Eseji: Knjiga druga (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom II) 9789532600421, 9532600426 [PDF]

Zitiervorschau

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA

Eseji Knjiga druga

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA

Eseji Knjiga druga

Nakladnik Disput Za nakladnika Josip Pandurić Recenzenti Nenad Ivić Mirko Tomasović Urednik August Kovačec

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-260-042-1

Michel de Montaigne

ESEJI Knjiga druga

Prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio

Vojmir Vinja

Zagreb, 2007.

Naslov izvornika Essais de Michel, Seigneur de Montaigne. Cinquiesme édition, augmentée d’un Troisiesme livre et de six cens additions aux deux premiers A Paris. Chez Abel l’Angelier au premier pillier de la grand Salle du Palais [1588] U ovom smo hrvatskom prijevodu slijedili V. izdanje iz 1588. i tzv. “exemplaire de Bordeaux”, to jest posljednje izdanje objavljeno za Montaigneova života s njegovim vlastitim rukopisnim dodacima, izmjenama i križanjima (op. prev.).

I. poglavlje

O nestalnosti naših djela

O

nima koji se bave ispitivanjem1 ljudskih djela ni u jednom dijelu tog posla nije toliko teško kao kad ta djela moraju zajedno složiti i pokazati ih pod istim svjetlom2, jer se ona jedno drugom općenito suprotstavljaju na tako čudan način da izgleda nemoguće da su izašla iz istog dućana3. Mladi je Marije čas sin Marsov, a čas sin Venerin4. Kažu da je papa Bonifacije Osmi preuzeo papinsku službu kao lisica, vladao je kao lav, a umro kao pas5. A tko bi povjero1

2

3 4

5

U izvorniku: qui s’exercent à contreroller, tj. kolacioniranjem djela nakon što su ih zapisali na jedan rôle, svitak ili registar, a koje je pisac našao kod Plutarha i drugih moralista. U ovoj rečenici Montaigne se služi suknarskim rječnikom: sva sukna treba staviti pod isto osvjetljenje da bi se bolje vidjelo njihovo tkanje. Tj. iz iste suknarske radnje. Preuzeto iz Plutarhova Života Marijevog: “Ispočetka ga držahu ratobornim i hrabrim, pa ga zato prozvaše sinom Marsovim; no, uskoro njegova djela posvjedočiše o protivnom i zbog toga ga nazvaše sinom Venerinim.” (XVI). Ovdje Montaigne gotovo doslovce prevodi epitaf Bonifacija VIII: Intravit ut Vulpes, regnavit ut Leo, Mortuus est ut canis. Taj epitaf spo-

5

Eseji – Knjiga druga

vao da je Neron, ta slika i prilika okrutnosti, kad su mu podnijeli da prema običaju potpiše presudu za nekog čovjeka osuđenog na smrt, uzviknuo: “Dabogda da nikad nisam naučio pisati!”, jer mu je srce pucalo od žalosti što će čovjeka smaknuti.6 Sve vrvi takovim primjerima, pa ih svatko može svu silu sebi nabrojiti da mi je upravo čudno kad vidim kako se razboriti i umni ljudi trude da od svih takvih komada sastave cjelinu, jer mi se neodređenost čini najopćenitijom greškom prirode, a to najbolje svjedoči ovaj glasoviti stih lakrdijaša Publija7: Malum consilium est, quod mutari non potest8. Vjerojatno se može i donijeti sud o nekom čovjeku na temelju najopćenitijih crta iz njegova života, ali kad se ima u vidu nestalnost naših običaja i mišljenja, često sam pomislio da i sami dobri pisci nemaju pravo kad tvrdokorno nastoje pokazati da smo mi nešto što je postojano i čvrsto satkano9. Oni izaberu neki izgled koji odgovara svima i, slijedeći tu sliku, svrstavaju i interpretiraju sva djela jednog čovjeka, a kad ih ne mogu dovoljno podesiti svojoj slici, kažu da su hinjena. August je izbjegao njihovu prosuđivanju10 jer u tog čovjeka vidimo toliko očitu, iznenadnu i neprestanu raznolikost u djelima, kroz čitav njegov vijek, da su i najpoduzetniji suci

6 7

8

9 10

minje Jean Bouchet u svojim kronikama Annales d’Aquitaine (izdanje 1557). Seneka, De Clementia, II, i. Riječ je o Publiliju Sirijcu (Publilius Syrus), rimskom pjesniku i glasovitom mimskom glumcu. Montaigne ga naziva lakrdijašem [u izvorniku farseur (danas farceur)] i tako u antički svijet prenosi riječ i pojam iz svog vremena (mimus = lakrdijaš). “Loša je odluka ona odluka koja se ne može promijeniti.” Publilije Sirijac prema Aulu Geliju, XVII, 14. U izdanju iz 1580. Montaigne je sâm preveo taj stih. Opet jedan termin iz suknarske terminologije (contexture). jer je, kad je postao car, pokazao narav koja je bila posve drugačija od one prije kad je bio Oktavije.

6

I. poglavlje – O nestalnosti naših djela

odustali od toga da o njemu sude. Cijenim da je u ljudi najteže naći postojanost, a da ništa nije lakše naći nego nepostojanost. Onaj koji bi o tome potanko sudio od slučaja do slučaja, imao bi više izgleda da dođe do istine. U cijeloj je Starini teško nabrojiti dvanaestak ljudi koji su svoj život podesili tako da im se odvija sigurnim i stalnim tokom, a to je glavna svrha mudrosti. Jer ako je obuhvatimo u jednoj jedinoj riječi, kaže jedan od Starih11, ako u jedno pravilo postavimo sva pravila našega života, “to znači i htjeti i ne htjeti uvijek istu stvar, pa mi, kaže dalje, ni ne treba dodavati: samo ako je želja pravedna; jer, ako nije pravedna, nemoguće je da bude jedna te ista”. Doista, nekad sam naučio da grijeh nije ništa drugo nego nered i nedostatak mjere, pa je, prema tomu, nemoguće to spojiti s postojanošću. Kaže se da je Demosten rekao da je početak svih vrlina u razmišljanju i odlučivanju, a svrha i njezino savršenstvo je u postojanosti.12 Ako na temelju razbora odaberemo određeni put, krenut ćemo najljepšim putem, ali nitko na to nije mislio, Quod petiit, spernit; repetit quod nuper omisit Æstuat, et vitae disconvenit ordine toto13. Ono što mi najčešće činimo jest stremljenje prema onome što traže naši prohtjevi, sad desno, a sad lijevo, uzbrdo i nizbrdo, onako kako nas vjetar prilikâ nosi. Mislimo ono što hoćemo, ali samo u trenutku dok to hoćemo i mijenjamo se kao ona životinja koja poprima boju mjesta na kojem se nalazi14. Ono što smo sada naumili, začas mijenjamo, ali

11 12

13

Seneka, Epistulae, 20. U Nadgrobnom govoru (]Epit(jioV) palima kod Heroneje, koji mu se pripisuje, Demosten je ovako rekao: “Sva ljudska veličina pretpostavlja najprije razboritost, a onda snagu; prvo od tih svojstava sudi o dužnosti, a drugo tu dužnost izvršava.” “Što je zaželjela ne će, što ne htjede prije, sad hoće, previruć ona ljutinom svem životnom zamjera redu.” Horacije, Epistulae, I, i, 98 (prijevod J. Zgorelec).

7

Eseji – Knjiga druga

isto se tako brzo na isto vraćamo; sve je to samo preokretanje i nestalnost, Ducimur ut nervis alienis mobile lignum15. Mi ne hodamo, nas nose kao stvari što plutaju, sad lagano, a sad silovito već prema tome je li more bijesno ili je bonaca16: nonne videmus Quid sibi quisque velit nescire, et quaerere semper, Commutare locum, quasi onus deponere possit?17 Svakog nam se dana novi hir i raspoloženje mijenjaju kako se mijenja vrijeme, Tales sunt hominum mentes, quali pater ipse Juppiter auctifero lustravit lumine terras18. Lebdimo između različitih odluka; ništa ne želimo slobodno, ništa po svaku cijenu, ništa ne želimo postojano. Kod onoga koji bi bio u svojoj glavi propisao i nametnuo određene zakone i određeno vladanje, mi bismo odmah baš u čitavu njegovu životu vidjeli da sve blista od odličnih običaja, od reda i od nepogrešiva odnosa jednih stvari prema drugima.

14

15

16 17

18

Aluzija na hobotnicu ili na kameleona; obje su te životinje izazvale kod Plutarha i kod Plinija (Nat. hist., VIII, 33 i IX, 29) jednaku usporedbu, a od njih je preuzima i Rabelais u svom Quart Livre, II, kao i drugi pisci XVI. stoljeća. “Krećemo se vođeni poput drvenih lûtākā što ih pokreću tuđe žice.” Horacije, Sat., II, vii, 82. U originalu stoji bonasse. “Vidimo naime, da mnogi i ne zna, što hoće; / Nastoji mijenjati mjesto neprestano, ko da se može / Teret odložit...” Lukrecije, De natura rerum, III, 1058 (prijevod M. Tepeša). “Ljudske su misli nalik na oplođujuće svjetlo kojim Jupiter obasjava zemlju.” Ciceronov prijevod stiha iz Odiseje XVIII, 135, koji sv. Augustin navodi u De civitate Dei, V, xxviii.

8

I. poglavlje – O nestalnosti naših djela

Empedoklo je u onima iz Agrigenta zapazio protuslovlje: da se prepuštaju uživanjima kao da će sutra umrijeti, a da grade kao da nikad neće morati umrijeti.19 Tumačenje nam je kao na dlanu, a vidi se to u mladog Katona koji je ugazio na samo jedno gazilo20 i kao da je sve dodirnuo; to je sklad dobro ugođenih zvukova, koji se ne može poreći. A nama naprotiv, koliko je djelâ, toliko nam treba i posebnih prosuđivanja. Najsigurnije bi, po mojem mišljenju, bilo sva djela svesti na najbliže okolnosti i ne ulaziti u duga ispitivanja te pritom ne izvoditi nikakav zaključak. Za vrijeme ovih nereda u našoj jadnoj zemlji21 govorili su mi o nekoj djevojci iz kuće na dva koraka od moje, koja je skočila s visokog prozora samo da se ne poda sili jednog propalice, vojnika koga je primila u kuću; pri padu nije umrla, no, da ostvari svoj naum, htjela je nožem prerezati grlo, ali su je u tome spriječili iako se ozbiljno ranila. Sama je priznala da ju vojnik nije pridobio nego da ju je salijetao traženjem, nagovaranjem i darovima, a da je nju bilo strah da će ju nakraju silovati. U svemu tome njezine riječi, odlučnost i prolivena krv čine od nje novu Lukreciju. Ja međutim znam da je prije i poslije toga bila zapravo laka žena ne baš čvrsta morala. Dobro priča kaže22: Kako god da ste lijepi i pošteni, a kad ne uspijete ugurati svoju stvar, nemojte iz toga odmah zaključiti

19

20

21 22

Prema Diogenu Laerciju (Život Empedoklov, VIII, 63). Ta je misao ponavljana više puta u antici, a navlastito u formi koju joj je dao grčki pjesnik Bakhilid (Bakcul?dhV) u V. st. pr. Kr.: “Čovjek mora živjeti jednako i kao da će sutra umrijeti i kao da će živjeti još pedeset godina.” Tehnički termin iz orguljaštva: pedala na orguljama. Slika je uzeta iz Seneke, Epistulae, 31, 8. Misli na vjerske ratove i to diskretno imenuje. Najvjerojatnije aluzija na odlomak iz priče Margerite Navarske (Heptaméron, II. dan, 20).

9

Eseji – Knjiga druga

da je vaša ljubavnica nesavladivo nevina; naravno, to ne znači da tu neki kršni mazgar23 ne bi došao na svoje. Kako je Antigon bio zavolio jednog od svojih vojnika zbog njegovih vrlina i hrabrosti, naredio je svojim liječnicima da ga izliječe od jedne duge unutrašnje bolesti što ga je već dugo mučila; kad je nakon ozdravljenja opazio da ovaj s mnogo manje žara ispunja svoje vojničke dužnosti, upitao ga je tko ga je tako promijenio i učinio strašljivim vojnikom: “Vi sami, Sire, odvrati mu on, zato što ste me oslobodili patnji zbog kojih mi više nije bilo stalo do života”24. Jedan Lukulov vojnik bio je opljačkan od neprijateljâ, a on, da bi im se osvetio, junački ih napadne. Poslije, kad se malo oporavio od gubitka, Lukul ga je počeo cijeniti i pokušao ga je poslati u najpogibeljniji okršaj uz najljepše riječi i obećanja, Verbis quae timido quoque possent addere mentem25, ali ovaj mu odgovori: “Uzmite za taj posao kakvog žgoljavog opljačkanog vojnika”, quantumvis rusticus ibit, Ibit eo, quo vis, qui zonam perdidit, inquit26, i odlučno odbije poći. Kad čitamo27 da je Muhamed28 grubo ispsovao Hasana, agu svojih janjičara, zato što su mu Ugri pregazili vojsku i da se on sâm u borbi kukavički ponio, umjesto bilo kakva 23

24 25

26

27 28

Taj se lik mazgara često javlja u pričama XVI. stoljeća; usp. i u Esejima, II, xii. Prema Plutarhu. “Riječima koje bi i najvećem kukavici dale snagu.” Horacije, Epistulae, II, ii, 36. “On će dovitljivo, iako seljački: ‘Poći će onaj, poći kamo već hoćeš, tko pâs je izgubio s kesom’.” Horacije, Epistulae, II, ii, 39 (prijevod Jurja Zgorelca). Kod Halkondilesa, VIII, 13. U izvorniku Mechmet.

10

I. poglavlje – O nestalnosti naših djela

odgovora Hasan, onako povrijeđen, nasrne s oružjem u ruci na prvi neprijateljski odred koji se pojavio i začas je bio progutan. Možda to nije bio pokušaj opravdanja nego predomišljanje, a isto tako to nije bio plod njegove prirođene hrabrosti nego izazvana inata. Nemojte se čuditi kad onoga kojega ste jučer vidjeli da pršti od smionosti, sutradan vidite da je sinja kukavica: ili srdžba, ili nužda, ili društvo, ili vino, ili zvuk trublje podgrijali su mu srce; a to nije srce koje bi bio izgradio razum; sve su ga te okolnosti potakle, pa nije čudo ako je u protivnim okolnostima postao drugačiji. Te promjene i protuslovlja što se vide u nama tako su prirodne da su neke29 nagnale da pomisle kako imamo dvije duše, a druge da nas dvije snage prate i pokreću, svaka na svoj način: jedna usmjeravajući nas prema dobru, a druga prema zlu, jer se tako nepredviđena dvojakost ne može spojiti s jednostavnim bićem. Ne samo da me vjetar slučajnosti naginje onako kako on puše nego i ja sâm sebe pomičem i mutim nestalnošću svog držanja, pa svatko tko se pomnjivo gleda neće se nikad dvaput vidjeti u istom stanju. Ja svojoj duši čas pridajem jedno, a čas drugo lice, već prema strani na koju je upravljam. Ako različito govorim o sebi, znači da se različito gledam. Tu se nalaze sve protivnosti ovisno o nekom slučaju ili o nekom načinu. Stidljiv, bezobrazan; čist, bludan; brbljav, šutljiv; čvrst na poslu, mekoputan; snalažljiv, zaglupljen; tužan, dobre volje; lažljiv, istinoljubiv; učen, neuk; i širokogrud, i škrt, i raspikuća, sve to ponekad vidim u sebi prema tome kako sam nasađen; a svatko tko se bude brižljivo ispitivao, naći će u sebi, pa čak i u samom svom sudu tu prevrtljivost i nesklad. Ništa o sebi ne mogu reći što bi bilo cjelovito, jednostavno i stalno, pa da bude bez brkanja i mi-

29

Misli na Manihejce.

11

Eseji – Knjiga druga

ješanja, a isto tako ništa ne mogu reći u jednoj riječi. Distingo30 je najopćenitiji član moje logike. Premda uvijek mislim da o dobru valja dobro govoriti i da stvari koje mogu biti dobre valja uzimati s dobre strane, ipak nas čudnovatost našeg stanja odvodi tome da nas sama mana često tjera na dobro, kad se o dobru ne bi sudilo po samoj namjeri. Zbog toga se po jednom hrabrom činu ne smije zaključivati da je čovjek hrabar: onaj koji sve učini kako valja, učinio bi tako uvijek i u svim prilikama. Kad bi to bio posljedak vrline, a ne neki neočekivani čin, on bi čovjeka činio jednako odlučnim u svim slučajevima, pa nek je sam ili u društvu, u borilištu ili u ratu; jer, ma što mi govorili, ne postoji jedna hrabrost na ulici, a druga na bojišnici. Taj bi jednako hrabro podnosio bolest u svom bolesničkom krevetu kao i tešku ranu zadobivenu na bojnom polju, a smrti se ne bi bojao ništa manje u svojoj kući nego u jurišu. Nikad nećemo vidjeti istog čovjeka kako hrabro i odlučno napada neprijatelja, a da se kasnije poput žene ne jada nad gubitkom neke parnice ili smrću sina. Kad se boji beščašća, ali je postojan protiv siromaštva, kad je mek na brijačev nož31, ali je nepokolebljiv pred mačevima svojih neprijatelja, valja hvaliti djelo, a ne čovjeka. Mnogi Grci, kaže Ciceron, ne mogu neprijatelja pogledati u oči, a hrabri su i postojani u bolesti; a kod Cimbrâ32 i Keltiberâ33 nalazimo upravo obrnuto: “nihil enim potest esse aequabile, quod non a certa ratione profiscatur”34. 30

31

32

33 34

Distingo je najčešća formula u skolastičkoj argumentaciji, u opreci s concedo i s nego. Poznato je da su u Montaigneovo doba brijači obavljali kirurške zahvate. Cimbri (K?mbroi), germansko pleme koje je krajem II. st. pr. Kr. prodrlo u Galiju, gdje ih je Marije porazio na raudskim poljanama. Pleme u srednjoj Hispaniji. “Ništa nije stalno što ne polazi od čvrsta načela.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 27.

12

I. poglavlje – O nestalnosti naših djela

Nema u svojoj vrsti veće pokazane hrabrosti do one koja je krasila Aleksandra; ali to je samo privid, jer nije u svemu potpuna i svekolika.35 Kako god da je neusporediva i velika, ipak ima i u njoj nedostataka, zbog kojih ga vidimo kako je ludo izgubljen otkrivši i najmanji tračak sumnje o spletkama njegovih ljudi iskovanim protiv njegova života i kako se daje na otkrivanje tih sumnji na tako bezrazložan i očito nepravedan način, nošen strahom koji pomućuje njegov prirođeni razbor. A i praznovjerje, kojim je bio toliko obuzet, daje nam neku sliku o njegovoj plašljivosti i malodušju. A isto tako i pretjerano kajanje zbog ubojstva Klitova36 svjedoči o nestalnosti njegove hrabrosti. Sve što ovdje kažemo samo su istrgnuti komadići: “voluptatem contemnunt, in dolore sunt molliores; gloriam negligunt, franguntur infamia”37, i htjeli bismo do časti doći lažnim znakovima38. Vrlina ne dopušta da za njom slijedi ništa drugo osim nje same i, ako uzimamo njezinu krinku za bilo koju prigodu, ona nam tu obrazinu smjesta čupa s lica. Kad je duh njome prožet, boja je u vrline živa i postojana i prije će sukno nestati nego će boja izblijedjeti. Eto zašto kad o nekom čovjeku sudimo moramo dugo i pomnjivo slijediti njezin trag; ako se postojanost u njoj uzdrži samo po sebi samoj, “cui vivendi via considerata atque provisa est”39, 35

36 37

38

39

Montaigne u XXXVI. eseju za Aleksandra kaže da je bio “najodličniji čovjek kog je poznavao”. Iznosi čitav panegirik pokazujući u čemu je sve nadmašio, dok njegove slabosti ne spominje. Ovdje, naprotiv, pokazuje da ni tako slavan čovjek nije bio lišen slabosti i podcrtava nejednakosti u njegovu ponašanju (usp. II, xxix). Klit (Kle¼toV), vojvoda Aleksandrov. “Preziru strasti, ali kukavni su u boli; preziru slavu, ali ih loš glas slama.” Ciceron, De officiis, I, 21. tj. varajući (aluzija na ratno lukavstvo pribjegavanja lažnim znakovima raspoznavanja). “koji je zrelo razmislio o putu kojim će u životu krenuti”, Ciceron, Stoički paradoksi (Paradoxa stoicorum, V, 1). Ovaj umetak iz Cicerona ne nalazimo u ranijim izdanjima.

13

Eseji – Knjiga druga

ako ga različite okolnosti natjeraju da promijeni korak (mislim na put, jer se na putu korak može ubrzati ili pak postati tromijim), pustite ga neka hita40, jer takvoga ionako vjetar nosi, kao što kaže geslo našega Talbota41. Nije nimalo čudno, kaže jedan od Starih42, što slučaj ima toliku moć nad nama, jer je i naš život samo slučaj. Onome koji svoj život nije upravio određenom cilju, nemoguće je rasporediti i ovladati svakim posebnim djelom. Nemoguće je staviti u red sve dijelove onome koji u glavi nema oblik cjeline. Čemu da stvara zalihe boja onaj koji ne zna što će naslikati? Nitko od nas nije zacrtao siguran nacrt svojega života, jer mi sve radimo u djelićima. Strijelac mora najprije znati u što cilja, a zatim tome podesiti luk, tetivu, strijelu i svoje pokrete. Naši naumi propadaju jer nemaju misli vodilje ni određena cilja. Nikakav vjetar ne vrijedi onome koji ne zna u koju luku želi uploviti. Nikako ne dijelim onaj sud što su ga donijeli o Sofoklu da je dobro vodio domaće poslove nakon što su vidjeli jednu od njegovih tragedija, a protiv optužbe njegova sina.43 Isto tako cijenim da se ne možemo zadovoljiti prosudbom Parijaca44, koji su bili poslani da poprave žitelje Mileta45, jer nije bila sukladna s posljedicama koje su iz toga potekle. Kad su obašli taj kraj, opazili su da su zemlje odlično obrađene, a poljska dobra izvrsno vođena; i, kad su popisali imena njihovih 40 41

42 43 44 45

U izvorniku: laissez le coure, što je stari infinitiv umjesto courir. Aluzija na glasovitog engleskog ratnika Talbota, suvremenika Ivane Orleanske, koji se istakao u borbama po Gaskonji. Zbog toga Montaigne i kaže “naš Talbot”, tj. “naš suvremenik”. John Talbot, grof od Shrewsburyja (1388-1453), nakon ratovanja u Normandiji, 1452. bio je poslan u Gaskonju i zauzeo je Bordeaux, ali je poginuo pred gradom Castillonom. Seneka, Epistulae, 71. Isto se navodi kod Cicerona (De senectute, VII). Parij (Parium < P(rion), grad s lukom u Miziji. Milet, bogati grad u Kariji.

14

I. poglavlje – O nestalnosti naših djela

gospodara i kad su stanovnike okupili u gradu, imenovali su te gospodare za nove upravljače i suce, prosuđujući da će oni, kad su toliko brižni oko svojih poslova, isto tako dobro voditi brigu i o javnim stvarima.46 Svi smo mi tek odvojeni komadići i naše je tkivo toliko bezoblično i različito da svaki komadić i u svakom trenu vuče na svoju stranu. I toliko je različitosti u nama prema nama samima kao i u nama prema drugima. “Magnam rem puta unum hominem agere.”47 Jer, ambicija može čovjeka naučiti i hrabrosti, i umjerenosti, i širokogrudnosti, pa čak i pravdi; jer, škrtost može usaditi u srce trgovačkog djetića, odgojenog u hladu i dokolici, smjelost da se otisne daleko od kućnog ognjišta, da se u slabašnoj lađi preda vlasti valova i razbješnjelog Neptuna, a da ga ipak nauči razumnosti i razboru; i da sama Venera prožme odlučnošću i smjelošću mlade ljude još pod šibom i stegom i da ojača nježno djevičansko srce u krilu njihovih majki, Hac duce, custodes furtim transgressa jacentes, Ad Juvenem tenebris sola puella venit48; stoga i nije na dobro oblikovanu razboru suditi o nama gledajući samo izvana naše čine. Valja se udubiti sve do prave nutrine i ustanoviti što je ono što nas zapravo pokreće; ali, kako je taj veliki poduhvat prepun zamki, htio bih da se što manje ljudi u to miješa. *****

46 47

48

Herodot, V, 29. “Misli da je velika stvar uvijek izigravati istog čovjeka.” Seneka, Epistulae, 120, 12. “Pod njezinim (sc. Venerinim) vodstvom mlada djevojka krišom prolazi pored uspavanih stražara i, sama, u mrkloj noći hrli svome draganu.” Tibul, II, i, 75.

15

II. poglavlje

O pijanstvu

S

vijet je sav u mijenama i različitostima. Poroci su svi jednaki zato što su svi poroci, a tako su vjerojatno cijenili i stoici. No, premda su svi poroci, nisu jednaki poroci. Zato je teško vjerovati da onaj koji je za sto koraka prevršio mjeru, Quos ultra citraque nequit consistere rectum1,

nije u težem položaju od onoga koji je učinio samo deset koraka previše; ili da provala u hram nije teža nego sitna krađa glave kupusa u nečijem vrtu; Nec vincet ratio, tantumdem ut peccet idemque Qui teneros caules alieni fregerit horti, Et qui nocturnus divum sacra legerit2. U tome ima toliko razlike kao u svakoj drugoj stvari. 1

2

“Ni s ovu ni s onu stranu nje ne može se naći pravi put.” Horacije, Sat. I, i, 107. “Neće dokazat ni razbor, da griješi se jednakom mjerom, kad bi tko prokule mlade u tuđem posjeko vrtu, kao kad bi tko noću prisvojio svetinje božje.” Horacije, Sat. I, iii, 115 (prepjev Jurja Zgorelca).

16

II. poglavlje – O pijanstvu

Brkanje reda i mjerenje grijeha je opasno. Ubojice, izdajnici, silnici tada bi dobro prošli. Ne bi bilo pravedno da olakšavaju svoju savjest time što je netko drugi lijen ili je razvratan ili manje predan molitvi. Svatko uveličava grijeh svog bližnjega, a svoj umanjuje. Pa čak i učitelji, po mom mišljenju, često loše redaju grijehe po njihovoj tobožnoj težini. Sokrat je govorio da je prva dužnost mudrosti razlikovati dobro od zla, a mi, kojima je bolji uvijek u krivu, moramo to isto reći o znanju kako poroke razlikovati: jer bez tog pravog znanja dobar i zao čovjek ostaju pomiješani i neprepoznati. A osim svega ostaloga, opijanje smatram grubim i surovim porokom, a duh u tome ima malo udjela. Ima poroka u kojih ima nešto možda plemenitijeg, ako se tako mogu izraziti. Ima i takvih gdje u igru ulazi znanje, mar, hrabrost, rasuđivanje, spretnost i istančanost. Međutim, pijanstvo je izrazito tjelesni i niski porok. Zbog toga ga i najgrublji narod koji danas postoji3 drži na cijeni. Drugi poroci mijenjaju razum, a ovaj ga preokreće naglavce, istodobno ubijajući tijelo: cum vini vis penetravit, Consequitur gravitas membrorum praependiuntur Crura vacillanti, tardescit lingua, madet mens, Nant oculi; clamo, singultus, jurgia gliscunt4. Najgore stanje po čovjeka je kad izgubi svijest i upravljanje samim sobom. Između ostaloga kaže se da upravo onako kao što mošt kada vri u kaci tjera na površinu sve ono što je bilo na dnu, 3 4

Misli na Nijemce (usp. I, xxvi). “[Konačno, zašto li,] kada u čovjeka učinak prodre / Jakoga vina, te žar se vatren po žilama širi, / Udova slijedi težina? Tetura se, klecaju noge, / Jezik se zapliće tada, a pamet se zamagli, oči / Plivaju, pomalo vika se razvija, uzdisaj, svadja, / [i sve ostalo od te vrste, što nastaje tada.] Lukrecije, De rerum natura, III, 476 i d. (prijevod M. Tepeša).

17

Eseji – Knjiga druga

tako i vino otkriva kod onih koji su ga pretjerano popili njihove najbolje čuvane tajne5, tu sapientium Curas et arcanum jocoso Consilium retegis Lyaeo6. Josephus nam pripovijeda7 da je uspio iščeprkati tajnu od nekog poslanika, što su ga neprijatelji k njemu uputili, tako što mu je dao piti. Naprotiv, August se povjeravao Luciju Pisonu, osvajaču cijele Tracije, o najtajnijim poslovima što ih je imao, i nikad nije bio iznevjeren, a jednako tako ni Tiberije koji je Kosu otvorio srce o svim svojim namislima, premda znamo da su i jedan i drugi bili toliko vrlo skloni vinu da su ih često morali donijeti mrtve pijane u senat8, Externo inflatum venas de more Lyaeo9. Jednako su tako u tančine ispripovijedali namjeru da će ubiti Cezara Kasiju, koji je bio okorjeli vodopija, kao i Cimberu, iako se ovaj često opijao. Na to je ovaj duhovito odvratio: “Što da podnosim tiranina, ja koji ni vino ne podnosim!”10 A mi vidimo ove naše Nijemce kako se utapaju u vinu, a ipak se sjećaju gdje im je dom, koja je lozinka i koju čast obnašaju, nec facilis victoria de madidis, et Blaesis, atque mero titubantibus11. 5

Seneka, Epistulae, 83. “Ti si onaj koji u veselim Bakhovim pijankama skidaš mudracima brige i izvlačiš iz njih najskrovitije misli.” Horacije, Odae, III, xxi, 14. 7 Josip Flavije (]IvshjoV Fl(bioV), hebrejski povjesničar iz I. stoljeća, rodom iz Jeruzalema (Josipov život – De vita sua, 44). 8 Prema Seneki, Epistulae, 83. 9 “Žile mu podbule sve od jučerašnjeg vina ko svagda.” Vergilije, VI. ekloga, 15 (prijevod Tome Maretića). 10 Seneka, Epistulae, 83. 11 “Nije ih lako pobijediti kako god da su utopljeni u vinu i da mucaju i jedva stoje na nogama.” Juvenal, Sat. XV, 47. 6

18

II. poglavlje – O pijanstvu

Ne bih nikad bio povjerovao da opitost može tako daleko ići da ti pomuti razum i sve preokrene da nisam ovo pročitao u povijesnim knjigama12: kad je Atal13 pozvao na večeru i kad je htio nanijeti veliku uvredu onom istom Pausaniji, koji je u sličnoj prigodi kasnije ubio Filipa, kralja macedonskoga – kralja koji je svojim dičnim ponašanjem svjedočio o odličnom odgoju što ga je kod kuće stekao u društvu Epaminonde – toliko ga je napio da je ovaj malo po malo prepustio svoje tijelo poput kakve ulične drolje mazgarima i velikom broju najprostijih slugu u kući.14 A jedna gospođa, koju ja neobično cijenim i poštujem15, pričala mi je da se nedaleko od Bordeauxa, prema Castresu, gdje je njezina kuća, jedna žena iz tog sela, udovica na dobru glasu, kad je osjetila prve znakove trudnoće, žalila svojim susjedama da bi mislila da je trudna kad bi imala muža. No, kako joj je sumnja iz dana u dan bivala većom i na kraju se narasli trbuh mogao lijepo vidjeti, došla je do toga da je pred crkvenim vratima objavila da ako netko zna o tome i to prizna da će mu oprostiti i, ako se taj s time složi, da će poći za njega. Jedan njezin mladi sluga, osokoljen tim obećanjem, izjavi da ju je nekog svetačnog dana, jer se bila dobro napila, našao kako spava dubokim snom pored svog ognjišta, a, kako je bila u vrlo neprimjerenu stanju, on ju je mogao obljubiti, a da je čak nije ni probudio. Njih su se dvoje vjenčali i još zajedno žive. 12

Tj. kod Justina (Marcus Iunianus Justinus), rimskog povjesničara iz III. st., Epitome Historiarum Philippicarum, IX, 6. 13 Attalus (ἌttaloV), pergamski kralj, koji je Rimljane postavio baštinicima svoje države i sveg svojeg blaga. 14 Taj se detalj čita kod Diodora Sicilskoga, XVI, 26. 15 Prema jednoj bilješci Florimonta de Raemonda sačuvanoj na margini jednog primjerka Eseja, koji se čuva u Gradskoj knjižnici u Bordeauxu, ta bi gospođa morala biti Mme d’Aimar, supruga Josepha d’Aimara, presjednika parlamenta grada Bordeauxa i Montaigneova rođaka.

19

Eseji – Knjiga druga

Sigurno znamo da stari pisci nisu odveć razvikali taj porok. I same knjige većine filozofa o tome samo nuzgred govore, a među samim stoicima ima onih koji preporučuju da sebi dopustimo ponekad malo pića i da se napijemo da bismo malo opustili dušu: Hoc quoque virtutem quondam certamine, magnum Socratem palmam promeruisse ferunt16. A onom cenzoru i ispravljaču drugih, Katonu17, spočitavalo se da zna dobro popiti, Narratur et prisci Catonis Saepe mero caluisse virtus18. Toliko glasoviti kralj Kir među ostalim svojim prednostima navodi, kako bi se izdigao iznad svog brata Artakserksa, da zna mnogo bolje piti od njega19. A i u najbolje uređenim i dobro upravljanim državama takvo natjecanje tko će više popiti bilo je vrlo često. Čuo sam o poznatom pariškom liječniku Silviju20 da je govorio da je dobro, ako se želi da snaga našeg želuca ne oslabi, jednom na mjesec tu snagu probuditi pomoću takve neumjerenosti i podbadati je kako se ne bi ulijenila. A o Perzijancima je napisano21 da su nakon vina raspravljali o glavnim pitanjima koja su morali izvršiti. Moj ukus i moja narav veći su neprijatelji tog poroka nego moj razum. Jer, osim što sve ono što vjerujem lako pri16

“U tom vrlom ratu kažu da je nekada i veliki Sokrat ponio pobjedničku palmu.” Pseudo-Gallus, I, 47. 17 U izdanjima iz 1580. i 1588. Montaigne je bio napisao “prava slika stoičke vrline”, brkajući Katona Starijeg s Katonom Utičkim. 18 “Kaže se i za starijeg Katona da je često znao srce vinom podgrijati.” Horacije, Ode, III, xxi, 11. 19 Iz Plutarhova Života Artakserksova. 20 Jacques Dubois ili, kako se sam nazivao, Sylvius (1478-1555) bio je matematičar i predavač medicine na Kraljevskom koležu. 21 Kod Plutarha, Gozbena pitanja, VII, 10.

20

II. poglavlje – O pijanstvu

mam pod utjecajem mišljenja kod Starih, ja taj porok doista smatram i kukavnim i glupim, ali ipak manje lošim i štetnim nego što su drugi, koji se izravno sukobljavaju s građanskim društvom. A ako sebi ne možemo priuštiti neki užitak, koji nas mora nešto koštati, kao što oni drže, mislim da ta mana košta našu savjest manje nego neke druge; a, osim svega, nije joj teško udovoljiti i lako je zadovoljavamo, a i to je nešto što nije zanemarivo. Jedan čovjek, uznapredovao u častima ali i u godinama, govorio mi je da on taj grijeh ubraja među ona tri užitka što su mu u životu preostala. No, u tome je pogrešno uzeo jedno za drugo. Tu, naime, valja izbjegavati preveliku izbirljivost i sitničavo procjenjivanje vina. Ako je glavno u vašem užitku da ga pijete kad je dobro, izlažete se i neugodnosti da ga ponekad pijete i kad nije baš dobro. Ukus nam u tome mora biti popustljiviji i slobodniji. Da bi čovjek bio dobar pilac, u njega nepce ne smije biti suviše osjetljivo. Nijemci uživaju u gotovo svakom vinu. Njima je glavno strusiti, a ne iskušavati koje je bolje i tada su najsretniji. Njihovo uživanje u vinu je izdašnije i zato pristupačnije. Drugo, piti na francuski način uz dva obroka, i to umjereno, čuvajući zdravlje, znači i odveć se odricati darova vinskog boga. U to valja ulagati više vremena i postojanosti. Stari su provodili čitave noći u tom uživanju, a često su nastavljali i po bijelom danu. I zato valja imati obilatu dnevnu mjeru i uvijek se čvrsto držati na nogama. U svoje sam vrijeme poznavao jednog velikog gospodina, čovjeka poduzetnog i nadaleko poznatog po uspješnosti, koji bi uz redovite svakodnevne obroke popio ne manje od pet mjera22 vina i nakon toga je uvijek bio i te kako bistar, a u našim poslovima savjestan. Užitak, o kojemu hoćemo tijekom našega života voditi računa, mora stoga u njemu imati više mjesta. Trebalo bi, kao 22

U izvorniku cinq lots, a lot je bila stara mjera za četiri pinte, dok je jedna pinte mjerila nešto manje od naše današnje litre.

21

Eseji – Knjiga druga

trgovački djetići i teški radnici, ne propuštati niti jednu priliku kad se može piti i tu želju uvijek imati u glavi. Čini mi se da mi svakog dana sve više zapostavljamo tu naviku pijenja i da su u našim kućama, kao što se sjećam iz svog djetinjstva, i doručak, i užina, i objed, i večera, i svi međuobroci bili mnogo češći i redovitiji nego danas. Bi li to moglo značiti da krećemo na bolje? Zasigurno ne! Mi smo se samo mnogo više nego naši očevi okrenuli spolnim užicima. A to su dvije stvari koje jedna drugoj oduzimaju snagu. S jedne smo strane oslabili moć svojega želuca, a s druge nam trijeznost služi da budemo što bolji udvarači i da bolje vodimo ljubav. Od svog sam se oca naslušao brojnih priča o tome kako su u njegovo doba ljudi bili čisti i neporočni. O tome je on mogao lako govoriti, jer je bio kao stvoren da se dopadne ženama i po umješnosti i po samoj svojoj naravi. Govorio je malo, ali dobro, a često je u svoja pričanja umetao po koji lijep izraz iz svjetovnih knjiga, najčešće španjolskih. Među tim Španjolcima redovito je navodio onoga kojeg oni nazivaju Markom Aurelijem23. Držanje mu je bio blago, ali ozbiljno, bio je suzdržan i veoma skroman. Bio je on pravi primjer čestitosti i prikladnosti kako izgledom tako i odijevanjem, bez obzira je li jahao ili hodao. Izvanredna vjernost zadanoj riječi i nevjerojatna savjesnost prema svemu, a vjera uglavnom više sklona praznovjerju nego čemu drugomu. Iako niska rasta, bio je pun snage, tijela dobrih razmjera i uspravna držanja. Oblik lica ugodno skladan, a put 23

Bilo je to djelo iz 1529, što ga je napisao Antonio de Guevara (1480-1548), El Libro llamado Relox de los Príncipes, en el qual va encorporado el muy famoso libro del Emperador Marco Aurelio koje je Guevari donijelo svjetsku slavu. Na francuski ga je preveo Bertaut de la Grise već 1531, a 1555. Herberay des Essarts pod naslovom Horloge des princes. To je bila neka vrsta historijske alegorije gdje je pod obličjem Marka Aurelija prikazan car Karlo V, kojemu je Guevara bio službeni historiograf. El relox... je idealizirana slika savršenog vladara.

22

II. poglavlje – O pijanstvu

mu je bila više crnomanjasta nego svijetla. Bio je spretan i odličan u svim plemenitim vještinama. Još uvijek imam pred očima trske ispunjene olovom za koje kažu da je njima vježbao ruke kako bi ih što više ojačao za bacanje motke ili kamena i cipele otežane olovom kako bi bez njih bio lakši kad bude trčao i skakao. I odmah je ostavljao krasan utisak čineći mala čuda svojom vještinom. Sjećam ga se kako se, prevalivši šezdesetu, smijao našim vježbama spretnosti i kako bi se sa svom krznenom odjećom bacao u sedlo ili prelazio preko stola oslanjajući se samo na palac24, a nikad se nije popeo u svoju sobu, a da nije u jednom koraku preskakao tri ili četiri stepenice. U vezi s ovim što govorim, govorio mi je da je u čitavoj pokrajini bila jedva jedna ugledna žena o kojoj se moglo nešto loše reći; pričao mi je o čudnim, navlastito svojim odnosima s poštenim gospođama na kojima nije moglo biti ni tračka sumnje. A o sebi se kleo svime što mu je bilo sveto da je kao djevac legao u bračni krevet25; a dugo je godina sudjelovao u ratu s onu stranu brdâ26, o čemu nam je ostavio svojom rukom pisani dnevnik, gdje je točku po točku opisao sve što se dogodilo i što se ticalo i naroda i njega samog. Zbog tih se razloga i oženio tek u zreloj dobi27, 1528. – a bile su mu trideset i tri godine – po povratku iz Italije. No, vratimo se našim ispičuturama. Neugode što ih donosi starost, koje traže potporu i svakakvu brigu, mogle bi i u meni s razlogom izazvati želju da se uteknem tom sredstvu; jer to je takorekuć posljednji 24

25

26

27

Oslanjajući se samo na palac skočiti i prijeći preko stola, dočekati se na noge. J.-J. Rousseau će se sjetiti tih riječi u svom Emileu (VIII) i navesti Montaigneova oca “između drugih poznatih primjera čistoće”. Tzv. les guerres d’Italie, ratovi što su ih francuski kraljevi vodili u Italiji. Montaigne, naravno, govori o pohodima Franje I. U to su vrijeme sklapani brakovi između vrlo mladih ljudi, poglavito među plemstvom.

23

Eseji – Knjiga druga

od svih užitaka koje nam godine jedan po jedan uskraćuju. Prirodna se vrućina, tako kažu vesela vinska braća, najprije osjeća u nogama; to se odnosi na djetinjstvo. Odatle se penje u srednji dio, gdje se zadržava dugo vremena i tu – po mom mišljenju – stvara jedine prave užitke tjelesnoga života, dok druge strasti možemo reći da drijemaju. Idući prema kraju života, poput pare koja se penje i isparava, stiže do grla i to joj je posljednja postaja. Ipak, nikako ne mogu razumjeti kako mogu produžiti uživanje u piću kad više nisu žedni i kako mogu u svojoj mašti stvarati tek za vinom koji je i vještački i protuprirodan. Moj želudac dotle ne bi mogao ići jer je već ionako dovoljno opterećen onim što prima za svoje potrebe. Moja narav je takva da piće traži samo nakon jela i zbog toga mi je zadnja čaša uvijek najveća. Anaharzis28 se čudio što Grci na kraju obroka piju iz većih čaša nego na početku29. Mislim da zbog istog razloga to čine i Nijemci, koji tek tada započinju natjecanje tko će bolje, tko će više popiti. Platon30 zabranjuje djeci vino dok ne navrše osamnaest godina, opiti se dopušta tek s četrdesetom, a onima koji su prešli četrdeset naređuje da u vinu uživaju i da obilato za svojih gozbi osjete utjecaj Dionizija, tog dobrog boga koji vraća muževima veselje, a starcima mladost i utišava i umekšava strasti duše kao što oganj umekšava željezo. I u svojim zakonima drži da su ti skupovi na kojima se pije korisni (ali samo ako postoji glavar skupine koji će njima upravljati i držati red), jer je pijanost dobar i siguran pokazatelj o prirodi svakog čovjeka, a pokatkada zna ljudima u godinama dati hrabrosti da se razmašu u plesu i glazbi, što se nikada ne bi usudili učiniti kad su posve trijezni. Kaže da vino može unijeti umjerenost u dušu, a zdravlje u tijelo. Ipak, sviđaju mu se ona 28 29 30

Anaharzis, Skićanin koji je za Solona putovao kroz Grčku. Prema Dioniziju Laerciju, Život Anaharzisov, I, 104. U Zakonima, knj. II.

24

II. poglavlje – O pijanstvu

ograničenja, koja su dijelom preuzeta od Kartažana: neka se toga klone u ratnim pohodima; nek se od pića suzdrži svaki magistrat i sudac u času kad obavlja svoju službu ili kad vodi javne poslove; neka za pijenje ne uzima dan, jer to je vrijeme za druge dužnosti, ali ni onu noć kad se sprema stvarati djecu. Kažu31 da je filozof Stilpon32, umoren starošću, hotimice požurio kraj svojemu životu tako što je pio cijelo vino. Isti je razlog, ali ne po njegovoj volji, dokrajčio godinama skrhanu snagu filozofa Arkesilaja33. Ali, to je već ono staro i zanimljivo pitanje može li duša mudraca pokleknuti pred snagom vina, Si munitae adhibet vim sapientiae34. Kolikoj li nas taštini vodi dobro mišljenje što ga imamo o samima sebi! Najsavršenija duša na svijetu ima već dovoljno posla oko toga da se uzdrži na nogama i da se zbog vlastite slabosti ne sruši na zemlju. Od njih tisuću nema jedna koja bi samo jedan časak u životu bila čvrsta i uspravna; a moglo bi se i postaviti pitanje može li, po svom prirodnom stanju, ikada takvom biti. Ali, tome dodati postojanost bilo bi njezino posljednje savršenstvo; mislim na stanje u kojem joj ništa ne bi zadalo udarac, a tisuće i tisuće slučajnosti mogu joj ga zadati. Lukrecije, onaj veliki pjesnik, uzalud će mudrovati i hvastati se kad je sâm izgubio pamet od jednog ljubavnog napitka! Zar netko misli da kap ne pogađa jednako Sokrata kao i nekog lučkog nosača? Pod udarom bolesti neki su sve zaboravili, pa čak i to kako se zovu, dok je naoko laka ozljeda preobrnula pamet drugima. Može 31 32 33

34

Diogen Laercije, Život Stilponov, II, 120. Stilpon (St?lpon), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr. Arkesilaj (]Arkes?laoV), grčki filozof (IV-III. st. pr. Kr.), osnivač nove Akademije, protivnik Zenonov. Horacije, Ode, III, xxviii, 4. Prije nego što ga je naveo, Montaigne je sâm interpretirao Horacijev stih.

25

Eseji – Knjiga druga

biti koliko mu drago mudar, on ipak ostaje samo čovjek, a što je na zemlji nestalnije, bjednije i ništavnije od čovjeka? Mudrost ne ojačava naše prirodno stanje: Sudores itaque et pallorem existere toto Corpore, et infringi linguam, vocemque aboriri, Caligare oculos, sonere aures, succidere artus, Denique concidere ex animi terrore videmus35. Pred udarcem koji mu prijeti čovjek mora stisnuti oči, mora drhtati kao dijete na rubu ponora; priroda je ostavila samo za sebe te lake znakove svoje vlasti i moći, nedokučive našem razumu i stoičkoj vrlini, samo da bi mu pokazala da je smrtan i da smo svi zajedno samo šaka jada. Problijedi kad ga spopadne strah, a crveni se kad ga je stid; jada se na napad griže i trbobolje, ako ne očajnim i kričećim glasom, a ono slomljen i promukao, Humani a se nihil alienum putet36. A pjesnici, koji sve izvrću na svoje, ne usuđuju se niti jednom svog junaka osloboditi suza: Sic fatur lachrymans, classique immittit habenas37. Mudrome je dovoljno da obuzda i na mjeru dovede svoje nagone, jer iskorijeniti ih nije u njegovoj moći. Pa čak se i sâm onaj naš Plutarh38, koji je bio tako savršen i izvrstan sudac ljudskih čina, vidjevši da su Brut i Torkvat ubili svoju 35

“Znoj tad izbija van, i blijedi nam koža po tijelu, / Govor nam postaje mucav, glas izdaje, šumi u uhu, / Tama obavija oči, a koljena klecajuć dršću; / Mi čak vidimo to da ljudi od užasnog straha / Padaju često i na tle.” Lukrecije, De rerum natura, III, 154 i d. (prijevod Marka Tepeša). 36 “Nek ne misli da je išta ljudskoga njemu strano.” Terencije, Heautontimorumenos, I, i, 25. 37 “Tako plačući reče Eneja i raspusti jedra.” Vergilije, Eneida, VI, 1 (prijevod T. Maretića). 38 Život Poblikolin (Poblicola je bio pridjev P. Valerija, a nastao je od populus + colo, tj. prijatelj naroda).

26

II. poglavlje – O pijanstvu

djecu, u dvojbi upitao može li krepost do toga doći i nisu li ti muževi ipak bili pokrenuti nekom drugom strašću. Sva djela koja prelaze prihvaćene granice podložna su lošim tumačenjima, to tim više što se naš ukus protivi svemu što je iznad njega kao i onome što je ispod njega. Ostavimo postrani onu drugu sljedbu39 koja izričito zastupa ponos. No, kad u drugoj sljedbi, koja se smatra najmekšom i najblažom40, čujemo hvastanje Metrodorovo: “Occupavi te, Fortuna, atque cepi; omnesque aditus tuos interclusi, ut ad me aspirare non posses”41; kad su Anaksarha, po naredbi Nikokreona, tiranina ciparskoga, donijeli u kamenoj kopanji i udarali željeznim maljem, on im je uporno izvikivao: “Udarajte, smlavite, jer ne drobite Anaksarha nego njegov omotač”42; kad čujemo kako naši mučenici iz ognja lomače viču tiraninu: “S ove je strane dosta pečeno, rasijeci i jedi, pečeno je, sad načni drugu stranu”43; kad od Josephusa44 čujemo kako onaj dječak, sav razderan užarenim kliještima i isprobadan čavlima Antiohovim, još uvijek prkosi, vičući sigurnim glasom: “Tiranine, tratiš vrijeme uzalud, vidiš, još sam uvijek dobro, gdje je taj bol, gdje su te muke kojima si mi prijetio? Zar je ovo sve što znaš? Moja ti postojanost zadaje više muke nego što je ja osjećam od tvoje okrutnosti; o kukavički jadniče, ti propadaš, a ja postajem sve jači; učini da počnem plakati, da se pokorim, da se predam, ako možeš; ohrabri te svoje slugane i krvnike; vidiš da su izgubili 39 40 41

42 43

44

cette autre secte, kaže Montaigne, misleći na stoike. Epikurovci. “Nadmudrio sam te, Fortuno, i sad te imam; zatvorio sam ti sve putove kojima si do mene mogla doći.” Ciceron, Tusc. disputationes, V, 9. Diogen Laercije, Život Antistenov, IX, 59. Prudencije (Aurelius Prudentius Clemens), latinski kršćanski pjesnik (348-415); napisao zbirku pjesama u čast kršćanskih mučenika Peristephanon, odakle Montaigne preuzima ovaj navod (II, 402). Josephus Flavius, hebrejski povjesničar iz I. st. (O Makabejcima, VIII); v. bilj. 7 na str. 18 ove knjige.

27

Eseji – Knjiga druga

hrabrost, da više ništa ne mogu; daj im oružje, podbodi ih”; tada doista moramo priznati da je u tim dušama bilo nekakve promjene i nekakva bijesa, pa ma kako on bio svetački. Kad dođemo do onih stoičkih zalijetanja: “Radije sam obuzet bijesom nego strastima”, a to je riječ Antistenova45, mane?hn m¡llon · ³sqe?hn; kad nam Sekstije kaže da više voli biti okovan ulozima nego strašću46; kad se Epikur hoće dati da ga maze ulozi47 i, odbijajući spokoj i zdravlje, vesela srca izaziva zla i, prezirući manje teške bolove i otklanjajući i pomisao da bi im se suprotstavio i protiv njih borio, zaziva teže, ozbiljnije bolove koji bi bili njega dostojni, Spumantemque dari pecora inter inertia votis Optat aprum, aut fulvum descendere monte leonem48, tko neće reći da su to prenagljeni ispadi srca koje se zaletjelo izvan svog gnijezda? Naša se duša ne može sa svog mjesta vinuti tako visoko49. Ona se mora pomaknuti i izdignuti i, pri45

Taj uzvik, koji ponavljaju brojni suvremeni pisci, Montaigne preuzima od Diogena Laercija, Život Antistenov, VI, 3. i sâm ga slobodno prevodi. Ovo je zacijelo najzamršeniji i najiskrivljeniji Montaigneov grčki citat, jer je grafija pod itacističkim utjecajem toliko unakažena da nam samo kontekst otkriva o čemu je riječ. U svakom slučaju navod smo ispravili, jer nije teško restituirati starogrčki oblik kakav jest kod Diogena Laercija, no nismo sigurni da je pisac precizno stavio smisao grčkog teksta. Antistenov citat zapravo znači: Radije bih bio lud nego osjećao užitak. Uostalom, mora se naglasiti da su sva Montaigneova grčka mjesta, kako zbog njegova nedovoljnog poznavanja tog jezika tako i zbog onovremenih grčkih navika, u krajnjoj liniji upitna. Dovoljno je naglasiti da neke od tih grčkih citata četiri (!) kritička izdanja navode na četiri različita načina, a poznato je da ni današnji francuski priređivači teksta ne poklanjaju osobitu pažnju latinskim, a poglavito grčkim navodima. 46 Seneka, Epistulae, 66. 47 Seneka, De otio sapientis, 32. 48 “Želi da plašljivce ove srčanije zvjerinje smijeni, / žućkasti lav iz planine il vepar u obilnoj pjeni.” Vergilije, Eneida, IV, 158-159 (prijevod Bratoljuba Klaića). 49 Misli što slijede preuzete su iz Seneke, O duševnom spokoju (De tranquillitate animi), XV.

28

II. poglavlje – O pijanstvu

hvativši uzde, pograbiti i odnijeti čovjeka tako daleko da se nakon toga i on sâm začudi koliko je poletio; kao što u ratnim junaštvima borbeni žar često goni hrabre borce da poduzmu presudne korake, pa se poslije, kad dođu sebi, i sami prvi snebivaju od čuda što su sve učinili; kao što su i pjesnici često zadivljeni ljepotom vlastita djela, pa ne mogu reći kojim su putom došli do tolike ljepote. Upravo to je ono što kod njih nazivamo svetim žarom i ponesenošću. I kao što Platon kaže da uzalud staložen duh kuca pjesništvu na vrata50, tako i Aristotel tvrdi da niti jedan veliki duh nije lišen ludosti. I ima pravo kad ludošću naziva svako zalijetanje, pa ma kako ono bilo pohvalno, ali koje nadilazi naš vlastiti sud te naše i njegove mogućnosti. Jer, mudrost je u tome da pravilno upravljamo svojim duhom, a mudrost duh vodi s mjerom i sama za njega odgovara. Platon51 tako pokazuje da je moć proricanja nešto što je iznad naše moći; da moramo biti izvan sebe kad se u to upuštamo; naš razbor je tada zamagljen ili snom ili nekom bolešću ili je pak pomaknut sa svojega mjesta nekim nebeskim ushićenjem. *****

50 51

Iz istog Senekinog djela. U Timeju.

29

III. poglavlje

Obiaji na otoku Keosu1

A

ko, kako se često kaže, filozofirati znači sumnjati, onda tim prije budaliti i nasumce govoriti, ovako kako ja činim, mora značiti sumnjati. Jer na učenicima je da se propituju i raspravljaju, a na onome s katedre da odluči. Za mojom katedrom sjedi moć Božje volje, a ona nama bez pogovora upravlja i stoluje iznad svih ovih ljudskih i ispraznih zadjevica. Kad je Filip prodro s vojskom na Peloponez, netko reče Damidasu da će Lacedemonjani teške dane proći ako mu ne dođu u milost: “Moj kukavče, odgovori mu on, što mogu trpjeti ljudi koji se ne boje smrti?” Isto su tako pitali Agisa kako čovjek može živjeti slobodan: “Prezirući smrt”, bio je odgovor. Te riječi i tisuće sličnih koje se čuju s time u vezi, očito govore nešto što je daleko iznad od strpljivog čekanja smrti da nam dođe. Jer u životu ima težih slučajeva od kojih trpimo više nego od same smrti. Svjedok nam je ono lacedemonsko dijete koje je Antigon uhvatio 1

U izvorniku l’isle de Cea. Keos (K=wV), najzapadniji od Cikladskih otoka, danas Zea.

30

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

i prodao kao roba. Kad je novi gospodar naredio tom djetetu da obavi neki odvratan posao, ono mu odgovori: “Vidjet ćeš koga si kupio; sramota bi mi bila služiti kad imam smrt na dohvat ruke.” I izrekavši te riječi, sunovrati se s vrha kuće. Kad je Antipater2 oštro zaprijetio Lacedemonjanima kako bi ih privolio da

mu ispune neku volju: “Ako nam zaprijetiš nečim gorim od smrti, odvratiše mu, to ćemo radije umrijeti”3. A Filipu, kad im je pisao da će stati na kraj svim njihovim poduhvatima, odbrusiše: “Što, zar ćeš nas spriječiti i da umremo?”4 Kaže se da mudrac živi toliko koliko mora, a ne koliko može; i da je najveći dar što nam ga je priroda učinila, koji nam oduzima svaki razlog da se žalimo na svoju sudbinu, upravo u tome što nam je ostavila slobodne ruke u izboru našega kraja. Priroda je odredila samo jedan ulaz u život, a izlaza je ostavila stotinu tisuća.5 Može nam nedostajati zemlje na kojoj živjeti, ali zemlje na kojoj možemo umrijeti nikad nam neće nedostajati, kao što je odgovorio Bojokal Rimljanima.6 Zašto se žališ na ovaj svijet? on te ne drži: ako jadno živiš, tome je krivo tvoje malodušje, za smrt je dovoljno htjeti: Ubique mors est: optime hoc cavit Deus Eripere vitam nemo non homini potest; At nemo mortem: mille ad hanc aditus patent7. I to nije recept za samo jednu bolest: smrt je recept za sva zla. To je sigurna luka gdje se ne moramo plašiti skloniti se, dapače, valja je tražiti. Sve vam dođe na isto: da čovjek sam 2 3

4 5 6

7

Antipater je bio vojvoda Filipa i Aleksandra Macedonskoga. Taj primjer i drugi netom navedeni potječu iz Plutarhovih Spartanskih izreka, a često ih navode moralisti i kompilatori XVI. stoljeća. Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 14. Gotovo doslovce prevedeno iz Senekinih Epistulae, 70. Tacit, Annales, XIII, 56. Kod Montaignea čitamo Boiocatus. Bojokal je bio germanski knez. “Smrt je posvudna: to je veliki dar božanski. Svatko može čovjeku oduzeti život, ali mu nitko ne može oduzeti smrt; tisuću nam je putova prema njoj otvoreno.” Seneka, Tebaida, I, i, 151.

31

Eseji – Knjiga druga

sebi učini kraj ili da ga podnosi; da se požuri svojem posljednjem danu ili da ga čeka; odakle došao da došao, uvijek je to njegov posljednji dan; na bilo kojem mjestu da se nit prekine, kraj je uvijek kraj i klupko je prekinuto. Najdobrovoljnija smrt je najljepša smrt. Život ovisi o volji drugih, smrt ovisi o nama. Ni u jednoj se drugoj stvari ne moramo tako prilagoditi svojoj ćudi kao u toj. Slava ne ulazi u taj čin i zato je ludost imati obzira pred njim. Živjeti znači služiti, ako to uključuje slobodu smrti. I najopćenitije se liječenje obavlja na račun života; režu nas, pale nas, odsijecaju nam ruke i noge, uskraćuju nam jelo i uzimaju krv; samo još jedan korak i – gotovi smo.8 Zašto nam vratna žila tako dobro ne služi kao ona na laktu?9 Na ljutu ranu najljuća trava. Kad je gramatičar Servije10 teško bolovao od uloga, nije našao boljeg lijeka nego da na vlastite noge postavi otrov i tako ih ubije.11 Neka budu s ulozima, samo da ja to ne osjećam! Bog nam ostavlja dovoljno slobode kad nas dovodi u takvo stanje kad je gore živjeti nego umrijeti. Popuštati bolestima je slabost, ali je ludost pothranjivati ih. Stoici kažu12 da je za mudraca živjeti kako priroda hoće, kad se od života dijeli iako je u snazi, ako tako postupa onda kada treba; a budala se održava na životu iako je bijedan samo da bi bilo onako kako se kaže da tako priroda hoće. Jednako kao što ne kršim zakon donesen protiv kradljivaca kad odnosim ono što je moje ili kad sebi prerežem kesu, niti sam palikuća kad ložim svoje drvo, pa tako ne potpadam pod zakon protiv ubojica zato što oduzimam sebi život. 8

U čitavom odlomku Montaigne slijedi, a katkada i doslovce prevodi Seneku (Epistulae, 70 i 77). 9 U staroj se medicini na vratnoj žili redovito puštala krv. 10 Servius Maurus ili Marius ili Honoratus, rimski gramatičar iz IV. stoljeća. Sastavio je opsežne komentare uz Vergilijeva djela i Donatovu gramatiku. 11 Prema Pliniju (Nat. hist., XXV, 6) i Svetoniju (De illustribus grammaticis, II i III). 12 Prema Ciceronu (De finibus, III, 18).

32

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

Hegezija je govorio da i uvjet za život i uvjet za smrt moraju ovisiti o našem izboru.13 A kad je Diogen sreo filozofa Speusipa, izmorena dugotrajnom debelom ili vodenom bolešću, ovaj ga je pozdravio: “Nazdravlje, Diogene. – Tebi nema zdravlja, odgovori mu Diogen, koji tako dugo podnosiš život, a u takvom si stanju.” I doista, kratko vrijeme nakon toga Speusip sebi zadade smrt, jer mu je bilo dosta tako mučnoga života. No, sve to ne prolazi bez velikih proturječnosti. Jer14 mnogi drže da ne smijemo napustiti ovaj svjetski garnizon15 bez izričite zapovijedi onoga koji nas je tu postavio; i da je na Bogu, koji nas je ovamo poslao, ne samo radi nas samih nego i na slavu i službu drugih, da nam, kad mu se svidi, izda za to dopuštenje, koje mi sami ne smijemo sebi dopustiti16; da nismo rođeni radi nas nego i za svoj narod; zakoni od nas traže da položimo račun o sebi, i to zbog njihova interesa, pa zato imaju i pravo da nas ubiju; u protivnom, bivamo kažnjeni kao oni koji su napustili svoju dužnost, i to na ovom i na onom svijetu: Proxime deinde tenent maesti loca, qui sibi laetum Insontes peperere manu, lucemque perosi Proiecere animas17. 13

Diogen Laercije, Život Aristipov, II, 64. U ranijim je izdanjima bilo dodano: “Osim toga što nam se zabranjuje ubiti drugoga, taj zakon vrijedi i za ubojstvo sebe samoga.” 15 U izvorniku cette garnison du monde. Riječ garnison, od glagola garni, u starijem je francuskome imala više značenja, među kojima “obrana”, “opskrba”, a tek je kasnije, u XV. stoljeću, počela značiti “vojsku određenu da brani neko mjesto”. 16 Ove misli, koje je već bio iznio Platon u Fedonu i Ciceron u svojoj Republici, preuzima i sveti Augustin u De civitate Dei, I, xxii, a isto tako i njegov komentator, španjolski humanist Juan Luis Vives (1492-1540). 17 “Najbliže zatim stoje jadnici, koji su sebi / Sami zadali smrt ne sakrivivši ništa, već siti / Žića pogubiše duše...” Vergilije, Eneida, VI, 434 i d. (prijevod T. Maretića). 14

33

Eseji – Knjiga druga

Više ima postojanosti u onoga koji postiže da lanac kojim je okovan dotraje nego u onoga koji ga lomi, a više dokaza čvrstine u Regulu nego u Katonu. Kratkovidnost i nestrpljivost nam požuruju korake. Niti jedna nezgoda neće natjerati pravu vrlinu u bijeg, jer ona traži zla i bol kao svoju hranu. Prijetnje tiranâ, mučenja i krvnici potiču je i osnažuju: Duris ut ilex tonsa bipennibus Nigrae feraci frondis in Algido Per damna, per caedes, ab ipso Ducit opes animumque ferro18. I kako kaže drugi pjesnik: Non est, ut putas, virtus, pater, Timere vitam, sed malis ingentibus Obstare, nec se vertere ac retro dare19. Rebus in adversis facile est contemnere mortem: Fortius ille facit qui miser esse potest20. Kukavici priliči, a ne vrlu mužu, skloniti se u rupu velikog kamenog groba kako bi izbjegao udare zle sreće. Ona svoj put i svoj hod ne prekida bez obzira na sve vjetre i oluje, Si fractus illabatur orbis. Impavidam ferient ruinae21. 18

“Kao čvrst zimzeleni hrast što ga dvoplatna sjekira kreše u gustoj šumi na Algidu: sve što gubi, sve rane, pa čak i samo željezo koje ga udara daju mu novu snagu.” Horacije, Ode, IV, iv, 57. 19 “Ne, vrlina se ne sastoji, kako ti misliš, o oče, u strahu od života, nego od odupiranja teškim nevoljama, u tome da nikad leđa ne okreneš.” Seneka, Tebaida, I, 90. 20 “U nevolji je lako prezirati smrt; više srca valja imati podnoseći zlu kob.” Marcijal, XI, lvi, 15. 21 Ovdje, kao ponekad i u drugim odlomcima, Montaigne mijenja izvorni tekst kako bi bolje odgovarao njegovoj misli. Horacijevo impavidum, koje se odnosi na mudraca, mijenja u impavidam, koje slaže s virtus: “Nek se sruši slomljeni svijet, njegove će je razvaline pokriti i ne prestrašivši ga.” Horacije, Ode, III, iii, 7.

34

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

Najčešće nas bježanje od drugih nevolja tjera ovome; dapače, pokatkada nas bježanje pred smrću goni da se njoj uteknemo, Hic, rogo, non furor est, ne moriarem mori?22 kao što oni koji se ponora boje sami se u ponor sunovrate: multos in summa pericula misit Venturi timor iste mali; fortissimus ille est, Qui promptus metuenda pati, si cominus instent, Et differre potest23. Usque adeo, mortis formidine, vitae Percipit humanos odium, lucisque vidaendae, Ut sibi consciscant maerenti pectore lethum, Obliti fontem curarum hunc esse timorem24. U svojim Zakonima25 Platon određuje pogrdan ukop onome koji je nečasno lišio svog najbližeg i najvećeg prijatelja, to će reći sebe sama, života i predodređena puta, a na to nije bio prisiljen ni javnom presudom, ni nekim žalosnim i neizbježnim udarcem sudbine, ni nepodnošljivom sramotom, nego je to učinio zato što je bio malodušan i slab u svojoj plašljivoj duši. A mišljenje koje ne drži do našeg života doista je smiješno. Jer, na kraju krajeva, to je naše biće i naše sve. Oni u kojih je bivstvo plemenitije i bogatije od našega mogu naše omalovažavati, ali je protiv prirode da mi sami za sebe ne 22

“Od straha da ne umrem ja smrt tražim, zar to nije ludost?”, Marcijal, Epigrammata, II, lxxx, 2. 23 “Sam strah od zla uvalio je mnogo ljudi u najveće pogibelji: uistinu hrabar čovjek je onaj koji je ne samo spreman suočiti se s opasnostima kad mu se ukažu nego ih zna i izbjeći kad god je to moguće.” Lukan, VII, 104. 24 “Često iz straha ovakvog pred smrću mržnja tolika / Ljudska obuzima srca na život i gledanje svjetla, / Žalosni da si u duši i sami oduzimlju život, / Ne znajuć da je tjeskoba ovakova izvor svih jada.” Lukrecije, De natura rerum, III, 79 i d. (prijevod Marka Tepeša). 25 IX.

35

Eseji – Knjiga druga

marimo i da sami do sebe ne držimo; mrziti se i prezirati posebna je bolest, kakvu ne vidimo ni kod kojeg drugog stvorenja. Iz iste te ludosti želimo biti nešto drugo od onoga što jesmo. Ne brinemo se o učinku takve želje, jer bismo inače vidjeli da je proturječna i da sama sebi stoji na putu. Onaj koji bi htio od čovjeka postati anđeo, ništa za sebe ne čini i zbog toga neće biti ni mrvicu bolji. Jer, kad ga više ne bude, tko će se umjesto njega veseliti i osjetiti da je on bolji? Debet enim, misere cui forte agreque futurum est, Ipse quoque esse in eo tum tempore, cum male possit Acidere.26 Sigurnost, nemarnost, nebriga, lišavanje svih zala u ovom životu, koje plaćamo smrću, ne donosi nam nikakvu ugodu. Uzalud izbjegava rat onaj koji ne može uživati u miru, a isto tako, nema koristi izbjegavati bol onaj koji ne zna uživati u spokoju. Među onima koji zastupaju prvo mišljenje postoji velika dvojba o ovome: Koje su okolnosti dovoljno prave da čovjeka natjeraju na odluku da se ubije? Oni to nazivaju eÐlogon ¬xagwg±n27. Jer, iako kažu da često valja umrijeti zbog malih stvari, jer ni one koje nas drže na životu nisu odveć velike, ipak tu mora biti neke mjere. Ima mušičavih i nerazumnih raspoloženja koja su natjerala ne samo pojedince nego i čitave narode da se unište. Već sam na ovim stranicama naveo nekoliko primjera, a, osim toga, čitamo o milezijskim djevicama, koje su se nakon čudne zavjere povješale jedna za drugom28, tako da se magistrat morao umiješati i narediti da sve one koje nađu tako obješene gole po gradu vuku na istom onom užetu koje im je poslužilo za vješanje. Kad je Treicije 26

“Jer, da bi čovjek osjetio nevolju i patnju, mora postojati u vrijeme kad se ta nevolja može dogoditi.” Lukrecije, De natura rerum, III, 874. 27 “razumnim izborom”, Diogen Laercije, Život Zenonov, VII, 130. 28 Prema Plutarhovim Vrlinama žena; usp. i Aulo Gelije, Atičke noći, XV, 11.

36

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

nagovarao Kleomena da se ubije zbog lošeg stanja njegovih poslova, a već je izbjegao časnu smrt u borbi što ju je upravo izgubio, pa neka zato prihvati ovu drugu koja je, doduše, drugotna po časti, kako ne bi dopustio pobjednicima da mu zadadu smrt ili da ga prisile na sramotan život, Kleomen je ponosito kao pravi Spartanac i Lacedemonjanin odbio taj savjet kao nešto što je kukavno i mekoputno: “To je rješenje, rekne, koje mi nikad neće uzmanjkati i kojemu se ne smije pribjeći dok ti je ostao i jedan tračak nade; da je život često u postojanosti i u hrabrosti; da on hoće da njegova smrt posluži njegovoj domovini i da s njom hoće učiniti časno i kreposno.” Treicije je ostao u svom uvjerenju i ubio se. Kasnije je i Kleomen počinio isto, ali bilo je to tek nakon što je iskušao i posljednje što mu je od sudbe bilo dano.29 Sve nevolje zajedno ne zavređuju da se ubijemo samo da bismo ih izbjegli. A, osim toga, budući da ima toliko nenadanih preokreta u ljudskim stvarima, veoma je teško prosuditi da je kucnuo čas da nam više nema nade: Sperat et in saeva victus gladiator arena, Sit licet infesto pollice turba minax30. Stara mudrost kaže31 da se čovjek može svemu nadati dok je god živ. “Da, odgovara Seneka, ali zašto bih ja u glavi morao imati to da sudbina može sve za onoga koji je živ, a ne ono drugo, a to je da sudbina ne može ništa učiniti onome koji zna umrijeti?” Josephusa32 smo vidjeli u tako velikoj i neminovnoj pogibelji kad se čitav narod protiv njega digao te mu, po 29

Plutarh, Život Kleomenov, XIV. “Čak i kad leži u okrutnoj areni, pobijeđeni se gladijator još uvijek ufa u život, mada prijeteća svjetina daje znak smrti okrećući palac prema dolje.” To su stihovi Pentadija, kasnolatinskog pjesnika epigrama i elegija (De spe), koje Justus Lipsius navodi u svojim Saturnalium sermonum libri. 31 Kod Seneke, Epistulae, 70. 32 V. bilješku o tom piscu na str. 18 ove knjige. 30

37

Eseji – Knjiga druga

zdravom razumu, nije bilo spasa; pa ipak, nakon što ga je jedan prijatelj tada savjetovao, dobro mu je došlo što je ustrajao u nadi; naime, sreća je protivno svakom ljudskom očekivanju sve preokrenula i on se spasio ne pretrpjevši nikakvo zlo. Protivno tome, Kasije i Brut su dokrajčili ono malo posljednjih ostataka rimske slobode, čiji su branitelji bili, tako što su se prenaglo i nepromišljeno ubili prije nego je tome bilo vrijeme i potreba. Sâm sam vidio na stotine zečeva koji su se spasili od oštrih zuba lovačkih pasa. “Aliquis carnefici suo superstes fuit.”33 Multa dies variusque labor mutabilis aevi Retulit in melius; multos alterna revisens Lusit, et in solido rursus fortuna locavit.34 Plinije35 kaže da postoje samo tri vrste bolesti u kojima, da bismo ih izbjegli, imamo pravo sebi oduzeti život: najmučnija od svih je kamenac na mjehuru koji nam ne da da mokrimo, dok Seneka takvima drži samo one koje dugotrajno razaraju službu duše36. Da bi se izbjegla najgora smrt, ima ih koji misle da ju čovjek mora izabrati sâm. Kad je Damokrit, etolski poglavar, bio zarobljen i odveden u Rim, uspjelo mu je noću pobjeći. No, gonjen od svojih čuvara, radije nego da ga uhvate, sâm se probo mačem37. Kad su njihov grad u Epiru Rimljani doveli do sigurnog pada, Antinoj i Teodot su predložili narodu da se svi ubiju, ali, kako je prevagnulo mišljenje da je bolje predati se, kao je33

“Mnogi su nadživjeli svojega krvnika.” Seneka, Epistulae, 13. “Mnogi su trudi kod ljudi zakrenuli n=bolje često, / mnoge su s vremenom stvari na prâvo im smještene mjesto, / katkada nas napušta sreća, da jača se vrati i veća.” Vergilije, Eneida, XI, 425 i d. u prepjevu B. Klaića, dok T. Maretić donosi “...sreća prevari mnoge, al’ opet ih sigurno smjesti.” 35 Nat. hist., XXV, 3. 36 Seneka, Epistulae, 58. 37 Prema Titu Liviju, XXXVII, 46. 34

38

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

dan krenuše tražiti smrt i nasrnuše na neprijatelje u namjeri da budu pobijeni, a ne da se zaštite38. Kad je otok Goze,39 pred nekoliko godina bio opsjedan po Turcima, jedan je Sicilijanac, koji je imao dvije lijepe kćeri za udaju, obje svojom rukom ubio, a zatim i njihovu majku koja je dotrčala upomoć kćerima. Kad je to učinio, izašao je na ulicu s lukom i arkebuzom u rukama i namah ubio dva Turčina koji su se približili njegovim vratima, a zatim, pograbivši mač, bijesno nasrne na mnoštvo Turaka koji su ga začas opkolili i raskomadali. Tako se spasio od ropstva jednako kao što je i spasio svoje najbliže. Židovske su se žene, nakon što su obrezale svoje sinove, sunovratile zajedno s njima u ponor, bježeći pred okrutnošću Antiohovom.40 Pričali su mi da je jedan uznik odlična roda čamio u jednom od naših zatvora, a njegovi su roditelji, doznavši da će sigurno biti osuđen, da bi izbjegli sramotu takve smrti, poslali jednog dušobrižnika da mu kaže kako je jedini lijek za njegovo oslobođenje da se preporuči tom i tom svecu, uz taj i taj zavjet, i da osam dana ne smije ništa staviti u usta, pa ma kakvu slabost i obamrlost osjećao. Zatvorenik povjerova svećeniku i na taj se način i ne misleći liši života i pogibelji koja je nad njim visila. Savjetujući Libonu41, svom nećaku, da se radije ubije nego da sačeka ruku pravde, Skribonija mu je govorila da sačuvati svoj život zapravo znači ići naruku drugima i prepustiti ga volji onih što će ga za dva tri dana doći tražiti i da bi to značilo da, čuvajući svoju krv, služi onima koji će doći njome utažiti svoju krvožednost42.

38

Prema Titu Liviju, XLV, 26. Danas Gozo (na malteškom Gaudex), otočić zapadno od Malte. Anegdotu prenosi Guillaume Paradin u Histoire de son temps (izdanje iz 1575). 40 Josip Flavije, u raspravi O Makabejcima. 41 Lucius Scribonius Libo bio je pučkim tribunom oko g. 150. 42 Iz Seneke, Epistulae, 70. 39

39

Eseji – Knjiga druga

Čitamo u Bibliji43 da je Nikanor, progonitelj Božjeg zakona, naredio svojim slugama da uhvate dobrog starca Razisa, kojeg su bili prozvali u čast njegovoj kreposti Ocem židovskim. Taj je predobri čovjek, vidjevši da ne može ni van ni unutra, da su mu vrata izgorjela i da su neprijatelji spremni zarobiti ga, odlučio plemenito umrijeti radije nego pasti u ruke nevjernika i pustiti im da s njim postupaju kao s psom što je bilo protivno njegovoj časti i položaju; zato sam sebe udari mačem, ali u hitnji sebi udarac nije bio dobro zadao i on se zato poleti strmoglaviti s vrha zida među vojnike; ovi su se međutim hitro razmaknuli i on je pao na glavu. Unatoč svemu, osjećajući u sebi još malo života, osovi se na noge i onako sav u krvi i izboden protrča kroz rulju i stigne do vrletne i strme pećine i tu, na kraju snaga, s obje ruke iz rane istrže sebi utrobu i baci je na progonitelje, zazivajući na njih božansku osvetu. Od svih opterećenja nad savješću, po mojem sudu, najviše valja izbjegavati onu koja se tiče ženske nevinosti, to tim više što je u to uvijek prirodno umiješan neki tjelesni užitak i s tog razloga tajenje ne može biti potpuno, pa izgleda da su tu pomiješane volja i neka prisila. Pelagija44 i Sofronija45 su obje proglašene sveticama. Prva se bacila u rijeku s majkom i sestrama da bi se spasila od silovanja, a ova potonja se isto tako ubila samo da pobjegne sili cara Maksencija.46 Crkvena povijest s poštovanjem navodi više takvih primjera o ženama koje su se utekle smrti kao jedinom jamcu protiv prisile što su je tirani htjeli nanijeti njihovoj savjesti. Možda će nam u nadolazećim stoljećima poslužiti na čast da je jedan učeni pisac našeg vremena, i to Parižanin47, uložio 43

Druga Knjiga o Makabejcima, 14. Sv. Ambrozije, De virginitate. 45 Rufin Akvilejski, Historia ecclesiastica. 46 Ovaj je primjer preuzet iz Vivèsova komentara Augustinovoj De civitate Dei, I, xxvi. 47 Najvjerojatnije Henri Estienne (Paris 1531-Lyon 1598), francuski erudit, grecist, teoretik francuskog jezika. Njegova je Apologie pour Héro44

40

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

mnogo truda da uvjeri suvremene gospođe da se radije odluče na bilo što drugo, ali da nikako ne donose tako okrutnu odluku beznađa. Upravo mi je žao što on nije znao za duhovite riječi koje sam čuo u Tuluzi o jednoj ženi koja je prošla kroz ruke nekoliko vojnika: “Neka bude Bogu hvala što sam se barem jednom u životu do sita zadovoljila bez grijeha!” Doista, sve te okrutnosti ne odgovaraju poznatoj francuskoj blagosti; Bogu hvala naš je zrak nakon mudrog mišljenja tog pisca neusporedivo čišći: dovoljno je da žene kažu ne ne! slijedeći pravilo našeg dobrog pjesnika Marota48. Povijest je prepuna onih koji su na tisuće načina život pun jada nadomjestili smrću. Prema njegovim riječima, Lucije Aruncije se ubio zato što je htio pobjeći i od budućnosti i od prošlosti.49 Granije Silvan50 i Stacije Proksim, nakon što ih Neron pomilova, ubiše se vlastitom rukom: ili zato da ne bi živjeli s milošću tako opaka čovjeka, ili da im u nekoj drugoj zgodi ne ustreba nova milost, jer je bilo poznato Neronovo podlijeganje sumnji i optužbama protiv čestitih ljudi. Kad je Spargapizes, sin kraljice Tomiris, pao u Kirovo zarobljeništvo, iskoristio je ubivši se prvu milost što mu ju je Kir ukazao, to jest da ga oslobodi okova, a svoju slobodu nije htio nikako drugačije iskoristiti nego na sebi osvetiti svoje zarobljavanje.51 Kad je Boges, namjesnik kralja Kserksa u Eioni, bio opsjednut od atenske vojske pod vodstvom Cimonovim, odbio je ponudu da se u punoj sigurnosti vrati u Aziju sa svim svo-

48

49 50 51

dote, oštar pamflet protiv svećenstva, izazvala veliko protivljenje crkve, pa je zato morao pobjeći u Ženevu. Misao što je Montaigne ovdje navodi preuzeta je iz tog njegova djela (XV, 22). Aluzija na poznati epigram Clémenta Marota (1496-1544) De Ouy et Nenny, tj. kad i kako žena mora reći ne! (nenny). Tacit, Anali, VI, 48. Gavius [!] Silvanus, Tacit, Anali, 15, 71. Herodot, I, 213.

41

Eseji – Knjiga druga

jim dobrom, jer nije htio preživjeti gubitak onoga što mu je gospodar bio dao na čuvanje; i, nakon što je do zadnjih snaga branio svoj grad i kad je ostao bez živeža, bacio je u rijeku Strymon52 sve zlato i sve što mu se činilo da bi uvećalo neprijateljski plijen, a zatim, naredivši da se naloži velika lomača i ubivši ženu, priležnice i sluge, baci ih u oganj i na kraju se i sam baci u plamen.53 Kad su do indijanskog poglavice Ninahetuena došli prvi glasi o odluci portugalskog potkralja da ga razvlasti, i to bez ikakva vidna razloga, a da će njegovu vlast predati kralju Kampara, donese u sebi ovu odluku: dade sagraditi skele, mnogo duže nego šire, nasloni ih na stupove i kraljevski prekrije tepisima i obilato ukrasi cvijećem uz najraznovrsnije miomirise. A zatim, kad se odjenuo u suknenu haljinu optočenu zlatom i mnogobrojnim dragim kamenjem, iziđe na ulicu i po stepenicama se uspne na skelu na kojoj je u jednom kutu gorjela lomača od mirisnog drva. Mnoštvo se okupilo vidjeti čemu sve te pripreme. Ninahetuen, oštra i smrknuta pogleda, počne nabrajati sve što mu je portugalska država dužna; kako ju je vjerno služio; kako je često znao s oružjem u ruci pokazati da mu je čast mnogo draža od života i da zato brigu o sebi ne može prepustiti drugima; da, ako mu njegovo stanje ne da nikakva načina da se odupre nepravdi koju mu spremaju, srce mu nalaže da ne dopusti da postane predmetom govorkanja u narodu i žrtvom koju će u trijumfu nositi ljudi koji vrijede manje od njega. I, kad je sve to rekao, baci se u oganj.54 Kako bi potakle svoje muževe da izbjegnu nevolje koje su im prijetile, a s tim ih je brigama povezivala samo ljubav prema svojim muževima, Sekstilija, žena Skaurova, i Pakseja, žena Labeonova, založiše svoj život kako bi im u tim teškim 52 53 54

Struma. Herodot, VII, 107. Cijela je priča preuzeta iz prijevoda Goulardove Histoire du Portugal, IX, 27.

42

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

časovima poslužile kao primjer i podrška.55 Ono što su one učinile za svoje muževe Kokcej Nerva56 je učinio za svoju domovinu. Taj veliki poznavatelj prava, u punom zdravlju, bogat i na odličnu glasu kod cara, nije imao drugog razloga da se ubije osim žalosti što je vidio da je rimska država u jadnu stanju.57 Ništa se ne može u veličini usporediti sa smrću žene Fulvija, muža od Augustova povjerenja. August ga je, otkrivši da je javno govorio o nekoj važnoj tajni, koju mu je bio povjerio, vrlo hladno primio jednog jutra kad je ovaj došao k njemu. Kad se Fulvije vratio doma, sav utučen i očajan, rekne onako jadan ženi da je odlučio oduzeti sebi život, jer je pao u takvu nevolju. Ona mu sasvim otvoreno odsiječe: “Učinit ćeš samo ono što moraš, jer si i odveć često iskusio neumjerenost mojega jezika, a nisi o tome vodio računa. No, pusti mene da se ubijem prva.” I bez dugih priča probode si tijelo mačem.58 Vibije Virije59 je na posljednjem zasjedanju senata u očaju zbog svog grada koji su opsjedali Rimljani, nakon mnogih prigovora, bojeći se milosrđa neprijatelja, zaključio da je najbolje pobjeći sudbini dragovoljnom smrću. Neprijatelji bi ih tada više častili, a Hanibal bi vidio kako je vjerne prijatelje napustio. Tada pozove sve one koji su podržavali njegov naum na večeru što su je njegovi priredili i tu, nakon što su obilato jeli, htjedoše piti iz istog pehara njemu u čast: “Ovo će piće osloboditi naše tijelo muka, duše naše od uvreda, a naše oči i uši od osjećaja tolikih patnji koje pobijeđeni moraju pretrpjeti od više nego okrutnih i k tome razljućenih neprijatelja. Naredio sam, rekao im je, da se tu nađe ljudi koji će nas baciti u oganj na lomači pred vratima mojega doma kad svi budemo izdahnuli.” Mnogi su povlađivali toj plemenitoj 55 56 57 58 59

Tacit, Anali, VI, 29. Cocceius Nerva, djed cara Nerve i pravnik na glasu. Tacit, Anali, VI, 26. Plutarh, O brbljavosti, IX; usp. i Tacit, Anali, I, 5. Prema Titu Liviju, XXVI, 13.

43

Eseji – Knjiga druga

odluci, ali mali ih je broj pošao za njim. Dvadeset i sedmorica senatora su ga poslušali i, nakon što su pokušali u vinu utopiti tešku misao koja ih je morila, završiše večeru sa smrtonosnim napitkom; kad su se svi izgrlili i izljubili zajedno tužeći nad nesrećom svoje zemlje, jedni se povukoše u svoje domove, a drugi se ustaviše da ih zajedno s njim proguta plamen Vibijeve lomače. I svima su smrtne muke bile dugotrajne, jer su im vinske pare bile začepile žile i toliko odgodile djelovanje otrova, da su neki nakon čitavog sata muka morali gledati neprijatelja u Kapui60, koja je sutradan pala, i preživjeti sva ona zla koja su pod tako skupu cijenu htjeli izbjeći. Drugi jedan građanin istoga grada po imenu Taurea Jubelije vidio je konzula Fulvija kako se vraća iz te sramotne klaonice, koju je upriličio za dvjesto dvadeset i pet senatora, ponosno ga nazove punim imenom i zaustavivši ga rekne mu: “Naredi sad da zakolju i mene nakon toliko drugih pa da se uzmogneš podičiti da si ubio nekoga hrabrijeg od sebe.” Fulvije ga je prezrivo gledao kao da ima pred sobom bezumnika (a i zato što je upravo bio primio pismo iz Rima, gdje su se protivili nečovječnosti njegova djela, pa mu je to vezivalo ruke), a Jubelije nastavi: “Sad kad je moja zemlja osvojena, kad su mi prijatelji pomrli, kad sam svojim rukama ubio ženu i djecu da bi ih oslobodio očaja ovakve propasti, nije mi dopušteno umrijeti smrću svojih sugrađana, pa neka mi zato vrlina bude osvetnica ovog mrskog života!” I, povukavši bodež što ge je bio skrio, zarije ga sebi u grud i mrtav pade pred noge konzulove.61 Kad je Aleksandar opsjedao neki grad u Indijama, žitelji tog grada, našavši se pred neizbježivom propašću, hrabro odlučiše da će mu uskratiti zadovoljstvo te pobjede i svi se do jednoga baciše u oganj koji ih je progutao zajedno s njihovim gradom, i to unatoč Aleksandrovoj milostivosti. I tada bukne novi rat: nepri60 61

Capua, glavni grad Kampanije, poznat s bogatstva i raskošnosti. Tit Livije, XXVI, 13-15.

44

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

jatelji su se borili da ih spase, a oni da sebe unište, čineći za svoju smrt sve ono što ljudi čine za svoj život.62

Kako je Astapa, grad u Hispaniji, bio slabo obzidan i teško ga je bilo braniti pred naletom Rimljana63, njegovi stanovnici nabaciše na hrpu sve svoje bogatstvo i pokretnu imovinu, a iznad te hrpe postaviše žene i djecu, zatim sve to okružiše drvom i stvarima koje lako planu i odabraše pedeset kršnih mladića da provedu u djelo njihovu zamisao. Nakon toga poletješe iz grada i, kad već nisu mogli pobijediti, odabraše smrt. A ona pedesetorica, pošto su u smrt poslala sve što je još u gradu disalo i podmetnuli vatru pod hrpu, isto tako nahrupiše na gradska vrata, završavajući svoju plemenitu slobodu smrću radije nego bolnim i sramotnim životom. Pokazali su tako neprijatelju da bi mu isto tako, samo da im je sreća bila sklona, bili oduzeli i pobjedu kao što su im je učinili i ništavnom i teškom, pa čak i smrtnom za one koji su se, namamljeni sjajem zlata što je teklo u svem tom plamenu, bili u velikom broju približili i završili opečeni i dimom zagušeni, budući da im je bilo nemoguće uzmaknuti zbog velikog mnoštva vojnika koji su se bijesno gurali za njima. Istu smrt su odabrali i građani Abida64 pred Filipovom silom, no, kako su bili na kraju snaga, a kralj je njihov, zgražajući se nad nerazumnom naglošću izvršenja te odluke (blago i sve kućno bogatstvo koje su bili odredili za vatru ili za more bilo im je ugrabljeno), povukao vojnike i dao im tri dana da poginu na način kako budu željeli, a oni su te dane ispunili krvlju i ubijanjem premašivši svu okrutnost koju su sami mogli očekivati od neprijatelja; na kraju se nije spasilo niti jedno jedino čeljade koje bi bilo pri sebi. Ima na tisuće primjera takvih odluka čitavih naroda koje se čine tim krvavijima zbog njihova sveopćeg učinka. Manje bi bile strašne svaka 62

63 64

Kvint Kurcije (Quintus Curtius Rufus), Historiae Alexandri Magni Macedonis, IX, 4. Tit Livije, XXVIII, 22. Abydus (}AbudoV), grad u Maloj Aziji na Helespontu.

45

Eseji – Knjiga druga

uzeta sama za sebe. Ono što razmišljanje ne bi postiglo kod pojedinca, takva odluka postiže kod svih zajedno, jer zajednički žar potire pojedinačna mišljenja.65 U Tiberijevo su vrijeme osuđenici koji su čekali smaknuće gubili sve što su imali i bio im je uskraćen pogreb, a onima koji su sudili sami sebi isplatilo se požuriti smrt, jer njima pokapahu tijela i uvažavahu oporuke.66 No, katkada se smrt i poželi, jer se nadamo nekom većem dobru. “Želim umrijeti, kaže sveti Pavao67, samo da budem s Isusom Kristom”; i “Tko će me izbaviti od ovih veza?”68 Kleombrot iz Ambracije69, pročitavši Platonova Fedona, toliko je poželio onozemaljski život da se bez ikakva drugog povoda bacio u more.70 Odatle se dobro vidi kako nemamo pravo kad nazivamo očajem takav hotimičan svršetak kojemu nas često vodi žar nade, a ponekad i mirna sklonost naše prosudbe. Kad je Jacques du Chastel, biskup soissonski, na putu preko mora što ga je bio poduzeo sveti Ludovik, vidio da se kralj sa svom vojskom vraća u Francusku ne ispunivši sveto vjersko djelo, odluči poći što prije u raj. I, rekavši zbogom svojim prijateljima, na oči svih njih baci se na vojnike neprijateljske koji ga začas sasjekoše.71 U jednom od kraljevstava ovih novih zemalja72 na dan svečane procesije gradom se na kolima neobične veličine nosi lik kumira kojeg ondje obožavaju. Tada se može vidjeti ljude kako odsijecaju komade svog živog mesa i prinose ga 65 66 67 68 69

70 71 72

Tit Livije, XXXI, 17-18. Prevedeno iz Tacitovih Anala, VI, 29. U Poslanici Filipljanima, I, 23. U Poslanici Rimljanima, VII, 24. Cleombrotus (Kle@mbrotoV), vojvoda lacedemonski u boju kod Leuktre (371. pr. Kr.); Ambracia (]Ambrak?a), današnja Arta, grad u Epiru. Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 34. Prema Joinvilleovoj kronici (LI). Gonçalez de Mendoza, Histoire du royaume de la Chine (str. 319). Montaigne se oslanja na francuski prijevod iz 1585.

46

III. poglavlje – Obiaji na otoku Keosu

božanstvu, dok se brojni drugi bacaju nasred trga i bivaju satrti i ubijeni pod kotačima, a sve to da bi nakon smrti postali svecima, što im i biva priznato. U smrti već spomenutoga biskupa73, koji je poginuo s oružjem u ruci, ima više hrabrosti nego osjećaja, jer je njegova žeđ za borbom oduzela dobar dio tog osjećaja. Ima i takovih vlada koje su se uplitale u to da odrede neki red i svrhovitost takvih dobrovoljnih smrti. U našem gradu Marseilleu u staro su doba imali uvijek o državnom trošku pripremljen otrovni napitak od kukute za one koji bi željeli pospješiti vlastitu smrt, ali prije toga je šesto senatora moralo prihvatiti razloge njihove odluke; u to je vrijeme bilo dopušteno samo uz privolu sudaca i u opravdanim okolnostima podići ruku na sebe.74 Taj je zakon vrijedio i na drugim mjestima. Kad je Sekst Pompej kretao na Aziju, put ga je nanio do otoka Keosa75. I sluči se tada, dok je ondje prebivao, kako nam svjedoči jedan od njegovih ljudi, da mu se obratila neka gospođa vrlo visoka roda; ona je bila već upoznala svoje sugrađane s razlozima zbog kojih je htjela dokrajčiti svoj život, a sada je zamolila Pompeja da bude nazočan kod njezine smrti kako bi joj kraj bio što dostojanstveniji. Pompej na to pristane i, nakon što ju je dugo vremena uzalud pokušavao sa svom svojom govorljivošću, koje mu nije nikada uzmanjkalo, privesti razumu i odvratiti je od njezina nauma, na koncu je ipak morao dopustiti da izvrši što je naumila. U dobru je stanju duha i tijela bila proživjela više od devedeset godina, a tada je, ležeći na postelji više ukrašenoj nego ikad prije, oslonjena na lakat ovako govorila: “O Pompeju, neka ti bogovi, i to prije oni koje napuštam nego oni kojima idem, iskažu hvalu zato što si se 73

Riječ je o već spomenutom biskupu soissonskom Jacquesu du Chastelu. 74 Valerije Maksim, II, vi. 75 Keos (K=wV), najzapadniji od Kikladskih otoka. I ova se pojedinost čita kod Valerija Maksima (v. prethodnu bilješku).

47

Eseji – Knjiga druga

udostojio biti i mojim savjetnikom i svjedokom moje smrti! Nakon što sam uvijek nailazila na dobro lice sreće i bojeći se da mi želja za dugim životom ne učini da ugledam i ono njezino drugo lice, sad ću se sretnim završetkom oprostiti od ostataka svoje duše, ostavljajući nakon sebe dvije kćeri i čitavu četu unučadi.” Kad je to rekla i kad je svojima preporučila da žive u slozi i ljubavi i kad im je podijelila sve što je imala, a starijoj kćeri stavila na dušu brigu o kućnim božanstvima, sigurnom je rukom posegnula za peharom u kojem je bio otrov; i, preporučivši se Merkuru, moleći ga da ju odvede na neko dobro mjesto na drugom svijetu, žurno iskapi smrtonosni napitak. Zatim je svim prisutnima potanko opisivala kako napreduje djelovanje otrova i kad su joj jedan za drugim obamrli svi dijelovi tijela i kad je najzad rekla kako joj otrov obuzima srce i utrobu, pozvala je kćeri da joj usliše posljednju želju i sklope joj oči. Plinije pripovijeda76 o nekom hiperborejskom narodu i kaže da se kod tih ljudi, zbog posebne blagosti podneblja, život općenito završava njihovom vlastitom voljom; da oni običavaju, kad su u dubokoj starosti umorni i siti života, dobro se najesti i napiti i zatim se s visoke litice, koja im u tu svrhu služi, sunovratiti u more. Nepodnošljiva bol i još teža smrt čine mi se doista oprostivim poticajem na takav korak. *****

76

Nat. hist., IV, 12.

48

IV. poglavlje

Ostavimo poslove za sutra

Č

ini mi se da imam pravo kad dodjeljujem lovorov vijenac Jacquesu Amiotu prije nego ikojem drugom našem francuskom piscu1 i to ne samo zbog neusiljenosti i čistoće njegova jezika, u čemu nadmašuje sve ostale, ni zbog izdržljivosti u tako dugotrajnom radu, ni zbog dubine njegova znanja, nego zato što mu je pošlo za rukom tako sretno preokrenuti na drugi jezik jednog tako trnovitog i teškog pisca (jer, neka svatko kaže što hoće: ja grčki vrlo malo poznam2, 1

2

Montaigne je ovaj esej vjerojatno pisao u vrijeme dok je čitao Amyotov prijevod Plutarha. Œuvres morales de Plutarque su objavljena 1572. Poznato je iz Dnevnika s puta po Italiji (Journal de voyage en Italie, čije je prvo izdanje objavljeno tek 1774) da je u Rimu, kod francuskog ambasadora, pred Muretom i drugim humanistima branio Amyota. No, taj sud znači i postavljanje u drugi plan velikog Françoisa Rabelaisa (1494-1553), što nas ne smije čuditi ako znamo da Montaigne nije nikada uzimao ozbiljno pisca Gargantue i Pantagruela, kojega je jednostavno svrstao među “pisce koji su jednostavno duhoviti i dopadljivi” (simplement plaisants). Na drugom će nam mjestu Montaigne reći da ga je njegov otac dao na učenje grčkoga, a, osim toga, u svojim je Esejima na više mjesta navo-

49

Eseji – Knjiga druga

ali u tom djelu nahodim toliko lijepa smisla, tako vješto povezanog i podržavanog na svakom mjestu u prijevodu, da moram zaključiti da je on: ili osjetio pravo nadahnuće piščevo, ili pak da je nakon duga bavljenja u vlastitu dušu usadio živu ideju o Plutarhu; u svakom slučaju nije mu ništa dodao što bi ga iznevjerilo ili pobilo3). No, iznad svega sam mu zahvalan što je znao odabrati tako vrijednu i tako potrebnu knjigu i pokloniti je svom narodu. Svi mi drugi neuki ljudi bili bismo izgubljeni da nas ta knjiga nije izvukla iz blata; zahvaljujući njemu, danas se usuđujemo govoriti i pisati, a gospođe imaju što preporučiti učiteljima: to je danas naš brevijar.4 Ako je taj stari poštenjačina još živ5 preporučio bih mu da prevede i Ksenofonta; taj je posao lakši i zato više odgovara njegovoj starosti; a, osim toga, ne znam zašto, ali čini mi se, iako on brzo i lako zna izlaziti nakraj s težim mjestima, da mu je stil ipak dotjeraniji kad nije u žurbi i kad sve radi polako, ali sigurno. Bio sam upravo zaokupljen onim odlomkom gdje sam Plutarh kaže6 da je Rustik, prisustvujući jednoj od svojih deklamacija u Rimu, primio pošiljku od cara i odlagao je da je otpečati dok sve ne bude gotovo; i zbog toga su svi prisutni (kaže) uvelike pohvalili ozbiljnost i držanje te osobe. I doista, kad već govorimo o znatiželji i o toj nezasitnoj želji za novìnama, koja čini da s toliko bezobzirnosti i nestrpljenja sve drugo ostavljamo samo da bismo se čuli s nekim novim

3 4

5 6

dio mjesta grčkih autora; međutim, priznaje da nije nikako kadar provjeravati Amyotove prijevode. Svi veliki i nama bliži grecisti ne dijele u potpunosti to mišljenje, ali sigurno je da ga Montaigne nije nikada napustio. Specijalisti za francusko XVI. stoljeće slažu se da je to bio vademecum svima onima koji su voljeli čitanje. Čitao ga je, kako kazuje Skaliger, čak i Henrik IV, “koji je mrzio učenjake” (qui haïssait les doctes), a poznato je da je Amyotova Plutarha Racine čitao Ludoviku XIV. Jacques Amyot je nadživio Montaignea, jer je umro u osamdesetoj godini 6. veljače 1593. Riječ je o raspravi O znatiželji (Per» perierg?aV), XIV.

50

IV. poglavlje – Ostavimo poslove za sutra

pridošlicom ili da gubimo svako štovanje i suzdržljivost da bismo – pa bili gdje bili – otvorili tek pristiglo pismo, tada vidim da je imao pravo kad je hvalio Rustikovo ozbiljno držanje; tome je još mogao dodati pohvalu njegovoj uljuđenosti i primjerenom ponašanju zato što nije htio prekinuti tijek deklamacije. No, sumnjam da je mogao biti pohvaljen s opreznosti, jer, kad je nenadano primio pismo, i to još od samog cara, lako se moglo dogoditi da je svako odugovlačenje čitanja tog pisma moglo izazvati nepopravljivu štetu. Mana koja je protivna znatiželjnosti jest nemarnost, a ja očito naginjem njoj već prema svojoj naravi. A krajnju sam nemarnost vidio kod mnogo ljudi, koji su po svojim džepovima nakon tri ili četiri dana nalazili još uvijek zapečaćena pisma koja su im bila upućena. Nikada nisam otvorio ni jedno pismo upućeno nekom drugome, i to ne samo pisma koja su mi bila povjerena nego čak ni ona koja su mi igrom slučaja došla u ruke i sâm se na sebe ljutim ako mi oči nehotice pročitaju nešto iz važnih pisama koja pokraj mene čita neki velevažan čovjek. Nikada se nitko nije manje zanimao ni zabadao nos u tuđa posla. Za vremena naših otaca zgodilo se da je gospodin de Boutieres7 mislio da je izgubio grad Turin zato što je, dok je bio s društvom pri večeri, odgodio pročitati pismo u kojem su ga upozoravali na urotu što su je snovali protiv toga grada kojemu je bio zapovjednikom8; a kod istog Plutarha9 čitam da bi Cezar bio izbjegao smrt da je onog dana kad je išao u senat i kad su ga urotnici ubili pročitao jednu poruku koju su mu bili uputili. Isto tako nam pripovijeda10 kako je Arhiji, tiraninu tebanskomu, koji je uvečer, prije nego što je Pelopida izvršio naum da ga ubije kako bi vratio slobodu svojoj zemlji, 7 8 9 10

Taj gospodin de Boutières bio je namjesnik kralja piemontskoga. Montaigne taj podatak crpi iz Mémoires braće Du Bellay, IX. Život Cezarov, XVII. U raspravi O duhu-zaštitniku Sokratovu (Per» toÍ Sokr(touV daimon?ou), XXVII.

51

Eseji – Knjiga druga

drugi jedan Arhija – ovaj je bio Atenjanin – potanko poručio sve što mu pripremaju; kako mu je poruka bila predana dok je večerao, a on je odgodio pročitati je izgovarajući riječi koje su kasnije postale poslovičnima u Grčkoj: “Ostavimo poslove za sutra.” Razborit čovjek može – barem tako ja mislim – zbog drugih ili da neuljudno ne zasmeta društvu, kao Rustik, ili da ne prekine neki važan posao, ostaviti da kasnije sasluša neku vijest što mu je donose; ali zbog vlastitog zanimanja ili zadovoljstva, ako je čovjek na položaju, neoprostivo mu je da tako postupi samo da ne bi prekinuo objed ili čak svoj san. U staro je doba u Rimu bio običaj odrediti za trpezom takozvano konzulsko mjesto, koje je bilo i najcjenjenije, kako bi uzvanici mogli što lakše i slobodnije razgovarati s onim koji bi na tom mjestu sjedio.11 To nam svjedoči da se ni kad su bili za stolom nisu odvajali od poslova i mogućih novih pitanja. No, i kad smo sve rekli, veoma je teško ljudskim djelima postaviti neko općenito pravilo po pravdi i razboru, a da slučaj u tome nema svog udjela. *****

11

Iz Plutarovih Gozbenih pitanja, I, iii.

52

V. poglavlje

O savjesti

P

utujući za vrijeme naših građanskih ratova, moj brat gospodin de la Brousse1 i ja sretosmo jednog plemića, a bio je to čovjek čestita roda; pripadao je strani protivnoj od naše, ali ja o tome nisam ništa znao, jer se je drugačijim pokazivao. Ono što je najgore u takvim ratovima jest to što su karte toliko izmiješane da vam se neprijatelj ni po čemu vidljivom od vas ne razlikuje, ni po jeziku, ni po držanju, a odgojen je pod istim zakonima, istim običajima i pod istim suncem, tako da je gotovo nemoguće izbjeći zbrku i nered. To je činilo da sam se bojao hoću li naići na našu vojsku na mjestu gdje nisam poznat i gdje bih morao kazati svoje ime ili gdje bi mi se moglo štogod gore dogoditi. A tako mi se već jednom desilo kad sam u takvoj zbrci izgubio i ljude i konje i kad su mi ubili jednog perjanika2; bio je to jedan mladi talijanski plemić

1 2

Pierre de Montaigne, seigneur de la Brousse (1535-1595). Mnogi su, a među njima i Guez de Balzac, vidjeli u tom perjaniku Montaigneovu izmišljotinu ili, ako je paža doista i imao, dokaz o njegovoj taštini. Pisci Logike Port-Royala išli su još dalje od Balzaca.

53

Eseji – Knjiga druga

kojega sam s ljubavlju odgajao; tako je uništeno jedno lijepo djetinjstvo koje je mnogo obećavalo. No, on se je toliko smrtno prepadao svaki put kad bismo susreli konjanike ili kad bismo prolazili kroz gradove koji su bili na kraljevoj strani da sam nakraju zaključio da se to u njemu buni savjest. Tom se jadnom mladom čovjeku činilo da svi mogu iz njegova lica i iz križeva na njegovu plaštu nazrijeti čak i sve namjere što ih je nosio u srcu. Toliko je čudesna snaga savjesti! Ona postiže da izdajemo, optužujemo i kažnjavamo sami sebe i, kad nema drugih svjedoka, sili nas da svjedočimo sami protiv sebe: Occultum quatiens animo tortore flagellum3. Ovo je priča što je dadilje pripovijedaju maloj djeci: kad su Punjanina Besa grdili što je laka srca razorio gnijezdo i ubio male vrapčiće, odgovorio je da je bio u pravu, jer su ga te ptičice neprestano lažno optuživale da je ubio svog oca. To je ocoubojstvo sve dotad bilo neotkriveno i nepoznato, ali osvetnički bijes savjesti izbezumio je čak i onoga koji je za nj morao kaznu platiti.4 Hesiod5 ispravlja Platonove riječi da kazna u stopu slijedi grijeh: jer, kaže, ona se rađa u istom času kad i grijeh. Svaki onaj koji očekuje kaznu već je time podnosi6, a svaki koji ju je zavrijedio nju čeka. Zloća kuje muke protiv sebe same, Malum consilium consultori pessimum7, kao muha i osa ubada i napada drugoga, ali najviše samu sebe, jer kod toga zauvijek gubi i žalac i snagu, 3

4

5 6 7

“Šibajući nas nevidljivim bičem kao naš vlastiti krvnik.” Juvenal, Sat., XIII, 195. Montaigne je lagano modificirao tekst kako bi ga što bolje podesio svojoj rečenici. Iz Plutarhova spisa O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, VIII. Iz iste rasprave, IX. Prijevod jedne Senekine maksime (Epistulae, 105). Poslovica što je navodi Aulo Gelije (Noctes atticae, IV, v): “Zla je namjera pogotovu zla za onoga koji ju je slijedio.”

54

V. poglavlje – O savjesti

vitasque in vulnere ponunt8. Španjolske muhe9 imaju u sebi nešto što kao protuotrov služi za njihov otrov, a tu je dvostrukost priroda izmislila. Isto tako, što više uživamo u grijehu, u savjesti se stvara protivna neugoda koja nas muči velikim brojem teških misli, bilo u snu ili na javi, Quippe ubi se multi, per somnia saepe loquentes, Aut morbo delirantes, procraxe ferantur, Et celata diu in medium peccata dedisse10. Apolodor je sanjao da mu Skiti deru kožu i da je kuhaju u loncu, a da mu je za to vrijeme srce šaptom govorilo: “Ja sam izvor svih tvojih muka”11. Nikakvo skrovište ne može poslužiti onima koji čine zlo, kaže Epikur12, zato što oni nikad ne mogu biti sigurni da su skriveni, jer ih savjest otkriva njima samima. prima est haec ultio, quod se Judice nemo nocens absolvitur13. Jednako kao što nas ispunja strahom, isto tako nam ulijeva sigurnost i pouzdanje. Mogu reći da sam u mnogim teškim stanjima koračao čvršćim korakom oslanjajući se na ono tajno znanje što sam ga u sebi nosio o vlastitoj volji i nedužnosti svojih namjera. 8

9

10

11

12 13

“(Žalce) potajne ostavljaju i puštaju u rani dušu.” Vergilije, Georgike, IV, 238 (prijevod T. Maretića). Cantharis, -idis, “zlatni popac, španjolska muha”. Montaigne se oslanja na Plutarha (O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, VIII). “Nisu li mnogi već često i u snu prokazali svašta, / Ili u bolesti teškoj, u buncanju, kako se kaže, / Otkrili potajna svoja zločinstva i odali grijehe?” Lukrecije, De nat. rerum, V, 1157-1160 (prijevod Marka Tepeša). Iz Plutarhove rasprave O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem. Seneka, Epistulae, 97. “Prva je kazna to što se nijedan krivac ne može osloboditi na svom vlastitom sudištu.” Juvenal, Sat., XIII, 2.

55

Eseji – Knjiga druga

Conscia mens ut cuique sua est, ita concipit intra Pectora pro facto spemque metumque suo14. Imamo na tisuće primjera; bit će dovoljno navesti tri o istom mužu. Kad su jednom Scipiona pred rimskim narodom teško optužili, umjesto da se ispričava ili da polaska svojim sucima, on im je rekao: “Vama pristaje da donesete sud o glavi onoga koji vam je dao vlast da sudite svim ljudima”15. A u drugoj prilici16, umjesto da se bori za svoju stvar, narodnom tribunu koji ga je optuživao jednostavno je odgovorio: “Pođimo, dragi građani, zahvaliti bogovima za pobjedu što su mi je podarili protiv Kartažana jednog dana koji je bio sličan ovom današnjem.” I kad se uputio prema hramu, sav je narod pošao za njim, pa čak i onaj koji ga je optuživao. Kad je Petilije, na Katonov nagovor, tražio da položi račun o novcu potrošenom u pokrajini Antiohiji, Scipion, koji je zbog tog razloga bio došao u Senat, pokaže knjigu troškova što ju je imao pod togom rekavši da ta knjiga sadrži prave primitke i izdatke; ali, kad su od njega zatražili da je preda sudu, on to odbije govoreći da ne želi samom sebi nanositi sramotu i pred svim je senatorima raspara na najsitnije komadiće. Ne vjerujem da bi ikoja okorjela duša znala odglumiti takvu uvjerenost u sebe. U njega je po prirodi bilo veliko srce i bio je navikao na velike odluke, kaže Tit Livije17, da bi znao kako valja biti zlotvor, pa se spustiti tako nisko braneći svoju nevinost. Onaj koji je izmislio mučenje kod ispitivanja18 iznašao je pogibeljnu stvar i čini se da je to prije iskušavanje izdržljivo14

“Već prema svjedočanstvu što ga savjest donosi o samoj sebi, srce nam je ispunjeno strahom ili nadom.” Ovidije, Fasti, I, 485. 15 Prema Plutarhu, Kako se sebe sama može hvaliti, V. 16 Ova anegdota i ona koja joj slijedi preuzete su iz Aula Gelija, Noctes atticae, IV, xviii. 17 XXXVIII, lii. 18 U izvorniku se za “torturu” kaže gehene(s). U današnjem je francuskom jeziku géhenne, a ta je riječ dala svakodnevnu riječ gêne “muka, nelago-

56

V. poglavlje – O savjesti

sti nego traženje istine19. Onaj koji mučenje može podnijeti skriva istinu kao i onaj koji ga ne uspije pretrpjeti. Jer, zašto bi bol učinio da prije kažem ono što jest nego bi me prinudio da kažem ono što nije? Ili obrnuto, ako je onaj koji nije počinio ono za što ga optužuju dovoljno izdržljiv u podnošenju svih tih muka, zašto ne bi takav bio i onaj koji je zlodjelo počinio kad mu se obeća tako lijepa nagrada kao što je sâm život? Cijenim da se osnova na kojoj se gradi taj izum temelji u prvom redu na djelovanju savjesti. Jer, kod pravog krivca čini se da savjest pomaže torturi da svoju krivicu prizna i ista ga ta savjest čini slabijim; a, s druge strane, savjest nevinoga čini jačim protiv muka. Ako hoćemo pravilno zaključiti, to je sredstvo prepuno nesigurnosti i opasnosti. Što čovjek ne bi učinio da izbjegne tako teške boli? Etiam innocentes cogit mentiri dolor20. Iz toga proishodi da onaj kojega je sudac podvrgao mukama da ne bi bio nevin smaknut, taj isti sudac šalje u smrt i nevinog i izmučenog. Tisuće i tisuće su sebi na glavu navalili lažna priznanja. Među njih ubrajam Filota kad razmotrim okolnosti suđenja na koje ga je Aleksandar doveo i to kako se odvijalo njegovo mučenje.21

19

20

21

da, smetnja”. Crkvenolat. gehenna je posredstvom grčkoga preuzeto iz biblijskog hebrejskoga géy-hinnōm “dolina Hinnom”, a taj toponim označava mjesto nedaleko od Jeruzalema gdje su Izraelićani spaljivali djecu; mjesto je bilo prokleto, a njegovo ime počelo je označavati “pakao”. Ovaj rječit prosvjed protiv torture, što će ga kasnije u XVIII. stoljeću preuzeti Montesquieu i Voltaire, ostao je osamljen u XVI. stoljeću. Ipak neki su sudski krugovi počeli uviđati zloporabe do kojih je dolazilo u ispitivanju pred sudovima. Tako se navodi da je jedna nesretnica iz Dintevillea, optužena kao vještica, podlegla “mučenju vodom” na rijeci Aube, zimi 1594. Presuda je bila poništena na traženje što ga je 1601. podnio Louis Sarvin, glavni tužitelj pariškog parlamenta. “Muke čak i nevine sile na laž.” Riječi Publija Sirijca što ih navodi Vivès u svom Komentaru Augustinovoj Državi Božjoj (XIX, vi). Prema Povijesti Aleksandra Velikog Macedonskoga od Kvinta Kurcija Rufa (VI, 7).

57

Eseji – Knjiga druga

Uza sve to, kaže se da je to ipak najmanje22 zlo što ga je ljudska slabost izmislila. Ali, po mojem je mišljenju ipak to bilo krajnje neljudski i posve nepotrebno! Mnogi narodi23, koji su u tome bili manje barbari nego Grci i Rimljani, premda ih ovi nazivahu barbarima, drže za strašno i okrutno zlodjelo mučiti i komadati čovjeka u čiju krivicu još sumnjate. Što on može učiniti vašem neznanju? Niste li i vi nepravedni kad mu, da ga ne biste ubili bez razloga, nanosite gore zlo nego da ste ga ubili? Tražite li dokaz da je tome tako? Zar ne znate koliko je takav čovjek radije umirao bez razloga samo da ne prođe kroz takva ispitivanja koja su često sa svojom okrutnošću gora nego smaknuće, a čovjeku zapravo donose smrt. Ne znam odakle mi ova pripovijest24, ali ona nam daje vjernu sliku naše pravde: neka je seljanka pred generalom, velikim kancelarom vojničke pravde, optužila jednog vojnika da je iz ruku njezine nejake djece ugrabio ono malo kaše što joj je jedina bila ostala da ih prehrani, jer je upravo vojska bila opljačkala njezino i sva okolna sela. Međutim, nikakva dokaza nije bilo, pa je general oštro upozorio ženu neka dobro promisli što govori, jer će, ako je lagala, biti osuđena zbog svojih riječi. Kako je seljanka ostala pri svome, general je dao rasporiti utrobu tom vojniku da bi vidio gdje je istina. I pokazalo se da je žena govorila istinu. Lijepe li i poučne presude! *****

22 23 24

U ranijim je izdanjima stajalo najbolje zlo. Iz Vivèsova komentara Augustinovoj Državi Božjoj (XIX, 6). Montaigne ju je mogao naći u Froissartovoj Kronici (IV, 87), ali i u Apologie pour Hérodote (XVII, 9) Henrija Estiennea.

58

VI. poglavlje

O vježbanju duha

T

eško da će nam umovanje i obrazovanje, pa ma koliko se rado na njih oslanjali, biti dovoljno snažni da nas uprave prema djelovanju, ako osim svega toga iskustvom ne izvježbamo i tako oblikujemo duh za onakav način na koji bismo ga htjeli upraviti. U protivnom, kad se duh nađe pred odlukom i djelom, zacijelo će biti nemoćan. Eto zašto se oni među mudracima, koji su se htjeli vinuti do neke izvrsnosti, nisu zadovoljili time da u miru i spokoju dočekaju udarce sudbine, plašeći se da ih ne zatekne neiskusnima i nedoraslima borbi; naprotiv, išli su joj se suprotstaviti i hotimično su se izložili iskušenju teškoća. Jedni su napustili sva bogatstva kako bi se privikli na dobrovoljno siromaštvo1; drugi su tražili mukotrpan rad i jadno stanje, kako bi očvrsnuli na zlo i muke; neki su se lišili najdražih dijelova tijela, kao što su očni vid ili udovi za rađanje djece, od straha da im njihova služba – i odveć ugodna i odveć mekoputna – ne opusti i ne omekša

1

Montaigne je već raspravljao o tim pitanjima u XIV. i XXXV. poglavlju I. knjige. Ondje se govorilo o Kratetu, koji se odrekao bogatstva kako bi se privikao na život u siromaštvu.

59

Eseji – Knjiga druga

čvrstinu njihove duše. No za smrt, a ona je najveći zadatak što ga moramo izvršiti, nikakvo nas vježbanje ne može pripremiti. Čovjek može navikom i iskustvom očvrsnuti na bol, na sramotu, bijedu i tolike druge nevolje, ali kad je smrt u pitanju, nju možemo iskušati samo jednom i, kad se nađemo pred njom, tada smo svi nedoučeni šegrti. Bilo je u staro vrijeme ljudi koji su tako mudro gospodarili vremenom da su čak i u smrti pokušali uživati i polako ju doživljavati pa su svoj duh tako upravili kako bi mogli vidjeti kakav je to prijelaz, no nisu se vratili da nam kažu kako je bilo: nemo expergitus extat Frigida quem semel est vitai pausa sequuta2. Kanije Julije, plemić rimski, muž izuzetne vrline i smjelosti, kad ga je onaj nitkov Kaligula na smrt osudio, pored mnogih dokaza koje je pružio o svojoj odlučnosti, u času kad se na njega spuštala krvnikova ruka, jedan filozof, njegov prijatelj, upita ga: “E pa dobro, Kanije, kako ti se u ovom trenutku duša drži? Što čini? Na što sad misliš? – Mislio sam, odgovori mu Kanije, kako ću se iz svih snaga držati uspravan i spreman, samo da vidim hoću li u trenutku smrti, tako kratkom i prolaznom, moći opaziti kakvu promjenu u duši i možda vidjeti srdi li se zbog svog kraja, kako bih, ako nešto doznam i ako budem mogao, poslije upozorio svoje prijatelje”3. Tako je on bio mudar ne samo sve do smrti nego i u smrti samoj. Kakva li je to bila nepokolebljivost i kakva ponositost u hrabrosti: htjeti da mu vlastita smrt bude poukom i u tako velikom trenu misliti na drugo! Jus hoc animi morientis habebat4. 2

3 4

“Nema onog koji se probudio kad ga je jednom dohvatio ledeni mir smrti.” Lukrecije, III, 942. Iz Seneke, De tranquillitate animi, XIV. “I tada je imao vlast nad umirućom dušom.” Lukan, Farsalija, VIII, 636.

60

VI. poglavlje – O vježbanju duha

Ipak, čini mi se da mora postojati neki način da se na nju priviknemo i da je nekako iskušamo. Možemo u tome imati nekakvo iskustvo, ako ne potpuno i savršeno, a ono barem takvo da nam ne bude uzaludno, koje će nas ojačati i učiniti sigurnijima. Ako ju ne možemo doseći, možemo joj se približiti, možemo ju prepoznati; i, ako joj ne dopremo do same biti, barem ćemo joj se približiti i izbliza pogledati. Nije bez razloga što nam na sam naš san ukazuju kao na nešto što je nalik smrti. Kako li samo neosjetno prelazimo iz jave u san! Kako li bezbrižno gubimo osjećaj za svjetlo i za sebe same! Naša sposobnost da usnemo mogla bi se činiti beskorisnom i protuprirodnom, jer nas san lišava svakog djelovanja i svakog osjećaja, kad nam njime priroda ne bi pokazivala da nas je jednako stvorila za smrt kao i za život, a u samom nam životu pokazuje ono vječito stanje koje nam je pripremila za poslije, a sve to samo da nas privikne i liši straha od smrti. No, po mojem mišljenju, oni koji su doživjeli neki strašan udes i kad im je srce zakazalo, ti su imali prilike izbližega vidjeti njezino pravo i prirodno lice; jer, ne moramo se bojati da će takav u trenutku i na točki prijelaza sa sobom donijeti bilo kakvo neraspoloženje ili muku to tim prije što mi o sebi izvan vremena i prostora ne možemo imati nikakve predodžbe. Našem trpljenju5 je nužno vrijeme, a vrijeme je u smrti toliko žurno i naglo da smrt ne možemo ni opaziti. Približavanje je ono čega se moramo bojati, a ono se može upoznati iskustvom. Mnoge se stvari u našoj mašti čine većima nego što one odista jesu. Ja sam dobar dio svog života proživio u dobru i neprekinutom zdravlju: kažem ne samo da mi je život u svemu bio potpun, nego čak i vedar i u punom cvatu. Takvo stanje, ispunjeno mladošću i radošću, činilo je da mi se strašnim činilo svako razmišljanje o bolestima. A kad sam došao do 5

U ranijim je izdanjima stajalo: Našim djelima i djelovanju...

61

Eseji – Knjiga druga

toga da ih i sâm iskusim, njihove su mi se teškoće učinile blagim i slabim u usporedbi s onim kako sam ih se bojao. Evo što svakog dana osjećam: kad sam na toplu i suhu u dobroj sobi dok vani bjesni olujno noćno nevrijeme, žalostan sam i patim za one koji su tada pod vedrim nebom; a kad sam u takvu stanju ja sâm, i ne poželim da budem drugdje. Već samo to da budem neprestano zatvoren u jednoj sobi činilo mi se nepodnošljivim; ubrzo sam se navikao da tako budem tjedan dana ili mjesec, nemiran, slab i u groznici; i tada sam ustanovio da sam onda kad sam bio zdrav bolesnike mnogo više žalio nego što žalim sebe sama kad sam ja jedan od njih i da je snaga mojega straha barem za polovicu uvećavala bit i pravo stanje stvari. Nadam se da će mi tako biti i kad me smrt sustigne i da ona ne vrijedi truda da se toliko pripremam i da nisu potrebne tolike pomoći što ih na sebe okupljam i zazivam kako bih taj napor izdržao; ali, ovako ili onako, ne možemo sebi stvoriti mnogo prednosti. Za vrijeme naših trećih, ili možda drugih nemira6 (slabo se toga sjećam), kad sam se jednom šetao ne više od jedne milje daleko od svojeg doma, koji se nalazio u samom središtu sukoba za francuskih građanskih ratova7; bio sam uvjeren da sam na sigurnom i blizu svojega zamka tako da sam mislio kako mi nije trebalo imati boljeg konja, pa sam uzjahao jednog mirnog, ali ne posve sigurnog na nogama. Na povratku, nenadani obrat mi je pokazao da mi taj konj nije mogao odveć poslužiti jer nije bio za to baš podesan. Naime, jedan od mojih pratilaca, velika i jaka ljudina, koji je jahao jednog ogromnog paripa, svježeg i snažnog, ali dozlaboga teškog na uzdi, htjede pokazati svoju spretnost i prestići svoje drugare i u zao čas iz sveg trka natjera svojeg konjinu nasred mojeg puta. Stuštio se na mene kao orijaš na malena čovjeka i malog konja i ošinuo nas kao grom da smo se začas našli i konj i 6

7

Misli na vjerske ratove: drugi je bio započeo u listopadu 1567, a treći (1569-1570) bio je okončan u kolovozu 1570. Montaigneovi su posjedi bili okruženi imanjima protestantskih plemića.

62

VI. poglavlje – O vježbanju duha

ja sa sve četiri u zraku. Konj mi je bio oboren i ošamućen, a ja desetak koraka dalje polumrtav i ležeći nauznak, izranjena i oguljena lica, mač mi je iz ruku daleko poletio, pojas u komadima, dok sam ja, bez svijesti i nepokretan, gore nego kakav panj, ležao na zemlji. To je bio prvi gubitak svijesti koji sam do tada doživio. Oni iz moje pratnje sve su pokušavali kako da me povrate svijesti i, misleći da sam mrtav, podigoše me i na rukama jedva me odnesoše do moje kuće koja je bila poprilici jednu francusku milju udaljena od tog mjesta. Na putu, nakon što su dva puna sata mislili da sam izdahnuo, počeo sam se micati i disati; toliko je krvi bilo nahrupilo u moj želudac da je priroda, kako bi ga od nje oslobodila, morala oživiti moje snage. Osoviše me na noge i tada sam povratio puno vjedro grumenja čiste krvi, a to se ponovilo nekoliko puta. Tada sam malo po malo dolazio sebi, ali to je bilo tako neosjetno i trajalo je toliko dugo da su moji prvi osjećaji bili mnogo bliže smrti nego životu. Perche, dubbiosa ancor del suo ritorno, Non s’assecura attonita la mente.8 Ova mi se uspomena toliko usjekla u sjećanje, da mi se smrt ukazala toliko izbliza i likom i mišlju da me je na neki način i sebi samoj približila. Kad sam progledao, sve mi je bilo toliko mutno, nerazaznatljivo i slabo da sam nazirao samo svjetlost, come quel ch’or apre or chiude Gli occhi, mezzo tra ‘l sonno e l’esser desto9. A što se tiče snaga duše, one su se rađale jednako brzo i zajedno sa snagama tijela. Vidio sam se sav u krvi, jer je moj prsluk bio sav poprskan krvlju što sam je povratio. Misao koja mi je najprije sinula bila je da sam pogođen puškom u 8

9

“Jer, nesiguran još u svoj povratak, zgranuti duh ne može doći k sebi.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, XII. pjevanje, st. 74. “Kao onaj koji sad zatvara, a sad otvara oči na pol puta između sna i jave.” Torquato Tasso, ibid., VIII. pjevanje, st. 26.

63

Eseji – Knjiga druga

glavu, jer se doista često oko nas pucalo. Činilo mi se da mi život izlazi na usta; zatvorio sam oči kako bih mu olakšao da iziđe i nalazio sam neko zadovoljstvo prepuštajući se da i ja i sve oko mene ide. Bilo je to umišljanje koje mi je samo površinski plivalo dušom i bilo je i tanahno i slabašno kao i sve ostalo, ali, da budem iskren, ne samo lišeno bola, nego, dapače, pomiješano s onom ugodom što je ljudi osjećaju kad se predaju snu. Uvjeren sam da je to stanje jednako onome u kojem se nalaze umirući od slabosti pred samu smrt; zato mislim da ih ne moramo žaliti misleći da ih muče teške boli ili da nam duša bude mučena teškim mislima. To je uvijek bilo moje mišljenje, koje mnogi nisu sa mnom dijelili, pa čak ni Estienne de la Boetie. Bio sam uvjeren da oni što smo ih vidjeli kako leže omamljeni pred svoj kraj ili kad su izmoreni dugotrajnom bolešću ili moždanim udarom ili padavicom, vi morbi saepe coactus Ante oculos aliquis nostros, ut fulminis ictu, Concidit, et spumas agit; ingemit, et fremit artus; Desipit, extentat nervos, torquetur, anhelat, Inconstanter et in jactando membra fatigat10, ili ranjeni u glavu, što ih čujemo kako hropću i često ispuštaju teške uzdahe iako mi u tome vidimo neke znakove po kojima bi se činilo da im je još preostao tračak svijesti i pokoji pokret što ga na tijelu zapažamo; naime, uvijek sam držao da su im duša i tijelo pokopani i uspavani: Vivit, et est vitae nescius ipse suae11.

10

11

“Tako nenadano često, pred očima našim gdjeko / Pade ko ošinut strijelom, jer zahvati bolest ga teška; / Pjena na usta mu ide; on uzdiše, udima trza, / Pada u nesvijest, a živci mu napeti, svija se, dahće / Nimalo pravilno, ude do umora baca sve širom.” Lukrecije, De natura rerum, III, 487-491 (u prepjevu Marka Tepeša) “Živi, a nije svjestan toga da živi.” Ovidije, Tristia, I, iii, 12.

64

VI. poglavlje – O vježbanju duha

I nisam mogao vjerovati da u tako teškoj obamrlosti udova i izmicanju svijesti duša može sačuvati u sebi imalo snage da bi sebe bila svjesna; i da, osim toga, njih ne muči nikakva teška misao koja bi im mogla dati moć da sude i osjećaju svu bijedu njihova stanja i da ih, upravo zato, ne moramo teško žaliti. Ne mogu za sebe zamisliti tako nepodnošljivo i strašno stanje kao ono kad je duša živa i ojađena, a nema mogućnosti da se ikako oglasi; kao što bih rekao za one koje vode na stratište nakon što su im iščupali jezik, osim što bih rekao da mi se u takvu načinu zanijemjele smrti čini da smrt najbolje pristaje ako je prati odlučno i ozbiljno lice; ili kao oni bijedni zarobljenici što dopadnu šaka podivljalih vojnika krvnika našeg vremena, koji ih muče na najokrutnije načine ne bi li od njih iznudili neku pretjeranu i nemoguću ucjenu i pritom ih drže u stanju i na mjestu gdje nemaju nikakva načina da izraze svoje misli i izreknu svu svoju bijedu. Pjesnici su zamišljali neke bogove sklone oslobađanju onih koji su čekali na takvu strašnu i bolnu smrt, hunc ego Diti Sacrum jussa fero, teque isto corpore salvo12. I glasovi i kratki i nevezani odgovori što ih iz njih iznuđuju dok im na uši viču i grde ih ili oni pokreti koji se čine kao da su neki njihov pristanak na ono što se od njih traži, sve to nam ne svjedoči da oni još uvijek žive, barem ne punim životom. Tako nam se događa s buncanjem u snu prije nego što nas je san posve pridobio, pa nam se čini da u snu čujemo sve ono što se zbiva oko nas i tada slijedimo te glasove pomućenim i nesigurnim uhom kao da se sve to događa na nekom rubu naše duše; odgovaramo nastavljajući na posljednje riječi što smo ih čuli, a u tim je riječima više slučaja nego li smisla. 12

“Do Dita ću odnijeti ovo, / Naloge vršeći višnje, i tijela te rješavam time.” Vergilije, Eneida, IV, 702-703 (u prepjevu B. Klaića).

65

Eseji – Knjiga druga

Ali, sada kad sam joj ruku doista osjetio, nemam ni trunka dvojbe da sam sve do sada dobro cijenio. Jer, u prvom redu, dok sam bio bez svijesti, mučio sam se rukama i noktima da otkopčam prsluk (jer sam bio goloruk) i dobro znam da ni u mislima nisam osjetio ništa što bi mi zadavalo bol: jer iz nas dolaze neki pokreti koji ne podliježu našoj volji, Semianimesque micant digiti ferrumque retractant13. Oni koji padaju upravljaju ruke pred svoj pad, i to prirodnim nagonom koji potiče naša uda na službu, a ona se miču neovisno o našoj misli: Falciferos memorant currus abscindere membra, Ut tremere in terra videatur ab artubus id quod Decidit abscissum, cum mens tamen atque hominis vis Mobilitate mali non quit sentire dolorem14. Želudac mi je bio prepun zgrušane krvi, ruke su mi se kretale same od sebe, kao što često čine na mjestu gdje nas svrbi, i to protiv naše volje. Ima više životinja, pa čak i ljudi kojima, nakon što su uginule, vidimo kako im se miču mišići. Svatko od nas iz iskustva zna da ima dijelova tijela koji se pomiču, uspravljaju se i spuštaju bez njegova dopuštenja. Takve pokrete, koji nas samo na površini dodiruju, ne možemo nazvati svojima. Da bi postali naši, čovjek im mora biti sav predan; isto tako ni bolovi što ih noga ili ruka osjeća dok spavamo nisu naši bolovi. Kako smo se približavali mojemu domu, gdje se vijest o mom padu već bila proširila, i kad me čeljad iz moje obitelji dočekala s onim krikovima uobičajenim u takvim prigoda13

“Željezo hvataju prsti, al’ dršćuć i na pola mrtvi.” Vergilije, Eneida, X, 396 (u prepjevu T. Maretića). 14 “Kažu da srpata kola, poškropljena s pokolja krvlju, / Često otsijecaju tako nenadano od trupa ude, / Te se vidi na zemlji, da odrezan od uda komad / Pada i trza se, premda još ne može duševna sila / Čovječja osjećat boli...” Lukrecije, De natura rerum, III, 642-646 (prepjev Marka Tepeša).

66

VI. poglavlje – O vježbanju duha

ma, ne samo da sam odgovarao s pokojom riječi na ono što su me pitali, nego čak kažu da sam se pobrinuo da se mojoj ženi dade konja, jer sam vidio kako se spotiče i muči po putu koji je strm i neugodan. Može se činiti da je ta briga potekla iz osviještena duha, ali moj duh nikako nije takav bio; sve to nije dolazilo od mene. Sâm nisam znao ni odakle dolazim ni kamo idem; niti sam mogao odmjeriti i misliti o onome što su me pitali: bile su to samo sjenke koje su ćutila sama od sebe činila kao po nekoj navici; ono što im je duh podavao bilo je samo u snu, jedva dosanjanom i kao samo liznutom i navlaženom nježnim dodirom osjetila. Međutim, ja sam se uistinu osjećao blago i mirno; nisam trpio ni zbog sebe ni zbog drugih; bila je to nemoć i krajnja slabost bez imalo boli. Vidio sam svoju kuću, a da je nisam prepoznao. Kad su me polegli, u tom sam počivanju osjetio beskrajnu slast, jer sam bio grubo izmoren od tih jadnih ljudi koji su se namučili nositi me na rukama dugim i vrlo teškim putom i dvaput ili triput su jedni za drugima došli do kraja snaga. Dali su mi svu silu ljekarija, od kojih nisam ni jednu uzeo u usta, jer sam bio uvjeren da sam smrtno ranjen u glavu. Bez ikakva laganja to bi bila odista sretna smrt; jer mi slabost moje svijesti nije dopuštala da ni o čemu sudim, a slabost tijela mi nije dala da bilo što osjećam.15 Blago sam se prepustio na tako mek i ugodan način da se jedva sjećam drugog stanja koje bi mi bilo lakše palo od toga u kojem sam bio. Kad sam se povratio u život, opet sam stekao malo snage, Ut tandem sensus convaluere mei16, a to je bilo tri ili četiri sata poslije, odjednom sam osjetio da me sve boli, jer su mi ruke i noge bile kao samljevene i izu15

16

Najvjerojatnije je ovaj odlomak izazvao onaj strogi sud vjernika Pascala o Montaigneu: “Nikako ne možemo prihvatiti njegovo izrazito pogansko gledanje na smrt; jer, ako se ne želi barem kršćanski umrijeti, mora se odbaciti svaku pobožnu misao; dočim on kroz čitavu svoju knjigu samo misli na to kako će kukavički mirno umrijeti.” Misli, II, 63. “Kad su mi najzad čula malo ojačala.” Ovidije, Tristia, I, iii, 14.

67

Eseji – Knjiga druga

bijane zbog pada; dvije ili tri noći nakon toga bilo mi je tako slabo da sam pomislio da ću još jednom umrijeti, ali sada od mnogo mučnije smrti; a još i dandanas osjećam udarac onog pada. Neću ni ovo zaboraviti: zadnja stvar koju sam mogao dovesti u sjećanje bilo je kako mi se ta moja nesreća dogodila. Nekoliko su mi puta morali ponavljati kamo sam išao, otkud sam se vraćao, u koje doba dana me je to zadesilo, i to su mi ponavljali sve dotle dok nisam sâm sve to uzmogao pojmiti i zapamtiti. A što se tiče načina kako sam pao, to su mi skrivali da bi zaštitili onoga koji je tome bio uzrokom i izmišljali su koješta. No, nakon mnogo vremena i sutradan nakon što mi se sjećanje odškrinulo i kad sam mogao sagledati stanje u kojem sam bio onog trenutka kad sam vidio onog ogromnog konja kako se kopitima obrušava na mene (jer sam ga vidio iza sebe i bio sam uvjeren da sam mrtav, ali ta je misao bila tako strelovito brza da strah nije imao vremena niti da se u meni rodi), činilo mi se da mi je munja ošinula dušu i da dolazim s drugoga svijeta. Ova priča o jednom svakodnevnom događaju bila bi suvišna kad ne bi nosila poduku koju sam za sebe iz nje izvukao; jer, uistinu, da bismo pripitomili smrt, smatram da postoji samo jedan način: smrti se približiti. A, kako kaže Plinije17, svatko je dobar nauk samom sebi – samo ako je toliko pametan da se izbliza dobro ispita. Sve ovo nije moje učenje, nego moje nastojanje, nije nečija nego moja vlastita pouka. Ipak, ne bi mi se smjelo zamjeriti ako o tome govorim. Ono što služi meni možda će poslužiti i nekome drugome. Zapravo, ništa ne rasipljem, nego se samo sa svojim služim. A ako ludo postupam, činim to na svoj račun, a nikome na štetu. Jer i kao ludost to u meni ima svoj kraj18 i nema nikakvih posljedica. Znamo samo za dva ili tri stara 17 18

Hist. nat., XXII, 24. Komentatori se slažu da je to mjesto donekle nerazumljivo. Možda bi trebalo umjesto C’est en folie qui meurt en moy... čitati C’est une folie qui meurt en moy...?

68

VI. poglavlje – O vježbanju duha

pisca19 koji su išli ovim putem, pa ne možemo reći je li to bilo upravo na ovakav način, budući da im znamo samo za imena. Nitko se nakon njih nije zaputio njihovim tragom. A doista je u pitanju trnovit poduhvat, mnogo teži nego se misli, jer nije lako slijediti takav nemiran put kakvo je vrludanje našega duha; prodrijeti u tamne zakutke njegovih unutarnjih zavoja; odabrati i zaustaviti tolike jedva osjetljive lahore njegovih kretanja. To je jedna nova i izvanredna zaokupljenost koja nas odvodi od svakodnevnih bavljenja ovim svijetom, pa čak i onih koje nam najviše preporučuju. Već mnogo godina ja imam samo sebe za predmet svojih misli, duge godine promatram i nadzirem sebe sama, a ako i ispitujem nešto drugo, uvijek to odmah okrećem sebi, ili bolje reći, u sebe. I čini mi se da ne griješim, kao što se događa u drugim znanjima bez manje korisnih usporedaba, ako kažem što sam u ovom svom ispitivanju naučio, iako se nikad ne zadovoljavam napretkom što sam ga postigao. Nema opisivanja koje bi se teškoćom moglo mjeriti s opisivanjem sebe samoga, a isto tako nema niti jednog koje bi bilo korisnije; k tome, valja se nalickati, urediti i biti potpuno dotjeran kad se u takav posao izlazi. A ja se neprestano redim, jer se neprestano opisujem. Običaji su proglasili da je loše govoriti o sebi20 i to uporno zabranjuju kudeći svaku samohvalu koju se uvijek, čini se, povezuje s vlastitim navodima. Umjesto da se kaže obrisati nos djetetu sad kažu odnósiti mu nos21, In vitium ducit culpae fuga22. 19

20 21

22

Možda Arhiloh (grčki pjesnik iz VII. st. pr. Kr.), Alkej iz Mitilene (VII/ VI. st.) i Lukilije (epigramatičar iz I. st.); usp. u ovoj knjizi početak XVIII. poglavlja. Pascal će reći “le moi est haïssable” (svako naše ja je odvratno). Teško prevedivo mjesto: Au lieu qu’on doit moucher l’enfant, cela s’appelle l’énaser. Riječ je énaser tvorena od é- (< ex) i nas, tj. prvotnog lika za nez kad nije pod naglaskom (< nasus), tako da bi se doslovno moralo prevesti s od-nos-iti “lišiti nosa”. “Strah od pogreške vodi nas u grijeh.” Horacije, Ars poetica, 31.

69

Eseji – Knjiga druga

U tom lijeku vidim više zla nego dobra. No, sve da je i istina da bi predstavljalo taštinu govoriti drugima o sebi, ja ne smijem, prema mom općenitom stavu, odbaciti čin koji iskazuje tu bolesnu osobinu, jer je ona u meni; i ne smijem prešutjeti tu manu koja je ne samo kod mene u uporabi, nego je i dio mojega poziva. No ipak, da dokraja rečem što mislim, taj običaj loše čini kad osuđuje vino zato što se mnogi njime opijaju. Pretjerati se može samo sa stvarima koje su po sebi dobre. A o tom pravilu mislim da se ono odnosi samo na slabosti prosta puka. Sve su to obične gluposti kojima se ni sveci, koje toliko čujemo kako sebe hvale, ni bogoslovi, ni filozofi ne hrane23. Tako se neću hraniti ni ja, iako sam vrlo malo i jedno i drugo. Mada oni o tome izričito ne pišu, ipak, kad ih prigoda privuče, ne čase ni časa da sve o sebi odmah iznesu na trg24. O čemu li Sokrat raspravlja više nego o sebi? Prema čemu najčešće usmjerava riječi svojih učenika, ako to nije da govore o sebi, ne o onome što im piše u knjigama, nego o stanju i pokretima vlastite duše? Mi puni vjere govorimo o sebi Bogu i našem ispovjedniku, kao što naši susjedi govore pred svima25. Ali, odgovorit će mi, mi govorimo samo ono za što sami sebe optužujemo. A mi, mi govorimo dakle sve, jer je čak i naša vrlina grešna i vrijedna kajanja. Moj zanat i moje umijeće je živjeti. Onaj koji mi zabranjuje da o tome govorim prema svom gledanju, neka naredi graditelju da o gradnji zdanja govori ne prema onome što on misli, nego prema onome što misli njegov susjed; dakle, prema znanju nekoga 23

Ovdje smo suočeni s neprevedivom igrom riječi. Naime, u tekstu izvornika stoji: Ce sont b r i d e s à v e a u x , desquelles ny les Saincts, que nous oyons si hautement parler d’eux, ny les philosophes, ni les Theologiens ne se b r i d e n t . Igru riječi možemo razumjeti samo ako znamo da je u XVI. stoljeću brides à veaux bio naziv za neku posebnu vrst slastica, a preneseno je izraz značio “gluposti, tlapnje, besmislice” (bagatelles, niaiseries, absurdités). 24 Prijevod je približan, jer Montaigne ima trottoir, a to je trkalište, mjesto gdje kasaju konji (piste où l’on fait t r o t t e r les chevaux). 25 Aluzija na javnu, otvorenu ispovijed kod nekih protestanata.

70

VI. poglavlje – O vježbanju duha

drugoga, a ne prema svojemu. Ako je slavljenje sebe javno govoriti o svojoj vrijednosti, zašto Ciceron ne kaže da je Hortenzije veći govornik od njega, ili zašto Hortenzije ne kaže da je Ciceronovo govorništvo veće od njegovoga26? Zar možda ne očekuju od mene da svjedočim o sebi djelom i učinom, a ne samo golim riječima? Ja prvenstveno oslikavam svoje misli, a to je bezobličan predmet, koji nikako ne može ući među rukotvorine. Na jedvite jade bih ga mogao iskazati pomoću zvučnih valova glasa. Najmudriji i najpobožniji ljudi proživjeli su svoj život izbjegavajući vidljive i djelotvorne učinke. Učinci i djela bi više toga rekli o Sreći nego o meni27. To sve govori o njezinoj ulozi, a ne o mojoj, osim tu i tamo onako nasumce i bez sigurnosti – uzorci su to jednog svojevrsnog pokazivanja28. Ja sebe pokazujem u cijelosti: to je jedan skeletos29 gdje se jednim pogledom mogu vidjeti žile, mišići, tetive i svaki dio na svom mjestu. Učinci kašlja pokazuju jedan dio toga; učinci bljedila ili udaranja srca pokazuju drugi, samo manje sigurno. Ja ne opisujem svoja djela, nego opisujem sebe, svoju bit. Držim da čovjek mora biti oprezan kad sudi o sebi, a isto toliko savjestan kad o sebi svjedoči, svejedno čini li to glasno ili potiho. Kad bi mi se činilo da sam dobar i pametan ili nešto poput toga, ja bih to iz sveg glasa zatrubio. Reći o sebi manje od onoga što jesi, znači biti glup, a ne skroman. Prikazivati 26

Aluzija na poznato mjesto iz govora Ad Brutum (XCIII, 7), gdje se Ciceron uspoređuje s Hortenzijem, i gdje kao da daje ipak prednost sebi, premda je pun hvale za svog suparnika. Quintus Hortensius Hortalus (115-50. pr. Kr.), najveći rimski govornik prije Cicerona, predvodnik azijanske govorničke orijentacije i čest protivnik Ciceronov. 27 Ovdje misli na djela i kao da nam hoće pokazati zašto nije pisao memoare nego eseje. 28 Te je misli Montaigne već pokušao iznijeti u Esejima, I, xxiv i xlvii. 29 Montaigne ostavlja riječ u grčkom obliku (skeletόV), jer je u njegovo vriijeme to bio tehnički termin, a za “kostur” se govorilo i pisalo anatomie sèche.

71

Eseji – Knjiga druga

se manjim nego odista vrijediš kukavno je i malodušno, kako kaže Aristotel30. Niti jedna vrlina ne pomaže se iskrivljavanjem, a istina nikada nije predmet zablude. Reći o sebi više od onoga što jest ne pretpostavlja samo utvaranje i nadutost, to je mnogo češće glupost. Preko mjere uživati u onome što jesi, upasti u neodmjerenu ljubav prema sebi po mom je mišljenju bit te mane. Najsigurniji je lijek protiv tog grijeha uvijek činiti upravo obrnuto od onog što ovi naši propisuju, jer, kad zabranjuju govoriti o sebi, oni – prema tome – zabranjuju još više misliti na sebe. Oholost leži u misli. Jezik u tome može imati samo malena udjela. Pozabaviti se sobom njima se čini da znači uživati u sebi, a misliti na sebe i sa sobom drugovati čini im se da znači odveć se voljeti. Možda. Ali, takvo se pretjerivanje rađa samo u onima koji sami sebe samo površno ispituju, koji gledaju samo svoj probitak, koji govoriti o sebi nazivaju sanjarenjem i dangubljenjem, zanošenjem i gradnjom kula u zraku: takvi misle da su netko treći i strani su samima sebi. Ako se netko opija svojim znanjem kad gleda oko sebe, neka samo podigne oči i pogleda minula stoljeća, pa će vrlo brzo spustiti rogove, jer će u prošlim vremenima naći toliko tisuća duhova koji će ga posramiti. Ako se upusti u kakvo samodopadno razmišljanje o svojoj hrabrosti, neka se samo prisjeti života dvojice Scipiona31, tolikih vojski i tolikih naroda koje ga tako obilato ostavljaju za sobom. Nikakva posebna vrsnoća neće uzoholiti onoga koji bude istodobno poveo računa o tolikim nesavršenim i drugim slabim svojstvima koja leže u njemu i – na kraju krajeva – doći do spoznaje kako je ljudski život ništavan. Budući da je Sokrat jedini ozbiljno zagrizao u zapovijed svojega boga da sam sebe mora upoznati i s tim učenjem do30 31

Nikomahova etika, IV, 7. U izdanju iz 1595. ovdje stoji: neka se samo prisjeti života Scipiona, Epaminonde.

72

VI. poglavlje – O vježbanju duha

šao do toga da sam sebe prezre32, jedini je zavrijedio ime Mudraca. Tko sebe tako upozna može se hrabro prikazati kroz svoje riječi. *****

32

Usp. II, xii.

73

VII. poglavlje

O odlijima1

O

ni koji pišu o životu Cezara Augusta naglašavaju, govoreći o njegovim vojničkim pogledima, da je, kad su bile u pitanju nagrade, bio izvanredno širokogrud prema onima koji su ih zavrijedili, ali, kad se radilo o izrazito počasnim nagradama, da je bio i više nego suzdržljiv,2 premda je i sâm od svog strica bio nagrađen svim vojničkim počastima prije nego je i okusio rat. Bila je to lijepa zamisao, prihvaćena od gotovo svih vlada na svijetu, da se uvedu neke nagrade, koje državu ništa ne koštaju, kako bi se njima počastilo i nagradilo predano služenje državi. To su bili lovorovi vijenci, grančice hrasta ili mirte, neki posebni znakovi na odjeći, povlastica vožnje u kočiji gradom ili noću pod bakljama, neko posebno mjesto na javnim skupovima, nošenje nekih naziva i naslova, znakova u grbu i tome slične stvari, a njihova je primje1

2

Ovaj je esej bio napisan najvjerojatnije na početku 1579. kad je kralj Henrik III. utemeljio red vitezova Duha Svetoga. Montaigne je primio ogrlicu sv. Mihovila 1571, kad je taj red već bio izgubio svoj sjaj. Svetonije, Život Augustov, XXV.

74

VII. poglavlje – O odlijima

na različito primljena u navadama pojedinih naroda i sve to i danas traje. I kod nas kao i kod naših susjeda postoje viteški redovi uvedeni samo u tu svrhu. To je doista lijep i koristan običaj da se nađe načina kako bi se priznala vrijednost vrsnih i odličnih ljudi i kako bi ih se zadovoljilo takvom nagradom koja državu nikako ne opterećuje, a vladara ništa ne košta. Prepoznalo je to i najstarije iskustvo, a mogli smo nekada i kod nas vidjeti da su vrijedni ljudi više željeli takve nagrade nego one koje su donosile dobitak ili druge koristi. Vidimo, dakle, da je sve to bilo s razlogom i te kako vidljivo. Ako se nagradi, koja je služila samo kao iskazivanje časti, pridodaju druge povlasti i bogatstvo, ta mješavina, umjesto da joj podigne cijenu, umanjuje joj važnost i posvema ju srozava. Tako je Red svetog Mihovila, koji je kod nas tako dugo bio na cijeni, od svih prednosti imao samo onu da nije bio povezan ni s kakovim drugim prednostima3. Time je došlo do toga da nekad nije bilo ni službe ni položaja, pa ma kakvi bili, kojem je plemstvo težilo s više ljubavi i žara nego što je željelo imati taj red, a nije ničeg bilo što bi donosilo veću čast i veličinu: vrsnost je prihvaćala i težila radije jednoj časti koju će u potpunosti imati kao svoju mada je donosila više slave nego koristi. Jer, odista, drugi darovi nemaju tako plemenitu vrijednost tim više što ih i sami činimo u najraznovrsnijim prigodama4. Novcem ćemo zadovoljiti služenje nekog sluge, marljivost nekog tekliča, plesanje, lakrdijanje, naklapanje i sve one najprizemnije službe koje nam ukazuju; novcem se čak plaćaju i grijesi, laskanje, svodništvo, izdaja: zato nije čudo ako vrlina mnogo manje prima i traži taj običan novac nego onaj koji će 3

4

Red sv. Mihovila utemeljio je Ludovik XI. 1469. godine. Bio je visoko cijenjen sve do vladavine Henrika II. No, 1560. bilo je odjednom imenovano dvadeset vitezova, koje su suvremenici nazivali “les vins nouveaux”, pa je ogrlica tog reda prozvana “collier à toutes bêtes” (“orma za sve životinje”). Starija su izdanja imala: To je plaća za sve vrsti robe.

75

Eseji – Knjiga druga

biti upravo njezin i poseban, a po svemu plemenit i velikodušno dan. August je imao pravo što je bio mnogo manje izdašan i škrt s takvim nego što je bio s onim drugim nagradama, to tim više što je čast povlastica kojoj je osnovna vrijednost u njezinoj rijetkosti, a sama potječe iz vrline. Cui malus est nemo, quis bonus esse potest?5 Da bismo preporučili nekog čovjeka, nećemo navoditi da se on brine za izdržavanje svoje djece, jer je to, pa ma kako bilo vrijedno, ipak ono što bi svi morali činiti, isto tako nećemo govoriti da je neko drvo visoko, jer šuma postoji i pored njega. Mislim da se nijedan građanin spartanski nije hvalisao sa svoje hrabrosti, jer je to bila svakodnevna osobina u njegovu narodu, jednako kao i vjernost i prezir prema bogaćenju. Nema nikakve cijene bilo kojoj vrlini, pa ma kako ona bila velika, ako je postala nešto što je prešlo u običaj, a isto tako ne znam bismo li je nazvali velikom kad bi bila općenita. Prema tome, dakle, budući da te nagrade za čast nemaju druge cijene i vrijednosti osim ove, što njih malo ljudi zavređuje, za njihovo obezvređenje postoji samo jedan način, a to je da se počnu dijeliti šakom i kapom. Kad bi danas bilo više ljudi nego nekad koji bi zasluživali naš Red, ipak ga ne bi valjalo podcjenjivati. A lako se može dogoditi da ga mnogi i zasluže, jer nema valjanosti koja se tako lako širi kao hrabrost u ratu. Ali postoji i jedna druga, prava, savršena i filozofska o kojoj ne govorim (a služim se tom riječi kako je u današnjoj uporabi!), koja je mnogo veća i potpunija od ove o kojoj smo dosad govorili, a to je snaga i postojanost duha, koja isto tako prezire sve protivne nezgode: ona je jednakomjerna, uvijek ista i postojana, a naša je vrijednost tek jedan njezin sićušni tračak. Navikavanje, odgoj, primjer i dobri običaji mogu sve postići da nastane ona vrijednost o kojoj govorim i ona će lako postati svačija, kao što nas dobro uči iskustvo iz naših građanskih ratova. A kad bi nas ono i danas zadesilo, moglo bi 5

“Tko može biti dobar onome kome nitko nije zao?” Marcijal, XII, lxxxii.

76

VII. poglavlje – O odlijima

navesti na zajednički pothvat čitav naš narod i mi bismo opet mogli učiniti da zablista naša stara ratnička slava. Naravno, sigurno je da se nagrada dodijeljena Redom u prošlim vremenima nije odnosila samo na to: ciljala je mnogo dalje. To nije nikad bila plaća hrabrom vojniku, nego glasovitom časniku. Umijeće pokoravanja nije zasluživalo tako časnu plaću. Nekada se za to tražilo mnogo više ratne vještine koja je obuhvaćala većim dijelom i najglavnije sposobnosti ratnika: “Neque enim eaedem militares et imperatoriae artes sunt”6, koji, osim toga, mora biti u stanju koje odgovara takvoj časti. No, kad bi i veći broj ljudi bio toga dostojan nego što je bilo nekad, ipak tvrdim da se u dodjeljivanju ne bi smjelo biti široke ruke i da bi bilo bolje ne nagraditi sve one koji su odličje zavrijedili nego zauvijek izgubiti, kao što se upravo nama dogodilo, mogućnost služenja tako korisnim iznašašćem. Niti jedan čovjek plemenitih odlika neće se udostojati okoristiti onim što je zajedničko velikom broju; a oni današnji ljudi koji su najmanje zaslužili ovu nagradu teže se odlučuju na to da je prezru, samo da se mogu staviti u red s onima kojima se nanosi nepravda time što se neopravdano dijeli i tako podcjenjuje priznanje koje im je isključivo pripadalo. No, očekivati da se, nakon gašenja i dokidanja ovoga, može odmah na njegovo mjesto postaviti i obnoviti nešto slično, to nije pothvat koji bi priličio tako razuzdanu i bolesnu dobu kao što je ovo u kojem danas živimo; i zbog toga će se dogoditi da će utemeljenje ovog posljednjeg reda7 doživjeti već pri rođenju sve one nezgode koje su upravo upropastile onaj drugi. Pravila dodjeljivanja tog novog Reda morala bi biti krajnje stroga i ograničena kako bi mu podigla autoritet; ali ovom našem uzburkanom vremenu nije lako postaviti kraću i strožu uzdu; osim toga, prije nego što novi red stekne glas, 6

7

“Jer ratno umijeće vojnika i vojskovođe nije jednako.” Tit Livije, XXV, 19. Tj. utemeljenje Reda Duha Svetoga (Ordre du Saint-Esprit), kojemu su prvi vitezovi bili proglašeni 31. prosinca 1578. i 1. i 2. siječnja 1579.

77

Eseji – Knjiga druga

ljudi moraju zaboraviti uspomenu na onaj prvi i one niske grane na koje je bio pao. Možda je ovdje prilika da kažem riječ dvije o tome što je to hrabrost i kakva je razlika između nje i drugih vrlina; no, budući da se Plutarh često na to navraćao, neću niti pokušati ovdje ponavljati ono što on o tome kaže. No vrijedno je naglasiti da je naš narod pripisao hrabrosti prvo mjesto među vrlinama, kao što i samo njezino ime kazuje, jer u francuskome vaillance [hrabrost] dolazi od valeur [vrijednost] i da u našoj uporabi, kad kažemo za nekog čovjeka da mnogo vrijedi, u stilu našega dvora i našega plemstva ne znači ništa drugo nego da je to hrabar muž, na isti način kao što je to kod Rimljana, jer kod njih opći naziv za vrijednost ima istu etimologiju kao i snaga8. Pravi i jedini i bitni poziv francuskoga plemstva je vojničko zvanje. Sva je prilika da je prva vrlina koja se istakla među ljudima i koja je jednima dala prednost pred drugima bila upravo hrabrost, kojom su jači i smjeliji zagospodarili slabijima i tako stekli poseban položaj i glas, a odatle su ta čast i dostojanstvo ostali i u jeziku; ili su možda ti narodi, zato što su bili izrazito ratoborni, imali na posebnoj cijeni onu među vrlinama koja im je bila najdraža, a odatle joj i dostojan naziv. Upravo onako kao što naša strast i tako grozničava želja, što je gajimo prema čistim ženama, čini da dobra, čestita i kreposna žena kod nas znači samo nevinu ženu; kao da, samo da ih prinudimo da se drže toga stanja, zanemarujemo sve druge vrline i puštamo im na volju sve druge grijehe da bismo se s njima nekako nagodili da s nama upravo tu krepost napuste. *****

8

Lat. virtus od vis, viris “snaga”; usp. I, xx.

78

VIII. poglavlje

O roditeljskoj ljubavi prema djeci

Gospođi d’Estissac1

G 1

ospođo, ako me udaljenost i novìna koje običavaju dati stvarima cijenu ne spase, nikako se neću moći časno

Sve do naših se dana mislilo da je Mme d’Estissac Louise de la Béraudière, udana za Louisa de Madaillana, gospodara grofovije Lesparre i baruna d’Estissaca, upravitelja Aunisa i La Rochelle; na Dvoru je bila poznata pod imenom “la Belle Rouet” i bila je slavna zbog ljubavnih veza s Antoineom de Bourbonom, s kraljem Karlom IX. i s budućim Henrikom III. Ostala je udovica 1565, a preudala se 1580. za Roberta de Combauta, prvog komornika kralja Henrika III, što je izazvalo uporna govorkanja. Dvorski su se ljudi rugali novom mužu nazivajući ga “cornu de Cornouailles” i “Rouet du cocuage”. Njezin je sin Charles pratio Montaignea na putu u Italiju (1580-1581), a njezina se kći Claude 1587. udala za Françoisa IV, grofa de la Rochefoucaulda, o kojem je Montaigne govorio u XXIII. eseju I. knjige. Mnogi su zamjerali Montaigneu da u svojim Esejima slavi takvu ženu. No, bilo je to bez razloga, jer je 1956. Roger Trinquet u Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance (XVII) utvrdio da su postojale dvije rođakinje istih godina koje su nosile isto ime Louise de la Béraudière, a jednu su zvali “la vierge sage”, dok je druga bila “vierge folle”. Ova potonja, prava Mme Estissac iz Eseja, umrla je 1608, a njezin sin Claude, koji je nakon majčine smrti postao La Rochefoucauld, podigao joj je nadgrobni spomenik na kojem

79

Eseji – Knjiga druga

izvući iz ovog ludog pothvata2; no, on je toliko neobičan i lice mu je toliko različito od svakodnevice, da će mu to možda prokrčiti put. U njega je sjetna narav, a to znači narav koja je pravi neprijatelj meni prirođenoj ćudi, a tu je sjetu izazvala tuga samoće koje sam dopao ima tome nekoliko godina i to mi je najprije ispunilo glavu sanjarijom da bih se mogao upustiti u pisanje. A zatim, kad mi je u potpunosti nedostajao svaki drugi sadržaj, počeo sam se predstavljati sam sebi i sam sam sebi bio i argument i predmet opisivanja. Ova je knjiga jedina knjiga svoje vrste na svijetu, neobična knjiga neobuzdanih namjera. U svem tom radu osim te bizarnosti nema ničeg na čemu bi se vrijedilo zaustaviti; jer tako izlišnom i tako prostom nacrtu ni najbolji radnik na svijetu ne bi znao dati oblik koji bi zavrijedio da se o njemu povede računa. Ali, Gospođo, kad sam se dao na to da sebe u pravoj svojoj prirodi oslikam, bio bih zaboravio nešto vrlo važno da nisam opisao svu čast što sam je uvijek ukazivao vašim zaslugama. A htio sam to posebno naglasiti na početku ovog poglavlja, u prvom redu zbog toga što, između brojnih vaših drugih odlika, ljubav koju ste iskazali prema svojoj djeci dolazi na prvo mjesto. Tko zna vašu dob u kojoj vas je gospodin d’Estissac ostavio udovicom, velike i časne ponude za udaju koje su vam učinjene kao Francuskoj gospođi3 vašeg roda i položaja; postojanost i čvrstinu kojom ste izdržali kroz toliko godina i prolazeći trnovitim teškoćama brigu i vođenje njihovih poslova koji su vas na svim stranama Francuske potresali i još vas uvijek muče; sretan put koji ste izabrali samom svojom razboritošću ili sklonom srećom; tko sve to zna lako će zajedno sa mnom reći da u naše vrijeme nemamo primjera majčinske ljubavi koji bi se rječitije od vašega iskazivao.

2 3

– jednako kao i Montaigne – veliča njezinu materinsku ljubav i čvrstinu značaja. Tj. iz Eseja. Dame de France.

80

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

Zahvaljujem Bogu, Gospođo, da je ta ljubav bila tako dobro upravljena, jer velike nade što ih o sebi daje vaš sin gospodin d’Estissac dovoljno jamče da ćete, kad odraste, u njemu imati vrlo poslušna i dobra sina. No, kako zbog svoje mlađahne dobi on nije mogao spoznati koliko je veliko dobro koje ste mu uvijek iskazivali, htio bih, ako ove stranice jednom dođu u njegove ruke, kad ja više ne budem imao ni jezika ni riječi da to izgovorim, htio bih da od mene dobije ovo svjedočanstvo pune istine, o kojem će mu još življe posvjedočiti dobar njihov učin, koji će, ako Bog bude dao, sâm osjetiti i to: da nema u Francuskoj plemića koji više nego on duguje svojoj majci; i da u budućnosti neće moći pružiti sigurnijeg dokaza svoje dobrote i svoje vrijednosti nego kad vas takvom bude priznao. Ako postoji neki odista prirodni zakon, to jest neki nagon koji je općenito i trajno usađen u životinjama i nama (što ne ide bez prijepora), mogu reći da nakon one brige što je svaka životinja ima o svom održanju i o bježanju od svega što joj škodi, ljubav koju roditelj gaji prema svom porodu dolazi na drugo mjesto po važnosti. I, kako nam je priroda tu ljubav stavila na srce, nastojeći je proširiti i učiniti da svi susljedni dijelovi tog njezina stroja i dalje rade, nije nikakvo čudo ako – kad idemo obrnutim smjerom od djece prema roditeljima – ta ljubav nije toliko jaka. Dodajmo tome drugu Aristotelovu misao4 da onaj koji čini dobro drugome više tog drugoga voli nego što je od njega voljen; i da onaj kojemu se duguje voli više nego onaj koji je dužan; da svaki radnik više voli svoje djelo nego što bi od tog djela bio voljen, naravno, kad bi djelo moglo osjećati. To tim više što mi volimo biti, a biti se može samo kroz pokret i djelo. Zbog toga se svatko donekle nalazi u svom djelu. Tko čini dobro, čini lijepo i pošteno djelo; onaj koji prima, čini samo nešto korisno; a korisno se daleko manje voli nego pošteno. 4

Iz Nikomahove etike, IX, vii.

81

Eseji – Knjiga druga

Pošteno je stalno i neprolazno i onome koji ga je učinio donosi trajnu zahvalnost. Samo korisno se gubi i lako zaboravlja, a sjećanje na njega nije ni tako svježe ni slatko. Najdraže su nam stvari koje su nas najviše stajale; i teže je dati nego primiti. Budući da se Bogu svidjelo obdariti nas darom razbora, kako ne bismo bili kao životinje ropski podložni općim zakonima5, nego da im se podvrgavamo rasudbom i slobodnom voljom, moramo dakako donekle slušati vlast prirode, ali nikako se ne smijemo njoj kao tiraninu prepustiti; samo razum mora upravljati našim sklonostima. Što se mene tiče, u mene je začudno malo sklonosti prema tim težnjama koje se u nama rađaju bez odredbe i bez posredstva našeg vlastitog suda. Tako, u vezi s ovim o čemu govorim, ne mogu dijeliti one osjećaje koji čine da grlimo tek rođenu djecu, koja nemaju ni pokreta u duši, ni prepoznatljivog oblika u tijelu čime bi mogla izazvati naše zagrljaje. I nikad mi nije bilo drago da djecu hrane pokraj mene. Prava i dobro upravljena naklonost morala bi se rađati i rasti tek s poznavanjem onoga što oni od sebe daju; a zatim, ako to zavređuju, prirodna će naklonost ići podruku s razumom i mi ćemo ih voljeti pravom očinskom ljubavi; a isto tako ćemo ih suditi, ako su drugačiji, pokoravajući se uvijek razumu, uprkos prirodnoj snazi. Često se događa upravo obrnuto i mi se najčešće više osjećamo uzbuđenima zbog lupkanja nožicama, zbog igara i djetinjih gluposti naše djece nego zbog djelâ što ih čine kad su već odrasli, kao da smo ih voljeli samo da nam prođe vrijeme, kao što volimo male opice, a ne kao što volimo ljude. I mnogi je otac široke ruke kad treba kupovati igračke svojoj djeci, dok i te kako pazi na svaki groš koji mu mora dati kad je već odrastao čovjek. Štoviše, čini se da nas ljubomora, kad vidimo da se iskazuju i uživaju pred svijetom, dok se mi spremamo svijet napustiti, nagoni da postajemo sve štedljivi5

Drugačije mišljenje Montaigne zastupa u XII. poglavlju ove knjige.

82

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

ji i škrtiji prema njima; kao da nas ljuti što su nam za petama i kao da samo čekaju kad ćemo otići. A, ako se toga budemo morali bojati, jer red stvari to sa sobom donosi, recimo otvoreno, da oni mogu biti i živjeti samo na teret našeg bića i našeg života; dakle, ako se toga budemo bojali, bolje je da nikad nismo ni pokušali biti roditelji. Duboko sam uvjeren da bi bilo okrutno i nepravedno ne dopustiti im da s nama dijele naša dobra i da budu, samo ako su tome dorasli, naši drugovi u poznavanju svih kućnih pitanja, da bi bilo nepravedno ne ograničiti i skučiti naše lagodnosti kad im valja pomoći, jer, napokon, zato smo ih i donijeli na svijet. Žalosno je vidjeti starog, izmorenog i napola mrtvog oca kako sjedeći pored ognjišta uživa sam tolika dobra koja bi mogla poslužiti za odgoj i podizanje nekoliko djece, a koje on zbog toga što ništa nemaju pušta da gube najbolje godine ne probijajući se u javnu službu i upoznavanje ljudi. Te se sinove baca u očaj da traže neki način, pa ma kako on bio loš, da zadovolje svoje potrebe; tako sam i ja u svoje vrijeme vidio kako su se neki mladi ljudi iz dobre kuće dali na krađe od kojih ih više nikakvo ispravljanje nije moglo odvratiti. Poznam jednoga, isto tako dobra roda, s kojim sam jednom upravo zbog toga razgovarao, a na molbu njegova brata koji je bio vrlo čestit i dobar plemić. Odgovorio mi je i bez okolišanja priznao da je na takvu sramotu bio natjeran zbog strogoće i škrtosti svojega oca, ali da se sada na sve to toliko navikao da više ne može natrag; i, tada je bio zatečen kako krade prstenje nekoj gospođi kod koje je bio u posjeti kad je nazočio njezinu ustajanju. Sve me to podsjeća na priču što sam je čuo o jednom drugom plemiću, koji se još mlad bio tako dobro uveo i obikao na taj lijepi zanat da se kasnije, kad je postao gospodarom svog imetka i kad je bio odlučio da će se kaniti takva posla, nije mogao suzdržati kad bi prolazio pored neke trgovine, u kojoj je bilo stvari koje su mu bile potrebne, da nešto ne ukra83

Eseji – Knjiga druga

de, mada je kasnije upadao u sramotu da nekoga mora poslati da uzeto plati. A vidio sam ih nekoliko koji su u tome bili toliko vješti i izvježbani da su čak i među svojim prijateljima krali stvari koje su kasnije vraćali. Ja sam Gaskonjac, pa ipak niti jednu manu ne razumijem manje od ove. Mrzim je malo više po svojoj naravi nego što je osuđujem po razboru; iz puke želje nikad nisam ni od koga bilo što uzeo. Ta je pokrajina6 doista malo više ozloglašena nego druge zemlje francuskog naroda, pa ipak, imali smo prilike vidjeti kako su dopali ruku pravde ljudi iz dobrih obitelji iz drugih krajeva, kojima su dokazane brojne teške krađe. Bojim se da tu pokvarenost možemo donekle pripisati onoj mani očeva o kojoj smo govorili. A možda mi se odgovori, kako je onomadne učinio jedan veoma pametni Gospodin, da on štedljivo postupa sa svojim bogatstvom ne zato da bi se njime drugačije okoristio, nego da bi ga njegova čeljad više poštovala i častila, a sad kad mu je starost oduzela svu snagu, preostao mu je samo taj lijek da bi sačuvao autoritet u svojoj obitelji, kako bi izbjegao da ga svi ne zanemare i prezru. (I doista, ne samo starost već i svaka nemoć, prema Aristotelu7, vodi prema škrtosti.) I u tome ima istine, ali ima lijeka tome zlu koje bismo morali spriječiti da se rodi. Jer, nema jadnijeg oca od onoga koji održava ljubav svoje djece samo potrebom što je ona imaju za njegovom pomoći8, ako se to uopće može nazvati ljubavlju. Poštovanje valja zavrijediti svojim vrlinama i pameću, a ljubav dobrotom i blagošću svog ponašanja. Čak i pepeo onoga što je dobro i bogato ima svoju vrijednost, a mi smo se odavna navikli čuvati i štovati moći i ono što je ostalo od časnih ljudi. Nikakva starost ne može biti tako prolazna i prezrena nekoj ličnosti koja je u časti proživjela svoje godine, a da ne bi bila štovanja vrijedna, a pogotovo njegovim potomcima, kojima dušu 6 7 8

Tj. Gaskonja. Nikomahova etika, IV, iii. U drugim izdanjima: kod kojega ljubav njegove djece visi samo o niti za potrebom njegove pomoći.

84

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

valja upraviti prema njihovoj dužnosti razumom, ali nikako potrebom niti grubošću ili silom, et errat longe, mea quidem sententia, Qui imperium credat esse gravius aut stabilius Vi quod fit, quam illud quod amicitia adjungitur9. Osuđujem svaku prisilu u odgajanju krhke duše koju moramo upraviti prema časti i slobodi. Ima uvijek ne znam što sluganskoga u strogosti i u prisili; i uvjeren sam da se ono što se ne može postići razboritošću i vještinom nikad neće postići silom. Tako su mene odgojili. Kažu da kroz čitavo moje djetinjstvo nisam okusio šibu više od dva puta, i to samo vrlo lagano. Jednako sam postupao i ja s djecom koju sam imao; sva su mi umrla u prvim danima života dok su još bila u dadiljinu naručaju; a Leonor, jedina kći koja je tu nesreću izbjegla10, doživjela je šest godina, a da nismo nikada uzeli šibu u ruke da kaznimo njezine djetinje pogreške: sve se ispravljalo samo riječima, a tome je uvelike pridonosila dobrohotnost i blagost njezine majke. Pa čak i kad bi u tome moja volja bila prikraćena, ima mnogo drugih razloga kojima se moramo baviti, i to bez dolaženja u sukob s mojom stegom, za koju znam da je pravedna i prirodna. Bio bih još mnogo stroži prema dječacima, kojima je manje prirođeno da slušaju i moraju u svemu biti slobodniji; bio bih im volio očvrsnuti srce u bezazlenosti i iskrenosti. Nikad u učinku šiba nisam vidio ništa drugo osim da duhove čine slabijima ili još zlobnijima i tvrdokornijima. 9

10

“U teškoj je zabludi, barem tako ja držim, onaj koji misli da je vlast čvršća ili sigurnije uspostavljena kad počiva na snazi, nego kad se temelji na ljubavi.” Terencije, Braća, I, i, 40. Montaigne će govoriti o svojoj kćeri u V. poglavlju III. knjige Eseja. Izgubio je četiri kćeri, sve u prvim danima života, a Léonor, koja je jedina preživjela, rođena je 1571. Prvi joj je muž bio François de la Tour (1590), a kad je ostala udovica, preudala se za Charlesa de Gamachea. Ima i dandanas izravnih potomaka Montaigneova roda u jedanaestoj generaciji (Mme Houdard de la Motte).

85

Eseji – Knjiga druga

Želimo li da nas djeca vole? Želimo li im uskratiti svaku priliku da požele našu smrt (mada nikakva prigoda za tako strašnu želju ne može biti ni pravična ni oprostiva: “nullum scelus rationem habet”11)? Koliko god je u našoj moći, naučimo ih da razumno žive. Zbog toga se ne bismo smjeli mladi ženiti da se naša dob ne bi izjednačila s njihovom. Ta nas loša strana može uvaliti u velike teškoće. Kažem to posebno kad je u pitanju plemstvo, koje ionako živi u dokolici i živi samo od svoje rente. Jer ondje gdje život počiva na interesu, brojnost djece i njihovo društvo mogu predstavljati pitanje u gospodarstvu, pa tu ima mnogo novih načina za stjecanje bogatstva. Ja sam se oženio kad su mi bile trideset i tri godine i slažem se s mišljenjem, za koje kažu da je Aristotelovo12, da bi valjalo navršiti trideset i pet. A Platon13 drži da se ne bismo smjeli ženiti prije tridesete, ali ima pravo kad se smije onima koji stupaju u brak poslije pedeset i pete i ima pravo kad osuđuje njihove potomke kao nedostojne hrane i života. Tal14 je tu postavio najrazumnije granice kad je kao mladić svojoj majci, koja ga je požurivala da se oženi, odgovorio da mu još nije vrijeme, a kad je ušao u godine, govorio je da mu više nije vrijeme za ženidbu. Stari su Gali smatrali najvećim prijestupom općenje sa ženom prije dvadesete godine i posebno su savjetovali ljudima koji su se posvetili ratničkom zvanju da što dulje ostanu djevci zato što parenje sa ženama omekopućuje i odvraća ratnička srca.15 11

“Niti jedno zlo djelo ne temelji se na razboru.” Tit Livije, XXVIII, 28. U Politici, VII, 16, Aristotel kaže trideset i sedam. 13 U Republici, V. Montaigne je stupio u brak 23. rujna 1565. 14 Prema Životu Talovu od Diogena Laercija, I, xxvi. Tal iz Mileta (VI. st. pr. Kr.) bio je jedan od legendarne sedmorice mudraca, začetnik prirodoznanstvene orijentacije u jonskoj filozofiji. Vjerojatno se, pod egipatskim utjecajem, prvi počeo baviti geometrijom. Danas prevladava mišljenje da Tal vlastito učenje nije pismeno fiksirao. 15 Cezar u svom Galskom ratu (VI, xxi) navodi taj običaj za Germane, a ne za Gale. 12

86

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

Ma or congiunto a giovinetta sposa, E lieto ormai de’ figli, era invilito Negli affetti di padre e di marito16. Grčka nam povijest17 navodi za Jekusa Tarantinca, Kriza, Astilusa, Diopompusa i za njih još nekoliko da su, u želji da održe tjelesnu snagu za trke na Olimpijskim igrama, za hrvanje i druga natjecanja, odustajali, dok su im te pripreme trajale, od bilo kakvog ustupka Veneri. Kralj tuniški Muleasses18, onaj kojega je car Karlo Peti vratio na prijestolje, spočitavao je uspomeni svog oca Muhameda njegovu opsjednutost ženama i nazivao ga mekušcem, mekoputim čovjekom koji samo gradi djecu19. U nekim zemljama Španjolskih Indija dopuštali su ljudima da se žene tek nakon što navrše četrdesetu, premda su djevojčicama dopuštali da se udaju kad bi navršile desetu godinu.20 Za plemića od trideset i pet godina nije vrijeme da ustupi svoje mjesto sinu koji ih ima dvadeset: on je i sâm kadar iskazati se i u ratnim pohodima i na dvoru svojega vladara; potrebno mu je i samom ono što posjeduje i, naravno, mora to sa sinom dijeliti, ali dijeliti tako da sam sebe zbog drugoga ne zaboravi. Tom bi ocu mogao poslužiti onaj odgovor što je očevima najčešće u ustima: “Ne želim skinuti sve sa sebe prije nego odem leći.” Međutim, otac koji je skrhan godinama i bolešću i zbog svoje slabosti i nikakva zdravlja lišen društva drugih ljudi, 16

“Ali kad se vezao uz mladu ženu, sretan što će imati djece, oslabje mu srce zbog očinske i muževlje ljubavi.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, X, 39. 17 Primjeri su uzeti iz Platonovih Zakona, VIII. 18 Mula Hasan, kralj Tunisa. Primjer je uzet iz Paula Joviusa (Historia sui temporis, XXXIII). 19 Muhamed je imao trideset i četvero djece. 20 Iz francuskog prijevoda djela Lópeza de Gómare, Histoire générale des Indes, II, xii.

87

Eseji – Knjiga druga

čini sebi i svojima krivo kad nepotrebno leži na velikom bogatstvu. Još uvijek je kadar, ako je mudar, skinuti se prije počinka: ne sve do košulje, ali barem do tople spavaćice; sav ostali sjaj više mu ionako ničemu ne služi i on ga mora rado darovati onima kojima po prirodnom zakonu mora pripasti. Razumno je da im prepusti uživanje u dobru, jer mu priroda to dobro uskraćuje: ako drugačije postupi, nema dvojbe da će se naći povoda i zlobi i zavisti. Jedna od najljepših odluka što ju je donio car Karlo Peti bila je kad je, povodeći se za nekim starim muževima svoje veličine, znao prepoznati da nam razum dovoljno kaže da se moramo skinuti kad nam je odjeća teška i u svemu nas sputava i da valja leći kad nas noge izdaju21. Sve što je dotada imao, veličinu i moć, predao je svom sinu onog časa kad je osjetio da u njemu ponestaje snage i odlučnosti da bi i dalje mogao voditi državu s onom slavom što ju je bio stekao. Solve senescentem mature sanus equum, ne Peccet ad extremum ridendus, et ilia ducat.22. Ta mana da sami sebe ne znamo navrijeme prepoznati i da nismo svjesni nemoći i teških promjena što ih starost prirodno donosi tijelu i duhu, a koja je, po mom mišljenju, podjednako u jednom i drugom (iako ih duh ima više od polovice), uništile su slavu većine velikih ljudi na svijetu. Kroz svoje sam vrijeme upoznao i družio se s ljudima velikog autoriteta i bilo je lako vidjeti da su im posve nestale one sposobnosti koje su bili stekli u svojim najboljim godinama. Radi njihove časti bio bih ih radije vidio da su se dragovoljno povukli uživati u svom domu oslobođeni svih onih javnih i ratničkih briga kojima njihova pleća nisu više odgovarala. Bio 21

Ta je abdikacija, do koje je došlo 1555, snažno je odjeknula u XVI. stoljeću i bila davana drugima za primjer. 22 “Budi razborit i navrijeme ispregni svog ostarjelog konja, ako ne želiš da na kraju službe bude sipljiv i da bude svima na ruglo.” Horacije, Epistulae, I, i, 8.

88

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

sam nekad čest gost u kući jednog plemića, udovca i veoma stara čovjeka, ali koji je starost čilo podnosio23. Ovaj je imao više kćeri za udaju i jednog sina već u prilici da se pojavi u svijetu; to mu je kućnu blagajnu opterećivalo brojnim troškovima i posjetima strane gospode; on je u tome nalazio vrlo malo zadovoljstva, ne samo jer je bio štedljiv nego mnogo više s razloga što je zbog svoje poodmakle dobi počeo živjeti na način koji se znatno razlikovao od našega. Jednog sam mu dana rekao, onako izravno, kakav mi je običaj, da bi mu bolje bilo da se povuče i da sinu prepusti glavnu kuću (jer mu je samo ta bila dobro uređena za stanovanje i primanja, dok su ostale bile manje uređene) i da se preseli na obližnji posjed gdje nitko neće smetati njegovu miru i spokoju, jer da drugačije neće moći izbjeći našu nametljivost, a to bi bilo bolje i poradi njegove djece. Poslušao me je i nije se pokajao. To ne znači da bismo prema njima na taj način preuzeli obvezu koje se ne bismo mogli riješiti. Ja, koji ću uskoro biti u stanju odigrati tu ulogu, ja bih im dao kuću i sva dobra na uživanje, ali pod uvjetom da imam slobodu predomisliti se ako me na to izazovu. Ostavio bih im sve na uporabu, jer meni više nije lako svime se baviti; a od općenitog upravljanja poslovima zadržao bih za sebe koliko mi se svidi, jer sam uvijek držao da ostarjelom ocu mora pričinjati veliko zadovoljstvo kad sâm može uvesti svoju djecu u upravljanje poslovima i kad sâm još može nadzirati njihovo ponašanje dajući im pouke i savjete prema vlastitu iskustvu i kad sâm može prenijeti staru čast i red kuće u ruke svojih nasljednika i vidjeti koliko će oni zatim odgovarati njegovim nadama. I upravo zato ne bih se htio lišiti njihova društva: htio bih ih izbliza poučiti i uživati, koliko mi godine dopuste, u njihovoj radosti i u njihovim svečanostima. I, ako ne bih živio među njima (kao što neću ni moći, a da ne pokvarim njihovo druš23

Najvjerojatnije Montaigne govori o kući Jeana de Lusignana (ili Lesignana), plemića i prijatelja Henrika Navarskoga, s kojim je 1584. posjetio piščev dom.

89

Eseji – Knjiga druga

tvo žalosnim stanjem svoje dobi i zbog podložnosti svojim bolestima, a da isto tako pritom ne budem prinuđen mijenjati pravila i način života koji ću tada provoditi), htio bih barem živjeti blizu njih u dijelu svoje kuće, dijelu koji neće biti najraskošniji, ali će zato biti najudobniji. Ne onako kako sam vidio, ima tome nekoliko godina, jednog predstojnika kaptola sv. Hilarija u Poitiersu24, koji se bio zbog teške melankolije povukao u takvu samoću da, kad sam ušao u njegovu sobu, bilo je prošlo dvadeset i dvije godine da nije pokročio iz nje; a ipak, sve su mu kretnje bile lake i bez teškoća, osim što mu je neka prehlada bila zahvatila pluća. Jedva da jednom tjedno dopušta da ga netko dođe vidjeti; iznutra se zaključao u svojoj sobi, uvijek je bio sam, samo mu je njegov sluga jedan put na dan donosio jelo, a i taj je mogao samo ući i izići. Sve što je činio bila je šetnja po sobi i čitanje knjiga (jer je bio dobro upućen u književnost), a tvrdokorno je ustrajao u takvu ponašanju i čekao smrt, koja ga je odista i stigla malo vremena zatim. Pokušao bih blagim ophođenjem i razgovorom poticati kod svoje djece živu prisnost i nehinjenu ljubav prema sebi, a to nije teško postići od plemenite naravi; jer, ako su to one bijesne životinje kakvih naše doba proizvodi u velikom broju, valja ih izbjegavati i mrziti zato što su takve. Nimalo mi se ne sviđa onaj običaj kad se djeci zabranjuje da oca nazivaju jednostavno ocem i kad im se nameće neki strani način, zato što bi bio puniji poštovanja, kao da priroda nije dovoljno istakla naš autoritet; mi i Svemogućem Bogu kažemo “Oče”, a nećemo da nas naša djeca tako zovu25. Isto je tako ludo i ne24

Bio je to Jean de Madaillan d’Estissac, dekan stolne crkve svetog Hilarija u Poitiersu od 1542. do 1576. Montaigne ga je posjetio najvjerojatnije 1574. kada je bio pošao obići logor Sainte-Hermine, pokraj Fontenay-le-Comtea. 25 Izdanje iz 1595. u tome je još preciznije: “Tu sam zabludu u svojoj obitelji ispravio.” I Henrik IV. je bio istog mišljenja, jer je zabranio svojoj djeci da ga zovu Monsieur i tražio od njih da mu se obraćaju s mnogo prisnijim papa.

90

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

pravedno već poodraslu djecu lišiti prijateljskog odnosa prema ocu i htjeti prema njima uvijek imati namršteno i strogo lice, vjerujući da ćemo ih tako držati u strahu i poslušnosti. Jer to je nepotrebno glumljenje kojim se postiže da otac bude dosadan i, što je još gore, smiješan. Ona imaju za sebe svoju mladost i snagu u ruci, pa im zato vjetar puše u krmu i osigurava im naklonost svijeta; tada primaju s ruganjem onaj uznositi i tiranski izgled od čovjeka koji više nema krvi ni u srcu ni u žilama i nije ništa drugo do li slamnato strašilo za ptice. Sve da i mogu ulijevati strah, mnogo bih više volio da me vole. Starost donosi sa sobom toliko nedostataka, toliko nemoći; toliko je svima mrska da je najbolje što može postići naklonost i ljubav svojih: zapovijedanje i ulijevanje straha nisu više njezino oružje. Poznavao sam jednoga u kojega je mladost bila silovita26. Kad je zašao u godine, premda ih je koliko god je mogao proživljavao u zdravlju, počinje udarati, gristi, psovati i tako postaje najgoropadniji gospodar u Francuskoj; ubija se brigom i opreznošću; kaže da je sve to oko njega namješteno i da se čitava obitelj urotila protiv njega, da raspolažu svime: podrumom, žitnicom pa čak i njegovim novcem iako on drži sve pod ključem koji čuva u svom špagu više nego zjenicu oka svojega. Dok on pazi na štednju i skromnost svoje trpeze, u drugim se dijelovima kuće naveliko razbacuje, priređuju se zabave i druga trošenja i rugaju se njegovim beskorisnim brigama i ljutnji. Svi iz zasjede vrebaju na njega. Ako slučajno nekog slugu samo opazi da je što kupio, odmah ga osumnjiči za prijevaru: jer, sumnjičavost je osobina kojom stari ljudi najčešće sami sebe grizu. Koliko li se puta preda mnom hvalio kako sve svoje u kući drži na uzdi i kako su mu 26

Vjerojatno je to bio Gaston de Foix, marquis de Trans, Montaigneov susjed s kojim je ovaj bio u prijateljskim vezama. Brantôme kaže da je de Trans isposlovao da Montaigne dobije odličje svetog Mihovila samo kako bi mu se mogao rugati. Ako je to istina, pisac mu ovdje vraća milo za drago.

91

Eseji – Knjiga druga

svi poslušni i puni poštovanja prema njemu; kako mudro vodi svoje poslove, Ille solus nescit omnia27. Ne poznam čovjeka koji bi se služio s toliko urođenih i stečenih načina usmjerenih na to da zadrži glavnu riječ u svemu kao što je on činio; pa ipak, sve mu je bilo oduzeto kao djetetu. Zato sam upravo njega odabrao između tolikih slučajeva koje poznam, jer mi se činilo da je on najbolji primjer. Moglo bi poslužiti za predmet skolastičkog pitanja je li bolje tako ili nekako drugačije. Dok je prisutan, nitko se ne suprotstavlja njegovoj volji i sve se naoko prepušta takvom tijeku, a on je uvjeren da mu svi vjeruju, da ga se boje i da su puni poštovanja prema njemu. Otpusti li kojeg slugu, ovaj pokupi svoje prnje i otiđe, ali otišao je samo dok gospodar vidi. Koraci u starosti su tako spori, osjetila tako pomućena, da će on živjeti i boraviti u istoj kući, pa i čitavu godinu, a da ga on neće ni opaziti. A kad tome dođe vrijeme, iz daljine mu šalju tako tužna, jadna i molećiva pisma, puna obećanja da će biti bolji i s time se ponovno stječe njegova naklonost. A ako gospodar sklopi kakav posao ili poduzme neki korak koji se njima ne sviđa? Tada će se to odmah poništiti izmišljajući stotinu razloga kako bi se opravdala greška u izvršenju, jer tobože nije bilo odgovora. Nikakva pisma koja dolaze izvana njemu se nikada prvom ne pokazuju, a on vidi samo ona koja odgovaraju njihovim željama. Ako mu kojim slučajem uspije da se takvih pisama domogne, zato što se morao osloniti na neke osobe da mu ih pročitaju, pronalaze odmah načina da postignu ono što im odgovara i postižu uvijek da upravo onaj koji ga napada sad njega moli za oprost. Naposljetku sve svoje poslove vidi u tako namjerno podešenoj slici koja će njemu što bolje odgovarati, a sve u cilju da u njemu izazovu tugu i bijes. Pod najrazličitijim vidovima vidio sam 27

“A on sam ni o čemu ništa ne zna.” Terencije, Braća, IV, ii, 9.

92

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

mnogo takvih upravljanja kućom koja su dugo trajala i uvijek su imala isti učinak. Ženama je uvijek lako ne slagati se s muževim odlukama28: one objema rukama prihvaćaju svaku izliku da im se suprotstave; prva isprika služit će im kao pravo opravdanje. Imao sam prilike vidjeti jednu koja je svog muža bezočno potkradala kako bi, govorila je svom ispovjedniku, mogla što obilatije davati u crkvenu škrabicu. I hajte se vi uzdati u to pobožno darivanje! Niti jedna odluka koja se ticala novca nije im se činila dovoljno dostojnom ako je dolazila po muževoj odluci. One mu moraju nanositi štetu, ili lukavo ili otvoreno, ali uvijek uvredljivo, samo da bi ga uvjerile da je to njemu na čast i da služi za isticanje njegova autoriteta. Kad je, kao u slučajevima o kojima pripovijedam, u pitanju bijedni starac, a pogotovo kad treba nešto poduzeti u korist djece, tad se žene s ponosom hvataju tog majčinskog naslova i strasno se njime služe. I, kao u pravo robovsko doba, na sve načine spletkare protiv njegove vlasti i odluka. A ako su u pitanju muška djeca, već poodrasla i snažna, tada se isto tako odmah daju na pridobivanje, ili silom ili ustupcima, i upravitelja imanja i prihodarnika i svih ostalih. Oni koji nemaju ni žene ni djece teže upadaju u tu nevolju, ali njihova je sudbina okrutnija i nedostojnija. Stariji je Katon u svoje vrijeme govorio: Koliko slugu, toliko neprijatelja29. Zaključite sami, nije li on to htio, kad je i njegovo doba bilo toliko daleko od poštenja kao i naše, upozoriti nas da su i žena, i sinovi, i sluge često naši neprijatelji. Ništa lakše nego staračkoj nemoći podvaliti onaj slatki osjećaj nepažljivosti, neshvaćanja i lakoće da budemo prevareni. Ako u to zagrizemo, što će biti s nama, 28

29

Starija izdanja donose: “Poglavito kad su mrzovoljni i stari; ali kad su u pitanju djeca, žene odmah s ponosom istaknu svoj položaj žene. Ali, ako je muž zdrav i u snazi, on će sve učiniti ili svojim autoritetom ili uz lijepe riječi.” Istu maksimu donosi i Seneka (Epistulae, 47): “Koliko robova, toliko neprijatelja.”

93

Eseji – Knjiga druga

a poglavito u naše doba kad su suci, koji presuđuju u našim sporovima, općenito na strani djece, a k tome i potkupljivi? Ako to varanje i izbjegne mojim očima, barem mogu reći da nisam slijep da ne bih vidio da me se može prevariti. I je li tada dovoljno ponavljati kolika je vrijednost u pravom prijatelju30 i kako je to nešto posve različito od ovih građanskih veza. Čak i onu sliku, što je tako jasno vidim kod životinja, moram li isticati koliko je zdušno poštujem! Ako me drugi i varaju, barem ja ne varam samoga sebe time što bih mislio da sam se od toga kadar obraniti ili što bih razbijao glavu kako da takav postanem. U mojem vlastitom okružju izbjegavam takva izdajstva, i to ne služeći se nekim nemirnim i nenadanim uhodarenjem, nego više iz inata i odlučnosti.31 Kad čujem da se pripovijeda o stanju nekog čovjeka, na tome se ne zadržavam, nego odmah okrećem oči prema sebi da vidim kakvo je kod mene stanje. I sve ono što se tiče njega tiče se i mene. Njegovo stanje me upozorava i budi moj oprez za takve stvari. Svakoga dana, svakoga sata govorimo o drugome nešto što bi bolje pristajalo nama, samo kad bismo znali svoje gledanje upraviti na sebe kao što ga znamo širiti prema drugima. I mnogi pisci na taj način idu protiv strane koju brane, istrčavajući se prema onoj koju napadaju i odapinjući na svoje protivnike strijele koje bi morale biti upravljene na njih same. Kad je pokojni Maršal de Monluc32 izgubio svog sina koji 30

Prisjetimo se da je Montaigne prijateljstvu posvetio čitavo XXVIII. poglavlje u I. knjizi. 31 Cijeli je ovaj odlomak više puta ispravljan, križan, postavljen u uglate zagrade, što Montaigneovom što nekom tuđom rukom, pa priređivači teksta to mjesto različito navode i interpretiraju (?). 32 Čuveni francuski političar i pisac poznatih Commentaires, Blaise de Masseran de Massencome, seigneur de Monluc, umro je 1577, a Montaigne je upoznao njegova unuka, siroče Monlucova sina Pierrea Bertranda, zvanog “le capitaine Perrot”, koji je umro 1566. na Madeiri.

94

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

je umro na otoku Maderi33 i koji je bio doista pravi plemić u kojega su bile polagane velike nade, često mi je isticao, pored drugih jada koji su ga morili, svoje žaljenje od kojega mu je pucalo srce što nije nikad otvorio dušu pred tim sinom; i da je tako zbog svoje ozbiljnosti i očinske strogosti izgubio svaku priliku da bolje upozna svog sina i, isto tako, da mu da osjetiti svoju veliku ljubav i visoko mišljenje što ga ima o njegovoj čestitosti. “I taj mladi čovjek, govorio je, nikad na meni nije vidio drugo do li hladno držanje puno suzdržanosti i umro je u uvjerenju da ga nisam znao ni voljeti ni cijeniti prema njegovim zaslugama. Kome, dakle, da otkrijem onu posebnu ljubav što sam je u duši gajio prema njemu? Zar nije on bio upravo taj koji je morao naći u tome i zadovoljstvo i svoju obvezu? Ja sam se silio i mučio da zadržim tu ispraznu krinku, pa sam zato izgubio ugodu druženja s njim, a istodobno i njegovu ljubav, koju mi je mogao samo hladno iskazivati, jer je od mene vidio samo strogost i osjetio samo tiransko ponašanje.” Mislim da je ovo jadanje bilo razumno i na mjestu: jer, kao što znam po vlastitu iskustvu, niti jedna utjeha kod gubitka prijatelja nije toliko slatka kao ona što nam je daje sigurnost da im nismo ništa zaboravili reći i da je naš odnos prema njima bio slika savršena i potpuna povjerenja34. Ja svoju dušu otvaram svojima koliko god to mogu; i dajem im do znanja kakve su moje želje i kakav je moj sud o njima, jednako kao i o svakome drugome. I ne oklijevam im se pokazati kakav jesam; jer nikako ne želim da se netko prevari u bilo čemu što se odnosi na mene.

33

34

Gospođa de Sévigné piše svojoj kćeri da kad čita te redke o Monlucu “oči su joj uvijek pune suza.” Madera (portugalski Madeira) je otok na zapadnom Atlantiku, 900 km od Lisabona, čuven sa svojih nadaleko cijenjenih vina. Izdanje iz 1595. ima i ovaj lirski dodatak: “O moj jedini prijatelju! Vrijedim li više sad kad to osjećam ili pak vrijedim manje? Mnogo manje zaista. Žaljenje za njim me tješi i na čast mi služi. Zar nije prava i poštena dužnost mog života da ga zauvijek sahranim? Ali, ima li uživanja koje bi vrijedilo ovakav gubitak?”

95

Eseji – Knjiga druga

Između drugih posebnih običaja što su vladali među našim starim Galima, a kako ih navodi Cezar35, bio je i ovaj: njihova djeca nisu smjela izići pred oca niti su se usuđivala u očevoj pratnji pojavljivati se na javnom mjestu, nego tek onda kad poodrastu te budu sposobna nositi oružje; kao da su time htjeli reći da je to bilo isto tako vrijeme kad su ih očevi darivali svojim prijateljstvom i prisnošću. U svoje sam vrijeme vidio kod nekih očeva još jednu nerazboritost, naime da im nije dovoljno što su kroz svoj dugi život lišavali djecu onog dijela svojega imetka što im je prirodno pripadao, nego čak i nakon smrti ostavljaju tu istu vlast nad svim što imaju svojim ženama koje tada sa svime mogu raspolagati po svojoj volji i hiru. Poznavao sam jednog velikaša, među prvim dostojanstvenicima naše krune36, koji je, s pravom vjerujući da će mu pripasti više od pedeset tisuća škuda rente, umro u neimaštini i grcajući u dugovima; iako mu je bilo gotovo pedeset godina, njegova je posve obnemoćala majka još uvijek uživala sva dobra37, a po izričitoj volji njegova oca, koji je i sâm poživio do svoje osamdesete. To mi se nikako ne čini razboritim. Međutim, vidim malo koristi za čovjeka kojemu imanje stoji na čvrstim nogama da ide tražiti ženu koja će ga obogatiti velikim mirazom; nema tuđeg novca koji bi donosio češću propast velikim kućama; moji su stariji taj savjet gotovo svi uspješno slijedili, a držao sam ga se i ja. No, oni koji nas odvraćaju od bogatih žena, bojeći se da su i manje poslušne i manje zahvalne, takvi se ipak varaju, jer čine da gubimo jedan stvarni boljitak zbog tako nestalne pretpostavke. Nerazboritu ženu ništa ne košta prijeći preko ovog kao i preko onog razloga. One su najsretnije u onome gdje su najmanje u pravu. Nepravda ih privlači jednako onako kao što časnost 35

De bello gallico, VI, 18. Vjerojatno je to François duc de Montmorency, maréchal de France (1530-1579), sin vrhovnog zapovjednika Anne de Montmorencyja. 37 Madeleine de Savoie nadživjela je i sina i muža, a umrla je 1586. 36

96

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

njihovih dobrih djela privlači dobre žene, a tada su to zadovoljnije što su bogatije, jednako kao što se to više diče svojom nevinošću što su ljepše. Razumno je prepustiti vođenje kuće majkama dok djeca još nisu odrasla da bi po zakonu mogla preuzeti tu dužnost. No, otac ih je odista slabo odgojio ako se ne može nadati da će u zreloj dobi biti kod njih više mudrosti i sposobnosti nego li u njegove žene, s obzirom na redovitu nejakost njezina spola. Bilo bi ipak protivnije prirodi dopustiti da majke ovise o dobroj ili lošoj volji djece. Treba im dati toliko da obilato održe svoje stanje sukladno imanju kuće i njihovim godinama, to tim prije što im oskudica i neimaština manje pristaje i teže ju podnose nego što to mogu muškarci; zato brigama oko vođenja kuće valja opteretiti djecu prije nego majku. Općenito uzev, čini mi se da bi najzdravija podjela dobara nakon naše smrti bila da pustimo da se to obavi prema običajima našega kraja; zakoni su se za to bolje pobrinuli nego što bismo mi mogli; i bolje je da ih pustimo da pogriješe u svom izboru, nego da se zaletimo i pogriješimo u našemu. Ta dobra zapravo nisu naša, zato što su, po građanskim pravilima koja su donesena bez naše volje, određena da pripadnu određenim nasljednicima. Pa iako u svemu tome imamo neku slobodu, smatram da bismo morali imati neki velik razlog pa da nekome oduzmemo ono što mu je sreća dodijelila i što mu po najobičnijoj pravičnosti pripada; a isto tako držim da bi bilo izvan razuma zloupotrijebiti tu slobodu kako bismo udovoljili ispraznim i samo našim mušicama. Sudbina mi je bila naklona i nije mi dala da dođem u iskušenje i da svoju ljubav skrenem od općenito prihvaćenog i zakonom utvrđenog reda. Poznam ljude prema kojima ste uzalud bili dugo vremena dobri; jedna jedina krivo shvaćena riječ izbrisat će začas sav učinak deset godina vaše dobrote. Sretni su oni kojima se zgodi da mogu ugoditi upravo u trenutku svojeg posljednjeg časa! Posljednja učinjena usluga je najvrednija: neće prevagnuti najbolje i neprestano činjene usluge. 97

Eseji – Knjiga druga

To su takvi ljudi koji se igraju svojim oporukama kao mrkvom ili batinom da bi nagradili ili kaznili one kojih se to tiče. Oporuka je stvar velike ozbiljnosti i trajnih posljedica da bismo je svakog dana mijenjali kao košulju i njoj se pametni ljudi odlučuju jednom za svagda, oslanjajući se na razum i prihvaćene običaje. Uzimamo malo odveć srcu pravo sinova da budu jedini nasljednici i tako izlažemo trajnom ismijavanju takovo čuvanje našeg imena38. Isto tako veliku težinu dajemo trabunjanju o budućnosti djetinjastih duhova. Bila bi mi zacijelo učinjena nepravda da su me unazadili u mom rangu zato što sam bio i trom i težak, najsporiji u učenju, i to ne samo više nego moja ostala braća, nego više nego sva druga djeca u našoj pokrajini, bilo kad se radilo o vježbanju duha bilo o vježbanju tijela. Glupo je vršiti odabir na temelju takvih predviđanja koja nas tako često varaju. Ako smijemo donekle prekršiti to pravilo i pomoći sudbini u izboru svojih nasljednika, onda to možemo učiniti s više razloga ako je u pitanju neka upadljiva i velika tjelesna nakaznost, neka stalna i nepopravljiva mana, koja za nas, koji smo veliki poklonici ljepote, može pretpostavljati nepremostivu zapreku. Onaj dopadljivi dijalog između zakonodavca Platona39 i njegovih sugrađana dobro će doći na ovom mjestu: “Kako to, kažu oni, kad osjetimo da nam se približava posljednji čas, ne bismo mogli raspolagati onim što je naše i to podijeliti kako nam bude drago? O bogovi! Kakve li okrutnosti da nam nije dano da našima, koji su nam pomagali u bolesti, u starosti, u poslovima, damo manje ili damo više prema svojoj želji!” Na to je zakonopisac ovako odgovorio: “Prijatelji moji, koji morate uskoro umrijeti, teško je zamisliti da vi sami sebe poznate i da znate ono što je vaše, prema onome kako je zapisano u 38

Upravo to se dogodilo samom Montaigneu kad je zemlju i ime prenio na drugo koljeno svojih nasljednika i time svoju obitelj uvukao u puna dva stoljeća parničenja. 39 Iz Zakonâ, XI. knjiga, str. 886 u francuskom prijevodu iz 1546.

98

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

Delfu. Ja, koji zakone pišem, držim da niti ste vi svoji, niti da je vaše ono što uživate. I vaša dobra i vi sami pripadate svojoj obitelji, kako bivšoj tako i budućoj. Ali još više pripadaju općem dobru i vaše obitelji i vaša imanja. Zato, ako vas neki laskavac u vašoj starosti ili u vašoj bolesti ili vas bilo kakva strast bude na zlo navodila da napišete nepravednu oporuku, ja ću vas od toga čuvati. No, poštujući i opće dobro i dobro vaše obitelji, donijet ću zakone i pokazati, onako kako razboru odgovara, da pojedinačna korist mora ustuknuti pred općom koristi. Zato pođite tiho i dobre volje tamo gdje vas ljudski zakon zove. Na meni, koji ne gledam više na jednu nego na drugu stranu, na meni je da se – koliko god to mogu – brinem o općem i da vodim brigu o onome što vi ostavljate.” Vraćajući se na ono o čemu sam prije govorio, čini mi se da ni na koji način ženama ne pripada prednost prema muževima, osim majčinske što je imaju po prirodi te ako to nije za kaznu onima koji su se, zbog nekog grozničavog hira, dragovoljno ženama podčinili; no, to se ne tiče starih žena o kojima ovdje govorimo. Takvo nas je gledanje navelo da smo tako rado donijeli i učvrstili taj zakon kakav nitko dotada nije vidio, koji oduzima ženskom rodu mogućnost da naslijedi francusku krunu40; i nema na svijetu države gdje bi se kao kod nas taj zakon nametao s takvom očitošću razuma koji ga podržava; no, slučaj ga je učinio vjerodostojnijim na nekim mjestima nego na drugim. Opasno je ženskom rasuđivanju prepustiti raspolaganje baštinom prema njihovom izboru između djece, jer će taj izbor uvijek biti nepravedan i hirovit. Jer onaj neumjeren prohtjev i bolećiv ukus što ga imaju za 40

Riječ je o salijskom zakonu (la loi salique). Taj je zakon u to vrijeme imao to veću važnost, jer se je postavljalo pitanje nasljedstva krune i kraljevstva, a Henrik III. nije imao djece. Pokoriti se salijskom zakonu značilo je prihvatiti da prijestolje pripadne protestantu Henriku Navarskome. Odbaciti ga značilo je prikloniti se kući Guise. Zboga toga su se u Montaigneovo vrijeme vodile žučljive rasprave za salijski zakon. Pierre du Bellay je u svom Examen du discours contre la loi salique branio taj zakon s pravnog stajališta.

99

Eseji – Knjiga druga

vrijeme trudnoće ostaje im zauvijek u duši. Najčešće vidimo da se priklanjaju najslabijoj ili slabo građenoj djeci ili, ako ih imaju, djeci koja im još vise na vratu. Jer, zato što nemaju dovoljno snage rasuđivanja da bi izabrale i prigrlile ono što je te ljubavi vrijedno, radije se prepuštaju onome gdje su najslabiji otisci prirode; kao životinje koje prihvaćaju svoje mlade samo dok su im još na sisi. Uostalom, lako se iz iskustva vidi da ta prirodna ljubav, kojoj priznajemo toliki autoritet, ima vrlo nejake korijene. Radi neznatne dobiti uzimamo im njihovu vlastitu djecu iz ruku da bi se brinule o našoj; činimo da prepuštaju svoju djecu kakvoj bijednoj dojilji kojoj našu ne bismo prepustili ili pak da sisaju kozu: branimo im ne samo da djecu doje, pa ma kakvoj opasnosti ta djeca bila izvrgnuta, zahtijevajući da se potpuno posvete našoj. I kod većine tih dojilja vidimo kako se iz navike rađa neka čudnovata ljubav, koja je jača od prirodne, a praćena je silnijom željom da sačuvaju pozajmljenu djecu nego svoju vlastitu. A spomenuo sam kozu zato što je ovdje oko nas uvriježeno da seljanke, kad ne smiju imati na prsima svoju djecu, zovu u pomoć koze. A sâm i danas imam dvojicu slugu koji su samo osam dana sisali žensko mlijeko. Te su koze priviknute da dođu nahraniti dojenčad i prepoznaju djetinji plač i odmah dojure: ako im se hoće podvaliti drugo dojenče, one ga odmah odbiju; a isto tako postupaju i djeca kad im se dovede druga koza. Onomadne sam vidio jedno dijete kojemu nisu dali njegovu kozu zato što ju je njegov otac samo bio posudio od susjeda: nikako se nije moglo priviknuti na drugu i bez sumnje je umrlo od gladi. Kod životinja se ljubav mijenja i izrodi jednako kao što se u nas mijenja prirodna sklonost. Mislim da u onome što nam Herodot govori o nekoj libijskoj zemlji41 ima dosta netočnosti; naime, kaže da se tu ljudi bez razlike pare sa svim ženama, ali da dijete, kad počne ho41

Povijest, IV, clxxx.

100

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

dati, prepoznaje svog oca i da ga čak i usred mnoštva prema njemu vodi prirodni nagon. Kad promotrimo tu običnu stvar da svoju djecu volimo zato što smo ih stvorili, pa ih zato nazivamo svojom slikom i prilikom, ipak se čini da postoji i drugo stvaranje koje dolazi od nas, a koje nije ništa manje važno: jer je ono što rađamo duhom, dušom i svojim srcem i snagom proizvedeno od jednog dijela nas koji je plemenitiji nego onaj tjelesni dio; i to je više naše; u tom rađanju mi smo istodobno i otac i mati, a to nam mnogo više vrijedi i donosi nam više časti ako u sebi ima nešto dobroga. Jer je vrijednost naše druge djece mnogo više njihova nego naša; naš dio u njima je mnogo neznatniji, ali kod proizvoda našeg duha i naše duše, sva ljepota, sva draž, sva vrijednost je naša. Oni nas predstavljaju i nama mnogo više donose nego svi drugi. Platon tome dodaje42 da su to besmrtni potomci, koji svojim očevima donose besmrtnost, pa ih čak i u bogove pretvaraju, kao što su bili Likurg, Solon, Minos. Kako povijesne knjige vrve primjerima takve posebne očinske ljubavi prema djeci, činilo mi se da bi bilo uputno izabrati pokoji o tim duhovnim sinovima svojih otaca. Dični Heliodor43, taj dobri biskup tricejski, radije je izgubio čast, poštovanje i dobrobiti od tako visokog crkvenog položaja samo da ne izgubi svoju kćer, a ta kći traje i danas i prilično je zgodna, ali brižljivo i mekoputno nakićena za jednu crkvenu i svećeničku kćer, a i previše je ljubavnih stvari u njoj.

42 43

U dijalogu Fedar (francuski prijevod iz 1546, str. 456). Heliodor iz Emese (III. st.), pisac grčkog romana Etiopske priče u deset knjiga. Junaci tog romana, Teagen i Harikleja, nakon rastanka i mnogih peripetija nalaze ponovno jedno drugo. Djelo je imalo jak utjecaj na razvoj ljubavnog romana u XVI. i XVII. stoljeću. Prema Nikiforu Kalistu, Historia ecclesiastica, XII, xxxiv, Heliodor se radije odrekao biskupske časti nego da spali svoj roman (ovdje “svoju kćer”).

101

Eseji – Knjiga druga

Bio je u Rimu neki Labijen44, muž velike čestitosti i autoriteta, a, između drugih odlika, posebno se isticao u svim vrstama književnosti. Mislim da je bio sin onog velikog Labijena, prvog vojskovođe pod Cezarom u galskome ratu; poslije je prešao na stranu velikog Pompeja i pod njim se hrabro borio dok ga Cezar nije potukao u Hispaniji. Tom Labijenu, o kojemu govorim, mnogi su zavidjeli na neustrašivosti, a kako je najvjerojatnije, među njima su bili dvorjani i miljenici ondašnjih careva; bili su neprijatelji njegove iskrenosti i očinskih osjećaja u kojima je ustrajavao mrzeći tiraniju, a vjerojatno ih je zastupao u svojim spisima i knjigama. Njegovi su ga protivnici sudski gonili u Rimu i tako postigli da veći broj njegovih djela, koje je bio objavio, bude osuđen na spaljivanje. S njim je u Rimu započeo taj novi oblik kazne, koji je nastavljen i nad mnogim drugima, da se na smrt osuđuju čak i knjige i naučavanje. Kao da nije bilo dovoljno sredstava i načina da se pokaže okrutnost, pa je još trebalo umiješati i stvari koje je priroda oslobodila svakog osjećaja boli i patnje ili slavu i pronalaske našega duha; kao da se moralo još nanijeti tjelesne boli znanosti i spomenicima podignutim u čast muzâ. I Labijen nije mogao podnijeti taj gubitak niti nadživjeti njemu tako drag plod vlastitog duha. Dao se živ odnijeti i zatvoriti u grob svojih pradjedova, i tako je postigao da bude u jedan mah i ubijen i pokopan. Teško je naći drugi primjer tako silovite očinske ljubavi kao što je bila njegova. Kasije Sever45, veliki govornik i odani prijatelj Labijenov, videći da se pale njegove knjige, uzviknuo je da bi istom presudom i njega morali osuditi da bude živ spaljen, jer je u svom pamćenju sačuvao sve ono što u njima piše. Isto se to dogodilo i Greuntiusu Cordusu46, kojega su 44

Čitav je ovaj odlomak preveden iz Seneke Starijeg (Retora), početak V. kontroverze. 45 T. Cassius Severus, govornik i pjesnik za Augustova i Tiberijeva vremena. 46 Montaigne greškom navodi Greuntius Cordus umjesto Cremutius Cordus, kako se čita u njegovu izvoru, tj. u Tacitovim Analima, IV,

102

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

optužili da je u svojim knjigama hvalio Bruta i Kasija. I taj ogavni, sluganski i potkupljeni senat, koji je zavrijedio goreg gospodara nego što je bio Tiberije, osudi njegove spise na lomaču, a on poželje da im bude sudrug u smrti i ubije se tako što je odbijao svaku hranu. I dobri je Lukan bio osuđen od onog nitkova Nerona. U posljednjim trenucima njegova života, kad mu je najveći dio krvi potekao iz žila na rukama, jer je bio naredio svom liječniku da mu ih prereže, i kad mu je led već podilazio udove i približavao se životnim dijelovima, posljednja stvar koju je pamtio bili su neki stihovi iz njegove knjige o ratu u Farsaliji i njih je umirući govorio; umro je s tim posljednjim glasom na usnama47. A što je to bilo drugo nego nježan i očinski oproštaj od djece, oproštaj koji predstavlja zbogom i grljenje s kojima se umirući opraštamo od svojih najbližih; zar to nije učin one prirodne ljubavi koja doziva u sjećanje – u tom krajnjem času – ono što nam je za cijelog života bilo najdraže? Zar mislimo da bi Epikur48 na samrtnoj postelji, kako sam kaže, trpeći užasne bolove od srdobolje, i imajući jedinu utjehu u ljepoti svog nauka koji je ostavljao svijetu, bio našao toliko zadovoljstva u dobro rođenom i dobro odgojenom potomstvu, da ga je imao, koliko je zadovoljstva nalazio u pisanju svojih bogatih djela? Možemo li sumnjati da bi, da je morao birati što da ostavi za sobom: jedno slučajno rođeno i glupo dijete ili glupu i nesuvislu knjigu, bio izabrao da mu se dogodi ona prva nesreća radije nego ona druga? A tako bi postupio svaki vrli muž njegova uma i sposobnosti. Bilo bi možda bogohulno zaključiti, kad bi se svetom Augustinu (na primjer) predložilo da bira hoće li pokopati svoja djela, od

47 48

xxxiv. A. Cremutius Cordus bio je povjesničar za cara Tiberija, na glasu sa slobodoumnosti. Tacit, Anali, XV, lxx. Istu anegdotu nalazimo kod Cicerona, De finibus, II, xxxv i kod Diogena Laercija, X, 22. Montaigne spominje Epikurovu smrt i u XVI. poglavlju svoje II. knjige Eseja..

103

Eseji – Knjiga druga

kojih naša vjera uživa veliki plod, ili će žrtvovati svoju djecu (da ih je imao), da bi i on bio više volio sahraniti djecu nego uništiti svoje spise. A ni ja sâm ne sumnjam da bih više volio da sam stvorio savršeno dijete uz suradnju muzâ nego li u zagrljaju svoje žene. Ovom ovdje49, kakvo jest da jest, ono što dajem, dajem neopozivo i iz čista srca, kao što se daje tjelesnom djetetu; ono malo dobroga što sam mu dao više nije u mojoj vlasti; može znati mnogo stvari koje ja više ne znam i može pamtiti od mene ono što ja nisam zapamtio i što bih sâm morao, kao svaki stranac, preuzeti od njega, ako bi me nužda na to prisilila. Ako i jesam pametniji od tog djeteta, ono je ipak bogatije od mene. Malo je ljudi zaljubljenih u pjesništvo koji se ne bi više dičili time što su oci Eneide, nego da su očevi najljepšeg dječaka u Rimu i koji ne bi lakše podnijeli gubitak jednoga nego drugoga. Jer, kako kaže Aristotel50, između svih stvaratelja pjesnik je najzaljubljeniji u svoje djelo. Teško je vjerovati da bi Epaminonda, koji se dičio time što je svom vremenu ostavio kćeri koje će jednog dana biti na čast i diku svome ocu (a bile su to dvije velike pobjede što ih je izvojštio nad Lacedemonjanima51), bio pristao da te dvije zamijeni za najkrasnije ljepotice čitave Grčke; ili da su Aleksandar i Cezar ikad poželjeli da budu lišeni veličine svojih slavnih ratničkih čina u zamjenu za mogućnost da lagodno imaju djecu i nasljednike, pa ma kako ta djeca mogla biti lijepa i savršena; štoviše, jako sumnjam da bi Fidija ili neki drugi vrsni kipar toliko želio život i trajanje svoje prirodne djece kao što bi to isto želio svom umjetničkom djelu koje je mukotrpnim radom doveo do savršenstva. A što se tiče onih opakih i silovitih strasti koje su 49

Misli na Eseje. Nikomahova etika, IX, vii. 51 Pobjede kod Leuktre i Mantineje. 50

104

VIII. poglavlje – O roditeljskoj ljubavi prema djeci

pokatkada uspalile očeve u ljubavi prema svojim kćerima ili majke prema sinovima, slične primjere nalazimo i u onoj drugoj vrsti srodstva; o tome nam svjedoči ono što se pripovijeda o Pigmalionu: ovaj je, nakon što je isklesao ženski kip jedinstvene ljepote, bio obuzet tako neobuzdanom ljubavi prema svom djelu da su mu ga bogovi iz sažaljenja prema njegovoj mahnitosti oživili, Tentatum mollescit ebur, positoque rigore Subsedis digitis52. *****

52

“Pipana budući mȅknê bjelokost, ostavlja tvrdost, / Pod prsti ugiba se...” Ovidije, Metamorfoze, X, 283 (u prepjevu Tome Maretića).

105

IX. poglavlje

O oružju u parta

L

oša je navika u plemića našeg vremena i pravi je znak mekušnosti da uzimaju oružje samo u slučaju krajnje nužde, a da ga ostavljaju čim se pojavi i sam privid da opasnosti više nema1. U tome je bio izvor mnogih neprilika. Kad je trebalo napasti, svi su vičući trčali svom oružju i jedni su još pričvršćivali oklop dok su njihovi drugovi već bili natjerani u bijeg. Naši su očevi davali svoj šljem, koplje i željezne rukavice da im se nose, a od ostale se opreme nisu odvajali dok je god samo mirisalo na borbu. Danas su naše čete posve usporene i neuredne zbog zbrke oko opreme i svih onih momaka koji se zbog oružja što ga nose ne mogu odvojiti od gospodara. Govoreći o našima, Tit Livije kaže: “Intolerantissima laboris corpora vix arma humeris gerebant”2. 1

2

Nakon pronalaska mušketa težina oklopa se utrostručila i postala teško podnosivom: kaciga i oklop do pola ruke u vojvode de Guisea težili su 32 kilograma. Zato su plemići skidali sa sebe opremu čim su to mogli. “Nikako ne podnoseći umor, na jedvite su jade nosili oružje na ramenima.” Tit Livije, XXVII, xlviii.

106

IX. poglavlje – O oružju u Parta

Mnogo je naroda koji još idu, a i nekada su išli u rat, a da nisu imali oklopa; ili su pak tijelo pokrivali na smiješno slab način, Tegmina queis capitum raptus de subere cortex3. A Aleksandar, najneustrašiviji vojskovođa o kojemu je svijet čuo, rijetko je nosio šljem i oklop4, a oni među nama koji takvu opremu preziru nisu stoga ništa lošiji. Ako nekada pokoji i nastrada zato što nije imao oklopa, broj takovih je mnogo manji nego broj onih koji su poginuli zbog preterećenosti oružjem, pritisnuti njegovom težinom ili nagnječeni i slomljeni na neki drugi način. Jer doista se čini, kad se pogleda težina i debljina našeg oklopa, da se mi nastojimo samo braniti i zato smo više opterećeni nego zaštićeni5. Moramo se teško mučiti podnošenjem bremena, onako sputani i otežani u hodu, kao da se samo borimo zveketom svojeg oružja i kao da moramo više braniti oružje nego što oružje brani nas. Tacit lijepo opisuje6 ratnike naših starih Gala, koji su bili tako oboružani da su se mogli održati na nogama, ali nisu mogli zadati udarac ni sami biti ranjeni, niti se podignuti kad su bili oboreni7. A Lukul8, vidjevši medske ratnike koji su bili u prvim bojnim redovima u vojsci Tigranovoj, a bili su teško i nezgodno oboružani i kao zatvoreni u željeznom kavezu, odatle zaklju3

4

5

6 7

8

“Glave pokrivaju korom od plutova zguljenom drva.” Vergilije, Eneida, VII, 742 (u prepjevu T. Maretića). Kvint Kurcije, Povijest Aleksandra Velikog Macedonskog, IX, vi i IV, xiii. Antiteza je iz Tita Livija, i to iz mjesta gdje govori o bici kod Trasimena (Trazumena): onerati magis iis quam tecti (XXII, v). Ovdje se Montaigne sjeća mjestâ iz Anala, III, xliii i xlvi. “Neprobojni spram udaraca, ali nepodobni da ih sami zadaju.” Tacit, III, xliii (u prijevodu Jakova Kostovića). Lucius Licinius Lucullus (II. – I. st. pr. Kr.), rimski političar i vojskovođa u ratu protiv Mitridata VI. Na grčkome napisao povijest savezničkog rata ([Istor?a toÍ MarsikoÍ pol=mon).

107

Eseji – Knjiga druga

či da njih mora najprije potući i zato je počeo napad na njih i time došao do pobjede9. A u naše vrijeme, kad su se naši mušketiri dobro iskazali, vjerujem da će se izmisliti način kako da nas se nekako zidom zaštiti i tako od njih obrani i da ćemo ići u rat zatvoreni u nekakove utvrde kao što su bile one što su ih u stara vremena nosili slonovi. Taj je stari način ratovanja veoma daleko od onoga što ga je provodio mladi Scipion10, koji je oštro pokudio svoje vojnike zato što su posijali pod vodom takozvane ježeve11 ili klj/se na onim mjestima u jarcima oko utvrda gdje su branitelji opsjednutoga grada mogli izlaziti i napadati ga; govorio je da onaj koji napada mora misliti na to što će poduzeti, a ne čega će se bojati, a osim toga i s pravom se bojao da će to uspavati budnost i oprez njegovih vojnika. On je bio taj koji je odgovorio mladiću koji mu se hvalio svojim krasnim štitom: “Jest, sinko, doista je krasan, ali rimski se vojnik mora mnogo više uzdati u svoju desnicu nego u ljevicu.” Međutim, samo dugotrajnim privikavanjem možemo postići da nam težina našeg oružja ne bude nepodnošljiva: L’usbergo in dosso aveano, e l’elmo in testa, Dui di quelli guerrier, de i quali io canto, Ne notte o dì dopo ch’entraro in questa Stanza, gli haveano mai messi di canto. Che facile a portar come la vesta Era lor, perche in uso l’avean tanto12. 9

Prema Plutarhu, Život Lukulov, XIII. Prema Plutarhovim Izrekama kraljeva i vojskovođa, gdje isto tako nalazimo i Scipionov odgovor, koji se ovdje niže donosi. 11 U originalu chausse-trapes. 12 “Dva ratnika, o kojima pjevam, imali su oklop na plećima i šljem na glavi i od onog časa kad su ušli u taj zamak nikad ih ni noću ni danju nisu skidali, jer su ih lako kao košulju nosili, toliko su se bili na to privikli.” L. Ariosto, Bijesni Orlando, XII, 30. 10

108

IX. poglavlje – O oružju u Parta

Car se Karakala kretao po zemljama i onako je pod svim tim oružjem vodio svoje vojske.13 Vojnici rimskog pješaštva nosili su ne samo kacigu, mač i štit (jer su, u pogledu nošenja oružja, kako kaže Ciceron14, bili toliko priviknuti imati ga na sebi, da sve oružje nije sputavalo ni njih ni ruke im ni noge: “arma enim membra militis esse dicunt”15), nego ponekad i hranu potrebnu za petnaest dana, a i pokoji snop kolaca za građenje zaštite: sve u svemu i do šezdeset libri težine. A Marijevi su tako otežani vojnici16 morali prevaliti pet milja u pet sati, a katkada i šest ako bi morali požuriti. Njihova je vojnička stega bila mnogo stroža od naše, ali im je i učinak bio posve drugačiji. Evo jedne crtice koja izvrsno pristaje ovome o čemu govorimo: priča se, naime, da su nekog spartanskog vojnika za vrijeme ratnog pohoda vidjeli pod nadstrešnicom neke kuće, a oni su bili toliko očvrsnuli u neprestanim teškoćama da je bila sramota vidjeti ih pod krovom, a ne pod vedrim nebom, bez obzira na to kakvo je vrijeme vladalo. Mladi je Scipion17, raspoređujući svoje čete u Hispaniji, zapovjedio vojnicima da jedu samo s nogu i to uvijek sirovu hranu. Da se takvo što dogodi nama, ne bismo s našim vojnicima daleko dotjerali. Pa i sâm Marcelin18, vojnik ogrezao u rimskim ratovima, vrlo oštroumno zapaža način kako su Parti bili opremljeni 13

Navod je preuzet iz skraćenog Života Karakalina od Diona Kasija, što ga je priredio Ivan VIII. Ksifilin (oko 1010-1075), patrijarh konstantinopolski. 14 Ciceron, Tusculanae disputationes, II, xvi. 15 “Jer se kaže da je vojniku oružje isto što i ruke i noge.” Ciceron, l. c. 16 Prema Plutarhovu Životu Marijevu, IV. 17 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama (]ApojJ=gmata Lakwnik(), članak o drugom Scipionu. 18 Ammianus Marcellinus (330-400), rimski historičar, podrijetlom Grk iz Antiohije. Kao časnik se borio protiv Alemanâ, a zatim protiv Perzijanaca pod zapovjedništvom cara Julijana. Pisac je Povijesti koja obuhvaća period od Nervine smrti (96) do ubojstva uzurpatora Valenta (378). Ove su crtice preuzete iz njegovih knjiga XXIV (vii) i XXV (i).

109

Eseji – Knjiga druga

i oboružani i u tome je to vjerodostojniji, jer je to bilo posve različito od onoga što su imali Rimljani19. “Imađahu oni oružje pripravljeno poput malih pera, koje im ni u čemu nije smetalo tijelu u pokretu; to je perje istodobno bilo tako tvrdo da su se naše strelice odbijale od njega kad bi ga pogodile” (to su one ljuske kojima su se naši preci bili dobro naučili služiti). Na drugom jednom mjestu kaže: “Konji im bijahu čvrsti i snažni, prekriveni jakom kožom, dok su oni sami bili oklopljeni od glave do pete jakim željeznim listićima tako vješto sklopljenim da su se na mjestima zglobova ugibali i davali slobodu pokretima. Bilo bi se reklo da su to željezni ljudi, jer su im pokrivala na glavi bila priljubljena i toliko su prirodno predstavljala prirodan oblik lica da im nisi mogao drugačije zadati udarac nego kroz male okrugle rupice koje su bile ostavljene za oči, da prime malo svjetla, ili kroz one procjepe na mjestu nosnica, kroz koje su dosta teško disali.” Flexilis inductis animatur lamina membris, Horribilis visu; credas simulacra moveri Ferrea, cognatoque viros spirare metallo. Par vestitus equi: ferrata fronte minantur, Ferratosque movent, securi vulneris, armos20.

19

U izdanjima prije 1595. dodano je i sljedeće: A zato što mi se činilo da je taj način veoma sličan našemu, htio sam preuzeti od njegova pisca ovaj odlomak, jer sam se već bio potrudio opširno iznijeti ono što znam o usporedbi našeg oružja s rimskim. No, taj listić iz mojih nesređenih bilježaka kao i više drugih ukrao mi je jedan od ljudi koji su me tada služili, pa ga zato neću lišiti koristi kojoj se on od toga nada. Stoga mi vrlo teško pada prežvakavati po drugi put isti zalogaj. Usp. XLVIII. poglavlje u I. knjizi i ondje navedenu bilješku. 20 “Savitljivi metal kao da poprima život od udova koje prekriva; strašno je to bilo vidjeti; čovjek bi rekao da se to željezni kipovi kreću, da je željezo dio tijela ratnika koji ga nosi. Na jednak su način odjeveni i konji; njihovo je prijeteće čelo obloženo željezom, a sapi su im pod željezom zaštićene od mogućih rana.” Klaudije Klaudijan, In Rufinum, II, 358.

110

IX. poglavlje – O oružju u Parta

Takav bi opis u mnogome nalikovao opremi francuskog ratnika sa svom njegovom ormom21. Plutarh kaže22 da je Demetrije za sebe i za svog prvog ratnog doglavnika koji je bio uz njega dao napraviti potpunu opremu koja je težila stotinu i dvadeset libri, dok u to vrijeme obična oprema nije prelazila šezdeset libri težine. *****

21 22

U izvorniku à tout ses bardes, a ta je riječ imala i ironičnu konotaciju. U Životu Demetrijevu, VI.

111

X. poglavlje

O knjigama

N

imalo ne sumnjam da mi se često događa da govorim o stvarima koje su bolje i istinitije raspravljene kod učitelja ovog zanata. Ovo ovdje samo je iskušavanje1 mojih prirodnih mogućnosti2, a nikako onih stečenih; a ako bi mi netko predbacio neznanje, neće mi ništa nažao učiniti, jer jedva da bih drugome odgovorio za svoje misli, upravo onako kao što ni ne odgovaram samome sebi, a, naposljetku, njima nisam ni sâm zadovoljan. Onaj koji se daje u potragu za znanošću, neka je ulovi ondje gdje se je smjestila: nema ničega čime bih se manje bavio nego time. Ovo ovdje su samo moja promišljanja s pomoću kojih ni ne pokušavam pokazati bit stvari već samoga sebe. Same stvari ću možda jednog dana upoznati ili sam ih već upoznao ako me je sreća mogla dovesti do onih mjesta na kojima su bile razjašnjene. Ali, ja se toga više ne sjećam3. 1 2

3

U izvorniku C’est icy purement l’ess ay... Gotovo istu misao u jednakoj formi nalazimo u eseju o odgoju djece (I, xxvii). Izdanja prije 1595. na ovome mjestu imaju: Ali u mene je takvo pamćenje koje ne može ni tri dana sačuvati zalihu koju sam mu povjerio.

112

X. poglavlje – O knjigama

I, ako i jesam čovjek koji je mogao nešto naučiti, ja sam i čovjek koji nikako ne pamti4. Zato ne jamčim nikakvu izvjesnost osim one da ću pokazati do koje je točke doseglo, u tome času, moje poznavanje te stvari. Kod mene ne treba gledati na materiju5 već na način na koji je prikazujem6. Neka se vidi u ovome što od drugih posuđujem jesam li znao izabrati ono što potkrepljuje moje namjere. Jer puštam druge da govore ono što ne znam tako dobro reći, bilo zbog slabosti svojeg jezika, a ponekad i zbog nedoraslosti svog uma. Svoje posudbe ne brojim nego im ispitujem težinu. A da sam htio da vrijede svojim brojem, bio bih ih naveo dva puta toliko7. Sve su to ili gotovo sve velika i stara imena koja i bez mene dovoljno o sebi govore. U tim razlozima i domišljanjima koje presađujem u svoj vrt često sam – i to hotimice – izostavio imena njihovih tvoraca kako bih obuzdao lakomislenost onih prenagljenih sudova koji se nabacuju na sve vrsti pisanih djela, a poglavito na rane radove još živih ljudi koji su k tome i napisani na pučkom jeziku, što omogućuje svima da o njima govore i izgleda da osvaja shvaćanja i na4

5

6

7

Montaigne se u Esejima često vraća na svoje slabo pamćenje. “Ne vidi ni traga pamćenju u sebi”, to je takvo čudovište u propadanju, da je on sam stoga “jedinstven i vrlo rijedak slučaj” (pamćenje mu je monstrueuse en défaillance, a on sâm je singulier et très rare, I, ix). Na drugom će mjestu ustvrditi da mu se memorija s’empire cruellement tous les jours (III, ix). Ovo je mjesto u ranijim izdanjima, a i u samom tekstu našeg predloška, više puta križano. Pascal će u svojim Pensées (I, 22) reći: “Nek se ne kaže da nisam ništa nova rekao: raspored građe je nov. Kod loptanja (à la paume) igra se istom loptom, ali jedan je igrač bolje baca nego drugi.” Običaj navođenja drugih pisaca u to je vrijeme vladao u Francuskoj. Znameniti francuski diplomat i parlamentarac Guy du Faur de Pibrac (1529-1584), istupajući u parlamentu, kudi Francuze što veoma mladi preuzimaju državne poslove, a kasno ih se odriču, pa navodi mišljenje Plinija Mlađeg, Varona, Lampridiusa i mnogih drugih te se ispričava što nije naveo više citata koji govore u prilog njegovu mišljenju.

113

Eseji – Knjiga druga

mjere, koje isto tako pripadaju masi. Hoću da po mom nosu udare zvrčku Plutarhu i da se na meni raspale kad podcjenjuju Seneku. Moram sakriti svoju slabost pod tim imenima velikog ugleda. Htio bih naći nekoga tko će mi znati iščupati tuđe perje, ali, naravno, uz bistrinu prosudbe i samo uz ocjenu snage i vrsnoće riječi. Jer ja, u koga je pamćenje slabo, ostajem kratkih rukava svaki put kad ih pokušam prosijati prema poznavanju njihova izvora, ali zato vrlo dobro znam, mjereći svoje dosege, da zemlja mog vrta nije nikako podesna za neke odveć bujne cvjetove koje vidim da su tu posijani, a isto tako znam da se niti jedan plod iz mojeg povrtnjaka s njima ne može mjeriti. Na to moram odgovoriti, iako mi i samom to pričinja teškoću, ima li u mojim mislima ispraznosti i mana koje ja ne osjećam ili koje nisam kadar osjetiti kad te misli izlažem. Jer greške često izmaknu našim očima, ali slabost prosudbe je u tome da ih ne razabiremo kad nam ih netko drugi otkrije. Znanje i istina mogu biti u nama, a da u nas nema dobra suda8; isto tako sud može biti bez njih; dapače, svijest o vlastitu neznanju jedno je od najboljih i najsigurnijih svjedočanstava dobroga suda. Osim puke sreće ja nemam drugog pandura9 koji bi dovodio u red moje razbacane misli. Kako mi se javljaju, ja ih bacam na hrpu; čas nahrupe u velikom broju, čas dolaze jedna za drugom. Htio bih da me se vidi u mom prirodnom hodu, ma kako on bio na trenutke teturav. Puštam se onakvim kakav jesam; zato sve ovo ovdje nisu stvari koje ne bi bilo dopušteno ne znati, dapače o njima se govori kako dođu i – onako nasumce. 8

9

Kao i Rabelais, Montaigne oštro luči sud od znanja i školnike izvrgava ruglu. Rabelaisov će frère Jean stalno ponavljati poslovicu: Les plus grands clers ne sont pas les plus grands sages (Ljudi najbolji na peru nisu i najbolji u mudrosti). U originalu sergent de bande, a tako su nazivali časnika koji je pred bitku raspoređivao vojnike.

114

X. poglavlje – O knjigama

Bilo bi mi i te kako drago imati savršeno razumijevanje stvari, ali to razumijevanje ne želim kupiti uz cijenu koliko ono stoji. Želim ovo što mi je ostalo od života proživjeti mirno, a ne mučeći se. Nema ničega zbog čega bih razbijao glavu, pa ni zbog znanosti ma na kakvoj cijeni ona bila. Od knjiga tražim samo da mi pruže zadovoljstvo kroz dobru zabavu; a ako se dajem na znanost, tražim samo onu koja se bavi poznavanjem mene samoga, koja će me poučiti kako dobro živjeti i dobro umrijeti: Has meus ad metas sudet oportet equus10. A zbog teških mjesta, na koje čitajući nailazim, ne grizem nokte; nakon jednog ili dva pokušaja, ostavljam ih ondje gdje jesu. Kad bih se oko njih zaintačio, izgubio bih i sebe i svoje vrijeme: jer, u mene je duh nestrpljiv, a ono što mi nije jasno iz prve, sve mi je manje jasno kad se oko toga tvrdoglavim. Ništa ne činim bez dobra raspoloženja, a dugo i uporno razmišljanje otupljuje mi duh, čini ga nujnim i umornim. Pogled mi se tada izgubi i rasprši na sve strane. Moram ga tada odvratiti i više puta na isto navraćati: jednako kao što nam, kad hoćemo procijeniti sjaj crvenog baršuna, kažu da prijeđemo okom preko njega i da ga gledamo s više strana, naglo otvarajući i zatvarajući oči. Kad mi je jedna knjiga dosadna, uzmem drugu; i prepuštam se njezinu čitanju samo kad me počinje hvatati dosada što ništa ne činim. Ne posežem za novijim knjigama, jer mi se stare čine punijima i sočnijima. Ni za grčkima, jer mi duh ne može rasuditi sve kako treba zbog mojeg dječačkog i učeničkog poznavanja tog jezika11.

10 11

“To je cilj za kojim moj konj prolijeva svoj znoj.” Propercije, IV, i, 70. U XXVI. eseju I. knjige Montaigne je priznao da “gotovo ni ne razumije grčki”, a u IV. poglavlju II. knjige da “grčki nimalo ne zna.”

115

Eseji – Knjiga druga

Među knjigama koje su jednostavno dopadljive, od modernih izdvojio bih Boccacciov Decameron12, Rabelaisa13 i Poljupce od Jeana Seconda14, ako ove posljednje možemo ovdje svrstati, ali, svakako, to su djela vrijedna da se čovjek njima zabavi15. Što se tiče Amadisa i te vrste književnosti, takva djela nisu mogla niti u djetinjstvu zaokupiti moju pozornost16. Reći ću i ovo, pa makar to zvučalo smiono ili nepromišljeno, da se ova starošću pritisnuta duša ne da više golicati ne samo Ariostu, nego čak niti dobrom Ovidiju17; njegova lakoća i njegove priče, koje su me nekad očaravale, sada me teško mogu zabaviti. Slobodno iznosim svoje mišljenje o svim stvarima, čak i o onima koje možda prelaze moje sposobnosti i za koje uopće ne mislim da bi pripadale u moj djelokrug. Kad nešto o njima kažem, činim to da iskažem svoju mjeru, a ne mjeru stvari. Kad ustanovim da sam razočaran Platonovim Aksiohom18, 12

Montaigne je Dekameron čitao u izvorniku, iako je već 1545. Antoine Le Maçon djelo preveo i prijevod posvetio Margeriti Navarskoj, koja se njime inspirirala u svom Heptameronu. Za vrijeme njegova puta po Italiji, Montaigneu su pokazali Boccacciovu oporuku; u XII. eseju II. knjige spominje se jedna od priča iz Dekamerona. 13 Montaigne je rado čitao Rabelaisa. Velik broj njegovih opuštenijih izraza potječe iz Rabelaisova jezika. 14 Pravim imenom Everaerts, rođen u Haagu 1511, umro u Tournaiju 1536. Sudjelovao je u pohodu Karla V. u Tunis i odatle se vratio na smrt bolestan. Poznate su njegove elegijske pjesme, a u svoje je vrijeme postao slavan zbirkom Basia (Cjelovi), u kojoj imitira Katula, a koja je prvi put objavljena 1541. 15 U ranijim izdanjima dodana je i l’Histoire Ethiopique. 16 Ta su djela bila u velikoj modi za vrijeme Montaigneove mladosti. U XXVI. eseju I. knjige već je iskazao prezir prema takvim romanima: “Jer, razne Lancelots du Lac, Amadise, neke Huons de Bordeaux, nisam čak ni po imenu znao”. 17 A Ovidije je bio najdraži autor Montaigneove mladosti. Spominje ga čak 72 puta u Esejima. Usp. XXVI. esej u I. knjizi. 18 Dijalog Aksioh (]Ax?ocoV) već Henri Estienne smatra apokrifnim djelom u svojem prijevodu Platona iz 1578. Neki su ga pripisivali Eshinu iz Sfeta, grčkom filozofu i učeniku Sokratovu, a drugi Ksenokratu iz Halkedona, koji je bio učenik Platonov.

116

X. poglavlje – O knjigama

kao djelom bez ikakve snage s obzirom na tako velikog pisca, moj sud samom sebi ne vjeruje: nije toliko lud da se suprotstavi autoritetu tolikih slavnih starih prosuditelja, koje smatra svojim vodičima i učiteljima i kojima je čak zadovoljan i kad griješe. I tada je ljutit na sama sebe i sebe osuđuje bilo zato što se zadržao na kori ne mogavši prodrijeti u samu srž, bilo zaključujući da je stvar gledao iz krivog motrišta. Zadovoljava se samo time da se očuva od zabune i nereda, a što se tiče vlastite slabosti, on je vidi i rado priznaje. Misli da daje ispravno tumačenje svim onim prividima koje mu njegovo poimanje donosi, ali ta su tumačenja tako slabašna i nesavršena. Većina Ezopovih basni ima višestruk smisao i na više načina ih se može razumjeti. Oni koji im daju preneseno značenje odabiru ovo ili ono lice koje se dobro uklapa u basnu; no, za većinu to je tek prvo i površno lice; a ima drugih lica koja su življa, bitnija i skrivenija, ali do kojih nisu znali doprijeti: upravo takav je i slučaj sa mnom. Ipak, da ostanemo na putu kojim smo se zaputili, uvijek sam smatrao da Vergilije, Lukrecije, Katul i Horacije neosporno zauzimaju prvo mjesto u pjesništvu: a navlastito Vergilije sa svojim Georgikama, koje držim za najsavršenije djelo u svekolikom pjesništvu; u usporedbi s njim može se lako vidjeti da ima mjestâ u Eneidi koje bi pisac bio još bolje dotjerao da je imao za to vremena. A peto pjevanje Eneide čini mi se najsavršenijim19. Volim i Lukana i često ga čitam20, i to ne toliko zbog njegova stila koliko zbog velike vrijednosti i istinitosti njegovih misli i sudova. A što se tiče dobroga Terencija21, velikog umjetnika u dotjeranosti i draži latinskog jezika, 19

20

21

To je pjevanje u kojem se opisuju bojne igre u čast Anhisu na Siciliji, kako su trojanske žene zapalile Enejino brodovlje i kako se utopio prijatelj mu Palinur, krmar na prvom brodu. Lukan je u Esejima citiran četrdesetak puta, i to najčešće sa stoičkim maksimama iz velikog epa Farsalija. U XL. poglavlju I. knjige (O Ciceronu) Montaigne hvali Terencijeva djela, koja međutim pripisuje Leliju i Scipionu, iako su i u antici sma-

117

Eseji – Knjiga druga

smatram da je bio izvrstan te da može živo predstavljati pokrete duše i stanje u kojem se oblikovao naš način života; svakog trena naša me djela navraćaju na njega. Nikad ga ne mogu uzeti u ruke, a da u njegovu djelu ne nađem neku novu ljepotu i posebnu draž. Ljudi poprilici iz Vergilijeva vremena često su žalili što su ga neki uspoređivali s Lukrecijem. Mišljenja sam da ta usporedba nije na mjestu; no, ipak teško mi je čvrsto ostati pri takvu uvjerenju kad me zaokupe neka lijepa mjesta iz Lukrecija. Ako su ti Vergilijevi suvremenici bili bocnuti takvom usporedbom, što bi oni rekli o ludosti i barbarskoj zaglupljenosti onih koji mu danas uz bok stavljaju Ariosta? A što bi i sam Ariosto na to rekao? O saeclum insipiens et infacetum!22 Uvjeren sam da su se Stari imali zbog čega više ljutiti na one koji su uspoređivali Plauta i Terencija (jer se u ovog potonjeg bolje osjeća da je bio gospodin) nego na uspoređivanje Lukrecija i Vergilija. Visokoj cijeni i izvrsnosti Terencijevoj mnogo pridonosi to što ga je otac rimskoga govorništa23 neprestano spominjao, i to kao jedinog njegove vrijednosti, a, isto tako, i mišljenje što prvi sudac rimskog pjesništva donosi o svom drugu24. Više puta mi je palo na pamet kako u naše vrijeme oni koji se upuštaju u pisanje komedija (kao primjerice Talijani, kojima to često polazi za rukom) uzimaju tri ili četiri argumenta od Terencija ili Plauta i od njih čine svoju komeditrana vrhunskim klasičnim dosegom, a to je potvrdio i snažan Terencijev utjecaj na kasniju dramu. U III. knjizi, u V. eseju (O Vergilijevim stihovima), napušta gotovo sve svoje ranije prosudbe. U Esejima nalazimo 25 navoda iz tog pisca, ali mnogi su navedeni prema pamćenju i često su netočni. 22 “Kakva li neukog i nekulturnog vremena!” Katul, XLIII, 8. 23 Tj. Ciceron, koji zaista često spominje Terencija, ali uza sve to cijeni i Plauta. 24 Aluzija na oštar sud što ga Horacije izriče (Ars poetica, 270) o Plautovoj versifikaciji i njegovoj grubosti.

118

X. poglavlje – O knjigama

ju. Oni nabijaju u jednu jedinu komediju pet ili šest priča iz Boccaccia. Ono što ih sili da se natovare tolikim sadržajem jest strah da se ne mogu održati svojom vlastitom umješnošću; tada moraju naći nešto sigurno o što će se osloniti; a kako u sebi nemaju ništa čime bi nas zaokupili, nastoje da nas priča zabavi. S mojim je piscem upravo obrnuto: ljepota i savršenstvo njegova stila čine da zaboravljamo njegovu priču; dražest i ljupkost nas zaokupljaju; na svakom je mjestu toliko ugodan, liquidus puroque simillimus amni25, da nam dušu toliko ispunja svojom dražešću da zaboravljamo zanimljivost fabule26. Ovo isto gledanje vodi me i dalje: vidim da su najbolji među našim starim pjesnicima izbjegavali afektaciju i traženje ne samo fantastične uzvišenosti kao Španjolci i petrarkisti, nego čak i blaža i suzdržljivija isticanja koja predstavljaju ukras svih pjesničkih djela u idućim stoljećima. Zato nema dobra suca koji bi ih pokudio kod tih starih i koji se neće u jednakoj mjeri diviti dotjeranosti i rascvjetaloj ljepoti Katulovih Epigrama i svim onim strelicama kojima Marcijal oštri završne stihove svojih. Upravo je to razlog, koji maločas spomenuh, a Marcijal ga navodi za sebe, “minus illi ingenio laborandum fuit, in cuius locum materia successerat”27. Oni prvi su znali učiniti da ih osjetimo, a da se pritom nisu mnogo ni brinuli ni uzbuđivali; imali su se čemu smijati i nisu se morali najprije poškakljati, dok ovi drugi moraju imati izvanjsku pomoć; što god imaju manje duha, treba im više tijela. Penju se na konja jer nisu dovoljno čvrsti na svojim nogama. Upravo je tako i na našim plesovima, kad se ljudi niskoga roda ho25 26 27

“Poletan, ujedno jasan, i rijeci naličan bistroj.” Horacije, Epistulae, II, ii, 120 (prijevod J. Zgorelca). Montaigneov sud o Terenciju dijelit će svi francuski klasični pisci, a poglavito La Fontaine, Bossuet, La Bruyère i Fénélon. “Nije mu trebalo ulagati velike napore, sadržaj mu je služio umjesto duha.” Marcijal, u predgovoru VIII. knjizi Epigrama.

119

Eseji – Knjiga druga

će pokazati kao da su učitelji plesa, pa ne mogu pokazati fino držanje i prave pokrete našega plemstva i tada se nastoje istaknuti opasnim skokovima i drugim čudnovatim i sajamskim lakrdijašenjem. A gospođe se bolje snalaze sa svojim držanjem u plesovima gdje se izvode mnoge figure i pokreti tijela nego u nekim drugim plesanjima gdje se moraju samo kretati prirodnim korakom i pokazivati prirodno držanje uz dražest koju uvijek iskazuju. A isto sam tako vidio i odličnih komedijaša, sasvim obično odjevenih i prirodnog držanja, kako nam pružaju sav užitak koji se može postići njihovom vještinom, dok oni, koji se tome još uče i nisu pravi majstori svog zanata, moraju posuti lice brašnom, preoblačiti se i izmišljati kojekakve pokrete i divlje kreveljenje da bi nas natjerali na smijeh. Bolje nego igdje drugdje to se moje gledanje vidi u usporedbi Eneide i onog Bijesnoga28. Onog prvog gledamo kako jednim zamahom krila leti visoko i odlučno, uvijek stremeći prema svom cilju, dok ovaj drugi letucka i skakuće s priče na priču kao s grane na granu, pouzdavajući se u svoja krila samo za kratke prelete, pa se neprestano zaustavlja plašeći se da mu ne ponestane snage i daha, Excursusque breves tentat29. To su, dakle, što se ovih stvari tiče, pisci koji mi se najviše sviđaju. A glede drugog mog čitanja, koje miješa malo više ploda sa zadovoljstvom, gdje se učim kako pomiriti svoj ukus i svoje mogućnosti, pisci koji mi u tome pomažu su Plutarh, otkako ga imamo na francuskom30, i zatim Seneka31. Oboji28

Naravno, misli na Ariostov ep Bijesni Orlando. “Samo male prelete pokušava.” Vergilije, Georgike, IV, 194 (u prepjevu T. Maretića: Blizu kuda izlete [i često kamenčiće uzmu]). 30 Misli na francuske prijevode Plutarha od Jacquesa Amyota. Njegov prijevod Vies des hommes illustres pojavio se 1582, a Œuvres morales već 1572. Bio je to književni dogođaj koji je označio Montaigneovu generaciju. 31 Oba su pisca često navođena u Esejima. Montaigne pohvalno o njima piše navlastito u I, xxvi i II, xxxii. Za Plutarha kaže “On je naš brevi29

120

X. poglavlje – O knjigama

ca toliko odgovaraju mojoj naravi, jer je mudrost, koju u njima tražim, raspodijeljena na mnogo mjesta, pa to ne iziskuje dug trud, kojemu nisam dorastao. Najdraža su mi zbog toga Plutarhova Opuscula i Senekine Epistulae, koje su najljepši dio njegovih spisa i iz njih se da mnogo naučiti32. Ne predstavlja nikakav poduhvat u njih se upustiti, a ja čitanje prekidam gdje god mi se svidi, jer nisu međusobno povezani. Te pisce srećemo u većini korisnih i istinitih mišljenja; a sreća je htjela da se rode poprilici u istom stoljeću, obojica su bili učitelji dvojici rimskih careva, obojica dolaze iz stranih zemalja33, a bili su i jedan i drugi bogati i moćni. Njihovo je učenje pravo vrhnje filozofije, a izneseno je na jednostavan i primjeren i uvjerljiv način. Plutarh je ujednačeniji i stalniji, a Seneka lepršaviji i mnogostraniji. Ovaj potonji se trudi, upinje se kako bi oboružao vrlinu protiv slabosti i nezasitnih želja; onaj prvi ne čini se da bi trud toliko cijenio i niti ne pokušava požuriti svoj korak i biti na nekom oprezu. Plutarh dijeli platonska mišljenja, koja su umjerena i odgovaraju uljuđenom društvu; ovaj drugi zastupa stoička i epikurovska, koja su dalja od svakidašnjih gledanja, ali su, barem po mom ukusu, izrazito prihvatljivija i čvršće sazdana. Kod Seneke mi se čini da on malo naginje carskoj tiraniji svog vremena, jer sam uvjeren da nekako na silu osuđuje stav onih velikodušnih ubojica Cezarovih. Plutarh je uvijek slobodan. Seneka je pun duhovitih riječi i oštroumnih izraza, a Plutarh je prepun stvari. Onaj vas više oduševljava i uzbuđuje, a ovaj vas više zadovoljava i više vam se isplati. Jedan nas vodi, a drugi gura naprijed.

32

33

jar” (II, iv) i “Plutarh je moj čovjek” (III, vi). Montaigne ih voli uspoređivati, pa ćemo u XII. eseju III. knjige naći vrlo zanimljivu paralelu, koja se u biti malo razlikuje od ove što je ovdje iznosi. Kao što je poznato, Plutarh je bio učitelj Trajana i Hadrijana, dok je Seneka navodno bio učitelj Neronov. Osim toga, i Plutarhove Œuvres morales i Senekine Epistulae su vrlo kratke. Seneka je rođen u Kordubi u Hispaniji, dok je Plutarh bio Grk. Tradicionalno mišljenje da je Seneka bio Trajanov učitelj vrlo je nepouzdano.

121

Eseji – Knjiga druga

Kad govorimo o Ciceronu, njegova djela koja služe mojem nacrtu su spisi koji se bave filozofijom, a u prvom redu moralnim poukama. No, da odvažno priznam istinu (jer kad se jednom prijeđu granice bestidnosti34, više uzda nema), njegovo mi se pisanje čini dosadnim, jednako kao i kod svih koji mu nalikuju. Jer njegovi proslovi, definicije, raspodjela spisa, etimologije zauzimaju veći dio njegova djela, a ono što je u njega bitno i zadire u srž zagušeno je njegovim beskrajnim kićenjima. Ako sam čitajući ga potrošio jedan sat, a to je za mene mnogo, i ako se pokušam prisjetiti koliko sam iz toga jezgre i soka izvukao, najčešće vidim da sam našao samo vjetar: to stoga jer on još nije dopro do argumenata koji služe njegovom cilju, ni do razloga koji se doista tiču onog čvora koji ja nastojim razmrsiti. Meni, koji tražim samo da postanem pametniji, a ne učeniji ili govorljiviji, svi ti logički i aristotelovski propisi nisu dobrodošli: htio bih da se sve počinje od kraja; ja podosta dobro znam što je to smrt ili što je strast, pa ne želim da se netko zabavlja s njihovom anatomijom: ja tražim odmah dobre i temeljite razloge, koji će me poučiti kako podnijeti njihovu težinu. Ni gramatičarsko cjepidlačenje, ni domišljato ispreplitanje riječi i argumenata tome ne koriste; ja tražim misli koje će isprve navaliti na najjaču stranu sumnje; a njegove se neprestano motaju oko vruće kaše. Dobre su za školu, za sudnicu i propovjedaonicu, gdje imamo vremena i zadrijemati, a poslije još uvijek stignemo navrijeme uhvatiti glavnu nit onoga što se htjelo reći. Tako se mora govoriti sucima koje se hoće s pravom ili nepravom pridobiti za svoju stranu, djeci i prostom puku, kojemu valja sve reći da bismo vidjeli jesmo li postigli ono što smo htjeli. Neću da se nitko trudi da me učini pažljivim i da mi pedeset puta vikne: “Čujte, čujte i počujte”, kao što čine naši telali. Rim34

Montaigne uzima riječ bestidnost (impudence) zbog toga što se u njegovo vrijeme u Francuskoj bio razmahao tzv. cicéronianisme uveden iz Italije.

122

X. poglavlje – O knjigama

ljani su u svojoj vjeri govorili “Hoc age”35 za ono za što mi kažemo: “Sursum corda”36, a sve su to za mene utaman potrošene riječi. Ja izlazim spreman iz kuće, ne treba mi ni poticanja ni umaka: znam jesti i sirovo meso i bez svega toga, i umjesto da mi s pripremanjima i predjelima potiču tek, oni mi ga oduzimlju i umrtvljuju. Hoće li mi velika raspojasanost našeg vremena oprostiti to svetogrđe što procjenjujem da su i dijalozi samoga Platona37 toliko razvučeni i da nas guše tolikom količinom iznošenih razmišljanja da žalimo vrijeme što ga je u tako duge, beskorisne riječi koje nas uvijek na nešto pripremaju uložio isti čovjek koji nam je imao reći toliko korisnijih stvari? Moje neznanje će me bolje ispričati što ne mogu reći da ne vidim nikakve ljepote u njegovu jeziku. Općenito tražim takve knjige koje se služe znanjem, a ne one koje to znanje grade. Kod ona dva prva38, kao i kod Plinija39 i njima sličnih, nema onog “Hoc age”40; oni žele imati posla s ljudima koji su već sami sebe upozorili; a, ako se to upozorenje ponekad kod njih i nađe, onda je to “Hoc age” bitno i ima svoje vlastito značenje. Rado čitam i Pisma “ad Atticum”41 ne samo zbog toga što nam donose vrlo opširnu pouku o povijesti i životu njego35 36 37

38 39

40 41

“Pazi!” “Gore srca!” Navlastito nakon 1586. Montaigne se upustio u ozbiljno čitanje Platona: od njega će mnogo toga uzimati i više njegova djela neće smatrati “toliko razvučenima”. Tj. Plutarha i Seneke. Plinije Stariji je bio posebno cijenjen u XVI. stoljeću i kao znanstvenik i kao filozof. Montaigne ga je posebno volio zbog njegova “odmjerena” prosuđivanja, koje je “jasno” i “živo”, kao i zbog “izvrsnosti njegova znanja” (usp. I, xxvii). “Pazi! Pozor!” Valja napomenuti da ih je Montaigne izvrgnuo strogoj kritici u eseju Razmatranja o Ciceronu (I, xl), a i u naše vrijeme neki specijalisti, kao J. Carcopino, dovode u pitanje Ciceronovu iskrenost.

123

Eseji – Knjiga druga

va vremena, nego mnogo više što nam pomažu da otkrijemo njegova osobna gledanja. Jer, u mene je velika želja, kao što kažem na drugom mjestu42, upoznati dušu i neposredne prosudbe svojih pisaca. O njihovoj vrijednosti valja suditi, ali ne na temelju njih samih ili njihova načina života, nego prema onome što njihova djela izlažu svijetu. Po tisuću sam puta požalio što je izgubljeno djelo koje je Brut napisao o kreposti43: jer je lijepo učiti teoriju od onih koji dobro poznaju praksu. No, kako je jedno propovijed, a drugo propovjednik, isto mi je tako drago vidjeti Bruta kod Plutarha kao i čitati njega samoga. Radije bih htio znati prave riječi njegova razgovora što ga je u svom šatoru vodio s nekim prisnim prijateljem u predvečerje bitke, nego riječi koje je sutradan izrekao pred svojim četama; radije bih htio znati što je radio u svojoj radnoj sobi i u svojoj kući, nego kako je istupao javno ili u senatu. Što se pak tiče Cicerona i ja dijelim opće mišljenje da osim znanja nije bilo mnogo izvrsnosti u njegovu duhu: bio je dobar građanin, čovjek dobre naravi kao što su redovito debeli i smijehu skloni ljudi, ali popustljivosti i ambiciozne taštine u njega, da budemo iskreni, bilo je i previše. I zato ne znam kako ga opravdati što je mislio da je njegovo pjesništvo zavrijedilo da bude posebno istaknuto; nije velik nedostatak ne znati dobro slagati stihove, ali je velika pogreška njegova duha u tome što nije osjetio koliko su ti stihovi nedostojni veličine njegova imena. A što se tiče njegova govorničkog umijeća, uvjeren sam da ga nitko i nikada neće u tome dostići44. Kad je mladi Ciceron, koji je ocu naličio samo po imenu, 42

II, xxxi. Marcus Iunius Brutus, sudionik urote protiv Cezara, bio je političar i vrstan pisac, a objavio je i niz pisama na grčkome, koja spominje i Plutarh. 44 U ranijim je izdanjima dodan i ovaj komentar tom sudu: pa da je u tome i nadmašio samog sebe, kao što je i Vergilije učinio u pjesništvu; jer, kratko nakon njega, mnogi su nastojali dostići ga i čak nadmašiti, iako tog cilja nisu dostigli; ali nitko se nije usudio usporediti ga s Vergilijem; zato mi se čini uputnim ovdje dodati jednu zgodu o tome... 43

124

X. poglavlje – O knjigama

jednom bio zapovjednik u Aziji, skupilo se oko njegova stola više stranaca, a među njima je bio i Caestius, koji se bio nekako uvukao na dno trpeze, kao što se često događa kod otvorenih stolova odličnika. Ciceron je upitao jednoga od svojih tko je taj neznanac, a ovaj mu reče njegovo ime. No, kao što se često događa da onaj koji misli na važnije stvari zaboravi što su mu odgovorili, on je opet dva ili tri puta ponovio isto pitanje, a sluga, da ne bi morao opet ponavljati jedno te isto i kako bi gospodara na tog neznanca podsjetio nekom zgodom ovako mu odgovori: “To vam je onaj Caestius za kog su vam jednom rekli da u usporedbi sa svojim odveć ne cijeni govorništvo vašeg oca.” To je toliko razljutilo Cicerona da je naredio da odmah uhite tog jadnog Caestiusa i da ga pred njim oštro išibaju: eto, to vam je slika jednog doista nedostojnog gostoprimca.45 Pa čak i među onima koji su, kad se sve uzme u obzir, to njegovo govorništvo držali neusporedivim, bilo je i onih koji nisu propustili da u njemu nađu i nedostataka; a veliki Brut, njegov prijatelj, govorio je da je to iscjepkano i veoma zamorno govorništvo, “fractam et elumbem”46. Govornici, bliski njegovu vremenu, kudili su i onu čudnovatu brigu za dugim zadržavanjima na kraju rečenica, a isticali su i riječi “esse videatur”, koje je toliko često ponavljao. Što se mene tiče, ja više volim izravniji stil i rečenicu na jambe podijeljenu. Ipak on katkad naglo miješa stope, ali to čini rjeđe. Uho mi je pogodilo ovo mjesto: “Ego vero me minus diu senem esse mallem, quam esse senem, antequam essem”47. 45

Iz djela Seneke Starijeg (Retora) Suasoriae, VIII. Riječi su zapravo Tacitove (Dialogus de oratoribus), XVIII. Jedan od sudionika u razgovoru više cijeni govornike svojega vremena, nasuprot starima i podsjeća na Brutovu kritiku Ciceronova govorničkog umijeća. Montaigne je te pridjeve preveo prije nego što će ih citirati. 47 “Što se mene tiče, više bih volio živjeti manje dugo star nego biti star prije nego što star budem.” Ciceron, De senectute, X. Montaigne je tu misao parafrazirao na samom početku eseja O Vergilijevim stihovima (III, v). 46

125

Eseji – Knjiga druga

Historici su moja prava lopta48: oni su duhoviti i lako ih je čitati; a tu i tamo svakidašnji čovjek, kojega ja nastojim upoznati, kod njih se pojavljuje življi i potpuniji nego na bilo kojem drugom mjestu, pa vidimo različitost i pravu istinu o njegovu stanju, i to općenito i u pojedinostima, kao i razlike u načinima kako se okuplja i nevolje koje mu prijete. A poglavito oni koji pišu životopise i koji se više bave mislima nego događajima, onim što dolazi iznutra nego onim što dolazi izvana – upravo takvi pisci su mi najbliskiji.49 Eto, to je razlog da je između svih knjiga Plutarh moj čovjek. Upravo sam žalostan što nemamo dvanaestak Laercija50 ili stoga što on nije opširniji, a njegov nauk više slijeđen. Jer, ja ništa manje ne cijenim djelo i život tih velikih učitelja svijeta nego raznovrsnost njihovih učenja i njihovih pravih razmišljanja. U ovoj vrsti izučavanja povijesti čovjek mora prelistati sve vrste pisaca bez razlike, i stare i nove, strance51 i Francuze, kako bismo odatle naučili stvari koje oni na različite načine objašnjavaju. No, čini mi se da bi bilo vrijedno izučavati Cezara, ne samo zbog povijesne znanosti, nego zbog njega sa48

Metafora iz jeu de paume, preteče današnjeg tenisa: loptu koja dolazi zdesna lakše je vratiti. Prva su izdanja imala i ovo: Historici su prava lovina za moja nastojanja, jer su duhoviti i lako ih je čitati; tu i tamo po koje raspredanje o prirodi i stanju različitih ljudi, običaji raznovrsnih naroda, sve je to ono o čemu mora raspravljati prava moralna znanost. 49 Biografije su bile u velikoj modi u francuskom XVI. stoljeću (usp. esej I, xxvi). 50 Diogen Laercije (Laerćanin) bio je grčki povijesni pisac iz III. stoljeća o čijem se životu ne zna gotovo ništa. Glavno njegovo djelo su Životi i misli znamenitih filozofa u 10 knjiga, svojevrsna povijest filozofije od razdoblja Sedam mudraca do skeptika iz II. stoljeća, a dragocjen je izvor zbog obilja anegdota, podataka i citata onih autora čiji su spisi izgubljeni. Kao što smo vidjeli, Montaigne ga citira gotovo u svakom poglavlju svojih Eseja. 51 U originalu barragouins. Riječ je raspravljane etimologije (od bretonskog čestog izraza bara “kruh” i gwin “vino”?), ali joj je temeljno značenje bilo “onaj koji govori nekim stranim nerazumljivim jezikom”, koje se održalo i u suvremenome francuskome jeziku, a glagol baragouiner danas znači “nepravilno govoriti, natucati”.

126

X. poglavlje – O knjigama

moga, jer je u njega toliko savršenstva i vrsnoće više nego u svih drugih52, mada ne valja ni Salustija53 izostaviti. Ozbiljno kažem da tog pisca54 čitam s više poštovanja i respekta nego što se čitaju ljudska djela: diveći se sad njemu samome zbog njegovih djela i zbog njegove čudesne veličine, a sad jasnoći i dotjeranosti njegova jezika kojim je nadmašio ne samo sve druge povjesničare, kao što reče Ciceron55, nego možda i Cicerona samog. Uz toliko iskrenosti u svojim sudovima, kad govori o neprijateljima, da, osim onih lažnih boja, kojima se trudi sakriti svoju lošu stvar i kužni zadah svoje strahovite ambicije, mislim da mu se može prigovoriti samo to što je bio škrt na riječima kad je govorio o sebi. Jer tolika velika djela nisu mogla biti od njega izvršena, a da njegov udio u njima nije bio mnogo veći nego što on svojim čitateljima kaže. Povjesničare volim ili kad su dokraja jednostavni ili pak izvrsni. Jednostavni su oni koji nemaju što donositi svojega i koji samo pokazuju brigu i nastojanje da u dobroj mjeri sakupe sve pojedinosti do kojih dođu bez posebna izbora ili rešetanja, pa nama ostavljaju potpun sud u spoznavanju istine. Takav je između drugih na primjer naš dobri Froissart56 koji 52

Na ovitku svog primjerka Cezarovih Commentarii de bello Gallico Montaigne je zapisao: “Ukratko, Cezar je jedno od najvećih čuda Prirode. Da je htjela zaštedjeti na svojim darovima, ona bi od njega bila učinila dva čudesno lijepa dijela: bio je to najrječitiji, najjasniji i najiskreniji povjesničar koji je ikada postojao, jer na tom poslu nema Rimljanina koji bi se mogao s njim usporediti i veoma mi je drago što i Ciceron tako sudi o njemu; a s druge strane, bio je ratnik i jedan od najvećih vojskovođa koje je Priroda ikada stvorila...” 53 Gaius Sallustius Crispus (86-35. pr. Kr.), rimski političar i historičar, pristaša Cezarov. Njegove dvije monografije, O Katilininoj uroti i Rat s Jugurtom, odlikuju se živim i konciznim stilom, s finom karakterizacijom likova. Od njegove Povijesti (Historiae) sačuvana su samo četiri govora, dva pisma i nekoliko fragmenata. 54 Tj. Cezara. 55 Brut ili o slavnim govornicima, pogl. LXXV. 56 Jean Froissart, francuski kroničar (1337-1405), pisac poznatih starofrancuskih Kronika (Chroniques) o Stogodišnjem ratu. Montaigne ga

127

Eseji – Knjiga druga

se iskrenom naivnošću kretao kroz svoj pothvat, a kad bi negdje pogriješio, nikad se nije bojao to priznati i ispraviti na onom mjestu na koje je bio upozoren; on nam čak govori i o različitim glasinama što su se tada širile i o svakojakim došaptavanjima što su mu ih drugi priopćavali. A to je i zadaća gole i neuobličene povijesti; svatko se može njome onoliko okoristiti prema tome koliki je doseg njegova razumijevanja. Izvrsni povjesničari imaju snage izabrati ono što je vrijedno da se zna, a iz dva izvora znaju odabrati onaj koji je bliži istini; iz položaja vladarâ i iz njihova značaja izvlače zaključke i u usta im stavljaju prave riječi. Imaju pravo kad dopuštaju svom autoritetu da podesi naše mišljenje prema sebi; ali, naravno, to nije dano velikom broju ljudi. Oni koji se nalaze u sredini između te dvije vrste historičara (a to je najčešće slučaj), ti nam sve kvare; htjeli bi nam sažvakati znanje; preuzimaju pravo da sude i, sukladno tome, da podešavaju povijest prema svojim hirovima; jer, kad se sud naginje na jednu stranu, ne može se izbjeći iskrivljavanje pripovijedanja u tom pravcu. Daju se na probiranje stvari vrijednih da budu poznate i često nam skrivaju neku riječ, neki osobni korak važnog pojedinca, koji bi nas bolje poučio; izostavljaju, kao da su to nevjerojatne stvari, ono što ne razumiju, a često i neke druge zato što ih ne umiju izreći na dobrom latinskome ili francuskome. Neka se oni i dalje hrabro razbacuju svojom govorljivošću, neka se razmeću svojim sudovima, neka i dalje sude po svojoj mjeri; ali, neka nam puste nešto po čemu ćemo mi suditi nakon njih, neka ne izobličuju svojim skraćivanjima ili svojim izborom ništa što je u samoj biti te materije: dapače, nek nam je predaju čistu i nedirnutu u svoj njezinoj veličini i opsegu. Najčešće se, a poglavito u naše vrijeme, uzima za pisanje povijesti osobe izabrane iz mase, i to zbog jedinog razloga što je već bio naveo kao primjer jednostavnog povjesničara u XXVII. eseju I. knjige. U svoje je vrijeme bio i zapažen pjesnik (Traité de l’épinette amoureuse).

128

X. poglavlje – O knjigama

znaju dobro govoriti; kao da bismo se od njih željeli naučiti gramatici! A takvi imaju pravo, zato što su plaćeni samo za to i što nam samo brbljarije prodaju, kad se brinu samo za govorenje. I tako, gomilajući lijepe riječi, mijese nam lijepi kruh od svih onih rekla-kazala što su ih po uglovima pokupili. Jedine dobre knjige o povijesti su one koje su pisali upravo oni koji su vodili politiku ili koji su sudjelovali u njezinu vođenju ili barem oni koji su imali sreću da se sličnim stvarima bave. Takvoj vrsti povijesti pripadaju gotovo sva grčka i rimska djela. Jer, kako su mnogi očevici pisali o istoj stvari (što je bio čest slučaj u tim vremenima kad su se veličina i znanje tako često sretali), moglo je doći do greške, ali ona je morala biti čudesno malena i odnositi se na neki vrlo prijeporan događaj. Što se može očekivati od jednog liječnika kad se upušta u pitanja rata, ili od nekog školnika koji bi htio govoriti o nacrtima vladara? Želimo li vidjeti koliko su brižljivosti i pomnje Rimljani u to ulagali, bit će nam dovoljan samo ovaj primjer: Azinije Polion57 nalazio je i u samim povijestima o Cezaru nekoliko pogrešaka u koje je Cezar bio upao zato što nije mogao imati pod okom svako mjesto u svojoj vojsci i zato što je vjerovao pojedincima koji su mu često donosili nedovoljno provjerene vijesti; ili pak zato što nije bio potanko od svojih časnika obaviješten o koracima što su ih oni poduzimali za njegova odsuća. Iz tog se primjera može vidjeti kako je to traženje istine škakljivo i kako se ne možemo pouzdati za neku bitku u sposobnosti onoga koji ju je vodio ili pak u ratnike kad nam govore o onome što se u njihovoj blizini događalo, ako, kao što se to na sudu radi, ne sučelimo svjedoke i ako ne saznamo sve pojedinosti o svakoj zgodi. I doista, ono što zna57

Gaius Asinius Pollio, rimski političar i vojskovođa iz I. st. pr. Kr., historik Augustova vremena. Napisao je Povijest građanskih ratova u 17 knjiga. Poticao je Vergilija u njegovim počecima i u Rim je uveo modu javnih čitanja. Više se može čitati kod Svetonija, Život Cezarov, LVI. Tri njegova pisma sačuvana su kod Cicerona. Kritika što je Montaigne ovdje spominje nalazila se u izdanju Cezara, koje je imao u svojoj knjižnici.

129

Eseji – Knjiga druga

mo o svojim poslovima mnogo je nepouzdanije. No, o tome je dovoljno raspravljao Jean Bodin58, i to upravo na način kako ja to shvaćam. Kako bih malo pomogao izostanku vlastita pamćenja i njegovoj slabosti, koje je toliko nepouzdano da mi se više nego jednom dogodilo da sam neke knjige uzimao u ruke kao da su tek objavljene i meni nepoznate, a koje sam nekoliko godina prije pomnjivo čitao i išarao svojim bilješkama, počeo sam od nekog vremena naznačavati na kraju svake knjige (naravno, na kraju onih knjiga kojima se ne mislim služiti samo jedanput) vrijeme kad sam je pročitao i u grubome sud što sam ga o knjizi donio, u cilju da me to barem podsjeti na duh i opću ideju što sam je o piscu zadobio tijekom čitanja. Ovdje ću navesti neka od tih bilježenja. Evo što sam bilježio, ima tome deset godina, na rubovima stranica svoga Guicciardinija59 (jer na bilo kojem jeziku da mi govore moje knjige, ja im uvijek odgovaram na svojemu): on je vrijedan historiograf od kojega se, po mom mišljenju, točnije nego od ikojeg drugoga može doći do istine o pravom stanju događaja njegova vremena, jer je u mnogima od njih na njih i sâm utjecao, i to nalazeći se na visokom položaju. Ni po čemu se ne može zaključiti da bi on iz mržnje, sklonosti ili vlastite taštine bio iskrenuo pravo stanje stvari: o tome nam svjedoče slobodni sudovi što ih iznosi o velikima i poglavito o onima kojima je dugovao svoj uspon i sudjelovanje u veli58

Čitavo to Montaigneovo raspravljanje o sposobnostima historičara povodi se za Jeanom Bodinom (1529-1596), piscem djelâ Methodus ad facilem historiarum cognitionem (Paris, 1566) i Six livres de la République (Paris, 1576). Ovo potonje predstavlja pravo remek-djelo pravne znanosti, a Montaigneovi su navodi preuzeti iz prvog djela koje je pod naslovom Méthode à la connaissance facile des histoires između 1572. i 1579. više puta izdano u Francuskoj. Bodinov se utjecaj vrlo dobro vidi u I. knjizi Eseja (ii, xvi i xix). 59 Francesco Guicciardini, povjesničar i državnik, rođen 1482. u Firenzi, a umro 1540. Montaigne više puta navodi mjesta iz njegove Historia d’Italia.

130

X. poglavlje – O knjigama

kim odlukama; tu mislim u prvom redu na papu Klementa Sedmoga60. Što se tiče onoga u čemu se Guicciardini najviše želio nametnuti, a to su njegove ocjene i mišljenja, ima među njima vrlo dobrih i obogaćenih lijepim crticama; no on je u njima previše uživao: jer, da ne bi štogod propustio naglasiti, kad je pred njim bio predmet jasan i opsežan i gotovo beskrajan, postajao je preopširan i počeo je mirisati na skolastička naklapanja. I ovo sam primijetio: koliko god on duhova i djela prosuđuje, koliko god da je nagona i misli o kojima sudi, niti jedno od njih ne povezuje s vrlinom, vjerom i savješću, kao da su i vrlina, i vjera, i savjest bile na svijetu ugašene; a za sve čine, kako god oni sami po sebi bili lijepi, njihov uzrok pripisuje nekom poročnom slučaju ili nekom pitanju profita. Nemoguće je zamisliti da u tom bezbroju djela o kojima donosi svoj sud nije bilo barem nekih koja su bila poduzeta s razborom. Nikakva korupcija nije mogla tako općenito opoganiti ljude, a da barem jedan čovjek ne bi bio pošteđen od te zaraze; to me navodi na bojazan da tu ima pomalo i njegova iskvarena ukusa, pa se možda dogodilo da je o drugima sudio prema sebi. Kod moga Filipa de Comminesa61 naći ćete da sam zapisao i sljedeće riječi: Vidjet ćete da je u njega jezik blag i ugodan, izrazito prirodne jednostavnosti; pripovijedanje je kod njega jasno i u njemu se bez ikakve dvojbe zrcali piščeva dobra vjera, lišena svakog isticanja sebe i sklonosti ili zavisti kad govori o drugome; njegove su misli i poticaji praćeni više marom i istinitošću nego nekom izvrsnom sposobnošću; na svakom koraku autoritet i ozbiljnost prikazuju ga kao pisca odlična roda i vična velikim odlukama. 60

Giuliano de’ Medici (1478-1534), kao Klement VII. izabran za papu 1523. Ispočetka je bio stao na stranu francuskog kralja Franje I, a protiv cara Karla V. 61 Philippe de Commines (1445-1511), francuski povjesničar i pisac djela Mémoires o sukobu između Karla Smjeloga (Charles le Téméraire) i Ludovika XI.

131

Eseji – Knjiga druga

A o Uspomenama gospodina du Bellaya62: Čovjeku uvijek pričinja zadovoljstvo kad promatra stvari napisane od onih koji su se iskušali u njihovu pravilnom vođenju; ali ne može se zanijekati da u te dvojice plemića očigledno nalazimo znatno manje iskrenosti i slobode u pisanju koja je isijavala iz djelâ starijih pisaca njihove vrste, kao što su bili Sire de Joinville, prisni prijatelj kralja Ludovika Svetog63, pa Eginhard64, kancelar Karla Velikoga, i bliže nama Philippe de Commines. To je prije rasprava pisana u obranu65 kralja Franje protiv cara Karla nego prava povijest. Mislim da oni66 nisu ništa izmijenili u ukupnosti podataka, ali u zaobilaženju događaja, i to često i protiv razuma u našu korist kao i u izostavljanju svega što je bilo škakljivo u životu njihova gospodara – u tome su bili pravi majstori svog zanata. O tome nam najbolje svjedoči nemilost gospode De Montmorencyja67 i de Briona68, koji su tu posve zaboravljeni; čak se ni samo ime gospo62

Martin du Bellay (1495-1559) napisao je četiri prve i tri posljednje knjige tih Mémoires. Petu, šestu i sedmu knjigu redigirao je Guillaume du Bellay (1491-1543), poznatiji u njegovo doba kao Seigneur de Langey: te knjige predstavljaju dio njegove V. ogdoade (“osmine”) i govore o događajima između 1536. i 1560. Stariji je du Bellay bio zaštitnik Rabelaisov, koji mu je bio liječnik. Ta suradnja dvojice braće razjašnjava nam zašto Montaigne čas govori Monsieur du Bellay, a čas opet služi se množinom i kaže Ces deux seigneurs. 63 Jean Sire de Joinville (1224-1317), starofrancuski kroničar. Pratio je Ludovika Svetog u njegovu pohodu na Egipat i borio se kod Mansouraha, gdje je bio zarobljen. Pod stare je dane (1305-1309) napisao povijest o tom kralju, naslovljenu Mémoires, a u njoj križarska vojna i put u Svetu zemlju zauzimaju najveći dio. I suvremeni specijalisti hvale prirodnost njegova stila i vrlo točna zapažanja. 64 Eginhard ili Einhard (oko 770-840), pisac iz karolinške epohe. 65 Već u izvorniku nalazimo ovdje riječ plaidoier. 66 Tj. braća du Bellay. 67 Anne de Montmorency (1493-1567) bio je uklonjen sa svog položaja 1540. nakon brojnih dvorskih intriga. 68 Philippe de Chabot, seigneur de Brion, poklisar u Londonu 1532, a vrhovni zapovjednik vojske koja se borila u Piemontu; nakon briljantnih prodora zaustavio se je u Verceilu, što mu Franjo I. nije nikad oprostio.

132

X. poglavlje – O knjigama

đe d’Estampes69 tu nikako ne može naći. Može se prešutjeti tajne poslove, ali prikrivati ono što svatko zna, pa čak i stvari koje su imale javnih odjeka, i to stvari takovih posljedica, to je neoprostiv grijeh. Da budem jasan, ako hoćete do kraja upoznati kralja Franju i stvari koje su se dogodile u njegovo vrijeme, ako mi vjerujete, okrenite se drugom izvoru; ono iz čega se ovdje može izvući neka korist jesu posebna izlaganja o bitkama i ratnim pothvatima u kojima su se ti plemići zatekli; poneka riječ ili djelo nekih vladara njihova vremena; neki potezi i pregovori koje je vodio gospodar od Langeaisa70, a tu ima velik broj stvari vrijednih da se znaju kao i nesvakidašnjih misli.

*****

69

70

Kad je 1540, nakon dugog procesa bio osuđen zbog pronevjere novca na globu od 15000 libri, spasila ga je Vojvotkinja d’Étampes. Njemu se duguje nacrt kolonizacije Kanade. Anne de Pisseleu, duchesse d’Étampes, glavna žena na dvoru Franje I. od njegova povratka iz Španjolske (1526) sve do kraljeve smrti. Tj. Martin du Bellay.

133

XI. poglavlje

O okrutnosti

Č

ini mi se da je vrlina nešto drugo i plemenitije nego sklonost dobroti koja se u nama rađa. Duše koje su same po sebi dobro usmjerene i dobro rođene idu istim tragom i pokazuju nam u svojim djelima uvijek isto lice kao i one ispunjene krepošću. No, krepost doziva nešto uzvišenije nego kad se, zahvaljujući sretnoj naravi, prepustimo da nas blago i mirno vodi naš razum. Onaj čovjek u koga je prirođena blagost i krotkost, pa bi prešao preko uvreda što su mu nanesene, učinio bi nešto vrlo lijepo i vrijedno svake hvale; ali onaj koji bi se ljuto uvrijeđen i rasrđen nekom uvredom oboružao oružjem razuma protiv one bijesne žeđi za osvetom i koji bi je nakraju ipak zatomio, učinio bi mnogo više. Kod onog prvoga to bi bilo dobro, a kod ovoga krepost; jedan bi se čin mogao nazvati dobrotom, a drugi krepošću; jer čini se da ime kreposti pretpostavlja teškoću i protivljenje i da se ne može iskazati bez protivne strane1. Možda upravo zato za Boga kažemo da je dobar, milostiv i širokogrud i pravedan, ali 1

U izvorniku: sans partie, tj. sans partie adverse u juridičkom smislu.

134

XI. poglavlje – O okrutnosti

nikad ne kažemo da je krepostan: njegova su djela samo odbljesak njegove prirode i nastala su bez ikakva napora. Filozofi, i to ne samo stoici nego i Epikurovi sljedbenici (a tu suglasnost preuzimam2 od općeg mišljenja koje je krivo; što god nam govorio onaj domišljati odgovor Arkesilajev3 onomu koji mu je predbacivao da ljudi prelaze iz njegove škole u epikurovsku, a da se nikad ne događa obrnuto: “Bit će da je tako! od pijetla se može učiniti kopuna, ali od kopuna nikad nije postao pijetao.” Jer, uistinu, u postojanosti i strogosti misli i nauka epikurovska sljedba ni u čemu ne zaostaje za stoičkom; a jedan stoik, prepoznajući dobru vjeru bolje nego ta druga školnička zanovijetala, koji mu, da bi se borili protiv Epikura i stekli veću prednost, stavljaju u usta nešto što nikad nije imao ni na kraj pameti, preokrećući njegove riječi, dajući po gramatičkom zakonu drugi smisao njegovim iskazima i drugačije uvjerenje od onoga za koje su znali da on ima u duši i po svojim običajima, pa kaže da je prestao biti epikurovcem zbog toga što, između ostalih razloga, nahodi da je njihov put odveć strmenit i nedostupan; et ii qui jil)donoi vocantur, sunt jil@kaloV et jilod?kaioi, omnesque virtutes et colunt et retinent4), među filozofima stoicima i epikurovcima, kažem, ima ih znatan broj koji su cijenili da nije dovoljno imati dušu na mjestu, dobrohotnu i upravljenu vrlinama; da nije dovoljno da naše odluke i naše misli odolijevaju svim hirovima sreće, nego da uz to treba i tražiti prigode kako da se to dokaže. Oni hoće ispitivati bol, nuždu i prijezir kako bi se protiv njih mogli boriti i kako bi 2 3

4

Digresija među zagradama zauzima više od polovice stranice. Arkesilaj (]Arkes?laoV), grčki filozof iz IV-III. st. pr. Kr., utemeljitelj tzv. Druge akademije. Premda je bio protivnik stoičkog učenja, ipak smatra, unoseći skeptičke stavove u sokratovsku i platonovsku filozofiju, da treba sumnjati u svaku spoznaju, no da je u praktičnom životu potrebna samo gnoseološka vjerojatnost. “Jer oni koje nazivaju ljubiteljima slasti zapravo su ljubitelji časti i pravde i oni koji vole i gaje sve kreposti.” Ciceron, Pisma prijateljima (Ad familiares), XV, 19.

135

Eseji – Knjiga druga

dušu uvijek imali spremnom za to: “multum sibi adjicit virtus lacessita”5. To je jedan od razloga zašto je Epaminonda, koji je pripadao jednoj trećoj sljedbi6, odbijao bogatstvo što mu ga sreća postavlja u ruke na posve zakonit način, jer se je morao, kaže, boriti protiv siromaštva, a u krajnjoj je bijedi bio do kraja života. Sokrat je sam sebe još teže iskušavao, ostavljajući sebi za vježbu zloću svoje žene7, a to je kušnja ognjem da teže nema. Kad je Metel8, kao jedini među rimskim senatorima, snagom svoje kreposti poduzeo suprotstaviti se silovitosti Saturnina, pučkog tribuna u Rimu, koji je svom silom htio provesti jedan nepravičan zakon da bi se narodu umilio i kad se tako Metel izvrgao prijetnji smrtne kazne što ju je Saturnin bio proglasio za sve one koji zakon odbiju, onima koji su ga u toj krajnjoj nevolji vodili na Forum ovo je govorio: “Da je odveć lako i preveć kukavički zlo činiti, a da je činiti dobro ondje gdje nema pogibelji odveć svakodnevna stvar; ali da činiti dobro ondje gdje je to pogibeljno predstavlja pravu dužnost čovjeka ispunjena vrlinom.” Te nam Metelove riječi jasno pokazuju ono što sam htio potvrditi, a to je da vrlina nikako ne želi imati lakoću za drugaricu; i da onaj ugodni, ravni i blagi put, kojim koračaju oni koje vodi dobra prirodna sklonost, nije put prave vrline. Ona traži kamenit i trnovit put; ona hoće imati ili velike teškoće s kojima će se boriti, kao što je bilo u Metelovu slučaju, pomoću kojih se sreći svidjelo da mu se ispriječi na putu, ili unutarnje teškoće što ih donose nezasitni prohtjevi i bijeda našega stanja. Dovde sam dopro prilično lako i ugodno. No, na kraju ovog razmišljanja pada mi na pamet misao da bi duša Sokratova, koja je najsavršenija od svih što su došle na svijet, bila 5 6 7

8

“Boriti se za vrlinu znači rasti.” Seneka, Epistulae, 13. Prema Ciceronu, De officiis, I, xliv, Epaminonda je bio pitagorejac. O teškom karakteru Sokratove žene Ksantipe govori Plutarh u svom spisu Kako je moguće okoristiti se neprijateljima, VIII; usp. i Aulo Gelije, Atičke noći, I, 17. Crtica preuzeta iz Plutarhova Života Marijevog, X.

136

XI. poglavlje – O okrutnosti

po mom računu duša koju bi se teško moglo preporučiti; jer ne mogu u tog mudraca pojmiti nikakve pokvarene želje s kojom bi se morao boriti. Uz onoliku krepost ne mogu zamisliti nikakvu poteškoću ni prisilu; znam da mu je razum bio toliko moćan i gospodar nad svim da nikad ne bi bio pokvarenim željama niti pružio povoda da se rode. Tako uzvišenoj kreposnosti ne mogu ništa suprotstaviti. Čini mi se kao da je gledam kako korača pobjedničkim korakom, puna slave i lagodnosti, bez ikakvih prepreka i smetnji. Ako krepost može zasjati samo boreći se protiv suprotnih prohtjeva, hoćemo li tvrditi da ona ne može bez pomoći grijeha i da grijehu zahvaljuje što joj poklanjamo vjeru i čast? Isto tako, što bi bilo od onog junačkog i velikodušnog epikurovskog uživanja koje se sastoji od toga što u svom krilu nježno othranjuje krepost i u njemu joj dopušta veselu igru, dajući joj za igračke sramotu, bolesti, bijedu, smrt i mučenja? Ako pretpostavim da se savršena krepost prepoznaje po tome što se bori i strpljivo podnosi bol, što podnosi napadaje uloga, a da pritom nimalo ne gubi na svojoj savršenosti; ako joj za nužnu svrhu dam samo nevolju i muku: što će biti od kreposti koja će biti dovedena dotle da ne samo prezire bol nego joj se veseli i čak se smije napadajima jake srdobolje, a takva je ona krepost što je epikurovci prihvaćaju i o kojoj su nam mnogi od njih kroz svoja djela ostavili vrlo sigurne dokaze? Jednako kao i mnogo drugih za koje mislim da su doista išli i preko pravila njihova nauka. Svjedok nam je mladi Katon9. Kad ga vidim kako umire i sam sebi para utrobu, ne mogu se zadovoljiti time da samo mislim da mu je tada duša bila posve lišena muke i straha, ne mogu vjerovati da je u tom činu, kako su mu nalagala pravila njegove stoičke sljedbe, ostao miran, bez uzbuđenja i ravnodušan; mišljenja sam da je u kreposti tog muža bilo mnogo razdraganosti i čilosti da bi se na tome ustavio. Uvjeren sam da je nalazio užitka i strasti u tako plemenitu djelu i da je u 9

Katon Utički; usp. Eseji, I, xxxvii.

137

Eseji – Knjiga druga

tome uživao više nego u drugim zgodama svog života: “Sic abiit e vita ut causam moriendi nactum se esse gauderet”10. Toliko sam u to uvjeren da počinjem misliti kako bi njemu bilo krivo da mu je prigoda takva pothvata oduzeta. I kad me ona dobrota, koja ga je navodila da se više brine za javno nego za svoje dobro, ne bi držala na uzdi, lako bih se priklonio mišljenju da je bio zahvalan sreći što je na tako lijepu kušnju stavila njegovu krepost i što je išla na ruku onom razbojniku11 da pogazi drevnu slobodu njegove domovine. Čini mi se kao da u tom djelu čitam ne znam kakvo uživanje njegove duše i uzbuđenje od izvanrednog zadovoljstva i muževne strasti, kad je gledala plemenitost i uzvišenost njegova pothvata: Deliberata morte ferocior12 na koji ga nije navelo neko nadanje slavi, kao što su svojim prizemnim i mekoputnim sudovima mislili neki ljudi, jer je takvo mišljenje i odveć nisko da bi moglo dirnuti jedno tako plemenito srce koje je toliko postojano i najvišem cilju upravljeno, nego ljepotom stvari same po sebi: on ju je jasno razabirao u svem njezinom savršenstvu, i to upravo on koji je s onim što je pokreće upravljao bolje nego bismo mi to mogli. Filozofija mi je pružila zadovoljstvo da sam mogao prosuditi da bi tako izvrstan čin bio neprimjereno usađen u svaki drugi život osim Katonova i da je samo njegovomu pripadao takav kraj. Stoga je i naredio svom sinu i drugim pratiteljima da se drugačije okrenu onome što se njih tiče. “Catoni quum incredibilem natura tribuisset gravitatem, eamque ipse perpetua constantia roboravisset, semperque in proposito consilio

10

“Napusti život, sretan što je našao razloga da sebi zada smrt.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 30. 11 Misli na Cezara kao onoga koji je pokopao republiku. 12 “Ponosnija zato što je odlučila umrijeti.” Horacije, Ode, I, xxxvii, 29. Ovo se odnosi na Kleopatrino samoubojstvo nakon poraza kod Akcija.

138

XI. poglavlje – O okrutnosti

permansisset, moriendum potius quam tyranni vultus aspiciendus erat.”13 Svaka smrt mora biti isto što i život. Ne postajemo drugačiji kad umiremo. O smrti sudim uvijek prema životu14. A ako mi se pripovijeda da se neka smrt činila snažnom, a dolazila je nakon slabašna života, mislim da ju je izazvao slabašan uzrok koji odgovara takvom životu. Hoćemo li možda reći da brza gotovost na smrt i ta lakoća koju je stekao snagom svog duha mora na bilo koji način umanjiti sjaj njegove veličine? A tko će se, među onima kojima je pamet barem malo dodirnuta pravom filozofijom, zadovoljiti time što će zamisliti da je Sokrat bio samo lišen straha i strepnje kad je u svojoj tamnici podnosio i negve i strahotu svoje osude? I tko ne prepoznaje u njemu ne samo čvrstinu i postojanost (a to je bio stalan temelj njegova življenja), već i ne znam kakvo novo zadovoljstvo i neko razigrano veselje u njegovim posljednjim riječima i krajnjim trenucima?15 I u tom drhtanju od zadovoljstva koje osjeća kad može počešati noge nakon što su mu skinuli okove16, zato što je oslobođen preživjelih neugoda, a sad mu je dano da pri punoj svijesti spozna ono što će mu se dogoditi? Katon će mi sigurno oprostiti; njegova je smrt tragičnija i napetija, ali ona druga je – ne znam reći zašto – ljepša. 13

14

15

16

“Jer, Katon, kojemu je priroda podarila nevjerojatnu krepčinu i koji je neprestanom postojanošću učvrstio svoj značaj, koji je uvijek čvrsto stajao pri svojim načelima, takav je Katon radije išao u smrt nego da u oči gleda tiranina.” Ciceron, De officiis, I, 31. Ova se tvrdnja iz Montaigneove skeptičke faze može usporediti s početkom XIII. eseja u II. knjizi, Suditi o tome kako drugi umiru. Naprotiv, u vrijeme svoje zaokupljenosti stoicizmom, sudio je o životu prema smrti, kao, primjerice, na kraju XIX. eseja I. knjige, koji nosi naslov Kako ljudi o našoj sreći smiju suditi tek kad umremo. U Esejima, III, xii Montaigne će još jednom usporediti Katona i Sokrata, iskazujući svoju veću naklonost prema potonjemu. Reminiscencija na mjesto iz Platonova Fedona: na dan pogubljenja Sokratu su skinuti okovi.

139

Eseji – Knjiga druga

Aristip17 je onima koji su ga žalili ovako rekao: “Nek mi samo bogovi takvu smrt udijele!”18 Vidi se iz duše te dvojice muževa19 i iz duše onih koji su ih nasljedovali (ali čvrsto sumnjam da je sličnih bilo) tako savršena uživljenost u vrlinu koja im je prešla u krv. Nije to više ona mukotrpna vrlina, niti su to zapovijedi razuma, za koje se, ako ih hoće zadržati, duša mora ukrutiti; to je sama bit njihove duše, to je njezino prirodno i svakodnevno držanje. Izgradili su je tako dugotrajnim slijeđenjem nauka filozofije, koja je u njima našla lijepu i bogatu narav. Sve one grešne strasti, koje se u nama rađaju, ne nalaze puta kojim bi prodrle u njih; snaga i postojanost njihove duše odmah guši i gasi sve takve požude netom se one pokrenu. Zar nije, dakle, ljepše uzvišenom i božanskom odlukom spriječiti rađanje napasti i toliko se poistovjetiti s krepošću da i samo sjeme grijeha bude u nama zatrto, nego priječiti živom silom to sjeme da izrasta i, nakon što smo dopustili prvim znakovima strasti da nas iznenade, oboružavati se i upinjati da njihovo širenje zaustavimo i tako pobijedimo; a, isto tako, nije li ovaj drugi učin još ljepši nego da smo se jednostavno oslonili na laku i dobroćudnu narav i sami osjetili razvrat i grijeh; mislim da tu ne bi smjelo biti dvojbe. Jer ovaj treći i posljednji način čini mi se da čovjeka čini nedužnim, ali ne i kreposnim; oslobođenim od zla djela, ali ne dovoljno spremnim da čini dobro. K tome ovo je stanje toliko blizu nesavršenosti i slabosti da ne znam kako bih im razmrsio granice i kako bih ih razlikovao. I sama imena dobrote i nedužnosti zbog toga su donekle blizu podcjenjivanju. Vidim da nam više vrlina, kao što su čistoća, razboritost i umjerenost, može pasti u dio zato što smo tjelesno oštećeni. Čvrstina pred opasnošću (ako se uopće može nazvati čvrstinom), 17

18 19

Aristip (]Ar?stippoV) iz Kirene, grčki filozof (III. st. pr. Kr.) koji je negirao svaku spoznaju osim vlastita osjećaja radosti i boli. Prema Diogenu Laerciju, Život Aristipov, II, lxxvi. Tj. Sokrata i Katona.

140

XI. poglavlje – O okrutnosti

preziranje smrti, strpljivost u nedaćama, mogu se dogoditi, a često se i sreću kod ljudi zato što ne znaju te nevolje dobro procijeniti i ne shvaćaju ih kao takove. Pogrešno poimanje i glupost tako znaju često dovesti do iskrivljavanja učinka vrline: kao što sam često vidio da se u nekih ljudi hvali ono za što bi morali biti pokuđeni. Jedan je talijanski uglednik preda mnom ovako govorio na pokudu svojega naroda: Da su oštroumlje i živahnost brzog shvaćanja u Talijana toliko veliki da predviđaju opasnosti i zamke u koje bi mogli upasti, i to toliko iz daleka da ne bi trebalo smatrati čudnim kad ih se često u ratu vidi kako se brinu za svoju sigurnost čak i prije nego što su prepoznali opasnost; da mi i Španjolci, koji nismo toliko pronicljivi, idemo preko svega i da nam treba da okom vidimo i rukom dotaknemo pogibelj prije nego ćemo se nje početi bojati; ali da se ni tada ne zaustavljamo; međutim, da se Nijemci i Švicarci, nespretniji i tromiji, ne znaju predomisliti čak ni onda kad se sve na njih svali. Možda je sve to pripovijedao samo onako za šalu. Ipak istina je da u ratničkom zanatu nedoučeni ratnici često srljaju u opasnosti, ali to ne ponavljaju kad se jednom opeku: haud ignarus quantum nova gloria in armis, Et praedulce decus primo certamine possit.20 Eto zašto, kad se sudi o izvanrednom djelu, treba uzeti u obzir sve okolnosti i potpuna čovjeka koji ga je učinio, prije nego što ćemo djelo velikim krstiti. A sad da reknem koju i o sebi samome. Vidio sam da moji prijatelji kod mene nazivaju razboritošću ono što je bilo samo plod slučaja; i da mi kao prednost odvažnosti i strpljenja uzimlju ono što je bila prednost prosudbe i misli; i da mi pripisuju nešto umjesto nečeg drugoga, čas na moju korist, a čas na moju štetu. Uostalom, daleko sam ja od toga da bih 20

“...jer znadem koliko li mladić se cijeni / koga u prvom već boju zapádē glas i priznanje.” Vergilije, Eneida, XI, 154-155 (u prepjevu B. Klaića).

141

Eseji – Knjiga druga

bio dostigao onaj prvi i najsavršeniji stupanj izvrsnosti, kad se vrlina pretvara u naviku, a da onom drugom stupnju nisam ni primirisao. Nisam sebi dao previše truda da obuzdam sve želje koje su me sa svih strana salijetale. Moja vrlina, ili bolje reći bezazlenost, ta je vrlina nastala slučajem i stjecajem okolnosti. Da sam se rodio nesređenije naravi, bojim se da bi sa mnom bilo jadno završilo. Jer u duši nisam osjetio neku veliku odlučnost u obuzdavanju strasti u slučaju kad su bile imalo silovitije. Ne znam podnositi zadjevice i sporenja u sebi. Zato sebi ne moram baš zahvaljivati zato što sam slobodan od brojnih mana: si vitiis mediocribus et mea paucis Mendosa est natura, alioque recta, velut si Egregio inspersos reprehendas corpore naevos21, više to dugujem svojoj sreći nego pameti. Ona je htjela da se rodim u glasovitu plemenitu rodu i od predobra oca: ne znam je li on u mene ulio dio svoje naravi ili su domaći primjeri i dobar odgoj u mome djetinjstvu tome ovako ili onako poslužili ili sam pak rođen na neki drugi način: Seu Libra, seu me Scorpius aspicit Formidolosus, pars violentior Natalis horae, seu tyrannus Hesperiae Capricornus unda22; ali, bilo kako bilo, nad većinom se grijehâ sâm zgražam. Antistenov odgovor onome koji ga je pitao što je najbolje naučiti: “Odučiti se od zla”, kao da se ustavlja na toj slici23. Nad njima se zgražam, rekoh, i doista se zgražam i mrzim ih po toliko 21

“Ako zbog osrednjih ipak, malobrojnih ujedno, mana / nisam savršen sasvim, uostalom pristale ćudi / ko kad bi kudio madež na tijelu otisnut krasnu.” Horacije, Sat., I, vi, 65 (u prijevodu J. Zgorelca). 22 “Bilo da sam rođen pod znakom Vage ili pod znakom Škorpiona čiji je pogled u času rođenja strašan ili u znaku Jarca što kao tiranin vlada nad zapadnim morem.” Horacije, Ode, II, xvii, 17. 23 Prema Životu Antistenovu (VI, 7) od Diogena Laercija.

142

XI. poglavlje – O okrutnosti

prirođenom i toliko mojem osjećaju da sam sâm taj nagon i osjećaj, koji sam s prvim mlijekom svoje dojilje usisao, zadržao, a da mi ga nikakve okolnosti nisu uspjele promijeniti; čak bi mi moje vlastite misli, koje, zato što su u nekim stvarima malo skrenule s utabanih staza, lako oprostile neke poteze koje mi ova moja prirodna sklonost čini mrskima. Reći ću nešto strašno, ali ipak ću reći: u tome vidim da u mnogim stvarima ima više suzdržljivosti i pravila u mojim navikama nego u mojem mišljenju, a moji su prohtjevi manje izopačeni nego moj razbor. Aristip je izrekao tako smjele misli u prilog strasti i bogatstva da je svu filozofiju podigao protiv sebe. No, kad je u pitanju bio njegov moral i kad mu je tiranin Dioniz dao tri prelijepe bludnice da između njih odabere koju hoće, odgovorio mu je da uzima sve tri i da je on već zamjerio Parisu što je najviše volio jednu između svih njezinih drugarica; kad ih je odveo svom domu, sve tri je otpravio, a da ni jedne nije ni dodirnuo. A kad se njegov sluga potužio da mu je teško nositi toliko novca za njim, rekao mu je da izvadi i izbaci onoliko koliko mu teret čini preteškim.24 A Epikur, čiji je nauk bio bezvjeran i odveć popustljiv, u svom se životu vladao vrlo radino i pobožno. Piše jednom svom prijatelju da živi samo na suhom kruhu i vodi i nek mu pošalje komadić sira kako bi mogao, kad mu dođe želja, prirediti sebi gospodski objed25. Nije li možda istina da, ako hoćemo biti doista dobri, moramo takvima biti po nekom skrivenom, prirodnom i općem svojstvu, bez zakonitosti, bez razloga, bez primjera? Prekoračenja, u koja sam upadao, nisu, budi Bogu hvala, od onih najtežih. Kad sam ih činio, uvijek sam ih osuđivao 24

25

Te su dvije crtice preuzete iz Života Aristipova od Diogena Laercija (II, 67 i 77). Druga je već spomenuta u Eseji, I, xiv. Upravo tako kaže Diogen Laercije (Život Epikurov, X, xi): “Mitte mihi casei cithridi paululum, ut cum epulari pretiosus voluero, possim.”

143

Eseji – Knjiga druga

onoliko koliko su zavrijedila; i to zato što moj sud nije bio od njih zaražen. I obrnuto, moj ih sud strože osuđuje kad su moja nego kad ih drugi čine. Ali to je sve; jer pružam im malo otpora i lako se prepuštam naginjanju na drugu stranu tezulje, osim kad ih nastojim dovesti u red i spriječiti da se miješaju s drugim grijesima, koji se, kod onoga koji na to ne pazi, najčešće održavaju i međusobno povezuju. Što se mojih vlastitih mana tiče, ja sam ih prekinuo i, koliko god sam mogao, prisilio da budu usamljene i što bezazlenije, nec ultra Errorem foveo26. Jer, glede mišljenja stoikâ, koji kažu da mudrac djeluje, onda kad djeluje, sa svim svojim vrlinama zajedno, premda ima pokoja koja je vidljivija već prema prirodi djela (a u tome bi im mogla donekle poslužiti i sličnost ljudskoga tijela, jer se srdžba ne može izlijevati, a da pritom ne pomažu svi naši sokovi, premda srdžba u njima prevladava); ako iz toga hoće izvući jednaku posljedicu kao da kad grešnik griješi onda on griješi sa svim svojim manama, ja se tada s njima jednostavno ne slažem ili ih možda ne razumijem, jer vidim da je zapravo protivno. To su one tanahne, nebitne suptilnosti na kojima se filozofija često zaustavlja. Neke grijehe slijedim, ali od drugih bježim, upravo onako kako bi to i svetac činio. Zato peripatetici i odbijaju tu povezanost i neraskidivu vezu; a Aristotel smatra da razborit i pravedan čovjek može istovremeno biti i neumjeren i nesuzdržljiv27. Sokrat je znao priznati onima koji su u njegovoj naravi razabirali pokoju sklonost grijehu da je njegova priroda takva, ali da ju je on ispravio strogom disciplinom.28 26 27 28

“I svoj grijeh ništa više ne volim.” Juvenal, Sat., VIII, 164. Prema Diogenu Laerciju, Život Aristotelov, V, xxxi. Prema Ciceronovim Tusculanae disputationes, IV, xxxvii.

144

XI. poglavlje – O okrutnosti

A neki su od čeljadi filozofa Stilpona29 govorili da premda je od rođenja bio podložan vinu i ženama, upornim se marom uspio posve suzdržati od jednoga i drugoga30. Ono što u meni ima dobroga dugujem sreći svojega rođenja. Nemam to ni po kojem pravilu, ni po nauku ili po drugom pripremanju. Bezazlenost što je u meni prirođena je bezazlenost; malo je u nje snage, a nimalo umijeća. Među mnogim grijesima strahovito mrzim okrutnost, i po prirodi i po prosuđivanju, jer ju smatram najgorim među svim grijesima. No, to kod mene ide do tolike mekoputnosti da ne mogu gledati niti kad pile kolju i teško mi je kad zec cvili pod zubima mojih pasa, iako me lov strahovito privlači. Oni koji se moraju boriti protiv strasti rado se služe ovim argumentom samo da pokažu da je strast za nečim u svemu grešna i izvan pameti: da onda kad je u stanju najveće snage toliko ovlada nama da razum tu ništa ne može, a za dokaz navode ono što osjećamo kad poznamo ženu31, cum iam praesagit gaudia corpus, Atque in eo est Venus ut muliebria conservat arva32; gdje se čini da nas užitak toliko odnosi daleko izvan nas da naša pamet više nije kadra vršiti svoju službu, jer je sva zasli29

Stilpon (St?lpon), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr., sljedbenik megarske škole. Od njega se sačuvalo samo devet naslova dijaloga u Diogena Laercija. 30 Prema Ciceronu, De fato, V. 31 U originalu accointance des femmes, a glagol accointer je u Montaigneovo doba značio “avoir des relations sexuelles illicites”; potječe iz lat. accognoscere, a odgovara mu starija upotreba našeg glagola poznati, za koji Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (XI, 319, JAZU, Zagreb, 1935) donosi primjere iz starijih pisaca uz napomenu: “poznati u bibličkom jeziku uzima se za tjelesno (puteno) miješańe muškoga i ženskog, a iz biblije uzeli su to i neki pisci.” U statutima dalmatinskih gradova cognoscere znači “coire, coitum committere”. 32 “Kada naslućuje tijelo već radosti silnog užitka, / Te se Venera već sprema da zasije polje u ženke...” Lukrecije, De rerum natura, IV, 1107-1108 (u prijevodu M. Tepeša).

145

Eseji – Knjiga druga

jepljena i obuzeta strašću. Znam da se može dogoditi i drugačije i da će nam katkada uspjeti, samo uz čvrstu volju, odvesti duh na razmišljanje o drugim stvarima. Ali na to ga treba čvrsto usmjeriti i pomnjivo pripremiti. Isto tako znam da se može i ukrotiti u to uložen napor; u to se dobro razumijem i nisam vidio da bi Venera bila tako despotska božica kao što mnogi i mnogo čišći od mene tvrde. Ne smatram nikakvim čudom, kao što to čini Kraljica Navarska, Margarita, u jednoj od priča u njezinu Heptameronu33 (što je veoma ljupka knjiga s obzirom na svoj sadržaj), niti za nešto što bi bilo izrazito teško da čovjek prođe čitave noći, u svim lagodnostima i slobodi, s dugo željenom ljubavnicom i da ipak održi dano obećanje, pa se zadovolji poljupcima i jednostavnim dodirom. Držim da bi tome bio priličniji primjer lova (u kojem ima manje slasti, ali više oduševljenja i iznenađenja, kad naš iznenađeni razum gubi slobodu da se pripremi i da se okrene neočekivanomu), kad nakon dugog traganja životinja bane na mjestu gdje smo joj se najmanje nadali. To uzbuđenje i zaglušna buka hajkača i goniča toliko nas obuzima da bi onima koji vole tu vrstu lova bilo zaista teško odatle skrenuti svoju misao na nešto drugo; a pjesnici prikazuju Dianu kao pobjednicu nad ognjem i strelicama Kupidonovim. Quis non malarum, quas amor curas habet, Haec inter obliviscitur?34 No, vratimo se onome što sam htio reći. Uvijek prijeteljski uzimam udjela u jadima drugih i lako bih u društvu zapla33

U desetoj priči trećega dana. Heptameron je objavljen 1558, devet godina nakon kraljičine smrti. Djelo predstavlja zbirku od 72 novele u stilu i maniri Boccacciova Dekamerona. Prvotno je nosilo naslov Contes ou nouvelles de la Reine de Navarre, što je Claude Grujet promijenio u Heptameron. 34 “Ima li koga tko će usred tih radosti zaboraviti nemilosrdne ljubavne brige?”, Horacije, Epodae, II, 37. Najstarija izdanja Eseja na ovom mjestu, odmah nakon citata, dodaju: “Sve su ovo krparenja rasparanih komada. Skrenuo sam sa svog puta da kažem te riječi o lovu.”

146

XI. poglavlje – O okrutnosti

kao, kad bih, makar samo jednom prilikom, znao zaplakati. Nema ničega što bi mi izazivalo suze kao suze same, i to ne samo one prave i iskrene, nego kakve god bile, hinjene ili naslikane. Mrtve ne žalim, štoviše, njima zavidim, ali istinski žalim one koji umiru. Od divljaka me toliko ne vrijeđa što peku i jedu tijela svojih mrtvaca, koliko to što ih muče i progone dok su živi. A smaknuća dosuđena pravdom, pa ma kako bila opravdana, ne mogu gledati mirnim pogledom. Kad je netko35, htijući svjedočiti o Cezarovoj blagosti, govorio: “Bio je blag u svojim osvetama; kad je prisilio gusare da se predaju upravo njemu koga su prije toga bili zarobili i glavu mu ucijenili, pa iako im je bio zaprijetio da će ih raspeti, on ih je na raspinjanje i osudio, ali raspeo ih je tek nakon što ih je dao zadaviti. A za Filomona, svog tajnika, koji ga je htio otrovati, nije izmišljao neku strašnu smrt, nego ga je jednostavno ubio.” A da ni ne kažem tko je taj latinski pisac koji se usuđuje kao dokaz milostivosti navoditi da se samo ubija one koji su vas povrijedili, lako je pogoditi da je bio ogrezao u onim niskim i strahovitim primjerima okrutnosti koje su rimski tirani bili uveli u svakodnevnu uporabu. Što se mene tiče, ja smatram, pa čak i u zadovoljavanju pravde, da je sve ono što ide preko jednostavnog smaknuća prava pravcata grozota. A takva je nadasve za nas koji moramo poštovati zapovijed da duše pošaljemo u dobru stanju; a to se nikako ne može ako smo ih nepodnošljivim mučenjem izmrcvarili i oduzeli im svaku nadu. Nedavnih je dana jedan zarobljeni vojnik iz tvrđave, u kojoj je bio zatočen, gledao kako su tesari u dvorištu počeli nešto podizati i kako se narod oko toga okuplja. Pomislio je da to grade mučilište za njega i, pavši u očaj, pograbi neki stari zahrđali čavao, koji mu se našao pod rukom, i zadade si dva jaka udarca čavlom po vratu; videći da time nije oduzeo sebi život, odmah se još jednom udari po trbuhu i od toga izgubi svijest. U tom ga je stanju 35

Povjesničar Svetonije, Život Cezarov, LXXIV.

147

Eseji – Knjiga druga

našao prvi tamničar koji ga je došao obaći. Povratiše ga svijesti i, kako bi iskoristili vrijeme prije nego se opet onesvijesti, na licu mjesta mu pročitahu osudu da mu se mora odrubiti glava. Takva ga je osuda neobično razveselila i on prihvati ponuđeno vino koje je prije odbijao; a zatim zahvali sucima za neočekivanu blagost njihove presude i reče da mu je odluka da se sam ubije došla iz straha od okrutnijih muka na što su ga navodile one tesarske pripreme [...]36. Ja bih preporučio da se ti primjeri strogosti, kojima se hoće držati narod na posluhu, izvode na truplima zločinaca: jer, vidjeti da im je uskraćen pogreb, da ih čereče i bacaju u kipuću vodu, dirnulo bi gotovo isto prosti puk kao i muke što ih zadaju živima, mada iz svega toga ima malo ili nimalo koristi, kao što Bog kaže: “Qui corpus occidunt, et postea non habent quod faciant”37. A pjesnici na poseban način ističu grozotu te slike, više nego li smrti same: Heu! reliquias semiassi regis, denudatis ossibus, Per terram sanie delibutas fœde divexarier38. Zatekao sam se u Rimu39 onog dana kad su smaknuli Catenu, glasovitog kradljivca. Zadavili su ga, a da prisutna go36

Na tom su mjestu mjerodavni primjerak iz Bordeauxa (tzv. exemplaire de Bordeaux) oštetile knjigovežine škare. Izdanje iz 1595. omogućuje popunjavanje te praznine: “Zaključivši po pripremama, koje je vidio da čine u dvorištu, da će ga podvrći strahovitim mukama: i, kao da se oslobodio smrti time što ju je promijenio.” 37 “[Ne bojte se onih] koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti!” iz Evanđelja po Luki, XII, 4. 38 “Jao, sramno bi po zemlji vukli ostatke nekog kralja, oguljene do kostiju iz kojih još kaplje crna krv.” Enijevi stihovi kako ih navodi Ciceron u Tusculanae disputationes, I, xlv. 39 Ovaj je odlomak dodan 1582. nakon piščeva povratka iz Italije. Ta se uspomena nalazi u Dnevniku s puta u Italiju pod nadnevkom 11. siječnja 1581: “Upravo kad je Gospodin de Montaigne na konju izlazio iz svog stana... izvodili su iz tamnice Catenu, jednog poznatog kradljivca i harambašu otpadnika, koji je ulijevao strah cijeloj Italiji... Nakon što su ga zadavili, rasjekli su ga na četiri dijela. Ovi ovdje gotovo nikad ne zadaju osuđenicima brzu smrt, a da ne iskale svoju okrutnost i na-

148

XI. poglavlje – O okrutnosti

mila nije ni trepnula; ali kad su ga raščetvorili, krvnik nije jedanput zamahnuo sjekirom, a da prisutni nisu pritom ispuštali ojađene glasove i uzvike zgražanja, kao da su se svi sažaljevali nad tom lešinom. Te neljudske nagone valja iskaljivati na mrtvoj olupini, a ne na živu čovjeku. Tako je Artakserks40, u donekle sličnim slučajevima, ublažio strogost starih zakona u Perzijanaca tako što je naredio da se velikaši, koji su loše obavljali svoju dužnost, umjesto da ih se po običaju bičuje, skinu do gola te da se šiba njihovo ruho umjesto njih; i umjesto uobičajenog čupanja kose da im se samo skine njihov visoki klobuk. Egipćani, koji su poznati sa svoje pobožnosti, držali su da je pravdi božjoj dosta udovoljeno kad su bogovima žrtvovali kipiće oslikanih praščića41: bilo je to smiono domišljanje kad su htjeli bogu platiti u slikama i crtarijama. Živim u vremenu koje kod nas vrvi nevjerojatnim primjerima toga zla, i to zbog razmahanosti naših građanskih ratova; i u starim povijestima ne vidimo ništa što bi bilo strašnije nego ovo što se kod nas svakodnevno čini. No, sve me to nije nimalo učinilo ravnodušnim. Nisam mogao vjerovati dok nisam na svoje oči vidio da ima tako čudovišno opakih duša koje su ubojstva počinjale zbog same ljubavi prema zločinu: mrcvariti i odsijecati uda drugih ljudi; izoštravati um u iznalaženju dotad neviđenih muka i novih načina zadavanja smrti, i to bez neprijateljstva, bez koristi, s jednom jedinom svrhom da se uživa u gledanju jadnih kretnji i pomicanja, u slušanju teških jecanja i krikova čovjeka koji u bolovima

40

41

kon njihove smrti. Gospodin de Montaigne je primijetio ono što je i na drugom mjestu zapisao, to jest koliko se narod plaši strašnih stvari što se čine nad mrtvim truplima; jer gomila, koja se nije ni pomakla kad su ga davili, na svaki udarac sjekire kad su ga sjekli dizala je glasove zgražanja.” Prema Plutarhovim Izrekama kraljeva i vojskovođa. Taj je primjer često bio navođen kroz XVI. stoljeće, navlastito kod Jeana Bodina i Justusa Lipsiusa. Prema Herodotu, Povijest, II, xlvii.

149

Eseji – Knjiga druga

umire. Jer to je ona krajnja točka do koje može doprijeti ljudska okrutnost. “Ut homo hominem, non iratus, non timens, tantum spectaturus, occidat.”42 Nikad nisam mogao ni samo gledati bez gnušanja kako se progoni i ubija nevinu životinju koja se ne može braniti i od koje nam ne prijeti nikakva opasnost. I, kao što se često događa da se jelen, osjećajući da je na izmaku snaga i ne videći drugog izlaza, baca pred nas koji ga gonimo i kao da svojim suzama moli milost, quaestuque, cruentus Atque imploranti similis43, a to mi je uvijek bio užasan prizor. Nikad ne ulovim živu životinju, a da je odmah ne pustim na slobodu. Pitagora ih je kupovao od ribara i ptičara da bi isto tako postupio44: primoque a caede ferarum Incaluisse puto maculatum sanguine ferrum45. Mislim da ljudi koji rado prolijevaju životinjsku krv time pokazuju prirodnu sklonost prema okrutnosti. Nakon što su se Rimljani privikli na ubijanje životinja, došli su na ljude i gladijatore. Sve se bojim da je i sama Priroda čovjeku usadila neki nagon za nečovječnošću. Nitko se ne zabavlja gledajući kako se životinje međusobno igraju i miluju, ali nitko se ne odriče zadovoljstva da ih gleda kako jedna drugu razdire i ubija. A da netko ne bi sa sprdnjom gledao ovu simpatiju što je gajim prema životinjama, reći ću da nam i sama Teologi42

“Da čovjek ubija drugog čovjeka, ne iz srdžbe, ne iz bijesa, nego samo da ga gleda kako umire.” Seneka, Epistulae, 90. 43 “Cvili u staji od bôli i kao da pomoći moli.” Vergilije, Eneida, VII, 501 (prijevod B. Klaića). 44 Prema Plutarhu, Gozbena pitanja, VIII, viii. 45 “Prvi put krvlju zvijèrî i ugrija njom se....” Ovidije, Metamorfoze, XV, 106 (prepjev T. Maretića).

150

XI. poglavlje – O okrutnosti

ja naređuje samilost prema njima46; i imajući na umu da nas je jedan te isti gospodar nastanio u ovim dvorima da bismo njemu služili, te da su i one, kao i mi, dio njegove obitelji, ta ista Teologija ima pravo kad nam naređuje izvjestan respekt i ljubav prema njima. Pitagora je od Egipćana preuzeo Metempsihozu47, a nakon njih ona je prihvaćena od većeg broja naroda i poglavito od naših druida48: Morte carent animae; semperque, priore relicta Sede, novis domibus vivunt, habitantque receptae49. Vjera naših starih Gala naučavala je da duše, zato što su besmrtne, nikad ne prestaju u svom kretanju, nego da stalno sele iz jednog bića u drugo50 i tim čudesnim kretanjima dodaju i pokoju misao o božanskoj pravdi: jer, po ponašanju duše, dok je još bila u Aleksandru, govorahu da joj je bog odredio drugo mjesto gdje će se nastaniti i gdje će joj prema tom stanju biti manje ili više ugodno; muta ferarum Cogit vincla pati, truculentos ingerit ursis, Praedonesque lupis, fallaces vulpibus addit; Atque ubi per varios annos per mille figuras Egit, lethaeo purgatos flumine, tandem Rursus ad humanae revocat primordia forma51. 46

Reminiscencija na mjesto iz Theologia naturalis od Raimunda Sebonda, gdje se navodi: “Nek se pazi da ih ne prezire, dapače nek ih voli i neka uvijek ima pred očima bratsku sličnost koju dijeli s njima, neka hrani, nek napaja svoju dušu takvim druženjem.” Fol. 61 vo. 47 Metempsihoza je po mitologiji seljenje duša, vjerovanje da se duša nakon nečije smrti nastani u nekoj životinji ili u nekoj biljci. 48 Druidi su keltski svećenici, vračevi, žreci. 49 “Proste su od smrti duše; iz jednog kad iziđu stana, / Svaki put novi prima ih dom, i stanuju u njem.” Ovidije, Metam., XV, 158 (u prepjevu T. Maretića). 50 Julije Cezar, De bello Gallico, VI, xiv. 51 “Zarobljava duše u životinjskim tijelima; zatvara okrutne u medvjedima, kradljivce u vukovima; sakriva lukavce u lisicama i, nakon što im

151

Eseji – Knjiga druga

Ako je bila valjana, stavlja je u tijelo lava; ako je bila pohotljiva, u tijelo svinje; ako je bila plašljiva, u tijelo jelena ili zeca; ako je bila zlobna, u tijelo lisice: i tako dalje dok, pročišćena tim kaznama, ne stane u tijelo nekog drugog čovjeka. Ipse ego, nam memini, Trojani tempore belli Panthoides Euphorbus eram.52 A što se tiče te srodnosti između nas i životinja, do toga mnogo ne držim, kao ni do toga što su mnogi narodi, a poglavito najstariji i najplemenitiji, ne samo primili životinje u svoje kuće i društvo, nego su ih postavili na položaj viši od vlastitoga i cijenili kao ukućane i miljenike svojih bogova, pa su ih poštovali i klanjali im se više nego ljudima; a neki drugi nisu priznavali drugog boga izim njih: “belluae a barbaris propter beneficium consecratae”53. Crocodilon adorat Pars haec, illa pavet saturam serpentibus Ibin, Effigies sacri his nitet aurea cercopitheci; Hic piscem fluminis, illic Oppida tota canem venerantur.54 A i samo tumačenje što ga Plutarh daje o toj raširenoj zabludi vrlo je dobro iskazano i za životinje je još uvijek povoljno. Jer on kaže55 da se to Egipćani nisu klanjali mački ili volu je kroz dug niz godina nametnuo tisuće preoblika, najzad ih pročišćuje u rijeci zaborava i vraća ih u njihovo prvobitno ljudsko obličje.” Klaudije Klaudijan, Protiv Rufina (In Rufinum), II, 482. 52 “Ja bjeh – sjećam se dobro – u vr’jeme Trojanskog rata / Euforb, Pantojev sin...”, Ovidije, Metamorfoze, XV, 160 (kaže Pitagora); prepjev Tome Maretića. 53 “Barbari su ih posvetili zbog koristi koju su od njih imali.” Ciceron, De natura deorum, I, 36. 54 “Jedni obožavaju krokodila, drugi u svetom strahu gledaju ibis natovljenu zmijama; ovdje se na žrtveniku sjaji zlatni kip velikorepe opice, ondje se poštuje riba iz rijeke, a drugdje je jedan pas predmetom obožavanja čitavih gradova.” Juvenal, XV, 2. 55 U kraćoj raspravi O Izidi i Ozirisu, XXXIX.

152

XI. poglavlje – O okrutnosti

(primjerice), nego su u tim životinjama obožavali neku sliku božje moći; u ovoj potonjoj strpljivost i korisnost, a u onoj prvoj živahnost. Ili, kao što naši susjedi Burgunđani, zajedno sa čitavom Njemačkom, pokazuju nepodnošenje kad su zatvoreni, jer tada sebi predstavljaju slobodu koju su obožavali i voljeli iznad svakog Božjeg dara; a sličnoga ima i kod drugih naroda. No, kad sretnem, pa čak i među najumjerenijim mišljenjima, misli kojima se pokušava dokazati bliska sličnost između nas i životinja i ne tako mali udio što ga one imaju u našim najvećim povlasticama i s koliko ih vjerojatnoće približavaju nama, tada znatno smanjujem ovu našu preuzetnost i rado se odričem te zamišljene prevlasti što nam ju pripisuju nad drugim stvorenjima. Kad svega toga i ne bi bilo, postoji određeno poštovanje koje nas obvezuje i općenita zadaća ljudskosti, i to ne samo prema životinjama koje i žive i osjećaju, nego i prema stablima i biljkama. Ljudima dugujemo pravdu, a samilost i dobrohotnost drugim stvorenjima, koja su kadra imati udjela u tome. Između njih i nas postoji neki dodir i neka međusobna obveza. Ne sramim se priznati nježnost svoje tako djetinjaste naravi ili to da ne mogu uskratiti svojem psu radost kad mi je u nezgodan čas iskazuje ili kad me traži. Kod Turaka postoje milodari i skloništa za životinje. Kod Rimljana je postojala javna briga da se hrane guske, jer je upravo zahvaljujući budnosti gusaka njihov Kapitol bio spašen56; Atenjani su naredili da se mazge koje su pomagale kod gradnje hrama zvanog Hekatompedon57 oslobode i da mogu bez ikakvih zabrana pâsti gdje god budu htjele58. Stanovnici Agrigenta su poštovali zajednički običaj da vrlo ozbiljno sahrane životinje koje su bili zavoljeli59, kao pri56 57 58 59

Prema Plutarhu, Rimska pitanja, XCVIII. «kat@mpedoV, tj. sto stopa dug ili velik. Plutarh, Život Katona Cenzora, XIII. Prema Diodoru Sicilskome, V, 27.

153

Eseji – Knjiga druga

mjerice konje velikih zasluga, pse i korisne ptice ili čak one koje su služile za igru njihovoj djeci. A sjaj i veličanstvenost koja ih je odlikovala u svim drugim stvarima, jasno se vidjela u raskošnosti i broju spomenika koje su u tu svrhu podizali i koji su gizdavo odolijevali stoljećima nakon toga. Egipćani su sahranjivali vukove, medvjede, krokodile, pse i mačke na posvećenim mjestima, balzamirali su njihova tijela i nosili su korotu nakon njihove smrti.60 Cimon je dao častan pogreb dvjema kobilama s kojima je tri puta pobijedio u trkama na Olimpijskim igrama.61 Stari je Ksantip sahranio svog psa na jednom rtu na obali mora koji je njegovo ime i zadržao.62 A Plutarh kaže da ga je pekla savjest što je za sitnu dobit prodao i poslao u klaonicu jednog vola koji mu je dugi niz godina služio. *****

60 61 62

Herodot, Povijesti, II, lxvi i lxvii. Prema Plutarhu, Život Katona Cenzora, III. Jacques Amyot navodi da se taj morski rt nazivao “Pseći grob”.

154

XII. poglavlje

Apologija raimunda sebonda1

U

istinu, znanost je nesumnjivo nešto korisno i vrlo veliko. Oni koji do nje ne drže najbolje govore o svojoj gluposti; no, ja ipak ne postavljam njezinu vrijednost na onu najvišu točku gdje je neki postavljaju, kao filozof Heril2, koji je u nju postavljao vrhunsko dobro i držao da je na njoj da nas nauči 1

2

Raimundo Sebond (Sabunde, Sebonde, Sebeyde, Sabiende ili Sibiude) bio je katalanski filozof (rođen u Barceloni nepoznate godine, a umro u Tuluzi 1436). Predavao je medicinu i teologiju na sveučilištu u Tuluzi od 1434. do 1436. Njegova knjiga nosi naslov Theologia naturalis, ili Liber Creaturarum ili Liber de Homine, propter quem sunt creaturae aliae. U skraćenom je izdanju pod naslovom Viola animae ili De natura hominis objavljena na samom početku XVI. stoljeća. Montaigne je pisca popularizirao pod imenom Sebond i djelo preveo na francuski. Sebond se zalaže za dokazivanje istinitosti kršćanskog učenja ne Svetim pismom ili učenjem doctores, nego pomoću samih stvorenja i same prirode čovjekove. Sebond je dospio na crkveni Index librorum prohibitorum. U XII. eseju, koji predstavlja najduže poglavlje u Montaigneovu djelu, ovaj suprotstavlja svoje argumente skepticizmu. Heril ([Hr?loV), grčki filozof iz III. st. pr. Kr. Bio je pripadnik stoičke škole, u čijem je okviru formirao vlastiti smjer. U svojem učenju postizanje vrhunskog dobra i sreće stavlja u područje intelektualnog djelovanja.

155

Eseji – Knjiga druga

da budemo mudri i zadovoljni3; ono u što ja ne vjerujem kao ni ono što su neki drugi govorili, to jest da je znanje majka svih vrlina i da sve mane potječu iz neznanja. Kad bi tome bilo tako, to bi bilo podložno dugom razjašnjavanju. Moja je kuća oduvijek bila otvorena ljudima od znanja i po tome je bila nadaleko poznata, jer je moj otac, koji ju je vodio više od pedeset godina, zagrijan onim novim žarom kojim je kralj Franjo prigrlio knjigu i doveo ju na njezinu pravu cijenu, nastojao s velikom brižljivošću i uz popriličan trošak upoznati učene ljude, primajući ih u svoj dom kao prave svece u kojima se zrcali nadahnuće božanske mudrosti i prihvaćajući njihove pouke i njihove misli kao proročanstva, i s toliko poštovanja i vjere iako u njega nije bilo toliko znanja da bi o svemu tome mogao suditi, jer se ni on kao ni njegovi preci u knjige nisu odveć razumjeli. Što se mene tiče, ja ih zaista volim, ali sam daleko od toga da bih ih obožavao. Između tolikih drugih i Pierre Bunel4, u svoje vrijeme čovjek na glasu sa svoje učenosti, boravio je jednom u Montaigneu u društvu s mojim ocem i drugim ljudima svojega kova. Na odlasku mom je ocu poklonio jednu knjigu naslovljenu Theologia naturalis sive liber creaturarum magistri Raymondi de Sabonde. Kako je bio vičan talijanskom i španjolskom jeziku, a knjigu je sastavio Španjolac uz mnoge latinske dočetke i nastavke, moj se otac ponadao da će se uz malo pomoći moći njome okoristiti, jer mu je Bunel preporučio kao vrlo korisno djelo koje je odgovaralo vremenu u kojemu su živjeli; bilo je to vrijeme kad su novotarije Lutherove bile došle na glas5 i na mnogo su mjesta prodrmale naše staro vjerovanje. Bunel je 3 4

5

Prema Diogenu Laerciju, VII, clxv. Pierre Bunel, humanist iz Tuluze i profesor u Padovi (1499-1546). Henri Estienne ga je držao za najvještijeg “ciceronovca” svojega vremena. Bio je učiteljem “onom dobrom gospodinu de Pibracu”, čije je političke stihove Montaigne rado citirao. Lutherov je nauk počinjao hvatati korijena među francuskim intelektualcima. Djelo je tim više odgovaralo Michelu Eyquemu, Mon-

156

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

vrlo dobro predvidio, zaključujući prema svom razboru, da će se taj početak bolesti izroditi u ružni ateizam; jer se običan puk, koji nije bio sposoban suditi stvari po onome što doista jesu, prepuštao slučaju i prividima; a kad su ga oboružali smjelošću da se počne sprdati s mišljenjima koja je nekoć duboko poštovao, kao što su ona o njegovom vječnom spasu, on odmah olako u isti koš baca i sve ostale dijelove svojeg vjerovanja, koji tada kod njega nisu imali više autoriteta nego oni u kojima su ga pokolebali; i tada otresa sa sebe kao tiranski jaram sve ono što je bio prihvatio autoritetom zakonâ ili kroz poštovanje starih običaja, Nam cupide conculcatur nimis ante metutum6; te od tada nadalje odlučuje da neće prihvatiti ništa čemu on prije nije dao svoj glas i poseban pristanak. A moj otac, slučajno nabasavši na tu knjigu pod gomilom drugih odbačenih starudija, naredi mi da mu je prenesem na francuski. Lako je prevoditi pisce kao što je ovaj gdje se mora samo prikazati sadržaj; ali s onima koji su odveć pazili na dražesnost i eleganciju jezika mnogo je pogibeljnije u to se upuštati, a poglavito kad ih se prenosi u manje bogat jezik. Bio mi je taj posao i čudan i nov; ali, kako sam tada imao slobodna vremena i, ne mogavši bilo kako ne udovoljiti zapovijedi najboljeg oca koji je ikada postojao, došao sam, koliko sam znao i mogao, i tome na kraj. Mog je oca to toliko obradovalo da je odmah naredio da se prijevod tiska; i to bi učinjeno nakon njegove smrti7.

6

7

taigneovu ocu, koji se bio oženio Židovkom preobraćenom na protestantizam. Dvojica od njegovih sinova bili su protestanti. “Požudno naime sad gaze, čeg prije se bojahu odveć.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1140 (prepjev M. Tepeša). Ranija izdanja Eseja na tom mjestu imaju i ovaj dodatak: “Uz nemar koji se vidi iz neizbrojivih grešaka koje je tiskar ostavio, jer je on jedini upravljao tim poslom.” To je izdanje ugledalo svjetlo dana 1569. u Parizu. Ustanovljeno je da nije započeto 1568, tj. u godini smrti Montaigneova oca, nego 1565. Pretisak je objavljen 1581.

157

Eseji – Knjiga druga

Učinile su mi se vrlo lijepima misli tog pisca, a sastav djela vrlo dobro vođenim, dok su njegove nakane bile ispunjene pobožnošću. Budući da su se mnogi zabavljali čitajući ga, a nadasve gospođe kojima smo više dužni biti na usluzi, često sam bio u prigodi da im pomognem kako bih njihovu knjigu oslobodio dvaju glavnih prigovora koji su joj upućivani. Piščev je glavni naum smion i hrabar, jer se trudi da ljudskim i prirodnim razlozima iskaže i protiv ateista osnaži sve članke kršćanskog nauka: pravo rekuć, u tome vidim da je bio toliko postojan i toliko sretan da mislim da je nemoguće to bolje od njega učiniti kad se o takvim pitanjima raspravlja; i mislim da ga u tome nitko nije nadmašio. Djelo mi se učinilo i odveć bogatim i odveć lijepim za pisca tako slabo poznatog imena i o kojemu sve što znamo jest da je bio Španjolac i da je predavao medicinu u Tuluzi pred gotovo dvjesto godina. Zato sam se bio obratio Adrienu Tournebeu8, koji je svašta znao, da mi kaže što misli o toj knjizi. Odgovorio mi je da misli da je to u neku ruku kvintesencija9 izvedena iz svetoga Tome Akvinskoga: jer je, uistinu, taj duh, toliko ispunjen neviđenom erudicijom i divnim oštroumljem, jedini mogao roditi takvu misao. Bilo kako bilo, pa ma tko bio pisac i tvorac takva djela (a nikako se ne smije bez čvrstih dokaza oduzeti Sebondu taj naslov), bio je to neobično sposoban čovjek u kojega je bilo mnogo odlika. Prva zamjerka upućena njegovoj knjizi jest da kršćani nemaju pravo kad hoće svoje vjerovanje temeljiti na ljudskim razlozima, kad se ono spoznaje samo kroz vjeru i posebno nadahnuće Božje milosti.10 U toj zamjerci, čini se, ima i ma8

Adrien Tournèbe ili Tournebeuf (1512-1565), glasoviti profesor govorništva na pariškom Collège Royal. Montaigne ga je veoma uvažavao i pohvalno je o njemu pisao u I, xxv i u II, xvii. 9 U originalu: quinte essence. 10 Montaigne će odmah odgovoriti tom prigovoru, dopuštajući da razum sam ne može dokazati ono što Katolička crkva drži istinama, ali i zastupajući mišljenje da vjernik mora poduprijeti svoje vjerovanje ljudskim razlozima.

158

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

lo pretjerane pobožne gorljivosti i mara, pa zato moramo s to većom blagošću i poštovanjem pokušati zadovoljiti one koji su taj prigovor iznijeli.11 To bi prije bila zadaća čovjeka upućenog u Teologiju nego li moja, jer ja o tim stvarima ne znam ništa. Ali, ipak, reći ću ono što o tome mislim. Ja cijenim da nam je u jednoj tako božanskoj i uzvišenoj stvari koja daleko prelazi čovjekov um, kao što je ova istina s kojom nas je Božja dobrota prosvijetlila, zaista potrebno da nam Bog opet pruži svoju pomoć da bismo je mogli pojmiti i pohraniti u sebi; i ne vjerujem da su samo ljudske snage za to imalo sposobne; i kad bi to i bile, zar bi toliki rijetki i umni duhovi, koji su tako obilato za svih prošlih stoljeća bili obdareni s toliko prirodne snage bili propustili da u svojim razmišljanjima dođu do te spoznaje? Upravo je vjera, i vjera sama, ona koja tako živo i sigurno ispunja ljubavlju velika otajstva naše religije. Ali time nikako ne želim reći da ne bi bio prelijep i svake hvale vrijedan pothvat da službi naše vjere podesimo i ona prirodna i ljudska oruđa koja nam je Bog podario. Ne smijemo ni jednog trenutka posumnjati da je to najčasnija služba koju im možemo dati, jer nema vrednije zadaće ni nauma za čovjeka kršćanina nego da svim svojim snagama nastoji uljepšati, širiti i povećati istinu svog vjerovanja. Ne smijemo se zadovoljiti time da Bogu služimo duhom i dušom; moramo mu ukazivati i tjelesno poštovanje; moramo potaknuti čak i svoje udove i svoje pokrete i sve što je izvanjsko na njegovu čast. Tome moramo težiti i popratiti svoju vjeru cijelim razborom koji je u nama, ali uvijek uz ograničenje da ne mislimo da ona ovisi o nama niti da naši napori i argumenti mogu doseći do jedne tako nadnaravne i božanske spoznaje. Ako ona ne prelazi na nas izvanrednim nadahnućem; ako ulazi ne samo kroz razum, nego i putem ljudskih sredstava, ona u nama neće biti u svem svojem dostojanstvu i u svojem 11

Ovdje se vidi s koliko se umjerenosti Montaigne sprema pobiti argumente koji se u biti odveć ne razlikuju od njegove misli.

159

Eseji – Knjiga druga

sjaju. I, naravno, ipak se bojim da je mi ne uživamo samo kad nam je došla tim putem. Ako do Boga držimo kroz živu vjeru, ako do njega držimo po njemu, a ne po nama; ako smo na čvrstim nogama i ako je u nas božanski temelj, sve što je ljudsko neće imati snage da nas pokoleba; naša se tvrđa neće predati pred tako slabim topništvom; zanošenje za novim, vladarska prisila, uspjesi neke stranke, nerazborite i slučajne promjene naših uvjerenja neće smoći snage uzdrmati i promijeniti naše vjerovanje; nećemo ga pustiti na milost i nemilost nekom novom argumentu ili kojekakvom uvjeravanju, pa čak ni svoj Retorici koja je ikad vladala; zapljuskivanja tih valova podnosit ćemo uz nesalomljivu i postojanu čvrstinu, Illisos fluctus rupes ut vasta refundit, Et varias circum latrantes dissipat undas Mole sua.12 Da nas ta zraka božanstva imalo dodirne, posvuda bi sjala; ne samo naše riječi nego bi i naša djela pronosila njezin sjaj i blistavilo. Sve što bi dolazilo od nas bilo bi rasvijetljeno tom velikom sjajnošću. Morali bismo se stidjeti što u ljudskim sljedbama nikad nije bilo jednog njihovog pobornika, pa ma kakve teškoće i novìne donosio njegov nauk, koji bi prema tome podesio svoje ponašanje i svoj život; a tako božanska i nebeska odlika vidi se kod kršćana samo na jeziku. Želite li se u to uvjeriti, samo usporedite naše ponašanje s jednim muhamedancem ili s čovjekom poganinom i uvijek ćete biti ispod njega: ondje gdje bismo s obzirom na prednosti naše religije morali sjati odličnošću i od njega biti na najvećoj mogućoj razdaljini; i moralo bi se kazati: “Ako su toliko pravedni, milosrdni, dobri, znači dakle da su kršćani.” Sve druge izvanjske odlike su zajedničke svim religijama: ufanje, 12

“Kao u moru hrid, kad urnebes nastane golem, / Njezina drži nju veličina, vali okò njè / Uje...” Navedeni stihovi, koji oponašaju mjesto iz Vergilijeve Eneide, VII, 587, djelo su nepoznatog humanista i započinju pjesnički sastav In laudem Ronsardi, na kraju Réponse de Ronsard aux injures et calomnies (1563).

160

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

pouzdanje, čudesa, ceremonije, pokajanje, mučeništva. Svojevrstan znak naše istine morala bi biti naša krepost, onako kao što je i najnebeskiji i najteži znak, jer to je plod istine. Zato je ipak bio u pravu naš dobri sveti Ludovik13 kad je onog preobraćenog tatarskog kralja, koji je namjeravao doći u Lyon poljubiti Papine noge i tako priznati svetost koju se je nadao naći u našim zakonima, dakle, kad ga je odmah od toga odvratio, plašeći se da mu naš razuzdani način života ne pokvari ono sveto vjerovanje.14 Premda se drugačije dogodilo onom drugom15, koji je iz istih pobuda bio pošao u Rim i kad je vidio raskalašeni život visokih crkvenih dostojanstvenika i naroda, to se je više učvrstio u našoj vjeri zaključujući da u nje mora biti vrlo mnogo snage i božanstva kad uspijeva sačuvati svoje dostojanstvo i sjaj usred tolike pokvarenosti i u tako grešnim rukama. “Kad bi u nama bila samo jedna kap vjere, mi bismo brda pomicali”, kaže Sveta Riječ16; naša djela koja bi bila vođena i praćena božanstvom ne bi bila samo ljudska djela; bilo bi u njima nešto čudesnoga kao što je i naša vjera čudesna. “Brevis est institutio vitae honestae beataeque, si credas.”17 Jedni svijetu pune uši da vjeruju ono što ne vjeruju. Drugi, a njih je mnogo više, u to uvjeravaju sami sebe, ne mogući razlikovati što je vjera, a što vjera nije. I nama je čudnovato što se u ratovima, koji danas pritišću našu zemlju, stvari i događaji različito izmjenjuju na tako 13 14 15

16

17

Francuski kralj Louis IX. ili Saint Louis (1214-1270). Prema francuskom kroničaru Joinvilleu (Vie de Saint Louis, XIX). Aluzija na jednu priču iz Boccacciova Il Decamerone (I, ii) gdje se pripovijeda o jednom Židovu koji se upravo iz tih razloga obratio na kršćanstvo. “Ako imadnete vjere koliko gorušično zrno te reknete ovom brdu: ‘Prijeđi odavde onamo’, prijeći će i ništa vam neće biti nemoguće.” Matej, XVII, 20. “Brz je put do kreposnog i sretnog života, ako vjeruješ.” Kvintilijan, Institutio oratoria, XII, 11. Kao što se vidi, Montaigne daje Kvintilijanovoj maksimi religiozni smisao.

161

Eseji – Knjiga druga

općenit i svakodnevan način. Do toga dolazi stoga što mi u sve to ne unosimo ništa svoga. Pravda u jedne od strana tu služi samo za ukras i pokriće; tu je u redu i kako treba proglašena, ali ona tu nije ni prihvaćena, ni ustaljena, ni prigrljena; tu je kao u fiškalovim ustima, a ne u srcu i ljubavi te strane; Bog pruža svoju preveliku pomoć vjeri i religiji, a ne našim strastima. Ljudi su u tim strankama poticatelji i pri tome se služe religijom; a trebalo bi biti obrnuto. Pogledajte, zar je mi svojim rukama ne vodimo i zar iz nje kao iz voska ne mijesimo kipove toliko protivne toliko poštenom i postojanom pravilu? Kad se je to bolje vidjelo nego u Francuskoj naših dana? Oni koji je navlače ulijevo, oni koji je natežu udesno, oni koji o njoj govore bijelo, oni koji govore crno, jednako se njome služe u svojim nasilnim i slavohlepnim pothvatima i tu koračaju u hodu koji se toliko ogleda u pretjerivanju i nepravdi da čine da postaje sumnjivo i mučno vjerovati tobožnjoj različitosti njihovih mišljenja u jednoj stvari o kojoj ovisi stav i zakon našega života. Mogu li iz jedne te iste škole i jednog te istog učenja poteći sukladniji i u svemu isti običaji? Pogledajte samo ovo gnusno besramlje kako se mi loptamo18 Božjim odlukama i kako bezvjerno te odluke sad primamo, a sad odbacujemo već prema tome kako nam sreća mijenja položaj u ovim javnim olujama. Ono tako svečano iskazano pitanje: Je li podaniku dopušteno da se za obranu vjere oružjem digne protiv svog vladara... Prisjetite se samo u kojim se ustima nalazio prošle godine potvrdan odgovor na to pitanje, a to je predstavljalo ključni kamen jedne stranke19, 18

Montaigne opet pribjegava riječima iz jeu de paume. U izvorniku: l’horrible impudence dequoy nous pelotons les raisons divines. Riječ peloter znači “bacati loptu”, a pelote je “lopta”. 19 Na to su se pozivali protestanti. Kritičari približavaju ovaj odlomak jednom mjestu kod historičara Jacquesa de Thoua (1553-1617) Histoire des événements de 1543 à 1607: “Za religiju je to dobra izlika da bi je slijedili oni koji su pripadali njezinoj strani, ali njezin interes ne za-

162

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

dok je niječni odgovor bio ključni kamen one druge; a sada počujte iz kojega tabora dolazi glas i naredba za jedan i drugi; i zvecka li oružje manje zbog jedne ili zbog druge strane. A mi lomači predajemo ljude koji kažu da istina mora trpjeti jaram naših potreba. A što Francuska čini više od samih riječi? Priznajmo istinu: onaj koji bi iz vojske, čak i zakonite20 i osrednje, odvojio one koji se bore samo iz žara vjerske predanosti, pa zatim one koji se brinu samo o poštovanju zakonâ ili službi vladaru, taj ne bi nikako mogao skrpati niti jednu četicu vojnika. Odakle to da ima tako malo onih koji su uložili jednako postojan žar i jednako nastojanje u našim javnim pokretima, pa ih vidimo kako čas mile korakom, a čas bezglavo jure; a iste ljude vidimo kako čas kvare naše poslove svojom žestinom i tvrdokornošću, a čas svojom ravnodušnošću, mlohavošću i tromošću, odakle drugo nego zbog toga što ih pokreću posebni interesi, koji se mijenjaju prema različitim okolnostima? Jasno vidim, jasno kao na dlanu da mi prema pobožnosti rado ispunjamo samo one dužnosti koje podilaze našim strastima. Nema neprijateljstva koje bi bilo tako izrazito kao što je ono kršćansko. Naša gorljivost čini čudesa kad potiče našu sklonost prema mržnji, okrutnosti, slavohleplju, škrtosti, potkazivanju, buni. A kad treba ići uz dlaku, prema dobroti, blagosti, umjerenosti, kao da nekim čudom, uz poneku rijetku iznimku, nemamo ni nogu ni krila.

20

nima ni jednoga ni drugoga [misli na kralja navarskoga i vojvodu de Guisea]; samo strah da će biti napušten od protestanata sprečava kralja navarskoga da se vrati u vjeru svojih otaca, a vojvoda se ne bi odvratio od vjere iz Augsburga, koju mu je dao okusiti njegov stric Charles, kardinal lorenski, kad bi je mogao slijediti, a da ne našteti svojim interesima” (str. 136). Tu su tezu protestanti zastupali sve do onog dana kad je, nakon smrti Henrika III (1589) kralj Navare postao zakonitim nasljednikom prijestolja. Dakle, dok su bili pod katoličkim kraljem, protestanti su branili pravo na pobunu, ali su bili protiv toga prava kad su bili pod protestantskim kraljem. Riječ je o katoličkoj vojsci, jer je odlomak napisan prije 1580.

163

Eseji – Knjiga druga

Naša se religija rodila radi iskorjenjivanja svih zala, međutim, ona ih pokriva, pothranjuje i na njih potiče. Bogu ne valja (kao što narod kaže) davati rog za svijeću21. Ako u njega vjerujemo, a ne govorim o dubokoj vjeri nego samo o ufanju, čak (a to kažem kao našu veliku sramotu) da mu vjerujemo i prepoznajemo ga kao nešto sasvim drugo, kao svog prijatelja, voljet ćemo ga iznad svega zbog one beskrajne dobrote koja se u njemu sjaji; ili, barem, gledat ćemo na njega kao na bogatstva, slasti, slavu, kao što gledamo svoje prijatelje. I najbolji među nama ne ustručava se uvrijediti ga kao što ne zazire od vrijeđanja svog susjeda, rođaka ili svoga gospodara. Ima li među nama čovjeka toliko siromašna duhom koji bi se, kad bi morao birati između predmeta naših pokvarenih želja s jedne, a takvog dubokog poznavanja i vjerovanja u besmrtnu slavu s druge strane, odlučio izabrati ono, a ne ovo? Ali mi ga se, često iz obična podcjenjivanja, odričemo: koja li nas to sklonost navodi na huljenje Boga ako to možda nije sama sklonost k vrijeđanju? Kad su ga uvodili u Orfejeve misterije i kad mu je svećenik govorio da će oni koji prigrle tu vjeru nakon smrti zavrijediti vječna i savršena bogatstva, filozof mu je Antisten odvratio: “A zašto ti sâm ne umreš?”22 A Diogen23 je iz neba pa u rebra na onaj svoj način (ovdje je to donekle izvan onoga o čemu govorimo) odbrusio svećeniku koji ga je htio privući u svoj red kako bi mu omogućio da se domogne dobra na drugom svijetu: “Ma, zar ti hoćeš da povjerujem da će tako vrli muževi kao što su Agesilaj i Epaminonda biti jadni, a da ćeš ti, koji si najobičnije tele, biti blažen zato što si svećenik?” 21

22 23

U izvorniku stoji: Il ne faut point faire barbe de foarre a Dieu. Ta je poslovica bila veoma česta u XVI. stoljeću, a naročito kod Rabelaisa. Doslovce znači: ne valja Bogu podvaljivati slamu (foarre) mjesto žita. Prema Diogenu Laerciju, Život Antistenov, VI, 4. I ova je crtica preuzeta od Diogena Laercija, i to iz Života Diogenova, VI, xxxix.

164

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Kad bismo ta velika obećanja o vječnom blaženstvu primali od tako velikih autoriteta kao što su misli velikih mudraca, ne bismo se smrti tako strašno bojali kao što je se bojimo. Non jam se moriens dissolvi conquereretur; Sed magis ire foras, vestemque relinquere, ut anguis, Gauderet, praelonga senex aut cornua cervus.24 Mi želimo umrijeti, reći ćemo, i biti s Isusom Kristom25. Snaga Platonove misli o besmrtnosti duše navela je neke od njegovih učenika da pođu u smrt kako bi im se što prije ispunila nada koju im je bio dao26. Sve je to nepobitan dokaz da mi prihvaćamo svoju vjeru svaki na svoj način i svojim rukama i nimalo drugačije nego što se prihvaćaju druge vjere. Zatekli smo se u zemlji gdje se ova vjera provodila; ili gledamo na njezinu drevnost ili na autoritet ljudi koji su je zadržali; ili se bojimo prijetnji koje ona upućuje nevjernicima; ili se uzdamo u njezina obećanja. Svi ti obziri moraju se odnositi na naše vjerovanje, ali samo kao nešto nuzgredno: to su ljudski razlozi. Druga zemlja, drugi svjedoci, a slična obećanja mogli bi nam istim putem utisnuti i protivnu vjeru. Mi smo kršćani na isti način kako smo Perigordinci ili Nijemci. A ono što kaže Platon27 da ima tako malo ljudi koji se čvrsto drže ateizma, a da ih neka nenadana nevolja neće odvesti 24

“Zato, da duša je zaista besmrtna naša, / Kod smrti ne bi toliko se tužila svoju na propast, / Nego k’o zmija iz svoje bi veselo izašla kože [ili kao što ostarjeli jelen napušta svoje preduge rogove].” Lukrecije, De natura rerum, III, 612 i d. (u prepjevu Marka Tepeša). 25 Usp. “Coartor autem e duobus: desiderium habens dissolvi et esse cum Christo multo magis melius.” Pavlova Poslanica Filipljanima, I, 23. 26 Aluzija na Kleombrota, koji se nakon čitanja Fedona, bacio u more. I tu anegdotu i navod iz sv. Pavla Montaigne je već jednom ispričao u II, iii. 27 Aluzija na početak X. knjige Zakonâ, što je Montaigne već spomenuo u I, lxvi, u eseju O molitvi.

165

Eseji – Knjiga druga

priznanju božje moći, jest nešto što se ne tiče pravog kršćanina. Samo se smrtne i ljudske vjere prihvaćaju ljudskim nastojanjem. Kakva je to vjera koju su malodušnost i slabost posadile u naša srca? Smiješne li vjere koja vjeruje u ono u što vjeruje samo zato što nema odvažnosti to zanijekati! Može li grešna strast, kao što je zaluđenost ili strah, učiniti da se u našoj duši rodi nešto što je ispravno? Oni kroz razloge svoje prosudbe, kaže Platon, zaključuju da je ono što se pripovijeda o paklenim i budućim mukama sve lažno. No, kad im u starosti ili u bolesti strah od smrti nametne mogućnost da to provjere, odmah ih strah od smrti ispunja novom vjerom u strahote pred onim što će od njih biti. I, zato što ti strahovi čine da srce počinje strepiti, on u svojim zakonima zabranjuje svako učenje o tim prijetnjama i vjerovanje da od bogova može čovjeku doći ikakvo zlo, osim ako to nije za njegovo veće dobro poput liječnikove pomoći. Govore za Biona28 da se je, kad je bio zaražen Teodorovim bezbožništvom, dugo rugao vjernicima; no, kad mu je smrt bila za vratom, da se predavao najsljepijim praznovjerjima, kao da se bogovi postavljaju i skidaju onako kako Bionu odgovara. Platon i svi ovi primjeri vode zaključku da smo na vjerovanje u Boga upućeni ili ljubavlju ili silom. Ateizam je kao neki neprirodan i strašan nauk, koji je istodobno težak i nepogodan da bude usađen u ljudski duh, pa ma kako ovaj bio bezočan i pokvaren; vidjeli smo da je dosta onih koji su, iz taštine i uznositosti, izmišljali kojekakve ne uvijek priproste nacrte o promjeni svijeta, gradili se da to čine iz zadovoljstva, a koji su bili, iako dovoljno ludi, ipak nedovoljno snažni da to svoje gledanje usade u svoje srce. A ako im zadate dobar udarac bodežom u grudi, neizostavno će skrušeno podići ruke k nebu. A kad strah i bolest obore tu raspojasanu gorljivost promjenjive ćudi, neće propustiti da se ne osvijeste i 28

Diogen Laercije, Život Bionov, VI, liv.

166

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

isto tako izravno ne prepuste vjeri i primjerima koji vladaju oko njih. Nešto sasvim drugo je dobro promišljena dogma; druga su stvar ti površni utisci, koji, rođeni u slabo nasađenom duhu, nesigurno i nepromišljeno plivaju maštom. Kako su samo jadni i nepametni ljudi koji hoće biti gori nego što su kadri biti! Zabluda poganstva i nepoznavanje naše svete istine dopustili su onom velikom Platonovu duhu (naravno, velikom samo po mjeri ljudske veličine!) da upadne i u ono slično krivo mišljenje da su djeca i starci podobniji vjeri, kao da se vjera rađa i da svoju moć duguje samo našoj slabašnosti. Veza koja bi morala spajati naš sud i našu volju, koja bi morala obuzimati našu dušu i spojiti je s našim stvoriteljem, to bi morao biti onaj uzao koji svoju snagu i čvrstinu prima ne iz naših mišljenja, iz naših sudova i naših strasti, nego iz Božjeg i natprirodnog zagrljaja, koji ima samo jedno lice i jedan sjaj, a to je autoritet koji je u Boga i u njegovoj milosti. A, kako našom dušom i našim srcem upravlja i zapovijeda vjera, razložno je da ona k njegovom naumu vuče sve naše ostale dijelove prema tome koliki je njihov doseg. Stoga i nije vjerojatno da čitav taj stroj ne nosi otiske ruke tog velikog graditelja i da u stvarima ovog svijeta nema neke slike koja barem malo nalikuje radniku koji ih je izgradio i dao im oblik. Na tom velikom djelu otisnuo je značaj svojega božanstva, a samo je naša slabost kriva tome što je ne možemo otkriti. To je upravo ono što nam sâm kaže kad nam svoje nevidljive radnje otkriva s pomoću vidljivih. Sebond se iz svih snaga trudio oko tog velikog nauka, pokazujući nam kako na svijetu nema jednog komadića koji bi opovrgnuo svog tvorca.29 Značilo bi krivo misliti o Božjoj dobroti kad se svemir ne bi slagao s našim vjerovanjem. Nebo, zemlja, elementi, naše tijelo i naš duh, sve je tome upravljeno, a na nama je samo naći načina kako da se time služimo. Sve to nas uči ako smo 29

Ovdje Montaigne misli na XXIV. poglavlje Sebondove Prirodne teologije, koju je sâm preveo na francuski jezik.

167

Eseji – Knjiga druga

kadri čuti. Jer ovaj je svijet presveti hram30 u koji je čovjek uveden da u njemu razgleda kipove koje nije stvorila smrtna ruka nego takve kakve je Božja misao učinila da ih možemo osjećati: Sunce, zviježđa, vode i zemlju da bi nam nevidljiva svojstva predstavio. “Njegova se nevidljiva svojstva, kaže sveti Pavao31, opažaju od postanka svijeta, kad vidimo njegovu vječnu mudrost i njegovo božanstvo u djelima njegovim.” Atque adeo faciem cœli non invidet orbi Ipse Deus, vultusque suos corpusque recludit Semper volvendo; seque ipsum inculcat et offert, Ut bene cognosci possit, doceatque videndo Qualis eat, doceatque suas attendere leges.32 Dakle, naše su ljudske misli i odluke kao neka teška i besplodna tvar: Božja je milost njihov oblik i samo im ona podaje oblik i vrijednost. Jednako tako su kreposna djela Sokratova i Katonova ostajala uzaludna i beskorisna zato što nisu imala cilja i nisu se obazirala na ljubav i pokoravanje pravog stvoritelja svih stvari, zato što nisu poznavala Boga: tako je isto i s našim stremljenjima i mislima; imaju nekakvo tijelo, ali to je bezoblična masa bez rasta i sjaja, sve dok se s njima ne spoji vjera i milost Božja. Budući da je vjera uobličila i obasjala Sebondove argumente, učinila ih je čvrstima i temeljitima; sad oni mogu služiti kao putokaz i kao prvi vodič mladom naučniku da ga dovedu na put te spoznaje; oni mu na neki način daju oblik i čine da uzmogne primiti Božju milost koja zatim ispunja i usavršuje naše vjerovanje. Poznam jednog uglednog čovjeka velika znanja, koji mi je priznao da 30

Prevedeno iz Plutarha, O mirnoći (Per» «suc?aV) XIX. Poslanica Rimljanima, I, 20: Invisibilia enim ipsius... 32 Marko Manilije, rimski pjesnik iz I. stoljeća: “Bog zemlji ne uskraćuje pogled na nebo; dok ga neprestano obrće nad našim glavama, on se otkriva u svim svojim tjelesnim oblicima, sam nam se predaje i ulazi u nas, samo da bismo ga mogli dobro upoznati i da nas nauči kako gledati njegovo kretanje i kako našu pozornost usredotočiti na njegove zakone.” Astronomica, IV, 907. 31

168

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

je izveden iz zabluda nevjerovanja zahvaljujući Sebondovim mislima. Pa čak da ih se oslobodi one kićenosti i liši pomoći i podrške vjere i da ih se primi kao čista ljudska maštanja za borbu protiv onih koji su se sunovratili u strašnu i zastrašujuću tamu bezvjerja, oni će i tada biti isto toliko solidni i čvrsti kao nijedni drugi iste vrste koji bi im se mogli suprotstaviti: i tako ćemo mi biti u mogućnosti odgovoriti svojim protivnicima, Si melius quid habes, accerse, vel imperium fer;33 neka podnesu snagu naših dokaza ili neka nam pokažu drugdje, na nekom drugom predmetu takve koji će biti bolje satkani i izdržljiviji. I ne primijetivši, sâm sam se napola već bio upustio u onaj drugi prigovor34 htijući na nj odgovoriti umjesto Sebonda. Neki kažu da su njegovi argumenti slabi i da ne mogu potvrditi ono što on hoće i misle da ih vrlo lako mogu pobiti. Ove valja malo jače prodrmati, jer su opasniji i podmukliji nego oni prvi. Vrlo se rado smisao tuđih spisa okreće u korist mišljenja, koja su najprije njihove predrasude; bezvjerac sebi umišlja da može sve pisce dovesti ateizmu, trujući vlastitim otrovom nedužne stvari. Takovi se trude donijeti sud koji će biti u suprotnosti sa Sebondovim obrazloženjima. Uostalom, njima se čini da će im tako biti i više nego lako boriti se protiv naše vjere izrazito ljudskim oružjem, a nju se ne bi usudili napasti u svem njezinom veličanstvu punom autoriteta i suverenih odluka. Sredstvo koje uzimam za smirivanje te frenezije, a koje mi se čini najpodesnijim, jest u tome da obaram i gazim oholost i ljudsku uznositost; da im otupljujem oštricu njihova kukavnog oružja; da činim da im se glave valjaju 33

34

“Imaš li išta bolje? Onda to iskaži, a ako ne, onda se pokori.” Horacije, Epistulae, I, v, 6. Tj. da su Sebondovi argumenti manjkavi. Montaigne će odgovoriti da protivnici nemaju ništa bolje što bi suprotstavili, jer je razum nemoćan da išta utemelji.

169

Eseji – Knjiga druga

na zemlji pod autoritetom i štovanjem Božjeg veličanstva. Jer samo njemu pripada znanje i mudrost; samo ono može samostalno o bilo čemu suditi i samo njemu oduzimamo vrijednost onoga što pripovijedamo i što cijenimo. OÏ gûr ¬ᾷ jron=ein m=ga Æ Qe@V ¤llon · ἕwutón35.

Oborimo tu umišljenost, koja predstavlja prvu postavku zlog duha: “Deus superbis resistit; humilibus autem dat gratiam”36. Znanje je u svih bogova, kaže Platon37, ali u vrlo malo ljudi. Ipak velika je utjeha čovjeku kršćaninu kad vidi naše smrtno i ništavno oruđe tako podešeno našoj svetoj i božanskoj vjeri da, kad ga uporabimo u pitanjima njegove smrtne i ništavne prirode, nije ni bolje ni snažnije. Pogledajmo, dakle, ima li čovjek u svojoj moći drugih razloga nego što su oni Sebondovi, pa čak i je li mu moguće doseći neku sigurnost pomoću argumenata i vlastitom mišlju. Jer, kad sveti Augustin38, govoreći protiv takvih ljudi, nalazi prigodu da im predbaci neopravdanost što dio naših vjerovanja drže krivima, a koje naš um ne može potkrijepiti; i kad im pokazuje da je mnogo stvari bilo i da mogu biti, a njima naše znanje ne može dokučiti ni prirodu ni razloge, stavlja im pred oči neka poznata i nedvojbena iskustva gdje čovjek priznaje da ništa ne razabire, i to čini na njemu svojstven i duhovit način razglabanja. Valja učiniti još više i pokazati im da za dokaz slabosti njihova mišljenja nije nužno ići u potragu za rijetkim primjerima i da je ono toliko kljasto i toliko slijepo da ne postoji nijedna jasna stvar koja bi njima bila dovoljno jasna; da je lako i teško za njih isto; i da sva ras35

“Jer bog ne dopušta da se drugi osim njega uznosi.” Herodot, VII, x. Artaban tako na umjerenost savjetuje Kserksa. Montaigne je našao ovu Herodotovu misao u Stobejevoj Anthologia (Sermo 22). 36 “Jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost.” Prva Petrova poslanica, V, 5. 37 U Timeju (na str. 715 francuskog prijevoda iz 1546). 38 De civitate Dei, XXI, v.

170

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

pravljana pitanja i priroda općenito odbijaju njihove zaključke i njihovo uplitanje. Glas istine nam govori kad nam propovijeda da izbjegavamo svjetovnu filozofiju39, kad nam tako često pred oči stavlja da je naša mudrost pred Bogom samo obična ludost40; da je od svih ispraznosti najveća ispraznost čovjek; jer čovjek koji se umišlja u svoje znanje još ni ne zna što je to znanje41; i da čovjek, koji je ništa, ako misli da jest nešto, vara sama sebe i sebe zavodi42. Te sentencije Svetoga Duha tako jasno i tako živo izražavaju ono što ja tvrdim da mi ne bi trebao nikakav drugi dokaz protiv onih koji bi im se uza svu podložnost i posluh priklonili. Ali, oni hoće da ih se šiba njihovom vlastitom šibom i ne žele otrpjeti da se njihova pamet pobija drugačije nego njom samom. Promotrimo dakle zasada čovjeka samog, bez ikakve izvanjske pomoći43, kad je oboružan samo svojim oružjem, lišen milosti i spoznaje božanske, a ona je sva njegova čast, snaga i temelj njegova bića. Pogledajmo kako on izgleda u tako lijepoj opremi. Neka mi objasni snagom svojih misli na 39

Prijevod poznatog mjesta iz Pavlove Poslanice Kološanima (II, 8): “Videte ne quis vos decipiat per philosophiam et inanem fallaciam...” U hrvatskom prijevodu Biblije (Stvarnost, Zagreb, 1968, II, 174) riječ je filozofija postavljena među navodnike: “Pazite da vas tko za sobom ne odvede ‘filozofijom’ – ispraznom prijevarom...” 40 Još jedan navod iz Pavlove I. poslanice Korinćanima (III, 19): “Sapientia enim huius mundi stultitia est apud Deum”. 41 “Si quis autem se existimat scire aliquid, nondum cognovit quemadmodum oporteat eum scire.” I. poslanica Korinćanima, VIII, 2. Ta je sentencija svetoga Pavla bila urezana u gredu Montaigneove knjižnice, jednako kao i ona iz sljedeće bilješke. 42 “Nam, si quis existimat se aliquid esse, cum nihil est, ipse se seducit.” Pavlova Poslanica Galaćanima, VI, 3. 43 Ovime počinje dugo izlaganje o nevrijednosti čovjeka i njegovoj inferiornosti prema životinjama koje će se produljiti na šezdesetak stranica, a upravo je ovaj odlomak naveo Pascala da izrazi svoju slavnu misao: Que l’homme, étant revenu à soi, considère ce qu’il est auprès de ce qui est... (Pensées, 197, u izdanju Tourneur).

171

Eseji – Knjiga druga

kakvim je temeljima izgradio te velike prednosti što misli da ih ima nad ostalim stvorenjima. Tko ga je u to uvjerio da to divno kretanje nebeskog svoda, da vječna svjetlost tih baklji koje se neprestano vrte nad njegovom glavom, da strašno hukanje beskrajnog mora, da je sve to nastalo i traje kroz tolika stoljeća samo njemu na ugodu i njemu na službu? Je li moguće samo pojmiti da to jadno i kukavno stvorenje, koje niti samom sebi nije gospodar, a izloženo je udaru svega i svačega, za sebe govori da je car i gospodar svemira, a u njegovoj moći nije niti da mu najmanji djelić upozna, a kamo li da njime zapovijeda? A ta povlast što ju je sam sebi podijelio da je tobože sam u svem tom velikom zdanju, da ima moć spoznati mu ljepotu i dijelove, jedini koji može graditelja pohvaliti i voditi računa o primanjima i izdacima cijelog svijeta, tko je njemu tu povlast udijelio? Neka nam pokaže papire i vjerodajnice za obnašanje te divne i velike dužnosti. Jesu li te vjerodajnice podijeljene44 samo onima koji su mudri? Vrijede li one i za narod? Zar su ludi i zločesti vrijedni tako izvanredne milosti da budu povlašteni pred svima drugima, a oni su ono što je najgore na svijetu? Hoćemo li pokloniti vjeru onome45: “Quorum igitur causa quis dixerat effectum esse mundum? Eorum scilicet animantium quae ratione utuntur. Hi sunt dii et homines, quibus profecto nihil est melius”? Nikad nećemo dovoljno nakuditi bezočnost takvog sparivanja. Ali, bijednik jedan, što on to u sebi ima čime bi zavrijedio takvu prednost? Kad pogledamo neuništivi život nebeskih tijela, njihovu ljepotu, njihovu veličanstvenost, njihovo onako stalno pokretanje po tako odmjerenu pravilu: 44 45

Ciceron, De natura deorum, I, 9. Tako govori stoik Balbo, kojemu Ciceron stavlja u usta ove riječi: “Za koga ćemo reći da je svijet stvoren? Bez dvojbe za bića proviđena duhom koja se služe razborom; to su bogovi i ljudi, zacijelo najsavršeniji među svim bićima.” Ciceron, De natura deorum, II, liv.

172

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Cum suspicimus magni caelestia mundi Templa super, stellisque micantibus Æthera fixum, Et venit in mentem Lunae solisque viarum46; kad smo svjesni prevlasti i moći što je ta tijela imaju ne samo nad našim životom nego i u kretanjima naše sreće, Factus etenim et vitas hominum suspendit ab astris47, pa čak i nad našim sklonostima, nad mislima i nad našom voljom, koju tjeraju i potiču prema njihovu utjecaju kao što to vidi i razabire naš razbor, speculataque longe Deprendit tacitis dominantia legibus astra, Et totum alterna mundum ratione moveri, Fatorumque vices certis discernere signis48; kad vidimo da se ne samo jedan čovjek, ne jedan kralj, već kraljevstva i čitav ovaj jadni svijet pokreću i na najmanji znak nebeskih kretanja, Quantaque quam parvi faciant discrimina motus: Tantum est hoc regnum, quod regibus imperat ipsis!49 ako naša vrlina, naše mane, naša sposobnost i znanje, pa čak i ova misao što je izričemo o snazi zvijezda i ovo uspoređivanje njih nama, sve to dolazi kao sudac našeg razuma samo zahvaljujući njima i njihovoj dobroj volji, 46

“Ako gledamo gore, na svemiru prostranost silnu, / I nad njome na eter, što zvijezdama resi se sjajnim, / Ako promatramo kako tu Sunce putuje, Mjesec...” Lukrecije, De natura rerum, V, 1204 (prepjev M. Tepeša). 47 “Jer je odredio da i život ljudski i djela ovise o zvijezdama.” Manilije, Astronomica, III, 58. 48 “Prepoznaje da te zvijezde, koje vidimo da su toliko od nas daleke, upravljaju ljudima prema nekim skrivenim zakonima, da se kretanje svekolikog svemira događa prema nekim uzastopnim razlozima i da ono što se događa sa sudbinama ovisi o određenim položajima nebeskih tijela.” Manilije, Astronomica, I, 60. 49 “Kako li je velik učin tih jedva zamjetljivih kretanja... a toliko je moćno to kraljevstvo koje i samim kraljevima zapovijeda!” Manilije, Astronomica, I, 55 i IV, 93.

173

Eseji – Knjiga druga

furit alter amore Et pontum tranare potest et vertere Trojam; Alterius sors est scribendis legibus apta; Ecce patrem nati perimunt, natosque parentes; Mutuaque armati coeunt in vulnere fratres: Non nostrum hoc bellum est; coguntur tanta movere, Inque suas ferri pœnas, lacerandaque membra; Hoc quoque fatale est, sic ipsum expendere fatum50; a ako nam je nebo podijelilo ovaj djelić razbora koji imamo kako bi nas moglo sa sobom izjednačiti? Kako našem znanju podložiti njegovu bit i njegove moći? Sve ono što vidimo u tim nebeskim tijelima ispunja nas začuđenošću. “Quae molitio, quae ferramenta, qui vectes, quae machinae, qui ministri tanti operis fuerunt?”51 Zašto im osporavamo i dušu i život i misao? Jesmo li u svemu tome prepoznali neku nepomičnu i bezosjećajnu glupost, i to upravo mi, koji osim poslušnosti nemamo nikakva odnosa prema njima? Hoćemo li možda reći da ni u jednom drugom stvorenju osim u čovjeku nismo vidjeli razumnu dušu?52 Pa kako onda? Zar smo nešto usporedivo vidjeli da dolazi od sunca? Zar ga neće biti zbog toga što mi nismo ništa sličnoga vidjeli? Ili neće biti njegova kretanja zato što slična ne postoje? Ako ono što mi nismo vidjeli ne postoji, naše je znanje strahovito zatupljeno: “Quae sunt tantae animi angustiae!”53 Nisu li to snovi ljudske tlapnje kad 50

“Dok jedan, mahnit od ljubavi, preplovit će more da razori Troju, drugomu će sudba odrediti da piše zakone; ovdje djeca ubijaju roditelje, a očevi djecu, dok se brat diže na brata i međusobno se ubijaju. No, nismo mi odgovorni za te pokolje, sudbina ih sili da sve tako razaraju i da sami sebe kazne i da se vlastitim rukama uništavaju... A da i ovako sam govorim o sudbini to isto tako sudbina hoće.” Manilije, Astronomica, IV, 79 i 118. 51 “Kojim se za tolik posao poslužio dizalicama, kojim oruđem, kojim polugama, kojim strojevima, kojim radnicima?”, Ciceron, De natura deorum, I, 8 (prijevod Daniela Nečasa Hraste). 52 Preuzeto uglavnom iz Cicerona, De natura deorum, I, 31. 53 “Toliko su skučene granice našega duha!” Ciceron, ibid.

174

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

od Mjeseca hoće učiniti nebesku zemlju, zamišljati na njoj planine i doline kao Anaksagora54 ili na njemu zamišljati gradove i ljudske nastambe ili čak kolonije za našu korist, kao što to čine Platon i Plutarh?55 i tako od naše zemlje učiniti sjajnu zvijezdu koja sve obasjava? “Inter caetera mortalitatis incommoda et hoc est, calligo mentium, nec tantum necessitas errandi sed errorum amor.”56 – “Corruptibile corpus aggravat animam, et deprimit terrena inhabitatio sensum multa cogitantem.”57 Nadmenost je naša prirodna i prvotna bolest. Najnesretnije i najkrhkije od svih stvorenja je čovjek, a istodobno on je i najoholiji. On osjeća i vidi da je bačen ovdje u blato i u izmetine svijeta, prikovan i određen za najgori, najmrtviji dio svemira, u zadnji i od svoda nebeskoga najudaljeniji red, sa životinjama najodbačenijim među trima vrstama58; a on se u svojim tlapnjama postavlja iznad Mjesečeva kruga i htio bi imati nebo pod svojim nogama. Zbog ispraznosti te iste taštine on se izjednačava s Bogom, pripisuje sebi Božje osobine, sam sebe odabire i odvaja se od gomile drugih stvorenja, određuje njihovo mjesto životinjama koje su njegova subraća i drugovi i, kako njemu puhne, dodjeljuje im njihov dio mogućnosti i snaga. A kako on po svojoj pameti uopće pozna unutarnje i tajne nagone životinja? S kakvom li on to usporedbom njih s nama zaključuje o gluposti što im je pripisuje? 54 55

56

57

58

Reminiscencija iz Diogena Laercija, Život Anaksagorin, II, viii. Sjećanje na mjesto iz Plutarhova spisa O licu koje se ukazuje na Mjesečevu krugu (Per» toÍ ¬mjainom=nou prosvpou tñ k`kl& t²V sel)nhV). Na tom mjestu Plutarh navodi Platonovo mišljenje. “Između ostalih mana ljudske prirode jest ta zaslijepljenost duha koja ju ne samo navodi na grijeh, nego koja postiže to da joj i grijesi budu dragi.” Seneka, De ira, II, 9. “Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima (et terrena inhabitatio deprimit sensum multa cogitantem).” Knjiga Mudrosti, 9, 15. Montaigne je ovo mjesto našao u Augustinovoj De civitate Dei, XII, xv. Tj. u zraku, u vodi i na zemlji.

175

Eseji – Knjiga druga

Kad se igram sa svojom mačkom, tko zna jesam li ja njoj razbibriga ili ona meni?59 Opisujući Saturnovo zlatno doba, na temelju svojeg bavljenja životinjama, nakon što se o njima propitivao, učio i upoznao njihove prave osobine i razlike, Platon60 ubraja među glavne čovjekove prednosti komunikaciju; iz svega toga je došao do savršenog razumijevanja i opreza i, zahvaljujući tome, provodio je daleko sretniji život nego što bismo mi bili kadri. Treba li nam boljeg dokaza da prosudimo kolika li je bezočnost ljudi kad govore i zaključuju o životinjama? Taj je veliki pisac tvrdio da je u većini tjelesnih oblika koje im je udijelila, priroda vodila samo računa o njihovoj uporabi za proročanstva, a to je u njegovo doba bilo i te kako važno61. Taj nedostatak koji sprečava komunikaciju između njih i nas, zašto ne bi bio i naš koliko i njihov? Trebalo bi dokučiti tko je kriv što se ne razumijemo; jer mi ne razumijemo njih upravo kao što one ne razumiju nas. Iz istog tog razloga mogu one nas smatrati glupima kao što mi smatramo njih. Nije nikakvo čudo što ih ne razumijemo (a jednako nam se događa s Baskijcima i Trogloditima). Ipak, bilo je onih koji su se hvalili da ih razumiju, kao Apolonije, Tijanej, Melampod, Tirezija, Talet i drugi62. I kad je već tome tako, kao što nam govore kozmografi, ima naroda koji uzimaju psa za kralja63, znači da su znali interpretirati njihov glas i pokrete. No, moramo razmišljati i o sličnosti koja postoji među nama. Mi nešto malo znamo o njihovim osjetilima: a poprilici u istoj 59

Izdanje iz 1595. dodaje na ovom mjestu: “Zabavljamo se jednakim majmunarijama. Ako meni padne na pamet da počnem ili da prestanem, i ona može jednako tako htjeti ili više ne htjeti.” 60 Politika, str. 206 u francuskom prijevodu iz 1546. 61 Iz Timeja, ali usp. i ovdje I, xi. 62 Svi se ti primjeri nalaze u knjizi Antiquarum lectionum libri (XVII, xxx) što ju je napisao kompilator Caelius Rhodiginus. Scaliger ga je nazvao modernim Varonom, a Montaigne ga spominje u svom Putu u Italiju, prigodom prolaska kroz njegovo rodno mjesto Rovigo. 63 Plinije Stariji, Naturalis historia, VI, xxxv.

176

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

mjeri znaju i životinje o našima. Umiljavaju nam se, prijete nam i traže našu pomoć, a isto tako i mi postupamo s njima. Uostalom, mi tako jasno vidimo da između njih postoji potpuna i nedvojbena komunikacija te da se međusobno razumiju, i to ne samo životinje iste vrste, nego i životinje različitih vrsta. Et mutae pecudes et denique secla ferarum Dissimiles suerunt voces variasque cluere, Cum metus aut dolor est, aut cum jam gaudia gliscunt64. U nekom lajanju psećem konj prepoznaje bijes, dok se nekih drugih pasjih glasova ne plaši. Čak i kod drugih životinja koje nemaju glasa, po zajedništvu službi koje obavljaju lako zaključujemo da postoji među njima neki drugi oblik komunikacije; njihovi pokreti govore i one se dogovaraju; Non alia longe ratione atque ipsa videtur Protrahere ad gestum pueros infantia linguae65. A zašto ne, zar se jednako tako i naši nijemci ne svađaju, prepiru i pričaju priče s pomoću znakova? Vidio sam neke koji su bili u tome toliko vješti i uvježbani da im zaista ništa nije nedostajalo da se dobro razumiju; kad su u spolnom žaru, jedni se na druge ljute, pa se pomire, pa se traže, dogovaraju o mjestu i sve što žele kazuju očima: E ’l silenzio ancor suole Aver prieghi e parole66. A što li sve ne možemo rukama? Tražimo, obećavamo, dozivamo, tjeramo, prijetimo, molimo, preklinjemo, niječemo, odbijamo, pitamo, divimo se, brojimo, priznajemo, 64

65 66

“Ta i nijema živinčad, a napokon divlja i zvjerad / Različne sasvijem zvuke, svakovrsne odaje glase, / Da li osjeti strah il’ bol il’ silno veselje,. Lukrecije, De natura rerum, V, 1059 (u prepjevu Marka Tepeša). “Jednaki skoro na način, ko djeca štono se naša, / Dok još ne mogu zborit, poslužuju rado se gestom...” Lukrecije, De natura rerum, V, 1030. “Čak i šutnja zna ponekad i moliti i govoriti.” Torquato Tasso, Aminta, II, 34.

177

Eseji – Knjiga druga

kajemo se, bojimo se, stidimo se, dvojimo, upućujemo, naređujemo, nagovaramo, kunemo se, svjedočimo, optužujemo, osuđujemo, opraštamo, vrijeđamo, preziremo, izazivamo, inatimo se, laskamo, odobravamo, blagoslivljamo, ponizujemo, rugamo se, mirimo se, preporučujemo, izdižemo, slavimo, veselimo se, suosjećamo, žalimo, odvraćamo, očajavamo, čudimo se, klikćemo, ušutkujemo i što li sve još ne radimo! Uz toliko promjena i različitosti da ne bi ni jezik mogao bolje. A glava: njome pozivamo, otpuštamo, priznajemo, niječemo, poričemo, izražavamo dobrodošlicu, častimo, obožavamo, preziremo, molimo, otpuštamo, hrabrimo, žalimo, milujemo, izazivamo, podvrgavamo, prkosimo, sokolimo, prijetimo, uvjeravamo, pitamo. A tek obrve, a tek ramena! Nema pokreta koji ne govori i jasnim jezikom bez pravila i jezikom koji svi razumiju: a kad pogledamo različitosti i drugačiju uporabu kod drugih jezika, čini mi se da bi ovaj valjalo smatrati svojstvenim ljudskoj prirodi. Ostavljam po strani ono što posebne potrebe i nužda nameću odjednom onima koji takav jezik trebaju, kao što su ručne abecede i gramatike pokreta ili znanosti koje se ne izražavaju drugačije nego pomoću takvih znakova, a isto tako i one narode za koje Plinije67 kaže da nemaju drugog jezika. Nakon što je dugo govorio spartanskom kralju Agidu, poklisar grada Abdere upita kralja: “E pa dobro, Veličanstvo, kakav odgovor hoćete da prenesem našim građanima? – Reci im da sam te pustio da kažeš sve što si htio i da govoriš koliko si god htio, a da ja nisam ni jedne jedine riječi rekao.” Nije li to bila govorljiva i veoma jasna šutnja? Osim svega toga, kakvu li vrstu sposobnosti mi imamo, a da je ne bismo mogli vidjeti i kod životinja? Ima li ponašanja upravljanog s više reda i podijeljenog na više dužnosti i službi 67

Naturalis historia, VI, xxx. Okultisti XVI. stoljeća služili su se gotovo isključivo jezikom znakova; usp. Rabelais, Pantagruel, pogl. XIX, gdje je Panurg zbunjen onim Englezom qui arguait par signe.

178

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

i koje bi bilo trajnije od onoga što vidimo kod pčela68? Možemo li samo zamisliti da se tako uređen i svrhovit raspored poslova i dužnosti može provoditi bez riječi i providnosti? His quidam signis atque haec exempla sequuti Esse apibus partem divinae mentis et haustus Æthereos dixere.69 A lastavice, što ih kad se proljeće vrati vidimo kako prelijeću i obilaze svaki kutak naših kuća, zar one bez nekog suda traže i odabiru između tisuću mogućih mjesta ono koje im je najpogodnije za gradnju gnijezda? I hoće li se u toj krasnoj i zadivljujućoj gradnji poslužiti radije četvrtastim nego okruglim oblikom, tupim ili pravim kutom, a da ne znaju čemu to sve služi? Uzimaju li u kljun sad vodu, a sad ilovaču, a da kod toga ne znaju da se ono što je tvrdo umekšava kad se navlaži? Zar svoju palaču ne oblažu mahovinom, a da nisu predvidjele da će nježna tjelašca njihove mladunčadi tako biti na mekšem i udobnijem? I ne čuvaju li se od vjetra koji donosi kišu i ne postavljaju li svoje nastambe prema istoku, a da dobro ne poznaju različite učinke tih vjetrova i ne znaju da je jedan od njih zdraviji od drugoga? Zašto pauk plete gušću mrežu na jednom mjestu, a rjeđu na drugom? Zašto se čas služi jednim čvorom, a čas drugim ako tome ne zna svrhe, ako nema svoje misli i ne zna čemu sve to služi? U većini njihovih djela dobro vidimo koliko nas u vrsnoći nadmašuju i koliko je naša vještina slaba kad ih hoćemo oponašati. U našim djelima, koja su grublja od njihovih, dobro vidimo sve ono čime se služimo i znamo da nam se pritom duh upinje iz svih svojih snaga; zašto onda to isto ne bismo priznali i njima? Zašto pripisujemo ne znam kakvim prirodnim i ropskim sklonostima djela koja nadmašuju sve ono što mi možemo i po pri68 69

Montaigne još ne rabi francusku riječ abeille “pčela”, nego se služi tadašnjim izrazom mouche à miel, dosl. “muha za med”. “Neki znakova tih i pojava tih se držeći / Rekoše, da je dijelak božanskoga duha u pčela, / K tome i eterski dah...” Vergilije, Georgike, IV, 219 i d. (u prepjevu Tome Maretića).

179

Eseji – Knjiga druga

rodi i po znanju? Samim tim, i ne misleći, priznajemo im da su u prevelikoj prednosti pred nama, a ta se prednost sastoji u tome što im priroda s majčinskom dobrotom pruža ruku, prati ih i vodi u svemu onome što čine za dobrobit svojega života; a nas ta ista priroda prepušta slučaju i sreći da okolo isprosjačimo ono što nam je nužno za preživljavanje; a često nam i osporava sredstva da s nekom snalažljivošću duha dostignemo prirodnu radinost životinja; i to tako da njihova životinjska glupost s lakoćom nadmašuje sve ono što može naša božanska pamet! I, kad sve to zbrojimo, imali bismo pravo nazivati je70 krajnje nepravednom maćehom. Ali, tome nipošto nije tako; naše ljudsko stanje nije tako neuređeno i izopačeno. Priroda71 je u jedinstven zagrljaj obuhvatila sva stvorenja; i nema niti jednog među njima kojega nije vidovito opskrbila svim onim što mu je potrebno za vlastito samoodržanje; jer one neutemeljene jadikovke što čujem da se govore o ljudima (kako ih snaga njihove misli čas uzdiže u nebesa, a čas strovaljuje u protivnu krajnost), da smo mi jedina životinja napuštena gola na goloj zemlji, vezana, okovana i koja se osim onoga što od drugoga ukrade nema čime ni oboružati ni odjenuti; dok je sve ostale životinje priroda zaodjenula u školjke, u ljušture, u koru, u dlaku, u vunu, u igle, u krzno, u kostrijet, u perje, u ljuske, u runo ili u svilu, onako kako priliči svakoj vrsti; oboružala kandžama, zubima, rogovima, za napad i za obranu; a samo ih je naučila onome što im odgovara, da plivaju, da trče, da lete, da pjevaju, dok čovjek ne zna ni hodati, ni govoriti, ni hraniti se, a jedino što zna bez naukovanja je plakati: Tum porro puer, ut savis projectus ab undis Navita, nudus humi jacet infans indigus omni 70 71

Tj. prirodu. Čitav se ovaj odlomak može usporediti s XC. Senekinim pismom, s mitom o Prometeju i Epimeteju u Platonovom Protagori. Tužbe o čovjekovoj inferiornosti prema životinjama preuzete su iz Plinijeve Naturalis historia, početak VII. knjige.

180

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Vitali auxilio, cum primum in luminis oras Nixibus ex alvo matris natura profudit; Vagituque locum lugubri complet, ut aequum est Cui tantum in vita restet transire malorum. At variae crescunt pecudes, armenta, feraeque, Nec crepitacula eis opus est, nec cuiquam adhibenda est Alma nutricis blanda atque infranta loquela; Nec varias quaerunt vestes pro tempore cœli; Denique non armis opus est, non manibus altis, Queis sua tutentur, quando omnibus omnia large Tellus ipsa parit, naturaque daedala rerum72. No, sve su te tužbe lažljive, jer u upravljanju svijetom ima veće jednakosti i ravnomjernijeg odnosa73. Naša je koža isto tako dobro proviđena otpornošću protiv vremenskih nedaća, a najbolji su nam svjedoci mnogi narodi koji još uvijek ne znaju što je to odjeća. Naši stari Gali nisu bili bog zna kako odjeveni, a nisu ni naši susjedi Irci, uza sve ono njihovo hladno podneblje. No sami o tome možemo bolje prosuditi, jer su sva mjesta, koja nam je drago otkriti zraku i vjetru, kadra to podnijeti: lice, stopala, ruke, noge, pleća, glava, već prema tome što naši običaji traže. Jer, ako u nama postoji slab dio koji čini se da se mora bojati hladnoće, onda je to trbuh, u kojem se obavlja probava; naši su ga očevi nosili otkrivena; a naše gospođe, onako mekoputne i nježne kakve 72

“Gledajmo, nadalje, dijete! Ko mornar od valova bijesnih / Bačen na kopno, na zemlji tu leži nemoćno, golo, / Svake bez pomoći žića, iz utrobe netom ga narav / Majčine izvadi mukom na svjetlo bijeloga dana; / Tužnim tad ispunja prostor cvijelom, ko što je pravo, / Jer mu je jade tolike pretrpjeti još u životu! / Naprotiv, raste raznoliko življe, i stoka i zvjerad, / A da im ne treba ništa ni šuškala, ni slatkih riječi, / Kojima dojilja blaga svedj nejačad mazi i miri, / Niti im različnih treba odijela za godišnja doba, / Niti oružja kakvog, ni kula visokih, da brane / Ono što pripada njima, jer obilno sama od sebe / Svima sve podaje Zemlja i priroda, umijećem silna.” Lukrecije, De natura rerum, V, 222-234 (u prepjevu Marka Tepeša). 73 Ranija izdanja na ovom mjestu imaju: Slabost našeg rođenja odgovara uglavnom slabosti kod drugih stvorenja.

181

Eseji – Knjiga druga

već jesu, idu počesto razdrljene sve do pupka. Ni povijanje i omatanje djece u pelenama nije ništa više potrebno; spartanske su majke svoju djecu odgajale ostavljajući punu slobodu njihovim udima i nisu ih ni vezivale ni povijale74. Naše plakanje zajedničko je većini drugih životinja i gotovo da ih nema koje ne vidimo da plaču dugo nakon rođenja: to je stoga što takvo stanje odgovara slabosti u kojoj se nalaze. Što se pak tiče jedenja, ono je isto i u nas i kod njih, prirodno i nije mu potreban nauk, Sentit enim vim quisque suam quam possit abuti75. Tko će u to sumnjati da dijete, kad je došlo do snage da se samo hrani, ne bi znalo hranu i tražiti? A zemlja je proizvodi i daje mu dovoljno za njegove potrebe bez ikakva teženja i vještine; ali u svim godišnjim dobima ne čini to i životinjama, a svjedok su tome one zalihe što vidimo da ih mravi i druge životinje spremaju za jalova doba godine. Narodi što smo ih upravo otkrili76 tako su obilato opskrbljeni hranom i prirodnim pićem i to bez neke njihove brige i rada, a oni nam dokazuju da kruh nije naša jedina hrana i da nas je, i bez obrađivanja zemlje, naša majka priroda obilato opskrbila svime što nam treba; i to čak obilatije i bogatije nego što to čini danas kad smo u sve to umiješali svoje prste, Et tellus nitidas fruges vinetaque laeta Sponte sua primum mortalibus ipsa creavit; Ipsa dedit dulces fœtus et pabula laeta, Quae nunc vix nostro grandescunt aucta labore, Conterimusque boves et vires agricolarum,77 74

Prema Plutarhovu Životu Likurgovu, XIII. poglavlje. Te će misli J.-J. Rousseau naširoko obraditi u svom djelu Émile. 75 “Svako naime stvorenje zna snagu da omjeri svoju.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1033 (prepjev M. Tepeša). 76 Misli najvjerojatnije na Brazil. Montaigne je istu misao obradio i u XXXI. eseju I. knjige. 77 “[Nego ih porodi zemlja, što sada još hrani ih sama.] / Osim tog ona po svojoj tad volji za smrtnike ljude / Prvi put usjeve stvori, što sjaje se,

182

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

a prekomjernost i razuzdanost naših prohtjeva nadmašuje sve naše izume kojima ih nastojimo zadovoljiti. A što se tiče oružja, mi prirodnoga više imamo nego većina drugih životinja, više različitih pokreta udima i iz toga izvlačimo više koristi, a na prirodan način i bez ikakva učenja. One koji su navikli boriti se goli vidimo kako se izlažu opasnostima jednako kao i naši. Ako nas u toj prednosti neke životinje i nadvisuju, mi nadvisujemo mnoge od njih. A nastojanje da ojačamo tijelo i da ga pokrijemo stečenim sredstvima dolazi nam po nagonu i prirodnoj pouci. Da je tome tako, potvrđuje nam slon koji oštri i brusi svoje zube kojima se služi u ratu (jer on ima posebne zube za tu svrhu i zato ih štedi i ne rabi za druge svrhe). Kad se bikovi upuštaju u borbu, oko sebe bacaju i nadižu prašinu; vepar oštri svoje kljove; a egipatska lasica78, prije nego što će se približiti krokodilu, posebno priprema svoje tijelo, oblaže ga i omata potpuno u gust i dobro izmiješen glib, gradeći nešto poput oklopa. Zašto onda i mi ne bismo mogli reći da je isto tako prirodno da se i mi zaštićujemo drvom i željezom? Što reći o govoru nego da je sigurno da nam nije ni potreban ako nije prirodan. Međutim, mislim da bi dijete, koje bismo odgojili u posvemašnjoj samoći i daleko od svake veze s ljudima (a takav bi pokus bilo vrlo teško učiniti), ipak imalo nekakvu vrstu govora kojim bi izrazilo svoje poimanje; i nije lako vjerovati da nam je priroda uskratila to sredstvo koje je dala mnogim drugim životinjama: jer, što je drugo ta sposobnost nego govor, to svojstvo koje u njih vidimo kad se tu-

78

veselo trsje; / Sama tad milu nam stoku i obilnu podade hranu, / Jedva što uspijeva sada uz napore naše i brige; / Danas mi mučimo stoku i trošimo sile orača...” Lukrecije, De natura rerum, II, 1157. U izvorniku ichneaumon, što je grč. ¾cneύmwn; riječ se javlja kao oznaka za nekoliko vrsta, a kao lasicu koja lovi krokodilska jaja spominje Elijan (NA, 6, 38); u današnjoj sistematici to je Hespestes ichneumon. Kod drugih grčkih autora to je naziv za neku pticu, a kod Aristotela je neka mala osa (HA, 552b). Montaigne je ove primjere preuzeo iz Plutarhova spisa Jesu li domišljatije kopnene ili vodene životinje, X.

183

Eseji – Knjiga druga

že, kad se vesele, kad dozivaju upomoć, kad se pripremaju na ljubav, a sve to one čine služeći se svojim glasanjem. Kako misliti da one međusobno ne razgovaraju? One doista govore nama kao što mi govorimo njima. S njima razgovaramo drugim jezikom i služimo se drugim dozivanjem: različito s pticama, različito s malom prasadi, s volovima, s konjima, i mijenjamo jezik prema njihovoj vrsti: Così per entro loro schiera bruna S’ammusa l’una con l’altra formica Forse a spiar lor via e lor fortuna.79 Čini mi se da Laktancije pripisuje životinjama ne samo govor nego i smijeh. A onu razliku što ju vidimo među našim jezicima i koja je izazvana različitošću zemalja, nalazimo i među životinjama iste vrste. Raspravljajući o tome, Aristotel navodi različit pjev prepelica u različitim krajevima80. variaeque volucres... Longe alias alio jaciunt in tempore voces... Et partim mutant cum tempestatibus una Raucisonos cantus.81 Međutim, ostaje i dalje pitanje kojim bi jezikom govorilo to dijete; a sve ono što se nagađa nije odveć vjerojatno. Ako mi se kaže, protivno od tog mišljenja, da oni koji su po prirodi gluhi uopće ne govore, odgovaram im da to nije samo zbog razloga što nisu na svoje uši mogli primiti pouku o jeziku, 79

“Tako bi mrke povorke se srele / mravi što tiču jedni druge rilom / ko da im put i sreću doznat žele.” Dante, La divina commedia, Čistilište, XXVI, 34-36 (u prijevodu Mihovila Kombola). 80 Čini se da je elemente za ovaj odlomak Montaigne uzeo iz Joubertova djela Quel langage parleroit un enfant qui n’auroit jamais ouï parler, koje je objavljeno 1578. kao nastavak u svoje vrijeme vrlo poznate knjige Erreurs populaires au fait de la médecine. 81 “...različni rod i različne vrste u ptica... Sasvijem drukčiji glas u različno odaje vrijeme... Jošte i vremena tude uvelike razlika čini, / Graktanja svoga da glas tom prilikom mijenjaju nešto.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1077, 1080, 1082, 1083 (u prepjevu Marka Tepeša).

184

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

nego prije zato što je osjetilo sluha, koje oni nemaju, vezano uz govor i ta se dva dara drže zajedno po prirodnoj spojenosti: tako da ono što mi kažemo, moramo najprije reći sebi samima i postići da to odzvanja u našim ušima prije nego što ćemo to uputiti onima oko sebe. Sve sam to rekao samo da bih potvrdio sličnost koja postoji u ljudskim stvarima i kako bih i nas doveo u taj broj. Mi nismo ni iznad, ali ni ispod ostalih: sve ono što postoji pod Nebom, kaže mudrac82, dijeli isti zakon i sličnu sudbinu, Indupedita suis fatalibus omnia vinclis83. Postoje razlike, ima redova i stupnjeva, ali sve je to pod licem jedne te iste prirode: res quaeque suo ritu procedit, et omnes Fœdere naturae certo discrimina servant84. Čovjeka valja prisiliti i svrstati unutar granica toga uređenja. Jadna budala, on i ne vidi da ne može granicu prekoračiti; sputan je i ovisan, podložan je zbog iste one obveze kao i druga stvorenja njegova reda, a stanje mu je odista osrednje, nema nikakve povlastice, nikakve prave ni bitne prednosti. A ona što je sam sebi daje u svojim mislima i tlapnjama nema ni okusa ni mirisa; a ako je tome tako da on jedini, između svih životinja, ima tu slobodu umišljanja i nered u vlastitim mislima, koji mu prikazuje što jest i što nije, što želi, krivo i pravo, to je prednost koja mu je skupo prodana i s kojom se ne može oholiti, jer iz toga se rađa glavni izvor zala koja ga pritišću: grijeh, bolest, krzmanje, nemiri, očaj.

82

83

84

Propovjednik (Ecclesiastes). Tu maksimu, koju je već naveo (I, xxvi), Montaigne je imao urezanu na jednoj od greda svoje biblioteke. “Jer ih okovi sudbe im sputane držahu dotle.” Lukrecije, De natura rerum, V, 876 (u prepjevu Marka Tepeša). “Nego svaka se vrsta na vlastiti razvija način, / Čuvajuć razliku svaka po prirode zakonu stalno.” Lukrecije, De natura rerum, V, 924 (u prepjevu Marka Tepeša).

185

Eseji – Knjiga druga

I, da se vratim na ono što sam započeo, kažem da ne postoji nikakva osnova da bismo cijenili da životinje iz prirodne i prisilne sklonosti čine isto što i mi činimo po svom izboru i svojim nastojanjem. Iz jednakih poslova moramo zaključiti o jednakim učincima85 i priznati prema tome da ista misao i isti put kojim mi koračamo postoji isto tako i kod životinja86. Zašto mislimo da u njih postoji ta prisilna sklonost i to kažemo mi koji nikakav sličan učinak ne poznamo? A tome moramo dodati da je prikladnije biti upućivan i obvezan na pravilno postupanje po prirodnim i neizbježivim uvjetima, koji nas više približavaju Bogu, nego pravilno djelovati iz lakomislene i slučajne slobode; i da je sigurnije prirodi nego nama prepustiti uzde našega ponašanja. Taština naše nadutosti čini da više volimo svoje snage pripisivati vlastitim snagama nego njezinoj velikodušnosti; pripisujemo drugim životinjama prirodne nagone, a njihove im ne prepuštamo, kako bismo se mogli dičiti i uznositi onim što smo stekli; a čini mi se da je to plod olakog i ograničenog zaključivanja, jer ja bih isto toliko cijenio one sposobnosti koje su doista moje i koje od prirode imam kao i one koje sam isprosjačio i tražio kroz naukovanje. Nije u našoj moći da steknemo bolju preporuku od one da su na našoj strani i Bog i priroda. Jednako je tako s onom lisicom kojom se služe Tračani87 kad se upuštaju u prelaženje neke zamrznute rijeke i puštaju je da ide pred njima ne bi li je vidjeli hoće li na ledu prisloniti uho da osjeti da li izdaleka ili izbliza čuje brujati vodu što ispod nje teče, pa prema tome zaključuju je li led debeo ili tanak i tada uzmiču ili kroče naprijed. Zar ne bismo i mi bili 85

A izdanje iz 1595. dodaje: ...i iz bogatijih učinaka o boljim sposobnostima. 86 U izdanju se iz 1595. dodaje: ...a možda one imaju kakav drugi, i to još bolji. 87 Čitav ovaj odlomak preuzet je iz Plutarhova spisa Jesu li domišljatije kopnene ili vodene životinje, XIII. poglavlje. Bio je to poznati silogizam (sorite), toliko spominjan u školama XVI. stoljeća.

186

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

u pravu zaključiti da lisici kroz glavu prolazi ista misao kao i nama, te da je to umovanje i posljedica prirodnog zaključivanja: ono što bruji i pomiče se nije zamrznuto; ono što nije zamrznuto jednostavno teče, a ono što teče popušta pod teretom? Jer, to pripisivati isključivo izoštrenoj osjetljivosti čula sluha, bez ikakve misli na posljedice, čista je tlapnja88 koja nam ne može ući u glavu. Jednako tako moramo suditi o onim brojnim lukavstvima kojima se životinje brane kad ih napadamo. A, ako želimo izvoditi zaključak o nekoj našoj prednosti iz toga što smo mi kadri uloviti ih i njima se služiti po svojoj volji, to je samo ista ona prednost što je jedan čovjek ima pred drugim. Pod istim uvjetima mi imamo svoje robove. A nisu li Klimacide89 bile one žene u zemlji sirijskoj koje su, pognute četveronoške, služile kao klupčica ili ljestve gospođama koje su preko njih ulazile u kola? A većina slobodnih ljudi prepuštaju radi kojekakve lagodnosti svoj život i svoje biće drugima. Tračke su se žene i priležnice otimale o čast koja će među njima biti ubijena na muževu grobu.90 Zar tirani nisu uvijek pronalazili dovoljan broj ljudi koji će im biti slijepo privrženi, a neke i pod posebnim uvjetom da će ih pratiti u životu i u smrti? Tako su se čitave vojske ratnika obvezivale svojim vođama. Formula zakletve u toj gruboj školi boraca do posljednjeg daha91 sadržavala je ovakva obećanja: Kunemo se da ćemo dopustiti da nas okuju, spale, bičuju i probodu mačem i da ćemo podnijeti sve ono što zakoniti gladijatori trpe od svog gospodara; zato najodanije zalažemo u njegovu službu i dušu i tijelo, 88 89 90 91

C’est une chimere... Od grč. kl¼max “ljestve, stube”. Ova je anegdota preuzeta iz Plutarha, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, III. poglavlje. Herodot, V, v. Montaigne je našao gladijatorske prisege kod Justusa Lipsiusa, Saturnalium sermonum libri, II, v, koji to mjesto prenosi iz Petronija.

187

Eseji – Knjiga druga

Ure meum, si vis, flamma caput, et pete ferro Corpus, et intorto verbere terga seca92. Bilo je to pravo preuzimanje obveze, pa ipak nekih bi se godina bilo našlo i desetak tisuća koji su tako pristupali i gubili život. Kad bi Skiti pokapali svog kralja, tada bi nad njegovim tijelom ugušili najdražu od njegovih inoča, njegova peharnika, glavnog konjušnika, komornika, sobara i kuhara. A na dan njegove obljetnice ubijali bi pedeset konja na kojima je bilo pedeset paževa nabijenih na kolac kroz leđa do ždrijela i tako bi ih ostavljali za ures onako nakolčene okolo groba.93 Ljudi koji nama služe bolje prolaze i za manje znatnu i manje unosnu plaću od one što je mi naplaćujemo od ptica, konja i pasa. I kakvim se sve brigama ne opterećujemo da bi njima bilo bolje! Mislim da i najjadniji među slugama ne čine za svoje gospodare ono čime se vladari diče da čine za te životinje. Kad je Diogen vidio kako mu se roditelji muče da ga izbave iz ropstva, govorio je: “Zaista su ludi: upravo onaj koji me pazi i hrani, mene služi.” A oni koji goje životinje, prije bi morali kazati da oni životinjama služe, a ne životinje njima.94 No ipak, u njih ima više plemenitosti, jer nikad lav nije podjarmio lava, ni konj konja zato što u njima ne bi bilo samilosti.95 Kao što mi idemo u lov na divljač, isto tako lavovi i tigrovi idu u lov na čovjeka; i jednako se tako ponašaju jedni prema drugima: psi prema zečevima, štuka prema linjaku, lastavice prema zrikavcima, kopci prema kosovima i ševama; 92

“Ako hoćeš, spali mi glavu, probodi mi tijelo mačem ili mi razderi pleća udarcima biča.” Tibul, I, ix, 21, kako to mjesto navodi Justus Lipsius (Saturnalium..., II, 5). Montaigne je neobično cijenio znanje i učenost J. Lipsiusa i često ga je uspoređivao s francuskim humanistom Adrienom Turnèbeom (1512-1565). 93 Prema Herodotu, IV, lxxi i lxxii. 94 Diogen Laercije, Život Diogenov, VI, 75. 95 Prema Plutarhovu spisu O tome da se nerazumne životinje služe razumom, IV.

188

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

serpente ciconia pullos Nutrit, et inventa per devia dura lacerta, ... ... ... Et leporem aut capream famulae Jovis, et generosae In saltu venantur aves96. Mi s našim psima i sokolovima dijelimo ono što ulovimo, jednako kao napor i rad, a ponad grada Amfipola97 u Traciji lovci su s divljim sokolovima pravedno dijelili plijen napola; jednako kao što, uzduž mejotskih močvara, ako ribar dobrovoljno ne ostavi jednak dio svojeg ulova vukovima, ovi će mu odmah rasparati mreže.98 I kao što mi ljudi poznamo neke vrste lova koje provodimo više lukavstvom i vještinom nego snagom, kao što su zamke pa naši povrazi i udice, nalazimo nešto sličnoga i kod životinja. Aristotel kaže99 da sipa na vrat izbacuje crijevo dugo kao povraz, ispruži ga nadaleko i kad hoće, povlači ga natrag; netom vidi da se približava neka sitna ribica, pusti je da zagrize u to crijevo, dok je sama skrivena u pijesku ili mulju, a zatim ga malo po malo privlači sebi dok joj ribica ne bude sasvim blizu i da je ona jednim skokom može ščepati. Što se tiče snage, nema te životinje na svijetu koju je lakše zaskočiti nego čovjeka: ne mora to biti ni kit, ni slon, ni krokodil ni neka druga velika zvijer koja sama može uništiti velik broj ljudi; i uši su bile dovoljne da dokrajče Silinu diktaturu100; srce i život jednog velikog cara pobjednika samo su zajutrak nekom malom crvičku. 96

“Roda p¥ta svoje mlade zmijama i guštericama što ih nalazi po zabitim poljima, a plemenite ptice, Jupiterove sluge, gone po šumama zečeve i srndaće.” Juvenal, XIV, 74 i 81. 97 Amfipolis (]Amj?poliV) je bio važan grad i atenska kolonija, koju su Spartanci osvojili za vrijeme peloponeskog rata. 98 Crtica preuzeta od Plinija Starijeg (Naturalis historia, X, viii). 99 Tako tvrdi Plutarh, Jesu li domišljatije kopnene ili vodene životinje, XXVIII. 100 Prema Životu Silinu od Plutarha, XVI. Moralisti XVI. stoljeća često su raspravljali o Silinoj smrti, izazvanoj nekom bolešću što je prenose uši.

189

Eseji – Knjiga druga

Zašto uvijek govorimo da pripadaju čovjeku i znanje i poznavanje izgrađeno na vještini i razboru, da on zna razlikovati ono što je korisno za njegovo življenje i što mu može pomoći u bolestima, od svega što takovo nije; da pozna snagu rabarbare i polipodija101? A kad vidimo kandijske koze kako pogođene strijelom znaju između milijun trava izabrati upravo vranilovku102 koja će ih izliječiti! Kad se kornjača najede zmije, odmah traži origanj kao pravo sredstvo za čišćenje; zmaj tare i čisti oči komoračem103; rode same sebi daju klistir od same morske vode; slonovi ne samo da izvlače iz svog tijela i iz tijela svojih drugova, nego i iz tijela njihovih gospodara (svjedok nam je kralj Por, što ga je Aleksandar porazio) sulice i koplja koja su im se u borbi zabila i čupaju ih tako vješto kako mi nikad bez velikih bolova ne bismo znali učiniti.104 Zašto i za to ne bismo rekli da je znanje i razboritost? Jer, tvrditi, samo da ih ponizimo, da one to znaju samo po prirodi, ne znači samo da im oduzimamo naslov znanja i razboritosti, nego i da im ga pridajemo s više razloga nego sebi samima, zato što su imali tako sigurnu učiteljicu. Premda je u svemu što se tiče životinja bio uvijek sudac koji je govorio o njima s podcjenjivanjem više nego ijedan drugi filozof, Krisip105 je, promatrajući kretanje psa koji na križištu triju putova ili u potrazi za svojim gospodarom što ga je bio izgubio ili njuškajući za nekim plijenom iskušava jedan put za drugim, i, nakon što na dva puta nije našao gospodarov trag, pojuri bez oklijevanja trećim, Krisip je tada, kažem, 101

Vrsta sitne paprati što raste po zidovima, oslad ili slatka paprat (Polypodium vulgare). 102 Vranilova trava ili jelenova trava (Origanum dictamnus), u antici je smatrana za toliko ljekovitu biljku da je, po Vergiliju, “bila u stanju da zabodenu strijelu iz tijela izvuče”. 103 Morač ili komorač (Foeniculum vulgare). 104 Svi su ti primjeri preuzeti iz Plutarha, Koje su životinje domišljatije..., XX. 105 Anegdota preuzeta iz Seksta Empirika, Pironove postavke (Purrvneioi ÎpotupvseiV), I, xiv.

190

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

bio prisiljen priznati da se u tom psu odvija ovakva misao: “Slijedio sam svog gospodara po tragu; on mora nužno proći jednim od ova tri puta; nije prošao ni ovim ni onim; morao je dakle neizostavno proći ovim trećim”; i da se pas, uvjerivši se tim zaključkom i razmišljanjem, više ne služi svojim osjećajem o trećem putu, više taj put ni ne ispituje, nego se prepušta snazi razloga. Zar ova, izrazito dijalektička crta, i ovo oslanjanje na podijeljene i tada spojene poučke kao i dovoljno nabrajanje dijelova, nisu jednako vrijedni ako pas ide po svome ili po logici onog iz Trapezunta106. Isto tako, životinje nisu ni najmanje nesposobne da budu poučavane na naš način. Kosove, gavrane, svrake, papige učimo govoriti; a ta lakoća što ju u njima vidimo kako podešavaju svoj glas i svoj dah da bi ga oblikovale i svele na određen broj slova107 i slogova, svjedoči nam da imaju u sebi snagu zaključivanja koja čini da su i disciplinirane i voljne učiti. Mislim da nam je svima i odveć poznato kako sajamski komedijaši uče svoje pse raditi svakojake majmunarije; čak i plesove u kojem ti psi neće propustiti niti jedan pokret prema zvuku što ga čuju; dovoljno je vidjeti koliko im različite pokrete i skokove nalažu da učine samo naredbom svojega glasa. Ali, s još više divljenja gledam, premda je to svakodnevna stvar, ponašanje onih pasa kojima se služe slijepi i na poljima i po gradovima; opazio sam kako se znaju zaustaviti pred vratima gdje im običavaju dati neki milodar, kako izbjegavaju udar kola i kočija, pa čak i onda kad pred sobom vide da ima 106

Georgius Trapezontius ili Juraj iz Trapezunta, bizantski humanist iz XV. stoljeća (Kreta 1396-Rim 1486), koji je nakon pada Carigrada prebjegao u Italiju i predavao grčki u Veneciji. Pape Eugen IV. i Nikola V. su mu bili zaštitnici. Njegovi priručnici iz gramatike i logike bili su obvezatna pomagala u školama XVI. stoljeća po cijeloj zapadnoj Europi. Preveo je Aristotelovu Retoriku i Ptolomejev Veliki matematički sustav, poznatiji kao Almagest, koji sadržava prikaz cjelokupne astronomske znanosti do tog vremena. 107 Montaigne ovdje ne poklanja pozornost razlikovanju između slova i glasova (lettres / sons), nego se služi češćim lettre (“slovo”).

191

Eseji – Knjiga druga

dosta mjesta za prolazak; jednom sam vidio jednog psa koji je gospodara vodio uz gradski opkop; pas je je skrenuo s dobre i ravne staze samo da bi svog gospodara udaljio od jarka. Kako se postiglo naučiti tog psa da je njegova dužnost samo da pazi na sigurnost gospodara kojemu služi i da ne vodi računa o onome što je njemu lakše i udobnije? I kako je znao da mu je taj put dovoljno širok i hoće li biti širok za prolazak slijepca? Može li on sve to razumjeti bez promišljanja i razumna zaključka? Ne smijemo zaboraviti ono što Plutarh kaže108 o jednom psu u Rimu s carem Vespazijanom ocem u Marcelovu kazalištu. Taj je pas služio jednom putujućem glumcu koji je izvodio neki komad s više prizora i tu je pas imao svoju ulogu. Morao se između ostaloga neko vrijeme graditi mrtvim zato što je progutao neki otrov; nakon što je pojeo kruh u kojem je tobože bio taj otrov, počeo se tresti i bacati kao da je ošamućen; najzad, pruživši se i ukočivši se kao mrtav, pustio se da ga vuku i navlače amo tamo, kao što je u komadu bilo zamišljeno; a zatim kad je znao da mu je vrijeme, počeo se najprije lagano micati kao da se budi iz duboka sna i, podigavši glavu, počeo bi se obazirati na sve strane na način koji bi zadivio sve prisutne. Od volova koji su služili u kraljevskim vrtovima grada Suze109 kod navodnjavanja i okretanja nekih velikih kotača na kojima su bila pričvršćena vjedra za crpljenje vode (poput onih što se u velikom broju još i danas vide u oblasti Languedoc110) tražilo se da u jedan dan svaki okrene taj kotač po stotinu puta. Oni su tako bili naviknuti na taj broj da se ni na koji način ni uz bilo kakvu silu nije moglo od njih postići da 108 109

110

Uvijek u istoj raspravi Jesu li domišljatije..., XIX i XX. Susa (SoÍsa), glavni grad perzijske provincije Suzijane, zimska prijestolnica perzijskih kraljeva. Razorio ga je Asurbanipal oko 640. pr. Kr. To su vedričari ili dolapi (paternoster), nazivani norias na jugu Francuske, gdje su uvedeni iz Španjolske.

192

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

okrenu jedan obrtaj više; kad bi okrenuli stoti put, jednostavno bi se zaustavili111 kao ukopani. Mi smo već momci kad naučimo brojiti do sto, a nedavno smo otkrili narode koji za brojeve uopće ne znaju. Treba više razuma i pameti da naučiš drugoga nego da drugi nauče tebe. Ostavimo po strani ono o čemu je Demokrit prosuđivao i što je dokazivao, da smo od životinja naučili najveći broj vještina: kao što nas je pauk naučio tkati i šivati, lastavica kako se gradi, labud i slavuj su nas naučili glazbi, a neke životinje smo oponašali kad je trebalo liječiti. Aristotel112 tvrdi da slavuji uče svoje mlade pjevanju i u to potroše mnogo vremena i truda, pa se zato događa da oni slavuji što ih držimo u krletkama, a nisu mogli imati sreću ići u školu kod svojih roditelja, znatno gube na dražesti svog cvrkuta. Odatle možemo zaključiti da se uče disciplinom i nastojanjem. Čak i kad su ptice slobodne u zraku, nisu sve jednake, svaka nauči pjevati prema svojim mogućnostima; i, ljubomorne su jedna na drugu za vrijeme naukovanja, pa se toliko međusobno natječu koja će bolje, i to toliko hrabro da ponekad ona koja je pobijeđena pada mrtva, jer radije gubi dah nego pjev. Najmlađe sve to pažljivo slušaju zamišljene i pokušavaju oponašati poneki dio pjesme; učenik sluša lekciju od svog učitelja i brižljivo je ponavlja; zašute sad jedan, a sad drugi; čuje se kako se ispravljaju pogreške i kako neke učitelj kori. Jednoć sam vidio (kaže Arrius113) jednog slona koji je na sapima imao obješen cimbal, dok mu je drugi visio na surli; na zvuk tih cimbala svi su unaokolo plesali, dižući se i klanjajući na neke zvukove kako ih je instrument vodio; bilo je pravo zadovoljstvo slušati takav sklad. I u rimskim predstavama redovito su se pojavljivali slonovi uvježbani za razne kretnje 111 112 113

Iz iste Plutarhove rasprave, XIX. poglavlje. Prema Plutarhu, ibid. To je Flavije Arijan (Fl(bioV ]Arrian@V), grčki političar i historik iz Nikomedije (I-II. st.), autor Opisa Indije i Partske povijesti (ParJik().

193

Eseji – Knjiga druga

i plesove koji su se vladali po zvuku ljudskog glasa i izvodili mnogo plesova uz brojne okrete, zastajkivanja i različite kadence koje je vrlo teško naučiti.114 Vidjelo se i takovih koji su za odmora između predstava ponavljali svoju lekciju i brižljivo se pripremali samo da ih gospodari ne bi korili i tukli. No, zaista je čudnovata ova druga priča o jednoj svraci o kojoj nam govori ni manje ni više nego sâm Plutarh. Bila je tako jedna svraka u Rimu kod nekog brijača i činila je prava čuda oponašajući glasom sve što bi čula; jednog se dana zgodi da su se neki trubači zaustavili pred brijačnicom i dugo su vremena trubili; nakon toga i cijeli sutrašnji dan svraka je bila zamišljena, nijema i sjetna i svi su se tome čudili, jer su mislili da ju je jeka trublja začudila i zaglušila i da je sa sluhom izgubila i glas, ali naposljetku su se uvjerili da je posrijedi bilo duboko učenje i povlačenje u sebe i da se njezin duh vježbao i pripremao glas da ponovi zvuk tih trublji; tako da je prvo čime se je oglasila bilo upravo savršeno ponavljanje njihovih zvukova, stanki i njihovih nijansi; s time što je tada novoga naučila napustila je i nije više htjela ni čuti sve ono što je prije toga znala reći. Ne bih želio propustiti navesti i ovaj drugi primjer o jednom psu što isti Plutarh kaže da ga je vidio (dobro znam da donekle miješam red tih navoda, ali ipak nastojim primjere redati onim redom koji mojem izlaganju odgovara) na nekom brodu: dakle, taj se pas trudio doći do ulja što je bilo ostalo na dnu nekog vrča, ali zbog uska otvora nije mogao do njega doprijeti jezikom; zato je počeo skupljati kamenčiće i ubacivati ih u taj vrč sve dok razinu ulja nije podigao do ruba gdje ga je mogao dosegnuti jezikom.115 A što je to drugo ako nije dostignuće jednog suptilnog duha? A neki kažu da i gavranovi u barbarskim zemljama116 čine isto kad je voda u mlakama što bi je htjeli piti odveć niska. 114 115 116

Prema Plutarhu, ibid. Ibid., XII. Od Montaigneova vremena naziv Barbarie znači sve necivilizirane, to jest uglavnom nekršćanske zemlje.

194

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Sve je to donekle slično onome117 što je o slonovima pripovijedao njihov kralj Juba118: kad za vrijeme lova na njih vještinom lovaca slon upadne u neku veliku jamu što je za to pripreme, pokriju ga suhim lišćem i granjem ne bi li druge slonove prevarili; no, tada ovi marno donose svu silu kamenja i velikih komada drveta kako bi se ulovljeni slon mogao izvući. Ta životinja zaista može mnogočim posramiti ljudsku samodopadnost i kad bih htio redom iznositi sve što nas je iskustvo s njima naučilo, lako bi se potvrdilo ono što neprestano tvrdim, a to je da ima više razlike između ovog ili onog čovjeka nego između životinje i čovjeka. Vodič jednog slona u nekoj privatnoj kući u Siriji119 ukrao bi za sebe kod svakog obroka polovicu hrane koju je gospodar bio slonu namijenio; jednog je dana gospodar htio sâm slona nahraniti i zato je nasuo u korito punu mjeru ječma, kako je bio naredio da se svaki dan čini; slon je poprijeko gledao na gospodara i surlom je odvojio i ostavio polovicu, kao da je time htio reći da mu se čini krivo. A jedan drugi slon, kojemu je vodič ubacio u hranu kamenja da bi mjera izgledala većom, priđe loncu u kojem je vodič pripremao meso za objed i napuni mu ga pepelom. Sve su to posebni slučajevi; ali ono što je svatko vidio i što svatko zna jest da u svim vojskama što su ratovale po zemljama Istoka najveću snagu predstavljahu upravo slonovi od kojih su ratnici imali neusporedivo više koristi nego što mi danas imamo od našeg topništva, a ono ima u današnjem bojnom redu gotovo istu zadaću koju su nekoć imali slonovi (s time će se lako složiti svi oni koji poznaju starodrevne povijesti): siquidem Tyrio servire solebant Annibali, et nostris ducibus, regique Molosso, 117 118

119

Isto tako iz Plutarha, ibid., XVII. Juba II. (]I@baV), kralj Mauretanije, odgojen u Italiji (52. pr. Kr.-24). Pisao je na grčkome, a njegova plodna spisateljska aktivnost obuhvaćala je uz povijesne rasprave i radove iz mnogih drugih područja znanosti. Plutarh, ibid., XII.

195

Eseji – Knjiga druga

Horum majores, et dorso ferre cohortes, Partem aliquam belli et euntem in prœlia turmam.120 Ljudi su morali biti potpuno uvjereni u vjernost i razum tih životinja kad su im prepuštali borbu u prvom borbenom redu, i to upravo ondje gdje bi i njihovo najmanje ustavljanje, zbog njihova divovskog i teškog tijela, i najmanji strah koji bi netko u njima mogao prouzročiti pa da se okrenu protiv svojih, bio dovoljan da sve upropasti; a vidjelo se manje slučajeva gdje se dogodilo da su se bacile na svoju vojsku nego što se događalo da mi sami navaljujemo jedni na druge. Njima su prepuštali ne samo jednostavno napredovanje, nego i mnoge druge različite pokrete tijekom borbi. Onako kao što su činili i Španjolci sa psima u nedavnom osvajanju Indijâ, kad su im davali redovitu plaću i s njima dijelili plijen; i te su životinje pokazivale isto toliko vještine i procjene u trci za pobjedom, u napredovanju ili uzmicanju već prema okolnostima, koliko su i svjedočile o svom žaru i upornosti.121 Mi procjenjujemo i više se divimo stranim stvarima nego onima koje su nam svakodnevne; čak i da nije toga ne bih se bio zadržao na ovako dugom popisu: jer, barem tako ja mislim, tko bude izbliza znao vidjeti ono što vidimo da se svaki dan događa sa životinjama koje uz nas žive, taj će naći isto toliko divnih zgoda kao i oni koji sakupljaju vijesti o njima u dalekim zemljama. A sve je to samo jedna priroda koja se svojim tokom válja. A onaj koji bude dovoljno prosudio o njezinu sadašnjem stanju, sigurno će moći zaključivati o svekolikoj budućnosti i o svekolikoj prošlosti122. Nije tome 120

121

122

“Ako je istina da su preci tih slonova običavali služiti Tirijca Hanibala, naše vojskovođe i kralja Molosa i da su na svojim leđima nosili kohorte ili služili kao konjaništvo u ratu.” Juvenal, XII, 107. Ova je anegdota bila veoma poznata u XVI. stoljeću, a Montaigne je preuzimlje iz već spomenute povijesti Indijâ od Lópeza Gómare. Starija su izdanja ovdje imala i: I one i mi živimo pod istim krovom i udišemo isti zrak: osim manjih ili većih iznimaka postoji među nama vječita sličnost.

196

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

tako davno da sam vidio među nama ljude što su ih morem bili doveli iz daleke zemlje123, a kad nismo nikako razumjeli njihov jezik, a njihovo je ponašanje i njihovo odijevanje bilo toliko daleko od našega, tko ih ne bi bio smatrao divljima i sirovima? Tko nije gluposti i njihovoj ludosti pripisivao onu njihovu njemoću, kad nisu znali francuski jezik, kad nisu imali veze s našim rukoljubima i našim previjanjem u dubokom klanjanju i s našim držanjem, prema kojima bi, po našem uvjerenju, morala biti skrojena sva ljudska priroda? Sve ono što nam se čini čudnovatim i sve što ne razumijemo mi jednostavno osuđujemo: a upravo nam se to događa kad sudimo o životinjama. Ima kod njih dosta toga što se podudara s nama; i odatle bismo uspoređivanjem mogli izvesti neka nagađanja; ali o onome što je u njih posebito, što mi o tome znamo? Konji, psi, volovi, ovce, ptice i većina životinja što žive s nama prepoznaju naš glas i on ih može voditi; tako je bilo i s Krasovom mòrinom124 kad ju je on zvao k sebi; a to isto čine i jegulje što plivaju po vrelu Aretuze125. A i sâm sam vidio više ribnjaka u kojima riba dolazi na hranu kad ih posebnim dozivanjem čuvari zovu; nomen habent, et ad magistri Vocem quisque sui veniti citatus126. 123

124

125

126

Riječ je o urođenicima iz Brazila koje su bili doveli na dvor francuskoga kralja i koje je Montaigne bez neke osobite koristi ispitivao. Vidi poglavlje o kanibalima (I, xxxi). Uz morinu ili murinu (Muraena helena) čije se ime i kod nas sačuvalo od antike do naših dana (grč. mύraina > lat. muraena), povezivane su brojne fantastične vijesti; sve je kod nje bilo obavijeno misterijom: od priče da je muraena uvijek ženka i da izlazi na kopno pariti se sa zmijom (Plinije), pa do uvjeravanja da njezin ugriz može biti smrtonosan kad je začeta od zmije (Atenej); Elijan nam čak u detalje pripovijeda kako zmija mužjak riga otrov prije no što će oploditi morinu. Arethusa (]Ar=qousa) je vrelo na otoku Ortigiji, a, po priči, onamo je utekla Nereida bježeći pred Alfejom. Obje ove priče Montaigne crpi iz navedenog Plutarhova djela, XXIII. “Imaju svoje ime i svaka dolazi na glas gospodara koji ih zove.” Marcijal, IV, xxix, 6.

197

Eseji – Knjiga druga

O tome možemo suditi. Isto tako možemo reći da slonovi donekle sudjeluju u vjeri, to tim više što ih, nakon uzastopnih pranja i čišćenja, vidimo kako podižu surlu poput ruku i, očima uprtim u Sunce na izlazu, prepuštaju se na određene sate kontemplaciji; i to sve po vlastitom nahođenju, bez uvježbavanja i bez posebne naredbe. Ali, zato što ništa sličnoga ne vidimo kod drugih životinja, to nam ne daje pravo tvrditi da u njih nema religije, kao što ne možemo ništa tvrditi ni nijekati o onome što nam je skriveno. Kao što nešto vidimo i u tome što je filozof Kleant127 opazio, jer se to donekle vezuje uz ovo naše izlaganje. On kaže: “Vidjeh mrave kako izlaze iz svog mravinjaka i kako nose tijelo uginula mrava prema drugom mravinjaku; iz tog su mravinjaka brojni drugi mravi njima izišli ususret, kao da bi im htjeli govoriti; i, nakon što su neko vrijeme bili zajedno, ovi su se – zamislite – povratili dogovoriti se sa svojim sugrađanima i opet su dva ili tri puta prevalili istu razdaljinu, jer im je kapitulacija bila teška; naposljetku, oni koji su došli posljednji donijeli su jednog crva iz svoje jazbine, kao otkupninu za onoga koji je bio uginuo; i oni prvi naprtiše na leđa tog crva i odnesoše ga u svoj mravinjak, ostavljajući onim drugima tijelo uginuloga.” Eto, to je interpretacija Kleantova, a ona nam svjedoči da životinje koje nemaju glasa ipak poznaju neki način kako da se međusobno sporazumiju, a da je krivica samo na nama što u tome ne znamo sudjelovati; a mi, glupi kakvi već jesmo, htjeli bismo se u to miješati sa svojim sudovima.128 Međutim, one postižu još mnogo učinaka koji uvelike premašuju naše sposobnosti, kojima još mnogo nedostaje da bismo ih čak i oponašanjem u samoj mašti mogli dostići. Mnogi misle da je u onoj velikoj pomorskoj bici što ju je Antonije izgubio protiv Augusta129 njegov zapovjednički 127

128 129

Cleanthes (Kle(nqhV), grčki filozof, učenik Zenonov i njegov nasljednik na čelu stoičke škole (IV-III. st. pr. Kr.). Uvijek iz istog Plutarhova spisa, pogl. XI. Bitka kod Akcija, 31. pr. Kr.

198

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

brod bio u svojoj brzoj plovidbi zaustavljen od jedne male ribe zvane remora, jer je u njezinoj moći zaustaviti svaku lađu na koju se pripije130. A car Kaligula je s velikim brodovljem plovio uz obale Romanije kad li odjednom između svih galija samo njegova bi zaustavljena od te iste ribe. Držala mu se za dno i zato je naredio da je uhvate, pa se nemalo začudio što tako sitna životinjica može nadjačati i silu mora i vjetrova i snagu njegovih veslača, samo zato što se gubicom drži za galiju (jer to je riba sa školjkom131); a još se više začudio, i to s razlogom, zbog toga što, kad su mu je donijeli u brod, nije više imala onu snagu kao u moru. Nekoć je jedan građanin Cizika132 stekao glas dobra pretkazivača vremena133, a to je bio naučio od svog ježa koji ima svoju rupu otvorenu na nekoliko mjesta i prema različitim vjetrovima; kad osjeti da će zapuhnuti on zatvara rupu prema vjetru; to je taj građanin opazio i tako je mogao svima u gradu pretkazati koji će vjetar zapuhati134. Kameleon poprima boju mjesta na kojem mu je stanište; ali hobotnica uzima boju koja joj se svidi, već prema prigodi, kako bi se sakrila od napadača; kod kameleona je to mijenjanje koje se trpi, a kod hobotnice je ono djelatno. I mi mijenjamo boju puti kad nam je svježe, kad smo ljutiti, kad smo posramljeni i prema 130

131

132 133

134

Montaigne ovo staro mišljenje preuzima od Plinija, Nat. hist., XXXII, 1. Ta riba prianjalica (Echeneis remora) naziva se kod nas slipetuša, ustavica i riba od pine. Staro mišljenje da zaustavlja brodove ogleda se u grč. ¬cenhøV (od ¬ce- i naÍV “zaustavljati” i “brod”) i u lat. remora (remoror “zaustavljati, zadržavati”). Zapravo, nije riječ o školjki, nego sve ribe prianjalice (Naucrates, Lepadogaster i Remora) imaju s donje strane tijela poseban tvrdi adhezivni organ pomoću kojega se lijepe na kamen, na morskog psa ili na brodsko dno. Cyzicus (KύzikoV), maloazijski grad u Frigiji. U izvorniku reputation de bon mathematicien, jer je to bio sinonim za sve astrologe, vračeve i prognozere vremena. Uvijek prema istoj Plutarhovoj raspravi (XVI), gdje Plutarh jednako tako opisuje ponašanje kameleona, hobotnice i ribe drhtulje (Torpedo sp.).

199

Eseji – Knjiga druga

drugim osjećanjima koja nam mijenjaju boju lica, ali to je posljedica onoga što u taj čas trpimo jednako kao i kod kameleona; točno je da će žutica učiniti da požutimo, ali nije u našoj moći da time vladamo. A te promjene koje zapažamo kod životinja, a veće su nego kod nas, svjedoče nam da one posjeduju neko djelotvornije svojstvo koje je za nas tajna, kao što je vjerojatno da je i u mnogih drugih vrsta s njihovim stanjem i moćima, a o svemu tome nikakav izgled ne dopire do naših očiju. Od svih pretkazivanja iz prošlih vremena najdrevnija su i najsigurnija ona do kojih se dolazilo prema létu ptica. Mi ne znamo ni za što tome slično i što bi bilo toliko začuđujuće. Takva pravilnost i taj red u pomicanju krila, iz kojega se zaključuje o posljedicama budućih stvari, mora biti vođen nekim izvrsnim sredstvom prema tako velikoj svrsi; jer odveć bismo doslovno postupali kad bismo taj veliki učinak pripisivali nekom golom prirodnom redu, bez znanja, bez pristanka i bez razuma onoga koji ga čini; takvo bi mišljenje bilo očigledno krivo. Za dokaz dovoljno nam je samo pogledati drhtulju135: ona ima ne samo tu sposobnost uspavljivanja ruku koje je dotaknu, nego i kroz mreže i potegače prenosi ukočenost na ruke onih koji se njome bave ili je pomiču; štoviše, neki kažu da ako se na nju prolije voda, taj se osjećaj obamrlosti kroz vodu penje sve do ruke. Ta je snaga zaista čudesna, ali nije beskorisna za drhtulju samu; ona je osjeća i njome se služi, tako da je možemo vidjeti kad je u potrazi za plijenom kako se skriva pod mulj, a ribe, koje plivaju nad njom, odjednom su kao ošinute i uspavane od te njezine hladnoće i za ti135

Drhtulja, trniruka, trnjača ili trpina je riba iz reda Rajiformes, sustavno nazvana Torpedo ocellata (T. torpedo ili T. narce). Njezina osnovna karakteristika sadržana je u jednoj rečenici Izidora Seviljskoga: “Torpedo je tako nazvana, jer čini da se sav ukoči onaj koji je živu dotakne.” (Etymolog. libri, 12, 6, 45). Biološku osnovu te osobine zoolozi pripisuju električnom organu bubrežasta oblika koji im se nalazi u tijelu. Njime proizvode električne udare, dosta osjetne i za čovjeka. Tim udarima umrtvljuju ribe koje napadaju.

200

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

li čas postaju njezinim plijenom. Ždralovi, lastavice i druge ptice selice, mijenjajući stanište prema godišnjem dobu, pokazuju da dosta znaju o toj svojoj moći pretkazivanja i da se njome služe. Lovci nas uvjeravaju da, kad hoćemo iz čitavog legla mlade štenadi odabrati i zadržati najboljega, moramo samo prepustiti njihovoj materi da ga ona izabere; da ih moramo sve iz legla izvaditi, a prvi kojega ona natrag donese bit će uvijek najbolji; ili, ako se gradimo da ćemo im sa svih strana upaliti vatru, najbolje će biti ono mladunče kojemu će ona prvome poteći u pomoć. Iz toga se vidi da matere u životinja imaju moć predviđanja koju mi nemamo ili barem da raspolažu nekim posebnim načinom prosudbe o svojim mladima, koja je drugačija i mnogo življa od naše136. Način rađanja, začeće, othranjivanje, djelovanje, kretanje, življenje i umiranje kod životinja vrlo je blisko onome što se zbiva kod nas, a sve ono što poričemo njihovom razlogu života i što smatramo da je kod nas više i bolje nego kod njih nikako se ne može uzeti kao posljedicu našega razbora. Kako bismo očuvali svoje zdravlje, liječnici nam preporučuju da se ugledamo u životinje i njihov način života; jer, odvajkada narodna mudrost govori: Nek su vam tople noge i glava, a za sve ostalo ugledajte se u životinje137. Rađanje potomstva je glavni od prirodnih zadataka: mi raspolažemo razmještajem naših uda koji tome odgovara; pa ipak, mnogi misle da je bolje pri tome postupati kao što čine životinje, jer je odlučniji i brutalniji postupak mnogo učinkovitiji, 136

137

U starijim izdanjima čitamo i ovaj dodatak: Jer očigledno je da mi u našoj sitnoj dječici razlikujemo samo tjelesne različitosti i možemo ih samo po tome odabirati. Stara francuska izreka glasi “Tenez chauts les pieds et la teste; Au demeurant, vivez en beste.” Ili u nešto modernijem obliku “Le pied sec, chaut la teste, Au reste vivez en beste.”

201

Eseji – Knjiga druga

more ferarum Quadrupedumque magis ritu, plerumque putantur Concipere uxores; quia sic loca sumere possunt, Pectoribus positis, sublatis semina lumbis138. I odbacuju kao štetne sve one nepristojne i indiskretne pokrete što su ih same žene izmislile i zato nas pozivaju da se ugledamo u primjer i ponašanje životinja, koje su u tome i suzdržanije i staloženije: Nam mulier prohibet se concipere atque repugnat, Clunibus ipas viri venerem si laeta retractet, Atque exossato ciet omni pectore fluctus. Ejicit enim sulci recta regione viaque Vomerem, atque locis avertit seminis ictum139. Ako je pravo dati svakome ono što mu pripada, onda moramo kazati da životinje time što služe, vole i brane svoje dobročinitelje i time što napadaju i progone one koji im škode predstavljaju na neki način našu pravdu, a isto tako kad paze na pravedno izjednačavanje svojih mladih dijeleći im svoja dobra. A što se pak tiče privrženosti i prijateljstva, nema nikakve dvojbe da je ono i življe i postojanije nego u ljudi. Hirkan, pas kralja Lizimaha140, kad mu je gospodar umro, tvrdokorno je ostao na njegovoj postelji ne htijući ni jesti ni piti, a na dan kad su spaljivali njegovo truplo zaletio se i bacio u oganj gdje je živ izgorio. A isto je učinio i pas ne138

“Većina njih misli da žene / Mogu da lakše zanesu na način životinja divljih, / Četveronožnih, sjeme jer na mjesto prispjet tad može, / Grudi kad polože niže, a nadignu bokove više.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 1264 (u prepjevu M. Tepeša). 139 “[A i mekoputnih kretnja baš ne treba ženama ništa.] Sprečava naime začeće i protiv njeg bori se žena, / Ako se bokova kretnjom ko protivi ljubavi muža, / Ako se čitavim trupom, skroz gipkim, valovito ljulja; / Izbaci naime tad brazdu sa staze i ravnoga pravca / Lemeša, odvrati udar od sjemena na mjesto ono.” Lukrecije, ibid, IV, 1268 (u prepjevu M. Tepeša). 140 Lysimachus (Lus?macoV), vojvoda Aleksandra Velikoga, kasnije vladar trački.

202

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

kog Pira, koji se nije dao maknuti s gospodarova odra kad je ovaj umro; a kad su ga nosili na lomaču, pustio je da ga dignu zajedno s gospodarom i nakraju se bacio u vatru gdje je gospodarovo tijelo gorjelo.141 Postoji neko nagnuće k ljubavi koje se ponekad javlja u nama bez ikakva poticaja našeg razuma, a koje nastaje iz nekog slučajnog povoda koji neki nazivaju simpatijom: do toga može doći kod životinja jednako kao i kod ljudi. Tako vidimo da se kod konjâ rađa nešto kao prijateljstvo jednih prema drugima, a to ide dotle da nam je žao što ih moramo odvojiti i činiti da razdvojeni vrše svoju službu; često vidimo da ta njihova ljubav nastaje prema nekoj boji dlake ili prema nekom izgledu i, kad se takvi nađu, odmah im se veselo pridružuju i iskazuju im dobrohotnost, a često se događa da zamrze nešto drugo u izgledu drugih konja. Životinje, jednako kao i mi, biraju svoje ljubavi i na neki način vrše odabir među svojim ženkama. A ni one nisu lišene naše ljubomore i krajnje nepomirljive zavisti. Požuda je ili prirodna i neizbježiva kao jelo i piće; ili prirodna, a ne nužna kao pristupanje ženkama142; ili pak nije ni prirodna ni neizbježna; u ovu posljednju vrstu spadaju sve ljudske pohote i sve su izlišne i vještački izazvane. Jer, doista je čudo kako prirodi malo toga treba za zadovoljenje, koliko nam je malo toga ostavila da poželimo. Sve one puste pripreme naših kuhara uopće ne pripadaju traženjima prirode. Stoici kažu da čovjek može živjeti s jednom maslinom na dan. Ukusnost i mirisi naših vina ne spadaju među njezine zahtjeve, a isto tako ni svi oni začini koje mi dodajemo svojim ljubavnim prohtjevima, neque illa Magno prognatum deposcit consule cunnum143

141

Ova su dva primjera također uzeta iz Plutarha (op. cit., XIII). I ovaj je navod preuzet iz istog Plutarhova djela (VI. pogl.). 143 “Ne trebaju joj draži konzulske kćeri.” Horacije, Sat., I, ii, 69. 142

203

Eseji – Knjiga druga

Takve čudnovate pohote, koje su nepoznavanje dobroga i krivo mišljenje ulili u nas, toliko su brojne da tjeraju gotovo sve one koje su prirodne; ni više ni manje nego kao kad bi u nekom gradu bilo toliko mnogo stranaca, pa da oni otjeraju njegove prirodne stanovnike, ukidajući njihov autoritet i staru moć, i osvojivši grad potpuno ga zlorabeći. Životinje su mnogo urednije od nas i uz više se umjerenosti zadržavaju u granicama koje nam je priroda propisala; no, ipak ne tako točno da ne bi još imale neke sličnosti s našom raskalašenošću. I upravo onako kao što je neka bjesomučna pohotljivost natjerala ljude da se upuste u ljubav sa životinjama, i one su isto tako katkada zaljubljene u našu ljubav i daju se u protuprirodnu vezu između različitih vrsta; svjedoči nam o tome slučaj slona, koji je bio suparnik u ljubavi Aristofanu Gramatiku144, i njegove ljubavi prema jednoj mladoj cvjećarici u gradu Aleksandriji; on ni u čemu nije zaostajao u svojim iskazivanjima ljubavi za strastvenim udvaračem, jer bi, šetajući se tržnicom gdje se prodavalo voće, često uzimao svojom surlom pokoji plod i njoj ga donosio; gubio je prodavačicu iz vida što je manje mogao, a često joj je stavljao surlu pod košulju u grudi i pipao joj sise. Pripovijeda se i o jednom zmaju obuzetom ljubavlju prema nekoj djevojčici, pa o onoj guski koja je u gradu Azopu bila zaljubljena u jedno dijete ili o ovnu koji se udvarao glazbenici Glaukiji,145 a svakim danom vidimo opice kako bijesno hlepe za ljubavi ženâ. Vidimo i neke životinje kako se predaju ljubavi mužjaka njihova spola; Opijan146 i još neki donose primjere u želji da pokažu kako životinje u svojim vezama poštuju krvno srodstvo, ali iskustvo nam često pokazuje upravo protivno, 144

Aristofan iz Bizantija (III-II. st. pr. Kr.), grčki gramatičar i upravitelj aleksandrijske knjižnice gdje je bio nasljednik Eratostena iz Kirene. 145 Svi ovi primjeri čudnovatih ljubavi preuzeti su iz istog Plutarhova djela (pogl. XVIII). 146 U pjesmi o lovu (Kunhgetik(), I, 236.

204

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Nec habetur turpe juvencae Ferre patrem tergo; fit equo sua filia conjux; Quasque creavit init pecudes caper; ipsaque cujus Semine concepta est, ex illo concipit ales147. Ima li izrazitije psine i lopovštine od one priče o mazgi filozofa Tala? Jednom, dok je natovarena solju morala pregaziti rijeku, slučajno se spotaknula i vreće što ih je nosila sve su se smočile; kad je opazila da joj sol što se topi olakšava teret, niti jednom nije propustila uvaliti se u svaki potok na koji bi naišla; i tako je sve to išlo dok se gospodar nije dosjetio jadu i naredio da je natovare vunom, a mazga se, prevarena u svom lukavstvu, prestala služiti svojom prepredenošću148. Ima ih mnogo koji naivno prikazuju lice naše škrtosti, jer ih vidimo kako se uz veliku brigu nastoje domoći svega što mogu i sve to brižno skrivaju, iako od toga nemaju nikakve koristi. A što se tiče upravljanja kućom, životinje nas ne samo nadilaze u skrbi kako što više sakupiti i zaštedjeti za crne dane, nego čak imaju i mnogo znanja koje je za to potrebno. Mravi tako prostiru izvan gumna svoje zrnje i sjemenje kako bi ga provjetrili, osvježili i osušili kad vide da se počelo vlažiti ili kad osjete da miriše po ustajalom, jer se boje da će se pokvariti i sagnjiti. Ali, oprez kojim se služe u glodanju zrna žita nadmašuje sve ono što ljudska mašta može zamisliti. Zato što zrno žita ne ostaje uvijek suho i zdravo nego mekša, puca i nabubri kao da je u mlijeku i tako počinje klijati i rađati: mravi se tada boje da će zrno postati sjeme, promijeniti prirodu i da više neće biti podobno za skladište u kojem čuvaju 147

“Sramota junici nije da je nabređa otac, a kobila ocu je žena, jarac se mj’eša sa svojim kćerima, ptice od onog začinju plod, od čijeg sjemena postaše same.” Ovidije, Met., X, 325 (u prepjevu Tome Maretića). 148 I ovaj je primjer uzet iz istog Plutarhova spisa (pogl. XVI). Slučaj je iskoristio Ezop u svojoj basni, a kasnije će se i La Fontaine njime poslužiti u svojoj priči Magarac natovaren spužvama i magarac natovaren solju. 149 Plutarh, op. cit., pogl. XI.

205

Eseji – Knjiga druga

hranu, pa ga zato počinju glodati s onog kraja gdje znaju da će proklijati149. Što se tiče rata, koji predstavlja najveće i najnapuhanije djelo ljudsko, rado bih htio znati služimo li se mi njime kao nečim na čemu gradimo svoj boljitak ili – obrnuto – da bismo posvjedočili o svojoj slabosti i nedostacima; jer, zaista, umijeće međusobnog ubijanja i uništavanja, upropaštavanja i satiranja svoje vlastite vrste čini se da u sebi nema ničega zbog čega bi životinje to željele, a one to umijeće ni ne poznaju: quando leoni Fortior eripuit vitam Leo? quo nemore unquam Expiravit aper majoris dentibus apri?150 Ali, ipak ni one sve nisu slobodne od tog zla, a o tome nam najbolje svjedoče oni bijesni sukobi među pčelama i okršaji između vođâ dvaju suprotstavljenih rojeva: saepe duobus Regibus incessit magno discordia motu, Continuoque animos vulgi et trepidantia bello Corda licet longe praesciscere151. Nikad ne čitam taj božanstveni opis, a da mi se ne čini da u njemu vidim sliku ljudske gluposti i ispraznosti. Jer, svi ti ratnički pokreti koji nas zanose svojom strahotom i stravičnošću, to hukanje zvukova i poklika, Fulgur ibi ad caelum se tollit, totaque circum Ære renidescit tellus, subterque virum vi 150

“Kad li je lav oduzeo život manje jakom lavu? U kojoj je šumi ikad vepar izdahnuo pod zubom deračem jačega vepra?” Juvenal, XV, 160. 151 “[...jer često se zametne kavga] među matice dvije, i onda se vrlo uzruje; / Već se unaprijed može i srčanost vidjeti vojske / I kako drhću boja želeći, a čekaju l’ malo, / Mukle mjedi ih glas ohrabruje ubojni onaj...” Vergilije, Georgike, IV, 67 (u prepjevu Tome Maretića).

206

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Excitur pedibus sonitus, clamoreque montes Icti rejectant voces ad sidera mundi152; ti zastrašujući redovi toliko tisuća naoružanih ljudi, toliko pomame, bijesa i hrabrosti! Gotovo je smiješno sagledati koliko li je glupih povoda sve to pokrenulo i uz kako neznatne prigode se sve to može utrnuti: Paridis propter narratur amorem Graecia Barbariae diro collisa duello153: čitava se Azija upropastila i sagorjela u ratovima zbog Parisova kurvarenja. Želja jednog jedinog čovjeka, inat, pohota, neka domaća ljubomora, a razlozi koji ne bi ni dvije ribaruše potakli da se počupaju, bili su ono što je izazvalo i pokretalo sav taj nemili ratni nemir. Hoćemo li povjerovati onima koji su sami bili svemu tome glavni pokretači i uzroci? Počujmo tada najvećeg, najpobjedonosnijeg između svih careva, najmoćnijeg koji je ikada postojao, kako se šaljivo i duhovito smije i izlaže sprdnji mnoge bitke na kopnu i na moru, krv i živote pet stotina tisuća muževa koji su dijelili njegovu sudbinu, kako se smije snazi i bogatstvima dvaju dijelova svijeta koji su iskrvarili služeći njegovim poduhvatima, Quod futuit Glaphyran Antonius, hanc mihi pœnam Fulvia constituit, se quoque uti futuam. Fulviam ego ut futuam? Quid, si me Manius oret Paedicem, faciam? Non puto, si sapiam. Aut futue, aut pugnemus, ait. Quid, si mihi vita Charior est ipsa mentula? Signa canant154. 152

“Kada se do neba diže tu bljesak, a čitava zemlja / Okolo od mjedi sjaji, pod nogama kada junaka / Nastaje tutnjava silna, a ratna dopire vika / Do vrhunaca gora, odjekuje silnih do zvijezda.” Lukrecije, De natura rerum, II, 325 i d. (u prepjevu Marka Tepeša). 153 “Pjesan Ti, kojom se priča, dugotrajnim kako se ratom / s barbarstvom srazila Grčka, jer Paris ljubavlju planu.” Horacije, Epistulae, I, ii, 6 (prijevod Jurja Zgorelca). 154 Ovaj se epigram pripisuje Augustu, a sačuvao nam ga je i prenio Marcijal (XI, xxi). “Zato što je Antonije pojebao Glafiru, Fulvija hoće da

207

Eseji – Knjiga druga

(U slobodi savjesti služim se svojim latinskim uz slobodu što ste mi je Vi155 dali). A u tom velikom tijelu toliko je lica i pokreta, koji kao da prijete zemlji i nebesima: Quam multi Lybico volvuntur marmore fluctus Saevus ubi Orion hybernis conditur undis, Vel cum sole novo densae torrentur aristae, Aut Hermi campo, aut Lyciae flaventibus arvis, Scuta sonant, pulsuque pedum tremit excita tellus156; taj uzmahnitali monstrum s toliko ruku i toliko glava, ipak je još uvijek slabi, nesretni i bijedni čovjek: ništa drugo do li nemirni i uspaljeni mravinjak, It nigrum campis agmen157, i nju pojebem. Da jebem Fulviju?! A ako i Manije od mene to zatraži, što, zar da mu udovoljim i da s muškim bludim? Ali, budimo pametni! – Ili jebanje ili rat, kaže ona. – Ali, što! Zar mi je život manje drag nego moj kurac? Zatrubite, trube!” Francuski je pisac Fontenelle (1657-1757) te stihove u svojim Dialogues des morts htio po svaku cijenu upristojiti i zato ih je ovako prepjevao: Parce qu’Antoine est charmé de Glaphyre, Fulvie à ses beaux yeux me veut assujettir. Antoine est infidèle. E bien donc! est-ce à dire Que des fautes d’Antoine on me fera pâtir? Kako vidimo, Fontenelleov je “prijevod” daleko od oštrine i izravnosti latinskog izvornika. 155 Ovo se Vi odnosi na princezu kojoj je posvećen ovaj esej. Prema tradiciji koja seže do XVIII. stoljeća pretpostavlja se da bi to bila Marguerite de Valois, žena Henrika Navarskoga. Montaigne se ispričava što navodi jedno škakljivo i neposredno mjesto, koje bi u pristojnom društvu bilo nepojmljivo izgovoriti na francuskome, ali koje se može ispričati na latinskome. 156 “Nalik su valovlju burnom što Libijskim valja se morem / kada se ljuti Orìôn sred zime u pučinu skrije, / ili na brazdama klasju što likijskim njiše se poljem / ili uz obalu Herma kad žito na njivama zrije. / Odsvuda štitova zveka i stupaja potmula jeka.” Vergilije, Eneida, VII, 718-723 (u prepjevu Bratoljuba Klaića). 157 “Crna se četa poljanom i zelenom povlači travom.” To je dio Vergilijeva opisa (Eneida, IV, 404) upornog i marljivog rada mravi.

208

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

samo jedan ćuh protivnog vjetra, graktanje leta gavranova, krivi korak konja158, slučajan prelet orla, jedan san, jedan glas, jedan znak, kap jutarnje rose dovoljni su da ga obore s nogu i prostru na zemlju. Neka ga u lice pogodi samo jedna sunčeva zraka i već je na zemlji bez svijesti; bacite mu šaku prašine u oči, kao onim pčelama kod našeg pjesnika159, u tili su čas svi naši bojni stjegovi, naše legije, čak i s velikim Pompejem na čelu, uništeni i smlavljeni: jer upravo je njega, čini mi se, Sertorije pobijedio tim lijepim oružjem160, koje je poslužilo i drugima, kao Eumenu protiv Antigona i Sureni protiv Krasa161: Hi motus animorum atque haec certamina tanta Pulveris exigui jactu compressa quiescent162. Uputite samo na njih roj običnih naših muha163 i one će imati snage i hrabrosti da ih rastjeraju. U novije vrijeme, kad su Portugalci opsjedali grad Tamly u pokrajini Xiatim, njegovi stanovnici donesoše na gradske zidine velik broj košnica, kojih u njih ima u izobilju. I pčele kroz svu vatru i dim napadoše na neprijatelje tako da su ih začas rastjerale, jer ovi nisu znali kako se braniti od njihovih uboda. Tako je za pobjedu i slobodu njihova grada zasluga pripala toj novoj pomoći, i to uz takvu sreću da na kraju borbe ni jedan od tih boraca nije pao u neprijateljske ruke.164 158

I Pascal će se poslužiti istom slikom u svojoj glasovitoj misli o trsci koja misli (Pensées, 347 u izdanju Brunschwig). 159 Tj. Vergilija, čije će stihove upravo navesti. 160 Zapravo, Sertorije nije Pompeja na taj način pobijedio, nego je to bilo neko hispansko pleme, nazivano Haracitancima, koje je živjelo u dubokim pećinama. O tome Plutarh pripovijeda u VI. poglavlju Života Sertorijeva. 161 I o tome govori Plutarh u Životu Eumenovu i u Životu Marka Krasa. 162 “To uzrujanje srca i bitke tê zapriječit / Mogu se, ako se baci na rojeve prašine malo.” Vergilije, Georgike, IV, 86-87 (prepjev T. Maretića). 163 Montaigne kaže “naših” muha, jer se u francuskome jeziku XVI. stoljeća i pčele nazivaju muhama, ali uz oznaku à miel, to jest, “muha” je mouche, a “pčela” je mouche à miel (doslovno “muha za med”). 164 Taj događaj donosi već spominjani Goulard u svojoj Histoire du Portugal (VIII, xix).

209

Eseji – Knjiga druga

Duša nekog cara i duša običnog crevljara učinjene su na isti kalup. Kad sudimo o važnosti djelâ vladarâ i vojvodâ, uvjereni smo da su ta djela proistekla iz nekih razloga koji su isto tako važni. No, varamo se: i ta su djela vođena i pokretana istim onim pokretačkim snagama koje i nas vode. Isti razlog koji nas navodi da se posvađamo sa svojim susjedom vodi vladare da se dižu jedan na drugoga; isti razlog zbog kojega smo dali išibati nekog slugu, kad se nađe kod nekog kralja, navodi ga da u prah i pepeo pretvori čitavu jednu zemlju. Oni požele onako olako kao i mi, samo oni mogu mnogo više. Isti prohtjevi pokreću i grinju i slona. Što se tiče vjernosti, nema na svijetu životinje koja bi bila prijevarna kao što je čovjek prijevaran. Naši stari povjesničari pripovijedaju kako su neki psi uporno čekali nakon smrti svojih gospodara. Kad je kralj Pir165 naišao na nekog psa koji je čuvao mrtva čovjeka i kad je čuo da tako stoji već tri dana, naredi da se to tijelo pokopa, a psa odvede sa sobom. I, jednog dana, kad je obavljao smotru svoje vojske, taj je pas, opazivši ubojice svojega gospodara, bijesno lajući nasrnuo na njih i tako je tim znakom pokrenuo osvetu za ubojstvo, koje je od vlasti i pravde bilo uskoro kažnjeno. Isto je to postigao i pas mudrog Hesioda166 kad je sinove Ganistora iz Naupakta prepoznao kao počinitelje ubojstva njegova gospodara. Drugi jedan pas, koji je čuvao hram u Ateni, spazio je svetogrdnog lopova kako iz njega iznosi najljepše dragulje i počeo je svom snagom na kradljivca lajati koliko god je mogao; no, kako čuvare hrama sav taj lavež nije probudio, počne lupeža slijediti, a kad je svanuo dan, ostane malo podalje od njega ali nikako ga ne gubeći iz vida. Kad bi mu bacio što za jelo, ne bi htio uzeti, dok je drugim prolaznicima što ih je sretao 165

Čitava je priča preuzeta iz nekoliko puta navođene Plutarhove rasprave o životinjama (XIII. poglavlje). 166 Hesiod, VIII-VII. st. pr. Kr., grčki pjesnik koji je u formi herojske epopeje stvorio novu vrstu genealoškog i didaktičkog epa (Postanak bogova, Poslovi i dani...).

210

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

na putu iskazivao veliko veselje mašući repom i iz njihovih ruku uzimao sve što bi mu dali; ako bi se njegov kradljivac zaustavio da počine, i on bi se tada zaustavio na istome mjestu. Vijest o tom psu dopala je ušiju čuvara pokradene crkve i počeše ga tražiti i propitivati se o boji njegove dlake; naposljetku nađoše i psa i lopova u gradu Kromionu; kradljivca su doveli u grad Atenu gdje je bio kažnjen. U znak priznanja dobre i vjerne službe, suci nametnuše narodu davanje određene količine hrane za prehranu tog psa, a svećenicima narediše da o njemu vode brigu. Plutarh nam svjedoči o istinitosti te priče koja se doista u njegovo vrijeme dogodila. A što se tiče zahvalnosti (jer mi se čini da je u naše doba nužno govoriti o toj riječi), bit će dovoljan samo ovaj primjer o kojemu Apion pripovijeda kao jedini svjedok koji je događaju nazočio167. Tako on kaže da se jednog dana, kad se u Rimu puštalo narod da uživa u borbi nekih strašnih životinja, a poglavito lavova dotad neviđene veličine, moglo vidjeti jednog među njima koji je bijesnim držanjem, snagom i veličinom svojih udova i uz prodornu i zastrašujuću riku privlačio na sebe pozornost svih prisutnih. Među brojnim robovima koje su odredili da se pred narodom bore s tim životinjama bio je i neki Androd iz Dacije168, a pripadao je jednom rimskom moćniku koji je obavljao konzulske službe. I taj lav, opazivši ga izdaleka, najprije se načas zaustavi kao da ga je obuzelo divljenje, a zatim mu se blago i mirno približi kao da se htio upoznati s njim. Nakon toga, kad je bio siguran da je to ono što je tražio, počne mahati repom poput pasa kad se umiljavaju svom gospodaru, i ljubiti i lizati ruke i bedra nevoljnom robu koji je bio bez daha i skamenjen od užasa. Kad se Androdu povratio duh vidjevši dobroćudnost tog lava i kad ga je dobro pogledao i prepoznao, bio je pravi užitak vi167

Prema Aulu Geliju (Noctes Atticae, knj. V, pogl. XIV). Montaigne Gelijev tekst gotovo doslovno prevodi. 168 To jest iz današnje Rumunjske: Montaigneov Androd(us) zapravo se zvao Androklo.

211

Eseji – Knjiga druga

djeti sva ona milovanja i radosti koje su jedan drugome iskazivali. To je u narodu izazvalo poklike oduševljenja i car tada pozove sebi tog roba da od njega čuje kako je moglo doći do tako čudnovatog susreta. Ovaj mu na to ispriča jednu odista novu i divnu priču: “Moj je gospodar bio prokonzulom u Africi, a ja sam, pateći zbog strogoće i okrutnosti koju je iskazivao prema meni i zato što me je neprestano tukao, bio primoran skloniti se od njega i dati petama vjetra. I, kako bih se sigurno sakrio pred čovjekom koji je bio sva vlast u toj pokrajini, odabrao sam usamljenost i pješčane i nenastanjene pustare u tom kraju, odlučan da sam sebe ubijem ako ne budem imao što jesti. Budući da ondje sunce o podnevu užasno žeže i da je vrućina bila nepodnošljiva, kad sam nabasao na jednu skrivenu i nepristupačnu pećinu, pojurio sam u nju. Kratko vrijeme nakon toga tu je došao ovaj lav, sav potišten i jecajući od bolova koje je trpio. Njegov dolazak me ispunio užasnim strahom, ali on, videći me onako šćućurena u kutku njegova staništa, blago mi je prišao pružajući bolnu šapu i pokazujući mi je kao da traži pomoć; ja sam mu tada iz šape otrgnuo jedan veliki trn i kad sam se malo sprijateljio s njim stiskao sam mu ranu i iz nje istisnuo svu onu vrijed koja se bila u njoj nakupila nastojeći je osušiti i očistiti što sam bolje mogao; a on, osjećajući olakšanje od svoje boli, legne i uskoro usnu neprestano sa šapom u mojoj ruci. Od tog časa on i ja smo zajedno pune tri godine živjeli u toj pećini hraneći se istom hranom; od životinja, što bi ih ulovio, donosio mi je najbolje dijelove, a ja sam ih u nedostatku vatre pekao na suncu i tako preživljavao. No, iz dana u dan postalo mi je nesnosno provoditi takav grubi i životinjski život i jednom prilikom, kad je lav po svom običaju otišao tražiti hranu, odlučih se otići iz pećine, ali već trećega dana zatekoše me vojnici i odvedoše me iz Afrike u grad mojega gospodara; on me odmah osudi na smrt da budem predan u borbu sa zvijerima. Kako sad vidim, i moj je lav isto tako uskoro uhvaćen i sad mi se htio odužiti za dobročinstvo i ozdravljenje koje je primio od mene.” 212

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

To je priča što ju je Androd ispričao caru, a ovaj ju istog časa razglasi čitavom narodu. Na to, uz traženje svih, rob bude oslobođen i bi mu oproštena kazna i prema volji naroda bude mu darovan onaj lav. Otada, kaže Apion, vidimo Androda kako na tanahnoj uzici vodi lava, kako obilazi rimske krčme, skuplja od puka novac, a lava obasiplju cvijećem i, kad njih dvojicu vide, svi uzvikuju: “Evo lava prijatelja čovjekova, evo čovjeka koji je izliječio lava.” Često plačemo kad smrt zadesi životinje koje volimo, a one isto to čine kad mi umremo, Post, bellator equus, positis insignibus, Æthon It lachrymans, guttisque humectat grandibus ora169. Kao što neki narodi imaju žene u zajedništvu, kod drugih svatko ima svoju; zar to ne vidimo i kod životinja? A zar brak bolje ne čuvaju i poštuju nego mi? A glede društava i savezâ što ih između sebe sklapaju da bi se udruživale i uzajamno pomagale, vidimo volove, svinje i druge životinje koje na krik one koju ste napali čitavo stado dotrči i udružuje se u njezinu obranu. Kad riba papigača170 proguta ribarovu udicu, njezini se drugovi u velikom broju sjate oko nje i daju se na pregrizanje povraza, a, ako slučajno neka od njih upadne u vršu, drugi je s vanjske strane zagrizu za rep i toliko je potežu da je na kraju izvlače iz vrše i odvode. A mrenovi171, kad je jedan od njih uhvaćen na udicu, stavljaju nit od povraza sebi na leđa, osove jednu draču, koja je kod njih nazubljena poput pile, i njome presijecaju povraz. 169

“Za njima Eton je vitez, bez uzda, med konjima prvi, / oči mu suzne od plača, jer svojega žali jahača.” Vergilije, Eneida, XI, 89-90 (prijevod B. Klaića). 170 Riba što je spominje Montaigne – escare – kod nas je vrlo rijetka vrsta Scarus (Euscarus) cretensis. O njoj su u antici kolale najrazličitije priče, pisali su i brojni stari pisci (Plinije, Makrobije, Kolumela i dr.), a Aristotel je svog sk(roV nazvao morskom papigom zbog živih boja. 171 Mren ili bradač (u izvorniku barbier) slatkovodna je riba Barbus barbus.

213

Eseji – Knjiga druga

Kad govorimo o posebnim službama i uslugama koje mi jedni drugima ukazujemo, moramo istaknuti da se i kod njih vidi mnogo sličnih primjera. Kaže se da kit nikada ne plovi a da pred sobom nema jednu sitnu ribicu nalik na morskog glavoča, koja se zato naziva pilotom; kit je slijedi, prepuštajući se njezinu vođenju i okrećući se tako lako upravo onako kao što kormilo okreće brod.172 Ali, za uzvrat, dok sve drugo, bila stvar ili brod, čim uniđe u grozni kaos koji vlada u raljama tog monstruma biva odmah izgubljeno i progutano, ta mala ribica posve se sigurna ondje sklanja i spava, a za to vrijeme se kit ne miče, ali čim ona iziđe, kit je neprestano prati; a ako se dogodi da ona negdje zaluta, kit tada bezglavo ide amo tamo i često udara u stijene poput broda bez kormila; to nam Plutarh kaže173 da je vidio na otoku pred Anticirom174. Sličan suživot postoji između male ptičice, koju nazivamo carićem175, i krokodila; carić služi kao straža tom ogromnom gmazu i ako se njegov neprijatelj ihneumon176 približi i hoće se s njim boriti, ta ptičica, plašeći se da ga ne zatekne na spavanju, daje se u glasan pjev i kljunom ga budi i upozorava na opasnost; carić živi od ostataka te zvijeri, koja je prijateljski prima u svoja usta i dopušta mu da kljuca po njezinim čeljustima i među njezinim zubima i da tako skuplja preostale komadiće mesa; a ako hoće zaklopiti usta, krokodil ptičicu 172

Ovdje je riječ o u antici proširenim pričama prema kojima bi riba, kod nas nazivana fanfan (grč. pomp?loV od pomp) “pratnja”), pratila i vodila čak i brodove (Atenej, Opijan, Ovid, Plinije...), pa su je ihtiolozi nazvali sustavnim imenom Naucrates ductor ili Centronotus conductor iako je grč. naukr(thV označavalo neku drugu vrstu. 173 Plutarh u navedenoj raspravi Jesu li domišljatije kopnene ili vodene životinje, pogl. XXXI. 174 Anticyra (]Ant?kura ili jonski ]Antikύrh) ime je gradovima u Focidi i Tesaliji. 175 Carić ili palčić (Troglodytes troglodytes). 176 Sisavac ihneumon (Hepsetes ichneumon) veoma je rasprostranjen po Africi, a poglavito u Egiptu, gdje ga se u staro doba naročito častilo jer tamani zmije i krokodilova jaja.

214

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

najprije opomene da iziđe, a zatim malo po malo usta zatvara, a da je pritom neće ni stisnuti ni ozlijediti. Školjka koju nazivamo bisernicom177 živi zajedno s pinoterom, a to je mala životinja nalik na raka, koja joj služi kao vratar i kao stražar; ona se drži za otvor školjke koji je uvijek napola odškrinut, sve dok ne vidi da je ušla kakva ribica koja im može poslužiti kao plijen; čim ribica uniđe u školjku, njezin je čuvar uštine u živo meso i tako prisili da se zatvori, pa nakon toga i školjka i njezin vratar zajedno uživaju u plijenu zatvorenom u njihovoj tvrđi. U načinu života tunjâ možemo opaziti jedinstvenu pouku iz triju grana matematike. U pogledu astrologije oni poučavaju čovjeka, jer se zaustavljaju na mjestu gdje ih zatekne zimska kratkodnevica i otale se ne miču sve do iduće ravnodnevice; eto zašto im i sâm Aristotel rado povlađuje u tom znanju. Što se tiče geometrije i aritmetike, tunji oblikuju svoje plove ili jata uvijek u obliku kocke, to jest u pravim četvorinama; na taj način tvore čvrst bojni red, zatvoren i opkoljen sa svih strana, sa šest jednakih lica; plivaju u tom kubičnom redu koji je jednak naprijed i otraga, tako da onaj koji vidi i prebroji jedan red može vrlo lako znati koliko ih u plovi ima, jer je broj u dubinu jednak širini, a širina dužini. A što se tiče samouvjerenosti, teško bi joj bilo dati vjernije lice nego što je bio onaj veliki pas što su ga iz Indija poslali kralju Aleksandru.178 Najprije su preda nj doveli jelena, pa vepra, pa medvjeda: on se na njih uopće nije obazirao i čak se nije udostojao pomaći se s mjesta; ali, kad je vidio lava, istog se trenutka osovio na noge, jasno pokazujući da smatra da je samo lav dostojan da se s njim upusti u borbu. 177

U izvorniku la nacre. Riječ je o našem najvećem školjkašu poznatom pod nazivom lostura ili palàstura (Pinna nobilis). Montaigne na ovom mjestu opisuje komenzalizam između losture i sitnog račića zvanog Pinnotheres pinnotheres (grč. pin(n)ot)rhV ili pinojύlax) o kojemu su Stari mnogo pisali, a navlastito Aristotel, Plutarh, Hrisip, Opijan, Elijan, Atenej i Plinije. 178 Plutarh, ibid., XV.

215

Eseji – Knjiga druga

U vezi s kajanjem i priznavanjem pogrešaka, pripovijeda se o jednom slonu koji je u napadu bijesa ubio svog čuvara i zatim se toliko ražalostio da više nije htio jesti i tako se ugasio.179 Kao primjer blagosti navodi se jedan tigar, a tigar je među svim životinjama najkrvoločniji; preda nj su postavili malog srndaća, a on je dva dana trpio glad radije nego da srndaću učini što nažao i trećeg je dana razvalio kavez u kojem je bio zatvoren i pošao tražiti hranu, jer nije htio nauditi srndaću, kojeg je smatrao svojim gostom i prijateljem.180 A hoćemo li govoriti o familijarnosti i povjerenju koje se rađa iz zajedničkog življenja, dobro je sjetiti se da nam se često događa da pripitomimo mačke, pse i zečeve i da ih zajedno hranimo; no, ono što o zimorodima ili morskim lastavicama181 znaju moreplovci, a poglavito oni koji plove sicilskim morem, premašuje svako ljudsko promišljanje. Kojoj je vrsti životinja priroda toliko počastila rađanje i donošenje mladih? Jer Pjesnici kažu da je otok Delos, koji je prije plutao, postao čvrst i ustaljen samo da bi Latona mogla roditi182; no, Bog je htio da se čitavo more zaustavi, da valovi utihnu, da se vjetrovi stišaju i da kiša ne pada za ono vrijeme dok zimorod donosi mlade, a to je upravo o solsticiju, kad je dan najkraći; i, po toj njegovoj povlasti, imamo sedam dana i sedam noći u samome srcu zime kad možemo bez pogibelji ploviti. Njihove ženke ne poznaju drugog mužjaka osim svoga, cijeloga ga života pomažu i nikad ga ne ostavljaju; ako on orone i izgubi snagu, one ga uzimaju na leđa, posvuda ga nose i služe mu sve do smrti. 179

Iz djela Opis Indije Flavija Arijana. Plutarh, ibid., XX. 181 I primjer o zimorodima je uzet iz istog Plutarhova spisa (XXXV). 182 Kalimah (315-244, pr. Kr.) posvetio je himan rođenju Apolonovu na Delosu. Hera, koja je bila ljubomorna na Latonu, ustalila je otok, ali je Zeus nagradio Delos za njegovo gostoprimstvo time što mu je podario zlatnu kišu. 180

216

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Međutim, nikakvo ljudsko znanje još uvijek nije objasnilo onu čudesnu tvorbu kako zimorod gradi gnijezdo za svoje mlade, a isto tako nije ni odgonetnulo zagonetku o tvari od koje ta gnijezda gradi. Plutarh, koji je vidio i u rukama imao nekoliko takvih gnijezda, misli da su to neke riblje kosti koje on spaja i povezuje, jedne uzduž, a druge poprijeko, podešavajući zaobljenja na takav način da nakraju sagradi nešto poput male brodice koja je spremna za plovidbu; a zatim, kad je završio s gradnjom, nosi ga na valove gdje ga more, lagano ga njišući, poučava kako mora popraviti ono što nije dobro uklopio i kako da pojača ona mjesta gdje vidi da gradnja nije dobro izvedena i koja popuštaju pod udarom mora; a, obrnuto, ono što je dobro ispleteno more još više učvršćuje i povezuje tako da se ne može ni razbiti, ni rastaviti, ni oštetiti čak ni da ga udarate kamenom ili željezom osim ako se oko toga vraški ne izmučite. A ono što izaziva najveće divljenje jesu unutarnja oblina i pravilni razmjeri, jer je sve tako izvedeno da ne može primiti ništa drugo osim ptice koja je gnijezdo sagradila; jer svemu drugomu je zatvoreno i nepropusno, tako da ništa ne može unići, pa čak ni morska voda. Taj je opis ove čudne gradnje jasan i preuzet na ozbiljnom mjestu, pa, ipak, čini mi se da nam još uvijek nedovoljno razjašnjava svu teškoću te arhitekture.183 Kakvom li uznositošću i taštinom moramo biti ispunjeni, pa da stavljamo ispod sebe i da prezrivo opisujemo te učinke koje ne možemo ni oponašati ni razumjeti? Nastavimo još malo s tim jednakostima i sličnošću između nas i životinja. To je prednost kojom se naš duh uznosi, jer tobože može svesti na svoju mjeru sve što poimlje, lišiti smrtnih i tjelesnih vrijednosti sve što mu pripada, uređivati stvari koje smatra vrijednim njega, razodjenuti i odbaciti nji183

Alcyon – £lkuvn – iz Plutarhova opisa, a mi pretpostavljamo da je to zimorod, mitska ptica iz brojnih grčkih legendi. Bila je posvećena Tetidi i smatrana simbolom mira. Kod različitih pisaca različito se identificira.

217

Eseji – Knjiga druga

hovo kvarno stanje i ostaviti postrani kao suvišno i prostačko ruho, gustoću, duljinu, dubinu, težinu, boju, miris, grubost, ulaštenost, tvrdoću, mekost i sve što se mjeri osjetilima, kako bi ih podesio svom besmrtnom i duhovnom stanju kao Rim i Pariz koje imam u duši, Pariz kakvim ga zamišljam, a zamišljam ga i vidim bez veličine i bez izgleda, bez kamenja i mramora; ta ista povlast, tvrdim, čini se da je i te kako očita i životinjama; jer konj navikao na zvukove truba, na puščane salve i na borbu, konj kojeg vidimo da se trese i podrhtava u snu, ispruženog u svojoj štali, kao da je u žaru okršaja, sigurno je da u svojoj duši doživljava zvuke bubnjeva bez buke, vojsku bez oružja i bez tjelesnosti: Quippe videbis equos fortes, cum membra jacebunt In somnis, sudare tamen, spirareque saepe, Et quasi de palma summas contendere vires184. A onaj zec što ga hrt vidi u snu, onaj zec za kojim hrta vidimo kako dahće, kako ispruža, napinje mišiće i savršeno pokazuje pokrete iz svojeg trka, to je zec bez dlake i bez kosti. Venantumque canes in molli saepe quiete Jactant crura tamen subito, vocesque repente Mittunt, et crebras reducunt naribus auras, Ut vestigia si teneant inventa ferrarum. Experge factique sequuntur inania saepe Cervorum simulachra, fugae quasi dedita cernant: Donec discussis redeant erroribus ad se185. 184

“Eto se vidjeti može, gdje ustrajni konji, kad pruže / Udove, oznoje ipak se u snu, neprestano dahću, / Naprežu snage sve, ko da se radi o pobjednoj palmi...” Lukrecije, De natura rerum, IV, 987 (prepjev Marka Tepeša). 185 “Često i lovački psi, u lakome kada su u snu, / Najednom počnu, i često na nozdrve uvlače uzduh / Jednako, kao da drže pronadjene tragove zvijeri; / Kada se probude, često čak progone isprazne slike / Jelena, koje tad vide, u bježanju kao da jesu, / Dok raspršivši varku tad ne dodju opeta k sebi.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 991 (u istom prepjevu).

218

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Psi čuvari koje često vidimo da reže sanjajući, a zatim i odista zalaju i naglo se probude kao da su vidjeli da ulazi nekakav stranac; a taj stranac što ga njihov duh vidi zapravo je čovjek kojega se ne može ni vidjeti ni osjetiti, čeljade bez veličine, bez boje i bez bića: consueta domi catulorum blanda propago Degere, saepe levem ex oculis volucremque soporem Discutere, et corpus de terra corripere instant, Proinde quasi ignotas facies atque ora tueantur186. A što se tiče tjelesne ljepote, prije nego li pođemo dalje, morao bih znati slažemo li se što pod tim razumijevamo. Po svemu sudeći, mi ne znamo što je ljepota u prirodi ni što je općenito, jer ljudskoj i našoj ljepoti pridajemo toliko oblikâ: a kad bismo o njoj imali jedan prirodan opis, svi bismo je zajednički i jednako prepoznali kao što prepoznajemo toplinu iz vatre. Mi joj oblike zamišljamo onako kako se nama čini. Turpis Romano Belgicus ore color187. U Indijama je slikaju crnu i preplanulu, s debelim i napuhanim usnama, sa širokim i sploštenim nosom. A na hrskavicu između nosnica vješaju velike zlatne prstenove koji im vise preko usta; a jednako tako i donju usnu na koju vješaju velike kolutove optočene dragim kamenjem, tako da im se usna spušta preko brade; a isto tako je kod njih lijepo pokazivati zube do ispod zubnog korijena. U Peruu su najveća ušesa najljepša i zato ih nasilu rastežu kolikogod mogu188, a jedan naš suvremenik kaže da je u nekom istočnjačkom narodu vidio da je to rastezanje ušesa u velikoj modi, da na njih vješa186

“A povjerljivog kućnog psetanceta podmladak nježan / Počne se tresti i brzo sa zemlje se podizati gore, / Upravo kao da vidi tu strane pojave lica.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 998 (u istom prepjevu). 187 “Put jednog Belgijca bila bi ružna na rimskome licu.” Propercije, II, xviii, 26. 188 Iz već spominjanoga djela Lópeza de Gómare, Histoire générale des Indes, II, xx i IV, iii.

219

Eseji – Knjiga druga

ju toliko težak nakit da bi čovjek lako mogao ruku u rukavici provući kroz tu rupu.189 Ima naroda koji veoma brižljivo premazuju zube crnom bojom i s prezirom gledaju na bijele; na drugim mjestima ih boje crvenom bojom.190 Ne samo kod Baskijaca smatraju da su žene ljepše kad im je ošišana glava, jer se to sreće i drugdje; štoviše, čine to isto i u nekim ledenim krajevima, kako nam kaže Plinije191. Među znakove ljepote Meksikanke ubrajaju nisko čelo i dok briju dlake na svim dijelovima tijela, hotimice ih ostavljaju na čelu, pa ga čak i prekrivaju vještačkim vlasima, a, osim toga, na visokoj cijeni drže velike sise i njihove se žene hvale da mogu dojiti djecu preko ramena. Mi bismo sve to uzeli za ružnoću. Za Talijane je lijepa žena debela i stamena, za Španjolce je vitka i mršava; a kod nas je za neke bjeloputa, a za druge tamnoputa; jedan je hoće meku i nježnu, a drugi punu i snažnu; neki od njih traže umiljatost i blagost, a drugi opet ponositost i dostojanstvenost. Upravo onako kako je prednost u ljepoti Platon pridavao sferičnom liku, epikurovci su ga radije pridavali piramidi ili kocki, jer nikako ne mogu podnijeti boga koji bi bio okrugao kao lopta192. Ali, bilo kako bilo, priroda nam nije dala prednost pred drugima kao što je uostalom nemamo ni pred njezinim zakonima. I, ako dobro prosuđujemo, vidimo da ima životinja koje su bile manje sreće nego mi, ali da ima drugih, i to u velikom broju, koje su bolje prošle, “a multis animalibus decore vincimur”193, a to vrijedi čak i za naše susjede suhozemne životinje; jer, što se tiče morskih (zanemarujući lice koje se ne može uzimati u usporedbu budući da je toliko različito), u po189

Navod preuzet iz djela Talijana Balbija, Viaggio nelle Indie orientali (1590), str. 76. 190 Taj običaj, koji vlada u Meksiku, Montaigne navodi prema djelu Lópeza de Gómare navedenog u bilješci 188 (IV, iii). 191 Plinije Stariji, Naturalis Historia, VI, 13. 192 Reminiscencija na Cicerona, De natura deorum, I, x. 193 “Mnoge nas životinje nadilaze u ljepoti.” Seneka, Epistulae, 124.

220

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

gledu boje, čistoće, sjajnosti, građe mi smo znatno iza njih; a ništa nismo manje ni prema pticama u zraku. A ona prednost što je pjesnici toliko ističu o našem uspravnom držanju i gledanju prema nebu, našem ishodištu, Pronaque cum spectent animalia caetera terram, Os homini sublime dedit, cœlumque videre Jussit, et erectos ad sidera tollere vultus194, ona je odista samo pjesnička, jer postoje životinjice kojima je pogled posve upravljen prema nebu; a držanje deva i nojeva mnogo je uzdignutije i uspravnije nego naše. Koje životinje nemaju lice iznad tijela ili ga nemaju okrenuto naprijed, koje životinje u svom pravom položaju ne vide isto toliko neba i zemlje kao čovjek? A koja svojstva naše tjelesne građe kod Cicerona195 i Platona ne bi mogla poslužiti tisućama životinja? One koje nam najviše nalikuju upravo su najružnije i najodvratnije u čitavom tom društvu; prema izvanjskom izgledu i obliku lica to su opice: Simia quam similis, turpissima bestia, nobis!196 a prema unutrašnjim i životnim dijelovima197 prase. Naravno, kad zamišljam gola čovjeka (upravo tog spola koji izgleda da ima najviše udjela u ljepoti), kad vidim njegove loše strane, njegovu prirodnu podložnost i svu njegovu nesavršenost, dolazim do zaključka da smo više nego ijedna druga životinja imali razloga da se pokrijemo. Bilo je opravdano što smo postupili poput onih koje je priroda u tome obdarila bolje nego 194

“I dok prignute zemlju životinje gledaju druge, / Lice čovjeku on u visinu digne da gleda / U nebo i da gore k zvijezdama upravlja pogled.” Ovidije, Metam., I, 84 (u prepjevu Tome Maretića). 195 Usp. kod Cicerona, De natura deorum, I, x. 196 “Zvijer najgadnija, majmun, kako sličan je nama!” Stih je od Kvinta Enija, a Ciceron ga citira u De nat. deorum, I, 35 (prijevod D. N. Hraste). 197 Na ovom je mjestu u ranijim izdanjima bilo dodano: po onome što kažu liječnici.

221

Eseji – Knjiga druga

nas i što smo se zakitili njihovom ljepotom, skrivajući se uz pomoć njihove odjeće, vune, perja, dlake, svile. Opazimo osim svega i to da smo mi jedina životinja čiji nedostatak vrijeđa same naše drugove i da smo mi jedini u svojoj vrsti koji se moramo sakrivati kod svojih prirodnih potreba. Nadalje, doista je vrijedno pozornosti da majstori tog zanata nalažu kao lijek ljubavnim strastima potpun i nesputan pogled na tijelo za kojim žudimo i da za ohlađenje želje ne treba ništa drugo nego slobodno vidjeti ono što volimo, Ille quod obscœnas in aperto corpore partes Viderat, in cursu qui fuit, haesit amor198. Pa, iako je taj recept možda potekao iz jedne donekle hladne i izbirljive ćudi, ipak je to začuđujući znak naših nedostataka, to jest da nam naviknutost i poznavanje otupljuje želju jednoga za drugim. Ne toliko stid koliko lukavstvo i oprez čine da su naše gospođe tako pune opreza kad nam zabranjuju ulazak u svoje odaje prije nego što se namažu i udese da se mogu pokazati, Nec veneres nostras hoc fallit: quo magis ipsae Omnia summopere hos vitae post scenia celant, Quos retinere volunt adstrictoque esse in amore199; i to upravo ondje gdje kod mnogih životinja nema ničega što ne bismo voljeli i što se nama ne sviđa, tako da čak i od njihova izmeta i onoga što odbacuju izvlačimo ne samo ono što slasno jedemo, nego i naše najbogatije ukrase i mirise. Izrečeni sud tiče se samo čovjeka u najširem i općenitom smislu i nikako nije svetogrdno htjeti u tome obuhvatiti one 198

“I kad je otkrivene vidio tajnovite dijelove tijela voljena bića, usred je ljubavnog zanosa osjetio da se gasi njegova strast.” Ovidije, Remedia amoris, 429. 199 “Naše krasotice dobro to znadu; stog nastoje živo / Sakrit sve, iza kulisa života što biva, pred onim’, / Koje žele i dalje da drže u ljubavnoj vezi.” Lukrecije, De rerum natura, IV 1185-87 (u prepjevu Marka Tepeša).

222

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

božanske, natprirodne i izvanredne ljepote koje vidimo da ponekad zasjaje među nama kao što zvijezde zabljesnu pod tjelesnim i zemaljskim velom. Uostalom, i onaj dio što ga između prirodnih darova prema našem znanju dijelimo sa životinjama, za njih predstavlja mnogo veću prednost. Mi sebi pripisujemo zamišljena i fantastična dobra, buduća i nepostojeća, o kojima ljudska sposobnost nije kadra reći što su, ili dobra koja sami sebi lažno pripisujemo u svojim neobuzdanim mislima, kao što su razum, znanje i čast, dok njima prepuštamo u dio ona najbitnija i opipljiva kao što su mir, spokoj, sigurnost, nevinost i zdravlje; podcrtavam zdravlje, jer je to najljepše i najvrednije dobro koje nam priroda može udijeliti. Tako da filozofija200 ide čak dotle da kaže da bi Heraklit i Ferekid201, da su mogli zamijeniti svoju mudrost za zdravlje i na taj se način osloboditi jedan od vodene bolesti, a drugi od ušljivosti koja ga je morila, bili dobro učinili. Time oni daju veću cijenu mudrosti, uspoređujući je i cijeneći je jednako kao zdravlje, nego što to čine u posljednjem dijelu ove izreke, koja je isto tako njihova: da je Cirka, kažu, pred Uliksa postavila dva napitka, jedan da glupana učini pametnim čovjekom, a drugi da mudraca pretvori u glupana, sigurno bi Uliks bio izabrao onaj o glupanu radije nego da pristane da Cirka pretvori njegov ljudski lik u lik neke životinje; i kažu još da bi mu sama mudrost bila rekla ove riječi: “Odreci me se, pusti me, samo da me se ne postavi u lik i tijelo jednog magarca.” Kako, reći ćete, zar bi se te velike i božanske mudrosti filozofi odrekli zbog tog tjelesnog i zemaljskog vela? Znači, dakle, da mi nemamo prednost pred životinjama zahvaljujući razumu, razboru i duši; da u službu našoj ljepoti, našem rumenom licu i lijepoj građi našeg stasa moramo upraviti svu svoju pamet i svu svoju razboritost, a sve ostalo pustiti neka ide kako ide. 200

Cijeli je ovaj odlomak preuzet iz Plutarha, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoikâ, X. 201 Pherecydes (FerekύdhV) sa Sira, grčki filozof iz VI. st. pr. Kr.

223

Eseji – Knjiga druga

Prihvaćam to naivno i iskreno priznanje. Očito je da su oni poznavali te dijelove koje mi uzdižemo do nebesa, ali su zapravo samo naša isprazna mašta. Sve kad bi dakle životinje raspolagale svim vrlinama, znanjem, mudrošću i sposobnošću stoikâ, bile bi opet samo životinje i opet ih se ne bi moglo usporediti niti s bijednim, zlim i nepametnim čovjekom. Najzad, sve ono što nije kao mi ne predstavlja ništa vrijednoga. I sâm Bog, da bi vrijedio, mora da tome naliči, kao što ćemo začas vidjeti. Odatle jasno proizlazi da mi iz lude uznositosti i tvrdoglave upornosti, a ne po zdravom zaključivanju, sebi prisvajamo prednost pred životinjama i da ne postoji nikakvo zajedništvo između nas i njih202. No, vratimo se na naš predmet203. Mi na svojoj strani imamo nestalnost, neodlučnost, nesigurnost, žalost, praznovjerje, želju da doznamo čak i ono što će se dogoditi nakon našega života, slavohlepnost, škrtost, zavist, neobuzdane, lude i nezasitne prohtjeve, ratove, laži, nevjernost, ogovaranje i bolesnu znatiželju. Doduše, mi smo i te kako preplatili taj vajni razum kojim se dičimo i tu sposobnost rasuđivanja i prepoznavanja stvari ako smo ga postigli plaćajući ga tim neizbrojivim strastima kojima smo neprestano podloženi. I ako uz to još ne istaknemo, kao što čini Sokrat204, onu veliku premoć nad drugim životinjama, a koja se sastoji u tome da, dok je njima priroda odredila neka godišnja doba i granice za Venerine slasti, nama je ostavila slobodu da se njima podajemo u svako vrijeme i u svakoj prilici. “Ut vinum aegrotis, quia prodest raro, nocet saepissime, melius est non adhibere omnino, quam, spe dubiae salutis, in apertam perniciem incurrere: sic haud scio an melius fuerit 202

Varijanta iz izdanja 1588: Dakle, sva se vaša prednost sastoji u tome da ste čovjek, ali to nije pravo razmišljanje, nego samo plod vaše uznositosti. 203 Ovdje počinje Montaigneovo dugo izlaganje o znanosti, koja je štetna za našu sreću i za moralan život, a nesposobna je bilo čemu sa sigurnošću utvrditi razlog. 204 Ksenofont, Memorabilia, I, iv, § 12.

224

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

humano generi motum istum celerem cogitationis, acumen solertiam, quam rationem vocamus, quoniam pestifera sint multis, admodum paucis salutaria, non dari omnino, quam tam munifice et tam large dari.”205 Od kakve je koristi po našem sudu Varonu i Aristotelu poznavanje tolikih stvari? Je li ih oslobodilo od ljudskih nevolja? Jesu li zato bili lišeni svih zala koja pogađaju običnog bremenonošu? Jesu li u logici pronašli lijek za kostobolju? Zato što su znali da se ti sokovi skupljaju u zglobovima, jesu li bol u kostima manje osjećali? Jesu li se mogli pomiriti sa smrću zato što su znali da joj se neki narodi vesele? Jesu li lakše podnosili to što su rogonje zato što su znali da u nekim zemljama žene pripadaju svima? Posve obratno. Zato što su po znanju bili u prvom redu, jedan među Rimljanima, a drugi među Grcima, i to u doba kad je znanost najviše cvala, mi ipak nikad nismo doznali da bi im u životu naročito sve išlo po dobru; čak je Grk imao teških muka u zadaćama obnašanja znatnijih dužnosti206. Je li itko pronašao da u strastima i zdravlju bolje uživaju oni koji znaju astrologiju i gramatiku? Illiterati num minus nervi rigent?207 a da su sramota i siromaštvo manje teški? 205

“Kao što je vino, budući da im ono rijetko kad koristi, a najčešće škodi, bolje uopće ne davati bolesnima nego nadajući se dvojbenom zdravlju izlagati se otvorenoj opasnosti, tako da bi ljudskom rodu možda bilo bolje da ona brzina razmišljanja, koju zovemo razumom, uopće nije dana nego da se daje tako obilno i darežljivo, budući da je tolikima pogubna, a malokomu korisna.” Ciceron, De natura deorum, III, 27 (prijevod D. N. Hraste). 206 O tim “teškoćama u zadaćama” u životu Aristotelovu pisao je Henri Corneille Agrippa u svojoj knjizi De incertitudine et vanitate scientiarum (pogl. LIV): epikurovci su filozofa optuživali da je imao raskalašenu mladost i da je još za života svojega učitelja Platona osnovao suparničku školu filozofije. 207 “Zar mu je zato što je neuk ud manje napet?” Horacije, Epodae, VIII, 17.

225

Eseji – Knjiga druga

Scilicet et morbi et debilitate carebis, Et luctum te curam effigies, et tempora vitae Longa tibi post haec fato meliore dabuntur208. U svom sam životu vidio stotinu radnika, stotinu težaka koji su bili pametniji i sretniji od sveučilišnih rektora i kojima bih rado bio nalik. Moje je mišljenje da znanost ima svoje mjesto među stvarima potrebnim za život kao što su slava209, plemenit rod, dostojanstvo ili još češće kao ljepota, bogatstvo ili niz drugih svojstava koja tome služe, ali više po uobrazilji nego po prirodi. Nama ne treba ništa više službi, pravila i zakona za život u našoj zajednici nego što treba ždralu ili mravu za njegov. I, usprkos svemu vidimo da se i ždral i mrav ponašaju kako treba i bez obrazovanja. Kad bi čovjek bio pametan, on bi na pravi način cijenio svaku stvar po tome koliko je korisna i koliko odgovara njegovu životu. Tko nas bude sudio po našim djelima i ponašanju naći će veći broj izvrsnih ljudi među neukima nego među ljudima od znanja: i pri tome mislim na sve vrste vrlina. Stari je Rim, čini mi se, iznjedrio najodličnijih i u ratu i u miru više nego onaj učeni Rim koji je sâm sebe odveo u propast. Kad bi se sve ostalo poklapalo, barem bi čestitost i bezazlenost bili na strani staroga210, jer se izvrsno slažu s jednostavnošću. No, ovdje prekidam s ovim raspravljanjem, jer bi me odvelo mnogo dalje nego želim. Reći ću samo još ovo: samo skromnost i pokornost mogu izgraditi pravog čovjeka. Ne smije se prepustiti procjeni svakog čovjeka ono što mu je činiti; to mu valja propisati, a ne pustiti ga da sam po svojoj volji odabire; jer, u protivnom, zbog slabosti i neizmjerne različitosti naših razloga i mišljenja mi bismo sebi natovarili 208

“Bez sumnje izbjeći ćeš bolesti i nemoći, ne ćeš znati ni za jad ni za brige i život će ti biti dulji, a sudbina sklonija.” Juvenal, XIV, 156. 209 Izdanja prije 1595. imaju ovu varijantu: Znanost je još manje potrebna za život nego li slava... 210 Tj. Rima.

226

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

toliko zadaća da bismo na kraju jedni druge proždirali, kako ono jednom reče Epikur211. Prvi zakon što ga je Bog ikada dao čovjeku bio je zakon pravog posluha; bila je to kratka i jasna zapovijed gdje čovjek nije imao što razumjeti i raspravljati212, tim više što je poslušnost glavni zadatak razumne duše koja priznaje nebeskog gospodara i dobročinitelja. Iz posluha i popuštanja rađaju se sve druge kreposti kao i izbjegavanje grijeha. I, isto tako, prva napast koja je napala čovjekovu prirodu u liku đavla, njegov prvi otrov uvukao se u nas nakon njegova obećanja da će nam dati da znamo i razumijemo: “Eritis sicut dii, scientes bonum et malum”213. I Sirene su, kod Homera, samo da ga prevare i kako bi ga namamile u svoju opasnu i jezovitu zamku, Uliksu obećale dar znanja.214 Čovjekova je kuga u tome što misli da zna. Eto zašto nam neznanje toliko na dušu stavlja naša vjera kao temelj vjerovanju i poslušnosti. “Cavete ne quis vos decipiat per philosophiam et inanes seductiones secundum elementa mundi.”215 Postoji opće slaganje između svih filozofa svih škola da je najveće dobro u miru duše i tijela. Ali, samo, gdje taj mir naći? Ad summum sapiens uno minor est Jove: dives, Liber, honoratus, pulcher, rex denique regum; Praecipue sanus, nisi cum pituita molesta est216. 211

Možda se ovdje Montaigne sjeća Plutarhova spisa Protiv Kolota u obranu drugih filozofa (PrÅV Kolvthn...), XIV. 212 Raimundo Sebond navodi: “Zapovijed Božja je bila takva da nije čovjeku davala nikakvu drugu korist ili dobit, samo da on ne bi bio naveden da ga slijedi zbog ove potonje; dakle, samo pravi pravcati posluh.” fo 299 vo. 213 “...i bit ćete kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Postanje, 3, 5. 214 Aluzija na poznato mjesto iz Odiseje, XII, 188, koje je poslužilo u istu svrhu i Ciceronu (De finibus, V, 18). 215 “Pazite da vas tko za sobom ne odvede ‘filozofijom’ – ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na ‘prirodne sile svijeta’, a ne na Krista.” Pavlova Poslanica Kološanima, II, 8 (prema prijevodu Novog zavjeta u izdanju “Stvarnosti”, Zagreb 1968, str. 174. 216 “Ukratko, mudrac je manji samo od Jupitra; bogat, slobodan, čašćen, lijep, najzad kralj nad kraljevima, pri tom ga zdravlje izvrsno

227

Eseji – Knjiga druga

I zaista čini se da nam je priroda za utjehu našem bijednom i kržljavom životu dala u dio jedino uobraženost i taštinu. Upravo to kaže Epiktet217: da čovjek nema ničega što bi bilo njegovo osim raspolaganja svojim mišljenjem218. Sve što smo u dio dobili dim je i vjetar. Bogovi uživaju zdravlje u biti, kaže filozofija219, a njihovo znanje pobjeđuje bolest; čovjek, obrnuto od toga, ima svoja dobra u mašti, a zla u biti. Imali smo pravo kad smo pokrenuli snagu svoje mašte, jer sva naša dobra nisu ništa drugo nego san. Čujte samo kako se ta bijedna i zlosretna životinja isprsava: “Ništa nije, kaže Ciceron220, tako slatko kao bavljenje književnošću, knjigama pomoću kojih nam je otkriveno neizmjerje stvari, neizmjerna veličina prirode, nebesa na samom ovom svijetu, i zemlje, i sva mora; knjige su nas naučile vjeri, umjerenosti, veličini hrabrosti i izvele su našu dušu iz tmina da bi joj pokazale sve što je veliko, nisko, prvotno, posljednje i srednje; one nam daju ono što je potrebno za dobar i sretan život i pokazuju nam put kako proživjeti svoje vrijeme bez nezadovoljstva i povreda.” Ne čini li vam se da ovaj govori o stanju u kojem je vječiti i svemogući Bog? A, za to su vrijeme tisuće skromnih žena na selima živjele mirnijim, sretnijim i sigurnijim životom nego što je bio njegov. Deus ille fuit, Deus, inclute Memmi, Qui princeps vitae rationem invenit eam, quae Nunc appellatur sapientia, quique per artem Fluctibus e tantis vitam tantisque tenebris In tam tranquillo et tam clara luce locavit221. služi – osim kad ga napadne mučna hunjavica.” Horacije, Epistulae, I, i, 106. 217 Epiktet (oko 50-oko 138), grčki filozof, jedan od glavnih predstavnika rimskog stoicizma. 218 Enchiridion, prema Stobejevu navodu (Anthologia, 2). 219 Plutarh, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoikâ, XVIII. 220 U Tusculanae disputationes, I, xxvi i V, xxxvi. 221 “Valja nam reći da bog on bješe, moj Memiju dični, / Prvi jer otkri nam pogled na život onaj, što sada / Zove se mudrost, te koji po svojemu

228

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

To ja zovem velikim i lijepim riječima! Samo, jedna je lagana nezgoda prouzročila da je um tog čovjeka dovela u gore stanje nego što je ono u posljednjeg čobanina222, i to usprkos tom Bogu učitelju i toj božanskoj mudrosti. Jednako je bestidno ono najavljivanje u Demokritovoj knjizi: “Govorit ću vam o svemu”223 ili onaj glupi naslov što nam ga Aristotel prenosi: o smrtnim bogovima224 ili Hrisipov sud da je Dion bio krepostan kao bog225. A moj Seneka kaže226 da mu je bog dao život, ali da je po svom htijenju dobro živio; suglasno s onim drugim: “In virtute vere gloriamur; quod non contingeret, si it donum a deo, non a nobis haberemus”227. A i ovo je Senekino228: u mudraca je hrabrost slična Božjoj, ali je ljudski slaba, a to čini da je nadjačava. Ništa lakše nego nabasati na crte takve nepromišljenosti. Baš nitko se među nama ne smatra uvrijeđenim kad ga se prispodobi Bogu kao što je pogođen kad ga se postavi u red drugih životinja: eto, tu se vidi koliko smo osjetljiviji na svoju korist nego na korist svojeg stvoritelja. Moramo pod noge postaviti tu glupu taštinu i dobro i smjelo protresti smiješne temelje na kojima su ta kriva mišljenja sazdana. Dok god bude mislio da ima neko sredstvo i snagu po sebi samom, čovjek nikad neće priznati sve ono što duguje svome gospodaru; uvijek će, kako se ono kaže, od muhe praviti slona; moramo ga, dakle, skinuti do gole kože. shvaćanju svijeta / Prvi nam život u luku iz valova dovede burnih, / Prvi iz strašne nas tame on privede k sjajnome svjetlu.” Lukrecije, De natura rerum, V, 8 (u prepjevu Marka Tepeša). 222 Aluzija na Lukrecija koji je, kako kaže legenda, bio poludio. 223 Prema Ciceronovim riječima (Academica, II, xxiii). 224 Ciceron, De finibus, II, xxiii. 225 Prema Plutarhu, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoikâ, XXX. 226 U LIII. pismu. 227 “I pravo je što se dičimo sa svoje vrline, a ne bi bilo tako da smo je primili od bogova, a ne od nas samih.” Ciceron, De natura deorum, III, xxxvi. 228 Epistulae, LIII.

229

Eseji – Knjiga druga

Razmotrimo nekoliko govorljivih primjera te njegove filozofije: Kad je Posidonije229 bio mučen teškom i bolnom bolešću, zbog koje je grčio ruke i škripao zubima, mislio je narugati se bolovima i tad je uzviknuo: “Bolite, samo bolite, uzalud vam posao, jer me nećete natjerati da kažem da ste vi moje zlo.” Jednake boli trpi kao i moj sluga, ali se on uznosi time što može barem svojim jezikom biti pod zakonima svoje sljedbe230. “Re succumbere non oportebat verbis gloriantem.”231 Arhesilaj je ležao bolestan od uloga; kad ga je Karnead232 posjetio i ožalošćen se htio oprostiti, Arhesilaj ga pozove i rekne mu, pokazujući noge i grudi: “Ništa se nije dovde popelo”233. Ovaj mi se čini malo pristalijim, jer bolove osjeća i htio bi ih se osloboditi; no ti bolovi ipak nisu ni slomili ni oslabili njegovo srce. Drugi se i dalje drži ukočeno, ali, plašim se da je više krut na riječima nego na djelu. A Dionizije Heraklejanin234, izmučen teškom upalom očiju, nakraju je bio prisiljen napustiti svoja stoička uvjerenja. No, sve kad bi i znanje odista činilo ono što oni kažu, da valja otupiti i podcjenjivati sve nevolje koje su se na nas sručile, pitamo se: što znanje čini što neznanje ne bi činilo i iskrenije i mnogo očitije? Filozof Piron235, kad ga je na moru 229

Posidonius (PoseidvnioV), stoički filozof, učitelj Ciceronov. Montaigne je ovu anegdotu već ispričao u Eseji, I, xiv. 230 ...ali sve su to samo riječi uvjetar, čitamo u izdanjima prije 1595. 231 “Nije trebalo junačiti se na rječima da bi se nakraju stvarno podleglo.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 13. 232 Carneades (Karne(dhV), grčki filozof (III-II. st. pr. Kr.), suprotstavljao se stoičkoj teoriji spoznaje i upućivao na uzdržavanje od svakog suda i na ravnanje prema vjerojatnosti. 233 Prema Ciceronu, De finibus, V, 31, koji u istom odlomku navodi i slučaj Dionizija Heraklejanina što će ga Montaigne u idućim recima spomenuti. 234 V. prethodnu bilješku. 235 Piron (Pύrrwn), grčki filozof (oko 360-270. pr. Kr.), učenik demokritovca Anaksarha, osnivač skeptičke škole. Njegovo je učenje poznato iz Timona i, poglavito, Seksta Empirika.

230

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

zatekla strašna oluja, svoje je suputnike samo pozivao da se ugledaju u mirnoću jednog praščića koji je bio na brodu s njima i bez straha je promatrao bijes vjetra.236 Nakon svih svojih pouka filozofija nam iznosi primjere jednog atleta i jednoga goniča mazgi, kod kojih gotovo uvijek vidimo mnogo manje užasavanja pred smrću, bolovima i drugim nevoljama i više odlučnosti nego što ga je znanje ikada podarilo onome koji je bio rođen i pripravan sâm po sebi i po prirodnoj navici. Tko može postići da se lakše odsijecaju nježne ručice malenom djetetu nego nama? A tek konju? Tko, ako to nije neznanje? Koliko ih je postalo pravim bolesnicima samo snagom svoje uobrazilje? Vidimo ih toliko koji daju da im puštaju krv, da im čiste crijeva i da ih liječe od bolova koje osjećaju samo u svojim mislima. Kad nemamo prave bolesti, tad nam medicina posuđuje svoju. Takva i takva boja puti na vašem licu pretkazuje vam neki napad kataralnog izljeva237; ovako toplo godišnje doba prijeti vam napadom vrućice; ova životna crta na vašem lijevom dlanu upozorava vas na neko znatno i vrlo naglo oboljenje. I, na kraju, to vam otvoreno prijeti zdravlju. Ova čilost i mladenačka snaga ne može dugo ostati kakva je; valja joj oduzeti krvi i snage da se ne bi okrenula prema vama. Usporedite život jednog čovjeka koji robuje takvim uobražavanjima sa životom čovjeka težaka koji se vodi samo svojim prirodnim prohtjevom, ocjenjuje stvari samo onakvima kakve jesu, bez mudrovanja i bez pretkazivanja, kojega boli samo kad ga odista boli; dok onaj drugi ima često kamen na savjesti prije nego dobije kamenac u bubregu; kao da uvijek nema vremena podnositi bolove kad dođu, on ih u mislima doziva i izlazi im ususret. Ono što kažem o medicini može se reći o svakoj znanosti. Odatle je poteklo staro mišljenje onih filozofâ koji su prvo i najveće naše dobro polagali u prepoznavanje slabosti našega 236 237

I ovu je anegdotu Montaigne već ispričao u Eseji, I, xiv. Približno prevedeno, jer u originalu čitamo defluxion catarreuse, a stari medicinski termin defluxion više nije u uporabi.

231

Eseji – Knjiga druga

suda.238 A meni moje neznanje pruža isto toliko prilika za nadu koliko za strah i, zato što nemam drugog pravila za zdravlje osim primjera drugih i događaja što ih drugdje vidim, nailazim na svakojake i zaustavljam se na onima koji mi najviše odgovaraju. Mogu reći da pravo, potpuno i dobro zdravlje prihvaćam raširenih ruku i da izoštravam svoju volju da u njemu uživam, to tim više što mi je ono sada manje obično i rjeđe ga osjećam; daleko sam od toga da bih htio pomutiti njegov spokoj i njegovu blagost gorčinom novog i prisilnog načina života. Životinje nam dovoljno pokazuju koliko nam boleštinâ donosi uznemirenost našeg duha239. Ono što se govori o ljudima iz brazilske zemlje, naime, da umiru samo od starosti, a što se pripisuje vedrini i mirovanju njihova zraka, ja bih radije pripisao miru i vedrini njihove duše, koja je lišena svake strasti i misli i bavljenja neugodnim i neodložnim poslom, jer to su ljudi koji su svoj život provodili u divnoj jednostavnosti i neznanju, bez knjiga, bez zakona, bez kralja i bez ikakve religije.240 A što je razlog onome što iz iskustva znamo, to jest da su grubi i zdepasti ljudi bolji i poželjniji u ljubavnim poslovima i da je ljubav jednog mazgara često primamljivija od ljubavi nekog plemenitaškog čovjeka, ako to nije stoga što ovom potonjem duševni nemir slabi tjelesnu snagu, slama je i zamara? Jednako kao što duša muti i zamara samu sebe. Što joj smeta, što je češće baca u ludilo nego baš njezina naglost, domišljatost, njezina hitrina i najzad njezina vlastita snaga? Od čega se gradi najdublje ludilo ako ne od najdublje mudrosti? Kao što se iz velikog prijateljstva rađaju velika neprijateljstva, iz čvrsta zdravlja smrtne bolesti, tako se isto iz rijetkih i teš238

Montaigne, naravno, misli na filozofe skeptike. U izdanju iz 1580. je dodano: Ljudi koji su se upustili u službu Muzama mnogo bi mi o tome mogli reći. 240 Montaigne se opet vraća na svoju omiljenu temu – kanibale. Svi su ovi detalji preuzeti iz Goulardove Histoire du Portugal (II, xv). 239

232

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

kih nemira naše duše rađaju najveće i najzamršenije ludosti; samo jedan korak i prelazite iz jednoga u drugo. Iz onoga što čine mahniti ljudi dobro vidimo kako se ludilo odlično podudara s najsnažnijim operacijama naše duše. Tko još ne zna kako je nezamjetljivo susjedstvo ludosti s najpoletnijim uzletima jednog slobodnog duha i učinom najveće i izvanredne hrabrosti? Platon kaže da su ljudi melankoličnog temperamenta najpoučljiviji i najizvrsniji: zato nema ljudi koji bi više od njih naginjali ludilu. Bezbroj se duhova upropastilo zbog vlastite snage i pokretnosti. Kako se tek upravo zaletio, nošen vlastitim nemirom i zanesenošću najpronicaviji, najbistriji i onaj koji je izrastao na vrelima onog starog i čistog pjesništva, pjesnik kakvoga je Italija samo jednom rodila!241 Ne mora li on biti i te kako zahvalan toj svojoj ubitačnoj živosti? Tom svjetlu koje ga je učinilo slijepim? Tom točnom i napetom prihvaćanju razuma koje ga je odvelo s onu stranu razuma? Znatiželjnom i trudnom traženju znanja koje ga je odvelo u ludilo? Toj rijetko viđenoj spremnosti na vježbanje duha koja je učinila da ostane i bez vježbe i bez duha? Obuzet više ljutnjom nego sažalijevanjem, videći ga u Ferrari u onako jadnom stanju, kako jedva preživljava sam za sebe, kako ne prepoznaje ni sebe ni svoja djela, koja su bez njegova znanja, ali ipak na njegove oči, dali na svjetlo dana neispravljena i bez prava oblika242. Hoćete li imati zdrava čovjeka, hoćete li da bude pravilno upućen i u čvrstu i sigurnom stanju? Obavijte ga tamom, dokolicom i pretjeranom ozbiljnošću. Nas valja zaglupiti da 241

Montaigne ovdje misli na talijanskog pjesnika Torquata Tassa, pisca Oslobođenog Jeruzalema, kojega su kao luda držali od 1574. do 1586. u umobolnici u Ferrari. Montaigne ga je posjetio u zatvoru u studenome 1580. za vrijeme svog puta po Italiji. Ovaj je detalj dodan u izdanju od 1582, ali se u Montaigneovu Dnevniku s puta u Italiju taj susret ne spominje. 242 Prvo izdanje Oslobođenog Jeruzalema potječe iz 1580, a 1581. izdana je u Veneciji druga knjiga Tassovih djela koja je sadržavala njegove radove u stihu i prozi.

233

Eseji – Knjiga druga

bismo postali pametni i valja nas zabliještiti da bi nas se moglo voditi. I ako mi se kaže da stanje u kojemu su nam želje hladne, a mi tupi na boli i nevolje, povlači za sobom stanje u kojemu ćemo zato biti manje žedni i manje okrenuti uživanju u nasladama i zadovoljstvu, slažem se da je to točno; ali, jadnost našega stanja donosi i to da moramo prije bježati nego uživati i da nas najveća strast ne uzbuđuje kao malena bol. “Segnius homines bona quam mala sentiunt.”243 Sve zdravlje ne osjećamo tako kao najmanju bol, pungit, In cute vix summa violatum plagula corpus, Quando valere nihil quemquam movet. Hoc juvat unum, Quod me non torquet latus aut pes: caetera quisquam Vix queat aut sanum sese, aut sentire valentem.244 Naše dobro samo je izostanak zla. Eto zašto je filozofska škola, koja je najviše davala prvenstvo strasti, tu istu strast tražila samo u ravnodušju. Ne biti bolestan najveće je dobro kojem se čovjek može nadati; kao što kaže Enije: Nimium boni est, cui nihil est mali245. Jer ono draženje i golicanje koje nalazimo u nekim užicima i koje kao da nas uzdiže iznad običnog zdravlja i ravnodušnosti, ta pokretačka i nemirna strast, koja nas, ne znam kako reći, i peče i grize, ona sama ide prema ravnodušju i miru kao svome cilju. Prohtjev koji nas obuzima u susretu sa ženama ima za cilj samo da otjera onu muku koju nam zadaje bjesomučna i gorljiva želja i ne traži ništa drugo do li da se 243

“Ljudi su manje osjetljivi na dobro nego na zlo.” Tit Livije, XXX, 21. Ove je stihove napisao Etienne de la Boétie i dio su jedne njegove latinske satire. “Osjetljivi smo na najmanji udar koji nam jedva okrzne kožu, dok još nismo svjesni što je to zdravlje. Sretan sam što me ne bole pluća niti muči kostobolja; uostalom, čovjek jedva i osjeća da je zdrav i pri snazi.” 245 “Tko je slobodan od zla, uživa najveće dobro.” Enije u navođenu Ciceronovu De finibus, II, xiii. 244

234

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

zadovolji i zatim nađe u miru i da tog ognja više nema. A isto je i s ostalim strastima. Kažem, dakle: ako nas jednostavnost upućuje na to da nemamo posla sa zlom, upućuje nas i prema jednom presretnom stanju koje odgovara našem položaju i mogućnostima. Zato ju ne smijemo zamišljati kao nešto što je posve bez ukusa. Jer, Krantor246 je imao pravo što se borio protiv neosjetljivosti Epikurove ako su je predstavljali toliko tvrdokornom da ništa ne može ni protiv dolaska i rađanja zla. Ni ja ne hvalim tu neosjetljivost koja nije ni moguća ni poželjna. Zadovoljan sam što nisam bolestan; ali, ako jesam, hoću znati da jesam; a ako me bodu ili režu, moram to osjetiti. I doista, onaj koji bi iskorijenio poznavanje zla, taj bi iskorijenio i poznavanje strasti i na kraju bi uništio čovjeka: “Istud nihil dolere, non sine magna mercede immanitatis in animo, stuporis in corpore”247. Zlo je čovjeku ipak neko dobro. Ni bol ne valja uvijek izbjegavati, ni strast slijediti. Vrlo je velika prednost koja ide na čast neznanju da nas sama znanost baca u njegov naručaj kad je ona u nemogućnosti da nas otvrdne protiv težine zala; prinuđena je na takvu nagodbu, mora nam pustiti uzdu i dati nam da se sklonimo u krilo neznanja, da se stavimo pod njegovu vlast kako bismo se obranili od napadaja i udara sudbine. Jer što nam ta znanost drugo hoće reći kad nam propovijeda da odvratimo misli od zla koje nas je pritislo i da ih zaokupimo izgubljenim strastima i da se, za utjehu sadašnjih nevolja, poslužimo sjećanjem na minula dobra te da pozovemo upomoć iščezla zadovoljstva i da ih suprotstavimo onome što nas sada mori: “levationes aegritudinum in avocatione a cogitanda molestia 246

Krantor (Kr(ntwr), filozof starije akademičke škole (IV-III. st. pr. Kr.), utemeljitelj tzv. literature utjehe. Ovu crticu donosi Ciceron, Tusculanae disputationes, III, vi. 247 “To neosjećanje boli može se steći samo uz visoku cijenu: uz zatupljenost duše i obamrlost tijela.” Ciceron, Tusc. disputationes, III, vi.

235

Eseji – Knjiga druga

et revocatione ad contemplandas voluptates ponit”248? A ako ne, da ondje gdje mu uzmanjka snage, pribjegne lukavstvu i da se vješto posluži nogom jer mu je nestalo snage u tijelu i rukama. Jer ne samo filozofu, nego i ozbiljnom i staloženom čovjeku, kad doista osjeti bolest što mu ju je zadala teška ognjica, kakva mu to plaća može biti da mu kažemo da se sjeti kako je slatko grčko vino? Na taj bismo mu način još otežali nevolje, Che ricordarsi il ben doppia la noia249. Jednake je vrste i ovaj drugi savjet što nam ga daje filozofija: da valja u sjećanju sačuvati samo prošlu sreću i izbrisati nevolje što smo ih prepatili, kao da ljudi u svojoj moći imaju znanje kako se zaboravlja! I onaj drugi od kojega imamo još manje koristi. Suavis est laborum praeteritorum memoria250. Kako to da filozofija, koja bi me morala naoružati za borbu protiv sudbine, koja bi mi morala očvrsnuti duh da mogu pregaziti sve ljudske nevolje, kako to da ona sad postaje tako mekom i sa svojim kukavičkim i smiješnim podvalama traži od mene da podvijem rep? Jer sjećanje nam ne donosi pred oči ono što mi možemo odabrati, nego ono što se njemu svidi. Čak nema ničega što bi se u naše sjećanje tako snažno utisnulo kao želja za zaboravom: lijepa li načina da povjerimo i da 248

“Za olakšanje jadâ valja [prema Epikuru] odvraćati misli od svega što je ružno i odvesti ih na razmišljanje o ugodnim uspomenama.” Ciceron, Tusculanae disputationes, III, 15. 249 “Jer sjećati se dobrih vremena udvostručuje bol.” Navod nepoznatog autora. Dante je istu misao izrazio sa Nessun maggior dolore che ricordarsi del tempo felice nella miseria [“Veće boli ne imade već sjećati se svojih sretnih dana u nevolji”], La divina commedia, Inferno, V, 121-123, a Alfred de Musset u Souvenir prevodi te stihove kako bi ih mogao pobiti: “Dante, pourquoi dis-tu qu’il n’est pire misère / Qu’un souvenir heureux dans les jours de douleur?” [“Dante, zašto kažeš da nema goreg jada od sretne uspomene u danima boli?”]. 250 “Slatka je uspomena na minule boli.” Ciceron, De finibus, I, xvii.

236

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

utisnemo u svojoj duši nešto, a zatim da tražimo da to zaboravimo. Ali to je krivo: “Est situm in nobis, ut et adversa quasi perpetua oblivione obruamus, et secunda jucunde et suaviter meminerimus.”251 A ovo je istinito: “Memini etiam quae nolo, oblivisci non possum quae volo.”252 A od koga smo primili taj savjet? Od onoga “qui se unus sapientem profiteri sit ausus”253, Qui genus humanum ingenio superavit, et omnes Praestrinxit stellas, exortus uti aetherius sol254. Isprazniti i onemogućiti sjećanje, zar to nije pravi i jedini put k neznanju? “Iners malorum remedium ignorantia est.”255 Nalazimo mnogo takvih pouka kojima nam se dopušta da od obična puka preuzmemo onaj priprosti izgled gdje živ i snažan razbor ne može mnogo, samo ako nam to služi za zadovoljstvo i utjehu. Ondje gdje ne mogu izliječiti ranu, zadovoljavaju se time što će ju umrtviti i prikriti. Mislim da mi ovo neće zanijekati: kad bi samo znali unijeti reda i postojanosti u takvo životno stanje koje bi se moglo održati u miru i zadovoljstvu pomoću neke slabosti i bolesna duha, uvjeren sam da bi i na to pristali: potare et spargere flores Incipiam, patiarque vel inconsultus haberi256. 251

“O nama ovisi da nekako sahranimo naše nevolje u trajan zaborav i da probudimo ugodnu i dragu uspomenu na naše lijepe dane.” Ibid., I, xvii. 252 “Čuvam uspomene čak kad to i ne želim, a ne mogu ih zaboraviti onda kad to hoću.” Ibid., II, xxxii. 253 “koji se je jedini usudio reći da je mudar.” Ibid., II, iii. Naravno, i ovo je aluzija na Epikura. 254 “Koji je svojijem umom nadvisio čitav rod ljudski, / Sve zasjenio, k’o sunce što tamni, kad izlazi, zvijezde.” Lukrecije, De natura rerum, III, 1043 (u prepjevu M. Tepeša). 255 “Neznanje je preslab lijek našim jadima.” Ovaj je Senekin stih (Œdipus, III, 17) Montaigne našao kod Justusa Lipsiusa u njegovim Politiques, V, xviii. 256 “Rad sam piti, rad sipati cvijeće / I dopustiti pri tom, da nesmotrenim me drže.” Horacije, Epistulae, I, v, 14 (u prepjevu Jurja Zgorelca).

237

Eseji – Knjiga druga

Našlo bi se podosta filozofa koji bi podijelili Likasovo mišljenje: taj je čovjek257, dobrih životnih navika, mirno živio sa svojom obitelji, nije nikad propuštao učiniti sve što mu je bila dužnost prema domaćima i strancima, pažljivo se čuvao od svih štetnih stvari, zbog nekog živčanog rastrojstva sebi je utuvio u glavu neku čudnu mušičavu misao: zamišljao je da je neprestano u kazalištu i da gleda zabave, prizore i same komedije jednu ljepšu od druge. Kad su ga liječnici izliječili od tog grešnog stanja, samo što ih nije pošao tužiti na sud tražeći da ga vrate u slatke sanje njegove uobrazilje, pol! me occidistis, amici, Non servastis, ait, cui sic extorta voluptas, Et demptus per vim mentis gratissimus error258; sličnih maštanja kao što su bila ona u Trasilaja, sina Pitodorova, koji je umislio da svi brodovi, što su otplovljavali iz Pireja ili u njemu pristajali, rade samo u njegovoj službi, a on ih je, veseleći se njihovoj sretnoj plovidbi, radosno dočekivao. Kad ga je brat njegov Kriton povratio u zdravlje, Trasilaj je žalio za onim stanjem u kojem je živio radostan i bezbrižan. To je upravo ono što nam kaže ovaj stari grčki stih, to jest da je mnogo ljepše i ugodnije ne biti tako pametan, ¬n tñ jrone¼n gûr mhdªn ¶distoV b?oV259,

a u Propovjedniku se kaže: “Gdje ima mnogo mudrosti ima i mnogo jada, a onaj koji stekne znanje natovarit će sebi jada i muke”260. 257

Erazmo je u svojim Adages, pod naslovom Fortunata stultitia, naveo primjere Lycasa (ne imenovavši ga), Trasilaja, grčki stih i dva navoda iz Propovjednika, koji slijede. 258 “Baš smrt mi donijeste, dragi, nipošto spas, reče, kad mi je slast tako oteta sasvim, / kao i razvrgnuta sva opsjena srcu mi slatka.” Horacije, Epistulae, II, ii, 138 (prepjev Jurja Zgorelca). 259 “Ne čini pamet život sretnim.” 552. stih iz Sofoklova Ajanta, što ga je Montaigne na svoj način preveo prije nego što će ga citirati. 260 “Eo quod in multa sapientia multa sit indignatio, et qui addit scientiam addit et laborem” (Ecclesiastes, 1, 18) – “Mnogo mudrosti – mnogo jada; što više znanja, to više boli.”

238

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

A ono na što filozofija pristaje, ona glavna zapovijed što je ona propisuje protiv svih vrsta nevolja jest da dokrajčimo život koji više ne možemo podnositi: “Placet? pare. Non placet? quacunque vis, exi”261; “Pungit dolor? Vel fodiat sane. Si nudus es, da jugulum; sin tectus armis Vulcaniis, id est fortitudine, resiste”262; a stari su Grci na gozbama znali reći: “Aut bibat, aut abeat”263 (što bolje zvuči u jeziku Gaskonjaca koji mijenjaju V u B264, nego u jeziku Ciceronovu): Vivere si recte nescis, decede peritis; Lusisti satis, edisti satis atque bibisti; Tempus abire tibi est, ne potum largius aequo Rideat et pulset lasciva decentius aetas265; a što je to drugo nego priznanje nemoći i pozivanje na neznanje, da bi tu bio pokriven, nego pozivanje na glupost, na ne osjećati i na ne biti? Democritum postquam matura vetustas Admonuit memorem motus languescere mentis, Sponte sua letho caput obvius obtulit ipse266. 261

Ako ti se sviđa, pokori se. – Ako ti se ne sviđa, iziđi kako god znaš.” Seneka, Epistulae, 70. 262 “Bol te muči? ili te čak razdire? ako si goloruk, položi vrat; ali ako si oklopljen Vulkanovim oružjem, to jest hrabrošću, tad se odupri.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 14. 263 “Il’ nek pije ili nek se kupi!”, ibid., V, 41. 264 Bibat postaje tada vivat (Nek živi ili nek pije!”). Ta je izgovorna navika izazvala nastanak stare izreke koja potvrđuje tu posebitost gaskonjskoga izgovora: Felices populos quibus vivere est bibere” (“Sretni su narodi kojima živjeti znači piti.”) 265 “Ako si nevješt pravom životu, vještim daj mjesta / Dosta u igri si bio, dost io i dosta pio: / odlasku došo je čas. Da te, nakon preobilna pića, / s ruglom ne odgurne svijet, kome nestašnost priliči bolje.” Horacije, Epistulae, II, ii, 213 (u prijevodu J. Zgorelca). 266 “Konačno, kako Demokrit? On čim ga poodmakla starost / Podsjeti, duševna moć da pamćenja slabi u njega, / Sâm je svojevoljno glavu ponesao smrti u susret.” Lukrecije, De natura rerum, III, 1039-1041 (u prepjevu Marka Tepeša).

239

Eseji – Knjiga druga

To je ono što govoraše Antisten: da valja učiniti zalihu bilo pameti da bi razumio, bilo užeta da se objesiš; ili što je Hrisip o tome rekao glede pjesnika Tirteja267, Približiti se hrabrosti ili smrti268. A Kratet269 je govorio da se ljubav liječi glađu ili pak vremenom, a onome kojemu se ta dva sredstva ne mile, onda užetom270. Kad je onaj Sekstije, kojega nam Seneka271 i Plutarh uvelike preporučuju, sve ostavio i dao se na učenje filozofije, odlučio je baciti se u more, jer je vidio da mu nauk slabo napreduje i da se neprestano oteže. A evo što o tome doslovno kaže zakon: Ako dođe do kakve teške protivštine kojoj nema lijeka, luka je blizu; i čovjek se može od tijela spasiti plivajući kao što bi učinio iz brodice koja pušta vodu: jer, strah od smrti, a ne želja za životom, drže ludog čovjeka vezanim za tijelo. Jednako kao što život uz jednostavnost postaje dražim, isto tako ga prostodušnost čini nevinijim i boljim, kao što sam maločas bio počeo govoriti. “Oni koji su prostodušni i koji ne znaju, kaže sveti Pavao272, uzdižu se i zavređuju nebo: a mi, sa svim svojim znanjem tonemo u ponor pakleni.” Ne zaustavljam se ni na Valentijanu273, osvjedočenom neprijate267

Tyrtaeus (Turta¼oV) je bio grčki pjesnik (oko 686. pr. Kr.). Riječi su preuzete iz Plutarhova spisa O općenito usvojenim pojmovima protiv stoikâ, XIV, a Montaigne ih navodi na francuskome. 269 Kratet iz Atene (Kr(thV), grčki pjesnik i glumac, predstavnik stare komedije. 270 To jest “konopom kojim će se objesiti”. Iz Života Kratetova od Diogena Laercija, VI, 86. 271 U 34, 62, 64, 98. i 108. pismu. 272 Te riječi navodi H. C. Agrippa u I. poglavlju svojega djela De incertitudine et vanitate scientiarum. 273 Riječ je o caru Valensu (IV. st.). Greška potječe od H. C. Agrippe od kojega je Montaigne preuzeo tu tvrdnju bez modifikacije imena. Valentijan je bio neprijatelj svake znanosti i filozofije. 268

240

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

lju znanosti i književnosti, ni na Liciniju, obojici rimskim carevima, koji su filozofsku znanost nazivali otrovom i kugom svake politike; ni na Muhamedu, koji je, kako čujem, zabranio bavljenje znanošću svojim ljudima; ali, naprotiv, primjer velikog Likurga274 i njegov autoritet odista moraju imati veliku težinu i važnost, a poštovanje te božanske lacedemonske politike bilo je toliko, tako divno i cvalo je u svim vrlinama i sreći građanâ bez ikakve institucije i poštovanja književnosti. Oni koji se vraćaju iz tog novog svijeta, što su ga Španjolci otkrili u vrijeme naših očeva, mogu nam posvjedočiti kako ti narodi, bez magistrata i bez zakona, žive bliže zakonu i uređenije nego mi275, koji imamo više činovnika i zakona nego što ima ljudi i više nego što ima samih zakonskih pitanja, Di citatorie piene e di libelli. D’esamine e di carte, di procure, Hanno le mani e il seno, e gran fastelli Di chiose, di consigli e di letture; Per cui le facultà de’poverelli Non sono mai ne le città sicure; Hanno dietro e dinanzi, e d’ambi i lati, Notai procuratori et Advocati276. Bilo je to, kako je govorio jedan rimski senator iz posljednjih stoljeća rimskih, da je njegovim predšasnicima dah zaudarao po češnjaku, dok im je želudac bio namirisan miomirisom njihove savjesti277; kako ja shvaćam, to znači da je u 274

Lycurgus (LukoÍrgoV), slavni zakonodavac spartanski. Montaigne se više puta vratio na tu misao (I, xxxi; III, xiii i na drugim mjestima ove Apologije). 276 Lodovico Ariosto, L’Orlando furioso, XIV, 84: “Odgodâ, molbenica, punomoćja puna im je glava i pamet, svežnjeva tumačenja i sudskih postupaka. S tim ljudima jadna čeljad nikad nije mirna po gradovima; pred sobom i iza sebe i sa svih strana ima samo gomilu bilježnika, opunomoćenika i odvjetnika.” 277 Reminiscencija na jedno Varonovo mjesto što ga citira Nonius Marcellus, erudit iz Dioklecijanova doba, pisac jednog rječnika naslovljenog Compendiosa doctrina. 275

241

Eseji – Knjiga druga

njih bilo mnogo znanja i umišljenosti i velik nedostatak čestitosti. Neotesanost, neznanje, oporost često idu podruku s bezazlenošću; nezasitna znatiželja, prepredenjaštvo i znanje vuku za sobom zlobu; skromnost, bojazan, poslušnost, dobrodušnost (a to su temeljci na kojima se može održati ljudsko društvo) traže slobodnu i poslušnu dušu, koja nije puna same sebe. To posebno dobro znaju kršćani, koji su svjesni toga da je znatiželja prirodno i čovjeku usađeno zlo.278 Briga da postaneš što veći u znanju i mudrosti bila je prva propast roda ljudskoga; bio je to onaj put kojim je on zakoračio u vječno prokletstvo. Oholost je njegova propast i ono što ga je pokvarilo: oholost je ono što čovjeka baca na zao put, ono što ga navodi da prihvaća novotarije, da više voli biti glavom i predvodnikom družine što tumara i luta na putu propasti, da više voli biti upravitelj i učitelj laži i zabluda nego učenik u školi istine, koji pušta da ga vodi prijateljska ruka poznatim i pravim putom. To je možda ono što nam hoće reći ova stara grčka riječ kad kaže da praznovjerje slijedi trag oholosti i pokorava mu se kao ocu: ³ deisidaimon?a kat(per patr» tñ tujñ pe?tetai279. O nadutosti280! koliko nam nevolja zadaješ! Kad su Sokratu priopćili da mu je bog mudrosti dosudio ime mudraca, nemalo se začudio i, tražeći i ispitujući na svim stranama, nikako nije nalazio temelja toj božjoj odluci. Poznavao je mnogo muževa koji su bili isto tako pravdoljubivi, umjereni, vrijedni, učeni kao on, a još rječitiji, i naočitiji, i korisniji svojoj zemlji. Naposljetku je zaključio da su ga uzdigli iznad drugih i da je mudar samo zato što sam sebe takvim ne smatra; i da njegov bog drži posebnom ljudskom glupošću kad 278

Montaigne preuzima tu misao od H. C. Agrippe, op. cit., I. poglavlje. Riječ što je Stobej u svojoj Anthologia (sermo XXII) pripisuje Sokratu. 280 U originalu O cuider! a ta se riječ veoma često sreće kod kraljice Navarske u značenju “nadutost, oholost, uznositost”. 279

242

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

je čovjek uvjeren da je učen i mudar: i da je njegov, Sokratov, najbolji nauk upravo nauk o neznanju, a njegova najveća mudrost – jednostavnost.281 Sveta riječ kaže da su jadni među nama oni što sebe precjenjuju. “Glib ste i pepeo, kaže im, čime se imate uznositi?”282 i, na drugome mjestu, “Bog stvori čovjeka sličnoga sjeni; tko će se te sjene sjećati kad se svjetlo udalji, a sjena nestane?”283 Uistinu, čovjek nije ništa. Mnogo nam nedostaje da naše snage spoznaju visinu Božju, jer među djelima našeg stvoritelja najočitiji njegov znak nose i najviše su njegova upravo ona koja mi najmanje razumijemo. Kršćanima je prigoda da vjeruju kad naiđu na nevjerojatnu stvar. Ta je prigoda to više u skladu s razumom zato što se protivi ljudskom razumu. Da je po razumu, više to ne bi bilo čudo; a da je prema nekom primjeru, više to ne bi bilo nešto jedinstveno. “Melius scitur deus nesciendo”284, kaže sveti Augustin, a u Tacita čitamo: “Sanctius est ac reverentius de actis deorum credere quam scire”285. A Platon286 cijeni da ima grijeha bezbožnosti, ako se odveć raspitujemo o bogu, o svijetu i o prvotnim uzrocima stvari. “Atque illum quidem parentem hujus universitatis invenire difficile; et, quam jam inveneris, indicare in vulgus, nefas”, kaže Ciceron287. 281

Čitav je ovaj odlomak inspiriran Platonovom Obranom Sokratovom (VI. pogl.). 282 Quid superbit terra et cinis? (Liber ecclesiastici, X, 9). Te su riječi bile urezane na jednoj od greda Montaigneove knjižnice. 283 Fecit Deus similem umbrae de qua post solis occasum judicavit? I ta je sentencija urezana, ali s krivom naznakom mjesta u Bibliji. 284 “Boga bolje poznamo kad nemamo slike o njemu.” Sv. Augustin, De Ordine, II, 16, citiran u Politikama Justusa Lipsiusa (I, 2). 285 “Svetije je i punije poštovanja vjerovati nego ispitivati božja djela.” Tacit, De moribus Germanorum, XXXV. 286 U VII. knjizi Zakonâ. 287 Prema jednom latinskom prijevodu Platonova Timeja: “Doista, teška je stvar spoznati roditelja ovog svijeta, a kad ga se jednom uspije spoznati, bogohulno je to otkriti prostome puku.”

243

Eseji – Knjiga druga

Mi doduše kažemo moć, istina, pravda: te riječi znače nešto veliko, ali to veliko nikako ne vidimo niti ga možemo pojmiti; kažemo da se Bog boji, da se Bog srdi, da Bog ljubi, Immortalia mortali sermone notantes288; sve je to kret naše duše i naših uzbuđenja, a sve to ne može biti kod Boga u našim oblicima, jednako kao što ni mi ne možemo Boga vidjeti onako kako on sam sebe vidi. Samo je na Bogu poznavati i tumačiti svoja djela. A on to čini na našem mucajućem jeziku da bi se spustio s visina i sišao među nas koji se valjamo u prašini. A razboritost, kako bi mogla pristajati njemu kad je to izbor između dobra i zla, a njega nikakvo zlo ne može ni okrznuti? Kako bi razbor i um, kojima se mi služimo da tamnim putovima dopremo do prividâ, kako bi taj razbor i taj um pristajao Bogu kad u njemu nema ništa tamnoga? A pravda, koja dijeli svakome ono što mu pripada, kakva je ta pravda u Bogu? A kako umjerenost, koja je suzdržavanje od tjelesnih prohtjeva kad prohtjevima u božanstvu nema nimalo mjesta? Snaga kojom podnosimo bol, trud i pogibelji isto tako ne ide s njim, jer te tri stvari nemaju pristupa k njemu. Zato Aristotel i cijeni da u njemu nema ni kreposti ni grijeha. “Neque gratia neque ira teneri potest, quod quae talia essent, imbecilla essent omnia.”289 A do udjela što ga imamo u upoznavanju istine, bila ona ovakva ili onakva, nismo došli vlastitim snagama. Bog nam je dosta o tome pokazao posredstvom svjedokâ290 koje je izabrao iz puka, priprostih i neukih, da nas uvede u svoje božanske tajne: naša vjera nije naša tečevina, to je pravi pravcati 288

“Smrtnim usudiv se riječma nazivati besmrtne stvari.” Lukrecije, De natura rerum, V, 121 (prijevod M. Tepeša). 289 “I zato ga ne može obuzimati niti gnjev niti zahvalnost, jer je slabo sve što je takvo.”, Ciceron, De natura deorum, I, 17 (prijevod D. N. Hraste). U čitavom tom odlomku Ciceron razvija Aristotelovu teoriju iz Nikomahove etike, VII, 1. 290 Tj. apostolâ.

244

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

dar velikodušnosti onoga drugoga. A mi svoju vjeru nismo prihvatili svojim mislima i svojim razumom, nego smo ju primili autoritetom i na zapovijed koja nije od nas potekla. Slabost našeg suda tu nam više pomaže nego snaga, a naše sljepilo više nego naša oštrovidnost. Zahvaljujući svom neznanju više nego pomoći svoje učenosti dolazimo do svijesti o toj božanskoj mudrosti. Nije nikakvo čudo što naše prirodne i zemaljske snage ne mogu pojmiti to nadnaravno i nebesko znanje: mi tome možemo i moramo pridonijeti samo svoju poslušnost i podložnost. Jer, kao što je zapisano291: “Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću292 propovijedanja.”293 I na kraju, vidjeti mi je je li u čovjekovoj moći naći ono što traži i je li ga to traženje, koje traje kroz tolika stoljeća, obogatilo nekom novom snagom ili kakvom čvršćom istinom. Vjerujem da će mi priznati, ako govori po savjesti, da je sve što je izvukao iz tako duga traženja samo to da je naučio da mora biti svjestan svoje nemoći. Neznanje, koje je po prirodi u nama, kroz duga smo nastojanja potvrdili i ustanovili da je samo ono u nama. Ljudima, doista učenim, dogodilo se ono što se događa klasju žita: dok su prazni, dižu se i rastu, uspravna i ponosita čela, ali kad su se u svojoj zrelosti ispunili i nabubrili zrnjem, počinju bivati skromniji i uvlačiti rogove. Jednako je i s ljudima. Nakon što su sve pokušali i sve pro291

Podsjećanje na Pavlovu Poslanicu Korinćanima, I, 19: Scriptum est enim “Perdam sapientiam sapientium et prudentiam prudentium reprobabo. Ubi sapiens? ubi scriba...” 292 U jednom kasnijem izdanju stoji par la simplesse, čime se prevodi stultitiam praedicationis iz Pavlova teksta. 293 Mjesto 19 do 21 iz Poslanice donosi se u prijevodu prema izdanju Biblije, “Stvarnost”, II, Zagreb, 1968, str. 140.

245

Eseji – Knjiga druga

dubili, ne našavši ništa čvrstoga u toj hrpi znanosti i gomili svakojakih stvari, našavši samo ispraznost, ostavili su se svoje nadutosti i priznali svoje prirodno stanje. To je upravo ono što Velej294 spočitava Koti295 i Ciceronu; kaže im da su od Filona296 naučili samo da nisu ništa naučili297. Ferekid, jedan od sedmorice mudraca, na samrtnoj je postelji pisao Taletu: “Naredio sam svojima da ti nakon što me sahrane donesu moja pisana djela; ako moji spisi budu zadovoljili tebe i druge mudrace, ti ih objavi, a ako ne, ti ih uništi. Niti ne pomišljam da bih znao istinu ili da je mogu doseći. Ja sve više otvaram nego što otkrivam.”298 Najumniji čovjek kojega je svijet rodio299, kad su ga upitali što zna, odgovorio im je da samo zna da ništa ne zna. Potvrdio je ono što se kaže, to jest da je najveći dio onoga što znamo mnogo manji od onoga što ne znamo; drugim riječima, da je ono što mislimo da znamo samo jedan dio, i to sasvim sitni dijelić onoga što ne znamo. Poznamo stvari u snu, kaže Platon300, ali ih ne znamo u istini. “Omnes pene veteres nihil cognosci, nihil percipi, nihil sciri posse dixerunt; angustos sensus, imbecilles animos brevia curricula vitae.”301 Valerije302 kaže da se sâm Ciceron, koji je svu svoju vrijednost dugovao znanju, pod starost počeo odvraćati od 294

Gaius Velleius Paterculus (I. st. pr. Kr.), rimski povjesničar Tiberijeva doba, pučki tribun i pristaša Epikurove filozofije. 295 Gaius Aurelius Cotta (124-70. pr. Kr.), rimski govornik i političar. 296 Philo (F?lwn [Er=nnioV), gramatičar i povjesničar (?). 297 Prema Ciceronu, De natura deorum, I, 7. 298 Prema Diogenu Laerciju, Život Ferekidov, I, 122. 299 Tj. Sokrat. Ranija izdanja imaju: i koji nije imao boljeg razloga od ove njegove mudre rečenice da bude nazvan mudracem. 300 Državnik (Politik@V), XIX. 301 “Gotovo svi Stari su govorili da se ne može ništa razumjeti, ništa znati; da su naša osjetila tupa, naši umovi slabi i da nam je život kratak.” Ciceron, Academica, I, xii. 302 Valerius Maximus, rimski pisac, autor opsežne zbirke raznovrsnih povijesnih anegdota i kurioziteta posvećene caru Tiberiju.

246

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

knjige.303 A dok se knjigama bavio, činio je to nepristrano, slijedeći ono što mu se činilo vjerojatnim, čas kod jedne, a čas kod druge škole, ali držeći se uvijek sumnje u Akademiju. “Dicendum est, sed ita ut nihil affirmem, quaeram omnia, dubitans plerumque et mihi diffidens.”304 Bilo bi mi i više nego lako kad bih htio sagledati čovjeka grubo i onako odoka, jer bih ga tada mogao mjeriti po njegovoj mjeri kad sudi o istini ne po težini glasova nego po broju. Ali pustimo narod Qui vigilans stertit, Mortua cui vita est prope jam vivo atque videnti305, koji ne osjeća sebe sama, koji o sebi ne sudi, koji pušta da mu sve prirodne snage budu u besposlici. Ne, ja hoću uzeti čovjeka u njegovom najboljem stanju. Gledajmo ga u onom malom broju odličnih i probranih muževa, koji su, dobivši od prirode lijepu i posebnu snagu, tu snagu još više očvrsnuli i brižljivo izoštrili učenjem i umijećem i podigli ju na najviši stupanj mudrosti do kojega ona može doprijeti. Oni su svoj duh vodili u svim pravcima, i lijevo i desno, poduprli su ga i provjerili svom izvanjskom pomoći koja mu je odgovarala, obogatili i uresili svime što su mogli, i to za njegov boljitak na svijetu i izvan njega; u njima stoluje najveća visina ljudske prirode. Oni su upravili svijet prema redu i zakonima; prosvijetlili su ga znanošću i umjetnošću i, osim svega, dali su mu oblik kroz primjer njihova divnog vladanja. Vodit ću računa samo o takvim ljudima, o njihovim svjedočenjima i njihovu iskustvu. Razmotrimo dokle su doprli i čega su se dr303

I ta Montaigneova tvrdnja potječe od H. C. Agrippe, koji u svojem djelu De incertitudine et vanitate scientiarum netočno interpretira odlomak iz Valerija Maksima. 304 “Valja govoriti, ali ništa ne valja tvrditi; ispitivat ću sve, najčešće sumnjajući i ne pouzdavajući se u sebe samoga.” Ciceron, De divinatione, II, 3. 305 “Koji i budan hrče... koji, uživajući u životu i onome što vidi, vodi samo mrtvi život”, Lukrecije, De natura rerum, III, stihovi 1048 i 1046.

247

Eseji – Knjiga druga

žali. Bolesti i nedostatke što ih nađemo u takvoj družbi, svijet će moći hrabro priznati svojima. Tko god nešto traži306, dolazi do ovoga: ili kaže da je našao, ili da se ne može naći, ili da traženje još traje. Cijela je filozofija podijeljena među tim trima školama. Njezin je cilj traženje istine, znanja i izvjesnosti. Peripatetičari, epikurovci, stoici i drugi mislili su da su istinu našli. Oni su utemeljili znanosti koje danas imamo i o njima su naučavali kao o nečemu što je sigurno. Klitomah307, Karnead i akademičari prestali su je tražiti, prosudivši da do istine ne možemo doći svojim snagama. Ishod njihova učenja jest slabost i ljudsko neznanje; ta je škola imala najvećeg odjeka, a njezini sljedbenici bili su među najpoznatijima. Piron308 i drugi skeptici ili epehisti309, za čije su dogme mnogi u Starini smatrali da potječu od Homera, od Sedmorice mudraca, od Arhiloha310, Euripida, a s njima su i Zenon, Demokrit, Ksenofan, kažu da još uvijek tragaju za istinom. Oni cijene da se teško varaju svi oni koji misle da su je našli; i da još ima preveć hrabre preuzetnosti u onom drugom redu, čiji nas pristaše uvjeravaju da ljudske snage nisu kadre do nje doseći. Jer, odrediti mjeru naše moći, spoznati i suditi o teži306

Čitav je ovaj odlomak uglavnom preuzet iz Hipotipoza Seksta Empirika, tj. njegovih Pironovih postavki (I, i) gdje se izlažu tri vrste filozofije: dogmatska filozofija, koja tvrdi da je otkrila istinu; akademička filozofija, koja zastupa tezu da istina prelazi našu inteligenciju; skeptička filozofija, koja kaže da istinu traži, ali da je ne nalazi. 307 Klitomah (Kleit@macoV), grčki filozof iz II. st. pr. Kr. Bio je Karneadov učenik, a kasnije i sam stupio na čelo Akademije. 308 Piron (Pύrrwn), grčki filozof (oko 360-oko 270. pr. Kr.). Prema njegovu učenju, duševni se mir može postići samo izbjegavanjem sudova, mišljenja i nagnuća koja mogu uzrokovati pomutnju duše. Pironovo je učenje utjecalo i na empiričku školu u grčkoj medicini i ponovno je oživjelo u tzv. drugom skepticizmu. 309 Od grčkoga glagola ¬p=cw “prestati, uzdržati se od suda”. 310 Arhiloh (]Arc?locoV), grčki lirik, pustolov, plaćenik i putujući pjevač iz VII. st. pr. Kr. Njegovi epigrami i lirske pjesme snažno su utjecali na kasnije liričare, a u Rimu na Katula i Horacija.

248

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ni stvari, pretpostavlja veliko i krajnje znanje, a oni sumnjaju da je čovjek tome dorastao. Nil sciri quisquis putat, id quoque nescit An sciri possit quo se nil scire fatetur311. Neznanje koje je sebe svjesno, koje sebi sudi i sebe osuđuje, ipak nije potpuno neznanje: da bi to bilo, mora ne znati sebe. Tako da je poziv ili profesija pironovaca pokretati, sumnjati i propitivati se, ne biti siguran ni u što, ni za što ne odgovarati. Od tri djelovanja duše: predodžbe, htijenja i potvrđivanja, oni prihvaćaju prva dva; posljednje podržavaju ali ga ostavljaju u dvosmislenosti, bez sklonosti i odobravanja, ni za da ni za ne, toliko je ono neodredivo. Zenon je kroz pokrete oslikavao svoje viđenje o toj podjeli duševnih sposobnosti: ispružena i otvorena ruka značila je privid; polustisnuta ruka s malo zgrčenim prstima značila je pristajanje; stisnuta šaka razumijevanje; a kad je lijevom rukom još više stisnuo tu šaku, to je značilo znanje.312 Takav stav njihova suda, uspravnog i nepokolebljivog, koji prima sve bez sklonosti i povlađivanja, vodi ih prema njihovoj ataraksiji313, a to je stanje mirnog, staloženog života, oslobođenog od sveg onog nemira što u nas prodire zbog mišljenja ili tobožnjeg znanja kojim mislimo da raspolažemo o stvarima. Odatle nastaju strah, škrtost, zavist, neumjereni prohtjevi, slavohleplje, oholost, praznovjerje, ludovanje za novotarijama, pobuna, neposluh, tvrdoglavost i najveći dio svih tjelesnih zala. Dapače, sve ih to lišava i one ljubavi prema njihovu nauku. Jer – oni se tada bore na prilično mlak način. Ne boje se utuka na svoj stav. Kad kažu da težina vuče 311

“Napokon, ako tko misli, da ništa se ne zna, taj ne zna, / Da li se može što znati, jer priznaje, ništa da ne zna.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 469-470 (prepjev M. Tepeša). 312 Ovaj je odlomak preuzet iz Ciceronovog dijaloga Academica, IV. knjiga, XLVII. poglavlje. 313 Ataraksija je stanje nepomućena duha, apsolutnog mira. Riječ je Epikurova, a nastala je od privativnog a- i grč. tar(tto “unosim nemir”.

249

Eseji – Knjiga druga

prema dolje, bili bi razočarani kad im se ne bi povjerovalo; pa čak i traže da im se drugi suprotstavlja samo kako bi izazvali sumnju i odgodili sud, jer je to njihov cilj. Iznose svoje mišljenje samo da bi pobili ona za koja misle da su naša. Prihvatite li njihovo, oni će isto tako rado podržavati ono protivno: za njih je sve jedno; oni nikad ne biraju. Ako vi ustvrdite da je snijeg crn, oni će se tome opirati i tvrdit će da je bijel314. Ako kažete da nije ni crn ni bijel, oni će vam tvrditi jedno i drugo. Ako, prema nekoj ocjeni, vi mislite da o tome ne znate ništa, oni će biti uporni i tvrditi da znate. Upravo tako. A ako ih, prema nekom potvrdnom aksiomu, uvjeravate da o tome dvojite, oni će i dalje govoriti da vi dvojite ili pak da ne možete prosuditi i dokazati da dvojite. I, kroz tu krajnju dvojbu, koja sama sebe obara, oni se razilaze i dijele upravo od onih koji su na najrazličitije načine pokazali dvojbu i neznanje. Zašto njima, kažu, ne bi bilo dopušteno, kao što je to među dogmatičarima kod kojih jedan kaže bijelo, a drugi žuto, zašto i oni ne bi smjeli sumnjati? Postoji li nešto što vam se može predložiti da biste prihvatili ili opovrgnuli što se ne bi moglo smatrati dvosmislenošću? I, ono do čega su drugi stigli, ili prema običajima njihova kraja, ili zato što su ih roditelji tako naučili, ili slučajnim susretom poput nenadane oluje, bez suda i bez izbora, najčešće čak i prije nego što ste sazreli, do ovog ili onog mišljenja, predloženog od sljedbe ili stoikâ ili epikurovaca, prema kojoj su oni upitni, pokoreni i prilijepljeni kao na nešto od čega se ne mogu osloboditi: “ad quamcumque disciplinam velut tempestate delati, ad eam tanquam ad saxum adhaerescunt”315; pa zašto i njima ne bi bilo isto tako dopušteno sačuvati svoju slobodu i stvari gledati bez obveze i robovanja? “Hoc liberiores et solutiores quod integra illis 314 315

Argument preuzet iz spomenutog djela Seksta Empirika, I, xiii. “Pripijaju se uz bilo koju sljedbu kao uz hrid na koju ih je oluja bacila.” Ciceron, Academica, II, iii.

250

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

est judicandi potestas.”316 Zar već i to nije neka prednost što ste slobodni od nužnosti koja druge sputava? Zar nije bolje ostati neodlučan nego zaglibiti u tolike zablude što ih je ljudska mašta stvorila? Zar nije bolje odgoditi svoj sud317 nego miješati se u tolike buntovničke i svadljivačke podjele? A što ću ja odabrati? – Ono što vam bude drago, samo odabrati morate! – Eto, to vam je onaj glupi odgovor do kojega, kako se čini, dolazi svaki dogmatizam, po kojemu nam nije dopušteno ne znati ono što odista ne znamo. Odlučite se za najrazvikaniju stranu, ni ona neće uvijek biti tako sigurna, a da za njezinu obranu nećete morati napadati i braniti stotine i stotine drugih suprotstavljenih strana. Zar dakle nije bolje držati se postrani od sve te gužve? Slobodno vam je prihvatiti, kao što prihvaćate svoju čast i svoj život, Aristotelovo vjerovanje u vječnost duše i na taj način u tom pitanju opovrgnuti i poreći Platona. A njima da je zabranjeno sumnjati? Ako je Panetije318 mogao ostati pri svojem sudu o haruspicima, vračevima utrobnicima, snovima, proročištima, vračanjima, o čemu stoici nisu nikako sumnjali, zašto se jedan mudrac ne bi usudio misliti o svim stvarima ono što se ovaj usudio misliti o onima što ih je naučio od svojih učitelja, a koje su uspostavljene uz opće slaganje škole čiji je sljedbenik i naučitelj? Ako sud donosi dijete, ono ne zna što to sve znači, ali ako ga mora donijeti čovjek od znanosti, on je zaokupljen i stoga u brizi. Oni su sebi prisvojili divnu prednost zato što su se lišili brige da se moraju zaštititi. Malo im je važno što ih napadaju, glavno je da oni napadaju; i sve im u tu svrhu služi. Ako pobijede, vaš je sud klimav; pobijedite li vi, klimav je njihov. 316

“Tim slobodniji i neovisniji jer ništa ne sputava njihovu slobodu rasudbe.” Ciceron, Academica, II, iii. 317 I Montaigne često više voli odgoditi svoj sud (demeurer en suspens), a zato je za svoj emblem izabrao tezulju kod koje su dvije strane u ravnovjesju. 318 Panetije (Pana?tioV), grčki filozof iz II. st. pr. Kr., bio je od 120. godine vođa stoičke škole. Čitav je ovaj ulomak preuzet od Cicerona (Academica, II).

251

Eseji – Knjiga druga

Ako ne uspiju, potvrđuju neznanje; ako vi ne uspijete, potvrđujete ga vi. Ako dokažu da se ništa ne zna – u redu! Ako to ne znaju dokazati – isto tako je u redu. “Ut quum in eadem re paria contrariis in partibus momenta inveniuntur, facilius ab utraque parte assertio sustineatur.”319 I računaju uvijek s tim da je lakše ustanoviti da je neka stvar kriva, nego da je prava i da je lakše reći da nešto nije, nego da jest; i da im je lakše reći u što ne vjeruju, nego ono u što vjeruju. Ovo je način kako oni govore: Ne tvrdim ništa; ništa nije manje ovako nego onako ili nije ni jedno ni drugo; ne razumijem ništa, privid je jednako sa svih strana; zakon je o tome govoriš li za ili protiv jednak. Ništa se ne čini istinitim što se ne bi moglo činiti lažnim. Njihova najsvetija i najpoštovanija riječ je ¬p=cw, što će reći podržavam, ne pomičem.320 A to je ono što stalno ponavljaju uz druge neke pripjeve iste biti. Njihov je učinak čisto, posvemašnje i savršeno odgađanje i odlaganje suda o nečemu. Služe se svojim razborom samo za propitivanje i raspravu, ali ne za izbor i zaključak. Tko god bude zamislio tako neprekidno priznavanje neznanja, sud bez davanja prednosti i bez odluke, i to u bilo kojoj prigodi, taj je shvatio što je pironizam. Oslikavam to fantaziranje kako najbolje znam, jer mnogi nalaze da ga je teško pojmiti, a čak ga i sami pisci prikazuju i nerazgovjetno i na najrazličitije načine. A kad se dođe na životna djela, oni se nimalo ne razlikuju od ostalih ljudi. Podaju se i prilagođavaju prirodnim sklonostima, porivima i prisili strásti, uspostavljenim zakonima i običajima kao i tradiciji umjetnosti.321 “Non enim nos Deus ista scire, sed tantummodo uti voluit.”322 Tim stvarima pre319

“Tako da im, kad o istoj stvari jednako nađu razloge za i protiv, bude lakše, o jednom i drugom, odgoditi sud.” Ciceron, Academica, I, 12. 320 Sve ove skeptičke maksime preuzete su od Seksta Empirika, a Montaigne ih je u njihovu grčkom obliku dao urezati u grede svoje knjižnice. 321 Rečenice prevedene iz Hipotipoza Seksta Empirika, I, ii. 322 “Jer je bog htio ne da mi spoznamo stvari, nego da se njima služimo.” Ciceron, De divinatione, I, 18.

252

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

puštaju svoje zajedničke poslove i pri tome nema nikakvih njihovih mišljenja ni prosudbi, a posljedica je toga da s tim mišljenjem ne mogu nikako usporediti ono što se323 govori o Pironu. Opisuju ga kao glupaka koji se ne miče, koji se odao divljem i nedruželjubivom životu, koji se nije čuvao da ga kola ne obore, koji je koračao po rubu ponora, koji je odbijao pokoriti se zakonima svoje zemlje. Ali, to znači pretjerivati s njegovim stavom, jer on nije htio postati drvo ili kamen; naprotiv, htio je postati živim čovjekom, koji razmišlja i umuje, koji uživa u svim prirodnim slastima i radostima, pokrećući i služeći se po pravu i pravici svim tjelesnim i duhovnim mogućnostima. A sve one izmišljene i lažne povlastice što ih je čovjek s nepravom prisvojio kako bi upravljao, vladao i uspostavljao istinu, on je u najboljoj vjeri odbio i od njih zazirao. Isto tako, nema ni jedne sljedbe koja ne bi morala svom mudracu dopustiti da slijedi mnoge stvari koje nisu ni shvaćene, ni spoznane, ni prihvaćene, ako hoće živjeti. I kad se otisne na more, slijedi taj svoj plan, ne znajući hoće li se pokazati dobrim i uzda se da je brod čvrst, a brodar iskusan, da je vrijeme pogodno, a sve ostale okolnosti mu samo vjerojatno mogu ići na ruku: uzdajući se u njih, on se mora otputiti i prepustiti se izgledima samo ako mu ti izgledi nisu izričito neskloni. Ima tijelo, ima dušu; osjetila ga pokreću, a duh mu ne da mira. I premda u sebi ne nalazi ono vlastito i jedinstveno koje bi mu omogućilo sud i premda vidi da ne bi smio donijeti konačnu odluku, budući da u svemu može biti nešto krivo, on ipak, uza sve to, u potpunosti obavlja svoje životne poslove.324 Koliko li ima zanatâ koji priznaju da se više zasnivaju na pretpostavljanjima nego na čvrstom znanju; ko323

U prvim izdanjima je umjesto ce qu’on dit de Pyrrho, stajalo ce que Laertius dit de Pyrrho, jer se životopis Pironov, što ga je napisao Diogen Laercije, nalazio na početku Hipotipoza, a njih je 1562. na francuski preveo Henri Estienne. Na interpretaciju pironizma Montaigne će se vratiti u 29. eseju II. knjige (O vrlini i hrabrosti). 324 Usp. za ovaj ulomak Ciceronove Academica, II, xxxi.

253

Eseji – Knjiga druga

ji ne sude je li nešto pravo ili krivo i slijede samo ono što im se čini? Postoji i pravo i krivo, kažu, mi imamo mogućnosti traženja, ali ne možemo reći je li nešto posve sigurno određeno. Mi se mnogo bolje snalazimo kad sve radimo bez propitivanja o redu na kojem se svijet temelji. Duša nepropusna za predrasude krasno ide prema miru i spokoju. Ljudi koji sami prosuđuju i koji preispituju svoje suce nikad se njihovoj presudi neće potpuno podvrgnuti. O, kako su i zakonima religije i zakonima građanskim poslušniji i lakše vođeni priprosti i neznatiželjni duhovi, nego oni koji su ispitivački raspoloženi i pedagoški se odnose prema Božjim i ljudskim razlozima! Nema u ljudskom iznalaženju ničega u čemu bi bilo toliko vjerodostojnosti i toliko koristi. Ono predstavlja čovjeka golog i bosog, čovjeka koji priznaje svoju prirođenu slabost, koji je stvoren da od neba primi neku stranu snagu, bez ikakve ljudske pameti, pa je tim spremniji u sebe usaditi Božju; takav će čovjek uništiti svoj sud samo kako bi učinio mjesta vjeri; neće biti ni nevjernik niti će donositi bilo kakvu dogmu protiv ustaljenih običaja; bit će skroman, poslušan, poučljiv, maran; neprijatelj krivovjerja i zato će se otarasiti svih ispraznih i nevjerničkih naučavanja što ih uvode lažne sljedbe. To je kao list bijela papira pripremljenog da na njih prst Božji upiše slova koja mu bude drago zapisati. Što god se više uzdamo u Boga i njemu se povjeravamo, a odričemo se samih sebe, time ćemo biti više vrijedni. Prihvati u dobroj vjeri, kaže Propovjednik, stvari onakve kakve jesu i kako ti dolaze iz dana u dan; sve ostalo je izvan tvoje moći.325 “Dominus novit cogitationes hominum, quoniam vanae sunt.”326 325

Prema nekim komentatorima to je posve slobodna interpretacija teksta iz Propovjednika III, 22 (?). U latinskom je obliku (Fruere jucunde praesentibus, caetera extra te) bila urezana u jednu od greda Montaigneove knjižnice. 326 “Bog zna namisli ljudske, i zna kako su one isprazne.” Iz Psalma XCIII, 11. Montaigne najvjerojatnije preuzima tekst iz djela sv. Augustina (De civitate Dei, XIX, iv).

254

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Evo kako od tih triju općih filozofskih škola dvije izrijekom ispovijedaju sumnju i neznanje; a u onoj dogmatičarskoj, koja je treća, lako je vidjeti da su u najvećem broju zaodjenuli ruho sigurnosti samo da bi što bolje izgledali. Nisu ni pomišljali na to da nam pokažu neku stalnost i izvjesnost, koliko da nam pokažu kako su pošli u lov za istinom: “quam docti fingunt, magis quam norunt”327. Kad je Timej328 imao izvijestiti Sokrata što zna o bogovima, o svijetu i ljudima, predloži da će o tome govoriti kao čovjek čovjeku te da misli kako je to dovoljno ako su njegovi razlozi isto toliko vjerojatni koliko i razlozi nekoga drugoga: jer pravi razlozi nisu u njegovim rukama kao što nisu ni u jednoj smrtnoj ruci. A to je jedan od njegovih sljedbenika ovako pokušao oponašati: “Ut potero, explicabo: nec tamen, ut Pythius Apollo, certa ut sint et fixa, quae dixero; sed, ut homunculus, probabilia conjectura sequens”329, i to kad se raspravljalo o preziranju smrti, što je prirodan pučki razgovor. Na drugome mjestu330 preveo ga je iz samih Platonovih riječi: “Si forte, de deorum natura ortuque mundi disserentes, minus id quod habemus animo consequimur, haud erit mirum: Æquum est enim meminisse et me qui disseram, hominem esse et vos qui judicetis; ut, si probabilia dicentur, nihil ultra requiratis”331. 327

“Koju mudri više pretpostavljaju nego znaju.” Navod nepoznata autora. 328 Platonov Timej, str. 705 francuskog izdanja iz 1546. 329 “Izjasnit ću se kako budem mogao; ne da će moje riječi biti kao proroštvo Apolona Pitijskoga sigurne i neporecive: kao slab smrtnik, nastojim kroz nagađanja otkriti ono što je vjerojatno.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 9. 330 Tj. u Ciceronovu prijevodu Timeja. 331 “Ako mi se dogodi da, raspravljajući o prirodi bogova i o postanju svijeta, ne mogu doseći cilj koji sam sebi postavio, nemojte se čuditi: jer morate znati da ja koji govorim i vi koji prosuđujete nakraju smo samo ljudi, i kad vam iznosim samo ono što je moguće, ne tražite od mene ništa više.” Timej u Ciceronovu prijevodu, pogl. III.

255

Eseji – Knjiga druga

Aristotel najčešće gomila velik broj tuđih mišljenja i drugih vjerovanja da bi im suprotstavio svoje i da bi nam pokazao koliko se on više približio vjerojatnosti: jer, istina se ne može prosuditi kroz tuđi autoritet i svjedočanstva drugih. Zato se Epikur brižljivo čuvao332 da i samo jedno u svojim spisima ne iznese. Taj vam je prvi među dogmatičarima, a od njega učimo da mnogo znanja donosi i mnogo sumnje. Često vidimo kako se navlaš prekriva tako gustom i neprobojnom tamom da se iz njegova mišljenja ništa ne može zaključiti. To je doista pironizam u svom potvrdnom obliku333. Čujte sad kako se Ciceron buni i tuđe nam fantazije tumači pomoću svojih: “Qui requirunt quid de quaque re ipsi sentiamus, curiosius id faciunt quam necesse est. Haec in philosophia ratio contra omnia disserendi nullamque rem aperte judicandi, profecta a Socrate, repetita ab Arcesila, confirmata a Carneade, usque ad nostram viget aetatem. Hi sumus qui omnibus veris falsa quaedam adjuncta esse dicamus, tanta similitudine ut in iis nulla insit certe judicandi et assentiendi nota.”334 A zašto bi, ne samo Aristotel već i većina filozofa, bili tako zakučasto i teško pisali ako ne samo da pokažu uzaludnost takva pothvata i da pobude znatiželju našega duha, dobacujući mu da se hrani tom šupljom i oglodanom kosti? Klitomah nam kaže da nikad iz Karneadovih radova nije mogao doznati 332

U XXVI. poglavlju I. knjige, O odgoju djece, Montaigne je već bio ustvrdio: “Epikur, naprotiv, u tri stotine knjiga što ih je za sobom ostavio, nje posijao niti jedno jedino tuđe mišljenje.” 333 Prema Amyotovu Plutarhu (Gozbena pitanja, VIII, x). 334 “Oni pak koji pitaju što o čem mislim znatiželjniji su više nego što je potrebno, jer pri raspravljanju pozornost ne treba toliko obraćati na snagu autoriteta koliko razuma. Tako je filozofsko načelo raspravljati protiv svega i ni o čemu ne donositi otvoren sud, koje je započeo Sokrat, nastavio Arkesilaj, a učvrstio Karnead, bilo je živo sve do našeg vremena... Ne pripadam naime onima koji misle da ništa nije istinito, nego sam od onih koji kažu da je sa svakom istinom povezano nešto lažno, ali tako slično istini da u tome nije nikakav čvrst znak za prosudbu i prihvaćanje.” Ciceron, De natura deorum, I, 5 (prijevod D. N. Hraste).

256

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

koje on mišljenje zastupa.335 Zašto je Epikur u svojim spisima izbjegavao biti lak i jasan? Zašto je Heraklit bio nazvan skotein@V336? Nejasnoća je takva vrst novca kojim se filozofi služe, kao i ulični opsjenari, da se ne bi otkrila sva varljivost njihove vještine, a to je novac kojim je lako platiti ljudsku glupost: Clarus ob obscuram linguam, magis inter inanes... Omnia enim stolidi magis admirantur amantque Inversis quae sub verbis latitantia cernunt337. Ciceron je predbacivao nekim svojim prijateljima da astrologiji, pravu, dijalektici i geometriji posvećuju mnogo više vremena nego što te znanosti zavređuju; i da ih to odvraća od korisnijih i čestitijih životnih obveza.338 Cirenski su filozofi339 jednako prezirali fiziku i dijalektiku, a Zenon je na samom početku svoje Republike izjavio da su sve liberalne discipline beskorisne340. Hrisip je govorio da su sve ono što su Platon i Aristotel napisali o logici napisali za vježbu i šalu; i nije vjerovao da su ozbiljno govorili o tako ispraznoj stvari. Plutarh to isto kaže za metafiziku341. I Epikur bi bio tako govorio o retorici, o gra335

Ciceron, Academica, II, xlv. “Taman, mračan, tminom zastrt”. Komentatori drže da je Montaigne preuzeo jednu Lambinovu bilješku iz njegova izdanja Lukrecijeve De natura rerum (I, 640). Ciceron nije smatrao da je Epikurova nejasnoća bila kod njega hotimična. 337 “[Heraklit prvi od ovih ko predvodnik zameće bitku,] / S nejasne riječi na glasu, no više kod neukih, taštih / [Nego kod ozbiljnih Grka, što pravu istinu traže] / Naime, budale se dive i vole baš najviše ono, / Što pod plaštem riječi skrovitijeh vide skriveno.” Lukrecije, De natura rerum, I, 639-641 (u prepjevu M. Tepeša). 338 De officiis, I, 6. 339 Cyrenaïques – Cyrenaici, Cirenci, sljedbenici cirenske filozofije, kojoj je začetnik bio Aristip (]Ar?stippoV) Cirenac. 340 Prema tvrdnji Diogena Laercija u Životu Aristipovu (II, xcii) i Životu Zenonovu (VII, xxxii). 341 U Životu Aleksandrovu: “Doista, sva ona velika rasprava što se naziva metafizikom, to jest, osim znanosti o prirodi, ne sadrži ništa što bi 336

257

Eseji – Knjiga druga

matici, o poeziji, matematici i, izuzev fizike, o svim drugim znanostima. A Sokrat o svima osim o onoj koja se bavi moralom i životom. Što god da bi ga zapitali, sve je svodio u prvom redu na to da onaj koji ga pita pokaže kakav mu je život, sadašnji i prošli, jer je samo to izučavao, smatrajući da svako drugo učenje dolazi nakon toga i da je prekobrojno. “Parum mihi placeant eae litterae quae ad virtutem doctorum nihil profuerunt.”342 Najveći je dio umijećâ bio tako prezren od same znanosti. Ali, filozofi ipak nisu smatrali da ne vrijedi vježbati i zaokupljati svoj duh stvarima gdje nije bilo nikakve korisne izvjesnosti. Uostalom, jedni su Platona smatrali dogmatičarom, drugi pak čovjekom koji u sve sumnja, a neki drugi u nekim stvarima onakvim, a u drugim ovakvim.343 Voditelj takvih razgovora, Sokrat, uvijek je tražio i poticao raspravu, nikad je ne zaustavljajući, nikad nije njom bio zadovoljan i tvrdio je da nema drugog znanja osim znanja koje se sastoji od suprotstavljanja. A Homer, njihov pisac, udario je temelje svim filozofskim školama344, da bi pokazao kako je sve jedno kud god mi išli. Kaže se345 da se od samog Platona rodilo deset različitih škola. Zato, kako se meni čini, sustav obrazovanja nikad nije bio kolebljiv i nepouzdan ako njegov nije bio takav. Sokrat je govorio da primalje, preuzimajući dužnost da druge žene porađaju, napuštaju zanat rađanja; a da se on, po svojem naslovu mudraca, koji su mu bogovi podarili, isto tako odrekao, u svojoj muževnoj i duhovnoj ljubavi, mogućnosti rađanja; i zadovoljava se time da pomaže i vrijedilo ni poučavati, ni naučiti.” (prema prijevodu Jacquesa Amyota, II. pogl.). 342 “Malo mi je stalo do knjiga koje nisu nikako poslužile da ispune vrlinama one koji su iz njih učili.” Znatno prilagođen navod iz Salustijeve Katilinine urote, pogl. LXXXV, što ga je Montaigne našao kod Justa Lipsiusa Politiques, I. pogl. 343 Prema Hipotipozama Seksta Empirika, I, xxxiii. 344 Seneka, Epistulae, LXXXVIII. 345 Diogen Laercije, Život Sokratov.

258

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

podupire druge koji rađaju, da im otkrije prirodu stvaranja346 i podmaže životne žile, olakša svrhu rađanja potomstva, suditi o njemu, krstiti ga, odhraniti, ojačati, poviti ga i obrezati: da uvježbaju i rabe svoj duh347 za zlo i dobro bližnjega.348 Isto je tako i s piscima koji pripadaju ovoj trećoj vrsti: kao što su Stari349 zaključili iz spisâ Anaksagore, Demokrita, Parmenida, Zenofanesa350 i drugih. Njihov je oblik pisanja u biti sumnjanje, a namjera im je više propitivati nego poučavati iako u njihovu stilu ima pokoja dogmatska kadenca351. Zar se to isto ne vidi i kod Seneke i kod Plutarha? Koliko li puta ne kažu isto čas za ovu čas za onu stranu, a to dobro vide oni koji stvar izbližega pogledaju! A izmiritelji na sudištima najprije bi morali svakoga od njih izmiriti sa samim sobom. Čini mi se da je Platon posebno volio taj oblik filozofiranja kroz razgovore, i znalački ih je njegovao, kako bi što bolje u različita usta postavio svu različitost i mijenjanja vlastitih fantazija. Različito tretirati materiju s više strana isto je tako dobro kao obrađivati je jednoliko, čak je i bolje, to jest obilatije i korisnije. Uzmimo naš primjer. Zaključci su krajnja točka dogmatskog i prosudbenog govora; to mi vidimo u onima što ih naši parlamenti kao najprimjerenije predstavljaju narodu, jer su takvi da će u narodu usaditi ono poštovanje koje mora ukazivati toj časti, u prvom redu zbog sposobnosti onih koji je obnašaju. Te odluke nisu lijepe zbog onoga što donose, 346

ouvrir leur nature. U izvorniku exerçant et maniant son engin, gdje engin (< lat. ingenium) ima dvostruko značenje: i svoj duh i svoju spravu. 348 Cijela je ova usporedba preuzeta iz Platonova Teeteta (Qea?thtoV). 349 Navlastito Ciceron u Academica, II, v. 350 Tako Montaigne piše ime Ksenofanovo (Xenoj(nhV). Ksenofan je bio grčki pjesnik i filozof iz VI-V. st. pr. Kr. 351 U tekstu iz 1588. čitamo: a kod koga se to može jasnije vidjeti nego kod našeg Plutarha? Koliko različitih mišljenja o jednoj te istoj stvari! Koliko nam puta iznosi dva ili tri različita razloga za isti predmet i različite uzroke i pri tom se ne odlučuje za ono što bi valjalo slijediti... 347

259

Eseji – Knjiga druga

a to je za njih svakodnevno i nešto što je zajedničko svakom sucu, koliko zbog raspravljanja i tumačenja različitih i protivnih utemeljenja, kojih ima u svakom sudskom predmetu. A najšire polje nesporazumâ između različitih filozofskih škola čine protuslovlja i različitosti u koje je svaki od njih umiješan ili hotimično, da bi mogao pokazati kolebanje ljudskoga duha oko bilo kojeg pitanja, ili je i neznajući u to nasilu upleten zbog svoje blagoglagoljivosti i nerazumijevanja sve te materije. Što se hoće reći ovim stalnim ponavljanjem: Na kliskom i živom terenu počekajmo sa svojim vjerovanjem? Jer, kao što kaže Euripid, Djela nas božja na najrazličitije načine zapanjuju352, a što sliči na ono što je Empedokle često prosipao po svojim knjigama kao da je bio obuzet nekom božanskom jarošću i potican istinom353: ne, ne, ne osjećamo ništa, ne vidimo ništa; sve nam je skriveno, nema ni jedne stvari iz koje bismo mogli zaključiti što je i kakva je: vraćajući se na onu božansku riječ, “Cogitationes mortalium timidae, et incertae adiventiones nostrae et providentiae”354. Ne treba smatrati čudnim ako se ljudi razočarani ulovom ne ostavljaju strasti za lovom: budući da je učenje i nastojanje samo po sebi ugodan posao, i to toliko ugodan da, među svim strastima, stoici zabranjuju i onu koja dolazi od vježbanja duha pa misle da ju valja obuzdati i vide neumjerenost i u tome kad hoćemo previše znati. Kad je Demokrit355 jedući za stolom smokve što su mirisale po medu odmah počeo u sebi tražiti odakle smokvama taj neobičan miris i, da bi tome doznao uzrok, htjede se 352

Navod iz Plutarhova spisa O neostvarenim proroštvima, XXV, koji Montaigne u ovoj prilici izuzetno donosi na francuskom jeziku. 353 Ciceron će (Academica, II, v) navesti taj “refren”: “Čovjek ne može ništa razumjeti, ništa razabrati, ni u čemu otkriti prirodu stvari.” 354 “Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli...” Knjiga mudrosti, IX, 14. 355 Iz Plutarhovih Gozbenih pitanja, I, x.

260

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

dignuti od stola da vidi položaj mjesta gdje su smokve bile ubrane; kad je začula razlog tom njegovom pitanju, domaćica mu kroz smijeh rekne neka o tome ne razbija glavu, jer ih je ona stavila u posudu u kojoj je bilo ostalo malo meda. Demokritu nije bilo drago što mu je oduzela priliku traženja i oduzela mu povod znatiželji: “Odlazi, rekne joj, učinila si mi nažao, ali ja ipak neću propustiti priliku da tražim uzrok kao da je iz prirode potekao.” I rado bi bio pronašao neki pravi uzrok jednog krivog i pretpostavljenog učinka.356 Ova priča o jednom glasovitom i velikom mudracu jasno nam pokazuje onu strast i nastojanje koje nas obuzimaju u traženju stvari kad smo razočarani da im razlog nećemo naći. Plutarh nam donosi sličan primjer o onom čovjeku koji nije htio da mu se razjasni nešto o čemu je dvojio samo da ne bi izgubio zadovoljstvo traženja; kao i o onome drugome koji nije pristao da mu liječnik smanji vrućicu kako ne bi izgubio zadovoljstvo da je sâm pijući ugasi. “Satius est supervacua discere quam nihil.”357 Upravo je tako i sa svakom hranom gdje često postoji sama slasnost; i sve ono što uzimamo i čini nam se slasnim nije uvijek ni hranjivo ni zdravo. Slično tome, ono što naš duh izvlači iz znanja uvijek donosi užitak, premda nije ni hranjivo ni po zdravlje dobro. Evo kako oni govore: Promatranje prirode prava je hrana za naš duh; podiže nas i ispunja, čini da preziremo niske i zemaljske stvari kroz usporedbu s uzvišenima i nebeskima; i samo pronicanje u tajne i velike stvari donosi velik užitak, čak i onome koji dolazi samo do poštovanja i straha pred donošenjem suda. To su upravo riječi njihova poziva. Isprazna slika te bolesne znatiželje još se bolje vidi u ovom drugom primjeru kojega su im – zacijelo ne iz skromnosti – puna usta.358 356

Montaigne će se vratiti na tu misao i u II. eseju III. knjige. “Više vrijedi doznati nepotrebno nego ništa ne doznati.” Seneka, Epistulae, LXXXVIII. 358 Ciceron, Academica, II, xli. 357

261

Eseji – Knjiga druga

Eudoks359 je žarko želio i molio se bogovima da može barem jednom vidjeti Sunce izbliza, razaznati njegov oblik, veličinu i ljepotu, pa čak i po cijenu da bude sažežen. Dakle, on hoće, žrtvujući život, doći do takva saznanja čija mu je uporaba i posjedovanje često uskraćivano i za to novo i prolazno saznanje pristaje izgubiti sva druga znanja koja ima i koja još može steći. Nije me lako uvjeriti da su nam Epikur, Platon i Pitagora zdravo pod gotovo dali sve te njihove Atome, njihove Ideje i njihove Brojeve. Bili su i odveć mudri da bi temelje svoje vjere gradili na tako nesigurnim i prijepornim stvarima. Ali u ovoj tmici i neznanju svijeta svaki od tih velikih muževa trudio se donijeti kakvu takvu sliku svjetlosti pa su svoj duh vodili prema iznašašću koje će barem imati neki lijep i oštrouman izgled: samo neka se, kako god da je krivo, može održati protivničkom suprotstavljanju: “unicuique ista pro ingenio finguntur, non ex scientiae vi”360. Jedan od Starih, kojemu su spoticali da od filozofije čini svoje zvanje, a da po vlastitom sudu do filozofije vrlo malo drži, odgovorio je da upravo to i znači filozofirati. Oni su htjeli proniknuti u sve, odmjeriti sve i za taj posao su ustanovili da odgovara onoj prirodnoj znatiželji u nama. Neke su stvari napisali za potrebe društva i javnosti kao, primjerice, svoje religijske pojmove361; i bilo je razborito u tom pogledu da opća mišljenja nisu htjeli do kraja ogoliti samo zbog toga da ne izazovu nemir i nepokoravanje zakonima i običajima svoje zemlje. Platon o tom tajanstvenom ponašanju govori prilično otvoreno. Jer, kad govori po svom mišljenju, ništa ne pred359

Eudoks iz Knida (EÏdoxoV), grčki astronom, matematičar, geograf i filozof iz IV. st. pr. Kr. Njegovo je meteorološko djelo Pojave (Fain@mena) poslužilo grčkom pjesniku Aratu iz Sola kao podloga za istoimeni spjev. 360 “Te su stvari umišljanja svakog filozofa, a ne rezultat njihovih otkrića.” Seneka, Suasoriae, IV. 361 Varijanta iz 1588: Jer nije zabranjeno vući korist i iz laži ako je to potrebno.

262

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

stavlja kao izvjesno.362 Kad piše kao zakonotvorac, on uzima zapovjedan i strog stil i u to hrabro umeće najfantastičnija od svojih iznašašća, koja su koliko korisna za urazumijevanje puka, toliko su smiješna kad sama sebe hoće uvjeriti, jer on dobro zna kako smo spremni prihvatiti svakojaka mišljenja, a poglavito najsmjelija i najneobičnija. Pa ipak, u svojim zakonima brižljivo pazi da se narodu pjevaju samo one pjesme čija maštovita hinjenja idu prema nekoj korisnoj svrsi363; a, budući da je lako u ljudski duh utisnuti sve vrste utvara, kaže da bi bilo nepravedno ne hraniti ga korisnim lažima, a ne pȉtati ga onima koje su ili nepotrebne ili štetne. U svojem djelu O republici364 bez uvijanja kaže da ljude radi njihova dobra često valja malo i varati. Lako je ustanoviti da su neke sljedbe više poštovale istinu, a druge korist, pa su time ove potonje stekle povjerenje većeg broja sljedbenika. Velika je nesreća ljudske sudbine da ono što se našim mislima često prikazuje kao istinitije ne bude i najkorisnije za naš život. I najsmionije škole, epikurovska, pironovska, nova akademička prinuđene su na kraju krajeva pokleknuti pred građanskim zakonom. Ima još mnogo drugih pitanja koja su oni prosijavali kroz svoja rešeta, jedan desno, a drugi lijevo, ali se svaki trudio dati tome neki izgled, pa bilo to pravo ili krivo. Jer, budući da nisu ništa skrivenog našli o čemu ne bi htjeli govoriti, često moraju izlaziti sa slabim i ludim nagađanjima, i to ne da bi ih sami uzeli kao utemeljena niti u cilju dokazivanja neke istine, nego samo kako bi uvježbavali i ispitivali svoje učenje: “Non tam id sensisse quod dicerent, quam exercere ingenia materiae difficultate videntur voluisse”365. 362

Diogen Laercije, Život Platonov, III, 80. Usp. Država, kraj II. i početak III. knjige. 364 U V. knjizi, str. 591 francuskog izdanja iz 1546. 365 “Ne zato što bi bili uvjereni u ono što kažu, nego nadasve zato što su htjeli vježbati svoj duh težinom pitanja.” Navod nepoznata autora. 363

263

Eseji – Knjiga druga

A kad tome ne bi bilo tako, kojim bismo ruhom mogli zaogrnuti tako očitu nepostojanost, prevrtljivost i ispraznost mišljenjâ što ih vidimo da su ih proizveli ti izvrsni i krasni duhovi? Jer, uzmimo za primjer, što je ništavnije nego htjeti doći do spoznaje o Bogu pomoću naših analogija i pretpostavki, mjeriti i njega i svijet prema našim mogućnostima i našim zakonima, i u pitanjima božanstva služiti se ovim malim okrajkom sposobnosti što ga se udostojao udijeliti našoj jadnoj prirodi? I zato što svojim pogledom ne možemo doseći njegovo slavno prebivalište, njega spuštati u ovu našu dolinu pokvarenosti i jada? Od svih prastarih ljudskih mišljenja o vjeri, najvjerojatnijim mi se i najopravdanijim čini ono koje u Bogu vidi neshvatljivu i nedokučivu moć, koja je ishod i čuvar svih stvari, svake dobrote, svakog savršenstva, koja blagonaklono prima čast i poštovanje što mu ga ljudi ukazuju pod bilo kakvim likom, pod bilo kojim imenom i na bilo koji način: Jupiter omnipotens rerum, regumque deumque Progenitor genitrixque366. To je veliko štovanje uvijek bilo viđeno dobrim okom s nebesa. Sve su državne vlasti i uprave ubirale plodove svoje pobožnosti, a bezbožni ljudi i bogohulna djela posvuda su imali kraj koji je odgovarao njihovim sudbinama. Poganske povijesti priznaju dostojanstvo, red, pravdu, čudesa i proroštva koja su se dogodila na korist i pouku u njihovim izmišljenim religijama: Bog u svojem milosrđu udostoji se često potaknuti tim prolaznim dobrobitima ona nejaka načela jedne kakve takve grube spoznaje što nam ju je prirodni razbor o njemu dao kroz lažne slike naših sanja. Ne samo lažne nego i bezbožne i pogrdne su one slike koje je čovjek po svom nahođenju skovao. 366

“Svemogući Jupiter, otac i mati svijeta, kraljeva i bogova.” Stih rimskog govornika i pjesnika Kvinta Valerija Sorana, Montaigne ga je našao u Augustinovu djelu De civitate Dei, IX, xi.

264

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

A od svih religija što ih je sveti Pavao našao da se poštuju u Ateni, ona koju su posvetili skrivenom i nepoznatom božanstvu činila su mu se najvrednijom oproštenja367. Pitagora je izbližega pokušao oslikati istinu kad je prosudio da je poznavanje tog prvotnog uzroka, tog bića svih bića, moralo biti neodređeno, bez propisa, bez deklaracija; da to nije ništa drugo do li krajnji napor naše mašte prema savršenstvu, a svatko misao o tome uveličava i proširuje prema svojim mogućnostima. No, ako je Numa poduzeo da tom nacrtu suobrazi pobožnost svog naroda, da ga poveže uz jednu izrazito mentalnu vjeru, bez unaprijed određenog predmeta i bez miješanja svega materijalnoga, primio se uzaludne stvari; ljudski se duh ne može održati plivajući u tom beskraju bezobličnih misli; mora ih, naprotiv, sakupiti u jedan lik na svoju sliku i priliku. Veličanstvo Božje se tako za nas nije nikako moglo ograničiti na tjelesne granice: svi njegovi natprirodni sakramenti nose u sebi znakove našeg zemaljskog stanja; obožavanje se izražava kroz službe i kroz riječi koje naše uho može čuti; jer, nakraju, čovjek je onaj koji vjeruje i koji moli. Ostavljam postrani sve druge argumente koji se o tome navode. Ali, teško da će me itko uvjeriti da pogled na naša raspela i slike te strahovite muke, da svi ukrasi i ceremonijalni pokreti iz naših crkava, da svi ti glasovi prilagođeni pobožnosti naše duše i da sve to uzbuđivanje osjeta ne zagrijava dušu naroda jednim vjerskim zanosom vrlo korisnog učinka. A od onih368 kojima su dali tijelo kao što su potrebe i iziskivale, usred sve te opće zaslijepljenosti, ja bih se bio radije priklonio onima koji su obožavali sunce, la lumiere commmune, L’œil du monde; et si Dieu au chef porte les yeux, Les rayons du Soleil sont ses yeux radieux, 367

“Prolazeći vašim gradom i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem je napisano ‘Nepoznatom Bogu’. Dakle, što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem.” Djela apostolska, XVII, 23. 368 Ovdje Montaigne misli na božanstva.

265

Eseji – Knjiga druga

Qui donnent vie à tous, nous maintiennent et gardent, Et les faicts des humains en ce monde regardent: Ce beau, ce grand Soleil qui nous faict les saisons, Selon qu’il entre ou sort de ses douze maisons; Qui remplit l’univers de ses vertus connues; Qui, d’un traict de ses yeux, nous dissipe les nues: L’esprit, l’ame du monde, ardant et flamboyant, En la course d’un jour tout le Ciel tournoyant; Plein d’immense grandeur, rond, vagabond et ferme; Lequel tient dessoubs luy tout le monde pour terme; En repos sans repos; oysif, et sans sejour; Fils aisné de nature et le pere du jour369. I zato je, osim te njegove veličine i ljepote, upravo to onaj dio stroja za koji vidimo da je najudaljeniji od nas, pa je toliko malo razaznatljiv da se svima može oprostiti što su bili obuzeti divljenjem i poštovanjem. Tal370, koji se tim pitanjima prvi bavio, cijenio je da je bog duh koji je sve stvorio iz vode; Anaksimandar371 je iskazivao 369

Montaigne citira ulomak iz Ronsardova spjeva Remontrance au peuple de France iz 1562. (Œuvres complètes, Edition Laumonier, knj. V, str. 368). Ronsardove ćemo stihove slobodno prevesti: “Sveopća svjetlost, oko ovoga svijeta; a ako Bog upravlja oči prema ocu, Sunčevi zraci su njegove blistave oči, što svima daju život, uzdržavaju nas i čuvaju, i ljudska djela na ovom svijetu gledaju: To lijepo, to veliko Sunce koje mijenja godišnja doba, prema tome zalazi li ili izlazi iz svojih dvanaest kućâ; koje svemir ispunja svojom znanom dobrotom; koje jednim migom svojih očiju tjera oblake i bistri nebo: Duh, duša svijeta, goruća i rasplamsana, koja u tijeku jednog jedinog dana sva nebesa okreće; Puno nepregledne veličine, okruglo, lutajuće i stalno; Drži pod sobom čitav svijet i njime upravlja; U miru i spokoju bez mira; besposlen i bez stana; prvorođeni sin prirode i otac danjeg svjetla.” Na drugom mjestu istog spjeva Ronsard se užasava gledajući zločine i raskol među kršćanima: “Ma recite mi koji bi se Turčin, koji Židov, koji Saracen htio pokrstiti kad vidi zablude kršćanina, svojeg susjeda?...” 370 Tal iz Mileta. Čitav je ovaj ulomak inspiriran Ciceronovim izlaganjem iz De natura deorum, I, x. 371 Anaksimandar iz Mileta, grčki filozof (610-546. pr. Kr.), sastavljač glasovitog spisa pod naslovom O prirodi (Per» jύsewV).

266

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

mišljenje da se bogovi umiru i rađaju se u raznim godišnjim dobima i da su to neizbrojivi svjetovi; Anaksimen372, pak, da je zrak bog, da je nastao, ali da je neizmjeran i da se neprestano kreće. Anaksagora373 je prvi cijenio da su oblik i način postojanja svih stvari vođeni snagom i razborom jednog beskrajno velikog duha. Alcmaeon374 je pripisivao božanski karakter suncu, mjesecu, zvijezdama i duši. Za Pitagoru je bog duh kojeg je priroda raširila u svim stvarima i odatle su potekle naše duše; za Parmenida je krug koji okružuje nebo i podržava svijet toplinom svjetla; Empedoklo je naučavao da su bogovi četiri prirode od kojih je sve nastalo; a Protagora375 nije znao reći ima li ih ili nema niti kakvi su; Demokrit je govorio čas da su slike i njihovo kretanje bogovi, a čas da je to priroda koja odašilje te slike, a zatim da je to naše znanje i inteligencija. Platon prikazuje svoje vjerovanje pod različitim licima; u Timeju kaže da se ocu svijeta ne može dati ime; u Zakonima, pak, da se ne smije istraživati o njegovoj biti; a na drugim mjestima, u tim istim knjigama, čini od svijeta, od neba, zvijezda, zemlje i naših duša bogove i, osim toga, prihvaća one koji su bili prihvaćeni po starim zakonima svake države. Ksenofont govori o isto takvom neredu u naučavanju Sokratovu; čas da se ne smijemo pitati o božjem obliku, a zatim kaže da je govorio da je Sunce bog, da je duša bog; najprije da postoji 372

Anaksimen iz Mileta (]Anaxim=nhV), grčki filozof iz VI. st. pr. Kr., učenik Talov i Anaksimandrov, smatrao je prapočelom zrak, čijim zgušnjavanjem nastaje voda, a razrjeđivanjem vatra, dok njihovo miješanje dovodi do složenih tijela Sam je zrak, prema njemu, beskonačan i u neprestanu kretanju. 373 Anaksagora (oko 500-428. pr. Kr.), grčki filozof, prijatelj Periklov, optužen u Ateni zbog huljenja bogova, umro u izgnanstvu. 374 Tako Montaigne piše ime grčkog filozofa i liječnika Alkmeona (]Alkma?wn), filozofa iz VI/V. st. pr. Kr., pitagorovca, koji je smatrao da u čovjekovu svijetu vladaju suprotnosti. 375 Protagora (V. st. pr. Kr.), grčki filozof iz Abdere, jedan od najstarijih i najutjecajnijih sofista. Njegov agnostičan stav prema bogovima naišao je na oštre reakcije, pa je, prema nekima, osuđen na izgnanstvo iz Atene.

267

Eseji – Knjiga druga

samo jedan, a zatim da ih ima više. Za Speusipa, rođaka Platonova, bog je neka snaga koja upravlja svijetom, a za tu snagu kaže da je životinjska; a Aristotel čas tvrdi da je duh, čas da je svijet; čas daje drugog gospodara svijetu, a čas mu je bog nebeski oganj. Ksenokrat pozna osam bogova: pet ih nabraja među planetima, šesti je sastavljen od svih zvijezda stajaćica koje su mu udovi, sedmi i osmi su Sunce i Mjesec. Heraklid Pontski376 neprestano mijenja mišljenje i nakraju lišava boga osjećaja i pridaje mu svakojake oblike, da bi ipak zaključio kako je bog nebo i zemlja. Teofrast377 se isto tako neodlučan šeta među svojim fantazijama, pridaje vodstvo svijeta čas razumu, čas nebu, čas zvijezdama; Straton378 pak tvrdi da je bog priroda u koje je snaga rađanja, rasta i umanjivanja, i sve to bez oblika i osjećaja; Zenon drži da je bog prirodni zakon, koji upravlja dobrim, a zabranjuje zlo, da je taj zakon biće s dušom, pa zato briše prihvaćene bogove Jupitera, Junonu, Vestu; a za Diogena iz Apolonije379 bog je vrijeme380; za Ksenofana, bog je okrugao381, vidi, čuje, ne diše i nema ništa zajedničkoga s ljudskom prirodom. Ariston smatra da je lik božji nedokučiv, bezosjetilan i ne zna je li živ ili nešto drugo; 376

Heraklid Pontski Stariji ([Hrakle?dhV Pontik@V), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr., učenik Speusipov i Platonov. 377 Teofrast (oko 370-oko 288. pr. Kr.), grčki filozof, učenik i suradnik Aristotelov; njegovo je područje interesa bilo veoma široko. Najpoznatiji je po svojim bilinarskim traktatima i po priručniku Postavke filozofa prirode. 378 Straton iz Lampsaka, grčki filozof peripatetik (III. st. pr. Kr.), nasljednik Teofrastov na čelu peripatetičke škole; zbog izrazitog nagnuća prema prirodoznanstvenim pitanjima stekao je naziv Fusik@V; kao radikalan materijalist poricao je besmrtnost duše. 379 Diogen iz Apolonije na Kreti, grčki filozof iz V-IV. st. pr. Kr. 380 Ovdje je došlo do očite pogreške u prepisivanju: treba čitati air “zrak”, što je prijevod latinskoga aer, kako se čita u Ciceronovu tekstu (De natura deorum, I, 10) koji Montaigne slijedi. Dakle, za Diogena iz Apolonije bog je zrak. 381 Usp. Diogen Laercije, IX, 19.

268

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Kleant382 čas misli da je bog razum, čas da je svijet, sad da je duša Prirode, a onda opet da je višnja toplina koja sve opkoljava i omotava. Persej383, učenik Zenonov, držao je da su imenovali bogovima one koji su donijeli nešto posebno korisnoga ljudskom životu i koji su učinili korisne stvari. Hrisip je na jednu hrpu stavio sva prethodna mišljenja i, među tisuću formi bogova koje je iznio, ubrojio je i ljude koji su sebi osigurali besmrtno ime. Dijagora384 i Teodor385 vrlo su odrješito zanijekali da uopće ima bogova. Za Epikura386 su bogovi blještavi, prozirni i propusni za zrak, a stoluju, kao između dviju tvrđi, između dva svijeta, zaštićeni su od svega, imaju ljudski oblik i naše udove koji im ni za što ne služe. Ego deum genus esse semper duxi, et dicam caelitum; Sed eos non curare opinor, quid agat humanum genus.387 I sad se pođite uzdati u filozofiju! Podičite se da ste našli iglu u plastu sijena kad vidite sav taj metež i zbrku u filozofskim glavama! I na mene je djelovalo sve to miješanje oblika, i to tako da me ponašanja i običaji različiti od mojih toliko ne ljute koliko me poučavaju, ne čine da sam ponosan koliko me čine skromnijim kad ih uspoređujem; a svaki drugi izbor osim onoga koji dolazi iz izričite Božje volje čini mi se izbo382

Kleant (Kle(nqhV), grčki filozof (IV-III. st. pr. Kr.), učenik Zenona iz Kitija i njegov nasljednik na čelu stoičke škole. 383 Persej (Persa¼oV), grčki filozof iz III. s. pr. Kr., stoik i učenik Zenonov; napisao je djelo O bogovima (Per» Je×n). 384 Dijagora, grčki pjesnik i filozof (V. st. pr. Kr.), nosio je nadimak “Bezbožnik”. Montaigne ovdje rezimira Ciceronovo mišljenje iz De natura deorum, I, 23. 385 Teodor Atej (Qe@dwroV Æ ἌJeoV), grčki filozof (IV-III. st. pr. Kr.), sljedbenik kirenske hedonističke škole. Nadimak “Bezbožac” zadobio je po spisu O bogovima (Per» Je×n) kojim se okomio na uvriježene predodžbe o bogovima. 386 Prema Ciceronu, De natura deorum, I, 18 i d. 387 “Govorio sam i govorit ću uvijek da postoje bogovi, ali uvjeren sam da njih nije briga što radi ljudski rod.” Enijevi stihovi, kako ih navodi Ciceron u De divinatione, II, 50.

269

Eseji – Knjiga druga

rom male vrijednosti. Neću ovdje govoriti o životu koji je raskalašen i protuprirodan. Vlade se ovoga svijeta ništa manje tome ne protive nego filozofske škole; i iz toga možemo naučiti da ni slijepi slučaj nije nestalniji i promjenjiviji od našeg razuma, niti je toliko izgubljen i nepromišljen. Najnerazumljivije stvari najlakše se podaju obožavanju. Zato i činiti od nas božanstva, kao što se to činilo u staro doba, nadilazi najveću slabost pameti. Čak bih bio pristao radije slijediti one koji su obožavali zmiju, psa ili vola; to tim prije što su nam njihova priroda i njihovo biće bili manje poznati; i imamo više slobode zamišljanja o onome što nam se u tih životinja dopada i pripisivati im neke izvanredne mogućnosti. Ali činiti bogovima naše bližnje, čije bismo mane i nesavršenosti morali poznavati, i tada im pripisivati želje, srdžbu, osvete, vjenčanja, rađanje i srodstvo, naše ruke i noge i kosti, naše strepnje i naša zadovoljstva, naše smrti i pogrebe, sve je to moglo poteći iz jedne čudesne opijenosti ljudske pameti, Quae procul usque adeo divino ab numine distant, Inque Deum numero quae sint indigna videri388 “Formae, aetates, vestitus, ornatus noti sunt: genera, conjugia, cognationes omniaque traducta ad similitudinem imbecillitatis humanae: nam et perturbatis animis inducuntur; accipimus enim deorum cupiditates, aegritudines, iracundias.”389 Jednako kao da smo božansku narav pripisali ne samo vjeri, kreposti, časti, slozi, slobodi, pobjedi, milosrđu, nego i strasti, prijevari, smrti, zavisti, starosti, bijedi, strahu, groznici, zloj kobi i drugim nevoljama našeg krhkog i prolaznog života. 388

“Ta su tijela toliko daleko od pojma božanstva, / Da se medju božanstva lje nipošto ne mogu brojit...” Lukrecije, De natura rerum, V, 122 (prepjev Marka Tepeša). 389 “Tako nam je poznat i izgled bogova i dob i odjeća i nakit, ktome i njihovi rodovi, brakovi i rodbinske veze, i sve što je prevedeno na razinu ljudske slabosti. Tako ih se prikazuje i poremećena uma, doznajemo o požudama, bolestima, srdžbama bogova.” Ciceron, De natura deorum, II, xxviii (prijevod D. N. Hraste).

270

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Qui juvat hoc, templis nostros inducere mores? Curvae in terris animae et cœlestium inanes!390 Egipćani su bezočnim lukavstvom uz prijetnju vješanjem zabranjivali da se bilo tko usudi reći da su Serapis i Izis, njihovi bogovi, nekoć bili ljudi, a ipak je svima bilo znano da su bili. A njihova slika, s prstom na ustima, značila je, kaže Varon, tajanstvenu naredbu njihovim svećenicima da moraju šutjeti o njihovu smrtničkom podrijetlu, jer bi govorenje o njemu išlo protiv njihova obožavanja.391 Budući da je čovjek toliko želio naličiti bogu, bolje bi bio učinio, kaže Ciceron392, da je preuzeo božja svojstva i privukao ih ovdje dolje, umjesto što je dopustio da do neba dođe sva njegova pokvarenost i bijeda; ali, kad se dobro pogleda, čovjek je postupao na različite načine, činio je i jedno i drugo, ali uvijek uz jednako ispraznu misao. Kad filozofi preturaju po hijerarhiji svojih bogova i trude se razlikovati njihove veze i srodstva, njihove službe i njihovu moć, ne mogu vjerovati da to ozbiljno rade. Kad nam Platon razglaba o Plutonovu vrtu393 i kad nam raspreda o tjelesnim ugodama ili mukama što nas čekaju nakon propasti i nestanka našeg tijela i uspoređuje ih s onim što smo u ovom životu proživjeli, Secreti celant calles, et myrtea circum Sylva tegit; curae non ipsa in morte relinquunt394, kad Muhamed svojima obećava raj sav u sagovima, ukrašen zlatom i dragim kamenjem, prepun djevojaka neizrecive 390

“Čemu uvoditi naše običaje u hramove? O duše što ste pognute k zemlji i nemate nebeskih misli!” Aul Flak Perzije, Saturae, II, 61. 391 Prema Augustinovoj De civitate Dei, XVIII, v. 392 U De natura deorum, I, xxxii i u Tusculanae disputationes, I, xxvi. 393 Na kraju Gorgije i u X. knjizi Republike. 394 “Tu se smucaju oni po stazama tajnijem, šuma / Od svud ih mrčeva krije, ni mrtvih ne ostavlja jad ih.” Vergilije, Eneida, VI, 443-444 (u prepjevu Tome Maretića).

271

Eseji – Knjiga druga

ljepote, jedinstvenih jela i pića395, dobro vidim da to šaljivci podilaze našoj gluposti kako bi nas naveli na tanak led i namamili tim pričama i obećanjima, koja odgovaraju našim smrtnim prohtjevima. Tako su i neki od naših upali u sličnu zabludu, nadajući se nakon uskrsnuća nekom zemaljskom i prolaznom životu, u kojem bismo uživali sve slasti i ugodnosti poput onih na ovome svijetu. Zar možemo misliti da je Platon, u kojega su bile tolike nebeske misli i koji je bio tako blizu bogovima da mu je zbog toga i božanski pridjevak uz ime ostao396, zar možemo misliti da bi on cijenio da bi čovjek, to jadno stvorenje, imao u sebi bilo što što bi se moglo naći u toj nedokučivoj moći? Ili da je vjerovao da bi naše slabašne snage bile kadre ili naša osjetila dovoljno jaka suditi o vječitom blaženstvu ili vječitoj kazni? Valjalo bi da od strane ljudskog razbora čuje ovo: “Ako su slasti koje nam obećavaš u drugom životu onakve kakve sam ovdje dolje upoznao, to nema ništa zajedničkoga s neizmjernošću. Kad bi svih pet mojih prirodnih osjetila bilo ispunjeno radošću, a moja duša obuzeta svim zadovoljstvom koje može poželjeti i kojemu se može nadati, a znamo što ona može, sve bi to još uvijek bilo ništa. Čim u tome ima nešto moga, tada nema ništa božanskoga. Ako je to samo ono što može pripadati ovom našem sadašnjem stanju, to se ne može uzeti u obzir. Svako je smrtničko zadovoljstvo smrtno. A ako nam zahvalnost naših roditelja, naše djece i naših prijatelja može biti draga i ako nas može veseliti na drugome svijetu, nalazimo se u onome što je zemaljsko i ima svoj kraj. Ne možemo dostojno spoznati veličinu tih višnjih i božanskih obećanja, već samim tim što ih možemo spoznati, da bismo ih dostojno sebi predočili, moramo ih zamisliti nezamislivima, neizrecivima i našem umu nedokučivima i potpuno dru395

U tekstu de vins, ali u XVI. stoljeću imenica vin “vino” znači piće, napitak, nagradu i napojnicu. 396 I sâm ga Montaigne u Esejima, I, li, naziva “le divin Platon” (“božanski Platon”).

272

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

gačijima od svega što znamo iz našeg bijednog iskustva. ‘Oko ne može vidjeti, kaže sveti Pavao, i ne može srcu čovjekovu pokazati sreću što ju je Bog pripremio svojima.’”297 A ako, da bismo tome dorasli, prepravimo i izmijenimo svoje biće (s tvojim očišćenjima398, kako ti ono, Platone, kažeš), ta promjena mora biti tako korjenita i tako općenita da, prema onome što nas fizika uči, više to ne bismo bili mi, Hector erat tunc cum bello certabat; at ille, Tractus ab Æmonio, non erat Hector, equo399. Ono što će primiti te nagrade, bit će neko drugačije biće, quod mutatur, dissolvitur; interit ergo: Trajiciuntur enim partes atque ordine migrant400. Jer, zar mislimo da u Pitagorinoj Metempsihozi401 i u promjeni obitavališta što je on zamišlja za duše, lav u kojem je Cezarov duh dijeli sve one strasti kojima je Cezar bio obuzet, i da je to on? Kad bi to ipak bio on, u pravu bi bili oni402 koji su, suprotstavljajući se Platonu, rekli da bi se moglo dogoditi da sin jaše svoju majku, koja je uzela obličje mazge, a da ni ne spominjemo sve druge besmislice. Zar mislimo da u svim onim promjenama do kojih dolazi kad se životinje pretvaraju u druge životinje iste vrste, ove nove nisu drugačije nego one čije su obličje prije toga imale? Iz pepela jednog feniksa, kažu, nastaje crv, a zatim drugi feniks403; a tko može misliti 397

Slobodna interpretacija mjesta iz I. poslanice Korinćanima, 2, 9: “...quod oculus non vidit, nec auris audivit, nec in cor hominis ascendit, quae preparavit Deus iis qui diligunt illum.” 398 Prema Plutarhovu spisu O licu koje se ukazuje na Mjesečevu krugu, XXXII; usp. i u Fedonu. 399 “Dok se na ratištu borio, to je bio Hektor; ali truplo što su ga vukli Ahilejevi konji, to više nije bio Hektor.” Ovidije, Tristia, III, ii, 27. 400 “Što se mijenja, naime, raspada se; propada, dakle. Jer se premještaju česti, ne ostajuć istom u redu...” Lukrecije, De natura rerum, III, 756. 401 Usp. ono što Montaigne kaže gore u II. eseju II. knjige O okrutnosti. 402 Tj. Porfirije, prema Augustinovoj De civitate Dei, X, xxx. 403 Prema Pliniju, Naturalis historia, X, 2.

273

Eseji – Knjiga druga

da taj drugi feniks nije drugačiji od prvoga? Prelce, koji nam donose svilu, vidimo kako se suše i kako umiru, a iz tog istog tijela rađa se leptir, a iz njega drugi crv, za kojega bi bilo doista smiješno cijeniti da je to onaj prvi. Ono što je jednom prestalo biti – više ne postoji, Nec si materiam nostram collegerit aetas Post obitum, rursumque redegerit, ut sita nunc est, Atque iterum nobis fuerint data lumina vitae, Pertineat quidquam tamen ad nos id quoque factum, Interrupta semel cum sit repetentia nostra404. A, kad ti, Platone, na jednom drugom mjestu405 kažeš da će duhovni dio čovjekov biti taj koji će uživati u nagradama drugog života, opet si nam rekao nešto što vrlo malo vrijedi, Scilicet, avolsis radicibus, ut nequit ullam Dispicere ipse oculus rem, seorsum corpore toto.406 Jer, prema tome, neće ni čovjeka ni nas dopasti to uživanje; jer mi smo sazdani od dva glavna bitna dijela, a njihovo dijeljenje znači smrt i propast našega bića, Inter enim jecta est vitae pausa, vagique Deerrarunt passim motus ab sensibus omnes.407 Ne kažemo da čovjek pati kad mu crvi glođu uda od kojih je živio i kad ih zemlja proždire, 404

“Pa i ako bi vrijeme po samrti sabralo opet / Našega tijela atome i složilo, ko što su sada, / Te bi se svjetlo života povratilo ponovno nama, / Ipak ni dogadjaj taj se ticao ne bi nas ništa, / Jer bi na predjašnji život ponestalo sjećanje nama.” Lukrecije, De natura rerum, III, 847-851 (u prijevodu Marka Tepeša). 405 Prema Plutarhu, O licu koje se ukazuje na Mjesečevu krugu, xxviii. 406 “Kao što ne može naime iz korijena strgnuto oko, / Od tijela cijelog daleko da vidi ma ikoji predmet.” Lukrecije, De natura rerum, III, 563-564 (prepjev M. Tepeša). 407 “...jer je medjutim bio prekid našeg života, / Te su sve struje atoma od osjeta bile daleko.” Lukrecije, De natura rerum, III, 860 (u istom prepjevu).

274

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Et nihil hoc ad nos, qui coitu conjugioque Corporis atque animae consistimus uniter apti408.” Još i više, po kojoj osnovi njihove pravde mogu bogovi prepoznati i nagraditi kod čovjeka, nakon njegove smrti, dobra i kreposna djela kad su oni sami bili ti koji su ih prema njemu upravili i u njemu učinili? I zašto se na njemu osvećuju za ona grešna, kad su ih sami učinili u tom stanju sklonom grijehu, a dovoljan bi im bio mig oka da čovjeka u grijehu spriječe? Nije li to ono što je Epikur suprotstavljao Platonu, a što je bilo i te kako opravdano za ljudski razbor, a nije li se on često pokrivao tvrdnjom da je nemoguće nešto izvjesno utvrditi o besmrtnoj prirodi služeći se smrtnom? Ljudski se razum uvijek gubi stranputicama, a poglavito kad se upliće u božanske stvari. Tko to može bolje osjetiti nego mi? Jer, premda smo ga opskrbili sigurnim i nepogrešivim načelima, premda mu korake osvjetljavamo svetom svjetiljkom istine koju nam se Bog udostojao udijeliti, ipak neprestano, dan za danom, vidimo da čim se malo odvoji od svakodnevnog puta i malo zastrani ili skrene od staze koju mu je Crkva zacrtala i utabala, odmah se izgubi, sapliće se i ne zna kud bi, pa luta i glavinja u toj nepreglednoj pučini ljudskih misli, bez uzde i bez cilja. Čim skrene s tog velikog i glavnog puta, počinje se gubiti i vrludati tisućama drugih puteljaka. Čovjek može biti samo ono što jest i može zaključivati samo prema svojim mogućnostima. Kod onoga koji je samo čovjek, kaže Plutarh409, veća je umišljenost govoriti i raspravljati o bogovima i polubogovima, nego kod onoga koji nema pojma o glazbi, a hoće suditi o onima koji pjevaju ili kad onaj koji se nikad u boju nije ogledao, a hoće govoriti o oružju i ratu, misleći da ako raspolaže nekim sitnim nagađanji408

“U tome nas se ništa ne tiče, jer mi postojimo samo u spoju duše i tijela.” Lukrecije, De natura rerum, III, 875 (u istom prepjevu). 409 Plutarh, O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, IV.

275

Eseji – Knjiga druga

ma može razumjeti jedno umijeće koje je daleko od svega što on zna. Antika je mislila, barem mi se tako čini, da će nešto pridonijeti veličini božanskoj ako ju prispodobi ljudima, ako joj prida ljudske sposobnosti i ako ju obdari lijepim raspoloženjem i nekim sramnim potrebama, pa je bogovima davala naše meso za hranu, naše plesove i naše krabuljne veselice za razveseljavanje, naše ruho za odijevanje i naše kuće za stanovanje, pridobivajući ih mirisom tamjana i zvucima glazbe, cvijećem i vijencima i, želeći ih prilagoditi našim grešnim strastima, njihovu je pravdu kvarila neljudskom osvetom, a čineći da se vesele s propasti i nestanka svega što su upravo oni stvorili i sačuvali (poput Tiberija Sempronija koji je bacio u oganj, za žrtvu Vulkanu, bogat plijen i oružje što ga je od neprijatelja osvojio na Sardiniji; ili poput Pavla Emilija, koji je sve što je zadobio u Macedoniji žrtvovao Marsu i Minervi410; ili, kao što je Aleksandar, doprijevši do Indijskog oceana u čast Tetide bacio u more dva velika zlatna suda411); pa su tako na njihovim žrtvenicima priređivali klanja ne samo nevinih životinja nego i ljudi, kao što je u mnogih naroda, a među ostalima i kod našega, bio svakodnevan običaj. I uvjeren sam da nema niti jednoga koji to nije pokušao, Sulmone creatos Quattuor hic juvenes, totidem quos educat Ufens, Viventes rapit, inferias quos immolet umbris.412 Geti413 se drže besmrtnima i smrt je za njih samo put prema njihovu bogu Zamolksisu. Svakih pet godina šalju k njemu nekog od svojih da izmoli ono što im je potrebno. Tog 410

Prva dva od ovih u zagrade umetnutih primjera preuzeti su iz Tita Livija, knj. XLI, xvi i knj. XLV, xxxiii. 411 Prema navođenju Diodora Sicilskoga, knj. XVII, pogl. CIV. 412 “Sulmónova četiri sina / I od Ufens-rijeke mladića četiri zgrabi / Živa, da budu žrtve, što sjenki žrtvovat hoće.” Vergilije, Eneida, X, 517-519 (u prepjevu Tome Maretića). 413 Geti, narod staroga vijeka srodan Tračanima, naseljen s obiju strana donjeg Dunava.

276

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

se poslanika bira kockom. A način tog odašiljanja je ovakav: nakon što mu se usmeno iznese svrha njegova poslanstva, od onih koji mu u tome pomažu trojica drže svaki po upereno koplje, dok ga ostali svom snagom bacaju na koplja. Ako dopadne smrtne rane i naglo umre, to je za njih pouzdano svjedočanstvo o božjoj naklonosti; ako smrt izbjegne, smatraju ga zlim i odvratnim, pa drugoga odabiru za isti čin.414 Kad je Amestrida, mati Kserksova, ostarjela, dala je žive zakopati četrnaest mladića iz najboljih perzijskih kuća kako bi, prema vjerskim odredbama te zemlje, iskazala zahvalnost nekom podzemnom bogu.415 Još i dandanas kumire temikstitanske zalijevaju krvlju malene djece i priznaju samo žrtvu tih djetinjih i čistih duša: krasna pravda žedna nevine krvi! Tantum religio potuit suadere malorum!416 Kartažani su vlastitu djecu prinosili na žrtvu Saturnu417, a oni koji nisu imali djece, kupovali bi ih, a otac i mati su morali prisustvovati tom činu i veselo se i zadovoljno držati. Bio je to odista čudnovat hir htjeti kupiti božju dobrotu našim jadom, kao što su Lacedemonjani htjeli podilaziti svojoj Dijani tako što su mučili mlade dječake koje su njoj u čast, a često i nasmrt šibali418. Bila je to čudna želja htjeti nagraditi graditelja rušenjem njegova zdanja i htjeti osigurati kaznu drugim krivcima kaznom onih koji nisu krivi; i da jadna Ifigenija, u 414

Montaigne najprije vjerno slijedi Herodotov tekst, Povijest, IV, xciv, a zatim ga znatno krati. 415 Prema Herodotovoj Povijesti, VII, cxiv. Istu anegdotu donosi i Plutarh u spisu O praznovjerju (Per» deisidaimon?aV), ali naređena Amestridina žrtva ima drugu svrhu – produžiti vlastiti život: “Amestrida, mati Kserksova, dade pokopati dvanaest živih muževa, koje je kao žrtvu prinosila Plutonu, nadajući se tako produžiti svoj život.” 416 “Svjetovat zala toliko religija mogla je tada!” Lukrecije, De natura rerum, I, 101 (prepjev Marka Tepeša). 417 Plutarh, O praznovjerju, XIII. 418 Plutarh, Spartanske izreke.

277

Eseji – Knjiga druga

luci aulidskoj, svojom smrću i žrtvom plati sva ona zlodjela što ih je grčka vojska počinila: Et casta inceste, nubendi tempore in ipso, Hostia concideret mactatu mœsta parentis419; a tek one dvije lijepe i plemenite duše obojice Decija, oca i sina, što su se, da bi udobrostivile volju bogova prema rimskim stvarima, bacile usred najgušćeg reda neprijateljâ. “Quae fuit tanta deorum iniquitas, ut placari populo Romano non possent, nisi tales viri occidissent.”420 Tome dodajmo da nije na zločincu da izabere kako će biti šiban u vrijeme kad bude htio i na način što ga on sam odabere; a sudac će na račun kazne staviti samo ono što je odredio, jer toj kazni ne smije pripisati ono što se svidi onome koji kaznu trpi. Božanska osveta pretpostavlja naše potpuno neslaganje za njezinu pravdu i za našu kaznu. I bilo je smiješno držanje Polikrata, tiranina otoka Sama421, kad je, samo da bi prekinuo tijek svoje neprekidne sreće i da bi je donekle izjednačio, bacio u more najdraži i najskupocjeniji dragulj što ga je imao, vjerujući da će tim namještenim gubitkom udovoljiti preokretljivosti kola sreće; a sreća je, da bi se narugala njegovoj kratkoj pameti, učinila da se taj isti dragulj opet nađe u njegovim rukama – jer ga je našao u utrobi jedne ribe422. A, osim toga, čemu služe sva ona unakazivanja i sakaćenja koribanata423, Menada424, a u naše 419

“Nego da nedužna – kriva, u vrijeme baš udaje svoje, / Bude žrtvovana jadna ko jagnje od vlastitog oca, / [Da bi se brodovlju sretan i povoljan odlazak pružio.”], Lukrecije, De natura rerum, I, 98 (u istom prepjevu). 420 “Kakva je to bila njihova nepravednost, da nisu mogli postati milostivi prema rimskom narodu bez ubojstva takvih ljudi?” Ciceron, De natura deorum, III, 6 (prijevod D. N. Hraste). 421 Samos, otok na obalama Jonije, postojbina Pitagore. 422 Glasovita anegdota što je donosi Herodot (Povijest, III, xlii-xliii). Schiller će je iskoristiti za svoju pjesmu Polikratov prsten. 423 Corybantes, “u kacigama stupajući” svećenici božice Cibele, koji su je slavili bučnom glazbom i divljim plesom pod oružjem. Koribanti su

278

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

vrijeme i muhamedanaca koji zarezuju vlastito lice, trbuh, ruke i noge samo da bi uzveličali svog proroka, kad znamo da se opačina nalazi u volji za grijehom, a ne na prsima, na očima, na genitalijama, u pretilosti, u ramenima i u grlu. “Tantus est perturbatae mentis et sedibus suis pulsae furor, ut sic Dii placentur, quemadmodum ne homines quidem saeviunt.”425 To prirodno tjelesno tkivo tiče se zbog svoje uporabe ne samo nas nego i službe Bogu i bližnjima: zato je bezumno hotimično ga upropaštavati, kao što je i ludo ubiti sama sebe pod ne znam kojim izgovorom. Mislim da zlostavljati svoje tijelo i kvariti njegove funkcije znači veliko kukavstvo i samoizdaju jer su ti dijelovi našeg tijela i onako bez vlastite pameti i samo nama služe, a mi to činimo samo da bismo duši prištedjeli da ih vodi po razumu. “Ubi iratos deos timent, qui sic propitios hebere merentur? In regiae libidinis voluptatem castrati sunt quidam; sed nemo sibi, ne vir esset, jubente domino, manus intulit.”426 Na taj su način unosili u svoju religiju mnogo toga nevaljaloga, saepius olim Religio peperit scelerosa atque impia facta.427 Međutim, ništa se našega ne može pripisati ili pridati, na bilo koji način, Božjoj prirodi, a da ona pri tome ne bude nazvani tako po Koribantu (Corybas, -antis), sinu Cibelinu i ocu Apolonovu. 424 Menada (iz grč. main(V, -(doV, ma?nomai “bijesna, goropadna”), pratilja Dionizijeva. Menade su u svojim krvavim obredima raskomadale Orfeja. 425 “Toliki je bijes njihova uzmahnitalog i pomućenog srca da misle kako će umiriti bogove ako u svojim okrutnostima sve ljude nadmaše.” Sv. Augustin, De civitate Dei, VI, x. 426 “Što oni misle da bogove srdi, ti ljudi koji cijene da će ih tako umiriti?... Zbog strasti kraljeva mnogi su bili uškopljeni; ali, nikad rob nije na sebe ruku digao kad mu je gospodar naredio da više ne bude čovjekom.” Ibid. 427 “Baš često je, naprotiv, vjera ovakva / Skrivila bezbožne čine i opaka tvorila djela.” Lukrecije, De natura rerum, I, 83 (prepjev M. Tepeša).

279

Eseji – Knjiga druga

okaljana i označena našom nesavršenošću. Kako će ta neizmjerna ljepota, moć i dobrota moći podnijeti nekakvo uspoređenje ili sličnost s nečim što je tako nisko i nevrijedno kao mi, a da pri tome teško ne izgubi na svojoj božanskoj veličini? “Infirmum dei fortius est hominibus, et stultum dei sapientius est hominibus.”428 Kad su filozofa Stilpona upitali vesele li se bogovi častima i žrtvama koje im prinosimo, odgovorio je: “Povucimo se na stranu ako o tome hoćete raspravljati.”429 Pa ipak, mi mu postavljamo neke granice, njegovu moć opsjedamo svojim razumom (ja razumom nazivam naša umišljanja i naše sanje uz izuzeće filozofije koja kaže da čak i luđak i zao čovjek bulazne s razumom, ali da je to razum nekog posebnog oblika); htjeli bismo ga podložiti ispraznim i nejakim prividima svojeg razuma, njega koji je stvorio i nas i sve ono što razumijemo. Zato što se ništa ne čini ni iz čega, Bog nije mogao stvoriti svijet bez tvari. Što? Zar nam je Bog dao u ruke ključeve i sve ono što pokreće njegovu moć? Zar se on ikada obvezao da neće prekoračiti granice onoga što mi znamo? Dopusti mogućnost, o, čovječe, da si ti mogao ovdje dolje opaziti neki trag onoga što je on učinio: zar misliš da je on pokrenuo baš sve što je mogao i da je u tom djelu iscrpio baš sve svoje misli i sve svoje znanje? Ti vidiš i razaznaješ samo red i način upravo te rupe u kojoj živiš, ako nešto uopće vidiš: njegovo božanstvo sa svojom vlašću seže daleko iznad toga; u usporedbi s cjelinom taj tvoj komadić je upravo ništa: omnia cum cœlo terraque marique Nil sunt ad Summam Summai totius omnem:430 428

“Jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi.” Sv. Pavao u I. poslanici Korinćanima, I, 25. 429 Prema Diogenu Laerciju, Život Stilponov, II, 117. 430 “Ipak to sve: i Zemlja, i more, i beskrajno nebo, / Nije baš ništa u poredbi silnom sa svemira tvari.” Lukrecije, De natura rerum, VI, 678 (prepjev Marka Tepeša).

280

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

to što ti navodiš je zakon koji vrijedi za grad, ali ne znaš što je zakon koji upravlja svemirom. Drži se onoga čemu si ti podanik, ali ne vezuj njega; on ti nije drug ni sugrađanin; ako ti se je javio, nije se zato spustio do tvoje malešnosti niti da ti u ruke dade nadzor nad njegovom moći. Ljudsko tijelo se ne može vinuti u oblake, i to je tvoj zakon; Sunce ne zaustavlja svoj svakodnevni put; granice mora i zemlje se ne mogu miješati; voda je nestalna i nema čvrstoće; a zid, ako nije napuknut, neprobojan je za čvrsto tijelo; čovjek ne može živ izdržati u plamenu; on ne može biti i na nebu i na zemlji i na tisuću mjesta odjednom sa svojim tijelom. Za tebe je on postavio te granice i ta pravila i ona tebe vezuju. Objavio je kršćanima da on sve te granice prelazi kad mu se god to svidi.431 I odista, zašto bi, svemoguć kakav jest, ograničio svoju moć nekim mjerama?432 Za koga bi on bio pristao odreći se tih povlasti? Tvoja pamet nema ni u jednoj stvari više vjerojatnoće i temelja nego kad te uvjerava o postojanju više svjetova: Terramque, et solem, lunam, mare, caetera quae sunt Non esse unica, sed numero magis innumerali.433 Najmudrije glave iz prošlih vremena to su vjerovale, čak neke iz našeg doba, jer su na to bile prisiljene prividom ljudskoga razuma. To tim prije što u ovom svjetskom zdanju nema ničega što bi bilo jedno i jedino, 431

Montaigne se na svakom od tih retoričkih pitanja prešutno poziva na mjesta iz Biblije. Tako se ljudsko tijelo podiglo u oblake s Ilijom, Henohom i Isusom; Sunce je za Jošuu zaustavilo svoje okretanje; zemlja i more su se pomiješali za općeg potopa; voda je bila čvrsta pod nogama Isusovim; zid blagovaonice posljednje večere bio je prohodan kad se Isus pojavio, a vrata zatvorena; troje je djece ostalo na životu u zažarenoj peći; a Bog je u Euharistiji “na tisuću mjesta sa svojim tijelom”. 432 Ovdje se Montaigne vraća na Sebondovu Theologia naturalis, VI, fo 14 vo. 433 “Zemlja ni more ni Sunce, ni Mjesec ni ostale stvari / Pojedinačne nisu, već brojem je bezbrojno sve to...” Lukrecije, De natura rerum, II, 1085.

281

Eseji – Knjiga druga

cum in summa res nulla sit una, Unica quae gignatur, et unica solaque crescat434 a sve su se vrste u nekom broju umnožile; iz toga se čini da nije vjerojatno da bi Bog bio učinio samo ovo djelo bez drugoga njemu ravna i da bi se tvar od koje je izgrađen bila sva potrošila samo za njega: Quare etiam atque etiam tales fateare necesse est Esse alios alibi congressus materiai, Qualis hic est avido complexu quem tenet aether:435 a poglavito ako je to neko živo biće, kako se to zbog njegovih pokreta čini tako vjerojatnim da nas Platon436 u to uvjerava, a mnogi od naših ili to potvrđuju ili se ne usuđuju opovrgnuti; kao ni ono staro uvjerenje da su nebo, zvijezde i drugi dijelovi svemira stvorenja sastavljena od tijela i duše, da su smrtni glede svojega sastava, ali besmrtni po odredbi svojeg stvoritelja. A, ako postoji više svjetova, kao što su mislili Demokrit437, Epikur438 kao i gotovo cijela filozofija, što mi znamo jesu li načela i pravila ovoga našega jednako vrijedila i za ostale? Možda oni imaju drugačiji izgled i drugačije su upravljani. Epikur ih zamišlja ili sličnima ili različitima. U ovom svijetu vidimo da postoje neizmjerne razlike i promjene, i to samo u razlici i mijenjanju razdaljina između pojedinih mjesta. Ne nalazimo ni žito, ni vino, ni bilo koju od naših životinja u tim novim zemljama što su ih naši očevi otkrili. A, u prošlim vremenima, pogledajte u koliko se dijelova svijeta nije znalo ni za Bakha ni za Cereru. Onaj koji hoće povjero434

“Osim tog nema nijednog u prirodi zapravo bića, / Koje ko jedino, samo bi nastalo, jedino raslo...” Lukrecije, De natura rerum, II, 1077-1078. 435 “Stoga mi ponovno moraš da priznaš, da spojeva takvih / Tvari, ko što je ovaj naš svijet, imade i drugdje, / Koje svemoćni eter u zagrljaj pohlepno hvata.” Lukrecije, ibid., II, 1064-1066 (u prepjevu M. Tepeša). 436 U Timeju, prema navodu svetog Augustina. 437 Prema Diogenu Laerciju, Život Demokritov, IX, 45. 438 Prema Diogenu Laerciju, Život Epikurov, X, 85.

282

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

vati Pliniju i Herodotu439, naći će da na nekim mjestima postoje vrste ljudi koji gotovo ni ne nalikuju nama. A postoje i neke križane i nejasne vrste između prirode ljudi i prirode životinja. Ima zemalja u kojima se rađaju ljudi bez glave, a oči i usta su im na prsima440; gdje su svi dvospolci441; gdje hodaju četveronoške442; gdje imaju samo jedno oko na čelu, a glava im je sličnija psećoj nego našoj; gdje su donjim dijelom ribe, a žive u vodi; gdje žene rađaju djecu u petoj godini, a žive samo osam godina443; gdje im je koža na glavi i čelu tako tvrda da je ni željezo ne može probiti i udarajući po njoj postaje tupo; gdje ljudima ne raste brada, a postoje i narodi koji se ne služe vatrom i uopće ju ne poznaju kao i neki koji izbacuju spermu crne boje444. A što još reći o onima koji se iz čista mira pretvaraju u vukove445, u kobile, a zatim se opet vraćaju u ljudski lik? A ako je istina ono što Plutarh446 kaže da na nekim mjestima u Indiji ima ljudi bez usta, koji se hrane mirisom koji se iz nekih stvari isparava, koliko tek ima lažnih opisa o nama?! U takvom stanju čovjek se više ne smije447, a možda nije sposoban razumjeti niti živjeti u društvu. Raspored i ustroj naše građe za većinu više ne bi ni dolazili u obzir. Još i više! Koliko u našoj spoznaji ima stvari koje se suprotstavljaju svim onim lijepim pravilima koja smo mi skro439

Od te dvojice autora Montaigne će preuzeti jedinstvene slučajeve što će ih nabrojiti, a o kojima govori i Plinije Stariji u svojoj Historia naturalis, ali ih drži za izmišljotine. 440 Plinije, Historia naturalis, VII, 2 i Herodot, IV, 191. 441 Plinije, ibid. 442 Ibid. 443 Ibid. i Herodot, III, 116 i IV, 27. 444 Herodot, III, 101. 445 Plinije, Historia naturalis, VII, 22. 446 U raspravi O licu koje se ukazuje na Mjesečevu krugu, XXX, ali usp. i kod Plinija, Historia naturalis, VII, 2. 447 Čovjek se više ne može smijati, a znamo da Aristotel tvrdi da je “smijeh svojstven čovjeku” (De partibus animalium, III, 10).

283

Eseji – Knjiga druga

jili i postavili prirodi? I sad bismo još htjeli tu i samoga Boga umiješati! Za koliko stvari mi kažemo da su čuda i da su protuprirodna? To se događa sa svakim čovjekom i sa svakim narodom već prema mjeri njegova neznanja. Koliko tajanstvenih svojstava i koliko kvintesencija448 srećemo? Jer ići po prirodi za nas znači samo ići po našoj pameti, onoliko dokle ona seže i koliko mi vidimo; a sve što je iznad toga za nas je čudovišno i bez reda. Na taj će način najlukavijima i najbistrijima sve biti čudovišno, jer takve je ljudska pamet uvjerila da u nje nema ni ruku ni nogu ni temelja i ne samo da bi se mogli uvjeriti je li snijeg bijel (a Anaksagora je tvrdio da je crn); ima li išta ili nema ništa; postoji li znanost ili neznanje (Metrodor s Hija449 je osporavao čovjeku mogućnost da to utvrdi)450; ili, da li mi živimo: kao što je Euripid dvojio je li život koji mi živimo život ili je život ono što mi nazivamo smrću: tὶV d] oÄden e¾ z²n toÍq] Ë k=klhtai θane¼n, tÅ z²n dª θnèskein ¬stί.451

I to ne bez nekog prividnog razloga: jer, što nam daje pravo da kažemo kako “jesmo” i to u onom trenu koji je samo bljesak u beskonačnom tijeku vječne noći, i samo jedan i to najkraći prekid našeg trajnog i prirodnog stanja? Kad smrt 448

Kvintesencija – quintessence – javlja se kao termin skolastičke filozofije; zabilježen je u francuskome prvi put 1265, a zatim uzima raznovrsna značenja. Lat. quinta essentia je izravan kalk prema grčkom p=mpth oÏs?a “peta bit”, tj. a¾θ)r kako je Aristotel nazivao eter, koji, po njegovoj teoriji fizike, lebdi u svemiru iznad ostalih četiriju Empedoklovih elemenata. 449 Metrodor s Hija (Mhtr@dwroV), grčki filozof, učenik Demokritov (V-IV. st. pr. Kr.). 450 Te stavove, Anaksagorin i Metrodorov, Montaigne je preuzeo od Cicerona, Academica, II, xxiii. 451 “Ono što se kaže umrijeti, tko zna nije li to živjeti, kao što je živjeti umrijeti?” (Prema Stobeju, Anthologia, Sermo CXIX). I taj je Euripidov stih, koji je Montaigne preveo prije nego što će ga citirati, bio urezan u jednu od greda njegove knjižnice.

284

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

zauzima sve ono prije i sve ono poslije tog časa, pa čak i dobar njegov dio. Neki se kunu da nema kretanja, da se ništa ne miče, kao oni sljedbenici Melisovi452 (jer, ako u prirodi postoji samo jedno biće, ne može mu služiti ni kružno kretanje, ni micanje s jednog mjesta na drugo, kao što to Platon453 dokazuje), da u prirodi nema ni rađanja ni propadanja. Protagora kaže454 da u prirodi postoji samo sumnja; da se o svim stvarima može raspravljati, pa čak i o tome može li se o svemu raspravljati; a Nausifan455 tvrdi da među sličnim stvarima ništa nije više nego nije i da nema druge izvjesnosti osim neizvjesnosti; Parmenid da od onoga što naliči da jest, ništa općenito nije i da je sve jedno; Zenon da nešto isto ne postoji i da ničega nema. Kad bi jedan bio, on bi bio u nekome drugome ili u sebi samome; ako je u drugome, znači da su dva; ako je u sebi samome, opet su dva, onaj koji sadrži i onaj koji je sadržan.456 Prema tim dogmama, priroda stvári samo je sjena, lažna ili isprazna sjena. Uvijek mi se činilo da je za čovjeka kršćanina takva vrsta govora prepuna ludosti i nepoštovanja: Bog ne može umrijeti, Boga se ne može poreći, Bog ne može učiniti ovo ili ono. Ne odobravam da se moć Božja ograničuje tako zakonima naše riječi! A onaj privid, koji nam se s tim riječima ukazuje, valjalo bi ga predstaviti uz više poštovanja i uz veću bogoljubnost. Naše riječi imaju svoje slabosti i svoje nedostatke kao i sve ostalo. Najveći broj prigoda za nered u svijetu izazivaju 452

Melis sa Sama (M=lissoV), grčki filozof iz V. st. pr. Kr., jedan od posljednjih predstavnika elejske škole, učenik Parmenidov. 453 Teetet, 180. 454 Prema Seneki, Epistulae, 88. Varijanta iz 1588: ni propadanja u prirodi. Ne znam da li crkveni nauk drugačije cijeni, ali ja se za sve i u svemu pokoravam crkvenoj naredbi. 455 Nausifan (Nausij(noV), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr., učenik Demokritov i Pironov, u tada aktualnom prijeporu između retorike i filozofije branio je filozofiju. 456 Prema Platonu, Parmenid, 138.

285

Eseji – Knjiga druga

gramatici. Naši se sukobi rađaju iz raspravljanja kako interpretirati zakone, a najveći broj ratova iz nemoći što nismo znali nedvosmisleno izraziti slovo dogovora i sporazuma sklopljenih između vladarâ. Koliko li je samo sukoba, i to dalekosežnih, svijetu izazvala sumnja u pravo značenje jednog jedinog sloga: hoc457. Uzmimo rješenje što će nam ga sama logika predstaviti kao najsjajnije. Ako kažete: “Lijepo je vrijeme”, i ako govorite istinu, znači da je vrijeme lijepo. Zar to nije oblik jasnog izricanja? Ali, i on će nas prevariti. Da je tome doista tako, poslužimo se ovim primjerom. Ako kažete: Lažem, a kažete istinu, vi svejedno lažete.458 Vještina, utemeljenost i snaga ovog zaključivanja slična je onom prvom primjeru: oba ste puta u glibu do grla. Gledam pironovske filozofe kako ne mogu izraziti svoj opći stav ma govorili ovako ili onako; znači da bi im trebao jedan novi jezik. A naš je izgrađen od samih potvrdnih iskaza, a takvi su njima neprijatelji. Tako, kad kažu: “Sumnjam”, odmah ih se ščepa za gušu samo da bi priznali i bili barem sigurni u jedno – da sumnjaju. Zato su ih natjerali da pribjegnu onoj medicinskoj usporedbi bez koje bi njihov način mišljenja bio nerazjašnjiv; kad kažu “Ne znam” ili “Sumnjam”, tvrde da ta rečenica obuhvaća samu sebe, a ponekad i ostalo, ni više ni manje nego kao rabarbara koja tjera zle sokove, a katkad potjera i samu sebe459. To domišljanje kako nešto predstaviti sigurnije je shvaćeno s upitom “Što znam?”, kako sam ga ja postavio za geslo uz jednu tezulju460. 457

Prva riječ u formuli posvećenja u Euharistiji: Hoc est corpus meum (Matej, XXVI, 26: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.” Kod Montaignea je to aluzija na prijepor između katoličke i protestantske religije o transsupstancijaciji. 458 Preuzeto iz Cicerona, Academica, II, xxix. 459 Usporedba s poznatim laksativom rabarbarom preuzeta je od Diogena Laercija, Život Pironov, IX, lxxvi. 460 U siječnju ili veljači 1576. Montaigne je dao da mu se iskuje medalja na kojoj je bila tezulja i geslo “Que sais-je?”. Dva pladnja vage u ravnovjesju simboliziraju nesposobnost našeg suda da donese odluku.

286

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Ali pogledajmo sada kako se takvim neodlučnim iskazima govori o vjeri jezikom punim drzovitosti. Ako, u raspravama što se danas vode o religiji, protivnike stjerate uza zid, bezočno će vam odbrusiti da Bog ne može nikako postići da njegovo tijelo u isto vrijeme bude u raju i na zemlji ili na više mjesta odjednom. A kako onaj stari podrugljivac461 sve to navlači na svoju! Nije, kaže, mala utjeha čovjeku kad vidi da Bog ne može sve; jer, on se ne može ubiti kad to hoće, a to je najveća povlastica što je mi u svom životu imamo; ne može od smrtnika učiniti besmrtnike; ni uskrisiti one koji su umrli; niti postići da nije živio onaj koji je živio; da onaj kojemu su ukazane časti da mu nisu ukazane; a jedina njegova moć nad onim što je prošlo jest zaborav. I, da se to druženje čovjeka s Bogom iskaže još kojim veselim primjerom, dodaje da on ne može postići da dva puta deset ne bude dvadeset. Eto, to su njegove riječi, a njih kršćanin ne bi smio pustiti preko svojih usana, a, upravo obratno, čini se da ljudi baš traže tu bezumnu smjelost na jeziku kako bi Boga doveli na svoju mjeru. cras vel atra Nube polum pater occupato, Vel sole puro; non tamen irritum Quodcumque retro est, efficiet, neque Diffinget infectumque reddet, Quod fugiens semel hora vexit.462 Kad kažemo da je beskonačnost stoljećâ, i onih prošlih i onih budućih, za Boga samo jedan trenutak; da su njegova dobrota, mudrost, moć ista stvar kao i njegova bit, naš jezik Mlle de Gournay je tu devizu postavila na naslovnicu izdanja Eseja iz 1635, pa su mnogi literarni historici zaključili da je to znatno pridonijelo glasu o Montaigneu kao skeptiku. 461 Aluzija na Plinija Starijeg, usp. Naturalis historia, II, vii. 462 “Jupiter može sutra prekriti nebeski svod tmastim oblacima ili sunčevim sjajem; ali on zato ne može promijeniti sve ono što je za nama, ne može promijeniti ili učiniti da se nije dogodilo ono što je sat bježeći jednom odnio.” Horacije, Ode, III, xxix, 23.

287

Eseji – Knjiga druga

to kaže, ali naš razum to ne poimlje. Pa ipak, naša je umišljenost htjela božanstvo na našem rešetu prosijati. I odatle se rađaju sve nepromišljenosti i zablude koje vladaju svijetom i koje hoće na svojoj vagi mjeriti nešto što daleko prelazi njezinu moć mjerenja. “Mirum quo procedat improbitas cordis humani, parvulo aliquo invitata successu.”463 Kako su se bezočno stoici okosili na Epikura464 zato što je naučavao da biti dobar i sretan pripada samo Bogu, a da mudru čovjeku od toga u dio pada samo jedna sjenka, jedna slaba slika! Kako li su tek bezumno povezali Boga sa sudbinom (po mojoj želji bilo bi dobro kad neki takozvani kršćani ne bi i danas tako postupali), a Tal, Platon i Pitagora podložili su ga nuždi! Ta uznositost i htijenje da se Boga otkrije našim očima učinila je da je jedna naša istaknuta osoba465 božanstvu dala tjelesni oblik. A to je razlog zašto svakog dana pripisujemo Bogu važne događaje. Zato što su nama važni, mislimo da su važni i njemu i da na njih gleda točnije i pažljivije nego na događaje koji su nam nevažni i svakodnevni. “Magna dii curant, parva negligunt.”466 Poslušajte primjer što ga taj Ciceron navodi, prosvijetlit će vas svojom pameću: “Nec in regnis quidem reges omnia minima curant”467. Kao da je tom kralju teže uzdrmati jedno carstvo nego protresti list sa stabla, kao da se providnost više muči kad mijenja ishod neke bitke nego buha u jednom svom skoku! Ruka njegove vlasti upravlja svim stvarima jednako, jednakom 463

“Moramo se čuditi dokle seže drskost ljudskog srca, kad ga i najmanji uspjeh može potaknuti.” Plinije, Naturalis historia, II, 23. 464 Seneka, Epistulae, 92. 465 Aluzija na kršćanina Tertulijana (150-230) i na njegovu sentencu “Quis negat Deum esse corpus, etsi Deus spiritus sit?” – “Tko može nijekati da je Bog tijelo, iako je on duh?” 466 “Bogovi se bave velikim stvarima, a male zanemaruju.” Ciceron, De natura deorum, II, 66. 467 “Ni kraljevi se ne bave sitnicama u svojoj vladavini.”, Ciceron, ibid., III, 35.

288

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

snagom i jednakim redom; naša korist tu nema što tražiti; naši pokreti i naše mjere uopće je se ne tiču. “Deus ita artifex magnus in magnis, ut minor non sit in parvis.”468 Naša nam napuhanost neprestano stavlja pred oči tu bogohulnu usporedbu. Budući da nas naši zadaci pritišću, Straton469 je oslobodio bogove svih dužnosti, a isto tako i njihove svećenike. Prema njegovu učenju, sve stvari potječu iz Prirode, sve stvari Priroda uzdržava, a od njihove težine i kretanja sazdani su dijelovi svijeta, pa zato ljudsku prirodu oslobađa od straha pred božanskim sudom470. “Quod beatum aeternumque sit, id nec habere negotii quicquam, nec exhibere alteri.”471 Priroda hoće da u jednakim stvarima postoji jednak odnos. Dakle, neizmjeran broj smrtnika govori nam o jednakom broju besmrtnih. Beskonačne stvari koje ubijaju i štete daju nam zaključiti isto tolik broj onih koje nas čuvaju i koriste nam. Kao što duše bogova, bez jezika, bez očiju i ušiju, osjećaju svaka ono što druga osjeća i sude o našim mislima: tako i duše ljudske, kad su oslobođene i odvojene od tijela snom ili nekom drugom obuzetošću, pretkazuju, prorokuju i vide stvari koje ne bi mogle vidjeti dok su povezane s tijelom.472 Ljudi su, kaže sveti Pavao473, postali ludi umišljajući da su mudri; i zamijenili su slavu besmrtnog Boga slikama smrtnog čovjeka. 468

“Bog, tako velik neimar u velikim stvarima, nije ništa manji u malenima.” Sv. Augustin, De civitate Dei, XI, xxii. 469 Straton iz Lampsaka, grčki filozof (III. st. pr. Kr.), nasljednik Teofrastov na čelu peripatetičke škole, pisac rasprave O bogovima (Per» Je×n). Kao radikalan materijalist poricao je besmrtnost duše i naučavao da prirodne procese valja tumačiti prirodnim uzrocima. 470 Ciceron, Academica, II, xxxviii. 471 “Sretno i vječito biće nema briga i ne pričinja ih drugima.” Ciceron, De natura deorum, I, 17. 472 Mjesto prevedeno iz Cicerona, De divinatione, I, 57. 473 Poslanica Rimljanima, 1, 22-23: “Dicentes enim se esse sapientes stulti facti sunt...”

289

Eseji – Knjiga druga

Pogledajte malo te glupe opsjene i smicalice starih pretvaranja u bogove. Nakon raskošne i veličanstvene pompe pogreba, kad bi se vatra počela rasplamsavati na vrhu lomače i kad bi zahvatila pokojnikov odar, u isto bi vrijeme pustili orla, koji je po svom letu prema brdima značio da duša ide u raj. Imamo na tisuće medalja474, pa tako i medalju one prepoštene Faustine475, gdje je taj orao prikazan kako je na leđa uprtio i u nebesa nosi te duše pretvorene u bogove. Upravo je žalosno kako se zavaravamo svojim vlastitim majmunarijama i izmišljotinama, Quod finxere, timent476, upravo kao i djeca koja se plaše onog istog lica što su ga u igri sama načrčkala i zacrnila svom drugu. “Quasi quicquam infelicius sit homine cui sua figmenta dominantur.”477 Zaista je velika razlika poštovati onoga koji nas je stvorio nego klanjati se onome kojega smo sami učinili. August je imao više hramova nego Jupiter i u njima su mu se klanjali s isto toliko pobožnosti, pa čak i vjerovali u njegova čudesa. Tašani478 su, za nagradu za dobročinstva koja im je Agesilaj učinio, došli ovome reći da su ga kanonizirali: “Zar vaš narod, odvrati im on, ima tu moć učiniti bogom koga mu se god svidi? Da vidimo, pretvorite u boga jednog od vas, a kad budem vidio kako se on osjeća, izreći ću vam zahvalnost za vašu ponudu.”479 474

Najvjerojatnije su ove pojedinosti preuzete iz djela Discours de la religion des anciens Romains... illustré d’un grand nombre de médailles od Guillaumea Du Choula, objavljenog u Lyonu 1561, u kojem se donose reprodukcije mnogih takvih rimskih medalja. 475 Ovdje Montaigne ironizira, jer je Faustina, žena cara Marka Aurelija, bila poznata kao žena ne baš primjerena ponašanja. 476 “Plaše se svojih vlastitih izmišljanja.” Lukan, I, 486. 477 “Ima li što jadnije od čovjeka koji je rob svojih tlapnji?” Plinije, Naturalis historia, 2, 7. 478 Tj. žitelji grčkog otoka Tasa (Q(soV) na sjevernom dijelu Egejskog mora. 479 Iz Plutarhova spisa Spartanske izreke.

290

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Čovjek je zaista bezuman. On koji ne bi znao ni mušicu480 učiniti, proizvodi bogove na pregršte. Čujte Trismegista481 kako pjeva slavopojke našoj sposobnosti: Između svih divota na najvišem je mjestu naše divljenje što ga čovjek zavređuje što je znao pronaći i učiniti božansku prirodu. A ovo su argumenti same škole filozofije, Nosse cui Divos et cœli numina soli, Aut soli nescire, datum482. Ako Bog jest, on je živo biće; ako je živo biće, on ima razum i podložan je propadanju. Ako je bez tijela, onda je bez duše i prema tome nedjelatan; a ako ima tijelo, on je smrtan. Nije li to trijumf? Mi smo u nemogućnosti stvoriti svijet; prema tome, postoji neka izvrsnija priroda koja je u to stavila svoju ruku. – Bila bi drska bezočnost smatrati da smo najsavršenija stvar u ovom svemiru; ima, dakle, nešto bolje; a to je Bog. – Kad vidite neko bogato i raskošno zdanje, iako ne znate tko mu je gospodar, ipak nećete reći da je izgrađeno za štakore. A ovaj predivan ustroj što ga vidimo u nebeskom svodu, zar nećemo pomisliti da je to mjesto gdje stanuje netko tko je veći od nas? I što je na višemu nije li uvijek i dostojnije? A mi smo ovdje dolje. – Ništa što nema dušu i razum ne može učiniti biće obdareno razumom. Svijet nas je učinio; on, prema tome, ima i dušu i razum. – Svaki naš dio manji je od nas. Mi smo dio svijeta. Svijet dakle ima mudrost i razum, i to u mnogo većoj mjeri nego mi. – Lijepo je kad imaš veliku vlast. Vlada ovog 480

U izvorniku: il ne sçauroit forger un c i r o n, a ciron je “sirni rastoč, pregalj”, beskrilni insekt mikroskopske veličine koji se razvija u brašnu, siru i drugdje (Acarus siro). 481 U knjizi naslovljenoj Pimander, koju su pripisivali stanovitom Hermesu Trismegistu, ali isti navod nalazimo i kod sv. Augustina, De civitate Dei, VIII, xxiv. 482 “Kojoj je samoj dano da spozna bogove i nebeske moći, ili jedinoj da zna da ih je nemoguće spoznati.” Lukan, I, 452.

291

Eseji – Knjiga druga

svijeta pripada dakle nekoj sretnoj prirodi. – Zvijezde nam ne nanose štetu; one su, dakle, pune dobrote. – Nama je potrebna hrana; i bogovima je potrebna i oni se hrane parama iz ovog svijeta dolje. Svjetovna dobra nisu dobra za bogove; dakle, to nisu naša dobra. – I uvrijediti ga i biti uvrijeđen, jedno i drugo su znak slabosti; dakle, ludo je bojati se Boga. – Bog je dobar po svojoj prirodi, a čovjek po svojoj radinosti, a to je više. – Između mudrosti Božje i mudrosti ljudske nema razlike, osim što je ona prva vječna. A trajanje nikako ne daje pristup mudrosti, pa smo, prema tome, pravi drugovi. – Mi imamo život, razum i slobodu, cijenimo dobrotu, milosrđe i pravdu; te su dobre osobine, dakle, u njemu.483 Ukratko, gradnja, razgrađivanje i stanje božanstva nastaju po čovjeku i on to uvijek čini s obzirom na sama sebe. Kakav je to uzor i kakav je to model! Koliko god ti se hoće, diži se, proširuj i uveličavaj ljudske mogućnosti; još se napuhni, bijedni čovječe, i još, i još, i još: Non, si te ruperis, inquit484. “Profecto non Deum, quem cogitare non possunt, sed semetipsos pro illo cogitantes, non illum sed se ipsos, non illi sed sibi comparant.”485 U prirodnim stvarima, djelovanje iznosi tek napola svoj uzrok: a kako ova ovdje? Ona je iznad prirodnog reda, njezin je položaj odveć visok, odveć udaljen i odveć je gospodar da bi dopustio da ga naši zaključci vezuju i sputavaju. Do njega se ne dolazi kroz nas, taj je put odveć nizak. Nismo nebu bliži kad smo na dnu mora ni kad smo na Mont-Cenisu486; ako 483

Montaigne vjerno slijedi Ciceronovo izlaganje. Sve se te misli nalaze u II. i III. knjizi De natura deorum. 484 “Ta, ne ćeš mu sve da baš prsneš, reče [jednaka biti].” Horacije, Sat., II, iii, 318 (u prepjevu Jurja Zgorelca). 485 “Doista, ljudi, misleći da predstavljaju Boga, kojeg im je nemoguće pojmiti, predstavljaju sebe same, vide samo sebe, a ne njega; uspoređuju ga sa samima sobom, a ne s njim.” Sv. Augustin, De civitate Dei, XII, xvii. 486 Mont-Cenis je masiv zapadnih Alpa, a Col du Mont-Cenis nalazi se na 2083 metra visine.

292

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

se hoćete uvjeriti, uzmite u pomoć svoj astrolab487. Oni ponižavaju Boga sve dotle da čine da on dolazi u putenu vezu sa ženom: koliko se puta to dogodilo? I za kojih pokoljenja? Paulina, žena Saturninova, rimska matrona na visoku glasu, misleći da se podaje bogu Serapisu488, našla se u rukama jednog svog ljubavnika, zahvaljujući svodništvu svećenika hrama tog boga. Varon, najoštroumniji i najučeniji od latinskih pisaca, u svojim knjigama s naslovom Theologia piše da je čuvar Herkulova hrama, bacajući kocku, jednom rukom igrao za sebe, a drugom za Herkula, i to o večeru i o jednu djevojku: ako dobije, ići će to na račun žrtvenih prinosa, a ako izgubi, na vlastiti račun. Izgubio je i platio i večeru i djevojku. Ime joj je bilo Laurentina. Te je noći vidjela boga u svojem naručju, a ovaj joj je osim toga na rastanku rekao da će joj prvi čovjek koga sutradan sretne nebeski platiti što je zaslužila. Bio je to Taruncije, bogati mladac, i on ju je odveo sebi te je nakon nekog vremena postala njegovom baštinicom. A ona, nadajući se da će učiniti stvar ugodnu tom bogu, sve je svoje zapisala rimskom narodu: zbog toga su joj udijelili božanske počasti.489 Kao da nije bilo dovoljno što je Platon po dvostrukoj osnovi potekao od bogova i što je Neptun bio začetnikom njegove loze, u Ateni se držalo za sigurno da je Ariston, kad je htio obljubiti prelijepu Perikcionu, nije to učinio, jer mu se u snu pojavio bog Apolon i rekao mu nek je ostavi neoskvrnjenu dok se ne porodi; to su bili Platonovi otac i mati490. 487

Astrolab je stara mjerna astronomska sprava za određivanje položaja zvijezda prema ekliptici, koja je bila poznata već u antici. 488 Bio je to bog Anubis u originalnoj verziji Josipa Flavija (]IvshjoV Fl(bioV), hebrejskog povjesničara iz I. stoljeća. On tu anegdotu donosi u svojoj knjizi o Židovskim starinama, XVIII, iv, a često je prenose pisci iz XVI. st., u prvom redu Kornelije Agrippa. 489 Plutarh, Romulov život, III i sveti Augustin, De civitate Dei, VI, vii. 490 Diogen Laercije, Život Platonov, III, i.

293

Eseji – Knjiga druga

Koliko li u starim povijestima ima takvih sličnih nabijanja rogova što su ih bogovi priređivali jadnim smrtnicima! I muževa koji su bili nepravedno ocrnjeni sve zbog njihove djece! U Muhamedovoj vjeri nalazimo u vjerovanju tog naroda mnogo takvih Merlina491, to jest djece bez oca, duhovnih sinova, koji su se na božanski način rodili u utrobi djevice; i zato imaju ime koje je slavno u njihovu jeziku. Moramo opaziti da niti jednoj stvari nema ništa dražeg i cjenjenijeg od njegova vlastita bića (lav, orao, dupin ne cijene ništa više nego svoju vrstu)492; i da svaka odlike svih stvari gleda prema vlastitim odlikama; mi, doduše, možemo sva ta svojstva proširivati i ograničavati, ali to je sve; jer preko tog odnosa i tog načela naša mašta ne može prekoračiti, ne može ništa drugo zamisliti i nemoguće je da ona odatle iziđe i da prijeđe prijeko. Odatle su se rodili najstariji zaključci: Od svih obličja najljepše je obličje čovjekovo; dakle, i Bog ima takvo obličje. Nitko ne može biti sretan ako nema kreposti, a kreposti nema bez razuma, a nikakav se razum ne može nalaziti drugdje nego u ljudskom obličju; Bog je, dakle, zaodjeven ljudskim obličjem. “Ita est informatum, anticipatum mentibus nostris ut homini, cum de deo cogitet, forma occurrat humana.”493 Zato je Ksenofan494 duhovito zapazio: ako životinje sebi stvaraju bogove, kao što je vjerojatno da čine, one ih zacijelo 491

Jer se za čarobnjaka Merlina vjerovalo da ga je rodio neki duh. I taj termin i to mišljenje o muhamedancima Montaigne je preuzeo od francuskog polihistora Guillaumea Postela (1510-1581), koji je bio ambasador kralja Franje I. u Konstantinopolju, iz njegova djela Histoire des Turcs, I. 492 Ova je umetnuta rečenica prevedena iz Cicerona, De natura deorum, I, 27. 493 “Zato što je predodžba i anticipacija u našem umu takva da čovjek, kad razmišlja o bogu, vidi ljudski oblik.” Ibid. 494 Najvjerojatnije je Montaigne ovu Euzebijevu misao (Préparation évangélique, XIII, xiii) našao u djelu Vérité de la religion chrétienne protestantskog mislioca Philippea Duplessis-Mornaya (1549-1623) nazvanog le Pape des huguenots.

294

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

stvaraju po svojoj slici i tako se time diče kao i mi. Jer, zašto mladi gusak neće ovako reći: “Svi dijelovi svemira me gledaju; zemlja mi služi da po njoj hodam; Sunce da mi svijetli, zvijezde zato da na mene utječu; vjetrovi mi pomažu ovako, a vode onako; nema ničega što ovaj svod nebeski gleda s više radosti nego mene; ja sam miljenik prirode; zar se čovjek o meni ne brine, zar mi ne daje stan i zar me ne služi? Za mene i sije i melje; a ako me ubija i jede, on to isto čini sa svojim drugom čovjekom, a ja tako činim s crvima koji njega ubijaju i jedu.” Tako će reći i ždral, ali još dičnije zbog slobode svog leta i zbog toga što ima pod sobom taj lijep i visok kraj: “tam blanda conciliatrix et tam sui est lena ipsa natura”495. A kad tako mislimo, na isti se način i naše sudbine i naš svijet odnose prema nama; za nas sijeva i grmi; a stvoritelj i stvorenja, sve je zbog nas. To je onaj cilj i točka prema kojoj smjera općenitost stvari. Pogledajte samo registar što ga je filozofija vodila kroz više od dvije tisuće godina o nebeskim stvarima: samo za čovjeka bogovi su radili i govorili; filozofija im ne pripisuje nikakav drugi posao ni službu: i ubrzo su bili u ratu s nama, domitosque Herculea manu Telluris juvenes, unde periculum Fulgens contremuit domus Saturni veteris496 sad su umiješani u naše nevolje, da bi nam uzvratili milo za drago ono za što smo toliko puta mi bili umiješani u njihove, Neptunus muros magnoque emota tridenti Fundamenta quatit, totamque a sedibus urbem 495

“[Ali, zar ti, fizičaru, ne vidiš] kako je priroda umiljata zavodnica i mamiteljica?” Ciceron, De natura deorum, I, 27 (prijevod D. N. Hrastea). 496 “I ukroćeni rukom Herkulovom, ti sinovi Zemlje zbog kojih se tresla sjajna palača Saturnova.” Horacije, Odae, II, xii, 6.

295

Eseji – Knjiga druga

Eruit. Hic Juno Scaeas saevissima portas Prima tenet.497 A Kaunjani498 su, iz zavisti na prevlast svojih vlastitih bogova, na dan određen za pobožnosti pograbili oružje i trčali po svim trgovima, udarajući po zraku mačevima i tjerajući strane bogove iz svoje zemlje.499 Njihove su moći određene prema našim potrebama: jedan ozdravljuje konje, a drugi ljude, neki liječi od kuge, neki od šuge, neki od kašlja, neki od bilo koje vrste svraba, a neki opet od bilo čega drugoga (“adeo minimis etiam rebus parva relligio inserit deos”);500 jedan pospješuje urod grožđa, drugi l/ka; jedan se brine za razvratnike, a drugi za trgovinu (za svaku vrstu zanata – po jedan bog), jedan stoluje na istoku i ondje ga poštuju, a drugi na zapadu hic illius arma, Hic currus fuit501. O sancte Apollo, qui umbilicum certum terrarum obtines!502 Pallada Cecropidae, Minoïa Creta Dianam, Vulcanum tellus Hipsipilea colit, Junonem Sparte Pelopeiadesque Mycenae! Pinigerum Fauni Maenalis ora caput; Mars Latio venerandus503. 497

“Tamo zidove Neptun i temelje maknute bije / Velikim ostvama svojim i čitav s njegova mjesta / Pokreće grad, a Junona veoma ljutita sprijed / Stoji kod vrata Skejskih...”, Vergilije, Eneida, II, 610. 498 Kaun (KaÍnoV – Caunus), grad u Maloj Aziji. 499 Herodot, I. knjiga Povijesti. 500 “Tako pobožno štovanje same bogove uvodi i u najsitnije stvari.” Tit Livije, XXVII, 23. 501 “[...kažu Junona / Da grad voljaše taj]; u njemu joj oružje bješe / I kola njena...” Vergilije, Eneida, I, 16 (u prijevodu T. Maretića). 502 “O sveti Apolone, ti koji si pupak svijeta!” Ciceron, De divinatione, II, 56. Za hram Apolonov u Delfima držalo se da je u središtu svijeta, i odatle je potekao izraz pupak svijeta (grčki Çmjal@V, a latinski umbilicus terrarum (= Delfi). 503 “Potomci Cekropa [Atenjani] časte Paladu, a kraljevstvo Minojevo, Kreta, časti Dijanu; Lemnos Vulkana; Sparta i Micena na Peloponezu,

296

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Neki bog ima samo jedan grad ili samo obitelj u svojoj vlasti, jedan stanuje kao samotnik, a drugi u dragovoljnom ili nametnutom društvu. Junctaque sunt magna templa nepotis avo504. Među njima ima i tričavih i traženih (jer, njihov se broj penje do trideset i šest tisuća), da bismo ih morali naslagati barem pet ili šest da učinimo klas kao u žita, a po tom i imaju različita imena: tri se bave samo vratima, jedan je za drvenu dasku, drugi za šarke, treći je za prag; četvorica se drže na djetetu: jedan je zaštitnik njegovih pelena, drugi onoga što pije, pa onoga što jede i posebno što sisa; neki su sigurni, drugi nesigurni i sumnjivi505; a neki još ni ne ulaze u Raj: Quos quoniam cœli nondum dignamur honore, Quas dedimus certe terras habitare sinamus506; ima ih koji se bave fizikom, poezijom i građanskim stvarima; neki, koji su na pola puta između božanske i ljudske prirode, zagovaratelji su i posrednici između nas i Boga; njih se štuje drugim redom i umanjenim molitvama; neodređeni su u svojim naslovima i službama; jedni su dobri, a drugi zli. Ima starih i oronulih, a čak su neki i smrtni: jer je Hrisip507 cijenio da u posljednjem srazu svjetova prema tom stanju idu svi bogovi osim Jupitera. Čovjek za sebe izmišlja tisuće šaljivih odnosa između bogova i sebe. Zar ih on ne smatra svojim zemljacima? Junonu; Pan, borom ovjenčan, bog je menalski [arkadski], a Mars je bog u Laciju.” Ovidije, Fasti, III, 81. 504 “A unukov hram zajedno je s hramom velikog pretka.” Ovidije, Fasti, I, 294. 505 U čitavom se ovom ulomku Montaigne drži svetog Augustina, koji se ruga množini i ništavnosti poganskih bogova, De civitate Dei, IV, viii. 506 “Njima kad časti ne damo, da u nebu budu, a oni / Neka sigurno žive na zemlji, koju im dasmo.” Ovidije, Metam. I, 194 (u prijevodu Tome Maretića). 507 Prema Plutarhu, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoikâ, XXVII.

297

Eseji – Knjiga druga

Jovis incunabula Creten508. Evo što nam o tom pitanju kažu Scevola509, veliki svećenik, i Varon, veliki teolog, koji su u svoje vrijeme bili na osobitu glasu: Da je važno da puk ne zna za mnogo istinitih stvari, a da vjeruje u mnogo štošta što je krivo: “cum libertate quam liberetur, credatur ei expedire, quod fallitur”510. Ljudsko oko može vidjeti stvari samo kroz oblik vlastita uočavanja stvari. A zar se ne sjećamo kako je nastradao jadni Faeton511 zato što je zaželio u svojim smrtničkim rukama držati uzde konjâ svojega oca! I naš duh propada u iste dubine, rasipa se i isto tako ranjava sa svoje lakomislenosti. Ako upitate filozofiju od kakve je tvari sazdano nebo i Sunce, što će vam drugo odgovoriti nego da je od željeza ili će vam s Anaksagorom512 odvratiti da je od kamena ili neke druge tvari kojom se mi služimo. Priupitate li Zenona što je to priroda – dobit ćete odgovor: “Vatra, a to je umjetnik koji zna rađati i koji pravilno djeluje.”513 Arhimed, učitelj te znanosti koja sebi pripisuje prednost pred svim drugim znanostima u istini i izvjesnosti: “Sunce, kaže, to je jedan Bog iz usijana željeza.” Zar to nije lijepa izmišljotina nastala iz ljepote i neizbježne potrebe geometrijskog dokazivanja! Ali ipak ne tako neizbježivog i nužnog da Sokrat ne bi rekao da je u svemu tome dovoljno znati premjeriti njivu koju se prodaje ili preuzima514, ili da ih Polijen515, koji 508

“Kreta, ta kolijevka bogovâ.” Ovidije, Metam., VIII, 99. Quintus Cervidius Scevola, rimski pravnik iz II. stoljeća, autor više pravnih spisa. 510 “Budući da istinu traži samo da bi se oslobodio, može se vjerovati da je njegova korist da bude prevaren.” Kod svetog Augustina, De civitate Dei, IV, xxxi, gdje se navode mišljenja Scevole i Varona. 511 Phaëton, sin Helijev i Klimenin, koji je u oca izmolio da mu dade jedan dan sunčevim kolima upravljati, te je tom zgodom poginuo. 512 Prema Ksenofontu, Memorabilia, IV, vii. 513 Prema Ciceronu, De natura deorum, II, 22. 514 Prema Ksenofontu, Memorabilia, IV, vii. 515 Polijen iz Lampsaka (PolύainoV), grčki filozof i matematičar, učenik Epikurov i ortodoksni branitelj njegova učenja (III. st. pr. Kr.). 509

298

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

je u tome bio glasovit i slavan učitelj, ne bi bio izložio prijeziru, kao nešto što je prepuno očite laži i taštine, nakon što je okusio slatko voće iz Epikurova vrta privlačnog dangubljenja516. Sokrat je, prema Ksenofontu517, o tim riječima Anaksagorinim, koji se, prema mišljenju antike, najbolje razumio u nebeske i božanske stvari, rekao da je Anaksagora zacijelo šenuo pameću, kao što se događa svima onima koji neumjereno kopaju po razlozima koji nadilaze njihove snage. Kad je rekao da je Sunce gorući kamen, nije se sjetio da se kamen u ognju ne sjaji i da se, što je još gore, u ognju raspada; a zatim kad je naučavao da su Sunce i oganj jedno, zaboravio je da vatra ne garavi one koji je gledaju; da mi netremice možemo gledati vatru; da vatra ubija stabla i bilje. Zato je, po mišljenju Sokratovu, ali i po mojem, najbolje suditi o nebu tako da o njemu nećemo suditi. Kad je Platon govorio o Demonima u Timeju518, rekao je: “To je poduhvat koji nadilazi naše dosege. Valja vjerovati onim starima, koji su tvrdili da su ih oni rodili. Protiv razuma je djeci bogova zabraniti vjeru, iako se njihove riječi ne temelje na nužnim i vjerojatnim temeljima, jer nam mogu odgovoriti da govore o domaćim stvarima iz kruga njihove obitelji.” Pogledajmo sada je li nama barem malo jasnije kad govorimo o ljudskim i prirodnim stvarima. Ne predstavlja li smiješan poduhvat kad stvarima, koje su prema našem vlastitom priznanju za naše znanje nedokučive, izmišljamo nekakvo drugačije tijelo i pridajemo lažno obličje, a sve smo sami izmislili: kao što se vidi kod kretanja nebeskih tijela, koja naš um ne može ni dokučiti, ni zamisliti njihovo prirodno ponašanje, a mi im prema svojim tromim 516

U izvorniku des jardins poltronesque d’Epicure. Prema Ciceronu, Academica, II, xxxiii. 517 Memorabilia, IV, vii. Montaigne ovdje sažimlje Ksenofontovo mišljenje. 518 U francuskom prijevodu iz 1546. na stranici 724.

299

Eseji – Knjiga druga

tjelesnim pojmovima izmišljamo i pripisujemo neke snage koje bi ih pokretale: temo aureus, aurea summae Curvatura rotae, radiorum argenteus ordo.519 Reklo bi se da smo imali kočijaše, tesare i slikare koji su pošli tamo gore izgraditi sprave različitog pokretanja i složiti kotače i koloture šarenih nebeskih tijela okolo vretena neizbježnosti, prema Platonu520 Mundus domus est maxima rerum, Quam quinque altitonae fragmine zonae Cingunt, perquam limbus pictus bis sex signis Stellimicantibus, altus in obliquo aethere, lunae Bigas acceptat.521 Sve su to sanje i fanatične ludosti. O, kad bi se jednom prirodi svidjelo otvoriti nam svoje srce i dati nam da u pravom svjetlu vidimo što to upravlja njezinim djelima i što je pokreće te da nam za to pripremi oči! O, Bože! Kakve li sve zloporabe i kakve krive račune bismo našli u ovoj našoj bijednoj znanosti: nek sam lud ako u njoj ima jedna jedina stvar na pravom mjestu; i otići ću odavde ne znajući ni za što osim za svoje neznanje. Nisam li kod Platona522 pročitao tu božansku riječ: da priroda nije ništa drugo do li zagonetno pjesništvo: možda, kao 519

“Zlatna osovina bješe i ruda, od zlata bješe / Naplatak točkovima, a paoci bjehu od srebra.” Ovidije, Metam. II, 107 (u prepjevu Tome Maretića). 520 Republika, X, xii. 521 “Svijet je neizmjerno zdanje, opkoljeno s pet pasova i ukoso prekrižen rubnjacima obogaćenim s dvanaest zvjezdosjajećih znakova, s kolima Mjesečevim i strelovitim dvopregom.” Stihovi su Varonovi, a navodi ih Valerije Prob u svojem komentaru Vergilijevoj VI. eklogi. 522 U Alkibijadu 2 (]Alkibi(dhV b!), X. pogl. Zaveden Ficinovim latinskim prijevodom koji je slijedio, Montaigne je nature uzeo kao subjekt umjesto kao dopunu načina: Est ipsa natura universa poesis aenigmatum plena. U grčkom tekstu stoji: Ἔsti te jύsei poihtik±

300

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

kad bi netko rekao da je to koprenom prekrita i tamna slika, iz koje u bezbroju prosijavaju najrazličitija iskrivljena svjetla kako bi izvježbavala pusta naša nagađanja. “Latent ista omnia crassis occultata et circumfusa tenebris, ut nulla acies humani ingenii tanta sit, quae penetrare in cœlum, terram intrare possit.”523 I doista, filozofija nije ništa drugo do li sofisticirana524 poezija.525 Na čemu se temelji autoritet svih tih starih autora ako ne na poeziji? A prvi među njima i sami su bili pjesnici i u svojim su je djelima opisivali. Platon je samo pjesnik skrpan zbrda zdola526. Timon527 mu se ruga da je veliki kovač najrazličitijih čuda.528 ³ sύmpasa a¾nigmatvdhV, dakle: toute poésie est de sa nature remplie d’énigme = Svaka je poezija po svojoj biti zagonetna, tamna; prema tome, jύsei u grčkom tekstu otklanja svaku nedoumicu. Naravno, u našem smo prijevodu poštovali Montaigneov tekst. 523 “Sve su te stvari skrivene i obavijene gustom tminom, i nema tako pronicljiva duha koji će prodrijeti u nebo ili u dubine zemlje.” Ciceron, Academica, II, xxxix. 524 Veoma je teško odrediti pravo značenje Montaigneove uporabe i stilskog registra pridjeva (poësie sophistiquée), jer je do njegova vremena taj pridjev značio “neiskren, afektiran” (< lat. sophisticus), a u materijalnom smislu “patvoren” (npr. vin sophistiqué je patvoreno, pančano vino). Drugdje kod našeg pisca značenje je “postignut miješanjem, vještački” (III, 5). Današnja vrijednost oznake sofisticiran vrlo je rano preuzeta iz engl. sophisticated, a držimo da bi na ovom mjestu pridjev upravo to mogao značiti. 525 U izdanju iz 1595. to je mjesto prekriženo i zamijenjeno sa: “Pogledajte samo te autoritete iz cijele stare filozofije: sva su njihova djela puna zvijezda i bisera iz poezije.” 526 Još jedan vrlo teško prevediv pridjev: Platon n’est qu’un poëte descousu, gdje je u XVI. st. potvrđeno samo materijalno značenje “rašiti, rasparati”. Možda bi se moglo prevesti sa fragmentarni pjesnik. To potvrđuje i vrijednost sljedeće rečenice. 527 Timon (T?mwn), grčki filozof iz IV-III. st., skeptik kiničkog nagnuća, učenik Pironov; sastavio je heksametarske Rugalice (S?lloi). 528 I ova je rečenica u izdanju iz 1595. nadomještena sa: Sve se znanosti koje govore o nadnaravnim stvarima nalickavaju pjesničkim stilom.”

301

Eseji – Knjiga druga

Jednako kao što žene postavljaju zube iz bjelokosti na mjestima gdje su im vlastiti zubi poispadali ili umjesto boje svoje puti miješaju neke boje od čudnih tvari; kao što sebi bedra podebljavaju suknom i pȕstom, a obline čine od pamuka i tako se, na oči svih i svakoga, uljepšavaju patvorenom i pozajmljenom ljepotom: jednako tako postupa i znanost (čak kažu da to čini i naše pravo kad stvara zakonske privide na kojima zasniva istinitost pravde); prodaje nam zdravo pod gotovo kao utemeljene stvari za koje nas je sama naučila da su izmišljene: jer, sve te epicikle529, ekscentrične i koncentrične, kojima se astrologija služi u razjašnjavanju kretanja zvijezda, ona nam daje kao ono najbolje što je uspjela izmisliti o tim pitanjima; kao što nam, uostalom, filozofija nudi ne ono što jest ili ono u što ona vjeruje, nego ono što stigne iskovati, a što ima ljepši i ugodniji izgled. Govoreći o sastavu našeg tijela prema životinjskome, Platon kaže530: “Da je istina sve to što sam rekao, mogli bismo o tome biti sigurni kad bismo za to imali potvrdu proročišta; ja vas, međutim, uvjeravam da je to najvjerojatnije od onoga što sam vam znao reći.” Ne šalje samo u nebo filozofija svoju užad, svoje sprave i kotačiće. Pogledajmo malo što kaže o nama samima i o sastavu našeg bića. Nema kod zvijezda i drugih nebeskih tijela ništa više otklonâ, podrhtavanja, putanja, odstupanja nego što su ih filozofi izmislili u ovom kukavnom ljudskom tijelu. Gledajući tako, odista su imali pravo nazivati ga malim svijetom531, toliko su upotrijebili komada i oblika da ga oblikuju i sagrade. Da bi objasnili pokretanja što ih vide kod čovjeka, različite funkcije i svojstva koje nosimo u sebi, na koliko su 529

Termin iz stare astronomije: vrsta pretpostavljenog kruga. Nekoliko se puta sreće u Esejima: I, xxv; II, xii i drugdje. 530 U Timeju, str. 724 francuskog izdanja iz 1546. 531 Mali svijet, le petit monde, mikrokozmos, u opreci prema velikom svijetu, le grand monde, univerzumu ili makrokozmosu. Smisao te riječi tumači Corneille Agrippa u svom djelu De philosophia occulta, a tu je raspravu Montaigne poznavao.

302

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

dijelova rascjepkali našu dušu? Koliko su joj sjedišta odredili? Na koliko su redova i slojeva, osim onih prirodnih i zamjetljivih, podijelili ovog jadnog čovjeka? Koliko su mu dužnosti i poslova na leđa naprtili? Čine od njega neku javnu532 utvaru. To je nešto što čvrsto drže u ruci i čime upravljaju. Ostavlja im se puna sloboda da ga paraju, sastavljaju i ispunjaju, i to svaki kako mu padne na pamet; a ipak, uza sve to, još ga nemaju i ne poznaju. Ne samo u zbilji, nego ni u snu ga ne mogu dovesti u red, a da se ne dogodi neki zastoj ili nešto sitno što će izbjeći njihovu gradbenom nacrtu, pa ma kako on bio golem i skrpan od tisuću lažnih i izmišljenih zakrpa. No, to nije nikakav razlog da ih opravdamo. Jer, slikarima, kad nam slikaju nebo, zemlju, mora, planine, udaljene otoke, znamo da su nam predstavili tek male obrise; i, kako se radi o stvarima koje su nam nepoznate, zadovoljavamo se nekom sjenom ili približnošću. No, kad slikaju prema prirodi neku stvar koja nam je bliska i poznata, od njih zahtijevamo savršenu i točnu sliku svih crta i boja, a kad im to ne pođe za rukom, do njih uopće ne držimo.533 Slažem se s onom milećanskom djevojkom koja je, videći da je filozof Tal stalno zaokupljen gledanjem u nebeski svod i da su mu oči neprestano okrenute prema gore, u prolasku nešto dobacila ne bi li ga prenula, želeći ga upozoriti da će moći zaokupljati svoje misli stvarima u oblacima tek kad bude sve učinio za one stvari koje mu se motaju među nogama. Savjetovala mu je, dakle, da radije gleda na sebe nego na nebo.534 Jer, kao što kaže Demokrit na Ciceronova usta, 532

Sebond kaže da od njega čine čitavu Državu: “[Prema njima] ljudska duša u sebi sadrži potpunu sličnost s jednom kraljevskom vlasti.” 533 Ova je usporedba preuzeta iz Platona, Kritija, str. 136 francuskog prijevoda iz 1546. 534 Preuzeto iz Platonova Teeteta (XXIV). Anegdota je često navođena kod kompilatora XVI. stoljeća, a donosi je i Corneille Agrippa u svojoj raspravi De incertitudine et vanitate scientiarum (XXX. pogl.), te pjesnik Jacques Tahureau (1527-1555). I basnopisac La Fontaine njome se inspirirao za svoju basnu L’astrologue qui se laisse tomber dans un puits.

303

Eseji – Knjiga druga

Quod est ante pedes, nemo spectat; cœli scrutantur plagas535. Ali, naše nas želje odvode k tome da je ono što nam je u rukama isto toliko udaljeno od nas i skriveno iza oblaka kao i zvijezde nebeske. Kao što kaže Sokrat kod Platona536 da se svakome tko se upliće u filozofiju može uputiti isti prigovor što ga je uputila Talu ona žena kad mu je rekla da ne vidi ništa što mu je pred nosom. Jer svaki filozof uopće ne zna što radi njegov susjed, pa čak ne zna ni što sâm on radi, pa tako ni ne zna što su njih dvojica, ili životinje ili ljudi. A zar ovi naši ljudi koji Sebondove razloge smatraju slabima, kojima ništa nije nepoznato, koji upravljaju svijetom i sve znaju, Quae mare compescant causae; quid temperet annum; Stellae sponte sua jussaeve vagentur et errent; Quid premat obscurum Lunae, quid proferat orbem; Quid velit et possit rerum concordia discors537 zar oni nisu u svojim knjigama ocijenili sve teškoće na koje nailaze kad hoće spoznati svoje vlastito biće? Mi dobro vidimo da se prst miče, da se noga miče; da se neki dijelovi našeg tijela pokreću bez našeg dopuštenja, a da druge mi sami mičemo po svojoj volji; da neki osjećaji izazivaju rumenilo lica, a drugi bljedoću; jedno uzbuđenje djeluje samo na slezenu, a drugo udara na mozak; jedan osjećaj uzrokuje smijeh, a drugi pokreće na plač; neki drugi nam prostruji kroz tijelo i gotovo ukoči sva naša osjetila i zaustavlja pokrete naših uda. Na 535

Stih iz tragedije Ifigenija, što ga Ciceron navodi u De divinatione, II, xiii, kad spočitava Demokritu što se bavi samo nerješivim pitanjima: “Nitko ne gleda ono što mu je pred nogama, svi gledaju u nebeski svod.” 536 Teetet, XXIV. (str. 149 izdanja iz 1546). 537 “[baviš se nečim sveđ višim] otkud je sapeto more, i godišnja što ređa doba, da li se kreću po sebi il nečijom voljom planeti, mrakom što pokriva mjesecu sjaj, što li vraća mu svjetlost, što li je, dokle li seže sveg bivstva neskladna skladnost.” Horacije, Epistulae, I, xii, 16 (u prijevodu Jurja Zgorelca).

304

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

neku se stvar želudac okreće, a na neku čak i ono što je ispod njega. Ali, kako neki duševni utisak može toliko prodrijeti u solidno i masivno tijelo, kakva je priroda te međusobne povezanosti, kako su spojene te doista čudne opruge, čovjek nikad nije doznao538. “Omnia incerta ratione et in naturae majestate abdita”539, kaže Plinije; a sveti Augustin: “Modus quo corporibus adhaerent spiritus, omnino mirus est, nec comprehendi ab homine potest: et hoc ipse homo est”540. Ipak, ne smije u tome biti dvoumljenja, jer ljudska se mišljenja primaju kao posljedak starih vjerovanja, autoritetom i vjerom, kao da je to sveta dužnost541 i zakon. Prihvaća se kao i svaki jezik542, kao nešto što je zadano; prihvaćamo tu istinu sa svom njezinom opremom i zapregama raznovrsnih argumenata, kao nešto čvrsto i solidno što ne možemo pokrenuti, o čemu više ne možemo suditi. Naprotiv, svatko, jedan bolje od drugoga, nadograđuje i učvršćuje to primljeno vjerovanje iz svih snaga koje mu daje njegov razum, a on je gipko i podatljivo oruđe, koje se podešava svemu i svačemu i može se prilagoditi svakom obliku. Tako se svijet ispunja brbljarijama i tone u laž. Ono što čini da o najvećem broju stvari ne dvojimo upravo su ti općeniti utisci, koje nikad ne ispitujemo; ne mjerimo im snagu, ne tražimo gdje im je slaba točka; raspravlja se samo o nuzgrednim stvarima; ne pitamo se je li nešto po sebi istinito, nego samo je li rečeno tako i tako. Ne pitamo se je li Galen rekao nešto vrijedno, nego samo je li rekao tako ili 538

Izdanja prije 1595. ovdje dodaju: kao što kaže Salomon. “Sve su te stvari nedokučive za ljudski razum i ostaju skrivene u veličanstvu prirode.” Plinije Stariji, Nat. historia, II, 37. 540 “Veza između tijela i duše doista je čudesna i čovjek ju ne može razumjeti: a ta je veza čovjek sâm.” De civitate Dei, XXI, x. 541 U originalu: comme si c’estoit religion et loy. Montaigne uzima riječ religion zbog vrijednosti koju ta riječ ima kod rimskih pisaca (Cezar, Tit Livije, Ciceron i dr.), tj. “sveta dužnost, obveza”, a u tome je, kako je Émile Benveniste pokazao, etimološka osnova latinske riječi religio. 542 U izvorniku jargon. 539

305

Eseji – Knjiga druga

drugačije.543 Zato se ne smijemo čuditi da je ta prisila i uzda nametnuta slobodi našega suda prodrla sve do škola i umjetnosti. Bog skolastičke znanosti je Aristotel544; opća je obveza raspravljati o njegovim propisima kao o Likurgovim zakonima u Sparti. Njegov nam nauk služi kao vrhovni zakon koji je možda isto toliko kriv kao neki drugi. Ne znam zašto ne bih isto tako rado mogao prihvatiti ideje Platonove, ili atome Epikurove, ili one o praznom i punom prostoru od Leukipa545, ili vodu Talovu, ili beskrajnost prirode od Anaksimandra, ili zrak Diogenov546, ili nauk o brojevima i simetriju Pitagorinu, ili beskraj Parmenidov, ili jedinstveni broj Jedan kod Museja547, ili vatru i vodu kod Apolodora548, ili nauk o jednakim dijelovima u Anaksagore, ili o razdoru i prijateljstvu kod Empedokla, ili o vatri kod Heraklita549, ili svako drugo mišljenje 543

Galen (Galhn@V), glasoviti grčki liječnik (129-199), oslanjao se prije svega na Hipokrata i njegovo učenje o humoralnoj patologiji. S Aristotelom je vladao medicinom sve do sredine XVII. stoljeća, a bio je liječnik Marka Aurelija. 544 Kritike Aristotelove fizike brojne su u Montaigneovo doba, u prvom redu Ramus sa svojom raspravom Scholae physicae i Guy de Bruès sa svojim Dialogues. 545 Leukip (LeύkippoV), grčki filozof iz V. st. pr. Kr. Teško je razgraničiti Leukipov i Demokritov udio u formiranju atomističke teorije, budući da su se spisi ove škole prenosili bez naznačavanja autorova imena. Zato i Montaigne navodi oba pisca zajedno. Leukip je napisao važno djelo Veliki poredak svijeta (M=gaV di(kosmoV). 546 Riječ je o Diogenu iz Apolonije (V-IV. st. pr Kr.) koji je, povezujući Anaksimenovo i Anaksimandrovo učenje, tvrdio da je zrak prapočelo i supstancija svih stvari. O njemu govori Ciceron u De natura deorum, I, x. 547 Možda Musej (Mousa¼oV), legendarni grčki pjesnik iz VI. st. pr. Kr.? Njegova je jedna pjesma O postanku bogova. 548 Teško je utvrditi na kojeg je Apolodora Montaigne mislio. Možda je mislio na Apolodora iz Seleukije iz II. st. pr. Kr., koji je napisao djelo Fizika (Fusik± t=cnh). 549 Nabrajanje protuslovnih naučavanja vrlo je često kako kod starih tako i kod suvremenih skeptika. Montaigne je za svoje nabrajanje uzor imao u djelu Dialogues, što ga je napisao već spomenuti Guy de Bruès.

306

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

iz one beskrajne zbrke stavova i mudrih tvrdnji što ih proizvodi ova naša vajna mudrost sa svojom sigurnošću i pronicljivošću za sve ono u što se jednom umiješa, zašto ne bih sve to prihvatio jednako kao i mišljenje Aristotelovo o počelima prirodnih stvari: a ta počela on gradi na trima dijelovima: na tvari, na obliku i na nepostojanju. A ima li veće tlapnje nego reći da je sama ništavnost uzrok postanja? Nepostojanje je nešto negativno; kako mu je moglo pasti na um od toga učiniti uzrok i podrijetlo stvari koje jesu? To se čovjek ne bi usudio pobijati ni u logičkim vježbanjima. Ne raspravlja se ništa da bi se nešto dovelo u pitanje, nego samo u cilju obrane učitelja od škole onih koji mu se suprotstavljaju: njegov je autoritet granica preko koje nije dopušteno ništa pitati. Ništa lakše nego na prihvaćenim temeljima graditi što god vam se hoće; jer, prema redu i zakonu tih temelja, ostali se dijelovi zdanja slažu lako i nikad se ne dovode u pitanje. Na taj način nahodimo da je naše mišljenje utemeljeno i tada raspravljamo sa sigurnošću i s otvorenim kartama; jer naši naučitelji unaprijed zaposjednu i zauzmu toliko mjesta u našem uvjerenju koliko im treba da kasnije mogu zaključivati što god hoće, poput onih geometričara s njihovim unaprijed riješenim pitanjima; pristajanje i odobravanje koje im ukazujemo dalo im je dovoljno građe da nas vuku nadesno i nalijevo i da se do mile volje s nama poigravaju. Svaki onaj koji prihvaća uvjete njihovih pretpostavljanja – naš je gospodar i naš Bog; on će udariti tako prostrane i prihvatljive temelje da će nas, samo ako to bude htio, moći uzdići do oblaka. U takvoj praksi i u takvom prihvaćanju znanosti uzeli smo zdravo pod gotovo onu Pitagorinu tvrdnju da svakom majstoru valja vjerovati kad govori o svom umijeću.550 Dijalektičar se poziva na gramatičare kad je u pitanju značenje rijéčī; retori550

To je načelo pitagorikâ kako ga iznosi Corneille Agrippa u svojoj raspravi De incertitudine et vanitate scientiarum, odakle je preveden cijeli ovaj ulomak. Zbog greške u čitanju Montaigne pripisuje Pitagori mišljenje peripatetikâ.

307

Eseji – Knjiga druga

čar posuđuje od dijalektičara mjesto argumenata; pjesnik od glazbenika stope i mjere; geometričar od aritmetičara suodnose; metafizičari uzimaju za temelj nagađanja iz fizike. Jer svaka znanost ima svoje već određene zasade i temeljna načela koja sa svih strana koče čovjekov sud. Ako vam se dogodi da se sukobite s tom priječnicom u kojoj upravo leži osnovna zabluda, oni odmah imaju spreman odgovor: ne valja raspravljati s onima koji niječu temeljna načela. A u čovjeka ne može biti načelâ ako mu ih božanstvo nije otkrilo; a sve ostalo, i početak, i sredina i kraj, sve je to dim i san. A pred one koji pretpostavljanjem niječu treba, naprotiv, postaviti upravo aksiom o kojem se raspravlja. Jer, svaka ljudska pretpostavka i svaki iskaz imaju toliko autoriteta jedan koliko i drugi ako razum među njima ne vidi razlike. Zato treba sve postaviti na vagu; najprije one opće i one koje nas tiraniziraju. Utisak o sigurnosti je određeno svjedočanstvo ludosti i krajnje nesigurnosti, a nema luđe čeljadi, ni čeljadi manje mudre nego što su filodoksi Platonovi551. Mora se znati je li oganj vruć, je li snijeg bijel, ima li nečeg tvrdog ili mekog u onome što znamo. A što se tiče odgovorâ na kojima su izgrađene drevne bajke: kao što se onome, koji je dovodio u pitanje toplinu, kaže neka se baci u vatru; a onome koji je rekao da nema hladnoće u ledu, neka ga natrpa pod košulju – svi su ti odgovori doista nedostojni filozofskoga poziva. Da su nas ostavili u našem prirodnom stanju, da izvana primamo strane utiske onako kako oni dolaze jedan za drugim do naših osjetila, da su nas pustili da idemo za svojim jednostavnim prohtjevima koji su upravljani pravilima našeg rođenja, tek tada bismo imali pravo tako govoriti; ali, nažalost, od njih smo se naučili pretvarati u suce svijeta; od njih nam je došla ta tlapnja da je ljudski razbor vrhovni nadgledatelj svega što je izvan i ispod kape 551

Izraz preuzet iz njegove Republike, V: “Ljudi koji se svojeglavo drže vlastitih mišljenja”.

308

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

nebeske, da on obuhvaća sve, da on može sve i da se zahvaljujući njemu sve zna i prepoznaje. Taj bi odgovor bio dobar među kanibalima552, koji su uživali seću dugovječnosti, u mirnom i spokojnom životu, bez Aristotelovih uputa, a nikad nisu ni čuli za riječ fizika. Taj bi odgovor bio možda vredniji i bio bi izvjesniji nego svi oni koje su filozofi preuzeli iz njihova razbora i njihovih iznašašća. Taj bi odgovor bio prikladan ne samo nama nego i svim životinjama i svima gdje je na snazi ono što čisto i bistro traži priroda; međutim, oni su od toga odustali. Nek mi sad ne kažu: “Istina je, jer vi to tako vidite i osjećate.” Naprotiv, moraju mi reći da li ono što osjećam ja zaista osjećam; a, ako osjećam, nek mi tada kažu zašto osjećam, i što i kako osjećam; neka mi kažu ime, podrijetlo, nositelje i svrhu topline, hladnoće, nek mi kažu svojstva onoga koji grije i onoga koji to podnosi; ili nek se jednostavno kane tog svog zanata, koji se sastoji u tome da ništa ne primaju i ne odobravaju drugačije nego putem razuma; to je njihov kamen kušac za sva moguća pitanja, ali, vjerujte mi, taj je kamen prepun laži, zabluda, slabosti i obmane. Kako bismo mogli taj razum bolje iskušati nego kroz njega samog? Ako mu ne valja vjerovati kad govorimo o sebi, sumnjamo da će biti kadar suditi o drugim stvarima; ako išta pozna, onda bi barem morao znati što je i gdje mu je stan. Razum je u duši i njezin je dio i učin: jer, pravi i bitni razum, koji mi lišavamo imena s lažnim kućnim brojem, prebiva u krilu Božjemu; to je njegovo prebivalište i njegov dom, odatle on kreće kad se Bogu svidi da mu neku zraku vidimo, kao što je Palada sijevnula iz glave svojega oca da se objavi svijetu. 552

Riječ kanibal je posredstvom talijanskih (1515-1525), a zatim i latinskih tekstova (1532) preuzeta iz španjolskog canibal (1492, Kolumbo) gdje je primljena iz aravačkog jezika caniba, u kojem je označavala karipske Indijance u Antilima. U tom bi jeziku bila varijanta oblika na car-, koja je dala ime Karibima, a u jeziku domorodaca te etnije značila je “jak, hrabar, srčan”. Prvo značenje u europskim jezicima je bilo “ljudožder”.

309

Eseji – Knjiga druga

A sada pogledajmo što nam je ljudski razum pokazao o sebi i o duši; ne o duši općenito za koju gotovo sva filozofija naučava da i nebeska tijela i prvotna tijela u njoj sudjeluju; niti o duši što ju je Tal pripisivao čak i onim stvarima koje držimo beživotnima na što je on bio došao nakon ispitivanja magneta; nego o onoj duši koja pripada nama i koju mi moramo bolje poznavati.553 Ignoratur enim quae sit natura animae, Nata sit, an contra nascentibus insinuetur, Et simul intereat nobiscum morte dirempta, An tenebras orci visat vastasque lacunas, An pecudes alias divinitus insinuet se.554 Za Krateta555 i Dikearha556 duše uopće nema, a tijelo se, po njima, pokreće samo od sebe, prema prirodnom nagonu; za Platona je duša supstancija koja se sama od sebe pokreće; za Tala je to priroda u pokretu; za Asklepijada557 duša je vježbanje osjetila; za Hesioda i Anaksimandra to je nešto sastavljeno od zemlje i vode, dok je za Parmenida duša sastavljena od zemlje i ognja; za Empedokla, naprotiv, od krvi, Sanguineam vomit ille animam558; 553

Prema Diogenu Laerciju, Život Talov, XXIV. “Ne zna se, može se reći, baš ništa o naravi duše: / Da li začećem već rađa se, ili kod poroda u nas / Uđe i propada s nama, kad nastupi smrtni svršetak; / Nestaje da li u Orku i njegovim barama silnim, / Il’ se po bogova želji preseljuje u druga bića.” Lukrecije, De natura rerum, I, 112-116 (u prepjevu Marka Tepeša). 555 Te misli nalazimo kod mnogih pisaca, ali u prvom redu kod Cicerona, Tusculanae disputationes, I, x. 556 Dikearh (Dika?arcoV), grčki filozof iz Mesene (IV. st. pr. Kr.), učenik Aristotelov, suprotstavljao se tezi o besmrtnosti duše i, nasuprot Teofrastovu idealu kontemplativnog života, zagovarao je praktično djelovanje. 557 Najvjerojatnije Asklepijad iz Pruse (]Asklhpi(dhV), grčki liječnik iz II-I. st. pr. Kr., koji je djelovao u Rimu. 558 “S grimiznim mlazom dušu [i pomiješano vino / Izbaci umiruć Ret...], Vergilije, Eneida, IX, 349 (u prepjevu Tome Maretića). 554

310

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

za Posidonija559, Kleanta i Galena duša je toplina ili toplinski spoj, Igneus est ollis vigor, et cœlestis origo560; za Hipokrata duša je duh rasut po cijelom tijelu; za Varona zrak udahnut na usta, zagrijan u plućima, ustaljen u srcu i proširen po cijelom tijelu; za Zenona to je kvintesencija od četiriju elemenata; za Heraklida Pontskoga duša je svjetlost; za Ksenokrata i Egipćane pomični broj, a za Kaldejce vrijednost bez određena oblika, habitum quemdam vitalem corporis esse, Harmoniam Graeci quam dicunt561. No, ne zaboravimo Aristotela: ono što prirodno pokreće tijelo, on naziva entelehijom562, iznalazeći tako hladno određenje kao malo koje drugo, jer on ne govori ni o biti, ni o podrijetlu, ni o naravi duše, nego vidi samo učinak. Laktancije563, Seneka i najveći broj dogmatičara priznaju da oni to ne razumiju. I, nakon tog dugog nabrajanja najrazličitijih 559

Posidonije iz Apameje (PoseidvnioV), grčki filozof iz II-I. st. pr. Kr. Kako, po njegovu učenju, bog nije tvorac ni materije ni duše, duša nije besmrtna već se, s obzirom na to da je njezina supstancija identična supstanciji nebeskih tijela, posmrtno vraća u svoju nebesku postojbinu. 560 “Snaga od ognja je njima, podrijetlo je nebesko svima...” Vergilije, Eneida, IX, 349 (u prepjevu Bratoljuba Klaića). 561 “...ko životna snaga po cijelome rasuta tijelu; to ‘harmonijom’ Grci nazivaju.” Lukrecije, De natura rerum, III, 99 (u prijevodu Marka Tepeša). 562 Entelehija (]Entel=ceia, skol. lat. Entelechia) termin je što ga je skovao Aristotel. Dolazi od ¬ntel×V “potpun, čitav, bez mane, savršen” i ἔcein “držati; (u sebi) imati”, pa ga je zato Hermolaus Barbarus strogo doslovce preveo s perfectihabia. Sličnom se definicijom poslužio i Ciceron u Tusculanae disputationes, I, x. 563 Laktancije (L. Caecilius Firmianus rečeni Lactantius), kršćanski apologetik (260-325) bio je učitelj govorništva i filozofije u doba Dioklecijanovo. Ne brkati s Laktancijem Placidom, rimskim sholijastom i gramatičarom iz VI. stoljeća!

311

Eseji – Knjiga druga

mišljenja: “Harum sententiarum quae vera sit, deus aliquis viderit”564, kaže Ciceron, a sveti Bernard565 kaže: “Znam po sebi koliko je Bog nedokučiv, jer ni dijelove vlastitog tijela ne znam objasniti.”566 Heraklit, koji je smatrao da je svako biće ispunjeno dušama i demonima, ipak je priznao da se ne može ići daleko u traženju spoznavanja duše, jer je njezina bit neizmjerno duboka567. Ništa manje neslaganja ni rasprava nema ni u tome koje joj mjesto odrediti568. Hipokrat i Hierofil postavljaju je u moždanu komoru, a Demokrit i Aristotel drže da je duša u čitavu tijelu, Ut bona saepe valetudo cum dicitur esse Corporis, et non est tamen haec pars ulla valentis569; a Epikur je postavlja u trbuh, Hic exultat enim pavor ac metus, haec loca circum Laetitia mulcent...570. Stoici misle da je oko srca i u srcu; Erasistrat571 da je pokraj moždane ovojnice, a Empedoklo da je u krvi, jednako 564

“Koje je među svim tim mišljenjima ispravno, to neka sam bog zna!” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, xi. 565 Sveti Bernard de Clairvaux (1090-1153), utemeljitelj i prvi opat glasovite opatije Clairvaux, doctor ecclesiae, kanoniziran 1173. po papi Aleksandru III. 566 U djelu Liber de anima, seu meditationes devotissimae, pogl. I. 567 Prema Diogenu Laerciju, Život Heraklitov, IX, vii. 568 Ovo što slijedi uglavnom je preuzeto od raznih pisaca, a u prvom redu od C. Agrippe, De incertitudine et vanitate scientiarum, pogl. LII, koji nabraja sva ta mjesta gdje duša stanuje, ali uglavnom u veoma ironičnom tonu. 569 “Koje se ipak ko čest ne pokazuje zdravoga bića, / Tako nije ni duh [po njihovom] stalnoj u česti.” Lukrecije, De natura rerum, III, 103 (prepjev M. Tepeš). 570 “...tu bijesni tjeskoba i strah, tu izvor je svake / Radosti...” Lukrecije, De natura rerum, III, 140. 571 Erasistrat (]Eras?stratoV), Aristotelov unuk, grčki liječnik, znameniti anatom i patolog iz IV/III. st. pr. Kr.

312

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

kao i Mojsije, a to je bilo uzrokom što je zabranio jesti životinjsku krv, jer je u njoj duša; Galen je držao da svaki dio tijela ima svoju dušu; a Straton je postavlja između dviju obrva. “Qua facie quidem sit animus, aut ubi habitet, ne quaerendum quidem est”572, kaže Ciceron. Vrlo rado ostavljam tom čovjeku riječi kako ih je izgovorio. Zar da ja promijenim elokvenciji njezin govor? Ne samo da ne bi bilo neke dobiti da joj oduzmem ono što je pronašla kad je to bilo i rijetko i ne baš nepoznato. Ali razlog zašto Hrisip573 dokazuje da je oko srca, kao i drugi iz njegove sljedbe, ne smijem prešutjeti: “Zato, kaže, jer kad hoćemo nekoga u nešto uvjeriti, stavljamo ruku na grudi; a kad hoćemo izgovoriti ¬gv, što znači ‘ja’, spuštamo prema dolje donju čeljust.” To se mjesto ne može propustiti, a da ne ukažemo na ispraznost jedne tako velike ličnosti. Jer, osim što su sama ta opažanja izrazito beznačajna, posljednje od njih bi moralo samim Grcima dokazati da imaju dušu na tom mjestu. Nema ljudskog uma, pa bio on ne znam kako napet, a da po koji put ne zadrijema. Zašto bismo se bojali govoriti? Tu su stoici, učitelji ljudske razboritosti, a zar oni ne kažu da duša čovjeka koji je zasut pod ruševinama dugo oklijeva i muči se prije nego što će se odijeliti od tijela, jer se kao miš ulovljen u stupicu ne može osloboditi onoga što ju prekriva.574 Neki575 smatraju da je svijet stvoren da bi se za kaznu dalo tijelo onim duhovima koji su se svojim grijehom odvojili od čistoće u kojoj su bili stvoreni, jer je prvo stvaranje bilo bestjelesno; i kako bi ih se, već prema tome jesu li se bili više ili manje udaljili od svoje duhovnosti, brže ili sporije pretvorilo 572

“Kakvo je lice duši ili gdje stanuje, to su stvari za koje se ne pita.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 28. 573 Prema Galenu, O Hipokratovim i Platonovim pogledima, II, 2. 574 Čitav pasus inspiriran je Senekinim pismom 57, ali slika o mišu je Montaigneova. 575 Među njima je i Origen, kako ga parafrazira sveti Augustin (De civitate Dei, XI, xxiii).

313

Eseji – Knjiga druga

u tijela. Odatle tolika raznolikost stvorene tvari. Ali duh, koji je za kaznu bio zaodjeven tijelom sunca, morao je podnijeti i rijetku i posebnu količinu promjene. Krajnje crte našeg ispitivanja sve završavaju u zaslijepljenosti: kao što Plutarh kaže576 o početku povijesti, da je poput zemljovida rub poznatih zemalja bio prekriven močvarama, neprohodnim šumama, pustinjama i nenastanjenim krajevima. Upravo se zato i događa da se najgluplje i najdjetinjastije sanjarije nahode kod onih koji se bave najvišim i najnaprednijim stvarima, jer su oni do grla u svojoj znatiželjnosti i uznositosti. Kraj i početak znanosti idu zajedno u toj gluposti. Pogledajmo samo kako Platon uzlijeće u svojim pjesničkim oblacima; pogledajte kod njega to blebetanje bogova. Ali, gdje mu je bila glava kad je za čovjeka rekao da je to dvonožna životinja bez perja; na taj je način onima koji su bili spremni na ruganje s njim pružio krasnu priliku: očerupali su živog kopuna i posvuda vikali: ovo je Platonov čovjek577. A tek epikurovci! Kako li su samo oni prostodušno počeli misliti da su njihovi atomi, za koje su tvrdili da su to tijela koja imaju svoju težinu i prirodno padaju prema dolje i da je od njih sazdan svijet; i tako su mislili sve dok ih protivnici nisu upozorili da je prema tom opisu nemoguće da se jedan spoji s drugim, budući da je tada njihov pad ravan i okomit, pa da tako uvijek stvaraju samo paralelne crte. Zbog toga su bili prinuđeni dodati im i jedno postransko gibanje, a svojim su atomima morali dodati kukaste i zavinute repove kako bi im omogućili da se spajaju i prianjaju jedni uz druge. A zatim, kad su ih protivnici pobijali ovom drugom primjedbom, zar mislite da su ih i najmanje zbunili?578 Ako su atomi, nasumce se krećući, stvorili toliko mnogo oblika, ka576

Život Tezejev, I, i. Diogen Laercije, Život Diogenov, VI, 40. 578 Kritika Epikurove fizike preuzeta je od Cicerona: De finibus, I i De natura deorum, II, xxxvii, gdje se donosi i Zenonov stav. 577

314

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ko to da se nisu nikad tako pokrenuli i napravili kuću ili crevlju? Jednako tako, nitko neće pomisliti da bi beskrajan broj grčkih slova, koja bismo prosuli po trgu, ikad došao do toga da složi tekst Ilijade. Ono što raspolaže razumom, kaže Zenon, bolje je od onoga što razumom ne raspolaže: nema ništa boljega od svijeta; on, prema tomu, ima razum. Uz istu takvu argumentaciju Kota579 stvara matematički svijet; a uz drugu argumentaciju, također Zenonovu, čini glazbenički i orguljaški: cjelina je veća nego jedan dio; mi imamo mudrost i dijelovi smo svijeta: dakle, svijet je pametan. Imamo bezbroj sličnih primjera, i to ne samo krivih argumenata, nego i glupih, koji ne idu jedan uz drugi i koji osuđuju njihove tvorce ne toliko s neznanja koliko s nepromišljenosti, koji izbijaju iz prigovorâ koje filozofi upućuju jedni drugima, a odnose se na neslaganja s njihovim mišljenjima i stavovima njihovih sljedbi580. Onaj koji bi uspio na hrpu staviti dovoljnu gomilu tih magareština ljudske mudrosti, imao bi o čemu pripovijedati. Ja ih rado skupljam kao za zbirku koja, u nekom pogledu, nije ništa manje korisna nego zdrava i staložena mišljenja. Iz toga možemo suditi što možemo cijeniti kod čovjeka, o njegovu osjećaju i razumu, budući da se i kod tako velikih ljudi, koji su toliko isticali ljudske sposobnosti, može naći i toliko očitih i grubih nedostataka. A ja više volim vjerovati da su se oni pozabavili znanošću onako slučajno, kao igračkom za svačije ruke i da su se zabavljali razumom kao nekim lakim i šeprtljavim sredstvom iznoseći kojekakva pronalaženja i tlapnje, čas napetije, a čas opuštenije. Isti Platon, koji je čovjeka opisao kao kokota, na drugom mjestu581 kaže, prema Sokra579

Najvjerojatnije Gaius Aurelius Cotta, rimski konzul 75. pr. Kr., glasoviti govornik kojega Ciceron hvali u svojim djelima De oratore i De natura deorum. 580 Varijanta u izdanju iz 1588: Kao što ih se bezbroj sreće kod Plutarha protiv epikurovaca i stoika, ili kod Seneke protiv peripatetika. 581 U I. Alkibijadu.

315

Eseji – Knjiga druga

tu, da on zapravo ne zna što je čovjek i da je to jedna stvar na svijetu koju je najteže spoznati. Takvim mijenjanjem i nestalnošću mišljenja prešutno nas vode, kao da nas drže za ruku, prema zaključku o njihovoj neodlučnosti. Priznaju da svoje mišljenje ne izlažu uvijek otkrivena lica; čas ga zakrivaju pod bajkovitim sjenama poezije, čas pod nekom drugom maskom; jer, naša nesavršenost pokazuje i to da sirovo meso nije uvijek dobro za naš želudac: valja ga osušiti, soliti i učiniti da bude pripremljeno. Tako rade i oni: često zatamnjuju svoja naivna promišljanja i sudove te ih patvore kako bi ih podesili za javnu uporabu. Oni neće nikako javno priznati svoje neznanje da ne bi preplašili djecu; ali oni ga dovoljno otkrivaju služeći se prividom mutnog i nepostojanog znanja. Kad sam bio u Italiji582 savjetovao sam jednome koji se mučio s talijanskim jezikom neka samo nastoji da ga razumiju, a neka se nikako ne pokušava graditi da je tom jeziku vičan, neka samo upotrijebi prve riječi što mu dođu na jezik, latinske, francuske, španjolske ili gaskonjske i, kad im pridoda talijanski završetak, nikad mu se neće dogoditi da neće nabasati na neki tamošnji govor, ili toskanski, ili rimski, ili mletački, ili piemontski, ili napuljski i pogoditi barem jedan od tih oblika. Isto to kažem za filozofiju: u nje je toliko licâ i toliko mijenjanja i toliko mnogo govori da je u njoj lako naći sve naše sanjarije i naša trabunjanja. Ljudska mašta ne može ni dobrog ni lošeg izmisliti što filozofija nije već rekla. “Nihil tam absurde dici potest quod non dicatur ab aliquo philosophorum.”583 Zato ja to slobodnije puštam maha svojim hirovitim mislima neka ih svatko čuje; jer, iako su kod mene rođene, i to bez uzora, znam da će naći vezu s kakvim starim 582

Ovo je sjećanje na Montaigneovo putovanje u Italiju. Taj njegov savjet vrlo je sličan jednoj opasci iz Dnevnika s puta u Italiju: Pučki je jezik takav jezik u kojemu je samo izgovor talijanski; sve ostalo su istodobno i naše riječi. Kod Stendhala ćemo naići na isto mišljenje. 583 “Ne možemo ništa tako nesklapno reći, a da to već nije rekao neki od filozofa.” Ciceron, De divinatione, II, 58.

316

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

raspoloženjem; i nitko neće morati reći: ovo je uzeo od ovoga ili od onoga! Moja su gledanja prirodna; da ih izgradim, nisam zvao u pomoć nikakvu sljedbu ni disciplinu. Ali, kako god da su slabašna, kad mi je došla želja da o njima govorim i da ih malo dotjeram kako bi izišla u javnost u nešto priličnijem obliku, potrudio sam se ojačati ih mišlju i primjerom, pa mi se znalo dogoditi da na njih slučajno nabasam i da mi se učine ljupkima i sukladnima tolikim filozofskim primjerima i mislima. Nikad nisam znao što me je vodilo u životu. To sam doznao tek kasnije kad je bio iskorišten i blizu kraja. Novo lice: nepripremani i slučajni filozof! Ali vratimo se našoj duši. Ono kad je Platon584 postavio razum u mozak, srdžbu u srce, a pohlepu u jetru, prije je to bila njegova interpretacija pokretâ duše, nego želja da podijeli i razdvoji tijelo na više dijelova. A od svih njihovih mišljenja najvjerojatnije je ono da je duša uvijek ona koja vlastitom snagom razmišlja, sjeća se, razumije, sudi, želi i obavlja sve ostale operacije pomoću različitih dijelova tijela (kao što brodar upravlja svojim brodom prema vlastitom iskustvu i sad zateže ili popušta jedan konop, čas podiže otijemnu ili pokreće veslo, i tako jedna snaga vodi različitim učincima); i, najzad, da joj je mjesto u mozgu: a to je vidljivo odatle što sve ozljede i neprilike, koje dirnu taj dio, odmah zahvaćaju sposobnosti duše; zato je i prilično da se ona odatle širi po ostalim dijelovima tijela: medium non deserit unquam Cœli Phœbus iter; radiis tamen omnia lustrat585; 584

Ideje što ih Montaigne iznosi preuzete su ili iz Diogena Laercija, Život Platonov, III, 67 ili, što je možda vjerojatnije, iz djela Guya de Bruèsa, Dialogues contre les nouveaux académiciens, Ier dialogue, koje je objavljeno 1557. 585 “Feb se u svojem kretanju nikad ne dijeli od sredine neba: a on ipak sve obasjava svojim zracima.” Klaudije Klaudijan, Pohvala šestom Honorijevom konzulatu, V, 411.

317

Eseji – Knjiga druga

kao što sunce iz neba prosiplje svoje zrake i svoju moć i njima ispunja svijet: Caetera pars animae per totum dissita corpus Paret, et ad numen mentis momenque movetur.586 Neki su rekli da postoji jedna velika opća duša, nešto poput velikog tijela, iz kojeg potječu sve posebne duše koje se tamo vraćaju i ponovno se miješaju s općom tvari, Deum namque ire per omnes Terrasque tractusque maris cœlumque profundum: Hinc pecudes, armenta, viros, genus omne ferarum, Quemque sibi tenues nascentem arcessere vitas; Scilicet huc reddi deinde, ac resoluta referri Omnia: nec morti esse locum587; drugi opet kažu da se samo s njom spajaju; neki govore da te duše nastaju iz božanske supstancije, a neki da nastaju iz anđela, od vatre i zraka. Za neke su od prapočetaka, a za druge od onog časa kad su primile tijelo. Neki tvrde da su sišle iz mjesečeva kruga i da se tamo vraćaju. Najveći broj Starih bio je mišljenja da se rađaju od oca na sina, na jednak način kako se množe sve prirodne stvari, a to pokušavaju potvrditi sličnošću djece na roditelje, Instillata patris virtus tibi588: ........................ Fortes creantur fortibus et bonis,589 586

“Duše preostali dio se širi po čitavom tijelu, / Te se pokorava duhu i na mig se pokreće njegov.” Lukrecije, De natura rerum, III, 144 (prepjev M. Tepeša). 587 “...jer bog se prostire – kažu – / Svuda i zemljom i morskom širinom i visokim nebom; / Otud tanušni život imade sve što se rađa: / Ljudi i stoka sitna i krupna, zvjerinje svako. / Sve se dakako vraća, rastvoriv se, otkle je došlo, / I smrti nikakve nema...”, Vergilije, Georgike, IV, 221-225 (u prepjevu Tome Maretića). 588 “Vrlina tvojeg oca prenesena je na tebe sa životom.” 589 “Hrabra se djeca rađaju od hrabrih i čestitih očeva.” Horacije, Ode, IV, 29.

318

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

i da se vidi da s otaca prelaze na djecu ne samo tjelesne oznake nego i sličnost u naravi, u ćudi i nagnućima duše: Denique cur acris violentia triste leonum Seminium sequitur; dolus vulpibus, et fuga cervis A patribus datur, et patrius pavor incitat artus; Si non certa suo quia semine seminioque Vis animi pariter crescit cum corpore toto?590 da se na tom zasniva pravda Božja, koja djecu kažnjava za grijehe otaca; a zaraza očinskih grijeha donekle je prenesena na dušu djece, a pokvarenost njihove volje djecu i te kako pogađa. Još i više, kad bi duše proizlazile odnekud drugo, a ne prirodnim slijedom, i da su nešto strano tijelu, one bi nosile pečat njihova prvotnog bića, s obzirom na prirodnu moć koju ono ima u razmišljanju, umovanju i sjećanju: si in corpus nascentibus insinuatur Cur superante actam aetatem meminisse nequimus, Nec vestigia gestarum rerum ulla tenemus?591 Jer, kad bismo htjeli vrijednost naših duša tako visoko cijeniti, morali bismo pretpostaviti da su one, kad su u prirodnoj jednostavnosti i čistoći, nositeljice svih znanja. A da su one takove, budući da su slobodne od tjelesnih uza, morale bi takvima biti prije nego što su u tijelo ušle, kao što se nadamo da će biti i kad iz njega izađu. A te bi se mogućnosti one morale sjećati dok su još u tijelu, kao što je Platon govorio 590

“Konačno, zašto bijesan nasljeđuje lavova porod / Divlju žestinu, a lija lukavštinu, bježanje jelen, / Dano od predaka, i strah što udove potiče naprijed? / Slično i rodovi drugi; no zašto nasljeđuju svi baš / Od početka života u udima, duhu po rodu? / Samo iz razloga toga, jer izvjesna duševna snaga / Raste iz svog podrijetla i sjemena zajedno s tijelom.” Lukrecije, De natura rerum, III, 741 (u prepjevu M. Tepeša). 591 “[Nadalje, ako li stoji, da besmrtna narav je duše,] I da kod rodjenja istom stvorenjima u tijelo udje, / Zašto nam moguće nije života se predjašnjeg sjećat? / Zašto i predjašnjih djela ne ostaje u nas ni traga?” Lukrecije, ibid., III, 671 i d.

319

Eseji – Knjiga druga

da ono što naučimo nije ništa drugo nego ponovno sjećanje na ono što smo jednoć znali592: a to je nešto što svatko, na temelju svog iskustva, može reći da je krivo. U prvom redu, budući da se sjećamo samo onoga čemu nas uče i, kad bi sjećanje vršilo samo svoju službu, barem bi nam natuknulo pa ne znam kako malo iznad naučenoga. Drugo, ono što je duša znala kad je bila u svojoj savršenoj čistoći, to je bilo pravo znanje, jer je stvari poznavala onakvima kakve jesu po njezinoj božanskoj razboritosti, dok joj ovdje naturaju laž i grijeh kad ju o njima uče! A u tome se ona ne može služiti svojim sjećanjem, jer slika o tome i taj pojam nikad u njoj nisu prebivali. Ako se želi reći da tjelesna tamnica guši sve njezine prirodne sposobnosti i da su one potpuno utrnute, to je prije svega protivno onom drugom vjerovanju o priznavanju njezinih nadasve velikih sposobnosti čije tragove ljudi u ovom životu osjećaju kao nešto toliko divno da su odatle zaključili o božanstvu i prošloj vječnosti kao i o budućoj besmrtnosti: Nam si tantopere est animi mutata potestas Omnis ut actarum exciderit retinentia rerum, Non, ut opinor, ea ab leto jam longior errat.593 Osim toga, upravo se ovdje, u nama, a ne drugdje, moraju razmatrati snage i učinci duše; sva su joj druga njezina savršenstva nepotrebna i izlišna: njezina se besmrtnost mora cijeniti i prepoznati samo iz sadašnjeg stanja, ona vrijedi samo po životu čovjekovu. Bilo bi nepravedno oduzeti joj njezina sredstva i njezine snage; bilo bi nepravedno razoružati je da bismo, iz vremena njezina tamnovanja, njezine slabosti i bolesti, iz vremena u kojem je bila sputana i prisiljena, izveli sud i osudu na beskrajno i neprekidno trajanje; bilo bi krivo zaustaviti se na razmatranje tako kratkog vremena, koje mož592 593

Fedon, str. 498 francuskog izdanja iz 1546. “Ako se naime toliko promijenila snaga u duše, / Da joj je sjećanje svako na predjašnja ispalo djela, / Nije to, kao što mislim, daleko od same već smrti.” Lukrecije, De natura rerum, III, 674-674 (u prepjevu M. Tepeša).

320

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

da traje sat ili dva, ili u najgorem slučaju jedno stoljeće, koje je prema vječnosti samo trenutak, da bismo iz tog časka prekida odredili i konačno zaključili sve o njezinu biću. Predstavljalo bi nepravedan nesklad izvoditi vječnu nagradu kao posljedak tako kratkog života. Da bi se izvukao iz tih teškoća, Platon594 hoće da se granice budućih naplaćivanja postave na trajanje od stotinu godina, što je poprilici trajanje jednog ljudskog života; a i među našima ih je bilo mnogo koji su postavili vremenske granice. Pri tome su cijenili da je takav sud u skladu s običnim stanjem ljudskih stvari, pa tako i njezin život, i to prema mišljenju Epikura i Demokrita, koje je naišlo na najveći odjek, prema onom lijepom prividu da ju vidimo kako se rađa čim je tijelo bilo za to kadro; gledalo se kako joj snage rastu zajedno sa snagom tijela; prepoznavali su u njoj sve djetinje slabosti, a s vremenom dolazila je do moći i zrelosti; zatim je počela propadati i stariti dok naposljetku nije posvema oronula, gigni pariter cum corpore, et una Crescere sentimus, pariterque senescere mentem.595 Vidjeli su u njoj da je podobna različitim trpljenjima i da ju muče mnogi mučni osjećaji, nakon kojih je spopada umor i obuzimlju boli, da se može uznemiriti i promijeniti, da ju može obuzeti radost, posustalost i sjeta, da ima svoje bolesti i da ju može boljeti noga ili želudac, mentem sanari, corpus ut aegrum Cernimus, et flecti medicina posse videmus596;

594

U Republici, X. knjiga, str. 699 u francuskom izdanju iz 1546. “[Osim tog ćutimo sami,] da duša zajedno s tijelom / Jednako nastaje, raste i ujedno jednako stari.” Lukrecije, De natura rerum, III, 445-446 (prepjev M. Tepeša). 596 “A jer vidimo da se i bolesna izliječi duša, / Ko što i kod tijela bolest da lijekom odstranit se može...” Lukrecije, De natura rerum, III, 510 (prepjev M. Tepeša). 595

321

Eseji – Knjiga druga

da je omamljena i pomućena snagom vina; da izlazi iz kolotečine napadajima teške groznice; da je uspavana nakon primjene nekih ljekarija, a da se sasvim razbudi kad joj se dadu neke druge: corpoream naturam animi esse necesse est, Corporeis quoniam telis ictusque laborat.597 Vidjelo se kako ju znaju ošamutiti i preokrenuti joj sve njezine moći samo zbog ugriza bijesnog psa i da ne postoji u njoj tako velika čvrstina misli, da je nikakva moć misli, nikakva snaga, nikakva filozofska odluka, nikakvo zadržavanje njezinih moći ne mogu lišiti potpadanja pod utjecaj tih nevolja; da joj slina nekog šugavog kudrova, s dlana jednog Sokrata, može uništiti svu njezinu mudrost i sve one velike i toliko odmjerene misli, i to toliko uništiti da u nje neće biti ni traga od njezina prvobitnog znanja: vis - - - animai Conturbatur - - - - divisa seorsum Disjectatur, eodem illo distracta veneno598; a taj otrov u duši neće naići ni na imalo više otpora nego u duši četverogodišnjeg djeteta; a kad je u jednom tijelu, kadar je postići da cijela filozofija postane bijesna i bezumna; i to na takav način da Katon, koji je za gušu hvatao i sreću i samu smrt, nije podnosio pogled u ogledalo ili vodu, jer je toliko bio ispunjen užasom i strahom kako bi izgledao kad bi ga jednom ugrizao bijesni pas i na sebe navukao bolest koju liječnici nazivaju hidrofobijom599: 597

“...da tjelesna narav je duha, / Tjelesnih kopalja jer mu udarac zadaje boli.” Lukrecije, ibid., III, 174-175. 598 U cijelosti stihovi glase ovako u prepjevu M. Tepeša: “Nesvijest pak nastaje, kad poremeti moć se u duha, / Tako i duše, i ko što sam učio, svako napose / Odijeljeno jedno od drugog je s otrova istog.” Lukrecije, ibid., III, 499. 599 U svim izdanjima Hydroforbie, dosl. “plahost od vode”, tj. “bjesnoća”. Riječ je prvi put u francuskome zabilježena 1314. kao ydroforbie i preuzeta je iz sr. lat. (< grč.) hydrophobia.

322

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

vis morbi distracta per artus Turbat agens animam, spumantes aequore salso Ventorum ut validis fervescunt viribus undae.600 Što se tog pitanja tiče, filozofija je dobro oboružala čovjeka za podnošenje ili barem za izdržljivost svih tih neprilika, a ondje gdje ih je i odveć teško postići, naučila ga je da mora, kad je položaj bezizlazan, zatomiti i zanemariti svoje osjećaje; no, to su načini koji odgovaraju prisebnoj duši, duši u punoj snazi, koja je kadra razmišljati i donositi odluke; a ne u onoj grdnoj neprilici kada, kao kod jednog filozofa, duša postaje dušom nekog luđaka, kada je pomućena, iskrenuta i izgubljena: a to nam donose mnoge prigode kao, primjerice, žestok nemir, kad zbog jakog uzbuđenja duša može u sebi samoj izazvati ili ozljedu na nekom mjestu u tijelu, ili okretanje želuca koje nas baca u omamljenost i vrtoglavicu, morbis in corporis, avius errat Saepe animus: dementit enim, deliraque fatur; Interdumque gravi Lethargo fertur in altum Æternumque soporem, oculis nutuque cadenti.601 Filozofi nisu, sve mi se čini, na toj žici nikad zasvirali. Ali nisu ni na jednu drugu koja je isto toliko važna. Uvijek imaju spremno svoje ili – ili da bi utješili ovo naše smrtničko stanje: “Ili je duša smrtna ili je besmrtna. Ako je smrtna, bit će bez muka; ako je besmrtna, neprestano će se približavati savršenstvu.” Nikad ih nije ni okrznula ona druga strana medalje: “A što ako bude išla iz gorega u gore?”, pa ostavljaju pjesnicima da opišu sve prijetnje budućih kazni i muka. Ali, postupajući tako, slažu karte kako se njima svidi. To su dva 600

“Naime, zbog bolesti jake, po udima što se raznese, / Postaje nemirna duša i pjeni se valova poput, / Po pučini što slanoj ih vitlaju vjetrovi jaki.” Lukrecije, De natura rerum, III, 492 (prepjev M. Tepeša). 601 “Pače, za bolesti tijela pomete se često i duh sam; / Naime, on gubi tad svijest i bunca nerazumne riječi. / Zapada kadšto i kod letargije teške u dubok / I dugotrajan san, te klonu mu glava i oči.” Lukrecije, ibid., III, 464 i d.

323

Eseji – Knjiga druga

propusta što sam ih često zapažao u njihovu umovanju. Da vidimo prvi. Ta i takva duša više nema smisla za najveće dobro stoikâ, koje je toliko postojano i čvrsto. Na tom će se mjestu naša lijepa mudrost morati predati i položiti oružje. Uostalom, oni su i držali da je zbog ispraznosti ljudskog uma miješanje i supostojanje dviju tako različitih stvari, kao što su smrtnost i besmrtnost, posve nezamislivo: Quippe etenim mortale aeterno jungere, et una Consentire putere, et fungi mutua posse, Desipere est. Quid enim diversius esse putandum est, Aut magis inter se disjunctum discrepitansque, Quam mortale quod est, immortali atque perenni Junctum, in concilio saevas tolerare procelas?602 Štoviše, cijenili su da duša sudjeluje u smrti jednako kao i tijelo, simul aevo fessa fatiscit:603 a to je ono što nam, prema Zenonu604, dobro pokazuje slika sna; jer on drži da je to obnemoćalost i pad duše koliko i tijela: “Contrahi animum et quasi labi putat atque coincidere”605. A ono što su opažali da se kod nekih snaga i moć održavaju na kraju života, pripisivali su to različitosti između pojedinih bolesti, baš kao što se ljude vidi da u takvoj krajnosti jedni za602

“Dašto, jer spajati smrtno sa vječnim i držati uz to, / Ovo da zajedno ćutjet i zajedno djelovat može, / Znači ludovat. Što naime različnijim držati valja, / Ili medjusobno više razdvojenim, neskladnim više, / Negoli ono, što smrtno je, spajat s besmrtnim, vječnim, / Da to povezano skupa olujama prkosi strašnim?” Lukrecije, De rerum natura, III, 800 i d. (u prepjevu M. Tepeša). 603 “[Jer je vidimo, s tijelom, da zajedno radja se, raste, / Pa i, kako razložih,] zbog starosti propada skupa.” Lukrecije, ibid., 459 (prepjev M. Tepeša). 604 Prema Ciceronu, De divinatione, II, 58. 605 “On u snu vidi skupljanje i kao neku iscrpljenost i propadanje duše.” Ciceron, ibid.

324

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

državaju neki osjet, a drugi opet neki drugi, netko sluh, netko njuh, i to ih zadržavaju netaknutima, pa im tako neki dijelovi ostaju čitavi i djelatni: Non alio pacto quam si, pes cum dolet aegri, In nullo caput interea sit forte dolore.606 Oko našega razuma gleda u istinu jednako kao što oči sovuljage gledaju u Sunčev sjaj, kako ono kaže Aristotel607. Kako bismo se mogli bolje u to uvjeriti nego tako grubom zaslijepljenošću u tako sjajnoj svjetlosti? Jer, protivno mišljenje o besmrtnosti duše, za koje Ciceron608 kaže da je najprije bilo izneseno, barem se tako sudilo po svjedočanstvu u starim knjigama, od Ferekida sa Sira609 za vrijeme kralja Tula610 (drugi prvenstvo u tome pripisuju filozofu Talu, a neki opet drugima), a to je dio ljudskog znanja koje je obrađivano uz najviše suzdržljivosti i dvojbe. Najodlučniji su dogmatičari na tom mjestu prinuđeni povući se u sjenu Akademije. Nitko ne zna što je Aristotel o tom pitanju mislio i rekao611, a isto tako i svi stari mislioci koji se o tome izražavaju na vrlo kolebljiv način: “rem gratissimam promittentium magis quam probantium”612. Sve je to zakriveno oblacima nerazumljivih riječi vrlo teška smisla i ostavi606

“Gotovo jednak na način, ko noga kad bolesnog boli, / Dok mu glava medjutim bez boli je ikakve možda.” Lukrecije, De natura rerum, 110-111 (prepjev M. Tepeša). 607 Metafizika, II, 1. Istu usporedbu donose i drugi raniji, ali i suvremeni pisci, a među ostalima i Philippe Duplessis-Mornay, nazvan hugenotskim papom, u svom djelu Traité de la vérité de la religion chrétienne. 608 U Tusculanae disputationes, I, 16. 609 Ferekid sa Sira (FerekύdhV), grčki filozof iz VI. st. pr. Kr., koji je bio poznat i pod nadimkom “Teolog”. 610 Tul Hostilije, treći kralj Rima (673-642. pr. Kr.), po predaji razorio je Albu Longu, pobijedio Sabinjane i Etruščane. 611 H. C. Agrippa se upravo tako izrazio u LII. poglavlju svoje knjige De incertitudine et vanitate scientiarum. 612 “To je nešto vrlo cijenjeno, što oni mnogo više obećavaju nego što dokazuju.” Seneka, Epistulae, 102.

325

Eseji – Knjiga druga

lo je njihovim sljedbenicima da raspredaju koliko o samom sudu toliko i o samoj stvari. Dvije stvari činile su im takvo mišljenje prihvatljivim: prvo, da bez besmrtnosti dušâ ne bi na čemu imali graditi onu pustu nadu u slavu, a to je ono u što svijet začudo najviše vjeruje; drugo, da se, kako kaže Platon613, grijesi i mane, čak i onda kad izbjegnu mutnom i nesigurnom oku ljudske pravde, uvijek nalaze pod vlašću božanske, koja će ih progoniti i nakon prijestupnikove smrti. Izvanredna briga čovjekova posvećena je produljenju života. On se pri tome služi svim sredstvima koja ima. Za čuvanje tijela postoje grobnice, a za čuvanje imena tu je slava. Nezadovoljan svojom sudbinom, sve je svoje misli upro kako bi se što bolje osigurao kroz svoje pronalaske. A duša, koja se zbog svog nemira i slabosti ne može čvrsto držati na nogama, traži na svim stranama utjehu, nadu i čvrsto tlo, pa i u najčudnijim okolnostima, ne bi li se negdje uhvatila i sigurno smjestila; i, premda je sve što joj njezino traženje pruža i krhko i nesigurno, ona se ipak i na to sigurnije i radije oslanja nego na sebe samu. Međutim, čak i kod onih koji se najupornije drže tog tako pravog i jasnog uvjerenja u besmrtnost naše duše, upravo je čudnovato kako su se i oni našli u nemogućnosti da je dokažu svojim ljudskim snagama: “Somnia sunt non docentis, sed optantis”614, govorio je jedan stari pisac. Čovjek može iz tog svjedočanstva vidjeti da sreći i slučaju duguje istinu što je sam otkriva, budući da je, čak ni onda kad mu je upala u dio, nema čime uhvatiti i zadržati te da njegov um nema snage njome se koristiti. Sve su stvari koje potječu iz našeg vlastitog mišljenja i sposobnosti, pa bile one prave ili lažne, podložne nesigurnosti i daljnjem raspravljanju. Zato da nas kazni za našu uznositost i da pouči našu bijedu i nemoćnost, Bog je izazvao nemir i pomutnju s onim tornjem babilonskim. Sve 613 614

U Zakonima, X. knjiga, str. 878 u izdanju iz 1546. “Sve su to sanje čovjeka koji govori o svojim željama, ali koji ih ničim ne dokazuje.” Ciceron, Academica, II, 38.

326

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ono što poduzimamo bez njegove pomoći, sve ono što vidimo bez svjetla njegove milosti, sve je to tlapnja i ludost; a bit same istine, koja je stalna i uvijek jednaka, kad nam je sreća udijeli, mi je kvarimo i iskrivljujemo zbog svoje slabosti. Pa ma kojim putem da se čovjek zaputi, Bog mu dopušta da uvijek dođe do iste pomutnje, čiju nam sliku tako živo ocrtava kroz pravednu kazan kojom je srušio obijest Nimrodovu615 i uništio isprazan poduhvat građenja njegove piramide: “Perdam sapientiam sapientium, et prudentiam reprobabo”616. A što je drugo sva ona različitost jezikâ i govorâ, kojom je pomutio gradnju tog zdanja, ako nije ovo beskrajno i neprekidno sporenje i razilaženje u mišljenjima i umovima koje prati i onemogućuje isprazno zdanje ljudskoga znanja? A onemogućuje ga samo na korist, jer tko bi nas podržavao kad bismo imali samo zrnce pameti u glavi? Riječi ovoga sveca učinile su mi veliko zadovoljstvo: “Ipsa utilitatis occultatio aut humilitatis exercitatio est, aut elationis attritio”617. Do kakve li sve nadutosti i bezočnosti ne dolazimo sa svojom zaslijepljenosti i svojom ludosti? No, moram se vratiti onome što sam govorio. Bilo je odista pravo da samome Bogu i daru njegove milosti budemo zahvalni za jedno tako veliko vjerovanje, jer samo od njegove velikodušnosti primamo plod besmrtnosti, a on se sastoji u uživanju vječitog blaženstva. Priznajmo bez okolišanja da su nam Bog sâm i vjera u njega tako rekli: jer ta pouka nije ni u našoj naravi ni u našem umu. A tko će ispitati iznutra i izvana svoje biće i svoje snage bez te božanske povlasti; tko bude čovjeka gledao ne ulaguju615

Nimrod (Nemrod, Nimrud), u Starom zavjetu, moćni vladar Babilona i utemeljitelj Ninive. 616 U Vulgati stoji ...prudentiam prudentium reprobabo: “Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.” Prva poslanica Korinćanima, 1, 19. 617 “Tama koja obavija poznavanje onoga što nam je korisno vježba je za poniznost i uzda za uznositost.” Sveti Augustin, De civitate Dei, XI, xxii.

327

Eseji – Knjiga druga

ći mu se, neće u njemu naći ni snage ni moći koja bi ukazivala na nešto drugo do li na smrt i zemlju. Što god više dajemo, i dugujemo, i vraćamo Bogu, tim kršćanskije i postupamo. Ono što filozof stoik kaže da mu je dano nekakvim prihvaćanjem narodnoga mišljenja, ne bi li bilo bolje da mu je dano od samoga Boga? “Cum de animorum aeternitate disserimus, non leve momentum apud nos habet consensus hominum aut timentium inferos, aut colentium. Utor hac publica persuasione.”618 No, slabost ljudskih argumenata kad je to u pitanju posebno se prepoznaje po svim onim bajoslovnim okolnostima koje su oni pridodali tom mišljenju da bi pronašli odgovor na pitanje: kakve je vrsti ta naša besmrtnost? Pustimo stoike – “usuram nobis largiuntur tanquam cornicibus: diu mansuros aiunt animos; semper negant”619 – koji dušama daju život dulji od ovoga, ali koji ima svoj kraj. Najopćenitije prihvaćeno mišljenje, a koje na nekim mjestima vrijedi i danas, jest ono što ga pripisuju Pitagori, ne da bi mu on bio tvorac, nego zato što je dobilo na težini i uvjerljivosti kroz autoritet njegova prihvaćanja; a to je mišljenje bilo da duše, kad se odijele od nas, samo sele iz jednog tijela u drugo, iz lava u konja, iz konja u kralja i tako se neprestano šeću od jedne do druge kuće620. A on je sam govorio621 da se sjeća da je bio Etalid, pa Euforbije, zatim Hermotim i da je konačno Pir prešao u Pitago618

“Kad raspravljamo o besmrtnosti duše, vidimo da nije mala težina u tome što se s time slažu ljudi koji se boje ili koji časte zle duhove. Rado se priključujem takvom općem uvjerenju.” Seneka, Epistulae, 127. 619 “Govore nam da ćemo dugo živjeti, kao što se kaže gavranovima; prema njima, naše duše će živjeti dugo, ali ne i vječno.” Ciceron, Tusc. disp., I, 31. 620 Izdanja prije 1595. na ovom mjestu imaju: Sokrat, Platon i gotovo svi oni koji su htjeli vjerovati u besmrtnost duša, zanijeli su se tom mišlju, jednako kao i više naroda, a među njima i naš. Ovo i naš (la nostre) je aluzija na jedno mjesto iz Cezarova De bello Gallico, VI, 18. 621 Prema Diogenu Laerciju, Život Pitagorin, VIII, v. Montaigne je već u II. eseju II. knjige spomenuo tu teoriju o metempsihozi i Pitagorino vjerovanje, ali je tada citirao Ovidijeve Metamorfoze, XV.

328

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ru, pa se tako o sebi sjećao dvjestaišest godina unatrag. Neki su tome dodavali da te duše idu u nebo, ali i da se iz neba spuštaju na zemlju: O pater, anne aliquas ad cœlum hinc ire putandum est Sublimes animas iterumque ad tarda reverti Corpora? Quae lucis miseris tam dira cupido?622 Za Origena623 duše neprestano idu gore-dolje iz dobroga u loše stanje624. Po mišljenju što nam ga donosi Varon, nakon 440 godina putovanja vraćaju se u svoje prvotno tijelo; Hrisip, pak, kaže da se to događa nakon određenog, ali neograničenog vremena. Platon kaže625 da to vjerovanje o bezbrojnim seljenjima na koje je duša pripremljena on ima od Pindara i iz staroga pjesništva; kaže nadalje da duše nemaju drugih muka ni nagrada osim vremenskih na onome svijetu, a kako joj je na ovome samo pitanje vremena, zaključuje da u duši mora postojati posebno poznavanje ne samo nebeskih poslova već i paklenih i poslova na ovom svijetu na koji je dolazila i boravila u svim svojim putovanjima; pa je sve to samo stvar njezina sjećanja. Na drugim mjestima ide još i dalje626: Onaj koji je provodio dobar život, ide k zvijezdi za koju je određen; onome koji je u zlu živio, duša se seli u ženu, a, ako se ni tada ne okrene na bolje, prelazi u životinju onakvoga stanja koje odgovara njegovu grešnom životu i taj neće vidjeti kraja svojim kaznama sve dok se ne povrati u svoje prvotno stanje, i to kad se snagom razuma ne oslobodi grubih, glupih i tjelesnih mana koje su ga ispunjale. 622

“Oče, zar neke se duše iz ovoga laganog svijeta / vraćaju ponovno gore u stvorove trome i spore, / kakva ih jadnike želja spram zemlje nagoni kleta?” Vergilije, Eneida, VI, 719-721 (u prepjevu Bratoljuba Klaića). 623 Origen (]Wrig=nhV), grčki filozof iz III. stoljeća, novoplatonovac. 624 Prema svetom Augustinu, De civitate Dei, XXI, xvi-xvii, kod kojega se navode teorije Varona i Hrisipa (v. gore). 625 Menon, str. 19 u izdanju iz 1546. 626 Timej, str. 42 istog izdanja.

329

Eseji – Knjiga druga

No, ne bih želio zaboraviti ni prigovor što ga o tom seljenju iz tijela u tijelo upućuju epikurovci. Taj je prigovor doista duhovit. Postavljaju pitanje kojim će se redom ići ako umirući navale u većem broju nego što ima rođenih: jer će se duše izbačene iz svog dotadašnjeg staništa morati nemilo gurati koja će prva zauzeti mjesto u novoj kutiji. I pitaju se nadalje u što će tratiti svoje vrijeme dok budu čekale da im se pripremi novi stan. Ili, obrnuto, ako se bude kotilo više životinja nego što ih bude uginulo, kažu da će ta tijela biti u rđavom stanju dok budu dočekala da im se ubrizga duša, a da će se možda i dogoditi da neka budu mrtva prije nego su postala živa: Denique connubia ad veneris partusque ferarum Esse animas praesto deridiculum esse videtur, Et spectare immortales mortalia membra Innumero numero, certareque praeproperanter Inter se, quae potissimaque insinuetur627 Neki su opet zaustavili dušu u truplu umrloga da bi njome oživili zmije, gliste i druge životinje za koje se kaže da se rađaju iz naših trulih uda, pa čak i iz našega pepela628. Neki je dijele na dva dijela: na smrtni i besmrtni dio, a za druge je tjelesna, ali ipak besmrtna, a za neke je besmrtna, i to bez svijesti i poznavanja. Ima ih koji su zastupali mišljenje da se iz duša osuđenikâ rađaju đavoli (a tako su cijenili i neki od naših629), kao što Plutarh misli da se rađaju bogovi iz onih koji su se spasili; jer vrlo je malo stvari koje taj autor tvrdi na tako odlučan način kao ovu sada, budući da se uvijek izražava na 627

“Konačno, čini se smiješnim pomišljat, da čekaju duše, / Kad se životinje pare, a isto kad radjaju one. / Zar da bezbrojne one, a besmrtne, čekaju smrtne / Udove? Zar da se bore medjusobno, ko da se klade, / Koja li prva od sviju imade to pravo da udje?” Lukrecije, De natura rerum, III, 776-780 (u prepjevu Marka Tepeša). 628 I to mišljenje Lukrecije ismijava (III, 768). 629 Tj. neki kršćani. Riječ je o kršćanskim teolozima, koje Vivès nabraja u svom komentaru Augustinova djela (Commentaire de la Cité de Dieu, IX, xi).

330

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

dvojben i dvosmislen način. “Valja suditi, kaže630, i čvrsto vjerovati da duše kreposnih ljudi i po prirodi i po pravdi božjoj od ljudi postaju svecima; a od svetaca postaju polubogovi; a od polubogova, nakon što su oslobođeni svake prolaznosti i svake smrtnosti, postaju, ne po nekoj građanskoj odluci, nego uistinu i po pravom razumu, pravi i savršeni bogovi i tako postižu preblažen i preslavan kraj.” No, ako netko hoće vidjeti tog Plutarha, koji je ipak najumjereniji i najsuzdržljiviji od sve te družine, kako nam nudi na prodaju svoja čudesa s tim u vezi, upućujem ga na njegove misli u O Mjesecu i O Sokratovu demonu631, gdje se, očitije nego na bilo kojem drugom mjestu, možemo uvjeriti da misteriji filozofije imaju mnogo zajedničkih sličnosti s najčudnovatijim stvarima u poeziji: ljudski se razum gubi kad hoće do kraja proniknuti i ispitati sve stvari; upravo onako kao što i mi, zamoreni i izmučeni dugim trajanjem života, na kraju podjetinjimo. – To su vam lijepe pouke, sve jedna sigurnija od druge, koje možemo izvući iz ljudske mudrosti i znanja kad je u pitanju naša duša. Ali nema ništa manje lakomislenosti ni u onome što nam ta ista mudrost daje za pouku o dijelovima našega tijela. Izabrat ćemo samo jedan ili dva primjera, jer bismo se inače izgubili u tom maglovitom i velikom moru medicinskih zabluda. Pokušajmo doznati slažu li se ti ljudi barem oko ovoga: iz kakve se tvari ljudi množe. Jer, kad je u pitanju njihovo prvo rađanje, nije nikakvo čudo ako se u tako dalekoj i zapletenoj činjenici ljudski duh pomuti i zaluta. Liječnik Arhelaj632, kojemu je, prema Aristoksenu633, Sokrat bio učenikom i mi630

Romulov život, XIV. Montaigne doslovce prenosi naslov Plutarhove rasprave, gdje je Daemon de Socrates zapravo Sokratov duh-zaštitnik (Per» toÍ Swkr(touV daimon?ou). 632 Arhelaj (]Arc=laoV), grčki liječnik iz I. st. pr. Kr. (?). 633 Aristoksen (]Arist@xenoV), grčki filozof iz Tarenta (IV. st. pr. Kr.). U Ateni je bio Aristotelov učenik. Smatra se tvorcem biografije kao književne vrste. 631

331

Eseji – Knjiga druga

ljenikom634, naučavao je da su ljudi i životinje nastali iz nekog gliba nalik na mlijeko, koji je iz zemlje izbijao kao posljedica njezine zagrijanosti635. Pitagora tvrdi da je naše sjeme pjena naše najbolje krvi; za Platona je to istjecanje iz leđne moždine, a on to zaključuje po tome što to mjesto prvo osjeća umor nakon onog posla; za Alkmeona636 je dio tvari od koje je mozak; a da je tome tako, kaže, dokaz je to što se oči mute onima koji se previše trude oko tog posla; Demokrit misli da je to supstancija koju luči čitava tjelesna masa; a Epikur da je luči duša i tijelo; dok Aristotel u sjemenu vidi izmetinu krvne hrane, posljednju koja se širi po našim udovima, a drugi opet tvrde da je to prokuhana krv što su je provarila naša spolovila, a tako sude po tome što nam u najvećem nastojanju znaju iscuriti i kapi čiste krvi: u tome izgleda da ima nešto više osnovanosti, ako se u tako beskrajnoj zbrci može nazrijeti bilo kakva osnovanost. A tek za učinak tog sjemena, koliko je izneseno međusobno protuslovnih mišljenja! Aristotel i Demokrit smatraju da u žena nema sperme, a da je to samo znoj koji kod njih izbija od užitka i pokretâ tijelom, ali da taj znoj nema nikakva udjela u nastajanju djeteta; Galen i njegovi sljedbenici, naprotiv, misle da bez susreta muškog i ženskog sjemena ne može doći do začeća. To će nam samo pokazati kako su se liječnici, filozofi, pravnici i teolozi pograbili zajedno s našim ženama oko pitanja koliko dugo žene svoj plod nose. A ja, vlastitim primjerom, podupirem one među njima koji tvrde da trudnoća traje jedanaest mjeseci637. Svijet je pun 634

Prema Diogenu Laerciju, Život Arhelajev, II, 17. Čitavo ovo izlaganje preuzeto je doslovce od Corneillea Agrippe, De incertitudine et vanitate scientiarum, LXXXII. 636 Alkmeon (]Alkma?wn), grčki liječnik i filozof (VI-V. st. pr. Kr.), pisac djela O prirodi (Per» j`sewV). Bavio se empirijskim istraživanjima i izveo prvu operaciju na oku. 637 To pitanje ponovno iskrsava u XVI. stoljeću i u raspravi uzimaju udjela i pravnici. Rabelais je u svom djelu Gargantua za naslov III. poglavlja postavio: Kako je Gargantua jedanaest mjeseci bio u trbuhu svoje 635

332

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

takvih primjera, pa i najpriprostija ženica može o svim tim prijeporima izreći svoje mišljenje, a mi to mišljenje ne moramo svi jednako dijeliti. Neka nam bude dovoljno ako ustanovimo da čovjek nije ništa bolje upućen u tjelesno poznavanje sebe, nego u ono duhovno. Mi smo ga usporedili s njim samim, a njegov razum s njegovim razumom da bismo vidjeli što će nam o tome reći. Čini mi se da sam dovoljno pokazao kako se taj razum slabo u sebe sama razumije. A onaj koji se ne razumije u sebe, u što se on može razumjeti? “Quasi vero mensuram ullius rei possit agere, qui sui nesciat.”638 Odista nam je Protagora pričao priče639 kad je čovjeka postavio za mjeru svim stvarima, a on nikada nije znao svoju. Ako već on to nije, tada njegov ponos neće dopustiti da neko drugo stvorenje ima tu prednost. Kako je on bio toliko proturječan čovjek, a jedan je njegov sud neprestano protuslovio drugome, to je za čovjeka povoljno mišljenje predstavljalo samo ruglo koje nas je vodilo neizostavnom zaključku da ne valja ni busola ni onaj koji se njome služi. Kad nam Tal govori da je poznavanje čovjeka za samog čovjeka toliko teško, on ga istodobno uči da mu je nedostupno poznavanje bilo čega.640 Vi641, a za vas sam se potrudio protiv svoje navade pisati ovako dugu raspravu, vi zacijelo nećete uzmaknuti, a da opet matere. On tu nabraja stare pisce koji su “ne samo izjavljivali da je moguće, nego i da je pravo smatrati zakonitim dijete koje žena rodi jedanaest mjeseci nakon smrti svog muža”. 638 “Kao da može pokušati bilo što mjeriti, kad ne zna vlastitu mjeru!” Plinije Stariji, Naturalis historia, II, i. 639 Usp. Ciceron, Academica, II, xlvi i Platonov Kratil, str. 308 u francuskom izdanju iz 1546. 640 Prema Diogenu Laerciju, Život Talov, I, xxxvi. 641 Montaigne se ponovno najvjerojatnije obraća princezi Marguerite de Valois, kojoj je posvetio ovu Apologiju, a ona je bila kći Henrika IV. i žena Henrika Navarskoga.

333

Eseji – Knjiga druga

ne podržite svojega Sebonda uz one prave argumente kojima vas svakodnevno poučavaju, vi ćete kroz to iskazati i svoj duh i svoj mar: jer ovo posljednje isukavanje mača smije se upotrijebiti samo kao krajnji lijek. To je očajnički pokušaj kad morate položiti svoje oružje da bi vaš protivnik izgubio svoje, a, istodobno, taj je potez i naša tajna, jer se njime smijemo služiti samo u rijetkim i brižljivo izabranim okolnostima. Jer, izrazita je smjelost gubiti sebe da biste pogubili nekoga drugoga. Nije dopušteno tražiti smrt da biste se osvetili, kao što je učinio Gobrija642: kad je ovaj bio u žestokom okršaju s nekim perzijskim velmožom, među njih upadne Darije s isukanim mačem, ali, bojeći se udariti da ne bi probo Gobriju, poviče mu neka samo hrabro udari pa sve kad bi morao obojicu probosti. Ja sam proživio i okršaje i tako stroge uvjete borbe da se nije moglo vjerovati da bi se oba protivnika mogla spasiti, proglasili su takve dvoboje nepravičnima i osudili ih, premda su bili dogovoreni. Portugalci su bili u Indijskom moru zarobili četrnaestoricu Turaka, a ovi su, ne podnoseći sužanjstvo, odlučili, a to im je i pošlo za rukom, i sebe i gospodare i njihove brodove pretvoriti u prah i pepeo: uporno su strugali jedan o drugi brodske čavle, sve dok iskra nije frcnula i pala na bačve s topovskim prahom koje su bile naslagane u komori u kojoj su bili zatočeni.643 Mi ovdje dodirujemo granice i posljednje živice obora znanosti gdje se kraj isto kao i u kreposti ne smije prekoračiti. Držite se utabanih staza, jer nije dobro biti odveć lukav i domišljat. Sjetite se toskanske poslovice: “Chi troppo s’assottiglia si scavezza”644. Savjetujem vam da u svim svojim miš642

Prema Herodotu (Povijest, III, lxxiii), kojega navodi Plutarh u raspravi Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, pogl. IV. 643 Anegdota je preuzeta iz Goulardove Histoire du Portugal, XII, xxiii. 644 “Odveć tanko lako puca.” Vrlo česta poslovica kod talijanskih pisaca, Montaigneovih suvremenika, a nalazimo je i u Petrarkinu Kanconijeru.

334

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ljenjima i zaključivanjima, kao i u svojim navikama i svim drugim stvarima, budete trijezni i umjereni i izbjegavate novotarije i izokrenutosti svih vrsta. Sve pretjeranosti me ljute. A vi, s autoritetom što vam ga daje vaša veličina, a još više s prednošću koju vam daju vaše vlastite vrline, vi možete jednim migom zapovjediti kome vam se svidi, pa čak i obvezati nekoga tko se bavi književnim stvarima, ako vas je već i na drugi način obogatio takvim razmišljanjem. Međutim, mislim da je ovo dovoljno za ono što biste vi morali znati i učiniti.645 Epikur646 je, govoreći o zakonima, tvrdio da su nam i najgori zakoni nužni, jer bi da nema njih, ljudi jedni druge razdirali. A Platon647, nimalo daleko od toga, da bismo bez zakona živjeli kao divlje zvijeri; i pokušava to dokazati. Naš je duh prevrtljivo, pogibeljno i nepromišljeno oruđe: veoma je teško nametnuti mu red i mjeru. A u moje vrijeme, sve one koji su rijetko obdareni i u kojih je živost izvanredna i iznad prosjeka, vidimo da su ogrezli u pretjeranoj slobodi i mišljenja i ponašanja. Pravo je čudo ako se može sresti jednoga koji je staložen i druželjubiv. Prema tomu, s razlogom se ljudskom duhu postavljaju najstrože ograde i zabrani. I u naučavanju i u drugome mora mu se odbrojavati i upravljati korake, i treba mu na vještački način ograditi prostor njegova lovišta. Zauzdava ga se i sputava vjerama, zakonima, običajima, znanostima, preporukama, smrtnim i besmrtnim kaznama i nagradama; pa ipak, uza sve to, vidimo da sa svojom vižljavošću i raspuštenošću on zaobilazi sve te prepreke: on je nešto kao zrak koji nikako ne možeš ni ščepati ni pogo645

Nakon ovog obraćanja princezi Marguerite de Valois, za koju je Montaigne napisao ovu Apologiju, tj. najdulji od svih Esejâ, započinje treći dio eseja. U tom izlaganju svu svoju pozornost upravlja na razum, oko kojeg se znanstvenici neprestano vrte, a on pokušava pokazati koliko je taj razum “instrument de la science” pod njegovim različitim vidovima isprazan i varljiv. 646 Prema Plutarhu, Protiv Kolota u obranu drugih filozofa. 647 U Zakonima, str. 862 u francuskom izdanju iz 1546.

335

Eseji – Knjiga druga

diti; nešto različito i bezoblično koje se ne može uhvatiti nikakvom omčom i kojega se nikakav čvor ne hvata. Naravno, vrlo je malo tako ispravnih duhova, tako jakih i dobro rođenih, u čije se držanje možemo pouzdati i koji mogu umjereno i bez lakomislenosti živjeti u slobodi svojih sudova, daleko od onoga što se svakodnevno misli. Zato ih se brže bolje stavlja pod skrbništvo. Duh je opasan mač čak i za onoga koji ga ima ako se ne zna njime opasati u redu i kako treba. I nema konja kojemu bi bilo potrebnije postaviti naočnjake da mu pogled bude usmjeren prema vlastitim koracima i da se ne okreće amo tamo izvan kolotečine koju su mu navika i zakoni zacrtali. I zbog toga će vam biti bolje da se ograničite na ono svakidašnje, pa ma kakvo ono bilo, nego da svoj let uputite toj nepriličnoj slobodi. No, ako se neki od tih novih doktora bude htio pred vama praviti pametnim na svoju i vašu štetu; da se otarasite te opasne kuge što se svakim danom sve više širi po vašim dvorovima, u krajnjem će vas slučaju ta obrana zaštititi i otrov neće naškoditi ni vama ni onima oko vas. Prevelika je sloboda i razdraganost tih starih glava izrodila u filozofiji i ljudskim znanjima mnogo sljedbi različitih mišljenja, a svaka je mislila da može suditi i birati samo da bi zauzela svoj stav. No, danas kad svi ljudi koračaju zajedno, “qui certis quibusdam destinatisque sententiis addicti et consecrati sunt, ut etiam quae non probant, cogantur defendere”648 i kad prihvaćamo umijeća prema građanskom autoritetu i naredbi, i kad škole imaju samo jedan uzor i sve su jednako usmjerene po jednoj propisanoj stezi, ne gleda se više što koliko novca teži i koliko vrijedi, nego ga svatko prima prema cijeni što mu ga daju opće prihvaćanje i određeni tečaj. Ne pita se za čistinu zlata ili srebra, nego koliko vrijedi u optjecaju i tako se sve uzima pod jedno. Prihvaćamo nauk medicine kao 648

“koji su vezani i predani nekim stalnim i određenim mišljenjima, i to toliko da su dovedeni do toga da brane čak i ono što sami ne odobravaju.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 2.

336

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

geometriju; i sve one sajamske smicalice, čarolije, uroke oko vezivanja gaća649, trgovanje dušama umrlih, proročanstva, dijeljenje neba na dvanaest kuća650, pa čak i traženje kamena mudrosti – sve se to prima zajedno i bez osporavanja. Dovoljno je znati da je Marsu mjesto u sredini trokuta na dlanu, Veneri u palcu, a Merkuru u malom prstu; i da kad srednja crta651 presijeca jagodicu kažiprsta652, to je znak okrutnosti; kad je nema pod srednjakom, a srednja crta tvori ugao sa životnom pod istim mjestom, znak je jadne smrti.653 Ako je nekoj ženi prirodna crta na dlanu otvorena i ne čini ugao sa životnom crtom, to govori o njezinoj upitnoj nevinosti. Pozivam vas za svjedoka da mi kažete može li s takvim znanjem čovjek biti na dobru glasu i primljen u svakom društvu. Teofrast je govorio da ljudsko znanje, kojim upravljaju osjetila, može o stvarima suditi do neke mjere, ali kad dođe do krajnosti ili prapočela, mora se zaustaviti i otupjeti ili zbog vlastite slabosti ili zbog teškoće samih stvari.654 Samo mirno i blago mišljenje može naše sposobnosti dovesti do poznavanja nekih stvari, ali u njima postoje neke mjere mogućnosti 649

V. Eseji, I, xxvi. U izvorniku domifications. Kako je čitav ovaj odlomak koji se tiče astrologije inspiriran suvremenim djelom što ga je napisao Guy de Bruès, Dialogues contre les nouveaux académiciens (I. dijalog, str. 94), domification se mora shvatiti prema vrijednosti što je riječ domus ima u jeziku astrologije, a domifier znači podijeliti nebo na dvanaest domova (domus), od kojih svaka ima posebnu moć, a sve u svrhu određivanja horoskopa. 651 U originalu la mensale, a to je u jeziku hiromantije crta koja prolazi sredinom dlana. 652 Kažiprst je enseigneur, a tubercule je njegova jagodica. 653 Montaigneovo izrugivanje astrologiji i hiromantiji tim je važnije kad se zna kako su ta vjerovanja bila rasprostranjena u XVI. stoljeću, čak i na Dvoru i u obrazovanim krugovima. A. d’ Aubigné predbacuje Katarini de Medici da “traži učenjake u crnoj magiji, u raznim Nostradamusima, Ruggieriju, l’Escotu i drugima”. 654 Čitav je ovaj paragraf preveden iz djela Corneillea Agrippe De incertitudine et vanitate scientiarum, I. poglavlje. 650

337

Eseji – Knjiga druga

preko kojih prelaziti znači mahnitu smjelost. To je mišljenje prihvatljivo i dijele ga razboriti i poučljivi ljudi; ali vrlo je teško našem duhu postavljati granice: on je znatiželjan i pohlepan, pa se neće ništa lakše zaustaviti na tisućitom nego na pedesetom koraku. Iz iskustva zna da ono gdje se jedan spotaknuo, da je drugomu pošlo za rukom; i da ono što je bilo nepoznato u jedno doba, u drugome se rasvijetlilo; i da se znanosti i umijeća ne ulijevaju jednostavno u kalupe, nego se oblikuju i stvaraju uz dug rad i dugotrajno dotjeruju, kao što medvjedica uljepšava svoju mladunčad neprestano ih lickajući655: ono što nisam kadar otkriti, ja sveudilj ispitujem i iskušavam; i, ponovno okušavajući i mijeseći to tijesto, prebacujući ga i grijući, pružam onome koji dolazi iza mene mogućnost da u njemu više uživa i dajem mu ga u mekšem i podatnijem stanju, ut hymettia sole Cera remollescit, tractataque pollice, multas Vertitur in facies, ipsoque fit utilis usu.656 Tako će postupati drugi s trećim: a to je razlog da me teškoća ne smije baciti u beznadnost, a isto tako ni moja nemoć, jer je ona zaista samo moja. Čovjek je sposoban za sve stvari jednako kao i za neke; a ako, kao što kaže Teofrast, priznaje da ne zna prvotne razloge i načela, neka hrabro odbaci i ostatak svoje znanosti: ako mu nedostaje temelj, svi njegovi zaključci sami od sebe padaju u vodu; sva raspravljanja i ispitivanja nemaju drugog cilja osim golih principa; ako taj cilj ne ispunja sve njegovo nastojanje, postaje plijenom beskrajne neodlučnosti. “Non potest aliud alio magis minusve comprehendi, quoniam omnium rerum una est definitio comprehendendi.”657 655

Prema legendi koju se često spominje kroz čitavo XVI. stoljeće; jednako će se izraziti i Rabelais, Tiers livre de Pantagruel, pogl. XLII. 656 “Pod prsti ugiba se i popušta Himetskom nalik / Vosku, što na suncu mekne i gnječen prstima prima / Oblike različite i obrađen koristan biva.” Ovidije, Metam., X, 284 (u prepjevu Tome Maretića). 657 “Jedna stvar ne može biti više ili manje shvaćena nego druga, jer za svaku stvar postoji samo jedan način shvaćanja.” Ciceron, Academica, II, 41.

338

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Slobodno se može reći da, kad bi duša nešto znala, ona bi najprije znala samu sebe; a, kad bi znala nešto izvan sebe, bilo bi to prije svega znanje o njezinu vlastitom tijelu i mjestu gdje stanuje. Ako i dandanas vidimo kako se glavešine liječničke znanosti prepiru oko naše anatomije, Mulciber in Trojam, pro Troja stabat Apollo658, kad možemo očekivati da će oko nečega biti suglasni? Mi smo samima sebi bliži nego što nam je bliska bjelina snijega ili težina kamena. Ako se čovjek ne pozna, kako onda zna svoju službu i svoje snage? Nije možda da u nama nema neke prave spoznaje o stvarima, ali to je čisti slučaj. A kako se jednakim putem, na jednak način i istim postupanjem zablude primaju u našoj duši, ona zaista nema čime razlikovati ih, nema čime odijeliti istinu od laži. Akademici su bili skloni donošenju nekih sudova i smatrali su odveć sirovim reći da nije vjerojatnije da je snijeg bijel, a ne crn i da mi nismo ništa više sigurni o kretanju kamena kad poleti iz naše ruke nego o kretanju osme sfere. I da bi izbjegli tu teškoću i čudnovatost, koja zaista teško nalazi mjesta u našoj mašti, akoprem tvrde da nismo nikako kadri nešto znati, i da je istina zakrita u dubokim ponorima do kojih ne može prodrijeti ljudsko oko, ipak priznaju da su neke stvari vjerojatnije od drugih i prihvaćaju u svoj sud tu mogućnost da se možemo pokloniti pred jednim prividom više nego pred drugim: svom sudu, dakle, dopuštaju tu sklonost, ali mu osporavaju svaku odluku. Stav pironovaca je smjeliji i, tu i tamo, vjerojatniji659. Jer to naginjanje i sklonost akademika više jednoj nego drugoj tvrd658 659

“Vulkan je bio protiv Troje, a Troja je za sebe imala Apolona.” Ovidije, Tristia, I, ii, 5. Varijanta u izdanju iz 1588: Stav Pironovaca je smjeliji i tu i tamo istinitiji i odlučniji. Dakle, Montaigne u svojim ispravljanjima teksta ublažava pohvalu pironovaca. Pironizam je nauk Pirona i njegovih sljedbenika: sumnjati ili graditi se da sumnjaš u sve. Zato se u francuskoj književnoj povijesti vrlo često spominje le pyrrhonisme de Montaigne.

339

Eseji – Knjiga druga

nji, što je to zapravo nego priznanje da je istina prisutnija u ovoj nego u onoj drugoj? Kad bi naš razum bio kadar vidjeti oblik, crte, držanje i lice istine, on bi je vidio čitavu jednako kao i polovičnu, kad se rađa i kada dozrijeva. Taj privid vjerojatnosti koji čini da se čas naginju nalijevo a čas nadesno možete još povećati; tu iskricu vjerojatnosti što jezičac tezulje naginje lijevo ili desno pomnožite sa stotinu unči, s tisuću, i na kraju će se dogoditi da će jedna strana posve prevagnuti i odlučit će naš izbor i odrediti punu istinu. Ali, kako se oni mogu podložiti vjerojatnosti kad ne poznaju čitavu istinu? Kako to da poznaju privid onoga čemu ne poznaju bit? Ili možemo u potpunosti prosuditi ili ne možemo baš nikako. Ako naše umne i osjetilne mogućnosti ne stoje na čvrstoj nozi, ako se samo kolebaju i amo tamo teturaju, nikakve nam koristi od toga kad dopustimo da se naš sud prikloni bilo kojoj od njihovih operacija, pa ma ne znam kakve nam vjerojatnosti donosili; a najsigurniji i ujedno najsretniji stav našeg uma bit će onaj u kojem će i dalje ostati staložen, uspravan, nepokolebljiv, bez ikakva nemira ili hitnje. “Inter visa vera aut falsa ad animi assensum nihil interest.”660 Da stvari u našem umu nemaju svoj pravi oblik i svoju bit i da u nj ne ulaze vlastitom snagom i zbog svoje vrijednosti, to dovoljno vidimo: jer, kad bi tome bilo tako, mi bismo ih uvijek jednako primali; vino bi imalo isti okus u ustima bolesnika i u ustima zdrava čovjeka. Onaj koji ima ozebline na rukama ili koji ima nateknute prste, ustanovio bi isto kao i svaki drugi u kojega su zdrave ruke da je drvo ili željezo kojim radi tvrdo. Tuđa se pitanja dakle predaju nama na milost i mi ih raspoređujemo onako kako se nama svidi. A ako mi nešto primamo bez mijenjanja i kad bi mogućnosti ljudskog shvaćanja bile dovoljno sposobne i moćne da mogu shvatiti istinu s pomoću vlastitih sredstava, a ta su sredstva kod svih 660

“Između onoga što se čini pravim ili lažnim nema razlike koja bi mogla odrediti naš sud.” Ciceron, Academica, II, 28.

340

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

jednaka, ta bi istina jednostavno prelazila iz ruke u ruku. I barem bi se našla jedna stvar na svijetu – a toliko ih ima – koju bi ljudi prihvatili u sveopćoj suglasnosti. Ali, činjenica da se ne može naći niti jedno mišljenje koje među nama ne bi bilo osporavano ili se ne bi moglo osporiti, dovoljno nam pokazuje da naša moć rasuđivanja ne shvaća posve jasno ono što misli da zna. Jer moja prosudba ne može postići da je prihvati sud mojega bližnjega, a to je znak da sam ja to shvatio nekim drugim sredstvom, a ne prirodnom snagom koja je i u meni i u svim ljudima. Ostavimo postrani tu beskrajnu zbrku mišljenja što je vidimo u gledanjima samih filozofa i tu opću i neprestanu raspravu što se vodi oko poznavanja stvari. Jer, može se pretpostaviti, i to je vrlo vjerojatno, da ni o jednoj stvari ljudi, a mislim pri tome na najnadarenije ljude od znanja, nisu suglasni, čak ni o tome da je nebo iznad naših glava; jer oni koji u sve sumnjaju moraju i u to sumnjati; a oni koji nam niječu da išta možemo razumjeti, kažu da nismo razumjeli da nam je nebo nad glavom; a upravo su ta dva mišljenja, bez ikakove usporedbe, brojem najjača. Osim iz te različitosti i beskrajne podjele što je naš sud donosi o nama samima i iz one nesigurnosti koju svatko u sebi osjeća, lako je vidjeti da položaj našeg duha nije nimalo siguran. Uz koliko različitosti sudimo o stvarima? Kako li tek brzo mijenjamo svoja maštanja? Ono što danas mislim i ono što vjerujem, ja mislim i vjerujem svom svojom vjerom; sva sredstva kojima se služim i sve moje mogućnosti drže se tog mišljenja i odgovaraju mi o svemu što mogu. Nikako nikakvu istinu ne bih mogao prigrliti s više snage nego što činim s ovom. U njoj sam sa svim svojim bićem i uistinu sam čitav u njoj; ali zar mi se nije dogodilo, ne jednom ni sto nego tisuću puta i svakog mi se dana događa da prihvaćam nešto drugo, i to ovim istim sredstvima i u istim okolnostima, pa poslije ustanovim da je to bilo krivo? Ako se hoće postati pametan, mora se takvim postati na vlastiti trošak. Ako mi se dogodilo 341

Eseji – Knjiga druga

da sam u tome iznevjeren, ako su moji potezi redovito promašeni, a moja je tezulja slaba i loše mjeri, kako bih se onda mogao pouzdati u drugoga više nego u sebe? Nije li prava ludost dopustiti da te isti vodič toliko puta nasamari? Pa iako nas sreća petsto puta premješta s jednog mjesta na drugo i to mjesto čas puni čas prazni kao da je neka bačva i ulijeva u naša vjerovanja neprestano drugačija mišljenja, uvijek je ono sadašnje i posljednje sigurno i nepogrešivo. I upravo za to mišljenje valja sve žrtvovati, i dobra, i čast, i život, i zdravlje, i sve, posterior res illa reperta, Perdit, et immutat sensus ad pristina quaequae.661 Ma što nam propovijedali, ma što god naučili, uvijek valja imati na umu da je čovjek onaj koji daje i čovjek onaj koji prima. Samo stvari koje nam dolaze iz neba imaju pravo i vlast da nas uvjere; one jedine nose biljeg istine; a isto tako tu istinu ne gledamo svojim očima niti je prihvaćamo svojim sredstvima: ta sveta i velika istina ne bi mogla prebivati u jednom ovako kukavnom stanu ako ga Bog za tu svrhu ne pripremi, ako ga Bog ne sagradi i učvrsti svojom posebnom i natprirodnom naklonošću i milošću. Naše bi grešno stanje barem moglo postići da u svoje mijene ulazimo s više umjerenosti i suzdržljivosti. Moralo bi nas podsjetiti, iako smo to primili razumom, da mi pritom često primamo i lažne stvari, i to upravo onim istim sredstvima koja sama sebe tako često opovrgavaju i nas varaju. A nije nikakvo čudo da sama sebe opovrgavaju kad ih je tako lako i uz najmanji pokret iskriviti i oboriti. Posve je sigurno da naše strepnje, naš sud i općenito sposobnosti naše duše trpe kod svake promjene i pokreta našega tijela, a te su promjene i te kako česte. Nije li nam duh budniji, a sjećanje življe kad smo zdravi nego kad smo bolesni? A radost i vese661

“Ako li kasnije nešto se otkrije vrednije, tada / Propada voljeno prije ma sve, jer mijenja se ukus.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1414 (prepjev M. Tepeša).

342

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

lje ne daju li nam da sve što pred našu dušu dolazi primamo s drugim licem nego kad smo tužni i sjetni? Zar mislite da Sapfini i Katulovi stihovi jednako veselo padaju na dušu jednom starom škrcu i mladom čovjeku u punoj snazi? Kad je Kleomen, sin Anaksandridov, bio bolestan, njegovi su se prijatelji čudili što ga obuzimaju neuobičajene želje i maštanja: “Vidim i ja, odgovori im, ni ja nisam onakav kao kad sam zdrav; kad sam ja drugi, druge mi se misli motaju po glavi.”662 U žargonu naših sudišta često se čuje jedna izreka koja se kaže za zločince koji se namjere na suce kad su dobre volje i blago i veselo raspoloženi: gaudeat de bona fortuna, što će reći: neka uživa zato što je imao sreću; jer, izvjesno je da nekad presude više naginju prema težoj i strožoj kazni, dok su nekad lakše, blaže i gotovo da se približavaju oprostu. Onom sucu koji iz svoje kuće donosi kostobolju, ljubomoru ili je ljut što ga sluga potkrada, duša je sva zamračena i obuzeta jedom, pa ne smijemo sumnjati da to neće utjecati na njegov pravorijek. Preslavni senat Areopaga donosio je svoje presude noću, plašeći se da će mu pogled na okrivljenike pokvariti osjećaj pravednosti.663 Pa i sâm zrak i vedrina neba unosi u nas kojekakve promjene, kao što kaže ovaj grčki stih kod Cicerona: Tales sunt hominum mentes, quali pater ipse Juppiter auctifera lustravit lampade terras.664 Naš sud mogu pomutiti ne samo vrućice, napici i velike nesreće; i najmanje sitnice mogu ga okrenuti naglavce. I ne treba sumnjati, premda mi to ne osjećamo, ako obična groz662

Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama. Misli se da je Montaigne uzeo taj podatak iz djela Serées (1584, I. knjiga, IX. poglavlje), što ga je napisao njegov suvremenik Guillaume Bouchet, sieur de Brocart (1513-1594). 664 Montaigne je već naveo ove stihove u prvom eseju II. knjige O nestalnosti naših djela. To su stihovi što ih je Ciceron preveo iz Odiseje, a kasnije ih je naveo i Augustin u De civitate Dei. “Misli ljudske se mijenjaju kako hoće plodotvorni zraci što ih božanski Jupiter po zemlji prosipa.” 663

343

Eseji – Knjiga druga

nica može oboriti našu moć rasuđivanja, da četvrtača neće zasigurno donijeti neku promjenu po svojoj mjeri i snazi. Ako apopleksija uspavljuje i potpuno gasi vid našeg uma, ne valja sumnjati da ga i obična prehlada neće oslabiti; pa, prema tome, možemo reći da ćemo u cijelom životu jedva naći jedan sat kad se naš sud nalazi u baš onakvom stanju kakvo nam treba, jer je naše tijelo podložno takvim neprestanim promjenama, jer u njemu ima toliko vrsti poluga, da bi (tu vjerujem liječnicima) bilo i te kako teško da uvijek nema barem jedna koja se krivo ispriječila. Uostalom, ta se bolest lako ne otkriva, osim kad je u svojem najgorem i neizlječivom stanju, to prije što razum uvijek radi, i kad je iskrivljen, i kad je hrom, i kad su mu kukovi iščašeni, a ide podruku i s laži i sa istinom. Zbog svega toga vrlo je teško otkriti gdje on to hramlje i gdje mu nešto ne valja. Uvijek nazivam razumom onaj izgled misli što ga svatko u sebi stvara; taj razum, a u njegovu stanju može biti stotinu protivnosti oko istog pitanja, to je komad oruđa od voska i olova, koji se može produžiti, saviti i prilagoditi svakom obliku i svakoj mjeri; moramo samo imati sposobnost znati mu dati željeni oblik. Pa ne znam kako dobre bile namjere u nekog suca, ako on sebe dobro ne preispita (a time se malo ljudi bavi) i ne osjeća sklonost prema ljubavi, srodstvu, ljepoti i osveti, ali ne samo prema teškim stvarima, nego i onaj slučajan instinkt koji čini da više volimo jednu stvar nego drugu i koji nas navodi – bez dopuštenja razuma – na izbor između dvaju sličnih pitanja, pa čak ako nema pokoji tračak ispraznosti, sve to može neosjetno djelovati na njegov sud da prihvati ili otkloni neke razloge i da mu tako tezulja prevagne na jednu ili drugu stranu. Ja, koji sâm sebe tako budno i izbliza motrim, koji imam neprestano oči uperene u sebe sama, koji baš nemam nekih drugih poslova, quis sub Arcto Rex gelidae metuatur orae, 344

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Quod Tyridatem terreat, unice Securus665, jedva bih se usudio govoriti o ispraznosti i slabosti koje kod sebe nalazim. Ja stojim na tako klimavim i nesigurnim nogama, koje vidim da bi me lako mogle izdati, a vid me zna isto tako iznevjeriti da kad sam natašte osjećam da sam drugi čovjek nego nakon jela; ako mi se zdravlje smiješi, a dan je lijep i bistar, odmah sam čovjek kako se poželjeti može; a ako imam kurje oko koje mi pritišće prst, začas sam mrzovoljan, nesusretljiv i nepristupačan drugim ljudima. Isti mi se konjski kas čas čini grubim, čas ugodnim, a ista razdaljina jedan mi je put kraća, a drugi otegnuta; ista stvar pred mojim očima sad više, a sad manje dopadljiva. Čas bih sve radio, a trenutak poslije nisam ni za što; ono što mi sad pričinja zadovoljstvo, drugi će mi put predstavljati pravu muku. U meni se zbiva tisuću promjena, neočekivanih i slučajnih. Ili sam melankoličan ili sam koleričan; i u razmaku od jednog sata izmjenjuju se tuga i veselje. Kad uzimam knjigu u ruke, često naiđem na neki krasni odlomak koji me pogađa u dušu; a drugi put, ako opet nabašem na njega, odmah okrećem stranicu, uzalud ga prečitavam i o njemu razmišljam: to je sad samo nepoznata masa slova, koja je za mene bez smisla i oblika. Ni u onome što pišem ne nalazim uvijek oduševljenje svojih ranijih maštanja; ne znam što sam tu htio reći i često gubim snagu da to mjesto ispravim i da mu dam nov smisao, ali to je zbog toga što sam prvi smisao zaboravio, a on je bolje pristajao. Neprestano idem amo tamo: moje rasuđivanje nikako da pokroči naprijed, samo lebdi i tumara, velut minuta magno Deprensa navis in mari vesaniente vento666. 665

“I koji se nimalo ne brinem koji kralj čini da sve dršće pod ledenim nebom i zbog čega je nemiran kralj Tiridat.” Horacije, Odae, I, xxvi, 3. 666 “Kao sićušna brodica kad ju na nepreglednoj pučini iznenadi bijesni vjetar.” Katul, XXV, 13.

345

Eseji – Knjiga druga

Mnogo puta (a to često običavam činiti), kad se za vježbu i zabavu uhvatim podržavanja nekog mišljenja protivnog svojemu, moj duh ide na tu stranu i tako me veže i obezglavi da više ne nalazim razlog svom pređašnjem mišljenju i tada ga jednostavno napuštam. Idem za onim čemu sam sklon, pa bilo to ne znam kakvo, i tada me vlastita težina povlači za sobom. Svatko bi to mogao za sebe reći kad bi se ovako pozorno gledao kao što se ja gledam. Propovjednici dobro znaju da ih uzbuđenje što ih obuzima dok propovijedaju hrabri i potiče na vjeru, a mi se, dok smo srditi, više predajemo na obranu vlastitih pogleda, utiskujemo ih u sebe, prihvaćamo ih s više žara i odobravanja nego što to činimo kad smo mirni i hladnokrvni. Izlažete na najjednostavniji način neku stvar iz parnice svom odvjetniku, a on odgovara neodlučno i nevoljko: tada osjećate da mu je potpuno svejedno hoće li se odlučiti za jednu ili za drugu stranu; jeste li ga dobro platili da u to zagrize i da vaše gledanje usvoji, je li ga to počelo zanimati, je li za to oduševljen? Njegov razum i njegovo znanje istodobno se oduševe. I sad, evo ti, očite i nesumnjive istine koja se predstavlja njegovu razumu; on u njoj otkriva jedno posve novo svjetlo i on u to vjeruje i sebe tako uvjerava. Štoviše, ne znam jesu li onaj žar koji se rađa iz inata i tvrdoglavosti prema utisku što ga ostavlja i žestini koju sudac pokazuje ili opasnost ili pak interes reputacije naveli više od jednog čovjeka da i pod prijetnjom ognja ostane pri mišljenju za koje, kad je slobodan i među prijateljima, ne bi dao ni da mu se mali prst opeče. Udarci i potresi što ih naša duša dobiva iz tjelesnih strasti imaju nad njom veliku moć, ali još su snažniji njezini vlastiti, koji je tako drže u šakama da se možda može tvrditi da se ona ne miče i ne pokreće samo dahom njihova vjetra i da bi, bez njihove pomoći, bila nepokretna kao onaj brod što su mu vjetrovi na pučini uskratili svoju pomoć. A, onaj koji bi to tvrdio, slijedeći nauk peripatetičara, ne bi nam zadao ne346

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ki udarac, jer je poznato da većina najljepših djela naše duše proistječe iz poticaja tih strasti, koji im je i više nego potreban. Hrabrost, kažu, ne može doći do izražaja bez pomoći srdžbe. Semper Ajax fortis, fortissimus tamen in furore667 Tako se ni na zle ljude i na neprijatelje ne ide tako silovito ako se nismo rasrdili.668 A isto se tako od odvjetnika traži da prenese svoj bijes na suca kako bi bolje dijelio pravdu. Sebičnost je pokrenula Temistokla, pokrenula je Demostena; a nagnala je filozofe na rad, na noći bez sna i na duga putovanja; nas vodi častima, učenju, zdravlju i korisnim ciljevima. I ta slabost duše, koja teško podnosi dugočasenje i nedaće, služi da u našoj savjesti održi pokoru i kajanje i da osjetimo šibu Božju i bičeve političke za svoju kaznu. Sažaljenje služi kao ostan samilosti, a naš mar za očuvanjem i dobrim vladanjem nastaje iz našeg straha; a koliko je lijepih djela učinjeno iz ambicije? A koliko iz uobraženosti? Ne postoji niti jedna velika i živa vrlina koju nije izazvala neka grešna želja. Nije li to bio jedan od razloga koji je epikurovce potaknuo da boga oslobode svih briga i bavljenja našim poslovima, to tim prije zato što se sama njegova dobrota nije mogla iskazati prema nama, a da prije toga njegov mir nije bio pomućen zbog naših strasti, a one su kao bockanja i poticaji koji upravljaju dušu prema kreposnim djelima669. Ili su drugačije povjerovali i mislili da su to oluje koje sramno izbacuju dušu iz njezina mira? “Ut maris tranquillitas intelligitur, nulla, ne minima quidem, aura fluctus commovente: sic animi quietus et 667

“Ajaks je uvijek bio hrabar, ali nikad toliko kao kad je bio bijesan.” Ciceron, Tusculanae disputationes, IV, 23. 668 Ovo je mjesto uglavnom preuzeto iz Ciceronovih Tusculanae disputationes, IV, 23. 669 Izdanja prije 1595. imala su i ovaj dodatak: A ono što i predobro znamo je da strasti proizvode neizmjerne i neprekidne promjene u našoj duši i da se prema njoj ponašaju kao tirani. A sud srdita čovjeka ili onoga koji je u strahu, zar je to sud koji će donijeti kad bude miran?

347

Eseji – Knjiga druga

placatus status cernitur, quum perturbatio nulla est qua moveri queat.”670 Kakve li razlike u smislu i razumu, kakva sve maštanja ne pokazuje različitost naših strasti! Na kakvu sigurnost možemo računati iz jedne tako nestalne i prevrtljive stvari, koja je zbog svojega stanja podložna vlasti nemira i jedva da se kreće onim svojim usiljenim i teturavim korakom? Ako je naš sud u vlasti čak i same bolesti i nemira; ako on svoje utiske o stvarima mora primati od ludosti i nerazuma, kakvu sigurnost mi od njega možemo očekivati? Nije li to nerazumna smjelost kad filozofija smatra da ljudi stvaraju svoja najveća i božanstvu najbliža djela baš onda kad su izvan pameti i bijesni i nerazumni? Mi se popravljamo tako što se lišavamo svojeg razuma koji smo umrtvili. Dva prirodna puta koji vode k Božjim nastambama gdje se može predvidjeti tijek sudbinâ su, dakle, bijes i umrtvljenost. Doista je zabavno to pogledati: po onom preokretanju, što ga strasti izazivaju u našem razumu, postajemo kreposni; po njegovu uklanjanju, što ga uzrokuju bijes ili slika smrti, postajemo vračevi ili proroci.671 Ništa nisam lakše povjerovao nego to. To je čisti entuzijazam što ga je sveta istina udahnula u filozofski duh, koji od njega i protiv njegove namjere iznuđuje tvrdnju da spokoj naše duše, da njezino staloženo stanje, to jest najzdravije stanje koje mu filozofija može pružiti, nije njezino najbolje stanje. Naše je bdijenje uspavanije od samog spavanja; naša je mudrost manje mudra od ludosti; naše sanje vrijede više nego razborito razmišljanje, pa je, prema tome, najgore mjesto koje možemo zauzeti upravo u nama. No, zar filozofija ne misli da mi imamo toliko pameti da možemo 670

“Mir pučine za nas je kad ne puše ni najmanji dašak koji bi mogao namreškati površinu mora; isto tako možemo reći da je duša mirna i spokojna onda kad je nikakva strast ne može uznemiriti.” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 6. 671 Aluzija na proročanski dar što ga se često pripisivalo ljudima na samrtnoj postelji. Dovoljno je usporediti epizodu s Raminagrobisom u Rabelaisovu Tiers livre de Pantagruel, XXI-XXIII.

348

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

vidjeti kako onaj glas koji čini duh, kad je odvojen od čovjeka, koji je toliko pronicljiv, toliko velik, toliko savršen, a da je, dok je u čovjeku toliko prizeman, toliko neznalački i toliko mutan, zar ne zna da je to glas koji izlazi iz duha, dijela zemaljskog čovjeka, čovjeka neznalice i mračnjaka, pa prema tome i iz tog razloga glas nepouzdan, glas kojemu se ne može vjerovati? Ja nemam neko veliko iskustvo s tim silovitim potresima (zato što sam meke i trome naravi), od kojih neki znaju neočekivano iznenaditi našu dušu ne dajući joj vremena da samu sebe upozna. Ali ta strast, za koju se kaže da ju besposličarenje izaziva u srcu mladih ljudi, premda polagano nastaje i napredovanje joj je sporo, ipak očito pokazuje onima koji su se pokušali othrvati njezinoj snazi svu silinu tog preobrata zbog kojega naš sud pati. Nekoć sam pokušao biti napet i spreman da joj se oduprem i da je srušim (jer ja sam i odveć daleko od onih koji izazivaju grijeh, ja ga ni ne slijedim ako me baš ne povuče za sobom); osjećao sam kako se rađa, kako raste i kako se povećava usprkos mojem otporu i, nakraju, kako me, uza sve moje oči i živost, grabi i tako ovladava mnome kao u nekoj opijenosti da su mi sve stvari počele izgledati drugačijima nego nekad; očito je da sam vidio kako rastu i uvećavaju se prednosti onoga što sam tada žarko želio, a vjetar moje mašte samo ih je povećavao i ispunjao im jedra; vidio sam kako se teškoće mojeg poduhvata smanjuju i nestaju, kako moja misao i moja savjest uzmiču; ali, čim je taj oganj ispario, i to u jednom času koji je naličio na bljesak munje, moja je duša sve počela drugačije gledati, došla je u neko drugo stanje i drugačije je o svemu sudila; teškoće mojeg uzmaka činile su mi se ogromnima i nepremostivima, a same su stvari dobile neki nov okus i drugačije lice od onoga kako mi ih je zažarenost moje požude prikazivala. Što je od toga dvoga bilo vjerojatnije? Piron o tome ništa ne zna i ne kaže. Mi nikad nismo posve oslobođeni bolesti. Sve groznice imaju svoje vruće i hladne momente; stanje rasplamsale strasti pretvara se u stanje zebnje. 349

Eseji – Knjiga druga

Isto onoliko koliko sam hitao naprijed, toliko sam sada uzmicao: Qualis ubi alterno procurrens gurgite pontus Nunc ruit ad terras, scopulisque superjacit undam, Spumeus, extremamque sinu perfundit arenam; Nunc rapidus retro atque aestu revoluta resorbens Saxa fugit, litusque vado labente relinquit672. Spoznavajući tu svoju prevrtljivost nehotice sam u sebi izgradio izvjesnu postojanost u mišljenjima, a nisam nipošto promijenio svoja dotadašnja i prirodna. Jer, ma koliko da je privlačivosti u novome, ja se lako ne mijenjam, jer se plašim da ću u mijenjanju izgubiti. A, budući da nisam kadar izabrati, prepuštam se izboru drugih i ostajem u stanju u kojem me je Bog stvorio. Jer se u protivnom ne bih znao očuvati od neprestanog preokretanja. I tako sam se, zahvaljujući milosti Božjoj, do danas očuvao miran, bez uzbuđivanja i nemirne savjesti, u starim vjerovanjima naše religije, između svih sljedaba i podjela što ih je naše vrijeme proizvelo. Djela starih pisaca, mislim na dobra djela, izazivaju me i pokreću na sve strane gdje god to hoće; onaj što ga sad čitam čini mi se najuvjerljivijim; nalazim da su oni svi po redu u pravu, premda se jedan s drugim ne slažu. Ta lakoća što je imaju veliki duhovi da sve što kažu učine uvjerljivim i da ništa nije toliko nevjerojatno da mu oni ne bi pokušali dati neku boju, samo da prevare prostodušnost poput ove moje, pa sve to očito pokazuje slabost njihovih dokaza. Nebo i zvijezde pokreću se već tri tisuće godina i čitav je svijet to držao za sigurno sve dok Kleant673 sa Sama (prema Teofrastu bio je to Niket Sirakuža672

“Jedni i drugi su nalik na plimu kad silnom se snagom / k obali uzvalja voda i grebenje zasipa pjenom, / natapa pijesak daleko i svakom se rasprostre drȁgom, / da se sa sljedećim trenom hridovitom osekne stijenom / i da se u more vrati što novu će snagu joj dati.” Vergilije, Eneida, XI, 624-628 (u prepjevu Bratoljuba Klaića). 673 Ime Kleant (Kle(nJhV) nije sigurno, jer nema grčkog filozofa koji bi nosio to ime i potjecao s otoka Sama. Ako je to greška, do nje je došlo

350

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

nin) nije došao na misao da ustvrdi kako se zapravo Zemlja kreće kosim krugom Zodijaka oko svoje osi674; a u naše je doba Kopernik izvrsno utemeljio taj nauk, kojim se on služi i iz kojega je izveo sve astronomske posljedice675. Što iz toga moramo uzeti osim da reknemo kako nas nije mnogo briga koje je od tih mišljenja točno? A tko zna neće li se za tisuću godina pojaviti i treće, koje će oboriti ona dva koja su mu prethodila? Sic volvenda aetas commutat tempora rerum: Quod fuit in pretio, fit nullo denique honore; Porro aliud succedit, et e contemptibus exit, Inque dies magis appetitur floretque repertum Laudibus, et miro est mortales inter honore676. Tako, kad se pred nama pojavi neki novi nauk, imamo pravog razloga u nj se ne pouzdati i misliti kako je prije nego što se on pojavio neki drugi bio u modi; pa, kako je njega pobio ovaj posljednji, možda se u budućnosti dogodi neki treći iznalazak koji će isto tako oboriti i ovaj drugi. Prije nego su načela što ih je Aristotel uveo počela vrijediti, neka su druga načela zadovoljavala ljudski um kao što nas ova danas zadovoljavaju. Kakav posebni pečat i kakvu posebnu povlast ova današnja načela imaju da se naše umovanje na njima zaustavi ili da njima zauvijeke pripadne naše vjerovanje? Ona kod Plutarha, a ne kod Montaignea, jer je ovaj preuzeo cijeli ulomak iz Plutarhova spisa O licu koje se ukazuje na Mjesečevu krugu, VI. poglavlje. U ranijim izdanjima stoji samo quelqu’un “neki, netko”. 674 Prema Ciceronu, Academica, II, xxxix. 675 Kopernikovo se učenje počelo širiti u drugoj četvrtini XVI. stoljeća. Njegovo je kapitalno djelo De revolutionibus orbium cœlestium objavljeno 1543, ali je, općenito uzevši, naišlo na veoma slab odjek u Montaigneovo vrijeme i većina intelektualaca nije ga uzimala ozbiljno. 676 “Promjena vremena tako i vrijednost stvarima mijenja: / Što bi nekad u cijeni, to izgubi kasnije vrijednost, / Kako na njegovo mjesto bi izašlo drugo iz tame. / Dnevice traži se zlato sve više, i slavi se mnogo / Njega otkriće, a ljudi mu daju nepojmljive časti.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1276-1280 (u prepjevu Marka Tepeša).

351

Eseji – Knjiga druga

nisu nimalo više sigurna da ih netko neće izbaciti nego što su bili njihovi predšasnici. Kad me se uvjerava nekim novim argumentom, na meni je da pomislim kako će ono što ja ne mogu netko drugi moći. Jer, vjerovati u sve ono čega se ne možemo osloboditi znači pretjeranu prostodušnost. Odatle bi ispalo da bi u svakog običnog čovjeka (a svaki od nas je običan čovjek) bilo takvo vjerovanje koje se okreće kao kokot na dimnjaku; jer bi njegova duša, onako meka i neotporna, bila prisiljena besprekidno primati sve nove i nove utiske, a posljednji bi brisao sve tragove onih koji su bili prije njega. Onaj koji se osjeća slabim mora po običaju odgovoriti da će se posavjetovati sa svojim savjetnikom ili će se pozvati na pametnije od sebe, od kojih je svoj nauk i primio. Koliko je vremena da je medicina na svijetu? Kaže se da neki novodošlica po imenu Paracelsus677 mijenja i preokreće sav red starih pravila i uporno tvrdi da do dana današnjeg medicina nije za drugo služila nego za slanje ljudi u smrt. Uvjeren sam da će on lako to potvrditi; ali ne vjerujem da bi bilo odveć mudro dati mu da svoje novo uvjerenje dokazuje na mojem životu. Ne valja svakome vjerovati, kaže narodna mudrost, jer svatko može reći sve što mu padne na pamet. Jedan od tih pobornika novih gledanja i svakojakih reformi u fizici nedavno mi je rekao da su se svi stari mislioci teško varali tumačeći prirodu i kretanje vjetrova i da bi mi on to lako mogao dokazati ako ga hoću saslušati. Nakon što sam neko vrijeme pokazivao svoju strpljivost i slušao njegove argumente, koji su doista vjerojatno zvučali, rekao sam mu: “Ali kako su oni koji su plovili prema Teofrastovim zakonima jedrili na zapad kad su im brodovi bili okrenuti prema 677

Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim nazvan Paracelsus (1493-1541), švicarski (njemački) liječnik, prirodoslovac, filozof, započeo je karijeru na sveučilištu u Baselu spalivši knjige Avicene i Galena, govoreći da “vezice na njegovim crevljama vrijede isto koliko i oni”. Djela objavljena u Baselu između 1575. i 1589. doživjela su velik uspjeh, a navlastito knjiga Liječničke prijevare (Impostures des médecins).

352

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

istoku? Jesu li brodili bočimice ili prema natrag? – Išli su na sreću, odgovorio mi je, ali bilo ih je mnogo koji su se preračunali.” Odvratio sam mu da mi je draže suditi prema posljedicama nego prema razlogu. Međutim, to su stvari koje se često sukobljavaju; pa su mi tako rekli da se u geometriji (koja misli da se u pitanjima sigurnosti popela na prvo mjesto među znanostima) sreće nepobitnih dokaza koji pobijaju istinitost stečenu iskustvom: kao što mi je u mojem domu Jacques Peletier678 govorio kako je našao dva pravca koji idu jedan prema drugome da bi se dodirnuli, ali da je on utvrdio da se sve do beskraja nikako ne mogu dodirnuti679; a pironovci se služe svojim argumentima i svojim umom samo kako bi srušili ono što se temelji na iskustvu; i pravo je čudo dokle ih je slijedila podatljivost našeg razuma u toj namjeri da obaraju očitost pravih učinaka: jer oni dokazuju da se mi ne krećemo, da ne govorimo, da nema teškoga ni toploga služeći se istom snagom argumenata kao kad mi dokazujemo najočitije stvari. Ptolemej, koji je bio velik muž, bio je uspostavio granice našega svijeta; svi su stari filozofi mislili da mu znaju mjere, osim za nekoliko udaljenih otoka koji su im mogli izbjeći; i, pred tisuću godina bilo bi značilo biti pironovac kad bi se posumnjalo u znanost o kozmografiji680 i o mišljenju što su ga svi dijelili ili priznavati antipode681; a što vidimo za naših dana? Da se je upra678

Jacques Peletier du Mans (1517-1582), pjesnik i preteča Plejade, pobornik francuskog fonetskog pravopisa. Bio je istodobno liječnik i matematičar, a živio je u Bordeauxu kad je Montaigne pisao ovu Apologiju. Montaigne ga je već spomenuo u XXI. eseju I. knjige. 679 Hiperbola i asimptote. 680 Kozmografija je srednjovjekovni naziv za opisnu astronomiju i geografiju. 681 Aluzija na kršćanskog apologetičara L. Caeciliusa Firmianusa Lactanciusa (oko 260-oko 325) i svetog Augustina (De civitate Dei, XVI, ix) koji su nijekali postojanje antipoda. Guy de Bruès u svojim Dialogues, Pierre de Messie u Dialogue sur la nature du soleil, La Popelinière u raspravi Les Trois Mondes i brojni drugi pisci XVI. stoljeća ističu tu zabludu.

353

Eseji – Knjiga druga

vo otkrila beskrajna količina kopna, a ne neki zabiti otok ili poseban kraj zemlje nego jedan dio koji je poprilici jednako prostran onome koji smo do naših dana poznavali. A geografi našeg vremena nikad neće propustiti istaknuti da je odsele sve pronađeno i da je sve viđeno, Nam quod adest praesto, placet, et pollere videtur682. Zacijelo, ako se je Ptolemej prevario o utemeljenosti svojega razmišljanja, ne bi li bila čista glupost danas se uzdati u ovo što ovi o tome govore683 i nije li vjerojatnije da je ovo veliko tijelo, koje mi nazivamo svijetom, nešto posve drugo nego mi mislimo. Platon tvrdi684 da on685 svoje lice mijenja u svakom pogledu; da nebo, zvijezde i sunce često preokreću ovo kretanje koje mi zapažamo i da mijenjaju istok u zapad. Egipatski su svećenici rekli Herodotu686 da je od vremena njihova prvog kralja, a to znači jedanaest tisuća i toliko godina (a likove svih svojih kraljeva pokazali su mu u kipovima klesanim prema živom uzoru), Sunce već četiri puta promijenilo pravac svojega kretanja; da se more naizmjenično pretvara u zemlju, a zemlja u more; da je neodredivo vrijeme kad se svijet rodio; isto to tvrde Aristotel i Ciceron; a neki među nama687 uvjeravaju nas da oduvijek postoji, da je smrtan i da se ponovno rađa u nekoliko oblika, pa za svjedoke navode Salomona i 682

“Što je pred očima našim, to svidja se vrlo i godi.” Lukrecije, De natura rerum (u prepjevu M. Tepeša). 683 Montaigne se više puta ironički izražava o nestalnosti znanstvenih sustava, poglavito u astronomiji. Nakon ove rečenice u ranijim izdanjima stoji: Aristotel kaže da su sva ljudska mišljenja bila u prošlosti i bit će opet u budućnosti neizmjerna; a Platon tvrdi da će se nakon trideset i šest tisuća godina obnoviti i vratiti na snagu. 684 Politika, str. 205 u francuskom izdanju iz 1546. 685 Tj. svijet. 686 Povijest, II, cxlii-cxliii. 687 Aluzija na Origena i njegovu herezu, koju spominje Vivès u svom komentaru Augustinovu djelu.

354

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Izaiju, kako bi izbjegli ona protivljenja da je Bog ponekad bio stvoritelj bez stvorenja, da je bio dokon, da se oslobodio od te besposlice tako što se dao na ovo djelo i da je, prema tome, svijet podložan promjeni. U najglasovitijoj među svim grčkim školama688, svijet se smatra bogom kojega je stvorio jedan veći bog i drži se da je sastavljen od tijela i duše, a ova da se nalazi u njegovu središtu i širi se u skladnim glazbenim valovima prema svom obodu kao božanski, preblaženi, preveliki, premudri, vječiti bog. U njemu su drugi bogovi, zemlja, more, zvijezde i svi se kreću u skladnom i neprestanom pokretu i božanskom plesu, čas se susrećući, čas se dijeleći, pa se skrivaju, pokazuju, mijenjaju red, budući sad naprijed, sad otraga. Heraklit je naučavao da je svijet sazdan od ognja i da se, po sudbinskom redu, mora jednog dana opet rasplamsati i sagorjeti u ognju i potom se opet jednog dana roditi689. A o ljudima Apulej kaže: “Sigillatim mortales, cunctim perpetui”690. Aleksandar je u pismu svojoj majci prenio pričanje nekog egipatskog svećenika, a nađeno u njihovim rukopisima, gdje se čita kako je starina tog naroda beskrajna i gdje se, osim toga, nalaze i najistinitiji podaci o nastanku i razvoju drugih zemalja.691 Ciceron i Diodor692 su u svoje vrijeme govorili da Kaldejci vode registre za više od četiristo tisuća godina; Aristotel, Plinije i drugi su govorili da je Zoroaster693 živio šest tisuća godina prije Platonova vremena. A Platon 688

Tj. Platonova škola. Aluzija na teorije iznijete u Timeju. Prema Diogenu Laerciju, Život Heraklitov, IX, viii. 690 “Kao pojedinci su smrtni; kao vrsta besmrtni.” Navod iz Apulejevog spisa O Sokratovu duhu-zaštitniku (De deo Socratis) u Augustinovoj De civitate Dei, XII, x. 691 To Aleksandrovo pismo nije nikad pronađeno. Sveti ga Augustin spominje u svojoj De civitate Dei, VIII, v i X, x. 692 Diodor Sicilski (I. st. pr. Kr.), grčki povjesničar; pisac Knjižnice (BiblioJ)kh), povijesti svijeta u 40 knjiga, koja je obuhvaćala vrijeme od mitskog doba do prvog trijumvirata. 693 Zaratustra ili, prema grčkom liku, Zoroaster (VI. st. pr. Kr.), iranski propovjednik i vjerski reformator, osnivač mazdaizma. 689

355

Eseji – Knjiga druga

kaže da Saićani694 imaju zapisanu povijest koja seže osam tisuća godina unatrag te da je grad Atena nastao tisuću godina prije Saisa695; a Epikur da istovremeno dok mi ovdašnje stvari vidimo onakvima kakve jesu, one su potpuno jednake i na isti način na više drugih svjetova. A to bi mu bilo mnogo lakše reći da je vidio sličnosti i jednakosti ovog tek otkrivenog novog svijeta zapadnih Indija s našim, i to ne samo sadašnjim nego i prošlim u tako brojnim primjerima. I doista, razmatrajući sve što je u naše znanje ušlo tijekom ovakvog upravljanja našim zemaljskim stvarima, često sam bivao začuđen videći kako u velikom rasponu prostora i vremena dolazi do susretâ velikog broja čudovišnih narodnih mišljenja i divljih običaja i vjerovanja koji se ni na koji način ne bi mogli pripisati našem prvotnom razboru. Ljudski je duh zaista veliki tvorac čuda; no, taj odnos ima u sebi nešto još više neobičnoga; nalazimo ga i u imenima, prilikama i u tisuću drugih stvari. Jer, našlo se narodâ koji nisu, koliko ja znam, nikad čuli za nas, a u kojima se provodi obrezivanje696; kod kojih je bilo država i velikih upravljanja zemljom gdje su sve vodile žene bez ijednog muškarca; gdje su se poštovali i naši postovi i korizma, a uz to je išlo i suzdržavanje od pristupanja k ženama; gdje se poštovao naš križ: dok smo njime na ovim stranama označavali grobove, ondje su se njime, a poglavito križem svetoga Andrije, branili od noćnih prikaza i postavljali ga na kolijevke da bi dijete zaštitili od uroka; na nekim drugim mjestima naišli su i na drveni križ, neobične visine, koji je bio obožavan kao bog kiše i bio je duboko u unutrašnjosti kopna; našli su ondje i pravu sliku naših sve694

Tj. stanovnici grada Saisa, stare prijestolnice donjega Egipta. Cijeli ovaj odlomak Montaigne prenosi iz Vivèsova komentara Augustinovu djelu. 696 Svi običaji narodâ iz Novog svijeta o kojima se govori u ovom ulomku preuzeti su iz već spominjanog djela Lópeza de Gómare Histoire générale des Indes, kojim se je Montaigne već obilato koristio u XXXI. eseju I. knjige, kad je govorio o kanibalima. 695

356

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ćenika pokajnika; uporabu mitre, svećenički celibat, umijeće pretkazivanja budućnosti iz utroba žrtvovanih životinja; nejedenje nikakva mesa ni ribe; sreli su svećenike koji se u svojim obredima služe nekim posebnim, a ne narodnim jezikom, a vidjelo se i da postoji tradicija o nekom prvom bogu koji je bio protjeran od svojega mlađeg brata; da su ljudi bili rođeni u miru i zadovoljstvu, a da im je poslije sve to bilo oduzeto zbog njihova grijeha, da su prognani iz svoje zemlje i da im je život otada postao težim; da su jednom bili potopljeni vodama koje su dolazile s neba; da se spasilo samo nekoliko obitelji koje su se sklonile u pećine po visokim planinama, a oni su te pećine zazidali tako da voda ne može prodrijeti u njih, pa su u njih sakrili nekoliko životinja različitih vrsta; da su, kad su čuli da dažd prestaje, pustili pse iz pećina, a kad su se ovi vratili oprani i još mokri, zaključili su da voda još nije osegla: poslije toga su pustili druge pse i, kad su vidjeli da im se vraćaju blatnjavi, iziđoše iz pećina ponovno naseliti svijet u kojem su našli samo zmije. Na nekim mjestima našli su i vjerovanje o sudnjem danu, pa ih je zato strahovito vrijeđalo kad su Španjolci, tražeći blago u grobovima, razbacivali kosti umrlih, govoreći da se tako rasturene kosti neće moći lako opet spojiti; trguju samo razmjenjujući dobra i u tu svrhu imaju sajmove i tržišta; patuljci i nakazna stvorenja služe im za uveseljavanje vladarskih trpeza; poznaju i sokolarstvo koje odgovara prirodi njihovih ptica; kod njih ima i tiranskih nameta, plesova i sajamskih vratolomija, različitih glazbala, grbovlja i igara s kockama i na sreću, a za njih su toliko zagrijani da često igraju o vlastiti život ili slobodu; ne poznaju drugu medicinu osim čari i uroka; pišu pomoću slika; vjeruju da je postojao jedan prvi čovjek, koji je otac svih naroda; klanjaju se jednom bogu koji je nekad bio čovjek savršene nevinosti i koji je živio samo u postu i pokori i propovijedao prirodne zakone i vjerske ceremonije, a s ovog je svijeta otišao bez prirodne smrti; vjeruju u ljude divove; raširen je običaj opijanja njihovim pićima koja 357

Eseji – Knjiga druga

na dušak ispijaju; vjerski su im ukrasi oslikane kosti i mrtvačke glave, pa neki ornati, a oni sve to škrope blagoslovljenom vodicom; žene i sluge neprestano traže da ih se spali i pokopa uz muža ili umrlog gospodara; kod njih vrijedi zakon da sve dobro pripadne najstarijem sinu, dok mlađem ne ostaje ništa osim pokornosti; poštuju običaj da onaj koji stupa na neku visoku službu uzima novo ime, a svoje napušta; da se tek rođenom djetetu na koljeno stavlja vapno i govori: “Rodio si se iz praha i u prah ćeš se pretvoriti.” I sve to uz veliku umjetnost gatanja i vračanja. Te ništavne sjenke naše religije koje se vide u nekim primjerima govore o njezinu dostojanstvu i božanskom karakteru. Ona se je na neki način našla ne samo kod svih nevjerničkih naroda zahvaljujući nekom oponašanju, nego i kod ovih barbara isto tako po nekom općem i natprirodnom nadahnuću. Jer našlo se kod njih i vjerovanje u čistilište, ali u jednom novom obliku; onako kako mi vjerujemo da se duše čiste u vatri, oni zamišljaju da se duše čiste i kažnjavaju u najoštrijem ledu. I taj me je primjer podsjetio na jednu drugu smiješnu razliku: kao što su česti narodi koji su obrezivali kraj svojeg spolnog uda i skidali mu kožu na muhamedanski ili židovski način, bilo je i takovih kojima je to otkidanje predstavljalo toliko važan obred da su tu prerezanu kožicu brižljivo provlačili na nit konca i uz veliku je pomnju odozgo vezivali čuvajući se da nikako ne dođe na zrak. I na drugu jednu razliku: kao što mi častimo kralja i svetkovine oblačeći se u najsjajnije ruho što ga imamo, u nekim krajevima, da bi istakli svu veliku razliku što postoji između kralja i svih ostalih i da bi mu iskazali svoju podložnost, podanici su izlazili pred kralja u najgorim krpama ili su, stupajući u dvor preko svog dobrog ruha navlačili kojekakve prnje samo da sav sjaj i ukras bude na gospodarovoj strani. No, pođimo dalje. Ako priroda ubraja u granice svog redovitog napretka, kao i sve druge stvari tako i vjerovanja, prosudbe i mišljenja ljudi; ako sve te stvari poznaju svoje preokrete, svoje razloge, 358

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

rađanje i smrt jednako kao i glava kupusa; ako ih nebesa mijese i poigravaju se s njima na svoj način, kakav im svevišnji i vječiti autoritet možemo pripisati? Ako nam iz iskustva leži na dlanu da oblik našeg bića ovisi o zraku, podneblju i zemlji na kojoj se rađamo, ali ne ovisi samo to, nego i boja naše puti, stas, narav i ponašanje, ali usto i sposobnosti našeg duha, “et plaga cœli non solum ad robur corporum, sed etiam animorum facit”697, kaže Vegecije; i da je boginja utemeljiteljica grada atenskoga izabrala gradu gdje će ga postaviti u takvu podneblju koje je rađalo razborite ljude, kao što su egipatski svećenici poučili Solona, “Athenis tenue cœlum, ex quo etiam acutiores putantur Attici, crassum Thebis itaque pingues Thebani et valentes”698; i kao što se rađaju različiti plodovi i različite životinje, tako se i ljudi rađaju više ili manje skloni ratu, više ili manje pravični, umjereni i poučljivi: ovdje su odani vinu, ondje lupeštini ili razvratu; ovdje su praznovjerni, a drugdje nevjernici; ovdje više vole slobodu, a ondje ropstvo; podobni su znanosti ili nekoj umjetnosti, prosti ili dovitljivi, poslušni ili buntovni, dobri ili loši, već kako im sklonosti određuje mjesto gdje žive i mijenjaju narav ako im promijenimo mjesto, jednako kao i stabla; a to je bio razlog zašto Kir nije htio dopustiti da Perzijanci napuste svoju jalovu i kamenitu zemlju kako bi se preselili u jednu drugu koja bi bila ravna i plodna699, govoreći da debela i meka zemlja čini ljude mekima, a da plodne zemlje čine ljude neplodnima; tako vidimo da tu i tamo cvjeta čas jedna umjetnost i mudro razmišljanje, a čas nešto drugo, i to pod utjecajem nebesa; tako vidimo da jedno stoljeće rađa ovakve naravi i navodi ljudski 697

“Podneblje ne djeluje samo na snagu tijela, nego i na snagu duha.” Vegecije, I, 2. Flavius Vegetius Renatus bio je rimski vojni pisac iz IV-V. stoljeća. 698 “Zrak atenski je zdrav i lagan i zbog toga se za Atenjane drži da im je duh bodriji; a zrak u Tebi je gušći i zbog toga se smatra da su Tebanci grublji i pretili.” Ciceron, De fato, IV. 699 Preuzeto iz Plutarha, Izreke kraljeva i vojskovođa.

359

Eseji – Knjiga druga

rod ovakvoj ili onakvoj sklonosti; da rađa ljudske duhove koji su čas plodni, a čas suhi, jednako kao i naša polja; a što se događa sa svim onim prevelikim prednostima s kojih se tako zdušno hvalimo? Ako se pametan čovjek može prevariti u računu, a isto tako i stotinu njih, pa i čitavi narodi, a čak se, po mojem mišljenju, neprestano vara kroz mnoga stoljeća i ljudska priroda u ovome ili onome, kako možemo biti sigurni da se kadgod ne prestaje varati i da se upravo u ovom stoljeću ne vara? Između svih dokaza o našoj slabosti, čini mi se da nikako ne smijemo ovo zaboraviti: da po samoj svojoj želji ne zna iznaći ono što mu treba; da se, ne u užitku, nego ni u mašti, pa ni u željama ne možemo složiti o onome što nam je potrebno da bismo bili zadovoljni. Prepustimo našoj misli da kroji i šiva po svom kroju, ona ionako neće moći poželjeti ono što joj je svojstveno i samu sebe zadovoljiti: quid enim ratione timemus Aut cupimus? quid tam dextro pede concipis ut te Conatus non poeniteat votique peracti?700 Eto zašto je Sokrat bogove molio samo da mu dadu ono što znaju da će značiti njegov spas.701 A spartanska je molitva tražila da im se udijele samo dobre i lijepe stvari, a Božjoj mudrosti su ostavljali da te stvari prorešeta i učini izbor702: Coniugium petimus partumque uxoris; at illi Notum qui pueri qualisque futura sit uxor703. 700

“Kad je razum upravljao našim bojaznima ili našim željama? Kakav nacrt možeš učiniti s dovoljno sreće, a da nećeš požaliti što si ga učinio i kraju priveo?” Juvenal, Sat., X, 4. 701 Prema Ksenofontu, Uspomene na Sokrata, I, iii. Varijanta iz izdanja iz 1585: Eto zašto se kršćanin, skromniji i mudriji i bolje prepoznavajući što je njegovo, prepušta svom Stvoritelju da izabere i odredi ono što mu treba. 702 Prema Platonu, Alkibijad 2, pogl. XI, str. 47 u francuskom izdanju iz 1546. 703 “Želimo ženu, želimo djecu, ali samo bogovi znaju što će biti od te djece, što će biti sa ženom.” Juvenal, Sat., X, 352.

360

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

A kršćanin moli Boga neka bude volja njegova, da ne bi upali u nevolju što su je pjesnici opjevali o kralju Midi704. Ovaj je, naime, izmolio od bogova da se sve što dirne pretvori u zlato. Molitva mu bi uslišana: vino mu se pretvorilo u zlato, a isto tako i kruh i perje u njegovoj postelji i u zlato se pretvorila njegova košulja i sva odjeća, tako da se našao pod teretom uživanja u svojoj želji podaren nepodnošljivom ugodom. Nije mu preostalo drugo nego da odmoli svoje molitve, Attonitus novitate mali, divesque miserque, Effugere optat opes, et quae modo voverat, odit705. Ali, reći ću koju i o sebi samom. Više nego išta drugo, kad sam bio mlad, od sreće sam molio Red svetog Mihovila706; jer je to bilo najveće odličje časti francuskog plemstva i vrlo rijetki su ga nosili. I sreća mi ga je vrlo ljubazno udijelila. Umjesto da se uspnem sa svog mjesta i da postanem veći time što ću ga dobiti, ona me je još ljepše počastila, jer je red spustila i dovela do mojih ramena, a i još niže.707 Kad su Kleob i Biton708, Trofonije i Agamed709 molili, oni prvi svoju boginju, a ovi drugi svog boga da ih nagradi na 704

Mida (Midas, M?daV), mitski kralj u Frigiji, komu je Bakho, svrativši se na putu u Indiju k njemu, ispunio ludu želju da se sve čega bi se dotakao pretvori u zlato; na njegovu molbu prenese bog taj kobni dar na rijeku Paktol. Kad se Apolon s Panom u glazbi natjecao, a Tmol prvenstvo Apolonu priznao, što Mida nije odobravao, nagrdi ga Apolon magarećim ušima. 705 “Blaga se ostavlja svog i što željaše, na to sad mrzi, / Nikakvo obilje glada ne stišava, suha mu žeđa.” Ovidije, Metam., XI, 128 (u prepjevu Tome Maretića). 706 Ordre de Saint-Michel, francusko odličje što ga je ustanovio kralj Ludovik XI. godine 1469. u znak zahvalnosti tom svecu koji je pomogao francuskom otporu Englezima na poluotočiću Mont Saint-Michel; u početku su ga mogli nositi samo trideset i šest plemića, ali taj se broj pod Henrikom III. znatno povećao. 707 Montaigne je već govorio o tom redu u VII. poglavlju II. knjige. 708 Biton je bio sin argivske svećenice, a Kleob (Cleobis) njegov brat. 709 Agamedes (]Agam)dhV), koji je – kako legenda kaže – s bratom svojim Trofonijem (TrojvnioV) osnovao Apolonov hram u Delfu.

361

Eseji – Knjiga druga

način dostojan njihove velike vjere i pobožnosti, dobili su na dar smrt; toliko se mišljenja nebeska razlikuju od naših o onome što nama treba.710 Bog nam može udijeliti bogatstvo, časti, život pa čak i zdravlje, a da to ipak kadgod bude na našu štetu; jer sve ono što nama godi nije uvijek dobro za naš spas. Ako nam umjesto ozdravljenja pošalje smrt ili pogoršanje naših zala, “Virga tua et baculus tuus ipsa me consolata sunt”711, on ih šalje po razlozima svoje providnosti, koja zacijelo bolje vidi ono što nam treba, nego li bismo mi to mogli vidjeti; i to moramo primiti harna srca, kao iz premudre i prijateljske ruke: si consilium vis Permittes ipsis expendere numibus, quid Conveniat nobis, rebusque sit utile nostris: Carior est illis homo quam sibi712. Jer, moliti ih da vam udijele časti, položaj, isto je kao da ih molite da vas bace u borbu ili u igru kockom ili u bilo kakvu drugu stvar čiji vam je ishod nepoznat, a plod od toga više nego dvojben.713 Nema ljuće i žešće borbe među filozofima od one što se je zapodjela o pitanju gdje je najveće čovjekovo dobro, a iz nje se rodilo, prema Varonovom računu, 288 sljedbi.714 “Qui autem de summo bono dissentit, de tota philosophiae ratione dissentit.”715 710

Ova su dva primjera preuzeta od Cicerona, Tusc. disp., I, xlvii i od Plutarha, Utjeha Apoloniju, XIV. Priču o Kleobu i Bitonu, koji su nagrađeni smrću, u cijelosti pripovijeda Herodot u povijesti o Solonu. 711 “Tvoj štap i palica tvoja / utjeha su meni.” Psalam 23 (22), 4. 712 “Hoćeš li savjet? E pa dobro, prepusti bogovima brigu da procijene ono što nam odgovara, ono što će biti na našu korist. Čovjek je daleko draži njima nego što je drag sâm sebi.” Juvenal, X, 345. 713 Ksenofont, Uspomene na Sokrata, I, iii. 714 Prema sv. Augustinu, De civitate Dei, XIX, ii. 715 “Čim se ne složimo o tome što je najveće dobro, razilazimo se s mišljenjem cijele filozofije.” Ciceron, De finibus, V, 5.

362

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Tres mihi convivae prope dissentire videntur, Poscentes vario multum diversa palato: Quid dem? quid non dem? renuis tu quod jubet alter; Quod petis, id sane est invisum acidumque duobus.716 Tako bi priroda morala odgovoriti na njihove prigovore i na njihova raspravljanja. Neki kažu da je naše dobro u vrlini, drugi da je u užitku, neki pak da je u slaganju s prirodom, a neki da je u znanju; jedni misle da je onda kad te ništa ne boli, a drugi u tome da ne dopustiš da te privid zavara (taj hir kao da naliči ovom drugom kod starog Pitagore: Nil admirari prope res una, Numici, Solaque quae possit facere et servare beatum717, a to je cilj pironovske sljedbe); ono kako se ničemu ne valja čuditi Aristotel pripisuje veličini duše. A Arkesilaj718 je govorio da pravo, odlučno i nepokolebljivo držanje našeg mišljenja predstavlja dobro, ali da su pristajanje na sve i moljakanje samo zla.719 Doduše, kad prihvaća čvrst aksiom odstupa od pironizma. Kad pironovci kažu da je najveće dobro ataraksija720, a to je neustrašivost suda, oni to ne kažu na izričito potvrdan način; ali onaj isti pokret njihove duše koji čini da izbjegavaju ponore i da se sklanjaju pod miran i vedar zrak, taj isti pokret čini da oni jednu fantaziju potiskuju drugom. 716

“Do tri su, čini se, gosta što slabo sa mnom se slažu, / oprečno mnogo koješta raznovrsnom tražeći nepcu. / Što da im dam? Što li ne? Ti što odbijaš, zahtijeva drugi, / išteš li ti, to baš mrsko je, ljuto dvojici ovoj.” Horacije, Epistulae, II, ii, 61 (prepjev Jurja Zgorelca). 717 “Ničem se ne čuditi, to je, Numicije, gotovo uvjet, / po kom se jedino može da postigne i čuva sreća.” Horacije, Epistulae, I, vi, l (prepjev J. Zgorelca). 718 Arkesilaj (]Arkes?laoV), grčki filozof iz IV-III. st. pr. Kr., utemeljitelj tzv. Druge akademije. Teofrastov učenik; naučava da je u svakodnevnom životu potrebna samo gnoseološka vjerojatnost. 719 Po Sekstu Empiriku, Pironove postavke (Purrvneion ÎpotupvseiV), I, xxxiii. 720 Ataraksija (grč. ]Atarax?a) je najprije kod Demokrita značila duševni mir koji proistječe iz umjerenosti u užicima, od sklada u životu.

363

Eseji – Knjiga druga

O, koliko bih želio da dok sam živ netko drugi ili Justus Lipsius721, najučeniji čovjek koji nam je ostao, čovjek profinjena i nadasve razborita duha, koji je kao blizanac mojemu Turnebusu722, smogne i volje i zdravlja i dovoljno mira da sakupi u jednom popisu723, prema njihovim podjelama i razredima, na iskren i radoznao način, kolikogod smo kadri to razabrati, sva mišljenja stare filozofije o pitanjima naše biti i naših običaja, o njihovim sukobima, koliko im se vjerovalo i kako su slijedili jedni za drugima, koliko su životi njihovih pisaca i sljedbenika odgovarali njihovim uputama i kako su provodili u život te sjećanja vrijedne primjere. O, kako bi to bilo lijepo i nadasve korisno djelo! Osim svega, ako iz sebe samih izvlačimo pravila za naše običaje, u kakvu li se strašnu zbrku upuštamo! Jer ono što nam od najprihvatljivijeg tu preporučuje naš razum, najčešće je da se svatko mora pokoravati zakonima svoje zemlje, kao što je mislio i Sokrat, nadahnut, kako sâm kaže, božanskim savjetom724. A što time hoće drugo reći nego da naša dužnost nema drugih osim slučajnih pravila? U istini mora uvijek biti isto i sveopće lice. Čestitost i pravičnost, kad bi im čovjek poznavao pravi lik i istinsku bit, ne bi ih povezivao sa stanjem običaja u ovoj ili onoj zemlji; ne bi valjda vrlina uzimala obličje prema fantazijama Perzijanaca ili Indijanaca! Ništa nije 721

Justus Lipsius (pravim imenom Joest Lips, 1547-1606), flamanski humanist. Bio je preko pisama u vezi s Montaigneom i s drugim intelektualcima iz kruga u Bordeauxu kao što su bili Pierre de Brach i Florimond de Raemond. U vrijeme nastajanja Eseja predavao je na sveučilištu u Leidenu. Montaigne se obilato koristio njegovim djelima, a poglavito s De Amphitheatro, pa sa Saturnalium sermonum libri ili s Politiques. No, i u Justusa Lipsiusa je moguće otkriti Montaigneov utjecaj kao primjerice u djelu De Constantia. Godine 1604. objavio je važnu raspravu o stoicizmu, Manuductio ad stoïcam philosophiam, koja je pridonijela širenju stoicizma u XVII. stoljeću. 722 Adrien Turnèbe (1512-1565), slavni francuski erudit, o kojem Montaigne uvijek govori s divljenjem i poštovanjem; usp. I, xxv. 723 U originalu: en un registre. 724 Prema Ksenofontovim Uspomenama na Sokrata, I, iii.

364

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

podložnije neprestanim promjenama nego li zakoni. Otkako sam rođen vidio sam tri ili četiri puta kako se mijenjaju zakoni kod naših prvih susjeda Engleza725, i to ne samo u pitanjima politike, koja je upravo ono što lako oslobađamo od postojanosti, nego u najvažnijem od svih pitanja – u vjeri. A to mi smeta i izaziva sram, to tim više što su oni jedan narod s kojim su moji najbliži imali nekoć toliko bliske veze da i dandanas u mojoj kući postoje tragovi našeg starog srodstva. A ovdje, kod nas, vidio sam kako neke stvari, koje su nekad bile kažnjavane smrću, postaju legitimnima; a mi, koji upiremo prstom u druge, lako možemo, zahvaljujući nestalnosti ratne sreće, postati jednog dana krivi za uvredu ljudskog i božanskog veličanstva, kad naša pravda padne na milost i nemilost nepravde i kad u razmaku od nekoliko godina trajanja poprimi upravo protivnu bit. Kako je onaj stari bog726 jasnije mogao u ljudskom znanju osuditi nepoštovanje božanskog bića i naučiti ljude da vjera nije nešto što su oni izmislili, nešto što drži na okupu, nego poručujući, kao što je on učinio, onima koji su došli tražiti pouku ispod njegova tronošca727, da je prava vjera za svakoga ono što se poštuje u običajima mjesta na kojemu žive? O, Bože! Koliko zahvalnosti dugujemo našem svevišnjem stvoritelju zato što nas je oslobodio tog budalastog vjerovanja i tih sajamskih, neosnovanih pobožnosti i što je pravu istinu postavio na vječitu hrid svoje svete riječi! A što li će nam u toj neizvjesnosti reći filozofija? Da slijedimo zakone svoje zemlje? To jest to nemirno more svakakovih narodnih mišljenja ili nekog vladara, koji će mi istinu oslikati u toliko boja i koji će je reformirati na onoliko nači725

I doista, između 1534. i 1559. engleski je dvor u četiri navrata promijenio službenu vjeru. 726 Tj. Apolon; usp. Ksenofontove Uspomene na Sokrata, I, iii. 727 à ceux qui en recherchoient l’instruction de son trepied. Danas ta riječ znači najčešće “kuhinjski tronožac”, ali u renesansi je prešla u učeni jezik kao termin iz grčke antike za sjedište s kojeg Pitija izgovara Apolonovo proroštvo.

365

Eseji – Knjiga druga

na koliko u njih bude promjena u njihovoj zanesenosti? Ali, ja ne mogu dijeliti tako kolebljivo mišljenje. Koje je to dobro koje je jučer bilo na cijeni, a sutradan više nije jer ga je tok neke vode promijenio u zločin?728 Kakva je to istina što je omeđuju ove planine, a laž je u svijetu koji je njima s one strane? No, još su smješniji kad, da bi zakonima mogli pripisati neku sigurnost, kažu da ih ima čvrstih, trajnih i nepromjenjivih, koje nazivaju prirodnima i koje je u ljudski rod utisnulo stanje njegove vlastite biti. A koliko takvih zakona ima? Neki kažu tri, drugi četiri, netko više, a drugi manje: a to je najbolji znak da je i to isto toliko dvojbeno kao i ostalo. Oni su tako nesretni (a ne mogu to nazvati drugom riječi nego ‘nesretni’ kad se u bezbrojnim zakonima ne može naći barem jedan kojemu bi sreća i slučajnost sudbine bila dopustila da bude općenito prihvaćen privolom svih naroda?), kažem, oni su tako jadni da između ta tri ili četiri zakona nema niti jednog jedinog koji ne bi bio osporen i odbačen ne od jednog nego od više naroda. A općenitost u prihvaćanju je jedino vjerojatno obilježje kojim oni mogu poduprijeti neke prirodne zakone. Jer, da nam je priroda nešto odista zapovjedila, nema nikakve sumnje da bismo to svi bez iznimke slijedili. Pa bi ne samo svaki narod nego i svaki pojedinac osjetio silu i nametanje kod onoga koji bi ga htio prisiliti da prekrši taj zakon. Neka mi, samo za primjer, pokažu barem jedan takav slučaj. Protagora i Ariston su kao jedinu bit pravednosti zakonâ priznavali autoritet i mišljenje zakonodavca; i da, ako se to ostavi postrani, dobro i pravično gube svoja svojstva i ostaju samo pusta imena nebitnih stvari. Trasimah729, po Platonovu navodu730, cijeni da nema drugog prava osim prednosti 728

I Pascal će se sjetiti tog mjesta (Pensées, V, 294): “Lijepe li pravde što je neka rijeka može ograničiti: Ono što je istina je s ove strane Pireneja, s one je zabluda!” 729 Trasimah (QrasύmacoV), grčki sofist i retor iz V. st. pr. Kr. 730 U Republici, I, str. 535 u francuskom izdanju iz 1546.

366

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

vladara. Jer nema stvari na kojoj bi svijet bio toliko podijeljen kao kad su u pitanju običaji i zakoni. Neka stvar koja se ovdje osuđuje na drugoj strani izaziva odobravanje, kao vještina krađe kod Lacedemonjana. Brak se između srodnika kod nas strogo kažnjava, a u nekim je zemljama na posebnoj časti, gentes esse feruntur In quibus et nato genitrix, et nata parenti Jungitur, et pietas geminato crescit amore.731 Ubijanje vlastite djece, ubijanje oca, zajedničko dijeljenje žena, trgovanje ukradenim, sloboda svim vrstama požude, na kraju krajeva nema ništa tako strašnoga što ne bi bilo prihvaćeno u običajima ponekog naroda. Moguće je vjerovati da ima prirodnih zakona, kao što se vidi i u drugih stvorenja; no, u nama su se oni izgubili, jer se ovaj dični ljudski razum u sve upliće da bi zagospodario i zapovijedao, zamućujući i brkajući lice stvari onako kako odgovara njegovoj ispraznosti i nestalnosti. “Nihil itaque amplius nostrum est: quod nostrum dico, artis est.”732 Stvari oko nas imaju različit sjaj i različita gledišta; odatle se u prvom redu rađaju razlike u sudovima. Jedan narod gleda na nešto s jednog motrišta i na tome se zaustavlja; drugi pak gledaju s drugoga. Ništa nam nije groznije zamisliti nego da netko pojede vlastita oca733. Ljudi, koji su nekada poštovali taj običaj, smatrali su ga znakom pobožnosti i prave ljubavi; time su željeli dati svom roditelju najdostojniji i najčasniji grob; odsele je ti731

“Al narodâ kažu da ima, / Gdje se s materom sin sadružuje, a kći sa ocem, / I dječja pažnja raste uz odvojenu uz ljubav.” Ovidije, Metam. X, 331 (prepjev Tome Maretića). 732 “Nema ničega što bi bilo zaista naše; ono što nazivam našim tek je proizvod vještine.” Ciceron, De finibus, V, 21. 733 Aluzija na kanibale, kojima je Montaigne već posvetio XXXI. esej I. knjige i jedan ulomak iz XXIII. eseja iste knjige: Ovdje se živi od ljudskoga mesa, a ondje je vjerska dužnost ubiti svog oca kad dođe u određene godine...

367

Eseji – Knjiga druga

jelo njihova oca i sve što je od njega ostalo stanovalo u njima samima i to ih je u neku ruku oživljavalo i pridonosilo njihovu preporodu pretvaranjem u živo meso pomoću probave i hranjenja. Lako je zamisliti kakvu bi surovost i strahotu za ljude odgojene i prožete tim praznovjerjem značilo da se posmrtne ostatke njihovih roditelja bacilo u zemlju gdje bi bili hrana životinjama i crvima. Likurg je cijenio kod krađe brzinu, oprez, smjelost i vještinu kojima valja raspolagati da bi se nešto ukralo svom susjedu, a isto je tako držao da u tome može biti korist za svakoga, jer će bolje i pomnjivije paziti na ono što ima; i mislio je isto tako da taj dvojaki propis, kako napasti i kako obraniti, može biti koristan i za vojničku disciplinu (a to je bilo glavno umijeće i vrlina prema kojoj je htio voditi taj narod), i to od većeg značenja nego što je bio nered i nepravda kad si krađom došao do tuđe stvari.734 Tiranin je Dionizije htio darovati Platonu haljinu po perzijskoj modi, dugu, ukrašenu i mirišljivu; Platon je to odbio govoreći da se rodio kao muško i da se neće lako odjenuti ženskom haljinom. Međutim, Aristip je dar prihvatio uz odgovor da nikakova odjevenost ne može nauditi pravednom srcu. Prijatelji su mu spočitnuli njegovu kukavnost što je tako malo primio k srcu što mu Dionizije na taj način pljuje u obraz: “Ribari, odgovorio im je, podnose da ih zapljuskuju morski valovi od glave do pete samo da ulove jednog glavoča”.735 Diogen je u blizini prao kupus i, vidjevši ga u prolasku, rekne: “Da ti znaš živjeti od kupusa, ne bi se ulagivao tiraninu.” Na to će Aristip njemu: “Da znaš živjeti među ljudima, ti ne bi prao kupus.” Eto kako razum pruža izlike za različite stvari. To vam je kao lonac s dvije ručke, što ga možete primiti s lijeve i s desne strane: bellum, o terra hospita, portas; Bello armantur equi, bellum haec armenta minantur. 734 735

Prema Plutarhovu Životu Likurgovu, XIV. Anegdote preuzete od Diogena Laercija, Život Aristipov, II, lxxviii.

368

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Sed tamen iidem olim curru succedere sueti Quadrupedes, et frena jugo concordia ferre; Spes est pacis.736 Govorili su Solonu737 neka zbog smrti svojega sina ne prolijeva nemoćne i beskorisne suze: “A upravo ih zato i s pravom prolijevam, rekne on, jer su nemoćne i beskorisne.” Sokratova je žena neprestano sve više plakala zbog onog što se zbivalo njezinu mužu: “Oh, kako li ga nepravedno ti suci tjeraju u smrt! – A što bi možda više voljela da me osude po pravdi”, odgovorio joj je muž.738 Mi imamo probušene uši739, a Grcima je to bio znak ropstva. Kad hoćemo uživati sa ženama, mi se skrivamo, a Indijci to rade javno. Skićani su u svojim hramovima žrtvovali strance, a drugdje hramovi služe kao pribježište.740 Inde furor vulgi, quod numina vicinorum Odit quisque locus, cum solos credat habendos Esse Deos quos ipse colit.741 Čuo sam da se pripovijeda o nekom sucu, koji je, naišavši na oštar prijepor između Bartolusa i Baldusa742 i na neki spor 736

“O zemljo što nisi nam znana, / konji predskazuju rat, zar bojeve donosiš nama? /Ali jer prézat se dádū i jaram podnositi znadū, / mogu nam značit i mir...” Vergilije, Eneida, III, 539 (u prepjevu Bratoljuba Klaića). 737 Prema Diogenu Laerciju, Život Solonov, I, lxiii. 738 Prema Diogenu Laerciju, Život Sokratov, II, xxxv. 739 Za vladavine Henrika III. bila je moda da muškarci nose naušnice. 740 O tim običajima govori Sekst Empirik u svojim Pironovim postavkama, III, xxiv. 741 “Razlog tog nečuvenog bijesa leži u tome što svaki od tih dvaju naroda mrzi bogove onog drugog i umišlja da se za bogove smije držati samo svoje.” Juvenal, Sat., XV, 36. 742 Bartolus (1313-1357) bio je glasoviti profesor prava u Bolonji i Pisi; nazivali su ga “svjetionikom prava”, a slavu je stekao kao glosator starih zbirki presuda. – Baldus (Petrus Baldus de Ubaldis, 1323-1400) predavao je u Bolonji, Paviji i Padovi, a smatran je najboljim pravnikom tzv. bartolističke škole. Oba su ta pravnika bila najveći autoriteti u XVI. stoljeću.

369

Eseji – Knjiga druga

prepun teških pitanja, zapisivao na marginu svoje knjige: Slučaj za prijatelja743; želeći tako reći da je istina toliko zamršena i teško dokučiva da bi u takvom sporu mogao bez razlike dati pravo jednoj ili drugoj stranci, već kako mu se svidi. Ovisilo je samo o nedostatku duha i sposobnosti da ne bi posvuda mogao okvačiti ono Slučaj za prijatelja. Odvjetnici i suci našega vremena u svakoj parnici nađu dovoljno načina da ih privedu kraju kako im se svidi. U jednoj tako bezgraničnoj znanosti, koja ovisi o autoritetu tolikih mišljenja, a sama joj je bit toliko arbitrarna, nemoguće je da ne dođe do teške zbrke procjena. Zato gotovo da ni nema tako jasnog spora u kojem ne dolazi do razilaženja u mišljenjima. Ono što je jedna sudačka postava presudila, druga će prosuditi obrnuto, a u drugoj će zgodi i ona postupiti drugačije nego prvi put. O tome vidimo toliko svakodnevnih primjera te slobode koja teško nagrđuje ceremonijalni autoritet i sjaj naše pravde, koja se ne zaustavlja na presudi i juri od suca do suca da odluče o jednom te istom sporu. Što se tiče slobode filozofskih mišljenja o grijehu i kreposti, to je nešto na čemu se ne valja zadržavati i gdje nailazimo na neka mišljenja koja je bolje prešutjeti nego tumačiti nedoraslim duhovima. Arkesilaj je govorio da u bludnosti nije važno gledati ni gdje ni s koje se strane njoj prilazi. “Et obscœnas voluptates, si natura requirit, non genere aut loco, aut ordine, sed forma, aetate, figura metiendas Epicurus putat.”744 “Ne amores quidem sanctos a sapiente alienos esse arbitrantur.”745 – “Quaeramus ad quam usque aetatem juvenes amandi sint.”746 Ta dva stoička mjesta i ono što u vezi s tim 743

Question pour l’amy, tj. casus pro amico. “A što se tiče bludnih užitaka, ako to priroda traži, ne treba gledati ni na rod, ni na mjesto, ni na stalež, već na izgled, godine i ljepotu, kako misli Epikur.” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 33. 745 “Oni [stoici] ne cijene da bi sveto vođena ljubav bila zabranjena mudracu.” Ciceron, De finibus, III, 20. 746 “Pogledajmo [kažu stoici] do koje se dobi priliči mlade voljeti.” Seneka, Epistulae, 123. 744

370

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Dikearh spočitava Platonu pokazuju koliko je i najzdravija filozofija opterećena onim slobodama koje su pretjerane i daleko od općeprihvaćenih gledanja. Zakoni vuku svoj autoritet iz duga trajanja i uporabe; pogibeljno je voditi ih prema njihovim izvorima; oni se jačaju i oplemenjuju dok se vremenom valjaju kao i naše rijeke; pratite ih uzbrdo do njihova izvorišta i vidjet ćete da je to mali, jedva primjetljiv vrutak vode, koji stareći postaje sve ponositiji i moćniji. Pogledajte drevne uzroke koji su prvi pokrenuli taj veliki tok, koji nam ulijeva ponos, strah i poštovanje: naći ćete da su tako majušni i nježni, da nije nikakvo čudo što su ovi naši ljudi, koji sve odmjeruju i svode na razum, koji ništa ne primaju na vjeru ili zbog nekog autoriteta, često vrlo daleko od javnoga mnijenja. Nije nikakvo čudo ako ljudi, koji za uzor uzimaju prvotnu sliku prirode, u većini svojih postupaka, često previde pravi put i skrenu desno ili lijevo. Kao što bi ih, primjerice, bilo malo koji bi odobravali prinudne i ograničavajuće uvjete naših brakova; a najveći je broj među njima bio za zajedničke žene i bez ikakvih obveza. Oni su odbacivali sve ove naše ceremonije747. Hrisip je govorio da bi se filozof i dvanaest puta na javnom mjestu preko glave premetnuo, čak i bez gaća, ako mu dadete dvanaest maslina748. I to tek što je nagovorio Klistena da ne da lijepu Agaristu, svoju kćer, za ženu Hipoklidu, zato što ga je vidio kako na nekom stolu dúbi na glavi749. Metroklo je donekle neoprezno pred svima pustio vjetar dok je raspravljao u svojoj školi. Zato se povukao u svoju kuću i tu se od srama skrivao sve dok ga Kratet nije došao pohoditi, pa je ovaj tješenju i opravdavanju dodao i primjer vlastite slobode i počeo zajedno s njim do mile volje prditi; tako ga je oslobodio od te bojažljive obzirnosti i, štoviše, učinio je da 747

U izdanjima prije 1595. ovdje je bilo dodano: A tko nije čuo priče o razvratnom načinu života ciničkih filozofa? 748 Mjesto je preuzeto iz Plutarhova spisa O protuslovljima Stoika, XXVII. 749 Anegdotu je Montaigne našao kod Herodota, VI, cxxix.

371

Eseji – Knjiga druga

priđe njegovoj slobodnijoj stoičkoj sljedbi iz peripatetičke, kojoj je dotada pripadao, jer je ova potonja bila i odveć građanski sputana.750 Ono što mi nazivamo pristojnošću, to jest da se ne usuđujemo javno obavljati ono što obavljamo dok nas nitko ne vidi, oni su smatrali glupošću; i da se pravimo uljudnima, skrivajući i odbijajući ono što od naših djela jasno i otvoreno traže priroda, navada i naša vlastita želja. No, drugi su držali da znači štetiti Venerinim tajnama kad ih se iznosi iz posvećene tajnovitosti njezina hrama i izlaže pogledima naroda i da svoje igre obavljati pred zavjesom znači isto što i obezvrijediti ih (jer, stid je nešto teško, a drugo su skrivanje, povlačenje, obziri): da slasti i užitak dobro čine kad pod krinkom kreposti ne žele da ih se vidi po ulicama, pod nogama i pred očima gomile i kad traže dostojanstvo i udobnost uobičajenih skrivenih sobičaka. Zato neki kažu da ukidati javne kuće znači ne samo posvuda širiti razvratnost koja je bila ograničena na ta mjesta, nego i na taj način, sad zbog teškoća i neugodnosti, navoditi ljude na taj grijeh: Mœchus es Aufidiae, qui vir, Corvine, fuisti; Rivalis fuerat qui tuus, ille vir est. Cur aliena placet tibi, quae tua non placet uxor? Nunquid securus non potes arrigere?751 To se iskustvo potvrđuje u tisućama primjera: Nullus in urbe fuit tota qui tangere vellet Uxorem gratis, Caeciliane, tuam, Dum licuit; sed nunc, positis custodibus, ingens Turba fututorum est. Ingeniosus homo es.752 750

Prema Diogenu Laerciju, Život Metroklov, IV, xciv. “Evo te, Korvine, sad si ljubavnik Aufidije, a nekoć si joj bio muž; sad je ona žena onoga što ti je nekoć bio suparnikom! Kad ti je bila ženom, nije ti se sviđala: zašto je želiš sada kad pripada drugome? Što, zar ti se više ne diže otkako si na sigurnom?” Marcijal, I, lxx. 752 “Nema nikoga u ovom gradu koji bi bio taknuo tvoju ženu kad se slobodno moglo do nje; ali sada, kad si je opkolio stražarima, prava se 751

372

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Pitali su jednog filozofa, što su ga bili iznenadili na onom poslu, što to radi. On im hladno odgovori: “Sadim čovjeka”753 i nije se uopće zacrvenio, kao da su ga zatekli da sadi češnjak754. Mislim da je samo iz odveć suzdržanog i poštovanja vrijednog mišljenja jedan veliki vjerski pisac755 držao da se taj posao nužno mora skrivati od očiju i toliko povezivati sa sramom da se nije dao uvjeriti da u slobodi ciničkih grljenja to ide svom cilju, nego da se zaustavlja samo u prikazivanju lascivnih pokreta, a sve to da bi održao i podcrtao besramnost ispovijedanja njihove škole; te, da su, kako bi istakli ono na što ih je stid bio prisilio, još i nakon svega osjećali potrebu skloniti se u tminu. No, on nije bio dovoljno duboko zavirio u njihov razvrat. Jer je Diogen, javno masturbirajući756, pred svima okolo sebe, govorio kako bi on rado, samo da može, takvim trljanjem zadovoljio svoj želudac. A onima koji su mu govorili da bi mogao naći pogodnije mjesto za jelo, a ne jesti nasred ulice, odvratio je: “Ali, što ja tu mogu, kad sam nasred ulice gladan”757. A žene filozofi, koje su se miješale s njihovom sljedbom, miješale su se s njima i tijelom bez ikakgomila jebača oko nje nagurava. Zaista si dovitljiv čovjek!” Marcijal, I, lxxiv. 753 Odgovor pripisivan Diogenu iz Sinope ili Kiniku (oko 320. pr. Kr.), grčkom filozofu. Smatrajući srećom imati što manje potreba, on je živio kao prosjak spavajući po trijemovima i u bačvi. Nosio je nadimak “Pas” (Kύwn), pa su prema njemu i njegovi sljedbenici dobili naziv kinici. O njegovu su životu sačuvane mnoge anegdote, a u antici je postojala zbirka njegovih izreka, koju je sakupio Kratet. 754 Ovdje je u starijim izdanjima stajalo i ovo: Solon je, kako se govori, bio prvi koji je dao slobodu ženama da zarađuju na svojem tijelu. A od svih filozofskih sljedbi ona koja je najviše na časti držala kreposti postavljala je strastima i požudi svih vrsta samo jednu uzdu – umjerenost. 755 Tj. sveti Augustin u De civitate Dei, XIV, xx. 756 Masturber i masturbation javljaju se prvi put u francuskome kod Montaignea kao učene riječi iz lat. masturbari. 757 Anegdote o Diogenu preuzete su od Diogena Laercija, Život Diogenov, VI, lxix i lviii.

373

Eseji – Knjiga druga

va skrivanja: Hiparhija758 je bila primljena u Kratetovo društvo tek kad je pristala na uvjet da će u svemu slijediti običaje i navade njegova pravila. Ti su filozofi na najvišoj cijeni držali krepost i nisu podnosili nikakvu drugu stegu osim morala; u svim svojim djelima nisu poznavali druge granice osim neograničene slobode u izboru svojega mudraca koji je bio iznad svih zakona; a strastima nisu nametali nikakovu uzdu osim umjerenosti i poštovanja slobode drugoga759. Heraklit i Protagora760 su iz toga da je vino gorko bolesnome, a ukusno zdravome, da je veslo u vodi iskrivljeno, a da je ravno onima koji ga gledaju na suhu i iz sličnih suprotstavljenih privida zaključivali da svi ti predmeti nose u sebi uzroke tih protivnosti; i da u vinu ima neke gorkosti koja odgovara okusu bolesnika, da veslo ima neku iskrivljenu osobinu koja se ukazuje onome koji ga gleda u vodi. I tako za sve ostalo. A to će reći da je sve u svim stvarima, pa, prema tome, nije ništa ni u jednoj, jer ništa nije ondje gdje je sve. To me je mišljenje podsjećalo na naše iskustvo da nema nikakvog pravca ni oblika, pa bio on ravan ili gorak, ili sladak, ili zakrivljen, koji ljudski duh ne bi našao u spisima po kojima bi išao prekopavati761. S najčišćom, jasnom i savršenom riječi koja može postojati, koliko li smo laži i obmana izrekli!? Kakvo li sve krivovjerje nije u njoj našlo dovoljno temelja i potvrda da bi se nametnulo i održalo? Upravo se zato tvorci tih zabluda ne žele nikada odreći dokaza što ga nalaze u ovakvom ili onakvom tumačenju riječi. Htijući mi pomoću autoriteta pisane riječi opravdati traženje kamena mudrosti762, kojim je 758

Također od Diogena Laercija, Život Hiparhijin, VI, xcvi. Varijanta iz 1588: a velik broj njegovih sljedbenika uzeo je slobodu i pisao i objavljivao prekomjerno smjele knjige. 760 Prema Sekstu Empiriku, Pironove postavke, I, xxix i xxxii. 761 Ovu će misao Montaigne podrobnije iznijeti u 13. eseju III. knjige koji nosi naslov O iskustvu. 762 Tzv. pierre philosophale, alkemičarski termin koji se prvi put javlja u francuskom jeziku kod Montaignea 1585. 759

374

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

bio zaokupljen, jedan vrlo ugledan čovjek763 naveo mi je nedavno pet ili šest mjesta iz Biblije, na koja se bio ispočetka oslanjao samo da mu savjest bude čista (jer pripada Crkvi); i, doista, to pozivanje Biblije upomoć nije bilo samo šaljivo, nego se odlično uklapalo u obranu te visokoparne znanosti. Na taj se način gradi vjerovanje u proročanske priče. Nema vrača, samo ako je već postigao uspjeh da ga ljudi počinju listati i znatiželjno prebirati po njegovim riječima, od kojega nećete moći čuti sve što želite, kao nekad od Sibilâ764: jer postoji toliko načina interpretacije da je gotovo nemoguće da bistar um u svemu ne nađe nešto što bi baš njemu odgovaralo. Zbog toga je zamagljen i zagonetan stil odvajkada čest! Da pisac na taj način može privući i zaokupiti one koji dolaze nakon njega (što može postići ne samo sposobnošću, nego isto toliko, ako ne i više, zbog slučajne zaluđenosti nekim stvarima); da se, osim toga, iskaže glupošću ili lukavstvom, malo nerazumljivijim i drugačijim, za to nek se ne brine! Sva ona gomila glava, koje ga pretresaju i rešetaju, o tome će se izjasniti na bezbroj načina, pa će neki pogoditi, a drugi promašiti ili shvatiti ga obratno od onoga što je on htio, ali će sve to biti njemu na čast. I on će se tako obogatiti mislima svojih čitatelja, kao oni učitelji što im učenici donose darove na sajmu školskoga dana765. 763

Taj ugledni čovjek najvjerojatnije je François de Candale, visoki crkveni dostojanstvenik, prevoditelj djela naslovljenog Pimander, koje se pripisuje izvjesnom Hermesu Trismegistu, o kojemu je već bilo riječi u ovom eseju. 764 Sibila (grč. S?bulla, lat. Sibylla, a Montaigne piše Sybille) bila je žena kojoj su stari pripisivali dar pretkazivanja budućnosti. Njihov kult vjerojatno je povezan s dionizijskim kultom; bile su slobodnije nego Pitija, jer nisu bile vezane uz neko svetište. 765 U originalu comme les regents du Lendit. Tu Montaigne uzima za usporedbu stari običaj kad su studenti imali slobodan dan i na posebno upriličenom okupljanju, koje se održavalo na poljani u Saint-Denisu, darivali svoje prefekte i učitelje. Lendit dolazi od lat. indictum “dan koji je unaprijed određen”, a označavao je na taj dan priređeni sajam. Montaigne je to već spominjao u XI. eseju I. knjige.

375

Eseji – Knjiga druga

Upravo je to dalo vrijednost ništavnim stvarima, podiglo ugled mnoge knjige i ispunilo je značenjem kako se kome htjelo, a tako vam je kad jedna te ista stvar dobije tisuće i tisuće i kolikogod hoćemo različitih slika i različitih tumačenja. Je li moguće da je Homer htio reći sve ono što mu stavljaju u usta766; i da je pomišljao na toliko i tako različitih figura, za koje su se teolozi, zakonodavci, ratnički vođe, filozofi i sve one vrste ljudi koji se bave znanošću, pa ne znam kako da ih različito i protuslovno tumače, oslanjali na njega i na nj se pozivali: kao da je bio glavni predvodnik svih službi, svih gradnji i svih zanata; kao da je bio nadsavjetnik u svim mogućim poslovima. Kome god da je trebalo neko proročanstvo i proricanje, tu je za sebe našao dovoljno građe. Pravo je čudo kakve je tu sve misli i kako divne zaključke koji govore u prilog našoj vjeri pronašao jedan od mojih učenih prijatelja; i nitko ga ne može uvjeriti da to nije bilo u Homerovim namjerama (a njemu je Homer tako blizak kao malo kojem čovjeku našeg doba). A ono što on nahodi da ide u prilog našoj vjeri, drugi su, malo stariji od njega, mislili da govori u prilog njihovoj. Pogledajte samo kako sve ne izvrću i pretresaju Platona. Svatko se diči time što ga primjenjuje na sebe i što ga, kad mu god šune, postavlja na svoju stranu. Šetaju ga i umeću u sva nova mišljenja s kojima se svijet sreće; a čine ga različitim od sebe ako stvari pođu drugim tokom. Čine ga da se odriče običaja dopuštenih u njegovu vremenu ako se na njih poprijeko gleda u našemu. I sve to tako živo i moćno, upravo onoliko koliko je živ i moćan duh onoga koji ga interpretira. 766

Isto tako se pita i Rabelais u prologu Gargantue: Zar zbilja mislite da je Homer, pišući Ilijadu i Odiseju, mislio na sve one alegorije s kojima su ga načičkali Plutarh, Heraklid Pontski, Eustatije i druga bratija... A u izdanju iz 1588. čitamo ovu varijantu: Homer je velik kolikogod hoćemo, ali nije moguće da je htio izraziti onoliko alegorija koliko mu ih se pripisuje: Zakonodavci su u tome otkrili bezbroj dokaza za svoja gledanja; a isto toliko i ljudi koji žive od rata, jednako kao i oni što se petljaju u umjetnost. Proroštva svima dobro dođu...

376

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Iz onog istog mišljenja što ga je dijelio Heraklit i iz njegove tvrdnje da sve stvari imaju onaj lik kakav mi u njima vidimo, Demokrit je izveo posve protivan zaključak, i to da u stvarima nema uopće ništa od onoga što mi u njima vidimo; a iz toga da je med nekome sladak, a nekome gorak izveo je zaključak da nije ni sladak ni gorak767. Pironovci bi rekli da ne znaju je li sladak ili gorak, ili ni jedno ni drugo, ili i jedno i drugo: jer oni su uvijek na prvom mjestu u sumnjanju. Kirenci768 su naučavali da ništa ne možemo osjetiti izvana i da osjećamo samo ono što nas dodiruje unutarnjim dodirom, kao bol i strast; nisu priznavali ni tonove ni boje, nego samo neke utiske koji nam iz njih dolaze; i da u čovjeka nema drugog mjesta iz kojeg bi potjecalo njegovo mišljenje769. Protagora je tvrdio da je istina ono što se svima čini istinitim. Epikurovci svaki sud postavljaju u osjetila kao i u viđenje stvari i u užitak. Platon je zastupao mišljenje da sud o istini i istina sama, koju imamo iz mišljenja i iz osjetila, pripadaju duhu i razmišljanju770. Te su me riječi odvele razmatranju osjetila, u kojima leži pravi pravcati temelj i dokaz našega neznanja. Sve što se pozna, pozna se bez sumnje sposobnošću onoga koji pozna; jer, budući da sud potječe iz operacije onoga koji sudi, razumljivo je da on tu operaciju obavlja svojim sredstvima i svojom voljom, a ne pod prisilom nekog drugoga, kao što bi se događalo da stvari poznajemo silom i prema zakonu njihove biti. A svaka spoznaja ulazi u nas preko osjetila: to su naši gospodari.

767

Prema Sekstu Empiriku, Pironove postavke, I, xxx. Kirenci, Cyrenaici, sljedbenici kirenske filozofije, kojoj je bio začetnikom Aristip iz Kirene Stariji (IV-III. st. pr. Kr.). 769 Prema Ciceronu, Academica, II, 24. Od Cicerona Montaigne isto tako preuzima Protagorino mišljenje i stav epikurovaca. 770 I Ciceron (o. et l. c.), od kojega Montaigne preuzima te navode, iste preuzima iz Platonovih djela Fedon i Teetet. 768

377

Eseji – Knjiga druga

via qua munita fidei Proxima fert humanum in pectus templaque mentis771. Znanje s njima počinje i u njima se ispunja. Na kraju krajeva, ne bismo ništa više znali nego kamen kad ne bismo znali da postoji zvuk, miris, svjetlo, ukus, mjera, težina, mekoća, tvrdoća, hrapavost, boja, glatkost, širina, dubina. Eto, to je osnova, to su načela čitave građevine našega znanja. A prema nekima znanje nije ništa drugo do li osjećaj. Onaj koji me hoće prisiliti da se usprotivim osjetilima, taj me je uhvatio za gušu, ali ne može me prinuditi da odstupim jedan jedini korak. Osjetila su početak i kraj ljudskoga znanja: Invenies primis ab sensibus esse creatam Notitiam veri, neque sensus posse refelli... Quid majore fide porro quam sensus haberi Debet?772 Pa neka im se da najmanje što možemo, ipak ćemo uvijek morati priznati da njihovim putem i posredstvom započinje sve ono što znamo. Ciceron773 kaže kad je Hrisip pokušao umanjiti snagu osjetila i njihovu moć, da je sam sebi stvorio toliko protivnih argumenata i tako žestokih protivljenja da u tome nije uspio. Na to se Karnead774, koji je zastupao protivno gledište, pohvalio da se služi samim Hrisipovim oružjem i riječima kako bi ga pobio, i zato je protiv njega uzviknuo: “O, jadniče, tvoja te je snaga upropastila!” Po našem mišljenju, nema goreg apsurda nego ostajati tvrdokorno pri tome da vatra ne grije, da svjetlost ne rasvjetljava, da nema težine u željezu ili da ono nije tvrdo, a to su vijesti koje nam dolaze 771

“...što najvjerojatniji put je, / Koji do srca ljudskog i duševnih očiju vodi...” Lukrecije, De natura rerum, V, 103 (u prijevodu M. Tepeša). 772 “Ti ćeš pronaći da od osjetila prvo je dana / Spoznaja istine i da pobijat se ne mogu ona... / Napokon, u što se više od ćutila vjerovat mora?” Lukrecije, De natura rerum, IV, 478 i 482 (u prepjevu M. Tepeša). 773 Academica, II, xxvii. 774 Prema Plutarhu, O protuslovljima stoičkih filozofa, X.

378

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

od osjetila, a nema vjerovanja ili znanja u čovjeku koje bi se s njima moglo usporediti u sigurnosti. Prvo uvjerenje što ga imam u pogledu osjetila jest da dovodim u sumnju da bi čovjek raspolagao svim prirodnim osjetilima. Vidim da ima životinja koje proživljuju u cijelosti i savršenstvu život jedne bez vida, a druge bez sluha: tko zna ne manjkaju li i nama dva, tri ili četiri druga osjetila? Jer, ako nam i jedno nedostaje, naš razum ne može otkriti da ga nema. U tome i jest povlast ćutilâ da su krajnja granica svega što opažamo; nema izvan njih ništa što bi nam moglo poslužiti da ih otkrijemo, pa čak ni jedno osjetilo ne može otkriti drugo, An poterunt oculos aures reprehendere, an aures Tactus, an hunc porro tactum sapor arguet oris, An confutabunt nares, oculive revincent?775 Ona su međaši i krajnja crta naše mogućnosti, seorsum cuique potestas Divisa est, sua vis cuique est.776 Nemoguće je prirodno slijepa čovjeka uvjeriti da ne vidi, nemoguće je postići da poželi vid i da žali zbog svog nedostatka. Zbog toga ne smijemo biti nimalo sigurni da je naš duh zadovoljan i sretan s onim što imamo, jer on ne može ni s pomoću čega shvatiti svoju bolest ili nesavršenost, ako je u njoj. Nemoguće je ovom našem slijepcu predočiti kroz razbor ili nečim tome sličnim što je u njegovoj predodžbi, jer u njegovoj misli nema nikakva poznavanja svjetlosti, boje i vida. I iza toga nema ničega što bi moglo ukazati na osjetilo. A sli775

“Ili zar moći će uši pobijati oči, il’ opip / Uši? Zar, nadalje, okus od usta će opip nadjačat? / Zar će nadvladati njuh, il’ oči nasuprot se stavit?” Lukrecije, De natura rerum, IV, 486-488 (u prepjevu Marka Tepeša). 776 “Jer ćutilo svako za sebe / Snagu svoju imade...” Lukrecije, o. et l. cit. (u istom prepjevu).

379

Eseji – Knjiga druga

jepi od rođenja, koje vidimo da traže dar vida, to ne čine da bi dobili ono što oni traže: oni su od nas naučili da imaju nešto željeti, nešto što je u nama, a to oni dobro imenuju kao i učin i posljedice toga; ali ipak ne znaju što je to, niti to mogu uopće shvatiti. Sreo sam jednog plemića iz dobre kuće, slijepa od rođenja ili barem slijepa od takve dobi da ne zna što to znači vidjeti; on tako malo razumije što mu nedostaje da rabi i služi se kao i mi riječima koje odgovaraju vidu, a primjenjuje ih na način koji u potpunosti njemu odgovara. Stavili su mu u ruke djetešce, kojemu je bio kum na krštenju, i kad ga je zagrlio govorio je: “Bože dragi, kako lijepo dijete! Kako li ga je lijepo vidjeti! Kako mu je lice veselo!” On će kao mi reći: “Iz ove dvorane puca krasan pogled; vedro je, baš lijepo sunce sija.” Ali, ima još: zato što smo mi zaokupljeni lovom, loptanjem, gađanjem strijelom, a on je čuo da se o tome govori, i on to počinje voljeti i na sve to se daje, vjerujući da u igri sudjeluje jednako kao i mi; to ga zanima i tome se predaje, a sve prima samo na uho. Kad su na nekoj čistini gdje može podbosti konja, poviknu mu: “Eno zeca!”, a zatim mu kažu da je jedan zec ulovljen i on je tada zadovoljan sa svog ulova, kao što čuje da su drugi zadovoljni. Lopticu777 prima lijevom rukom i udara je iz sve snage reketom778; iz kremenjače puca nasreću i zadovoljan je kad mu pratioci kažu da je pogodio malo odveć visoko ili sa strane.779 Tko će znati ne čini li i ljudski rod neku sličnu ludost zato što mu manjka neko osjetilo i nije li zbog toga nama zakri777

U originalu esteuf. Tako se zvala loptica za jeu de paume, koji je preteča današnjeg tenisa. Riječ je bila u uporabi sve do XVII. stoljeća, a potječe iz lat. stupa “kučina”, jer su te loptice izrađivali od stupe, kučine. 778 I riječ raquette je termin iz jeu de paume, a potječe iz dijalektalnog arapskog rahet “dlan”, što je značenjski isto što i paume u nazivu za igru. 779 Filozofski problem slijepih od rođenja zaokupljao je poglavito senzualiste XVIII. stoljeća (Locke, Condillac, La Mettrie...). Diderot je raspravljao o tom pitanju u svom djelu Lettre sur les aveugles... iz 1749.

380

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

ven najveći dio stvari? Tko zna ne dolaze li nam upravo odatle neke teškoće što ih srećemo u mnogim djelima prirode? I ne proishode li mnoge sposobnosti u životinja, koje prelaze naš um, iz djelovanja nekog ćutila kojega u nas nema? I nije li zato u nekih od njih život puniji i dulji od našega? Mi jabuku obuhvaćamo gotovo svim ćutilima; vidimo da je crvena, da je glatka, da je mirisna i da je slatka780; osim toga, u nje može biti i drugih djelovanja kao da joj sok suši ili zatvara, a za to mi nemamo osjetila koje bi to utvrdilo. A za svojstva koja mi nazivamo skrivenima u nekim stvarima, kao primjerice da magnet može privlačiti željezo, nije li vjerojatno da u prirodi ima i takvih osjetilnih sposobnosti koje ih mogu ocijeniti i opaziti, a da nama izostanak takvih sposobnosti uzrokuje nepoznavanje prave biti tih stvari? Zacijelo postoji neko posebno ćutilo koje otkriva pijevcima da zora sviće ili da je ponoć, pa ih nuka da kukuriču; koje je naučilo kokoš, prije nego je to mogla iskustvom steći, da se boji kopca, a to nije slučaj s većim životinjama kao što su guska i paun; tko je upozorio piliće da u mačke postoji neprijateljsko držanje prema njima, a da se psa ne moraju bojati781, da se sklanjaju pred mijaukanjem, premda je to mnogo blaži glas nego lavež, koji je i grub i srdit; a tko je naučio stršljena, mrava i štakora da uvijek odaberu najbolji sir i najsočniju krušku, a da je prije toga nisu okusili; a tko je taj koji upućuje jelena, slona i zmiju na neke trave koje im pomažu u ozdravljenju. Nema osjetila koje nema velike važnosti i koje nam ne omogućuje bezbroj spoznaja. Kad bismo morali reći u čemu je bit zvukova, harmonije i glasa, to bi unijelo u sve naše preostalo znanje nezamislivu zbrku. Jer, osim onoga što je povezano s pravom mogućnošću svakog osjetila, koliko bismo argumenata, posljedica i zaključaka izveli za druge stvari samom usporedbom jednoga s drugim! Neka jedan razuman čovjek zamisli 780 781

Primjer je preuzet od Seksta Empirika, Pironove postavke, I, xiv. Ti se primjeri nalaze u III. od Senekinih Pisama.

381

Eseji – Knjiga druga

da je ljudska priroda prvotno bila nastala bez osjetila vida i neka zamisli koliko bi joj neznanja i zbrke donio taj nedostatak, koliko bi tame i sljepoće bilo u našem duhu: odatle ćemo vidjeti koliko nam je za poznavanje istine važno nepostojanje jednog takvog ili dvaju ili triju osjetila ako ona ne postoje u nama. Mi smo istinu izgradili služeći se pomoći i suradnjom naših pet osjetila; ali, možda bismo morali imati suglasnost i pomoć njih osam ili deset da bismo bili sigurni da tu istinu doista vidimo i da spoznamo njezinu bit. Sljedbe koje osporavaju čovjekovo znanje, osporavaju ga poglavito zbog nesigurnosti i slabosti naših ćutila: jer, budući da svaka spoznaja u nas ulazi njihovim sredstvom i posredstvom, ako ona zakažu u onome što nam čine, ako iskvare ili izvrnu ono što nam izvana donose, ako se svjetlost koja se kroz njih ulijeva u našu dušu u prolazu zastre, tada više nećemo znati na čemu smo. Iz te krajnje teškoće rodile su se sve ove tlapnje: da svaka stvar ima u sebi sve ono što mi u nju položimo; da nema ničega što mislimo da ćemo naći; i ona epikurovska da Sunce nije ništa veće nego što se to čini našim očima, Quidquid id est, nihilo fertur majore figura Quam nostris oculis quam cernimus, esse videtur782; da su oba izgleda, jedan koji pokazuje neko tijelo velikim onome tko mu je blizu, a manjim onome koji je od njega udaljen, jednako istinita, Nec tamen hic oculis falli concedimus hilum Proinde animi vitium hoc oculis adfingere noli783; i da nikako nema nikakvog varanja u osjetilima; da im se mora vjerovati i drugdje tražiti uzrok razlici i protuslovlju koje 782

“Bilo ma kako da bilo, on većeg oblika nije, / Negoli očima našim mi na nebu vidimo njega.” Lukrecije, De natura rerum, V, 577. 783 “Ipak ne dopuštam, oči da ovdje se varaju išta... / Stoga tu zabludu uma pripisati očima nemoj!” Lukrecije, ibid., IV, 379 i 386.

382

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

u tome nalazimo; pa čak i neka izmislimo bilo kakvu drugu laž i tlapnju (eto, dokle su oni doprli!) samo neka ne krivimo osjetila. Timagora784 se kleo785 da kolikogod je pritiskao ili krivio oko nikad nije vidio dvostruku svjetlost svijeće i da taj privid potječe iz krivog mišljenja, a ne iz instrumenta. Od svih epikurovskih besmislenosti najveća je ona kad ne priznaju snagu i učin osjetila. Proinde quod quoque est his visum tempore, verum est, Et, si non potuit ratio dissolvere causam, Cur ea quae fuerint juxtim quadrata, procul sint Visa rotunda; tamen praestat rationis egentem Reddere mendose causas utriusque figurae, Quam manibus manifesta suis emittere quoquam, Et violare fidem primam, et convellere tota Fundamenta quibus nixatur vita salusque. Non modo enim ratio ruat omnis, vita quoque ipsa Concidat extemplo, nisi credere sensibus ausis, Praecipitesque locos vitare, et caetera quae sint In genere hoc fugienda...786 Taj očajnički i tako malo filozofski savjet nije ništa drugo nego tvrdnja da se ljudsko znanje može održati samo nerazumnim, ludim i pomahnitalim razumom; ali da je ipak bolje da se čovjek, da bi se učinio vrijednim, služi i njime i svakim drugim lijekom, pa ma kako čudnovat on bio, nego da 784

Timagora, grčki povjesničar, vjerojatno iz helenističkog razdoblja. Ciceron, Academica, II, xxv. 786 “Zato je istina što se ovima bilo kad čini. / Iako ne može razum da riješi to pitanje: zašto, / Četverouglato što je iz bliza, ’zdaleka to nama / Čini se okruglim? – ipak je bolje, kad razloga ne znaš, / Pogrješno razloge navest za oblik jedan i drugi, / Negoli svojih iz ruku ispustiti, očito što je, / Vjerovanje tim prvo povrijedit, oboriti temelj / Svaki, na kojem se život i spasenje osniva naše. / Ne samo sustav da svaki bi propao time, već odmah / Sam bi se srušio i život, ak’ ćutilima vjerovao ne bi, / Ne bi klonio se mjesta strmenijeh, ostalog sličnog, / Što izbjegavat se mora [a slijedio protivno što je.] Lukrecije, De natura rerum, IV, 499-510 (u prepjevu Marka Tepeša). 785

383

Eseji – Knjiga druga

prizna svoju neizbježnu glupost: a to je istina koja bi mu i te kako išla na štetu! On nikako ne može pobjeći tome da su ćutila suvereni gospodari njegova spoznavanja; no, ta su ćutila u svim okolnostima toliko nesigurna i podložna krivotvorenju. Tu se valja boriti do posljednjeg daha, a, ako nam snage uzmanjkaju, kao što je to gotovo uvijek slučaj, valja se uteći tvrdoglavosti, ludoj smjelosti, pa čak i bezočnosti. U slučaju da je ono što govore epikurovci787 ipak točno, to jest da nemamo znanja ako su prividi ćutila krivi; ili, ono što kažu stoici, ako je točno da su prividi ćutila toliko iskrivljeni da nam ne mogu pružiti nikakvo znanje, zaključit ćemo, na štetu tih dviju velikih dogmatskih sljedbi, da nema ni znanja ni znanosti. A što se tiče greške i nesigurnosti u operacijama naših ćutila, svatko za sebe može navesti kolikogod mu drago primjerâ, jer su podvale i varanja kojima nas darivaju redovita stvar. Kad slušamo odjekivanje u visokim planinama, zvuk trublje rekao bih da dolazi odnekud pred nama, a dolazi zapravo iz mjesta na milju iza nas: Extantesque procul medio de gurgite montes, Classibus inter quos liber patet exitus, iidem Apparent, et longe divolsi licet Insula conjunctis tamen ex his una videtur... Et fugere ad puppim colles campique videntur Quod agimus praeter navim, velisque volamus... Denique ubi in medio nobis equus acer obhaesit Flumine, et in rapides amnis conspeximus undas; Stantis equi corpus transversum ferre videtur Vis, et in adversum flumen contrudere raptim788. 787 788

Prema Ciceronu, Academica, II, xxxii. “Usred burnoga mora daleko se klisure dižu, / Izmedju kojih se pruža za brodovlje slobodan prolaz; / Zajedno uzev ih ipak ko ostrvo čini se jedno... / Pa i brežuljci i polja izgledaju kano da bježe, / Dok mi veslajuć, jedreć na ladji mimo njih letimo... / Kada nam usred rijeke popostane vatreni konjic / Te se zgledamo dolje u valove brze rijeke, / Čini

384

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Kad opipavamo zrno kremenjače pod kažiprstom, dok nam je srednjak odozgo prekrižen, moramo se zaista prisiliti da bismo priznali da ima samo jedno zrno, toliko nas osjetila uvjeravaju da su dva. Jer na svakom koraku vidimo da su ćutila tako često gospodari razbora i da ga prisiljavaju da prima utiske za koje on sigurno zna da su krivi. Neću govoriti o ćutilu osjeta koje obavlja još bliže, življe i bitnije radnje i koje toliko puta, s učinkom bola što ga donosi tijelu, obara i odbacuje sve one krasne stoičke zaključke i prisiljava da viče da ga boli trbuh upravo onoga koji je najodlučnije u sebi prihvatio tu dogmu da su i trbobolja, kao i sve druge bolesti i bolovi, nešto što nije važno, jer ne može pomutiti onu najveću sreću i blaženstvo koje je mudracu dala njegova vrlina. Nema tako mekana srca koje zvuk naših bubnjeva i trublja neće zagrijati; ni tako tvrda koje blagost glazbe ne bi probudila i zagolicala; ni tako grube duše koja se neće osjetiti potaknutom na poštovanje kad gleda sve ono gotovo tamno prostranstvo naših crkava, raznobojnost ornata, red naših ceremonija i kad čuje pobožan zvuk naših orgulja i tako u vjeri staložen sklad naših glasova. Pa čak i oni, koji ulaze uz prezir, osjetit će drhtaj srca, pa i strah koji će učiniti da provjere svoja gledišta. A ja sebe ne smatram toliko jakim da bih mogao bez uzbuđenja slušati stihove jednog Horacija i Katula kad ih lijepim glasom pjevaju skladna i mlada usta. Zenon je imao pravo789 kad je govorio da je glas cvijet ljepote. A mene su htjeli uvjeriti da me je jedan čovjek, kojega mi svi Francuzi poznamo, pridobio tako što je izgovarao stihove, koje je sam složio, govoreći da oni nisu toliko lijepi na papiru kao što su lijepi u zraku i da će moje oči suditi protivno od mojih ušiju, jer da je tolika snaga u izgovorenoj riječi nam tijelo se konja, koj’ makar da stoji, zbog struje / Kao da nauznak leži, i vučen je struji nasuprot.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 397, 389, 420-423 (u prepjevu Marka Tepeša). 789 Prema Diogenu Laerciju, Život Zenonov, VII, xxiii.

385

Eseji – Knjiga druga

i da ona može dati sjaj i posebnu cijenu djelima koja kroza nju prolaze. Zato ni Filoksen790 nije bio toliko u krivu kad je, čuvši kako jedan daje krivi ton nekoj njegovoj skladbi, odjednom tresnuo na zemlju i počeo gaziti crijep koji je pripadao tom čovjeku, govoreći mu: “Ja razbijam tvoje kao što ti nagrđuješ moje”791. A što reći o onima koji su sami sebi odlučno zadavali smrt, a odvraćali su pogled da ne bi vidjeli udarac koji su im po njihovoj želji zadavali? Ili o onima koji za svoje zdravlje puštaju i naređuju da ih režu i pale, a ne mogu podnijeti gledanje na pripreme, na noževe kojima će se kirurg služiti a znaju da gledanje nema nikakva udjela u bolovima! Zar to nisu pravi primjeri koji će nam potvrditi onu vlast što je ćutila imaju nad našom misli? Uzalud mi znamo da su one pletenice uzete od nekog paža ili lakaja; da je ono rumenilo kupljeno u Španjolskoj, a da ova bjelina i sjajna glatkoća dolazi iz mora oceanskoga, kad nas pogled sili da vidimo da je time ukrašena djevojka ljepša i ljupkija. To je protiv zdrave pameti, jer u svemu tome nema ništa njezinoga. Auferimur cultu, gemmis auroque teguntur Crimina: pars minima est ipsa puella sui. Saepe ubi sit quod ames inter tam multa requiras: Decipit hac oculos Aegide, dives amor.792 Koliko li tek pridaju snage moći osjetila pjesnici kad nam prikazuju Narcisa kako je ludo zaljubljen u svoj lik u vodi, Cunctaque miratur, quibus est mirabilis ipse; Se cupit imprudens; et qui probat, ipse probatur; 790

Filoksen iz Kitere (V-IV. st. pr. Kr.), grčki pjesnik, autor 24 ditiramba, koji su se odlikovali dramskim elementima. Bio je inovator i na području muzike. 791 Prema Diogenu Laerciju, Život Arkesilajev, IV, xxxvi. 792 “Zaneseni smo ukrasima; zlato i dragulji prekrivaju nedostatke; mlada je djevojka najmanji dio nje same. Često ne uspijevamo pronaći što mi to volimo u tolikim uresima; pod tim štitom bogata ljubav vara naše oči.” Ovidije, Remedia amoris, I, 343.

386

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Dumque petit, petitur; pariterque accendit et ardet793; ili razbor Pigmalionov toliko uzbuđen utiskom pogleda na svoju bjelokosnu statuu da se u nju zaljubio i služi mu kao da je živa! Oscula dat reddique putat, sequiturque tenetque, Et credit tactis digitos insidere membris, Et metuit pressos veniat ne livor in artus.794 Neka filozofa zatvore u krletku sa željeznim stijenkama i neka je objese na vrh tornja pariške Notre-Dame; iako će njemu biti jasno da ne može iz nje ispasti, ipak neće moći suspregnuti strah (ako nije vičan krovopokrivačkom zanatu) što će ga u njemu izazvati pogled na onu strašnu visinu od kojega će mu tijelom proći srsi. Jer i nama je teško sigurno se držati na onim izvanjskim galerijama po našim zvonicima iako su isklesane iz kamena. Ima i takvih ljudi koji ne mogu podnijeti ni samu misao na to uspinjanje. Položimo između ta dva tornja gredu toliko debelu da se možemo slobodno po njoj kretati: nema tako čvrste filozofske mudrosti koja bi nas ohrabrila da po gredi hodamo kao što bismo hodali da je ona na zemlji. Često sam tu strepnju osjetio verući se po našim planinama (a ja sam od onih ljudi koji se tih stvari zaista malo boje), jer nisam mogao podnijeti pogled na onu strašnu dubinu bez užasavanja i drhtanja koljena, premda je nedostajala čitava moja visina da budem na samom rubu i nikako nisam mogao pasti osim da se nisam hotimice htio izvrći toj opasnosti. Isto tako sam opazio i ovo: ma kakva visina bila, bilo je dovoljno da strši neko stablo ili ispupčena hrid koja će zadržati pogled i podijeliti ga, pa da nam to olakša osjećaj 793

“Divi se svemu na sebi, po čemu pun je divote. / Sebe ludaija želi i sebe hvalilac hvali, / Sebe žuđenik žudi, te najedno pali i gori.” Ovidije, Metam., III, 424 (prepjev T. Maretića). 794 “Cjelive daje i misli, da prima ih, govori, grli, / Misli, u dirano t’jelo utiskuju da mu se prsti. / Boji se, neće li ostat modrina na stisnutom mjestu.” Ovidije, Metam., X, 256 (u prepjevu T. Maretića).

387

Eseji – Knjiga druga

i pruži neku sigurnost, kao da je to nešto što bi nam moglo pomoći u padu; ali, odsječene klisure i ravne stijene ne možemo ni gledati, a da nam se u glavi sve ne zavrti: “ut despici sine vertigine simul oculorum animique non possit”795, a to je očita prijevara koju nam oči podvaljuju. Onaj dični filozof796 sam je sebi iskopao oči kako bi duh oslobodio od razvrata koji mu je na njih dolazio i kako bi se mogao u miru posvetiti filozofiji. Kad je tome tako, morao je i uši začepiti, jer Teofrast kaže da je uho najpogibeljnije sredstvo koje imamo za primanje žestokih utisaka koji nas mute i mijenjaju, morao je isto tako lišiti se na kraju i svih drugih ćutila, to jest prekinuti sa svojim bićem i sa životom. Jer sva osjetila imaju moć zapovijedanja našim razborom i našom dušom. “Fit etiam saepe quadam, saepe vocum gravitate et cantibus, ut pellantur animi vehementius; saepe etiam cura et timore.”797 Liječnici tvrde da ima ljudi takve naravi koje neki zvuk ili instrument može natjerati u ludilo. Vidio sam i sâm takovih koji nisu mogli podnijeti glodanje kosti pod svojom trpezom, a da odmah ne izgube strpljenje; a isto tako malo je onih koje ne smeta onaj reski zvuk što dolazi od turpije kad struže željezo; jednako kao kad čujemo da netko pored nas žvače ili kad čujemo govoriti nekoga kojemu su nos ili grlo puni sluzi; mnogi se na to toliko uznemire pa ih to može dovesti do mržnje ili bijesa. A onaj Grakhov frulaš i šaptač798 koji je ublažavao, pojačavao 795

“Tako da čovjek ne može u dubinu gledati, a da mu se sve u očima i duhu ne preokrene.” Tit Livije, XLIV, 6. 796 Tj. Demokrit. Montaigne nam je to već ispričao u XIV. poglavlju I. knjige. 797 “Čak se i često događa da neka slika, neki glas sa svojom dubinom, neki pjev duboko potrese duh; a često i briga ili strah postižu isti učinak.” Tit Livije, XLIV, 6. 798 U originalu: Ce fleuteur protocole de Gracchus. Onaj koji je davao ton nazivao se fleuteur, dok je porte-colle ili protocole bio šaptač. Ovaj je primjer preuzet iz Plutarhova Života Grakhova i iz njegova spisa O susprezanju srdžbe (Perὶ £orghs?aV), VI.

388

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

i mijenjao glas svoga gospodara kad je ovaj javno besjedio u Rimu, čemu je on služio ako boja i snaga glasa nije mogla potaknuti one koji su ga slušali i promijeniti njihov sud? I zaista! Isplati se muka oko čvrstine tog lijepog sredstva koje se pušta da ga vodi i mijenja svaki slučajan ćuh vjetra! Istu onu varku što je ćutila podvaljuju našem razumijevanju ista je ta ćutila i sama podnose. Često im se i sam naš duh osvećuje; ona sama sebi lažu i varaju se do mile volje. Ono što vidimo i čujemo kad smo poneseni srdžbom, ne čujemo onako kako je uistinu, Et solem geminum, et duplices ostendere Thebas799. Žena koju volimo čini nam se ljepšom nego što ona jest, Multimodis igitur pravas turpesque videmus Esse in delitiis, summoque in honore vigere,800 a ružniji nam je onaj koji nam ne leži na srcu. Izmučenu i ucviljenu čovjeku i danja se svjetlost čini zastrtom i mračnom. Naša su osjetila ne samo uzbuđena nego čak i ošamućena strastima duše. Koliko li stvari vidimo, koje niti ne opažamo kad nam je duh obuzet nečim drugim? In rebus quoque apertis noscere possis. Si non advertas animum, proinde esse, quasi omni Tempore semotae fuerint, longeque remotae.801 Čini se kao da duša upija osjetila i poigrava se njihovom snagom. Tako je jadan čovjek i iznutra i izvana prepun slabosti i laži. 799

“Dvostruko sunce na nebu i dvostruku rođenu Tebu [vidje].” Vergilije, Eneida, IV, 470 (prepjev Bratoljuba Klaića). 800 “Čestoput vidimo stoga da djevojke opake, ružne / Vole silno muškarci i drže u najvećoj časti.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 1155 (prepjev M. Tepeša). 801 “Pa i u stvarima jasnim razabrati lako bi mogo, / Ako ne sabereš duh, da tako izgledaju, ko da / Kroz sve su nejasne vrijeme i od nas sasvim daleko.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 811 (u prepjevu M. Tepeša).

389

Eseji – Knjiga druga

Oni koji su naš život usporedili sa snom možda su bili više u pravu nego što su sami mislili. Kad sanjamo, naš duh živi, djeluje, služi se svom svojom moći, ni više ni manje nego kad je budan; doduše nešto mekše i nejasnije, ali ne toliko da bi razlika bila kao između noći i živog svjetla; nego kao između noći i sjene: poprilici kao da ondje spava, a ovdje drijema. Sve je to tama, duboka crna cimeranska tama802. Mi bdijemo spavajući, a bdijući spavamo. U snu ne vidim jasno, ali, što se tiče bdijenja, ono mi nikad nije dovoljno čisto i bez oblaka. Ipak dubok san često uspavljuje sne. No, kad smo budni, nikad nismo toliko budni da bismo bili potpuno slobodni sanja, a to su sni onoga koji bdije. I gori su od snova. Kad već naš razbor i naš duh prima fantazije i mišljenja što mu se rađaju dok spava i odobrava djela u snu jednakom spremnošću kao što odobrava ona na javi, zašto ne bismo mogli pomisliti da naša misao i naše djelovanje nisu ništa drugo do li neko drugo sanjanje, a naše bdijenje neka vrsta spavanja? Ako su osjetila naši prvi suci, naša vlastita nećemo pitati za savjet, jer u toj sposobnosti životinje imaju isto toliko, pa čak i više prednosti803. Svima je poznato da neke među njima imaju izoštreniji sluh nego čovjek, druge vid, druge opet osjećaje, a neke opip i okus. Demokrit je govorio da bogovi i životinje imaju osjetilne mogućnosti znatno savršenije nego čovjek.804 A između učinka njihovih i naših osjetila razlika je neizmjerna. Naša slina čisti i suši naše rane, a ubija zmiju: Tantaque in his rebus distantia differitasque est, Ut quod aliis cibus est, aliis fuat acre venenum. 802

Cimmeriae tenebrae značile su općenito podzemni mrak. Cimmerii su bili Cimer(an)i, polumitsko tračko pleme koje je živjelo u hladnoj i mračnoj zemlji na sjeverozapadu Crnoga mora. Aulo Gelije kaže: Mare Bosporicum, quod Cimmerium appellatur. 803 Razvijanje ove misli preuzeto je iz Hipotipozâ Seksta Empirika (I, xiv). 804 Prema Plutarhu, a tu je misao Montaigne već bio izložio u I, liv.

390

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Saepe etenim serpens, hominis contacta saliva, Disperit, ac sese mandendo conficit ipsa805. Pa kako ćemo odrediti što je slina? Hoćemo li to odrediti prema sebi ili prema zmiji? Kojim od ta dva osjetila možemo utvrditi njezinu pravu bit? Plinije kaže806 da u Indiji ima nekih morskih zečeva koji su za nas otrovni, ali smo i mi za njih, tako da ih samim dodirom možemo usmrtiti: i tko je sada kome otrovan? Čovjek ili riba? Kome vjerovati? Ili je riba otrovna čovjeku ili je otrovan čovjek ribi? Neka je osobitost zraka zarazna za čovjeka, ali ne škodi volu; neke druge škode volu, a nikako čovjeku: koja je, dakle, uistinu kužna osobitost? Onima koji pate od žutice sve su stvari žućkaste i bljeđe nego nama: Lurida praeterea fiunt quaecunque tuentur Arquati807. Oni koji boluju od te bolesti, a liječnici je nazivaju Hiposfragmom808, što je neki podljev krvi pod kožom, vide sve crveno i okrvavljeno. A tko će znati jesu li ti sokovi koji čine drugačijim naš vid isto tako česti kod životinja ili su im pak nešto obično? Jer, nekima vidimo da su oči žute, kao nama kad bolujemo od žutice, dok su drugima oči zakrvavljene; vjerojatno je da boja svih predmeta njima izgleda drugačije nego nama: koji će sad sud biti točan? Jer nije nikako rečeno da se bit stvari tiče samo čovjeka. Ono što je tvrdo, bijelo, duboko i ljuto tiče se službe i raspoznavanja u životinja, jednako kao i 805

“Te u stvarima ovim tolika je razlika, razmak, / Da, što jednima hrana, to drugima žestok je otrov. / Biva kao kod zmije, što, kada je čovječja slina / Dodirne, pogiba te se uništi, sebe izgrizav.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 636-639 (prepjev M. Tepeša). 806 Plinije Stariji, Historia naturalis, 32, 1. 807 “Nadalje, postaje žuto, štogodijer gledaju oni, / Koji od žutice trpe...” Lukrecije, De natura rerum, IV, 307 (u prepjevu Marka Tepeša). 808 Od grčkoga Îp@sjragma “prelivena krv”, “krvni podljev u očnoj spojnici”. Primjer je preuzet od Seksta Empirika (Pironove postavke, I, 14).

391

Eseji – Knjiga druga

nas; priroda je dala njima da se time služe kao što je dala i nama. Kad pritisnemo oko809, predmete pred sobom vidimo duljim i istegnutijim; mnoge životinje imaju tako pritisnuto oko; dakle, možda je to izduženje pravi oblik tog predmeta, a nije onaj koji mu naše oči pridaju kad ga najobičnije gledamo. Kad pritisnemo oko odozdo, sve nam se stvari čine dvostrukima. Bina lucernarum florentia lumina flammis Et duplices hominum facies, et corpora bina810. Ako su nam uši nečim spriječene ili je prolaz sluha nekako sužen, mi zvuk primamo drugačije nego inače; životinje koje imaju dlakave uši, ili koje imaju umjesto uha samo jednu malu rupicu, prema tome ne čuju ono što mi čujemo i do njih dolazi drugačiji zvuk. Na svečanostima ili u kazalištima vidimo da nam se, kad se pred svjetlo baklji postavi bilo kakvo obojeno staklo, sve na tom mjestu iskazuje u zelenoj ili žutoj ili ljubičastoj boji, Et vulgo faciunt id lutea russaque vela Et ferrugina, cum magnis intenta theatris Per malos volgata trabesque trementia pendent: Namque ibi consessum caveai subter, et omnem Scenai speciem, patrum, matrumque, deorumque Inficiunt, coguntque suo volitare colorem811, moguće je da i oči životinja, koje vidimo da su različitih boja, njima proizvode izgled stvari u boji njihovih očiju. 809 810

811

Čitav je ovaj ulomak preuzet iz istog izvora (v. prethodnu bilješku). “Dvostrukim svjetlo se čini, iz svjetiljke štono svedj plamti, / [dvostruko pokućstvo isto, što u kući stoji posvuda] / Dvostruka takodjer lica u ljudi i dvostruka tijela.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 450-452 (u prepjevu Marka Tepeša). “Svuda se dogadja to kod žućkastih, crvenih, plavih / Platna, razapetih nad golemom kazališnom zgradom, / Kada uz drvo, grede se rašire, ljuljaju dršćuć: / Naime, tu sjedala onda odozdo, pozornica cijela, / Kao i odličan krug otaca i matera dičnih / Biva obasjan i mora da sjevne u boji tih platna.” Lukrecije, ibid., IV, 75-80.

392

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Kad bismo htjeli suditi o učinku osjetilâ, morali bismo se, u prvom redu, složiti sa životinjama, a tada i sa samima sobom. A mi ne samo da nismo suglasni, nego se dajemo na raspravljanje onoga što jedan vidi, čuje ili osjeća drugačije od njegova bližnjega; i prepiremo se, osim oko drugih stvari, i oko različitosti slikâ što nam ih ćutila davaju. Po stalnom pravilu prirode, drugačije vidi i čuje i drugačije osjeća dijete nego tridesetogodišnjak, a ovaj opet drugačije nego čovjek od šezdeset godina. Osjetila su jednima tamnija i zasjenjenija, a drugima izoštrenija i otvorenija. Mi zamjećujemo stvari uvijek drugačijima prema tome tko smo i što nam se čini. A kako je ono što nam se čini tako nesigurno i osporavano, nije ni čudo kad nam govore da bismo mogli povjerovati da nam se snijeg čini bijel, ali utvrditi je li njegova bit baš uistinu takva, mi na to ne možemo odgovoriti: i kad se tako na početku krenulo, cijela se znanost ovoga svijeta raspada. Što, da naša osjetila stoje jedno drugome na putu? Neka slika je za oči reljefna, a za ruku je glatka; hoćemo li za mošak reći da je ugodan, jer je dobrodošao njuhu, ali naš okus razdražuje? Prstenovi, koje grboslovci perima nazivaju, jer su izrezani u obliku pérā, a to su nekakva pera bez početka i kraja i nema ljudskog oka koje bi se od te varke moglo obraniti, jer mu se čini da se s jedne strane šire, a s druge se sužavaju, čak i onda kad ih se okreće oko prsta; pa ipak, pod rukom vam se čini da su jednake širine i potpuno jednaki. Oni ljudi812 koji su se u želji da potpale svoju požudu nekoć služili zrcalima koja su uvećavala i podebljavala ono što se u njima oglédalo, da bi im se ud kojemu su davali posla više svidio u obliku tako uvećanom za oko; a sad, za koje su osjetilo mogli reći da je pobijedilo: ili za vid koji im je taj ud koliko god su htjeli predstavljao debelim i krupnim ili za dodir koji im ga je, kad su ga opipali, pokazao da je malen i kukavan? 812

Reminiscencija na Seneku, Naturales quaestiones, I, xvi.

393

Eseji – Knjiga druga

Pridaju li to naša osjetila nekim predmetima različita stanja, kad ti predmeti imaju samo jedno svoje stanje? Kao što je i s kruhom kojim se hranimo; to je samo kruh, ali kad ga jedemo, od njega se u našem tijelu stvaraju kosti, krv, mišići, dlake i nokti: Ut cibus, in membra atque artus cum diditur omnes, Disperit, atque aliam naturam sufficit ex se813. Kao što od soka što ga korijen stabla upija postaje deblo, list i plod; a zrak, koji je samo jedan, pretvara se uporabom trublje u tisuće različitih zvukova; i opet se pitam: oblikuju li tako i naša osjetila svojstva u tim predmetima ili ih oni takva imaju? I kad smo u toj dvojbi, što možemo reći o njihovoj pravoj biti? Štoviše, kad nam neke bolesti, sanjarenja, pa i spavanje čine da stvari izgledaju drugačije nego onima koji su zdravi, pametni i budni, nije li onda vjerojatno da naše pravo stanje i naše prirodno raspoloženje mogu odrediti bit stvarima koje se odnose na njihovo stanje i prilagoditi ih sebi, jednako kao što to čine poremećeni sokovi? A i naše im zdravlje može dati neko lice jednako kao i bolest? Zašto umjerenost ne bi imala jednako kao i neumjerenost neki svoj oblik predmetâ i zašto im isto tako ne bi utisnula svoj pečat? Boležljiv i nezadovoljan čovjek prenosi svoju nevoljkost na vino i kaže da je bezukusno; zdravi mu nalaze dobar ukus, a žedni u njemu nahode slast pijenja. Budući da naše stanje prilagođuje stvari sebi i preobličuje ih prema sebi, mi ne znamo kakve su te stvari uistinu; jer do nas dolazi samo ono što je od naših osjetila patvoreno. Ondje gdje šestar ne valja, gdje su kutnik i ravnalo krivi, svi odnosi koje iz njih izvlačimo, sva zdanja koja podižemo po tim mjerama, nužno su manjkava i nesigurna. Nepouzdanost naših osjetila čini da je nepouzdano sve ono što nam od njih dolazi: 813

“...kao što hrana, što po svim se raznosi udima, čest’ma, / Propada i drugu narav preuzima sasvim iz sebe.” Lukrecije, De natura rerum, III, 703-704 (prepjev M. Tepeša).

394

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

Denique ut in fabrica, si prava est regula prima, Normaque si fallax rectis regionibus exit, Et libella aliqua si ex parte claudicat hilum, Omnia mendose fieri atque obstipa necessum est, Prava, cubantia, prona, supina, atque absona tecta, Jam ruere ut quaedam videantur velle, ruantque Prodita judiciis fallacibus omnia primis. Hic igitur ratio tibi rerum prava necesse est Falsaque sit, falsis quaecumque a sensibus orta est814. No, pitanje je tko će moći biti podoban suditi o tim prijeporima? Kao što kažemo da nam u vjerskim razmiricama treba sudac koji nije vezan ni uz jednu ni uz drugu stranu, koji je slobodan u svom izboru i lišen svake naklonosti prema jednoj ili drugoj strani (a takvog je među kršćanima nemoguće naći), jednako se događa i ovdje; jer, ako je taj sudac star, ne može suditi o starosti, jer sâm pripada jednoj od strana; ako je mlad, tad je opet isto; i isto je ako je bolestan, ako spava ili ako je budan. Trebao bi nam netko tko nema svih tih svojstava kako bi bez pristranosti mogao o svim tim stvarima suditi kao o nečemu što se njega ne tiče; prema tome, trebao bi nam takav sudac kakvog nikad nije bilo.815 Da bismo mogli suditi o prividima koji nam dolaze od osjetila, morali bismo imati jedan instrument za prosudbu; da bismo provjerili taj instrument, trebaju nam dokazi; da bismo provjerili dokaze, opet nam treba instrument: i tako smo se začas našli u začaranom krugu. Budući da ćutila ne mogu 814

“Konačno, ko što kod gradnje, ak’ neravna prva je letva, /Ako li kutomjer kriv je, premašujuć ispravan ugo, / Ako li tezulja samo i najmanje na stranu pada, / To tad mora da sve je krivo i nagnuto na stran, / Sve je iskvareno, sprijeda ko straga, i neskladno s krovom, / Tako da dijelovi neki se porušit hoće i ko da / Ruše se veće, jer sve je bilo po krivom računu: / Tako i svaki ti sustav bi moro bit krivi i lažan, / Ako su ćutila lažna, na kojima osnivaš isti.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 513-521 (u prepjevu Marka Tepeša). 815 Cijeli ovaj paragraf preuzet je od Seksta Empirika (Pironove postavke, I, xiv i II, vii).

395

Eseji – Knjiga druga

zaustaviti našu raspravu, jer su i ona sama posve nesigurna, morat će to biti razbor; niti jedan se razbor ne može uspostaviti bez drugog razbora: i eto nas kako natraške koračamo do u nedogled. Naša se fantazija ne primjenjuje na strane stvari, jer ju poimamo posredstvom osjetila; a osjetila ne shvaćaju strani predmet, nego samo svoje vlastite utiske; i tako fantazija i privid nisu u predmetu, nego samo u utiscima osjetila koja ih podnose, a utisci i podnošenje dvije su različite stvari; zato onaj koji sudi prema prividima sudi po drugoj stvari, a ne po predmetu. A kako se može tada reći da utisci osjetila donose duši svojstva stranih stvari po sličnosti, kako se duša i razum mogu uvjeriti u tu sličnost kad same po sebi nemaju nikakve veze sa stranim stvarima? To je isto kao da onaj koji ne pozna Sokrata, kad vidi njegovu sliku, kaže da mu sliči. A ako bi netko ipak htio suditi po prividima? Ako bi htio suditi po svima, to je nemoguće, jer se prividi toliko međusobno pobijaju vlastitim protivnostima i razlikama, kao što nam je to dobro znano iz iskustva; da li to znači da će neki izabrani prividi dovesti u red sve ostale? Taj ćemo izbor morati provjeriti pomoću drugog izbora, drugi pomoću trećega i tako nećemo nikad doći do kraja. Konačno, nema nikakva stalnog postojanja, ni u našem biću, ni u predmetima. I mi, i naš sud, i sve smrtne stvari neprestano teku i valjaju se. Pa je zato nemoguće uspostaviti ništa sigurnoga između jednoga i drugoga, jer su i onaj koji sudi i ono što je suđeno u neprestanoj mijeni i pokretu. Mi nemamo nikakve veze s bićem816, jer je svaka ljudska narav uvijek na sredini između rađanja i umiranja, pa o sebi pruža neki nejasan privid i neku sjenu, nesigurno i nejako mišljenje. A, ako uporno upravite svoju misao kako biste uhvatili njezinu bit, bit će to ni više ni manje nego kao kad hoćete stisnuti vodu u šaku: jer što više budete šaku stiskali da uhvatite ono što po prirodi teče, tim ćete više gubiti ono 816

Iz Plutarha, Što je značila riječ e¾, XII.

396

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

što ste htjeli ščepati i imati. I zato što su sve stvari osuđene na prelaženje iz promjene u promjenu, kad razum tu traži stvaran bitak, odjednom ustanovi da je prevaren budući da ništa stalnoga i trajnoga ne može uhvatiti, jer sve ili postaje biće ili to još nije u potpunosti, ili počinje umirati i prije nego se rodilo. Platon je govorio817 da tijela nemaju postojanja, ali imaju rođenje, i da je Homer ocean proglasio ocem bogova, a Tetidu majkom, samo da nam pokaže da sve stvari teku, mijenjaju se i pretvaraju: to su mišljenje, kako on kaže, dijelili svi filozofi prije njega osim samog Parmenida818, koji je nijekao stvarima kretanje, a do snage kretanja je posebno držao; Pitagora je, naprotiv, držao da je svaka tvar tečna i pokretna819; a stoici da nema sadašnjeg vremena i da je sve ono što mi smatramo sadašnjim vremenom samo spoj i povezivanje budućeg i prošlog820; Heraklit je tvrdio da čovjek nije nikada dva puta ušao u istu rijeku; a Epiharmo821 da onaj koji je prije od nekoga posudio novac, sada nije dužan vratiti ga; i da onaj koji je sinoć bio pozvan da danas dođe na objed, danas dolazi nepozvan, jer oni koji su ga pozvali danas više nisu oni: postali su neki drugi; i da se ne može naći smrtna tvar dva puta u istome stanju, jer, nenadanošću i lakoćom promjene, čas se rastvara, a čas se skuplja; dolazi, a zatim odlazi. Tako da ono što se počinje rađati nikad ne dolazi do potpunosti stanja, zato što se to rađanje nikad ne završava i nikad se ne zaustavlja kao da mu je kraj, nego se od samog sjemena neprestano mijenja i prelazi od jednoga na drugo. Kao što se od čovjekova 817

U Teetetu; usp. kod Diogena Laercija, Život Platonov, II, x. Parmenid, grčki filozof iz Eleje (VI-V. st. pr. Kr.). Po njemu biće je nenastalo, nepropadljivo, nepomično, nedjeljivo, ograničeno u svojoj tvari. 819 Hypotypoze (Pironove postavke) Seksta Empirika (I, 32) pripisuju to mišljenje Protagori, a ne Pitagori. 820 Prema Plutarhu, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoikâ, XLI. 821 Prema Plutarhu, O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, XV. Čitav je ovaj ulomak doslovce preuzet iz Plutarha, koji ga preuzima iz Platonova Timeja. 818

397

Eseji – Knjiga druga

sjemena najprije u materinoj utrobi stvara bezobličan plod, a zatim dijete sa svojim oblikom, a onda, kad je izvan utrobe, postaje dojenče; zatim postaje dječak, pa nakon toga mladić; pa gotov čovjek; pa zatim čovjek u godinama i na kraju oronuli starac, tako da možemo reći da dob i idući naraštaj neprestano uništava i razara onaj koji je bio prije njega: Mutat enim mundi naturam totius aetas, Ex alioque alius status excipere omnia debet, Nec manet ulla sui similis res: omnia migrant, Omnia commutat natura et vertere cogit.822 A mi glupavo strepimo od jedne vrsti smrti, kad smo ih toliko prošli i još uvijek prolazimo. Jer, ne samo da, kao što je govorio Heraklit, smrt ognja znači rađanje zraka, a smrt zraka rađanje vode, nego to još očitije možemo ustanoviti u nama samima. Najbolja dob umire i prolazi kad nadođe starost, mladost završava u naponu snage gotova čovjeka, djetinjstvo s mladošću, a najmlađa dob umire u djetinjstvu, a jučerašnji dan u današnjem, kao što će danas umrijeti u sutra; i zaista nema ničega što bi ostalo kako jest i što bi bilo uvijek jedno. Jer, da je tome tako, kad bismo ostajali uvijek isti i bili uvijek jedno, kako to da se sad veselimo jednoj stvari, a sad drugoj? Kako to da volimo ili mrzimo protivne stvari, pa ih čas hvalimo, a čas kudimo? Kako to da imamo različita osjećanja i nemamo isti osjećaj u istoj misli? Jer nije vjerojatno da bismo se bez promjene za nečim drugim zanosili; a ono što podnosi mijenu ne ostaje isto i jedno; a, ako nije isto, onda nije ni takvo. Dapače, kad se i jedno jedino biće mijenja, mijenja se i samo biće, postajući drugačije od drugoga. I, prema tomu, varaju se i lažu nam prirodna osjetila kad uzimaju da jest ono što je privid zato što dobro ne znaju ono što uistinu jest. Ali, 822

“Starost promijeni naime cijeloga prirodu svijeta, / Te iz jednoga stanja sve u drugo prelazi stalno, / Niti ostaje išta svedj sličnijem sebi: na putu / Vječno je sv, sve priroda mijenja i k promjeni sili.” Lukrecije, De natura rerum, V, 828 i d. (prepjev Marka Tepeša).

398

XII. poglavlje – Apologija Raimunda Sebonda

što je to što uistinu jest? Ono što jest vječno, to jest ono što se nije nikad rodilo i što neće imati kraja; ono čemu vrijeme ne nanosi nikakvu promjenu. Jer vrijeme je nešto varljivo, nešto što se pojavljuje kao sjenka uz tvar koja neprestano teče i promiče, a da nikad ne postaje stalno ni trajno; kome priliče ove riječi: ‘prije i poslije’, ‘bilo je ili bit će’, koje nam na prvi pogled pokazuju da nema stvari koja jest; jer, bila bi velika glupost i očita laž reći da jest ono što još nije ili što je prestalo biti. A ove druge riječi: ‘sadašnjost’, ‘trenutak’, ‘sada’, kojima izgleda da izražavamo i na njima temeljimo razumijevanje vremena: njih odmah razum razotkriva i ruši jer ih odmah cijepa i dijeli na budućnost i prošlost, kao da ih hoće vidjeti nužno podijeljene na dvoje. Isto se događa s prirodom koja se mjeri, kao i s vremenom koje je mjeri. Jer u njoj nema ničega što bi ostajalo ili bilo postojano, nego su sve stvari ili rođene, ili se rađaju, ili umiru. A kad je tako, bilo bi grešno reći za Boga, koji jedini jest, da je bio ili da će biti. Jer te se riječi sprežu i pokazuju prijelaze ili prolazna stanja onoga što ne može trajati, ni u biću opstati. Iz toga moramo zaključiti da Bog sâm jest, i to ne prema nekoj vremenskoj mjeri, nego prema nepromjenjivoj i nepokretnoj vječnosti, koja se ne mjeri vremenom, niti se može sprezati kao glagol; pred kojim ništa nije, niti će biti poslije, ništa nije novije ili mlađe, nego uistinu jest, koji jednim jedinim ‘sada’ ispunja ‘uvijek’; i osim njega nema ništa što jest, pa zato ni ne možemo reći: ‘Bio je’ ili: ‘Bit će’; jer on je bez početka i bez kraja. Tom tako religioznom zaključku, što ga je izrekao jedan čovjek poganin823, htio bih dodati samo ovu riječ jednog svjedoka istog soja824, da završim ovo dugo i dosadno raspravljanje koje bi mi dalo prilike da govorim bez kraja i konca: “Kako li je čovjek jadna i ogavna stvar ako se ne izdigne iznad 823 824

Plutarh. Misli na Seneku i njegova Prirodnoznanstvena pitanja (Naturales quaestiones).

399

Eseji – Knjiga druga

čovječanstva!”825 To je prava riječ i korisna želja, ali i jedno i drugo je besmisleno. Jer, od prstohvata činiti šaku, od ruke naramak i vjerovati da možeš prekoračiti više prostora nego što ti noge dopuštaju, sve je to i nemoguće i čudovišno. Kao ni ono da se čovjek izdigne iznad sebe i iznad čovječanstva: jer on može vidjeti samo svojim očima, ščepati svojim šakama. Izdignut će se ako mu Bog izvan svakog reda pruži ruku; izdignut će se, odričući se i napuštajući vlastitu snagu i pustit će da ga podigne i podrži samo prava nebeska snaga826. Samo zahvaljujući našoj kršćanskoj vjeri, a nikako stoičkim krepostima, može se čovjek nadati toj božanskoj i čudesnoj metamorfozi. *****

825

A izdanja prije 1595. na ovom mjestu dodaju: Nema jedne riječi u cijeloj stoičkoj sljedbi koja bi bila istinitija od ove.

826

Milošću Božjom i nikako drugačije, dodaje se u izdanjima prije 1595.

400

XIII. poglavlje

Suditi o tome kako drugi umiru

K

ad sudimo o nečijoj postojanosti u času umiranja, a to je bez ikakve dvojbe najvažniji korak u čovjekovu životu, valja posebno imati na umu jednu stvar: ne misliti da je čovjeku teško do toga doprijeti. Malo ljudi umire u uvjerenju da im je došao posljednji čas; i nigdje nama varavost nade toliko ne ovladava kao u tome. Neprestano nam trubi na uho: “I drugi su bili još bolesniji pa nisu umrli; stanje nije tako teško kako se misli”, a u najgorem slučaju kaže se čak: “Bog je mnogo puta učinio čudo”. A to se događa zato što mi sebi poklanjamo odviše važnosti. Čini se kao da sve oko nas donekle trpi zbog toga što ćemo mi nestati i da se sve sažalijeva nad našim teškim stanjem. To tim više što i naš zbrkani um stvari gleda na isti način; a nama se čini da će mu sve nedostajati kao što nama nedostaje: kao oni što plove morem pa im brda, polja, gradovi, nebo neprestano uzmiču upravo onako kako oni idu naprijed, Provehimur portu, terraeque urbesque recedunt1.

1

“...otplovimo iz luke, gradovi, zemlje ostanu za nama straga.” Vergilije, Eneida, III, 72 (u prepjevu T. Maretića).

401

Eseji – Knjiga druga

Je li itko ikada vidio starost koja ne hvali prošla vremena i ne kudi današnja, kriveći svijet i ljudske običaje za svoju nevolju i svoj jad? Jamque caput quassans grandis suspirat arator, Et cum tempora temporibus praesentia confert Praeteritis, laudat fortunas saepe parentis, Et crepat antiquum genus ut pietate repletum2. A mi sve dovodimo u vezu sa sobom. Iz toga proishodi da mi svoju smrt držimo za velik događaj, koji ne prolazi tako jednostavno ni bez svečanog propitivanja zvijezda, “tot circa unum caput tumultuantes deos”3. I tako više mislimo što sebe više cijenimo. Kako? Toliko mudrosti će nestati uz toliku štetu, a da se sudbina neće za to nimalo brinuti? Zar više ne košta ubiti tako rijedak i tako primjeran duh nego ubiti nekog beskorisnog čovjeka iz puka? Taj život, koji obuhvaća toliko drugih života, od kojega ovise toliki drugi životi, koji sam zaokuplja toliko svijeta svojim radom, koji zauzima toliko prostora, zar takav život odlazi na isti način kao i onaj koji visi samo o svom malom konopčiću? Nitko od nas dovoljno ne misli da je on samo jedan. Odatle su potekle one riječi što ih je Cezar kazao svom kormilaru i koje su bile napuhanije nego more koje im je prijetilo: Italiam si, caelo auctore, recusas, Me pete: sola tibi causa haec est justa timoris, Vectorem non nosse tuum... perrumpe procellas, Tutela secure mei4. 2

3 4

“Da, sad češće već trese poostario seljak svom glavom, / Tužeć se na to, što velik mu uzalud propade poso, / Te poredjujuć prošla vremena sa sadašnjim, danas, / Hvali čestoput sreću, što otac ju imo je njegov.” Lukrecije, De natura rerum, II, 1164-1167 (u prepjevu Marka Tepeša). “Toliko se bogova uznemirilo oko jednog jedinog čovjeka.” Seneka Stariji, Suasoriae, I, 4. “Što, nebo te odvraća da ne dohvatiš se Italije? Uzmi mene za jamca i plovi. Jedini pravi razlog tvojemu strahu jest da ne znaš koga voziš...

402

XIII. poglavlje – Suditi o tome kako drugi umiru

A isto tako i ove: credit jam digna pericula Caesar Fatis esse suis: tantusque evertere, dixit, Me superis labor est, parva quem puppe sedentem Tam magno petiere mari5. I ono ludo narodno vjerovanje da je Sunce na svom čelu čitavu godinu dana nosilo crni znak žalosti zbog njegove smrti: Ille etiam, extincto miseratus Caesare Romam, Cum caput obscura nitidum ferrugine texit6; i tisuće sličnih, gdje se naivan svijet tako lako daje varati, misleći da naše brige uznemiruju Nebo i da se nebeski beskraj zadržava na našim sitnim zadjevicama: “Non tanta cœlo societas nobiscum est, ut nostro fato mortalis sit ille quoque siderum fulgor”7. Ali, nikako nije pametno suditi o odlučnosti i postojanosti onoga koji još ne vjeruje da je u opasnosti premda je u njoj do grla; i nije dovoljno da je u toj prilici umro ako se za to nije bio pripremio. Mnogima se događa da stisnu zube i da se na riječima hrabro drže kako bi došli s toga do glasovitosti koju se nadaju još za života uživati. Kod svih što sam ih vidio kako umiru, sreća i slučaj, a ne njihove nakane odredili su im držanje u času smrti. A kod onih koji su u staro doba sami sebi oduzeli život, valja dobro razabrati je li to bila nagla smrt ili smrt koja ima vremena. Onaj je okrutni car rimski govorio

5

6

7

Sijeci bez straha uskiptjelo more; ja ću biti tvoj božanski čuvar.” Lukan, V, 578. “Cezar sada vjeruje da su pogibelji dostojne njegove sudbine: Nebo se, reče, mora toliko upinjati da me obori, jer, dok sjedim na ovoj malenoj krmi, napada me tako bijesno more!” Lukan, V, 654. “Ono žaleći Rim, kad Cezar usmrćen bješe, / Svijetlu pokri glavu magluštinom tamnom.” Vergilije, Georgike, I, 465 (prepjev Tome Maretića). “Nema tako čvrste veze između neba i nas da bi se zvijezde zbog naše smrti ugasile.” Plinije Stariji, Naturalis historia, II, 8.

403

Eseji – Knjiga druga

kako hoće da njegovi zarobljenici osjete smrt, a kad bi se koji sâm u uzama ubio, tada bi znao reći: “Ovaj mi je umakao”8. Htio je produžiti umiranje i mukama postići da je zarobljenici što više osjete: Vidimus et toto quamvis in corpore caeso Nil animae letale datum, moremque nefandae Durum saevitiae pereuntis parcere morti9. Uistinu, kad si zdrav i miran nije neka velika stvar donijeti odluku da ćeš se ubiti; a lako je praviti se važan prije nego što dođe do gustoga: tako je i najplašljiviji čovjek na svijetu, Heliogabal10, uza sve svoje druge kukavičke želje, namjeravao ubiti se polagano kad ga prilike na to prinude; i, kako mu smrt ne bi opovrgla ostatak života, dao je sagraditi veličanstven toranj, kojemu su sve strane bile prekrite daskama optočenima zlatom i dragim kamenjem i s tog se tornja htio sunovratiti; i isto je tako dao isplesti užad od zlata i grimizne svile da se njime udavi; i iskovati zlatan mač na koji će se nabosti; i čuvao je otrov u sudu od smaragda i topaza da se otruje, i to sve da bude onako kako mu se u pravom času prohtije umrijeti11: Impiger et fortis virtute coacta12. Pa ipak, mekoputost u ovoga u njegovim pripremama čini vjerojatnijim da bi ih on bio učinio i da mu je krv išla na nos. Ali, čak i kod onih hrabrijih koji su se odlučili umrijeti, valja vidjeti (valja vidjeti, kažem) jesu li bili spremni da smrt bude 8

9

10 11 12

Tu riječ Svetonije (Život Tiberijev, LXI) pripisuje Tiberiju, ali car koji je htio da “njegovi zarobljenici osjete smrt” bio je Kaligula (Svetonije, Život Kaligulin, XXX). Montaigne je oba ta svjedočanstva o okrutnosti iskazao zajedno. “Vidjeli smo to razderano tijelo, kojemu, premda je bilo prekrito ranama, još nije bio zadan smrtonosan udarac: okrutna istančanost koja ne će da zada smrt čovjeku kojega ubija.” Lukan, II, 178. Punim imenom Marcus Aurelius Antoninus, rimski car 218-222. Prema Lampridiju, Život Heliogabala, XXXIII. “Neumoran i iz nužde neustrašiv.” Lukan, IV, 798.

404

XIII. poglavlje – Suditi o tome kako drugi umiru

trenutačna i da im oduzme zadovoljstvo da joj vide učin: jer tko će pogoditi bi li takve odlučnosti bilo i ustrajnosti u tako pogibeljnoj volji da se je osjećaj tijela pomiješao s osjećajem duše i pružio načina da se pokaju. Za vrijeme Cezarovih građanskih ratova, kad je Lucije Domicije bio zarobljen u Abrucima13, popio je otrov, ali se odmah pokajao sa svog čina. U moje se vrijeme dogodilo da je jedan, odlučiv se umrijeti, kad mu iz prvog pokušaja nije pošlo za rukom, jer mu je ruka utrnula, pa se je jače ranio još dva ili tri puta, ali nikako nije mogao pobijediti sebe i zadati si smrtni ubod. Dok se sudilo Plauciju Silvanu14, njegova mu je baka Urgulanija poslala bodež, ali on se nikako nije uspio ubiti, pa je naredio svojima da mu prerežu žile15. Kad se za Tiberijeva vremena Albucila16, želeći se ubiti, odveć mlako udarila, omogućila je svojim protivnicima da je uhite i osude onako kako su htjeli. Isto se dogodilo i vojskovođi Demostenu nakon što je pretrpio poraz na Siciliji.17 Isto se tako i Gaj Fimbrija18 slabo probo, pa je izmolio od svog sluge da ga dokrajči19. Protivno od toga, Ostoriju20, koji se nije mogao služi13

14 15 16 17 18

19 20

Ovdje Montaigne piše pris en la Prusse, ali u svom dnevniku s puta po Italiji piše točno Abruzze i donekle prilagođeno la Brusse, koje tumači kao au royaume au-delà de Naples. Anegdota je preuzeta iz Plutarhova Života Cezarova, X. Riječ je o zauzeću Korfinija (Corfinium), starog glavnog grada Pelignâ u Samniju, a to je današnji Carfinio. Marko Plaucije Silvan, gradski pretor, ubojica svoje žene. Tacit, Anali, IV, 22. Albucilla, žena Satrija Sekunda, čuvena sa svog razbludnog života, optužena za preljub i osuđena. Također iz Tacitovih Anala, VI, 48. Plutarh, Nikija, X. Riječ je o atenskom pohodu na Siciliju. Flavius Fimbria, pristaša Marija i Cine, koji je u ratu protiv Mitridata nagovorio dio vojske da se pobuni protiv Flaka, a kasnije sam sebi zadao smrt, jer ga je Sula opkolio i opsjeo u Pergamu. Prema Apijanu, De bello Mithridatico, str. 21 u izdanju Henrija Estiennea. Marcus Ostorius Scapula, konzul (suffectus) 39. g., optužen g. 66. počini samoubojstvo. Montaigne preuzima taj događaj iz Tacitovih Anala, XVI, 15.

405

Eseji – Knjiga druga

ti svojom rukom, bilo je ispod časti poslužiti se rukom svog sluge za nešto drugo, i samo mu naredi da čvrsto drži bodež upravljen prema njemu, a on se sâm zaleti na oštricu i sebi probode vrat. I doista, smrt je kao hrana koju valja progutati bez prežvakavanja, pa čak da je ždrijelo obloženo željezom. Pa ipak, car je Hadrijan zatražio od svog liječnika da označi i zaokruži na njegovim prsima ono smrtno mjesto na koje će morati ciljati onaj kome bude dao nalog da ga ubije.21 Eto zašto je Cezar na pitanje kakvu bi smrt poželio odgovorio: “Najmanje očekivanu i najkraću”22. Ako se to Cezar usudio reći, nije od mene kukavički da mu povjerujem. Kratka je smrt, kaže Plinije23, najveća sreća koja može zadesiti ljudski život. Ljudi to teško priznaju. Ni za koga se ne može reći da je odlučio umrijeti, ni za onog koji je se boji pa se s njom cjenka, ni za onog koji joj ne može pogledati ravno u oči. Oni koje vidimo kako na mukama žele što prije doći svom kraju, pa požuruju svršetak, ne čine to iz neke odlučnosti: takvi hoće samo da vrijeme smrti bude što kraće. Biti mrtav ih ne smeta, ali smeta im umiranje: Emori nolo, sed me esse mortuum nihil aestimo24. To je jedan stupanj odlučnosti za koji sam mislio da ga mogu dostići25 kao oni koji se u pogibelji u more bacaju zatvorenih očiju. Po mom mišljenju, nema ničeg sjajnijega u cijelom Sokratovu životu nego to da je imao trideset dana da dobro provari odluku o svojoj smrti; da je o njoj razmišljao sve to vrijeme u punoj svijesti bez nemira, bez uzbuđivanja, uz radnje i riječi 21

Prema Xiphilinu, Epitome (iz 1551), Život Hadrijanov. Prema Svetoniju, Život Cezarov, LXXXVII. 23 Plinije, Naturalis historia, VII, 53. 24 “Ne bih volio umrijeti, ali biti mrtav baš me odveć ne uzbuđuje.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 8. 25 Aluzija na nezgodu što ju je doživio i opisao u II, vi. 22

406

XIII. poglavlje – Suditi o tome kako drugi umiru

tihe i više prezrive nego napete i ispunjene težinom tako teškog razmišljanja26. A Pomponije Atički27, koji se dopisivao s Ciceronom, kad je obolio, pozvao je k sebi zeta Agripu i dva ili tri prijatelja i rekao im da je pokušao ozdraviti, ali da time ne dobiva ništa i da sve što radi da bi produžio život produžuje i povećava njegove boli; da je zato odlučio stati na kraj i jednom i drugom, pa ih moli da pravilno shvate njegovu odluku i nek se uopće ne trude odvraćati ga od toga. I kad se odlučio na smrt gladovanjem, odjednom je bolest nestala kao da si je rukom izbrisao: lijek koji je odabrao da se ubije – vratio ga je u zdravlje. Međutim, liječnici i prijatelji, koji su se zajedno s njim veselili sretnom ishodu, teško su se prevarili, jer nisu nikako mogli postići da ga zbog toga natjeraju da promijeni mišljenje; rekao im je da će ovako ili onako morati jednog dana učiniti taj korak, a, kad je sad dovde dopro, želi se lišiti brige, a ne po drugi put sve iznova započinjati28. Dakle, kad je ovaj imao prilike prepoznati u miru smrt, ne samo da se nije pred njom obeshrabrio, nego se iz svih sila upinjao da mu što prije dođe; jer, kad je jednom bio zadovoljan zbog onoga za što se u borbu upustio, sad mu je to izazvalo prkos da posao obavi do kraja. Jer, htjeti okusiti i uživati u smrti daleko je više nego samo se smrti ne bojati. Tome je vrlo slična i priča o filozofu Kleantu.29 Kako su mu desni bile natečene i sve u ranama, liječnici su mu savjetovali da se strogo uzdrži od jela. Kad je dva dana gladovao, stanje mu se toliko popravilo da su mu ovi rekli da je sad zdrav i da se može vratiti na svoj uobičajen način života. No on je postupio obrnuto. Budući da je već bio osjetio neku 26 27

28 29

Kornelije Nepot (Cornelius Nepos), De viris illustribus, XXII. Tit Pomponije Atički (Titus Pomponius Atticus), rimski bogati poduzetnik i veliki ljubitelj književnosti. Od svih njegovih djela sačuvani su samo fragmenti prijepiske s Ciceronom. Prema navedenom djelu Kornelija Nepota. Prema Diogenu Laerciju, Život Kleantov, VII, clxxvi.

407

Eseji – Knjiga druga

slast u tom propadanju, odlučio je da više neće uzmaknuti i da će prekoračiti onaj prag komu se već bio toliko približio. Kad je Tulije Marcelin, mladi rimski građanin, odlučio preduhitriti čas svoje smrti kako bi se oslobodio jedne bolesti, koja ga je mučila više nego što je on bio spreman podnositi, premda su mu liječnici obećavali sigurno, ali ne i brzo ozdravljenje, odluči pozvati prijatelje i s njima se posavjetovati. Jedni su mu, kaže Seneka30, zbog strašljivosti dali savjet koji bi bili dali i sebi, a drugi, da bi mu se umilili, onaj za koji su mislili da će mu se najviše dopasti. No, jedan mu stoik rekne ovako: “Nemoj se mučiti, o Marceline, kao da odlučuješ o nečem važnome: živjeti nije neka velika stvar; i tvoje sluge i tvoje životinje žive; ali velika je stvar čestito, mudro i odlučno umrijeti. Pomisli samo otkada ti sve ne radiš uvijek iste stvari: jedeš, piješ i spavaš; piješ, spavaš i jedeš. Neprestance se vrtimo u tom istom krugu; a čovjeku ne samo nevolje i nepodnošljivosti, nego i sitost življenja pobuđuju želju za smrću.” Marcelin nije trebao čovjeka koji će ga savjetovati, nego čovjeka koji će mu pomoći. Kućni su se sluge bojali u to miješati, ali filozof im je dao razumjeti da se na služinčad uvijek sumnja kad samo postoji dvojba je li gospodarova smrt bila dragovoljna; drugim riječima, da bi bilo isto toliko loše spriječiti ga koliko i ubiti ga, jer Invitum qui servat idem facit occidenti31. Nakon toga je podsjetio Marcelina da, kao što se slastice daju na kraju ručka uzvanicima, ne bi bilo zgorega da se tako isto, kad je život došao kraju, nešto podijeli i onima koji su ga služili. U Marcelina je bilo iskreno i širokogrudo srce: naredi da se njegovim slugama podijeli nešto novca, a sam ih je utješio. Uostalom, nije mu trebalo ni noža ni krvi; odluči otići, a ne 30 31

Epistulae, 87. “Spasiti čovjeka protiv njegove volje isto je što i ubiti ga.” Horacije, Ars poetica, 467.

408

XIII. poglavlje – Suditi o tome kako drugi umiru

pobjeći iz ovog života; ne da umakne smrti nego da je iskuša. I, kako bi imao vremena da je malo otegne, odbivši svaku hranu, nakon tri dana zatraži da ga poliju mlakom vodom; malo po malo je tonuo u nesvijest, i to, kako je govorio, ne bez neke slasti. I doista, oni koji su imali prilike osjetiti to ustavljanje srca, koje najčešće nazivaju slabošću, kažu da se u tome ne osjeća nikakva bol, nego čak i neki užitak, kao kad se polako tone u san i spokoj. Eto, to bi bili neki primjeri pomnjivo traženih i doživljenih smrti. Ali da završimo time da nam samo Katon može biti primjerom kreposti i vrline. Čini se da mu je njegova dobra kob učinila da mu je oslabjela ruka kojom je udario na sebe32, ali da bi uzmogao suočiti se sa smrću i pograbiti je za gušu, on je osokolio srce ne pustivši ga da oslabi. I kad bih ga ja morao prikazati u njegovu najuzvišenijem stanju, rekao bih da je to bilo onda kad je sav u krvi razdirao svoju utrobu, i to ne s mačem u ruci, kao što su ga prikazali kipari njegova vremena. Jer, to je drugo samoubojstvo bilo mnogo neustrašivije od onog prvoga. *****

32

Ovo prema Plutarhu, Život Katona Utičkoga, ali usp. i Seneka, De providentia, II.

409

XIV. poglavlje

Kako naš duh sam sebi otežava izbor

Z

aista je lijepo pomišljati na duh koji se koleba točno između dviju sličnih želja. Nedvojbeno je da se nikad neće odlučiti za jednu, jer odluka i izbor pretpostavlja nejednakost njihove cijene; kad bi netko postavio pred nas vino i pršut, a mi smo jednako toliko žedni koliko smo gladni, ne bi bilo drugog izlaza nego umrijeti od žeđi i gladi. Da bi doskočili toj nedoumici, stoici, kad ih se upita kako to da naš duh odabire između dviju jednakih stvari, da od velikog broja zlatnika uzimamo radije jedan nego drugi, a oni su svi jednaki i ne postoji nikakav razlog koji bi nas naveo da se odlučimo za jedan, oni tad odgovaraju da je taj kret našeg duha i bez razloga i bez reda, a nama dolazi od nekog izvanjskog i slučajnog impulsa.1 Čini mi se da bi bilo bolje reći da nam se niti jedna stvar ne pokazuje, a da u njoj nema nikakve razlike, pa ma kako ta razlika bila neznatna; i da ili za pogled ili za opip uvijek postoji jedan plus koji nas privlači, premda je to nezamjetljivo. Isto tako, možemo zamisliti 1

Plutarh, O protuslovljima stoikâ, XXIV.

410

XIV. poglavlje – Kako naš duh sam sebi otežava izbor

uzicu koja je jednako čvrsta na svim mjestima i nemoguće je, doslovce nemoguće da pukne; jer, gdje biste htjeli da dođe do puknuća? A da pukne po cijeloj svojoj dužini, nije u skladu s prirodom. Tome bi se mogle dodati postavke geometričara koji su sa svojim dokazima sigurni da je sadržano veće od sadržitelja, da je središte isto toliko veliko kao i obodnica i koji poznaju dvije crte koje se neprestano jedna drugoj približavaju, a da se nikad ne spoje, pa kvadraturu kruga, gdje su razlog i učinak tako suprotstavljeni; onaj koji bi sve to rekao možda bi iz svega našao nekakav argument da potvrdi ove hrabre Plinijeve riječi “solum certum nihil esse certi, et homine nihil miserius aut superbius”2. *****

2

“Nema ništa izvjesnijeg od neizvjesnosti i ništa jadnije i ponositije nego što je čovjek.” Naturalis historia, II, 7. Te su riječi bile urezane u jednu od greda piščeve knjižnice, a u izdanju iz 1580. Montaigne ih je naveo u prijevodu.

411

XV. poglavlje

Kako nam želje rastu s teškoama

N

ema razloga koji ne bi imao svoju protivnost, kaže najmudrija filozofska škola1. Razmišljao sam o toj lijepoj tvrdnji koju je jedan od Starih2 naveo kao prezir prema životu: “In aequo est dolor amissae rei et timor amittendae”3, htijući time pokazati da nam uživanje u životu ne može biti ugodno ako se neprestano bojimo da ćemo ga izgubiti. Ipak moglo bi se reći i obrnuto: mi čvrsto držimo i grlimo to dobro, i to tim čvršće i uz više ljubavi zato što vidimo da nije sigurno u našim rukama, pa se neprestano bojimo da će nam biti oduzeto. Jer, jednako kao što je vatra toplija kad je hladno, i mi vidimo da se naša volja oštri svojom protivnošću: Si nunquam Danaen habuisset ahenea turris, Non esset Danae de Jove facta parens4; 1 2 3 4

Misli na Pironove sljedbenike. Seneka, Epistulae, 4. “Jad za izgubljenom stvari i strah da ćemo je izgubiti jednako ožalošćuju duh.” Seneka, Epistulae, 88. “Da Danaja ne bijaše zatočena u mjedenoj kuli, ne bi je Jupiter nikad učinio roditeljicom.” Ovidije, Amores, II, xix, 27 (u prijevodu Tomislava Ladana).

412

XV. poglavlje – Kako nam želje rastu s teškoama

i da ništa po prirodi našoj želji nije toliko protivno kao zasićenost koja dolazi iz obilja te da je ništa toliko ne potiče kao rijetkost i teškoća. “Omnium rerum ipso quo debet fugare periculo crescit”5. Galla, nega: satiatur amor, nisi gaudia torquent.6 Kako bi ljubav što duže održao na snazi, Likurg7 je odredio da će lacedemonski supružnici moći uživati jedno u drugome samo kad ih nitko ne vidi i da bi jednaka sramota bila da ih netko nađe skupa kao i da su s nekim drugim. Teškoće sastanaka i dogovaranja, opasnost od iznenađenja, sram pred sutrašnjim danom, et languor et silentium, Et latera petitus imo spiritibus8. a to je upravo ono što nakraju daje ukusnost umaku. Koliko li se samo privlačnih putenih igara rađa iz onog stidljivog i suzdržljivog načina govorenja o ljubavnim radnjama! Sama strast hoće da je bol podbode. Slađa je kad peče i kad se muči. Kurtizana Flora je pripovijedala kako nikad nije spavala s Pompejem, a da mu nije ostavila tragove svojih ugriza9: Quod petiere premunt arcte, faciuntque dolorem Corporis, et dentes inlidunt saepe labellis: Et stimuli subsunt, qui instigant laedere id ipsum, Quodcunque est, rabies unde illae germina surgunt10. 5

“U svemu užitak biva veći kad dolazi uz onu opasnost koja bi nas morala od njega odvraćati.” Seneka, De beneficiis, VII, 9. 6 “Gala, reci ne! Ljubav se brzo zasiti kad slasti nisu pomiješane s mukama.” Marcijal, IV, xxxvii. 7 Prema Plutarhu, Život Likurgov, XI. 8 “Moja malaksalost, i muk, i uzdasi moji iz dubine mojih grudi.” Horacije, Epodae, XI, 9. 9 Prema Plutarhu, Život Pompejev, I. 10 “Što tad uhvate, malo da ne zdrobe, uzrok su boli / Tjelesne, dapače usta ugrizaju zubima često, / Zatim si cjelove daju, jer nije im naslada čista, / Nego ima tu ostan, što potiče pače ozlijedit / Samo to biće ma koje, što raspali u srcu bijes taj.” Lukrecije, De natura rerum, IV, 1079.

413

Eseji – Knjiga druga

I tako to ide uvijek: teškoća diže cijenu stvarima. Žitelji jakinske marke11 radije idu na proštenje u Sveti Jakov u Kompostelu12, dok oni iz Galicije13 hodočaste Našoj Gospi od Loreta14; u gradu Liègeu su na glasu toplice u talijanskoj Lȕki, dočim su u Toskani čuvenije one iz grada Spa15; gotovo da se i ne vidi Rimljanina u školi mačevanja u Rimu, ali je ondje sve Francuz do Francuza16. I onom je velikom Katonu, kao što se događa i nama, dojadila njegova žena dok je bila njegova, a poželio ju je kad je pripadala drugome. Odrekao sam se jednog starog konja kojemu nisam mogao doći na kraj čim bi nanjušio kobilu. Za čas se bio zasitio kobilâ iz vlastite konjušnice, ali netom bi prva nepoznata prošla njegovim ispasištem, počeo bi odmah s onim svojim sramotnim hrzanjem i uspalio bi se kao i prije. Naš prohtjev prezire i zaobilazi ono što je pred njim, samo kako bi mogao letjeti za onim što nema: Transvolat in medio posita, et fugentia captat17. Zabraniti čovjeku nešto isto je što i potaknuti mu želju: nisi tu servare puellam Incipis, incipiet desinere esse mea18. 11

U, kako Montaigne kaže, la marque d’Ancone, nalazi se svetište Majke Božje od Loreta, a znamo da je i sam pisac ondje položio svoj ex-voto. 12 Još iz ranog srednjeg vijeka poznato proštenište u Španjolskoj. 13 Galicija, stara Gallaecia, područje u sjeverozapadnoj Španjolskoj, gdje je glavni grad upravo Santiago de Compostela. 14 Notre-Dame-de-Lorette. 15 Spa pokraj Liègea u Belgiji. U svojem Dnevniku s puta u Italiju Montaigne će nam pripovijedati kako je razgovarao s jednim starcem u gradiću Gravaiolo, pokraj Lȕke (Lucca), koji mu je tvrdio da “oni koji žive pokraj svetišta Gospe od Loreta rijetko idu tamo hodočastiti”. 16 Još jedna uspomena s puta u Italiju. I njegov vlastiti brat učio se mačevalačkoj vještini u jednoj od tih škola. 17 “[I ljubav je moja tom slična:] prelijeće sve što je pred njom, a svega se hvata što bježi.” Horacije, Satire, I, ii, 8 (prijevod Jurja Zgorelca). 18 “Ako je, [budalo,] ne želiš čuvati za sebe, onda tu ženu čuvaj barem za to da bih je ja još više volio.” Ovidije, Amores, II, xix, 1 (prijevod Tomislava Ladana).

414

XV. poglavlje – Kako nam želje rastu s teškoama

Prepustiti je potpuno nama znači u nama izazvati prijezir. Manjak i obilje imaju isti učin, Tibi quod super est, mihi quod desit dolet:19 Jednako nas muči i želja i uživanje. Stroga sramežljivost nam teško pada, ali lakoća i sloboda, da pravo kažem, još i teže: budući da se bijes i nezadovoljstvo rađaju iz cijene na kojoj držimo ono što volimo, oni potiču ljubav i potpaljuju je; ali sitost izaziva gađenje: i tada je ta strast otupljena, dotrajala, zamorena i uspavana. Si qua volet regnare diu, contemnat amantem:20 contemnite amantes, Si hodie veniet si qua negavit heri.21 Zašto je Popeji22 trebalo da prekrije ljepotu svog lica nego da potakne svoje ljubavnike? Zašto su pokrivale do ispod peta tu ljepotu koju svatko želi pokazati, koju svatko želi vidjeti? Zašto uz toliko ruha i rublja pokrivaju ona mjesta gdje se nalaze dijelovi tijela koja žudi naša želja, ali i njihova? Čemu svi ti debeli namotuljci kojima naše oblažu svoje bokove23, čemu ako ne da nam potaknu želju i da nas privuku sebi držeći nas daleko? Et fugit ad salices, et se cupit ante videri.24 19

“Tebe ljuti ono što ti je previše, a mene ono što mi nedostaje.” Terencije, Phormio, I, iii, 10. 20 “Žena koja želi dugo vladati, treba ljubavnika varati.” Ovidije, Amores, II, xix, 33 (u prijevodu T. Ladana). 21 “Ljubavnici, pustite da vas prezru, jer ona koja se jučer odupirala, danas će se predati.” Propercije, II, xiv, . 22 Prema Tacitovim Analima, XIII, xliv. Popeja je bila kći Popeja Sabina. Udala se najprije za Tita Olija, potom za Publija Scipiona. Za nju Tacit na navedenom mjestu kaže da se “pod izgledom čednosti, provodeći razvratan život, rijetko pokazivala na ulici, i to napol zastrta lica...” 23 Aluzija na tzv. vertugadins, svitke oko bokova koji tijelu daju oblik zvona. 24 “I u vrbljak bježi, al’ hoće da je vidim prije.” Vergilije, Eclogae, III, 65 (u prepjevu T. Maretića).

415

Eseji – Knjiga druga

Interdum tunica duxit operta moram.25 Čemu služi sva ona sramežljivost u djevica? Ona mirna hladnoća, ono strogo držanje, ono kad se prave da ne znaju za neke stvari koje bolje znaju od nas koji im ih pokazujemo, čemu ako ne da u nama povećaju želju, da potiču i izazivaju našu žudnju sa svim tim ceremonijama i preprekama? Jer, nema u tome samo zadovoljstva, nego i ponosa što smo zaludili i na grijeh naveli tu nježnu mekoću i taj djetinjast stid, i što smo milosti svoje pohote podvrgli jednu tako ponositu i strogu ozbiljnost. Kaže se: “Ispunja nas ponosom kad smo nadvladali tu strogost, čednost, nevinost i suzdržljivost; a onaj, koji gospođama savjetuje da se odreknu svega toga, čini nažao i njima i samome sebi.” Može se misliti da im srce drhti od straha, da naše riječi ranjavaju čistoću njihova uha, da nas zbog toga mrze i da se uz prisilnu silu podaju našoj nasrtljivosti. Ljepota, onako svemoguća kakva jest, ne može se podati uživanju bez takova posredstva. Pogledajte samo po Italiji gdje se toliko najljepše ljepote nudi na prodaju, pogledajte kako je ta ljepota primorana tražiti druga sredstva i druge varke da bi postala poželjnom; i, pa ma što činila, i dalje je javna i može se kupiti, ali ostaje onako slaba i slabo je se traži; jednako je tako čak i u kreposnosti, gdje postoje dva slična učinka, a mi držimo da je ljepši i poželjniji onaj u kojem ima više zapreka i u kojem nas čeka više opasnosti. A djelo je Božje providnosti što dopušta da i naša sveta Crkva bude, kao što vidimo, uznemirena tolikim potresima i olujama, kako bi kroz tu protivnost probudila pobožne duše i otrgla ih dokonosti i snu u koje ih je uljuljalo tako dugo stanje trajnoga mira. Ako usporedimo gubitak koji smo pretrpjeli zbog velikog broja onih koji su pošli krivim putem s dobitkom koji nam dolazi od toga što smo se ponovno prenuli, što smo kroz tu borbu oživili svoj mar i svoje snage, ne znam hoće li prevagnuti korist ili šteta. 25

“A protiv moga žara služila se svojom tunikom.” Propercije, II, xv, 6.

416

XV. poglavlje – Kako nam želje rastu s teškoama

Mislili smo učvrstiti ono što veže naše brakove zato što smo odbili bilo kakvu mogućnost da se razvrgnu; ali čvor volje i ljubavi utoliko je olabavio i popustio koliko je onaj o prisili održavanja braka po svaku cijenu učvršćen. I, upravo obrnuto, ono što je rimske brakove održavalo na časti i u sigurnosti, bila je sloboda da ih oni koji to žele razvrgnu. Rimljani su to više voljeli svoje žene jer su ih mogli izgubiti; i u punoj zakonitosti razvoda prošlo je pet godina, a da mu se nitko nije utekao26. Quod licet ingratum est; quod non licet, acrius urit27. U vezi s tim, mogli bismo dodati mišljenje jednog starog autora28 da kazna potiče grijeh mnogo više nego što ga umanjuje; i da ne proizvodi brigu za dobrim djelom (jer je to stvar razuma i morala), nego samo čini da budemo pažljivi kako nas se ne bi zateklo u prijestupu: Latius excisae pestis contagia serpunt29. Ne znam je li to mišljenje utemeljeno, ali iz iskustva mi je poznato da se time građanska vlast nije okoristila. Poredak i uvođenje dobrih običaja ovise o nekim drugim sredstvima. Grčki historici govore o Argipejcima, narodu iz skitskog susjedstva, koji žive ne poznavajući šibe ni batine, ni bilo kakvo sredstvo kojim bi drugoga ozlijedili; da ne samo da nitko ne pomišlja napasti drugoga, nego da i svaki onaj koji kod njih nađe pribježište postaje slobodan; i sve to zbog njihovih vrlina i svetosti života, pa ih se nitko nikad ne usuđuje napasti. I njima se obraćaju kad treba izravnati neki spor do kojeg dolazi među ljudima pridošlih iz drugih strana.30 26

27 28 29 30

Taj je podatak Montaigne našao kod Valerija Maksima, rimskog pisca, autora opsežne zbirke povijesnih anegdota (Facta ac dicta memorabilia, I, ii). “Ono što je dopušteno, čovjeku nije milo; što nije dopušteno, to jako izaziva.” Ovidije, Amores, II, xix, 3 (prijevod Tomislava Ladana). Seneka, De clementia, I, xxiii. “Zlo za koje smo mislili da je iskorijenjeno, još dalje se širi.” Rutilije, Itinerarium, I, 397. Prema Herodotu, IV, xxiii.

417

Eseji – Knjiga druga

Ima narodâ31 gdje vrtove i polja, da bi ih sačuvali, ograđuju samo pamučnom pređom, a sve im je i sigurnije i pouzdanije nego nama sa svim járcima i trnovitim živicama. “Furem signata sollicitant. Aperta effractarius praeterit.”32 Možda upravo njezina otvorenost služi kao obrana mojoj kući pred nasiljem u ovim našim građanskim ratovima. Postavljanje zabrana izaziva pothvate, a nepovjerenje napad. Vojnicima sam oslabio prednosti time što sam njihovim istupima oduzeo slučajnost i svaku nadu u neku vojničku slavu koje im najčešće služe kao opravdanje i izlika. Ono što se hrabro učini u vremenima kad je pravda mrtva, uvijek je i časno. Neko njihovo zauzimanje mojeg doma pokazujem im da bi bio kukavički i izdajnički čin. On nije nikad zatvoren onome koji mu zakuca na vrata. Sve u svemu tu su samo jedna starinska vrata, koja služe više za ceremonije, koja ne služe nikakvoj zaštiti nego samo da ih se pristojno i ljudski otvori. Nitko me ne čuva niti nad kućom stražari osim zvijezda na nebu. Plemić krivo postupa kad pokazuje da se brani, osim kad mu je ta obrana doista i potpuna. Onaj u kojega je otvoreno na jednoj strani, otvoren je sa svih strana. Naši djedovi nisu mislili graditi pogranične utvrde. Sredstva za napad i iznenađenje naših kuća, a ne mislim pritom na bitnice i prave vojske, rastu svakim danom i premašuju naša sredstva da ih obranimo. Ljudi općenito postaju sve domišljatiji. Krađe i pustošenja tiču se sviju, a obrana je samo stvar onih bogatih. U doba kada je građen moj je zamak bio jak. U tom pogledu nisam mu ništa nadograđivao, jer se bojim da bi se njegova utvrđenost okrenula upravo protiv mene; tome valja dodati da će mirna vremena zahtijevati da se zamke oslobodi obrambenih zidova. Bit će opasno ako ih ne budemo mogli opet osigurati, a teško je na to se oslanjati. 31 32

López de Gómara, Histoire générale des Indes, III, xxx. “Brave privlače provalnike. Onaj koji u kuće provaljuje, ne ulazi kad su vrata otvorena.” Seneka, Epistulae, 68.

418

XV. poglavlje – Kako nam želje rastu s teškoama

Jer kad su unutrašnji sukobi u pitanju, čak i vaš sluga može pripadati strani koje se bojite. A ondje gdje vjera služi za izliku, čak se ni u rodbinske veze ne možete pouzdati, jer se ljudi pokrivaju pravdom. Javni erar neće izdržavati naše domaće posade: u tome bi se do kraja iscrpio. Mi tome ne možemo doskočiti, a da se pritom i sami ne upropastimo ili, što bi bilo teže i pogrdnije, da upropastimo narod. Stanje mojega gubitka ne bi bilo posebno teško. Uostalom, što vi sami u tome gubite? Čak se i vaši prijatelji zabavljaju, više nego što vas žale, i spočitavaju vam vašu nebudnost, nebrigu i nemar oko svega što vam vaš poziv nalaže. A to da je toliko utvrđenih kuća razoreno dok ova moja traje potiče me na misao da su izgubljene zato što su bile toliko čuvane. To je ono što u napadača budi želju i poziva ga da napada. Svaka straža i čuvanje daju privid rata. Koji će, ako to Bog bude htio, zakucati i na moja vrata; ali, što se mene tiče, ja ga neću dozivati. To je moje utočište gdje se odmaram od ratova. I taj mirni kutak pokušavam sačuvati od građanskih nemira, jednako kao što činim i za jedan drugi kutak u svojoj duši. Uzalud naši ratovi mijenjaju svoje lice, uzalud se pojačavaju i postaju složeniji zbog sve većeg broja sukobljenih stranaka; ja sam tu gdje jesam i odatle se ne mičem. Pored toliko utvrđenih kuća jedini sam se ja u Francuskoj, među ljudima mojeg stanja i položaja, utekao samo nebu da zaštiti moju. Nikad nisam sklonio na sigurno ni jednu srebrnu žlicu33, ni jedan vrijedni papir. Ne želim se ni bojati ni spasiti se napola. Ako iskrena zahvalnost zavređuje božansku milost, čuvat će me do kraja; a ako ne, uvijek mogu reći da mi je život dosta dugo trajao i da je to trajanje bilo vrijedno spomena. Kako, reći ćete. Pa to traje već trideset godina34. ***** 33 34

Ranija izdanja na ovom mjestu dodaju: niti jednu tapiseriju. Tj. od prvih građanskih i vjerskih nemira 1560. godine. Ova rečenica, dodana Montaigneovom rukom na primjerku Eseja iz Bordeauxa, izazvala je divljenje francuskog filozofa Alaina: “To je najljepša Montaigneova rečenica... koja nam ga pokazuje mirna na njegovu pragu uz širom otvorena vrata usred ratova i pljački (Propos de Littérature, XXXIX).

419

XVI. poglavlje

O slavi

P

ostoji ime i postoji stvar; ime, to je glas koji označuje i znači stvar; ime nije ni dio stvari ni dio supstancije – to je jedan izvanjski dio pridodan stvari i nalazi se izvan nje. Bog1, koji je po sebi ispunjenost i vrhunac svakog savršenstva, ne može se ni uvećati ni iznutra narasti; ali njegovo se ime može i uvećati i umnožavati blagoslivljanjem i hvalom koju mi iskazujemo njegovim izvanjskim djelima. A tu hvalu, koju u njemu ne možemo utjeloviti, jer je u njemu nemoguće svako povećanje dobroga, mi ukazujemo njegovu imenu, a to ime je dio izvan njega, ali njemu najbliži. Eto kako sva slava i čast pripadaju samo Bogu, pa zato nema ništa što bi bilo dalje od zdrava razuma nego da mi idemo za sebe tu slavu tražiti: jer, budući da smo iznutra nevoljni i potrebiti i da je naše biće nesavršeno i neprestano mu treba popravak, mi se oko toga moramo truditi. Mi smo i šuplji i prazni; ne možemo se ispuniti vjetrom, nego nam treba čvršće tvari da nas popra-

1

Cijela je ova misao preuzeta iz Prirodne teologije (Théologie naturelle) Raimunda Sebonda (pogl. CXCI), kojemu je posvećen čitav XII. esej ove II. knjige.

420

XVI. poglavlje – O slavi

vi. Bilo bi ludo očekivati da će gladan čovjek prije tražiti lijepo odijelo nego dobar obrok: valja uvijek težiti onome što je najnužnije. Kao što kažu naše svakodnevne molitve: “Gloria in excelsis Deo, et in terra pax hominibus”2. U nama nema ni ljepote, ni zdravlja, ni mudrosti, ni kreposti, a manjkaju nam i druge bitne stvari; izvanjske ćemo urese tražiti tek nakon što se opskrbimo onim što nam je najpotrebnije. Teologija je pozvanija naširoko raspravljati o tom pitanju, a ja u to nisam posebno upućen. Hrisip i Diogen su bili prvi i najdosljedniji pisci koji su se zalagali za preziranje slave3, a govorili su da između svih strasti nema pogubnije i koje se valja više kloniti nego što je ona koja nam dolazi od tuđeg hvaljenja. I, uistinu, iskustvo nam je pokazalo mnogo štetnih prijevara. Nema stvari koja više truje vladare nego laskanje, ni stvari pomoću koje zli ljudi dolaze do glasa; kao što nema tako pravog svodničkog grijeha kojim se upropaštava ženska nevinost kao što je kad ih se obasiplje i hrani pohvalama njihovoj ljepoti. Prva čarolija kojoj su se sirene utekle da prevare Uliksa upravo je bila takova, Deça vers nous, deça, ô trèslouable Ulisse, Et le plus grand honneur dont la Grèce fleurisse4. Neki su filozofi govorili5 da sva slava ovoga svijeta ne zaslužuje da pametan čovjek makne prstom da bi je stekao: Gloria quantalibet quid erit, si gloria tantum est?6 2 3 4

5 6

“Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima.” Luka, II, 14. Ciceron, De finibus, III, 17. Ove stihove iz Odiseje (XII, 184) Montaigne navodi u francuskom prijevodu, a Ciceron ih je preveo u De finibus, V, xviii. U Maretić-Ivšićevu prijevodu oni glase: “Dođi, Odiseju slavni, o ahajska velika diko! / Ustavi lađu i stani, da poslušaš pjevanje naše.” Sjećanje na mjesto iz Cicerona, De finibus, III, 17. “A slava nek bude ne znam kako velika, što će biti ako je samo slava?” Juvenal, VIII, 81.

421

Eseji – Knjiga druga

Mislim pri tome na slavu samu: jer ona često vuče za sobom više probitaka zbog kojih može biti i poželjna. Pribavlja nam dobrohotnost drugih; čini da smo manje izvrgnuti napadima i uvredama, i druge slične stvari. Time su se bavile i osnovne pouke Epikurove, jer onaj propis njegove sljedbe koji kaže: proživi skriveno7, a koji zabranjuje ljudima da se opterećuju dužnostima i javnim poslovima, nužno pretpostavlja da se slava mora prezreti, a slava je odobravanje koje svijet iskazuje stvarima koje mi sami ističemo. Onaj koji od nas traži da se sakrijemo i da se brinemo samo o sebi i koji neće da za nas drugi znaju, on još manje želi da budemo počašćeni i slavljeni. Stoga on i savjetuje Idomeneju8 da nikako ne ravna svoja djela prema mišljenju ili općem glasu, osim ako to ne čini da bi izbjegao slučajne neprilike što bi mu ih prezir okoline mogao nanijeti. Te su pouke po mojem mišljenju u svemu točne i razumne. No, mi smo u nama samima ne znam kako podvojeni, a to čini da ono što vjerujemo ne vjerujemo i da se ne možemo osloboditi onoga što osuđujemo. Razmotrimo samo posljednje Epikurove riječi što ih je izgovorio na samrtnoj postelji: velike su to riječi i dostojne takva mudraca, pa ipak u njima ima nekih malih znakova da se njegovo ime preporuči budućnosti, to jest ima nešto od onoga što je on toliko odbacivao u svojim poukama. Evo tog pisma što ga je kazivao u pero neposredno pred svoj posljednji trenutak9: od epikura hermahu10 pozdrav. “Dok sam proživljavao najsretniji pa čak i posljednji dan svojega života, pisao sam ovo pismo uz užasne i nepodnoš7 8 9 10

Tu se Montaigne sjeća kratke Plutarhove rasprave Je li dobro rečeno “Proživi skriveno”? Prema Seneki, Epistulae, 21. Čitav je ulomak preuzet od Cicerona, De finibus, II, xxx. U svim kritičkim izdanjima Eseja stoji Hermachus. Očekivali bismo da je riječ o Hermarhu ([!ErmarcoV), grčkom filozofu iz IV-III. st. pr. Kr.

422

XVI. poglavlje – O slavi

ljive bolove u mjehuru i crijevima koje je nemoguće učiniti težima nego što jesu. No, oni su mi bili nadoknađeni užitkom što ga je mojoj duši donosilo sjećanje na moje spise i moje govore. A ti, kao što i traži naklonost koju si već od svoje djetinje dobi iskazivao prema meni i filozofiji, uzmi na sebe brigu o djeci Metrodorovoj11.” Eto, to je njegovo pismo. A ono što me navodi da tako tumačim ono zadovoljstvo, što ga u duši sa svojih djela osjeća i donekle se tiče njegova dobra glasa koji se nadao steći poslije smrti, navodi me, kažem, zahtjev i slovo njegove oporuke kojim traži da Aminomah i Timokrat, njegovi baštinici, za proslavu njegova rođendana, svakog mjeseca siječnja, snose ne samo troškove, koje Hermah bude odredio, nego i izdatke za plaćanje čašćenja svakog dvadesetog dana u mjesecu njegovih prijatelja filozofa koji će se sakupljati u čast uspomene na njega i na Metrodora.12 Karnead13 je stajao na čelu onih koji su dijelili protivno mišljenje, to jest da je slava sama po sebi poželjna: jednako onako kako mi prihvaćamo one koji će doći poslije nas iako ih ne poznamo niti imamo ikakve koristi od njih. To je mišljenje odmah bilo općenitije prihvaćeno, kao što je to uvijek s mišljenjima koja bolje odgovaraju našim sklonostima. Aristotel je postavlja na prvo mjesto između svih izvanjskih dobara14 i kaže: Izbjegavaj kao dvije krajnosti u grijehu pretjeranost, i kad slavu tražiš, i kad od nje bježiš. Kad bismo imali knjige što ih je Ciceron o tom pitanju napisao, uvjeren sam da bi nam on mogao o tome mnogo štošta ispričati: jer Hermarh je bio učenik i sljedbenik Epikurov od njegova dolaska u Mitilenu te njegov nasljednik na čelu škole, koju je prenio u Atenu. Kao strogi nastavljač Epikurova učenja polemizirao je s ostalim filozofskim školama. 11 Metrodor iz Lampsaka (Mhtr@dwroV), grčki filozof, prijatelj i učenik Epikurov, koji je umro 277. pr. Kr., prije svog učitelja. 12 Čitav je odlomak preuzet iz Cicerona, De finibus, II, xxxi. 13 Ibid., III, xvii. 14 Nikomahova etika, II, vii.

423

Eseji – Knjiga druga

taj je čovjek bio toliko obuzet tom strašću da bi, da se samo usudio, rado bio upao u pretjeranost u koju su i drugi upali, a to je da je sama vrlina poželjna samo zbog slave koja je uvijek za njezinim skutima, Paulum sepultae distat inertiae Celata virtus15, a takvo je mišljenje toliko krivo da me naprosto srdi kako je uopće moglo doći na um čovjeku koji je imao čast nazivati se filozofom. Kad bi to bilo točno, bilo bi dovoljno biti krepostan samo pred očima; a mi bismo djela svoje duše, u kojoj je pravi stan kreposti, morali poštovati i usmjeravati samo toliko koliko bi morala doći do znanja drugih. Dakle, mi smijemo griješiti samo prepredeno i lukavo? Karnead je ovako govorio16: “Ako znaš da se na tom mjestu sakrila otrovnica i da će tu i ne misleći sjesti onaj od čije se smrti nadaš izvući koristi, zlo ćeš postupiti ako ga ne upozoriš; a pogotovu ako za tvoj korak neće znati nitko osim tebe.” Ako sebi samima ne postavimo zakon dobrog činjenja i ako nam je nekažnjivost pravda, kolikim ćemo se zlim djelima svakodnevno prepuštati! Ono što je učinio S. Peducej kad je do posljednjeg novčića pošteno vratio ono što mu je Plocije bio povjerio samo zato što je znao da je bogat17, a što sam i ja više puta učinio, ne smatram da je toliko hvale vrijedno kao što bih smatrao odvratnim da nije tako postupio. I držim da je dobro u naše vrijeme podsjetiti na primjer P. Sekstilija Rufa, kojega Ciceron optužuje zato što je protiv svoje savjesti prihvatio jedno nasljedstvo18 iako to ne samo da nije bilo protiv zakona nego je bilo upravo po zakonu. A M. Kras i Kvint Ho15

“Sakrita vrlina malo se razlikuje od dokolice zaogrnute tamom.” Horacije, Odae, IV, iii, 29. 16 Ciceron, De officiis, III, xviii. 17 Ibid. 18 Ibid.

424

XVI. poglavlje – O slavi

rtenzije19, koje je zbog njihova velikog ugleda i položaja neki stranac pozvao da preuzmu izvjesne dijelove prema jednoj krivotvorenoj oporuci kako bi na taj način i sam došao do nekog dijela, zadovoljili su se time da nisu htjeli imati posla s krivotvorinom i odbili su tako svaku moguću dobit, cijeneći da su dovoljno pokriveni i pred tužiteljima, i pred svjedocima, i pred zakonom. “Meminerint Deum se habere testem, id est (ut ego arbitror) mentem suam.”20 Vrlina je isprazna i ništavna stvar kad joj vrijednost dolazi iz slave. Uzalud bismo se upinjali da zavrijedi posebno časno mjesto i odvojili bismo je od sreće; jer, što je slučajnije od glasovita imena? “Profecto fortuna in omni re dominatur: ea res cunctas ex libidine magis quam ex vero celebrat obscuratque.”21 A da stvari budu poznate i viđene, samo je u rukama sreće. Slijepi nam slučaj dodjeljuje sreću prema svojoj hirovitosti. Vrlo često sam je vidio kako korača ispred zasluga, a često i kako za dobru dužinu koplja premašuje zasluge. Onaj koji se prvi sjetio usporediti sjenu i slavu učinio je mnogo bolje nego se nadao. Sve su to posve ništavne stvari. Slava čestoput ide pred svojim tijelom, a ponekad ga premaši u duljini. Oni koji plemiće uče da u hrabrosti traže samo slavu, “quasi non sit honestum quod nobilitatum non sit”22, što time postižu nego da ih nauče da se pogibelji nikad ne izlažu ako ih nitko ne vidi i da dobro pripaze ima li u blizini svjedokâ koji će moći razglasiti vijesti o njihovoj hrabrosti, i to sve gdje mogu imati tisuće prilika da postupe časno, a da to nitko ne vidi? Koliko je velikih junačkih djela ostalo prikrito u metežu borbe? Svaki 19 20 21

22

Ibid. “Nek se sjete da imaju boga za svjedoka, to jest, kako ja cijenim, svoju vlastitu savjest.” Ciceron, ibid., III, x. Doista sreća proteže svoju moć nad svim; podiže jedne, a ponižava druge, manje prema stvarnosti nego prema svojem hiru.” Salustije, O Katilininoj uroti, VIII. “Kao da je djelo kreposno samo kad je postalo slavno.” Ciceron, De officiis, I, 4.

425

Eseji – Knjiga druga

onaj koji se bavi time da gleda druge u žaru takova sukoba pokazuje da u njemu sâm nije imao posla i iskazuje se protiv sebe kroz svjedočanstvo koje donosi o svojim ratnim sudruzima. “Vera et sapiens animi magnitudo honestum illud quod maxime naturam sequitur, in factis positum, non in gloria, judicat.”23 Sva slava koju očekujem od svojega života jest da sam ga proživio mirno, ali u miru kako ga ja vidim, a ne kako ga vide Metrodor ili Arkesilaj ili Aristip. Zato što filozofija nije znala naći niti jedan put do mira koji bi svima bio dobar, neka ga svatko traži za svoj račun. Kome Cezar i Aleksandar duguju tu bezgraničnu veličinu svoje slave ako je ne duguju sreći? Koliko li je ljudi ona pomela na samom početku njihova napredovanja, pa mi o njima ništa ne znamo, a oni bi u sve ulagali istu srčanost kao i drugi da ih njihova loša kob nije naglo zaustavila upravo u času kad su se rađali njihovi pothvati! Uza sve bitke i krajnje opasnosti kojima se izlagao, ne sjećam se da sam ikada pročitao da bi Cezar bio ranjen. A tisuće njih su poginuli u opasnostima koje su bile mnogo manje od najmanjih u kojima se on borio. Bezbroj velikih djela mora propasti bez ikakva traga sve dok jedno od njih ne bude privedeno kraju. Jer ljudi nisu uvijek na bedemu ili na čelu četa pod pogledom svojega generala kao da su na stratištu. Kadgod nas neprijatelj iznenadi između jarka i neke živice, a kadgod je nužno iskušati sreću i protiv nekog kokošinjca; kadgod valja istjerati tri ili četiri kukavna strijelca iz nekog štaglja; kadgod se valja odijeliti od svoje čete i nešto pokušati već kako nužda nalaže. I, ako dobro pogledamo, vidjet ćemo da se gotovo redovito događa da su najmanje blistave prigode upravo najpogibeljnije; i da je u ratovima što su se u naše vrijeme vodili poginulo mnogo više vrijednih ljudi u lakim i manje važnim sukobima ili u borbi za kakvu straćaru nego na nekim tobože slavnim i čuvenim mjestima. 23

“Mudar i odista velik duh sudi o časti, koja je osnovni cilj naše prirode, kao o vrlini, a ne kao o slavi.” Ciceron, ibid., I, 19.

426

XVI. poglavlje – O slavi

Onaj koji misli da je njegova smrt promašena zato što do nje nije došlo u nekoj velikoj prigodi, taj umjesto da proslavi svoju smrt, hotimice zatamnjuje svoj život, jer za to vrijeme dopušta da mu izbjegnu mnoge prave prilike da se iskaže. A sve prave i pravedne prilike su dovoljno slavne, kako to svakome njegova savjest na uho trubi. “Gloria nostra est testimonium conscientiae nostrae.”24 Onaj koji je čestit čovjek samo zato što će se to doznati i zato što će ga više cijeniti kad se to dozna; onaj koji čini dobra djela samo pod uvjetom da će njegova dobrota doći do ušiju svijeta, taj nije čovjek iz kojega se može neko dobro izvući. Credo che ‘l resto di quel verno cose Facesse degne di tenerne conto; Ma fur sin a quel tempo si nascose, Che non è colpa mia s’ or’ non le conto; Perchè Orlando a far l’opre virtuose, Più che a narrarle poi, sempre era pronto: Né mai fu alcun de li suoi fatti espresso, Se non quando ebbe i testimonii appresso.25 Treba ići u rat jer je to naša dužnost, a od toga očekivati nagradu koja neće izostati niti za jedno junačko djelo, pa ma kako ono bilo skriveno, pa čak ni lijepim namjerama: to je ono zadovoljstvo što ga čestita savjest prima za dobre postupke. Valja biti hrabar zbog sebe sama i zbog one prednosti da imamo srce koje dobro kuca i ne mogu mu ništa napadi sreće: Virtus, repulsae nescia sordidae, Intaminatis fulget honoribus, 24

“Naš je ponos svjedočanstvo naše savjesti.” II. poslanica sv. Pavla Korinćanima, 1, 12. U Vulgati to mjesto glasi: Nam gloria nostra haec est, testimonium conscientiae nostrae, quod... 25 “Mislim da je u preostalom dijelu te zime Roland počinio djela vrijedna spomena, ali ta su djela dosad bila tako skrivena da nije moj grijeh što o njima ne pripovijedam, jer Roland je uvijek bio spremniji činiti velika djela nego ih razglašavati i nikad svoje pothvate nije sâm drugima otkrivao, nego su to činili samo oni koji su im svjedočili.” Ariosto, Orlando furioso, XI, 81.

427

Eseji – Knjiga druga

Nec sumit aut ponit secures Arbitrio popularis aurae26. Naš duh mora igrati svoju ulogu, ali ne radi iskazivanja, to je ono u nama u što ne mogu osim naših niti jedne oči proniknuti: tu nas njegova snaga štiti od straha pred smrću, od bolova, pa čak i od srama; čini nas čvrstima kad izgubimo vlastitu djecu, prijatelje i imetak; a kad dođe čas, vodi nas i neizvjesnostima rata. “Non emolumento aliquo, sed ipsius honestatis decore.”27 A ta je korist mnogo veća i dostojnija naše želje i nade nego čast i slava, jer čast i slava samo su povoljan sud drugih o nama. Treba u čitavom jednom narodu izabrati dvanaestak ljudi koji će prosuditi o hvatu zemlje; a prosudbu o našim sklonostima i djelima, što je najzamršenija i najvažnija prosudba koja postoji, nju povjeravamo glasu puka i gomile, izvoru neznanja, nepravde i nepostojanosti. Je li to razlog da dopustimo da život mudraca ovisi o procjeni samih luđaka? “An quidquam stultius quam quos singulos contemnas, eos aliquid putare esse universos?”28 Tko god im se pokuša dopasti, nikad neće pogoditi, jer je to cilj bez smisla i oblika koji se ne može pogoditi. “Nihil tam inaestimabile est quam animi multitudinis.”29 Demetrije je o glasu naroda u šali govorio da ne vrijedi ništa nego ono što mu izlazi gore i dolje.30 26

“Hrabrost, koju ne pogađa sram zbog poraza, sjaji se častima koje ništa ne može zasjeniti; ona neće uzimati ni zakopavati sjekire po hirovima narodne volje.” Horacije, Odae, III, ii, 17. 27 “I to ne za neku dobit nego za čast koja proishodi iz hrabrosti.” Ciceron, De finibus, I, 10. 28 “Ima li šta luđe nego prezirati ljude kad su uzeti jedan po jedan, a voditi o njima računa kad je mnogo njih zajedno?” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 36. 29 “Ništa nije više nepredvidivo nego sudovi gomile.” Tit Livije, XXXI, 34. 30 Seneka, Epistulae, 91. Demetrije je bio filozof kinik koji je živio u Rimu za vrijeme Nerona. Seneka, koji navodi te riječi, uspoređuje ga s najvećim filozofima antike.

428

XVI. poglavlje – O slavi

Isti taj je rekao i više: “Ego hoc judico, si quando turpe non sit, tamen non esse non turpe, quum id a multitudine laudetur”31. Nikakvo umijeće i nikakva gipkost našega duha ne bi mogla voditi naše korake kad bismo išli za takvim pokvarenim i razuzdanim vodičem. Na toj vjetrometini glasina, rekla-kazala i vulgarnih riječi koje nas tjeraju, ne može se nikako izići na pravi put. Ne smjerajmo prema tako kolebljivu i lutajućem cilju; postojano slijedimo razum; neka nas, ako hoće, na tom putu slijedi opće odobravanje; a kako ono posvema ovisi o sreći, ništa nam ne kaže da bismo mu se smjeli prije nadati na nekom drugom, a ne na tom putu. Kad i ne bih slijedio pravi put, koji je najkraći, ipak bih pošao njime, jer iz iskustva znam da je – na kraju krajeva – on najsretniji i najkorisniji. “Dedit hoc providentia hominibus munus ut honesta magis juvarent.”32 Jedan je stari brodar iz antike ovako govorio Neptunu usred razbješnjele oluje na moru: “O, bože, spasit ćeš me ako budeš htio i potopit ćeš me ako budeš htio, ali znaj da ću ja uvijek držati kormilo u pravom smjeru”33. Za svojih sam dana vidio stotine muževa koji su bili i dovitljivi i dvolični i spremni sad za ovo sad za ono, za koje nitko nije sumnjao da se bolje snalaze u svijetu nego ja, i vidjeli su ih kako propadaju, a ja sam se izvukao: Risi successu posse carere dolos.34 Kad je Paulo Emilije bio na svom slavnom pohodu u Macedoniju, iznad svega je naredio svima u Rimu da za vrijeme njegove odsutnosti o njegovim odlukama ništa ne govore. O, kako je sloboda ocjene i mišljenja teška prepreka velikim djelima! To više što u svakoga nema čvrstine jednog Fabija 31 32 33 34

“A ja cijenim da neka stvar, čak kad i nije bestidna, izgleda kao da jest kad je gomila hvali.” Ciceron, De finibus, II, 15. “Providnost je udijelila ljudima milost da je sve ono što je najpoštenije u isto vrijeme i najkorisnije.” Kvintilijan, Institutio oratoria, I, xii. Usp. Seneka, Epistulae, 85. “Smijao sam se videći da i lukavstvo može nasjesti.” Ovidije, Heroides, I, 18.

429

Eseji – Knjiga druga

prema glasinama iz puka, koje su i protivne i uvredljive, a Fabije je radije dopustio da isprazne izmišljotine razvlače njegov autoritet, nego da on manje dobro ispunja svoje dužnosti uz povoljna mišljenja i odobravanje puka.35 Jest, ima ne znam kakve prirodne ugode kad osjećaš da te hvale, ali mi se tome i odveć prepuštamo. Laudari haud metuam, neque enim mihi cornea fibra est; Sed recti finemque extremumque esse recuso Euge tuum et belle.36 Nije mi tolika briga kakav se ja činim drugima kao što mi je briga kakav zaista jesam u sebi. Hoću biti bogat po sebi37, a ne s onim što sam pozajmio. Ljudi oko nas vide samo što se događa i što se vidi izvana; svatko se može iskazivati sretnim izvana, a u nutrini mu je samo strah i on sav gori. Oni ne vide moje srce, jer vide samo moje držanje. S pravom se iznosi na loš glas pretvaranje kojeg ima u svakom ratu: jer, što je vještu čovjeku lakše nego skloniti se od ratnih opasnosti i graditi se tvrdim i odlučnim, dok mu je srce kukavičko? Ima toliko načina kako izbjeći priliku gdje bi se posebno izložio da bismo stotinu puta mogli prevariti svijet oko sebe prije nego što ćemo učiniti pogibeljan korak; pa čak i onda kad bismo bili do grla u opasnost upleteni, znali bismo za tu zgodu prekriti naše hinjenje lijepim licem i hrabrim riječima, dok nam je iznutra sve usplahireno. Kad bi se mogli poslužiti prstenom o kojem govori Platon38, a koji je činio nevidljivim onoga ko35

Prilagodba odlomka iz Tita Livija, LIV, xxii. Paulo Emilije se ruga sa salonskim stratezima i misli da sâm mora za sve operacije odgovarati. 36 “Ne bih se bojao biti hvaljen jer nemam rožnatu kožu. Ali, da su uzvici odobravanja u tvojim ustima kraj i krajnji stupanj dobra, to je ono što odbijam.” Persej, I, 47. 37 Varijanta u izdanju iz 1588: Hoću biti bogat sa svojih vlastitih bogatstava, a ne bogat s pozajmljenim bogatstvima. 38 Tj. Gigovim prstenom pomoću kojega je onaj koji bi ga okrenuo na prstu postajao nevidljiv. Gig (GύghV) je bio ugodnik kralja Kandaula u Lidiji, a kad je svog gospodara ubio, sam je zasjeo na prijestolje. O tom

430

XVI. poglavlje – O slavi

ji ga je nosio na prstu ako bi ga okrenuo prema strani dlana, mnogi bi se ljudi skrivali upravo onda kad je vrijeme najvećeg iskazivanja i kajali bi se zato što se nalaze na tako časnom mjestu, gdje ih nužda čini srčanima. Falsus honor juvat, et mendax infamia terret Quem, nisi mendosum et mendacem?39 Eto kako su sve te prosudbe, koje nastaju prema izvanjskom prividu, čudnovato nestalne i dvojbene; i nitko vam neće biti tako pouzdanim svjedokom kao što ćete biti sebi samome. A koliko li tek u onim prosudbama ima protuha, koji su drugovi naše slave?! Onaj koji se uspravno drži u otkritom rovu, što je time drugo učinio, a da to nije već učinilo onih pedeset bijednih kopača koji su rov iskopali, a sada ga pokrivaju svojim tijelom za pet jadnih groša na dan? non, quicquid turbida Roma Elevet, accedas, examenque improbum in illa Castiges trutina: nec te quaesiveris extra.40 Kad se nadaleko čuje i po mnogim se ustima izgovara naše ime, mi tada kažemo da smo svoje ime uveličali; želimo da ga se po dobru čuje i da mu to rastenje bude na korist: vidite, to ne mora biti najgore u toj namjeri. No, u takvoj pretjeranosti mnogi često idu dotle da žele da se o njima govori na bilo koji način. Trog Pompej41 govori o Herostratu42, a Tit Li-

39

40

41

42

prstenu govori Platon u II. knjizi Republike (str. 545 francuskog izdanja iz 1546), a spominje ga i Ciceron u De officiis, III, ix. “Kome čast hinjena godi i glasine plaši se lažne? Nastran stvor, lijeka kom treba...” Horacije, Epistulae, I, xvi, 39 (prijevod J. Zgorelca). “Nećeš valjda ono što je Rim u svojoj zbrci procijenio nevaljalim odobriti i ispraviti lažni jezičac na vagi i sebe izvan sebe tražiti.” Persej, I, 5. Trogus Pompejus bio je povjesnik rimski, Gal podrijetlom, koji je pisao u doba Augustovo. Napisao je jedan prirodopis (De animalibus) i Povijest Filipovu (Historiae Philippicae), u kojoj veliča macedonsku ulogu u svijetu toga doba. Herostrat, Efežanin koji je zapalio hram božice Artemide u Efezu iz silne želje da se o njemu nadaleko čuje.

431

Eseji – Knjiga druga

vije o Manliju Kapitolinu43, da su više težili za tim da se glas o njima nadaleko čuje, nego da taj glas bude dobar. Ta je mana gotovo svakodnevna. Nama je veća briga da se o nama govori, nego kako se govori; i dovoljno nam je da naše ime kola po ustima ljudi, pa neka kola bilo po dobru bilo po zlu. Glavno je da smo poznati, pa onda kao da smo dali svoj život i sve njegovo trajanje na čuvanje nekome drugome. A ja dobro znam da sam kod kuće samo kad sam to ja; a onaj moj drugi život, kako ga moji prijatelji poznaju, gledajući ga onakvog kakav jest, jednostavno u sebi samom, dobro znam da ću od njega imati ploda i koristi samo kroz ispraznost nekakvog hirovitog mišljenja što će ga drugi imati o meni. A kad jednom budem mrtav, bit će me za njega još manje briga, jer se ionako nikako neću moći služiti onim koristima koje tu i tamo slijede neko ime; neću više imati čime uhvatiti tu slavu, a ona me neće moći ni okrznuti, a još manje do mene doći. A da ja očekujem da je moje ime primi, to nipošto, jer, u prvom redu, nemam imena koje bi bilo dovoljno moje: od dva imena koja nosim, jedno je zajedničko svem mojem rodu, pa čak i nekim drugima. Ima u Parizu jedna obitelj koja nosi ime Montaigne, pa se isto tako u Bretanji i u Saintongeu44 jedna preziva de la Montaigne. Iskrenite samo jedan slog i konac će zapeti za vreteno45, tako da ću ja imati udjela u njihovoj slavi, a oni, nedajbože, u mojoj sramoti; a osim toga, moji su nekad nosili prezivak46 Eyquem, a to ime nosi i 43

Marcus Manlius Capitolinus, koji je spasio Kapitol kad su ga htjeli Gali jurišem zauzeti, kasnije strmoglavljen s tarpejske pećine. Ovi su podaci preuzeti iz djela francuskog filozofa i ekonomista Jeana Bodina, Methodus ad facilem historiarum cognitionem (1566). 44 Montaigne još piše Xaintonge, kako se nekad pisalo. Saintonge je stara pokrajina na zapadu Francuske. 45 Montaigne se ovdje služi jednim starofrancuskim frazemom, koji, poprilici, znači: “naši će se poslovi ispremiješati”. 46 Na ovom mjestu Montaigne rabi riječ surnom “nadimak”, ali valja znati da u XVI. stoljeću surnom znači obiteljsko prezime. Eyquem je bilo ime obitelji, Michel piščevo krsno ime, a Montaigne je bilo ime njegova

432

XVI. poglavlje – O slavi

jedna poznata kuća u Engleskoj. Što se mog drugog imena47 tiče, ono stoji svakome na raspolaganju, pa neka ga preuzme tko god želi. I tako bi slava na mom mjestu pratila kakvog sitnog kradljivca. A osim toga, kad bih i imao samo za sebe neku posebnu oznaku, što ona može značiti kad mene više ne bude? Možda bi označavala ili poticala ništavnost? ninc levior cippus non imprimit ossa? Laudat posteritas: nunc non e manibus illis, Nunc non e tumulo fortunataque favilla Nascuntur violae?48 No, o tome sam već na drugom mjestu govorio.49 Uostalom, u čitavom jednom ratu, gdje se osakati ili ubije do deset tisuća ljudi, ne ostane ih ni petnaestak o kojima se govori. Mora to biti neka izvanredna veličina ili kakva vrlo važna posljedica koju joj je sreća pridodala, pa da se posebno istakne slučaj nekog pojedinca, i to ne bilo kojeg jadnog vojnika, nego velikog vojskovođe. Jer, ubiti čovjeka, ili dvojicu, ili njih deset, hrabro pogledati smrti u oči, to je nešto što može svaki od nas, jer mi svi idemo protiv svih; ali, to su za svijet obične stvari, koje se svakodnevno vide i trebalo bi ih na stotine da se postigne neki snažniji utisak, tako da od toga i ne moramo očekivati neku posebnu preporuku, casus multis hic cognitus ac jam Tritus, et e medio fortunae ductus acervo.50 Od svih onih pustih tisuća hrabrih ljudi koji su u poldrug stoljeća poginuli u Francuskoj s oružjem u rukama, niti stoti-

47 48

49 50

feuda. Pisac Eseja bio je, po svemu sudeći, prvi iz svoje loze koji je napustio prezime Eyquem. Tj. imena Michel. “Zar će sada stećak laganiji biti kostima? Potomstvo ga slavi: zar će sada iz tih slavnih duša, iz tog groba, iz tih posmrtnih ostataka ljubičice niknuti?” Persej, I, 37. I. knjiga, XLVI. esej. “To je nešto što se dogodilo mnogima, nešto svakodnevno, jedan od tisuću hirova sreće.” Juvenal, XIII, 9.

433

Eseji – Knjiga druga

nu njih nije doprlo do našeg sjećanja. Zaboravom je prekrita uspomena ne samo na vojskovođe, nego i na bitke i pobjede. Zgode više od polovine svijeta, zato što ih nitko ne popisuje, ne miču se s mjesta i nestaju bez ikakva trajanja. Kad bih raspolagao nepoznatim događajima, lako bi mi bilo prekriti sve poznate, i to u svim vrstama primjera. Što? Od samih Rimljana i Grka, uza sve one brojne pisce i svjedoke, uza sve tako rijetke i plemenite pothvate, koliko ih je doprlo do nas? Ad nos vix tenuis famae perlabitur aura.51 Bit će već mnogo ako se, od sada pa do stotinu godina, budemo grubo sjećali da je u naše vrijeme u Francuskoj bilo građanskih ratova. Započinjući rat, Lacedemonjani su prinosili žrtve muzama, moleći da se o njihovim junaštvima lijepo i dostojno piše52, cijeneći da je božanski i rijedak dar ako velika djela nađu svoje svjedoke koji će im znati udijeliti i život i spomen. Zar mislimo da će se za svaku salvu iz pušaka koja se nas tiče i za svaku pogibelj kojoj se izlažemo odnekuda stvoriti neki pisar koji će sve to zapisati? Ne jedan nego stotinu pisara bi mogli zapisivati, ali njihovi će komentari trajati cigla tri dana i ni do čijih očiju neće doprijeti. Mi danas nemamo ni tisućiti dio onoga što su Stari zapisali; sreća je ta koja im daje život, čas duži, čas kraći, kako joj šune; a u ono što od nje imamo, slobodno nam je sumnjati, kad ionako nismo vidjeli sve ostalo. Povijest se ne tvori tako malim stvarima; valjalo je biti vojskovođa koji je kadar osvojiti carstvo ili kraljevstvo; valjalo je pobijediti u pedeset i dvije važne bitke, i to bivajući sve slabiji brojem, kao što je bio Cezar. Deset tisuća njegovih izvrsnih drugova hrabro je i ne trepnuvši okom poginulo slijedeći ga, a imena su im trajala dok su njihove žene i djeca živjeli, 51

“Do nas od svega su toga tek slabašna doprla znanja...” Vergilije, Eneida, VII, 645 (u prepjevu Bratoljuba Klaića). 52 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama.

434

XVI. poglavlje – O slavi

quos fama obscura recondit.53 A čak i o onima koje smo vidjeli da pošteno postupaju, tri mjeseca ili tri godine nakon njih više se ne govori, kao da ih nikada nije ni bilo. Tko god bude jednom odmjereno i u pravim odnosima razmatrao kojim ljudima i kojim se djelima slava očuvala u sjećanju knjigâ, ustanovit će da u našem stoljeću ima vrlo malo djelâ i vrlo malo ljudi koji bi tu imali što tražiti. Koliko li smo izvrsnih muževa vidjeli da su nadživjeli svoj dobar glas, a oni su doživjeli i pretrpjeli gašenje části i slave koje su čestito zavrijedili u svojim mladim danima? I hoćemo li za dvije ili tri godine takvog željenog i zamišljenog života poći izgubiti svoj pravi bitni život i zaputiti se u vječnu smrt? Mudraci za sebe zamišljaju jedan ljepši i pravičniji kraj tako vrijednog poduhvata. “Recte facti, fecisse merces est.”54 – “Officii fructus ipsum officium est.”55 Možda bi se moglo oprostiti nekom slikaru ili kojem drugom umjetniku, pa čak i retoru ili gramatičaru, da se trude kako bi sa svojim djelima stekli ime; ali djela vrline sama su po sebi i odveć plemenita da bi trebala tražiti drugu plaću za svoju vlastitu vrijednost, a pogotovu ne da bi je tražili u ispraznosti ljudske cijene. Pa ipak, ako to krivo gledanje služi javnosti da zadrži ljude pri njihovoj dužnosti; ako se njime u narodu budi osjećaj za krepost; ako je Velikima stalo do toga da vide kako se blago govori o uspomeni na Trajana, a proklinje onu na Nerona; ako ih smeta kad vide da se ime tog debelog obješenjaka, koji je za sve jednom bio strah i trepet, sada slobodno proklinje i blati i da to može učiniti svaki školarac kojemu je do toga sta53

54

55

“...al’ tamna ne govori o njima priča.” Vergilije, Eneida, V, 302 (prepjev T. Maretića). “Nagrada za dobro djelo je u tome što smo ga učinili.” Seneka, Epistulae, 81. “Plod dobrog čina je čin sâm.” Ciceron, De finibus, II, 22.

435

Eseji – Knjiga druga

lo: e, pa dobro, neka ga onda hrabro uvećava i neka ga među nama šire koliko god mogu. A Platon, želeći se poslužiti svime kako bi učinio svoje sugrađane kreposnima, savjetuje im56 da ne prezru dobar glas i cijenu kod ljudi; i kaže da se događa, nekakvim božjim nadahnućem, da čak i oni zli često znaju, bilo u riječi ili u mišljenju, točno razlikovati dobre od zlih. Taj vrli muž i njegov pedagog57 upravo su čudesni i hrabri u spajanju božanskih djela i otkrivenja baš ondje gdje ponestaje ljudske snage; “ut tragici poetae confugiunt ad deum, cum explicare argumenti exitum non possunt”58. Možda ga je zato Timon, napadajući ga, i nazvao velikim kovačem čudesa.59 Budući da ljude nije moguće zbog njihove slabosti isplatiti pravim novcem, uvijek se može pribjeći i onom lažnom. Tom su sredstvu pribjegavali svi zakonodavci i nema te vladavine ni uprave kod koje nema neke mješavine ili napuhane ispraznosti ili lažnih mišljenja, a sve to služi samo da se narod drži na uzdi. Upravo zbog toga većini su vlastodržaca počeci i podrijetlo negdje u bajkama, a obogaćeni su natprirodnim misterijima. Upravo je to pridonijelo glasu nekih mješanačkih religija i postiglo da ih prihvate i neki pametni ljudi; zbog toga su Numa60 i Sertorije61, da bi pojačali vjeru u svojih ljudi, kljukali tu svoju pastvu očitim glupostima: prvi, da mu je nimfa Egerija, a drugi da mu je njegova bijela srna donosila od bogova savjete koje su oni razglašavali62. 56

U Zakonima, str. 899 francuskog izdanja iz 1546. Platonov “pedagog” je Sokrat. 58 “Slijedeći primjer pjesnika tragičara koji pribjegavaju bogu kad ne znaju kako rasplesti priču do kraja.” Ciceron, De natura deorum, I, 20. 59 Prema Diogenu Laerciju, Život Platonov, III, 26. 60 Numa Pompilius, drugi kralj rimski. 61 Quintus Sertorius, pristaša Marijev, koji se u Hispaniji dugo borio protiv Sule, dok nije od Perpenne na prijevaru ubijen. 62 Plutarh, Život Numin, XIV i Život Sertorijev, XV. 57

436

XVI. poglavlje – O slavi

A svu onu važnost i strogoću koje je Numa davao svojim zakonima pozivajući se na tu božicu, Zoroaster, zakonodavac baktarski i perzijski, dao je svojima, pripisujući ih bogu Oromasu; Trismegist Egipćanima pozivajući se na Merkura; Zamolksis Skitima tobože po Vesti; Haronda, zakonotvorac halcidski da ih je primao od Saturna; Minos, kralj na Kreti, od Jupitera; Likurg Lacedemonski je to govorio za Apolona, a Atenjani Drakon i Solon za Minervu. I svaki oblik vladavine i uprave ima u svojim počecima nekog boga, i to lažnoga sve druge, a pravoga samo ona što ju je Mojsije dao narodu judejskom na izlasku iz Egipta. Beduinska je religija, kako kaže gospodin de Joinville63, naučavala između ostaloga da se duša onog Beduina koji umre za svog vladara seli u jedno drugo, sretnije, ljepše i snažnije tijelo nego što je bilo njegovo; živeći u tom vjerovanju, mnogo su lakše stavljali svoj život na kocku: In ferrum mens prona viris, animaeque capaces Mortis, et ignavum est rediturae parcere vitae.64 To ja nazivam spasonosnim vjerovanjem, pa ma kako da je zapravo prijevarno. Svaki narod ima mnogo takvih primjera, no, to bi pitanje zaslužilo da se o njemu posebno raspravlja. Da kažem još riječ-dvije o onome prvome što sam govorio. Ja isto tako ne savjetujem gospođama da svoju dužnost nazivaju čašću: “ut enim consuetudo loquitur, id solum dicitur honestum quod est populari fama gloriosum”65; jer, njihova je dužnost ono bitno, a često je kora koja to bitno obvija. Isto im tako savjetujem da nam tu izliku ne daju kao plaću svojega odbijanja: jer, pretpostavljam da njihove namjere, njihova želja i njihova volja, a to je ono s čime čast nema nikakve veze, 63 64

65

Sire Jean de Joinville, Mémoires (izd. de Rieux iz 1547), pogl. LVI. “Zbog toga su srca bila spremna za oružje, duše voljne umrijeti, jer bilo je kukavički poštedjeti život, koji će se ionako vratiti.” Lukan, I, 461. “Jednako kao što se u svakodnevnom govoru naziva čestitim samo ono što je slavno u mnijenju narodnom.” Ciceron, De finibus, II, 15.

437

Eseji – Knjiga druga

to više što se izvana uopće ne vide, moraju biti još pravilnije usmjerene nego ono što one čine i puštaju da se čini. “Quae, quia non liceat, non facit, illa facit.”66 Jednako velika uvreda bila bi i prema Bogu i prema savjesti željeti kao i učiniti. A, osim toga, sve su to djela sama po sebi skrivena i tajna; bilo bi uputno da one pokoje od njih sakriju od očiju drugih, jer o tome ovisi čast, kad ne bi imale drugih obzira prema svojoj dužnosti i kad ne bi toliko bile vezane uz samu čistoću i nevinost. Svako časno čeljade, kad mora izabrati između gubitka časti i savjesti, radije će izgubiti čast nego vlastitu savjest. *****

66

“...ona koja to ne čini zbog toga što nije dopušteno, ta će to učiniti.” Ovidije, Amores, III, iv, 4 (u prijevodu Tomislava Ladana).

438

XVII. poglavlje

O samouvjerenosti

P

ostoji i jedna druga vrsta slavohleplja, a to je odveć visoko mišljenje što ga imamo o sebi. To je nepromišljen osjećaj kojim sami sebe mazimo, a kojim sebi samima predstavljamo sebe drugačijima nego što jesmo: jednako kao što ljubavni žar pridaje ljepotu i draži voljenoj osobi i čini da oni koji su zaljubljeni pomućenim i iskrivljenim sudom cijene da je ono što vole drugačije i savršenije nego što jest. Ne bih htio da se neki čovjek, plašeći se da u tome ne pogriješi, prevari o samome sebi i pomisli da vrijedi manje nego što zaista vrijedi. Pravi sud mora uvijek podržavati njegovo pravo: razumno je da on u tome vidi upravo ono što mu istina predočuje. Ako je on Cezar, neka se osjeća najvećim vojskovođom svijeta. Mi smo samo ceremonija: ceremonija nas odvodi od pravog puta i držimo se grana, a propuštamo deblo i pravu bit. Naše smo gospođe naučili da se zacrvene kad samo čuju da se spominje ono što se nimalo ne boje činiti; ne usuđujemo se izravno imenovati dijelove našeg tijela, a ne plašimo se služiti se njima u svim oblicima razvrata. Ceremonija nam zabranjuje izraziti riječima dopuštene i prirodne 439

Eseji – Knjiga druga

stvari, a mi je slušamo; razum nam zabranjuje da činimo ono što nije dopušteno i što je loše, a nitko mu ne vjeruje. I ovdje sam do grla uvaljen u zakone ceremonije i prenemaganja, jer nam oni ne dopuštaju ni govoriti pohvalno o sebi ni govoriti loše. Zato ćemo ih za sada ostaviti i prijeći na drugo. Oni kojima je sreća (zvali je mi sklonom ili nesklonom) udijelila da život prožive na nekom visokom položaju, mogu samim svojim djelima posvjedočiti kakvi jesu. Ali onima koje je sreća uvalila u gomilu i o kojima nitko neće govoriti, ako sami o sebi ne budu govorili, njima se može oprostiti ako se ohrabre i počnu govoriti o sebi, i to govoriti onima koje zanima upoznati ih; za primjer neka nam posluži Lucilije: Ille velut fidis arcana sodalibus olim Credebat libris, neque, si male cesserat, usquam Decurrens alio, neque si bene: quo fit ut omnis Votiva pateat veluti descripta tabella Vita senis.1 Taj je svojim listovima povjeravao svoja djela i pri tome se slikao onakvim kakav se osjećao da jest. “Nec id Rutilio et Scauro citra fidem aut obtrectationi fuit.”2 Sjećam se da su već u mom najranijem djetinjstvu opazili kod mene ne znam kakvo držanje tijela i neke pokrete koji su kao iskazivali neku ispraznu i glupu ponositost. Hoću reći najprije da nimalo nije ružno imati neko držanje i sklonosti koje su toliko naše i toliko usađene u nama da nemamo načina da ih osjetimo i prepoznamo. I od tih prirodnih sklonosti tijelo zadržava nekakve tragove bez našeg znanja i privole. Upravo je izvjesno afektiranje3 prirođeno njegovoj ljepoti či1

2 3

“Kao druzima vjernim on knjigama nekoć je svojim / ispovijedao tajne, pa ne bi skretao drugud, / bilo da dobro ga snađe il zlo: tako upravo sav se / život razotkriva starčev, ko spisan na zavjetnoj slici.” Horacije, Satirae, II, i, 30 i d. (prepjev Jurja Zgorelca). “A Rutiliju i Skauru nisu zato ništa manje vjerovali, ni manje ih cijenili.” Tacit, Agricola, I. U izvorniku: une certaine affetterie.

440

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

nilo da Aleksandar drži glavu malo nagnutu na jednu stranu, a baš je to Alkibijadov govor činilo mekim i šušljavim.4 Julije Cezar je češao glavu jednim prstom, a to je znak čovjeka ispunjenog teškim mislima; a čini mi se da je Ciceron običavao šmrcati, a to odaje čovjeka podrugljive naravi. Do takvih kretnji dolazi, a da ih mi nismo svjesni. Ima i drugih, koje su izvještačene, ali o kojima ne govorim, kao što su, primjerice, pozdravi i duboki nakloni, zbog kojih se, ali bez prava razloga, stječe glas poniznosti i udvornosti: čovjek može biti ponizan i iz želje za slavom. Ja dosta lako i često pozdravljam skidajući šešir, a poglavito ljeti, i nikad me nitko ne pozdravi, a da mu ja na isti način ne uzvratim, pa ma o kojem se stališu radilo, osim ako nisu u pitanju ljudi na mojoj plaći. Za neke prinčeve, koje poznam, volio bih da su u tome malo štedljiviji i da takva pozdravljanja bolje raspodijele, jer, kad se to neštedimice čini, ostaje sve bez učinka. Ako se ne pravi razlika prema onome koga se pozdravlja, malo je od toga koristi. Među čudnovatim držanjima nemojmo zaboraviti ukočenost cara Konstancija5, koji je na javnim mjestima uvijek uspravno držao glavu i nije ju pomicao ni okretao ni lijevo ni desno, tako da nije mogao vidjeti one koji su ga sa strane pozdravljali, a tijelo mu je bilo nepomično da se čak nije ni treslo dok se u kolima vozio, a nikad nije ni pljunuo, niti se useknuo, ni lice pred nekim obrisao. Ne znam jesu li te kretnje, što su ih kod mene zapazili, bile nešto meni urođeno ili sam imao neku skrivenu sklonost prema toj mani, kao što to često biva, a ja ne mogu odgovarati za kretnje tijelom; međutim, o kretnjama svog duha pokušat ću sada priznati ono što o tome mislim. 4

5

Svi ti podaci preuzeti su iz Plutarhovih djela: Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, VIII; Život Alkibijadov, I i Život Cezarov, I. Izdanja objavljena za Montaigneova života imaju i ovu rečenicu: Zato što su bili obdareni velikom ljepotom, oni su se, i ne misleći, donekle pomagali afektiranjem. Car Konstancije, prema Amijanu Marcelinu (330-400), Povijest od Nervine smrti, XXI, xvi.

441

Eseji – Knjiga druga

Briga o hvali je dvojaka: to jest, previše cijeniti sebe, a nedovoljno cijeniti drugoga. Što se tiče prve, čini mi se da valja najprije istaći da mi, kad osjećam težinu zbog nekog grijeha u duši, to teško pada i kao nepodobnost i još više kao nešto što me muči. Pokušavam to ispraviti, ali iz sebe iščupati ne mogu. Smanjujem pravu vrijednost stvari u svom posjedu zato što ih imam; a dižem cijenu stvarima ako su strane, kad ih ne vidim i kad nisu moje. Taj hir u meni ide veoma daleko. Kao što isključiva prava i autoritet čine da muževi na vlastite žene gledaju s prezrivim podcjenjivanjem, a neki očevi gledaju tako i svoju djecu, to se događa i meni i između dviju stvari podjednake vrijednosti uvijek ću biti protiv svoje. Ne toliko što bi osjetljivost na moje napredovanje i poboljšanje pomutilo moj sud i spriječilo me da se zadovoljim, već onako kako posjedovanje rađa prijezir prema onome što imaš i čime upravljaš. Daleka društva i daleki običaji me privlače, a poglavito njihovi jezici; i opažam da me latinski pomalo vara sa svojom dostojanstvenošću jednako kao djecu i prost puk, i to mnogo više nego što bi mu to po vrijednosti odgovaralo. Ekonomija6, kuća, konj mojega susjeda, iako su podjednako vrijedni, čine mi se da vrijede više nego moji, zato što nisu moji. A još i više zato što vrlo slabo poznam svoj posao. Divim se sigurnosti i obećanjima što ih drugi iskazuju za sebe, i to upravo ondje gdje nema ničega što bih ja mislio da znam niti bih se usudio reći da bih to znao učiniti. Vrlo slabo poznajem svoje mogućnosti i svoje stanje i prepoznajem ih samo nakon pokazana učinka: a isto toliko sumnjam u sebe kao i u sve oko sebe. Zbog toga se događa da, ako se dobro obrem u nekom poslu, uvijek mislim da to dugujem više sreći nego svojoj snazi: tim prije što sve što naumim činim slučajno i u strahu. Slično tome, meni se općenito događa da od svih mišljenja, što ih je prastara mudrost ugrubo donijela o čovjeku, ona koja najradije prihvaćam i uz koja se najviše vezujem upravo su ona koja najviše čovjeka preziru, podcjenjuju i dokraja 6

U etimologijskoj vrijednosti: upravljanje kućom i imanjem.

442

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

uništavaju. Nikad mi se ne čini da je filozofija toliko u pravu kao kad se suprotstavlja našoj nadmenosti i taštini i kad u dobroj vjeri priznaje svoju neodlučnost, slabost i neznanje. Čini mi se da je od svih lažnih uvjerenja, bila ona javna ili pojedinčeva, koja mati hraniteljica u nama odgaja, najgore ono kad čovjek o sebi ima visoko mišljenje. Oni koji se uporno vješaju o Merkurove trabante, koji tako daleko vide sve u nebu, jednostavno me muče kao da mi zube čupaju; jer, budući da u ovome što ja pokušavam produbiti, a u tome je osnovno pitanje čovjek, nailazim na krajnju raznolikost mišljenjâ, na tako zapleten labirint teškoća, koje su sve jedne veće od drugih, na toliko različitosti i neizvjesnosti u samoj školi mudrosti, pa se čovjek mora upitati zašto se ti ljudi nisu mogli predati upoznavanju sebe samih i svog vlastitog stanja, koje je neprestano pred njihovim očima, koje je u njima samima; jer, ako ti ljudi ne znaju kako se pokreće ono što oni sami čine da se pokreće, ni kako nam oslikati i objasniti one poluge kojima se sami služe, kako možete od mene očekivati da ću im povjerovati kad mi govore o uzrocima plime i oseke na rijeci Nilu? Radoznalost da upoznaju stvari dana je ljudima umjesto biča, kaže Sveto pismo7. No, da se vratim na ono što sam govorio, mogu reći da mi se čini kako bi bilo vrlo teško naći nekoga koji se manje cijeni, pa čak i onoga koji mene manje cijeni nego ja cijenim sama sebe. Držim da pripadam najopćenitijem soju ljudi, osim u mišljenju što ga imam o sebi: da sam kriv za najgore i najčešće mane, ali da ih nikad ne odbijam i da ih nikad ne opravdavam, a sebe cijenim samo zato što znam svoju cijenu. Ako u tome ima slavohleplja, ono mi je samo po površini ubrizgano zbog nevaljalosti onoga od čega sam građen, a to nije nešto što bi se pokazivalo pogledu mojega suda. 7

To je slobodan prijevod sentencije iz Propovjednika I: Cognoscendi studium homini dedit Deus ejus torquendi gratia. I ta je rečenica, donekle prestilizirana, bila urezana u jednu od greda Montaigneove knjižnice.

443

Eseji – Knjiga druga

Time sam poškropljen, ali nisam omašćen. Jer, uistinu, što se tiče duhovnih učinaka, nikad nije od mene potekla niti jedna stvar koja bi me ispunila, a do odobravanja drugih nije mi nimalo stalo. Ukus mi je nježan i izbirljiv, a poglavito u stvarima koje se mene tiču. Sam sebe neprestano pobijam i u svemu osjećam da sam kolebljiv i da se savijam od nejakosti8. Vid mi je jasan i kako treba, ali kad se hoću okušati, pomalo mi se muti, a to mi se najčešće događa s poezijom. Neobično je volim i dosta se razumijem u tuđa djela, ali kad se sâm hoću njome pozabaviti, priznajem, ispadam zaista kao dijete i tada sam sebe ne podnosim. Čovjek od sebe može praviti budalu bilo gdje, ali ne u pjesništvu, mediocribus esse poetis Non dii, non homines, non concessere columnae9. Kamo sreće da se ta mudra izreka nađe na pročeljima svih naših tiskara i da zabrani ulazak tolikim stihoklepcima, verum Nil securius est malo poeta.10 Zar mi nemamo takvih ljudi? Dionizije otac nije ništa svojega toliko cijenio koliko svoje pjesme. Dok su trajale olimpijske igre i kad je na kolima nadmašivao sve druge u veličanstvenosti, znao je slati pjesnike i glazbenike da kazuju njegove stihove, i sve to u pozlaćenim šatorima, kojima je pod bio prekriven kraljevskim tepisima. Kad bi počeli govoriti njegove pjesmotvorine, izvrsnost izgovora znala bi ispočetka buditi pozornost kod prisutnih; ali, kad bi bezvrijednost djela došla do izražaja, on je najprije bivao nezadovoljan, a zatim bi njegov sud postajao sve žešći i spopao bi ga tolik bi8

Izdanja prije 1595. na ovom mjestu dodaju: Toliko sebe dobro poznam da kad bi od mene poteklo nešto što mi se sviđa, to bih bez ikakve sumnje dugovao slučaju. 9 “Sve brani pjesnicima da budu osrednji: i bogovi, i ljudi, pa čak i stupovi na kojima se oglašavaju njihova djela.” Horacije, Ars poetica, 372. 10 “Nitko nije više samouvjeren nego loš pjesnik.” Marcijal, Epigrammata, XII, lxiii, 13.

444

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

jes da bi se bio bijesno bacio na obaranje i deranje svih onih sjajnih šatora. A to što njegova kola nisu ništa vrijednoga u trci postigla i to što je brod, koji mu je dovozio ljudstvo, promašio Siciliju i bio odnesen olujom i potopljen pred tarentinskom obalom, sve je to držao za očiglednu srdžbu bogova, koji su bili ozlojeđeni kao i on s onih slabih pjesama. Čak su i mornari, koji su se bili nakon brodoloma iz mora spasili, podržavali to mišljenje. I proročanstvo, koje mu je proreklo smrt, kao da se s time slagalo. Reklo je da će Dionizije biti blizu kraja kad bude pobijedio one koji vrijede više od njega; a on je to protumačio kao da je riječ o Kartažanima koji su ga u moći nadilazili. I kad je bio u ratu s njima, često bi izbjegavao pobjedu i činio ju je blažom da se ne bi ispunilo pravo značenje onog proroštva. No, on ga je krivo razumio: jer bog je ciljao na onu pobjedu što ju je on zbog naklonosti i na nepravedan način bio odnio u Ateni pred pjesnicima koji su bili bolji od njega, on je bio dao na izvođenje svoj komad naslovljen Lenejci. Nakon te pobjede naprasno je umro, a dijelom je tome bila kriva i neobuzdana radost što ga je bila s te pobjede obuzela.11 Ono što mi se čini da se u mojima12 može opravdati zaista nije u njima samima, ali to tek vidim kad ih usporedim s drugim mnogo gorima za koje znam da uživaju nekakav glas. Zavidim sreći onih koji se znaju veseliti i dičiti svojim radom, jer je to lako sredstvo kako sebi učiniti zadovoljstvo, budući da ga se nalazi u samom sebi. A posebno ako u njihovoj tvrdokornosti ima odlučnosti. Znam jednog pjesnika kome svi, jaki i slabašni, u javnosti i u njegovoj kući, iz sveg glasa trube da se u to uopće ne razumije. On, međutim, ni pedlja ne odstupa od mjere što ju je sebi skrojio, nego uvijek počinje izno11

12

Prema Diodoru Sicilskom, XIV, 28. Međutim, tu je došlo do omaške, koja se potkrala Jacquesu Amyotu, prevoditelju Diodora Sicilskoga, koji je pobrkao ime vinske svetkovine Lénéennes (L)naia) s naslovom jedne tragedije. Stihovima.

445

Eseji – Knjiga druga

va, iznova smišlja i uporno svira svoje; i to čvršće ostaje pri svom uvjerenju, jer ono ovisi samo o njemu. Moji su sastavi daleko od toga da bi se meni samom svidjeli, pa ih toliko puta iznova iskušavam i iznova me odbijaju: Cum relego, scripsisse pudet, quia plurima cerno, Me quoque qui feci judice, digna lini13. Imam neprestano u duši misao i kao neku mutnu sliku koja mi kao u snu pokazuje neki bolji oblik nego što je onaj što sam ga upotrijebio, ali to ja ne znam ni razabrati ni iskoristiti. Pa čak i sama je ta misao nešto neodređeno, a ono kako ja to opravdavam jest da su proizvodi tih bogatih i velebnih duhova daleko izvan domašaja moje mašte i moje želje. Njihovo pisanje ne samo da me zadovoljava i hrani nego me ispunja čuđenjem i čini da me podilaze srsi. Sudim o njihovoj ljepoti i dobro je vidim, ako ne baš do kraja, a ono do te mjere da mi je nemoguće njoj težiti. Ma što da poduzmem, uvijek sam dužan gracijama prinijeti žrtvu, kako Plutarh14 kaže o nekome koji moli njihovu milost. si quid enim placet Si quid dulce hominum sensibus influit, Debentur lepidis omnia gratiis15. Ali, mene one uvijek napuštaju. Kod mene je sve grubo; nedostaje mi ljupkosti i ljepote. Nikako ne mogu učiniti da stvarima dam cijenu veću od one što je imaju. Moj način nikako ne odgovara predmetu. Zato mi on mora biti znatan, takav da može jako obuzeti i da sjaji sam od sebe. Kad se dohvatim nekoga koji je više onako po narodnu i koji je veseliji, činim to više zbog sebe, jer ne volim mudrost punu ceremo13

“Kad ih ponovno čitam, gotovo da me je stid, jer vidim mnogo toga što bi se, čak i po sudu njihova pisca, moralo izbrisati.” Ovidije, Epistulae ex Ponto, I, v, 15. 14 Bračne upute, XXIV. Riječ je o Ksenokratu. 15 Stihovi do danas neutvrđenog autora: “Jer sve što se sviđa, sve što zaokuplja smrtnička osjetila, dugujemo samo ljupkim gracijama.”

446

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

nija i žalosti, kao što je slučaj sa svima drugima; činim to da se razveselim, a ne da razveselim svoj stil kojemu su draže ozbiljne i stroge stvari (osim ako ne moram pod stilom podrazumijevati bezobličan i nepravilan govor, neki pučki žargon16 i neodređeno govorenje, bez stanki, bez zaključka i mutno kao što je mutan jezik Amafaniusa i Rabiriusa17). Ja se ne znam ni dopasti, ni drugoga razveseliti, ni zagolicati: najljepša priča na svijetu u mojim rukama suši se i uvene. Ja sam od onih koji govore samo ono što hoće reći i nema u mene one lakoće što je vidim u mnogih svojih prijatelja da se znaju obratiti prvom koji naiđe i držati čitave skupine ljudi suspregnuta daha ili zabavljati, a da se pritom ne zamore, uho nekog velikaša svakakvim stvarima, jer im nikad ne ponestane onoga o čemu bi govorili; a vješti su pa znaju upotrijebiti prvo što im padne na pamet i to podesiti naravi i mogućnostima onih kojima se obraćaju. Velikaši ne vole ozbiljne govore, a ja ne volim izmišljati priče18. Najlakša i najugodnija rješenja, koja se općenito najbolje prihvaćaju, ja jednostavno ne znam upotrijebiti: ja sam vam loš općinski razvikivač. O svemu rado govorim posljednje što znam. Ciceron19 cijeni da je u filozofskim traktatima najteži dio sam početak. Ako je to doista tako – ja sam za zaključak. Strunu se mora ugoditi za sve vrste tonova; a najviši je onaj koji se najrjeđe pojavljuje. Ima barem jednako toliko umješnosti u isticanju neke prazne stvari koliko i u obrani neke koja ima svoju težinu. Čas treba površno upravljati stvarima, a čas ih valja pratiti u dubinu. Dobro znam da se većina ljudi drži na toj donjoj razini i da o stvarima sude 16

Jargon se jednako kao i argot s današnjim značenjem pojavljuju u najstarijem francuskome, još od vremena normanskih pohoda. 17 Aluzija na mjesto iz Ciceronovih Academica (I, 2), gdje Ciceron ismijava odvjetnike Amafaniusa i Rabiriusa koji govore “bez stila o najprizemnijim stvarima, na prostom jeziku, bez stanki, bez podjela”. 18 Varijanta u izdanju iz 1588: Ono što imam reći, to kažem uvijek iz sve snage. 19 U prijevodu Timeja, II.

447

Eseji – Knjiga druga

samo po tom izvanjskom obliku, ali isto tako znam da smo velike učitelje, kao što su Ksenofont i Platon, zatekli kako se često opuštaju na taj prizeman i pučki način i da govore i raspravljaju o stvarima uz onu svoju dražest koje im nije nikad uzmanjkalo. Uostalom, u mom jeziku nema ništa od lakoće i izbrušenosti, uvijek je slobodan i neukočen, ne da se odrediti pravilima, i drago mi je što je takav, ako se i ne vlada prema mom sudu, a ono se upravlja prema mojim sklonostima. No, dobro vidim da se često i previše prepuštam slobodi i da, zato što hoću izbjeći izvještačenost i afektaciju, upadam u drugu krajnost: brevis esse laboro. Obscurus fio20. Platon kaže21 da biti dug ili kratak nisu svojstva koja umanjuju ili povećavaju cijenu jeziku. Kad bih se i potrudio služiti se tim drugim odmjerenim stilom, glatkim i urednim, znam da u tome ne bih uspio; i iako izlomljena rečenica kod Salusta sa svojim kadencama više odgovara mojoj naravi, ipak cijenim da je Cezar najveći i da ga je najteže nasljedovati; i, premda sam skloniji oponašati Senekin govor, ipak na višoj cijeni držim Plutarhov. I tako, jednako kao u djelu tako i u govoru, ja jednostavno slijedim svoju prirodu: bit će da odatle dolazi da mi bolje uspijeva govoriti nego pisati. Pokret i djelovanje podgrijavaju riječi, a naročito onima koji se naglo pokreću, kao i ja, i koji se lako zagriju. Držanje, lice, glas, odjeća, nastup mogu davati neku vrijednost stvarima koje te vrijednosti same po sebi nemaju, kao puko brbljanje. Mesala se, kod Tacita22, žali na neku odveć usku odjeću svog vremena i na oblik klupa 20 21

22

“Trudim se biti kratak, a postajem nejasan.” Horacije, Ars poetica, 25. U više navrata u Zakonima (str. 870 u izdanju iz 1546) i u posljednjem dijelu Fedona. U Razgovoru o govornicima (Dialogus de oratoribus), XXXIX.

448

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

s kojih govornici moraju govoriti, a što umanjuje njihov govornički žar. Moj je francuski jezik iskvaren23 i u izgovoru i drugdje24 barbarizmima koji se rabe u mom kraju; nikad nisam vidio čovjeka iz krajeva s ove strane25 koji ne bi dobro osjećao svoj način govora a koji ne bi vrijeđao čisto francusko uho. Time ne bih htio reći da sam bio odveć vješt u svom perigordskom narječju, jer se njime mogu služiti koliko i njemačkim, ali za to me je vrlo malo briga. To je govor poput svih drugih ovdje oko mene, poatevinski, govor kraja oko Saintongesa, Angoulema, kao limuzinski ili onaj kako ga govore u Auvergni: mek, razvučen, koji rabi mnogo više riječi nego što treba26. Nešto iznad našega kraja, gore prema planinama, govori se jednim gaskonjskim za koji smatram da je vrlo lijep, odrješit, pun značenja, pa je to uistinu muški i ratnički jezik više nego ijedan drugi koji razumijem; toliko je žilav, moćan i lijepo podešen onome što hoće reći, kao što je francuski nježan, umiljat i obilan. 23

U prvom izdanju: Govorim samo francuski jezik, iako mi je on iskvaren. 24 Zanimljive su opaske slavnog francuskog jurista i govornika, a Montaigneova suvremenika Etiennea Pasquiera (1529-1615), koji u svojim Lettres (XVIII, 1) pripovijeda kako je Montaignea sreo za vrijeme zasjedanja Etats généraux u gradu Bloisu 1588. godine i kako mu je ukazao na mnoge provincijalizme kojima je njegova knjiga vrvjela: “I kako mi on nije htio vjerovati, odveo sam ga u svoj kabinet gdje sam imao njegovu knjigu i tu sam mu ukazao na neke izraze koji su domaći samo u gaskonjskome, ali nikako u francuskome: un patenotre, un dette, un rencontre, ces ouvrages sentant à l’huile et à la lampe. I nadasve sam mu istaknuo kako on riječ jouir uvijek rabi onako kako se govori u gaskonjskom kraju, a ne onako kako se kaže u našem francuskom jeziku: ni la santé que je jouis jusques à présent...” 25 U originalu: des contrées de deçà. Želi reći s ove strane rijeke Charente koja je poprilici dijelila na sjeveru područje tzv. langue d’oc, tj. francuske južne dijalekte, od langue d’oïl iz kojih se razvio moderni francuski jezik. 26 U originalu: brode, trainant, esfoiré, što smo ovdje opisno preveli.

449

Eseji – Knjiga druga

Što se tiče latinskoga, koji je meni kao materinjski, zbog toga što se njime malo služim, izgubio sam onu brzinu snalaženja u njemu i slabo ga mogu govoriti. Nažalost, tiče se to i mog pisanja, a nekad su me zbog mog odličnog poznavanja tog jezika nazivali majstorom Ivanom27. Eto koliko sad malo vrijedim s te strane. Ljepota je osobina koja se u saobraćanju među ljudima najviše traži; to je prvi način da se približimo jedni drugima i nema tako odbojna ni tako mrzovoljna čovjeka koji ne bi bio dirnut dražešću nečega što je lijepo. Tijelo i stas imaju velikog udjela u našem biću, tu dolaze na prvo mjesto; zbog toga se ustroju i građi tijela pridaje tolika važnost. Oni koji hoće razdijeliti naša dva glavna dijela i uzeti svaki za sebe, imaju krivo. Naprotiv, valja ih spariti i zajedno uzeti. Duši se mora postaviti kao zakon ne da se povlači na svoju stranu, da prezire i zapušta tijelo (a ona to ne bi mogla nikako učiniti osim da se ne premetne kakvom izvještačenom majmunarijom), nego da se pridruži tijelu, da ga prigrli i voli, da mu pomaže, da ga pazi i savjetuje, da ga ispravlja i dovodi na pravi put, riječju, da se s njim zauvijeke vjenča i da budu kao pravi muž i žena28; mora se paziti da njihova djela ne budu različita i suprotstavljena, nego u skladu ujedinjena. U toj vezi kršćani slijede posebnu pouku: oni znaju da Božja pravda nalaže to udruživanje i spajanje tijela i duše i da u tome ide toliko daleko da tijelo može biti nagrađeno vječnim nagradama; i da Bog vidi svaki čovjekov korak i hoće da on u svojoj cijelosti primi ili kaznu ili nagradu prema svojim zaslugama29. 27

U originalu: maistre Jean. Prema nekim specijaliziranim rječnicima tim se izrazom označavalo “majstora u svom zanatu” (Lacurne de Sainte-Palaye), dok mu Furetière daje vrijednost “spletkaroš”. – U eseju I, xxvi Montaigne nam je govorio o svom najranijem odgoju na latinskom jeziku i o tome kako je progovorio najprije latinski, a tek potom francuski. 28 Slika vjenčanja duše i tijela vrlo se često javlja kod Raymonda Sebonda u Théologie naturelle, f o 112 ro, 163 ro i dr. 29 I ova se misao nalazi kod R. Sebonda.

450

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

Sljedba peripatetičara, a to je najuljuđenija među svim sljedbama, preporučuje mudrosti samo brigu da opskrbi zajedničkim dobrima te dvije udružene strane; i pokazuje kako su se druge sljedbe podvojile zato što se nisu dovoljno posvetile tom stapanju: jedna je bila za tijelo, druga za dušu, a sve su jednako griješile, jer su ispustile iz vida svoj cilj, to jest čovjeka i svojeg vodiča, a tu ulogu općenito pridaju prirodi.30 Prva razlika koja je postojala među ljudima i prvi uzrok koji je doveo do nadmoćnosti jednih nad drugima, najvjerojatnije je bila prednost u ljepoti: agros divisere atque dedere Pro facie cujusque et viribus ingenioque: Nam facies multum valuit viresque vigebant.31 Ja sam čovjek uzrasta nešto malo ispod srednjega. Taj nedostatak ne donosi samo ružnoću nego je i nezgodan, a poglavito za one koji zapovijedaju ili imaju posebne dužnosti: jer umanjuje autoritet što ga daje naočit izgled i snažno, veliko tijelo. C. Marije nije u svoju vojsku rado primao vojnike koji su bili niži od šest stopa.32 Courtisan33 ima pravo kad traži da plemić što ga on odgaja bude čovjek srednjeg uzrasta radije nego drugačijeg i da ni po čemu nije čudan kako ljudi ne bi na nj pokazivali prstom. No, kad bi trebalo prema toj osrednjosti stasa birati i kad bi neki čovjek bio više ispod nego iznad nje, ja njega ne bih nikada učinio vojnikom. 30 31

32 33

Iz Cicerona, De finibus, IV, xxiv. “Podijele oni i stoku i polja, i dadoše svakom / Prema izgledu vanjskom i snazi mu duha i tijela; / Mnogo je naime tad vanjski vrijedio izgled i snaga.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1110-1112 (prepjev Marka Tepeša). Prema Vegeciju (I, 5), kojega navodi Justus Lipsius (Politiques, V, xii). Il Cortigiano je naslov slavnog djela talijanskog pisca B. Castiglionea (1478-1529). Za Montaigneova je vremena dva puta prevedeno na francuski: 1537. (Jean Colin) i 1580. (Gabriel Chappuys). Mjesto što ga Montaigne spominje nalazi se u XX. poglavlju I. knjige.

451

Eseji – Knjiga druga

Maleni su ljudi, kaže Aristotel34, često zgodni, ali ne i lijepi; a veličina se prepoznaje u velikoj duši jednako kao i ljepota u velikom i visokom tijelu. Etiopljani su i Indijci, kaže35, kod biranja kraljeva i visokih dužnosnika vodili računa o ljepoti i naočitosti tih ljudi. I imali su pravo: jer to izaziva poštovanje u onih koji ih slijede, dok neprijatelja ispunja strahom kad vide da pred četama stupa vođa lijepa i visoka stasa: Ipse inter primos praestanti corpore Turnus Vertitur, arma tenens, et toto vertice supra est.36 Naš veliki božanski i nebeski kralj, kod kojega se sve mora slijediti s pomnjom, vjerom i poštovanjem, nije propustio preporučiti i ono tjelesno, “speciosus forma prae filiis hominum”37. A Platon38 kod čuvarâ republike uz umjerenost i hrabrost traži i ljepotu. Doista vas može naljutiti kad vas netko, dok ste sa svojim ljudima, upita: “Gdje je gospodar?” ili kad vama preostane samo krajičak pozdrava šeširom upravljenog vašem brijaču ili pisaru. Kao što se dogodilo jadnom Filopemenu39. Kad je prvi od svih svojih ljudi došao do nekog konačišta gdje su ga očekivali, domaćica, koja ga nije poznavala i vidjevši ga onako slabe volje, naredi mu da pođe malo pomoći njezinim služavkama nagrabiti vode i podjariti oganj. Kad su prispjeli plemići iz njegove pratnje i kad su ga zatekli kako se bavi tim lijepim poslom (jer se on nije oglušio na zapovijed koja mu je 34

U Nikomahovoj etici, IV, viii. Aristotel, Politika, IV, xliv. 36 “Među junacima prvim ljepòtica kreće se Turno, / Oružje držeć on je nad svima za glavu viši.” Vergilije, Eneida, VII, 783 (u prepjevu Tome Maretića). 37 “Lijep si, najljepši od ljudskih sinova...” Psalam 45, 3. 38 Republika, VII, str. 626 u francuskom izdanju iz 1546. 39 Philopoemen (Filopo?mhn) je bio vojvoda ahajskog saveza. 35

452

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

upravljena), upitali su ga što to radi, a on im odvrati: “Plaćam kaznu za svoju ružnoću.”40 Drugačije su ljepote za žene; ljepota stasa je jedina ljepota u muževa. Kad je čovjek malen, tada ni visoko ni okruglo čelo, ni svjetlost ni blagost očiju, ni odveć velik nos, ni malene uši i malena usta, ni gustoća tamne, kestenjavim protkane brade, ni pravilna oblina glave41, ni svježina puti, ni ugodan izgled lica, ni tijelo bez ikakva mirisa, ni skladan razmjer udova ne čine lijepa čovjeka. U mene je stas jak i nabit; lice mi nije debelo, ali je punašno; narav mi je negdje između žovijalne i melankolične, osrednje sam sangvinik i ne baš koleričan, Unde rigent setis mihi crura, et pectora villis42; zdravlje mi je jako i veselo i do kasnijih godina43 rijetko je bivalo ometano bolestima. Takav sam bio, jer danas to ne mogu reći kad sam zakoračio na staze starosti, budući da sam prevalio četrdesetu: minutatim vires et robur adultum Frangit, et in partem pejorem liquitur aetas.44 Ono što ću odsele biti, bit će samo jedno polubiće, to više neću biti ja. Svakog dana bježim od sebe i samome se sebi skrivam, Singula de nobis anni praedantur euntes.45 Spretnosti i hitrine nisam nikad imao iako sam sin vrlo okretna čovjeka, vesele naravi koja ga nije napuštala ni u 40

Anegdota je preuzeta iz Plutarhova Života Filopemena, I. Malo sklonije debljini, bilo je dodano u izdanju iz 1580. 42 “Zato su mi noge i grudi obrasle dlakom.” Marcijal, Epigrammata, II, xxxvi, 5. 43 Iako sam ih dosta slobodno iskorištavao, stoji u izdanju iz 1588. 44 “Malo po malo zatim uništava život nam sile, / Oslabi jakost stečena, i na gore mijenja se sve tad.” Lukrecije, De natura rerum, II, 1131-1132. 45 “Prolazeći nam ljeta pojedino ugrabe od nas...” Horacije, Epistulae, II, ii, 55 (u prepjevu Jurja Zgorelca). 41

453

Eseji – Knjiga druga

dubokoj starosti46. Nije nalazio čovjeka svojega stanja koji bi se s njim mogao mjeriti u bilo kakvom tjelesnom natjecanju: upravo onako kao što ja nisam nalazio nikoga tko me ne bi nadmašio, osim možda u trčanju (gdje sam bio osrednje dobar). U glazbi, nikad me ničemu nisu mogli naučiti, ni u pogledu glasa, koji mi je veoma loš, ali ni u sviranju glazbala. U plesu, u igri loptom, u hrvanju jedva da sam dopro do nekakve lake osrednjosti; a što se tiče plivanja, mačevanja, skakanja s konjem47, bio sam pravo ništa. Ruke su mi tako teške da ne znam ni samo za sebe pisati, tako da mi se događa da ono što sam načrčkao radije počinjem iznova nego da se upuštam u odgonetavanje onoga što sam napisao; a ništa bolje ni ne čitam. Znam da sam težak onima koji me slušaju. Inače – bit će da ipak nešto vrijedim. Ne znam pravo ni pismo zaključiti48, a nikad nisam znao naoštriti pero, ni dijeliti kako treba za trpezom, ni opremiti konja i staviti mu ormu, niti držati pticu na šaci49 i uputiti je, a isto tako ni razumjeti se s psima, s pticama ni s konjima. Sve u svemu, moje se fizičko stanje odlično slaže sa stanjem mojega duha. Nema tu nikakve hitrine: ima samo puna i čvrsta snaga. Izdržljiv sam u teškoćama; ali izdržljiv sam ako se sâm sav u to predam, i to onoliko koliko me želja vodi, Molliter austerum studio fallente laborem.50 Inače, ako nisam privučen kakvim užitkom i ako me nešto drugo vodi, a ne moja prava i slobodna volja, onda ništa 46

Montaigneov je otac Pierre Eyquem umro kad su mu bile 72 godine. Sin s divljenjem govori o spretnosti i hitrini tog starog plemića u Esejima, II, ii. 47 U originalu voltiger je upotrijebljeno u apsolutnoj vrijednosti, jer je to riječ koja je u Montaignevo vrijeme ušla u modu tek što je preuzeta iz talijanskoga volteggiare; uvijek se odnosila na konjaničke vježbe i igre. 48 U I, xl Montaigne nam je već govorio o svom načinu pisanja. 49 Ovdje je riječ o sokolarenju. 50 “Igra ti s loptama hitrim razgaljuje blago sve muke.” Horacije, Sat., II, ii, 12 (prepjev J. Zgorelca).

454

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

ne valjam. Jer stojim na tome da, osim zdravlja i života, nema stvari zbog koje bih razbijao glavu i koju bih kupio pod cijenu duševnog nemira ili prinude, tanti mihi non sit opaci Omnis arena Tagi, quodque in mare volvitur aurum:51 u najvećoj sam mjeri dokon, krajnje slobodan, i po svojoj prirodi i po svojoj volji52. Radije bih dao vlastitu krv nego se brinuo oko čega. Duša mi je u potpunosti svoja, naviknuta vladati se po svome. Kako do današnjeg dana nisam imao ni zapovjednika ni nametnutog gospodara, uvijek sam kročio naprijed i to korakom koji sam sâm izabrao. To me je ulijenilo i učinilo nekorisnim za službu drugima, a učinilo je dobra samo meni. A za mene nije bilo potrebno upinjati tu tromu, lijenu i dokonu narav. Jer, od samog sam se rođenja našao u takvom dobrom imovnom stanju da sam se mogao na tome zaustaviti i bio sam svjestan da mi se prilika pruža, pa nisam ništa tražio i isto tako nisam ništa uzeo: Non agimur tumidis velis aquilone secundo; Non tamen adversis aetatem ducimus austris: Viribus, ingenio, specie, virtute, loco, re, Extremi primorum, extremis priores.53 Bila mi je potrebna samo sposobnost da se zadovoljim, a to je ipak, kad se uzme onako kako treba, dobro pravilo za duh, jednako teško provedivo u svakom stanju, a iz iskustva vidimo da se lakše snalazi u nuždi nego u obilju; to prije što je, već prema drugim našim htijenjima, glad za bogatstvom 51

52

53

“Pod tu cijenu ne bih htio ni za sve zlato što ga u svojem pijesku prema moru nosi sjenoviti Tag.” Juvenal, III, 54. U izdanju iz 1580. Montaigne je bio dodao: Ništa mi se ne čini da je skupo plaćeno kao ono što me košta brigâ. “Ne jurim s povoljnom burom, što puna mi nadimlje jedra, / ali ne provodim vijek u svladavanju mrskoga juga: / snagom, obličjem, duhom, vrlinom, čašću, imanjem / zadnji između prvih, pa ipak međ zadnjima prvi,” Horacije, Epistulae, II, ii, 201 i d. (prepjev J. Zgorelca).

455

Eseji – Knjiga druga

možda izraženija kod tog bogatstva nego u njegovu nepostojanju, a, osim toga, vrlina umjerenosti rjeđa je nego vrlina strpljenja. I tako je meni valjalo samo mirno uživati u svim dobrima koje je Bog u svojoj velikodušnosti položio u moje ruke. Nisam nikad osjetio nikakvu vrstu mučnog rada54. Na meni je bilo samo vođenje svojih poslova; a, ako je u tome i bilo neke teškoće, na meni je bilo da izaberem vrijeme kad ću što učiniti i način kako to izvršiti, jer su oko mene bili sve ljudi koji su imali u mene povjerenja, koji su me poznavali i nikad me nisu požurivali. Jer, uvijek vrijedi ona stara da pametan čovjek zna i od lošeg konja imati koristi. Čak su i u mojem djetinjstvu mnome upravljali blago i slobodno bez ikakvih strogih obveza. Sve je to u meni stvorilo mirnu narav nesposobnu za bilo kakva naprezanja. To ide sve dotle da više volim da mi se neke loše stvari prešućuju i da se one slabe u vođenju moje kuće preda mnom skrivaju: na račun svojih gubitaka i dobitaka stavljam ono što me moja nebriga košta za njezino hranjenje i uzdržavanje, haec nempe supersunt, Quae dominum fallant, quae prosint furibus.55 Više volim ne znati svoje račune, samo da manje osjetim što sam izgubio. Od onih koji sa mnom žive, kad im uzmanjkaju dobri osjećaji, nek me radije varaju i nek se prave da je sve u redu. Budući da nisam dovoljno čvrst da bih mogao podnijeti neugodnost protivština kojima smo izloženi i što nisam kadar biti napet i sve poslove dovoditi u red, ja u sebi pothranjujem koliko god mogu takvo držanje i, prepuštajući se u svemu odluci sreće, uzimam sve stvari s njihove gore 54

Ovo je mjesto u susljednim izdanjima često mijenjano prije i nakon Montaigneove službe kao gradskog upravitelja grada Bordeauxa. Na kraju je ostavljeno u tzv. exemplaire de Bordeaux u obliku kako ga ovdje donosimo. 55 “[Sirotan ono je dom,] gdje ti baš ne pretječe mnogo / i sam gdje gazda zna za sve, i kradljivcu nema šićara.” Horacije, Epistulae, I, vi, 45 (prepjev J. Zgorelca).

456

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

strane; a to gore je u tome što sam se odlučio sva podnositi mirno i strpljivo. Samo oko toga nastojim, jer to je cilj kojemu upravljam sve svoje misli i odluke. Kad dođe do neke pogibelji, ne mislim toliko kako ću joj izbjeći, nego kako je zaista malo važno da joj izbjegnem. A kad bih u njoj i nastradao, što bi to uopće značilo? Budući da ne mogu upravljati događajima, upravljam samim sobom i podešavam se prema njima kad se oni već neće podešavati prema meni. Nemam tu vještinu upravljanja srećom ni da joj izbjegnem ni da je na što prisilim, a niti da stvari tako razborito postavim da bi meni išle naruku. A još manje ima kod mene strpljenja podnositi sve one brige i nastojanja što su za to nužni. A stanje koje je za mene najnepodnošljivije jest ono kad sam postavljen pred nešto žurno, a ja se nalazim između straha i nade. Raspravljati i donositi odluku, pa čak i u nevažnim stvarima, teško mi pada; tad osjećam kako je mom duhu teže podnositi mijenjanja i najrazličitije potrese sumnje i neizvjesnosti, nego mirno sjesti i riješiti na bilo kakav način, nakon što je sreća rekla svoje. Strasti su mi malo mutile san, ali su ga i te kako mutile odluke, jer me i najsitnija od njih uvijek mučila. A jednako je i s putom za koji se moram odlučiti, a ja najradije izbjegavam strme i kliske i dajem se onom koji je najutabaniji, blatnjav i razgažen, pa s njega nije lako skrenuti, a u tome i sigurnost tražim. Kad nesreće ima, tražim je čistu koja me neće gnjaviti i kinjiti kako da je se nakon neizvjesnosti riješim i koja će me iz prvog pokušaja gurnuti ravno u patnju. dubia plus torquent mala56. Kad se nešto dogodi držim se kao pravi muž, ali kad to treba izbjeći, ponašam se kao dijete. Strah od pada čini me da gore drhćem nego od boli koju zadaje udarac. Ali... skuplja pita nego tepsija! Škrtica lošije u računu prolazi nego si56

“A neizvjesne boli nas najviše muče.” Seneka, Agamemnon, III. čin, I. prizor.

457

Eseji – Knjiga druga

romah, a ljubomoran čovjek gore nego rogonja. A često je manje zlo svoj komad vinograda izgubiti nego se potucati po sudovima. Najdonja stepenica je i najčvršća. Tu stoluje postojanost, a vama osim vas tu ništa drugo ne treba. Ona je tu na čvrstom i svom se težinom na sebe oslanja. A u ovom primjeru o jednom plemiću, kojega su mnogi poznavali, zar nema i nešto filozofskoga? Oženio se kad je već bio u godinama, nakon što je u veselom društvu proveo mladost: bio je pravi veseljak i na riječi i na djelu. Sjećajući se koliko su mu priče o rogatim muževima dale građe za naklapanje i izrugivanje drugima, htio se od toga sačuvati pa je oženio ženu što ju je našao na mjestu gdje se sve može za svoj novac kupiti. I s njom se lijepo dogovorio: on njoj “Dobro jutro, kurvo!”, a ona njemu “Dobro jutro, rogonjo!” I ničim nije tako često i tako otvoreno zabavljao svoje posjetitelje kao tim svojim načinom: njime je zaustavljao potajna ogovaranja onih koji su mu se rugali i otupljivao oštricu njihovih zabadanja. Što se tiče ambicije, koja je prva susjeda uobraženosti, ako joj nije čak i kći, da me k njoj privuče, sreća bi me morala doći povlačiti za ruku. Jer, ja ne bih nikada htio mučiti se oko neke varljive nade i izlagati se svim onim teškoćama koje prate sve one koji se laktima probijaju u svojim počecima, spem pretio non emo.57 Držim se onoga što vidim i što imam, a neću daleko iz luke, Alter remus aquas, alter tibi radat arenas.58 A, osim toga, rijetko se tako uspije napredovati, a da se prije i nešto svojega ne stavi na kocku: a ja ostajem čvrsto pri mišljenju da, ako je čovjek uspio održati stanje u kojem je rođen i othranjen, onda je zaista ludo to pustiti zbog iona57 58

“Ne kupujem nadu za tu cijenu.” Terencije, Adelphoe, II, iii, 11. “Nek ti jedno veslo udara po valovima, a drugo nek dodiruje pijesak uz obalu.” Propercije, III, iii, 23.

458

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

ko nesigurne nade da će to povećati. Onome kome je sreća uskratila dati gdje da se skrasi i mirno i spokojno poživi još se i može nekako oprostiti ako stavi na kocku ono što ima, budući da će ga i ovako i onako nužda natjerati da prosi. Capienda rebus in malis praeceps via est59. I prije ću oprostiti jednom drugorođenom sinu kad on sa svojim nužnim dijelom iskušava sreću nego onome na kojem počiva čast kuće i koji može u bijedu pasti samo svojom krivnjom. Našao sam najkraći i najlakši put, i to uz savjet svojih dobrih starih prijatelja da se otarasim tih želja i da budem miran, Cui sit conditio dulcis sine pulvere palmae60 zdravo prosuđujući da moje snage nisu kadre postignuti velike stvari i sjećajući se ove riječi pokojnog kancelara Oliviera da Francuzi nalikuju na opice koje se penju uz drvo, skačući s grane na granu i ne prestaju verati se dok ne dođu na vrh stabla, a onda, kad tamo dopru, pokazuju guzicu. Turpe est, quod nequeas, capiti committere pondus, Et pressum inflexo mox dare terga genu61. Pa čak i ona svojstva koja u meni nisu za pokudu držao sam beskorisnima u ovo naše doba. Snošljivost mojega ponašanja mogli su nazvati mekoćom i slabošću; moja vjera i savjesnost bile bi u tome pune skrupula pa čak i praznovjerja; iskrenost i sloboda prošle bi kao dosadne, nepromišljene i lakovjerne. Ali i nevolja katkada nečemu posluži. Dobro je roditi se u izopačeno doba; jer ste tada, u usporedbi s drugima, jeftino cijenjen kao čovjek pun vrlina. Onaj koji je za naših 59

60

61

“U nevolji valja krenuti i opasnim putem.” Seneka, Agamemnon, II, i, 47. “Koji uživa u miru i spokoju i ne želi boriti se za prašinu pobjede.” Horacije, Epistulae, I, i, 51. “Sramotno je na glavu natovariti teret što ga ne možeš nositi, da bi uskoro pokleknuo i izmicao se težini.” Propercije, III, ix, 5.

459

Eseji – Knjiga druga

dana samo ocoubojica i svetogrdnik, toga smatraju čestitim i časnim čovjekom: Nunc, si depositum non inficiatur amicus, Si reddat veterem cum tota aerugine follem, Prodigiosa fides et Tuscis digna libellis, Quaeque coronata lustrari debeat agna.62 I nikada nije bilo ni mjesta ni vremena u kojem bi velikaši mogli tražiti sigurniju i veću nagradu za dobro i za pravičnost. Prvi koji se odluči upustiti se tim putem u stjecanju glasa i položaja, teško bi me začudilo kad on ne bi i te kako prestigao svoje suvremenike. Sila, nasilje mogu nešto postići, ali ne uvijek i sve. Svjedoci smo kako trgovci, seoski glavari, umjetnici idu podruku s plemstvom kad je u pitanju hrabrost i vojničko umijeće: njihova je borba časna, i kad se bore za sebe i kad se bore za opće dobro, tuku se i u našim ratovima brane gradove. Neki će se princ teško moći istaknuti među svima njima. Nek se on odlikuje ljudskošću, vjernošću, uzdržanošću, a poglavito pravednošću, a to su rijetke, gotovo nepoznate i zaboravljene odlike. Samo voljom naroda on može voditi svoju politiku i nikakva mu druga svojstva ne mogu toliko ići naruku kao ova što smo ih naveli: jer su ona narodu korisnija od svih drugih. Nihil est tam populare quam bonitas63. Prema tom mjerilu, ja bih bio velik i rijedak, upravo onako kako sam danas pigmej64 i običan čovjek prema mjerilima 62

“Ako danas prijatelj ne porekne da je nešto u zalog primio, ako ti vrati staru kesu sa svim zahrđalim novcem, to je pravo čudo čestitosti, vrijedno etrurskih knjiga i kojemu pripada žrtva okrunjenog jaganjca.” Juvenal, XIII, 60. 63 “Ništa nije toliko drago narodu kao dobrota.” Ciceron, Za Ligarija, XII. 64 Riječ pygmée u Montaigneovo je doba preuzeta iz lat. Pygmaeus, a ovo iz grč. pugma¼oV i označavala je patuljasta čovjeka pripadnika jednog legendarnog naroda za koji se držalo da je živio na jugu Egipta, a koji se spominje već u Ilijadi.

460

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

nekih prošlih stoljeća, u kojima je, ako mu se nisu pribrajale druge znatnije odlike, bilo posve obično vidjeti čovjeka suzdržana u osveti, blagog u odvraćanju na uvrede, vjernog u poštovanju zadane riječi, ni dvoličnog, ni puzavog, koji nije svoju volju ravnao prema drugima ili prema trenutnom slučaju. Radije bih pustio da stradaju moji poslovi nego što bih pustio da moja vjera strada za njihov račun.65 Jer, kad je riječ o toj današnjoj umjetnosti licemjerstva i pretvaranja, koja je danas toliko u modi, moram reći da ju iz dna duše mrzim; i među svim manama ne vidim ikoju drugu koja bi govorila o tolikoj nevaljalosti i niskosti ljudskog srca. Zaista je kukavica i pokvarenjak onaj čovjek koji se prekriva obrazinom i nema hrabrosti pokazati se onakvim kakav jest. Na taj se način naši ljudi uče perfidiji66: navikli govoriti lažne riječi, više nisu svjesni da lažu. Plemenito srce neće nikada iznevjeriti, jer želi da ga se vidi u njegovoj nutrini. Ili je u njemu sve dobro ili je barem sve ljudsko. Aristotel cijeni67 da je dužnost velikog duha otvoreno mrziti i otvoreno voljeti, suditi i govoriti uvijek iskreno, a kad je u pitanju istina, ne voditi računa o odobravanju ili neodobravanju drugih. Apolonije68 je govorio da je robovima lagati, a slobodnim muževima govoriti istinu. To je prva i temeljna sastavnica vrline. Valja ju voljeti zbog nje same. Onaj koji govori istinu jer je na to obvezan ili zato što mu istina služi, a koji se ne ustručava reći laž kad to 65

66

67 68

Montaigne će se na to pitanje vratiti u Esejima, III, i, Što je korisno a što pošteno. I riječ perfidie “pokvarenost, himbenost” pojavljuje se u francuskoj uporabi tek s Montaigneovim vremenom, a preuzeta je iz lat. perfidia (< fides). U Nikomahovoj etici, IV, 8. Riječ je o Apoloniju iz Tijane, grčkom filozofu iz Kapadokije, novopitagorovcu, putujućem učitelju i asketu iz I. stoljeća, čija su Pisma (]Epistola?) objavljena u Baselu 1554. Mjesto koje Montaigne navodi nalazi se u 83. pismu.

461

Eseji – Knjiga druga

nikome nije važno, za toga se ne može reći da je doista prijatelj istine. Moja duša, po svojoj naravi, zazire od laži i mrzi i samu pomisao na nju. U meni se javlja neki unutarnji stid i oštro grizodušje ako mi ponekad takvo što pobjegne, kao što mi se tu i tamo zna dogoditi, kad me slučaj iznenadi i neočekivano pomuti. Nije dobro uvijek reći sve, jer bi to bila prava ludost, ali ono što izgovorimo mora biti onakvo kako mislimo, jer u protivnom bi to bila zloća. Ne shvaćam kakvo olakšanje takvi očekuju od toga što se neprestano pretvaraju i izvrću sami sebe, osim da će se dogoditi da im se neće vjerovati čak ni onda kad kažu istinu; to ljude može prevariti jednom ili dva puta; ali, učiniti zanimanje od toga što će se uvijek pretvarati i time se hvastati, kao što su to učinili neki od naših vladara69, govoreći da bi svoju košulju bacili u vatru kad bi ona bila sudionikom njihovih pravih namjera (a to je riječ Metela Macedonskoga70), i da onaj koji se ne zna pretvarati ne zna ni vladati; a to nije ništa drugo do li upozorenje onima koji s njima imaju posla da je sve što kažu pusta himba i laž. “Quo quis versutior et callidior est, hoc invisior et suspectior, detracta opinione probitatis.”71 I odveć bi lakovjeran bio onaj koji bi se pustio prevariti licem ili riječima onoga koji je uvijek drugačiji izvana nego što je u svojoj nutrini, kao što je bio slučaj s Tiberijem72; i uopće mi nije jasno kako mogu izgledati ti lju69

Aluzija na kralja Karla VIII. Montaigne je tu opasku mogao naći i kod svog suvremenika Gillesa Corrozeta (1510-1568) u njegovim Propos mémorables, objavljenim 1557. (str. 56). 70 Prema riječima Seksta Aurelija Viktora (De viris illustribus, LXVI). Te su riječi navodili brojni kompilatori XVI. stoljeća, a među ostalima i glasoviti Guillaume Budé (Institution du prince, XLIV), pa čak i Erazmo u svojim Apoftegmama, I, v. 71 “Što je netko lukaviji i vještiji, tim je više omražen i sumnjiv kad izgubi dobar glas svojega poštenja.” Ciceron, De officiis, II, 9. 72 Usp. kod Tacita, Anali, I, xi: “Pa i u onome u čemu se nije pretvarao, Tiberije se vazda izražavao, bilo po naravi ili od navike, nejasnim i dvoličnim riječima; ali tada kada se doista upinjao da posvema sakri-

462

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

di kad opće s drugima, a nikad ništa ne kažu što bi se moglo uzeti za istinito. Onaj koji izda istinu, izdat će i laž. Oni koji su u naše vrijeme u svojim djelima vodili računa o uspostavljanju vlasti nekog vladara i pri tome mislili samo na to da njegovi poslovi idu dobro, a to su postavljali iznad brige za njegovu vjeru i postojanost73, mogli bi tom vladaru, kojemu je sreća tako podesila poslove, reći i to da on sve to može uvijek postići uz prekršeno obećanje i uz pogaženu riječ. Ali, to tako ne ide. U takve se situacije ne upada samo jednom, jer on neće sklapati samo jedan mir i morat će u svom životu više puta pregovarati. Dobitak što ih izaziva prvi nepošten čin (a toga gotovo uvijek ima kao i u svim drugim lošim djelima: obeščašćenja, umorstva, bune, izdajstva poduzimaju se zbog nekog dobitka), povlači za sobom nebrojene sljedeće štete, koje tom vladaru onemogućuju svaki daljnji korak u približavanju ljudima i lišavaju ga svih sredstava kojima bi se mogao služiti upravo zbog tog primjera vjerolomstva. Sulejman, iz naroda otomanskoga, a taj se narod malo brinuo za poštovanje zaključenih ugovora i savezâ, za mojeg je djetinjstva74 uputio svoje čete na Otrant i doznao da je Merkurin Gattinarski75, zajedno sa žiteljima Castra, zarobljen nakon što je predao grad, pa je naredio da se svi oslobode, a to je bilo protiv slova sklopljenog ugovora; a, kako je bilo još mnogo je svoje misli, još se većma zaplitao u neodređenost i dvosmislenost.” (prijevod Jakova Kostovića). 73 Aluzija na Macchiavellija i njegova Vladara, jer se o tom djelu u Montaigneovo vrijeme veoma mnogo raspravljalo. 74 Opisani se događaj zbio 1537. O njemu se govori kod Machiavellija, Thesoro politico, II, 5 i kod Paula Ioviusa, Historia sui temporis, pogl. XXXVI, gdje se navode brojni primjeri turskog vjerolomstva. 75 Montaigne omaškom navodi Gratinare. Mercurino Arborio, marchese di Gattinara (1465-1535), bio je jurist i diplomat piemontskog podrijetla. Postigao je mnoge diplomatske uspjehe, a najveći mu je bio potpisivanje mira s papom u Barceloni (1529) kojim je uspostavljen mir u Italiji. Te iste godine imenovan je kardinalom.

463

Eseji – Knjiga druga

velikih pothvata koje je u toj zemlji imao izvršiti, to ga je gaženje ugovora, mada je za taj čas imalo neke trenutne koristi, donijelo na loš glas i nanijelo mu trajne i velike štete. A ja više volim biti dosadan i bezobziran nego ulagivati se pretvarajući se drugačijim nego što jesam. Priznajem da se može umiješati poneki trag ponositosti i tvrdokornosti u takvo držanje kad čovjek hoće kao ja biti tako otvoren i dosljedan bez obaziranja na sve okolo sebe; i sve mi se čini da postajem sve slobodniji ondje gdje bih trebao biti manje otvoren i slobodan i izgleda mi da se malo više zagrijavam iz poštovanja prema preprekama. A moguće je da se prepuštam svojoj naravi kad već nemam lukavosti. Kad se pred velikima služim istom onom slobodom jezika i držanja kakvu donosim iz vlastite kuće, vidim kako se ta sloboda donekle pretvara u indiskreciju i neuljudnost. No, osim što sam po prirodi takav, u mene duh nije tako hitar da bi znao izbjeći neko nenadano pitanje i to izbjeći izmotavanjem ili hinjenjem istine, ali, isto tako, nema u njemu ni dovoljno snage da je zapamti tako hinjenu76, a navlastito nema sigurnosti pri tome ostati. I tada se iz slabosti pravim srčanim. Na taj se način prepuštam naivnosti i uvijek kažem ono što mislim i iz temperamenta i iz razmišljanja, a slučaju prepuštam sve ono što će biti poslije. Aristip je govorio da je najveća korist što ju je dobio iz bavljenja filozofijom u tome što je uvijek govorio slobodno i otvoreno svakome.77 Memorija je zaista čudesno pomagalo i bez nje bi naš sud teško mogao raditi, a meni ona posve nedostaje. Kad mi se nešto izlaže, mora to biti podijeljeno na komadiće. Jer odgovoriti na neku misao gdje ima nekoliko različitih točaka – jednostavno nije u mojoj moći. Nikad ne mogu preuzeti neku 76

Montaigne je o istom pitanju već raspravljao u IX. eseju I. knjige, a na isto će se vratiti i u IX. eseju III. knjige, gdje će se požaliti na svoju slabu memoriju. 77 Diogen Laercije, Život Aristipov, II, lxviii.

464

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

obvezu, a da nemam bilježnicu pri ruci. A kad moram nešto osobito važno izložiti, a pogotovo kad je to nešto dulje, sveden sam na onu jadnu i ropsku nuždu da riječ po riječ naučim napamet sve što moram izgovoriti; drugačije ne bi u mene bilo ni načina ni sigurnosti, jer se stalno plašim da će mi moja memorija nešto gadno podvaliti. Samo, ni to mi nije nimalo lakše. Da naučim tri stiha napamet, treba mi tri sata; ali, u nečem što hoću svojega reći, gdje je tu sloboda da preokrenem red, da promijenim neku riječ, dok predmeti neprestano naviru? Sve mi to otežava i izražavanje i poimanje78. I što sam ja sumnjičaviji, memorija biva sve mutnija; bolje me služi kod iznenadnih prilika, tad je moram samo nesvjesno potaknuti: jer, ako je silim, počne se kolebati; a kad je jednom počela teturati, što je više nukam ona se sve više zapliće i zbunjuje; riječju, služi me kad ona hoće, a ne kad hoću ja. To što mi se događa s memorijom, događa mi se i na drugim stranama. Izbjegavam zapovijedanje, obveze i prinudu. Ono što činim mirno i prirodno to je u redu, ali ako sam sebi naredim to isto učiniti na izričitu i propisanu zapovijed – to više ne znam kako učiniti. Pa i na samom tijelu, udovi koji imaju neku slobodu i moć upravljanja sobom, ponekad mi otkazuju poslušnost kad ih određujem i vezujem uz neku stvar u potrebno vrijeme. Ovako prisilno i tiransko predodređenje ih odbija, pa se zgrče od straha ili inata i postaju ukočeni. Nekada, kad sam bio u prilikama kad je divlje i neuljudno ne odazvati se onima koji vas pozivaju na piće, premda su me častili u punoj slobodi, pokušao sam se graditi dobrim drugarom u počast gospođama koje su, prema običaju tog kraja, bile u društvu. No, bilo je tu svega za smijanje, jer ta prijetnja i priprema da se moram siliti preko svojih običaja i protiv svoje prirode tako mi je stegla grlo da nisam mogao progutati ni jednu jedinu kap, pa tako nisam ni mogao popiti svoju uobičajenu čašu vina za obje78

U izdanju iz 1595. stajalo je: sve mi to čini nemogućim zadržavanje u memoriji.

465

Eseji – Knjiga druga

dom. Odjednom sam bio i pijan i zasićen tolikim pićem koje je moju maštu zabrinulo. Takav učinak još se bolje vidi kod onih čija je uobrazilja djelatnija i moćnija; ali ipak je prirodan i nema čovjeka koji to ne bi osjetio. Jednom izvrsnom strijelcu, koji je bio osuđen na smrt, ponudili su da će mu dokinuti smrtnu kaznu ako bude htio na poseban način dokazati svoje umijeće: on je odbio to pokušati, plašeći se da će mu tako silan pritisak na volju oslabiti ruku, pa da će osim svega izgubiti i onaj izvanredan glas što ga je stekao za baratanje lukom i strijelom. Čovjek koji misli na drugo, neće nikad moći učiniti uvijek isti broj i istu duljinu koraka na mjestu gdje se stalno kreće; ali, ako ih bude pomnjivo mjerio i brojio, vidjet će da ono što je činio prirodno i slučajno, neće moći namjerno nikako učiniti. Moja knjižnica, koja je među najljepšima u mojem mjestu, smještena je u jednom kutu mog doma; ako mi padne na pamet da pođem u njoj nešto naći ili napisati, od straha da ću to zaboraviti dok samo budem prolazio dvorištem, moram to povjeriti nekome drugome. Ako se ohrabrim pa govorim i samo se za dlaku udaljim od misli, siguran sam da ću nit izgubiti: to čini da sam u svom izlaganju usiljen, suh i sažet. A ljude koji mi u kući služe moram dozivati ili po njihovoj službi ili po mjestu odakle su, jer mi je vrlo teško pamtiti njihova imena. Znat ću da im ime ima tri sloga, da zvuči ovako ili onako, da počinje ili završava tim i tim slogom. A, ako budem dulje poživio, sve se bojim da ću i vlastito ime zaboraviti kao što i tuđa zaboravljam. Mesala Korvin79 je dvije godine proživio bez trunke sjećanja80, a isto se govori i za Jurja iz Trapezunta81; a kad mislim na sebe, često prežvakujem 79

Marius Valerius Messala Corvinus bio je prijatelj Tibulov. Ovdje je Montaigne lagano preinačio anegdotu koju donosi Plinije Stariji u Historia naturalis, VII, xxiv, koji samo kaže da je Korvin zaboravio svoje ime. 81 Georgios iz Trapezunta (Kreta 1396-Rim 1486), bizantski humanist, bio je Grk koji je prešao u Rim pod papom Eugenijem IV; autor je po80

466

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

kakav je to bio njihov život i hoće li mi bez tog dijela pameti ostati dovoljno da poživim na pristojan način; a, kad bolje pogledam, bojim se da taj nedostatak, ako je potpun, može upropastiti sve funkcije duše. “Memoria certe non modo philosophiam, sed omnis vitae usum omnesque artes una maxime continet.”82 Plenus rimarum sum, hac atque illac effluo.83 Često mi se znalo dogoditi da zaboravim lozinku što sam je drugome dao ili primio samo tri sata prije toga ili da zaboravim gdje sam sakrio novčanik, pa ma što o tome Ciceron84 rekao. Ja mnogo lakše gubim ono što posebno skrivam. Memorija je doista spremište i mjesto gdje je pohranjeno znanje: kako je u mene ona tako nesigurna, ne smijem se odveć žaliti što više ne znam. Općenito znam imena umjetnosti i znam čime se bave, ali ništa više od toga.85 Knjige listam, ali ih ne proučavam: ono što mi od toga ostane nešto je što više ne prepoznajem kao tuđe; to je ono što je za sebe iskoristio moj sud, to su misli i promišljanja kojima se prožeo; pisca, mjesto, riječi i ostale okolnosti, sve to smjesta zaboravljam. I tako sam osobit u zaboravljanju da i svoje sastave i sve što sam napisao zaboravljam isto tako brzo kao i sve ostalo. Navode čak i mene i moja mjesta, a da ih ja ne prepoznajem. Onaj koji bi htio doznati odakle su ovi stihovi i primjeri što sam ih ovdje nagomilao, taj bi me u grdnu muku postavio; a ipak napabirčio sam ih samo u poštenim i glasovitim kućama

82

83 84 85

znate Retorike, prijevoda Aristotela i Ptolomeja kao i brojnih rasprava. Umro je u dubokoj starosti zaboravivši sve što je znao. Montaigne ga spominje i u Apologiji Raimunda Sebonda. “Očito je da je jedino memorija spremište ne samo filozofije, nego i svega onoga što se tiče uporabe života i svih umjetnosti.” Ciceron, Academica, II, 7. “Prepun sam rupa, curim na sve strane.” Terencije, Eunuchus, I, ii, 25. U De senectute, VII, Ciceron kaže da nikad nije čuo da bi starac zaboravio gdje je sakrio svoju kesu. U Esejima, I, xxvi Montaigne se već požalio da mu je kultura prilično slaba.

467

Eseji – Knjiga druga

i nisam se zadovoljio time da su bogate, ako nisu potjecale iz bogate i časne ruke: ugled mi je isto toliko važan kao i smisao. Zato nije veliko čudo ako moja knjiga slijedi uspjeh drugih knjiga i ako moja memorija propušta ono što pišem kao i ono što čitam, jer sve to dajem upravo onako kao što uzimam. Osim nedostatka memorije imam ja i drugih nedostataka koji redom pridonose mojemu neznanju. Duh mi je polagan i tup; i najmanji oblačak tupi mu oštricu tako da mu (primjerice) nisam nikad postavio zagonetku koju bi on znao odgonetnuti. Nema tako isprazne sitnice koja me neće zaustaviti. A u igrama, u kojima i duh ima svog udjela, u šahu, kartanju, dami i drugima, poznam samo najopćenitije poteze. Moje je shvaćanje polagano i zbrkano, ali, ono što jednom shvatim, shvaćam dobro i to primam u potpunosti i duboko, barem za ono vrijeme koliko mi pamćenje traje. Vid mi je dobar, zdrav i potpun, ali u radu se lako umara i opterećuje, pa se onda mogu dulje upuštati u druženje s knjigama samo s tuđom pomoći. Mlađi će Plinije uputiti one koji to nisu iskušali kako je to odugovlačenje važno onima koji se daju na taj posao.86 Nema takvog duha, pa ma kako on bio nejak i grub, u kojem ne bismo vidjeli da se javlja poneka posebna sposobnost; a nema ga ni toliko zapuštenog koji se ne bi ovako ili onako u nečemu iskazao. I, kao što se događa da neki duh, slijep i pospan za sve ostalo, odjednom oživi i postane bistar i izvrstan za neke posebne učinke; ali o tome nam učitelji mogu mnogo štošta reći. No, lijepi duhovi su univerzalni, otvoreni i spremni na sve, a ako nisu učeni, a ono su poučljivi: a to je upravo ono s čega svoj osuđujem; jer, bilo iz slabosti ili nehaja (nebrige za ono što nam je pred nosom, što nam je na dohvat ruke, što se izbližega tiče svakodnevnog života, sve je to daleko od mojeg 86

Plinije Mlađi (Gaius Plinius Caecilius Secundus Minor), rimski državnik, govornik i pisac, u svojim Pismima (III, 5) pripovijeda kako je njegov stric, pisac prirodoznanstvenih djela, imao čitača i jednog notariusa, koji je po njegovu diktatu sastavljao bilješke.

468

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

nauka) nema duha tako nesposobnog i tako neukog kao što je moj koji ne zna mnogo tako običnih stvari, koje čovjek ne bi smio ne znati, a da se zato ne bi morao stidjeti. Zato i moram ispripovijedati nekoliko takvih primjera. Rodio sam se i odrastao na selu među ljudima koji od zemlje žive; i, otkako su mi oni koji su uživali u dobrima koje ja sada imam prepustili svoje mjesto, svim poslovima i gospodarenjem moram sâm upravljati. A ja ne znam računati ni s pločicama87 ni s perom; većinu našeg kovanog novca ni danas ne razlikujem; a ne znam ni razliku između jedne vrsti zrna i druge, ni u zemlji ni u suši ili u žitnici, kao što ne znam ni razlikovati kupus od loćike u povrtnjaku. Ne znam čak ni kako se zove najosnovnije oruđe za teženje zemlje, a ne razlikujem ni najgrublje radove u zemljodjeljstvu, što već svako dijete zna; a još sam slabiji u mehaničkim poslovima, u poznavanju i trgovini raznih roba; ne raspoznajem prirodu i razliku između plodova, vina, mesa; a još bi bilo gore kad bih morao obučiti pticu88 ili zaliječiti ranu na konju ili psu. Ali, kad već iznosim svoju sramotu, iznijet ću je dokraja: nema tome ni mjesec dana kad su me zatekli da ne znam čemu služi kvasac kod pripremanja kruha, a nisam niti znao što to znači kad kažu da mošt zrije. U staro su doba u Ateni mislili89 da ima posebnih sklonosti za aritmetiku u onoga 87

U izvorniku: ne sçay conter ny à get, ny à plume, tj. ni sa “žetonima” ni s perom. Stara francuska riječ get je današnji “žeton”, a bila je to mala i okrugla pločica kojom su se ljudi služili za računanje u srednjem vijeku, ali čak i u piščevo doba, a koje su svoju vrijednost imale samo po mjestu na kojem su se nalazile, pa je to dopuštalo trgovcima rješavanje različitih aritmetičkih kombinacija. Tek u XVII. stoljeću žetoni preuzimlju današnje značenje, a napušta se stara grafija s početnim g-, koje je zamijenjeno sa j-; odatle i starija vrijednost glagola jeter “računati”. 88 Tj. sokola za lov. 89 Montaigne tu anegdotu preuzima od Aula Gelija (Noctes Atticae, V, iii), ali je pritom pobrkao imena. Valja, naime, razumjeti Abdera, a ne Atena: kad se Protagora jednog dana vraćao iz polja kraj Abdere natovaren suhim granjem, Demokrit ga je susreo i vidio u njemu posebne sklonosti. Abdera je bila domovina i Protagore i Demokrita.

469

Eseji – Knjiga druga

koji zna lijepo nasložiti i vezati breme suhoga granja. Međutim, ja bih bio primjer za posve drugačiji zaključak: neka mi dadu sve što je potrebno za pripremu dobra ručka i začas ću ostati gladan90. Prema ovih nekoliko crtica lako je zamisliti i druge koje će sve biti na moju štetu. Ali, ako se prikažem onakvim kakav jesam, postigao sam svoju svrhu. Pa se čak ne opravdavam što na papir stavljam tako nevrijedne i izlišne stvari. Sama me nevrijednost tih pitanja na to sili. Tko god bude htio, moći će osuditi moju namisao, ali nikako način kako o njoj pripovijedam. I bez tuđeg upozoravanja dobro vidim koliko sve ovo vrijedi i koliko teži, pa čak i ludost onoga što sam preda se postavio. Već je mnogo da moj sud sa mnom nije u protuslovlju, a to je najvažnije u ovim pokušajima: Nasutus sis usque licet, sis denique nasus, Quantum noluerit ferre rogatus Atlas, Et possis ipsum tu deridere Latinum, Non potes in nugas dicere plura meas, Ipse ego quam dixi: quid dentem dente juvabit Rodere? carne opus est, si satur esse vellis. Ne perdas operam: qui se mirantur, in illos Virus habe; nos haec novimus esse nihil91. Nitko mi ne brani da prosipam ludosti ako sam ja njih svjestan. A svjesno se prevariti tako mi je svakodnevno da se 90

U prvom izdanju Eseja nalazila se i ova rečenica, koja je uklonjena nakon Montaigneova puta u Italiju: A zaista sumnjam, kad budem imao konja i sve što mu za opremu treba, da ću se njime znati poslužiti, jer je cijelu Italiju obašao na konju, a znao je učiniti i etape od deset sati jahanja te se s velikom brižljivošću odnosio prema svom konju. 91 “Imaj nosa koliko god je moguće, pa makar bio tako dugačak da ga ni Atlas ne bi pristao nositi, pa čak da i svojim smicalicama možeš Latinusa osobno zbuniti, nećeš uspjeti reći gore o ovim tričarijama nego što sam ja rekao. Čemu uprazno lupetati? Ako se hoćeš najesti, treba mesa. Ne trudi se utaman; prosipaj svoj otrov po onima koji se sami sebi dive, jer ja dobro znam da je sve ovo jedno veliko ništa.” Marcijal, Epigrammata, XIII, ii, 1.

470

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

drugačije ni ne varam: nikad se ne varam slučajno. Malo je to pripisivati nepromišljenosti moje naravi glupe istupe, budući da se ne mogu obraniti od toga da joj sâm redovito ne pripisujem mnogo gorega. Jednog sam dana u Bar-le-Ducu92 vidio kako kralju Franji Drugome predaju, u ime uspomene na Renéa, kralja sicilskoga, jednu sliku na kojoj je ovaj sam sebe naslikao. I sad, recite, molim vas, zašto ne bi svakome drugome bilo slobodno opisati se perom onako kako se on oslikao bojama? Ne bih htio zaboraviti i tu ranu, koja je upravo teška kad hoćete javno nastupati: mislim na neodlučnost, a to je mana koja je i više nego neugodna kad se hoćeš dati na velike poslove. U dvojbenim prigodama nikako se ne znam odlučiti: Ne si, ne no, nel cor mi suona intero93. Znam dobro podržavati neko mišljenje, ali ga ne znam izabrati. Jer u ljudskim stvarima, pa ma s koje ih strane gledao, uvijek se pojavi sva sila privida koji nas ohrabruju i podržavaju (a filozof Hrisip94 je govorio da od svojih učitelja Zenona i Kleanta želi naučiti samo gola pravila: jer, što se tiče dokaza i uzroka, sâm će ih dosta nakupiti), a kako god da se okrenem, uvijek nalazim dovoljno razloga i vjerojatnosti da pri tome ostanem. Tako ja u sebi zaustavljam sumnju i slobodu izbora, sve dok me slučaj ne pritisne uza zid. A i onda, da priznam istinu, najčešće bacam, kako se ono kaže, pero u vjetar i prepuštam se na milost i nemilost sreći: mali pogled na drugu stranu i prigoda me odnese, 92

93 94

Bilo je to u rujnu 1559. kad je kralj Franjo II. vodio u Lorenu svoju sestru, princezu Claude de France, koja je bila udana za Karla III, vojvodu lotarinškoga. René, vojvoda anžujski i grof provansalski (1409-1480), nazvan dobri kralj René (le bon roi René), na temelju svojih prava nad Sicilijom i Jeruzalemom, bio je veliki ljubitelj minijature, a i sam se u toj umjetnosti okušao. “Srce mi ni da ni ne ne kaže.” Petrarka, CXXXV. Prema Diogenu Laerciju, Život Hrisipov, VII, clxxix.

471

Eseji – Knjiga druga

Dum in dubio est animus, paulo momento Huc atque illuc impellitur95. Nesigurnost mojega suda negdje je na sredini u većini slučajeva96, da bih ga najradije prepustio odluci sreće i kocke; i tada gledam, duboko uvjeren u našu ljudsku nemoć sve one primjere koje nam je sama božanska riječ ostavila i mi tako prepuštamo sreći i slučaju odluku o svemu što odabiremo u dvojbenim prilikama: “Sors cecidit super Mathiam”97. Ljudski je razum dvosjekli i pogubni mač98. Pogledajte samo koliko krajeva ima ta batina, čak kad je i u ruci njegova najboljeg prijatelja Sokrata. I tako, ja znam samo slijediti i lako se prepuštam gomili da me nosi: ne uzdam se mnogo u svoje snage da bih mogao ni zapovijedati ni voditi; najsretniji sam kad su mi korake zacrtali drugi. Ako se valja u nekom neizvjesnom izboru izložiti slučaju, više volim da taj izbor učini onaj koji se više pouzdaje u svoja mišljenja i koji ih bolje prihvaća nego što ja činim sa svojima, jer uvijek ustanovim da su im i temelji i staze skliske. A osim toga, nerado mijenjam mišljenje, tim više što i u njegovim protivnostima nalazim slične slabe strane99. “Ipsa consuetudo assentiendi periculosa esse videtur et lubri-

95

“Kad je duh u dvojbi, i najmanja stvarčica mu čini da prevagne ova ili ona strana.” Terencije, Djevojka s Andra (Andria), I, vi, 32. 96 Među ostalim stvarima u dvorcu Montaigneovom nađena je jedna bakrena pločica koja je na licu nosila grb obitelji opkoljen kolajnom svetog Mihovila s natpison Michel seigneur de Montaigne, a na naličju vagu sa stranama u ravnovjesju s ovom legendom: 42, 1576, ]Ep=cw, tj. njegova dob, godina kad je bio u toj dobi i njegova maksima “Odgađam (svoj sud)”. 97 “[Tada im podijeliše kocke i] kocka pade na Matiju [i on bi pribrojen jedanaestorici apostola].” Djela apostolska, I, 26. 98 U poznatom političkom pamfletu Satire Ménipée iz 1594. lionskom se nadbiskupu pripisuje ova misao: “Nije uzalud rečeno da je Evanđelje mesarski nož koji reže na dvije strane.” 99 Istu je misao izrekao i u Apologiji.

472

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

ca”100, a poglavito u političkim stvarima, jer je tu otvoreno polje mijenjanju i osporavanju: Justa pari premitur veluti cum pondere libra Prona, nec hac plus parte sedet, nec surgit ab illa101. Razmišljanja Machiavellijeva, na primjer, bila su dovoljno čvrsta i odgovarala su predmetu, pa ipak, nije ih bilo nimalo teško pobijati, a oni koji su to činili, nisu ostavljali ništa manje povoda za pobijanje svojih. Uvijek bi se za to pitanje našlo ono što treba za odgovor, za odgovor na odgovor i tako dalje i za ono beskrajno ispreplitanje sve novih odgovora što ih je naša šikana102 produljavala koliko je god mogla da bi se parnice mogle nastavljati, Caedimur, et totidem plagis consumimus hostem,103 a pri tome se razum ni na čemu drugom ne temelji osim na iskustvu, dok nam raznolikost ljudskih zgoda pruža bezbroj primjera u najrazličitijim oblicima. Jedan poznati i mudri muž, naš suvremenik, ističe da u našim almanasima104 kažu toplo, ali svatko to može shvatiti kao hladno i da umjesto suho može shvatiti vlažno i slobodno preokrenuti sve ono što predviđaju; tako, kad bi se čovjek i kladio hoće li biti jedno ili drugo, ne bi se morao brinuti što je izabrao, osim u stvarima kod kojih ne može biti dvojbe, kao kad bi za Božić pret100

“I sama navada davanja vlastitog pristanka čini se pogibeljnom i skliskom.” Ciceron, Academica, II, 21. 101 “Tako i kada je na dvjema stranama tezulje jednaka težina, niti jedna se strana ne spušta niti diže.” Tibul, IV, i, 40. 102 Riječ chicane (nepoznata podrijetla) javlja se u francuskome oko 1580. i ne znači samo termin pravnog postupka nego se rabi za pejorativno označavanje suda, za neprekidno natezanje i uopće za ljude iz sudačke i odvjetničke sredine; u hrvatski je prešla sa značenjima “kinjenje, pakost, pravljenje neprilika”. 103 “Primamo udarce od neprijatelja, ali mu ih i vraćamo.” Horacije, Epistulae, II, ii, 97. 104 Riječ almanac(h) preuzeta je u XIV. stoljeću u nekoliko varijanti iz srednjolatinskog almanach, a ovo je iz arapskoga almanāh “kalendar”.

473

Eseji – Knjiga druga

kazivali užasne vrućine ili za Ivanje zimsku studen. Ja isto to mislim i o političkim govorancijama: koju god ulogu da vam podijele, bit će vam jednako kao i vašem protivniku, naravno, samo ako ne budete odveć kršili dobro uvedena i očita načela. Jednako je tako, prema mojem gledanju, i u javnim poslovima, gdje nikakav nemar neće štetiti, a nema takvog nemara koji neće bolje proći nego pokretanje nečeg novoga, samo neka za sebe ima godine i neku trajnost. Naš je život teško pokvaren i upravo je čudesno kako neprestano naginje prema goremu; među našim zakonima i običajima ima ih koji su monstruozni i barbarski; pa ipak, zbog teškoće da ćemo se ikada poboljšati i zbog opasnosti da nam može biti samo gore, ipak bih, kad bih mogao zaustaviti naš kotač na ovom stupnju, to od sveg srca učinio: nunquam adeo fœdis adeoque pudendis Utimur exemplis, ut non pejora supersint105. Najgore što vidim u našem stanju jest nestalnost, kao i to da naši zakoni, jednako kao ni naša odjeća, nikako ne mogu uzeti trajni oblik. I više je nego lako osuđivati mane i nesavršenosti neke uprave, jer su sve smrtničke stvari toga prepune; lako je kod nekog naroda potaknuti prezir prema starinskim običajima: to su mnogi učinili kad im se htjelo; ali, vratiti bolje stanje na mjesto onoga što je upropašteno, u tome su mnogi, koji su to poduzeli, ostali kratkih rukava. Ne cijenim osobito promišljenost svoga ponašanja; rado se prepuštam da me vodi red uspostavljen u svijetu. Sretan je narod koji ono što mu se zapovijeda izvršava bolje nego oni što mu zapovijedaju, a ne razbija glavu zbog razlogâ; koji se mirno prepušta valjanju onako kako se nebo valja. Posluh nije ni potpun ni miran u onoga koji o zapovijedima raspravlja i vuče se po sudovima. 105

“Nema ničeg tako sramnog i tako odvratnog da ne bismo mogli navesti nešto još gore.” Juvenal, VIII, 183.

474

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

Ukratko, da se vratim opet na sebe, jedina stvar gdje donekle do sebe držim jest ono što čovjek nikad nije smatrao da mu manjka: moja je preporuka dokraja prostonarodna, općenita i jednostavna: jer tko je ikada pomislio da mu manjka zdrave pameti? To bi bio izrijek koji u sebi uključuje proturječje: to je bolest koja nikad nije ondje gdje ju vidimo; uporna je i teška, ali koju prva zraka bolesnikovih očiju probija i razgoni kao što će pogled sunca raspršiti gustu magluštinu; jer, u tome pitanju sebe teretiti značilo bi isto što i pravdati se; a osuditi se značilo bi sebi oprostiti. Nikad nije postojao ni zadnji služnik ni laka žena koji ne bi mislio da u njega nema zdrave pameti koliko mu treba. Mi lako priznajemo drugima prednost u hrabrosti, u tjelesnoj snazi, u iskustvu, u građi tijela, u ljepoti; ali, prednost u prosuđivanju ne priznajemo nikome; a za razloge koji proishode kod drugoga iz običnog prirodnog promišljanja, čini nam se da je morao pogledati samo na onu stranu gdje smo ih mi već našli. Znanje, stil i druge takve stvari što ih nalazimo u drugih lako ćemo prihvatiti ako prelaze ono što mi možemo; ali obične proizvode pameti svatko misli da jednake nalazi u sebi i teško će im uvidjeti težinu i koliko muke za njih treba ako to nije krajnje velik razmak; ali i tada jedva jedvice. I tako je ovo neka vrsta vježbe od koje mogu očekivati vrlo malo hvale i preporuke i neko pisanje koje nema baš velikog imena106. A, na kraju, za koga pišete? Znanstvenici koji donose sud o svemu knjiškome ne priznaju ništa osim znanosti i ne prihvaćaju drugog postupka osim onoga u učenosti i umjetnosti: ako vam se dogodi da uzmete jednog Scipiona za drugoga107, što imate dalje tražiti? Onaj koji ne pozna Aristotela, taj po njihovu mišljenju uopće ne pozna ni samoga sebe. Obični ljudi iz naroda ne razabiru ljepotu i težinu u visokom stilu književnosti. A upravo te dvije suprotstavljene 106

Na ovom mjestu izdanja objavljena za piščeva života dodaju: I najgluplji čovjek na svijetu misli da ima toliko pameti kao i onaj najlukaviji. 107 A upravo se to omaklo Montaigneu u XIII. eseju III. knjige.

475

Eseji – Knjiga druga

strane tvore svijet. A treća, kojoj ste vi pali u dio, to jest ona koju tvore sređeni i po sebi snažni duhovi, toliko je rijetka da kod nas nema ni pravog imena, ni svog položaja: dakle, već ste napola izgubili svoje vrijeme kad ste se trudili da do nje dođete i da joj se dopadnete. Obično se kaže da je najpravednija podjela što nam je priroda učinila po svojoj milosti upravo pamet: jer nema čovjeka koji ne bi bio zadovoljan onim što mu je dala.108 Nije li tako i pravo? Onaj koji bi vidio preko toga, taj bi izišao iz svog vidnog polja. Ja mislim da je moje mišljenje zdravo i dobro; ali ima li koga koji to isto o svom mišljenju ne misli? Jedan od najboljih dokaza koji o tome imam upravo je ona mala cijena na kojoj držim samoga sebe; jer, da to mišljenje nije tako sigurno i postojano, bilo bi se lako dalo zavesti od one sklonosti koju osobito imam prema sebi, kao od onoga koji ga gotovo cijeloga vuče k sebi i ne pušta ga od sebe. Sve ono što drugi dijele bezbroju prijatelja i poznanika, za svoju slavu i veličinu, ja o tome raspredam u svojem miru i za sebe. Ako mi nešto izbjegne, nije to nikako hotimice, mihi nempe valere et vivere doctus.109 A moja mišljenja čini mi se da su izvanredno hrabra i postojana u osudi moje neukosti. Zaista, to je jedno pitanje na kojem vježbam svoj sud više nego na ikojem drugom. Svijet gleda uvijek pravo preda se; ja, naprotiv, upravljam svoj pogled unutra, tu ga posadim i neka tu gleda. Svatko gleda ispred sebe; ja gledam svoju nutrinu: tu imam posla samo sa sobom, bez prestanka se promatram, nadzirem, ispitujem se, okušavam se. Drugi idu uvijek drugamo, ako tako misle; idu uvijek naprijed, nemo in sese tentat descendere110 108

Descartes će u Discours de la méthode to isto reći: “Zdrav razum je najbolje podijeljena stvar na svijetu.” 109 “Svaki po nagonu svom za život i dobro se brinuć.” Lukrecije, De natura rerum, V, 961 (prepjev Marka Tepeša). 110 “...nitko ne pokušava sići u sebe.” Perzije, IV, 20.

476

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

a ja se krećem u sebi samom. Tu sposobnost rešetanja istine, pa ma kakva u meni bila, i tu slobodnu volju da lako ne sputavam svoje vjerovanje dugujem poglavito sebi: jer najčvršća uvjerenja koja imam ona su koja su se, takorekuć, rodila sa mnom. Prirodna su i u svemu moja. Ona su jednostavna i neuvijena, a stvaram ih na hrabar i snažan način, ali su donekle mutna i nesavršena; zatim sam ih uspostavio i ojačao autoritetom drugih i zdravim mislima starih pisaca, s kojima sam se našao u sukladnosti sudova: upravo su mi oni učvrstili shvaćanja i omogućili mi njihovo uživanje i potpun posjed. Preporuka što je svatko traži za živost i hitrinu duha mislim da leži u pravilnosti, a slavu što se može očekivati od nekog sjajnog i istaknutog djela ili posebne sposobnosti ja nalazim u redu, međusobnoj sukladnosti i mirnoći mnijenjâ i običaja. “Omnino, si quidquam est decorum, nihil est profecto magis quam aequabilitas universae vitae, tum singularum actionum: quam conservare non possis, si, aliorum naturam imitans, omittas tuam.”111 Eto, dakle, do koje se mjere ja osjećam krivim za ovaj prvi dio, za koji sam rekao da pripada grijehu uobraženosti. Što se tiče drugog dijela, to jest nedovoljnog poštivanja drugih, ne znam mogu li se tako dobro opravdati; jer, ma kako mi to teško pada, odlučio sam ipak reći što je s tim pitanjem. Možda je neprestano druženje sa starinskim naravima i ideja o tim prebogatim duhovima iz minulih vremena učinila da više ne volim ni druge ni sebe sama; ili pak da, zaista, živimo u vremenu koje proizvodi samo jedva osrednje stvari; bilo kako bilo, ne vidim ništa vrijedno posebnog divljenja; može to biti i stoga što gotovo ne poznam ljude toliko izbli111

“Ako ima nešto što valja hvaliti, onda je to zacijelo jednakomjernost u čitavom življenju od koje se ne odstupa ni u jednom pojedinačnom činu; a način da se ta jednakomjernost očuva ne može nikako biti u tome da napustiš svoj način života da bi se vladao prema načinu života drugih.” Ciceron, De officiis, I, 31.

477

Eseji – Knjiga druga

za da bih mogao o njima suditi; a oni s kojima me moj položaj najčešće dovodi u doticaj najvećim su dijelom ljudi koji se malo brinu o kulturi duha i koji kao jedino blaženstvo vide čast, a pravo savršenstvo vide samo u hrabrosti. Ono što vidim dobro u drugima, rado ću pohvaliti i cijeniti, štoviše, često u tome i pretjeram, ali samo dotle dopuštam sebi laganje. Jer ja nikako ne znam izmišljati lažne probleme. Rado po dobru svjedočim o svojim prijateljima, a od stope njihove vrijednosti – činim stopu i pol. Ali, nikako im ne mogu pripisivati dobra svojstva koja oni nemaju, niti braniti ih od mana koje imaju. Pa i samim svojim neprijateljima jasno ukazujem čast koju im dugujem. Moja se naklonost mijenja, ali moj sud nikako! I nikad ne miješam svoj spor s drugim okolnostima koje u to ne spadaju; i toliko držim do slobode svog suda da mi ju je vrlo teško iznevjeriti zbog bilo kakve sklonosti. Lažući nanosim sebi veću uvredu nego što je nanosim onome o kome lažem. Tu pohvalnu i plemenitu naviku vidimo kod pripadnika perzijskog naroda kad govori o svojim smrtnim dušmanima protiv kojih se do posljednjeg daha bore, i to časno i otvoreno koliko zavređuje njihova čast i hrabrost. Poznam mnogo ljudi u kojih je velik broj dobrih strana; u jednoga duh, u drugoga srce, u nekoga spretnost, a u nekoga savjest, dok je u drugih snaga u jeziku, a u drugoga pak ova ili ona znanost. Ali općenito velikog čovjeka, koji sve to ima zajedno ili jednu od tih dobrih strana pred kojom ćeš biti osupnut ili ćeš ga usporediti s onima iz starih vremena koje štujemo, sreća mi niti jednom nije dala da ijednoga sretnem. A najveći kojega sam uživo poznavao, a u tome podrazumijevam prirodnu dobrotu duše i čestit rod, bio je Etienne de la Boëtie. Bila je to odista velika i bogata duša, lijepa s koje god da si ga strane gledao; duša starinskoga kova koja bi bila izvela velika djela samo da je to sreća dopustila, zato što je tako bogatu narav još i sâm obogatio znanjem i marom. Ali, ne znam kako se to događa (a, bez dvojbe, doista se zna do478

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

goditi) da se više taštine i slabosti sreće upravo u onih koji se hvastaju da je u njih najveća sposobnost, koji se upliću u književne stvari i u poslove koji o knjizi ovise, i to više nego u bilo kojoj drugoj vrsti ljudi: je li to zbog toga što se od njih više traži i očekuje, pa im se ne mogu oprostiti obični propusti; ili im je možda mišljenje da mnogo znaju ulilo više drskosti da se isprsavaju i da se prerano otkrivaju, a time se izdaju i sami sebe upropašćuju. Kao što i umjetnik mnogo bolje iskazuje svoju nedoraslost kad radi s nekom bogatom tvari koja mu je u rukama, ako je odveć prilagođuje i glupo i protiv svih pravila umeće u svoje djelo kao da je to neka nevrijedna tvar, a ljude više smeta nakaradnost u zlatnome kipu nego u kipu učinjenom iz ilovače. Tako čine i oni kad izlažu stvari koje bi same po sebi i na svom mjestu bile dobre: jer se njima služe bez razmišljanja, ukazujući čast svojem sjećanju na štetu vlastita razuma. Iskazuju čast i hvalu Ciceronu, Galenu, Ulpijanu112 i svetom Jeronimu, a od sebe samih prave sprdnju. Često se vraćam na ono razmišljanje o odgoju kakav se kod nas djeci daje.113 Svrha tog odgoja je bila ne da nas učini dobrima i pametnima, nego učenima: i u tome je uspio. Taj nas odgoj nije naučio da prigrlimo i slijedimo vrlinu i razboritost, nego nas je silio da bubamo rječosložje i etimologiju. Tako znamo sklanjati vrlinu premda je ne znamo voljeti; ako i ne znamo što je to razboritost, mi je znamo iz školskih lekcija napamet. A ne zadovoljavamo se time da znamo kojoj lozi pripadaju, da im znamo rođake i brakove, nego ih hoćemo imati za prijatelje i s njima sklopiti prijateljstvo i zadobiti njihovo povjerenje; naučio nas je definicijama, podjelama i mjestu vrline, kao da su to imena i prezimena neke grane u rodoslovnom stablu, ali nije pokazao nikakvu brigu da između nas i nje dođe do nekog prijateljstva i prisnije veze. Za naše učenje nije izabrao knjige s najzdravijim i najistinitijim prosudbama, nego one koje govore najboljim grčkim i latin112 113

Domitius Ulpianus (oko 170-228), veliki rimski pravnik. Čitav je XXVI. esej I. knjige “O odgoju djece” posvećen tom pitanju.

479

Eseji – Knjiga druga

skim jezikom, a sa svim tim lijepim riječima u maštu nam je ulio najispraznije stvari iz starine. Dobar odgoj mijenja sudove i običaje kao što se dogodilo s Polemonom114, onim raspuštenim grčkim mladićem koji je onako usput pošao slušati naučavanje Ksenokratovo, pa ne samo da je zapazio učiteljevu govorljivost i njegov velik talent i nije donio kući samo znanje kako se dobro ponašati nego i jedan vidljiviji i trajniji plod, to jest naglu promjenu i ispravljanje svega što nije valjalo u njegovu prijašnjem životu. Je li ikad itko čuo za takav učinak ove naše škole? facias quod olim Mutatus Polemon? ponas insignia morbi, Fasciolas, cubital, focalia, potus ut ille Dicitur ex collo furtim carpsisse coronas, Postquam est impransi correptus voce magistri?115 Najmanje bi trebalo zapostavljati stanje onih ljudi koji zbog svoje prostodušnosti zauzimaju posljednji red u društvu i stupiti s njima u prave veze. Životni običaji i riječi naših seljaka po mojem su mišljenju mnogo više sukladni nauku prave filozofije nego oni naših filozofa, “Plus sapit vulgus, quia tantum quantum opus est, sapit.”116 Najglasovitiji ljudi kako ih ja sudim po izvanjskom izgledu (jer, da bih ih prosudio na svoj način, valjalo bi ih izbližega osvijetliti) bili su, što se tiče rata i vojničkog umijeća, 114

115

116

Polemon (Pol=mwn) iz Atene, predstavnik starije akademske škole. Njegov ga je učitelj Ksenokrat odvratio od raspojasana života i pridobio ga da se posveti filozofiji. “Ja pitam, ne činiš li isto što nekoć / obraćeni Polemon? Obilježja bolesti skidaš: / povojke, zavoje, povez, ko on što je, priča se, napit / potajice sve vijence sa svojega strgnuo vrata, / kad ču prijekornu riječ što mu učitelj natašte reče.” Horacije, Satire, II, iii, 253-257 (u prepjevu Jurja Zgorelca). “Prosti puk je mudriji, jer je mudar samo onoliko koliko treba.” Laktancije, Div. institutiones, III, 5, kako ga citira Justus Lipsius, Politike, I, 10.

480

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

Vojvoda de Guyse117, koji je umro u Orleansu, i pokojni maršal Strozzi118; a muževi nesvakidašnje vrline, Olivier119 i l’Hospital120, veliki kancelari Kraljevstva. Čini mi se da je i pjesništvo bilo važno i u modi u našem stoljeću. Imamo čitav niz dobrih umjetnika u tom pozivu: Aurat121, Beze122, Buchanan123, l’Hospital, Mont-Doré124, Turnebus125. Što se tiče 117

Duc François de Guise, ubio ga je Poltrot de Méré za opsade Orléansa. 118 Piero Strozzi (Firenze 1510-Thionville 1558), kao neprijatelj obitelji Medici prešao je u službu francuskog kralja i s Vojvodom de Guyseom sudjelovao u opsadi Metza. Godine 1556. postao je Maréchal de France, a 1558. poginuo je pri opsadi Thionvillea. Bio je jedan od onih “grands capitaines”, o kojima govori Brantôme. U XXXIV. eseju II. knjige Montaigne s oduševljenjem pozdravlja Maršalovo neslaganje s Komentarima o galskom ratu. 119 François Olivier (1457-1560), kancelar Henrika II. i Franje II. 120 Michel de L’ Hospital (1506-1573), pravnik i državnik. 121 Aurat, poznatiji kao Daurat ili Dorat (1510-1588), veliki pjesnik na latinskome; bio je učitelj Baïfu, Ronsardu, Du Bellayu na koležu Coqueret u Parizu. Po Skaligerovu kazivanju napisao je više od 50.000 grčkih i latinskih stihova. 122 Théodore de Bèze (1519-1605) počeo je s pisanjem veoma slobodnih latinskih stihova, napisao je zbirku Juvenilia i biblijsku tragediju Abraham sacrifiant, a potom je prešao na protestantizam, predavao grčki u Lausannei i naslijedio Calvina na čelu ženevske crkve. Napisao je i jednu od prvih Calvinovih biografija (Vie de Calvin, 1563). U Rimu je Montaigneu bilo zamjereno što spominje tog reformiranog pisca, ali, spominjući njega i drugog protestanta, Škota Buchanana (v. sljedeću bilješku), Montaigne je pokazao za svoje vrijeme neviđenu slobodu duha. 123 Buchanan je rođen 1506. u Škotskoj, ali je bio profesor na koležu Guyenne. Kako su ga zbog njegovih vjerskih uvjerenja progonili, sklonio se kod Montaignea. Objavio je latinske stihove, jednu povijest Škotske kao i nekoliko biblijskih tragedija. Montaigne ga posebno hvali u XXVI. eseju I. knjige. 124 Mondoré je bio bibliotekar kraljevske knjižnice, umro je 1581. i bio mnogo poznatiji kao matematičar nego kao pjesnik. Preveo je i komentarom popratio Euklida, uvrštavajući u komentar latinske pjesme. Svoja je Poemata potpisivao kao Montaureus. 125 Turnèbe (1512-1565), glasoviti učitelj govorništva. Montaigne o njemu s divljenjem govori u XXV. eseju I. knjige i u XII. eseju II. knjige.

481

Eseji – Knjiga druga

Francuzâ, oni su poeziju uzdigli na najvišu stepenicu na kojoj je ikada bila ili će biti, a u dijelovima gdje se Ronsard i du Bellay posebno ističu, ne čini mi se da su znatno udaljeni od savršenstva starih pisaca. Adrianus Turnebus je znao više i znao je bolje ono što je znao nego ijedan čovjek njegova stoljeća, i to daleko više. Životi nedavno umrlog Vojvode od Albe126 i našeg vrhovnog vojnog zapovjednika de Montmorencyja127 bili su plemeniti životi koji su u obratima sreće bili vrlo slični; samo, pogibija ovog posljednjeg pred samim vratima Pariza i pred očima svog kralja, dok se za nj borio, i to protiv svojih najbližih, na čelu pobjedničke i po držanju odlične vojske, i to zbog nenadanog udarca u tako dubokoj starosti, čini mi se da zavređuju da ih ubrojimo među najčasnije stranice mojega vremena. Isto to vrijedi i za stalnu dobrotu, za otmjene navike i savjesnu prirodnost gospodina de la Nouëa128 u onolikoj nepravednosti suprotstavljenih strana, u onoj školi neljudskosti i razbojstava, što je on sve podnosio kao velik i vrlo iskusan ratnik. Bilo mi je pravo zadovoljstvo na nekoliko mjesta govoriti o nadi što je polažem u Mariju de Gournay le Jars, svoju pokćerku, koju sam volio više nego očinski, koja je sve vrijeme bila uz mene kad sam se povukao u samoću, kao jedan od najboljih dijelova mog bića. I sad mi na cijelom svijetu sa-

126

Vojvoda od Albe (Duc d’ Albe) nakon kraljevske je nemilosti bio pozvan da vodi francuske trupe u ratu za Portugal, a istakao se u bici kod Alcántare 1580. 127 Vrhovni zapovjednik (connétable) de Montmorency bio je ubijen 1567. u bici kod Saint-Denisa u drugom vjerskom ratu. Kad je poginuo bile su mu 74 godine. 128 Poznati Discours politiques et militaires od La Nouea (1531-1591), velikog pobornika protestantizma, objavljeni su 1587. Kad je bio zarobljen od katolika i kad se namjeravalo dati ga u zamjenu za maršala Strozzija, tome se oštro suprotstavio lotarinški kardinal riječima: “U Francuskoj ima mnogo Strozzija, ali samo je jedan de la Noue.”

482

XVII. poglavlje – O samouvjerenosti

mo ona preostaje.129 Ako mladenačka dob može nešto pretkazivati, ta će duševna žena jednog dana biti kadra učiniti najveća djela, ponajprije iskazati savršenost onog i više nego svetog prijateljstva, za koje još nismo nigdje mogli pročitati da ga je njezin spol ikada pokazao. Otvorenost i čvrstoća njezina života već su same dovoljne, a njezina privrženost prema meni i više je nego preobilna i ukratko rečeno takova da se veća ne može poželjeti, a željeti mi je samo da je onaj strah pred mojom smrću manje okrutno muči nego u ovih pedeset i pet godina otkako me je srela130. Sud što ga je donijela o prvim Esejima, i zato što je bila žena, i to u ovom stoljeću, i tako mlada, i jedina u svojoj zemlji, i ona velika silina kojom me je voljela i tražila, samo i jedino zbog poštovanja prema meni koje se u njoj rodilo prije nego me je i vidjela – sve je to jedan događaj vrijedan posebnog spomena.131 Druge su se vrline i značajevi u ovom stoljeću malo isticali; ali ne i hrabrost. Hrabrost je postala nešto što je došlo 129

Tu je rečenicu Montaigne napisao dok su još bile žive i njegova žena i njegova kći. 130 Montaigne je sreo Mlle de Gournay u Pikardiji za vrijeme jednog putovanja u Pariz. Izdanje iz 1588. ne spominje ni La Nouea ni Mlle de Gournay. A ona je u postumnom izdanju Eseja iz 1595. tu pohvalu popratila ovom opaskom: “Čitatelju, nećeš osuditi kao ishitren taj povoljan sud koji on donosi o meni kad budeš u ovim recima spoznao kako sam daleko od toga da ga zaslužujem. Kad me je hvalio, ja sam ga nosila u sebi: ja s njim i ja bez njega dvije smo osobe.” Poznato je s koliko je poštovanja i odanosti ona čuvala uspomenu na velikog pisca, koji je bio ideal XVI. stoljeća; u XVII. je stoljeću stala na stranu Malherbeovih protivnika i bila je odlučno protiv pjesnika njegove škole, koje je nazivala “pjesnicima gramatičarima”, ustajući u obranu “pjesnika inspiracije” kao što je bio Ronsard. Kad ju je pregazio razvoj novih žanrova, postala je metom izrugivanja pobornika novih pravaca. Posebno se na nju okomio Saint-Evremond u svojoj komediji Académistes (II. čin, III. prizor). Za kasnije generacije njezino je ime vezano za Montaignea i Eseje. 131 Rukopis je ovog pasusa, koji je bio nalijepljen na stranicu tzv. primjerka iz Bordeauxa, nestao. Tekst što ga ovdje prevodimo pripada izdanju iz 1595.

483

Eseji – Knjiga druga

na glas u našim građanskim ratovima, i, što se hrabrosti tiče, bilo je među nama duhova čvrstih do savršenstva, i bilo ih je u tako velikom broju da je gotovo nemoguće izabrati nekoga koga bi valjalo posebno istaknuti. Eto, to je sve što sam od izvanredne i rijetke veličine upoznao do dana današnjega. *****

484

XVIII. poglavlje

Kad se nekome kaže da laže...

D

obro, ali netko će mi reći da bi se poslužiti samim sobom kao predmetom pisanja moglo opravdati rijetkim i glasovitim muževima koji bi svojom slavom bili dali drugima želju da ih upoznaju. To je točno; priznajem; i dobro znam da bi, videći nekog običnog čovjeka, umjetnik jedva i digao pogled od svog djela, dok bi se, da neka visoka i poznata ličnost dođe u grad, sve radionice i trgovine ispraznile. Nikome se ne priliči govoriti o sebi osim onome koji može drugima biti primjer i čiji život i mišljenja mogu poslužiti kao uzor. Cezaru i Ksenofontu lako je bilo temeljiti i učvrstiti svoje pripovijedanje na veličini vlastitih djela, jer je to bio i pošten i solidan temelj. Tako bi bilo poželjno i čitanje dnevnikâ velikoga Aleksandra, komentarâ Augusta, Katona, Sule, Bruta i drugih koji su ih ostavili nakon svojih poduhvata. Nakon tih muževa volimo gledati i promatrati njihove likove i u mjedi i u kamenu. Ta je opomena i više nego opravdana, ali se mene malo tiče:

485

Eseji – Knjiga druga

Non recito cuiquam, nisi amicis, idque rogatus, Non ubivis, coramve quibuslibet. In medio qui Scripta foro recitent, sunt multi, quique lavantes1. Ne gradim ovdje kip koji će se postaviti na raskrižju ulica u nekom gradu, ili u crkvi ili na javnom mjestu. Non equidem hoc studeo, bullatis ut mihi nugis Pagina turgescat... Secreti loquimur.2 Činim to samo za kutak nekakve knjižnice, da zabavim susjeda, rođaka, prijatelja kojemu ću tako pružiti priliku da me opet upozna i da u ovoj slici opet dođe u dodir sa mnom. Drugima je bilo stalo o sebi govoriti zato što su tu našli dostojan i bogat primjer; ja, upravo suprotno, zato što mi je primjer bio toliko jalov i mršav da na njega nikako ne bi mogla pasti sumnja da se hoće isticati. Rado sudim o djelima drugih; a o svojima dajem premalo prilike za sud zato što su ništavna. Ne nahodim toliko dobroga u sebi, a da to ne bih mogao reći bez crvenila u obrazima. Oh, kako bih bio sretan kad bih našao nekoga da mi ispriča običaje, da mi ocrta lica, vladanje, svakodnevne riječi i stanje mojih predaka! Kako bih ga tek pažljivo slušao! Jer, bio bi znak loše naravi kad bi netko podcjenjivao slike svojih prijatelja i prethodnika, izgled njihova ruha i njihovih grbova. Ja čuvam njihove rukopise, potpise, molitvenike, jedan poseban mač što im je često služio, a još nisam uklonio iz svojega kabineta ni one duge palice što ih je moj otac stalno nosio u rukama. 1

2

“Prijateljima jedino čitam, i to tek silom, / nije to svuda ili čak svakome. Sred Trga mnogi / svoje čitaju spise, za vrijeme kupanja mnogi.” Horacije, Satire, I, iv, 73-75 (prijevod Jurja Zgorelca). “Ne namjeravam napuhivati svoje stranice uznositim tričarijama... ovdje govorimo u četiri oka.” Perzije, Satire, V, xix.

486

XVIII. poglavlje – Kad se nekome kaže da laže...

“Paterna vestis et annulus tanto charior est posteris, quanto erga parentes major affectus.”3 Ako ipak moje potomstvo bude drugačijih želja, imat ću im čime uzvratiti: jer oni ne mogu o meni manje voditi računa nego što ću ga ja tada voditi o njima. Za sve moje općenje, što ga ovime imam s javnošću, rabim njegove kalupe, jer je uz njih pisanje mnogo ugodnije i brže. Zauzvrat, možda ću spriječiti da se koji komadićak masla ne rastopi na suncu dok ne dođe na trg.4 Ne toga cordyllis, ne penula desit olivis5, Et laxas scombris saepe dabo tunicas.6. I kad me nitko ne bude čitao, zar sam svoje vrijeme izgubio time što sam se kroz toliko dokonih sati zaokupljao tako korisnim i ugodnim mislima? Oblikujući prema sebi samome tu sliku, morao sam više puta mijenjati držanje i uspravljati se, jer se je uzor bio ustalio i donekle si sâm dao oblik. Slikajući se za druge, u sebi sam se oslikao bojama koje su bile jasnije nego što su one isprva u meni bile. Ništa nisam ja više učinio svoju knjigu nego što je ona učinila mene, to je, dakle, knjiga koja svoju bit dijeli7 sa svojim piscem, knjiga 3

4

5

6

7

“Očeva odjeća, njegov prsten su to draži njegovoj djeci što su ona imala više ljubavi prema njemu.” Sveti Augustin, De civitate Dei, I, xiii. Te su dvije rečenice prilično nejasne, pa ih komentatori i prevoditelji različito interpretiraju. Ono utils de son escripture Albert Thibaudet tumači kao “imprimerie”. Mi smo se u ovom prijevodu odlučili za “tisak”, jer je u izdanju iz 1588. na ovom mjestu stajalo: Morao sam otisnuti (jeter en moule) tu sliku kako bih sebi prištedio trud da činim nekoliko kopija rukom. Kao uzvrat za tu pogodnost koju sam uzajmio, nadam se da ću mu učiniti uslugu time što ću spriječiti da... i sada se nastavlja Marcijalovim i Katulovim stihovima. Bilo kako bilo, to mjesto čini cjelinu s navedenim stihovima, ali je još uvijek nejasno. “Da mladim tunjima i maslinama ne uzmanjka košuljica.” Marcijal, XIII, i. “Skuše na trgu će tu u njih umatati svijet.” Katul, XCIV, 8 (prijevod D. Škiljana). Katulov je stih Montaigne znatno izmijenio. ...livre consubstanciel.

487

Eseji – Knjiga druga

posebnog sadržaja, kao dijela mojega života, a ne nekog trećeg sadržaja i svrhe kao što su sve druge knjige. Time što sam tako ustrajno i tako brižljivo govorio o sebi, jesam li gubio vrijeme? Jer oni koji samo letimice i kad im šune po koji kratki sat progovore o sebi, sebe tako temeljito ne preispituju, niti u sebe poniru kao onaj koji je tome posvetio sve svoje nastojanje, od toga učinio i svoje djelo i svoj zanat, kao onaj koji hoće dati u registar trajanja i svoju vjeru i sve svoje snage. Najslađa zadovoljstva, ako su proživljena iznutra, bježe od ostavljanja tragova o sebi i izbjegavaju pogled ne samo naroda nego svakoga drugoga. Koliko li me je samo puta ovaj posao odvratio od dosadnih misli! A među dosadne valja ubrojiti sve beznačajne. Priroda nas je obdarila velikom mogućnošću da sami sa sobom razgovaramo, a često i sama u taj razgovor upada da nas pouči kako djelomice pripadamo ljudskom društvu, ali najvećim dijelom sebi samima. Da bih svoju maštu podesio da čak i sanjari nekim zacrtanim redom i da bih je sačuvao da se ne zagubi i odluta u vjetar, moram samo utjeloviti i u red dovesti sve one male misli koje joj sa svih strana dolaze. Svoje sanje pažljivo slušam zato što ću ih morati staviti na popis. Koliko sam puta, kad sam bio rastužen zbog nekog djela, koje su mi i uljudba i razbor branili da otvoreno napadnem, upravo ovdje olakšao dušu i to ne bez namjere da javnost poučim! A ipak ove pjesničke šibe Zon dessus l’euil, zon sur le groin, Zon sur le dos du Sagoin8 bride bolje na papiru nego na živom mesu. Pa što onda ako ja, otkad malo pozornije pogledavam u knjige, sve više na8

“Šakom među oči, šakom po gubici! Opali Sagona po leđima!” To su stihovi iz satiričke pjesme Frippelippes, Marotov sluga, Sagonu što ju je Clément Marot objavio 1537. Marot se pravi kao da njegov sluga Frippelippes odgovara Sagonu koji ga je bio optužio s heretičkih izjava. Sukob Marota i Sagona imao je svog odjeka i na francuskom dvoru.

488

XVIII. poglavlje – Kad se nekome kaže da laže...

stojim tu i tamo nešto potkradati čime ću barem malo svoju uljepšati? Nisam nikada učio kako se piše knjiga, ali sam ponešto učio za ono što sam učinio, ako to ponešto učiti znači dodirnuti ovdje, a uštinuti ondje, sad u glavu, a sad za nogu, sad nekog pisca, a sad nekog drugoga; i to nikada da bih stvorio svoje misli, nego samo da bih im, kad su već bile gotove, pomogao i mogao ih ponuditi. Ali, kome da čovjek povjeruje kad govori o sebi u ovako izopačenim vremenima? Kad znamo da ih ima malo kojima bismo mogli vjerovati kad govore o drugima, gdje imaju manje interesa lagati. Prvi znak iskvarenosti dobrih običaja je progon istine9: jer, kako je govorio Pindar10, držati se istine začetak je prave vrline i prvo što Platon11 traži od onoga koji upravlja republikom. A naša današnja istina nije ono što jest, nego ono u što se želi druge uvjeriti: kao što nazivamo novcem ne samo pravi novac, nego i onaj lažni koji kola zajedno s njim. Našoj se naciji već odavna spočitava taj veliki grijeh; jer Salvijan Marseljac12, koji je živio u vrijeme cara Valentinijana, kaže13 da za Francuze lagati i krivo se zaklinjati nije grijeh nego samo jedan način govora. Onaj koji se hoće o tom svjedočanstvu malo oštrije izraziti, mogao bi reći i da im je to sada vrlina. Tome se čovjek uči, podešava kao u časnom poslu; jer je pretvaranje jedna od najvažnijih osobina ovoga stoljeća. Tako sam se često pitao kako se mogao roditi taj običaj, koji mi tako ustrajno čuvamo, da smo teže pogođeni i uvrijeđeni kad nam se spočitne ta mana, nego kad nam se kaže bilo 9

Za Montaigneovu mržnju prema laganju dovoljno je pročitati prethodno poglavlje u ovoj knjizi. 10 Plutarh, Život Marijev, LI. 11 Republika, III. knjiga. 12 Salvien de Marseille (Salvianus Massiliensis), teolog (oko 390-484), pisac djela De gubernatione Dei u osam knjiga, od kojih nedovršena osma opravdava način na koji providnost upravlja svijetom. 13 U De gubernatione Dei, I, xiv.

489

Eseji – Knjiga druga

što drugo; da je najteža uvreda koju nam se može riječju nanijeti kad nam se kaže da lažemo. A ja mislim da je prirodno najviše se braniti upravo od onoga čime smo najviše opoganjeni. Čini nam se, kad se branimo od tog prigovora i kad se zbog njega uzbuđujemo, da se nekako i oslobađamo grijeha; ako u njemu zaista jesmo, barem ga prividno osuđujemo. Bi li moglo biti da taj prijekor u neku ruku obuhvaća i kukavičluk i malodušje? A ima li očitijeg malodušja nego iznevjeriti svoju riječ? Pa, to je isto što i odreći se onoga što znaš. Zaista je ružna mana kad čovjek laže, a to jedan stari mudrac14 označava kao sramni grijeh kad kaže da to znači iskazivati prijezir prema Bogu, a u isto vrijeme bojati se ljudi. Nije moguće bolje prikazati strahotu, podlost i raspuštenost. Jer, što možemo gorega zamisliti nego biti strašljiv prema ljudima, a prkositi Bogu? Kako se naš um vodi samo putem riječi, onaj koji tu riječ pogazi izdaje ljudsko društvo. To je jedino sredstvo kojim se iskazuju naša volja i naše misli, to je tumač naše duše: ako nam uzmanjka, mi više ne vladamo sobom, mi više jedan drugoga ne prepoznajemo. Ako nas riječ prevari, prekidaju se sve veze u našem javnom životu. Neki su narodi iz novih Indija (njihovo ime nije važno navoditi, više ih ionako nema, jer se za posvemašnje zatiranje imenâ i potpun nestanak mjestâ pobrinula grozovitost tih osvajanja, što je nečuven i neviđen strašni primjer) prinosili na žrtvu svojim božanstvima ljudsku krv, ali ne drugu nego samo onu puštenu iz jezika i ušiju za okajanje grijeha laži bilo da je ušao na uši ili izišao na jezik.15 A onaj je dobri stari Grk16 što sam ga maločas spomenuo, govorio da se djeca igraju piljcima, a odrasli jezikom. A o onome što se odnosi na različite oblike kažnjavanja naših laži i o zakonima što ih čast u tome ima, kao i o promje14 15 16

Plutarh, Život Lisandrov, IV. López de Gómara, Histoire générale des Indes, II, 28. Riječ je o Lisandru, prema Plutarhovu Životu Lisandrovu, IV.

490

XVIII. poglavlje – Kad se nekome kaže da laže...

nama u tim zakonima, ostavljam za drugu prigodu kad ću reći više o tome što znam, a pobrinut ću se doznati, ako budem mogao, kad je počeo puštati korijena taj običaj točnog vaganja i mjerenja riječi i povezivanja s time naše časti. Jer, lako je procijeniti da toga nije bilo u staro doba među Rimljanima i Grcima. I odista mi se učinilo čudnim i novim vidjeti ih kako jedan drugoga optužuju za laž i kako se međusobno vrijeđaju, a istodobno ne ulaze u pravu svađu. Zakoni su o njihovim dužnostima išli nekim putem koji je bio različit od našega. Cezaru su u brk znali skresati17 da je tat, da je pijanac. Vidimo koliko su slobodu imali vrijeđajući jedan drugoga, a mislim pri tome na najveće vojne poglavare jednog i drugog naroda: jedni su se nabacivali na druge riječima, a da to nije za sobom povlačilo nikakve posljedice. *****

17

Prema Plutarhu, Život Pompejev, XVI; usp. i Život Katona Utičkoga, VII.

491

XIX. poglavlje

O slobodi savjesti

S

vakodnevno vidimo kako i najbolje namjere, ako ih provodimo bez umjerenosti, odvode ljude veoma lošim učincima. U ovom današnjem sukobu, kad je Francuska razdirana građanskim ratovima, najzdravija i najbolja odluka koju možemo donijeti bez ikakve je sumnje ona koja podržava i staru vjeru i staro uređenje zemlje. Ipak, među čestitim ljudima koji idu tim putem (jer ne govorim o onima koji se time služe kao izgovorom kako bi mogli ili postići privatnu osvetu ili udovoljiti svojoj nezasitnosti ili podilazeći tražiti milost od Vladara; nego o onima koji tako postupaju iz pravih vjerskih pobuda i iskrene želje da sačuvaju mir i red svoje države), među takvima, kažem, vidimo i dosta onih koje zaslijepljenost strašću odvodi preko granica zdrava razuma i čini da ponekad donose nepravedne, silovite i k tome i nepromišljene odluke. Sigurno je da je u ovim prvim vremenima, otkako je naša religija počela zadobivati autoritet zakonima, pretjerana gorljivost mnoge od njih navela da ustanu protiv svakovrsnih poganskih knjiga, a zbog toga ljudi od pera uvelike trpe. Ci492

XIX. poglavlje – O slobodi savjesti

jenim da je taj nered nanio više štete književnosti nego sva barbarska paljenja. Kornelije Tacit1 je zaista vjerodostojan svjedok, jer je car Tacit, njegov rođak2, bio posebnim propisom opskrbio Analima sve svjetske knjižnice, a ipak niti jedan potpuno sačuvani primjerak nije mogao izbjeći pred onim temeljitim pretragama onih koji su ih htjeli zabraniti zbog pet ili šest nevažnih mjesta koja su bila u protivnosti s našim uvjerenjima. Njihove su bile i lako dijeljene lažne pohvale kojima su obasipali sve careve koji su bili na našoj strani, a redom su osudili sva djela onih koji su bili protiv nas, kao što se lako vidi i u slučaju cara Julijana, nazvanog Apostata3. To je uistinu bio rijedak i velik čovjek, kojemu je duh bio živo ispunjen filozofskom mišlju prema kojoj je upravljao sve svoje čine; i, doista, nema vrline o kojoj on nije ostavio znamenitih primjera. O njegovoj čistoći (o kojoj je njegov život dao nedvojbenih svjedočanstava) čitamo jednu crticu, po kojoj se može usporediti s Aleksandrom i Scipionom, kako je odbio da i samo pogleda ijednu od prelijepih zarobljenica, a bio je u cvijetu muževne dobi, jer su ga Parti ubili kad nije bio navršio ni trideset i jednu godinu. U dijeljenju pravde uvijek bi se sâm potrudio saslušati obje strane, a, iako je iz puke znatiželje pitao one koji su dolazili pred njega koje su vjere, ipak nesklonost koju je iskazivao prema našoj nije nikada prevagnula na njegovoj tezulji. I sam je donio nekoliko izvrsnih za1

2

3

Osnovna misao ovog odlomka najvjerojatnije potječe od filozofa i ekonomista Jeana Bodina (1530-1596) koji je zastupa u svojem djelu Methodus ad facilem historiarum cognitionem. Nije sigurno da je povjesničar Kornelije Tacit bio u srodstvu s Markom Klaudijem Tacitom, koji je 275-276. bio rimski car. Tj. “otpadnik” (grč. £post(thV). I ova “rehabilitacija” Julijana Apostate preuzeta je iz spomenute Bodinove rasprave Methodus ad facilem historiarum cognitionem (str. 67, izd. 1576). Montaigne će u svom Dnevniku s puta u Italiju zabilježiti da mu je u Rimu bilo zamjereno što je napisao ove retke o Julijanu Apostati, ali i dodati da je “cenzor prepustio njegovoj savjesti taj sud koji svjedoči o njegovu lošem ukusu”.

493

Eseji – Knjiga druga

kona i velikim je dijelom dokinuo poreze i namete koje su bili nametnuli njegovi predšasnici.4 Imamo dva dobra povjesničara očevica njegovih djela: jedan od njih, Marcelin5, očituje se na mnogim mjestima svoje povijesti o onoj njegovoj naredbi kojom je branio školu i zabranio naučavanje svim kršćanskim retoričarima i gramatičarima, naglasivši da bi više volio da taj njegov korak bude prekriven zaboravom. Možemo mu vjerovati, jer, da je Julijan počinio što težega protiv nas, on to ne bi bio prešutio budući da je bio privržen našoj stvari. Bio je prema nama oštar, ali ipak nije bio ljuti neprijatelj, jer čak i naši ljudi6 donose o njemu ovaj događaj: kad se jednog dana šetao ulicama halcedonskog grada Marisa7, mjesni mu je biskup dobacio da je zločesti izdajnik Kristov, a on mu je samo odgovorio: “Odlazi, jadniče, i plači gubitak svojih očiju”. A na to mu biskup odvrati: “Zahvaljujem svom gospodaru Isusu Kristu što mi je oduzeo očnji vid da ne moram gledati tvoje besramno lice”, hineći pri tome, kažu neki, filozofsko strpljenje. Bilo kako bilo, sve to nikako ne govori u prilog tobožnjih okrutnosti koje bi nam on bio nanio. On jest bio (kaže Eutropije8, moj 4

5 6

7 8

Svi su ovi elementi pohvalnih sudova o Julijanu Apostati preuzeti od rimskog historičara Amijana Marcelina (330-400), koji je najprije bio njegov časnik, a kasnije je postao njegovim povjesničarom (Res gestae ab excessu Nervae). Ammianus Marcellinus, v. prethodnu bilješku. Među te “naše ljude” valja ubrojiti Hermiju Sozomena, crkvenog povjesničara (oko 390-443) koji je ostavio jednu Crkvenu povijest posvećenu Teodoziju II, a u kojoj pripovijeda o događajima između 324. i 439, u IV. pogl. V. knjige posebno govori o Julijanu, jednako kao i bizantski crkveni povjesničar Io. Zonaras (umro oko 1130), čije je djelo Pregled opće povijesti važno vrelo za izučavanje crkvene povijesti. Grad u Bitiniji na Bosporu. Eutropius, rimski povjesničar iz IV. stoljeća, pisac sažetog pregleda rimske povijesti u 10 knjiga (Breviarium historiae romanae), djela koje je imalo snažnog odjeka kroz čitav srednji vijek. Montaigneov navod preuzet je iz VIII. poglavlja X. knjige.

494

XIX. poglavlje – O slobodi savjesti

drugi izvor) neprijatelj kršćanstva, ali niti jednom nije ruke okrvavio9. Da se vratimo na njegovo dijeljenje pravde. Ničega nema s čega bismo ga mogli osuditi osim strogosti koju je provodio na početku svog carevanja protiv onih koji su i dalje slijedili stranku njegova predšasnika Konstancija. Što se tiče njegove umjerenosti i jednostavnosti, uvijek je živio vojničkim životom i za vrijeme mira se hranio kao da se priprema i obikava na ratne nestašice. Budnost je u njega bila tolika da je noć dijelio na tri ili četiri dijela, od kojih je najkraći bio onaj u kojem je spavao; ostatak je posvećivao obilasku i pregledu stanja svoje vojske i straža ili pak učenju; jer, među njegovim osobitim odlikama, bio je izvrstan u svim stvarima koje su se ticale knjige. O Aleksandru Velikom govore da je uvijek lijegao u strahu da će ga san odvratiti od misli i učenja, pa je zato dao da mu se uz ležaj postavi plitica, a on je u ruci ispruženoj pored kreveta držao mjedenu kuglicu, kako bi se, kad ga san obuzme, probudio zbog pada one kuglice u pliticu.10 Julijan je toliko bio obuzet onim za čim je išao i tako malo sprečavan od prepuna želuca zbog svoje izvanredne suzdržljivosti u jelu da se lako mogao odreći i te smicalice. U pogledu vojničke nadarenosti bio je izvanredan u svim činima velikog vojskovođe; zato je i čitav život bio u neprestanom ratničkom djelovanju, i to najviše s nama u Francuskoj protiv Alemana i Franaka. Ne postoji kod nas sjećanje na čovjeka koji je toliko puta iskušao ratnu sreću ni koji je više puta vlastiti život stavio na kocku. Njegova smrt donekle podsjeća na smrt 9

Na ovom je mjestu u ranijim izdanjima stajalo: Mnogi kažu o njemu i ovo: kad ga je strelica smrtno pogodila, uzviknuo je: “Pobijedio si!” ili, kako drugi navode: “Budi zadovoljan, Nazarenče!” No, sve to nije vjerojatno, jer oni koji su bili prisutni kad je umirao i koji nam opisuju sve posebne okolnosti te smrti, čak i njegovo držanje i posljednje riječi, o tome ne kažu ništa, a jednako ne spominju ne znam kakva čuda što ih drugi žele u to umiješati. 10 I ova crtica, kao i ranije, preuzeta je iz Povijesti Amijana Marcelina, XVI, v.

495

Eseji – Knjiga druga

Epaminonde; jer kad je bio pogođen strijelom, pokušao ju je istrgnuti, no, kako je bila oštra, posjekao si je prst, pa mu je to oslabilo snagu ruke. Odmah je naredio da ga u takvu stanju odnesu na mjesto gdje se vodila borba prsa o prsa, kako bi osokolio svoje vojnike; oni su izdržali u tom boju i bez njega, sve dok mrak nije razdvojio sukobljene strane. Prema filozofiji je pokazivao jednak nemar kao i prema svom životu i ljudskim stvarima. Čvrsto je vjerovao u besmrtnost duše. U stvarima religije moglo ga se samo kuditi. Prozvali su ga apostatom, to jest otpadnikom, zato što se okrenuo od naše vjere; međutim, meni se čini vjerojatnijim da ju nikad nije ni imao na srcu, nego da se je, iz poslušnosti prema zakonima, pretvarao sve vrijeme dok je upravljao carstvom. U svojem je vjerovanju bio toliko praznovjeran da su mu se njegovi suvremenici zbog toga rugali; čak se govorilo da bi, da je izvojevao pobjedu u ratu s Partima, bio poklao do zadnjeg vola na svijetu samo da ih može prinositi za žrtvu; bio je toliko opčaran umijećem proricanja budućnosti da je čvrsto vjerovao u svakojaka proroštva. Između ostalog je umirući rekao da je zahvalan bogovima zato što ga nisu htjeli ubiti iznenada, nego su ga mnogo prije upozorili na mjesto i čas smrti i što nisu dopustili da umre nekom blagom i kukavičkom smrću, koja više odgovara besposlenim i mekoputim prirodama, što mu nisu dali ni dugu ni bolnu smrt; što su ga našli dostojnim da umre na tako častan način, u samom postizanju pobjede i u najboljem cvijetu vlastite slave. U mnogočemu je bio sličan Marku Brutu, koji mu je najprije zaprijetio u Galiji, a zatim se pojavio pred njim u Perziji u času njegove smrti. A one riječi, što mu ih pripisuju, kad je bio pogođen: “Pobijedio si, Nazarenče!” ili prema drugima “Sad budi, Nazarenče, zadovoljan!” ne bi bile lako zaboravljene da su moji svjedoci povjerovali da ih je izrekao; a oni su s njim zajedno ratovali i opisali su do najmanje sitnice sve riječi i pokrete njegova kraja, kao i neka čuda koja se s time povezuju.

496

XIX. poglavlje – O slobodi savjesti

Nego, da se vratimo mojoj temi. On je dugo u svom srcu nosio poganstvo; ali, kako je cijela njegova vojska bila sastavljena od kršćana, on se to nije usudio otkriti. Najzad, kad je bio dovoljno jak da se odvaži pokazati svoju volju, započne širom otvarati hramove bogova i pokuša svim sredstvima uspostaviti idolopoklonstvo. Da bi postigao svoj cilj, kad je u Carigradu vidio da se narod odijelio od velikodostojnika podijeljene Kršćanske crkve, pozva ih sebi na dvor i od njih usrdno zatraži da utišaju građanske razmirice i neka svatko bez ikakve zapreke i bez straha služi svojoj vjeri. To oko čega je toliko brižljivo nastojao činio je nadajući se da će ta sloboda povećati broj sukobljenih strana i pojačati podjele te da će onemogućiti narodu da se ujedini i suprotstavi mu se slogom i zajedničkim htijenjem; a i sâm je po okrutnosti nekih kršćana vidio da nema te zvijeri na svijetu koje bi se valjalo više bojati nego što se mora bojati čovjek čovjeka. To su otprilike njegove riječi: tu je vrijedno vidjeti da se car Julijan, da bi potakao nemire građanskih neslaganja, služi istim onim receptom slobode savjesti za kojim su naši kraljevi upravo posegnuli da bi takve nemire ugušili. Moglo bi se reći, s jedne strane, da pustiti uzde strankama da mogu ostati pri svojem uvjerenju znači sijati i širiti razdor; to znači gotovo potpomagati taj razdor, jer nema nikakve brane ni prisile zakona koja bi zaustavila njegovo širenje. No, s druge strane, moglo bi se isto tako reći da pustiti uzde zavađenim stranama da ostanu pri svojem uvjerenju znači da ih se slabi i opušta s lakoće i ugode, a to pak znači isto što i otupiti onaj ostan koji se oštri rijetkošću, novinom i teškoćom. I zato radije vjerujem, zbog časne pobožnosti naših kraljeva, da su se oni, ne mogavši učiniti ono što su htjeli, pokušali graditi da hoće ono što su mogli. *****

497

XX. poglavlje

Ne uživamo ni u emu što bi bilo isto

S

labost našeg stanja uzrokuje da sve stvari u svojoj jednostavnosti i čistoći ne mogu biti takve da bismo u njima uživali. Svi elementi kojima se služimo, pa čak i kovine, patvoreni su; a i zlato valja s nečim drugim pomiješati da bismo ga mogli podesiti svojim potrebama. Ni tako izrazita vrlina koja Aristonu1 i Pironu, a isto tako ni stoicima, nije mogla poslužiti bez nekih primjesa, kao ni užitak Kirenaca i Aristipovih učenika2. Među zadovoljstvima i dobrima koja imamo nema niti jednoga koji bi bio bez nekog udjela zla i neugodnosti, medio de fonte leporum Surgit amari aliquid, quod in ipsis floribus angat3. 1

2

3

Ariston iz Hija, grčki filozof iz III. stoljeća pr. Kr., učenik Zenonov. Smatrao je da je vrlina jedinstvena i nedjeljiva. Za filozofa Aristipa iz Kirene Starijega naslada i užitak pružaju čovjeku sreću, a razborit čovjek racionalno uviđa korist od pojedinih užitaka. Ova je rečenica često navođeni primjer Montaigneove “grube i neizbrušene sintakse” (G. Lanson). “...usred tog izvora radosti nešto / Gorko se javlja, što samog kod cvijeća stvara tjeskobu...” Lukrecije, De natura..., IV, 1133 (prepjev M. Tepeša).

498

XX. poglavlje – Ne uživamo ni u emu što bi bilo isto

I izljev naše najveće strasti ima u sebi nešto što naliči jecaju i boli. Hoćete li mi možda reći da ona to umire u nekoj vrsti straha? Čak i onda kad o njoj stvaramo sliku u svoj njezinoj ljepoti, kitimo je epitetima i bolećivim i bolnim svojstvima: sjeta, mehkost, slabost, omaglica, morbidezza4, a sve to potvrđuje njihovo srodstvo i zajedničku bit. U najdubljoj radosti ima više strogosti nego veselja; u krajnjem i punom zadovoljenju više zasićenosti nego nagona. “Ipsa felicitas, se nisi temperat, premit.”5 Zadovoljstvo nas muči. To je ono što nam kaže jedan grčki stih tog sadržaja: “Bogovi nam prodaju sva dobra što nam ih daju”6, a to će reći da nam nijedan dar nije dan u čistom i savršenom obliku, a da ga mi nismo platili nekim zlom. Rad i užitak, toliko prirodom različiti, ipak se spajaju ne znam kakvim prirodnim spojem. Sokrat kaže7 da je neki bog pokušao sve staviti na hrpu i pomiješati bol i strast, ali, kad mu to nikako nije uspjevalo, došao je na misao da ih poveže repovima. Metrodor8 je govorio da u jadu ima neke primjese slasti. Ne znam nije li on htio nešto drugo reći, ali ja mislim da u slasti što je nahodimo u sjeti ima namjere, pristajanja, pa čak i slaganja; mislim da ima i ambicije koja se u to može umiješati. Ima izvjesnog uživanja i nježnosti koje nam se osmjehuju i laskaju nam iz samog krila melankolije. A ima li možda i takovih naravi koje se time hrane? 4 5

6

7

8

Tal. riječ u modi kod pjesnika XVI. stoljeća: “mekoća, mekušnost”. “I samo zadovoljstvo koje je neumjereno samo sebe uništava.” Seneka, Epistulae, 74. Stih je Epiharmov, a Montaigne ga je najvjerojatnije našao u Antologiji grčkog kompilatora Ioannesa Stobeusa (V. stoljeće). Prema Platonovu Fedonu, III. knj. (str. 491 u francuskom izdanju iz 1546). Metrodor iz Lampsaka, grčki filozof, prijatelj i učenik Epikurov. Aluzija na mjesto iz Senekinih Pisama (99) u kojem se ovaj suprotstavlja epikurovcu Metrodoru. Montaigne se, međutim, slaže s grčkim filozofom.

499

Eseji – Knjiga druga

est quaedam flere voluptas.9 A neki Atal10, kod Seneke11, kaže da nam sjećanje na umrle prijatelje dođe kao gorkost u odveć staru vinu, Minister vetuli, puer, falerni, Ingere mi calices amariores12; ili kao jabuke koje su slatkasto kisele. Priroda nam otkriva to miješanje: slikari su uvjereni da pokreti i nabori na licu koji služe za predstavljanje plača služe i za smijanje. I, doista, prije nego se plač i smijeh dokraja izraze, pogledajte na nastajanje slikarije: ni sami nećete znati prema čemu se ide. A smijte se grohotom i doći će vam suze na oči. “Nullum sine auctoramento malum est.”13 Kad zamišljam čovjeka obuzeta poželjnom slašću (uzmimo slučaj kad kroz čitavo tijelo struji užitak sličan onome kad se tjela spajaju i kad je taj užitak na svom najjačem stupnju), znam da se on topi pod teretom svog užitka i vidim ga kako mu je nemoguće podnositi tako čistu, tako stalnu i neviđenu strast. Uistinu, kad je sav u njoj, nastoji joj pobjeći i prirodno se žuri da s njom bude gotovo, kao što izbjegava korak u kojem ne može biti stalan i u kojem ga je strah da će zaglibiti. Kad se sam sebi najiskrenije ispovijedam, vidim da najveća dobrota u meni ima nešto grešno. I bojim se da bi Platon u svojoj najjačoj vrlini (iako sam i ja iskren i pošten poštovatelj vrlinâ tog kova koliko god se to može biti), da je izbliza slušao, a on izbliza jest slušao, bio osjetio neki neskladan ton ljudske primjese, ali ton koji je jedva čujan i samo njegovu uhu razaznatljiv. Čovjek je u svemu i po svemu sama krparija i šarenilo. 9 10

11 12

13

“I u plaču ima nekog užitka.” Ovidije, Tristia, IV, iii, 27. Attalus (}AttaloV) je ime više pergamskih kraljeva, a najpoznatiji je bio Attalus III, koji je Rimljane postavio baštinicima svojeg kraljevstva i svojeg blaga. U Pismu 63. “Momče, falernskim vinom što nas služiš, / vrč mi napuni vrhom jačim vinom...” Katul, XXVII, 1 (prijevod D. Škiljana). “Nema zla bez naknade.” Seneka, Pisma, 69.

500

XX. poglavlje – Ne uživamo ni u emu što bi bilo isto

I sami zakoni naše pravde ne mogu opstati, a da se u njih ne umiješa nepravičnost; a Platon kaže da se oni koji misle izbaciti iz zakona sve nevaljanosti i nedostatke daju na isti posao kao oni što su poduzeli Hidri14 odrubiti glavu. “Omne magnum exemplum habet aliquid ex iniquo, quod contra singulos utilitate publica rependitur”15, kaže Tacit. Isto je tako istina da, za životnu uporabu i javno općenje, može biti pretjeranosti u čistoći i oštrini našeg duha; ta prodorna jasnoća i odveć je suptilna i čudnovata. Tu čistoću i oštrinu valja otežati i učiniti tupljima da bi poslušnije slijedile primjer i praksu, a valja ih zaodjenuti i potamniti da bi se uskladile prema ovom mračnom zemaljskom životu, jer nađe se i takvih prosječnih i manje izrazitih glava koje su podobnije i sretnije u vođenju poslova. A mišljenja uzvišene i besprijekorne filozofije uopće se ne podaju tom zadatku. Ta izoštrena živost duha i ona vješta i nemirna sposobnost u mnogome nam otežavaju poslove.16 Ljudskim stvarima valja upravljati grublje i površnije, a dobar i velik dio ostaviti sreći kao njezinu pravu. Nije nikako potrebno sve stvari tako duboko i suptilno rasvjetljavati. Lako se možemo izgubiti kod toliko suprotstavljenih svjetala i najrazličitijih oblika: “Voluntatibus res inter se pugnantes obtorpuerant animi”17. To je ono što su Stari govorili o Simonidu: da je on zato što mu se u misli nametalo nekoliko odgovora na pitanje 14

15

16 17

Platon u IV. knjizi Republike. Bit će ipak da Montaigne nije ovaj podatak preuzeo iz Republike, nego iz već spominjane rasprave Jeana Bodina, Methodus ad facilem historiarum cognitionem. Lernejska je hidra (Lerna?a Ñdra, Lernaea hydra) imala sedam glava, koje su joj neprestano rasle čim bi joj jednu odsjekli. Platon rabi metaforu “sjeći hidru” kad hoće reći “nalaziti se u poteškoćama koje neprestance nastaju”. “Svaki osobiti primjer ima nešto nepravedno što se na račun pojedinaca izravna općim probitkom.” Tacit, Anali, XIV, 44 (prijevod Jakova Kostovića). Međutim, Montaigne je i ovaj navod preuzeo iz Bodinova Methodus ad... Usp. istu misao u Eseji, I, xxv. “Vrteći u svojoj glavi tolike proturječne stvari, smrklo im se pred očima.” Tit Livije, XXXII, 20.

501

Eseji – Knjiga druga

kralja Hijerona18 (a da bi na to pitanje odgovorio razmišljao je čitavih nekoliko dana), a svi su bili i oštroumni i prihvatljivi, pa je tako, dvojeći koji je od njih bolji, izgubio vjeru da će doći do istine19. Onaj koji u tome traži i u obzir uzima sve okolnosti i posljedice, sprečava izbor. Osrednjom spravom jednako podižemo terete, jer ona služi i za veliku i za malu težinu. I sami vidite da su najbolji domaćini i gospodari upravo oni koji nam najmanje znaju reći kako su to postali, a isto tako ni najveći hvalisavci ne postižu ništa što bi bilo vrijedno. Poznajem jednog velikog brbljavca i odličnog znalca svih vrsti gospodarstava koji je dopustio da mu iz ruku izmigolji dobrih sto tisuća dobitka. Poznajem i jednog drugoga koji govori i savjetuje bolje od ikog drugoga, pa nema ni u koga toliko pameti i sposobnosti kao u njega; pa ipak, kad dođe do gustoga, kad treba odlučiti, njegovi sluge ustanove da je on nešto posve drugo; kažem to i u račun ne ubrajam sreću i nesreću. *****

18

19

Hijeron (῾I=rwn) I. bio je vladar u Sirakuzi (477-467. pr. Kr.), zaštitnik Simonidov i Pindarov. Nakon što je u bici kod Kume 474. uništio etruščansku pomorsku silu, iz Sirakuze je stvorio najmoćniji sicilski grad. Sjećanje na Ciceronovo mjesto iz De natura deorum, I, 22. Kad je Hijeron zatražio od Simonida da mu definira boga (“quid aut quale sit deus”), ovaj ga je zamolio da mu dade jedan dan za razmišljanje, pa dva, pa četiri i “tako je više puta udvostručio broj dana, pa se Hijeron čudio i upitao ga zašto to čini, a Simonid mu odgovori: Zato što čim više razmišljam, to mi više blijedi nada u odgovor.”

502

XXI. poglavlje

Protiv lijenosti i besposliarenja

K

ad je car Vespazijan1 bio bolestan od bolesti od koje je umro, nije propuštao nijednu priliku da se obavijesti o stanju carstva, pa je čak iz bolesničke postelje neprestano rješavao državne poslove. A kad ga je njegov liječnik upozoravao da je to štetno po njegovo zdravlje, odvratio mu je: “Car mora umrijeti stojeći.” To se zove lijepa riječ, u svemu po mojem ukusu i dostojna velikog vladara. Poslije se je njome služio u istu svrhu i car Hadrijan2. Valjalo bi na nju često podsjećati kraljeve kako bi bili svjesni da tako uzvišena dužnost koja im se daje da zapovijedaju tolikim ljudima nije neki dokon posao te da nema ničega što bi moglo podanike toliko ozlojediti kad se muče i stavljaju život na kocku za svog vladara, a vide ga kako je okupljen ništavnim i kukavnim stvarima i kako čuva svoju glavu dok mu je malo briga što će biti s našom. 1 2

Prema Svetoniju, Život Vespazijanov, XXIV. Prema Eliju Sparcijanu, De vita Hadriani. Novija istraživanja dovode u sumnju samo postojanje ovog autora, rimskog povjesničara iz Dioklecijanova vremena, čija su djela skupljena u zbirci Historia augusta, koja je sadržavala živote Septimija Severa, Karakale, Antonina Gete i dr.

503

Eseji – Knjiga druga

Ako netko hoće tvrditi kako je bolje da vladar vodi ratove preko drugih, a ne sâm, lako će naći mnogo primjera o onima kojima su njihovi namjesnici izvršili velike pothvate kao i o onima čija bi nazočnost u tim bojevima bila više štetna nego korisna. Ali niti jedan vrli i hrabri vladar neće podnositi da ga kljukaju takvim sramnim poukama. Pod izlikom da mu hoće sačuvati život za dobrobit države, kao što se čuvaju svetački kipovi, takovi ga zapravo lišavaju njegove dužnosti koja se u potpunosti sastoji od vojničkih djela i na taj ga način proglašavaju nesposobnim. Tako i ja poznajem jednoga3 koji bi radije pristao da ga tuku nego da spava dok se drugi tuku za njega i koji nikad nije bez zavisti gledao kad bi i njegovi vlastiti ljudi što velikoga učinili kad on nije bio blizu. A Sulejman Prvi4 je bio i te kako u pravu kad je rekao da pobjede izvojevane bez gospodara nisu potpune; i k tome je dodao da bi se taj gospodar morao crvenjeti od stida tražeći dio za svoje ime kad je u to sve uložio samo svoj glas i svoju misao, pa čak niti to, budući da u takvim okršajima samo oni savjeti i naredbe donose čast koji su izdani na mjestu boja i usred bitke. Niti jedan brodar ne upravlja brodom stojeći na suhom. Svi vladari Otomanskog roda, prvog roda na svijetu što se tiče ratničke hrabrosti, strogo su poštovali to mišljenje. A Bajazid Drugi i njegov sin, koji su od njega odstupili, baveći se znanostima i drugim domaćinskim poslovima, zadali su teške pljuske svojem carstvu. Onaj koji sada vlada, Murat III, ide njihovim stopama i počinje se zbog toga nalaziti u teškim prilikama. Zar nije kralj Engleske, Eduard III, o našem Karlu Petom izrekao ove riječi: “Nikad nije bilo kralja koji je imao manje oružja, a ipak nikad nisam sreo kralja koji bi mi 3 4

Vjerojatna aluzija na navarskoga kralja Henrika, budućeg Henrika IV. Svi su ovi primjeri preuzeti iz Tesoro politico, II, ii. Sulejman I. nazvan Krvavi bio je sultan od 1512. do 1520. Osvojio je Egipat i poduzeo pohod na Perziju. On je po svoj prilici otrovao svog oca Bajazida II. koji je bio sultan od 1481. do 1512. Murat III. (1546-1596) pobijedio je Perzijance i zauzeo Bagdad.

504

XXI. poglavlje – Protiv lijenosti i besposliarenja

zadavao više glavobolje”? I imao je pravo kad je to držao za čudnovato i više učinkom sreće nego li pameti. I samo neka traže drugog istomišljenika, ali ne mene, svi oni koji bi željeli među ratoborne i velike osvajače ubrojiti kralja kastilskoga i portugalskoga, koji su na dvanaest stotina milja daleko od svog udobnog dvorca uz pomoć svojih poslanika postali gospodarima dalekih Indijâ, a i upitno je bi li uopće imali hrabrosti da tamo pođu uživati. Car je Julijan rekao još i više: da filozof i čestit čovjek ne bi smio niti disati5, hoteći time reći da bi smio tjelesnim potrebama dati samo ono što im se ne može poreći, a da bi i dušu i tijelo uvijek morao imati zaokupljene lijepim, velikim i kreposnim stvarima. Bilo ga je stid da ga na ulici vide da pljune ili da se znoji (a isto se to govori i o mladeži lacedemonjanskoj, a Ksenofont o perzijskoj6), jer je držao da od vježbe, neprestanog kretanja i suzdržljivosti od jela moraju sagorjeti i osušiti se svi ti suvišni sokovi. A ni ono što kaže Seneka7 neće biti na odmet na ovom mjestu dodati, a to je da su stari Rimljani svoju mladež uvijek držali u uspravnom stavu: “Ničemu svoju djecu nisu učili što bi morali naučiti sjedeći.” Plemenita je želja htjeti čak i umrijeti muževno i korisno; ali to ne ovisi o našoj dobroj volji koliko o dobroj sreći. Mnogi su htjeli pobijediti ili umrijeti boreći se, a nije im bilo dano ni jedno ni drugo: ranjavanje i zarobljeništvo stalo je na put tom naumu i život im je bio na silu preokrenut. Ima boleština koje nam uništavaju sve pa čak i naše želje i našu svijest.8 5 6 7 8

Prema Zonarasu, Život Julijanov. Kirov pohod, I, ii. 88. pismo. Na ovom mjestu izdanje iz 1595. dodaje dugu ilustraciju te misli: Sreća nije htjela potpomoći taštinu rimskih legija koje su se bile zaklele da će ili umrijeti ili poginuti. Victor, Marce Fabri, revertar ex acie. Si fallo, Jovem patrem, Gradivumque Martem, aliosque iratos invoco deos. A Portugalci pripovijedaju da su u tijeku svojega osvajanja Indijâ naišli na vojnike koji su se bili na strašan način zakleli da neće ulaziti ni u kakve pregovore nego da će ili umrijeti ili biti pobjednici, a za znak tog

505

Eseji – Knjiga druga

Mulaj Moluh, kralj Fesa9, koji je odnio pobjedu nad Sebastijanom, kraljem portugalskim u onaj glasoviti dan kad su pala tri kralja i kad je kruna tog velikog carstva prešla u Kastiliju, odjednom se teško razbolio tek što su Portugalci pod oružjem ušli u njegov grad i svakim mu je danom bilo gore sve do smrti koju je predosjećao. Nikad se čovjek nije tako uporno i tako slavno služio svojim tijelom kao on. Osjećao je da nije dovoljno jak da podnese sve one ceremonijalne pripreme oko ulaska u tabor, a taj je ulazak prema njihovoj modi prepun veličanstvenosti i iziskuje svu silu pokreta, pa je tu čast prepustio svom bratu. No, to je bila jedina vojnička dužnost koje se odrekao; sve ostale, nužne i korisne, s velikom je mukom točno izvršavao; tijelom je ležao, ali umom i srcem bio je uspravan i čvrst sve do posljednjeg daha, a unekoliko i poslije. Mogao je potjerati svoje neprijatelje koji su bili lakomisleno prodrli u njegovu zemlju; i strahovito mu je bilo teško što je, u nedostatku malo života i zato što nije imao kome prepustiti vođenje rata i upravu nad zemljom koja je bila u nemirnom stanju, morao potražiti krvavu i neizvjesnu pobjedu, kad je čistu i izvjesnu već imao u rukama. Pa ipak, na čudesan je način produljivao trajanje svoje bolesti da iscrpi protivnika i da ga odvuče daleko od brodovlja i obalnih utvrda koje je imao na afričkoj obali sve do posljednjeg dana svog

9

zavjeta obrijali su glavu i bradu. Uzalud se mi izlažemo i tvrdoglavimo, jer čini se da udarac bježi od onoga koji mu se odvažno izlaže i da dostiže one druge i kvari im svršetak. Mnogi, kad nisu mogli izgubiti život od neprijatelja, nakon što su sve pokušali, bili su prisiljeni, kako bi održali svoju riječ, zadati sami sebi smrt u najvećem žaru borbe. Ima još mnogo primjera, ali navest ću samo jedan: Filist, zapovjednik brodovlja mladog Dionizija protiv Sirakužana, nametne im boj, koji je bio žestok i dug, jer su im snage bile podjednake. U njemu je Filist ispočetka stajao bolje. Tada su se svi Sirakužani sa svojim brodovima usredotočili na njegovu galiju da je osvoje, jer je on osobno bio počinio tolika junaštva. I, kad više nije vidio izlaza, oduzme si svojom rukom život koji je tako velikodušno napustio i predao ga neprijateljskim rukama. Fes ili Fez, grad u Maroku, od XI. do XVI. stoljeća jedan od vodećih gradova islamske kulture.

506

XXI. poglavlje – Protiv lijenosti i besposliarenja

života, koji je namjerno upotrijebio i ostavio za taj veliki dan. Rasporedio je čete u obliku kružnice, opsjedajući sa svih strana portugalsku vojsku; a taj krug, kad se pomakao i stisnuo, otežavao im je ne samo svaki otpor (a borba je bila silovita, zahvaljujući hrabrosti mladoga kralja koji je napadao), nego ih je prisilio da se brane na svim stranama uzduž čitavog kruga, a na kraju, nakon njihova sloma, nije im dao ni mogućnosti da pobjegnu. Našavši se u klopci, zatvoreni sa svih strana, bili su prisiljeni gurati se između sebe (“coacervanturque non solum caede, sed etiam fuga”10), onako nagomilani jedni na druge i tako omogućujući neprijatelju krvavu i potpunu pobjedu. Umirući, dao je da ga nose i vuku onamo gdje ga je potreba zvala i, provlačeći se među bojnim redovima, sokolio je svoje časnike i vojnike. No, kako je jedan red bio malo popustio, nisu ga mogli zaustaviti da ne uzjaši na konja s isukanim mačem u ruci. Dok se on iz svih snaga upinjao da uđe u najljući okršaj, njegovi su ga ljudi nastojali zadržati, jedni vukući uzdu, drugi njegove halje, a treći držeći ga za stremene. Sva ta gužva dokrajčila je ono malo života što mu je bilo ostalo. Nakraju su ga polegli na nosila. A on, prenuvši se naglo iz nesvijesti, dok su mu sve snage bile otkazale, da bi ih opomenuo da šute o njegovoj smrti, kao najpotrebniju zapovijed koju je u tom času morao izdati, kako ta vijest ne bi izazvala očaj kod njegovih, izdahnu, držeći prst na zatvorenim ustima, a to je znak za šutnju.11 Tko je ikada živio duže već zakoračivši u smrt? Tko je ikada tako uspravan poginuo? Najveći i najprirodniji stupanj hrabrog postupanja sa smrću jest u tome da ju dočekamo bez strepnje, ali i bez po10

11

“Nagomilani jedni na druge ne samo pokoljem nego i bijegom.” Tit Livije, II, 4. Sve ovo pričanje preuzeto je iz djela Dell’unione del regno di Portogallo alla corona di Castiglia, što ga je napisao Ieronimo de’ Franchi Conestaggio, objavljeno 1585. Sebastijan, kralj Portugala od 1557. do 1578, nazvan kraljem fratrom, htio je stati na čelo nove križarske vojne. Marokanski sultan Mulaj Abd-el-Malik porazio ga je kod Alcazar-Quivira, gdje je Sebastijan i poginuo.

507

Eseji – Knjiga druga

sebne brige, slobodno nastavljajući svoj život sve dok ne dođe. Kao Katon koji je sveudilj spavao i učio, a smrt, silovita i krvava, bila mu je prisutna i u glavi i u srcu i čvrsto ga držala u ruci. *****

508

XXII. poglavlje

o brzoteama

N

isam bio baš među najslabijima u tom poslu1, koji odgovara ljudima mojega stasa, čvrstog i nabitog; međutim, toga sam se okanio, jer od nas previše iziskuje da bismo ga mogli dugo izdržati. Maločas sam čitao2 da je kralj Kir, kako bi lakše dobivao vijesti iz svih krajeva svoga carstva, koje je bilo veoma prostrano, naredio da se ustanovi koliko puta može konj prevaliti bez stajanja, pa je na takvim razmacima postavio ljude koji su morali imati spremne konje da ih dadu onima koji putuju k njemu. A neki čak govore da ta brzina konjâ u trku odgovara brzini ždralova u letu. Cezar kaže3 da je Lucije Vibul Ruf, kad je morao žurno odnijeti vijest Pompeju, jahao dan i noć, mijenjajući konje kako bi što brže4 stigao, dok je on sâm [tj. Cezar], prema ono1 2 3 4

Tj. u jahanju od jedne postaje do druge. Kod Ksenofonta, Kirov pohod, III, vi. De bello civili, III, ii. U originalu pour faire diligence, tj. da bi išao brzo, postigao brzinu. Odatle franc. carrosse de diligence, koji je ispočetka značio “brza kola”,

509

Eseji – Knjiga druga

me što kaže Svetonije5, znao prevaliti stotinu milja u jedan dan na unajmljenim kolima. No, on je bio nezadrživ kurir, jer, kad bi mu se rijeka ispriječila na putu, on ju je prelazio plivajući, a nije skretao s puta da nađe most ili gaz. Kad je Tiberije Neron hitao vidjeti svog brata Druza, koji je ležao bolestan u Njemačkoj, prevalio je dvjesto milja u dvadeset četiri sata, služeći se trima zapregama6. Za vrijeme rimskog rata protiv kralja Antioha, T. Sempronije Grakho je, kako pripovijeda Tit Livije, “per dispositos equos prope incredibili celeritate ab Amphissa tertio die Pellam pervenit”7 i iz tog je mjesta očito da su to bile stalno uređene postaje, na kojima je nalazio odmorene konje za taj put. A još je bio brži iznalazak što ga se bio Cecina domislio kad je htio poslati vijesti svojim ukućanima; on je sa sobom uzimao lastavice i puštao ih je da se vraćaju svom gnijezdu kad je htio poslati vijesti o sebi i na njima je bojio znakove koji su značili ono što je bio sa svojima dogovorio. U rimskim kazalištima domaćini su sa sobom nosili golubove na koje bi privezali pisamca kad su htjeli nešto javiti ukućanima; a ti su golubovi bili naučeni i da donose odgovore. D. Brut se time služio kad je bio pod opsadom u Mutini8, ali i na drugim mjestima.9 U Peruu su oni10 trčali na ljudima koji su ih s pleća stavljali na nosiljke, i to tako spretno da bi prvi nosači, neprestance

5 6 7

8 9

10

a potkraj XVI. st. i “kola s konjskom zapregom koja su osiguravala redoviti prijevoz putnika”, pa “poštanska kočija”, iz čega je nastao i internacionalizam diližansa. U Životu Cezarovu, LVII. Prema Pliniju, Naturalis historia, VII, xx. “Nevjerojatnom brzinom prešao je put iz Amfise do Pele, mijenjajući konje na postajama.” Tit Livije, XXXVII, 7. Danas Modena. Sadržaj ovog poglavlja, koji dijelom potječe od Plinijeve Historia naturalis, X, 24 i 37, Montaigne je našao kod Justusa Lipsiusa u Saturnalium sermonum libri, II, xxvi. Tj. urođenici.

510

XXII. poglavlje – O brzoteama

jureći, prebacivali na druge svoj teret, a da se pritom ne bi niti jednom zaustavili.11 Čuo sam da i Vlasi12, skoroteče velikog Sultana, postižu velike brzine, dijelom i zbog toga što za njih vrijedi zakon da mogu uzeti konja od prvog prolaznika na kojega naiđu i dati mu onoga kojega su dotle jahali; isto tako, da se ne bi umorili, jako se stežu oko pasa širokim pojasom13. *****

11

O tom je običaju Montaigne našao podatke kod Lópeza de Gómare u Histoire générale des Indes, V, vii. 12 U izvorniku Valachi. Kasnije se za balkanske Rumunje ustalio naziv Valaques ili Vlaques, dok je njihova zemlja nazivana Valachie. 13 Ove podatke o balkanskim Vlasima Montaigne je našao u Halkondilesovoj Histoire de la décadence de l’Empire grec, XIII, xiv. Na ovom će mjestu izdanje iz 1595. dodati: kao što čine mnogi drugi. Ja, međutim, nisam našao nikakvo olakšanje kad sam se tako stegnuo.

511

XXIII. poglavlje

Loša sredstva za dobre svrhe

U

iovoj sveopćoj uređenosti prirodnih djela postoje neki čudesni odnosi i sličnosti koji nam jasno pokazuju da sve to nije ni slučajno niti da je provođeno od različitih upravljača. Bolesti i svakojaka stanja našeg tijela vide se i u državama i uređenjima; kraljevstva i republike se rađaju, rascvjetaju se i venu od starosti upravo kao i mi. Mi smo podložni bilo nepotrebnom i štetnom gomilanju dobrih sokova (toga se i sami liječnici boje, a, zato što u nama ništa nije stalno, kažu da izvrsno, odveć krepko i snažno zdravlje valja na vještački način slabiti1 i zaustavljati, da se naša priroda, zato što se ne može zadržati ni na jednom sigurnom mjestu i zato što se nema kamo penjati da bi se popravila, ne bi naprasno i u neredu povukla; zato oni atletima propisuju čišćenja i puštanje krvi kako bi ih oslobodili velikog viška zdravlja) bilo velikoj količini loših sokova, a u tome redovito leži i uzrok bolestima.

1

U originalu essimer “umanjiti”, doslovno “lišiti masnoćâ”.

512

XXIII. poglavlje – Loša sredstva za dobre svrhe

Od slične preobilatosti vidimo da se često i države mogu razboljeti, pa se zato običava pribjeći različitim vrstama čišćenja2. Ponekad se dopusti raseljenje većeg broja obitelji kako bi se rasteretila zemlja, pa one idu drugamo tražiti sreću i ondje se naseljavaju na račun drugih. Na taj su način stari Franci krenuli iz srca današnje Njemačke, osvojili su Galiju i istjerali starosjedioce; tako se pokrenula i ona velika rijeka ljudi koja se slila u Italiju pod Brenom3 i drugima; isto su tako Goti i Vandali, jednako kao i narodi koji danas nastavaju Grčku, napustili svoju staru zemlju da bi se nastanili drugdje gdje je bilo više prostranstva. Ne znam postoje li dva ili tri kutka na svijetu koji nisu osjetili učinke takvih kretanja. Na taj su način Rimljani osnivali svoje kolonije; naime, kad bi vidjeli da im se gradovi preko mjere okrupnjavaju, oslobađali bi ih od najmanje potrebnih stanovnika i slali bi ih da nastavaju i teže zemlje koje su osvojili. Ponekad su i namjerno podržavali ratove s nekima od svojih neprijatelja, ne samo da održe svoje ljude u formi, plašeći se da im dokonost, majka svih opačina, ne donese kakvu veću brigu4, Et patimur lungae pacis mala; saevior armis, Luxuria incumbit5; nego i da posluži kao nekakvo puštanje krvi njihovoj Republici i da malo stiša odveć veliki polet njihove mladeži, skrati i potkreše granje koje je počelo bujati iz tog velikog debla. U tom su se cilju nekoć poslužili i ratom protiv Kartažana. 2

3

4

5

Ove je misli i slike Montaigne preuzeo iz djelâ Jeana Bodina, a prvenstveno iz njegove République (IV. knjiga). Brennus je bio vođa Gala koji su pobijedili Rimljane i zauzeli Rim 390. pr. Kr. I ovo je uglavnom nadahnuto spomenutim djelom Jeana Bodina (v. pretposljednju bilješku). “Trpimo danas zla predugotrajnog mira. Kobnija od rata, pohotljivost se svalila na nas.” Juvenal, VI, 292.

513

Eseji – Knjiga druga

Kod sklapanja mira u Bretignyju6, Eduard Treći, kralj engleski, nije htio obuhvatiti u općem miru, što ga je sklopio s našim kraljem, i vojvodstvo Bretanje, a postupio je tako da bi se imao gdje rasteretiti od velikog broja ratnika, bojeći se da mu one puste gomile Engleza, kojima se bio poslužio u ratu s ove strane mora, ne nahrupe u Englesku.7 To je bio jedan od razloga zašto je naš kralj Filip8 pristao poslati svog sina Ivana u rat preko mora kako bi se otarasio onog velikog broja odveć uzavrelih mladića koji su bili u njegovoj tjelesnoj straži. Ima ih veći broj koji u naše vrijeme tako razmišljaju želeći da se ova vrela krv koja je među nama usmjeri na kakav mogući rat, od straha da ti grešni sokovi9, koji sada vladaju našim tijelom, ako ih se drugamo ne svrne, ne podjare našu još uvijek veliku vrelost i nakraju nam ne donesu potpunu propast. A kad se dobro promisli, rat sa strancem mnogo je manje zlo nego građanski rat; ali ne vjerujem da bi Bog odobrio tako nepravedan korak da idemo radi svoje ugode napadati i nanositi rane drugome: Nil mihi tan valde placeat, Rhamnusia virgo, Quod temere invitis suscipiatur heris.10 6

Brétigny je malo mjesto kod Chartresa u oblasti Beauce gdje je 8. svibnja 1360. sklopljen mirovni sporazum kojim je zaključen prvi dio Stogodišnjeg rata, što je potvrdilo englesku pobjedu. 7 Sve te elemente navodi Froissart u svojoj Kronici (I, ccxiii): “...bolje i korisnije je bilo da se ti ratnici i pljačkaši razmile po vojvodstvu bretonskome... nego da se vrate u Englesku, jer to bi značilo propast i pustošenje za njihovu zemlju” (izdanje Denysa Sauvagea iz 1569). 8 Ovdje je Montaigne pobrkao francuske kraljeve, jer je Filip VI. jedini kralj Francuske koji je imao sina Jeana, a taj Jean nije pošao u ratni pohod preko mora. Zato neki komentatori misle da je tu riječ o Filipu-Augustu, čiji je sin Louis doista zapovijedao u jednom pohodu na Englesku 1215. godine. 9 “materia peccans”. 10 “Ramnuntska djevice, ne daj da ikad, / Lakoumljem nagnan, izvršim ijedan čin koji ne odobri bog!” Katul, LXVIIIb, 77 (prepjev D. Škiljana). [Rhamnus ([RamnoÍV), Ramnunt je grad u Atici na glasu zbog

514

XXIII. poglavlje – Loša sredstva za dobre svrhe

Pa ipak, naša nas slabost često nuka na nuždu da se služimo lošim sredstvima u svrhu postizanja dobrog cilja. Likurg, najvrliji i najsavršeniji zakonodavac koji je ikad postojao, dosjetio se nepravičnog postupka kako bi svoj narod naučio umjerenosti, da se Helote, koji su bili njihovi robovi, na silu opija ne bi li Spartanci, videći ih tako izgubljene i ogrezle u vinu, zamrzili širenje tog poroka.11 Drugi su još gore postupali kad su u staro doba naređivali da liječnici zločince, na ma koju su smrt ovi bili osuđeni, žive razude da bi izbliza vidjeli naše unutarnje organe i stekli što više sigurnosti u svome umijeću. Jer, ako se treba dati po zlu, onda je ipak bolje to činiti za zdravlje duše nego zbog tijela. Tako su Rimljani privikavali narod na hrabrost, na preziranje pogibelji i smrti onim strašnim prizorima gladijatora i borilaca do same smrti, koji su se u njihovoj prisutnosti borili, jedan drugoga sjekli i ubijali, Quod vesani aliud sibi vult ars impia ludi, Quid mortes juvenum, quid sanguine pasta voluptas?12 A te su igre potrajale sve do cara Teodozija: Arripe dilatam tua, dux, in tempora famam, Quodque patris superest, successor laudis habeto. Nullus in urbe cadat cujus sit pœna voluptas. Jam solis contenta feris, infamis arena Nulla cruentatis homicidia ludat in armis.13

11 12

13

hrama i kipa božice Nemeze; Rhamnusis ([Ramnous?V) je Ramnuzida, božica Nemesis.] Prema Plutarhu, Život Likurgov, XXXI. “Kakav drugi cilj mogu imati te neljudske i bezumne igre, to ubijanje mladih ljudi, ta strast za prolijevanjem krvi!” Prudencije, Protiv Simaha, II. Taj je navod, kao i ono što mu slijedi, Montaigne našao kod Justa Lipsiusa, Saturnalium sermonum libri duo, I, 14. “Primi, vođo, slavu određenu tvojem carstvu; dodaj baštini slave svojega oca jedinu hvalu što ti je ostala da je zavrijediš... Nek nitko više u Gradu ne umre osuđen radi zadovoljstva naroda; nek se besramna arena odsele zadovolji krvlju životinja i nek ubilačke igre više ne kaljaju naše oči!” Prudencije, Protiv Simaha, II, 643.

515

Eseji – Knjiga druga

Bio je to uistinu izvanredan primjer od vrlo velike koristi za odgajanje naroda koji je svakog dana gledao sto, dvjesto, tisuću pari muževa, naoružanih jednih protiv drugih, kako se rasijecaju s takvom odlučnošću i čvrstinom hrabrosti da se nikad nije čula riječ slabosti ili smilovanja, kako nikad nisu okrenuli leđa ni učinili jedan preplašeni pokret da bi skrenuli udarac protivnikov, nego su mu neprestano otkrivali golo grlo i izlagali se udarcima. Mnogima se od njih dogodilo, kad su bili prekriti smrtnim ranama, da uzvikujući upitaju narod je li zadovoljan njihovom borbom, a zatim bi pali ispuštajući posljednji dah. Nije bilo dovoljno da se bez prestanka bore i umiru, nego su to morali činiti veselo: tako da su na njih vikali i svašta im dobacivali ako bi vidjeli da pokušavaju izbjeći smrt. Čak su ih i mlade žene podbadale: consurgit ad ictus; Et, quoties victor ferrum jugulo inserit, illa Delitias ait esse suas, pectusque jacentis Virgo modesta jubet converso pollice rumpi.14 Najstariji su se Rimljani u te svrhe služili kriminalcima, ali ubrzo su došli na red nedužni robovi, pa čak i slobodnjaci koji su se za to prodavali; pa sve do senatora i rimskih vitezova i čak žena15: Nunc caput in mortem vendunt, et funus arenae, Atque hostem sibi quisque parat, cum bella quiescunt.16 14

“Ustaje kod svakog zadanog udarca i svaki put kad pobjednik zarine mač u grlo svog protivnika, ona je sva ozarena i kad jedan od borilaca leži na zemlji, ona okreće palac prema dolje, naređujući da ima umrijeti.” Prudencije, ibid., II, 617. 15 Sve se ovo, pa čak i navodi što prethode i koji slijede, može čitati i kod Justa Lipsiusa u djelu Saturnalium sermonum libri duo. 16 “Sad prodaju svoju glavu i hrle poginuti u areni; svatko je prije toga za sebe stvorio neprijatelja dok je još vladao mir.” Manilije, Astronomica, IV, 225.

516

XXIII. poglavlje – Loša sredstva za dobre svrhe

Hos inter fremitus novosque lusus, Stat sexus rudis insciusque ferri, Et pugnas capit improbus viriles.17 Sve bih to držao za neobično i nevjerojatno da nismo navikli vidjeti kako tisuće stranih ljudi za novac daju i svoju krv i svoj život u sporovima koji ih se nimalo ne tiču. *****

17

“Usred tih uzbuđenja i među tim novim igrama, slabiji spol nevješt oružju silovito se upliće u borbe muževa.” Stacije, Sylvae, I, vi, 51.

517

XXIV. poglavlje

O rimskoj veliini

Ž

elim vam reći samo riječ-dvije o ovom beskrajnom pitanju kako bih ukazao na ograničenost onih koji uspoređuju tu veličinu s kržljavim veličinama našeg vremena. U sedmoj knjizi Ciceronovih Obiteljskih pisama (a gramatičari, ako hoće, mogu odatle ukloniti onu riječ obiteljski, jer uistinu tu nema za nju razloga; a oni koji su zamijenili obiteljski s “Ad familiares”, mogu u svoju obranu navesti kao argument ono što Svetonije u Životu Cezarovu1 kaže da postoji čitava knjiga njegovih pisama “ad familiares”) ima jedno upućeno Cezaru, koji je tada bio u Galiji, u kojem Ciceron ponavlja završne riječi jednog drugog pisma koje mu je Cezar bio napisao: “Što se tiče Marka Furija2, kojega si mi preporučio, proglasit ću ga kraljem Galije; a ako hoćeš da unaprijedim još kojega od tvojih prijatelja, samo mi ga uputi.” Nije u tome bilo ničeg novoga da jedan običan rimski građanin, kao što je Cezar tada bio, raspolaže kraljevstvima, jer

1

2

Montaigne se ovdje povodi za komentarima k Cezaru iz izdanja koje je objavljeno u Antwerpenu 1570. Marcus Furius Camillus, pobjednik Galâ iz 390. pr. Kr.

518

XXIV. poglavlje – O rimskoj veliini

je on već bio oduzeo kraljevstvo kralju Dejotaru3 da bi ga dao jednom plemiću iz Pergama koji se zvao Mitridat. A oni koji pišu o njegovu životu zabilježili su više drugih kraljevstava koja je prodao, a Svetonije kaže4 da je od kralja Ptolomeja odjednom dobio tri milijuna i šest stotina zlatnika, što je bilo kao da mu je i prodao svoje: Tot Galatae, tot Pontus eat, tot Lydia nummis5. Marko Antonije je govorio6 da se veličina rimskog naroda ne može cijeniti po onome koliko je uzimao nego po onome koliko je davao. I koje stoljeće prije Antonija nešto je uzeo s tako zadivljujućom premoći da u cijeloj njegovoj povijesti ne znam za događaj koji bi mu osigurao veću slavu. Antioh je držao čitav Egipat i spremao se osvojiti Cipar i druge zemlje tog carstva kad li mu je u punom zamahu njegovih pobjeda došao Popilije u ime senata; odbio mu je pružiti ruku prije nego pročita poslanicu što mu ju je donio. Pročitavši je, kralj reče da će još razmisliti. Popilije na to svojim štapom zaokruži mjesto na kojem su bili i ovako mu rekne: “Daj mi odgovor koji ću odnijeti senatu prije nego se makneš iz ovoga kruga.” Začuđen oštrinom tako prijeke zapovijedi, nakon kraćeg razmišljanja rekne: “Učinit ću kako mi senat naređuje.” I tek tada ga Popilije pozdravi kao prijatelja rimskoga naroda.7 I doista, nije to bilo malo: odreći se tako velikog kraljevstva i tako neminovnih pobjeda samo zbog nekoliko poteza perom! Zato je imao pravo kad je poručio senatu da je njegovu 3

4 5

6 7

Dejotarus (DeùόtaroV), kralj Galacije (oko 115-oko 40. pr. Kr.); od običnog tetrarha postao kraljem. Kad je bio optužen da je namjeravao ubiti Cezara, branio ga je Ciceron (Pro rege Dejotaro). Nakon ubojstva Cezarova ponovno je došao do svojih posjeda. V. o tome Cezar, De bello Alexandrino i Ciceron, De divinatione, II, xxxvii. Život Cezarov, LIV. “Toliko za Galaciju, toliko za Pont, toliko za Lidiju.” Klaudijan, In Euthropium, I, 203. Plutarh, Život Marka Antonija, VIII. Tit Livije, XLV, xii-xiii.

519

Eseji – Knjiga druga

naredbu primio uz isto ono poštovanje kao da su mu je poslali sami besmrtni bogovi. Sva kraljevstva što ih je August dobio po pravu rata povratio je onima koji su ih bili izgubili ili ih je darovao tuđim ljudima. A upravo u vezi s time Tacit nam, govoreći o engleskom kralju Kogidunu, kroz jednu divnu crticu daje da osjetimo tu beskrajnu moć: “Bio je, kaže, u Rimljana od najstarijih vremena običaj ostaviti kraljevima, koje bi pobijedili, posjed njihove zemlje pod svojim gospodstvom kako bi uz drugo za podjarmljivanja imali i kraljeve”: “ut haberet instrumenta servitutis et reges”8. Sva je prilika da je Sulejman, kojega smo vidjeli kako je podašan s kraljevstvom ugarskim i drugim državama, više držao do ovog načela nego do onog kojim se običavao hvastati, to jest da je već bio sit do grla tolikih kraljevstava i tolike moći. *****

8

Rečenica, što je Montaigne na svoj način prevodi prije navođenja, nalazi se kod Tacita, Agricola, XIV.

520

XXV. poglavlje

Ne valja se praviti bolesnim

N

alazimo kod Marcijala jedan bolji epigram (jer ih kod njega ima svakojakih) u kojem on šaleći se pripovijeda o Celiju, koji je, da se ne bi morao ići klanjati nekim velikim ljudima u Rimu, biti kod njihova ustajanja, biti im na usluzi i ići za njima, odlučio da će reći da ima uloge; kako bi postigao da mu izlika bude što vjerojatnija, dao je da mu mažu noge, da ga povijaju i, ukratko, činio je sve da bi izgledao i po držanju i po izgledu kao čovjek koji pati od kostobolje; nakraju mu se i sreća nasmiješila i postao je doista bolestan: Tantum cura potest et ars doloris! Desit fingere Coelius podagram.1 Na nekom mjestu kod Apijana, čini mi se, naišao sam na sličnu priču o jednome2 koji je htio izbjeći proskripcijama rimskih trijumvira; da ga progonitelji ne bi prepoznali, pre1

2

“Tako je velika moć u hinjenju bolesti! Kostobolja u Celija nije više hinjena.” Marcijal, VII, xxxix. Riječ je o Geti (Geta je rimski nadimak), a tu je anegdotu Montaigne našao kod Apijana u Građanskim ratovima, IV. knjiga.

521

Eseji – Knjiga druga

rušio se i skrivao, svemu tome je dodao i tobožnju izliku da je ćorav na jedno oko. Kad je sila malo popustila i on dobio više slobode i kad se htio osloboditi poveza koji je dugo na oku nosio, ustanovio je da mu je vid stvarno uništen pod tom krinkom. Moguće je moć vida oslabjela zato što je bila toliko vremena sprečavana i da se sva prebacila na drugo oko: jer, mi doista osjećamo da oko koje pokrivamo šalje drugom oku jedan dio svojega učina, i to tako da se ono slobodno oko povećava i napuhuje; upravo onako kao što je nepokretnost, potpomognuta povojima i toplinom, mogla prouzročiti nekakve sokove podagre onom kostobolniku kod Marcijala. Čitajući kod Froissarda3 o zavjetu jedne družine mladih engleskih plemenitaša da će nositi prekriveno lijevo oko sve dok ne prijeđu u Francusku i dok se oružjem ne iskažu protiv nas, često me škakljala pomisao da bi se i njima moglo dogoditi kao i onima drugima i da bi svi mogli ćoravi doći pred svoje gospođe kojima su taj svoj pothvat posvetili. Majke imaju pravo kad kore svoju djecu koja se prave ćorava, šepava i razroka ili se grade kao da imaju neki drugi tjelesni nedostatak; jer, osim što tako krhko tijelo može zbog toga i skrenuti nekoj mani, ne znam kako, ali sreća se s nama može poigrati i uhvatiti nas za riječ; i ljudi su mi često navodili primjere o nekima koji su se zbilja razboljeli nakon što su pokušali graditi se bolesnima. Od moje mladosti uvijek sam nosio u ruci, bilo kad sam jahao ili hodao, neki štap ili batinu, želeći biti elegantan i o nj se oslanjati uz donekle afektirano držanje. Mnogi su mi prijatelji pretkazivali da će mi sudbina jednog dana preokrenuti to prenemaganje u pravu nuždu. Uzdam se da bih ja bio prvi u mojoj obitelji koji boluje od uloga. 3

Froissart, Chroniques, I, xxiv: “I među njima je bilo nekoliko mladih plemića i svi su imali jedno oko pokriveno povezom, tako da tim okom nisu mogli gledati. Kaže se da su se zakleli gospođama iz svog kraja da će stalno gledati jednim okom sve dok ne počine neko junačko djelo u kraljevstvu francuskome.”

522

XXV. poglavlje – Ne valja se praviti bolesnim

No, produljimo malo ovo poglavlje i prošarajmo ga malo jednom drugom crticom, i to o sljepoći. Plinije4 nam priča o jednome koji je sanjao da je slijep i koji se sutradan slijep i probudio, a da prije toga uopće nije bio bolestan. Snaga uobrazilje može tomu mnogo pridonijeti, kako sam već izložio na drugom mjestu5, a čini se da i Plinije dijeli to mišljenje. No, ipak je vjerojatnije da su pokreti, koje je tijelo u sebi osjećalo, a kojima će liječnici, ako budu htjeli, utvrditi razloge, bili ono što mu je oduzelo vid, a to je samo potaklo onaj san. Dodajmo svemu tome i jednu sličnu priču koju nam Seneka donosi u jednom od svojih pisama6. “Ti dobro znaš, piše on Luciliju, da je Harpasta, ona lȕda moje žene, ostala u mojoj kući kao nešto što sam morao kao dio baštine zadržati: jer, da je po meni, ne bi bilo tako, jer sam ja neprijatelj takvih nakaza i kad mi se prohtije smijati se nekom luđaku, ne moram ga daleko tražiti pa se smijem samome sebi. Ta je l/da odjednom oslijepila. Pričam ti nešto što je teško vjerovati, ali je stvarno istinito: ona ne zna da je slijepa i neprestano traži od svog čuvara da je nekamo odvede, jer, kaže, da je moja kuća tamna. Ono čemu se mi njoj smijemo vjeruj mi da se događa svakome od nas jer nitko u sebi ne prepoznaje ni škrtost ni pohlepnost. Slijepci još i traže da im dadu vodiča, a mi se sami gubimo. Ne trčim za slavom, kažemo, ali u Rimu se ne može drugačije živjeti; ne volim raskoš, ali grad iziskuje velike troškove; nisam ja kriv što se lako razljutim, kad nisam još uvijek našao svoj životni put, grijeh je na mladosti. Ne tražimo izvan sebe svoje zlo, jer je ono u nama, usađeno je u našoj utrobi. A to što mi čak i ne osjećamo da smo bolesni, samo otežava naše ozdravljenje. Ako rano ne počnemo svoje rane povijati, kad ćemo onda stići poviti toliko ozljeda i toliko zala? Za sve to imamo jedno blago sredstvo – filozofiju; jer 4 5 6

U Historia naturalis, VII, l. V. Eseji, I, xxi. Epistulae, 50.

523

Eseji – Knjiga druga

kod drugih osjetimo zadovoljstvo tek nakon ozdravljenja, a s njom uživamo i vraćamo se u zdravlje u isto vrijeme.” Eto, tako govori Seneka, koji me je, doduše, skrenuo s mojeg pripovijedanja; ali od svake promjene ima neke koristi. *****

524

XXVI. poglavlje

O palcu

T

acit pripovijeda1 da je među nekim barbarskim kraljevima običaj kod preuzimanja neke svečane obveze čvrsto spojiti desnice i palce stegnuti; a kada se zbog jakog stegnuća krv sva nakupi na kraju palaca, oni ih lagano ubodu, krv šikne, a oni je jedan drugome sišu. Liječnici kažu da su palci glavni prsti na ruci i da njihova latinska etimologija dolazi od pollere2. Grci ga nazivaju £nt?ceir, kao da kažu druga ruka. A čini se da ga ponekad i Latini uzimlju u tom smislu cijele ruke, 1

2

U Analima, XII, xlvii, ali općenito se drži da je Montaigne sve te crtice našao kod Mathieua Béroalda (ili Béroulda), protestantskog teologa (1520-1576) u njegovu komentaru uz Svetonija. što znači biti izvrsniji od drugih, dodaje se u ranijim izdanjima. Izvor je Makrobije, Saturnales, VII, 13, u navođenju Béroalda. Što se tiče etimologije riječi pollex, -icis, ona je povezana s hrv. palac, ali je nepoznatog postanja. Međutim, povezivanje s glagolom polleo, pollere, koje se čita i na nav. mj. kod Makrobija, kao i kod Izidora Seviljskoga (pollex ab eo quod pollet), moderna etimologija drži za običnu igru riječi (usp. A. Ernout – A. Meillet, Dictionnaire étymologique de la langue latine. Histoire des mots, str. 519, Paris, 1959. i dalja izdanja).

525

Eseji – Knjiga druga

Sed nec vocibus excitata blandis, Molli pollice nec rogata surgit3. U Rimu je bio znak milosti kad bi ih se stislo i palce okrenulo prema dolje, Fautor utroque tuum laudabit pollice ludum4, a znak nenaklonosti i zlohotnosti kad bi ih se podiglo i okrenulo prema van, converso pollice vulgi Quemlibet occidunt populariter5. Rimljani su oslobađali vojne službe one kojima je palac bio ozlijeđen, jer da nisu mogli dovoljno čvrsto držati oružje. August je konfiscirao6 sva dobra jednom rimskom vitezu koji je iz loših namjera bio odrezao palce svojoj dvojici mladih sinova samo da ne bi morali ići u vojsku7; a prije njega je Senat, za vrijeme italskih ratova, bio osudio Kaja Vatiena na doživotan zatvor i oduzimanje sve imovine zato što je sam sebi odsjekao palac lijeve ruke kako ne bi morao ići u rat.8 Neki je zapovjednik, sad mu se ne mogu sjetiti imena9, nakon što je pobijedio u pomorskoj bici, dao odrezati palce svim zarobljenim mornarima samo da se više ne bi mogli boriti ni držati vesla.

3

4

5

6

7 8 9

“No, njoj nije potrebno ni poticanje zavodljiva glasa ni milovanje palca da bi se uzdigla.” Marcijal, XII, xcviii, 8. “U čast igrarije tvoje podržat će obadva palca.” Horacije, Epistulae, I, xviii, 65 (u prijevodu Jurja Zgorelca). “Čim gomila okrene palac, kolje se sve samo da se njoj udovolji.” Juvenal, III, 36. U originalu: Auguste confisqua..., a taj se izraz u Montaigneovo vrijeme rabio samo u juridičkom smislu. Prema Svetoniju, Život Augustov, XXIV. Prema Valeriju Maksimu, Facta ac dicta memorabilia, V, iii. Bio je to Filoklo (Filokl²V), atenski admiral u Peloponeskom ratu.

526

XXVI. poglavlje – O palcu

A Atenjani su odsjekli palce Eginjanima da bi im oduzeli svaku prednost u mornarskim poslovima.10 Kod Lacedemonjana su učitelji kažnjavali djecu tako da bi ih ugrizli za palac.11 *****

10 11

Prema Valeriju Maksimu, op. cit., IX, iii. Prema Plutarhu, Život Likurgov, XIV.

527

XXVII. poglavlje

Kukavištvo je majka okrutnosti

Č

esto sam čuo kako ljudi kažu da je kukavištvo majka okrutnosti.1 Iz svojeg sam iskustva često opazio da ona silovitost i grubost podle i neljudske hrabrosti ide obično podruku s plašljivošću kakva je u ženâ. Vidio sam i najokrutnije kako lako zaplaču za ništavne stvari. Aleksandar, tiranin ferski2, nije dopuštao da se u kazalištu predstavljaju tragedije, plašeći se da ga njegovi sugrađani ne vide kako jeca nad nevoljama Hekube i Andromahe, iako je bez milosrđa svakodnevno slao u okrutnu smrt toliko ljudi.3 Je li ih to možda slabost vlastite duše učinila toliko osjetljivima u svim krajnostima? 1

2

3

Sve je ovo izlaganje kao i navedene primjere Montaigne iznio sjećajući se djela što ga je Innocent Gentillet objavio 1579. pod naslovom Discours sur les moyens de bien gouverner et maintenir en bonne paix un royaume ou autre principauté... contre Nicolas Machiavel, Florentin (skraćeni naslov Anti-Machiavel) i to prvenstveno VIII. pogl., IV. knjige. Pherae (Fera?) je bio grad u Meseniji, a Alexander Pheraeus bio je tiranin u tom gradu. Plutarh, Život Pelopide, XIV.

528

XXVII. poglavlje – Kukavištvo je majka okrutnosti

Hrabrost (čiji je učinak da se iskazuje samo protiv otpora, Nec nisi bellantis gaudet cervice juvenci)4 prestaje onog časa kad ti neprijatelj leži na milost i nemilost. Ali kukavština, da i nju ovdje ubrojimo, zato što se nije mogla umiješati u tu prvu ulogu, uzima za sebe drugu, onu u kojoj je krv i pokolj. Zločini se počinjaju nakon pobjede i čine ih gotovo redovito narod i vojnici iz pozadine: ono što nam pokazuje toliko nečuvenih okrutnosti u građanskim ratovima upravo je ta najgora rulja koja uzima oružje i postaje hrabra pa umače ruke u krv do lakata i mrcvari tijela koja pred njom leže, jer ne poznaje drugu hrabrost: Et lupus et turpes instant morientibus ursi, Et quaecunque minor nobilitate fera est5; kao oni psi podvita repa koji po kućama razdiru i grizu kože divljih životinja koje se nisu usudili napasti kad su bile žive na poljima. Što nam to u ovo doba čini svađe krvavima; i ondje gdje su naši očevi razlikovali veće i manje osvete, mi počinjemo uvijek s onom najgorom i odmah se na početku govori samo o ubijanju; što je to ako nije kukavištvo? Svatko dobro zna da veću hrabrost iziskuje pobijediti neprijatelja nego ga dokrajčiti i prisiliti ga na popuštanje nego li ubiti ga. Štoviše, time se žeđ za osvetom bolje zadovoljava, jer ona ne teži drugome nego pokazati svoju premoć. Eto zašto ne napadamo životinju ili kamen kad nas ozlijedi, jer ni životinja ni kamen ne mogu razumjeti našu osvetu. A ubiti čovjeka znači zaštititi ga od toga da mu ozljedu nanesemo. Upravo je to Biant6 doviknuo jednom zločestom čovjeku: “Znam da ćeš prije ili poslije zbog toga biti kažnjen, samo me 4 5 6

“I koji voli ubiti samo onog bika koji se bori.” Klaudijan, Epistula ad Hadrianum, 30. “Vuk, medvjedi kukavice i druge još manje plemenite zvijeri okomljuju se na one koje umiru.” Ovidije, Tristia, III, v, 35. Bias (-antis), jedan od sedam grčkih mudraca, suvremenik Krezov i Solonov.

529

Eseji – Knjiga druga

je strah da to neću doživjeti”7 i žalio je Orhomence8 što je kazna koja je stigla Liciska za izdajstvo počinjeno prema njima došla u vrijeme kad više nije bilo nikoga od onih kojima je pripadalo zadovoljstvo te kazne9; isto je tako za žaljenje kad onaj na kome se ona vrši nema mogućnosti da ju osjeti; jer, kao što osvetnik to želi vidjeti da bi se time nasladio, valjalo bi da i onaj na kojem se vrši osveta isto tako vidi da bi trpio bol i osjetio kajanje. “Pokajat će se on za to”, često kažemo. I kad mu prosviramo glavu, mislimo li da se kaje? Posve protivno, ako dobro pogledamo, vidjet ćemo da nam se iskesio dok je padao na zemlju; čak se na nas ne stigne ni ljutiti, a to je daleko od kajanja. I ukazujemo mu najmilostiviju uslugu koju mu možemo ukazati, to jest dajemo mu da umre brzo i za smrt ne znajući. Mi se ponašamo kao plašljivi zec, trčimo i bježimo pred službenom osobom javnog reda, a on je miran. Ubiti je dobro da bi se izbjegla buduća ozljeda, ali nikako da bi se osvetila ona koja je nanesena: to je čin počinjen više iz straha nego iz prkosa, više iz opreznosti nego iz hrabrosti, više kao obrana nego kao napad. Očito je da mi time napuštamo pravu svrhu osvete i brigu za svoj dobar glas; samo nas je strah da će nam, ako ostane na životu, opet učiniti isto. I to nije protiv njega, jer ti se zbog sebe sama braniš. U kraljevstvu Narsingi10 takav bi ti postupak bio izlišan. U toj zemlji ne samo ratnici nego i trgovci i obrtnici rješavaju svoje sporove samo mačem. Kralj ne samo da ne odbija dvoboj onima koji se hoće tući, nego dvoboju prisustvuje kad su to neki odličniji ljudi, pa čak i nagrađuje pobjednika zlatnim lančićem. No, onaj koji prvi zaželi taj lančić osvojiti, mora se 7

Prema Plutarhu, O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, II. 8 Orchomenus (]Orc@menoV), grad u Beotiji (i u Arkadiji). 9 Kod Plutarha zapravo Patroklo, a ne Biant, žali Orhomence. 10 Ova je anegdota preuzeta iz Histoire de Portugal, IV, xii Simona de Goularda.

530

XXVII. poglavlje – Kukavištvo je majka okrutnosti

ogledati s onim koji ga već nosi; i kad se riješi jedne borbe, već mu predstoje druge. I onda kad mislimo da ćemo hrabrošću nadvladati svog neprijatelja i kad mislimo da ga imamo u rukama, bit ćemo i te kako žalosni ako nam on pobjegne, kao što čini kad umre: nama je do pobjede, ali hoćemo do nje na sigurno više nego časno; i želimo prije kraj te borbe11 nego slavu. Azinije Polion12, kako god da je bio čestit čovjek, na jednak je način pogriješio: bio je napisao pogrdan napad protiv Planka, ali je čekao dok on umre pa da ga tek tada objavi. A to je bilo isto što i plaziti jezik mrtvu čovjeku ili uvredama obasipati gluhaka ili vrijeđati bezosjećajna čovjeka radije nego se izložiti njegovu bijesu. Stoga su za njega govorili da se samo zlodusi i strašila bore s mrtvacima13. Jer, onaj koji čeka da umre pisac čija djela hoće osporavati, što drugo o sebi kaže nego da je slabić i zabadalo. Rekli su jednom Aristotelu da ga neki ogovaraju: “Pustite ih nek učine i gore, odgovori on, nek me išibaju, samo da ja ne budem blizu.”14 Naši su se očevi zadovoljavali na uvredu jednostavno odgovoriti da taj laže, to je bilo prvo, a na opovrgavanje su odgovarali udarcem i tako redom. Bili su dovoljno hrabri da se nisu bojali živog i uvrijeđenog neprijatelja. A nama drhte koljena od straha čim ga vidimo da je na nogama. A da je tome tako, upitajmo se ne vodi li nas naša lijepa današnja prak11

12

13

14

Prema Pliniju Starijem, predgovor uz Historia naturalis. Montaigne je ovaj primjer vjerojatno preuzeo iz Vivèsova komentara Augustinovoj De civitate Dei, V, xxvii. U izdanju iz 1588. bila je ova varijanta: Želimo pobijediti, ali nedostojno, bez borbe i bez stavljanja svog života na kocku. Našim je očevima bilo dovoljno osvetiti se... Gaius Asinius Pollio, rimski političar, vojskovođa i zaštitnik pjesnikâ. Sastavio je povijest građanskih ratova u 17 knjiga i utemeljio prvu javnu knjižnicu u Rimu. Montaigne ovdje prevodi riječi što ih Plinije pripisuje Planku. “Plancus ubi hoc rescisset, cum mortuis non nisi larvas luctari dixisse.” Prema Diogenu Laerciju, Život Aristotelov, V, xviii.

531

Eseji – Knjiga druga

sa da do smrti gonimo isto tako onoga kojega smo uvrijedili kao i onoga koji je uvrijedio nas? Slika kukavištva je isto tako uvela u naše borbe jedan na jednoga običaj da nas prate drugi, takozvani sekundanti15, pa treći i četvrti. Nekad su to bili dvoboji, a danas su to sukobi i prave bitke. Usamljenost je plašila one prve koji su to izumili: Cum in se cuique minimum fiduciae esset16. Jer prirodno je da bilo kakvo društvo donosi ohrabrenje i olakšanje u opasnosti. U starije su se doba služili trećim osobama da paze kako ne bi došlo do nereda ili kakva nepoštena čina i da posvjedoče o ishodu borbe. No, otkako su sve to na sebe preuzeli, nitko od pozvanih ne može se nepristrano držati postrani kao gledatelj da mu se ne bi predbacilo kako u njega nema prijateljstva ni srca. Osim što je takvo djelo nepravično i nevaljalo da u obranu vlastite časti uplićete tuđu hrabrost i tuđu snagu, cijenim da čestitu čovjeku, koji se potpuno u sebe uzda, nikako ne priliči miješati svoju sudbinu s nekim sekundantom. Svatko se ionako dovoljno izlaže pogibelji, pa zašto onda izlagati još nekoga; svatko ima dovoljno razloga uzdati se u vlastitu vrijednost u obrani svojega života, a da bi tako dragu stvar trebao predavati u treće ruke. Jer, ako se izrijekom drugačije ne dogovori, onda je to prava borba četvorice. Ako je vaš sekundant pao, imate odjednom dvojicu za vratom, kako je zapravo i pravo. I zaista malo je reći da je to prijevara, a to prijevara i jest, jednako kao da dobro oboružan čovjek napada drugoga koji u ruci drži samo batrljak mača ili kao da jedan zdravi i čitavi napada drugoga koji je već teško ranjen. No, ako su to prednosti koje ste zavrijedili boreći se, možete ih iskoristiti, a da vam nitko neće moći bilo što predbaciti. Nejednakost oružja i tjelesnog stanja mjeri se samo i gleda u času kad sukob započinje; za sve ostalo ne preostaje vam drugo nego srditi se na svoju sreću. Pa iako sad vi sami imate trojicu protiv sebe, 15 16

U originalu: seconds. “Jer je svatko u sebe imao najmanje povjerenja.”

532

XXVII. poglavlje – Kukavištvo je majka okrutnosti

jer su vaš drugi i treći već pali, niste ništa krivo učinili ako biste učinili ono što bih i ja u borbi učinio kad bih mačem probio nekoga kojeg sam vidio da napada nekoga od mojih i tad bih imao pred njim jednaku prednost. Priroda društva je takva da čini da ondje gdje se vojska bori protiv vojske17 (kao ono kad je naš Vojvoda Orleanski izazvao kralja Henrika engleskoga da se bori stotina protiv stotine18; tristo protiv tristo, kao Argejci protiv Lacedemonjana19; trojica protiv trojice, kao Horaciji protiv Kurijacija20) da se množina na svakoj strani uvijek smatra jednim jedinim čovjekom. Svugdje gdje je mnogo suboraca može se svašta dogoditi. Imam svojih razloga o tome govoriti, jer je moj brat, sieur de Matecolom21, bio u Rimu pozvan da bude drugi jednom plemiću, kojeg uopće nije poznavao, a koji se branio i bio izazvan. U toj se borbi slučilo da je imao protiv sebe jednoga koji mu je bio bliži i poznatiji (želio bih da mi netko objasni te zakone časti koji se tako često kose sa zakonima zdrava razuma); nakon što se otarasio svog protivnika22 i vidio da su oba 17

U originalu: où il y a trouppe contre trouppe. Taj se glasoviti sukob sto protiv sto dogodio 1402. za kraljevanja Karla VI. Montaigne ga je pročitao u Chroniques što ih je ostavio Enguerrand de Monstrelet (1390-1453). 19 Herodot, Povijesti, I, lxxxii. 20 Horaciji su bili trojci koji su za kralja Tula Hostilija nadvladali tri albanska Kurijacija. O toj legendarnoj borbi govori u prvom redu Tit Livije, I, xxiv. 21 Bertrand de Montaigne, sieur de Mathecolom, rođen 1560, pratio je brata na putu u Rim. U svom Dnevniku s puta u Italiju Montaigne ne spominje taj dvoboj do kojeg je vjerojatno došlo nakon njegova odlaska na put. Naprotiv, on ondje govori o svojoj sklonosti prema mačevanju i o lekcijama koje je o tome uzimao u Rimu. O dvoboju Montaigneova brata nadugo priča Brantôme (1540-1614) u svojem Mémoire touchant les duels (VI. pogl., str. 322). 22 Evo kako taj u svoje vrijeme čuveni dvoboj mnogo eksplicitnije opisuje Montaigneov suvremenik Brantôme: “Jednako kao što ima mnogo drugih koji ne žele imati sekundanta, od kojih znaju doći mnoge neugode na kojima se ovdje ne bih zadržavao, ali ću ipak opisati kao pri18

533

Eseji – Knjiga druga

izazivača još živi i na nogama, pojuri u pomoć svom drugu. A što je mogao drugo učiniti? Zar je trebao stajati i mirno gledati kako stradava – ako je sreća tako htjela – onaj radi čije je obrane tu i bio došao? Jer sve što je bio do tog časa učinio nije bilo toliko važno: sukob još nije bio odlučen. Pravila udvornosti koja možete, i zasigurno morate, ukazati svojem neprijatelju, kad ste ga već doveli u lošiji položaj i u očit manjak, ne vidim kako biste mogli ta pravila poštovati kad je u pitanju netko drugi, a vi ste u svemu tome samo onaj drugi, a ni spor nije vaš. To nije moglo biti ni pošteno ni udvorno kad je na kocki bio život onoga kojemu je bio obećao pomoć. Zato je moj brat bio oslobođen iz talijanskih ûzā nakon brze i svečane preporuke našega kralja. Čudan smo mi narod! Nije nam dovoljno da nas svijet pozna s naših mana i ludosti, nego mu ih idemo pokazivati kod njega. Ostavite tri Francuza usred libijske pustinje, oni neće ni mjesec dana biti zajedno, a da se ne počnu natezati i jedan drugoga čerupati; reklo bi se da je to putovanje u svijet namjerno poduzeto kako bismo strancima dali zadovoljstvo u uživanju u našim tragedijama, a najčešće upravo onima koji se s naših nevolja naslađuju i s nama rugaju. mjer jedan koji se zbio u Rimu, za vrijeme pape posljednjeg Grgura, između dvojice drugih francuskih plemića. Bili su to La Villate i barun de Saligny na jednoj, a Mathecolom i Esparezat na drugoj strani. Taj Esparezat je bio Gaskonjac i upravitelj velike kraljeve konjušnice. Dogovorili su se da će se ogledati u dvoboju na četiri milje od Rima. Esparezat, od kojega je svađa i započela, borio se protiv La Villatea, svojeg protivnika, dok je Mathecolom, Esparezatov sekundant, imao protiv sebe baruna de Salignyja. Kad su se dovoljno udaljili jedni od drugih i nakon što su ispunili sve što su morali, dogodi se da je Mathecolom prvi ubio svog protivnika i, videći da njegov sekundant Esparezat ne može doći nakraj sa svojim, premda je on bio vrlo mlad... poleti u pomoć Esparezatu te obojica ubiju La Villatea; mislim da im je to teškom mukom pošlo za rukom, a kad je mladi plemić povikao da nije pravedno da se dvojica obaraju na jednoga, Mathecolom mu je dobacio: “To znam i ja! Ali, kad bi ti ubio Esparezata, došao bi i mene ubiti kad bi samo mogao, i zadao bi mi posla u kojem ne želim biti više nego što jesam, a ovako se iz svega mogu živ izvući.”

534

XXVII. poglavlje – Kukavištvo je majka okrutnosti

Idemo u Italiju učiti se mačevanju23 i njime se bavimo na štetu našega života još i prije nego li ga naučimo. Ali ipak bi valjalo, kako to traži red same discipline, postaviti najprije teoriju pa onda praksu; jer mi na taj način iznevjerujemo ono što naučimo: Primitiae juvenum miserae, bellique futuri Dura rudimenta.24 Dobro znam da je to umijeće s korisnom svrhom (u dvoboju dvojice prinčeva, dvojice bratića25, u Hispaniji, stariji je, kaže Tit Livije, vještim rukovanjem oružjem i lukavštinom lako nadvladao zaprepaštenu snagu mlađega) i, kao što sam kroz iskustvo uvidio, poznavanje tog umijeća iznad svake je prirodne mjere neke ispunilo samopouzdanjem; ali to nije prava vrlina, jer se oslanja na spretnost i temelji se na nečem drugom, a ne na samom sebi. Čast dvoboja je u odmjeravanju srčanosti, a ne znanja; a ja sam ipak vidio jednog od svojih prijatelja, čovjeka na glasu u takvoj borbi, koji je u svojim dvobojima izabirao takvo oružje koje će mu oduzeti tu prednost i koje je u potpunosti ovisilo o sreći i hladnokrvnosti da se ne bi njegovu pobjedu pripisalo radije mačevalačkoj vještini nego njegovoj vrijednosti. Za vrijeme mojega djetinjstva plemstvo je doživljavalo glas dobrog mačevaoca kao nešto uvredljivo i izbjegavalo mu se učiti, cijeneći da je to nešto kao zanat vještine, koja odudara od prave i prirođene vrline, Non schivar, non parar, non ritirarsi Voglion costor, ne qui destrezza ha parte. 23

24

25

To je bio jedan od razloga putovanja Bertranda de Montaignea u Italiju. François de La Noue (1531-1591) u svojim Discours politiques et militaires (1585) bilježi da svake godine stotinjak francuskih plemića putuje u Italiju pohađati tamošnje škole mačevanja. I sâm Montaigne u svom Dnevniku s puta u Italiju kaže: “U mačevalačkim školama [u Padovi] bilo je više od stotinu francuskih plemića.” “Nesretnih li prvínâ mladićevih u bliskom boju, / Strašnog li ogleda!” Vergilije, Eneida, XI, 156-157 (prepjev Tome Maretića). Tit Livije, XXVIII, xxi.

535

Eseji – Knjiga druga

Non danno i colpi finti, hor pieni, hor scarsi; Toglie l’ira e il furor l’uso dell’arte. Odi le spade horribilmente urtarsi A mezzo il ferro; il piè d’orma non parte: Sempre è il piè fermo, e la man sempre in moto; Ne scende taglio in van, nè punta a voto26. Alke27, turniri, prepreke, slika ratničkih sukoba bili su vježba naših otaca; a ovo drugo vježbanje to je manje plemenito jer gleda samo osobnu svrhu, što nas sve vodi k međusobnom uništavanju, protiv zakonâ i pravde i ovako ili onako uvijek ima štetne posljedice. Primjerenije je i bolje bi nam pristajalo da se učimo stvarima koje će učvrstiti, a ne podrivati naš poredak, stvarima koje streme k općoj sigurnosti i zajedničkom dobrom glasu.28 Publije Rutilije, konzul, bio je prvi koji je vojnika naučio rukovati vješto i znalački oružjem, koji je spojio umijeće s vrlinom, i to ne za privatnu uporabu, nego samo za sukobe i ratove rimskoga naroda.29 Bilo je to narodno i građansko mačevanje. I, osim Cezara, koji je svojima naredio da u prvom redu gađaju u lice Pompejevim ratnicima u bici kod Farsalije30, mnogi su se drugi vojskovođe domišljali pronaći nove 26

“Ne žele ni izbjeći, ni odbiti, ni uzmaknuti; vještini nema mjesta u njihovoj borbi; njihovi udarci nisu lažnjaci, čas kosi, a čas izravni; srdžba i bijes oduzimaju im svaku vještinu. Čujte strašan zveket mačeva kad se sudara nado o nado; ni pedlja ne popuštaju; noga im je uvijek čvrsta, a ruka se stalno kreće; i ploštimice i bočimice, njihovi udarci uvijek pogađaju.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, XII, stanza lv. 27 U izvorniku les butes, a to su bili niski humci u koje je bio na štap nataknut prsten koji je predstavljao metu. 28 Komentatori navode velik broj pisaca XVI. stoljeća, protivnika dvoboja, a među njima i samog Montaigneova šogora Françoisa de la Chassaignea, koji je oštro istupio protiv dvoboja u svom djelu Cléandre (1586). I Pierre de Messie, i Jacques Tahureau, i već spominjani La Noue bili su i sami vojnici, ali oštri protivnici takvog oblika borbe. 29 Valerije Maksim, II, iii, 2. 30 Plutarh, Život Cezarov, XII.

536

XXVII. poglavlje – Kukavištvo je majka okrutnosti

vrste oružja, nove načine napadanja i obrane već prema danom stanju. No, kao što je Filopemen osudio hrvanje u borilištu, a u toj se vještini upravo on isticao i koliko su pripreme za tu borbu bile različite od onih koje pripadaju vojničkom pozivu, za koji je cijenio da se samo najčasniji ljudi smiju njime zaokupljati, mislim isto tako da ta vještina i spretnost kojoj učimo svoje udove, da su svi ti pokreti i izmicanja, kojima uče djecu u ovim novim školama, ipak ne samo beskorisni, nego čak prije suprotni i štetni da bi se njima služili u vojničkim okršajima. Stoga se naši ljudi redovito služe posebnim oružjem, određenim isključivo za tu uporabu. I vidio sam da se nije najbolje gledalo kad bi se neki plemić, izazvan za borbu mačem i bodežom, pojavio sa svom opremom nekog ratnika31. Vrijedno je podsjetiti da Lahet kod Platona32, govoreći o jednom učenju rukovanja oružjem koje je slično našemu, kaže da nikada nije vidio da je iz te škole izišao niti jedan veliki vođa, a još manje neki od učitelja ratovanja. A što se tih velikih učitelja tiče, naše nam iskustvo isto govori. Ono što uistinu možemo o tome mirno reći jest da ta majstorstva nemaju nikakve veze ni odnosa s ratnom vještinom. A u odgoju djece u njegovoj republici Platon33 zabranjuje poučavanje u šakanju, koje su bili uveli Amik i Epej, a jednako i hrvanju, uvedenom po Anteju i Cercionu, jer imaju drugu svrhu, a ne da učine da mladež bude spremnija za ratnu službu; dapače, tome uopće ne pripomažu. No, možda sam se malo udaljio od svoje teme. Kad je car Mauricije34 snovima i mnogim pretkazivanjima bio upozoren da će ga neki Foka, u to vrijeme nepoznat 31 32 33 34

Izdanje iz 1595 ovdje dodaje: “...ni onoga koji bi pokušao u borbu ući s plaštem umjesto bodeža”. U dijalogu Lahet, VII. poglavlje, str. 292 izdanja iz 1546. Sjećanje na mjesto iz Zakonâ, str. 827 u izdanju iz 1546. Bizantski car Mauricije (lat. Flavius Mauritius Tiberius), 539-602.

537

Eseji – Knjiga druga

vojnik, ubiti, upitao je svog zeta Filipa tko je taj Foka, kakve je naravi taj čovjek, što radi i kakvog je ponašanja; pa, kako mu je Filip rekao da je plašljivac i kukavica, car je odmah iz toga zaključio da je kadar i ubiti i biti okrutan.35 Što tirane čini tako krvožednima? To što se brinu samo za svoju sigurnost, a njihovo im kukavičko srce ne daje drugih jamstava za tu sigurnost, pa se daju na ubijanje onih koji bi im mogli štetiti ne štedeći ni žene, jer se boje da bi ih mogle noktima ogrepsti, Cuncta ferit, dum cuncta timet36. Prve se okrutnosti rađaju iz okrutnosti same: odatle nastaje strah od pravedne osvete koji se zatim množi u nizu drugih grozota, pa se jedne guše drugima. Filip, kralj macedonski, onaj koji je imao toliko neriješenih pitanja s rimskim narodom uzbunjenim s tolikih ubojstava počinjenih na njegov nalog, kad se nije mogao riješiti tolikih i na različitim mjestima ucviljenih obitelji, odluči ugrabiti svu djecu onih koje je bio ubio da bi ih dan za danom ubijao i tako sebi osigurao mir.37 Dobro sjeme uvijek pušta korijen bilo gdje da ga posiješ. Ja, koji se više brinem o ozbiljnosti i koristi mîsli nego o njihovu redu i onomu što dolazi poslije njih, ne moram se ustručavati i ovdje ću donekle uzgred ispričati jednu lijepu priču38. Među ostalim Filipovim osuđenicima bio je i Herodik, knez tesalski. Nakon njega dao je pogubiti i njegova dva zeta, koji su za sobom ostavili svaki po jedno nejako dijete. Teoksena i Arho zvale su se dvije udovice. Teoksenu nikako 35

Fokas je bio centurion i na vlast ga je izbacila vojnička pobuna. Zbacio je Mauricija i odrubio mu glavu. Bio je car do 610, kad ga je Heraklije zbacio i gomila kamenovala. 36 “Onaj koji se svega boji, sve i napada.” Klaudijan, In Euthropium, I, 182. 37 Prema Titu Liviju, XL, iii. 38 Izdanje iz 1595. na ovom mjestu dodaje: Kad su te priče vlastitom ljepotom lijepe i same se od sebe visoko drže, tada se služim i najtanjom dlačicom kako bih ih povezao s onim o čemu pripovijedam.

538

XXVII. poglavlje – Kukavištvo je majka okrutnosti

nisu mogli nagovoriti da se preuda iako su je mnogi prosili. Arho se udala za Porisa, najodličnijeg među Enjanima, i s njim je imala brojnu djecu koju je ostavila u nejakoj dobi. I tada Teoksena, potaknuta materinskom ljubavi prema svojim nećacima, zato što ih je odgajala i štitila, uda se za Porisa. U to bi proglašen kraljev proglas. A ta hrabra mati, sumnjajući i u okrutnost Filipovu i u zloću njegovih dvorana prema toj lijepoj i nježnoj mladosti, usudi se obećati da će ih prije svojom rukom ubiti nego ih predati. Ta odlučnost preplaši Porisa i on joj obeća da će ih kradom odvesti u Atenu i povjeriti nekim svojim vjernim prijateljima. Iskoristili su priliku jedne godišnje svečanosti što se je slavila u Enu39 u čast Eneji. Nakon što su danju pribivali svim ceremonijama i pučkoj gozbi, noću su se prikrali do broda kako bi morem došli do odredišta. Vjetar im je bio protivan; i, kad su se sutradan opet našli pred obalom od koje su bili krenuli, za njima se dadoše u potjeru lučki stražari. Kad su im već bili blizu