziku za razlikovanje nečega što je oblikom slično, ali kakvoćom nevrijedno: pas jest riba, ali divlja tj. slaba, nevrijedna riba, Syngnathus acus jest igla, ali nevrijedna i nejestiva igla, za razliku od tražene igle Belone acus, pa se zato i zove divlja igla, divlja iglica ili čak divljaktdja. Primjeri tih opozicija postignutih pomoću determinativa divlji brojni su i nisu ograničeni na naš jezik: lignja Loligo vulg. (h)obotnica Octopus jastog Palinurus bilizma Lichia ven. angusigola Belone

divlja lignja Ommastrephes ( = žuka ligna) divlja obotmca Astropecten ( = krišalina, zvizdina) divlji jastog Squilla mantis ( = striga) divlja bilizma Stromateus ( = piska od mora) angusigola salvadega Syngnathus (A. Ninni, 14)

Ribe iz lijeve kolone: + jestivost, + kvaliteta Ribe iz desne kolone: — jestivost, — kvaliteta Isto vrijedi za oznaku luda riba, dok determinativ derana (sc. riba) dolazi odatle što Chondroichthyes spadaju u ribu koju treba derati, oguliti prije upotrebe za jelo ili prije sušenja. 2.2 Kad smo razjasnili skupno ime za razred, ostaje nam da pogledamo nazive za vrste. Kao što smo rekli, sve hrskavičarke najgrublje se dijele na tri skupine: psi, mačke i rače. Sva su tri naziva arhisemantemi i obuhvaćaju sve vrste pasa, mačaka i raža. Prva lingvistička konstatacija koja se nameće jest da su psi veoma oštro lučeni od mačaka i to gotovo uvijek pomoću roda jer se čitava daljnja podjela zasniva na osnovnom imenu pas m i mačka f 11 (tzv. tétes de séries). I ovdje dolazi do poznatog rezultata: vrste koje su na bilo koji način biomorfološki označene imat će posebna imena, dok će se većina ostalih pasa nazivati neoznačenim imenom pas12 i brojnim sinonimima. Zbog tog ćemo razloga najprije razmotriti neoznačena imena, a tek nakon toga ćemo pristupiti analizi imena za vrste kod kojih je morfološka različitost uočljiva. 2.2.1. Najrasprostranjeniji je naziv pas (Skok 2, 611 ss), uz sintagmu morski pas, koja se upotrebljava kad je potrebna determinacija. 2.2.2. Po principu sinonimijske atrakcije kao ihtionimi služe brojni sinonimi slavenskog i romanskog porijekla: kučak, kucin, kuja (Skok 1, 279) i slavensko-romanski hibrid kuculin·, ćukov, ćukas13*. Nedvojbeno su romanskog (ven.) porijekla kanja ( < cagna »femmina del cane« Boerio 115), kaina, kanigula ' 4, kanjigula (CANICULA, REW 1586.2). Lo­ vranski oblik karukul može se objasniti samo paretimološkim naslanjanjem na homonim karukul »vrsta crne ovce skupocjenog krzna«, jer se ta ovca uzgaja u Istri i na nekoliko kvarnerskih otoka. 11 Iznimke se mogu na prste nabrojiti i to su posuđenice kanja i kanigula; ajkula nije (osim možda danas u Boki?) narodni naziv, dok su kadeja i augmentativ na -ina muškog roda. 12 »Quos Graeci galeos quam marinos tam terrestres, Latini autem Mustelas, nostri nullo discri­ mine marinos canes appellant«, Bellon, 67; slično i Gesner (Nom. 42) »Galeos omnes nostri sine nullo discrimine marinos canes (chien de mer) appellant. Polonice morski pies vel psia ryba«. 13 Prema Skoku 1, 341 potjecalo bi iz tal. ciuccitelo što je vrlo nevjerojatno. 1* Čitav članak kđnj (Skok 2, 36), gdje nalazimo kaningula, nejasan je i semantički neodrživ (cf. Vinja 1956, 33—36 i 1972—73, 554); usp. Bartoli Dalm. 2, 292.

52

2.2.3. Od oblika romanskog porijekla najrasprostranjenija je složenica tipa peše — »pašo: pešekan, peSèkanja, pešikanja, pešikan, pišikan, piŠikanja, pisakan prema tal. pesce catte i ven. pesse con (Boerio 496). 2.2.4. Isključivo na Sjeverni Jadran ograničeni su oblici kadeja i kadić (kod italofonih rovinjskih ribara cadel), što je ustvari tršćanski cadel < CATELLUS »junger Hund« REW 1763 i FEW 2/1, 498)15. 2.2.5. Istarski oblik brek predstavlja jedan od rijetkih keltskih elemenata koji je prenošenjem s kopnene zoonimije prešao u ihtionimiju < BRAKKO REW 1268 (cf. Vinja 1957 (2), 254). S tim smo ihtionimom iscrpli nazive s eksplicitnim oblikom pas u formi izraza, a preostala imena zasnivaju se na drugim semantizmima, no i kod njih je sadržaj »pas« implicitan. 2.2.6. Na semu »modar« temelje se mnogi nazivi za Squalidae: modrulj, modruj, mòdruja, modrtijak, modrenjak, modrim, modralj i modri pas. Sva se ta imena uglav­ nom odnose na opasne vrste Carcharias glaucus i dr. Većina sredozemnih i ostalih evropskih nomenklatura zasniva svoje nazive na istom semu: engl. blue shark, nizoz. blatme haai, njem. Blauhai; frane, le bleu, peau bleue, Monaco pele blu. Sete echi blu, prov. blur; ven. con turehin, a najrašireniji španjolski naziv sadrži isti sem: timor era odnosno port. tintttreira16, što se podudara sa prov. tintourella u Port-Vendres (Boudarel 377), dok nam G. Rohlfs za salentinske dijalekte navodi celèste i varijantu gialestru (VDS 132 i 973). U starijih ihtiologa opažamo isti denominacijski postupak: Rondelet (lib. 18, cap. VI, p. 378), Aldrovandi (III, cap. 27, p. 394) i Gesner (IV, p. 609) imaju Galeus glaucus, jer uglavnom nastavljaju antičku upotrebu koja se zasniva na γλαυκός »de couleur glauque, d’un vert17 pale ou gris«, Boisacq navodi γλαυκός »poisson de mer d’un gris bleuàtre«, što ThesLL smatra izvedenim od prvoga: »nomine a colore ducto«, jednako kao i Izidor :glaucus a colore dictus (Orig. 12,6,28)18. Potvrde su u klasičnih pisaca brojne: Opijan, Hai. 1,170; 1,749; Arisi. HA 8,15,1 ; 8, 17,4; glaucus spominju kao ihtionim i rimski pisci: Ovidije Hai. 117, Plinije 9, 58 i 32, 153 i dr. Kao što u Grka pored γλαυκός postoje i izvedenice γλαυκίσκος, γλαυκίδιον, γλαυκινίδιον, pa Atenej upotrebljava čas neizvedeni, a čas izvedeni oblik, tako i Rimljani poznaju izvedenicu glauciscus (Plin. 32, 129 i 32,148) koja označava istu ribu. Zadržali smo se nešto dulje na grč. lat. γλαυκός/glaucus, da bismo pokazali da je to izvor za naše oblike gluhač, gluhi pas koji se iz semantičkih razloga nikako ne mogu tumačiti sa hrv. gluh »surdus«, i to ne samo zbog toga što se sem »gluh« zbog prirode referenta teško može prihvatiti za oznaku te vrste, već navlastito zbog izoliranosti tog sadržaja u ostalim nomenklaturama. Prema našem gledanju, gluh predstavlja samo prilagodbu grčkog/latinskog oblika najbližem raspoloživom hrv. izrazu. I ne samo to. P. Barbier (RLaR 52,115) je pokazao da je glaucus poznato i u pučkim terminologijama kao što nam svjedoči J. P. Pellegrini koji u svom Essai 15 16 17 ,e

Cf. port. cadelo »Hiindin«. Castro 47, Doderlein 43. Cf. tal. verdesca, verdona, verdone, verdoni (Penso). Cf. F. A. Wood, II, 49.

53

d'un dictionnaire Nigois — Frangais ima natuknicu leca = glocos »sorta di pesce«. T u je riječ o vrsti Lichia glauca za koju P. Lorini navodi ime bilizma modrulja ' 9. Što se tiče ihtiologa, svi oni odreda ukazuju na plavu boju kao jednu od karak­ teristika te vrste morskih pasa: »dos gris bleuàtre« (Dieuzeide 1, 22); »Riicken schiefergrau bis blau« (FFA 549); »colore del dorso azzurro intenso, quasi celeste negli esemplari giovani« (P.-S. 168) itd. 2.2.7. Odvajkada je poznato da neke vrste morskih pasa napadaju čovjeka. O tome govore i stari i suvremeni pisci i zoolozi specijalisti1920, pa je logično i očekivati da će se ta osobina pojaviti i u sadržaju naziva za vrste Carcharias, Odontaspis i dr. Posve su prozirna imena ljudožder, Ijudozdèra, judožder koja točno odgovaraju \ frane, mangeur d’hommes (Cotte 165, Dieuzeide 1, 23), njem. Menschenhai. 2.2.8. Uz istu osobinu povezujemo metaforičko nazivanje morskog psa imenima natprirodnih životinja i snaga. Naši oblici drkona i drkovna koji pokazuju dalmatski tretman i vokala i konsonanta, izrazito su pučke riječi za razliku od francuskih oblika dragom i dr. što ih navodi FEW 3,151, pa ih je zato uputnije izvoditi iz grč. δράκαινα (koje je također ihtionim; v. niže (8.1.1.2.) etimologiju za draganja, dragan Trachinus draco) nego iz lat. DRACONE REW 2759, to tim više što su ti oblici izuzetno sačuvali ženski rod. Ukrštavanjem s paradigmatski bliskim hrv. zderati (cf. ljudo-žder) nastalo je ždrkona. 2.2.9. Nešto mekša koža21 i meso dali su povoda da se pojedine vrste označe pomoću sema »mek«22: mekuš, mekušac, mekać, mekiš23, dok se isti Mustelus (lae­ vis) naziva i žutac zbog žute boje (»bjelkaste do svjetložućkaste boje« RJ 133; »d’un jaune violacć«, Boudarel, 377). 2.2.10. Potpuno su nam nejasni grgo24, zuka, vinćol, orijal, dok poletar i lužnjak ne možemo semantički razjasniti. 2.3. Dovde smo slijedili uglavnom sistematičarsku taksonomiju, ali lingvistički razlozi tj. narodno razlikovanje unutar razreda Chondroichthyes nameće nam sada drugačiji red. Rekli smo već da neke vrste narod naziva jednostavno psima i sino19 Cf. Vinja 1956, 37 i 50 (n. 16); cf. lica modrulja (RJ) i strijela modrulja (Fink) za Lichia gallica. 20 »dem Menschen sehr gefahrlich!« (FFA 549i 547); »s’attaquent. ..à l’homme (mangeurs d’hommes!)« Dieuzeide 1, 23. 21 »Peau plus molle«. Cotte 165; »Elles (se. émissoles = Mustelus) sont surtout reconnaissables au toucher, leur peau est douce« (Boudarel 377); colore del dorso quasi cinereo con macchie nerastre, P.—S. 166); cf. pas mekaš za Mustelus laevis RJ 134. 22 I u grčkom (Opijan, Hai. 1, 371 i Elijan NA 9,49) nalazimo ime morskog psa koje izražava semantizam »mek«. T o je μάλΟη o kojem govori Rondelet (v. niže 2.4.3.). 23 Za istu ovu vrstu (Mustelus vulgaris), Lorini (30, N°255) daje ime bulaš koje je po svemu sudeći pučko kao i gotovo sva imena kod tog pisca. Od njega ga preuzima i Šoljan RJ 134. Naziv je izvedenica od bùia »pečat«, »mjehurić«, »kokica« itd. (Skok 1,185; ARj 1, 728 c. v. 2. bula) što je, barem u našem slučaju, posuđenica iz ven. bola »macchia« Boerio 87 (REW 1385). Naziv je izazvan »lećastim bijelim pježicama« (RJ 134) i ima svoj \ u frane, lentillat : »la coloration du dos et des flances est gris ardoisé ou brunàtre orné de petites taches blanches lenticulaires« (Boudarel, 375). 24 ma da bi se grgo moglo fonetski objasniti sa carcharus ( < gr. κάρχαρος, Atenej 306d) s paretimološkim naslanjanjem na antroponimik, teško je za ovako opasnu ribu pretpostavljati takvu konotativnu vrijednost koju srećemo samo kod manjih vrsta (cf. limun, barba kleme, vuko ba­ lota, luka bužarić). M eđutim, pretpostavka se ne može isključiti jer se navlas isto dogodilo u španj., gdje je od pez martillo (također opasan pas) pučkoetimološki nastao pez Martin (Lozano 15).

54

nimima te riječi. Međutim, postoji još grosso modo šest vrsta koje ihtiolozi navode određenim redom, ali ga mi ne možemo poštovati jer je tu riječ o morfološki toliko uočljivim ribama, da im većina priobalnog stanovništva daje posebna imena, a ona, prema tome, tvore svojevrsne denominacijske cjeline. Njih moramo ispitivati onim redom koji nam nameće jezična stvarnost jer ona najbolje odražava reference kako ih ribari vide. Već je sama uočljivost tih morfoloških osobina dovoljan razlog da odstupimo od ihtiološkog reda, jer takve pse ili hrskavičarke jezik ribara posebno klasira, a neke od njih (kao mačke) čak i ne smatra psima. T ih šest vrsta su Alopecias vulpes {lisica), 2 vrste Scyliorhinus {mačke), Sphyrna zygaena {mlat), Centrina salviani {prasac) i Acanthias vulgaris {kostilj). 2.3.1. Svi denominacijski impulsi za Alopecias vulpes izazvani su neobičnom duljinom repne peraje. Ihtiolozi odreda potcrtavaju tu značajnu morfološku oso­ bitost: repna peraja toliko je duga da na nju otpada otprilike p o l o v in a od u k u p n e d u ž i n e tijel a (RJ 118); »prolongement du lobe supérieur de la queue aussi long que tout le corps« (Dieuzeide 1, 35); »corpo allungato fusiforme provvisto di una pinna codale e n s i f o r m e l u n g h i s s i m a talvolta più dell’intero corpo» (P.-S. 172); »sehr lange Schwanzflosse die fast die H a l i t e der K ó r p e r l à n g e betragt« (FFA 553). Najraširenija i najstarija je usporedba sa lisicom, očito zbog dužine repa, iako antički pisci navode i druge razloge. Tako Diphilos Siphnios ap. Athen. 356c, smatra da okus mesa ovog psa odgovara okusu mesa u lisice, dok Opijan {Hai. 3, 144) misli da je riba prozvana lisicom zbog svoje izvanredne lukavosti jer se lako zna osloboditi progutane udice, pregristi konopac, itd. U svakom slučaju, ovo je jedna od rijetkih vrsta gdje nema sumnje o identifikaciji grčkih i latinskih osnovnih naziva. Kod Aristotela i Opijana nalazimo άλώπηξ (i izv. αλωπεκίας), koje Plinije jednom (32, 145) latinizira u alopex ili pak prevodi (9,145) sa vulpes marina, preno­ seći, jednako kao i Elijan (NA 1, 5), priču o oslobađanju s povraza. Naš najraprostranjeniji oblik lisica (i lesica kod S. Brasine) rezultat su iste konceptualizacije sadržaja, a isto opažamo u gotovo svim ostalim nomenklaturama: \ alb. peshku-dhelpčr (Pesh. Shq. 19), ngr. άλεπούσκυλος OECD 1015, malteški pixxivolpi (Aquilina 660), tal. pesce volpe (za tal. uopće i Anconu posebno. Penso) volpe di mar (za ven., P.-S. 172); frane, renard, prov. rinard, ranard (Rondelet; Rolland 3, 86i 11,159); španj. pez zorro, pez zorra; kat. rabosa; portug. zorra, zorro, peixe zorro, raposo (Castro, 43); njem. Fuchshai, Seefuchs (FFA 553); engl. sea-fox itd. I ostali se naši nazivi zasnivaju na semu »duljina repa« i slikama koje iz toga mogu proisteći. Zapazimo odmah da gotovo nijedna konceptualizirana slika ne ostaje bez paralele u nomenklaturama dragih primorskih naroda. 2.3.2. Ispruženi rep podsjeća na »zastavu«: odatle iz venec. preuzeti oblici: pešebdndjera, pešebandera, pesibandera prema tal. oblicima fi pesse bandiera (ven. P.-S. 17225), pisci bandera (P.-S.)2627, pisci barmèra, bannèra (Penso, s. v.), pesce pondera (Rohlfs VDS 447), pisci vannera (Sicilija), pesce bandiera (Toskana, P.-S.). 2.3.3. I ovdje, kao i u brojnim drugim slučajevima, došlo je do iskorištavanja sadržaja »mač«: pas mačun, pas sabljar i istoznačni venecijanizam pišišpada21 (fi 25 oblik potvrđuju i Trois i A. N inni, 33. 26 za istu regiju (Apulija) : pisci pantera (P.— S. 172)! 27 cf. pas spadun, pas mačun, S. Brusina. 55

ven. pesse sp a d a , P.-S. 172), što se poklapa u drugom dijelu leksije sa zapadnofranc. imenom za (psa) lisicu: tornile à Vépée (Rolland 3, 86) i baskijskim ch ichi esp a d a (Lozano 17). Sadržajno poklapanje ( \ ) nalazimo u frane, sabreu r (za Croisic, Boudarel, 337). 2.3.4. Ista morfološka osobitost referenta tj. označene stvari izaziva konceptualizaciju s »kosa«, jer dugi, vitki rep k o si površinom mora. Iz te je slike potekao naš naziv k o sa c28 i \ francuski f a u x i fa u c h e u r na atlantskoj obali (Rolland 3, 86 i 11, 160; Boudarel, 373). U turskoj terminologiji nalazimo sličnu sliku sadržaja: ša p a ti b a lik (Nalbandoglu, 15) što doslovce znači »plug riba«, jer dugi rep poput lemeša siječe more29, a sličan je bio denominativni impuls i za naše p a s strujaš. 2.3.5. Usporedba najupadljivije morfološke oznake ovog psa to jest njegova dugog i tankog repa s bičem prouzročila je denominadju k a n d ž ija š što je izvedenica iz balkanskog turcizma k a n š d ija , k a m d ž ija ( < tur. kam gi, Skok 2, 32; Škaljić 390). Slika »mlaćenja« u osnovi je engleskih imena za Alopecias: tresh er sh a r k 30 i slasher sh a rk , a posredno i u već spomenutom prov. ihtionimu p e t espasa jer espasd znači »battre le ehanvre sur le chevalet« (Mistral, 1025). Taj lik navodi Rolland 3, 86 za Séte. 2.3.6. Preostaje još da razjasnimo oblik m iš koji je na našoj obali mnogo češći kao naziv za psa zvanog p ra sa c (Centrina salviani). Međutim, u drugim nomen­ klaturama, slika m iš veoma često, valjda opet zbog dužine repa prema tijelu, ozna­ čava baš (psa) lisicu, pa nam to indirektno potvrđuje ispravnost identifikacije m iš = Alopecias u Baošiću i Mulu. Osim toga, zanimljivo je istaknuti da je metafora miš/(štakor) od svih prenošenja kopnene terminologije na morsku najbrojnije za­ stupana u svim ihtionimskim popisima u što se lako uvjeriti samo površnim pogle­ dom u indekse ove knjige. \ tal.: Genova: pesce ra tto ·, Lazio: pesce so rcio ; Sicilija: p isc i surci, p isc i su rci im p eria li, su rci de fu n n u (P.-S. 172); r a t (Alžir), p esce r a tta , souris za Oran (Dieuzeide 1, 34); Nice: p e i ra to u (Rolland 3, 86). 2.4. Još karakterističniji i uočljiviji od lisice je p a s ja r a m (Sphyma zygaena) jer mu je »prednji dio glave obostrano postrance izvučen poput velikog slova T« (RJ 107). »Capo a forma di T« (P.-S. 173), »mit eigentümlich ham m erähnlicher Kopfform« (FFA 551), dakle psi »qui se reconnaissent facilement à leur eräne qui s’élargit en forme de rognon ou de m arteau« (Luther-Fiedler, 145)31. Zato nije nimalo čudno što je riba ovako neobične glave na najrazličitije načine potakla đenominativnu imaginaciju kod svih obalnih naroda. Zygaena se kod Španjolaca zbog usporedbe njena oblika glave s tradicionalnim šeširom policajaca civilne garde zove g u a rd ia c iv il, a kod Sarda p isc i carrubbiniru . Stari su Provansalci tu glavu usporedili sa šeširom što su ga nekoć nosili Židovi32, pa se riba i danas zove p é ì ju d io u , dok su Talijani u ovako čudnom obliku glave vidjeli štaku i ribu prozvali pesce sta m p ella .

28 29 30 31 32

56

za etimologiju cf. Skok 2, 161—2. za takvu sliku u našoj ihtionomiji vidi ovdje orač Scomberesox saurus (12.2.3.). »Allusion à la manière dont ce squale frappe l’eau avec sa longue queue« (Dieuzeide, 35). »La té te très large en forme de m arteau«. Boudarel, 379. »Massilienses peis iouziou non a feritate (ut Bellonius scribit) sed a tegumenti capitis similitu­ dine quoolim Judaei in Provincia utebantur«. Rondeletius (apud Gesnerum Notnencl. 151).

Starogrčko ime nije nedvojbeno utvrđeno. Čini se ipak da smo do identifikacije došli zahvaljujući — barem jednom! — Pliniju. Kod tog pisca (32, 154) čitamo: »sudis Latine appellatur, Graece σφύραινα rostro similis nomini, magnitudine inter amplissimos«. Međutim, budući da Opijan (Hal. 1, 172) citira σφύραιναι δολιχαί među ραφίδες, κέστρα, βελόνη dakle, među iglicama i sličnom ribom, a kako se po Ateneju (323a) znalo da je κέστρα = σφύραινα, to je Rondelet dao ovo posljednje ime ribi koju Hrvati, Provansalci i Katalonci nazivaju škaram, a koju su sistemati­ čan nakon njega nazvali Sphyraena spet. Dovoljno je bilo da se ime jednom uvriježi kao sistematsko i da se odmah uzima kao gotova činjenica da je σφύραινα = škaram. Tek je J. Cotte 1944. došao na opravdanu ideju da u σφύραινα vidi izvedenicu od σφύρα »bat«, »mlat«, što je istovremeno i sinonim za apelativ κέστρα, te da na osnovu toga ustvrdi da je lat. sudis = grčko σφύραινα = Sphyrna zygaena RAF. Istina, ova se identifikacija kosi s podacima što ih o vrsti σφύραινα daju Opijan i Atenej i sa mjestom iz Aristotela (HA 9.3.1.) koji kaže da σφύραινα »živi u jatu«. Međutim, Plinije na navedenom mjestu govori o morskom orijašu, a to (barem kod njega) može biti samo naš jaram tj. Sphyrna zygaena RAF. Semovi na kojima se zasnivaju svi naši i strani nazivi sadržani su u neobičnom i među stanovnicima mora odista usamljenom obliku glave koji lako pobuđuje najrazličitije konceptualizacije sadržaja, kao što smo to maločas i vidjeli.

Pas jaram (Zygaena): izgled tijela i (ventralno) glave (2.4.)

57

2.4.1. Metafora prema »mlat«, »čekić« vidljiva je u našim nazivima m la t, m la ta c , b a t, koji su odreda jasni (za etimologiju v. Skok 2,441 i 1,120). (P a s ) če k ić 33 je sinonim an(\ ), ali turskog porijekla (Skok 1,303 i Škaljić 168), dok ko ra ć, koji i danas kao apelativ na Korčuli znači »čekić«, potječe iz grč. κοράκιον (Skok, 1, 152). Niz sinonima m a rte l, pešem artelo, p ešim a rtelo , p ešem a rtel potječu iz ven. pesse m a rtello (Penso), dok se u p ešem a n tela vidi paretimološki učinak druge riječi ( m an tei, -a ). M a r t e l l o je < lat. M ARTELLUM »čekić« REW 5379. Potpuno poklapanje izraza i sadržaja sa (p e le )m a rte l nalazimo u svim romanskim jezicima gdje Sphyrna zygaena živi: fi tal. pesce m a rtello , pescio m a rtello , pesce m a rtiello (P.-S. 173); Abruzzi: p èsciè m a n ille (Giammarco, 120); španj. p e z m a r­ tin o ; kat. m a r te li: portug. m o rtelo (Castro 47); frane, (requiri) m a rtea u (Dieuzeide, 44) 334. \ engl, ham m erheadshark, njem. H a m m erh a i itd. 2.4.2. Glava u obliku slova T podsjeća na »jaram«. N a tom semantizmu temelje se naši nazivi ja r a m , ja r a n , jö rö n , p a s ja r a m (za etim. v. Skok 1,757) i \ n. gr. i gr. ζύγαινα (OECD 124), koje je zahvaljujući starim piscima (Aristotel, Elijan, Opijan) ušlo u sistematiku35. 2.4.3. Preostaje nam da objasnimo još samo izolirani oblik sa Ugljana sor a t. Denominativni impuls ćemo lako pronaći ako znamo da se u Dalmaciji i na sjever­ nijim otocima iz leksema so r- tvore riječi za oznaku radnje »mlatiti«, »tući». Tako nam ARj 15, 924— 5 navodi oblike sorača »cijep, odebeo štap kojim se mlati žito« za Poljica u Dalmaciji; sorca f . i so ra ja »cijep»3637, i, ono što je najvažnije, Parčić u svom R ječn ik u h rva tsk o -ta lija n sk o tn (p. 939) bilježi so ra d , gen. so rd a , sordac, so rd ić 37 sa značenjem »martello«. Iste oblike iz Parčića i ARj preuzima i Skok (3,306), ali im, nažalost, ne daje etimologiju38. Prema tome, so ra t se može svrstati među ona brojna imena za Sphyrna zygaena koja su nastala iz slike sadržaja »mlat«. Samo, kako obliku ne znamo postanja, riješili smo samo semantičku stranu pitanjaj a eti­ mologija nam i dalje visi u zraku, pa je lako pretpostaviti da je so ra t »pas jaram» sekundarna ili paretimološka tvorevina koja se slučajno našla u homonimijskoj situaciji sa so ra t »mlat«. Sve to tim više što u rom. jezicima postoje (ili su postojali) oblici so rra t, šora, so rrd to kojima se označavala neka vrsta morskog psa. O tome nam nešto više govori Rondelet (D e p isc. m ar. 393) u poglavlju D e M a lth a : »Quae μάλθη a Graecis dicitur, latino nomine caret, graeco igitur utentes maltham appel­ lamus. Nostri s o r r a t vocant. Romani lamiolam a dentium similitudine: dentes enim latos et acutos lamie modo habet. Maltha piscis est cetaceus ex galeorum genere«. To je, po svemu sudeći, souras koji Rolland 11,152 bilježi za Séte, i tal. sorrato koji Fiorio u svom rječniku iz 1688 tumači kao »a ravenous hound fish«. Slijedeći P. Barbiera ( R L a R 63, 62—64), Wartburg (FEW 11,20) izvodi taj ihtionim iz lat. SABURRA »sovrnja«, »brodski baiaste (REW 7487), oslanjajući se na Plautovo saburretus »koji ima pun trbuh«. Ako je tome tako, naš so ra t ne može 33 cf. za istu ribu turski tt (ekif (balik), Nalbandoglu 41 i alb. peshk (ekif, peshk fekan (Pesh. Shg. 12—13). 34 za pojedinosti cf. Pr. 513. 35 cf. Strömberg, 35. 30 dva su posljednja oblika iz Rešetara štok. Dialekt 392. 37 ARj 15, 925, koji ne bilježi sorad, navodi sordac »malleolus« iz Nemanića, a za sordii »batić« navodi da se govori na Krku. No, najvažnije je da je sorat s istim značenjem i dandanas živo na Murteru. 38 Skok ima i sortii sa naznakom da se govori na Molata.

68

biti u vezi s provansalskim i talijanskim ihtionimom, jer su naši refleksi SABURRA potpuno svojevrsni u Romaniji, a svako izvođenje iz tog sadržaja bolje bi, s obzirom na »označenu stvar«, pristajalo za Centrina salviani, tj. psa p ra sc a nego za Sphyrna zygaena; v. niže 2.5. i 2.5.1. 2.4.4. I u drugim terminologijama karakteristični oblik glave izazvao je neoče­ kivana, ali uglavnom »prozirna« imena. Usporedba s dvorogim šeširom kakav nose španjolski žandari i tal. karabinjeri dovela je, kako smo već vidjeli, do imena g u a rd ia c iv il u španjolskom i carabiniere u talijanskom (na Siciliji i Sardiniji). Iskorištava se ne samo dvorogost šešira već i sami rogovi: »Cora, es un marisc groš en forma de caragol (Mallorca). Encara hi nan la cornailla (València) el comet i la cornuda, coneguda per G u a rd ia civ il, per la semblanga des seu cap amb el berret dels ci­ vile«. A. Griera, M é la n g e s B o u tiè re , p. 730. Na Elbi M. Cortelazzo (1965, p. 106) bilježi analogni semantizam u nazivu su veste što kao apelativ znači »cappello di tela cerata in uso presso i marinai e pescatori«, a isti se pas zove u salentinskim dijalekti­ ma m agnòsa, a to je »specie di velo che le donne si mettevano sul capo« (Rohlfs VDS 307) dakle, još jedan slični tip metafore. Novogrč. pozna i naziv πατερίτσα »biskup­ ski štap« (OEDC, 124), a sličnu metaforu srećemo i na Siciliji c r o z z a , koja se opet nadovezuje na sta m p ella (Penso, s. v.) »štaka«. Dvije jednake strane znatno raši­ rene glave podsjećaju na »vagu« (cf. ngrč. ζύγαινα, frane, balance i engl. baiarn e fish , P.-S., ili na »lük«, pa odatle tal. pesce b a le stra (P.-S.). 2.5. Postoji još jedna vrsta psa karakteristična oblika pa zato ribari i za njega po­ znaju više imena. To je Centrina salviani RISSO najčešće nazivana {m o rsk i) pra sa c. Zoolozi redovito ističu upadljivu nezgrapnost tijela ovog psa: »morski prasac ima zdepasto tijelo prizmatična oblika« (O. Karlovac u P om . E nc. 5, 350); »corpo tozzo e massiccio con ventre largo e pieno« (P.-S. 179); »corps de forme courte, prismatique et presque triangulaire« (Dieuzeide, 1,47); »corps lourd, épais, trapu, triangulaire« (Boudarel, 381). Oblik je dakle takav da mora upasti u oči i to je do­ voljno za razlikovanje od ostalih više-manje sličnih pasa. 2.5.1. Najraširenija slika sadržaja za ovu vrstu je »prasac« i ona je najbrojnije zastupana kako u našoj tako i u stranim nomenklaturama: p ra sa c , m o rsk i p ra sa c , p ra ščić, m orski p ra šč ić, p ra se c 39, te sinonimi g u d ić, g u d a n , m o rsk i g u d in 404 1. Metafora je veoma stara. Nedvojbeno je srećemo kod Rimljana, jer nam Plinije na više mjesta govori o psu kojega naziva po rcu s m arin u s (32, 19; 32,56i 32, 150), a jednom čak i u deminutivu porcu lu s m arin u s (9,45), Da je Plinije mislio doista na vrstu Centrina vidimo iz rečenice P a rc i m a rin i sp in a e in dorso 41 (32,19). Naprotiv, ne razabire se iz konteksta na koje ribe Ovidije misli kad {H a i. 132) kaže d u ri sues. Prije će biti da je tu riječ o Orthagoriscus mola nego o Centrina salviani. Bilo kako bilo, p o rc u s i sus su u latinskom ihtionimi i to nas vodi u grčki, jer znamo da rimski pisci, kad god to mogu, kopiraju i prevode svoje grčke uzore. Međutim, u grčkom odnosi nisu ni izdaleka tako jasni. Grčko \ je δς »prase», ali po nesigurnom opisu što ga Atenej (7, 326) daje o ribi tog imena (δς &αλάττιος) ne može se zaključiti da bi to bio pas prasac. Isto se tako ne može identificirati od δς izvedeno (?) υκης (Atenej 7,304), ni zasigurno tvrditi, kao što se to u rječnicima 39 slav. podrijetla, v Skok 3, 23. 40 onomatopejskog postanja, v. Skok 1, 629. 41 Po toj leđnoj bodlji pas je dobio i sistematsko ime Centrina' < κέντρον; cf. za Bari centrone (Joubin-Le Danois).

59

(Bailly) čini42, koja je riba ύαινα o kojoj govore Opijan {H a i. 1, 372), Elijan (NA 9,49) i Atenej (7, 326). Naše se p ra sa c \ poklapa s imenima za vrstu Centrina u velikom broju jezika: tal.: pesce p orco , p isc i p o rc u i brojne varijante (Penso), pu erco za Napoli43 4: frane, i prov. : cochon de m er (za La Rochelle, Boudarel, 381), p o re m a rin , p e is p o u a r, p o re de m a r (Cotte, 153); španj.: cerdo m arin o, pu erco d e m a r, g u a rrito , cochino (Lozano 20); kat.: p o re {de la m a r), p o rc h m a n (Lozano 20), tru ja (Griera, M è i. B ou tière, 735); port. : p eix e p o rc o (Castro 49). Njemačko je M eersch w ein 44 fi frane, m arsouin (skand. m a rsvin , Falk-Thorp 697), dok se ista slika sadržaja \ vidi u alb. p e sh k -d e rr {P esh. S h q . 22), u novogrč. γουρουνόψαρο (Proia 660, OECD 135), malteški p ix x ip o r k u (G. G. Lanfranco, 23)45, turski d o m u s (Nalbandoglu 19) i engl, h og-fish (Rolland, 11, 160). 2.5.1.1. Sva je prilika da i za naš naziv b u to r treba polaznu točku tražiti u semu »zdepast«, »debeo«, koji je osnova brojnim konceptualizacijama za imena tog psa. Bit će najuputnije poći od Meyer-Lübkeova pretpostavljenog oblika *BOTT»dick«, »rund« (REW 1239a) ili Wartburgova *BUTT (FEW 1, 656). Dovoljno je navesti rum. b u tu rđ , bu tu ru gđ »Baumstumpf«, pa postojanje više zoonima koje spominje REW i Wartburgovu tvrdnju da »auch das magy. und slavische sprachen kennen die Wortsippe«, a što se tiče sadržaja usporediti sicilijansko ime za istog psa, koje nam navodi za Cataniju A. Tuttolomondo: {p isci) tru n zu (cit. u P. Barbier R L a R 58, 323). 2.5.2. Druga slika sadržaja rjeđa kod nas ali zato vrlo česta u ostalim nomen­ klaturama je »miš«. Na njoj se temelje naši nazivi m iš i m o rsk i miš. Što su grčki i latinski pisci označavali sa m us, ne može se sa sigurnšoću utvrdit, iako Aristotel (H. A. 3,9, 13) svrstava jednog μϋς u ovaj razred : ό μϋς το κήτος, a Opijan {H a i. 1,176) iElijan (NA 9, 41) kažu da su »morski štakori« hrabri i navlastito zli, iako nisu veliki. Iz Plinija (9, 71; 9, 166) bi se moglo zaključiti da misli na morsku kornjaču, a ne na nekog psa. Naprotiv, u brojnim sredozemnim terminologijama slika sadržaja »miš« dala je nazive i za ovog psa: \ tal. pesce sorice (Apulija i Napoli, Penso), Sicilija: p isc i su rici, su rici d i f u m a l i (P.-S. 179); port. p e ix e ra to (P.-S. i Lozano); Alžir: sorice (Dieuzeide 2,47; Oman 22). Aquilina 667 navodi za Maltu naziv gu rdien od arapskog ž. roda g u rd ien a = = »miš«46. 2.5.3. Postoji, nadalje, u Hrvatskom primorju čitav jedan areal u kojem se Centrina salviani naziva m a lik , m a jlik , m aličac i m ališac. Očito je da su sve to vari­ jante prvog oblika. M a lik je vrlo rano potvrđeni hrv. oblik: ARj 6,416 navodi ga od X III stoljeća, pa kod Belostenca i Stullija te nekoliko pisaca sa značenjem »vrag«. Za Parčića (409) m a lik i varijante znače »spirito folletto«47. Možemo iz toga za4 2 Liddell i Scott su mnogo oprezniji i ne daju identifikaciju, već se zadovoljavaju neodređenim »a sea-fish«. 43 »Italorum vulgus piscem hunc porcum marinum appellavit«. Bellon 59. 44 pored isto tako \ Meersau (OECD 135). 45 za ovaj oblik Aquilina 667 tvrdi da je na Malti »voce ignota«. 46 Rohlfs, VDS 467 navodi za salent. dijalekte i pésce porcu i pésce sòrece. 4 7 V. pokušaj utvrđivanja etimologije kod Skoka 2, 374 i 344.

60

ključiti da su čudnovati oblik, ogromne ralje ove ribe, a i sama pripadnost rodu pasa dovele do metafore preko slike »vrag«. T a slika sadržaja nije usamljena: O. Costa (Pr. 502), Dieuzeide 1, 47, P.-S. i Penso navode za Napoli \ oblik pesce diavolo.

2.5.3.1. Budući da oblik IjeŠura supostoji na istoj točki sa m a jlik možemo pret­ postaviti da je to informatorova knjiška reminiscencija, jer nije isključeno da je nezgrapnost i golemo tijelo psa prasca izazvalo usporedbu sa ulješurom , kitom isto tako golema i nadnaravna izgleda (Physeter macrocephalus). 2.5.4. Neriješen je još ostao cavtatski naziv m a rca p a n . Kako je riječ o nazivu koji se na Jadranu upotrebljava za manje ribe (Apogon imberbis i Labrus bimaculatus), insistirali smo kod identifikacije, i dva su informatora potvrdila da je to pas kojega u okolici zovu m iš. Ako je tome odista tako, naziv je posuđen iz južne Italije, gdje je oblik m a rz a p a n i, m a z z a p a n i obilato potvrđen za ovu vrstu : na Siciliji (Bonaparte, Joubin-Le Danois, Rolland, Gervais-Boulart 3, 204, P r .), a odatle je preuzet i na Malti (Lanfranco, Aquilina). Time se riješava / , ali i dalje su nejasne seman­ tičke okolnosti. Povijest riječi i prijelaz značenja ovog prilagođenog arabizma ( < m authaban ): novac -> košara -> mjera -> sanduk -> marcipan, detaljno je na osnovu dosadašnjih istraživanja prikazao Wartburg u FEW 19 (»Orientalia«, p. 125—6). Nameće nam se misao da je već navođeni sem »nezgrapnost« mogao biti na Siciliji iskorišten za konceptualizaciju ihtionima, pa je pas, zbog prizmatičnog ili trokutastog oblika i kao »odrezanog« tijela (v. gore opise ihtiologa!)48 bio uspoređen sa sandukom. U tom mišljenju učvršćuje nas identičan denominacijski proces koji možemo slijediti u francuskom nazivu za psa prasca, a taj je naziv još u upotrebi u Arcachonu: coffre doslovce »sanduk«. Nedvojbeno nam ga potvrđuju Rolland 3, 87 i mnogo noviji Boudarel 381. 2.6. Za vrstu Acanthias, psa kostilja, mogli bismo sve što je važno sažeti u nekoliko riječi : bolji je za jelo od ostalih pasa49, češće se lovi, pa su i imena brojnija. Pomnjivom analizom doći ćemo do saznanja da sva ta brojna imena imaju svoju polaznu točku u semu »bodlja«, »kost«, »ono što strši«, »ono što bode«. I, naravno, ne samo kod nas već i u gotovo svim ihtionimskim pučkim popisima. Na taj nam sem ihtiolozi redovito svraćaju pažnju : »K o s te lji su maleni morski psi, koji ispred leđnih peraja imaju bodlje, a upotrebljavaju ih za obranu... Raspro­ stranjeni su u Atlantiku, Mediteranu (i Jadranu), gdje su dosta česti. Meso se jede... Nisu dobri plivači te se love povlačnim mrežama, a kako lako idu na udicu, obilno se love i strukovima« (O. Karlovac u P o m Enc. 5, 350)5°. Ono što je za tu vrstu naj­ značajnije sadržano je u tom kratkom opisu koji nam direktno objašnjava baš ovakvu konceptualizaciju imena kakvu srećemo, a indirektno nam opravdava zašto su mu imena brojna i zašto ribari i ljudi s obale posebnim imenima ili dodatnim oznakama (determinativima) tu vrstu razlikuju, a ne »utapaju« je u opći, neoznačeni termin p a s. *8 Također za Siciliju A. Tuttolomondo navodi za istog psa ime pisci trunzu, što je, kako je s pra­ vom ustvrdio P. Barbier (RLaR 57, 323), očito izvedeno od **TRUNCEUS; v. sada FEW 13/2, 339 i španj. tronzar »odrezati«. *9 »E questo il piu pregiato di tutti i plagiostomi«, A. Ninni 6. 50 I strani ihtiolozi u svojim opisima više-manje insistiraju na leđnoj bodlji i relativnoj ekonomskoj vrijednosti: »Am Beginn beider D ein s ta rk e r S ta c h e l... Wirtschaftlich von einiger Bedeu­ tung. Fleisch gut.« FFA 553. Boudarel (379) je još eksplicitniji : »Ce qui caractérise principalement ccs squales, c'est la présence d’une é p in e à chacune des deux nageoires dorsales«. »Aculei delle pinne dorsali robusti e quasi interamente contenuti nelle pinne stesse«, (P.—S.

179).

61

2.6.1. Postavimo da će karakteristika [(pas) + nešto što bode] biti semantem i pokušajmo pronaći manje veličine, tj. semove na kojima će se temeljiti konceptualizacija različitih imena i naglasimo da nikako nećemo, barem kod naziva koje znamo razjasniti, napuštati osnovni semantizam, niti će nam to kod naših naziva biti potrebno. 2.6.1.1. Najeksplicitniji je naš naziv p a s s trn o m : »ono što bode« predstavljeno je kroz semantizam »trn«51. Jednaka konceptualizacija s drugom formom izraza nalazi se u za nas danas neprozirnim ihtionimima: Spin, koji smo i kao apelativ i kao ihtionim preuzeli iz ven. spin »aculeo«, »trn«, »bodlja« (Boerio 691 < lat. SPINA 8150). Jedva prilagođeni ili uopće nemodificirani venecijanizmi su k a n d eip in (do­ slovce = »pas s trnom«) i, na drugom kraju Jadrana, peUSpin (doslovce = »riba s trnom«). 2.6.1.2. Oblikom izraza paradigmatski najbliže leksemu SPIN- jest lat. PIN NA/PENNA »peraja«52. Zbog trna, bodlje karakteristična je za ovu vrstu baš peraja s trnom, što se najbolje vidi iz citiranog mjesta iz P.-S.53. To je etimologija našeg imena p e n a proširenog u južnoj Dalmaciji, a koji po svemu sudeći nismo pre­ uzeli iz mletačkoga54. Daljnje izvedenice su p in e ro l i paretimološki prilagođeno p in jo l koji najbolje odgovaraju oblicima tipa spin arolo iz središnjih tal. dijalekata. tj ili \ su brojna u talijanskom: spin arolo (Penso), sp in a ro l, spin ello (P.-S.); za Abruce i Molise: spenaru lè, sp èn a rèllè (Giammarco, 123); spin arolo (za Elbu, Cortelazzo 102); sardski: spin asti (P r . i P.-S.); frane, (ušće Loire) ép in e tte (Rolland 11,153); Alžir (Bòne) sp in a ro l (Oman 23); njem. D o rn h a i, D o m h u n d (FFA, P.-S.); nizoz. D o o m h a a i (OECD 271), pa engleski, danski i švedski nazivi. Osim toga, na semantizmu »trn« zasnivaju se sistematski nazivi Acanthias i njegov latinski kalk S p in a x . 2.6.2. Na isti semem (»što bode«), ali na različite, uglavnom jasne tj. prozirne slike sadržaja, nastavljaju se naši nazivi: šila š (prema »šilo«/»šiljast«55) što \ od­ govara tal. u salentinskim cintrone, cintrune ( = »grosso chiodo« Rohlfs VDS 923), s 1 za etim. hrv.-srp. trn v. Skok 3, 504. 52 Skok (2, 653) s pravom postavlja tu riječ kao izvorište našem ihtionimu, samo je omaškom potcrtano značenje pinna »škrge« (?). 53 za PINNA/PENNA usp. FEW 8, 526—536 radije nego REW 6514. 54 vrlo je vjerojatno da je oblik preuzet iz južnotalijanskoga: cf. Bari penna (Penso) za Mustelus laevis; cf. pènne (Scorcia 134); za naše pina, usp. 1.2.1. 55 cf. Skok 3, 392 i 396. 62

Bari ciuntrune (Penso) i frane, na Atlantiku (Boulogne-sur-mer) brocqu, broquillon, te broncu za Landes (Rolland 3, 83 i 11, 153) < BROCCUS FEW 1, 5455657; 2.6.2.1. Boerio);

štile ta r ,

2.6.2.2.

kosac,

prema venecijanizmu

š tile t

»bodež« (
naše žm o k a ) ne može se sa sigurnošću tvrditi dok se o tal. nazivu ne bude raspolagalo sa više konkretnijih podataka. 2.6.9.

Semantički je nejasan, a formalno usamljen naziv v la ste lin u dvoimenu što ga navodi Lorini, a za njim RJ. Taj naziv nismo zabilježili na terenu, a nema ga ni H. k o stelj vla ste lin

2.7. Za ihtiologa i mačke su psi. Mačke ili Scyliorhinidae samo su jedna obitelj između desetak obitelji reda Selachoidei63 i obično se svrstavaju između obitelji Sphyrnidae i obitelji Lamnidae. Narod, a posebno ribari, stvarnost drugačije gle­ daju: jedno je pas, a drugo je mačka. Istina, i jedan i druga spadaju među la n d o vin u ili d iv lju ribu, ali nikad, barem kod nas, ne kaže se za mačku da je pas, nikad se ne naziva imenom u kojem bi se mogao nazrijeti sadržaj »pas«. Osnovne razlučne oznake su boja i smeđe mrljice odnosno tamnosmeđe pjege, koje ne dopuštaju nikakvo brkanje sa psom. U jezičnom pogledu, ta se razlika prevodi najčešće nazi­ vom m ačka ili nekim drugim imenom koje će za odrasle primjerke biti redovito ženskog roda. U obitelj Scyliorhinidae spadaju tri vrste: Scyllium canicula, Scyllium stel­ lare i Pristiurus melanostomus. Ukoliko uopće vrši razliku, čovjek s naše obale razlikuje prve dvije i to tako da općem, neoznačenom nazivu m a čk a koji znači623 62 i to ne samo kod nepouzdanog Stullija (ARj 14, 805) već i kod Parčića. 63 cf. Pom Enc 5, 349—350.

64

obje vrste ili samo Sc. canicula, dodaje za Scyllium stellare determinativ, koji se redovito odnosi na stanište. Naime, dok Sc. canicula živi na blatnom i mekom dnu, Sc. stellare više voli kamenito i tvrdo dno. Na taj način, pučka taksonomija vjerno odražava opozicije koje postižu ihtiolozi kujući u svoje svrhe imena za obje vrste ili opisujući njihova staništa: Sc. canicula

Sc. stellare

mačka bljedica mačka blatarica bevorzugt schlammige Böden mačka od fanga mačka

mačka mrkulja (RJ) mačka kamenjarka (RJ) bevorzugt harte Böden (FFA) mačka od kamena (Maslinica) mačka od sike (Karlobag)

~ ~

2.7.1. Zašto mačka? Zato što je među psima, ali zna se, i to prvenstveno po boji kože, da nije opasna i da ne grize. Kao što je pokazao još L. Sainéan64, a za ihtionimju ga nadopunio P. Barbier65, sadržaj »mačka« služi za označavanje neko­ liko desetaka različitih stanovnika mora. Kod nas m a č k a 66 * (s dijalektalnim vari­ jantama) za oznaku vrste Scyllium praktički pokriva čitav obalni potez, a malo­ brojni drugi oblici koji se temelje na drugim semantizmima (osim p a r d a ) uglavnom označavaju sitnije primjerke. Kod klasičnih pisaca ovaj tip metafore kao da nije zastupljen, dok je obilato zastupljen u modernijim jezičnim fazama. \ tal. g a ttu ccio , g a to , sg a tto , a tta r e d d a , fa tta r e lli (Penso), b a ttó n e (Giammarco 116), g a ttu so (Joubin-Le Danois), g a tte b à lle , g a tto d d e (za Bari, Scorcia 79), g a ttin a (za Marke, Bonaparte), g a ttu ččo (za Elbu, Cortelazzo 46)61, g a ttu d e m o r ì (za Kor­ ziku, Caraffa 15), frane, ch at (za Cherbourg, Rolland 11, 157) prov. c a ta , ca ta roussa (za Séte, Rolland 3, 84), ga tu sso španj. na Kanarskim otocima g a ta (Lozano 11) kat. g a t, g a te t, g a t v e r, g a t v a ire , g a tó , g a tó n (Lozano 11);

(id .

11, 157)

jednako je i u drugim nomenklaturama: Tunis, g a ttä r e l, p t i ča (Oman 17), alb. m icè d eti, d a c deri68 (Pesh . S h q , 11); turski k ed i b. (Nalbandoglu 35); njem. K a tz e n h a i itd. 2.7.2. Kako su boja kože i njezine šare osnovna razlučna oznaka za razlikovanje pas/mačka, lako se moglo očekivati da će sem »obojenost« odigrati određenu ulogu u denominaciji. Kod nas tu funkciju vrši aloglotski elemenat p a r d a , bilo kao ime­ nica bilo pomoću od te osnove izvedenih i adaptiranih pridjeva. Još kod Opijana (H a i, 1, 368) nalazimo πάρδαλις kao naziv za neku ribu: raznolike boje leopardova krzna metaforički su prenesene na ribu, kako nam tvrdi i sam Elijan (11,24). U romanskim jezicima PARDUS (FEW 7,641) i PARDALUS (REW 6231 i FEW »La Création métaphorique en frawjais et en roman, vol. I": Le Chat«, Beihefte zur ZfrPh 1. RLaR 52, 104—107. 66 za etim. v. Skok 2, 344. e 7 Koestlin Lettres sur l’histoire naturelle de Vile d’Elbe bilježi za Elbu catulo i gatto. 68 tj. mačka/mačak za 2 vrste Scyllium. 6*

65

5

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

65

7, 641) obilato su iskorišteni i u kopnenoj i u morskoj zoonimiji uglavnom kao de­ terminativi za šarene životinje. Za vrstu Scyllium mi imamo p a r d a 69 na relativno prostranom arealu sjev. Jadrana, a moramo zaključiti da su i determinativi p a d o v a i p a d eč k a u dvočlanim nazivima m a čk a p a d o v a i m a č k a p a d e č k a samo prilagođavanja tog leksema. Situacija je najjasnija u talijanskom gdje je postojanje naziva g a tto p a r d o za kopnenog geparda (Felis servai) sa svojim prozirnim sastavnicama g a tto + p a r d o odlično poslužilo za oznaku takvog g a tto koji je p a r d o tj. Scyllium. Na taj način nastali su brojni tal. ihtionimi baš za ovu vrstu: g a tto p a r d o , Messina : ja ttu p a r d u , Palermo: a ttu p a rd u (Penso), g a ttu p a rd u (Battisti, BALM 2—3. 85) i isto tako brojne adaptacije dia b a rd e (za Bari, Scorcia 58), Apulija lia b a r d a 10 (P.-S., P r . 508), Agri­ gento la b a rd a 697071, jednako tako i lo m b a rd a za Nicu (Barbier R L a R 58, 274)72. I druge životinje sličnih šara poslužile su za denominaciju ovog roda, kao na pr. tigar·, u salentinskim dijalektima tig ra , tic a ra , tia ra (Rohlfs VDS 743). 2.7.3. Razlikovanje dviju vrsta (Sc. canicula/Sc. stellare), kao što smo istakli, vrši se prema staništu, jer Sc. stellare živi na tvrdom dnu. Prema tome će nastati i binomne denominadje prema tal./ven. tipu [mačka + od + stanište] : m a č k a o d kam ena, o d k o m ik a , o d k r a ja , o d b ra k a (tj. od tvrda, plićeg dna, na kojem se lovi i koje se općenito zove brak73) i o d sik e (tj. od kamenita dna zvanog stk a ili se k a 74). Uzor ovakve tvorbe vidimo u ven. ihtionimima g a ta d 'a sp reo (od a spreo »tvrdo dno« < ASPER) ili sic. ia ttu p a r d u d i scoglia (od scoglio »(podvodna) hrid«). Izrazito hrv. tvorbe je istoznačno \ k ra sa rica (sc. mačka) od k ra s »tvrdo dno«, k ra sa »terra lapidosa«, k ra s, k o r s t itd. (Skok, Z fr P h 54, 460). Da su se i u srednjem vijeku razlikovale dvije vrste mačke govori nam i od­ redba iz trogirskog statuta (lib. 2, cap. 42): »Ubra gapte petrose7576, ragie et similium vendatur uno denario et dimidio«. G a p ta p e tro sa je očito m a č k a o d k a m e n a 16. 2.7.4. Tamnija boja kože objašnjava nam naziv crn a m a č k a , aU je moguće da se ime odnosi na vrstu Pristiurus melanostomus M. HLE. kao u \ tal. g a ttu cc io nero, boccanera (P.-S.) i španj. bocanegra (Lozano 12)77. 2.7.5. Nejasan je naziv rija n k a za Sc. stellare. Međutim, Kolombatović je 1886. zabilježio za istu ribu ime ìu rija n k a koji bez etimologije prenosi ARj 17, 894. Možemo pretpostaviti da je rija n k a isto što i su rija n k a , a to bi značilo su ra m a č k a {sur »sivkast, smeđast«), što odgovara ovoj vrsti, gdje se boja uzima kao osnovna razlučna oznaka za razlikovanje od psa78. 2.7.6. Preostaje nam da razjasnimo etimologiju i denominativne postupke za nazive kojima se označašvaju šimi primjerci, a koje smo mi u našem popisu sve svrstaU pod Sc. canicula. 69 za prenošenje parda na ribe v. P. Barbier, RLaR 52, 120. 70 valjda prema lucuparta, koji je zabilježen već kod Polemija Silviusa ( < lycopardus), cf. Battisti, BALM 2—3. 85). 71 o ovoj osnovi opširnije v. F. A. Wood (1928, 53). 72 koji navodi brojne oblike, kao na pr. ven. bardolin i prov. bardoulin. 73 Skokovo mišljenje o etimologiji v. 1, 197. 74 etimologiju v. Skok 3, 215. 7 5 var. lect. pretose. 76 v. nedovoljnu identifikaciju »piscis genus« u LexLatM AIug 500. 77 »Nutrina usta i škržnih komora je crnjkasta« RJ 113. 78 Najraširenije frane, ime za mačku je roussette (od roux »riđ«), a španj. pintarroja »crveno obojena«.

66

2.7.7.

Potpuno je jasan venedjanizam fa n g u č. To je ime izvedeno iz posuđenice iz ven. fa n g o »blato« (Boerio 260, REW 3184a i Skok 1, 505) i pred­ stavlja opozidju prema imenu m a č k a o d k o m ik a .

fànagy fä n g

2.7.8.

Deminutiv šćovica je izvedeni prema mlet. g a ta sc h ia v a (Boerio 301 = g a ta Determinativ schiavo, schiavòn , a to izrijekom ističe i sam Boerio (625)7 9 upotrebljavao se često u Mlecima za označavanje ribljih vrsta koje su se lovile na hrvatskoj strani Jadrana (cf. m enola sc h ia v a za jednu giru i schiavòn ili p ereg a d a l­ m a ta za kanjca).

d ’aspreo).

2.7.9. p ik a s t

P ik a lj ie naziv koji je možda nastao iz oznake za šarenu boju kože; usp. »pjegast, šaren« (ARj 9, 845)80; usp. istoznačno p r la s ta m a č k a .

2.7.10.

Možda naš najstariji naziv za mačke imamo u kaljanskom obliku k in iTo ime nastavlja grč. κυνίσκος deminutiv od κύων »pas«82 i Lukijan iz Samosate (P isca to r , 45) ga navodi kao ihtionim. Stephanus 4, 219 bilježi značenje »catellus« i dodaje: »κυνίσκοι dicuntur etiam pisces quidam«. Ženski je rod uvje­ tovan našim sustavom, jer su sve Chondroichtyes m. roda psi, a ž. roda mačke. I sardski pozna ka n isk a za istu rbiu. M.-L. Wagner (DES 1,283 i H istorisch e W o rt­ bildung des S ardischen 118) tumači je kao adaptaciju grč. * *κυνίσκος83. k esa 81.

2.7.11. Za izrazito afektivne nazive kreca (i k re ta ), f a k ić (i h ah ić) teško je, baš zbog izrazite nestabilnosti koja je imanentna stilistički označenim terminima, dati pouzdaniju etimologiju.

79 90 •1 91 93

»dicesi da’ pescatori per aggettivo ad alcuni pesci«. usporedi Soljanov (?) naziv piknjavica (RJ 115) i za Anconu punteggiata (Penso). Naziv potvrđuje i G. Schreiber u Ribarskom kalendaru 1941. cf. Vinja 1967 (1), 215—6. * kod Wagnera nije nikako potrebna.

67

3. PLOSNATA DIVLJA RIBA

3. Ihtiološka taksonomija dijeli sve Chondroichthyes (Hrskavičarke) na dva velika reda Selachoidei (psi) i Batoidei (raže). Već smo vidjeli da se narodna takso­ nomija drugačije artikulira: mačke nisu psi, a isto tako nisu psi ni sklatovi (Squatinidae). Njih pučka taksonomija ne naziva i ne tretira kao pse već kao plosnatu divlju ribu jednako kao i drhtulje, raže, žutulje i golube. Zato ćemo i mi ovo po­ glavlje o imenima plosnate landovine tako artikulirati kako bismo bili što bliže pučkom gledanju na ove vrste: 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5.

Squatinidae — Sklatovi Torpedinidae — Drhtulje Rajidae — Raže Trygonidae — Žutulje Myliobatidae — Golubi

3.1. Sklat (Squatina laevis, Sq. fimbriata), kojega je unutrašnja morfologija kao u psa, a izvanjska tvori prijelaz između morfologije pasa i plosnate landovine, po pučkom je vjerovanju plod križanja između psa i raže. Plinije nam (9,161) prenosi tu priču: Piscium diversa genera non coeunt praeter squatinam et raiam, ex quibus nascitur priore parte raiae similis, et nomen ex utroque conpositum apud Graecos trahit.1 Grčka i latinska imena u ovom slučaju mogu nam biti od znatne pomoći: prvo zato što su identifikacije više manje moguće, a drugo s razloga što se većina starih imena sačuvala u današnjim nomenklaturama oko obala Sredozemlja. Opisi novijih, humanističkih i klasičnih ihtiologa se slažu: u sklata je »corpo largo, anteriormente depresso, provvisto di pinne pettorali molto ampie, carnose, separate dal capo e dalle pinne ventrali, anche queste di aspetto slargato. Capo depresso discoideo... La carne bianca è da molti apprezzata, mentre altri la riten­ gono di scarso valore. La pelle è richiesta dai falegnami ed ebanisti per lavori di pulimento, dai cappellai per cardare e dagli astucciai per ricoprire le scatole«. P.-S. 182. Još je eksplicitniji Boudarel: »Leur corps aux formes bizarres tient à la fois des Squales et des Raies, plus large que haut à l’endroit de l’insertion des pectorales. La tète discoidale est large et aplatie... La partie antérieure a l’aspect d’une Raie, tandis que la queue semble finir à la fa$on d’un squale«, (p. 383). Stari se Gesner (Nomenclator... 141) dulje zadržava na imenima, nakon što je naveo više manje iste elemente opisa i istakao upotrebu kože za glačanje drveta: »Squatina Plinio et Gazae is piscis est qui Graecis Rhina dicitur. Vocatur et Squatus apud 1 T o složeno ime je grč. pwoβάτης (doslovce.: »sklat + raža«), U sistematici je ono upotrijeb­ ljeno za vrstu Rhinobatus columnae BONÄP. ( = Rh. rhinobatus L.), koje navodno nema u Jadranu (cf. RJ 349), a za nju su naši sistematičan skovali naziv ražopas.

69

Morfološka razlika: a — Rhinobatos, b — Squatina (3.1.)

Plinium duobus in locis. Graeci ρίνη id est limam vocarunt hunc piscem. Graeci nostrae aetatis: Rhina, Itali: Squatina sive Squadra. Squatina vulgo nomen servat Massarius Venetus... alii Squadram, alii Squaiam, Ligures Angelus, Hispani Lyra, Massilienses, Galli et Ligures Angelum, Burdigalenses Creac de Buch.« Što se tiče klasičnih pisaca, za Grke je (v. gore 2. 1. kod Opijana) značilo »turpija«, »lima«, a Plinijeizrijekom navodi: »rhina quem squatum2 vocamus« ( 32, 150). Dakle, grčki je ihtionim izveden iz apelativa za sadržaj »turpija«, a Izidor Seviljski (Orig. 12, 6, 37) jednako tumači i latinski : »squatus dictus, quod sit squammis acutis, unde et eius cute lignum politur.« Međutim, Grci su poznavali i ihtionim κίθαρος. Navode to ime Aristotel (HA 2,12,13), Opijan {Hai. 1,98), a Atenej (305f—306) kaže da riba tog imena ima oštre zube i da živi sama. Oko identifikacije tog naziva filolozi i ihtiolozi se ne 2 varijante rhine i squalus.

70

slažu, ali mi bismo, baš zbog rasprostranjenosti nastavljača grčkog oblika po čitavu Sredozemlju, bili skloni u κίθαρος vidjeti drugo ime za jednog od sldatova ili za Rhinobatus columnae34. Bilo kako bilo, sva tri imena sačuvana su u našem nazivlju. U tal. je zbog četvrtastog (diskoidnog) oblika glave došlo do paretimološkog naslanjanja na squ adro (REW 6921), dok su druge nomenklature taj neobični oblik tijela iskoristile na druge načine. 3.1.1. Najrašireniji naš oblik s k la t (i varijante: M a t , sklać, slać, sk la d n a , sk la d * , sk lo a t, M o a t , M o t , sla c i k la t) potječu, kako je još Skok (Z fr P h 50,526 i 54,419; Terni. 54 i 56 i sada 3, 260) utvrdio, iz deminutivne izvedenice *SQUATULUS5, dok su iz venec. posuđeni i prilagođeni oblici M a i n a , sk v a jin a , Skoain, šk o a jen a , š k v a ja 678 (cf. Boerio 697: squ aen a »pesce detto ancora rim a e rina«). Oblici sa ti sačuvani su u brojnim sredozemnim jezicima kako smo vidjeli kod Gesnera; squadrolino, squ adro, squ adra, sq u a ttro (Penso), squ adre (za Abruce, Giammarco 124); squ atru , squ atru n i, sq u a ttu (P.-S.); frane, scatin e (Rolland 11, 159); kat. escat, escat ju e u , escatet (Lozano 23); alb. sk ad h in è (P eshq. S h q. 25); bug. sk a t (Drenski 26), ruski sk a t (P ro m . 33); engl, s k a te (Skeat, s. v.). 3.1.2. Grčko ρίνη sačuvano je kod nas u usamljenom r in a 1. ti turski rin a , ali za Trygon pastinaca. Novogrčki i danas upotrebljava ρίνα (Proia 2109, OECD 9), a prema Dođerleinu (cit. u P r 515) i danas bi na Siciliji bilo u upotrebi rin a . Značenje po semu »glačanje« vidimo u ven. sagrin (P.-S.), iste etimologije kao i frane, (p ea u de) eh agrin (REW 7513). 3.1.3. Ni naši oblici k ita r a , g ita r a , koji, naravno, ne moraju nastavljati grčki ihtionim već mogu biti i rezultat poligeneze, nisu usamljeni u Sredozemlju, jer je u repu tanko, a u trupu i glavi spljošteno tijelo sklata nametalo usporedbu s muzičkim instrumentom. fj španj. g u ita r r a ; port. g u ita rra (Lozano 22); tal. ch ita rra (Rohlfs, VDS 142)8; p isc i ch ita rra (za Catanzaro, Penso); engl, g u ìta r f is h (FAO W o rk in g D oc. 9A/5; Oman, 26). 3.1.3.1. I nazivi drugih instrumenata poslužili su kao metafora: ven. vio lin (P.-S.), a na Malti čak vjo lin i cu n tra b a x x (Oman 26, Aquilina 87)9. Za salentinske dijalekte, Rohlfs (VDS 997) bilježi m a n d u rlin u 101i paradigmatski prilagođeni sa n dulinu (ib. 575). Za novogrč. OECD 9 navodi l y r a 11 i v iò li. 3 Očito zbog nepoznavanja našeg jezika J. Cotte (157) misli da naše četiri oci (sic!) nastavlja grč. lat. citharus: »Raia miraletus est appellée četiri oci en Croatie«, pa zbog toga pomišlja na druga­ čiju identifikaciju. 4 Potvrđeno i u Ljetopisu JAZU 62, 394. 5 I malteški oblik xkatlu [škatlu] nastao je prema deminutivnoj izvedenici, a isto bi se moglo tvrditii za frane, iz 1625. enklat što ga Rolland, 11,159 nalazi u prijevodu Plinija od D u Pineta. 6 Neprihvatljivo je izvođenje iz SQUALUS što ga predlaže P. Barbier (RLaR 58, 326). 7 Vinja 1955 (2), p. 121— 123; identifikacija koju sam tamo dao nije ispravna. Naknadnim pro­ vjeravanjem na terenu ustanovio sam da je riječ o vrsti Squatina. 8 za južnotalijanski grecitet, reflekse v. Rohlfs Lexicon 238. 9 Aquilina prihvaća kao potvrđeni malteški oblik samo vjolin. 10 mandolino je u upotrebi i na Elbi, cf. Cortelezzo, 71. 11 Oba su naziva nova. Aristotel (HA 4, 9, 535) pozna, doduše, λύρα kao ihtionim, ali on tu vrstu svrstava među »ribe koje ispuštaju glasove« (cf. 11.).

71

3.1.4. U Sredozemlju je veoma raširena slika sadržaja »anđeo«, i to prvenstveno na galoromanskom području: frane, an ge, an ge d e m er (Rolland 3, 85); prov. a n g el (Port-Vendres), p ei-a n g e u Nici (Boudarel 383). Tumačeći taj relativno stari ihtionim. D u Cange izrijekom kaže: »Squatinam nostri, Massilienses, Galli, Ligures angelum vocant, a similitudine Angeli picti, cum alis expansis«, ti španj. p e z dn gel, a n g elo te ; u Galiciji angelin', kat. an gel, an gelot (Lozano 21—22, Griera, M e i. B o u tiè re , 728). Kod nas slika »anđeo« čini se da nije iskorištena. Istina, Hire 18 navodi za Veli rat an đeo kao naziv za Squatina laevis, ali oblik an đeo je za taj izrazito ča­ kavski kraj teško prihvatiti. Osim toga, takva slika sadržaja kod nas je u čestoj upotrebi za obitelj Triglidae. 3.1.5. »Raširena krila«, o kojima govori D u Cange, a to su ustvari spljoštene peraje, izazvale su u ihtionimiji čestu sliku so k o l (etim. v. Skok 3,303). Nije jasan uzastopno upotrebljavani Šoljanov naziv sokot (RJ 102), koji ne može biti »načinjen prema SQUATTUS«, kako to drži Finka ( M o rsk o rib a rstv o 9, 1957, 295). 3.1.6. Iste morfološke oznake sklata i njegov hibridni oblik mogle su izazvati metaforu v iš tic a 17 ili je taj naziv paretimološki nastao prema v i z a , tj. prema imenu za srodnu vrstu Trygon (v. 3.4.). 3.1.7. buča

Potpuno nam je nejasan naziv Trygon pastinaca (v. 3.4.4.1.).

buciga,

ako i on nije etimološki isto što i

3.2. »Torpedo vocata eo quod corpus torpescere faciat si eam quisque viven­ tem tangat«. Ova bi Izidorova rečenica (O rig . 12, 6,45) bila dovoljna i danas da objasni gotovo sva imena d rh tu lje ili tm ja č e (Torpedo sp.), i to ne samo kod nas već i kod drugih primorskih naroda. Možda nema u moru ribe kojoj bi sadržaj svih naziva počivao na jednom je­ dinom semantizmu kao što je to slučaj s vrstom Torpedo. Kako od nje nema neke koristi, jer se jedva može jesti1213, broj imena je značajan, iako su im areali skučeni, ali sve su to nazivi koji počivaju uvijek na istoj slici sadržaja: »trnuti«, »obamrijeti«, »drhtati« i si. Biološku osnovu te osobine zoolozi opisuju ovako: »U tijelu im se nalazi električni organ bubrežasta oblika. Njime proizvode električne udarce, dosta osjetljive i za čovjeka. Tim udarcima umrtvljuju ribe, koje same napadaju« (D. Morović, P om E n c 2, 511). Lingvistički je interesantno da je lako uočljivi sem izazvao odreda prozirna imena, a to je rijedak slučaj barem za grčku i latinsku ihtionimiju. Grč. νάρκη14 znači »ukočenje«, »trnjenje« i — Torpedo. O tome govore Plutarh, Aristotel, Opijan, Elijan i to s toliko upućenosti da Brehm (T ierleb en , 8,108)15 ističe da su stari Grci i Rimljani bili o toj životinji »gotovo jednako dobro obaviješteni kao i mi danas« i da su »isto tako dobro poznavali njene električne organe iako nisu bili kadri da ih pravilno objasne«. I rimski su se pisci opširno, iako slijedeći u svemu Grke, 12 T a je slika sadržaja česta u našoj ihtionimiji; za etimologiju v. Skok 3/603. 13 »Meso u drhtulja nije ni na kakvoj cijeni jer je meko i bez ukusa« P.—S. 187. »Meso im se jed­ va može jesti«. Boudarel 481. »Meso se uglavnom ne jede« Dieuzeide 75, ali de gustibus... L. Krstinić u Pont. Enc. 2,511 kaže da je »drhtulja vrlo ukusna riba, iako je u nekim zemljama ne­ rado jedu« (!). I Dieuzeide 1,73 je zapazio tu podvojenost u ukusima: »Les avis sont très partagés quant à la valeur comestible de ce poisson. Pour certains, la chair très digeste, a une saveur très délicate; elle est considérée par d’autres comme étant peu appétissante...«. 14,za etimologiju vidi Boisacq 657. 13 cf. Strömberg 57.

72

navraćali na tu čudnu ribu: Varon, Ciceron (D e N a t. D eoru m 2 , 127), a navlastito Plinije (9, 78; 9,143; 9,165; četiri puta u 32. knjizi). Lat. to rp ed o je izvedenica od TORPEO, ERE »ukočiti se« (Ernout-Meillet 696). Plinije čak s njemu svojstvenim pretjerivanjem i traženjem neobičnoga (32, 2) kaže da je dovoljno dodirnuti drhtulju štapom ili batinom, pa da se ukoči i najsnažnija ruka i da obamru noge koje su za najbrži trk sposobne. Prije nego započnemo s analizom današnjih naziva, bit će uputno da pre­ gledamo imena iz XVI stoljeća kako nam ih bilježi K. Gesner (N o m en cl . 123— — 124). »Torpedo nominatur a vi sua et ab eadem Graecis νάρκη. Τούρπαινα etiam pro eodem pisce apud Aeginetam medicum legitur quod a Latino deflexum appa­ ret. Albertus hunc piscem stu pefactorem nominat. Graecis vulgo M a rg o tire m ( N a r co tére m )1617 appellat. Itali: Veneti (apud quos rarissime capitur, Bellonius) S g ra m f u m a torpescentis membris affectu. Romani modo B a ttip o ta m 17 modo F o terisia m frequentius vero O cu la tella m dicunt (Iovius). Veneriis vulgo T rem olo appellatur a tremore. Romani vero (me quidem latet unde it nomen trahere) B a t t i p o tta e F o t te rig ia dicere consueverunt: et aliis locis Itali (ut Apuli) T orpedine (Mathiolus). Ligures T rem o riza m nominant (Gyllius), Istri T rem u lam , Scaliger Hispanice T re m ielga alibi H u g ia A 3.2.1. Naši se nazivi, ma da počivaju svi na istom semu, mogu po porijeklu izraza svrstati u nekoliko skupina, iako je i to dijeljenje na skupine teško točno provesti. Naime, riječ ovako izraženog stilističkog naboja kao što je drhtulja, reali­ zira se unutar paradigme u najneočekivanijim oblicima18, koji baš zbog svoje stilističke vrijednosti često mijenjaju oblik, prelaze iz jedne u drugu paradigmatski blisku skupinu i mogli bi se, baš zbog te nestabilnosti, kratkoće vijeka i očitog približavanja onomatopeji, uzeti za ilustraciju onoga što su lingvisti s početka stoljeća nazivali simboličkom vrijednošću glasova19, a C. W. M orris2021 »ikoničkim znakovima«. 3.2.1.1. Kod nas su najbrojnije zastupljene izvedenice iz osnove tr n -(u ti), ma da se, kao što se to dobro vidi iz popisa |10|, prag prijelaza u druge skupine ne da uvijek lako utvrditi. Na osnovi koja je u (u )tr n u ti 21 temelje se: trn , trn a k , trn o va č a , trn a rica , strn a rica , trn u ja , trn o v k a , tm in a , trn a , tr n ja č a 22 23, trn ja v k a , tr n ja z a 2 3, trn ju ga, trn ja v a ča , trn je vic a , trn jin a , ta rn ja ča , to r m ja , tru n ja i, s izmijenjenim početnim konsonantom, fr n ja . Složenice trn iru k a i trn jiru k a imaju svoj potpuni \ u frane, arounce bras na Atlantiku (Raveret-Wattei 3, Moreau 34 i Doderlein

143). 16 Proia (s. V. νάρκη) ima pučko μαργωτήρα. 17 Gotovo identična slika sadržaja postoji i kod nas, istina, za drugu vrstu: pizdin poklopac ili u frane, tapecon. 18 cf. niže tararajka i tartarajka. 19 cf. Jespersenovu simbolic value, pa čitav III dio Grammontova Tratti de Phonétique (phonétique impressive); usp. Ullmann Précis de sémantique franfaise (poglavlje Motivation phonique. Onomatopées et mots expressifs). 20 C. W. Morris, Foundations of thè Theory of Signs, Chicago 1938, p. 24. 21 etimologiju i vezu sa trpjeti v. Skok 3, 508. 22 Doderlein, kome je Botteri bio ispitanik za Hvar, navodi oblik tdrnidfa (p. 139). 23 Skok 3, 508 pretpostavlja da bi ovo mogao biti dalmatski relikt.

73

3.2.1.2. 3.2.3. d r tu ja 24

Na

trn ja ča

se paradigmatski naslanja

ban jača

s nejasnim leksemom.

Na osnovu d r h t- (a ti) nastavljaju se izrazito naši oblici i, s aloglotskim morfemom, drh tdna.

d rh tu lja , d r tu lja ,

3.2.3.1. Istu sliku sadržaja (»drhtati«) iskorištava ven. oblik trem ola (»pesce sranfo«, Boerio 766), iz kojega su naše posuđenice trem u la i varijante trem a, trm a , trm u lja.

3.2.4. U oblicima na - p - možemo razlikovati nedvojbeno strane elemente kao što su tr p in a i ta r p in o 2425, koje su vjerojatno preko dalmatskoga primljeni grecizam »a fish Torpedo« (cf. Liđdell-Scott 1808b), nadalje elemente koji mogu potjecati od lat. TREPIDARE, TREPIDUS (REW 8881, 8882) »nemiran, drhturav« ili od njemu prasrodnoga (Skok, 3, 497) hrv. tre p a ti, tre p e riti: tr p a v ìc a , trp o v ic a , tr e ­ p i d a , tr p ljiz a , tre p e tljik a , trp e tlik a (i tre p ljiv ic a , tre p o tn ja k , koje nismo sami zabi­ lježili na terenu, ali su po tvorbi izrazito narodni nazivi). 3.2.4.1. Prelazni stupanj između 3.2.1.1. i 3.2.4. tvori oblik žaju »tresti« temelji se naziv tre sn a v k a (RJ 177 i d.).

trp n ja č a .

Na sadr­

3.2.4.2. Za romansku lingvistiku i etimologiju od posebnog je značenja na više mjesta potvrđeni oblik trp ig n a , Konsonantska grupa -g n - govori u prilog tvrdnji da je riječ dalmatski ostatak i da pored TORPEDO, -IN IS (REW 8796a)2627, mora­ mo pretpostaviti postojanje jednog TO RPIGO , -IN IS , iz kojega je (cf. LO LIG O, -IN IS > Ugnai) potekao naš oblik. Takav to rp ig o bilježi Mathaeus Silvaticus za ime iste ribe, a prema Ruyschu 1718,1,18 postojao je i kod Alberta Velikoga Q>terpig o , stu por, s tu p e fa c to n )21 . Postojanje istoznačnih trp n ig a i trttu g a na istom arealu samo nas učvršćuje u takvu zaključivanju. 3.2.5. I sva ostala imena za Torpedo, koja smo sami zabilježili, lako je tumačiti s osnovnim semom koji je poslužio za sve dosada analizirane nazive. 3.2.5.1. Gore smo (3.2.1.) spomenuli ekspresivne i onomatopejski motivirane nazive kao što su ta ra r a jk a i ta r ta r a jk a , međutim ni ovdje nije riječ o usamljenom obliku pretvaranja onomatopeje u ihtionim. U čitavom sistemu neobično ekspresivnih imena za deseteronožnog raka Scyllarus arctus, a čitav se taj sustav uglavnom te­ melji na neprestanom drhtanju zatka, taj se sem stalno iskorištava, pa između dvadesetak naziva kao što su m igalo, z e z a lo , b a tik u l i dr., nalazimo i oblike ta r a r a jk a i ta ta r a jk a .28 Više o tome v. ovdje 38.2. 3.2.6. u alb.

Još je jasniji naziv pesh k le trik

(P esh q.

le tr ik a 29 Shq. 27) i u

u Crnogorskom primorju za koji fj postoji engl. e le c tric -ra y (Doderlein 143; Oman 27)

24 Skok 3, 508 smatra da i trngulja i odrtulja »predstavljaju adaptiranje tal. torpedine < lat. torpe­ do« što je ipak malo predaleko, dok za trnjaSa smatra da »die Form ist nicht klar« (ZfrPh 54,475) 2SI akcenat govori u prilog stranom porijeklu riječi. 26 »Der Ausgangspunkt für ital. -iglia, frz. -ille und für sp. -igo ist noch zu finden«. Meyer-Lübke o. et l. c. 27 Rolland 11, 164 28 Posve je slučajna formalna sličnost sa frane, atlanskim oblikom za Torpedo tareronde, koji nam Bellonius 94 tumači : »cui tarae rundae nomen indiderunt«, a u frane, tekstu (Diversità et nat. des pmssons, 77): »II hante les rivages et bourbiers de la mer et diroit on a le voir de prime face que c’est une grenouille ou tareronde, si ce n’estoit qu’il est plus rond et plus cendré dessus«. Dakle, u frane, je ovo ime metafora prema sadržaju »kornjača«. 29 Za etimologiju v. Skok 1, 489.

74

i približni \ u arapskom (Egipat i Alžir) r a 'a d »munja« (Rolland 3, 90 i Oman 28); cf. i albansko u Draču p isk è -k o re n ti (fam. Elektrikéve) koje navodi Rakaj (1970) 12. 3.2.7. Kod naziva ž ig u lja najvjerojatnije je izvođenje od ž ig a t i (Skok 3, 674) »sentir un dolore pungente«. U Galiciji se Torpedo naziva o rtig a što je metafora prema »kopriva« ili »žigavica«. Dopušteno je, međutim, pomišljati i na izvođenje iz ž ig »pečat« (iste etimologije) zbog »tamnijih mrlja i točaka« (RJ 104). Te su mrlje prouzročile tal. nazive occhiatella, trem olo ochià (Joubin-Le Danois), trem o la ucch iata (P.-S. 187), koji spominje već Salvianus, p. 142: »Romae, autem eo quod in dorso quinque nigricantes notas, oculis similimas depictas habet, och iatella vocatur«. 3.2.8. Nazivi što ih nalazimo kod naših ihtiologa svi su jasni i izražavaju već opisane slike sadržaja. Jedino se odvajaju Parčićev gn ju s (ARj 3, 229) koji može biti i knjiškog postanja, te formalno i sadržajno nejasni rejnok iz uglavnom nepouzdanog Stulićeva rječnika. 3.2.8.1. Za sve strane nazive za Torpedo sp. ne treba posebnih navođenja ni tumačenja, jer svi počivaju na više manje istim slikama sadržaja. Možda bi samo trebalo ukazati na bliski semantizam »uspavati«, koji nalazimo u frane, dorm igliou a , dorm illouso (Salvianus p. 142: dorm iliose ), dorm euse (Rolland 3, 89) i \ turski u vu $tu ra n (Nalbandoglu 39). 3.3. Naša uvodna napomena za obitelj raža (Rajidae) |11| odražava stanje u pučkoj taksonomiji. Dok sami ihtiolozi nisu na čistu što se tiče vrsta ove obitelji, narodne denominacije pokazuju grosso m odo ovakav postupak: postoje (a kad kažamo »postoje« to znači »postoje imena za«) velike i male raže; među malim ražama na mnogim točkama razlikuju dvije, a među velikima također dvije, dok se na vrlo skučenom broju točaka razlikuje (zbog izraženih morfoloških osobitosti) i treća velika raža (Pteroplatea). To bi se moglo simbolizirati ovako: R. clavata, R. miraletus, R. oxyrh., R. macrorh., Pteroplatea c r a ž a ili: svaka od tih vrsta jedan je od elemenata skupine raža: R. macrorhynchus... e Rajidae. Dakle, obitelj Rajidae i Pteroplatea iz obitelji Trygonidae (ovdje 3.4.) za pučku su denominaciju r a ž e , dok obitelj M y lio b a tid a e (ovdje 3.5.) tvori zasebnu skupinu. To se najbolje potvrđuje ženskim rodom imena za prve (arhileksem: r a ž a / ) i muškim rodom imena za druge (arhileksem: golu b m ). 3.3.1. Naš osnovni naziv koji pokriva najviše semantičkog prostora je r a ž a 30. Riječ je dalmatski ostatak koji nastavlja najrašireniji lat. oblik RAJA (REW 7016, FEW 10, 34). Etimološki rječnici lat. jezika (Walde-Hofmann i Ernout-Meillet 563) smatraju da je etimologija riječi neutvrdiva, dok Rohlfs (A f c h S N S 189, 241), po našem mišljenju veoma pertinentno smatra da je naziv nastao prenošenjem oznake za bodljikave biljke, trnove i dr. Uostalom, navlas isti denominacijski postupak vidimo u grčkom gdje su oblici βάτος i βατίς nastali metaforom prema biljkama istih osobina (cf. Chantraine DELG, 169). Sve osobitosti u biomorfologiji vrste i kasniji razvoj imena za ražu govore u prilog ovoj tvrdnji. Prijelaz fitonim ihtionim više je nego čest u pučkim nomenklaturama. 30 Jednako kao i ražina, radža i rada. Albanska nomenklatura pozna za sve naše raže (3.3.) samo naziv raxha (.Peshq. Shq.), a jednako je s turskim vatoz ( < gr. βάτος Nalbandoglu 32—33).

75

3.3.1.1.

Stanište, to jest kamenito, tvrdo dno označeno je u sadržaju imena: koje na vrlo prostranom arealu znači ili sve (manje) raže ili pak samo R. clavata. Kod zoologa nalazimo i varijante ka m en ja k , k a m en ja ra i dr., dok nam H 357 za R. punctata (ali kako sa sigurnošću tvrditi da je to ime baš za tu ražu?!) navodi narodni naziv \ rubnjača. Svrstavamo ga ovdje jer je na sjevernom Jadranu apelativ rub u općoj upotrebi sa značenjem »tvrdo dno uz obalu«31. \ se nalaze u svim romanskim jezicima. O tome naširoko govori Gesner N o m en cl. 133— 140: »Italice: P erosa ra sa , nam Raiam aculeatam simpliter P erosam vel P etrosam nominant«. T i nazivi su živi i danas: ra ia p itr u sa (Catanzaro), ra ja p etro sa (Napulj), p ic a ra p itr u sa (Palermo), r a z z a d i scoglio (Livorno)32; ràsce p e ­ trose (za Bari, Scorcia 154), p e tró sa (Rohlfs VDS 470), sardski s c r itta p erd o sa (Ca­ raffa 38); Malta: ra ja tal-fosos (Aquilina 88); frane, rochère (Rolland 11, 166); njem. Steinroche. kam enica ,

3.3.1.2. Drugo ime, k o h en ja ča , dobila je R. clavata po nizovima oštrih bodlji koje joj prekrivaju gornji dio tijela3334. Ta dva imena, tj. ono s oznakom »kamen« i drugo s oznakom »kost«, »bodlja«, Rondelet (cit. u Gesnerovu N om en cl. 1. c.) sažimlje u rečenici: »Itali: p e tro sa , perosa, a Massiliensibus cla ve lla d e , a Gallis bouclée«.

3.3.1.3. Naziv kurčelan za đ ražu nastao je paradigmatskim unakrštavanjem apelativa za muško spolovilo i raspoloživog imena čelan , koje je u upotrebi za drugu vrstu raže (v. 3.5.3.I.). 3.3.2. Dok je R. clavata (grosso m o d o , jer se istim imenima nazivaju i druge vrste: R. asperrima itd.) nosila imena koja Su vrijedila za više vrsta, dotle R. miraletus ima svoja imena. To nije slučaj na svim točkama već samo na manjem broju, tako da možemo tvrditi da imena navedena kao nazivi za R. clavata (a prvenstveno arhileksem r a ž a ) vrijede i za R. miraletus (a i za druge Rajidae), dok nazivi koje navodimo za R. miraletus služe isključivo za tu vrstu, jer je ona morfološki različita. To znači: imena za R. miraletus -> raža, jer je slično postupio i Barbier još 1911, kad semantika za etimologiju nije značila ništa (R L a R 54, 152), a ni Hesihijeva glosa nije usamljena jer je genitiv βαράκω utvrđen i u jednom beotskom natpisu koji predstavlja svojevrsni »cjenik ribe«36*. Navodeći oblik βάρακος htjeli smo samo ukazati na postojanje grčkog ihtionima koji nije βάτραχος, a to ipak nešto znači, pogotovu kad se uzme u razma­ tranje čitav niz »semantičkih paralela« koje se javljaju u gotovo svim sredozemnim nomenklaturama i to uvijek s osnovnim semantizmom »pokrivač«, »ležaj« i si. ; cf. \ španj. m a n ta bram an te, tal. m a n tellin a , prov. flo u ssa d o , cou vertu ro, m a tra so s, blanqueto, frane, coussinet 37 i, najvažnije, ven. b a ra cà n »specie di stoffa forte di lana« (Boerio 62), odakle je poteklo naše čakavsko b a ra k đ n (Korčula) »gunj«. Narav­ no, to nikako ne znači da bismo u mlet. riječi htjeli vidjeti prvotni izvor, etimolo­ giju stricto sensu za raspravljani ihtionim. Ne, ta je riječ bila samo oblikom najbliži leksem pomoću kojega se pokušalo motivirati ihtionim i pomoću kojega je on uve­ den u semantičko polje »pokrivač i si.«, gdje već nalazimo naš ihtionim Stram ac i to opet za jednog pripadnika baš ove obitelji (Rajidae). Osim toga, dovoljno je raz­ motriti Atenejev (322a) naziv (opet za jednu plosnaticu!) στρωματεύς, što je u prvom redu (sens de base ) »coverlet«, »bedspread« (Liddell-Scott 1656), a tek metaforički oznaka za ribu. S druge strane, Cortelazzo, o. c. p. 38, navodi očuvanost grčkog leksema u drugim djelovima Italije i to za označavanje »(uskršnje) škrebetaljke« (ra g a n ella , »strumento che si batte durante la Settimana Santa, quando tacciono le campane«). Međutim, ta paralela o v d je nema nikakve dokazne moći jer je kod škrebetaljke38 35 Vinja 1960 (1) p. 149—152. 36 cf. Léon Lacroix, 1938, p. 49 ss. 37 Izvore vidi u citiranom našem članku 1960, 1, p. 151, čemu treba dodati chiamita za Bari (Pen­ so); sardski m a n tiju , marteddu (DES 2, 69). Za jednu se ražu u Cherbourgu upotrebljava na­ ziv caban (Rolland 3, 91), a taj se naziv može tumačiti samo kao »manteau à larges manches...«, FEW 2,1. No, to nije sve. N a Malti se R. macrorhinchus naziva rebekkin, a to je semantički i etimološki isto što i port. rebeca »slamarica« ; dakle, stalno smo u sferi pokrivača, kreveta i pos­ teljine, a sve to Raja sp. biomorfološki opravdava. 38 cf. naše oblike škrgetalnica, Skrgutavnica, Skrebetulja, Skrebetalnica (ARj 17, s. vv.) i korčulansko štregutđnica; sliku i geografsku distribuciju u Italiji vidi u AIS 789.

77

do metafore došlo na temelju audibilnog elementa (kreketanje žabe -* buka škrebetaljki), a ne na osnovi morfoloških odlika kopnene životinje39. 3.3.2.2. Navedene varijante od b a ra k a , Raja m ira letu s, bile su povodom efektiv­ nom proširivanju leksema koji je tako došao u formalnu blizinu, pa čak i do pokla­ panja u izrazu sa b a ra k o k u la »kajsija, marelica« ( < ven. baracòcolo »albicocca« Boerio 62). Kad je naziv jednom bio u semantičkoj sferi voća, dalje prilagođivanje imalo je za rezultat m aran gu lica što je opet posuđenica iz južnotalijanskog greciteta i to iz botaničkog rječnika < μ ελάγγουρο, abruceški m elangu la Cucumis sa­ tivus.4041 3.3.2.3. U nazivu m ekušica označena je opozicija prema k o h e n ja č a (u Drveniku pod Biokovom), a g o la r a ž a i r a ž a l il a 41 opozicije su prema neoznačenom r a ž a . Za determinativ liša brojni su taL i drugi oblici p ic h ira liscia (Messina), p ic a ra liscia (Palermo)42; Elba: r a z z a lil là (Cortelazzo 91); frane, r a te lisse za Ile de Ré (Boudarel 397); sardski sc ritta lisa (Caraffa 34); malteški r a j j a lix x a (Aquilina, br. 681). 3.3.2.4. Venedjanizam k v a tr o č i ( < ven. q u a trò ch i »razza occhiata«, Boerio 546), koji su naši ihtiolozi preveli sa r a ž a ćetiro k a , nastao je zbog toga što se ovoj raži »na svakom krilu nalaze jedna do dvije velike svijetloplave okruglaste ili jajaste pjege« (RJ 194)43 koje izgledaju kao dva dodatna oka (v. slično gore 3.2.7.). Za ti tal. qu attro cch i (P.-S.); za Bari quattòcchie, i to za R. miraletus i Torpedo marmorata (Scorcia 150); portug. r a ta de qu atro-olh os (Castro 55); njem. V ierä u g i­ g e r R ochen (FFA 555). 3.3.2.5. Raznobojne okrugle pjege i šare mogu se vidjeti i kao cvjetovi: naš naziv c v e t nije usamljen, jer istu sliku sadržaja (»rascvjetana raža«)44 nalazimo u francuskom ra ie fle u rie (Boudarel 397 i 488) ; u tal. r a z z a f io r ita i švedski b lom ro ck a (OECD 70). Sličnu denominaciju pozna i kat. ra tja d a d e boca d e ro sa (Lozano 27) i abruceški baròchélé de f ì u r è (Giamtnarco 12). Ti kolobari i kolutovi raznih boja koji upadaju u oči, mogu nam poslužiti kao dobra ilustracija za tvrdnju da se jezično iskorištavaju sve lako uočljive odlike. Pored našeg knjiškog (?) naziva kolobarica i imena k o lo v ica , koje smo sami zabilje­ žili u Vinjercu, zapadni romanski jezici uspoređuju te odlike s ogledalcima, pa u španj. nalazimo r a y a de espejos 4S, dok je prov. izosemantički izraz m ira ille t (Niče, Boudarel 396) ušao čak i u sistematsku nomenklaturu. Nadalje, Katalonci su šare i kolobare konceptualizirali kao višebojno ruho i tu ražu nazvali ra ja v e stid eta (Lozano 26) ili jednostavno »šarenka«: escrita (Lozano 26—27), dok se u istom jeziku crni kolobari uspoređeni s osnovnom odlikom ribe k o va č a (Zeus faber) koja također ima na bokovima dvije crne mrlje, za koje legenda kaže da su otisak prstiju svetoga Petra: kako se ta riba španj. zove p e z de S a n P edro, a katal. g a li de S a n 39 Usp. i frane, crédile »äkrebetaljka« < lat. »CREPICELLA < CREPITARE u FEW 2,1321. 40 o tome više detalja v. Vinja 1960, 662 i Šulek Imenik X VIII i 120. 41 liš »gladak« iz ven. lisso (Boerio 373); Skok 2, 308 izvodi liscio bez mlet. posredstva. 43 Penso. 43 A. Korlević (Nastavni vjesnik 12,199) zabilježio je oblik četirioii što može biti i hibridna tvorba. 44 »Raie... possédant deux ocelles bien visibles au milieu du corps. Chacune de ces taches montre un intérieur bleu clair, suivie d’une première couronne noirätre et d’une seconde aunätre ou grise, avec de petites taches noiràtres.« Luther-Fiedler 148. 45 usp. njem. \ Spiegelrochen (P.—S. 196).

78

Pere, uočljivi se sem prenosi i na drugu ribu, i u katalonskom (na Balearima) naša R. miraletus postaje ra ja d a de S a n P e re (Lozano 26). 3.3.2.6. Kod Bartolija (D a lm . 2, 172) Čitamo za ovu ražu ime b a ra k o lu ta . Mo­ žemo pretpostaviti da je u krčkom obliku došlo do hibridnog križanja b a ra k a (v. 3.3.2.1.) + k o lu t + -a ( = oznaka roda za raže); cf. k o lo v ica (3.3.2.5.). 3.3.2.7. Raširena »krila« te raže (a i crne i raznobojne mrlje na njima) dovela su do slike sadržaja »leptir«, pa tako među našim nazivima nalazimo i usamljeno lepirica, len pirica opet u ž. r. Takva je metafora česta u našoj ihtionimiji. 3.3.2.8. Po svemu sudeći, iste su morfološke odlike izazvale naziv p la šilo , po sličnosti raskriljene raže i plašila za ptice koje se postavlja u polja. Semantički se na sem »plašenje« nastavlja i štrin g ica , jer Stringa znači i »vještica« i »leptir«46. 3.3.2.9. Sličnost u boji sa drugim plosnatim ribama iz obitelji Pleuronectidae dovela je do naziva p a ša ric a (cf. p a ša ra , p a sa ra , 4.2.3.). 3.3.2.10. Teško je objasniti naziv slast. Jedinu semantičku paralelu imamo u Skeatovu utmačenju za h a lib u t , h olibu t , također plosnaticu (Hippoglossus hyppoglossus) iz Atlanstkog oceana: »so called because excellent eating for holidays«. Srodne skandinavske oblike h ellefisk, h elgeflu n dra, h eila g fisk i itd. za istu ribu jedna­ ko tako tumače Falk i Torp NDÉW 1,395, ali sve je to malo za donošenje sigurnijeg zaključka. Zato smo skloniji u sla st vidjeti još jednu formalnu varijantu od s k la t (v. 3.2.2.: sk la d , s la c ...) . 3.3.3. Osnovni razlog zbog kojega dvije vrste raža (R. macrorhynchus i R. oxyrhynchus) imaju na velikom broju točaka posebna i formalno veoma različita imena leži u njihovim dimenzijama. To su velike raže nasuprot malim ražama (R. clavata i nadasve R. miraletus). Ihtiolozi ističu razliku u veličini i svi se slažu u vidljivim razlikama. Tako Šoljan RJ navodi za prve veličinu do 150 cm, a za druge (R. miraletus) do 50 cm, dok Bini u PM CM bilježi za prve mogućnost da narastu čak do 250 cm (!). T e se činjenice odražavaju u narodnim nazivima dvojako: s jedne strane augmentativne tvorbe vo lin a , k ra v in a , a s druge konceptualizacija s referencijom na velike predmete ili krupne životinje: štra m a c, go ved o . Ukratko, iako su i one raže, R. macrorhynchus/R. oxyrhynchus su velike raže posebnih imena. Mjesta koja ih ne razlikuju, nazivaju ih neoznačenim arhileksemom r a ž a 47. Mali broj točaka nazivom razlikuje dvije vrste velikih raža i tu razliku temelji na semu »oštri (nos)«, »kljun« nasuprot neoznačenom »nos«. I manji primjerci (iu v .) često imaju posebne nazive koji se temelje uglavnom na semu »slinavost«. Prostorno je za velike raže najraširenija slika v o l s brojnim varijantama i sino­ nimima. Ta je slika bila u upotrebi i kod starih Grka i Rimljana i danas ne moramo oklijevati oko identifikacije grč. ihtionima βοϋς. Aristotel (HA 5,4, 2) ga svrstava među σελάχη, a isto tako i Galen smatra da je βοΰς θαλάσσιος jedan od σελαχώδης. Elijan (HA 1, 19) ga opisuje s najviše detalja: to je riba koja se rađa na meku dnu, brzo raste, trbuh joj je svijetao, a gornji dio tijela crn. Usta su joj malena a zubi se ne vide; veoma je duga i veoma široka, dok Opijan tvrdi da može narasti do 12 lakata. 46 Stringa, Striga »vještica« romanski je elemenat iz lat. STRIGA »Hexe« REW 8308 i FEW 12, 302; Skok 3, 417 ne navodi nedvojbeni izvor naše posuđenice. 47 To isto kaže Bellonius: »Bos vastissimum raiarum genus vaccam Ligurum Vulgus appellat. Parisinis nullo alio quam raiae nomine agnoscitur« (p. 85). 79

To je bez i kakove sumnje bos o kojem govori Ovidije (Hal. 94) i koji Plini je (9, 78 i 32, 152), očito parafrazirajući Aristotela, svrstavameđuhrskavičaveribe48. 3.3.3.1. Dok su druge sredozemne nomenklature za nazive velike raže poseg­ nule mnogo češće za drugim slikama sadržaja, kod nas je najzastupljeniji naziv vol*9 tj. njegov augmentativ volina, pored νδ i volić50. Rašireni su i sinonimi go­ vedo51 i kravina52. Za ovaj posljednji naziv nalazimo \ Bari: vacche (Scorcia 211); španj. raya vaca (Lozano 29), a Barbier RLaR 54, 1911, 157 i 63, 1925, 6 navodi brojne vrste nazvane po toj metafori53. 3.3.3.2. Lat. osnovu BOS, -VEM (REW 1225) nastavlja naš naziv buj i aug­ mentativ bujina koji su dalmatski relikti. Oblik bu za »vol« navodi Bartoli u Dalm. 2, 17554. tj sicil. buju, vugghiu, bugghiu i dr. (Barbier RLaR 54, 1911, 157). 3.3.3.3. Izduženi, šiljasti nos ove raže dao je povoda za niz imena u kojima se konceptualizira sem »nos«, a zatim i »oštar«55, »kljun«, »klin« itd.

Morfološka razlika: a — R. oxyrinchus, b — R. macrorinchus (3.3.3.3.)

Kod nas nalazimo nosatica, nosača, nosan, nosonja i dugonosica, što je \ sharpnosed skate, longnosed skate i turski sivriburun vatoz (OECD 353).

engl.

48 »Bos quem Plinius inter planos et cartilagineos commemorat, ad trecentas aliquando libras accedit«, P. Gyllius, De Nom. cap. 51 (p. 561). 49 »Dalmatae etiam nostra aetate bovem vocant«, Gesner, Nomencl. 132. 50 za etim. v. Skok 3, 610. 51 »govido riba morszka. Bos marinus«. Belostenec 2, 463. 52 cf. Skok 1, 596 i 2, 183. 53 za galoromanski cf. FEW 14, 102; za grčki usp. Stromberg 99. 54 Vinja 1960 (1) 154— 155. 53 cf. sistematske nazive Raja oxyrhynchus i R. rostrata.

80

3.3.3.4.

Nos je više manje izosemičan sa kljun. Iz tog su leksema naši nazivi i k lju n k a 56 57. Kako »kljun« i »klin« zajednički pokrivaju dio određenog semantičkog prostora, nalazimo i istoznačne nazive k lin k a , klen k a , te varijante kin k a i kinčica.

klju n aca

3.3.3.5. Novu sliku istog semantema »oštar«, »šiljast« nalazimo u nazivima šp iru n ar, šp iru n a š51, šp iru n a č, ip iru n a d . T u je za metaforu poslužio termin špiru n , šperun iz brodarske terminologije. U Dalmaciji je to ime »isturenog i najvišeg dijela pramca na brodu«. Riječ je preuzeta iz ven. speron/spiron »sperone, punta della prua« (Boerio 687) gdje potječe iz franačkog SPORO »ostruga«58*60, REW 8130a. 3.3.3.6. Ostajemo u polju istog semantema »šiljast«, »oštar« i sa nazivom b a d ilj. T u je denominacijski impuls potekao iz usporedbe sa šiljastom dalmatinskom lopatom za kopanje zemlje. Oblik b a d ii ARj 1,146 bilježi već kod H. Lučića, dok se za b a d ilj kaže da je u upotrebi i u naše vrijeme, što je točno i danas jer su oba oblika živa na našim otocima. Riječ je preuzeta iz ven. b a (d )il »strumento di ferro che serve per vangare la terra« Boerio 56 (Skok 1, 87). Potpuni \ vidimo u šp. z a p a »motika«, dok Barbier R L a R 56, 1913,247 citira mjesto iz Floriovog talijansko-engleskog rječnika iz 1688, gdje se pesce v a n g a ( = motika, lopata) prevodi sa »the rough skate fish«. Osim toga i samo je ven. baile, kako čitamo kod Boeria 56, oznaka za jednu hrskavičarku: »II nome vernacolo è preso dalla forma della testa di questo pesce che somiglia ad un badile«. 3.3.3.7. U jezicima gotovo svih primorskih naroda nalazimo \ prema semantizmima koje smo gore iznosili. Tako u tal. nalazimo r a z z a a becco, p iz z u tie d d u (Rohlfs VDS 1038); u šp. p ic ó n , ra p a p ic u d a (Lozano 29); port. r a ta bicu da, bico ( = »kljun«), Castro 55; frane, alène ( = »šilo«) Dieuzeide 1,112; švedski p lo g jä m s rocka i port. a ra d o ( = »(raža) lemeš«) i dr. 3.3.4. Ogromne dimenzije u usporedbi s ostalim ražama izazvale su za R. macrorhynchus i R. oxyrhynchus naziv štra m a c (cf. prov. fj m a tra sso , Barbier, R L a R 54, 15359 koji se uklapa u semički sistem u upotrebi za ostale raže (v. bilješku uz 3.3.2.1.). Š tra m a c »madrac« kod nas je venecijanizam ( < ven. s tr a m a z z o »ma­ terasso« Boerio 710), a inače evropski arabizam (Skok 2, 387). 3.3.5. Značajna skupina naziva za ovu ražu potekla je iz činjenice da joj je koža izrazito sluzava. To ističu mnogi humanistički pisci i ujedno tumače imena iz te skupine: »Leviraja a Graecis liobatos nuncupata, a levi cute; maior est quam raia : piscatores vocant bubosam , sive m ucosam a luto et mucore quo eius pellis sor­ dida spectatur« (P. Gyllius, D e N o m . cap. 47, p. 559). »Laevirajam piscem quem Romae (ób eo quod muco sordida eius sit cutis) m ucosa sive b a v o s a ..Λ (Salviani, A q u a t. anim . p. 150). »Leviraiam Romani a muco quo abundat m ucosam (et) b a vosa m appellant« (Aldrovandi, 449)6°. 3.3.5.1. U našem se nazivlju sačuvani ostaci obaju romanskih naziva: b a v o ž a i b a o ža . Boerio 61 navodi baosa za R. oxyrhynchus, pa zato možemo sa sigurnošću 56 za etim. cf. Skok, 2, 106. 57 za Dubrovnik naziv bilježi i B. Kostić GH ND 4, 227. 58 Skok 3,409 pravilno tumači šperun, ali špirunaš, kojeg nema u ERHSJ, izvodi iz peiron REW 6366 (ZfrPh 50, 527) što, naravno, nije potrebno. s9 vidi za Izrael stroma, (Working Document FAO 9/2, 7). 60 Jedan od sistematskih sinonima je Raia mucosissima NARDO. g

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

81

tvrditi da je izvor imenima u venecijanskom61, fj 802, 803; Bari: v a v e siid d e (Scorcia 213).

v a v ò sa , v a v u sa

Rohlfs VDS

3.3.5.2. Za manje primjerke nalazimo na Molatu i deminutivni lik m u k o zić, koji je također preuzet iz talijanskoga, samo što izvorište ne možemo točno odre­ diti. To je izvedenica od *MUCCUS »Nasenschleim«, *MUCCOSUS (REW 5709, 5708). fj tal. za Marche m occosa (Bertiiccioli 70); za Salente m uccusa, m uccusieddu (Rohlfs VDS 1011); za Livorno m occolosa (Penso)626 3. 3.3.5.3.

Izrazito je naš izosemantički naziv

b ju zg a v a c

(etim. v. Skok 1, 176).

3.3.6. Do naziva g o lic a došlo je zbog golog tijela, koje je slinavo, a ne bodljasto kao kod ostalih raža. 3.3.7. Prenošenjem naziva sa drugih srodnih vrsta nastala su imena 3.4.2.1. ), lenpirica (v. 3.3.2.7.) i ren a (v. 3.1.2.).

golub

(v.

3.3.8. Između obitelji Rajidae i obitelji Trygonidae, dakle »ni raža ni žutulja«, kao posebna raža svrstava se u narodnoj taksonomiji vrsta Pteroplatea altavela M. HLE. Linnć ju je nazvao Raia altavela, dok po Bonaparteu nosi ime Trygon alta­ vela. Ta se neizvjesnost odnosno oklijevanje vidi u nekim pučkim nomenklaturama koje joj dodaju determinativ b a sta r d a 63 tj. križanica, ni raža ni žutulja, a označava se uglavnom s imenima srodnih vrsta i eventualno uz determinativ. Kako je riječ o relativno rijetko lovljenoj vrsti, naša su narodna imena malo­ brojna, a ni ispitanici nisu uvijek sigurni u identifikaciji. 3.3.8.1. Imena lep irica , len p irica , sokol česta su kod drugih pripadnika obitelji Rajidae i potječu uglavnom od metafore prema raskriljenom tijelu ribe, koja je dva puta šira od svoje dužine64. M o rsk a b ilica odgovara svijetloj boji ribe, a r a š a b e z boda odražava golo tijelo bez leđne peraje65. Za v išćica v. 3.4.2.2. 3.3.8.2.

Oblikom i semantički nejasni su usamljeni nazivi

lik a

i

p in ta .

3.3.8.3. Nejasni su i nazivi u ihtiologa. Kolumbatović i Faber bilježe p a z d r k 66, G. Schreiber p a z d r ik , dok kod P. Lorinija nalazimo ženski rod: m o rsk a p a z d r k . Ako je taj oblik izveden od glagola p a z d je ti (cf. Skok 1, 125: b a z d je ti/b a z d r k ), imali bismo semantičku paralelu u ven. fo ta c h io (Boerio 285) i u prov. p isso u é, p isso u a , jer »elle exhale une forte odeur d’urine« (Rolland 11, 167). 3.4. Četvrtu skupinu među ražama sačinjavaju u pučkoj taksonomiji ž u tu lje (Trygonidae). T o su plosnate ribe, diskoidnog oblika, koje na gornjem dijelu repa mjesto leđne peraje imaju oštru, koso položenu bodlju, čiji je ubod otrovan. Već prema vrstama (T. pastinaca, T . brucco, T . violacea itd.) različite su boje: plav­ kasto sive do sivkasto žute. 61 iz lat. »BABA »slina« REW 853, FEW 1, 194. 62 cf. C. Battisti, BALM 1, 123. 63 u Séte choucha bastarda Dieuzeide 1, 121, Pr. 518; frane, montine bđtarde OECD 271. 64 »La longeur du disque est contenue environ 2 fois dans la largeur«, Dieuzeide 1,122. 63 »Leđna peraja ne postoji«, Šoljan RJ 159. 66 ARJ 9, 720; cf. Skok 1, 125 bazdrk.

82

Zašto su tu neugodnu ribu, koje se i ribari čuvaju, stari Grci nazvali τρυγών to jest »grlica«?67 Da li zbog boje, zbog širokih krila ( = krilastih prsnih peraja) ili uzrok tom imenu valja tražiti, kako to predlaže Strömberg 118, u razlozima tabua? Na to je teško odgovoriti. Spomenimo samo da se ista riba kod nas naziva bliskim ornitonimom golu b, te da ta, po svemu sudeći, tabuom izazvana metafora nije usamljena. Bilo kako bilo, imena koja nalazimo kod klasičnih pisaca, ako ih i možemo sigurno identificirati, malo nam pomažu za rješavanje etimologije naših naziva, koja su većinom opravdana morfologijom same životinje. Konrad Gesner ovako nabraja pučka imena koja su bila u upotrebi u njegovo vrijeme: »P a stin a ca dicitur a Plinio et a Celso quae Graece τρυγών tamquam turtur. Italice: Romani bruchum nominant, Genuenses (ut et Massilienses) fe rra ssa m (Bellonius) ; Siculi baston aga. Veneti piscem columbum {pesce palom bo) appellant. Rondeletius orbem piscem, Venetis colum bam vocari scribit. Gallice: circa Monspellium p a sten ago vocant. Provinciales nonnuli bastan go vel va sta n g o . Massilien­ ses bougnette, quia farina conspersa et in sartagine fricta, itrii genus quod vulgari lingua bougnette vocant, referat. Galli ra ia m , Burdegalenses ta rero n d e tarae nomen Aquitanis in usu factum videtur a turture ave que Hebraice to r Italice to rto ra dicitur. Massilienses tum maiorem, tum minorem pastinacam glorium appellant«. Dalmatae la c c iz z a 68 (Rondeletius), N om en cl. p. 120. 3.4.1.

Kod nas su na najvećem arealu zastupljeni oblici izvedeni od osnove Koliko nam je poznato, taj se tip denominacije ne nalazi u drugih naroda, pa se ne može sa apsolutnom sigurnošću isključiti mogućnost da i naši oblici nisu rezultat adaptiranja nekog aloglotskog elementa našem raspoloživom izrazu. š u t - 6 9 701: šu tu g a , z u tu ja , z u tu lja , š u tic a , žu ću g a , zu ću g a .

3.4.2. Nazivi koji su potekli iz metafore prema pticama brojni su i kod nas i u drugim jezicima. 3.4.2.1. Na najviše točaka zastupljen je oblik golu b s varijantama golu bin (rom. sufiksacija)70 i g o lu b im ć (hibridna romanska + slavenska sufiksadja). Ovamo spada i tuđi istoznačni lik kolu m bu l ( < lat. COLUMBULA »Täubchen« REW 2065). Isti su semantički razlozi doveli do označavanja s tim imenom vrste Myliobatis, o kojoj će se govoriti niže (v. 3.5.2.I.). 3.4.2.2. Druga ptica koja je poslužila kao slika za vrstu Trygon je s o v a 71 sa izvedenicama so v ica i som e. Dok je kod grč. τρυγών i našeg golu b tabu mogao odig­ rati izvjesnu ulogu, dotle kod upotrebe slike »sova« vidimo da je sem »ružnoća«. 67 Grčki je naziv čini se i izrazom sačuvan u južnoj Italiji: za salentinske dijalekte Rohlfs, VDS 756, navodi oblike traòna, travòna (cf. za Lecce Lexicon 516), a i starofrancuski je (cf. FEW 13/2, 437) poznavao ( \ ) tortre kao ime neke plosnatice. 68 Koji bi to ihtionim mogao biti u Dalmaciji? Gesnerova (odnosno Rondeletova) laccizza, ako je -ss- krivo pročitano, najbliže je obliku lasica koji u Mikaljinu rječniku znači »pescedonnola, lampreda«, »mustella, lampetra«, a u Stulićevu je izravno prenesena iz Mikaljina. U Belostenca čitamo laszicza za »mustella« i laszka riba za »dopea«. Jedino se ovaj posljednji oblik poklapa s Lorinijevim alac za Clupea aurita i morao bi potjecati iz HALICE REW 5020. (v. Vinja 1959 (2) p. 26). 69 za etim. v. Skok 3, 689; ovaj se ihtionim ondje ne navodi. 70 cf. venec. sufiksaciju u colombin »golubić« (Boerio 180). 71 etim v. Skok 3, 307.

83

»strah« prisutan, jer apelativi upotrebljeni ovdje u funkciji ihtionima imaju značenje »plašilo«, »zloguka ptica«, »ptica s kojom se plaše djeca« (cf. gore plašilo, vištica). Mislimo tu na dva imena za Trygon, koja su u upotrebi u srednjoj Dalmaciji, a koja naši rječnici ne bilježe kao ornitonime : viša i veza. Prvi je zabilježen u ARj 21, 48 s točnom identifikacijom, a drugi (20, 804) kao oznaka za jednu »divlju ribu« što je manje precizno, ali ipak točno. Viša i veša su imena za ptice iz reda Strigidae (usp. lat. imena noctula, strix, ulula, brìo), a oblik je po svemu sudeći, kod nas preuzet iz južnotalijanskog greciteta jer ustvari nije ništa drugo do li dočetni dio raširenijeg i danas živog ornitonima kukuvtša, kukuvješa, kukuvija (s brojnim vari­ jantama svojstvenim svim efektivnim višesložnim riječima)7273. O tim oblicima i njihovoj etimologiji ( < κουκουβάγια Rohlfs Lexicon 264, REW 1898)73 pisao je Skok u ZfrPh 54,485—674. Sem »plašenje« živ je još i danas na pr. u Božavi gdje kukuveška znači »strašnu pticu kojom se djeca plaše«, a Budmani (ARj 5, 767) na­ vodi pored kukuvješa »noctua« i kukuvijest »žalostan glas«, »loša vijest«. Sve se to semantički poklapa s već navedenim ihtionimima plašilo i vištica i ujedno nam tumači još jedno ime za Trygon, tj. strišica < lat. STR IX »Ohreule« REW 8319, FEW 12, 307, koje je dalo u romanskim jezicima brojne apelative za sadržaj »vam­ pir«, »vještica« itd .7S76 Isti semantički razvoj možemo pratiti i u romanskim jezicima. Lozano 29 navodi za Trygon imena chucho i chucha, a Corominas 2, 87 zajedno tumači velik broj značenja za taj oblik među kojima su na prvom mjestu »sova« i Trygon. Isto vrijedi za korzikansko ime doccia (Caraffa 41), za genoveški oblik duccio, koji navodi Barbier R LaR 58, 1915, 296, i za frane, chouche, koje nalazimo za Martigues kod De La Blanchère-a, a Wartburg, FEW 21,252, ga svrstava među riječi nepoznata postanja. 3.4.2.3. U mnogo se težoj situaciji nalazimo kad nastojimo objasniti druga ime­ na za Trygon: šunj, šun, šum, šumić. T u zasada nemamo nekog sigurnijeg putokaza koji bi nas vodio prihvatljivom etimološkom rješenju. Jedino nam kao kakvo takvo uporište, i to samo na planu oblika, može poslužiti toponim Šunj (vala od Šunja), koje Skok uz opširnije obrazloženje pokušava izvesti od lat. BESTIONE, temeljeći se uglavnom na Vetranićevu i Držićevu obliku Pšunj16. Mi za toponim prihva­ ćamo Skokovo tumačenje, ističući pri tom da u tom toponimu šunj jest relikt od BESTIONE, ali samo sa sadržajem »zmija«, jer na donjem Jadranu nalazimo ka­ pelice i crkvice koje su nastale na legendi o zmiji od koje Gospa štiti ljude, a ta zmija je, opet po raširenoj legendi, tobože kopnena životinja s kojom se »morska zmija« (to jest Muraena helena, v. 10.3.1.) dolazi pariti77789. Međutim, to nam za tumačenje lika šunj veoma malo ili ništa ne pomaže. Jedinu semantičku paralelu nalazimo u staroprov. bestina koje se jednom pojavljuje u kontekstu sa raiada ( = »ra­ ža«)7 8 i u sicil. bestirnt i imbestinu kao oznakama za neke morske pse7 9. N i prva ni 72 ARj 5, 766 i dalje; kukuvajke je u alb. naziv za srodnu vrstu Myliobatis (Rakaj, 1970, p. 9). 73 D u Cange 2, 264: cucuba »noctua« apud Papiam hinc κουκουβαΐος. 74 Skok 2, 229. 75 Nakon iznesenoga potpuno su jasni oblici čuk i čuka što ih H 83 navodi za Vrbnik na Krku. 76 SRO 1, 240. 77 cf. Vinja, 1972—743, p. 569, a za legendu Plinije 32, 5 i V. Vinja »Starofrancuski opis Pule i Dubrovnika iz godine 1395« u Zborniku Instituta za historijske nauke Zadar 2, 1958, 94. 78 Lévy, Provenzalisches Supplementwörterbuch, cit. Barbier RLaR 52, 99. 79 FEW 1, 343.

84

druga paralela nisu nam od značajnije pomoći : prva, jer se Trygon nikako ne može dovesti u vezu sa »zmija«, a druga nam još manje vrijedi jer se na planu sadržaja nedovoljno poklapa s našim nejasnim ihtionimom, dok se na planu izraza ne po­ klapa baš nikako. Isto tako ništa izvjesnog ne možemo reći o oblicima šiić i Sijun, sin j i senj, i da li su uopće i u kakvoj vezi sa Sunj. Isti ili oblikom slični nazivi koji se odnose na anadromnu vrstu Acipenser80 također nam ne mogu pomoći, iako je čudno i razlog tome ne znamo objasniti, zašto se više imena za Acipenser formalno poklapa sa imenima za Trygon (v. 3.4.3.2.); valjda zbog oštra kljuna (v. I. Leder, R u ss. F isch nam en ,

13)?

3.4.3. Za druge nazive potražit ćemo kao i dosada pomoć u ihtiologa. »Dans les deux genres (sy. Trygon/Pteroplatea), la queue est grèle, dépourvue de dorsales et de caudale, mais elle est armée d’un ou plusieurs aiguillons à bords dentelés, dont la piqùre est venimeuse« (Dieuzeide 1, 115—6); »la queue est aussi munie en son milieu d’un piquant barbelé et venimeux«8182(Luther-Fiedler 149— 150). Kao što se moglo očekivati, ta otrovna bodlja kao jedna od najuočljivijih karakteristika žutulje, morala se odraziti i u imenima za ribu. 3.4.3.1. Najprozirniju situaciju imamo u Šiba, nazivu u kojem je goli rep žu­ tulje uspoređen sa šibom. Zbog istih razloga, tj. izgleda »stvari«, u albanskom se žurnija zove bish t m ij92 ( — doslovce »rep miša«) ili u njem. P eitschenrochen (OECD 976). 3.4.3.2.

Znatno su brojniji nazivi koji se temelje na proširivanju leksema H p - ‘. je slavenski elemenat sa značenjem »acumen, trn, šiljak, vrh.. .«83 koji točno odgovara nazivima za ovu vrstu84. Koncept »bodlja«, »šiljak« izražen je u drugim jezicima s drugim slikama istog osnovnog semantizma: \ Marseille: la n cette (od LANCEA »malo koplje« REW 4878); turski ig n e liv a to z ( = igne »igla« + »raža«) Nalbandoglu 21; engl. stin g r a y , tal. f e r r a z z a »pesce della specie delle razze, con una lunga spina ossea, detta ferro per la sua durezza« (Elba, Cortelazzo 40). Ovamo spada i frane, étique (Rolland 3, 92 za sjevernu obalu Francuske) koje Wartburg FEW 21,253 obazrivo pokušava tumačiti s HECTICUS »sušičav« w egen des dünnen K ö rp e rs, ali je ipak nabraja među riječima nepoznata postanja. Riječ je naprotiv o istom germ. elementu koji je dao poznato frane, étiq u e tte »etiketa« tj. ono što se nabode, pričvrsti itd. (starofranački *STIKK AN FEW 17, 231—6). E tiq u e se odnosi dakle prema étiq u ette kao so v a prema so vica . Kao što je naše Šiba moglo nastati neovisno, ali i iz »naslanjanja« na Sip-, tako je moguće da su i talijanski nazivi bastan go i baston e samostalna konceptualizacija prema baston e »batina«, »štap«85 ili refleks lat. PASTINACA. Etimologija ovog posljednjeg oblika nije nedvojbeno utvrđena (Emout-Meillet D EL 486). Od njega šip a tk a , S iparka, Siparkun, S ip a vk a , sip a tk a , S epatka. Š ip

80 cf. ARj 14, 852 senj za Dubicu. 81 isto čitamo i u Morović-Županović 45. 82 Peshq. Shq. 33. 83 Skok 3, 393. 84 U rumunjskom (jednako kao i u ruskom) ;ip je naziv za Acipenser sturio (Vasiliu 268);u bugar­ skom za Acipenser glaber (Drenski 29) ; v. gore 2.4.2.3. 83 REW 982, FEW 1, 279.

85

potječu, pored frane, p a sten a g u e i tal. p o šte n o g a , i brojni međuoblici kao prov. va sta n g o , bastan go, tal. baston aga, v a sten a g a itd .86 3.4.4. Naši oblici m o ta n i m o ta n preuzeti su iz ven. m o ta n a (Boerio 404) koje je u ovom značenju vrlo dobro potvrđena riječ87. Doderlein 212 navodi da je m a tta n a $ , a m ucchio đ . Etimologiju i semantizam te mletačke riječi nažalost ne znamo. 3.4.4.1. Naziv bu ča također je preuzet iz talijanskoga, ali u svakom slučaju iz narječja južnijih od mletačkoga. Već za Anconu Penso bilježi bucchio, dok su na Siciliji oblici bugghiu, vu ggh iu, buju itd. veoma česti. I naše buca i talijanski ti oblici istog su postanja kao i naše b u j88, v. 3.3.3.2. 3.4.4.2. Nazivi šk a tr a , š k la t razjašnjeni su kod imena za Squatina, v. 3.1.1., a za sla st 3.3.2.10. 3.4.4.3. Semantički je poticaj u nazivu k r a s ta v ic a nejasan. 3.5. Peta obitelj plosnate landovine su Myliobatidae : Myliobatis aquila i Μ. bovina. Po najčešćem imenu golu b, naši ih ihtiolozi nazivaju Golubanke. U mnogome su nalik žutuljama, samo što im je diskoidno tijelo znatno šire, a prsne im peraje ostavljaju glavu da strši izvan tijela. Glava im je široka, izbočena, a rilo kratko, tupo i zaobljeno (M. aquila) ili dugačko i zašiljeno u oštar kut (M. bovina)89. Na bičastu repu im je oštra bodlja. Kao što vidimo, osim karakteristične glave, nema nekih upadljivijih razlučnih crta prema drugim plosnaticama a navlastito ih nema prema pripadnicima obitelji Trygonidae (3.4.). To se odražava i u pučkim imenima: od 28 narodnih naziva za Myliobatidae, samo sedam ih je novih dok se ostali djelomično ili potpuno pokla­ paju s imenima koja smo već vidjeli i to u prvom redu kod žurnija.90 3.5.1. Kod klasičnih pisaca za ovu vrstu ne postoji sumnja u identifikaciju. Slijedeći Aristotela (HA 5, 4, 2,) Plinije (9, 78) vjerno nabraja plosnate hrskavičarke : »Planorum piscium alterum est genus, quod pro spina cartilaginem habet, ut raiae, pastinacae, squatinae, torpedo et quos bouis, laminae, aquilae, ranae nominibus Graeci appellant«. Plinijevo aquila »orao« prevodi Aristotelovo αετός koje je i Opijan (Hai. 1, 642) svrstao među φϋλα σελάχεια. Slika sadržaja »orao« kod nas nije upotrebljena, ali je relativno dobro zastupljena u drugim nomenklaturama. Tako vidimo u alb. shqiponjè (Peshq. Shq. 34); u tal. aquila, pesce aquila, aquilone (Penso); acula, arnione, aculota (P.-S.); frane, aigle; prov. aigla de mar (za Séte, Rolland 3, 92); španj. đguila (Lozano 30); njem. Adlerroche; engl, eagle ray; švedski ömrocka; danski ornerokke, dok novogrčki (prema OECD 82) čuva stari oblik άετός. 3.5.2. Kao što smo već istakli, znatan dio naših imena za Myliobatidae zajed­ nički je s nazivima za obitelj žutulja (Trygonidae)91. T u i tamo opaža se da narod 86 Rolland, 11, 170 i P.—S. 202—203; »Siculi bastonacum corrupte quasi pastinacam...« P. Gyllius. De nom. cap. 48, p. 560. 87 Penso; P.—S.; Joubin-Le Danois, a čak se i u Alžiru zove soutcho mattano (Dieuzeide 1, 124) 88 cf. mujo vacca za Napoli (Penso). 89 Morović-Županović 45; Dieuzeide 1. 123; RJ pp. 76—77. 90 Bilježeći imena riba na Elbi, M. Cortelazzo 1965, 40, ustanovio je da oblik ferazza nose svi Batoidei, pa zaključuje: L'incertezza nomenelatoria l generale. 91 Tako je i za Gesnera Myliobatis samo druga, veća vrsta Trygona: »Pastinacae species altera. Pastinaca maior. Aquila, άετός«. Nomencl. 122.

86

vidi u jednoj obitelji mužjaka a u drugoj ženku, pa odatle nastaju i determinirana imena kao u Lepetanima gdje je Myliobatis golub ž e n s k i ili u Suđurđu gdje se ista riba zove m u ška žu tu g a . Determinativ može poslužiti i za razlikovanje između M. aquila i M. bovina, kao u Petrčanima, gdje nalazimo opoziciju golu b ( = Mb) f r a t a r golu b ( = Ma). 3.5.2.1. Za Myliobatis najrašireniji je naš naziv golu b (uz usamljeni golu bin u Vinjercu, v. 3.4.2.1.), a u Hodiljama se golu b , kao ime za Ma, determinira zbog bičastog repa sa oznakom p r u ta š 92 u svrhu označavanja Mb. T u se najbolje vidi osnovna razlika između pučke i znanstvene taksonomije: iako obje Myliobatidae imaju jednak rep, iako i Myliobatis i Trygon imaju karakterističan dugi rep, ipak je za pučku taksonomiju dovoljno da postoji dodatni elemenat determinacije pa da ime izvrši svoju funkciju. Opravdaniji je determinativ u c rn i golu b za Mb u Omišlju, jer je Ma odista nešto svijetlija (v. RJ 73 i 74). Ostali ornitonimi koji su postali ihtionimi za oznaku pripadnika dviju obitelji već su navedeni: k o lu m b u l (3.4.2.I.), sokol, soko, s o k o lić (3.1.5.), s o v ic i v i š a (3.4.2.2.). I naziv š ip a tk a (v. 3.4.3.2.) označuje Myliobatis, a za oznake te vrste pojavljuje se i ime m. roda š ip a ta k . 3.5.2.2. Tim nazivima treba dodati oblik lelek koji je preuzet iz alb. le jle k »roda«, a odgovara vrlo proširenom turcizmu93. Ista slika sadržaja tumači usamljeni naziv k r la tic a 94.

3.5.3. Najupadljivija karakteristika za ovu ribu ipak je svojevrsni i među plosnaticama neobičan oblik isturene glave95. T a će morfološka osobitost izazvati čitav niz imena i kod nas i u stranim nomenklaturama, a sem »izbočenost« konceptualizirat će se u različitim slikama sadržaja. 3.5.3.1. Sem »izbočenost« konceptualiziran je kao »čelo« u izrazu M a n i u vari­ janti sa usamljenom sufiksacijom M u p a , dok smo paradigmatski slični k u rM a n već vidjeli u 3.3.1.3. 3.5.3.2. Na gotovo istom arealu čudan oblik glave izražava se u imenu ču ba za koje Parčić96, svakako najmjerodavniji leksikograf kad je riječ o govorima sje­ vernih naših otoka, daje u svom H rv a tsk o -T a lija n sk o m rječn iku , str. 81, značenje »muso, ceffo« ( = »gubica«)97. 3.5.3.3. Istu sliku sadržaja »muso«, »ceffo« nalazimo, opet na sjevernim otocima, u izrazu m u tra i varijanti m uto. T u je teško reći da li oblik nastavlja grčki plural τά μούτρα »gubica«, »(ružno ili čudno) lice« ili je to modificirani venecijanizam \ njem. Peitschenrochen i engl. tvhip ray. A. Škaljić Turcizmi 433, ARj 6, 2; za novogrx. λελέκι v. Bikelas, 223. 94 Bilježi ga i Luko Zore za Lastovo, Arhiv 10, 339; cf. s. v. krilatica ARj 5, 540. Nuzgred spome­ nimo da se slična slika sadržaja tj. konceptualizacija figure »lastavica« sreće u sardskom orinel’a < kat. orenella »lastavica« i »Myliobatis«, (Wagner DES 4, 193) i u pučkom novogrčkom χελιδόνι, χελιδονόψαρο (Proia 2602). 95 »La tète est large, b o m b é e, avancée«, Dieuzeide 1, 123; »La téte b o m b é e , large, aplatie« (Boudarel 400); »P. ( = prsne peraje) lassen vorne den K opf frei, Schnauze vorne abgerundet...« FFA 555. 96 roden 1832. u Vrbniku. 97 ARj 2, 82 čuba »usna«; 2,143 cuba »kresta u ptica«; Parčić, o. c.: čuba »ciuffo di penne«, »cresta del gallo«; za oba oblika etim. v. Skok 1, 361—2. 9 2 V.

9 3 V.

87

(Split i okolica), m u trija (Korčula i južnije)98. M u tr ia je još živo u ven. sa istim značenjem »faccia brutta e difforme« (Boerio 435). O tom talijanskom grecizmu detaljnije raspravlja M. Cortelazzo (In flu sso ... 155)99. 3.5.4. Međutim, m u tra može biti i rezultat križanja m u trija X m itra »biskupska kapa«. Naime, oblik glave100 u (morskog) goluba opravdava to prenošenje značenja i ono je, kao što ćemo niže vidjeti, veoma često u zapadnim nomenklaturama. M it r a kao naziv za Myliobatis nismo zabilježili, ali Skok 2, 423 navodi g m itr a za slatkovodnu ribu Pelecus rostratus101, a sami smo zabilježili u Omišu b isk u p 1 0 2 : metonimijom je naziv prenesen od mitre ili prema mitri na onoga tko je nosi. Iden­ tičnu metonimiju nalazimo u Kotoru gdje se Myliobatis naziva v la d ik a tj. »pravo­ slavni biskup«103. 3.5.4.1. Kad se već nalazimo u semantičkom polju crkve i njezinih dostojanstve­ nika, lako se na hijerarhijskoj ljestvici i silazi, pa na Silbi bilježimo za istu ribu naziv k a n o n ik 10*, a u Petrčanima f r a ta r . Iberoromanski popisi imena riba pokazuju najilustrativnije primjere ovih para­ digmatskih kretanja koja idu od najskromnijeg fratra ili opatice105 pa čak do »dra­ gog Isusa«106 ili, kako kaže Mgr. Griera107, »en el mon dels peixos no hi falten les jerarquies« i »la clerecia ha estat ben generosa per regalar eis seus noms als peixos del mar«. Najčešće je zastupana u svim rom. jezicima slika sadržaja »biskup« : tal. colom bo vescovo, vescovo m aschio (A. N inni; P.-S. 198); pesce vesco vo (Doderlein)108; frane, m ourine évèque (Dieuzeide 1, 126); španj. p e z obispo, p e z o visp o ; o bispo ; kat. arfo b isp o (»nadbiskup«)109, ali su brojni i drugi nazivi iz iste sfere: sicil. acu la m on aca ( = »redovnica«)110, kat. m o n jeta (Lozano 30), m o n ja (Griera o. c. 732); tal. m ònicu (Rohlfs VDS 1009) i, da završimo, b o n je sù s na Bakarskom otočju (Lozano 31 i Griera o. c. 729).

m ü trija

3.5.5. »Dugi, bičasti rep« (FFA 555) dao je povoda denominaciji m iš k a ; cf. \ tal. pesce r a tto (Penso); španj. r a ta (Lozano 30); port. r a tä o 1 11. Zbog zajedničkih semova »miš« i »ptica« u frane, r a te p en a d e (Du Cange 3, 70, Gesner, Rondelet), prov. ra to p en a d o »šišmiš« (Rolland 11, 171). 3.5.5.1. Za bu ciga v. 3.1.7. 98 ARj 7, 189 99 Oblik je dopro i do Niče u Francuskoj moùtria, FEW 20, 20. 100 »La téte est large, bombée, avaneée. Ils ont un disque en forme de rhombe très élargi, dont les angles externes soni assez aigus« (Dieuzeide 1,123). T o je bilo dovoljno za uspoređenje s bis­ kupom, tj. s njegovom osnovnom oznakom — mitrom. 101 Za istu ribu H navodi pored mitra i kosir (s brojnim varijantama), a za Myliobatis Lorini je zabilježio kosir. To je odlična ilustracija jednakog reagiranja različitih narodnih sredina na slič­ nu stvarnost s kojom su suočene. 103 Crkevni termin u općoj upotrebi kod katolika od grč. έ-ίσκοπος (cf. Skok 1, 157). 103 Za etim. v. Skok 3, 605. 104 Iz crkvenog latinskog CANONICUS REW 1609. 105 Naravno, kod nekih naziva moguće je da je denominacijski impuls potekao od romboidnog zašiljenog oblika fratarske kukuljice; cf. kat. caputxo. 106 Vinja 1974, 172—3. 107 »Fossils de la llengua...« in Mélanges Boutière, p. 279. 108 pesce prelato (Bonaparte, Pr. 517). 109 Lozano 30—·31. 110 Doderlein. 111 cf. alb. bisht mij, v. 3.4.3.I.

88

4. PLOSNATA FINA RIBA

4. Na pjeskovitom i muljevitom dnu živi još jedna skupina riba. To su listasice, spoljštene koštunjave ribe koje ihtiolozi svrstavaju u red Pleuronectiformes ili, što je za nas rječitije, Heterosomata, jer su te ribe izgubile bilateralnu simetriju tijela. Žive na dnu počivajući na jednom boku ili strani, lijevoj ili desnoj, već prema obi­ telji ili vrsti. Gornja je strana tamnije boje, dok je ona okrenuta morskom dnu svijetla. Gornja ili »okata« strana ima dva oka koja se nalaze iznad ili iza usta, a usta su im iskrivljena. Nesimetrični razvoj glave određuje istovremeno i položaj očiju na istoj strani i iskrivljenost usta. Njihova je larva normalna ribica, oblika kao sve druge ribe sa po jednim okom na svakoj strani. Kroz neko vrijeme kod larve se oko počinje »micati« i tijelo dobiva svoj poznati nesimetrični oblik s očima na gornjem boku1. Ukratko, riba je takva da zbog svog nesimetričnog oblika i izrazito spljoštene morfologije neizbježivo upada u oči. No, ta upadljivost oblika, tijelo koje neo­ doljivo podsjeća na lis t, često čini da se razlike među brojnim obiteljima i vrstama ovog reda ne uočavaju, pa se na mnogim točkama i u velikom broju jezika svi pri­ padnici ovog reda nazivaju jednim arhileksemom kojemu je sadržaj »list«, »jezik« ili dr. 4.1. Međutim, ihtiolozi drugačije gledaju na »stvar«. Njima je cilj da objektivno i što iscrpnije sistematiziraju veliku množinu vrsta ovog reda i da ih svrstaju u podredove, obitelji i podobitelji. Laiku i općenito ne-zoologu nije se lako snalaziti u meandrima ihtioloških sistematizacija koje variraju od autora do autora i to ne samo u pogledu hijerarhijskih odnosa nego i u sve većem i složenijem »bujanju« sistematskih naziva. Radi lakše orijentacije navodimo nekoliko suvremenih prikaza i artikulacija ovog reda (Heterosomata ili Pleuronectiformes): D ie u z e id e (3, 289 i ss) dijeli taj red ovako: Obitelj Bothidae (oko na lijevoj strani!): rodovi Citharus, Arnoglossus (4 vrste), Platophrys, Scophthalmus (2 vrste), Lepidorhombus (2 vrste) Obitelj Soleidae (oko na desnoj strani!): rodovi Monochirus, Quenselia (2 vrste), Microchirus, Dicologlossa, Solea, Buglossidium, Synapturichthys, Pegusa, Bathisolea Obitelj Cynoglossidae: rod Symphurus. C L O F N A M (194.— 199., str. 615—636) artikulira Heterosomata na 6 obitelji: Citharidae, Scophthalmidae, Bothidae, Pleuronectidae (obradio J. Nielsen), Soleidae, Cynoglossidae (obradio M. Torchio). T o r to n e s e (11, 479—523) obrađuje Heterosomata u poglavlju »Rombi, Passere, Sogliole« i razlikuje u tom redu tri međusobno znatno različita podreda: Psettoidei (kojih nema u Sredozemlju), Pleuronectoidei (s četiri obitelji : Pleuro1 Morović-Županović 56—57; Dieuzeide 3, 289.

89

nectidae, Citharidae, Scophthalmidae i Bothidae), Soleoidei (s dvije obitelji: Soleidae i Cynoglossidae). Miroslav Z ei i Erich A b el u FFA 611—615 navode za Pleuronectiformes 3 obitelji : Bothidae (sa 11 vrsta od kojih navode): Bothus ( = Rhombus) maximus, Bothus rhombus ( = Rhombus laevis), Platophrys ( = Rhomboidichthys) podas, Phrynorhombus unimaculatus, Arnoglossus laterna, Citharus ( = Eudtharus) lin­ guatula Pleuronectidae: Pleuronectes flesus ( = Platichthys f.) Soleidae (sa 9 vrsta od kojih navode): Solea solea ( = S. vulgaris), Solea lascaris, Solea lutea ( = Buglossidium 1.), Solea variegata. Solea hispida ( = S. monochir), Solea kleini, Solea ocellata. Naravno, kao i kod lingvista, iscrpnost i »finoća« tih artikulacija ovisi o namjeni samog opisa. Za lingvista, međutim, nužno je poznavanje što podrobnijih opisa, kako bi u njima našao uočljivu osobitost ili razlučnu oznaku koja je mogla izazvati denominacijski impuls, tj. poslužila kao elemenat iz kojega je potekao pučki naziv. No, kako smo imali prilike vidjeti kod pasa (2). i divlje plosnate ribe (3.), znanstvena ( = objektivna, = neutralna) taksonomija bitno se razlikuje od pučke ( = površne, = afektivne tj. stilističke) taksonomije. Kako narod vidi ovaj red tzv. Heterosomata? Odgovor na to pitanje ovisit će o više faktora: o razvijenosti ribarstva na odgovarajućoj točki, o vrsti obale i dna uz nju (jer je sigurno da će se listovi bolje razlikovati tamo gdje ima pjeskovitog dna koje predstavlja najčešće stanište za ovu vrstu), o postojanju na tom mjestu ove ili one vrste, o mogućnosti prodaje ribe i dr. Ispitujući narodna imena za ovaj red došli smo do nekoliko zaključaka: 1. narod ni u kojem slučaju ne razlikuje ni približno onoliko vrsta koliko ih ihtiolozi navode; 2. nije zanemariv broj točaka gdje se razlikuju (naravno, imenom) samo dvije vrste i to, grosso m odo, »veliki« i »mali« list: veliki će biti rom b, a mali (determinirani ili nedeterminirani) lis t ili njegov sinonim na toj točki; 3. što je vrsta manja (ali često i kad je riječ o manjim primjercima vrste koja dosiže srednje dimenzije), to je stilistički naboj naziva jači i kreće se uglavnom prema opscenom sadržaju. Takvi su nazivi najbrojniji, tj. među sobom različiti i najbrže se »troše«. Zbog tih ćemo razloga podijeliti i naše utvrđene nazive na tri skupine : 4.2. list, šv o ja i varijante ( = najčešće lovljeni, normalni i nedeterminirani list) 4.3. rum ò (i varijante), o b iti ( = veliki list) 4.4. p o k riv c e i sinonimi (-- mali, nevrijedni list), a to odgovara točno onome što je Plinije (9, 72) vidio u svoje vrijeme. Govoreći o nehrskavičavoj ribi plosnata tijela, on izrijekom kaže: »Marinorum alii sunt plani, ut, rhom bi, soleae ac p a sse res1 . . λ 4.1.1. Kod klasičnih pisaca nalazimo više imena za ove vrste, ali njihovu iden­ tifikaciju nismo kadri nedvojbeno utvrditi. Možemo, i tu, dopuštajući mogućnost greške, jedino reći da je riječ o plosnatim koštunjačama, jer, čitajući ono što nam je danas dostupno, možemo mirne duše tvrditi da u denominaciji tih plosnatica 1 Plinije je uočio razliku u položaju očiju: ».. qui (sc. soleae ac passeres) ab rhombis situ tantum corporum differunt: dexter hic resupinatis est illis, passeri laevus...« Naravno, pri tome ne smijemo uzimati da je rhombus kod Plinija isto što i naš Rhombus maximus ili si. Identifika­ ciju vrsta kod klasičnih pisaca moramo, nažalost, ostaviti daljnjim istraživanjima.

90

vlada i kod grčkih, a još više kod latinskih pisaca znatna zbrka. Ne samo da se brkaju vrste s okom na lijevoj i desnoj strani već su neki pisci, kao na primjer Atenej, i u protivurječnosti sa samim sobom. Izvan sumnje je identifikacija za βούγλωσσος koji opisuju Atenej 228b i Opijan Hai. 1,99. U novogrčkom se još i danas Solea vulgaris zove γλώσσα. Varon navodi (LL 5, 77) lingulaca kao naziv za ribu kojoj je ime nastalo transferom po sličnosti, a Plautu (Cas. 497) je to ime dobra prilika da izvede igru riječi. Drugo grčko ime je ρόμβος, po svoj prilici, današnji obliš ili romb (Rhombus maximus). T u je situ­ acija oko identifikacije već zamršenija jer Elijan (NA 14, 3) razlikuje: ψήττας τε καί στρουθούς dok Atenej (330a) izrijekom tvrdi 'Ρωμαίοι καλοϋσι την ψητταν ρόμβον, καί έστι το δνομα 'Ελληνικόν. Prema tome, ne znamo što je ψηττα, tim više što ga Atenej, jednako kao i današnji ribari, čas karakterizira ovako čas onako. Na pripadnike ovog roda odnosili bi se i nazivi ψήσσιον Aristotel (4, 11), Atenejev σάνδαλον (136b)3, te za nas važniji συάκιον, deminutiv od potvrđenog σϋαξ. O usamljenom Hesihijevom άνωδόρκας bit će niže više riječi (4.2.4.). Kod latinskih pisaca najčešći su nazivi solea (Plaut, Ovidije, Plinije, Kolumela, Kvintilijan), rhombus (Horadje, Ovidije, Plinije, Kolumda, Juvenal i Marcijal)4 i passer (Horacije, Ovidije, Plinije i Kolumela), dok se psetta spominje samo jednom kod Plinija (9, 57) i to sa veoma škrtim pojedinostima. Naveli smo te grčke i latinske ihtionime zbog toga što će nam većina njih po­ služiti bilo formom izraza / , bilo slikom sadržaja \ za rješavanje naših i drugih mediteranskih naziva. 4.1.2. Slika »jezik« pojavljuje se u evropskim nomenklaturama: tal. lingua, lin­ guata, lirtguattola (Penso), a još je češća s determinativima. Tako Penso navodi za italofone ribare u Rovinju lingua di cane, Cortelazzo (p. 65) za Elbu lingua di donne s kojim se oblikom po stilističkoj vrijednosti može usporediti francuski (u Arcachonu) langue d'avocat567 (Moreau; Boudarel 353); malt, lingwata (Aquilina, 79); španj. lengua, lenguado(\ lenguadilla, lenguadillo, lenguadito; kat. llenguado (s broj­ nim determinativima za manje vrste), llenguat (Lozano 185); port. linguado; njem. Seezunge·, danski tunge; alb. (za sva Heterosomata) gjuhe (Barić), gjuheza e detit (Peshq. Shq. 207); turski dii (Nalbandoglu 36); bug. morski ezik (Drenski 153) itd. Kod nas ta slika uopće nije iskorištena u ihtionimiji, dok je veoma znatno zastupana u fitonimiji. 4.2. Na našoj obali Jadrana najbolje su zastupani nazivi koji se temelje na semantizmu »list«, bio on izražen našim ili aloglotskim izrazom. Takvi nazivi pokrivaju najviše geografskog prostora, ali istovremeno je i njihov semantički »prostor« najširi, budući da nazivi izraženi kroz sliku »list« mogu na nekim točkama služiti i kao opće ime za gotovo sve listašice (Heterosomata). 4.2.1. Izrazito hrvatski ili srpski je naziv list7 s varijantama list i listić. Deminu­ tivni likovi mogu imati dvojaku funkciju: ili označavati manje primjerke srednje 3 usp. danas u Izraelu česti naziv za Heterosomata: sondai (PMCM 234, 235). * Zanimljiva je Marcijalova aluzija o veličini ribe koju naziva rhombus·, toliko je taj krasni rumb Širok da obilato prelazi pladanj na kojem se nosi. 5 Stilistički, afektivni nazivi odnose se posvuda na manje vrste. 6 cf. posuđeno u baskijskom lenguaduba, lenguagua (Lozano 183). 7 Etimologiju V. Skok 2, 307. Ne bismo bili skloni prihvatiti Skokovo mišljenje da je list »prevedenica unakrštenog romanizma«.

91

velikih vrsta (Solea, Pleuronectes) ili se pak posebno odnositi na manje vrste (Ammopleurops, Eucitharus i dr.). 4.2.1.1. Najrasprostranjeniji je oblik Svoja. Za naš je jezik to očiti venecijanizam < sfogio, Boerio 651— 1, a drugo je pitanje nastanka samog mletačkog ter­ mina. Prema Pratijevu VEI 906 i tal. oblik sfoglio »sogliola« preuzet je iz ven. sfogio, a u tom dijalektu sfogio znači i »list« i »(ribu) list«, pa u pitanje nastanka tog ihtionima, koji nije ograničen na mletački, nećemo ulaziti8. Kao i kod svih aloglotskih elemenata široke rasprostranjenosti i ovdje nalazimo veći broj varijanti i izvedenih likova: svoja, Svolja, svoj, Svolj, Sfolja, svolja, sfoj, švojun, Svojica, svoj, švrolja, ušvoja. 4.2.1.2. Međutim, kako smo već vidjeli, najčešći se lat. i rom. ihtionim za ovu vrstu u najvećem broju slučajeva temelji na slici sadržaja »potplat« i njegovu izrazu solea (tal. sogliola, frane, sole, španj. solla)9. Teško je sa sigurnošću tvrditi što je od tog izraza kod nas ostalo. Dok je pelješki oblik Solja moguće tako objasniti, geografski se razlozi protive takvu tumačenju za lovranski naziv Soja. Naprotiv, u trpanjskom obliku sval očito se vidi dalmatski tretman naglašenog vokala, koji sc osim toga točno poklapa s veljotskim sual »suola« (Bartoli, Dalm. 2, 227)1°. Ulcinjski oblik Sojza preuzet je iz alb. shojze »sogliola« (Leotti, 1386; S. E. Mann, 488) i spada ovamo i po izrazu i po slici sadržaja11. Ne možemo se izjasniti o Skokovu (?) tumačenju (3, 368) za sval: »od lat. squalus »stachelige Roche« (??) 4.2.1.3. Etimološki je prasrodan, a ovdje \ , i naš usamljeni naziv fiandra, koji su bez sumnje iz Amerike donijeli povratnici, a predstavlja adaptaciju engl. flotinder. Ovaj posljednji oblik jeposuđenica iz sjevernih jezika (Šved. fiandra, danski flynder), a poklapa se s lat. planta »potplat«, a kako je *plant- samo nazalizirano plat-12, to će nas dovesti do drugih imena jednakog semantizma »plosnat« (4.2.2.) i čak do nastavljanja istog izraza (4.2.2.1.). 4.2.1.4. Talijanski ij, oblici su veoma brojni. Navodeći za Abruce sfójè, E. Giammarco bilježi: »con questa voce si chiamano le sogliole di ogni specie« (p. 123); cf. za Lecce sòjula (Rohlfs VDS 662). 4.2.2. Stanjenost i plosnatost tijela izazvale su uspoređenje ribe s iverom drva. Na tom obliku konceptualizacije temelje se naši nazivi iver1314, iverak i (paretimološki?) modificirane varijante viverak, viverka te liverak. 4.2.2.1. Sem »plosnat« u osnovi je brojnih naših i stranih naziva. Potpuno je prozirno naše ime plosnaticalA. Međutim, ostali naši nazivi ove skupine nastavljaju se na aloglotske lekseme PLA TTU S (REW 6586, FEW 9, 44—52), PLATESSA »Scholle« (REW 6584, FEW 9, 42)15. To su u prvom redu plat i platak te platuSa. 8 »UnakrStenje solea + folium« Skok 3, 277—8. Za REW se to pitanje uopće ne postavlja: on pod 2. u 8064 SOLEA jednostavno svrstava i tal. sogliola i ven. sfogio, tršć. sfoya. 9 »...ut solea, quod sit instar calciamentorum soleis«, Isid. 12, 6, 6. 10 cf. V. Vinja, 1957 (2), p. 266. 11 Skok 3, 227 navodi oblik svola, ali bez oznake mjesta. 11 Falk—Torp 1, 243. 13 Etimologija ove slavenske riječi nije utvrđena; cf. Skok 1, 738. 14Etim. V. Skok 2, 6 8 8 . 15 o odnosu grč. πλατύς /lat. (*) PLA TTU S v. Corominas DCELC 2, 37 i FEW l. c.

92

Za ovaj posljednji oblik Skok je (2, 679) ustvrdio da je to romansko-dalmatski je­ zični ostatak. Po našem mišljenju, ovamo spadaju s promijenjenim dočetkom i plđcjplač, dok je u plaStjplaStić došlo do unakrštavanja sa slikom »plašt«, što se podudara s denominacionim postupcima za plosnate ribe (v. 3.3.2.1. bilj. 37). Ovamo spada i plastuša. Sve što je rečeno vrijedi i za sinonimne nazive koje donose ihtiolozi: platka, platnica, splatuSa. Nesumnjivo je u narodu zabilježen platuSica (F. Ivanišević za Poljica)16. Lat. oblik platessa »riba plosnata oblika« zabilježen je kod Ausonija (u glosama nalazimo i platissa), platensis kod Antima i kod Polemija Silviusa17. Prema tome brojni romanski18 i engleski nazivi za Heterosomata su fj. za naše platuSa : str fr. pla'is, pleiz; frane, plie, plate, pléhie, platuse, platussa, platuche (FEW 9, 42); za Dunkerque platehe (Boudarel 349); španj. platija, platuja, plateeha; bask. piatesa, platusia, platuxa, pladusa, plateza (Lozano 143 ss.; REW 6584; Corominas 2, s. v. ehato)·, port. patruga; engl. platee (OECD 714). Taj oblik kao da se ne pojavljuje na tal. obalama, pa bi to u neku ruku moglo govoriti u prilog grčkom porijeklu naših ihtionima te skupine. Nesumnjivo je grčkog porijekla južnotal. fraizza, pratzza < n. grč. πλατίτζα, Rohlfs VDS 964 i 497. 4.2.2.2. Poseban etimološki problem postavljaju nazivi iz skupine svaž, Svaš, vaš, svak, svat i to bez obzira da li se odnose na vrste Pleuronectes ili Rhombus. Neposredni izvor za naše svaš, Svaš i vaš lako nalazimo u ven. soazo »pesce di mare di genere Pleuronectes, malamente creduto dai moderni ittiologi il Rhombus« (Boerio 669), što REW 8343a tumači s pretpostavljenim lat. *SUAX, -ACE. Pri­ hvaćajući Meyer-Lübkeovo tumačenje, Prati VEI 951 na isti način objašnjava tršć. sfaso i rimsko suace. Za Napulj i Rim, Penso navodi suacia i suace. Ime bi potjecalo iz leksema sus »svinja«, dakle nešto kao pesce-porco, jer svaš živi na mulje­ vitu dnu (cf. suacia de fango, Penso za Napulj). Međutim, i u grčkom nalazimo na ihtionime istog oblika sadržaja, koji oblikom izraza još bolje odgovaraju. To su σύαξ = ρόμβος (Corp. Gloss. Lat.), συάκιν (ibidem.) i kod Suiđe: συάκιον είδος ιχθύος. Dok se za svaš, Svaš i paretimološki vaš venec. porijeklo ne može dovoditi u pitanje, smatramo da je svak, zbog svojeg sačuvanog velara predmletački tj. dalmatski relikt. Svat je isto što i tršćanski soatto (Penso) ili ven. soato (Boerio 669), ali promjenu morfema u tal. obliku ne znamo objasniti. Mletački oblici postaju jasniji ako se uzme u obzir da je kod naziva došlo do sekundarne motivacije izazvane romboidnim oblikom tijela. Ta je sekundarna mo­ tivacija nastala usporedbom ribe sa »okvirom« koji se u mletačkom označuje sa soaza »cornice, ornamento dei quadri« (Boerio 669). Isti je oblik iz ven. posuđen na našoj strani Jadrana: sva za »okvir«, i naši ispitanici baš tako tumače imena svaš i Svaš. Karakteristični oblik tijela ovih plosnatica tvorio je denominativni impuls u istom pravcu i u frane., gdje nalazimo sem »četvrtast«: carrelet ( < QUADRUS, Pietica, koji neki katalozi navode kao hrv. oblik za Pleuronectidae (OECD 714 i dr.) odnosi se, naprotiv, na više slatkovodnih vrsta: Rutilus, Scardinius, Blicca, Alburnoides i dr. (v. H. 309). Isto poklapanje postoji i u Švicarskoj (cf. J. Judd, Bui. P. S. R. 11, 13). 17 H. Schuchardt (ZfrPh 30, 725 i 26, 423) je držao za ove oblike da su keltskog porijekla. 18 *Plais, platessa. Varietatem reperies in Cangii et Charpentier Glossario hanc: piatesia, piada, plays, pleis, plaethiz. Apud Vincentium XVII 79 plais brevissime describitur. Ex Ausonio lau­ davit Conr. Gesner, Aquatil. p. 793 molles platessas et a graeco πλατύς, planus, dictas suspicatur«. P. Artedi Syn. p. 30. Još je opširniji Gesner Nom. 99. 16

93

FEW 2, 1403); quadratulatus D u Cange 5, 533; st. frane, quarriax, quarrelef, frane. carreau (Rolland 11, 211)19. 4.2.2.3. I napokon, čudnovat oblik ribe koja kao da je uzduž prerezana na dva dijela i oči su joj samo na jednoj strani, izazvao je i tome odgovarajući naziv poluriba. 4.2.3. Kao i kod ostalih vrsta morskih stanovnika, i kod plosnatica nazivi često nastaju iz metafora prema imenima ptica i to u prvom redu zbog boje. Tako već kod Elijana (N. A. 14,3) nalazimo στρουθός za jednu plosnatu ribu, a i kod Rimljana je Pleuronectes, zbog svoje žućkasto-smeđe boje20, uspoređen s vrapcem. Lat. passer (v. 4.1.1.) sačuvan je u većem broju jezika. Za naše ihtionime pasara, palar a, posara, pasarica, pasareta, pasora, Skok (2,612) misli da su dalmatski ostaci21. Nemamo osnove da prihvatimo to mišljenje jer za to ne postoje fonetski razlozi, a u slučajevima kad se moramo odlučiti između mletačkog ili starijeg dalmatskog porijekla, samo nam fonetski razlozi mogu pomoći pri donošenju zaključka. Vene­ cijanski naime također pozna za istu ribu naziv pàsara »passerina, pesce di mare notissimo... varietà del Pleuronectes« (Boerio 478). Kako ni razlozi geografske distribucije naših likova pasara, palara itd. ne govore u prilog dalmatskom porijeklu, radije ćemo, barem dok se ne donesu uvjerljiviji podaci, prihvatiti mišljenje da je i ovdje riječ o posuđenicama iz mletačkoga22. ti tal. passera, passarella, passanti, pàssaru (Palermo), passiro (Sicilija) Penso ; pdssara, passarinu (Salento) Rohlfs VDS 456; prov. passar, pausar (Rondelet 1558); passare, passarca (Rolland 11, 211); passeroun, passar (FEW 7, 729). 4.2.3.1. U istočnoj Romaniji i po istočnom Sredozemlju dosta je proširen naziv kalkan, koji smo kod nas zabilježili u Kraljevici. Međutim, za drugi kraj Jadrana, za Boku Kotorsku, zabilježio ga je Milan Rešetar (Der Itokavische Dialekt, Schriften der Balkankommission 8, 1907, 240). Oblik je živ u mnogim jezicima istočno od naše zemlje: bug. kalkan (Drenski 150), rum. calcarmi (Vasiliu 307), turski fivizis kalkan, di$ikalkan (Nalbandoglu 33), dok ga za Cikladsko otočje bilježi Dr. Erhard navodeći da je καλκάνιον naziv za Rhomboidichthys podaš23. Taj je oblik morao postojati i u grecitetu južne Italije jer u Napulju nalazimo taccone, a na Siciliji taccimi (Costa, cit. u. Pr. 589) što može biti nestalo od tumačenja καλκάνιον = »calcagno« tj. »peta«. Zbog tog je razloga P. Barbier (RLaR 56, 220) zaključio da n. gr. καλκάνιον »ne peut ètte autre ehose que calcaneum »talon«. Međutim, ako se istovremeno vodi računa o izrazu, o sadržaju, o referentu i o geografskoj distri­ buciji, vidjet ćemo da je takvo zaključivanje samo »pučka etimologija«. Naime, ako pođemo od sadržaja »kupferglänzend« za grč. izraz χαλκεύς, a taj je izraz dao dva ihtionima : χαλκεύς i χαλκίς (Strömberg 74 i 27), a posljednji označava i gu1 9 Iz francuskoga je bretonski karle-ed (Le Berre 3, 11 3). 20 »II colore è bruno verdastro o giallastro con macchie più scure«. P.—S. 120. »Passer. Piscis ψηττα a Graecis, a Latinis passer dicitur (Rondeletius). A colore passerum avium dicti sunt. Parte enim supina candidi, prona terrei coloris, ut passeres aves sunt (Massarius)«, Gesner, Nom. 99. 21 Skok pozna pašara f i pašar m, za Martinšćicu na Cresu. Ovaj posljednji oblik u tom mjestu danas ne postoji. 22 Ne znamo što bismo rekli o obliku sapara što ga H. bilježi za Kaprije. Mi ga tamo nismo za­ bilježili prilikom naših ispitivanja. Ukoliko je bio živ, bila bi to metateza od pasara. 2 3 Nazivi za Heterosomata i za Rajidae, jer su obje vrste plosnate, a i boja im je slična, često se mi­ ješaju. Tako Heldreich bilježi n. grč. καλκάνι za mnogo veću vrstu Rhinobatus columnae (cf. Pr. 516). Za neodrživost Skokova tumačenja o etimologiji tog ihtionima (2,21) v. Vinja 1974,160.

94

štera bakreno žutih mrlja, a srednje i male plosnatice karakteristične su baš po takvoj boji i, osim svega, ako ustanovimo da se slika sadržaja »peta« uopće ne javlja u ihtiološkim popisima, lako ćemo zaključiti da etimologiju za naše kcUkan valja tražiti u grčkim izrazima χαλκεύς i χαλκίς, a ne u lat. CALCANEU24, pa se samo tako može i interpretirati Ovidijevo fulgentes (Hai. 124). 4.2.3.2. Karakterističnim okruglim mrljama252 * označena je okata strana u vrste 6 Solea ocellaris. Konceptualizirana kao »mjesec« ta oznaka u jeziku služi kao deter­ minativ za označavanje S. ocellaris i njeno razlikovanje od vrste Solea vulgaris. Na taj način dobivamo opoziciju : misec Svoj (ili misečar) ~ pravi Svoj. 4.2.3.3. Iste mrlje izazvale su naziv prljenica, bilo da taj izraz potječe od prljiti »paliti«, »žeći« (Skok 3,46) ili od prlja »isto što mrlja« (ARj 12,234). Slični denominativni postupak srećemo u talijanskom sogliola occhiuta i ucchiuta za Catanzaro (Penso); sfoio macià (P.-S.); frane, sole ocellée itd. 4.2.3A Nešto tamnija boja većih primjeraka vrste Solea izazvala je naziv mòra26, što je posuđenica iz ven. moro, koje znači uglavnom »crn« i »crnomanjast« : »moro si dice ancora nel significato di bruno«, »sopranome che si da spesso alle persone di color brunastro« (Boerio, 427)27. Isto se tako samo pomoću boje može tumačiti i tal. palaja monaca, jer osim plosnatosti na ribi nema neke druge karakteristične oznake (cf. tal. {suacia) fosca, malt. (Ungulata) škura, PMCM). 4.2.3.5. Ako se tako za sem na kojem se temelji denominacija uzme »crna«, »tamna«, pa odatle »opatica«, moguće je pomišljati na isti sem u našem usamljenom i čudnovatom nazivu sprovodnjača. Stulli (cit. u ARj 16, 138) navodi oblik sprovod­ nica kao apelativ s vrijednošću »žena bližnja, mrtca za dvorne čine žalosne doče­ kivati«, »la più congiunta donna del morto, che riceveva i complimenti della condo­ glianza«. Međutim, od inače nepouzdanog Stullija daleko nam je važnija i oblikom bliža riječ sprovodnjak koju nalazimo u Parčića (945): sprovodnjak »uno del corteo funebre«, a to nam, uz napomenu da se za listove srednje veličine uzima gotovo redovito ženski rod prema arhileksemu Svoja, može protumačiti naše sprovodnjača28. 4.2.4. Poseban problem predstavlja još jedan usamljeni naziv za Pleuronectes, koji nismo sami zabilježili, ali nema sumnje da postoji ili da je još nedavno živio u narodnoj upotrebi. U posljednjem broju Jadranske straže (XIX, 1941, br. 4) u članku »Nomenklatura jadranskih riba«, Gustav Schreiber navodi da se »u dalma­ tinskom primorju za Pleuronectes fiesus var. italicus G T H R među ostalim nazi­ vima upotrebljava izraz jandroga«. Još prije je R. Maldini u Ribarskom listu (Sara­ jevo) X II, 3—4, 1937, 16 za Platessa passer BP ( = Pleuronectes fiesus var. italicus GTHR.) naveo da se osim ostalih naziva upotrebljava i ime androga. N i jedan ni drugi ne bilježe mjesta gdje je naziv u upotrebi. Riječ je u našem jeziku nemotivirana i ne može se protumačiti slavenskim ni romanskim elementima. Međutim, androga/jandroga formalno se može objasniti grč. ihtionimom άνωδόρκας, koji znači »uvis gledajući«, »aufwärtsblickend«. Ström24 cf. Vinja 1967 ( l)p . 218. 25 Solea ocellata je »auffällig durch 4 bis 5 runde gelblich umrandete Flecken charakterisiert« FFA 615. 26 REW 5438. 27 Venecijanski pozna moro za velike plosnatice (R. macrorhynchus). 28 koje je zabilježio i veoma pouzdani Lorini.

95

berg 58 ga drži za sinonim »prozirnijem« ihtionimu ούρανοσκόπος, što je \ za naš nebogled. άνωδόρκας je i u grčkom usamljen i nalazimo ga samo kod Hesihija : άνωδόρκας ·. βρίγκος ή ιχθύς (izd. Latte I 92). I βρίγκος je ime za morsku ribu, a na­ lazimo ga kod Ephipposa 12, 3 i Mnesimaha 4, 3829. Mada ne raspolažemo s konkretnijim podacima, možemo tvrditi da nam karakterističan smještaj očiju kod plosnatica dopušta da se i Pleuronectes svrsta među ribe koje »gledaju uvis« jer su im oba oka na jednom boku, a to je dovoljno da se za naše usamljene oblike androga/ jjandroga barem zasada prihvati etimologija άνωδόρκας30. 4.2.4.1. Kao što smo već imali prilike ustanoviti, ihtionim može nastati i prema staništu ribe. Ovdje je to slučaj s imenom rijekuljal. Ihtiolozi ističu da Pleuronectes »žive u bočatim vodama, na ušćima rijeka... a ulaze i u rijeke« (Morović-Županović 57)31. 4.3. U redu Heterosomata najveće dimenzije dostižu pripadnici vrste Rhombus (== Bothus) koji mogu doseći i do 80 centimetara. Kako im je meso odlične kvali­ tete, riba je veoma tražena32. T e dvije osobine, to jest veličina i kvaliteta bile su dovoljne da vrsta dobije posebna imena i da se nazivi sačuvaju kroz stoljeća bez obzira na jezične granice. 4.3.1. Za nas je svakako najinteresantniji grčki oblik ρόμβος, za koji, istina, ne možemo sa sigurnošću tvrditi koju je vrstu plosnatica označavao ali zato možemo bez dvoumljenja reći da se od svih grčkih oblika najbolje sačuvao u sredozemnim nomenklaturama. Grčki je ρόμβος imao višestruko značenje: 1° »zvrk«, 2° »romb«, »izduženi četverokut«, 3° »plosnata riba«, 4° »muzički instrument« i dr. Riječ je sa svim značenjima preuzeta u latinskom jeziku. Da je značila jednu plosnaticu nedvojbeno nam tvrde Elijan (v. gore 4.1.1.), Atenej, a i Hesihije (ιχθύς τις των πλατέων). Strömberg 38 se pita da li je ihtionim nastao zbog metafore prema »zvrk« ili prema »romb« i zaključuje da se to »lässt sich nicht mit Sicherheit ermitteln«. Smatramo da je pitanje posve izlišno, ako se ima na umu romboidni oblik ribe koji ističu svi ihtiolozi u svojim opisima: »Gattung mit rhomboidaler Körperform« (FFA 613); »Leur corps présente la forme d’un losange assez régulier...« (Boudarel 345—6); »Corps en forme de losange régulier« (Dieuzeide 3, 305), Naprotiv, od slike »zvrk« poteći će brojni nazivi za rumbaca, Auxis thazard LAC. (20.3.1.2.), koji se odista vrti i premeće u moru kao čigra, a ta crta ponašanja ne može nikako odgovarati plosnaticama. 4.3.1.1. U našem su jeziku varijante osnovnog leksema romb- veoma brojne, ali nije moguće tvrditi da su sve jednako stare ili da su potekle iz istog izvora. Skok, koji je redovito skloniji da u nekoj riječi vidi dalmatsku ili grčku nego talijansku provenijenciju, u slučaju rombai valjda zato što je raspolagao sa manje varijanti, jednostavno navodi da naši oblici potječu iz tal. rombo, a ovaj iz grč. ρόμβος (3, 157). Ipak, bit će potrebno razlikovati nekoliko varijanti. Dok se za oblike rombo, rumb. 29 Liddell-Scott 330. 30 cf. Vinja 1967 (1), 221. 31 »On les trouve tout près du rivage, près de l’embouchure des fleuves et méme remontent très haut dans leur cours«, Boudarel 351. 3 2 »Carne gustosa, delicata e perciò assai ricercata. È uno dei pesci da tavola più apprezzato«, P.—S. 114. T u je odličnu ribu Juvenal ovjekovječio u svojoj Sat. 4, 39; 68; 119, a u naše je vri­ jeme G. Grass uzeo za simbol i naslov svog velikog romana Der Butt (Darmstadt-Neuwied, 1977) koji je kod nas preveden kao Lumbur (Zagreb, 1979).

96

rumba, romp, rompo, romba3334može bez krzmanja govoriti o mlet. porijeklu: < rombo »pesce di mare notissimo e pregiatissimo nelle mense de* grandi e de* ghiotti« (Boerio 582), dotle se za denazalizirane oblike rub i paretimološki adaptirano rubac, baš zbog denazalizacije može tvrditi da su preuzeti u predmletačkom periodu. Nadalje, oblici rumbac, rombac, rumbač, rumbak mogli su pretrpjeti utjecaj homonimnog naziva za Auxis thazard (20.3.1.2.), kao što se to često događa u ihtiološkom nazivlju, navlastito, ako dva ista naziva ne supostoje na istoj točki za dvije vrste. To se događa, na pr., na Susku, gdje je deminutivno rombić oznaka za Rhombus koji je iako među plosnaticama velik, ipak mala riba u usporedbi sa trupcem tj. s vrstom Auxis. 4.3.1.2. Postojanje oblika rompul i s metatezom iskrenutog lümbur govori u prilog postojanju starijih oblika izvedenih od leksema rumb-. Jedno takvo izvedeno *ρομβούλιον pretpostavlja i Rohlfs (Lexicon 442) za južnotalijanske grecizme rumbùli, rùmbula itd., koji svi znače »runde Erhebung«. 4.3.1.3. T a slika sadržaja »runde Erhebung«, »okruglo uzdignuće« predstavlja drugi sem koji je iskorišten u denominaciji pripadnika vrste Rhombus. Zoolozi ističu naime da im je »tijelo u srednjem dijelu znatno uzdignutije (oblije) nego kod ostalih plosnatica« (Morović-Županović, 57)34 Taj se sem realizira u našem nazivu obli!35, koji, istina, mnogo više upotrebljavaju ihtiolozi, koji su doprinijeli njegovu odabiranju kao »službenog« imena za ovu vrstu. Bilo kako bilo, obliš je u narodu potvrđen, a u Metkoviću gdje je zbog pogodnog terena ta vrsta obilato zastupljena, narod pozna opoziciju Rh. maximus ~ Rh. laevis kao obli! ~ glatki obli!. 4.3.1.4. Veliko plosnato tijelo pripadnika vrste Rh. maximus izazvalo je naziv tarulj. Kako je pokazao M. Gavazzi (Iv&ćev Zbornik, 83), ispravljajući moju po svemu sudeći pogrešnu etimologiju iz 1959 (2), 33, tarulj je »drveni plitki tanjur većeg promjera, a služi za palentu«, što potpuno odgovara obliku ribe36. 4.3.1.5. Naziv buturac, koji je zabilježio Lorini, mogao bi se sadržajem nasla­ njati na butura »breme« (ARj 1, 750) ili na butorica »fascetto di legna« (Parčić 55), ali to su samo pretpostavke bez konkretnije osnove. 4.3.2. Od naših naziva za vrstu Rhombus, samo za oblik rumb nalazimo / poklapanja po čitavom zapadnom Sredozemlju, prvenstveno u Italiji i Francuskoj : tal. rombo, rummo, rùmmula, rùmmulu, romolo (Penso); rumbula za Siciliju (P.-S.); sard. rùmbalu, rümbulu (Wagner DES 2, 368). U provansalskom je riječ veoma stara i Wartburg (FEW 10, 381—2) smatra da su je donijeli još G rd. Oblik rom potvrđen je još za X III stoljeća; rhon, ront, roumb, round, roumbou. U francuskom je širenju riječi pogodovao fonetski razvoj koji je doveo do homofonije /r6/ »rumb« i /ro/ < RO TUN DU S »okrugao«. Za nazive u oba jezika v. Rolland 11,205—6. U španjolskom Lozano 142 bilježi rombo corujo, ali taj je naziv usamljen i veoma lako

33 Nepodnošljivost dočetne skupine -mb u našem jeziku pokazuje kaštelanski rom i rònab, gen. römba koji nam za Dubrovnik bilježi Luko Zore (cit. u Skok 3, 157). 34 »La face supérieure est bosselée par des concrétions osseuses« (Luther — Fiedler 133). 35Etim. v. Skok 2, 535. 36 Dok Gavazzi ne navodi etimologije, Skokovo tumačenje (3,439) nam ne dopušta da dođemo do određenijeg zaključka o direktnom porijeklu našeg naziva. 7

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

97

može biti učena riječ κάνι (Pròra 2117).

(cultism o).

Današnji grčki pozna ρόμβος, pored češćeg καλ-

4.4. Kad nema kočnice koju nameće tržište, kad nema vrijednosti i zarade, već kad se ulovi riba koja se najčešće baca, kao što je to slučaj sa sitnim vrstama plosnatica37, tada narodna mašta uzima slobodu, i toj je fantaziji teško postaviti granice, pa su nazivi brojni, odreda prozirni i ispunjeni jakim stilističkim nabojem. Takve su vrste Arnoglossus grohmanni, A. laterna38, Rhomboidichthys podaš39, Citharus linguatula, Solea lutea, Monochirus hispidus i Phrynorhombus unimaculatus, navlastito kad je riječ o njihovim manjim primjercima. 4.4.1. Kod denominadje ovih vrsta romanski jezici najčešće postupaju tako da neoznačenom imenu pridavaju determinativ koji donosi pejorativnu vrijednost i tako postižu opozicije: lim ande

hrv. lancarda (19.2.1.1.), te izraza i slike στρόμβος u unakrštavanju scurmu X *strombulu — strummu, strummele (bilj. 27). Najzad, excussus može značiti i »napet«, »ispružen« (excusso lacerto i excussis manibus kod Seneke, Ben. 2 ,6 ,1 i 2,31,5), a i to se podudara i sa nazivima koje smo dosada vidjeli i s poznatim morfološkim crtama te riblje vrste. Zaključujući, možemo reći da se, u nedostatku sigurnije, izrazito ihtionimske argumentacije, priklanjamo izvođenju oblika skuša iz lat. EXCUSSA (od excutio), a da semantičku stranu problema, tj. koja je vrijednost lat. riječi predstavljala ini­ cijalnu motivaciju za naš oblik, ostavljamo otvorenom, dok se bolje ne prouči njen semantički razvoj u rom. jezicima. 19.3.4.2. U sličnoj smo situaciji kad pokušavamo objasniti drugo ime za Ssc vrnut. Još više nego skuša, to se ime i po obliku i po glasovnom stanju može smatrati našom riječi iako se nitko nije decidirano izjasnio o njezinu podrijetlu. G. Maver je »fino a prova contraria« smatra slavenskim oblikom (Ricerche slavistiche 4, 222), a Skok se je tek50 u ERHSJ 3, 629 odlučio na pretpostavku »zacijelo od vrtjeti prema vrnuti (se)«. U prilog Skokovu mišljenju govori semantizam oblika djelo­ mično izvedenih iz *strumbulu (v. bilj. 27) i sama činjenica da se riba često baca i u skoku okreće50“. No, s time se ne slaže završno -ut, koje jest »sufiks participskog podrijetla« (Skok), ali pasivne, a ne aktivne vrijednosti, a kod skuše se na neku »zavinutost« ne može nikako pomišljati. 47 "Si on examine la forme du mot maquereau, il est clair qu’elle s’insère dans le vaste champ des dérivés, d’un verbe tnaquer, macher qui signifie »frapper« et, secondairement, »contusionner«, d’où l’idée de »tache«. Usp. našu tuđicu màkati, màk&n »natući, zgnječiti«, »natučen, nagnjio« (Korčula). 48 Usp. i FEW 3, 286—289. 49 Usp. jednaki postupak u francuskom: nakon mriještenja Ssc se zove chevilU (Boudarel 309, Rolland 3, 166) što je izvedenica od cheville < C(L)AVICLA »Pflock«! 50 U Terni 50, »skuša i vrnut su dva naziva kojih postanje ne znamo objasniti«. 503 Tom tumačenju govori u prilog i semantička paralela koju nalazimo u katalanskom: tamo se T th iuv (»peix petit, cria de la tonyina«) zove goljàs (Lozano 387, Alcover-Moll 6, 331), a ta riječ znači »zvrk«, »čigra« i iste je etimologije kao i naše go f (v. 20.1.1., bilj. 6). 290

Dopušteno nam je uzeti u obzir i mogućnost izvođenja iz primitivuma VER »proljeće«. Poznato je da je vrnut riba koja se najviše pojavljuje i lovi u proljeće51 a to se izražava pučkim imenom poisson ćTavril (Rolland 3, 165) i sistematskim, nazivom Scomber vernalis M IT C H IL L . Međutim, kod takvog se tumačenja javljaju formalne poteškoće, jer, ako i nalazimo romanske oblike izvedene iz vern-oticus, vern-aticus (FEW 14, 273), oblik *vernutus nije potvrđen. Zbog svega toga, još više nego u slučaju naziva skuša, za vrnut pitanje podrijetla ihtionima moramo ostaviti bez odgovora. Oba su naziva danas naše riječi, vrlo dobro prilagođene našem jezičnom sustavu, ali nismo kadri utvrditi okolnosti pod kojima su nastale52. 19.3.5. Naprotiv, mislimo da u isto tako naizgled našem nazivu za Ssc iuv golać i u varijantama golčić, goljčić i golcić možemo utvrditi izvor riječi i motivacijski impuls koji je stranu riječ prilagodio našem sustavu dajući mu motivaciju tj. oprav­ danost sadržaja. Kao što smo već pokazali na drugom mjestu53, izvor tim našim oblicima valja tražiti u grč. κολίας »lacertorum minimus« (Plinije 32, 146). O identi­ fikaciji tog grč. ihtionima već smo govorili u 19.1.1. i bilj. 9. Ovdje ćemo samo naglasiti da je oblik dobro sačuvan navlastito u istočnom Sredozemlju i da ozna­ čava bilo manje primjerke Ssc bilo Sco, što potvrđuje već iznesenu pretpostavku da je designacija faze u rastu bila u starijim jezičnim stadijima gotovo uvijek preča od samog razlikovanja vrsta. Na to se svodi i Belonovo mjesto iz De Aquatilibus... (edit. 1552): »Porro Lemnii minores scombros vulgo colias nominant... Verum quid inter scombrum et coliam intersit, nihil aliud observari posse puto, quam quod colias magis parvus sit: scomber vero paulo maior. Dixerim itaque libenter coliam piscem scombrorum pusillorum generis esse«. Grčki oblik nastavljaju sa istim značenjem bug. koljoz (Drenski 168); rum. colios(ul) (Vasiliu 332; Joubin-Le Danois 11); današnji grčki κολιός (Proia 1381; PM CM 190); turski kólyoz (Nalbandoglu 10); hebrejski u Izraelu kolias (FAO Work. Doc. 9/A, 6). Južnotalijanski su refleksi brojni i raznoliki: culèa (za Bari, Penso), culeie (Taranto 44), culèu, colèu, ulèu (Rohlfs VDS 183; 785; 938; Lexicon Graec. 251)54. Uz takovu rasprostranjenost grč. ihtionima nije nimalo čudno što se on sa­ čuvao i na našoj obali. T u se paretimološki naslonio na naš pridjev gol (jer Ssc/Sco 51 »Lov pada u proljeće i u toplijim mjesecima«, J. Basioli SRJ 179; »Seasonal : epipelagic from spring to autumn«, CLOFNAM 156.1.1.; »Méne au printemps ime existence pélagique, proche de la surface des eaux; l’espèce se rassemble alors en bancs importante«, Dieuzeide 3, 136. 52 Moramo ovdje spomenuti »amaterske« etimološke pokušaje koje je S. Car objavio u Ribaru 1944, 18, a od kojih neki, iako su izneseni na krajnje jednostavan i izravan način, nisu lišeni osnovanosti. Tako za vrnut on ovako zaključuje : »Lokarda ili skuša dolazi k obalama iz morskih bližih i daljih dubina u proljetnim mjesecima: mensibus vernalis, vernis, vem utis, kao proljetna riba piscis ver­ nalis, vernus, vernutus «. Tako je nastao vrnut, dok je skuša nastala od excussa (excutio) jer ta riječ znači »nemiran, preplašen, uzrujan, agitiran«. Skuše vrlo su nemirne ribe, kao excussae, pisces excussiλ Car navodi čak da splitske prodavačice ribe uzvikuju »Eskušel Eskušei«. Naprotiv, »eti­ mologije« za lokarda i lancarda neodoljivo podsjećaju na metodu Gillesa Mćnage-a iz 17. sto­ ljeća. Po mišljenju S. Cara, imena za Scombridae u vezi su s imenima za pticu šojku ili kreju koja je brbljava (garrula), pa zbog toga autor ovako opisuje semantičke i formalne promjene: »ales garrula — ales loquax — ales loquarda i, pohrvaćeno lokarda «. Slično se dogodilo i sa sinonimom lancarda: »sojka je ptica želudarka (žirovka), ales glandaria — glandarda, pa otale metatezom ales longarda i lancarda«\ 53 V. Vinja 1956 (3) 37—38. 54 Za južnu Francusku usp. »Colias lacertorum minimus est. Etiam hac aetate a Graecis colios corrupte vocatur; ab iis qui Niceam incolunt coguiol corruptè quasi colias appellatur«, P. Gyllius, De nomin. p. 549.

291

nemaju ljuski55) i rezultat je bio golać sa navedenim varijantama56. Međutim, takvo bi se tumačenje moglo i ne prihvatiti, i za golać bismo mogli pomišljati na autohtono izvođenje iz go(l), kad ne bismo raspolagali s oblikom gulja, u kojem veze s go{l) nema, a njime se označavaju veliki primjerci Ssc, kao što se sa gujić označavaju mali57. Postojanje neprozirnog oblika gulja uz prozirno golać rječito nam govori o kontinuitetu grčkog ihtionima. 19.3.5.1. Na gulja se po formalnoj paradigmi nastavlja ljulja, naziv za Sco na relativno značajnom arealu Hrvatskog primorja. Lako objašnjiva varijanta od ljulja je juja. H 210 preuzima od S. Cara proširenu tvorbu Ijuljevčić, koju sami nismo zabilježili58. 19.3.5.2. Budući da postoji na istom terenu, možemo reći da se na gulja ili ljulja paradigmatski formalno nastavlja i termin bokulja. To je naziv kojim se na Rabu i Pagu označavaju veliki primjerci Ssc. Hirtz ga je zabilježio u Jablancu (str. 48), navodeći da narod ribu tako naziva zato što se nalazi po bokovima tj. stra­ nama. Nije, međutim, isključeno ni miješanje venecijanizma bokun »(veći) komad«, kao što se dogodilo u nazivima bokunjaša i bokunjašica za Smaris alcedo (v. 22.17.). U svakom slučaju, neprozirne bokulja, gulja i ljulja potekle su iz istog izvora iz kojeg je potekao i naknadno motivirani golać. 19.3.6. Na znatnom području koje se proteže od istočne Istre pa do Raba, Sco se zove plavica. Ime se lako tumači pomoću oznake za boju plav, a i činjenicom da je Sco najčešći predstavnik tzv. plave ribe. U toj sintagmi pod istim izrazom ujedinjuju se dva sadržaja: »plav« = »modar« i »plavati« = »biti na površini«, »pli­ vati«59. \ frane, poisson bleu (Rolland 3, 165) i tal. pesce blu (P.-S.), pesce azzurro (Tortonese). 19.3.6.1. Oznaka za boju bijel u osnovi je dvočlanog naziva belica lokardica, kako se na Lastovu nazivaju najmanji primjerci Ssc, koji još nisu dobili karakte­ rističnu plavu boju. 19.3.7. Već smo vise puta u ovom poglavlju naišli na slučajeve da imena druge plave ribe (Sarda, Auxis) mogu označavati i Ssc/Sco. T o je lako razumljivo na­ vlastito kad je riječ o oznakama za veće primjerke. Tada je teško odrediti granicu između denotacije i prenesene upotrebe, jer se usporedba izrazito velike lokarde s palamidoni nameće sama od sebe: dvije ribe imaju istu boju, isti nacrt, a osnovni razlučni sem je veličina. Velika je lokarda (gotovo) palamida ( = Sarda), jednako kao što je mali trup (— Auxis) gotovo šuvar (v. popise J1111 i |107|). To nam tumači upotrebu naziva pastricalpastirica (kojim se redovito označavaju palamide) za velike Ssc. Što se tiče etimologije tog ihtionima, koji se temelji na oznaci okusa pastarj poštar »kaštar«, »opor«, »asper«60, o njoj će biti više govora kad budemo raspravljali 55 Osim što Sco na tzv. corselet ima nekoliko ljuski; v. 19.1. (tabela). 56 Belostenec (2, 463) bilježi golàcz »riba morszka, seombrus minor« i (2, 108) gol'ecz riba »piscis seombrus parvus«; ARj 3, 429gdlac; 3, 250golčić. Skok 1, 582 navodigolčić »mali vrnut« i tumači ga pomoću hrv. srp. gd. 57 Za Vrbnik na Krku, I. Žic (ZNŽO 5, 1900, 72) navodi gujić. 58 K. M. Harambašić (Bršljan 5, 1890, 33) navodi ime Ijublja, za koje H 209 misli da je »iskvareno od ljulja«, no nije uopće sigurno da je tu riječ o Sco. 59 Usp. ARj 10, 23 (plđv »caeruleus«) i 10,25 (plavati »nato«); Skok 2, 679 i 685. 60 ARj 9, 672 i 697; Vinja 1960 (1) 158.

292

o drugim imenima plave ribe koja sadrže taj isti sem (jtitej, serbati, špuntunić...; 20.3.3.1.; 20.3.3.2. i gore 12.2.2.3.).

V.

19.3.7.1. D. Lambì je 1854. zabilježio u Boki Kotorskoj grancat kao oznaku za Sco. Kako su njegovi podaci i identifikacije gotovo uvijek strogi i pouzdani, nema razloga da sumnjamo da je i grancat nekada bio u upotrebi kao oznaka za lokardu ili neku drugu plavu ribu. I u tom je slučaju riječ o izražavanju sema »neu­ godan okus«, koji smo maločas spomenuli. Grancat, jednako kao i ven. rancido, grando61 »rancio«, »vieto« (Boerio 552 i 314; A. Prati, Etim. ven. 141), potječe iz lat. RANCIDUS »ranzig« REW 704062, a taj se sadržaj u ihtionimu lako tumači karakterističnim okusom ribe (»Carni non molto apprezzate per il loro sapore oleoso«, P.-S. 80). 19.4. Da se za označavanje manjih (i najmanjih) primjeraka Ssc upotrebljavaju posebne oznake vidimo iz još nekoliko slučajeva. 19.4.1. Baošić u Boki Kotorskoj pozna za tu svrhu naziv čir (koji se osjeća kao collectivum), a Dubrovnik šira63. Prvi smo oblik sami zabilježili, dok za drugi potvrdu nalazimo i kod B. Košića (GIHND 10, 1898, 81). Čir i šira očito potječu iz istog etimona. Sasvim istoznačne oblike pozna i južnotalijanski grecitet. Rohlfs, EW UGr 2235 navodi dzirru »piccolo sgombro«, dzirru, dzirrč »Art Thunfisch«, nzirru »Thunfisch«64. Isti se oblici navode u DizhCal 2, 419, dok u VDS 842 nalazimo zirru »pesce marino della famiglia dei tonni«, a u VDS 433 nzirru »ton­ nina, specie di tonno«. Rohlfs sve te oblike tumači pomoću novogrč. τσηρος »kleine getrocknete Makrele«65, koje za srednjogrčki spominje i Sophocles 1080 (τζηρος »dried scomber«). Riječ je raširena po čitavom Balkanu: bug. čiroz (Drenski 166), rum. tir, cirus (Vasiliu 330)66*, tur. firoz »die in der Sonne getrocknete magere Makrele« (Heuser 76; Promysl. 62867). Posebno je pitanje odakle smo mi preuzeli naše širajčir. Geografski razlozi i izostanak morfološkog proširenja govore u prilog zaključku da je riječ o elementima posuđenim iz južne Italije68, ali nije moguće posvema isključiti mogućnost levantinskog podrijetla tuđice koja je mogla trgovač­ kim putem prodrijeti u naš jezik kao oznaka najprije za »sušenu plavu ribu«, a tek kasnije postati naziv za Ssc iuvss. 19.4.1.1. Ne razabiremo ni formalne ni semantičke okolnosti i impulse koji su doveli do viškog izrazito afektivnog ćurlica za Ssc iuvss69. 19.4.1.2. Za isto tako sitne primjerke na terenu je nešto bolje potvrđen oblik burdeljjburdej. Mislimo da se taj naziv može protumačiti dalmatinskim semantič61 Za više pojedinosti, v. Vinja 1959 (2) 30—31. 62 Za r-lgr-, usp. rancidlgrancid (Kušar, R ad 118, 24), rankav (Korčula)!grančav (Šibenik), te rampinigrampin »kuka«, runjatjgrunjat »brundati«. 63 Ni ARj ni Skok taj oblik ne bilježe. 64 U 2. izdanju EW UGr ( = Lexicon...') te natuknice nema. 65 τσίρος »petit maquereau séché« (Pernot 454); τ σ ί ρ ο ς » σ κ ό μ β ρ ο ς άττεςη ρ α μ μ έ ν ο ς « (Proia 2440). 66 G. Antipa, FIR 229, navodi ciros, cirus za Alosa nordmanni. 61 Promysl. bilježi i ruski cirus. 68 Iz M.—L. Wagnerova članka u DES 1, 452 nije lako zaključiti o kojoj je vrsti riječ u sardskom iirròni, jer se navode veoma neodređena značenja »sauro grigio, lucertola di mare, pesce ta­ rantola«, a to bi mogao biti Trachurus ili čak Ssc/Sco (lucertola = lacerta lij) i »zerolo di fondo, zerro di fondo, smaride insidiatore«, a to je sigurno jedan od pripadnika obitelji Maenidae (usp. kod nas široljal). 69 Vidi i M. Deanović, Rad 344, 24 (br. 577).

293

kim razvojem mlet. posuđenice burdel, burdil < ven. bordele »bordello« -> »chiasso« (Boerio 214). Razvoj značenja »lupanar« -> »nered« »žamor« čest je u rom. jezi­ cima. Osim ven. i tal., usp. i pariško bordel »tapage«, »esclandre« (FEW 1, 439)7°. U Dalmaciji se značenje dalje obogaćuje i, jednako kao u bulikan »graja«, »buka« ( < VULCANUS REW 9462, Skok 1,234), dolazi i tu do novog sadržaja »mnoštvo«, »gomila«, pa izričaj ima hi btirdil znači »ima ih mnogo«. Burdelj/burdel shvaća se kao zbirna imenica (v. gore čir) i odnosi se na najmanje primjerke koji se love u velikim količinama7071. No, ni to tumačenje nije sasvim sigurno, jer se oblik burdel javlja na našem obalnom području sa više značenja. Tako u Puntu na Krku pridjev burdel znači »nezreo«, »zelen«72, a to je isto što i »kiseo«, »ljut«, pa se po semantizmu može približiti već spomenutom past(i)rica, koje izvodimo iz poštar »opor«, »asper«, jed­ nako kao jutej, šerban, špuntunić (v. gore 19.3.7. i 19.3.7.1.). Na Dugom otoku (Veli rat) burdS(l), osim »bordello«, »rumore« znači i »smutnja«, »ćakula«. Izrazito afektivni sadržaj ihtionima, kao što se vidi, otežava jednoznačno tumačenje.

70 Furlanski bordel »chiasso«, v. NPir ona 66. 71 Naprotiv, burdelj u Srbiji (jednako kao i u bug.) čuva najstarije značenje »koliba« kao i zapadnorom. bordel »capanna« iz kojeg se razvilo »lupanar« (Skok 1, 239); za paralelan razvoj usp. casa -*■ casino, ven. casìn »bordello«, »lupanare« (Boerio 145), odakle naša posuđenica kazin, kažin. 72 Usp. BURDUS »Maulesel«, »Bastard«, REW 1405 (»wilder Weinschössling«?); FEW 1, 633.

294

20. TU N IN A

20. Osim skuše i lokarde, o kojima smo raspravljali u prethodnom poglavlju, u obitelj Scombridae (FFA 2F4a, str. 599—600) spada još nekoliko vrsta koje pučka taksonomija obuhvaća pod skupnim nazivom tunjevina. Broj tih predstav­ nika varira već prema potpunosti ihtioloških prikaza i prema frekvenciji dotičnih vrsta u morima na koja se opisi odnose. Što se tiče narodnih naziva, možemo reći da samo najupućeniji ribari posebnim imenima razlikuju pet vrsta1, nešto veći 1 I mi smo vodili računa o tih pet vrsta označivši ih sistematskim nazivima kako ih nalazimo u pregledima kojima se lingvisti najčešće služe (Carus, Šoljan i dr.). To su: Mjesto u popisu |107| |108| |109| |110| |111|

Sistematski naziv

Naša kratica

Sarda mediterranea JORD. et GILB. Thunnus thynnus L. Orcynus alalonga RISSO Euthynnus thunnina JORD. et GILB. Auxis bisus BP.

Sme T th Oal Eth Abi

D a bismo olakšali snalaženje u drugim repertoarima, navest ćemo artikulaciju obitelji i sinonimiku prema Tortoneseu i CLOFNAM u, ispuštajući vrste koje nas ne zanimaju. U poglavlju »Sgombri, tonni e pesci affini«, Tortonese (11, 343—399) obrađuje podred Scombroidei ( = Scombridae »sensu lato«!) kao više obitelji od kojih su za nas važne ove: Fanti. SCOMBEROMORIDAE Sarda sarda BLOCH ( = Scomber sarda = Thynnus pelamis — Pelamys sarda = / Sarda mediterranea, FFA 601/). Fam. TH U N N ID A E Thunnus thynnus L. ( = Thynnus vulgaris= Scomber thynnus= Thynnus mediterraneus = Orcynus thynnus) Thunnus alalunga BONN. ( = Germo alalunga = Orcynus alalunga = Scomber alalunga) Euthynnus alletteratus RAF. ( = Euthynnus thunnina = Thynnus brevipinnis = /Gymnosarda alletterata, FFA 599/) Auxis rochei RISSO ( = Auxis thazard =- Auxis bisus) , Vrste koje nas ovdje zanimaju E. Postei (CLOFNAM 467—475) svrstava također pod dvije obitelji: TH U N N ID A E i SCOMBEROMORIDAE: 157. T h u n n id a e Thunnus (Thunnus) thynnus (157.1.1.) ( = Tth) Thunnus (Germo) alalunga (157.1.2.) ( = Oal) Auxis rochei (157.2.1.) ( = Abi) Euthynnus (Euthynnus) quadripunctatus (157.3.1.) ( = Eth) 158. S c o m b e ro m o rid a e Sarda sarda (158.4.1.) ( = Sme).295 O neslaganju ihtiologa koje sve vrste spadaju u Fam. Scombridae, v. Tortonese 11, 344 i, na­ dasve, CLOFNAM vol. 1, p. 465 i bilj. 1.

295

broj razlikuje četiri, dobar dio priobalnog stanovništva pozna tri vrste (palamidu, tunu i trupca), dok krajevi nerazvijenog ribarstva jednako kao i posebno neupućeni potrošači s obale poznaju samo palamidu i tunu. Ukoliko se ne inzistira na razlika­ ma, kao opći naziv služe i izvedenice tunina i tunjevina, koje imaju najšire značenje. Takav tip izvedbe (prema modelu teletina, govedina...) iz imena ribe potvrđen je sam o u ovom slučaju, a do njega je moglo doći jer se tuna i druga krupna plava riba prodaje i troši rezana na veće ili manje komade2 jednako kao i landovina, a vidjeli smo (2.1.3.) da je naš naziv landovina potekao iz grč. termina za tuninu. Prema tome, pučka će taksonomija ovako artikulirati semantički prostor svog arhileksema tunjevina : I

II

III

IV

V ----------------

tunjevina

tuna palamida

tuna palamida trupac

tuna palamida trupac lue

tuna palamida trupac lue kosirača

Što idemo više udesno, semantički je prostor svakog ihtionima manji, a time designacija točnije određena. U situacijama manje određenosti (I i II) no n a tvorbi iz naših leksema i one se pojavljuju tek u situacijama veće određenosti (III—V). Isto je i sa starošću naziva: dok je tuna, tunj- predindoeuropski ihtionim, kosirača je izrazito naša tvorba. 20.1. Budući da su tune »ekonomski najvažnije jestive ribe na svijetu, koje nalazimo po svim toplim morima«3, lov na te vrste potvrđen je od najstarijih dana povijesti. Zbog toga u antičkim izvorima ni za jednu drugu vrstu ne raspolažemo s tolikim obiljem podataka i imena o vrstama, seljenju, mriještenju, načinu lova, tunerama, mrežama, pripremanju, soljenju, boljim i lošijim dijelovima ribe i dr4. No, odmah treba naglasiti da se iz brojnih različitih naziva vidi da su stari Grci, jednako kao i Rimljani, koji su od njih preuzeli većinu termina ('cordyla, orcynus, pelamys, amias, thunnus, cybium, melander), vodili računa prvenstveno o veličini, a ne ο vrsti ribe. To se vrlo dobro vidi iz ovog Plinijeva mjesta: »Cordyla appella­ tur partus, qui fetas redeuntes in mare autumno comitatur; limosae vere aut e luto pelamydes incipiunt vocari et, cum annuum excessere tempus, thynni« (9, 47), a i Atenej (303b), vjerno navodeći Sostrata, ističe samo veličinu kad kod tune (πηλαμύς) razlikuje četiri imena: θυννίς, θύννος, ορκυνος, a najveću naziva κήτος. T o nas samo utvrđuje u uvjerenju da su stari Grci davali toj vrsti ribe različita imena prema njenoj dobi i fazama u rastu. Da se takvo razlikovanje nastavlja i u moderno doba, vidljivo je i iz ribarske prakse i iz brojnih navoda lingvista i zoologa. Tako Fr. Cetti bilježi 1777. za Sardiniju: »II tonno è l’un de’ grossi pesci del mare: 2 Trag tog motivacijskog impulsa nalazimo u grčkim ihtionimima za oznaku riba iz iste obitelji. Tako se kod Opijana {Hai. 1,183) jedna vrsta πελαμύς naziva κυβείας, što je očito izvedenica od κύβος, jer je tunjevina bila soljena u takvim komadima. Za trgovački termin κύβιον »das Fleisch von πελαμύς«, cf. Strömberg 127. Nadalje, velika se tuna zove i μελανδρϋς (Athen. 121 b), a kriške (takve) tunjevine μελάνδρυα (Athen. 315 e) > hrv. landrovina. 3 J. e G. Lythgoe, 239. 4 T i podaci obuhvaćaju čitavih 7 stranica u Pauly-Wissovva (XI Halbband, II Reihe, Sp. 720— —734).

296

se esso non arriva a pesare le 100 libbre, non è più che uno scampino·, se oltre­ passa le libbre 300 non è più che mezzo umno-, dalle 300 innanzi principia ad essere veramente tonno« (p. 134). Naravno, takvo će se razlikovanje bolje vršiti, i informacija će uz veći broj naziva biti bogatija na mjestima gdje je lov tune imao stariju tradiciju5. Naši ribari u Bakru i Bakarcu, mjestima nadaleko poznatim sa svojih tunera, ne samo da raz­ likuju sve vrste, već imaju i nizove posebnih imena za različite uzraste ribe. Pri tome valja naglasiti da se i tu maksimum informacije postiže pomoću znakova izvedenih iz domaćih jezičnih sredstava: ako je opće ime naslijeđeno i neprozirno, nazivi s dodatnom informacijom nastali su na našem tlu i odreda su prozirni. 20.1.1. Kao i u drugim nomenklaturama i kod nas imena za Thunnidae na različitim točkama često imaju različitu vrijednost, a zamjena vrijednosti odvija se uglavnom na principu »prazne kućice«. Ako se neko ime, koje je mnogo češće oznaka za neku drugu vrstu, pojavi s novom vrijednošću, možemo biti sigurni da je prvi naziv bio zamijenjen novijim nazivom, pa je mjesto ostalo prazno, a disponibilni naziv upotrebljen za drugu vrstu. Tako se T th na Srakanama zove rumbae uza sve to što je rumbae gotovo isključivo naziv za Abi, no do toga je moglo doći jer se Abi na Srakanama naziva pomoću recentnije importiranog znjonfet. Ili, u Rivnju i Ugljanu Abi se zove htvorjšuvar, a to je jedno od najraširenijih imena za Trachurus sp. Međutim, do nejasnoće i brkanja ne dolazi, jer se Trachurus na tim mjesti­ ma ne zove šuvar već Saniti. Kako takvi otkloni vrijednosti6 nisu presudni za etimološko tumačenje već ustaljenih ihtionima, u daljnjem izlaganju nećemo o njima voditi računa, već ćemo nazive pokušati objasniti bez obzira na mjestimične pro­ mjene vrijednosti. 20.1.2. Ako pođemo od konstatacije da su tri naziva tuna — palamida — trup(ac) čvrsto ustaljena u narodu i da odražavaju stvarno stanje poznavanja i razlikovanja vrsta koje o toj skupini plave ribe ima naš čovjek s obale, lako ćemo utvrditi da je prvi naziv (s varijantama) najrašireniji i da, iako ne dokraja opravdano, često služi kao generički (neoznačeni) termin za čitavu skupinu. Taj je ihtionim i postankom najstariji. Za grč. θύννος, helenisti se uglavnom slažu da je mediteranska posuđenica (Frisk GEW 1, 694; Chantraine DELG 1, 446 i Keller 2, 382) koju se često dovodi u vezu sa hebr. tannin »morska neman«, dok se Opijanovo povezivanje sa θύνειν »wüten«, »s’élancer avec impétuosité« (Hai. 1, 181) ili Atenejevo sa θύειν (302b)7 drži za pučku etimologiju (Boisacq 357). Latini su riječ preuzeli od Grka: thynnus, thunnus, turnus (Emout-Meillet DEL 707). Izvedenica ž. roda θύννις latinizirana je u thynnis, -idis. 20.1.2.1. Čitava naša obala, jednako kao i čitavo Sredozemlje i brojni izvanmediteranski jezici, pozna nastavljače grč.-lat. oblika. Zabilježili smo tri varijante: tunj, trn, tima i na ovom se mjestu nećemo upuštati u tobožnje prednosti koje ima 5 Kažemo imao, jer su suvremene ribolovne tehnike potpuno istisnule stari način lova s kopna i poznate stare tunere, o kojima s toliko pojedinosti govori Strabon (θύννοσκοπιά, 17, 3, 16), a i Aristotel (θυννοσκόπος). 6 Do takve zamjene vrijednosti dolazi najčešće, dakako, unutar skupa imena za Scombridae (sensu lato), a ponegdje, zbog biomorfološke sličnosti, i do recipročnog zamjenjivanja ili prilagođivanja imena nazivima za Seriola dumerilii (|86|) ili Lichia sp. (|88|). 7 Cit. Strömberg 126.

297

jedna varijanta pred drugom8. Učinjeni su pokušaji da se odgovori na pitanje odakle nam ti oblici. Za Skoka 3, 523 je tunj »možda dalmato-romanski jezični ostatak od lat. thynnus < grč. θύννος, a na to upućuje nn > nj«, dok Vasmer (GrLWskrS 145—6), navodeći Skokovo prijašnje mišljenje o direktnom preuzimanju iz grč.9, ipak ne isključuje »lateinisch-romanische ( = dalm.) Vermittlung«. Mi, naprotiv, u oba oblika (tun i tunj) vidimo preuzimanje iz dalm. i u tome se potpuno slažemo s novijim mišljenjem Z. Muljačića, koji je baš te ihtionime podvrgnuo strogoj strukturalnoj fonološkoj analizi i došao do zaključka da je »area conserva­ tiva (tun e sim.) /è/ spartita in due zone che si trovano ai due estremi dell’ellisse adriatica mentre l’area innovatrice (tunj e sim.) ha il suo centro nella Dalmazia centrale...«. I dalje, »che le forme croate continuano in sostanza quasi tutte le rispettive forme dalmatiche e che il nesso -nn- ebbe nel dalmatico, durante il processo di degeminazione, due esiti differenti: 1) -nn- > -n-; 2) -nn- > -ή...« ( Venezia e Levante fino al secolo X V , »Atti del I Convegno Intern, di storia della civiltà veneziana... Venezia, 1—5 giugno 1968, vol. II, Firenze, L. S. Olschi, 1974, pp. 276—7). 20.1.2.2. Na ovom mjestu valja učiniti malu digresiju i ukazati na pitanje po­ rijekla američke oznake za T th, koja nije tunny kao u engleskom, već tuna10. OED drži taj izrazito američki oblik za posuđenicu iz američkog španjolskog, a to je obzirom na španjolska imena te ribe nemoguće. Tim se pitanjem pozabavio John Lyman u članku »Tuna« u Romance Notes 12, 1970, 1—5 i, ispitujući materinske jezike ribara doseljenika u Kalifomiji, ustanovio da samo Hrvati upotrebljavaju u svom jeziku oblik tuna. »Derivation of American tuna from Croat tuna is appealing at first glance, since in this Century there has been an extensive colony of fisher­ men of Dalmatian origin in thè Pacific Coast«. Međutim, Lyman tu hipotezu od­ bija zbog nedostataka kronoloških podataka, jer »there is no evidence that there was any community of Dalmatians on thè West Coast in 1880« i, na osnovi jednog izvještaja o nacionalnom sastavu ribara na amer. pacifičkoj obali iz 188811, u kojem nalazi da je u Kaliforniji tada bilo, između ostalih, 841 Portugalac, 768 Talijana, 8 Tom je pitanju posvetio svoj članak B. Finka (»Tuna i srodni nazivi«, in MR 8, 1956, 91), koji kao termin predlaže varijantu tuna i decidirano zaključuje »Samo se po sebi razumije, da po­ slije ovog izlaganja oblik tunja ne može doći u obzir kao termin, pa bi ga kao i oblik tun, tre­ balo izbaciti iz upotrebe«. Rezultati našeg terenskog bilježenja kvantitativno se ne podudaraju s autorovim (»Među potvrdama prispjelim sa terena, od ribara, najviše ih je u obliku tuna, a da je taj oblik sasvim običan, dokazuje i naziv R/ibarske/ Z/adruge/ »Tuna« u Bakarcu.«). Ob­ lik tunja u narodu nismo zabilježili, dok je varijanta tunj znatno proširena, a, za taj oblik, pre­ ma B. Finki, »nema jezičnog opravdanja« (?), jer je »on nastao po uzoru ne neke riječi s istim završetkom, ali bez stvarne potrebe« (?). No, baš se »poslije tog izlaganja« moramo upitati što je to u jeziku »stvarna potreba«, što znači »nemati jezičnog opravdanja« i zašto bi, napokon, neke nazive »trebalo izbaciti iz upotrebe«? Ako smo tunj zabilježili na 36 mjesta, a poznati ribarstveni stručnjak, također Saljanin, Petar Lorini navodi baš tunj (str. 21, br. 63), znači da taj lik postoji i da je u narodu čvrsto ukorijenjen, pa nam ne preostaje ništa drago nego odgovo­ riti s poznatim mjestom iz Horacija, koji čisto i bistro kaže da je usus i arbitrium i ius i norma loquendi. Tunj je dakle in usu, pa nikakav jezični ostracizam nije na mjestu, a niti bi imao ikakve moći. Takvo gledanje osjetno odudara od tvrdnje da je »praksa izvršila dobar izbor« (MR, 24, 1972, 62). 9 Usp. Skok Term. 51 (»potpuno grčka riječ«). Za potvrde v. ARj 18: tun 913, tuna ib., tunj 916, tunja ib. 10 »Tuna as an English fish name is unquestionably of American origin«, Lyman (v. infra). 11 »Report on thè Fisheries of thè Pacific Coast of the United States«, Rept. Commissioner Fish and Fisheries, 1888, p. 21. Taj je izvještaj podnio Captain Collins preispitujući rezultate do ko­ jih su Jordan i Gilbert došli u svojem izvještaju iz 1880.

298

50 Španjolaca, 32 Grka, 19 Austrijanaca i 17 Francuza, zaključuje: »Although the language preference of the handful of Austrians was not stated, many must have spoken Italian, and it seems clear that any Croatians speakers were few in number indeed, so few as to make it extremely unlikely that their name for a fish would prevail over that of Italian or Portuguese«. Lyman, dakako, odmah odbacuje mogućnost portugalskog posredstva i od­ lučuje se za tal. podrijetlo ihtionima i to domišljajući se da bi talijanski ribari, iseljenici iz Ligurije, bili dali vrsti T th ime tanna, kojim su u svom starom kraju nazivali srodnu vrstu Euthinnus alletteratus, jer se ova u Kaliforniji ne pojavljuje. Na osnovi toga, Lyman predlaže ovakvu definiciju riječi tuna »to replace the existing definition in the D. A.«12: t u n a ’tuna n. [Ital. *tunna, the little tunny, a dim. of tunnu, var. of tonno, the Mediterranean tunny, L. thynnus or thunnus. Gr. θύννος] = 1. On the coast of California, the bonito, Sarda chilensis, Obs 2. The bluefin or tunny. Thunnus thymus 3. Any fish of the genus Thunnus or of related genera whose processed flesh is indistinguishable from that of Thunnus, or the flesh o f such fish«. Budući da ne raspolažemo detaljnijim historijskim podacima o etničkim od­ nosima u ribarskim zajednicama na pacifičko) američkoj obali prije 1880, ne mo­ žemo donijeti ni meritornu ocjenu o Lymanovu zaključivanju. Zadovoljit ćemo se samo sa isključivo lingvističkom primjedbom da za izvođenje amer. tuna iz hrv. tuna nije potrebno pomišljati na prenošenje naziva s jedne vrste na drugu, jer naše tuna označava T th kao i u SAD, a isto tako ne treba tražiti tumačenje za gramatički ženski rod na -a, koji je u neizvedenim tal. nazivima za tu vrstu i više nego rijedak: izvođenju amer. tuna < hrv. tuna ne treba zvjezdice13, dok je ona nužna za svako izvođenje iz tal. jezika. 20.1.2.3. Kako je grč.-lat. naziv za tunu proširen više od ijednog drugog ihtio­ nima, tako da je u neku ruku postao Kultunoort, nećemo nabrajati brojna s našim tunjjtuna. Što se tiče oblika u balkanskim jezicima, valja naglasiti da suvre­ meni ihtiološki popisi i rječnici bilježe isključivo ove nazive: alb. toni (Pesh Shq. 177; Rakaj 1959, 263; Ndreca 332); bug. pozna ton (Drenski 173, Mladenov 635), rum. ton (Vasiliu 338), a turski ton (Nalbandoglu 39). Po tim bi se oblicima moglo eventualno ustvrditi da je riječ o »balkanskom talijanizmu«. Kod Skoka se međutim (3, 523) tvrdnja »talijanizam je balkanski« ilustrira oblicima koji toj tvrdnji ne idu u prilog, a to priređivač nestrogo i manjkavo formulira: »bug. tùnjak, arb. tylym14 < tonnina (disimilacija nn — n > l — ni) < tim pored tunina baliki (sic!)«, što nije nikako jasno (čiji je oblik tonnina? zar je i on nastao iz turskoga?). I osim toga, svi navedeni oblici nisu ni ovjereni15. 20.2. Po općoj raširenosti u evropskim jezicima na drugo mjesto poslije tune dolazi polandalpalamida kao naziv za Srne. T a je riba i gospodarski manje važna 12 = Dictionary of Americanisms. 13 Talijansko podrijetlo riječi dovodi u sumnju i Dr. W. L. Klawe u radu »What is a Tuna?«, u izdanju Inter-American Tropical Tuna Commission, La Jolla (Ca), s. a., p. 1. 14 I Gustav Meyer (AEW 454), od kojega Skok preuzima oblik tylym (kod Meyera tùliini), krzma se da u alb. riječi vidi turcizam. 15 Za brojne arap. nastavljače, v. Oman 207, 209 i 210. Malteški tunnagg (pored tomi). Aquilina 580, očito je preuzet iz sic. tunnacchio(lu) (Penso).

299

nego Tth, manjih je dimenzija16 i nešto je slabije kvalitete17. Međutim, za razliku od imena ostale plave ribe, nazivi polanda i palamida ne označavaju kod nas nikada druge vrste18. 20.2.1. Izvor našim oblicima valja tražiti u grč. πηλαμύς koje je preuzeto u la­ tinskom pelamys (pelamis, -idis). Već smo gore vidjeli da je za Grke to bila prven­ stveno oznaka za stadij u rastu tune. Stari su pisci riječ tumačili kao izvedenicu od grač. πηλός »glib« (v. gore 20.1. citat iz Plinija)19, a to mišljenje kao ispravno prihvaća i H. Frisk GEW 2, 528, oslanjajući se na Strömberga 79. Međutim, za tu plavu, izrazito površinsku ribu nikako se ne može dopustiti bilo kakva veza sa sta­ ništem »glib«, pa zato bez oklijevanja prihvaćamo Boisacqovo mišljenje (DELG 779) da je veza sa πηλός »boue« samo slučajna, tj. da je riječ o pučkoj etimologiji kojom se »tumači« naziv koji je, kao i θύννος, prethelenskog postanja. 20.2.1.1. Naš je obalni potez podijeljen između dva naziva nejednake rašire­ nosti: mlađeg venecijanizma palamida i dalmato-romanskog ostatka polanda (v. Skok 2, 591), koji nastavljaju osnovni grčko-latinski oblik pelamys. Naziv polanda, koji je oko četiri puta manje raširen nego palamida20, svakako je stariji u našem jeziku i pokazuje karakteristični dalmatski vokalski tretman, kako je Skok istakao još u ZfrPh 50, 526; »Die slav. Formen ohne i wären ältere Lehn­ wörter aus dem Dalm. Sie erklären sich nicht durch i > b (vgl. missa > č. mie), sondern durch die altdalm. Synkope (vgl. altdalm. pastina > pasno. Battoli II, 318)«21. Smatramo da se kod tog oblika ne može potpuno isključiti paretimološko naslanjanje na landa »kriška«, »fetta« (v. 2.1.3.), jer se riba u tom obliku prodaje i najčešće priprema. Oblik su prije naših starijih leksikografa22 potvrdili za naš jezik humanistički prirodopisci XVI stoljeća, samo što je kod jednog od njih krivo tiskano polauda i taj su oblik drugi redom preuzimali. Tako Rondelet(ius) 1554., govoreći o ribi glaucus, kaže: »is est procul dubio qui... ab Illyricis polauda voca­ tur« (De Pise. Mar. 252). Šest godina kasnije, K. Gesner, u svom Nomencl. 109, miješa imena za Lichia sp. i za Sme, te navodi: »Ab antiquo Pelamys vulgaria quaedam hodie, quanquam aliorum piscium, sed similium, nomina detorta viden16 30—80 cm i 10 kg, nasuprot T th koji može narasti i preko 2 m i doseći težinu od 300 kg (Tortonese 11, 351 i 360; M. Poli 284 i 285). 17 »Carni gustose non dappertutto ugualmente apprezzate«, P.—S. 85. 18 Što se ne može reći za talijanski jezik, gdje oblik palamita i var. često označavaju i vrstu Eth. (Penso, P.—S.). 19 Jednako i Festus : »pelamys genus piscis dictum quod in luto moretur, quod Graece dicitur πηλός«, 207 M. Isto tumačenje donosi i K. Gesner u XVI stoljeću: »Pelamys (πηλαμύς) nomen graecum est oxytonum. Gaza modo limosam modo limariam (apud Hermolaum lutariam le­ gimus) convertit« (Nomencl. 109). 20 Raširenosti dvaju naziva i navlastito »prednosti koju novija literatura daje liku polanda « pred njegovim importiranim konkurentom palamida, posvetio je odulji članak B. Finka u M R 24, 1972, 60—61. Tamo čitamo da je »lik polanda nastao normalnim fonetskim razvojem u našem jeziku pa ga možemo smatrati izvornom (?!) posuđenicom«. Moramo naglasiti da se autorovi podaci o teritorijskoj distribuciji ne podudaraju s rezultatima našeg bilježenja (v. popis |107|). 21 Usp. donekle različito mišljenje u Tertn. 11 i 51. Vjerojatno zbog nepoznavanja ihtioloških realia, M. Wasmer (GrL W S K r 107 i 120) obrađuje pod posebnim geslima i uz različite iden­ tifikacije polanda »Art Seefisch, seombrus« i palamida »ein Seefisch, pelamys sarda«. On za oba ihtionima smatra da »die Herleitung aus ngriech. mgriech. παλαμίδα »Thunfisch« muss für sicher gehalten werden«, pri čemu ističe da »die Form m it o muss aber älter sein als dieje­ nige m it a. Skok Term 11 ist für direkte Entlehnung aus dem Griech«. (p. 120). 22 V. ARj 10, 588.

300

tur, ut sunt polauda, lopida, lampugo. His enim vocabulis Romani et Illyrii glau­ cos Rondeletii nominant, pisces coeruleos, quorum alteram speciem Galli quoque in Provincia Palamide vel Vadigo nuncupant vulgò«. I nešto mlađi Aldrovandi (De Pise. 302), u poglavlju De glauco veterum, bilježi: »Provincialibus Damo, Biche et Cabrolle appellatur. Illyricis Polauda«23. 20.2.1.2. Drugi naš naziv palamida duguje svoju veliku raširenost od Istre do Ulcinja u prvom redu postojanju sasvim homonimnog mlet. naziva palamida (»pa­ lamita«, Boerio 463, A. Ninni 202, DEI 2726), tako da ga Skok (2, 591) smatra »mlađim venecijanizmom«. Međutim, to ne znači da je taj oblik na svim točkama, gdje je danas u upotrebi, odista i preuzet iz ven., jer je, zbog potpunog podudaranja fonetskih elemenata, navlastito na jugu Jadrana, moguće i izravno preuzimanje iz srednjogrčkoga (ili novogrčkoga) παλαμίδα (Proia 1821), kako pretpostavlja Vasmer (v. bilj. 21) ikako je ranije mislio i Skok (Term. 51). U prilog tome govori i postojanje lika polamida, koji H navodi za Bakar, a sami smo ga zabilježili za Drve­ nik pod Biokovom. Postojanje dvaju različitih oblika palamidajpolanda objašnjava se dvojnošću akcenta, koja je još vidljiva u talijanskim nazivima: paroksitono palamida (-ita) živo je u ven., lig. i u Apuliji, dok proparoksitono paldmita nalazimo u Kalabriji i na Siciliji (v. Alessio ID 12, 1936, 19624 i Cortelazzo Influsso... 164). Iz proparoksitonog tipa nastali su naši nazivi polanda, polónda, palanda (Η za Rijeku), a isto tako i izvedenice palandica (s našim dem. morfemom) i palandrun (s rom. augmentativnim morfemom -un < -ONE)25. Iz istog tipa nastali su po našim tvorbenim modelima i nazivi za manje primjerke palomnić, palovnić i pa­ lomba. Potvrde za lik palamida nalazimo kod naših starijih leksikografa26*, dok nam arhivske potvrde (statuti i si.) ne dopuštaju, u prvom redu zbog ekonomske važ­ nosti ribe i njene raširenosti, da bilo što meritornije zaključimo o stvarnom ishodištu ihtionima koji se ondje spominju. Tako u Trogirskom statutu (a. 1322; II cap. 42, p. 71) čitamo palatnete (i var. lect. palamitae), a u Statutu Pule (a. 1431) de pallamilis21. Ne bismo htjeli izvoditi neke zaključke o starosti ihtionima na osnovu nesonoriziranog -t- u obliku palamita koji smo zabilježili na našem otoku Kapriju. 20.2.1.3. Kao ni u slučaju tune (v. 20.1.2.3.), nećemo na ovom mjestu nabrajati sva evropska imena koja nastavljaju grč.-lat. pelamys. Bit će dovoljno naglasiti da su ti nastavljači nesrazmjerno više zastupljeni na istočnoj polovici Sredozemlja28. 23 P. Barbier (RLaR 56, 1913, 225) s pravom ispravlja Rondeletovo polauda u polanda i zaključuje: .>11 faut remarquer le polanda des Croates et le polandra šargasta de Spalato. Placés sur la còte orientale de l’Adriatique, entre le palamida de Venise et le παλαμύδα de la Grece moderne, ils ne peuvent guère en ètte séparés pour l’étymologie«. 24 G. Alessio je pisao i članak palamita u D EI 2726. 25 Taj posljednji oblik H 275 navodi za Veli Rat. Do umetanja -r- poslije dentala moglo je doći i pod utjecajem naziva za mrežu polandara. Palandara i polandara upotrebljavaju se kao nazivi za mrežu i u mjestima gdje se Srne zove palamida. 16 Usp. ARj 9, 582. 27 V. LexLatM AIug. 797 i Sella 397 i 399. U takvim slučajevima valja uvijek voditi račiina o neautohtonosti pisara. 28 Za zapadnorom. oblike v. FEW 8, 161; Rolland 11, 163; za skandinavske (danski i norveški pelamide, švedski pelamider) OECD 125. U iberoromanskom, nastavljači tog oblika najčešće označavaju Lichia sp, ali uz »contaminación indudable de palama«, Corominas DCELC 3,628.

301

Bugarski pozna palamud (Drenski 169; Mladenov 409) i palamida (Mladenov); prvi je oblik preuzet iz turskoga palamut (Nalbandoglu 34), a drugi iz novogrč. παλαμίδα (Proia 1821; PM CM 191), odakle je i rum. palamida (Vasiliu 332; Cioranescu DER 6035). Sme se u alb. zove isključivo palamidi (Pesh. Shq, 173; Rakaj 1959, 258), a na Malti plamtu29, ali je u upotrebi i sicilijanizam palamit (Aquilina 584). 20.2.2. Među ostalim imenima za Sme srećemo već opažane semantizme. Ob­ like pastirica, paštrica i pastrica već smo vidjeli kao nazive za Ssc/Sco (19.3.7), a o njima će biti još govora kad budemo na jednom mjestu ujedinili sva imena plave ribe sa semom »asper«, »ljut« (20.3.3.). 20.2.2.1. Zbog išaranih leđa30, Sme se na nekim mjestima zove šaruja31. Iz istih je razloga nastao i dvočlani naziv šarenda polanda, koji možemo smatrati leksijom32, jer se samostalni oblik šarenda izvan ihtionima ne pojavljuje. Ovdje je neobični dočetak determinativa izazvan dočetkom determinatuma. Pojava takve »rime« u dvočlanim imenima riba nije usamljena u našoj ihtionimiji, jer smo zabi­ lježili i mačka padečka (Scyllium sp.) i Stringa maringa (Polyprium cernium), gdje ni padečka ni maringa nisu ovjerene u samostalnoj upotrebi. Naprotiv, kod belica lokardica oba se člana i samostalno susreću i nisu nužno vezani. Tumačenje za ikakica makica v. 7.6.1.1. 20.2.2.2. Danas gotovo zaboravljeni naziv smucač33 dovodi se u vezu s glagolom smucati se3* »skitati se«, »andar errando«, a prenošenje značenja na ribu tumači se stalnim pokretom i seljenjem označene vrste. Semantički je donekle paralelan tom imenu bugarski naziv za Sme ciganka (Drenski 169) i rum. tigâncu$a (Vasiliu). 20.2.2.3. Nejasan nam je krčki naziv stonaca35. Može li taj lik biti u vezi s nekadašnjim nazivom za palamidu na istom otoku smucač} Geografski se razlozi protive dovođenju u vezu s kalabr. ihtionimom sumu koji Maria Schiariti (BALM 1, 200) navodi za Tropeu (Catanzaro). To, doduše, jest naziv za gofa (Seriola), ali niže ćemo vidjeti (20.3.1.4.) da se njegova imena često miješaju s nazivima za pripadnike ove obitelji. 20.3. Treća riba koja se među tuninom relativno dobro razlikuje jest trup (Abi) : ekonomski nije toliko važna da bi joj takva vrijednost i velike količine ulova nivelirale nazive, a uz to je i manja36 i po kvaliteti slabija od tune i palamide37, pa sve to nameće potrebu različitog naziva. I to je riba koja se odvajkada lovi i 29 Za arapske reflekse istog oblika, v. Oman 205. 30 »Colorazione azzurra o blu oltremare sul dorso, bianco-argentea sul ventre. La parte superiore dei fianchi è attraversata da strisce longitudinali od oblique«, Lythgoe 239; v. i bilj. 87. 31 Etim. v. Skok s. v. šara (3, 382) i -u lj (3, 452). 32 Prema terminologiji B. Portiera (Linguistique générale — théorie et description, Paris, 1974, 34 i 326); cf. synapsie kod E. Benvenistea i drugačije tumačenje za synthètne kod A. Martineta Grammaire fonctionnelle du français, Paris, 1979, p. 19. 33 Usp. ARj 15, 811. 34 Etim. v. Skok 3, 296. 35 N e bilježe ga ni ARj ni Skok. 36 «Gli individui mediterranei non superano 50 cm e 2 kg«, Tortonese 11, 370; usp. Basioli SRJ 190. 37 «Chair rouge très sanguine; assez indigeste«, Dieuzeide 3, 150; »Meso nije osobito cijenjeno, slabijeg je okusa od ostalih tonida...«. Basioli SRJ 190.

302

dobro pozna, pa nećemo moći očekivati velik broj imena, a još manje takvih koja bi bila izrazito naše tvorbe. T i će nas zaključci upozoriti na oprez kad su posrijedi nazivi koji danas imaju potpuno naš oblik, jer nije nikako isključeno da su ti naoko naši nazivi ipak samo paretimološke prilagodbe neprozirnih aloglotskih elemenata. U prilog toj pretpostavci govori nestalnost oblika, tj. znatan broj varijanti, i na­ vlastito teritorijalna distribucija osnovnih tipova naziva kako ih danas srećemo: njotivirani tip, za koji možemo reći da se zasniva na formi izraza trup i pridruženoj formi sadržaja »trup« ( = »deblo« = »tijelo bez udova« = »stup«), raširen je na južnoj polovici obale, a onaj koji je nemotiviranog izraza i prenosi samo informaciju o ribljoj vrsti, tj. ihtionim tipa rumb (i var.) zastupljen je samo na sjevernoj polovici. Iz popisa f1111vidljivo je da ovdje nema miješanja i preplitanja areala kao, na pr., u slučaju lokarde, već se sve varijante jednog tipa kontinuirano nastavljaju jedna na drugu, da bi, negdje oko Šibenika, prepustile teren varijantama drugog tipa38. 20.3.1. Pomoć koju bismo za razjašnjenje naših naziva mogli očekivati od po­ tvrda u klasičnim jezicima, ovdje će potpuno izostati, jer su se grčki i rimski autori, kao što smo to imali prilike vidjeti, brinuli isključivo o uzrastu i veličini, a ne o vrstama ove skupine. Prema tome, zbog upadne morfološke sličnosti, jednakog staništa, istovjetnih crta ponašanja kod ovih vrsta, možemo mimo reći da ne po­ stoje izgledi da doznamo kako su stari klasični pisci nazivali vrstu koju su siste­ matičan označili sa Auxis bisus39, pri čemu nas arbitrarno izabrani generički termin auxis nikako ne smije zavesti. 20.3.1.1. Ako znamo -da se Abi na našoj obali uglavnom označava sa dva tipa naziva trup i rumb, te s nekoliko imena koja se (s izuzetkom recentnije posuđenice znjonfet) drugdje sreću i kao oznake za ostale Thunnidae, da bismo te nazive razjasnili, moramo početi s onima koji su na tom dijelu sredozemne obale stariji. Unutar pojedinog tipa lako je utvrditi kronološke odnose: denazalizirani rubac, rubić (i robac) posuđeni su ranije nego oblici kod kojih je nazal sačuvan. Međutim, da li je rubj-ac starije od trupj-ac ovisi o tome kako ćemo etimološki objasniti trup, tj. da li on nastavlja neki stariji aloglotski oblik koji je bio paretimološki prilagođen našem sustavu ili je to pak odista naša autohtona metaforizacija višeznačnog svesl. oblika trup*0. Na to je pitanje, uz naše i strane potvrde s kojima raspolažemo, teško dati nedvojben odgovor. Jedini sigurni zaključak koji iz njih možemo izvesti jest da se svi ti nazivi temelje ili da bar sadrže semove »okruglost«, »vrtnja«, »kreta­ nje ukolo«. 20.3.1.2. Počnimo s tipom znatnije proširenosti rutnb, rumbac, koji je na ne­ koliko mjesta zastupljen i sa denazaliziranim likom rubac. Nema sumnje da je eti38 B. Finka (M R 24, 1972, 61—2) opširno raspravlja i o nazivima za Abi (gotovo isključivo o trup i var., jer o rumbu i var. govori pod naslovom »Luc«) i zaključuje: »Najprikladnija je ona izve­ denica koja izmiče kao tipična umanjenička oznaka jer je po tome i na većem stupnju apstrakcije prema osnovnom nazivu nego ostale izvedenice (osobito one na -ić) koje označuju nemodificirano ono isto što i osnovna riječ, samo umanjeno. Zbog svih tih razloga najprikladnija je umanjenička izvedenica trupac koja u svojoj terminološkoj službi gubi umanjeničko značenjei omogućava svoju umanjeničku tvorbu trupčić. Možemo dakle utvrditi da je pri izboru trupac praksa već izvršila dobar izbor«. 39 Sistematičan su se najčešće poslužili sa grč. άυξίς (Auxis bisus, A. rochei, A. thazard, A. vulgaris, CLOFNAM 157.2.1.), a vidjeli smo (19. bilj. 36) da je ta grčka riječ bila samo oznaka za jedan stadij u rastu tune. *° Etim. za trup, v. Skok 3, 516. U članku se spominje i ihtionimska vrijednost, ali s krivom iden­ tifikacijom (ne »scomber thynnus«, već eventualno Scomber bisus, kako je u ARj 18, 824).

303

mologija tom tipu grčko ρόμβος, riječ koja je imala dva osnovna značenja: 1. »tout objet de forme circulaire« (»tournoiement« -> »objet tournant« -> »toupie«) i 2. »rhombus, lozenge, i. e. four-sided figure with all the sides, but only the opposite angles, equal« (Bailly, Liddell-Scott). Zahvaljujući drugom značenju, već je u grč. nastao ihtionim ρόμβος kao oznaka za neke plosnatice, koji se u našem jeziku na­ stavlja u izrazima rumb]-ac i rubj-ac i njima se označuju Rhombus maximus i Rh. laevis. I identifikacija grčkog ihtionima i etimologija našeg sigurne su i ne podliježu sumnji (v. 4.3.1.1.). Međutim, iz prvog značenja grč. riječi ρόμβος, tj. »zvrk« ili »vrtenje«, zbog izrazito vretenastog oblika ribe, njene brzine i karakterističnog ponašanja, nastala su imena za Abi40a. Vrijednu semantičku paralelu nalazimo u katalanskom, gdje se Abi zove golfàs, tj. »zvrk« (v. 19. bilj. 50a) i baldufa, opet »zvrk« (Lozano 395; Alcover-Moll 2, 235). Nema nikakve sumnje da su iz grč. ρόμβος (ρόμβος) nastali naši nazivi rumò, rumbac, rumbak, rumboc, rombić4041423, rumbič, te s aloglotskim morfemima rmibo, rombo*2, rumbul*3. Iz istog izvora potječu i stariji denazalizirani oblici rubac, robac i rubič. Ako te potvrde naziva za Abi usporedimo sa nazivima za Rhombus sp. (popis |128|, 4.3.1.1.), vidjet ćemo da je grčki izraz ρόμβος dao uglavnom iste reflekse bez obzira na sadržaje koji su im bili pridruženi: iz grčkog značenja 1: »vrsta tunine«, iz grč. značenja 2: »plosnatica Rhombus«. Međutim, dok za ρόμβος = »plosnatica« imamo nedvojbene potvrde u starih grčkih pisaca, za signatum »vrsta tunine« možemo reći da je do transfera sadržaja po svoj prilici došlo kasnije i to zapadno od same Grčke. Naziv je u na­ šem sistemu postupno zauzimao svoje mjesto, izbjegavajući homonimijske sukobe s oznakama za Rhombus sp. ili s oznakama za druge Thunnidae, ističući razliku pomoću modifikacije morfema ili »uskačući« u »praznu kućicu« tamo gdje je ona ostala neispunjena: na Srakanama se Abi nazvao žnjonfet, a raspoloživo je rumbac postalo oznaka za T th ; u Baškoj Vodi, Abi je trup, a rondun (v. bilj. 43) je postao oznakom za Oal. Slično se događa i s nazivom trup: na Koločepu je Abi šarban, a trup je zato postao oznakom za Eth itd44. 20.3.1.3. Na suprotnoj obali, čak ni u tzv. Magna Graecia*5, ne nalazimo ime­ na za Abi izvedena iz ρόμβος. Po svemu sudeći, homonimija naziva za dva morska stanovnika, ma koliko god oni bili različiti, nije bila podnošljiva. Ondje je u tu svrhu poslužio grčki, paradigmatski bliski sinonim στρόμβος »Kreisel«, »zvrk«, naj­ češće latiniziran u *strombulus*647. Potvrde su navlastito brojne u Liguriji: strombo, strambalo (P.-S.), strwnbit (Tortonese 11, 346), Stromboli (Penso)41. Jednako je i u sardskom, gdje strumbu, strümbulu označuje »puža« (kao i kod nas v. 39.3. i 40.1.4.) i »strombo, pesce della famiglia dei tonni« (M.-L. Wagner DES 2, 436)48. Dakle, 40* B. Finka (MR 24, 1972, 63) krivo navodi u članku »Luci' sistematsko ime Rhombus maximus. 41 B. Finka i A. Šojat bilježe za Žirje rubič (Rasprave Inst. sa jezik, 1, 199). 42 Ven. pozna rombo samo kao oznaka za plosnaticu Rhombus sp. (Boerio 582). 43 Vrlo je vjerojatno da je iz jednog *rombun nastao rondun, naziv za Oal u Baškoj Vodi i za T th u Nerezinama. 44 Dakako, u svim tim slučajevima moramo dopustiti i određenu nesigurnost kod ispitanika u identifikaciji, na što ukazuje i V. Valente (»errori vari d’individuazione«) u BALM 5—6,143; v. i bilj. 83. 45 Usp. G. Rohlfs, Lexicon... 442. 46 I osnovni i izvedeni oblik nastavljaju se u našim imenima za puža Ccrithium vulgatum: štrinnba, hrmnbul, llrumbulja itd, v. popis |147|; usp. južnotal. strùttimeli »sorta di conchiglia« i strümmulu »trottola«, Rohlfs VDS 713. 47 Za oblike nastale iz unakrštavanja sa στρόμβος, v. 19. bilj. 27. 49 Nema, prema tome, mjesta sumnji koju izražava C. Battisti, BALM 4, 44.

304

i kad je riječ o tal. i sardskim oblicima, nalazimo se u semantičkom polju »vrtjeti se«, »zvrk«, a to će biti još vidljivije kad niže budemo govorili o oblicima tumbarello i var. koje smo i mi posudili od svojih jadranskih susjeda. 20.3.1.4. Sve smo te oblike naveli kako bismo pokazali da je naše trup (s brojnim varijantama) teritorijski potpuno okruženo oblicima koji se temelje na semovima »vrtjeti se«, »kretanje naokolo«, »zvrk«, a to nas navodi da sumnjamo da bi metaforizacija na trup »deblo«, »tijelo bez udova« bila autohtono nastala kod nas kao p r im a rn a motivacija. Skloniji smo u trup, -ac i si. vidjeti s e k u n d a r n u motiva­ ciju, do koje je došlo: a) da se »protumači« inače nemotivirano *rupac, koje je na­ stalo ili je moglo nastati iz rubac -> gen. rupca, i b) da se kao i u tal. izbjegne ne­ podnošljiva homonimija. Dodavanjem protetičkoga t- vrši se paretimologizacija i izraz se upućuje na novi sadržaj koji je razumljiv, a i opravdan zbog biomorfoloških karakteristika ribe. Iako je trupj-ac - > »trup«, »deblo« jednako semantički opravda­ no kao i rumò -> »zvrk«, ipak mislimo da je manje vjerojatno da se za vrstu ovakve ekonomske vrijednosti, kojoj u strukturi imena nalazimo odreda naslijeđene ili posuđene nazive, stvara kod nas i iz naših jezičnih sredstava novi tip naziva i to samo na jednoj polovici obalnog poteza, dok druga polovica nastavlja zatečeni na­ ziv. To je tim manje vjerojatno kad vidimo da se veza sa trup »deblo« itd. lako gubi, kao što nam potvrđuju varijante truf, trufić i još više trut. Dakako, tvrdnja da su rubj-ac i trupj-ac potekli iz istog izvora još je uvijek samo hipoteza i dok se ne bude zasnivala na čvršćim argumentima ili dok se ne pronađe odlučni »missing link«, morat ćemo smatrati da je naziv trup za Abi metaforički nastao prema svesl. trup »deblo« itd. T o isto vrijedi i za izvedenice trupać, trupačić, trupčić, trupac, trupina, te za neočekivane varijante truf, trufić, trofie i za semantički neopravdano trut. 20.3.2. Nekoliko mjesta u istočnoj Istri i neki kvarnerski otoci nazivaju vrstu Abi pomoću naziva koji su recentnije posuđeni iz tršćanskog dijalekta i kaó da se još nisu ustalili u našem sustavu. To su oblici znjonfet, žđunfet, šgonjfet, žonfet i znjufeko. Izvorište tim posuđenicama je tršć. gionfeto, koje Rosamani (Vocabo­ lario giuliano, Bologna 1958, p. 1020) definira kao »tamburello comune, Auxis rochei, detto anche tonnina di Dalmazia (carne compatta rossa)«. Ihtionim za istu regiju bilježe Penso, P.-S. i Pr 660 (prema Canestriniju i Faberu)49. Stariji njegov oblik uočio je još K. Gesner: »Venetiis Thynnum vocari audio el ton eique similes pisces, alterum la palamida : alterum el sgomphadiggio« (Nomencl. 110). Očito je da za današnji tršćanski jezični osjećaj sgionfeto počiva na pridjevima sgionfo »gonfio«, sdionfado, sdionfo, sgionfon, sgnonfo50, koje navodi Rosamani, pa se ime za Abi tumači kao »napuhana, otečena« riba ili pak »riba koja nadimlje«. No, kako je ta slika sadržaja usamljena, a riječ je o vrsti koja i u Italiji najčešće nastavlja starije nazive, smatramo da etimologiju (stricto sensu) valja tražiti u grčkim ihtionimima γόμφος, γομφάριον (Liddell-Scott 356) > novogrč. γουφάρι, γοφάρι »riba iz obitelji Scombridae« (Proia 661), što doslovce znači »mali kolac«, »kavija« (v. 19. bilj. 49)51, a ta slika sadržaja u ovoj skupini nije nikako rijetka. 49 V. i G. Pinguentini (Nuovo Diz. del dial. triestino, Bologna, < 1 9 6 8 > , p. 297): sgionfeto »pes­ ce marino, Auxis rochei«. 50 Usp. ven. sgionfà (gonfià) »gonfiato«, sgionfàr »rigonfiare«, sgionfito »alquanto gonfio e tumido«, sgionfo »tumido, enfiato«, Boerio 655; sve od lat. CONFLARE »zusammenblasen« REW 2135 (v. i REW 4406). 51 Za tu sliku sadržaja u ihtonimiji, usp. Strömberg 36; v. i H. Frisk GEW 1, 319, Chantraine D ELG 1, 232. 20

V. V IN JA E T IM O L O G IJA I.

305

Ukratko, ishodište bi tršć. oblika bilo isto kao i za naše gof (Seriola dumerilii)52 i kat. golfàs (Abi), a o podudaranju naziva za Thunnidae i Carangidae (gof, lica, šuvar i dr.) bit će još govora (v. 19. bilj. 50a i 20. bilj. 6, te 20.5.1.1. i 21.3.1.1.). 20.3.2.1. U semantizmu »koji je kao batina«, »kolac« i si. nalazi se još jedno ime za Abi: batoglav, batoglavac. Za metaforički prijelaz »bäton« -> »jeune thon«, v. 19.3.3. i bilj. 35; usp. na Malti mazzita (Aquilina 579). 20.3.3. Već smo se više puta susretali s imenima za Scombridae i Thunnidae koja su sadržavala sem »lošeg i neugodnog okusa« (v. navlastito 19.3.7.1. i bilj. 60; 19. bilj. 43). Ovdje ćemo pokušati sakupiti na jedno mjesto nazive koji sa svojim sadržajem upućuju na takav semantizam. Od davnine je poznato da su tune, trupci i uopće plava riba teško probavljivi, da svi dijelovi njihova ogromnog tijela nisu jednako dobri i da valja dobro paziti da se tunina jede samo dok je potpuno svježa. O tim pojedinostima stari pisci govore na mnogo mjesta. Hikezije (ap. Athen. 7, 302) smatra da je meso u tune, koju on naziva άμία, meko, lako probavljivo, ali da »zatvara«, dok Plinije ističe da su najiraženiji dijelovi oni s trbuha53, »samo ako su svježi, jer čak i tada izazivaju teško podrigivanje«53* (»Hi membratim caesi cervice et abdomine commendatur atque clidio, recenti dumtaxat et tum quoque gravi ructu«, 9, 48). I suvremeni se autori zadržavaju na tim detaljima, no oni više insistiraju na razlici u kvaliteti između različitih vrsta i gotovo se svi slažu da je meso u trupa posebno nepro­ bavljivo545. 20.3.3.1. Takve osobine referenta nalaze odjeka i u njegovim nazivima. Od naših imena najprozirnije je jutej, koje sadrži pridjev (l)jutss izveden pomoću rom. morfema -ELLU. Na istom se semantizmu temelje nazivi pastrica, pastrica i paretimološko pastirica, koje smo već spominjali (19.3.7. i 20.2.2.), izvodeći ih iz poštar »opor«, dok smo grancat objasnili pomoću RANCIDUS »ranzig« (19.3.7.1. i bilj. 60). 20.3.3.2. Preostao nam je naziv šarban (Abi i Tth) i njegove varijante. Šarban se danas povezuje sa »šaren«. Opravdanost tog tumačenja proizlazi iz usporedbe sa imenima šaruja i šarenda polanda (20.2.2.1.). No, budući da osim sa šarban raspolažemo i s oblicima šarbac, šerban i sarabanci, u kojima nema ni formalne veze sa šarm ni sadržajnog podudaranja sa »išaran«, samo se od sebe nameće da su ta tri oblika potekla iz zajedničkog izvora i da su šarban i sarabanci sekundarno tj. paretimološki motivirani, a da nemotivirano šerban mora predstavljati stariji oblik. Sekundarna motivacija za Šarban nam je očita ( morska Sphyraena ne predstavlja teškoće, jer su ribe morfološki slične81. I naši zoolozi prenose na istu vrstu imena za Esox lucius. Tako T . Šoljan (RJ 477) od Šest (neoznačenih) imena za vrstu Sphyraena navodi čak pet oblika koji se u narodu nigdje ne upotrebljavaju: štukan, štukovac, štukača, štukovača, štuka morska, da bi na kraju, između navodnika, dao oblik škaram, koji je jedini u narodu poznat (v. 21.7.1.1. i popis |411). Međutim, Šoljan navodi i oblik uc, što je očito isto što i lue, gdje je /- bilo shvaćeno kao rom. član. Ne znamo gdje je Šoljan zabilježio uc, ali nama je jedan stari ribar u Vranjicu spomenuo naziv učić, međutim, brzo se ispravio i rekao da nije siguran da li su tako nekada zvali male škarme. Šoljanova konstatacija uc tako potvrđuje i učić. Naprotiv, prijenos značenja Sphyraena spet -*■ Euthynnus thunnina može se objasniti samo tako da pretpostavimo da se za signans lue ( < luzzo) znalo, pa kako je za Sphyraena bilo čvrsto ustaljeno jedinstveno ime škaram, oblik je lue upo­ trijebljen kao jedno od označenih imena za tunu, jer se, navlastito u mjestima inten­ zivnog tunolovstva, nametala potreba jednoznačnog designiranja vrste Eth. Istina, postoje neke sličnosti, u prvom redu dimenzije, nacrt i boja, pa kretanje po povr­ šini i lov na svijeću (?), ali tu nismo pozvani dia donosimo daljnje zaključke i zato zadnju riječ ostavljamo ihtiolozima. Prema tome, za nas je izraz lue Eth posuđen iz tal. (najvjerojatnije ven.) luzzo, dok prvotni impuls za prenošenje naziva s jedne vrste na drugu valja i dalje tražiti. 20.5.1. Ne znamo da li su u kakvoj vezi sa lue nazivi lukić i lukančić koji se upotrebljavaju za određenu veličinu tune. 20.5.1.1. Na više mjesta pučke taksonomije (bilo strane bilo naša) kod označa­ vanja pripadnika obitelji Scombridae (lato sensu\) posižu za imenima koja inače označuju pripadnike obitelji Carangidae i, obrnuto, imena za Carangidae često su »pozajmljena« iz skupa oznaka za Scombridae. Nekoliko smo takvih slučajeva već spomenuli (20.1.1.; 20.3.2. i bilj. 57), a kad budemo razmatrali imena za Carangi­ dae (21.), vidjet ćemo da se Seriola ponegdje zove voj, da se Lichia sp. zove gdjegdje pastirica ili da Naucrates ductor dobija ime skušac82. Ne isključujemo mogućnost neustaljenosti naziva pa čak ni krive identifikacije83, no nedvojbeno je da su dvije obitelji po mnogim crtama slične, što se najbolje vidi iz činjenice da su ih i sami ihtiolozi ne tako davno svrstavali zajedno. U uvodnim napomenama o ribama iz obitelji Carangidae, Tortonese (11, 153) izrijekom navodi: »I pareri degli ittiologi discordano circa la loro posizione sistematica. Considerato il comune addattamento alla vita pelagica, non sorprende l’antica inclusione dei Carangidi e dei loro affini nel gruppo degli Sgombroidi...« Takva situacija oko referenta (označene stvari) može dovesti i do unakrštavanja izraza, to jest do »kompromisnog« signansa, kao 81 »La sua forma (se. di Sphyraena spet) ricorda moltissimo quella del luccio«, E. Ninni 31. 82 Sličnu situaciju u tal. dijalektima spominje V. Valente BALM 5—6, 143; Penso navodi za ven. naziv fanfulo kao oznaku za Abi, iako bismo očekivali da će to biti naziv za Naucrates ductor. Nadalje, Corominas (DCELC 3, 628) tvrdi da se »en catalàn la Lichia glauca llama palamida o palomida«. 83 Možda je i Luko Zore (cit. u ARj 17, 481) krivo identificirao Sorbona na Šipanu kao »vrstu orhana« ( = Seriola), »jer su po njemu crne kaplje, te je šarbast«. B. Košić je, naprotiv, za isti kraj identificirao šarban = Auxis bisus; usp. B. Finka, l. c.

311

što je to očiti slučaj u Brni, gdje je lue ( = Eth) promisnim likom lic.

X

lica (Lichia sp.) rezultiralo kom­

20.5.1.2. U situacijama kad jedna riba naliči drugoj, kao što je to slučaj između različitih tuna, bilo da je riječ o boljoj i lošijoj vrsti, bilo da je posrijedi sličnost između pripadnika dviju obitelji (Thunnidae/Carangidae), jedna se od njih naziva divljom (v. 2.1.4.), »križanom«84, »polovičnom« (usp. pobugvepoarbuna = Naucra­ tes 24.1.3.1.) ili joj se daje naziv mulac, što je par excellence oznaka za križanca ili bastarda85. Mulac je tako postao oznakom za Eth u Voloskom. Naravno, pri odlu­ čivanju kod izbora termina za oznaku »križanosti« mogla je izvjesnu ulogu odigrati i paradigmatska reminiscencija jednakog konsonantizma koji je u lue. 20.5.2. Leđa i bokovi su u Eth raznoliko išarani86, pa je to u tal. dijalektima uvjetovalo nastajanje naziva alletterato, allitrato i si. (Penso). Iz tog jezika preuzet je i naš naziv leterat, koji po konceptualizaciji odgovara našem obliku napisan (v. 5.2.1.1.). 20.5.2.1. T i elementi nacrta i navlastito kose tamnije crte87 u nekih tuna izaz­ vali su metaforu na voj »naslaga, sloj pri pletenju plota svijanjem pruća« (ARj 21,251), koji Parčić (p. 1118) tumači kao »strato o fila nelle siepi«88. 20.5.2.2. Na vrijeme najintenzivnijeg lova velikih primjeraka tune, koje pada u proljeće89, upućuje naziv jelenka »jer je Jelenino u maju«, kako tumači naš ispita­ nik u Bakru. 20.5.2.3. Ne znamo protumačiti ime (ili determinativ) rudan. B. Finka (l.c.) misli da je »vjerojatno preuzet iz kopnene zoološke nomenklature« i upućuje na oblik rudan kao naziv za prasca i ovna u ARj 14, 228. Kako je naziv zabilježen u Ulcinju, može se pomišljati na djelovanje nekog albanskog oblika. 20.5.3. Lik bonü, što ga za Eth donosi M. Kišpatić (1893) zacijelo je knjiška reminiscencija. Usp. engl. amer. bonito ( < španj. > pori.). Mišljenja su o etimo­ logiji podijeljena; v. P. Barbier R LaR 53, 1910, 28 i Corominas DCELC 1, 468.

84 U Molfetti lecce bastarde·, »l’aggettivo 'bastardo’ è aggiunto a rinforzo di questa idea spesso contrapposto a gendàilè, 'gentile’, che ha invece il senso di 'vero, autentico, di miglior qualità’«, V. Valente BALM 5—6, 143. 85 T u pojavu najbolje ilustrira paralelizam koji nalazimo kod naziva za »ne-pravog« arbuna (Pagellus acarne), koji se naziva čitavim izosemičkim nizom: mulac, kopile, kopilić, ugotica (v. popis |66| i 26.3.3.4.). 86 »Dorso azzurro scuro con macchie e linee sinuose nere«, Tortonese 11, 365—6. 87 »Le dos bleàtre, traversé verticalement par douze à seize larges bandes de couleur plus ou moins estompée, noiràtres ou brun foncé. Chez les adultes, ce sont surtout les lignes obliques qui sont visibles...« Dieuzeide 3, 147. 88 »Naziv voj ne nalazi se ni u građi Akademijina rječnika, ali je kao metafora jasan i glasovno i značenjski«, B. Finka, MR 24, 1972, 63 (?). 89 Usp. J. Basioli SRJ. Tabelarni pregled na kraju knjige (bez oznake stranice) pod br. 75.

312

21. ŠNJURI, LICE, GOFI I SLIČNE BRZE RIBE

21. U prethodnom smo poglavlju vidjeli da sličnosti između pripadnika obitelji Scombridae (sensu lato) i Carangidae izaziva recipročno izmjenjivanje imena. U ovom ćemo poglavlju raspravljati o imenima skupine riba kojoj su najkarakterističniji predstavnici tzv. »trnoboci«, »šnjurke« ili bitinice, sistematski nazivani Caran­ gidae. Zajedno s njima obradit ćemo zbog istih razloga i nekoliko naziva za vrstu Temnodon saltator koju neki autori svrstavaju među Carangidae (cf. Šoljan RJ p. 376, CCLXXXIII), dok je noviji repertoari tretiraju kao posebnu obitelj. Jednak je slučaj i s vrstom Corpyhaena hippurus1. Narod, naravno, razlikuje samo naj­ uočljivije posebitosti, njegova je designacija izrazito sumarnija, pa ćemo i mi po­ kušati slijediti stanje pučke taksonomije i raspravljati o imenima za ovih šest vrsta: 21.1. 21.2. 21.3. 21.4. 21.5. 21.6.

Trachurus sp. Lichia sp. ( + / = Campogramma) Seriola dumerili Naucrates ductor Temnodon saltator Coryphaena hippurus,

a tako smo postupili i u popisima |84|— 189|. 1 Fam. Pomatomidae Pomatomus saltator L .( = Temnodon saltator) ............................................................ |84| Fam. Carangidae Trachurus trachurus L. ( = Tiachurus linnaei) 1. . Trachurus mediterraneus STDCHR j l 85l Seriola dumerili RISSO ................................................................................................ |86| Naucrates ductor L ............................................................................................................. |87| Trachynotus ovatus L. ( = Lichia glauca) \ Lichia amia L. J|88| Campogramma glaycos LAC. ( = Lichia vadigo) ) Fam. Coryphaenidae Coryphaena hippurus L ................................................................................................... |89| (Tortonese 11, 151—179). Jednako i CLOFNAM : 129. Pomatomidae (obradio T h. Monod) 131. Carangidae (obradili J. C. Hureau i E. Tortonese) 132. Coryphaenidae (obradio E. Tortonese) FFA ima samo 2 F lc CARANGIDAE (Stachelmakrelen): Trachurus trachurus (L.) ( = Caranx t., T . linnaei) Trachurus mediterraneus L Ü T H . Lichia glauca (L.) ( = Trachinotus g.) Lichia amia (L.) Naucrates ductor (L.) Seriola dumerili (RISSO)

313

21.1. Najčešće lovljeni predstavnik obitelji Carangidae (po Loriniju, Bitinice) •riba koja oblikom i bojama najviše naliči na Scombridae2 jest šnjur, sistematski nazvan Trachurus. Šnjur ili Hrun je duguljasta, vretenasta, bočno spljoštena riba koja posjeduje nezamjenjivu karakteristiku: »bočnu prugu, pokrivenu velikim lju­ skama poput štitića, koja nije ravna već se spušta naniže u svojemu stražnjem dijelu. Svaki od štitića u stražnjem dijelu nosi trn po sredini natrag okrenut« (R. Mužinić u PomEnc 7, 449). Ta među morskim stanovnicima uglavnom usamljena osobitost uvjetovala je grč. ime τραχοΰρος (τραχοΰρος), koje nalazimo kao nedvojben naziv za jednog od pripadnika te vrste kod Numenija (ap. Athen. 7, 326a), kod Filotima (iap. Galen. /CMG 5, 4, 2; p. 372/), te kod Opijana {Hai. 1, 98). Zanimljivo je da izraz tog toliko prozirnog ihtionima (τραχύς + ουρά = »rough-tailed«)3 nije u pučkim nomenklaturama sačuvan4, Naprotiv, slika se sadržaja pod drugim izrazima, iako rijetko, sreće u nekim jezicima kao, na primjer, na Korzici cudaspru (Caraffa 113). Naziv trnobok, koji donosi T. Šoljan (RJ 403—4), nismo nigdje u narodu za­ bilježili, pa je očito riječ o knjiškoj tvorevini5, jednako kao u poljskom ostrobok jpospolityj {Ryby 163) ili u engl, rough-tailed jsticklebackl (Fr. Day 1, 238). 21.1.1. Kao i kod sve ribe koja se lovi u velikim količinama6 (tzv. »riba od mase«, usp. šnjur od mase), i imena za Trachurus sp. pokazivat će dvije stalne crte: a) bit će to naslijeđeni (zatečeni) i kasnije prilagođivani nazivi, i b) pored takvog naziva, koji vrši funkciju neoznačenog termina, pojavljivat će se naše tvorbe i to isključivo u svrhu isticanja rasta ili dimenzija. Prema tome, za Trachurus sp. mo­ žemo postaviti: a) svi nazivi koji nastavljaju SAURU označavaju vrstu (u opoziciji prema drugim vrstama), b) svi ostali nazivi, nastali na osnovi različitih konceptualizacija i metafora iz drugih leksema, označavaju isključivo stadij u rastu (u opoziciji prema drugim stadijima is te vrste); c) nazivi iz a) uvjetovat će muški gram. rod za sve ostale nazive. 21.1.1.1. Da varijante našeg neoznačenog naziva, jednako kao i brojna rom. imena za Trachurus sp. potječu iz grč. σαΰρος iz kojega je i lat. posuđenica saurus nema nikakve sumnje. Kao i istoznačno lacerta, i σαΰρος/saurus predstavlja — valjda zbog boje — prijenos kopnenog naziva s vrijednošću »gušter(ica)« na ribu. Međutim, nismo tako nedvojbeno informirani o tome koju je vrstu u grčkom je­ ziku σαΰρος kao ihtionim označavao. Leksikografi i etimolozi (Liddell-Scott, Bailly ; Strömberg, Frisk i d’Arcy) redovito postavljaju: σαΰρος = τραχοΰρος što ipak nije potpuno sigurno. Aristotel (HA 9, 3, 1) svrstava σαΰροι među brojne ribe koje žive u jatima, no u tom su nabrajanju σαΰροι daleko od skuša i palamida i navode se između bukve i krba. Opijan, naprotiv, tvrdi da σαΰροι pasu po dnu {Hai. 1,106) i da se sklanjaju po rupama u stijenju prekritom školjkama (1. 142). Od Plinija 2 »Spesso viene ad arte confuso con lo sgombro«, P.—S. 87. U prethodnom smo poglavlju vidjeli da neka imena ove ribe, kad dođe do dovoljne divergencije leksema iz istog etimona, služe za označavanje vrste Auxis bisus : cam m e šuvar, Rivanj = Auxis bisus šanm, Rivanj = Trachurus sp. (v. 20.1.1.) usp. frane, maquereau bđtard (Dieuzeide 2, 263), njem. Bastardmakrele (FFA 574). 3 »Ab caudae asperitate nomen traxit«, Rondelet (De pise. mar. 233). 4 Ako se izuzme djelomično nastavljanje izraza u južnotal. tratile (Taranto 46; Penso), tràulu (Lecce), tr&vulu (Brindisi), Rohlfs VDS 758—9. Tal. oblik tracuro, koji navodi Rohlfs Le­ xicon 509, nije pučki naziv. 5 Usp. oštrooki (?) trnobok kod N. Finka 49. 6 »Questi Carangidi vengono pescati in abbondanza, ma hanno scarso valore«, Tortonese 11,163.

314

(32, 89) doznajemo da je jetra u te vrste dobra kod otečenih zaušnjaka (»ad paroti­ das utuntur«). U rekapitulativnom popisu (32, 151) ne nalazimo saurus, već sorus, što je vjerojatno različita oznaka za istu ribu7. Bilo kako bilo, izraz σαϋροz/saurus nastavlja se u jezicima oko Sredozemlja i, različito prilagođen, označuje Trachurus sp. O tome je još K. Gesner imao prilično jasan pregled: »Trachurus etsi Romae sauro dicatur ut Massiliae suvereau. Is autem qui Romae tarantola nominatur, colore ac universa corporis forma similis adeo terrestri Lacerto est. A Romanis sauro dicitur. Romani sumrum vocant quem Veneti un suro. Genuenses un sou vel surelle nominant. Massilienses maiorem huius generis piscem suueram, un suuereau minorem vero un egau vel un coquin appellant. Circa Monspelium saurel vel sieurel dicitur, ab aliquis gascon, a Santonibus cicharou, a Gallis maquereau bastard id est scomber spurius«, (Nomencl. 105—6). Latinska je deminutivizacija vrlo stara i ona je, jednako kao i grčka (σαυρίδι), omogućila i pokrenula čitav niz paradigmatskih promjena, a ne smije se zanemariti ni već spomenuto Plinijevo sorus8, koje je također bilo povodom paretimološkim adaptacijama9. 21.1.1.2. Naši nastavljači izraza σαϋρος)saurus pokazuju znatna divergiranja od etimona i taj se razvoj očituje u međusobno toliko udaljenim oblicima kao što su strun, širun ili čak šnjur. To je zavelo Skoka pa je širun i šnjur tumačio (ZfrPh 50,527) pomoću »< *serranus REW 7866, eine Ableitung von serra »Säge«, welches als Fischname in Ragusa auch vorkommt: sijera...«. No, u ZfrPh 54, 463 se isprav­ lja: »nicht auf *serranus REW 7866, wie ich fälschlich angesetzt habe, sondern auf die -owe-Ableitung von saurus REW 7627, Rohlfs (EWUGr) 1920«, naglašava­ jući pri tom da »die lautliche Seite (ist) nicht vollständig klar«10. Takvo točno izvođenje i precizna identifikacija nepotrebno su zakomplicirani i zamagljeni u članku sarun (ERHSJ 3,206) uvođenjem krive identifikacije (»acciuga, sardon« /?/), ispuštanjem sistematskog naziva (»vrsta plave ribe«) i dvojakim tumačenjem eti­ mologije (»dalmato-romanski ostatak od vlat. *surone« i »od grč. naziva za morsku ribu σαΰρος«)11. Naši se refleksi koji nastavljaju taj etimon mogu podijeliti u dvije skupine. U prvu, brojniju skupinu spadaju oblici izvedeni iz saurus proširenog pomoću mor­ fema -ONE. U njima se odreda pojavljuje nazalni elemenat. T i su oblici starije posuđenice, a to se najbolje vidi iz lika s metatezom: šnjur. Drugu skupinu čine oblici bez nazalnog elementa, a to znači likovi koji su nastali bez augmentativa -ONE, a pitanje njihove kronologije bit će zastrto paretimološkim uplitanjem for­ malno sličnih oblika. 21.1.1.3. Od likova sa nazalom najrasprostranjeniji je šnjur, kojemu je metatezu Skok protumačio još u ZfrPh: »Die Metathese r — η > n — r erinnert an missorium > šmur«, to tim više što nam je nepalatalizirano šnur F. Ivanišević po­ tvrdio još 1903. za Poljica (cit. u H 413—4). Od šnjur paretimološki nastaje šinjur. Bliži su lat. ishodištu parovi 7 8 9 10 11

Usp. aurata/orata (14.2.1.). Koje Plinije navodi između škrpine i krba. V. C. Battisti BALM 2—3, 90 i 4, 49. Više manje isto tumačenje nalazimo i u Term. 51. Iako nigdje ne nalazimo uglaste zagrade kojima se naznačuje intervenciju priređivača, čla­ nak ipak nije napisao Skok, jer se u tekstu navodi Bazioli (sic) sa prinosom iz XV godišta Morskog ribarstva (1963), a po svemu se da zaključiti da priređivač nije znao za Skokovo mi­ šljenje iz ZfrPh 54, 463, koje se u Lit. niti ne spominje.

315

sarunjšarun srunlstrun. Očito je da su drugi termini u parovima (šarun i strun) rezultat sekundarne moti­ vacije: u prvom slučaju na šaren, šara, a u drugom na struna (zbog ispupčene i oštre bočne linije). Zasebno stoji širunjsirun, kojemu ne znamo objasniti promjenu vokala u osnovi12, iako raspolažemo s potvrdom scero(nem) iz splitskog statuta za godinu 1312 (v. 19.3.4.1.). Iz takvoga širun paretimološki zbog formalne sličnosti nastaje šimun, sa oslanjanjem na antroponim kao u slučaju joško za Gobius sp. (v. 13. bilj. 30). 21.1.1.4. Kod oblika bez nazala (sur, suro, šuvar, šuvor, šovrić) situacija je sasvim drugačija. Kad je osnova sauru bila sama, tj. kad njezinu razlikovnost nije podupirao morfem -one, došla je u formalno podudaranje s refleksima koji su se razvili iz lat. SÜBER (*SÖBER) »pluto« (REW 8357, FEW 12, 332), od kojih je dovoljno navesti ven. suro, tršć. sur, bolonjsko s&ver i južnofranc. sieure, te Gesnerove likove iz 21.1.1.1. pa da se vidi da je u svim tim govorima došlo do izjedna­ čavanja oblika izraza za »pluto« i za ribu Trachurus. Paralelan je bio razvoj i na našoj obali: šur, šuvar, šuvor istovremeno su izrazi za oba sadržaja, jednako kao u tal. dijalektima, u južnofrancuskom (v. citat iz Gesnera, 2.1.1.1.) i u brojnim iberoromanskim govorima13. Zbog tog je razloga nemoguće utvrditi da li smo naše ihtionime preuzeli iz dijalekata sa suprotne obale ili su oni autohtoni rezultat paralelnog razvoja izraza za oba sadržaja na našoj obali14. Jedino nam taj paralelni razvoj dvaju izraza može protumačiti romanska i naša imena za Trachurus sp., pa nam zato i nije potrebno tražiti nekakve tobožnje sličnosti između boje pluta i boje ribe kao što je to činio P. Barbier (»On peut expli­ quer que le nom du liège ait été donne au maquereau bàtard par les nuances jaunàtres ou dorées qui distinguent ce poisson«, RLaR 53, 51), to tim manje što sama priroda te vrste plave ribe to ne dopušta15. Kad su se fonetskim razvojem izrazi za »pluto« i za Trachurus sp. izjednačili, ne samo da drugi oblici izraza za sadržaj »pluto«, koji ne mogu potjecati od saurus, počinju označavati ribu (usp. tal. sughe­ rello, ili u Livomu sugarello), već se u osobinama samog referenta, tj. ribe, traži razlog zašto je »uspoređena« s plutom. Tako dolazi, na primjer, do tumačenja kojim G. Malagodi pokušava objasniti povod takvoj denominaciji: »Così chiamato perchè succhia, assorbe l’unto in cui viene cucinato«16. Međutim, ako narod misli da šuvar (riba) upija masnoću, lingvist mora znati da je do takva narodnog mišljenja moglo doći zato što postoji i šuvar (pluto), koji isto tako upija, a da su dva homonimna izraza nastala neovisno jedan od dnrgoga pukom slučajnošću i igrom fonet­ skog razvoja. T u čak nije ni riječ o nepodnošljivoj homonimiji, o homonymie fđcheuse, kako bi je nazvao Gilliéron. Oba sadržaja pod jedinstvenim izrazom pripadaju i kod nas i u rom. jezicima istoj konceptualnoj asferi: šuvri su dio mreže kojom se 12 Priređivač nam zapravo ništa ne tumači navođenjem »Oblik sirim, širim predstavlja disimila­ ciju o — u (o) > *seron > širun« (ERHSJ 3, 206), jer to ne znači ništa. 13 Lozano br. 410. 14 Skok 3, 366 smatra sAvar »pluto« dalmato-romanskim leksičkim ostatkom. 15 Samo je nedovoljno snalaženje u meandrima sistematskih oznaka i nepoznavanje refere­ nata bilo uzrokom što Corominasova tumačenja za španj. imena chicharro i jurel nisu do­ kraja jasna (DCELC 2, 46 i 1078). 16 Cit. M. Cortelazzo, Elba 106. Isto tumačenje donosi i Rosamani 1123 za tršć. suro »pluto« i Trachurus.

316

love šumi, a kako oni nisu baš dobra riba17, što možemo očekivati nego da će se njihovo ne odveć ukusno meso usporediti sa šumom, tj. sa plutom na mreži. To je još jedan primjer kako se za homonime koji su nastali kao rezultat slučajnosti fo­ netske konvergencije pronalazi opravdanje18 u zajedništvu izraza: za talijanske ribare Trachurus upija masnoću, a za naše je njegovo meso ukusno — koliko i pluto. Jezici istočnog Sredozemlja u kojima nije došlo do podudaranja sa lat. suber (*s5ber), nastavljaju grč. σαϋρος: pučki novogrč. σαυρίδι i σαφρίδι (Proia 2145; PM CM 155) iz kojega je i bug. safrid (Drenski 175). Međutim, u novijim stadijima grčkoga došlo je zbog oštrog boka do paretimološkog naslanjanja na σταυρός »križ«, a time i do sinonima σταυρίδι (Proia 2236). Iz tog oblika potječu alb. stavridhi (Pesh. Shq. 126), rum. stamidul (Vasiliu 327)19 i turski istamit (Nalbandoglu 39). 21.1.2. Sve ostale oznake za Trachurus sp. predstavljaju obilježena imena, koja daju dodatnu informaciju o veličini ribe, a to znači da supostoje s jednim od neobilježenih (nemarkiranih) imena. Takvi su ihtionimi odreda nastali na našoj obali. 21.1.2.1. Za označavanje malih primjeraka (iuv) uzima se neobilježeno ime vrste koja je upadljivo manja, a to je u ovom slučaju Clupea sprattus ( = C. papa­ lina). Njezino neobilježeno ime papalina podešava se muškom rodu (prema šnjur, šarun), i za Trachurus iuv dobijamo papalin i papalinac, jer kao što je na nekim mjestima trup šuvar, tako je i mali šuvar na nekim mjestima papalin(ac)20. 21.1.2.2. Brojniji su nazivi za primjerke većih dimenzija. U južnoj se Dalmaciji veći šnjuri nazivaju imenima koja označavaju da riba »dolazi izvana« (usp. kidfača, kulfar, afrikanka i si.). Takvo je ime bojanez, nastalo iz hiđronima Bojana prošire­ nog pridjevskim sufiksom za tvorenje etnika (rom. -ENSIS > tal. -ese > hrv. -ez)21. U varijanti bajanez ta je motivacija već zastrta. Prema bojanez, nastaje po formalnoj i sadržajnoj paradigmi arbanez i uz promijenjeni morfem, arbanas22, jer granična rijeka Bojana upućuje na Arbanase. 21.1.2.3. Kao što se papalina srednje veličine zove mezanela (f), šnjur srednje veličine zove se mezanac (m), a to je naša izvedenica od ven. mezàn »mediocre, tra grande e piccolo« Boerio 415 ( < lat. MEDIANUS »in der Mitte befindlich«, REW 5425)23; usp. u Abrucima lissa mezzana za Lichia amia (P.-S.). Prema tome imamo: papalina : papalin{ac) :: mezanela : mezanac. 17 »Leur chair peu estimée est inférieure à celle des Maquereaux«, Boudarel 315. Valjda zbog oštrog boka, Trachurus se u Marseilleu zove estranglo bello mero, a taj stilistički ih tio n im (= »zadavi punicu«), kao i poslovice što ih donosi Rolland 3, 162, dovoljno kazuje na kakvoj je cijeni kod ribara. 18 Usp. već klasični primjer homonimije izraza souci »briga« < sollicitare i souci »cvijet, neven, Calendula« < solsequia, koji donosi Ullmann Précis de sémantique franfaise, p. 40. 19 Koje Cioranescu DER 8143 izvodi izravno iz grč. σταυρός »križ«. 20 Etim. za taj naziv v. 23.2.2. 21 V. 15.3.3.6. U Koritima je svaki veliki cipal bojanez. 22 Za Arbanas, v. Skok 1, 54— 55. 23 Skok 2,432 ne navodi ihtionim, ali bilježi mezana »drveni sud«, koje ne može potjecati direk­ tno iz lat., kako priređivač navodi, već je i to posuđenica iz ven. Bez ven. posredstva preuzeli smo nesonim MeSanj iste etimologije.

317

21.1.2.4. Čitav niz imena za veće primjerke šnjura može se svrstati u semantizam »zvuk«, »glazba«. Razlog takvoj konceptualizaciji za ime ribe koja, koliko mi znamo, ne proizvodi zvukove, valjat će tražiti u bodljastoj bočnoj crti koja se uspo­ ređuje sa strunom. Takva se interpretacija najbolje potvrđuje u nazivu tamburić (m), gdje je m. rod uvjetovan rodom općeg imena za vrstu, koje ne dopušta *tam­ burica2*. U istom su semantičkom polju i muzikant na Braču i Hvaru25, a djelomično i hrokavac (usp. hrokavica za Triglidae, 11.1.3.)242526. 21.1.2.5. Srednji ili veliki šnjur nosi na nekim mjestima ime klapavac ili dvočlani naziv Šnjur klapavac. Teško je odrediti da li je tu riječ o fonosimboličkoj tvorbi prema klapati ili, kako neki ispitanici tumače, da je šnjur iz klape, tj. iz jata (usp. šnjur od mase). Varijante šklapavac i lapavac govorili bi u prilog prvoj pretpostavci. Neočekivana veličina primjerka unosi u sve te obilježene ihtionime stilistički naboj koji otežava etimološku interpretaciju. Jednako su tako stilističke tvorbe nazivi kalibard, kalibardo, kalibardin koje ne znamo objasniti usprkos njihovu četverosložnom izrazu. 21.1.2.6.

Za tovariš, v. 20.3.3.2. i bilj. 57.

21.2. T ri ribe, kojima smo imena naveli u popisu |88|, pučka taksonomija grosso modo naziva jednim imenom, no, kako su ribe međusobno ipak različite27, a isto­ vremeno pokazuju znatan broj zajedničkih biomorfoloških crta sa vrstama Seriola i Temnodon ( = Pomatomus), događa se da se svih pet vrsta ponegdje nazove istim imenom kojem će se, u cilju isticanja razlika, dodati determinativi. Odatle velik broj dvočlanih naziva, upotreba jednog imena za više vrsta i, nadasve, česte ne­ sigurnosti i oklijevanja ispitanika oko identifikacije domaćih naziva. Zbog svega toga naše identifikacije imena iz popisa |88|, |86| i |84| valja uzimati s rezervom i stalno imati na umu da zabilježeni izraz odista u narodu postoji, no da ne možemo biti uvijek sigurni da označuje za sve ispitanike i za sva mjesta baš onu vrstu koju smo kao vrijednost tog izraza naveli. T a se nesigurnost očituje ne samo kod ispi­ tanika, već i kod leksikografa, pa čak i kod etimologičara kad uz izraze kojima se označuju ribe tih vrsta nižu kao ekvivalente imena najrazličitijih riba koja nemaju nikakve veze ni između sebe niti sa realnim stanjem28. Kao što se može očekivati, za tako teško odredive ribe29, koje nemaju neku upadljivu karakteristiku, nećemo imati mnogo oslonca ni kod klasičnih pisaca, pa možemo slobodno reći da ne zna­ mo kako su se Lichia, Temnodon ili Seriola nazivale kod Grka, a još manje kod 24 Etim. v. Skok 3, 440—1. 25 Pr 669 citira Fabera za Rijeku: musicanti. 26 Jedino nama poznato sadržajno podudaranje ( \ ) moglo bi se vidjeti u španj. cfucharro za koje Corominas DCELC 2,46 oklijeva da ga dovede u vezu sa cigarra ( = ckicharra) »cvrčak« ; usp. cMnchar, chichar (Rolland 3, 162) i dettarmi (Gesner, cit. 21.1.1.1.); port. ckicharro (Castro 122) 27 Ono što mi, slijedeći F r i RJ, označavamo kao Lichia: amia, glauca i vadigo,T ortonesell, 173— —177 tretira kao tri roda: Lichia, Trachynotus, Campogramma. 28 U članku lécchia VEI 573—4, navode se jedna za drugom ove ekvivalencije: lécchia, specie di lampreda, chien de mer, ombrina i Scomber ància (?). Danas najpouzdaniji tal. priručni rječnik Zingarelli daje u članku lécchia (p. 944) značenje »squalo di mare (Scymnorhinus licha)«, ali se uz tekst donosi slika ne za morskog psa već za Lichia amia, dok se na p. 969 s. v. lizza (2) upućuje opet na leccia, iako lizza u Italiji ne označava psa Scymnorhinus (usp. Tortonese 2,183). Ili, VDS 53 navodi za Taranto ardala sa značenjem »sorta di pesce, pesce lupo« iako je ardola u Tarantu Lichia sp., a ne »pesce lupo« (usp. Taranto 44) itd. 29 A o kojima se i danas zna relativno malo: »Non si sa molto sulle abitudini di questo pesce«, Lythgoe 219; jednako i PomEnc 4, 661.

318

Rimljana. No, kako je riječ o ribi koja je tražena30, a ne lovi se u većim količina­ ma, njezina će imena, baš zbog prvog razloga, postojati na svim mjestima, ali ih ekonomska vrijednost, zato što je zanemariva, neće nivelirati, tako da ćemo se u svim nomenklaturama sretati s velikim brojem denominacijskih osnova i s još većim brojem njihovih varijanti. 21.2.1. Već kod prvog i najraširenijeg imena za Lichia sp. ( = Lichia + Trachynotus + Campogramma), koje je kod nas zastupljeno s tipom lica, sukobit ćemo se sa nesigurnošću oko imena i njegova postanja. P. Iovius, na samom početku 16. stoljeća, sjećajući se jedne gozbe u Genovi, kad je posebno uživao u izvanrednoj ukusnosti lice, žali što ne zna kako se ta lechia naziva u latinskom3132. Ni mi danas nismo u boljem položaju, iako nije riječ o nazivu koji bi bio ograničen na jedna jezik, već o ihtionimu koji u različitim varijantama, podešen brojnim jezičnim sustavima, živi po čitavu Sredozemlju od Iberije do Poma. Navest ćemo samo nekoliko potvrda o toj rasptrostranjenosti : bug. lisa (Drenski 179)32; turski leka (Nalbandoglu 27), novogrč. λίτσα (Bikélas 229, PM CM 163)33; alb. lice, glice (Pesh. Shq. 127), lice (Filipi-Rakaj 256); tal. leccia, lizza (Tortonese; Zingarelli), tršć. liza (Rosamani 547), ven. /issa, lizza (Boerio 373—4; A. Ninni 191), abr. lèccié (Giammarco 167), Ankona: alice (Penso), Elba: lečča (Cortelazzo 66)34; prov. lico, lecito, leco (Tresor), lecca, licca, lechio, leccio (Nice), litcha35, nicha (Séte: Dieuzeide 2,269); frane, liehe; španj. leche ; bask. licha, itxas (Lozano 418—9)36; kat. leixa, leixola (A. Griera, Els ormeigs ... 62)37. Kod takova okruženja nema nikakve sumnje da su i naši nazivi lica, lica, lica, lisa i liceta38 potekli iz istog izvora kao i imena za Lichia sp. u drugim jezicima oko Sredozemlja. Samo, gdje je taj izvor? To je pitanje ostalo još uvijek bez odgo­ vora koji bi nas mogao zadovoljiti. 21.2.1.1. Za nas lica nije bila u »popisu nerazjašnjenih termina«, jer je Skok još 1930. u ZfrPh 50, 508 kratko i bez oklijevanja ustvrdio ùvea < lichia (Fisch)«, a nekoliko stranica dalje (525) tu istu tvrdnju nešto eksplidtnije iznio: »lica s. f. »lichia annia« (sic) < lichia mit derselben Wiedergabe des griech. χι wie in Dyrrha­ chium > Dmrazzo, skr. Drač«. Nakon toga, 1933, izašla je Term: »U Dubrovniku se još upotrebljava naziv lica, koji dolazi od grčkoga lichia« (p. 52). U ERHSJ 2, 293 priređivač je vrlo točno i čak redundantno identificirao licu kao »riba lichia amia, lichia glauca, scomber glaucus« i zaključio, uopće se ne osvrćući na mjesta 30 »Est et alius generosus piscis magnitudine atque colore medius inter thynnum et umbram, quem Romani pariter et Ligures lechiam appellant«, Iovius, cit. G. Ineichen BALM 2—3,101. 31 »Quo fit ut lechiam procul dubio fuisse amiam fateamur, quum nullum qui insigni sapore praestet piscem sine certo Latino nomine simus relicturi et nullus ab ipsa lechia piscis hodie ocurrat quem amiae nomine appellare audeamus«, (cit. G. Ineichen, na n. mj.). 32 U Crnom se moru javlja samo Lichia amia i to vrlo rijetko (Drenski). 33 Bikélas navodi i κλίσσα; usp. alb. licelglice i mjesto iz Gesnera u 21.2.1.3. 34 P.—S. navode za Sardiniju leccia, lezzo, lizza , lizzu, što je malo vjerojatno, budući da Wag­ ner DES i Penso bilježe samo serviola i strinola. 3 5 »Secundam igitur glauci speciem dicimus esse eam quam Provinciales liehe vocant«, Rondeletius. De pise. mar. 253. 3 6 Lozano za Lichia ( + Trachynotus -f Campogramma) upotrebljava gen. naziv Caesiomorus (amia, glaucus, vadigo). 37 Za arapske nastavljače istog etimona (leti, leitcha i dr.), v. Oman 175—6. 38 U Račišću je proširenje lica u liceta uvjetovano postojanjem naziva lic, koji u tom mjestu oz­ načuje vrstu Euthynnus thunina.

319

iz ZfrPh i iz Term (kojih nema ni u Lit. na kraju članka): »Od mlet. Uza. Taj mle­ tački oblik je zacijelo došao iz Dalmacije. Drugi su talijanski oblici, koji više odgo­ varaju fonetici: leccia (Nizza), (a)liccia, lecchia, leda (Genova), a istro-romanski lizza, lissa < lat. lichia«. Iz toga se može zaključiti: a) da je lica preuzeto iz mletač­ koga, a da je mletački, prije nego što nam ga je posudio (zapravo vratio, Rückwan­ derer}), isti oblik preuzeo iz Dalmacije; b) da je ishodište tal. i našim oblicima la­ tinsko, a ne grčko, kako je Skok tvrdio u ZfrPh i u Temv, c) da naš oblik manje »odgovara fonetici« nego tal. i istro-romanski oblici. Što ovo posljednje znači, ne razabiremo ni danas. Međutim, Skokova je etimologija i prije pojave ERHSJ bila poznata i kod nas prihvaćena, bilo u lingvističkim (M. Deanović Anali HIJAZU Dubrovnik 3, 1954, 163; Vinja 1957 (2) 261), bilo u popularizatorskim radovima (H 198; B. Finka M R 24, 1972, 116). Mi smo, istina, ukazivali na mletački kao neposredan izvor našem lica (P. Budmani, ARj 6, 40, smatrao ju je za tal. riječ), ali nismo se niti jednom upitali što je značilo latinsko (ili grčko) lichia i da li je taj oblik u o p ć e postojao u latinskom (ili grčkom). Tek nam je sustavno ispitivanje na­ šeg lica u romanskom kontekstu Sredozemlja pokazalo da o etimologiji tal. leccia, frane, liehe, a to znači ni o našem lica, ne znamo n iš ta , jer Skokova lichia nije ni­ kada bila ni latinska ni grčka riječ, već samo tvorevina sistematičara (Cuvier, 1817), koji su je skovali prema frane, pučkom nazivu liehe39, jednako kao što su za siste­ matski naziv jednog psa iskoristili homonimno pučko ime i stvorili za svoje potrebe Scymnus lichia ( = Scymnorhinus licha = Dalatias licha) ili kao što su za sustavnu oznaku prvog srodnika naše lice uzeli Seriola prema pučkom imenu sériole, seriola. Budući da su sustavni nazivi redovito grč. i lat. riječi, lingvisti su uzeli zdravo za gotovo da je i lichia grčka riječ! 21.2.1.2. Kad smo se tako otresli uvjerenja da poznamo etimologiju frane, liehe, tal. leccia i našeg lica, pogledajmo koliko se zapravo zna o tom ihtionimskom tipu i koja su rješenja predlagana. W. v. Wartburg svrstava frane, liehe (kad označava Lichia sp.) među riječi nepoznata postanja (21, 251 i 255), no ni on nije načistu sa razlikovanjem imena za Lichia sp. i za psa Scymnorhinus, jer u FÉW 16, 456b svrstava pod starofranačko LEKKON »lizati« ihtionim lecha, Scymnus lichia, potvrđeno 1410. za Narbonne40, a na str. 459b i novoprov. lico, litcha (Séte) i licho (Bordeaux). Međutim, mi barem za Séte možemo bez dvojbe tvrditi da litcha označuje Lichia sp. Wartburg na taj način djelomično prihvaća izvođenje ihtionima iz etimona koji je dao tal. leccare, prov. lecar i licar »lizati«, što je P. Barbier pred­ ložio još 1909. u RLaR 52, 116, pokušavajući objasniti nastanak imena obiju vrsta pomoću tog izraza pridružujući mu semantizam »glouton«, »proždrljiv«. Meyer-Lübke (REW 5027 XLIGICARE »lecken«) odbija to tumačenje, baš zbog postoja­ nja tal. oblika lecchio, leccia, držeći ga za »zweifelhaft«. Da je znao za još istočnije likove lizza i lissa sigurno bi u tom odbijanju Barbierove etimologije bio još odluč­ niji. Battisti u DEI i Prati u VEI smatraju da je etimologija nejasna. 39 Tumačeći etimologiju sistematskih imena za svaku vrstu, Dieuzeide 2, 269 navodi: »Lichia du nom vulgaire lìchen. Usp. P. Barbier »On donne aussi le nom de liehe (dont le latin des naturalistes a aussi fait lichia) à un genre de la famille des Scombérotdes qui comprend trois espèces de la mer Méditerranée: la liehe amie...« (RLaR 52, 1909, 115). Naravno, i Battisti u DEI 2191 ističe da je lichia iz »latino scientifico« i, ne znamo zašto je baš oznaka tog mjesta navedena u ERHSJ ?! 40 I Wartburg vidi da narbonska potvrda dovodi takvo tumačenje pod upitnik, pa se u bilješci 3 na str. 462 ograđuje: »Die form lecha aus Narbonne macht allerdings die Zugehörigkeit die­ ses namens zu LEKKON fraglich«. M eđutim, to isto vrijedi i za imena psa.

320

Novo tumačenje predlaže G. Rohlfs u Lexicon Graecanicum p. 304, izvodeći »it. leccia, venez. lizza, franz. liehe, prov. lecho, licho, đalm. lica, jugosl. lica*1 »leccia«, ein Fisch (Lichia amia)?« iz grč. λύκειος »wolfsartig«4142. U prilog svom tumačenju iznosi da se ista riba u Lecceu zove riééóla, kalabr., sic. riććola, a u T a rantu arćola »pesce lupo«43, te da je već u kl. grč. λύκος bio ihtionim.44 Što možemo reći o Rohlfsovoj etimologiji? Njezinoj je fonetskoj strani teško naći prigovora, pogotovu što se za ovako široko područje sa nekoliko genetski raz­ ličitih jezika, koji su ihtionim prihvatili, mora računati s neočekivanim uplitanjem drugih oblika, pa barem za naše gledanje, obrazlaganje fonoloških promjena pred­ stavlja manje važan problem. Što se tiče semantičke strane, a ona je ovdje značaj­ nija, nju Rohlfs ne podupire niti s jednim dokazom ili paralelom, tako da bi se mo­ glo činiti da se sadržaj »lupus« nikada ne primjenjuje na Lichia sp. Ekvivalencija »pesce lupo« zapravo ne kazuje ništa jer se uvijek može reći da potječe od autora. Međutim, taj neosporivo najbolji poznavalac južnotalijanske jezične situacije ra­ spolaže u svojoj bogatoj građi s dovoljno elemenata pomoću kojih je to lako mogao učiniti. Mislimo u prvom redu na ime lice u regiji Lecce lupinu, koje sam Rohlfs VDS 303 navodi sa značenjem »pesce marino. Leccia amia«, a o tom obliku i nje­ govoj identifikaciji nema dvojbe, jer ih potvrđuju Bertùccioli (61) i P.-S. (89) baš za Lichia amia. Iako ne mislimo da je lupinu etimološki (stricto semu!) isto što i lupus (v. idući odjeljak), ipak je taj oblik u jezičnoj svijesti samo i isključivo povezan sa lupo, jednako kao i oznake za lisicu lupùda i dr. Ukratko, smatramo da je Rohlfosova etimologija λύκειος prihvatljiva i da je semantički opravdana, što se nikako ne može reći za Barbierovo tumačenje pomoću leccare »lizati«. 21.2.1.3. To nas zaključivanje dovodi do tumačenja usamljenog tipa denominacije za Lichia amia: lujpa (neobilježeno)45, lujpica (manji primjerci) i lujper45a (coll, za iuv), s kojima moramo povezati i ulcinjski oblik lojba46. Kod dosadašnjih tumačenja za taj ihtionim dogodilo se nešto slično kao i kod tumačenja za naziv lica. Skok je u ZfrPh 50, 525 pokušao protumačiti lüjpa »die selbe Fischart wie lica« pomoću lophia, navodeći REW 5173, a pod tim brojem je u REWu LUPUS »Wolf«. Prema Skoku, »Für die Lautgeschichte des Altdalm. ist dieses Wort sehr wichtig, da es das einzige bisher bekannte Beispiel für f i > *pi > ip darstellt«. Nažalost tome nije tako, jer lophia (koje Skok tako navodi, a kojem nema ni spomena u REW 5173) ili točnije λοφΐά (-ΐή), jer može biti riječi samo o tom obliku, znači »bristly ridge on thè back of animals«. No, lica je izrazito gola i glatka riba: »Cretensium vulgus appellat lissam vel dissoni a glabra ac squamis carente cute« (Gesner, Nomencl. 111)47, a tome sadržaj koji ima λοφιά nikako ne odgovara. Tog su se izraza 41 Na tom mjestu Rohlfs slijedi našu kronološku distinkciju: lica je stariji, tj· dalm. oblik, a lica je recentnija posuđenicaiz ven. (Vinja 1957 (2) 261), ali to iskazuje neuobičajenom opozicijom »dalm. ~ jugosl.«. 43 U prvom izdanju ( = EWUGr) tog članka nema. 43 Ekvivalencija »pesce lupo« ne dokazuje ništa, jer se lica tako nigdje ne zove. V. bilj. 28; ricciola je naziv za Lichia vadigo u Napulju (Penso). 44 N e znamo koja je to riba bila. Budući da Hikezije (ap. Athen. 7, 282 d) navodi da se λύκος naziva i καλλιώνυμος zacijelo je riječ o izbjegavanju tabu imena. 45 I Baldo Košić (G IH N D 4,290) navodi lujpa za Dubrovnik; v. i Rad 155, 29. 45a Za zbirni sufiks -er usporedi piSter Smaris iuvss (v. 22.13.3.1.). 46 Više detalja o tim oblicima v. Vinja 1961, 122—128. 47 »Pičces operculaires lisses, paraissent nues«, Dieuzeide 2, 272. 21

v . V IN JA E T IM O L O G IJA I.

321

domogli sistematičan (Artedi, Litiné, 1758.) i od njega stvorili sistematski naziv za hudobinu ili vražju mater (Lophius piscatorius48, v. 6.1. i dalje), dakle za ribu koja odista liči na grm ili bilo što obraslo dlakama. Kad ne možemo prihvatiti Skokovu etimologiju4950za lujpa, gdje je možemo tražiti? Smatramo da naši oblici jednako kao i alb. lojbé (Filipi-Rakaj 256) iz kojega je ulcinjsko lojba, nastavljaju grč. άλώπηξ latinizirano u alopex, aiopia, alophiaso, koje je dalmatskim posredstvom prešlo u naš i u alb. jezik. Nećemo inzistirati na identifikaciji grčkog (i lat.) ihtionima iako bismo mogli reći da Plinijevo mjesto (N H 9, 145)51*o gutanju udice i povraza usque ad infirma lineae52 odgovara bolje lici nego psu lisici, jer se lica lovi na povraz. Okrenut ćemo se južnotalijanskim dija­ lektima i kod njih potražiti potvrde za naše izvođenje. Već smo u gornjem odjeljku vidjeli oblik lupina, koji nije ništa drugo do li italijanizirani grecizam. Da on nastavlja grč. άλώπηξ (novogrč. άλωποϋ, άλεποϋ Proia 143), lako ćemo se uvjeriti ako razmo­ trimo oblike koje G. Rohlfs navodi pod tom natuknicom u EW UGr 101 : alupüda, lupuda, allupuda i nadasve oblik iz Otranta aliptina koji uz vokalsku metatezu daje već spomenuti ihtionim lupina. Što se tiče naših oblika, njihova fonetska strana ne pričinja poteškoća ako se uzme u obzir dalmatsko posredstvo: protrakcija palatalnog elementa prema naglašenom slogu jednaka je onoj koju smo ustanovili u RUBEA > rujba »ozeblina« ili GUBIA > gujba »dlijeto«53, a i čuvanje bezvučnosti isto tako govori u prilog tom posredstvu54. 21.2.2. Bjelasanje lice u moru i njena svijetla srebrnkasta boja55 čini se da su uvjetovali naziv bilizna i brojne varijante btlizma, bilizina/bilizina, biliznja i bilizica. Taj je denominativni tip zastupljen na relativno znatnom broju točaka od M ulterà do okolice Dubrovnika. Skok je o njemu pisao u Term 51 i navlastito 101, navodeći taj oblik kao »dragocjen naziv«, jer nam on »dokazuje da među našim nazivima za ribe na Jadranu imade i starih slovenskih izvedenica kojih u današ­ njem jeziku više nema«56. Kao što vidimo i Skok je bio začuđen5758pojavom starog slav. oblika među nazivima gdje su domaći nazivi i više nego rijetki. Kao formalne paralele takve tvorbe on navodi lužičko-srpsko bilizna »bjelina« i naše fitonime divizna, divizima, divizina58. Međutim, postoje u slav. jezicima i brojni izomorfni ihtionimi a to su: bjeloruski belezna, belizna, ukrajinski bilyzna, te poljski bielizna. 48 Carus (Pr 710) ovako opisuje Lophius piscatorius: »Ossa capitis spinis numerosis praedita; spinae tres anteriores dissociatae in capite, tentacula longa referentes...«. 49 Q nedopustivo nemarnoj i protivurječnoj formulaciji članka lujpa u ERHSJ 2, 327 pisali smo u, Vinja 1974, 170— 1. Priređivač i tu navodi među L it. DEI 2261, gdje se jasno kaže; »lat. sc. lophius — »rana pescatrice«, dok se ostale Battistijeve ekvivalencije prenose u Skokov tekst bez uglastih zagrada. 50 Varijante alopialalopHa nalazimo u Mayhoffovu izdanju Plinijeve N H (Teubner); cf. pored άλώπηξ i st. grč. άλλοπίης kao determinativ uz Trachurus, Numenije (ap. Athen. 7, 326 a). 51 U IX knjizi Plinije govori o uolpes marìnae, a u popisu u XX XII knjizi o alopex. 52 Elijan (IX 12) tvrdi da alopex izbacuje čitav probavni trakt da bi se oslobodio progutane udice. 53 Vinja 1957 (2) 260 i 265. 54 Nismo sigurni da li se može svoditi na istu etimologiju nekadašnji naziv za licu u Rimu lopida, koji navodi K. Gesner (Nomencl. 115): »Romae et in Liguria lechia vel leccia vocatur. Item vox in Glauco secundo a Romanis lopida vocari dicit hunc piscem«. 55 »Dorso bianco-bluastro o bianco-grigiastro. Fianchi e ventre argentati«, Lythgoe 219. 56 Na -zna od bio, bijel. Skok 1, 153. ARj ne bilježi uopće taj tip. 5 7 T o čuđenje prenosi i B. Finka (M R 24, 1972, 115), no on bilizna ne prihvaća za standardni termin, jer se »tome protivi sam fonetski ikavski oblik osnove«. 58 Verbascum thapsus, B. Šulek IB 67, D . Simonović BR 492.

322

sve imena za slatkovodnu vrstu Aspius aspius L, koje uz strogu identifikaciju i pomnjivo navođenje izvora donosi I. Leder, p. 6859. Nekoliko elemenata ipak ote­ žava definitivno prihvaćanje Skokova tumačenja. To je u prvom redu izostanak ijekavskih oblika, iako se ihtionimi pojavljuje u krajevima gdje bismo ih morali očekivati. Nadalje, veza sa »bio, bijel« se ne osjeća i sufiks -zna (-zrna) se gubi u varijantama bisinica, bitinica6061, koje ne znamo objasniti, a nismo ni sigurni da li su u vezi sa bilizna. Jedinu vezu s tim semantizmom nalazimo u liku bjelica, no on može biti nastao i neovisno od lika bilizna. Naprotiv, iste je tvorbe i istog postanja čakavski ekavski oblik beleznica, koji bilježimo kao oznaku za Atherina boyeri na drugom kraju Jadrana u Mošćeničkoj Dragi (v. 24.1.5.1.). Postojanje tog oblika i tako očito i potpuno podudaranje s navedenim ruskim, ukrajinskim i poljskim ihlionima uz izuzetnu rijetkost sufiksa -zna (-zma) govore mnogo odlučnije u prilog zaključku da su bilizna i bilizma veoma stari ihtionimi slavenskog porijekla. 21.2.3. Jedini dvočlani nazivi za Lichia sp. su lica pastvica i lica modrulja. Prvi se tumači jednako kao pastirica, pastrica, koji označavaju Scomberidae i Thunnidae (v. 20.2.2.), a drugi modrom bojom vrste Lichia glauca62. Prvi se sadržaj pojav­ ljuje i u jednočlanom nazivu pastirica, te u liku s nejasnim sufiksom pastvuca. 21.2.3.1. O ostalim imenima za lice (gof, filun, strijela...) bit će govora kad te izraze budemo tumačili kao oznake za druge pripadnike obitelji Carangidae, jer su tamo tipični, a ovdje iznimni. 21.3. Treći, najtraženiji63 i najveći predstavnik obitelji Carangidae jest gof ili orkan, Seriola dumerili, poznata mediteranska riba lijepih boja koja naraste i do 2 metra dužine, a može težiti čak i preko 50 kg64. Te osobine, uz činjenicu da se ne lovi u većim količinama65, odredit će i tip sustava njezinih imena: gof će spadati među one ribe koje imaju više (ali ne mnogo!) imena, jer se niti jedno neće nametnuti kao naziv bez konkurencije; sva će imena pripadati starijem aloglotskom fondu, a ako se pojavi pokoja na našem terenu iz naših ili stranih sredstava nastala tvorba ili determinativ u dvočlanim nazivima, bit će to uvijek u svrhu označavanja rasta, to jest postizanja dodatne informacije. Ukratko, gof će kao i lubin (v. 14.1. i d.) spadati među one ribe koje su posvuda poznate, posvuda tražene, ali im ime nije nivelirano kao u slučaju ekonomski važnih vrsta, tune ili sardele, na primjer. G of se odnosi prema tuni kao manufaktura prema ribarstvenoj industriji. 21.3.1. Kod vrste Seriola dumerili geografska se distribucija vrste jasno odra­ žava u geografskoj distribuciji imena : gof je »na sjevernom Jadranu vrlo rijedak« (J. Basioli SRJ 133), pa tamo nema nikakvih naziva; na srednjem ga ima znatno više, a »najviše zalazi u područje Konavoskih stijena, Dubrovnika, Lastova, Visa« (Pom Enc 3,178), pa su tamo i nazivi brojniji i identifikacija sigurnija. Nekoliko rijet59 »Die Form der Namen, die sämtlich zu *bil- »weiss« gehören, scheint ungewöhnlich«. 60 Lorini je čitavu obitelj Carangidae nazvao Bitinice (p. 22). 61 Bilizna je potvrđeno i u XIV stoljeću u Statuta Scardonae, cap. L X V II; v. LexLatM AIug 119. 62 »Dos gris ardoisé ou bleu d’outremer«, Dieuzeide 2, 269; »Boje je sivomodre ili škriljavo sive«, J. Basioli SRJ 159. 63 »Chair ferme, excellente«, Dieuzeide 2, 268; »Meso mu je bijelo, mekano i vrlo ukusno. Vrlo je traženo«, J. Basioli SRJ 133. 64 Usp. Tortonese 11, 169; Lythgoe 218. 63 Pom. Enc. 3, 177; »Selten (!)« FFA 577.

323

kih potvrda na sjevernom Jadranu odreda su nesigurne identifikacije i ne uklapaju se ni u jedan od raširenih denominacijskih tipova. Naš obalni potez, od zadarskog arhipelaga do Ulcinja, prekriven je sa tri osnovna naziva od kojih svaki poznaje po nekoliko varijanti : gof, orhan i felun. Areali tih naziva nisu odvojeni već se na mje­ stima i presijecaju (intersekcija areala), a do tog najčešće dolazi kad se jedno od ti­ pičnih imena upotrebljava za oznaku stadija u rastu, što je lako razumljivo kad je riječ o ribi koja dosiže tako značajnu težinu. Kod toga ćemo ustanoviti još jednu karakteristiku koja je u procesu denominacije gofa paralelna s istim procesom kod lubina: iako su sva imena stranog porijekla, ipak su (s jednom iznimkom) ograniče­ na našu stranu Jadrana, a to najbolje govori o njihovoj starosti. Nekoliko ostalih naziva su ili (a) imena Češća kao temeljni nazivi za druge Carangidae (ili Thunnidae), ili su (b) dvočlani nazivi s dodatnom informacijom, ili su pak (c) recentnije tvorbe, uglavnom nepouzdane identifikacije. 21.3.1.1. Geografski je najbolje zastupljen naziv gof, za koji B. Finka (MR 24, 1972, 116) smatra da »zadovoljava sve kriterije odlučne za terminološku funkciju (proširenost na terenu, jezična opravdanost, mogućnost izvodljivosti) pa nema ni­ kakvih razloga za terminološko kolebanje«. Zabilježili smo ove varijante: goh, gofo, gòfa. Pelagički karakter ribe odražava se u dvočlanom nazivu gof kulfar66. Na ne­ kim mjestima gof supostoji sa orfan i tada označava manje primjerke. O etimologiji tog naziva već smo pisali67, pobijajući Skokovo izvođenje imena gof iz gobius, tj. naziva koji je nedvojbeno označava glavoča, jer je takvo tumačenje semantički neprihvatljivo: ne mogu iz istog etimona potjecati naziv za palac-dva dugog glavoča68 i ime za traženog i velikog gofa69. Dok je ta etimologija u Terni 51 bila iznesena sa izvjesnom rezervom (»Izgleda da se osniva na lat. gobius, a ovaj na grč. kobios«), u ERHSJ 1, 630 te rezerve nestaje, izlaganje je toliko složeno, u obzir je uzeto toliko različitih stvarnosti neizvjesnih ekvivalencija, da čitav članak nema koherentnosti niti može pružiti neku meritornu obavijest o etimologiji.70 Porijeklo našeg naziva gof valja tražiti u grč. γόμφος i u njegovim izvedenicama. U sholijama Opijanu (Hai 1, 112; 111; 339)71 nalazimo γόμφος, γομφάριον i γοφάριον. Ime je živo i danas u novogrč. obliku γουφάρι (Proia 661) i označava (jednako kao i kod nas!) bilo gofa, bilo njegove najbliže srodnike Lichia sp. ili Temnodon.7273 Slična je situacija i u susjednom albanskom: gofè (Rakaj 1970, 8) gaf è (Pesh. Shq. 129). Iz novogrčke varijante λουφάρι (Hépitès 2, 431) potječe čitav niz oznaka u balk. jezicima za spomenutog srodnika Temnodon saltator: tur. liifer (Nalbandoglu 38), bug. lefer (Drenski 177), rum. lufarul (Vasiliu 329)73. Oblik 66 67 68 69

70 71 72 73

324

Za etim. v. 11.1.6.1. i B. E. Vidos Storia delle parole marinaresche, 248. Vinja 1955—56, 20—22. Još je Auzonije za gobius rekao: »Gobius non. maior geminis sine pollice palmis«, (Ai/. 5,131). Nepoznavanje referenata ne začuđuje toliko kod Skoka, ali je odista neočekivano u Morskom ribarstvu (24, 1972, 116), gdje Finka povezuje »gof s lat. gobius« i čak upućuje na usporedenje s tal. goffo »zdepast«, koje očito s ovom elegantnom ribom, koja se negdje zove i falkunet, ne može imati nikakve veze. Cortelazzo (Influsso ... 105), naprotiv, odlučno naglašava: »Non c’è dubbio che si tratti di pesce diverso«. Vinja 1972—73, 554—559. U . C. Bussemaker 657; usp. d’Avcy W. Thompson 50; Strömberg 36; Sophocles 336. Potvrde su brojne: Pr 673; G. Belloc Catalogne ressources eattxgrecques; H. A. Hoffman — D. S. Jordan. A. Cioranescu DER 4934 ispravno izvodi rum. oblik iz grč. λουφάρι i uspoređuje ga s tur. liifer, ali daje krivu identifikaciju Thynnus pelamis.

lufar za Pomatomus saltatrix, u upotrebi je čak i u poljskom (Ryby 122). Grč. γόμφος sa svojim osnovnim značenjem »bolt« (Liddell-Scott), tj. »kolac«, »klin«, »kavija«, koje se podudara sa već susretanim semantizmima za Thunnidać i Carangidae (19.3.3.; 20.3.2. ; 20.4.1.2.), a potpuno će se poklapati sa semantizmom drugih imena za ovu istu ribu (v. niže feltm i strijela), ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji u ispravnost etimologije gof < γόμφος, dok navedena podudaranja sa ostalim balkanskim no­ menklaturama i navlastito sama priroda referenta uklanjaju svaku mogućnost pri­ bližavanja gof — gobius. Posebno je pitanje odakle smo preuzeli naš oblik gof74'. U prilogu navedenom u bilj. 67 držali smo da je naš oblik preuzet iz mletačkoga, a to je prihvatio i M. Cortelazzo75. Međutim danas, kad raspolažemo s mnogo bogatijom građom za naše i za talijanske nazive i potpunijim ihtiogeografskim podacima, moramo tu tvrdnju preispitati. Već smo gore naglasili da je gof pelagička riba koje gotovo nema u sjev. Jadranu i da se to stanje odražava u pučkom nazivlju. Isto je i sa talijanskim nazivima. Dovoljno je letimično pogledati popis imena za Seriola dumerili što ga donose P.-S. 91, pa da se uvjerimo da sama Sicilija pozna više imena za gofa nego sve središnje i sjeverne oblasti Italije zajedno. Osim toga, plitke vode sjevernog kuta Jadrana ne pružaju uopće uvjeta za život gofa, pa P.-S. za sve Venecije navode samo dvočlani naziv lissa bastarda. N i Abruci ne poznaju posebno ime, već gofa nazivaju izvedenicom od naziva za Lichia sp. leàuttè, a to je istodobno i ime za Coryphaena hippurus (Giammarco 167—9). Nadalje, A. Ninni i E. Ninni uopće ne spominju vrstu Seriola, tako da jedina potvrda koju u ven. nalazimo za gofo potječe od Boerija 310. Iako identifikacija nije navedena, riječ je ipak o toj vrsti, jer Boerio ističe da »gofo, pesce di mare... pare non indigeno nel nostro mare, e pare che si pesca per lo più in Levante ed anche nella Dalmazia«. Prema svemu tome, ime gofo u Mlecima je rijetko i nije domaće, pa nas to sili na zaključak da naše gof ni­ smo mogli primiti iz mletačkoga gdje su potvrde za njega i više nego rijetke76 kao što je rijetka i sama vrsta, već je mnogo vjerojatnije da su i naš i mlet. oblik potekli iz Levanta, a baš zato se ne može isključiti, već se dapače nameće mogućnost da je Venecija svoj gofo primila posredstvom Dalmacije. 21.3.2. Drugi, izrazito južnodalmatinski naziv za Seriola dumerili jest felun s varijantama. Taj naziv, koji nije zastupljen sjevernije od Korčule i Pelješca, češće označava manje primjerke gofa, ali na mnogim je mjestima i neobilježeno ime za vrstu. Kad označava stadij u rastu supostoji s trećim nazivom orkan, o kojem će biti govora u 21.3.3. Pored felun, zabilježili smo varijante : film , vilun, fermi, penul, pernio i alfun. Takav je tip naziva za gofa potpuno ograničen na južni dio našega obalnog poteza i nigdje na Sredozemlju nismo našli ihtionima koji bi mu se izra­ zom približavao. Naziv bilježi ARj 3, 48 s neodređenim značenjem »fieka morska riba«77, a navodi ga, naravno, uz točnu identifikaciju i Baldo Košić za Dubrovnik (Rad 155, 39), te u GHND 4, 298. Etimologija za felun i var. nije bila predmetom podrobnijih ispitivanja. Skok taj oblik čak ni ne navodi u Terrn. Tek u ERHSJ 1, 510, nakon identifikacije »riba 74 ARj 3, 241 navodi gof s točnom identifikacijom prema Kolombatoviću i Faberu. 75 »Ven. gofo... passato al cr. gof*. Influsso... 105. 76 M. Cortelazzo koji za svaki mlet. grecizam donosi bogatu literaturu i sve raspoložive povijesne potvrde, u članku gofo (n. n. mj.) oslanja se isključivo na potvrdu iz Boerija. Nasumce navedena mjesta iz DEI u Lit. uz Skok 1, 630 nisu ni u kakvoj vezi s ihtionimom gofo Seriola. 7 7 ARj 3, 56 navodi i varijantu filmi »fiekakva riba« uz nepostojeće tal. filone i uz nesigurnu iden­ tifikaciju »filone, lichia amia?«.

325

seriola, orhan«, pokušava ga ovako objasniti: »Nema podataka o tome zašto se zove tako, ako je to postanjem ista riječ kao tal. fellotte pored fello starofranc. nom. fel, kosi padež/e/ow »izdajnik«, nepoznata postanja78«. Očito je da se takvo tumačenje ne može prihvatiti ne samo zato što u tal. nomenklaturi nema izraza koji bi izra­ zom bio u vezi s fellone, već navlastito zbog semantičkih razloga, jer niti jedna no­ menklatura ribu ne označava sadržajem »nepoštenje«. Naziv felun i var. možemo, naprotiv, vrlo lako protumačiti pomoću grč. βελόνη »igla«, »kavija«, »Holznadel«, »Pflock«, koje je još u grč. označavalo više vrsta ribe, a u prvom redu Belone acus. Ako se uzme u obzir da se imena za Carangidae i prvenstveno za gofa konceptualiziraju na sadržaj »klin« i na sadržaj »strijela« (v. niže), prihvatljivo je oslanjanje na »Holznadel«, pogotovu kad je riječ o nedoraslim primjercima koji odista i bojom i hitrinom i staništem naliče klin(c)u. Što se tiče fonetske strane, ß > v > f > p je kod nas redovito, dočetno se grč. -όνη izjednačilo s rom. morfemom -ONE, tako da nam formalni prijelaz ne pričinja nikakvih teškoća. Osim toga, areal tipa felunj vilun poznat je po frekvenciji i čuvanju grčkih elemenata u našim dijalektima. 21.3.2.1. Na istom arhisemantemu »oštar, duguljast predmet« zasnivaju se i imena drugih pripadnika obitelji Carangidae i to prvenstveno vrste Temnodon, a rjeđe i Lichia. Oko Dubrovnika zabilježili smo nekoliko varijanti koje se po akcen­ tu međusobno razlikuju: strijèla, strijela, strjèla, strèla. T i se ihtionimi među ri­ barima osjećaju kao da su u vezi sa hrv. srp. strijela, no ipak je tu riječ o tal. izrazu stella koji srećemo u tal. ihtionimima pesce stella ( = Lichia amia, za Napulj, Penso), ombrina stella ( = ombrina leccia — L. amia, za Lacij, P.-S.), sicil. stiddula (Penso, P.-S.), malteški ( < sicil.) strilja ( = Lichia glauca, Catalogne FAO 164; Aquilina 586), a još je stari Gesner (Nomencl. 115) zabilježio da »Glauci species secunda ( = L. glauca) romanis piscatoribus stella dicitur«.79 Kako je oblik u upotrebi i u Apuliji (pisci stella80, P.-S.), posuđivanje iz južnotalijanskih dijalekata se moglo lako dogoditi. To preuzimanje tal. stella i kasnije naše paretimološko prilagođivanje neprozirnog izraza na strijela ostavilo je traga u akcentu navedenih oblika i u izo­ stanku ijekavske oznake u ihtionimu strela8182. 21.3.2.2. Sem »hitrost«, »brzina« osjeća se danas u usamljenom nazivu za Lichia sp. falkunet, no on se ne mora nužno naslanjati na falkun »sokol«, već može biti rezultat pučkoetimološkog prekrajanja, na primjer, grč. φάλκης »rib of a ship« (Liddell-Scott 1914) ili današnjeg φάλκης sa značenjem »pramčani brid broda«, »ta­ gliamare« (Proia 2519) od čega je nastalo i ven. falca »tavole sottili che si mettono a incassatura sul bordo de’ batelli« (Boerio 259)82. Kad bi bilo tako, sadržaj ihtionima falkunet bio bi semantički organiziran kao i naziv orač (v. 12.2.3.). Bilo kako bilo, taj ihtionim još nije do kraja jasan. Jedini formalno bliski termini koje znamo su abruceški oblici pèsciè falce (Montesilvano) i pèscie falcèttè (Ortona) za Lichia glauca (Giammarco 296—7), koji su u vezi sa falce »kosa«; usp. naše kosac (2.3.4.). 78 Međutim, tekst se tada nastavlja bez dotadašnje rezerve: »Sa sufiksom -ija < fr. -ie upotreblja­ va se kao internacionalni francuzizam felonija f »nepoštenje, izdajstvo«, tako da se može zaključiti kako je veza između felun Seriola i felonija »izdajstvo« odista sigurna. 79 Dieuzeide 2, 271 bilježi étoile, Lichia za Alžir; usp. ’etual za Bòne (Oman 176). 80 Valjda stidda ? 81 Strela za Dubrovnik bilježi i Baldo Košić. 82 O tom mletačkom grecizmu, v. M. Cortellazzo Influsso ... 84— 5; za danas žive komiškelikove fd lki (gen. folkih), falkuša. .. v. H D Z b4, 280, a za postanje H. i R. Kahane, Reallexikon der B yz., 416—7.

326

21.3.3. Areal tipa orhan, trećeg značajnije raširenog naziva za Seriola dumerili, gotovo da se poklapa s područjem na kojem je u upotrebi felun, samo što orhan (osim kad je deminutivne tvorbe kao orkanič) ne označava nedorasle ili uopće manje pri­ mjerke. Zabilježili smo ove varijante: orhan, órfan, orvan, orva, orkan i orkànié83. ARj 9, 165—6 bilježi orhan sa Kosićevom identifikacijom, a potvrde su za taj oblik donijeli još prije Mikalja (»riba, orphax«), Stulli (»riba, orphus«) i Luko Zore. Maretić kaže da joj je postanje tamno. Skok je u Terni 51 zabilježio orhan za Dubrovnik navodeći da je »riječ bez sum­ nje u vezi s grčkim orphos i (da) pripada nekom mediteranskom narodu«. U ERHSJ 2, 565 je eksplicitniji i kaže: »Bit će izvedenica na -inus < -ινος ili -υνος od grč. δρφος > lat. orphus (Plinije) »ein Seefisch«.« U međuvremenu se (1944.) na istom ihtionimu zadržao i Max Vasmer (G L W SkrS, 105—6) i, ne navodeći Skoka, vrlo sustezljivo spomenuo da bi se moglo »an das agriech. ορφος, att. ορφώς »ein See­ fisch« gedacht werden. Es bestehen aber Schwierigkeiten«. Razmotrimo ponajprije osnovanost predloženog izvođenja orhan < δρφος. Grčki se ihtionim δρφος pojavljuje kod Aristotela i kod Ateneja. Latinsko je orphus, koje nalazimo kod Plinija (9, 57 i 32, 152) i Ovidija {Hai 103), očito posuđeno iz grčkoga. Samo, podaci koje nam ti pisci daju o ribi ορφος/orphus nipošto ne odgo­ varaju gofu. Aristotel, na primjer, kaže (HA 5,10) da je to riba koja se skriva u rupe, dok Pamfil (ap. Athen, 7. 315) tvrdi da više voli priobalje nego pučinu, da je po zimi nema i, navlastito, da joj je koža vrlo hrapava i kvrgava (περιτρηχής)84. Plinije je (9, 57) još eksplicitniji: »Itaque his mensibus iacent speluncis conditi, sicut in genere terrestrium retulimus, maxime hippurus et coracini, hieme non capti prae­ terquam statis diebus paucis et isdem semper, item murena et orphus, conger et saxatiles omnes.« Svatko tko iole pozna ponašanje riba lako će zaključiti da takav orphus, koji se skriva po rupama i koji se navodi između murine i ugora te ostale pridnene ribe, ne može nikako biti pelagički gof. Zato je veliki humanistički prirodopisac Rondelet(ius) imao pravo kad je postavio: orphus ( = kirnja) = Polyprion cernium, jer samo kirnja i njeni srodnici u svemu odgovaraju opisima klasičnih pisaca85. Uostalom, kirnja se i danas tako zove u novogrčkome: ορφώς, ρόφος (Heldreich) i όρφός (Erhard, za Cikladsko otočje). Kad je tome tako i kad klasično orphus ne može nikako biti naš orhan, pokušaj­ mo taj ihtionim drugačije protumačiti. Udovoljit ćemo i fonetskoj i semantičkoj komponenti ako pođemo od grč. όρφνός, δρφνινος »dark«, »dusky« (Liddell-Scott 1258)86, a to znači »taman«, »mrke boje«, jer ćemo pomoću -νος objasniti izbor našeg morfema -an, a »glede neobične zamjene ph > A« (Skok 2, 565), lako ćemo reći da ona ne predstavlja poteškoću, jer je to naša supstitucija jednaka onoj u gof — > goh. Što se pak tiče sadržaja ihtionima, dovoljno je naglastiti da su za vrstu Seriola u upotrebi i izrazi mrkuja8187, mrkujica i lica mrkuja88, pomoću kojih se 83 Skok 2, 293 s. v. lica navodi za Muo oblik olfan i 2, 565 oran. 84, Mladi se δρφος zove όρφακίνις,, Dorion (ap. Athen. 7, 315 b). 85 »Orphus Rondeletii. όρφός, attice όρψώς; δρφακίνης diminutivum est. Latinum nomen vetus non habet. Gaza et eum secuti cernuam verterunt quod nomen inconstans et dubium est...«, Gesner Nomencl. 50. 86 Vinja 1967 (1) 216—7. 87 »Sivomodrasta i ponešto smedasta ( = Seriola): »bljelomodrikasta i bijelosrebmkasta« ( = Lichia amia), RJ 554: 334; »fuscaescens«, Carus, Pr 672. 88 Etim. za mrk v. Skok 2, 467—8.

327

postiže razlika u označavanju prema lici koja je svjetlija i nema tamne pruge89 (usp. bilizna i nadasve bjelica, 21.2.2.). 21.3.4. Ostala imena za gofa nastala su uglavnom kad se konceptualizirala nje­ gova razlika u veličini naspram ostalim srodnim vrstama. Za pučku taksonomiju naj­ važnija razlučna oznaka između dvije (ili tri) vrste jest da je gof veći od lice ili od strele. Samo zbog tog razloga srećemo u Mulu (Boka Kotorska) ovakvu situaciju /· dupla lica (Seriola) lica (Lichia) \ lica injula (Temnodon) što znači da narod u tom mjestu sve tri vrste smatra licama, no Temnodon je »jed­ nostruka« (== injula90), gof je dupla91 lica, a Lichia je samo neobilježena lica. Sličnu pojavu možemo utvrditi i u tal. jeziku u Ankoni: alice mezzana92 = Lichia alice grande — Seriola alice piccola = Stromateus (Penso). 21.3.4.1. N a isti način, mali se gof naziva manjak, što je očito slav. riječ (Skok 2, 369—70). Na našoj obali Jadrana, manjak često znači svu manju ribu, riblji sitnež, a u unutrašnjosti uglavnom slatkovodnu vrstu Lota lota L., jednako kao i u ostalim slav. jezicima93. ■21.3.4.2. Velikim dimenzijama u gofa može se objasniti i naziv prasac, a to je najčešće prenošenje kopnene terminologije na morsku. Do takova prenošenja dolazi svaki put kad je riba ili apsolutno velika (Centrina salviani) ili kad je veća u odnosu na srodne vrste. 21.3.4.3. Ukoliko je naša identifikacija točna, gof je metaforički nazvan voj, kad se željelo istaknuti njegovu veličinu, jer je voj inače naziv za krupnu Euthynnus thunnina, v. 20.5.2.1. 21.3.4.4. Sva je prilika da kataluc, koji smo na Iloviku zabilježili za Seriola dumerili, nije ispravno identificiran, što je lako razumljivo za otok na krajnjem sje­ veru Jadrana. Bit će to prije Coryphaena hippurus94. D a je identifikacija teška go­ vori nam i činjenica da se ni sami ihtiolozi Canestrini, Perugia, Plucar i Faber ne slažu: prva dvojica identificiraju tršć. catcduzzo kao Coryphaena, dok druga dvo­ jica daju ekvivalenciju Brama raji ( = Brama brama)95. Sigurno je da je naše ka­ taluc preuzeto iz ven. cataluz{z)o, catalusso = Coryphaena hippurus i Brama bra­ ma (P.-S. 39—40), no, nažalost, tom tal. ihtionimu ne znamo protumačiti postanje. 21.3.4.5. Veoma je teško nešto određenije tvrditi kad je riječ o ihtionimu salamun, koji se kod nas javlja kao naziv za tri međusobno različite ribe: 1) Seriola 89 »Una diffusa striscia scura corre dalla »spalla« all’occhio«. Lythgoe 219: »ima striscia oscura diretta obliquamente dall’occhio alla nuca«, Tortonese 11, 169. 90 Iz ven. tignola »scempio, contrario di doppio«, Boerio 773, koje se kod nas na južnom Jadranu često javlja sa disimilacijom u — u > i — u. ARj 19,656 i Skok 3, 546 navode samo unjuo, unjuli »jednostruk«. 91 Etim. za dupal v. Skok 1,459. 92 Usp. za šnjura srednje veličine mezanac (21.1.2.3.). 93 Usp. I. Leder 131. 94 Ipak, moramo naglasiti da ni na jednom mjestu nismo za Coryphaena hippurus zabilježili taj naziva v. popis |89|. 95 Usp. Pr 666—7.

328

dumerili, 2) Rhomboidichthys podaš i 3) Umbrina cirrhosa. Areali su u sva tri slučaja veoma skučeni i očito je da su posrijedi ihtionimi stilističkog sadržaja. Kod salamuri = »gof«, taj bi stilistički naboj mogao ići prema laudativnoj vrijednosti kao i u slučaju imena veoma traženog zubaca (Dentex vulgaris), koji se kod nas ponegdje zove mudrac mora, a u tal. oblasti Lecce dotto, dottore.95* Tada bi gof bio salamun ( = »mudrac«). Za bezvrijednu plosnaticu Rhomboidichthys, stilistička bi se vrijednost u salamun postizala antifrazom jednako kao kad se jedna od najvećih riba Acipenser naziva kralj od mora, kralj riba, kraj ribi96, a istovremeno se anti­ frazom naziva kraj ( = »rex«) svega nekoliko centimetara duga bezvrijedna i do­ sadna ribica Paracentropristis hepatus, koju Katalonci isto tako antifrazom nazivaju tres libras (»tri libre«), iako ne može težiti više od dva dekagrama. Za treću vrstu koja ponegdje nosi ime salamun (Umbrina) ne možemo dati nikakvo tumačenje. Skok 3, 305—6 drži da je salamun (»salmo obstusirostris«) iz »dalmato-romanskoga« i pomišlja na izvođenje od SALMONE REW 7544 s anaptiksom, pa ga svrstava pod geslo som »silurus glanis«. I jedno i drugo treba još objašnjenja, a, osim toga, Skokova se tumačenja ne odnose na naše vrijednosti ihtionima salamun koje su, barem u prva dva slučaja, izrazito stilističke. 21.3.4.6. Ne znamo odakle je A. Korlević uzeo naziv plancavac (NV 12, 1904, 54) i da li se tako i gdje u narodu govori. Naziv nam je potpuno nejasan. 21.3.4.7. Također na sjevernom Jadranu, u Bakru, zabilježili smo još jedno ime za gofa i to j àiotei. Kod tog je ihtionima riječ o amerikanizmu što su ga donijeli povratnici iz SAD. Kako u njihovoj sredini nije bilo ustaljenog naziva za vrstu Seriola, udomaćilo se njezino američko ime yellow tati, koje Webster, New Intern. Dict. tumači kao »any of various fishes having a yellow or yellowish tail; as an amberfish of thè genus Seriola... esp. Seriola dorsalis (California), Seriola grandis (New Zealand)«. \ njem. Gelbschwänze i turski san kuyruk (OECD 1116). 21.4. Za četvrtu ribu ove skupine, izrazito pelagičkog f anfana (Naucrates duc­ tor L.) ne raspolažemo s mnogo naziva, jer je i dosta rijetka (»Nicht häufig«, FFA 577). No, o njoj su pisali svi klasični autori koji su se bavili pitanjima života u moru, tako da identifikacija najstarijih poznatih naziva uopće ne pričinja teškoća. Naucra­ tes ductor, za kojeg je PomEnc 6, 340 izabrala naziv pratibrod, nije predmetom po­ sebnog lova već se tu i tamo ulovi kod ribanja »pod svijeću«. Odatle i relativno mala frekvencija njegovih imena i neujednačenost njihovih izraza. 21.4.1. Brojne su grčke legende, potvrde i opisi ribe koju su nazivali pomoću izvedenice od πομπή »pratnja« imenom πομπίλος. Opijan nam u Hai. 1,186 pripovi­ jeda kako ga moreplovci poštuju jer ih prati i pokazuju im put (πομπίλος, δν πέρι ναϋται άζονται, πομπή δ’έπεφήμισαν οΰνομα νηών). Τ ο je riba Ο kojoj Ovidije pjeva (Hai. 101): Qui semper spumas sequeris, pompile, nitentes... a i Plinije (32,153) će je na svoj način opisati: »Pompilum, qui semper comitetur navium cursus«97. Ukratko, stari su pisci u fanfanu gledali pratioca brodova i čak ga 95a Naravno, to je »statičko« tumačenje; za etimologiju v. 14.1.3.3. 96 Usp. španj. solio real, Lozano 77. 97 Nije riječ o istoj životinji kod Plinija 9, 88 : »Inter praecipua miracula est qui vocatur nautilus, ab aliis pompilus.« Iz daljeg se opisa na tom mjestu vidi da Plinije govori o poznatom gla­ vonošcu kojeg su sistematičan nazvali Argonauta argo L. (za kojeg FFA 469 daje kao »K roa­ tisch) jedrilac«).

329

smatrali svetom ribom (Atenej)98. Praćenje brodova, međutim, nije samo priča, jer su tu crtu ponašanja utvrdili i humanistički99 i suvremeni ihtiolozi. Tako Tortonese 11, 171 tvrdi: »È spiccatamente pelagico; segue spesso gli squali ed altri grossi pesci nonché le navi, per cibarsi di residui alimentari«.100 No, za nas je najvažnije da se grčki naziv u više jezika i izrazom i sadržajem nastavlja do naših dana, dok je sadržaj »koji vodi brodove« gotovo isključivi semantički model kod denominacije u onim jezicima koji ne nastavljaju izraz pompilus. T o se odrazilo u i izboru sistematskih naziva: Naucrates101 ductor (Linné 1758), Nauclerus (Va­ lenciennes, 1833), (Centronotus) conductor (Lacépède 1801) i dr. Da je naš fanfan u vezi s tim grč. ihtionimom vidio je još Skok u Term 51, kad je ispravnu etimologiju i izvor preuzimanja naše riječi sažeo u rečenici: »Fanjfan je opet mletačka riječ fànfano, a ova opet grčka pompilosλ Ta lapidarna etimologija nepotrebno je zamršena u ERHSJ 1, 505, gdje fanfan postaje »vrsta šarka« (?!), a etimon πόμφιλος (!), pa se može slobodno reći da je to priređivačeva »etimologija«, a ne Skokovo tumačenje102. Izvođenje fanfan < πομπίλος ne dolazi u pitanje, jer je sav Mediteran na zapad od Grčke preuzeo taj oblik sa istom vrijednošću, a ponekad i za oznaku drugih, uglavnom sličnih vrsta (Coryphaena, Stromateus i dr.)103, kao što ističu REW 6044 i FEW 9,1511°4. Romanski oblici pokazuju bilo p—p bilo / —f. Bit će dovoljno navesti samo nekoliko takvih ti : tršć. f anfano (Rosamani 355, Bertiiccioli), ven. fànfano (Boerio 260, A. Ninni 210); Abruci fànfène (Giammarco 121); Messina: pàmpino (Penso), sic. infanfoli, nfanfora (Penso); Korzika : fanfaru, pampanu (Ca­ raffa 114); malteški fanfru (Aquilina 588); prov. fanfre, fanfré (Dieuzeide 2, 274; Rolland 3, 163)105; kat. pàmpena, pàmpol (Griera, Els ormeigs... 72). Za arapski, Oman 174 navodi fanfrü (Libija), farfär (Tunis), fanfr {Bòne). Naše su varijante fanfan, fanfar, f°anfor, fanjfan, te dvočlani naziv skušac fanfan, u kojem je istaknuta sličnost sa obitelji Scomberidae, ali zbog muškog gram. roda osnovnog lika, skuša postaje skušac jednako kao i u skušac pratibrod, Kao i u slučaju knez vranjanin (5.3.2.3.), prezime plemenitaške obitelji Fanfonja vrši for­ malnu atrakciju, i u Vranjicu se Naucrates naziva fanfonja (ml). 21.4.2. Da li je naziv pratibrod, koji smo zabilježili samo u Cavtatu, narodna ili knjiška tvorba? Niti jedan rječnik ne donosi taj oblik, a navode ga A. Korlević 1904, T. Šoljan RJ 332, Petar Giunio 1950 i H 328 (ovaj posljednji donosi naznake 98 Atenej (7, 283) prenosi legendu o brodaru koji se suprotstavio Apolonu, pa ga je bog pretvorio u ribu. Međutim, mornar je u svom novom obliku i dalje pomagao brodarima i pazio na nji­ hove brodove. Da je πομπίλος odista fanfan potvrđuje i sažeti Atenejev opis: »pučinska je riba šarenkaste boje i nalik je na πελαμύς«. 99 »Hic pelagius est piscis, et circa naves frequentem esse in pelago easque comitari certe expe­ rientia comprobatum«, Rondeletius, De fise. mar. 250. 100 »Pelagisch, Begleiter von Schiffen, Haien usf.«, FFA 577. 101 D a je grč. ναυκράτης zapravo označavalo drugu vrstu v. 1.2. 102 Osim toga, bilo je dovoljno pogledati u ARj 3,43, gdje je Pero Budmani i ispravno identificirao i pokazao na tal. izvorište dubrovačkog fanfar. 103 Podrobnije o oznakama za Naucrates i za druge vrste, v. P. Barbier RLaR 52, 1909, 122—3 i 54, 180—1. 104 Ne razabiremo zašto Wartburg nakon točnih identifikacija i etimološkog tumačenja u FEW, 9, 151, svrstava prov. fanfre među riječi nepoznata postanja (21, 255)? 105 »Massilienses piscatores non hunc ignorantes corrupte pampalum vocant«, P. Gyllius, De nom. cap. XVI, p. 549.

330

publikacija), pa je lako moguće da su ga ribari pročitali u Šoljanovoj knjizi, koju sam vrlo često nalazio po ribarskim kućama. Da je riječ o knjiškom izvoru govori i činjenica što je M. Deanović za vrijeme svoje ankete za ALM, 1958, baš u Cavtatu zabilježio samo fanfari (SRAZ 5, 1958, 23). 21.4.2.1. Sadržaj »koji vodi brod« čest je u evropskim nomenklaturama. Al­ banski poznapeshkpilot (Pesh. Shq. 128), turski kilavuz ( = »guide«, »Wegweiser«)106 Nalbandoglu 29, odakle je i novogrč. κολαούζος107 {Work. Doc. FAO 9A/4). I zapadnoevropski jezici upotrebljavaju sliku »pilot« ( = »peljar«); tal. pesce pilota i frane, poisson pilote108; španj. (pez) piloto (Lozano 409)109; port. piloto (Castro 122); nizoz. loodsmannetje, loodsje (M. Poli 241), njem Lotsenfish, engl. pilot-fish11°. 21.4.3.

Za naziv orhanić, do kojeg je došlo zbog sličnosti s gofom, v. gore 21.3.3.

21.4.3.1. Za ribu koja naliči na više vrsta, koja »nije ni ovo ni ono«, ne začuđuje denominativni tip pobugvepoarbuna, koji nije rijedak; usp. popirkepokanjca i mezopirakmezokanjac za Paracentropristis hepatus, 29.3.1.3. 21.4.3.2. Nejasni su nam nazivi hre i ladnm111. Da je ovaj posljednji u upotrebi na južnijem dijelu naše obale, moglo bi se pomišljati na alb. Ittnder, -dra »barka«, »brod« i lundrónj »broditi« (S. A. Mann 253, M. Ndreca 170), ali taj je utjecaj na Mljetu teže uzeti u obzir. Veza sa ven. ladròn (»ladrone«, Boerio 358) pretpostavljala bi dobro poznavanje ponašanja ribe (v. 21.4.1. Tortoneseovo opisivanje ponašanjskih crta). 21.5. Lici i gofu oblikom je veoma sličan Temnodon ( = Pomatomus) saltator, neobično brza i grabljiva riba za koju imamo vrlo malo imena i sigurnih potvrda po svoj prilici zbog njezine rijetkosti112. Njezina brzina i streloviti napadaji na drugu ribu113 očituju se u imenima osnovnog tipa strijela, čiji smo paretimologijski nas­ tanak pokušali objasniti u 21.3.2.1., dok smo odraz sličnosti s licom istakli u 21.3.4. 21.5.1. Sličnost sa licom, uz determinativ kojim se ističu oštri zubi, vidi se u dvočlanom nazivu bilizma zubatica. No, neovisno od tog oblika, postoji znatno južnije i jednočlano ime zubatica. Osobitost zubiju ističu i ihtiolozi: »Denti grandi e acuti sulle mascelle, villiformi sul vomere e sui palatini«, Tortonese 11, 151. 21.5.1.1. Usamljen je naziv plitica. Kako je ime u upotrebi samo u Račišću, a samo je tamo lic = Euth. thunnina, a liceta = Lichia sp., skloni smo i u nazivu pli­ tica — Temnodon vidjeti paradigmatsko pronalaženje nužnog trećeg oblika na osi lic — liceta. Takvo tumačenje nam je ipak bliže nego izravna metafora na plitica 106 Z a n eih tio n im sk e v rijed n o sti balk. tu rcizm a k a la u z v. Skok 2 ,1 9 i Škaljić 386. 107 Z a taj o blik P ro ia 1380 daje značenje »δρ&αγορίσκος«, što se nikako n e slaže sa P M C M 162, sa O E C D 706, sa katalozim a F A O -a , a n i sa C L O F N A M 131.6.1, koji n avodi za d anašnji grčki kelaouxos N a u cra tes du cto r. 108 Š to je u ta dva jezika knjiški izra z p re m a n a ro d n im im e n im a fd n fa n o jfa n fr e . 109 U sp . sličn u k onceptualizaciju u K a d ik su p e z tim óri (L ozano 409). 110 U sp . poljski p ilo t ( R y b y 173). 111 N e znam o o kojoj je rib i rije č i d a li je s ovom u vezi n a ziv lodrin, koji L . K . S ch m ard a bilježi u ö s te r r . R e v u e 6, 1864, 60. 112 »Nel M e d ite rran e o è poco frequente«, P .— S. 92. 113 »È u n feroce e ra p id o p red ato re, c h e vive in g ra n d i b a n c h i i n acq u e ap erte. S i avvicina alle coste p e r attaccare pesci lu n g h i quasi q u a n to lu i. U n bran co d i q u e sti pesci in caccia lascia d ietro d i sé u n a scia di sangue e d i pesci m utilati«, L y th g o e 216.

331

»plitka zdjela« (za Korčulu usp. Skok 2, 685). Plitica je moglo biti formalno najbliži raspoloživi izraz koji je iskorišten bez obzira na inkompatibilnost sadržaja; usp. širun -> simun, šnjur -> šinjur. 21.5.2. Naziv sira, koji i B. Košić bilježi za Dubrovnik preuzeli smo iz jedinog nedvojbeno potvrđenog tal. imena za tu ribu: {pesce) serra (Penso, P.-S.), pàsciè sèrre (Giammarco 262, za Vasto). Etimologiju tal. ihtionima najvjerojatnije 114 treba tražiti u usporedbi zubiju ribe sa pilom (usp. zubatica), pa, ako je to točno, ime ribe potječe iz lat. SÈRRA REW 7861 (»Säge« (usp. frane, dente en scie, FEW 11, 525)115, koje je dalo više izraza za ihtionime (frane, serran i dr.). 21.5.3. Ne možemo reći da li je Šoljanovo skakuša (RJ 540) narodno ime ili njegov prijevod sistematskog saltatorisaltatrix. Međutim, H 375 donosi potvrde za skočarica i skoščarica. 21.6. Slijedeća riba čija ćemo imena razmatrati u ovom poglavlju je lampuga, jedini predstavnik obitelji Coryphaenidae, kojem je Linné 1758. dao ime Coryphae­ na hippurus116, a Valenciennes ga je 1833, primjenjujući najrašireniji pučki na­ ziv, nazvao Lampugus siculus (CLOFNAM 132.1.1.). Između te vrste i dosada razmatranih predstavnika obitelji Carangidae postoji znatan broj sličnosti, navla­ stito u ponašanju i staništu117, tako da i za lampugu nalazimo dvočlani naziv sa­ stavljen od imena lice i determinativa lampuga : lica lampuga. Dvije sastavnice sistematskog imena uzete su iz grčkoga, a u klasično su se vrijeme, barem koliko se može zaključiti iz Atenejevih bilježenja, upotrebljavale kao sinonimi za istu ribu. Nju Dorion (ap. Athen. 7, 304 d) naziva κορύφαινα, dok joj Hikezije (ibid.) daje ime ϊππουρος ( = »konjski rep«). Kad se tome doda da Numenije {ibid.) navodi da se kreće skakućući poput janjeta (άρνευτής ίππουρος), da je pučinska i vrlo velika117 riba (Opijan Hai. 1, 184), možda bi se moglo zaldjučiti da je kod grčkih pisaca odista bila riječ o ribi koju su sistematičan nazvali Coryphaena hippurus118. Međutim, kako ni jedno ni drugo ime nije sačuvano u na­ šoj ihtionomiji, nećemo o identifikacijama tih vrsta i ostalim potvrdama dalje go­ voriti. 119 21.6.1. N i kod nas, a ni na suprotnoj obali nema traga tim grčkim oblicima. Coryphaena se na najvećem dijelu Sredozemlja naziva imenom koje je kod nas predstavljeno veoma raširenim lampuga. Kako je to i tal. i naš osnovni naziv, može se o svim imenima toga tipa zajedno raspravljati i to, bilo da označuju vrstu Cory114 Iz E R H S J 3, 232 »sijćra »vrsta ribe«, jekavizirano tal. s e r r a »buka, G edränge« n e d a se n išta zaključiti, je r je p riređ iv ač p o d is tu n a tu k n ic u u n io sem antizm e »buka« * - »stiska« i »pila«; u sp . A R j 14, 859 i 917. * 15 W a rtb u rg tako (p. 526b) tu m a č i i prov. im e za gofa, navodeći g a u o b lik u s e m o la , što je n e ­ m oguće je r prov. oblici n e p okazuju -rr-, 116 Z b o g zlatne boje R afinesque g a je označio C oryphaena aurata. 117 »Pélagique, e rra tiq u e ... V it e n b a n d es, e n tre d e u x eaux o u e n surface. P oisson vigoureux g ra n d n a g eu r, il su it fré q u e m m e n t les navires. T rè s vorace, carnassier...«, D ieu zeid e 2, 280; »È u n a specie che n u o ta lib e ram e n te in m are aperto. S i tro v a spesso associata con a ltre specie q u ali il pesce p ilo ta , e se m b ra pred ilig ere le o m b re fo rm ate dai re litti e dalle piccole barche«, L y th g o e 220. 118 Istin a , p ro tiv toga govori A ristotelova tv rd n ja o sta n iš tu (H A 8, 17, 1), koju je P lin ije (9, 57) više m anje u cijelosti p re n io (v. c ita t u 21.3.3.). 119 Z a više detalja u sp . W ood 2, 3 8 ; S trö m b erg 100; C o tte 128.

332

phaena bilo srodnu ribu Stromateus fiatola120. Postanje riječi lampuga nije do danas definitivno rasvijetljeno, a predlagana rješenja međusobno se znatno razliku­ ju, pa čak i isključuju. Imenom se pozabavio još H. Schuchardt u ZfrPh 31, 1907, 645 predlažući veoma hipotetično izvođenje iz grč. λάπτειν > Hapare, *lepare, Hipare »schlap­ pen«. Skok, koji u Term ne bilježi tog imena, u ZfrPh 50, 524, ne spominjući Schuchardta, smatra da je lampuga »wahrscheindlich wie ančuga ein durch das Altdalm. dem Skr. vermitteltes Lehnwort aus dem Südital., vgl. lambuga in Tarent, REW 487912 *«. Protiv tvrdnje da smo lampuga preuzeli iz južnotal. dijalekata ne može se a priori zauzeti negativan stav, iako se može postaviti pitanje zašto se ne bi po­ mišljalo na neki sjeverniji tal. govor kad se zna da je lampuga u upotrebi i u Marka­ ma i u Abrucu (cf. lampuga, Penso za Ankonu), a da je kod nas oblik raširen od istočne Istre pa do Boke Kotorske. Međutim, priređivač1221234*ERHSJ 2, 266 potpuno zanemaruje Skokovo mišljenje iz ZfrPh i, doslovce prenoseći Battistijevu etimologiju iz DEI, navodi (za našu obalu) krivu identifikaciju. Na kraju, u Lit. citirani su i Skok i DEI. Nakon svega toga preostaje nam samo da Skokovu identifikaciju i mišljenje da je kod nas riječ o posuđenici iz tal. prihvatimo, a da članak lampuga u ERHSJ ne smatramo Skokovim. Etimologiju, koju je predložio C. Barristi »probabilmente lat. Hcmpadùchus dal gr. lampadüchos sfolgorante (che ha fiaccole) con allusione agli splendidi colori di questo pesce... o per ravvicinamento a 'lampa’« (DEI 2159), fonetski je znatno jednostavnije, ali semantički poprilici jednako, samo s velikim brojem ihtionimskih potvrda i izvrsnim poznavanjem ihtioloških realia, iznio još P. Barbier u RLaR 57, 1914, 319—321 (i s dodacima u 58, 1915, 315—6), smatrajući prvotnim oblikom lampücajlampücus (ali bez *?), koje bi bilo izvedeno iz osnove lamp- (gr. λάμπω) REW 487012 3, a to nije ništa drugo do li »ravvicinamento a ’lampa’« kod Battistija. Odmah naglasimo da je sem »svjetlucanje« bio presudan u konceptualizaciji ihtionima, jer se ista riba zove frane, dorade, u Nici daurada (Pr 666), u Genovi indoadda (P.-S. 39), na Elbi indorata (Cortelazzo 50), a i sami ihtiolozi redovito ističu njezinu sjajnu boju (»Colorazione molto brillante« Tortonese 11, 179; »Argentea con bril­ lanti iridescenze argentee e dorate«, Lythgoe 220). Osim toga, žive boje ribe sva­ kako su uvjetovale i prenošenje ornitonima sa sadržajem »papiga« na ihtionim, jer se ista riba u Abrucima zove pappahalè i pèscié pappagalè (Giammarco 243 i 306)12 4. Ako svemu tome dodamo da morfem -uca > -uga ne predstavlja problem jer je u ihtionimiji veoma čest (primjere v. Barbier RLaR 47, 321), Barbierova se etimo120 Z a vezu vrste Strom ateus sa C arangidam a u sp . gore 21.3.4. O sim toga, S trom ateus se kod nas zove d i v lja b iliz m a (v. po p is |114|). ' 21 G reškom u m jesto R E W 4873 L A M P R E D A , no, n a to m m jestu M e y e r-L ü b k e odbija takvo tu m ačen je: »tarent., kors. ta m b u c a , serbokr. la m p u g a bezeich n en an d ere F isc h e n u n d gehö­ re n k a u m hierher«. O vezi izm e đ u im e n a za P etro m y zo n i C oryphaena v. 1.1.4.1. 12 2 Ističem o p r ir e đ iv a č , je r Skok n ije m ogao im a ti u ru c i I I I svezak B attisti-A lessiova D E L 123 N i tu se M e y e r-L ü b k e nije m ogao o d lu čiti n a p rihvaćanje predloženog rješenja o p e t zbog - br- iz im en a za dru g e vrste, koje sa la m p u g o m nem aju stvarne veze. T o je o dlična ilustracija o n u žn o sti poznavanja referenta u etim ološkom istraživ an ju , n o isto sm o tako svjesni da se od tvoraca tak v ih m o n u m e n taln ih djela koja obuhvaćaju s a v leksik, kao što su R E W , F E W , D C E L C ili E R H S J , to n e m ože tra ž iti. 124 G . R ohlfs ( L e x ic o n 290) istič e d a su la m p u g a i var. »unklarer H erkunft«, ali ip ak d o p u šta d a ih je m oguće »verm utlich irg en d w ie m it d e r W o rtfa m ilie λ α μ π - »glänzen« z u verknüpfen«.

333

logija nameće i nema razloga da je tražimo u oblicima koje odreda moramo uvoditi pomoću zvjezdice.125 Uz naše lampuga zabilježili smo varijante àmpuga (gdje je l- shvaćeno kao ro­ manski član), lampuja, lampuh, lampara. 21.6.1.1. Paretimološkim naslanjanjem na lanča »koplje (na ostima)« nastaje lanćeska, a križanje lampuga X lanča (ili lančeska) daje lančuga. 21.6.2. Naziv trabakul odnosi se samo na velike o)puga, tra tto d a u n aggettivo del g r. re gion. *λ α μ πόπ υγος... forse isp ira to all’agett. λάμ-ουρος«. M e đ u odatle nastale oblike nabraja ta l., kat. i naša im e n a d odajući im novogrč. λ α μ π ο ϋ γα , koje R ohlfs bilježi za C ikladsko otočje ( L e x ic o n 290), dok ga n i P roia ni p o p isi s kojim a raspolažem o n e donose. 126 E tim . za trabakula »brod« v. Skok 3, 494 i 12 7 S phyraena sp e t L A C . (danas valid n i naziv je S phyraena sph y raen a L .), a o stali s u sin o n im i S. vulgaris, Esox sphyraena. P rip a d a u vrstam a bogati re d Perciform es i to, zajedno s c ip lim a (ovdje 15.) i gav u n im a (24.) u p o d re d M u g ilo id ei, u n u ta r kojih s još nekoliko srodnika sači­ njava obitelj S phyraenidae (C L O F N A M 180., o b ra d io E. T ortonese). 128 J. i G . L y th g o e 193. 129 T o rto n e se 11, 28. 130 D ieu zeid e 3, 233 ; n a p ro tiv , F F A 618 naznačuje »Fleisch n ic h t geschätzt«. S p ecijalist za rib lje k u linarstvo A . D av id so n 68 ip ak m isli d a je »good frie d (in pieces) or cooked w hole in a c o u rt-bouillon« (tj. »lešo«).

334

21.7.1.

Današnji nazivi za tu ribu nameću nam nekoliko zaključaka.

Prvo, tuđi sredozemni popisi postupaju na nekoliko načina: a) njihova imena rezultat su miješanja s refleksima i nastavljačima lat. oznake za slatkovodnu ribu lucius (REW 5143; = Esox lucius = »štuka«); b) neki istočnomediteranski jezici, primjerice bugarski i rumunjski, upotreb­ ljavaju slavenska imena za Esox lucius i prenose ih na morsku vrstu Sphyraena spet; c) kod nekih je došlo do daljnjeg miješanja s nazivom za oslića ( = naše merluc< ven. merluzzo < maris lucius), v. 17.3.1. — 17.3.2.1.;131 d) konceptualiziraju semem »cilindričan + zašiljen« u izrazima sadržaja »mot­ ka«, »štap«, »koplje«, »palac (za veslo)« i dr., poprilici iz istih semičkih poticaja koji su doveli do naših naziva prutaš (15.3.2.1.), ili aloglotskih gof (v. gore 21.3. i d.), korun (15.3.2.1.). Drugo, u usporedbi s tim stanjem, naša je situacija nešto drukčija. I u hrv., zahvaljujući posuđivanju ven. merluzzo ( > merluc, mrluc i dr.) pored merluc po­ znamo i lue za Merluccius merluccius (v. 17.3.2.), ali najčešće naziv lue prenosimo na jednu od tuna (Euthynnus thunnina, v. popis |110|), pa smo, raspravljajući o njezinim nazivima pokušali objasniti razloge takvoj denominaciji (v. 20.5.), kod koje je bila presudna baš jedinstvenost termina škaram za vrstu Sphyraena. Ihtiološki pisci, naprotiv, pazeći da ne upotrijebe jedini u narodu prošireni naziv škaram, zato što ga osjećaju tuđicom, pribjegavaju primjeni imena slatkovodne ribe i tako škaram kod njih postaje štukan, štuka morska itd.132. Budući da je leksem luc(-), kako vidimo, bio upotrijebljen za označavanje više vrsta, za vrstu Sphyraena nije bio pogodan, i kao disponibilni termin ostao je samo škaram132. Takva je situacija potvrđena i našim terenskim bilježenjima. Riba je relativno rijetka, biomorfološki se dobro razlikuje od ostalih vrsta, ali razlog oču­ vanosti i jedinstvenosti termina valja tražiti u nečem drugom. Naime, za našeg čovjeka s obale škaram je metafora i to vrlo lako shvatljiva metafora na predmet iz iste pojmovne sfere, na predmet koji je tom čovjeku neprestano pred očima, a to je škaram za veslo, »palac«, »Ruderpflock«, »tolet, cheville d’aviron«13 4. Kako iz­ duženi i vretenasti oblik ribe vrlo dobro odgovara takvoj metafori, ihtionim se us­ talio u upotrebi i, usprkos činjenici što riba u ven. ima drugačije ime, ipak do naših dana sačuvao. Naravno, drugo je pitanje da li je ihtionim škaram postao metafora u jeziku iz kojega smo ga mi preuzeli ili se to dogodilo u još ranijem izvorištu. Danas, svaki naš ribar to ime osjeća kao metaforu, a da je tome tako najbolje se vidi iz či­ njenice što se varijante za »palac za veslo« i varijante ihtionima na ispitivanom mje­ stu uvijek podudaraju. 21.7.1.1. Kod nas je najproširenija varijanta škaram, dok su ostale {škaram, skeram, škaranj, škeran, škarm, škerm) u upotrebi na po jednom ili rjeđe dva mjesta. U alb. srećemo jj, i \ podudaranje, jer nam Pesh. Shq. 228 navodi skarmithi, dok Nd. Filipi i Nd. Rakaj 1959, 263 potvrđuju za Drač shtize-a, a toj je riječi os131 T ak o Jovius u X X pogl. kaže: »Asellum p ro p rio n o m in e L ig u re s, R om ani vero S carm um et M e rlu zu m appellant«. 13 2 N aravno, P . L o rin i i ovdje poštuje stvarno stanje i navodi sam o šk a r a n . 13 3 koji se sam o n a krajnjem sjeveru u z im a kao oznaka za slični Scom beresox saurus i to zbog n e ­ koliko sem ova koji su zajednički dvjem a vrstam a. 131 »... palac o d d rva ili željeza na koji se u p ire veslo s p om oću uzla o d užeta«. Skok, T ern i. 141.

335

novno značenje »koplje«, »motka«135. Jednaka je situacija i u turskom: Nalbandoglu 37 naznačuje iskarmoz, ali i žurna136137, a to posljednje je »frula«, dakle opet cilin­ dričan i izdužen predmet. Koliko je nama poznato (dok se ne objavi odgovarajuća karta ALM), na sup­ rotnoj tal. obali nalazimo || samo u Abrucima, gdje Giammarco 380 bilježi scalme za Ortonu. U južnofr. Dieuzeide 3, 231 donosi za Port-Vendres peix escomer. U kat. se slika »palac za veslo« vidi u ihtionimu escàlum, escalom (Griera ButlDialCat 11, 1923, 70 i Lozano 171), ali kao naziv za Aulopus filamentosus. Semantički razvoj »zašiljen predmet« -> »palac za veslo« -> »riba (Sphyraena)« očituje se u (južno) fr. spet13 7 (još kod Rondeleta, FEW 21, 254), u kat. espet (Grie­ ra, Els ormeigs... 54; Lozano 270), u španj. espetón (Lozano 270), koje Corominas D C ELC 2, 390 izvodi iz got. *spitus i tako povezuje s njem. Spiess138. Takvo etimološko tumačenje implicitno potvrđuju i izosemički španj. nazivi picudo (Andaluzija) i picuda (Kanarsko otočje)139. Navest ćemo i jedan Gesnerov odlomak da bismo i sa starijim svjedočanstvom potvrdili pertinentnost semema »zašiljen cilindričan predmet«, koji je Gesner dobro uočio u većem broju naziva uz napomenu da se upotrebljavaju bilo s pravom bilo pogrešno za vrstu Sphyraena. Evo tog mjesta : »Attici plerumque Sphyraenam (σφύραινα) cestram nominant. Sudis latine appellatur (sudis teli militaris genus est et palus acutus qui in terra defigendus praeurebatur). Ab eadem rostri figura His­ pani et Itali ed ad Mediterraneum Galli aliquot spettum hunc piscem appellant. (Zygaena... Malleolus... Zargana (falso)... Merlucius (falso). Massiliae pes escomé quod scalmo multum affinis est140. Ab Africanis scaumè (Rondeletius).« (Nomencl. 74). Naravno, sphyraena nije današnja Sphyraena »(riba) škaram«, jer znamo da je σφΰρα »mlat, čekić«, a ako (i samo ako) je sudis — sphyraena, a Plinije (N H 32, 154) to doslovce tvrdi : »Sudis latine appellatur, graece sphyraena, rostro similis nomini, magnitudine inter amplissimos...«, tada je to, po svemu sudeći, golemi pas jaram, mlatac, martel, kojeg su sistematičan okrstili uz neznatnu preinaku pomoću sino­ nimnih sastavnica Sphyrna zygaena (v. 2.4.1.). Cestra ( — κέστρα) se odnosi na cipla, koji može biti prutaš ili sćap (15.3.2.1.), dok i säm Gesner navodi da se zy ­ gaena ( = \ ) malleolus, zargana ( = igl(ic)a) navlastito merlucius pogrešno uzimaju kao imena za ribu zvanu Sphyraena. Sve ostalo što je rečeno odnosi se na današnjeg škarma i vrijedi i danas. Nazivi, za koje Gesner tvrdi da se krivo upotrebljavaju, isto tako ilustriraju današnje terminološko brkanje. 135 G . M e y e r A E W 416 potv rđ u je taj o b lik sa značenjem »Lanze, Stricknadel« izvodeći ga iz lat. hastile »Schaft, Speer« (pl. hastilia). 336 I. M . N icolas 96 navodi z u m a ali kao oznaku za S com beresox. Z a n a ša p o d u d a ran ja naziva (ili n eto čn e identifikacije?) iz m e đ u Scom beresox i S p h y raen a, v. b ilj. 133. 137 O d a d e specifični naziv (S phyraena) spet. Z a dijalektalne nazive koji služe k a o sastavnice u sist. b in o m im a, u s p . hrv . la s to v iz a (32.1.2. i bilj. 17). 138 T o č n o iden tificiran i ih tio n im sp et nalazi se m eđ u »riječim a nep o zn ata ili n e sig u rn a postanja« u F E W 21, 254. 139 Jo š bliže sadržaju »palac za veslo« je južnofranc. p eis ca vih o ( P r 654), fran e, poisson cheville , D ie u ze id e 3, 230. 340 U naše v rijem e p eis eseautne u M a rse illeu (P r 654).

336

21.7.2. Budući da se kod nas Sphyraena označuje isključivo sa škaram, a to ime, osim navedene iznimke, ne služi kao oznaka za druge vrste141, moramo se zadržati samo na tom nazivu142. Pitanje koje se kod tog ihtionima postavlja jest u tome da li je škaram postanjem naziv za ribu ili je to kasnija metafora, koju je oblik ribe izazvao i ustalio. Kod Skoka (3, 257) nalazimo dva članka: škaram (1) »palac za veslo« i škaram (2) »sphyraena vulgaris«, pa nas i to navodi da budemo skloniji drugom rješenju, jer i više nego dobro znamo da Skok gotovo nikada né rastavlja oblike gdje je jedno značenje me­ tafora prema osnovnom liku. I mi smo se u prvom od navedenih priloga odlučili za takvo gledanje i predložili da se u ihtionimu škaram vidi samo mogućnost kon­ vergencije dvaju različitih etima. Skokovo cijepanje na škaram (1) i (2) učvrstilo nas je u tom uvjerenju, premda Skok za škaram »riba« ne daje etimološkog tumače­ nja, jer samo upućivanje od škaram (2) na škaram (1) može (?) značiti i etimološku jednakost, ali isto tako i jednostavnu usporedbu. Nažalost, njegovo mišljenje nije dokraja izrečeno. Možda je autor ERHSJ htio odijeliti dvije pozajmice: (1) od tal. scanno, mlet. schermo, a (2) »od tal. {pesce) schermo (Abruzzi)«. Međutim, ni­ kako ne vjerujemo da bi Skok dva lika istog postanja dijelio na dva članka samo zato što su pozajmljeni iz dva tal. dijalekta. Prije će biti da je za ihtionim pretpostavljao različito postanje, ali kako nije bio siguran u etimologiju, a referent nije poznavao, ostavio ga je (on ili možda redaktori?) bez tumačenja kao što je to u Rječniku vrlo čest slučaj. Naše je mišljenje da škaram kao ihtionim predstavlja metaforu na škaram »palac za veslo«, ali smatramo da je do metaforizacije došlo naknadno, tj. da su se ihtionim i oznaka za predmet na brodu izrazom izjednačili, a da im postanje valja tražiti u različitim ishodištima. Za škeram »klin za veslo«143 nema problema. To je nastav­ ljač grč. σκαλμός istog značenja, iz kojega je lat. scalmus REW 7640, a mi smo naše škeram preuzeli iz mlet. schermo (Boerio 624) ili, u drugim varijantama144 iz nekog južnijeg dijalekta. Taj se grč. lik povezuje sa σκάλμη »kurzes Schwert« i etimološki ide zajedno sa σκάλλω »in einem ursprünglicheren Sinn von 'spalten’«145. Za ih­ tionim, međutim, smatramo da povezivanje sa škaram < scalmus, predstavlja u neku ruku ono što je Vendryes nazvao »statičkom« etimologijom, to jest etimologijom koja je d a n a s točna, ali nije potpuna jer ne uzima u obzir sve faze u povijesti riječi. Po našem mišljenju, a na to nas navodi i Skokovo oklijevanje tj. dijeljenje na skaram (1) i škaram (2), pravo ishodište, etimologiju u etimološkom smislu riječi, na­ šeg ihtionima valja tražiti u brojnim izvedenicama od osnove koja je u σκαίρω »ska­ čem«, iz koje su σκάρος i σκαρθ-μός »skok«, a koja je u grčkom bila često upotreblja­ vana u ihtionimske svrhe. Dovoljno je podsjetiti se na obilato potvrđeni naziv za 141 Z a ra zlik u o d talijanske i grčke prakse, gdje sc a rm u u M essin i označuje S au m s griseus ( P r 561), a σκάρμος n a C ikladskom otočju čak i G adus pou tasso u (D r E rh a rd ; P r 572). N em n ich (P o ly g l. L e x . 1, 574) navodi za arapski sc h a a ra m (?) za B alistes capriscus. O m an 111 tog oblika n e navodi. 142 O to m sm o ih tio n im u već raspravljali u V inja 1971— 73, 54— 55 i, nešto o p širn ije 1974, 178— — 181. 143 ARj 15, 200. 144 D ok tal. dijalekti v a riraju scalm ojscarm o (D E I 3366), a u sam om abruceškom supostoje sc a lm e i sc ä rm e (G iam m arco 79), valja p o tc rta ti da su n a našoj stran i Jad ran a oblici sa -Im - nepoznati. 145 F risk G E W 2, 716. B oisacq 869 navodi osim toga b rojne paralele u i. -e. jezicim a i to uvijek iz m aritim n e sfere; m e đ u n jim a je i naše ču n (ruski čeln u ) i anglosaks. h elm a > engl, h eim »m an­ che, tim o n , gouvernail«. 22

v . V IN JA E T IM O L O G IJA I.

337

ribu σκάρος146, za koju Aristotel doslovce kaže άπό του σκαίρειν, a Isto tako i na naše nazive za cipla, skakača par excellence : skarol, askar, ekseral ( < *eskeraš) i škaj (15.3.4.2.), koji se mogu tumačiti samo pomoću άσκαρίζω/σκαρίζω, tj. σκαίρω. Nadalje, gore smo vidjeli da rom. ihtionimski likovi sa -lm- (v. grč. σκαλμός) označavaju i Aulopus i Gadus poutassou, a to nisu vretenaste već spljoštene ribe, pa je tu lako pretpostaviti mogućnost povezivanja s osnovnim semantizmom koji je u grč. σκάλμη, tj. »bodež«147, dok je Sphyraena (jednako kao i sve Mugilidae) iz­ razito vretenasta riba148, koja i sama pripada među Mugiliformes, pa joj sadržaj »palac za veslo« izvrsno pristaje. Ako se, kako to čini Frisk, prihvati da je die spe­ zielle Bedeutung »Ruderpflock« eine griechische Neuerung (P. Chantraine, Étrermes Benveniste, str. 6), još lakše možemo zaključiti da prvotni semički poticaj leži u vrijednosti σκαίρω »skačem«, a da je tek naknadno, i to ne u grčkom, došlo do metaforizacije na »palac za veslo«: konvergencija dvaju etima omogućena je sličnošću izraza i osobitim oblikom označene stvari. Zbog tih razloga, etimologiju stricto sensu valja, po našem mišljenju, tražiti u osnovi koja je u σκαίρω, a ne u σκαλμός. Takvo gledanje opravdavaju, i na semantičkom planu potvrđuju, kat. scdtamurades i naše poskok]proskok (v. 12.2.3.).149

146 V rijed n o st ih tio n im a scarus ( < g r č . σκάρος) je i više nego pro b lem atičn a. O toj r ib i m nogo se govori u g rč k ih i rim sk ih pisaca (v. S a in t-D en is 100), p a čak i A ristotel (H A 2 ,1 2 ,1 3 ) spom i­ n je njezino preživanje h rane (μόνος ιχ θ ύ ς δοκεΐ μυρυκάζειν), a taj se podatak u p o rn o prenosi nakon njega: u t scarus epastas solus q u i ru m in a t escas (O v id ije H a i 119); N u n c p rin c ip a tu s scaro d a tu r, q u i solus p isciu m d icitu r ru m in a re... (P lin ije N H 9 , 63). T o je b ilo i više nego dovoljno za Iz id o ra d a scarus p re tv o ri u escarus (usp. i naše a sk a r i *eskeraš > e ksera i) i tako dođe do »etimološkog« objašnjenja: E scarus d ictu s, eo quod solus escam ru m inare p e r k ib e tu r : denique a lii pisces non ru m in a n t (E ty m . 12, 6, 30). U sprkos m n o g im auto rim a, n ism o b a š sig u rn i d a b i to bio današnji Scarus cretensis, kako se u zim a još o d U . A ldrovandija (v. 35.6.). 147 U sp. naše ih tio n im e n o ž (7.4.3.2.) i nadasve brojne izvedenice iz m ač. 148 »Lungo corpo c ilin d ric o ,... profilio liscio e idrodinam ico«, L y th g o e 192— 3. 149 Sažeti ji prikaz n a ših i sredozem nih naziva za p rip ad n ik e obitelji C arangiđae v. V inja 1981 (2).

338

22. GERE

22.1 Prije no što se upustimo u raspravljanje o neobično brojnim, međusobno isprepletenim i neočekivanim imenima naših i sredozemnih gerica (Maenidae — = Centracanthidae)2, moramo pokušati razmrsiti složeno klupko sistematskih na­ ziva koji su toliko brojni i polivalentni, da bismo gotovo mogli reći da ihtiolozi ni­ malo ne zaostaju za pučkom taksonomijom u zaplitanju naziva i sunaziva ove po mnogo čemu jedinstvene riblje obitelji. To ne ističemo samo mi, već potctravaju i sami specijalisti-ihtiolozi. Tako priređivači pregleda znanstvene sinonimike CLOFNAM (141.) za Centracanthidae (E. Tortonese, T. Sertorio, M. L. Bauchot (1, p. 417) smatraju potrebnim da u bilješci3 naglase: »The species of this genus are very variable according to the age, sex and season. Many synonyms exist and confusions occurred quite frequently. Therefore the common nomenclature is rich and somewhat confused. It is very diffìcult to refer some biological data to the proper species.« Slično i Tortonese (11, 125): »Le determinazioni non sono sempre facili, soprattutto nel caso di individui giovani; divengono più agevoli quando è acquisita la livrea nuziale... Si rende perciò necessario... tener conto di tutti i successivi dati descrittivi. Quanto si è detto suggerisce pure molta cautela nell’uso delle opere più antiche«. U našem smo izlaganju pošli od danas općenito prihvaćene konstatacije naj­ boljeg poznavaoca ove obitelji Miroslava Zeia da u Jadranu postoje tri vrste4 Maenida, a njihove smo nazive dali prema već zastarjelom J. V. Carusu (Pr 618 i d.) zbog toga što se ti nazivi najčešće upotrebljavaju u lingvističkim i leksikografskim radovima i zato što ih primjenjuje najraširenija naša knjiga o jadranskim ribama (Šoljanove RJ). Zbog tih razloga moramo čitatelju dati mogućnost da se orijentira u suvreme­ nijim ihtiološkim djelima i omogućiti mu da lako ustanovi vrijednost sunaziva. U tu svrhu dajemo preglede naziva i sunaziva prema tri najpoznatija moderna reper­ toara kao što smo to činili i u prethodnim poglavljima.

1 O vo poglavlje p redstavlja a ž u rira n u v e rziju našeg ra d a »Les nom s des M é n id és. E ssai d ’étym ologie globale«, S R A Z 21— 22, 1966, 3— 38. P ro šire n a su tum ačenja koja se odnose n a naša im ena gira, dok se stra n i ih tio n im i navode sam o ako su u / vezi s našim a ili ako \ ilu strira ju naše tvorbe. 2 V idi u v o d n u n ap o m en u p re d pop iso m |76|. 3 T ak v e se eksplikativne bilješke u prek o tis u ć u stranica C L O F N A M a nalaze svega n a tri-č e tiri m jesta. 4 »En résum é, il e xiste b ie n ... tro is espèces d istin c tes p a rm i les poissons d u g enre S picara, e t les différences anato m iq u es q u e nous avons relevées c onfirm ent les o p in io n s d e Z ei e t P lanas e t Vives«, J. R olland, »Etüde b io m é triq u e su r les C e n tracan th id ae d u genre S p icara des C ótes A lgériennes« in B u lle tin d es T r a v a u x d e l a S ta tio n d 'A q u ic u ltu r e e t d e P è c h e d e C a s tig lio n e , N ouv. sèrie, N o 9, 1957, 135— 200, A lger, 1958.

339

Dakle, Carusovim sistematskim nazivima za obitelj Maenidae Smaris vulgaris BP skraćeno Sv Maena vulgaris C.V. skraćeno Mv Smaris alcedo BP skraćeno Sale odgovaraju : Tortonese (11, 122— 131) Fam. Centracanthidae**5: Spicara6 flexuosa RAF. = Sv Spicara maena L. = Mv Spicara smaris L. = Sale CLOFNAM 141.2.1. 141.2.2. 141.2.3.

141. Centracanthidae: Spicara maena maena L. Spicara maena flexuosa RA F.7 Spicara smaris L.

= Mv = Sv — Sale

FFA 2F lh Maenidae p. 583—4: Maena maena L. ( = Maena vulgaris) = Mv Maena chrysellis C. V. ( = Spicara flexuosa) ----- Sv Maena smaris L. ( = Spicara alcedo) = Sale8 Nabrojeni sistematski nazivi nisu ni izdaleka potpuni. Vrijednost i kronologiju preostalih pedesetak sunaziva može se upoznati u CLOFNAM p. 417—9. Ako je to tako u strogoj disciplini objektivnih ihtiologa, lako možemo zamisliti do kakvih će nas sve naziva dovoditi slobodna i afektivna kreativnost narodnih taksonomija. 22.1. T ri vrste obitelji Centracanthidae9 oduvijek su poticale leksikogene mo­ gućnosti u jezicima sredozemnih naroda. Njihova mijenjanja boja pri promjeni go­ dišnje dobi, karakteristično mijenjanje okusa koje ovisi o stupnju spolnog sazrije­ vanja, sjajne boje svadbenog ruha i nadasve razlike između mužjaka i ženke, name­ tale su potrebu iznalaženja novih imena, kao da su posrijedi nove, drugačije vrste, između kojih postoji samo jedna veza: pripadnost obitelji gira. Ma kako bile ra­ zličitih oblika i različitih boja i okusa, sve su one ipak gire. Ihtiolozima je trebalo s Ne vodimo računa o gen. Centracanthus, tj. o vrsti C. cirrus RAF., jer nije čak niti sigurno njezino pojavljivanje u Jadranu (usp. RJ p.271 i 369, CCIVa, te Tortonese 11,124 i CLOFNAM 141.1.1.). 6 Spicara, zapravo sicil. narodno ime za giru koje \ odgovara našem broketa, oštrulja, unio je u sistematiku Rafinesque 1810. »Maena è stato abbandonato in favore di spicara che è termine di più antica data« (Tortonese) = Merolepis Rafinesque 1810, Smaris Cuvier 1815, Maena Cuvier 1829. 7 »Common names: often the same as for the preceding species (sc. Mv), as this species and S. smaris are frequently confused, »CLOFNAM, 141. 2.2. 8 Dieuzeide (3, 59—66) u gen. Spicara razlikuje samo Spicara smaris ( = Sm. alcedo = Sm. gracilis) = Sale Spicara maena ( = M. maena = M. osbeckii) s= Mv. 9 U daljnjem ćemo izlaganju tretirati sve tri vrste zajedno, jer su i u pučkoj taksonomiji sve tri obuhvaćene hiperonimom girajgera. Za grubu podjelu imena na tri skupine oblica — oštrulja — modrak ( = Sale — Sv — Mv), v. prilog B. Finke »Nazivi za ribe iz porodice gira«, in MR 26, 1974, 121—4, u kojem se pisac bavi normiranjem naziva, napuštajući svako etimološko razmatranje. Drugačije u ranijem članku »Gira, gavun, bukva«, M R 8, 1956, 423.

340

mnogo vremena da ustanove o kolikom je broju riba riječ, pa nas ne smije čuditi što narod vidi različite vrste i tamo gdje je posrijedi samo stadij u rastu ili razlika u spolu. Dok je lica, na pr., mogla biti samo mala ili velika, gire će biti i male i sred­ nje i velike: gire — girice — giričine; bit će muške i ženske: samari i samice', oble i duguljaste: oblice i dugačke-, široke i šiljaste: širolje i oštrulje; jedre i zrele u svadbe­ nom ruhu ali i bezbojne blijede ribe bez njega: žandari i prčevi ali i bilice. Za tvorbu tolikih imena valjalo je staviti u pokret na velikim prostranstvima Sredozemlja svu denominativnu maštu i imena stvarati od svega što je »bilo pod rukom« : sve je bilo dobro za označavanje razlika, za postizanje imena »koje jest ono što drugo nije«. S tim su se novim vrijednostima nove riječi našle u izvanredno složenoj mreži aso­ cijacija u kojoj su sa svojim izrazom i svojim sadržajem dolazile u blizinu drugih riječi, podavajući se svakojakim ispreplitanjima na planu izraza i na planu sadržaja. A, ne zaboravimo, gire su ribe problematične vrijednosti, svatko ih lovi, ali ih nitko baš rado ne jede, pa zato talijanska poslovica i kaže Alocu, pigliane assai marchiane pocu10. Kod njih se tako dobro vide razlike u spolu, a čim se to vidi, neizbježne su i druge asocijacije i opsceni sadržaji, pa će ihtionim začas dobiti jak afektivni naboj koji će mu baš zbog svog intenziteta skratiti vijek trajanja, a to znači opet traženje novih imena, nove sadržajne asocijacije i formalna pučkoetimološka »objašnjavanja«. Riba nije bog zna kako vrijedna, nijedno se ime ne nameće kao nivelator i sva vrata novim stilističkim tvorbama su širom otvorena. Posljedica svega toga je na­ stajanje neočekivanih imena, izronjavanje iz prošlosti već davno nestalih arhaizama i nadasve riječi koje se teško podaju historijsko-lingvističkoj analizi. Njihovu će motivaciju, onaj prvotni denominacijski poticaj, biti moguće otkriti tek kad ih pos­ tavimo u sistem oblika i sadržaja, jer su ga ta imena dobila iz sistema i njihov raison d’čtre leži samo u sistemu. Pored tih naziva nastaju i drugi koji s prvima nisu ni u kakvoj vezi. Bit će to lokalne inovacije i metafore nastale u zatvorenim sredinama. Naravno, kad su jed­ nom u sustavu, i ti se elementi ponašaju kao i svi ostali dijelovi leksika, održavaju s njima formalne i sadržajne veze i u svom razvoju idu putevima koje im nameće nji­ hova leksička situacija. Ili, da se poslužimo jezikom konkretnih primjera, slijedit ćemo, koliko god budemo mogli u dubinu i u širinu, reflekse i modifikacije grčkoga ’j . y l v r t »gira«, koje nalazimo od Izraela do katalanskih obala i od Trsta do Alžira, i metafore do kojih je moglo doći na bilo kojoj točki diljem tog prostranog teritorija, recimo, zbog činjenice da jedna gira ima izrazito ispružljivu čeljust ili četvrtastu tamnu mrlju na bokovima. U prvom slučaju bit će riječ o monogenezi, dok će u dru­ gom doći do poligenetskih paralelizama u zemljama i oblastima gdje je isključena svaka mogućnost izravnog dodira. Korist koju možemo izvući i iz lutajućih i iz neočekivanih oblika, iz strukturacije njihovih polja neće biti zanemariva jer će nam omogućiti da izbjegnemo neka i odveć laka etimološka rješenja koja bi mogla biti ispravna ili hranjiva za sinkronijski pristup, no ne bismo ih mogli prihvatiti sa sta­ novišta strogo shvaćene etimologije, koja mora biti i povijest riječi. 22.1.1. Kao što smo postupali i dosada, poći ćemo od nekoliko imena potvrđe­ nih u klasičnih pisaca jer smatramo da ona predstavljaju najstarije polazne točke, osnovu denominacija za tu obitelj. Kako budemo nabrajali ihtionime koji su potekli iz tih oblika ( fj ili / ) moći ćemo istovremeno pratiti i »otklone«, pridruživanje no­ vih sadržaja već post'ojećim izrazima i razvoj tih izraza koji su uvjetovali nove semantizme. Ukratko, pokušat ćemo u granicama naših mogućnosti utvrditi ponašanje tih imena u sveukupnosti sustava. U većini slučajeva, iz tih će se morfosemantičkih 10 A lo c u »pesciolino di poco pregio«, M aen a osbeckii, c it. M . Cortelazzo, E lb a 68.

341

polja pojaviti neki protosemantizmi ili inicijalne konceptualizacijc koje će biti no­ sioci različitih skupova sinonimijskih i paronimijskih odnosa i ilustrirat će nam za­ nimljive denominacijske postupke. No, a to je mnogo važnije, znat ćemo da li smo suočeni s etimologijom u đijakronijskom, to jest tradicionalnom smislu, ili pak s tumačenjem koje ima samo sinkronijsku vrijednost, a to znači da pred sobom imamo ono što se najčešće naziva pučkom etimologijom. Kako znamo da pučka etimologija vrlo često daje riječima »motivaciju koja je neovisna od njihova porijekla«1 po­ kušat ćemo kod imena za Maenidae razlučiti ono što je vezano za porijeklo od onoga što se pojavilo tek kasnije, to jest razvoj tih istih riječi u vrlo složenoj mreži for­ malnih i semantičkih asocijacija unutar koje su se ihtionimi našli i koja je uvjetovala daljnje etape njihova razvoja. 22.1.2. Razmatranje imena za tri Centracanthidae započet ćemo analizom kla­ sičnog fonda imena. Kod grčkih i latinskih pisaca obilato su potvrđena tri naziva za koje smo sigurni da se odnose na gire kao obitelj, zapravo na jednu od sastavnica skupa {Sv + Mv + Sale}, ali nikako ne možemo znati na k o ju od njih, kao ni to da li su Stari imali posebna imena za dvije ili tri gire.1112134Navodimo ta imena, jer svako od njih predstavlja plodan etimon iz kojega će se razviti znatan broj naših oblika, od kojih će se neki zadržati na nemotiviranom izrazu dok će drugi krenuti za bilo kakvom motivacijom po formalnoj ili sadržajnoj paradigmi. μ αίνη μ ,χ ιν ίς

i d em . μα'.νίδιον

σ μ α ρ ίς

gerres

A ristotel H A 6, 17, 3 ; 9, 2, 1; 8, 30, 2, O pijan H a i 1, 108. Iz to g je oblika lat. m a e n a : P linije 9, 81; 31, 8 3 ; 32, 83; 32, 88; 32, 9 0 ; 32, 105; 32, 107; 32, 126; 32, 128; 32, 130; 32, 149; O vidije H a i 120; M arcijal 11, 31, 14; 12, 32, 15; P la u t, P oen. 1312.13 A ristotel H A 8, 30, 3 ; O p ijan H a i 1, 109. Iz to g je oblika lat. smaris·. P linije 32, 108; 32, 128; 32, 129; 32, 151; O vidije H a i 120. P linije 3 2 ,1 4 8 ; M arcijal 3 ,7 7 , 7; 1 2 ,3 2 , 15; dem in u tiv n i lik g e rric u la 14 navodi Plinije 32, 148.

Iz usporedbe tih triju ihtionima proizlaze i neki zaključci. Prvo, da grčki ra­ zlikuje dva osnovna15 naziva, a latinski tri; drugo, da za sam oblik μαίνη grčki ima, jednako kao i mi, tri tvorbe koje su možda udovoljavale potrebi razlikovanja stadija, spola ili bilo koje posebitosti gira; treće, već u latinskom možemo utvrditi da uz neu11 St. U llm ann, C ahiers de l ’A ssociation In tern a tio n a le des E tu d es fr a n fa is e s 11, 1959, 333 ; u s p . i J o h n O rr, »L’étym ologie populaire« in R L i R 18, 1954, 159. 12 T u se postavlja pro b lem lat. ( < grč.?) ih tio n im a lam irus (la m yru s), koji O vidije spom inje izm eđu m a en a i sm aris. N ije li to treća lat. g ira? N e znam o d a li je taj n aziv u vezi sa grč. λάριμας (λάρινος) »a k in d o f sea-fish« (L id d e ll-S c o tt 1030), kako d rž i E . de S a in t-D en is 53. P o jedinosti koje o n jem u daje O p ija n H a i 3, 399 (cf. S trö m b erg 120) n e govore nikako tom e u prilog. P lin ije navodi lam irus sam o u p o p isu 32, 149. 13 L a t. d e m in u tiv *m aenula nije p o tv rđ en , ali je nedvojbeni izvor naših i većine lat. oblika iz te osnove. 14 In z istiram o n a d e m in u tiv n im o blicim a jer, kao što ćem o još v id je ti, um anjeničke tvorbe ovdje im aju d istin k tiv n u značenjsku fu n k c iju : n e označavaju kao drugdje m anje p rim jerk e nego stadij u ra stu ili spolnoj zrelosti rib e , k a d ona im a d ru gačiji okus, ili se p a k d e m in u tiv u p o ­ treb ljav a za d ru g e vidove g ire, p a im valja naći i im e koje će b iti različito. 15 B it će i u grčkom e m etaforičkih naziva kao τ ρ ά γ ο ; i d r., no oni će se od n o siti n a pojedine sta ­ dije, spol i dru g e p reo b razb e gira. Isto v rije d i i za lat. tragus i hircus (cf. M arcijal 12, 32).

342

traine oblike smaris i maena postoji i stilističko gerres/gerricula. To se jasno vidi kod Marcijala koji se podruguje Betičaninu (Baeticus) što više voli ogavna jela nego izabranu hranu, pa bezvrijednu gerres suprotstavlja odličnoj trilji. Da je maena = = gerres vidi se iz ranih glosa (Ernout-Meillet DEL 274), a oba su grčka ihtionima, jednako kao i lat. gerres, nepoznata postanja i po svemu sudeći mediteranski oblici (usp. Boisacq, Frisk, Ernout-Meillet). 22.1.3. Nastavljači grč. μαίνη/lat. MAENA (REW 5219 i *MAENULA REW 5220a, FEW 6/1, 19) zastupljeni su kod nas s ovim oblicima: memla, manula, me­ mla, minjula, te mendula, mendulja i memula. U dvočlanim je nazivima osnovnom terminu dodan determinativ koji služi za potanje određivanje posebnosti vrste ili stadija: memla šćđva, menula mòra, memla bijela, menula ostruja, manula modrica1617. Međutim, i sam oblik izveden iz *maemla može služiti kao determinacija: oblica mendula i oštruj mentdaš. Slična je situacija i u Italiji gdje nam Penso, Bertuccioli i P.-S. navode čak ne­ koliko desetina varijanti (menala, mèndola, menoa, memla schiava, mindola, aulen­ dola, mwmula, minnula, minusa, miniuso, manolilla itd.). Za Korziku, T . de Caraffa 154 bilježi memula, a za sardski Wagner DES 2,104 méndula, što je očiti italijanizam, jer su sva sardska imena morske ribe italijanizmi ili katalanizmi. Francuski jug nastavlja istu osnovu: mendole, mandole, menduolo (Var), amendoula (Niče), mundoure (FEW 6/1, 19), moundaro (Rolland 3, 170); Monaco memora ( Work. Doc. FAO 9/A 4). Za Maltu, Aquilina 558 potvrđuje memla, dok samo u španjolskom nalazimo refleks neumanjenog etimona mena (Kastilija i zaljev Malage) pored olen­ dola (Lozano 322). Po istočnom Sredozemlju isti je oblik zastupljen u Izraelu menun (PMCM 145), dok bi novogrč. bio posudio venecijanizam μένουλα, što se može tvrditi samo prema navodima OECD 692 i PM CM 145, jer Proia, Mitsotakis i Pernot taj oblik ne bilježe. Albansko je menula potvrđeno u Pesh. Shq. 147. Zanimljive su potvrde i navodi humanističkih prirodopisaca, jer svi ističu đvočlani naziv memla šćava upotrebljavan na obalama Jadrana: »A Liguribus ac Ro­ manis menala vocatur, ab iis qui adriaticum simun incolunt sciava vel menola sciava vel, ut ipsi proferunt schiava. A Massiliensibus mendole...« (K. Gesner, Nomencl. 65). »Maena pisciculus, hiberno tempore candidus, aestivo caerulea varietate pictus, Ligures maemlam, Massilienses mendolam vocant... ii qui Adriaticum sinum acco­ lunt vulgo maenas sqlanas (sic) appellant« (P. Gyllius De Nom. cap. 59, p. 564), dok je I. C. Scaliger najeksplicitniji: »Maena, quam Istri, ubi optima Aprili mense... menolam. Provinciales mendolam vocant. A colore species duae. Altera albidior quam­ quam decolor per hyemem universa natura. Altera maculis nigris, quas menolas sclavas vocant Istri«, {Arisi., lib. II, 2, p. 226). Naš je oblik vrlo rano potvrđen i u domaćim izvorima. Tako u vrbanskom ( = vrbničkom) statutu (Statuta lingua croatica conscripta, MHIS1M IV, 166) nalazimo menula11. ARj 6,603 bilježi isti oblik, a Skok 2, 37318 mu kao izvor označava mle­ tački dijalekat. 22.1.3.1. Pogledajmo sada paradigmatske asocijacije kojima su bili izloženi refleksi od *maenula. I kod nas i u tal. jeziku oblik je doveden u vezu sa formalno 16 O svim tim a trib u cijam a b it će niže još riječi. 17 O dakle je p renosi VI. M ažu ran ić, P r in o s i 647. 18 »Hvata se n a parangäl« (?).

343

bliskim nastavljačima od AMYGDALA »Mandel« (REW 436, 2. AMYNDALA, 3. AMANDOLA). Kao i u slučaju formalnog poklapanja rezultata od MARMOR: M URMUR (v. 11.2.1.), i ovdje je došlo do potpunog podudaranja u izrazu kod oba jezika čim je u osnovu uvedeno -d-, jer kod nas mendula, mendulica istodobno znače i »giru« i »badem«, kao što i u tal. (cernendola i druge varijante imaju oba ista zna­ čenja19. Lingvisti su dali više tumačenja, koja se sva mogu fonetski braniti, no kod ovakvih paradigmatskih »skretanja« fonetski zakoni malo ili nikako ne pomažu, jer se pitanje može riješiti samo kad se novonastali oblici postave u sistem. Tako je P. Barbier (RLaR 57, 117) iznio mišljenje da je do -d- došlo zbog unakrštavanja s lat. menda, jer gira ima »une tache sur la peau«. G. Alessio (A tti delVAccad. delle Scien­ ze, lettere ed arti di Palermo, serie IV, voi. 7 parte, 2, p. 400) smatra da oblici sa -d- potječu iz jednog *maenida < grč. dem. μαινίς, -ίδος, pa bi osnova *maendula bila nastala po modelu grč. deminutiva20*. W. v. Wartburg ( Von Sprache und Mensch, Bern 1956, 79) to mišljenje prihvaća, dok Skok (2, 373), naprotiv, vidi u takvim obli­ cima disimilaciju nn > nd kao u pannus > pandil21. Koje je od predloženih rje­ šenja točno? Ako se gleda oblik po oblik bez obzira na okruženje tih oblika i njihovo mjesto u sustavu, točna mogu biti sva. No, takva pojedinačna gledanja nisu važna i sigurno ne vode ispravnom rješenju. Važno je, naprotiv, da je došlo do homonimije i da se ihtionim osjeća kao da je u vezi s mendula »badem«, a da je to odista tako, dokaz ćemo naći u daljnjim preobrazbama samog ihtionima. Jer, ako je u tal. došlo do naziva za giru pignoeto (P.-S. 56), što inače znači »pignuolo« ( > hrv. pinjol, pinjuo) »jestiva sjemenka pinije«, »Zierbelnuss«, a u hrv. do varijante memula, što inače znači »trnošljiva«, plod Prunus insititia = frane, »pruneautier, mirabelle«, njem. »Krie­ chet!)«, znači da se i u jednom i u drugom slučaju ime za giru osjećalo kao da je u vezi s oznakom za neki plod, voće, pa je u našem jeziku razvoj ihtionima pošao po formalnoj (i sadržajnoj) paradigmi mendula »plod, badem« memula »plod, tm oŠljiva«, dok je u talijanskom pošao po sadržajnoj paradigmi amendolo »plod, badem« -> pignoeto »plod pinije«. Ne raspolažući tim morfosemantičkim paralelama, još je A. Thomas u Ro 38, 620 tumačio -d- u prov. mendoulo »gira« kao rezultat miješa­ nja sa amygdala, a to je Wartburg odlučno odbio22. Naravno, Thomasovo amygdala23 bez sistematskih paralela (pignoeto, memula) vrijedi koliko i Barbierovo menda ili Alessiovo *maendula, jer znače uzimanje u obzir samo jednog i to izoliranog oblika. Tek kad se taj oblik postavi u sistem i kad se nađe uzrok razvojnoj dinamici i pravac tog razvoja, učinit će se korak dalje u potrazi za rješenjem koje će biti elimološko u pravom smislu tog termina. 22.2. S drugim klasičnim nazivom za gire, smaris, ulazimo u mnogo raznolikiji i složeniji sustav s nesrazmjerno većim brojem asocijativnih implikacija, koje će biti odista neočekivane i po supstanci sadržaja protivurječne kad je posrijedi ime ribe. Smaris ( < grč. σμαρίς) nam stari pisci podrobnije ne opisuju. Aristotel i Opijan ribu tog imena spominju zajedno sa μαινίς, jer obje ljeti potamne. Isto tako i Ovidije spominje maena i smaris u istom stihu svojega Ribanja. Etimologija 19 Jednako kao i prov. m en d o u lo ( > frane, m en d o le). 20 U sp . i B oucherie, R o 6 , 2 6 6 . 11 M oglo bi se dodati i d o m in u > d o n n o > d u n d o . 2 2 ^Dagegen T h o m a s, dessen Vorschlag m it a m v g d a la zu verb in d en , schon gar n ic h t überzeugte, F E W 6/1, 19. 23 C orom inas (D C E L C 3, 336) oklijevajući d o p u šta utjecaj tog o blika ( v co n in flu jo dc a m y g d a la ?«). 344

grčkog ihtionima je nepoznata24*, a značilo bi odveć tražiti, kad bismo htjeli znati na koju se vrstu odnosilo ime smaris, a na koju mama. 22.2.1. Kad bismo se poveli za Meyer-Lübkeovim člankom SMARIS, REW 8042, mogli bismo zaključiti da je od grčkog (i latinskog) imena ostalo malo, te da nastavljači tog ihtionima žive još samo u mlet. dijalektima. Vidjet ćemo, međutim, koliko je takvo zaključivanje daleko od pravog stanja. Što se tiče naše obale, može se reći da smo zahvaljujući dalmatskom posredstvu vrlo rano primili grčki naziv σμαρίς, jer se taj izraz brzo suobrazio drugom ob­ liku posve različitog semantizma koji danas više nije živ. Riječ je o prijelazu grč. σμαρίς u naš semantizam »samac«. Polisemički je izraz samac imao u našem jeziku između ostalih vrijednosti 1) »mužjak«, 2) »osamljenik«, 3) »penis«, naspram ž. r. samica koja je paralelno značila 1) »životinja ženka«, 2) »žensko samo«, 3) »ženski sram«25. No, kako i sami znamo da sve gire žive u velikim jatima, a to nam potvrđuje i Aristotel (n. n. mj.) i suvremena ihtiološka znanost2627,logično je da moramo isklju­ čiti pertinentnost značenja »osamljenik« i u svim našim oblicima vidjeti samo izra­ zitu formalnu asocijaciju lišenu semantičkog opravdanja, koja služi za prilagođivanje neprozirnog izraza postojećim riječima. Naravno, to nipošto ne smeta našim riba­ rima da i dalje nazivaju giru samicom, iako nije sama i iako samica još samo ponegdje znači »ženku«, a više nigdje »ženski sram«. Naprotiv, protosemantizam »mužjak«, »plodan«, »jarac« i posebno »fututor« javljat će se posvuda i kod nas i u romanskim jezicima. 22.2.1.1. Pogledajmo sada koji su izrazi, formalni nastavljači grč. σμαρίς za­ bilježeni na našoj obali, to jest koji su ihtionimi, prelazeći pod pritiskom izraza na sadržaj, prešli više ili manje u druge semantizme i pri tom sačuvali skupine (S)— M — —R— (D), S — M — R ili M — R — D označavajući uvijek jednu od gira. Kod nas smo zabilježili samar, sam°ar, sàmar, somar, samar, šumar (i samur, B. Finka M R 26, 124). U tim se oblicima lako vidi kako je na paradigmatskoj osi oblika ihtionim prešao u/kroz semantizme »sedlo«, »magarac«, »lugar«, a isto nam je tako jas­ no da je početak tog razvoja bio u oznaci za »giru« σμαρίς, u za nas nemotiviranom obliku koji je valjalo suobraziti našem sustavu i, naravno, dati mu sadržaj. Ženski je rod zastupljen samo likom samica21, što znači da se opozicija đ ~ ? izražava sa svim navedenim oblicima m. r. i jednim oblikom ž. r. Važno je zapaziti da se za giru đ nikad ne upotrebljava izraz samac, to jest da nema opozicije *samac ~ samica, već samo samar (ili var.) ~ samica. 22.2.1.2. Po formalnoj se paradigmi samar proširuje u neočekivano samaritan (— »Samarijanac«, »Samaritanae«), zahvaljujući raširenosti biblijske parabole (Luka 10, 29— 37). Veći je broj proširenja u ž. rodu za $ : samarnjaca, samaruša, no dok 24 B oisacq 884, F risk G E W 747. S tröm bergovo (87) tum ačenje pom oću glagola σμυρίξειν »ebnen«, »glätten«, »polieren« F risk odbacuje zbog fonetskih razloga (kratko a), no i sam a p ri­ roda re fe re n ta ne d o p u šta uzim anje u o b z ir takvog sem antizm a. 2 5 N avodim o (p rem a Skoku 3,1 9 7 i A Rj 14,557 i 562) sam o one sem antizm e koji su p e rtin e n tn i za tum ačenje ih tio n im a. Z a ostala značenja v. gorenavedena m jesta. 26 »T utte (se. C e ntracanthidae) sono m arine, litto rali e gregarie; possono form are stu o li num ero­ sissimi« , T o rto n e se 11, 122. 27 U sp. fu n m e n èd d a »femina dello zerro« (S m aris vulgaris), fe m m a n H ^ a »femina del Sv n e ll’epoca della fregola«, R ohlfs V D S 235 i 227 ; fe m m a n e $ d a (G allipoli), A. R . R o b erti B A L M 13— 15, 627; kois. fem in e lla , sard. fem m in ed d a . Caraffa 157

345

je u tim likovima prošireno osnovno samar, u samarida28 i sarmarida29 došlo jc do proširenja i križanja sa sinonimnim venecijanizmom marida, o kojem će u 22.2.1.4. još biti riječi. 22.2.1.3. Sa oblikom salmarida i navlastito salamarida, ihtionim prelazi još jednu etapu i, naslanjajući se na salamura30 »rasol«, ulazi u semantičko polje »so­ ljenje«, koje je za tu ribu pertinentno (v. 22.13.3.1.)31. 22.2.1.4. Istočni mletački govori poznaju oblike marida, maridola32 (Rosamani 593, Penso, P.-S.)33. Odatle je preuzeto naše marida i pučki novogrč. oblik μαρίδα (Proia 1541, PM CM 146). Rumunjski i turski čuvaju nazive sa sin-: rum. smaridul (Vasiliu 334), tur. izmarit (Nalbandoglu 36). 22.3. Treći klasični naziv, gerres3*, ostavio je najviše potvrda u današnjim no­ menklaturama. I taj je oblik bio predmetom brojnih unakrštavanja, a i izvor čestih asocijacija koje su vodile promjeni semantizma. Naša obala najvjernije čuva izvorni latinski oblik: gerajgira. To je ujedno i najrašireniji naziv za Centracanthidae koji može po potrebi služiti i kao hiperonim za čitavu porodicu, a u različitim tvorbama označavati i posebne stadije ribe. Ka­ rakteristični dalmatski izgovor g- pred svijetlim vokalom neosporivo je potvrđen u korčulanskom statutu {Statuta et leges Curzolae, a. 1488, p. 202): »Quod vendant libram gherarum quasi soldos quattuor«, »de gherris libras duas pro soldo«, te u tal. dodatku hvarskom statutu {Statuta civitatis et insulae Farae, a. 1557, p. 291): ghirice35. Skok je u više navrata istaknuo dalmatsko porijeklo ihtionima36: ZfrPh 38, 546, Term 46 i 66 i objasnio većinu varijanti i izvedenica37. 22.3.1. Naši su najrašireniji oblici gerajgira. Izvedenice su brojne. U prvom redu trojaki lik za oznake stadija gera — gerica — gerićicajgira — girica — giričica. Uma­ njena tvorba od gericajgirica može biti girićina (giricina), a Finka i Šojat zabilježili su na Žirju i lik girenjača38; za iuv je u upotrebi i naziv girici. Oblik gera raširen je na srednjem i južnom Jadranu i češće zastupljen nego gira koji je u upotrebi na srednjem Jadranu i po otocima zadarskog arhipelaga39. Upotrijebljen sam, naziv 28 ii saimnarita (Lecce), Rohlfs VDS 574. Navedena ekvivalencija (»sorta di piccolo pesce ma­ rino, Cantarus lineatus«), naravno, nije ispravna, jer je protivurječna. Netočna je i identifika­ cija za žammaridde »specie del pesce marino della classe delle boghe« (VDS 835). Penso i P.— S. ispravno identificiraju taj oblik u Bariju kao ime za Sv. Ovamo spada i kalabr. oblik smiridu (Rohlfs D izlC a l 2, 275) »sorta di pesciolino«, zapravo Sale. 29 Pod tom natuknicom Skok 3, 205 objašnjava (uz proizvoljnu ekvivalenciju »bukva šareno-zelena«) velik broj nastavljača oblika smaris, određujući ih kao »dalmato-romanski leksički ostatak iz ribarske terminologije grčkog podrijetla«. 30 »Balkanska riječ mletačkog podrijetla«. Skok 3, 193. 31 Usp. piransko salmastrini »menole e menolotti pillottati di ramerino ed aglio, spruzzati bene di sale e messi sotto pressione«, Rosamani 918. 32 Maridola za sam grad na lagunama potvrđuju E. Ninni 33 i Boerio 399 ( = agon d ’Istria). 33 U Abrucima marittele, mantele, Giammarco 186. 34 Nepoznata postanja, D ELL 274; u glosama i girris; REW 3746; FEW 4, 123. 35 Usp. a. 1068 piscatores girrum, Rački Documenta 77/17 (cit. u Lexicon Lat. M A htg. 507). 36 M. Bartoli Dahu. 2, 291. 37 Ostavio je neriješenim gernja: »Nejasna je riječ gernja (zar n. pl.?) »oči od mreže gerarice (Mljet)«. Kad se zna da su u mreži oka, a ne oči, pridjev (n. pl.) postaje jasan. 38 Rasprave Instituta za jezik, Zagreb, sv. I, 189. 3 9 Naši se podaci o teritorijskoj distribuciji ne podudaraju s navodima B. Finke (M R 8,423).

346

gerajgira može služiti kao arhileksem ili kao oznaka za Sale, a kad se hoće postići više obavijesti, tj. kad se precizira vrsta, stadij ili doba u kojem se lovi, dodaju se determi­ nativi (gire oblice, gire mrljanke, gire krvavice, gire manule, žuta gera i dr.) koje ćemo podrobnije ispitati. Iz naših govora posuđeni su oblici tršć. ghiriza »mćnola«, ghirizo »mćnola salata, (Rosamani 432) i ghirisa, koje Faber (cit. u Pr 620) navodi kao ime za Sv u Mlecima«. 22.3.1.1. Posebnu napomenu iziskuju oblici s drugim vokalizmom. Vrlo rano. još u Vrbničkom statutu, potvrđeno je gara: »gar librica i pol po soldin« (V. Mažuranić Prinosi 315), dok nam oblik gura donose Maldini (Ribarski kalendar 1937.) i G. Schreiber (ibid., 1940). Treba li po toj vokalskoj varijaciji zaključiti da je gara (pa zatim i ven. garizzo, garisso, P.-S.) »eine direkte Fortsetzung von gr. γάρος«40, kao što to predlaže Wartburg u FEWT4,63? Smatramo da za dalmatski, a pogotovu za krčko-romanski, to nije potrebno, jer a može potjecati od e kao u ČEPA > kap-ula, GELATINA > galatina itd., kao što to navodi Skok 1, 55141, a još je manje potrebno misliti na »unakrštavanje gira ili gera sa garav (oznaka boje)«, kako predla­ že Finka (MR 8,423). Kod imena tako malo vrijedne ribe sva se historijsko-fonetska zaključivanja može postaviti u drugi plan zbog izvanredno složenih semantičkih i formalnih, a navlastito stilističkih faktora koji ulaze u igru oko imena za tu vrstu. Ilustraciju tih neočekivanih uplitanja u osnovni oblik imamo i u imenima zgarica, sgariš i zgarić. Svi ti nazivi označavaju gere, a posljednja dva nedorasle pri­ mjerke i imaju vrijednost zbirnih imenica. Očito je da im je osnova gar- (usp. ven. garizzo iz našeg gara), a tome govori u prilog i teren na kojem su zabilježeni. Me­ đutim, dok su nam sufiksalni morfemi jasni, prefiksalni morfem (ako je iz-}) ne znamo objasniti i ne preostaje nam drugo nego da ukažemo na istu pojavu u drugim ihtionimima : komarča pored skomarča (v. 14.2.2.1.) i plotica pored splotica (Stromateus fiatola 35.2.1.), a u tal. garizzo pored scarizzo za Mv i to u istočnom mle­ tačkom (P.-S. i Penso); cf. i grč. κορδύλη pored σκορδύλη (19.3.3.). 22.3.1.2. Iz dalmatskog smo jezika preuzeli i oblike koji potvrđuju lat. demi­ nutivnu tvorbu. To su gjara, gljara i lik s metatezom i našim umanjeničkim morfemom: graljica42. Od graljica, shvaćenog kao »kraljica«, prelazimo u semantizam »matica«, koji ćemo vidjeti u 22.6. 22.3.1.3. Na čitavu području oko Šibenika, i to od Prosike na sjeveru do Sevida na jugu, za gere se upotrebljavaju nazivi koji na ostalim dijelovima Jadrana označuju Atherinidae. Tako dolazi do pomaka: gera postaje gavun (ili gaun), gavun se zove brafun43, a na najjužnijoj točki tog područja čak i brafun označuje geru. Do miješanja naziva došlo je uglavnom zbog gotovo jednakih dimenzija ribe, a i zbog podjednako slabe ekonomske vrijednosti obiju vrsta44. Takovo podudaranje imena za gire i 40 »G a ru m

ex in te stin is p isc iu m ... e x garo p is c e ,e x q u o p rim u m conficiebatur sic n u n c u p atu m . N o strae aetati G raeci pisciculos salsos vulgò garos vocant«, P . G yllius D e N o m . p. 556; za još uvijek nedovoljno poznati g a ru m »caviale« više detalja v. C. B a ttisti B A L M 2— 3, 83; J. C otte 127; K eller 2, 337. Z a p rim je n u u tera p iji p ro tiv opekotina, cf. P lin ije 2 1 , 97: »Et garo am b u sta recen tia sa n a n tu r si q u is in fu n d a t ac n o n n o m in e t garum«. 41 Skok, istin a , d o p u šta i m ogućnost da je g o ra re lik t od garus. 42 D o k Skok u Z fr P h 38, 546 nije navodio m jesta gdje se oblici upotrebljavaju, u E R H S J se ta m jesta n avode: g ia ra (Bijela), g ra lja (M uo), gerilca (K rk ) i girile (D alm acija?). Z a dva posljednja oblika n e znam o d a li su ih tio n im i. 43 E tim ologiju za g a v u n i bra fu n v. 24.1.1. i 24.1.4. 44 T o je zapazio još H . S c h u c h ard t: »Es sin d also in O sten teilw eise d ie N a m en b eid er Fische (sc. A th erin a i M aena) ganz zusam m engefallen«, Z f r P h 24, 420.

347

naziva za Atherinidae vidjet ćemo i kod drugih, uglavnom determinativnih oznaka kao što su matica, strugačica, pića, pišter i kod izvedenica od osnove mek- (22.13.3.2— -4 ). Iz križanja gav-un x ger-ica nastalo je gavorica, ime za Smaris iuv, koje Ostojić bilježi za Brač45. Drugi, još očitiji i »pravilniji« rezultat takvog unakrštavanja je gavica, no to je ime za mladu Clupea sprattus, koja je oblikom i navlastito bojom vrlo slična gavunu. Isti stadij iste ribe zove se u Chioggi gavizzo46. Oba su termina sačuvana u dvočlanom nazivu gavun modrak. Do izmjene imena dolazi i u ven., gdje Penso navodi agon ( = f| gavun) za Smaris gracilis ( = Sale), dok je u samoj Veneciji agon = Atherina sp., a determini­ rano (obilježeno) agon d ’Istria = Smaris (Boerio 26 i 399). 22.3.2. Nastavljači lat. gerres naročito su brojni u tal. dijalektima: zerro, zerola, zerlo, zerolo (tal.); ven. gerola (pored gkirsa i dr.); gerla, gerle, zero, zerla (Ligurija); zerro, zerolo (Toskana); zerolo, zerro (Lacij); cierro, cierra (Napulj)47; kors. zerrulu (Ajaccio), zerru (Bastia), zarrulu (Cap Corse), T . de Caraffa 156—7. Za sardske nazive {garétta, dzarètte, emette, cirróni...) v. Wagner DES 1, 452 i 603; st. prov. gerle, prov. gerre (1558.), srednjofr. jarre (FEW 4, 123); kat. gerret (Griera, E l s ormeigs... 58; Lozano 323). Od tih će imena za nas biti značajan samo tal. oblik zerolo. 22.4. Dovde smo se bavili samo jednim aspektom denominacija za gere, nabra­ jajući različita imena za koja možemo tvrditi da nastavljaju nazive preuzete iz naj­ starijih grčkih i latinskih nomenklatura. Pažnju smo poklonili iz ra z u tražeći eti­ mologiju u tradicionalnom smislu. T u i tamo slijedili smo imena za gere koja su prilagodbe njihovih izraza dovele u kontakt s drugim semantizmima. T i su nazivi ulazili u druga značenjska polja i to je najčešće bio rezultat fonetskog razvoja, koji nije imao opravdanja na planu »označene stvari«. Istina, kad se pusti malo više maha imaginaciji i to se opravdanje može naći a tradicionalni su etimolozi to vrlo često činili, jer su bili lišeni pomoći termina iz okruženja datog znaka, pa im je takvo tumačenje predstavljalo jedini izlaz. Jer, ako se, u krajnjoj liniji, samar još nekako može protumačiti sa SAGMA/SAUMA »samar, sedlo« zbog tamne mrlje na boko­ vima, očito nam je da se samaritan baš nikako ne može semantički opravdati s dobrim Samaritancem. No, pored im en a, koje se može više ili manje vjerno sačuvati, postoji i s tv a r, u našem slučaju rjba, koju valja razlikovati od drugih riba, a kad je riječ o gerama, valja razlikovati mužjaka od ženke, odrasli i spolno zreli primjerak od male ribe koja još nije došla do spolne zrelosti. Štoviše, valja razlikovati dvije ili tri vrste gera, razlikovati ribu ulovljenu zimi, ljeti ili u proljeće, sjajnu ribu u svadbenu ruhu od bezbojne i mršave ribe nakon mriještenja. T a nužnost višestrukih razlikovanja ni najmanje ne zbunjuje denominatora, jer će se on uhvatiti za bilo što samo da postigne funkcionalno i praktično ime koje će dobro služiti svojoj svrsi: jednoznačno designirati, biti dovoljno različito od drugih imena i ne dopuštati nikakvu nesigurnost u označavanju. Do takvog funkcionalnog naziva narodna taksonomija dolazi na tri načina: (a) služi se imenom naslijeđenim od starijeg sloja pučanstva; (b) prilagođuje to ime 45 G IHrvNarDr 2, 1887, 120; H. 101. 46 Renier, cit. u P r 552. 47 Za sve te oblike potvrde donose P.—S., Penso i Beimcciol i.

348

»otkrivajući« u njemu neki novi semantizam; (c) stvara potpuno novo ime polazeći od denominativnog stimula tj. od osobine koja više ili manje upada u oči. T ri se po­ stupka mogu i kombinirati, i u našem će slučaju vrlo često »novi semantizam« iz postupka (b) biti baš onaj koji je sadržan u denominativnom stimulu postupka (c), s tom razlikom što će se njegov izraz postići adaptacijom naslijeđenog imena (a). U trećem slučaju (c) poći će se od izraza koji je odista nov, ali koji će služiti kao po­ srednik novom sadržaju. Taj novi sadržaj nalazi svoje mjesto u asocijativnom polju određenom sličnošću značenja, tj. izražavat će osnovni semantizam koji nameće »označena stvar«: biomorfološke osobitosti, stanište, boja, crte ponašanja, slaba cije­ na itd. Tako ćemo moći slijediti poligenezu različitih imena za Centracanthidae koja su u upotrebi i kod nas i u ostalom Sredozemlju i koja istu ideju iskazuju različitim formama izraza : organizacija sadržaja je jedinstvena, a izrazi su različiti. 22.4.1. Među semantizmima koji karakteriziraju ribe iz obitelji Centracanthidae posebno će biti produktivni oni koji označavaju: mužjaka (za đ) i sve ideje koje odatle potječu ili su s muškim osobinama u vezi ženku (za ? ) i ideju »mati« obli i vretenasti oblik tijela šire i bočno spljošteno tijelo šiljastu gubicu i vitko tijelo mrlje i modre pruge žuto ruho i druge boje ili bljedilo karakterističnost oka nikakvu traženost, bijednu kvalitetu nedoraslost, mlađ stanište izduženu i nadasve protezljivu gubicu

22.5. 22.6. 22.7. 22.8. 22.9. 22.10. 22.11. 22.12. 22.13. 22.14. 22.15. 22.16.

Sve su te leksikogene matrice iskorištene, ribari te osobine kroz svoje nazive ističu, a, naravno, neovisno od njih ističu ih i ihtiolozi: eksplicitni tekst ihtioloških opisa bit će sažet u konciznoj formulaciji narodnog imena. 22.5. Jedna od odlika na kojoj se u imenima gera najviše inzistira jest muški spol. Nema druge vrste kod koje bi sami ribari tu razliku bolje uočavali48. Budući da je ta osobitost očita i da je vidljiva iz oblika, svadbenog ruha i sjajnih boja, ribari je ističu označavajući je čitavom gamom naziva koji se svi mogu tumačiti istim protosemantizmom. 22.5.1. Najčešći se postupak sastoji u dodavanju determinativa s vrijednošću »muški« na osnovno ime koje ponekad može čak i ostati u ž. rodu49, kao na pr. mennella masculo (za Napulj, Costa, cit. u Pr 618): cierra masculara (za Kampaniju, P.-S.) ili kat. gerret mascle (na Menorki, Griera Eh ormeigs...58). Kod nas se muški prirodni rod označuje jednočlanim terminom, bio on naš kao mužjak50 ili posuđen 48 O spolnoj inverziji usp. Tortonese 11, 125: »All’epoca riproduttiva si manifestano notevoli modificazioni, soprattutto nei maschi. Le pinne dorsale e anale divengono più elevate e com­ pare una livrea particolarmente brillante... Ha luogo l’inversione sessuale. D i regola tutti gli individui più piccoli sono femmine e i più grandi sono maschi... Tale proterogima fu scoperta da Zei (1949) e venne poi illustrata da altri ricercatori (Lozano Cabo, Lepori«). 49 Jedini naš slučaj takvog neslaganja u rodu je gira obljak, ako je narodnog postanja? 50 Etim V . Skok 2, 493.

349

kao mašaj ( < MASCULU, REW 5392)5 Osnova koja je u mašaj može se proširiti pomoću rom. augmentativnog morfema: mašjun, mašljun i mašun. Nalazimo i de­ minutivnu rom. tvorbu : mašćulini. S tim se oblicima ti podudara južnotal. mascularu (.Pr 620; Rohlfs VDS 324). Na stupnju maš(l)jun dolazi do rašljanja: mošjun u mlijeku maš(l)jun ^ \

maršljun

S jedne strane, kako se najmanji primjerci, tj. mlađ od Sale nazivaju mleč i mlič (od mlijeko, v. 22.11.3.1.)515253, mašjun postaje mošjun, a u tom kraju mošjun!mušju n s 3 znači »domaći lijek od badema i meda« i nije ništa drugo nego tal. učeni oblik emulsione54. Iz tog unakrštavanja oblika i sadržaja nastaje mošjun u mlijeku, kojem potpuno odgovara naš naziv za Engraulis encrasicholus iuvss muščj (23.4.4.), sardski mušone »latterino sardo (pesce piccolo)«, Wagner DES 2,149, koje je posuđeno iz kat. moìxó (izg. [muso]) »peix molt petit de l'espèrie Atherina mochon«55 (Alcover-Moll 7, 490). S druge strane, vjerojatno zbog semantičke bliskosti (mala riba) i formalne sličnosti, u maršljun je došlo do naslanjanja na ven. marsión »piccolo pesce di mare notissimo appartenente al genere Gobius«, Boerio 400, koje je zabilježio još Belon56*58. 22.5.1.1. Druga izosemička skupina imena nastala je uplitanjem oblika koji je u osnovi današnjeg našeg majstor ili meštar·, maštor, mašter, maštar, mistor51, i na kraju, jednostavno majstor5*. Po formalnoj se paradigmi ovdje svrstava i morstar, ma da nam leksemska sastavnica u križanju nije jasna. Naprotiv, potpuno je prozirna abruceška oznaka za