Ivankovic Duvanjska Prezimena [PDF]

Zitiervorschau

l,

Ante Ivanković / DUVANJSKA PREZIMENA

KNJIŽNICA NAŠIH OGNJIŠTA Knjiga br. 130 Urednik: fra Gabrijel (Petar) Mioč Recenzenti: fra Josip Ante Saldo fra Vjeko Vrčić fra Jozo Mihaljević prof. Stjepan Puljiz Lektori: Ružica Mijatović-Radić Irena Ivančić Nakladnik: Naša ognjišta, Tomislavgrad, Trg Mije Čuića 1 Franjo Kluz d.d. - Omiš Tisak: Franjo Kluz d.d. - Omiš

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 81 '373.23 (497.6 - 37 Duvno) IV ANKOVIĆ, Ante Duvanjska prezimena / Ante Ivanković. - Tomislavgrad : Naša ognjišta ; Omiš : Tiskara "Franjo Kluz", 2001. - 439 str. ; 24 cm. - (Knjižnica Naših ognjišta; knj. 130) Bibliografija: str. 427 - 430 i uz tekst. - Bilješka o piscu: str. 431. ISBN 953-6771-20-9 (Tiskara "Franjo Kluz", Omiš)

ISBN 953-6771-20-9 (Tisakra "Franjo Kluz", Omiš)

Ante lvanković

DUVANJSKA PREZIMENA

Tomislavgrad 2001.

S ljubavlju i zahvalnošću mojim roditeljima - Stipi i Kati rođenoj Ćosić koji su duvanjsku grudu toliko voljeli da su se zauvijek sjedinili sa njom. autor

UVOD U posljednje doba sve se više ljudi zanima za svoje podrijetlo, tj. odakle su došli u kraj u kojemu žive, jesu li starosjeditelji ili doseljenici, je li im prezime izvorno ili je preinačena, je li nastala od nadimka ili je dobiveno po kraju iz kojega su došli. Primjerice, prezime Duvniak, pod­ sjeća na Duvno - šire područje. A na području Duvanjskoga polja i Buška Blata toga prezimena nema. Kako su se ljudi toga prezimena prije prezi­ vali? To oni ne znaju. Gotovo da su svi ljudi radoznali kada se radi o prezimenima. Stanji više od mlađih. Svakodnevno netko svrati u župne urede, želeći napraviti obitelisko stablo, misleći da je u župnim maticama svatko zapisan. Proučavajući svoje obiteljsko stablo mnogi otkriju da su se nekada prezi­ vali sasvim drukčije. Tako su se, naprimjer, Radoši prezivali Radoševići, Vučemili - Vučemilovići, Vukadini - Vukadinovići, Kneževići - Radoši, Sliške - Sliškovići, Cikoje - Cikojevići, itd. Kako razumjeti da se dva ili tri brata razlikuju po prezimenu. Tako: Antosović - Batarilo, Ćurčić - Dukić, Batarilo... Ili da se otac i sin prezivaju različito? Tko će to razumjeti i pro­ tumačiti? Kako protumačiti da isto prezime imaji i katolici, i pravoslavni, i muslimani? Nije se lako upustiti u avanturu pokušati odgonetnuti tolike nepoz­ nanice i nejasnoće u koje se upustio pisac ove knjige prof. Ante !vanković. Treba priznati da je odvažan. Uvjeren sam da će knjiga Duvanjska pre­ zimena kod mnogih, posebno kod ljudi podrijetlom iz ovoga kraja, pobu­ diti zanimanje. Ne bi bilo dobro ako u struci ne izazove i dobronamjernu prosudbu. Prosudba će pomoći uočiti nepravilnosti i nedostatke, kojih u ovoj velikoj knjizi mora biti. To će pomoći da možda druga naklada knjige bude popravljena, nadopunjena i bolja. Bez obzira na nedostatke, piscu se mora priznati da je u ovo djelo uložio mnogo dana i godina mukotrpnoga rada. Kako i sam pisac priznaje, najviše su mu pomogli svi svećenici iz Duvanjskoga dekanata. Posebno ističe ji-a Antu Tomasa, duhovnoga pomoćnika iz Seonice i don Marka Lukača, župnika u Grabovici. Drago mi je da su Naša ognjišta nakladnik ove knjige. Ona su to i zaslužila, jer već trideset godina otimlju zaboravu mnoge uljudbene vri­ jednosti ovoga kraja.

s

Ova će knjiga biti neprocjenjivo važna budućim naraštajima, a sadašnjim žiteljima duvanjskoga kraja otkrit će nove spoznaje o njihovu podrijetlu. Zato cijeli duvanjski kraj i svi koji su podrijetlom iz njega piscu ove knjige duguju veliku zahvalnost. Najveća će mu zahvala biti da nabave ovu knjigu i da je proučavaju. Namjerno kažem proučavaju, jer ovu knjigu nije dovoljno samo čitati. fra Gabrijel Mioč, urednik

6

PREDGOVOR U suvremenom društvu javlja se zanimljiva pojava. Naime, danas, kad se nažalost napuštaju sela i zaseoci, kad se stanovništvo sve više nastanjuje u i oko gradova, kod mnogih se javlja želja traganja za što starijim tragovima svojih obitelji, što starijih spome­ na prezimena i istraživanja rodbinskih veza. Istina, to je bilo prisutno i prije (osobito stvaranja obiteljskih stabala - rodoslovlja) i to redovno kod bogatijih i uglednijih obitelji s kojekakvim, pa i legendarnim počecima njihovih najstarijih tragova. Radilo se, međutim, o afirmaciji obitelji u feudalnom društvu, isticanja njihova značenja u razvoju gradova ili država, a kasnije, u građanskom društvu povezivali su se uz stvaranje humanitarnih zaklada ili gradnja bolnica i prosvjetnih ustanova, uopće javnih poslova. Danas je to dobilo druge dimenzije: od obične znatiželje do obiteljskog ponosa. Mnogi bi, naime, željeli znati gdje je bilo najstarije stanište obitelji, gdje su njihovi korijeni iz kojeg se razvilo njihovo obiteljsko stablo. Zanimanje se nije ograničilo na pojedine obitelji, nego i na sela, župne zajednice pa i šira područja. Takva istraživanja, ukoliko su povezana s adekvatnim izvorima pružaju, ne samo slikovite razlike prezimena, njihove transformacije, nego i psihičke karakteristike obitelji, materijalne uvjete života, otkrivaju vre­ menske i prirodne neprilike stanovnika u njihovoj borbi za prežitak na tlu na kojem su bili naseljeni, kuda su se kretali u potražnji za boljim uvjeti­ ma, često prisiljeni zbog pohara i krvavih ratova mijenjati mjesto stanovanja. Krševita, velikim dijelom neplodna zemlja (kao što je naša) prisiljavala ih je da mijenjaju ne samo prebivališta, nego i prezimena, da prihvate nadimke i pretvaraju ih u nova prezimena. U taj teški i naporni posao upustio se gosp. Ante Jvanković, inače poznati novinar, poznavalac duvanjskog područja i što je još važnije, zaljubljenik svog zavičaja. Bez toga se ni ne može ući u tako zamršenu problematiku koja zahtjeva mnogo napora i strpljiva rada. On je to učinio znalački, iskorištavajući izvore do kojih je došao. Na oko 500 stranica lvanković je obradio 350 prezimena obitelji. Na kraju je donio popis neobjavljenih izvora, posebno matične knjige župa Duvna i okolice, objavljenu građu i konačno bogatu literaturu. Na 7

početku knjige, kao uvod Pisac je prikazao ukratko povijest Duvna i nje­ gova stanovništva. Objavljenu građu Pisac je povezao sa sličnim istraživanjima iz drugih okolnih'područja, iskorištavajući kao osnovne podatke dva popisa katolika iz 1743. i 1768. godine (fra Dominik Mandić) a donio ih je na početku knjige i popunio s podacima iz župnih matica XIX. i XX. st. U te osnovne podatke vješto je ubacio saznanja iz literature i to naših pona­ jboljih znalaca onomastike (N. Mandića, V. Palavestre, J. Pandžića, M. Petrića, P. Šimunovića i drugih). U tome su mu dobro došli rezultati crkvenih pisaca koji su se služili s podacima iz crkvenih matica. Cijeli materijal Pisac je ispitao, povezivao i stvarao historijat poje­ dinih prezimena - prvenstveno u okolici Duvna ali i njihovo širenje po Imotskoj i Cetinskoj krajini, Makarskom primorju i dalje - na otoke i u Zagori. Rad je napisan znanstveno, s bilješkama i dobro će doći svima koji se budu bavili demografijom. Takvu bi knjigu priželjkivali sigurno i drugi krajevi naše domovine. Sin}, 1. travnja 2001. g.

8

fra Josip Ante Soldo

POGLAVLJE I.

UKRATKO O DUVNU I DUVNJACIMA KROZ POVIJEST Iako je duvanjsko područje bilo naseljeno i u pretpovijesnom razdoblju, najstariji poznati narod u tom kraju bili su Iliri. Četiri stoljeća prije uteme­ ljenja Rima, dakle na prijelazu između 12. i 11. stoljeća prije Krista, Iliri doseljavaju iz pravca zakarpatskih prostora na Balkanski poluotok. Njihov jezik spada u satemsku skupinu indoeuropskih jezika. Kako su današnji Albanci potomci starih Ilira, Ćiro Truhelka i Petar Skok su značenje imena Ilir odgonetnuti pomoću albanskog jezika: lirr znači slobodan, a lirrue-oslobodi­ ti. Dakle, Ilirik ili Ilirija je Zemlja slobodnih ljudi, a Ilir je slobodan čovjek. Ilirima dugujemo i ime Duvno, koje je u posve prisnoj vezi s ilirskim plemenom Dalmatima i pokrajimom, koju su nastanjivali, Dalmacijom. U odgonetanju značenje ilirskog naziva Duvna, DELMINIJA, znanstvenici nisu posve složni. Jedni smatraju da Delminij dolazi od albanske riječ delma, što znači ovca, pa bi pohrvaćivanjem Delminija nastalo Ovčarevo. Dakako, to nije nimalo teško dovesti u vezu s temeljnim zanimanjem pri­ padnika plemena Dalmata, stočarstvom odnosno ovčarstvom. Drugi pak drže da se Delminij izvodi od pluralnog oblika djelm ili djelmat imenice djal, što na albanskom znači junak. Dakle, Dalmati bi bili junaci, a Dalmacija Zemlja junaka. Inače, Dalmati su najjače i najbrojnije ilirsko pleme. Oni su, usporedbe radi, imali 342 dekurije ili župe, dok su primjerice Ardijejci imali 20 a Daorsi 17 dekurija. Povjesničari smatraju da je u ilirskim dekurijama živjelo po 200 - tinjak stanovnika. Dalmati su nastanjivali prostore između Neretve i Cetine i na sjever do izvorišta rijeke Vrbasa. Dugo su živjeli u miru i blagostanju, a posebno su bili ponosni na svoj glavni i veoma utvrđeni grad Delminij, smješten na brdu Libu, iznad Borčana i Kongore. Moramo spomenuti i činjenicu da su na duvanjskom i susjednim područjima živjeli i Tračani, koje su, izgleda, još u pretpovijesnom raz­ doblju Iliri potisnuli na istok, u Trakiju. I na duvanjsko su područje stiza­ li Grci, vjerojatno kao trgovci, jer za razliku od jadranskog priobalja i otoka, tu nisu podizali svoje naseobine. Oko 350. godine prije Krista u duvanjski kraj prodiru i Kelti, koje su s vremenom Iliri asimilirali i pretopili u svoj etnički korpus. 11

DUVNO U DOBA RIMLJANA Mirni život Dalmata, ali i ostalih ilirskih plemena, narušen je 229. godine prije Krista, kad su započeli dugotrajni i surovi ratovi s Rimom, tadašnjom vojnom velesilom, koja je upravo stasala s onu stranu Jadranskog mora, na Apeninskom poluotoku. Naime, pripadnici ilirskog plemena Ardijejaca, koji su nastanjivali područje od Neretve do Albanije, napadaju kao gusari rimske brodove ali i nekadašnje grčke naseobine u Dalmaciji i na dalmatinskim otocima. Rimljani se okitiše lovorom pobjede nad vojskom ilirske kraljice Teute, koja nakon toga bi primorana priznati vrhovnu vlast Rimske Imperije ali i odreći se dijela svojih teritorija. Nove su prilike ujedinile ilirska plemena s Dalmatima u glavnoj ulozi, izuzevši Daorse u dolini Neretve koji su se zadovoljili rimskom zaštitom. Sve učestaliji napadi na brodove i rimske saveznike, izazvali su 156. godine prije Krista novi rat s Rimljanima. Na početku rimski vojsko­ vođa Marcije Figul nije ostvario potpuni uspjeh, iako je spalio glavni dal­ matski grad Delminij. Godinu kasnije, dakle 155. godine prije Krista, nje­ gov nasljednik Kornelije Scipion Nazika osvaja utvrđeni Delminij, pret­ vara ga u neuglednu vojnu postaju, a Rimska Imperija dobiva nove provincije na suprotnoj strani Jadranskog mora. Konačno 9. godine posli­ je Krista Rimljani slamaju otpor zavađenih ilirskih plemena i njihovih vođa, ali za to moraju angažirati čak 15 svojih dobro naoružanih i još bolje uvježbanih legija. Rimljani postupno romaniziraju starosjedilačko ilirsko stanovništvo, a u novoj provinciji podižu gradove i kvalitetni sustav cestovnih komu­ nikacija između njih. Rimsko je Duvno, za razliku od ilirskog Delminija, sagrađena na mjestu današnjeg Tomislavgrada, a to je utvrđeno arheolo­ škim istraživanjima, 18. i 19. godine poslije Krista. U to je vrijeme duva­ njsko područje bilo i relativno dobro nastanjeno.

KRŠĆANSTVO NA DUVANJSKOM PODRUČJU Najstariji spomen kršćanstva u Dalmaciji, kojoj je tada pripadalo i Duvno, nalazi se u II. poslanici Svetoga Pavla Timoteju, u kojoj svjedoči da je taj njegov učenik otputovao iz Rima u Dalmaciju propovijedati evan­ đeosku istinu. Sredinom 3. stoljeća iz Rima je poslan u Dalmaciju misionar Venancije, koji će biti utemeljitelj kršćanske crkve u rimskoj Saloni i ujedno i njezin prvi biskup. Dominik Mandić pak tvrdi da je Venancije bio duvanj12

ski biskup, ali u povijesnim ispravama nema potvrde da je u to vrijeme uopće

postojala Duvanjska biskupija. Mnogo je vjerojatnije da je Venancije, koji je proglašen svecom, boravio u Duvnu i da je u njemu bio od progonitelja kršćana mučen i umoren. Dogodilo se godine 257.

Međutim, posve je sigurno da u Duvnu već 519. godine postoji crkva, koju je tada na proputovanju iz Rima u Carigrad posvetio kapuanski biskup German. Taj podatak dugujemo Splićaninu Tomi Arcidjakonu, koji svjedoči da se u njegovo vrijeme, a živio je u 13. stoljeću, taj podatak može pročitati iznad ulaznih vrata crkve u Duvnu. U drugoj polovici 6. stoljeća osnovana je Duvanjska biskupija, a poznato je ime njezina prvog i za sada jedinog poz­ natog biskupa Malchusa, koji je biskupovao od 591. do 597. godine.

DUVNO U HRVATSKOJ DRŽAVI U 7. stoljeću Hrvati stižu i na Duvanjsko polje. Dominik Mandić tvrdi da se to dogodilo 626. godine. Naime, te godine udruženi Avari i Perzijanci napadaju Carigrad, a bizantski car Heraklije poziva u pomoć Hrvate. Oni opustošuju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, koje su prethodno bili osvojili A vari. "... Hrvati su osvojili te zemlje za svoj račun, kao svoje vlastite. A tako je stvar shvaćao i tadašnji rimski svijet širom cijelog Carstva, kako vidimo iz navedene bilješke Izidora Seviljskog, u kojoj on zauzeće Dalmacije i Epira od strane Hrvata zove gubitkom pokrajina za Rimsko Carstvo. " 1 Tada je, tvrdi Mandić, doselilo oko 300 tisuće Hrvata, koji će ubrzo stvoriti svoju državu, u kojoj će Duvno imati zapaženo mjesto. O doseljenju Hrvata svjedočenje je ostavio i bizantski car Konstatin Porfirogenet u svom djelu "De administrando imperio", koje je nastalo polovicom 10. stoljeća. "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme (nakon pada Salone godine 614-615) s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati. Jedan od njihovih rodova, naime petero braće: Klukus, Lobeles, Kosences, Muhlo i Hrobatos i dvije sestre, Tuga i Buga, odijelili su se od njih i došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju te su tu našli Avare u posjedu te zemlje. Pošto su se nekoliko godina međusobno borili, pobijedili su Hrvati. I neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da im se pokore. Od tada su u toj pokrajini zavladali Hrvati."2 ' D. Mandić, Crvena Hrvatska, Chicago - Roma 1973., str. 254. D. Mandić, Rasprave i prilozi, Rim 1963., str. 54.

13

OPĆEHRVATSKI SABOR NA DUVANJSKOM POLJU 753. GODINE O tome što je bilo Duvno u hrvatskoj državi svjedoči i poznati Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća, u kojem je opsežno opisan dvanaestodnevni općehrvatski sabor na Duvanjskom polju. Vjekoslav Klaić drži da je održan 925. godine i da je tada okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav; Ferdo Šišić pak smatra da je Duvanjski sabor održan prije 882. godine i da je krunjen Branimir; Dominik Mandić tvrdi da se Sabor na Duvanjskom polju, u podnožju planine Lib, zbio 753. godine i da se tada okrunjeni hrvatski kralj zvao Budimir. Krunu je na glavu hrvatskog vrhovnog poglavara stavio osobni Papin izaslanik kardinal Honorije. Ne smije se zaboraviti ni podatak da je prije dvije godine, dakle, 751. godine od Pape okrunjen prvi europski vladar, franački kralj Pipin Mali. Što se tiče Duvanjskog sabora, spominjemo i jednu zgodnu pojedi­ nost: dolazi li ime sela Kongore od latinske riječi congressus, što znači sabor? Dakle Duvno postaje važno i za hrvatsku državu i njezine vladare, koji zapovijedaju da u Duvnu stoluju hrvatski župani, na što upućuje sve češće nazivanje naselja Duvno Županjcem. Crkveni sabori održani u Splitu 925. i 928. godine potvrđuju opstoj­ nost Duvanjske biskupije. Naime, na saboru 928. godine ukinuta je Ninska biskupija, a znamenitom biskupu Grguru Ninskom ponuđene su na izbor tri ispražnjene biskupije: sisačka, skradinska i duvanjska. Tom prigodom je potvrđeno da u sve te tri biskupije ima dovoljno i vjernika i svećenika. Opstojnost Duvnjske biskupije u tom vremenu potvrđuje u 13. stoljeću i Toma Arcidjakon u svom djelu "Historia salonitana". U 12. i 13. stoljeću ne spominju se duvanjski biskupi ni Duvanjska biskupija, jer, čini se, to je vrijeme kad postupno opada ugled Duvna i nje­ govih stanovnika. Dakle, puna četiri stoljeća Duvno je, uz susjedna krška polja Livanjsko, Glamočka i Kupreško, bilo u sastavu hrvatske države kojom su upravljali vladari iz roda Trpimirovića, a kasnije je u vlasti najistaknutije hrvatske plemićke obitelji Šubića (ban Pavao i sin mu Mladen Šubić). Dakako, kraće je vrijeme bilo i pod upravom hrvatsko-mađarskih kralje­ va iz roda Arpadovića i Anžuvinaca. 14

DUVNO U BOSANSKOM KRALJEVSTVU Duvanjsko područje 1325. godine dolazi pod upravu bosanskih bano­ va hrvatske krvi i imena i u sastavu Bosanskog Kraljevstva ostat će sve do njegovog pada pod tursku vlast. Iz tog razdoblja, što se pak tiče stanovništva, znamo i prve Duvnjake s punim imenom i prezimenom velikaše Semkoviće i Klešiće, koji su barem jedno vrijeme bili pristalice bogumilistva i Bosanske crkve.

ČETIRI STOLJEĆA U OTOMANSKOJ CAREVINI U vremenu od 1476. do 1780. godine Duvno potpada pod vlast Otomanske Carevine, u čijem će sastavu ostati puna četiri stoljeća, dakle do 1878., kada Turke zamjenjuju Austrijanci. Upravo će turska vladavina uveliko utjecati na demografske prilike duvanjskog područja. Najprije je prodor Turaka u Basnu pokrenuo dio stanovništva u izbjeglištvo na susjedne mletačke teritorije u Dalmaciji, dok drugi dio prelazi na islam, a o onima koji ostaju na pradjedovskim ognjištima nemamo mnogo podataka. U ovom radu iznosimo do sada malo poznate podatke o prebjegu nekih obitelji s duvanjskog područja na otok Brač. Tako primjerice u maticama župe Pučišća na tom srednjodalmatinskom otoku 1568. godine zabilježena je plemićka obitelj Xupanovich de Xupanaz (Županović iz Županjca) . 3 Vjerojatno su stigli ranije ili pak mnogo ranije, jer se 1568. godine počinju voditi župne matice u Pučišćima. Godine 158 1. ova obitelj, doseljenica iz Duvna, latinizirala je svoj patronimik u Zupaneo ili Zupanich. U 18. stoljeću pripadnici obitelji Zupaneo naslijedili su imanja i patronatska pravo izumrle bračke patricijske obitelji Mladineo (Mladinić) . U pučišćkim maticama 1580. godine zabilježeni su i Tomići, a prim­ jerice 1637. godine spominje se Toma Tomić kao "iudex in Humazzo Sup" ("sudac u Humcu Gornjem") . 4 Možda su i brački Antičevići, potom­ ci stare plemićke obitelji Krstulovića iz roda Krstića došli iz Duvna, jer je u dokumentima zabilježeno da su na Brač stigli iz Bosne preko Makarskog primorja. Dakako, trebat će dodatno istražiti veze šujičkih Krstanovića odnosno Krstića (tako se spominju 1768.) s bračkim i D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar I 968., str. 205 • Isto, str. 205.

15

Antičevićima. Uostalom, i danas na duvanjskom području žive Antiče­ vići. Što je s bračkom plemićkom obitelji Ćikarelović (Ciccarelovich overro Cicarelli), koji su zabilježeni kao bosanska vlastela iz roda Kukretića, a posjedovali su zemlje oko Duvna i u Rami? Oni su plemićku povelju dobili od kralja Tvrtka, a kralj ih je Stipan Tomašević imenovao vojvodama. Nakon pada Bosne pod Turke jedan im je sin pobjegao u pa­ pinsku državu, a drugi, Nikola, na Brač, gdje je 1489. bio primljen u plemićko vijeće i uvršten u "nobilili originarii". I brački Dominisi (Gos­ podnetići), kao i Lozići, potječu od bosanskog plemićkog roda Krstića, a na Brač stižu preko Mak.arskog primorja, kao i primjerice obitelj Marianovich alias Tomassbvich. U njima svakako ima duvanjske krvi.

UŽAS 17. STOLJEĆA NIJE MIMOIŠAO NI DUVNO U 17., inače najgorem stoljeću za bosanskohercegovačke Hrvate katolike, gotovo da ih je zadesilo posvemašnje istrebljenje: dugi i krvavi ratovi (Kandijski od 1645. do 1669., Bečki od 1683. do 1699. godine) nekoliko epidemija kuge, surovi progoni katolika i njihovo masovno ise­ ljavanje na teritorije pod vlašću Mletačke Republike. O krvavom 17. sto­ ljeću za katolike u BiH najbolje svjedoče dva podatka: prema izvješću austrijskom caru Splićanina Atanazija Jurjevića 1628. godine u BiH živi 250 tisuća katoličkog življa, a stotinu godina kasnije, tj . 1735. godine na tom prostoru obitava 25.000 ili deset puta manje. Biskup makarski fra Bartul Kačić-Žarković (1615-1645), kojemu je papa Grgur XV. povjerio i upravljanje Duvanjskom biskupijom, za vri­ jeme svog prvog pastirskog pohoda Duvnu 1626. godine izvješćuje Svetu Stolicu da su u Duvnu dvije župe s 200 kršćanskih domova, u kojima žive obitelji od 20 do 50 članova. Tada je na cijelom području samo jedna crkva, čini se ona Svetog lvana Krstitelja u Raškom Polju. U 17. stoljeću umire, trista godina ranije obnovljena Duvanjska biskupija. Godine 1658. u Pragu je za duvanjskog biskupa posvećen učeni Čeh Michael Jahn. On je posve razočaran zatečenim stanjem u biskupiji, u kojoj se žestoko ratuje, hajdukuje, krvari i osvećuje, uz istodobnu bije­ du, siromaštvo, pustoš i zgarišta. Posljednji imenovani duvanjski biskup, kako sam kaže, na Duvanjskom polju gotovo da nije sreo krštene duše, bježi iz Duvna i daleko od svoje biskupije 1665. umire u Rimu. U vrijeme Kandijskog rata, koji se vodi između Turske i Venecije za Kandiju ili otok Kretu, Duvno u dva navrata pohodi makarski biskup fra 16

Marijan Lišnjić ( 1664- 1686) . On 1670. i 167 1 . svjedoči da na cijelom duvanjskom području nema nijedne crkve, te da djeluje samo jedan svećenik Duvnjak fra Ivan Ančić iz Lipe. Na užem duvanjskom području, zapisao je Lišnjić živi svega 300 katolika, a ilustracije radi u cijelom Roškom Polju 5 je katoličkih i 7 muslimanskih kuća.

VELIKA PRESELJAVANJA U CETINSKU KRAJINU Poraz turske vojne sile pod Bečom od ujedinjenog kršćanskog oružja 1683. godine rasplamsava u našim krajevima i dugotrajni Bečki rat, koji će završiti tek 1699. godine. Venecija 12. veljače 1684. godine započinje s Turcima rat s nakanom da u Dalmaciji, nakon što je već oslobođen Klis, istjera Turke iz Sinja, Knina i Vrlike. 25. rujna 1684. godine nakon 150 godina ropstva u Sinj ulazi venecijanska vojska pod vodstvom providura Jeronima Cornara i serdara ravnokotarskog Stojana Jankovića. Oslobađanje Cetinske krajine, koja je ostala bez stanovništva, i eskalacija krvavog turskog terora s druge strane granice, bili su temeljni uzrok da se u listopadu 1867. organizira velika seoba Hrvata katolika iz župa ramskog franjevačkog samostana. Tada će u Cetinsku krajinu i Dalmatinsku zagoru preseliti oko 6 tisuća katolika s područja Rame, Duvna, Livna, Glamoča, Kupresa, Doljana i Rakitna. Predvodio ih je karizmatični Duvnjak fra Pavao Vučković. "Te pravedne obitelji rasturiše se po Zagorju i Cetini od Boraje do Prologa, od Moseća do Dragovića, te napuče malo pomalo od 1 687. do 1723. godine župe: Zasiok, Bitelić, Bajagić, Galu, Otok, Rudu, Grab, Čačvinu, Tijaricu, Hrvace, Potravlje, Ogorje, Muć, Sinj, Turj ake, Trilj, Voštane, Strizirepe, Aržano, Svib, Vojnić, Dicmo, Dugopolje, Pru­ govo, Konjsko, Brštanovo, Lećevicu, Prgomet, Bristivicu, Ljubitovicu, Suhi Dolac, Visoko i Čvrljevo. "5 Prostrana duvanjska župa ostaje zadugo pusta, nenaseljena, a povratak onih koji se na mletačkim tertorijima nisu snašli počet će 1735: godine, kada su turske vlasti, da bi popunile prazna sela, proglasile opću amnestiju za sve one koji su svojedobno prebjegli u Dalmaciju. Iste godine Sveta Stolica osniva Bosanski vikarijat, koji se brine o katolicima cijele Bosne i Hercegovine osim Trebinjske biskupije. Od 1735. do 1 846. godine vikari Bosne Otomanske nose i naslov duvanjskih biskupa.

' Z. Yeić, Neorić i S utina od prapovijesti do 2000., Split 1999, str. 108.

17

BISKUPSKI POPISI U 18. STOLJEĆU Za demografiju bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. sto­ ljeću dogodit će se dva znamenita biskupska popisa svih katolika u Bosni i Hercegovini, koje će obaviti apostolski vikari i duvanjski biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. i fra Marijan Bogdanović 1768. godine. Ovi popisi predstavljaju neprocjenjivu etničku i nacionalnu vrijednost, pa ćemo i o Dragićeviću i Bogdanoviću reći i ponešto više.

FRA PAVO DRAGIĆEVIĆ Fojničanin fra Pavo Dragićević (1697?-1773) za apostolskog vikara Bosne Othomane imenovan je 14. prosinca 1740. godine. Zasigurno bilo je to u najnepovoljnijem razdoblju za Hrvate katolike u 4-stoljetnoj turskoj vladavini; 1738. godine u Bosni živi svega 16.500 katolika; oni imaju samo pet crkava (pri samostanima u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutisci, te u Varešu i Podmilačju pokraj Jajca): na crkveno raskomadanu Bosnu pretendiraju biskupi makarski, splitski i đakovački, iako su rijetki od njih i pokušali ući u mrak tadašnjeg "bosanskog vilajeta". Dragićević je nasljednik prvog bosanskog apostolskog vikara fra Mate Delivića (1666-1740), a na njegovo imenovanje imao je veliki utjecaj zadarski nad­ biskup Vicko Zmajević (1670-1745), koji na traženje Kongregacije za širenje vjere prema ustaljenom običaju predlaže trojicu kandidata, a među njima i fra Pavu Dragićevića. O njemu je zapisao da "slobodno pristupa osmanskoj komandi i da ga dobro gledaju: poštovan je ne samo zbog svoje ozbiljnosti, koja se Turcima sviđa, već i zbog otvorenosti i posebne rječitosti koja ih veseli. "6 Odmah nakon posvećenja za biskupa u Zadru, na Petrovdan 1741. godine svojom okružnicom Dragićević zapovjedi svim župnicima u Vikarijatu da popišu sve katoličke obitelji, i u selima i gradovima svoje župe, i da mu to u vrijeme njegova pastirskog pohoda predaju. Vizitaciju je započeo 15. listopada 1741. godine u župi Livno, a trajala je sve do 30. listopada 1742. godine, kad ju je zbog epidemije kuge morao prekinuti. Netom je opasnost od kuge minula, biskup Dragićević pohodom župi Kreševo od 1. do 16. lipnja sljedeće, dakle 1743. , završava vizitaciju u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je spomenuti da se u tom politički nesigurnom i opasnom vremenu fra Pavo Dragićević nije usudio ući u ' Archiv Propagande - Rim, SDCG, vol. 704, f. 60 vr

18

Sarajevo, nego je tamo poslao svoga izaslanika fra Bonu Benića, a popis u župi Vodičevo, u pograničnom području prema Austriji, obavio je nje­ gov izaslanik fra Petar Jajčanin. Svu građu, prikupljenu u vrijeme pastirskog pohoda Bosanskoj vika­ riji s opisom kretanja opasnim putevima, sredio je Dragićevićev tajnik fra Mato Marčinkušić Lašvanin. Biskup je to pozorno pregledao, nešto ispravio i 29. veljače 1744. godine sve potpisao. Cjelokupno izvješće na 438 stranica velikog formata poslao je zadarskom nadbiskupu Zmajeviću, kojeg je uz popratno pismo 24. travnja 1744. godine proslijedio u Rim Kongergaciji za širenje vjere, gdje se i danas čuva. Prve ulomke iz Dragićevićevog izvješća, koji je ujedno i prvi opći popis katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine s neprocjenjivom povijesno-nacionalnom vrijednošću, objavio je fra Julijan Jelenić u Spomenicima kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke od 16991835, (Monumenta Franciscana Jugoslavica, I, Mostar 1927.), a cjelokup­ ni popis obitelji s brojem odraslih i djece objelodanio je fra Dominik Mandić: Croati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962. Cjeloviti preslik Dragićevićevog izvješća objavio je Luka Đaković: Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine, I. (Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine), Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Građa, knjiga XXIII - Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo 1979. godine. Početkom 1761. fra Pavo Dragićević počinje ozbiljnije pobolijevati, te više nije sposoban za veoma tešku biskupsku službu i naporna puto­ vanja, pa se nakon četvrt stoljeća iscrpljujućeg rada zahvalio na dužnosti, noseći i dalje biskupski naslov. Zanimljivo je spomenuti da je nadživio, doduše za nepuna dva mjeseca, svog nasljednika biskupa fra Marijana Bogdanovića (umro 7. siječnja 1773. godine u Kreševu), zauvijek otišavši na vječno počivalište u svojoj rodnoj Fojnici 24. veljače 1773. godine. Jedno od najljepših svjedočenja o fra Pavi Dragićeviću ostavio je jedan od njegovih nasljednika na biskupskom tronu fra Marko Dobretić (1772-1784): "Živio je kao blaženik, umro kao svetac, bez duga i imovine." Prema crkvenom ustrojstvu župa Duvno obuhvaćala je područje današnje općine Tomislavgrad (današnje župe Duvno-Tomislavgrad, 19

Šujica, Kongora, Seonica, Bukovica, Roško Polje, Vinica, te župe Rakitno-Poklečani i Sutina) i dijelom staru župu Livno (današnje župe Prisoje, Grabovica i Rašeljke) . Na tom prostoru Dragićević je zabilježio katolike u 18 naselja: Vinica, Roško Polje, Mesihovina, Bukovica, Mrkodol, Omuljina (Omolje), Brišnik, Stipanići, Podgaj, Kolo-Eminovo Selo, Sarajlije, Vedašić-Oplećani, Mandino Selo, Lipa, Kongora, Šujica, Prisoje i Grabovica. Dakle, u Dragićevićevu popisu nema Županjca (Duv­ na), Mokronoga, Kuka, Luga, Letke, Srdjana, Borčana, Seonice, Crve­ nica, Cebare, Kovača, Tubolje, Buhova, Vučipolja, Jošanice, Dobrića, Korita, Bukove Gore, Kazaginca, Zidina, Mijakova Polja, Prisike, Liskovače, Rašeljaka, Pasiči. Neka od ovih mjesta još nisu postojala, neka su spojena sa susjednim ili pak u njima, kao primjerice u Županjcu, nisu uopće živjeli katolici, što za turska vremena nije bilo ništa neobično. Na područjµ duvanjske općine 1741. godine živjelo je 3 .447 stanovnika, organiziranih u 329 domaćinstava, koja su u prosjeku imala po 10 članova. Najbrojnija je obitelj živjela u Vinici, a bila je to obitelj­ ska zadruga Mate Lučića sa 3 3 člana (13 odraslih, 20-ero djece). Tada su Duvnjaci imali 172 prezimena, od kojih se 81 održalo do danas, a 92 su iz raznih razloga nestala: izumiranje nositelja prezimena, odseljavanje ili pak promjena prezimena.

DUVNO U POPISU BISKUPA FRA PAVE DRAGIĆEVIĆA 1741/42. PAROCHIA DUVNO In v. VINIZA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 20

Marcus Chialich Thomas Chialich Joannes Chialich Simon Vlasich Mattheus Piv�evich Mattheus Jur�evich Elias Jur�evich Petrus Omazich Hieronimus Perchovich

C.

P.

8 6 3 5 6 4 3 3 5

6 2 7 4 4 3 1 5

t

�

1 0. B artholomaeus Perchovich 1 1 . Simon Percovich 1 2. Joannes Perchovich 1 3 . Nicolaus Lozich 1 4. Matthaeus Lozich 1 5 . Daniel Lozich 1 6. Bonaventura Vento 1 7 . S tephanus J un;evich 1 8 . Matthaeus Luc;ich 1 9. Petrus Luc;ih 20. Michael C::ugliach 2 1 . Georgius Mamich 22. Joannes Mamich 23 . Simon Matich 24. Joannes Chiurchovich 25 . Stephanus Chiurchovich 26. Antonius Chiurchovich 27 . Joannes Sabglich 28. Matthaeus Chiurchovich 29. Georgius Lozich 30. Blasius Scarich 3 1 . Lucas Vlaic;ich 32. Gregorius Vlaic;ich 3 3 . Marcus Vlaic;ich 34. Lucas Matich

2 4 8 4 2 9 8 9 13 3 2 2 2 5 5 7 6 4 2 8 9 2 2 6 2

3 8 6 9 5 5 20 3 3 4 6 1 11 2 2 5 1 6 7

In v. ROSKOPOGLIE 1 . Philippus Rados 2. Thaddaeus Cnezovich 3 . Georgius Rados 4. Marcus Nevistich 5 . Lucas Craina 6. Jacobus B alan 7 . Thomas Bauchich 8 . Blasius Crainovich 9 . Franciscus Garghich 1 0. Nicolaus Craina

10 7 3 6 8 14 5 3 8 8

2 4 1 4 3 12 2 4 2 2 21

1 1. 1 2. 1 3. 1 4. 1 5. 1 6. 1 7. 1 8. 1 9. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41.

Joannes Bemardich Petrus Radatich Georgius Bemardich Doymus Gliubasovich Martinus Babbich Marcus Bemardich Stephanus Gliubasovich Mattheus Matcovich Petrus Cova� Mattheus Rados Gaspar N. Nicolaus Marosovich Paulus Matcovich Mattheus Celavich Nicolaus Sutich Antonius Cnezovich Luarentius Tustognich Lucas Tustognich Thomas Tustognich Petrus Tustognich Jacobus Tustognich Michael Tustognich Stephanus Colach Elias Colach Petrus Colach Thomas Tustognich Joannes Gliubassovich Georgius Chioso Joseph Gliubassovich Lucas Gliubassovich Martinus Gliubassovich

2 2 3 4 6

3 7 6 5 8 2 15 4 10 12 8 3 4 8 8 4 11 9 5 9 4 7 7 7 10 6 13 7 4 4 3

6 5 7 6 6 9 4 8 4 2 4 3

25 5 18 9

7 5 10 1

16 3 5 5 3 1 3 5 3 3 4 5

In v. MESIOVINA 1. 2. 3. 4.

22

Petrus Sco�ibussich Antonius Jurichevich Nicolaus Jurichevich Marcus Bagarich

i1

�

I

5. Gregorius Bagarich 6. Michael Dodiga 7. Joannes Gudegl 8. Elias Gudegl 9. Franciscus (N.) 10. Petrus Rai