Gradinska naselja: gradine Istre u vremenu i prostoru 9537534200, 9789537534202 [PDF]

Zitiervorschau

Klara Buršić Matijašić

GRADINSKA NASELJA Gradine Istre u vremenu i prostoru

SU udžbenici

IZDAVAČ

Leykam international, d.o.o., Zagreb

ZA IZDAVAČA

Jurgen Ehgartner

BIBLIOTEKA

Sveučilišni udžbenici

UREDNIK

Neven Budak

RECENZENTI

Nives Majnarić-Pandžić TihomilaTežak-Gregl

© Leykam international, d.o.o., Zagreb, 2008. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

ISBN 978-953-7534-20-2

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 684841

Klara Buršić-Matijašić

G R A D I N S K A NASELJA Gradine Istre u vremenu i prostoru

L E Y K A M iIn t e r n a t i o n a l

SADRŽAJ

1. U v o d 1.1. Cradinska coponimija

10

1.2. Granice teritorija Istre

18

1.3. Zemljopisne karakteristike

19

1.4. Geološki sastav, pedološke značajke i gospodarski izvori

19

1.5. Klima

22

1.6. Voda

23

1.7. Biljni i životinjski svijet

25

2. G o sp o d arstv o 3. Č ovjek

28 38

3.1. Stanovnici gradina

42

3.2. Istraživanje gradina

50

4. Tipologija gradina

62

4.1. Položaj gradina

62

4.2. Broj gradina i njihova gustoća u prostornoj konfiguraciji

65

4.3. Uloga uzvišenja u komunikaciji

74

4.4. Oblik gradina

78

4.5. Veličina gradina

82

4.6. Vrste gradina prema ustrojstvu

85

5. Građevinski elem enti gradina: bedem i, zidovi i ulazi

89

5.1. Obrana gradine

91

5.2. Obrana šireg prostora

98

6. Stam b en i objekti

100

7. G ra d in e u vrem en u (kronologija)

108

8. G ra d in e danas

119

9. G ra d in e H rvatske i susjednih zemalja

124

10. M o n k o d o n ja i Nezakcij

150

10.1. Monkodonja

150

10.2. Nezakcij

153

11. Popis literature

156

Slikovni prilozi

171

5

1. Uvod

Gradine kao primarna arheološka vrela predstavljaju tip prapovijesnog naselja. Imenica gradina ima dva značenja: u arheološkome smislu, označava prapovijesnu utvrdu, kašteljer (od cal. castelliere), dok drugo značenje potječe od uvećanice (augmentativa) riječi grad kojom se označavaju srednjovjekovni burgoui ili njihove ruševine. U arheologiji se riječ gradina upotrebljava za naselja na uzvisinama od prapovijesti do srednjeg vijeka (Korošec, J. 1962,443). Najpotpuniju definiciju značenja imenice gradina iznio je Borivoje Čović u „Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu" broj 20, tiskanom u Sarajevu 1965., gdje je odredio sveobuhvatnu definiciju termina gradina u širem i užem smislu. Terminom gradina u širem smislu obuhvaćena su sva nalazišta na dominantnim položajima s utvrđenjem izgrađenim od trajnog materijala, dok su u užem smislu gradine po Čoviču „sva mjesta trajnog boravka manjih ili većih praistorijskih zajednica koja su samim geografskim položajem pružala određeni stupanj bezbjednosti od iznenadnog napada; mogućnost kontrole i sagledanja bliže okoline; uslove za organiziranje obrane" (Čović, B. 1965, 29 - 30). Ova definicija jasno govori samo o vojno-zemljopisnoj karakteristici gradina, dok za život ljudi u takvim naseljima Čović rabi termin „gradinski način života". Kod mnogih autora (Gnirs, A. 1925; Battaglia, R. 1928; Battaglia, R. 1958; Cannarella, D. 1968; Legnani, F. 1968; Radmilli, A. M. 1974; Mirosavljević, V. 1974; Gabrovec, S. 1983; Teržan, B. u Hansel, B. - Mihovilić, K. - Teržan, B. 1999; Vitasović, A. 2005) susrećemo i termin „gradinska kultura", koji ne može biti primijenjen u kontekstu definiranja načina života i materijalne kulture na gradinama. Postoje mnoge definicije termina gdje je kultura ukupnost tvorbi ili pojava u materijalnom i duhovnom životu jednog naroda, u odnosu prema različitim fazama razvojnog procesa. Naziv stoga ne odgovara našim prapovijesnim naseljima na uzvisinama jer način života na gradinama ne predstavlja ni teritorijalno, ni kronološki, ni gospodarski, ni tehnološki, a ni stilski homogene materijalne ostatke odrede društvene zajednice. Ako je kultura riječ koja u okviru arheologije označava zbir podataka koji se mogu arheološki raspoznati, tj. tipove ručnih izrađevina, ritusa, običaja koji se redovito pojavljuju na određenom prostoru i u određeno vrijeme, a dobiva ime po mjestu, lokalitetu, tada gradinska kultura nikako nije termin primjenjiv u ovom kontekstu. Profil jedne kulture određuje se na temelju tipa naselja, gospodarstva, načina sahranjivanja i uz njega vezanih obreda te stilskih i tipoloških karakteristika keramike. 7

Naziv gradinska kultura ne odgovara određenju jedne kulture, kao ni vremenskom trajanju, jer život na gradinama traje vrlo dugo na vrlo širokom prostoru gdje se razvijaju različite, vrlo precizno definirane kulture. Gradine nisu karakteristika samo jednoga naroda ili skupine, već su nastale kao posljedica nesigurnih vremena tijekom metalnih razdoblja Europe. Gradine u regionalnom kontekstu istarskog prostora na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće predstavljaju izazov za istraživače. Pored regionalnih razloga, jednako su značajni i oni drugi, širi, koji proizlaze iz položaja istarskog prostora na zemljovidu Europe. Sagledavanjem cjeline prapovijesni Istre može se mnogo bolje shvatiti slojevitost utjecaja koji su u ove krajeve stizali kopnom ili morem, a samo objedi­ njavanjem podataka i analizom materijala mogu se postići novi i cjelovitiji rezultati zaokruživanjem saznanja o vremenskom i prostornom kontinuitetu naselja. Za poznavanje gradina Istre potrebno je prikupiti sve dostupne topografske podatke o nalazištima kao prapovijesnim naseljima, razraditi njihovu tipologiju i odrediti glavne kronološke odrednice pojedinačnih lokaliteta u cjelini pojave gradinskih naselja. Gradine su u Istri prisutne od početka brončanog doba, dok je većina nastala u srednjem brončanom dobu, u smislu kronologije P. Reineckea (Stacul, G. 1972; Čović, B. 1983), a gornja vremenska granica trajanja života na gradinama određena je padom Nezakcija 177. godine pr. Kr. Život se na tim položajima nastavio i dalje, no od 2. st. pr. Kr. cijela Istra zakoračila je u povijest za koju imamo prve pisane izvore. Razvoj naselja od prvih primitivnih skloništa neorganiziranih ljudskih skupina vrlo je dug i nedovoljno istražen. Najviše poticaja njihovim istraživanjima dala je arheologija, znanost koja istraživanjima i rezultatima nalaza već više stoljeća gradi spoznaju o kontinuitetu naseljavanja na europskom tlu. Prošlost određenog prostora - koji predstavlja svojevrsni artefakt (rukotvorinu) jer je čovjek svojim životom i radom mijenjao okolinu kao što je mijenjao određeni materijal ili predmet - možemo razabrati sagledavajući niz prirodnih pojava, ali i elemente koji su nastali neposrednim radom čovjeka ili samo njegovim prisustvom, poput naselja, nastamba, polja, puteva, lokava, pojilišta i tako redom, pojavama kojima se bavi suvremena arheologija naseljenosti, tzv. „Siedlungsarchaologie" ili „Settlment Archaeology” („Field Archaology": Zaninović, M. 1989). Idealan metodološki pristup proučavanju gradina koji je oblikovao „Centar za balkanološka istraživanja u Sarajevu" bio je podijeljen u tri faze: rekognosciranje terena i identifikacija gradinskih lokaliteta uz fotografsko snimanje svake gradine i geodetsko snimanje određenog broja tipskih objekata; sustavno sondažno istraživanje onih gradinskih nalazišta na kojima je sačuvan kulturni sloj; sustavno istraživanje kulturnih slojeva i fortifikacijskih objekata na posebno odabranim lokalitetima, od­ nosno na gradinama na kojima je sačuvan deblji sloj i značajan fortifikacijski sustav (Benac, A. 1985, 2). Poznate su različite metode istraživanja kojima se nastoji, više ili manje uspješno, eliminirati subjektivni faktor u procjeni arheoloških materijalnih

ostataka. Raznim tehničkim metodama koristimo se u prvim fazama istraživanja, prije početka iskopavanja (Carandini, A. 1981 i Barker, P. 2000), a pored stratigrafske i tipološke metode, prirodnoznanstvenim metodama najviše se služimo prilikom obrade iskopane građe (geofizičkim metodama, kemijskim istraživanjima, fotograf­ skim sondama). Najpopularnija metoda u otkrivanju lokaliteta jest fotografija iz zraka, koja se razvila u Engleskoj između dva svjetska rata.1Zračni snimci sve se više koriste u otkrivanju mogućih nalazišta i kulturnih tragova prošlosti. Om omogućavaju pronalazak arheoloških nalazišta temeljom razlika u boji zemljine površine, razlika u reljefu i boji vegetacije. Pored toga, standardne aerofotogrametrijske fotografije nisu uvijek pogodne za analizu arheoloških podataka jer se pojedine strukture ispod površine zemlje najbolje vide samo kad su svjetlosni uvjeti idealni (rano ujutro ili kasno popodne, kad su sjene najduže, pa se i najmanje reljefne izbočine lakše zamijete), ali i kad je vegetacija u stanju mirovanja (zimi). Na zračnim snimcima gradinskih naselja mogu se očitati ne samo njihovi oblici i strukture unutrašnjosti te obrambene značajke položaja, već je mnogo važnije prepoznavanje tragova gradinskih naselja na još neistraženim područjima. Kako su arheološka nalazišta dio krajolika koji ih okružuje (Barker, P. 2000, 49), pregledom zemljopisnih karata neminovno dobivamo mnoštvo podataka. Na zemljopisnim, topografskim kartama moguće je na temelju položaja odrediti oblik, svrhu i ulogu nalazišta. Dok za povijesna vremena i novija razdoblja postoje pisani podaci, doku­ menti, spisi i kronike, za prapovijest našeg prostora jedini pisani i slikovni prilozi u neizravnom smislu jesu topografske karte na kojima nazivi uzvisina, glavica, polja i liva­ da govore o njihovoj funkciji u nekim davnim, zaboravljenim vremenima. Kontinuitet naseljenosti, ali i mjesta kulta, vrlo često govore o pogodnosti mjesta gdje je čovjek već u prapovijesti ostavio svoje tragove. Zemljopisne karte i katastarski planovi na kojima su označena imena parcela i njihovih vlasnika mogu pružiti mnoštvo podataka za ubikaciju ili analizu već postojećeg nalazišta. Na starim kartama možemo vidjeti smjerove koji često predstavljaju prirodne komunikacijske pravce nastale vjekovnim korištenjem najpogodnijega, možda i prapovijesnog pravca. Slijedeći nedestruktivnu metodu do podataka o nalazištima gradinskog karaktera dolazimo na tri načina: provjerom topografskih podataka iz objavljenih radova ili neobjavljenih izvora,

i Godine 1956. metodom fotografije iz zraka otkriveni su ostaci grada Spine na ušću rijeke Pad u sjevernoj Italiji, a zračne snimke načinjene na istočnoj obali Jadrana tijekom Drugoga svjetskog rata John Bradford koristio je u znanstvenoj analizi povijesno-arheoloških nalaza (Bradford, J. 1957; Srniedth, G. 1966; Barker, P. 2000, 48 - 69). Zračne fotografije snimljene tijekom Drugoga svjetskog rata na istočnoj obali Jadrana pokazale su po prvi put u krajoliku arheološke elemente koji su ukazivali na čovjekovu intervenciju u prostoru. U Istri, ali i u Dalmaciji, poznati su ostaci tzv. „fosiliziranog" rimskog pejzaža koji predstavljaju ostatke rimske katastarske podjele zemljišta, a očituju se u seoskim putovima, ogradnim zidovima i gromačama te su najbolje vidljivi iz zraka (Faber, A. 1985,151, bilj. 3; Matijašić, R. 1988a, 105 - 120).

1. Uvod

analizom površinskih materijalnih ostataka i po usmenoj narodnoj tradiciji. Idealna situacija u prosudbi topografskih podataka ostvaruje se u onim rijetkim slučajevima kad se podaci narodne usmene predaje poklope s objavljenim ili arhivskim poda­ cima i s terenskim ostacima (Župančič, M. 1989 - 1990). Jedna od najznačajnijih epizoda iz povijesti istarske arheologije bila je ubikacija Nezakcija, histarskog grada koji, pored Mutile i Faverije, spominje Tit Livije u kontekstu rimsko-histarskoga rata 178. - 177. god. pr. Kr. lako su ga istraživači u 19. stoljeću smještali na više mogućih mjesta, Pietro Kandler već je 1829. godine na karti koju je izradio za članak J. Kohena Nezakcij smjestio na istočnoj obali Istre, u njezinom južnom dijelu, između Budave i Raškog kanala. Carlo de Franceschi i Antonio Covaz bili su 1866. godine, nakon posjeta nalazištu Gradina kod Valture, uvjereni da su pronašli Nezakcij. Ipak, tek su arheološka istraživanja, koja su započela 1899. godine, potvrdila ubikaciju Nezakcija u Vizačama kod Valture, ali tek kad je 29. srpnja 1901. godine pronađen antički natpis posvećen Gorđijanu III. na kojemu izričito piše R(es) P(ublica) Nes(actiensium) (Mihovilić, K. 2001a).

1.1. Gradinska toponim ija Toponimi, nazivi zemljopisnih mjesta ili mjesnih imena na kojima se nalaze gradinska naselja, predstavljaju izvor podataka na temelju kojih pratimo povijesni tijek naseljenosti jednog mjesta. 1.1.1. Imenica gradina u arheološkome smislu označava prapovijesno naselje, utvrdu, kašteljer, no njome se nazivaju i srednjovjekovni burgoui ili njihove ruševine (Hrvatski opći leksikon, 324). U Istri, kaštelir je nastao prilagodbom talijanskog naziva castelhere, no može se uzeti u obzir i varijanta koja označava ostatak starih gradova - kaštela, koji imaju isto podrijetlo - od lat. castellum, i, n. odnosno kao deminutiv od castrum, i, n. (grad, kula, tvrđava). Imenica gradina ima vrlo mnogo inačica poput gradinje, gradište, gradlšće, gradac, poznatih u Dalmaciji, na prostoru Dinarida. Kod jezika slavenskih naroda javljaju se slični nazivi: češki hradište; poljski grodzisko; ruski gorodišće. Gradišće se češće upotrebljava za slavensko ranosrednjovjekovno utvrđenje. U talijanskoj literaturi najčešći naziv jest castelhere. Nazivi castellier, caslir i castel/ar česti su na čitavom prostoru Apeninskog poluotoka, ali i dalje, u francuskoj Provansi. Venetski dijalekt skraćuje imenicu u castelier ili casteller, a u talijanskoj pokrajini Trentino - Alto Adige dijelovi toponima poput castelir, castlier, castelaz, castelera, castelot, castion, caslac i castelazza također ukazuju na mjesta s utvrđenim prapovijesnim naseljem. Kao što se u Istri izmjenjuju hrvatski i talijanski nazivi, u toj sjevernoj talijanskoj pokrajini, zbog prožimanja dviju etničkih zajednica (one talijanske s njemačkom), postoje i nazivi u kojima nalazimo elemente poput schlir, schleier, geisler ili burgstall, postal, 10

postol, hostel. U engleskom jezičnom prostoru naselja na uzvisinama nazivaju se hillfort, a na njemačkom burgwall, wallburg ili ringwall. Na prostorima slavenskih govora riječ gradina izvodi se iz imenice grad. U slo­ venskom jeziku nalazimo naziv kaštelirji ili gradišča. Važno je naglasiti da je već iz samog imena koje su im dali stanovnici okolnih naselja jasno da su smatrani mjestima stalnog boravka ljudi (Battaglia, R. 1958, 421; Čović, B. 1965; Leonardi, P. - Broglio, A. 1970; Truhlar, F. 1975, 106 - 112; Bandelli, G. 1976 - 1977; Govedarica, B. 1978, 132, bilj. 21; Perossa, M. 1998, 27). Stari grad najčešći je pučki naziv za mjesta gdje se nekad živjelo, s jasnom razdiobom između onog starog i suvremenog, novog, poput mjesta Stari Pazin, Stan Draguć, Stari Buzet, Starigrad kod Ružića, Stari i Novi grad kod Krmeda. Na slovenskom jezičnom području susreću se toponimi tipa Ajdovski grad,2 kojim se ističe poganstvo njihovih stanovnika predkršćanskog perioda (Bandelli, G. 1976 - 1977, 116; Marchesetti, C. 1903,16, bilj. 1). Posebna kategorija toponima jesu om koji se nazivom odnose na visinski karakter, npr. glavica ili jednostavno vrh. Međutim, oni se semantički ne vezuju za naselje, pa obično njihova pojava može značiti da okolno stanovništvo više nije imalo saznanja o tome da se radilo o nekom starom naseljenom mjestu, već je to postala prirodna uzvisina. Istarski prostor u jezičnom je pogledu općenito vrlo zanimljivo područje jer se u njemu prožimaju dvije jezične i etničke zajednice, hrvatska i talijanska. Njima možemo dodati i treću komponentu, onu slovensku, koja je većim svojim dijelom zastupljena na prostoru Republike Slovenije, odnosno na graničnom području uz rječicu Dragonju i u planinskom lancu Ćićarije. Dvojnost, odnosno trojnost, očituje se i u nazivima nalazišta, pa tako i u onima koji predstavljaju prapovijesna gradinska naselja. 1. 1.2. Ostali toponimi. Toponimi, zemljopisni nazivi, imena mjesta, naselja, brda i uzvisina koja imaju gradinske karakteristike, mogu se, po klasifikaciji Petra Šimunovića, izdvojiti prema motivu postanka imena u nekoliko kategorija (Šimunović, P. 1992). 1.

Imena mjesta motivirana fiziogeografskim karakterom objekta;

1.1. Uzvisine poput naziva Brdo, Glavica, Vrh i njihove izvedenice; Glavica 161.7 Boncastel, Gromača 399.4 - Rudani, Brdo 475 - Skitača, Grumazzo373.9 - Paolija, Gromača 95, Glavica - Mučitada. 1.2. Sastavom i izgledom tla: Crljene stine - Kaštelir 67.8 - Premantura, Laštre 63.7, Veliki Golaš, Krog 590 - Gradac, Krug 308 -Triban, Breg 362, Brdo 244,

2 Od slov. ajci - neznabožac, mnogobožac, bezbožnik, odnosno ajdovski - neznabožački, mnogobožački, cj. poganski. 3 Grumazzo - cal. prijevod hrvatske gromače, dolazi od lac. oblika grumus, cumulus, a odnosi se na nakupinu kamenja koja se često nalazi na vrhovima uzvisina.

Montebello 237 - Černeka, Pietra Pelosa, Beligrad, Završje - Piemonte, Veliki vrh 346, Hum. 1.3. Metaforama: Kitica - Vinac 82, Krug - Bumberić, Korona/1Šiljar (od čakavske riječi šešir), M onte d'oro (Zlatni brijeg), Kuk 531. 1.4. Veličinom i drugim osobitostima objekta: Brdina - M onte Grosso 76.6, Montelongo (Dugi brijeg) 107.6, Veli vrh, Bale - Valle, Punta Lunga, Brullo - Poreč. 1.5. Osobinama objekta na terenu: Obešenjak. Takvi i slični toponimi karakterizirani su morfologijom tla, no ovise i o jeziku ili dijalektu područja na kojem nastaju (Šimunović, P. 1992, 43). 2.

Imena mjesta koja ukazuju na pripadnost pojedinim osobama ili kolektivima:

2.1. Etnonimi mogu biti izravni poput Ugrini, Latini, Grki, no nismo našli nijedan primjerak s gradinskim nalazištem. 2.2. Ojkonimi motivirani porodičnim i vlastitim imenima, kao što su Cerovci ili Klobasi, također nisu zabilježeni na nalazištima gradinskoga tipa, no u tu skupinu ulaze ojkonimi izvedeni od istih osnova i kolektivnim sufiksom poput Čuharija, Čabranija. U tu skupinu uvrstila sam sljedeća nalazišta: Turtijan (od rimskog vlasnika posjeda imena Tortilius), Vrčevan (od rimskog vlasnika posjeda imena Orcius, Orcivius), Barbolan (po Gen/o Barbulani na rimskom natpisu, od rimskog imena Barbula), Mutvoran,5 Bogunov vrh 124.0, Perićeva glavica, 158.0, Črnjin vrh 223.0, Krnički vrh 303.5, Bilićev vrh, 338, Majerov vrh 70.6, Dodin vrh, Rajkov vrh, 373, Liretov brig 374.7, Zvonigrad, Vižintini vrh. 2.3. Treću podskupinu čine ojkonimi motivirani zanimanjem poput Kozara, Prašćara i si. Medigi je zasad jedino nalazište gdje možemo pretpostaviti gradinske ka­ rakteristike. Ti nazivi nastali su u kasnom feudalnom dobu zajedno s jačim razvitkom burgova u Istri i odraz su razvijenog i specijaliziranog načina privre­ đivanja (Šimunović, P. 1992, 57).

4 Naziv corona upotrebljavao se u južnoj (Mletačkoj) Istri za kameni ili zemljani nasip koji je okruživao obradivo zemljište. 5 Podrijetlo se tumači iz antičkog naziva Mons Mananus; Castrum Monte Mariano (1150); In Castro Momarani In Ecclesia Sancte M arie (1299); Villa Momarani (1333); Castrum Monmarani (1366,1457); Bosco Et Canal De Momaran (1586); Momorano (De Franceschi, C. 1939 - 1940,165).

3.

Imena mjesta motivirana biljem:

3.1. Šumske su biljke scablašice najbrojnije: Vernal,6 Lešo,7 Brest, Crnica, Crabri ili Grabrovica ili Grabrovac 201.2, Grabrovac 378.6 kraj Rapavela, Bošket (od tal. bosco = šuma) 249 kraj Vižinade. 3.2. Biljke mogu spadati u skupinu kulturnih biljaka: Monkodonja (od tal. cotogno = stablo dunja, Cydonia vulgaris), Perovac (od tal. pero = stablo kruške, Plrus communis), Oskuruša Gornja (oskoruša, Sorbus domestica), Jašmovica (Fraxinus, rod listopadnog drveta iz porodice maslina), Lanišće (Lmum usitatissimum, jed­ nogodišnja industrijska biljka iz porodice lanova; uzgaja se radi vlakana za platno i sjemenki za eterično ulje). Fitommi su vrlo korisni jer tim putem saznajemo o biljnom pokrovu vremena kad su imenovani. Drugi koristan podatak govori o gustoći, tj. prevlasti jedne vrste biljaka nad drugom. 4.

Imena mjesta motivirana životinjama: Gradinska naselja s imenima motiviranim životinjama vrlo su rijetka, a često mogu biti metaforičkoga postanka: M onte Ghiro (tal. ghiro = puh) - Pula, Konjski vrh 87.4 - Galižana, Račiće (rak), Sovinjak (sova), Kožljak (koza), Kavruja (tal. capra = koza), Orljak (orao).

5.

Imena mjesta motivirana vodama: Gradinska naselja koja nose takva imena, poput Račića ili Boljuna (lat. bullire = vreti, slikovit naziv za vrutak vode, izvor), malobrojna su, a najčešće su hrvatskog postanka. Zbog prirodnih karakteristika najčešća su u središnjoj Istri.

6.

Imena mjesta koja pokazuju utjecaj čovjeka na zemlju (uljuđena imena):

6.1. Imena naselja i staništa: Kučine (velike kuće), Kaž (tal. časa = kuća), M . Mulino (tal. mulino = mlin), Kortine (tal. corte, cortile = dvorište), Dvigrad, Stari grad 403, Stari grad - Zelengrad, Casai (tal. case = kuće), Salež.8

6 Naziv možda dolazi iz tal. riječi verna, ontano = boe. joha, jalša f. (Almus glutinosa), biljka iz porodice breza. 7 Naziv M onte Lešo botanički je naziv stabla crnike, česmine (Quercus ilex). Izvodi se od talijanskog naziva: leccio >/esso> lešo. 8 Postoji više mogućnosti u tumačenju podrijetla toponima Salež: salaš = konak, mandra, stan, imenica koje se javlja u Slavoniji, Hercegovini i Dalmaciji, a slično je i u Rumunjskoj. U bugarskom salaš znači koliba od dasaka. Teško je prihvatljivo tumačenje da riječ dolazi od tal. šalice = vrba, jer se nalazište Sv. Juraj pokraj Saleža nalazi na nadmorskoj visini od 423 m n/v, dok vrbe uspijevaju na terenima uz rijeke i potoke. Toponim možemo razmotriti i s obzirom na današnji izgled naselja, čije su ulice, dvorišta i podovi kuća prekriveni velikim kamenim pločama koje u narodu nazivaju sallž (Šimunović, P. 1992, 54, bilj. 68; Buršić-AAatijašić, K. 2000, 11 - 12).

6.2. Brojčano najveću skupinu predstavljaju imena s funkcijom obrane mjesta ili položaja poput: Vela Straža (Brijuni), Straža 306, Beligrad, Čmi grad, Stražica 460,9 Tar-Torre. Pregledom današnjih naziva na čitavom području Istre zaključujemo da to­ pografski nazivi Gracima i njegove inačice prednjače (45) pred topografskim nazivima Kaštel i Kaštel/r ili njihovim sinonimima (26). 6.3. Uzvisine gradinskoga tipa sa svetačkim imenima (hagiotoponimi) također su vrlo brojne (73). Na uzvisinama su sagrađene crkve, a u slučaju napuštanja mjesta u narodu je ostao trag u toponimu svetačkog imena. Najbrojniji, s 9 primjera, jest naziv Sv. Marija i njegove inačice poput S. Marina, Svetica ili Sv. Marija Magdalena. Slijedi Sv. Martin sa 6 naziva, Sv. Križ javlja se 5 puta, a Sv. Petar, Sv. Lovro, Sv. Juraj i Sv. Ivan po 4 puta. Sv. Nikola, Sv. Jelena, Sv. Katarina, Sv. Toma i Sv. Mihovil javljaju se po 2 puta, dok se imena drugih svetaca, kao što su Sv. Agata, Sv. Agnjija (Agneza), Sv. Andrija, Sv. Eufemija (Fuma), Sv. Lucija i Sv. Špeta (Elizabeta), javljaju na jednom mjestu. Hagiotoponimi, odnosno crkve ili pak njihovi ostaci, nalaze se najčešće na položajima gradina malih dimenzija. Neke su izgrađene na temeljima rimskih objekata, vila rustika (Matijašić, R. 1988, 102 - 104), no većina je nastala na uzvisinama u čijim temeljima nalazimo pra­ povijesne tragove. Velika prisutnost nalazišta s imenima svetaca dokazuje koliko je važan bio sigurnosni element, koji je odigrao presudnu ulogu u nemirnim vremenima kasne antike i ranog srednjeg vijeka s obzirom na način nastajanja naselja na uzvisinama tijekom prapovijesti. Datacija je sakralnih objekata različita, mnoge su crkvice gotičke, poneke su iz ranijih romaničkih razdoblja, a više ih ima karakteristike predromaničke gradnje (Marušić, B. 1974). 7.

Imena mjesta koja u sebi nose ideju pripadnosti: Jedini primjer jesu Sovinjska brda. Čini se da su današnji ojkonimi prije proizvod administrativnog imenovanja no što su mogli biti proizvod spontanog ili pučkog nazivlja.

8.

Imena mjesta određena položajem:

8.1. Položajem objekta: Osoje (na sunčanoj strani brda). 8.2. Položajem prema drugim objektima: Zagrad (Kozljak), Zazid. U ovim topinimima nisu prepoznata prapovijesna nalazišta. Topografska imena predstavljaju važan izvor za poznavanje određenog prostora jer su odraz povijesnog razvoja, gospodarstva i društvenih odnosa. Toponimi u ime­ nima zemljopisnih objekata predstavljaju bogatstvo jezičnih podataka o izmjenama

9 Takva imena pojavljuju se u Istarskom razvodu: Grad, Gradina, Gradišće, Dvigrad (Šimunović, P. 1992).

i presiojavanju etnosa u dugom vremenskom razdoblju (Šimunović, P. 1992, 43, 59). Istarska toponimija nije sveobuhvatno obrađena, pogotovo ne u širem kontekstu jadranskoga područja. Pri analizama i proučavanju toponimijske građe vrlo su važni suradnja i rezultati istraživanja arheologa, povjesničara i jezikoslovaca. Samo sagle­ davanjem cjelokupnog problema možemo dobiti zadovoljavajuće rezultate (Čače, S. 1976, 133 - 148). jezičnoj analizi toponima posvetili su se De Franceschi i Benussi, a u drugoj polovici 20. stoljeća i Petar Skok, koji je u svom bogatom opusu samo djelomično obradio istarske primjere. Zbog političke osjetljivosti prostora i odnosa romanstva i slavenstva istarskog poluotoka, u radovima talijanskih znastvenika između dva svjet­ ska rata jasno se odražava jednostranost. Među njima se izdvaja Bernardo Schiavuzzi, koji je prikupljenu građu (od 1500 pojmova) nastojao objektivno,objasniti. Nakon Drugog svjetskog rata, uz radove Petra Skoka, Petra Šimunovića, Pavla Tekavčića i Mirka Deanovića,10 nastaju značajna djela poput Cadastre National d'lstrle i III. sveska „Anala Leksikografskog zavoda FNRj". Kako ne poznajemo jezik i pismo predrimskog stanovništva Istre, lingvistika nam najviše pomaže u pronalaženju „relikata" u romanskom jeziku i u toponimima koji su se sačuvali do danas." Specifičnost povijesnih prilika na istočnom Jadranu, a najviše na istarskom poluotoku, uz preslojavanje populacija i naroda, rezultira slojevitom diferencijacijom toponima. Ispreplitanju jezičnih ostataka moramo još pridodati i različite kalkove, riječi pučke etimologije i različite hibridne nazive (Matijašić, R. 1988,74; Čače, S. 1976,134). Zbog specifičnosti položaja Istre i njezinih povijesnih tokova možemo izdvojiti tri povijesna (predrimski - histarski, romanski i slavenski) i sedam lingvističkih slojeva (predindoeuropski, indoeuropski, indoeuropsko-ilirski, rimski klasični, rimski vulgarni, srednjovjekovni romanski i srednjovjekovni slavenski sloj). Svaki je etnos ostavio dubok trag kako u materijalnim, tako i u duhovnim tekovinama. Najviše toponima romanskog podrijetla nalazimo na obalnom području, ponaj­ prije oko gradova Pule, Rovinja i Poreča, kao i oko gradova u slovenskom dijelu Istre, Pirana i Kopra. Oni svjedoče o romanskom sloju, a u imenima možemo prepoznati i predrimski element. Rimskim osvajanjem istarskog poluotoka većina teritorija, osim užeg obalnog pojasa, nastavila je živjeti prapovijesnim načinom. Razmjena dobara, trgovina, vojska i državni aparat postupno su stanovništvo prisiljavali na suživot. Brojna histarska vlastita imena i imena božanstava uklesana su na antičkim 10 Značajan napredak u proučavanju etničke problematike predrimskog razdoblja postignut je u kontekstu prostora sjeverozapadnog „Balkana" i istočnojadranske obale i u rješavanju tzv. „ilirskog pitanja" (Katičić, R. 1964). Kad je riječ o općim pitanjima toponomastike, valja istaknuti radove Žarka Muljačića i Petra Šimunovića (Muljačić, Ž. 1970; Šimunović, P. 1972). 11 Razumljivo je da je najveći broj radova s najzanimljivijim rezultatima nastao analizom semantičkih veza s razdobljem rimske vladavine u Istri (Valušek, B. 1981; Matijašić, R. 1988, 71 - 83, Matijašić, R. 1998).

15

1. Uvod

sakralnim spomenicima (Eia, Sentona, Ika, Melosokus) (Krizman, M. 1991), a u ime­ nima mjesta izrazito su brojni predijalni toponimi iz antičkog onomastičkog fonda s pridjevskim sufiksom, danas prepoznatljivim po nastavku -an i -ana (Fazana, Barban) (Matijašić, R. 1988, 72). Latinski je jezik bio službeni jezik i glavni oblik komunikacije sve do srednjega vijeka. Veliki dolazak izbjeglica iz sjeveroistočnih provincija Carstva, počevši od kasne antike, uvelike je utjecao na populacijsku strukturu koja je u sebi imala slavensku sintagmu. Nakon učestalih nesuglasica između dva različita načina života, odnosi dviju potpuno različitih skupina donekle su uređeni 804. godine na znamenitoj Rižanskoj skupštini. Suživot i međusobno prožimanje utjecali su na to da Slaveni koji su se približili obali poprime romanske elemente, a Romani koji su ostali u slavenskom okružju poprimili su slavenske elemente. Više je primjera toponima u kojima se može prepoznati romansko-hrvatsko/ slovensko zajedništvo. Toponimi koji su vrlo dugo u uporabi često gube svoje značenje zbog etničkih i jezičnih preslojavanja, no oni su istovremeno i neiscrpno vrelo podataka. Gradinski toponimi odraz su pogleda stanovnika samih mjesta ili obližnjih naselja na svijet (Crni grad i Beligrad), kao što svjedoče i o izgledu prostora (Hum, Glavica, Vrh, Golaš, Brullo12). Oni govore o biljnom pokrovu koji prevladava u određenom prostoru (Jačmenica, Grabrovac, Dračevac), a ponekad je naglašen značaj vode za život ljudi i životinja, kao i njezina važnost u razmještaju naselja (Boljun, Čiritež). Nazivi Grad, Gradina, Kaštel i Dvigrad odaju da je njihovim imenima naglašena obrambena funkcija. Bezbroj imena svetaca, odnosno crkvica koje su im bile posvećene, govori o duhovnom životu. Topografska imena, nadalje, govore o simbiozi i zajedničkom životu različitih etničkih skupina (Buzet, Motovun, Roč, Oprtalj). Jezičnom prosudbom pojedinih imena možemo otkriti kad su došla do nas i odakle su ušla u hrvatski jezik. Mnogi nazivi nalazišta sačuvali su se u prvoj redakciji Istarskog razvoda13 iz 1275. godine: Beram, Blzet (Buzet), Boljun, Draguć, Gračišće, Grožnjan, Kašćerga, Kočur, Kostel, Kringa, Kršan, Labin, M otm oran (Mutvoran), Motovun, Oprtalj, Pazin, Pićan, Plomin, Poreč, Pulj (Pula), Račiće, Rakalj, Satlovreč, Semić, Sovinjak, Sveti Mihovil, Šublent, Trviž, Vrh, Žminj. Imena s topografskim obilježjima nalazišta nastala iz potrebe za orijentacijom u prostoru značajka su nomadskog načina života i predstavljaju u slavenskoj toponimiji najstariji toponomastički sloj. Imena koja izražavaju vlasništvo s obzirom na osobe

12 O d cal. ogoljen, golecan. 13 Istarski razvod isprava je o utvrđivanju granica, kompilirana vjerojatno u Pazinu u 15. stoljeću na temelju starijih dokumenata, lako nije kronološki ni topografski jedinstven, Istarski razvod sadrži dragocjene gospodarske, socijalne, pravne i etnografske podatke, a predstavlja hrvatski glagoljski spo­ menik kao opsežan spis kojim se utvrđuju međe između pojedinih istarskih seoskih općina, njihovih feudalnih gospodara i Mletačke republike. Napisan je kao javnopravna isprava na hrvatskom jeziku u obliku bilježničkog instrumenta (Istarski razvod, priredio, predgovor napisao i komentarima popratio Josip Bratulić, Pula 1989.).

16

i teritorij, poput Barbana, Filipane, Ližnjana, Vodnjana, a javljaju se iz potrebe za posjedovanjem, davala su se najviše za vrijeme rimske uprave. Hrvatska nomina possessiva Draguć i Lupoglav nastaju u Istri u razdoblju feudalizma (Šimunović, P. 1992, 63). Predromanskog podrijetla jesu imena nalazišta i današnjih mjesta Poreč, Buzet i Roč. Buzet je ušao u hrvatski jezik preko furlanskog izgovora, za vrijeme zajedničkog supostojanja romanskog i hrvatskog jezika u Istri. Slično je i kod Poreča, gdje struk­ turalni dočetak -entum upućuje da ojkonim Buzet pripada jednom od nepoznatih predromanskih jezika u Istri. Po Šimunoviću, ime Roč sigurno je prethrvatskog, pa čak i predrimskoga podrijetla (Šimunović, P. 1992, 43 - 46). Camillo de Franceschi nekoliko toponima također dovodi u vezu s predrimskim podrijetlom nastanka. Pula, tj. Pola po njemu je predlatinskog podrijetla, a imenicu Prostimo (Proština), koja se često javlja na prostoru južne Istre, smatra grčkom. Pod pojmom grčkog jezika jezikoslovci, ali i narodna predaja, podrazumijevaju grčki koji potječe iz doba bizantske vladavine Istrom. Predromanskim se drži i ime nalazišta Vernal u neposrednoj blizini Pule. M eđu takvim se imenima izdvaja i predrimsko podrijetlo imena rijeke Raše, u talijanskom obliku Arsa ili Arsia (De Franceschi, C. 1939 - 1940, 159 - 183). Na istarskom prostoru imamo nešto više primjera imena nalazišta romanskog podrijetla u kojima prepoznajemo elemente istriotskog, furlanskog i mletačkog utjecaja. To su Oprtalj - Portole, Boljun - Bogliuno (Šimunović, P. 1992,43), Gočan - Golzana, Mutvoran - Mormorano, Tinjan - Antignana i Vrčevan - Orcevano.14 Podrijetlo imena Motovun, tal. Montona, također se izvodi od klasičnog latinskog preko furlanskog dijalekta do hrvatskog jezika. Starijeg su podrijetla također Labin, tal. Albona i Plomin, tal. Fianona. U slučaju Oprtlja prije 12. stoljeća jednostavno je prihvaćena latinska imenica s prijedlogom ad Portulae, u značenju „dverce". Kod imena Boljun prihvaćen je poimeničeni oblik lat. participa bulliens od infimtiva glagola bullire, hrv. vreti, izvirati, a odnosi se na neki izvor u blizini Boljuna (Šimunović, P. 1992, 46, 47, 53). Hipotetično prapovijesno nalazište Turtijan danas predstavlja impozantne ostatke austrijske utvrde. Ime dolazi od tal. Tortigliano koji se prvi put u pisanom obliku javlja 1150. godine kao vicus Tortilianum. Barbulan je također romanskog podrijetla: (tal. Barbolano) Barbolanunr, Petrus Buratelh vicus Barbolam (1367); 8. contrata de villa Orcevani (1370); Villa B. (1465); contrata Barbolan in pertinentius Medolini (1472); eclesia S. Petri de B. (1446); laco di 8. (1591); Barbolan (1757). Rimski

14 Vrčevan, brdo kod Medulina, ima vrlo scari naziv, a njegov se kontinuitet sačuvao u mnogim sred­ njovjekovnim spisima: Oraano 804; i/icus Orcevanus 1150: Urcianum 1150; villa Orcevam 1303 i 1446; Orceano 1198 (Macijašić, R. 1988, 77 - 83). Toponim se po prvi put spominje u Rižanskom placitu 804. godine (De Franceschi, C. 1939 - 1940, 194), dok pučka etimologija dovodi u vezu nastanak tog toponima s ruganjem i izazivanjem stanovništva dvaju antagonističkih mjesta, Medulina i Ližnjana.

17

I. Uvod

natpis iz II. st. spominje božanstvo Genius Barbulani. (De Franceschi, C. 1939 - 1940, 150,179; Matijašić, R. 1988). Iz drevnog hrvatskog razdoblja potječu nazivi lokaliteta Draguč, Lupoglav, Vrh, Sovinjak, Kringa, Brest, Jašmovica, Salež, Crni grad i Beligrad. Draguč je stari hrvatski posjedovni toponim izveden od osobnog imena, a nalazimo ga u 13. stoljeću. Lupoglav je nastao kao rezultat posjedovnog odnosa u doba raspada patrijarhalne zajednice, a odraz je feudalizacije u Istri. Vrh je toponim motiviran uzvisinom kao „naselje na vrhu", a njegovo postojanje potvrđeno je u 13. stoljeću. Ovaj je toponim vrlo raširen u svim slavenskim jezicima. Brest je vrlo čest toponim na prostoru slavenske kolonizacije, a motiviran je biljem. Toponim Sovinjak izvodi se iz naziva ptice sove, tj. Sovin vrh. Naziv Kringa nastao je iz fiziogeografske značajke terena, po sastavu i izgledu tla. Najvjerojatnije dolazi od praslavenskog krog, hrv. krug, tj. srednjoistr. krog, a rumunjski ga je jezik preuzeo u liku crmg (Šimunović, P. 1992, 43, 48,49,52). Naposljetku, Črni grad i Beligrad su toponimi koji u ovom obliku pokazuju slavenski dualistički nazor o svijetu (Šimunović, P. 1992, 54, bilj. 69). Slični toponimi javljaju se na području delmatskih gradina jugozapadne Bosne i Hercegovine. I ovdje, kao i u Istri, najveći broj nalazišta ima naziv gradina, a neke se razlikuju fizičko-zemljopisnim karakterom, odnosno veličinom objekta, poput Velike i Male gradine kod Mokronoga ili Velike i Male gradine nad Mokrodolom. jedna od najzapaženijih gradina jest Velika gradina ili Veliki gradec na Privali. Velika je prisutnost toponima koji ukazuju na pripadnost zemlje pojedinim osobama. Među njima se svojim položajem i veličinom ističe Mandina gradina, ali tu su i Ćurića i Anića gradina, Selimovića gradina, sve u Duvanjskom polju, ili Ivića gradina u Livanjskom polju te Barićeva i Cerina gradina u Glamočkom polju. Naziv gradine Orlovača na prostoru Buškog blata u Hercegovini, poput našeg Orljaka, motiviran je imenom životinje, a gradina Šiljar kod Doca govori o karakteristikama terena (Benac, A. 1985, 16 - 20; 33 - 34; 35 - 37, 42, 55 - 56; 84 - 86, 99 - 100; 148 - 150).

1.2. Granice teritorija Istre Gradine se javljaju na čitavom teritoriju poluotoka, a granice Istre kroz povijest su se mijenjale. Istarski poluotok s tri je strane okružen morem, a sjevernu granicu možemo odrediti s obzirom na zemljopisno-geološki ili pak jezično-kulturni, etnički i politički karakter. U povijesti (a jamačno i u prapovijesti) prirodna konfiguracija terena vrlo je često određivala i političke granice. Prirodne prepreke, doline rijeka, planinski masivi i obale mora predstavljali su oduvijek teritorijalnu, ali i psihološku barijeru. Prostor unutar kojeg smo sačinili popis i analizu gradina Istre jednim se svojim dijelom podudara s područjem na kojemu su od 11. st. pr. Kr. do 2. st. pr. Kr. (tj. do početka povijesnog razdoblja u Istri u okvirima rimske države) živjeli Histri. To 18

je područje bilo na sjeveru i sjeveroistoku definirano planinskim lancem Ćićarije, masivom Učke i rijekama Rižanom i Rašom (Mihovilić, K. 1991a, 157). Međutim, u odnosu na područje Histra, područje promatrano u ovome radu manje je za dva važna dijela: Histri su svakako u jednom trenutku svoje područje protegnuli do Timava, zapadno od Trsta, a na rijeci Raši (Plinijeva Arsia flumen) bila je etnička granica između Histra i Liburna. Statistički podaci govore nam da je površina Istre kao zemljopisnog pojma 3500 km2, od čega Istarskoj županiji pripada 2820 km2 (Buršić-Matijašić, 2007). Prirodna podloga i geološke značajke glavni su čimbenici ranog naseljavanja tog prostora.1" Za što bolje poznavanje uvjeta i mogućnosti ljudskog života na'području Istre valja sagledati zemljopisni položaj i njegove karakteristike, tj. konfiguraciju tla s geološkim prikazom.

1.3. Zemljopisne karakteristike Istarski poluotok ima specifičan oblik trokuta koji se svojim najužim vrhom, rtom Kamenjak kod Premanture, duboko usjekao u sjeverni dio bazena Jadranskog mora. Na krajnjem sjeveru visoki planinski masiv odvaja teritorij od matičnog kopna, što je uvjetovalo specifičan život, ponekad i otočnog karaktera (Riđanović, J. 1975, 170). Njezin istaknuti položaj u središtu južnog dijela centralne Europe utjecao je na povijesni, kulturni i gospodarski razvitak. Dok je zapadna obala svojim razvedenim reljefom i zaštitom od jakih vjetrova osiguravala sigurnu plovidbu, istočna je obala većim svojim dijelom nepristupačna. Samo nekoliko dubokih uvala na Kvarneru pružalo je sigurnu zaštitu i utočište brodovima i mornarima (Raški kanal, Krnički zaljev, Uvala Vinjole, Uvala Kuje). Manje otočne skupine, od kojih je najveći Brijunski arhipelag, nalaze se sa zapadne strane poluotoka te štite duboke i pitome zaljeve od naleta južnih vjetrova. Reljef se od blage obale vrlo lagano izdiže i tek na desetak kilometara u unutrašnjosti nalazimo krajeve koji su viši od 200 metara. Središnji dio čine uzvisine od 200 do 500 m n/v, a samo krajnji prostor sjeveroistočne Istre uzdiže se od 500 do 1000 m n/v, s nekoliko vrhova viših od 1000 m.

1.4. Geološki sastav, pedološke značajke i gospodarski izvori Geološki sastav poluotoka najvećim je dijelom formiran tijekom kvartara. On se zapaža u boji, reljefu i hidrografiji. Istra se na temelju geoloških obilježja dijeli na tri glavne regije: Crvena, koju čini ravnjak južne Istre, Bijela, u istočnoj i sjeveroistočnoj

is Prvi nalazi prisutnosti čovjeka na istarskom kopnu potječu iz spilje Šandalja u južnoj Istri i datirani su u stariji paleolitik (Dimitrijević, S. 1998, 21 - 24).

Istri te Siva - područje središnje Istre, odnosno paleogenski flišni bazen. Geološki slojevi pretežno su vodoravni, s manjim otklonima do 10°, s iznimkom krajnjeg istočnog dijela. Geološke značajke prostora odredile su gospodarske izvore iskorištavane već od prapovijesti: plodna zemlja, šume, pašnjaci, more, kamen, kremeni pijesak i glina. Njihova raspodjela i dostupnost utjecale su na tijek i intenzitet naseljavanja. Plodne zemlje pogodne za zemljoradnju jesu crvenica, odnosno terra rossa, kao i kvartarne naslage najnovijeg postanka duž dolina istarskih rijeka. Crvenica predstavlja reliktno tlo nastalo rubifikacijom (pocrvenjavanjem) ostataka kalcijeva karbonata nakon njegova otapanja pod utjecajem korozivnih voda u uvjetima drugačijim nego što danas vladaju na Sredozemlju (Rogić, V. 1975, 20). Crvenica je prisutna pretežno na zapadnom i južnom dijelu poluotoka, ali njome su prekrivene i manje površine u dolovima, vrtačama, gdje su najvjerojatnije predstavljale prva kultivirana polja (RiđanovićJ. 1975,173 - 174,184).16Većina gradinskih naselja nastala je na uzvisinama na čijim je terasama postojala mogućnost obrade zemlje, aktivnosti koja se nastavila kroz vijekove do danas. Drugi važan gospodarski izvor bile su šume koje su služile kao izvor drvene građe za gradnju elemenata naselja i za zagrijavanje. Šume su također bile stanište raznovrsnih lovnih životinja, a u hrastovim šumama prikupljao se žir, kao što se moglo i naći prikladno drvo za izradu predmeta za svakidašnju upotrebu (drvene posude, žlice, alati) (Paronuzzi, P. 1997, 27). Istra obiluje naslagama kamena vapnenca, što je opći naziv za mezozojske karbonatne stijene građene od kalcijevog karbonata s primjesom drugih minerala, što su u najvećem dijelu pokrivene tankim slojem zemlje. Debljina humusnog pokrivača različita je te je s obzirom na pristupačnost, koja je često uvjetovana erozijom terena, dostupnost i korištenje kamena intenzivnije u zapadnim i južnim dijelovima Istre (Matijašić, R. 1998, 391). Kamen se koristio za gradnju bedema i kuća, za oblaganje i pokrov grobova, za izradu spomenika, ali i u svakodnevnim kućnim aktivnostima (kao žrvnjevi ili udarači). Samo posebne vrste kamena dopremane su iz udaljenih krajeva, a služile su kao uporabni predmeti (Mihovilić, K. 1992). Vjeruje se da se u prapovijesno doba kamen upotrebljavao na mjestu vađenja ili se dopremao iz neposredne blizine. Prapovijesni graditelji vadili su kamen s vrhova i padina brežuljaka te ga slagali na mjestima gdje je trebalo graditi obrambene bedeme. Kamen se vadio jednostavnim tehnikama uz upotrebu drvenih klinova, dlijeta i metalnih šiljaka (Baćić, B. 1978, 32; Paronuzzi, P. 1997, 27). Znakovito je da se u blizini starih napuštenih kamenoloma nalaze ostaci prapovijesnih gradina; Brijuni-Gradina, Okrugljak, Vinkuran, Marčana, Valtura-Šandalja, Maklavun, na području Rovinja na brežuljku Arni i u uvali Soline,

16 Obrađivanje zemlje u podnožjima uzvisina i na mjestima udaljenim od prapovijesnih naselja na Krasu dokazano je prisutnošću veće količine ulomaka prapovijesne keramike koja je bila namjerno miješana sa zemljom radi rahlosti tla (Novaković, P. - Simoni, H. 1997).

Mondelako, na području Vrsara na Gavanovom vrhu, na području Poreštine na gradini Mordele ili Petrovcu, ili pak u Tarskoj vali, nedaleko gradine Sv. Martina (Šonje, A. 1980, 152 - 153; Buršić-Matijašić, K. - Matijašič, R. 1994,16, bilj. 27; Bekič, L. 1996, 33 - 34; Begović-Dvoržak, V. 1997, 83; Buršić-Matijašić, K. 1997, 21 - 38; Pavletić, M. 1999, 40). Svakako, dostupnosti kamene građe mogao je biti svjestan i prapovijesni čovjek, a vađenje se nastavilo u antičko i kasnoantičko doba. Nije poznato kako se kamen dopremao s mjesta vađenja na mjesto upotrebe, jedini mogući primjer transporta mogli bi biti nezakcijski umjetnički spomenici za koje je Mladin, prenoseći Puschija, smatrao da su izrađeni od kamena dopremljenog iz kamenoloma Marčana koji se nalazi nekoliko kilometara sjevernije, uz desnu stranu drage Budava (Mladin, J. 1964; Mladin, J. 1995, 39).

Nezakajska kamena plastika: tzv. Božica plodnosti i itijalički konjanik (iz Hoernes, M. 1915, 474)

Istra ne obiluje ležištima gline, pa potonja nikad nije imala veće gospodarsko značenje. Glina se javlja u primarnim i sekundarnim ležištima, a važnija gliništa nalaze se uz riječne tokove, gdje su nastala trošenjem okolnih lapornih i flišnih naslaga, nanosima glinene tvari i raspršenog vapnenca u potočne doline (Polšak, A. - Šikić, D. 1973). Glina je vezana uz lončarstvo, koje je poznato u Istri već u neolitiku. Prvo keramičko posuđe bilo je slabe kvalitete, izrađeno od nepročišćene gline, slabo pečene, skromnih oblika i ukrasa (impresso keramika s nalazišta Vižula-Medulin). U kasnijim prapovijesnim razdobljima keramičarske proizvode karakterizira sve bolja tehnička izvedba, a o boljem standardu stanovnika gradina svjedoče raznoliki tipovi posuda. Kao i svuda u Europi, keramika će ubrzo postati glavno obilježje pojedinih kultura. U Istri se gotovo uvijek zadržavala na razini proizvodnje za lokalne zajednice i vrlo je rijetko bila namijenjena izvozu. Iz etnografske kulturne baštine poznate su manje obiteljske radionice koje su djelovale oko Buzeta (Ćukanja) i Rakija, a u okolici Cerovlja (gdje i danas radi tvornica građevinske keramike) djelovali su majstori koji su putovali Istrom izrađujući glinene posude (Buršić-Matijašić, K. 1999). 21

Uz tehnologiju izrade keramičkih predmeta bile su potrebne i određene količine kremenog pijeska, koji je nastao sedimentacijom silicijskih otopina. Danas se najveća ležišta nalaze u istočnom dijelu, oko Labina i na krajnjem jugu, u okolici Galižane i na rtu Marlera (Riđanović, J. 1975, 173). More je oduvijek bilo izvor hrane, ali i najveća prometnica kojom komuniciraju narodi i njihova dobra. Danas je zbog malobrojnih analiza teško govoriti koliko su ribe, školjke i puževi imali gospodarski značaj za prapovijesne zajednice.17Razvedena i lako pristupačna obala s mnoštvom manjih i većih zaljeva koji su se mogli povremeno zatvarati upućuje i na mogućnost pretpostavke o nekoj vrsti uzgajališta. Iz bliže povijesti poznat je izlov ribe povremenim zatvaranjem zaljeva Budava, a danas se još uvijek povremeno zatvara Tarska vala. More je izvor soli, a natrijev klorid u prehrani ljudi i životinja imao je vrlo važnu ulogu. Prikupljanje i tehnologija prerade soli na morskoj obali poznati su vrlo rano te su kao takvi bili jedan od glavnih predmeta razmjene i trgovine.18 Sol se osim kao začin koristila za konzerviranje i u tehnologiji prerade mlijeka. Korištenje soli u predrimsko doba u Istri zasigurno se svodilo na sezonsko obilaženje obale mora i skupljanje kristala soli koji su se stvarali u kamenim udubljenjima stjenovite obale i na rubovima plićaka. Nije sa sigurnošću dokazano je li postojala organizirana razmjena i koliki je bio njezin gospodarski značaj u prapovijesti.19O tradiciji njezine proizvodnje govore i toponimi koji su se sačuvali i na našem poluotoku: Valsaline kod Pule, Soline kod Vinkurana, Saline na Brijunima, Saline kod Rovinja.

1.5. Klima Veliku važnost u naseljavanju određenog položaja imali su klimatski uvjeti. Klimu Istre oblikuju reljefna struktura i položaj poluotoka na razmeđi između Alpa i Dmarida, Sredozemlja i Podunavlja. Klima ipak ima pretežno sredozemne značajke,

17 Analiza ribljih kostiju s gradine Monkodonja (istraživanja od 1953. do 1955.) dokazala je lov i konzumaciju riba iz porodice Chrysophris ej. aurata - orada. Na istom nalazištu pronađeni su ostaci puževa i školjaka kojima pogoduje priobalno, pretežno kamenito područje u zoni izmjene plime i oseke (Brajković D. - Paunović, M. - Poje, M. 1998, 151, 152).

18 Sol se koristi već u mezolitiku, a ona je bila presudna u razvoju velikih europskih kultura kao što su Unjetice (kultura ranog i srednjeg brončanogdoba nazvana po nekropoli u blizini Praga) i kasnijeg Hallstatta (lokalitet u Austriji čiji su stanovnici stekli velika bogatstva trgovinom soli; sinonim za starije željezno doba). 19 Kolika je količina soli bila potrebna jednoj zajednici možemo zaključiti ako usporedimo prapovijesni način s antičkom tradicijom u Istri. Poznati su podaci o prosječnoj potrošnji soli u antičko doba po kojima je čovjeku potrebno 2,5 kg godišnje, kolika je i potrošnja koza i ovaca (Paronuzzi, P. 1997, 27; Matijašić, R. 1998, 352 - 355). Zbog veće količine potrebne soli solane su nastale na položajima plitkih zaljeva s geomorfološkim karakteristikama koje pospješuju isparavanje i kristalizaciju soli.

s toplim i suhim ljetima te blagim i kišovitim zimama (RiđanovićJ. 1975,177 - 181). Najjači termički utjecaj ima more koje ljeti hladi, a zimi grije njezine obale. Takav položaj poluotoka uvjetovao je dualizam obale i unutrašnjosti. Vjetrovi koji pušu u Istri, bura i jugo, najviše su utjecali na život duž morske obale, no nije zanemariva ni njihova uloga u položaju kopnenih nalazišta. Nakon što je u neolitiku klima pokazivala znakove najboljih uvjeta za razvoj i održanje života, te je pogodovala rasprostiranju sredozemnih vrsta, došlo je do zahlađenja i nastupa hladnijeg subboreala, što se poklopilo s prijelazom u brončano doba i početkom života na uzvisinama. Sredozemna vegetacija iz unutrašnjosti povlači se prema toplijoj obali. Jedan od klimatskih razloga naseljavanja uzvisina Tršćanskog i Goričkog krasa, kao i onih na prostoru Dinarida, bila je možda tem­ peraturna inverzija zbog koje je u poljima hladnije no na gradinama (Cannarella, D. 1968, 97; Govedarica, B. 1982,114).

1.6. Voda O

raspoloživosti pitke vode ovisila je naseljenost određenoga prostora. Istarsko

kopno presijecaju dva veća vodotoka: na istoku rijeka Raša i njezini pritoci, a na zapadu rijeka Mirna. Treći veći vodotok, rijeka Dragonja, čini državnu granicu. Tok rijeke Mirne (lat. Nmgus, Nengon, tal. Quieto) od izvora na jugoistoku Buzeštine do ušća u Tarsku valu dug je 53 km. Njezin najveći pritok jest rijeka Butoniga, koja je izgradnjom brane krajem 20. stoljeća dijelom pretvorena u jezero. Tok rijeke Raše (lat. Arsiaflumen, tal. Arsa) dug je 23 km, a mjereno s pritocima potoka Posterski, Tupaljski i Krapanski iznosi oko 50 km. Njezin izvorišni dio smješten je između sliva ponornica Pazinčice i Boljunčice, a južnije prima čitav niz povremenih pritoka (Božićević, S. 2005, 493; Božićević, S. i Matijašić, R. 2005, 676 - 677). U duboki Limski zaljev koji je, kao i Raški zaljev, nastao uzdizanjem morske razine prije oko 25000 godina ulijevala se nekoć manja rječica Čipri. Njezin je tok povezivao prostor središnje Istre s Limskim kanalom (Bertić, I. - Trogrlić, S. 1996, 13 - 14). Danas zaboravljena, a nekoć najslavnija rječica, barem što se prapovijesnih trenutaka Istre tiče, jest tok vode koji je tekao podno Nezakcija. Rječica sasvim kratkog toka, u izvorima//. Badd - rijeka Budava,20 tekla je današnjom dragom od podnožja Gradine kod Glavam, ispod Filipane, podno Kaštelira kod Krnice, ispod Mutvorana (dragom Mandalenom) i ispod Nezakcija do mora.

20 Rječica ispod Nezakcija, koju prvi bilježi vojni povjesničar i istraživač histarskih ratova Ceorg Veith, potvrđena je istraživanjima Kozlidća na katastarskim mapama iz 1820. Vodotok je rijetko ucrtan na geo­ grafskim kartama, a reambulacijom 1874. godine autori bilježe da je gotovo nestao. Po Kozličiču rječica prestaje teći ili više nema gospodarsku važnost sredinom 19. stoljeća (Kozličić, M. 1996, 39 - 46).

Najizdašniji izvori rijeka i rječica koje teku prema moru nalaze se u podnožju Ćićarije, koja s Učkom predstavlja karbonatni krš bez površinskih voda. Izvori na dolomitnim brečama nalaze se kod naselja Dane i Mune. Odatle voda otječe podzemnim tokovima do Kvarnerske obale, gdje niz vrulja drenira vodu Ćićarije i Kastavštine (Klepač, K. 1983, 16). Manja vrela koja se nalaze na obroncima uzvisina imala su veliko značenje za ljudske zajednice koje su naseljavale okolne vrhove. Takvi prostori vrlo su česti na padinama brda koja okružuju doline rijeke Mirne i njezinih pritoka.21 Slično je i na istočnoj strani, uz obronke doline rijeke Raše. Zbog karaktera istarskog tla, na mjestima prijelaza vodonepropusnih naslaga Sive Istre i propusnog vapnenca mnogi manji vodotoci postaju ponornice. Najpoznatija je ponornica Pazinčica koja nestaje u Pazinskoj Fojbi. Vode ponornica izlaze na površinu u obliku stalnih izvora ili povremenih vrela kako na kopnu, tako i ispod razine mora. Istraživanjima je dokumentirano da u priobalnim krajevima Istre postoji 30-ak izvora čija je izdašnost promjenjiva i razlikuje se po kvaliteti i postotku miješanja morske vode. Zanimljivo je da upravo u središnjem dijelu Istre, koji ima najviše vode, imamo relativno mali broj poznatih i sačuvanih ostataka prapovijesnih naselja. Jedan od mogućih razloga mogao bi biti snažan erozivni element, dok nije zanemariva ni slabija kvaliteta zemlje, kao i neprikladnija klima od one koju imamo uz obalu. Gdje nema voda tekućica, koristile su se lokve, a one su u prvom redu karakteristika krajolika Crvene Istre i oduvijek su se smatrale zajedničkim dobrom. To su u pravilu stajaćice čija se nepropusnost održava stalnom prisutnošću domaćih životinja. Na istočnim padinama gradine Tondolon nalazi se lokva veće površine u koju utječe voda iz izvora na povišenom položaju. Ta lokva sigurno je odigrala značajnu ulogu u oblikovanju gradinskog naselja, kao što je morala utjecati i na kontinuitet čovjekove nazočnosti na tom mjestu s gradnjom crkve sv. Petra. Jedan od važnijih vodenih izvora poluotoka bilo je jezero Čepić ili Kožljačko jezero, nakon čijeg je isušivanja 1932. nastalo plodno polje (Božićević, S. 2005a, 155 - 156). Na njegovim nekadašnjim obalama postojale su gradine (Gradina-Kožljak, Brdo, Kršan) koje su koristile blagodati bogatih jezerskih voda. Osim prirodnih voda, u Istri su se tijekom prapovijesti koristila umjetna sakupljališta, cisterne ili vodospreme.22 Umjetno sabiralište kišnice udubljena oblika, 70 cm usječeno u živu stijenu, nalazilo se ispod zapadnog zida nastambe u donjem dijelu Monkodonje. Po mišljenju istraživača, to je udubljenje služilo za prikupljanje vode s krova kuće (Hansel, B. - Mihovilić, K. - Teržan, B. 1999, 78, si. 33). Carlo Marchesetti primijetio je isklesane bazena i na otoku Sv. Katarina, gdje je nekoliko u živoj stijeni

21 Prirodnim izvorima različitih imena, poput Skrila, Bulaža, Funtane i Kozara, obiluju padine od Šublente do ispod Rakotula i od M očitade do Vižinade (Bartolić, A. 2000, 84). 22 Zbog kvalicete gradnje ostaci antičkih vodosprema vrlo su brojni, a one su se punile vodom koja se olucima slijevala s krovova (Matijašić, R. 1998, 284 - 291).

isklesanih bazena veličine 1,20 x 0,80 m bilo međusobno povezano kanalima što su vodili do vodospreme duboke oko 0,50 m, okruglog oblika i promjera 1,80 m. Na gradini Monpaderno zabilježena je cisterna uklesana u živu stijenu površine 3 rrr. jedan vid cisterne otkriven je i na gradini Vrčin. Takvi i slični primjeri poznati su i na stambenim platoima gradina Bosne i Hercegovine (Marchesetti, C. 1903, 123; Cannarella, D. 1968, 203; Govedarica, B. 1978, 125; Bekić, L. 1996, 30).

1.7. Biljni i životinjski svijet Spoznaje o prapovijesnoj fauni na našim gradinama temelje se na osteološkom materijalu (ostaci ljudske ishrane), prikazima životinja (na situlama, keramičkim posu­ dama, ukrasnim i uporabnim predmetima) i uporabnim predmetima (alati - oruđe ili oružje načinjeno od kosti ili rogova životinja). Analizirani ostaci mogu biti u zemljanim slojevima ili među pepelom ognjišta. Za razmatranje prirodnih i klimatskih uvjeta u prapovijesti iznimno je važno poznavanje vrsta biljaka i životinja. Pokušavamo li rekonstruirati život na našem prostoru u prapovijesti, neminovna je usporedba s postojećom florom i faunom, koja je mnogo siromašnija od nekadašnje. Zbog karaktera kraškog terena i nedostatka interdisciplinarnih istraživanja pozna­ vanje životinjskih i biljnih vrsta na gradinama bilo je vrlo oskudno. Krajem 20. stoljeća ostacima biljaka i životinja na nalazištima Istre pridaje se veća pažnja, a situacija se bitno mijenja istraživanjima na Monkodonji i u spiljama Ćićarije i Učke.23 U Istri se danas razlikuju dva vegetacijska pojasa: zimzeleni, pretežno uz obalu, i listopadni, pretežno u unutrašnjosti. Uski obalni pojas prekrivaju niske šume hrasta crnike u kojima raste i crni jasen, planika, mirta, zelenika i druge mediteranske biljke. Praćenjem prisutnosti flore na nekom području možemo ustanoviti i klimatske prilike koje su tamo vladale, ali i obrnuto. Oko 2000. godine pr. Kr„ kada dolazi do gradnje prvih naselja na uzvisinama, nastupio je hladniji subboreal, a centralnoeuropske biljne vrste počele su se postupno spuštati prema Sredozemlju i time potiskivati mediteransku floru, koja se u doba klimatskog optimuma, atlantica, proširila du­ boko na kontinent, prema obali (Cannarella, D. 1968,97). Prisutnost šume hrasta u

23 Prve prosudbe životinjskih ostatka potječu još iz doba Marchesettija, dok o flori i fauni Tršćanskog krasa ima nešto više radova raznih autora (vidi bibliografiju u Cannarella, D. 1968, 103). Battaglia je medu prvima pokušao rekonstruirati krški ambijent temeljom životinjskih ostataka u vrijeme Wurm a (Cannarella, D. 1968, 85). Analize faune na prostoru sjevernog Jadrana u prapovijesti izvršio je Riedel (Riedel, A. 1970; Riedel, A. 1976; Riedel, A. 1977), a na hrvatskom je prostoru veliku zaslugu u poznava­ nju životinjskih ostataka imao M irko Malez (Malez, M. 1987). U novije vrijeme prišlo se vrlo uspješno istraživanju ostataka na gradini M onkodonja (Brajković, D. - Paunović, M. - Poje, M. 1998; Hansel, B. - Mihovilić, K. - Teržan, B. 1999; Mihovilić, K. - Teržan, B. - Hansel, B. - Matošević, D. - Becker, C. 2002 ) i u spiljama Ćićarije i Učke (Miracle, T. Preston et Forenbaher, S. 2006).

25

pOAfl I

prapovijesci dokumentirana je indirektno pronalaskom kostiju divljih vrsta životinja poput vepra, smeđeg medvjeda, jelena i srndaća (Petrucci, C. 1997, 121 - 132). Analizom holocenske vegetacije na području Ćićarije (Prapoće) utvrđeno je da se prva zrna peludi žitarica pojavljuju oko 2100. g. pr. Kr, što govori da su u blizini postojala polja bakrenođobnih ili brončanodobmh ljudi, a time i njihova staništa. Istovremeno dolazi do naseljavanja uzvisina i nastajanja gradina, čime počinje rasti pritisak čovjeka na okoliš. Primijećeno je smanjivanje površina prekrivenih šumama, a oko 2000. do 1500. pr. Kr. dolazi do prevlasti šume jela. Ta promjena mogla je biti uvjetovana promjenom klime, kao i većom sječom šuma bukve zbog razvoja metalurgije. Današnji krajolik formirao se početkom prvog tisućljeća (Andrič, M. 2006, 57). U potrazi za boljom ispašom, kao i u bližoj prošlosti, sezonska seljenja (transhumancija ili izdig) bila su prisutna u krajevima uz jadransku obalu. Ljetna žega osiromašuje obalni pojas, no planinski prostori zadržavaju dovoljno vlage za rast biljaka za ispašu (Rogić, V. 1975). Sezonsko seljenje stada sigurno nije imalo onaj intenzitet koji je postojao između Velebita i obale ili planina Dinarskog sustava i Like ili pak Apeninskog poluotoka.2'1Blaža klima u Istri uvjetuje i pitomiji krajolik, odnosno manju potrebu za transhumancijom, a na širem prostoru dokaz sezonskog seljenja jest pojava manjih grupa tumula s pojedinačnim grobovima (Čović, B. 1963, 45). Drugi razlog manje prisutne transhumancije u Istri temelji se na činjenici da je na gradinama obalnog pojasa dokumentiran veći udio ostataka koza (Marchesetti, C. 1903, 138; Brajković, D. - Paunović, M. - Poje, M. 1998; Hansel, B. - AAihovilić, K. - Teržan, B. 1999, 79 - 80) čija se stada nisu morala pretjerano udaljavati od matičnog područja zbog toga što se koze zadovoljavaju i vrlo škrtom vegetacijom. Pored kostiju ovaca i koza dokumentirani su i ostaci domaćeg goveda, domaće svinje i psa. Prikaz ritualne svečane povorke konja i kola klasične faze situlske umjetnosti oko 500. god. pr. Kr. govori da se u Istri, kao i u svim kulturama metalnih razdoblja, konj koristio kao statusni simbol. Na svim nalazištima domaće životinje prevladavaju nad divljim.25 Slična je situacija i na susjednim područjima (Radmilli, A. M. 1972, 14; Riedel, A. 1968; Riedel, A. 1977; Petrucci, C. 1997, 121 - 127; Gabrovec, S. 1983, 34 - 36, 50; Govedarica, B. 1989, 232). Prisutnost određenih vrsta životinja na jelovniku prapovijesnog čovjeka Istre dokazana je malobrojnim arheozoološkim analizama faune sisavaca. Lovne životinje bile su u prvom redu jeleni, čije su kosti služile i za izradu uporabnih predmeta 24 Drechsler-Bižić, R. 1983, 269; Vinšćak, T. 1989; Govedarica, B. 1989. Pojedinačnih radova o transhumanciji u Istri ima vrlo malo jer su etnološka istraživanja započela u vrijeme kada je transhumancija potpuno nestala. O n o što danas znamo o kretanjima ljudi i stoke najvećim je dijelom dobiveno analizom povijesnih izvora, poput isprave o Rižanskoj skupštini održanoj 804., Istarskog razvoda ili Urbara pazinskog feuda (Mileusmć, Z. 1996).

25 Kod analize starih nalaza s lokaliteta Monkodonja to je 908 : 33 komada, dok je kod novih čak 2115 nad samo 36 divljih (Hansel, B. - Mihovilić, K. - Teržan, B. 1999, 80, si. 37).

26

(Mlakar, M. 1998; Miracle, T. Prescon et Forenbaher, S. 2006). Životinje se javljaju i na prapovijesnim prikazima. Povorke jelena omiljeni su repertoar situlske umjetnosti, pa se tako javljaju i na brončanoj situli iz Nezakcija (Mihovilić, K. 2001a, T. 13:2,3). Ljušture školjaka, puževe kućice i kosti riba na prapovijesnim nalazištima Istre nisu rijetkost, no zbog dosadašnje nedovoljne istraženosti i prikupljanja ostataka faune teško je govoriti koliko je točno bilo njihovo gospodarsko značenje (Brajković, D. Paunović, M . - Poje, M. 1998, 125 - 154).

Povorka konja, prikaz na si tuli iz Nezakcija (iz Mihovilić, K. 2001a, Tab. 17, 7)

Najčešće zemljoradničke kulture sredozemnog pojasa koje dobro uspijevaju u Istri jesu vinova loza i maslina. Kultivirana vinova loza prisutna je u Istri već u prapovijesti. Istraživanjima na gradini Monkodonja izdvojeno je sjemenje vinove loze (Vitis Vimfera) (Hansel, B. - Mihovilić, K. - Teržan, B. 1999, 79). lako nemamo dokaze o dataciji pojave prvih uzgojenih vrsta, maslinovo stablo sigurno je dugog vijeka. Osim pronađenog sjemena kultiviranih žitarica (pšenica, ječam) (Gnirs, A. 1925), o raznovrsnosti prehrane govori bogatstvo keramičarskih oblika posuda na većini lokaliteta u Istri.

27

2. Gospodarstvo

Brončanodobno i željeznodobno stanovništvo gradina bavilo se prvenstveno dvjema granama gospodarstva čiji su temelji udareni u neolitiku: zemljoradnjom i stočarstvom. Ne manje važni bili su lov, ribolov i sakupljačke djelatnosti, a kao razne prateće gospodarske aktivnosti prakticirali su se keramičarstvo, izrada tekstila i, od ranog brončanog doba, samostalna metalurška djelatnost. Ovdje valja dodati trgovinu i gusarstvo, naročito aktivno tijekom željeznog doba. 2.1. Interdisciplinarnim analizama materijala s prapovijesnih gradina ustanovljeno je da su se uzgajale različite vrste biljaka: pšenica ( Triticum dicoccum) i ječam, proso, zob, grah i grašak (Gnirs, A. 1925, 16, 24 - 25; Brajković, D. - Paunović, M. - Poje, M . 1998; Hansel, B. - Mihovilić, K. - Teržan, B. 1999). Sjeme vinove loze izdvojeno je na Monkodonji, no zasad nemamo dokaze o vremenu uzgoja prvih maslina. Na poljodjelstvo upućuju poljoprivredne alatke i žrvnjevi, kao i oblici posuda pogodni za spravljanje određenih vrsta pogača ili kruha. Prikaz orača na situli iz Nezakcija zoran je primjer poljodjelskih radova na histarskim gradinama.

O ra l na repertoaru situlske umjetnosti (iz Mihovilić, K. 1992a, prilog 2)

28

2.2. Drugi važan vid gospodarstva prapovijesnog čovjeka u Istri jest stočarstvo. Za razvoj i udio stočarstva u prapovijesnim zajednicama presudnu ulogu morale su imati prirodne karakteristike prostora (odnos obradiva zemlja - pašnjaci), a u kolikoj su mjeri domaće životinje imale udjela u tadašnjem gospodarstvu možemo suditi na temelju osteološkog materijala, oblika keramičkih i metalnih predmeta (cjediljke, ražnjevi), predmeta od kosti i roga, kao i iz prikaza na situlama. Analizom kostiju s prapovijesnih nalazišta (Nezakcij, Pula, Brijuni, Monkodonja, spilje Ćićarije) ustanovljeno je da čak 50 % kostiju pripada domaćim životinjama sitnog zuba, u prvom redu kozama, no prisutne su i kosti kratkonogog goveda, koze i svinje (Gmrs, A. 1925,16, 24 - 25). Slična situacija ponavlja se na gotovo svim istovremenim nalazištima susjednih prostora, a dosad jedina iznimka jest gradina Elleri ponad Trsta, gdje su jače zastupljene kosti svinja i krava (Puschi, A. 1905, 13; Gmrs, A. 1925, 88; Riedel, A. 1976). U uskoj su vezi karakteristike tla, biljni pokrov i stočarstvo, koje je po mnogima bilo jedna od osnovnih poluga ekonomije ljudskih grupa (Čović, B. 1983, 811). Stočarstvo neminovno vezujemo uz transhumantno kretanje stoke koje je bilo moguće samo u mirnim vremenima. Ta nam pojava možda govori i o društvenim odnosima, jer su prilikom seobe u pratnji radi lakše obrane zacijelo išli i ratnici ili naoružani stočari. Možda su upravo stočari bili glavna sila zamašmca kretanja i naseljavanja novih prostora? Uvriježeno mišljenje da je stočarstvo imalo prevladavajuću ulogu nad zemljo­ radnjom u prapovijesnom gospodarstvu nije nedvojbeno dokazano. Temeljom fragmentiranih ostataka kostiju životinja s gradine Monkodonja nije moguće zaključiti jesu li ih uzgajali samo kao rezerve hrane ili su služile i u obradi zemlje (Brajković, D. - Paunović, M. - Poje, M. 1998,149). Scena orača na željeznodobnoj situli iz Nezakcija nesumnjivo govori da je obrada zemlje predstavljala jednu od uobičajenih aktivnosti, što bi potvrdilo Gmrsovu analizu kostiju domaćih životinja gdje prevladavaju stariji primjerci koji su osim mlijeka i vune bili korišteni i za obradu zemlje (Gabrovec, S. - Mihovilić, K. 1987, 323). 2.3. Pored stočarstva, i lov, ribolov i sakupljačke aktivnosti mogu se smatrati važnim vidom gospodarstva. Stanovništvo gradina u potrazi za hranom obilazilo je razvedenu i pitomu zapadnu obalu, gdje su sakupljali školjke i puževe. Od kostiju divljači zastupljene su kosti srne i jelena, a od školjaka prevladavaju ostrige.^ Prikaz vepra na situli koja pripada jugoistočnoalpskom prostoru ili prikaz jelena i srne sa situle mlađeg estenskog situlskog stila jasno pokazuju poznavanje i korištenje tih vrsta životinja.

26 Već Plinije spominje istarske ostrige, vunu, javor i maslinu (Križman, M. 1997, 282 - 285).

29

2. Gospodarstvo

2.4. M eđu kućnim djelatnostima i djelatnostima koje su se obavljale unutar naselja, a koje možemo definirati kao prateće gospodarske aktivnosti, na prvom mjestu dolazi keramičarstvo. Bogati keramički materijal predstavlja najzastupljenije ostatke na kojima gradimo spoznaje o njihovim stvarateljima. Međutim, postojale su i druge važne djelatnosti od kojih nisu mogli ostati nikakvi tragovi: izrada predmeta, pomagala i posuda od drva, šiblja i pruća. Brojni koštani predmeti, poput pršljenova, spatula, gladilica, igala i šila, dokaz su da se izrađivala odjeća i obuća, kao i da su neke gradine, poput Monkodonje, možda bile svojevrsna zanatska središta (Mlakar, M . 1998). Koštani i keramički pršljenci koristili su se za izradu tkanina. Nalazili su se na vretenima za predenje vune, ali mogli su služiti i kao utezi primitivnih tkalačkih stanova. 30

31

2. Gospodarstvo

Metalnih predmeta relativno je malo, a oni u prvom redu potječu iz tumula i nekropola, lako u Istri nije bilo prirodnih ležišta metalnih rudača, metalurgija kao djelatnost jamačno jest postojala. Analizom materijala iz ostava M onte Grosso i Tivoli te nalazom kalupa za izradu koplja, kao i nalazom većeg broja metalnih predmeta na Monkodonji (Mihovilić, K. 1991, 208 - 209; Buršić-Matijašić, K. 1998, 109 - 110; Mihovilić, K. - Teržan, B. - Hansel, B. - Matošević, D. - Becker, C. 2002,53), može se slobodno govoriti o majstorima i majstorskim radionicama koje su djelovale na ovim prostorima. Relativno mnogobrojno brončano posuđe i vlastiti stil izražavanja govori u prilog i postojanju željeznodobnih radionica za njihovu izradu (Mladin, J. 1974). U prilog postojanju zanatskih radionica na gradinama govorile bi i igle sa željeznom jezgrom koje su, po svemu sudeći, bile istarska posebnost (Gabrovec, S. - Mihovilić, K. 1987, 323).

Zbog specifičnosti posla gradnje bedema i ulaza ili gradnje kamenih kuća na gradinama su sigurno djelovali specijalizirani radnici - kamenoklesari. Histarska kamena skulptura tomu također govori u prilog. Ako je i postojao poseban stalež umjetnika, svećenika ili vračeva koji su oblikovali nezakcijsku skulpturu, kamene blokove za izradu monumentalnih spomenika poput Božice plodnosti netko je morao dopremiti u naselje iz obližnjeg kamenoloma kod Marčane.

32

Oblici keramičkih posuda govore o standardu života brončanodobmh stanovnika Monkodonje (iz Buršić-Matijašič, K. 1998, T 34, T 37)

2.5. Trgovinom su u Istru stizali ljudi, raznolika roba, ali i ideje. Zbog pogodnog položaja na samom sjeveru jadranskih pomorskih prometnih puteva istarsko je stanovništvo vrlo rano došlo u doticaj s drugim civilizacijama (Čović, B. 1983, 130; Gabrovec, S. - Mihovilić, K. 1997, 323). Osim predmeta za svakidašnju upotrebu ili polaganje u grobove, od 8. stoljeća pr. Kr. u Nezakcij je počela stizati luksuzna roba iz Etrurije. Etrurska roba predstavljena je u kamenim spomenicima, metalnim predmetima i keramici. Iz Nezakcija je keramička žara žute podloge ukrašene geometrijskim motivima, svastikom i šahovnicom u metopama, datirana u 8. st. pr. Kr. O etrursko-histarskim doticajima dobro govori i urna s poklopcem i stiliziranim životinjskim prikazima (lisice ili jelenovi?) iz Picuga, a predmet koji je sigurno predstavljao statusni simbol bile su brončane lepeze

2. Gospodarstvo

koje su tijekom 6. stoljeća također stizale iz srednje Italije (Majnarić-Pandžić, N. 1998, 254 - 257). Od brončanih predmeta svakako valja spomenuti i žezlo s prikazom konja iz 7. - 6. st. pr. Kr. Istrovremeno s ranom etrurskom robom, tijekom 9. i 8. stoljeća pr. Kr. u Istru su stizali i predmeti iz Apulije. Trgovački brodovi plovili su duž zapadne obale Jadrana, uz obalu Picena prema sjeveru. Istra je, izgleda, igrala posredničku ulogu u trgovini robom na putu prema jugoistočnoalpskom prostoru (Clogović, D. 1996). Iz srednje i južne Italije u Istru je u prvom redu stizala daunijska keramika. Od 6. stoljeća pr. Kr. nadalje veliku ulogu trgovačkih središta preuzimale su grčka Adrija i etrušćanska Spina, obje na ušću rijeke Pad. Ta su mjesta bila posrednici robe na putu od juga prema sjeveru i obrnuto. Odatle je u Istru možda stigao i crnofiguralni vrč (oinochoe) izrađen u nekoj atičkoj radionici. Motivi kukastoga križa vrlo su česti na predmetima histarske kulture, a oni se također preko Italije dovode u vezu s helenskim svijetom. S egejskim svijetom Istra je povezana i prikazima nezakcijske kamene plastike, koja je također pod izravnim utjecajem Etrurije. Pored dvojne glave, koja možda predstavlja etrurski uvoz, i dio situla pripada istom krugu (situla s dva figuralna pojasa s prikazima jelena i srne, kao i prikazom krilate ptice s ornamentom iskucanih rebara i točaka). Dio situlskog repertoara s antropomorfnim prikazima dolazi iz jugoistočnoalpskog kruga. Omiljeni ukras brončanih predmeta predstavljaju stilizirane barske ptice koje se prvi put javljaju u kasno brončano doba u Podunavlju, no u Istru stižu nešto izmijenjena oblika posredstvom istočnoalpskih radionica (Mihovilić, K. 2001a). Ne zaostaju ni veze s japodskim i libumskim svijetom (Gabrovec, S. - Mihovilić, K. 1987, 332), čime je zaokružena slika dodira i utjecaja otvorenog i komunikativnog naroda prapovijesne Istre. Ako su neki predmeti i bili izrađeni na poluotoku, materijal za njihovu izradu morao se svakako dopremati izvana. Dovoljno je osvrnuti se na jantar iz grobova na Vrčinu ili metalne predmete, od najranijih sjekira iz brončanodobnih tumula, preko ostava kulture polja sa žarama do srebrnog nakita iz Nezakcija (Buršić-Matijašić, K. 1989 - 1990; Mihovilić, K. 1991; Mihovilić, K. 1995a).

36

Crteži jantarnih ogrlica čije su perle stizale iz baltičkih ležišta: 1 - 7; Vrčin; 8: Picugi (iz Buršić'Matijašić, K. 1989 - 7990, Tab. I)

37

3. Čovjek

Jedan od primarnih materijalnih dokaza nazočnosti čovjeka na određenom području jesu njegova naselja nastala prirodnom potrebom sklanjanja i zaštite vlasti­ tog života i života svoje zajednice. Nastambe ili stambeni objekti mogu biti građeni na ravničarskim prostorima ili u naseljima na uzvisinama, gradinama. Gradine su samo jedan vid naselja u čitavom nizu oblika naseljavanja u Istri. Kratkim pregledom prapovijesnih razdoblja i povijesnih događaja možemo pratiti slojevitost istarske stvarnosti u kojoj su i gradine jamačno odigrale značajnu ulogu. Prapovijesna razdoblja izmjenjuju se kronološkim slijedom kojim pratimo razvoj čovjeka u Istri (Težak-Gregl, T. 2004): paleolitik (grč. 7iaA.aio