Europski Glasnik, Godište XX., Br. 20 (2015) [PDF]

Zitiervorschau

EUROPSKI GLASNIK

Europski glasnik, Godište XX., br. 20., Zagreb 2015. Uredništvo Marija Bašić, Tea Benčić Rimay , Sanjin Dragojević, Srećko Horvat, Dražen Katunarić (gl. urednik), Dubravka Kisić, Žarko Paić (zamjenik gl. urednika), Hrvoje Pejaković , Andriana Škunca, Tatjana Tarbuk Nakladnik Hrvatsko društvo pisaca Za izdavača Nikola Petković Redakcija Basaričekova 24, 10000 Zagreb Tel.: (+385 1) 48 76 463 Fax: (+385 1) 48 70 183 e-mail: [email protected] internet: www.hrvatskodrustvopisaca.hr Francusko izdanje Le Messager européen 1987. – 1996. Gallimard, Paris Glavni urednik: Alain Finkielkraut

Naslovna stranica: »Crtaona« Lektura i korektura: Dražena Šola Vrbanek Grafička obrada teksta: Krešo Turčinović Tisak: »Grafocentar«, Zagreb

Časopis izlazi jednom godišnje Cijena primjerka 139 kn Tiskano u Hrvatskoj 2015. ISSN 1331-0232

Časopis je tiskan zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Sadržaj

DRAŽEN KATUNARIĆ: Dekonstrukcija Europe – uz jubilarni, dvadeseti broj [uvodnik] ....................................................................................... ABDENNOUR BIDAR: Otvoreno pismo muslimanskom svijetu

7

........................

13

.........................................

19

.....................................................................................................

25

GÉRARD ADAM: O postojanju Bog(ov)a u tramvaju 56 ALIDA BREMER: Mislim li na Europu,

mislim na Shakespeareov sonet 66

DIMITRIJE POPOVIĆ: Ekstaza svete Terezije

........................................................................

35

................................................................................................

41

.................................................................................................................................

59

HORACIO QUIROGA: Doba ljubavi DARIJA ŽILIĆ: Chicago

DOSSIER: ORIJENTALIZAM BORIS HAVEL: Orijentalistika unplugged

................................................................................

67

....................................................................................................

79

......................................................................................................................

117

BERNARD LEWIS: Europa i islam SEAD ALIĆ: Islam i Europa

MARIJAN CIPRA: Put grčke filozofije

od Edese (484.) do Toleda (1150.)

......................................................................................................

133

FOUAD A. AJAMI: Kako su postali stranci.

Muslimani, Židovi i drugo lice 1492. godine JACQUES ELLUL: Utjecaj islama

..........................................................................

141

......................................................................................................

173

MAJID KHADDURI: Doktrina džihada

.........................................................................................

189

CHUCK MORSE: Naklonost prema nacistima:

Zagovornici Trećeg Reicha na Bliskom istoku

......................................................................

203

4

Sadržaj

KLAUS-MICHAEL MALLMANN: Smrt velikog muftije EDWARD W. SAID: Palestinsko pitanje

..............................................

219

.......................................................................................

229

ÉLIE BARNAVI: Danas, ili možda nikad

....................................................................................

DENIS CHARBIT: Izrael i njegovi paradoksi

.........................................................................

RONY BRAUMAN / ALAIN FINKIELKRAUT: Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska [razgovori s Elisabeth Lévy]

241 257

......................

279

...............................................................................................................................................

313

ANNE-MARIE DELCAMBRE: Privlačnost muslimanskog raja

za mučenike islama

FARIS NANIĆ: Ontološki nesporazum

...........................................................................................

ANNE-MARIE DELCAMBRE: Vidljivost žene u islamu: problem vela

317

......

327

ENES KARIĆ: Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije ........................................................................................................

333

BOUALEM SANSAL: Otišao sam u Jeruzalem...

i vratio se obogaćen i sretan

......................................................................................................................

353

Orijentalizam u književnosti BOUALEM SANSAL: 2084. Kraj svijeta AMOS OZ: Priča o ljubavi i tmini

.....................................................................................

357

......................................................................................................

373

ALBERT CAMUS: Protivnikovi razlozi

.........................................................................................

MARK TWAIN: Naivčine na putovanju ili novo hodočašće

..................................

FRANÇOIS-RENÉ DE CHATEAUBRIAND: Od Pariza do Jeruzalema

383 385

........

389

................................

397

PUSTINJA CHARLOTTE DE MONTIGNY: Pustinja, protuteža napretku

ODETTE DE PUIGAUDEAU: Aratan usred pješčanog oceana... [414]; ROGER MUNIER: Dine imaju nešto poput puti... [415]; MALEK CHEBEL: Dina [417]; JEAN BAUDRILLARD: Geološka superprodukcija [419]; PIERRE LOTI: »Čovjek bi pomislio, to su nagomilana čudovišta...« [420]; JEAN-MARIE GUSTAVE LE CLEZIO: Tbeïla, Stijena [420]; ROGER CAILLOIS: Pustinjska ruža [424]

Sadržaj

5

ČAS POEZIJE VALERIU STANCU: U dubini ništavila

.........................................................................................

SEAD BEGOVIĆ: Živjeti u stisnutoj šaci

.....................................................................................

441

...................................................................................................................

449

................................................................................................................................

467

DELIMIR REŠICKI: Kadenca ERVIN JAHIĆ: Nemjesto

431

BRANKO MALEŠ: Ja plačem komplicirano JASMINKA DOMAŠ: Prelazak

...........................................................................

479

................................................................................................................

489

TATJANA GROMAČA: Tri pjesme DURS GRÜNBEIN: U provinciji

......................................................................................................

495

............................................................................................................

497

DISIDENTSKA MISAO (I.) JAN PATOČKA: Heretički eseji o filozofiji povijesti [integralni tekst]

..........

511

..........................................................................................................

629

ALEXANDRA LAIGNEL-LAVASTINE: Czesław Miłosz.

Očajna obrana za drugu Europu

ÁGNES HELLER: Auschwitz i Gulag

..............................................................................................

TIBOR DÉRY: Niki. Priča o jednom psu [integralni roman]

685

....................................

717

.............................................................................

775

.....................................................................................

785

ZDRAVKO ZIMA: Gotovac s onoga svijeta BRONISŁAW GEREMEK: Strahovi i nade:

Europske utopije na pragu XXI. stoljeća

ADAM MICHNIK: Europa između identiteta i univerzalizma

.............................

801

...............................................................................................................................

807

GENE SOSIN: Necenzurirane prosvjedne pjesme:

Okudžava, Galič, Visocki

GUSTAW HERLING-GRUDZIŃSKI: Iz »Dnevnika pisanih noću«

..................

843

JÓZEF MARIA BOCHEŃSKI: Komunizam kao stav

........................................................

863

STEFAN KISIELEWSKI: Dnevnici [Treća bilježnica]

......................................................

875

JACEK KUROŃ: Vjera i krivnja. Do i od komunizma JULIUSZ MIEROSZEWSKI: Kraj klasične Europe

..................................................

881

...........................................................

887

6

Sadržaj

POLITIČKA BUDUĆNOST EUROPE: PREPISKA ALEXANDREA KOJÈVEA I CARLA SCHMITTA ŽARKO PAIĆ: Razbijanje Napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost? ........................................................................................

893

ALEXANDRE KOJÈVE: Nacrt doktrine francuske politike

....................................

933

ALEXANDRE KOJÈVE: Kolonijalizam iz europske vizure (diseldorfsko predavanje) ..............................................................................................................................

945

CARL SCHMITT / ALEXANDRE KOJÈVE: Prepiska

961

.....................................................

ROBERT HOWSE: Europa i novi svjetski poredak: Poduke

iz bavljenja Alexandera Kojèvea sa Schmittovim Nomos der Erde

................

987

......................................................................................................................................

1001

GALIN TIHANOV: Carl Schmitt i Alexandre Kojève

na pragu globalizacije

KEITH PATCHEN: Alexandre Kojève:

Moskovska mandarinska marksistička krtica u Francuskoj

................................

BORDURA Aforizmi [Živko Prodanović] Šokantne i neočekivane misli

Errata U broju 18. Europskog glasnika, ispod teksta Sineve Béné: »Europske dihotomije«, nije potpisana kao prevoditeljica s francuskog Ivana Đula. Ispričavamo joj se zbog ovog propusta.

1013

Dekonstrukcija Europe – uz jubilarni, dvadeseti broj –

DRAŽEN KATUNARIĆ*

Od prošlog broja »Europskog glasnika« do ovoga, dogodio se pokolj redakcije »Charlie Hebdoa« u Parizu početkom godine i onda opet pokolj sto trideset osoba u studenom, isto pod pariškim nebom. Bili su to događaji koji su uzdrmali ne samo cijelu Francusku nego i cijeli Stari kontinent. Radikalni islamizam suočio je Europu sa sobom i s njezinim opstankom, ona se počela osjećati ugroženom iznutra, u svojim lokalnim, gradskim, nacionalnim i shengenskim granicama, sve više dezorijentirana, raskomadana, rascijepljena oko bitnih izazova. Sve više ustrašena, paralizirana, sve manje Europa... U nazivu našega časopisa, već dvadeset godina stoji pridjev »europski«, međutim, taj naš mali jubilej, u ovim prijelomnim vremenima postaje posve sporedan, utoliko prije što je dobio, povrh svega, i apokaliptičnu pozadinu. U ovom trenutku, dvadesetgodišnja prisutnost »Europskog glasnika«, potvrđena ovim posljednjim brojem, nije nešto što nas ispunja posebnim osjećajem ponosa ili izaziva potrebu za samohvalom. Prije je riječ o jednom uzdahu u kojemu se miješaju osjećaji zadovoljstva i muke, odnosno napora koji nam se čini čas uzaludnim, a čas potrebnim da bi se dosegao razlog postojanja jedne takve publikacije. Časopis je to možda koji je podjednako oblikovao i izgradio one koje su ga čitali kao i one koji su ga radili i pritom učili. Što se tiče svog fizičkog opstanka, odjeka u javnosti, podrške i vjernosti čitatelja časopis je uspio, a što se tiče vrijednosti za koje se zalagao, zasigurno je promašio. Ideale humanističke Europe, zacrtane još u doba prosvjetiteljstva i romantizma, kao kontinenta kulture, i duha, stalnog obrazovanja, zapitanosti nad svojim vrijednostima, kritičke i demokratske konfron* Hrvatski pjesnik, esejist, prozaik. (Kuća dekadencije, Priča o špilji, Tigrova mast, Lira/Delirij, Infernet i drugi tekstovi, Kronos ...).

8

DRAŽEN KATUNARIĆ

tacije, pregazila je globalizacija i tehnoznanost, ekonomska ekspanzija obilježena razvojem potrošnje i industrijom zabave; a sad su i načela mira na kojima se Stari kontinent ujedinio i otvorene granice kojima je težio, nakon migrantske krize, postali sporni, više ih se i ne kontrolira jer su postali meki trbuh kroz koji se teroristi lako infiltriraju. Europa se posljednjih desetljeća svela na kontinent ljudskih prava, trgovine, tržišta i interneta i uljuljkala se u iluziju da je to dovoljan zalog za sigurnu budućnost. Uvjerena da živi kraj povijesti, nakon atentata na redakciju Charlie Hebdoa, pogotovu nakon klaonice tog studenog i crnog petka u Parizu ta ista povijest vratila joj se u glavu na najbrutalniji i najkrvaviji način. Umjesto da razmišlja o univerzalnim vrijednostima ljudske emancipacije, napretka i mira koji je zamjenjuju, dekonstruirana Europa je morala pogledati istini u oči i vratiti se lekcijama iz povijesti koje su izgledale davno nadvladane progresističkim dijalektikama, naći se, pred »reconquistom« sebe same i svojih izgubljenih teritorija i svega onoga što predstavlja i što bi željela utjeloviti... Otkrila je da Bruxelles nije samo glavni grad ujedinjene Europe nego i glavni grad džihadista koji su se u njemu smjestili, otkrila je da je Molenbeek, stari kvart, na petnaest minuta hoda do središta Bruxellesa, s dvadeset četiri džamije i osamdeset posto muslimana novi simbol Europe, da imigrantska kolonizacija danas teče u suprotnom smjeru, po neo-historicističkim kvartovima gdje selafitski i vehabijski imami drže vatrene govore, određuju pravila života prema šerijatu, prisiljavaju žene da nose burke ako ne žele da ih proglase bludnicama, izbacuju homoseksualce i Židove ili na mitinzima uzvikuju anti-semitske parole. Na tim mjestima, kao i u brojnim pariškim predgrađima, nema ni osnovnog poštovanja prema domicilnoj kulturi koja ih objeručke prima nego prevladava isključivo mržnja. Do koje mjere se Europa izvlastila od sebe strategijom globalizacije gdje je masovna imigracija samo jedan njezin vid korištenja jeftine radne snage pokazao je u njezinim počecima, jedan Guy Debord koji je antiticipirao davno prije kulturnu pozadinu današnjeg sukoba. Francuzi su postali imigranti u vlastitoj zemlji, kolonizirani došljacima, danas i prestravljeni od terora. S druge strane, došljaci, imigranti, izgubili su u početku svoju kulturu i svoju zemlju, a nisu našli ni usvojili drugu nego su njihova iskorijenjena djeca prihvatila puristička, mračna i arhaična načela saudijskog vehabizma, poslije barbarsku praksu koja teži poništenju pojedinca u svemoćnoj Islamskoj državi koja se cinično opravdava odozgo. Svejedno ih svake godine dolazi na destine tisuća i već će po aritmetičkom

Dekonstrukcija Europe – uz jubilarni, dvadeseti broj

9

zakonu mnogi od njih postati borci ISIS-a koji više nije periferijska, nego planetarna pojava. O neuspjehu imigracije i integracije, o svim tim razornim procesima i patologiji koji su vodili u terorizam, rođen u posebnom geopolitičkom kontekstu, u određenim društvenim i političkim okolnostima, nije se smjelo previše govoriti. Što zbog političke korektnosti i šećerleme vladajuće ideologije multikulturalnosti i tabua anti-rasizma, što zbog ideologije koja je nakon drugog svjetskog rata izgubila pojam neprijatelja pa ga se ni sada Europa ne usuđuje otvoreno imenovati kao današnjeg legitimnog nasljednika dva prethodna totalitarizma koji su ju uništili: radikalni islamizam. Kao što je nekadašnja ljevica morala prešućivati sav pakao totalitarizma, čistki, likvidacija, logora, Gulaga, da je ne bi odviše povezivali s imperijalističkom Amerikom i proglašavali reakcionarnom, tako ni sada nije bilo uputno govoriti, o stvarnosti i užasima kalifata i islamizma, preplavljenosti imigracijom, a da se ne bude optužen za rasizam i »islamofobiju« (termin koji su patentirali iranski integristi sa željom da islam poštede svake kritike, umjesto puno boljeg »islamizmofobija« – Sansal), što je podrazumijevalo koketiranje s populističkom i fašistoidnom desnicom Marine Le Pen. Kad se mački ne smije reći da je crna, svaki lament nad Europom danas šuplje zvuči nakon stratišta u dvorani Bataclan. 13. 11. se izgleda morao dogoditi kao naš jedanaesti rujan i dokaz da je europska misao i politika izgubila kompletan odnos s realnošću. Ne kažemo da je bježala od realnosti ili pravila svoje kule od bjelokosti. Ne, ona je izgubila doticaj s realnošću onog trenutka kad je nije mogla više podrediti kao materijal svom konceptualnom i kategorijalnom aparatu koji je imala. Njezini stožerni pojmovi pokazali su se neodgovarajućima da obuhvate složenost stvarnosti ili su se mogli primijeniti na neku nepostojeću zbilju. Drugim riječima, Europa je skupo platila svoju dekonstrukciju. Koja se poslije rata izražavala kao nekritično slavljenje Drugog pod cijenu poništenja sebe, što nije imalo veze ni sa kakvom etikom asimetrije kao u Levinasa ili prevladavanja europocentrizma. Nego s relativiziranjem svoje posebnosti, bogatstva, duhovne baštine, etičkih imperativa i univerzalnih vrednota na kojima počiva. I nakon što je vidjela da u svojim školama odgaja djecu koja će biti budući teroristi i koja mrze svoju domovinu, je li shvatila da postoje dvije mržnje koje se međusobno hrane: europska mržnja spram sebe i mržnja muslimanskih fanatika prema Europi? S time da, hijerarhijski gledano, ova druga nije ta koja

10

DRAŽEN KATUNARIĆ

toliko ugrožava europsko društvo, koliko ona koja je došla iz dubina same Europe, tako da, parafrazirajući A. Minca, kad danas govorimo o ratu, više nije riječ toliko od ratu protiv drugoga nego protiv samih sebe. Dekonstrukcija i kao poricanje vrijednosti i poštovanja spram europske civilizacije, i smokvin list, stid od sebe same koji prelazi u samoponiženje, javlja se manje kao posljedica kršćanskog atavizma, a mnogo više svjesnog ispaštanja postkolonijalne politike, imperijalizma i diskriminatorske prakse, ispaštanja koje krivnju za sve nedaće preuzima na sebe. Pa i za ovu najtežu – rađanje čudovišta islamizma. To se vrlo brzo moglo uočiti kad je otvorena diskusija o razlozima zločina. Još se krv nedužnih na parteru Bataclana nije ni osušila, a već se čula ona dobro poznata intonacija diskursa samooptuživanja jedne Europe koja je ontološki kriva: »Pa da, žanjemo ono što smo sijali. Tko sije rat i eksploataciju, žanje džihad. Pokolji u Parizu samo su posljedica kolonijalizma pa i američke intervencije u Iraku, Francuske u Libiji, koja je donijela kaos u te zemlje, nemamo se što čuditi. Mi smo ti koji smo stvorili to čudovište Islamske države«, čule su se analize koje su pretendirale na dubokoumnost (Michel Onfray). Ovaj, dosta raširen način razmišljanja, najviše prevladava u intelektualnom miljeu diljem Europe: svaki krvavi događaj bio bi reakcija na neki dublji uzrok i ispostavio se kao njegova posljedica. Islamska država koja organizira terorističke prepade tom je ideologijom »reakcije« samo imunizirana od zločina; i ne samo opravdana, gotovo proglašena nedužnom (jer za sve je ionako unaprijed i unazad kriv zli i agresivni Zapad), a islamistima se oduzima pravo i da budu subjekt te krvave povijesti koju su proizveli. To je usto i neo-kolonijalni način razmišljanja jer implicitno smatra sve te narode i pojedince toliko primitivnim, zaostalim, da nisu sposobni ništa sami proizvesti nego kao reakciju na »velike igrače«. Islamisti koji su ubijali kalašnjikovima nedužne ljude na koncertu bili bi po tom gledištu samo žrtve svojih žrtava. Nadalje, krvava kupelj Pariza stavila je u fokus odnos islama i Europe koji, uz sukob na Bliskom Istoku, čini okosnicu i glavnu temu ovoga broja »Europskog glasnika«. »Postoji rizik da islam konstituira gigantsku barutanu u razmjerima milijuna ljudi«1, pisao je Michel Foucault, prije trideset šest godina povodom obaranja šaha Reze Pahlavija s vlasti. »Problem islama kao političke sile je esencijalan za našu epohu i za godine koje dolaze,« eksplicirao je francuski filozof. Danas nas

1

Michel Foucault: »Dits et écrits II«, Quarto, Gallimard, str. 761.

Dekonstrukcija Europe – uz jubilarni, dvadeseti broj

11

Foucaultova dijagnoza zaista potresa svojim otkrovenjskim tonovima. Ali i apostrofira naše tragično neznanje. Nasilje koje smo vidjeli samo nas čini svjesnijim toga. Oni koji nisu pročitali jednu suru Kur’ana zaklinju se da znaju sve, ili gotovo sve o islamu. Međutim, nije važno što kaže Kur’an o nasilju ili miru, nego je važno što smo odabrali čitati u Kur’anu, što tražimo kao inspiraciju, bilo rat (Et-Tevbe, 6: »Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte idolopoklonike gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte ih i postavljajte im svakovrsne zasjede!), ili pak mir i toleranciju (El-Bekare, 208: »O vjernici, svi pristupite miru, a ne slijedite šejtanove korake; on vam je otvoreni neprijatelj.«) Es-Šura, 43: A onome koji se strpi i oprosti, to (mu) je zaista odlučno (preporučljivo) djelo«2. Spram te dvostruke egzegeze, podijeljenosti u recepciji islama koja nije samo stvar teološkog tumačenja, možda je najrazboritije misliti da je islam kao i sve druge religije ono što njegov kler i njegovi vjernici od njega učine (E. Schemla), i ovisno o njegovu čitanju, islam katalizira mir kao što može katalizirati nasilje (Tareq Oubrou). Što god bilo točno, europski rat protiv radikalnog islamizma ne može se dobiti bez pomoći umjerenih muslimana kojih je većina i koji su užasnuti ovim nasiljem, običnih vjernika, imama, intelektualaca, koji ne trpe da se u njihovo ime ubija, masakrira; sve drugo bio bi povratak na pozicije »sukoba civilizacija« i nastavak četrnaeststoljetnog rata kršćanstva i islama uz krilaticu »svi smo mi Karlo Martel«3 koja se pojavila u Francuskoj posljednjih dana. Situacija je utoliko složenija jer je riječ o dvije konfliktne civilizacije u krizi. Naša kultura spektakla, potrošnje, provoda, ravnodušnosti, nihilizma i krajnjeg individualizma raskinula je sa svojim duhovnim korijenima, ni u što istinski ne vjeruje i tako postaje ranjivija, otvara na bizaran način prostor teroru. Europsko društvo, pogotovu francusko (jer se upravo tamo prije dva stoljeća dogodila buržujska revolucija), našlo se na raskrižju: shvatilo je zahvaljujući drugome, suprotstavljenom drugom, da republikanske vrline laiciteta, univerzalistička i humanistička načela Prosvjetiteljstva, koja su se zasnivala na izbacivanju religije, proglašene opskurantističkom i totalitarnom, ne mogu organizirati i ujediniti individualistički rascjepkano i atomizirano društvo do kraja; nedostaje mu ono tkanje simboličke moći koja povezuje ljude i 2

3

Kur’an Časni, Naklada C, Zagreb, 2000., prev Hafiz Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević. Karlo Martel zaustavio je Saracene kod Poitiersa 732. godine nakon što su osvojili dio Španjolske.

12

DRAŽEN KATUNARIĆ

stvara viši tip zajedništva. Prema Régisu Debrayu, postoji u čovjeku antropološka potreba za vjerovanjem s one strane svih religija, koja je neuništiva, a radikalni islamizam ulazi baš u taj ostavljen prazan prostor antropološke destrukturacije koja se tiče jednog dijela mladih koji završavaju u fanatizmu i terorizmu. Nije li dekristijanizacija s proročkim upozorenjem Chateaubrianda poslije Revolucije: »Uklonite kršćanstvo i dobit ćete islam«, stvorila onu prazninu u koju se islamska indoktrinacija lako mogla ugnijezditi? Doba praznine koju je po riječima Lipovetskog ili Karela Kosika, za naše društvo toliko teško liječiti i izliječiti kao što je bilo kugu u Srednjem vijeku. Islamski radikalisti naoružani su smislom, poslanjem »velikog cilja« i čak željom za samoubilačkim žrtvovanjem koja je nepojmljiva Europljaninu. Ne govori li ovo o srazu dviju različitih kultura u krizi, europske i muslimanske, jedne koja se ne zna nositi s fanatičnim mentalitetom, ideologijom smrti i destrukcije, koja gubi vjeru u svoje temeljne vrijednosti (pa zato i ne može integrirati došljake) i islamskog svijeta koji se ne može, u Europi i izvan nje, zbog svojih zakinutosti, poraza i proturječja, odvojiti od svojih integrista i modernizirati? Spinoza je jednom rekao da ne treba plakati, ni ridati, nego samo (pokušati) razumjeti. »Europski glasnik«, časopis koji je pokrenut, ne slučajno u Parizu, gdje se danas igra sudbina Europe, u svom jubilarnom, dvadesetom broju želio bi popuniti tu crnu rupu neznanja glede odnosa islama i Europe, i općenito pokrenuti iz različitih rakursa niz orijentalističkih tema svjestan da je kriza koju živimo u Europi, proizvod nereda na Bliskom i Srednjem Istoku, koji će, nažalost, trajati godinama.

Aforizmi

... a najveći problemi nestaju poslije izbora kada si izabrani počnu utvarati da su odabrani.

0

Otvoreno pismo muslimanskom svijetu ABDENNOUR BIDAR*

Dragi muslimanski svijete, jedan sam od tvojih dalekih sinova koji te promatra izvana i izdaleka, iz zemlje Francuske u kojoj danas živi mnogo tvoje djece. Promatram te strogim pogledom filozofa koji je od djetinjstva prožet sufizmom i zapadnjačkom misli. Promatram te sa svojega stajališta barzakh, između dva mora Istoka i Zapada. Što vidim? Što uistinu vidim bolje od drugih jer te promatram izdaleka, s odmakom i s udaljenosti? Vidim te u stanju bijede i patnje koja me žalosti, ali stoga je još stroži moj filozofski sud! Jer vidim da rađaš čudovište koje tvrdi da se zove Islamska država, a kojega neki radije nazivaju demonom DAESH. Ali još je gore što vidim da se gubiš – gubiš vrijeme i čast odbijajući prepoznati da je to čudovište rođeno kroz tvoja lutanja, tvoja proturječja, tvoj odmak, tvoju razapetost između sadašnjosti i prošlosti, tvoje trajne nesposobnosti da nađeš svoje mjesto u ljudskoj civilizaciji. Što kažeš suočen s tim čudovištem? Vičeš: »To nisam ja! To nije islam!« Odbijaš da su zločini čudovišta počinjeni u tvoje ime (Not In My Name). Buniš se što čudovište koristi tvoj identitet i imaš pravo to raditi. Prijeko je potrebno da se pred svijetom tako javljaš, glasno i snažno: da, islam osuđuje barbarstvo. Ali to je posve nedovoljno! Jer se sklanjaš u refleks samoobrane ne preuzimajući – također i prije svega – odgovornost i autokritiku. Zadovoljavaš se negodovanjem dok je ovo povijesni trenutak da se dovedeš u pitanje! Optužuješ umjesto da preuzmeš vlastitu odgovornost: »Prestanite zapadnjaci i svi neprijatelji islama poistovjećivati nas s čudovištem! Terorizam nije islam, istinski islam! Pravi islam ne znači rat već mir!« Čujem tvoj krik pobune, o moj dragi muslimanski svijete, i razumijem ga. Imaš pravo, kao i sva druga sveta nadahnuća svijeta, islam * Profesor, filozof i musliman. Održao je tijekom ljeta na France Inter emisiju pod naslovom »Francuska – islam: unakrsna pitanja«. Autor je pet knjiga filozofije i religije te brojnih članaka. (Islam za naše vrijeme, Islam bez pokoravanja: muslimanski egzistencijalizam, Islam sučelice smrti Boga.)

14

ABDENNOUR BIDAR

je stvorio u svojoj dugoj povijesti Ljepotu, Pravdu, Dobro i snažno je nadahnuo ljudsko biće na putu misterija postojanja. Borim se ovdje, na Zapadu, u svakoj svojoj knjizi da ta mudrost islama i svih religija ne bude zaboravljena i prezrena. Ali sa svojega dalekog položaja vidim još nešto što ti ne vidiš... I to me nadahnjuje pitanjem – velikim pitanjem: Zašto je čudovište ukralo tvoje lice? Zašto je to sramno čudovište izabralo tvoje, a ne neko drugo lice? Iza čudovišta krije se ustvari golemi problem s kojim se nisi spreman suočiti. Ipak je potrebno da na kraju smogneš hrabrosti. To je problem korijena zla. Odakle dolaze zločini te takozvane Islamske države? Reći ću ti, prijatelju. I neće ti to biti ugodno, ali je to moja dužnost kao filozofa. Korijeni tog zla koje ti danas krade lice je u tebi samom, čudovište je izišlo iz tvoje utrobe – i rodit će se mnoštvo drugih, još gorih čudovišta dok se ne osmjeliš priznati svoju bolest kako bi se konačno iskorijenilo to zlo! Čak ga teško uočavaju i zapadnjački filozofi. Većina je posve zaboravila što je snaga religije – u dobru i u zlu, u životu i u smrti. Kažu mi: »Ne, problem muslimanskog svijeta nije religija već politika, povijest, ekonomija itd.« Ne sjećaju se više da religija može biti središte reaktora jedne civilizacije. I da će budućnost čovječanstva sutra prolaziti ne samo kroz rješenje financijske krize već, što je mnogo bitnije, kroz rješenje duhovne krize koja se bez presedana događa u čitavom čovječanstvu. Hoćemo li se znati okupiti na čitavom planetu kako bismo se suočili s tim temeljnim izazovom? Duhovna priroda čovjeka grozi se praznine, i ako se ne nađe ništa novo da je ispuni, uradit će to sutra s religijama sasvim neprilagođenim sadašnjosti – koje će, kao danas islam, proizvoditi čudovišta. Vidim u tebi, o muslimanski svijete, goleme snage spremne ustati da bi se pridružile tom svjetskom naporu pronalaska duhovnog života za XXI. stoljeće! Unatoč poteškoći, unatoč tvojoj bolesti ima u tebi mnoštvo iznimnih žena i muškaraca koji su spremni reformirati islam, ponovno uskrsnuti njegov genij izvan njegovih povijesnih oblika i sudjelovati tako u posvemašnjoj obnovi odnosa koje čovječanstvo ima sa svojim bogovima. Obraćam se u svojim radovima svima, muslimanima i nemuslimanima, koji zajedno sanjaju o duhovnoj revoluciji. Kako bi im pružio svojim filozofskim riječima povjerenje u ono što nazire njihova nada! Ali te muslimanke i muslimani koji gledaju u budućnost nisu tako brojni i niti je njihova riječ tako moćna. Pozdravljam lucidnost i hrabrost svih onih koji su vidjeli da stanje duboke bolesti muslimanskog

Otvoreno pismo muslimanskom svijetu

15

svijeta objašnjava rođenje terorističkih čudovišta imenom Al Qaida, Al Nostra, AQMI, ili Islamska država. Shvatili su da su to vidljivi simptomi na golemom bolesnom tijelu čije su kronične bolesti: nemoć da se uspostave trajne demokracije u kojima je priznato moralno i političko pravo na slobodu savjesti prema dogmama religije; kronična poteškoća poboljšanja položaja žena u smislu jednakosti, odgovornosti i slobode; nemoć da se dovoljno odijeli politička moć od kontrole vjerskih autoriteta; nesposobnost da se uspostavi poštovanje, tolerancija i istinsko priznavanje vjerskih pluralizama i vjerskih manjina. Je li sve to pogreška Zapada? Koliko ćeš još dragocjenog vremena izgubiti, o dragi muslimanski svijete, uz tu glupu optužbu u koju niti sam ne vjeruješ i iza koje se skrivaš kako bi i dalje lagao samom sebi? Od XVIII. stoljeća posebno, vrijeme je da priznaš da nisi sposoban odgovoriti na izazov Zapada. Bilo da si na infantilan ili smrtonosan način pobjegao u prošlost uz mračnjačko nazadovanje vehabizma, koji i dalje pustoši posvuda unutar tvojih granica – vehabizam koji širiš od svete zemlje Sauditske Arabije poput raka koji izlazi iz samog tvojega srca! Slijedio si najgore od tog Zapada, proizvodeći, poput njega, nacionalizme i modernizam koji je karikatura modernosti – želim spomenuti i nesuvisli tehnološki razvoj s njegovim vjerskim arhaizmom koji od tvojih »elita« u Zaljevu stvara samo svojevoljne žrtve svjetske bolesti, a to je kult boga novca. Što imaš danas zadivljujuće, prijatelju moj? Što je u tebi ostalo dostojno da pobudi poštovanje drugih naroda i civilizacija na zemlji? Gdje su tvoji mudraci, imaš li još mudrost da je izneseš svijetu? Gdje su tvoji veliki ljudi? Tko su tvoji Mandele, tvoji Gandhi, tvoji Aung San Suu Kyi? Gdje su tvoji veliki mislioci čije se knjige moraju čitati u čitavom svijetu kao u vrijeme arapskih i perzijskih matematičara i filozofa, od Indije do Španjolske? Ustvari, postao si slab krijući se iza sigurnosti u sebe samoga... Ne znaš više ni tko si ni kamo želiš ići, i to te čini nesretnim i agresivnim... Tvrdoglavo odbijaš slušati one koji te pozivaju da se promijeniš i konačno oslobodiš ponuđene vjerske dominacije nad čitavim životom. Odabrao si smatrati da je Muhamed bio prorok i kralj. Izabrao si odrediti islam kao političku, socijalnu, moralnu religiju, koja poput tiranina vlada nad državom, kao i društvenim životom, na ulici i u kući, i u svakoj savjesti. Izabrao si vjerovati i nametnuti da islam znači pokoravanje, dok sam Kuran proklamira: »Nema prisile u religiji!« Uradio si od njegova poziva na slobodu carstvo prisile. Kako jedna civilizacija može do te mjere izdati vlastiti sveti tekst?

16

ABDENNOUR BIDAR

Mnogobrojni glasovi dižu se danas u OUMMI kako bi optužili tabu autoritarne i neprijeporne religije... Mnogi su vjernici toliko usvojili kulturu podčinjavanja tradiciji i »vjerskim učiteljima« (imamima, muftijama itd.) da čak ne razumiju da im se govori o duhovnoj slobodi i o osobnom izboru prema »stupovima« islama. Sve je to njima »crvena linija«, tako sveta da se ne usuđuju dati vlastitoj savjesti pravo da je dovedu u pitanje! Toliko je obitelji u kojima je nejasnoća između duhovnosti i služenja urasla u duše od najmlađih dana i u kojima je duhovni odgoj tako siromašan da se ne raspravlja o onome što se tiče religije. To, jasno, nije nametnuo terorizam nekoliko četa ludih fanatika što su ušli u Islamsku državu. Ne, to je mnogo dublji problem! Ali tko želi čuti? O tome se šuti u muslimanskom svijetu, a u zapadnjačkim medijima čuju se samo ti specijalisti terorizma, koji pogoršavaju iz dana u dan opće sljepilo. I ne zanosi se, prijatelju, vjerujući da će svi problemi biti riješeni kad dođe kraj islamskom terorizmu. Jer sve što sam spomenuo – tiranska vjera, dogmatična, formalna, mačistička, regresivna, konzervativna – često je obični islam, islam svakodnevni što pati i suviše muči savjest, islam prošlosti i islam izobličen od onih koji ga politički instrumentaliziraju, islam koji na kraju i uvijek zaguši arapsko proljeće i glas svih mladih koji traže drugo. Kada ćeš na kraju dići revoluciju koja će u društvima i svijestima konačno složiti u stihove duhovnost i slobodu? Naravno, na tvojemu golemom teritoriju ima otočića duhovne slobode, ima obitelji koje ispovijedaju islam tolerancije, osobnog izbora, duhovnog produbljenja; mjesta gdje islam još daje najbolje od sebe, kulturu dijeljenja, časti, potrage za znanjem i duhovnost u porazi za svetim mjestom, gdje će se sresti čovjek s posljednjom realnošću koju zovu Alah. Ima u zemlji islamskoj i posvuda u muslimanskim zajednicama slobodnih i snažnih savjesti. Ali su osuđene živjeti svoju slobodu bez priznanja na istinsko pravo, suočeni s komunitarnim nadzorom ili čak s vjerskom policijom. Nitko u ovom trenutku nema pravo reći: »Izabrao sam svoj islam«, »Imam vlastiti odnos prema islamu«, jer time ne priznaje službeni islam odličnika. Trude se oni naprotiv nametnuti da je islamska doktrina jedinstvena i da je poštivanje stupova islama jedini pravi put (siratou-imoustaqim). To odbijanje prava na slobodu u odnosu na vjeru jedan je od korijena zla od kojega patiš, o moj dragi islamski svijete, jedna od utroba u kojima raste čudovište koje podižeš već nekoliko godina pred zaprepaštenim licem čitavog svijeta. Jer ta željezna vjera nametnuta tvojim čitavim društvima nepodnošljivo je nasilje. Ona zatvara mnogo tvojih

Otvoreno pismo muslimanskom svijetu

17

kćeri i sinova u kavez Dobra i Zla, dopuštenoga (halal) i nedopuštenoga (ilicite), koje nitko ne bira ali mu se svi pokoravaju. Utamničuje volje, uvjetuje duhove, sprečava ili onemogućuje svaki izbor osobnog života. U mnogim tvojim zemljama poistovjećuješ vjeru i nasilje – protiv žena, loših vjernika, kršćanskih i drugih manjina, mislioca i slobodnih duhova, pobunjenika – na način da se vjera i nasilje miješaju, u većini neuravnoteženih i krhkih tvojih sinova, u čudovišnost jihada! Nemoj se praviti da se čudiš, da su demoni tzv. Islamske države uzeli tvoje lice. Čudovišta i demoni kradu samo ona lica koja su već izobličena brojnim grimasama. I ako želiš znati kako više ne rađati takva čudovišta, reći ću ti. To je istodobno vrlo jednostavno i vrlo teško. Moraš početi mijenjati način na koji odgajaš svoju djecu, u svakoj svojoj školi, na svakom mjestu znanja i moći. Uputi ih na univerzalne principe (premda ih sam kršiš i ustrajavaš u njihovu odbijanju): slobodu savjesti, demokraciju, toleranciju i pravo na svaku različitost pogleda na svijet i vjerovanja, jednakost spolova i emancipaciju žena od muškog tutorstva, promišljanje i kritičnu kulturu vjernika na sveučilištima, u književnosti i u medijima. Ne možeš odustati, ne možeš a da ne uradiš sve to! To je jedini način da ne rađaš ta čudovišta, a ako to ne učiniš, uskoro ćeš biti uništen njihovom snagom i destrukcijom. Dragi muslimanski svijete... Samo sam filozof. A kako neki imaju običaj reći, filozof je heretik. Ipak, želim samo da ponovno zasja svjetlo – to je ime koje si mi dao: Abdennour – Službenik svjetla. Ne bih bio tako strog u ovom pismu da ne vjerujem u tebe. Kako se kaže: »Koga se voli, toga se i kara.« Naprotiv, svi oni koji danas nisu strogi prema tebi – koji od tebe prave žrtvu, svi ti oni nisu od koristi! Vjerujem u tebe, vjerujem u tvoj doprinos da naš planet i svijet budu humaniji i duhovniji. Salam i neka je mir s tobom! S francuskoga prevela Ana Prpić

Aforizmi

Crv sumnje: jesu li ovi na vlasti zaista naši političari?

0

Aforizmi

Autocenzura je kao droga – jednom ju probaš i više ne možeš prestati. Biografija ukratko – uzeo bi on i više, a više ničeg nije bilo. Boravak u zatvoru nije mu prošao uzalud. Sada ima odlične političke veze. Beskonačnost uznemiruje samo ograničene.

0

O postojanju Bog(ov)a u tramvaju 56 * GÉRARD ADAM**

Četiri puta tjedno na stanici Anneessens ulazim u tramvaj 56 koji vrlo približno dolazi u 13.24, i odlazim obaviti kontrolu bolovanja na skveru Alberta I. Moji kolege, ovisnici o autima, nikad mi kad odlazim ne propuste drhtavim glasom reći »sretno!« i »samo hrabro!«, kao da se uguravam u diližansu na teritoriju Apača koji se spremaju u rat. Istina je da, ukrcavši se u utrobi trga na kojem se svake večeri održava sajam homoseksualnog seksa, iz tunela izađem tek da bih prešao četvrt Cureghem, jednu od najzloglasnijih u prijestolnici, s reputacijom mjesta svakovrsnog šverca, istrgavanja torbica i car-jackinga. Drag mi je taj tramvaj 56. STIB1 toj liniji dodjeljuje stare modele s neudobnim klupama, na koje sučelice sjedaju kozmopolitski korisnici, Magrebčani, Afrikanci, Južnoeuropljani i autohtoni Anderlehćani, i isprepliću svoje šarene akcente. Za razliku od linija koje opslužuju lijepe četvrti, nikakav romski harmonikaš ne svira svog Gorana Bregovića, nikakav beskućnik ne prosi »koju paricu, pecivo, cigareticu«. Mislim da imaju krivo. Najbolje napunjene kese nisu one koji se najlakše odrješuju. Nekad mi je bilo veliko zadovoljstvo promatrati suputnike. Događalo mi se čak da zapisujem bilješke, skice romana, pripovjetki, u kojima će oni najneobičniji biti protagonisti. S navikom je otkriće pomalo otupjelo i sad tih dvanaestak minuta koliko traje put radije iskoristim da čitam.

* Objavljeno u časopisu »Marginales« br. 236, »Bruxelles est un pluriel«, zima 1999. ** Belgijski pisac, radio dvadeset i sedam godina kao vojni liječnik. Sudjeluje u operaciji Kolwezi godine 1978. i ostvaruje više misija u Ruandi od 1987. do 1990. Godine 1994., boravi u Bosni Hercegovini kao liječnik pri Force de Protection des Nations Unies. Objavio je brojne romane i novele (Bijelo stablo u crnoj šumi, Časnička menza, Svjetlost arkanđela, Mama-smrt i gospodin X, Let bijele ptice...). 1 STIB – Société des Transports Intercommuneaux Bruxelleois – tvrtka koja vrši uslugu javnog gradskog prijevoza u Bruxellesu (nap. prev.).

20

GÉRARD ADAM

No danas mi rastrojene meninge i oči koje peku osujećuju svaku koncentraciju. Stvar je u tome da mi je oko dva ujutro, u onoj močvari od stanja koje nastupa nakon jednog od onih nezgodnih buđenja na koja manja elastičnost mjehura osuđuje pedesetogodišnjake, palo na pamet pitanje postojanja Boga. Koji je sinoćnji događaj tome bio okidač? Deportiranje prema njihovoj izvornoj Slovačkoj Cigana čiji se zločin sastojao samo u tome da su nas zamolili za gostoprimstvo? Rasprava ogorčenih pisaca o sljedećoj samoproglašenoj europskoj prijestolnici kulture? »Kulturna Brasilia, izrugivali smo se mi isključeni s fešte, na kojoj su dangubili dužnosnici s glavom u Riju.« A kako je književni Rio Bruxellesa, dakako, Pariz, svoju smo žuč istresli na medijski monopol belgijskih pisaca pariškog izričaja. Kakav je odnos među njima? Nejednake šanse, naravno, zbog kojih se jedan rodio u balkanskom getu, a drugi u zapadnoj buržoaziji, koje su, uz jednaki talent, jednom autoru dale, a drugom uskratile snalažljivost u društvu koja je jamstvo uspjeha. Nejednakost s kojom bih se mogao pomiriti kad bi bila slučajna, ali ne ako je neki tamo tiranin želi u svojoj chantilly-kremi od oblaka. Među ostalim mutnim razmišljanjima, sjećam se da sam pomislio kako je pitanje zanimljivo samo ako Bog postoji, kako je inače ništavno i bezvrijedno jer se odnosi na postojanje ili nepostojanje jednog nepostojanja. Također da je manje riskantno vjerovati u postojanje Boga ako on ne postoji nego obrnuto, bezočni kukavičluk od kojeg se još crvenim, i koji jedini može opravdati pogoršanje nesanice. Kako bilo da bilo, unutarnja se debata okončala konstatacijom da doista imam sreće što ne vjerujem ni u kakvu vječnu svemoć, da mi to nevjerovanje prišteđuje to da, u ime ljudskog dostojanstva, moram nekom tamo mrskom i sadistističkom despotu objaviti rat koji bi disproporcija snaga zacijelo osudila na katastrofu. Nije baš da mogu pucati na Nobelovu nagradu za teologiju, ali to zamršeno mozganje držalo mi je um budnim do pet minuta prije jutarnje zvonjave i tek me onda pustilo da padnem u jednako kratak i nedokučiv san. Tako crknut, mrzovoljan, žučljiv, samo što nisam napao jednog Crnca zavaljenog u sjedalo, čije su raskrečene noge priječile pristup sjedalu nasuprot. Uzevši ipak u obzir ragbijaški stas, ručetine kečera, obrijanu lubanju, stakleno i zakrvavljeno oko pod izbočenom arkadom, oprezno sam se suzdržao, s umjesnom tolerancijom stavljajući njegovo držanje na račun nekog dopa kojeg se nakljukao. Dok sam se obazrivo uvlačio, neki je drhtaj prostrujao tijelom zvijeri, jedva zamjetni sjaj

O postojanju Bog(ov)a u tramvaju 56

21

humanizirao ništavilo pogleda, tijelo se, učinilo mi se, ili je to bila tek iluzija, pomaknulo za nekoliko milimetara prije nego što će iznova pasti u letargiju. Kako bilo da bilo, smjestio sam se. Ne baš udobno, jasno, poput djevice koju pogledavaju, leđa su mi se ukrutila uz naslon, ruke obgrljivale ruksak, stisnuta koljena dodirivala suputnikove genitalije. Ali sjedim. A duh luta, plijen bačen na milost i nemilost agresivnoj hajki mudrovanja. Stvar je u tome da bih ja htio biti agnostik, znači ateist koji nije previše siguran u to; mozak mi je zapleten u katoličke taloge zaostale od mog odgoja koji me tjeraju da se propitujem, na primjer, o odgovornosti tog mladog Afrikanca u pogledu te mlitavosti u koju propada. Narkiće pregledavam svaki dan. Ne moram ih liječiti, čak im ni pomoći. Tek prosuditi do koje im mjere narušenost njihova zdravlja otvara mršave ventile socijalne sigurnosti. Što me ne sprečava da iz njihovih usta čujem o zamršenosti slučajâ, o nekoj nelagodi, odsutnosti, nedostatku ljubavi, nekom susretu, nekom okruženju, o slabijem ili pak indolentnijem karakteru koji gura u tunel i zaključava vrata. I zapitam se gdje je sudbina, ili sloboda. Zašto on a ne ja, kojem ništa ne nedostaje i unatoč tome ima obijesti žaliti se na oskudnu pažnju koja se poklanja mojim djelima? On, a ne one četiri studentice što stoje na platformi, radosne zbog slobodnog popodneva, koje kompariraju svoje flertove, ogovaraju svoje profaće i prosljeđuju si slušalicu walkmana iz koje šiklja epilepsija činela? Tanka blondinka s mišjom njuškicom, šaljiva punašna crnkinjica, dvije Magrebčanke, jedna očaravajuća koja neprekidno provjerava dive li se ljudi njezinim napućenim ustima, raspuštenim uvojcima s odsjajima kane, oblinama utisnutim u traperice i majicu, druga sa strogim velom nad jaknom i sivim hlačama, ali s mobitelom zakvačenim za remen i kolovođa kvarteta. Vidim ih svake srijede, do dolaska tramvaja okružuje ih svita mladića koji se preseravaju razmetljivo paleći cigarete pod pločom koja zabranjuje pušenje. On, a ne la Cucaracha koja gegajući se ulazi na stanici Lemonnier, kimne mi glavom i jurne prema nekom slobodnom mjestu. Jednog sam joj dana, vidjevši njezine proširene vene i poštovanja dostojan obujam, prepustio svoje i otada se pozdravljamo. Osjećam ipak neki sram zbog tog nadimka koji sam joj prišio. La Cucaracha, naučio sam to nedavno, znači žohar, i od genocida nad ruandskim Tutsijima ta riječ primijenjena na ljudsko biće ne može nego izazivati užas. No pjesma mi je pala na pamet, a s onom siluetom bačvice, kacigom od crne kose,

22

GÉRARD ADAM

okruglim očima, mesnatim usnama i maslinastom puti la Cucaracha je stvarno preslična meksičkim matronama iz stripova. Vječna zelena haljina sa suncokretima, križ oko vrata, torba za plac iz koje viri čep termosice: proglasio sam je domaćicom i zacijelo to jest. Kao i svake srijede, s njom je dječačić koji joj se uspne u krilo i ne prestaje brbljati na španjolskom. Njezin glas nikad nisam čuo. Zadovoljava se time da klima glavom, razdragana tom bujicom. Naglo potresanje tramvaja samo što me nije prevrnulo. Pogođen u najosjetljivije mjesto svoje anatomije, Crnac grokne. Skrenuli smo po izlasku s kolodvora Midi, prolazimo uz nazive egzotičnih restorana i reklama za međunarodne poštanske usluge (envio de dinero ne znači »envie de dîner«2, nego slanje novca), potom iznova zaranjamo pod ceste i izlazimo na Divljem Zapadu Trga Bara na kojem se još nikad do tog dana nije dogodilo da iz auta koji bestidno preplavljuju i zakrčuju tračnice, nisu s rupčićem na nosu iskočili razbojnici željni skalpova. Taj dvostruki zavoj nedavno je bio uzrokom jedne nesreće. Jedna je Marokanka jednom rukom ljuljala svoje novorođenče. Vozač je skrenuo tako naglo da su kolica, izbačena, udarila o nogu jednog čovječuljka na susjednom sjedalu. Na molbu za oproštenje odgovorio je gušeći bijes, nismo više kod kuće, ako te crnčuge ne pošaljemo k vragu, na kraju će Belgijanci morati otići iz zemlje... Ton se dizao, nekoliko se Arapa raspalilo, najgore se činilo neizbježnim kad je jedan student s flamanskim naglaskom ustao i stao skupljati milodare ne bismo li neugodnom liku poklonili avionsku kartu i što ga se prije oslobodili. Njegove su lakrdije spustile napetost. Drugi putnici, koji su se zdušno svrstali na stranu majke, nadmetali su se u lijepim riječima, euforični što su grupno ustali protiv imbecilnog rasizma. Priznajem da ni ja nisam zaostajao, usprkos svemu zapanjen vidjevši kako tip ne popušta nego sve u šesnaest melje svoje sablažnjive rečenice, ukočena pogleda, vilice zgrčene pod lavinom dobacivanja. Sišao je na istoj stanici kao i ja. Tek sam tada, gledajući ga kako se udaljava gunđajući, kruta i trzava koraka, dijagnosticirao presenilnu demenciju kakvom je naša fina pravaška jednodušnost ispala pri susretu s jednim nedužnim žrtvenim jarcem. Nekoliko glazbenih akorda za trbušni ples i mlada Magrebčanka zadigne veo kako bi oslobodila uho. Jedan se pramen izmigolji, ona ga koketno zagladi. Komunikacija je nalik svima onima u javnom prijevozu, dobro sam a ti, da u tramvaju smo, ćao čujemo se, puse... Pokazivanje sprave važnije je od poruke. 2

Fr. želja za večerom (nap. prev.).

O postojanju Bog(ov)a u tramvaju 56

23

Ma da, pa to je Slimane! Luđački smijeh one četiri cure, neugasiv. Neka lojtra s integralističkom bradom šiba ih prijekim pogledom i, zacijelo se bojeći zaraze, svojim mršavim prsima zaklanja svoju punašnu ženu, s licem od zagasita voska usred svakovrsnih đinđa. Blizu njega, neki starac u besprijekornoj dželabi, popustljivi smiješak na usnama, podsjeća me na onog kojem su otkrili neoperabilni rak i koji me molio za dopuštenje da ode u Meku prije nego što ga zdravstveno stanje u tome spriječi. Bio je potresno spokojan. »Doktore«, rekao mi je, blistava pogleda, »cijeli sam se život ubijao trulim poslovima. Ono malo što sam zaradio otišlo je na školovanje djece, da bi im život bio bolji od našeg. Sad kad su ona dobro, žena i ja također bismo trebali biti. Sudbina je odlučila drukčije. Dakle, poklanjaju mi to hodočašće. Vidite, doktore, ma koliko bio siromašan, ja ću uskoro na isto putovanje, i u istom ruhu kao i kralj Maroka.« Mislio sam da misli na ritualnu odjeću hodočasnika. Nisam znao da je Hassan II. upravo umro. I kao da je u meni skočio neki gumb, preplavljuje me neka lucidnost koju pojačava grozničavaost nesanice. Shvaćam da nitko od onih s kojima dijelim tih dvanaest minuta ne zna niti će znati da njihov grad sebi ex nihilo umišlja da je kulturna prijestolnica, da kultura nije neko uzaludno iskrenje duha nego ono što obogaćuje i zbližava ljude, pomaže im da se razumiju, poštuju, cijene. U kotlu ovog mog tramvaja 56 vrije dvadeset, sto, tisuću svjetova, alkemija jedne kulture o kojoj pojma nemaju, ako je i ne preziru, oni koji će paradirati po tribinama i priredbama, proleteri koji rade na traci, nezaposleni bez perspektive ili koji se snalaze na crno, narkići i sitni dileri, sitni šverceri, banditi bez sposobnosti, otpisani koji šarajući po zidovima traže neki pristup svjetlu kao što stabla u prostranim šumama izdižu svoje vrhove prema nebu, starci koji preživljavaju od bijedne penzije, jedni uronjeni u samoću i napuštenost, drugi za čiju je sreću dovoljno jedno pivo i smijeh podijeljen s drugima, ali također, ali povrh svih, filozofi čija je mudrost tim veća što je manje sama sebe svjesna, muslimani koji se odupiru potčinjenosti ne odričući se pritom esencije islama, adolescenti koji su do te mjere nadišli etničke podjele da više ne mogu pojmiti neki homogeni svijet i njegovu beskonačnu dosadu. I ja, duha slijepljena od zakašnjela sna, ja jedan od njih bez da to doista jesam, ja koji ne vjerujem u ništa ali nisam siguran da imam pravo, ja koji, očajavajući što ću im jednog dana biti svjedokom u nekoj literaturi zamagljenoj pariškim mjehurićima, ne posvećujem zato manje i neću manje posvećivati sve svoje trenutke pisanju knjiga koje nitko, ili gotovo nitko, ne čita i neće čitati...

24

GÉRARD ADAM

Ali Bog, Bogovi, ili njegovo, njihovo (ne)postojanje u toj papazjaniji bića i misli? Kako, zašto, život? A nepravda? A patnja? Nije li to krajnji smisao svake književnosti kao i svakog oblika umjetnosti, uroniti u sebe kako bismo odande iznijeli poneki dokaz Nedokučivog? Kakvu bi predodžbu o njemu mogli imati, jedan u glavi, drugi u srcu, ova dva različita muslimana? A ove četiri djevojke, tako drukčije a tako bliske, sretne što postoje, i što su mlade, i što su zajedno? A Afrikanac u svojoj kemijskoj nirvani? A la Cucaracha, mozaik od Indijca i Španjolca? A žena onog mogućeg fundamentalista, čiji bezizražajan pogled, iz dubine vela, prolazi kroz mene ne vidjevši me, kroz svijet ne vidjevši ga, bezdani bunar beznadnosti, što za nju znači to najviše biće u ime kojeg ga gušimo? Kao da odgovaraju na moj poziv, hvataju se oni za ruke, Alah-Milostivi uvlači u neku mahnitu sarabandu Alaha-Mrguda, a Imana-Bubnjar im se pridružuje, i vatreni Nkulunkulun, i životni duhovi koji oživljavaju bića i stvari, i Jehova-Grozni, i naš bradati Pater sa svojom golubicom na ramenu, i neki hibrid od zakrabuljenog Krista i zmije s perjem, i Brahma, Šiva, Višnu, Kali, Tutti Quanti, nose kroz prostor tramvaj 56 i njegove putnike, burleskna i kreveljava farandola, lice onog gotovo dementnog starca ozaruje se pri pogledu na one četiri adolescentice u frenetičnom rapu, Crnac se pri sjećanju na svoje mandinka korijene ljulja poput lijane, la Cucaracha zadižući svoju haljinu sa suncokretima oplođuje flamencom sveti aztečki ples, integralistova žena odbacuje svoje velove, pokazuje pupak i njiše bokovima pred grmljavinom Zeusa pretvorena u bika, zajedno smo sretni, zajedno likujemo, kličemo, pucamo od smijeha, naelektrizirani, razulareni, opijeni samima sobom i, pobuđeni nekim sinkronim impulsom, skidamo gaće da budućoj prijestolnici službene kulture pokažemo naše najnepristojnije stražnjice... Kad me puštaju, skver Alberta I. niže svoje garaže. Jedva imam vremena skočiti prije nego što će vrata zatvoriti, još jednom dovodeći u opasnost potomstvo mog crnog suputnika koji mi sjedi sučelice. I dok se, posrćući i zvekećući, udaljava tramvaj 56 odnoseći ljude i božanstva, prolazne, odveć prolazne suputnike, ja ostajem na stanici, ganut toliko da vadim rupčić, obuzet utješnom mišlju da, ako Bog ne postoji, ja sam u pravu što u njega ne vjerujem, a ako postoji, imao je valjda svojih razloga da me stvori nevjernikom. S francuskoga prevela Ita Kovač

Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66 ALIDA BREMER*

Sonnet LXVI Tired with all these, for restful death I cry, As to behold desert a beggar born, And needy nothing trimm’d in jollity, And purest faith unhappily forsworn, And gilded honour shamefully misplaced, And maiden virtue rudely strumpeted, And right perfection wrongfully disgraced, And strength by limping sway disabled And art made tongue-tied by authority, And folly, doctor-like, controlling skill, And simple truth miscalled simplicity, And captive good attending captain ill: Tired with all these, from these would I be gone, Save that, to die, I leave my love alone.

1. dio Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66. Nerazumljiv mi je u staroengleskom originalu, stoga mi je potrebna novoengleska verzija. U njoj je zacijelo nešto izgubljeno, ali za mene bi gubitak bio daleko veći ako ga uopće ne bih razumjela. * Esejistica, znanstvenica, urednica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu. Vodila je niz projekata promocija hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe koji su zajedno proveli Zaklada Robert Bosch, TRADUKI i Leipziški sajam knjiga. Urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti te je prevela na njemački mnogobrojna djela s hrvatskoga, srpskog i bosanskog jezika. Napisala je i roman Olivino nasljeđe.

26

ALIDA BREMER

Fizičari misle da vrijeme može ići unatrag, što bi značilo da se jednoga dana mora vratiti na trenutak u kojemu Shakespeare svojim perom ispisuje posljednji redak: Saue that to dye, I leaue my loue alone.1 Tada bi original opet zadobio svoju neoskvrnjenost, ono nemoguće trenutačno stanje »sad«, koje bi se odmah zatim nastavilo kretati dalje unatrag, u Ništa, u ne-egzistenciju. Ali ja ne vjerujem da bi Shakespeare inzistirao na svetinji originala s obzirom na to da je preveliko bilo njegovo teatarsko iskustvo, da mu je odveć bila važna improvizacija, odveć na publiku orijentirano njegovo djelo. Na websiteu poetenladen.de čitam: »Književnik Ulrich Erckenbrecht sakupio je i izdao 154 njemačka prijevoda poznatog Shakespeareova soneta 66. Na njegovu prevođenju ogledali su se i pisci poput Stefana Georgea, Karla Krausa, Liona Feuchtwangera, Volkera Brauna ili Wolfa Biermanna, a sam izdavač Erckenbrecht preveo ga je petnaest puta.« Svaka čast! Ipak, istinski sonet 66 za mene će zauvijek biti i ostati oni stihovi u hrvatskome prijevodu Danka Angjelinovića, budući da sam ih u njegovu prijevodu prvi put čula. K tomu ih je šansonijer Ibrica Jusić još i uglazbio, i to tako da ni sâm Shakespeare ne bi mogao bolje. Uvijek kad se nađem u čudu pred drskošću, glupošću i surovošću moćnih i pred nemoći pametnih, miroljubivih, misaonih ljudi, primorana sam tiho zapjevušiti stihove koji su se, na putu od Shakespeare preko Angjelinovića do Jusića, preobrazili u pjevnu melodiju. Posljednji redak razoružava i oslobađa svake ljutnje. U njemu se miješa nježna ljubav s dubokom lojalnošću. Preko četiri stotine godina dugo putovanje jednog soneta svjedoči o tome kako se original obogaćuje kroz recepciju. Europske književnosti zamislive su samo kao pleter od prijevoda. U različitosti nacionalnih jezika, koji čovjeka u procesu europskog ujedinjenja mogu natjerati u očaj, leži tajna blistave povijesti tih književnosti. Jer svaki novi prijevod znači novu interpretaciju i novi učinak. Europa je naporna sa svojom mnogojezičnošću, ali iz tih su muka nastali najljepši književni uzleti. Dantea sam čitala u izvrsnome hrvatskom prijevodu i bila sam u mogućnosti usporediti ga s originalom, dok sam Cervantesa čitala u prijevodu ne poznajući original, isto kao i Rabelaisa. Garganuu i Pantagruela sam čitala u srpskom prijevodu Stanislava Vinavera, bio je to vatromet od riječi, prepun jezičnih kalambura i ironije – ne 1

Tako to glasi u originalnoj staroengleskoj verziji.

Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66

27

znam koliko je Vinaver tu dopjevao, no posredovao mi je ideju o tome da je Rabelais jedan od najvećih autora. Jednako kao što su Thomas Mann ili Albert Camus iz prijevoda prepoznali da je Dostojevski jedan od najvećih. Europske se granice rastežu unutar te geografije od prijevoda i interakcija. Stoga se Europa katkad bez muke širi i preko drugih kontinenta. Europske književnosti su nastale iz duha prevođenja i podrivanja originalâ; najvažniji europski literati zapravo su prevoditelji. U dinamici između originala i prijevoda, između materinskog jezika i stranih jezika prepoznaje se bit europskoga literarnoga i političkog zemljopisa: okamenjeni i veličani u originalu, tekstovi svoj kozmopolitski život žive tek kroz prijevode. Prijevodi oplođuju original i ujedno utječu na nastajanje drugih originala. Prijevodi se nesmetano kreću onkraj svih granica. Ali na prijevode se gleda s nepovjerenjem, prihvaćaju se samo mrgodna lica, žigošu kao manje vrijedni od originala, pogrđuju kao iznevjeravanje. Slično se gleda na doseljenike – oni nikad neće postati isti kao starosjedioci, to je nerješiv problem, priopćava nam takvo stajalište. Bojim se da je i ta predrasuda itekako europska. Mit o rodnoj grudi oblikovala je tvrdoglava čarolija originala. U neponovljivost, neokrnjenost, ekskluzivnost domovine vjeruju svi nepopravljivi obožavatelji originala. Ali, bez prijevodâ original bi se srozao na seosko pjesništvo. A jednako bi tako i svetom smatrana domovina postala dosadna zabit ako bi ostala izolirana u vlastitoj mitskoj prvotnosti, odnosno ako doseljenici ne bi u nju unosili nemir, a radoznalci je napuštali. Domovina i original nedostižni su ideali – svoj puni sjaj dostižu samo kad se od njih odustane. Ali najustrajniji od tih mitova o izvornosti i čistoći je mit o materinskom jeziku. Svako dijete dovoljno je inteligentno da svlada više jezika, no političari, učitelji i ksenofobni susjedi i pored toga često vjeruju da djeca migranata nikad neće stvarno ovladati jezikom nove zemlje, pri čemu im na putu da ga nauče navodno stoji njihov vlastiti materinski jezik. Koliko besmislica mora čuti netko od nas tko iz različitih razloga govori više jezika te je čak promijenio i jezik na kojemu piše dok u medijima prati neku takvu diskusiju ili ju je slučajno primoran slušati na ulici! Monolinqualni ljudi, blaženi u svom neznanju, tvrde da je nemoguće ono što su milijuni migranata odavno već dokazali – And captive good attending captain ill. As to behold desert a beggar born: Je li Shakespeare tim stihom mislio na djelatnost književnih prevoditelja?

28

ALIDA BREMER

Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66. Volim taj sonet i moram prihvatiti da imam mogućnost voljeti ga zato što on pripada jednoj od dominantnih kultura i dominantnih jezika koji su prodrli u sve druge kulture i jezike. Istodobno žalim što »Balade Petrice Kerempuha« – jednako tako genijalno i zbog evociranja ljudske pokvarenosti i gluposti također pomalo gorka okusa remek-djelo – drugim Europljanima ništa ne govore samo zato što potječu iz jedne subalterne kulture, samo zato što su napisane na jednom beznačajnom jeziku – na lokalnom hrvatskom dijalektu. Ako ime tvorca tih balada uopće nešto i govori ponekom vrlo obrazovanom Europljaninu, onda samo kao ime marginalnog egzotika, nikad u njegovu punom značenju: And right perfection wrongfully disgraced. I te se balade, da bi bile razumljive, moraju danas prevesti na novi hrvatski jezik. Prevodive su jednako kao i Shakespeareovi soneti, sa svim gubicima i dobicima što idu uz prijevode. Ali, one će se rijetko prevoditi na druge jezike, budući da u Europi postoji hijerarhija jezika i književnosti, jednako kao što postoji ekonomska i politička hijerarhija važnijih i manje važnih zemalja i naroda, premda se brusselska birokracija zalaže za ravnopravnost. Ta se hijerarhija može ublažiti na razini političkog odlučivanja, kako se to događa na razini birokracije Europske unije, ali čini se nemogućim razgraditi je u ljudskim glavama i na (knjižnim) tržištima. Zbog toga svi Europljani znaju za Shakespearea, a nitko za Miroslava Krležu, autora spomenutih balada. Sam Krleža je u jednom gnjevnom eseju oštro kritizirao dominaciju zapadnih Europljana. Rečeno Shakespeareovim riječima: umorna od mnogih takvih nepravednosti možda ni ja neću više htjeti razmišljati o Europi. Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66. Na nama je da neprestano kritiziramo loše strane našega kontinenta, ne odustajući pritom od dobrih. Katkad je to teško jer se mnogi kritičari lošega europskog stanja – poput umjetnika koji kao i Shakespeare mogu reći: And art made tongue-tied by authority, kad govore o podnošenju zahtjeva za umjetničke projekte brusselskoj birokraciji, ili građana nekih europskih zemalja kad se osvrću na svoja politička vodstva – služe samo destruktivnom kritikom koja sa sobom donosi nove opasnosti, primjerice jačanje desnih populista. Kritika Europske unije u vezi s mnogim pitanjima može doduše biti više nego opravdana, ali od pojma »Europe«, onako kako se on nakon Drugoga svjetskog rata razvio kao ideja ili kao san ili vizija prostora u kojem vladaju mir i pravednost, od njega ne želim odustati, onako kao

Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66

29

što Shakespeare nije želio odustati od svoje ljubavi: Tired with all these, from these would I be gone,/ Save that, to die, I leave my love alone. Možda sad i sama pokušam prevesti njegov sonet eda bih izrazila svoju povezanost s Europom? Prevesti ga s novoengleskoga, i uz pomoć jednog hrvatskog prijevoda, na njemački kao ciljni jezik, koji nije moj materinski jezik. 2. dio Mislim li na Europu, mislim na Shakespearov sonet 66. Umorna od činjenice da je ono »Nikad više rat« ostalo prazna parola, baš kao što je razočarala i vjera u solidarnost u posljednjem europskom ratu – onome u bivšoj Jugoslaviji – i ja bih rado ironizirala pojam »Europa«, kako to već čine mnogi u zemljama bivše Jugoslavije. U tome me sprečava, sasvim šekspirijanski, ljubav prema tom pojmu, nada da ga je ipak još moguće uvijek nanovo puniti sadržajem, lojalnost prema njegovim najboljim osobinama. Pritom je s pojmom »Europa« od početka nešto pošlo krivo. Time ne mislim samo na onu scenu otmice s bikom i lijepom mladom djevojkom, nego prije svega na novovremeno značenje pojma »Europa«, kojim se misli na Europsku uniju, i to na njezin zapadni i sjeverni dio – a koji je na zapadu i sjeveru Europske unije postao nepopularan otkad Uniji pripada sve više istočnoeuropskih zemalja i europski jug, koji uporno ostaje mediteranski, sa svim prednostima i manama tog atributa. Europska unija se, doduše, pritom ne pojavljuje kao prapatrijarhalni bog koji otima naivnu djevojku, ali ipak kao bogati i sveznajući stric koji je uvrijeđen što se njegovi dobronamjerni savjeti ne slijede s oduševljenjem, a od kojih sve do jedan služi za podređivanje njemu. Ime »Europa« je nakon Drugoga svjetskog rata dobilo određene geografske i političke konture, koje se danas sve više podudaraju s granicama Europske unije. Tom su imenu nakon 1945. pripisivani pozitivni sadržaji poput bratstva, slobode, ravnopravnosti, blagostanja, demokracije ili ljudskih prava. Zbog tog su mnoge europske regije morale biti odvojene od »Europe«. I zbog tog je »Europa« neprestano budila nadu – ali neprestano i razočaravala. »Europa« se nakon Drugoga svjetskog rata svela na Zapadnu Europu, a ljudi iza željezne zavjese svoj su pogled upirali prema Zapadu – prema »Europi«. A da iza one zavjese nisu živjeli samo zbog vlastite krivnje nego da odgovornost za to apsolutno snosi i taj isti Zapad, upravo se na Zapadu vrlo lako zaboravljalo.

30

ALIDA BREMER

Nekadašnja Jugoslavija bila je međuprostor, dvospolno biće, ni Istok ni Zapad, zavjesa na njezinim granicama bila je tek malo zamagljena i rupičasta, satkana ne toliko od željeza koliko od snova i ideologija. »Jugoslaveni« uopće nisu sumnjali u to da su Europljani. U svome međupostojanju neobični su bili samo onima izvana. Teško je vidjeti se očima drugih. Smjeli su putovati, no za to nisu imali novca, uživali su različite slobode, ali samo do određenih granica, bili su odani vođi – antifašističkom i komunističkom – kao da je bio kralj, i inače su se čudno ponašali; voljeli su narodne plesove i pjesme i raspolagali golemom, dobro naoružanom vojskom – ali definitivno nisu sumnjali u to da su Europljani. Stanovnici tog europskog jugo-istoka, po čijim gradovima stoje antičke grčke ili rimske ruševine, čija obala nesumnjivo spada u Sredozemlje, u tu »kolijevku europske kulture« – da se poslužim tom melankoličnom i beznadno beskorisnom formulacijom – odjednom su, nakon pada željezne zavjese i početka krize nekoć socijalističke države, koja je odvela u rat, gurnuti na »Balkan« – daleko od »Europe«. »Balkan« se prema toj definiciji nalazio s druge strane Mjeseca, i još dalje, negdje sasvim daleko, tamo negdje gdje su ljudi tako ludo necivilizirani da čak vjeruju u nacionalne države i ratuju sa susjedima – nešto što su fini »Europljani« činili prije dva milijuna godina, tako je otprilike u svakom slučaju sugeriralo nadmeno zapadnoeuropsko ponašanje pri spominjanju riječi »Balkan«. Tako definiranom »Balkanu« nije preostalo ništa drugo doli barem interno, na svojim malim, nevažnim jezicima, rugati se Europi. Shakespeare bi vjerojatno također bio očajan ako bi morao podnositi svu tu licemjernu zbrku od imena, područja i preduvjerenja: And folly, doctor-like, controlling skill. Generacija koja je nakon Drugoga svjetskog rata odrasla s pričom o pobjedi antifašističkih snaga u Europi – čijim su dijelom stanovnici Jugoslavije prirodno smatrali svoju zemlju – vjerovala je kako je nemoguće da se fašizam nekažnjeno opet vrati. Ali on ne samo da se vratio nego se tada munjevitom brzinom širio zemljama bivše Jugoslavije te je korigirao i vjeru u antifašizam, koji je do tog trenutka bio temelj poslijeratne Europe. And purest faith unhappily forsworn: Ne samo da se Europska unija – koja se tada sastojala samo od Zapada – pokazala nemoćnom pred tom situacijom, nego se katkad ponašala i ignorantski i arogantno, s puno nerazumijevanja, nesposobna primijeniti učinkovite mehanizme protiv nasilja i nazvati stvari pravim imenom. A pritom su se, čak i ako su bili anakronistički i iznenađujući, događaji mogli prepoznati kao istinsko »europsko« naslijeđe.

Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66

31

Danas mislim kako u slučaju jugoslavenskog rata Europska unija nije položila jedan veliki ispit. Europski poslijeratni poredak, koji je izgrađen na jasnoj volji za mirom i suradnjom susjednih zemalja, bio je izgrađen na kapitalističkoj privredi, s jedne, i na pobjedi nad fašističkom diktaturom, s druge strane. Preživjela je samo kapitalistička privreda; pobjeda nad fašističkom diktaturom iznevjerena je onda kad je pred očima promatrača Europske unije brutalno napadan i razaran grad Vukovar i nenaoružani ljudi odvedeni na svinjsku farmu i ondje pobijeni, ili kad je pred očima jednog nizozemskog korpusa napadnut grad Srebrenica i uistinu smaknuto više od 7000 muškaraca. Počinitelji, žrtve i konfuzni promatrači – sve te tri skupine činili su Europljani, odrasli u poslijeratnoj Europi. U njihovim se školama do tog trenutka bez iznimke zaklinjalo u europsko antifašističko političko postignuće. Kako je moguć takav jedan rat? – tom se pitanju, koje se u ono doba postavljalo u zapadnoeuropskim novinama, može suprotstaviti drugo opravdano pitanje: Kako je bila moguća takva ravnodušnost i zbunjenost koje su odvele u pasivnost i izostanak pružanja zaštite europskim građanima? Je li doista dovoljno samo preimenovati jedan dio kontinenta – nazvati ga »Balkanom« umjesto »Europom« – kako se ništa ne bi moralo činiti? Na koncu su Amerikanci bili ti koji su uspostavili neki manje-više stabilan mir. »Europljani« su slali pregovarače, misionare, komisije, promatrače, stručnjake, novinare, humanitarnu pomoć, raznorazne ideologe mira, pomirenja, demokracije, financijskog kapitalizma, životnih osiguranja, ekologije, razvoja, poticanja umjetnosti. A pritom su često sami zarađivali bogatstvo, jačali koruptivne tendencije, sasvim u postmodernom stilu stvarali dodatnu zbrku, a nerijetko je bilo jasno da su čvrsto vjerovali u model dominantnih – zapadnoeuropskih – kultura i prezirali domaće stanovništvo. Mnogo toga u njihovu ponašanju djelovalo je neokolonijalistički: kako inače razumjeti činjenicu da su nekad socijalističke zemlje, među njima i one koje su međusobno ratovale, danas ujedinjene zapadnoeuropskim supermarketskim lancima, bankama i telekomunikacijskim operaterima? Za vrijeme posljednjih socijalnih nemira koji su 2014. izbili u Bosni i Hercegovini, jedna je starija dama rekla na Radio Sarajevu. »Kod nas je ovdje bio onaj Šveđanin Carl Bild. I dao nam je dobronamjeran savjet: mogli bismo uzgajati maline i kuhati marmeladu i tako se iščupati iz siromaštva u kojem živimo. To bolje da sam radi. Valjda i u Švedskoj ima voća za marmeladu. Mi smo prije (misli se na jugoslavensko doba) ovdje u Bosni proizvodili rakete.«

32

ALIDA BREMER

3. dio Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66. Kad je Virginia Woolf 28.3.1941. izabrala – pored ostaloga i zbog straha od novoga svjetskog rata – svojevoljno otići u smrt, u svom oproštajnom pismu mužu obrnula je temeljnu misao iz soneta 66 napisavši: »Sve me je napustilo osim sigurnosti u tvoju dobrotu«. Shakespeare odbija samoubojstvo iz ljubavi, Virginia Woolf ga izabire unatoč ljubavi. Dok on nabraja svo zlo koje zbog ljubavi ipak neće napustiti, ona kaže da ju je napustilo sve dobro, zbog čega mora napustiti i ljubav. On izabire ljubav, ona očajnički čin. U toj dualnosti kreću se ponekad moja razmišljanja o Europi. Shakespeare odnosi prevagu: njegova vitalnost puna volje za životom unatoč spoznaji svih – pa i najogavnijih, najglupljih i najužasnijih – ljudskih slabosti. Uopće ne znam je li autorica »Vlastite sobe« mislila na taj sonet kad je s kamenjem u džepovima ugazila u rijeku. Ali ja i zbog A Room of One’s Own volim Europu. To je veoma europski tekst – ovdje »europski« definiram onako kako ja zamišljam svoju Europu. Umorna od još uvijek prisutnog seksizma u europskim društvima, od nejednakih plaća za muškarce i žene, od nepravedne raspodjele najviših službi između spolova, ljutila bih se kad ne bih znala da je taj esej nastao još 1929. godine i da danas u Europi mnoge spisateljice normalno pišu svoje knjige u vlastitim sobama – što nije slučaj u mnogim drugim dijelovima svijeta. Meni se zacijelo čini da se stvari presporo mijenjaju. Možda je to europski, biti nestrpljiv i željeti savršeno stanje ovdje i odmah? Ili uopće vjerovati u mogućnost savršenog stanja? Činjenica da se u Europi intenzivno trguje ženama a da su žrtve tih brutalnih zlodjela prije svega žene iz Istočne Europe, iz Ukrajine, Moldavije, Rumunjske ili Bugarske, svaku bi ženu brzo mogla baciti u očaj (tired with all these...) kad u Europi ne bi postojala sloboda da se o tome govori te ponekad čak i nešto učini protiv toga. Umor o kojemu Shakespeare govori u prvom stihu soneta 66 ne smije nas svladati jer bismo s rezigniranim odustajanjem odustali i od slobode, kao što bi on odustao od svoje ljubavi. 4. dio Mislim li na Europu, mislim na Shaekspeareov sonet 66. Ljudi koji su na Trgu Tahrir, na Trgu Taksim ili na Majdanu demonstrirali u ime demokracije i slobode ostavljali su katkad čovjeka u uvjerenju da se

Mislim li na Europu, mislim na Shakespeareov sonet 66

33

Europa iselila i da se nalazi u Egiptu, Turskoj i Ukrajini. Kod kuće su prosvjedovali Grci i Španjolci, Victor Orban je gradio svoju verziju demokracije, Berlusconi je izvodio nove lakrdije pred talijanskim sudom. And gilded honour shamefully misplaced. Kod kuće smo navukli žaluzine, nismo susjedima ostavili ključeve da nam zalijevaju cvijeće, zbog čega je ono pognulo glavice i sasušilo se, a na muzeje i europske trgove prepune turista kao da se spustila prašina. I negdje drugdje netko je uzdizao onaj nakon 1945. nastali pojam »Europa«, koji su »Europljani« već u zemljama nekadašnje Jugoslavije tako teško izdali. Ali europsko je vjerojatno i ovo: naše vjerovanje kako nas svi oponašaju i žele biti poput nas, dok mi sami ne uzimamo uvijek ozbiljno slobode i socijalne standarde koje smo postigli – jednako kao ni naš antifašistički konsenzus nakon Drugoga svjetskog rata. Mi Europljani vjerujemo kako cijeli svijet gleda u nas. Kako se naša eksportna dobra zovu demokracija, pravna država, dijalog, ravnopravnost, blagostanje, sekularna država i inkluzija – a ne ideologija, oružje, financijski kapitalizam, nacionalizam, fundamentalizam, kolonijalizam i rasizam. Istodobno i sami teško patimo od te dualnosti. Ljudi današnje Europe, uigrani u skepsi, stalno su u opasnosti da zajedno s lošim odbace i dobro, da razore krhki suživot koji zahtijeva stalno pregovaranje. Osim toga, skloni su i sve pozitivne i progresivne promjene pripisivati samo sebi. Je li Gorbačov bio ruski ili europski kad je provodio perestrojku? I jesu li demonstranti na Trgu nebeskog mira, koji su se njime osjećali ohrabrenim, na onom ogromnom Tian’anmen trgu bili proeuropski ili zbog Gorbačova proruski orijentirani dok su također tražili promjene? I je li Europa uopće još svjetionik prema kojemu se ljudi orijentiraju? Kineska Jasmin revolucija 2012. u svakom slučaju bila je inspirirana arapskim proljećem. Možda prosvjednici, koji su gotovo dvadeset godina nakon ugušene kineske pobune na Tien’anmenu inicirali nove pokrete u arapskim zemljama, u Turskoj ili Ukrajini, i borili se protiv korupcije i nepravde i za slobodu, pritom uopće nisu mislili na Europu? Jer i njima su, jednako kao i nama, poznate naše loše strane. Ili su oni bolje od nas mogli prepoznati što su stvarno europske vrijednosti, ne podcjenjujući negativne strane europskih društava? S njemačkoga prevela Štefica Martić

Aforizmi

Brod koji će potonuti prvo napuštaju vrlo informirani štakori. Dogovor kuću gradi. A tajni dogovor vikendice na moru. Teško je veseliti se budućnosti kada se zna da će i ona jednog dana biti ružna prošlost.

0

Ekstaza svete Terezije Povodom petstote obljetnice rođenja Terezije iz Avile, španjolske spisateljice, mističarke i svetice 1515.-2015.

DIMITRIJE POPOVIĆ*

»Skulpturu isklesanu u kamenu treba baciti niz brdo pa će, dok se kotrlja, s nje otpasti sve ono što je suvišno.« Ova glasovita Michelangelova rečenica, koja ističe kreativni princip kipara da oblik treba svesti na kompaktnu formu, na zbijenost volumena, ne vrijedi za Gianna Lorenza Berninija. Za ovoga talijanskoga baroknog kipara vrijedi suprotan princip. Skulptura se stvara u otvorenim, razgranatim oblicima u čijim se kompozicijskim bogatstvima najučinkovitije ostvaruje osjetilno percipiranje djela, toliko svojstveno baroknoj umjetnosti. Jedan od tipičnih primjera ovakvog koncipiranja skulptorske kompozicije jest Berninijeva »Ekstaza svete Terezije«, u kapeli Cornaro u crkvi Santa Maria della Vittorija u Rimu. Polazište za ovu kompoziciju Bernini je našao u zapisu španjolske svetice iz Avile, u kojemu ispovjedno govori o svojemu mističnom iskustvu sjedinjenja s Bogom. To je iskustvo posredovano anđelom koji joj se ukazao. »Vidjela sam mu u ruci dugo zlatno koplje na čijemu je vrhu gorio plamičak. Zario mi ga je u srce nekoliko puta, probijajući mi samu utrobu. Kada ga je izvukao, kao da je i nju izvukao, ostavljajući me u vatri velike ljubavi prema Bogu. Bol je bila tako žestoka da sam glasno kriknula, ali sam istodobno osjetila tako beskrajno blaženstvo da sam poželjela da bol potraje vječno. Nije to bila fizička nego duševna bol, * Hrvatski i crnogorski slikar, kipar, pisac, jedan od najeminentnijih umjetnika južnoslavenskih zemalja. Priredio je više od šezdeset samostalnih izložbi u prestižnim galerijama diljem Europe. Poznati su njegovi ciklusi hommagesa Leonardu, Mantegni, Danteu, Corpus Mysticum, te posljednja trilogija nadahnuta biblijskim heroinama Juditi, Magdaleni i Salomi. Djela: Veronikin rubac, Smrt u slikarstvu, Raspeće strasti, Smrt i svetost, Smrt Danila Kiša....

36

DIMITRIJE POPOVIĆ

iako je do određene mjere obuzela tijelo. Bilo je to najslađe milovanje duše.« Ovo uzbudljivo svjedočanstvo bosonoge karmelićanke Bernini je transponirao u likovni oblik koji inventivnošću kompozicije i majstorstvom izvedbe i danas budi veliku pozornost. Talijanski je barokni majstor ostvario kompleksno djelo u kojemu su likovno-scenski elementi tako komponirani da se anđeo i sveta Tereza doživljavaju i kao skulptura za sebe i kao dio bogate scene koju čini veličanstveni barokni ambijent kapele Cornaro. U kapeli je sve usredotočeno na glavni događaj, na mističnu ekstazu Kristove zaručnice. Jedna od odlika baroka bila je potreba da se skulptura ukomponira u arhitekturu ne kao dekorativni nego kao vitalni, funkcionalni element, da se također uskladi sa slikarstvom stvarajući tako dojam organskog jedinstva cjeline ambijenta, slično onom konceptu objedinjavanja umjetničkih izraza što će ga kasnije Vagner označiti kao »Gesamtkunstwerk«. Bernini je domišljato i profinjeno koristio efekt svjetla, posebno važnoga za barokni umjetnički izraz. Dnevna svjetlost osvjetljava skulpturu odozgor, iznad oltara, s prozora koji je nevidljiv promatraču. Na svodu kapele naslikan je u efektnom iluzionizmu nebeski prostor s anđelima i Svetim Duhom, što je na ingeniozan način povezano sa stvarnim, prirodnim osvjetljenjem skulpture. Tako je zanimljivost koncipiranja cijelog prizora dobila spektakularnu dimenziju. Dugi zrakasti oblici zlatne boje u pozadini kipa simbolički materijaliziraju nebesku svjetlost, dajući mističnost i dinamiku skulptorskoj kompoziciji. Na ovaj način osvijetljena scena sa svetom Terezijom i anđelom čini prizor nad oltarom gotovo nestvarnim, pretvarajući realnost skulpture u uzbudljiv privid. U karmelićanskoj kapeli crkve Santa Maria della Vittoria uspostavljene su simboličke pozicije. Nebeski sveti prostor sa Terezijom, koja na oblaku proživljava mističnu ekstazu, i zemaljski, profani, gdje se u nišama sa strana kapele nalaze isklesani likovi članova obitelji kardinala Federica Cornara. Uz ove mramorne figure posjetitelji u crkvi promatraju događaj nad oltarom te tako i oni postaju svjedoci svetičinoga mističnog zanosa. Ono što Berninijevu skulpturu čini posebno intrigantnom jest profinjenost sakralnog erotizma kojim je prožeto ovo remek-djelo barokne umjetnosti. Iako se radi o kršćanskoj temi, u skulpturi nalazimo odjek klasičnog mita o Kupidonu i Psihi, koji zasigurno nije bio nepoznat talijanskom majstoru.

Ekstaza svete Terezije

37

Sveta Terezija je prikazana u opuštenoj pozi tijela, u redovničkoj odori, blago zabačene glave unazad, odsutnog lica, poluspuštenih očnih kapaka i blago otvorenih usta iz kojih kao da isčezava dah ekstaze. Stječe se dojam kako svetica izražava duboko proživljavanje putenog zadovoljstva. Predanost tom stanju ogleda se i u rafiniranim detaljima, u opuštenoj ruci i bosom stopalu što gotovo bez težine vise s ruba oblaka na kojemu se događa mistični zanos Kristove nebeske zaručnice. Odsutno lice, ruka i stopalo u finom su odnosu s dinamikom nabora Terezijine haljine. Nabori postaju svojevrstan materijalni odraz, simbolički ekvivalent duševne konvulzije prouzrokovane snažnim mističnim iskustvom. Također se čini kako se svetičino tijelo stopilo s redovničkom odorom pa se rastače od unutarnjeg plamena njezina uzbuđenog bića. Svetica je prožeta radošću blažene boli. Ali Berninijeva se profinjena i provokativna invencija ne usredotočuje samo na Kristovu zaručnicu. Anđeo, onaj najvišeg reda u nebeskoj hijerarhiji, serafin, čije ime u etimološkom smislu znači »gorući«, finom se kretnjom sprema da zanesenoj redovnici zabode strijelu u srce. Ovo Božje biće ima posebnu važnost u kompoziciji. Više je nalik zemaljskom muškom adolescentu nego bespolnom krilatom Gospodinovu posredniku. Suptilna lascivnost ove figure ogleda se u napola otkrivenim prsima i goloj ruci u kojoj drži zlatnu strijelu. Nabori njegove odjeće nalik su plamenima vatre, plamenima erosa što će prožeti Terezijino tijelo i zapaliti njezinu zanesenu dušu. Anđeo se dvosmisleno smješka. Ne doima se samo kao posrednik, kao puki izvršitelj zadane radnje. On sudjeluje u svetičinom užitku. Naslađuje se njezinim zanosom. Radosni smiješak serafinova lica pomalo je osjenčan perverznim uživanjem u radnji koju obavlja. Lijevom rukom gole podlaktice nježno podiže rub Terezijine haljine kako bi otkrio grudi obuzete redovnice. Čini se kao da će zavući prste pod kožu njezina uzbuđenog tijela. Zabadanje zlatne strijele u Terezijino srce istodobno stvara bol i slast. Rana na svetičinim prsima postaje izvor naslade, razbuktali cvijet mističnog erosa njezine ekstaze. Oni skloni frojdovskom tumačenju Berninijeve skulpture, nazivajući stanje svete Terezije »orgastičkom ekstazom«, u svojoj pedantnoj analizi detalja kompozicije utvrdili su kako strijela u anđelovoj ruci nije usmjerena prema svetičinim prsima nego prema »venerinom brijegu«, zabranjenom mjestu Terezijina tijela. Bilo bi potrebno napomenuti kako je ovaj detalj ustvari više posljedica formalne zakonitosti likovnog koncepta kompozicije (za umjetnost baroka karakterističnih dijagonalnih smjerova) nego što bi to bila Berninijeva svjesna namjera

38

DIMITRIJE POPOVIĆ

smjelog provociranja. Premda Terezijina citirana ispovijest kao i Berninijevo koncipiranje skulpture svetice s anđelom intrigiraju upravo u pravcu razmatranja gdje se nameće intenzivna prisutnost erosa. Probadanje zlatnom strijelom, kao svojevrsnim falusnim simbolom, na čijem vrhu gori plamičak, dakle probadanje srca i utrobe svete Terezije budi i razdražuje »glad za osjećajima« i raspaljuje potrebu za užicima. Toplina utrobe i uzbuđeni rad srca, tog organa »ljubavi i pobožnosti«, važne su pojedinosti koje intenziviraju dojam i produbljuju percepciju Berninijeve skulpture. Kao da su intenzitet mističnoga i erotskog idealno usuglašeni. Pozornim promatranjem skulpture otkriva se jedna paradoksalnost, koja snažni dojam cjeline čini još zanimljivijim i složenijim. Dok se anđeo tek sprema odaslati zlatnu strijelu, sveta Terezija se nalazi u dubokom proživljavanju svojega zanosa. Moglo bi se pomisliti, pozivajući se na svetičin citirani zapis, da joj je anđeo već bio zario strijelu u prsa pa je njegov pokret prikazan na skulpturi samo pokret radnje koja se ponavlja. Ali anđelova lijeva ruka podizanjem ruba svetičine haljine upravo potvrđuje da se prvo zabadanje strijele tek treba dogoditi. Prsa se trebaju otkriti da bi se u njih zabola strijela. Ako se strijela može zabosti u tijelo i kroz svetičinu odoru, onda je podizanje haljine lijevom anđelovom rukom neuvjerljivo i pokret gubi opravdanje. »Ekstaza svete Terezije« ne može se interpretirati samo kroz projekcije s isključivo erotskim konotacijama ovoga slavnog remek-djela, kako se najčešće sagledava u onom frojdovskom psihoanalitičarskom ključu. Erotizam je suptilno naglašen, ali bez samosvrhovitosti. Kao nekim redateljskim postupkom simultanih radnji, Bernini ostvaruje uzbudljivu napetost u promatranju cijelog scenskog prizora u kapeli Cornaro. Premda se radi o snažnoj tjelesnoj prožetosti mističnim osjećajem sjedinjenja s Bogom, tijelo zanesene karmelićanke prikazano na skulpturi nakon duljeg promatranja doima se iščezlim. Tijelo je na stanovit način »poništeno« odjećom, zamijenjeno nabranom odorom kao mističnim ekvivalentom svetičinog korpusa, što se također u mističnom smislu može isčitati i kao rana, rana što se razlijeva na oblaku. Sve je koncentrirano u izrazu Terezijina lica. Ono izražava istodobno prožimanje radosti i boli. U iskustvu mističnih ekstaza erotskog karaktera, tjelesnošću, odnosno fiziološkim procesima korpusa potvrđuje se i oslobađa osjećaj zadovoljstva, putene naslade. Ekstatičnost mističarke uvjetovana je tjelesnim procesima. Ali tjelesno doživljavanje samo je jedna faza do mističnog sjedinjenja s Bogom. Kao što svijeća oslobađa plamen svojim sagorijevanjem dajući svjetlo, tako se

Ekstaza svete Terezije

39

duh u mističnom zanosu oslobađa tijela da bi se sjedinio s božanskim. Treba naglasiti kako su se određena emotivna stanja koja je proživljavala mlada Terezija de Cepeda Ahumada iz Avile odražavala na njezin tjelesni status, a što je važno za shvaćanje kompleksne osobnosti buduće redovnice. U svojim biografskim zapisima navodi: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kada sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kako se u meni odvaja svaka pojedina kost.« Snažno osjećanje tjelesnosti evidentno je iako kazano u ozračju svjetovnoga. U ozračju sakralnoga ono će, to osjećanje tjelesnoga, zadobiti specifično, mnogo složenije značenje. Premda mistici teže nadilaženju tjelesnoga, nadilaženju ovozemaljskoga, pojavnoga, onoga što se može označiti Barthesovom sintagmom kao »otpor slici«, značaj tijela u svete Terezije ima ključnu vrijednost. Njezino više formalno shvaćanje i obavljanje redovništva nego potpune predanosti služenja Bogu doživjelo je istinski duhovni obrat kada je, jednog dana, kao mlada redovnica samostana Utjelovljenja u Avili, ugledala pronađeni kip izranjavanoga Kristova tijela. Stradali Mesijin korpus ostavio je snažan dojam na temperamentnu, strastvenu i ljupku karmelićanku. Fizičko stradanje, patnje i rane onoga tko će joj postati nebeskim zaručnikom ostavili su dubok trag u njezinu duhovnom životu, obilježili njezino biće i usmjerili je u potpuno posvećenje vjeri: »Bog je toliko velik da mu se treba darivati čitav jedan život.« Berninijeva skulptura koja za temu ima transverberaciju, mistično probadanje srca, kroz bolnu nasladu uzdiže Terezijin duh nadilazeći puteni osjećaj u želji da se sjedini s onim čija je božanska priroda nadišla vlastitu tjelesnu patnju. Iskustvo tjelesnoga uvjet je za duhovno ispunjenje. Terezijino lice na Berninijevoj skulpturi izražava to stanje predanosti i zanesenosti u kojemu se nadilazi strastvena bol probadanja srca. Sveta Terezija teži sjedinjenju s onim čiji duh tako snažno osjeća i potpuno mu se predaje. Mesijino tijelo je izvan svetičinih domašaja: »Unatoč svim mojim naporima, nikada nisam mogla zamisliti ljudsko obličje našega Gospoda.« Čini se da Terezijin duh istodobno lebdi nad njom kao što se njezino tijelo na oblaku izdiže nad zemljom, nad oltarom kapele Cornaro. Svetica je u potpunosti predana ekstazi. U etimološkom značenju ove riječi, značilo bi da je bosonoga karmelićanka »izvan sebe«. Upravo putem tijela i njegovih fizioloških procesa doseže se duhovno oslobođenje što vodi mističnom cilju, sjedinjenju s Bogom. Svjesno ili ne, Bernini je na ovakav način postigao zanimljiv efekt koji posebno doprinosi osjetilnom djelovanju skulpture, što je, između

40

DIMITRIJE POPOVIĆ

ostaloga, i bila ambicija barokne umjetnosti, vremena protureformacije, odnosno obnoviteljskog pokreta Crkve, koji je započeo i proklamirao Tridentski sabor. Radnja koja se tek treba dogoditi na kipu, dogodila se u biću promatrača kompozicije. Tako je promatračevim posredovanjem ostvareno jedinstvo mjesta, vremena i događaja. Sakralno i profano su sjedinjeni. Čežnja prema Gospodinu, kojom su prožeti zapisi svete Terezije, Teresie Magne, ta snažna »ispovijed svetičine duše«, majstorski je isklesana u mramoru. Bernini je ovjekovječio izraz neraskidivosti svetog zanosa uz svu strast i bol potpune predaje što se oslobađaju u svetičinoj čistoj vjeri. »I duša se, prostrijeljena, zauvijek s Tvorcem srodi.«

Gian Lorenzo Bernini: Ekstaza svete Terezije, kapela Cornaro u crkvi Santa Maria della Vittorija, Rim.

Doba ljubavi HORACIO QUIROGA*

Proljeće Bio je pokladni utorak. Nébel se priključio povorci tek u sumrak. Dok je trgao paket s konfetima, pogledao je u kočiju ispred sebe. Zapanjilo ga je lice koje nije zamijetio prethodnu večer te je upitao prijatelje: – Tko je ona? Ne čini se ružna. – Dođavola! Predivna je. Mislim da je nećakinja doktora Arrizabalage, ili tako nešto. Stigla je jučer, čini mi se... Nébel je pomno uperio pogled u lijepo stvorenje. Bila je to još vrlo mlada djevojka, čak ne starija od četrnaest godina, ali spremna za udaju. Ispod vrlo tamne kose naziralo se izrazito bijelo lice, poput onoga bijeloga i zaglađenog porculana, koje pripada samo najprofinjenijoj puti. Velike plave oči,obrubljene crnim trepavicama, rastezale su se do sljepoočica. Možda malo razmaknute, što je pod glatkim čelom odavalo profinjenost ili veliku tvrdoglavost. Upravo njezine oči, takve kakve su bile, davale su žar njezinoj ljepoti. Kada ih je Nébel osjetio zaustavljene na svojima, ostao je zaslijepljen. – Kakva divota! – promrmljao je prikovan koljenom na jastuk kočije. Odmah zatim konfeti su poletjeli prema kočiji. Obje kočije bile su povezane lancem od papira i kad bi joj se ukazala prilika, osmjehivala bi se uglađenom momku. Ali tu se već radilo o nedostatku poštovanja prema ljudima, kočijašima, pa čak i kočiji; jer konfeti su letjeli bez prestanka. U toj mjeri da su se dvije osobe koje su sjedile straga okrenule i, doduše osmjehujući se, pažljivo promotrile rasipnika. * Urugvajski pisac (1878.-1937.), jedan od najvećih latinoameričkih majstora kratke priče. Utjecao na Cortàzara, Màrqueza i na tzv. magijski realizam. Potpuno je nepoznat i nepreveden u Hrvatskoj. Napisao je više od dvjesto priča koje su ušle u najpoznatiju zbirku Priče o ljubavi, ludilu i smrti. Još se izdvajaju knjige Anakonda, Priče iz prašume, Pustinja...

42

HORACIO QUIROGA

– Tko su oni? – tiho je upitao Nébel. – Doktor Arrizabalaga... Zasigurno ga ne poznaješ. A ona je majka tvoje odabranice... doktorova šogorica. Kao nakon ispitivanja, Arrizabalaga i gospođa iskreno su se nasmijali tom izobilju mladosti, a Nébel je bio uvjeren da ih mora pozdraviti, na što mu je tercet uzvratio vedro i susretljivo. Bio je to početak idile koja je trajala tri mjeseca i kojoj je Nébel pridonio obožavanjem koje je pristajalo njegovoj strastvenoj adolescenciji. Dok je povorka odmicala, a u Concordiji se nastavljala u nedogled, Nébel je neprestano pružao ruku naprijed, tako žustro da mu je otkopčana manšeta od košulje plesala oko ruke. Sljedećeg dana scena se ponovila, a kako se sada povorka pretvorila u noćnu bitku cvijećem, Nébel je u četvrt sata ispraznio četiri goleme košarice. Arrizabalaga i gospođa su se smijali i često okretali, a djevojka gotovo nije skidala pogled s njega. On je, pak, bacio očajnički pogled na prazne košarice. Ali na jastuku kočije ostala je još jedna, a u njoj siroti rukovet nevena i domaćih jasmina. Nébel je iskočio s njim preko kotača kočije, umalo iščašivši gležanj, i zadihan i natopljen znojem potrčao prema drugoj kočiji te je u zanosu u tren oka predao djevojci buketić. Ona je ishitreno zatražila još jedan, ali on ga nije imao. Njezina se pratnja nasmijala. – Ludice! – reče joj majka pokazujući joj na grudi. – Tu imaš jedan! Kočija je potegnula u kas. Nébel, koji se tužno spustio sa stremena, potrčao je i dosegnuo buketić koji mu je tijelom isturenim iz kola pružala djevojka. Nébel je stigao prije tri dana iz Buenos Airesa, gdje je maturirao. Ondje je boravio sedam godina, tako da je njegovo poznavanje društvenog života Concordije bilo neznatno. Trebao je ostati još petnaest dana u svojemu rodnom gradu uživajući u potpunom spokojstvu duše, ako ne i tijela. A on je već drugoga dana izgubio sav razum. Ali, usprkos tome, kakvoga li oduševljenja! – Kakvoga li oduševljenja! – ponavljao je misleći pritom na onu zraku sunca, cvijet i žensko meso koje je dopiralo do njega iz kočije. Osjećao se istinski i duboko zaslijepljeno i ponajviše zaljubljeno. Kad bi ga ona samo htjela!... Bi li ga htjela? Kako bi si razjasnio, Nébel se više od buketa na njezinim grudima uzdao u omamljenu užurbanost kojom je djevojka tražila da joj nešto da. Nedvojbeno je izazvao sjaj u njezinim očima kada ga je ugledala da trči, zatim nestrpljivo iščekivanje kojim ga je dočekala, pa ta mekoća mladih grudi kada joj je pružio buketić.

Doba ljubavi

43

I sada, da zaključimo! Sljedećeg dana ona je putovala u Montevideo. Što ga briga za ostalo, Concordiju, prijatelje iz djetinjstva, vlastitog oca? Ići će s njom barem do Buenos Airesa. Doista su zajedno otputovali, i za to vrijeme Nébel je dosegnuo najviši stupanj strasti koji može doseći jedan romantični mladić, osamnaestogodišnjak, koji se osjeća voljenim. Majka je prihvatila gotovo dječju idilu s ljubaznim zadovoljstvom i često se smijala dok ih je promatrala kako malo govore, neprestano se osmjehuju i beskonačno gledaju. Rastanak je bio brz jer Nébel nije htio izgubiti posljednji znak razboritosti koji mu je preostao i prepriječiti joj put. One će se vratiti u Concordiju na zimu, možda za jedno godišnje doba? Hoće li i on? »Oh, kako se ne bih vratio!« I dok se Nébel polako udaljavao od pristaništa, svako malo se okrećući, ona ga je grudima naslonjenim na ogradu broda i pognute glave pratila pogledom, a mornari su s mostića upućivali osmijehe toj idili – i još uvijek kratkoj haljini izrazito nježne djevojke.

Ljeto 1.

Nébel se 13. lipnja vratio u Concordiju, i premda je od prvog trenutka znao da je Lidia ondje, proveo je tjedan dana ne zabrinjavajući se ni previše ni premalo zbog nje. Četiri mjeseca izdašan su rok za munju strasti i jedva da je u ustajaloj vodi njegove duše posljednji sjaj uspio namreškati samu ljubav. Da, osjećao je znatiželju prema njoj. Sve dok ga jedan nevažni događaj, povrijedivši njegovu taštinu, nije ponovno privukao. Prve nedjelje, Nébel je kao i svi dobri momci iz mjesta na uglu čekao završetak mise. Naposljetku, možda i posljednje, uspravne i pogleda uperenoga ispred sebe, Lidia i njezina majka prošle su pokraj reda momaka. Kad ju je ponovno vidio, Nébel je osjetio kako mu razjapljene oči, u svoj svojoj punoći, gutaju taj naprasito obožavani lik. Gotovo je s bolnom žudnjom čekao trenutak u kojemu će ga njezine oči, u naglom bljesku sretnog iznenađenja, prepoznati u skupini. Ali prošla je sa svojim ledenim pogledom uperenim ispred sebe. – Izgleda da te se više ne sjeća – obratio mu se prijatelj koji je pokraj njega pratio događaj. – Ne baš! – nasmijao se on. – A to je šteta jer djevojka mi se uistinu svidjela.

44

HORACIO QUIROGA

Kad je ostao sam, isplakao je svoju nesreću. I sad ju je opet vidio! Kako, kako li ju je samo volio cijelo vrijeme, on koji je mislio da je se neće više sjećati! I završeno je! – Bum, bum, bum! – ponavljao je i ne primjećujući. – Bum! Sve je gotovo! No iznenada se upita: – Što ako me nije vidjela?... Naravno! Ma naravno! Lice mu je ponovno oživjelo te je prihvatio tu pustu mogućnost s dubokim uvjerenjem. U tri sata zakucao je na vrata doktora Arrizabalage. Njegov naum bio je jednostavan: obratit će se odvjetniku s nekom bijednom izlikom pa je možda i vidi. Bila je tamo. Odgovor na zvono bio je iznenadan trk po dvorištu, a da bi se obuzdala, Lidia se morala pridržati za staklena vrata. Ugledala je Nébela, vrisnula i, prikrivajući rukama jednostavnost svoje odjeće, još brže utekla. Trenutak kasnije, majka je otključala savjetovalište te je primila svojega starog znanca s još većim zadovoljstvom nego prije četiri mjeseca. Nébel je bio vrlo polaskan. Budući da se gospođa nije zabrinjavala oko njegovih pravnih briga, Nébelu bi bilo tisuću puta ugodnije u prisutnosti odvjetnika. Unatoč svemu, hodao je po žeravici preuzavrele sreće. Budući da je imao osamnaest godina, htio je jedanput, bez ograničenja, uživati nasamo u beskonačnoj sreći. – Tako brzo, već! – izustila je gospođa. – Nadam se da ćemo imati zadovoljstvo vidjeti vas opet... Zar ne?... Zar ne? – Oh, da, gospođo! – Svima u kući bilo bi zadovoljstvo... Pretpostavljam, svima! Želite li da se posavjetujemo? – nasmijala se majčinski podrugljivo. – Oh, svim srcem! – odgovorio je Nébel. – Lidia! Dođi na trenutak! Ovdje je netko koga poznaješ. Lidia je došla kada je on već bio na nogama. Pošla je ususret Nébelu, očiju iskričavih od sreće i, uz šarmantnu nespretnost, pružila mu veliki buket ljubica. – Ako ne zamjerate – nastavila je majka – možete dolaziti svakog ponedjeljka... Što kažete? – To je vrlo malo, gospođo! – odgovorio je mladić. – I petkom... ako dopustite? Gospođa je prasnula u smijeh. – Kakva ishitrenost! Ne znam... Vidjet ćemo što kaže Lidia. Što kažeš, Lidia?

Doba ljubavi

45

Dijete koje nije skidalo svoje nasmijane oči s Nébela, odgovorilo je da se slaže, izravno u lice, budući da je njemu dugovala odgovor. – Odlično, onda do ponedjeljka, Nébel. Nébel se usprotivio: – Ne biste li mi dopustili da se vratim večeras? Danas je poseban dan... – Dobro! I večeras, također! Otprati ga, Lidia. Nébel, u ludoj potrebi za kretanjem, pozdravio se na licu mjesta i pobjegao sa svojim buketom, čiji se kraj sav rastopio, i odlebdio u sedmo nebo od sreće. 2.

Tijekom dva mjeseca, svakog trenutka kada bi se vidjeli, u svaki sat koji bi bili razdvojeni, Nébel i Lidia su se obožavali. Za njega, romantičara koji proživljava bolnu melankoliju već na pojavu sitne kiše što zamračuje dvorište, to stvorenje, anđeoskog lica, plavih očiju i rano sazrele punoće, moralo je utjelovljavati moguću srž savršenstva. Za nju, Nébel je bio muževan, dobar i pametan momak. Nad njihovom ljubavi nije bilo oblaka osim manjka Nébelovih godina. Mladić je ostavio školovanje, karijeru i ostale suvišnosti po strani te se htio oženiti. Očito, za njega su postojale samo dvije stvari: bilo mu je posve nemoguće živjeti bez Lidie i nije znao kako će nastaviti dalje ako ona ne pristane. Predosjećao je, točnije, osjećao je da će se žestoko nasukati. Njegov otac, kojemu se uistinu nije svidjela Nébelova godina potraćena na karnevalsku ljubav, morao je nadasve snažno tome stati na kraj. Krajem kolovoza konačno je razgovarao sa sinom. – Čuo sam da i dalje odlaziš u kuću Arrizabalage. Je li to istina? Jer ti mi se nisi udostojao reći ni riječ. Nébel je primijetio cijelu oluju u toj dostojanstvenoj formi i glas mu je malo zadrhtao dok je odgovarao. – Da, nisam ti ništa rekao, tata, zato što znam da ti se ne sviđa kad ti o tome govorim. – Ma! Kako bi mi se sviđalo? Ti doista moraš pronaći posao... Ali zanima me koji je tvoj status. Odlaziš li u tu kuću kao mladoženja? – Da. – I oni te službeno prihvaćaju? – Mislim da da... Otac ga je fiksirao pogledom i lupkao po stolu. – Dobro! Odlično!... Slušaj me, jer moja je dužnost da ti pokažem put. Znaš li dobro što činiš? Jesi li razmišljao o tome što se može dogoditi?

46

HORACIO QUIROGA

– Dogoditi?... Što? – Da oženiš tu djevojku. Ali pogledaj, već si u dobi kada možeš barem razmisliti. Znaš li tko je ona? Odakle potječe? Poznaješ li nekoga tko zna kakav život vodi u Montevideu? – Tata! – Da! Čime se tamo bave? Bah! Ne pravi takve grimase... Ne mislim na tvoju... djevojku. Ona je dijete, i kao takva ne zna što radi. Ali, znaš li od čega oni žive? – Ne! Niti me zanima, čak ni zbog činjenice da si mi otac... – Bah, bah, bah! Ostavi to za kasnije. Ne govorim ti kao otac, nego kao pošten čovjek. Budući da te toliko ljuti što te to pitam, provjeri u bilo koga u kakvom je odnosu majka tvoje djevojke sa svojim šogorom, samo pitaj! – Da, znam što mu je ona... – Ah, znaš da je Arrizabalagina ljubavnica? I da on ili netko drugi financira kuću u Montevideu? A ti si tako hladan! – ...! – Da, znam! Tvoja djevojka nema nikakve veze s tim, znam! Nema ljepšeg poriva od tvojega... Ali budi oprezan jer može biti prekasno... Ne, ne, smiri se! Nije mi namjera uvrijediti tvoju djevojku, i kako sam ti već rekao, vjerujem da ipak nije zatrovana gnjileži kojom je okružena. Ako je njezina majka želi prodati za brak ili prije za bogatstvo koje ćeš naslijediti kad umrem, reci joj da stari Nébel nije za takvu trgovinu i bolje neka ga vrag nosi nego da na takvo što pristane. Ništa više ti nisam htio reći. Mladić je jako volio oca bez obzira na njegov karakter; izišao je vrlo gnjevan što nije mogao istresti bijes koji je bivao toliko žestok koliko ga je i sam smatrao neopravdanim. Prolazilo je vrijeme, a on to nije zaboravio. Djevojčina majka bila je Arrizabalagina ljubavnica još za vrijeme života svojega muža, i još četiri ili pet godina kasnije. Viđali su se iz dana u dan, ali starog raskalašenika, sada već obilježenog artritisom kao boležljivog neženju, šogorica nije ni izbliza cijenila kao što se očekivalo; i ako je nastavljao pratiti majku i kćer, činio je to iz neke vrste samilosti kao bivši ljubavnik na razini podle sebičnosti, a prije svega kako bi potvrdio aktualna ogovaranja koja su mu pumpala taštinu. Nébel je izazivao majku; uznemiren poput dječaka koji luduje za udanim ženama prisjećao se kako je u noći, dok su priljubljeni prelistavali Ilustracije, u iznenadnoj pojavi napetosti osjetio duboko isparavanje požude koja je izbijala iz čitava tijela koje ga je dodirivalo. Kada je

Doba ljubavi

47

podignuo glavu, Nébel je ugledao njezin omamljeni pogled polagano zaustavljen na njegovu. Je li se prevario? Bila je zastrašujuće histerična, ali uz neobične eksplozivne napadaje; poremećeni živci bubnjali su prema unutra, a iznutra je dopirala bolesna ustrajnost u gluposti i iznenadno napuštanje uvjerenja; a u općoj malaksalosti koja je prethodila napadaju, progresivnoj grčevitoj tvrdoglavosti, stvarala se gomila apsurdnosti. Zloupotrebljavala je morfij zbog očajničke potrebe i otmjenosti. Imala je trideset sedam godina, bila je visoka, imala je pune i jarkocrvene usne koje je neprekidno vlažila. Iako nevelike, oči su zbog oblika i dugih trepavica djelovale suprotno, ali bile su divne i hladne i plamteće. Šminkala se. Odijevala se, kao i kćer, s mnogo ukusa, a u tome je, bez sumnje, bila njezina najveća privlačnost. Vjerojatno je kao žena duboko očaravala, ali sada je histerija dobro nagrizla njezino tijelo, budući da je imala bolesnu utrobu. Nakon gutljaja morfija, oči su joj se zamaglile i preko spojenih usnica i okruglog kapka objesio se tanak splet bora. Unatoč tome, ista histerija koja joj je potrošila živce bila je pomalo čudesna živež koja joj je održavala jedrinu. Duboko je voljela Lidiju; i s histeričnim buržoaskim moralom bila bi u stanju iskvariti svoju kćer samo da je učini sretnom, odnosno, da joj priskrbi ono što bi nju usrećilo. Zato je uznemirenost Nébelova oca zbog tog odnosa doticala sinovljeve najtanje ljubavne niti. Kako je umakla Lidia? Jer su čistoća njezine kože i iskrena strast djevojke koja se ukazala s predivnom slobodom plamtećeg pogleda, bile, ne više ispit nevinosti, već odskok prema uzvišenom užitku prema kojemu se Nébel trijumfalno uspinjao da bi iz šake istrgnuo istrunulu biljku, cvijet koji mu je darovala. To uvjerenje bilo je toliko snažno da je Nébel nije nikada poljubio. Jednog poslijepodneva, nakon ručka, dok je prolazio pokraj Arrizabalagine kuće, osjetio je ludu želju da je vidi. Njegova sreća bila je potpuna, zatekao ju je samu, u dugoj haljini, s uvojcima preko obraza. Budući da ju je Nébel zadržao uza zid, ona se, smijući i prikovana, naslonila na zid. A mladić je, nasuprot nje, gotovo je dotičući, osjetio u svojim nepomičnim rukama ogromnu sreću neokaljane ljubavi koju je tako lako mogao uprljati. Ali tek onda kada postane njegova žena! Nébel je požurivao vjenčanje koliko je mogao. Njegova netom stečena dobna osposobljenost zakonski mu je dopuštala da podnese troškove. Nedostajao je očev pristanak, a njezina majka ubrzala bi tu potankost.

48

HORACIO QUIROGA

Njezin suviše sumnjiv položaj u Concordiji zahtijevao je društvenu sankciju koja je morala otpočeti, dakako, od budućeg svekra njezine kćeri. A ona je ponajprije željela poniziti, prisiliti buržoaziju da poklekne pred istim onim slabostima zbog kojih su je prezreli. Već je nekoliko puta pred budućim zetom dosegla vrhunac aluzijama na »mog svekra«..., »moju novu obitelj«..., »šogoricu moje kćeri«. Sve dok se jednog dana nije zapalio plamen. Nébel je odredio 18. listopad za dan vjenčanja. Preostalo je još nešto više od mjesec dana, ali majka je mladiću jasno dala do znanja da želi vidjeti njegova oca još te večeri. – Teško – odgovorio joj je Nébel nakon grobne tišine. – Ne voli izlaziti po noći... To nikada ne čini. – Ah! – samo je uzviknula majka i nakratko se ugrizla za usnicu. Uslijedila je nova pauza, ali već s nekim predosjećajem. – Zašto se ne biste vjenčali tajno? – Oh! – ukočeno se nasmijao Nébel – Moj otac ni u takav brak ne vjeruje. – I što onda? Opet je zavladala tišina, ali žešća. – Vaš otac ne želi biti na vjenčanju zbog mene? – Ne, ne gospođo! – uzviknuo je naposljetku nestrpljivo Nébel. – To je do njega... Razgovarat ću s njim ponovno, ako želite. – Ako ja želim? – nasmijala se majka šireći nosnice. – Činite što vas je volja... Možete li sada otići, Nébel? Nisam dobro. Nébel je izišao duboko ozlovoljen. Što li će reći ocu? On se cijelo vrijeme usrdno opirao takvom braku pa je Nébel već usvojio način kako da se ne osvrće na to. – Možeš to učiniti, i sve drugo što ti padne na pamet, ali moj pristanak da ti ta metresa postane punica nećeš dobiti nikada! Nakon tri dana Nébel je odlučio razbistriti već jednom to stanje i za to je iskoristio trenutak kad Lidia nije bila prisutna. – Razgovarao sam s ocem – započeo je Nébel – te mi je rekao da je potpuno neizvedivo da on bude na vjenčanju. Majka je malo problijedjela dok su joj se oči u iznenadnom blijesku razvukle do sljepoočica. – Ah! A zašto? – Ne znam – muklo je odgovorio Nébel. – Dakle... vaš gospodin otac se boji da se ne uprlja ako ovamo kroči nogom. – Ne znam! – ponovio je opet tvrdoglavo.

Doba ljubavi

49

– To je neosnovana uvreda što nam radi taj gospodin! Što si je umislio? – dodala je povišenim tonom i drhtavih usana. – Tko je on da se tako pravi važan? Nébel je u tom trenu osjetio udarac bičem duboko po svojemu obiteljskom stablu. – Što mu je, ne znam! – odgovorio je sada prenagljeno. – Ali ne samo da odbija prisustvovati, nego ne daje ni pristanak. – Što? Što odbija? I zašto? Tko je on? Zar je najovlašteniji za to!? Nébel je ustao: – Vi ne... Ali i ona je ustala. – Da, on! Vi ste još dijete! Pitajte ga kako je stekao bogatstvo, ukrao ga je svojim strankama! A takvo držanje! Vaša besprijekorna obitelj, bez mrlje, time si puni usta! Vaša obitelj!... Pitajte ga koliko je zidova morao preskočiti da bi spavao sa svojom ženom prije braka! Da, i onda mi dolazi sa svojom obitelji!... Dobro, idite, do ovdje mi je licemjerja! Sretno! 3.

Nébel je četiri dana bio duboko potišten. Što je mogao očekivati nakon onoga što se dogodilo? Peti dan u sumrak primio je pismo: »Octavio, Lidia je prilično bolesna i samo je vaša prisutnost može umiriti. Maria S. Arrizabalaga« Bila je to, bez sumnje, smicalica. Ali ako je njegova Lidia uistinu... Krenuo je iste večeri. Majka ga je primila toliko diskretno da je Nébel ostao začuđen, bez pretjerane ljubaznosti i bez izraza grešnice koja moli za oprost. – Ako je želite vidjeti... Nébel je ušao za majkom i ugledao svoju obožavanu ljubav u krevetu, svježeg nenapudranog lica koje može imati samo četrnaestogodišnjakinja i skupljenih nogu. Sjeo je pokraj nje. Majka je uzalud čekala da izmijene koju riječ, no oni nisu činili ništa osim što su se gledali i smješkali. Iznenada je Nébel osjetio da su sami, ali slika majke bjelodano se ukazala: »Išla je za tim da u zanosu svoje ponovno osvojene ljubavi izgubim glavu i prisili me na brak.« Ali u tih četvrt sata krajnjeg užitka, udaljen od plaćanja mjenice za brak, momak od osamnaest godina osjetio je, kao i onaj put pokraj zida, ni najmanje umrljan užitak čiste ljubavi u posvemašnjem okružju poetične idile.

50

HORACIO QUIROGA

Samo je Nébel mogao izreći koliko velika je bila njegova obnovljena sreća nakon brodoloma. Zaboravio je majčinu eksploziju kleveta, razjarenu žudnju za uvredama onih koji to ne zaslužuju. Ali najhladnije je odlučio da će udaljiti majku iz svojega života jednom kada se vjenčanju. Sjećanje na njegovu nježnu, neiskvarenu i nasmijanu zaručnicu na krevetu, na kojemu mu se ponudio skučeni rub, budilo je želju za potpunom razbludnosti, ali on s nje još nije ukrao ni najmanji dijamant. Sljedeće večeri kada je stigao do Arrizabalagine kuće, Nébel je zatekao predvorje u mraku. Nakon podužeg vremena, služavka je odškrinula vrata. – Izišli su? – upitao je začuđeno. – Ne, idu u Montevideo... Otišli su u Salto spavati na brod. – Aha! – promrmljao je Nébel užasnuto. Još uvijek se nadao. – A doktor? Mogu li razgovarati s njim? – Nije kod kuće. Otišao je u bar nakon večere. Kada je ostao sam nasred mračne ulice, Nébel je podigao i mrtvački klonulo zabacio ruke. Sve je gotovo! Njegova radost, njegova dan ranije obnovljena i ponovno i zauvijek izgubljena sreća! Predosjećao je da ovoga puta nema spasa. Majčini su živci poiskakali do ludila, poput tipki, i on više ništa nije mogao učiniti. Hodao je do ugla i od tamo se, nepomičan pod svjetiljkom, glupo zagledao u ružičastu kuću. Prošetao se po četvrti i vratio se da bi se opet zaustavio ispod svjetiljke. Nikad, nikad više! Do pola dvanaest je ponavljao isto. Napokon se uputio kući i napunio revolver. Ali jedno sjećanje ga je zaustavilo: prije nekoliko mjeseci bio je obećao jednom njemačkom crtaču da će ga prije nego što se jednog dana ubije (Nébel je bio adolescent) otići posjetiti. Sa starim vojnikom iz Guillerma povezivalo ga je čvrsto prijateljstvo utemeljeno na dugim filozofskim raspravama. Sljedećeg jutra, vrlo rano, Nébel je pokucao na vrata njegove bijedne sobe. Izraz njegova lica bio je suviše jasan. – Zar sada? – upitao ga je prijatelj očinski, energično mu pruživši ruku. – Pst! U svakom slučaju!... – odgovorio je mladić gledajući ustranu. Zatim mu je crtač izrazito smireno ispričao svoju vlastitu ljubavnu dramu. – Pođi kući – zaključio je – i ako do jedanaest sati ne promijeniš odluku, vrati se k meni na ručak, ako ga uopće bude bilo. A nakon toga radi što poželiš. Obećaješ?

Doba ljubavi

51

– Obećajem – odgovorio je Nébel uzvrativši mu prisan stisak ruke sa željom da zaplače. Kod kuće ga je dočekalo pismo. Bilo je od Lidie. »Poštovani Octavio, moje očajanje ne može biti veće. Mama je ustvrdila da ću, ako se udam za vas, trpjeti mnoge patnje, te sam, kao i ona, shvatila da je najbolje da se raziđemo, ali obećajem da vas nikada neću zaboraviti. Tvoja Lidia« – Ah, moralo je tako biti! – zavapio je mladić, istodobno zastrašeno promatrajući svoje izmijenjeno lice u ogledalu. Majka je utjecala na pismo, ona i njezino prokleto ludilo! Lidia nije mogla ništa drugo osim ga napisati, sirota potresena djevojka, isplakala je svu svoju ljubav dok ga je sastavljala. – Ah, kad bih je samo mogao jednom vidjeti, reći joj kako sam je volio, koliko je sad volim, ljubav mog života!... Drhteći je otišao do noćnog ormarića i uzeo revolver, ali se sjetio novog obećanja te je dugo tamo ostao stojeći i noktom uporno čisteći mrlju na bubnju revolvera.

Jesen Tek što se jednoga popodneva u Buenos Airesu Nébel ukrcao na tramvaj, vozilo se zaustavilo izvan uobičajenog reda. Nébel, koji je čitao, napokon je okrenuo glavu. Neka žena sporih i teških koraka gurala se među sjedala. Nakon što je kratko pogledao nelagodnu osobu, Nébel je nastavio čitati. Gospođa je sjela do njega te je pomno promotrila svojeg susjeda. Iako je povremeno osjetio strani pogled na sebi, nastavio je čitati. Na kraju se umorio te je podigao začuđeno lice. – Učinilo mi se da ste to vi – uskliknula je gospođa – iako sam dvojila... Ne sjećate me se, zar ne? – Sjećam – odgovorio je Nébel otvarajući oči. – Gospođa Arrizabalaga... Primijetila je Nébelovu iznenađenost te se nasmijala kao stara kurtizana koja se još uvijek htjela svidjeti mladiću. Od one – koju je Nébel upoznao prije jedanaest godina – samo su preostale oči, iako upale i klonule. Žuta koža koja je u sjeni poprimala zelenkaste tonove cijepala se u prašnjave brazde. Jagodice su sada iskakale, a uvijek pune usne služile su da prikriju pokvareno zubalo. Ispod omršavjela tijela nazirao se živi morfij koji je tekao kroz iscrp-

52

HORACIO QUIROGA

ljene živce i vodenaste arterije te je pretvorio u skelet elegantnu ženu koja je nekoć pokraj njega listala Ilustracije. – Da, vrlo sam ostarjela... i bolesna sam, imala sam bubrežni napad... A vi ste – dodala je gledajući ga nježno – uvijek isti! Nemate još ni trideset godina, zar ne?... Lidia je također ista. Nébel je podigao pogled: – Nije udana? – Nije... Kako li će se samo veseliti kada joj ispričam! Zašto joj ne biste pružili to zadovoljstvo, sirotoj? Ne želite li nas posjetiti? – Vrlo rado... – promrmljao je Nébel. – Da, dođite brzo; znate koliko smo vam značili... Dakle, Boedo, 1483; stan 14... Naša pozicija je tako jadna... – Ah! – usprotivio se, dižući se prema izlazu. Obećao je navratiti ubrzo. Dvanaest dana kasnije Nébel se morao vratiti u šećeranu, ali je prije toga htio ispuniti obećanje. Otišao je onamo, u sirotinjski stan na periferiji. Primila ga je gospođa Arrizabalaga dok se Lidia malo uređivala. – Dakle, jedanaest godina! – primijetila je opet majka – Kako vrijeme prolazi! Mogli ste imati bezbroj djece s Lidijom! – Svakako – nasmijao se Nébel, osvrćući se uokolo. – Ah! Nismo baš dobro! A kako li je tek samo uređena vaša kuća... Stalno čujem priče o vašem trstiku... Je li to vaše jedino imanje? – Da... U Entre Ríosu, također... – Kako li ste sretni! Kada bih mogla... Oduvijek sam željela provesti nekoliko mjeseci na selu, a uvijek je ostalo samo na želji! Zašutjela je i usmjerila leteći pogled prema Nébelu. A on je stisnutog srca oživljavao jasne doživljaje jedanaest godina pohranjene u duši. – I sve to zbog nedostatka povezanosti... Tako je teško imati prijatelja u tim uvjetima! Nébelovo se srce sve jače stezalo. Lidia je ušla. Promijenila se. Vrlo se promijenila. Čari nevinosti i svježine četrnaestogodišnjakinje više se ne nalaze u dvadesetšestogodišnjoj ženi. Ali i dalje je bila lijepa. Njegov muški instinkt nanjušio je njezin omlohavljeni vrat, pitomu mirnoću njezina pogleda i sve ono neobjašnjivo što čovjeku otkriva već uživanu ljubav, koju je trebao sačuvati bdijući zauvijek nad sjećanjem na Lidiju kakvu je poznavao. Pričali su o trivijalnim stvarima, savršeno diskretno kao što priliči zrelim osobama. Kada je opet nakratko izišla, majka je nastavila:

Doba ljubavi

53

– Da, malo je slaba... Kada samo pomislim kako bi se na selu odmah oporavila... Slušajte, Octavio, dopuštate li mi da budem iskrena s vama? Znate da sam vas voljela kao sina... Ne bismo li mogle provesti neko vrijeme na vašem imanju? Kako bi to samo godilo Lidiji! – Oženjen sam – odgovorio je Nébel. Dotadašnji izraz gospođina lica promijenio se u svoju suprotnost, na trenutak je njezino razočaranje bilo iskreno, ali odmah je prekrižila svoje smiješne ruke. – Vi ste oženjeni! Ah, kakva nesreća, kakva nesreća! Oprostite, znate!... Ne znam što govorim... Vaša supruga živi s vama u šećerani? – Da, uglavnom... Trenutno je u Europi. – Kakva nesreća! Hoću reći... Octavio! – dodala je otvarajući ruke sa suzama u očima. – Vama mogu reći, vi ste mi bili kao sin... Na rubu smo bijede! Zašto ne želite da dođem s Lidijom? Ispovjedit ću vam se kao majka – zaključila je uz gnjeckav osmijeh i ublažila glas. – Vi dobro poznajete Lidijino srce, nije li tako? Pričekala je odgovor, ali Nébel je šutio. – Da, poznajete ga! Mislite li da je Lidia žena koja je u stanju zaboraviti da je voljela? Laganim migom pojačala je ulagivanje. Nébel je odjednom shvatio u kakav je ponor nekoć mogao upasti. To je i dalje bila ista majka, ali sada poražena. Nadvladali su je vlastita stara duša, morfij i siromaštvo. A Lidia... Kada ju je ponovno ugledao, osjetio je navalu želje za tom ženom čije je grlo već uzdisalo, a tijelo drhtalo. Prije sporazuma o trgovini koji su mu ponudili, bacio se u ruke tom neobičnom osvajanju koje mu je predodredilo sudbinu. – Ne znaš, Lidia? – provalila je majka radosno kad joj se vratila kćer. – Octavio nas poziva da provedemo neko vrijeme na njegovu imanju. Kako ti to zvuči? Lidia je nakratko skupila obrve i povratila vedrinu. – Jako dobro, mama... – Ah! Ne znaš što još priča? Oženjen je. A još je tako mlad! Mi smo mu gotovo kao obitelj... Lidia je opet usmjerila pogled na Nébela i na trenutak ga je gledala s bolnom težinom. – Koliko dugo? – promrmljala je. – Četiri godine – odgovorio je tiho. Usprkos svemu, nedostajalo mu je snage da je pogleda.

54

HORACIO QUIROGA

Zima 1.

Nisu otputovali zajedno zbog Nébelova posljednjeg premišljanja budući da su ga na toj liniji svi poznavali; ali kada su izišli s kolodvora, zajedno su se ukrcali na privatnu kočiju. Kada bi Nébel ostao sam u šećerani, od kućne posluge ne bi zadržao nikoga osim stare Indijke, jer je, unatoč umjerenosti, njegova supruga povela sa sobom svu služinčad. Tako da je odanoj urođenici svoju pratnju predstavio kao staru tetu i njezinu kćer koje su došle povratiti izgubljeno zdravlje. Druga strana nije bila ništa manje uvjerljiva. Gospođa je počela padati od vrtoglavice. Nastupila je žestoko, noge su joj postale nestabilne i otežale, a izrazom lica vapila je za morfijem kojega se odrekla na četiri sata na Nébelovu molbu. Taj živući leš vrištao je za ubrizgavanjem. Nébel, koji je prekinuo studij nakon očeve smrti, znao je dovoljno da bi mogao predvidjeti ubrzanu katastrofu; duboko napadnut bubreg katkad bi proizveo opasne zastoje rada, a morfij bi to samo ubrzao. Još u autu, ne mogavši više izdržati, gospođa je promatrala Nébela crkavajući od jada. – Ako mi dopustite, Octavio... Ne mogu više! Lidia, pomakni se naprijed. Kći je smireno zaklonila majku, a Nébel je čuo šuštanje nasilno odgrnute robe koja je oslobodila mišić za ubod. Oči su joj planule, a punoća života je poput maske prekrila samrtno lice. – Sad sam dobro... Kakva sreća! Osjećam se dobro. – Trebali biste se toga ostaviti – rekao je oštro Nébel, gledajući je postrance. – Kad stignemo, bit će još gore. – Ah, ne! Radije bih isti tren umrla. Nébel je cijeli dan bio zlovoljan i odlučio je da neće, koliko je to bilo moguće, u Lidiji i njezinoj majci gledati ništa više osim dvije jadne bolesnice. Ali kako je padala noć, i kao što zvijeri u ovo doba počinju oštriti pandže, muška gorljivost počela mu je opuštati remen u slabašnim drhtajima. Rano su večerali, budući da je majka, slomljena, htjela otići na počinak. Nije bilo načina da popije čak ni malo mlijeka. – Joj! Odvratno! Ne mogu ga progutati. Zar želite da žrtvujem posljednje godine svojega života sada kada mogu umrijeti sretna? Lidia nije ni trepnula. S Nébelom je izmijenila nekoliko riječi i tek nakon ispijene kave njegov pogled zadržao se na njezinu, ali Lidia je svoj odmah spustila.

Doba ljubavi

55

Četiri sata kasnije Nébel je u tišini otvorio vrata Lidijine sobe. – Tko je? – iznenada je zazvonio uznemireni glas. – Ja sam – jedva je promrmljao Nébel. Nakon njegovih riječi uslijedilo je micanje posteljine, kao kad netko naglo sjedne na krevet, a zatim je ponovno zavladala tišina. Ali kada je Nébelova ruka u mraku napipala hladnu ruku, tijelo joj je zadrhtalo u snažnom trzaju. ... Zatim se iz tromosti, pokraj žene koja je već spoznala ljubav i prije nego što je on došao, iz najskrovitijeg dijela duše iznjedrio sveti ponos Nébelove adolescencije u kojoj nije ni dotaknuo, ni ukrao nijedan cjelov stvorenju iz čijega je pogleda zračila nevinost. Sjetio se riječi Dostojevskog koje do tog trenutka nije razumio: »Nema ništa ljepše, niti što više krijepi u životu od čistog sjećanja.« Nébel je sačuvao to sjećanje bez mrlje, neokaljanu čistoću svojih osamnaest godina, a sada je ondje ležala, odana grijehu na služavkinom krevetu. Tada je na vratu osjetio dvije teške, mukle suze. Možda se i ona prisjećala... Lidijine suze nizale su se jedna za drugom, natapajući, kao na grobu, prezriv kraj njezina jedinog sna o sreći. 2.

Deset dana život je tekao u zajedništvu, premda je Nébel gotovo cijeli dan izbivao iz kuće. Prema prešutnom dogovoru, Lidia i on rijetko su se sastajali sami i iako su se po noći nastavili viđati, dugo vremena provodili bi u tišini. Lidia je imala mnogo posla oko majke koja je posve pokleknula. Jer raspadnuto se nije dalo obnoviti, kao ni utjecati na opasnost koja bi se uskoro mogla dogoditi. Nébel je pomislio kako bi joj trebalo dokinuti morfij. Ali se suspregnuo kada je jedno jutro naglo ušao u kuhinju i zatekao Lidiju kako ubrzano spušta suknju. U ruci je držala štrcaljku kada je uperila zastrašeni pogled u Nébela. – Već dugo to koristiš? – pitao ju je naposljetku. – Da – promrmljala je Lidia, u grču sklapajući iglu. Nébel ju je još jednom pogledao i slegnuo ramenima. Ipak, budući da je majka zastrašujuće često nastavljala ubrizgavati injekcije kako bi poštedjela boli bubreg, koji je morfijem na kraju ubila, Nébel je odlučio pokušati spasiti tu jadnicu oduzimajući joj drogu.

56

HORACIO QUIROGA

– Octavio! Ubit ćete me! – vapila je promuklo. – Sine, Octavio! Ne bih preživjela jedan dan! – Nećete preživjeti ni dva sata ako vam to prepustim! – odgovorio je Nébel. – Nije važno, Octavio! Daj mi, daj mi morfij! Nébel je dopustio da prema njemu uzaludno pruža ruke te je izišao s Lidijom. – Ti znaš koliko je ozbiljno stanje tvoje majke? – Znam... Rekli su mi liječnici. Zagledao se u nju. – Mnogo je gore nego što pretpostavljaš – Lidia je problijedjela te je odmaknutog pogleda prigušila jecaj ugrizavši se za usnicu. – Ovdje nema liječnika? – promrmljala je. – Ovdje ne, a ni unutar deset milja, ali potražit ćemo ga. Tog popodneva dok su bili sami u blagovaonici stiglo je pismo i Nébel ga je otvorio. – Novosti? – upitala je Lidia, nemirno podižući pogled prema njemu. – Da – odgovorio je Nébel, nastavljajući čitati. – Od liječnika? – nastavila je Lidia, još više uznemirena. – Ne, od moje žene – odgovorio je oštro, ne podižući pogled. U deset sati navečer Lidia je dotrčala do Nébelove sobe. – Octavio! Mama umire!... Dotrčali su u sobu bolesnice. Intenzivno bljedilo već joj je umrtvilo lice. Usnice su joj bile suviše nabubrene i plave te je iz njih pobjegla neprirodna riječ, grlena i glasna: – Pla... pla... pla... Nébel je isti tren na noćnom ormariću primijetio gotovo praznu bočicu morfija. – Jasno je da umire! Tko joj je to dao? – pitao je. – Ne znam, Octavio! Malo prije začula sam buku... Vjerojatno ju je išla tražiti u tvoju sobu dok nisi bio ondje... Mama, sirota mama! – pala je jecajući na jadnu ruku koja je visjela do poda. Nébel joj je opipao puls; srce više nije kucalo, a temperatura je padala. Za trenutak su usne ugušile njezin »pla... pla...«, a na koži su joj se pojavile velike ljubičaste mrlje. Umrla je u jedan u noći. Toga poslijepodneva nakon pogreba, Nébel je čekao da se Lidia odjene dok su težaci tovarili kovčege u kočiju. – Uzmi ovo – rekao joj je kada se pojavila, nudeći joj ček na deset tisuća pesosa.

Doba ljubavi

57

Lidia se snažno zatresla, a njezine upaljene oči duboko su se zarile u Nébelove. Ali on je zadržao pogled. – Ludice, uzmi! – ponovio je iznenađeno. Lidia je prihvatila te se sagnula po kovčežić. Nébel se nagnuo nad nju. – Oprosti mi – rekao joj je. – Nemoj me smatrati gorim no što jesam. Neko vrijeme su stajali na stanici, bez riječi, pokraj stepenica od vagona, budući da vlak još nije krenuo. Kada se oglasilo zvono, Lidia mu je pružila ruku, a Nébel ju je načas zadržao u tišini. Zatim ju je, ne puštajući joj ruku, uhvatio oko struka i strastveno je poljubio u usta. Vlak je otišao. Nepomičan, Nébel je pogledom pratio prozorčić koji se sve više gubio. Ali Lidia se nije pojavila. Sa španjolskoga prevela Dora Jelačić Bužimski

Aforizmi

Čekajući Godota policija je usput uhitila nekoliko švercera. Da se na greškama uči političari bi bili vrhunac učenosti.

0

Aforizmi

Danas čovjek, sutra bankar. Nikada oboje u isto vrijeme. Dobro je prošao – drugi bi suci za takavo djelo korupcije tražili mnogo više. Tri tisuće godina nedoumice – je li kod Ikara važnije to što je poletio ili što je pao.

0

Chicago DARIJA ŽILIĆ*

Plava linija podzemne željeznice u Chicagu vozi direktno prema groblju na kojem je pokopana Emma Goldman, velika anarhistica. Nedjeljno prijepodne. Ulazimo u vlak, koji juri brzo prema Forrest Parku. To je posljednja stanica. Nedjeljom vlak je gotovo prazan, pokraj mene sjedi djevojčica koja puše balone od žvakaće gume. Dječak s gitarom čeka pokraj vrata i izlazi na stanici Clark. Gledamo mostove, visoke zgrade, bolnice. Nakon petnaest minuta izlazimo. Toplo je, kao ljetni dan. Pitamo prolaznika za groblje i on nam objašnjava da je udaljeno stotinjak metara. Sjetili smo se da ipak nismo zabilježili grobno mjesto Emme Goldman i već se unaprijed pripremamo za dugotrajno traganje. Spomenici na groblju su u obliku ili obične vodoravne ploče ili su maleni kameni nadgrobni blokovi. Čim smo ušli na groblje, iznenadila nas je ploča na kojoj se jasno ocrtavao smjer kojim valja ići do Emmina spomenika. Prilično sam bila iznenađena, možda nisam očekivala da grad pokazuje brigu za jednu tako subverzivnu osobu kao što je bila Emma. Kada smo došli do njezina groba, uočila sam odmah i nekoliko kamenih ploča na kojima su bila ispisana imena ostalih feministica i boraca za radnička prava, koji su također pokopani na ovom groblju. Zastala sam u nevjerici, sjetila se Emminih govora i eseja, njezinih misli o revoluciji i plesu. Emma. Ruska revolucija i Španjolski građanski rat. Razočarenja i ushiti. Fotografirala sam imena ostalih revolucionara, da kasnije saznam nešto više o njihovu radu, i potom smo se svi skupa, moji prijatelji i ja, vratili do stanice i pošli vlakom u suprotnom smjeru koji vodi do aerodroma O’Hara. Kroz prozor sam gledala zgrade, rijeku i pomislila: Chicago, sve je to Chicago. Visoke tamne zgrade koje u predvečerje prekriva para koja se diže iz velikog jezera Michigen. I s druge strane, radnički pokret, socijalni bunt, prvi * Hrvatska pjesnikinja, esejistica i kritičarka (Grudi i jagode, Pisati mlijekom, Pleši, Modesty, pleši, Muza izvan geta, Paralelni vrtovi ...).

60

DARIJA ŽILIĆ

štrajk još 1886. godine, valovi doseljenika, Čikaška škola sociologije. Supostojanje suprotnosti. Nakon groblja, odlazimo do meksičkog kvarta koji svojom atmosferom podsjeća na film »Mama Huanita«. Vesela latinoglazba koja dolazi iz otvorenih dućana, tacosi na svakom koraku, voće i povrće na štandovima. I muzej. Posjet malom gradskom muzeju posvećenom meksičkoj emigraciji donosi čudo fovističkih boja, maski, slika, drvenih predmeta. Posebno zastajem pred slikama malih angelitosa. Naime, u meksičkoj likovnoj umjetnosti česte su slike umrle djece, jer se vjeruje da su to mali anđeli koji nakon smrti odlaze u neki drugi i bolji svijet. Idući dan posjetila sam i kineski kvart, ali ondje nisam osjetila tu poletnost, niti vedrinu. Naručila sam juhu u malom restoranu, ali prodavačica je rekla da nema te juhe i nije me niti pokušala nagovoriti na drugo jelo. Otišla sam na stanicu, koja vodi prema centru grada, i gledala sam dvoje mladih Kineza kako se grle i fotografiraju. U jednom trenutku došao je brzinom svjetlosti neki teretni vlak i djevojka koja je pozirala svom mladiću jedva je uspjela maknuti se u stranu. Šetala sam i do sveučilišnog Campusa, gdje je te nedjelje bilo mnoštvo ljudi, mahom mladih, i jedna skupina invalida u utrci. U blizini su bili muzeji, jedan s velikim akvarijem i jedan posvećen astronomiji, ali nisam otišla ondje. Radije sam lutala gradom i prvi put fotografirala. Nikad nisam voljela fotografiranja, sa svojih putovanja nisam donosila ništa što bi upućivalo da sam ondje boravila. Samo možda neke razglednice iz muzeja na kojima su bile otisnute slike poznatih slikara. Kupila sam baterije u dućanu u kojemu se može naći baš sve – i naranče i plastične kade i kablovi. Ovaj put promatrala sam prostor kao fotograf koji se trudi naći zanimljive prizore: uočavam mladu Meksikanku u zelenoj haljini koju snima profesionalni fotograf, možda za neki editorial. Snimam skulpture u parkovima, duge ulice, vrhove zgrada, bundeve na pločnicima, vjeverice i automobile koji kao da su dio nekog filmskog spektakla. Jedno prijepodne provela sam u Institutu za umjetnost, a riječ je o možda najvećem takvom institutu u Americi. U velikoj zgradi, na više katova, prezentirana je umjetnost Europe, Azije, Amerike, predmoderna i suvremena umjetnost. Možda ipak najviše vremena provodim razgledavajući slike autora iz američke kulture, budući da ipak o toj likovnosti najmanje znam. Zastajem pred djelima poznate američke umjetnice Georgie O’Keeffe. Ona je najpoznatija po slikama golemog cvijeća, njujorških nebodera i pejzaža iz Novog Meksika. Nije nimalo slučajno da je nazivaju majkom američkog modernizma. Promatram cvijeće, lišće, nestvarne pejzaže i onda odlazim u dio gdje su djela impresionista. Zastajem pred čudesnim

Chicago

61

djelima američkog impresionista Twatchtmana. On je stvarao u 19. stoljeću, a na njegovim platnima možemo vidjeti prizore snježnih krajolika i vrtova iz Greenwicha. Nakon toga odlazim do parka i kupujem čikaški hot-dog. Osim kobasice, u pecivu su luk i neka ljuta paprika, pa mi je čak bilo žao što nisam kupila obični wiener hot-dog. Chicago ima fascinantni Millenium Park. On je velik, prostire se na čak 99.000 m². Blizu je i same obale jezera. Otvoren je 2004. godine i doista je riječ o sjajno dizajniranom prostoru punom zelenih površina, ali i neobičnih skulptura i postmodernih arhitektonskih rješenja. Mostovima je povezan s Grand Parkom. Smatraju ga jednim od najvećih zelenih krovova u svijetu, jer je konstruiran na vrhovima iznad parkirnih garaža. Središnje mjesto zauzima Jay Pritzker Pavillon, u kojemu se izvode različite umjetnosti, mali eventi. To je i dom Grant Park simfonijskog orkestra. Posebno me se dojmila skulptura Cloud Gate, jer riječ je o željeznoj skulpturi na kojoj se reflektiraju neboderi i nebo nad gradom. Zatim tu je i Crown fontana, interaktivno djelo i videoskulptura, koja je dobila ime po obitelji Crown i otvorena je 2004. Dizajnirao ju je konceptualni umjetnik Jaume Plensa. Napravljena je od crnoga granita i odražava mali bazen koji se nalazi između dva para staklenog tornja. Neobična je ta fontana: ljeti ondje pokraj nje nalaze svježinu umorni turisti, ili se ondje ljudi druže, jer je i mjesto okupljanja. Čitav taj park je sinkretizam različitih stilova i interaktivnih skulptura. I neboderi su posebnih oblika, izgledaju kao skulpture, pa se na trenutke flaneru može činiti kao da se nalazi u nekom nadrealnom parku. Mogla bih napisati čitav tekst o jednoj Ariani Scotti, polaznici Čikaške umjetničke škole u kojoj smo održali čitanje poezije. Riječ je o umjetničkoj školi koju je pohađala i poznata glumica Lara Flynn Boyle. U velikoj prostoriji čekali su nas mladi redatelji, glumci, pisci. Odlazimo u manju prostoriju i čitamo svoje pjesme. Polaznici su prije čitanja dobili naše pjesme prevedene na engleski jezik. Nakon čitanja, odvijao se razgovor u kojemu smo Damir Šodan i ja odgovarali na pitanja. Snežana nas je predstavila i posebno je naglasila bilten NEO AFŽ, a riječ je o antifašističkom biltenu u kojemu smo zajedno surađivale početkom 2000. Sjetila se da sam ondje objavila svoje prve pjesme. Jedna je bila posvećena upravo Emmi Goldman. Jedna od polaznica, četrnaestogodišnja Ariana Scotti, u kratkom predstavljanju govorila je i o svojoj obitelji. Budući da u nekim pjesmama spominjem holokaust, ona me pitala zašto. Potom je pričala o svojoj obitelji, o djedu koji je kao poljski Židov preživio holokaust, zatim o ostalim umjetnicima iz vlastite obitelji. Ona bi željela biti autorica brodvejskih

62

DARIJA ŽILIĆ

kazališnih komada. Fascinirala me njezina otvorenost i inteligencija i nekako slutim da će se još čuti za nju. Odgovaram joj da su pjesme u kojima spominjem holokaust nastale nakon gledanja filmova na Festivalu židovskog filma u Zagrebu. Neobično je razgovarati s onima koji imaju sasvim drukčije kulturalno iskustvo. Tim mladim ljudima Europa je nepoznanica, čitali su možda samo Lorcu, rado bi posjetili Italiju, čuli su tek ponešto o Francuskoj. No njihovi obiteljski korijeni ipak su vezani uz Stari kontinent. I upravo se u toj tragičnosti kojom su povezani kontinenti osjetila bliskost između nas i njih. Nije nas povezala literatura koju čitamo, već prošlost. Teška historija. Ariana je govorila blagoglagoljivo, nisam je zaustavljala, pričala je desetak minuta bez prekida o sebi, načinu na koji piše i promišlja dramu kao književnu formu. Kasnije smo bili i na radionici kreativnog pisanja. Jedna Laura napisala je pjesmu o New Yorku i mi smo je čitali i potom joj sugerirali što da promijeni. Opća mjesta i ekspliciranje. Navečer smo bili na književnoj večeri jednog pjesnika čileanskih korijena. Njegova poezija aktivistička je, govori o revoluciji. Nakon čitanja, družili smo se na domjenku i tamo sam upoznala autoricu koja je iz Afganistana, a školuje se u Teheranu. I jednog pisca koji se upravo sprema na rezidenciju na Antarktik. Bila sam fascinirana podatkom da je tu pjesničku fondaciju donirala ljubiteljica poezije, pa sada njezini voditelji mogu pomoći pjesnicima pri objavljivanju knjiga ili pak dodjeli stipendija. Zanimljivo je bilo da se ondje našla jedna austrijska književnica kojoj se jezik kojim smo govorili učinio poznat, pa nam se obratila. Pričali smo o knjigama koje su prevedene u Austriji, o autorima iz Srednje i Jugoistočne Europe, a čini mi se da je tek ime Dževada Karahasana izazvalo prepoznavanje. Damir je upoznavao grad vozeći bicikl. Od jedne do druge točke, od jezera do centra. Pa onda po klubovima. Na kraju, uspio je čak u jednom klubu upoznati poznatoga gitarista Buddya Guya i fotkati se s njim. Damir je bluzer, u Haggu po danu prevodi govore ratnih zločinaca, a onda nakon posla piše i prevodi poeziju i svira blues u jednom bendu. Svirao je i ovdje u jednom kafiću, u društvu biznismena koji jedu krafne i starijih ljudi koji su se prisjetili mladosti slušajući čeznutljivu muziku. Jedne večeri smo pošli u klub u centru grada, na koncert blues-benda. Pjevali su neke standarde, a posebno je bilo zanimljivo vidjeti staricu koja se odjednom iz publike digla na scenu i otpjevala je žestoko nekoliko pjesama, posebno me se dojmila izvedba pjesme Stand by me. Prije odlaska u klub, šetala sam gradom, promatrala ljude tako različitog podrijetla, slušala sam ulične svirače i gledala kako zgrade nestaju u magli. Pojela sam

Chicago

63

krumpiriće u gotovo praznom McDonaldsu. Kasnije nam se pridružila Sneki, ona živi godinama u Chicagu. Otišla je davno iz Vukovara, bilo je vrijeme rata, a ona je bila iz miješanog braka. U Americi je živjela u više gradova, da bi na kraju završila u gradu koji joj najviše odgovara. Doktorirala je kreativno pisanje. Predaje u školama, nekad je radila na sveučilištu. Sada se priprema biti i virtualna učiteljica pisanja. U Americi su česti upravo takvi oblici podučavanja. Sneki je napisala knjigu koja će uskoro biti objavljena, a pisala ju je na engleskom jeziku. Riječ je o knjizi »Broken vinils«: u njoj govori upravo o svojemu odrastanju, anarhizmu, poeziji i aktivizmu. Ona još i svira u jednom bendu, pa sam učila riječi njezinih songova, onda kada su bile probe. To su pjesme o odbačenim sestrama, o Božiću, krivim srastanjima. U Chicagu je dosta jaka i bosanskohercegovačka dijaspora, no saznajem da su sad već i Novosađani stvorili neku svoju zajednicu. Sneki se već posve navikla na život ovdje, a njezin brat živi u Clevlandu. Ona živi sa suprugom u iznajmljenom stanu u predgrađu. Stanica Montrose. Razgovarajući s njom, ponovno sam otvarala sve one teme vezane uz feminizam i aktivizam. I bolnu prošlost. Razgovori o historiji koja nas pritišće, premda je već prošlo dvadeset godina. Holokaust, ratovi, predsjednički izbori. Zgrada Donalda Trumpa, biznismena koji ne želi izbjeglice u svojoj zemlji. U autobusu jedna gospođa započinje razgovor sa mnom i pita me odakle sam. Govori onda o zabrinutosti zbog izbjeglica u Europi, spominje i Arape. Ovih dana spominje se i broj ljudi koje će SAD prihvatiti svake godine. Zamišljam nove doseljenike. U parku sjedim i čekam prijatelje da odemo u Muzej suvremene umjetnosti. Na klupama majke s djecom, kakofonija različitih jezika. Užurbanost. I kao da se svi ti neboderi na tren spuštaju, padaju kao da se nebo spustilo. Idući dan odlazim do jezera i gledam plavetnilo. Ne gledam vrhove zgrada. Lim. Donese mi tjeskobu, grčenje tijela. Zato odlazim dalje, u šetnju... Iz skupog hotela izlazi stariji čovjek i u kolicima za djecu vozi svojega malog psa. Na mostu, blizu Trumpove zgrade, otac prosi s dva mala crnoputa dječačića. Sve je to Chicago. Fluks kapitala i fluks bijede u isto vrijeme. Kada bi me netko upitao sviđa li mi se više New York ili Chicago, odgovorila bih: Drukčiji su. New York je svijetli grad, barem ga ja tako doživljavam, šminkerski, miriše po čokoladi. Chicago ima tamne zgrade koje stvaraju neobičan noirovski ugođaj, miriše po pecivima, zbog tvornice peciva. I u New Yorku i u Chicagu predivno je voziti se podzemnom željeznicom i biti svjestan da je gotovo svaka postaja novi svijet: kineski, ukrajinski, meksički. Gradovi su kao klasteri sastavljeni od zajednica u kojima

64

DARIJA ŽILIĆ

žive različite nacionalnosti. Iz Chicaga vraćala sam se u ponedjeljak navečer. Bilo je ponovno toplo. Vjetrovito. Windy City. Kada sam putovala u Chicago, čitala sam poeziju drage prijateljice. Činilo mi se da kad čitam, odmah i stvaram vlastite slike i riječi. Kao da me čitanje potiče na neko unutarnje pisanje. Ponekad takvi podražaji postaju tako jaki da se pojavi i osmijeh na licu, sam od sebe. Tako sam se osjećala i u šetnjama po gradu. Osmijeh zbog nepoznatoga, novoga. Osjećala sam se kao mamina teta Ivana Lautar di Santo, koja je davno, početkom dvadesetog stoljeća došla u Ameriku, u New York, kako bi ondje kao udovica sa svoje dvoje male djece započela novi život. Nisam mislila o novom životu, niti novim počecima. Samo sam mislila na nju koja je prije pet godina preminula u Bronxu u dubokoj starosti. Njezine priče o avionima i novim kontinentima upijala sam tijekom njezinih kratkih posjeta. I nekako sam znala da ću jednom vidjeti taj fascinantni Novi svijet.

Aforizmi

Domoljublje nije posao, pa opet baš na njemu mnogi odlično zarađuju.

0

Dossier:

Orijentalizam

Nedavni pokolji u Parizu, prolazak vala izbjeglica iz ratom zahvaćenih teritorija Sirije i drugih arapskih zemalja kroz našu zemlju, suočili su Hrvatsku s problemom Srednjeg i Bliskog istoka, ali prvi put na način da smo konačno shvatili da nas se izravno i sudbinski tiču. I da sve što se događa »tamo daleko« ima svoje izravne ili neizravne posljedice za Hrvatsku. Odnos islama i Europe, odnosi židova i muslimana prije i poslije tzv. palestinskog pitanja, spone pamćenja i povijesti na prostoru Bliskog istoka gdje se već odvijala i odvija drama s crtama grčke tragedije, u globalnom svijetu u kojemu živimo, ima svoje neposredne reperkusije. Svi opisani događaji imaju svoju geneaologiju u odnosima Orijenta i Okcidenta, i stoga je njezino proučavanje nešto što baca jako svjetlo na pokušaj njihova današnjeg tumačenja. Međutim, nisu samo nedavni događaji potakli oblikovanje ovog temata koji se već godinama u zamislima spremao. Potaklo ga je gotovo tragično neznanje o orijentalističkim temama koje se osjeća na svakom koraku u našim krajevima, još neosvježeno od doba Smrti Smail-age Čengića i Gorskog vijenca. A neznanje ideologizira ljude i smanjuje njihovu snošljivost (pokadšto, priznajmo – i znanje!). Problem je uočen, bilo na razini običnog, manje ili više intelektualnog razgovora ili diskusije koja se o tome vodi u javnom životu i medijima, da što su ljudi manje ili nedovoljno oboružani orijentalističkim znanjima i povijesnom perspektivom, imaju rezolutnije i kategoričnije stavove, uvjereni da su u pravu. A s druge strane, nema ni onih sugovornika koji će te njihove gotovo sudove (vrlo često usijane!) osporavati jer ni oni nisu dovoljno upućeni. Primjerice, nedavno je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, čiji je otac povjesničar, izjavio da je Adolf Hitler sistematski spaljivao Židove na nagovor nekadašnjeg jeruzalemskog muftije Al-Husseinija, a da ispočetka uopće nije imao taj plan. Koliko god ta izjava bila povijesno netočna, što je poslije dokazano, ona dovodi u vezu tzv. palestinsko pitanje i nacističko konačno rješenje, što je u ovom tematu poseban predmet zanimanja, i može poslužiti, u nekim tekstovima koje donosimo, kao izvor dokumentacije. U nedostatku redakcijske kompetencije i stručnosti koja nas je priječila da pristupimo izradi jednog ovakvog temata, potražili smo savjet od dr. Borisa Havela, istaknutog znanstvenika, stručnjaka na području orijentalistike, i dobili od njega niz veoma dragocjenih savjeta, razjašnjenja, uputa za oblikovanje ovog tematskog bloka, a većinu nosivih tekstova koji opisuju povijesnu, političku pozadinu spomenutih odnosa, kao i njihov religijski aspekt i koje donosimo izabrao je upravo on, na čemu smo mu veoma zahvalni. S obzirom na to da u Hrvatskoj nema katedre orijentalistike i islamologije kao u drugim zemljama, niti istraživačkih projekata o Orijentu, nego je sve prepušteno pojedinačnoj inicijativi, smatrali smo potrebnim upoznati čitatelje »Europskog glasnika« s radovima nekih od najpoznatijih svjetskih orijentalista o gorućim temama koje obilježavaju našu sadašnjicu.

Orijentalistika unplugged BORIS HAVEL*

Napredak znanosti na svakom području s kojim se većina ljudi na Zapadu (a i drugdje) susreće ne samo da je općepoznat, općeprihvaćen i već desetljećima se podrazumijeva nego je mnogima postao i zabrinjavajući. Apokaliptična predviđanja o tome kako će roboti ovladati ljudima, kako će digitalizacija posvema zatrti privatnost ili kako će superlijekovi izazvati nastanak superbakterije danas nisu samo teme znanstvenofantastičnih filmova. Sve je više onih koji u bližoj budućnosti očekuju upravo takav razvoj događaja. Istina, među njima je dosta paranoičnih, ali to ne objašnjava srž fenomena. Znanje se jednostavno prebrzo prikuplja i procesuira. Čovjek ovladava spoznajama kojima ni moralno a ni, kako bi Darwinovi sljedbenici rekli, »evolucijski« nije dorastao. Optimistični pogled na znanost, kakav je vladao do prije nekoliko desetljeća, danas više nije tako rasprostranjen. Ne tako davno očekivalo se da će upravo razvoj znanosti i obrazovanja riješiti globalne probleme, poput gladi, siromaštva ili epidemija; da će se društva transformirati iz različitih represivnih sustava u demokracije i da više neće biti rata. I doista, znanost jest pridonijela suzbijanju epidemija, gotovo potpunom iskorjenjivanju nekih bolesti te sigurnom liječenju drugih. No pojavljuju se pandemije i nove, katkad gore bolesti, za koje još nema lijeka. A cjepiva? Mnogi se pitaju jesu li više zaslužna za iskorjenjivanje starih patoloških stanja ili za nastanak novih? Moć oružja koja je čovjek zahvaljujući napretku znanosti stvorio je tolika da bi gotovo u trenutku mogla uništiti planet. Katkad se čini da bi zaustavljanje znanosti na neko vrijeme, dok se svijet ne nauči nositi * Doktorirao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na temi Religijski aspekt arapsko-izraelskog sukoba. Na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu u Izraelu magistrirao je komparativnu religiju. Objavio je više desetaka znanstvenih i stručnih članaka vezanih uz bliskoistočne teme u Hrvatskoj, SAD-u, Švedskoj i Danskoj. Autor je knjiga Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje i Pregled povijesti Izraela: od Abrahama do moderne Države.

68

BORIS HAVEL

s razinom na kojoj je ona danas, obnovilo optimizam više od njezina neprestanog progresa. No takvo je zaustavljanje nezamislivo. Ili nije? One koji na napredovanje znanosti gledaju pesimistično mogla bi obradovati vijest kako ipak postoji primjer njezina nazadovanja. I ne, to nije primjer iz mračnoga srednjeg vijeka. Nema veze s inkvizicijom. Mraka i religije u tome ima, ali ne onako kako i kada bi čovjek očekivao. Nazadovanje se zbilo u drugoj polovici 20. stoljeća, posred demokratskoga zapadnoga i sekularnog svijeta. Glavni akter su obrazovne institucije. Područje znanosti koje je nazadovanje pogodilo je orijentalistika. *** Orijentalistika, kako sama riječ govori, odnosi se na znanstveno izučavanje Istoka, i to ponajprije Bliskoga. Glavni predmet istraživanja je islam kao najrasprostranjenija bliskoistočna religija oko koje se razvila snažna civilizacija prisutna u svakom vidu osobnoga i društvenog života. Drugi važan predmet istraživanja je Izrael i judaizam, kao i različite autohtone kršćanske zajednice (Maroniti, Aramejci, Kaldejci, Kopti), te na kraju manje vjerske i nacionalne skupine, poput Druza, Kurda, Jezida ili zoroastrijanaca. Izučavanje njihove međusobne interakcije, naravno, također spada u orijentalistiku. Zato je orijentalistika bogata i složena znanost, nužno multidisciplinarna i interdisciplinarna. Ona uključuje gotovo sva polja područja humanističkih i društvenih znanosti: povijest, zemljopis, arheologiju, teologiju, filozofiju, epistemologiju, aksiologiju, filologiju, antropologiju, etnologiju, sociologiju, politologiju, pravo, ekonomiju, umjetnost... Gotovo da nema sfere kreativnog izražaja i izričaja koja u nekom jedinstvenom obliku nije prisutna na Orijentu i kao takva zanimljiva Okcidentu. Neke bitne značajke mnogih današnjih civilizacija ondje su poniknule; sam korijen judeokršćanske civilizacije čvrsto je usađen u drevni Izrael. Taj egzotični komad zemlje, dio koje su mnogi smatrali »svetom«, od pamtivijeka je privlačio pozornost ponajprije zbog pridavane joj religijske važnosti. Švicarski filolog i orijentalist Hermann Brunnhofer (1841.-1916.) smatrao je da je upravo religioznost na obrazovanom Zapadu predstavljala najsnažniji poticaj za proučavanje Istoka. Ono što je pod okriljem reformacije započelo kao izučavanje biblijskih tema, do 19. se stoljeća razmahalo u znanost koja je na području arheologije, religiologije i filologije uključivala istraživanje ne samo semitskih nego i drugih istočnjačkih civilizacija, među kojima valja izdvojiti perzijsku i tursku. Orijenta-

Orijentalistika unplugged

69

listi Joseph von Hammer-Purgstall (1774.-1856.), Sir William Muir (1819.-1905.), Joseph Ernest Renan (1823.-1892.), Theodor Nöldeke (1836.-1930.), Julius Wellhausen (1844.-1918.), Ignaz Goldziher (1850.-1921.), William St. Clair Tisdall (1859.-1928.), Christiaan Snouck Hurgronje (1857.-1936.), Louis Massignon (1883.-1962.) i drugi ostavili su iza sebe goleme znanstvene opuse, a neka od njihovih istraživanja do danas su ostala nenadmašena. Osobito zanimanje za Orijent pokazivali su Europljani. Između grčke i hebrejske misli postojalo je jasno suparništvo barem od trećega stoljeća prije Krista. Grci, premda uvjereni u vlastitu civilizacijsku superiornost, prepoznali su potrebu upoznavanja sa židovskom misli, pa je nedugo nakon što je Aleksandar Veliki pokorio goleme dijelove Orijenta, Biblija prevedena na grčki i pohranjena u Aleksandrijsku knjižnicu. Rimski povjesničari, poput Tacita i Svetonija, upravo su Orijentu dali posebna mjesta u svojim ljetopisima; doduše, ne baš laskava, ali svejednako posebna. Orijent ih je ozlovoljio nelogičnim odupiranjem helenizmu i neshvatljivim mesijanskim očekivanjima, zbog kojih je Pax Romana uvijek bila latentno ugrožena. Josipa ben Matatiju posvojila je carska obitelj Flavijevaca i dala mu u zadaću pisanje povijesti, a on ih nije iznevjerio. Tako su nastala djela Josipa Flavija, koja, uz ona Filona Aleksandrijskoga, daju najopsežniji opis Svete zemlje iz vremena potkraj razdoblja Drugoga hrama i konteksta u kojemu se rodilo kršćanstvo. Sveta Helena, majka cara Konstantina, otvorila je Orijent za hodočašća i arheološka iskapanja koja traju do danas. Islamska osvajanja na trenutak su prekinula interakciju Starog kontinenta s Istokom, no s križarskim ratovima ta je interakcija obnovljena i intenzivirana. Orijent od tada postaje predmet kombinirane vjerske i avanturističke znatiželje. Zapadnjaci su upirali pogled prema Orijentu – orijentirali se – u potrazi za otkupljenjem grijeha, obnovom duha, obranom vjere i stjecanjem slave. S Orijenta su, iz islamskog svijeta, u Europu stigli mnogi tekstovi grčkih filozofa. S Orijenta su stigli ljetopisi Ibn Khalduna, jednoga od utemeljitelja moderne historiografije. S Orijenta su, bježeći pred islamskim osvajanjima, u Europu stigli i mnogi istočni kršćani, sa sobom donijeli Bibliju na hebrejskom i grčkom izvorniku, te tako pridonijeli obnovi apostolske vjere. Orijent je s vremenom u očima Europljana percipiran kao egzotično mjesto, i privlačno i odbojno, puno mističnih čari i nepredvidivih opasnosti. S pojavom koncepta »plemenitog divljaka« zazor je ustupio mjesto divljenju. Romantizirani putopisi iz ranoga 19. stoljeća, poput Byronova ili Chateaubriandova, raspalili su maštu zapadnjačkih čitatelja.

70

BORIS HAVEL

Nešto kasniji Twainov putopis Naivčine na putovanju iskače iz toga žanra zbog istančanog cinizma s kojim pisac prizemljuje ushićena očekivanja čitatelja rekapitulacijom grube stvarnosti koja je putem zgražavala hodočasnike. No romantičnost je bila žilava. Lawrence od Arabije udahnuo joj je novi život i osovio na Sedam stupova mudrosti. Potom je Orijent postao objekt europskih imperijalnih želja i evangelizacijskih ambicija te subjekt diplomatskih, ratnih i političkih spletki; romantizam i cinizam zasjenio je aktivizam. S pojavom suvremenih sredstava komunikacije i informacije, Orijent gledan s Okcidenta izgubio je dio šarma i mističnosti. Iz mjesta iz mašte koje doista postoji – poput Alisine Zemlje čudesa, Oza ili Nigdjezemske, do kojih se može doploviti brodom – postao je dio zemljopisa, interesa i statistike. Neposredna, gotovo svakodnevna relevantnost činjenice da Orijent doista postoji »tamo negdje«, za Zapad a potom i za prosječnog zapadnjaka tijekom 20. i 21. stoljeća ubrzano je rasla. Naslage percepcija prikupljane tijekom stoljeća, religijska uvjerenja, predrasude, prosudbe i mašta, interakcija s Orijentom kao svačijom poželjnom udavačom ili barem saveznikom, te na kraju uzbuna i sumnjičavost prema Orijentu kao izvoru sigurnosnih nevolja, učinili su da zapadnjak o Orijentu ima snažan stav čak i ako nema neko osobito znanje. *** Osobito znanje, ipak, nije bilo rijetkost. Do početka kolonijalnog zanimanja Zapada za Orijent, Zapad je već razvio metode kritičkog analiziranja, propitivanja i reevaluiranja, kako sebe tako i svega oko sebe. Jesu li te metode, koje već možemo nazvati znanstvenima u punom smislu riječi, nastale tijekom renesanse, reformacije ili prosvjetiteljstva, o tome se dade raspravljati. No kad je Orijent postao predmet povećanoga – pa i kolonijalnog – zanimanja Zapada, načelno u 19. stoljeću, te su metode bile spremne za primjenu na tim djevičanskim, neistraženim područjima. Kreativni su umovi otputovali na Orijent, krstarili Svetom zemljom, otkrili gnizu u Kairu, studirali na al-Azharu, pa se vratili u Europu i pridonijeli otvaranju orijentalističkih studija na uglednim sveučilištima. Bilo je to razdoblje kad je u društvenim i humanističkim znanostima bilo malo cenzure i nimalo autocenzure. Nije bilo ni političke korektnosti, pa se metodološka korektnost lako nametala kao najvažniji kriterij. Metodološki razumno i metodološki nerazumno natjecalo se na slobodnom tržištu ideja, a razum je redovito nadvladavao nerazum, premda je katkad, ali rijetko, borba bila oštra a ishod na trenutke nesiguran. Pravila igre bila su jasna, sudački kriteriji njima sukladni.

Orijentalistika unplugged

71

A onda je gotovo u hipu čitava paradigma proučavanja Orijenta metamorfirala u nešto sasvim drugo. Nadmetanje se iz znanstvenoga i neznanstvenoga prometnulo u dvoboj između legitimnoga i nelegitimnoga. Pravila su postala nedorečena, a sudački kriteriji hiroviti. Pobjednik takva nadmetanja bio je unaprijed zadan: bilo je to legitimno znanje. S naglaskom na »legitimno«, a ne na »znanje«. Legitimno je moglo pobijediti i u koaliciji s nerazumom, ali je diskursom morao dominirati jedan novi koncept: tolerantnost. I ne bilo kakva, nego jednosmjerna tolerantnost, ona koju Zapad ispruža prema Istoku, pri čemu je uloga Zapada da njeguje samorefleksiju, samokritičnost i da se posiplje pepelom, a uloga Orijenta da mu ga isporučuje. Nema puno dvojbe oko toga koji je događaj obilježio prekretnicu. *** Kad je Edward Said 1978. objavio svoj glasoviti pamflet Orijentalizam, izbor trenutka nije mogao biti bolje pogođen. Zapad je uvelike bio politički diskreditiran, ideološki konfuzan, moralno srozan i identitetski ispražnjen. Sustigla ga je kolonijalna prošlost, rasizam, totalitarizmi, Holokaust. Kako je civilizacija koja je sebe smatrala superiornom mogla iznjedriti takve gnjusnosti? Upražnjeno mjesto koje su iza sebe ostavili tradicionalni autoriteti – izdvojimo Crkvu i akademiju – ispunili su mlađahni, nadobudni buntovnici. Udruge civilnog društva, lijevo-liberalni aktivisti i nedoškolovani anarhisti nametnuli su se kao mjerodavni tumači prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a metoda tumačenja bila je kombinacija mazohističke samokritičnosti prema vlastitoj civilizaciji i opsežnog neznanja o gotovo svakoj drugoj. Zapad je osvojila ideologija površnosti artikulirana floskulama. Tko od nas barem nakratko nije uzvikivao: »Make love, not War« i pjevao »Give Peace a Chance«? Oni malo predaniji istetovirali su Che Guevaru na junačkoj desnici. Kolonijalizam i imperijalizam bili su epitomi svega svjetskog zla, a njihov navodni izvor Zapad. Arhipelag Gulag nije zaplijenio pozornost srednjostrujaške kulture, a pogotovo nije Sartreova romansa s Crvenim Kmerima. Društva nedavno oslobođena od kolonijalnoga zapadnjačkog jarma su ipso facto dobila status kritici nedodirljivih miljenika. Komunistički režimi, i tako u sukobu sa Zapadom, prepoznali su duh vremena pa su samo uskočili u vlak. Dobro, u lokomotivu. Orijentalistika je pala kao najlogičniji trofejni plijen toga trenda. Said, palestinski kršćanin, profesor engleskog jezika i književnosti (ali na američkom sveučilištu), upustio se u ambicioznu avanturu

72

BORIS HAVEL

objašnjavanja kako izučavanje Orijenta – odnosno, da budemo sasvim jasni, islama – s pozicija Okcidenta zapravo predstavlja novi oblik kolonijalizma. To što je Said, kad je riječ o većini orijentalističkih tema, pa i onoj možda najvažnijoj, a to je povijest, bio neuk, malo je kome krajem 1970-ih zasmetalo i malo kome smeta danas. Besmislice, poput one da je islam najprije osvojio »Tursku« a potom »Sjevernu Afriku« – ekvivalent čemu bi bila tvrdnja kako je Australija otkrivena prije Amerike – održale su se sve do prijevoda Orijentalizma na hrvatski jezik više od dva desetljeća kasnije, a ni iz engleskoga za njegova života nisu maknute.1 Znači li to da tu pogrešku Saidovi čitatelji nisu primijetili, da je smatraju nebitnom, ili da je ona namjerno zadržana kao primjer kako bi orijentalistika ogoljena od činjenica i usredotočena na koncepte zapravo trebala izgledati? Orijentalizam se katkad doima kao udžbenik za proaktivno nekritičko razmišljanje. A ima toga još. Do hrvatskoga se vjernog prijevoda održala i ona glasovita rečenica u kojoj proučavanje fekalija (skatologiju) Said naziva »eshatologijom.«2 Prva se pogreška može pripisati njegovoj historiografskoj neizobraženosti, ali čemu druga? Ta čovjek je bio jezičar. Još jedna pogreška, ili je Said orijentalistiku želio vratiti na metodološke postulate od prije Lorenza Valle? Po logici da su, jednom kad naučimo zanemarivati ono što se dade svrstati pod egzaktno, izgledi da ćemo kritički razmotriti tvrdnje koje su složenije prirode nikakve. A upravo takve tvrdnje od Saida su učinile ikonu orijentalne apologetike: Imamo zapadnjake i orijentalce. Prvi vladaju; drugima se mora vladati, što obično znači da im se osvoji zemlja, da se strogo nadziru njihovi unutarnji poslovi, da su njihova krv i njihovo blago na raspolaganju ovoj ili onoj zapadnoj sili. To da su Balfour i Cromer, kao što ćemo uskoro vidjeti, mogli svesti ljudska bića na takve nemilosrdne kulturne i rasne esencije, ni u kojem slučaju nije znak njihove osobne pakosti. Prije je to bio znak koliko je prilagodljiva postala opća doktrina kad su je počeli rabiti – koliko prilagodljiva i djelotvorna.3 Nakon što je uspostavio tezu da se ovdje radi o porobljavanju krvi i blaga, Said se okomljuje na najuglednija imena orijentalističke zna1

2 3

Said, Edward W. (1999.). Orijentalizam. Zagreb, Konzor i Otvoreno društvo, str. 78. Englesko izdanje s kojim sam uspoređivao hrvatski prijevod objavljeno je 2003. (London, Penguin Books). Said, 1999., 90. Said, 1999., 49.

Orijentalistika unplugged

73

nosti, poput spomenutih Wellhausena, Nöldekea, Goldzihera ili Hurgronjea. Neki od njih imaju »nisko mišljenje« o istočnim narodima (bliskoistočnim muslimanima), a neki različite metode u izučavanju islama, ali sve su nelegitimne: Očite razlike u njihovim metodama čine se manje važne od njihova orijentalističkog konsenzusa o islamu: islam je, prema njima, latentno inferioran.4 Suvišno je objašnjavati koliko je Said nepošten prema pobrojanim orijentalistima. Neka od njihovih djela referentna su više od stoljeća nakon što su napisana, kako u islamskoj tako i u neislamskoj literaturi. Primjer je Wellhausenov opis sljedbi u ranom islamu5 ili Goldziherova studija o hadisima.6 Nije se Said bavio njihovim radovima ni njihovom metodologijom. On se bavio njihovim motivima. Glavna teza Orijentalizma je da je ta znanost odraz okcidentocentričnih predrasuda prema Arapima i islamskom svijetu i želje da ih se podčini. »Ja vjerujem da je orijentalizam važniji kao znak euroatlantske moći nad Orijentom nego kao vjerodostojan diskurs o Orijentu (što on, u svojemu akademskom ili znanstvenom obliku, tvrdi da jest)«7, piše Said. Na drugom mjestu objašnjava sljedeće: »Orijentalizam je način mišljenja zasnovan na ontološkoj i epistemološkoj distinkciji između ‘Orijenta’ i (većinom) ‘Okcidenta’.«8 Euroatlantske moći? Ontološkoj distinkciji? Ne, orijentalizam (orijentalistika) je način promišljanja o Istoku usklađen s određenim metodološkim kriterijima. Kad se u okviru orijentalistike pojavi argumentirani kritički osvrt na neki istočnjački fenomen, to nije niti može biti pokazatelj pristranosti čitavoga znanstvenog područja. Prije će biti da je to plod znanosti svojstvenoga kritičkog promišljanja. Ako se netko s tom kritikom ne slaže a upućen je u izvore i metodologiju, neka je opovrgne; i to je orijentalistika. No Said je pronašao bolje rješenje. Proglasio je nelegitimnim za zapadnjake da proučavaju 4 5

6

7 8

Said, 1999., 271. Wellhausenovo djelo Die religios-politischen Oppositionsparteien im alien Islam (Gottingen, 1901.) je i u novoj Brillovoj Enciklopediji islama (EI) najvažniji izvor u opisu raskola u islamu i nastanku šijitskog ogranka (Encyclopaedia of Islam, New Edition, 1986-2004. Leiden, E. J. Brill., svezak 9. str. 420-424) te u opisima drugih sljedbi u islamu (sufrijja, EI, svezak 9, str. 766-767, haridžiti, EI, svezak 4, str. 10731077 itd.). Muhammedanische Studien (Halle, 1889.-1890., 2. svezak); u prijevodu na engleski, vidi: Goldziher, Ignaz (1971.), Muslim Studies, Vol 2, Chicago, Aldine-Atherton. Said, 1999., 13. Said, 1999., 9.

74

BORIS HAVEL

Istok, a posebice za kršćane i Židove da proučavaju islam. To što oni, ako se radi o znanosti, primjenjuju iste one znanstvene metode koje primjenjuje i bilo tko drugi u proučavanju bilo čega drugoga, nevažno je. Said poznaje njihove motive. Slučajno ili ne, to se poklapa s odredbama šerijatskog prava; još od Pakta koji je, prema predaji, sročio Omer ibn al-Katab, najznačajniji rašidunski kalif, kaurin ne smije kritički proučavati islam. Šerijatske odredbe na europska sveučilišta nisu uspjeli donijeti ni Mauri u osmom ni Turci u šesnaestom, nego Edward Said u dvadesetom stoljeću. Epistemološku distinkciju kojoj se Zapad odupirao četrnaest stoljeća, Said je uveo uime suzbijanja epistemološke distinkcije. Aferim! *** Od prvoga objavljivanja Orijentalizma do danas, saidovska (i šerijatska) načela pustila su na sveučilištima, a potom i u javnosti duboko korijenje. Orijentalistika je postala pogrda, a orijentalist uvreda. U rujnu ove godine napisao sam za jedan hrvatski tjednik članak o Turskoj, koji se nije dopao turskom veleposlaniku u Hrvatskoj, Njegovoj Ekscelenciji Ahmetu Tuti. U replici na taj članak, Njegova je Ekscelencija detektirala da sam članak napisao »s orijentalističkog stajališta.« To je trebala biti uvreda ad hominem. U skladu s diskursom kojim je Edward Said obdario Zapad, veleposlanik Turske nije analizirao teze iz članka i ponudio alternativno objašnjenje iznesenih viđenja. On je analizirao moj stav. Budući da sam u članku kritici izvrgnuo politički islamizam turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, ja kaurin, jedino logično objašnjenje takve drskosti bilo je moje orijentalističko stajalište. Mea culpa, priznajem, kriv sam. Analiziram i pišem s orijentalističkog stajališta. Studirao sam orijentalistiku (i to na Orijentu) i smatram se orijentalistom. Drago mi je što je to zamijetio i turski veleposlanik, nedvojbeno izoštrena oka i uha za takve. Samo još jedna sitnica: orijentalistika je diskreditirana kao znanost prije nego što je Hrvatska stigla uhvatiti korak s europskim znanstvenim trendovima. Ta riječ i taj koncept ovdje malo kome išta znači, ponajmanje uvredu. *** To što Hrvatska nije slijedila znanstvene trendove, e to je šteta. Na vrhuncu orijentalističke sveučilišne renesanse imali smo kapacitet ne samo slijediti ih nego i predvoditi. To što su hrvatske zemlje bile kolonizirane od strane orijentalnoga osmanskog imperija donijelo nam

Orijentalistika unplugged

75

je – uz jedinstvene jade – jedinstvena iskustva, znanja i uvide u Orijent i islam. Godine 1924. Ivo Andrić je na Sveučilištu u Grazu obranio doktorsku disertaciju o temi Razvoj duhovnoga života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Andrić je disertaciju napisao na njemačkom jeziku, no ona do danas nije prevedena na hrvatski.9 Bivša je država, čini se, imala neku cenzorsku avangardu još i prije Saida. Ipak, ne bi se moglo kazati da je u vrijeme postojanja propale države u njezinim različitim oblicima, nepostojanje studija orijentalistike predstavljalo veći problem za Hrvate. Područja i polja znanosti koja su nam bila korisna i bitna, na sveučilištima i institutima su se uglavnom i izučavala. Ne smatram, dakako, da znanost treba usmjeravati prema načelima utilitarizma. Pogotovo ne smatram da znanost na njih treba ograničavati. No, eto, neke svagdašnje potrebe za poznavateljima arapskoga jezika i civilizacije nije bilo. Kad bi se i pojavila, kao kad bi Titu zatrebao prevoditelj u Kairu, uskočio bi nekadašnji imam Handžar divizije, SS-Haupsturmführer Husein efendija Đozo, pa bi usput objavio i fetvu s pozivom na džihad protiv Izraela.10 Ipak, tri i pol desetljeća nakon što je Saidov pamflet pokorio Zapad, nepostojanje studioznog proučavanja Orijenta i islama i u Hrvatskoj se počinje prepoznavati kao problem. Kroz Hrvatsku je prema državama Zapadne Europe prošlo pola milijuna migranata, mahom s Bliskog istoka. Među njima je, prema dosadašnjim saznanjima, ušao i jedan od sudionika terorističkog napada na Pariz 13. studenoga, u kojem je ubijeno 130 osoba. Mediji, političari, analitičari i komentatori do sad su iznijeli različite teze o tome tko su ti ljudi, zašto i od koga ili čega bježe, kamo idu, koliko je potencijalnih terorista među njima, kako ih detektirati i kako će se oni koji su doista u potrebi za zaštitom uskladiti s novim društvom u kojemu se skrase. Tu i tamo bi se u pokojem glasilu, osobito nakon crnoga petka 13., pojavilo pitanje postoji li opasnost da se mnogi uopće ne namjeravaju usklađivati, nego će od društava koja ih primaju tražiti da se usklade s njima. Europska stvarnost govori u prilog te heretične teze. Useljenička geta već desetlje9

10

Andrić, Ivo, Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft. Rad je 1982. preveden na srpski kao Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine a izdala ga je u Beogradu Zadužbina Ive Andrića. Đozo je uime bosanskohercegovačkih muslimana na džihad protiv Izraela pozvao 1968. na Svjetskom kongresu ulema u Kairu (Sekelj, Laslo, Antisemitism and Jewish Identity in Serbia After the 1991 Collapse of the Yugoslav State. Jerusalem: Vidal Sassoon International Center for the Study of Antisemitism, 1998.).

76

BORIS HAVEL

ćima postoje diljem Zapadne Europe. Neki su gradovi, poput Pariza, okruženi njima. Drugi, poput velikih dijelova Bruxellesa ili švedskoga Malmöa, pretvorili su se u islamske oaze posred kaurske pustinje. U nekim dijelovima Londona britanske zakone zamjenjuje šerijatski, pa za Božić hrabriji kauri samo operu prozore. Židovi se u Europi po prvi put nakon sloma nacizma više ne osjećaju sigurno. Stopa njihova iseljavanja iz Francuske u Izrael raste iz godine u godinu. Ove je godine Indiana University Press objavio knjigu Günthera Jikelija European Muslim Antisemitism: Why Young Urban Males Say they don’t Like Jews o muslimanskom neprijateljstvu i nasilju prema Židovima u zapadnoeuropskim državama. U njoj su izneseni zastrašujući podatci o prijetnjama kojima su izloženi ostatci ostataka europskih Židova, 70 godina nakon što je šest milijuna njihovih sunarodnjaka ubijeno u najgorem zločinu u povijesti, Holokaustu. Zašto baš Židovi? I zašto se Božić ne bi prigodno obilježio ukrasima na čistim prozorima? I zašto se svi migranti ne bi uskladili s civilizacijskim vrijednostima društava koja im pruže utočište, stan, hranu, socijalnu pomoć, zdravstvenu njegu, obrazovanje, pravo glasa i posao? To je dosta napredno pitanje za malu slavensku državu koja ne samo da nema studij orijentalistike; ona nema ni općeprihvaćena pravila transliteracije arapskoga nazivlja. Čak i u Hrvatskoj enciklopediji ona je preuzeta iz engleskog jezika. Tijekom prevođenja eseja za ovaj broj Europskog glasnika valjalo je improvizirati s transkripcijom i transliteracijom: općepoznati pojmovi poput riječi hadis, selam ili ẓimija transkribirane su fonetski. No nazivi osoba, pisanih djela ili koncepta, posebice iz fusnota, preuzeti su načelno u obliku u kojemu su navedeni u izvorniku. Kako bi drukčije? Više znanja o temama islamske terminologije i konceptima može se naći među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Probajte njima reći kako je Ahdnama prva povelja o ljudskim pravima u povijesti, džihad napor da se postigne osobna duhovna izvrsnost, a ẓimija pripadnik neislamske zajednice koji je »zaštićen«. Islamska apologetika uspjela je uvelike istisnuti orijentalistiku na Zapadu, ali ondje gdje se poznavanje islama temeljilo na povijesnom sjećanju, apologetika se pokazala manje djelotvornom. Ipak, te je teme nužno proučiti puno dublje od upoznavanja s transkripcijskim načelima, ili s pojmovima površno sačuvanima u kolektivnoj memoriji bosanskohercegovačkih Hrvata. Neoosmanizam je stigao i do granica Hrvatske, a stigao je i kalifat. Al-Kaida je došla ranije, u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini. Hrvatski odnosi cvjetaju s teheranskim režimom, koji otvoreno prijeti

Orijentalistika unplugged

77

brisanjem Izraela s karte svijeta, premda je za Mahdijeve sljedbenike kršćanska država Dar ul-harb11 jednako kao i židovska. Ma koliko sve pobrojeno utječe na političke procese te odražava ili stvara ideološke percepcije, njihovo promatranje kao primarno političkih ili ideoloških tema nije dobro zbog kakofonije često svadljivih glasova koji nude velika rješenja s malo odgovornosti. To potiče zbunjenost i predrasude, izvor je loših prosudba, a u konačnici i uzrok mnogih loših političkih poteza. Ne; to su ponajprije orijentalističke teme o kojima komentatori, diplomati, političari i aktivisti ne mogu dovoljno znati prije nego što se otvori prostor za znanstvenike da ih nesputano istraže, objasne njihovu ulogu u povijesti i eventualnu relevantnost u današnjici, te predlože različite načine kako im pristupiti u aktualnim društvenim kontekstima. Znanost će nam objasniti što je hidžra, ummet, isnad, džihad, džahilija, Hudejbija, hudna, sulh, Ahl al-kitab, Dar al-harb ili Dar al-ahd. Znanost će nam objasniti pozadinu ambicije Abu Bakirova kalifata da na baziliku Svetog Petra istakne crni barjak. Znanost će nam objasniti zašto muslimani diljem Bliskog istoka rado uzvikuju Itbah al-Jahud a ne Itbah al-netko drugi. Znanost koja će nam sve to objasniti zove se orijentalistika. Ona ima svoje metode što ih je sačuvala i razvijala unatoč nepovoljnom ideološkom ozračju. Vrsnih istraživača orijentalističkih tema, onih za koje se podrazumijevalo da će u mogućoj dvojbi između ideološke i metodološke ispravnost pristati uz ovu potonju, bilo je prije i poslije Saida, ali ih je poslije Saida bilo teže pronaći. Među takvima su Patricia Crone, Elie Kedourie, John Wansbrough, Bernard Lewis, Majid Khadduri, Robert Hoyland, Uri Rubin, M. J. Kister, Moshe Sharon, Anne-Marie Delcambre, Fouad Ajami i drugi. Iz pera onih koji će političku korektnost, aktivizam i ideološku ispravnost staviti ispred metodološke ispravnosti, poput Johna Esposita, Karen Armstrong, Tariqa Ramadana i Tariqa Alija, iz većine srednjostrujaških europskih medija, te iz europske političke konfuzije po pitanju izazova koji otuda dolaze, možemo vidjeti kako izgleda razumijevanje Bliskog istoka zaštopano saidovskom »eshatologijom«. Iz ovdje prevedenih uzoraka Lewisovih, Khaddurijevih i Ajamijevih tekstova možemo vidjeti kako izgleda orijentalistika unplugged. Razlika je neprocjenjiva.

11

Dom rata, odnosno neislamski svijet koji je kao takav legitimna meta islamske agresije. Više o konceptu Dar al-harba vidi u članku Majida Khaddurija Doktrina džihada u ovome broju Europskog glasnika.

Aforizmi

Dugačak jezik često kaže i ono što nije rekao. Htio je po svaku cijenu ostati na vlasti, makar morao uzeti inozemni kredit. Imao je plan za njegovu budućnost, ali ga je promašio. Udarila mu je slava u glavu. Istraga je u tijeku.

0

Europa i islam BERNARD LEWIS*

1.

U kasnome petnaestom stoljeću narodi Europe pokrenuli su veliki val širenja koji je do sredine dvadesetoga stoljeća cijeli svijet, u manjem ili većem stupnju, doveo pod utjecaj europske civilizacije. Širenje Europe krenulo je u oba smjera – sa zapada morem, s istoka kopnom. U nekim je regijama ovo širenje dovelo do premoći i asimilacije ili isključenja primitivnih naroda, kao i do naseljavanja zapadnih i istočnih Europljana na područja koja su tada smatrana nenaseljenima. U drugima, širenje je Europljane dovelo do dodira i često sukoba s drevnim civilizacijama i moćnim državama. Do dvadesetoga stoljeća sve osim nekoliko tih država poraženo je i podčinjeno, a njihovi narodi i područja otvoreni su za europski politički, kulturni i gospodarski prodor. Čak i tih nekoliko koji su uspjeli preživjeti u svijetu kojim vlada Europa, činili su to pod cijenu dalekosežnog prihvaćanja europskih načina. Tijekom širenja u Aziju i Afriku, Europljani su susreli tri velike civilizacije – indijsku, kinesku i islamsku. Iako je središte islama bilo u regijama koje danas nazivamo Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom, * Jedan je od najpoznatijih svjetskih orijentalista nakon Drugoga svjetskog rata (rođ. 1916.). Povjesničar islamske civilizacije, Osmanskog Carstva i Bliskog istoka, široj je javnosti poznat kao analitičar odnosa između islamskoga i zapadnog svijeta. Jedan je od urednika Brillove Enciklopedije islama i autor brojnih znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka, te preko trideset knjiga od kojih je Arapi u povijesti (1950.) prevedena 1956. na hrvatski. Od ostalih knjiga valja izdvojiti The Emergence of Modern Turkey (1961.), History: Remembered, Recovered, Invented (1975.), The Muslim Discovery of Europe (1882.), The Jews of Islam (1984.), Semites and Anti-Semites: An Inquiry Into Conflict and Prejudice (1987.), The Political Language of Islam (1988.), Islam in History (1993.), Multiple Identities of the Middle East (1999.), Faith and Power: Religion and Politics in the Middle East (2010.), The End of Modern History in the Middle East (2011.) i Notes on a Century: Reflections of a Middle East Historian (2012.). Predsjednik je Udruge za izučavanje Bliskog istoka i Afrike (ASMEA) koja izdaje znanstveni časopis Journal of the Middle East and Africa.

80

BERNARD LEWIS

a koje su uglavnom nastanjivali muslimani arapskoga, perzijskoga i turskoga govornog područja, golemo muslimansko stanovništvo i brojne muslimanske države postojale su i u euroazijskoj stepi, Indijskom potkontinentu, poluotoku i otocima Jugoistočne Azije kao i u značajnim dijelovima crne Afrike. U razvoju odnosa između šireće Europe i te tri uspostavljene afro-azijske civilizacije postojala je značajna razlika između islama i druge dvije. Prije otkrivačkih putovanja i širenja, Indija i Kina bile su daleko od europskih pogleda, države koje graniče s legendama i o kojima se zna samo iz djelomičnih osvrta u spisima i klasicima kao i iz povremenih izvješća smionih putnika. Među Indijcima i Kinezima čak se i manje znalo o Europi, čije ime i narodi nisu pronašli mjesta u povijesnim i književnim zapisima tih civilizacija. U islamskome je svijetu, također, ime Europe praktički bilo nepoznato. Pojavljuje se u nekoliko arapskih prijevoda ili prilagodbi grčkih zemljopisnih tekstova, no nije postalo dijelom prihvaćene zemljopisne i političke uporabe srednjovjekovnog islama niti je prešlo u opću uporabu do kasnoga devetnaestog stoljeća, kada je europska politička pa time i intelektualna dominacija nametnula opću prihvatljivost europskog nazivlja. No, iako je ime Europe bilo nepoznato, stvarnost koju je predstavljala bila je stara i poznata. Za razliku od susjeda i prethodnika, poredak islama definirao se vjerom, kao društvo u kojemu su identitet i odanost bili određeni prihvaćanjem zajedničke vjere. Za srednjovjekovne muslimane svijet je bio podijeljen na dvoje: kuća islama, gdje prevladava vjera i zakon islama, te ostatak svijeta, poznat kao kuća rata, kojoj će vjera i zakon islama uskoro biti doneseni od strane muslimana. Od ranih početaka muslimani su naučili razlikovati između društava na istoku i jugu, čiji su vođe ispovijedali neprepoznatljivu razotkrivenu vjeru i čije narode bi se dalo razmotriti kao poučljive novake islama, te naroda na sjeveru i zapadu, koji su ispovijedali kršćanstvo. Ako ime Europa nije značilo ništa, ime kršćanstvo značilo je mnogo. Kršćanstvo i islam bili su susjedi, i češće neprijatelji, od začetaka islama u sedmome stoljeću. Između ove dvije vjere postojao je stari odnos i čak – iako rijetko vidljivo kako u srednjovjekovnim tako i u suvremenim vremenima – određena temeljna privlačnost. Što su, onda, islam i kršćanstvo imali zajedničko? Na to pitanje može se odgovoriti u moralnim okvirima, kao zajednička baština i u materijalnim okvirima, kao zajedničko – ili prije sporno – područje. Kršćanstvo i islam, zajedno sa svojim zajedničkim prethodnikom judaizmom, rođeni su u istoj regiji te su bili oblikovani mnogim istim

Europa i islam

81

utjecajima. Dvije potonje vjere bile su nasljednice drevnih civilizacija Bliskog istoka i njihovih nasljednica. Obje su bile pod snažnim utjecajem judejske vjere, grčke filozofije i znanosti te rimskog upravljanja i prava. Obje dijele širok opseg sjećanja i vjerovanja u vezi s proročanstvima, otkrivenjima i pismima. Ove sklonosti, izražene u teologiji, čak i jeziku, stvorile su prostor za prijepor pa tako i dijalog koji nije mogao izniknuti niti između kršćana i muslimana, s jedne strane, niti između predstavnika istočnih vjera, poput hinduizma ili budizma, s druge strane. Kršćani i muslimani jedni su druge prokazali kao nevjernike – te su na taj način izražavali svoj zajednički stav prema vjeri. Kao što je zajednička baština, tako je bilo i zajedničko područje. Širenje muslimanske vjere i države u sedmom i u osmom stoljeću bilo je uglavnom na štetu kršćanstva. Od Perzijskog Carstva nadolazeći muslimani preuzeli su Irak, do tada pretežito kršćansku državu. Od pokrštenog Rimskog Carstva i nekih drugih kršćanskih država preuzeli su Siriju, Palestinu, Egipat, Sjevernu Afriku, Pirinejski poluotok i Siciliju. Danas na Španjolsku i Portugal gledamo kao na dijelove Europe koje je bio preuzeo islam i koji su potom ponovno vraćeni – no na Levantu i Sjevernoj Africi kršćanstvo je bilo starije i dublje ukorijenjeno nego na jugozapadu Europe, a njihov gubitak, naročito Svete Zemlje, bio je daleko teži udarac za srednjovjekovno kršćanstvo. Kasnije širenje Mongola u Istočnu Europu i njezin posljedični prijelaz na islam doveo je veliki prostor europskog istoka pod islamski nadzor. I dok su islamizirani Tatari vladali Rusijom i stepama, njihovi rođaci, osmanski Turci, prodirali su kroz Balkanski poluotok u samo srce Europe. I kršćanstvo i islam imali su poteškoće u priznavanju postojanja drugoga kao velike vjere, suparničke vjere i civilizacije s drukčijom porukom čovječanstvu. Obje strane izrazile su tu nevoljkost na način da su svojega suparnika nazivali etničkim prije nego vjerskim imenima. Muslimani su europske kršćane nazivali Romanima, Slavenima, Francima. Europljani su o muslimanima govorili kao o Saracenima, Maurima, Turcima ili Tatarima, ovisno o tome koju su skupinu susreli. No obje su strane bile itekako svjesne da druga posjeduje i nudi drugo otkrivenje i ovlaštenje. Obje su tu svijest izražavale epitetima poput nevjernika, poganina i paynima i kafira. Promatrajući vremenski slijed, kršćanstvo je ranija a islam kasnija vjera. To je imalo važnih posljedica na njihove međusobne odnose. Svaka se smatrala konačnim otkrivenjem Božje svrhe za čovječanstvo. Za kršćanina, Židov je prethodnik i kao takvome može mu se pružiti ograničena i nesigurna snošljivost. Njegova vjera je izvorna, ali iskva-

82

BERNARD LEWIS

rena i nepotpuna. Musliman bi i Židove i kršćane mogao promatrati kao prethodnike, sa svetim knjigama koje proizlaze iz izvornih otkrivenja, ali nepotpune i iskvarene njihovim nedostojnim čuvarima, pa je tako zamijenjena konačnim i savršenim otkrivenjem islama. Ovdje je ponovno važna razlika između odgovora islama, s jedne strane, i odgovora Indije i Kine, s druge strane, na širenje Europe. Za Hinduse, budiste, konfucioniste i druge, kršćanska civilizacija bila je nova i nepoznata. Oni koji su je donijeli i ono što su donijeli može se više ili manje smatrati prilogom u njihovu korist. Za muslimane je kršćanstvo – pa tako i sve što se s njim veže – bilo poznato, znano i odbačeno. Ono što je u kršćanstvu istinito, to je uklopljeno u islam. Ono što nije uklopljeno, bilo je pogrešno. S kršćanske je strane postojala slična razlika u stajalištima prema tri velike azijske civilizacije, i to iz očitih razloga. Niti Indijci niti Kinezi nikada nisu osvojili Španjolsku, niti Carigrad, niti su opsjeli Beč. Niti Hindusi, niti budisti, a niti konfucionisti nikada nisu odbacili kršćansko evanđelje kao iskvareno i zastarjelo, a potom ponudili kasniju, bolju inačicu Božje riječi u zamjenu. Dok su kršćani i muslimani pokazivali malo obzira i poštovanja prema vjeri drugoga, obje skupine bile su itekako svjesne opasnosti koja im je prijetila od neprijateljskih sila potaknutih tim vjerama. U praksi to je dugo vremena značilo opasnost za Europu od islama. Većim dijelom srednjega vijeka smatralo se kako islam predstavlja smrtnu opasnost. Unutar nešto više od stoljeća, muslimanske vojske su kršćanstvu istrgnule istočne i južne obale Mediterana. Osvojili su Španjolsku, Portugal i dio Italije te su čak napadali Francusku. U istočnoj je Europi najprije provala Tatara a potom i Turaka nastavila muslimansku prijetnju do danas. Danas je pomodno predstavljati križare kao prvi primjer zapadnog agresivnog imperijalizma prema Trećem svijetu. Ovo poimanje je anakrono i doista besmisleno u kontekstu vremena. U biti, napredovanje kršćanske vojske u jedanaestome stoljeću predstavljalo je pokušaj razbijanja muslimanskog okruženja Europe i vraćanja izgubljenih područja kršćanstva. Odbijanje muslimana u Francuskoj, oslobođenje Sicilije i postupno osvajanje Španjolske dijelovi su istog pokreta koji je vrhunio dolaskom križara u Levant krajem jedanaestoga stoljeća. Sirija i Palestina su, kao i Španjolska i Portugal, bile kršćanska područja, osvajanje kojih je bilo kršćanska dužnost, naročito uzmemo li u obzir da su obuhvaćala sveta mjesta kršćanstva. Islam ih je osvojio još uvijek razmjerno nedavno, i još uvijek su sadržavali brojno kršćansko

Europa i islam

83

stanovništvo. Ponovno osvajanje južne Europe pokazalo se trajnim i Europa je tim osvajanjem, u načelu, povukla svoje granice. Na Levantu su križari zakazali. Bili su suočeni s novim valom muslimanskog širenja, koje ovaj put nisu vodili Arapi nego Turci, koji su već osvojili veći dio grčke kršćanske Anatolije i koji su uskoro potom donijeli turski islam u jugoistočnu i – kroz osvajačke pohode islamizirane, turcizirane Zlatne horde – istočnu Europu. Zauzvrat je to širenje dovelo do novoga europskog odgovora u širenju Moskovije i, stoljećima poslije, kršćanskih naroda Balkana. Veliko europsko širenje od kraja petnaestoga stoljeća prema istočnim i zapadnim krajevima Europe u biti je bilo nastavak procesa europskog samooslobođenja. Španjolci i Portugalci potjerali su Maure s Pirinejskog poluotoka pa su ih gonili do Afrike i dalje. Rusi su Tatare potjerali iz Moskovije pa su ih gonili do duboko u Aziju. Na zapadu, Španjolce i Portugalce pratile su druge pomorske nacije zapadne Europe, a kasnije, u manjem opsegu, kontinentalci s kopna. U istočnoj Europi Rusi su imali teren za sebe u svojemu širenju prema istoku i jugu na Kaspijsko i Crno more kao i prema Središnjoj Aziji. U jednom trenutku, kako je osmanska sila posrtala, slabjela i konačno propala, istočna, zapadna i središnja Europa sjedinile su se u novome pohodu prema središtu Bliskog istoka. U osamnaestome i devetnaestom stoljeću nije više Europa bila okružena muslimanskom navalom nego su islamska područja bila okružena navalom Europe. Rusi su sa sjevera prodirali u turkofona i perzofona muslimanska područja između Crnog mora i Središnje Azije. Pomorske sile su s juga iz svojih novih baza u Južnoj Aziji i južnoj Africi prilazili preko Indijskog oceana, Perzijskog zaljeva i Crvenog mora. Dalje na zapadu Španjolci su, a potom s više uspjeha i Francuzi i Talijani, napali muslimansku sjevernu Afriku. Početkom dvadesetoga stoljeća većina muslimanskoga svijeta pripojena je četirima velikim europskim imperijima Rusije, Nizozemske, Britanije i Francuske. Čak su i Turska i Iran, dva muslimanska carstva koja su uspjela održati labavu nezavisnost u doba europske nadmoći, bili snažno podloženi europskim interesima, institucijama, poimanjima na gotovo svakoj razini javnoga, i sve češće privatnog života. Vladari islamskog svijeta već su u začetku bili svjesni europskog napredovanja i opasnosti koje je ono predstavljalo na političkom, vojnom i gospodarskom polju. Osmansko Carstvo, vodeća sila islamskog svijeta još od šesnaestoga stoljeća, djelomično je, iako nedovoljno, postajalo svjesno ruskoga i europskog širenja u Aziju, poglavito nakon pripa-

84

BERNARD LEWIS

janja Egipta, Sirije i kasnije Iraka te širenja prema istočnim morima. Osmanska prethodnica poslana je u Indiju, a jedna manja sve do Ačeha u Sumatri. Osmanski su činovnici u šesnaestome stoljeću razmatrali planove o kopanju dva kanala, jednoga kroz Sueski prolaz, da bi se osmanskoj mornarici omogućilo kretanje između Sredozemlja i Crvenog mora i dalje, a drugoga između rijeka Don i Volge, kako bi se omogućila doprema osmanske pomorske sile iz Crnoga u Kaspijsko more. Niti jedan od ovih projekata nije proveden i, općenito, čini se da nije bilo potrebe za žurbom. To nije bilo ni moguće dok god su Osmanlije bili sigurni u svoju nadmoć nad vjerskim, gospodarskim i čak dinastijskim trvenjem podijeljenom kršćanskom Europom. Europljani su možda plovili i trgovali u dalekim mjestima onkraj oceana, no Osmanlije su čvrsto držali ključna križišta Europe, Azije i Afrike. Osmanska mornarica imala je prevlast nad istočnim Sredozemljem, gdje je kršćanska pobjeda u bitci kod Lepanta bila ništa više do kratki bljesak. Osmanska vojska slobodno se kretala jugoistočnom Europom. Stoljeće i pol turski je paša upravljao Budom, a turske su vojske dva puta opsjedale Beč. Činilo se da Osmanlije imaju malo razloga za strah ili za predostrožnost pred europskom silom. Još su i manje razloga imali za strah od navale europskih ideja. U srednjem vijeku europski kršćani su itekako bili svjesni islama kao suprotstavljene svjetske vjere, koja je u pojedinim trenutcima čak prijetila preživljavanju kršćanstva. Bezbrojni kršćani prihvatili su islam. Zapravo, veliki broj, čak i većima pridošlica ranome islamu izvan Arabije bili su preobraćeni kršćani. Za europsko kršćanstvo opasnost od islama bila je ne samo vojna nego i vjerska. Europski kršćanski učenjaci iz dva su razloga učili arapski, preveli Kur’an i druge tekstove te studirali islamski nauk. Prvi zadatak, hitan i neposredan, bio je zaštititi kršćane od prelaska na islam. Drugi, nešto udaljeniji zadatak bio je preobratiti muslimane u kršćane. U ovome izučavanju arapskoga i islama možemo naslutiti početke orijentalizma kakvoga poznajemo danas. Prošlo je nekoliko stoljeća dok su europski kršćani uvidjeli da prvi zadatak više nije potreban, a da drugi nikada i nije bio moguć. U međuvremenu, s renesansom, oživljavanjem naukovanja i nastajanjem nove filološke znanosti, učenje arapskoga pridodano je učenju latinskoga, grčkoga i hebrejskoga – klasičnih i pisanih jezika – na europskim sveučilištima, a orijentalizam je ušao u novu dionicu koja je nastavljena do danas. Islamska strana nije povlačila slične poteze. Iako je kršćanska sila povremeno bila promatrana kao prijetnja, kršćanska vjera to nije i cije-

Europa i islam

85

la ta pomisao činila se apsurdnom. Kako muslimana može privući ranija, ukinuta inačica njegove vlastite vjere, koju su, štoviše, ispovijedali podčinjeni ljudi, koje se pokorilo i kojima se vlada? Određeno znanje o kršćanskom vjerovanju očuvano je iz ranije islamske literature, no nije postajala želja niti pokušaj da se uči europske jezike niti da se dozna što se događa u Europi. Jedina je iznimka bilo naoružanje, općenito vojna tehnologija, naročito vatreno oružje i brodogradnja. Upravo u tome Turci su pokazali vještinu i pripravnost u preuzimanju, ovladavanju i ponekad poboljšavanju najnovijih europskih izuma. O europskom kulturnom i intelektualnom životu doslovno se ništa nije znalo. Renesansa, reformacija, pa čak vjerski ratovi koji su tresli Europu u šesnaestome i sedamnaestom stoljeću gotovo i nisu primijetili kršćanski susjedi muslimani. Samo je nekoliko knjiga europske literature i znanosti prevedeno, a većina među njima bile su rasprave o medicini, geografiji, naročito o kartografiji. Prevoditelji izvorno nisu bili niti Turci niti muslimani. Nekoliko ih je bilo preobraćeno na islam, no većinom su to bili kršćanski ili židovski podanici turskih sultana. Čak su tiskanje, koje su uveli židovske izbjeglice iz Španjolske pred kraj petnaestoga stoljeća a kasnije ih prihvatili grčki i armenski kršćani pod turskom vlašću, sultani dopuštali jedino uz uvjet da židovski i kršćanski tiskari ne tiskaju knjige na arapskome pismu. Velika promjena počela se događati u posljednjim godinama sedamnaestoga stoljeća kao izravan rezultat turskog povlačenja iz Beča. Po prvi put od kročenja njihove vojske u Europu Turci su pretrpjeli veliki poraz na bojnom polju te su bili prisiljeni odreći se i potom ustupiti velike dijelove teritorija. Do tada se to odražavalo samo na rubne dijelove islamskog svijeta – Rusi na Kaspijskom moru, Nizozemci na Javi, oba vrlo daleko. Povlačenje iz Beča bilo je udarac u srce. Bio je to prvi u dugom nizu poraza koji su tijekom osamnaestoga stoljeća, unatoč povremenim oporavcima, donijeli odlučujuću promjenu u ravnoteži moći između islama i kršćanstva. Osobito bolno bilo je rusko pripajanje Krima 1783. i francusko osvajanje Egipta 1798. godine. Krim nije bio prvi teritorij koji su Osmanlije morali predati europskome neprijatelju. No, prethodno izgubljene zemlje, poput Mađarske, bile su kršćanske pokrajine pod osmanskom okupacijom uglavnom kratkoga vijeka. Krim je stari muslimanski turski teritorij još od trinaestoga stoljeća i njegovo rusko preuzimanje nastavljeno je preuzimanjem cijele sjeverne obale Crnog mora. Francusko osvajanje Egipta donijelo je utjecaj zapada u samo središte Bliskog istoka, gotovo u doseg najsvetijih mjesta islama.

86

BERNARD LEWIS

Rasprava je počela u Turskoj nakon prvog poraza te je bivala obnavljana sa svakim sljedećim gubitkom. Otvorena su dva pitanja: a) Što je pogrešno? b) Kako se to može ispraviti? Opsežna literatura na turskom, a potom i na arapskom i perzijskom jeziku posvećena je toj temi. Na početku su to uglavnom bili radovi vladinih činovnika i vojnih časnika. Kasnije, s pojavom novih pismenih dionika koji nisu bili ni državni službenici ni vjerski oci, rasprava je postajala uopćena i javna. Rani su spisatelji problem vidjeli u vojnoj domeni. Kršćanski neprijatelj nekako je uspio uspostaviti privremenu vojnu prevlast. Kako bi se to popravilo, bilo je potrebno utvrditi izvor nadmoći i napraviti potrebne promjene u muslimanskim vojnim snagama kako bi se izjednačilo i ponovno nadmašilo prezrenog neprijatelja. No, preoblikovanje vojnih snaga na kopnu i na moru otišlo je mnogo dalje nego su prvi reformatori i namjeravali i zamišljali. Nova vojska trebala je nove zalihe, a to je zahtijevalo razvoj trgovine i industrije. Bile su potrebne nove komunikacije, što je podrazumijevalo ceste, luke, željeznice i telegraf. Trebali su novu infrastrukturu, što je zahtijevalo reforme uprave i obuku državnih službenika novoga kova. Trebali su bolji obavještajni sustav zbog neprijatelja, što je u vrijeme slabosti, kada je diplomacija trebala nadomjestiti ili barem nadopuniti vojnu silu u obrani imperija, to značilo političke i vojne podatke kao i proučavanje politika, poredaka, zakona i institucija kršćanstva u do tada nezamislivom opsegu. Povrh svega, trebali su nove časnike, što je dovelo do potražnje za znanošću i obrazovanjem. U drugoj polovici osamnaestoga stoljeća europski instruktori već su služili turskim vojnim snagama ili su podučavali u novoosnovanim vojnim i pomorskim školama. Od početka devetnaestoga stoljeća studenti su u sve većem broju slani iz Turske, Egipta i Irana u Europu. Na početku su to uglavnom bili časnički pitomci. Kasnije su im se pridruživali budući diplomati i činovnici te konačno studenti iz svakog područja učenja. Kako bi izvukli korist iz strane poduke, kako u domovini tako i vani, muslimanski studenti morali su prihvatiti situaciju u kojoj su ih podučavali nastavnici nevjernici. Štoviše, morali su učiti jezike nevjernika, što je predstavljalo novi i radikalan odmak koji zahtijeva temeljnu promjenu stajališta. Suprotno svim prethodnim iskustvima, ili barem vjerovanjima, znanje jezika nevjernika prvo je postalo korisno, potom cijenjeno, a u konačnici – u gotovo svakom području života – nužno. Privremeno talijanski, potom na duže vrijeme francuski, zatim engleski i u nekim područjima njemački postali su ključ uspjeha i statusa u vladi, obrazovanju, trgovini i – kako su nastajale – u strukama.

Europa i islam

87

S učenjem europskih jezika došlo je i upoznavanje s vrijednostima i idejama koje su izražene u tim jezicima. Muslimanskim studentima zapovjeđeno je da uče francuski ne bi li pratili tečajeve vojne obuke, no neki od njih pronašli su druge materijale za čitanje, koji su bili mnogo eksplozivniji i možda destruktivniji od onih koji se mogu naći u udžbenicima za obuku časnika. Pobliže upoznavanje s Europom muslimanskim čitateljima i posjetiteljima je donijelo življu svijest o svojim slabostima, siromaštvu i razmjernoj zaostalosti kao i želju da potraže i usvoje talisman koji je ležao u korijenu bogatstva i moći misterioznog Okcidenta. Muslimanski su istraživači sve više pronalazili tajnu moći Zapada u dvije osebujne i nepoznate osobine koje su susreli – industriji i slobodi, od kojih je prva postignuta tehnologijom a druga zakonom. Odgovor se veselim optimistima devetnaestoga stoljeća doimao jednostavnim: za jedne su škole i tvornice, a za druge ustavi i parlamenti. Oni su, pak, počivali na europskoj znanosti i filozofiji, pristup kojima je postao lakši kao rezultat drugih promjena koje su se u to vrijeme događale u Europi. Ključna promjena muslimanskog stajališta prema europskoj kulturi omogućena je Francuskom revolucijom – prvim opsežnim pokretom ideja u Europi koji ni u kojem smislu nije bio kršćanski i koji bi se čak mogao predstaviti protukršćanskim. To je uistinu izjava koju je iznio francuski glasnogovornik tijekom okupacije Egipta i kasnije u propagandi pokrenutoj iz njihova veleposlanstva u Istambulu. Sekularizam kao takav nije bio privlačan muslimanima, no svjetonazor koji je izričito razdvojen od kršćanstva mogao bi se smatrati takvim, ili bi ga čak mogli usvojiti muslimani koji su težili izučiti nove tehnologije i institucije. U prošlosti, spretno je izjavio jedan suvremeni turski povjesničar, plima europske znanosti sručila se nad nasipima teologije i pravoslovlja. Poletni i nadobudni liberalizam devetnaestoga stoljeća otvorio je ustavu na nasipu kroz koju je prvo krenula jedna kapljica, a potom i bujica novih ideja koje su prodrle i preplavile do tada zatvoreni islamski svijet. Tijekom devetnaestoga stoljeća rastao je broj mladih muslimana iz Turske, Irana, Egipta koji su dobili priliku posjetiti ili čak bivati u Europi i pobliže promatrati kako djeluje europsko društvo i institucije. To su bili studenti, diplomati, koji su postajali sve važniji kako su muslimanske države usvajale europsku praksu održavanja rezidentnih veleposlanstava, trgovci, a od sredine stoljeća i prognanici, budući da je europski liberalizam počeo stvarati domaću političku oporbu u nekima o tih država.

88

BERNARD LEWIS

Opseg i prodornost europskog utjecaja u islamskim zemljama tijekom stoljeća širenja značajno su se razlikovali. U nekim udaljenim područjima, poput Arapskog poluotoka ili Afganistana, utjecaj Europe bio je minimalan i gotovo da nije išao dalje od preuzimanja europskoga vatrenog oružja, kojim je cijeli proces ozapadnjivanja i započeo. U drugoj krajnosti bila su područja, poput francuske Sjeverne Afrike i ruskog Prekokavkazja i Središnje Azije, gdje su muslimanske države silom pripojene europskome carstvu, u kojima su stanovnici bili prisiljeni naučiti jezike svojih carskih vladara i prihvatiti nazočnost europskih upravitelja i čak kolonizatora. Negdje u sredini između te dvije krajnosti nalazile su se države, prije svega Perzijsko i Osmansko Carstvo, u kojima su muslimanski vladari uspjeli, više zbog europskog suparništva nego zbog vlastite obrambene snage, održati labavu neovisnost, no njihov način života bio je temeljito preobražen pod prodornim utjecajem europskoga gospodarstva, politike i kulture. U tim su državama radikalni muslimanski propovjednici Zapada, poput sultana Mehmeda II. u Turskoj ili Muhameda Ali Paše u Egiptu, ili među kasnijim generacijama Kemal Atatürka u Turskoj i Reza Šaha u Iranu, uveli mnogo temeljitije promjene nego je to uopće bilo izvedivo carskim vladarima. Oni su bili mnogo konzervativniji i svakako mnogo oprezniji u odnosu prema ukorijenjenim muslimanskim interesima i institucijama. Do druge polovice osamnaestoga stoljeća muslimani su posjećivali Europu samo kao vojnici, ratni zarobljenici ili diplomati. Njihova vjera nije ih poticala na odlazak, dok ih vjera njihovih europskih domaćina nije poticala na dolazak, još manje na ostanak na duže vrijeme. S druge strane, europski su kršćani uživali mnogo veću slobodu vezanu uz putovanje u muslimanske zemlje te uz eventualni boravak tamo, što je za ishod imalo malo dodira s muslimanima, kako s elitama tako i s ostalim stanovništvom. Europske kolonije uglavnom su živjele izdvojeno, a oni nužni kontakti s muslimanskim vlastima bili su, takoreći, ublaženi posrednicima i tumačima povučenima iz starosjedilačkog kršćanskoga i u mnogo manjoj mjeri židovskog stanovništva. Devetnaesto stoljeće stoga je donijelo korjenitu preobrazbu. Mladi muslimani putovali su u Europu i tamo ostajali na studijima po nekoliko godina. Njihovo poznavanje europskih jezika otvorilo im je prethodno zatvorena vrata europske književnosti, znanosti i misli. Ponovno uvođenje tiskanja i osnivanje novina i magazina na arapskom, perzijskom i turskom donijeli su brojne značajne promjene: po prvi put priliku da prate događaje unutar i izvan islamskoga svijeta, pojavu

Europa i islam

89

novoga i fleksibilnijeg jezika s koncepcijskim i leksičkim resursima za istraživanje tog razvoja događaja te, što je u mnogočemu najznačajnije, pojavu novog lika – novinara. Zajedno s novinarom pojavio se i još jedan pridošlica, s još zlokobnijom pojavom – odvjetnik. U islamskoj državi u načelu ne postoji nikakav drugi zakon nego šerijatski, sveti zakon islama. Reforme u devetnaestome stoljeću te potrebe trgovinskih i drugih kontakata s Europom dovele su do donošenja novog zakonodavstva prema europskom predlošku – trgovinskoga, građanskoga, kaznenoga i, konačno, ustavnoga. U tradicionalnom poretku jedini odvjetnici bili su uleme, doktori svetoga zakona, ujedno pravnici i teolozi. Sekularni odvjetnik, koji vodi raspravu na sudovima prema sekularnom pravu, bio je nov i utjecajan element u društvu. Obrazovanje je u starome poretku također uvelike bilo područje utjecaja vjerskih vođa. To im je također oduzeto jer su reformatorski i imperijalni vladari smatrali potrebnim osnivati škole i kasnije fakultete i sveučilišta kako bi mogli izučavati suvremene vještine i dijeliti suvremeno znanje. Učitelj novog kova, ponekad nastavnik a ponekad profesor, pridružio se novinaru i odvjetniku kao intelektualni stup novoga poretka. S novim zakonima također su došli novi politički sustavi, koji su u ustavnom i parlamentarnom poretku uspostavljani u jednoj po jednoj državi. Ovaj politički proces, koji je uključivao natjecanje za blagonaklonost glasača i vladara, proizveo je novi element – političara. A taj je mogao biti i novinar i odvjetnik i učitelj ali i član neke od starih vladajućih elita. Tri stupa tradicionalne vlasti – vojnici, činovnici i svećenici – bili su podijeljeni među sobom, a sve su tri skupine sadržavale promicatelje i protivnike Zapada, koji su ponekada bili u nasilnome sukobu. No, po prirodi stvari, časnici su bili najdosljedniji promicatelji Zapada i najsnažniji pobornici osuvremenjivanja. Oni su, na kraju krajeva, bili ti koji su bili suočeni s problemom i s potrebom za rješenjem na najbrutalniji i najizravniji način. Oni su također bili ti koji su prvi uvidjeli da bi promjena mogla biti uvjet za preživljavanje. No, ova zamisao nikako nije naišla na opće prihvaćanje. Povijest muslimanskih stavova prema Zapadu i ozapadnjivanju ukazuje na slijed, gotovo krug odgovora, reakcije, odbijanja i povratka. U današnje vrijeme prevladavajući stav o Zapadu u većini država islamskoga svijeta je neprijateljski – prasak dugo nakupljane ogorčenosti nakon dugogodišnje premoći i poniženja koje su im nanijeli

90

BERNARD LEWIS

stranci i bezvjerni neprijatelji. Većim dijelom svoje povijesti muslimani su naviknuli na položaj nadmoći i prevlasti. Tijekom stoljeća stvaranja koje je izgradilo njihovo skupno sjećanje, islam je napredovao a nevjerništvo se povlačilo. Muslimani su vladali, nevjernici su bili pokoreni, a vođe nevjernika, kako izvan tako i unutar granica, priznali su nadmoć islama i premoć muslimana. Na širokim područjima islamskih carstava kršćansko stanovništvo je ili prigrlilo islam ili prihvatilo položaj otrpljene podređenosti. Čak su i nepokoreni kršćani onkraj imperijalnih granica bili prisiljeni prihvatiti muslimansku silu kao činjenicu. Za vrijeme mira dolazili su kao molitelji, tražeći i obično dobivajući odobrenje da trguju. Za vrijeme rata naučene su lekcije islamske premoći na bojištu. Širenje Europe, koje je prvo dovelo do gubitka islamskih posjeda u Europi, i potom europski prodor čak u srce islama promijenilo je sve ovo. U nizu poraza i ponižavanja musliman je gubio na svim poljima. S porazom u bitci izgubio je premoć u svijetu. S prodorom europskog utjecaja i s prihvaćanjem europskih načina, prije svega osamostaljivanjem vlastitih nemuslimanskih podanika, izgubio je premoć u vlastitoj državi i gradu. Europom potaknutom emancipacijom žena čak je i njegova premoć u vlastitome domu došla u opasnost. Susljedna ogorčenost rasla je dugo vremena. Događaji u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća – gubitak ugleda Zapada nakon dva samouništavajuća svjetska rata, uzmicanje imperija, rast zapadnjačke samosumnje i samokritike i, konačno, novo i moćno oružje uručeno muslimanima kada je Zapad otkrio i počeo iskorištavati naftu i kada je počeo pristizati novac za tu naftu – doveli su ogorčenje do vrhunca te su pružili sredstvo i priliku za njegovo iskazivanje. U načelu, neprijateljstvo je bilo usmjereno protiv Istočne i Zapadne Europe, budući da su obje provalile u islamske zemlje i poremetile islamska društva. U praksi, pak, neprijateljstvo se jače osjetilo i izraženije usmjerilo protiv zapadnoga svijeta – prvo protiv Zapadne Europe, a potom i protiv prekooceanskih zemalja, koje se promatralo, ne bez razloga, produženjem europske civilizacije. Nekoliko je razloga zbog kojih se islamska reakcija razlikuje u Istočnoj i Zapadnoj Europi. Jedan očit razlog je razlika u nastavku odnosa. Dok zapadnjački utjecaj ostaje, zapadna sila se povukla, a države nekoć pod zapadnom vlasti sada su slobodne – ili su barem oni koji njima vladaju slobodni – odabrati svoj vlastiti put. Islamska područja pod utjecajem širenja Istočne Europe još uvijek su pod utjecajem. Uistinu, u ovome su trenutku to jedina područja islamskoga svijeta koja su još

Europa i islam

91

uvijek pripojena europskome političkom sustavu. U tim državama, stoga, reakcija nije ni započela ili, ako je započela, njezino je izražavanje ozbiljno ometano. Čak je i u onim područjima islamskoga svijeta koja nisu izravno upravljana iz Istočne Europe održano dobro utemeljeno prihvaćanje neizravne sile i dokazana spremnost da se ona koristi. Ovo prihvaćanje nametalo je poštovanje ili barem oprez, naročito u skupinama ili državama koje su u dometu te sile. Važnija je, ipak, od tih razloga neupitna činjenica da je u većem dijelu islamskog svijeta djelotvoran izvor promjena zapravo bio zapadni svijet – ne samo djelovanjem zapadnih sila nego i, trenutno mnogo više, prodiranjem zapadnih ideja i oponašanjem zapadnih institucija. One su preoblikovale islamsko društvo i tijekom vremena potaknule promjene koje sada uzrokuju toliko nevolje i ljutnje. Svakako, najupadljiviji izvanjski znakovi šupljeg materijalizma, koje su osudili islamski preporoditelji – šepureća nepristojnost kina i televizije, sirova samodopadnost potrošačkog društva – nepogrješivo su zapadnjačkog korijena. Nitko ne može optužiti sovjetski istok za popularnu zabavu niti za rasipno potrošaštvo. Tu su, dakako, mnogi specifični problemi koji uzrokuju trvenja između bliskoistočnih i zapadnih država, i svaki od tih ima ključnu važnost za sve izravno uključene. No ta se važnost sve više ograničava na one koji su izravno uključeni, dok su drugi dijelovi muslimanskoga svijeta preopterećeni svojim specifičnim problemima. Živi prikaz toga bio je znakovito slab odgovor na događaje kao što su izraelski prodor u Libanon 1982. ili američko bombardiranje Tripolija 1986. godine. Nekoliko godina ranije to bi izazvalo masovne izljeve ljutnje i bijesa u cijelome muslimanskom svijetu. Ovaj put dogodilo se nešto više od površnih diplomatskih prosvjeda. Mnogo važnije od svih ovih specifičnih slučajeva i neprijateljstava koji pobuđuju je temeljno općenito ogorčenje usmjereno prema nametljivim i remetilačkim snagama koje su uzdrmale i raskolile islamsko društvo. To ogorčenje ima mnogo dublje uzroke od ove ili one politike ili djelovanja ove ili one vlade. Ono s čime smo suočeni nije razmirica među vladama nego sraz civilizacija, s pitanjima koja je teško sročiti a nekmoli o njima raspravljati ili razriješiti na razini međuvladinih pregovora. U tom srazu, u tom općem stanju ogorčenja, svaka razlika je preuveličana, svaka razmirica zaoštrena i svaki problem – nadamo se privremeno – nerješiv. U ovome stanju zgražanja prema zapadnoj civilizaciji razumljivo je da će se neprijateljstvo snažnije usmjeriti prema tim silama, ili toj sili,

92

BERNARD LEWIS

na koju se gleda kao na vođu Zapada, a manje snažno prema onima koje se smatra manjim ili slabijim predstavnicima zapadnoga svijeta. Jednako tako, prirodno je da će se neki s nadom i s očekivanjima okrenuti prema onima koje se smatra najjačim i najopasnijim neprijateljima zapadne sile i zapadnog načina života, u politici i strategiji, gospodarstvu i svjetonazoru. Tako je to bilo u 1930-ima i ranim 1940-ima. Tako je to ponovno tijekom hladnoga rata. U prošlosti je bilo nekoliko sličnih jačanja neprijateljstava, obično potaknutih nekim značajnim napredovanjem europske sile nauštrb islama. Jedan takav pokret dogodio se 1830-ih i 1840-ih godina, kada su se pojavile karizmatične muslimanske ličnosti i povele pokrete oružanog otpora, u konačnici uzaludne, protiv francuskog osvajanja Alžira, ruskog pokoravanja kavkaskih naroda i britanske pacifikacije Sinda. Drugi takav pokret trajao je od 1860-ih do 1880-ih, kada je muslimanski svijet reagirao s užasom na novi val europskog osvajanja koji je doveo Ruse do Samarkanda i Bokare, Francuze u Tunis, a Britance u Kairo. Još jedan došao je posljedično na Prvi svjetski rat, kada su bivše arapske pokrajine Osmanskoga Carstva podijeljene između Britanaca i Francuza, dok su bivše muslimanske pokrajine Ruskoga Carstva, nakon kratkog razdoblja samostalnog političkog postojanja, ponovno pripojene novome političkom sustavu sa središtem u Moskvi. Čak je i povlačenje zapadnih carstava nakon Drugog svjetskog rata pobudilo nova neprijateljstva u borbama za Alžir, Palestinu i Javu, kao i strasti i ogorčenosti koje su ta trvenja potaknula. Na prvi pogled ne vidi se jasan razlog za trenutni izboj ljutnje. Europska politička premoć odavno je okončana, i dok jedno preostalo europsko carstvo izgleda kao da napreduje prije nego nazaduje, neprijateljstvo se ne usmjerava primarno u tom smjeru. Europski gospodarski nadzor u muslimanskim zemljama također je okončan te je zamijenjen europskom ovisnosti o bliskoistočnoj nafti i tržištima. Najveći sukobi sada su regionalni a ne međunarodni – Irak protiv Irana, Turska protiv Grčke, Maroko protiv Alžira, a tu su i etnički, sektaški, svjetonazorski i društveni sukobi unutar brojnih pojedinačnih država. Čak je i arapska borba protiv Izraela, koji je nekoć promatran kao posljednja ispostava europskog imperijalizma, sada postala sve više regionalno, čak lokalno pitanje u kojemu europske sile praktički nemaju ulogu, a supersile se pojavljuju kao oprezni zaštitnici i pokrovitelji prije nego izravni sudionici. Osnovni politički ciljevi, postavljeni u prošlosti, uistinu su postignuti i ne iznenađuje da su klasični nacionalistički pokreti te vrste, koji

Europa i islam

93

su bujali u devetnaestome i početkom dvadesetoga stoljeća, izgubili na privlačnosti. Njihovo mjesto zauzele su odanosti koje se možda mogu točnije opisati kao domoljubne nego kao nacionalističke i koje se tiču, prije svega, a često i isključivo, interesa različitih pojedinačnih država prije negoli većih i nejasnijih etničkih i kulturnih entiteta. Te su se države mnogo više bavile promjenjivim obrascima savezništava i suparništava unutar regije nego izvanjskim svijetom. Panarabizam, panturcizam i paniranizam barem su zasad neaktivni, a vanjske politike Turske, Irana, Sirije, Iraka i Egipta ono su što nas trenutno treba zabrinjavati. Čini se da su u tom smislu arapske države Bliskoga istoka pratile obrazac različitih republika Latinske Amerike nakon propasti Španjolskoga Carstva te, stoljećima prije, europskih kraljevstava. No ostaje težnja za nekim većim i starijim identitetom, nekom većom zajednicom i odanošću koje nadmašuju beznačajne vlasti novih država prekrojenih iz ruševina carstava, za nekom vlašću plemenitijom nego su to sve ozloglašenije i tiranske vlade koje vladaju tim državama. Za te potrebe, islam – ne samo vjera u ograničenom zapadnjačkom smislu te riječi nego cjeloviti sustav identiteta, odanosti i autoriteta – nudi daleko najuvjerljiviji i najprivlačniji odgovor. Ta je privlačnost uvelike ojačana danas u islamskim zemljama sve raširenijim osjećajem povrijeđenosti, poniženosti i promjene koji su im nametnuli nevjernici i neprijateljske snage izvana. U trenutku kada gospodarstva, društva i poredci tih država dolaze pod ozbiljno opterećenje, pozivi da se napuste zli strani načini i da se vrati istinskome islamu zazivaju snažan odgovor. Ovaj odgovor ima različite oblike, koje je postalo uobičajeno staviti na istu hrpu i označiti, nejasno i netočno, muslimanskim fundamentalizmom. Zapravo postoje brojni pokreti islamskog preporoda i ratobornosti koji se jedan od drugoga značajno razlikuju. Neki su stari, neki su novi, neki su tradicionalni i konzervativni, dok su neki radikalni i revolucionarni. Neki su korijenski, a neki snagu povlače iz pokroviteljstva i financiranja nekih muslimanskih vlada. U načelu, u taj posao uključene su tri vlade: Saudijske Arabije, Libije i Irana, a one se značajno razlikuju u svojim politikama, svrsi i načinima. Sve se slažu kako je potrebno vratiti se čistome, prvobitnom islamu proroka i njegovih sljedbenika, obnoviti vladavinu svetog prava i poništiti promjene utisnute tijekom stranih vladavina ili utjecaja. I svi oni, uključujući vođe islamske revolucije u Iranu, otkrivaju određenu podvojenost u utvrđivanju promjena koje je potrebno poništiti i načina na koji je to potrebno napraviti. U području materijalnoga – infrastrukture, pogodnosti i usluga suvremene države i grada, većinu kojih su

94

BERNARD LEWIS

pokrenuli europski vladari ili njihovi koncesionari – jasan je manjak volje za povratom ili barem skretanjem procesa osuvremenjivanja. Niti su stvari poput zrakoplova i automobila, telefona i televizije, tenkova i topništva promatrane kao zapadnjačke ili srodne zapadnoj filozofiji koja je prethodila ovim izumima. Još je zanimljiviji manjak želje za ukidanjem zapadnjačkih političkih sustava, koji su danas uspostavljeni u većini islamskih država – ustavi i zakonodavne skupštine, sustavi sekularnog prava i sudstva, čak i obrasci političke organizacije i identiteta. Od oko četrdeset država koje danas postoje u muslimanskome svijetu samo su dvije, Turska i Iran, bile nezavisne suverene države 1914. godine. Drugih nekoliko – poput Maroka, Egipta i Jemena – u prošlosti su bile suverene države te su održale neki oblik autonomije pod stranom vlašću. Većina ostalih bile su nove države, stvorene iz starih carskih pokrajina ili depandansi, s novim granicama, s novim političkim strukturama i ponekad čak s novim ili prerađenim nazivima. Irak i Jordan bili su nazivi srednjovjekovnih kalifatskih pokrajina nepodudarnih s državama koje danas nose te nazive. Sirija i Libija su nazivi preuzeti iz Europe – koji su izvedeni u tom obliku iz grčko-rimske antike i koje su stanovnicima tih država u suvremenom dobu po prvi put predali Europljani. Ipak, unatoč njihovoj novini i stranom podrijetlu, nove su države pod tim nazivima danas čvrsto ukotvljene u osjećaje i odanost njihovih stanovnika, dok se svjesnost o njihovu stranom podrijetlu čini iščezlom. Još upadljiviji je slučaj s Palestinom, još jednog grčko-rimskog pojma donesenoga iz Europe. Njegova povijest kao naziva izdvojene političke tvorevine započeta je i završena s britanskim mandatom, pa ipak, bez države i bez ikakvog povijesnog uporišta za samostalnu suverenost, ili barem identitet, postao je središte dojmljivoga političkog djelovanja. Uz europski modelirane ustave i parlamente, koji preživljavaju čak i u vrijeme revolucionarnog islamskog Irana, te uz europski obrazac nacionalnih suverenih država još uvijek postoji opće prihvaćanje temeljnih europskih svjetonazora, naročito onih koji su u vezi s konceptom političkoga nacionalnog jedinstva s pozitivnim liberalnim domoljubljem s jedne i s etničkim šovinizmom s druge strane. Primjer potonjega je rasno i teološki izražen antisemitizam, razmjerno nedavni uvoz iz Europe u svijet islama, gdje je izvršio značajan utjecaj. Dva antisemitska klasika – Protokoli sionskih mudraca i Talmudski Židov kanonika Rohlinga – nalaze se među najprevođenijim i najrasprostranjenije čitanim proizvodima europske intelektualne baštine u današnjem arapskom svijetu.

Europa i islam

95

Možda najmoćniji, najustrajniji i najprodorniji među zapadnjačkim intelektualnim utjecajima bio je kult revolucije. Povijest islama, kao i drugih društava, pokazuje brojne primjere svrgavanja vlada pobunom ili zavjerom te nekoliko slučaja kušnji namijenjenih cijelom društvenom i političkom poretku u režiji stranih vođa koji smatraju svojom svetom dužnošću smaknuti tiraniju i na njezino mjesto postaviti pravdu. Islamsko pravo i običaj utvrđuju granice pokornosti prema vladaru te utvrđuju – iako s oprezom – uvjete u kojima vladar gubi pravo na odanost svojih podanika te može, ili čak mora, biti zakonski smijenjen. No, pojam revolucije, kako je razvijen u Europi u šesnaestome stoljeću u Nizozemskoj, u sedamnaestome stoljeću u Engleskoj i u osamnaestome stoljeću u Francuskoj, bio je stran i nov. Prve samostalno organizirane revolucije na Bliskom istoku dogodile su se u Iranu 1905. i u Turskoj 1908. godine. Otad ih je bilo mnogo i danas većinom islamskih država upravljaju režimi postavljeni nasilnim uklanjanjem njihovih prethodnika. U nekima je to provedeno nacionalističkom borbom protiv stranih vladara. U drugima su vojni časnici svrgavali vladare u čijim vojskama su služili. U nekolicini je promjena režima bila ishod temeljitih promjena u društvu, s dubljim uzrocima i većim posljedicama nego je to obična zamjena osoba na vrhu. Svi oni, međutim, s jednakim žarom polažu pravo na revolucionarnost, koja je u međuvremenu postala najraširenije prihvaćen preduvjet zakonitosti vlasti u islamskome svijetu. Svi ovi različiti oblici revolucionarnih režima kao i preživjele monarhije i tradicionalni režimi zajedno teže očuvanju i korištenju političkog uređenja i gospodarskih koristi koje im je suvremenost dala na raspolaganje. Odbacuje se strani nadzor ili iskorištavanje gospodarskog stroja, ali ne i strano podrijetlo samog tog stroja. Ovdje se ponovno ne zamjećuje posebna svjesnost niti bilo kakva poveznica između tog stroja i civilizacije koja ga je proizvela. U kulturnom i socijalnom životu prodiranje i prihvaćanje europskih načina odmaklo je i opstaje u oblicima koje čak ni militanti ni radikali ne uočavaju ili su ih spremni otrpjeti. Promjene su prvo pogodile tradicionalne umjetnosti. Već krajem osamnaestoga stoljeća odumirali su stari običaji minijaturnog slikarstva u knjigama i ukrašavanje unutarnjih prostora u zgradama. Tijekom devetnaestoga stoljeća, u više ozapadnjenim islamskim državama zamijenjeni su novom umjetnošću i arhitekturom koje su prvo bile pod utjecajem a potom i premoći europskih obrazaca. Već sredinom osamnaestoga stoljeća velika džamija Nuruosmaniye u Istambulu svojim uresima ukazuje na snažan

96

BERNARD LEWIS

talijanski barokni utjecaj. Prisutnost europskih elemenata u nečemu tako središnjem kao što je carska katedralna džamija otkriva značajno posrtanje kulturnog samopouzdanja. To je postalo još jasnije tijekom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Stara umijeća minijature i krasopisa zadržala su se još neko vrijeme, no onima koji su se njima bavili, uz nekoliko iznimaka, nedostajalo je i izvornosti i ugleda. Njihovo mjesto u umjetničkom samoizražavanju društva preuzeli su slikari europskoga načina, koji su radili s uljem na platnu. Arhitektura, čak i kod džamija, također se uglavnom prilagođavala europskim umjetničkim trendovima te neizbježnim europskim tehnikama. U zadnje vrijeme pojavljivali su se pokušaji vraćanja na tradicionalne islamske obrasce, no to je često uzimalo oblike osviještenog neoklasicizma. Islamski standardi općenito su očuvani samo u jednom području, gdje se sporo i nevoljko prihvaćala skulptura koja je promatrana kao povreda islamske zabrane uklesanih prikaza. Jedna od glavnih optužbi protiv sekularnih osuvremenitelja, poput Kemala Atatürka u Turskoj ili Šaha u Iranu, bila je umjerena prema postavljanju vlastitih kipova na javnim mjestima. Na to se gledalo kao na bezvjerno idolopoklonstvo. Ozapadnjivanje umjetnosti išlo je istovremeno s književnosti, no ipak s laganim kašnjenjem. Od sredine devetnaestoga stoljeća nadalje tradicionalni književni oblici zapušteni su, osim u zadrtim konzervativnim krugovima s ograničenim intelektualnim utjecajem. Na njihovo mjesto došli su novi oblici i zamisli iz Europe – roman i novela koji su zamijenili tradicionalne pripovijesti i apolozi, esej i novinski članak i novi oblici i teme koji su preobrazili suvremenu poeziju arapskoga, perzijskoga i turskog jezika. Čak je i jezik pisanja suvremene književnosti bio znatno i nepovratno izmijenjen pod utjecajem europskoga diskursa. Promjena je najmanje uočljiva u glazbi, gdje je utjecaj europske umjetničke glazbe još uvijek razmjerno slab. U Turskoj, gdje je europski utjecaj trajao najduže i prodro najdublje, postoje talentirani izvođači, među kojima su i neki s međunarodnim ugledom, dok skladatelji rade na europski način. Istambul i Ankara sada su na kartama koncertnih turneja, a slušateljstvo je dovoljno veliko i vjerno da bi to bilo isplativo. Drugdje u islamskome svijetu oni koji skladaju, izvode ili čak slušaju europsku glazbu još uvijek su razmjerno malobrojni. Glazba u različitim tradicionalnim oblicima još uvijek se sklada i izvodi na visokoj razini te je prihvaća većina stanovništva. Odnedavna se zamjećuje određeni prodor više popularnih oblika zapadnjačke glazbe, no i oni su uglavnom ograničeni na razmjerno malene skupine u većim

Europa i islam

97

gradovima. Glazba je možda najiskreniji izričaj kulture i prirodno je da bi trebala biti posljednja koja će popustiti pred stranim utjecajem. Još jedan jasno vidljiv znak europskoga utjecaja je u odijevanju. Da muslimanske vojske rabe suvremenu opremu i oružje, možemo shvatiti kao nužnost. Pritom je drevnim običajima utvrđena opravdanost oponašanja bezvjernog neprijatelja kako bi ga se porazilo. No, da časnici tih vojski nose mundire i šiljaste kape, to se ne može opravdati tek tako, a to ujedno ima kulturni i simbolički značaj. Kada su bezvjerne mongolske vojske osvojile islamske zemlje u trinaestome stoljeću, čak su i muslimanske vojske otpora prihvatile mongolsku odoru i opremu te pustile i raspustile kosu na mongolski način. To su bile odore pobjede i jasno je da ih drugi trebaju prihvatiti. Sve je to trajalo do jednog trenutka kada su Mongoli prigrlili islam te je sultan Egipta zapovjedio svojim časnicima da ošišaju svoje uvojke, odbace mongolsku opravu i vrate se tradicionalnoj islamskoj nošnji. U devetnaestome stoljeću Osmanlije su, a potom i druge muslimanske države, uveli odoru po europskome modelu, kako za časnike tako i za muškarce, te europsku opremu za svoje konje. Samo je oprema za glavu bila nezapadnjačka, i to s razlogom. Na Bliskome istoku oprema za glavu tradicionalno je služila kao neka vrsta obilježja ili oznake kojom su vojnici iskazivali svoj vjerski, etnički ili čak profesionalni identitet. Te su dijelove opreme nosili kao obilježje tijekom cijelog svojega života, te su bili uklesani u kamen na njihovim grobovima. Šiljasti šešir s rešetkom i obodom promatran je kao obilježje Europljana i služio je za njihovo prikazivanje kako u minijaturnom slikarstvu tako i u popularnim priredbama. Takvi šeširi posebno su bili neprikladni za muslimane jer bi ometali obrede islamske molitve. Nakon Mladoturske revolucije u Turskoj pala je čak i ova utvrda islamskog konzervatizma. Turska vojska, zajedno s ostalim stanovništvom, preuzelo je europske šešire i kape, a nedugo potom slijedili su ih brojni građani u gotovo svim drugim muslimanskim državama. Mundiri s pojasom i šiljaste kape još uvijek se nose u vojskama Libije, Saudijske Arabije i Islamske Republike Iran i do sada još nije bilo promišljanja o povratku tradicionalnoj islamskoj odjeći za muškarce. Slučaj je drukčiji kad je riječ o ženama. Tijekom devetnaestoga i ranog dvadesetog stoljeća europeizacija ženske nošnje bila je sporija, kasnija i ograničenija. Naišla je na snažan otpor i utjecala je na mnogo manji udio stanovništva. Na mnogim razinama društva, gdje je nošenje zapadnjačke odjeće za muškarce postalo normalno, žene su sačuvale tradicionalnu opravu. Čak je i Kemal Atatürk, najnemilosrdniji od svih

98

BERNARD LEWIS

promicatelja Zapada i predvodnik ženskih prava u islamskome svijetu, u ta dva slučaja djelovao drukčije. Za muškarce je odbacivanje tradicionalne opreme za glavu i prihvaćanje europskih šešira obznanjeno i provedeno zakonski. Žene su poticane i ohrabrivane da odbace veo, no nikada nisu na to prisiljavane. Jedan od najzamjetnijih posljedica islamskog preporoda upravo je bio zaokret u ovome trendu i povratak na tradicionalnu nošnju, doduše u žena a ne u muškaraca. Za muškarce kao i za žene to kratko razdoblje slobode trajalo je predugo, a njihovi su učinci bili preduboki da bi se zaboravili. Unatoč mnogim zaokretima, europska demokracija još uvijek nije mrtva u islamskim zemljama, a postoje i određeni znakovi ponovnog oživljavanja. U Turskoj se, nakon vojne intervencije kojom je zaustavljeno klizanje u bezvlašće, ulažu odlučni napori za uspostavom parlamentarne i ustavne vlade sa slobodnim izborima i slobodnim tiskom. Egipat se, nakon razdoblja katkad surove diktature, postupno vraća slobodnome društvu s natjecateljskim izborima, oporbenim tiskom i razmjerno liberalnim gospodarstvom. U nekoliko drugih država naziru se koraci, još uvijek više privremeni, prema liberalizaciji. Kako zapadnoeuropska premoć bude prelazila iz sjećanja u povijest, a zapadno-europske ideje i europski načini budu bolje shvaćani i cijenjeni, možemo se nadati da će dugi niz sukoba doći svojemu kraju. Godine 1693., kada je Sveta liga još uvijek vodila svoj uspješni rat protiv povlačećih Osmanlija, engleski kveker William Penn, osnivač grada Philadelphije i pensilvanijske kolonije, napisao je malu knjigu, Esej prema sadašnjem i budućem miru Europe, u kojoj predlaže organizaciju europskih država kako bi se riješili sporovi i tako spriječili ratovi. Neobično za čovjeka njegova vremena, William Penn predložio je da Turska bude pridružena toj europskoj zajednici, ali uz jedan uvjet, a taj je da se Turci odreknu islama i prihvate kršćanstvo. U dvadesetome stoljeću taj vjerski uvjet, iako još uvijek nemoguć, čini se da više nije bio nužan. Sve nezavisne muslimanske države koje su postojale u to vrijeme, pridružile su se Ligi naroda sa sjedištem u Europi. Nedavno je nekoliko muslimanskih nacija zatražilo i dodijeljeno im je pridruženo članstvo Europskoj gospodarskoj zajednici. Turska, koja je pravno svjetovna država, ali većinski muslimanska u stanovništvu i nazoru, podnijela je zahtjev za punopravno članstvo. Budući stavovi kako Turaka tako i ostalih islamskih naroda mnogo će ovisiti o postupanju prema tom zahtjevu. Proteklih smo godina vidjeli veliku promjenu – tek drugu takvu u mnogim stoljećima – u odnosu između europskog kršćanstva i blis-

Europa i islam

99

koistočnog islama. Tijekom više od tisuću godina, od prve provale muslimanskih Arapa u kršćanstvo u sedmome stoljeću do druge turske opsade Beča 1683. godine, obrazac odnosa između njih bio je muslimansko napredovanje i kršćansko povlačenje, a predmet borbe bio je posjedovanje Europe. S vremena na vrijeme bilo je kršćanskih oporavaka i napredovanja – nekih od njih trajnih, poput vraćanja Pirinejskog poluotoka i Sicilije, nekih privremenih, poput djelomičnoga i ograničenog vraćanja izgubljenih područja na Levantu. Doba otkrića donijelo je širenje europske trgovine u Aziji i Africi, no mnogo je vremena prošlo dok je trgovina prevedena u moć, a još više vremena dok se ta moć nije proširila dalje iz Azije i Afrike u srce islama na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Gotovo do kraja sedamnaestoga stoljeća Europa je još uvijek bila napadana, a središte islama još je bilo neokrnjeno područje na koje su Europljani mogli kročiti, putovati i trgovati samo uz neopozivo odobrenje sultana i šaha. Odlučna promjena dogodila se s turskim porazom kod Beča i posljedičnim povlačenjem koje je vrhunilo Sporazumom iz Sremskih Karlovca 1699. godine – prvi koji je ikada nametnula pobjednička Europa poraženoj Turskoj. Sljedećih dva i pol stoljeća nastavljen je obrazac europskog napredovanja i islamskog povlačenja, što je uključivalo poraz i konačni nestanak sultana i šaha, prodiranje i prevlast nad njihovim oblastima te podjelu većine islamskoga svijeta u europske depandanse i područja utjecaja. Danas je u tijeku druga takva velika promjena. Europska gospodarska nadmoć okončana je i u određenoj mjeri preokrenuta. Ponovno, kao u klasična osmanska vremena, bliskoistočno bogatstvo i potreba za bliskoistočnim tržištima utječu, možda čak određuju, europske politike. Preokret je također u vojnoj ravnoteži. Do kraja Drugoga svjetskog rata europske su sile imale vojnu premoć nad regijom te su čak borile vlastite europske bitke na bliskoistočnome tlu. To je sada također preokrenuto. Bliskoistočni interesi drukčijim načinom ratovanja vode sukobe na improviziranim europskim bojištima kako protiv Europe, tako i međusobno. Možda najvažnije od svega ovoga na duži rok je nova, masovna prisutnost u Zapadnoj Europi aktivnih muslimana koji dolaze iz Sjeverne Afrike i s Bliskog istoka, iz Turske i iz dalekoga Indijskog potkontinenta. Zasad su velika većina tih imigranata gostujući radnici i njihov je politički utjecaj, iako u porastu, ipak ograničen. No njihova djeca bit će domorodci i Europljani, a tako će se i osjećati. U Britaniji i Francuskoj bit će punopravni građani, pa čak i u Njemačkoj, u kojoj je zakonodavstvo o nacionalnosti nešto drukčije, neće biti moguće još

100

BERNARD LEWIS

dugo im osporavati državljanstvo na koje smatraju da imaju pravo. Pojava višemilijunskog stanovništva muslimana rođenih i obrazovanih u Zapadnoj Europi imat će goleme i nesagledive posljedice za Europu, za islam i za njihove međusobne odnose. 2.

Ponekad se zaboravlja da je sadržaj povijesti, koji je inače posao povjesničara, prošlost a ne budućnost. Sjećam se da sam prisustvovao međunarodnom sastanku povjesničara u Rimu, tijekom kojega je nekoliko nas sjedilo i raspravljalo bi li povjesničari trebali nastojati predvidjeti budućnost? Prepirali smo se oko toga, dajući različite pa čak i potpuno suprotne odgovore. Zbivalo se to u vrijeme kada je Sovjetski Savez još uvijek postojao i dobro se držao. Jedan od naših sovjetskih kolega uključio se u razgovor i rekao: »U Sovjetskom Savezu najteži zadatak povjesničara je predvidjeti prošlost.« Nije mi namjera predviđati budućnost Europe i islama, no ono što se doista može očekivati od povjesničara kako bi se odredili trendovi i procesi – jest promatrati trendove u prošlosti, one koji se nastavljaju u sadašnjosti te tako vidjeti mogućnosti i izbore s kojima ćemo se susresti u budućnosti. Baveći se islamskim svijetom nailazimo na poseban razlog zbog kojega je potrebno obratiti pozornost na povijest, budući da se radi o društvu s neuobičajeno snažnim osjećajem za povijest. Za razliku od onoga što se događa u Americi i u sve većoj mjeri u Europi, u islamskim se zemljama, a posebno na Bliskom istoku, gledajući na pojavu islama u sedmome stoljeću, povijesno znanje proširilo, postalo opsežnije, živopisno i detaljno, iako ne uvijek točno. Tijekom rata koji se od 1980. do 1988. vodio između muslimanskih snaga, Iraka i Irana, ratna propaganda obiju strana koja je bila namijenjena vlastitim i neprijateljskim snagama bila je puna povijesnih aluzija – nije se radilo o prepričavanju priča iz prošlosti, već o brzim, prolaznim aluzijama, ponekad samo o navođenju imena osobe, mjesta ili pak događaja. One su se koristile u uvjerenju da će ih ljudi zamijetiti i shvatiti, čak i onaj značajni dio njih koji je bio neuk. Mnoge aluzije odnosile su se na događaje iz sedmoga stoljeća naše ere – događaje koji se još uvijek živo pamte i imaju duboko značenje. Nekakvo poznavanje povijesti osnovno je ako želimo razumjeti javni diskurs muslimanskih vođa u današnje vrijeme, u njihovoj vlastitoj domovini i u izbjeglištvu, na vlasti ili u oporbi.

Europa i islam

101

Omiljena tema povjesničara je periodizacija – dijeljenje povijesti na razdoblja. Njome se povjesničari koriste najviše zbog pisanja ili podučavanja. Međutim, u dugoj povijesti avanture čovječanstva postoje razdoblja kad nailazimo na pravu prekretnicu, na veliku promjenu – kraj jedne ere, početak nove ere. Sve sam više uvjeren da se i sada upravo nalazimo u takvom razdoblju – u povijesnoj promjeni usporedivoj s padom Rimskoga carstva, pojavom islama i otkrićem Amerike. Općenito se smatra da moderna povijest Bliskog istoka počinje krajem osamnaestoga stoljeća, kada je omanja francuska ekspedicijska sila koju je vodio mladi general Napoleon Bonaparte bila u stanju pokoriti Egipat i njime nekažnjeno zavladati. Napad i osvajanje jedne od središnjih zemalja islama i to praktički bez ikakvog učinkovitog otpora bio je strašan šok. Drugi je šok uslijedio nekoliko godina kasnije s odlaskom Francuza, što se nije dogodilo zahvaljujući Egipćanima ili njihovim suverenima, osmanskim Turcima, već zahvaljujući maloj eskadrili Britanske kraljevske mornarice kojom je zapovijedao mladi admiral Horatio Nelson, koji je istjerao Francuze iz Egipta nazad u Francusku. Ti su događaji imali duboku simboličku važnost. Od početka devetnaestoga stoljeća naovamo islamski vođe nisu više u potpunosti kontrolirali središnje zemlje islama. Bili su pod izravnim ili neizravnim utjecajem odnosno, češće, pod vanjskim nadzorom različitih dijelova Europe ili, kako su oni to shvaćali, kršćanskoga svijeta. Tek tada se dotad nepoznato ime »Europa« počelo upotrebljavati na muslimanskom Bliskom istoku, što je više predstavljalo promjenu terminologije nego konotacije. Nadmoćne snage u muslimanskim zemljama tada su bile vanjske snage. Ono što je oblikovalo njihove živote bila su djelovanja i odluke izvana. Suparništvo vanjskih snaga pružalo im je mogućnost izbora. Jedina politička igra koja im je bila omogućena bila je pokušati izvući korist iz suparništva koje se odvijalo među vanjskim snagama i upotrijebiti ga jedno protiv drugoga. To se opetovano vidi tijekom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća te čak i na početku dvadesetprvoga stoljeća. Na primjer, vidimo kako su u Prvome svjetskom ratu, Drugome svjetskom ratu i Hladnome ratu bliskoistočni vođe igrali tu igru s različitim uspjehom. Dugo su se vremena za premoć natjecale protivničke europske imperijalne snage – Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, Italija. U završnoj dionici u dvadesetome stoljeću ta su suparništva dobila eksplicitni svjetonazorski sadržaj – u Drugome svjetskom ratu

102

BERNARD LEWIS

saveznici protiv sila osovine, u Hladnome ratu zapad protiv Sovjeta. Na temelju načela »neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj« za ljude pod vladavinom ili prevlasti stranaca bilo je uobičajeno da se okrenu imperijalnim te, kasnije, i svjetonazorskim protivnicima njihovih vladara. To također pokazuju pronacističke i, nešto kasnije, prosovjetske frakcije, ponekad s istim vođama, među predmetnim narodima britanskih i francuskih imperija. Zanimljivo je da se čini da među muslimanima nije bilo odgovarajućih prozapadnjačkih pokreta zbog vladavine Sovjeta. Sovjeti su čak i pred sam svoj pad bili mnogo veći pristalice indoktrinacije i ugnjetavanja nego su to bili otvoreniji imperiji zapada. Ta je igra sada završena. Razdoblje koje su započeli Napoleon i Nelson završeno je dolaskom Reagana i Gorbačova. Bliskim istokom više ne vladaju vanjske snage. Stanovnici Bliskog istoka imaju poteškoće u prilagodbi ovoj novoj situaciji, u preuzimanju odgovornosti za svoje vlastite postupke i njihove posljedice. Sjećam se da me jednom jedna Iranka, žestoka kritičarka vlade u svojoj zemlji, upitala zašto »su imperijalističke snage odlučile Iranu nametnuti islamski teokratski režim«. Međutim, neki počinju preuzimati odgovornost sada te je tu promjenu na svoj uobičajeno jasan i elokventan način iznio Osama bin Laden. *** Završetkom razdoblja vanjske prevlasti vidi se ponovna pojava određenih starijih trendova i dubljih strujanja u povijesti Bliskog istoka, što je bilo potisnuto ili u najmanju ruku nejasno tijekom stoljeća prevlasti zapada. Oni se sada ponovno vraćaju. Jedan od trendova čine unutarnje borbe – etničke, sektaške, regionalne – među različitim snagama unutar Bliskog istoka. Te su se borbe svakako nastavljale, ali su tijekom imperijalističkog razdoblja bile manje važne. Sada se ponovno pojavljuju i dobivaju na snazi, kao što se vidi iz aktualnog sukoba između sunitskog i šijitskog islama na razini koja već stoljećima nije zabilježena. Druga promjena koja je na izravniji način važna za ovu našu temu jest povratak muslimana na ono što oni vide kao kozmički sukob između dvije glavne vjere, kršćanstva i islama. Na svijetu postoje mnoge vjere, no prema mojim saznanjima samo su dvije koje tvrde da njihove istine nisu samo univerzalne (sve religije tvrde isto) nego i isključive: da su kršćani, s jedne strane, i muslimani, s druge strane, povlašteni primatelji božje konačne poruke čovječanstvu, a njihova je dužnost da je ne zadrže sebično za sebe poput sljedbenika etničkih ili regionalnih

Europa i islam

103

kultova, već da je prenesu ostatku čovječanstva, uklanjajući možebitne prepreke na putu. Ta samospoznaja, koja je zajednička kršćanstvu i islamu, dovela je do duge borbe koja je trajala više od četrnaest stoljeća te sada ulazi u novu dionicu. U kršćanskome svijetu, na početku dvadesetprvoga stoljeća njegova postojanja, spomenuti pobjednički stav sada više ne prevladava te je ograničen na nekoliko manjinskih skupina. U svijetu islama, petnaest stoljeća od njegova nastanka, pobjednički stav je još uvijek značajna snaga koja je svoj izričaj pronašla u novim militantnim pokretima. Zanimljivo je da su u ranijim razdobljima obje strane dosta dugo odbijale priznati da se ovdje radilo o borbi između vjera, točnije odbijale su drugu stranu smatrati protivničkom univerzalnom vjerom. Bile su sklonije tumačiti je kao borbu između vjere, tj. njihove vlastite istinske vjere, i bezvjernika odnosno nevjernika (arapski: kāfir). Obje su strane dugo vremena jedna drugu nazivale imenima koja nisu bila vjerska. Kršćani su muslimane zvali Maurima, Saracenima, Tatarima i Turcima. Čak se i za preobraćenika govorilo »preobratio se u Turčina«. Muslimani su pak one koje su sretali među kršćanima nazivali Romanima, Francima, Slavenima i slično. Vrlo polako i nerado počeli su se nazivati vjerskim imenima koja su većinom bila netočna i ponižavajuća. Na zapadu je bilo uobičajeno muslimane nazivati muhamedovcima, no oni tako sami sebe nikada nisu zvali. Taj se naziv temeljio na potpuno krivoj pretpostavci da muslimani štuju Muhameda na način na koji kršćani štuju Krista. Uobičajeni muslimanski izraz za kršćana bio je Nazarećanin – naşrānī – što je podrazumijevalo lokalni kult mjesta Nazaret. Do objave rata došlo je gotovo na samom početku islama. Prema jednoj davnoj priči, 7. hidžretske godine, koja odgovara 628. godini naše ere, Prorok je poslao šest glasnika s pismima u Bizantsko i Perzijsko carstvo, etiopskom negusu te ostalim vladarima i prinčevima, obavješćujući ih o dolasku i pozivajući ih da prihvate njegovu vjeru ili da u protivnom snose posljedice. Izvornost tih proročkih pisama je sporna, no njihova je poruka točna u smislu da odražava stajalište koje je prevladavalo među muslimanima od najranijih vremena. Nešto kasnije naišli smo na čvrst dokaz – pritom mislim čvrst u vrlo doslovnom smislu – u zapisima. Jedna od poznatih znamenitosti Jeruzalema jest upečatljiva građevina poznata kao Kupola na stijeni. Ona je u mnogočemu značajna. Izgrađena je na Brdu hrama, svetom mjestu judeo-kršćanske tradicije. Njezin arhitektonski stil odgovara stilu najranijih kršćanskih crkava. Najstarija muslimanska građevina izvan Arabije

104

BERNARD LEWIS

potječe iz kraja sedmoga stoljeća, a sagradio ju je ’Abd al-Malik, jedan od prvih kalifa. Posebno je značajna poruka u zapisima na građevini: »On je Bog, On je jedan, On je onaj kojem se sve obraća, nije rodio niti je rođen« (Qur’ān, IX, 31-3; CXII, 1-3). Ovdje se očito radi o izravnom izazovu određenim središnjim načelima kršćanske vjere. Zanimljivo je da je kalif objavio istu poruku uvodeći novi zlatnik. Do tada je kovanje zlatnika bila isključivo povlastica Rima i Bizanta dok su ih ostale države, uključujući islamski kalifat, prema potrebi uvozile. Islamski kalif je prvi puta iskovao zlatnike prekršivši time stari rimski privilegij i utisnuvši na njih isti natpis. Bizantinski vladar shvatio je dvostruki izazov te je otišao u rat – bez učinka. Muslimanski napad na kršćanstvo te posljedični sukob koji se više temeljio na njihovim sličnostima nego na razlikama prošao je do sada kroz tri dionice. Prva potječe od samog početka islama, kad se nova vjera proširila s Arapskoga poluotoka, gdje je nastala, na Bliski istok i dalje. Upravo tada su muslimanske vojske iz Arabije osvojile Siriju, Palestinu, Egipat i Sjevernu Afriku koje su sve u to doba pripadale kršćanskome svijetu, te su započele proces islamizacije i arabizacije. Od tamo su napredovale prema Europi osvojivši Španjolsku, Portugal, Siciliju i susjedna područja kopnenog dijela južne Italije te su sva ta područja postala dio islamskoga svijeta, proširivši se čak preko Pirineja te okupiravši nakratko dijelove Francuske. Nakon duge i teške borbe kršćani su uspjeli vratiti dio teritorija koje su izgubili. U tome su uspjeli u Europi pa je na neki način Europa bila definirana granicama njihovog uspjeha. Nisu uspjeli vratiti područje Sjeverne Afrike niti Bliskog istoka koje je time za kršćanstvo bilo izgubljeno. Posebno nisu uspjeli vratiti Svetu zemlju i to nizom pohoda poznatih kao križarski ratovi. Time nije sve bilo završeno. U međuvremenu se islamski svijet, nakon što nije uspio pokoriti Europu prvi puta, spremao za drugi napad koji ovoga puta nisu vodili Arapi i Mauri, već Turci i Tatari. Sredinom trinaestoga stoljeća mongolski osvajači Rusije preobratili su se na islam. Turci, koji su do tada već bili osvojili kršćansku Malu Aziju, ušli su u Europu i 1453. osvojili antički kršćanski grad Carigrad. Osvojili su Balkanski poluotok te su nakratko zavladali polovicom područja Mađarske. Dvaput su došli čak do Beča koji su opsjeli 1529. i ponovo 1683. Barbarski gusarski brodovi iz Sjeverne Afrike, koji su vrlo dobro poznati povjesničarima Sjedinjenih Država, prodirali su u Zapadnu Europu. Na Island, njihov krajnji cilj, te u još nekoliko mjesta u Zapadnoj Europi došli su 1627.

Europa i islam

105

Europa je opet uzvratila napad, no ovoga puta mnogo uspješnije i brže. Kršćani su uspjeli vratiti Rusiju i Balkanski poluotok te su napredujući sve dalje u islamske zemlje otjerali prethodne vladare tamo odakle su došli. Za ovu je dionicu europskoga protunapada izmišljen novi pojam: imperijalizam. Kada su narodi Azije i Afrike zauzeli Europu, nije se radilo o imperijalizmu. Kada je Europa napala Aziju i Afriku, to je bio imperijalizam. Ta je ideja poslužila kao dvostruki izvor nadahnuća – ljutnje za jednu stranu i krivnje za drugu stranu. Zapad nesumnjivo zbog svog judeo-kršćanskog naslijeđa ima dugu tradiciju krivnje i samokažnjavanja. Imperijalizam, seksizam i rasizam su zapadnjački pojmovi ne zato što ih je zapad izmislio – oni su dio našeg zajedničkog ljudskog te možda i životinjskog naslijeđa – već zato što ih je Zapad prvi utvrdio, dao im naziv i kaznio ih te je protiv njih vodio borbu s određenim uspjehom. Tim je europskim protunapadom počela nova faza koja je europsku vladavinu dovela do samog središta Bliskog istoka. Ona je završila odmah nakon Prvoga svjetskog rata a zaključena je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U naše smo vrijeme svjedočili kraju europske prevlasti u zemljama islama, uključujući i rusku. Osama bin Laden u nekim vrlo zanimljivim proglasima i izjavama iznosi svoje viđenje rata u Afganistanu od 1978. do 1988. godine, koji je doveo do poraza i povlačenja Crvene armije i propasti Sovjetskog Saveza. Mi smo to skloni promatrati kao pobjedu zapada, posebice pobjedu Amerike, u hladnome ratu protiv Sovjeta. Za Osamu bin Ladena to nije bilo tako. Za njega je to bila muslimanska pobjeda u džihadu protiv nevjernika. Ako se pogleda što se dogodilo u Afganistanu i što je uslijedilo nakon toga, to i nije tako nemoguće tumačenje. Prema tumačenju Osame bin Ladena, islam je doživio svoje krajnje poniženje tijekom te duge borbe u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata – kada je pokoreno zadnje od velikih muslimanskih carstava, Osmansko carstvo, te je većina njegovih teritorija podijeljena unutar pobjedničkog saveza i kada je kalifat uništen i ukinut te su ozapadnjeni Turci protjerali zadnjeg kalifa. To je, izgleda, bilo najveće poniženje u muslimanskoj povijesti. Prema njegovom stajalištu, tisućljetna borba između istinskih vjernika i nevjernika prošla je uzastopne dionice u kojima su vjernike vodile razne dinastije kalifa, a nevjernike razne imperijalne kršćanske snage koje su u tome naslijedile Rimljane – Bizantsko carstvo, Sveto Rimsko carstvo, Britansko, Francusko i Rusko carstvo. On napominje da su se u završnoj fazi nevjernici podijelili te su o njima pregovarale dvije supar-

106

BERNARD LEWIS

ničke velesile, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. Muslimani su se sukobili s najopasnijom i najubojitijom od njih, porazili je i uništili. Meke, razmažene i feminizirane Amerikance bilo bi lako pobijediti. To se uvjerenje potvrdilo 1990-ih godina kada je svijet svjedočio nizu napada na američke baze i postrojenja praktički bez ikakvog učinkovitog odgovora, osim riječi punih ljutnje i skupih raketa odaslanih na udaljena i nenaseljena mjesta. Lekcije iz Vijetnama i Beiruta (1983.) potvrđene su u Mogadishuu (1993.). Nakon ubilačkog napada u Beirutu i Mogadishuu na Amerikance, koji su tamo bili kao dio UN-ove misije, uslijedilo je brzo i potpuno povlačenje. Poruka je bila shvaćena i objašnjena. »Udari po njima i pobjeći će.« Navedeni tijek događaja doveo je do datuma 9. 11. Taj je napad smišljen s jasnom namjerom da bude završetak prvog dijela i početak novoga, dovodeći rat u samo središte neprijateljskog tabora. *** U očima fanatične i nepokolebljive muslimanske manjine treći val napada na Europu, nedvojbeno je započeo. Ne bismo se smjeli zavaravati onime što on predstavlja i što znači. Ovoga puta on poprima različite oblike, posebno sljedeća dva: teror i migraciju. Teror je dio šireg problema nasilja i njegove primjene u vjerske svrhe. Islam ne krasi miroljubivi duh ranog kršćanstva, kako bi neki htjeli da vjerujemo. Islamska teologija i zakon – poput kršćanske prakse, za razliku od teorije – smatraju rat kao životnu činjenicu i u određenim situacijama ga preporučuju pa čak i zahtijevaju. Tradicionalno gledano, svijet je podijeljen na dva dijela – »svijet islama« gdje prevladavaju islamska pravila i zakon, te sve ono što se nalazi izvan toga pod nazivom Dār al-Harb, »svijet rata«. Kasnije su na neko vrijeme bile uvedene neke prijelazne kategorije kako bi odredile režime s ograničenom autonomijom pod muslimanskom vrhovnom vlašću. Rat ne znači teror. Islamski nauk, a posebno islamski zakon, utvrđuje način vođenja rata zahtijevajući poštovanje ratnih zakona i ljudsko postupanje prema ženama, djeci i ostalim civilima. Oni ne odobravaju djelovanje koje se danas naziva terorizmom. Islamska doktrina i zakon zabranjuju samoubojstvo koje se smatra najvećim grijehom i kažnjava se vječnim prokletstvom. Prema islamskom nauku samoubojica će, unatoč tome što je njegov život bio pun vrlina, izgubiti pravo na raj i ići u pakao gdje će se njegova kazna sastojati od neprestanih ponavljanja radnje kojom je počinio samoubojstvo.

Europa i islam

107

Ta pravila i vjerovanja uglavnom su se poštovala u klasičnom razdoblju islama. Ona su se narušavala, nanovo tumačila i objašnjavala putem različitih škola današnjeg radikalnog islama. Mladi muškarci i žene koji sudjeluju u terorističkim akcijama morali bi biti bolje informirani o doktrinama i tradiciji svoje vlastite vjere. No, oni to na žalost nisu. Umjesto toga bombaši samoubojice i ostale vrste terorista postali su uzori koje gorljivo prati sve veći broj frustriranih i ljutitih mladih muškaraca i žena. Drugi oblik koji je izravno važniji za Europu je migracija. U ranijim razdobljima bilo je nepojmljivo da se musliman dobrovoljno preseli u nemuslimansku zemlju. Pravnici u šerijatskim udžbenicima i priručnicima raspravljaju o slučaju muslimana koji je živio pod nemuslimanskim režimom, no u drukčijem obliku: je li dopustivo za muslimana da živi ili makar posjeti nemuslimansku zemlju? A ako to učini, što mora raditi? Općenito govoreći, ta se tema razmatrala u određenim poglavljima. Prvi slučaj je onaj u kojem se govori o ratnom zarobljeniku ili zatvoreniku. On očigledno nema izbora, već mora zaštititi svoju vjeru i vratiti se kući što prije. U drugom se slučaju radi o nevjerniku u zemlji nevjernika koji vidi svjetlo i prihvaća istinsku vjeru – drugim riječima, postaje musliman. On mora što prije napustiti tu zemlju i otići u muslimansku zemlju. Treći slučaj govori o posjetitelju. Dugo je vremena jedini cilj koji se smatrao legitimnim bio otkupljivanje zarobljenika. To se kasnije proširilo na diplomatske i trgovačke misije. S napredovanjem europskog protunapada pojavilo se novo pitanje u ovoj raspravi. Koji je položaj muslimana ako njegovu zemlju osvoje bezvjernici? Može li ostati ili mora otići? Postoje neka zanimljiva razmatranja ovih pitanja koja su se pojavila nakon što su Normani osvojili Siciliju u jedanaestome stoljeću, a posebno od kraja petnaestoga stoljeća kad je okončana španjolska rekonkvista te su marokanski pravnici raspravljali o toj temi. Pitali su mogu li muslimani ostati. Sveopći odgovor je bio negativan. Postavljeno je pitanje: mogu li ostati ako je kršćanska vlada koja je preuzela vlast tolerantna? (To se, naravno, pokazalo potpuno hipotetskim pitanjem.) Odgovor je i dalje bio negativan – niti tada ne mogu ostati, jer bi iskušenje izdaje vjere bilo još veće. Oni moraju otići i nadati se da će pravodobno, kada Bog to odredi, biti u stanju vratiti svoju domovinu i obnoviti istinsku vjeru. To je stajalište zauzela većina pravnika. Bilo ih je nekoliko, u početku manjina no kasnije mnogo veća skupina, koji su rekli da je muslimanima dopustivo ostati jedino ako su ispunjeni

108

BERNARD LEWIS

određeni uvjeti, uglavnom da im je dopušteno prakticirati vjeru. To dovodi do još jednog pitanja: što u tom slučaju znači prakticirati vjeru? Ovdje je potrebno imati na umu da govorimo ne samo o različitoj vjeri već i o različitom poimanju vjere, posebno s obzirom na šerijat, sveto pravo islama, koji obuhvaća velik raspon pitanja koja se u kršćanstvu smatraju sekularnima čak i tijekom srednjeg vijeka a svakako u razdoblju koje neki zovu postkršćansko doba zapadnog svijeta. Sve ove rasprave odnose se na probleme muslimana koji se, zbog ovog ili onog razloga, našao pod nevjerničkim režimom. Jedna mogućnost koja, kako se čini, nikada nije pala na pamet klasičnim pravnicima bila je da bi musliman mogao svojom voljom napustiti islamski svijet i otići trajno živjeti u zemlju nevjernika, svijet rata, pod nevjernički režim. No, to je ono što se događalo i događa se sve više u današnje vrijeme. U Europi danas očigledno postoje mnoge atrakcije koje privlače muslimane, osobito zbog rastućeg gospodarskog siromaštva velikog dijela muslimanskih zemalja i sve veće pohlepnosti i tiranije mnogih njihovih vladara. Europa nudi mogućnosti zapošljavanja i blagodati čak i za nezaposlene. Muslimanski imigranti također uživaju u slobodi izražavanja i razini obrazovanja koju kod kuće nemaju. Čak i teroristi imaju znatno veću slobodu pripreme i djelovanja u Europi – i u određenoj mjeri i u Americi – nego u većini islamskih zemalja. Trenutno postoji još nekoliko važnih čimbenika koji utječu na ovu situaciju. Svjedočimo neobičnom paradoksu da je opasnost od islamskog radikalizma ili radikalnog terorizma mnogo veća u Europi i Americi nego u većem dijelu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, gdje su vladari mnogo vještiji i puno manje sputani u kontroliranju svojih ekstremista nego što su to zapadnjaci. Unatoč tome, sve je veći broj muslimana koji počinju shvaćati da je islamski radikalizam veća opasnost za islam nego za zapad. Sunitski islam je većim dijelom vehabistički, radikalna inačica islama koja se prvi puta pojavila u dalekoj pokrajini Najd u Arabiji u osamnaestome stoljeću. Među preobraćenicima na vehabizam bio je Saudijski dvor, lokalni plemenski vođe. Saudijskim osvajanjem Hedžaza sredinom 1920-ih i stvaranjem Kraljevine Saudijske Arabije ono što je prvotno bio ekstremistički rub marginalne zemlje postala je najveća sila među islamskim zemljama i šire. Vehabizam je uvelike iskoristio ugled, utjecaj i snagu Saudijskog dvora kao nadglednika svetih islamskih područja, godišnjih hodočašća i ogromnog bogatstva koje im je stavljeno na raspolaganje zahvaljujući nafti.

Europa i islam

109

Iranska revolucija nešto je sasvim drugo. Pojam revolucija često se koristi na Bliskom istoku. On je praktički jedini općenito prihvaćen i legitiman. Međutim, iranska revolucija bila je prava revolucija u smislu u kojem taj izraz upotrebljavamo za francusku i rusku revoluciju. Poput francuske i ruske revolucije u njihovo doba, ona je imala velik utjecaj na čitavom području s kojim Iranci dijele zajednički diskurs – tj. u čitavom islamskom svijetu, šijitskom i sunitskom, na Bliskom istoku i daleko šire. Još jedno pitanje o kojem se danas često raspravlja je asimilacija. U kojoj je mjeri moguće da se muslimanski migranti koji su se nastanili u Europi, Sjevernoj Americi i drugdje postanu dio zemalja u kojima se nastanjuju, na način na koji se to odvijalo s mnogim drugim valovima imigranata? Postoji nekoliko točaka koje valja uzeti u obzir. Jedna od njih odnosi se na osnovne razlike u tome što se točno smatra i podrazumijeva pod pojmom asimilacija. Ovdje se radi o neposrednom i očitom kontrastu između europske i američke situacije. Kada imigrant postane Amerikanac, za njega to znači promjenu političke pripadnosti. Kada imigrant postane Francuz ili Nijemac, znači da je promijenio etnički identitet, prema vlastitom osjećaju ili u mjeri u kojoj to prihvaća. Engleska odavno poznaje oba primjera. Naturalizirani imigrant postao je Britanac, ali nije postao Englez. Prethodno sam spomenuo važnu razliku u značenju koje vjera ima za pojedinca. Za muslimane ona obuhvaća cijeli raspon različitih stvari određenih kao zakoni koji uređuju osobni status pojedinca. Brak, razvod i naslijeđe su najočitiji primjeri. Od antičkih vremena u zapadnom je svijetu većina navedenog imala sekularni karakter. Razlika između crkve i države, duhovnog i zemaljskog, crkvenog i laičkog kršćansko je poimanje kojemu nema mjesta u islamskoj povijesti te je stoga muslimanima teško objašnjivo, čak i u današnje vrijeme. Do danas nisu imali ni rječnik kojime bi to izrazili. Sada ga imaju. Koja je reakcija Europe na ovu situaciju? U Europi, kao i u Sjedinjenim Državama, čest odgovor je općepoznat kao multikulturalizam i politička korektnost. U muslimanskome svijetu takve zapreke ne postoje. Oni su vrlo svjesni svojeg identiteta. Znaju tko su i što žele, što je kvaliteta koja je u zapadnome svijetu u velikoj mjeri izgubljena. Kod jednih je to izvor snage, a kod drugih izvor slabosti. Drugi popularan odgovor zapada je ono što se povremeno naziva konstruktivnim angažmanom – »Razgovarajmo s njima, sastanimo se da vidimo što možemo učiniti.« Ovaj pristup potječe iz ranijih vre-

110

BERNARD LEWIS

mena. Kada je Saladin ponovno osvojio Jeruzalem i druga mjesta u Svetoj zemlji, dozvolio je kršćanskim trgovcima iz Europe da ostanu u pomorskim lukama gdje su se smjestili pod križarskim režimom. Pritom je očito osjećao potrebu da to opravda te je napisao pismo kalifu u Bagdad objašnjavajući svoj postupak. Trgovci su, rekao je, bili korisni budući da »među njima nema ni jednoga koji nam ne donosi i prodaje ratno oružje, na njihovu štetu i na našu korist.« To se nastavilo tijekom križarskih ratova i nakon njih. I onda kad su turske vojske prodirale u središte Europe, uvijek su mogle pronaći europske trgovce koji su im bili spremni prodati oružje, kao i europske bankare koji su bili voljni financirati njihovu kupovinu. Moderni dobavljači, koji su jučer opskrbljivali Sadama Huseina naprednim oružjem, tu tradiciju nastavljaju danas opskrbljujući vladare Irana. Konstruktivni angažman ima dugu tradiciju. Trenutna nastojanja za uspostavu dijaloga također poprimaju druge oblike. Nedavno smo svjedočili posebnoj predstavi kada se Papa ispričao muslimanima za križarske ratove. Ne bih želio braniti ponašanje križara koje je u mnogim vidovima bilo okrutno. No, imajmo smisla za razmjernost. Od nas se sada očekuje da vjerujemo kako su križarski ratovi bili neopravdani čin agresije protiv miroljubivog muslimanskog svijeta. Teško. Prvi papinski poziv na križarski rat dogodio se 846. godine prije naše ere, kada je pomorski pohod iz Sicilije, tada pod arapskom vlašću, koji su suvremenici procijenili na sedamdeset tri broda i deset tisuća ljudi, zaplovio rijekom Tiber i napao Rim. Nakratko su zauzeli Ostiju i Porto te su opljačkali baziliku svetog Petra u Rimu i katedralu svetog Pavla na desnoj obali Tibera. Odgovarajući na to, francuska sinoda obratila se kršćanskim vladarima s molbom da se ujedine protiv »Kristovih neprijatelja«, a papa Leo IV. ponudio je nebesko spasenje onima koji su izgubili život boreći se protiv muslimana – što je manje specifično nego muslimansko obećanje čiji je to vjerojatno bio odraz. Uobičajena je praksa u ratu učiti od neprijatelja i po mogućnosti usvojiti njegova učinkovitija sredstva. Dva i pol stoljeća i mnogo bitaka kasnije, 1096., križari su stigli na Bliski istok. Križarski ratovi su bili zakašnjelo, ograničeno i neuspješno oponašanje džihada – pokušaj da se svetim ratom vrati ono što je njime bilo izgubljeno. Pokušaj je propao te ga nitko nije slijedio. Neobičan primjer modernog pristupa problemu dolazi iz Francuske. Tadašnji premijer Jean-Pierre Raffarin je 8. listopada 2002. održao govor u francuskoj Nacionalnoj skupštini raspravljajući o situaciji u Iraku. Govoreći o Sadamu Huseinu primijetio je da je jedan od njego-

Europa i islam

111

vih junaka bio njegov zemljak Saladin koji je došao iz istog iračkog grada Tikrita. Za slučaj da članovi skupštine nisu poznavali Saladinov identitet, Jean-Pierre Raffarin im je objasnio da se radilo o osobi koja je bila u stanju »poraziti križare i osloboditi Jeruzalem«. Kada francuski katolički premijer opisuje Saladinovo oduzimanje Jeruzalema iz ruku većinom francuskih križara kao akt oslobađanja, to upućuje na prilično ekstreman primjer zamjene odanosti ili barem predodžbi. Na temelju zapisa skupštine, kada je Jean-Pierre Raffarin upotrijebio riječ oslobobiti, jedan od članova je dobacio »Libérer?«. Premijer nije reagirao. To je bila jedina upadica i, koliko sam upoznat, naknadno nije bilo primjedbi. Islamski radikali uspjeli su pronaći neke saveznike u Europi. Opisujući ih morat ću upotrijebiti pojmove lijevo i desno, koji sve više postaju zbunjujući. Raspored sjedenja u prvoj francuskoj Nacionalnoj skupštini nakon revolucije nije bio u skladu sa zakonima prirode, no naviknuli smo se na njega. Danas njegova primjena u zapadnim zemljama često dovodi do zabune. Njegova pak primjena na različite vrste radikalnog islama potpuno je besmislena. Međutim, ljudi se njime koriste te stoga postavimo to na sljedeći način. Radikalni islamisti osjećaju ljevičarsku sklonost prema protuameričkim elementima u Europi, zamijenivši u tome Sovjete. Prema protužidovskim elementima u Europi pokazuju desničarsku sklonost, čime su zamijenili naciste. Imali su mogućnost osvojiti značajnu potporu obiju struja, često istih ljudi. Kod nekih Europljana osjećaj mržnje očito nadvladava odanost. Zanimljiva razlika uočava se u Njemačkoj gdje među muslimanima prevladavaju Turci. Oni su se u toj zemlji često pokušavali izjednačiti sa Židovima, kako bi se na njih prenijelo židovsko nasljeđe kao žrtava njemačkog rasizma i progona. Sjećam se sastanka u Berlinu koji je bio sazvan kako bi se raspravljalo o novim muslimanskim manjinama u Europi. Na večer me skupina turskih muslimana zamolila da im se pridružim i poslušam što oni imaju reći o tome, što je bilo vrlo zanimljivo. Rečenica jednog od njih koja mi se urezala u pamćenje bila je »Tisuću godina oni [Nijemci] nisu bili u stanju prihvatiti 400.000 Židova. Kako će onda prihvatiti dva milijuna Turaka?« Oni ponekad razmišljaju na taj način, igrajući na kartu njemačkog osjećaja krivnje kako bi nametnuli vlastiti program. Ta situacija potiče opsežnije pitanje snošljivosti. Kada je završena prva dionica kršćanskog ponovnog osvajanja u Španjolskoj i Portugalu, tada velikom broju muslimana u tim zemljama ponuđen je izbor:

112

BERNARD LEWIS

krštenje, progonstvo ili smrt. U bivšim osmanskim zemljama u jugoistočnoj Europi vođe onoga što bi se moglo nazvati drugom rekonkvistom bili su nešto tolerantniji, no ne mnogo. Određeno muslimansko stanovništvo ostaje u balkanskim zemljama, s problemima koji su prisutni i danas. Kosovo i Bosna su najpoznatiji primjeri. Pitanje vjerske snošljivosti dovodi do novih i bitnih problema. U prošlosti se tijekom dugotrajnih borbi između muslimana i kršćana i u Istočnoj i u Zapadnoj Europi rijetko sumnjalo u činjenicu da su muslimani znatno tolerantniji prema ostalim vjerama i prema različitostima u njihovoj vlastitoj vjeri, od kršćana. U srednjovjekovnom zapadnom kršćanskom svijetu masakri i protjerivanja, inkvizicije i prinošenje žrtava bili su uobičajeni. Kod islama su bili neuobičajeni i rijetki. Kretanje izbjeglica se tada odvijalo pretežito sa zapada na istok a ne, kako je bilo kasnije, s istoka na zapad. Istina je da su nemuslimanski subjekti u muslimanskoj državi imali određene probleme, no bili su u bitno boljoj situaciji nego nevjernici i bezvjernici u kršćanskoj Europi. Ti su se problemi, prihvatljivi u prošlosti, ubrzo našli u suprotnosti s demokratskom idejom o civiliziranom suživotu. Engleski filozof John Locke je već 1689. u svojem Pismu o toleranciji primijetio da se »ni nevjernika, ni muslimana, ni židova ne smije zbog njegove religije isključiti iz prava koje imaju ostali građani u zajednici.« George Washington je 1790. u pismu vođi židovske zajednice u Newportu, na Rhode Islandu, čak otišao dalje i odbacio samu ideju tolerancije kao u osnovi netolerantnu, »kao da je zbog popustljivosti jedne klase druga uživala u njihovim urođenim pravima.« Potkraj sedamnaestog stoljeća situacija je u praksi bila mnogo bolja u zapadnoj Europi nego u islamskim zemljama. Od tada nadalje, kada je jednom bilo bolje, drugom je postajalo gore. Na zapadu diskriminacija i progon nisu nestali, no ako se izuzme nacističko razdoblje u kontinentalnoj Europi, tada je situacija vjerskih manjina bila bolja na sigurnom, naprednom zapadu nego na ugroženom, nazadnom istoku. Muslimani, kao i mnogi njihovi nemuslimanski sunarodnjaci, nisu to promatrali na taj način, već su o snošljivosti razmišljali drukčije. Kada su muslimanski imigranti došli živjeti u Europu imali su određena očekivanja i osjećali su da imaju pravo na najmanje onaj stupanj snošljivosti koji su oni imali prema nemuslimanima u velikim muslimanskim imperijima u prošlosti. Njihova očekivanja i iskustvo bili su vrlo različiti. Dolaskom u europske zemlje dobili su i više i manje od onoga što su očekivali. Više u smislu da su teoretski, a često i praktički, dobili jed-

Europa i islam

113

naka politička prava, jednako slobodan pristup profesijama, jednako pravo na socijalnu skrb, slobodu izražavanja te ostale povlastice. No isto su tako dobili bitno manje nego što su dali u tradicionalnim islamskim zemljama. U Osmanskom carstvu i drugim državama prije toga – spominjem Osmansko carstvo kao najsvježiji primjer – nemuslimanske zajednice imale su odvojene organizacije i bavile su se vlastitim poslovima. Prikupljale su vlastite poreze i provodile vlastite zakone. Bilo je nekoliko kršćanskih zajednica, priznatih od države, koje su živjele svaka pod svojim vodstvom. Te su zajednice imale vlastite škole i obrazovne sustave te su provodile vlastite zakone u područjima poput sklapanja brakova, razvoda i nasljeđivanja, kao i u vjerskim običajima. Židovi su postupali na jednak način. Tako ste imali situaciju u kojoj su tri osobe koje su živjele u istoj ulici umrle a njihova bi imovina bila raspodijeljena u skladu s tri različita pravna sustava, ako je kojim slučajem jedan od njih bio Židov, drugi kršćanin, a treći musliman. Židova bi kaznio Rabinski sud i pritvorio zbog nepoštovanja šabata ili jedenja na Jom Kipur. Kršćanin bi bio uhićen i zatvoren zbog braka s još jednom ženom. Bigamija je kršćanski prekršaj, a ne islamski ili osmanski. Sličnim načinom razmišljanja židovi i kršćani bili su isključeni iz isključivo islamskih pravila. Smjeli su jesti, čak i na javnim mjestima, tijekom svetog mjeseca ramazana. Bilo im je dozvoljeno proizvoditi, prodavati, posluživati i piti vino, sve dok su to činili među sobom. Neki dokumenti u osmanskim arhivima pišu o problemu koji je očigledno problem sudskih tijela: kako spriječiti muslimanske goste da piju na kršćanskim i židovskim vjenčanjima. Jednostavno rješenje – nametnuti zabranu alkohola svakome – očito se nije razmatralo. Muslimani u suvremenoj i svjetovnoj državi nemaju tu razinu neovisnosti u društvenom i pravnom životu. S obzirom na narav moderne države nerealno je da to očekuju, ali stvari nisu onakve kakvima ih oni vide. Oni smatraju da imaju pravo dobiti ono što su dali. Kako se ono za muslimana u Europi vjerojatno u šali kaže da je rekao: »Dozvolili smo vam da prakticirate pa čak i širite monogamiju. Zašto vi ne biste dozvolili nama da prakticiramo poligamiju?« Takva pitanja, a posebno poligamija, dovode do važnih razmatranja praktičnije naravi. Nema li imigrant koji smije ući u Francusku ili Njemačku pravo dovesti i svoju obitelj? No, što čini njegovu obitelj? Imigranti sve češće traže i dobivaju dozvolu da dovedu svoje brojne supruge. Isto pravilo odnosi se na socijalne naknade i druga davanja. Razlika u položaju žena unutar dva vjerski utvrđena društva osjetlji-

114

BERNARD LEWIS

vo je pitanje, osobito u razdoblju muslimanskog poraza i povlačenja. Porazom u bitci musliman je postao itekako svjestan činjenice da je izgubio nadmoć u svijetu. S porastom europske kontrole ili utjecaja, uključujući osamostaljivanje vlastitih nemuslimanskih podanika, izgubio su vlast i u vlastitoj zemlji. Europom potaknutom emancipacijom žena čak je i njegova premoć u vlastitome domu došla u opasnost. Prihvaćanje ili odbijanje šerijatskog prava među muslimanima u Europi pokreće pitanje pravne nadležnosti. U okviru tradicionalnog sunitskog pravnog stajališta šerijat je bio dio muslimanske vlasti i pravne nadležnosti te se stoga provodio samo u islamu, tj. u zemljama pod muslimanskim režimom. Manji dio sunita i veći dio šijita zauzeli su stajalište da se šerijat također primjenjuje na muslimane izvan islamskih zemalja i da se provodi kadgod je to moguće. Međutim, sve do nedavno ni jedna muslimanska vlast nikada nije zahtijevala da se šerijatsko pravo provodi na nemuslimanima u nemuslimanskim zemljama. Taj novi pristup započet je kada je Aytollah Khomeini u Iranu izrekao smrtnu kaznu za zločin uvrede Proroka ne samo muslimanskom piscu Salmanu Rushdiju koji je tada živo u Londonu, već svima koji su bili uključeni u pripremu, izradu i distribuciju knjige, tj. engleskim, vjerojatno nemuslimanskim, urednicima, tiskarima, izdavačima i prodavačima knjiga. Nakon toga je slijedilo sve više ostalih pokušaja provođenja šerijatskog prava u Europi te, u zadnje vrijeme, na ostalim mjestima gdje su se nastanili muslimani. Važan primjer bila je reakcija muslimana na poznate ili nepoznate danske crteže. Ne manje važne bile su razne europske reakcije na muslimanski bijes i zahtjev za kaznom, koji su sezali od blagog prijekora do prešutnog toleriranja. *** Koji je sada stav Europe? Je li to treća sreća? Nije nemoguće. Muslimani imaju određenu jasnu prednost. Posjeduju zanos i uvjerenje koji su u većini zapadnih zemalja slabi ili ne postoje. Oni su u velikom dijelu uvjereni u ispravnost svog cilja, dok zapadnjaci većinu svog vremena provode u samoprijekoru i samoponižavanju. Odani su i disciplinirani te, možda kao najvažnije od svega, imaju demografiju – kombinaciju prirodnog prirasta i migracije koji dovode do velikih promjena u stanovništvu, što bi u bliskoj budućnosti moglo dovesti do toga da muslimani postanu većinsko stanovništvo barem u nekim europskim gradovima ili čak državama.

Europa i islam

115

Sirijski filozof Sādiq al-’Aẓm napomenuo je da pitanje o budućnosti Europe koje preostaje glasi: »Hoće li to biti islamizirana Europa ili europeizirani islam?« Izričaj je uvjerljiv i mnogo će toga ovisiti o odgovoru. Međutim, zapad ima i neke prednosti od kojih je najvažnija spoznaja slobode. Privlačnost autentične suvremene spoznaje u društvu koje u daljnjoj prošlosti bilježi znanstvena postignuća očita je. Današnji muslimani snažno su i bolno svjesni svoje razmjerne zaostalosti u usporedbi s njihovom vlastitom prošlošću i sadašnjošću njihovog protivnika pa bi je stoga mnogi rado ispravili. Manje očita, ali također vrlo snažna, je privlačnost slobode. U prošlosti se u islamskom svijetu riječ sloboda nije koristila u političkom smislu. Sloboda je bila pravni pojam. Čovjek je bio slobodan ako nije bio rob. Muslimani nisu upotrjebljavali slobodu i ropstvo kao metaforu za dobru i lošu vladu kao što smo mi u zapadnome svijetu dugo činili. Pojmovi koje su upotrebljavali kako bi naznačili dobru i lošu vladu su pravda i nepravda. Dobra vlada je samo vlada, ona u kojoj se sveti zakon, uključujući njegova ograničenja na suverenu vlast, strogo provodi. Islamska tradicija u teoriji i, do početka osuvremenjivanja u velikoj mjeri, u praksi snažno odbija despotsku i proizvoljnu vlast. Suvremeni stil diktature koji cvjeta u mnogim muslimanskim zemljama inovacija je koja je većim dijelom uvezena iz Europe – kao prvo, bez ikakve zle namjere kroz proces osuvremenjivanja, jačajući središnju vlast i oslabljujući one elemente u društvu koji su je prethodno ograničavali. Kao drugo, kroz uzastopne dionice nacističkog i sovjetskog utjecaja i primjera. Život u pravednome režimu, na tradicionalnoj ljestvici vrijednosti najbliži je pristup onome što bi zapad nazvao slobodom. Međutim, širenjem europskoga načina diktature ideja slobode na način kako je tumače zapadne zemlje također napreduje u islamskome svijetu. Postaje sve bolje shvaćena, cjenjenija i strasnije željena. Ona je dugoročno naša najveća nada, ili možda naša jedina nada, u nastojanju da preživimo ovu u nekim vidovima najopasniju posljednju dionicu borbe koja traje četrnaest stoljeća. S engleskoga preveo Dalibor Matić

Aforizmi

Istine nikada nema dovoljno za sve ljude. Iz crne riznice: tko je lagao prije groba, laže i iz groba. Izbori su prošli bez iznenađenja. Opet su izabrani oni koji ne vrijede ništa.

0

Islam i Europa SEAD ALIĆ*

1.

Ono što se ne osvijesti, o čemu se ne govori, od čega se bježi, što se potiskuje – izaziva, odnosno odlazi u podsvijest pojedinca i zna isplivati na neočekivanom mjestu u neprikladnoj situaciji. Kako je s pojedincima tako je i s ljudskim društvima: šutnja i potiskivanje nakratko mogu onemogućiti svijest o nečemu, no dugoročno ne: Ono potiskivano, prešućivano ignorirano – nalazi načina kako će isplivati na površinu. Slično je s govorom i šutnjom kada je riječ o odnosu islama i Europe; zato započinjemo s premisom intuitivnog karaktera. Ona kaže da je vrlo glasna šutnja u zraku i da se više razmišlja o tome što se može reći nego o onome što bi moglo biti bliže istini. Govor je usmjeren na manifestne oblike razlika o kojima se šuti – šutnja je u iščekivanju ozbiljnoga govora. Mogli bismo naravno poput Jane Goody (autorice koja se argumentirano suprotstavlja europocentrizmu) parafrazirati Marxa pa reći (u kontekstu interpretacija 11. Rujna) kako sablast islama kruži nad Europom.1 Razvijajući takav pristup došli bismo do izjednačavanja svetog rata i rata protiv terorizma kojega je Bush objavio svim (islamskim) teroristima svijeta. Krenut ćemo, međutim, malo drugačije – iz ishodišta razumijevanja odnosno nerazumijevanja onoga što se ne poznaje, što proizvodi strah, skrivanje i/ili prešućivanje nepoželjnoga, kako na razini pojedinca tako isto i na razini čitavih društvenih zajednica. Na onaj način na koji je Ibn Sina (Avicena) tvrdio da iz posljedice ne možemo shvatiti bit, na nama je danas razumjeti da iz spleta nesret* Istaknuti filozof medija, osnivač Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja te pokrenuo Međunarodni znanstveni simpozij »Filozofija medija«. Napisao niz knjiga o toj problematici (Mediji, od zavođenja do manipuliranja, McLuhan, najava filozofije medija, Masmedijski fundamentalizam...). 1 Jack Goody: Islam in Europe, Polity, 2004.

118

SEAD ALIĆ

nih posljedica (terorizma, vjerske netrpeljivosti, rasizma...) ne možemo shvatiti/objasniti/predstaviti odnos islama i Europe. Naše pitanje o odnosu islama i Europe ne smije dakle doći iz razine posljedica odnosa, povijesnih događanja ili suvremenih nesporazuma. Posljedice uvijek iznova, igrajući vlastitu igru, postaju novim uzrocima. Izgubljenome se ponekad bolje vratiti na početak puta, onome koji put promišlja, to je zadatak. Put prema početku istovremeno je traganje za biti jednoga i drugoga (islama i Europe), pa i nečega trećega (traganje za načinom usporedbe, metodom, pristupom... za onom – Avicena bi rekao – »proročkom inteligencijom« koja se svojom čistoćom i neopterećenošću može uzdići do razumijevanja koje će omogućiti konstruktivno i kreativno prožimanje ideja, kultura, civilizacija. Kritičko mišljenje ne smije tragati za »boljim« početkom, početkom koji više obećava jednoj ili drugoj strani. Ono za čime treba tragati pitanja su koja iz ishodišta problema mogu izvući odgovore prema kojima se mogu ravnati pojedinci i zajednice. Psihološki mehanizmi koji utječu na ponašanje pojedinca imaju utjecaja i na čitave ljudske zajednice. Bijes nekog vladara-pojedinca u povijesti se bilježio kao bijes naroda, države same. Države su nerijetko bile krvave ispod svojih zastava, onako kako su vladari bili beskrupulozni iza svojih namještenih osmjeha. U tom smislu pitanju za kojim tragamo trebamo se približavati ponekad i psihološkim analizama patoloških racionalizacija cijelih društvenih zajednica. U doba reproduktibilnosti, copy-paste kulture, u doba množine i masmedijskih zavođenja i manipuliranja – mehanizmi stampeda počinju dominirati ponašanjem, procjenama, kriterijima, govorom... Je li Europa, taj duhovno-politički sljednik rimskoga carstva do sada pronašla pravi diskurs govora o islamu? Što ako je Europa zaboravila španjolska iskustva obrazovanja koja su postojala prije onih Bolonjskih (Cordoba, Sevilja, Toledo)? Što ako je premudra Europa zametnula u kolektivnu podsvijest Avicenninu knjigu medicinskih znanja koja je od dvanaestog do sedamnaestog stoljeća predstavljala svojevrsnu medicinsku enciklopediju – najpoznatiju knjigu tog vremena u području medicine? Što ako Europa ne vidi u al-gebri, al-goritmu, al-kemiji u jezik uklesano znamenje arapske kulture? Digitalno europsko obzorje počiva na binarnosti jedinice i nule, arapske nule bez koje bi sve bilo beskrajno komplicirano ne samo u matematici? Povijest možda pišu pobjednici, no njihov nauk blijedi s godinama kojima se udaljujemo od njihove pobjede...

Islam i Europa

119

Govorom šutnje pomoglo se tome da se u islamu javio revolt zbog zaborava povijesnih upliva islama na europsku a time i svjetsku civilizaciju. Danas smo u situaciji zamijetiti snažne zahtjeve priznavanja onoga što je stoljećima prešućivano, zahtjeva da se islamskoj filozofiji, medicini, matematici, geometriji, optici, arhitekturi, i drugim znanostima i umjetnostima prizna upliv na ideju europske civilizacije. Istovremeno javlja se agresivnost kod islamskih imigranata jer se svakodnevno susreću sa zagovaranjem kršćanske ili kršćansko-židovske Europe, u povijesti koje se prešućuju ili blago rečeno ne spominju dovoljno snažni pa i neizbrisivi utjecaji islama. To biva dodatnom preprekom prihvaćanja europskih vrijednosti i dodatnim prostorom nesporazuma, ali i »pozivom« primitivnoj svijesti zagledanoj u filmske stereotipe da uzme stvar (koja ubija) u svoje ruke. Putujući prema početku postajemo svjesni čitavih plahti povijesnih zbivanja gurnutih u mračne tavanske zakutke. Riječ je o zbivanjima koja su neophodna za oblikovanje objektivnije slike o islamu, Europi, povijesti znanosti, o kulturama i civilizacijama, dvostrukim mjerilima u tumačenju povijesnih činjenica. S jedne strane na stoljeća europskih koloniziranja ostatka svijeta (ratnih, ekonomskih, političkih, religijskih...) gleda se kao na uspjeh europskog osvajanja, dok se istovremeno na islamsku radnu snagu u europi gleda kao na opasnost mirnog preuzimanja Europe. Arapsko osvajanje Španjolske osvajanje je, tumači se, barbarskih Berbera (bez obzira na stoljeća civilizacije koja su s njima došla i razvijanja vjerske tolerancije), dok se na, među ostalim i španjolska osvajanja kontinenta koji je pripadao indijancima i majama gleda kao na čin kulturne kršćanske Europe koja je u daleki svijet donijela svoje vrijednosti. Jedna od tih vrijednosti oblik je »civiliziranja« istrebljenjem. I doista (ako je vjerovati najavama apokalipse): 80 posto od 2 milijuna muslimana u Engleskoj sebe ponajprije određuju kao muslimane pa tek onda kao Engleze. Imigracija muslimana na europsko tlo (u internetskim upozorenjima zabrinutih) pokazuje znakove tihog osvajanja Europe – imigracijom i demografskim prirastom useljenika. Za tridesetak godina neke bi države u Europi, ukoliko bi se nastavio ovakav trend postale države s većinskim islamskim stanovništvom Što učiniti, pita se, ne Europa, nego oni koji znaju da je europsko tlo sačinjeno od pjeskovita i nestabilna tla karakter molekula i atoma kojega je takav da na tom tlu nije uputno graditi munare. Što učiniti pitaju se i oni drugi – svi mudri ljudi Europe kojima je jasno da se tragati

120

SEAD ALIĆ

mora bez obzira na sve otežavajuće okolnosti, koji znaju da je prošlo vrijeme iskrivljavanja i prešućivanja povijesti, da se u vremenima brze i globalne komunikacije lako manipulira ali jednako tako da prije ili kasnije mehanizmi manipulacije isplivaju na površinu. Pitanje koje treba postaviti mora zaobići scile i haribde medijskog i medijsko-političkog manipuliranja. Bez kritičkog propitivanja globalnog medijskog imperijalizma nemoguće je razumjeti što je sve na djelu. Nedavno upriličeni razgovor video linkom između Sveučilišta u Oxfordu i Zakira Naika medijski osviještenog autoriteta islama i voditelja Peace TV-a pokazao je neke od načina združenog političko-medijsko-korporacijskog onemogućavanja istine.2 odnosno jedan od načina kako se sljedbenicima islama može onemogućiti ono što se smatra pretpostavkom europske civilizacije – sloboda medijskog komuniciranja. S druge strane opće je poznata stvar da ćete u nekim arapskim državama (ukoliko dobijete dopuštenje ući) dobiti svoju sjenu – osobu koja će Vas štititi, ali koja će istovremeno štititi i režim od Vas. Što je na djelu? S jedne se strane razvija pa i potiče strah od islamiziranja Europe. Na drugoj strani imamo nadu velikog broja imigranata da će upravo bogata Europa omogućiti siromašnim imigrantima život dostojan čovjeka. Europa se s pravom pita o karakteru vjerskih i društvenih promjena do kojih dolazi utjecajima običaja i vjere imigranata. Imigranti se pitaju o karakteru demokracije i političkih i vjerskih sloboda Europe. Katoličanstvo se, potreseno pedofilijom i financijskim skandalima trudi političkim sredstvima nametnuti građanima Europe. Islam u odrednici »kršćanske Europe« ne vidi da je viđen i valoriziran njegov doprinos razvoju Europe. Dio Europe se pita: Što će biti sa stoljećima razvijanom europskom kulturom i civilizacijom koja se konačno nakon bezbroj ratova stoljeća užasa i krvoprolića – domogla civilizacije mira? Imigrantsko se pamćenje pita: Može li Europa stoljećima kolonizirati, izrabljivati, učiti kolonizirane narode vlastitom jeziku i sustavima vrijednosti, a danas uvozeći radnu snagu upravo iz tih kolonija (za poslove koje vlastiti građani ne žele raditi), zatvoriti mogućnost da taj odnos gospodara i sluge (u Hegelovom smislu) ne stvori neke nove okolnosti. U tu europsku civilizaciju mira ugrađeno je dosta toga nastaloga u ozračju islama. U tom kontekstu Europa se ne bi smjela ponašati poput nekoga tko bježi od svojih vjerovnika. 2

Vidjeti: http://www.youtube.com/watch?v=fJiPTCtAPAY&feature=fvsr.

Islam i Europa

121

Više od 700 godina islama u španjolskoj ostavilo je neizbrisive tragove na europskoj civilizaciji. 500 godina islam je bio dominantna religija u Španjolskoj, ali i najviša razina postignute ljudske civilizacije u cijelome svijetu. Kirurzi u Španjolskoj i danas svjedoče o instrumentima koji su u modernu medicinu ušli kao izumi islamskih liječnika islamske Španjolske. Možda je i najsretnije doba židovstva bilo ono andaluzijsko? Mračni srednji vijek bio je vijek svjetlosti koja je dolazila s islamom s istoka. Polako ali sigurno ruše se zablude o velikom nasilju za vrijeme islamskog osvajanja Španjolske i nasilnim prelascima na islam. Istovremeno, rekonkvista je (nećemo ovdje o ljudima) ubila više od milijun knjiga na arapskom jeziku, knjiga koje su bile svjedocima tada središnje kulture i civilizacije svijeta – one islamske. To je spaljivanje bilo znakom da nešto veliko mora biti zaboravljeno. Nisu to nepoznate stvari. Svaki malo bolji priručnik povijesti o tome će relativno a nekada i vrlo objektivno pisati. No nije tako s općim mnijenjem koje izrasta na prenaglašavanju nekih drugih činjenica: činjenica razlike, sukoba, opasnosti, pa i borbe za opstanak. 2.

Kako postaviti pitanje, pita se svaki kritički pristup koji ne želi biti određen nekim posebnim svjetonazorom, idolima mišljenja, dominantnom paradigmom mišljenja, interesima političke, religijske, sveučilišne ili neke druge hijerarhije? Kako misliti odnos islama i Europe kad je misao ograničenoga dometa i njome se zahvaća samo ono misli dostupno, mišlju, govorom, jezikom iskazivo? Jednu vjeru i »komad kopna« sučeliti u misli znači pokušati pronaći ishodište mogućeg razumijevanja odnosa, ishodište nesporazuma, ishodište kao mogućnost jednog drugačijeg početka. (Pritom se misli na razliku u odnosu na nesporazume i nerazumijevanja koju evidentiraju suvremeni masmediji, a koji generiraju onu vrstu aktivnosti koja otvara nove nesporazume a ne rješava probleme). Riječ je o odnosu islama i Europe, dakle islama i kršćanstva (na jednom određenom geografskom području). U pitanju su sučeljavanja religijskih hijerarhija, razumijevanja povijesti, sudari različitih sustava vrijednosti, različitih odnosa religije i politike, različitih kultura, različitih razina demokratičnosti, tolerancije, razdvojenosti religijskog od vjerskog, etc.

122

SEAD ALIĆ

Kako pitati danas kada sa svih strana na samostalnost mišljenja (na njegovu kritičku dimenziju) atakiraju korporacijski interesi oblikovani kao političke pretpostavke demokracije, politički interesi umotani u medijsko ruho igre i/ili spektakla, interesi religijskih hijerarhija umotani u interese vjere. Na mišljenju je (koje želi nepristrano misliti predmet kojim se bavi) – demistificirati, dekonstruirati određenost misaonih izvoda takvim interesima, te pokušati se probiti do horizonta na kojemu je moguće postaviti nepristrano pitanje neopterećeno ikakvim posebnim interesima (osim osviještene potrebe da se odnos zahvati u svojoj »neskrivenosti«. Kakofonija različitih pristupa daje nam slutiti da bi već i samo postavljanje pitanja bio korak naprijed u odnosu na nekritičko zagovaranje/navijanje za bilo koju opciju bilo koje orijentacije mišljenja, bilo kojeg religijskog predznaka, bilo koje političke ili neke druge ideologije... Koncentriranje na segment tog odnosa mogao bi skriti cjelinu odnosa i onemogućiti jedinu moguću dobrodošlu dimenziju pristupa – sagledati cjelinu odnosa u njihovom povijesnom slijedu, u razlikama njihovih svjetonazora, u razlikama organizacijskih oblika, civilizacijskih pristupa, etc. Primjer takvog fokusiranja na detalj pokušaj je da se pitanje o odnosu islama i Europe postavi na temelju činjenica o broju praktičnih vjernika, o aktivnostima vjernika u svakodnevnom prakticiranju vjere? Svjedoci smo sve veće pasivnosti zapadnih vjernika kada je riječ o odlasku na molitve u njihove bogomolje. Religijske hijerarhije (naročito na Zapadu) sve teže uspijevaju, inače deklarirane vjernike, pridobiti za svoje vjerske obrede. Svojevrsno odustajanje od redovitog odlaženja na religijske rituale ide zajedno pod ruku sa sve snažnijim utjecajem novih medijskih oltara na ljudsku svakodnevicu, ali je naravno i dio tradicije uspostavljanja sekularnoga društva koje razdvaja sustave religijskih i državnih hijerarhija. Pierre Maneut tako kaže: Oklijevat će govoriti o kršćanskoj Europi – onaj »tko je primijetio koliko je skromna posjećenost vjernika koji obično prate božju službu u Saint Paul’s Catedral ili u katedrali u Marseilleu«.3 U temeljima ovakvog stava leži misao da bi aktivnost sudjelovanja vjernika u životu religijskih institucija trebao ili mogao biti kriterijem brendiranja nekoga tla. Pojednostavljeno, ukoliko bi kršćani u Europi češće išli u crkve onda bi i Europa mogla dobiti atribut kršćanska. 3

Manent, Pierre: Religija Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 68.

Islam i Europa

123

Ovaj tekst4 među ostalim želi sugerirati pogrešnost svakog religijskog brendiranja tla, pa prema tome pokazati i neodrživost pristupa po kojemu bi učestalost prakticiranja vjere mogla biti odredbenim razlogom određivanja tla islamskim, kršćanskim, židovskim, odnosno povezivanja tla s religijom koja na tom tlu ima najviše aktivnih sljedbenika. Istovremeno, Manent bilježi činjenicu koja ima veliki utjecaj na stavove religijskih hijerarhija i mislilaca odnosno analitičara koji tom problemu pristupaju navijački. U zraku je nesrazmjer interesa za prakticiranje vjere na zapadu i istoku. Ta činjenica poput činjenice o nesrazmjeru nataliteta na zapadu i onoga na istoku rađa nemir i često navodi na ishitrene odgovore. U zraku je svojevrsni osjećaj moguće ugroženosti. Ukoliko se taj osjećaj ne analizira. Ukoliko se ne daju racionalni odgovori, odnosno ukoliko se problem ne sagleda u cjelini – on će generirati daljnje nesporazume koji u konačnici mogu rezultirati još većim nesporazumima, nasiljem, pa i ratovima. Jedno od mogućih ishodišta za pravo pitanje o sučeljavanju islamske/istočne i kršćanske/zapadne civilizacije ono je koje naglašava razvijenost zapadne demokracije u odnosu na oblike društvenog organiziranja koji vladaju u državama u kojima je islam dominantna religija. Tako primjerice Manent smatra da se svijet »ustrojava prema političkim polaritetima koji se preklapaju s vjerskim podjelama«5. Sukob, odnosno rat između kršćanskog zapada i islama jedan je od takvih polariteta. Uzrok autor vidi u nepostojanju političkog oblika organiziranja suvremenog društva u zajednicama u kojima dominira islam. Ako je otomansko carstvo oblik u kojemu još uvijek živi islamsko društvo, onda je, smatra Manent, teško s takvom organizacijom uspostaviti ozbiljan i uspješan politički dijalog. To je naravno zanimljiva teza i doista je moguće misliti kako suvremena zapadna demokratska organizacija sekularne države i na demokraciji utemeljenih društava, teško može naći zajedničke prostore suradnje, pa i zajedničke interese s državama i društvenim uređenjima koja religiju ne razdvajaju od države odnosno u kojima su pravila vjerskog ponašanja iznad (zapadne) ideje demokratske jednakosti svih. U tom smislu otvoren je prostor za negativan odnos prema društvima koja se još nisu uzdigla na nivo povijesnog razvoja demokracije europskih država. 4

5

Zajedno s tekstom Religijsko brendiranje tla, rađenim za simpozij Mediteranski korijeni filozofije. Manent, Pierre: Religija (Europski glasnik, br. 12). Zagreb, 2007., str. 68.

124

SEAD ALIĆ

Ali, pokazat će se da upravo niz zapadnih autora cjelokupnu zapadnu povijest ili barem neke njene dijelove vide kao povijest Rimskoga carstva koje se sada uspostavlja i razvija drugim sredstvima, ali s naglašenom ulogom Crkve. U jednom razgovoru s Rortyjem Vatimo izgovara: »Kršćanska se crkva, predvodeći rimsko carstvo, nije mogla odreći strukture moći i nije uspjela razviti sve antimetafizičke implikacije kršćanstva«6. Jedna od povijesti Crkve govoreći o ulozi crkve u mirenju Rima i germanskih plemena (procesu koji je trajao od 4. do pred kraj 7. stoljeća) među ostalim bilježi: »U svijesti domaćeg stanovništva stopilo se u to vrijeme katoličanstvo i nacionalni rimski osjećaj, i rimska je crkva, kako je to jednom prilikom rekao A. v. Harnack, ‘postala Zapadnorimsko Carstvo, preneseno u religijsko područje, a njezin je biskup bio skroviti zapadnorimski car’«7 Dio priče odnosa svjetovnog i religijskog u Europi sadržan je i u slučaju Konstantinove darovnice koja je omogućila papama vrlo svjetovne poteze. Tu bismo mogli navesti preporuku Jacquesa Le Goffa iz teksta Stara Europa i svijet moderne, da Europu treba ujedinjavati neka druga ideja a ne ideja carstva Da je teško govorom o carskom karakteru političkih uređenja postaviti ključno pitanje svjedoči i Sloterdijk koji u svom tekstu Ako se Europa probudi, među ostalim kaže: »Europa zacijelo nema ni supstancijalnu narodnosnu osnovicu, ni solidne istočne i jugoistočne granice, niti kakav jednoznačan religijski identitet – te nešto kasnije dodaje – kvintesencija europotvorne funkcije sastoji se u mehanizmu prijenosa Carstva. Europa se pokreće i održava u pokretu u onoj mjeri u kojoj joj uspijeva reklamirati se, re-inscenirati i transformirati carstvo koje je bilo prije nje, rimsko; Europa je tako pozornica za metamorfoze imperija... Moglo bi se dakle reći da je bit Europe angažman u imperijalističkoj tisućljetnoj commedii del arte.«8 Proces pretapanja težnji rimskoga carstva u težnje nacionalnih europskih »neo-carstava« Sloterdijk ilustrira željama tih nacionalnih država da »svoje ime utisnu na što veću krpicu globusa – te dodaje – Europski nacionalizam bio je pluralizam imperijalizama.«9 6

7

8

9

Richard Rorty, Gianni Vattimo, Santiago Zabala: Kakva je budućnost religije nakon metafizike? Europski glasnik br. 12. Zagreb, 2007., str. 68 i 249. Franzen, August: Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. str. 103-104. Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3 Zagreb, 1998., str. 36-37. Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3 Zagreb, 1998., str. 38.

Islam i Europa

125

Horizont koji se ovdje otkriva pokazuje se kao prostor sučeljavanja pritajene sekularnosti na Istoku i prešutne dominacije religijskog svjetonazora u sekularnim društvima Zapada. Time se taj kontekst čini nečitljivim i nespremnim za ishodište postavljanja pravog pitanja. Analizirajući odnos Islama i Europe u tekstu Islamska imigracija, njemački politolog sirijskog podrijetla Bassam Tibi osnovni problem pronalazi u nedostatku recipročnosti tolerancije. Tibi zamjera sljedbenicima islama (što je i on sam) što traže od Zapada ono što sami ne nude na Istoku. Vrlo prihvatljiva i gotovo samorazumljiva teza o nužnosti tolerancije na obadvije strane razvija se međutim u smjeru korištenja 11. rujna kao datuma »koji razobličuje one koji su islamizmu čuvali leđa«. Na to se nadograđuje teza o propagandnom stavu islama o neprijateljstvu Zapada prema islamu iza koje se, smatra ovaj autor krije neprijateljstvo islama prema Zapadu. Projicirajući možda i vlastite psihološke obrasce ovaj autor bilježi: »Arapi stalno traže krivnju u drugome (sindrom urote), a nijemci u sebi samima (protestantsko samožigosanje)«.10 Potpuno neprihvatljiv je i sljedeći izvod: »Islamisti kao jedan dio muslimana koji se doselio u Europu zahtijevaju u ime prava zajednica i u okviru traženja prava na vlastiti ali konstruirani kulturni identitet valjanost šerijata za muslimanske migrante unutar paralelnog društva. Na osnovi tog ‘slobodnog prostora’ koji migranti zahtijevaju slijedila je objava rata zapadnjačkoj civilizaciji 11 rujna 2001.«11 Tragedija koja se dogodila 11 rujna 2001 nije nikakva objava rata zapadnjačkoj civilizaciji. Naročito ne od islama ili država u kojima je islam dominirajuća vjera ili pak muslimana cijeloga svijeta. Bez obzira tko stajao iza terorističkog čina 11. rujna 2001 godine, odnosno tko stajao iza Bin Ladena, (osobe čija je obitelj usko surađivala s obitelji Bush u USA) katastrofalna je misaona greška i etički neprihvatljiv izvod kojim se jedan teroristički čin proglašava objavom rata jedne vjere prema drugoj, jedne civilizacije drugoj. Kad je pak riječ o toleranciji i tu imamo vrlo različitih ocjena (o toleranciji i netoleranciji kroz povijest, kao i o današnjim pokazateljima tog problema) No čini se da je ipak riječ o dimenziji koja proizlazi iz nekih drugih temeljnijih odnosa, te da bi nas usporedba tolerantnosti mogla vrlo zavarati (naročito u svijetu zamagljenom stalnom medijskom proizvodnjom stereotipa). 10 11

Bassam Tibi: Islamska imigracija, Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 344. Isto, str. 346.

126

SEAD ALIĆ

3.

Na vrlo interesantan način odnos Europe i ostatka svijeta Samir Amin interpretira u tekstu Historijski kapitalizam – akumulacija izvlaštenjem. Razbijajući mit o nužnosti kapitalističke faze u razvoju svih društava ovaj autor ne zaboravlja naglasiti povezanost eurocentrizma, kapitalizma i osvajanja svijeta od strane Zapada. Američki su indijanci, podsjeća Amin ostali bez zemlje; pljačkom je Afrika unazađena za pola stoljeća, a sličnom se metodom, smatra s pravom ovaj autor, koristi i država Izrael. Korijeni su dakako u Engleskoj koja je veliki broj Iraca protjerala u svoje i tuđe kolonije da umjesto njenih građana obavljaju poslove brendiranja tla. Umjesto prvobitne akumulacije kapitala trebali bismo dakle, smatra ovaj autor, govoriti o »trajnoj akumulaciji izvlaštenjem«.12 Podsjetimo ovdje na ciničnu i istinitu konstataciju Sloterdijka koji na jednom mjestu, govoreći o Bruxellesu, kaže: »Odavno nitko više ne pita u kakvoj je svezi raskošna bruxelleska arhitektura s izrabljivanjem Konga od strane belgijskog kralja Leopolda II.«13 Da je Amin bliži horizontu postavljanja pitanja može posvjedočiti još nekoliko vrlo zanimljivih i značajnih stavova Sloterdijka: »Opsadom Sarajeva – piše Sloterdijk – završava se razdoblje europskog političkog sna. Dvije godine gotovo pasivno promatrajući komadanje Bosne, kolebajući se između indiferentnosti i nemoćna negodovanja, zapadni Europljani upali su u opscene posljedice svoje političke odsutnosti. Europska bosanska sramota podastire račun za iluzije i lagodnost čitave jedne epohe.«14 Sloterdijk povlači još jednu paralelu između kolonijalnih osvajanja europskih nacija i religijskog uvjerenja. On uviđa da je ideja samoosjećanja odabranim narodom (inače vezana uz židovstvo) zaživjela i u europskim nacijama o kojima Sloterdijk ne govori lijepo: »Koliko gramzivo toliko i samouvjereno, kao nacija po božjoj milosti, bacaju se na najudaljenije kontinente. U njihovih pripadnika nerazlučivo postaje častohleplje od svijesti o poslanju. Tipična gesta novovjeke Europe – često diskutirana pod varljivim naslovom nacionalizam – bio je onaj manični ekspanzionizam koji se derivira iz vjere da se pripada izabranom narodu. Bez vjere da se pripada izabranom narodu ne bi ni 12

13 14

Samir Amin: Historijski kapitalizam – akumulacija izvlaštenjem, Tvrđa, 1,2, Zagreb, 2010., str. 79. Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3 Zagreb, 1998., str. 41. Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3 Zagreb, 1998., str. 42.

Islam i Europa

127

Britanci, ali ni Španjolci, Francuzi, Nijemci, pa čak i Belgijanci mogli na kolonijalnim i imperijalnim frontama provesti svoje navodne i zbiljske misije. Temeljno je za svu maničnu i imperijalnu politiku da njezini nositelji Boga uspjeha vide na svojoj strani. Ne bi bilo pogrešno ni razmišljanje da Europljane od vremena Kolumba nije pokretao samo prijenos Carstva, već još i više prijenosi naslova izabranog naroda.«15 Jesu li pravi horizont postavljanja pitanja tradicijske razlike, odnosno pokušaji pravnog reguliranja tradicijskih običajnosnih prava? Danas aktualan problem/pitanje nošenja vela u zemljama zapada ima svoju dugu tradiciju. Prvi veliki sukob po interpretaciji Anne Marie Delcambre kao povod razilaženju s judaizmom zbiva se u Medini kada mlada muslimanka koja prodaje datulje na tržnici ne želi skinuti veo a židovski zlatar joj pribadačom prikopča/veže/učvrsti/pribode njenu suknju na podlogu na kojoj je sjedila. Ustajući otkriva dio tijela i ta je činjenica bila povodom za ubojstvo, jedno, drugo, treće osobe, niz ubojstava te izvršenje smrtne kazne nad svim židovima Medine. Pritom autorica ne zaboravlja pridodati: »Prorok je na njih (Židove) samo primijenio njihov zakon, židovski zakon Deuteronomij: ‘Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem, a žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi’«.16 Inače ova autorica islam pokušava razumjeti/interpretirati iz perspektive razumijevanja psiholoških matrica ponašanja, odnosno psihološkog profila Muhameda a.s. Pojedine se rečenice Kur’ana interpretiraju kao izravna posljedica i psihološka reakcija utemeljitelja Kur’ana na vrlo obične životne situacije kroz koje je prolazio. Izdvaja se, u epilogu, stav o Muhamedovu odnosu prema ženama: »Bio je zasigurno vrlo osjetljiv prema ženskom šarmu i priznavao da iznad svega voli žene. Žene su također slijedile Isusa. Razlika je u tome da ih je Muhamed volio tjelesno. Kršćanski rigorizam to nije mogao prihvatiti... O Muhamedu ‘lažnom proroku, opsjednutom demonom tijela’ sudilo se prema kriterijima kršćanstva obojenoga osobito puritanskim jasenizmom«.17 Alain Besancon u tekstu Islam iznosi pretpostavku da je islam prirodna religija otkrivenoga boga (281) Zbog tog, smatra ovaj autor pogrešno je govoriti o tri abrahamske religije ili tri religije otkrove15 16 17

Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3 Zagreb, 1998., str. 46. Anne-Marie Delcmbre: Muhamed, Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 322. Isto, str. 333.

128

SEAD ALIĆ

nja i tri monoteističke religije, a ponajmanje o tri religije knjige, jer islam se, navodi ovaj autor razlog, ne poziva na Bibliju nego samo razlikuje ljude knjige (kršćane. židove, sabejce, zoroastrance) od pogana odnosno kafira. »Ljudi knjige« na neki način je nešto kao pravna kategorija koja omogućuje da se sačuvaju život i imanja za razliku od ostalih koji su osuđeni na smrt ili ropstvo. Neuviđanje ovog odnosa za Besancona je »pokazatelj da kršćanski svijet više nije sposoban jasno uočiti razliku između svoje religije i islama« te dodaje: »Kada jedna crkva više ne zna u što vjeruje, niti zašto vjeruje, ona i ne znajući klizi prema islamu«.18 Hans Kung, svjetski poznati teolog i mislilac piše u knjizi Kršćanstvo i svjetske religije: »Zastrašujuće je ono što u sredstvima priopćavanja možemo čuti ili pročitati o islamu i što intelektualci općenito o njemu govore. Zastrašujuće u dvostrukom smislu: kao prvo iskrivljenosti i predrasuda koje se otkrivaju u tim sudovima, te, drugo, zbog demonizirajućega tona kojim se ti sudovi odlikuju... A to nije tako istom od naftne krize i islamske revolucije; i u srednjem vijeku ili u ranome novom vijeku zanimanje za islam u širokoj publici najbolje je cvalo kada se nečega trebalo bojati: kada je splasnuo osvajački val križarskih ratova, i kasnije, za vrijeme ratova s Turcima.«19 Ako američka vlada nije smijenila s dužnosti svoga generala koji je javno izjavio »da smo u ratu s islamom, zlom vjerom«20 onda nešto nije u redu s američkom demokracijom. Richard Rorty u tekstu Antiklerikalizam i ateizam pojašnjavajući kako je njegova pozicija antiklerikalna, bilježi: »Prema tom gledištu crkvene institucije unatoč svemu dobru, unatoč utjesi koju pružaju potrebitima i očajnima – opasne su za zdravlje demokratskog društva«.21 Rorti religiji neće ništa prigovori ukoliko se ona kreće u području privatnoga, ali će se oštro suprotstaviti ukoliko uđe u područje okupljanja vjernika oko političkih programa. U tekstu (odnosno razgovoru između Waltera Kaspera i Petera Sloterdijka) naslovljenom Religija nikada nije cool, Sloterdijk označava islam užarenom timotičkom kulturom, uz kojega zapad, kako on

18 19

20 21

Alain Besancon: Islam, Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 288. Hans Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994., str. 13. Manent, Pierre: Religija Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 69. Richard Rorty: Antiklerikalizam i ateizam, Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 239.

Islam i Europa

129

kaže »bez određenog ponovnog osvješćivanja timotičkog ima slabe izglede«22 Tomu se može pridodati zanimljiva Rousseauova bilješka. U 9-toj glavi Ogleda o podrijetlu jezika Rousseau bilježi: »Tako će se netko pomalo vičan čitanju arapskoga nasmiješiti listajući Kur’an, dok bi taj isti netko, da je slušao Muhameda kako ga izgovara zvučnim i uvjerljivim glasom, koji je najprije zavodio uho a potom i srce, svoje mudre izreke neprestance potpirujući zanosnim akcentom, bio pao na zemlju kličući: veliki proroče, božji poslaniče, odvedi nas u blaženstvo, u mučeničku smrt: želimo pobijediti ili za tebe umrijeti«.23 Ovako bi se moglo u nedogled. Pokušajmo stoga predložiti barem kontekst promišljanja mogućeg postavljanja pravog pitanja o odnosu islama i Europe. 4.

Naši su odgovori velikim dijelom određeni našim pitanjima. Fenomen kojega motrimo uvijek uzimamo iz cjeline odnosa. Pokušavajući ga izolirati uvijek iznova činimo teorijski grijeh prema Cjelini. Kako postaviti pitanje a da se istovremeno ima u vidu cjelina odnosa u koju je uronjen fenomen kojega želimo promisliti? Kako sabrati Cjelinu u analiziranim segmentima onoga što motrimo? Kad govorimo o islamu u Europi mislimo o odnosu islama i kršćanstva i židovstva kao tri velike monoteističke religije. Govorimo o odnosu vjere i religije u različitim povijesnim i zemljopisnim situacijama. Govorimo o različitosti u istome i istosti u suprotstavljenome; govorimo o brendiranju tla, o pravima i obvezama u uzajamnom suodnošenju predstavnika različitih vjera u kontekstu realno postojećih objektivnih zakona ali i gibajućih tendencija javnog mnijenja, javno izrečenih i potisnutih strahova, sve prepoznatljivijih tendencija medijskih manipuliranja na Istoku i Zapadu, te globalnih procesa porobljavanja, globalnih otpora lokalnih zajednica, globalnog snaženja umrežene individualnosti nove (mjerljive) vidljive javnosti. Sabrati sve to u slijedu linijski oblikovanih misli/rečenica nemoguće je. Svaka zabilježena rečenica početak je neispisanoga teksta od kojega sljedbenik pisma odustaje poradi dobivanja mogućeg. 22

23

Peter Sloterdijk: Religija nikad nije cool, Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 267. Citirano prema: Anne-Marie Delcmbre: Muhamed, Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007., str. 299.

130

SEAD ALIĆ

O islamu u Europi, a samim tim i o odnosu monoteističkih religija uzajamno i u odnosu na povijest Europe teško je govoriti jer je slušateljstvo nerijetko navijački podijeljeno, ostrašćeno, na rubu izazivanja sukoba – u svakom slučaju nedovoljno pripremljeno za razgovor koji nije unaprijed određen nekom politikom, ideologijom, manipulacijskim modelom i sl. Nisu svi pisci filozofijskih tekstova – filozofi. Mnoge će pisce javno mnijenje nazvati književnicima, a često će biti samo riječ o osobama koje pišu u nekoj o književnoj formi. Nije niti svaki prijatelj – prijatelj niti je svaka ljubav ljubav... Mnogi od sljedbenika vjere u vjeru nisu uvjereni: praktične pogodnosti neke male ili velike zajednice, osjećaj nadmoći prema ne-članovima, kao i ispunjenje pustoši duše nerijetko su neosvješteni razlozi pristupanja zajednici vjere. No s druge strane, to donosi i sljedeći stav: Ako milijarde ljudi sudjeluju (na ovaj ili onaj način) u ideji vjere, onda se religijskim organizacijama vjere mora ozbiljno i s dignitetom misliti. Čak i svaka želja za »opijumom« ima svoje ishodište u takvoj »bačenosti u svijet« koja je određujuća prije svake sredine, organizacijskog oblika, odnosno određenosti oblika i odnosa rada i kapitala, proizvodnje, ekstenzija. Ta »bačenost u svijet« traži metafizičke odgovore Cjeline, traži razumijevanje početaka i dimenzija univerzuma, traži odgovore o prirodi ovoga u čemu jesmo, o prolaznosti odnosno neprolaznosti ljudskog postojanja. Odgovore na ova pitanja kroz povijest su pokušavali dati religija, filozofija, znanost i umjetnost. Naglasimo u ovom trenutku samo ono što se ne može ne reći. Od mnogoboštva se relativno nedavno odvojila grana monoteizma. Razdvajanje je potpomognuto sazrijevanjem apstraktnog filozofijskog mišljenja, njenom sposobnošću uzdizanja do jednog, do najviše apstrakcije do koje se ljudska misao može uzdići. Sve su monoteističke religije baštinile spoznaju filozofije jednako kao što se filozofija razvijala u krilu teologije. Moderna je znanost bila grandiozan pokušaj da se smisao pronađe u mjerljivom i ponovljivom. Mjerljivo i ponovljivo vremenom se pokazalo potkupljivim i nespremnim odgovoriti na beskonačnost postojećega, na majušnost ljudskoga u odnosu na univerzum, na veličanstvenost medija jezika kojim je čovjek zakoračio u prostore besmrtnosti. Umjetnost se iz područja tržišne neovisnosti proizvodnje umjetničkih djela neumitno kreće prema obliku poželjne i potrebne ljudske prakse kao silju i obliku umjetničke ljudske egzistencije.

Islam i Europa

131

Monoteistički odgovori na pitanje smisla ljudske egzistencije mogli su se pojaviti tek nakon uzdizanja ljudske misaone recepcije na razinu Jednog kao najvišeg apstraktnog načela. Utoliko je svako religijsko zagovaranje jednoga boga dijelom i filozofijski obojeno. Sva su filozofijsko-jezična propitivanja biti svijeta sugerirala unaprijed i sudbinu tih odgovora: oni su bili ograničeni granicama jezika. Medij vjere potrebuje jezik kao inicijaciju, kao iskru, kao pjesničku metaforu koja odzvanja u ljudskoj duši i na očekivan i na neočekivan način. Medij vjere ide onkraj misli, jezika, racionalnog objašnjenja, logike... Znanosti su nam pomogle upoznati djelić svemira, donijeti nam slike univerzuma u kojemu smo izrasli, ali nam nisu (barem za sada) pomogle bitno u uzajamnom razumijevanju ljudi, u uspostavljanju moralnih ljudskih zajednica, u razvijanju tolerancije i razumijevanja drugoga. Umjetnost kao praksa življenja, kao ostvarenje skrivenog cilja svakog dosadašnjeg umjetničkog djela, oblik je sabiranja bliži ljudskoj vjeri i od filozofije i teologije i znanosti. Umjetnička praksa, praksa umjetničkog življenja najava je one vrste sabiranja koja u sebi sadrži sve mogućnosti sabiranja pa i onoga kojega (do danas) ima samo vjera. To je kontekst unutar kojega je moguće postaviti pitanje. Na vremenu je i razgovorima poput ovoga da ga oblikuje.

Aforizmi

Jedna glupost može čovjeka više proslaviti nego stotinu mudrosti.

0

Aforizmi

Kada rulja dijeli pravdu i svetac može dobiti po zubima. Kada se vidi koje je odvjetnike optuženik angažirao odmah je jasno koliko je kriv. Kažnjen sam zbog alkohola. Policajcu je falilo za još jednu rundu.

0

Put grčke filozofije od Edese (484.) do Toleda (1150.) MARIJAN CIPRA*

Svoje bih izlaganje1 započeo s dva pitanja, koja na prvi pogled ne bi morala stajati u uzajamnoj vezi. Jedno je pitanje historijsko-filološke naravi i odnosi se na klasičnu grčku filozofiju u cjelini, drugo je pitanje sistematske naravi i odnosi se na Aristotelovu podjelu filozofije. Počnimo s prvim pitanjem. Ono glasi: kako to da mi, ako smo doista suvremeni u smislu novovjekovne povijesne epohe, više povjerenja s obzirom na historijsko-filološku metodu poklanjamo tekstovima jednog Platona ili Aristotela, nego na primjer tekstovima Biblije – ovdje za sada u prvom redu mislim na tekstove Novog zavjeta? Od renesanse preko racionalizma i prosvjetiteljstva do Schleiermachera i na njega se nadovezujućeg Davida Friedricha Straussa raste jedna sve kritičnija, sve destruktivnija i sve ubitačnija demitologizirajuća sekularizacija i konačno anihilacija Biblije, kontinuitet koje je tekstova neprekidan od prvih stoljeća naše ere do danas. Za razliku od toga, jednog kontinuiteta na tekstovima grčke filozofije nema. Ma, štoviše, ne znamo ni tko je izvorno napisao ove tekstove, kojih u originalu uopće i ne posjedujemo, jer što posjedujemo, to su prijevodi prijevoda i prepisi prepisa nečega, što onda pripisujemo – dosta nekritički – nekom, recimo, po imenu Platonu ili Aristotelu. Platon ili Aristotel, njihova djelatnost i autorstvo, štoviše jedan Sokrat, za koga O. Gigon reče »da u odlučnoj rezignaciji moramo odustati od pitanja o njegovoj ličnosti i učenju, jer je to pitanje naprosto * Hrvatski filozof (1940.-2008.), napisao Metamorfoze metafizike, jednu od najznačajnijih i najpoticajnih knjiga hrvatske filozofije u pola stoljeća. Karizmatični predavač na Filozofskom fakultetu, ali na njemu ponižavan i osporavan trpeći posljedice mediokritetstva sredine. (Djela: Misli o etici, Temelji ontologije, Spoznajna teorija, Uvod u filozofiju...). 1 Tekst predavanja održanog na kolokviju o Aristotelovoj Metafizici 20. prosinca 1985. na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu.

134

MARIJAN CIPRA

neodgovorivo«, za nas su historijski neosporni. Rođenje, život, djela, nauk, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, naprotiv, bez obzira na tekstove, kanonske i apokrifne, Novog zavjeta, za nas su, historijski uzeto, ekstremno sumnjivi. Štoviše, u kritičkoj interpretaciji poznatog, već spomenutog D. F. Straussa ovi izvještaji su naprosto falsifikati, a zapravo tendenciozna prevara prakršćanske zajednice. Marx je u 17. godini iznenada postao gorljivi ateist – u toj 17. njegovoj godini (1835.) izašao je Život Isusov D. F. Straussa. Engels, u pismu od 8. listopada 1839. Wilhelmu Graeberu, piše da je postao oduševljeni štrausovac. U pismu od 15. studenoga iste godine Engels već priopćava prijatelju da se nalazi na stupnju razvoja da postane hegelovac. 21. prosinca taj je razvoj dovršen. Preko Straussa ja sam došao na striktni put hegelovstva, veli doslovno Engels. Marx 1841. dovršava disertaciju Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode. Ali što mi još i danas pouzdano znamo o Demokritu ili Epikuru (a tek o Pitagori ili Leukipu)? Mnogo gore nego na primjer s izvorima srednjovjekovne filozofije stoji stvar s direktnim nalazom izvora antičke filozofije. Još Windelband piše: »Najveći dio filozofskih spisa starog vijeka je izgubljen. Namjesto njih moramo se zadovoljiti fragmentima koji su slučajem ostali prigodno spomenuti kod sačuvanih pisaca i ovdje često u sumnjivom obliku. [...] Najbolje od toga je dakako izgubljeno, naime historijska djela koja su potjecala iz znanstvene zbirke peripatetske i stoičke škole na kraju četvrtog i u trećem stoljeću prije naše ere. Ti su radovi tada kasnije prolazili kroz mnoge ruke prije nego su se sačuvali u kompilacijama, koje imamo još iz rimskog doba, kao i u Placita philosophorum pod Plutarhovim imenom, u spisima Seksta Empirika, u Katenejevim Deipnosophistae, u spisu Diogena Laertija, u sustavima crkvenih otaca i u bilješkama komentatora najkasnijeg vremena kao Aleksandra od Afrodizija, Temistija ili Simplikija«. Ovo prolaženje »kroz mnoge ruke«, treba odmah podsjetiti, nije se uopće zbivalo na Zapadu, odnosno u Europi. Europski srednji vijek posjedovao je minimum tekstova iz grčke filozofije. Boetijev latinski prijevod spisa o kategorijama s Porfirijevim Uvodom (osnova za spor oko univerzalija) te O tumačenju (De interpretatione), zatim Pseudo-Dionizija u prijevodu Eriugene, Timeja u prijevodu Cicerona (Halcidija?), Pseudotheologia Aristotelica i pseudo-Proklov Liber de causis. To bi bilo uglavnom sve do sredine 12. stoljeća. Godine 395. definitivno se podijelilo Zapadno i Istočno Carstvo. Arkadije je istočni, Honorije zapadni car. Rimska zapadna Europa,

Put grčke filozofije od Edese (484.) do Toleda (1150.)

135

dakle, od 395. do 1150. gubi svaku vezu s izvorima grčke filozofije. To je razdoblje od sedam i pol stoljeća. Ono što za to vrijeme u Europi, barem u crkvenim pismenim krugovima, zadržava kontinuitet jest, usput rečeno, Biblija – misli se, naravno, na latinsku Vulgatu prevedenu upravo oko 383.-406. Grčka filozofija za to je vrijeme dijelom konzervirana u Bizantu, dijelom je na dugom i zaobilaznom putu od Aleksandrije, pretežno platoničke, i pretežno aristoteličke Antiohije, te Atene (529.) preko Edesa (363.-489.), Nisibisa, Gondišapura, Bagdada (762.), Kordobe i Toleda (1150.) natrag u Europu, u Salerno, Pariz (1206.), Padovu (1221.), Kolnsku dominikansku školu (1248.), Oxford (1249.) itd. Doduše, već je sporadično Gerbert Aurillac nešto preveo od Arapa (oko 1000.), iako nije znao ni arapski ni grčki. Oko 1050. tu je Konstantin Afrički, koji prevodi u Montecassinu medicinske spise, uglavnom Galena i Hipokrata. Uskoro nakon 1100. Adelards od Batha prevodi Euklidove Elemente s arapskog na latinski. Herman Dalmatinac i Robert od Retine prevode u 12. stoljeću astronomske spise s arapskog (Ptolomeja). Oko 1150. na nalog nadbiskupa Rajmunda od Toleda Johannes Arendeath (Arendar) i Dominicus Gundisalvi prevode na latinski djela (s arapskog preko kastilskog) Alfarabija, Algazalija i Avicene. Johannes Hispanus prevodi Aviceninu Logiku, a D. Gundisalvi s još nekolicinom Aviceninu Metafiziku, dijelove Fizike, Algazalija i Alfarabija. D. Gundisalvi i J. Hispanus prevode i Izvor života Ibna Gebirola. Ovaj prevodilački kolegij iz Toleda broji i Gerarda iz Cremone koji stječe zasluge za brojne prijevode prirodnoznanstvenih i medicinskih djela. K tome još i Aristotelovu Analytica posteriora, s komentarom Temistijevim, zatim Fiziku, De caelo et mundo, De generatione et corruptione itd. U pogledu Metafizike Grabmann je ukazao na tri vrste prijevoda: 1. stariji, grčko-latinski, tzv. Met. vetus, 2. arapsko-latinski prijevod, tzv. Met. nova, 3. grčko-latinski prijevod sada već u 12, odnosno 14 knjiga, tzv. Translatio nova, vjerojatno iz pera Walhelma von Moerbekea, koji onda dolazi u upotrebu skolasticima. Pored ostalih Aristotelovih spisa spomenut ćemo samo još prijevod De anima – arapsko-latinski od Mihaela Scotusa i kasnije grčko-latinski od Moerbekea. Politika je preveda tek 1260. (opet Moerbeke). Tako je od 1150. (Toledo) tijekom više od jednog stoljeća preveden na latinski najveći dio nama danas poznatih spisa pod imenom Aristotelovim. To je bila prva tzv. recepcija grčke filozofije. Druga je slijedila 300 godina kasnije, oko 1450. pri pokušaju pomirenja Istoka i Zapada putem koncila u Firenci, dolaskom

136

MARIJAN CIPRA

Pletona s grčkim filozofskim tekstovima. Carigrad pada 1453. Ficino prevodi Platonove dijaloge, Plotinove Eneade, Corpus Hermeticum, Prokla, Jambliha, Speusipa, Porfirija itd. Ova kratka, najkraća skica sudbine grčke filozofije u kulturnoj povijesti posljednjih 23 stoljeća trebala bi poslužiti samo tome da potkrijepi pitanje: što je, napokon, to autentično, što mi posjedujemo od grčke filozofije nakon svih njenih peripetija preko bizantskih, sirijskih, perzijskih, arapskih, latinskih prijevoda i prepisa? Pitanje nije samo kritički-historijsko-filološko, ono je, također, čak i prije svega, filozofsko. Jer svi ovi prijevodi i prepisi odigravali su se pod najrazličitijim svjetonazorima i u okvirima najraznolikijih metafizičkih pretpostavki, počevši od zapadno-rimsko-kršćanskog, zatim istočno-kršćanskog, zatim kasnoegipatskog (Hermes Trismegist) i judejskog (Aleksandrija), nestorijanskog, uopće cijeli problem helenizma s njegovim orijentalizirajućim tendencijama, sirijskog (Antiohija), perzijsko-manihejskog (Edesa – perzijska Akademija), iransko-zoroastrijskog (Nisibis) – ključno i najtajanstvenije mjesto Gondišapur, naime, Akademija iz Gondišapura kao središte intelektualne elite tadašnjeg vremena (drugo joj ime bijaše Academia Hippocratica), gdje se od 242. do 630., koliko traje procvat toga perzijskoga grada, konkurirajući međusobno ukrštaju manihejski, zoroasterski, nestorijansko-kršćanski, neoplatonički, monofizitski, indijski, pa čak i kineski utjecaji. U Gondišapur, naime, stižu filozofi i liječnici (Akademija je ujedno klinika) iz Aleksandrije, Antiohije, Edese, Nisibisa, Indije (šah, rafinerija šećera i dr.), Kine i, konačno, Atene (531.), nakon što je car Justinijan zatvorio Atensku školu. Njih sedmorica: imena su nam poznata preko Agabhiasa: Historici graeci minores, Hist. 2, 30f. Bili su to: Damaskije Sirski, Simplikije Kiličanin, Eulanije Frigijski, Priskijan Lidski, Hermija i Diogen iz Fenicije te Izidor iz Gaze. Dočekao ih je sasanidski vladar Hosrau I., u kome oni vidješe opet kralja-filozofa. Iz Gondišapura pak, kad ovaj pada pod islamsku vlast (641. – kad i Aleksandrija), seli se sav ovaj filozofsko-medicinski kozmopolitski amalgam u Bagdad (Grad spasa) 762. gdje se uzdiže do neviđenog procvata za vrijeme Haruna al Rašida (786.-809.) i A1 Mamuna (813.-830.). U 11. stoljeću događa se zanimljiv susret na putu grčko-arapske nauke natrag u Europu. Konstantin Afrički posjećuje između ostalih mjesta Afrike i Bliskog te Dalekog istoka i Bagdad. Tu godinama studira medicinu. Na povratku putuje Konstantin u Salerno na jugu Italije, gdje se uključuje u rad prilično tajanstvene Civitas Hippocratica. Salerno postaje za srednji europski vijek klasični medicinski fakultet, a Kon-

Put grčke filozofije od Edese (484.) do Toleda (1150.)

137

stantinov autoritet pribavlja mu titulu magister Orientis et Occidentis. Krajem 12. stoljeća kulminira ovaj južnotalijanski razvitak s Fridrihom II. Holenštaufovcem, na čijem se dvoru, potpuno arabiziranom, nalaze i dva sina velikog Averoesa. Sam Averoes (1126.-1198.) svojim životom pada točno u isto doba kad kršćanski Zapad preuzima, u prvoj recepciji, Aristotelovu filozofiju. Pitanje o autentičnosti izvora grčke filozofije za nas mora ostati i dalje neodgovorenim. Vjerojatno se na to pitanje nikada ni neće moći sa sigurnošću dati odgovor. Prijeđimo na drugo pitanje: podjela Aristotelove filozofije – teorijska, praktička, poietička – teorijska: fizika, matematika, metafizika, praktička: etika, politika, ekonomika, poietička: poetika. Postoji barem jedan spis Aristotelov koji se ne da uklopiti u ovu podjelu. To je spis O duši. Pragmatije pod naslovom Metafizika (ma kako do tog naslova došlo) vrijede kao »prva filozofija«, Fizika kao »druga«. Metafizika raspravlja o prvim počelima i uzrocima, o bivstvu, o bogu. Fizika o bićima koja imaju princip kretanja i mirovanja u sebi. Što je s psihologijom«? U prvoj rečenici De anime Aristotel veli: »Ako spoznavanje (eidesis) smatramo nečim visokim i vrijednim poštovanja, i neko (spoznavanje) više od drugoga, već s obzirom na njegovu strogost, ili zato što je njegov predmet izvrsniji ili vredniji divljenja, tada moramo, iz oba ova razloga, istraživanje (historia) duše, kako dolikuje, staviti na početak i na vrh«. Da li je »prva filozofija« metafizika ili je, možda, na neki način to psihologija, s obzirom na to da je duša na neki način sva bića (pos esti ta panta onta)? Kod Aristotela nije problem primat teorijske ili praktičke filozofije. Teorijska za njega, s obzirom na to da je njen predmet ono vječno i nepromjenjivo bivstvo (tode ti kai: horvíston, ousia), uvijek zadržava primat pred praksom, kojoj je predmet ono relativno (pros ti) i trenutačno (to nyn). Problem je, medutim, i to je kod Aristotela ostalo neriješeno, da li primat ima metafizika, a to znači: noesis noeseos kao prvi pokretač, odnosno bog – ili taj primat ima psihologija, budući da je psiha na neki način sva bića – a najviši vid psihe jest i opet nous, naime nous koji se dijeli na onaj koji »sve čini« (nous poietikos) i onaj koji »sve biva« (nous pathetikos). U pitanju je, naime, ništa više ni manje nego primat teologije resp. ontologije ili psihologije resp. antropologije. Da je to pravi problem, dokazuje upravo orijentalna recepcija Aristotela. Perzijski Gondišapur i kasnije Arapi nisu se, u prvom redu, zanimali za metafiziku kao teologiju, nego prije svega za psihologiju kao antropologiju, koja može,

138

MARIJAN CIPRA

jer mora biti principijelna filozofska osnova za medicinu. Gondišapurskoj Akademiji stalo je do uvida u bivstvenu građu čovjeka. Ona je bila čuvena po svojoj klinici. Tamošnji liječnici bili su filozofski obrazovani antropolozi. Kad su bili održavani simpoziji ili vizite, uvijek je tome prisustvovao »sofist«. Za Arape je to bio filozofsko-antropološki stručnjak – danas bismo rekli specijalist za konstitucionalnu antropologiju. A Aristotelova psihologija bila je, a ostala je i do danas, jedina ozbiljna filozofska antropologija. Dokaz je za to pokušaj konstituiranja antropologije kao, takoreći, fundamentalne filozofske discipline u 20. stoljeću, gdje Max Scheler već pri prvom pokušaju ne radi ništa drugo nego obnavlja slojevnu psihologiju Aristotelovu. Sve je tu kao i kod Aristotela – fizičko tijelo, vegetativni sloj, senzitivni sloj, motivni, intelektivni, duhovni. Samo, i to je krucijalna točka, Scheler se spotiče o ono isto mjesto na kojem su zapeli i Aleksandar i Temistije i Avicena i Averoes i Albert i Toma i Siger od Brabanta i Pomponazzi, pa onda u 19. stoljeću Brentano, koji je cijeli problem nanovo izvukao na svjetlo dana pod naslovom Die Psychologie des Aristoteles – insbesondere seine Lehre von nous poietikos – nebst einer Beilage uber das Wirken des Aristotelischen Gottes (1867.). U ovom naslovu je sve bitno sadržano. Psihologija – posebno nauk o činidbenom (tvoračkom) umu – i, karakteristično, kao »prilog« pitanje o načinu djelatnosti aristotelovskog boga. Scheler je apsolvirao problem tezom o nemoći duha, pred nagonom. To je svakako prejeftino rješenje za problem star 2400 godina. Nekad se zbog odgovora na taj problem moglo biti poslan u progonstvo kao Averoes, ili biti interniran i ubijen kao Siger sa svojih 219 heretičkih teza, ili Toma koji vodi najžešću borbu upravo oko toga ključnog problema u Summa contra gentiles, te u De unitate intellectus contra Averroistas. »Intellectus agens non ets substantia separata sed aliquid animae« – glasi to čuveno mjesto u Summi contra gentiles, kojim Toma nastoji spasiti i utemeljiti čovjekov subjektivitet, naime slobodu, odgovornost i besmrtnost individualne duše nasuprot bezličnom, skroz determiniranom i separatnom, odvojenom (horiston) kozmičkom intelektu Averoesa i Sigera. Cijelo je pitanje u tome da li »ja mislim misli« ili »sam mišljen od mišljenja« – ego intelligit ili ego intelligitur. Kad bi bili u pravu Averoes i Siger, tada bi se konzekventno moglo reći: homo non intelligit, sed intelligitur (čovjek ne misli, nego biva mišljen). Ima li čovjek jednu (samostalnu) dušu ili pak svi ljudi (tako onda nesamostalni) imaju jednu zajedničku dušu (školski nazvano: averoistički monopsihizam)? Obje ove pozicije proizišle su iz

Put grčke filozofije od Edese (484.) do Toleda (1150.)

139

nejasnoće problemskog rješenja još kod Aristotela. Naturalistički ili hiperrealistički determinizam jednog (čovjeku, bogu i svijetu) intelekta (kod Sigera i Averoesa) ili realizam samostalne duše kao supstancijalne forme tijela koja onda može smisliti etičku i političku odgovornost (kod Alberta i Tome)? Skolastički 13. vijek bio je kulminacija ove borbe oko čovjeka, ne oko boga. S pravom se govori o kršćanskoj antropocentrici kod Tome (Metz), koju je Toma izborio jednako tako protiv objektivističkog intelektualizma Arapa kao i protiv teocentričkog spiritualizma Augustinova ili neoplatoničkog. Dugotrajna je bila i mučna borba Zapada protiv objektivizirajućeg panteizma i monopsihizma, kao i protiv mitskog i mističkog spiritualizma, a za volju slobode subjektivnog jastva. Toma s Aristotelom u ruci bio je međaš u toj gigantomahiji. U Louvreu visi slika Benozza Gozzolija Trijumf sv. Tome (15. st.). Gore je Krist okružen prorocima i evanđelistima, on gleda kroz sunčevu aureolu blagonaklono na Tomu; koji sjedi na prijestolju s četiri Evanđelja i nosi Sunce u srcu: lijevo od njega gleda na gore Aristotel, desno Platon gleda u dubinu – a pod nogama Tominim leži Maur Averoes u prašini. »Bene scripsisti de me Thoma«, govori Krist Tomi. To bijaše pobjeda Kristova Sunca nad muhamedanskim Mjesecom – tom sedmom sferom koja za sve arapske mislioce bijaše sfera kozmičkoga tvoračkog intelekta (Mjesec-Gabriel-Muhamed). To bijaše ujedno odgovor kršćanske Europe azijskom Istoku. Jer ono što se izrazilo kroz arabistički nauk o intellectus agens separatus bila je samo zadnja konzekvenca impulsa koji je grčka filozofija dobila prolazeći kroz Siriju, Perziju i arapski Kalifat – to je bio impuls iz Gondišapura. Prvi grčki mislioci stigli su u Edesu 369. Perzijsku Akademiju u Edesi zatvorio je car Zen Izaurijski 489. godine. Godine 1150. preuzeo je Zapad u Toledu grčku filozofiju iz ruku Arapa. Od 484. do 1150. proteklo je 666 godina. Broj je poznat iz Apokalipse Ivanove. »Hic sapientia est. Qui habet intellectum camputet numerum bestiae. Numerus enim hominis est: et numerus eius sexcenti sexaginta sex«, (Iv. Ap. 13, 18). Toliko godina bila je grčka filozofija u vlasti nekršćanstva.

Aforizmi

Bože, nemoj se ljutiti na mene, ali ja ostajem ateist.

0

Aforizmi

Od svih ljubavi najvjernije je samoljublje. Nije svaka krađa za svakog lopova. Pobjednici pišu povijest. Bez obzira kako su pobijedili.

0

Kako su postali stranci * Muslimani, Židovi i drugo lice 1492. godine

FOUAD A. AJAMI**

Kao djetetu arapskoga svijeta u ruke mi je došla retuširana inačica povijesti Endelusa, znamenitog razdoblja muslimanskog sjaja na Pirinejskom poluotoku. Ondje je cvala veličanstvena judeoarapska kultura, naučavala je arapska povjesnica. Sirijac Nizar Quabbani, suvremeni pjesnik, autor najdirljivijih stihova arapskog pjesništva, jednom je zgodom izjavio da je šetajući ulicama Granade prevrtao po džepovima tražeći ključeve njezinih kuća. Uzvisina s koje se pruža pogled na ovaj čarobni grad u sebi utjelovljuje osjećaj tuge muslimana zbog njegova gubitka – El Ultimo Sospiro del Moro (»Maurov posljednji uzdah«). Na tom je brdu, kažu pripovjedači, posljednji granadski kralj Boabdil zastao ne bi li još jednom uputio pogled na svoje izgubljeno kraljevstvo. Dok je tako tugovao, njegova mu se bešćutna majka obratila podrugljivim tonom: »Trebao bi plakati kao žena za zemljom koju nisi bio u stanju braniti kao muškarac.« Grad je pao 2. siječnja 1492. godine. No, nisam se u Granadi, već sjevernije, u Madridu, potkraj 1991., ponovno susreo s kultom Endelusa, mnogo godina nakon što sam napustio Beirut, mjesto mojega djetinjstva. U Madrid sam došao kao član televizijske ekipe da bih popratio i prokomentirao veliki diplomatski * Ovaj je esej prvi put izišao u posebnom izdanju časopisa TriQuaterly na temu »Drugi« [The other], 22. prosinca 2007.; ovdje je ponovno objavljen u nešto izmijenjenom obliku uz znanje prvotnog izdavača (nakon prvoga izdanja sva su prava pripala autoru). ** Rođen je u šijitskoj obitelji u Libanonu (1945.-2014.). Doktorirao je na Washingtonskom sveučilištu, a na Sveučilištu John Hopkins bio je pročelnik katedre za bliskoistočne studije. Poznat je po analizama previranja unutar arapskih društava suočenih s krizama i izazovima suvremenog doba. Bio je jedan od urednika časopisa The Middle East Quarterly i analitičar bliskoistočnih zbivanja čije su članke, među ostalima, objavljivali Foreign Affairs, The New York Times, The New Republic, The Wall Street Journal i The Economist. Autor je više knjiga, među kojima su The Arab predicament: Arab Political Thought and Practice Since 1967 (1981.), The Dream Palace of the Arabs: A Generation’s Odyssey (1998.), te zbornika radova In this Arab Time: The Pursuit of Deliverance (2014.).

142

FOUAD A. AJAMI

spektakl što ga je upriličila američka diplomacija povodom završetka prvoga vojnog pohoda protiv Sadama Huseina, kojemu su bili na čelu. Cijeli je događaj bio pomno izrežiran i malo je toga bilo prepušteno slučaju. Sve se odvijalo u vrijeme brojnih retrospektiva, proslava i silnoga povijesnog revizionizma povodom petstote obljetnice putovanja i otkrića Kristofora Kolumba. »Mjesto okupljanja« bilo je dobro odabrano, bezgrešni sejid Madrid, pravo mjesto za susret Židova i muslimana. Oni su izgradili tolerantni svijet, rečeno je, i dijelili su sličnu sudbinu – istjerivanje i progon iste godine kada se Kolumbo zaputio u Novi svijet. No, pojavile su se i komplikacije vezane uz ovu povijest: slika Karla V. kako ubija Maure žurno je bila uklonjena iz kraljevske palače u Madridu, prostora održavanja skupa. Potom si je izraelski premijer Yitzhak Shamir, čovjek koji ne nastoji biti srdačan, dopustio osvrt na povijesna događanja u Španjolskoj: »U dvije tisuće godina lutanja, Židovi su se na ovom mjestu zadržali nekoliko stoljeća. I upravo je u Španjolskoj veliki židovski pjesnik i filozof Yehuda Halevi izrazio svežidovsku čežnju za Sionom riječima: Moje je srce na istoku dok ja boravim na krajnjem zapadu.« Bilo je to prisjećanje na »drugo lice 1492. godine«, događaje koji su se odvijali istovremeno s Kolumbovim putovanjem u Novi svijet, ako je Granada pala 2. siječnja, a »Edikt o protjerivanju« Židova je proglašen 31. ožujka. Židovi su time dobili poček od četiri mjeseca – zapovjeđeno im je da napuste svoju zemlju do kraja srpnja. Igrom sudbine i zalaganjem jednoga od najutjecajnijih pirinejskih Židova na dvoru, Isaka ben Jude Abravanela, dobili su dvodnevnu odgodu izvršenja naloga. Isak ben Juda Abravanel zauzeo se za pravo svojih sunarodnjaka na ostanak, ali bez rezultata. Brodovlje koje ih je prevozilo u progonstvo napustilo je španjolske vode 2. kolovoza. Ova »flota patnje i jada«, piše povjesničar Samuel Eliot Morison, trebala je isploviti kad i »flota velikih obećanja«. Kolumbova je flota, naime, bila spremna za polazak 2. kolovoza. Na taj je dan posada primila svetu pričest u crkvi Sv. Jurja u Palosu. Njihov je vrhovni kapetan dao znak za isplovljavanje u ranu zoru idućeg dana. Tri su se tijeka sudbine oblikovala tada – izgon muslimana i Židova te velika španjolska avantura u Novome svijetu. Da su poznavali povijest, sudionici skupa u Madridu 1991. mogli su čuti i Maurov posljednji uzdah i neuslišanu molbu Isaka ben Jude Abravanela Ferdinandu Aragonskom i Izabeli Kastiljskoj. Upućenima su, pak, ove dvije priče o izgonu bile povezane te su ih vidjeli kao sponu između muslimana i Židova. Upravo se na tom tragu Jaser Arafat, četiri godine poslije, u

Kako su postali stranci

143

Madridu 1995. godine, tijekom kratkog razdoblja mirenja s Izraelom, prisjetio ovih povijesnih zbivanja. »Znam da su prije britanske uprave Arapi i Židovi skupa živjeli u miru. Sjetimo se da smo i jedni i drugi protjerani iz Španjolske u 13. stoljeću.« Vrli je palestinski vođa, dakako, promašio stoljeće, ali se osvrnuo upravo na taj znameniti povijesni događaj. Ljudi tumače prošlost kako ih je volja. Ono što slijedi jest još jedan pokušaj da se ukaže na ono što je bilo zajedničko, a što nije na Pirinejskom poluotoku, koji je nekoć bio mjesto gdje su kršćani, Židovi i muslimani zajedno stvarali svoju zamršenu povijest. Povijest je bila blaga i velikodušna prema Abravanelu, vjernom dvorjaninu »najkatoličkijih vladara«. Podario je Ferdinandu i Izabeli osam godina istaknute službe – uveo je red u kaotične financije Aragona i Kastilje, a pomogao je i u konačnom obračunu s muslimanima iz Granade. No, kada je rekonkvista protiv muslimanske Španjolske napokon okončana, Isak ben Juda Abravanel iznenada se morao suočiti s najvećim životnim izazovom. Isak ben Juda Abravanel (1437.-1508.) bio je izdanak pirinejske židovske elite. Rođen u Portugalu, kroz život se uspinjao na tamošnjem dvoru. Bio je rizničar i čovjek od povjerenja portugalskog kralja Alfonsa V. te čelnik židovske zajednice u Lisabonu. Ali sudbina, dvorske spletke, Alfonsova smrt 1481. godine te urota zbog koje je pao u nemilost novoga portugalskog kralja, natjerali su Abravanela da izbjegne preko granice u Kastilju. U vrijeme kada je Isak ben Juda Abravanel dospio na dvor španjolskih vladara, teror koji je nad svojim žrtvama provodio Sveti ured inkvizicije bio je u punom zamahu. No, inkvizicija je tada bila zaokupljena Conversosima (zvanim i Marranos, židovskim preobraćenicima na kršćanstvo). Židovi poput Isaka ben Jude Abravanela nisu se osjećali ugroženo. Sačuvani su tek fragmenti Abravanelovih uzaludnih molbi španjolskim vladarima. Jednu je anegdotu zabilježio i sam Abravanel u progonstvu: »Tri sam puta na koljenima molio kralja. – Čujte naše molbe, kralju! Ne postupajte tako okrutno sa svojim podanicima! – Ali kao što guja pokrije svoje uši prašinom na zvuk čarobnjakova glasa, tako se i njegovo srce stvrdnulo na ponizne riječi molitelja.« Isak ben Juda Abravanel i njegovi sunarodnjaci igrali su i na Ferdinandovu pohlepu, ponudivši mu veću količinu zlata. Iscrpljujući rat protiv Granade ispraznio je riznicu. Ferdinand je zasigurno isprva pokazao određeni interes za ovu ponudu, ali ju je na idućem sastanku odbio. U posljednjem očajničkom pokušaju Židovi su se obratili Izabeli, ali i to je rezultiralo neuspjehom. Iako je Ferdinand pred dvorjanima dao naslutiti

144

FOUAD A. AJAMI

da je na njegove odluke utjecala Izabelina pobožnost, ona će na kraju odbaciti teret odgovornosti sa sebe: »Zar mislite da vas je ovo snašlo zbog nas? Bog je to usadio u kraljevo srce.« Ferdinand i Izabela ponudili su Isaku ben Judi Abravanelu i drugim istaknutim Židovima u njihovoj službi mogućnost da ostanu u Španjolskoj i zadrže imovinu. Zauzvrat bi se, naravno, morali pokrstiti i prihvatiti kršćanstvo. Abravanel je izabrao gubitak imovine i progonstvo; edikt nije dopuštao Židovima sa sobom nositi zlato, novac i srebro. Ponosni je Židov živio u sjeni jednoga prisilnog preobraćenja – njegov je djed, Don Samuel Abravanel, pod pritiskom prešao na kršćanstvo potkraj prethodnog stoljeća, tijekom jednog iznimno teškog razdoblja za kastiljske Židove. Nekoliko godina kasnije, djed je pobjegao u Portugal gdje se vratio judaizmu. Djedova je životna priča samo učvrstila Abravanelovu odlučnost da napusti »zemlju progona«. Ima mjesta na svijetu gdje je moguće živjeti u vjeri – talijanski gradovi-države, Nizozemska, muslimanska područja pod vlašću osmanskog sultana, berberske države Tunis, Alžir i Tripoli, a postojalo je i sigurno utočište u Egiptu. On je odabrao Napulj. Boabdil nije tako dobro prošao kod muslimanskih povjesničara – izgubio je čitavo kraljevstvo. No, zapravo je malo toga što je Boabdil i mogao učiniti. Granadi su dani bili odbrojeni. Pokretačka snaga koja je stajala iza rekonkviste bila je previše neumoljiva da bi joj se Granada mogla oduprijeti. Maurski je poglavar izvukao najbolje moguće uvjete: imanje za sebe, jamstvo sigurnosti za ljude iz njegova grada, siguran prolaz za sve one koji nisu htjeli ostati i živjeti pod kršćanskom vlašću. Pobjednici su dali još jedno obećanje – muslimane koji ostanu neće se uznemiravati, a njihova će vjerska prava biti poštivana. To će obećanje kasnije biti prekršeno. Mudehari (preostali muslimani pod kršćanskom vlašću), suočit će se, jedno desetljeće poslije, s istim izborom kao i Židovi: preobraćenje ili izgon. Stoljeće nakon toga Moriski (maurski obraćenici na kršćanstvo) bit će prognani. Španjolska je bila za Španjolce – istovremeno su u tijeku bile istraživačka misija na moru i fanatična misija u domovini. Mostovi prema islamu i Židovima bit će spaljeni. U Španjolskoj se budio novi osjećaj moći. Kako je Fernand Braudel napisao u svojemu velikom djelu Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., Španjolska, udaljena postaja kršćanstva i sporedni igrač u europskim odnosima, preobrazila se u »Crkvenog militanta«. Dvije »neželjene vjere«, islam i judaizam, bit će uklonjene kao višak. Limpieza de sangre (čistoća krvi) – to je trebao biti način kako će se Španjolska integrirati u Europu. Ono što je

Kako su postali stranci

145

nekoć bila zemlja fluidnih i miješanih identiteta, jedna kršćansko-muslimansko-židovska sredina, sada je tražila izlaz u čistoći. Pirineji su bili značajnija prepreka nego Gibraltarski tjesnac – Sjeverna je Afrika utjecala znatno više na Pirinejski poluotok nego europska društva na sjeveru. Činilo se da je jedini izlaz iz ove kulturne dezorijentiranosti bio nasilno iskorjenjivanje kulturnih obrazaca prisutnih na poluotoku od vremena islamskih osvajanja početkom 8. stoljeća. Ako stavimo Židove na stranu i promatramo samo kršćansko-muslimanske odnose, uočit ćemo da su svakojaki kulturni hibridi proizišli iz toga zamršenog odnosa. Njih je naveo Américo Castro u svojoj poznatoj knjizi Struktura španjolske povijesti.1 Postojali su Mozarabi, dvojezični kršćani pod vlašću muslimana, Mudehari, muslimani pod vlašću kršćana, i Moriski, muslimanski preobraćenici na kršćanstvo. Postojali su Muladi, preobraćenici na islam, i Tornadizos, Mauri koji su prihvatili kršćanstvo. Njima je pridodana posebna kategorija Enaciados, muškarci i žene koji bi prelazili s jedne vjere na drugu, ovisno o tome kakva ih je strahota, sudbina ili ambicija zadesila. Kada se Ferdinand III. Kastiljski 1236. godine proglasio »kraljem triju vjera«, izrazio je time kulturnu raznolikost ove zemlje na raskrižju putova. Potom je došlo vrijeme u kojemu je Španjolska nastojala »raspetljati« i okončati ovaj kulturni metež. Izlaz je pronađen u militantnom katolicizmu, državnoj religiji čije je obilježje bila kruta doktrina čistoće krvi i nepopustljivosti. Ta je čistoća, naravno, bila zabluda, što je trezvenijim Španjolcima i tada bilo jasno. Pola stoljeća nakon utemeljenja inkvizicije, jedan je istaknuti španjolski mislilac primijetio da se prosvjedi protiv preobraćenika »tiču većine španjolskog plemstva«. Međutim, zagovaranje čistoće manifestiralo se u pogubnijem i sumanutijem obliku upravo u onih s takvim naslijeđem. Prema legendi o maurskoj Španjolskoj, toledski su Židovi otvorili gradska vrata muslimanskim osvajačima. Time su željeli izraziti dobrodošlicu muslimanskim ratnicima koji su pregazili Vizigotsko kraljevstvo početkom 8. stoljeća. Ova je legenda, međutim, neutemeljena. U ratu između gotske i muslimanske vojske, Židovi su uglavnom bili tihi promatrači. Nema, doduše, nikakve sumnje da im je bilo drago što su Goti doživjeli poraz. Isto je moralo biti i u slučaju ibero-romanskih starosjedilaca. Goti su bili okrutni vladari. Židovima nisu dopuštali pjevanje psalama, proslavu Pesaha, svjedočenje na sudu protiv kršćana te slijeđenje svojih pravila o prehrani. Prisilno pokrštavanje Židova 1

The structure of Spanish History.

146

FOUAD A. AJAMI

bila je redovita praksa u vrijeme vizigotske vlasti. Stoljećima kasnije, Montesquieu je uočio da su inkvizicijski zakoni bili preuzeti iz »Vizigotskog zakonika«, koji je propisivao ponašanje španjolskih Židova u 7. stoljeću. Kada su muslimani zavladali Pirinejskim poluotokom, bio je to poliglotski svijet. Ondje su živjeli Arapi, Berberi, Židovi, starosjedilački tamnoputi muslimani i kršćani. Islam je u Španjolskoj bio raširen duže vrijeme i dobro se udomaćio. Židovski svijet, koji je bio prepušten sebi pod Vizigotima, u vrijeme muslimanske vlasti doživio je ekspanziju. Poluotok se otvorio prema međunarodnom islamskom poretku, kulturi sredozemnog bazena, trgovini i prometu. Islam se zadržao dugo na poluotoku – osam je stoljeća proteklo od osvajanja do pada Granade. Židovi su ondje bili tijekom svih turbulentnih zbivanja. Romantičarsko poimanje zlatnog doba pirinejskih Židova pod islamom treba primiti s oprezom. Bilo je razdoblja blagostanja i razdoblja nedaća. Zlatno je doba trajalo kratko. Nekoliko naraštaja muslimana, Židova i Mozaraba (arabiziranih kršćana) u njemu su uživali od početka 10. do sredine 11. stoljeća. Na svojemu je vrhuncu pirinejski islam izgradio urbani poredak mira i blještavila. Gradovi su se ubrzano razvijali. Grad Córdoba na rijeci Guadilquivir – tada sjedište muslimanske vlasti sa samoproglašenim kalifom (Prorokovim nasljednikom) na čelu – imao je četvrt milijuna stanovnika. Niti jedan tadašnji europski grad nije dosezao tu brojku, koja je bila usporediva jedino s brojem stanovnika Bagdada i Carigrada. Ustvari, romanca o Endalusu temelji se na razdoblju blagostanja Córdobe. No, na stranu romanca, Židovima je dobro išlo na početku muslimanske vladavine. Bili su u milosti vladara kao vjerni i korisni podanici. Politička situacija na poluotoku bila je turbulentna – sukobi sjevernoafričkih Berbera protiv Arapa, plemenskih Arapa, koji su doselili tijekom osvajanja ili nakon njih, protiv »Novoarapa«, koji su nastojali prigrabiti svoj udio u dobrima novoosvojene zemlje, slavenski vojnici i plaćenici koji su napadali svaki put kada bi se za to ukazala prilika i kršćani koji su još na neki način vjerni sunarodnjacima u sjevernim pokrajinama. Pozicija Židova u ovoj frakcijskoj politici bila je jedinstvena. Njima je bila potrebna zaštita središnjih vlasti koju su plaćali odanošću. »Svoju su sudbinu vezali uz muslimansku vlast i stajali su uz nju u svim područjima života kao odani podanici«, Elyjahu Ashtor piše u svojemu djelu Židovi muslimanske Španjolske.2 Kršćani su pod muslimanskom 2

Izvorno The Jews of Muslim Spain.

Kako su postali stranci

147

vlašću bili poražena strana, ali uvijek je bilo redovnika i svećenika spremnih oštro istupati protiv većinske vjere. Blizina kršćanskih država na sjeveru, Navarre i Kastilje, te država u Asturiji i Galiciji davala je kršćanima nadu da će se ipak jednom moći osvetiti Maurima za poraz. Židovi se nisu željeli osvrtati na prošlost. Muslimanski poredak nije im bio u potpunosti blizak, ali im je nudio zaštitu. Uskoro će Andaluzija, koja je postala imigracijsko područje, početi privlačiti židovske useljenike iz Sjeverne Afrike i istočnih islamskih pokrajina. Gospodarstvo muslimanske Španjolske, naslonjeno na širem planu na gospodarstvo muslimanskog svijeta, doživjelo je ekspanziju omogućivši tamošnjim Židovima i kulturno buđenje. Doslovce su svi sektori andaluzijske privrede bili dostupni Židovima. Oni su bili iznimno aktivni u poljoprivredi te su obrađivali vlastitu zemlju. Njihova je prisutnost u manufakturnoj proizvodnji tekstila u andaluzijskim gradovima te u međunarodnoj trgovini između islamskih i kršćanskih zemalja bila izrazito velika. Židovski velikodostojnici, imućni ljudi, oponašali su pripadnike muslimanske elite – financijski su pomagali pjesnike i ljude od knjige te su bili zaslužni za dinamičan život u njihovoj sredini. Širila se pismenost. U Córdobi, Granadi, Toledu i Barceloni otvorene su židovske akademije. Bogati korpus judeoarapske filozofije postat će prepoznatljivo naslijeđe toga vremena. U 10. su se stoljeću pirinejski Židovi, koji su se do tada oslanjali na babilonske akademije i iračke talmudiste, ohrabrili i osamostalili. Stara su učilišta na istoku snašla teška vremena jer je sjedište Islamskog kalifata u Bagdadu izgubilo na snazi. Stabilnost je učinila čuda za Židove muslimanske Španjolske. Abdurahman III., prosvijećeni vladar u Córdobi, koji je na vlasti bio nevjerojatno dugo (od 912. do smrti 962.), podario je Židovima i vlastitom narodu razdoblje bez političkih nemira, a oni su to do kraja znali iskoristiti. To je bilo vrijeme velikih židovskih dvorjana, ljudi koji su doživjeli uspjeh na temelju vlastitih sposobnosti na dvorovima Andaluzije. Dobar dio svoje vladavine Abdurahman se u Córdobi pouzdao u Hasdaija Ibn Šapruta, učenoga i samozatajnog Židova, koji je uobičajenim putem krenuo od medicine do života na dvoru, politike i diplomacije. Kao mecena znanosti i umjetnosti, Šaprut je potpomagao istraživanja Tore, nabavljao rijetke vjerske tekstove te je koristio svoj utjecaj kao jedan od najvažnijih diplomata Córdobe kako bi štitio vlastitu zajednicu i zastupao njezine interese na dvoru. U Andaluziji je prevladavala sekularna politička kultura. Muslimanski su se ulema i teolozi protivili ovom vidu dvorskoga života, tako

148

FOUAD A. AJAMI

nonšalantnom odnosu prema vjeri. Upravo je to omogućilo Židovima uspjeh na dvoru. »Čini se kao da nijedna služba, osim one vladarske, nije bila nedostupna nadarenom i ambicioznom Židovu«, napisao je Norman Stillman pišući o Andaluziji u svojemu povijesnom pregledu Židovi u arapskim zemljama. No, uspjeh na dvoru nosio je i određene rizike. Prizivao je svojega vjernog pratitelja – gnjev masa. Dvorjani su se uzdizali, ali mudriji među njima su razumjeli prevrtljivu narav sudbine. Šmuel ben Nagrela (993.-1056.), čovjek koji je vrlo mnogo postigao u andaluzijskom svijetu kao pjesnik i dvorjanin, dobro je odmjeravao izazove i mogućnosti života Židova u takvom svijetu. Hillel Halkin opisao je ovoga znamenitog pjesnika i dvorjanina kao prvoga »postantičkog Židova«, kako u politici tako i u književnosti. Na vrhuncu svoje slave i moći, Nagrela je dospio do položaja glavnoga dvorskog ministra u Granadi, postao je prvi nagid, odnosno guverner svih Židova u kraljevstvu. Ovaj je dvorjanin rođen u kozmopolitskom svijetu Córdobe, u obitelji imućnih i obrazovanih ljudi. Podučavali su ga veliki talmudisti, a obogatio se na trgovini začinima. Bio je »obrazovani trgovac«, okosnica života u Andaluziji. U Granadu je dospio nakon što je Córdoba pala u ruke Berbera 1013. godine. Od poreznika do najviših dvorskih dužnosti uspeo se u vrijeme dva berberska kralja Granade, Habus ibn Maksana (vladao je od 1019. do 1038.) i njegova sina Badisa. Nagrela je i zapovijedao granadskim trupama gotovo dva desetljeća. Čitavu ironiju Nagrelinog života, neizvjesnost na putu koji je prošao i opasnosti za Židove u Andaluziji, otkriva sudbina koja je zadesila njegova sina Josipa. Deset godina nakon Nagreline smrti, njegov je sin i nasljednik na mjestu nagida bio razapet na glavna gradska vrata tijekom protužidovskih nemira. Josip je uspjeh olako shvatio. Dok je njegov otac živio u židovskoj četvrti, Josip je svoju rezidenciju podigao na uzvisini u Granadi među muslimanskim plemstvom. Josip se, stoji u jednoj kronici, »ponosio svojom nevoljom, što je izazivalo ljubomoru među berberskim prinčevima«. Tijekom tih nereda dogodio se i prvi pokolj Židova u Španjolskoj. Datum je bio 30. prosinca 1066. Oko 1500 obitelji stradalo je toga dana. Nove su nevolje tek uslijedile. Političko jedinstvo andaluzijskog svijeta doživjelo je slom. Do sredine 11. stoljeća trajalo je tzv. doba muluk al-tawa ‘if (malih kraljeva), vojskovođa i pretendenata koji su muslimansku Španjolsku razdijelili na sitna, međusobno zaraćena područja. Mali su kraljevi bili »ljudi sa ceste«, pustolovi, sjevernoafrički Berberi, plaćenici koji su se pobunili protiv svojih gospodara. Na

Kako su postali stranci

149

području Andaluzije bilo je najmanje trideset minidržava na vrhuncu teritorijalne usitnjenosti. Među njima bilo je šest vodećih: Zaragoza na sjeveru; Badajoz, Toledo i Valencia u središnjem dijelu poluotoka; Sevilla i Granada na jugu. S padom Toleda u ruke vojske Alfonsa IV. od Leóna i Kastilje 1085. godine na vidjelo je izišla neugodna istina o slabosti malih kraljeva. Toledo je bio crkveno sjedište staroga vizigotskog kraljevstva. Njegov povratak pod vlast kršćana bio je protumačen kao znak Božje naklonosti. U svakom slučaju, tako je to Aflons nastojao prikazati kada je preuzeo grad i pomogao ondje utemeljiti najveću španjolsku nadbiskupiju: »Prema skrivenom Božjom naumu«, stoji u njegovoj povelji, »ovaj je grad 376 godina bio u rukama Maura, neprijatelja kršćanske vjere... Potaknut Božjom milošću, poslao sam vojsku na ovaj grad, gdje su moji preci nekoć vladali u moći i bogatstvu.« Poniženi padom Toleda, mali su kraljevi tražili iskupljenje i pomoć od sjevernoafričkih muslimana. Obratili su se Almoravidima, berberskim pustinjskim nomadima u čijim je rukama bio Maroko. Mali su kraljevi bili svjesni opasnosti kakvoj su se izložili dovođenjem jedne nasilne skupine poput Almoravida u svoje redove. No, bili su spremni preuzeti taj rizik. Vladar Granade ovaj je potez opravdao tvrdnjom da bi radije bio gonič deva u Maroku nego kastiljski svinjar. Sjevernoafrikanci su zaustavili napredovanje kršćana, ali samo nakratko. Berberi nisu mogli obuzdati kaos. Štoviše, dobrim dijelom su ga donijeli sa sobom budući da su od lokalnog stanovništva uzimali sve što bi smatrali da im je pripadalo. Druga provala Berbera sasvim drukčije prirode, ona Almohada, vjerski radikalnije i fanatičnije skupine, dogodit će se gotovo stoljeće kasnije. Ljudi iz navedenog pohoda (Talibani svojega vremena) bili su skloni tiraniji i nisu bili tolerantni prema Židovima, kršćanima i »slobodoumnim« muslimanima. Čim su provalili u Španjolsku, započeli su svoj nemilosrdni obračun sa starim običajima. Andaluziju su snašla teška vremena, ali je i dalje bila svjetlosnim godinama ispred marokanskih divljina. Vođa ove puritanske skupine teško je podnosio razmjernu slobodu koju su uživali Židovi. Zapovjedio je da se moraju razlikovati po odjeći »jer su postali toliko drski da su se počeli odijevati kao muslimani, odjećom nalik na najplemenitije među njima, te da su se počeli u javnosti miješati s muslimanima tako da nema mogućnosti da ih se razlikuje od slugu Božjih«. Još je značajnije to što su sjevernoafrički zeloti tražili preobraćenje od Židova i kršćana na područjima koja su osvojili. Židovi su se razbježali u svim pravcima. Veliki ih je broj migrirao u kršćanske zemlje na sjeveru. Dio je pobjegao u istočne islamske pokra-

150

FOUAD A. AJAMI

jine. Mojsije ben Maimon, poznatiji kao Maimondes (1131.-1204.), napustio je Córdobu i otišao u Maroko i napokon utočište pronašao u Kairu, gdje je postao liječnik slavnog muslimanskog vladara Saladina. Zlatno doba Židova u muslimanskoj Španjolskoj primicalo se kraju. Ipak, niti jedna radikalna mjera nije mogla očuvati netaknutim andaluzijski svijet. Godine 1212. Almohadi su pretrpjeli veliki vojni poraz od kršćanskih snaga. Ubrzo su napustili Pirinejski poluotok i vratili se u Sjevernu Afriku. Muslimanske su države ostale nezaštićene. Córdoba je pala 1236., Valenciju je osvojila aragonska vojska 1238., a Sevilla je došla na red deset godina kasnije. Do 1264. godine pod muslimanskom je vlašću ostala još jedino Granada i njezina okolica. Granadi su išle na ruku sreća i geografski položaj. Povjesničar L.P. Harvey u svojoj knjizi Islamska Španjolska: 1250.-1500. ukratko navodi razloge dugovječnosti Granade: »planinski krajolik koji predstavlja obrambeni štit, udaljenost od središta kršćanskog stanovništva i duga morska obala putem koje je stizala vojna pomoć iz Sjeverne Afrike«. Granada je odolijevala prstu sudbine još sljedeća dva stoljeća. Mirno je promatrala kako su druge muslimanske utvrde padale u ruke Kastilje. Možda je čak sudjelovala, na strani Kastilje, u rušenju muslimanskih vladara suparničkih pokrajina. Vladari Granade su se držali postrance u ključno vrijeme kada su 1264. godine u Donjoj Andaluziji i Mursiji izbile pobune protiv kršćanske vlasti. Gušenjem tih pobuna Granada je ostala posljednje uporište islama u Andaluziji. Pravnici su gradili mišljenja koja bi išla Granadi u prilog. Muslimane pod kršćanskom vlašću se poticalo da odsele u Granadu gdje bi mogli živjeti u skladu sa svojom vjerom. No, to se na kraju pokazalo kao dvosjekli mač. Naime, tako je Granada dobila vojnike pomoću kojih se uspjela oduprijeti iscrpljujućim opsadama. Međutim, njezino je stanovništvo bilo podijeljeno i nemirno. Čim je Španjolska napokon potpala pod jedinstvenu kraljevsku vlast, što se dogodilo 1474. godine, granadsko je uporište bilo osuđeno na propast. Granadi, ispostavilo se, nije pomogao ni veliki kršćansko-islamski sukob 1453. godine, kada je Carigrad pao u turske ruke. U europskim se društvima pojavila nova politika obilježena vjerskim strastima, željom za osvetom, ali i iskupljenjem zbog svega što se propustilo učiniti za Carigrad (pad Carigrada nije bio beznačajni čimbenik u fanatizmu i eshatološkom uzbuđenju u čijem se kontekstu promatra i projekt Kristofora Kolumba – nove zemlje vjere, nova osvajanja kao nadomjestak za područja izgubljena turskim osvajanjima). Carigrad, umirući grad osuđen na propast, ostavljen da se bori i padne sam. Zapadno kršćan-

Kako su postali stranci

151

stvo nije mnogo marilo za sudbinu Bizanta. Mletačke galije koje su trebale biti poslane u pomoć nikada nisu stigle. Venecija je odigrala u svoju korist. Trgovina sa zemljama Osmanskog Carstva bila je važnija nego obrana Carigrada. Mala skupina đenoveških vojnika napustila je bitku kada je krenuo konačni napad. Francuska se oporavljala od posljedica Stogodišnjeg rata, a Engleska je bila iscrpljena ratovima u Francuskoj. Osim toga, Carigrad je bio jedan udaljeni svijet. Aragonsko je kraljevstvo bilo bliže poprištu sukoba, ali je tamošnji monarh Alfons V. bio zauzet svojim kampanjama u Italiji. Papa je nastojao potaknuti Europu da priskoči u obranu Carigrada, ali je i to bilo premalo i prekasno, budući da su pape dugi niz godina vodile kampanju protiv bizantinskih šizmatika. Kako to u ljudi biva, pad i gubitak Carigrada podario mu je uzvišeni status. Četiri desetljeća poslije, pad Carigrada bit će osvećen ratom za Granadu – izgubljeno muslimansko uporište na zapadu u zamjenu za izgubljeno kršćansko uporište na istoku koje je palo u muslimanske ruke. Pritisak na Granadu je do 1453. godine popustio. Kastilja, čija će odvažnost i energija biti pokretač političkih zbivanja na poluotoku i oblikovati novu španjolsku povijest, pokrenula je šest manjih pohoda protiv Granade u razdoblju od 1455. i 1457. godine. Lukavi je kastiljski monarh pokrenuo te kampanje koje su imale podršku u narodu a usto su bile i dobar izgovor za podizanje nameta da bi činio Božje djelo uz blagoslov pape. Ti pohodi neće polučiti trajne rezultate. Konačni udar na Granadu dogodit će se kasnije, nakon unije kruna Kastilje i Aragona. Granada je tada dospjela u središte pozornosti. Stajala je na putu velikoj ideji. Njezino osvajanje omogućit će jedan herojski poduhvat dostojan nove Španjolske i njezinih vladara. Rekonkvista je, doduše, bila u punom smislu utjelovljenje i odraz Kastilje – tamošnje ideologije i materijalne stvarnosti. Knjiga J. H. Elliotta, Imperijalna Španjolska, donosi sveobuhvatnu sliku kastiljskog društva. Kao ruralno nomadsko društvo, Kastilja je bila aristokratski ustrojena i vrlo religiozna zemlja, a potkraj 15. stoljeća bila je i prenapučena. Ovčarstvo je ondje bilo temeljna gospodarska grana. Širenje prema jugu, na područje zemljoradničkih muslimanskih zemalja Andaluzije, značilo je i pomicanje vjerskih i ekonomskih granica. Rekonkvista je Hidalgosima (nižem kastiljskom plemstvu) i svećenstvu dala poziv i pustolovinu te je omogućila bijeg od ograničenih mogućnosti kakve im je pružala tamošnja negostoljubiva i neplodna zemlja. »Rekonkvista«, piše Elliott, »nije bila jedan događaj, već mnogo njih. Istovremeno je bila križarski rat protiv nevjernika, niz pljač-

152

FOUAD A. AJAMI

kaških vojnih pohoda te seoba naroda.« Sva su se tri vida rekonkviste duboko utisnula na sve vidove života u Kastilji. Prednosti koje je Kastilja imala nad Granadom potkraj 15. stoljeća bile su goleme. Postojao je, u prvom redu, demografski nerazmjer. Brojke za to razdoblje nisu posve pouzdane, ali mogu ukazati na odnose veličina. Kastilja je mogla imati oko pet milijuna, Aragon oko milijun, a Granada svega 300.000 stanovnika. Na kraju je, doduše, Granada propala zato što su zemljoradnički krajevi u njezinu zaleđu pali u ruke Kastiljaca. Na područjima gdje su Granađani bili potisnuti, zemlja nije bila osobito plodna i nije mogla osigurati dovoljno hrane za njihove potrebe. Istini za volju, Granadu su potresale izdaje i unutrašnje podjele. Veliki sukob između Boabdila i njegova oca, koji je imao sva obilježja građanskog rata, znatno je poljuljao jedinstvo i samopouzdanje stanovnika Granade. Ali nerazmjer snaga, navedene demografske i gospodarske činjenice, odlučili su ishod. U Granadi je još živjela nada (kakvu su imali i branitelji Carigrada nekoliko desetljeća ranije) da će im stići pomoć izvana. No, Granada je ostala usamljena. Njezina je predaja upriličena kao javna svečanost u kojoj je Boabdil uručio ključeve grada španjolskim monarsima. U svojemu je brodskom dnevniku Kolumbo, koji se ondje zatekao kako bi dobio konačno dopuštenje za isplovljavanje na svoje putovanje, zapisao: Dana 2. siječnja 1492., kada su Vaša Veličanstva okončala rat s Maurima koji su vladali u Europi, vidio sam stjegove Vaših Veličanstava pobjedonosno podignute na kule Alhambre, gradske citadele, i maurskog kralja koji je došao do gradskih vrata da bi poljubio ruke Vaših Veličanstava, i princa, mojega Gospodara. Kasnije, istoga mjeseca... Vaša su Veličanstva odlučila poslati mene, Kristofora Kolumba, da upoznam one dijelove Indije, prinčeve i ljude tih zemalja, i da pronađem najbolji način za njihovo preobraćenje... Isplovio sam iz Granade u subotu, 12. svibnja i zaputio se u luku Palos, gdje sam priredio tri broda. Nada je dovela u zabludu Židove u zemljama Ferdinanda i Izabele. Odani kruni, učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu završni pohod rekonkviste. Dok su vojne aktivnosti protiv Maura bile u tijeku, otvoreni je animozitet prema Židovima u kršćanskom dijelu Španjolske jenjavao. No, takvo je stanje bilo varljivo. Španjolskoj Židovi više nisu bili potrebni. Kruna, tradicionalni zaštitnik Židova od Crkve i građana, sada je postala nezavisnija i odvažnija. Židovi će biti izvlašteni i predani na milost i nemilost svjetini, sve u svrhu jačanja kraljev-

Kako su postali stranci

153

skog apsolutizma. Velika katastrofa koja je zadesila španjolske Židove, propast sefardskog svijeta, bila je poput raspleta u nekoj predstavi. Ništa Židovi nisu mogli poduzeti da bi sa sebe odvratili gnjev onih koji su željeli njihovo uništenje. Naznake takvog raspoloženja bile su vidljive više od stoljeća prije inkvizicije i »Edikta o protjerivanju«. Tijekom ovoga presudnog stoljeća, položaj Židova u Španjolskoj postao je neodrživ. Kako su se Židovi bavili prikupljanjem poreza za državu, bili su savršeno žrtveno janje za nezadovoljnike. Svećenici koji su stajali na čelu svjetine tijekom sporadičnih prosvjeda protiv Židova, vidjeli su židovsku zavjeru iza svake nevolje koja bi snašla njihovu zajednicu. Židovski su liječnici imali otrov pod noktima, židovski su vješci bili posvuda, židovska je klika namjeravala uništiti kršćanstvo. Tijekom velike kuge, znane i kao crna smrt, koja je poharala Europu tijekom 1348. i 1349. godine, Španjolskom, a i šire prohujala je vijest da su toledski Židovi glavni krivci za pošast – uz pomoć rabina iz Francuske, krivci su načinili smrtonosni pripravak od sušenih zmija, žaba i škorpiona, pomiješali ga s posvećenom hostijom te srcem i jetrom ubijenog kršćanina. Sveta je stolica ovu izmišljotinu proglasila neutemeljenom, ali uzalud – 15.000 Židova ubila je svjetina u Toledu. Židovski je svijet teško stradao u nizu masakra tijekom 1391. godine. Sve je započelo u Sevilli, a potom se proširilo i na Córdobu, Valenciju i Barcelonu. Gospodarstvo je na poluotoku stagniralo, a tiranija koju je provodilo plemstvo osiromašila je zemlju. Jedan vatreni propovjednik po imenu Fernando Martinez iskoristio je tu opasnu situaciju. Prije nego je teror prestao, oko 25.000 ljudi je stradalo. Svjetina i propovjednici ponudili su Židovima izbor – preobraćenje ili smrt. Možda je i više od polovice kastiljskih Židova odabralo prelazak na kršćanstvo. Iznimno okrutan zakon donesen je tijekom 1412. godine. Riječ je o takozvanoj Uredbi o ograđivanju Židova i Maura u Valladolidu. Židovi su bili dužni nositi posebnu žutu odjeću. Židovi i Mauri se nisu smjeli baviti trgovinom začinima, prikupljanjem poreza, posuđivanjem novca, medicinom. Bilo im je dopušteno živjeti isključivo u izdvojenim ograđenim područjima, koja su tijekom noći bila zaključana i pod stražom. Val masovnih preobraćenja dogodio se između 1412. i 1415. godine. Oni koji su ga odabrali, krštenjem su si kupili vrijeme. Ali surovo stoljeće između velikog terora iz 1391. godine i »Edikta o protjerivanju« označilo je novu krizu za Židove koja ih je čekala na svakom koraku. Gdje su bili izdvojeni, njihov je grijeh bila segregacija. Potom bi njihov pokušaj asimilacije zasmetao njihovim neprijateljima. Glavni savez protiv Židova činili su Crkva i građanski sloj. Veći je dio je

154

FOUAD A. AJAMI

istaknutih crkvenjaka prihvatio preobraćenje glavnine Židova i time je s njihove strane stvar bila riješena. Međutim, građanski se sloj osjećao prevarenim spremnošću Židova da postanu dio njihove zajednice. Sada je neprijatelj postao unutrašnji. Veliki je inkvizitor, obavljajući svoj posao tijekom 1480. godine, izjavio da je njegov zadatak pronaći prikrivene Židove među preobraćenicima. Danas znamo mnogo više o tome zahvaljujući izraelskom povjesničaru Benzionu Netanyahuu (Benjamin, sin ovoga povjesničara, postat će izraelski premijer). Njegova voluminozna knjiga iz 1995. godine, Porijeklo Inkvizicije, ovu je veliku povijesnu temu okrenula naopačke. U drami koju nam je izložio Netanyahu, preobraćenje na kršćanstvo bilo je uspješno. Židovski je svijet time znatno umanjen, a samopouzdanje i osjećaj sigurnosti preobraćenika (Conversosa) su narasli. Više nisu bili manjina koja je zastranila. Brojem su nadišli Židove u kraljevstvu. Štoviše, prisilna su preobraćenja ustupila mjesta dobrovoljnim. »Povezanost s judaizmom je slabjela, a težnja za kršćanstvom je jačala. Iseljavanja iz Španjolske, koja do tada nisu bila zanemariva, u nekoliko su godina svedena na neznatnu razinu«, piše Netanyahu. S vremena na vrijeme veliki bi inkvizitor naišao na preobraćenika koji nije jeo svinjetinu ili je jeo meso u korizmi ili je pak slavio šabat, ali su asimilacijski trendovi bili neupitni. Uskoro su sami Židovi pisali da su preobraćenici izgubljeni za judaizam, odnosno da su »nepovratno kristijanizirani«. Conversosi su tako pohrlili ponovno u profesije iz kojih su ranije bili izopćeni: pravo, vojska, sveučilišta, visoke pozicije u Crkvi. Do 1480. godine polovicu su istaknutih funkcija na aragonskom dvoru obavljali preobraćenici i njihovi potomci. Španjolski život iznjedrio je novu društvenu kategoriju – Conversose koji su odlučno krenuli uništavati svijet svoje nekadašnje vjere i sunarodnjaka. Slučaj Solomona Halevija, nekad glavnog rabina grada Burgosa, koji je kršten kao Don Pablo de Santa Maria, a uzdigao se do pozicije biskupa u svojemu gradu, ili mnogo poznatiji slučaj talmudista Jošue Halorqija, koji je postao jedan od najnemilosrdnijih branitelja nove vjere, slikoviti su primjeri zastrašujuće sile koja je bila tada na djelu. Halevi je prešao na kršćanstvo u vrijeme velikog terora 1391. godine. Učenost, nadarenost i ambicija osigurale su mu vrhunac moći u novoj vjeri – služio je kao savjetnik i tutor dvama kastiljskim monarsima, a bio je i papinski nuncij Benedikta XIII. na kastiljskom dvoru. U novom utjelovljenju kao Don Pablo de Santa Maria, ovog je preobraćenika obuzeo pogubni animozitet prema Židovima. Godine 1434.,

Kako su postali stranci

155

tada već u poznim godinama, Židove je u dokumentu naslovljenom Scrutinium Scripturarum opisao kao ljude »dijabolične zavodljivosti... koji su se uzdigli na visoke položaje u kraljevskim palačama i palačama velikaša«, ljude koji predstavljaju smrtonosnu prijetnju dušama kršćana. Išao je toliko daleko da je pohvalno pisao o pokoljima iz 1391. godine, nazivajući ih djelom Božjih ruku. »Rabin-biskup je pišući prizivao duhove vlastitog života ne bi li njima nadjačao glas svoje nemirne savjesti«, primijetio je španjolski povjesničar Américo Castro. Halorqi, kršten kao Jeronimo de Santa Fe, služio je kao glavni crkveni glasnogovornik u raspravama između Crkve i rabinske elite koje je pokrenuo Benedikt XIII. 1413. u gradu Tortosi. Bivši je talmudist bio nepokolebljiv u svojim stavovima prema Židovima. I on je na kraju karijere objavio zloglasno protužidovsko djelo pod naslovom Hebraeomastix (»Židovljev bič«). Opaka je ideja oslobođena – politika čistoće. Vladavina straha i doušnika koji su vrebali druge u nadi da će sami biti pošteđeni pogodila je i Židove i obraćenike. Židovi su brzo uvidjeli kakvo neprijateljstvo prema njima osjećaju Conversosi te su morali odbaciti dotad uvriježeno mišljenje da se radi o anusima (prisilnim preobraćenicima) kojima je suđen povratak staroj vjeri. Snažna nastojanja Conversosa da pripadaju novoj vjeri i asimiliraju se neće im donijeti mir. Njihov im se uspjeh obio o glavu. Budući da su preobraćenici ovisili o moći monarha, bili su uvučeni u beskrajni sukob između vladara i gradova, koji su nastojali sačuvati svoja prava i autonomiju. Gradski su poglavari, piše Netyanahu, uspjeli svojedobno ukloniti Židove s visokih funkcija da bi »njihove potomke zatekli na istim položajima odakle su Židovi uklonjeni, a i na drugim položajima gdje ih prije nije bilo. Gradskim se poglavarima činilo kao da se povijest okrutno poigrala s njima.« Kraljevi su mogli jamčiti zaštitu sve dok su njihova moć i interesi takvu zaštitu nalagali i činili je mogućom te dok su dobronamjerne crkvene vlasti bile spremne prihvaćati preobraćenike. No, gradski se su poglavari i mjesna svjetina, mali ljudi (populo menudo), teško mirili s uspjehom Conversosa. Nije bilo načina da se ova netrpeljivost primiri. Ona je prizivala stare stereotipe o Židovima, premda su ti stereotipi sada bili prilagođeni novim socioekonomskim i psihološkim zamjerkama te su obuhvaćali i obraćenike. Tamo gdje je Crkva blagoslovila brak između starih i novih kršćana, neprijatelji Conversosa bi to doživljavali kao zlo koje će neumitno kontaminirati Španjolsku i odvesti je u propast. Rasistički zagovornici koji su u desetljećima prije inkvizicije postajali sve glas-

156

FOUAD A. AJAMI

niji, uvjerili su veći dio stanovništva da su preobraćenici svojim prijetvornim i zlim postupcima utjecali kako na plemstvo tako i na dvor. Ako su se Židovi uspjeli provući kao konvertiti, trebaju biti protjerani i uništeni. Bilo je nužno iznova povući crtu. Ovaj novi val mržnje prema preobraćenicima dobro su razumjeli katolički monarsi kada su osnovali Sveti ured inkvizicije 1481. godine. Postoje tvrdnje da je Ferdinand Aragonski, taj hladni i bešćutni vladar koji je inkviziciju poticao i njome upravljao, bio model po kojemu je Niccolò Machiavelli zamislio svojega idealnog princa. Ferdinand je bio vješt, bistar i odlučan. Za njega je inkvizicija bila instrument kraljevske moći – bogatstvo osuđenih je pripadalo njemu, a tome treba pridodati ugled i moralne zasluge. Progon Conversosa bio je siguran način da se obični puk pridobije i uvjeri kako oni i njihovi vladari dijele zajednički cilj. Nekoć štićenici kraljevske vlasti, obraćenici su postali njezine bespomoćne žrtve. Možda su Conversosi i oni koji su ostali vjerni židovskoj vjeri krenuli u različitim smjerovima, ali ih je tijekom jednoga kratkoga i zastrašujućeg desetljeća sudbina ponovno spojila – inkvizicija protiv preobraćenika 1481. i »Edikt o protjerivanju« 1492. godine. Kampanja kojoj je cilj bio iskorijeniti herezu među obraćenicima dovela je do protjerivanja čitavog jednog naroda. Don Izak Abravanel bio je dovoljno mudar da je znao kako neprijateljstvo i raspoloženje koje je obuzelo Pirinejski poluotok više neće mirovati. Nije smatrao da će preobraćenici ikada moći uvjeriti stare kršćane da su jedni od njih. U jednom od svojih komentara o Conversosima zapisao je: »Starosjedioci u zemlji će ih uvijek zvati ‘Židovi’, i bit će obilježeni kao ‘Židovi’ protiv svoje volje, optuživani za prakticiranje judaizma u tajnosti i spaljeni na lomači.« Španjolska je pobijedila – prognala je svoje Židove i podčinila muslimane. Ali ostat će krhka i nesigurna. Strah (dijelom opravdan, a dijelom izmišljen, koji su izazivali državni dužnosnici i fanatični svećenici) od muslimanskog prodora iz smjera Sjeverne Afrike i Turske je ostao. Velikodušni uvjeti ponuđeni muslimanima prilikom kapitulacije Granade bili su suprotni duhu onoga vremena. Prvi nadbiskup Granade, Hernando de Talavera, čovjek iznimne uljuđenosti i tolerancije, činio je sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li očuvao dostojanstvo Maura i pomirio ih s novim poretkom. On nije provodio politiku nasilnog obraćenja na kršćanstvo. Međutim, Talaveru je sa scene izgurao toledski nadbiskup Francisco Ximenez de Cisneros, koji je u Granadu došao 1499. godine, odlučan zbrisati islam s područja novoosvojenog kraljevstva. Okrutnost Cisnerosove politike iste je godine

Kako su postali stranci

157

dovela do pobune u Alpujarrasu, na padinama Sierra Nevade. Ta je pobuna ugušena, a Maurima je ponuđen isti izbor kao i Židovima 1492. godine: preobraćenje ili progonstvo. Granađani su tako masovno prešli na kršćanstvo, a prisilna su se preobraćenja proširila diljem Kastilje. Moriski, novi kršćani, kako su ih tada zvali, držali su se svojih tradicionalnih zanimanja, poljoprivrede i obrta i nakon preobraćenja. »Vrlo su pomno obrađivali svoje vrtove«, zabilježio je španjolski kroničar fratar Alonso Fernandez. »Dragovoljno su plaćali poreze i druga davanja te su bili umjereni u odijevanju i hrani.« Bili su vrlo skromni, dodao je, i živjeli su odvojeno od zajednice starih kršćana »nastojeći da njihovi životi ne budu izloženi pogledima drugih«. Proizvodnja svile u Granadi omogućavala im je pristojan život. U Valenciji, gdje je postojala njihova čvrsto povezana zajednica, bili su možda i okosnica tamošnjega gospodarstva kao i feudalnih imanja kršćanskih veleposjednika. Potonji su imali trajni interes štititi Moriske tako što bi vjerski i rasni fanatizam držali pod kontrolom. No, nije postojao jednostavan način kako zaustaviti gnjev. Sveti ured inkvizicije bio je gorljiv u nastojanjima da obavi svoj posao, odnosno da iskorijeni heretike u zemlji. Većina starih kršćana prezirala je Moriske jer su »trošili malo, radili mnogo i množili se brzo«. Moriski su se pokorili, ali su zadržali svoje običaje, odjeću i jezik svojih predaka. Pokrštavanje je bilo tek površinsko. Bio je to nelagodan suživot s »novim kršćanima« koji su se držali za sebe. No, nijedna kršćanska pobjeda nije Moriskima mogla oduzeti sjećanje na ono što je nekoć bilo njihovo – raskoš i moć. I pobjednik i pobijeđeni bili su svjesni stare prošlosti koja ih je držala u šaci. Andaluzijske zajednice u gradovima Sjeverne Afrike sanjale su obnovu njihova svijeta. Španjolska nije mogla biti sigurna da je maurska prijetnja zauvijek nestala. Mir između Španjolske i zajednica Moriska propao je između 1566. i 1567. godine. Ravnoteža je bila narušena u vrlo teško vrijeme za Španjolsku. Turci su pokrenuli kampanju na Istočnom Mediteranu i u Sjevernoj Africi, a protestantske pobune i podjarivanja pogodile su Nizozemsku i Flandriju. Strah od otvaranja dvije fronte – muslimani na jugu i protestanti na sjeveru – pritisnuo je Španjolsku. Željan demonstrirati svoju odlučnost u obrani vjere, dvor je izdao edikt o zabrani korištenja arapskog jezika, maurske odjeće i nošenje vela moriskim ženama u javnosti. U javnoj su svečanosti sve javne kupelji u Granadi, kao simboli maurske kulture i »dekadencije«, bile uništene. Ovo je nasilje izbilo u vrijeme nepovoljno za proizvodnju svile. Posljedica je bila velika pobuna, opet u Alpujarrasu, 1568. godine. Ustanak je ugušen uz velike poteškoće.

158

FOUAD A. AJAMI

Vojsku je trebalo povući iz kampanja u Italiji i Flandriji ne bi li se suzbila pobuna. Na trenutak se činilo da je fantomska prijetnja koja je vrebala Španjolsku od pobjede nad Granadom oživjela. »Znate li da smo u Španjolskoj i da je ova zemlja bila naša 900 godina?« izjavio je jedan od pobunjenih vođa Moriska Don Fernando de Valor (Ibn Humeja) okupljajući sljedbenike. »Mi nismo banda lopova, već kraljevstvo, niti je Španjolska manje izopačena nego što je to bio Rim.« Pobunjenici su dali sve od sebe, ali nisu mogli pobijediti. Španjolci nisu više željeli riskirati po završetku drugoga po redu ustanka. Moriske će raseliti po čitavom kraljevstvu. Njihov će se broj u Granadi »prorijediti«, dok će tisuće biti premještene u Kastilju da se brinu sami za sebe u novom, neprijateljski nastrojenom okruženju. Time su Turci ostali bez »pete kolone« u tako vitalnom i izloženom predjelu poluotoka. Asimilacijski se eksperiment pokazao promašenim. Godine 1590. kardinal Toleda opisao je Moriske kao »prave muhamedovce poput onih u Alžiru«. Španjolska je raskrstila s asimilacijom. Ona je stekla ugled u kršćanskom svijetu protjerujući Židove, piše Braudel. Stoga je njezina okrutnost prema Maurima u tom kontekstu imala neprocjenjivu vrijednosti. Sudbina koja je zadesila Conversose bila je uvertira u ono što će se dogoditi Moriskima. U razdoblju između 1609. i 1614., radikalni novi zakoni tijekom vladavine Filipa III. pomest će iz zemlje Moriske zajednicu od nekih 300.000 pripadnika. Odvedeni su masovno do granice i prebačeni u Sjevernu Afriku. U sjevernoafričkim gradovima Moriski nisu dočekani izrazima tople dobrodošlice. Sjevernoafrički povjesničar Ahmed Ibn Mohammed al-Makkari, autor iscrpne i potresne povijesti islama u Španjolskoj, opisao je tešku sudbinu koja je prognanike čekala na drugoj obali: »Više se tisuća nesretnih emigranata zaputilo iz Orana u Fez i Tlemcen. Veći je dio krenuo cestom za Tunis. Tek ih je manji broj dospio na svoje odredište jer su bivali napadani na putu… pljačkani i postupalo se s njima loše, napose na putu iz Feza u Tlemcen. Oni koji su činili predvodnicu za Tunis bili su sretnije ruke te su uglavnom ondje sigurno stigli i naselili napuštene gradove i okružja u zemlji. Bog je, doista, gospodar svih zemalja i gospodstava te ih daruje po vlastitoj volji.« Španjolska se sada željela riješiti svega što je bilo maursko: običaja, arhitekture, odjeće i javnih kupelji. Sve je stavljeno izvan zakona, kao i arapski – jezik »prognane rase«. J. H. Elliott rasvijetlio je nizom vjerodostojnih pojedinosti kontekste na kojima je počivao novi radikalni osjećaj. Španjolska je bila zemlja u dubokoj krizi početkom 17. stoljeća. Dvor je trebao odvraćanje i žrtveno janje, a protjerivanje Moriska

Kako su postali stranci

159

omogućilo im je upravo to. Rat koji je Španjolska vodila protiv snaga međunarodne protestantske koalicije, Nizozemaca i Engleza, okončan je pat-pozicijom i frustracijom. Porazom Španjolske armade nacionalna je samosvijest pretrpjela udar. Kastiljsko se gospodarstvo, koje je ranije raslo potpomognuto priljevom zlata i srebra iz Novoga svijeta, sada posve urušilo. Hidalgosi su postali nemirni i ogorčeni. Činjenica da se tamošnje društvo oslanjalo primarno na sretnu okolnost otkrića kolonijalnih bogatstava i inflacijska spirala destabilizirali su Kastilju, a njezino je povjerenje u vlastite snage narušeno. Imperij je bio u zanosu, ekstravagantan i skup, ali korist od njega nije bila jasno vidljiva. Svijet trgovačkih obitelji i onih koji su se okoristili trgovinom na Atlantiku je s novootkrivenim bogatstvima doživio rast. Apetiti trgovaca za životnim stilom plemstva su porasli. Potom se taj svijet nanovo zatvorio. Upravo je premišljanja u vezi imperija i bogatstva iz Novoga svijeta ovjekovječio Miguel de Cervantes u svojemu Don Quijoteu, veličanstvenom književnom djelu iz toga razdoblja kastiljske povijesti. »Nije li bolje mirovati kod kuće nego lutati svijetom tražeći kruha povrh pogače, a da ne spomenem kako se mnogi zaputiše u potragu za runom da bi se doma vratili ostrigani?« upitala je zlovoljno Don Quijoteova nećakinja svojega ujaka, tobožnjeg viteza i fantasta. Ruralno je društvo otišlo daleko i sada se osjećalo prevarenim. Kastilja se uzdigla iz surove prošlosti i nakon toliko se nastojanja osjećala uskraćenom i zarobljenom. »Radosna vremena i sretna doba«, rekao je Don Quijote nakon što je sjeo među skupinu pastira, »ona su koja naši preci zvaše zlatnim, ne zato što se zlato (toliko cijenjeno u ovom željeznom dobu) stjecalo tada bez ikakvoga rada, već zato što ondašnji ljudi nisu poznavali te dvije riječi tvoje i moje. U to sveto doba sve je bilo zajedničko.« Španjolska je počela sažalijevati samu sebe. Pojavio se osjećaj da ih je božanska providnost ostavila na cjedilu. Napad na Moriske bio je dobro izvedeni kraljevski igrokaz i, možda, naklon nebesima i jedinoj Crkvi te nada da će tako povratiti naklonost božanske providnosti. Prognan i odbačen, Morisk će postati bezazlena utvara. Cervantes omogućuje Morisku, nekoć pravom Španjolcu, kratak i neprimjetan povratak u njegovu nekadašnju domovinu. Ricote, stari Morisk, pojavljuje se u zemlji svojih predaka s grupom njemačkih putnika. Taj Ricote, čovjek je koji se u sebi donekle pomirio s progonstvom, govoreći čistim kastiljskim dijalektom, bio je prinuđen reći da nije mudro »Španjolskoj dojiti zmiju na svojim njedrima«. U egzilu je očuvao sjećanje na svoj dom: »Gdje god da smo na ovom svijetu, mi tugujemo za Španjolskom, jer ona je ipak mjesto gdje smo rođeni i zemlja

160

FOUAD A. AJAMI

naših očeva. Nigdje ne možemo pronaći sućut koju naša nevolja išće. U zemlji Berbera i drugim dijelovima Afrike, tamo gdje smo očekivali gostoprimstvo, prema nama se odnose vrlo neljudski. Nismo bili svjesni koliko smo bili sretni, dok sreću nismo izgubili.« Pripovijest upitne vjerodostojnosti kaže da se osmanski sultan Bajazid II. (koji je vladao između 1481. i 1512.) čudio Ferdinandu i njegovom suludom progonu Židova: »Zovu li tog Ferdinanda mudrim vladarom, onog tko je osiromašio svoje kraljevstvo i obogatio moje?« Nastranu legende, ali islamske su zemlje doista tada Židovima pružale sigurno utočište. Vrata mnogih muslimanskih zemalja bila su otvorena za Sefarde. Oni su bili vješti ljudi, i nove su ih zemlje rado primale. Sa sobom su donijeli nova znanja u izradi oružja i baruta, tiskarstvu i medicini. Poznavali su europske jezike. U velikim ratovima toga vremena između kršćanstva i islama, Židovi su dobili vremena za predah. Osmanskim vladarima Židovi su bili idealni podanici. Prema europskim kasnosrednjovjekovnim standardima, islamski je svijet bio, u načelu, tolerantan. No, nije bio »međuvjerska utopija« (da se poslužimo riječima istaknutog povjesničara islama Bernarda Lewisa). Život koji su ondje vodili Židovi imao je svoja ograničenja. Postojala je jasna distribucija poslova, a politička vlast te karijera u upravi i vojsci nisu im bile dostupne. Ondje je na snazi bio niz diskriminirajućih zakona: bogomolje drugih vjera nisu smjele biti više od džamija, Židovi i kršćani često su morali nositi drukčiju odjeću. Nisu mogli nositi oružje i jahati konje. Plaćali su više poreze od muslimana. U nekim je muslimanskim zemljama bilo teže nego u drugima. Kad je riječ o ponižavanju Židova, najviše se isticao Maroko. Tamošnji je islam bio pogranični islam, ogorčen zbog ratova s Portugalcima i Španjolcima. Židovi su bili jedina nemuslimanska zajednica u Maroku. Ograničenja nametnuta im ondje, zatvorena geta koja su funkcionirala slično kao i juderije u Aragonu i Kastilji, podsjećala su na ponižavanja kakva su Židovi trpjeli u Europi. Židovi u Maroku bili su prepušteni na milost i nemilost vremenskim prilikama – ili su postili ili su gladovali. Milosrdni i okrutni sultani stalno bi se izmjenjivali. A što bi sultani i dali, kler i svjetina često bi oduzeli. Zaštita kakvu su pružali vladari ovoga divljega i neuređenog kraljevstva nije bila dovoljna da bi izdržali ono što je jedan povjesničar naveo kao tri marokanska jada: kuga, glad i građanski rat. U drugim je muslimanskim zemljama stanje bilo nešto bolje. Islamska pravila u oblasti privatnog života nisu bila sklona prisilnim preobraćenjima, što se činilo kao iznimno velikodušna pogodnost u uspo-

Kako su postali stranci

161

redbi s primjerima kakvi su prevladavali u srednjovjekovnoj Europi. Jedan je Židov, pišući sunarodnjacima u Europi, opisao Tursku kao zemlju gdje »svaki čovjek može živjeti u miru pod svojom lozom i drvetom smokve«. Židovi su bili ljudi u stalnom bijegu. Snošljivost u novoj sredini bila im je nešto neobično. Converso, koji je započeo novi život u Turskoj, vratio se staroj vjeri i govorio o Turskoj u gotovo mesijanskom kontekstu, opisujući je kao »veliko rastuće more koje je Bog otvorio žezlom milosrđa. Ovdje su vam dveri slobode širom otvorene tako da možete u potpunosti prakticirati judaizam.« Židovska središta učenosti i trgovine nicala su širom muslimanskoga svijeta. Solun, osvojen od Turaka početkom 15. stoljeća, postat će, u pravom smislu, židovski grad. Židovi su činili veliku većinu tamošnjeg stanovništva te su dominirali javnim životom grada sve dok nije pao u grčke ruke 1912. godine. Znatna židovska kolonija učvrstila se i u Istambulu. Palestinski grad Safed privlačio je židovske proizvođače tekstila i učenjake te je postao znamenito intelektualno središte. Nedaleko od toga mjesta, postojala je i zaštićena niša za Židove u životu Egipta. Bagdadski Židovi su, vjerojatno, bili kategorija za sebe. Imali su svoje intelektualce i vrlo dinamičnu trgovačku elitu, koja je poslovala s udaljenim krajevima. Svijet Židova u islamskim zemljama se zatvorio. To se zbivalo kroz duže vremensko razdoblje. Islamska je civilizacija ušla u svoje mračno doba. Njezine su osmanske nositelje nadvladali Europljani u 17. stoljeću. Židovi koji su se dobro okoristili tom civilizacijom na njezinu vrhuncu, osjetit će posljedice njezina propadanja. Velike sile kršćanske Europe u sve su većoj mjeri diktirale uvjete prometa s islamskim svijetom. Za posrednike te su sile radije birale kršćanske zajednice – Grke, Armence, Arape. A ti su lokalni kršćani bili zakleti neprijatelji Židova, odlučni da ih sasijeku na polju međunarodne trgovine i diplomacije. Znanja na polju stranih jezika, znanosti i medicine, koja su Židovi ponijeli iz Europe, umanjila su se te su smatrana zastarjelima. Europske su misije radile mnogo na jačanju sposobnosti i povlastica kršćana na istoku. Kao reakciju na to, islamski je poredak postajao sve ksenofobniji i netolerantniji. Podčinjenost Europi trebalo je prikriti izljevima šovinizma. Židove u islamskim zemljama čekala je duga noć. Središte židovskog svijeta odavno se preselilo na zapad. Povjesničar Bernard Lewis obradio je zatvaranje židovskog svijeta na istoku u svojoj knjizi Židovi islama: Rastuća segregacija, sve manja snošljivost, slaba zastupljenost, rastuće siromaštvo, kako materijalno tako i intelektualno, Židova pod muslimanskog vlašću.

162

FOUAD A. AJAMI

Iz ovoga su se dugog sna Židovi na istoku probudili tek s pokretom koji su započeli njihovi sunarodnjaci na zapadu – suvremenim cionizmom. Taj ih je pokret okupio za jedan sasvim novi poduhvat. Židovi islamskoga svijeta bili su uskraćeni i za darove suvremene Europe (prosvjetiteljstvo, građansko društvo, emancipacija), ali su izbjegli strahote koje su snašle europske Židove. Cionizam je početni zamah doživio na europskome tlu, ali su ga usvojili Židovi na istoku. Treba reći da je bilo mnogo onih koji nisu željeli sudjelovati u sukobu Arapa i Židova u Palestini. Neki od vodećih egipatskih Židova – primjerice glavni rabin Haim Nahum, poglavar tamošnje zajednice, zatim bankar Joseph Aslan Cattaoui Pasha, čija je obitelj bila na čelu zajednice od sredine 19. stoljeća – bili su ljudi odani »kralju i domovini« i nisu htjeli imati ništa s cionizmom. Ali tlo se treslo u Egiptu. Fašističke doktrine nacionalista i novi islamski militarizam protutnjali su zemljom. Palestina i sukob Arapa i Židova bili su preblizu. Svijet egipatskih Židova tome se nije mogao oduprijeti. Prošlost je sada upravljala njihovim životom punim ograničenja. Suvremeni nacionalizam, u svojoj arapskoj i židovskoj inačici, razorio je svijet arapskih Židova. Hrabriji i mlađi među Židovima i Arapima nisu marili za život u tišini i brizi kakav su vodili stariji. Kada je 1948. godine izbio prvi izraelsko-arapski rat, u arapskom je svijetu živjelo oko 800.000 Židova, oko šest posto na svjetskoj razini. Oko desetljeća kasnije, harat al-Yahud (židovska četvrt) u muslimanskim je gradovima postala stvar prošlosti. Velike židovske zajednice u Maroku, Alžiru, Egiptu i Iraku bile su protjerane. Nastupila je nova izmijenjena geografija židovskog svijeta. Centar ravnoteže iznova se pomaknuo, i to na dva pola – Novi svijet i Izrael. Započevši putovanje prema Novom svijetu, Kolumbo nije imao mnogo što reći o onoj usporednoj »floti patnje i jada« koja je prevozila Židove iz Španjolske. Pažljivo je zabilježio, doduše, da nije želio Židove u zemljama koje će otkriti u ime Španjolske. Tu ga je povijest nadmudrila. Kroničari su oduvijek pisali o sadašnjosti u prošlom vremenu, utječući tako na svoje djelo u skladu s vlastitom voljom i potrebama. Benzion Netanyahu napisao je svoju veliku povijest Conversosa kao svojevrsno upozorenje protiv besmisla asimilacije. Unutar cionističkog svijeta, on je pripadao revizionističkoj struji Vladimira Jabotinskog. Conversose i njihovu propast možemo promatrati kao Netanyahuovu poruku onima u Izraelu koji bi pomislili da postoji »normalni« izraelski svijet, mimo opsade koja je obilježila njegovu povijest. Što se mene tiče, ja sam svojom malom (prenesenom) poviješću prosvjedovao protiv

Kako su postali stranci

163

onoga što se zbiva u pozadini odumiranja svijeta arapskih Židova i rađanja militantnog islamizma na europskome tlu. Svijet arapskih Židova mi je blizak. Svjedočio sam njegovu sumraku. Postojala je židovska četvrt u Bejrutu imenom Wadi Abu Jamil, sa sinagogom te židovskim bankama i školama. One su bile dio grada mojega djetinjstva. Danas Židova više nema, Wasi Abu Jamil je utvrda Hezbolaha. »Povratak« islama u Europu je sasvim druga priča. Madrid, London, Glasgow i Amsterdam suočili su se s tom novom politiziranom vjerom. To nije Eurabija, niti će ikada biti. Nova se povijest islama u Europi tek stvara. Priča o pirinejskom islamu je krivudava. Može biti shvaćena kao ironija ili presedan, može je se čitati kao pripovijest o sukobu civilizacija ili o susjedima koji su nekoć imali normalne svakodnevne odnose. Dana 11. ožujka 2004. Madrid će potresti događaj koji nadilazi sve dosad rečeno o islamu na Pirinejskom poluotoku. Tijekom jutarnje gužve deset je bombi raznijelo putničke vlakove, ubivši pritom više od dvjesto, a ranivši oko 1.500 osoba u najsmrtonosnijem terorističkom napadu u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Prvotne sumnje da se radilo o djelu baskijskih terorista ubrzo je zamijenila prava istina – to je bilo djelo terorista iz redova Al-Qaide. »Ovo je bilo ravnanje starih računa sa španjolskim križarima i američkim saveznicima u ratu protiv islama«, pisalo je u pismu poslanom listu Arabic Daily sa sjedištem u Londonu. Islam se vratio u Španjolsku na krilima mladih ljudi iz arapskih i sjevernoafričkih zemalja – lutalica, džihadista u bijegu od tamošnjih vlasti, očajnih ljudi koje goni siromaštvo. Ovdje nije riječ o islamskoj rekonkvisti, iako postoje oni koji su se predali takvoj ideji, već o pritisku uzrokovanom prenapučenošću zemalja s velikim udjelom mladih ljudi – poput Kastilje u ranijim stoljećima kada je započela svoju ekspanziju na jug prema muslimanskim krajevima na poluotoku. Preko Gibraltarskog tjesnaca, nasuprot Španjolske, vladao je veliki očaj. U Alžiru je postojala skupina mladih ljudi zvanih harragga, koji su spaljivali osobne dokumente, simbolički zakopavajući tako svoju prošlost ne bi li mogli prijeći preko tjesnaca u Španjolsku i druge europske destinacije. Zatvorio se krug. U povijesti koju su baštinila arapska i muslimanska djeca, počasno mjesto zauzima vojskovođa Tarik bin Zijad, koji je poveo berbersku vojsku na poluotok 711. godine. Povijest kaže da je zapalio svoje brodovlje nakon iskrcavanja i hrabrio svoje ljude riječima da osim borbe nemaju drugog izbora, jer je more bilo iza, a neprijatelj ispred njih (po sebi je nazvao mjesto iskrcavanja Jabal Tariq, Planina Tariq ili Gibraltar). S jedne na drugu stranu tjesnaca, koji je istovremeno dijelio i spajao, prelazile su čitave povijesti naroda.

164

FOUAD A. AJAMI

Osujećena generacija »Oni su sinovi bez očeva«, pisao je Libanonac Waddah Charara o teokratskim postrojbama koje su se pojavile u Bejrutu – mediteranskoj parodiji događanja u Iranu. Ovaj bi sociolog ovom definicijom ostavio još snažniji dojam da je kao primjer uzeo sinove intifade iz Gaze i Zapadne obale, aktiviste Hamasa te, s druge strane arapskoga svijeta u Sjevernoj Africi, naoružane alžirske islamiste koji su započeli vlastiti ubitačan rat, drugu bitku za Alžir, protiv svojih vladara. Islamisti su ga opisali kao rat između Hezbollaha (Božje stranke) i Hizb France (Francuske stranke) – pobožni protiv opakih. Opažanja sociologa bila su točna i u primjeru omanjeg rata u Egiptu između baštinika Nasera i islamista koji su raskinuli s »bezbožničkom« revolucijom Pokreta slobodnih časnika, dajući maha svojemu beskompromisnom poimanju teokratske politike. Sinove intifade i bombaše samoubojice u Bejrutu prigrlili su njihovi izmoreni starješine. Osujećena generacija sekularnih nacionalista sad je okrutnoj, bijesnoj mladeži pružila hommage priznavši vlastiti poraz. »Djeca kamenja razbacala su naše papire, rasula tintu po našoj odjeći, ismijala se običnosti naših tekstova«, pisao je rođeni Sirijac Nizar Qabbani, najčitaniji arapski pjesnik na svijetu. »Ono važno o ‘djeci kamenja’ je da su se pobunili protiv autoriteta svojih očeva, da su pobjegli iz doma pokornosti, oglušili se o naše zapovijedi i naše želje... O, djeco Gaze, ne spominjite naše tekstove. Mi smo vaši roditelji, ne budite poput nas. Mi smo vaši idoli, ne obožavajte nas.« Qabbani je javno izražavao abdikaciju sekularista. Osujećena je generacija pisala vlastitu političku osmrtnicu, prepuštajući političku domenu gnjevu novih teokrata. Jedno portretiranje neobično podsjeća na međugeneracijski rat u kojemu se našao arapski svijet u 1980-im: dojmljiv roman Ivana Turgenjeva Očevi i djeca objavljen 1862. godine. U njemu Turgenjev opisuje borbu u Rusiji sredinom devetnaestoga stoljeća između nemoćnoga liberalizma i nemilosrdnoga jakobinskog otpora. Kroz Bazarova, koji je glavni lik u romanu, Turgenjev stvara univerzalni portret samouvjerene mladeži: okrutne, fanatične i nefleksibilne. Bazarov prezire dostignuća koja je ozapadnjena elita zajamčila Rusiji nasuprot naslijeđu autokracije i težačke kulture prožete običajima i praznovjerjem: »Aristokratizam, liberalizam, progres, principi – zamislite, koja količina stranih i beskorisnih riječi! One Rusu ne vrijede ni koliko je crno pod noktom«, izrugivao se Bazarov Nikolaju Petroviču, sredovječnom provincijskom ugledniku »liberalnih« nazora. Teren

Kako su postali stranci

165

se morao očistiti, vjerovao je Bazarov, jer nije bilo ničega u javnom životu »što nije zahtijevalo apsolutno i nemilosrdno odbacivanje.« Turgenjev nije gajio iluzije o Bazarovu: »Zamišljao sam ga«, napisao je, »kao tmurni lik osuđen na propast budući da i dalje stoji tek pred ulaznim vratima budućnosti.« Arapski bazarovi nisu mogli odnijeti pobjedu – oni su, također, bili tek na ulaznim vratima budućnosti. S vremenom se intifada utopila u vlastitoj krvi te degradirala u Noć dugih noževa, u lov na demone i kolaborante, a tisućljeće u Bejrutu završit će pat-pozicijom i trijumfom hladnokrvnoga vojnika iz susjedstva, vladara Sirije, koji se umiješao i dobio rasulo u naslijeđe. Mladi nositelji ove nove politike okrutnosti i gnjeva u krvi zapečatili su status quo. Pregazili su dragocjenosti i egzistirali na nesamouvjerenosti generacije koja im je prethodila. No, nisu bili u stanju pobijediti na ispitu oružja s vladajućim režimima. Pripadnici ove nove vrste bili su doslovni u načinu na koji su iščitavali sveta pisma i svoju vjeru. Tijekom povijesti islama moglo se naići na napretek alegorija i rafiniranosti. U Bagdadu, u vrijeme razvijenoga srednjeg vijeka, u zlatno doba islamske Španjolske, filozofi su se prepirali o ravnoteži između razuma i objave, usavršivši umijeće dvosmislenosti koja im je otvarala silan manevarski prostor, a sve pod krinkom pobožnosti. Došlo je do svojevrsne jednoglasne odluke kako glavnina običnoga puka može ostati pri svojoj vjeri, dok su filozofi i skeptici davali oduška vladavini razuma. No doslovnjaci nisu imali strpljenja za takvo što. Bili su to poluobrazovani ljudi. Znali su čitati tekstove te su nerijetko bili prvi u svojim obiteljima koji su postali pismeni. Pismenost ih je osnažila. Obrazovanje – »nabubavanje« – preobličilo je čitava arapska i muslimanska društva. Nova je generacija sada znala čitati i pisati, no učenje je došlo bez navike i stavova snošljivosti. Elitna kultura – emancipirane žene, odvažni pisci, mladež opčinjena novim oblicima izražavanja – našla se pod prismotrom. Novi provoditelji mogli su držati pod nadzorom tu novu elitu i raskomadati je. Čak i u zemljama s muslimanskom dijasporom, Zapadnoj Europi, a kasnije u Sjevernoj Americi, doslovnjaci su bili budni za podcjenjivanja koja su posvuda tražili i vidjeli. Vjera je postala prenosiva. Britanski su muslimani bili ti koji su prvi zapalili primjerke Sotonskih stihova Salmana Rushdija. Oni su bili ti koji su pružili inspiraciju ajatolahu Ruhollahu Homeiniju, nakon strašnoga rata s Irakom, za izdavanje fetve protiv Rushdija. Mladi prosvjednici 1989. u Bradfordu, pokrajini West Yorkshire, nisu bili čitatelji beletristike. Za njih je bilo dovoljno da čovjek, odgo-

166

FOUAD A. AJAMI

jen u muslimanskoj obitelji, sebi da za pravo suviše slobodno postupati s vjerom. Na isti način, gotovo nepismeni egipatski električar izbo je Nagiba Mahfuza, najvećega pisca u Egiptu i arapskom svijetu, paraliziravši mu 1994. godine ruku kojom je pisao. Električar je bio uvrijeđen romanom u koji nije bio u stanju proniknuti, alegoriju Mahfuza koja je dugo antagonizirala čuvare islamskoga pravovjerja. Tradicionalne starce, oduševljene modernističkim elitama, zamijenilo je njihovo ljutito potomstvo. Islamizam je pružio osjećaj moći i militantne vrline nemirnoj generaciji izloženoj suvremenosti koju ova nije bila u stanju niti »probaviti« niti odbaciti. Demografska eksplozija, u kombinaciji s pismenošću lišenoj kritičkoga propitivanja, dala je maha rastu kulture krhkoga ponosa: mladeži koja veliča svoju vjeru, istodobno se hvatajući ukoštac s njezinom nesposobnošću da obuzda njihove živote ili da ih zadrži u obiteljima. Doslovnjaci su došli na svoje. Za njih nije bilo povratka na udobnu prošlost, a put prema naprijed, u novi svijet, bio je zapriječen njihovim mnoštvom, njihovim materijalnim razbaštinjenjem te samim njihovim nesposobnostima.

Bijeda političkog islama Dovoljno smo naglasili snagu postrojbi političkoga islama. Sve što su bili u stanju poduzeti jest pokrenuti akciju protiv civilizacije koja ih je opkoljavala, a koju nisu mogli niti nadzirati niti zanemariti. Njima nauštrb, bez sumnje, išla je zapadnjačka civilizacija koja ih je iritirala. Bilo je to iz Francuske, iz koje su alžirski islamisti htjeli krenuti u pohod protiv vojnoga i vladajućeg režima. Bilo je to iz Jersey Cityja i Manhattana, iz kojih je slijepi propovjednik Omar Abdel Rahman, zajedno sa svojim sljedbenicima, htio zbaciti režim Hosnija Mubaraka. I bilo je to iz Londona, iz kojega je, telefaksom, iz bilad al-Kufra (nevjerničke zemlje) Muhamed al-Massari, saudijski disident obučen u Njemačkoj sa suprugom Amerikankom, kovao zavjeru protiv dinastije Saud. Taj se disident zarekao iskorijeniti moć i nazočnost »nevjernika« s pijeska Arabije. Ipak, taj se buntovnik prevario – samodostatnost tog pustinjskoga svijeta sada pripada nepovratnoj prošlosti. Gledali smo u nebesa i gledali smo u sveta pisma za objašnjenje privlačnosti političkog islama. Potrošili smo jednu generaciju govoreći o »islamskom fundamentalizmu«, o toj teokratskoj sili koja se pojavila u arapskom svijetu. No, istina leži u materijalnim okolnostima. Teokratska je politika nastupila nakon što je gospodarski rast posrnuo. Kao što mjerodav-

Kako su postali stranci

167

no izvješće Svjetske banke Pravo na budućnost (eng. Claiming the Future) dokumentira, razdoblje 1960.-1985. bilo je zlatno doba gospodarskoga rasta i jednakosti primanja u arapskim zemljama. Smrtnost novorođenčadi prepolovila se, prosječni životni vijek narastao je za deset godina, upis u osnovne škole dramatično se povećao sa 61% 1965. godine na 98% 1985. godine, dok je pismenost odraslih rasla. Razine siromaštva bile su daleko niže od onih u Istočnoj Aziji ili Latinskoj Americi. Cijene goriva su se učetverostručile u tom prijelomnom trenutku 1973. godine – vjerojatno najvećem pojedinačnom prijenosu svjetskoga bogatstva u suvremenoj povijesti. Živjelo se iznad svojih mogućnosti i sposobnosti. Urbanizacija je bila u punom jeku – udio poljoprivredne radne snage pao je s 50% na 30% u razdoblju od tri desetljeća. No, i nadzor urbanog stanovništva nad novodosegnutim blagostanjem bio je slabašan. Kad je, zbog naglog pada cijene nafte sredinom 1980-ih, došlo do duboke recesije, politika panike i ogorčenosti obuzela je novoobrazovano i imućno stanovništvo. Broj stanovnika do tad je rastao godišnjom stopom od 2,7% (najvišom od ijedne regije u razvoju), a radno sposobnog stanovništva 3,3%. U gradovima i ničijoj zemlji u zamci recesije, novourbanizirano stanovništvo živjelo je na rubu živaca. Njihova su djeca bila na raspolaganju politici milenarizma i nemira.

Izgubljena desetljeća U privatnosti vlastitoga jezika, kad »orijentalisti« i ostali »neprijatelji« ne prisluškuju, svojom ekstremističkom beletristikom i poezijom Arapi danas zaokružuju vlastitu tradiciju. Vrte se ukrug pokušavajući naslutiti razloge svojega teškog problema. Oni nisu slijepi pa da ne vide što ih je snašlo. Do njih mogu doprijeti i utješne priče njihovih »stranih prijatelja« o »umjerenosti« koja je u podlozi tih islamskih pokreta, no ipak znaju da tome nije tako. Znaju za muškarce i žene od pera i kulture koji su napustili arapske zemlje i odnijeli svoje poslove i sjećanja prema dalekim obalama. Pjesnik Nizar Qabbani otišao je u London u kojemu je umro 1998. godine. Proslavljeni sirijsko-libanonski kritičar i pisac Adonis otišao je u Pariz, a egipatski filozof Nasr Hamid Abu Zeid zaputio se u Nizozemsku. Arapi su gledali taj prekinuti lančani prijenos između modernizma međuraća i političke i kulturne misli današnjice. Činjenica minulih generacija – odvajanje vjere i politike – iščezla je tijekom jednoga surovoga desetljeća. Alegorijskim rječnikom, muškarci i žene sekularne baštine zaputili su se u sam turath (naslijeđe) u potrazi za svojim predcima – filozofima i misliocima koji su podupirali

168

FOUAD A. AJAMI

vladavinu razuma te imali poštovanja za razilaženja u javnom i intelektualnom životu. Nekoć ponosni na svoje mjesto među narodima, Arapi su itekako svjesni mnoštva autokracija koje ih okružuju. Za političke poretke, koji su prevladavali u nacionalnim državama poput Iraka, Libije i Sirije, prva generacija nacionalista nije se mučila. Suvremena politička tradicija koja je izrodila vladare tih država, koja je izrodila teror u Alžiru, bila je očito tradicija koja je pošla po krivu.

Ubojita tradicija Po četvrti put u 30 godina Arapi su se našli pred trenutkom istine, na prekretnici, koju je ovaj put pred njih postavilo globalno tržište. U mnogo čemu je ova četvrta kriza najteža. Prvi je trenutak istine bio ishod Šestodnevnoga rata iz 1967. Godine, i s njim se spretno izišlo na kraj. Riješen je »arapski hladni rat« između republika i monarhija, šest godina potom započet je novi rat, a prepredeni ibn balad (sin zemlje) Anvar el-Sadat nastavio je koristiti pravorijek toga rata kako bi vlastitu zemlju iščupao iz zatočeništva panarapske politike. Egipat se sa svijetom sporazumio nakon 1973. godine, a međuarapski mir zavladao je do neke mjere. Krutost panarabizma i njegova izazova vladajućim režimima bila je ublažena. Drugu je krizu predstavila Islamska revolucija u Iranu i njezin rat protiv vladajućeg poretka. Arapi su čekali da prođe ova revolucija, kupovali vrijeme i platili žandara u Bagdadu koji je ponudio svoje usluge osobe koja će staviti pod karantenu teokratske potrese. Strategija je upalila. Zanos ove revolucije je splasnuo – pobuna koja nije bila u stanju pružiti sreću vlastitom narodu teško da se mogla izvoziti ostalima. No, ova je strategija imala svoju cijenu. Žandar se okuražio. Treći je izazov došao u vidu Sadama Huseina i njegova nadmetanja za prevlast nad Zaljevom 1990. godine. Gledano unazad, kriza je završila kao rat između lokalnoga despota i stranoga spasitelja (Pax Americane). Koju je istinu donio taj rat, koje su lekcije Arapi morali izvući iz njega – razbijanje legende o arabizmu. Regija je, na pobjedi strane sile, vršila svoju volju, a pet ili šest godina potom, u arapskom su se svijetu pojavile sumnje o spašavanju od strane tuđinca te o tuđinskoj sili koja je izvojevala takvu blistavu pobjedu. Irak je zadobio nove simpatije, a tuđinski se zaštitnik našao pod podmuklom sumnjom. »Svaki stranac među njima slagao je vlastiti bijedni krevet«, pisao je nekoć T. E. Lawrence o Arapima, a velika sila koja je držala stražu pred Zaljevom nije bila iznimka od ovoga pravila. Sila koja je diktatora

Kako su postali stranci

169

ostavila na miru, ali koja je zadržala embargo nad njegovim narodom, nije bila u stanju uvjeriti ostale u svoju mudrost. Osamljenost te strane sile i sumnje o njezinim namjerama razotkrili su se u krizi u ljeto 1996. Godine, kad je Sadam Husein udario po Kurdistanu, po »sigurnoj oazi« koju je američka sila izdvojila za Kurde nakon Pustinjske oluje. Ovaj put, Amerika se našla prepuštena sama sebi. Zemljište se premjestilo: projektili koje se ispaljivalo protiv iračke protuzračne obrane morali su se ispaliti s američkih brodova smještenih u Perzijskom zaljevu i iz bombardera B-52 doletjelih s Guama. Projektili su ispaljeni u nadi da se neprijatelj u Bagdadu neće više javljati. Nitko se nije dao prevariti. Nitko nije vjerovao da će američka sila biti poslana kako bi zbacila s položaja iračkoga vođu. Narodi ovih sumnjičavih zemalja imali su talent za prepoznavanje trenutka kad tuđinci otvaraju vatru iz svojih oružja kao alibi za povlačenje u vlastite zemlje. Četvrta je kriza bila drukčijega kova. Ona ista politička ekonomija koja je pratila arapski svijet tijekom četvrti stoljeća rasta (1960.-1985.) morala je biti uklonjena. Temelji te političke ekonomije – predrasude prema poljoprivredi, zaštićenom tržištu, javnom sektoru, hijerarhijskom obrazovnom sustavu – bili su nagriženi. Ova golema prilagodba novom svijetu morat će se odraditi u nemilosrdnom dobu kapitala. Uvjeti trgovanja okrenuli su se protiv zemalja Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Izvješće Svjetske banke zvonilo je na uzbunu: gospodarstva zemalja Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike stagniraju. Nekih 260 milijuna ljudi tih regija, kažu, izvoze manje industrijskih proizvoda nego pet milijuna stanovnika Finske. Prosječni radnik nije, u realnim iznosima, zarađivao ništa više sredinom 1990-ih negoli 1970. godine. Od privatnoga kapitala koji se slijeva u zemlje u razvoju samo jedan posto dopre do tih zemalja. A kriza se ukorijenila: od 1986. godine dohodak po stanovniku pada dva postotna boda godišnje, što je najveći pad u ijednoj od regija u razvoju. Ni zemlje nafte nisu pošteđene: BDP po stanovniku je između 1980. i 1991. godine padao godišnje za četiri postotna boda. Te su arapske zemlje Zaljeva iscrple svoje strane zalihe, a njihovo se stanovništvo udvostručilo u protekla dva desetljeća. Siromaštvo nije došlo u zemlje nafte, no sposobnost tih država da zadrže svoje ovlasti iz prošlosti i apsorbiraju višak radne snage svojih susjeda došla je svojemu kraju. Za regiju s tako dubokom trgovačkom tradicijom ovaj je gospodarski pad uistinu okrutan prst sudbine. U kulturnoj interpretaciji kojom se gospodarske poteškoće Rusije pripisuju izostanku kapitalističke tradicije ne može se naći uporište kad je riječ o slučaju arapskih zemalja. Kriv-

170

FOUAD A. AJAMI

nja ne leži na svetim spisima i tradiciji, već na javnim politikama. Dio krivnje leži i u društvu državnog vlasništva, subvencijama i protekcionizmu. Rasulo do kojega je dovelo zadnja dva desetljeća ratovanja i nasilja rezultiralo je s otprilike 350 milijardi američkih dolara privatnoga kapitala položenih u inozemstvu, zatvarajući time krug nesreće. Zadnji put kad se doba kapitala umiješalo u muslimanski svijet, njihove birokratizirane države nisu bile u stanju održati se nasuprot političkoj moći i jeftinijoj radnoj snazi Europe. Gušili su se pod teretom stranoga duga, nakon čega je uslijedila politička potlačenost. »Ono bogatstva što imamo potrošimo na nanošenje štete jedni drugima«, rekao je stranom posjetitelju sredinom devetnaestoga stoljeća libanonski emir, u doba kad je europsko gospodarstvo uništavalo tradicijske obrte po Osmanskom Carstvu. Ovakvoj ubojitoj tradiciji kraj tek predstoji. U balansiranju između interesa i strasti, ove potonje sektaške, nacionalističke i etničke u prednosti su. Narodi imaju povijest kakvu zaslužuju i kakvu žele. Arapsko društvo traži od svoje politike zadovoljstva dragocjenija od socijalnog mira i privremenoga blagostanja. Postoji i opasnost gora od potlačenosti u ovom novom dobu kapitala: irelevantnost, opasnost da kapital neće imati interesa u tim zemljama, da njihova radna snaga ne može biti dovoljno produktivna, da njihovi proizvodi neće biti dovoljno konkurentni. Lekcija koja nam daje misliti dolazi iz Alžira: dok na sjeveru i po gradovima bjesni prljavi rat između režimskih »iskorjenitelja« i terorista Naoružane islamske skupine, nastavlja se s radom na naftnim i plinskim poljima Sahare, dok vojska kordonima štiti zonu proizvodnje nafte. Alžirci trebaju posebne propusnice za ulazak na to područje. Čitave bi zemlje mogle biti otpisane i zaboravljene, a njihove sposobnosti premašene u ovom novom dobu globalnoga kapitalizma. Nikakva naklapanja o autentičnosti neće zaustaviti klizanje u zastarjelost. Autoritarna država, nihilistička oporba: srednji je put spržen u dva desetljeća za nama. Vladar koji svojata sve, oporbenjaci koji dižu ruke od svega što su prethodnici izgradili i osigurali. Pod prijetnjom bijede i propadanja, narodi ustrajavaju u svojim poraznim putovima. Tradicija ima svoje metode, gustiš utjeha i alibija štiti je od svijeta. Osim gospodarskoga oporavka, impuls modernizma morat će se učvrstiti želimo li da se uspjeh materijalizira. »Budućnost ne možemo tražiti u pećinama prošlosti i ne možemo graditi budućnost već istesanim kamenjem«, napisao je arapski mislilac Mahmud Amin al-Alim u knjizi o arapskom promišljanju između »autentičnosti« i »globalizacije«. Romansa s islamskom prošlošću je privid, stranputica – romansa koja je popunila

Kako su postali stranci

171

prazninu kad je nacionalna tradicija posrnula, kad su nove klase, poluobrazovane i zbunjene, pokušale pojednostavniti svijet oko sebe. Bilo bi teže igrati na vladara na Bliskom istoku u postislamskoj fazi: u cjelini, njihov sadašnji modus operandi – borba protiv pobunjenika – lakši je od gospodarskih i političkih reforma. Preplašena srednja klasa, očajna da zadrži ono malo svojih kulturnih sloboda protiv islamističke vladavine kreposti i terora, spremna je živjeti s autokratskom vlašću. Reforma arapske političke kulture započet će kad se sustav ograničenoga autoriteta suoči s oporbenjacima s ograničenim, ostvarivim ciljevima – polureformama. Jedna arapska država koja ima najbolje šanse za takvu političku obnovu je Egipat. Upravo ondje, u društvu istinskoga političkog iskustva, prirođenog umjerenjaštva i sigurnosti centralizirane vlasti, politika ograničenja i pragmatizma mogla bi prekinuti začarani krug totalitarne vlasti i nihilističke oporbe. Nađe li Egipat izlaz iz ove dvojbe, Arapi bi mogli imati vlastiti model prilagodljivijega i milosrdnijeg političkoga svijeta. Egipćani su dobru jednu generaciju imali na oku Iran, no nisu se dali zavarati. Teokratsku kulturu Irana nisu priželjkivali. No, bili su čeznutljivi u vezi s vlastitim stanjem, jer duboko u njima leži poštovanje parlamentarne politike koju su poznavali u međuratnim godinama. S engleskoga preveli Dalibor Matić i Dalibor Vrgoč

Aforizmi

Ljudska bića dijele se na dvije kategorije – u jednoj su ljudi, a u drugoj bića.

0

Aforizmi

Ljudski labirint: birajući između poštenja i nepoštenja izabrao je ono što nije gladno. Mudrost nas uči da nije sve u mudrosti. Na mladima svijet ostaje. Bolje nisu ni zaslužili.

0

Utjecaj islama*1 JACQUES ELLUL**

Utjecaj islama na kršćanstvo, to jest iskrivljenje i potkopavanje kojima je izvrgnuto Božje otkrivenje u Isusu Kristu, rijetko se naglašava. A ipak je taj utjecaj bio znatan u razdoblju između devetoga i jedanaestog stoljeća. Odgojeni smo na slici snažnoga i stabilnog kršćanstva kojega napada i u određenom smislu opsjeda islam. Provodeći neograničena osvajanja, s univerzalnim poslanjem sličnim onome kojeg je proklamiralo kršćanstvo, islam je svoje carstvo širio u tri smjera: prema jugu, posebno uz obale u crnu Afriku, doprijevši sve do Zanzibara u dvanaestome stoljeću; prema sjeverozapadu, gdje je pokorio Španjolsku i upao u Francusku sve do Lyonsa s jedne i Poitiersa s druge strane; te prema sjeveroistoku u Malu Aziju i sve do Carigrada. S dolaskom Turaka islam će nastaviti neprekidno prijetiti Balkanu, Austriji, Mađarskoj itd. Slika je manihejska i ratna. Teško je zamisliti dublje kontakte između dvaju neprijatelja u ratu. Kako je islam mogao utjecati na kršćanstvo u ovom trajnom ratnom stanju? Odlična knjiga H. Pirennea Karlo Veliki i Muhamed 2 izvrsno je prikazala gospodarske i političke posljedice ove konstantne vojne prijetnje, no često se naglašava kako nam nedostaju bilo kakve studije odnosa. Iznenađenje je tim veće jer na drugim područjima, primjerice u filozofiji, savršeno dobro znamo da je Aristotelova misao do Europe doprla zahvaljujući prijevodima i komentarima arapskog filozofa Averroesa (dvanaesto stoljeće), a od jedanaestoga stoljeća primjeću* Izvornik: Jacques Ellul, Utjecaj islama u: Potkopavanje kršćanstva, prev. Geoffrey Bromiley (Grand Rapids, MI: Eedermans, 1986.), str. 95-112. 1 Vidi, između ostalih djela, D. Sourdel, L’Islam medievel (Pariz, PUF, 1979.), a o muslimanskom misticizmu M. Eliade, Histoire des croyances et des idees religieuses (Pariz, Payot, 1983.), 3: 283, Islam et Christianisme, posebno izdanje Foi et Vie (1983.). ** Francuski filozof, sociolog, teolog i kršćanski anarhist (1912.-1994.). Uglavnom se bavio proučavanjem tehnološkog društva, kršćanstva i politike. Poznat po tvrdnji da anarhizam i kršćanstvo zapravo slijede jedan te isti cilj. (Le livre de Jonas, L’homme et l’argent, La technique ou l’enjeu du siècle, Propagandes). 2 H. Pirenne, Mahomet et Charlemagne (Pariz, Payot, 1937.).

174

JACQUES ELLUL

jemo i utjecaj Avicenne. Znatan arapski utjecaj također je prepoznat u znanostima kao što su matematika, medicina, agronomija, astronomija i fizika. Sve je ovo općeprihvaćeno i općepoznato. Malo kasnije nepobitan arapski utjecaj primjećuje se u crnoj magiji, magiji općenito, različitim »-manijama«, alkemiji, potrazi za kamenom mudraca, a također i u glazbi (dvanaesto stoljeće). Također je općepoznato da su Arapi imali znatan vojni utjecaj (npr. na konjicu itd.) i da se njihov utjecaj osjećao u određenim tehničkim područjima (navodnjavanje), te u arhitekturi. Napokon, stalno se naglašava da su križarski ratovi i kontakti križara s Arapima donijeli brojne promjene u čitavom nizu područja. Primjerice, određene vrste voća, kao što su trešnje i marelice, donijete su u Francusku. Sve je to vrlo banalno, no barem nam bez sumnje govori da su čak i među neprijateljima koji su prikazivani kao nepomirljivi postojali kulturni i intelektualni odnosi. Dolazilo je do razmjene i znanje je kružilo. Zapravo, čini se da je znanje kružilo samo u jednom smjeru, od islama i arapskog svijeta prema Zapadu, koji je bio znatno zaostaliji i »barbarskiji«3. Dva su područja koja, koliko mi je poznato, još nisu obuhvaćena takvim studijama: pravo i teologija. Ali kako možemo vjerovati ili priznavati ili misliti da je dolazilo do razmjene na intelektualnom, trgovačkom i gospodarskom polju bez ikakvog utjecaja na ove dvije discipline? Priznaje se, primjerice, da su mjenicu gotovo sigurno izmislili Arapi, te da ju je potom usvojio Zapad kako bi olakšao pomorsku trgovinu. No morao je postojati utjecaj i na druga područja. Sklon sam misliti, primjerice, da je pravo kmetstva zapadnjačko oponašanje muslimanskih dhimija. Vjersko pravo također je važno. Uvjeren sam da određeni dijelovi kanonskog prava vuku podrijetlo iz arapskog prava. I to nas, zapravo, dovodi do kršćanstva. Kako možemo zamišljati da je postojao općepoznati i općeprihvaćeni utjecaj islama na filozofiju bez odjeka na teologiju? Svi znaju da 3

Ovo je neke gorljive pristaše islama navelo na žaljenje zbog konačnog poraza i odbacivanja islama. Kakvo bi čudesno civilizirano carstvo bilo uspostavljeno da su pokorili čitavu Europu! Ovo stajalište, koje je u suprotnosti s mišljenjem koje je prevladavalo u povijesti do oko 1950., ljude navodi da zaborave užase islama, stravičnu okrutnost, općenitu upotrebu torture, ropstvo, i potpuni izostanak tolerancije unatoč revnim apostolima koji naglašavaju tolerantnost islama. Ovome ćemo se vratiti kasnije. Ovdje je dovoljno napomenuti da su svugdje gdje je islam stekao snažno uporište jednostavno nestale snažne i vitalne crkve, kao što je ona sjevernoamerička ili ona maloazijska. A sve domaće kulture koje su bile različite, koje su Rimljani i Germani poštovali, iskorijenjene su u područjima koja su pokorili Arapi.

Utjecaj islama

175

je Toma Akvinski rješavao upravo problem sukoba između klasične teologije i Aristotelove filozofije, ali Arapi su u ovom slučaju djelovali kao most. Govorimo o grčkoj filozofiji i kršćanskoj teologiji, no tu grčku filozofiju vjerno su nam prenijeli arapski tumači. Upravo se posredništvom arapske i muslimanske misli taj problem tada nametnuo. Teško da možemo vjerovati da arapski utjecaj nije postojao, osim u pitanjima vezanim uz Aristotela. Nadalje, neprijeporno se primjećuje da su između kršćanstva i islama postojale određene očite zajedničke ili dodirne točke. Obje su religije monoteističke i obje se temelje na knjizi. Također treba naglasiti i važnost koju islam pridaje siromašnima. Svakako, kršćani odbacuju Alaha zbog nijekanja da je Isus Krist sin Božji i ne priznaju da je Kur’an nadahnut Bogom. Muslimani, s druge strane, odbacuju Trojstvo u ime jedinstva, a čitavu Bibliju smatraju pukim predgovorom ili uvodom u Kur’an. U osnovi, Muslimani se prema čitavoj Bibliji odnose kako se kršćani odnose prema hebrejskoj Bibliji. No na ovom zajedničkom temelju nužno dolazi do susreta, rasprava i razgovora, što znači da postoji određena otvorenost. Čak i kad su prisutni odbacivanje i prigovor, pitanje koje se postavlja nemoguće je izbjeći. Čini se da su muslimanski intelektualci i teolozi bili mnogo jači od svojih kršćanskih pandana. Čini se da je islam utjecao na kršćanstvo, ali ne i obrnuto. Nas ovdje ne zanima filozofski problem ni teološki izričaji, koji su u svakom slučaju bili ograničeni na uski intelektualni krug, već nas zanima način na koji islamski utjecaji mijenjaju kršćanske prakse, obrede, vjerovanja, stavove prema životu, sve ono što pripada području moralnih ili društvenih vjerovanja ili ponašanja, sve što čini kršćanstvo. Opet, svi znaju da su francusko Jeruzalemsko Kraljevstvo i francuski vitezovi u Palestini brzo usvojili mnoge manire i običaje koji vuku podrijetlo iz islama. Tako to biva kad se nalaziš na izabranom području i kad si okružen neprijateljima s kojima se želiš boriti. Stoga ću, s jedne strane, ostaviti čistu teologiju i razliku između Tome Akvinskog i biblijske teologije, te utjecaj Aristotela. Bavit ću se drugim problemima. Vjerujem da je duh islama u svakom pogledu suprotan duhu otkrivenja Božjega u Isusu Kristu. Suprotan je samom činjenicom da islamski Bog ne može biti utjelovljen. Ovaj Bog može biti jedino vrhovni sudac koji svime ravna po vlastitoj volji. Apsolutna integracija vjerskoga i političkog prava još je jedna suprotnost. Izraz volje Božje neizbježno se prenosi u pravo. Ne postoji pravo koje nije religijsko, nadahnuto od Boga. I obrnuto, sva volja Božja mora se prenijeti u pravo. Islam je do

176

JACQUES ELLUL

krajnosti doveo tendenciju koja je prisutna i u hebrejskoj Bibliji, no ondje je simbolizira duhovno, a i potom je nadilazi Isus Krist. U islamu se vraćamo na pravni izričaj kao takav. Drugdje sam pokazao kako je dvostruki izričaj »imanja prava« i »objektivnog prava« suprotan otkrivenju. Dakako, to mogu zanijekati samo prvaci prirodnog prava i klasične teologije. Moje uvjerenje je da je ovo otkrivenje ljubavi, kojemu je cilj među nama uspostaviti odnos (same) ljubavi, i koje stoga sve zasniva na milosti i daje model isključivo milostivih odnosa, zapravo dijametralno suprotno pravu, u kojemu se sve mjeri dugovima i potraživanjima (suprotnost milosti) i dužnostima (suprotnost ljubavi). Budući da nismo u kraljevstvu Božjem, ne možemo, dakako, postići ovaj čisti i potpuno transparentni odnos ljubavi i milosti. Stoga je nužno postojanje prava. No na njega ipak treba gledati samo kao na nešto praktično (jer ne možemo bolje) i kao na nužno zlo (koje je uvijek zlo). Ovakvo shvaćanje nema ništa zajedničko sa suprotnim shvaćanjem koje uzdiže pravo, smatrajući ga izrazom volje Bože i pravnim izričajem »vjerskoga« svijeta. U tom shvaćanju pravo je nadmoćna vrijednost. Na kršćane je u prihvaćanju ovog pristupa uvelike utjecalo njihovo rimsko naslijeđe. Vrijednost rimskog prava, kao što smo vidjeli, nisu mogli isključiti ni umanjiti. A onda dolazi veliki povratak s Arapima. Sad između prava i volje Božje imamo blisku vezu. Pravnik je teolog. Teologija postaje koliko pravnom toliko i filozofskom. Pravo upravlja životom u ništa manjoj mjeri nego etika, čak i u većoj. Sve što je vjersko ujedno postaje i pravno. Suci se bave vjerskim pitanjima i pravna filozofija postaje teologija. To daje velik poticaj jurisdikaciji kršćanstva. Kanonsko pravo širi se prema obrascu koji nalazimo u islamu. Ako njime nije sve obuhvaćeno, to je zato jer su feudalni plemići i monarsi bili vrlo neprijateljski raspoloženi prema rastućoj moći Crkve i jer su (svjetovni) običaji pružili snažan otpor ovom posvećivanju. Ali pravni duh prodire duboko u Crkvu, što se, tvrdim, događalo pod utjecajem islama i kao reakcija na islamsko vjersko pravo. Crkva je morala slijediti primjer islama. Nadalje, pravo je oformilo crkvene sudove i dalo im instrumente vlasti. Voljeli bismo da je sve bilo regulirano kanonskim pravom i njihovim sudovima, kao u muslimanskom svijetu. Crkva bi voljela imati isključivu moć. Ali u islamu je postojala neraskidiva veza između vjerskog prava i političke moći. I na ovom području je predodžba koja je uvedena s konstantinizmom, kao što smo vidjeli, dobila nov poticaj od islama. U islamu je svaki politički poglavar ujedno i poglavar

Utjecaj islama

177

vjernika. Nema odvojenosti Crkve i političke moći. Politički poglavar je i vjerski. On je predstavnik Alaha. Njegovo političko, vojno i drugo djelovanje božanski je nadahnuto. Sve je ovo poznato u Europi. Kralj ili car si ne uzima samo ovlast svjetovne ruke Crkve, već i duhovnu moć. Želi priznanje da je njega osobno izabrao Bog, da je njega postavio Svevišnji. Treba mu proročka riječ i moć čudotvorca. Njegova riječ i njegova osoba moraju biti sveti. Dakako, neke od ovih tendencija bile su prisutne i prije islama. Nije nevažno, međutim, da su se ova teologija, liturgija i poimanje carstva najprije razvili u Bizantu nakon prvih dodira s islamom, a tek kasnije se proširili na Zapad. Carska moć postala je vjerska ne samo u savezu s Crkvom već također i pod utjecajem islama, koji je bio teokracija u znatno jačoj mjeri nego što je to sa Zapadom ikad bio slučaj: teokracija u kojoj je Bog uistinu jedini kralj, ali politički poglavar je istinski predstavnik Božji na zemlji, pa imamo ono što je ispravno opisano kao »laička teokracija« bez vjerskih organizacija, svećenstva ili crkvene institucije – situaciju kojoj se treba radovati, jer implicira da je samo politička moć vjerska. Islam ne poznaje dvojstvo Crkve i države sa sukobima koje ono nosi i s ograničenjima koje ono nameće političkoj moći. Stoga možemo savršeno razumjeti želju ili iskušenje zapadnjačkih kraljeva i careva da budu jedini predstavnici Božji na zemlji i na taj način odu mnogo dalje od Konstantina. Formula prema kojoj je car »biskup izvana« nije im bila dovoljna. Siguran sam da je islamski model pridonio osamostaljenju kraljeva i njihovim pokušajima da od četrnaestoga stoljeća uspostave Crkvu koja bi bila u potpunosti ovisna o političkoj moći. Dakako, tim argumentom se nisu mogli poslužiti u velikoj raspravi. Kakvo bi to priznanje bilo kad bi rekli da su im uzor bili oni užasni nevjernici! Ova velika važnost političke moći, naravno, ide ruku pod ruku s važnošću i slavljenjem rata kao načina širenja vjere. Takav rat dužnost je svih muslimana. Islam mora postati univerzalan. Pravu vjeru, ne moć, treba donijeti svim ljudima uz pomoć svih raspoloživih sredstava, uključujući i vojnu silu. To čini političku moć važnom, jer je ona po svojoj prirodi ratna. Ove dvije stvari u uskoj su međusobnoj vezi. Politički poglavar ratuje u ime vjere. Stoga je ujedno i vjerski poglavar, a kao jedini predstavnik Božji mora se boriti za proširenje islama. Ova golema važnost rata danas je potpuno zanemarena u intelektualnim krugovima koji se dive islamu i ponovno ga žele uzeti za uzor. Rat je urođen islamu. Upisan je u njegovu učenju. Rat je činjenica islamske

178

JACQUES ELLUL

civilizacije i ujedno i vjerska činjenica; nemoguće je razdvojiti jedno od drugoga. To je u skladu s islamskim konceptom Dhar al-harba, prema kojemu je sudbina cijelog svijeta da postane muslimanski kroz arapska osvajanja. Za sve ovo postoje ne samo teološki nego i povijesni dokazi. Propovijedanje islama jedva da je počelo kad su započela neposredna vojna osvajanja. Između 632. i 651. godine, u dvadeset godina nakon prorokove smrti, uslijedio je munjeviti osvajački rat s invazijom Egipta i Cirene na zapadu, Arabije u središtu, te Armenije, Sirije i Perzije na istoku. U sljedećem stoljeću pokoreni su čitava sjeverna Afrika i Španjolska, zajedno s Indijom i Turskom na istoku. Sva ova osvajanja nisu postignuta svetošću, već ratom. Kršćanstvo se tri stoljeća širilo propovijedanjem, dobrotom, primjerom, moralnošću i potporom siromašnima. Kad je carstvo postalo kršćanskim, kršćani jedva da su tolerirali rat. Rat je bio upitan i nepovoljno ocjenjivan čak i kad ga je vodio kršćanski car. Često je osuđivan. Kršćani su optuživani za podrivanje političke sile i vojne moći carstva iznutra. U praksi, kršćani su prema ratu ostali kritični sve dok na scenu nije stupila blistava slika svetog rata. Drugim riječima, bez obzira na sva zvjerstva počinjena u ratovima koje su vodili takozvani kršćanski narodi, rat je uvijek u osnovi bio u suprotnosti s evanđeljem i kršćani su toga uvijek bili manje ili više svjesni. Osuđivali su rat i propitivali ga. Nasuprot tomu, u islamu rat je oduvijek smatran pravednim i predstavljao je svetu dužnost. Rat čiji je cilj bilo preobraćenje nevjernika bio je pravedan i legitiman jer je islam, kako ponavlja muslimanska misao, jedina vjera koja savršeno odgovara prirodi. U svojemu prirodnom stanju svi bismo bili muslimani. Ako nismo, to je zato jer smo zastranili i udaljili se od prave vjere. Kad ratuju kako bi druge narode prisilili da postanu muslimani, vjernici ih privode natrag njihovoj pravoj prirodi. Osim toga, ova vrsta rata je džihad, sveti rat. Nemojmo griješiti, riječ džihad ima dva komplementarna značenja. Može označavati duhovni rat, moralni rat koji se odvija unutar svakog pojedinca. Muslimani moraju ovaj rat voditi u sebi, boreći se protiv demona i sila zla kako bi postigli veću poslušnost Božjoj volji u svojoj borbi za savršenu pokornost. No istovremeno i u savršenom skladu s prvim značenjem, džihad je ujedno i rat protiv vanjskih demona. Kako bi se širila vjera, potrebno je uništiti lažne vjere. Ovaj rat je, dakle, uvijek vjerski rat, sveti rat. Sad imamo dva vrlo snažna utjecaja islama na kršćanstvo. Prije osmog stoljeća kršćanstvo gotovo nikad nije tvrdilo da je otkrivenje u

Utjecaj islama

179

skladu s prirodom. Tradicija, temeljena na Bibliji, zauzela je suprotno stanovište. Priroda je posrnula, tijelo je izopačeno, ljudi su sami po sebi, u svojemu prirodnom stanju, grešnici i nevjernici. Dakako, shvaćam da su se crkveni oci već susreli s problemom kontradikcije između biblijskih tvrdnji i, primjerice, grčke filozofije, čije određene struje predstavljaju prirodu kao uzor koji treba slijediti. Ali priroda nikad nije brkana s biblijskim otkrivenjem. Čak su se i oni koji su dopuštali da bi priroda mogla imati određene pozitivne vrijednosti uvijek istodobno i ograđivali od pokvarenosti prirode. Vjerujem da je upravo muslimansko poistovjećivanje prirode s islamom kršćanima hitno nametnulo pitanje mogu li nevjernicima dopustiti takvu tvrdnju i ne bi li i sami za vlastitu vjeru trebali ustvrditi nešto slično. Kao što je dobro poznato, teologije od jedanaestog stoljeća nadalje imaju tendenciju povezivanja prirode i otkrivenja kako bi u prirodi pronašle izvor otkrivenja (kao što je to slučaj, primjerice, s Denisovom dvosmislenom tvrdnjom o svjetlu), kako bi razvile »prirodnu« teologiju, kako bi pokazale da Pad nije radikalan ni potpun, te kako bi potom to dvoje uskladile u prirodi koju upotpunjuje milost u svojstvu natprirode. Veliko odstupanje kršćanske misli i teologije od biblijskog otkrivenja u slučaju prirode, dakle, ima barem dva izvora: Grke i Arape. Po mojemu mišljenju, potonji je u konačnici važniji. Ova orijentacija odmah nas vodi k istim zaključcima do kojih smo došli što se tiče islama. Ako se priroda i otkrivenje podudaraju, samo kleta slijepost vodi nepriznavanju Boga (kršćanskoga Boga, dakako!). Jer čovjek samo treba otvoriti oči i pogledati u prirodu kako bi vidio Boga. Čovjek samo treba spoznati sebe kako bi razabrao istinsku vjeru. Ako nije voljan učiniti tako jednostavne stvari, on je krivac. Čim kršćanstvo postaje vjera koja je podudarna prirodi, javlja se potreba da se ljude prisili da postanu kršćani. Na taj način oni će se vratiti svojoj pravoj prirodi. Dolazi do prvih prisilnih obraćenja. Slavna priča o tome kako je Karlo Veliki prisilio Sase na obraćenje pod prijetnjom smrću tek je oponašanje prakse koju je islam provodio već dva stoljeća. Ali ako rat sada za cilj ima obraćenje na kršćanstvo, vidimo da on vrlo brzo poprima obilježje svetoga rata. To je rat koji se vodi protiv nevjernika i heretika (znamo kako je nemilosrdno islam ratovao protiv heretika u vlastitim redovima). Ali ideja svetog rata proizlazi izravno iz muslimanskog džihada. Ako je potonji sveti rat, očito je da i rat protiv muslimana u obranu ili spas kršćanstva također mora biti sveti rat. Ideja svetog rata nije podrijetlom kršćanska. Carevi je nikad nisu promicali prije pojave islama.

180

JACQUES ELLUL

Povjesničari su pola stoljeća proučavali križarske ratove u potrazi za drugim objašnjenjima osim blesave teorije u koju se prije vjerovalo, a koja odgovara govorima i propovijedima, prema kojoj je cilj rata bio osvojiti sveta mjesta. Dokazano je da su križarski ratovi imali gospodarske ciljeve ili da su ih pokretali pape iz različitih političkih motiva, kao što je osiguravanje papinske prevlasti iscrpljivanjem kraljevstava ili jačanje oslabljenog jedinstva Crkve, ili da su križarski ratovi kraljevima služili kao instrument za uništenje plemstva koje je osporavalo njihovu moć, ili da su ih poticali bankari iz Genove, Firence i Barcelone kako bi križarima mogli posuđivati novac i ostvarivati ogromne profite i tako dalje. Postoji, međutim, jedna radikalna činjenica, a to je da je križarski rat oponašanje džihada. Križarski rat tako uključuje jamstvo spasenja. Tko pogine u svetom ratu, ide ravno u raj, a isto se odnosi i na svakoga koji sudjeluje u križarskom ratu. To nije slučajnost, već točan ekvivalent. Križarski ratovi, kojima se nekoć divilo kao izrazu apsolutne vjere, a u današnje vrijeme su predmet optužbi protiv Crkve i kršćanstva, muslimanskoga su, a ne kršćanskog podrijetla. Ovdje susrećemo strašnu posljedicu i potvrdu poroka koji je već izjedao kršćanstvo: nasilja i želje za moći i vlašću. Borba protiv opakog neprijatelja istim sredstvima i oružjima neizbježivo vodi k poistovjećivanju s rečenim neprijateljem. Zla sredstva neizbježivo će iskvariti pravednu svrhu. Nenasilje Isusa Krista pretvara se u rat u sukobu s ratom koji vodi neprijatelj. Kao i neprijateljev rat, i ovaj postaje sveti rat. I tu imamo jedno od glavnih iskrivljenja vjere u Isusa Krista i kršćanskog života. Ali treba otići korak dalje. Jednom kad kralj postane predstavnik Božji na zemlji i kad rat postane svet, nužno se nameće još jedno pitanje. Ako rat nije svet, što je onda? Čini se da si kršćanski carevi Rima nisu postavljali to pitanje. Oni su morali braniti carstvo. To je bilo sve. Naravno, to se pitanje nije postavljalo ni u razdoblju prodora germanskih kraljevstava. Rat je u tom razdoblju bio činjenica, trajno stanje. Nitko ga nije pokušavao opravdati. Ali s muslimanskom idejom svetog rata rodila se ideja da rat može biti dobar čak i ako nije motiviran vjerskim namjerama, pod uvjetom da ga vodi zakoniti kralj. S vremenom je prihvaćeno gledište da se politička moć mora baviti ratom, a ako je ta moć kršćanska, da vladar mora slijediti određena pravila, usmjerenja i kriterije ako želi djelovati kao kršćanski vladar i voditi pravedan rat. I tako započinje beskonačna debata o uvjetima pravednog rata, od Gracijanova dekreta do svetog Tome. Sve ovo potječe iz prvoga nagona prema svetom ratu, a muslimanski primjer je bio taj koji je, na kraju,

Utjecaj islama

181

nadahnuo ovo strašno poricanje koje je s vremenom postalo krivnjom čitavog kršćanstva. Još nam preostaje istražiti jednu bitno drukčiju subverziju. Tiče se pobožnosti i odnosa s Bogom. U njoj vidimo utjecaj koji smo već prolazno spomenuli. Smatra se da se svako dijete rađa kao musliman jer je islam u savršenom skladu s prirodom. Učenjaci tvrde da ovo dijete, koje je po prirodi musliman, zbog lošeg utjecaja svojega »kulturnog« okruženja zastranjuje od istine i postaje židovske ili kršćanske vjere ili bezvjernik. Evanđeoska misao polazi od potpuno suprotnoga gledišta. Kršćanin se postaje isključivo preobraćenjem. Naše staro biće, koje je po svojoj prirodi iskvareno, mijenja se djelovanjem Duha Svetoga, koji od nas čini nova bića. Isključivo preobraćenje, svjesno i priznato, pri kojemu postoji priznanje na usnama i vjera u srcu, stvara kršćanina. Ovo novo rođenje, koje se razlikuje od prirodnog rođenja, potvrđuje se vanjskim znakom krštenja, koje podrazumijeva izričito priznanje vjere. Međutim, s vremenom ovo strogo gledište slabi. Crkveni oci analiziraju sakramente i razvija se tendencija prema shvaćanju opus operatum. Sakrament je bitno djelotvoran. Krštenje prestaje biti znak milosti preobraženja i postaje samo po sebi instrument spasenja. Stoga, ako želimo da djeca, koja su po prirodi prokleta zbog prijenosa istočnoga grijeha, budu spašena, moramo ih krstiti odmah po rođenju kako bismo izbjegli rizik da umru prije krštenja. Spasenje, u tom slučaju, dolazi gotovo u trenutku rođenja. U isto vrijeme dok revidiramo svoja stajališta o prirodi, koja se sad više ne smatra korijenski lošom, širi se uvjerenje da je duša »prirodno« dobra i spašena, da postoji tek smetnja, mana, te da je istočni grijeh tek prepreka koja se prevladava krštenjem. Vrlo brzo se širi formula prema kojoj je duša po svojoj prirodi kršćanska, što je pandan muslimanskom gledištu. A ideja da je vjera prirodna, da se kršćansko stanje postiže naslijeđem, da je biti kršćanin zapravo neka vrsta društvenog statusa koja istovremeno uključuje članstvo i u Crkvi i društvu (kao što je izopćenje isključenje istodobno i iz Crkve i iz društva) dijametralno je suprotna učenju Isusa Krista. Moramo insistirati da se u tom smislu kršćanstvo nameće Crkvi i da je ovo uvjerenje točna kopija muslimanskog učenja. Jednom kad je prihvaćena teorija da je »duša po svojoj prirodi kršćanska«, društvo se mora sastojati od kršćana. Nema alternative. Već je u kršćanskih careva postojao impuls u tom smjeru, no muslimanski primjer se pokazao odlučujućim. Svaki put nailazimo na isti refren. Prisutna je potreba da se islam nadmaši, a to znači oponašati ga.

182

JACQUES ELLUL

A sada moramo reći da je to potpuna suprotnost onome što nalazimo u evanđeljima i u svetoga Pavla. Time se poništava jedinstvena iskupiteljska vrijednost smrti Isusa Krista. Ako ljudska priroda nije u potpunoj nemogućnosti da pristupi Bogu, ako je prirodno u harmoniji s voljom Božjom, koji je onda smisao smrti Isusa Krista? Onda uopće nije bilo potrebno da Bog dođe među nas i da se Isus pokori Očevoj volji do te mjere da je prihvatio smrt zbog zla koje je zavladalo ljudskom rasom. Našu nemogućnost da budemo u skladu s Bogom pokazuje činjenica da odbacujemo sveto i dobro, ljubav i istinu u osobi Isusa Krista. Oponašanje islama nenamjerno smrt Isusa Krista lišava njezine najveće ozbiljnosti. Na području odnosa s Bogom u kršćanstvu je utjecaj islama vidljiv u još dvije stavke: u misticizmu i u pokornosti. Misticizam u osnovi nije kršćanski. Rekao bih čak da je u svojemu konačnom obliku više antikršćanski. Znam da će to u nekim krugovima izazvati bol i ljutnju. Međutim, u Bibliji ne nalazim gotovo nikakve primjere mistika. Pavao aludira na vlastito iskustvo. Poznavao je čovjeka koji je bio uzdignut u treće nebo, ali nije znao reći je li uzdignut zajedno sa svojim tijelom ili bez njega. Međutim, nije se namjerno želio sjediniti s Bogom. Nije se vlastitom voljom kretao prema gore. Gore ga je odnijela vanjska sila, poput vatrene kočije koja odnosi Iliju ili ruke Božje koja podiže Danijela. Ništa više. U Starom zavjetu nalazimo proroke, a u Novom zavjetu apostole. U nabrajanju duhovnih darova nema spomena mističkih darova. Govori nam se da oponašamo Isusa Krista, ali ne da postignemo jedinstvo s Bogom mističkim uzlaskom. Kad se apostolima daje duhovna moć, to se čini uz pomoć plamenih jezika koji se spuštaju s nebesa. Ne postavlja se pitanje jedinstva s Bogom. Jedino je Isus Krist u potpunom jedinstvu s Bogom. Takvo jedinstvo postiže se jer Bog silazi k nama, a ne našom duhovnom snagom ili psihološkim djelovanjem ili bilo kakvim drugim pokušajem da se uspnemo k njemu. Ideju mogućeg jedinstva s Bogom isključuje otkriće kerubina koji priječe povratak u raj. Kao što sam mnogo puta rekao, ne postoji mogućnost uzlaska k Bogu niti pristupa Bogu. A upravo je to ono čemu mistici strastveno teže. Oni žele jedinstvo s Bogom. Imaju disciplinu. Slijede put do unutarnje praznine gdje je duša ispunjena Duhom Svetim i otvara se pristup Bogu. Ovo je potpuna suprotnost biblijskom učenju. Suprotnost postaje još radikalnija ako prihvatimo uobičajenu etimologiju prema kojoj riječ »mistik« dolazi od glagola »muein«, koji znači biti nijem ili bez riječi. Kako to može biti kad je djelo Božje isključivo

Utjecaj islama

183

djelo Riječi? Bog govori i poziva nas da svjedočimo Riječju. Veće proturječje teško da se može zamisliti. Sva mistička iskustva su zapravo neizreciva i Pavao je apsolutno protiv bilo čega sličnoga. Ako slijedimo Isusa, ne trebamo gledati u nebo (»Zašto gledaš u nebo?« itd.), već biti na zemlji i konkretno živjeti volju Božju učinjenu u Isusu Kristu. Misticizam je, međutim, temeljni aspekt muslimanske vjere. Nema sumnje da tu postoji određena veza s Orijentom. Znamo u kojoj mjeri ljudi teže ekstatičkim i mističnim fenomenima, rabeći droge i somatske tehnike kako bi postigli to apstraktno znanje – to stapanje s Bogom. Postovi, iscrpljujući plesovi, potpuna tišina, hašiš i tako dalje – sve je dobro ukoliko vodi spoju s Bogom. Velikih muslimanskih mistika ima u izobilju. Prije susreta s islamom mogu se uočiti određene mističke tendencije u kršćanstvu, posebno trend koji proizlazi iz gnosticizma ili neoplatonizma. Ali na ove tendencije gledalo se sa sumnjom i one nisu bile slavljenim dijelom kršćanskog života niti Crkve. Nasuprot tomu, misticizam je s islamom izravno povezan i dio je njegova duhovnog razvoja. Nemojmo griješiti; kad govorim o želji da se uspne do Boga, tu nije riječ niti o ponosu niti o osvajanju, jer mistici na sebe gledaju kao na objekte uništene u Bogu. Ali i ovdje je biblijska orijentacija vrlo različita. Nadalje, ne tvrdim da je utjecaj islama jedini utjecaj na ovom području. Tvrdim da je utjecaj islama odigrao odlučujuću ulogu u razvoju misticizma kao izraza kršćanske vjere. Drugi vid, koji držim najznačajnijim, nije uopće stran prvome. Islam znači pokornost (volji Božjoj). Baš kao što mistici niječu sebe kako bi načinili mjesta za Boga, istu religijsku orijentaciju imaju i muslimani. Ne radi se samo o poslušnosti već i o pokornosti. Na prvi pogled čini se da je to potpuno u skladu s biblijskim otkrivenjem. Znamo koliko važnu ulogu u suvremenoj pobožnosti igra formula mektoub, zapisano je. Moramo se pokoriti suverenoj, unaprijed postojećoj, vječnoj i nepromjenjivoj volji Božjoj. Čitava povijest, svi događaji u povijesti i sve što se događa u životu svakog pojedinca odlučeni su i određeni unaprijed i zapisani od Boga. U stvarnosti ovo je potpuna suprotnost onome što nam se govori o biblijskom Bogu, koji nam daje slobodu, dopušta nam da stvaramo vlastitu povijest i koji s nama polazi na manje ili više nečuvene avanture koje izmišljamo. Ovaj Bog nije Providnost (koja nikad nije biblijska riječ). On nikad nije determinativni uzrok ili neumoljivi upravitelj događaja. Biblijski Bog je taj koji neprestano vraća našu ljudsku slobodu kad uvijek iznova padamo u ropstvo. Neprestano se s nama upušta u dijalog, ali s isključivom svrhom da nas upozori što je dobro, ali samo da nas potakne na oprez, da nas poveže sa svo-

184

JACQUES ELLUL

jom voljom, nikada da nas prisili. Tendencija vjere u Boga koji je kao svemoguć također i sveznajući (čime se pretpostavlja da je sve već rečeno) također je već bila prisutna u kršćanskom razmišljanju kad su u njega prodrli određeni elementi grčke misli. No ipak su isprva uvijek dominantne teme bile spasenje i ljubav. Vjerujem da je upravo strogoća muslimanske pobožnosti kršćane odvela ovim putem. Ako Božju svemoć nadredimo njegovoj ljubavi i autonomiji, a njegovu transcendentnost inkarnaciji i oslobođenju, u tom slučaju na njegovo sveznanje gledamo kao na zapisivanje povijesti i događaja u već uspostavljenoj događajnoj vezi koja je nepromjenjiva i neizmjenjiva, a sve se to događa jednim udarcem. U tom slučaju ne trebamo ulaziti u dijalog s Bogom ili u monolog poput Jobova, koji zahtijeva odgovor od Boga, već se jednostavno trebamo pokoriti nepromjenjivoj i, u pravom smislu riječi, neljudskoj volji Božjoj. Čitava Biblija, kako u Starom zavjetu, tako i u evanđeljima, govori nam da ne postoji sudbina. Sve to zamjenjuje ljubav i otuda dolazi radosna sloboda koju su iskusili prvi kršćani. Međutim, sudbina se postupno i podmuklo vraća. Priznajem da su i ovdje opet popularna vjerovanja očuvala rimsku ideju fatuma i da se ideja oslobođenja od sudbine teškom mukom ukorijenila. Također priznajem da je filozofska misao teologe usmjerila na probleme ovog tipa: ako je Bog svemoguć i ako on je on taj koji sve čini (usp. pogrešku u prijevodu Mateja 10:29), u tom slučaju on nije samo causa sui već i uzrok uzroka… i pred njim je ne samo prošlost već i budućnost. Stoga za Boga naša budućnost već postoji. Mi ništa ne živimo, ništa ne gradimo i ništa ne možemo promijeniti. Treba razumjeti, međutim, da su ovo logička pitanja koja nemaju nikakve veze s onime što nam otkriva Biblija. Ova logika teži asimilaciji biblijskoga Boga u rimske predodžbe o Bogu. Kako bi se ujedinili ostaci popularnog vjerovanja i filozofske dedukcije, bio je potreban tek određeni vanjski doprinos. Mišljenja sam da je taj doprinos dao islam sa svojim specifičnim konceptom svemogućeg Boga koji zadržava tek jedan aspekt hebrejskog Boga i apsolutizira ga. Odsad nadalje sudbina i božansko sveznanje spojeni su. Vjernici mogu živjeti u savršenom miru znajući da je sve zapisano unaprijed i da ništa ne mogu promijeniti. Sama formula »zapisano je« mogla je doći samo iz religije temeljene na knjizi. A ipak hebrejska Biblija i evanđelja nikad ne koriste takvu formulu. Zahvaljujući njoj, ideja predestinacije koja je već opsjedala filozofsku i kršćansku misao dobila je svoju potvrdu, silom se nametnula i s vremenom obuhvatila dvostruku predestinaciju (u Calvina), koja, željeli mi to ili ne, biblijskog

Utjecaj islama

185

Boga preobražava u sudbinu, Ananke itd. A to potječe iz muslimanske misli. Jer nisu samo povijesni događaji zapisani unaprijed. Isto vrijedi i za vječno spasenje (ili propast). S vremenom će ovo uvjerenje postati dominantnim u dobrom dijelu kršćanstva, a poganstvo će ga ponovo ujediniti sa svojim vjerovanjem u sudbinu. Naposljetku treba u obzir uzeti i neke malo drukčije doprinose islama koji se ne odnose izravno na područje teologije, ali utječu na određene društvene implikacije vjere koje su u svakom pogledu nepodudarne s kršćanskom etikom. S jednom od njih već smo se susreli: svetim ratom. Druga je položaj žena, o kojemu neću ovdje detaljnije govoriti jer sam ga već proučio drugdje. Još jedna poteškoća koja se u ovom smislu javlja u islamu jest da suvremeni muslimani tvrde da su žene u svakom pogledu jednake muškarcima i potpuno slobodne, te da je islam djelovao kao pokret za emancipaciju žena. A ipak možemo otići tako daleko da ustvrdimo da nigdje žene nisu bile u tako podređenom položaju kao na muslimanskom teritoriju.4 Brakovi su dogovarani za male djevojčice, u siromašnim obiteljima žene su svedene na robove muškaraca, a u bogatima su završavale u haremima, nisu imali nikakva prava ni imovinu – sve je to nedvojbeno. Nadalje, dobro poznato pitanje imaju li žene dušu (Crkva se našla u problemima zbog postavljanja ovog pitanja i mnogi su pogrešno tvrdili da se u jedanaestom i dvanaestom stoljeću govorilo da žene nemaju dušu) zapravo je pitanje koje su postavili muslimanski teolozi. Prije nego što su ovo pitanje postavili arapski teolozi, u kršćanskom svijetu nitko nije sumnjao u žensku dušu. Ustvari, unatoč antikršćanskoj bajci koja se s velikim zadovoljstvom širi u inozemstvu, slavni koncil u Maconu (585. godine), koji se često spominje u ovom kontekstu, nije se tim pitanjem uopće bavio, kao što je H. Leclerq neopozivo dokazao u svojemu članku Dictionnaire d’archeologie chrétienne. Ova polemička legenda zasniva se isključivo na nekoliko pogrešno protumačenih redaka Grgura Turskoga o toj temi, u kojima se raspravlja o pitanju čisto gramatičke prirode: Je li riječ homo generički termin koji se također može odnositi i na žene (pri čemu je odgovor potvrdan), a uopće se ne dotiče teološkog pitanja jesu li žene ljudska bića koja posjeduju duše? Ni kršćanstvo ni Crkva nikad nisu nijekali da žene imaju dušu. Osim toga, položaj žena pogoršao se jedino u zapadnim zemljama pod 4

Usporedi izvrsnu studiju G. Bousqueta L’ Ethique sexuelle de l’ Islam (Pariz, Maison-neuve, 1966.). Prorokova vlastita praksa nije bila pretjerano prosvjetljujuća za žene, a muslimanima se govori da trebaju u svemu oponašati Proroka.

186

JACQUES ELLUL

muslimanskom vlašću. Nemoguće je detaljno se pozabaviti ovim pitanjem, ali odgovor na ovo pitanje morao bi biti u skladu s tvrdnjama koje sam ovdje iznio. Moram priznati da se u kršćanskoj povijesti u još dva područja dogodio nevjerojatno žalostan zaokret. Prvo se tiče ropstva. Ropstvo je u Rimskom Carstvu nestalo pod kršćanskim utjecajem, ne odjednom, ali postupno (što nije bila posljedica tehničkih napredaka, kao što se danas često tvrdi). Ropstvo je preživjelo, međutim, u udaljenijim krajevima Karolinškog Carstva. Možemo primijetiti da su u međuvremenu postojale dvije struje, od kojih je jedna dolazila sa sjevera (Slaveni), a druga sa Sredozemlja. Riječ je, ipak, o zanemarivim i kratkotrajnim pojavama. Općenita teza da u kršćanstvu više nije bilo ropstva stoji. Stoga je tvrdnja da su »svi u francuskom kraljevstvu slobodni« bila točna, a dopuštalo se čak (iako možda samo teoretski) da je rob smatran oslobođenim čim bi stupio nogom na francusko tlo samim činom dolaska u Francusku. To je u potpunosti u skladu s kršćanskom mišlju. A ipak od petnaestog stoljeća s razvojem znanja o Africi, a posebno u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, imamo poznatu i stravičnu povijest porobljavanja Afrikanaca, koji su otimani iz svojih zemalja i prevoženi u Ameriku. Kakve su samo optužbe iznijete protiv »kršćanstva« i zapadne civilizacije! I to s potpunim pravom! Kako je samo olako shvaćeno otkrivenje u Kristu, koje bi ropstvo zabranilo u potpunosti, u korijenu i bez zadrške. I posljednje područje je kolonizacija. Posljednjih trideset godina neki su kršćanstvo napadali i zbog poticanja kolonijalizma. Kršćani su optuživani za invaziju čitavog svijeta i opravdavanje kapitalističkog sustava. Uvjerenje da su misionari utirali put trgovcima postalo je tradicionalno. Nema sumnje da u svemu tome ima istine. Nema sumnje da ozbiljni i savjesni kršćani nikad nisu trebali pristati na invaziju na narode Trećeg svijeta, na otimačinu njihovih zemalja, na njihovo svođenje na polurobove (ili na njihovo istrebljenje), te na uništenje njihovih kultura. Sud je porazan za nas. Las Casas je potpuno u pravu. Ali tko je izumio kolonizaciju? Islam! Neprijeporno je tako! Neću ponovno ulaziti u pitanje rata ili uspostave kraljevstava u Africi kojima su dominirali Arapi. Ovdje ću se pozabaviti temom kolonizacije, prodora u druge zemlje vojnim sredstvima, podvrgavanjem pokorenih naroda uz pomoć ugovora koji ih sile da čine točno ono što vladari žele. U islamu susrećemo dvije metode prodora, trgovačku i vjersku. Situacija je upravo onakva kakva će biti u zapadnjaka pet stoljeća kasnije. Muslimanski misionari preobraćuju Afrikance na

Utjecaj islama

187

islam svim raspoloživim sredstvima. Nitko ne može poreći da njihova intervencija ima potpuno iste učinke kao i intervencija kršćanskih misionara: uništenje neovisnih religija i kultura afričkih plemena i kraljevstava. I ne smijemo poduprijeti glupi argument da je tu riječ o unutarnjem problemu afričkog svijeta. Muslimani su na sjever dospjeli osvajanjem, a Arapi su bijelci. Muslimanski misionari doprli su sve do Zanzibara, a u Angoli su u muslimansku orbitu uveli afričke narode koji nisu bili pokoreni ili podjarmljeni. Druga metoda je trgovina. Arapski trgovci putuju mnogo dalje od vojnika. Čine gotovo isto što će zapadnjaci činiti pet stoljeća kasnije. Osnivaju trgovačke postaje i razmjenjuju s lokalnim plemenima. Nije nevažno da je jedna od roba koju su tražili u desetom i jedanaestom stoljeću bilo zlato. Arapi su zlatom trgovali u Gani, južno od Nigera i na istočnoj obali prema Zanzibaru. Kad se kaže da su se zapadnjaci u petnaestom stoljeću vodili željom za zlatom, samo su slijedili primjer islama. Tako je arapski mehanizam kolonizacije poslužio kao uzor Europljanima. Da zaključimo, neka bude jasno da ne pokušavam opravdati postupke Europljana. Ne pokušavam prebaciti krivnju i ustvrditi da su krivci muslimani, a ne kršćani. Moj cilj je pokušati objasniti određena iskrivljenja kršćanskog ponašanja. Uzor za njih pronašao sam u islamu. Kršćani nisu izmislili sveti rat ni trgovinu robljem. Njihova velika krivnja leži u oponašanju islama. Katkad je tu bila riječ o izravnom oponašanju slijeđenjem islamskog primjera. Katkad je bila riječ o obrnutom oponašanju, pri čemu su kršćani činili isto što i muslimani u pokušaju da se obrane od islama, kao što je to bio slučaj s križarskim ratovima. Bilo kako bilo, tragedija je u tome što je Crkva potpuno zaboravila istinu evanđelja. Preokrenula je kršćansku etiku naglavačke u korist nečega što se vrlo očito doimalo mnogo učinkovitijim načinom djelovanja, jer je u dvanaestom stoljeću i kasnije muslimanski svijet nudio blještavi primjer civilizacije. Crkva je zaboravila autentičnost otkrivenja u Kristu kako bi se bacila u potjeru za istom opsjenom. S engleskoga preveo Dalibor Matić

Aforizmi

Zmije nikada ne smiju imati odrješene ruke.

0

Aforizmi

Nadam se da se nadam dovoljno. Osveta siromaha – posvuda šire teoriju da novac bogataše ne čini sretnim. Pred njima je lijepa karijera. Još samo da se odluči kome će se prodati.

0

Doktrina džihada* MAJID KHADDURI**

Značenje džihada Pojam džihad izvodi se iz glagola džahada (apstraktna imenica, džuhd) sa značenjem »truditi se«1. Njegovo pravno-teološko značenje odnosi se na ulaganje vlastitih napora na Alahovu putu, odnosno, na širenje vjere u Alaha i njegove riječi po čitavom svijetu. Individualna naknada za to značilo bi spasenje, budući da džihad predstavlja izravan put u raj koji jamči Alah. Ova definicija temelji se na sljedećoj odredbi iz Kur’ana: O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite – to vam je, da znate, bolje. On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašče vas, kroz koje će rijeke teći, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima; to će biti uspjeh veliki.2 Džihad, u njegovu širem smislu napora, ne znači nužno ratovanje ili borbu, budući da se napor na Alahovu putu može postići miroljubivim, no i nasilnim sredstvima. Džihad se može smatrati oblikom propagande koju se može provoditi uvjeravanjem ili sabljom. U ranim mekanskim objavama naglasak je bio na uvjeravanju. Čini se da je Muhamed, u izvršavanju svojih proročkih uloga, bio zadovoljan upozoravanjem ljudi * Za prijevode navoda iz Kur’ana korišteno je izdanje s prijevodom Besima Korkuta. ** Rođen je u Mosulu u Iraku (1909.-2007.). Kao član iračkoga izaslanstva sudjelovao je u izradi nacrta Povelje UN-a. Od 1949. predavao je na washingtonskom sveučilištu John Hopkins, u Školi za napredne međunarodne studije, a od 1960. do umirovljenja 1980. bio je i pročelnik Centra za bliskoistočne studije. Slovi za jednoga od najvećih svjetskih stručnjaka za islamsko pravo. Autor je brojnih znanstvenih članaka te šesnaest knjiga na engleskom i arapskom jeziku. Među najpoznatijima su War and Peace in the Law of Islam (1955.) i The Islamic Conception of Justice (1984.).. 1 Za doslovno značenje džihada vidi Fayruzabadi, Qamus al-Muhit (Kairo, 1933.), str. 286. Za kuransku uporabu naziva džihad u smislu napora vidi Kur’an VI, 108; XXII, 77. 2 Kur’an LXI, 10-13. Vidi također Jurjani, Kita bal Ta’rifat, ed. Gustavus Flügel (Leipzig, 1845.) str. 84.

190

MAJID KHADDURI

na idolopoklonstvo te pozivanjem na štovanje Alaha. Ovo potvrđuje i sljedeći stih: »A onaj tko se bori (džahada) – bori se samo za sebe«,3 kojim se džihad pojašnjava prije u smislu spasenja duše negoli borbe za preobraćenje (prozelitizam).4 U medinskim objavama džihad se često pojašnjava u smislu borbe, i bez sumnje je u pojedinim stihovima koncept džihada sinoniman s pojmovima ratovanja i borbenog djelovanja.5 Ipak, stručnjaci za pravo razlikuju četiri načina na koje vjernik može ispuniti dužnost džihada: srcem, jezikom, rukama i sabljom.6 Prvi se tiče borbe s vragom te nastojanjima da se umakne njegovu nagovoru na zlo. Ova vrsta džihada, toliko istaknuta u očima proroka Muhameda, smatrala se velikim džihadom.7 Drugi i treći se način, uglavnom, ispunjava podupiranjem ispravnoga i ispravljanjem nepravde. Četvrti je upravo istovjetan značenju rata i tiče se borbe protiv nevjernika i neprijatelja vjere.8 Vjernici su pod obvezom žrtvovanja vlastitog »imetka i života« (Kur’an LXI, 11) u vođenju rata.9

Džihad kao bellum justum Rat se smatra opravdanim ako ga se započne i vodi u skladu s potrebnim zakonitostima predviđenima određenim pravnim sustavom ili iz opravdanih razloga u skladu s pravilima vjere ili moralnih načela određenog društva. U islamu, kao i u antičkom Rimu, oba ova koncepta bila su uključena u njihovu doktrinu bellum justum, budući da je bio nužan opravdani razlog te formalnosti za vođenje rata. I u islamu, i u starom Rimu, ne samo da je rat morao biti justum, već je morao biti i 3 4

5 6

7 8

9

10

Kur’an XXIX, 5. Vidi Shafi’i, Kitab al-Umm (Kairo, a.h. 1321.) Vol. IV, str. 84-85; Abd al-Qahir al-Baghdadi, Kitab Usula l-Din (Istanbul, 1928.) Vol. I, str. 193.; Shaybani, al Siyar al-Kabir, s komentarima Sarakhsija (Hyderabad, A.H. 1335), vol. I, str. 126. Vidi Kur’an II, 215; IX, 41; XLIX, 15; LXI, 11; LXVI, 9. Vidi Ibn Hazm, Kitab al-Fasl fi al-Milal wa’l-Ahwa’ wa’l-Nihal (Kairo, A.H. 1321.), Vol. IV, str. 135.; Ibn Rushd, Kitab al-Muqaddimat al-Mumah-hidat (Cario, A.H. 1366.), Vol. III, str. 28. Ibn al-Humam, Sharh Fath al-Qadir (Kairo, A.H. 1316.), Vol. IV, str. 277. Ibn Hazm razlikuje džihad jezikom i džihad ra’yom i tadbirom (tj. razumom) te smatra kako je prorok Muhamed bio skloniji razumu nego sablji. Ibn Hazm, Vol. IV, str. 135. Bukhari, Kitab al-Jami’ al-Sahih, ed. Krehl (Leiden, 1864), Vol. II, str. 199.; Abu Da’ud Sunan (Kairo, 1935.), Vol. III, str. 5.; Darimi, Sunan (Damask, A.H. 1349.), Vol. II, str. 213. Vidi J. Von Elbe, »The Evolution of the Concept of the Just War in International Law,« American Journal of International Law, vol. XXXIII (1939.), str. 665-688; i Coleman Phillipson, The International Law and Custom of Ancient Greece and Rome (London, 1911.), vol. II, str. 180.

Doktrina džihada

191

pium, odnosno u skladu s postulatima vjere i zapovijedima bogova.10 Ideju da su ratovi pravedni, jednom kad ih se institucionalizira kao dijelove moralnih načela društva, možemo pratiti sve do antičkoga doba. Podrazumijevala se i u konceptu vendette kao čin odmazde jedne skupine protiv one druge. U svojemu djelu Politika Aristotel određene ratove smatra pravednima po prirodi.11 Rimljani su ustanovili jus fetiale kojim je upravljao collegium fetialium (koji je činilo dvadeset članova, a kojima je predsjedao magister fetialium), a u kojemu su donijeta pravila vođenja rata kako bi bio pravedan.12 U srednjovjekovnom kršćanstvu sveti Augustin i Izidor Seviljski bili su pod utjecajem Ciceronova pravednoga rata. Sveti Toma Akvinski, koji je bio upoznat s muslimanskim spisima, formulirao je svoju teoriju pravednoga rata na tragu islamske doktrine džihada.13 Sveti je Toma, zajedno s ostalim srednjovjekovnim piscima, utjecao na teorije prirodnoga prava šesnaestoga, sedamnaestoga i osamnaestog stoljeća. Grotius, otac modernog prava nacija, razvio je svoj sustav pod utjecajem teorije prirodnog prava pravednog rata. Njegove ideje ostale su dominantne do kraja osamnaestoga stoljeća.14 Premda je doktrina rata tijekom devetnaestoga stoljeća u odnosu na prethodna stoljeća bila daleko manje pod utjecajem prirodnog prava, koncept pravednog rata ponovno se pojavio nakon Prvoga svjetskog rata, sada preobličen u doktrinu stavljanja rata izvan zakona, osim onoga koji se vodi protiv agresora. Ponavljajući se od doba antike kao obrazac u razvoju koncepta rata, u pravnom poretku islama zadobio je poseban položaj budući da su pravo i vjera tvorili jedinstvenu cjelinu – pravo je propisivalo načine kako doseći vjerske (ili božanske) ciljeve, a vjera je bila izvor sankcija za pravo. U muslimanskoj teoriji prava islam i širk (stavljanje u vezu ostalih bogova s Alahom) ne mogu na ovome svijetu zajedno postojati – dužnost je imama, no i svakog vjernika, ne samo voditi računa da Božja riječ nema premca već da nijedan nevjernik ne poriče Boga ili bude ne11 12

13

14

Politika, knjiga I., pogl. VIII. U svojemu djelu O dužnostima Ciceron, kojeg se može smatrati uzorom filozofije prava antičkoga Rima, raspravlja o pravilima i zakonitostima koje čine bellum justum. Vidi Ciceron, Offices, Essays and Letters (Everyman’s edition), knjiga I., § 11-12. Vidi A. P. D’Entreves, Aquinas: Selected Political Writings (Oxford, 1948.) str. 59-61; John Epstein, The Catholic Tradition of the Law of Nations (London, 1935.); William Ballis, The Legal Position of War: Changes in its Practice and Theory (Haag, 1937.), str. 32-60. Hugo Grotius, De Jure Belli ac Pacis, prvo izdanje 1625. (Oxford, 1925.)

192

MAJID KHADDURI

zahvalan na njegovim dobročinstvima (ni’am).15 Ovaj svijet je u konačnici namijenjen vjernicima,16 a kad je riječ o nevjernicima, »prebivalište njihovo bit će Džehennem (pakao), a grozno je on boravište«.17 Drugim riječima, džihad predstavlja kaznu za mnogoboštvo koju moraju podnijeti svi nemuslimani koji odbijaju islam ili, u slučaju zimija (naroda Knjige) ne žele platiti glavarinu. Džihad, dakle, možemo definirati kao parničenje između islama i mnogoboštva. Također, džihad je oblik kazne koju se ima nanijeti neprijateljima islama i otpadnicima od vjere.18 Stoga u islamu, kao i u zapadnom kršćanstvu, džihad jest bellum justum. Međutim, u islamu se džihad ne vodi ništa manje za kažnjavanje mnogobožaca negoli za dobro države (raison d’état). Za djelovanja države u vođenju džihada svojstvena je uspostava muslimanskog suvereniteta budući da nadmoć Božje riječi nužno podrazumijeva i politički autoritet Boga. U tome, čini se, leži razlog zbog čega džihad, važan koliko sam po sebi jest, nije, osim u teoriji prava Haridžita, uvršten u pet stupova islama. Naime, pet stupova ne mora nužno provoditi država – njih moraju održavati pojedinci neovisno o dopuštenjima vlasti. Međutim, da bi se džihad vodio za dobro države (raison d’état), njega mora provoditi država. Tehničkim rječnikom rečeno, pet stupova islama – temeljne vjerske doktrine – smatraju se dužnostima pojedinca (fard ‘ayn), poput molitve i posta, koje je svaki vjernik dužan sam za sebe obavljati te ga se smatra podložnim kazni u slučaju neizvršenja svojih dužnosti. S druge strane, džihad – osim ako se muslimanska zajednica nađe pod iznenadnim napadom i time svi vjernici, uključujući žene i djecu, pod obvezom borbe – gotovo beziznimno svi poznavatelji prava smatraju kolektivnom dužnošću čitave muslimanske zajednice.19 15

16

17 18 19

Za proroka Muhameda se tvrdi da je rekao: »Zapovjeđeno mi je boriti se protiv mnogobožaca sve dok ne kažu: ‘Nema Boga do Alaha.’« Pravovaljanost pravila o borbi protiv mnogobožaca također se temelji na nalogu iz Kur’ana u kojemu Alah govori svojemu Poslaniku: »Ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete« (Kur’an IX, 5). Vidi isto Taj al-Din al-Subki, Kitab Mu’id al-Ni’am wa Mubid al-Niqam, ed. David W. Myhrman (London, 1908.) str. 27. Ideja da će islam u konačnici zamijeniti ostale vjere (osim možda one dopuštene) ne spominje se u Kur’anu, no podrazumijeva se u ciljevima džihada i izražena je u hadisima. Vidi gore fusnotu 15. Kur’an IX, 74. Za oblike i vrste džihada vidi kasnije poglavlje 6. Sa’id ibn al-Musayyib kaže kako je dužnost džihada fard ‘ayn. Awza’i i Thawri, međutim, bili su pobornici obrambenoga džihada (Shaybani, op. cit., Vol. I, str. 125.), a krajnje pacifistička sljedba, poznata kao Maziyariyya, izbacila je džihad protiv mnogobožaca i post iz temeljnih vjerskih doktrina. Vidi ‘Abd al-Qahir al-Baghdadi, Mukhtasar Kitab al-Farq Bayn al-Firaq, sažetak napravio al-Ras’ani, priredio Hitti (Kairo, 1924.), str. 163.

Doktrina džihada

193

Ovo se smatra kao far dal-kifaya, odnosno, obvezujuće za muslimane kao kolektiv, a ne pojedinačno. U slučaju da dio zajednice izvrši svoju dužnost, ona prestaje biti obvezujućom za ostatak zajednice. Ipak, čitava zajednica snosi krivnju u slučaju da se dužnost uopće ne izvrši.20 Nametanje obveze džihada, prije na zajednicu negoli na pojedinca, vrlo je znakovita te je pretpostavljala barem dvije važne stvari. U prvom redu, to je značilo da dužnost ne moraju nužno izvršiti svi vjernici. Novačenje svih vjernika za ratnike niti je bilo moguće niti preporučljivo.21 Neki od vjernika bili su potrebni za pripremu hrane i oružja, dok sakati, slijepi i bolesni ne bi ni bili sposobni za borce.22 Žene i djecu se u pravilu izuzimalo od stvarne borbe, iako su mnoge žene neizravno pridonosile ratnim naporima. Drugo, nametanje dužnosti džihada zajednici, prije negoli pojedincu, omogućilo je stvaranje džihada kao instrumenta zajednice, a potom i države. U skladu s tim, kontrola nad njim predstavlja odgovornost države, a ne pojedinca. Stoga je poglavar države u stanju učinkovitije služiti zajedničkom interesu zajednice nego da se stvar potpuno prepusti vlastitom mišljenju pojedinog vjernika. Kompenzacija za vršenje tako važne javne dužnosti opširno je naglašena u mjerodavnim izvorima vjere23 te u službenim istupima javnih nositelja vlasti.24 Svi oni daju velika obećanja mučeništva i vječnoga života u raju, smjesta i bez suda na sudnji dan, onima koji umru na Alahovu putu. Nad takvim se mučenicima ne vrši pranje, niti ih se ukopa u uobičajeni grob nakon pranja u džamiji, već ih se ukopa na bojnom polju na kojemu su izginuli. Istina je da je raj obećan svakom vjerniku koji izvrši pet praktičnih dužnosti, no niti jedna od njih im tako sigurno ne jamči ulazak u raj kao što to čini džihad.25 20

21 22 23

24

25

Za definiciju ovoga naziva vidi Suyuti, al-Ashbah wa’l-Naza’ir (Kairo, 1938.), str. 496-503; Ibn Qudama, al-Mughni, ed. Rashid Rida (Kairo, A.H. 1367.), Vol. VIII, str. 345-346; Ibn al-Humam, op. cit., str. 278. Kur’an IX, 123: »Svi vjernici ne trebaju ići u boj.« Kur’an XXIV, 60: »Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu...« Kur’an III, 169: »Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.« Jedna se žena požalila proroku Muhamedu zbog smrti svojega sina u bitci kod Badra te ga upitala je li njezin sin otišao u pakao ili raj, na što joj je Muhamed odgovorio: »Tvoj je sin u višem raju!« (Bukhari, Vol. II, str. 202.) Jedan od hadisa glasi kako slijedi: »U raju je stotinu razina zajamčenih od Allaha za one koji se bore na njegovu putu« (Bukhari, II, str. 200.) Vidi isto Ibn Hudhayl, Tuhfat al-Anfus wa Shi’ar Sukkan al-Andalus, ed. Louis Mercier (Pariz, 1936.) poglavlja 10. i 20. Vidi govor kalifa Abu Bakra sirijskoj ekspediciji u Tabari, Ta’rikh, ed. De Goeje (Leiden, 1890.) serija I, vol. IV, str. 1850. Shaybani, op. cit., Vol. I, str. 20.; i Herman Theodorus Obbink, De Heilige Oorlog Volgen den Koran (Leiden, 1901.), str. 110-111.

194

MAJID KHADDURI

Džihad kao trajni rat Ipak, islam nije taj koji je donio rat u Arabiju. On je već postojao među Arapima, no radilo se ponajprije o ratu među plemenima. Njegova je narav bila svojstvena postojećem društvenom poretku, a njegova su se pravila i postupanja temeljito uključila u sune. Budući da je pleme (u nekim slučajevima klan) tvorilo temeljnu političku jedinicu, ratovi su poprimili oblik prepada, uglavnom radi razbojstava ili krvne osvete (tha’r). Takvo stanje stvari, kako to primjećuje Ibn Khaldun, razvilo je među Arapima duh samostalnosti, srčanosti i suradnje među članovima istoga plemena.26 No, upravo su ova obilježja zaoštrila narav ratovanja i suparništva među plemenima, stvorivši stanje nestabilnosti i nemira. Važnost džihada u islamu leži u premještanju središta pozornosti u plemenima s njihova međuplemenskoga ratovanja na izvanjski svijet – islam je stavio izvan zakona sve vidove rata osim džihada, odnosno rata na Alahovu putu. Uistinu, islamskoj bi državi bilo krajnje teško opstati da nije bilo doktrine džihada – odricanjem od plemenskih prepada te preusmjeravanjem silne plemenske energije s neizbježnoga unutarnjeg sukoba na ujedinjavanje i borbu protiv izvanjskoga svijeta u ime nove vjere. Džihad sam po sebi nije bio uzgredni fenomen nasilja, već rezultat složenih čimbenika u vrijeme dok je islam razrađivao svoj pravno-doktrinarni karakter. Neki pisci naglašavaju gospodarske promjene unutar Arabije koje su rezultirale nezadovoljstvom i nemirima te neizbježno primorale Arape na potragu za plodnijom zemljom izvan Arabije.27 Ipak, koliko god ova teorija bila prihvatljiva u objašnjavanju nagle provale Arapa izvan njihova poluotoka, ona nije dovoljna kako bi se protumačila narav rata koji se trajno objavljivao nevjernicima čak i kad su se muslimani nastanili izvan Arabije. Neki su drugi čimbenici u umovima muslimana stvorili ideju političko-vjerskoga poslanja te osmislili njihov stav o samima sebi kao osvajačkoj naciji. Za početak, u islamu postoji određeni univerzalni element prema kojemu je dužnost svakog fizički sposobnog muslimana pridonijeti njegovu širenju. Pri tome je islam kombinirao elemente židovstva i kršćanstva stvorivši nešto što nije bilo nijedno od njih – pravnu Božju 26 27

Ibn Khaldun, al-Muqaddima, ed. Quatremere (Pariz, 1858.), vol. II, str. 220-221. O gospodarskim čimbenicima raspravlja Carl H. Becker u The Cambridge Medieval History (Cambridge, 1913.), vol. II, str. 329. ff; Henri Lammens, Le Berceau de l’Islam (Rim, 1914.), vol. I, str. 114. ff; semitska migracijska teorija obrađuje se u Prince Caetani, Annali dell’Islam (Milano, 1907.) vol. II, 831-861.

Doktrina džihada

195

državu na imperijalističkim temeljima. Židovstvo nije misionarska vjera – Židovi su Božji odabrani narod. Prema tome, sveti je rat služio za obranu vjere, ne za njezino širenje. Kršćanstvo je, s druge strane, vjera izbavljenja te od samog početka nedržavna. Čak i kad je bila povezana s politikom, Crkva i vjera bi ostajale odvojene. Islam je bio radikalno drukčiji od obje vjere. On je kombinirao dualizam univerzalne vjere i univerzalne države. Priklanjao bi se, kako miroljubivim tako i nasilnim sredstvima, radi ostvarenja svojega krajnjeg cilja. Univerzalnost islama bila je element ujedinjenja za sve vjernike unutar svijeta islama, a njegova obrambeno-napadačka narav kreirala je stanje ratovanja koje se opetovano objavljuje izvanjskom svijetu – svijetu rata. Džihad se može smatrati instrumentom islama u ostvarenju svojega krajnjeg cilja – preobraćenja svih ljudi u vjernike, ako ne u proroka Muhameda (kao u slučaju zimija), onda barem u vjernike u Boga. Zabilježeno je da je prorok Muhamed izjavio kako će se »neki od mojih ljudi nastaviti pobjedonosno boriti za istinu dok se i posljednji od njih ne sukobi s antikristom«.28 Dok ne dođe do tog trenutka, džihad, u bilo kojemu od oblika, ostaje trajna obveza čitave muslimanske zajednice. Slijedi kako je postojanje dar al-harba u konačnici stavljeno izvan zakona prema islamskom pravnom poretku, odnosno, dar al-islam pod stalnom je obvezom džihada sve dok se dar al-harb ne svede na nulu. K tome, svaka zajednica koja želi ostati neislamska, u statusu tolerirane vjerske zajednice prihvaćajući određene obespravljenosti, mora se podložiti islamskoj vlasti i prebivati u dar al-islamu ili biti podanik muslimanske zajednice. Univerzalnost islama, svojim sveobuhvatnim vjerovanjem, nameće se svim vjernicima kao trajni proces ratovanja, onoga psihološkoga i političkoga, ako ne strogo vojnoga. Premda se džihad smatrao trajnim polazištem za odnose islama prema svojim susjedima, to nikako nije podrazumijevalo trajno ratovanje. Ne samo da se obvezu džihada moglo izvršiti nenasilnim sredstvima nego i odnosi s neprijateljem nisu nužno značili beskonačan ili neprestan nasilni sukob. Prema tome, džihad bi se mogao odrediti kao doktrina trajnog stanja rata, no ne i neprestane borbe. Tako su neki od pravnih stručnjaka tvrdili da se samu pripremu za džihad može smatrati ispunjenjem te dužnosti.29 Ipak, država mora biti vojno spremna ne samo odbiti iznenadni napad na islam već i iskoristiti svoje snage u napadačke svrhe kad to kalif smatra nužnim. 28 29

Abu Da’ud, Sunan (Kairo, 1935.), vol. III, str. 4. Ibn Hudhayl, op. cit., str. 15.

196

MAJID KHADDURI

U praksi, međutim, džihad je pretrpio stanovite promjene svojega značenja kako bi ga se prilagodilo promjenjivim okolnostima života. Islam je često sa svojim neprijateljima sklapao mir, i to ne uvijek pod svojim uvjetima. Stoga su pravni stručnjaci počeli reinterpretirati zakon kako bi opravdali obustavu džihada, premda je ona bila privremena. Složili su se o nužnosti mira i dužini njegova trajanja.30 Kad je moć muslimana počela padati, muslimanski su publicisti, čini se, prešutno priznali da je džihad, u principu, kao trajni rat postao zastarjeli koncept. Džihad više nije bio spojiv s muslimanskim interesima. Koncept džihada kao stanja rata podvrgnut je određenim promjenama. No, u biti, te promjene nisu pretpostavljale odricanje od dužnosti vođenja džihada – one su samo značile da je dužnost u stanju obustave. Ona je ušla u stanje »mirovanja« iz kojega je imam »budi« svaki put kad to smatra potrebnim. Ipak, u praksi muslimani su počeli takvu situaciju smatrati normalnijim stanjem, negoli je to aktivni džihad. Premještanje koncepta džihada s aktivnog rata na rat u mirovanju odrazilo se na reakciju dijela muslimana na daljnje širenje islama. Ovo se podudaralo s intelektualnim i filozofskim preporodom islama na prijelazu četvrtoga stoljeća islamske ere (desetoga stoljeća prije Krista) kad su muslimani bili više uskomešani zbog kontroverze između pravovjerja i racionalizma negoli zbog borbe protiv Bizanta na svojim granicama. Nekim muslimanskim misliocima, poput Ibn Khalduna (umro 1406.),31 ublaživanje džihada označilo je promjenu naravi nacije od ratoborne prema onoj civiliziranoj. Stoga promjena u konceptu džihada nije bila puko pravdanje slabosti i neuspjeha da se ostane vjeran doktrini, već proces evolucije koji su nalagali interesi islama i društvene okolnosti.

Šijitska i haridžitska doktrina džihada Općenito govoreći, šijitski zakon džihada ne razlikuje se od onoga sunitskoga, no u povezivanju posebne dužnosti vođenja džihada s doktrinom walaya (odanosti imamu), koncept džihada u šijitskom je islamu zadobio posebnu doktrinarnu važnost.32 Šijitska pravna teorija 30 31 32

Vidi kasnije poglavlje 13. Ibn Khaldun, op. cit., vol. I, str. 309. ff. Za izlaganje o šijitskom pravu džihada vidi Tusi, Kitab Masa’il al-Khilaf (Teheran, A.H. 1370.), vol. II, str. 196-199; i Qadi Nu’man, Da’a’im al-Islam, ed. Asif ibn ‘Ali Faydi (Fyzee) (Kairo, 1951.), vol. I, str. 399-466. Za prijevod šijitskog prava džihada vidi A. Querry, Recueil de lois concernant les Musulmans Schyites (Pariz, 1881.), vol. I, str. 321-353.

Doktrina džihada

197

ne samo da u slučaju neuspjeha nemuslimana da uzvjeruje u Alaha opravdava vođenje džihada, nego i neuspjeh muslimana u pokoravanju imamu čini ga podložnim kazni džihada.33 Dok u sunita odlazak u džihad jamči siguran put u raj, šijitsko je vjerovanje kako džihad bez pokoravanja imamu ne čini iman (uvjet nužan za spasenje). Džihad se smatra jednim od temeljnih funkcija imamata, pri čemu vođenje džihada ispunjava jedan od uvjeta za najbolje (afdal) kvalificiranu osobu za položaj imama. Prema vjerovanju zeidskoga islama, u slučaju da imam ne uspije ispuniti dužnost vođenja džihada, njegova se kandidatura poništava.34 Jedino imam, kao nepogrešivi vladar, smije procijeniti kad se džihad ima objaviti, a pod kojim okolnostima bi bilo preporučljivo ne ići u rat protiv neprijatelja. Ako imam utvrdi da je nužno nagoditi se s neprijateljem, on to može i učiniti. On može čak smatrati potrebnim tražiti potporu nemuslimana (uključujući mnogobošce) kako bi izbjegao poraz, odnosno pobjedu neprijatelja.35 Imam, ni pod kojim uvjetima, ne smije riskirati vođenje džihada ako smatra neprijatelja nadmoćnim, riskirajući pritom svoju pobjedu, odnosno, u slučaju kad je neprijatelj barem dvaput moćniji od muslimana.36 Međutim, iščeznuće imama ostavilo je dužnost objave džihada neispunjenom.37 Mišljenja su se razlikovala o kvalificiranosti mudžahedina da djeluju u ime imama u ispunjavanju dužnosti vođenja džihada. No, budući da je dužnost pozivanja vjernika u borbu stvar za koju je potrebna nepogrešiva procjena – interesi su čitave zajednice na kocki – jedino je imam u stanju ispuniti takvu dužnost. Nadalje, u vrijeme odsutnosti imama borba protiv zla smatra se nemogućom, a džihad, u tom smislu, nevažnim. Stoga, u šijitskoj teoriji prava džihad se nalazi u fazi mirovanja – u stanju obustave. Nasuprot sunitskoj doktrini, prema kojoj buđenje džihada iz stanja mirovanja slijedi nakon preporoda muslimanske moći, u šijitskom islamu oživljavanje džihada ovisi o povratku imama iz ghaybe (odsutnost) u svojstvu Mahdija koji će trijumfirati nad zlom te povratiti pravdu i pravednost.38 Za razliku od šijitske doktrine džihada, haridžiti imaju stav kako je džihad temeljna 33 34 35 36

37 38

Abd-Allah ibn Muftah, Sharh al-Azhar (Kairo, A.H. 1358.), vol. V, str. 525. Vidi R. Strothmann, Das Staatrecht de Zaiditen (Strasbourg, 1912.), str. 61. Ibid., str. 105. Qadi Nu’man, vol. I, str. 434.; Hilli, Tabsirat al-Muta’allimin fi Ahkam al-Din (Damask, A.H. 1342.), str. 103.; Strothmann, str. 91. Ovakva se situacija nije pojavila kod zajida budući da oni tehnički biraju imama. Za izlaganje o šijitskoj doktrini mahdizma vidi Dwight M. Donaldson, The Shiite Religion (London, 1933.), poglavlje 21.

198

MAJID KHADDURI

vjerska doktrina koje se ni u kojem slučaju nije moguće odreći ili je ublažiti. Za njih je džihad šesti stup islama, obvezujući kako pojedinačno za svakog vjernika tako i za zajednicu kao cjelinu.39 Idu tako daleko da džihadom nameću iman svakome tko ne vjeruje u njihovu verziju islama, muslimanima i nemuslimanima. Haridžiti, naime, tvrde da svaki pravi vjernik mora biti u stanju provesti čitav svoj život ratujući baš kao što je prorok Muhamed bio to u stanju. Njihovo strogo uvjerenje u vlastitu vjeru i njihov fanatizam učinili su ih beskompromisnima u izvršavanju svoje dužnosti vođenja džihada. Stoga, njihovo poimanje države odgovaralo je definiciji garnizonske države – zajednicu uvijek spremnu, pod vodstvom imama, povesti rat protiv neprijatelja vjere. Čak i da imam ne predvodi rat, džihad je propisan svakome od vjernika da ga vodi za sebe jer, u protivnom, ne čineći tako, čini prekršaj. U haridžitskom konceptu džihada, za razliku od sunitske doktrine, riječ je više o nasilju negoli o konfliktu ili o vjerskoj propagandi.40 Za njih je istinska vjera pitanje uvjerenja koje se ima nametnuti neodlučnim pojedincima i nije podložna raspravi niti obrazlaganju. Ako se zlo želi iskorijeniti, a pravdu obnoviti, tvrdoglave se heretike ili mora prisiliti da vjeruju ili sabljom usmrtiti. Ovo proizlazi iz hadisa, prema kojemu je prorok Muhamed rekao: »Moja je sudbina pod sjenom mojega koplja.«41 Strogi i fanatični, haridžiti bili su onoliko žestoki i brutalni u ratu koliko je njihov pustinjski život bio surov i puritanski. Humani i moralni aspekti vjere bili su od maloga utjecaja na njihovu plemensku narav. U ratu bi ubijali i žene i djecu, a ratne bi zarobljenike osuđivali na smrt. Premda se ovih propisa nije uvijek držalo, ekstremni haridžiti, poput sljedbenika Nafi ibn al-Azraqa (A. H. 686), inzistirali su na njihovu provođenju.42

Džihad i sekularni rat Valja podsjetiti da je islam ukinuo svaku vrstu ratovanja osim džihada. Isključivo rat koji ima u konačnici vjersku svrhu, odnosno provođenje Božjeg zakona ili provjeru njegova kršenja, smatra se 39

40 41 42

Haridžiti, zapravo, već poznatim sunitskim petorim stupovima ne dodaju šesti stup budući da iman zamjenjuju džihadom (iman je za njih istovjetan s islamom) te se, tako, broj stupova ne povećava. Vidi ranije fusnotu 19. Bukhari, vol. II, str. 227. Shahrastani, Kitab al-Milal wa’l-Nihal, ed. Cureton (London, 1840.), str. 90., 93.; i Ras’ani Mukhtasar, str. 73, 80, 97.

Doktrina džihada

199

pravednim ratom. Nijedan drugi oblik borbe nije dopušten unutar ili izvan muslimanskoga bratstva. Međutim, tijekom čitave povijesti islama borba muslimanskih vladara protiv pretendenata na njihovo mjesto trajala je koliko i ona između islama i njegovih vanjskih neprijatelja. Često bi se kao casus foederis za džihad pozivalo na gušenje inovacija i kažnjavanje vođa zbog odmetanja od vjere. Nerijetko je puka ambicija protivničkih vođa, koji su se priklonili ratu radi trona ili visokih političkih položaja, bila preočitom da bi je se ignoriralo. Kad bi prestiž i moć kalifa opala, manjak poštovanja prema njemu te protivljenje središnjoj vlasti postali bi pomodni među lokalnim vođama. Ovakvo stanje potaknulo bi borbu za moć i stvorilo nestabilnost i bezvlašće u svijetu islama. Ignorirajući stvarnost na terenu, pravni su stručnjaci – na primjeru al-Mawardija – tvrdili kako vrhovni autoritet pripada kalifu i da ga se nitko drugi nema pravo odreći čak i da se kalif dokaže kao nepravedan ili ugnjetavač, budući da je tiranija, kako se to onda tvrdilo, imala prednost nad bezvlašćem43 – žalostan komentar tadašnjih uvjeta. Nekoliko publicista u svojim promišljanjima o stanju, koje je tada vladalo, tvrde kako su se ratovi, ne samo u obliku džihada, često ponavljali u islamskom društvu. Imajući puna usta hvale za džihad kao vjersku dužnost, na ratove su gledali kao na opasnost koju bi muslimanski vođe trebali izbjegavati. Al-Turtushi (umro A. H. 520) opisao je »ratnu krizu« kao društvenu anomaliju,44 a al-Hasan ibn ‘Abd-Allah usporedio ju je s bolešću društva.45 Obojica pisaca, koji su naširoko pisali o načinima i o sredstvima vođenja borbe, savjetovali su svojim vođama kako je najbolji način pobjede u ratu, ako ga je nemoguće otkloniti, biti adekvatno vojno spreman. Prema tome, muslimanski su mislioci, poput svojih rimskih prethodnika, čini se, bili uvjereni da si vis pacem, para bellum. 43

44 45

Badr al-Din Ibn Jama’a, Tahrir al-Ahkam Tadbir Ahl al-Islam, ed. H. Koefler u Islamica, vol. VI, (1934.), str. 365. Turtushi, Siraj al-Muluk, str. 150-153. Ibn ‘Abd-Allah, koji je svoje djelo napisao A. H. 708., pruža sedam razloga za stalno izbijanje rata u društvu: prvo, radi uspostave nove države (dawla) ili dinastije; drugo, radi konsolidiranja već uspostavljene države ili dinastije; treće, ratovi pravedne države (dawla ‘adila) protiv pobunjenika i otpadnika; četvrto, ratovi među narodima ili plemenima u obliku prepada; peto, pripajanje jedne države drugoj državi, bez obzira radi li se u slučaju potonje o pravednoj ili nepravednoj državi; šesto, ratovi s čistim pljačkaškim ciljevima, bez ikakvih političkih motiva; sedmo, međuplemensko ratovanje poput onog iz predislamske Arabije. Al-Hassan ibn ‘Abd-Allah, Athar al Uwal fi Tartib al-Duwal (Kairo, A.H. 1295.), str. 167-168.

200

MAJID KHADDURI

Ibn Khaldun (A. D. 1332.-1406.) vjerojatno je bio prvi koji je prepoznao da ratovi nisu, kao što su njegovi muslimanski prethodnici smatrali, uzgredne društvene nesreće. Njegov je stav kako rat postoji u društvu od samoga »Postanka«. Njegov stvarni uzrok, što dokazuje njegovu žilavost u društvu, leži u ljudskoj volji za osvetom. Drugim riječima, čovjek je po prirodi ratoboran. On je vječno potaknut na borbu, bilo iz vlastitih sebičnih interesa, bilo zbog emocionalnih motiva poput ljubomore, ljutnje ili osjećaja božanske krivnje. Tako, pripadnici jedne skupine ili naroda, kako bi došli do svojih ciljeva, udružuju se jedni protiv drugih, a neizbježan ishod je rat. Prema Ibn Khaldunu, četiri su vrste rata. Prva je vrsta plemensko ratovanje, poput onoga koje je postojalo među arapskim plemenima. Druga vrsta su smrtna neprijateljstva i prepadi karakteristični za primitivne narode. U treću skupinu spadaju ratovi propisani šerijatom, tj. džihad. Četvrta su vrsta ratovi protiv pobunjenika i otpadnika. Ibn Khaldun tumači kako je u prve dvije vrste rata riječ o neopravdanom ratu jer se radi o ratovima nepokoravanja, dok su ostale dvije vrste pravedni ratovi (‘adl). Ibn Khaldun nije bio mišljenja, kao što je to Turtushi tvrdio, da se pobjeda može ostvariti pukom vojnom spremnosti. Vjerovao je da uvijek postoje dublji razlozi koji vode do pobjede – važniji od oružja i naoružanja – koje je on nazivao al-asbab al-khafiyya, odnosno, skriveni razlozi. Međutim, pod khafiyyom on ne podrazumijeva moral vojske (premda ga smatra apsolutno nužnim), već primjenu određenih vještina i taktika koje vojsci omogućuju dolazak do pobjede, poput, recimo, korištenja određenih visoravni koje pomažu otpočinjanje napada ili taktika zavaravanja kojima se neprijatelj želi obmanuti.46 Važno je primijetiti kako su muslimanski mislioci od uspona islama do vremena Ibn Khalduna sekularne ratove držali za zlo koje se mora izbjegavati budući da su proturječili Božjem zakonu kojim se zabranjivao svaki oblik rata, osim onoga u vjerske svrhe. Podrobnim proučavanjem društva muslimanski su mislioci uvidjeli kako su pogrešiva ljudska bića teško da u stanju izbjeći sekularni rat. Za mir unutar muslimanskoga bratstva bio je potreban inspirirajući utjecaj proroka Muhameda ili prestiž i moć jednoga Umara I. Kad bi se kalifi odmaknuli od prorokove sunne, sveti ratovi nisu bili jedini oblik ratovanja koji se vodio, niti su uvijek bili lišeni sekularnih ciljeva. Na rat, zvan harb, za razliku od svetog rata (džihada), gledalo se kao protupriro46

Ibn Khaldun, op. cit., vol. II, str. 65-79.

Doktrina džihada

201

dan fenomen koji zahvaća društvo zbog ljudskog nemara i grijeha. Ibn ‘Abd-Allah, bit će upamćeno, opisao je ratove kao bolesti, no Ibn Khaldun je smatrao da je njihova učestalost u društvu, proizlazeći iz same prirode čovjeka, trajna koliko i društveni život sam po sebi. Ibn Khaldun temeljio je svoje zaključke ne samo na svojim osobnim opažanjima stanja neprekidnog ratovanja, koje je postojalo među muslimanskim državicama u Sjevernoj Africi, nego također na temelju iskustava različitih naroda s čijom je poviješću bio upoznat. Opažanja Ibn Khalduna, koja dokazuju njegov pomni uvid u razumijevanje ljudskoga društva, potvrđuju suvremena istraživanja koja ukazuju da su prva društva bila sklonija ratobornosti te da mir, ni u kojemu slučaju, nije značio normalno stanje.47 Kao što je sir Henry Maine ustvrdio: »Nije mir taj koji je bio prirodan, primitivan i drevan, već rat.«48 Islam je, za razliku od kršćanstva, težio uspostavi kraljevstva nebeskoga na zemlji, no, poput kršćanstva, nije bio u stanju stvoriti svijet bratstva i strahopoštovanja prema Bogu koji bi trajno živio u miru. Rat je predstavljao problem našim predcima isto koliko predstavlja i nama samima – oni su ga ozbiljno nastojali ukinuti vjerama koje su živjeli, ništa manje no što to činimo mi vlastitom vjerom u znanstveni pristup. S engleskoga preveo Dalibor Vrgoč

47

48

Ibn Khaldun nije bio prvi mislilac koji je rekao da je ratovanje normalno stanje u društvu, no bio je prvi muslimanski mislilac koji je to rekao. Platon (Zakoni, knjiga I, 2) prije njega, kao i ostali nakon njega u srednjem vijeku i u moderno doba, bili su sličnih ideja. Hobbes, u često citiranoj izjavi, tvrdi: »Time postaje očito da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja ih drži u strahu, nalaze u stanju koje zovemo RAT, i to rat svakog čovjeka protiv svakoga drugoga. Naime, rat se ne sastoji samo od bitaka ili borbenih djelovanja, rat leži i u protoku vremena u kojemu je volja za natjecanjem kroz borbu dovoljno izražena, i zato se za određenje prirode rata mora uzimati u obzir pojam vremena, isto kao i kod prirode vremenskih prilika. Naime, kao što narav lošeg vremena ne leži u jednom ili u dva kišna pljuska, već u sklonosti k tome tijekom nekoliko dana uzetih zajedno, tako se i narav rata ne sastoji u trenutnim borbama, već u uočenoj sklonosti k tome tijekom cijeloga onog vremena u kojemu ne postoji jamstvo o suprotnom. Sve ostalo vrijeme naziva se MIR.« (Hobbes, Leviathan, poglavlje 13.) Vidi isto Leo Strauss, The Political Philosophy of Hobbes (Oxford, 1936.), str. 160-163. Sir Henry Maine, International Law (London, 1888.), str. 8. Vidi isto Quincy Wright, A Study of War (Chicago, 1942.), vol. I, poglavlja 6., 7. i prilozi 6., 8., 9. i 10.

Aforizmi

Nama treba i sloboda kretanja i sloboda skretanja. Ne brine toliko činjenica da ima mnogo nepoštenih koliko činjenica da ima poštenih. Ne plaši mene što je starost došla. Brinem, jer će i ona jednog dana proći.

0

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha na Bliskom istoku CHUCK MORSE*

Kako su se na Bliskom istoku također smatrali žrtvama Pariških mirovnih ugovora nakon Prvoga svjetskog rata, tamošnji su se promatrači divili načinu na koji je Njemačka uspjela zbaciti sa sebe okove Versaillesa nakon 1933. godine i preporoditi se kao moćna država. Sve veće udaljavanje od zapadnih demokracija i vrijednosti koje su one uvele – parlamentarizam i pravna država, temeljna ljudska prava i sekularni ustavi, sloboda mišljenja i pluralizam – pripremili su na Orijentu teren za autoritarnost i mističnu glorifikaciju nacije i naroda. Antisemitizam koji je Treći Reich otvoreno proklamirao i provodio, kao i činjenica da su se njemačka i talijanska politika nalazile na putu sukobljavanja s mandatnim vlastima, učinile su snage Osovine još privlačnijim potencijalnim saveznicima arapskog nacionalizma. Njemačka, za razliku od Velike Britanije, Francuske i Italije, nikada nije bila kolonijalna sila na Bliskom istoku, što je predstavljalo dodatnu prednost. Ovakva je percepcija pogodovala ne samo usponu islamskoga fundamentalističkog pokreta već i formiranju brojnih paravojnih stranaka koje su počivale na načelu Führera i bile ustrojene po europskome modelu.1 Hitler je kao osoba bio posebno cijenjen u arapskome svijetu, pa i u islamskome svijetu u cjelini. Nakon uspona na vlast, stizale su mu pohvale, kao primjerice: »Neka Vas Bog čuva. Svakoga dana Bogu prinosim svoje molitve za Vas. Vijesti o domoljublju Vaše visosti po cijelome svijetu šire miomirise«, piše jedan šeik iz Palestine. »U svakom sam trenutku spreman služiti Vašemu režimu sa 100 konjanika. Čekam na znak Vaše visosti. [...] Ostanite uvijek mojim gospodarom.«2

* Poznati američki novinar, autor mnogobrojnih članaka i eseja, školovao se na Harvardu. 1 Usp. Steppat, str. 271ff.; Marston, str. 19ff. 2 Rahal Scheiban Hitleru, 18. srpnja 1933., BAB, R 43 II/1420.

204

CHUCK MORSE

A iz Jeruzalema je dobio ovakav telegram: »Arapska mladež Palestine usrdno moli jedinog Führera Njemačke da spriječi prodaju njemačke škole Schneller i njezina zemljišta Židovima, kako ta prodaja ne bi doprinijela požidovljavanju Svete Zemlje.«3 U jednim iračkim novinama, pod naslovom Jedini čovjek koji stoji uspravno u Njemačkoj, stajalo je: »Njemačka treba biti ponosna na svojega Führera i Irak Njemačkoj šalje iskrene čestitke te pozdravlja njemačku naciju i njezina Führera.«4 »Nije li ovog čovjeka pozvao Bog? Da spasi njemačku naciju od zamke koju su u ime čovječanstva postavili Židovi i njihove različite organizacije. Te židovske organizacije, koje naizgled donose blagoslove, u stvarnosti slijede destruktivne ciljeve«, tvrdi dr. Zeki Kiram, te se pita kada će se i Arabija probuditi. »I kažem vam sad, Arabija će se probuditi onoga dana kada Bog pošalje odanog čovjeka koji vjeruje u svoja djela i koji pozove narod Arabije kao što je Hitler pozvao njemački narod.«5 U ovakvom kultu Führera, začinjenom antisemitizmom, potencijal za savezništva između islama i nacionalsocijalizma te između arapskog nacionalizma i »nove Njemačke« zapravo se pojavio prilično rano. Hitlerova popularnost nije jenjavala. Naprotiv, jačala je kako je rat napredovao prema Bliskom istoku. Početkom 1938. godine u različitim su se arapskim novinama pojavljivali članci u kojima se Hitler uspoređivao s prorokom Muhamedom.6 »Već mjesecima veleposlanstvo dobiva obavijesti iz različitih izvora o tome da svećenici diljem zemlje istupaju i vjernicima govore o tajnim drevnim proročanstvima i snovima koji ukazuju na to da je Bog na svijet poslao dvanaestog imama u liku Adolfa Hitlera«, izvještava početkom 1941. godine veleposlanik i SS-Brigadeführer Erwin Ettel iz Teherana. »Tako se, bez ikakvog djelovanja veleposlanstva, pojavljuje sve rasprostranjenija ideja da je Führer (pa dakle i Njemačka) vitez na bijelom konju [...] Jedan je tiskar u Teheranu u svojoj tiskari izradio slike Führera i prvog imama Alije. Mjesecima su te velike slike visjele lijevo i desno na vratima njegove tiskare. Svatko upućen razumio je poruku: da je Alija prvi, a Hitler posljednji imam.« Za Ettela su prednosti ovakvog viđenja stvari bile očite: »Jedan od načina na koji bi se ovakav razvoj događaja mogao poticati bio bi jasno se usredotočiti na Muhamedovu 3 4 5 6

Memorandum AA-a, 27. srpnja 1935., BAB, R 43 II/1420. DG Bagdad ZA RMVP, 25. kolovoza 1934., BAB, R 43 II/1420. Kiram, str. 60. Höpp, »Kuran«, str. 44.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

205

borbu protiv Židova u prošlosti te Führerovu borbu u sadašnjosti. Ako bi se istodobno moglo i Britance izjednačiti sa Židovima, mogla bi se među iranskim šijitskim stanovništvom širiti iznimno učinkovita propaganda protiv Engleza.«7 Tako se nacionalsocijalistički antisemitizam može protegnuti unatrag u povijest, dobiti vjerski legitimitet i aktivno se upotrijebiti u sadašnjosti. Kada je njemački Reich 1940. godine porazio Francusku, sudionici masovnih skupova u Damasku, Homsu i Aleppu pjevali su novu pjesmu, u kojoj se pojavljuju riječi: »Nema više monsieur, nema više mister/ Na nebu Alah, na zemlji Hitler.«8 A samo godinu dana kasnije, stihovi su postali: »Pourquoi t’enfuir quand Allemand approche? / Français àla religion de chien / Qui t’a dit de partir en guerre? / Dieu est au ciel, Hitler est sur la terre.«9 (Zašto bježite kada stižu Nijemci? / Vi Francuzi sa svojom pasjom vjerom / Tko vam je rekao da idete u rat? / Na nebu je Bog a na zemlji Hitler.) Istodobno su se u Jemenu mogle čuti samo talijanske radioemisije,10 a kralj Saudijske Arabije Ibn Saud izvještava Hitlera da gaji »najveće poštovanje i divljenje prema njemačkome Führeru«.11 Egipatski kralj Faruk u proljeće 1941. godine poslao mu je poruku da ga »ispunjava iznimno divljenje prema Führeru i poštovanje prema njemačkom narodu, čiju pobjedu nad Engleskom žarko želi«. Sa svojim je narodom bio sjedinjen u želji da se njemačke snage, »kao izbavitelji od nepodnošljivo okrutnoga engleskog jarma, što prije pojave u Egiptu«.12 U to su se vrijeme u izlozima trgovina u Bagdadu izlagale Hitlerove slike,13 a francuski liječnik Pierre Schrumpf-Pierron, koji je radio za Abwehr, iz Kaira izvještava: »U islamskom se svijetu Führeru pripisuju nadnaravne moći. Uvjereni su da ima ‘džina’, dobrog duha koji mu govori što treba činiti i kako postupati. Uz to, on je prorok koji se suprotstavlja Židovima.«14 Iako je u arapskom svijetu Hitler predstavljao izvrsnu propagandnu sliku Trećeg Reicha, prevođenje njegova kapitalnog djela Mein Kampf 7

8 9 10 11 12 13 14

DG Teheran za AA, 2. veljače 1941., PAAA, R 60690; u vezi s pojedincem Döscherom, str. 168; Bajohr, str. 242ff; slično: posebno izvješće o Iranu, 11. lipnja 1941., BAB, NS 19/2414. Aglion, str. 217. Collet, str. 169f. Stark, str. 31. Dodatak izvješću DG-a u Djiddi, 18. veljače 1939., ADAP, ser.D, vol. 5, str. 679. DG u Teheranu za AA, 15. travnja 1941., ADAP, ser.D, vol. 12/1, str. 466. Kohlhaas, str. 53. Schrumpf-Pierron/Kairo za von Papena, 12. svibnja, 1941., BA-MA, RH 2/1765; Buchheit, str. 234.

206

CHUCK MORSE

pokazalo se problematičnim jer je knjiga sadržavala i jedan nedvosmisleno protuarapski odlomak. Hitler je prezrivo odbacio muslimanski »sveti rat«, s podcjenjivanjem odbio savezništvo s »koalicijom bogalja«, te u veoma imperijalističkom, kolonijalističkom stilu izjavio: »Kao völkisch čovjek, koji vrijednost čovječanstva procjenjuje po načelu rase, svijest o rasnoj inferiornosti tih takozvanih ‘potlačenih naroda’ sprječava me da sudbinu svojega naroda vežem uz njihovu sudbinu.«15 Iako se cjelovito arapsko izdanje izvornog Mein Kampfa nije pojavilo u Bejrutu sve do 1960. godine,16 brojni djelomični prijevodi, razborito izostavivši inkriminirajuće retke, već su prije rata kružili u Egiptu, Maroku, Iraku i Libanonu.17 Nijemci nikada nisu napravili arapski prijevod, iako se Hitler 1936. godine složio da bi takvo djelo trebalo izostaviti »one dijelove koji se čine neprimjerenima za prevođenje s obzirom na trenutnu političku situaciju i senzibilitet arapskih naroda«.18 Čak ni izraz »antisemitizam« – za koji su stručnjaci na Bliskom istoku upozoravali da se ne bi smio koristiti jer su Arapi također Semiti19 – nije predstavljao problem; Nijemci su jednostavno objasnili da se taj izraz odnosi isključivo na Židove.20 Muftija je, međutim, kod Alfreda Rosenberga, koji je u NSDAP-u bio odgovoran za filozofsku i vjersku izobrazbu, inzistirao da se taj izraz zabrani. Rosenberg je konačno pristao novinama dati upute u tom smislu kako bi se izbjegao dojam da Nijemci »Arape trpaju u isti koš sa Židovima«.21 No u arapskom svijetu, Hitlerova simbolička vrijednost kao borca protiv Židova, Britanaca i Francuza uvijek bi prevagnula nad tim manjim iritacijama. U ljeto 1933. godine Hitler je primio jednoga egipatskog novinara, koji mu je ljubaznost uzvratio serijom članaka koji su »znatno pridonijeli uklanjanju nepovjerenja koje su Židovi pokušali stvoriti između Egipta i Njemačke«.22 Sljedeće se godine u Kairu pojavila prva Hitle15 16 17

18 19

20

21 22

Hitler, str. 747. Wild, »Kampf«, str. 207. DG Bagdad za AA, 29. ožujka 1934., PAAA, R 121232; DG Bagdad za Eher-Verlag/ München, 17. srpnja 1934., PAAA, R 121232; RMVP za AA, 10. prosinca 1937., PAAA, R 104800; Vernier, str. 74ff; Wild, »Socijalizam«, str. 147-163; Simon, str. 36. RMVP za AA, 12. studenoga 1936., PAAA, R 121232; Wild, »Socijalizam«, str. 163-170. DG Bagdad za RMVP, 17. svibnja 1934., PAAA, R 121232; Schrumpf-Pierron/Kairo za von Papena, 12. svibnja, 1941., BA-MA, RH 2/1765. Groß/Ured NSDAP-a za rasnu politiku upućeno al-Gailaniju, 17. listopada 1942., u Weltkampf: Die Judenfrage in Geschiche und Gegenwart 3 (1944.), str. 168; kao faksimil u Höpp, Shadow, str. 231. Hagemeyer/AR za AR, 17. svibnja 1943., pretisak u Poliakov/Wulf, str. 369. DG Bulkeley za AA, 5. listopada 1933., BAB, R 43 II/1423.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

207

rova biografija, a do 1935. godine kružila je među intelektualcima Feza u Maroku. Prikazivala je židovsku premoć u Njemačkoj, za koju je jedini lijek bilo njihovo istrebljenje.23 Jedan je visoko rangirani policijski službenik u Egiptu 1937. godine nastupio kao »zagovornik njemačke policije«, održavajući predavanja u kojima se zalagao za to da se »egipatska policija u što većoj mjeri ustroji prema njemačkom primjeru«.24 Upravo u ovo vrijeme je jezgra suvremenog islamizma, egipatsko Muslimansko bratstvo, prerastala u masovnu organizaciju. Taj je pokret, koji je 1928. godine osnovao svećenik Hassan al-Banna, osobni prijatelj muftije, 1936. godine imao svega 800 pripadnika. Dvije godine kasnije taj je broj narastao na 200.000.25 Pokretačka sila ovakvog porasta bila je mobilizacija za arapski ustanak u Palestini, u kojemu su se protužidovski dijelovi Kurana26 isprepleli s antisemitskim borbenim metodama Trećeg Reicha, a mržnja prema Židovima transformirala se u džihad.27 Rezultat su bili bojkoti i nasilne demonstracije uz borbene pokliče: »Židovi van iz Egipta i Palestine!«28 U listopadu 1938. godine, na skupu islamskih parlamentaraca »za obranu Palestine«, održanom u Kairu, dijelili su se protužidovski traktati, među njima i arapske inačice Mein Kampfa i Protokola sionskih mudraca.29 Dok je Muslimansko bratstvo bilo protuzapadno orijentirano udruženje, koje se zalagalo za povratak izvornom islamu, borilo se protiv sekularne države i parlamentarne demokracije, te je izvor svekolike zakonitosti nalazilo u Kuranu i suni,30 pokret Mladi Egipat, koji je 1933. godine osnovao Ahmad Hussein, počeo je kao ultranacionalistička stranka mladeži i studenata. Fašistički pozdravi i odore, procesije s bakljama te kult Führera i sve veća sklonost uličnom nasilju ukazivali su na europske izvore nadahnuća, unatoč protuzapadnoj orijentaciji stranke.31 Hussein i izaslanstvo njegovih Zelenih košulja sudjelovali su 1936. godine na skupu u Nürnbergu.32 Nakon 1936. godine, za vri23 24 25 26

27 28

29 30 31 32

Cao-Van-Hoa, str. 15, 19; Baida, Bild, str. 22. AA za RK, 20. srpnja 1937., BAB, R 43 II/1424. Awaisi, str. 98; usp. Lia, str. 151ff. Usp. Lewis, Meer, str. 137ff; Lewis, »Antiseminizam«, str. 60ff; Lewis, Juden, str. 13ff, 140ff; Boumann, str. 93ff; Kiefer, str. 27ff; Rabinovich, »Antisemitizam«, str. 255ff; Nordbruch, str. 244ff; Gessler, str. 49ff. Küntzel, Djihad, str. 22. Krämer, Židovi, str. 139-154; Lia, str. 235-247; Awaisi, str. 34-89; Mayer, str. 41-82; usp. Jankowski, »Vladanje«, str. 428ff; Jankowski, »Odgovori«, str. 1-38. Krämer, Židovi, str. 146f. Mitchell, str. 14, 203, 225, 254ff. Jankowski, Pobunjenici, str. 9ff; Erlich, str. 105ff. Schröder, Deutschland, str. 58.

208

CHUCK MORSE

jeme palestinskog ustanka, i Mladi Egipat se okrenuo islamskom fundamentalizmu te je 1940. godine organizacija promijenila ime i postala Islamska nacionalistička stranka.33 Okrutni antisemitizam te stranke nije se promijenio. Hussein je 1939. godine proglasio Židove tajnim promicateljima vjerskoga i moralnog propadanja te je ustvrdio da se s pravom može reći da »Židove treba tražiti u svakoj opačini«.34 Nasuprot tome, sirijska Socijalna narodna stranka, koju je u Damasku 1932. godine utemeljio Antun Saadeh, kao i Libanonske falange, utemeljene 1936. godine, također ustrojene prema načelu Führera, bile su naglašeno sekularne i totalitarne. Smatrali su da posjeduju nadmoć völkischa i svoje su izvanjske simbole – zastavu sa znakom nalik svastici i pozdrav uzdignutom rukom – temeljili na simbolima NSDAP-a.35 Kako su Sirijci Palestinu i dalje smatrali južnom Sirijom, svesrdno su podupirali arapski ustanak slanjem novca, krijumčarenjem oružja i angažiranjem organiziranih bandi.36 Antisemitizam je također izazvao uzbuđenje u Transjordaniji, koja je pod hašemitskim emirom Abdulahom bila najumjerenija zemlja u regiji.37 »Ne bih nijednom Židovu savjetovao da se usudi ići sve do Keraka«, izvijestio je njemački generalni konzul u Jeruzalemu nakon jednog putovanja krajem 1933. godine, »jer jedva bi izvukao živu glavu.«38 A britanski veleposlanik u Amanu je u veljači 1941. godine priznao: »U određenoj su mjeri prisutne pronacističke izjave.«39 U Saudijskoj je Arabiji pak Ibn Saud 1939. godine muftiju proglasio svojim »osobnim prijateljem«, ponudio svoj teritorij kao mjesto za pripremu njemačkih pošiljki oružja za Palestinu te je otvoreno priznao svoje pronacističke sklonosti: »Svi Arapi i muhamedanci diljem svijeta gaje veliko poštovanje prema Njemačkoj, a to je poštovanje uvećano njemačkom borbom protiv Židova, iskonskim neprijateljem Arapa.«40 I ovdje se antisemitizam pokazao kao najsnažnija poveznica između Trećeg Reicha i Bliskog istoka. Palestinsko je pitanje ojačalo politički arabizam u Iraku. U veljači 1928. godine, 40.000 Iračana prosvjedovalo je u Bagdadu protiv posjeta britanskog političara Sir Alfreda Monda, koji je pomogao u sricanju 33 34 35 36 37 38 39 40

Jankowski, Pobunjenici, str. 41, 72ff; Porath, Potraga, str. 189. Shamir, »Utjecaj«, str. 207. Yamak, str. 53ff, 76ff, 101ff, 124ff; Mendel/Müller, str. 2ff, 10ff. DGK Bejrut za AA, 7. kolovoza 1937., PAAA, R 104787; Khoury, str. 535ff. Shlaim, str. 39ff, 54ff. DGK Jeruzelam za AA, 20. prosinca 1933., PAAA, R 97229. Dietrich, »Jahreszeit«, str. 79. Dodatak izvješću DG-a u Djiddi, 18. veljače 1939., ADAP, ser.D, vol. 5, str. 680.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

209

Balfourove deklaracije. U ovom prvom anticionističkom masovnom prosvjedu u arapskom islamskom svijetu, opljačkani su i zapaljeni židovski dućani.41 Tijekom 1936. godine brojni su Židovi ubijeni na ulicama iračkoga glavnoga grada,42 a masovni prosvjedi s protužidovskim napadima organizirani su ponovno sljedeće godine, kada se saznalo za plan podjele. »Žrtvovat ćemo se za Palestinu!« i »Židovi su agenti imperijalizma!« bili su tada borbeni pokliči.43 U svojoj knjizi Ovo su naši ciljevi, objavljenoj 1939. godine, dr. Sami Shawkat, irački ministar obrazovanja, pozvao je na istrjebljenje lokalnih Židova kao preduvjet nacionalnom preporodu.44 Iste je godine jedna banda linčovala britanskog konzula u Mosulu usred bijela dana, čim se saznalo za smrt kralja Ghazija. Kralj je pod utjecajem alkohola izgubio kontrolu nad svojim vozilom, a ljudi su gotovo automatski to protumačili kao djelo britanskih tajnih službi.45 Hitlerova izjava u govoru u Reichstagu 20. veljače 1938. godine: »Savjetovao bih članovima Donjeg doma britanskog parlamenta da se pozabave i raspitaju o presudama vojnih sudova u Palestini, a ne o presudama njemačkih sudova«, u Iraku je dočekana s oduševljenjem.46 Kada je vođa Hitlerove mladeži, Baldur von Schirach, 1937. godine posjetio Irak, naglasio je sličnosti između panarapskog preporoda i njemačkoga rasnog buđenja, te je pozvao lokalnu organizaciju Hitlerove mladeži da sudjeluje na sljedećem kongresu NSDAP-a.47 U rujnu 1938. godine, 30 Iračana otišlo je u Nürnberg gdje ih je primio Hitler, a zatim su uživali u dvotjednom odmoru u Njemačkoj kao gosti Hitlerove mladeži.48 Posjet nije bio bez učinka. Sljedeće je godine Sami Shawkat ustrojio organizaciju mladeži al-Futuwa, po uzoru na Hitlerovu mladež. Članstvo je bilo obavezno za sve učenike viših razreda srednje škole. Članovi su nosili odore nalik na njemačke te su bili podvrgnuti vojničkoj disciplini i paravojnoj obuci.49 U to je vrijeme klub Muthanna u Bagdadu – čiji su istaknuti članovi bili Shawkat i njegova braća Saib i Naji, obojica ministri u vladi – postao intelektualno središte za 41 42 43 44 45 46 47 48 49

Sluglett, str. 159f. Haim, str. 192; Simon, str. 64. DG Bagdad za AA, 17. srpnja 1937., PAAA, R 104787. Wild, »Socijalizam«, str. 37. Simon, str. 38f. DG Bagdad za AA, 3. ožujka 1938, PAAA, R 104785. Vernier, str.92f; Watt, str. 195-204. Khadduri, Irak, str. 173. Simon, str. 80ff.

210

CHUCK MORSE

radikalni panarabizam i pronacističke stavove.50 Ni u sjevernom Iraku, u Kurdistanu, koji je tada bio suprotstavljen središnjoj vlasti monarhije u Bagdadu, raspoloženje se nije bitno razlikovalo. Budući pukovnik njemačke vojske, koji je putovao tim područjem tijekom 1935. i 1936. godine, vidio je velike Hitlerove portrete u čajanama te izvijestio o stavovima Kurda: »Oduševljeno govore o slobodoljubivoj Njemačkoj i njezinu nacionalnom heroju Hitleru, premda malo znaju o njemu, osim što misle da će Njemačku ponovno učiniti velikom i da ima iste neprijatelje kao i Nijemci: Engleze i Židove. Te su činjenice bile dovoljne da bi se Kurdi osjećali vrlo bliski Njemačkoj.«51 I u ovom slučaju je Treći Reich jasno osvojio srca muslimana svojim antisemitizmom i ciničnim antiimperijalizmom. I u francuskoj Sjevernoj Africi Hitler i nacistička Njemačka našli su nove prijatelje. »Vive le chancelier Hitler! A bas la France« moglo se pročitati na zidovima marokanskih kuća 1934. godine,52 a u kolovozu iste godine, lokalni Židovi u Konstantinu u Alžiru bili su žrtve pogroma u kojima je ubijeno 23 ljudi.53 »U svakom razgovoru Arapi izražavaju svoje zadovoljstvo našim antisemitizmom«, izvještava njemački satnik nakon putovanja po Sjevernoj Africi 1939. godine. Čak su i tamošnji francuski kolonijalni časnici iskazali »veliko poštovanje prema nacionalsocijalizmu« te su pokazali »iznimno snažne antisemitske stavove«.54 U listopadu iste godine Marokom su kružili letci s komentarima o svjetskom ratu koji je upravo bio započeo: »Zar ne znate da u Parizu – židovskom gnijezdu – više nema nikoga tko bi mogao oboriti njemačke zrakoplove? [...] Ono što je zadesilo kukavičke Francuze, zadesit će i druge poput njih, engleske Židove. Dokaz je ono što su učinili u Palestini s našom muslimanskom braćom, koju progone i podjarmljuju u židovskoj diktaturi.«55 U španjolskom Maroku, Hitlerov pozdrav dobio je islamsku legitimaciju utoliko što su pojedinci uzvikivali »Bog je velik!« uz podizanje desne ruke.56 Nakon poraza Francuske, na zidovima medina osvanule su svastike, a u Casablan50 51

52 53 54

55 56

Khadduri, Irak, str. 166f. puk. Müller/[Abwehr]Ausl/Abw II, 5. prosinca 1942., Operacija Mamut, BA-MA, RW 5/271. Baida, Bild, str. 22. Abitbol, str. 18. sat. Xylander/GenStdH, 10. ožujka 1939., izvješće o putovanju kroz Tunis i Alžir, 19. siječnja – 18. veljače, BA-MA, RW 5/413; slično tome RFSS za Hitlera, 21. siječnja 1943., gen. Weygand, BAB, NS 19/2289. Baida, »Wahrnehmung«, str. 195. Harras, str. 206.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

211

ci ljudi su pjevali: »Moja nada je uz Nijemce.«57 U Tunisu je vladalo slično stanje: »Arapi i Židovi su smrtni neprijatelji. U noći s 19. na 20. svibnja u Gabesu se zbio pogrom u kojemu je smrtno stradalo najmanje 7 Židova.«58 Ne iznenađuje da se muslimanska Palestina savršeno uklopila u ovaj kontekst. O njemačkim predsjedničkim izborima 1932. godine, jedne palestinske novine komentiraju: »No u pogledu stava Arapa u Palestini [...] o ovim izborima [...], iako nemamo pravo glasa, imamo želju i nadu. I možda, stoga što su nam Židovi neprijatelji [...], Hitler, naravno, ostaje naša želja i naša nada [...] po načelu: neprijatelj mojega neprijatelja je moj prijatelj.«59 Mnogi su bezrezervno stali iza nasilnih mjera kakve je koristio Treći Reich: »Židov [...je] međunarodni komunist«, napisale su druge novine. »Po mojemu sudu, Njemačka ima pravo što takve ljude protjeruje iz Vaterlanda, jer oni predstavljaju opasnost za svaku zemlju u kojoj žive.«60 Ovakvim je stavom pomno zanemarena činjenica da je upravo zbog tih mjera porastao broj Židova u Palestini; tako je nacistička Njemačka zapravo ubrzala »požidovljavanje« zemlje te ga eksplicitno promicala putem Sporazuma o transferu Haavara, kako je opisano u nastavku. U vezi s ovim vidom njemačkog antisemitizma vladala je uporna šutnja.61 »Tko je veći genij, Židovi ili Hitler?« pitaju novine Alam Arabi, nudeći vlastito tumačenje činjenica: »Sada kada veliki židovski kapitalisti odlaze iz Njemačke, moraju svoje milijune trošiti na njemačku robu koju će ponijeti u Palestinu. Na taj se način njemački dobitak i židovski gubitak udvostručuju.«62 Očito je da je antisemitizam koji se ponavljao bio katkada i veći od anticionizma. Muftija je 31. ožujka 1933. godine posjetio njemačkoga generalnog konzula u Jeruzalemu Heinricha Wolffa te ga uvjeravao da muslimani »pozdravljaju novi njemački režim te iščekuju širenje fašističkoga antidemokratskoga državnog vodstva i na druge zemlje. Njemački bojkot usmjeren protiv bogatstva Židova naišao bi na oduševljenu podršku diljem muhamedanskog svijeta.«63 Samo tri mjeseca kasnije mogao je izvijestiti o »namjeri da se osnuje arapska nacionalsocijalistička stran57 58 59 60 61 62 63

Baida, »Wahrnehmung«, str. 196. boj. Hofweber za DAK, 21. svibnja 1941., BA-MA, RH 23/109. Abbasi. Str. 168f. Ibid., str. 171. Ibid., str. 175 AA za RK, 12. studenoga 1934., BAB, R 43 II/1420. DGK Jeruzalem za AA, 31. ožujka 1933., PAAA, R 78325.

212

CHUCK MORSE

ka«.64 Svastiku se često moglo vidjeti na letcima i zidovima za vrijeme prosvjeda Arapa protiv useljavanja Židova u listopadu 1933. godine.65 U ljeto 1934. godine, britanska policija izvještava kako »oživljavaju napori da se osnuju nacističke udruge«,66 a u jesen viđaju konstantnu nacističku propagandu u arapskim glasilima.67 U palestinskoj literaturi, Židovi su prikazivani kao pohlepni, podmukli i beskrupulozni, te kao kukavice, »novi Shylocki« i »sinovi zveckavog zlata.«68 Bilo je stihova poput ovih: »Gazite glave Židova / za slobodu Buraka i Harama. / Mladići, zbijte redove; / napadnite ih u tisućama. / O Bože, kako je lijepa smrt / za slobodu Harama i Buraka.«69 Khalil as-Sakakini, arapski kršćanin, učitelj u Jeruzalemu, piše u svojemu dnevniku kako je Hitler svijetu otvorio oči. Prije nego što je on došao na vlast, ljudi su se bojali Židova i njihova bezgraničnog utjecaja. Ali Hitler je svijetu pokazao da su zapravo bezopasni. Nijemci su se prvi suprotstavili Židovima i nisu ih se bojali. Prema vještom teoretičaru zavjera as-Sakakiniju, Hitler im je pokazao gdje im je mjesto, a Mussolini je zaposjedanjem Etiopije zadao udarac Britancima. Kada su do Jeruzalema stigle vijesti da je 13. siječnja 1935. godine većina stanovnika Saarlanda glasovala za ponovno sjedinjenje s Njemačkom, as-Sakakini je to proslavio skupa s pobjedom Husseinija na lokalnim izborima u Jeruzalemu. Za njega, ta dva uspjeha pripadaju zajedno.70 »Bogobojazni borac za slobodu« Hanaf Hassan pisao je njemačkom konzulu u Haifi, »predstavniku Hitlera Velikoga«: »Bog neka čuva njega i cijelu Njemačku. [...] Nijedan Arapin neće zaboraviti prijateljstvo Nijemaca diljem svijeta za pomoć koju su pružili Arapima u Palestini. Palestinska zemlja ne pripada samo nama Arapima već i Nijemcima, i ja se nadam, gospodine konzule, da ćete nam pomoći Svetu Zemlju osloboditi Židova, i nadam se da smo svi braća, ako je Bogu milo.«71 Treći Reich uživao je veliku podršku i među učenicima privatne srednje škole u Bir Zeitu, u blizini Ramale. Kada je profesorica engleskog jezika svojim učenicima zadala da pročitaju roman Benjamina Disraelija, 64 65 66

67 68 69 70 71

Ibid., 27 lipnja 1933, PAAA, R 78325. Jorda, Araber-Aufstand, str. 3. Krminalistička policija Jeruzalem, Sažetak periodičke ocjene br. 9, 15. lipnja 1934., NAK, FO 371/17878. Ibid., br. 13, 20. rujna 1934., NAK, FO 371/17878. Altoma, str. 64ff; Osta, str. 21ff, 221ff. Wild, »Judentum«, str. 278. Segev, str. 450f. Preslika (bez datuma), PAAA, R 104790.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

213

razred se pobunio. »Ali on je Židov«, žalili su se učenici. Profesorica je raspravu tada pokušala usmjeriti na pitanje što nekog čovjeka čini velikim. Rekla je kako je riječ o čovjeku koji je utjecao na duh svojega vremena te je zamolila razred da sastave popis važnih ljudi. Većina je učenika kao prvoga na popisu navela Adolfa Hitlera.72 Prema njemačkom konzulu u Jaffi, Timotheusu Wurstu, krajem ožujka 1936. godine Palestinci su bili »duboko impresionirani fašističkim, a napose nacionalsocijalističkim, učenjima i stavovima. Nacionalsocijalizam, sa svojim protužidovskim idejama, pogodio je žicu kod Arapa u Palestini, koji su se našli u očajničkoj i gotovo beznadnoj obrambenoj borbi protiv cionizma. Među Arapima, fašizam i nacionalsocijalizam su u mnogim slučajevima postali zlatni standard kojim su se mjerili svi drugi politički sustavi i učenja, a u očima brojnih Arapa Adolf Hitler bio je, bez sumnje, jednostavno najvažniji pojedinac 20. stoljeća. Popularnost našeg Führera tako je velika da teško da postoji ijedan Arapin, pa čak i najobičniji seljak, koji ne zna ime Adolfa Hitlera.« Poput Izviđača, stranka Istiqlal posebno je »prigrlila nacionalsocijalističke teze u najvećoj mogućoj mjeri«. Glasilo Istiqlala, Obrana, ima naglašeno nacionalsocijalističko usmjerenje.«73 Godinu dana kasnije, Völkischer Beobachter objavio je intervju s predsjednikom stranke Auni Abd el-Hadijem. U tom je intervjuu on ponosno priznao da je za vrijeme zatočeništva pod Britancima temeljito proučio engleski prijevod Mein Kampfa.74 Ne bi trebalo iznenaditi da arapski ustanak nije promijenio takva stajališta nakon 1936. godine već ih je, naprotiv, ojačao. Ustanici su često za provociranje Židova i Britanaca isticali svastiku,75 a na Muhamedov rođendan, 4. lipnja 1937., u Palestini su se, kao i u mnogim drugim dijelovima arapskoga svijeta,76 mogle izložene vidjeti njemačke i talijanske zastave te slike Hitlera i Mussolinija.77 »U trenutnim simpatijama koje Arapi gaje prema Njemačkoj, ključnu ulogu igra divljenje koje uživa naš Führer«, izvještava iste te godine Doehle, Wolffov nasljednik na mjestu generalnog konzula u Jeruzalemu. »Razdoblja nemira često su mi pružila priliku da se uvjerim koliko je rasprostranjena ta naklonost. Suočen s prijetećim ponašanjem arapske gomile, 72 73 74 75 76 77

Segev, str. 451.f DK Jaffa za AA, 1. ožujka 1936., PAAA, R 78338. Völkischer Beobachter, 23. sjiečnja 1937. Jorda, Araber-Aufstand, str. 156, 187f, 257. New York Times, 23. svibnja 1937. DGK Jeruzalem za AA, 4. lipnja 1937., BAB, R 43 II/1421a.

214

CHUCK MORSE

pojedinac koji bi se izjasnio kao Nijemac uglavnom bi bio ostavljen na miru. Ali ako bi se netko identificirao koristeći njemački pozdrav »Heil Hitler«, Arapi bi se mahom oduševili te kličući i gorljivo uzvraćali njemački pozdrav. To oduševljenje za našeg Führera i novu Njemačku vjerojatno je stoga tako rasprostranjeno što palestinski Arapi u svojoj borbi za opstanak čeznu za arapskim Führerom i stoga što osjećaju da su na istoj strani s Nijemcima u borbi protiv Židova.«78 Svatko tko bi se kroz arapski teritorij vozio sa znakom svastike nije se imao čega bojati i dočekan je s ushićenim klicanjem. Werner von Hentig, voditelj VII. političkog odjela (zaduženog za Bliski istok) u Ministarstvu vanjskih poslova od 1937. do 1939. Godine, tako je »potpuno sigurno mogao putovati diljem zemlje pod zaštitom njemačke zastave.«79 Njemački doseljenici u Palestini, kojih je bilo oko 2.500 – a gotovo su svi bili pripadnici pijetističkog društva Hram, koje je osnovalo sedam planiranih kolonija od 1868. godine80 i koje je pokazivalo veliku naklonost prema Trećem Reichu81 – nosili su sa sobom grbove i obilježja sa svastikama. To ih je identificiralo kao Nijemce, po izričitom zahtjevu pobunjenika, te su se mogli voziti po zemlji bez maltretiranja.82 Dok je njemačkih državljana nežidova koji su živjeli u inozemstvu ukupno 5% imalo članstvo u NSDAP-a, taj je postotak u Palestini iznosio 17%.83 Franz Schattenfroh također je odnos između Arapa i njemačkih kolonista opisao izvrsnim: »Kada se, na primjer, Nijemac mora voziti u židovskom autobusu jer na nekim rutama ne postoji drugi prijevoz, a taj autobus zaustave Arapi, Nijemac (ako može dokazati da je Nijemac) može ići kamo želi, ali svi drugi će biti ubijeni.«84 Ako se Europljani koji nisu Nijemci zateknu u sličnoj opasnoj situaciji, i njih može spasiti arapsko oduševljenje Trećim Reichom: »U krajnjem očaju, mladi je Šveđanin uzviknuo ‘Ja sam Nijemac. Heil Hitler!’« izvijestio je Iwo Jorda, Nijemac koji je putovao Palestinom. »Djelovalo je. Vođa bande ustuknuo je, podigao ruku na pozdrav, ispričao se te Šveđanina odveo do muktara, gdje su mu stavili zavoj i pružili njegu.«85 »Iako se od Nijemaca u Palestini službeno tražilo da zadrže 78 79 80 81 82 83 84 85

Ibid., 22. ožujka 1937., PAAA, R 104791. Hentig, str. 329; slično Jorda, Araber-Aufstand, str. 148. Cf. Carmel. Balke, str. 79ff; Schmidt, str. 461ff. DGK Jeruzalem za AA, 14. rujna 1938., PAAA, R 104790. McKale, Swastika, str. 120. Schattenfroh, str. 65f; slično Kossak-Raytenau, str. 37. Jorda, Araber-Aufstand, str. 139.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

215

neutralnost,86 1937. godine čak je i Odjel za židovska pitanja SD-a u Berlinu znao da je antižidovski utjecaj koji su članovi inozemne organizacije NSDAP-a imali na arapske krugove u Palestini [...] proteklih godina često bio zamjetan.«87 Hitler je također često izražavao naklonost prema muslimanima u Palestini. »Arapske fantazije o njemačkoj intervenciji, temeljene na Führerovom zanimanju za palestinsko pitanje, mogu se objasniti očajničkom situacijom u njihovoj borbi protiv Židova i Engleza«, smatrao je Doehle 1938. godine.88 I uistinu, već u ljeto 1938. godine pobunjenici su se obratili generalnom konzulu i od Njemačke zatražili oružje i novac.89 U prosincu iste godine, muftija se kod dr. Fritza Grobbe, njemačkog veleposlanika u Bagdadu, raspitivao o tom pitanju: »Njemačka bi osigurala vječnu zahvalnost svih Arapa kada bi im pružila pomoć u sadašnjoj njihovoj nevolji i pomogla im da dođu do pobjede.«90 U siječnju 1937. godine, članovi Visokog arapskog odbora posjetili su Grobbu, koji je o njihovu položaju zabilježio sljedeće: »Jedina velika sila zainteresirana za arapsku pobjedu nad Židovima u Palestini, a u koju bi Arapi imali puno povjerenje, je Njemačka. Visoki arapski odbor stoga računa na njemačku pomoć.«91 U srpnju je Odbor svoje traženje ponovio veleposlaniku Trećeg Reicha u iračkom glavnom gradu.92 Usporedno s tim, el-Husseini je uspostavio tajne veze s talijanskim konzulom u Jeruzalemu.93 Malo prije nego što je ustanak ponovno planuo u ljeto 1937. godine, zbog čega je morao bježati, muftija je ponovno posjetio Doehlea te ga izvijestio da želi »poslati predstavnika u Njemačku inkognito«.94 U rujnu je Visoki odbor iskušao sreću kod Juliusa Seilera, njemačkoga generalnog konzula u Bejrutu, koji se u potpunosti svrstao uz Odbor u pokušajima da se porazi plan podjele: »Činilo se i čini se da jedini način da se to postigne leži u arapskim pokušajima da se Židove zastraši 86 87

88 89 90

91 92 93 94

DGK Jeruzalem za AA, 7. srpnja 1936., PAAA, R 104785; cf. Balke, str. 216ff. Memorandum o židovskom problemu (nedatirano/siječanj 1937.), BAB, R 56/956; također Schmidt, str. 467. DGK Jeruzalem za AA, 28. listopada 1938., PAAA, R 104790. Ibid., 7. srpnja 1936., PAAA, R 104785. DGK Jeruzalem za DG Bagdad, 17. prosinca 1936., PAAA, R 102806; o pojedincima: Grobba; Nicosia, Grobba, str. 206ff; Flacker, str. 18ff; Schwanitz, Geist, str. 127ff. DG Bagdad za AA, 6. siječnja 1937., PAAA, R 104785. Ibid., 17. srpnja 1937., PAAA, R 104787. Nafi, »Arapi«, str. 4. DGK Jeruzalem za AA, 15. srpnja 1937., PAAA, R 104787; cf. DGK Jeruzalem za AA, 10. kolovoza 1937., PAAA, R 104785.

216

CHUCK MORSE

terorizmom uz istovremeni pritisak na Engleze.«95 U studenom se dr. Said Abd al-Imam, utemeljitelj Arapskog kluba u Damasku i radikalni panarabist, pojavio u Berlinu kao muftijin predstavnik96 te iznio neke delikatne prijedloge: u zamjenu za materijalnu i nematerijalnu podršku »arapskom pokretu za nezavisnost« obećao je promicati pronjemačko raspoloženje, što bi postalo očitim u slučaju rata; širiti nacionalsocijalizam među arapskim islamskim svijetom; koristiti sva raspoloživa sredstva u borbi protiv osnivanja židovske države u Palestini.«97 Malo pred Božić 1938. godine, vođa pobune u sjevernom okrugu Palestine obratio se izravno »Adolfu Hitleru, velikom Führeru Njemačke, koji je svojoj naciji podario vječnu čast i slavu«: »Veliki njemački Führeru, ne namjeravam Vama objašnjavati Židove. Vi znate njih i njihovu povijest, a znali ste ih i prije nego što smo ih mi upoznali. [...] Primite pozdrave od čovjeka koji nalazi primjer u vođi Muhamedu, a svoja pravila u učenju te zapovijedima svetog Kurana. Sluga domovine i vjere, džihadist Joseph Said Abu Durra.«98 Tijekom studenoga, muftija je ponovno obavijestio Seilera da »ustanici u Palestini hitno trebaju oružje«.99 U proljeće 1939. godine, el-Hadi, čelnik stranke Istiqlal, ostao je u Njemačkoj kao gost Reichsleitera Rosenberga, a 1. travnja je primljen u Ministarstvu vanjskih poslova. »Palestinski Arapi su i dalje prisiljeni da se bore u skupom gerilskom ratu protiv Engleza u Palestini zbog toga što je to jedini način da naposljetku dođu na svoje«, priznao je, dvaput spomenuvši kako on »uvijek misli na njemačku pomoć«.100 Nakon propasti Londonske konferencije, konzul Wilhelm Melchers je u Haifi doživio »ushićeno i slavljeničko raspoloženje«, posvuda čuvši povike: »Živio muftija!« No, nakon što su brojni Židovi pobijeni arapskim bombama i mecima tijekom tih tobožnjih proslava nezavisnosti, na što je Irgun, revizionistički židovski pokret otpora, odgovorio postavljanjem dvaju eksploziva koji su ubili 29 Arapa na željezničkom kolodvoru i na tržnici, demonstranti su upali u konzulat »želeći me upitati«, kako je rekao Melchers, »da zatražim pomoć od njemačke vlade«.101 95 96

97 98 99 100 101

DGK Jeruzalem za DGK Bejrut, 22. rujna 1937., PAAA, R 104788. Al-Imam za RMVP, 24. studenog 1937., PAAA, R 104800; Geiger/NSDAP Damask za RMVP, 1. prosinca 1937., PAAA, R 104800; cf. Rabinovich, Njemačka, str. 196. RMVP za AA, 14. prosinca 1937., Dodatak 3, PAAA, R 104800. DGK Jeruzalem za AA, 23. prosinca 1938., PAAA, R 104785. DGK Jeruzalem za DGK Bejrut, 29. studenog 1938., PAAA, R 61148. Woermannov memorandum/AA, 1. travanj 1939., PAAA, R 29899. DK Haifa za AA, 3. ožujka 1939., PAAA, R 104790.

Naklonost prema nacistima: Zagovornici Trećeg Reicha ...

217

Kako smo pokazali, Treći Reich može zahvaliti svoju popularnost u dijelovima arapskog svijeta i u širem islamskom svijetu svojem diktatorskom usmjerenju, agresivnosti, kultu Führera te, naročito, svojoj mržnji prema Židovima. Upravo su oni najjeziviji elementi ti koji su učinili da »nova Njemačka« postane primjer koji će uspostaviti obrasce ponašanja u budućnosti. Ili, drugim riječima, Hitler i Nijemci nisu osvojili naklonost muslimana Bliskog istoka usprkos njihovu zaraznom antisemitizmu već upravo zbog njega. Stoga je temeljito pogrešno govoriti o »svjetonazorskoj i strateškoj nespojivosti« arapskog nacionalizma i nacionalsocijalizma.102 Štoviše, muslimani iz svih zemalja šire regije, a posebice Palestine, uporno su težili savezu s nacionalsocijalističkom Njemačkom bez obzira na to što su Nijemci dugo vremena izbjegavali zaigrati na arapsku kartu. U svakom slučaju, na Bliskom istoku se još prije nego što je rat počeo za nacionalsocijaliste pojavila odlična mogućnost za testiranje reakcija na svoje ideje među domaćim stanovništvom. Prema tome, dojam da je 1939. godine »potencijal palestinskog društva za politički, društveni, a naročito vojni otpor [...] skršen za dugo vremena«,103 da »su Arapi najvećim dijelom razoružani, a cionisti opremljeni bolje nego ikad«, kao i da je zemlja već bila »pacificirana [...] kada je izbio rat«,104 posve je pogrešan. Osim činjenice da do sustavnog razoružavanja pobunjenika uopće nije došlo, besprimjerna svjetonazorska agitacija svjedoči činjenici da se u muslimanskom dijelu Palestine ukorijenio jedan iskorjenjivački antisemitizam, koji nije bio nimalo blaži od njemačke mržnje prema Židovima te joj je čak i prethodio u smislu praktične primjene, utoliko što su Arapi već imali potrebnu snagu da ga provedu. Ustanak je ponovno planuo ujesen 1939.105 godine, čemu su naročito kumovale njemačke pošiljke oružja (kao što se raspravlja u nastavku). U ljeto sljedeće godine, Deutsches Nachrichtenbüro (DNB – službena njemačka novinska agencija) je izvijestio: »Prema pouzdanim procjenama, 20% židovskih nasada naranči je u potpunosti uništeno, kao i 40% svih postrojenja za navodnjavanje. Posljedični gubitak novih usjeva procjenjuje se na 33%. Agitacija među arapskim krugovima protiv doseljavanja Židova stalno raste.«106 Prema procjeni Ureda za vijesti Židovske agencije, približno 102 103 104 105 106

Nicosia, »Nacionalizam«, str. 351. Baumgarten, str. 36. Krämer, Geschichte, str. 344f. Seifert, str. 80f.; Jorda, Araber-Aufstand, str. 438f., 441. DNB izvještaj, 25. srpnja 1940., PAAA, R 99388.

218

CHUCK MORSE

60% nežidovskog stanovništva zemlje podržava Nacionalsocijaliste.107 K tome, mnogi bivši aktivisti u to su se vrijeme vraćali kući iz progonstva.108 A u svibnju 1941. godine »duž palestinske obale Arapi su promatrali kako se male skupine britanskih vojnika iskrcavaju iz ribarskih čamaca, nenaoružani i potpuno iscrpljeni: bila je riječ o preživjelim bjeguncima iz Grčke te potom s Krete. Puni nade, Arapi su svojim očima vidjeli kako je uzdrmana ponosna moć Velike Britanije.«109 Od tog su trenutka još nestrpljivije iščekivali dolazak Nijemaca. S engleskoga preveo Dalibor Matić

Aforizmi

Životna odluka – više ne želim donositi živote odluke. Beskonačnost nema uzora i nije uzor u ničemu. Beskonačnost nema namjere, ona je samo veličanstvena.

107 108 109

Segev, str. 505. Khalaf, str. 80. Jorda, Araber-Aufstand, str. 433.

0

Smrt velikog muftije KLAUS-MICHAEL MALLMANN*

Još tijekom boravka u nacističkoj Njemačkoj, Amin al-Husseini odigrao je značajnu ulogu u osnivanju Arapske lige 1944. godine. S obzirom da je al-Husseini, podržan sredstvima iz »posebnog fonda«, predvodio novačenje naci-muslimana u Handžar-diviziju i druge naci-muslimanske postrojbe te da je jedna od najranijih takvih postrojbi nosila ime »Arabisches Freiheitskorps«, ili Arapska brigada, nije ni u kom slučaju nezamislivo, već je naprotiv sasvim vjerojatno, da je i sama Arapska liga bila osnovana uz financijsku pomoć iz posebnog fonda, te je čak moguće da je i bila organizirana potajice u nacističkoj Njemačkoj. Tijekom svojega poznatog sastanka s Hitlerom, al-Husseini je s njim vodio raspravu o osnivanju Arapske legije. Arapska liga bi, u svakom slučaju, utjelovljivala i personificirala, u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata, spoj između nacističkog svjetonazora i islamskih normi panarabizma. Krajem 1944. godine, u posljednjim stravičnim mjesecima Hitlerova rata, al-Husseini je pokušao povući posljednji očajnički potez da potakne pronacističku arapsku pobunu i uništi palestinske Židove. Al-Husseini je organizirao jedinicu naci-arapskih komandosa, koja se spustila padobranima u Palestinu s ciljem da otruje vodoopskrbni sustav Tel Aviva. Nevjerojatno je da su Britanci, nakon svega što se dogodilo, poslije rata potpuno amnestirali al-Husseinija unatoč tome što su znali sve o njegovoj kolaboraciji s nacistima. Ovaj sramotni i neobjašnjivi čin udobroljavanja predstavljao je još jedan korak jedne zapadne sile da udobrovolji, a time i ustoliči islamski ekstremizam i teror. Nakon što mu je dopušteno da pobjegne iz kućnog pritvora u Parizu, al-Husseini je stigao u Kairo. Stigao je korak prije Jugoslavije, koja ga je tražila kako bi ga osudila u odsutnosti za zločine protiv * Njemački povjesničar i profesor na Sveučilištu u Stuttgartu. U fokusu njegovih istraživanja nalazi se Drugi svjetski rat, nacionalsocijalizam i sudbina Židova. (Karrieren der Gewalt. Nationalsozialistische Täterbiographien, Darmstadt 2004 (Wissenschaftliche Buchgesellschaft...).

220

KLAUS-MICHAEL MALLMANN

čovječnosti zbog njegova sudjelovanja u genocidu koji su pripadnici Handžar-divizije proveli nad bosanskim Srbima. Usprkos njegovoj povijesti, no možda i upravo zbog nje, al-Husseini je dobio potpunu zaštitu i kraljevski tretman u Egiptu te ga je na njegovu dolasku gomila pozdravila i dočekala poput junaka. Na svojemu sastanku u Aleyu u Libanonu 1947. godine, Arapska liga je odbila proglasiti za vođu al-Husseinija, koji je nastavio ustrajavati na potpunom uništenju židovske Palestine, izabravši umjerenog hašemitskog kralja Transjordanije Abdullaha, koji se nadao da će pridodati arapske dijelove Palestine zapadno od rijeke Jordan svojemu Kraljevstvu te da će sklopiti mirovni sporazum sa židovskom Palestinom. U to je vrijeme, 1947. godine, židovska Palestina, koja će uskoro dobiti puni suverenitet kao država Izrael, prolazila kroz proces primanja stotina tisuća europskih Židova koje je rat učinio beskućnicima, napuštenima u logorima poslijeratne Europe. Umjereno stajalište kralja Abdullaha podržali su i njegov nećak Hassan II., hašemitski kralj Iraka, irački namjesnik Emir Abd al-Ilah Salih Jabr, irački predsjednik vlade te ostali arapski vođe. Jabr je bio dobro upoznat s rušilačkom ulogom al-Husseinija u poticanju pronacističkog državnog udara u Iraku 1941. godine. Arapska liga napala je Izrael odmah nakon proglašenja države. Unatoč tome, 1947. godine postojala je stvarna mogućnost da dođe do pregovora između Arapske lige i Židova, koji bi doveli do pravednoga i nepristranog rješenja za obje strane. Umjereni kralj Abdullah, brat Emira Faisala, održavao je otvoreni i srdačni odnos s predstavnicima Jišuva, židovske zajednice u Palestini. Nakon što ga je Arapska liga odbila u Aleyu, u predvečerje rata s Izraelom, te nakon što nije udovoljeno njegovoj želji da njegov rođak Abd al-Quadir al-Husseini bude imenovan zapovjednikom snaga Arapske lige, al-Husseini je stao organizirati vlastite paravojne postrojbe, miliciju koju je nazvao al-Jihad al-Muqaddas, ili Sveti ratnici. Jaser Arafat je započeo kao dobavljač oružja za Svete ratnike, a kasnije ga je al-Husseini promaknuo i počeo doslovno pripremati za nasljednika, što je Arafat prihvatio u svakom mogućem smislu. Sveti ratnici sudjelovali su u nekim od najžešćih bitaka 1948. godine. Bilo je tvrdnji da su pripadnici bosanske Handžar-divizije te neki drugi nekadašnji naci-muslimanski borci postali članovi Svetih ratnika, iako o tome nema čvrstih dokaza. Al-Husseinijeva nepopustljivost u odbijanju priznanja države Izrael uključivala je i snažan pritisak na vođe arapskih država da odbace Re-

Smrt velikog muftije

221

zoluciju 181 Ujedinjenih naroda 1947. godine. Rezolucijom 181 UN-a, koju su Izraelci prihvatili, no ne i Arapi, koji su bili pod pritiskom al-Husseinija i u tom trenutku Arapske lige, bilo je predviđeno osnivanje značajne arapske Palestinske države zapadno od rijeke Jordan, koja bi postojala uz istovremeno ozbiljno okrnjenu židovsku državu, sastavljenu od tek nekoliko slabo povezanih krpica zemlje uz pustinju Negev. Al-Husseinijev fanatizam i nepopustljivost bili su glavnim razlogom koji je spriječio palestinske Arape da 1947. godine osnuju značajnu Državu palestinskih Arapa, koja bi bila u miru s Izraelom. Umjesto toga, i prekasno, s obzirom da je bjesnio rat, al-Husseini, prethodno imenovan vođom ponovno uspostavljenog Arapskog visokog odbora, sada je imenovan i predsjednikom tijela nazvanog Nacionalna skupština, poznatoga i kao Svepalestinska vlada, koja je osnovana na Kongresu Arapskog visokog odbora 1. listopada 1948. te je nakratko uspostavila vlast s namjerom da upravlja arapskom Palestinskom državom unutar granica Pojasa Gaze. Kada se postavi pitanje arapskih izbjeglica iz židovske Palestine 1947.-1948. godine, većina Izraelaca i Židova redovito ispaljuje tehnički točan, no prilično klišeiziran odgovor da je u isto vrijeme i približno jednak broj Židova koji su živjeli u arapskom svijetu bio protjeran iz svojih domova. Konvencionalan izraelski i židovski odgovor na ovaj problem je da se precizno usporedi i sagleda razlika između nevjerojatne učinkovitosti mlade izraelske države tijekom tih godina u smislu prihvaćanja i integracije novopridošlih, često siromašnih i nepismenih Židova, te bijednog postupanja arapskih država sa svojom arapskom braćom koja su bježala iz Palestine. Dobro je poznata činjenica da je veliki broj Arapa koji su napustili Izrael u tom razdoblju, svojevoljno ili na druge načine, bio i ostao prisilno zatočen u izbjegličkim logorima nalik koncentracijskim logorima, te da često živi u pustom i jadnom okruženju. Naftom bogate arapske države spriječile su svoje arapske sunarodnjake da se u većoj mjeri asimiliraju u opće stanovništvo. Jednako je tako dobro poznato da je takvo prostačko i nečovječno ponašanje Arapa prema svojim sugrađanima u potpunosti motivirano političkim razlozima. Al-Husseini je pedesetih godina prošlog stoljeća odigrao glavnu ulogu u odgovaranju arapskih država da prihvate izbjeglice. Često je obilazio logore i poticao njihove vođe da budu strpljivi i čekaju oslobođenje Palestine i svoj povratak. Ti jadni i zavedeni ljudi služe kao pijuni u igri čiji je cilj uništiti Izrael u nekom trenutku u budućnosti. Izbjeglički logori pritom služe i kao uzgajališta budućih terorista.

222

KLAUS-MICHAEL MALLMANN

Zbog toga što općenito drže do uzvišenih vrijednosti, mnogi Izraelci i Židovi osjećaju određenu nelagodu i uvrijeđenost u vezi s problemom palestinskih arapskih izbjeglica, što je dovelo do tendencije da se odvrati pozornost sa samog problema. U središtu »prava na povratak« Arapa u Izrael nalazi se ideja da oni koji su otišli, ili ih je protjerala država Izrael 1947.-1948. Godine, imaju legitimno, pa čak i veće pravo na suverenost u Palestini nego Židovi. Načelo koje zastupaju, a riječ je o načelu koje je danas gotovo općeprihvaćeno među Arapima i muslimanima te je, štoviše, znatno prodrlo u zapadne demokracije, uključujući čak i određene dijelove izraelskoga i židovskog stanovništva, glasi da Izrael na neki način zauzima zemlju koja bi trebala biti domom drugoga naroda, kao i da taj drugi narod ima više pravo na vrhovnu vlast nad tom zemljom. Istina se sastoji u tome da se Izrael nema ni zbog čega ispričavati u vezi s izbjeglicama koje su otišle 1947.-1948. Potraživanja palestinskih Arapa za suverenim pravima u Izraelu samo su prividno utemeljena. Kada se Haj Amin al-Husseini, jeruzalemski veliki muftija, vratio među Arape, nakon što je tijekom rata surađivao s Hitlerom u Berlinu, a riječ je o kolaboraciji koja je izravno uključivala holokaust, te nakon što je uživao visok i uzvišen status u nacističkoj Njemačkoj, odmah se iznova prihvatio svojih nastojanja da iskorijeni Židove iz Palestine. U tome mu se pridružila i svita palestinskih Arapa koji su s njim surađivali u nacističkoj Njemačkoj. Podržala ga je mreža pronacističkih arapskih skupina, milicija i vođa. Nacistički novac, mahom zaplijenjen od europskih Židova, također se stao slijevati u njegove ruke. Nadalje, razlog zbog kojega je izbjeglica uopće i bilo je taj što Izraelci nisu ubijali ili zatvarali Arape tijekom rata 1947.-1948. godine, već su im dopustili bijeg. Ustvari, u današnjem Izraelu postoji značajna arapska manjina. Ovo stoji u izravnoj suprotnosti s arapskom politikom s al-Husseinijevim potpisom, a koja se sastojala u tome da se masakrira svaki Židov dovoljno nesretan da padne iza njihove crte napredovanja. Osvajanje židovske zajednice u Kafr Etzionu, što je učinila Šesta bojna Arapska legija, primjer je primjene ove politike u praksi. Židovi su se predali i počeli pješačiti prema središtu grada s rukama u zraku. Arapska legija »nastavila ih je kositi«, ubivši stotinu dvadeset Židova. »Židove zarobljene u bitkama oko konvoja njihovi su zarobljivači uglavnom ubijali, a često i sakatili.« U dvije kratke godine od kraja Drugoga svjetskog rata u svibnju 1945. godine do Rezolucije Ujedinjenih naroda broj 181 1947. godine, kojom je priznata Palestina podijeljena na židovski i arapski sektor,

Smrt velikog muftije

223

al-Husseini je sa svojim kohortama, djelujući vratolomnom brzinom, uspostavio arapsku miliciju koja će 1947. godine pokušati provesti genocidni napad na palestinske Židove. Arapska liga je 15. svibnja 1948. pokrenula veliki napad na svim crtama bojišnice. Čak je i al-Husseini, u svojim memoarima napisanima dvadeset godina kasnije, priznao da su u tom trenutku arapske snage imale strahovitu nadmoć. Izraelsku pobjedu, odnosno pobjedu onoga što je sam nazvao »agresivnom cionističkom tvorevinom«, podcijenio je mračnim i suludim pričama o britanskoj zavjeri. »Da više arapskih skupina nije bilo zavarano obećanjima koja su im dali imperijalisti te da nisu i sami djelovali na vlastitu inicijativu, postavljajući prepreke na putu džihada palestinskih Arapa... Židovi ne bi uspjeli osnovati svoju agresivnu tvorevinu u Palestini.« U jednom genocidnom ozračju, u svakom smislu riječi, Izrael je započeo protjerivati dio stanovništva u koje su se ubacili radikali, koji su nijekali bilo kakva nacionalna prava Židovima, te koje je bilo krcato ćelijama s jasnom nakanom da počine masovni pokolj Židova. Ne bi trebalo biti nikakve sumnje u to da je dio palestinskih Arapa tijekom toga grozničavog razdoblja, temeljem svojeg djelovanja, javnih istupa te postupaka svojega vodstva, predstavljao smrtonosnu prijetnju životu svakog Židova u Palestini. U takvim uvjetima, Izrael je imao moralno pravo i praktičnu odgovornost da brzo djeluje u nastojanju da otkloni opasnost te zaštiti živote svojega vlastitog naroda. U to kritično vrijeme, al-Husseini je otvoreno i nedvosmisleno pozivao na opći pokolj izraelskih Židova, a uzimajući u obzir njegovo sudjelovanje u nacističkom holokaustu, koje je u Izraelu bilo vrlo dobro poznato, nije bilo baš nikakvog razloga za sumnju u to da su on i njegovi sljedbenici imali sasvim ozbiljne nakane. Izrael je djelovao u potpunosti unutar svojih prava na samoobranu, a riječ je o prirodnim pravima, koja su priznata međunarodnim pravom i običajima, kada je protjerao određeno stanovništvo koje je predstavljalo prijetnju. Otklanjanjem te prijetnje, Izrael je postupio onako kako bi svaka razumna nacija postupila i trebala postupiti u sličnoj situaciji. Teoretski gledano, slična bi situacija bila kada bi ćelije al-Qaide, slijedeći uputstva Osame bin Ladena, djelovale u Sjedinjenim Američkim Državama na radikalizaciji dijela arapsko-američkog stanovništva. Amerika bi imala pravo, štoviše, imala bi moralnu obavezu otkloniti prijetnju svojim građanima, te se opravdanost takvog djelovanja ne bi previše propitivala. Valja naglasiti da, iako ponašanje Izraela nije ni u kom slučaju bilo bezgrešno te je uistinu počinjeno nekoliko pokolja

224

KLAUS-MICHAEL MALLMANN

nad nedužnim Arapima, bez obzira na to, u situaciji u kojoj se vodi rat za preživljavanje, i to rat koji je istovremeno i vanjski i unutrašnji, uspjeh Izraela da broj ubojstava nedužnih ljudi svede na najmanju moguću mjeru je zapanjujući i za svaku pohvalu. Golema većina Arapa koji su napustili zemlju to su učinili uz minimalnu dozu zlostavljanja. Da je situacija bila obrnuta te da su al-Husseini i Arapska liga izišli kao pobjednici 1947.-1948., ima li ikakve sumnje kakva bi bila sudbina Židova? David Ben Gurion, koji će postati prvi izraelski premijer, napisao je da je »prirodno pravo židovskog naroda, kao i svih drugih naroda, da upravlja svojom vlastitom sudbinom u vlastitoj suverenoj državi«. Tako je dana 14. svibnja 1948. godine Ben Gurion proglasio Izrael nezavisnom državom, uspostavivši time nesmetanu suverenost židovskog naroda u Palestini po prvi put od vremena hašmonejske kraljice Salome više od dvije tisuće godina ranije. Sljedećeg dana, 15. svibnja, Arapska liga je u pokušaju da ubije Izrael u kolijevci, napala tek rođenu državu na svim crtama bojišnice združenom silom sedam arapskih država. U pokolju približno 6000 Židova, nepune tri godine nakon poraza nacističke Njemačke, sudjelovali su vojnici iz Egipta, Jordana, Saudijske Arabije, Sirije, Libanona i Iraka, kao i paravojne postrojbe iz različitih dijelova arapskog svijeta. Neki izvještaji kazuju da su vojnici Handžar-divizije, nacističke postrojbe bosanskih Muslimana, viđeni na bojištu u svojim karakterističnim nacističkim odorama. Dana 15. svibnja 1947. godine glavni tajnik Arapske lige Abd al-Ahlman Azzam Pasha pozvao je na džihad protiv drevne Židovske države, objavljujući kako će »to biti rat do istrebljenja i sudbonosni pokolj o kojemu će se govoriti kao što se govori o mongolskim pokoljima ili o križarskim ratovima.« Al-Husseini se složio s Pashom, rekavši: »Proglašavam sveti rat, braćo muslimani! Ubijte Židove! Sve ih poubijajte!«. Do 1949. godine Izrael je potpisao sporazume o primirju sa svim arapskim državama prve crte bojišnice. Nedugo zatim, čvrsti dokazi upućuju na to da je al-Husseini organizirao ubojstvo kralja Abdullaha ibn-Husseina el Hashimija, hašemitskog kralja Jordana. Abdullah je bio istaknuti suparnik al-Husseiniju u njegovoj težnji za vlašću u Palestini, a postoje i zabilješke da je Abdullah izjavio, ja bih dodao sasvim ispravno, kako al-Husseini predstavlja utjelovljenje samoga vraga. Kralj Abdullah je bio brat emira Faisala, glavnog junaka ove knjige i arapskog vođe koji je potpisao Sporazum Faisal-Weizmann. Abdullah je s Faisalom dijelio mnoge umjerene poglede i prosvijećene

Smrt velikog muftije

225

stavove. Izrazio je zanimanje za potpisivanje službenog mirovnog sporazuma s Izraelom, no po završetku neprijateljstava propustio je to učiniti, popustivši pod strahovitim pritiskom Arapske lige. Kujući zavjeru s ciljem atentata na Abdullaha, jednu od mnogih koju je skovao tijekom svojega života, al-Husseini je barem djelomično bio motiviran žudnjom da se osveti Abdullahu za njegovo odbijanje da ga ponovno imenuje velikim jeruzalemskim muftijom te mu je uskratio čak i želju da posjeti Jeruzalem. Abdullahovi nasljednici na jordanskom prijestolju, sin mu i unuk, kraljevi Tallal i Hussein, također su odbili nanovo imenovati al-Husseinija velikim muftijom. Kako Tallal, tako i Hussein, zabranili su al-Husseiniju ulazak u Jeruzalem ili Jordan zbog opravdanog straha da bi ovaj mogao izazvati nevolje. Valja napomenuti da se Jordan u međuvremenu pokazao razmjerno umjerenom arapskom državom s vrlo niskom tolerancijom prema arapskom terorizmu. Na suđenju za Abdullahovo umorstvo u Ammanu otkriveno je da je al-Husseini, prema svjedočenju, bio u kontaktu s dvojicom zavjerenika u atentatu, a obojica će potom biti osuđeni za ono što je opisano kao »najkukavičkiji zločin ikad posvjedočen u Jordanu«. Ta su dvojica bili pukovnik Abdullah Tell, bivši vojni upravitelj Jeruzalema, te dr. Musa Abdullah Husseini, Amin al-Husseinijev rođak. Dana 16. srpnja 1951. godine u Ammanu je u atentatu ubijen premijer Libanona Riad Bey al-Solh tijekom posjeta kralju Abdullahu. U to su vrijeme kolale glasine da je al-Solh prispjeo u Amman kako bi s Abdullahom razgovarao o mogućnosti potpisa mirovnog sporazuma s Izraelom. Na dan 20. srpnja 1951. godine, četiri dana nakon susreta s al-Solhom, dok je boravio u Jeruzalemu, kralj Abdullah je i sam ubijen u atentatu dok je stajao pred džamijom al-Aqsa, gdje je trebao održati posmrtno slovo za al-Solha. Mustapha Shukri Usho, palestinski ekstremist koji je izjavio kako je želio spriječiti kralja da sklopi separatni mir s Izraelom, ispalio je tri zrna u kraljevu glavu i prsa. Abdullahov unuk Hussein Ibn Talal, kasniji jordanski kralj Hussein od 1953. do 1999., u tom je trenutku stajao pokraj djeda. Mladi se kraljević uhvatio ukoštac s Ushom sve dok i njega nije pogodio metak. Medalja koja je bila zakačena na prsa mladog princa na inzistiranje njegovog djeda skrenula je metak i spasila mu život. Tijekom 1946. godine, sedamnaestogodišnji Egipćanin Mohammed Abder Rauf Arafat al-Kudwa al-Husseini, inače poznat po svojemu ratničkom imenu Jaser Arafat, za kojega se govorilo da je al-Husseinijev nećak, u Kairu se susreo s al-Husseinijem i započeo raditi za njega.

226

KLAUS-MICHAEL MALLMANN

Al-Husseini je zadužio Arafata za nabavu oružja za njegovu tek osnovanu paramiliciju nazvanu »Sveti borci«. Upravo je al-Husseini najvjerojatnije pravi tvorac al-Fataha, što na arapskom znači »pobjeda«. Fatah, Arafatova teroristička ćelija, predstavljala je jezgru Palestinske oslobodilačke organizacije. Vjerojatno je zahvaljujući al-Husseiniju njegov štićenik Arafat došao na mjesto vođe, čime mu je utrt put da postane jedan od najistaknutijih terorista na svijetu. Zabilježeno je da je Arafat ustvrdio kako smatra čašću što nastavlja al-Husseinijevim putem, a upravo je to i činio u svakom pogledu. Sa svojom poviješću nasilja nad Židovima, sa svojom nemilosrdnošću prema Arapima koji traže mir s Izraelom te s čvrstom kontrolom nad znatnim novčanim iznosima u kovčezima Palestinske samouprave, Arafat je uistinu nastavio nepokolebljivo slijediti radikalni program al-Husseinija. Al-Husseini je budalasto upropastio priliku za stvaranjem Palestinske arapske države 1939. temeljem britanske Bijele knjige te ponovno 1947. s Rezolucijom 181 Ujedinjenih naroda. Al-Husseini je bio zaslijepljen svojim vlastitim zahtjevima za nekom svearapskom Palestinom koja bi bila jednako judenrein, očišćena od Židova kao i Europa kakvom ju je poželio Hitler, iako bi al-Husseini po preuzimanju vlasti vjerojatno zadržao u Palestini nekoliko zaštićenih Židova za pokazivanje, i to onih koji bi mogli dokazati svoje podrijetlo od devetnaestog stoljeća, da posluže kao svojevrsni hodajući muzejski izlošci. Ta je nacizmom nadahnuta ideja kasnije službeno ugrađena u Palestinsku nacionalnu povelju. Al-Husseinijev nasljednik, Jaser Arafat, također je upropastio svoju priliku da stvori palestinsku arapsku državu 2000. godine odbacivanjem znatnih ustupaka koje je Izrael ponudio na sastanku u Camp Davidu u zamjenu za ništa više od sporazuma kojim bi se zaustavio genocidni program protiv izraelskih Židova. Prvo al-Husseini te potom Arafat odgovarali su na pomirbene prijedloge Izraela tako što bi izvršili sustavna i masovna krvoprolića nedužnih Židova. U jednom intervjuu u kolovozu 2002. godine Arafat je al-Husseinija nazvao »našim junakom al-Husseinijem« zbog njegova nepokolebljivoga i beskompromisnog suprotstavljanja pritisku svjetske javnosti. Arafat je s divljenjem isticao činjenicu da je al-Husseini ostao arapski vođa unatoč zahtjevima da bude smijenjen zbog svoje povezanosti s nacistima. Usporedio je al-Husseinijevu ustrajnost sa svojim vlastitim odbijanjem da popusti pred pritiscima da reformira Palestinsku samoupravu i odstupi s mjesta vođe. U Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, kao i u današnjoj Palestinskoj samoupravi još uvijek se zadržao utjecaj nacizma, iako je

Smrt velikog muftije

227

bilo slabašnih pokušaja da se znaci nacizma zamaskiraju u interesu održavanja i promicanja sve boljih odnosa s američkim i izraelskim ljevičarima. Veze između POO-a i različitih nacističkih i pronacističkih organizacija dobro su dokumentirane i nisu zanijekane. U članku »Akcijski plan koji ne vodi nikamo«, objavljenom na portalu World Net Daily, Joseph Farah je povezao terorističku ćeliju Crni rujan, odgovornu za pokolj izraelskih atletičara na Olimpijskim igrama u Münchenu, s Abu Mazenom, takozvanim »umjerenim« premijerom Palestinske samouprave. Vođa napada, Mohammed Daoud Oudeh, izjavio je da je Crni rujan djelovao pod izravnom nadležnošću al-Fataha i pod nadležnošću Arafata i Abu Mazena. Kada su se pitomci POO-a 1995. godine pripremali za preuzimanje odgovornosti za sigurnost nad dijelovima Judeje, Samarije i Gaze, na službu su se zaklinjali podizanjem uspravljene ruke posve u stilu nacističkog pozdrava sig-heil. Fawsi Salim el-Mahdi, vođa Arafatove pretorijanske garde poznate kao Tanzim 17, a koji je trenutno snažno uključen u intifadu te je također moguće da stoji iza bombaša samoubojica, svojim je suradnicima bolje poznat pod nadimkom Abu Hitler, zbog toga što je svoja dva sina nazvao Eichmann i Hitler. Amin al-Husseini je 1962. godine imenovan vođom Svjetskoga islamskog kongresa. To je bila njegova posljednja javna služba i posljednje pojavljivanje u javnosti. Kongres je sastavio rezolucije usmjerene na očišćenje čitavoga arapskog svijeta od svojih Židova, kojima bi arapski svijet postao judenrein, slobodan od svih Židova. Drevne i domorodačke židovske zajednice diljem arapskog svijeta, zajednice koje bi u mnogim slučajevima mogle dokazati da vuku podrijetlo iz vremena prije arapskog vojnog osvajanja i zauzimanja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike u 7. stoljeću, našle bi se pod još intenzivnijim progonima i maltretiranjem od onih koje su već bile primorane proći. Kampanja etničkog čišćenja nad Židovima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koju je izvorno potaknuo al-Husseini u Palestini, pojačat će se tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao rezultat toga, danas je u arapskome svijetu ostalo vrlo malo Židova. Preostali Židovi žive u strahu i nalaze se u stanju neslužbenog pritvora. Ova posljednja konferencija kojoj je al-Husseini prisustvovao napokon će spustiti zavjesu na njegovu dugu i gnusnu karijeru javne osobe, koja je bila jednako toliko zločinačka i ubilačka kao i karijera bilo kojeg od najopakijih nacističkih vođa. Po zaključenju Svjetskoga islamskog kongresa, al-Husseini se milostivo i konačno povukao iz javnog života da proživi godine koje su mu preostale u luksuzu u Bejrutu, gdje će

228

KLAUS-MICHAEL MALLMANN

potom napisati i vlastitu pročišćenu i politički pristranu inačicu svoje životne priče. U Bejrutu, dana 5. srpnja 1974. godine, Amin al-Husseini je napokon izveo svoj posljednji paradni marš i uputio svoj posljednji nacistički sig heil dok se odšepurio u grob i ono što ga je čekalo u onom životu, bez imalo kajanja i potpuno lišen i najmanje trunke savjesti ili suosjećanja nad užasnim patnjama i smrti koje je donio svijetu. Al-Husseini je svijetu ostavio bijedno i prijezira vrijedno naslijeđe mržnje i ubojstava, naslijeđe koje i dalje gromoglasno odjekuje bliskoističnim nebom. Amin al-Husseini je bio jedno od onih vrsta čudovišta koja su uvijek održavala mirnu i kulturnu vanjštinu. Njegovo asketsko lice, uredno podšišana brada, prodorne plave oči i besprijekorna tradicionalna arapska nošnja zajedno su odavale dojam karizmatične osobe. Al-Husseini je bio poznat i kao sposoban i uvjerljiv raspravljač. Na neki je način bio poput mnogih drugih krajnje beskrvnih i nemoralnih, a opet uglađenih i profinjenih igrača koji su umrljali stranice ljudske povijesti. Bio je sposoban ležerno poslati pismo ili izreći nekoliko rečenica kojima bi osudio desetine tisuća na smrt. U određenome smislu, bio je arhetipski nacist, ili komunist, ili totalitarist, po tome što je bio u potpunosti lišen suosjećanja, humora, skrupula, duše i čovječnosti. S engleskoga preveo Dalibor Matić

Aforizmi

Ne treba se brinuti previše ako vas netko prisluškuje. Treba se zabrinuti ako nemate što reći.

0

Palestinsko pitanje EDWARD W. SAID*

Palestina i Palestinci Do otprilike tridesetak godina prije kraja devetnaestog stoljeća, sve istočno od zamišljene linije povučene negdje između Grčke i Turske zvalo se Orijent. Kao etiketa stvorena u Europi, »Orijent« je stoljećima predstavljao poseban mentalitet, na primjer u frazi »orijentalno mišljenje«, a isto tako i skup posebnih kulturalnih, političkih pa čak i rasnih obilježja (u koncepcijama kao što su orijentalni despot, orijentalna putenost, raskoš, neshvatljivost). Ali, Orijent je za Europu najčešće bio svojevrsna široka generalizacija, koja nije samo označavala razliku i drugost, već golema prostranstva, nebrojene mase mahom obojenog stanovništva, kao i romantiku, egzotična mjesta i tajanstvena »čuda Istoka«. Međutim, oni koji su upućeni u političku povijest kasnoga viktorijanskog razdoblja znaju da je komplicirano, najvećim dijelom političko »istočno pitanje«, kako je nazvano, nakon toga postala glavna tema te je istisnulo »Orijent«. Smatra se da su 1918. godine europske sile kolonizirale oko 85% planeta, od čega su znatan dio zauzimala područja dotad jednostavno poznata kao orijentalna.1 Stoga su se umjesto romantičnog Orijenta pojavili problemi upravljanja Orijentom, prvo u natjecanju s drugim europskim silama koje su ondje djelovale, a zatim s kolonijalnim narodima koji su se borili za neovisnost. Orijent je od mjesta »negdje tamo« postao mjesto od iznimne važnosti, u tančine opisano i višestruko podijeljeno. Jedna od tih regija, Bliski istok, danas je opstala kao orijentalna regija koja označava beskonačne složenosti, probleme i sukobe. U njezinu središtu je ono što sam nazvao palestinskim pitanjem. * Teoretičar književnosti, kritičar, jedan od najznačajnijih zastupnika postkolonijalne teorije (1935.-2003.). Objavljene knjige: Orientalism (1978.), Culture and Imperialism (1993.) 1 Edward W. Said, Orientalism, New York: Pantheon Books, 1978, str. 31-49. [Vidi i Orijentalizam, prev. B. Romić, Konzor, Zagreb, 1999.]

230

EDWARD W. SAID

Kad kažemo »pitanje o«, a govorimo o nekoj temi, mjestu ili osobi, mi podrazumijevamo mnoge različite stvari. Na primjer, na kraju pregleda aktualnih događaja kaže se: »A sada dolazimo do pitanja o X.« Hoće se reći da je X problem koji je drukčiji od svih ostalih i stoga se treba zasebno tretirati. Drugo, »pitanje o« koristi se za označavanje nekoga dugotrajnoga, vrlo zamršenoga i gorućeg problema: pitanje o pravima, istočno pitanje, pitanje slobode govora. Treće, koje je najčešće, »pitanje o« koristi se na način s kojim se sugerira da je status stvari o kojoj se govori neizvjestan, upitan, nestabilan: recimo, pitanje o postojanju čudovišta iz jezera Loch Ness. U korištenju »pitanja o« u kontekstu Palestine sadržana su sva tri značenja. Kao i Orijent kojemu pripada, Palestina postoji u svijetu koji je drukčiji od dobro poznatoga atlantskoga. Palestina je isto tako na određeni način bit najtežega međunarodnog problema u poraću: u borbi oko Palestine, za nju i u njoj, utrošeno je više ljudske energije nego u svim drugim borbama u tom vremenskom razdoblju. Naposljetku, a to je glavna tema ove knjige, Palestina je po sebi vrlo prijeporna, pa i neprihvatljiva koncepcija. Kad se spomene to ime, ono, s jedne strane, za Palestinca i njegove saveznike predstavlja značajnu i afirmativnu političku činjenicu, a s druge, za neprijatelje Palestinca ta činjenica ima jednaku težinu, ali to je vrlo negativno i opasno poricanje. Trebamo se samo sjetiti da su demonstracije na ulicama velikih američkih kozmopolitskih središta krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih organizirale frakcije, koje su govorile ili »Palestina postoji« ili »Palestina ne postoji«. Danas je u Izraelu uobičajeno da se Palestinci službeno nazivaju »takozvani Palestinci«, a to su ipak blaže riječi od onih koje je Golda Meir otvoreno izrekla 1969. godine da Palestinci postoje. Riječ je o tome da Palestina danas postoji samo kao sjećanje ili, što je važnije, kao ideja, političko i ljudsko iskustvo, kao čin trajne volje naroda. U ovom tekstu bavit ću se svim tim stvarima o Palestini, ali uvijek ću imati na umu da je Palestina, za sve koji sada žive i pišu na Zapadu, ipak »pitanje o«. A čim sam to priznao, već sam zakoračio u razmjerno nepoznato područje. Za mnoge koji čitaju novine, gledaju televiziju i slušaju radio, koji smatraju da njihova politička upućenost nije površna, koji iznose stručna mišljenja o međunarodnim problemima, Bliski istok u biti nije ništa drugo nego arapsko-izraelski sukob (svađa, problem, borba itd.). Naravno da je to stajalište vrlo skučeno, a pogrešno je zbog toga što najčešće doslovno sprječava Palestinu da ima ikakve veze s današnjim Bliskim istokom, koji od rujna 1978. godine gotovo isključivo simboliziraju Menachem Begin, Anwar al-

Palestinsko pitanje

231

-Sadat i Jimmy Carter zajedno zaključani u Camp Davidu. Iz literature o Bliskom istoku, barem do 1968. godine, najčešće se stječe dojam da je bit zbivanja na Bliskom istoku niz beskonačnih ratova između skupine arapskih zemalja i Izraela. Da je do 1948. godine postojao entitet koji se zvao Palestina, ili da je postojanje Izraela, njegova »neovisnost«, kako se kaže, rezultat iskorjenjivanja Palestine: većina onih koji prate događaje na Bliskom istoku više-manje ne poznaje te neupitne istine, ili ih nije svjesna.2 A najvažnije je trajno prešućivanje ili neznanje da danas postoji oko četiri milijuna muslimana i kršćanskih Arapa koji su sebi i drugima poznati kao Palestinci. Oni tvore palestinsko pitanje, pa ako ne postoji država koja se zove Palestina, ona ne postoji zbog toga što ne postoje Palestinci. Oni postoje, i ovaj je tekst pokušaj da se njihova realnost opiše čitateljima. Palestinci se vrlo često spominju u modernoj povijesti, a kao i njihovo današnje postojanje, to je povijest koja je raspršena na očekivanim i neočekivanim mjestima. Na svakom skupu o međunarodnoj politici, u znanstvenom radu ili moralnom stajalištu, u pravilu se spominje palestinski (katkad nazvan »arapski«) terorizam. Svaki režiser koji drži do sebe, a želi snimiti film o nekom suvremenom, najvjerojatnije izmišljenom pokolju, neće propustiti priliku da u svoju glumačku postavu uvrsti Palestinca kao nekakvoga zagriženog teroristu. Sjetimo se samo filmova kao što su Crna nedjelja ili Nadnica za strah. S druge strane, Palestinci su kanonski obilježeni kao izbjeglice koje, ovisno o situaciji, trunu u logorima, s njima arapske države igraju politički »nogomet«, oni su rasadnik za komunizam, razmnožavaju se kao

2

Za podroban opis cenzure nametnute tisku i izdavaštvu u vezi s palestinskim problemom (konsenzusom) u Engleskoj vidi Christopher Mayhew i Michael Adams, Publish It Not: The Middle East Cover-Up, London: Longman Group, 1975. Zamjetljivo je da o svakoj izraelskoj ili proizraelskoj knjizi u The New York Timesu redovito pišu poznati proizraelski autori (npr. Irving Howe o knjizi Saula Bellowa, To Jerusalem and Back, Saul Bellow o knjizi Tedda Kolleka o njegovu gradonačelničkom mandatu u Jeruzalemu itd.). A o svakoj knjizi arapskog autora ili nekoga tko je kritičan prema Izraelu redovito pišu procionistički kritičari (npr. Michael Waltzer o knjizi Noama Chomskog, Peace in the Middle East? Ili Naday Safran o Sadatovoj autobiografiji). The New York Review of Books gotovo nikad ne objavljuje tekstove Palestinaca jer je palestinsko pitanje izbilo u prvi plan nakon 1974. godine. 1978. u NYRB više-manje kritičke tekstove o Izraelu objavili su I. F. Stone, Guido Goldman i Stanley Hoffmann, oni zagovaraju neki oblik palestinske samostojnosti, a ipak nije srušena željezna barijera za Palestince, njih ima napretek, koji pišu o sebi. Još ozbiljnije je skandalozno neizvještavanje o tome što se događa u Izraelu ili na okupiranim teritorijima; praktički su zabranjeni tekstovi o postupcima izraelske vlade (o čemu izraelski tisak rutinski izvještava), a ako bi se to dogodilo na nekom drugom kraju svijeta, bila bi to udarna vijest.

232

EDWARD W. SAID

zečevi i tako dalje. Analitični i tvrdoglavi komentatori uvijek kažu kako su Palestinci elita u arapskom svijetu. Ne samo da su najbolje obrazovani od svih tamošnjih nacija već zauzimaju bitne položaje na bitnim mjestima u čitavoj arapskoj zajednici. Osjetljive točke, kao što su ministarstva nafte i graditeljstva u Arapskom zaljevu, ekonomska i obrazovna savjetodavna tijela, sve to plus znatan dio visoke arapske buržoazije (bankari, poduzetnici, intelektualci) zauzeli su Palestinci, a svi navodno jedva čekaju da izazovu nevolje i žude za osvetom. Naposljetku, a to je najnovije, prvi put nakon 1948. godine u američkoj političkoj raspravi govori se o palestinskom problemu. Nakon predsjednika Cartera, reći da je za mir na Bliskom istoku nužno ozbiljno razmatranje problema Palestinaca, više se ne smatra otvorenim antisemitizmom. »Palestinska domovina« i prijeporno pitanje o zastupanju Palestinaca na predloženim mirovnim konferencijama iznimno su značajna pitanja s kojima se sada suočava javnost. Zbog toga što se prvi put nakon 1948. pojavilo kao zasebna tema na dnevnom redu Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1974. godine, konkretizirano u kontroverznom pojavljivanju Yasera Arafata na tom mjestu, »palestinsko pitanje« iritira i prodire u široku javnost na nov i možda povoljan način, iako se o palestinskom samoodređenju prvi put u Ujedinjenim narodima afirmativno glasalo 1969. godine. (U Rezoluciji Opće skupštine 2535B govori se o velikoj zabrinutosti »da je odricanje prava Palestincima otežano zbog izvještaja o kolektivnom kažnjavanju, samovoljnom pritvaranju, redarstvenom satu, uništavanju kuća i imovine, deportaciji i drugim represivnim mjerama usmjerenim na izbjeglice i druge stanovnike na okupiranim područjima«, a zatim se »potvrđuju neotuđiva prava naroda Palestine«. Nakon jedne godine, u Rezoluciji 2627C priznaje se »da narod Palestine ima jednaka prava i pravo na samoodređenje, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda«.) Bez obzira na te nedvojbene izjave, Palestinci su i dalje vrlo poseban narod, oni su u biti sinonim za nevolje – okrutne, bezumne, ničim izazvane nevolje. Oni ne žele otići kao što bi trebali, ne žele pristati na sudbinu drugih izbjeglica (koji su se, navodno, jednostavno pomirili da su izbjeglice i s tim su zadovoljni), oni izazivaju nevolje. Nedavne krize u Libanonu i Jordanu u kojima sudjeluju Palestinci, navode se kao primjeri u prilog tom stajalištu. A ako je komentator eventualno bolje obrazovan, on će spomenuti i »činjenicu« da su Palestinci uključeni u jedan nedvojbeno zastrašujući događaj, buđenje islama.Po tom ipak paranoičnom shvaćanju, ako čak i predsjednik Sjedinjenih Država govori o palestinskom problemu kao sastavnom dijelu mira na

Palestinsko pitanje

233

Bliskom istoku, on to govori zbog muslimanske nafte, muslimanskog fanatizma, muslimanske ucjene.3 Ono što se u svim takvim materijalima djelomično prikriva jest nešto potpuno neuhvatljivo, nešto što se potpuno opire svakoj teoriji, svakom jedan-plus-jedan tumačenju, svim emocijama ili stajalištima. Govorim o jednostavnoj i nesvodivoj biti palestinskog iskustva u proteklih sto godina: na zemlji koja se zove Palestina stotinama godina živjela je golema većina mahom seoskoga, a ipak društveno, kulturalno, politički i ekonomski određenog naroda koji (u velikoj većini) govori arapski i islamske je vjeroispovijesti. Taj narod, odnosno, ako im se želi uskratiti bilo kakva moderna koncepcija o njima kao narodu, ta skupina ljudi poistovjećivala se sa zemljom koju je obrađivala i na kojoj je živjela (nije bitno jesu li bili siromašni), a pogotovo nakon što je Europa praktički samostalno odlučila da tu zemlju uspostavi i osvoji je za doseljene Židove, koji su tu dovedeni izvana. Koliko nam je poznato, Palestinci nikad nisu prihvatili tu modernu okupaciju niti su pristali da cionizam trajno ukloni Palestince iz Palestine. Kako stvari stoje, palestinska stvarnost danas, jučer i zacijelo sutra bit će temeljena na otporu tom novom stranom kolonijalizmu. A zacijelo će opstati i suprotan otpor koji je od početka obilježio cionizam i Izrael: odbijanje priznavanja, dakle poricanje postojanja palestinskih Arapa, koji ondje nisu samo neugodna gnjavaža nego stanovništvo koje je neraskidivo povezano s tom zemljom. Stoga je Palestinsko pitanje sukob između priznavanja i poricanja, a taj raniji sukob, star više od sto godina, pokreće i daje smisao današnjem statusu quo između arapskih država i Izraela. Taj sukob od početka je gotovo groteskno neravnopravan. Što se tiče Zapada, Palestina je uvijek bila mjesto koje je razmjerno napredno (jer je europsko) doseljeno židovsko stanovništvo čudesno izgradilo i civiliziralo, i vodilo fantastično uspješne tehnološke ratove protiv neciviliziranih arapskih domorodaca, koji su u pravilu prikazani kao glupo, u biti odurno stanovništvo. Sukob u Palestini izvan svake sumnje je sukob između jedne napredne (i prosperitetne) kulture i druge koja je razmjerno nazadna, više-manje tradicionalna. Ali, moramo shvatiti koji su instrumenti tog sukoba i kako su utjecali na povijest, koja sada 3

Locus classicus je Bernard Lewis, »The Return of Islam«, Commentary, siječanj 1976. To je prerađeni tekst njegova »The Revolt of Islam«, u Bernard Lewis, The Middle East and the West, Bloomington. Ind.: Indiana UP, 1964. Oba teksta su korisna cionistička propaganda: vidi moju raspravu o njima u Orientalism, str. 316-319.

234

EDWARD W. SAID

navodno potvrđuje opravdanost cionističkih posezanja za Palestinom i stoga umanjuje palestinske zahtjeve. Drugim riječima, borbu između Palestinaca i cionizma moramo shvatiti kao borbu između stvarnosti i jednog tumačenja, u kojoj ono prvo uvijek porazi i iskorijeni ono drugo. Što je ta stvarnost? Bez obzira na svoju nazadnost, neciviliziranost i šutnju, palestinski Arapi su živjeli na toj zemlji. Ako čitate putopise po Orijentu iz osamnaestoga i devetnaestog stoljeća, Chateaubrianda, Marka Twaina, Lamartinea, Nervala, Disraellija, pronaći ćete podrobne opise arapskog stanovništva na palestinskoj zemlji. Prema izraelskim izvorima, 1822. godine u Palestini je živjelo samo 24.000 Židova, manje od 10% ukupne, mahom arapske populacije. Točno je da su ti Arapi najčešće bili opisani kao nezanimljivi i nerazvijeni, ali barem su ondje bili prisutni. Ipak, gotovo u pravilu, zbog toga što je ta zemlja bila Palestina, dakle za zapadnjački um nije bila pod kontrolom današnje stvarnosti i stanovništva već njezine slavne, uzvišene prošlosti i očito neograničenih potencijala njezine (zacijelo) slavne budućnosti, Palestina je shvaćena kao mjesto koje treba iznova osvojiti i rekonstruirati. Savršen primjer je Alphonse de Lamartine. On je 1833. godine bio u Palestini te je svoja putovanja opisao na nekoliko stotina stranica knjige Voyage en Orient. Kad je objavio svoj rad, dodao mu je Resume politique u formi niza prijedloga francuskoj vladi. Iako je u knjizi detaljno opisao brojne susrete s arapskim seljacima i stanovnicima gradova u Svetoj Zemlji, u Resumeu je rekao da taj teritorij ustvari nije država (navodno njegovi stanovnici nisu »pravi« građani), dakle to je fantastično mjesto za imperijalni i kolonijalni projekt koji Francuska treba obaviti.4 Lamartine je na taj način izbrisao i prevladao konkretnu stvarnost – skupinu domaćih Arapa – sa željom da se ta zemlja u budućnosti isprazni za razvoj pomoću sile koja je to više zaslužila. Upravo je s takvim razmišljanjem, praktički doslovno, smišljena cionistička parola koju je za Palestinu krajem tog stoljeća formulirao Israel Zangwill: zemlja bez naroda za narod bez zemlje. Palestina je oduvijek imala posebnu ulogu u imaginaciji i političkoj volji Zapada, a ondje je također, po općem shvaćanju, nastao moderni cionizam. Palestina je mjesto za ostvarivanje ciljeva i hodočašće. To je bila nagrada križarima, kao i mjesto koje već svojim imenom (i beskonačnim povijesnim promjenama imena tog mjesta) izaziva doktrinarne 4

Alphonse de Lamartine, Voyage en Orient, 1835; reprint Pariz: Hachette, 1887., sv. 2, str. 533.

Palestinsko pitanje

235

prijepore. Kako sam ranije rekao, ako se to mjesto nazove Palestina, a ne, recimo, Izrael ili Cion, to je već čin političke volje. S tim se djelomično objašnjava inzistiranje u mnogim procionističkim tekstovima na sumnjivoj tvrdnji kako je Palestina u Rimskom Carstvu korištena samo kao administrativna oznaka, i nikad više nakon toga, osim u razdoblju britanske vlasti nakon 1922. godine. S tim se želi dokazati da je i Palestina jedno tumačenje, koje ima mnogo manji kontinuitet i prestiž nego Izrael. A tu vidimo još jedan primjer za funkcioniranje mehanizma koji je koristio Lamartine: korištenje sna o budućnosti ili prošlosti kako bi se izbrisala stvarnost koja postoji između prošlosti i budućnosti. A istina je da ako čitamo geografe, povjesničare, filozofe i pjesnike koji su od osmog stoljeća pisali na arapskom, pronaći ćemo reference o Palestini, da ne spominjemo bezbrojne reference o Palestini u europskoj literaturi od srednjeg vijeka do danas. To možda nije naročito važno, ali pokazuje kako se epistemološki naziv i samo postojanje tijela u Palestini – zbog toga što Palestina ima golemu imaginacijsku i doktrinarnu težinu – prenosi iz stvarnosti u nestvarno, iz sadašnjosti i prazninu. Meni je bitno pokazati da je, kad je riječ o arapskoj Palestini, cionistički projekt Palestine i njezino osvajanje bio jednostavno najuspješniji i do danas najtrajniji od mnogih sličnih europskih projekata nakon srednjeg vijeka. To navodim kao razmjerno jednostavnu povijesnu činjenicu, a zasad ne želim ništa reći o određenim intrinzičnim zaslugama cionizma protiv tih starijih projekata. Od kraja sedmog stoljeća Palestina je većinski arapska i islamska zemlja. Praktički odmah nakon toga njezina granica i njezina obilježja, uključivši njezin naziv na arapskom, Filastin, postaju poznati u čitavom islamskom svijetu zbog njezine plodnosti i ljepote te zbog vjerskog značaja koji je imala. Na primjer, krajem desetog stoljeća pronalazimo ovaj ulomak na arapskom jeziku: Filastin je najzapadnija pokrajina Sirije. Jahaču bi trebala dva dana da je proputuje uzdužno od Rafha do granice s Al Lajjunom (Legiom), i isto toliko vremena da je prijeđe poprijeko od Yafe (Jafe) do Rihe (Jerihona). Zugar (Segor, Zoar) i zemlja Lotova naroda (Diyar Kaum Lot), Al Jibar (planine Edom) i Ash Sharah sve do Ailaha – Al Jibal i Ash Sharah su dvije odvojene pokrajine, ali leže jedna uz drugu – pripadaju Filastinu i pod njegovom su vlašću. Filastin natapaju kiše i rosa. Njegovom drveću i obrađenoj zemlji nije potreban sustav navodnjavanja, jedino ćete u Nablusu vidjeti tekuću vodu koja se koristi u te svrhe. Filastin je najplodnija sirijska pokrajina. Njezin glavni i najveći grad je Ar Ramlah, ali

236

EDWARD W. SAID

Sveti Grad (Jeruzalem) po veličini je vrlo blizu. U pokrajini Filastin, bez obzira na malu površinu, postoji dvadesetak džamija, koje imaju propovjedaonice za molitve petkom.5 Godine 1516. Palestina je postala pokrajina u sastavu Otomanskog Carstva, ali zbog toga nije bila manje plodna, manje arapska ili manje islamska. Nakon jednog stoljeća, engleski pjesnik George Sandys govori o njoj kao o »zemlji u kojoj teče med i mlijeko, koja je u središtu nastanjenog svijeta, umjerenog podneblja, urešena prekrasnim planinama i bujnim dolinama, u kojoj iz stijena izvire bistra voda, a posvuda se vidi blaženstvo i blagostanje«.6 Tijekom osamnaestoga i devetnaestog stoljeća bilo je vrlo mnogo takvih izvještaja, ne samo u putopisima nego, krajem devetnaestog stoljeća, u znanstvenim tekstovima koje je četiri puta godišnje tiskala (britanska) Fondacija za istraživanje Palestine. Bez obzira na neprestano doseljavanje židovskih kolonista u Palestinu nakon 1882. godine, bitno je shvatiti da je sve do nekoliko tjedana prije uspostave Izraela u proljeće 1948. ondje uvijek postojala golema arapska većina. Na primjer, 1931. godine ukupan broj stanovnika bio je 1.033.314, a Židova je bilo 174.606; godine 1936. Židova je već 384.074 od ukupno 1.366.692 stanovnika; godine 1946. bilo je 608.225 Židova od ukupno 1.912.112 stanovnika.7 U svim statistikama, »domorodci« su jasno odvojeni od pridošlih kolonista. A tko su ti domorodci? Svi govore arapski i mahom su sunitski muslimani, a premda postoje manjinski kršćani, druzi i šijitski muslimani, i oni govore arapski. Oko 65% palestinskih Arapa činilo je seosko stanovništvo koje je živjelo u petstotinjak sela i uzgajalo žitarice, voće i povrće. Najveće palestinske gradove, Nablus, Jeruzalem, Nazaret, Akra, Jafa, Jerihon, Ramala, Hebron i Haifa, uglavnom su izgradili palestinski Arapi, koji su ondje ostali živjeti i nakon proširenja cionističkih kolonija, praktički do njihova praga. Postojali su isto tako cijenjeni palestinski intelektualci i stručnjaci, začeta je mala industrija i visoko je razvijena nacionalna samosvijest. Moderni palestinski društveni, ekonomski i kulturni život 5

6

7

Citirano iz Istakhari u Ibn Hankal, u Guy Le Strange, Palestine Under the Moslems: A Description of Syria and the Holy Land from A. D. 650 to 1500. Translated from the Works of the Medieval Arab Geographers, 1890; reprint Beirut: Khayat, 1965., str. 28. Citirano u Richard Bevis, »Making the Desert Bloom: An Historical Picture of PreZionist Palestine,« The Middle East Newsletter, V, 2 (veljača-ožujak 1971.), 4. The Anglo-Palestine Yearbook 1947-8, London: Anglo-Palestine Publications, 1948., str. 33.

Palestinsko pitanje

237

organiziran je oko istih pitanja o neovisnosti i antikolonijalizmu kao i u čitavoj regiji, a Palestinci, osim toga, imaju baštinu otomanske vladavine, zatim cionističkog kolonijalizam i onda britanske okupacije (nakon Prvoga svjetskog rata), s kojima su se trebali boriti više-manje istodobno. Svi arapski Palestinci, gotovo bez iznimke, osjećaju se sudionicima velikog arapskog buđenja od kraja devetnaestog stoljeća, a taj osjećaj je potaknuo i objedinio njihovu razjedinjenu modernu povijest. Palestinski pisci i intelektualci, kao što su Hakam Darwazeh, Khalil Sakakineh, Khalil Beidas i Najib Nassar, političke organizacije kao što su Futtuwa i Najada, Visoki arapski komitet i Arapska liga za nacionalno oslobođenje Arapa (koja smatra da palestinsko pitanje jedino mogu riješiti Arapi i Židovi zajedno),8 svi oni imaju veliku nacionalnu bazu u stanovništvu, kanalizirali su energiju »nežidovske« palestinske zajednice, stvarali palestinski identitet koji se jednako suprotstavljao britanskoj vladavini i židovskoj kolonizaciji, te su učvrstili osjećaj pripadnosti Palestinaca pomoću bilo koje povezanosti boravišta sa zasebnom nacionalnom skupinom i jezikom (palestinsko-arapskim dijalektom) i posebnim osjećajem zajednice (koji je najviše ugrožen cionizmom) po sebi. Od prvih ozbiljnih cionističkih planova za Palestinu (dakle, otprilike od razdoblja za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata), zamjetna je prevlast ideje da Izrael treba izraditi na ruševinama te arapske Palestine. Isprva je ta ideja vrlo oprezno iznesena kako bi se uklopila u koncepcije o rekonstrukciji kolonijalizma koje su ključne za kasni europski imperijalizam. Godine 1895. Theodor Herzl u svojim Dnevnicima piše da nešto treba učiniti s pričom o Palestini: Trebamo potajno prebaciti siromašno stanovništvo preko granice i osigurati im zaposlenje u tranzitnim zemljama, a istodobno im onemogućiti bilo kakav posao u našoj zemlji. Obje operacije, eksproprijaciju i iseljavanje siromašnih, treba obaviti diskretno i neupadljivo.9 Lord Rothschild dopisivao se u ime cionista s britanskom vladom u razdoblju prije donošenja Balfurske deklaracije. U dopisu od 18. srpnja 1917., on govori o »načelu da Palestinu treba iznova uspostaviti kao nacionalni dom židovskog naroda«. Chaim Weizmann nakon toga 8

9

Vidi Adnan Abu-Ghazeleh, Arab Cultural Nationalism in Palestine, Beirut: Institute for Palestine Studies, 1973. Theodor Herzl, Complete Diaries, priredio Raphael Patai, prev. Harry Zohn, New York: Herzl Press i T. Yoseloff, 1960., sv. I, str. 88.

238

EDWARD W. SAID

će govoriti o činjenici da Britanci shvaćaju kako su »jedino Židovi sposobni obnoviti Palestinu i osigurati joj mjesto u modernoj obitelji nacija«. Glavni rabin za Englesku dr. J. H. Herz uvjerljivo je govorio o britanskoj »moćnoj podršci u izgradnji nacionalnog doma za židovski narod u Palestini«.10 Nijedna od tih rečenica ne kaže što se tada nalazilo u Palestini. Međutim, »izgradnja« i »obnova« te zemlje logično impliciraju da njezino postojeće uređenje, uključivši stotine tisuća Arapa, treba razgraditi (nije baš jasno kako i gdje to treba učiniti) kako bi se na njezinu mjestu pojavila nova židovska država. Iz tih izjava o namjerama svjesno su ispuštene sve dvosmislene reference o nesumnjivo neugodnoj činjenici da ta zemlja već postoji (makar kao kolonija) i da njezini stanovnici zacijelo neće biti sretni zbog njezine »obnove« pomoću nove kolonijalne sile. Ali te izjave po sebi su potpuno točne: Palestina je obnovljena, rekonstruirana, iznova uspostavljena. Čini mi se da o brutalnosti tih postupaka najbolje govore ova zapažanja Moshe Dayana u travnju 1969. godine: Došli smo u ovu zemlju koju su već nastanili Arapi i uvodimo hebrejski, ovdje je židovska država. U mnogim područjima [ukupno oko 6% teritorija] kupili smo zemljište od Arapa. Na mjestima na kojima su bila arapska naselja, izgradili smo židovska. Ne znate ni kako se zovu ta arapska naselja, a ja vas ne krivim, jer te zemljopisne knjige više ne postoje. Ne samo da knjige ne postoje, ondje nema ni arapskih naselja. Nahalal [Dayanovo naselje] uzdiže se na mjestu Mahalula, Gevat – na mjestu Jibte, [Kibuc] Sarid – na mjestu Haneife, a Kefar Yehoshua – na mjestu Tell Shamana. U ovoj zemlji ne postoji niti jedno novo mjestu u kojemu nekad nisu živjeli Arapi. [Ha-Aretz, 4. travnja 1969.] Ipak, Dayanov je stil, koji je vrlo iskren, eufemističan. Kad kaže »ondje nema ni arapskih naselja«, on hoće reći da su sustavno razorena. Jedan zgroženi Izraelac, profesor Izrael Shahak, koji priznaje da je uništeno oko četiri stotine naselja, kaže kako su ta naselja »razorena do temelja, njihove kuće, zidovi oko vrtova, pa čak i groblja i nadgrobni spomenici, tako da doslovno nije ostao ni kamen na kamenu, a posjetiteljima se kaže da je ‘sve napušteno’«.11 Postoji neugodna logika u

10

11

Palestine Papers 1917-1922: Seeds of Conflict, komentari i bilješke Doreen Ingrams, London: John Maney, 1972., str. 19 ff. Documents From Israel, 1967-1973: Readings for a Critique of Zionism, priredili Uri Davis i Norton Mezvinsky, London: Ithaca Press, 1975., str. 44.

Palestinsko pitanje

239

činjenici da je nakon izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, 1967. godine, ondje provedena ista politika razaranja; u londonskom Sunday Timesu od 19. lipnja 1977. piše da je do završetka 1969. uništeno 7.554 arapskih kuća, a do kolovoza 1971. godine uništeno je 16.212 domova. To nije bilo sve. Po najtočnijim izračunima koje zasad imamo, 1948. godine oko 780.000 arapskih Palestinaca je razvlašteno i iseljeno kako bi se ubrzala »rekonstrukcija i obnova« Palestine.12 To su palestinske izbjeglice, kojih danas ima mnogo više od dva milijuna. Na kraju trebamo reći da na okupiranim teritorijima (za koja Menachem Begin kaže da su »oslobođena«) od 1967. živi 1,7 milijuna Arapa, a njih pola milijuna živjelo je u Izraelu prije 1967. godine. Transformacija Palestine kako bi nastao Izrael je nevjerojatno skup projekt, napose za arapske Palestince. S engleskoga preveo Miloš Đurđević

Aforizmi

0

Ulica je strogi sudac, ali nepravedan. Teško je biti, a ne piti, a još gore je piti, a ne biti.

12

Janet Abu-Lughod, »The Demographic Transformation of Palestine«, u The Transformation of Palestine, priredio Ibrahim Abu-Lughod, Evanston, Ill.: Northwestern University Press, 1971., str. 153-161.

Aforizmi

Ne vjerujte političarima – brod koji tone nikada neće postati podmornica. Nevjerojatna priča – iako je ušao u pozne godine on još uvijek vjeruje političarima. Nije teško postati majmun, treba se samo koncetrirati. Beskonačnost nema plan B.

0

Danas, ili možda nikad ÉLIE BARNAVI*

umjesto predgovora: logika Stogodišnjeg rata Kako predočiti jedan gotovo stogodišnji sukob a pritom ne pripovijedati o njegovim peripetijama, kako pripovijedati o njegovim peripetijama a pritom se ne izgubiti u detaljima i ne dodijati čitatelju, pokušavajući u grubim crtama izlučiti neku njegovu »logiku«? Ali kako definirati »logiku« jednog rata koji još uvijek traje? Naposljetku, izraelski ratovi nikad nisu bili više od bitaka – jedan dugi Stogodišnji rat, isprekidan više ili manje kratkim, uvijek nestabilnim primirjima. Ne treba li pričekati rasplet neke priče da bi je se moglo sagledati u cjelini? Napokon, kako prikazati sukob koji, više nego bilo koji drugi, raspiruje snažne i proturječne strasti? Valja, naime, priznati da mrtvi ne vrijede jednako. Na svjetskoj burzi osjećaja i pravde, bilo da smo izabrali ovaj ili njemu protivan tabor, bliskoistočna žrtva vrijedi više od afričke, čečenske ili ujgurske. To visoko mjesto na ljestvici priznate patnje također je povijesni podatak, i bolje ga je prihvatiti kao takvoga. No to nas ne predisponira za povijesnu objektivnost. Svejedno, kad se sve odvagne, mislim da je stvar izvediva i da je vrijedna trudna. To što je mnogo lakše govoriti o merovinškim kraljevima, za koje nikoga nije briga, nego o izraelsko-arapskom sukobu, ne znači da se izraelsko-arapski sukob ne može obrađivati kao što bi se obrađivali merovinški kraljevi. Stvar objektivnosti, govorilo se nekad, u blaženo doba pozitivističke historiografije; recimo, skromnije, stvar intelektualnog poštenja, što više-manje dolazi na isto. O svojemu poslu povjesničara imam posve jednostavnu i zahtjevnu ideju: pisati povijest * Izraelski povjesničar, esejist, profesor moderne povijesti Zapada na sveučilištu u Tel Avivu. Smatra se jednim od najvećih stručnjaka za bliskoistočno pitanje (Djela: Pismo jednog izraelskog prijatelja palestinskom prijatelju, Izrael-Palestina, rat religija?, Teze o ratu...).

242

ÉLIE BARNAVI

tako da je povjesničar iz budućnosti smatra poštenom i razumnom. Pokušajmo, dakle. *** U osnovi, sukob koji već dobro stoljeće na Bliskom istoku suprotstavlja Židove i Arape zapravo je sudar dvaju suprotstavljenih nacionalnih pokreta. Važno je stoga reći riječ-dvije o tim nacionalnim pokretima, u konačnici tako slabo poznatim na Zapadu. Židovski nacionalni pokret naziva se »cionizam« i temelji se na onoj političkoj doktrini koja se zalagala za masovni »povratak« Židova na tlo predaka i stvaranje moderne države-nacije u Palestini. U jednom sam tekstu cionizam definirao kao »povijesnu nužnost«. Pod tim ne podrazumijevam neki tobožnji determinizam koji od cionizma čini nužni ishod dva tisućljeća duge židovske povijesti. Riječ je samo o konstataciji da se u nacionalnom vrenju Središnje i Istočne Europe u drugoj polovini 19. stoljeća, dakle ondje gdje se koncentriralo devet desetina židovskog naroda, židovski nacionalni pokret nije mogao ne pojaviti. Europa se organizirala u države-nacije, i bilo je neizbježno da neki odvažni umovi počnu zamišljati jednu židovsku državu-naciju kao jedino »moderno« rješenje vječnoga »židovskog pitanja«. Tako kad Moses Hess, otac političkog cionizma (i njemačkog komunizma), u jeku talijanskog ujedinjenja objavljuje svoje temeljno djelo Rim i Jeruzalem, daje mu znakovit podnaslov Posljednje nacionalno pitanje. Dakako, promicatelji cionizma jasno su osjećali da židovski nacionalni pokret nije istinski nalik ostalima, makar i samo zato što su narodi usred kojih su živjeli raspolagali vlastitim teritorijem. No ta osobitost, plod jedne nesretne povijesti, nije im se činila dovoljnom da umanji vrijednost njihovih zahtjeva. Ondje, na istoku Europe, Židovi su doista konstituirali »naciju«, u dvostrukom etničkom i religijskom smislu koji je ta riječ tamo imala. Imali su svoje jezike, jidiš i hebrejski, prepoznavali se u zajedničkoj prošlosti, razvili živu i bogatu kulturu, u kojoj je religija bila tek jedan od elemenata. Teritorij je također postojao, iako im je u dalekoj prošlosti bio oduzet. Samo ime cionizam, koje je 1890. skovao Nathan Birnbaum, domišljato je povezivalo drevnu težnju Cionu i moderni zahtjev za ispunjenjem nacionalnoga ‘ja’. Jasno je da se to rješenje nije odmah nametnulo svima. Bila je to na početku ultramanjinska, gotovo bizarna ideja, bez stvarnog odjeka u masama u kod intelektualaca. Kako otuđenje Židova, mislilo se, nije drugo do jedan poseban oblik ljudskog otuđenja općenito, druga su se rješenja činila razumnijima, prije svega socijalistička revolucija,

Danas, ili možda nikad

243

kojoj su Židovi, znamo, morali platiti visoku cijenu. Oni među njima koji su ostali privrženi nacionalizmu tražili su židovsku autonomiju na licu mjesta, u okvirima poljske, ili ruske, ili rumunjske emancipirane nacije. Glavni politički izraz bio im je Bund, židovska autonomistička radnička stranka osnovana u Vilniusu 1897., koja će nekoliko mjeseci poslije postati jezgrom nove Socijaldemokratske radničke partije Rusije – Lenjinove stranke. Drugi, primjerice Rosa Luxemburg ili Leon Trocki, vidjeli su u judaizmu tek anakronično preživljavanje koje umjetno održava antisemitizam, i sam proizvod kapitalističke alijenacije. Treći su pak računali na velike utemeljiteljske mitove liberalnog moderniteta – Progres, Znanost, Demokraciju – koji će raspršiti mrak neznanja i jednom zauvijek odrubiti sve glave antisemitskoj hidri. Cionisti su dijelili to stanje duha, ali su bili skeptični prema predviđenim rezultatima. Antisemiti su im vjerojatno davali za pravo. Bilo ih je iz desnice i iz ljevice, konzervativaca i revolucionara. Bez njih bi »žudnja za Cionom« ostala ono što je bila tisućljećima, pokret religijske duše. Bez njih cionizma ne bi bilo. Vidimo, antisemitizam se susreće na svakoj većoj prekretnici cionizma. Leon Pinsker, liječnik iz Odese i emancipirani duh par excellence, objavljuje svoju Autoemancipaciju u jeku pogroma 1881., nakon čega dolazi na čelo ruskog protocionističkog pokreta Hovevei Zion (Ljubitelji Ciona), a Theodor Herzl, prototip asimiliranog židovskog intelektualca iz Središnje Europe, piše djelo Židovska država, pokušaj modernog rješenja židovskog pitanja nakon afere Dreyfus, kojoj je prisustvovao kao dopisnik jednoga bečkog lista. Herzl se ne zadovoljava samo pisanjem. Godine 1897. saziva u Baselu prvi cionistički kongres, osniva Svjetsku cionističku organizaciju, jedne novine i jednu banku, i lansira pokret na međunarodnu scenu. Istinski utemeljitelj političkog cionizma upravo je on. Bilo bi, međutim, pogrešno cionizam smatrati izrazom neuspjeha emancipacije koju je inaugurirala Francuska revolucija. Kao što pokazuje primjer tih ljudi, čistih proizvoda emancipacije na francuski način, cionizam je samo njezino drugo lice, kolektivno lice. Ondje gdje se individualna emancipacija pokazivala nemogućom, cionizam je sugerirao nacionalnu. Bilo bi jednako tako pogrešno zamišljati cionistički pokret kao monolitni blok, kao što se danas često na njega gleda. Cionizam je poput prezimena, izraz iza kojega se kriju vrlo raznolike i često antagonističke težnje. Pokret je zapravo oduvijek reflektirao sva mišljenja i ideologije koji su cvjetali u Europi 19. i 20. stoljeća. Postojao je desni

244

ÉLIE BARNAVI

»građanski« cionizam, utjelovljen u takozvanom »revizionističkom« pokretu Vladimira Zeeva Jabotinskog; liberalni »građanski« cionizam čiji je najbolji predstavnik bio Chaim Weizmann, čovjek koji je Englezima izmamio glasovitu Balfourovu deklaraciju iz 1917. i koji će biti prvi predsjednik izraelske države; i prije svega lijevi cionizam koji je, od marksističke, revolucionarne i kolektivističke ekstremne ljevice Mapama (Ujedinjene radničke stranke) do laburizma Davida Ben-Guriona i njegovih prijatelja iz Mapaia (Radnička stranka Izraela), prihvatio sve ideološke nijanse europske ljevice. To što je laburistička ljevica bila ta koja se naposljetku identificirala s cionističkom inicijativom bilo je, naravno, zato što se ona od tridesetih godina domogla svih upravljačkih poluga Jišuva (židovske zajednice u Palestini u doba britanskog mandata), a potom i države, i da ih više nije pustila do »preokreta« u svibnju 1977. koji je prvi put omogućio desnici da dođe na vlast. No to što je ona sebi osigurala toliki utjecaj u zemlji ima se zahvaliti njezinim vođama, s Ben-Gurionom na čelu, koji su znali sjediniti radničku ideologiju i politički pragmatizam – u nekoj bizarnoj realnosti u kojoj su stranke prethodile državi, a sindikalizam nekoj radničkoj klasi dostojnoj tog imena – i smisliti sredstva koja su im bila potrebna da koloniziraju teritorij (kibuc i mošav), razviju zemlju (Histadrut, golema sindikalna centrala osnovana 1920.), zaštite Jišuv (Haganah, ilegalna organizacija za obranu osnovana iste godine) i uspostave zametke državnih institucija. Međutim, onkraj nečuveno žestokih doktrinarnih i strateških razmimoilaženja, koja su nekad išla i do fizičkih obračuna, cionizam je svoj povijesni uspjeh dugovao dvama faktorima koji su ga učinili jedinstvenim u židovskom krajoliku toga doba: sve tendencije pokreta dijelile su istu – crnu – analizu židovskog položaja u dijaspori; i upravo zbog svoje raznolikosti znao je uzeti u obzir cjelinu židovske povijesti. Holokaust mu je tragično dao za pravo u vezi s prvom točkom, iznenada mu podarivši karakter očitosti koji mu je dotada nedostajao i okupivši oko njegovih vođa glavninu onoga što je ostalo od židovskog naroda; osnivanje izraelske države dat će mu za pravo u vezi s drugom. Rekao sam »povijesni uspjeh«. Naravno, to ovisi o kriteriju prema kojemu mjerimo uspjeh neke političke ideologije. Kako je primarni cilj političkog cionizma, zajednički svim njegovim strujama, bio uspostavljanje suverene židovske države u Palestini, konstatirajmo najprije da je taj cilj postignut. Začuđujuće Herzlovo proročanstvo (»U Baselu sam utemeljio židovsku državu [...]. Tijekom pet godina možda, tijekom pedeset godina sigurno, svatko će to uvidjeti«) ostvarilo se za tek

Danas, ili možda nikad

245

nekoliko mjeseci: 14. svibnja 1948. David ben-Gurion proglasio je državu Izrael u Tel Avivu. Suprotno očekivanju većine promatrača, ta je država pobjedonosno odoljela napadu svojih susjeda i s godinama se razvila u moćan nacionalni entitet koji je s uspjehom prošao zastrašujuće testove koji su mu bili nametnuti: bio je okvir unutar kojega se jedan vrlo stari, raspršeni narod pretvorio u modernu naciju; omogućio je procvat jedne izvorne i dinamične kulture, zasnovane na ponovno oživjelom jeziku; prihvatio je pod svoje okrilje, uz integracijski napor bez presedana u povijesti nacija, ostatke desetkovanih zajednica iz Europe i praktički sve zajednice iz islamskih zemalja; sve je to učinio u dramatičnim uvjetima, istodobno održavši svoje demokratske strukture i temeljne slobode svojih građana. Istodobno, cionizam je doista postao ideologija cijelog židovskog naroda, a država njegova referentna i prepoznatljiva os – po Ben-Gurionovim riječima, »nova interpretacija židovskog naroda«. Prvi put nakon progonstva, jednostavno postojanje države prisiljavalo je Židove iz cijelog svijeta da se prema njoj odrede, nudeći im izbor između života u dijaspori i nacionalne opcije. Naposljetku, država je radikalno promijenila sliku Židova i, ako i nije učinila kraj antisemitizmu, daleko od toga, barem je likvidirala određeni broj njegovih preduvjeta. Rezimirajmo, dakle: ponovno uvodeći, kao što mu je bila ambicija, židovski narod u povijest, čineći od njega aktivan i svjestan subjekt, politički je cionizam uvelike ispunio svoju misiju. No ideologija se nikad do kraja ne ostvaruje: republika, znamo, nikad nije tako lijepa kao pod carskim režimom. Politički cionizam i država koju je stvorio ne izmiču općem pravilu. Po jednoj strani, oni su nedužni. Tragedija prvoga leži u tome što je doživio uzlet u doba kad su se njegove težnje nužno sudarale s arapskim nacionalizmom koji se rađao i što je svoj uspjeh dugovao jednoj neviđenoj katastrofi, holokaustu, koja ga je istodobno lišila živih snaga naroda u ime kojega je djelovao. Drama države pak leži u tome što je rođena i što je rasla u ratu. S jedne strane, dakle, povijesne su okolnosti njezina rođenja i razvoja ono što je židovsku državu učinilo nesposobnom da u potpunosti dovrši dvostruko normalizirajući projekt političkog cionizma: normalizaciju židovskog života i normalizaciju mjesta Židova među nacijama. Pogledajmo to izbliza. *** Drama je cionizma, dakle, u tome što je kasno stigao u povijest i što se nije mogao ostvariti drugdje nego na tlu jedne nastanjene zemlje. To

246

ÉLIE BARNAVI

što su cionisti, stoljetni baštinici dugoga židovskog pamćenja, tu zemlju smatrali svojom (»cionizam« dolazi od »Cion«, ime koje nosi brežuljak u Jeruzalemu, a u širem smislu označava sam Jeruzalem), ne mijenja ništa u percepciji njezinih arapskih stanovnika, koji pak nisu imali nikakva razloga da žrtvuju svoju ideologiju. Prvi su u svom naseljavanju vidjeli »povratak«, drugi kolonijalno osvajanje. Poslije, po izlasku iz logora smrti Drugog svjetskog rata, prvi su ga smatrali i reparacijom za pretrpljene patnje, a drugi nepravdom, jer im se nametalo da plate za zločin s kojim nisu imali veze. Posve je beskorisno istraživati »istinu« jedne ili druge tvrdnje. Riječ je o subjektivnim percepcijama, koje su se odmah ukrutile u ideološkom kredu. Povjesničar ne može drugo do konstatirati neumoljiv način na koji se zametnula tragedija: jedni se nisu mogli odreći svojega nacionalnog plana, drugi nisu mogli pristati na to da svoju zemlju podijele s onima koje su smatrali uljezima. Uvijek me frapirala ta crta grčke tragedije u drami koja se odvijala na Bliskom istoku. Prostodušni duhovi, koji su jednom zauvijek izabrali svoj tabor i drže ga se snagom svoje strasti, ne primjećuju je. Procionisti zaboravljaju da narodi nemaju naviku da se zbijaju ne bi li napravili mjesta drugom narodu; anticionisti pak ne znaju, ili se prave da ne znaju, da se države grade u krvi i u suzama, u nasilju i u nepravdi. Nitko više ne čita Machiavellija, i to je doista šteta. Kao što vrlo dobro kaže jedan Koestlerov lik, nikad se ništa bolje o moralu u politici nije napisalo. Pred cionističkim pokretom, koji u otomansku, pa zatim u britansku Palestinu šalje prve valove imigranata, organizira se i arapski nacionalni pokret, na ruševinama Osmanskog Carstva. No on je od početka opterećen trima vrstama problema. Prva se vrsta problema odnosi na patrijarhalni, predindustrijski i polufeudalni karakter onodobnoga arapskog društva. Valja se prisjetiti da je jedan od ključeva razumijevanja izraelsko-arapskoga i izraelsko-palestinskog sukoba upravo znatan raskorak između društva Prvog svijeta i društva Trećeg svijeta. Drugi niz problema proizlazi iz nepremostivih podjela koje su arapskom svijetu oduvijek priječile da pred protivnicima istupa ujedinjen. Između povijesnog sna o arapsko-muslimanskoj Umi, sagrađenoj na zajedničkoj civilizaciji ujedinjenoj oko Kurana, i realnosti mnoštva država poteklih iz kolonizacije, svaka sa svojim vlastitim interesima i svojim specifičnim nacionalizmom, stvarnost je priječila snu da se ostvari, san se natezao sa stvarnošću. Treću grupu problema predstavljaju velesile koje su regiju oblikovale prema svojim interesima, ne brinući previše o realnostima kao što su snovi protagonista bliskoistočne drame.

Danas, ili možda nikad

247

Pogledajte pustolovinu Hašemita iz Hedžaza, te pustinjske dinastije koja predstavlja lik vođe jednoga još embrionalnoga arapskoga nacionalnog pokreta. Kao cijenu za njihovu podršku u ratu protiv Osmanskog Carstva, Britanci im obećavaju veliko arapsko carstvo koje će se protezati od Arapskog poluotoka do Sirije. Mali problem – istodobno Židovima obećavaju da će im pomoći da u Palestini utemelje svoje »nacionalno ognjište«, točnije državu-naciju – to je ona glasovita Balfourova deklaracija iz studenog 1917. Nije li u tome, reći ćete, bilo kao nekog proturječja? Pa eto, u ono se doba kralj Husein bio spreman time zadovoljiti. Stav koji nam se danas čini nadrealnim – on čak vidi i određenu konvergentnost interesa između cionizma i arapskoga nacionalnog pokreta, i ne oklijeva pozivati Židove da se vrate u »svoju tako voljenu svetu domovinu«. Njegov sin Faisal, nakon jednog više nego srdačnog sastanka s Chaimom Weizmannom u Akabi, s odobravanjem preuzima njegov stav: »Nijedan pravi Arapin ne može gajiti sumnje prema židovskom nacionalizmu, ili ga se bojati... Mi se borimo za arapsku slobodu, i pokazali bismo se nedostojnima kad Židovima ne bismo rekli, kao što ja činim, dobrodošli natrag kući...«1 U ožujku 1919., na Mirovnoj konferenciji u Parizu na kojoj predstavlja Arape, emir iznova uvjerava cionistički pokret u »najdublje simpatije« njegova naroda i objašnjava koliko dva nacionalna pokreta nikako jedan drugom nisu konkurencija, nego se naprotiv nadopunjuju u zajedničkoj borbi. No Englezi nakon tog obećavajućeg početka ne nastavljaju tako dobrim putem. Već u trenutku kad jednima i drugima nude ono što žele, znaju da im to neće biti u stanju dati. Naime, već su vezani za Francuze takozvanim sporazumom Sykes-Picot, koji Bliski istok dijeli na zone utjecaja, uskoro promaknute u međunarodne mandate: njima Palestina, Francuzima Sirija i Libanon. Tako Faisal, kad se pojavljuje na vratima Damaska da zaposjedne »svoju« kraljevinu, doživljava da ga doslovce izbacuju francuske okupacijske snage. Ništa od velikoga arapskog kraljevstva. To nije sve. Kako Hašemite ipak treba obeštetiti, Britanci od Palestine, dakle od »nacionalnog ognjišta« obećanog cionistima, odvajaju Transjordaniju, koju proglašavaju emiratom i daju je Abdallahu, Faisalovu bratu. Tako su se, potez po potez, stvarale kulise budućeg sukoba. 1

(Engleski) tekst sporazuma Faisal-Weizmann i prepiske između potonjega i Felixa Frankfurtera, predsjednika Američke cionističke organizacije, in www.amislam.com/ feisal.htm.

248

ÉLIE BARNAVI

Ne budimo previše strogi prema dvoličnosti perfidnog Albiona; takve su stvari bile uobičajene u kolonijalno doba, i nitko ne bi postupio bolje od njega. A osim toga, i prije svega, taj se sukob pokoravao svojemu vlastitom gibanju, svojoj vlastitoj »logici«. Ta je logika, ako tako mogu reći, bila biblijski jednostavna: s jedne strane barikade nacionalni pokret rođen u drugim okolnostima, ali koji je smatrao da ima pravo tražiti zemlju za koju ga vežu legitimne spone pamćenja i povijesti, s druge narod koji se drži iste te zemlje za koju ga veže stvarno pravo posjedovanja. Prvi se, dakle, naseljava u zemlji s upornošću proizišlom iz ideologije i nužnosti, sustavno kupuje zemlju od arapskih vlasnika koji, u najboljem slučaju, ne znaju što čine, uspostavlja vlastite institucije i razvija izvornu kulturu; drugi osjeća kako mu zemlja izmiče, i reagira nasiljem. Međutim, sigurno je da je Faisalov poraz u Siriji bio presudan za razvoj arapskoga nacionalnog pokreta općenito, a palestinskog posebno. Kad su ga Francuzi zaustavili u Damasku, arapski se nacionalizam, slijedeći liniju manjeg otpora, premješta u Jeruzalem. Krajem 1920. jedan se palestinski arapski kongres, vrlo militantan, izjašnjava kao neprijateljski raspoložen i prema britanskom mandatu i prema cionističkom pokretu. U travnju sljedeće godine glasoviti Muhammed Amin al-Husseini postaje muftija Jeruzalema, a 1922. predsjednik Visokog islamskog vijeća – u načelu čisto religijskog tijela, no zapravo glavnog vektora palestinskog nacionalizma koji se rađa. Prvi ozbiljni događaji odvijaju se u svibnju 1921.: tjedan dana krvavih pobuna okončava se uz stotinu židovskih i arapskih žrtava. U kolovozu 1929., nakon muftijina žestokoga govora u Jeruzalemu, val nasilja širi se zemljom, ostavlja za sobom 133 mrtva Židova i 97 Arapa i satire cjelokupnu staru židovsku zajednicu u Hebronu. Naposljetku, u kontekstu uspona fašizama u Europi, intenzivnije židovske imigracije u Palestinu i očajničkih pokušaja britanske uprave da ovlada tom eksplozivnom situacijom, u proljeće 1936. raspiruje se veliki arapski ustanak, antibritanski i antižidovski. Preko puta, Židovi se organiziraju. Već su imali jezgru vojnih snaga, Haganah (»Obrana«), koju je početkom dvadesetih godina osnovala cionistička ljevica, a odmah zatim preuzeo Histadrut, svemoćna radnička federacija mandatne Palestine. Tijekom pobuna tridesetih godina Haganah regrutira, osmišljava tajni program treninga i proizvodnje oružja i streljiva, izoštrava svoje borbene metode. U svibnju 1940. osniva Palmah ili »udarne jedinice«. To su već znatne borbene snage, prava vojska države u zametku. Suprotstavljeni tabori spremni su za

Danas, ili možda nikad

249

građanski rat, dok čekaju totalni rat do kojega dolazi odmah po osnivanju židovske države u svibnju 1948. Razumno je rješenje bilo podjela. To je stara ideja, koju je nametala sama priroda sukoba: dva suparnička pokreta bore se za isti komad zemlje. Ima li što razumnije od prijedloga da među sobom podijele taj komad zemlje, kako bi svaki postigao nacionalno dostojanstvo? Godine 1939. takozvana Peel komisija, britanska kraljevska komisija koja je došla na licu mjesta istražiti razloge velike arapske pobune koja je buknula tri godine prije, preporučuje podjelu zemlje. Nakon što su je pokopali Drugi svjetski rat i želja Britanaca da sačuvaju tu etapu koju su smatrali iznimno važnom na putu prema Indiji, ideja o podjeli iznova je po završetku rata isplivala na površinu. Tri nova faktora sad joj daju snagu očitosti. Prvi proizlazi iz statusa cionizma unutar židovskog naroda. Pogubivši trećinu židovskog naroda, nacisti su preostale dvije trećine okupili oko nacionalnog rješenja židovskog pitanja, drugim riječima cionizma. Dakako, i dalje su postojali desni i lijevi Židovi, Židovi revolucionari i Židovi konzervativci, religiozni Židovi i Židovi agnostici. No osim na marginama, svi su oni sad bili cionisti, čak i oni koji to nisu bili. Jer to više nije bilo samo pitanje ideologije, čak ni očajnički način da se prizna kako su cionisti tragično imali pravo. Bilo je to jednostavno pitanje praktične prirode: stotine tisuća Židova iz srednje i istočne Europe, naguranih u logore »raseljenih osoba« u Njemačkoj, Austriji i Italiji, jednostavno nisu imali kamo otići. Drugi faktor tiče se statusa cionizma među nežidovima. Nacisti su, naime, učinili više od »obeščašćenja antisemitizma«, prema prezrivu Bernanosovu izrazu; oni su cionizmu priskrbili simpatije Zapada. Neobičan fenomen. Sve zapadne vlade, osim Velike Britanije, podržat će osnivanje židovske države bez obzira na najelementarniji državni interes. Nije slučajno da ministri vanjskih poslova nigdje, pa ni u SAD-u, nisu blagonaklono gledali na podjelu Palestine. Oni su se mogli hvaliti da rade u ime interesa svojih zemalja; pod pritiskom javnog mijenja u njima, i popuštajući svojim vlastitim sklonostima, vlade su djelovale u ime krivnje. Treći faktor odnosi se na međunarodnu arenu. Svjetski poredak koji je prevladavao dobrih pola stoljeća proživio je svoje. Na ruševinama negdašnjeg »sporazuma velesila«, zasnovanoga na ravnoteži snaga unutar ekskluzivnog kluba, u kojemu su se članovi mogli nabrojati na prste dvije ruke, dva velika pobjednika nad Hitlerovom Njemačkom nametnula su dotad neviđeni, bipolarni poredak koji je sve ostale svo-

250

ÉLIE BARNAVI

dio na rang statista. Kad je dva desetljeća poslije, u jeku svibanjske krize 1967., general De Gaulle pritisnuo predsjednika Johnsona da pristane na »usuglašavanje Velike Četvorice«, Amerikanca se čulo kako, razdražen, gunđa: »Velike Četvorice? Tko su, dovraga, ostala dvojica?« Jedno kratko vrijeme, ali koje je Ben Gurion znao briljantno iskoristiti, taj novi svjetski poredak bio je dobar za cioniste i vrlo loš za Arape. Jedina podrška potonjima, Velika Britanija, bila je izmoždena ratnim naporima, izolirana u međunarodnoj areni i bez nade na licu mjesta. Zemlja joj je naočigled izmicala. Povrh toga, Arapi iz rata nisu izišli ojačani, takvo je barem bilo opće mišljenje na Zapadu, čega će se čak i De Gaulle poslije prisjetiti u svojim Memoarima. Radije se evociralo sjećanje na pronacistički udar Rachida Alija u Iraku ili na savez koji je Hitler sklopio s Hadj Amin al-Husseinijem, velikim muftijom u Jeruzalemu, nego na tisuće magrebskih vojnika koji su sudjelovali u oslobođenju. Sjedeći na hrpama svojih leševa, Židovi su odjednom imali mnogo prijatelja – na Zapadu, kao što smo vidjeli, ali i na Istoku, budući da se Staljin, kojemu je bilo stalo da se riješi britanske prisutnosti na Bliskom i Srednjem istoku, naglo preobratio na cionizam. To ga je po svoj prilici vrlo brzo prošlo, no u međuvremenu je to kratko čudo omogućilo sasvim mladoj Organizaciji ujedinjenih naroda da židovsku državu odvede na krstionicu. Odveć se često zaboravlja da je rezolucija Generalne skupštine UN-a od 29. studenog 1947. predviđala stvaranje dviju država na teritoriju negdašnje mandatne Palestine, jednu židovsku i jednu arapsku. Židovi su s oduševljenjem prihvatili rezoluciju UN-a i te se noći u Tel-Avivu plesalo po ulicama. Arapi su je s gnušanjem odbacili. Da su je prihvatili, moguće je da bi židovska država uspostavljena na tako sićušnom teritoriju jednostavno zakržljala. U svakom slučaju, sudbina te regije bila bi drukčija. Ne bi bilo »problema izbjeglica«, ni palestinskog iredentizma, ni niza ratova koji su se umetali jedan u drugi poput ruskih babuški, pri čemu je svako primirje već skrivalo novi sukob u nastajanju. Odlučili su drukčije i, u kontekstu onog vremena, može ih se razumjeti. Odveć je lako danas im predbacivati to prvotno odbijanje. Za Židove je to što je zajednica nacija priznala njihovo nacionalno pitanje u Palestini već predstavljalo eklatantnu pobjedu, dok je za Arape značilo teški poraz. Kako bilo da bilo, oni su izgubili, židovski rat za neovisnost bio je naqba (katastrofa) za Arape. Židovska država povećala je svoj teritorij, više od 700.000 palestinskih Arapa, gonjenih strahom ili istjeranih manu militari, krenuli su u progonstvo. Upravo

Danas, ili možda nikad

251

će se ondje, u bijedi logora i gnjevu zbog poraza kovati palestinska nacija. Zašto se sporazumi o primirju potpisani nakon te prve runde nisu u dogledno vrijeme pretvorili u mirovne sporazume? Zašto se, unatoč očitoj dobroj volji jednih i drugih i snalažljivosti UN-ova posrednika, odličnog Ralpha Bunchea, nije uspjelo riječi pretočiti u djela? Zašto se dopustilo da se uključi mehanizam neprekidnog rata, kojemu još ni pola stoljeća poslije ne vidimo kraj? Razlozi su, kao i uvijek, kompleksni. Povjesničar u njih unosi red, racionalizira ih, hijerarhizira. U životu se, međutim, pojavljuju kao zamršeni snop. Jedan je od tih razloga nedvojbeno bio suparništvo velikih sila. Kad je prošlo ono kratko vrijeme te nemoguće sloge, hladni rat opet je postao ono što je bio, vođe oba tabora organizirali su svoj prema vlastitim interesima. Ne znači da su Izraelci i Arapi bili tek pijuni u partiji koja ih je nadilazila: samo površni umovi zamišljaju kako veliki mogu sve, a mali ništa. No bipolarna logika nužno je poticala žeravicu, svejednako pazeći da nadzire intenzitet požara. Prije svega, zabranjivala je dvojici Velikih da zajedno rade na okončanju sukoba. Kako je pokazala Sueska kriza, u kojoj su Amerikanci i Sovjeti, barem jednom ujedinjeni, bez imalo poteškoća učinili kraj englesko-francusko-izraelskoj pustolovini, oni su sami bili u stanju nametnuti mir, na Bliskom istoku kao i drugdje. U kontekstu hladnog rata, to je bilo doslovce nezamislivo. Još jedan razlog bila je arapska reakcija otpora. Ako je već cionističko naseljavanje od početka bilo negativno percipirano, stvaranje jedne židovske države usred muslimanske Ume smatralo se nepodnošljivom agresijom, a ta država stranim tijelom, trnom u arapskom oku. Narod dhimmija, zaštićenih na islamskoj zemlji, Židovi odjednom postižu suverenitet, čak i pobjeđuju na bojnom polju. U povijesti kako su je poimali muslimani takav scenarij nije bio ni predviđen ni vjerojatan. Usput rečeno, to bolno čuđenje pred obratom događaja na Bliskom istoku nije bilo isključivo muslimansko. Ne zaboravimo da je razlog tome što je Katoličkoj crkvi trebalo pola stoljeća da de jure prizna državu Izrael bilo i to što je ponovno uspostavljanje židovskog suvereniteta u Svetoj Zemlji za nju bio zastrašujući teološki izazov, koji će samo čovjek poput Ivana Pavla II. biti u stanju prihvatiti. Međutim, ma koliko bila značajna, ta dimenzija problema nije bila jedina, možda čak ni najvažnija. Konačno, emir Abdallah iz Transjordanije nije bio manje dobar musliman od sebi ravnih, no to ga nije spriječilo da učini sve da postigne sporazum sa Židovima. U tome je, uostalom, gotovo i uspio. Vrhovni zapovjednik arapskih snaga tijekom

252

ÉLIE BARNAVI

prvog izraelsko-arapskog rata 1948. zapravo je vodio jednu vrlo osobnu kampanju i bio jedini koji je postigao svoje ratne ciljeve: domogao se Cisjordanije i jeruzalemskoga Staroga grada, unilateralno ih pripojio, pretvorio tako svoj emirat u kraljevinu i palestinskim izbjeglicama ponudio jordansko državljanstvo. Ostalo mu je još konsolidirati svoju državu nekim propisnim sporazumom s hebrejskom državom. U tome ga je spriječio nož jednoga fanatičnog muslimana. Političko ubojstvo već je u klici ubilo ono što se još nije nazivalo »mirovnim procesom«. Tragičan primjer hašemitskog suverena razotkriva, a contrario, ono što smatram glavnim razlogom neumoljive ratne logike koja je na djelu u toj regiji: velika slabost arapskih država, prividnih tvorevina, nelegitimnih u očima vlastita stanovništva. Nesposobne da se ujedine u ratu, arapske države i elite ujedinile su se protiv mira. Razjedinjene u svemu, katkad suparnice, katkad otvoreni neprijatelji, neki privid jedinstva mogle su naći samo u pogledu dva moćna simbola: palestinskog pitanja i skandaloznog postojanja Izraela. Naravno, nije mi nikako namjera negirati realnost onoga što još uvijek nije bilo nacionalno pitanje, ali je već bolan problem izbjeglica raspršenih po improviziranim kampovima u svim susjednim zemljama. No rješenja su postojala. Nitko ih nije htio. Rana izbjeglištva morala je ostati otvorena i gnojna, kako bi se sukob imao razloga perpetuirati. Napokon, sporazumi o primirju sadržavali su u sebi klicu priznavanja Izraela, i nikakav spor, teritorijalan ili bilo koji drugi, nije hebrejsku državu dovodio u sukob s bilo kojim od njezinih susjeda. Nije se htjelo riješiti problem. A OUN je igrala igru, pretvarajući čitav jedan narod u naciju štićenika. Naposljetku, i Izrael je u tom koncertu nevolja svirao svoju vlastitu partituru. Sigurna u želju svojih susjeda da je unište i njegujući neku vrstu sumornog uživanja u bivanju »sama protiv svih«, židovska je država samu sebe uvjerila kako će samo sila njezine neprijatelje držati na pristojnoj distanci. Tako je, suočena s upadima palestinskih fedajina iz Cisjordanije i Pojasa Gaze, odmah primijenila politiku batine. Je li neka druga politika bila moguća? Jedan umjereniji pristup, koji bi izbjegao krvave represalije koje su obilježile 50-te godine, zagovarao je Moshé Sharett, efemerni premijer, ministar vanjskih poslova Bena Guriona i njegov vječni mučenik. Istinu govoreći, uza svu simpatiju koju osjećam prema Sharettovu humanizmu, ne mislim da bi to bogzna što promijenilo. Razlog je tome jednostavan. Izrael svojim susjedima u zamjenu nije mogao ponuditi

Danas, ili možda nikad

253

ništa osim vlastita nestanka. Zapravo, susjedi od njega nisu tražili ništa – ništa ne tražimo od nekoga čije postojanje odbacujemo, čije ime nikad ne izgovaramo i tko je tek bijela mrlja na papiru. Još nije bilo okupiranih teritorija, palestinski nacionalni pokret kojemu je Fatah trebao biti na čelu još nije postojao, ali u doba rasplamsala panarabizma pukovnika Nasera mir sa židovskom državom nije doista bio u planu. Glatko potučen na bojnom polju u ratu za Suez, u listopadu 1956., rais je taj bolni vojni poraz znao pretvoriti u političku pobjedu, zahvaljujući onoj nevjerojatnoj sovjetsko-američkoj diplomatskoj koaliciji koju sam prije spomenuo. Što će pregovarati s Izraelom kad drugi za njega vade kestene iz vatre pregovarajući umjesto njega? Velika prekretnica našeg Stogodišnjeg rata bio je munjeviti Šestodnevni rat, čiji je Naser bio istodobno začetnik i žrtva. Ja, naime, osvajanje Cisjordanije, jeruzalemskoga Staroga grada i Pojasa Gaze u lipnju 1967. smatram čudom i blagoslovom. Ne, dakako, zbog osvajanja samoga. Uvijek sam bio gorljivi protivnik okupacije, koja guši okupiranoga i nagriza moral okupatora. Nego zato što je ta okupacija brutalno uzdrmala parametre bliskoistočne jednadžbe. Izrael je, naime, prvi put svojim susjedima imao nešto ponuditi. Prvi je put od svojega osnivanja imao za razmijeniti nešto što nije vlastito poništenje. Uostalom, nakon što je prošao prvi šok – glasovita »tri ne« Arapske lige okupljene u Kartumu 1. rujna 1967.: ne priznanju Izraela, ne pregovorima s Izraelom, ne miru s Izraelom – arapski je vokabular malo-pomalo počeo evoluirati. »Izrael« je zamijenio »cionistički entitet«, njegova likvidacija počela se nazivati vraćanjem izgubljenih teritorija, više se nije govorilo o uspostavljanju jedinstvene i demokratske Palestine nego o zahtijevanju suverene palestinske države unutar granica iz 1967. – elegantna formula koja je trebala olakšati gutanje gorke pilule uništenja židovske države. Nažalost, u nekom od onih mimoilaženja čiju tajnu samo povijest zna, upravo u trenutku kad se činilo da će novo dijeljenje karata Arape privesti političkom realizmu, Izrael je krenuo u suprotnom smjeru. Oduševljena ponovnim otkrićem kolijevke biblijskog Izraela, jedna manjina fanatika vidjela je u osvajanjima iz lipnja 1967. Božji prst, a većina njihovih sunarodnjaka nije im bila u stanju suprotstaviti ništa osim ideološkog zamora, političke inercije i mlitave susretljivosti. Tako su kolonizacija okupiranih teritorija i pojava nekog mesijanskog neocionizma, koji je na kraju naciji diktirao dnevni red, od jedne mogućnosti učinili breme.

254

ÉLIE BARNAVI

Od tog se trenutka Izrael našao rastrgan između demokracije koja pristojno funkcionira s ove strane »Zelene linije« i zone bezakonja s one strane. Demokracija koja pristojno funkcionira nije savršena demokracija – ona je rezervirana za bogove, znamo to još od Rousseaua. No to je režim zasnovan na načelu one man, one vote i nezavisnosti sudstva, u kojemu su javne slobode i osobna prava zaštićena zakonom i duhom institucija. Sve to postoji u Izraelu. Tvrditi da jedna židovska država ne bi mogla biti demokratska država možda se opravdava u teoriji, ali ljudska društva ne žive u teoriji. Primjerice, Turska u kojoj je religija strogo odvojena od države bila bi demokratskija od Danske u kojoj je luteranizam državna religija. No iako sve to postoji u Izraelu, ništa od svega toga ne postoji na okupiranim teritorijima. I upravo je otada Izrael počeo gubiti međunarodni legitimitet koji je dotad uživao. Jer Šestodnevni je rat bio istinska prekretnica kako u pogledu odnosa Izraela s njegovim susjedima, tako i u pogledu njegovih odnosa s nacijama : prije su dvije velike ideologije progresističke ljevice, sjećanje na holokaust i antiimperijalizam, radile u korist Izraela; poslije su radile protiv njega. »Nova judeofobija« (Pierre-André Taguieff) ne svodi se na to, ali u tome nalazi svoje izvore. Nameće se kritika, čak i oštra, politike susljednih izraelskih vlada, a ni sami se Izraelci, uostalom, te kritike ne lišavaju. Nasuprot tome, dovođenje u pitanje njegove utemeljiteljske ideologije i njegova legitimiteta moralno je neprihvatljivo i politički kontraproduktivno. Jakobinska je strahovlada bila monstruozna stvar, no ona nikako ne pobija »načela iz ‘89«. No pozitivni učinci Šestodnevnog rata nisu proizišli iz uspona i padova povijesti, daleko od toga. Tom ratu svejedno dugujemo politizaciju bliskoistočnog sukoba, odnosno njegovu transformaciju od sukoba religijskog tipa, čiji je jedini pojmljivi ishod bio eliminacija jednoga od protivnika, u teritorijalni sukob koji se može riješiti pregovaranjem i kompromisom. Ako je Šestodnevni rat blizak prvom tipu, Jomkipurski ili Ramazanski bio je blizak drugom. Za predsjednika Sadata, naime, nije se više radilo o tome da treba iskorijeniti Izrael, nego iznova pokrenuti regiju kako bi se vratilo Sinaj. Što je i učinio, odmah potpisavši prvi mirovni sporazum između jedne arapske države, i to ne najmanje, sa židovskom državom. Put je bio otvoren. Za Jordan, jučer, za ostatak arapskog svijeta, sutra. Pod uvjetom, naravno, da se riješi palestinski spor. Jer to je bio posljednji učinak Šestodnevnog rata: dovesti izraelsko-arapski problem do njegove tvrde izraelsko-palestinske jezgre: do sukoba dvaju naro-

Danas, ili možda nikad

255

da, dvaju nacionalnih pokreta na istom komadiću zemlje. U tome leži pravi gordijski čvor, koji će jednog dana valjati presjeći. Sukob Izraela s arapskim zemljama, bližim ili daljim, uvijek je bio tek fantomski; s Palestincima je, naprotiv, itekako realan. I za njega se činilo da je na putu resorpcije. Nakon dvadeset godina nesmetane okupacije, palestinska pobuna u prosincu 1987. dovela je do obećavajućeg sporazuma iz Osla. Sad, ako je prva intifada bila savršeno opravdana (uz zatvoreni politički horizont jednostavno nije bilo druge opcije), druga, naprotiv, »militarizirana« i anarhična, bila je nizak udarac i miru i palestinskoj borbi. Isto ono mimoilaženje koje smo vidjeli maloprije ponavlja se, čini se, iznova, u manjem mjerilu i s obrnutim predznakom. Upravo u trenutku kad su golema većina Izraelaca i gotovo cijela njihova politička klasa shvatili neminovnost palestinske države u Cisjordaniji i u Pojasu Gaze, jedan je dio Palestinaca krenuo u suprotnom smjeru. U tome leži duboki smisao dolaska Hamasa na vlast. *** Pojedinosti nisu toliko važne, premda se smatra da vrag u njima spava; ono što nam valja dokučiti jest logika svega toga. Ignorirati tu logiku znači osuditi se na regresiju političkoga prema religijskom i pomiriti se s još sto godina rata. Treba, dakle, napokon shvatiti da nema vojnog rješenja tog sukoba i vratiti se jednostavno podjeli. Ista ona logika koja je sukobom upravljala, gura prema njegovu razrješenju. Što god se u apstraktnom smislu mislilo o binacionalnom rješenju, jasno je da Izraelci nikad neće pristati da odustanu od države u kojoj će Židovi, kao većinska zajednica, biti slobodni odlučivati o svojoj kolektivnoj sudbini. Isto vrijedi i za Palestince. Što znači da je debata o cionizmu školska svađa koja nas ne vodi nikamo. Ono što nam treba jest neki pregovarački okvir koji će nametnuti međunarodna zajednica, čija je pasivnost sablažnjiva. Rješenje postoji, dovoljno ga je, ni više ni manje, provesti u djelo. S francuskoga prevela Ita Kovač

Aforizmi

Granice beskonačnog su u ljudskoj glavi.

0

Aforizmi

Novčanik političara uvijek je dublji od njegovih misli. Odijelo ne čini čovjeka. A niti uniforma. Oni koji nemaju što reći, stvaraju najveću buku. Uvreda kao krivično djelo – cijela njegova politička filozofija uvreda je za filozofiju.

0

Izrael i njegovi paradoksi DENIS CHARBIT*

»Izrael je posljedica holokausta, Nakba također.« Holokaust i Izrael neodvojivi su. Ne samo zato što je hebrejska država rođena 1948., zahvaljujući sporazumu velikih sila i jednom glasu UN-a, koji je imao namjeru »obeštetiti« Židove za nacistički genocid. ENZO TRAVERSO, Kraj židovskog moderniteta, 2013.

Osnivanje države Izrael nekad se percipiralo kao suprotnost holokaustu, njegova najsavršenija antiteza: Holokaust je bio destrukcija i pulzija smrti, Izrael je konstrukcija i pulzija života; u logorima smrti crkavalo se »poput ovaca za klanje«, u Izraelu se također umire neprirodnom smrću i redom koji je suprotan slijedu generacija, ali barem su vojnici poginuli u ratu i civili pokošeni u atentatima – do danas njih oko 30.000 – pokopani na grobljima na kojima im se može odati tiha počast, dok je gotovo 6 milijuna njihovih predaka lišeno pokopa ili je imalo pravo tek na zajedničku raku. Holokaust je u stoljeću bio vrijeme ponoći, razlog Židovima da izgube nadu i u Boga i u čovjeka; Izrael, osvit jedne nove ere, za mnoge je od njih bio obećanje, utočište, matična luka; ni kompenzacija, ni reparacija, ni savršenstvo, nego preporod. Bili bismo u iskušenju da napišemo: uskrsnuće. Ta antinomija, premda nije izgubila svoju snagu, nije spriječila pojavu jedne manje kategorične a više dijalektičke vizije koja, umjesto da događaje suprotstavlja smještajući ih na antipode, uspostavlja među njima uzročno-posljedičnu vezu: bez holokausta, kažu, Izrael nikad ne bi ugledao svjetlo dana, i upravo na njemu počiva legitimnost Izraela. * Francusko-izraelski sociolog, predaje političke znanosti i komunikaciju na Otvorenom sveučilištu Izraela. Njegova istraživanja se bave cionizmom i francuskim intelektualcima od Afere Dreyfus do današnjih dana. (Izrael i njegovi paradoksi, Što je cionizam? Francuski intelektualci i Izrael...).

258

DENIS CHARBIT

Na razini poučne priče, ideološke predodžbe, kolektivne pripovijesti, paralela između holokausta i Izraela vrlo se brzo povukla: no od uništenja do građenja, od istrebljenja do oslobođenja, od katastrofe (Holokaust) do uskrsnuća (Tkuma), ta su se dva događaja preklapala ne bi li se bolje istaknulo to kako je jedan bio noć, a drugi osvit, da se poslužimo naslovom dvaju prvih pripovijesti o koncentracijskim logorima Eliea Wiesela. Izraelska ikonografija 50-ih godina ilustrirala je taj nepremostivi ponor između jučer i danas, između ondje i ovdje, prikazivanjem jedne mračne pozadine i njezina kontrasta koji u prvom planu zrači svjetlošću. Prije nedavne obnove, muzej Yad Vashem završavao je ne fotografijom na kojoj Saveznici oslobađaju neki koncentracijski logor, nego slikom ilegalnog broda s izbjeglicama na putu prema Palestini. A kad bi posjet završio, na izlaznim vratima (da ne kažem izlazu za nuždu) pucao je pogled dolje na jeruzalemske brežuljke i okolna naselja, znak i konkretno svjedočanstvo obnove, života i pronađenog vremena nakon toga dugog tunela destrukcije i smrti rekonstruiranoga u muzeju. Nije se tada mogla zamisliti najjasnija ruptura: ondje, silazak u pakao, ovdje, povratak čovječnosti, dostojanstvu, postojanju u punom smislu te riječi. Izrael i holokaust predstavljali su dva lica radikalne antinomije, kao crno i bijelo, lice i naličje, dobro i zlo. Danas neki, oslanjajući se na njihov slijed u povijesti (holokaust se dogodio nekoliko godina prije osnivanja izraelske države), na hermetičku nepropusnost koja ih je razdvajala, vide među njima ponešto ambigvitetniji odnos. Holokaust se s Izraelom više ne povezuje samo preko njihove opreke nego i preko onog što ih združuje: Izrael bi svoje postojanje mogao dugovati holokaustu, mogao bi mu, na neki način, biti zahvalan. Implicitna primisao prilično je jezovita: »srebrni pladanj« na kojemu je izručena država Izrael nije bio samo žrtva 6000 palestinskih Židova, kao što je sugerirao stih izraelskog pjesnika Nathana Altermana, ni prisilno progonstvo 750.000 Palestinaca, nego 6 milijuna Židova čija je eksterminacija omogućila da Izrael od virtualnoga postane stvaran. Ne bi bilo Izraela bez holokausta! Nije teško na prvi pogled pogoditi što u toj formuli iznenađuje: težnja židovskoj državi prethodila je holokaustu za pola stoljeća i realizacija tog plana bila je već u tijeku prije nego što se katastrofa obrušila na europske Židove. Koliko su Palestinci najžešći u uspostavljanju te veze između holokausta i rođenja Izraela, toliko s izraelske strane vlada ambivalentnost. Brojni Židovi odbacuju tu vezu, drugi je priznaju, svi se slažu s obrnutom

Izrael i njegovi paradoksi

259

tvrdnjom: holokaust, otkako postoji Izrael, više nije moguć. Dakako, prijetnji u vezi s njegovim postojanjem ima napretek. Bile one stvarne ili simbolične, diskurs ponavlja ideju da bi ono što je bio događaj bez presedana moglo dobiti svoj nastavak, neku vrstu reprodukcije drugim metodama. Uz jednu, i to znatnu razliku: Izrael računa na svoje snage, koje su u Europi nedostajale, i spriječit će da židovski narod takvo što doživi još jednom. Tvrdnja se grana u dva registra, jedan govori o povijesnoj uzročnosti, drugi o moralu: Izrael je povijesna posljedica holokausta; Izrael je kompenzacija za holokaust. Formula svakako donosi sablažnjive verzije koje se moraju spomenuti, premda ne zaslužuju nikakvo ozbiljno razmatranje. Jedna od njih dolazi od anticionističkih ultraortodoksnih i ultramanjinskih židovskih sekti. Pripadnici zajednice Satmar (ili Neturei Karta) upinju se da objasne kako holokaust, budući da je Bog gospodar svijeta, nije ništa manje nego kazna Božja koja je židovski narod pogodila jer je služio idolu cionizma. Obratimo pozornost na obrnutost veze: ovdje se ne smatra da je država Izrael posljedica holokausta, nego da je cionizam, ni više ni manje, uzrok holokausta. Teza je tim apsurdnija što je ideja države za Židove, kako ju je poimao Theodor Herzl (1860. – 1904.), utemeljitelj cionističkog pokreta, imala za cilj upravo preduhitriti krizu, predlažući Židovima u nevolji neko nacionalno ognjište (Herzl, 1989.). Ta vrsta argumenta, koji se namjerno obraća strogo pravovjernim Židovima, uopće se i ne trudi dati neko objašnjenje historijske prirode: to je moralni sud koji odgovornost za holokaust nastoji svaliti na leđa ne ubojica, nego onih među žrtvama čije se ponašanje ili uvjerenja žestoko osuđuju. Kako su cionisti nepomirljivi ideološki protivnici čija krivnja leži u idolatriji i sakraliziranju države na štetu istraživanja, pripadnici Satmara u svojemu anticionističkom gnjevu nimalo ne oklijevaju prijeći granice ideološkog spora i čak tvrditi da je cionizam bio isključivi uzrok katastrofe. U jednoj analognoj optici, rabin Ovadia Yossef, eminentna ličnost istočnog judaizma, koji asimilaciju i bezbožnost vidi kao grijeh i opasnost, sugerirao je u jednom govoru, koji je izazvao živo uzbuđenje, da je nevjernost Židova Aškenaza Zakonu ono što je pospješilo katastrofu koju su pretrpjeli. Svi ti poučni sudovi kontraproduktivni su i ilustriraju nepodnošljiva zastranjenja jedne legitimne kontroverze o različitim načinima poimanja židovskog postojanja. Spomenimo još podmuklo pitanje koje se dugo postavlja preživjelima koji su stigli u Izrael: »Zašto niste došli prije rata?« To pitanje, iza

260

DENIS CHARBIT

svoje prividne naivnosti, Židove koji su ostali u dijaspori indirektno čini sudionicima njihove sudbine. Jedna druga verzija, koja između holokausta i Izraela uspostavlja uzročno-posljedičnu vezu ideološkog tipa, pripada u teorije zavjere. Razradili su je i propagirali negacionisti: Izrael je ovaj put doista posljedica holokausta, ali kako je holokaust, prema njima, fikcija, mit, umjetna tvorevina, cionisti su ti koji su ga u potpunosti izmislili ne bi li od međunarodne zajednice bespogovorno iznudili priznanje izraelske države i istodobno prikrili autentičan palestinski genocid koji su cionisti počinili 1948. (Igournet, 2000.). Izuzmemo li tu nezdravu budalaštinu koja negira genocid nad Židovima ne bi li im se lakše pripisao genocid koji nije počinjen, teza o povezanosti holokausta i Izraela ne može se a priori odbaciti. Ona pripada u legitimnu kontroverzu povjesničara. Kronologija opravdava razmišljanje o njoj: tri godine, gotovo točno u dan, dijeli njemačku kapitulaciju, 8. svibnja 1945., od rođenja države Izrael, koju je 14. svibnja 1948. proglasila privremena vlada nakon isteka britanskog mandata u Palestini i službenog odlaska Sira Allana Cunninghama, koji je bio njegov posljednji visoki povjerenik. Kad znamo kakav je međunarodni odjek imao prosvjed izazvan britanskim napadom na brod Exodus i vraćanjem pristiglih Židova iz Palestine u Njemačku u srpnju 1947., kako ne uspostaviti neki odnos, ako ne i neki određeni odnos, među tim događajima? Nakon godina neznanja i ravnodušnosti u vezi sa Srednjim istokom između dva rata, svjetsko je javno mišljenje sa žarom podržalo zahtjeve za jednom židovskom državom namijenjenom preživjelima. Nije li, dakle, plauzibilno smatrati da priznanje države Izrael proizlazi iz holokausta, i da je ono, onkraj toga čisto slučajnog aspekta, bilo jedna od »lekcija« koju je trebalo izvući iz te katastrofe? Ne upada li u oči da su dvije velesile, na vrhuncu hladnog rata, trenutno prekinule svoje rivalstvo i uspjele nadići svoje podjele baš u vezi s tim jednim jedinim pitanjem Palestine? Nije li glasanje država članica UN-a u prilog planu o podjeli Palestine, 29. studenog 1947., konkretan dokaz nekoga moralnog poskoka čovječanstva općenito, a posebno zapadnih zemalja, koje su osnivanje Izraela doživljavale kao dug koji valja podmiriti kako bi se kompenzirala, ako ne i okajala propast civilizacije? Pripazimo, prije svega, da razlučimo povijesni aspekt od njegove moralne dimenzije: izdvojiti uloge u igri kojima se vodila ta ozbiljna odluka i zapitati se je li holokaust bio, ako već ne glavni razlog tog odobravajućega glasanja, a ono barem nezanemariv argument o kojemu se uvelike vodilo računa i koji pripada u domenu povijesnog istra-

Izrael i njegovi paradoksi

261

živanja. Debata oko legitimnosti Izraela i argumenti moralne prirode kojima zagovornici opravdavaju njegovo postojanje pitanje je koje se tiče etike: tada smo na području vrijednosnog suda. Pokazati, oslanjajući se na dokaze, kako je holokaust bio u središtu duboke motivacije za stvaranje jedne židovske države nema isti smisao kao smatrati tu stravičnu katastrofu temeljnim razlogom osnivanja države Izrael. Počnimo s poviješću: Je li Izrael rođen iz pepela Auschwitza? Pokušajmo odgovoriti nepristrano. Zašto bi jedan događaj te širine, čije su posljedice bile mnogobrojne (psihološke i obiteljske, vjerske i kulturne), bio lišen svake historijske reperkusije? Deklaracija o nezavisnosti odnosi se eksplicitno na sudbinu Židova u Drugom svjetskom ratu, i na njega se, između ostaloga, oslanja kako bi opravdala svoje zahtjeve za vlastitom zemljom. Zašto odbaciti hipotezu da je holokaust mogao biti, ako već ne u korijenu zahtjeva za državom, a ono barem katalizator koji je omogućio stvaranje države Izrael prije nego što su se tome nadali i sami cionisti? Za jedan dio cionista, i to ne najmanji, upravo je židovska nevolja ono što je nadahnulo ideju političkog okupljanja i posljedičnog stvaranja države; to je razlog kao bilo koji drugi, i nije najnerazumljiviji, baš suprotno, premda za države postoji načelo koje je iznad svih, to je pravo naroda na samoodređenje. Izrael se na njega pozvao, Palestinci također. Izglasana dvije i pol godine nakon holokausta, rezolucija 181 Ujedinjenih naroda nije bila prvi plan koji je preporučivao podjelu Palestine na dvije države. Već 1937. godine izvještaj Peel komisije, sastavljen u ime vlade Njegova britanskog Veličanstva kako bi se pronašao izlaz iz antagonizma između Židova i Arapa, predlagao je identično rješenje (s nešto drukčijom teritorijalnom podjelom, nepovoljnijom za židovsku državu). Britanci nisu mislili da projekt moraju iznijeti pred Ligom naroda kako bi bio pravovaljan, nego su ga predočili dvjema stranama u igri: židovska ga je delegacija prihvatila unatoč oskudnosti dodijeljenog teritorija; arapska ga je u cijelosti odbacila, što samo govori kako su zahtjevi za državom cionističkih Židova prethodili holokaustu. Pregovori nisu donijeli rezultate i nisu čak ni počeli, zbog odbijanja Arapa da razmatraju bilo kakvo kljaštrenje teritorija za koji su smatrali da je isključivo njihov. Da je židovska država osnovana u tom trenutku, bi li tijek povijesti i holokausta time bio promijenjen? Sve što se može reći jest to da se za Židove koji su bježali iz Europe mogla otvoriti jedna sigurna destinacija koja ih je bila spremna prihvatiti. Palestina je mogla biti to utočište, koje je, uostalom, i bila između 1933. i 1939. godine, kad je onamo stiglo 50.000 Židova iz Njemačke, jer su im drugdje

262

DENIS CHARBIT

vrata bila uglavnom zatvorena. Bilo je to vrijeme u kojem je židovska imigracija u Palestinu bila legalna i slobodna. Predosjećajući dolazak Drugog svjetskog rata i bojeći se da će Arapi sklopiti savez s njezinim neprijateljima, britanska je vlada na arapski pritisak u vezi sa židovskom imigracijom odgovorila, ograničivši vrlo strogo u Bijeloj knjizi iz svibnja 1939. kvotu Židova kojima se dopušta useljenje: deset tisuća Židova godišnje, a 25.000 za godinu 1939. zbog Hitlerova proganjanja. U tom smislu britanske vlasti, kao i palestinsko vodstvo, imaju indirektni udio odgovornosti, iako se radi o odgovornosti za propust. Treba li tome pridodati podršku koju je Hitleru dao palestinski lider Haj Amine el Husseini, ne zbog njegove koncepcije uloge Führera i jedinstvene stranke, nego zato što je proveo u djelo konačno rješenje i u slučaju pobjede oslobodio bi Palestinu britanskog mandata i židovske prisutnosti? No povijest je odlučila drukčije: afrički korpus pod zapovjedništvom maršala Rommela bio je zaustavljen na vratima Egipta, a židovska Palestina spašena od fatalne sudbine koja ju je čekala. Na kronološkom planu, holokaust prethodi stvaranju države Izrael. To je nužan preduvjet da bi pitanje bilo valjano. Ali to što se dogodio prije rođenja Izraela, još uvijek nikako ne znači da je holokaust tome uzrok. Iako katastrofa de facto završava s njemačkom kapitulacijom, njezine posljedice i reperkusije idu mnogo dalje od njezina prostornovremenskog raspona. Valja razlikovati izravne i neizravne posljedice: holokaust je prije svega eksterminacija Židova. To je bio njegov cilj i on je bio postignut ili gotovo postignut: židovska populacija u Europi pala je s 10 milijuna 1939. na 4 milijuna 1945. Sve su druge posljedice neizravne: u tom smislu, holokaust nije stvorio državu Izrael. Ona nije bila predviđena njegovim planom. Štoviše, posve je obrnuto. Holokaust je gotovo učinio zastarjelim stvaranje neke židovske države: za koga i čemu Izrael ako su milijuni Židova koji bi se u njemu trebali nastaniti poginuli (Bensoussan, 2008.)? Je li holokaust tek poslije doveo do osvješćivanja potrebe za državom i prava koje Židovi imaju na nju? Nije nemoguće misliti kako su se Židovi koji prije Drugog svjetskog rata uopće nisu bili cionisti uvjerili da bezuvjetno treba podržati taj zahtjev. Što se tiče političara i država, iz glasanja u prilog planu o podjeli zaključujemo kako je osvješćivanje strahotnosti katastrofe bilo ono što je motiviralo njihovu podršku. Prihvatljivo je zamišljati da su zemlje Istoka i Zapada odlučile glasati za u ime pretrpljene štete i u ime neke moralne reparacije: Židovi imaju pravo naknadno na tu židovsku državu koju se nije moglo

Izrael i njegovi paradoksi

263

ili nije znalo stvoriti prije. Općenito, krize tome služe: one pospješuju odluke koje se u drugim okolnostima uopće ne bi donijele. Međutim, dovoljno je pročitati diplomatske govore i dokumente dotičnih zemalja da se vidi kako glasanje nije bilo nadahnuto željom za kompenzacijom jedne tragedije, nego je bilo odraz svakovrsnih razloga, političkih interesa, diplomatskih kalkulacija, strateških i ekonomskih procjena. Ukratko, glasanje za nije bilo odavanje počasti mrtvima, koji – treba li na to podsjećati – nisu u većini bili cionisti. Osim toga, da se Izrael poimao kao obeštećenje nadahnuto sažaljenjem, podrška bi bila jednoglasna. No od 56 zastupnika koji su sudjelovali u glasanju 13 ih je bilo protiv, a 10 ih se suzdržalo. A trebalo se poslužiti lukavstvima i pritiscima da bi se nagovorilo zemlje Latinske Amerike (Gresh i Vidal, 1987.). Podržavši stvaranje Izraela, nacije su željele riješiti neposredni problem koji je predstavljalo gotovo 250.000 preživjelih koji se, za razliku od francuskih, talijanskih ili belgijskih Židova, nisu željeli vratiti kući i bili su internirani u tranzitnim kampovima. Upravo se ovdje u glasanju iz 1947. može doista prepoznati humanitarni aspekt koji povezuje stvaranje države Izrael i holokaust. Afera s brodom Exodus jasno je pokazala nužnost pružanja utočišta izbjeglicama. Nije, dakle, zbog mrtvih, nego zbog živih, točnije preživjelih, bilo neodgodivo stvoriti neku državu koja će ih prihvatiti i omogućiti im da iznova izgrade svoje razorene živote. U tom je smislu holokaust, ili, točnije, pristajanje nacija da odgovore na molbu onih koji više nisu mogli ili nisu htjeli ostati u Europi odigralo ključnu ulogu. U Ako ne sada, kada? Primo Levi se sa simpatijom prisjeća žarke želje tih preživjelih koji poslije rata nisu tražili ništa drugo do vratiti se u zemlju Izraelovu: »Svi smo željeli jednu drukčiju domovinu, u kojoj ćemo moći živjeti kao svi drugi narodi, u kojoj se nećemo osjećati uljezima, i u kojoj se na nas neće prstom pokazivati kao na strance. [...] Izgleda kao san, ali nije: ta zemlja već postoji, stvorilo ju je mnogo naše braće, dalekovidnije i hrabrije od nas, koja su onamo emigrirala prije nego što će Europa postati Lager.« Njihova je upornost bila razumljiva. Da se iz njemačkog teritorija izrezao komad zemlje kao kazna za nacistički zločin, Židovi ga, a cionisti na prvom mjestu, ne bi htjeli. U tom je smislu plan o podjeli Palestine vodio računa o njihovim zahtjevima. Znači li to da bi, da se holokaust nije dogodio, stvaranje židovske države bilo upitno? Teško je za povjesničara upustiti se u to pitanje, no možemo iznijeti hipotezu da bi, čak i bez eksterminacije Židova, Drugi svjetski rat pospješio kraj kolonijalnih imperija, baš kao što je Prvi

264

DENIS CHARBIT

doveo do pada Turskog i Austrougarskog Carstva. I stvaranje države Izrael proizišlo je ne toliko iz holokausta, koliko prije svega iz dekolonizacije: da bi nastao plan o podjeli i židovska država, bila je najprije potrebna odluka Britanaca da se odreknu svojih kolonijalnih posjeda i okončaju svoje mandate na Srednjem istoku. Odnos snaga uspostavljen poslije rata Velikoj Britaniji više nije davao pravo da ostane u Indiji, Keniji i Palestini. Sa ili bez holokausta, pitanje političke budućnosti Palestine postavilo bi se, dakle, na isti način nakon 1945. godine: Dvije države ili samo jedna? Kakav bi bio ishod glasanja da nije bilo holokausta? Nedvojbeno bi većina bila malobrojnija, ali oprez nalaže da se zaustavimo na tom pragu. Prihvatimo li da je holokaust većinu zemalja članica UN-a nagnao da se izjasne za Izrael, glasanje 1947. ipak nije ni predvidjelo ni prouzročilo Nakbu, palestinski egzodus. Rezolucija 181 UN-a, uz stvaranje židovske države, prihvaćala je i načelo stvaranja jedne arapske države u Palestini. Formalno, dakle, ako je UN priznao Izrael zbog holokausta, onda je holokaust također razlog priznanja, bez presedana, palestinskoga nacionalnog pitanja. No rezoluciju su smjesta odbacili i Arapi iz Palestine, kojih se ona prvih ticala, i Arapska liga. Imali su nesumnjivo dobrih razloga da odbiju podjelu koja je 55% teritorija dodjeljivala židovskoj državi, premda je dvije trećine činila pustinja Negev, umjesto drugog rješenja koje je zadržavalo teritorijalno i političko jedinstvo Palestine. Za njih je bilo najvažnije da nema suverene židovske države, i računali su da će njihova brojčana većina suzbiti židovsku manjinu. Razumljivo je da su se suprotstavili planu o podjeli i 29. studenog 1947. glasali protiv: ono što je već manje razumljivo jest to da su se odbili pokoriti pravorijeku, a osobito to što su preuzeli inicijativu i odgovornost da objave rat – Palestinci dan nakon glasanju u UN-u, 30. studenog, a pet zemalja članica Arapske lige dan nakon unilateralnog proglašenja države Izrael, 15. svibnja 1948. Očitujući žestoki otpor provođenju plana o podjeli, mislili su da će se UN povući: razmatrao se plan o uspostavljanju privremene vlasti umjesto britanskog mandata, koji je potom napušten unatoč podršci američkog Ministarstva vanjskih poslova. Nastupio je, dakle, rat. Nitko tada nije mogao biti siguran da će ga dobiti židovska strana. Da je pobjeda Izraela bila tako predvidljiva kao što se tvrdi, Arapi ga ne bi objavili. Rat iz 1948. godine Izraelcima je potvrdio lekciju koju nisu spremni zaboraviti i koja je postala konstitutivnim elementom njihova nacionalnog etosa: samo pravo nije dovoljno; da bi ga drugi poštivali, valja ih na to silom natjerati. Pobjeda

Izrael i njegovi paradoksi

265

je poprimila dva aspekta: proširenje izraelskog teritorija s 55% na 78% mandatnog teritorija i egzodus 750.000 Palestinaca; jedne je manu militari otjerala izraelska vojska, drugi su u panici pobjegli od borbi, u egzodusu za koji su mislili da je privremen, a koji to nije bio. Za Palestince, nepravda je bjelodana: nacistička Njemačka u potpunosti je kriva i odgovorna za holokaust, koji je sad odnio i druge žrtve koje s njim nisu imale veze. Drugim riječima, s odlukom UN-a da odobri osnivanje židovske države u Palestini, Palestinci su bili prvi i jedini koji su platili za zločin koji nisu počinili. Budimo jasni: utvrđivanje veze koja postoji između holokausta i rođenja Izraela ne može ostati samo na utvrđivanju moralne i političke prednosti koju iz nje izvlače Palestinci. Dugo se u Izraelu priznavala veza između ta dva događaja, no otkako Palestinci okreću argument u svoju korist, Izraelci se od nje danas spremno brane. Jedan je dio prigovora nedvojbeno kulturalan i proizlazi iz hiperosjetljivosti na sve što izbliza ili izdaleka nalikuje nekoj operaciji supstitucije: od Novog zavjeta koji zamjenjuje Stari, Verus Israel koji zamjenjuje lažni, eto sad posljednjih žrtava holokausta koje se iz njega prve iseljavaju. Međutim, argument za argument, u toj palestinskoj tezi pozitivno je barem to što ona odbacuje negacionizam i prihvaća holokaust u svoj povijesni realitet – što nije mala stvar uzmemo li u obzir popularnost koju u arapskom okruženju uživaju teze Rogera Garaudyja i Roberta Faurissona, da spomenemo samo francuske negacioniste. Svejedno, ta negacija negacionizma, zbog koje možemo biti sretni, ne oslobađa nas preispitivanja veze koju neki pokušavaju uspostaviti između holokausta i Nakbe. A tu vezu, osporivu na razini povijesti, ne treba miješati s moralnom. Moralno, veza postoji – J.-M. G. Le Clézio dao je o njoj potresnu literarnu ilustraciju u svojoj Lutajućoj zvijezdi, opisujući suprotne smjerove vraćanja u domovinu jednih, a odlaska u progonstvo drugih (L’Etoile errante, J.-M. G. Le Clézio, 1993.); no povijesno, teza je labava. Holokaust ne opravdava ništa, kao ni odbijanje plana o podjeli ili objavu rata jišuvima, u cilju sprečavanja njegova provođenja. Jedan povijesni događaj mora se objasniti, ne opravdati. Povijest može biti moralna ili nemoralna a posteriori, ali tijek zbivanja nije provođenje neke ljudske pravde više nego provođenje neke božanske. Čak se ni Hegel, koji tvrdi da je ono što je realno racionalno, nije usuđivao reći da je ono što je realno nužno i moralno. Dobrovoljni ili prisilni odlazak Palestinaca nije bio ni kazna ni revanš; on je proizišao iz rata na vrhuncu, iz sukoba koji se doživljavao kao igra s nultim zbrojem iz kojega se izlučio jedan pobjednik i jedan poraženi.

266

DENIS CHARBIT

U tom smislu, to što se nakon rata 1948. godine gotovo 750.000 Palestinaca našlo u izbjegličkim kampovima nije bilo ni zbog holokausta ni zbog plana o podjeli. Sukob se mogao predvidjeti, sa ili bez UN-ove rezolucije. Ona je samo, predviđajući stvaranje izraelske države pored palestinske, židovskom vodstvu pružila ključnu legitimnost da nastavi djelovati u interesu cionizma, koji se od osnivanja pokreta skrupulozno brinuo da dobije prešutnu ili eksplicitnu međunarodnu podršku. No ni holokaust ni plan o podjeli kao takvi nisu determinirali ni ishod borbi ni identitet pobjednika. Plan je bio odobren, ali je poziv na oružje bio ono što je u židovsko-palestinski sukob uvelo sankciju putem nasilja. A nasilje je rizik. Palestinsko je vodstvo to ignoriralo, zacijelo misleći kako će lako svladati narod koji je nedavno desetkovan u milijunima. U tom je smislu holokaust palestinsko vodstvo možda naveo na pogrešku u vezi sa sposobnošću pružanja otpora Židova iz Palestine, ali danas ne raspolažemo svjedočanstvima koja bi potvrđivala tu hipotezu. Svi ratovi izazivaju paniku i nesigurnost među civilnim stanovništvom, koje se očituju u porivu za bijegom s područja borbi i u povlačenju u pozadinu. Židovi se nisu imali kamo povući, Palestinci su takvih mjesta imali napretek. Njihov inicijalni odlazak u prvoj polovini 1948. doživljavao se kao božansko iznenađenje, kao nešto neočekivano, kao »čudo« (Confino, 2012.). Izraelske vlasti brzo su shvatile njegovo neposredno značenje, popustivši, kao svi mladi nacionalizmi potekli iz dekolonizacije, iskušenju da po završetku borbi ne dopuste povratak onima koji su za njihovu naciju stranci i svrstali su se na stranu neprijatelja. U drugoj polovini 1948., nižući pobjedu za pobjedom, Židovi su oslobodili teritorij koji im je pripadao (osim jeruzalemskog Staroga grada koji je ostao u rukama Arapa) i čak ga uspjeli proširiti izvan granica koje je zacrtalo povjerenstvo UN-a, protjeravši većinu starosjedilaca. Nisu ih nadahnjivali ni glad za osvetom ni želja da ih kazne. Izraelski vojnici koji su muškarce, žene i djecu tjerali iz njihovih domova umirivali su svoju savjest upirući prstom u odgovornost palestinskih vođa koji su objavili rat, odobravajući, ne bi li imali još čišću savjest, mit o pozivu arapskih vođa na iseljavanje, pretpostavljajući, naposljetku, da će napuštene kuće i zemlja biti predane onima koji su preživjeli logore smrti i graditeljima nove države. Komemorirana svakog 14. svibnja, na dan proglašenja države Izrael, Nakba, palestinska katastrofa, i njezin duboki razlog ne leže ipak u tom proglašenju kao ni u vojnom porazu, nego u tom jedinstvenom preokretu u kojemu je, po završetku rata koji je trajao gotovo 15 mjese-

Izrael i njegovi paradoksi

267

ci, većinsko palestinsko stanovništvo postalo manjina u vlastitoj zemlji i raspršilo se naokolo. Židovi u Izraelu nikada nisu istinski shvatili razmjere te katastrofe. Bilo im je draže potiskivati je. Nakba, objektivno, možda jest manje strašna od holokausta: 750.000 izbjeglica nije ni kvantitativno ni kvalitativno usporediva sa 6 milijuna pogubljenih. No ta asimetrija u broju žrtava i njihovoj sudbini na jednoj i drugoj strani može se gledati i na drugi način: logori smrti definitivno su zatvoreni, izbjeglički kampovi još su uvijek aktivni; nakon holokausta rođen je Izrael, nakon Nakbe, palestinska država još uvijek čeka. Svi ratovi dovode do svojevoljnoga ili prisilnog egzodusa. To je zakon rata, ne u smislu nekoga ispravnog pravila, nego u smislu objektivne karakteristike. A taj se zakon ukida kad oružje napokon ušuti i kad se i jedni i drugi mogu vratiti na svoja ognjišta. Dakako, događa se da se izbjeglice, čak i nakon rata, ne mogu vratiti kući. To je bio slučaj s milijunima Nijemaca, Grka, Turaka, Indijaca i muslimana u tom istom dvadesetom stoljeću. Ali svi oni koji su bili protjerani sa svoje rodne grude vraćeni su na neki teritorij koji je bio njihova domovina. Nijemci iz Poljske i iz Sudeta bili su protjerani prema Istočnoj ili Zapadnoj Njemačkoj, Grci nastanjeni u turskoj zoni poslani su natrag u Grčku, Turci iz grčke zone potisnuti u Tursku itd. Palestinci su izgubili svoj rodni dom, ali se nisu vratili u neku palestinsku državu, koja niti je postojala, niti dan-danas postoji. Sklonili su se u susjedne arapske države. Sve su to bile bratske zemlje, ali nijedna nije bila njihova. Mogli su se u njima integrirati, posebice u Jordanu kojemu je bilo stalo da se prikaže legitimnim kod palestinskog stanovništva koje je u Cisjordaniji bilo pod njegovom vlašću. To nije bio slučaj u Egiptu, Siriji i Libanonu, gdje su oni ostali apatridi. Da je došlo do njihove integracije, Izrael bi izišao kao pobjednik. No palestinsko pitanje nije nestalo, i još je uvijek i izraelska stvar. Neuspjeh Konferencije u Lausanneu, koja se održavala od travnja do rujna 1949. s ciljem da primirje dovede do mirovnog sporazuma, bio je, u tom smislu, ključan događaj poslijeratnog doba, onaj o kojemu se nije ili se malo govorilo, onaj koji je palestinski egzodus od privremenoga učinio trajnim, a većina Izraelaca židovskog podrijetla smatra ga definitivnim i ireverzibilnim egzilom koji omogućuje opstanak jednoj većinski židovskoj državi. Eto zašto je priznavanje Izraela teško, kažu najveći optimisti; eto zašto je, bez prethodnog razgovora o povratku, kažu pesimisti, priznavanje Izraela, kad je riječ o Palestincima, nemoguće.

268

DENIS CHARBIT

Izraelska vlada pokazuje nepopustljivost Nepopustljivost Izraela poljuljana popuštanjem napetosti između Washingtona i Teherana. LE MONDE, 11. listopada 2013.

Nepopustljivost Izraela prema zarobljenicima minira mirovni proces. LE POINT, 28. ožujka 2014.

Postoji već široki konsenzus o nepopustljivosti u izraelskoj vladi. LA CROIX, 28. kolovoza 2014.

Bili oni lijevo ili desno, golubice ili jastrebovi, Aškenazi ili Sefardi, imigranti ili sabre, laici ili vjernici, tražili prije svega sigurnost ili kraj okupacije, izraelski Židovi, zbog političkog realizma ili zbog ideala, izjašnjavaju se kao privrženi miru: svi ga žele, svi ga traže. Malo se njih deklarira kao pacifisti, ali ga spontano odobravaju jer bez njega izraelski položaj neprekidno lebdi u nekoj zabrinutosti i kolektivnoj neizvjesnosti koja minira njihovu viziju budućnosti. Otkud ta jednodušnost? Stvar je u tome da su svi, ili gotovo svi, odslužili vojsku, potom su bili rezervisti. Svi su, ili gotovo svi, sudjelovali u jednom ili dva rata. Svi, ili gotovo svi, imaju djecu koja će također biti najprije vojnici a potom rezervisti, i također će sudjelovati u dvije ili tri vojne operacije i tako dalje. Stvar je prije svega u tome da se neki od njih iz tih ratova nisu vratili i neće se vratiti. A kako rat i atentati pogađaju bez razlike i vojnike i civile, mir je nekako iznad sve te gužve: zajedničko dobro, ne jabuka razdora. Kulturalno govoreći, mir nesumnjivo predstavlja duboku težnju: ima svoju povlaštenu ikonografiju, golubicu, mnoštvo referenci u židovskim izvorima, drevnim i modernim, kao i u izraelskoj popularnoj kulturi. Od Mojsija do Begina, od kralja Salomona do Yitzhaka Rabina, od Davidovih psalama do pjesama Yehude Amichaija, svi su miru pleli lovorove vijence koje zaslužuje i upisivali ga u panteon najvećih vrijednosti judaizma i cionizma. Na modernom hebrejskom mir se kaže šalom (blisko salamu na arapskom, koji je također semitski jezik), a ista se riječ koristi i kao »dobar dan«. Premda je denotacija različita, pacifistička je konotacija itekako prisutna. Rat pak funkcionira u jednom sasvim drugom registru: ako mir pripada principima užitka, rat pripada principima realnosti. Mir je ideal, rat je nužnost. Mir je stvar dobre volje, rat je pitanje fataliteta. Rat je

Izrael i njegovi paradoksi

269

ono na što se pripremamo na imanentan način, i na što smo uvijek spremni, mir je uvijek nešto za kasnije, za poslije, za sutra, koje može biti vrlo blizu ili vrlo daleko. Na dan nacionalnog komemoriranja vojnika ne slave se pobjede, nego se odaje počast mrtvima. Želi se mir, nitko ne želi rat. Zato se rat nikada ne veliča kao takav, samo borci poginuli na bojnom polju, čija je smrt uvijek više smrt heroja nego smrt mučenika. Premda rat često daje povoda junačkim djelima, on se nikad ne prikazuje kao najljepše doba ljudskog bivanja. Kao i mir, mnogo više nego mir, on ima svoju cijenu, i to vrtoglavu: ranjene i mrtve, čije su egzistencije unesrećene ili zauvijek upropaštene. Upotreba sile percipira se dvojako. Sama mogućnost upotrebe sile metamorfoza je par excellence koju je cionizam proveo u židovskom položaju: u odnosu na viktimističku predodžbu Židova iz dijaspore, bez volje da uzvraća udarce, i prije svega bez načina da to čini, Izrael se može, želi i zna braniti. Međutim, kako je sila, kao potencijalni sinonim za agresiju, kulturalno ozloglašena, ona se uvijek prikazuje ne kao jedna od mogućih opcija, nego kao neizbježno sredstvo koje diktira nužnost: »rat u nedostatku izbora« (milkhemet ein brera). Paradoksalno, taj stav koji nije spontano ratni, nimalo ne olakšava prijelaz u mir. On neizravno pridonosi dehumanizaciji neprijatelja, koji se doživljava kao skloniji ratu, s obzirom na to da su Izraelci skloniji miru. Zabranjujući sebi da priznaju jednu gotovo instinktivnu težnju rješavanju problema silom, silu duboko u sebi povezuju s protivnikom. Ona ima korijene u sjećanju na arapska osvajanja Muhameda do Saladina. No još više od tog prisnog odnosa sa silom, Palestincima se pripisuje izvjestan tvrdi otpor prema miru: »Nikad ne propuštaju priliku da propuste priliku«, uporno se ponavlja u svim situacijama. Od plana o podjeli iz 1947. do Deklaracije o načelima potpisane u Oslu 1933., i od samita u Camp Davidu 2000. do neuspjelih pregovora između Ehuda Olmerta i Mahmuda Abbasa 2008., uvijek je Izrael bio taj koji je pružao ruku arapskim zemljama i Palestincima, dok su potonji neprekidno sabotirali pregovore, da i ne spominjemo one koji uporno osporavaju postojanje izraelske države i nastoje je upropastiti svim sredstvima, oružanim kao i simboličkim nasiljem – ratom i terorizmom, propagandom i bojkotom. To je razlog zbog kojega su Izraelci uvijek pozdravljali hrabrost i odlučnost egipatskog raisa Anvara el-Sadata i jordanskog kralja Huseina koji su jedini među arapskim liderima sklopili mirovne sporazume s Izraelom (1978. i 1994.), koji su još uvijek na snazi, prekidajući tako željezni zakon arapskog odbijanja Izraela. Bilo je i drugih pregovora, primjerice s predsjednikom Pale-

270

DENIS CHARBIT

stinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaserom Arafatom, no oni su većini Izraelaca ostavili gorak okus u ustima, ako ne i trajno nepovjerenje, ne toliko zbog neuspjeha tog ključnog pokušaja da se izmijeni tijek povijesti na Srednjem istoku, koliko zbog povratka nasilju koje je uslijedilo i za koje se smatralo da ga je potaknuo palestinski lider. Bilo da nije htio ili nije mogao okončati sukob, on je svojom dvoličnošću izazvao duboke sumnje u svoje vodstvo i, općenito, u krajnje namjere palestinskoga nacionalnog pokreta. To što se mnogi Izraelci smatraju zaljubljenima u mir, a uskraćuju ga drugima, jedna je od karakteristika kulture sukoba. Simetrično, Palestinci koji se poistovjećuju više s mistikom oružane borbe i mučenika nego s mistikom mira, ističu obrnutu poziciju: oni su ti koji vole mir, a Izraelci su oni koji ga se boje. Svaka strana sebi prisvaja monopol pravde, prikazuje se kao žrtva, a o protivniku stvara sliku barbarina i krvnika; svaki tabor veliča svoje, demonizira druge i pripisuje im isključivu odgovornost za nastanak sukoba, njegovo produživanje i nesposobnost da mu se učini kraj. Kako je danas najvažnije pridobiti na svoju stranu međunarodno javno mišljenje (diplomate, medije i elite), ta treća strana značajan je ulog u igri i valja je uzeti kao svjedoka pod uvjetom da se u cijelosti svrstava uz liniju koju branite. Ako to nije slučaj, osuda pada poput sjekire na giljotini: ako stanete na stranu Izraela, vi ste najgori rasist, nostalgičan za negdašnjim kolonijalnim poretkom; obratno, odobravate li Palestince, postajete sudionikom islamističkog terorizma i, još gore, svjesni toga ili ne, vi ste antisemit. Trenutak je uvijek ozbiljan, opasnost imanentna, a protivnici traže jasno izraženu poziciju, sad i ovdje, ne neki nijansirani stav koji je uvijek sumnjiv. To istomišljeništvo koje podržava politička vlast – »svi su Izraelci za mir« – ne može ublažiti najoštriju debatu koja strukturira javni život. Čim se ton podigne i napetost dosegne vrhunac, usred polemike sa susjedom, rođakom ili kolegom, Izraelac je uvjeren da je njegov stav ispravan, jedinstven, pravi, da on ima najpravednije i najuvjerljivije rješenje za izraelsko-arapski sukob, dok je rješenje njegova sugovornika – koji je »izdajica« ako je iz ljevice, a »fašist« ako je iz desnice – dovodi u opasnost postojanje Izraela, ni više ni manje. Ono što upada u oči jest to da taj pluralitet hlap, kad iziđe iz Izraela i iz ograničenih krugova njegovih simpatizera u svijetu. Viđeni iz Europe, svi stavovi, opozicije, sporovi i polemike tek su beznačajne varijante: Izraelci su do temelja nepopustljivi. Osim šačice disidenata – pisaca, sineasta, umjetnika i novih povjesničara, nekoliko onih koji

Izrael i njegovi paradoksi

271

se pozivaju na prigovor savjesti i odbijaju služiti vojsku na okupiranim teritorijima, ultraortodoksnih anticionističkih sekti i, naravno, Palestinaca iz Izraela – sve je ostalo ista stvar u drugoj ambalaži. Može li ta slika koju Izraelci oblikuju sami o sebi, baš kao i ta projekcija koju im pružaju inozemna javna mišljenja, izdržati analizu? Ne mogu, i možemo mirne duše ne vjerovati niti jednoj. Počnimo od mira kao izraelsko-izraelskog konsenzusa: uzalud ga svi žele, on ne uživa identičan i međusobno zamjenljiv status. Neki ga smatraju najvećom vrijednošću, ciljem za koji valja bez predaha ratovati; drugi misle da je mir dobro koje je poželjno steći, ali ne pod bilo koju cijenu. Mir se, uostalom, uvijek povezuje s nekom cijenom: prije nego što postane najviša vrijednost, pronađeni spokoj i luka, on traži žrtve, zahtijeva ustupke. Dok je za neke on primarna preokupacija, brojni ga smatraju samo jednim od mnogih ciljeva, pozivaju na strpljenje i ustrajnost i osuđuju žurbu i ubrzavanje ritma koje traže prvi. Na kraju, dok su jedni uvjereni da je za postizanje mira ključna izraelska volja, jer ona je ta koja zajedno s okupiranim teritorijima drži i ključ političkog rješenja, većina misli da je mir kao tango, za sklad je potrebno dvoje, a ako se on nikako ne uspijeva postići, za taj su neuspjeh uvelike zaslužni oni koji vode. Osim onih – a takvi su brojni – koji isključuju svako povlačenje iz Judeje i Samarije, koje su baština judaizma i židovske povijesti, većina je Izraelaca ipak usvojila i priznala načelo definitivnog prepuštanja teritorija. Osnivanje palestinske države danas se više ne percipira kao nešto što će duboko uzdrmati razlog postojanja Izraela. Kako onda objasniti sadašnju paralizu? Stvar je u tome da su isti oni koji podržavaju diplomatski ishod sukoba duboko uvjereni da su njegove šanse u idućim godinama nikakve. Nadaju se da će sljedeći naraštaj možda biti spremniji napokon priznati Izrael, trajno poštivati svaki sporazum koji bude potpisan i definitivno okončati ratno stanje. Situacija je danas tragična zato što, unatoč činjenici da je većina Palestinaca naklonjena tom pravednom rješenju, Izraelci sumnjaju u njihovu dobru vjeru. A to vrijedi i za drugu stranu: većina Izraelaca uzalud se deklarira naklonom palestinskoj državi, u Gazi kao i u Cisjordaniji ostaju skeptični. Izjave i istraživanja javnog mnijenja uzalud pokazuju da se ide u tom smjeru, na terenu prevladava kolonijalna ekspanzija, dakle politička regresija. Paradoks zaslužuje da ga se naglasi: većina Izraelaca želi učiniti kraj sukobu pod uvjetima koje odobrava međunarodna zajednica, no kad se nađu u glasačkom boksu, glasaju za stranke koje na pregovore (jer ne-

272

DENIS CHARBIT

maju izbora da ih izbjegnu) odlaze hodajući unatrag i čiji se angažman u vezi s obje države, kad se glatko ne odbacuje, iskazuje nekako preko volje. Ili reprezentativni uzorak anketa nije pouzdan ili anketirani ne kažu ono što doista misle; može se također iznijeti hipoteza da glasanje za zastupnike u Knesetu nije više kao prije motivirano jedino stavom koji neka stranka ima u vezi s palestinskim pitanjem. Također, premda skloni miru, Izraelci kao pregovarače radije predlažu političare koji se čine neumoljivima nego mlitavce koji su sve prepustili već i prije nego što su pregovori počeli. To je, prilagođen Izraelu, američki sindrom: »Nixon goes to China«, ili pak, francuska verzija: »Samo je De Gaulle mogao izdati zapovijed da se napusti Alžir.« Istina je da su najmiroljubivije odluke donijeli Begin (potpisavši mir s Egiptom), Shamir (ne odgovorivši na napad iračkih raketa Scud) i Sharon (koji je zapovjedio povlačenje iz Gaze), sva trojica članovi Likuda. A kad su na vlasti bili laburistički lideri, u borbi za mir posebno su se isticali upravo bivši vojnici, poput Yitzhaka Rabina (koji je potpisao sporazume iz Osla) i Ehuda Baraka (koji je 2000. zapovjedio unilateralno povlačenje izraelske vojske stacionirane u južnom Libanonu od 1982.). Nedvojbena je disonanca između umjerene i pozitivne slike koju se o sebi želi dati u nekoj anketi i glasanja koje odgovara na određene interese i proturječi toj slici. Naposljetku, Izraelci su ti koji bi se trebali odreći teritorija, dakle ustupiti jedno konkretno dobro, što zapravo znači vratiti izraelsku državu na njezine prvotne teritorijalne dimenzije, iznimno skučen ako ne i neobranjiv prostor koji bi metropolu Tel-Aviv i njezinu okolicu mogao izložiti na milost i nemilost granatama, Scudovima i svima dostupnim raketama ručne izrade. Ukratko, bilježi se otvorena i masovna podrška idealu mira i istodobno veliko oklijevanje da se prijeđe Rubikon. To instinktivno kolebanje, nemojmo ga svoditi na licemjerje ili nepoštenje. Ne podcjenjujmo razorni učinak koji su dva povlačenja s teritorija – iz Libanona 2000. i iz Gaze 2005. – imala na volju Izraelaca da nastave tim putem dekolonizacije po etapama. Ta unilateralna povlačenja Izraelu nisu nipošto donijela više sigurnosti; umjesto da je obuzdaju, samo su pojačala nestabilnost, dok je na područjima koja su još uvijek pod izraelskom kontrolom – Cisjordanija i Golan – sigurnost očuvana. Nema smisla poticati čovjeka zdrava razuma da odobrava još neko dodatno povlačenje: to bi značilo ispustiti vrapca u ruci zbog goluba na krovu. Povrh toga, ma koliko palestinsko vodstvo službeno izjavljivalo da priznaje izraelsku državu, ipak se radi o izraelskoj stvari; intimno, duboko u duši i svijesti, Palestinci odbijaju priznati da

Izrael i njegovi paradoksi

273

Izrael počiva na načelu identičnom njihovu: pravu na samoodređenje. Konačno, u Izraelu su gotovo sigurni da čak ni pravedni i pošteni kompromis ne bi u Palestinaca bio jednodušno prihvaćen i da oni koji mu se usprotive neće popustiti. Čak se i zagovornici obaju država zapravo mire sa sudbinom: pristati na to da palestinski teritorij na kraju ne bude veći od 22% Palestine, ako ga usporedimo s inicijalnim povijesnim zahtjevima, ne izaziva pretjerano oduševljenje. Svakako, Palestinci bi time dobili neovisnost, slobodu, odnosno kraj vojne okupacije. No konkretno, perspektiva jedne države-nacije od oko 5500 km² podijeljene na dva dijela, s cestom ili tunelom koji će povezivati Cisjordaniju i pojas Gaze, uspostavljajući tako neki privid teritorijalnog kontinuiteta, prestala je ushićivati srca, otuda oživljavanje binacionalne ideje u Palestini. U duhu židovske većine u Izraelu uspjeh binacionalne ideje u Palestinaca otkriva njihovu nesposobnost da prihvate židovski suverenitet na tlu dijela Palestine. Podijeljeni suverenitet je manje zlo, isključivi suverenitet je nezamisliv. Moguće je da je taj palestinski diskurs taktički manevar kojemu je cilj izvršiti pritisak na Izrael ne bi li shvatio da bi palestinski nacionalni pokret, ako ne bude dvodržavnog rješenja, mogao početi mahati zastavom binacionalne države. Najraširenije je mišljenje u Izraelu to da je ta opcija dio palestinskog plana ponovnog osvajanja po etapama: najprije jedna jedinstvena država, potom – kad Arapi postanu demografska većina – njezina transformacija putem referenduma u arapsku državu sa Židovima kao konfesionalnom manjinom. U Izraelu su uglavnom intelektualci oni koji tvrde da je ideja dviju država osuđena na neuspjeh. Uvelike inspirirani postnacionalnom logikom, globalizacijom i dinamikom Europske unije, imaju tendenciju smatrati staromodnom i fetišističkom upornost povezanu s westfalskim modelom suverene države-nacije. Preporučuju prijelaz na etapu iznad. Naizgled, binacionalna ideja pokazuje samo prednosti: ona pretpostavlja, ili čak zahtijeva, sklad između interesa i strasti jednih i drugih, ograničava žrtve na koje bi svaka strana trebala pristati. Dopustila bi i Židovima i Arapima da se nastane gdje žele, jer bi prostrani teritorij omogućio integraciju zahtjeva i jednih i drugih. Ne bi više trebalo odlučivati između imena i privrženosti: neki će Palestinac moći nazivati Izrael kako želi, odnosno Palestinom, a da ga pritom nitko neće smatrati opasnim iredentistom jer više neće biti nužno odjeljivati državni teritorij od istinske domovine. Ta bi im ideja omogućila da se vrate ne u neku atrofiranu nezavisnu Palestinu svedenu na Cisjordaniju, nego i

274

DENIS CHARBIT

na područja u kojima su živjeli njihovi preci, u Haifu, Jaffu ili u blizinu sela razorenih 1948. Omogućila bi ponovno ujedinjenje trenutno rascjepkane palestinske nacije i ponovno okupljanje razjedinjenih obitelji. Također, bilo bi nepotrebno uništavati naselja jer bi ona bila uključena u binacionalnu državu, a Židovi bi mogli cijelu zemlju i dalje nazivati zemljom Izraelovom (Shenhav, 2010.). Ukratko, ako se čini da sve ide u prilog binacionalnoj državi, koja i Izraelu i Palestini nudi znatniji teritorij, čemu ta rezerviranost? Zajednička točka svim prigovorima jest nepovjerenje. Binacionalna država proizlazi iz jedne optimističke i irenističke vizije čovjeka, ondje gdje su stoljeća povijesti uglavnom poučavala sumnjičavosti. Osim toga, nužan je ali nedovoljan uvjet binacionalne države mogućnost da svaka etnonacionalna skupina raspolaže svojim referentnim ili preferencijalnim prostorom na kojemu vlada isključivo njezin jezik. No ta distinkcija, koja postoji u Belgiji kao i u Švicarskoj, između flamanskoga i valonskoga područja, između njemačkoga i frankofonoga kantona, u Izraelu postoji samo na lokalnoj, ne i na razini cijele jedne regije. Stoga binacionalna država izgleda poput utopije iz koje će se izroditi sljedeća borba, sljedeće nasilje. Etnonacionalnom, jezičnom i vjerskom raskolu pridodat će se i klasni, s obzirom na nejednakosti prihoda i razvoja. Tom kompleksnom državnom konstrukcijom žele se nadići interesi zajednica, no oni će se samo učvrstiti. Binacionalna država ne proglašava se dekretom. Židovski narod može biti i izmišljotina, kao što neki tvrde, a palestinski još i više – ljudima kojih se to izravno tiče i jedan i drugi čine se opipljivijima i neposrednijima od neke židovsko-arapsko-palestinsko-izraelske nacije. Iako izražavaju tu želju, Palestinci ne mogu uništiti Izrael, tvrdi se. To nije dovoljan razlog da bi se razmatralo neko mirno izraelsko povlačenje. Prijetnja danas više nije neki globalni međudržavni rat. Napokon, sukoba između službenih vojski nema još od 1973., a Izrael se napada samo kassamima, scudovima, kaćušama ili atentatima, odnosno sredstvima dostupnim svima. Uz nuklearnu zaštitu ili bez nje, Izraelci se nimalo ne pouzdaju u težinu potpisa u dnu nekog sporazuma: ako bi on eventualno trebao dovesti do političke marginalizacije palestinskih ekstremističkih snaga, one još uvijek imaju podršku izvana; napokon, šačica njih uvijek se spremna nametnuti. Izraelci bi htjeli da sloboda i neovisnost koje Palestinci traže imaju snagu privlačnosti koja bi ih mogla navesti da tu težnju zamijene onim što je od 1948. bio isključivi cilj njihove borbe: povratak svih izbjeglica u njihovu domovinu u kojoj se Izrael uspio udomaćiti. Je li pravo

Izrael i njegovi paradoksi

275

na povratak kamen temeljac palestinskog nacionalizma ili posljednji ustupak koji će Palestinci biti spremni učiniti nakon i samo nakon što sve prepreke i sva izraelska oklijevanja u vezi s palestinskom državom budu definitivno i potpuno uklonjena? Palestinci će od njega morati odustati, tvrdi se, to je ključ blokade. Je li on »fiksna ideja« koju se nijedan Palestinac neće usuditi dovesti u pitanje ili samo pravo koje bi Izrael mogao priznati pod uvjetom da se de facto primjenjuje samo na jedan sasvim mali broj Palestinaca te da potom po sili stvari ode u zastaru? Razlog tome što se Izraelcima ipak pripisuje ta famozna nepopustljivost, koja je, navodno, njihova druga priroda, jest to što se čini aberantnim da su baš Palestinci, koji su pod izraelskim jarmom, oni koji se suprotstavljaju nekom sporazumu; upravo zato što ima neki posjed, prostor koji bi mogao prepustiti, Izrael se sumnjiči da ne želi učiniti ništa, jer dogodi li se neuspjeh, nužno će Izrael biti kriv, dok neuspjeh zapravo samo dokazuje da se dvije strane nisu uspjele naći na nekoj točki sklada i konvergencije u odnosu na svoje početne pozicije. Kad se kaže da je Mahmud Abbas odbacio Olmertov plan, to se isto tako može shvatiti kao Olmertovo odbijanje Abbasova plana. Osim općenito, inicijativa je uvijek izraelska, a reakcija palestinska. Izrael se ne namjerava vratiti granicama iz 1967., pa dobro! No kojim se granicama spreman vratiti? Simplicistički je misliti da je nepopustljivost samo na jednoj strani, dok druga, po prirodi, utjelovljuje duh kompromisa. Blokadi u pregovorima uzrok su neki kontingentni faktori: lideri koji se suočavaju, trenutni međunarodni sustav, odnosi snaga dviju strana. Poteškoće u postizanju nekog rješenja nisu male, i to ne samo zbog broja predmeta koje valja obraditi. Pregovori do danas nisu uspijevali zato što, osim nepopustljivosti jednih i drugih, postoje strukturalne stege koje svom svojom težinom pritišću na svaki pokušaj pomirenja. Važno je toga biti svjestan. 1. Skučenost teritorija

Poteškoće u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba ne proizlaze samo iz povijesne, kulturne, vjerske ili strateške važnosti spornog prostora nego i iz njegovih stvarnih dimenzija: 25.000 km², što bi, preneseno u Francusku, odgovaralo području koje se proteže od Héraulta do Alpes-Maritimes. Područje Cisjordanije / Judeje-Samarije, koje je glavni predmet pregovora, proteže se na samo 5500 km². To je razlog zbog kojega dio Izraelaca žestoko kritizira sveopće negodovanje pro-

276

DENIS CHARBIT

tiv tako suženog »Velikog Izraela«, dok tolike arapske države, poput Egipta i Jordana, koje su susjedi Izraela, imaju suverenu vlast nad stotinama tisuća četvornih kilometara. Taj se argument još više opravdava na palestinskoj strani: ako međunarodna zajednica Palestini priznaje pravo na samoodređenje na prostoru od 5500 km², nezamislivo je, s obzirom na palestinsko stanovništvo izbjeglo u susjedne zemlje a koje će nova država primiti natrag, pristati na kljaštrenje teritorija koji je jedva dvaput veći od vojvodstva Luksemburg. 2. Pravednost stvari

Svaka od dvije strane u sukobu uvjerena je u ispravnost svoje borbe i u njezinu egzemplarnu etičnost, unatoč ratu protiv Izraela od njegova osnutka i terorizmu nad civilima s palestinske strane i izraelskoj dominaciji nad više od dva milijuna Palestinaca u Cisjordaniji. Svaki tabor duboko je uvjeren da brani svoj dom, da se bori za svoj opstanak, iako se nedvojbeno čuje više disidentskih glasova s izraelske strane, s obzirom na to da je izraelska država realnost, a palestinska još uvijek u limbu. 3. Legitimnost dvaju naroda

Obično se govori kako većina od 60% unutar oba naroda prihvaća dvodržavno rješenje i da za njegovo provođenje u djelo nedostaje samo volja i politička hrabrost lidera koje su izabrali. Bez podcjenjivanja bremena vodstva, nije ništa manje istina da to priklanjanje dvodržavnom rješenju proizlazi više iz nekoga pragmatičnog stava nego iz dubokog uvjerenja. Drugim riječima, prekopamo li po izraelskom duhu, brzo ćemo shvatiti da on sumnja u autentičnost palestinskog naroda na duži rok i tu nacionalnu konstrukciju doživljava kao uvelike ovisnu o cionističkom uzdizanju. Isto vrijedi i za Palestince: kad pristaju na postojanje Izraela, ne čine to u ime neotuđiva prava Židova na državu i intrinzične veze s tom zemljom. Ono što im nalaže priznavanje izraelske države njihova je rezignacija u vezi s nepovoljnim odnosom snaga, dok Židove zapravo ne smatraju nacijom nego religijom koju progoni europski antisemitizam. 4. Bolno pamćenje

Oba naroda nose u sebi jedno bolno sjećanje, na holokaust i na Nakbu, koje ih predisponira više na nepovjerenje nego na povjerenje. Ta dva događaja nemaju iste karakteristike: eksterminacija s jedne strane, protjerivanje s druge, i kvantitativna razlika 1:10, ali oba predstavljaju presedane. Budući da se već dogodila u njihovoj recentnoj povijesti,

Izrael i njegovi paradoksi

277

katastrofa će, sve dok se sukob ne riješi, pothranjivati tjeskobni strah od njezina ponavljanja. 5. Percepcija vremena

Osim što u svojoj recentnoj povijesti nalaze dovoljno materijala kojim će hraniti svoju zabrinutost, Palestinci i Izraelci također se, u njegovanju prekomjerne nade, oslanjaju na svoju religijsku tradiciju. Bio sukob vjerski ili ne, ta je dimenzija u njemu prisutna i ogleda se, ako ništa drugo, u nadi, ako ne i u vjeri, da vrijeme radi za njih. Drugim riječima, beskorisno je potpisivati neki definitivni sporazum koji će obvezivati obje strane i reducirati njihove teritorijalne apetite jer se ne može isključiti neka čudotvorna intervencija, deus ex machina, koja će sukob iznenada okrenuti u korist jednoga od dva tabora. Vrijeme radi za Arape i za islam u smislu da bi se oslobođenje Palestine, ako se nije dogodilo u 20. stoljeću, moglo dogoditi u 21., ili još kasnije ako treba. Na židovskoj strani, iz mesijanske se tradicije crpi uvjerenje da će se Bog pobrinuti, da će Stvoritelj svijeta ostati vjeran svome Savezu s Izraelovim narodom i, u nešto sekulariziranijoj verziji, da vječnost Izraela neće iznevjeriti ili razočarati. U perspektivi binacionalne države vidi se taj ambigvitet: ostavimo li po strani šačicu ljudi koji su nesumnjivo dobrih namjera, većina onih koji joj se priklanjaju loše skriva nadu da će se jedinstvena država naposljetku okrenuti u korist jedne ili druge strane, bilo zbog izraelskoga ekonomskog utjecaja ili zbog arapske brojčane nadmoći. Nije da osjećaj hitnosti ne muči jednako Židove i Arape. Prvi, obuzeti zabrinutošću zbog mogućeg preostatka Izraela, malenog naroda od 6 milijuna Židova okruženoga stotinama tisuća Arapa, traže neko definitivno rješenje prije nego što bude prekasno, prije sveopće diplomatske izolacije Izraela, prije nego što geografija determinira demografiju, iz straha da se židovski suverenitet i prisutnost ne okončaju kao što se dogodilo nakon rimskog osvajanja prije više od dvije tisuće godina. Isto je i s Palestincima, koje zabrinjava suspenzija mirovnog sporazuma koji se neprestano odgađa za kasnije, s obzirom na to da odsutnost sporazuma ide u prilog sve većoj kolonizaciji Cisjordanije i mogla bi kroz neko vrijeme dovesti do definitivne aneksije. Je li mir nadohvat ruke ili je neodređeno odgođen za kasnije? Šezdeset sedam godina sukoba može ulijevati koliko zabrinutosti toliko i optimizma. Sukob nije statičan. Nepokolebljivost inicijalnih pozicija dala je povoda cijeloj paleti stavova. Postoji jedan nepopustljivi pol, ali i tendencija koja smatra da je sukob već dovoljno dugo trajao, a između

278

DENIS CHARBIT

njih cijela lepeza senzibiliteta. Prevladavanje tih jasno odijeljenih pozicija ovisi ponajviše o međunarodnoj i regionalnoj klimi: kad napetost popušta, mirovne su snage u uzletu, a u slobodnom su padu kad zagrmi oluja. One, zapravo, nemaju kao jedinog protivnika ekstreme s jednoga ili drugog kraja: njihov je najveći suparnik strah. S francuskoga prevela Ita Kovač

Aforizmi

Političare je lako razlikovati na političkoj sceni – jedni se ponašaju kao profesionalci, drugi kao profesionalke. Beskonačnost postoji i bez ljudske pomoći. Ne postoji beskonačnost koja je više moja, manje vaša.

0

Nesloga Izrael-Palestina, Židovi, Francuska [Ulomci] – Razgovori s Elisabeth Lévy* –

RONY BRAUMAN** ALAIN FINKIELKRAUT***

•

ELISABETH LEVY: Vama obojici bilo je iznimno teško pristati na

ovaj susret. A ja sam na kraju snaga, dok se koturam između vaša dva uma, dvije strasti, dva uvjerenja. Ozračje je dosta naelektrizirano. No, tu ste: Rony Brauman, naizgled vrlo miran, i Alain Finkielkraut, uzavreo. I to je već pobjeda. Naša rasprava trebala bi poći od činjenice da se ovaj susret činio gotovo nemoguć. U pitanjima koja vas danas razdvajaju – izraelsko-arapski sukob i njegovi odjeci u Francuskoj – sigurno biste bili složni prije dvadeset godina, kada je Alain Finkielkraut objavio Imaginarnog Židova. U međuvremenu, umjesto rasprave, najprije je nastupila polemika, a onda i ideološki građanski rat koji razdire svijet francuskih intelektualaca. Svaki od vas dvojice amblematičan je za jedan od dvaju sukobljenih tabora. Što vam se dogodilo? Što nam se dogodilo? * Poznata francuska novinarka i esejistica koja je objavila niz knjiga razgovora s istaknutim intelektualcima, Philippeom Murayom, Lucienom Israelom, Alainom Finkielkrautom... ** Francusko-židovski liječnik, profesor na Institutu političkih studija u Parizu, nekadašnji predsjednik udruženja Liječnika bez granica. Svojedobno, 2006. godine izjavio je da bi bio protiv stvaranja države Izrael kad bi bio u situaciji da se izjasni. 2011. godine odredio se protiv francuske vojne intervencije u Libiji (Djela: Pohvala neposlušnosti, Mediji i humanitarnost, Humanitarni zločin. Somalija.) *** Francuski pisac, filozof i esejist rođen je 1949. godine u Parizu od roditelja poljskih Židova. Napoznatija djela: Poraz misli, Novi ljubavni nered (s Pascalom Brucknerom), Imaginarni Židov, Mudrost ljubavi, Nesuvremenik, Kako se to može biti Hrvat? Izgubljena čovječnost, Dolazi glas s druge obale, Otkucaji svijeta (razgovori s Peterom Sloterdijkom), Kad bi ljubav trajala, Nesretni identitet, Pametno srce... Za knjigu Pametno srce dobio je nagradu Francuske akademije 2010. godine. 10. travnja 2014. izabran je za redovnog člana Francuske akademije.

280

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

ALAIN FINKIELKRAUT: Dogodilo se da se svijet razbio i sada ponor nepovjerenja razdvaja dvije obale. Tlo je, međutim, bilo sipko već 1980. kad sam pisao Imaginarnog Židova, opipavajući. Osjećao sam tada da se u mržnji prema Izraelu polako kuha jedan antisemitizam koji se ne da svesti na rasističke, fašističke ili nacionalističke oblike, i to sam napisao. No da bi se znalo zašto to kažem, možda bi bilo najbolje da se vratim na ishodište, odnosno u djetinjstvo. Rođen sam 1949., četiri godine po svršetku rata u kojem su moji roditelji čudom preživjeli. Otac mi je bio deportiran iz Francuske u Auschwitz, a majka se našla u Francuskoj poslije nevjerojatnog putovanja koje ju je vodilo iz Lavova u Varšavu, iz Varšave u Leverkusen u Njemačkoj gdje je radila kao bolničarka s lažnim papirima, iz Leverkusena u Antwerpen, uz tajni prelazak granice, i napokon iz Antwerpena u Pariz, poslije Oslobođenja. Godine 1948. kad se susreću, oboje su siročad. Nisu više roditeljima na oku i nisu raspoloženi nastavljati tradiciju, za njih se njezina nit istanjila. Ne odgajaju me, dakle, ni u učenju hebrejskih tekstova ni u pridržavanju židovskih propisa. Jedino što, svake jeseni opstaju dvije večere: jedna za židovsku Novu godinu, druga deset dana poslije, za Yom Kippur. Kao dijete preživjelih, ja živim među sjenama i ne poznajem tekstove. Ja sam Židov sjećanja i zaborava. Moj identitet, koliko opsesivan toliko i nesupstancijalan, počiva dakle na tome da se poistovjećujem s iskušenjem koje su pretrpjeli moji roditelji, i sa žalovanjem u kojem im, svaki put kad se sjete svoje obitelji, naviru suze. Židov po djedovima i po bakama, ujacima i tetama koje nisam upoznao, pažljivo se pripremam na najgore. Spreman skočiti, očekujem uvredu pomoću koje bih im se mogao pridružiti i osvetiti ih, u jednom potezu. Moje djetinjstvo i adolescentsko doba neobična su Tatarska pustinja po kojoj se stalno prevrće moja odlučnost da se obračunam sa svakim tko bi me nazvao prljavim Židovom. I dogodi se to, jednom ili dvaput. Ali ti trenutci nisu blistavi. Blijedi, uspuhani, nisu dostojni žute zvijezde. Nisu na visini mojih nestrpljivo smućkanih, dramatičnih scenarija. Sjećam se kako mi je jedan ljetni drug za vrijeme mog prvog boravka u Engleskoj – morao sam imati dvanaestak godina – iznenada rekao da ne voli Židove: primaknuo sam se, šakama sam ga izudarao, ulogu povrijeđenog iskupitelja sam odigrao, ali nije tu bilo srca, imao sam dojam da sam u filmu i da je scena promašena, gledao sam svoju izvedbu. Jedini događaj zbog kojega sam trpio, jedinu pravu traumu iz tog vremena kad sam glumio samom sebi, uzrokovao je jedan dragi prijatelj iz razreda, i on sin intelektualaca, koji je u to vrijeme bio moja

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

281

politička svijest, odnosno naprosto moja svijest. Godine 1965. Le Monde je objavio veliku anketu o ravnopravnosti Aškenaza i Sefarda u izraelskom društvu. Za mene je to bila prilika da naučim jednu novu riječ i otkrijem da nisam samo Židov, nego i Aškenaz. To je otkrio i moj prijatelj pa je, sutradan po objavljivanju članka, iskušavao taj najnoviji pojam i upitao me jesmo li izraelska vladajuća klasa i ja aškenazi, ili samo nazi1. Ta rečenica bila je tek loša šala, bezobraština koju diktira prijateljstvo jer prijateljstvo, što je jače, može biti i tim okrutnije, osobito među adolescentima. No svejedno, ubola me s puno više žestine nego što je moj podrugljivi prijatelj htio pridati njezinom značenju. Predosjećao sam da bi Židovi mogli, radi Izraela, češće odgovarati zbog optužbi za nacizam, negoli se boriti protiv ponovnog izbijanja nacističkog antisemitizma. Iduća desetljeća potvrdila su tu dijagnozu, nisam siguran da se Rony Brauman ikad slagao s njom.

•

LEVY: Ipak su prošle godine, Alaine Finkielkraut, prije nego što će

taj predosjećaj postati česta tema vašeg intelektualnog rada, pod pritiskom događaja. Isti ti događaji, vaše su razmišljanje odveli u dijametralno suprotnom smjeru, Rony Braumane. RONY BRAUMAN: Upravo tako, ne, ja se ne slažem s tom dijagnozom. Još ćemo govoriti o njoj, jer to određuje dobar dio vaših stavova, no prije toga odgovorio bih na pitanje Elisabeth Lévy o svome putu, iako mi nije ugodno u privatnom registru. Pristajem, ne zato što bih mislio da to samo po sebi ima vrijednost nekog objašnjenja, nego zato što nam se u ovoj prilici ipak valja odrediti. Razgovarat ćemo o zadanoj političkoj situaciji koja se ne odnosi na našu zemlju, pa to treba objasniti. Zašto nas je ovdje okupila baš ta situacija, a ne neka druga, zašto ne ona u Kolumbiji, u Alžiru ili u Čečeniji, premda bismo se i tu vjerojatno imali oko čega suprotstavljati? Nego ćemo govoriti o cionizmu, o politici Izraela, o antisemitizmu, a to je povezano s našim biografijama. Najprije, suprotno onome što je rekao Alain Finkielkraut, ja mislim da se mi 1982. ne bismo suprotstavljali jedan drugome, jer sam ja tada bio uvjereni sionist. Nekad davno zacijelo bismo se slagali i zato što smo obojica sudjelovali u lijevom pokretu. Što se mene tiče, napustio sam ljevicu 1975.-1976., kad sam shvatio što se događa u Vijetnamu i posebno, u Kambodži. Za katastrofalnu stvarnost režima crvenih Kmera saznalo se vrlo brzo, posebno zahvaljujući knjizi Françoisa Ponchauda, Cambodge, anné zéro. Ni trenutka nisam smatrao 1

Igra riječima, franc. »nazi«, nacist; prim. prev.

282

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

da je to kontrarevolucionarni, propagandni tekst, jer sam se mentalno udaljio od komunizma, u raznim njegovim oblicima. Ta knjiga me definitivno oslobodila komunizma. No od binarne misli i od njenih umirujućih simplifikacija nije se tako lako osamostaliti. Od tada pa do konca 1980-tih, u sukobu na Bliskom Istoku vidio sam jedino lokalnu verziju hladnog rata, u kojoj su Izraelci bili stjegonoše demokracije i branili se od nasrtaja komunizma. U mom duhu Palestinci su postojali samo kao prigodna maškarada jer su već imali svoju zemlju, Jordan. Promaknula mi je regionalna politička stvarnost jer sam je gledao samo kroz sionističku prizmu. I ja potječem iz aškenaske obitelji i, suprotno od Alaina Finkielkrauta, ja sam »znao« da sam Aškenaz. To je identitet na koji se obitelj pozivala, posebno zato što smo od 1962. gledali kako u sinagogu u koju sam išao na glavne vjerske blagdane, stižu Sefardi. U toj sinagogi u Vincennesu, u istočnom predgrađu Pariza, postojalo je veliko čvrsto zdanje u kojem su se okupljali Aškenazi, oni su mi se činili nekako starački, vukući za sobom djecu koja su se uglavnom više durila nego svetkovala, i postojao je montažni objekt doslovno preplavljen ljudima: to su bili Sefardi, netom pristigli iz Alžira. Za njihov obred podignut je aneks u dvorištu. Jako zorna liturgija, arapske melodije, sve brojnija publika, sve je pridonosilo razlikama između Aškenaza i Sefarda. Dok se u pomanjkanju vjernika velika građevina praznila, osim na Yom Kippur, mala se punila. Prema nekako grčevitim reakcijama vjernika aškenaske sinagoge, među njima i mojih roditelja, vidio sam da se tu nešto zbiva. Sigurno ćemo se još vratiti na taj odmak i na njegov politički odraz u Izraelu.

•

LEVY: Vi ste se, Rony Braumane, znači hranili mlijekom cionizma,

pionirskog i graditeljskog. No to nije bilo vezano uz genocid, ili ne isključivo? BRAUMAN: Obje strane moje obitelji potječu iz Poljske i Ukrajine, odakle su početkom 1930-tih većinom otišli u Luxembourg, Belgiju, Latinsku Ameriku i Francusku. Naravno da je rat, hitlerovski teror, bio prisutan u obiteljskim raspravama, a u nastavku i Izrael. No svega toga sjećam se vrlo konfuzno, jer je fragmentarno. Kako bilo, odgajan sam u neupitnosti cionizma, kao i u neupitnosti Republike. Moj otac je bio sionistički borac još prije rata, pa njega, znači, nije nacizam doveo do cionizma. U jednoj partizanskoj grupi za sabotaže2 borio se u Parizu, 2

FTP, Franc-Tireurs et Partisans français, Francuski dragovoljci i partizani, oružana postrojba francuske komunističke partije; prim. prev.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

283

a zatim u francuskim vojnim jedinicama na Schwarzwaldu, kao član Židovske borbene postrojbe koju su 1941. u Toulouseu osnovali sionisti. Na kraju rata bio je časnik Pokreta otpora, a 1945. ili ’46. regrutiran je u Haganu3. Otišao je u Izrael 1948. kao borac i kao pionir, ne kao izbjeglica. Bilo mu je jako stalo do te razlike, zato to naglašavam. Za njega je cionizam bio puno više od izgradnje utočišta: to je bio židovski nacionalni projekt. Zbog svih tih razloga Židov je za mene značilo sionist, i obrnuto. Kad sam čitao Imaginarnog Židova povremeno sam se smijao, a sve vrijeme cijenio sam razgradnju židovskih stereotipa kao distanciranje od kulta mrtvih. Što se tiče kritike anticionizma, kojom završava ta knjiga, potpuno sam se našao u tome. Komentirati stanje na Bliskom Istoku bio je obred pripadnosti, za one koji nisu vjernici. Tu sam ponovno našao onaj imaginarij iz svog djetinjstva i adolescencije.

•

LEVY: Alaine Finkielkraut, vi ste znači omogućili mnogim Židovima

da izbjegnu pretjerano poistovjećivanje sa žrtvom... FINKIELKRAUT: Ja sam, još od djetinjstva, ono što Sartre zove autentični Židov. Za razliku od Židova koji se srami, koji se uklanja s puta, koji niječe ili prikriva svoj identitet, ja sam se na svoj pozivao i uvijek sam to smatrao časnim. No, malo-pomalo, otkrivao sam da u toj autentičnosti ima i blefa. Strastveno sam prihvaćao izazov, koji mi gotovo nitko više nije ni upućivao. »Da, ja sam Židov i ponosim se time!«, dobacivao sam u lice nekom Drugom koji gotovo da i nije više postojao, osim u mom malom intimnom teatru. Moj pride, kako danas kažu, je propao. Auschwitz, odnosno sâm događaj koji me zavjetovao na tragediju, zapravo me štitio od ikakve tragične sudbine. Što iskreniji, bio sam usiljeniji. Što sam se više obavezivao, više sam se pretvarao. I zato što taj »ja« nisam bio samo ja, nego je to bio stav jedne generacije i generacija koje su slijedile, napisao sam Imaginarnog Židova.

•

LEVY: Auschwitz je svejedno postao središte židovskog identiteta... BRAUMAN: Za praznike u Izrael, s roditeljima, jedini put u životu

išao sam 1961., u vrijeme suđenja Eichmannu. To suđenje prenosilo se u cijelom svijetu i ono je uspostavilo muku Židova kao središnje pitanje europskog XX. stoljeća, a Izrael kao odgovor. I u meni je to postojalo, ali skupa s osjećajem da je ta priča stvar ljudi koji su govorili jidiš, koji su doživjeli rat, ukratko, prijašnje generacije. Brzo me 3

Hagannah, hebr. »obrana«, oslobodilačka vojska Židova u Palestini za vrijeme rata za nezavisnost.

284

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

počeo zanimati rat u Vijetnamu, više nego Bliski Istok. No Šestodnevni rat u Izraelu bio je šok. Uhvatio sam se kako grozničavo – po uzoru na svoje roditelje – na radiju pratim vijesti, kao Židov. Ono što je prijetilo Izraelu – sada bih rekao činilo se da prijeti – prijetilo je i meni osobno. Mislim da tada nisam primijetio da izraelska vojska okupira Cisjordaniju i Gazu. Izrael je pobijedio one koji su ga htjeli uništiti, i to je sve. Onda je došao svibanj ’68, pridružio sam se maoističkim redovima Proleterske ljevice, više kao aktivist nego po uvjerenju. Želio sam revoluciju i strahovao od nje, no ono što vrijedi negdje, vrijedi svugdje. Dakle izgradnja laičke i socijalističke države u Palestini, bila je rješenje izraelsko-arapskog sukoba. Podržavali smo Fatah, ali za mene je ta podrška bila psihološki teža od podrške koju smo davali Vijetnamcima. S anticionizmom mi nije bilo ugodno. A budući da je isto bilo i s »Proleterskom revolucijom«, i s jednim i s drugim nekako sam se snalazio tih godina svog intenzivnog militantizma, između 1968. i 1973. Definitivno sam prekinuo s političkom radikalnošću 1976.-1977. Kao što sam već rekao, raskid su ubrzala prva svjedočanstva kambodžanskih izbjeglica o teroru crvenih Kmera, no veze su već bile vrlo labave. Tada sam se pridružio Liječnicima bez granica i u sljedećih deset godina moje svakodnevno okružje bili su sukobi povezani s hladnim ratom. Ta shema nametnula mi se u načinu na koji sam shvaćao stvari, uključujući i Bliski Istok. U nacionalnim pravima Palestinaca vidio sam tek izmišljotinu komunističke propagande.

•

LEVY: Nije li taj spoj palestinskog nacionalnog pitanja i revolucio-

narne retorike naškodio palestinskoj stvari? BRAUMAN: Sigurno. Pa i mene je odbijalo takvo poistovjećivanje. Palestinska stvar je ugurana u antikolonijalističku bitku, a antikolonijalistička bitka u revolucionarnu borbu. No već poodavna, politički oblik buduće palestinske države nije glavna tema. Problem je njezino postojanje – ili radije, nepostojanje.

•

LEVY: Alaine Finkielkraut, znatan dio vašeg rada i vašeg pisanja

odnosi se zadnjih godina na ono što ću nazvati »židovskim pitanjem« u širem smislu, iako niste odustali ni od toga da u globalnom smislu razmišljate o epohi. No, od studenog 2001., odlučili ste na jednom židovskom radiju komentirati sadašnjost. Treba li zaključiti da ste, oslobodivši se Imaginarnog Židova, ponovno postali Židov? FINKIELKRAUT: Ne. Jer mi židovsko pitanje, kako kažete, nikad nije dalo mira. Tek što sam stavio točku na Imaginarnog Židova, neka

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

285

anonimna i militantna ruka pružila mi je u ulici Saint-André-des-Arts jedan negacionistički letak. To je bilo početkom 1980-tih godina prošlog stoljeća. Nije pisalo »Smrt Židovima!« Mirno, u sentencama, poučnim tonom, i suzdržavajući se od ikakvog eksklamatornog nasilja, tvrdilo se da u plinskim komorama nije umro nijedan Židov jer su plinske komore izmišljotina, a taj govor, obilno posut bibliografskim referencama, urešen svim mogućim prestižima objektivnosti, nisu držali nostalgičari s krajnje desnice, nego demistifikatori s krajnje ljevice za koju je jamčila velika figura Noama Chomskog. To mi je, smjesta, valjalo pokušati shvatiti. Pa sam napisao L’Avenir d’une négation.4 I tako dalje, sporadično, sve do razdoblja koje počinje 2001. konferencijom u Durbanu, protiv rasizma, ksenofobije i netrpeljivosti, na kojoj se antisemitizam izvukao iz svoje rasističke ljušture da bi se u lijepom, neukaljanom idiomu antirasizma – razmahao. Iz tog razdoblja nismo izišli, to me proziva. S nekom neobičnom ustremljenošću, povijest ne okreće novu stranicu. Svaki put kad pomislim da definitivno mogu prijeći na nešto drugo, zaskoči me Sudbina Izraela.

•

LEVY: Vama bih uputila simetrično pitanje, Rony Braumane. Ako

sam vas dobro razumjela, vama je kao židovskom adolescentu, prije ljevičarstva, prva »lirska iluzija« bio cionizam. Jačanje napetosti u Francuskoj dovelo vas je do toga da se, na paradoksalan način, pozovete na svoju pripadnost. U tekstu pod naslovom »U svojstvu židova«, vi ste zajedno s drugima, u listopadu 2000. javno upozorili na »ucjenu solidarnosti sa zajednicom«. Neki misle da ste time što ste odbacili cionizam, postali »manje židov«, a možda to i sami mislite. Biste li danas rekli da ste »drukčije židov«? BRAUMAN: Drukčije, kako kažete, otkad u mom duhu židovsko više nije isto što i sionističko, s jedne strane, a sa druge ni palestinsko više nije isto što i totalitarno. Prva Intifada, koja se poklapa sa svršetkom hladnog rata, uzdrmala je redove koncem 1980-tih. Kroz slučajne susrete i štiva, tada sam se uvjerio da su korijeni anticionizma prije svega židovski: za vjernike, povratak na Sion i ponovno osnivanje Izraela nisu bili nadređeni, nego podređeni dolasku Mesije. Za druge, socijaliste ili liberale, budućnost Židova odigravala se u svakoj pojedinoj zemlji u kojoj su živjeli, a u cionizmu su mnogi vidjeli neku nacionalnu odanost koja nije kompatibilna s njihovim domoljubljem. 4

Budućnost jedne negacije: razmišljanja o pitanju genocida, Le Seuil, coll. Fictions et Cie, 1982.

286

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

Čovjek može biti Židov i ne-sionist, može biti sionist i ne-Židov. Ako se osjećam napadnut od strane negacionista, naravno da je to zato što u njima osjećam mržnju prema Židovima, a ona se tiče i mene, kao takvog. No tiče me se i zato što je tu riječ o urotničkoj sekti, o krivotvoriteljima koji se nadovezuju na povijest mitova o tajnim zavjerama, i na mržnju protiv demokracije. Ti ljudi su opsjednuti Židovima i ja ne želim sudjelovati u tom judeocentričnom fokusiranju, kao što je i opsesija borbom protiv negacionista.

•

LEVY: Mislite li da je Alain Finkielkraut ponovno postao imaginar-

ni Židov, od kojeg se odvojio prije dvadeset i pet godina? BRAUMAN: Da, u modernom obliku. Alain Finkielkraut je u mojim očima imaginarni Izraelac. FINKIELKRAUT: Imaginarni Izraelac? Taj naziv je apsurdan. Iako mi se katkad dogodi da zamoren, uživam sanjariti o Negevu, nisam odabrao otići iz zemlje u kojoj sam rođen i nastaniti se u Tel-Avivu, u Beershevi ili u Jeruzalemu. A to znači da sam odabrao obrnuto. Rođen kao Francuz ili gotovo tako (naturaliziran sam u dobi od godinu dana), htio sam ostati Francuz. Moja zemlja je moja domovina: živim u Francuskoj, predajem u Francuskoj, objavljujem u Francuskoj i na francuskome, na svom materinskom i voljenom jeziku. I uz rizik da ispadnem reakcionar ili što gore, branim francusku kulturu od onih koji su očarani time da neko multirepersko društvo bez ikakvog pamćenja osim pamćenja francuskih zločina, odustane od te kulture. No, kako je napisao Marc Bloch kojega danas citiraju kao primjer i kao suprotnost Židovima zgrčenim nad svojim identitetom, »jadno je to srce kojemu je zabranjeno čuvati u sebi više od jedne nježnosti«. Da, ja s Izraelom imam nježnu vezu. Nježnu a ne slijepu, nježnu a ne bezuvjetnu, nježnu a ne komičnu. Ako mi se i dogodi da se osjećam bliži nepopularnim i svadljivim Židovima koji žive u toj zemlji, negoli Židovima u dijaspori koji im se rugaju ili ih, naprotiv, optužuju da su uprljali to lijepo odijelo koje im je njihov identitet skrojio, ja se svejedno nikad, baš nikad, nisam smatrao Izraelcem koji je izbjeglica na tuđoj zemlji. BRAUMAN: Pa doživjeli ste aklamacije, vikali su vam »Finkielkraut, kralj Izraela«!!! To je bilo u travnju 2002., na prosvjedu koji je sazvalo Predstavničko vijeće židovskih organizacija u Francuskoj (CRIF). Ako vi sebe i ne vidite kao imaginarnog Izraelca, mnogi vaši obožavatelji misle da to jeste. FINKIELKRAUT: »Kralj Izraela«, kažete. Nisam čuo te riječi. No točno je da je 2002. val samoubilačkih napada pogodio mnoge Žido-

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

287

ve, u Izraelu je bilo više od stotinu mrtvih. U isto vrijeme, nacifikacija Ariela Sharona u Francuskoj bila je u punom jeku. Množili su se antisemitski napadi. A vrlo gledani televezijski talk-shows dočekivali su s ovacijama one Židove koji su, glasom drhtavim od srdžbe, prozivali okrutne rabote izraelske soldateske u Jeninu ili negdje drugdje. Dakle, da, ljudi su me tada, na prosvjedu o kojem govorite, došli ohrabriti i čestitati mi što odolijevam udarima politički korektnih konformista, što prozivam karikaturalnu mržnju prema Izraelu i što se usuđujem javno imenovati prikrivenog antisemita ili antisemitizam ublažen službenim diskursom borbe protiv netolerancije. Takvi iskazi privrženosti su droga, priznajem, i čim je čovjek okusi, u opasnosti je da njezine arome poželi udisati pod svaku cijenu, odnosno na štetu potrage za istinitim. Nadam se da nikad neću podleći toj, i previše ljudskoj kušnji. No, nema nikakvog razloga da se Židove danas ismijava zato što su zahvalni onima koji odbijaju saviti kičmu. BRAUMAN: Ali gdje sam tu ja, kad kažete »Židove«? FINKIELKRAUT: Ee pa, reći ću vam gdje ste. No dotle, ako dopuštate, htio bih zabiti i zadnji čavao u ovaj lijes »imaginarnog Izraelca«. Točno je, za mene je Izrael uvijek bio vrlo važan. Mislim da je riječ »sionist« bila prva riječ iz političkog vokabulara koja me obilježila. Morao sam imati šest-sedam godina, bilo je nedjeljno poslijepodne. Sjedio sam na stražnjem sjedalu automobila, sa svojim tadašnjim velikim prijateljem. Njegov otac je vozio i u nekom trenutku čuo sam ga kako govori čovjeku do sebe, da je moj otac sionist. Prestrašio sam se, mislio sam da je to objeda. Čim sam se vratio kući, da olakšam dušu, ponovio sam riječi koje sam netom čuo. I umirili su me: otac mi je objasnio što znači ta nejasna riječ. Rekao mi je da on podupire sionistički projekt još iz doba kad je bio adolescent, u Poljskoj, i da u tome nema ništa sramotno. Prvi put putovao sam u Izrael 1960. Imao sam jedanaest godina, sve sam otkrivao: trgovačke brodove, Haifu, Galileju, kibuce, Mrtvo more, Tel-Aviv i njegovo predgrađe Ramat-Gan, Jeruzalem. Zatim sam, kao i toliki drugi, ponovno došao u kolovozu 1967., odnosno sutradan po svršetku Šestodnevnog rata, a sjećam se i trenutaka koji su prethodili toj bitci, povijesnih kao i osobnih: blokade Akabskog zaljeva, turneje Abba Ebana, izraelskog Ministra vanjskih poslova po glavnim gradovima Zapada, de Gaulleove odbijenice za svog nekadašnjeg »prijatelja i saveznika«, ali i sreće što s većinom svojih gimnazijskih kolega mogu podijeliti tjeskobu. Poslije pobjede Tsahala (kako smo tada naučili govoriti), klima se promijenila. Do tada, Izrael je gotovo svima bio briga,

288

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

a sada, nekima je pomalo postajao topovska kugla. A ja sam se uvjerio da će onaj sarkazam mog prijatelja, imati brojno potomstvo: odsad će mi u lice dobacivati tu državu, a ne samu činjenicu da sam Židov. Sljedećih godina i ja sam žustro plivao u smjeru struje. Čak sam ubrzavao da se odvojim od grupe, toliko sam bio odlučan da budem revolucionar, potpuno, tako da mi s lijeva nema nikoga tko bi stigmatizirao moju mlakost i držao mi lekciju. Zatim sam pripadao Materijalu za intervenciju, jednoj studentskoj, ultra-radikalnoj i hiper-šik grupici u kojoj su se čitali Marxovi Grundrisse i u kojoj se govorilo u ime »klase«, a uživalo biti jedini tko je za to ovlašten. Pripadao sam onim happy few koji predviđaju apsolutnu jednakost. Bio sam dandy kojem je riječ »radnik« stalno na jeziku. »Ne treba podcjenjivati dendijevštinu kao poticaj na pristaštvo uz komunizam«, kaže vrlo točno Alexandre Wat. No ta suluda oholost nikad me nije dovela dotle da zaniječem Izrael. O Izraelu sam bio čvrst, što koštalo da koštalo. Ostao sam solidaran. Dakako da sam se svađao s roditeljima, smatrao sam da nisu dovoljno lijevi, čak ni u tom pitanju. No tijekom onih dvaju putovanja vidio sam dovoljno, da ne dopustim da me zavaraju svi oni koji su govorili da su sionisti najobičniji pokvarenjaci i da židovsko srce kuca u dijaspori. Kad sam na koncu, po završetku jedne duge adolescencije, stvarno počeo razmišljati svojom glavom, nisam postao mandatarni Izraelac, nego sam se borio za stvaranje palestinske države pored Izraela.

•

LEVY: Vaše riječi potvrđuju, ako je to uopće potrebno, da čovjek ne

može umaknuti svojoj biografiji. Otuda i u neslozi konvergencija: ni jednome ni drugome, nikad vam nije bilo strano ono što se događa u Izraelu. No, postoje vrlo različiti načini da se čovjeka nešto »tiče«. BRAUMAN: O Izraelu biti čvrst, to podsjeća na samoprijegor, zato bi trebalo pojasniti što za vas znači solidaran. Dok smo govorili o svojim autobiografijama na jednom mjestu smo se susreli, kod posebnog zanimanja za ono što se događa u Izraelu. To bih ja nazvao solidarnošću u pravom smislu riječi: kopča koja postoji sama po sebi, jer je naprosto tako. Nešto što je za mene životna činjenica, i za vas, pretpostavljam, afekti raspoređeni naslijeđem. Drugim riječima, biti solidaran s Izraelom znači osjećati raspoređenost, a ne nužno afektivnost. To nije posve isto kao solidarnost s nekom stvari koja je izvan tebe, koju odabireš. No, pitam se i što vi podrazumijevate pod Izraelom, jer kad se čitaju vaši tekstovi nazire se neka imaginarna zemlja, neki ideal koji je jako daleko od konkretne izraelske stvarnosti. Izazov ovog dijaloga je izraelsko-palestinski sukob, a ne određeno shvaćanje Izraela.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

289

FINKIELKRAUT: Biti solidaran znači ukrcati se: biti oduševljen postignućima Izraela, kompromitiran njegovim pogreškama, pogođen gelerima njegovih zločina, diran njegovom sudbinom. Solidarnost za mene nije bezuvjetnost, nego odgovornost i zabrinutost. Ona mi ne zatvara oči, nego ih drži stalno otvorene. A obrnuto, da bi pretvorio Izrael u blok sramote, čovjek mora biti šarmiran zasljepljujućim dualizmom i velikom borbom prezrenih na svijetu protiv zapadnog imperijalizma. No oni koji su pobrkali Svijet diplomatique5 i svijet kakav jest, ne ostaju samo na jednom ukoru. Nije im dovoljno što žele da se sramim židovske države. Nego me pretvaraju i u izdajicu židovstva, u nevjernika, dezertera, »prljavog nežidova«... Optužuju me, mene i sve one koje s gađenjem zovu »sionisti«, da sam spiskao naše divno nasljedstvo patnje i lutanja. Kažu da sam Kafku dao za Barrèsa, a vagabundski humor za skučeni kult zemlje. Nacionalizmu u koji sam navodno upao, nostalgično suprotstavljaju dijasporsku, kozmopolitsku i manjinsku vokaciju koju »židovsko« ime nosi. I tu nastupate vi, Rony Braumane. U očima tih novih cenzora, vi ste autentični Židov, Židov-uzorak, vjerni baštinik, slavni protuprimjer, onaj tko održava vatru i spašava čast.

•

LEVY: Potpuno je jasno da postoji jedna veza s Izraelom, i više

načina pripadnosti. Odnos prema cionizmu veliki je teret za nečiji način da bude Židov. I otuda nastojanje da se ova složena jednadžba svede na binarne opozicije: s jedne strane su autentični Židovi, za razliku od onih koji to nisu, odnosno Židovi vjernosti i Židovi izdaje, a sa druge su Židovi partikularizma i Židovi univerzalnosti, Židovi povučenosti i Židovi otvaranja... BRAUMAN: Ne možete moralno ili politički diskreditirati one kojima je draža figura »Židova dijaspore« nego Židova osvajača, Alaine Finkielkraut, nazivajući ih »cenzorima«. To ima svoju povijest, prije svega židovsku povijest u kojoj nalazimo bundiste, republikanske domoljube, ortodoksne Židove, i puno drugih koji se ne bi prepoznali ni u jednoj kategoriji koja je unaprijed zadana. U prvoj polovici XX. stoljeća golema većina židovskih europskih institucija i zajednica odbijala je cionizam, suprotno stavu koji danas zastupaju. Kako god bilo, »pravi« ili »krivi« Židov, to ne znači ništa. Ne postoji židovski Vatikan, nitko nije ovlašten donositi danas takvu vrst uredbe. U svakom slučaju ne drukčije, nego kao svoje osobno mišljenje. Ne znači, dakle, da su 5

Le monde diplomatique, prim. prev.

290

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

antisionisti bili »pravi« Židovi, bili su jednostavno većina. Takve prosudbe spadaju u registar moralnog zastrašivanja, a ne znam čemu bi to služilo, u jednom razmišljanju koje ima ambiciju rasvijetliti gledišta.

•

LEVY: Stara priča: nitko, a svakako ne rabini, nije vlasnik zaštiće-

nog naziva »Židov«. No ne izlažete li se vi riziku, Alaine Finkielkraut, da odustanete od univerzalnog, kad kažete »mi, Židovi«? FINKIELKRAUT: Prizivati univerzalno da ne kažete »mi« kad smo mi napadnuti, to ne znači boriti se protiv komunitarizma, nego zapadati u obeščašćenost. Mi smo napadnuti. Mržnja je tu, opipljiva. A francuskome društvu, naoružanom od glave do pete za borbu protiv starih demona, najteže se mobilizirati protiv demona dana, to je najmanje što se može reći. »Uraniti, zakasniti, kakvih li netočnosti! Stići na vrijeme, jedina točnost«, govorio je Péguy. Bezbrojni su u Francuskoj oni koji bdiju, no vrlo rijetki oni koji stižu na vrijeme. Stotine tisuća ljudi, među njima i tadašnji predsjednik Republike, izišlo je na ulicu kad je oskrnavljeno groblje u Carpentrasu, jer se mislilo da se taj barbarski čin može pripisati ponovnom rađanju fašizma. Tada smo svi mi bili iskopani židovski kosturi. No kad su dva gimnazijalca arapskog porijekla isključena iz Gimnazije Montaigne, zato što su u više navrata vrijeđali i zlostavljali jednog židovskog učenika, branio ih je Nacionalni sindikat srednjih škola i Liga za ljudska prava. I na kraju je židovski učenik bio taj koji je morao mijenjati školu. U očima tih organizacija, Drugi je Židov. A sada, tko je sada drugi? Ne Židov od krvi i mesa (osim za fašiste protiv kojih se, dakako, treba stalno boriti), nego Arapin, musliman, odnosno – Izrael obavezuje – onaj tko je Židovu drugi, tko je njegova žrtva. Suočeni s čistom savješću takvog preokreta, čak i u institucijama Republike, Židovi su izgubili povjerenje. Eto zašto čak i oni najmoderniji, najotvoreniji, najasimiliraniji u naciju ili u epohu, i nehotice kažu »mi«.

•

LEVY: Ne svi! Vi odbijate biti ukrcani u »mi«, Rony Braumane?

BRAUMAN: Odbijam, da. Ne zbog individualizma koji bi odbacio svako posredništvo između »ja« i »svijet«, nego u ime višestrukih posredništava i srodnosti. Mislim naime na onu primjedbu Raymonda Arona u Le Spectateur engagé: »Činjenica je da ja imam više zajedničkih crta, zajedničkih ideja i iskustava, recimo s Bernanosom ili s nekim pristojnim antisemitom – ima i onih koji nisu pristojni – negoli s nekim Marokancem s juga, s kojim mi nije zajednički ni jezik, ni iskustvo, ni vjerovanje.« Prelazim preko izazovnog pitanja o »pristojnom

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

291

antisemitu«, da bih naglasio važnost koju Aron pridaje iskustvima i društvenim prilikama, pri definiranju sebe i svojih pripadnosti. Uostalom, kad konstatiramo sav opseg i dubinu podjela u okrilju židovskog svijeta, možemo smatrati da je »mi« prigodna retorička spretnost. Ne vjerujem da bi taj gramatički oblik što ga je upotrijebio Alain Finkielkraut, dugo izdržao nešto dublji ispit publike koja se u njemu prepoznaje. No istina je da ga je i Aron više puta upotrijebio, pitajući se pritom kakvo bi bilo to multinacionalno građanstvo koje bi nadraslo jakobinski model države-nacije. U svom razmišljanju o federalnoj budućnosti Europe, došao je do toga da dovede u pitanje francuski model građanstva, neprijateljski prema ikakvoj komunitarnoj pripadnosti, i otisne se u multikulturalnu perspektivu za koju je pozitivne primjere našao u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Ne vjerujem da bi o britanskoj multikulturalnosti danas pisao isto. No mislim da je njegova kritika jakobinstva aktualnija nego prije i da treba razmišljati o komunitarizmu i njegovom uključivanju u Republiku. Ukratko, ne zamjeram Alainu Finkielkrautu što upotrebljava ovo »mi, Židovi«, nego što to čini na isključiv način i pretvara taj kolektiv u element Republike, a za druge zajednice to odbacuje. No vraćam se na onaj gubitak povjerenja koji se spominjao. Iako se to odnosi na brojne Židove, a ne na Židove uopće, ipak je nažalost, vrlo stvarno. Ja u tome vidim nelagodu koja proizlazi iz nevjerojatne povezanosti dviju kriza: krize cionizma za koji je danas nastupio posebno neodrživ trenutak, vratit ću se na to, i krize židovstva o kojoj smo govorili. Time mislim da se vjerska pripadnost strukturirana nekom liturgijom i određenom vrstom života zajednice, obratila na nešto posve drugo, na neko »suputništvo« s Izraelom. Možda onaj pomak s imaginarnog Židova na imaginarnog Izraelca i jest ishitren – na koncu, »imaginarni Židov« je vaš izraz, ja ga neću anektirati. Razgovarajmo dakle o »suputniku«. A Izrael, ogledalo u kojem se ogledaju brojni Židovi, pokazuje nepodnošljiv prizor. Sliku pionira koji su uspjeli prevladati muku pretrpljenu u Europi, i postati krčitelji zemlje, graditelji, zamijenila je slika huligana. Na njoj se više ne vidi spasenje za jedan narod, nego brutalnost jedne vojske i kolonista koje ona štiti. Nije to više procvala pustinja, nego pustošenje zemlje. U takvim okolnostima, nema mjesta čuđenju zbog obrata o kojem ste govorili. Treba se brinuti zbog mržnje i zbog izopačenog iskorištavanja takve situacije, treba se boriti protiv antižidovske instrumentalizacije te situacije, no u tome se ne može uspjeti tako da se niječe stvarnost. S obzirom na to, kako možete prihvatiti ideju o opasnosti za opstanak Izraela, kad Izrael

292

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

nikad nije bio ovako siguran? Pogledajte što o tome kaže Eli Barnavi, među ostalima. Izraelcima prijete atentati, to je sigurno. Paradoksalno, Izrael je jedino mjesto na svijetu gdje su Židovi u opasnosti zato što su Židovi.6 Ali opstanku Izraela ne prijeti nikakva opasnost. FINKIELKRAUT: Slažem se, Iranci još ne raspolažu nuklearnim oružjem. Nikakva prijetnja, dakle, ne pritišće danas postojanje Izraela. No, vaš je paradoks klimav: Izrael više nije jedino mjesto na svijetu gdje su Židovi u opasnosti zato što su Židovi, jer Izrael više nije jedno mjesto. Izrael je svuda gdje su Izraelci, u Tel-Avivu kao i u Sharm-el-Sheikhu, u Haifi kao i u Mombasi, i Izrael je svuda gdje su Židovi, jer što je za islamiste Židov, doli Izraelov vojnik?

•

LEVY: Vaš anticionizam, ili teoretski »acionizam«, ne determinira

vaše pragmatične stavove, Rony Braumane. Drugim riječima, vi izraelsku činjenicu priznajete. BRAUMAN: Atentati na civile su odvratni, u Keniji ili negdje drugdje, o tome nema rasprave. No u opasnosti su Izraelci, a ne sama država. Mi nismo suprotstavljeni oko postojanja Izraela, nego oko njegove politike: za mene je ta politika obilježena trajnom teritorijalnom ekspanzijom i kad budemo razgovarali o percepciji cionizma, to pitanje bit će teško zaobići. Je li dakle to varka, karikatura ili stvarnost? U svakom slučaju, nakon 1967. ne može se nijekati kolonijalna činjenica i teško je smanjene simpatije prema Izraelu, ne spojiti s konstatacijom da se stalno odgađa određenje granica i da od Šestodnevnog rata ne prestaje anektiranje palestinske zemlje.

•

LEVY: Nismo još završili s ovom razlikom između izraelskog iden-

titeta i izraelske politike, no vi, Rony Braumane, kojega je, mislim, Alexandre Adler nazvao »izdajicom«, osjećate li vi poslušnost pred naredbom pripadnosti? BRAUMAN: Ne, ne osjećam poslušnost pred nikakvom naredbom pripadnosti, ja sam slobodan u svojim izborima. No, živim u društvu i ne mogu potpuno zanemariti kategorije u kojima se i nehtijući nalazim. Kad je Roger Cukierman, predsjednik Predstavničkog vijeća 6

Iste godine kad je ova knjiga objavljena, u pariškoj regiji ubijen je židovski mladić za kojega su otmičari tražili 500.000 eura otkupnine, od njegovih roditelja i od židovske zajednice. Zatim je 2012. u dvorištu židovske škole u Toulouseu ubijen židovski učitelj i troje male djece, pa 2014. u Židovskom muzeju u Bruxellesu, ubijeno je četvero Židova, pa 2015. još četvorica u pariškoj košer-trgovini, i jedan pred sinagogom u Kopenhagenu. Ukupno 14 Židova ubijeno je u Europi za devet godina po objavljivanju ove knjige, samo zato što su bili Židovi; prim. prev.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

293

židovskih organizacija u Francuskoj, sa svojom uobičajenom lakoćom i brutalnošću izjavio u rujnu 2000. kad je izbila Intifada, da francuski Židovi u cjelini bezuvjetno stoje iza Izraela, regrutirao je i mene. Zbog te naredbe, po prvi put osjetio sam obavezu da se izjasnim kao Židov, i tada je počela razmjena pisama preko Mondea. Na naš prosvjedni tekst koji je Le Monde naslovio »U svojstvu Židova«, Alain Finkielkraut odgovorio je tekstom pod naslovom »U svojstvu ničega«, što je svakako dosjetljivo, ali krivo. To je jedini put što sam se osjetio pozvan izjasniti o tom pitanju, no epizoda je značajna jer je tada planulo. Od tog časa postao sam neka vrst oporbenog Židova na usluzi, sredstvo za kontranaredbu. To što sam porijeklom Izraelac čini me »zanimljivim«, jasno mi je, to me dovodi u neugodnost, ali ne mogu ništa, razumijem to. No, šokira me da mi intelektualci koji se pozivaju na Republiku – Claude Lanzman, Alexandre Adler – u lice bacaju moje dokumente. FINKIELKRAUT: Ja vam ne bacam u lice vaše dokumente, Rony Braumane: ja sam zabrinut što su oni iskorišteni za judaizaciju mržnje protiv Židova, a osobito, čudim se što, čim je riječ o Izraelu, prihvaćate tiers-mondističku argumentaciju koju ste među prvima u našoj generaciji, baš vi prozivali zbog vrlo štetnog simplicizma. Naravno da ne treba idealizirati Izrael. Ali ako raznolikost, dvoznačnost i složenost svijeta svedete na dvije antagonistične rubrike i zatim bez oklijevanja svrstate Izrael u rubriku tlačitelj ili vladajući, vi tada brutalnom ideološkom laži zamjenjujete sentimentalnu bedastoću, i promašili ste onu stvarnost koja je međutim nedvojbena: Izrael je jedna od rijetkih demokracija u kojoj politička sloboda još uvijek čupa građane iz »sitne svakodnevne užurbanosti njihovih pojedinačnih poslova, da bi iznad sebe i pokraj sebe, u svakom času vidjeli i osjećali domovinu«, kao što veličanstveno kaže Tocqueville. Naravno da Izrael više nije slikovnica iz Epinala koju sam tako volio, ministri u košuljama kratkih rukava, kibuci i travnjaci što osvajaju pustinju, ali ja i dalje volim tu intenzivnu i razgovorljivu zemlju u kojoj pitanje o smislu postojanja ljudskog bića izaziva beskonačne rasprave i pobuđuje više strasti nego strast za udobnim životom. Cionizam nije ime nego obiteljsko prezime, podsjeća u pravi čas Amos Oz. A obitelj je svadljiva. I svađa ne štedi dijasporu. Tako da me solidarnost s Izraelom dvadeset i pet godina činila suputnikom izraelskog pokreta Shalom Arshav, Mir sada, koji se zalagao za dvije države. Danas se stvari mijenjaju, neslaganje nije više tako radikalno jer su se, jedan za drugim, raspala oba velika sna koja su podijelila Izrael poslije 1967. Poslije tog sukoba između tabora mira i tabora Velikog

294

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

Izraela,7 nastupio je umor. Popucao je vjerski blok – Izraelova zemlja Izraelovom narodu prema Izraelovoj Tori – a miru su njegovo sada, amputirali atentati unutar granica iz 1967. Ovim dvama, istodobnim korotama i povlačenju iz Gaze8, dvadeset pet godina poslije povlačenja sa Sinaja, slati nepokolebljivu poruku o neprihvatljivosti, to znači uvijek iznova izjednačavati cionizam i ekspanzionizam. BRAUMAN: Vi imate svoje razloge zbog kojih volite Izrael. Uspješnost kibuca i intenzivnost građanskog života, ja ne cijenim tako kao vi. Moram reći da sam se zamislio kad ste iznijeli te razloge, vi koji nesmiljeno progonite fraze – no to zapravo nije problem o kojem mi raspravljamo. Neka cionizam bude obiteljsko prezime, s podjelama koje to podrazumijeva. No dopustimo da obitelj bude složna bar u jednoj točki, o kolonizaciji, a to ipak nije sitnica. Ne kažem govor o kolonizaciji, nego stvarna, konkretna kolonizacija. Ljevica, pa desnica, pa ljevica i desnica zajedno, neprekidno su naseljavale stanovništvo na okupirane palestinske teritorije. U pravu ste kad kažete da se još samo manjina drži sna o Velikom Izraelu koji, samo vas podsjećam, obuhvaća dobar dio Jordana. No u stvarnosti, Izrael je za deset godina udvostručio broj kolonista u Cisjordaniji i kontrolira, u svoju korist, gotovo polovicu tog teritorija. Što se tiče legitimnosti i održivosti naseljavanja, ako ljevica i jest pobijedila kao što kažete, riječ je o kolonijalnoj ljevici čija je najviđenija figura Sharon, kao i Peres. Jedna studija sveučilišta u Tel-Avivu pokazuje da su 2002. i 2003. kolonije dobile dva puta više državnog novca nego izraelski židovski gradovi i tri puta više nego izraelski arapski gradovi. To je ta situacija koju je Intifada opet brutalno izložila pogledu svijeta, i to je to što izaziva nemir kod vaših prijatelja i pristalica pokreta Mir sada. I to je to, prema mom mišljenju, zbog čega je njima nepodnošljivo razgovorati o Izraelu s ne-Židovima, a vas navodi da kažete kako Izrael u očima sve većeg dijela svijeta prestaje biti legitiman, što se svodi na isto. 7

8

Izraz označava san i politički projekt teritorijalne suverenosti na prostoru koji se proteže od Mediterana do Jordana, u granicama »zemlje Izrael«, hebr. »erec Israel«, kako Biblija zove tu zemlju i precizno opisuje njezine granice; prim. prev. Godine 2005., prema odluci Ariela Sharona Izrael se potpuno povukao iz Gaze. Izraelska vojska sravnila je sa zemljom 21 židovsko naselje u Gazi, jer je samo tako mogla prisiliti oko 8.000 Židova da poslije više od 30 godina napuste svoje domove. Povlačenje je imalo dva cilja: smanjiti sukobe s Palestincima i poboljšati položaj Izraela na međunarodnoj sceni. Nijedno nije postignuto: poslije izraelskog povlačenja, iz Irana je u Gazu dopremljen velik broj dalekometnih bacača iz kojih je na Izrael dosad ispaljeno oko 11.600 projektila, a na međunarodnoj sceni položaj Izraela sve je gori; prim. prev.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

•

295

LEVY: Mislite li vi stvarno, Rony, da u Izraelu vlada konsenzus o

kolonijalnoj ideji, odnosno praksi? BRAUMAN: Ako riječ »kolonijalan« rezerviramo samo za pobornike Velikog Izraela, naravno da nema konsenzusa. Alain Finkielkraut je u pravu kad kaže da su oni sve malobrojniji. No priznat ćete da je kolonizacija Cisjordanije poduzeta i razvijana bez stvarnog suprotstavljanja. U tome svakako ima više ravnodušnosti nego ideologije, ali čini mi se da je očito da se to ne bi dogodilo, da se značajan broj Izraelaca suprotstavio takvoj puzajućoj aneksiji. U tom smislu, postoji konsenzus. Ako se i dogodi, rasprava se ne odnosi na alternativu povlačenje/čuvanje kolonija, nego na eventualne »ustupke« i njihov opseg. Velik dio političke rasprave u Izraelu odigrava se dakle unutar »obitelji«, među raznim pobornicima raznih kompromisa s Palestincima, pobornicima programa koji uostalom i nisu vjerojatni jer su uvijek podložni uvjetima koje je nemoguće ispuniti. No čini mi se da se, češće nego prije, čuje još jedan diskurs koji bismo mogli nazvati post-kolonijalnim ili post-sionističkim. On je vrlo minoritaran, ali aktivan, jer iz njega je u javni prostor izronilo pitanje binacionalne države. Ta ideja nekad je pripadala sionističkoj »obitelji«, što je razumljivo, jer se temelji na projektu političke egistencije Židova u Palestini. U međuvremenu je zanijekana, budući da se cionizam stopio sa židovskom državom, no sad se ponovno može čuti, izvan sionističkog okvira. Iznenađuje to, koliko je rasprava u Izraelu široka, u fizičkom smislu riječi, kao kad govorimo o lepezi. Možeš odbacivati židovsku državu kao takvu, u korist binacionalne države kao rješenja za sukob, a možeš jednako slobodno i javno, zagovarati opće protjerivanje »Arapa«. Ono što ta dva diskursa međusobno približava, da se suoče, jest činjenica da su oba usidrena u ratu iz 1948. i zajedno ga čitaju, ali su im tumačenja i zaključci suprotni.

•

LEVY: Barem jedno »zajedničko kazivanje »: malo zbilje ne škodi.

Jeste li vi, Alaine Finkielkraut, uzdrmani činjenicom da čak i ovlašteni glasovi u Izraelu, dovode u pitanje temelje cionizma? FINKIELKRAUT: Post-kolonijalni i post-sionistički diskurs o kojem govorite, Rony Braumane, ima jako dobar izvoz: sada se ta rasprava iz samog Izraela, prihvaća kao evanđelje na kampusima i u svim visokim krugovima velikog svjetskog kolokvija. Naime takav diskurs daje dragocjeno jamstvo iznutra, za ono što ispada smrtni grijeh Izraela: htjeti narod u ovom času ispreplitanja i prožimanja, afirmirati zasebno postojanje u ovom času globalnog čovjeka, biti supstancijalna država

296

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

u ovom času proceduralne države. Židovi su se, putem Izraela, htjeli vratiti u povijest. To ponovno okupljanje namjerno su nazvali prozaičnim imenom normalizacija. A povijesni hod, ili barem oni koji najglasnije govore u ime povijesti, sada odbacuju Izrael. Sionistička normalizacija promeće se u povijesnu anomaliju. Progresisti ili patentirani stručnjaci za treći svijet, prokazali su kao simptom nazadnjaštva, nešto što se smatralo općeprihvaćenim pravilom državnosti. Nedavno sam pročitao ove retke Tonya Judta, engleskog povjesničara koji živi u Sjedinjenim Državama i uživa ugled zbog svojih radova o političkom ekstremizmu i odgovornosti intelektualaca: »U svijetu u kojem se nacije i ljudi sve više miješaju i množe se miješani brakovi, u svijetu u kojem su kulturne i nacionalne komunikacijske prepreke gotovo srušene, u svijetu u kojem sve više nas ima višestruke i odabrane identitete te bismo se osjećali strašno neugodno kad bismo se trebali uklopiti u samo jedan od njih – u tom svijetu, Izrael je stvarno anakronizam«.9 U tom univerzumu, drugim riječima, univerzumu religije po narudžbi, rekomponiranih obitelji, identitetskog turizma i pripadnosne konvertibilnosti, židovska država je mrlja. Izrael se, još jednom, oglušuje na radosnu vijest. I to ne govori sveti Pavao, to ne govori Hegel, to ne govori Marx, nego jedan njujorški profesor, liberal, laik, antispekulativist, antitotalitarist koji, blagim glasom, traži od te tvrdoglave države, ne da postigne kompromis s Palestincima, nego da se odrekne sebe i da s njima formira jednu pravedniju i suvremeniju zajednicu. Ovo radikalno rješenje nije na dnevnom redu (ne još). No u jeziku kojim govori prosvijetljeno javno mnijenje, ime Židov već je raspolućeno. S jedne strane postoji etički Židov, onaj izbjegli, boležljivi, nepostojani, alergičan na vatreno oružje, bezemljaš vrijedan svakog poštovanja, a sa druge postoji etnički Židov, nezgrapan, plemenski, teritorijalan, povijesno i moralno osuđen. Kult prvoga, hrani averziju prema drugome. Kad se sve svede na alternativu između diskriminacije i ljudskih prava, Židov sa zvijezdom postaje zaglavni kamen, a »tjelesni Židov« postaje ponovno fosil, relikvija, ostatak od nacionalnog, ontološka sablazan, ukratko, deplasirana osoba u mjestu i vremenu. Zastrašujuća je ta mržnja, sva puna ljubavi i povijesne oholosti.

•

LEVY: Vi ste, Rony Braumane, putovali po mnogim siromašnim zem-

ljama, opustošenima političkim krizama ili prirodnim nepogodama, odbacujući i apstraktni univerzalizam i rezignirani relativizam. 9

Tony Judt, »Israel: l’alternative«, Le Débat n˚128, siječanj-veljača 2004.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

297

Ukratko, vi niste od onih koji niječu postojanje naroda, niti smatrate, unatoč imenu organizacije za koju radite, da su granice nešto sramotno što treba nestati. Prihvatimo li način na koji je Alain Finkielkraut pročitao Tonya Judta, izgleda da on ne priznaje legitimnost Židova, ako ne i samu ideju da se pripadnost koristi kao temelj za nacionalni identitet. BRAUMAN: Ne, točno je, ne niječem postojanje naroda i naučio sam biti nepovjerljiv prema apstraktnom univerzalizmu, osobito čitajući Arendt. Što se tiče pitanja o izraelskom nacionalnom identitetu, onamo samo treba otići, pa da shvatiš da on postoji. No svejedno, Tony Judt postavlja temeljno političko pitanje, a ono ne može biti strano ni Francuzima koji se prepoznaju u republikanskom idealu: budući da pojam židovske države sprječava da Izrael bude inkluzivna nacija, kako ta zemlja može biti demokratska? To pitanje je dvostruko pertinentno: s jedne strane zato što se temelji na ideji da je demokratski sustav preferabilniji od svakog drugog, a sa druge zato što Izrael stalno podsjeća na to da je on demokracija, i to jedina na tom području. Ta raščetvorenost između autentične demokratske težnje i svakodnevne primjene nasilja i arbitrarnosti, nije dugo održiva. Zato ja kažem, zajedno s Tonyem Judtom, da je stvarni cionizam u zloslutnom položaju. Izraelu nije dobra savjetnica ta moć koju uživa, jer ona ga navodi da stalno odgađa podjelu teritorija koja je mogla uspostaviti sigurnost zasnovanu na nečemu drukčijem od velike vojne nadmoći. Ne tvrdim da ne postoji dualistička vizija rasizam/antirasizam, pa čak i antirasizam kao ideologija sa štetnim posljedicama. No od toga, pa do diskvalifikacije svake kritike vrlo stvarnih diskriminacija, tako da se ona svede na pojednostavljenu alternativu o kojoj vi govorite, postoji korak koji ja ne prelazim. Što se tiče kategorija »etički Židov« i »etnički Židov«, drugim riječima Židov žrtva i Židov borac, podsjećam vas da one uvelike potječu iz sionističkog diskursa. Sionistički prezir prema dijaspori dugo se izražavao baš u tom registru, suprotstavljajući pokornom i sušičavom Židovu u izbjeglištvu, žilavog pionira koji krči zemlju s puškom u ruci. No poslije 1967. i nacionalističkog neomesijanstva koje je razvijano u korist osvajanja teritorija, lik osvajača rastopio se u liku okupatora, a pionirska žilavost stopila se s brutalnošću kolonista. Reći da su danas otvorene sve opcije, u tom kontekstu razmišljati o budućnosti židovske zajednice na Bliskom Istoku, to ni po čemu nije pokušaj da se Izrael delegitimizira: to znači uzeti u obzir slijepu ulicu u kojoj se cionizam danas nalazi, i katastrofalnu situaciju na Bliskom Istoku.

298

•

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

LEVY: Židovski i demokratski – a to je jedina ustavna definicija Iz-

raela – samo po sebi ne ide, priznajte, Alaine Finkielkraut. Da se židovski označitelj odnosi istovremeno i na vjeru i na narod, to nije baš tako jasno da ne bi trebalo objašnjenja. FINKIELKRAUT: Tko hoće udaviti psa, optuži ga da je bijesan... Tko hoće da nestane Izraela, kaže da židovska država ne može biti inkluzivna demokracija. Stvarnost demantira takvu nepogrešivu logiku: Arapi svakako imaju brojne i utemeljene pritužbe na adresu većine, no uživaju ista politička, građanska i društvena prava kao i Židovi. To ne pretvara Izrael u raj, ali ni u zemlju apartheida. Ljubav zasljepljuje, no u ovom slučaju, mržnja također. Što se tiče doseljeničkih naselja, osuditi ne znači biti pošteđen od razumjeti. Ni sâm dugo nisam razumio. Povijesno djelo Izraela poistovjećivao sam s Tel-Avivom izniklim iz pijeska, s kibucima koji su isušili močvare, divio sam se konstruktivnim podvizima cionizma. I ne samo ja. Većina Izraelaca također. No odmah poslije Šestodnevnog rata naglo se probudila jedna uspavana sastavnica nacionalnog osjećaja. Judeja, Samarija, Hebron, Jerihon, Jeruzalem i Zid plača: ta sveta imena koja su imala magnetsku privlačnost za sionistički pokret i poništavala svako drugo teritorijalno rješenje osim Izraela, postala su ponovno bliska mjesta, susjedna mjesta, odmah dostupna. Tako je cionizam baštinika osvježio pamćenje cionizmu graditelja. Nema tu ništa naopako ili čudovišno, uz rizik da se pobrkaju sloboda i rodoslovlje. No, ni razumjeti ne znači biti pošteđen od osuditi. U mom duhu, snaga ideje povratka uopće ne zaklanja stvarnost okupacije. Mislim da se Izrael mora povući s velikog dijela teritorija osvojenih 1967., i to mislim jednako odlučno kao i u vrijeme kad sam jedino na konstruktivizam gledao blagonaklono. Povlačenje bez jamstva. Povlačenje bez mira, možda. Ali koje će se provesti, koštalo što koštalo, jer Izrael jest židovska i demokratska država te samo pod tu cijenu može i ostati takav, protivno dekretima progresističke logike. Dodajem da, kad se židovska dimenzija ovako suprotstavlja onoj demokratskoj dimenziji Izraela, propušta se osnovno. Kada u određenim sporovima presuđuju u korist izraelskih Arapa ili u korist Palestinaca na teritorijima pod nadzorom Izraela, suci Vrhovnog suda Izraela rukovode se univerzalnim pravnim načelima ali i, budimo sigurni, određenom idejom Izraela, u tekstualnom smislu riječi Izrael, a ne samo u teritorijalnom. Bilo bi šteta da nas antitotalitarna budnost navede na to da među prijetnje koje opterećuju demokraciju, zaboravimo ubroji-

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

299

ti i demokraciju. Društvu u kojem bi vladale isključivo demokratske vrijednosti ne bi se imalo na čemu zavidjeti, protivno onome čime nas neumorno zasipaju doktrinarci duha vremena. Da bi bio na visini, čovjek mora znati baštiniti. Samo za progonjene demokracije može se reći da su žive, poštovanja su vrijedne samo demokracije obuzete načelima koja ne duguju same sebi: čestitošću, vjernošću, brigom da budeš dostojan povijesti ili tradicije u koje se ulijevaš.

•

LEVY: Vi prihvaćate stvarnost Izraelovog postojanja, Rony Brau-

mane, ali ne i ideološki ili metafizički temelj na kojem se ta stvarnost izgradila. Koliko god osnivači Izraela bili laici, ipak su željeli stvoriti židovsku državu. A čini se da je, za vas, sav problem u tome. Sama ideja »židovskog naroda«, kolektivnosti skovane zajedničkom poviješću, puno više negoli vjerskom praksom, je li to nešto naopako? BRAUMAN: Dio Židova smatra se narodom, odnosno smatraju da ih povezuje zajednička pripadnost i nije u mojoj moći da niječem tu stvarnost. Poštujem taj osjećaj, ali ga ne ćutim. Ne osjećam da pripadam jednom narodu. Točnije, ta pripadnost priključuje se drugim pripadnostima i nema političko značenje, što se tiče mene. Mislim da je stvaranje države Izrael kao židovske države bila pogreška, u poslijeratnom kontekstu razumljiva, ali pogreška. Izrael ne bi ugledao svjetlo dana da prethodno već nije postojao nacionalni pokret, naravno, ali cionizam je mogao ostati manjinska, predivna i idealistična sastavnica europske židovske kulture. No Povijest je krenula drugim smjerom i stvoren je Izrael. I kod Palestinaca i kod Židova to je uzrokovalo puno patnje i smrti. Što sad s tim? Izrael postoji, sa svojom kulturom i sa svojim nacionalnim identitetom. U tom uspjehu počiva politička legitimnost Izraela i to je polazište za stvarnost o kojoj razgovaramo. Dodajem da ima dosta naroda koji nemaju svoju državu i nemoguće je izrezati svijet na onoliko država koliko ima naroda. Osim stjecanja državnog dostojanstva, postoje i drugi dostojni načini postojanja. Ne zaboravimo ipak da, dok mi razgovaramo, upravo palestinska država još uvijek nije priznata i stalno se odgađa datum njezinog stvaranja. FINKIELKRAUT: Nitko se ne bi usudio reći da su Sjedinjene Države, Kanada, Italija, Poljska, Litva ili Alžir, bili pogreške. Ne bi si dopustio insinuaciju da se te nacije nisu trebale roditi (ili ponovno roditi). Kondicional je rezerviran za Izrael. Sve druge države su datost, jedino ova je prekršaj ili šteta. Ali šteta, prekršaj, fijasko, greška, u odnosu na što? Na procvat Židova u plurikulturalnoj Europi 1930-tih godina?

300

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

Na »dhimmijevski«10 raj islamskih zemalja? Na Birobidžan?11 Na kulturnu autonomiju kakvu je želio Bund? Na slatkoću narodnog života u dijaspori? Na zavodljivosti Jeruzalemskog muftije?12 Na binacionalnu i multikonfesionalnu državu? Ako je suditi prema sve neizvjesnijem položaju nemuslimana u arapskom svijetu, takvo rješenje nitko ne želi, a osobito ne oni koji ga preporučuju. »Do današnjeg dana, jedini način da se postigne suživot među narodima jest razdvojiti ih, iako se to može činiti ironično i razočaravajuće«, pisao je 1980. veliki povjesničar J. L. Talmon, tadašnjem izraelskom premijeru Menahemu Beginu. BRAUMAN: Begin je sigurno izgubio to pismo! Ako u arapskom svijetu nije bilo primjera onih zemalja koje su dale mjesta Židovima, kako onda objašnjavate nostalgiju orijentalnih Židova, o kojoj uvijek slušamo? Kod Židova koji su porijeklom iz Poljske ili iz Rusije, ne postoji ništa slično. Izrael je, kao suverena država, proizvod odluke UN-a donesene u vrijeme dok je kolonijalizam još uvijek bio sam po sebi razumljiv sustav. Povući granice na karti, nastaniti stanovništvo, premjestiti stanovništvo, to je bila uobičajena praksa. Židovska prisutnost u Palestini tisućljetna je povijest, ali židovska država je nedavno naseljavanje europskog stanovništva silom. To je to što čini razliku u odnosu na primjere koje vi navodite, i ta razlika odzvanja kao anakronizam jer se nameće u trenutku kad se imperijalna praksa počinje povlačiti pred antikolonijalističkim pokretom. Ta povijesna smjena rezultat je Drugog svjetskog rata. Problem se sigurno ne bi postavljao, ili bi se postavljao potpuno drukčije, da je Izrael stvoren stoljeće prije, ali stvari su takve kakve jesu, i zato ta država nije »datost« kao druge. Uostalom i sami ste to rekli, spominjući svoju zadivljenost sionističkim konstruktivizmom. I meni je stalo do toga da između razumjeti i osuditi napravim razliku, kao i vama. Razumijem sionistički projekt, pothvate i težnje pokreta za nacionalno oslobođenje. Ali ne prepoznajem se u njemu, i napominjem vam da je tako bilo i s velikom većinom tadašnjih europ10

11

12

Dhimma, arap, ponižavajući pravni status dhimmija, nemuslimana u muslimanskim zemljama, u prvom redu Židova i kršćana, »nevjernika« koji su po šerijatu zaštićeni ali pokorni, moraju se razlikovati po odjeći, ne smiju jahati plemenitu životinju, obavljati odgovorne funkcije, moraju plaćati posebne takse itd. Autonomna Židovska Republika u istočnom Sibiru, na kineskoj granici, stvorena 1934. Staljinovom odlukom, kao suprotnost sionističkom pokretu. Projekt je ubrzo propao. Veliki Jeruzalemski muftija, Hadž Amin al-Husseini, 1930-tih jedan od glavnih vođa palestinskog nacionalnog pokreta, Hitlerov pristaša, Eichmannov i Himmlerov savjetnik i suradnik. U NDH sudjelovao u osnivanju Handžar-divizije; prim. prev.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

301

skih Židova koji nisu pohrlili da se odazovu pozivu otaca osnivača. A arapski Židovi još manje. Ja ne suprotstavljam Izrael »slatkoći« ili »procvatu« židovskog života u dijaspori, nego suprotstavljam povijesnu stvarnost njezinoj naknadnoj rekonstrukciji. Usput, i u vašoj vjeri u vladavinu prava koja bi prevladavala za sve građane, vidim jedan zaljubljeni pogled. Dakako, izraelski Arapi predali su Vrhovnom sudu na stotine tužbi, ali gotovo nijedna nije riješena. Od bezbrojnih uskrata pravosuđa, spomenut ću samo obustavu istrage o prosvjedu izraelskih Arapa 2. listopada 2000., u kojem je policija ubila trinaest ljudi. Istražna komisija kojoj je predsjedao nekadašnji sudac Vrhovnog suda Theodore Or, oštro je kritizirala način na koji je provedena istraga i činjenicu da je policija uništila dokaze. Možemo se zadržati samo na tom aspektu događaja i zaključiti da je izraelska demokracija stvarno živa. A možemo i konstatirati da u tim okolnostima, te u mnogim drugim, policija nekažnjeno ubija neke građane svoje zemlje. No ne radi se samo o stvarima života i smrti. U svakodnevnom životu postoje sve moguće vrste sitnih diskriminacija. Studenti se ne mogu upisati na određene državne fakultete jer su oni rezervirani samo za Židove. U lipnju 2004. parlament je s velikom većinom izglasao zakon koji priječi brak s Palestincima koji žive izvan Izraela, da ne nabrajam cijeli popis restrikcija koje se izraelskim Arapima nameću u vezi s pravom vlasništva, odobravanjem kredita, slobodom kretanja. Možda bi se sve to riješilo kad bi okupacija prestala. No ona se nastavlja, s nasiljem i proizvoljnošću koji su joj u genima, zato mi je nemoguće nazvati izraelsku državu demokratskom. »Izrael je demokratska država za Židove, a židovska država za Arape«, kaže zastupnik Azmi Bishara. Što se tiče binacionalne države, tom zastavom ja ne mašem, najprije zato što nisam Izraelac, a onda i zato što su mi poznate nacionalne strasti, nagomilano nepovjerenje i strahovi. Ali politička stvarnost tog sukoba danas je postala binacionalna stvarnost. To je rekao Benny Morris, sa žaljenjem, u onom slavnom intervjuu za Ha’aretz u kojem je izjavio da je operaciju protjerivanja trebalo dovesti do kraja, da je sad prekasno i da Izrael plaća svoju nedosljednost. To je još jedan način razotkrivanja stvarnosti. Binacionalna stvarnost je tu, unutar granica iz 1949., ali i u neprekidnom procesu naseljavanja palestinskih teritorija, strpljivom i pažljivom. U tom kontekstu, Palestinci su u čudnom položaju jer se izraelski Židovi smatraju stvarnim starosjediocima koji se vraćaju na svoju zemlju da pokupe svoja dobra. Razumljivo je dakle da istiskuju one koji su se tu nalazili, te samozvane autohtonce koji su zapravo skvoteri.

302

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

FINKIELKRAUT: Orijentalni Židovi za koje vi kažete da su tako nostalgični za svojom rodnom zemljom, doveli su više zbog nepovjerenja prema Arapima, nego zbog ideološkog žara, godine 1977. na vlast desnicu. I kad preporučuju jezik sile, među njima je još uvijek puno onih koji se pozivaju na svoje iskustvo. Što se tiče binacionalne države, to nije ničiji projekt, to je zamka. Ako pobornici Velikog Izraela onemoguće svako razdvajanje, napredujući putem svršenog čina, Palestinci će zahtijevati jednu državu za sve građane. Zamislimo da je dobiju: pod besprijekornim prividom republikanske jednakosti, arapska (ili točnije, muslimanska) većina uspostavit će svoju hegemoniju i sa cionizmom će biti svršeno, odnosno sa židovskom suverenošću na zasebnom teritoriju. Židovi više neće postojati kao nacija u zajednici s drugim nacijama. Takva perspektiva ugasila je kod većine Izraelaca mesijanski plamen zapaljen1967. čudesnom pobjedom u Šestodnevnom ratu. Pokret naseljavanja spornih teritorija danas je u Izraelu minoritaran. Godine 1947. kada su Ujedinjeni Narodi izglasali plan za podjelu Palestine koja je tada pod britanskim mandatom, arapska strana spremala se na rat, a u isto vrijeme na ulicama Tel-Aviva plesalo se od radosti. A ipak, radilo se o podjeli s Palestincima, a ne s Eskimima! Podsjećam vas i na to da je Jordan 1948. anektirao Palestinu. I nitko u arapskom svijetu nije našao za shodno išta reći. Treba li zaključiti da Palestince kao Palestince, konstituira mržnja prema Izraelu? BRAUMAN: Ali i židovski nacionalizam nastao je kao reakcija! FINKIELKRAUT: »Nek’ se osuši desnica moja, ako tebe zaboravim, Jeruzaleme...«, taj psalam je ipak puno stariji od stvaranja današnjeg Izraela. BRAUMAN: Ako je program bio takav, trebalo bi se onda pitati zašto su Židovi u Damasku ili u Bejrutu živjeli na jedan dan hoda do Jeruzalema, a nikad nisu nogom stupili u njega. FINKIELKRAUT: Liturgija nešto znači u životu ljudi. Ako je židovska država čudovišna, a liturgija pobuđuje ironiju, to znači da Židovima nema mjesta u svjetskom poretku. BRAUMAN: Pa s kim vi razgovarate? I o čemu? Ja sam vas samo podsjetio na to da se radi o liturgiji! FINKIELKRAUT: O Izraelu se ne može razgovarati zaboravljajući na situaciju u koju su Židovi u svijetu i u Francuskoj, dovedeni. Ta situacija je vrlo zabrinjavajuća i onima koji se javno izjašnjavaju, mora biti na srcu to da je ne pogoršavaju.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

303

BRAUMAN: Pa ne pogoršavate li je vi sami, pretvarajući sve Židove koji se ne slažu s vama, u »gojske13 psiće«? Kad vas čovjek sluša, svi Židovi danas bili bi psi, osim Ronija Braumana... FINKIELKRAUT: Ne iskrivljujte moje riječi. Rekao sam, za Le Monde diplomatique i za Téléramu, da su svi sionisti psi, gotovo svi Židovi su sionisti dakle psi, osim Ronija Braumana, Židova koji spašava čast.

•

LEVY: Nismo do kraja iscrpili važno pitanje o židovskoj i demokrat-

skoj državi. Za vas je ta formula oksimoron, Rony Braumane, i ne postoji politička konstrukcija koja bi je u zbilji razriješila? BRAUMAN: Ne, kao što nije moguće imati ni islamsku i demokratsku državu. Demokracija podrazumijeva razdvajanje između političkog i vjerskog. Godine 1967. bilo je gotovo 120.000 izraelskih izbjeglica na zemlji Izraela. Oni nemaju prava, oni su »odsutni prisutni« koji prebivaju kraj sela, naselja, gradića u kojem su živjeli, no sad su tamo drugi. Ti ljudi postoje, i ako su oni pod-građani Izraela, onda je to upravo zato što su Arapi, muslimani ili kršćani. FINKIELKRAUT: To nema veze, Izrael uopće nije vjerska država. BRAUMAN: Samo oni koji vjeruju da je Bog dao obećanje izraelskom narodu i da je država Izrael ostvarenje tog obećanja, mogu je pripisivati sebi. Samo sionisti mogu si pripisivati tu biblijsku legitimnost, potpuno zatvorenu u sebe. Na to nas podsjeća govor koji je Sharon održao u UN-u, 15. rujna 2005.: » Židovski narod ima dugo pamćenje, pamćenje koje je tisućama godina ujedinjavalo Izraelove prognanike: pamćenje koje ima izvorište u Božjoj zapovijedi našem patrijarhu Abrahamu: »Idi prema sebi!«, i koje se nastavlja kroz primanje Tore u podnožju planine Sinaj i kroz lutanja Izraelove djece pustinjom, kroz putovanje na kojem ih Mojsije vodi prema obećanoj zemlji, zemlji Izraela.« Usput, ovo objašnjava činjenicu da su fundamentalne Evangeličke crkve najgorljiviji zagovornici politike izraelske kolonizacije.

•

LEVY: Izrael se ne zasniva na tom obećanju – inače bi se jedino

vjernici mogli smatrati njegovim građanima. Netko može biti potpuni ateist i biti uvjeren da je zajedničko vjerovanje u to obećanje, proizvelo zajedničku povijest, dakle kolektivnost. Za one koji nisu vjernici, ideja židovske države prihvatljiva je jedino ako ta država proizlazi iz »židovske povijesti«, a ne iz vjere. Izraelska stvarnost 13

Goy, hebr. nežidov, pripadnik drugih naroda; prim. prev.

304

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

nema veze sa stvarnošću Saudijske Arabije ili Irana. No religija je prisutna u javnom životu. Ima li zajedničkih crta između židovske države i islamske države, kao što sugerira riječ »teokracija«? FINKIELKRAUT: Islamska država ne može biti demokratska. A kao i islam, židovstvo je religija, dakle, židovska i demokratska država nije moguća, kažete vi trijumfalno, Rony Braumane. Takva vrsta silogističkog savršenstva navela je Chestertona da kaže kako luđak nije onaj koji je izgubio razum, nego onaj koji je izgubio sve osim razuma. Zaslijepljeni nedvojbenošću svojih logičkih nizova, vi zaboravljate da se šerijatski pandan uzalud tražio u Izraelu, da je Izrael laički, da je sloboda govora ondje jednako neotuđiva kao i sloboda vjere, da ne postoji nametnuti model židovstva, da svojstvo građanina nije rezervirano za Abrahamovu djecu, da postoje i generali Druzi, da Arapi sjede u Knessetu i u Vrhovnom sudu, da je godine 1990. Rabinova vlada u drugom mandatu ukinula zakon prema kojem su obitelji mladih koji služe vojsku, dobivale znatno veće subvencije od obitelji onih koji ne služe vojsku, jer je taj zakon išao na štetu izraelskih Arapa oslobođenih obaveze da nose oružje. A na natjecanjima po europskim glavnim gradovima, židovsku državu predstavlja arapska momčad koja je nedavno osvojila prvenstvo Izraela u nogometu. Znači li to da je Izrael za izraelske Arape tepih posut ružama? Ne: postoji nepovjerenje, mržnja, rasizam, birokratsko šikaniranje, ali još nikada atentati ili linč vojnika nisu izazvali pogrome protiv Arapa, iako su Izraelci svaki put bili izloženi dvostrukom prizoru raznesenih tijela, i istodobne radosti na ulicama Palestine. BRAUMAN: Ima napada na Arape, nakon atentata. Ne pogroma, slažem se, nego napada. Naime za represalije protiv Palestinaca zadužena je vojska, vidjeli smo na kakve načine. I osim toga, između činjenice da mirno gledaš na televiziji smrtonosni »terenski« rad izraelskih blindiranih buldožera i tenkova, i činjenice da se bučno raduješ smrti židovskih uličnih prolaznika, postoji razlika u etosu, a ne u etici. Što se tiče nasilničke gerile iz palestinskih sela u blizini kolonija, koja puca na Židove, gađa ih kamenjem, premlaćuje, za mnoge od njih to je svakidašnjica, oni žive u stanju stalnog straha i nesigurnosti. Mimoiđete se s onim tko vas progoni, pa idite i žalite se vlastima. Prijave se u velikoj većini slučajeva ne zaprimaju, ako ih netko i pokuša podnijeti.

•

LEVY: Još jednu riječ o »teokratskom riziku«. Vjernici nedvojbeno

još uvijek imaju veliku težinu, usprkos masovnom dolasku potpuno ateističnih Rusa. Ali ako ostavimo po strani »vjerski cionizam«,

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

305

odnosno naseljenike koje smo već spominjali, kohabitacija između laičke većine i vjerske manjine odražava nestabilnu ravnotežu – ono što Izraelci zovu status quo – u kojoj laici smatraju da su napravili sitne ustupke. U nastojanju da dobije potporu ultra-ortodoksnih vjernika, Shimon Peres često je govorio da nije tako teško odreći se šunke, da se pogura mir. No, danas ćete u Izraelu naći sve moguće vrste svinjskih kobasica, a malo perspektive mira. Ukratko, ortodoksni vjernici dobili su sve moguće vrste posebnih prava, ali oni ne nastoje nametnuti svoja pravila cijelom društvu. BRAUMAN: Da, vjerska prisutnost u Izraelu je frapantna, bar u Jeruzalemu, i kad sam tamo, katkad se pitam što bi osnivači Izraela mislili o tim dubokim mutacijama svoje zemlje. Bez obzira na to, rabinski zakon nije zakon Izraela, u parlamentu postoje arapski zastupnici. Točno je to što ste rekli, Alaine Finkielkraut. Izrael nije teokracija, meni to nije teško priznati. S islamskim državama stvarno postoji ponor. No duboka i destruktivna sionistička kontradikcija ostaje: Biblija smatrana povijesnom knjigom, služi kao katastar teritorija koje sionisti zahtijevaju. Dakle ipak sveta srodnost postoji u samom biću židovske države. Naravno, njeni osnivači bili su socijalisti, laici, i neki od njih vrlo anti-religiozni. No poslije 1967. ta sionistička kontradikcija ponovno izranja, u liku religioznog kolonista. Danas se, svojim žarom, svojim radom, oni postavljaju kao legitimni nasljednici osnivača, jer tvrde da oni čuvaju i jačaju židovstvo židovske države. Za njih je Judeja, u srcu židovskog biblijskog kraljevstva, važnija od Tel-Aviva. Na internetskoj stranici izraelske vojske, od petnaest fotografija, deset je religioznih: vojnik na tenku moli pokriven molitvenim šalom, vojnik u molitvi na Zidu plača, itd. A to ima veze i s povećanjem broja religioznih stožernih generala. Kontrolna mjesta na palestinskim teritorijima često drže i vojnici i religiozni kolonisti, istovremeno. FINKIELKRAUT: I ima puno vojnika koji su umorni od toga da moraju riskirati život za ljude koji ih, k tomu, nazivaju lažnim Židovima.

•

LEVY: Znači da taj argument nije u opticaju samo u »ratu Židova« u

Francuskoj... Rony, vi niste ni politički Židov, ni Židov koji uči vjerske tekstove – i to vas, ponavljam, ne čini manje Židovom. Ali onda, ako dopuštate ovo intimno pitanje, na koji način ste vi Židov? BRAUMAN: Točno, nisam ni sionist ni vjernik. Učenje vjerskih tekstova i vjerska praksa čine mi se malo egzotični, ja sam osviješteni laik i nemam s vjernicima nikakvih neraščišćenih računa. Između ostalog sam Židov. To je jedan dio moje povijesti i nemam nikakvih problema

306

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

s tim. Odrastao sam u Francuskoj i bliži mi je katolicizam nego židovstvo. No usprkos mom neznanju što se tiče židovskog učenja, znam da je varljivo govoriti o židovstvu kao o entitetu koji bi bio homogen na isti način kao i katoličanstvo, jer različite katoličke prakse međusobno povezuje središnji autoritet odnosno Crkva. Židovstvo Zakona, onakvo kakvo je utjelovljivao Yeshayaou Leibowitz14, i mesijanski misticizam struja poput Loubavitcha15, nemaju jedno s drugim gotovo nikakve veze. Leibowitza razumijem bez osobitih teškoća i prema njegovoj misli i njegovoj teologiji osjećam privlačnost, i intelektualnu i afektivnu. No svijet Loubavitcha i njima sličnih, kakve god vjere bili, osjećam kao potpuno stran.

•

LEVY: Vaši razgovori s Benny Lévijem16 pokazuju da se vaša veza

sa židovstvom ne da lako definirati, Alaine Finkielkraut. FINKIELKRAUT: Iz ovoga što je rekao Rony Brauman zapamtio sam riječ neznanje koja je vrlo zanimljiva: siguran sam da ne bismo sebe nazvali neznalicama, u doba svoje marljive i beskompromisne mladosti. Tada smo bili emancipirani. I kao borci i kao studenti, bili smo djeca Prosvjetiteljstva, gledali smo s visoka na sve oblike vjerskog života. A zatim smo gledali kako ekrani osvajaju svijet, tjeraju knjige i zatupljuju svoje korisnike, mlade ili stare. Suočen s tehnikom koja sve stavlja na raspolaganje i suočen s demokratskim procesom koji sve izjednačuje, shvatio sam, što se mene tiče, da i laička kultura i židovstvo koje izučava hebrejske tekstove (»Židovski čin je školski čin«, točno kaže Jean-Marc Salanskis17), spadaju u istu civilizaciju, divnu i krhku. A budući da više ne vidim da je razum u zamahu i da se sloboda ostvaruje u povijesti i kroz povijest, počeo sam na religiozne Židove, 14

15 16

17

Velika izraelska ličnost, profesor medicine, filozofije i židovske teologije, umro 1994. Ortodoksni vjernik, borio se za strogo odvajanje Crkve od Države i bio jedan od velikih protivnika kolonizacije Gaze i Cisjordanije. Podupirao je vojnike koji su odbijali služiti vojsku na tim teritorijima. Ortodoksni Židovi koji pripadaju jednoj grani hasidizma. Benny Lévy (Kairo 1945. – Jeruzalem 2003.), francuski filozof i pisac, osnivač Proleterske ljevice francuskih maoista, pokretač lista Libération, osnivač Instituta Levinas, Sartreov pomoćnik zadnjih šest godina Sartreovog života. Potpuno se okreće židovstvu i emigrira u Izrael. »Kad se sjetim da sam počeo s Platonom... izgubio sam puno vremena s Platonom, da sam bar počeo s rabi Akivom... Ne niječem time Platonovu veličinu nego... za moje učenje Talmuda, godine koje sam proveo učeći grčke riječi, a potrajalo je dok sam naučio tečno čitati grčki, izgubljene su godine i gubitak je nenadoknadiv. Izgubio sam mogućnost da mi se hebrejski tekstovi urežu u dušu dok je još bila mlada...«, kaže Benny Lévy; prim. prev. Francuski matematičar i filzof.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

307

na te »apatride vremena« kako kaže Rosenzweig, gledati zadivljeno a ne ironično, ponizno a ne sažalno. No znam da i oni katkad popuste pred sirenama povijesti, dok objavljuju znakove vječnosti. U svibnju sam bio u Jeruzalemu za Lag Baomer, praznik na koji Izraelci prave piknike i sve moguće vrste vatre, slaveći uzašašće na nebo Shimon Bar Yohaja – mudraca kojemu legenda pripisuje da je napisao Zohar. Na prijedlog jedne izraelske književnice, otišao sam u jedno dvorište gdje sam prisustvovao proslavi tog praznika. Oko jedanaest sati navečer, muškarci u kaftanima i s velikim crnim šeširima vratili su se iz sinagoge i zapalili oganj u sredini dvorišta, s velikom buktinjom koju su nosili na ramenima, a onda su se uhvatili za ruke i dugo pjevali i plesali oko vatre. Obitelji su gledale i stepeništa su bila puna malih djevojčica koje su u nedjeljnom ruhu, rekla bi naša duga kršćanska tradicija, sjedile i mahale nogama u bijelim štramplicama. To je bio Izrael i nije bio Izrael. To je bio Jeruzalem, ali mogao je biti i bilo koji štetl, kao da su utvare koje su živjele u sjećanju Isaaca Bashevica Singera, odlučile stanovati u zemlji Amosa Oza. Prizor nije bio samo predivno anakroničan ili folkloran, nego i blistavo bezvremenski. A onda mi je iznenada pristupio jedan pripadnik tog naroda odsutnog iz povijesti. Potjecao je iz Francuske. Došao je u Izrael prije jedanaest godina i prepoznao me. Najprije mi je čestitao što branim židovsku državu u onako neprijateljskoj okolini. Dodao je da i u Izraelu postoji ista vrsta radikalne suprotstavljenosti, sustavnog ocrnjivanja. No ima i dobrih vijesti, rekao je, među kojima je i »ne« na referendumu o naseljima u Gazi18. »To je vrlo važan događaj«, naglasio je moj sugovornik. Bio sam u nedoumici, pa me pitao znam li za onu biblijsku epizodu o izviđanju zemlje. Srećom, znao sam. Znao sam da je Vječni zapovijedio Mojsiju da pošalje ljude koji će izvidjeti zemlju Kanaan, da su se ti ljudi vratili obeshrabreni, osim Jošue i Kaleba. Pa su htjeli odgovoriti narod, opisujući stanovnike Kanaana kao divove koji su na njih gledali kao na skakavce. »Za tradiciju je to još veći grijeh od zlatnog teleta, napomenuo je moj sugovornik. Onima koji su se klanjali zlatnom teletu, je oprošteno. A izviđači od svoje nevjere nikad nisu bili odriješeni. Taj grijeh izviđača upravo je ispravljen«, svečano je zaključio. Dok sam slušao te riječi, prekinuo se šarm prizora koji mi je bio pred očima. Mislio sam da sam izvan svijeta, a našao sam se u jednom svijetu u kojem ne postoji izvan, svijetu u kojem ne može 18

Usprkos rezultatu tog referenduma, izraelska vojska prisilila je židovske naseljenike da se potpuno povuku iz Gaze. Vidi bilješku 8; prim. prev.

308

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

iskrsnuti ništa novo, u kojem se unutar granica tradicije može objasniti sve što se događa. U svijetu izviđača koji su se hrabro bacili na otkrivanje već viđenog, i zatvorili alteritet zbilje u očaravajući krug svojih uvjerenja. U svijetu integralne jasnoće svijeta. Moj sugovornik se vratio na ishodište, ali taj povratak nije značio zbogom povijesti. Bio je to pogled na povijest u cjelini, koji je poništio svako iznenađenje, sve što je bilo izvanjsko. Više nisam bio čak ni siguran da mi se sviđa taj ples, sad mi se činio kao koreografija totaliteta. A kad mi je razdragani hermeneutičar rekao da je obilje plodova u Erec Izraelu znak Spasenja, prema Talmudu, i kad je dodao: »Gledajte kako plešu«, stegnuta srca, pomislio sam na slavne Teze o povijesti Waltera Benjamina: »Zna se da je Židovima bilo zabranjeno istraživati budućnost. Zauzvrat, Tora ih je učila slaviti sjećanje. Za njih je slaviti sjećanje značilo lišiti budućnost čarobnjaštva, kojem podliježu oni koji se nastoje raspitivati kod vidovnjaka. No budućnost u očima Židova ipak nije postala neko homogeno i prazno vrijeme, jer svaka sekunda u njoj bila su jedna uska vrata kroz koja bi mogao ući Mesija.« Mesijanizam s kojim sam se ja susreo u toj jeruzalemskoj četvrti, začepio je sve izlaze, zatvorio je sva vrata kroz koja bi Mesija mogao proći. Mislio sam da nazočim apatridima vremena, a nabasao sam na ideologa. Što ne dokazuje ništa, osim možda to da je u naše doba najbolje rasprostranjena ideologija, uz mobitele.

•

LEVY: Braniti Izrael, za vas, Alaine Finkielkraut, znači braniti

»vrijednosti« od kojih se sastoji identitet Zapada, ako taj izraz još uopće ima smisao. No mnogi Zapadnjaci misle da bi život bio jednostavniji kad Izrael ne bi postojao. A oni bi voljeli da život bude jednostavniji. FINKIELKRAUT: Zapadnjačka duša rastrgana je između dva sustava tumačenja islamističkog terorizma. Postoje Europljani koji u ishodište tog nasilja smještaju izraelsko-palestinski sukob, i postoje Amerikanci koji optužuju korupciju, nemar, autokraciju, guranje žena u zapećak, gušenje individualnih sloboda. Ovi prvi ježe se od te »shitty little country«, a drugi se oslanjaju na izvješća Svjetske banke koja je nedavno zaključila da je u arapsko-muslimanskom svijetu transparentnost ograničena, mediji strogo nadzirani, mehanizmi odgovornosti slabi jer je vlast koncentrirana u izvršnom, a loša uprava šteti ekonomskoj sposobnosti. Oni koji se smatraju suptilnijima, sofisticiranijima od tih sirovih Amera19, 19

Karakterističnije za francusko društvo; prim. prev.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

309

misle da će islamizam izgubiti svoju smrtonosnu privlačnost kad se riješi palestinsko pitanje. Oni ne vide da islamizam proizvodi zapreku za postojanje i na temelju nje napreduje. Oni zaboravljaju da je eksternalizacija problema sastavni dio problema. Dokle god se odgovornost za marazam u arapsko-muslimanskom svijetu bude transferirala na Izrael, marazam će trajati. Tko je kriv? Drugi! Kakav sladak izgovor! Ali i kakav najsigurniji način da potoneš još dublje! Da bi se mogao nadati promjeni toka svoje povijesti, trebaš moći prihvatiti sebe kao njenog tvorca, bar djelimičnog. Dok traži žrtvenog jarca umjesto da ispituje vlastitu savjest, retorika sramoćenja hrani zlo protiv kojeg se navodno bori. A kompromis između Palestinaca i Izraelaca neće biti dovoljan da skrši taj mehanizam. Ako taj kompromis jednom i ugleda svjetlo dana, bit će frustrirajuć, iritantan, nepravedan za obje strane. A islamisti će vikati »izdaja!« i regrutirati na sve strane.

•

LEVY: Dakle, u vašim očima, potpuno je neutemeljena teza Ronija

Braumana o strukturalno kolonijalnoj naravi cionizma? FINKIELKRAUT: Odbacujem tu lažnu usporedbu s kolonijalizmom. Prvi sionisti bili su settlers, a ne eksploatatori ili predatori. Uostalom, gdje je toj navodnoj koloniji metropola? Ako bi Tel-Aviv bio Alžir, gdje mu je njegov Pariz? Izrael nije dio nekog carstva. Izrael je domovina. Tu domovinu, tu malu domovinu, taj sićušni komad zemlje, ne zahtijevaju samo Izraelci. I njihova politika svakako nije iznad svake sumnje. No stvar svejedno treba zvati pravim imenom: promašeno je, pa i ružno, projicirati osvajačku drskost Zapada na srednjoeuropske Židove koji su unutar granica Izraela našli utočište, i lijepiti im sramotnu etiketu kolonijalista. BRAUMAN: U sionističkom snu postojalo je nešto snažno i romantično. Kad čitate povijest kriomičnog useljavanja u Palestinu poslije rata – mislim na knjigu Idith Zertal – osjećate taj pionirski zanos, tu uvjerenost da radite za neko dobro, koji su pokretali borce i utemeljitelje cionizma. Problem iskrsava onda kad dolazimo do zbiljskog cionizma, onoga koji je zauzeo mjesto na palestinskoj zemlji. Od početka, postavilo se pitanje mjesta na koje će se taj san smjestiti. Počelo je protjerivanjem 700.000 do 800.000 ljudi... FINKIELKRAUT: Ako je vjerovati glasinama, sve je dobro što dolazi od ruke Tvorca, i sve se kvari u rukama Izraela. Izrael je svojim makinacijama navodno okončao judeo-muslimansku simbiozu u Siriji, u Egiptu, u Iraku, u Maroku, u Alžiru, u Libiji ili u Jemenu. Izrael je na-

310

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

vodno jednostrano objavio Palestincima rat i nemilosrdno ih počupao s njihove zemlje. No, kako god bilo s tim izraelskim provokacijama, Kuran koji »Sinove Izraelove« apostrofira uz stalne zamjerke i proklinjanja, nije neka verzija koju bi fabricirala Židovska agencija. Optužbu za ritualna ubojstva nije Mosad proširio regijom, ni 1927. u Egiptu objavio arapski prijevod Protokola sionskih mudraca, niti 1941. u Bagdadu organizirao pogrom. Velikog Jeruzalemskog muftiju u Hitlerov zagrljaj nije bacio Ben Gurion, s namjerom da ga diskreditira. Nasser nije bio pod utjecajem neke sionističke droge, kad je 1964. povjerio jednim njemačkim, neonacističkim novinama da je genocid bajka i da mu je žao što je Njemačka poražena. Umjesto da hranite palestinsku mitologiju kritikom sionističkog nacionalnog romana, trebali biste, Rony Braumane, pažljivo čitati povjesničare na koje se pozivate. Kao što piše Ilan Greilsammer, Benny Morris i oni iz njegove škole koji se nisu zadovoljili time da umjesto apologetskog pripovijedanja uvedu osvetoljubivu genealogiju, ispunili su vrlo važnu historiografsku i političku misiju: naveli su Izraelce da osvijeste svoju djelimičnu odgovornost za nastanak palestinskog problema. Djelimičnu, a ne potpunu: neki Palestinci pobjegli su na poziv svojih vođa, a neki zato što su ih Židovi zastrašivali i protjerivali. BRAUMAN: S obzirom na ono što pišete o novim povjesničarima, posebno o Benniju Morrisu i Tomu Segevu, ipak je pomalo neiskreno da se na njih pozivate za ovo... I ja nikad nisam tvrdio da u arapskim zemljama ne postoji antisemitizam. Ali naglašavam: od početka, od 1948., postoji ono što izraelski stožer zove »operacija čišćenje« ili »operacija metla«... FINKIELKRAUT: Tridesetog studenog 1947., odnosno dan nakon što su Ujedinjeni narodi odobrili plan podjele Palestine, počeo je rat – serijom napada na židovske četvrti velikih gradova. A u arapskom svijetu izbili su pogromi, na primjer u Siriji i u Adenu. I onda su počele zasjede na cestama, izoliranje poljoprivrednih kolonija u Galileji i Negevu, blokada Jeruzalema. Podsjećam da je Yišuv20, u eksploziji radosti, prihvatio taj plan podjele. BRAUMAN: Točno, ali tko je uopće mogao misliti da bi Palestinci prihvatili da njihovu zemlju dijeli netko tko nije njezin vlasnik, i to u korist nekog drugog? Taj plan mogao se ostvariti jedino nasiljem, jer 20

Hebrejski izraz za Nacionalni Židovski Dom koji prije nastanka države Izrael, podrazumijeva palestinske Židove i useljenike.

Nesloga. Izrael-Palestina, Židovi, Francuska

311

nije bio dogovoren s onima kojih se u prvom redu ticao. Kako bilo, da se teritorijalno širenje zaustavilo u lipnju 1967., nakon Izraelove pobjede i demonstracije velike vojne nadmoći, možda bi slijed događaja bio drukčiji. FINKIELKRAUT: Kad je Egipat 1967. zatvorio prolaz Tiranskim zaljevom, i time onemogućio izraelskim tankerima da opskrbljuju Izrael te blokirao izraelsku luku Eilat, izraelski premijer Levi Eskhol učinio je sve da izbjegne rat. »Tsahal će čekati dok se ne iscrpe sve političke opcije, prije nego što napadne«, govorio je svojim zabrinutim generalima koji su htjeli što prije raščistiti stvar, dok ne bude kasno. Kad se pokazalo da je sukob neizbježan, neprekidno je preklinjao jordanskog kralja Husseina da ostane po strani. Drugim riječima, Judeja i Samarija21 nisu bile ratni cilj. No hašemitski vladar, i da je htio, nije si mogao dopustiti da posluša savjet Levija Eskhola. Pritisak arapskog svijeta bio je prejak. U to vrijeme, palestinski leader Ahmed Al Shukayri veselo je grmio: »Uništit ćemo Izrael i njegove stanovnike. Što se tiče preživjelih – ako ih bude – brodovi su spremni da ih odvezu.« U to vrijeme, također, u novinskoj karikaturi objavljenoj u Damasku, u dimu ruševina Tel-Aviva vide se lubanje sa žigom Davidove zvijezde, a na onoj u Libanonu, Židova s kukastim nosom koji treba predstavljati Izrael, Nasser nogom u stražnjicu baca u vode Akabskog zaljeva. Ignorirati ovu želju koja je na djelu, u prijetećim riječima i zastrašujućim crtežima, pod izgovorom da nije bila uslišena, brisati je iz pamćenja jer je ostala mrtvo slovo, to znači zaboravljati da je i sama prošlost bila sadašnjost, dvojbena, nesigurna, otvorena, a tek onda je postala prošlost sadašnjosti. Čitati događaj samo u svjetlu njegovih rezultata, to ne znači razumjeti nego halucinirati, ne znači baviti se poviješću nego stvarati himeru, a pritom ništa ne izmišljati. Govoriti o neprekidnoj ekspanziji od 1947., reći da je Šestodnevni rat bio osvajački rat jer je Izrael osvojio Cisjordaniju, i da je zato prividni David zapravo preodjeveni Golijat, to znači isprazniti faktografiju od njezinog sadržaja, a tako trijumfira retrospekcija, odnosno anti-povijest.

•

LEVY: Očito je da je lako ponovno pisati povijest koju nisi stvarao.

Svejedno, Alaine, ne bi li trebalo žaliti zbog takvog izbora Izraelaca 1967.? 21

Ta regija graniči s Jordanom i Jordan ju je anektirao 1949. Od tada je međunarodne institucije više ne zovu Judeja i Samarija nego Cisjordanija, iako nakon Šestodnevnog rata 1967. to više nije jordanski teritorij. Izrael je tada preuzeo nadzor, ali nije izvršio aneksiju; prim. prev.

312

ALAIN FINKIELKRAUT, RONY BRAUMAN

FINKIELKRAUT: Izraelci nisu izabrali ama baš ništa. Da bi imali izbora između vratiti ili ne vratiti teritorije osvojene 1967., netko ih je trebao zahtijevati. A nije bilo nikoga. Umjesto takvog zahtjeva, s arapskog vrha u Kartumu 1. rujna 1967. odjeknula su tri »ne«: ne miru s Izraelom, ne priznavanju države Izrael, ne pregovorima s Izraelom. Što znači da konverzija vojne pobjede u mirovni sporazum nije bila na dnevnom redu. Budući da nije bilo onoga kome bi vratili teritorije, i budući da se činilo da je u takvom stanju stvari zemlja lakše obranjiva, Izrael se smjestio u status quo i odlučio čekati, strpljivo, bolje dane nekih hipotetskih pregovora. Za neke Izraelce, istina je, ti bolji dani nastupili su oslobođenjem Zida plača i ponovnim spajanjem Izraela s tolikim drugim spomenicima, mjestima ili gradovima zabilježenim u Knjizi nad knjigama. Jer uoči tog rata, ponovno ih je bila snašla židovska sudbina, kad su vidjeli da se svijet rascijepio na dva tabora: jedan koji ih je htio uništiti, drugi koji nije kanio prstom maknuti da ga u tome spriječi. S francuskoga prevela Marija Bašić

Aforizmi

Političari rado surađuju s onima u čije se slabosti mogu pouzdati. Veliki ljudi imaju svoje velike ideje, svoje velike planove i svoje velike dupelisce.

0

Privlačnost muslimanskog raja za mučenike islama ANNE-MARIE DELCAMBRE*

Islam, kao i kršćanstvo, ima svoje mučenike. Međutim, izraz mučenik u te dvije religije upućuje na dvije vrlo različite i čak nepomirljive realnosti. U kršćanstvu mučenik pristaje trpjeti nasilje, ali ga sam ne provodi. U islamu, naprotiv, mučenik (šehit) je onaj tko svjedoči o svojoj vjeri boreći se (džihad). Napomenimo da je izraz šehit intenzivirani oblik riječi šahit, »svjedok« u pravnom smislu, što ukazuje na vezu između svjedočenja i svetog rata. Pogine li, borac (mudžahid) postaje mučenik. Pravednik par excellence je onaj tko, ponesen žarom džihada, pristaje dati život da bi posvjedočio o svojoj vjeri. Tekst Kurana (sura 4, redak 74) nedvosmislen je: »Nek’ se oni koji trampe ovaj život za budući život bore na putu Božjem. Mi ćemo dodijeliti bezgraničnu nagradu onome koji se bori na putu Božjem, bilo da bude ubijen ili da bude pobjednik.« Zašto vjernik s toliko oduševljenja želi umrijeti kao mučenik? »Cijeli je život vjernika usmjeren prema vječnosti. On, dakle, mora činiti djela koja će mu omogućiti pristup u raj i spriječiti da bude, makar i samo na neko vrijeme, bačen u pakao«,1 kaže Antoine Moussali. Dajući vlastiti život, šehit biva oslobođen svakoga grijeha i odmah ide u raj, »dom vječnosti«, koji je u Kuranu opisan idilično. U raju će vjernik uživati u svemu onom što mu je bilo uskraćeno na ovome svijetu. Raj je vrt (dženet) slasti koji ima sve odlike da bude privlačan beduinima. Klima je blaga. Drveće – palme, akacije, žižule – ima lišće koje štiti od vreline sunca i daje voća u izobilju. Stabla se nižu duž vodotoka čije korito nikad ne presuši. Izabranici će u tom vrtu * Francuska esejistica koja se bavi islamom. Objavila: Muhamed, Riječ Alaha, zatim Islam, Muhamed... 1 Antoine Moussali, Judaïsme, christianisme et islam, str. 396.

314

ANNE-MARIE DELCAMBRE

uživati u neprekidnom počinku, uz slasna jela i vino, čisto ili razrijeđeno svježom i slatkom vodom (ne slankastom kao što je često ona iz pustinjskih bunara).2 Osim toga, imat će pročišćene supruge. Imat će, naime, na raspolaganju čiste mlade djevice (hurije). Čiste fizički jer hurije nemaju menstruaciju, i čiste moralno jer nisu od onih žena koje Gazali naziva »nemoralnima i skučena duha«, čija je prepredenost beskrajna i od kojih se traži da se učine »nevidljivima na zemlji«. Te su supruge savršene. Pogledi su im skromni, oči krupne i lijepe kao »skriveni biseri« (prijevod R. Blachère) i nalik »očuvanu bjelanjku jajeta« (prijevod J. Chabbi).3 Nedavni radovi Christopha Luxenberga u potpunosti dovode u pitanje tradicionalno tumačenje ulomka iz Kurana koji spominje hurije. Po njemu se ne radi o »hurijama velikih očiju«, nego o »grožđu bijelom kao kristal«. Prema predaji, međutim, raj je nagrada koja bi trebala postati snom vjernika, omogućiti im da bez žaljenja napuste zemaljski svijet. Raj je tim privlačniji što Kuran u mnogim ulomcima ne poklanja mnogo pažnje životu na ovome svijetu (»Što je život na ovome svijetu, ako ne tek prolazni užitak?«) – otac Moussali u vezi s tim citira Vodič za žalosna muslimana (dalihal-muslim al-hazin) Hasana Ahmeda Amina, objavljen u Rio de Janeiru 1966. Vjernik ne samo da se ne boji umrijeti i da ne pokušava produžiti svoj život nego ga je spreman izgubiti da bi postao mučenik, ne sumnjajući ni trenutka da ga, dade li svoj život za Boga, čekaju slasti. Brojni su stihovi koji pokazuju da Kuran obezvrjeđuje život na ovome svijetu: »Ljubav za žuđenim dobrima poznata je ljudima pod lijepim i varljivim pojavnostima; takve su žene, djeca, teške gomile zlata i srebra, rasni konji, stoka, obrađene zemlje: to tamo je jedno kratkotrajno uživanje u životu ovog svijeta, ali bolje mjesto povratka bit će uz Boga« (sura 3, redak 14). »Znajte da vaša dobra i vaša djeca čine za vas jedno iskušenje, ali i to da se jedna bezgranična nagrada nalazi kod Boga« (sura 8, redak 28). 2

3

Jacqueline Chabbi, Le Seigneur des Tribus – L’Islam de Mahomet, Editions Noêsis, 1997. Bjelina koju u jednom djelu J. Chabbi komentira ovako: »U kolektivnom imaginariju plemena, bjelina kože dokone i zatvorene žene predstavljala je luksuz i moć nekoga uglednog vođe te istodobno nemogući ženski ideal u beduina [...] Bjelina je jedna od mogućih predodžbi jacinta (jakut).«

Privlačnost muslimanskog raja za mučenike islama

315

»O vi koji vjerujete! Što vam je? Kad vam je bilo rečeno: ‘Stavite se na put Božji’, vi ste se otromili na zemlji. Pretpostavljate li vi ovdašnji život budućem životu? Što je dakle kratkotrajno uživanje ovog života uspoređeno s budućim životom ako nije tek neznatna sitnica« (sura 9, redak 38)! No koji su to užici koji mučenika čekaju u Alahovu raju? Islam je religija koja obećava tjelesne užitke nakon smrti (sjetimo se Pascala koji je mogućnost ulaska u raj zajedno sa svojim tijelom i svojom požudom smatrao smiješnom): »Oni koji se boje svojega Gospoda naći će zauvijek kod njega vrtove po kojima teku potoci, čiste supruge i zadovoljstvo Božje« (sura 3, redak 15). »Bog će uvesti one koji budu vjerovali i one koji budu izvršavali dobra djela u Vrt gdje teku potoci. Ondje, oni će biti urešeni grivnama od zlata i od biserja; njihova će odjeća biti od svile« (sura 22, redak 23). »Blagoslovljen budi onaj, ako on to hoće, koji će ti dati bolje od ovoga: Vrtove u kojima potoci teku i gdje će on postaviti palače za tebe« (sura 25, redak 10). »Da, oni koji se boje Boga bit će u Vrtovima, u krilu blaženstva / uživajući u onome što im njihov Gospod bude dao. Gospod ih je poštedio kažnjavanja u Pećnici / Jedite i pijte u miru, u naknadu za vaša djela / oslonjeni na ležajevima za odmor [lijepo poredanima]. Mi ćemo njima dati za supruge krupnooke Hurije [...] Mi ćemo njima priskrbiti plodova i mesa koje žele /Oni će pružati jedni drugima pehare čiji sadržaj ne izaziva ni prazne riječi, ni grijehe / Mladići stavljeni im u službu kružit će između njih nalik skrivenim biserima« (sura 52, redak 17 i slj.).4 »Izabranici će u tim dobrima uživati oslonjeni na tepisima podstavljenim brokatom, a plodovi obaju Vrtova bit će im na dohvatu [...] Ondje, oni će susresti one [djevice] čiji su pogledi čedni i koje ni čovjek ni demon [džin] nisu prije njih dotaknuli [...] Bit će lijepe poput rubina i koralja [...]« (sura 55, redak 54 i slj.). 4

Ovaj je ulomak bio povodom jednog komentara šeika Muhammada Galala Keshka, objavljenoga u Egiptu, Pensées d’un musulman sur la question sexuelle (Misli jednog muslimana o spolnom pitanju), Biblioteka muslimanske baštine Instituta za muslimanska istraživanja, 1984. Šeik misli da u raju postoji mogućnost seksa s uvijek mladim momcima i njegovo djelo nije deklarirano kao oprečno naučavanju muslimanske religije.

316

ANNE-MARIE DELCAMBRE

Ptičje i drugo ukusno meso, rijeke meda, vina i mlijeka, sve te osjetilne slasti u silnom su kontrastu s kršćanskim rajem u kojemu glorificirana tijela neće imati potrebe za bilo kakvim tjelesnim užitkom. Razlika između islamskoga i kršćanskog raja važan je argument u poslanici koju je papa Pio II. (pravim imenom Enea Silvio Piccolomini) htio poslati Mehmedu II.5 »Tvoj Zakon obećava u drugom životu rijeke mlijeka, meda i vina, ukusna jela, brojne supruge i priležnice, djevice za vođenje ljubavi, anđele koji će vam služiti pri vašim sramotnim užicima, i sve ono što pūt poželjeti može. No to je raj za volove ili magarce! Nije za ljude. Ali, reći ćeš ti, u svetoj se Bibliji također može naći aluzija na buduće gozbe u nebeskom Jeruzalemu, i hrane i pića ima tamo u izobilju. Izaija zapravo kaže ovo: ‘Pripravit će Gospod nad vojskama svima narodima na ovoj gori gozbu od sočna mesa.’« No premda se Pio II. oslanja na duh biblijskog teksta, ali ga ne tumači doslovno, odbija istu egzegezu primijeniti na kuranski tekst, koji shvaća bukvalno. U više navrata u svojoj se poslanici vraća na činjenicu da se duhovne radosti ne mogu miješati s tjelesnima. »Kako bi takva sramota bila dopuštena ondje gore kad se čak i ovdje dolje smatra nedostojnom? Blud i hrana niske su požude svojstvene magarcima i svinjama!« Mogao bi nas začuditi trivijalni ton kojim se služi taj papa, smatran profinjenim literatom. No valja imati na umu da je Sveti Otac zasigurno pročitao djelo Španjolca Juana de Torquemade, čiji sam naslov daje jasnu ideju o sadržaju: Tractatus contra errores perfidi Mahometi et Turcorum sive Sarracenorum. Kako inače objasniti, s obzirom da dolazi od tog humanističkog pape, tu gotovo vulgarnu žestinu u denuncijaciji muslimanskog raja, »raja za volove i magarce«? Moguće je da puteni raj, koji Njegova Svetost tako silovito napada, privlači samo mučenike islama. Je li se papa bojao da bi niski materijalni užici mogli imati određenu privlačnost za malo slabije kršćanske duše i da se kršćanski raj u odnosu na islamski čini ponešto previše blijedim, kako kaže Avicena? S francuskoga prevela Ita Kovač

5

Enea Silvio Piccolomini (Pio II.), Lettre à Mahomet II., prijevod s latinskoga i predgovor Anne Duprat, Rivages poche, 2002.

Ontološki nesporazum FARIS NANIĆ*

Isus Krist Superstar kasnih je šezdesetih godina prošlog stoljeća komponiran kao rock opera, a 1971 godine postavljen kao musical na Broadwayu u New Yorku. Njegovi autori, Andrew Lloyd Webber i Tim Rice time su započeli trend demontaže osnovnih kršćanskih dogmi u formi javne sablazni, propitkujući Isusovu ličnost metodama psihologije, sugerirajući i njegovo razočarenje svojom misijom, popuštanje nagonima tijela te žeđ za popularnošću kao Kralj Židova. Također, osnovna kršćanska dogma o Isusu kao sinu Božjem dovedena je u pitanje uprizorenim svjedočenjem samog Isusa pred Sanhedrinom, kraljem Herodom i rimskim guvernerom Judeje Poncijem Pilatom. Musical je izazvao proteste širom Zapada, od kršćana i od Židova. Židovi su ga proglasili antisemitskim jer je ponovio staru kršćansku prispodobu o Židovima koji su kao rulja tražili od Poncija Pilata da Isusa razapne, što je u srednjem vijeku, a bogme i znatno kasnije u Evropi bila paradigma progona i pogroma Židova. U nekim zemljama izvedba je bila zabranjena.

Nova paradigma To je bio početak, prvi korak. Javno propagiranje protukršćanskih dogmi uzelo je maha, u sve vulgarnijim oblicima tokom sljedećih desetljeća, uglavnom kroz tzv. rock and roll pokret, njegovu muziku i tekstove, te scenski nastup. Bilo je oličeno u nastranim likovima poput američke grupe Adam Ant ili britanskog Alice Coopera koji su promovirali sotonizam. Nastavljeno je scenskim spektaklima Madonne, pribijene na križu u donekle razvodnjenoj i artistički ublaženoj, ali i dalje izrazito ateističkoj verziji kraja osamdesetih, posred spekulant* Novinar, publicist, urednik u domaćim i stranim časopisima, tjednicima i drugim publikacijama. Piše tekstove o politici, međunarodnim odnosima, interkulturalnom dijalogu. Objavio je tri knjige, dvije knjige eseja (Tjeskoba vremena, Zapisano ostaje) i jednu knjigu putopisa (Na Istoku Zapada).

318

FARIS NANIĆ

skog ludila na Wall streetu. Demonstracije zbog uvreda Isusa Krista, kršćanstva i kršćana, doduše sve tiše i medijima nezanimljivije i dalje su trajale, širom kršćanskoga svijeta, ali bez ikakva rezultata. Zabrana je bilo sve manje, na koncu su i prestale. U međuvremenu došlo je doba digitalnih komunikacija, javnog interneta, mobilne telefonije i opće adikcije društva, posebno mladih za proizvodima digitalnih medija. Granice su izblijedjele, gotovo su izbrisane, sve je postalo dopušteno, u ime slobode i prava da se bira zlo, da se obožava starozavjetni Shatan, novozavjetni Satana, odnosno kur’anski Šejtan. Pravo na nesankcioniranu uvredu na Zapadu i širom njegovih bivših kolonija, posebno onih duhovnih, postalo je sakrosantno, sveto, baš poput učenja, a posebno Učitelja koje je vrijeđalo. Sloboda govora i izražavanja apsolutizirana je preko granica odgovornosti. Jer kada se slijedi Šejtana, tu Bog smeta. Vjera je svedena na religiju, bolje rečeno samo na neke demonstrativne oblike pučke pobožnosti, posebno one koji su se mogli komercijalizirati. Vrata opće agresije na sve religije bila su otvorena. Promijenjena je paradigma. Stoga ne treba čuditi da se posljednjih godina intenzivirala kampanja protiv islamskih vrednota, a još manje treba čuditi da reakcija, posebno nasilna na te uvrede, zapadnjake koji su sve manje kršćani zapanjuje i zbunjuje. Oni, naime, doista vjeruju da je takvo što, ne samo dozvoljeno, već i pohvalno jer brani pravo na slobodu govora i mišljenja, ustoličeno kao tekovina Prosvjetiteljstva koje je i započelo Voltaireovim parsiflažama o Muhammedu a.s. kao alegorijama na kršćansku, prvenstveno crkvenu dogmatičnost. Alijenacija od kršćanstva, a time i od poslanika posve je logičan slijed, pa onda i nikakva uvreda poslanicima nije neprispodobiva izborenoj »slobodi«. Oni vjeruju da je i uvreda manje zlo od ograničenja prava na govor, u ovom slučaju na izrugivanje. Oni, također ne shvaćaju kako izokretanje istine, a o tome se zapravo radi, o laganju o životu i djelu Poslanikovom, izaziva bijesne reakcije jer su posvetili drugu vrijednost – onu o pravu na laž ako služi u višu svrhu – apsolutnu slobodu čovjekovu. Tu smo negdje kod suštine – ontološkog nesporazuma većine muslimana i manjine, ali jako agresivne i medijski prisutne, zapadnjaka koje je već neodgovorno nazivati kršćanima. Prosvjetiteljskim tekovinama saturiran Zapad vjeruje kako je čovjek mjera svega i apsolutno slobodan, rasterećen Božjeg utjecaja. Bog po Aristotelu ionako nije ništa više od prvog pokretača i pasivnog promatrača, a po Newtonu tek tvorca entropičnog Svemira koji se mora s, vremena na vrijeme, navijati kako bi funkcionirao. Muslimani, pak, vjeruju kako je Bog mjera svemu, a on je savršen tvorac neentropičnog svemira, a Poslanik je prenositelj i

Ontološki nesporazum

319

autohtoni tumač Riječi, pa je time, uvreda Poslanika i uvreda Boga, što je nedopustivo, protuprirodno i kažnjivo. Nisu, naravno svi zapadnjaci istoga mišljenja, pa bi bilo dobro da se muslimani, umjesto sodomiziranja ambasadora i pucanja ručnim raketnim bacačima po civilnim objektima te svakovrsnog drugog nasilja, obrate baš tima i pokušaju, ali iskreno, kako ih Kur’an upućuje, lijepim riječima, o tome raspraviti i pokušati stvoriti zajedničku platformu borbe protiv ataka na vjeru čiji su izdanci karikature ili loši filmovi ili loši romani ili loši muzički spotovi. Umjesto primitivne, nasilne i nikome razumljive borbe protiv cijeloga svijeta koji proizvodi ili barem tolerira uvrede i ponižavanja, trebalo bi pokrenuti intelektualnu borbu protiv načina mišljenja i za nju dobiti podršku pravih kršćana, koji su zabrinuti kamo vodi nepostojeća apsolutna sloboda. Uostalom, nisu li mnogi predstavnici katoličkog klera i u Hrvatskoj javno izrazili slaganje s muslimanskim protestima jer oni svjedoče o snazi njihove vjere i spremnosti na obranu načela. Kako reče Mustafa ef. Cerić, pozivajući se na moskovskog rabina koji mu je rekao da bi svijet u posljednja dva stoljeća postao ateistički da nije bilo muslimana. Sljedbenici knjige odaju priznanje muslimanima za čuvanje vjere. Zar nije logično odmaknuti se od glupih poopćenja i izjednačavanja svih kafira i nemuslimana, državnih politika sa stavovima vjerskih zajednica i tražiti srodne duše koje dijele vjeru u Jedinog Boga. No, tada treba slušati, a ne samo govoriti, tada treba biti spreman čuti i ono što nije ugodno. Jesu li muslimani iz nemuslimanskih ustiju spremni čuti da su uglavnom nerazvijeni, da su im gradovi prljavi i zapušteni, da im je previše naroda jedva pismeno. Sve to sasuo im je Alija Izetbegović na jednom zasjedanju Organizacije islamske konferencije poslije pokušaja istrebljenja Bošnjaka. Iako su mrmorili, tu intermuslimansku kritiku bili su spremni progutati, neki čak i prihvatiti te nešto i učiniti. Nije, naravno, Izetbegović bio jedini muslimanski lider koji je muslimane upozoravao, prozivao i poticao. Dugogodišnji malezijski premijer Mahathir Muhammed također je bio istaknut kritičar stanja duha, ali i aktivan i uspješan promotor renesanse, u svojoj zemlji i šire. Zanimljivo je da su »demokratski« mediji na Zapadu i jednoga i drugoga optuživali za ekstremizam, za islamizaciju sekularne države.

Manjina i većina Nadalje, bilo bi korektno na Zapadu priznati kako su nasilni akti doista manjinske pojave i kako je velika većina islamskog svijeta reagirala civilizirano, ali odlučno. Demonstracijama i transparentima,

320

FARIS NANIĆ

bez nasilja, molotovljevih koktela ili ručnih raketnih bacača, bombaša samoubojica. Jer ovi potonji nasilje čine kao žrtve nasilja, besperspektivnosti, kronične dugogodišnje nezaposlenosti i prateće bijede i poniženja. Za »šaku dolara« učinit će očajnički korak i uništavajući svoj život na ovom, ali i budućem svijetu, mislit će i vjerovati da spašava život na ovome svijetu svojoj djeci ili roditeljima. Bez ikakve eshatološke primisli. Nema li eshatologije, nema ni vjere, pa tako ni Islama, što god mediji o tome trabunjali, a njihov stalni video suradnici iz El Qaide ili ISIL-a nastojali prikazati. Scenarij je jednostavan. Nađeš mladog frustriranog, nezaposlenog muslimana iz palestinskog geta ili iračkog predgrađa, ili... čija djeca jedva preživljavaju i čiji su roditelji previše puta poniženi policijskom brutalnošću, životom po logorima, uništavanjem imovine, otimačinom zemlje... i obećaš mu par hiljada konvertibilnih američkih dolara za dvije stvari. Prva je važnija, snimanje video poruke s pripremljenim tekstom u kojem se jako puno spominju dvije važne arapske riječ – Allah i džihad, i druga – opasavanje bombama i njihovo aktiviranje pred školom punom bilo čije i bilo koje djece, crkvom, policijskom stanicom, na tržnici, šijitskom svetištu... Pogled snimljenog govornika je tup, dalek ili mutan, a rečenice izgovorene mehanički. O kakvom zelotizmu je tu riječ? Medijske manipulacije samoubilačkim napadima, recimo u Afganistanu u kojemu se oni već predugo godina dešavaju zbog sasma drugih razloga ili kamenovanjem par ambasada u par zemalja, trebale su podastrijeti sliku o divljim muslimanima koji nikako da uhvate priključak na vlak napretka i čiji je diskurs srednjevjekovni jer je vjerski, odnosno vjerom determiniran. Ništa dalje od istine. Malo elementarne matematike, računanja iz osnovnoškolskog repertoara pripomoglo bi sijačima panike, a posebno njihovim recipijentima da usporedivši red veličine ukupnog broja muslimana od 1,6 x 109 s ukupnim brojem svih prisutnih na nasilnim demonstracijama zbog video uratka na You tube-u od 1,0 x 104 ( a nisu svi prisutni bili nasilni), dakle red 9 s redom 4 ili manjim, da vide apsurd svojih strahova i okrenu se njihovim proizvođačima s kletvom na usnama. Neka druga vrsta matematičke logike ili još bolje, fizike iste bi recipijente na Zapadu možda podučila kako stalne, a potpuno bespotrebne provokacije pojačavaju silinu reakcije. Reakcija jeste ravna akciji, poučavao je Isaac Newton, a vrijedi i obrat aksioma kako je akcija ravna reakciji. Smiri li se lopta, ublaže li se provokacije i njihova zaglušujuća frekvencija, možda će na vidjelo izaći pravi inspiratori nasilja, ali i pravi razlozi potonuća u njegove zamke jednog manjeg dijela muslimana u svijetu. Ponovimo, manjeg dijela. Također, na površinu

Ontološki nesporazum

321

baruštine isplivali bi medijski manipulatori koji dodatno potpiruju i prikazuju samo jednu stranu ili manjinu prikazuju većinom. Bilo dosadno nekome ili ne, treba ponoviti da se manira korištenja obmane kako bi se manjina prikazala većinom zove – boljševizam. Zapad je, ergo, ne zahvaljujući SSSR-u, Lenjinu, Staljinu i njihovim apostolima, već vlastitoj sklonosti lažima i proizvodnji neprijatelja za opravdanje očuvanja Poretka, postao boljševički. Paradoksalno, kao toliko puta u povijesti. Cui bono?, pitaju se neki. Pa vjerojatno oni koji pripremaju deklaraciju Obamine Demokratske stranke o priznavanju Jeruzalema glavnim gradom Izraela, ali ne i Qudsa glavnim gradom Palestine. Ili možda oni koji tvrde kako je izvana obilato pomognut građanski rat u Siriji globalna prijetnja. Ili oni koji dodatne do zuba naoružane ratnike upućuju u Libiju i Siriju. Zanimljivo je da, kada svi pokazatelji upućuju na opasno pogoršanje stanja i mogućnost i duljih oružanih sukoba s uključenom okrutnošću i razaranjima, većina pojedinaca zahvaćenih plimnim valom sve gorih događaja koji pretiču jedni druge počinje iracionalno vjerovati kako, ako već nije sve u redu, ima onih koji brinu da se ne dogodi najgore, pojedinaca s društvenom moći ili institucija s društvenim statusom.

Dimna zavjesa Manjina koja racionalno osjeća strah i priprema se za nadolazaću plimu i svu neizvjesnot koju ona donosi, zapravo je u stanju prepoznati koincidencije u, naizgled, tako različitim, raznorodnim i nepovezanim događajima ili nizovima događaja. Naime, odsustvo iracionalne nade u nadnaravnu intervenciju ljudskog faktora, nagoni ju da vidi šire i bistrije te traži kauzalne neksuse koji su do takve plime i nenadanih razvoja doveli. Osim događaja vidi i dimne zavjese ispred njih, širu scenografiju te recepte širenja straha na svim stranama koji onda otvaraju sasma druge mogućnosti za ponašanje društvenih elita i krugova moći. Otuda vuku porijeklo teorije zavjera koje povezuju ekonomsku krizu s rastom islamističkog terorizma u samome srcu tzv. Zapada, od 11. septembra u New Yorku do pariškog pokolja novinara i karikaturista satiričnog lista Charlie Hebdo. Zanimljivo je da slični napadi takve vrste na ciiljeve u Rusiji ili nekim muslimanskim zemljama nisu dobili niti izdaleka toliki publicitet, a rezultirali su sličnim ili češće puno većim žrtvama te izazvali slične reakcije pogođenih država. Stvarno, ko dobiva širenjem ludila nasumičnog ubijanja u ime obrane časti Poslanika, spektaklom u Parizu ili daleko od kamera, u malim gradovima u Nigeriji.

322

FARIS NANIĆ

Evropska se unija, po uzoru na američke reakcije na teroristički napad 11. septembra, odmah sjetila pojačati nadzor na granicama EU, na način da će se i građani EU zemalja na ulasku u sveti prostor Schengena, temeljitio pregledavati, pretresati, izbacivati iz autobusa na ciču zimu, sve u cilju sigurnosti o kojoj će se brinuti sve veći broj sve raznovrsnijih policajaca sa sve većim ovlastima. Kako se to govorilo povodom Homeland Security Acta, police state zakona koji je Kongres donio nakon napada na newyorške blizance, uvođenje takvih mjera nadzora, pretresa, dugotrajnog pritvora bez podizanja optužnice, sve u ime straha i sigurnosti, dalo je prostora financijskim operacijama koje bi inače izazvale puno jaču prisutnost javnosti nego li je to slučaj u atmosferi straha. Nakon pariškog atentata, EU je krenula istim stopama, raste napetost, nepovjerenje i mržnja, do tačke usijanja, nereda, progona, nasilja na koje će spremne, ovlastima policijske države, Unija i njezine članice odgovoriti. Izbjeglička kriza, odnosno dolazak stotina hiljada mahom sirijskih izbjeglica na granice Schengena i njihov prolazak do žuđene Njemačke dodatno je dolila ulje na vatru i povećala spremnost stanovništva i na radikalne metode zaštite od »islamističke« a počesto i od islamske opasnosti koja prijeti kulturnom identitetu Evrope koji neki vole vidjeti kršćanskim, a drugi opet liberalnim, slobodarskim. Dok traje mobilizacija svijeta protiv novog, navodno brzo narastajućeg vala islamskog terorizma, što je za svaku pohvalu jer se ovdje doista radi o ugrozi temeljnih postulata civilizacije, Evropska centralna banka provodi tzv. Quantitative easening, odnosno masovno štampanje eura za podizanje udjela investicija u BDP-u. Švicarska centralna banka zbog potonuća evropskih privreda diže sidro obrane tečaja franak-euro i izaziva nagli porast vrijednost svoje valute kao jednog od utočišta u krizi. Euro nastavlja strmoglav pad, počinje deflacija bez presedana u realnom sektoru, a zakonomjerna inflacija u financijskom, uz nova divljanja spekulacija na osnovne proizvode i derivative. Raste nezaposlenost, Grčkoj se nameće neotplativ plan povrata spekulantski obračunatog duga uz jeftin otkup njezinih resursa. Lijevi i radikalni pokreti rastu geometrijskom progresijom. Takva ekonomska kriza par excellence se skriva iza izvještaja o poplavi terorista koji se sa izbjeglicama slijevaju u evropske zemlje, protuislamskim demonstracijama, stalnom hvatanju sve nevjerojanijeg broja sve organiziranijih terorista koji se financiraju zauzuimanjem par bušotina nafte u Iraku ili otkupninama za otete novinare i humanitarne aktiviste. Ali i uz apsurdne optužbe Benyamina Natanyahua da je Evropa antisemitska

Ontološki nesporazum

323

i islamistička, ovime se mijenja konačno pozitivan kurs rješavanja palestinskog problema, pritiskom na Izrael, prije svega Francuske, priznavanjem Palestine u granicama iz 1967. Stvarno, tko dobiva?

Druga strana iste zavjese Navodni zeloti koji sebe zovu pripadnicima islamske države, zločinačke organizacije, poput korisnih idiota iz teorija britanske geopolitičke škole, zapravo su prave neznalice, pa se razumom obdaren pojedinac može zapitati jesu li uopće muslimani. Jer da jesu, a posebno da su tako odani i predani kakvima se predstavljaju, onda bi davno reagirali na gnjusne karikature Isusa Krista koje Charlie Hebdo objavljuje s vremena na vrijeme i koje su još odvratnije i uvredljivije od onih Poslanika Muhammeda. Zašto? Zato što je Isus Krist, u prijevodu na arapski na kojem je objavljen Kur’an ‘Isa Mesih, Isus sin Marijin, Pomazanik ili Hristos, u prijevodina na naše i grčki jezik aramejske riječi Mesija, odnosno arapske riječi Mesih, poslanik Islama kao Abraham, Mojsije i Muhammed. »Ne pravimo razlike među poslanicima«, stoji u suri El Beqare. No, to zna samo istinski musliman. Korisni idiot, zločinac iz tzv. islamske države koji je regrutiran u zatvoru, najčešće zbog zlouporabe droga, oružanih pljački, kriminalnog recidivizma u nasilju nad slabijima i nezaštićenima, to ne zna. Najčešće i nije musliman, jer nije tako niti odgojen. Njegovo ime i prezime ne čini ga muslimanom, kao što niti ime i prezime terorista iz Baskije ili Irske ne čini kršćaninom. Kada takav ispuni svoju prljavu ulogu biva uklonjen. Problem su zeloti koji nastupaju širom zemalja s muslimanskom većinom na nasilinim protestima, koji počesto završe međusobnim ubijanjima i koji dokazuju koliko su neki muslimani svijeta zaostali i skloni manipulacijama. Američki dronovi nasumice im ubijaju civile u područjima kojima su zavladali trgovci drogom pod krinkom pravih tumača vjere i koji ih također nemilice trijebe zbog različitih »zločina« protiv vjere i Poslanika. Izraelska agresivna i osvajačka politika otimačine teritorija ima još uvijek dovoljno jake sponzore i nejak otpor. Države poput Sirije, Libije i Iraka su u rasulu. Afganistan je sramota muslimanskog svijeta. Nemoćni su i to osjećaju, pa su nasilni, frustrirani. Kako su nasilni prema neistomišljenicima, tako su nasilni i prema ženama, vlastitom djecom, podređenima. Iranski karikaturisti, na što se zapadni mediji sa svom slobodom govora za koju se zalažu nisu niti osvrnuli, već godinama upozoravaju na spregu politike koja ruši »nedemokratske režime« u Siriji, Libiji i

324

FARIS NANIĆ

drugdje pomažući »borce za slobodu« zavidnim naoružanjem i drugom logistikom i jednog dijela naftom bogatih zemalja Zaljeva čiji vlastodršci to oružje i logistiku plaćaju petrodolarima u zamjenu za garanciju da se u njihovim državama neće primjenjivati receptura demokratizacije. Karikatura debelog arapskog šejha u gandori kome na šiji sjedi Uncle Sam i iz oružja puca, a sjena te dvojice se na pijesku prepoznaje kao u turban zamotan pripadnik tzv. islamske države, nije našla mjesta u medijima svetosti slobode govora jer se ipak u neke svetinje ne smije dirati. Iako se u druge, u ime slobode govora, smije i mora kako to već tvrde neki teoretičari. Baš kako je nekada Selman Rušdi kao »znalac« islamističkog terorizma bez zadrške sve pokrete, vlade ozbiljnih zemalja, teroriste, ubojice strpao u isti koš, tako se i danas bez zadrške, retorikom Benjamina Netanyahua, izraelskog ekstremističkog premijera, u isti koš stavljaju ubojice iz Pariza i Nigerije, ali i iz Volgograda, Bagdada i Peševara s iranskim političkim i državnim liderima, Muhamedom Mursijem i Muslimanskom braćom u Egiptu, Hamasom, libanonskim Hizbullahom, turskim premijerom Erdoganom i njegovom AK partijom na demokratski osvojenoj vlasti, bivšim malezijskim premijerom Mahathirom koji je tu zemlju vodio u klub razvijenih, ukratko svima koji u Islamu nalaze inspiraciju za politički program, baš kako i mnogi u kršćanskom nauku nalaze inspiraciju za političko djelovanje i program. Podsjetimo se da su Muslimanska braća izvrgnuta neviđenom pravosudnom progonu i policijskom teroru, iako su pobijedili na prvim stvarno demokratskim izborima u Egiptu, održanim nakon svrgavanja Husnija Mubareka, što se mnogim demokratima i pobornicima apsolutne slobode govora nikako nije svidjelo, baš kao i slično izvojevana pobjeda Hamasa u Gazi. No, to je sve u redu, tu nema gušenja slobode izbora, govora, misli jer pustiš li im vlast oni će ju zloupotrijebiti i više ih nećeš moći smijeniti. Zašto? Zato što su oni, kako reče Selman Rušdi, zapravo svi isti. Prema balkanskim bilmezima u tom je društvu i Alija Izetbegović čija je Stranka demokratske akcije zapravo islamistička teroristička mreža s programom islamizacije Bosne i etničkog čišćenja ne Bošnjaka. Ove optužbe sve se češće čuju ne samo od beogradskih orijentalista i udbaških špiclaufa, već i liberalnih moralizatora te stranačkih gauleitera na privremenom radu u dnevnim novinama koji se ne libe evidentno lagati i pripisivati Stranci demokratske akcije organizaciju terorista islamističke provenijencije. SDA je, nota bene, članica Evropske narodne stranke čiji se temeljni dokumenti pozivaju na kršćansko nasljeđe i identitet.

Ontološki nesporazum

325

Nije li onda, sapienti sat, logičan zaključak da je riječ o vrlo malenom broju neobrazovanih koji su spremni poništiti osnovne postulate svoje vjere koju zapravo elementarno ne poznaju, u ime njezine obrane. Time dajući prilog već pomalo ubuđaloj teoriji Samuela Huntingtona o Srazu civilizacija koju su neki (s pravom?) prevodili i kao Sukob civilizacija. Svaka generalizacija, a sve ih je više i to zabrinjava, opasna je i vodi ka polarizaciji i sukobu nesagledivih razmjera. Pri tomu svaka provokacija dobro dođe, pa tako i navodno sveta sloboda govora, odnosno vrijeđanja, iako je ista u recimo Austriji zabranjena i kažnjiva, što može posvjedočiti pravomoćno osuđena čelnica ekstremne, protuislamske Slobodarske stranke. Ne zaboravimo, u nacističkoj Njemačkoj sve je počelo karikaturama Jevreja. Znamo kako je završilo. Konačno, nije li se muslimanima, ma gdje bili, na Zapadu i na Istoku, poželjno zapitati bi li reakcije uopće bilo da su oni zadovoljni građani u uređenim, društvenom koncenzusu stremećim državama u kojima razvoj svih ljudskih potencijala nije ništa drugo doli višedimenzionalna projekcija neizmjerne Kreacije. Baš bi tada, djelom, a ne vriskom, najbolje uzvratili na provokacije. Kao kada se otresete dosadne muhe koja je, odnekud, uletjela u vaš klimatiziran, raskošan ured. Napokon, braneći Poslanika od objeda, kleveta i laži, ne bi li se muslimani trebali zapitati kako bi on reagirao na uvredu. Nekoliko hadiskih zbirki prenosi epizodu iz života Muhammedovog kada grupa mušrika (pridružitelja) prolazi pored Poslanika i njegovih ashaba i nazdravi sa »Smrt tebi«. Impulsivan i mlad, hazreti Alija, Ali ibn Ebu Talib potegnu mač da odsiječe glavu drzniku, a Poslanik ga zaustavi, rekavši da na sve treba odgovoriti istom mjerom, pa im odvrati: »I vama«.

Aforizmi

Politički promašaji mogu ljude teško pogoditi.

0

Aforizmi

Poslovna inovacija – sve je više onih koji ne plaćaju porez, nego plaćaju poreznike. Posljednje riječi socijalizma: zar i ti, druže moj. Pravio se lud da se ne primijeti da nije normalan. Srećom, beskonačnost ne ovisi o čovjeku i njegovim postupcima.

0

Vidljivost žene u islamu: problem vela ANNE-MARIE DELCAMBRE*

Možda se pitamo otkud tolika važnost vela u islamu i zbog čega muslimani ženskoj odjeći poklanjaju tako veliku pozornost. Prije svega zato da bi se razlikovalo između čistoga i nečistoga. Kreposnu ženu ne bi se smjelo moći zamijeniti s prostitutkom, ženom nepoćudna morala. Muslimanska žena, svojim odjevnim stilom, svojom vanjskom pojavom i ponašanjem u javnosti, mora pokazivati tko je. Veo je neka vrsta jezika: ona koja ga nosi signalizira muslimanima da je pristojna žena, što znači u skladu sa Zakonom. Ženska odjeća u islamu ima funkciju sakriti ono što bi moglo izazvati uznemirenost. Ona je neka vrsta paravana koji zaklanja od pogleda, koji čini nevidljivim. Muslimanski moral radikalno se suprotstavlja zapadnoj modi koju, kad je riječ o ženskoj odjeći, karakteriziraju dva kriterija, udobnost i zavodljivost. Ti su pojmovi potpuno izbrisani iz duha muslimana, u korist osjećaja stida i doličnosti. Tako ljeti, čak ni pod 50ᵒC, nikome ne bi palo na pamet izići na ulicu gol, jer »to se ne radi«. U tome leži poanta: jedino pitanje koje regulira ponašanje jest, dakle, radi li se to i to ili ne radi, je li to i to propisano Zakonom ili nije. Tako, dok je za zapadnu kulturu veo sinonim za nešto ružno i opresivno, za islam on naprotiv znači osjećaj stida i unutarnju ljepotu. Jednako kao što se žena na Zapadu golih ruku ne osjeća opscenom, žena s velom ne osjeća se potlačenom. Veo je Zakon pretočen u odjeću. Noseći veo, kao što pokazuje Benkheira, žena se odijeva Zakonom. Veo štiti poput zavjese, i to je njegova funkcija.1 Tijelo je, kao što kaže Averroes, u središtu fikha (muslimansko pravo). A to tijelo, koje je na djelu u svim vjerskim radnjama, samo je po sebi tvrđava koju valja braniti. Ono što vrijedi za muškarca, vrijedi još više za ženu. Otvore ženskog tijela treba nadzirati, jer sve što * Vidi bilješku na str. 313. 1 Mohammed H. Benkheira, L’Amour de la loi – Essai sur la normativité en islam, PUF, 1997.

328

ANNE-MARIE DELCAMBRE

kroz njih izlazi nečisto je. Krv, sperma, bale, fekalije, urin, bljuvotina smatraju se »lošim izlučevinama«. Ako se tijelo ne zna čuvati, bit će sankcionirano zakonskim kaznama muslimanskog prava; bludniči li žena s muškarcem koji nije njezin muž, bit će kamenovana (kad se muslimansko pravo primjenjuje). Zato je musliman opsjednut čistoćom, koja se asimilira s moralnom čistoćom (čistoća je dio vjere, kaže jedan slavni hadis). Iz te perspektive čistoće, žena je osobito ugrožena: može izgubiti nevinost svojom ili ne svojom voljom. Stoga žensko tijelo valja štititi zatvarajući ga. Postoji, međutim, jedna kapitalna i odveć često zaboravljana činjenica, primjećuje Mohammed Benkheira: propast klaustracije. Žene više ne ostaju zatvorene kod kuće. Kraj klaustracije, do kojega je došlo kad su se žene počele školovati i raditi, teško pogađa muslimane. Kao što također ukazuje Benkheira, žene se danas, kako više nisu zatvorene u kuće, protive životu pod velom. A prema fikhu, one bi iz kuće smjele izlaziti samo iznimno (tekstovi predaje govore kako je »za ženu bolje da je kod kuće«). Ono što zahtijeva muslimansko pravo, apsolutna klaustracija žena, postalo je nemoguće. Ali želja da žena bude što je moguće manje vidljiva nije zato manje prisutna u kolektivnom nesvjesnom, i to je upravo ono što utjelovljuje veo. Pogrešno bi, međutim, bilo vjerovati da je za muškarce sloboda potpuna. Musliman tradicionalist ne pokazuje se u javnosti gole glave. Otkriva je samo pri ablucijama i kad ide na spavanje. Suprotno europskom običaju, u islamu otkriti glavu pred drugim nije znak poštovanja nego uvrede. Svejedno, između obveze muškarca da pokriva glavu i obveze žene da skriva kosu ne može se povući paralela. Jer, kako napominje Benkheira, društvena evolucija vrlo dobro prihvaća gologlava i bezbrada muškarca, dok kad je riječ o ženskim perikama i vlasuljama zabrana ostaje potpuna i nemilosrdna. Jedan hadis propisuje: »Bog proklinje onu koja produžuje tuđu kosu i onu koja produžuje svoju, onu koja se tetovira, onu koja čupa obrve, onu koja brusi zube i onu koja ih sebi daje brusiti.« Drugim riječima, želja za ljepotom nije u islamu zločin, pod uvjetom da ljepota ostane prirodna, da ne narušava ono što je Bog stvorio: nikakve umjetne grudi, retuširani nos – ukratko, estetska kirurgija predstavlja problem. Zašto tekstovi grme protiv lažne kose, odvratna običaja koji su proširili Židovi? Nošenje perike nedopustivo je s tri gledišta: pravnoga (prevara), ekonomskoga (rasipanje) i erotskoga (bestidnost), i zabranjeno je ne samo u javnosti nego čak i kod kuće. Nekim modernim istraživačima teško je razumjeti uplitanje vjerskog zakona u privatnu sferu, diktiranje muslimanu kakav bi trebao

Vidljivost žene u islamu: problem vela

329

biti njegov fizički izgled. Tako alžirski sociolog Kaddour Zouilaï2 uspostavlja zanimljivu vezu između zatvaranja kuća i zarobljavanja žena u odjeću. Prema pitanju vela, i u širem smislu pitanju vidljivosti ženskog tijela, vrlo je kritičan Ghassan Ascha:3 »Fobija od ženskog tijela i duboka debilnost njegovih cenzora ne očituje se nigdje tako eklatantno kao u zapanjujućim disertacijama o dopuštenoj dužini haljina (ispod ili iznad gležnja, pete, kolikom se dužinom haljina smije vući po tlu).« Ono što moderna istraživanja ne razumiju jest razlog tih propisa koji se smatraju smiješnima. Ženu valja skrivati jer je ona iskušenje za muškarca. Odjeća je u određenom odnosu s molitvom. Jedan hadis kaže: »Žene mogu dolaziti u džamiju i moliti ako ne izazivaju nikakvo iskušenje i pritom ne smiju biti namirisane.« Gazali (1058.-1111.), jedan od najvećih umova muslimanskog svijeta, istodobno pravnik i mistik, napisao je djelo o »doličnostima u braku«, u kojemu preuzima ono što je rečeno u Kuranu i u Suni:4 Bog od žena zahtijeva da budu nevidljive, da ne pokazuju svoje draži. Kuran navodi pravila pristojnosti koje one moraju poštivati u prisutnosti muškaraca. Prije svega, oboriti oči (sura 24, redak 31): »Reci vjernicama da obore pogled, da budu čedne, da od svojih ukrasa ne pokazuju više nego što se ionako vidi. Neka spuštaju veo na grudi [...].« Potom, kretati se dostojanstveno: »Neka vjernice ne lupaju nogama o tlo da bi pokazale ukrase koje skrivaju!« Žene, dakle, moraju nositi dugu odjeću i truditi se da se ona pri hodu ne diže i ne otkriva ono što mora ostati skriveno. Prorokove su žene prisiljene na još veći osjećaj stida. One od muškaraca moraju dobiti poštovanje. »Kad od Prorokovih supruga zatražite neki predmet, učinite to stojeći iza zavjese (hidžab)« (sura 33, redak 53). No od žene se ne traži da skriva lice. Dokaz je tome ova Božja uputa svome Proroku: »Nije ti više dopušteno uzimati druge žene osim tvojih ropkinja, niti ih zamjenjivati za druge supruge, čak i ako te opčini njihova ljepota« (sura 33, redak 52). A kad bi im lice bilo prekriveno velom, Prorok ne bi mogao suditi o njihovoj ljepoti. Dakle, u doba kad se rađao islam, žena nije imala lice pod velom. Bila je od glave do pete zaodjenuta širokim ogrtačem, džilbabom. Što potvrđuje ova uputa: 2

3 4

Kaddour Zouilaï, Des voiles et des serrures – De la fermeture en islam, L’Harmattan, 1990. Ghassan Ascha, Du statut inférieur de la femme en islam, L’Harmattan, 2003. Ghazâli, Le Livre du mariage, prijevod L. Berger i G. H. Bousquet, Maisonneuve et Larose, 1953.

330

ANNE-MARIE DELCAMBRE

»O Proroče! Reci svojim suprugama, svojim kćerima i ženama vjernika da se zaogrnu svojim širokim plaštevima (jalabibihina). Tako će ih se najlakše prepoznavati i neće ih se vrijeđati« (sura 33, redak 59). Što se tiče žena koje stare, Bog o njima govori s ležernošću na koju bi feministkinje poskočile: »Nikakva prigovora ženama u menopauzi i onima koje se više ne nadaju braku ako skinu veo, pod uvjetom da se pokazuju bez ukrasa. No bolje je za njih da se od toga uzdrže« (sura 24, redak 60). Drugim riječima, žene koje više nisu u dobi za udaju i rađanje, ne mogu biti optužene ni za grijeh ni za bestidnost ako napuste nošenje džilbaba. Muslimanska žena mora se pokoravati poretku koji je zacrtao Bog. Mora također slušati muškarca (sura 4, redak 34). »Muškarci imaju vlast nad ženama jer je Alah neke od vas stavio ispred drugih, i jer muškarci troše svoja dobra u korist žena. Kreposne žene mole i čedne su. One od kojih se bojite neposlušnosti, ukorite ih! Zatvorite ih u prostorije u kojima spavaju! Tucite ih (Idribuhuna)! Ako su vam poslušne, ne primjenjujte više nad njima prisilu!« Žena nema slobodu u pogledu svojega tijela, baš kao što nema pravo ići uokolo u kratkoj odjeći i raspuštene kose. A otac Moussali u više navrata naglašava revoluciju koju su donijela evanđelja, kad Isus kaže kako će »prostitutke prije [vas] stići u kraljevstvo nebesko«. Priča o Kristu obilježena je likom Marije Magdalene. Puštajući da mu jedna laka žena namiriše noge i osuši ih svojom kosom, Isus sablažnjava svoju okolinu. On pripada jednom kulturnom svijetu u kojemu je običaj da je žena inferiorna muškarcu. Molitva pobožnih Židova još dan-danas kaže: »Blagoslovljen budi, Bože naš, što me nisi učinio ni poganinom, ni ženom, ni neznalicom.« Žena se pak zadovoljava time da kaže: »Hvaljen budi, Gospodine, što si me učinio po svojoj volji.« Judaistički tekstovi nisu uvijek nježni prema ženama, premda neki od njih igraju važnu ulogu u Bibliji. Sunitski islam nije jedini koji ima tu koncepciju nevidljivosti žene. Šijitski islam mulâ, referirajući se na iste svete tekstove, također zahtijeva da žena nosi veo: »Mule svakog dana uhite na stotine žena pod bilo kakvim izgovorom, jer nisu dobro pokrivene ili se smiješe na ulici. Potom ih, na beskrajno degradirajući i ponižavajući način, vode u [...] zarobljeničke logore. Ondje ih, povrh biča, torture i drugih okrutnosti (silovanje), prisiljavaju da potpišu priznanje o prostituciji. Zatim obavijeste njihove muževe da dođu položiti kauciju kako bi ih oslobodili [...]. Time vrše represiju i nad muškarcima, iako im s druge strane ostavljaju punu slobodu da tuku žene.«

Vidljivost žene u islamu: problem vela

331

Autorica ovih redaka5, Maryam Radjavi, izabrana je predsjednica narodnog otpora protiv mula koji vode mudžahedini. Ona ustaje protiv njihova viđenja žena: »Kao muslimanska žena, smatram nužnim ovdje dodati da mizoginija mula nema apsolutno nikakve veze s islamom i s pozivanjem na vjeru našeg proroka Muhameda.«6 Stav Maryam Radjavi blizak je stavu novih islamskih mislilaca koji evociraju neki hipotetski »prosvijetljeni islam«, islam mira, pravde, tolerancije, poštivanja ljudskih prava, i koji se ponekad poziva na Gazalija. Jesu li oni uopće pročitali njegovo djelo posvećeno Vrlinama braka, koje propovijeda muški autoritet (»Nek’ umre rob svoje žene«)? Muškarac mora kažnjavati neposlušnost svoje žene: »Ne uspije li u svojemu cilju, može je udariti, ali umjereno, tako da joj nanese bol, ali joj ne slomi nijednu kost niti je raskrvari. Također je ne smije udariti po licu jer to mu je zabranjeno.« Podsjetimo na ovaj hadis pripisan Ajši, jednoj od Muhamedovih žena: »Jedna mlada žena dolazi proroku: ‘Bi li mi mogao reći koja su prava muža nad ženom?’ On odgovori: ‘Da je on od glave do pete prekriven gnojem i njegova ga supruga liže, još mu uvijek ne bi dovoljno zahvalila.’« Još jedna svrha vela jest napraviti jasnu razliku među spolovima. Žena se ne smije odijevati kao muškarac – niti muškarac kao žena. Brijući bradu i brkove, muškarci imaju tendenciju nalikovati ženama – a one, šišajući kosu, oponašaju muškarce. Duga kosa u žena i dlakavost lica u muškarca oznake su različitosti. Zapad, naprotiv, teži uniseksu. Događa se i da su žene maskulinizirane, a muškarci feminizirani. Za muslimane je to svijet okrenut naopako. Paradoks, međutim, leži u tome što žena mora istodobno ukazati na svoju ženstvenost i učiniti nevidljivom svoju seksualnost. Upravo je to uloga vela: on stvara »relativnu« klaustraciju. Klaustracija nije jedini način napada na vidljivost žene u javnom prostoru. Umre li, ona nestaje zauvijek: zato je u islamskih integralista sve više zločina protiv žena optuženih za preveliku vidljivost. Jedan glasoviti hadis, jedan od temelja muslimanskog kaznenog prava, 5

6

Govor Maryam Radjavi, 4. srpnja 1996., in Mohammad Mohaddessin, Enemies of the Ayatollahs; the iranian opposition’s war on Islamic fundamentalism, Zed Books, London, 2004. Razgovor o islamskom integralizmu i pitanju žena, 27. ožujka 2004., u gradu Auvers-sur-Oise.

332

ANNE-MARIE DELCAMBRE

stavlja u isti rang preljub, ubojstvo i apostaziju: »Proliti krv jednog muslimana dopušteno je u samo tri slučaja: nad onime tko počini blud (zina), zbog taliona, i nad onime tko se odrekne svoje vjere [apostat].« Taj hadis ne znači ništa drugo nego jednakost ta tri zločina. Zašto? Jer je u sva tri slučaja prijeđena granica. Drugim riječima, ne izlazi se iz braka razvratom, ne ubija se drugog muslimana, ne izlazi se iz islama. Preljub, kao i ubojstvo i apostazija, transgresivna su djela koja ugrožavaju poredak zajednice, barbarska djela suprotna islamskom razumu, a islam se smatra protivnim divljaštvu i barbarstvu. Izlazak iz normativnog poretka povlači za sobom određenu neravnotežu, koju samo smrt može izbrisati. Smrću krivaca nestaje i grijeh. U slučaju žene koja je počinila preljub, žena biva izbrisana kamenovanjem, učinjena nevidljivom kao i njezin grijeh, i to zauvijek. Za islam, žena je po prirodi vođena instinktom; razum joj nedostaje. Veo joj omogućuje da se odrekne svojih želja za zavođenjem, stavlja je na njezino mjesto, istodobno štiteći muškarca od užasa žudnje. Iako bi, naravno, samo klaustracija doista zaštitila muškarce od žena, tih đavoljih stvorenja, zavodnica koje napučuju pakao. Tahar Haddad uspoređuje veo s psećom brnjicom.7 Za onog tko se boji pasa, brnjica ne predstavlja dovoljnu zaštitu: uvijek je prisutan neki nejasni strah da će je se životinja osloboditi. Jednako tako za muslimana integralista žena, čak i pod velom, ostaje potencijalno opasno biće; zato bi je on više volio zatvorenu u kući, na raspolaganju svome mužu. Nije li, prema predaji, Muhamed rekao: »Kad bi smrtnik imao pravo pasti ničice pred sebi sličnim smrtnikom, zapovjedio bih ženi da padne ničice pred svojim mužem«? Ostavit ćemo posljednju riječ jednoj vrlo profinjenoj semantičkoj napomeni oca Antoinea Moussalija. Na arapskom »riječ insan, muškarac, nema ženskog pandana u jednini, ali ima ekvivalent u množini: nisa, što znači žene«. A korijen nasiya znači »zaboraviti«. »Žene bi [dakle], semantički gledano, pripadale onome što se zaboravlja. Nasyun, naime, znači sve ono što se namjerno zaboravlja.«8 Zaboraviti, ne znači li to učiniti nevidljivim sjećanju, nije li to najbolji od svih velova da se sakrije ono što ne smije biti viđeno? S francuskoga prevela Ita Kovač 7

8

Egipćanin Quasim Amin (1863.-1908.) sa svojom je knjigom Libération de la femme (Oslobođenje žene) jedan od muslimanskih autora koji su se, uz Tunižanina Tahara Haddada (Notre femme: la législation islamique et la société, 1930.; ponovno izdanje Tunis, Maison tunisienne de l’édition, 1978.), zalagali za prava žena. Antoine Moussali, Judaïsme, christianisme et islam, op. cit., str. 167.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije ENES KARIĆ*

Uvodne napomene Suvremenim zapadnim društvima predstoji zadaća ponovnog raskrivanja vrijednosti susjedstva među različitim vjernicima i različitim religijama u doba koje nazivaju globalizacijom. Ljudi je na zemaljskoj kugli sve više, pa i susjedstva treba biti više. A što je, u najkraćem, susjedstvo? Prema našemu mišljenju, susjedstvo znači sljedeće: »Živi dostojanstveno i pusti da i drugi živi dostojanstveno!« Za čovječanstvo je veoma važno susjedstvo među svim religijama, napose židovstvom, kršćanstvom i islamom. A za današnji Zapad od presudne je važnosti da se pomiri s islamom, da islam prihvati kao ponosnog baštinika monoteističke tradicije čovječanstva, kao velikog susjeda židovstva i kršćanstva. I kao svojega velikog sugovornika. Čitateljima ovoga našeg eseja želimo odmah skrenuti pozornost da mi jako dobro poznajemo mnogo toga što su Europa i Zapad napisali o muslimanima, kao i o drugima u potonja tri stoljeća. Nije nam nepoznata misao Immanuela Kanta o »univerzalnom gostoprimstvu«,1 znamo za njegov zahtjev da se gostoprimstvo smjesti u područje prava.2 Također, rado se sjećamo tvrdnje Johanna Wolfganga von Goethea o toleranciji ili trpljenju i podnošenju drugoga i drukčijega. Goethe kaže: »Tolerancija treba biti samo prijelazni stav. Tolerancija mora voditi prihvaćanju. Samo podnošenje (toleriranje) je jedan od * Istaknuti bošnjački intelektualac, akademik i redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Posebno se bavi poviješću tumačenja Kur’ana i metodologijom tumačenja Kur’ana. Objavio je mnoge knjige: Uvod u tefsirske znanosti, Hermeneutika Kur’ana, Prijevod Kur’ana na bosanski, komentatorske bilješke i pogovor. 1 Vidi: Immanuel Kant, To Perpetual Peace and Other Essays, Hacekett Publications, Indianapolis, 1983. 2 Meyda Yeûenoûlu, Islam, Migrancy, and Hospitality in Europe, Palgrave Macmillan, New York, 2012., str. 9.

334

ENES KARIĆ

načina vrijeđanja.«3 Dobrodošla su i nastojanja Jacquesa Derridae da suvremenu Europu prilagodi drugima, da Europa bude Europa nade itd.4 Također, skupili smo dovoljno hrabrosti da dokraja pročitamo i knjigu »Susjedi« (Neighbors) od Jana T. Grossa.5 A od Grossove knjige ježi se koža svakom normalnom čovjeku. Ove spomenute i stotine drugih ovdje nespomenutih autora dobro je znati, dobro je zajedno s njima promišljati pitanje »susjedstva« danas, zatim značenja »granica danas«, kao i mnogih pitanja: tko je »drugi«, zašto ima »drugi«, tko je »stranac«, što je danas »kozmopolitizam«, što je »otvorenost za drugoga«, tko je »naš susjed« danas itd. Ali, u ovom eseju ni sebe ni svoje čitatelje mi nećemo zamarati akademskim raspravama, iako su one, naravno, korisne. Naša je želja da se ovdje posvetimo isključivo temi susjedstva među vjernicima danas, napose susjedstvu među Židovima, kršćanima i muslimanima na Zapadu, onom Zapadu koji sebi voli tepati da je sekularna strana svijeta. Stoga mi, pitanjima koja neposredno slijede, želimo razbuditi pozornost, kako svoju tako i onih koji će, možda, ovaj naš esej pročitati dokraja. A ta neposredna pitanja glase: Jesmo li pesimisti ako kažemo da današnji svijet, kao i ne tako davnô vrijeme koje je čovječanstvo živjelo tijekom XIX. i XX. stoljeća, napose doba koje traje u ova netom protekla tri desetljeća, obilježava epoha sve veće krize susjedstva, naročito između Zapada i islama? Jesmo li u pravu ako ustvrdimo da je u porastu kriza odnosa i sporazumijevanja među religijama?6 Je li, doista, onaj religijski drugi i drukčiji postaje stranac na mnogim stranama svijeta?7 Također, do koje mjere govorimo istinu ako ustvrdimo da na mnogim stranama svijeta od glasačke većine izabrani državni režimi namjerno i sistemski podrivaju odnose prema čovjeku druge vjere, prema ljudima različitih (religijskih) svjetonazora? Napokon, tu je i sljedeće pitanje: Mogu li komunikacijske tehnologije danas ohrabriti i olakšati mnogolika sporazumijevanja među religijama? Ili smo mi 3

4

5

6

7

Johann Wolfgang von Goethe, Maximen und Reflexionen, Nr. 121. (von Max Hecker. Weimar: Goethe-Gesellschaft, 1907.). Vidi: Jacques Derrida, »A Europe of Hope«, objav. u magazine Epoche 10, no. 2 (Spring), str. 407-412. Jan T. Gross, Neighbors, The Destruction of the Jewish Community in Jedwabne, Poland, Princeton University Press, Princeton, 2001. O ovome je, ali u kontekstu odnosa Zapada i islama, pisao opširno Akbar S. Ahmed, Islam Under Siege, Polity Press, Cambridge/Oxford, 2004. Enes Karić, Who is the ‘Other’ today?, Occasional Papers, series No. 3, July 2011, The Cordoba Foundation, London, 2011., str. 9-14.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

335

danas daleko više u epohi sve snažnije umreženih komunikacijskih tehnologija u službi atavizma i s ciljem širenja mržnje među religijama, a naročito širenja mržnje prema islamu?8 Veoma važno pitanje je i ovo: Tko je bio tolerantniji i otvoreniji prema drugim vjerama i religijama – davni arhajski ljudi i primordijalne židovske, kršćanske i muslimanske zajednice, ili mi, današnji moderni i suvremeni ljudi? Također, širimo li bez osnova pesimizam ako kažemo da je današnja ekonomska kriza zapravo u osnovi moralna kriza? Je li ova moralna kriza, pod krinkom ekonomskog sloma cijelih država, definitivno osujećuje sve naše nade koje smo početkom trećeg kršćanskog milenija polagali u bolje čovječanstvo nakon propasti komunizma i socijalizma? K tome, jesu li ratovi danas doista u porastu? Ako jesu, koji centri moći ih potiču i je li danas na djelu poticanje vjerskih ratova?9 Je li činjenica da se umnažanjem ratova danas umnaža i multiplicira onaj drugi kao meta, kao strana koju treba degradirati ili iskorijeniti?10 Jesu li nedavne presude Međunarodnog suda pravde za genocid počinjen u Bosni i Hercegovini i Ruandi same po sebi najveći znak sve većeg rušenja bilo kakvih mogućnosti susjedstva među religijama, među kulturama i civilizacijama? K tome, jesmo li se toliko preplašili ovoga modernog svijeta u kojemu živimo, pa u strašnim trenucima pesimizma pomišljamo da obitavamo usred vremena u kojemu cure posljednji dani, kako ih nerado najavljuje Slavoj Žižek u svojemu nedavnom djelu Living in the End Times? I sasvim na kraju ovih uvodnih napomena: Je li ovo naše doba ne samo trudno već je počelo i porađati različite lažne, ali moćne i rado čitane proroke sukoba civilizacija,11 sukoba kultura?12 Je li ovi današnji teoretičari koji govore o bilo kakvim sukobima zapravo u samom startu sumnjaju u mogućnost susjedstva s danas drugim i drukčijim? 8

9

10

11

12

Uočljive primjere medijskog ocrnjivanja islama možemo pročitati u djelu Edwarda Saida, Covering islam, How the Media and the Experts Determine How We See the Rest of The World, Vintage, London, 1997. Kod ovog pitanja imam u vidu Erica S. Margolisa, War at the Top of the World, The Clash for Mastery of Asia, Key Porter Books, Toronto, 1999. See: Norman Cigar, The Role of Serbian Orientalists in Justification og Genocide Against Muslims of The Balkans, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2000. Kada sam 1993. godine u jednom podrumu u opkoljenom Sarajevu prevodio na bosanski jezik članak Samuela Huntingtona, The Clash of Civilization (koji je objavljen u časopisu Foreign Affairs, Summer, 1993.), nisam ni slutio da će se o tome članku govoriti s toliko pozornosti gotovo dva desetljeća. Po proricanju sukoba od Samuela Huntingtona mnogo se ne razlikuje ni Bernard Lewis. Usporedi: Bernard Lewis, Cultures in Conflict, Christians, Muslims and Jews in the Age of Discovery, Oxford University Press, New York and Oxford, 1995.

336

ENES KARIĆ

1.

Evo nekoliko riječi o susjedstvu među tradicionalnim religijama (islama, kršćanstva i židovstva) u davnim vremenima. Danas, kad se nadaleko čuje medijska dreka o »judeo-kršćanskoj civilizaciji«, i kad se prezreno odbacuje i sama pomisao da islam i muslimani budu onaj ravnopravni, treći član te civilizacije (»judeo-kršćansko-muslimanska civilizacija«), muslimani osjećaju da su zakinuti u izgradnji koncepcija susjedstva u suvremenom dobu. Pa ipak, muslimani su znali u prošlosti što jest visoka kultura susjedstva, oni to znaju i danas. Ja, autor ove rasprave, ne volim govoriti o »zlatnom dobu« bilo koje religije, kulture i civilizacije. Svjestan sam da je sintagma »zlatno doba« veoma zamkovita i zavodljiva. Svjestan sam i toga da »zlatno doba« često može značiti puku konstrukciju ili projiciranje naših lijepih želja nastalih iz teške sadašnjosti u kojoj živimo, u davnu i daleku prošlost spram koje smo zapali u neki oblik »romantične« ljubavi.13 Dakle, kad god govorimo o »zlatnom dobu« bilo koje kulture i civilizacije, potrebno je imati mnoge rezerve. Ali, uza sve rezerve, pa i one koje nastaju iz romantičnog ophođenja s prošlošću, ipak je potrebno govoriti o postojanju neke vrste sklada i susjedstva među muslimanima, kršćanima i Židovima u mnogim dugim periodima mira u prošlosti. Taj sklad, tu harmoniju priznaju veliki historičari u svojim djelima. Na primjer, nama muslimanima nenaklonjeni Bernard Lewis ipak priznaje: »Islamska civilizacija [za razliku od njoj prethodnih civilizacija] bila je prva civilizacija koja se može nazvati univerzalnom, u smislu da je obuhvatila narode mnogih različitih rasa i kultura, na tri različita kontinenta. Islamska civilizacija je bila europska, jer je dugo cvala u Španjolskoj i južnoj Italiji, na ruskim stepama i na Balkanskom poluotoku. Islamska civilizacija je sama po sebi bila i azijska, a također i afrička. Uključivala je ljude koji su bijeli, crni, smeđi i žuti.«14 S druge strane, Marshall G. S. Hodgson tvrdi da su »korijeni islamikatske civilizacije uvelike isti kao i korijeni zapadne civilizacije: urbana trgovačka tradicija drevnog Plodnog Polumjeseca, židovski vjerski izazov, klasična grčka filozofska i znanstvena kultura. Stoga za zapadnjake (i za sve one koji barem 13

14

Naravno, ima odličnih djela o »zlatnom dobu« pojedinih epoha čovječanstva. Vidi, na primjer: Maria Rosa Menocal, The Ornament of the World, How Muslims, Jews and Christians Created a Culture of Tolerance in Medieval Spain, Little, Brown and Company, Boston, New York and London, 2002. Bernard Lewis, Cultures in Conflict, str. 10.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

337

dijelom sudjeluju u zapadnom naslijeđu), islamikatski svijet sačinjava posestrimsku civilizaciju...«15 Naravno, mogli bismo navesti još ovakvih mišljenja relevantnih zapadnih autora, koji potvrđuju visoku kulturu muslimanskih koncepata susjedstva i udomljavanja različitih naroda i vjera unutar svoje duhovne orbite. Činjenica je da su muslimani tijekom glavnine svoje povijesti pokazali da znaju biti itekako dobri i moralni susjedi. S tim naslijeđem susjedstva mi, današnji muslimani na Zapadu, možemo biti ponosni. To je susjedstvo bilo prepoznatljivo na mnogim stranama svijeta između ove tri vjere (židovstva, kršćanstva i islama), barem se o tom susjedstvu može govoriti s obzirom na neke historijski priznate epohe. Na primjer, stoljećima je tzv. islamska Španjolska bila domovina veoma skladnog susjedstva među muslimanima, Židovima i kršćanima.16 To se može kazati i za dolinu Nila u onome što je danas žila kucavica Egipta, zatim to vrijedi za duge periode povijesti Sirije, Palestine, današnjeg Iraka, Libanona, potom Anadolije, regije Balkana itd. »Sljedbenici Knjige« (Židovi i kršćani) bili su inkorporirani u velike muslimanske kalifate. Nisu bili izopćeni iz njih, kao što su muslimani danas izopćeni iz Zapada, iz tzv. »judeo-kršćanske civilizacije«, gdje se muslimanima u dogledno vrijeme ne namjerava dodijeliti priznanje trećeg člana te civilizacije. S tim u vezi nas muslimane zabrinjava šutnja tradicionalnih Židova i kršćana danas. A upravo bi današnji tradicionalni Židovi i kršćani trebali dići svoj glas za priznanje islama i za inauguriranje »judeo-kršćansko-muslimanske civilizacije« kao jednoga budućeg susjedstva mira, priznanja, tolerancije i suživota. Jer, naime, »judeo-kršćansko-muslimanska civilizacija« udahnula bi pozitivan duh u ovaj sekularni projekt globalizacije i učinila bi ga humanijim. K tome, time bi kršćani i Židovi vratili muslimanima neku vrstu duga. Kad su kršćani posrijedi, oni trebaju znati da muslimani promoviranjem »islamskog Istoka« nisu uništili »kršćanski Istok«. Također, nije nepoznato da su Židovi prosperirali u muslimanskim kalifatima, za vrijeme kojih su Židovi gotovo svu svoju teologiju razvili u svojim kulturnim središtima. Na primjer, tradicija kabale nastala je u velikim periodima mira među Židovima, kršćanima i muslimanima. Filozof 15

16

Marshall G. S. Hodgson, The Venture of Islam, volume I, The University of Chicago Press, Chicago and London, 1974., str. 97. O ovome vidjeti dokumentirano djelo Thomasa F. Glicka, Islamic and Christian Spain in the Early Middle Ages, Brill, Leiden, Boston, 2005.

338

ENES KARIĆ

Maimonides svoja je djela napisao u jednoj takvoj epohi itd. O ovome preporučujem da se čitaju poštena djela Adama Meza.17 Pa i kad su muslimani bili osvajači, znali su za instituciju susjedstva. Seyyed Hossein Nasr kaže: »Španjolska i Anadolija promijenile su gospodare, islam i kršćanstvo, nekako u isto vrijeme. U Španjolskoj su svi muslimani bili ubijeni, prisilno prevjereni ili protjerani, i do danas tamo muslimani nisu preostali, dok je sjedište Pravoslavne crkve još uvijek smješteno u Turskoj.«18 Slavni historičar Halil Inalcik, dugogodišnji profesor Sveučilišta u Chicagu, u nekoliko svojih knjiga tvrdi da je nakon raspada Osmanskog Carstva nastalo više od dvadeset država, mnoge s većinskim kršćanskim stanovništvom. Svi ti kršćanski narodi ne samo da su preživjeli pod Osmanskim Carstvom već su sačuvali i svoju vjeru, i svoj jezik, kao i svoju tradiciju.19 Očito je da takvo što ne bi moglo biti da Osmansko Carstvo nije znalo za tradicionalne obrasce susjedstva. Znamo, naravno, da millet sistem nije bio savršen, ali je sam po sebi predstavljao izglednu šansu da se opstane, preživi i da se ne izgubi niti svoja vjera niti svoja tradicija. Danas je o ovim davnim epohama u kojima su se muslimani, kršćani i Židovi priznavali kao susjedi potrebno govoriti, posebno o tome treba govoriti na Zapadu nakon užasa dva svjetska rata tijekom XX. stoljeća, kad je u Europi židovsko stanovništvo gotovo nestalo, ili kad je od 1992. do 1999. godine muslimansko stanovništvo Balkana bilo na rubu svojega opstanka.20 Naravno, nemoguće je vratiti prošlost, kao što je nemoguće vratiti pomuzeno mlijeko natrag u vime. Ali itekako je važno podsjećati današnja pokoljenja na »prošla susretanja« (past encounters) muslimana, kršćana i Židova.21 S tim u vezi, i mnogi muslimanski autori govore o »susretu islama s drugim religijama«.22 17 18

19

20

21

22

Vidi: Adam Mez, The renaissance of Islam, Islamic Book Service, Lahore, 1987. Seyyed Hossein Nasr, Ideals and Realities of Islam, The Islamic Texts Society, Cambridge, 2001., str. 19. Vidi: Ekmeleddin Ihsanoglu (ed.), History of the Ottoman State and Civilization, vol. I, foreworded by Halil Inalcik, IRCICA, Istambul, 2001. Podsjećamo ovdje da je Granada pala 1492. godine, a da je Sarajevo bilo opkoljeno već početkom 1992. godine, dakle točno pet stotina godina dijeli ta dva događaja. Na primjer, Jack Goody u svojoj knjizi Islam in Europe govori o »prošlim susretima« (Past Encounters) između muslimana, kršćana i Židova. Usp. Jack Goody, Islam in Europe, Polity Press and Blackwell Publishing Ltd., Cambridge (UK), 2008. Vidi opsežnu studiju Islam and the Encounter of Religions u: Seyyed Hossein Nasr, Sufi Essays, ABC International Group, INC., Chicago, 1999., str. 123-151.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

339

Davno susjedstvo među islamom, kršćanstvom i židovstvom, praktično susjedstvo među muslimanima, kršćanima i Židovima, temeljilo se na nekoliko načela. Prvo, na živom povjerenju u Boga kao Stvoritelja svih ljudi. Naravno, muslimani, kršćani i Židovi dogmatski se međusobno nisu priznavali, ali jesu priznavali Boga kao svojega Stvoritelja. Drugo, priznavali su instituciju susjedstva. Zahvaljujući susjedstvu, opstajali su u milijunima (a u dvadesetom stoljeću su ubijani u milijunima, bilo na tlu Europe (Židovi), ili u antikolonijalnim ratovima (muslimani u Alžiru, na primjer). Susjedstvo među muslimanima, kršćanima i Židovima danas podrazumijeva neku vrstu priznanja. Minimum priznanja. Recimo priznanje da je naš susjed čovjek kao i mi, da je i on istoga ljudskoga podrijetla kao i mi, da ga je stvorio jedini Stvoritelj kao i nas i tako dalje. I naši susjedi nevjernici, agnostici i tako dalje, zaslužuju naše priznanje, jer mi im darujemo mir, a i oni nas trebaju darovati mirom. Mahmud Shaltut, slavni rektor Islamskog sveučilišta Al-Azhar, koji je domislio sintagmu »bratstvo po čovještvu« (al-ukhuwwah fí l-insāniyyah), tvrdi da su muslimani i nemuslimani braća, a jedini uvjet toga bratstva je uzajamno i međusobno pridržavanje mira i mirni suživot.23 Jack Goody smatra da muslimani imaju »mnogo toga ponuditi« Europi i Zapadu. On tvrdi sljedeće: »Nakon što su bili uvelike odbijeni [iz Europe], poslije mnogo stoljeća muslimani su se vratili masovno na taj kontinent, ne više kao osvajači već kao useljenici. U oba svojstva oni su imali mnogo toga što su mogli ponuditi. Prije su djelovali kao poticaj intelektualnom i znanstvenom životu, na samu renesansu. Sada muslimani daju sve veći dio radne snage koju Europa treba kako bi obnovila svoje stanovništvo u opadanju. Ni u prošlosti, a ni u sadašnjosti islam se ne može konstruirati kao Drugi. Čak i u Aziji muslimanske tradicije su bliske kršćanskim i židovskim tradicijama. Muslimani su uvelike dio europske scene.«24 2.

Pa ipak, danas je susjedstvo među religijama u krizi. Kao što je u krizi i susjedstvo između čovjeka i prirode. Svjetski ratovi, Prvi (1914.-1918.) i Drugi (1939.-1945.), gotovo su se i vremenski podudarili s gerilskim svjetskim ratom koji danas čovječanstvo vodi protiv prirode i životne sredine. Mislim da će se ekolozi ovdje sa mnom složiti. 23

24

Vidi šire u: Kate Zabiri, Mahmud Shaltut and Islamic Modernism, Oxford University Press, Oxford, 1993. Jack Goody, Islam in Europe, Polity Press, Cambridge, 2004., str. 160.

340

ENES KARIĆ

Ta kriza susjedstva dugo traje, a po našemu mišljenju, ona ima svoje dublje uzroke. O tome se danas treba raspravljati ukoliko želimo obnoviti šanse za afirmaciju ne samo međureligijskog sporazumijevanja u današnjem svijetu već i afirmaciju drugih vrsta sporazumijevanja. Kad se danas govori o susjedstvu (neighbourhood) i o dobrom susjedstvu (neighbourliness) među muslimanima, kršćanima i Židovima, te pozitivnoj suradnji svih sekularnih izdanaka svih triju religija, potrebno je podsjetiti na to da je tijekom potonja tri stoljeća cijelo čovječanstvo podvrgnuto velikim duhovnim promjenama.25 To znači da nijedan govor o susjedstvu danas ne samo da ne može već i ne smije zanemarivati novu »tradiciju« i vidljive rezultate tamnih strana novovjekovlja, kao ni posljedice trijumfa kvantitativne znanosti i njezinih mnogolikih primjena. Sve od kraja XVII. stoljeća tradicionalne svjetove islama, kršćanstva i židovstva potiskuju i stavljaju na marginu mnogovrsni sekularni izmi i scijentizmi. Ti su izmi naročito tijekom XIX. i XX. stoljeća za svoje pokliče i programe, kao i za svoju polazišnu platformu uzeli mnoge revolucije, nacionalizme, socijalizme, humanizme, komunizme, fašizme i tako dalje. Svijet XVIII., XIX. i XX. stoljeća postao je svijet ulaska ljudskih masa u povijest, te mase je trebalo zabavljati i animirati ideologijama. Tako je došlo do temeljitih promjena koje su se veoma negativno reflektirale na tradicionalne obrasce susjedstva među religijama. U kritici i samokritici današnjih društvenih znanosti postoji opća suglasnost da su od kraja XVII. stoljeća naovamo tradicionalne religije islama, kršćanstva i židovstva, kao i moralni sustavi tih religija, manje ili više u odstupanju, u uzmicanju, ponegdje u potpunom rasulu i nestanku. Nisu rijetki autori koji ovo suvremeno doba nazivaju »dobom nevjerstva« (the Age of Disbelief).26 Svijet koji se nazvao Zapadom je od XVII. stoljeća naovamo iskusio mnoge trijumfalističke ideologije i kvantitativne znanosti kao objašnjenja univerzuma i čovjeka. Svaka ideologija je veličala »svojega« čovjeka, bilo na račun Boga ili na račun drugih ljudi, drugih kultura i civilizacija. I znanstvene teorije koje su se javile od XVII. stoljeća naovamo, tumačile su svijet unutar mnogobrojnih, među so25

26

O ovome šire u: Seyyed Hossein Nasr, Knowledge and the Sacred, Suhail Academy, Lahore, 1988. Usporedi o ovome: Huston Smith, Why Religion Matters, The Fate of the Human Spirit in an Age of Disbelief, Harper, San Francisco, New York, 2001.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

341

bom konkurentnih izama. Što je evolucionizam drugo ako ne veličanje čovjeka na račun drugih živih organizama?! Što je biologizam drugo ako ne veličanje jednih ljudskih rasa na račun drugih ljudskih rasa, ili jednih živih bića na račun drugih živih bića?! Sve je to veoma negativno utjecalo na tradicionalno življene obrasce susjedstva. Te znanstvene teorije novovjekovlja bile su, a jesu i danas, dosljedna praktična primjena tamnih strana novovjekovnih ideologija i trijumfalnoga novovjekovnog duhovnog raspoloženja Zapada. K tome, te znanstvene teorije u svojoj primijenjenoj formi ugrozile su susjedstvo između čovjeka i životinja (evolucionizam), kao i susjedstvo između čovjeka i čovjeka (biologizam). Ali, glavni izraz praktične primjene znanstvenih teorija novovjekovlja jest nadolazak doba u kojemu se javilo mnoštvo strojeva. I prije je čovječanstvo znalo za neku vrstu naprava i strojeva, ali samo su u novovjekovlju izumljeni strojevi da čovjeku dadnu strašnu moć nad drugim ljudima i nad prirodom. Novovjekovni su strojevi sve više »prisni susjedi« današnjeg čovjeka i čovječanstva. Strojevi su proizvedeni kao najvidljiviji aspekt savezništva ideologija i znanstvenih teorija novoga vijeka. Tako je došlo do čvrstog trijumvirata ideologije, znanosti i stroja, došlo je do krize susjedstva među religijama, a potom i do velike ekološke krize.27 S ekološkom krizom došlo je sada do ugrožavanja susjedstva između čovjeka i prirodne sredine (ali o tome ovom prilikom neće biti riječi). Što se to desilo nakon samoga kraja XVII. stoljeća – kad i nastaje ovaj ljudski, odviše ljudski svijet – što se to zbilo s onim tradicionalnim susjedstvom među muslimanima, kršćanima i Židovima, što je od tog susjedstva preostalo u doba ovog velikog trijumvirata ideologije, znanosti i stroja? S trijumfom ideologije, znanosti i stroja došlo je do slabljenja, marginaliziranja ili potpunog zanemarivanja tradicionalnih religijskih i moralnih sustava islama, kršćanstva i judaizma. Obodreni i poletni čovjek novovjekovlja nije više gradio temelje susjedstva s drugim na osnovi vjere i svijesti da postoji Bog, niti na temelju od Boga objavljenih načela. Da budemo jasniji, za ružnu i rigidnu stranu novovjekovlja, za rigidne ideologije novovjekovlja, one o kojima veoma kritički govore

27

Usporedi: Seyyed Hossein Nasr, Man and Nature, the Spiritual Crisis in Modern Man, ABC International Group, INC., Chicago, 1997.

342

ENES KARIĆ

Theodor Adorno i Max Horkheimer,28 naš susjed nije više Božje stvorenje, niti smo mi više Božje stvorenje. Naš susjed je, kao uostalom i mi, posljedica slijepog rada evolucije. Dva svjetska rata tijekom XX. stoljeća su, naravno, veoma kompleksna i užasna pojava koja se ne može jednoznačno protumačiti, ali je posve sigurno da u ideologijama i Prvog i Drugog svjetskog rata počiva daleki odjek trijumfalnih pogleda novovjekovlja, te glavnih znanstvenih teorija: evolucionizma i biologizma. Nikada susjedstvo između ljudi i religija nije razoreno u tako velikoj mjeri kao tijekom svjetskih ratova u XX. stoljeću. Još jednom ponavljamo: Nakon Drugog svjetskog rata Židova je gotovo nestalo na tlu Europe, stradali su u milijunima. Tradicionalno susjedstvo između Židova i kršćana, koje je stoljećima izgrađivano u Europi, gotovo da je bilo nestalo. Kako kaže Graham E. Fuller, čak i današnji »kompleksni palestinski problem, nakon svega, ima svoje korijene ne u islamu, već u zapadnom progonu i klanju europskih Židova«.29 Također, u posljedice Drugog svjetskog rata može se ubrojiti i stradanje muslimana na Balkanu od 1990. godine naovamo. To stradanje umnogome podsjeća na stradanje Židova u Europi tijekom Drugoga svjetskog rata. Svjetski ratovi su ostavili užasne posljedice na susjedstvo i na Bliskom i Srednjem istoku. Kad mi danas u ovom tekstu koristimo riječi »kršćani«, »Židovi«, »muslimani«, ne mislimo samo na te tri (tradicionalne) vrste vjernika već i na njihove sekularne izdanke. Ali, ti njihovi sekularni izdanci nisu postali sasvim hladni prema svojim tradicijama. Oni još uvijek emaniraju – na neki način – kulturalna, tradicijska i civilizacijska značenja i zračenja koja se izvode iz židovstva, kršćanstva i islama. Odatle, imajući u vidu slabljenje tradicionalnih obrazaca susjedstva nakon Drugoga svjetskog rata, treba otvoreno pitati: Tko je »drugi« danas, u prezirnom značenju riječi drugi? Kad se danas u Europi i na Zapadu govori o »drugom«, najčešće se podrazumijeva da ga se ne želi imati za svojega susjeda. Mnogo gdje je taj drugi shvaćen u prezirnom značenju te riječi. Odgovori zašto je to tako, naravno, mogu biti veoma različiti. U Izraelu oni »drugi« su muslimani i kršćani. U zemljama Bliskog istoka s musli28

29

Theodor W. Adorno, Max Horkheimer, Dialectic of Enlightment, Stanford Univeristy Press, 2002. Graham E. Fuller, A World Without Islam, Little, Brown and Company, New York, Boston, London, 2010., str. 5.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

343

manskom većinom, kršćani i Židovi su oni »drugi«, iako, kad je o kršćanima riječ, Libanon i Egipat mogu često biti pozitivna iznimka. Kad je posrijedi današnja Europa, Židovi i muslimani su tu danas »drugi«. Pa i područje Balkana u cjelini, već više desetljeća, samo po sebi govori o reduciranju muslimana na status onih prezrenih »drugih«. Ponekada je to reduciranje na status prezrenoga »drugog« bilo veoma krvavo.30 U interesu teme ovog našeg eseja bit će korisno navesti samo neka razmatranja zašto se muslimani, na veoma širokim planovima, sve od kraja XVIII. stoljeća, osjećaju kao oni koji su »drugi«. I zašto ih se »oblikovalo« i »spravljalo« kao one prezrene druge. Već odavno je iznimno velik broj djela koja govore o muslimanima u takvoj poziciji. Norman Daniel u svojemu veoma poštenom djelu Islam and the West (Islam i Zapad), govori o the making of an image (»stvaranju jednog imidža«) o muslimanima.31 S druge strane, Bernard Lewis je autor knjige pod istim naslovom Islam and the West, ali s ciljevima različitim od onih Normana Daniela. Naime, Bernard Lewis se trudi islam prikazati, uglavnom, kao silu koja ne želi imati veze sa svjetovima oko sebe.32 U tom kontekstu, Bernard Lewis u svojim analizama pokazuje da su muslimani oni »drugi« zahvaljujući i samima sebi. Mnoštvo je djela napisanih na način suočavanja i sučeljavanja jedne današnje geopolitičke strane svijeta, to jest Zapada33 s jedne i islama s druge strane. Druga strana, ona islamska, to je danas onaj »drugi«.34 Naime, u djelima u kojima se opisuje današnji »Zapad« u suočenju s nečim drugim, »Zapad« je sve, on je nadcivilizacija, on je demijurg, on je sekularizam, on je blagostanje, on je sam vrh svega ljudskoga! U svim ovakvim sučeljavanjima »Zapada« i »islama«, islamu se pririče status zamorčeta koje izgubljeno mekeće i bunca nekakve svete riječi.35 Također, u takvoj vrsti knjiga islamu se odriče pravo na susjedstvo sve 30

31

32

33

34

35

Prisjetimo se presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, koja kaže da je protiv bosanskih muslimana počinjen genocid. Usp. Norman Daniel, Islam and the West, The Making of an Image, One World, Oxford, 1997. Usp. Bernard Lewis, Islam and the West, Oxford University Press, New York and Oxford, 1993. Usp. Robert Van de Weyer, Islam and the West, A New Political and Religious Order post September 11, John Hunt Publishing, Hampshire, 2001. Usp. također: Amin Saikal, Islam and the West, Conflict or Cooperation?, Palgrave Macmillan, New York, 2003. Usp. Dan Diner, Lost in the Sacred, Why the Muslim World Stood Still, Princeton University Press, Princeton, 2009.

344

ENES KARIĆ

dok ga se ne klonira po svojemu obrascu. Primjer mnogih članaka i knjiga pisanih po načelu »umjerenog islama« (»moderate islam«) govori dovoljno o kakvoj se vrsti »kloniranja« islama radi.36 Ovi projekti »zgotovljavanja islama« po želji moćnih izazivaju posebnu zebnju u srcima tradicionalnih muslimanskih intelektualaca. Tijekom potonjih petnaest ili dvadeset godina vidjeli smo kako se zgotovljava tzv. »umjereni islam« (moderate islam) baš kao što se zgotovljava »brza hrana« (fast food). Pregled glavnih primjera takve literature o islamu nudi opise islama kao »drugoga«, te, u neku ruku, nudi nacrt jedne povijesti u kojoj je islam posta(ja)o »drugi«. Kad god se navede naslov »Islam i Zapad«, tad islam može značiti sve. U Bernarda Lewisa egipatski felasi su islam, moderna republika Turska je islam, Iranska revolucija je islam, nekadašnji arapski socijalistički i basistički režimi su islam, miris ćevapčića je islam itd. Pritom se projicira navodna antizapadna agenda svih tih islama, s jasnim ciljem da se na kraju dobije islam kao blok, kao onaj opasni i nepoželjni »drugi«, kao islam koji ne zna za susjedstvo. Mnoštvo je aspekata ponuđenih u takvoj vrsti literature gdje se na islam gleda kao na »drugoga«, gdje se islam angažira i »spravlja« kao drugi. Kad je posrijedi regija Balkana, veoma je instruktivna knjiga koju je napisala Maria Todorova, Imagining the Balkans (»Imaginarni/ izmišljeni Balkan«).37 Upravo je Maria Todorova vispreno primijetila jedan magistralni pravac zapadnoga mišljenja o islamu u kojemu se islam lišava susjedstva. Protagonisti takvoga mišljenja dugo su izbacivali islam iz kulturno-civilizacijske orbite suvremenog svijeta. Ta je intelektualna operacija posebno vidljiva u lišavanju islama onog trećeg mjesta u sintagmi judeo-kršćansko-muslimanska civilizacija. Islam ne žele imati kao susjeda. Ipak, Maria Todorova se nada da će uskoro doći vrijeme kad će se govoriti o »judeo-kršćansko-muslimanskim korijenima europske kulture«. Ona kaže: »Prošla su vremena kad su čak i ruski liberali uvjerljivo »potkrepljivali rusku pretenziju na ‘europejstvo’ suprotstavljajući Rusiju barbarima Turcima.« Novijoj generaciji to je već neprihvatljivo, jer ona mora pokazati da je nadišla kršćanske predrasude i da je, trudeći se prevladati naslijeđe antisemitizma, korijenima zapadne kulture dodala novi atribut: judeo-kršćanska. Čovjek se pita 36

37

Usp. M. A. Muqtadar Khan (ur.), Debating Moderate Islam, The Geopolitics of Islam and the West, The University of Utah Press, Salt Lake City, 2007. Usp. Maria Todorova, Imagining the Balkans, Oxford University Press, New York and Oxford, 1997.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

345

koliko će vremena još proći prije nego što počnemo govoriti o judeo-kršćansko-muslimanskoj tradiciji i korijenima europske kulture.«38 Imaju li islam i muslimani šansu da u Europi i na Zapadu ostvare status susjeda i atmosferu susjedstva danas? Kad se hoće dati odgovor na ovo pitanje, treba imati u vidu sljedeće: Sve od propasti komunizma (1990.) i pada Berlinskog zida, desno orijentirane političke opcije u Europi – u svojim nastupima i političkim i ideološkim konstruktima i projektima – uzimaju u negativni fokus muslimanske imigrante na domaćem, te islamski svijet na globalnom planu. U tom su kontekstu detektirane brojne izravne posljedice djelovanja desno orijentiranih politika u zemljama Europske unije. A kad su posrijedi muslimanski imigranti i radnici u EU, te su posljedice vidljive, među ostalim, i na sljedećim planovima: a) visoka razina antimuslimanskih predrasuda; b) diskriminacija po osnovama zapošljavanja; c) prezren status muslimana u kontekstu medijskog tretmana; d) pojave zlostavljanja, nasilja; e) osujećivanje formiranja muslimanske elite koja bi europskim pravnim sredstvima branila prava muslimana; f) osujećivanje građanske integracije za muslimane u EU; g) marginaliziranje muslimana na planu obrazovanja, umjetnosti, znanosti, politike...39 3.

Što je susjedstvo među vjernicima i religijama u današnjem dobu globalizacije? Ovdje mi prevalentno govorimo o susjedstvu među vjernicima, o susjedstvu među religijama, židovstvom, kršćanstvom i islamom, prije i danas. Ali pokušajmo prvo kazati makar nekoliko riječi o tome što to jest susjedstvo među različitim vjernicima. Našim današnjim prijateljima na Zapadu ovi moji pasaži koji slijede mogu biti od koristi. U najširem smislu, susjedstvo je prijateljska atmosfera susretanja koja nastanjuje prostor između dvije ili više ljudskih dobrota i plemenitosti. Stoga se susjedstvo i raskriva prevalentno iz ljudske dobrote i suosjećanja. Susjedstvo nije nešto »znanstveno« (»scientific«), nalik nekoj »znanstvenoj činjenici« koja ima datum svojega otkrića. Susjedstvo se, stoga, ne može definirati na način definiranja neke kemijske formule. Susjedstvo nije objekt ili koncept koji je negdje u institutskim kabinetima zgotovljen i potom stavljen pred nas. Susjedstvo je 38 39

Maria Todorova, Imagining the Balkans, str. 152-153. Šire o ovome u: Abdullah Faliq (ed.), Islamophobia and Anti-Muslim Hatred: Causes and Remedies, Arches Quarterly, volume 4, edition 7, published by The Cordoba Foundation, 2010.

346

ENES KARIĆ

prije svega darivanje drugih ljudi i stvorenja duhovnim spokojstvom i fizičkom sigurnošću da u njima borave, stanuju. Susjedstvo prije obuhvaća nas, a ne mi njega. Susjedstvo je, tako, duhovni, psihološki i fizički prostor nastao iz čitavog spektra moralnih odnosa među ljudima. Između nas i našeg susjeda nalazi se moralna institucija susjedstva. Mi se kao susjedi uzajamno darujemo susjedstvom. Susjedstvo je tu, kao što je zrak tu, ili tlo pod nogama. Susjedstvo obitava u pobožnoj slobodi osobne odluke da se s drugim ljudima živi u miru. Prema tome, susjedstvo nije diktat zakona, nalik diktatu zakona modernih parlamenata. U instituciji susjedstva nema »jače« i »slabije« strane. Susjedi daruju instituciju susjedstva svojom dobrotom i tako je oplemenjuju. Stoga susjedstvo nije prevalentno racionalni projekt, kao što je to, primjerice, izgradnja neke hidrocentrale! Susjedstvo je jedna duhovna institucija koja samu sebe utemeljuje, pod uvjetom da toj instituciji moralni ljudi pruže šansu. Susjedstvo ne vodi i ne »moderira« nitko od sudionika u njemu. K tome, susjedstvo je posljedica moralne uljudnosti, moralnog odgoja. Naš odgoj i naš moral brane i štite druge od nas. Nadalje, susjedstvo je nalik slobodnom i dostojanstvenom razgovoru. Dostojanstveni razgovor vodi sam sebe. Ako bilo koji sugovornik počne dominirati u razgovoru, tada razgovor prerasta u nešto nalik policijskom istraživanju. Susjedstvo, naravno, može biti prisno, ali ono nije rodbinstvo. Naime, naš susjed nije nužno i naš rođak. Susjedstvo nije ni materijalna korist ili biznis, jer istinsko susjedstvo ne podebljava ničije bankovne račune. Ali, istinsko susjedstvo pridonosi mnogim prosperitetima, pa i onom materijalnom, naravno. Premda susjedstvo nema ništa protiv pravila »kućnog reda«, susjedstvo je daleko više od toga. Susjedstvo je moralno obilježje susjeda, a susjed je tu kao netko tko je »posijan na Zemlji«, tu gdje smo »posijani« i mi, njegovi susjedi. Susjed je usred naše blizine, usred iste ulice, posred zajedničkoga grada, zavičaja i zemlje. Nadalje, susjedstvo je moralna odgovornost, Susjed je tu da se susretnemo, da razmijenimo pozdrave, da se rukujemo, razgovaramo, da nekada i objedujemo skupa, razmijenimo nazore o svijetu i životu. Razgovorom s nama naš susjed nenasilnim stopama zalazi u naše vrijeme, stupa u naš jezik, zakoračuje u naše duhovno raspoloženje, ulazi u »naš prostor«. Isto činimo i mi s njegovim vremenom, jezikom, duhovnim raspoloženjem, »njegovim prostorom«. Ali, to sudjelovanje u prostoru i u duhu susjedstva ne znači zaposjedanje. Naprotiv, susjedstvo je sudjelovanje bez oduzimanja, bez lišavanja, kao što milijarde riba sudjeluju u jednom oceanu, ali je nemoguće da ocean

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

347

ijedna riba prisvoji za sebe. K tome, tijekom godina među susjedima dolazi do normalnih susreta suodređenih krugom »graničnih situacija čovjeka«, kako bi kazao Karl Jaspers. Susjedi se raduju, svetkuju svoje različite vjerske blagdane, čestitaju ih jedni drugima. Susjedi bivaju bolesni i umiru, ispraćaju jedni druge na onaj svijet itd. Susjedi su među sobom sudionici u ljudskoj sudbini, u tihom protoku vremena, u tihoj smjeni dana i noći. Susjedstvo se tako javlja kao jedna duhovna i bezinteresna institucija, nije diktirana nikakvim pragmatskim zakonom, osim elementarnim moralom, tako dragocjenim, koji nas odgaja da poštujemo ljudski integritet drugoga. Ukratko, susjedstvo znači: »Živi dostojanstveno i pusti da i drugi živi dostojanstveno!« Današnji nadmeni Zapad treba znati da je susjedstvo nastalo u tradicionalnim svjetovima pobožnih Židova, kršćana i muslimana značilo visoko respektiranje ljudskih razlika i vjerovanja. Susjedova kuća pokraj naše kuće nije »razgrađena avlija« u koju se može stupiti bezobrazno i bezobzirno, kad je kome volja. Susjedstvo je susjedstvo mnogih obzira, poštivanja i respektiranja. Susjedova kćer je i naša kćer. Ona nam je na mjestu našeg djeteta. Njezin obraz je i obraz naše kćeri. K tome, susjedstvo ne znači niveliranje i zatiranje zasebnih identiteta. Naprotiv, tradicionalna su susjedstva izgradila visoko poštovanje prema drukčijem pogledu u dubine nebeskog plavetnila, prema raznolikim vidovima intime čovjeka druge vjere, drugoga ili drukčijeg svjetonazora. Susjedstvo znači i to da nemamo pravo pitati svojega susjeda baš sve. Susjedstvo znači i to da poštujemo pravo svojega susjeda na njegov intimni doživljaj svoje vjere. Također, susjedstvo znači i to da naš susjed nije »naš objekt« koji trebamo »prosvjećivati«, »kulturno uzdizati«, učiniti ga »sebi sličnim«, »klonirati« ga prema svojemu modelu. Ne smijemo svojega susjeda nastojati vidjeti kao providnu »staklenu figuru«, kao »golu osobu«, bez »omotača« njegovih vjerovanja, tradicije, samo njemu svojstvene religije. Eto zašto susjedstvo treba biti susjedstvo ne samo dostojanstvenog razgovora već i susjedstvo dostojanstvene šutnje. Štoviše, susjedstvo je često susret dviju ili više šutnji. Jer, naime, svojega susjeda mi poštujemo i u njegovu pravu da on za nas ostane umnogome ugodna tajna. Ne smijemo nasilno kopati po dubinama susjedove duhovnosti, intime, njegovih suočenosti s tajnom života i smrti. Susjedstvo među različitim ljudima i vjerama je tekovina visokih i pobožnih kultura i prevalentno gradskoga života. Susjedstvo kakvo smo naprijed opisali je među Židovima, kršćanima i muslimanima nastajalo tek u blagodati velikih gradova i univerzalno protumačenih ovih triju

348

ENES KARIĆ

monoteističkih religija. K tome, susjedstvo različitih vjernika i svjetonazora je moralna i visoko hvaljena etička institucija drevnih vjerskih tradicija diljem svijeta. K tome, susjedstvo je jedan od najblagodarnijih izdanaka tradicije koja istinski zaslužuje da se nazove Tradicijom. A što drugo Tradicija jest ako ne onaj veliki korpus iz čovjekove vjerske, moralne, književne, filozofske, arhitektonske... duhovnosti što nas već stoljećima oslovljava svojom veličinom iz prošlosti! Značenje Tradicije ne smije se kolokvijalno shvaćati, Tradiciju ne smijemo »brkati s običajem, uvriježenim ponašanjem, naslijeđenim obrascima mišljenja i tome slično«, »za tradiciju se može smatrati da uključuje principe koji vezuju čovjeka za nebo, te time za religiju«.40 Također se može kazati da je susjedstvo među najvažnijim institucijama koje su nam stigle iz Tradicije drevnih multikulturalnih i multilateralnih društava. Kao duhovna i moralna institucija, susjedstvo je bilo mnogo prisnije ljudima od institucije države. Naime, susjedstvo je pozvano da moralom i nenasiljem čuva dostojanstvo različitih ljudi, dostojanstvo Drugoga i Drukčijega. Susjedstvo angažira drugoga tako što ga otvara prema nama i nas prema njemu. Također, susjedstvo kao moralna institucija je tijekom povijesti sačuvalo daleko veći broj ljudskih života negoli su to učinile države. U klasičnom arapskom jeziku mnogo je poslovica o susjedstvu i susjedu, na primjer: Al-jāru thumma d-dār (»Prvo imaj susjeda, tek potom kuću!«) Jāruka al-qaríb wa lā akhúka l-ba‘íd (»Bolji ti je bliski susjed negoli daleki brat«) itd.41 Eto zašto smo na samom početku kazali da je u ovom današnjem svijetu, gdje ima najveći broj ljudskih duša otkako je svijeta i vijeka, s drugim najbolje sudjelovati kroz istinsko, tradicionalno susjedstvo. 4.

Bog – izvor susjedstva između vjernika i religija A kad je posrijedi tradicija susjedstva s obzirom na različite religije i različite vjernike, imamo u vidu sljedeće planove kojima se mi na Zapadu trebamo učiti još od malih nogu: Prvo, kad god vjernici kontempliraju o susjedstvu, trebaju se uvijek sjetiti činjenice koju promovira svaka tradicionalna religija: naime, da ima Boga. Susjedstvo Židova, kršćana i muslimana u velikim halifatima bilo je zasnovano na svijesti o Bogu, Stvoritelju svih nas. Bog, 40 41

Ibid., str. 68. Vidi: Kamal Khalaili, Mu‘jamu Kunúzi l-amthāli wa l-õikami l-‘arabiyyah, Maktabah Lubnān, Bejrut, 1998., str. 16.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

349

Stvoritelj nas svih, baš time što nas je stvorio, On nas činom stvaranja stavlja u ravnopravni status stvorenja. Stvoritelj je jedan, a stvorenja ima na milijarde. Prema tome, stvorenja primarno preko Boga ostvaruju ugodnu atmosferu susjedstva, jer Bog je Sveobuhvatni.42 Nema razloga da ne vjerujemo da se i Bog raduje plemenitom susjedstvu među njegovim stvorenjima. Institucijom susjedstva mi prizivamo i Boga da svjedoči našem susjedstvu, da i on bude Susjed svih nas. Obavezu našeg susjedstva s drukčijim vjernicima (kao i drukčijim nevjernicima) mi izvodimo i iz činjenice da sva stvorenja imaju jednoga, jedinog Stvoritelja, dragoga Boga. Štovanje Boga znači prije svega ljubav prema Bogu. Kao štovanje Boga, ljubav ima dva predmeta – Boga i susjeda.43 Drugo, sudjelovanje u susjedstvu podrazumijeva elementarno međusobno ljudsko priznanje. Ono znači priznanje drugoga i drukčijega u tome da i drugi jest čovjek, da i drugi ima i uživa pravo na život, slobodu, imetak, čast/dostojanstvo, vjeru/uvjerenje i porod/potomstvo. Muslimani mogu biti ponosni što su klasični rezimei islamske doktrine upravo inzistirali na ovih šest univerzalnih prava koja su muslimani dužni garantirati kako sebi tako i svojim susjedima: Židovima, kršćanima, Sabejcima, ljudima drugih vjera i svjetonazora. Treće, iako je tolerancija iznimno važna, samo susjedstvo nadilazi instituciju tolerancije, nadmašuje je i nadvisuje institucijom prihvaćanja drugoga u poštovanju njegova prava na njegove duhovne zavičaje koji su različiti od naših. Četvrto, susjedstvo među religijama jest dostojanstveni boravak i, zapravo, stanovanje i obitavanje u međusobnom poštivanju ljudskog integriteta. Međusobno poštivanje temelji se na zlatnom pravilu: »Ne čini drugome ono što ne bi učinio sebi!«44 Peto, na naše susjedstvo nemaju pravo samo ljudi već i minerali, biljke, životinje. Zrak, voda i zemlja također su naši susjedi. Pa i nebesa su naši susjedi, jer njihov zvjezdani svod podsjeća nas na moralni zakon u nama, kako bi to u drukčijem kontekstu rekao Immanuel Kant. Šesto, međusobno poštivanje istodobno znači priznavanje prava duhovnim i fizičkim razlikama da slobodno postoje. Iz toga slijedi da je 42 43

44

U Qur’ānu je Bog opisan kao »Al-Muhíã« (Sveobuhvatni). Usp. Qur’ān, LXI, 54. Vidi: Miroslav Volf, Allah, a Christian Response, HarperCollins Publishers, New York, 2011. Vidi: Karen Armstrong, The Great Transformation, the Beginning of our Religious Traditions, Alfred A. Knopf, New York/Toronto, 2006., str. xiv.

350

ENES KARIĆ

susjedstvo prije svega susjedstvo razlika, mirno sudjelovanje razlika, mirno prožimanje razlika. Razlike se u Kur’ānu proslavljaju kao znak Božje stvaralačke moći. »I od Božjih znakova je [...] različitost vaših jezika i vaših boja!«45 Velika je tekovina istinskog susjedstva kad ljudi imaju zakonsko pravo na razliku, kad imaju jednako pravo na svoje razlike. Ali je još bolje kad su ljudi moralno svjesni i odgovorni da poštuju drugoga u njegovim razlikama. K tome, ljudi jesu različiti, ali dok se priznaje da jesu različiti, treba također proklamirati i to da su ljudi jednaki. Evo kako Fazlur Rahman objašnjava zašto Kur’ān naglašava jednakost ljudi. »Razlog što Kur’ān ističe bitnu jednakost ljudi je taj što je vrsta te nemoralne/pakosne superiornosti, koju neki članovi ljudske vrste čine drugima, bez premca među svim životinjama. To je mjesto gdje se ljudski razum javlja u svojim najizopačenijim formama. Također je točno da udaljenost između ljudskih mogućnosti i njihove stvarne realizacije pokazuje jednu razinu koju vjerojatno nijedna druga vrsta živih bića ne dostiže: isključujući prirodne nedostatke, teško je naći bilo koju razliku, na primjer, između jednog primjerka uholaže i drugog primjerka uholaže. Ali, što se više penjemo skalom evolucije, razlike između mogućnosti i njihovih ostvarenja proporcionalno rastu...«46 Sedmo, još jednom podsjećamo: susjedstvo u prvom redu nije stvar običaja, lokalnih nazora, državnih zakona, nego morala. Susjedstvo je utemeljeno prije svega u moralu, susjedstvo je moralna dužnost, neupitni moralni čin, moralni obzir, moralno kretanje i djelovanje. Susjedstvo je u tome nalik stidu. Stidjeti se može samo moralna osoba. Susjedovati s drugim može samo moralna osoba. Moralne, a ne neke druge norme, prevalentno daju duhovni tonalitet susjedstvu. Da su članovi parlamenta Hitlerove nacističke Njemačke bili rukovođeni moralom, nikada se ne bi izglasali rasistički zakoni koji su tako fatalno bili protiv Židova itd. Tako su Židovi i »nearijevci« bili najprije izopćeni iz susjedstva, potom iz zakona i na kraju iz života. Zašto mi insistiramo na moralnim normama? Zato što su moralne norme te koje bi najvećoj većini čovječanstva trebale biti stalne, one proizlaze iz božanskog autoriteta. Deset biblijskih i Deset kur’ānskih zapovijedi jesu sve odreda prevalentno moralne zapovijedi. Za razliku od morala, zakoni su, pak, često posljedica političkoga i vlastodržačkog koristo45 46

Qur’ān, The Romans, XXX:22. Fazlur Rahman, Major Themes of the Qur’ān, Bibliotheca Islamica, Minneapolis, 1994., str. 45.

Muslimani, kršćani i Židovi danas – susjedstvo u doba globalizacije

351

ljublja. Jedne stranke u parlamentu zakone izglasaju, druge stranke u tom istom parlamentu ih ukinu. Ali moral se ne može ukinuti, baš kao što se ni Bog ne može ukinuti. Osmo, susjedstvo je prije blagodatna posljedica odgoja (moral tuition), pa tek onda obrazovanja (education).47 Eto zašto religije abrahamske tradicije (židovstvo, kršćanstvo i islam), pa i sve tradicionalne religije uopće, inzistiranjem na moralu daju istodobno šansu i susjedstvu. (Nažalost, u suvremenim školama današnjice djeca diljem svijeta uče kvantitativne predmete kao što su fizika, kemija i slično. A kudikamo bi bilo bolje da uz te predmete uče i premete kao što su moralno susjedstvo, skromnost, stid, smion govor, šutnja, ljudska duša itd. U islamskim tekijama i kršćanskim samostanima u srednjem vijeku učenici su se učili stidu, šutnji, skromnosti, kontemplaciji i slično. Da su takvi predmeti ostali u školama, nikada ne bi bile izumljene atomske, hidrogenske i neutronske bombe. Te bombe lišavaju milijune živih bića elementarnog susjedstva! Deveto, susjedstvo nije samo susjedstvo različitih ljudi, religija i svjetonazora, već i različitih vjerskih znakova, simbola i bogomolja: sinagoga, crkava, džamija, pagoda... U bazenu Sredozemlja (koji je prevalentno obilježen kulturom i tradicijom islama) itekako je vidljiva tradicija susjedstva, i to ne samo različitih vjernika već i susjedstva različitih svetih zdanja, svetilišta, bogomolja. Panorame sredozemnih gradova s minaretima i crkvenim tornjevima (Kairo, Aleksandrija, Damask, Bagdad, Bejrut, Rabat, Istanbul...) posljedica su dugotrajnoga islamskoga i muslimanskog njegovanja institucije susjedstva. Muslimani na takvu tradiciju Sredozemlja mogu biti ponosni. (Ironija je da je Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, sa svojim višestoljetnim džamijama, crkvama i sinagogama bilo totalno opkoljeni grad od 1992.-1995. godine, što je, nažalost, zao predznak za budućnost institucije susjedstva u XXI. stoljeću.)

Riječ na kraju Danas je muslimanima koji žive na Zapadu itekako teško predstaviti duhovne resurse islama, jer velika većina muslimana Zapada pripada klasi izbjeglica, radnika, ekonomski slabijih slojeva. Muslimanska elita na Zapadu još uvijek je u nastajanju i treba se autentično afirmirati. 47

Usporedi: Enes Karić, Moral Tuition and Education, in: Education in the Light of Tradition, edited by Jane Casewit, World Wisdom, Bloomington, 2011., str. 35-38.

352

ENES KARIĆ

Nadalje, muslimanima na Zapadu je teško promovirati tradicionalno susjedstvo među religijama zbog svakodnevne zapadne medijske agresije protiv islama. Unatoč svemu, potrebno je »umiriti histeriju koju stvaraju mediji o opasnosti islamskog vala koji razara sekularni bastion Zapada...« 48 Također, tradicionalne muslimane u očaj baca i dugotrajno političko koaliranje sekularnih izdanaka židovstva i kršćanstva. To koaliranje marginalizira islam, ponižava ga, pretvara islam u drugoga, dalekoga, nesuvremenoga, stranoga, izvanvremenskoga, egzotičnoga. S muslimanske strane javljaju se otpori takvim projektima, pa i pobune i turbulentni ustanci protiv izopćavanja iz danas vladajućeg svjetovnog projekta »judeo-kršćanske« civilizacije. Taj projekt je i neka vrsta »svjetovnog spasenja«. Upravo je iz njega islam danas izopćen. To je jedna strana problema dostojanstvene potrage za susjedstvom danas. Druga strana je vedrija, optimističnija. Islam ima još mnogo toga pokazati svijetu iz svojih duhovnih riznica. Duhovnom univerzumu Kur’ana čovječanstvo se uvijek odazivalo, zato jer je islam Kur’ana jedna inkluzivna vjera. Muslimani zagledani u Kur’an uvijek pozivaju Židove i kršćane zajedničkoj duhovnoj gozbi, jer »naš Bog i vaš Bog – jedan je«!49 Prisjetimo se: glavnina vjerske i biblijske tradicije judaizma i kršćanstva već je davno sadržana u velikoj islamskoj sintezi. »Judaizam i kršćanstvo i sami su u izvjesnom smislu ‘sadržani’ u islamu, budući da je islam krajnja potvrda abrahamske tradicije, čiji su judaizam i kršćanstvo dva ranija očitovanja.«50 Evo, ukratko, našeg koncepta susjedstva za suvremeni svijet: Moramo se naviknuti vidjeti više Zapada i više Istoka istodobno na svim stranama svijeta. Moramo promovirati takvu dijalošku svijest zaradi boljih budućih vremena. Jer, islamski Istok ne znači negiranje kršćanskog Istoka niti židovskog Istoka, niti bi trebalo da sintagma kršćanski Zapad označava negiranje islamskog Zapada, židovskog Zapada. Religije koje su univerzalne i koje imaju univerzalne pozive moraju se suprotstaviti projektima i pogledima o ekskluzivističkim religijskim prostorima, da ne kažemo cijelim kontinentima, kao ekskluzivističkim religijskim stranama svijeta.51 48 49 50 51

Seyyed Hossein Nasr, Ideals and Realities od Islam, str. xxxiii. Qur’ān, XXIX, 46. Seyyed Hossein Nasr, Islam and the Encounter of religions, u: Sufi Essays, str. 134. Enes Karić, Essays on (behalf of) Bosnia, al-Kalam, Sarajevo, 1999., str. 86.

Otišao sam u Jeruzalem... i vratio se obogaćen i sretan BOUALEM SANSAL*

Draga braćo, dragi prijatelji Alžira, Palestine, Izraela!... Pišem vam ovo nekoliko redaka da vam se javim. Možda ste se zbog mene uznemirili. Jednostavan sam čovjek, vi to znate, pisac koji nikada nije želio drugo doli da vam ispriča priče, »da ne kažem kakve priče«, kao što je govorio moj prijatelj filmadžija Jean Pierre Lledo, ali, eto, ljudi su odlučili umiješati se u naše bratske i prijateljske veze i od mene, u vašim očima, načiniti predmet skandala. Zamislite, optužuju me da sam ništa manje nego izdao arapsku naciju i čitav muslimanski svijet. To znači da čak neće biti procesa. To su ljudi Hamasa, ljudi račundžije i opasni, uzeli su za taoca jadni narod Gaze i ucjenjuju ga iz dan u dan, već godinama je u tom svojevrsnom isključenju koji mu diktira izraelski blok, i sada nam određuju, nama koji se pod svaku cijenu želimo osloboditi, što moramo misliti, reći i uraditi; ima i drugih anonimnih jetkih i pakosnih pojedinaca, neosjetljivih na sve, koji rigaju mržnju preko neta. Preko njih i njihovih osvetničkih priopćenja i napada saznali ste za moj put, a ja vam potvrđujem da ne bi bilo nikakve zabune u vašim srcima i da stvari budu jasne među nama: OTIŠAO SAM U IZRAEL. Kojega li putovanja, dragi moji, i kojega li dočeka! Oprostite mi što vam se nisam javio prije odlaska, ali, razumijete, bila je potrebna diskrecija, Izrael nije turistička destinacija za Arape, premda nije malo njih koji su prije mene potajno pohodili tu zemlju mlijeka i meda, s lažnim imenima ili posuđenim putovnicama, kao u svoje vrijeme ta ugledna gospođa Khalida Toumi, tada ogorčena protivnica policijskoga i integracionističkog režima u Alžiru, i za naših dana njezin ministar * Alžirski romanopisac, esejist, piše na francuskom, posebno je cijenjen u Njemačkoj i Francuskoj. Cenzuriran u svojoj zemlji zbog kritičkih stavova prema vlastima, ali je nikad nije napustio. U romanu Selo Nijemca, uspoređuje nacizam i islamizam (djela: Zakletva barbara, Harraga, Darwinova ulica, 2084...).

354

BOUALEM SANSAL

kulture angažiran u lovu na izdajice, odmetnike i druge harkise. Njoj Alžirci posebno duguju dnevne muke i bijes u svojoj lijepoj zemlji. Njezini me carinici nikada ne bi pustili da iziđem da sam im došao s direktnom avionskom kartom Alžir – Tel Aviv u jednoj ruci, a u drugoj s posve svježom izraelskom vizom na mojoj zelenoj putovnici. Pitam se bi li me ugušili plinom. Uradio sam drukčije i lukavština se isplatila. Pošao sam preko Francuske, i uz izraelsku vizu, koju sam uz kratku vožnju taksijem preuzeo u Parizu, Rue Rabelais, evo me danas u posjedu tisuću i jedne priče koje ću vam ispričati; obećavam da ću to učiniti u detalje u sljedećoj knjizi, ako nas Bog poživi. Govorit ću vam o Izraelu i Izraelcima, onako kako ih se vidi vlastitim očima, na licu mjestu, bez posrednika, daleko od svake doktrine, i sigurno nećete biti podvrgnuti testu istine. Činjenica je da u tom svijetu nema druge zemlje i drugoga naroda kao što su oni. Očarava me i ohrabruje da je svatko od nas jedinstven. Biti jedinstven uznemiruje, ali smo primorani voljeti tu jedinstvenost jer bi bilo nepopravljivo izgubiti je. Govorit ću vam također o Jeruzalemu, Al Quodsu. Osjetio sam, čini mi se da to mjesto nije doista grad a njegovi stanovnici nisu doista stanovnici, postoji irealnost u zraku i sigurnost nepoznate vrste na zemlji. U starom višestoljetnom gradu jednostavno je uzalud nastojati razumjeti, sve je san i magija, dotičemo se najvećih proroka i najveličanstvenijih kraljeva, ispitujemo ih, obraćamo im se kao drugovima iz kvarta, Abrahamu, Davidu, Salamonu, Mariji, Isusu i Muhamedu posljednjem u nizu, i Saladinu, junačkom kavaliru, neka su blagoslovljeni, prelazimo iz jedne tajne u drugu, uronjeni smo u tisućljeće i paradokse pod jednolično bijelim nebom i stalno žarkim suncem. Sadašnjost i njezine novosti tako su efemerne da na njih i ne misliš. Ako postoji božansko putovanje na ovom svijetu, onda ovdje počinje. Uostalom, zar Krist nije ovdje uzašao na nebesa i Muhamed na svojemu Bouraqu u pratnji anđela Gabrijela? Pitamo se što je to što sve drži na okupu u modernosti, jer Jeruzalem je istinski glavni grad, s čistim ulicama, s popločanim nogostupima, s čvrstim kućama, s dinamičnim automobilima, s privlačnim hotelima i restoranima, s uredno podrezanim stablima i s mnoštvom turista iz svih zemalja... osim iz arapskih; samo one na svijetu ne mogu doći i posjetiti svoju kolijevku, to magično mjesto gdje su rođene njihove religije, kršćanska također kao i muslimanska. To, na kraju, koriste izraelski Arapi i Židovi, vide ih svaki dan i svake godine ujutro i uvečer ne umarajući se njihovim misterijem. Nije

Otišao sam u Jeruzalem... i vratio se obogaćen i sretan

355

moguće nabrojiti turiste u tim labirintima, mnogobrojni su, ima ih više od autohtonog stanovništva i većina se ponaša poput hodočasnika izdaleka. Hodaju u zgusnutim grupama, koje se mimoilaze ne miješajući se, Englezi, Hindusi, Japanci, Kinezi, Francuzi, Nizozemci, Etiopljani, Brazilci itd., u pratnji neumornih vodiča koji, bez sumnje, iz dana u dan na svim jezicima pričaju zanesenim gomilama legendu stoljeća. Tu ćeš, ako dobro napneš sluh, doista shvatiti da je to nebeski i zemaljski grad, i zašto ga svi žele posjedovati i umrijeti za nj. Kad težiš vječnosti, ubiješ se za nju, glupo ali razumljivo. I ja sam se osjetio drukčijim pod teretom vlastitih pitanja, ja, jedini iz grupe koji je vlastitim rukama dodirnuo tri sveta mjesta Vječnoga Grada: Zid plača, Sveti grob i Kupolu na Stijeni. Moji drugovi, bilo da su Židovi ili kršćani, pisci festivala, nisu mogli pristupiti esplanadi džamija, trećega svetog mjesta islama gdje se diže Hram na Stijeni, Quabat as-Sakrah, u plavetnilu, i impozantna džamija Al-Aqsa, Haram al-Sharif. Bez oklijevanja odgurnuo ih je agent waqfa, koji drži ta mjesta uz dva izraelska policajca koji čuvaju ulaz na esplanadu da bi je sačuvali od svih non halal dodira. Ja sam prošao zahvaljujući svojoj putovnici koja pokazuje da sam Alžirac, znači musliman. Nisam zanijekao, naprotiv, citirao sam stih iz Kurana, sjećanje iz mojih dječjih dana, što je začudilo čuvara, prvi put u životu vidi Alžirca, vjerovao je da su od emira Abd-el-Kadara svi bili pomalo sefardi, pomalo ateisti i pomalo nešto drugo. Zgodno, moja zelena putovnica otvorila mi je granice svetih mjesta brže nego što mi otvara šengenske granice Europe, gdje sam pogled na zelenu putovnicu budi srdžbu carinika. Iskreno vam govorim, s tog puta vratio sam se sretan i ushićen. Uvijek sam vjerovao da uraditi nije najteže, treba biti spreman početi raditi. Tu je revolucija, u intimnoj ideji da si napokon spreman pokrenuti se, promijeniti sebe kako bi promijenio svijet. Prvim korakom više nego posljednjim postižemo cilj. Rekao sam sebi da je mir također i prije svega posao ljudi, suviše je ozbiljan da ga se prepusti vladama, a još manje partijama. Oni govore o teritorijima, sigurnosti, novcu, uvjetima, garancijama, potpisuju papire, upriličuju ceremonije, podižu zastave, pripremaju plan B; ljudi se time ne bave, ljudi rade ono što ljudi rade, odlaze u kavanu, restoran, sjede oko vatre, okupljaju se na stadionu, nalaze na festivalu, na plaži, i dijele ugodne trenutke, razmjenjuju emocije, i na kraju obećaju jedni drugima da će se vidjeti: »Doviđenja! Doviđenja do sljedeće godine u Jeruzalemu«, kažu. To smo radili u Jeruzalemu. Muškarci i žene iz različitih zemalja, pisci, okupili su se na književnom festivalu kako bi razgovarali o svojim

356

BOUALEM SANSAL

knjigama, o svojim osjećajima pred bolom svijeta, i o drugim stvarima, a posebno o tome što dovodi ljude u stanje da mogu jednog dana početi stvarati mir; na kraju smo obećali da ćemo se ponovno vidjeti, ili barem pisati jedni drugima. Ne sjećam se da smo za tih pet dana i pet noći provedenih u Jeruzalemu (uz kratki odlazak u Tel-Aviv, kako bismo proveli ugodnu večer s našim prijateljima iz Francuskog instituta) ijedanput govorili o ratu. Jesmo li zaboravili ili smo samo izbjegavali o tome govoriti? Ili nam se činilo da je to razdoblje prošlo i da je vrijeme da govorimo o miru i budućnosti? Bez sumnje, nije moguće govoriti istodobno o ratu i o miru. Jedno isključuje drugo. Ipak, žalio sam da među nama nije bio jedan Palestinac. Jer, na kraju krajeva, mir treba sklopiti između Izraela i Palestine. Nisam u ratu ni s jednima ni s drugima, jer ih volim oboje na isti način, kao braću od postanka svijeta. Bit ću oduševljen ako jednog dana budem pozvan u Ramalah s drugim Izraelcima također, to je dobro mjesto za razgovor o miru i o prvom koraku koji omogućava da se tamo ode. Posebno spominjem Davida Grossmana, tu veličinu izraelske i svjetske književnosti. Čudno mi je da se dva pisca kao što smo mi, dva čovjeka nagrađena istom nagradom Friednspreis des Deatschen Buchhandels, nagradom Mira njemačkih knjižara u razmaku od godine dana, on 2010., ja 2011., nađu zajedno 2012. kako bismo govorili o miru u ovom gradu, Jeruzalemu, u kojemu kohabitiraju Židovi i Arapi, i gdje tri religije dijele srce čovjeka. Hoće li naš susret biti početak šireg skupa pisaca za mir? Hoće li se to čudo dogoditi 2013.? Često nam se slučajnim čine stvari koje nisu slučajne. S francuskoga prevela Ana Prpić

Aforizmi

Politika je kurva koja stalno mijenja šešire da je ne bi prepoznali.

0

Orijentalizam u književnosti

2084. Kraj svijeta [Ulomak iz romana]

BOUALEM SANSAL*

Možda Boga volimo zbog religije, ali nema ništa jače od religije što čini da se gnušamo čovjeka i mrzimo ljudski rod. UPOZORENJE: Neka čitatelj ne misli da je ova priča istinita i da se služi nekom poznatom stvarnošću. Ne, stvarno, sve je izmišljeno, osobe, činjenice i ostalo, a dokaz je taj što se priča odvija u dalekoj budućnosti, u daleku svemiru koji ni po čemu ne sliči našem. Djelo je to čiste mašte, svijet Bigaya koji na ovim stranicama opisujem ne postoji i nema nikakva razloga postojati u budućnosti, kao što i svijet Big Brothera što ga je zamislio majstor Orwell, i tako čudesno opisao u svojem priručniku 1984., nije postojao u njegovo vrijeme, ne postoji ni u naše, i nema realno nikakva razloga postojati ubuduće. Spavajte mirno, dobri ljudi, sve je savršeno netočno, a ostalo je pod kontrolom.

knjiga 1 U kojoj Ati stiže u Qodsabad, svoj grad i glavni grad Abistana, nakon dvije duge godine izbivanja, od kojih je jednu proveo u lječilištu Sîn na planini Ouâ, a drugu potucajući se putovima od karavane do karavane. Na putu će upoznati Nasa, istražitelja moćne administracije Arhiva, Svetih knjiga i Nedodirljivih sjećanja, koji se vraća sa zadatka na novom arheološkom nalazištu iz razdoblja prije Chara, Velikog Svetog rata. To otkriće izazvalo je neobičnu uznemirenost u sjedištu Aparata i, kako se smatra, u samom srcu Pravednoga Bratstva. * Vidi bilješku na str. 353.

358

BOUALEM SANSAL

Ati nije mogao spavati. Tjeskoba ga je sustizala sve ranije, s gašenjem vatre pa i prije, dok bi sumrak širio svoj bljedunjav veo, a bolesnici se, umorni od dugog dana provedena u lutanju iz spavaonica u hodnike a iz hodnika na terase, stali sporo vraćati posteljama, dobacujući jedni drugima svoje bijedne želje laku za noć. Nekih sutra neće biti. Yölah je velik i pravedan, daje i uzima po volji. Zatim je dolazila noć, padala bi na planini tako brzo da je zbunjivala. Jednako naglo, hladnoća je poput plamena dah pretvarala u paru. Vani je neprestance tumarao vjetar, spreman na sve. Poznati zvukovi lječilišta malo su ga umirivali, iako su odavali ljudsku patnju i njezina zaglušna upozorenja, ili pak sramna očitovanja ljudske mehanike, nisu uspijevali zasjeniti fantomsko kruljenje planine: daleku jeku koju je zamišljao više nego li čuo, iz zemljinih dubina, punu isparenja i prijetnji. A ta planina Ouâ na rubu carstva to je i bila, tiranska i tmasta, koliko svojom golemošću i izmučenom vanjštinom, toliko i pričama koje su kolale njezinim dolinama i penjale se do lječilišta stopama hodočasnika koji su dvaput godišnje prelazili područje Sîna, te bi uvijek skrenuli preko bolnice u potrazi za toplinom i hranom za put. Dolazili su izdaleka, sa sva četiri kraja zemlje, pješice, odrpani, u groznici, često u pogubnom stanju; bilo je čudesa, podlosti i zločina u njihovim sibilskim pričama, uznemirujućim to više što su tiše govorili, zaustavljajući se čim bi čuli neki zvuk da zirnu preko ramena. Kao i svi, hodočasnici i bolesnici uvijek su bili veoma pažljivi zbog straha da ih ne iznenade nadzornici, možda strašni V, i ne prijave kao makoufe, promicatelje Velikog Krivovjerja, beskrajno ozloglašene sekte. Ati je volio kontakt s tim putnicima na duge staze, tražio ga je, oni su nakupili toliko priča i otkrića na svoji putešestvijama. Zemlja je bila tako golema i tako potpuno nepoznata da bi se čovjek rado izgubio u njezinim tajnama. Hodočasnici su bili jedine osobe kojima je dozvoljeno kretanje po njoj, ne slobodno, nego prema preciznim kalendarima, označenim putovima s kojih nisu mogli sići; graničnici su im bili odmorišta usred ničega, suhe zaravni, beskrajne stepe, dna kanjona, lokaliteti bez duše, gdje su ih prebrojavali i dijelili u skupine kao vojsku na terenu koja se razmješta oko tisuću logorskih vatri čekajući na zapovijed okupljanja i pokreta. Pauze su katkada toliko dugo trajale da su pokajnici pustili korijenje u golemim divljim naseljima i ponašali se kao zaboravljene izbjeglice, ne znajući više što im je noć prije hranilo snove. U privremenosti koja traje postoji pouka: više nije važan cilj nego postaja, makar i nestalne,

2084. Kraj svijeta

359

ona pruža odmor i sigurnost pokazujući time praktičnu inteligenciju Aparata i ljubav Poslanika za svoj narod. Apatični vojnici i povjerenici vjere, uznemireni i živahni kao merkati, naizmjence su uz ceste na kritičnim točkama pratili prolazak hodočasnika, s namjerom da ih nadziru. Da jednog dana dođe do bijega ili lova na čovjeka, ne bi se znalo, ljudi su išli svojim putem kako im je rečeno, usporavali su samo kad bi ih umor svladao i počeo prorjeđivati redove. Sve je bilo dobro uređeno i fino filtrirano, ni do čega nije moglo doći bez izričite volje Aparata. Ne zna se razlog tih ograničenja. Ona su odavna. I zapravo se tog pitanja nikada nije ni dotakao nečiji duh, tako dugo je vladao sklad da ljudi nisu poznavali nikakav razlog za zabrinutost. Ni same bolest i smrt, koje su dolazle i češće nego što bi im bio red, nisu se odražavale na moral. Yölah je velik, a Abi je njegov vjerni Poslanik. Hodočasništvo je bilo jedini prihvatljiv razlog kretanja u zemlji, osim administrativnih i trgovinskih nužnosti za koje su djelatnici imali propusnicu i bušili je za svaku pojedinu etapu zadatka. Te su se kontrole beskrajno ponavljale mobilizirajući gomile šalterskih službenika i bušača, no nisu više imale svoj smisao. Bile su relikt neke zabravljene epohe. Zemlja je živjela od ponavljanih ratova, neplaniranih i misterioznih doduše, neprijatelj je bio posvuda, mogao je iskrsnuti s istoka ili sa zapada, jednako kao sa sjevera ili juga. Pazilo se, nije se znalo na što sliči niti što želi. Nazivali su ga Neprijatelj, s naglašenim velikim slovom u intonaciji. Nejasno se sjećaju kako je jednog dana bilo proglašeno pogrešnim ako ga zovu drukčije, a činilo se legitimnim i tako očitim, načelno nema nikakva razloga dati ime nečemu što nitko nikada nije vidio. Neprijatelj je poprimio jednu bajkovitu i ogavnu dimenziju. I jednog dana, bez ikakva znaka prethodno, riječ Neprijatelj nestala je iz rječnika. Imati neprijatelje pokazatelj je slabosti, pobjeda je potpuna ili nije pobjeda. Govorilo se o Velikom Krivovjerju, govorilo se o makoufima, novoj riječi koja je značila nevidljive i sveprisutne otpadnike. Unutrašnji neprijatelj zamijenio je vanjskog, ili obrnuto. Zatim je došlo vrijeme vampira i vukodlaka. Za velikih ceremonija spominjali su ime ispunjeno svim strahovima, Šitan. Govorilo se i Šitan i njegov zbor. Neki su u tome vidjeli drugi način da se kaže Otpadnik i oni njegovi, izraz koji su ljudi najčešće dobro razumjeli. To nije sve, onaj tko izgovori ime Zloga mora pljunuti na zemlju i triput izgovoriti posvećenu formulu: »Yölah neka ga progna i prokune!« Kasnije, po prevladavanju drugih zapreka, nazvaše na kraju Vraga, Zloga, Šitana, Otpadnika njegovim pravim imenom: Balis, a njegovi

360

BOUALEM SANSAL

pristaše, otpadnici, postadoše balisovci. Stvari su samim tim izgledale jasnije, a svejedno su se ljudi opet zadugo dalje pitali zašto su se svu tu vječnost koristila tolika kriva imena. Rat je bio dug i više nego strašan. Gdjegdje, a istinu govoreći posvuda (no nedvojbeno su i brojne nesreće pridodale ratu, potresi i druge prirodne katastrofe) vide se njegovi pobožno čuvan tragovi, uređeni kao ekstremne umjetničke instalacije koje se svečano nude publici: razrušeni blokovi šupljih zgrada, izrešetani zidovi, čitave četvrti pokopane pod ruševinama, trupla bez utrobe, golemi krateri pretvoreni u odlagališta koja se puše, ili trule močvare, halucinantne hrpe svinutih komada iskidanog, rastaljenog starog željeza na kojem se još mogu pročitati oznake, te na nekim mjestima ogromne zabranjene zone, više stotina četvornih kilosicca ili chabira, pojasevi ograde od grubog stupovlja na prolazima, ponegdje iščupano, goleti šibane ledenim ili vrelim vjetrovima, gdje se čini da su se dogodila nepojmljiva zbivanja, komadići sunca pali na zemlju, crna magija oslobodila paklene vatre, što drugo, jer sve, zemlja, stijenje, djela ljudskih ruku, dubinski je pretvoreno u staklo. A ta lava u duginim bojama širi oštro cvrčanje od kojega se koža ježi, i zuji u ušima, a srce ludo bije. Pojava privlači znatiželjnike što se tiskaju oko tih gigantskih ogledala i zabavljaju gledajući kako im se dlake kostriješe paradno, kako koža crveni i na očigled dobiva plikove, kako im nos krvari u velikim kapima. To što stanovništvo tih krajeva, ljudsko i životinjsko, doživljava nečuvene bolesti, što mu potomstvo dolazi na svijet sa svim mogućim deformitetima, i što objašnjenja nema, ljude nije uplašilo. I dalje su zahvaljivali Yölahu za njegova dobročinstva i hvalili Abija za usrdno posredovanje. S pogodnih su mjesta info-ploče objašnjavale kako se poslije rata, nazvanog Char, Veliki Sveti rat, razaranje širilo u beskraj te da su mrtve, nove mučenike, brojali u stotinama milijuna. Godinama, za čitavih desetljeća, tijekom cijelog rata i dugo nakon njega, zapošljavali su momke za skupljanje leševa i njihovo prebacivanje, slaganje, spaljivanje, zalijevanje živim vapnom, pokopavanje u beskrajne rovove, trpanje u utrobe napuštenih rudnika, duboke jame zatvorene dinamitom. Jedan Abijev ukaz ozakonio je, na određeno vrijeme, takvu praksu koja je odudarala od pogrebnog obreda u narodu vjernika. Sakupljač i spaljivač leševa dugo su bili zanimanja u modi. Svaki muškarac koje je raspolagao solidnim mišićima i leđima mogao se time baviti, kao redovnim zanimanjem ili honorarno, između dviju sezona, no u konačnici bi na prvim crtama ostali samo oni najjači. Prelazili bi iz jedne regije u drugu sa svojim šegrtima i radnom opremom, ručnim

2084. Kraj svijeta

361

kolicima, užadi, dizalicom, lanternom te, oni najbolje opremljeni, s teglećom životinjom. Uzimali bi koncesiju po svojoj mjeri i dali se na posao. U sjećanju starih ostala je slika tih teških i staloženih kolosa kako se udaljavaju stazama i prolazima dok im pregača od debele kože lupa masivna bedra, vukući teško natovarena kolica, sa šegrtima i katkada obitelji kao pratnjom. Vonj njihova zvanja pratio ih je i prestizao uvlačeći se posvuda kao nepodnošljiv smrad truljenja kože, spaljene masti, šumećeg vapna, onečišćene zemlje, neotklonjivih plinova koji tjeraju na povraćanje. S vremenom su ti momci nestali, zemlja je bila očišćena, ostala ih je tek nekolicina rijetkih staraca, šutljivih i sporih, koji su se jadno hvalili u krugu nekih bolnica, prihvatilišta i groblja. Tužan kraj za te junačke čistače smrti. A Neprijatelj je doista nestao. Nikad nije nađen nikakav trag njegova prolaska ovim krajem, njegove bijedne nazočnosti na zemlji. Pobjeda nad njime bila »potpuna, konačna, neopoziva«, prema službenom učenju. Yölah je odlučio, svojem narodu nepokolebljive vjere darovao je nadmoć, obećanu od postanka. Jedan se datum nametao, a da nitko nije znao kako ni zašto, usađivao se u mozgove i pojavljivao na spomen-pločama pokraj ruševina: 2084. Je li bio povezan s ratom? Možda. Nije bilo određeno odgovara li početku ili kraju, ili određenoj epizodi sukoba. Ljudi su stvarali jednu predodžbu, zatim drugu, suptilniju, u vezi sa svetinjom njihova života. Numerologija postade državnim sportom. Zbrajalo se, dijelilo, množilo, činilo što god je moguće s brojevima 2, 0, 8 i 4. U jednom periodu bila je to predodžba da je 2084. jednostavno godina Abijeva rođenja, ili godina njegova prosvjetljenja božanskom svjetlosti, koja se pojavila dok je ulazio u pedesetu godinu života. Zapravo, već tad nitko nije sumnjao da mu je Bog dao novu i jedinstvenu ulogu u povijesti čovječanstva. Tad su zemlju koja se nije drukčije zvala do li »zemlja vjernika«, prozvali Abistan. To veoma lijepo ime koristili su službenici, Časni i Pripadnici sekte Pravednoga Bratstva te djelatnici Aparata. Niži slojevi puka ostali su pri starom nazivu »zemlja vjernika«, a u običnom razgovoru, zaboravivši na rizik i pogibelj, skratili bi i govorili »zemlja«, »dom«, »kod kuće«. Pogled puka je takav, nehajan i zapravo bez mašte, ne vidi dalje od svojih vrata. Moglo bi se reći da je to jedan oblik pristojnosti s njegove strane: to drugdje ima svoje gospodare, gledati ga znači povrijediti intimnost, prekršiti sporazum. Zvati se Abistanac, u množini Abistanci, imalo je jednu stresnu službenu stranu koja je značila nevolje i pozive na red, pače zaduženja, ljudi su govoreći o sebi govorili »ljudi«, uvjereni da im je to dovoljno za prepoznavanje.

362

BOUALEM SANSAL

Drugi put, datum se odnosio na utemeljenje Aparata, a još prije toga, na osnutak Pravednoga Bratstva, kongregacije četrdeset uglednika koje je među najuvjerenijim vjernicima izabrao sam Abi, nakon što je njega Bog izabrao da mu pomaže u kolosalnom zadatku upravljanja narodom vjernika i vodi ga u cijelosti u drugi život, gdje će se svatko naći pred Anđelom pravde koji će ispitati njegova djela. Govorili su im da u toj svjetlosti sjena ništa ne skriva, ona je indikator. Tijekom niza kataklizmi koje su se uzvratno izmjenjivale, Boga su nazvali novim imenom, Yölah. Vremena su se promijenila, prema praiskonskome Obećanju, rađao se jedan drugi svijet, na očišćenoj zemlji posvećenoj istini, pod budnim okom Boga i Abija, trebalo je svemu iznova dati ime, sve iznova napisati, tako da novi život ne bude ni na koji način umrljan prošlom Povijesti, od tad nevažećom, izbrisanom kao da nikad postojala nije. Abiju je Pravedno Bratstvo dalo skroman ali tako izričit naslov Poslanika i osmislilo je za nj jezgrovit i dirljiv pozdrav. Govorili bi »zdrav bio Poslenik Abi« i zagrlili se ljevicom. Toliko je priča kružilo prije nego što će se sve ugasiti i opet doći na svoje mjesto. Povijest je bila iznova ispisana i zapečaćena Abijevom rukom. Ono što se od drevna doba moglo držati u dubini očišćenih sjećanja, krpice, dim, hranilo je mutne obmane kod staraca pogođenih demencijom. Za naraštaje Nove ere, datumi, kalendar, Povijest nisu bili važni, ništa više od otiska vjetra na nebu; sadašnjost je vječna, danas je uvijek tu, vrijeme je u cjelini u Yölahovoj ruci, on zna stvari, on odlučuje koliko znače i upućuje koga želi. Kako god bilo, 2084. bila je utemeljujući datum za zemlju iako nitko nije znao na što se odnosi. Stvari su stajale tako, jednostavno i složeno, i nisu bile besmislene. Kandidati za hodočašća upisivali bi se na popis za neko sveto mjesto, koje je Aparat odabirao u njihovo ime, i čekali na poziv da se priključe karavani u polasku. Čekanje bi trajalo godinu dana ili čitav život, besprizivno, a u tom bi slučaju stariji brat pokojnika nasljeđivao potvrdu o upisu, no mlađi ne, i nipošto sestre: svetost se ne dijeli i ne mijenja spol. Uslijedila bi velika svečanost. Askezu je nastavljao sin, time je jačana obiteljska čast. Bilo ih je na milijune diljem zemlje, iz svih šezdeset pokrajina, svih dobi i imovnog stanja, koji su brojali dane što ih dijele od velikog polaska, Jobéa, Blaženoga Dana. U nekim krajevima uglavio se običaj da se okupe u ogromnu gomilu, jednom godišnje, i bičuju se obilato bičem s čavlima, radosno i bučno, kako bi pokazali da patnja nije ništa u odnosu na sreću što se mogu nadati Jobéu; u dugim krajevima okupljali su se u glasovite sletove, sjeli bi u krug,

2084. Kraj svijeta

363

prekriženih nogu, spojeni koljenima, i slušali stare kandidate, na rubu potpune iscrpljenosti ali ne i nade, kako prepričavaju svoju dugu i sretnu kalvariju, zvanu Iščekivanje. Svaku je rečenicu prekidalo uzastopno poticanje naoružanog vikača sa snažnog megafona: »Yölah je pravedan«, »Yölah je strpljiv«, » Yölah je velik«, »Abi ti pomaže«, »Abi je s tobom« itd., ponavljano iz deset tisuća grla stegnutih emocijom. Zatim su molili spojeni laktovima, pjevali hvalospjev na sav glas, pojali ode što ih je Abijeva ruka napisala, i iznova tako sve dok ne bi malaksali. A dolazio je ključni trenutak, kad bi zaklali čitava stada tustih ovnova i goveda. Iziskivalo je to najvještije krvnike u kraju, riječ je bila o žrtvi, što ima svojih zahtjeva, zaklati ne znači ubiti nego veličati. Trebalo je zatim ispeći na roštilju sve to meso. Izdaleka se vidio plamen, zrak je bio pun masti i ugodan miris pirjana mesa golicao bi sve što je u krugu od deset chabira imalo nos, surlu, njušku ili kljun. Bile su to male orgije, beskonačne i proste. Prosjaci koji su pohrlili kao oblak elektriciteta privučeni dimom, nisu mogli odoljeti obilju mesa iz kojeg se točio fini sok. Kad ih je obuzelo krajnje pijanstvo, ponašali su se daleko od religije, ali je na koncu njihova proždrljivost bila dobrodošla. Jer što inače s toliko žrtvovana mesa? Bilo je svetogrđe baciti ga. Strast za hodočašćem podržavale su neprestane kampanje svojim miješanjem reklama, propovijedi, sajmova, natjecanja i raznih manipulacija koje je marljivo provodilo vrlo moćno ministarstvo Žrtvovanja i Hodočašća. Monopol nad Propagandom, moussim, držala je jedna vrlo stara sveta obitelj mila Abiju, a provodila ju je s ispravnošću koja prstaje religiju: »Niti premalo niti nedovoljno« bila je njezina komercijalna krilatica, koju su čak i djeca znala. I brojne druge profesije naslanjale su se na žrtvovanje i hodočašćenje, a mnoge su ugledne obitelji davale sve od sebe kako bi ponudile najbolje. U Abistanu je ekonomija bila isključivo vjerska. Spomenute kampanje protezale bi se na cijelu godinu, s piknikom ljeti tijekom Siama, abistanskoga apsolutnog svetog tjedna, koji se poklapao s povratkom hodočasnika s dalekih i čudesnih boravaka na nekom od tisuću i jednog lokaliteta slobodnog pristupa za hodočasnike diljem zemlje, s posvećenih mjesta, iz svetih zemalja, mauzoleja, mjesta slave i mučeništva, gdje je narod vjernika odnio veličanstvene pobjede nad neprijateljem. Tvrdoglavi slučaj uredio je to tako: svi su se lokaliteti nalazili na drugom kraju svijeta, daleko od cesta i naselja, te je od hodočasništva činio dugu i nemoguću ekspediciji koja traje godinama. Zemlja se prelazila s kraja na kraj pješice, po teškim i samotnim putovima, kako je nalagala tradicija, zbog čega je najmanje vjerojatan

364

BOUALEM SANSAL

bio povratak starih i bolesnih. Ali baš je to bio pravi san kandidata, umrijeti na putu svetosti, kao da su mislili da napokon i nije tako dobro postići savršenstvo za života, ono je izabranome nametalo toliki teret i obveze da bi nužno zakazao, gubeći tako u jedan mah svu dobrobit tolikih godina žrtve. I kako onda mali svetac može, osim ponašajući se poput moćnika, uživati savršenstvo u tako nesavršenu svijetu? Nitko, nijedan časni vjernik, nije si dopustio pomisliti da su ta pogubna hodočašća efikasan način da se udalji brojna svjetina iz gradova i da im se ponudi lijepa smrt na putu ostvarenja. Isto tako, nitko nikada nije mislio da je Sveti rat imao isti cilj: pretvoriti nekorisne i bijedne vjernike u slavne i unosne mučenike. Bilo je očigledno da je svetinja svih svetinja kućica od nepravilna kamena u kojoj se rodio Abi. Taj kućerak bio je žaljenja vrijedna tvorevina, ali čuda koja su se u njemu događala bila su više nego izvanredna. Nije bilo Abistanca koji kod kuće nema reprodukciju svetog doma; od kaširanoga papira, od drveta, od žada ili zlata, ali svaka je bila isti znak ljubavi prema Abiju. Nitko ništa nije rekao, ljudi nisu uočavali, međutim svakih jedanaest godina spomenuta je kućica mijenjala mjesto, i to na temelju tajne odredbe Pravednoga Bratstva, koje je organiziralo rotaciju uglednoga spomenika vodeći računa o ravnopravnosti između šezdeset pokrajina Abistana. Nije se o tome znalo više, no jedan je program, jedan od najdiskretnijih programa Aparata, dugo unaprijed pripremao lokalitet i obučavao stanovnike njihovoj ulozi budućih svjedoka povijesti, od kojih hodočasnici trebaju saznati što za njih znači život u susjedstvu kolibe jedinstvene u svemiru. Pokajnici su im na tome dobro uzvraćali, obilnim usklicima, suzama i poklončićima. Zajedništvo je bilo potpuno. Bez svjedoka koji bi ispričali Povijest, ona ne postoji, netko mora priču započeti da je drugi završe. Sistem koji vrvi restrikcijama i zabranama, propaganda, propovijedi, kulturne obveze, brzi slijed lančanih ceremonija, osobne inicijative širenja koje su toliko značile u dodjeljivanju povlastica, sve to zajedno stvaralo je poseban duh Abisatanaca, koji su se stalno iznova bavili jednim predmetom kojemu nisu znali ni prvo slovo. Dočekivati hodočasnike koji su se nakon duga izbivanja ovjenčali svježom svetošću, slaviti ih, kljukati poslasticama, uzeti od njih nešto, neki predmet, viticu kose, bilo kakvu relikviju, bio je trenutak i prilika koju stanovništvo i kandidati za Jobé ne bi propustili ni za što na svijetu. Ta blaga nisu imala cijenu na tržištu relikvija. No, još više od toga, ljudi su saznavali čuda od tih milih hodočasnika, koji su bili oči što su vidjele svijeta i doprle do njegovih najsvetijih mjesta.

2084. Kraj svijeta

365

U tom spletu ustaljene prakse i sakramenata, Iščekivanje je bio ispit koji su kandidati doživljavali kao veliku sreću. Strpljenje je drugo ime vjere, ono je put i cilj, takvo je kazivalo prvo učenje, odmah do poslušnosti i podložnosti, koje čine dobrog vjernika. Također je trebalo za sve to vrijeme, u svakom trenutku dana i noći, pred ljudskim i Božjim očima ostati zaslužnikom među zaslužnicima. Nije poznat Iščekivatelj koji bi preživio ma i minutu srama što je skinut s tako veličajnog popisa kandidata za hodočašće na sveta Mjesta. Bila je to besmislica koju je Aparat volio puštati, da nitko nikada nije pogriješio, nitko nije umro od srama, svatko je znao da u narodu vjernika nema licemjera, kao što je znao da je budnost Aparata nepogrešiva, Neovlašteni su trebali biti odstranjeni prije nego što i pomisle nekoga obmanuti. Intoksikacija, provokacija, agit-prop, to je bila rana, ljudima je trebala jasnoća i ohrabrenje, ne lažne glasine niti skrivene prijetnje. Aparat je ponekad išao predaleko u manipulaciji, radio bi svašta, sve do izmišljanja lažnih neprijatelja, koje je zatim do iznemoglosti tražio da bi, na koncu, eliminirao svoje prijatelje. Ati se srtastveno zanimao za pustolove na duge staze, slušao ih je naizgled nehajno kako ne bi preplašio ni alarmirao prisluškivače, ali im je, u svom zanosu, postavljao žudna pitanja, poput djeteta s upornim »zašto« i »kako«. Međutim, ostajao ih je i dalje gladan, s iznenadnim podizanjem tjeskobe i srdžbe. Negdje se nalazio zid koji je priječio da on vidi dalje od naklapanja ovih ubogih slobodnih lutalica pod nadzorom i uvjetom da diljem zemlje promiču privid. Atiju je bilo žao pomisliti, ali nije sumnjao, da su im to bezumlje stavili u usta oni iz samog srca Aparata koji izdaleka kontroliraju njihove jadne mozgove. Ima li boljeg sredstva od nade i čudesa da se ljudi vežu lancima uz svoja vjerovanja, jer onaj tko vjeruje boji se, a tko se boji slijepo vjeruje. Ali to je bilo razmišljanje koje će se javiti kasnije, u srcu kovitlaca; kad Ati bude trebao prekinuti lanac što veže vjeru za ludilo i istinu za strah, kako bi se spasio od uništenja. U tamnom metežu prostranih soba s previše ljudi, svladali su ga i pritiskali čudni bolovi, od kojih je drhtao poput konja u štali kad osjećaju kako se opasnost prikrada kroz noć. Činilo se da bolnica ugošćuje smrt. Panika ga nije puštala, progonila ga je sve do zore, da bi se povukla tek kad je svjetlo dana stalo potiskivati šumorne noćne sjene, a jutarnja smjena preuzimala posao uz lupanje lonaca i prepirke. Planina ga je uvijek plašila, bio je čovjek gradova, rođen u toplini promiskuiteta, a ondje, na ležaju svoje bijede, znojeći se i dahćući osjećao joj se

366

BOUALEM SANSAL

prepušten na milost i nemilost, priklješten njezinim gigantizmom i trajanjem, stjiešnjen njezinim širenjem sumpora. A ipak ga je planina izliječila. Stigao je u sanatorij u teškom stanju, na živo iskrvario od tuberkuloze, pljuvao je krv u velikim ugrušcima a kašalj i groznica dovodili su ga do ludila. U godini dana pomalo se oporavio. Svjež ledeni vjetar bio je oštar plamen, pržio je bez milosti crviće koji su mu izjedali pluća – bolesnici su govorili na takav slikovit način, iako znajući da bolest potječe od Balisa Otpadnika, a da će božanska volja u konačnici odlučiti o poretku stvari. Prosti bolničari, tek istesani gorštaci, nisu mislili drukčije. U određene sate, uz grubo kotrljanje, dijelili su pilule i esencije od kojih se povraća, ne zaboravljajući obnoviti talismane kad su stizali novi, najavljeni izvrsnim glasinama. Što se tiče doktora koji je prolazio kao nalet vjetra jednom mjesečno bez ikome upućene riječi, osim pucketanja prstiju, nitko se nije usuđivao niti ga okrznuti pogledom. On nije bio od naroda, on je pripadao Aparatu. Mucali su isprike kad bi prolazio i nestajali kroz prvu rupu. Ravnatelj bolnice otvarao mu je prolaz šibajući zrak svojim štapom. Ati nije znao ništa o Aparatu, osim da je imao moć nad svime, u ime Pravednoga Bratstva i Abija, čiji je golemi portret visio na svim zidovima s kraja na kraj zemlje. Ah, taj portret, valja znati da je on predstavljao identitet zemlje. Svodio se zapravo na igru svjetla i sjene, neku vrstu lica u negativu, s čarobnim okom u središtu oštrim kao dijamant, sa svjesnošću koja može probiti štit. Znalo se da je Abi čovjek, i to jedan od najponiznijih, ali nije bio čovjek kao ostali, bio je Poslanik Yölahov, otac vjernika, vrhovni poglavar svijeta, naposljetku, bio je besmrtan po milosti božjoj i ljubavi za čovječanstvo, i ako ga nitko nikada nije vidio, bilo je to jednostavno zato što je svjetlost zasljepljujuća. Ne, doista je bio predragocjen te je nezamislivo bilo izložiti ga običnom pogledu. Oko njegove palače u srcu zabranjenog grada, smještene u sjedištu Qodsabada, rasporedile su se stotine dobro naoružanih muškaraca uz koncentrične nepropusne prepreke preko kojih ni mušica ne bi mogla bez propusnice Aparata. Mrge su birani još kao novorođenčad, a pomnom brigom formirao ih je Aparat, kojem su se jedinom pokoravali. Ništa ih nije moglo omesti, odvratiti im pozornost, okrenuti ih, nikakva sućut nije mogla usporiti njihovu okrutnost. Jesu li ljudi, nije se znalo, mozak im je odstranjen pri porodu, što je objašnjavalo njihovu užasavajuću ustrajnost i njihov halucinantan pogled. Sitni puk, koji je uvijek nadijevao točna imena onome što nije razumio, nazvao ih je Abijeve Lude. Smatralo se da potječu iz daleke pokrajine na jugu, iz plemena odsječena od svijeta koje je s Abijem

2084. Kraj svijeta

367

povezivao famozni sporazum. I njima je puk dao rječito ime: leg-abi, za Abijevu legiju. Sigurnosni aparat bio je tako ogroman da su neki smatrali kako ti nepokolebljivi roboti čuvaju prazno gnijezdo, to jest ništa, samo ideju, postavku. To je pomalo značilo šaliti se s misterijem: na toj razini neznanja, svatko dodaje svoj dio tlapnje, no svi su znali da je Abi sveprisutan, istovremeno tu i tamo, u jednom pokrajinskom središtu i drugom, u jednoj palači identičnoj plači koju su tako hermetički čuvali, odakle je među ljude slao svjetlost i život. To je snaga sveprisutnosti, u svakoj točki je središte pa su tako tu svakog dana gorljive gomile dolaze u procesiju oko njegovih šezdeset palača iskazati mu najdublju odanost i dati bogate darove te od njega zauzvrat zatražiti samo raj poslije smrti. Ideja da ga se predstavi na taj način, sa samo jednim okom, mogla je izazvati rasprave. Izložili su hipoteze: da je jednook, od rođenja za jedne, a prema drugima kao posljedica niza muka koje je pretrpio u djetinjstvu, rekli su također kako stvarno ima jedno oko nasred čela, što je znak proročanske sudbine, ali s istom su sigurnošću rekli i da je slika simbolična, predstavlja duh, dušu, misterij. Prisutan u tolikom broju, na stotine milijuna primjeraka godišnje, taj je portret mogao izazvati ludilo svojom neprobavljivošću da mu umjetnost nije pridala nadmoćni magnetizam koji je širio čudne vibracije, ispunjavajući prostor kao što ljubak pjev kitova ispunjava ocean u sezoni parenja. Na prvi pogled prolaznik bi bio opčinjen, zatim vrlo brzo sretan, osjećao bi se snažno zaštićenim, voljenim, unaprijeđenim, a također i smrvljenim tom veličinom i time što je sugerirala veličanstveno nasilje. Ispred golemih, bogato osvijetljenih portreta preko fasada velikih upravnih zgrada, stvarale su se gužve. Nijedan umjetnik na svijetu nije mogao ostvariti takvo čudo, sliku je izradio sam Abi nadahnut Yölahom, takva je istina, kao što su uskoro saznali. Jednog je dana netko nešto napisao u kutu Abijeva portreta. Nerazumljiva riječ, bila je naškrabana na nekom nepoznatom jeziku, nekim starim tipom pisma iz vremena prije Velikoga Svetog rata. Ljude to nije samo zaintrigiralo, očekivali su velik događaj. Zatim se pronio glas da je Ured za šifre Aparata preveo riječ; tajanstveni se tekst ovako čita na abilangu: »Bigaye vas promatra!« To nije značilo ništa, ali budući da je ime bilo dopadljivo po svojoj zvučnosti, uskoro ga je narod prihvatio, i tako je Abi s ljubavlju prekršten u Bigaye. I više se nije ni čulo drukčije osim Bigaye ovo, Bigaye ono, Bigaye voljeni, Bigaye pravedni, Bigaye vidoviti, sve do dana kad je jedan ukaz Pravednoga Brat-

368

BOUALEM SANSAL

stva zabranio uporabu te barbarske riječi pod prijetnjom momentalne smrtne kazne. Malo kasnije, priopćenje br. 66710 iz NoF-a, Novosti s Fronte, slavodobitno je objavilo da je gnusni škrabalac otkriven i na licu mjesta pogubljen, kao i čitava njegova obitelj i prijatelji, te su im imena izbrisana iz matičnih knjiga sve do prvog naraštaja. U zemlji je nastupila šutnja, ali su se mnogi duboko iznutra pitali: zašto je zabranjena riječ tako napisana u spomenutom ukazu Big Eye? Otkud ta greška? Od pisara iz NoF-a? Od njegova direktora, Časnoga Sekreta? Ili odakle? Nije mogla potjecati od Vojvode, Velikog Zapovjednika, šefa Pravednoga Bratstva, a još manje od Abija: on je izmislio abilang, njime je htio onemogućiti pogrešku bilo koje vrste. Ati je doista dobio boju i nekoliko kilograma. Još je obilato izlazila sluz, disao je otežano, dosta stenjao, mnogo kašljao, ali nije pljuvao krv. Ostalome planina nije mogla pomoći, život je bio težak, zemlji je svega nedostajalo, odricanje za odricanjem ispunjalo je svakodnevicu, ako se tako može reći. Manjkavo se već dolazilo na svijet, to je bilo prirodno. Tako visoko u planini i tako daleko od grada propadanje je bilo brzo. Lječilište je bilo neupitna krajnja točka za mnoge, starce, djecu, teške bolesnike. Siromasi su takvi, rezignirani od kraja, počinju se liječiti dok ih život napušta. Način na koji se oni uvlače u svoj burni, široki vuneni ogrtač nepropusan od prljavštine i pokrpan na tisuću mjesta, imao je u sebi nešto pogrebno i grandiozno, rekao bi čovjek da se zamataju u kraljevski plašt, spremni na licu mjesta poći u smrt. Nisu iz njega izlazili ni danju ni noću, kao da su se bojali da će ih sudbina iznenaditi te će goli i posramljeni u smrt, koju su inače čekali bez straha i dočekivali s nepatvorenom prisnošću, reklo bi se ponizno. Smrt nije oklijevala, šibala je tu, i tu i tu, te nastavljala dalje. Oni koji su je molili otvarali su joj apetit, pa je udvostručila zalogaje. Njihov je odlazak prolazio nezapaženo, ovdje nije bilo nikoga da ih oplače. Bolesnika nije nedostajalo, dolazilo ih je više nego odlazilo, nije se znalo kamo s njima. Prazan ležaj to nije mogao zadugo ostati, pacijenti koji su spavali na slamaricama po širokim vjetrovitim hodnicima, žarko su se oko njih svađali. Ranije pogodbe nisu uvijek dostajale da se osigura miroljubiva smjena. Nije bilo samo nestašica, bilo je i teškoća zbog terena, a zbog njih se zaboravljalo na ostalo. Hrana, lijekovi, pokućstvo neophodni gospodarstvu lječilišta otpravljali su se iz grada kamionima – izobličenim mastodontima istetoviranim uzduž i poprijeko, starim koliko i planina i potpuno neustrašivim, barem do prvih prijevoja, kad kisik postaje suviše lagan za njihove velike klipove – zatim na leđima ljudi i mula

2084. Kraj svijeta

369

jednako hrabrih i izdržljivih, i iskusnih penjača, ali gadno sporo: stizali su kad su mogli, prema hirovima klime, stanju staza i grebena, svojem raspoloženju i razini plemenskih igara koje nisu izostajale, sastojeći se u sveopćoj blokadi s direktnim utjecajem na trasu puteva. U tim planinama na kraju svijeta, svaki je korak bio izazivanje života, a lječilište je bilo najdalje od te slijepe ulice smrti. Neki su se, nekoć u mračnim vremenima, mogli zapitati zašto je trebalo tako visoko u planinu i tako daleko u hladnoću i pustoš izolirati tuberkulozne bolesnike, koji nisu bili zarazniji od ostalih: gubavci su se povlačili po cijeloj zemlji, jednako kao i oni kužni i oni koje se još zvalo bolesnicima od velike groznice, koji su doduše imali su svoje sezone i svoje pojaseve širenja. Nitko nikad nije umro u kontaktu s njima niti od njihova pogleda. Pojam zaraznosti nije uvijek bio najbolje shvaćen, ne umire se od toga što su drugi bolesni nego što smo to mi sami. Napokon, tako je bilo, svako razdoblje ima svoje strahove, tad je bio red na tuberkulozi da ponese stijeg najjače bolesti koja sije strah među stanovništvom. Okrenuo se kotač, pojavila su se druga strašna zla, uništila su plodne krajeve, napunila groblja, a onda su se povukla, ali lječilište je uvijek bilo tu, dojmljivo u svojoj mineralnoj vječnosti, i dalje su u njega slali sušičave i druge pacijente oboljelog dišnog sustava umjesto da ih se pusti umrijeti kod kuće ili nedaleko, među ostalim bolesnicima. Ugasili bi se prirodno, okruženi ljubavlju najbližih. Umjesto toga, gomilali su ih u potkrovlje svijeta gdje su umirali sramno, mučeni hladnoćom, glađu i zlostavljanjem. Događalo se i da karavana naprosto i jednostavno nestane, ljudi, životinje i roba. Ponekad bi i vojnici dodijeljeni im kao zaštita, nestajali, a ponekad ne; nakon nekoliko dana potrage pronašli bi ih u dnu provalije, zaklane, osakaćene, na pola pojedene od lešinara. Njihovim puškama ni traga. Nitko o tome nije govorio, ali neki su čuli da je karavana pošla zabranjenim putem i prešla granicu. To je ono što su mislili stari, pogled im je bio tako rječit. Tko je govorio? U ozračju se iznenada osjetio pritisak, starci bi se razišli kašljući kao da se ispričavaju što su previše rekli, dok su mladi odjednom napinjali uho. Misli su im se izdaleka čule, toliko su im snažno bubnjale u glavi. Zabranjeni put!… granica!…Kakva granica, kakav zabranjeni put? Nije li naš svijet sav svijet? Nismo li posvuda u svojoj zemlji, milošću Yölaha i Abija? Što će nam međa? Tko tu išta razumije? Vijest je lječilište paralizirala i dotukla. Muškarci su se bičevali kao što je običaj u njihovoj religiji, udarali glavom o zid, razdirali prsa, do smrti urlali; taj je čin bio hereza koja je uništavala vjernike. Koji je

370

BOUALEM SANSAL

svijet mogao postojati s druge strane te navodne granice? Bi li se ondje našlo samo svjetlo i komad zemlje na kojem može stajati božji stvor? Koji je duh mogao stvoriti plan o bijeg iz kraljevstva vjere u ništavilo. Sami Otpadnik nadahnjivao je slične zamisli, ili makoufi, promicatelji Velikog Krivoverja: oni su sposobni za sve. Iznenada je događaj postao državna stvar i nestao sa scene, zgubljeni teret bio je zamijenjen, kao zamahom čarobnog štapića, lijepim nadomjestkom, poslasticama, skupim lijekovima i efikasim talismanima, i ništa nije preostalo od te priče, ni tračak, štoviše, na brzinu se usjekao tvrdoglav, hipnotički dojam da se nikad nije ništa ružno dogodilo. Do smjena, uhićenja i nestanaka je dolazilo, ali to nitko ne bi vidio, pozornost bi bila na nečem drugom, još se nije sav žar u kraljevini ugasio i nije manjkalo ceremonija. Ubijeni stražari bili su uzdignuti do mučeničke časti, javljali su NoF, nadiri (elektroničke zidne novine postavljene na svim mjestima na kugli zemaljskoj) i mreža mockba gdje se propovijedalo devet puta na dan da su pali na bojnom polju za jedne junačke bitke predstavljene kao »majka svih bitaka«, po uzoru na sve stvarne ili sanjane bitke koje su joj prethodile te kakve će biti sve one poslije nje, u nizu stoljeća. Među mučenicima nije bilo hijerarhije, niti ikada kraja u svetome Ratu. On se objavljuje dok Yölah ne bude oborio Balisa, prema Obećanju. Koji sukobi, koje bitke, koje pobjede, protiv koga, kako, kada, zašto? – ta pitanja nisu postojala, nisu se postavljala, pa se dakle nije ni mogao očekivati odgovor. »Sveti rat, zna se, jezgra je doktrine, ali to je jedna od teorija! Ako se spekulacije tako jednostavno ostvaruju, i to još za našeg života, onda više nema vjere, nema sna, nema iskrene ljubavi, svijet je osuđen.« Tako su mislili ljudi kad se tlo izmicalo pod njihovim nogama. Doista, za što se uhvatiti ako ne za nevjerojatno? Jedino je ono vjerojatno. A sumnja donosi tjeskobu, i nesreća ne izostaje. Ati je došao do toga, nije mogao spavati i predosjećao je neizrecive užase. Od njegova dolaska u lječilište, usred prošle zime, jedna je karavana nestala skupa sa svojim stražarima, te su kasnije pronađeni na dnu jaruge, smrznuti. U čekanju da hladnoća popusti i omogući njihov prijenos u grad, trupla su bila smještena u mrtvačnicu. Bolnica je brujala na sva usta, bolničari su se rastrčali na sve strane sa svojim kanistrima i metlama, rojevi bolesnika vrzmali su se po dvorištu pomoćnih zgrada škiljeći u pravcu uske i mračne ograde koja se spiralno spuštala prema prostoriji mrtvačnice, petnaest sicca niže, zapravo dnu tunela koji je, mjestimice srušen, zakretao pod tvrđavu. Bio je iskopan

2084. Kraj svijeta

371

u stijeni u vrijeme dok je ondje bjesnio prvi Sveti rat i nije se znalo gdje mu je drugi kraj, gubio se u utrobi planine. Bio je to put za bijeg ili skladište, tamnica li katakombe, možda skrovište za žene i djecu u slučaju invazije ili odredište zabranjenog kulta, kakva su se u to doba otkrivala na najnevjerojatnijim mjestima. Taj je tunel bio nezdrav, pun bijesa prošlih svjetova, nerazumljivih i tako zastrašujućih da je u neke dane dno rupe bljuvalo tužnim grgljanjem. Tu je vladala temperatura brzog smrzavanja. S francuskoga prevela Vera Vujović

Aforizmi

Ponekad mislim, dakle ponekad jesam. Razmišljanje o beskonačnosti velika je čovjekova privilegija.

0

Aforizmi

Samo je jedna istina, ali je štakora oko nje mnogo. Slušamo političke govore. I sve više se plašimo da će kretenokracija nadmašiti demokraciju. U teškim vremenima jedino prosjaci ne štrajkaju.

0

Priča o ljubavi i tmini * AMOS OZ**

Nakon ponoći, pred kraj glasovanja, ja sam se probudio. Moj se krevet nalazio ispod prozora okrenutog na ulicu, pa nisam mogao ništa drugo nego uspraviti se na koljena i proviriti kroz rupice na roletama. Zadrhtao sam. Kao u strašnom snu u našem je dvorištu stajala stiješnjena, nijema i nepomična gomila sjena ispod žućkastoga uličnog svjetla, i u susjednim dvorištima, na pločnicima, na kolniku, kao javni zbor nepokretnih sablasti pod blijedom svjetlošću, na svim balkonima, na stotine žena i muškaraca u potpunome muku, susjedi, poznanici, neznanci, neki u pidžamama, a neki u sakoima s kravatom, tu i tamo vidio sam muškarce u šeširima ili kačketima, žene nepokrivenih glava i žene u kućnim ogrtačima i s rupcem na glavi, nekima su na ramenima sjedila pospana djeca, tu i tamo po strani na drvenom stolčiću sjedila je poneka starica ili starac kojeg su iznijeli iz kuće skupa sa stolcem. Ta cijela nepregledna gomila stajala je kao okamenjena usred zastrašujuće tišine noći, kao da i nisu ljudi od krvi i mesa, već na stotine tamnih sjena iscrtanih na titravom velu tmine. Kao da su svi umrli na nogama. Ni riječ, ni kašalj, niti korak. Nije se čulo ni zujanje komarca. Samo je dubok, hrapav glas američkoga govornika izbijao iz glasno navijenog radioprijamnika oko kojeg je vibrirao noćni zrak, ili je to možda bio glas predsjednika Skupštine, Brazilca Osvalda Aranhe. On je jednu za drugom prozivao posljednje zemlje s popisa sastavljenog po abecednom redu i odmah zatim u mikrofon ponavljao odgovor njihova predstavnika. United Kingdom: abstains. Union of Soviet Social Republics: yes. United States: yes. Urugvaj: da. Venezuela: da. Yemen: protiv. Yugoslavia: suzdržana. * Ulomak iz istoimenog romana, str. 519-531. ** Jedan od najznačajnijih izraelskih pisaca. Profesor književnosti na Sveučilištu Ben-Gurion u Be’er Shevi. Od 1967. poznati je aktivist pokreta za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. (Kako izliječiti fanatika, Pantera u podrumu, Iznenada u dubini šume...).

374

AMOS OZ

I s time je glas odjednom utihnuo. I odjednom se muk s onoga svijeta spustio na zemlju i zamrznuo taj nestvarni prizor, jezoviti muk, muk strašnog udesa, muk gomile ljudi zaustavljena daha, koji nikad u životu nisam čuo, ni prije te noći, a ni poslije nje. Sve dok se duboki glas nije vratio, pomalo promukao, i od njega je zadrhtao zrak, i s grubom suhoćom, no i tračkom radosti, rezimirao – trideset tri za. Trinaest protiv. Deset suzdržanih. Jedna država nije prisustvovala glasovanju. Prijedlog je prihvaćen. Njegov se glas tada utopio u gromoglasnom pokliču s galerija dvorane u Lake Successu, koji je provalio iz radija i zapljusnuo nas kao poplava, a za nekoliko trenutaka zaprepaštenosti, razjapljenih usta kao u žeđi i razrogačenih očiju, odjednom se i nad našu zabačenu ulicu na rubu četvrti Kerem Avraham u sjevernom Jeruzalemu, vinuo strahotan krik i rasparao noć i kuće i drveće, komadajući sebe samog, ne radostan povik, nimalo sličan onima na sportskim igralištima, nimalo sličan povicima oduševljene mase, nego više kao krik užasa i jeze, krik strašnog usuda, krik od kojeg podrhtava kamenje, ledi se krv, kao da su svi ubijeni i oni koji će biti ubijeni istodobno dobili otvor za kričanje koji se već sljedećeg trena zatvorio, i za još nekoliko trenutaka taj se prvotni krik strave pretvorio u riku sretne gomile i noć grlenih povika i pjevanja »Narod Izraela živi«, i netko je uzaludno pokušavao intonirati himnu, žene su vrištale, ljudi su pljeskali, »Ovdje u miloj zemlji naših otaca«, i čitava se gomila pomalo počela gibati oko sebe same kao da ulazi u divovski vrtlog, i više nije postojalo dopušteno i zabranjeno, i ja sam uskočio u hlače ignorirajući košulju i vestu i izletio kroz naša kućna vrata, i ruka nekog susjeda ili neznanca podigla me uvis da me ne zgnječi gomila i predala me dalje, prelazio sam u zraku iz ruku u ruke kao da letim sve dok nisam sletio na ramena svog oca pokraj dvorišnih vrata, moji su mama i tata tamo stajali zagrljeni i tijesno privijeni kao dvoje djece izgubljene u šumi kakve ih još nikad nisam vidio, ni prije ni nakon te noći, i na tren sam se našao u sredini njihova zagrljaja i zatim ponovo na tatinim ramenima, a moj je visokoobrazovani tata, fin i pristojan, urlao iz svega glasa, ne riječi, i ne igre riječima, ne cionističke parole, ne uzvik radosti, već jedan dugi ogoljeli urlik prije postanka riječi. No drugi su ljudi već pjevali, čitava ta masa, »Vjerujem da će doći dan«, »Ovdje u miloj zemlji naših otaca«, »Moj čudesni Sione«, »U planinama u planinama zasja nam svjetlo«, »Od Metule do Negeva«, a moj tata, koji nije znao pjevati ili možda nije poznavao riječi i melodije tih pjesama, nije šutio, nego je pustio da glas iziđe svom snagom u

Priča o ljubavi i tmini

375

jednom urliku dok se pluća potpuno ne isprazne, aaaaaaaaaaaaaaaaaa, i kad mu je ponestalo zraka, opet ga je duboko udisao kao utopljenik, i taj čovjek, koji je htio biti i koji je zaslužio biti uvaženi profesor, sada se čitav sastojao samo od tog jednog jedinog aaaaaaaaaaaaaaaaaaa. A ja sam u čudu gledao kako mamin dlan prelazi po njegovoj znojnoj glavi i zatiljku gladeći ih, i odmah zatim osjetio sam njenu ruku i na svojoj glavi i leđima, jer možda sam i ja potpuno nesvjesno počeo urlati da pomognem tati, i majčina ruka obojicu nas je gladila bez prestanka, možda da nas smiri, a možda i ne, možda nas uopće nije htjela smiriti, možda je duboko iz svoje nutrine pokušavala biti dio mene i njega u urliku, i dio čitave ulice i čitave četvrti i čitavog grada i čitave zemlje, i moja tužna majka ovaj je put toliko htjela pripadati. (Zapravo, ne čitavi grad, nego samo židovski dio grada, jer su nas zacijelo i Šeikh Džarah i Katamon i Baaka i Talbieh čuli te noći i obavili se mukom, koji je možda bio nalik na onaj stravični muk ponad svih židovskih četvrti prije objave rezultata glasovanja. U vili Silvani u četvrti Šeikh Džarah, i u Aišinoj roditeljskoj kući u Talbiehu, i u domu čovjeka iz dućana sa ženskom odjećom, onoga voljenog Geppetta s nadutim podočnjacima i milosrdnim očima, tamo se ove noći nisu radovali. Čuli su slavljeničke povike sa židovskih ulica, možda su stajali šutke, stisnutih usana, uz prozore, gledajući radostan vatromet kako smrskava nebesku tamu. Utihnuo je i vodoskok u vrtu. No ni Katamon ni Talbieh niti Baaka nisu onda mogli znati da će za pet mjeseci, potpuno ispražnjeni i nedirnuti, pasti u židovske ruke, i da će u sve kuće od crvenkastoga kamena s križnim svodovima i u sve vile s raskošnim lukovima i krovnim vijencima useliti neki novi ljudi.) Poslije se u Ulici Amos, u čitavom Kerem Avrahamu i u svim židovskim četvrtima plesalo i plakalo, razvili su zastave i parole napisane na komadima tkanine, auti su trubili svom snagom, čulo se »Razvijte barjak k čudu sionskom«, »Ovdje u miloj zemlji naših otaca«, i iz svih sinagoga trubili su u šofar, ovnujski rog, i izvadili svitke Tore iz aronot ha kodeš, svetih ormara, i sve je ponijelo kolo, »Bog će sagraditi kuće u Galileji«, »Pjevajte, pogledajte samo kako je velik ovaj dan«, a poslije u sitne noćne sate gospodin Oster je odjednom otvorio svoj dućan mješovitom robom, i svi su se kiosci u Ulici Cfania otvorili, i u ulicama Geula, Chancellor, Jafo i King George, i svi su se barovi u gradu otvorili i sve do svanuća besplatno su dijelili sokove i slatkiše, pekarske proizvode i alkoholna pića, i boce sokova, piva i vina prelazile su iz ruku u ruke, neznanci su se u suzama grlili i ljubili na ulicama, čak su i šokirane engleske policajce uvukli u kolo napajajući

376

AMOS OZ

ih pivom i likerom, a na britanska vojna oklopna vozila popeli su se razdragani slavljenici i s njih mahali zastavama države koja se još nije rodila, no te noći odlučili su tamo u Lake Successu da joj je dopušteno roditi se. I ona će se podići i stati na noge za još sto šezdeset sedam dana i noći, četrnaestog svibnja 1948., no jedan od sto pripadnika židovskog pučanstva, jedan od sto ovih muškaraca, žena, staraca, djece i beba, jedan od stotine plesača i slavljenika koji sada piju i plaču od silne sreće, jedan posto od ovog razdraganog i zanesenog naroda ove noći na ulicama, skončat će svoj život u ratu koji će započeti Arapi za manje od sedam sati nakon odluke Generalne skupštine UN u Lake Successu. I njima će u pomoć priteći britanska vojska, snage Arapske legije, pješaštvo, oklopne jedinice, artiljerija, vojni avioni i bombarderi s juga, istoka i sjevera, svi će oni provaliti u Izrael, svih pet redovnih vojski pet arapskih zemalja s ciljem da unište židovsku državu u roku od jednog ili dva dana od trenutka njezina proglašenja. No meni je tata te noći dvadeset devetog studenog 1947. dok sam nošen na njegovim ramenima obilazio ulice između plesača i slavljenika rekao, nije me zamolio, nego je rekao kao da zna i može to potpisati krvlju, samo gledaj, dječače, samo promatraj, sine moj, dobro promatraj, otvori sedmere oči i dobro gledaj sve ovo, jer ovu noć nećeš zaboraviti do posljednjeg dana svog života, i o ovoj noći pričat ćeš svojoj djeci i unucima i praunucima, još dugo, kad nas već odavno ne bude. Prije svitanja, u doba kada dijete ni u snu nije smjelo biti nigdje drugdje no u krevetu, možda u tri ujutro ili četiri, zavukao sam se odjeven ispod svog pokrivača u mraku. Za neko vrijeme tatina je ruka pridigla taj pokrivač u mraku, ne da bi se ljutio na mene zbog toga što sam legao odjeven, već da legne pokraj mene, također u odjeći natopljenoj znojem stiješnjene gomile u kojoj je proveo dan, baš kao što je bila i moja (a kod nas je bio željezni zakon da se nikada i ni u kojem slučaju ne liježe na posteljinu u odjeći od proteklog dana). Tata je tako ležao kraj mene nekoliko trenutaka u tišini, iako se inače grozio bilo kakve tišine i uvijek ju je nastojao rastjerati. No ovaj put nije dirnuo u tišinu koja je pala između nas, nego joj se pridružio, i samo je njegova ruka blago gladila moju glavu. Kao da se u tome mraku tata pretvorio u mamu. Nakon toga mi je ispričao šaptom, i nijednom me nije nazvao Vaše Kraljevsko Veličanstvo ni Vaša Uzvišenosti, što su njemu i njegovom bratu Davidu činili ulični huligani iz Odese, i što su mu činili nežidovski mladići u poljskoj gimnaziji u Vilniusu, i da su tome sudjelovale i djevojke, i kad je sutradan njegov otac, djed Aleksandar, došao u

Priča o ljubavi i tmini

377

gimnaziju da zatraži pravdu, ti mu siledžije nisu čak ni vratili poderane hlače, nego su pred njegovim vlastitim očima napali i njegova oca, mog djeda, oborili ga na kameni pod pa i njemu skinuli hlače nasred školskog dvorišta, a djevojke su se smijale i govorile gadarije da su svi Židovi takvi i takvi, a učitelji su sve to gledali i šutjeli i možda se čak isto smijali sa strane. Nastavljajući glasom tmine dok mu ruka luta po mojoj kosi (jer nije bio naučen milovati me), tata mi je rekao pod pokrivačem prije svitanja, uoči tridesetog studenog 1947.: »Sigurno će i tebe izazivati huligani na ulici ili u školi, i to ne jednom. Možda će te zadirkivati baš zato što ćeš možda biti sličan meni. No od današnjeg dana, od trenutka kad imamo svoju zemlju, od sada te huligani više nikada neće zadirkivati zato što si Židov i zato što su Židovi ovakvi i onakvi. To više ne. Nikada više. Od ove noći s time je svršeno. Zauvijek svršeno.« Pružio sam svoju uspavanu ruku da ga taknem po licu, odozdol prema njegovu visokom čelu, i odjednom su umjesto naočala moji prsti naišli na suze. Nikad u životu, prije te noći, a ni nakon nje, čak ni kad je mama umrla, nisam vidio da tata plače. Zapravo nisam vidio ni one noći, u sobi je bilo mračno. Samo je moja lijeva ruka to vidjela. Za oko tri sata, u sedam ujutro, dok smo još svi spavali, a možda i cijela ulica i četvrt, začuli su se pucnjevi u četvri Šeikh Džarah na kola židovske Hitne pomoći koja su bila na putu od gradskog središta do bolnice Hadasa smještene na Har ha Cofimu. Širom zemlje Arapi su napadali židovske autobuse, ubijali i ranjavali putnike i pucali vatrenim oružjem, puškama i mitraljezima, po udaljenim četvrtima i izoliranim naseljima. Vrhovni arapski savjet na čelu s Hadži Aminom al Huseinijem proglasio je opći štrajk u svim arapskim naseljima i poslao mase na ulice i u džamije, gdje su ih vjerski vođe pozivali na džihad, vjerski rat protiv Židova. Stotine naoružanih Arapa izišle su tijekom sljedeća dva dana iz Staroga grada pjevajući pjesme koje pozivaju na krvoproliće, uzvikujući rečenice iz Kurana, urlajući »idbah al-Jahud«, ispaljujući rafale u zrak. Pratila ih je britanska policija, a britansko oklopno vozilo bilo je, kako se priča, na čelu rulje koja je provalila u židovski trgovački centar u ulici Mamila, sve popljačkala i pretvorila čitavu četvrt u plamenu buktinju. Izgorjelo je četrdeset dućana. Britanski policajci i vojska postavili su barikade na padini Ulice princeze Mary i spriječili pripadnike organizacije Hagana da pomognu Židovima koji su ostali zatočeni u trgovačkom centru, čak su zaplijenili sve oružje pripadnika Hagane i šesnaestoricu priveli. Sutradan su pripadnici Ecela spalili kino Reks, koje je, izgleda, bilo u vlasništvu Arapa.

378

AMOS OZ

Prvoga tjedna nemira ubijeno je dvadesetak Židova. Do kraja drugog tjedna ubijeno je u cijeloj zemlji dvjestotinjak Židova i Arapa. Od početka prosinca 1947. pa do ožujka 1948. inicijativa je bila u rukama Arapa. Židovi u Jeruzalemu i u čitavoj zemlji morali su se zadovoljiti pasivnim otporom jer su Britanci spriječili snage Hagane da krenu u obrambeni napad, zatvorili su sve njene pripadnike i oduzeli im oružje. Paravojne arapske jedinice skupa s gomilom naoružanih dobrovaljaca iz susjednih arapskih zemalja, kao i dvjestotinjak britanskih vojnika koji su prešli na arapsku stranu i odlučili se boriti zajedno s njima, zatvorili su sve ceste u zemlji i rasuli židovsku prisutnost na djelimično popunjen mozaik naselja pod opsadom kojima su hrana, benzin i municija mogli pristizati samo konvojima. Dok su Britanci nastavili obnašati upravne funkcije i njima se uglavnom koristili da pomognu Arapima u njihovom ratu i skrše židovske snage, židovski Jeruzalem postupno je bivao odsječen od ostatka zemlje. Jedinu cestu od Jeruzalema do Tel Aviva zaposjele su arapske snage i tek povremeno i uz teške gubitke, konvoji hrane i potrepština uspijevali su se probiti do Jeruzalema. Krajem prosinca 1947. neki dijelovi Jeruzalema već su gotovo bili pod opsadnim stanjem. Redovna iračka vojska kojoj su britanske snage dopustile da se dočepa vodovodnih crpki u Roš ha Ainu, sve ih je raznijela eksplozivom i židovski je Jeruzalem ostao bez vode, osim one iz bunara i cisterni. Udaljene židovske četvrti kao što je Židovska četvrt u Starom gradu, Jamin Moše, Makor Haim i Ramat Rahel, bile su u opsadi unutar opsade nakon što su odrezane od ostatka grada. Hitni savjet, koji je oformila Židovska agencija, brinuo se za dostavu hrane i spremnika s vodom između vatrenih rafala na ulici, i dijelili su jednu kantu vode po osobi za dva-tri dana. Kruh, povrće, šećer, mlijeko, jaja i ostale namirnice dijelili su obiteljima vrlo štedljivo, na bonove, sve dok i tih zaliha nije ponestalo, a onda smo dobivali oskudne pakete mlijeka u prahu, dvopeka i jaja u prahu čudna mirisa. Lijekova i medicinskih potrepština gotovo da i nije bilo. Ranjenike su često operirali bez anestezije. Opskrba strujom skoro je potpuno prestala, a budući da je bilo nemoguće dobaviti naftu, proveli smo više mjeseci u mraku. Ili uza svjetlost svijeće. Naš tijesni suterenski stan postao je neka vrsta skloništa za stanare s viših katova, skrovišta koje su smatrali sigurnim od eksplozija i vatrenih rafala. Sve su petrolejske svjetiljke rastavili i udaljili iz stana i zatvorili smo sve prozore vrećama pijeska. Kod nas je sve vrijeme bilo kao u mračnoj špilji, noću i danju, od ožujka pa sve do kolovoza ili rujna 1948. U tom gustom mraku bez svježeg zraka povremeno se

Priča o ljubavi i tmini

379

kod nas stiskalo ležeći na madracima ili na sagu dvadeset ili dvadeset pet ljudi, susjeda, stranaca, poznanika, izbjeglica iz četvrti na vatrenoj liniji, bile su tu i dvije starice koje su čitave dane sjedile u hodniku na podu prazno zureći preda se, jedan napola lud starac koji je sam sebe zvao prorokom Jeremijom, neprestano naricao o propasti Jeruzalema i svima nam predviđao kraj u arapskim plinskim komorama blizu Ramale, »u kojima su već počeli ubijati stotine i tisuće Židova dnevno«, bili su tu i djed Aleksandar i baka Šlomit, stric Joseph glavom i bradom – profesor Klausner, i s njime njegova šogorica Haja Elicedek, njih je dvoje gotovo u posljednji čas uspjelo pobjeći iz četvrti Talpiot, potpuno odsječene usred vatrenog poprišta, i kod nas pronaći utočište. Ležali su u odjeći i cipelama, malo budni, malo drijemajući, jer je zbog mraka bilo teško odrediti je li noć ili dan, na podu u kuhinji, na mjestu koje su smatrali najmanje prometnim u čitavom stanu (i gospodin Agnon, kako su u nas govorili, napustio je Talpiot s obitelji i smjestio se u kući svog prijatelja u četvrti Rehavia). Stric Joseph oplakivao je svojim piskutavim, pomalo plačljivim falsetom sudbinu svojih knjiga i dragocjenih rukopisa koje je ostavio u Talpiotu i tko zna hoće li ih ikada više vidjeti. A sin jedinac Haje Elicedek, Ariel, pridružio se Hagani u četvrti Talpiot i borio u njoj, te dugo nismo znali je li živ ili mrtav, ranjen ili zarobljen. Bračni par Miudovnik, čiji je sin Griša služio u snagama Palmaha, pobjegao je iz svoje kuće smještene na vatrenoj liniji u četvrti Bet Israel te se smjestio u našem stanu s još nekoliko obitelji u tijesnom prostoru sobička koji je prije rata bio moja soba. Ja sam sa strahopoštovanjem promatrao gospodina Miudovnika, gotovo s divljenjem, jer mi je postalo jasno da je upravo on čovjek koji je napisao zelenkasti udžbenik iz kojeg smo učili u školi Tahkamoni, Matematika za treći razred Matitijahua Miudovnika. Jednoga jutra gospodin je Miudovnik izišao iz našeg stana i uvečer se više nije vratio. Nije se vratio ni sutradan. Njegova je žena stogla otišla u gradsku mrtvačnicu i sve tamo pregledala te se vratila sretna i ozarena jer nije pronašla svog muža među mrtvima. Kad nam se gospodin Miudovnik nije vratio ni sljedećeg dana, moj je tata po dobrom starom običaju počeo zbijati šale praveći galamu i glasnu zbrku ne bi li, kao i uvijek, odagnao tišinu i rastjerao svaku tugu. Naš je dragi Matija, rekao je tata, zacijelo pronašao neku ljepoticu vojnikinju u kaki suknji i sada razmjenjuje s njome vatrene poljupce (ovdje je tata pokušao ubaciti malu igru riječi između vatrenog poljupca i vatrene linije).

380

AMOS OZ

No nakon što je tako uzalud zbijao šalu petnaestak minuta, tata se odjednom uozbiljio, ustao je i također otišao u gradsku mrtvačnicu i tamo je, po čarapama koje je dan prije sam posudio Matitijahuu Miudovniku, uspio identificirati tijelo razneseno bombom pokraj kojeg je gospođa Miudovnik zacijelo prošla ne prepoznavši ga, jer više nije imalo lice. Mama, tata i ja mjesecima smo za vrijeme opsade spavali na madracu na dnu hodnika i preko nas su po čitave noći nemilosrdno preskakale čitave čete ljudi koji su morali ići na zahod. Zahod je strašno bazdio jer nije bilo vode da se ispere školjka, a prozorčić je bio zabarikadiran vrećama pijeska. Svakih nekoliko trenutaka, kad bi pao projektil, zatreslo bi se čitavo brdo i s njim su se drmale sve kamene zgrade. S vremena na vrijeme skočio bih iz sna začuvši jezovit krik od kojeg se ledila krv, kada bi netko od spavača na madracima imao noćne more. Prvog veljače pokraj zgrade židovske novinske kuće na engleskom jeziku, Palestine Post, eksplodirao je automobil. Čitava je zgrada bila uništena i sumnja je pala na britanske policajce, koji su aktivno pomagali arapske napade. Desetog veljače branitelji četvrti Jamin Moše uspjeli su se oduprijeti velikom napadu arapskih paravojnih snaga. U nedjelju dvadeset drugog veljače deset minuta nakon šest ujutro organizacija koja je samu sebe zvala Britanske fašističke snage raznijela je tri kamiona prepuna dinamita u Ulici Ben Jehuda, u srcu židovskog Jeruzalema. Šesterokatnice su se srušile u prah i pepeo i veliki dio ulice pretvorio se u hrpu ruševina. Pedeset dvoje židovskih stanara tada je poginulo u svojim stanovima, a skoro sto pedeset njih bilo je ranjeno. Tog je jutra moj kratkovidni otac ustao, otišao u postaju Civilne službe otvorene u uličici pokraj Ulice Cfania i zatražio da ga unovače. Bio je prisiljen priznati da se njegovo čitavo vojno iskustvo svodi na sastavljanje nekoliko ilegalnih letaka na engleskome za Ecel (»Prijezir perfidnom Albionu!«, »Recimo ne naci-britanskom tlačitelju!« i tome slično). Jedanaestog je ožujka dobro poznati auto američkoga konzula u Jeruzalemu, s arapskim vozačem konzularne službe stigao pred zgradu Židovske agencije, u samo srce židovske uprave u Jeruzalemu i u čitavoj zemlji. U eksploziji je razoren dio zgrade, a deseci ljudi poginuli su i bili teško ranjeni. U trećem tjednu ožujka propao je pokušaj da se u Jeruzalem konvojima dopremi hrana i ostale potrepštine, opsadno stanje se pojačalo i grad je bio na rubu skapavanja od gladi i žeđi i opasnosti od boleština.

Priča o ljubavi i tmini

381

Već u prosincu 1947. sve su se škole u našem susjedstvu zatvorile. Nas djecu iz trećega i četvrtog razreda škole Tahkamoni i iz Odgojne ustanove okupili su bez razlike jednog jutra u praznom stanu u Ulici Malahi. Preplanuli mladić u nemarnoj kaki odjeći koji je pušio cigarete Matossian i predstavljao nam se samo kao Garibaldi, razgovarao je s nama dvadesetak minuta, duboko ozbiljno, suhoparno i pragmatično kao što se govori odraslim ljudima. Garibaldi nam je naložio da pretresemo sva dvorišta i skladišta te da sakupimo prazne vreće (»koje ćemo poslije napuniti pijeskom«) i prazne boce (»ima onih koji će ih napuniti koktelima koji će se jako svidjeti neprijatelju«). I još su nas naučili da po praznim i napuštenim stražnjim dvorištima beremo divlji sljez, koji smo svi zvali arapskim imenom khubiza, ta khubiza uvelike je olakšala glad u Jeruzalemu. Majke su je kuhale ili pržile, pravile od nje raznorazne kosane odreske ili variva u boji špinata, a okus je bio još stravičniji nego okus špinata. Isto tako rasporedili smo se za dežurstvo na straži, danju je svakog sata dvoje od nas s prikladna krova u Ulici Ovadia motrilo zidine britanskoga vojnog logora Šneler, s vremena na vrijeme trkom odlazilo do stana zapovjedništva u Ulici Malahi i podnosilo izvještaj Garibaldiju ili nekom od njegovih pomoćnika, što Tommyji rade i jesmo li uočili da se spremaju na pokret. Djecu veću od nas, iz petoga i šestog razreda, Garibaldi je naučio da prenose pisane poruke od jedne do druge pozicije Hagane na kraju Ulice Cfania i u Buharskoj četvrti. Moja je majka, sa svoje strane, tražila da »pokažem pravu zrelost i ne bavim se tim igricama«, no ja je nisam mogao poslušati. Osobito sam se isticao na liniji praznih boca – samo u jednom tjednu uspio sam sakupiti sto četrdeset šest praznih boca i donijeti ih u sanducima i vrećama u stan gdje se nalazilo zapovjedništvo. Garibaldi glavom i bradom lupnuo me po zatiljku i prostrijelio pogledom. Sada pišem točno one riječi koje mi je rekao češući se po dlakavim prsima ponad raskopčane košulje: »Jako dobro, možda o tebi još i nešto čujemo jednom«. Doslovce. Prošle su pedeset tri godine i ja to do dana današnjega nisam zaboravio. S hebrejskoga prevela Andrea Weiss Sadeh

Aforizmi

Smiješno je optuživati političare zbog laganja. Kao da su ribe krive što plivaju. Smrt može doći i kada je najsmiješnije. Sreća u nesreći može spasiti i najveću hulju. Svatko može pogriješiti. Pogledajte samo na što je ispao čovjek.

0

Protivnikovi razlozi* ALBERT CAMUS**

Prije nego što stignem, ako već ne do rješenja alžirskog problema, barem do načina koji bi ih mogao učiniti mogućima, ostaje mi da se obratim arapskim militantima. Njih bih također zamolio da ništa ne pojednostavnjuju i da ne čine nemogućom alžirsku budućnost. Znam da su ti militanti navikli slušati vrlo ohrabrujuće diskurse s naše strane. Uostalom, da sam ja arapski borac i da me Francuzi dođu uvjeravati u svoju bezuvjetnu podršku, jasno je da bih brže-bolje prihvatio to pojačanje. No kao Francuz po rođenju, a od 1940. i po svojevoljnom izboru, ostat ću to sve dok netko ne poželi prestati biti Nijemac ili Rus: govorit ću, dakle, prema onom što jesam. Jedina mi je nada da će arapski militanti koji me budu čitali htjeti razmisliti barem o argumentima čovjeka koji je dvadeset godina, i mnogo prije nego što je Pariz otkrio njihovu borbu, gotovo sam na alžirskom tlu branio njihovo pravo na pravdu. Neka prije svega, i to pažljivo, naprave razliku između onih koji podržavaju alžirsku borbu zato što, ondje kao i drugdje, žele predaju svoje zemlje, i onih koji traže reparacije za alžirski narod jer žele da Francuska bude velika i po svojoj pravdi. Prijateljstvo prvih, reći ću samo da je ono već dokazalo svoju nepostojanost. Što se tiče drugih, koji jesu i koji su bili sigurniji, potrebno je samo da potoci krvi ili slijepa nepomirljivost njihove napore ne učine jalovima. Masakre civila mora najprije osuditi arapski pokret, jednako kao što mi liberalni Francuzi osuđujemo masakre u doba represije. U protivnom će relativni pojmovi nedužnosti i krivnje, koji razjašnjavaju naše djelovanje, nestati u konfuziji poopćenog zločina, čija je logika totalni rat. Već od 20. kolovoza nema više nedužnih u Alžiru, osim onih koji, ma otkud bili, umiru. Osim njih, postoje samo krivnje; razlika je među njima u tome što je jedna vrlo stara, a druga posve nedavna. * Članak je objavljen u knjizi Chroniques algériennes. ** Francuski pisac i nobelovac (1913.-1960.). Jedno od najvećih imena svjetske književnosti 20. stoljeća. Djelo Alberta Camusa nosi trag duboke vezanosti za Alžir gdje je rođen. Njegova misao ti njegovo književno djelo su obilježeni čulnom percepcijom svijeta: sunce, more, sredozemni pejsaži i pustinja igraju najvažniju ulogu. (Najvažnija djela: Stranac, Mit o Sizifu, Kuga, Pobunjenii čovjek...).

384

ALBERT CAMUS

Takav je, nedvojbeno, zakon povijesti. Kad potlačeni uzima oružje u ruke u ime pravde, on zakoračuje na teren nepravde. On može napredovati više ili manje, ako je to zakon povijesti. No zakon duha koji, ne prestajući tražiti pravdu za potlačenoga, ne može dati za pravo njegovoj nepravdi, iznad određenih granica. Masakri civila, osim što iznova potiču snage opresije, upravo prelaze te granice, i svi bi to hitno trebali jasno priznati. U tom pogledu imam jedan prijedlog, koji se odnosi na budućnost i o kojemu ću govoriti uskoro. Ostaje nepomirljivost. Pronicave militante iz sjevernoafričkog pokreta, one koji znaju da arapska budućnost izravno ovisi o brzom postizanju modernih uvjeta života muslimanskih naroda, ponekad kao da nadmašuje jedan slabovidniji pokret koji, zanemarujući goleme materijalne potrebe svakim danom sve većih masa, sanja o nekom panislamizmu koji se lakše može zamisliti u kairskim izmišljotinama nego pred povijesnim realnostima. Taj san, sam po sebi dostojan poštovanja, lišen je neposredne budućnosti. Dakle, opasan je. Ma što da se mislilo o tehničkoj civilizaciji, ona sama, unatoč svojim slabostima, može podariti pristojan život nerazvijenim zemljama. I neće se pomoću Istoka Istok fizički spasiti, nego pomoću Zapada, koji će pak tada naći hranu u civilizaciji Istoka. Tuniski radnici nisu se prevarili kad su se s UGTT1-om svrstali iza Bourguibe, a ne iza Salaha ben Youssefa. Kako bilo da bilo, Francuzi o kojima sam govorio ne mogu podržavati krilo arapskog pokreta koje je ekstremističko u svojemu djelovanju i nazadno u doktrini. Ne smatraju Egipat kvalificiranim da govori o slobodi i pravdi, ili Španjolsku da propovijeda demokraciju. Oni se izjašnjavaju za arapski personalitet u Alžiru, ne za egipatski. I neće postati zagovornici Nasera na temelju Staljinovih tenkova, ni Franca vizionara islama i dolara. Ukratko, oni ne mogu biti grobari svojih uvjerenja i svoje zemlje. Francuski će personalitet priznati arapski, ali za to je potrebno da Francuska postoji. Upravo zato mi koji tražimo priznanje tog arapskog personaliteta ostajemo također zagovornici istinskoga francuskog personaliteta, personaliteta jednog naroda koji u svojoj većini, i jedini među velikim svjetskim nacijama, ima hrabrosti priznati razloge protivnika koji se sada s njim bori na život i smrt. Takva zemlja, koju je neumjesno nazivati rasističkom zbog djela jedne manjine, danas unatoč svojim pogreškama, koje je u međuvremenu platila i prevelikim poniženjima, arapskom narodu pruža najbolju priliku za budućnost. S francuskoga prevela Ita Kovač 1

Glavni savez tuniskih radnika, sindikalna središnjica (nap. prev.)

Naivčine na putovanju ili novo hodočašće * MARK TWAIN**

Posjetili smo sva sveta mjesta po Jeruzalemu koja smo ostavili neposjećena kad smo otputovali do Jordana, a tada, oko tri sata popodne, formirali smo povorku i izašli kroz dostojanstvena Damaska vrata, i zidovi Jeruzalema zauvijek ostadoše iza nas. Zastali smo na vrhu udaljenog brijega i po posljednji se put oprostili od Svetog grada koji nam je bio tako dobar dom. Neko četiri sata neprestano smo išli nizbrdo. Slijedili smo uzak puteljak koji je prelazio dna brdskih klanaca, i, kad smo mogli, uklanjali smo se s puta dugim povorkama natovarenih deva i magaraca, a kad to nismo mogli, puštali smo da nas prignječe o okomite kamene stijene i da nam tovar guli noge. Jack je bio prikliješten dva ili tri puta, a jednako toliko i Dan i Moult. Jedan je konj teško pao na skliskoj kamenoj stijeni, a ostali su tomu jedva izbjegli. Ipak, taj put nije bio ništa gori od ostalih putova u Palestini, možda je čak bio i bolji, pa tako nije bilo razloga da se grdi. Povremeno, u dolinama, nailazili bismo na bujne nasade maslina, kajsija, mogranja, i sličnog voća, ali kraj je često bio krševit, brdovit, neplodan i odbojan. Ovdje-ondje visoko na liticama stajali su tornjevi koji su izgledali nepristupačni. Taj je običaj jednako star kao i Palestina sama i uveden je u drevna vremena kao osiguranje protiv neprijatelja. Prešli smo potok na kojem je David našao kamen kojim je ubio Golijata, i bez sumnje smo vidjeli i samo ono mjesto na kojem se odigrala

* Ulomak iz knjige istoimena naslova, Matica Hrvatska, Zagreb, 1964. ** Američki klasik (1835.-1910.), postigao je slavu i popularnost Pustolovinama Toma Sawyera i Huckleberry Finna i reputaciju humorista, ali je u zrelijim i poznijim godinama razotkrivao s pesimizmom stranputice zapadne civilizacije i nemoralnost koja se proglašava moralom.

386

MARK TWAIN

ta glasovita borba. Prošli smo pokraj slikovite stare gotske ruševine čiji je kameni tarac odzvanjao od peta mnogog srčanog križara, i jahali kroz predio koji je nekoć bio, rekli su nam, obitavalište Samsonovo. Noć smo proveli kod dobrih fratara u samostanu Ramleha, a ujutro smo ustali i pregalopirali dobar dio puta do Jaffe, ili Joppe, jer je ravnica bila ravna poput poda i bez kamenja, a, osim toga, to je bilo naše posljednje putovanje Svetom zemljom. Kad prođu ta dva ili tri sata, mi i umorni konji moći ćemo se odmarati i spavati koliko budemo htjeli. To je bila ona ravnica o kojoj je Izaija govorio kad je rekao: »Sunce, zastani nad Gibeonom, a ti, mjeseče, u dolini Ajalonskoj«. Kad smo se primicali Jaffi, momci su podbadali konje i predali se uživanju stvarne jurnjave – nešto što jedva da smo okusili od vremena kad smo jurili na magarcima po Azorskim otocima. Konačno smo stigli do lijepog maslinika u kojem je bio ugniježden istočnjački grad Jaffa; ušli smo među zidove, i ponovno jahali niz uske ulice i među rojevima živih krpa, i gledali znamenitosti i doživljavali sve ono na što smo već odavno bili navikli. Sjahali smo, po posljednji put, i na pučini, na sidrištu ugledali brod! Stavio sam uskličnik jer smo ga osjećali kad smo vidjeli brod. Dugo hodočašće se završilo, i nekako se činilo da nam je to drago. (Za opis Jaffe pogledaj kakav turistički vodič.) Nekoć je ovdje živio Simon kožar. Pošli smo do njegove kuće. Svi hodočasnici posjećuju kuću Simona kožara. Petar je ugledao viziju zvijeri kako ih spuštaju u ponjavi kad je ležao na krovu kuće Simona kožara. Iz Jaffe je Jona odjedrio kad mu je bilo kazano da ide i prorokuje protiv Ninive, i bez sumnje nije bilo daleko od grada mjesto gdje ga je kit izrigao kad je otkrio da nema putne karte. Jona je bio neposlušan, i prigovaralo i čangrizave naravi, i zaslužuje da se o njemu govori s omalovažavanjem, gotovo. Drvena grada upotrijebljena za gradnju Satamunova hrama dolazila je u Jaftu u obliku splavi, i uski otvor u grebenu kroz koji su splavi prolazile do obale nije ni centimetar širi ili trunak neopasniji za plovidbu nego što je onda bio. Takva je pospana narav jedine dobre pomorske luke što je Palestina ima ili ju je nekad imala. Jaffa ima povijest, i to uzbudljivu. Nećete jc naći u ovoj knjizi. Ako se čitatelj obrati javnoj knjižnici i spomene moje ime, dat će mu knjige u kojima će naći najpotpunija obavještenja o Jaffi. Tako se završava hodočašće. Trebalo bi nam biti drago što ga nismo poduzeli da bismo pasli oči na čarobnim slikama prirode, jer bismo se bili razočarali – barem u ovo doba godine. Neki pisac u knjizi »Život u Svetoj zemlji« primjećuje:

Naivčine na putovanju ili novo hodočašće

387

Ma kako se Sveta zemlja činila jednolična i neprivlačna osobama koje su navikle na gotovo vječno zelenilo cvijeća, bogate rijeke i raznoliku površinu naše vlastite zemlje, moramo se sjetiti da njena slika Izraelcima nakon zamornog marša od četrdeset godina kroz pustinju mora da je bila sasvim drugačija. To mi svi rado priznajemo. I jest doista »jednolična i neprivlačna« i nema dovoljno razloga da je se prikaže kao da je drukčija. Od svih zemalja s turobnim krajolikom mislim da je Palestina kraljica. Bregovi su goli, mrtve su boje, neslikovitog su oblika. Doline su ružne pustinje oivičene slabašnom vegetacijom koja se doima tužno i potišteno. Mrtvo more i Galilejsko jezero drijemaju usred golemog prostranstva bregova i ravnica gdje oko ne počiva ni na kakvoj ugodnoj boji, ni na kakvu zanimljivom predmetu, ni na kakvoj blagoj slici koja drijema u purpurnoj maglici ili je prošarana sjenkama oblaka. Svaki je obris oštar, svaki je predmet jasno ocrtan, nema perspektive – ovdje daljina ne daje nikakvu draž. To je beznadna, turobna, tužna zemlja. Ali ipak neki njeni mali dijelovi mora da su vrlo lijepi u punom jeku proljeća, tim ljepši što odudaraju od opće čamotinje koja ih okružuje sa svih strana. Vrlo bih volio vidjeti ivice Jordana u proljeće, i Ezdraelon, Ajalon i granicu Galileje – ali čak bi se i tada ta mjesta pričinjala samo kao vrtovi-igračke postavljeni u velikim razmacima u čamotinji beskrajne pustinje. Palestina je u kostrijeti i pepelu. Nad njom lebdi prokletstvo koje je sasušilo njena polja i okovalo njenu energiju. Gdje su Sodoma i Gomora dizale svoje kupole i tornjeve, sad ravnicu preplavljuje ozbiljno more, u čijim gorkim vodama nema nijednog živog bića – nad čijom površinom ništa ne raste osim korova, i razbacanih čuperaka trske, i ono prevarno voće koje obećava osvježenje izgorjelim usnama, ali se pri dodiru pretvara u pepeo. Nazaret je beznadan; oko onog gaza u Jordanu gdje je vojska izraelska ušla u Zemlju obećanu s pjesmama rudosnicama nalaze se samo prljavi logori karnevalskih beduina pustinje; prokleti Jerihon danas je ruševina u raspadanju, upravo kako ga je ostavilo Izaijino čudo prije više od tri tisuće godina; Betlehem i Betanija, u svojoj sirotinji i poniženju, nemaju više ničega što bi čovjeka podsjećalo da su nekad uživali visoku čast Spasiteljeva prisustva; na svetom mjestu gdje su pastiri noću čuvali svoja stada, i gdje su anđeli pjevali »Mir zemlji, sreća ljudima«, ne živi ni jedno živo biće, i nema ničega što bi bilo oku ugodno. Sam glasoviti Jeruzalem, najistaknutije ime u povijesti, izgubio je svoju drevnu veličajnost, i postao prosjačko selo; bogatstva Salamunova nema više da izazivlje divljenje istoč-

388

MARK TWAIN

njačkih kraljica koje dolaze u posjete; divni hram, koji je bio ponos i slava Jeruzalema, nestao je, a otomanski polumjesec diže se nad mjestom gdje su, onog najnezaboravnijeg dana u analima svijeta, podigli sveti križ. Glasovito Galilejsko jezero, gdje su nekad bile usidrene rimske flote, i učenici Spasiteljevi plovili svojim brodovima, odavno su napustili poklonici rata i trgovine, a njegove su ivice tiha pustoš; Kapernaum je bezoblična ruševina; Magdala je dom prosjačkih Arapa; Betsaida i Horaizin nestali su s lica zemlje, a pustinje oko njih, gdje su nekad tisuće ljudi slušale glas Spasiteljev i jele čudesan kruh, spavaju u tišini osame u kojoj žive samo ptice grabljivice i plašljive lisice. Palestina je pusta i ružna. A zašto bi i bila drukčija? Zar može prokletstvo božanstva uljepšati neku zemlju? Palestina više ne pripada današnjem vremenu. Ona je predmet poezije i tradicije – to je zemlja snova. S engleskoga preveo Leonardo Spalatin

Aforizmi

Samo mrtvi znaju da li postoji drugi svijet. Zato i tako uporno šute. Realno gledajući dozlogrdio mi je realizam.

0

Od Pariza do Jeruzalema* FRANÇOIS-RENÉ

DE

CHATEAUBRIAND**

Pisci XVIII. stoljeća voljeli su križarske ratove prikazivati u odbojnom svjetlu. Ja sam se, jedan od prvih, usprotivio toj neupućenosti ili toj nepravdi.1 Križarski ratovi nisu bili ludorije, kako ih se rado naziva, ni u svojemu načelu ni u svojemu ishodu. Kršćani nipošto nisu bili agresori. Ako su Omarovi podanici, krenuvši iz Jeruzalema, nakon što su prokrstarili Afrikom, navalili na Siciliju, na Španjolsku, čak i na Francusku u kojoj ih je potamanio Karlo Martel, zašto podanici Filipa I. ne bi, krenuvši iz Francuske, prokrstarili Azijom i osvetili se Omarovim potomcima sve do Jeruzalema? Zacijelo je to bio veliki spektakl, te dvije vojske, europska i azijska, kako marširaju po Sredozemlju u suprotnom smjeru i dolaze, svaka pod stijegom svoje religije, napasti Muhameda i Isusa Krista među njihovim poklonicima. Ne uočavati u križarskim ratovima drugo do naoružane hodočasnike koji jure osloboditi neki grob u Palestini znači pokazivati jedan vrlo ograničen pogled na povijest. Nije tu riječ samo o oslobađanju tog Svetoga groba, nego i o tome tko će odnijeti prevagu na ovome svijetu, neki kult neprijatelj civilizacije, sustavno odan neznanju, despotizmu, ropstvu, ili kult koji je u novovjekih naraštaja oživio duh učene antike i ukinuo sužanjstvo. Dovoljno je pročitati govor pape Urbana II. na koncilu u Clermontu da se uvjerimo kako vođe tih ratnih pothvata nisu bili tako skučenog svjetonazora kako se obično misli, i kako su namjeravali spasiti svijet od poplave novih barbara. Duh je islama progon i osvajanje; evanđelje, naprotiv, propovijeda samo toleranciju i mir. Zato su kršćani tijekom sedamsto šezdeset četiri godine trpjeli sva zla koja im je fanatizam Saracena nanosio; nastojali su samo steći naklonost Karla Velikoga. No niti pokorena Španjolska, ni osvojena Francuska, ni opustošene * Odlomak iz istoimene knjige. ** Francuski klasik, preteča francuskog romantizma (René, Atala, Put iz Pariza u Jeruzalem, Memoari s onu stranu groba...). 1 Vidi Génie du Christianisme (Duh kršćanstva).

390

FRANÇOIS-RENÉ

DE

CHATEAUBRIAND

Grčka i dvije Sicilije, ni cijela Afrika koja je pala u okove nisu tijekom osam stoljeća mogle natjerati kršćane da se late oružja. Ako su napokon krici tolikih žrtava zaklanih na Orijentu, ako je napredovanje barbara već na vratima Carigrada probudilo kršćanstvo i nagnalo ga da pojuri u vlastitu obranu, tko bi se usudio reći da je razlog svetih ratova bio nepravedan? Gdje bismo bili da naši očevi silu nisu suzbili silom? Pogledajmo Grčku i vidjet ćemo što se događa s jednim narodom pod jarmom muslimana. Oni koji danas toliko plješću napretku prosvjetiteljstva, bi li voljeli vidjeti kako među nama vlada jedna religija koja je spalila biblioteku u Aleksandriji, koja se ponosi time što nogama gazi ljude i najdublje prezire književnost i umjetnost? Oslabljujući islamske horde u samom središtu Azije, križarski su nas ratovi spasili od postajanja plijenom Turaka i Arapa. I više od toga: spasili su nas od naših vlastitih buna i prevrata; obustavili su, pomoću mira Božjega, naše građanske ratove; otvorili su neki izlaz onom višku stanovništva koji prije ili kasnije države odvede u propast: opaska koju je iznio otac Maimbourg, a razvio gospodin De Bonald. Što se tiče drugih rezultata križarskih ratova, počinje se napokon priznavati kako su ti ratni pohodi imali povoljan utjecaj na napredak književnosti i civilizacije. Robertson je tu temu savršeno obradio u djelu Povijest antičke trgovine u istočnim Indijama. Ja bih dodao da iz tih razmatranja ne treba ispustiti ugled koji su europske vojske stekle u prekomorskim ekspedicijama. Doba tih ekspedicija herojsko je doba naše povijesti, iz njega se rodila naša epska poezija. Sve ono što neku naciju prožima čudesnim, ne bi ta ista nacija nipošto smjela prezirati. Uzalud bismo to htjeli prikriti, ima nešto u našim srcima što nas čini sklonima da volimo slavu; čovjek nije sazdan samo od praktičnih računica onoga što je za njegovo dobro ili njegovo zlo: to bi značilo odveć ga poniziti. Rimljane se moglo voditi u osvajanje svijeta upravo zato što im se neprekidno govorilo o vječnosti njihova grada, i upravo su zato oni u povijesti ostavili jedno vječno ime. Godefroy je, dakle, osvanuo na granicama Palestine godine Kristove 1099. S njim su bili Baudouin, Eustache, Tancrède, Raimond de Toulouse, flandrijski i normandijski grofovi, L’Etolde koji je prvi skočio na zidine Jeruzalema, Guicher, već slavan po tome što je napola rasjekao jednog lava, Gaston de Foix, Gérard de Roussillon, Raimbaud d’Orange, Saint-Pol, Lambert, a na čelu tih vitezova sa svojim je hodočasničkim štapom marširao Petar Pustinjak. Osvojili su najprije Ramu, potom ušli u Emaus, dok su Tancrède i Baudouin de Bourg prodrli u Betlehem. Jeruzalem je ubrzo bio opkoljen i zastava s križem zavijorila

Od Pariza do Jeruzalema

391

se na njegovim zidinama jednog petka 15. ili, po nekima, 12. srpnja 1099. u tri sata poslijepodne. O opsadi toga grada govorit ću kad budem razmatrao Oslobođeni Jeruzalem. Godefroya su njegova braća po oružju izabrala za kralja osvojenoga grada. Bila su to vremena kad su obični vitezovi ravno iz borbe skakali na prijestolje: kaciga uči kako se nosi dijadem, a ranjena ruka koja je vješto baratala kopljem dostojanstveno se ovija grimizom. Godefroy je odbio staviti na glavu blistavu krunu koju su mu ponudili, »ne želeći, kažu, nositi krunu od zlata ondje gdje je Isus Krist nosio krunu od trnja«. Nablus je otvorio svoja vrata, vojska egipatskog sultana bila je potučena kod Ascalona. Robert, redovnik, da bi dočarao poraz te vojske koristi se upravo usporedbom kojom se poslužio J.-B. Rousseau, usporedbom koja je, uostalom, preuzeta iz Biblije: Palestina napokon, nakon tolikih pustošenja, Vidje svoje neprijatelje kako bježe kao što se vidi oblake Kako u praznini zraka bježe pred sjevernjakom. Moguće je da je Godefroy poginuo u Jaffi, u kojoj je dao podići zidine. Naslijedio ga je njegov brat Balduin, grof Edese. On je pak izdahnuo u jeku svojih pobjeda i kraljevstvo 1118. ostavio svojemu nećaku Balduinu od Bourcqa. Mélisandre, starija kći Balduina II., udala se za Fulka Anžujskog i Jeruzalemsko Kraljevstvo donijela u obitelj svojega muža, oko 1130. godine. Oko 1140. Fulk je poginuo nakon pada s konja, naslijedio ga je sin Balduin III. Drugi križarski rat, za koji se zalagao sveti Bernard, a poveli ga Luj VII. i car Konrad, vodio se pod vladavinom Balduina III. Nakon što je dvadeset godina zauzimao prijestolje, Balduin je krunu prepustio svojemu bratu Amalriku, koji ju je nosio jedanaest godina. Amalrika je naslijedio njegov sin Balduin, četvrti po imenu. Tada se pojavljuje Saladin koji, najprije potučen, potom pobjednik, naposljetku otima sveta mjesta njihovim novim gospodarima. Balduin je svoju sestru Sibylle, udovicu Vilima Dugog Mača, dao za ženu Guiju de Lusignanu. Ljubomorni na taj izbor, velikani su se u kraljevstvu podijelili. Balduina IV., koji je umro 1184., naslijedio je njegov nećak Balduin V., sin Sibylle i Vilima Dugog Mača. Mladi kralj, koji je imao samo osam godina, podlegao je 1186. opakoj bolesti. Njegova majka Sibylle zapovjedila je da se kruna dodijeli Guiju de Lusignanu, njezinu drugom mužu. Grof od Tripolija izdao je novog monarha, koji je u bitci kod Tiberijade pao u Saladinove ruke.

392

FRANÇOIS-RENÉ

DE

CHATEAUBRIAND

Nakon što je osvojio priobalne gradove u Palestini, sultan je opkolio Jeruzalem i zauzeo ga 1188. godine naše ere. Svaki je čovjek morao kao otkupninu dati deset bizantskih zlatnika: 14.000 stanovnika ostalo je zatočeno jer nisu mogli platiti tu svotu. Saladin nipošto nije htio ući u džamiju hrama, koju su kršćani pretvorili u crkvu, prije nego što zidovi budu oprani ružinom vodicom. Pet stotina deva, kaže Sanut, jedva je bilo dovoljno da se donese sva ružina vodica potrebna za tu prigodu: taj je grof dostojan Orijenta. Saladinovi vojnici srušili su jedan zlatni križ koji se uzdizao ponad hrama, vukli ga po ulicama sve do vrha brijega Cion, gdje su ga razbili. Samo je jedna crkva bila pošteđena, i to je bila crkva Svetoga groba: Sirijci su je otkupili za golemu svotu novaca. Kruna ovog napola izgubljenog kraljevstva prešla je k Isabelle, kćeri Amalrika I., sestri Sibylle koja je umrla i ženi Eufroya de Turennea. Filip-August i Rikard Lavljeg Srca stigli su prekasno da bi spasili Sveti grad, ali su zauzeli Ptolemais ili Akru. Rikardova je hrabrost bila toliko čuvena da su još dugo nakon smrti tog vladara, kad bi se neki konj bez razloga lecnuo, Saraceni govorili da je vidio Rikardovu sjenu. Saladin je umro malo nakon zauzimanja Ptolemaisa: zapovjedio je da se na dan njegova pogreba na vrhu koplja donese mrtvački pokrov i da jedan poklisar viče u sav glas: SALADIN, POKORITELJ AZIJE, OD SVIH BOGATSTAVA ŠTO IH JE OSVOJIO ODNOSI SAMO OVAJ POKROV!

Rikard, Saladinov suparnik po slavi, nakon što je napustio Palestinu našao se zarobljen u jednoj kuli u Njemačkoj. Njegovo je zatočeništvo dalo povoda pustolovinama koje je povijest odbacila, ali su ih trubaduri sačuvali u svojim baladama. Godine 1242. emir iz Damaska Saleh-Ismael, koji je ratovao s Neđmedinom, egipatskim sultanom, i ušao u Jeruzalem, vratio je taj grad u ruke rimokatoličkih vladara. Sultan je poslao Horezmijce da opkole prijestolnicu Judeje. Oni su je iznova zauzeli i masakrirali sve stanovnike, opljačkali je još jednom sljedeće godine i potom je vratili sultanu Saley-Ayubu, Neđmedinovu nasljedniku. Za vrijeme tih događaja jeruzalemska je kruna od Isabelle prešla k Henriku, grofu od Šampanje i njezinu novom suprugu, a od njega k Amalriku, Lusignanovu bratu, koji je kao četvrtu ženu oženio istu tu Isabelle. Imali su jednog sina, koji je umro u ranoj dobi. Marie,

Od Pariza do Jeruzalema

393

kći Isabelle i njezina prvog muža Konrada, markiza od Montferrata, postala je nasljednica jednog imaginarnog kraljevstva. Jean, grof od Briennea, vjenčao se s Marie. Imali su jednu kćer, Isabelle ili Yolande, koja se udala za cara Fridrika II. On je, stigavši u Tir, sklopio mir s egipatskim sultanom. Uvjet sporazuma bio je da se Jeruzalem podijeli između kršćana i muslimana. Fridrik II. došao je potom primiti Godefroyovu krunu na oltaru Svetoga groba, stavio je na glavu i ubrzo iznova prešao u Europu. Moguće je da se Saraceni nisu držali pogodbe koju su sklopili s Fridrikom, budući da dvadeset godina poslije, 1242., Neđmedin pustoši Jeruzalem, kao što sam rekao nešto prije. Luj Sveti stigao je na Orijent sedam godina poslije te posljednje nevolje. Zanimljivo je da je taj vladar vlastitim očima vidio masakr posljednjih nasljednika Saladinove obitelji.2 Sigurno je da su bahritski mameluci, nakon što su ruke okaljali krvlju vlastita gospodara, pomišljali da raskinu okove Luja Svetoga i da od svojega zarobljenika učine svojega sultana, toliko su bili zapanjeni njegovim vrlinama. Luj Sveti rekao je Jeanu de Joinvilleu da bi tu krunu prihvatio da su mu je nevjernici dodijelili. Ništa možda bolje ne govori o tom vladaru, čija je duša bila jednako velika kao i njegova pobožnost, i u kojeg religija nipošto nije isključivala kraljevske misli. Mameluci su se predomislili: Moas, Almansor-Nuradin-Ali, Sefeidin-Modfar slijedili su jedan drugoga na prijestolju Egipta, a glasoviti Bibars-Bondoc-Dari postao je sultan 1263. Poharao je dio Palestine koji još nije pokorio i dao popraviti Jeruzalem. Kelaun, koji je naslijedio Bondoc-Darija 1281. godine, potiskivao je kršćane s jednoga mjesta na drugo, a Khalil, njegov sin, oteo im je Tir i Ptolemais. Naposljetku su 1291. godine bili u cijelosti protjerani iz Svete Zemlje, nakon što su se 192 godine održali na svojim tekovinama i 88 godina vladali u Jeruzalemu. Uzaludan naslov kralja Jeruzalema na sicilijanski je dvor prenio brat Luja Svetoga, Charles, grof Provanse i Anjoua, koji je sjedinio prava kralja Cipra i princeze Marie, kćeri vladara Antiohije Fridrika. Vitezovi svetog Ivana iz Jeruzalema, koji su postali vitezovi Rodosa i Malte, Teutonski vitezovi, osvajači sjevera Europe i osnivači Pruskog Kraljevstva, danas su jedini ostaci tih križara od kojih su drhtale Afrika i Azija i koji su zauzimali prijestolja Jeruzalema, Cipra i Konstantinopola. 2

Vidi bilješku X na kraju Itinerera.

394

FRANÇOIS-RENÉ

DE

CHATEAUBRIAND

Još ima onih koji su, pod utjecajem nekih otrcanih šala, uvjereni da je Jeruzalemsko Kraljevstvo bilo tek bijedna malena udolina, ne baš dostojna pompozna imena kojim su ga okitili: bila je to vrlo prostrana i vrlo velika zemlja. Cijelo Sveto pismo, poganski autori, kao Hekatej iz Abdere, Teofrast, sam Strabon, Pauzanija, Galen, Dioskorid, Plinije, Tacit, Solin, Amijan Marcelin, židovski pisci poput Josipa, kompilatori Talmuda i Mišne, arapski povjesničari i geografi, Masudi, Ibn Haukal, Ibn al-Qadi, Hamdullah, Abulfeda, Idrisi itd., putnici po Palestini, svi od drevnih vremena do danas jednodušno svjedoče o plodnosti Judeje. Opat Guénée u svojim je Memoarima o tim autoritetima raspravljao sa zadivljujućom jasnoćom i kritičnošću. Treba li se uostalom čuditi što je jedna plodna zemlja nakon tolikih pustošenja postala jalovom? Jeruzalem se osvajao i pljačkao sedamnaest puta; milijuni ljudi bili su zaklani unutar njegovih zidova, a taj masakr, da tako kažemo, traje još uvijek. Nijedan drugi grad nije iskusio takvu sudbinu. Ta kazna, tako duga i gotovo natprirodna, navještava besprimjeran zločin, koji nikakva kazna neće moći okajati. U tom kraju koji je postao žrtvom mača i plamena, zapuštena polja izgubila su plodnost koju su dugovala znoju čovjekovu, izvori su ostali zakopani pod odronima, zemlja s planina, koju više ne drži vinogradarsko umijeće, survala se u doline, a brežuljci, nekoć prekriveni šumama i sikomorama, nude tek suhe, jalove vrhove. Kako su, dakle, kršćani to kraljevstvo izgubili 1291., bahritski su sultani ostali u posjedu njihove tekovine do 1382. godine. U to su doba čerkeski mameluci uzurpirali vlast u Egiptu i dali novi oblik vladi u Palestini. Ako su čerkeski sultani bili ti koji su postavili postaje i međupostaje za golubove kako bi s Libanonskoga gorja donijeli snijeg u Kairo, valja priznati da su oni, za barbare, prilično dobro poznavali umijeća života. Selim je ugušio mnoge pobune i 1716. domogao se Egipta i Sirije. S francuskoga prevela Ita Kovač

Aforizmi

0 0

Šutjeti je zlato. Dok se ne nagodiš. Napisao i odabrao: Živko Prodanović

Pustinja

Pustinja je višeznačna. Ona je prostor, simbolički i stvaran, poezija i politika, religija i mistika, domovina i mjesto rođenja civilizacija. Kao beskonačan, a opet u sebe zatvoren egzistencijalan prostor, ona je ostavila neizbrisiv trag u svakome tko je živio ili samo prošao njome. Sve što se događalo, pa bile to bitke, otkrića, lutanja, traženja izvora opstanka u ništavilu vegetacije, odrazilo se na ljude i njihov temperament. Donosimo u ovom tematu nekoliko zanimljivih doživljaja, svjedočanstava i razmišljanja o pustinji iz pera istaknutih autora.

Pustinja, protuteža napretku CHARLOTTE

DE

MONTIGNY*

»Pustinje nisu samo – s morima koja nadomještaju i perpetuiraju u ljudskoj mašti – povlašteni tranzitni prostori [...]. Pustinja je ponajprije prirodna i ljudska sredina koju ta riječ označuje [...]. Tranzitni prostor, prostor putovanja i sanjarenja, ukratko pokretnosti, pustinja jest mjesto kroz koje se prolazi, ali gdje se ne živi, ili se živi rijetko. Trgovina je obilježava svojim rutama i kulturom, ponekad se njome i nadahnjuje, ali o svemu se odlučuje, sve se pohranjuje i zapisuje drugdje. Drugdje, što znači u gradovima.«1 U društvu posve posvećenom napretku, čije se negativne posljedice počinju sve snažnije osjećati, povratak pustinje, figure otpora, blagotvoran je. Nasuprot prometejskom praksisu, obrani industrije i radnika, te preobrazbe svijeta koji je rezultat tog praksisa, pustinjski je prostor određeno odbijanje žurbe, određeno povlačenje i, stoga, dovođenje u pitanje života u pomami gradova i u zapadnoj kulturi, gdje je grad uzorno oličenje civilizacije. Oswald Spengler razlikuje kulturu i civilizaciju.2 On smatra da kultura živi i razvija se poput faza ljudskog života i onda opada, gubi svoje snage, svoju krv, te se skamenjuje u civilizaciju. U tome prijelazu s kulture na civilizaciju grad ima ključnu ulogu. Spengler iznosi sljedeću usporedbu: nastao na selu u proljeće kulture, on u jesen vodi rat s prirodom, dok zima označuje konačni pad. Iako u našim zelenim područjima raskošnost prirode još ima prevlast nad sivilom kamenja, zbog deregulacije prirodnog toka stvari koju je prouzročio napredak, ta ideja, dovedena do vrhunca, iznosi na vidjelo prazninu, ništavilo koje vlada nakon što su se, u fatalnoj borbi, * Francuska esejistica, znanstvenica, povjesničarka ideja, stručnjakinja simboličkih predstava pustinje. Autorica teze o »kulturnoj i književnoj slici pustinje«. Radila je takođar na kolektivnom izdanju Književnosti i kolonijalno doba – Preobrazbe pogleda na Sredozemlje i Afriku. 1 André Miquel, L’Islam et sa civilisation, VIIe-XXe siècle, Armand Colin, Pariz, bibl. »Destins du monde«, 2. rev. izd. objavljeno 1977. 2 Oswald Spengler, Le Déclin de l’Occident, Gallimard, Pariz, 1976.

398

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

naša dva protivnika međusobno razorila. Iz toga ponovno izrasta slika pustinje: autentična priroda, dominantna i uništena u isti mah, propast prometejske povijesti zapadne civilizacije, ili čak šire, ljudske povijesti. Je li pustinja simbol neizbježnog kraja ili mogućnost pružena čovjeku inteligentna i smislena odgonetanja budućnosti? Tako od pitanja o napretku, o onome što ljudsko biće od njega čini, prelazimo na sam smisao života, na ono što čovjeka nagoni na uništenje ili, s druge strane, na trezvenost koju vanjska, unutarnja ili imaginarna prisutnost pustinje izaziva. Oprečnost između pustinje i civilizacije (kao i između drugih parova kao što su napredak-barbarstvo, priroda-kultura) ostaje potpuno valjana jer izražava sukob između dvaju shvaćanja svijeta, čija se današnja varijanta očituje u dvama geografskim svjetovima, Sjeveru i Jugu. Obratimo pozornost na način na koji je pustinja prisutna u reklamnoj industriji, naime u turističkim katalozima. Ona je u njima ponekad stereotipizirana kao vječan i krasotan prostor, s dugim nedirnutim dinama gdje puše duh slobode i koji pruža izvore za humanu revitalizaciju (nastranu s nesuvislošću takve igre riječima), a ponekad je prikazana kao apokaliptično vrijeme, prijašnje i načičkano ruševinama, ili budućnost... ali također načičkana ruševinama! Ti parovi pustinje i civilizacije objelodanjuju, ovdje i ondje, drukčije odnose prema vremenu (historijski i linearan ovdje, cikličan i mitski u pustinji) i prostoru (nomadstvo shvaćeno u svojemu filozofskom aspektu s obzirom na tematiku slobode i lutanja). Zbog toga slika prošlosti tako snažno odjekuje u pustinji, te ponekad zaboravljamo da pustinja živi i danas. Ona je akronološka, ahistorijska i gotovo čak ageografska referencija, i kao takva je i dalje uvijek suprotstavljena napretku. Ona je ono prijašnje, arhaično, suprotno od naše moderne svijesti, druga granica našega viđenja i našega odnosa prema svijetu. Pustinja nam stoga omogućuje da propitujemo naš moderni svijet i njegovu budućnost, te da se zapitamo o samima sebi. Kao što tvrdi Jean Baudrillard: »Sučeljen s pustinjom, čovjek propituje sebe: priroda i kultura tu su nerazdruživo povezane, i na vidjelo dolazi jedna drukčija poezija, ovaj put gotovo nesvjesna sebe same, moglo bi se reći prirođena, čiji zapis ponire u najtajnovitija otajstva samog čina stvaranja, u simbiozi u kojoj iz pustinje postupno nastaje čovjek i iz čovjeka pustinja, i u kojoj se oni otkrivaju samo jedno preko drugoga.«3 3

Jean Baudrillard, L’Amérique, Grasset i Fasquelle, Pariz, 1986., str. 74.

Pustinja, protuteža napretku

399

To u određenom smislu podsjeća na diskurs – ali prilagođen današnjem društvu i lišen vjerske dogme – ranokršćanskih asketa (3. i 4. stoljeća). Pustinjaci su onda bježali iz grada, mjesta iskvarenosti i dekadencije, i odlazili u egipatske, palestinske ili sirijske pustinje, gdje su mislili da će naći utjehu u božanskoj prisutnosti i u udaljenosti od ljudi. Po uzoru na te prve anahorete, nasuprot neobuzdanoj potrošnji svojstvenoj našoj civilizaciji, nasuprot suvišku, »imagološka«, upotreba pustinje ide za žigosanjem te zasićenosti. Zbog toga je moguće promišljati ideju pustinje kao svojevrstan oblik otpora, kao potragu za osobnim i planetarnim procvatom. To vodi stanovitoj laicizaciji mističkih ideja, jer odreći se obilja, zasićujućeg suviška potrošačkoga društva znači uputiti se prema unutarnjoj praznini, otvorenoj onome bitnom i biću, kao što se mistik, stvarajući prazninu u sebi i uranjajući u stanje samoće, priprema za Boga i otvara se njemu. Moglo se pomisliti da će sa svršetkom »sveopćega napretka« i dekolonizacija pustinja nestati iz naših imaginarija. No ona je i dalje tu, nepromjenjiva. Ona u društvu uvijek predstavlja istu opreku mitu napretka, na koju se nadovezuju i drugi suvremeni nazori. Tako je opozicijski par Sjever i Jug preuzet i u drugim diskursima (ekonomskom, ekološkim...), ali uvijek podrazumijeva pustinju kao ono negativno u napretku te kao princip razmatranja.

Pustinja kao politička misao? »Nas ne podjarmljuje tehnika, nego sakralno preneseno na tehniku [...]. Nas ne podjarmljuje država [...], nego njezin sakralni preobražaj.«4 Jedan od prvih ekoloških militanata, Jacques Ellul, pedesetih se i šezdesetih godina prošlog stoljeća dotaknuo problema otuđenja prouzročenoga tehnologijom. Sučelice slijepom razvoju tehnike povezanom s kapitalizmom, on je, poput Heideggera, govorio o »procesu bez subjekta«. Onkraj hipoteze koja teži moralizirati tehniku, ovdje je riječ o ideji osvještavanja i povratka prvenstvu bivstvovanja nad imanjem. Posrijedi više ne može biti nikakav angelizam ili utopizam, što pretpostavljaju da je moguće dekonstruirati tehničko-liberalni sistem. Posrijedi je, s jedne strane, pokušaj ponovnog utemeljenja humane etike prolaskom kroz pustinju iz koje se može donijeti nekoliko zrnaca pijeska za »kočenje« opće mašinerije, a s druge strane, pokušaj pružanja izvora obnove na lokalnoj razini. No to se ne može ostvariti 4

Jacques Ellul, Les Nouveaux Possédés, Fayard, Pariz, 1973., str. 259.

400

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

bez unutarnjeg putovanja, bez potrage čija je pustinja prostor, ako ne i simbol. Iako priznajemo da različiti vrijednosni poreci nisu strogo suodnosni, upotreba tehnološkog napretka ponekad može postati upitna. No, unatoč tome, ne može se poreći da postoji politički i moralni napredak (kao što su ljudska prava, danas jasno uspostavljena iako ih se uvijek ne poštuje – no to je, naravno, posve druga stvar!). Tako, prema Pierre-Andréu Taguieffu, napredak podrazumijeva »dekadentni« i pesimistički stav, s ideologijom povratka, vječne nostalgije za izgubljenim, ili, nasuprot tome, dok pojam »pomakâ« omogućuje da se bude optimističan i da se vjeruje u mogućnost ispravljanja loših posljedica ljudskim sposobnostima. To nas navodi da povučemo paralelu između dvaju tipova reakcija što ih pustinja izaziva, odbojnosti i privlačnosti, što se izražavaju u dvama općim diskursima. Jedan je apokaliptički, dok drugi ide za ponovnim očaravanjem svijeta. Prvi u pustinji vidi prizorište kemijsko-industrijskog pustošenja naših razvijenih zona, dok drugi u njoj naslućuje nadu u gotovo psihoanalitičko shvaćanje koje bi moglo pružiti sredstva za oporavak svijeta. Sve se i dalje okreće oko te temeljne povezanosti zemlje i čovjeka. Jer dok je »ovdje« raščaranost svijeta suviše snažna za naše pokopane ili izgubljene mitove, »drugdje« čuva netaknutim tu sposobnost otkupljenja, a simbolička bivalentnost pustinje samo potkrepljuje tu mogućnost. Tome treba dodati i nagonsku potragu za izvorom koja je inherentna ljudskom mišljenju. Unatoč uznapredovalosti svijeta i svim tehnološkim pomacima, prošlost i, osobito, početak jesu potraga koje se ne možemo odreći. Nakon neuspjeha triju velikih ideologija prošloga stoljeća (komunizma, fašizma, kapitalizma) da služe ljudima, među kojima su prve dvije završile u nepopustljivosti i zločinstvu, a treća u izrabljivanju jednih u korist drugih i strogom odjeljivanju bogatstva, čini se da samo demokracija povezana s društvenim angažmanom, odnosno angažmanom oko ljudskih prava, može ponuditi neku budućnost. Socijaldemokracija koja se pojavila nakon dekolonizacija bila je nositeljica nadâ. Postavši neoliberalnom, postala je i nositeljicom nepravdi. Tako smo se vratili pustinji ideologija. U toj neizvjesnosti s obzirom na vrijednost i pravičnost raspodjele dobara, koja nam ideologija danas preostaje? S političkog stanovišta, pokušajmo iznijeti sljedeću pretpostavku (nadovezujući se na idejnu opoziciju između Sjevera i Juga): sučelice globalizaciji, mundijalizaciji, koja ne širi bogatstvo za sve nego slike

Pustinja, protuteža napretku

401

bogatstva,5 sučelice prevladavajućoj društvenoj ekonomiji, pustinja se vraća sa svom svojom snagom protuslike. Kao što je, na individualnoj razini, ona središte revitalizacije suprotstavljeno ekscesnome i svesilnome tržišnom društvu, na kolektivnoj razini pustinja simbolizira glavnu posljedicu mundijalizacije: isključenost. Poput Juga koji se zaboravlja u raspodjeli bogatstva, ali i poput Sjevera koji postaje svjestan, u većoj ili manjoj mjeri, da ne omogućuje integraciju u svoju sferu. No tu postoji još jedna moguća pretpostavka: u našemu liberalno-demokratskome utočištu mundijalizacija je dovela do gubitka velikih prostora; tako nam preostaje samo sadašnji trenutak zadovoljenih želja, apatija, konsenzus, što dovodi do bijega iz prostora, ovaj put političkoga. Figura pustinje iskrsava u samom središtu zapadnoga svijeta, sve dok ne počne jasnije ocrtavati granicu između dvaju svjetova: globaliziranoga »ovdje«, bogatoga i sitoga, gdje opasnosti proizlaze iz obilja, neograničenog rasta i slobode dovedene do apsurda, te pustinje kao predvorja ili stražnje sobe svijeta, zaboravljenoga Juga, o kojemu je maloprije bilo riječi. Pustinja je dakle granica, prethodnica naše civilizacije i osvještavanje do kojega dovodi. S historijsko-političkog gledišta, pustinja je prije svega kolebanje Zapada u potrazi za zadovoljavajućom ideologijom, zatim praznina koju još nije ispunila nikakva nova ideologija (kao što je altermundijalistička teorija, koja se razvijala u zadnja dva desetljeća prošloga stoljeća, ali iz koje nije proizišlo ništa konkretno), ali i prostor gdje se poput priviđenja rasplinjavaju moguća podjela dobara i velikodušne ideje. U tome smislu, pustinja je i svjetovna preinaka ideje raja. Ona je obzor iščekivanja čudesnog kraljevstva, kraljevstva ideologije, koje bi uzelo u obzir ljudska prava ne samo iz političke nego i iz ekonomske i društvene perspektive. Tako ona može simbolizirati mjesto ponovnog usredotočenja društva na svoju čovječnost, svojevrstan jug Sjevera. Za mnogo imaginacija i religija, taj obzor iščekivanja jest raj. Njega se prvo tražilo na zemlji, zbog perzijske etimologije koja znači »vrt zaštićen od pustinjskih vjetrova«, a zatim, metaforički govoreći, u nebesima. U srednjemu vijeku on se smatrao nepristupačnim, opasanim vatrenim krugom. Kako ne vidjeti povratak pustinje u toj slici gorućeg trbuha što omeđuje svježinu edenske oaze?6 Danas potrošnja,

5 6

Daniel Cohen, La Mondialisation et ses ennemis, Grasset, Pariz, 2004. Jean Delumeau, Que reste-t-il du paradis?, Hachette Littératures, bibl. »Pluriel«, Pariz, 2003.

402

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

prirodna kći napretka, guši mišljenje i omogućuje da zaboravimo naše smrtno ljudsko stanje, kao što vjerovanje u raj omogućuje podnošenje straha od smrti. Pustinja kao antiteza principa napretka nije, dakle, samo opreka neobuzdanom merkantilizmu, već je i povratak prvobitnoj ideji raja, u čije je postojanje, u kojemu god obliku ili mjestu, svatko sklon povjerovati.

Između individualnosti i kolektivnosti U društvu koje promiče užitak vladaju dva principa: pomamni individualizam, gdje svatko traži svoje privatne zanose, i simbolička bijeda, koja tom individualizmu odgovara. Na kolektivnoj razini, slika pustinje nameće varijantu »ništavilo i banalnost«. Sociolog Gilles Lipovetsky u tome vidi čistu ravnodušnost, »masovno dezerterstvo«, kao što glasi naslov jednoga njegovog poglavlja.7 On naziva »pustinjom« sve katastrofe dvaju prošlih stoljeća, od Hirošime do europskoga nihilizma, od Vijetnama »pod napalmom« do utrke u naoružanju, što su sve bile »strasti ništavila«.8 To je apokaliptička pustinja koja je prijetila da zavlada čitavim modernim dobom, razarajući sve do umova ljudi koji više nisu sposobni razmišljati o smrti koju siju. Dok je ta prijetnja već ostvarena, sociolog razlikuje drugu pustinju, paradoksalnu ali itekako prisutnu, gdje su poletnost ljudi i njihovo blaženo vjerovanje u tehnoznanost ili »religiju-psihologiju-objašnjavam sve« ustupili mjesto ravnodušnosti, društvu prezasićenom sebe sama i vlastite samokritike. »Niti jedna politička ideologija više nije sposobna raspaliti svjetine, postmoderno društvo nema više ni idola ni tabua, ne raspolaže nikakvom veličanstvenom slikom sebe i nikakvim pokretačkim historijskim projektom. Odsada nama vlada praznina, ali to je praznina lišena tragike i apokalipse.«9 Sveopća apatija, posvudašnji gubitak interesa, praznina, pustinja. Dok je nihilizam još značio pobunu, premda pasivnu, u tome postmodernitetu preostaje samo ništavilo, priviđenje ljudskosti i postupni rasap društva... No, iako ta analiza možda prevladava na individualnoj razini (prezasićeno Ja raspada se u sebi samom pošto je raskinulo sve odnose

7

8 9

Gilles Lipovetsky, L’Ère du vide, essais sur l’individualisme contemporain, Gallimard, bibl. »Folio Essais«, prošireno izdanje, Pariz, 1993. Ibid., str. 49-52. Ibid., str. 16.

Pustinja, protuteža napretku

403

s drugima), pustinja, uvijek višeznačna, pruža tračak nade. U našim programiranim društvima svaka je osoba uhvaćena u klopku konformizma, svi imaju iste želje suočeni s istim ponudama. To uzrokuje određeno povlačenje svijesti pod vlašću normativnog mišljenja, osobito u odnosu prema drugome. Prihvaćanje drugoga i njegove različitosti izgubljeno je u »kultu istoga« koji hara na Zapadu. Paradoksalno, kraj velikih ideologija i uznapredovalost tehnika jedno su vrijeme pogodovali smanjenju društvenih sukoba i razvoju identitetske potrage, dok je sve okolo bilo prepušteno ujednačavanju i standardizaciji. No, kao spoj ambivalentnosti i nade, ta nova slika kolektivne pustinje možda omogućuje poimanje te iste pustinje kao vrhunca individualnosti. Ona bi tako predstavljala dubok povratak sebi, koji bi istodobno pružio mogućnost otvaranja drugomu. U tome smislu, riječ »dezerter« (od desertus) zadobiva svu svoju etimološku snagu, označavajući onoga koji pruža otpor utvrđenom poretku i koristi se svojom slobodnom voljom.10 No osobitost te situacije jest da se ovdje sve odvija mirno, bez bučne ili nasilne revolucije, a ipak, riječ je o pravoj unutarnjoj revoluciji, pomalo nalik na dezerterov prvi razgovor sa sobom prije no što iziđe iz pustinje kako bi ponovno pronašao riječ upućenu drugome. Sučelice gubitku spomenutih ideologija, praznini koju je za sobom ostavio napredak i njegova znanstvena popratna posljedica, čije mesijansko ruho nije bilo drugo do puki ogrtač za prikrivanje golotinje, nikakvo protumišljenje zapravo nije dovoljno strukturirano da bi konkretiziralo novu nadu. Samo pustinja u svojoj idealnoj prisutnosti pruža, s uistinu ljudskog gledišta, nužnu simboliku i vjerovanje za budućnost – vjerovanje u pokretanje, u dvostrukom značenju te riječi, osobne i ideološke revolucije bez izvanjske revolucionarne forme. Tako će se jasno očitovati odnos između napretka, mitiziranoga i varavoga, i Bića, neumoljivo slobodnoga u svojemu unutarnjem životu, u propitivanju sebe, do čega prolazak kroz pustinju nužno dovodi. U Jacquesa Ellula nalazimo odgovor na ono što izgleda kao proturječje između individualnoga i kolektivnoga u izreci: »Misli globalno, djeluj lokalno.« 10

Značenje riječi »dezerter« povezano je s anahoretom koji odlazi iz grada, utvrđenoga društvenog života, i tako se pretvara u barbarina napuštajući oikouméné, zemlju nastanjenu Grcima, što je moglo imati negativnu konotaciju. Nasuprot tome, u pozitivnom viđenju odlazak u pustinju obilježava volja za životom u sebi: naravno, životom u prirodi, ali i prema svojoj prirodi. Tome će se zatim pridodati religiozni aspekti susreta s Bogom, s mističkim principom stvaranja praznine u sebi kojim se postiže potpuno prepuštanje njegovoj volji.

404

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

Prazno i puno u prizmi napretka U današnje vrijeme trošiti znači egzistirati. To, u neku ruku, znači odlučiti tko sam, s kojom se reklamnom slikom poistovjećujem u tržišnim svjetovima u kojima je smisao motiv za kupnju. Nasuprot tome carstvu profita, pustinja se nadaje slikom slobode pojedinca koji daje prednost njoj pred robnim artiklima, vladavini novca i odsutnosti kolektivnog projekta. Pred tim ponorima, pustinja nudi oblik otpora, koji je otpor bića. S obzirom na ishode mita napretka, više filozofski pojmovi punoga i praznoga logički se nameću. Njih se može razmatrati sa stanovišta prezasićenosti potrošačkoga društva, što je izravna posljedica produktivizma. Tu doista dolazi do izvrtanja vrijednosti, i prezasićeno društvo, preplavljeno tricama i inim pomodnim robnim igrarijama, gubi svoj smisao: sve u njemu postaje površno, i ta ispraznost ubrzo izlazi na vidjelo. Nasuprot tome, pustinja, prirodno mjesto ogoljenosti, koje daje dojam praznine i ništavila, stječe punoću povezanu s razmišljanjem o egzistenciji i tom vrednujućom unutarnjom potragom. S jedne strane postoji prekomjerna potrošnja, pretjerano zaposjedanje vanjskoga prostora (beznačajan javni život koji se predstavlja kao značajan, medijatizacija ništavila, jednodnevnoga...), dok s druge strane, s pustinjom, svjedočimo određenoj sporosti, stanovitom uranjanju u sebe i guranju u pozadinu društva zasićenosti. Sve ukazuje na to da je u našemu suvremenom svijetu transcendencija išla prema vlastitom utrnuću, ostavljajući za sobom svijet koji je isključivo horizontalan i individualan. Društvo oblikovano tijekom više tisuća godina, a koje su ustanovile institucije, u prvi je plan stavljalo ono na čemu se temeljilo: Boga, državu (kralja i zatim republiku), obitelj ili društvenu grupu, ali uvijek u vertikalnom viđenju koje je vodilo transcendenciji. Kao da postoji neko sjevernjačko »ovdje«, koje se razlijeva od preobilja i, s druge strane, beznadno pusto, beznadno siromašno južnjačko »ondje«. Pustinja potiče na razmišljanje, ili ponovno razmišljanje, ponajprije o pomutnji između slobode i jednakosti. Budući da se pustinja percipira kao slobodna zemlja, zemlja slobodnih ljudi bez granica (iako to danas više nije točno), čini se lakšim upravo s toga mjesta započeti refleksiju o pretresanim temama slobode i pravičnosti. Prvo, o slobodi mišljenja i samopromišljanja, koja je bezgranična te, jednom zadobivena, omogućuje otvaranje prema drugim slobodama, prema viđenju koje se još više temelji na zajedništvu, gdje se može biti u potpunosti i individualno, ali bez želje da se pobjegne iz grupe. I drugo, potiče refleksiju

Pustinja, protuteža napretku

405

o nepravednoj raspodjeli bogatstva na ovome planetu, crtajući kartu punoga i praznoga, obilja i nestašice, Zapada i pustinje. Zbog toga je danas naizgled tako bogati suvremeni svijet ustvari pun siromaštva; puno i prazno zamijenili su se na ljestvici vrijednosti, što je izazvalo ponovnu pojavu pustinje, vrhunskoga simbola praznine, a ipak... Književnost osamdesetih godina prošloga stoljeća nosi znakove toga, kao što ih nosi i vrlo bogati kulturni imaginarij pustinje: na primjer, pojava razglednica što ilustriraju različite reprezentacije pustinje (Tuareg toči čaj, deva korača po tlu zamućenom od užarenosti, berberska žena s tetovažama na licu, zlaćane dine pod jarkim suncem, pješčana mećava i zrnatost filma...), ili, s druge strane, mahnito objavljivanje fotografskih knjiga o pustinji, proliferacija anonimnih putopisa na internetu, eksplozija reklama koje se koriste slikom pustinje za kojekakve proizvode – od rublja koje je toliko bijelo da blješti jače od zasljepljujuće saharske svjetlosti do automobila prikazanih u dubinama pustinje, simbola tehnološkog napretka, preko kolekcija šminke koje uznose tople boje pijeska i šminku prirodnu kao sama priroda! Posrijedi je pokušaj komercijalnog društva da se okoristi onime što, na mnogo dubljoj razini, dopire do samih ponora našega kolektivnoga nesvjesnoga te govori o našim izvorima, našoj kozmogoniji. U tome smislu, pustinja se pokazuje svojevrsnom svjetovnjačkom mistikom. Ona je potraga – potraga za drukčijim životom, »autentičnijim« i lucidnijim od onoga koji nam nameće potrošačko društvo. Zbog toga što podrazumijeva potragu koja ponekad poprima banaliziran oblik kao u Alkemičaru Paula Coelha, pustinjski nas prostor od pitanja o izvoru ponovno vodi pitanju o smislu, od pitanja o početku svijeta pitanju o početku čovjeka, i tako ponovno dolazimo do sakralnoga i Bića. No stvari su toliko kompleksne te otići u pustinju znači i unijeti u nju onu nezatomljivu mimetičku žudnju koja će izopačiti ono što se u njoj odlazi tražiti i pronaći. Duhovno govoreći, pustinja oplođuje onoga koji joj dolazi, ali taj istodobno izaziva polagano propadanje mjesta za koje se tvrdi da je izvan svijeta time što ga uvodi u svijet ljudi.

Bog, svijet i napredak Neki govore o napretku kao o religiji koja združuje vjeru i nadu, obećava sreću u ovome životu kao i »opće poboljšanje ljudskoga stanja«.11 11

Dominique Bourg, »Les origines religieuses de l’idée de progrès«, u Dominique Bourg i Jean-Michel Besnier (ur.), Peut-on encore croire au progrès?, PUF, Pariz, 2000., str. 21-22.

406

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

Tako je još Victor Hugo ustvrdio kako »ta tajanstvena sila napretka« nužno vodi »budućemu procvatu, skorom procvatu sveopćeg blagostanja, [što] je božansko sudbinski događaj«.12 Kada je Nietzsche objavio smrt Boga, istodobnu s pojavom religije napretka, pitanje o tome što je ljudsko biće, o smislu njegova kratkog postojanja, ponovno se nametnulo s još većom snagom. Taj se trenutak podudara s usponom kolonijalnog doba u kojemu je pustinja nadahnjivala imaginarije, prvo na geografsko-historijskoj, a onda i na intelektualnoj razini. Budući da je idejno suprotstavljena napretku, pustinja omogućuje stanovit izlazak iz vremenitoga te povratak određenom obliku duhovnoga, transcendencije koju gubitak socijalne religioznosti kao da je odagnao u nova područja. Kao primjere možemo navesti širenje new agea, koji upotrebljava pustinju kao sinkretizam različitih vjerovanja i osobnog razvoja (budući da je i sam plod braka između napretka i doba komunikacije), ili opažanje pustinje kao područja fizičkih i psihičkih kušnji (gdje se, uostalom, koristi isti jezik kao u new ageu) tijekom suvremenih viteških turnira koje predstavljaju reliji kao što je Pariz-Dakar ili Pješčani maraton; ili viđenje pustinje kao ekološkog proročanstva, koje često nalazimo u znanstvenofantastičnim romanima – Dini Francka Herberta, Ayerdhalovu djelu Sutra, oaza – te futurističkim stripovima: Moebiusu ili Jodorovskom, u, primjerice, L’Incal. Osim toga, napredak se tumači i u kategorijama mnogostrukosti, vodeći u tom slučaju merkantilizmu koji bjesni u našim »samoposlužnim« područjima, dok pustinja pruža sliku umjerenosti i asketizma što vode, ne prema uvijek sve više, već prema mirovanju, usredotočenju, jedinstvu. Tako se gradskoj fragmentaciji i neobuzdanom razvoju suprotstavljaju totalitet i sabranost pustinje. Tu nalazimo, u drukčijem obliku, misao prvih kršćanskih pustinjaka. Pustinja, dakle, iznosi na vidjelo potrebu za duhovnošću kada ova slabi u okviru službenih religija. Ona označuje ponajprije povratak sakralnom i omogućuje duhovno pitanje bez pribjegavanja religioznom. Velika snaga pustinje proizlazi iz te duhovne imanencije, što dopušta ideju mogućnosti svjetovnjačke mistike temeljene na usredotočenju i propitivanju. No, krug postaje »začaran«: pojava napretka prouzrokovala je slabljenje religioznosti, koju, međutim, taj isti napredak kojemu se suprotstavlja pustinja preuzima dajući joj nove oblike. Sama je pustinja prvobitno povezana s velikim religijama Knjige, a 12

Victor Hugo, Les Misérables, LGF, 3. sv., Pariz, 1972., str. 28.

Pustinja, protuteža napretku

407

ipak, danas je uzročnik tog misticizma bez Boga! Ta profana mistika, nastala u pustinji i viđena iz pustinje, smješta čovjeka, a ne više Boga, u središte svojega ispitivanja: čovjek u odnosu prema svijetu. Tako omogućuje onu »montenjevsku« intelektualnu poniznost: mi izviremo iz ništavila i u ništavilo se vraćamo. U određenom bi se smislu moglo reći da pustinja slijedi velike faze razvoja ideja. Isprva to čini prateći tri velike monoteističke religije koje obilježavaju naše kulture, naše imaginarije i određeni odnos prema svijetu, a zatim ističući mogućnost profane mistike koja nam omogućuje da (ponovno) propitujemo život i smrt, a u svakom slučaju svoj odnos prema prirodi. Pustinja je takva svjetovnjačka mistika u tome što nas propituje i navodi da ponovno otkrijemo ono temeljno u nama i oko nas. Ostaje ona Gideova izvjesnost: »Činjenica da čovjek nije uvijek bio ono što jest, odmah izaziva nadu da to neće uvijek biti to. I ja sam se, priznajem, s Flaubertom smješkao ili smijao pred idolom napretka, ali zato što nam se taj napredak predstavljao kao smiješno božanstvo. Napredak trgovine i industrije, a nadasve lijepih umjetnosti – koja glupost! Napredak spoznaje, da, naravno. Ali meni je važan napredak samoga čovjeka.« Ta izvjesnost, to vjerovanje u preporod novog čovjeka, koji će doći iz najvećih dubina sebstva, lekcija je koju je Gide naučio u pustinji, od pogleda upravljenoga unutra što ga njeguje ogoljeni i jednostavni život tog mjesta. Tako se vraćamo našoj početnoj jednadžbi: pijesku pustinje i moralnom napretku koji on može izazvati. Pustinja omogućuje da se utre osobni i kolektivni put novog čovječanstva, oslobođenoga suviše snažnog narcizma, suviše velike praznine, koja se površno ispunjava objektima potrošnje. Ona, stoga, premašuje religije te dotiče sakralno, mitsko i ontološko sakralno. U jednoj studiji posvećenoj Camusu, koji je podrijetlom bio iz Sjeverne Afrike i nosio biljeg njezinih pustinja, José Lenzini govori o poduci koju taj prostor pruža: »Pustinja jest čovjekovo zrcalo, teritorij bez granica i smjerokaza, gdje čovjek više ne raspolaže niti dokolicom niti lagodnošću koje bi mu omogućile da se pripije uz druge riječju ili pogledom, jer sada je uklopljen u taj svijet koji ga poučava u svemu, pa i u neprijateljstvu.«13 Na tom putu ističe se ideja pustinje kao obavezne postaje, inicijacijskog prostora: samotni hod kroz pustinju i povratak sebi, ili utrke, reliji i kušnje poput kakva suvremenog Graala. Drugim riječima, 13

José Lenzini, L’Algérie de Camus, Édisud, Aix-en-Provence, 1987., str. 100.

408

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

razmišljanja o brzini, uništenju i staloženom, »svrgnutom« vremenu pustinje. Od te kritike mita napretka ostaje ideja simboličke dvopolne povezanosti s pustinjom. S pustinjom kao naličjem mita napretka, uvijek se radi o ponovnom propitivanju svijeta u neprestanom širenju, o povratku izvorima. »Što nam o njoj kaže grad? Ništa. Ili, točnije, suviše mnogo toga, što dolazi na isto. Ovdje bih izrazio mišljenje da je najvažniji razlog putovanja potraga za oazom, mjestom koje je konačno nastanjivo, tako zaštitničko, tako majčinsko, gdje ćemo napokon moći ostati i rasti sve dok ne izgubimo želju za putovanjem.«14 Različiti mitovi koji se isprepleću u slici pustinje nemaju posve određene obrise. Književnost ih ponovno otkriva pod naborima pijeska, dok kultura, nasuprot tome, od njih, izgleda, čini još veću zbrku. U odnosu prema napretku, prema kojemu se pustinja postavlja kao protureferencija, stvari su jasnije. Razvoj tehnika i ono što je taj razvoj prouzročio izazvali su potrebu za prostorom gdje se može disati, a pustinja je pružila savršenu sliku tog prostora. Od prvih obrisa što ih je navedena slika poprimila pojavila se tematika te opreke, pa je čovjek, postupno izgubivši odnos sa zemljom i prirodom, osjetio potrebu da ponovno započne od ništice, od stare nule, i tako ponovno izgradi sebi budućnost, makar i samo u mišljenju. Ta pozicija, prožeta sakralnim, izvanjska današnjoj civilizaciji i sposobna za (ponovni) razvitak smisla u isti mah, navela je čovjeka da u pustinji vidi nužni element potrage za novom ravnotežom između prirode i kulture.

Pustinja, od širine do dubine Opisati pustinju nije lako, i njezini opisi obuhvaćaju čitav raspon od plitkosti do uzvišenosti. Svi su opjevali estetiku pustinje, od predislamskih pjesnika do današnjih fotografa ili sineasta, koji se njome služe kao dekorom. Iako su duge pješčane dine na geomorfološke fenomene najotporniji arhetipski krajolik, u doba orijentalizma pisci su i slikari pustinju pretvorili u mjesto uzvišenosti puno biblijskih odjeka. Slikari Eugène Fromentin i Étienne Dinet oaze su preobrazili u rajeve zamamne ćutilnosti, dok je kolonijalna književnost uzveličala snagu osvajača, novih Aleksandara u srcu dinovite Sahare. Danas su se tome pridružile slike kamenih gromada, litica i monolita. 14

Alain Blottière, L’Oasis, Payot & Rivages, bibl. »Petite Bibliothèque Payot Voyageurs«, Pariz, 2002., str. 119-120.

Pustinja, protuteža napretku

409

Nakon mukotrpnog opisa prostora, slijedio je opis postupaka i osjećaja što ih je on izazvao. Pustolovine, otkrića, kušnje i potrage uvijek su staze što vode izvan poznatoga svijeta, prema širim horizontima. Pustolovina se odvija u vremenu, dok potraga pokušava izići iz njega, a pustinja je i jednoj i drugoj pružala idealno prizorište. Šezdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća američke su pustinje – Monument Valley, Grand Canyon, Bryce Canyon, Death Valley – služile kao dekor za vesterne, osobito špageti-vesterne. To su bile beznačajne i senzacionalne priče, ali preobražene prostorom i bezmjernim prostranstvom, a njihovi protagonisti, nitkovi ili junaci, u njima su postizali neku slutnju vječnosti i mudrosti. Američki Indijanci u njima su prikazani ili kao predstavnici ljudske prošlosti, gotovo posve zaostale u usporedbi s tadašnjom Amerikom, ili kao posjednici izgubljenog znanja u predodžbi »à la Thoreau«. Ono što upada u oči u oba ta slučaja jest glorifikacija ljudi koji se sučeljavaju s tim besplodnim i pustim svijetom. Prema Jeanu Baudrillardu: »Američka je kultura nasljednica pustinja. No američke pustinje ne predstavljaju prirodu u opreci s gradovima, već prazninu i radikalnu nagost u pozadini svake ljudske nastambe.«15 Adaptirajući za film, 2003., knjigu Čovjek bez Zapada (Un homme sans l’Occident) Charlesa Diega,16 koji pripovijeda iz perspektive mauretanijskog nomada čija se životna sredina, Sahara, smanjuje razmjerno s rastom francuskoga kolonijalnog carstva, Raymond Depardon nadahnjuje se pejzažnom estetikom koja evocira ogoljenost. Prostranoj perspektivi kadrova odgovara introspekcija koju pustinja potiče. Tako u jednom razgovoru s Frédéricom Sabouraudom saznajemo da je »pustinja mnogo više od [...] mjesta koje najsnažnije zrači dojmom zatvorenosti, dojmom što ga proizvodi svako mjesto bez granica. Pustinja je postala, iz jednoga filma u drugi, sama pozornica ljudske drame, samotnosti postojanja u viziji Raymonda Depardona. K tome, ona je i mjesto bijega i prekida veza što čovjeku omogućuju da ponovno pronađe ravnotežu.«17 15 16

17

Jean Baudrillard, L’Amérique, op. cit., str. 63. Charles Diego, alias general Brosset, služio je u Družbama jahača deva (compagnies méharistes) tijekom francuske okupacije zapadne Sahare. Njegova je knjiga objavljena 1935. u Casablanci u izdanjima Maghreb (pod naslovom Sahara), a zatim 1946. u Parizu u Editions de Minuit. Raymond Depardon i Frédéric Sabouraud, Depardon – cinéma, Cahiers du cinéma Ministère des Affaires étrangères, Pariz, 1993., str. 164-165. Drugi filmovi istog autora koji se tiču pustinje su Tchad 1 et 2, Tibesti too, Empty Quarter, La Captive du désert.

410

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

Prostranost erga, njihova sumornost i jednoličnost pružaju ustaljenu predodžbu asketskog krajolika. No taj je krajolik samo prvi korak k ogoljenosti, k pokušaju da se živi ili utjelovi smrt (pretpostavi li se da je ono što je vezano uz asketsko još utjelovljeno) u životu i mišljenju. Pustinja kao krajolik koji nas vraća temeljnim, ako već ne i utemeljiteljskim pitanjima – pitanju o posljednjem putovanju – i sama je temeljni i utemeljiteljski krajolik. »To je prvobitni prostor, jer pustinja je u svojoj elementarnoj ogoljenosti materijalna i prostorna sinteza kozmosa.«18 I čovjek je, možda i ponajprije, privučen pustinjom, jer ona je prostor koji je najmanje, ako je uopće, »antropomorfiziran«. Pustinja time još više postaje protumit napretka, ali usto nameće i pitanje o izvorima, odnosno o biću koje počiva u temelju našeg djelovanja. Činjenica da se to mjesto ne pokorava hirovima čovjeka (pustinja se uvijek širi19), da je čovjek ne može izmijeniti i uklopiti u okvir onoga što je postalo ljudskim ili što je on humanizirao (Transsaharska željeznica ostaje samo san) tvori dio te prijeke potrebe koju čovjek ima za pustinjom kao referencijom i protureferencijom. Naš odnos prema svijetu često je konstruiran na binaran, ili barem »kategorizirajući« način. U stvarnosti kao i u simbolici, mi konstruiramo same sebe i naše krajolike na temelju višestrukih međa, više ili manje starih polarnosti koje mogu bili skrivene, ali su uvijek strukturirajuće. Parovi se opreka oblikuju, ali se ne »razobličuju«; unutarnje povezani, oni se samo preobražavaju, kao svilena buba u kukuljicu pa leptira. Isto je s pustinjom, oblikom apsolutne referencijalne drugosti s prostornoga, vremenskoga, historijskoga i metafizičkoga gledišta. Pustinja je referencijalan i apsolutan prostor, kao zemlja »od nekada«, zemlja koja je istodobno idilična, bliska izgubljenom raju (kojega je oaza samo verzija), ali i negativno mjesto gdje užareni dah smrti puše jače nego bilo gdje drugdje, tvoreći svijet između ljudskoga i neljudskoga (nomadi, duhovi kojima srednjovjekovni i orijentalni imaginariji napučuju pustinje često su plod te predodžbe). Pustinjsko prostranstvo uvijek podrazumijeva tu dvostruku ravnotežu, tu dvovalentnost, ukoliko posrijedi nije odraz naših vlastitih ambivalencija. Je li prostor 18 19

Marc Gontard, »Saint John-Perse, poète du désert«, Alif, br. 7, 1976., str. 16. Popularna umjetnost to je čak pretvorila u temu pjesme, Quand le désert avance, u kojoj France Gall i Michel Berger poimaju pustinju kao utočište od nas samih i naše zloupotrebljavane tehnologije; no to utočište može postati i destruktivno, jer je nepredvidljivo i neotuđivo. Osim toga, dezertifikacija je simbol zla koje zahvaća čovjeka kao i Zemlju.

Pustinja, protuteža napretku

411

nositelj mnogoznačnosti ili je to pogled, afektivni osjećaj što ga taj prostor izaziva, gdje se taj pogled i taj osjećaj vezuju uz različite stratume slike pustinje konstruirajući sliku koja se uvijek obnavlja (i koja je osobna) na osnovi uvijek istih temeljnih principa (omogućujući tako i kolektivno tumačenje)? Bilo da je riječ o književnom diskursu, društvenim i kulturnim reprezentacijama, popularnom imaginariju, dva se glavna stava prema pustinji neprestano vraćaju: očaranost i izazov, privlačnost i odbojnost, potraga i odbačenost, a sve to prožeto je pozitivnim idejama koje su u isti mah i negativne.20 Michel Korinman i Maurice Ronai bravurozno pokazuju kako se, kad se čovjek prepusti čarima lokaliteta, pustinja umnaža i postaje prostor potrage, koji mu otkriva unutarnji ili božanski prostor. S druge strane, prevlada li borba s prirodnim prostorom, svjedočimo peripetijama pustolovine, istraživanja i osvajanja, poput nekadašnje kolonizacije ili velikih prolazaka kroz pustinju. No ta dva stava mogu, u većoj ili manjoj mjeri, supostojati, pretvarajući vojnika-osvajača Ernesta Psicharia u čovjeka koji je u ljepoti mauretanijske Sahare otkrio ljepotu vjere u Boga za kojom je tragao. Ta poimanja pustinje ostaju indikativna i simptomatična za određeni odnos prema svijetu, čak i kad se otrcaju zbog turističke ili reklamne upotrebe. Na primjer, pustinja kao simbol otkrića unutarnjega i dalekog prostora služi kao pozadina određenih reklama za žensku šminku. Te reklame upotrebljavaju pustinju za simbolizaciju praskozorja svijeta, utjelovljenoga u svježem i čistom ženskom licu. Ponuđena šminka tako omogućuje da se pronađe to iskonsko lice te, preko čistoće proizvoda (ali možda ne i samoga procesa), i čistoća početaka. Slika pustinje obuhvaća široko semantičko polje u kojemu spontano dolazi do asocijacija ideja. Istinito, lijepo, apsolutno; božansko, sakralno; smrt, ludilo, patnja; prostranost, neizmjernost, beskraj, praznina: ta su leksička polja u isti mah i geografska područja i pjesničke ekstaze. Svako od njih ima dvostruku dimenziju koja započinje u fizičkom prostoru – prostorno-vremensko polje – i uvijek se razvija prema više metafizičkoj percepciji, onoj emocija i refleksije. Osim toga, granica koja razdvaja ta područja nikad nije oštra, kao što to nije ni mnoštvo zamućenih kristala što se presijavaju pod jarom priviđenja. Ljepota i 20

Michel Korinman i Maurice Ronai, »Le désert mode d’emploi, aide-mémoire pour une épistemologie de l’aride«, Traverses, br. 19, 1980., str. 80-91; Jean-Robert Henry, »Le désert nécessaire«, u Désert, nomades, guerriers, chercheurs d’absolu, Autrement, bibl. »Monde«, Pariz, 1983., str. 17-34.

412

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

veličanstvenost Ahaggara spontano izazivaju osjećaj božanskoga, kao što je prizor prostranstva koji taj pogled pruža unutrašnje povezan sa sviješću o početku ili o konačnosti, što u čovjeku može probuditi impozantan krajolik. Ta nejasna percepcija granice između dviju ideja, dvaju doživljaja ili dekora u pustinji je stvaralačka i omogućuje da se shvati tanka nit o kojoj visi svaki element te propita nevidljivo naličje pojava u koje nas priviđenje možda uvodi... »Pustinja ostaje prvobitni prizor, čak i u metropolama. Bezgraničnost prostora, jednostavnost jezika i karaktera...«21 Ta jednostavnost čini pustinju dostupnom svima. Prolazeći kroz slojeve različitih reprezentacija, od prvih monoteističkih slika, duboko ukorijenjenih u svijetu napasti, ruševina i otkupljenja, preko razdoblja kolonijalnih carstava, koja su pretvorila Saharu u topos, do naftnih raščaravanja pustinje i njezinih apokaliptičnih prikaza u znanstvenoj fantastici ili ekološko-katastrofičnim vizijama koje nam obećaju pustinjske sutrašnjice, ta se jednostavnost otkriva i u simboličkom tumačenju pustinje, strukturiranom oko oprečnih polova. Istražili smo naličje mita napretka koje ona predstavlja, u paru pustinja-civilizacija i odnosu između praznoga i punoga. No ona se može istraživati i u odnosu prema drugim bipolarnostima, kao što su sjedilaštvo i nomadstvo, život i smrt. Danas živimo ukotvljeni u našim skučenim domovima, bez potrebe da odlazimo tražiti pašu; dovoljna nam je trgovina živežnim namirnicama, i to nepomična. Rijetke su države koje još toleriraju svoju nomadsku populaciju, s kojom je suviše teško »upravljati«. Ipak, današnji Zapad prepun je nomadskih objekata, prenosivih telefona i računala, bankarskih kartica, što, smatra se, omogućuju da se živi gdje god bilo. Što to znači? Jacques Attali iznosi pretpostavku da su današnji novi nomadi na Zapadu elite koje neprestano mijenjaju mjesto, prvi posjednici prenosivih predmeta, i da su kandidati za imigraciju, ilegalci, »infranomadi«.22 Prema njegovu mišljenju, nacionalne su države postale modeli sjedilaštva (krutost etabliranoga, netrpeljivost prema migracijskim kretanjima i želja za kontrolom). On je, međutim, zaboravio pojasniti da su ta kretanja uvijek jednosmjerna, i da, za razliku od ptica, ljudi uvijek migriraju s juga prema sjeveru; te da su njihovi opravdani razlozi najčešće ekonomsko bogatstvo u drugim zemljama te borba za opstanak. Osim toga, čini nam se upravo degutantnim svrstavati nomade u kategorije »supra« ili »infra«, jer to gledište uzima u obzir 21 22

Jean Baudrillard, L’Amerique, op. cit., str. 63. Jacques Attali, L’Homme nomade, Fayard, Pariz, 2003.

Pustinja, protuteža napretku

413

samo ekonomski vid situacije ali ne i ljudsku vrijednost ili poteškoću da se ostane na životu – kao da je nomadstvo moguće revalorizirati u suvremeno doba samo podjelom na dobre i loše nomade! Vratimo se tim razlozima, tom obliku nomadstva. Postoji li u svakom čovjeku neka atavistička sklonost prema kretanju, trag nomadstva prethistorijskih vremena? Sjedilačko društvo, u kojemu svatko ostaje na svojemu mjestu, moglo bi predstavljati jesen civilizacije o kojoj je govorio Oswald Spengler, dok, s druge strane, u čovjeku postoji i mnogo starije nagnuće prema slobodi, želja da se bude nomad. Ta se pretpostavka može povezati s idejom koju nam daje i otkriva pustinja, a koja se tiče odnosa između početka i kraja, izvora i konačnosti, između života i smrti. Pustinja zadivljuje stoga što nas upoznaje s onim što je možda prethodilo čovjeku, odnosno prazninom, ništavilom, prostranstvom koje je pusto jer ne poznaje ljudsku prisutnost (s gledišta ustajalog homocentrizma koji se razmahao u našim sredinama). Od te tvrdnje ne treba zadržati ono što je u njoj pogrešno ili pretenciozno, nego uvid u potrebu ljudi da tvore povijest, da budu dio neke priče, da stvaraju svijet. Treba zadržati činjenicu da je pustinja, predio koji se smatra beskorisnim, jalovim, sasušenim, predio dakle koji je u suprotnosti s onime što čini čovjek, referencijalna slika, u točno određenu smislu. Ona je veliki drugi koji nam je potreban za mjerenje naših snaga, a usto je i moguća priča o svojevrsnoj inkubaciji, kada je iz gole majke-zemlje niknuo život. Ona dakle jest pusta, ali je i u isti mah i majčinska, plodna priroda. No u isto su vrijeme izvješća putnika iz tih izoliranih područja puna smrti: Camille Douls poginuo je u pustinji, Michel Vieuchange nije se iz nje vratio, Antoine de Saint-Exupéry u njoj je izvrgnuo život pogibli, kao i mnoštvo anonimnih trgovaca prije njega. Taj je predio, dakle, i prostor smrti, suviše mineralan da bi bio ljudski, suviše neprijateljski da bi imao svojstva života, suviše velik da bi ga se sveg obuhvatilo, suviše prazan a da ne bi izazvao osjećaj užasa. Budući da njezini krajolici uvijek postaju filozofski, pustinja nije neutralan kraj. Ona je apstraktno mjesto, daleko od ljudi. To je čini čistom i pogodnom za razmatranje, omogućujući nam da ondje pronađemo drugi binom između prostranosti i izvanjskosti, usredotočenja i unutarnjosti. Ona je za mistike bila prostor revitalizacije možda stoga što je u pustinji bilo vrlo malo ljudi, a putujući kroz nju i nikad se u njoj ne nastanjujući, čovjek ju je pretvorio u božansko kraljevstvo: odsutnosti prvih odgovara signifikantna prisutnost potonjega. Sverazornoj

414

CHARLOTTE

DE

MONTIGNY

uzvišenosti za čovjeka suviše snažne prirode odgovara čovjekovo dosezanje svijesti o tome da je zrno pijeska. Moguće je pitati se nije li pustinja jedan od elemenata što nas gura natrag prema prvobitnom kaosu ili onostranosti čiju granicu možda omogućuje misliti, granicu između života i smrti. Prema tome, prolazak kroz pustinju, u strogom kao i u figurativnom smislu riječi (kao mala trenutna smrt u životu), utjelovljuje mistiku koja je paradoksalno profana i sakralna. To je mistika pustinje koja povezuje ljude među sobom i sa Zemljom; kozmogonija ili mitologija za kojom će čovjek uvijek imati potrebu, unatoč lažnome, iako nužnom sjaju u koji se zaodijeva. S francuskoga preveo Marko Gregorić

***

Aratan usred pješčanog oceana... ODETTE DE PUIGAUDEAU (1894.-1991)

Aratan usred pješčanog oceana. Svi oblici, sve finese i nijanse pijeska. Blijedi pijesak, žućkast i ponekad gotovo posve bijel, pijesak mladih dina na rubu erga, živih dina što još traže svoje mjesto i svoj konačni oblik. Oksidirani, potamnjeli pijesak središnjih dina, mrtvih, viših i glomaznijih. Teški i glatki pijesak što se razlijeva u baršunastim naborima. Riđi, svilenkasti pijesak koji podsjeća na krzno. Pijesak lagan poput pare koji vjetar nanosi s vrhova planina. Smrznuti noćni pijesak i podnevni pijesak, žarki ali toliko podatan za bose noge i uvijek tako ugodan za tijela satrvena umorom. Tekući pijesak, tako čist da nomad njime može zamijeniti vodu za ritualna pranja. Raznoličan, promjenljiv, gibljiv, živ, nezaboravan pijesak koji u srce utiskuje čežnju poput svih plemenitih krajolika, planinskih ili morskih. Oko Aratana, to talasanje dina ponekad se stere unedogled, pješčane planine nižu se jedna za drugom u beskraj, a da se pogled nikada ne zamori prateći neprekidno krivudanje njihovih vrhova, zakrivljenja njihovih padina i tanane igre njihovih preljeva...

ROGER MUNIER: Dine imaju nešto poput puti...

415

To je, dakle, za nas, posljednje lice Mauretanije [...]. Bacajući pogled unatrag, prema zapadu, [...] kao da možemo posljednji put nazreti, poput priviđenja, u sutonskim isparenjima, visoke hridine visoravni, Malu Šumu Soninkéa i Berbera, marabuta, seljaka, ribara – stari Tagant gdje među palmama vijori drevna, skromna i ugrožena sreća. Tagant

Dine imaju nešto poput puti... ROGER MUNIER (1923.)

Postoje dine kratkotrajnih oblika, uobličene vjetrom. To nesumnjivo jesu oblici, ali oblici koji kao da se traže te se, u tom traženju, na trenutak ukoče. Oblici kao na granici oblika, još neizvjesni, nerođeni dokraja, u čistoj kretnji prema postojanju. Zbog svojih promjenljivih obrisa, to su, u biti, oblici Bezobličnoga, koje im daje taj začetni lik, zaustavlja se u njima i privremeno smiruje. A zbog svoje krhkosti i fluidnosti, svojstava pijeska, oni su možda čak i čisti oblici Bezobličnoga, koji ih tom kretnjom izvlači iz ništavila i tu se zaustavlja, ostavljajući u njima samo svoj neuhvatljivi odraz... To možda objašnjava njihovu jedinstvenu ljepotu: ona je pipavi oblik Bezobličnoga – kao Bezobličnoga. Čista, savršena ljepota, dovršenija nego ona koju je lončar ikada pomislio dati posudi... Promatrajte dine pod kosim ili vodoravnim svjetlom, kada su najistaknutije. One imaju oblik, ali samo u obrisima: gladak oblik u obrisima – obris oblika. To kao da su oblici prije oblika. Ali ipak oblici, u nepomičnoj neizvjesnosti. Oblici koji daju obrise, kao vidljivi, drami nevidljive lomnosti što je postala vidljivom, i zbog toga fascinira. Neobična fascinantnost. Ne jedna od onih što uzdrmavaju fasciniranoga i otimaju ga sebi. Ovdje je sve u milovanju. U dinama ne postoji ništa oštro. Kutovi su nestali. Ostaju samo lijepe krivulje, koje izviru iz dugih staloženih nabora, glatko položenih ondje poput tkanine. Ni same njihove kreste, odsječenije, nemaju ništa britko ni kruto, već se propinju u zmijolikim vijugama, stvarajući posve zaobljena udubljenja, u blagom nagibu, poput pješčanog dlana. Čisti obrisi što ih je ocrtao vjetar u bestežnosti sipkoga pijeska, na granici čvrstoga, koji, ako se pravo uzme, ima više od zraka nego od zemlje. Obrisi koji govore, pod azurnim nebom, ali o čemu? [...]

416

ROGER MUNIER: Dine imaju nešto poput puti...

Epifanija Bezobličnoga u blagom pomolu pijeska, koja se pojavljuje tako što nestaje, u svakom trenutku iščezava, epifanija ništavila koje hara pustinjom u razuzdanostima suhoće, uvijek prekrasno migoljeći zbog svoje bestežinske tvari i svojih neuhvatljivih krivulja, dina sabire u sebi svekoliku nevidljivost i njezine opasnosti. Ali ona to čini u ljepoti, što je unatoč svemu neobično, jer nevidljivo je pustinje samo po sebi zastrašujuće i s njime se ne može suočiti bez opasnosti. Tvrdnja zaslužuje da se na njoj zadržimo. [...] Dine imaju nešto poput puti. One mogu biti ružičaste ili jantarne boje, ovisno o svjetlosti u kojoj se kupaju. Njihova masa i njihovi nabori lagano su baršunasti zbog finih zrnaca pijeska, i u određeno doba dana dobivaju satensku mekoću i sjaj. Pojedinačna dina po svemu podsjeća na put. Taj dojam još pojačavaju ženski obrisi oblina ocrtanih vjetrom, udubina, blagih nagiba, zmijolikih vrhova. Dina je sanjarska, poput malaksala tijela. Ona ne pruža nikakav otpor oblika. Podiže se bez žurbe i bez žurbe se ponovno sliježe. Ona je prepuštanje vjetru koji je uobličuje, a kad on prestane puhati, kao da može barem na tren otpočinuti. Ona je spokojna i nadahnjuje samo spokojne misli, bliske kontemplaciji. Odakle dolazi ta blaga ustrajnost, koja pridodaje njezinoj ljepoti? Jer, sama po sebi, dina nema ništa što ne bi bilo suho i smrtno. Iako svojim velikim utihlim tijelom podsjeća na put, to je put-granica, bestvarna. Pijesak nije živ i njegove su kretnje samo komešanja prašine. No dina ga oživljava. Kao što se njezin oblik ocrtava na krajnjem rubu oblika i iz toga izvlači svoju ljepotu, ona izražava ono što više nije život, ali mu sliči. Pustinja koja je uobličuje prožima je svojom vlastitom napetošću, na granicama bića. Pustinja je agonijska: na stjecištu, još u pomaljanju, bića i ništavila, onoga što više nije ili još nije i onoga što jest – i zbog toga ona drukčije sjaji. Ali glatko, u spokojnu stapanju. Jarka svjetlost bića i njegova opasnost te nešto poput zagrljaja ništavila, u jednom. U pustinji, ništavilo stječe još jogunasto biće, ali koje tek što nije popustilo njegovu pritisku. Ono mu daje smirujuće nijanse, ublažene tonove koji, dok očito više ne blistaju punim sjajem stvarî, šute o vlastitim ponorima. Moguće je čak upitati se jesu li ti ponori oni koje mi smatramo da jesu. Ništavilo je negativno i ponekad razorno samo u unutrašnjosti bića i dok mu se biće opire. Ovdje sve izgleda kao da ono ne može učiniti ništa osim da djeluje s blagošću po glatkome, krotkom i podatnom pijesku. Razmjena udaraca nježna je i tiha. Borba prestaje biti borba. U tome ponajprije, u tome spokojnom iščekivanju počiva trenutačna ljepota dine. Gola ekstaza

MALEK CHEBEL: Dina

417

Dina MALEK CHEBEL (1953.)

Neka mjesta navode vas da razmišljate o danu ili o noći, druga u vama bude misli na stepu ili tundru, i konačno, postoje ona koja govore sama od sebe i za sebe sama. Ta mjesta mogu biti vizualna, prostorna, glazbena ili pjesnička. Dina je jedno od njih. Dina razigrano očijuka s vjetrom, dopušta da je miluje, podatna njegovoj sili, prostirući se u svim smjerovima. Da bismo je bolje shvatili, mogli bismo reći da je dina besmislena, niti zatvorena niti otvorena prema kutnoj apstrakciji. Dina »jest«. U svakom slučaju, tu besmislenost uspostavlja vjetar s pomoću nekoliko pritisaka, nekoliko nijansi oker i srebrne. Ne postoji dina bez vjetra. Vjetar je njezin arhitekt, sutvorac tog akvarela optočenoga svjetlima. Besprijekorni ljubavnik nepostojanosti i lepršavosti, posvudašnji i svemoguć bog, vjetar iskušava dinu željom za laganim odlaskom i promjenom. Uz kojekakva vijuganja, dina se dopušta modelirati, graditi, razrušiti pa, u koraku potpunog prianjanja, ponovno složiti nešto dalje, upravo poput kakva obijesnoga i od sunca pijanog reptila. U svakom trenutku, dina se razvija i nadovezuje na sebe samu, neumorno i bez ikakve sličnosti. Jer ni jedna dina nije slična drugoj. Dina je sam simbol iščezavajućeg reda, skrovite kohezije, odraz laganog povjetarca ili sila što ih odmjerava beskonačnost – ona, možda, vjetra koji dolazi izdaleka i u njoj nalazi svoje tvorbeno počelo. Promatrati dinu jest nemogući, nepotkrijepljeni čin. Dina se uistinu doživljava jedino u svojoj različnosti; ona očito nikad ne zapada u puko ponavljanje. Ta sposobnost različnosti silno uvećava tajnu njezinih najsenzualnijih linija: kao nabha ili rebdu, goze ili sif, ispružena kao orijentalna plesačica, koju se nazivalo aluma, dina se, topla i pridobivena, nudi samo neprimjetnom dodiru obožavatelja, daje, u svojoj dvosmislenoj podatnosti, samo pogledu žudnje. Ali ona se kloni požude i dopušta okrutnost samo ako je oslobodi njezine prvobitne forme i dade joj beskonačan broj drugih... U legendi se kaže da sanjati dinu pod dodirom vjetra znači poroditi erg. Popnite se na vrh neke neukrotive hamade i promatrajte izdaleka te lascivne bodlerovske žene, njihova leđa, bokove i druge oblike što

418

MALEK CHEBEL: Dina

se, poput napola otvorenih usta ljubavnice, stapaju bez dodira. Čitatelji drevnih tekstova, zaljubljenici u apokrifne rukopise Bizanta ili Bagdada, koje su napisali gorštački pustinjaci svojim kvrgavim prstima, i čitatelji dina koji pogledom míle od gasija do fejđa i od fejđa do aftuta1 istoga su soja. Lovac na gazele i njegov slugui,2 bard predislamske Arabije, devar, beduin i njegovo stado, Targui i njegovo pleme, čiji izvidnik stupa daleko ispred svih, posvećenici su hermetičkog učenja čija je svakodnevna metafizika upisana u dini. Jer, kao i dina, ta je metafizika kratkotrajna, iako je, kao i ona, smještena u kontinuitet s tim šarolikim mnoštvom. Dina svojim čitateljima otkriva smisao traga, rupe, zjapljenja. Ona prepušta svoje tijelo njihovu ispitivačkom pogledu i određuje smjer koji valja uzeti. Žilice što ih je vjetar ocrtao na plavetnoj površini dine od sipkog pijeska, vijugave pukotine, ili od samoće ukočeni humci tvore dio njezine anatomije. Što je moćnije od pokretne figure, koja se oslobađa od vremena da bi trajala i od prostora da bi postojala? Blistavost, svjetlucanje zrnaca, taj sjajni omotač dina što se propinju, uvijek horizontalno, u nesmotrenoga uvijek izaziva priviđenje. To halucinantno viđenje koje stvara paradoksalna praznina svojstveno je dini, u njezinu vječitom ljeskanju pod nebom i lelujanju smisla. Poziv na opijanje prostorom, to halucinantno viđenje, povećava tajanstvenu moć dine koja se pouzdaje samo u smrt. S njome, odreknuće nije samo predah nego i vrhunsko samodovršenje. Nekoć, vođi karavana koji je onuda prolazio ti su fenomeni bili dobro poznati. On ih gleda, ali ih ne vidi. Dina ga je naučila da njuši vjetar, ma koliko bio rijedak, da sluti vodu na desetak kilometara, da razumije nagonski poklik svoje bijele deve koja se iznenada daje u mahniti trk predosjećajući izvor pitke vode. Iza nje, karavana, nestrpljiva da utaži žeđ i ublaži izvanjsku jaru, posrće za njom u neopisivoj pomami. Treba li naglašavati da je dina vjerna samo na trenutak? Vrijeme nije njezin gospodar. U njoj je sve zavođenje, potajni mig, pogled krajičkom oka, ili pun uznemirene poruge.

1

2

Saharski izrazi za različite tipove prolaza i udolina između pustinjskih dina (prim. prev). Pustinjski hrt, vrsta psa kojeg koriste saharski lovci (prim. prev).

JEAN BAUDRILLARD: Geološka superprodukcija

419

Možda ona osluškuje glas, ono što se zvalo en-na’îm, sladak kao med i melodičan koliko je samo moguće poželjeti, mio šapat ili dobro poznate poklike, izbezumljenih saharskih lisica, gazela u doba parenja ili nojeva, en-na’âm, u bijegu? Tako se razvija duboka unutarnja napetost, dok vam u osvit zore pripovijedam o nastanku dine pod vjetrom. Dina, u Pustinja

Geološka superprodukcija JEAN BAUDRILLARD (1929.)

Američka je kultura nasljednica pustinja. No američke pustinje ne predstavljaju prirodu u opreci spram gradova, već prazninu i radikalnu nagost što počivaju u pozadini svake ljudske nastambe. One označuju, u isti mah, ljudske nastambe kao metaforu te praznine i rad čovjekovih ruku kao kontinuitet pustinje, kulturu kao priviđenje, te perpetuaciju simulakra. Prirodne pustinje upućuju me u pustinje znaka. Uče me čitati istodobno površinu i kretanje, geologiju i nepomičnost. Proizvode viđenje očišćeno od svega drugoga, gradova, odnosa, događaja, medija. Uvode ushićeno viđenje dezertifikacije znakova i ljudi. Uspostavljaju mentalnu granicu gdje se svi pothvati civilizacije izjalovljuju. One se nalaze izvan sfere i perimetra žudnji. Treba se uvijek pozivati na pustinje protiv viška značenja, protiv prekomjernih intencija i pretenzija kulture. One su naš mitski operator. [...] Američka je pustinja jedinstvena dramaturgija – nimalo teatralna poput planinskih predjela, ni sentimentalna poput šume ili sela. Ni izlokana i jednolična poput australske, sublunarne pustinje. Ni mistična poput pustinja islama. Ona je posve geološki dramatična, spajajući najoštrije i najpodatnije oblike s najblažim i najlascivnijim podmorskim oblicima – sinteza, čudesan sažetak, čitavi metamorfizam zemaljske kore. Sva inteligencija Zemlje i njezinih elemenata ovdje je zgusnuta u besprimjeran prizor: geološka superprodukcija. Amerika

420

PIERRE LOTI: »Čovjek bi pomislio, to su nagomilana čudovišta...«

»Čovjek bi pomislio, to su nagomilana čudovišta...« PIERRE LOTI (1850.-1923.)

Tijekom popodneva primijetili smo da se oko nas mijenja boja i građa kamenja: graniti su postajali rahliji i bezbojniji. Pod hladnim pritiskom i polumrakom zimskog neba, prolazili smo kroz nizove udolina s tlom od glatkog pijeska, zagrađenih kamenim rubovima i razdijeljenih mnoštvom stijena neutralne boje devine dlake. Oni britki kutovi, oštri šiljci, nedavne pukotine koje smo se navikli gledati oko sebe u zadnja dva dana, netragom su nestali. Zamijenile su ih hrpe uglačanih blokova, meka izgleda, s oblinama i neobičnim životinjskim zavijucima. Čovjek bi pomislio, to su nagomilana čudovišta: debelokošci, salamandri, ličinke, ili čak udovi u zametku, rila, krakovi, sve isprepleteno i sljubljeno jedno s drugim. Na zloslutnim raskrižjima tih klanaca, nejasne glave slonova ili sfinga, kao namjerno istaknute na tim nakupinama oblika, daju dojam da promatraju i čuvaju pustoši koje ih okružuju. Više je tisuća godina mira bilo potrebno da se, pod suncem i kišom, uobliče i uglačaju te zbirke uznemirujućih stvari. Carstvo vječite tišine, i vječite samoće. Naišao sam na nekoliko malenih ptica, iste neutralne boje kao kamenje, i nekoliko guštera s krljušti kao u krokodila. Nebo je uvijek turobno i nisko, naglašavajući te neizmjerne čamotinje, a s vremena na vrijeme na nas se sruči pokoji zapuh snijega ili gràda. Pustinja

Tbeïla, Stijena JEAN-MARIE GUSTAVE LE CLEZIO (1940.)

Vozili smo se, pretpostavljam, prema sjeverozapadu. Putovanje je trajalo nešto više od sat vremena, ali učinilo mi se mnogo dužim. Plutali smo, nošeni strujom, po toj pješčanoj rijeci, daleko od svakog kopna.

JEAN-MARIE GUSTAVE LE CLEZIO: Tbeïla, Stijena

421

Nijedno mi se mjesto nikad nije učinilo tako samotnim. Na moru, boje vode, struje i kretanje valova daju neku mjeru vremena. Ovdje, u toj dolini, nenaviknuto oko ne opaža nikakvu granicu, ne otkriva ništa. Samo je pogled pustinjskog čovjeka sposoban slijediti preljeve, zapažati pojedinosti, uhvatiti trenutnu sjenku, odraz, dašak. Dok sam promatrao dijete koje je sjedilo na koljenima Sid Brahima, mislio sam o svemu što ono već zna o tome čudnovatom svijetu, a što nijedan strani putnik nikad ne bi mogao naučiti. Na vrhu pješčanog uspona izbili smo na veliku zaravan koju je sa zapadne strane zatvarao zid od crvenkastog pješčenjaka, poput kanjona. U istom nas je trenutku zapahnuo vjetar, i ugledali smo Stijenu. Zapravo postoje dvije stijene. Ili, točnije, dva oblika što izbijaju iz zemlje. Nadesno, zaobljeno, izglodano brdašce, odsječeno na jednoj strani poput vulkanske kupe. Nalijevo, nakošen na jednu stranu, golem kamen od pješčenjaka čiji je prednji dio okrenut prema jugu, podsjećajući na pramac broda. Sid Brahem Salem ubrzava korak, daleko ispred nas, dok njegov veliki crni ogrtač leprša na vjetru. Vjetar, koji puše bez prestanka, fijuče i stenje udarajući o kamenje visoravni. Kako se približavamo, Stijena poprima svoje stvarne dimenzije, postaje golema, impresivna. U njezinu podnožju, na južnom nagibu odakle smo stigli, nalazi se krug od kamenja te stela od crnog pješčenjaka, možda znak da je onuda prošao neki svečev učenik. Ta je stela jedini znak ljudske prisutnosti. Dokle pogled seže, ništa osim kamene pustoši i bež, oker ili ružičastog pijeska, pod nebom išaranim oblacima. Potpuna tišina. Nikakav zvuk života, ni šumor, ni pjev, ni zujanje kukca. Čuje se samo vjetar, ponekad oštar, koji se lomi o kamenje, a ponekad jedva primjetan, ćuh ili dah. Selo Sidi Ahmeda el Aroussija brujalo je od glasova, povika, dječjeg smijeha, isprekidanog topota koza. Ovdje, u blizini Stijene, ulazi se u jedan drugi svijet, u kojemu se ništa ne miče, koji kao da je zaustavljen između života i smrti; promatračnica prostora, vječnost. To je Tbeïla, Stijena, tajanstveno mjesto o kojemu su, negda, putnici govorili kao o tajni. Prema legendi, koju prenose zapisi francuskih istraživača s početka stoljeća, to je mjesto na koje je Sidi Ahmed el Aroussi aterirao nakon što ga je neki div prenio zrakom iz Tunisa ili Marrakecha. U drugoj legendi, koju su zabilježili Hodges i Pazzanita u svojemu »Rječniku Zapadne Sahare«, spominje se »čudesan stup« koji je

422

JEAN-MARIE GUSTAVE LE CLEZIO: Tbeïla, Stijena

služio kao utočište pustinjskome svecu i navodno je bio načinjen od ostataka aerolita, napola zakopanoga u pijesku. Doista, nebesko tijelo koje je palo na Zemlju prvo je na što čovjek pomisli kad se nađe pred Stijenom. Odakle je mogao doći taj golemi kamen, nakrivljen na jednu stranu, usred te ravnice od razlomljenog pijeska i kremena, ako ne iz svemira? Ili je on svjedok neke katastrofe, možda oluje koja je poharala dolinu Saguia el Hamra prije deset tisuća godina, sravnjujući sve brežuljke i potapajući u blatnoj rijeci kamenu gromadu koja je ostala nasukana na toj obali nakon što se plima povukla? Šejk nas je čekao ispod Stijene. Naslonjene na južnu stranu uzdižu se visoke ljestve: dva nepravilna komada drva povezana prečkama učvršćenima čavlima i konopcima. To je put kojim se hodočasnici penju na vrh. Jemia pita Sid Brahema Salema je li istina da kamen čuva tragove stopala i ruku sveca. Šejk odgovara potvrdno, ali nam se ne može pridružiti jer mu bolesna noga to ne dopušta. Koristi se prilikom da upozori Jemiu: »Lakše je popeti se«, kaže, »nego sići!« Ostaje stajati ispred Stijene, dok se njegova odjeća vijori pod sveprisutnim zapusima vjetra. Njegov dječak ostaje uz njega, igrajući se u pijesku. Jedan komad Stijene na jugozapadnoj strani je napuknut. Nekoliko komada odronilo se na ravno tlo puno kamenja. Šejk objašnjava: »Tbruri. Davno, dok sam još bio dijete, izbila je velika oluja i tuča. Grom je pogodio Tbeïlu i odvalio veliki dio stijene.« Nedaleko od odrona, u jednoj udubini u Stijeni, Sid Brahim Salem pokazuje Jemiji znakove urezane u kamenu: vitka, otmjena slova ispisana na pocrnjeloj podlozi, zaklonjenoj od vjetra i sunca. »To su imena učenika Sidi Ahmeda el Aroussia, svih onih koji su iz godine u godinu dolazili slijediti njegov nauk.« Zid Stijene tvori izbočinu; moguće je zamisliti da je upravo ovdje svetac svakog jutra sjedao, posve uspravnih leđa, da razgovara s učenicima. S tog mjesta na tlu kamenje je odstranjeno. Već pet stotina godina narod oblaka dolazi sjesti pod Stijenu, zaklonjen od vjetra i sunca, da posluša još živu riječ Sidi Ahmeda i bude dotaknut njegovom milošću. U jednom dijelu kamena izbušen je otvor, u koji hodočasnici polažu glavu kako bi primili blagoslov. Zid je ponegdje vrlo gladak, na mjestima koje su doticali dlanovi nekih drugih ljudi nego što smo mi, koji bi ih potom prinosili licu. Stijena je topla, titrava od svjetlosti.

JEAN-MARIE GUSTAVE LE CLEZIO: Tbeïla, Stijena

423

Sunce je u zenitu. Zatim će ponovno sići prema drugoj nebeskoj padini, krmi kamenoga broda, na strani oceana. Stijena nije ni stup načinjen od meteorskog kamena, ni komad bazalta. To je jednostavno golema gromada izdubljenoga, fosilima nagriženoga, pijeskom izbušenog pješčenjaka, nalik na greben koji izranja iz morskih dubina. Saguia el Hamra prostrana je dolina izdubljena podmorskim strujama u doba kad je more stalo udarati o granitnu podlogu Sahare. More je izlokalo i ispralo taj krajolik, poštedjevši samo visoke zaravni što su se polako pomaljale pri kraju tercijara. Zatim, kad se povuklo, more je ostavilo taj golemi greben odcijepljen od kveste, izglodan u podnožju vjetrovima i olujama, rasprsnut od mrazeva, jare i gromova, da bude svjedok svoje prošlosti. To je stijena, jednostavno stijena. Ali to je i Tbeïla, znak, relikvija. Hram, džamija, mjesto rođenja jednog naroda. Ljestve su krhke, klimave. Prečke su obične daske od mekog drva – onoga koje su ne toliko davno Španjolci uvezli zbog svojih poslovanja u Villa Cisnerosu. Sid Brahim Salem napominje nam da su te ljestve nov izum – koji, imamo dojam, čak smatra pretjeranim. Dok je bio mlad, tvrdi on, koristili su se samo nekim labavim deblom. I doista, nedaleko od tog mjesta na Stijenu je naslonjeno jedno deblo: sasušeno sivo drvo, čini se čempresovo. U kraju u kojemu je drvo rijetko (gdje li se našao čempres?), to deblo dugo pet-šest metara ne prestaje izazivati divljenje. Kad pretpostavka ne bi bila nevjerojatna, ustvrdili bismo da je to isto ono deblo kojim se služio Sidi Ahmed el Aroussi da se vere na svoj meteor i s njega silazi. Postavljene uz strmi zid, te ljestve imaju stanovite sličnosti s obrednim ljestvama Pueblo Indijanaca, koje izbijaju iz otvora na kivama1 i kao da vode u središte neba. Kad se uspne na vrh Stijene, čovjeku se doista čini da je izbio na površinu. Iznenada se nađe ošinut vjetrom i svjetlošću, zagušen, zaslijepljen poput ptice što je izletjela iz špilje. Narod oblaka

1

Kive su (najčešće) kružne podzemne prostorije koje Pueblo Indijanci koriste u obredne svrhe (prim. prev.).

424

ROGER CAILLOIS: Pustinjska ruža

Pustinjska ruža ROGER CAILLOIS (1913.-1978.)

Postoji li itko tko ne zna što su pustinjske ruže? Ti konkrementi iskrivljenih oblika kao da nastaju, u pustinji, od iste tvari kao pješčane dine. Djeca ih prodaju ispred ulaza u hotele na rubovima Atlasa. U Parizu, Alžirci ih iznose na improvizirane tezge na mjesnim tržnicama. Njihove guste, razbacane ljuske najčešće su uvelosmeđe ili blijedorumene boje. Te tobožnje latice preklapaju se, ukrštaju, spajaju u vrevi strogih i plosnatih lukova: to su krivulje, ali nikada uvinute, nikada zaobljene. Niti jedan se od tih lukova ne savija u blistavom konkavnom i koncentričnom krugu nad bilo kakvim skrivenim ginecejem. U tim ružama ne postoji ništa slično krunici, a još manje ruži – ništa što bi, na vršku stabljike, očitovalo bujnu i preciznu geometriju zatvorenih kapaka. Od te složenosti, letimični pogled zadržava samo raskoš. Kao i obično, nenametljiva strogost ostaje nezapažena. To je, pretpostavljam, razlog zbog kojega se te ruže pustinje nazivaju ružama, premda nemaju ništa zajedničko s cvijetom, makar i kamenim. Ne radi se samo o tome da su se one odrekle svake gipkosti i čak onog strujanja među prstima blistavih zrnaca od kojih su stvorena i koja su barem imala, poput vode, svojstvo da teku. Ovdje, imaginacija započinje svoje basne i svoje delirije. Ona u tim hrapavim i tvrdim predmetima vidi suvišan slavopoj pustinje suhoći; one kao da prinose zvijezdi još izdašniju žrtvu jalovosti. Znam, postoji li išta besmrtno a da nije bilo jalovo? Ali ta je rugoba posve suvišna: neki bridovi i pregrade nacijepljeni su zbrda-zdola; drugi bi se mogli pričvrstiti u istom neredu, u posprdnoj parodiji rasta. Niti paprat niti palme ne rastu na taj način, niti prizme strogih kristala dok se razvijaju, duž nepomične osi, u nepromjenjivim višekutnicima. Njihovo me žbunje podsjeća na svjetlucave, znalački aranžirane kite cvijeća. Iako mi zakon te kompozicije izmiče, naslućujem ga u tami svojega neznanja. Ništa slično ne nalazimo kod pustinjskih ruža: one u svijesti izazivaju grotesknu sliku umjetnih punđi, nespretno spojenih jednih s drugima nevidljivim iglama. Ništa od mekoće zapete, začešljane, u čunj skupljene kose: mineral će zadubljenika odmah podsjetiti na nabusitost strmih grebena ili pregrada što se iznenada dijele te otkrivaju kako ne skrivaju ništa. One odjeljuju svoje bes-

ROGER CAILLOIS: Pustinjska ruža

425

misleno uske, plitke pukotine priječeći svaki izlaz i bijeg – ali kamo? Neumoljiv ostracizam već je odavno i u jedan mah otjerao sve što se, isparljivo, topljivo ili samo nedovoljno obuzdano, moglo uputiti prema slobodnijem svijetu. Iglice kvarca, zavojnice školjaka, žilice listova pa čak i zrake svjetlosti mrze anarhiju i onemogućuju je. Pustinjska je ruža prihvaća i potiče. Ona je, u punom značenju riječi, odvratna: slika pogreške i prijestupa, sklad prezren i prije no što je nastao, od svojega prvog nagovještaja. Džungla raštrkanih poprečnica smjesta je izopačila njezinu još nezgrapnu, krzmavu težnju prema postojanom i pravilnom obliku. Pretvorila ju je u pečat prokletstva i zloćudnosti, odnosno bezizlaznog užasa, čiji je jedini zakon da se pogoršava. Pustinjske ruže odaju nešto toliko protivno skrovitom ali nezatomljivom suglasju prirode te ponekad pomislim da je za njihov nastanak bila potrebna neka demonska volja. Gotovo da pokušavam sebe uvjeriti kako postoje predaje prema kojima su ih čarobnjaci izradili od mješavine izmeta i mike dajući im blistavu oker nijansu smrti. Za prokletih noći tijekom pomrčine Mjeseca ili zvjezdane kiše, oni su u njih ugradili tako užasne moći da su ih samo djevice ili rodoubojice smjeli odlaziti zakapati u dubine pustinja gdje ih se danas sabire. Te se jadnike tjeralo iz sela kamenjem, nakon sablasnih i neopozivih liturgija. Oni su odlazili bez nade da će se ikada vratiti, opskrbljeni količinom prljave vode koju bi im odredili svećenici. Morali su hodati sve dok ne bi klonuli od iznemoglosti. Samo je bezmjerno pješčano prostranstvo moglo usisati njihovu malignu popudbinu a da ne bude njome zasvagda zaraženo. Nitko, razumije se, nikad nije zabilježio slična praznovjerja u vezi s pustinjskim ružama, iako je njihova pojava prikladna da ih izaziva. Štoviše, one su dopadljive. Pretpostavljam čak da je potrebna duga upućenost u mineralne vrste kako bi se zapazilo što one imaju odbojno, gotovo čudovišno, nalik na pobačeno stvorenje, ukočeno u svojoj defektnosti, izjedeno kvržicama i nabreklinama poput bolesnih biljaka. Ponekad, međutim, izgleda kao da priroda neumorno umnaža svoje pokušaje sve do točke kad upada u svetogrđe, i iz zabludjele tvorevine tada kao da se pomalja zamisao ili mogućnost kakva veličanstvenog otkrića. Mauretanijske ruže razlikuju se od drugih po boji i građi. One su sačinjene od plemenitije tvari: prosijane, tanahne, homogene prašine svilenkastosive boje magle ili paperja, što se iscrpljuje sve do gotovo potpune providnosti, čim se smanji gustoća latica. Potonje se kóče u vrhunskoj samoći. Svaka se od njih ističe, uspravljena i potpuna u sebi samoj, izvan svake pomutnje, na plosnatoj podlozi gotovo rav-

426

ROGER CAILLOIS: Pustinjska ruža

nih linija, koje postaju zakrivljene samo na mjestu svojega susreta, u trenutku kad moraju izbjeći kut, što se povodi za suprotstavljenom težnjom. Polukrugovi su niknuli na obje strane baze. Rijetki su. Ako se sukobljavaju, to čine bez žurbe. Više se ne radi o mahnitom bujanju, već o čudnovato zaobljenim i nakrivljenim ravnima. Granajući se, one zajamčuju konkrementu neku začetnu ravnotežu. Iako su još izrasline, barem su oslobođene prvobitnog nereda. Uravnotežene, one opisuju jasnu figuru, u kojoj duh raspoznaje nešto srodno sebi. Iscrpljeni, osiromašeni kamen više ne dopušta nikakvu lažnu usporedbu s cvijetom. On je potpuno kamen, još ne kristal, ali već staklast i na putu prema zatvorenoj formi u kojoj mineral obično traži svoju slavu. Pustinjski bademi, bjelji i apstraktniji, lišeni žamora mnoštva, one se sada razložito pretvaraju u znamenje konačne suhoće. U Oklahomi, drugoj pustinji, dvojne tvorevine, ovaj put pravokutne, još se više približavaju jednostavnosti. Ponekad dosežu i njezinu krajnju točku, nakon koje gotovo da više ne postoji ništa drugo osim ništavila. Jedno jedino križište spaja dva izdužena, istovjetna, gotovo preklopiva kristala: dvije uspravne i krhke, dvostrano brušene oštrice čiji bi presjek tvorio gotovo posve spljošten romb. Jedna od njih siječe drugu, koja joj otvara svoj majušan usjek. Parovi tada tvore savršen Andrijin križ. Oker koji je prožimao kamen staložio se u širokom vršku koji zatvara rukavce. Unutrašnja sjena, zgnječena srž, mjestimice je izbušena novonastajućom prozirnošću. Kao što svitanje prodire kroz noć, ona odagnava mutnoću na vrhove lopatica prazne elise i duž njezine osi, tako da, u svakom štapiću, nešto poput oblaka nejasno ocrtava obrise pješčanog sata. Sklop je jasan, udešen s preciznošću sisaljke, čudesnom u kamenu. Spoj je nerazoriv. Utor i pero savršeno su sljubljeni, bez klina, vezivne tvari ili međuprostora. Spojeni dijelovi stoga kao da se međusobno odražavaju. A kad bi i nastao lom, on kao da bi nužno nastao drugdje. Učiniti manje ili više nemoguće je: trezvenost nameće svoj zakon. Ogoljeni znak sada tvori dio probranog rječnika u kojemu se ne može promijeniti niti jedan jedini slog. Nepogrešiva spontanost, paradoksalna posljedica turbulentne vladavine nečistih ruža, nadmašila je združene moći genija, vještine i računice. To nije bio plan ni izbor, već jednostavno dovršetak, kao što su smrt, zakon najvećeg nagiba, konkluzija silogizma. Krajnja mudrost možda nije drugo nego umijeće otkrivanja onoga bitnoga u svršecima, što su od početka bili neizbježni. Što ne znači da su njihovi putovi manje zbunjujući, neprohodni i

ROGER CAILLOIS: Pustinjska ruža

427

nepredvidljivi. Svi oni, čini se, vode u ponor, koji nije uvijek plićak ili mlakost, već je često groznica koja se pomamno okreće uprazno, ponavljajući se poput izgrebene ploče, kad igla prelazi uvijek po istoj spirali. Ali tome nije tako. Neki od njih vode jedinstvenim uzvisinama. Kad ne bi bilo tako, taj bogati svijet ne bi postojao, već bi to bio samo jednoličan i ispucan glib, ili beskonačno lelujanje, nepodnošljivo gomilanje pustinjskih ruža; ili pak bezbrojnih krda tih mamuta uvrnutih kljova čiji se bezopasni šiljak nalazi, groteskno, u središtu. Kamenje

S francuskoga preveo Marko Gregorić

bilješke o autorima: Odette du Puigaudeau (1894.-1991.), francuska spisateljica, znanstvenica na polju etnologije i etnografije. Provela mnoge godine za zapadnoj Sahari. Napisala osam knjiga (Sol pustinje, Golih tabana u Mauretaniji, Moj prijatelj Rachid...).

Roger Munier (1923.-2010.), francuski filozof. Pisao je o suvremenoj poeziji i filozofiji, najviše o svom prijatelju i učitelju Martinu Heideggeru kojeg je prevodio (Ploča za Heideggera, Duboke vode, Skica izgubljenog raja...). Malek Chebel, alžirski antropolog i psihoanalitičar. Posvetio je život izučavanju islama (Objašnjeni islam, Mudrosti islama, Velike figure islama...).

Jean Baudrillard (1929.-2007.) francuski filozof i sociolog svjetskog glasa. Kritičar i teoretičar postmoderne, njegova filozofija počiva na konceptu virtualnosti pojavnog svijeta. (Potrošačko društvo, Simulakrumi i simulacija, Power inferno...).

Pierre Loti (1850.-1923.), francuski pisac, u prvom redu putopisac, ljubitelj dalekih obzora. Dugi niz godina je bio mornar. (Ribari s Islanda, Putovanja, Galileja i Jeruzalem...).

Jean-Marie Gustave Le Clézio, francuski romanopisac, pripovjedač, esejist, prevoditelj. Dobitnik je mnogih prestižnih nagrada (Nobel, Renaudot, Paul Morand), a 1994. godine proglašen je za najvećeg francuskog živućeg pisca (Zapisnik, Pustinja, Putovanja s druge strane, Materijalna ekstaza, Diego i Frida...). Roger Caillois (1913.-1978.), francuski esejist, sociolog. Autor je djela koje se zanima umjetničkim stvaranjem, mitovima i svetim. Njegovi uradci nose trag putovanja diljem svijeta (Čovjek i sveto, Igre i ljudi, Kamenje...).

Šokantne i neočekivane misli

»Filozofija je proučavanju realnog svijeta ono što je onanija spolnoj ljubavi«. Marx i Engels, Njemačka ideologija (1846.)

»Prema tome, onima koji vladaju gradom [...] pripada mogućnost da lažu«. Platon, Republika

»Nema ništa građanskije od radničke klase«. George Orwell, »Charles Dickens«, u Eseji, članci, pisma (svezak I)

»Dijete nema mašte«. Jean Piaget, Oblikovanje simbola kod djeteta (1946.)

0

Čas poezije

Šokantne i neočekivane misli

»Lice je izloženo, ugroženo, kao da nas poziva na neki nasilan čin«. Emmanuel Levinas, Etique et infini (1982.)

»Znanost ne misli«. Martin Heidegger, Predavanja (1951.-1953.), preuzeta u Što nazivamo mišljenjem? i Što znači »misliti«? (Eseji i predavanja)

»Matematika se može definirati kao domena u kojoj se nikad ne zna o čemu se govori ni je li ono što se kaže istina«. Bertrand Russell, Misticizam i logika (1918.)

»Zločin je čimbenik javnog zdravstva«. Émile Durkheim, Pravila sociološke metode (1895.)

0

U dubini ništavila VALERIU STANCU*

pokolj sjena ako ti nisi zaboravio moje stratište zašto bih ja zaboravio list papira na kojem je mȍra ostavila kandže, otisak, potpis, nož koji prolazi kroz naša sjećanja...?!

pobuna legende Christianu W. Schenku

reflektori se još nisu upalili mrtva je nebeska dvorana prizor otromljuje natakan meskalom podrivan patvorenom melankolijom gazim ugaslu slavu improvizacijā glazba je povukla zvukove u moždana kaskaderstva pijesak i san preko vela truizama u Bad Salzigu Rajna je bliža od sunca, u Boppardu, bliža od plača samo na litici Lorelei bijele joj se valovi iščekujući pobunu legende... * Rumunjski pjesnik, novinar, prevoditelj i urednik. Objavio je u Rumunjskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj tridesetak knjiga poezije, novela, romana, eseja za koje je dobio brojne nagrade. Direktor je fondacije Cronica. (Noć u prvom licu, Rujan u Belgiji, Autoportret sa svetogrđem...).

432

VALERIU STANCU

u dubini ništavila samo sam nekoliko trenutaka slušao zračni orkestar kako izvodi Mahlerovu Simfoniju broj 1, dakle »Der Titan«, na terasi Dufferin u Quebecu, terasi na obali rijeke Saint-Laurent latice su padale pred mojim očima kao svjetlost iz zvijezde nezasitne svemira carpe diem rekao sam si, ne stoga da bih proklinjao prolaznost, nego kako bih se razmetao erudicijom uz pomoć popustljivog horacija za mene titan je bio legura iz koje se i danas prave karabini za osvajanje sasvim sigurno, svjetlost me ničemu ne može poučiti duboka je samo tama bezbrižnosti krila mojih konja šire se u dubini ništavila...

pjesma za Joséa Acquelina ratnici si krvlju stvaraju prolaz (zamišljene kolibe srču njihova bića) vlastitom sudbinom stvaraju svoje bogove vlastitom smrću ljubav daju u zalog ratnici stare na postolju sretniji su plesači koji slušaju muziku sfera što ju je prevela bijeda oceana na putu prema muzeju gdje slava služi svojim izabranima saumon fumé i tortillas drugi dan ratnici pjevuše »quand je vais chez la fleuriste« pitajući prolaznike jesu li to riječi što su s postolja spustile pjevače krvava magma klokoće u očima kipova

U dubini ništavila

pjesma za Bernarda Poziera plavi zmajevi pepeljasta sjaja zmajevi jezika račvasta, dvospolna, bogobojazna migolje se – konji s rotirkom kroz geometrijske džungle asfalta minotaur je raskomadao ribu vječnosti »C’est de la foutaise« šapuće mi aed kose što su je ukovrčali zmajevi jezici diveći se bojama jeseni i onima plastičnih vrećica princ piše kako bi spasio svoje posjede da ga sluša mnoštvo i da mu zahvali za boje jeseni za vježbanje preživljavanja i za purpur koji su ukrali poreznici vjere

povratak iz mrtvih Iz mrtvih, Znam, vratit ćeš se Onako kao što se vraćaš iz katedrale U ruševine: Šutljiv Čak zamišljen, Iznuren od umora, S kolobarima, S čelom uronjenim u pomast Ali oboren grijehom; Iz mrtvih, Znam, vratit ćeš se Onako kao što se vraćaš iz kupovine: S rukama punim Svega što ti je ponudila

433

434

VALERIU STANCU

Vječnost: Suze, Molitve, Mise I pomen; Iz mrtvih, Znam, vratit ćeš se Onako kao što se vraćaš s godišnjeg odmora Provedenog na selu: Malo stariji Sit hodanja Kroz predugu Vječnost Ispunjen sokom Nebrojena korijenja Što vlada pod zemljom I plete sudbine U prašini; Iz mrvih, Znam, vratit ćeš se Onako kao što se vraćaš iz sna S otrovom Beskonačnosti Na usnama – Na usnama koje prenose Opsesivno pitanje: »Zašto si me obremenio, Bože, Svojom nemoći, Svojim poniznostima Svojim mukama, Svojim križem?« Iz mrtvih, Znam, vratit ćeš se, Vratit ćeš se iscrpljen

U dubini ništavila

Onako kao što se ratni zarobljenici Rasuti U prostranstvu Sibira Vraćaju iscrpljeni Noseći u odrpanim naprtnjačama Rane, Ordenje, Drugove pale na dužnosti Na ratnom polju; Iz mrtvih, Znam, vratit ćeš se Samo zato da bi Jednog dana Ponovno pokucao na vrata... Iz mrtvih, Znam, vratit ćeš se Samo ako ti dade znak Riječ...

sjećanja bez djetinjstva Otac odavno ponižen Svaki je dan prolazio Ulicom nebića, Vođen mislima koje su uvijek zastranjivale. Prolazio je skroman U svojoj otrcanoj odjeći radnika Po ulici moga djetinjstva Ovijenoj šutnjom. u toj je ulici bio dio pločnika kamo nitko nije zalazio samo se otac nije bojao onamo otići

435

436

VALERIU STANCU

uzeo me za ruku i odveo ispred kuće koju su svi zaobilazili. Mirna kuća nije se razlikovala od drugih u ulici Imala je samo ogradu Visoku kao crkvenu I veoma mnogo cvijeća u dvorištu Ljudi su se bojali kuće s cvijećem Otac je, naprotiv, Mirno pozdravljao Onoga koji je tamo živio, Pitao ga je o zdravlju, O kiši, O duši vrta, A čovjek mu je Odgovarao na pozdrav Izgovarajući uvijek Iste riječi: »Moj naklon, gospodaru! Što da radimo? Borimo se!« Jednog dana, Nakon što se prekrižio ispred Crkve popa Manuce, Otac, Došavši ispred kuće Koja je mirisala na ružine latice, zaustavio se i rekao mi »sine, pogledaj dobro, ovo je kuća krvnika!«

U dubini ništavila

437

Sizif Krvnik je imao vrtić Pun cvijeća: Svih vrsta, Svih boja, Svih mirisa... I jednog dana vidio sam ga kako se približava usamljen, nesiguran zbog ogromnog buketa koji je nosio u rukama, prema groblju; slijedio sam ga poput uhode, poput Jude sam ga slijedio i primijetio sam zaprepašteno da nosi cvijeće na grobove svojih žrtava udaljavanje misli od vlastita izvora slutnja je bezdana

finis coronat opus nakon molitve, krvniku su narasla krila; i promatrao ih je svako jutro i nije se usudio izaći iz kuće od straha da ljudi neće povjerovati da je pali anđeo i da će ga kamenovati;

438

VALERIU STANCU

krila da leti krvniku su narasla dugo se promatrao krvnik, dugo se promatrao i počeo je proklinjati... nakon molitve, zmiji su narasle ruke i promatrala ih je svako jutro i nije se usudila izaći iz svoje rupe od straha da zmije neće povjerovati da je pali nađeo i da će je ubiti otrujući je; ruke da miluje ruke da ljulja narasle su zmiji dugo se promatrala zmija, dugo se promatrala i počela je proklinjati... nakon molitve, pužu su izrasle noge i promatrao ih je svako jutro i nije se usudio izaći iz kuće od straha da mu puževi neće povjerovati da je pali anđeo i da će ga ubiti zdrobivši ga; noge da hoda narasle su pužu dugo se promatrao puž dugo se promatrao i počeo proklinjati...

U dubini ništavila

dugo su se promatrali krvnik, zmija, puž, dugo su se promatrali i počeli su jadikovati... kasnije, Bog se smilovao nad njihovim jadikovkama i uzeo im je let, milovanje, šetnju, dušu...

šapat siročadi Krvnikova kuća puna je šapata To su posljednje riječi Osuđenih Na smrt Lete u bučnom jatu Da ga stjeraju s praga, sa zvijezde vlastite kuće bili su im dani u zalog prije nego što će njihova krv procvasti u riječ Krvnik ih je primio zbog obaveze, Iz navike, Iz milosti Jer su ostali siročad Bez gospodara, Razuma I riječi.

439

440

VALERIU STANCU

Samo, pita se prestravljen »Bože, čiji su?« Bili su mu s parom Posljednjeg daha Povjereni Da njima mjeri udaljenost između života i smrti zato je krvnikova kuća puna šapata čuju se mrmljajući svaku noć ne može im više pobjeći lebde prostorijama, kao duh lebde nad vodama opsjedaju mu sobe obilaze mu noći uništavaju mu dane... posljednje riječi onih koji umru su svjetlost, leptir, slučaj? i, Bože, nikada nisam doznao što prije smrti kaže siroti osuđenik!

S rumunjskoga prevela Ana Brnardić Oproiu

Šokantne i neočekivane misli

»Škola šteti obrazovanju«. Ivan Illich, Društvo bez škole (1971.)

0

Živjeti u stisnutoj šaci SEAD BEGOVIĆ*

Grdna noć Suton navalio na vjeđe Vrijeme je Moja se draga već odavno ne smiješi dok spava i sanja me kao da plijevi vrt kao da zalijeva rajčice kao da sadi salatu u zelenoj vjenčanici Netko mi govori: Grdna noć Ostani ovdje na trenutak tu naseli svoje tijelo u ovom vrtu tamo sve zauvijek spava i studen je i smrzlo je Grdna noć Susrećemo bombaše i vjerolomce tirane i trgovce bijelim robljem one koji su izgubili nježnu dojilju a kad izgube zdrave navike više nas ništa ne može sprijateljiti ni zajednička aroma kadulje ni majčine dušice

* Hrvatski pjesnik, kritičar, esejist, glavni urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja »Behar«. Njegove pjesme figuriraju u mnogim antologijama; preveden na strane jezike (Vođenje pjesme, Nad pjesmama, Između dviju udobnosti, Sanjao sam smrt pastira, Osvrneš se stablu, Džibrilove oči, Uresi...).

442

SEAD BEGOVIĆ

Ostani ovdje, na ovom svijetu Tamo u tami nema nikakva posla za te Tamo se dosađuje i svjetlo na našim licima i neće nas ozariti Ima još vremena prije nego sunce klone umukne dan zaječi zora Ovdje ima mjesta za mnogo sunaca za tebe i mene i rak u utrobi uskoro će umrijeti

Na žalu novoga svijeta Zlati

U nama se začelo vrijeme Zadanilo se pod noktom zacrnilo se kao da je netko grebao mrak Sada sam već trideset i šest godina tvoj dječak, tvoj stvor, tvoje priviđenje Godine su naši prijatelji dođu pa iščeznu ne razgovaraju s nama lijepe godine provedene s tobom osunčane, na žalu Novoga Svijeta Mnoga su naša lica tamo tamnoputa Gurni napokon ta vrata neka se otvori nebo, neka uđe prisna riječ i nečiji pozdravi s ulica koje nalikuju na zapletaj crijeva Neka se sve smiri i strah koji godinama treperi u lišću i puščano tane koje zaglavi u glavi

Živjeti u stisnutoj šaci

Dovoljno je da se netko nasmije kao da topi hostiju u ustima pa se nakloni, a s njim i oteščale borove grane od snijega pa se moli za nas kao i zvjezdice one tamo usamljene jadnice koje padaju samo za nas

Gazimo, gazimo Plač koji lije iz kanadera

U Jugoslaviji mi gaze pete pale tabane trgaju prste lome mi šake sijeku mi ruke skidaju glavu strijeljaju tijelo sijeku mi mošnje plijene mi ćunu Jedino noge puštaju da otšeću u slobodu u Hrvatsku Sada mi je desnica na srcu sada sam javno Hrvat kupujem samo hrvatsko dišem hrvatsko pjevam hrvatsko ženim hrvatsko i kad kradem to je uvijek samo hrvatsko

443

444

SEAD BEGOVIĆ

Živjeti u stisnutoj šaci Vidim svoju baku u kuhinji Ona tamo vječno boravi prolazi pokraj kipućih lonaca pa se sakrije iza moga djetinjstva Vidim svoju raspjevanu majku kako riba tuđi veš a najrađe bi vješala taj veš Ruke su joj nagrižene i pojest će je u koritu ta riba zvana veš I oca vidim dok prilazi mi stroj u njemu drobi se bijes u njemu izgara na meni, u tvornici u kojoj radi i koja se za njim zaključava sve do smrti sve do pretvorbe

I sebe vidim i knjiga me vidi čita me, opisuje me slovo po slovo, naslov po naslov liječi me i truje me I računalo me vidi u oči me gleda skenira me programira me a miš mi njegov klikčući obrezuje nokte notu po notu Što nas to mrvi u šaci? Prije smaka svijeta koji želim spoznati kao i vjerovanje u raj kao i vjerovanje u pakao

Živjeti u stisnutoj šaci

Hrvatska Pođi unatrag samo je dva dana olovna hoda do mene, nahrani me Dođi, ali ne u smrti u nju smo ionako tjerani kao marva s njom se igramo kao sa sjenkama svojih igračaka s njom smo, napokon, opet prohodali

Bučna tišina Ako je moguć pogled na tišinu on je uvijek izdaleka Ali to je uglavnom u nama dalekima Pogled na buku je uvijek tu, uz bok Tišinu volimo, buku preziremo ili obrnuto, ponajbolja je bučna tišina ona nas smiruje podsjeća na mravlji grad Grad koji je u međuvremenu razrušen

Usnule djevice Bio si zmija koja se uvlači u obudovjele udovice i davi ih a one kokodaču od kukavne ljubavi misleći da su uzete kao usnule djevice pa uplakane skrivaju suze s kojima potajno zalijevaju svoju bašču

445

446

SEAD BEGOVIĆ

Fantom slobode Ako pljubac skineš s mog obraza i premjestiš ga u moj san a tamo zadigneš halju i pokažeš mi raspuklu tamnu brazgotinu tad probudim se da previjem tu ranu koju si zadobila kada te je svalio satir u meni čije ludorije zabavljaju skrivene pretince mnogih djevojaka Njihove škrinjice se veselo otvaraju doručkuju, ručaju i večeraju velike ali nježne sige koje ti voliš jer se od ugode tope u tebi Slijedi obred s fantomom koji će te na kraju osloboditi, a ti samo kriči, ja sam ionako pronašao svoj ambijent u tebi pa možeš otpustiti zlovolju oprostiti sama sebi svoje grijehe i s olakšanjem izdahnuti Velika je to počast draga balzamirati svog najdražeg pjesnika u sebi

Staro jarčevo meso Zimi peć zagrije lijepa mjesta naših starih tijela Ljeti potok okupa njihovu samoću pa se probudi naša stara ljubav Zbog nje je i auto stao, odahnuo osjetio je prijekor krunice koja je visjela s retrovizora Što smo sve radili zbog te ljubavi: Ljubavi bum, ljubavi bam, sjeti se ti staro jarčevo meso kako se batinama buba to dosadno gradivo sve dok ti se mozak ne raspameti blijed kao da je rođen u izbjeglištvu a ne u ljubavi

Živjeti u stisnutoj šaci

Kad zavoliš jedan dan Zašto smrviti sve gradove? Zašto izbjeći sve osunčane i tmurne dane? Neka bude samo jedan dan woolfovski i joyceovski Neka ide stari voz na uvez s njima i izblijedjelo junačko srce Svoje ću založiti kao i život pa da me zavoliš da me barem jednom oko struka zagrliš da se barem jednom oko moga vrata objesiš

Portret za vječnost Pa kad zajeseni mladost a starost se proljeću nada odnese te stara dobra vjetrušina Ošamari te neka bolest i ti se razbiješ o plafon Tamo ima slika i voća i cvijeća i ptica koje te razonode pjevajući o povrću koje ćemo tek zasaditi udišući duhanski dim Mrka je ta plodna i čađava zemlja obećava dobrotu kao i svaki otmjeni grob šutljiv i otuđen od društva osobenjak i neženja Sada možemo podići obrve i nabrati karakterno čelo, a potom će nam suludi slikar napraviti portret za vječnost

447

448

SEAD BEGOVIĆ

Povika u tvom umu Povika u tvom umu koji kuca kao srce sata i pritišće zidove između kojih si odrastao Dosta je priča za uspavljivanje Uglavnom šuplja ljubavna tepanja o boljem životu Nikada nećeš osjetiti latice nježnosti bogatih, bezgrešnih i milosrdnih probudit će te povik da si nevoljen i iscrpiti tvoj siromašni život Pa sad ustani noću uzglavlje bez glave i pjevaj: Kočija je djevojka moga djeda a potom je tu i sada postala moja trudna mlada

Simine zimske cipele I sad ih nosim Sada kada te više nema Ti si ih odabrao još u izlogu u kojemu je svijetlio tvoj lik Ove su prave, rekao si baš za tebe, kupi ih, možeš se ogledati u njima I ja ih nosim već petu godinu u tvojoj odsutnosti te cipele koje su te nadživjele

Kadenca* DELIMIR REŠICKI**

Glave i poglavlja Zauvijek raširene dodiruju zauvijek sklopljene ruke. Plamteći redovnici u hladnim, vlažnim izbama. Sjene u zrcalu. Zli dusi na svakoj cesti zamijenili su noć za dan. Hildegarde iz Bingena sluša u mladome bilju što joj vjetar, sluh i vid govore o onome što treba ubrati i osušiti i tek onda oprezno spraviti čaj ili obloge za nasmrt oboljele od onoga što nikada neće i nije imalo pravoga imena. Kada se odmarala od toga znala je, i previše puta uzaludnoga posla skladala je pjesme. Ponekad u rukama dugo držim tvoje stare darove. * Iz knjige u nastajanu Lovci u snijegu. ** Jedan od ponajboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, prozaik, novinar (Gnomi, Ezekijelova kola, Sagrada familia, Ogledi o tuzi, Aritmija, Ubožnica za utvare, Demoni u tranzicijskoj špilji, Dronjci na hrpi...)

450

DELIMIR REŠICKI

Ubojica spava u svili, u nevidljivoj kukuljici. Neprimjetan, hrani se svime što jednom nama je, pobjeglo u noć. Anđeo smrti koji sja. Tko čuva prave čavle? Tko koplje, tko pravu krunu? Gdje su one stare rampe na prugama? Zašto je soba bijela i bez prozora? Zašto je brašno puno vlage i ličinki? S tvoje usne ocat hlapi pod nebo na kojemu se sprema oluja. Prije nego što je pao u ulici Rue des Martyrs sv. Dionizije mučenik, inače prvi pariški biskup u rukama je nosio svoju vlastitu glavu. Na što je, tih par koraka, glava mislila? Križ, slobodu, strah ili beskonačnu radost za koju nije znala od kuda sada odjednom dolazi? Kao parfem pod galgama. Sličan prizor nalazimo i u Danteovom »Paklu« u kojemu pjesnik susreće provansalskoga trubadura Bertranda de Bornu, koji također svoju odrubljenu glavu držeći za kosu nosi u ruci ovoga puta kao svjetiljku.

Kadenca

No, onaj bar meni posve uznemirujući nalazimo u prekrasnoj knjizi Milane Vuković Runjić »Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima« u kojemu piše o Maupassantu kojemu se ukazao demon-pisac koji je ovoga puta držao pod rukom vlastitu glavu koja mu je diktirala priče da bi skupa s glavom nestao čim bi ih ovaj zapisao. Što se poslije s Maupassantom dogodilo vrijedi pročitati u bilo kojoj povijesti svjetske književnosti tome raju i paklu za sve glave i sva poglavlja.

Jesen je Jesen je. Tko će ti sada posuditi cipele tko filir tko staro cimbalo tko glas? Nađimo se jednom kada se budemo vraćali kući s užasne gozbe za istim stolom iz dana u dan bacaju se kosti istim prežderanim psima.

451

452

DELIMIR REŠICKI

Idi, naučiti i ti lagati ponavljaj do besvijesti taj slatkorječivi jezik nauči stoput napamet da kasnije znaš tko doista šuti onda kada šuti tko govori istinu kada kaže: bez dodira sada, usahle tajne crna su žuč u svemu što trune i zrije u isti čas. Teglenice plutaju u magli. Vrijeme je bliskosti u gradovima od stakla mramora i magle postoje pokloni i opscenosti koje još uvijek čuvaš za dan koji nikada neće svanuti. Pusti su sada skoro pa svi snovi. Polako se na san spremaju najdalje zvijezde. Neće proći puno vremena do prvoga mraza. I ti kažeš sama sebi: koprenaste krošnje bagrema još uvijek zelene, zelene zovu me u svoje tihe snove. Životinje koje u brlozima žderu vlastiti okot ne znajući više kada da sklope, a kada otvore oči jesmo li to pravi mi?

Kadenca

453

Sve do u ranu noć širi se miris paljevine s najbiližih polja, dvorišta i strništa. U mladome vinu mladi bog broji svoje netom iskovane talire. Kao ti, kao ja kao tat u gradu prosjaka za kratkih godina.

Urarska radnja Koliko je sati na Suncu? DAVID EDMONDS I JOHN EIDINOW

Uvek kada ranjavamo onoga ko nas voli,ranjavamo teško i sami sebe. FILIP DAVID

Ako ljudi sve više i više podsjećaju na strojeve podsjećaju li i strojevi sve više i više, na ljude? Stare li bar sličnom brzinom? Pate li, pa makar i malo, od sličnih bolesti? Sanjaju li istoga boga, isti pakao za neposlušne? Vesele li se sličnim stvarima? Što ako će njihova tuga jednom biti stoput dublja od naše?

454

DELIMIR REŠICKI

Što ako će jednom morati uz svoje čuvati i recimo moje sasvim jadno pamćenje. Eto, recimo bilo koja vrst mehaničkoga sata onoga s dvije kazaljke podsjeća li bar malo na čovjeka s jednom zdravom i jednom kraćom teško stradalom rukom koja sve radi puno sporije? Dvadeset četiri puta moraju i jedna i druga kazaljka iz dana u dan iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu iz stoljeća u stoljeće u istome smjeru obići tu istu samicu u doživotnome sužanjstvu. Pomalo mrze jedna drugu. Jedna bježi, druga je stiže i to je taj ogavni tr