Elias Canetti - Zaslepljenost [PDF]

  • 0 0 0
  • Gefällt Ihnen dieses papier und der download? Sie können Ihre eigene PDF-Datei in wenigen Minuten kostenlos online veröffentlichen! Anmelden
Datei wird geladen, bitte warten...
Zitiervorschau

Elijas Kaneti

Zaslepljenost

Prevod sa nemačkog: Branimir Živojinović

Izvršni urednik: Anja Marković

ISBN 978-86-6457-099-2

Urednik izdanja: Aleksandar Šurbatović

Naslov originala: Elias Canetti DIE BLENDUNG

Prvo DERETINO izdanje, Beograd, 2017

SADRŽAJ

Šetnja Tajna Navodadžija Konfucije Školjka Blistavi nameštaj Najdraža milostiva Mobilizacija Smrt Bolovanje Mlada ljubav Juda i Spasitelj Milionsko nasleđe Batine Kočenje

Kod idealnog 'Neba' Grba Veliko sažaljenje Četvorica i njihova budućnost Otkrića Gladovanje Ispunjenje Lopov Privatna svojina Mališa

Dobri otac Pantalone Ludnica Obilazni putevi Lukavi Odisej Crveni petao

PRVI DEO U

GLAVA BEZ SVETA

ŠETNJA „Šta radiš ovde, dečače?“ „Ništa.“

„Pa zašto onda stojiš tu?“ „Tako.“ „Znaš li već da čitaš?“ „O, kako da ne.“ „Koliko ti je godina?“ „Napunio sam devet.“ „Šta više voliš: čokoladu ili knjigu?“ „Knjigu.“ „Zbilja? To je lepo od tebe. Znači, zato tu stojiš.“ „Da.“ „Zašto to nisi odmah rekao?“ „Otac me grdi.“ „Tako. Kako ti se zove otac?“ „Franc Mecger.“ „Da li bi hteo da putuješ u neku daleku zemlju?“ „Da. U Indiju. Tamo ima tigrova.“ „Kuda još?“ „U Kinu. Tamo ima ogroman zid.“ „Hteo bi, valjda, da se vereš preko njega?“

1

„On je suviše širok i visok. Niko ne može preko njega. Zato su ga i sagradili.“ „Šta ti sve ne znaš! Već si mnogo čitao.“ „Da, ja uvek čitam. Otac mi oduzima knjige. Hteo bih da idem u neku kinesku školu. Tamo uče četrdeset hiljada slova. Sva ne mogu ni stati u jednu knjigu.“ „To ti samo tako zamišljaš.“ „Izračunao sam.“ „Ali ipak nije tačno. Mani se tih knjiga u izlogu. To su sve loše stvari. U tašni imam nešto lepo. Čekaj, pokazaću ti. Znaš li kakva su ova slova?“ „Kineska! Kineska!“ „Ti si bistar dečko. Da li si nekad već video neku kinesku knjigu?“ „Ne, pogodio sam.“ „Ova dva znaka znače Mong Ce, filozof Mong. To je bio jedan veliki čovek u Kini. Živeo je pre dve hiljade i dvesta pedeset godina i još ga čitaju. Hoćeš li to zapamtiti?“ „Hoću. Sada moram u školu.“ „Aha, ideš u školu pa usput zagledaš knjižare? A kako se zoveš?“ „Franc Mecger. Kao i moj otac.“ „A gde stanuješ?“ „Erlihova ulica dvadeset i četiri.“ „Pa i ja stanujem tamo. Uopšte ne mogu da te se setim.“ „Vi uvek pogledate u stranu kad neko ide stepeništem. Ja vas poznajem odavno. Vi ste gospodin profesor Kin, ali ne predajete u školi. Majka kaže da vi niste nikakav profesor. Verujem, jer imate biblioteku. Tako nešto čovek ne može ni da zamisli, kaže Marija. To je naša služavka. Kad porastem, imaću biblioteku. I u njoj će biti sve knjige, na svim jezicima, pa i ovakve kineske. A sad moram brzo da idem.“ „A ko je napisao ovu knjigu? Jesi li upamtio?“ „Mong Ce, filozof Mong. Pre tačno dve hiljade i dvesta pedeset godina.“ „Lepo. Možeš doći jednom u moju biblioteku. Reci domaćici da sam ja dozvolio. Pokazaću ti slike iz Indije i Kine.“

2

„Fino! Doći ću! Doći ću sigurno! Danas po podne?“ „Ne, ne, dečko. Moram da radim. Najranije za nedelju dana.“ Profesor Peter Kin, dugačak mršav čovek, naučnik, sinolog po struci, stavi kinesku knjigu u prepunu tašnu koju je nosio pod miškom, brižljivo je zatvori i otprati pogledom pametnoga dečaka sve dok mu se ovaj nije izgubio iz vida. Škrt na rečima i mrzovoljan po prirodi, on je prekorevao sebe zbog tog razgovora, koji je započeo bez ikakvog jačeg razloga. Za vreme jutarnjih šetnji između sedam i osam on je obično bacao pogled u izlog svake knjižare pored koje bi prošao. Gotovo radosno bi zaključio da se šund i prljavština sve više šire. On sam je posedovao najznačajniju privatnu biblioteku u ovom velikom gradu. Jedan njen sićušni delić uvek je nosio sa sobom. Njegova strast prema njoj, jedina strast koju je sebi dozvoljavao u svom strogom i radnom životu, primoravala ga je da preduzima mere predostrožnosti. Knjige, pa i loše među njima, lako su ga primamljivale da ih kupi. Srećom, većina knjižara se otvarala tek posle osam. Ponekad bi se neki šegrt, koji je želeo da osvoji poverenje svoga šefa, pojavljivao i ranije i čekao na prvog službenika, od koga bi svečano uzeo ključeve. „Tu sam od sedam sati!“, uzviknuo bi, ili: „Ne mogu da uđem!“ Tolika revnost bi lako zarazila čoveka kao što je Kin; morao se savlađivati da smesta i sam ne krene unutra. Među vlasnicima manjih radnji često je bilo onih što su rano ustajali, pa su već od pola osam poslovali iza otvorenih vrata. Prkoseći ovim iskušenjima, Kin je lupkao šakom po svojoj nabijenoj torbi. Pritisnuo ju je čvrsto uz sebe, na jedan naročit način koji je izmislio da bi što veći deo njegovog tela bio u dodiru s njom. Rebra su je osećala kroz tanko, loše odelo. Mišica mu je ležala u njenom bočnom udubljenju; tačno je ispunjavala to ulegnuće. Donji deo ruke podupirao ju je odozdo. Rašireni prsti su se širili preko svih površina koje bi poželeli. Svoju preteranu brižljivost opravdavao je pred sobom vrednošću sadržine. U slučaju da tašna padne na zemlju, i da se brava, koju je proveravao svako jutro pre no što će izići, otvori u takvom opasnom trenutku, propala bi dragocena dela. Ništa nije više mrzeo od prljavih knjiga. Kad je danas, vraćajući se kući, zastao pred jednim izlogom, neki dečak je iznenada iskrsnuo između prozora i njega. Kin je taj postupak doživeo kao nevaspitanost. Mesta je tu svakako bilo dovoljno. On bi uvek stao na

3

metar daljine od izloga; pa ipak je sa lakoćom čitao sva slova što su se nalazila iza stakla. Oči su mu funkcionisale onako kako je on hteo; značajna činjenica za jednog četrdesetogodišnjaka koji celog dana sedi nad knjigama i rukopisima. Iz dana u dan, oči su mu dokazivale u kakvom se izvrsnom stanju nalaze. U rastojanju od jeftinih i popularnih knjiga izražavao se i njegov prezir, koji su one, u poređenju sa oporim i teškim delima iz njegove biblioteke, zasluživale u visokoj meri. Dečko je bio mali, a Kin neobično dugačak. Lako je mogao videti preko njegove glave. Ali je ipak očekivao više respekta. Pre no što će ga ukoriti zbog njegovog ponašanja, sklonio se u stranu da bi ga osmotrio. Dečko je piljio u naslove knjiga i polako i tiho micao usnama. Istrajno je klizio pogledom od knjige do knjige. Malo-malo pa bi okretao glavu. Na drugoj strani ulice je iznad jedne časovničarske radnje visio ogroman sat. Bilo je dvadeset minuta do osam. Mališan se očigledno bojao da ne propusti nešto važno. Nije obraćao pažnju na gospodina iza sebe. Možda se vežbao u čitanju. Možda je napamet učio naslove. Prema njima se odnosio sa podjednakom pravičnošću. Moglo se tačno primetiti gde se zadržao za trenutak. Kinu ga je bilo žao. Eto, on tim prostačkim stvarima kvari svoj sveži duh, možda već željan čitanja. U poznijim godinama pročitaće poneku bednu knjigu samo zato što mu je naslov od malih nogu bio poznat. Kako treba ograničiti prijemčivost prvih godina? Čim dete nauči da hoda i sriče, ono je izloženo na milost i nemilost pločniku neke loše postavljene ulice, robi nekog trgovca koji se, đavo bi ga znao zašto, odlučio da se bavi knjigama. Dečaci bi morali rasti u nekoj značajnoj privatnoj biblioteci. Svakodnevno druženje samo sa ozbiljnim duhovima, pametna, sumračna, prigušena atmosfera, uporno privikavanje na najveći red, u prostoru kao i u vremenu – koja bi okolina bila pogodnija da tako nežnim stvorenjima pomogne da iziđu na kraj sa svojom mladošću? Jedini čovek u ovome gradu koji je imao neku ozbiljniju privatnu biblioteku bio je upravo sam Kin. Njemu nije bilo moguće da prima decu. Rad mu nije dozvoljavao da mu bilo šta skreće pažnju. Deca prave buku. Čovek se mora baviti njima. Za njihovu negu potrebna je žena. Za kuvanje je dovoljna obična domaćica. Za decu je neophodno držati u stanu i majku. Kad bi majka bila samo majka; ali koja se među njima zadovoljava svojom stvarnom ulogom? Po svojoj glavnoj struci svaka od njih je žena i postavlja zahteve

4

koje neki pošten naučnik ni u snu ne namerava da ispuni. Kin se odriče žene. Bio je dosad ravnodušan prema ženama, ravnodušan će i ostati. I tako dečko sa ukočenim očima i pokretljivom glavom nema čemu da se nada. Iz sažaljenja ga je oslovio, protiv svoje navike. Čokoladom bi se rado iskupio za svoja vaspitačka osećanja. Ali pokaza se da ima devetogodišnjaka koji više vole knjigu od čokolade. Ono što je zatim došlo, iznenadilo ga je još više. Dečko se interesovao za Kinu. Čitao je protiv volje svoga oca. Priče o teškoćama kineskog pisma podsticale su ga mesto da ga uplaše. Poznao ih je na prvi pogled, iako ih nikad nije video. Odlično je položio ispit iz inteligencije. Nije dotakao pokazanu knjigu. Možda se stideo zbog svojih prljavih prstiju. Kin ih ispita pogledom; bili su čisti. Drugi neko mašio bi se i prljavim. Žurio se, škola je počinjala u osam, ali ostao je do poslednje sekunde. Poziv je prihvatio žudno kao da je pregladneo. Mora da ga je otac mnogo mučio. Najradije bi došao odmah po podne, usred radnog vremena. Ta stanovao je u istoj kući. Kin oprosti sebi zbog razgovora. Činilo mu se da vredi truda izuzetak koji je dozvolio sebi. Već iščezlog dečaka pozdravljao je u mislima kao budućeg sinologa. Ko se interesuje za ovu zabitu nauku? Dečaci igraju fudbal, odrasli jure za zaradom; slobodno vreme utucavaju ljubavlju. Da bi osam sati spavali i da osam sati ne bi ništa radili, tokom ostalog vremena se predaju omrznutom radu. Za svoga boga su uzdigli ne stomak, nego celo telo. Nebeski bog Kineza bio je stroži i dostojanstveniji. Čak i ako dečko ne dođe sledeće nedelje, što je prilično neverovatno, on u glavi ima jedno ime koje se teško zaboravlja: ime filozofa Monga. Slučajni udarci, neočekivano primljeni, daju ljudima pravac za čitav život. Osmehujući se, Kin produži kući. Retko se osmehivao. Retko je nečija najveća želja bila da ima biblioteku. On je kao devetogodišnjak čeznuo za knjižarom. U to doba mu se suviše drskom činila pomisao da hoda po knjižari kao njen vlasnik. Knjižar je kralj, kralj nije knjižar. Za službenika je sebi izgledao suviše mali. Šegrta-kurira uvek nekuda šalju. Šta može imati od knjiga ako ih samo nosi kao pakete pod miškom? Dugo je tražio neki izlaz. Jednoga dana se posle škole nije vratio kući. Ušao je u najveću radnju u gradu, koja je imala šest izloga prepunih knjiga, i počeo glasno da plače. „Moram napolje, brzo, strah me je!“, cvilio je. Pokazaše mu sigurno mesto. On ga dobro zapamti. Kad se vratio, zahvalio je i

5

upitao može li nešto pomoći. Njegovo blistavo lice uveseljavalo je ljude. Još malopre bilo je izobličeno onim smešnim strahom. Počeše da razgovaraju s njim; znao je mnogo o knjigama. Našli su da je pametan za svoje godine. Predveče ga poslaše da odnese jedan težak paket. Odvezao se i vratio se tramvajem. Toliko je novca uštedeo. Pred samo zatvaranje radnje – već se smrkavalo – on javi da je nalog izvršen i stavi potvrdu na tezgu. Neko mu kao nagradu dade kiselu bombonu. Dok su službenici oblačili kapute, on se tiho odšunja pozadi, do onog sigurnog mesta, i onde se zaključa. Niko nije ništa primetio; svi su bez sumnje mislili na svoje slobodno veče. Onde je dugo čekao. Tek nakon mnogo časova, kasno u noći usudio se da izađe. U radnji je bilo mračno. Potraži prekidač. Po danu nije na to mislio. Kad ga nađe i već uhvati rukom, poboja se da upali svetlost. Možda će ga neko sa ulice videti i odvesti ga kući. Oči mu se same od sebe svikoše na mrak. Samo što nije mogao da čita, to je bilo jako tužno. Vadio je knjigu za knjigom, listao ih, i doista uspevao da odgonetne poneki naslov. Kasnije se verao unaokolo po lestvama. Hteo je da sazna kriju li gore neke tajne. Okliznuo se, pao i rekao: „Nisam se povredio!“ Pod je bio tvrd. Knjige su bile meke. U knjižari čovek pada na knjige. Mogao je pred sobom sazidati čitavu kulu, ali smatrao je da je neurednost prostačka, i čim bi uzeo neku novu knjigu, stavljao bi staru na njeno mesto. Leđa su ga bolela. Možda je samo bio umoran. Kod kuće bi sad već odavno spavao. Ovde to nije bilo moguće, uzbuđenje ga je držalo budnim. Ali oči mu nisu razaznavale ni najkrupnije naslove, i to ga je ljutilo. Računao je koliko bi godina ovde čovek mogao čitati, a da nikad ne ode na ulicu niti u glupu školu. Zašto da zauvek ne ostane ovde?! Uštedeo bi novaca da kupi malenu postelju. Majka se bojala. Bojao se i on, ali samo malčice, zato što je bilo toliko tiho. Plinski fenjeri na ulici su se gasili. Okolo su milele senke. Aveti ipak postoje. Noću sve one doleću ovamo i posedaju na knjige. Tu čitaju. Nije im potrebna svetlost, njihove oči su toliko krupne. Sada više ne bi dotakao nijednu knjigu gore, ne, a ni one što su dole. Zavukao se pod tezgu, zubi su mu cvokotali. Deset hiljada knjiga, na svakoj čuči po jedna avet. Zato je toliko tiho. Ponekad ih je čuo kako listaju. Čitale su isto onoliko brzo koliko i on. Navikao se na njih, ali bilo ih je deset hiljada, mogla bi ga neka ugristi. Aveti se ljute kad ih neko dotakne, misle da

6

neko hoće da im se podsmeva. On se šćućurio što je više mogao; a one su letele nad njim. Jutro je došlo tek nakon mnogih noći. On tada zaspa. Kad su ljudi otključali radnju, ništa nije primetio. Našli su ga pod tezgom i drmusanjem probudili. Najpre se pretvarao da još spava, a onda je brzo počeo da kuka. Zaključali su ga juče, boji se svoje majke, ona ga je sigurno svuda tražila. Vlasnik ga ispita i čim saznade njegovo ime, posla ga kući zajedno s jednim službenikom. Po njemu je poslao gospođi izvinjenje. Dečko je greškom zaključan, ali se inače dobro oseća. On sam se najučtivije preporučuje. Majka je u to poverovala i bila srećna. A sad ondašnji mali lažov poseduje veličanstvenu biblioteku i isto toliko slavno ime. Kin je prezirao laž; od malih nogu držao se istine. Nije se sećao ni jedne jedine laži osim ove. Ali je ovoga puta bila potisnuta. Probudio ju je samo razgovor sa učenikom, koji mu se učinio sušta slika njegove mladosti. Dosta sa tim, pomislio je, samo što nije osam. Tačno u osam počinje rad, njegova služba istini. Nauka i istina bili su za njega identični pojmovi. Čovek se približava istini na taj način što se sklanja od ljudi. Svakidašnjica je površan splet laži. Koliko prolaznika, toliko lažova. Zato ih uopšte nije ni gledao. Ko je među lošim glumcima, od kojih se sastoji masa, imao lice koje bi njega moglo privući? Oni se menjaju iz trenutka u trenutak; ni ceo dan ne izdrže u istoj ulozi. To je on unapred znao, iskustvo je ovde bilo izlišno. Njegovo častoljublje se sastojalo u tome da bude postojan u životu. Ne samo mesec dana, ne samo godinu dana, ceo svoj život ostaće ono što je. Karakter, ako ga čovek ima, određuje i oblik. Otkako pamti, bio je dugačak i suviše mršav. Svoje lice je samo ovlaš znao, sa okana na knjižarskim izlozima. Ogledalo kod kuće nije imao, od silnih knjiga nije bilo mesta. Ali znao je da je mršav, strog i koščat: to je bilo dovoljno. Pošto nije osećao ni najmanju želju da primećuje ljude, držao je oči otvorene ili visoko uzdignute nad njima. Ionako je tačno osećao gde se nalaze knjižare. Mirno se smeo prepustiti svome instinktu. Ono što konji uspevaju dok kaskaju prema štalama, uspevao je i on. Išao je u šetnju da bi udahnuo vazduh tuđih knjiga, one su ga podsticale da im protivreči, one su ga pomalo osvežavale. U biblioteci je sve išlo kao pod konac. Između sedam i osam ujutru on je sebi dozvoljavao po koju slobodu, od kojih se potpuno sastoji život drugih ljudi.

7

Iako je uživao u ovome času, držao se reda. Oklevao je malo pre no što će preći jednu prometnu ulicu. Voleo je da ide ravnomerno; da ne bi žurio, sačekao je povoljan trenutak. Tad se neko glasno obrati nekom drugom čoveku: „Možete li mi reći gde se ovde nalazi Mutova ulica?“ Onaj upitani ništa ne odgovori. Kin se začudi; eto, na ulici osim njega još ima ćutljivih ljudi. Ne digavši pogled, osluškivao je. Kako će onaj što je pitao primiti to ćutanje? „Oprostite, molim, možete li mi reći gde se ovde nalazi Mutova ulica?“ Povećao je učtivost; ali nije imao ništa više sreće. Onaj drugi opet ništa ne reče. „Čini mi se da ste me prečuli. Hteo bih da vas zamolim za obaveštenje. Možda biste bili tako ljubazni i objasnili mi kako da dođem do Mutove ulice.“ Kinova želja za znanjem se probudi, radoznalost nije poznavao. Rešio je da pogleda toga što ćuti ukoliko on i dalje ostane nem. Nema sumnje, taj čovek je bio zamišljen i želeo je da izbegne svako prekidanje. Opet nije ništa rekao. Kin ga pohvali u sebi. Među hiljadama jedan karakter koji se suprotstavlja slučajnostima. „Slušajte, jeste li vi gluvi?“, povika onaj prvi. Sada će mu drugi odvratiti, pomisli Kin i poče da gubi radost u svome štićeniku. Ko može obuzdati usta kad ga vređaju? Okrenuo se prema ulici; došao je trenutak da pređe preko nje. Ali začuđen produženim ćutanjem, zastao je. Onaj drugi još nikako da kaže nešto. Mogao se očekivati utoliko jači izliv njegovog besa. Kin se ponada da će doći do prepirke. Ako se onaj drugi pokaže kao običan čovek, onda će on, Kin, bez pogovora ostati ono za šta je sebe držao: jedini karakter koji ovuda šeta. Razmišljao je treba li već da pogleda onamo. Ta scena se odigravala s njegove desne strane. Onde je onaj prvi besneo: „Kakvo je to ponašanje! Ja sam vas najučtivije pitao! Pa šta vi zamišljate?! Grubijanu jedan! Jeste li nemi?“ Onaj drugi je ćutao. „Imate da se izvinite! Briga mene za Mutovu ulicu! Nju mi može svako pokazati! Ali vi imate da se izvinite! Slušajte!“ Onaj nije slušao. Zbog toga mu je poraslo poštovanje u očima čoveka koji je prisluškivao. „Predaću vas policiji! Znate li ko sam ja?! Kosturu jedan! I to hoće da bude obrazovan čovek! Odakle vam to odelo? Iz založnog zavoda! Eto, tako izgledate! Šta to nosite pod rukom? Pokazaću vam ja! Idite pa se obesite! Znate li šta ste vi?“ Uto Kin oseti bolan udarac. Neko mu je dohvatio tašnu i počeo da vuče. Trzajem koji je kudikamo prevazilazio njegovu normalnu snagu on oslobodi knjige iz tuđih kandži i oštro se okrete nadesno. Pogled mu je

8

išao za tašnom, ali se zaustavio na jednom malom, debelom čoveku, koji je žestoko vikao na njega. „Mangup! Mangup! Mangup!“ Onaj drugi, ćutljivac i karakter, koji je jezik obuzdavao i u besu, bio je sam Kin. Mirno je okrenuo leđa analfabeti koji je gestikulirao. Tim uzanim nožem presekao je njegovo brbljanje. Neki ugojen prostak, čija se učtivost posle nekoliko trenutaka preokrenula u drskost, nije ga mogao uvrediti. Za svaki slučaj, pošao je preko ulice brže no što je nameravao. Kad čovek sa sobom nosi knjige, treba da izbegava gužvu. On je sa sobom uvek nosio knjige. Jer, konačno, čovek nije dužan da se bavi glupostima svakog prolaznika. Gubiti vreme pričajući, to je najveća opasnost koja preti naučniku. Kin se radije izražavao pismeno nego usmeno. Znao je više od desetak istočnih jezika. Nekoliko zapadnih podrazumevalo se samo od sebe. Nijedna literatura nije mu bila strana. U citatima je mislio, u dobro promišljenim periodima je pisao. Bezbrojni tekstovi su njemu zahvaljivali za svoje vaspostavljanje. Pri oštećenim ili iskvarenim mestima prastarih kineskih, indijskih, japanskih rukopisa padalo mu je na pamet onoliko kombinacija koliko je hteo. Drugi su mu zavideli zbog toga, morao se braniti od svoga preobilja. Preterano predostrožan, mesecima procenjujući, toliko spor da je to drugima moglo ići na nerve, najstroži prema sebi samom, on bi svoje mišljenje o nekom slovu, nekoj reči ili celoj rečenici formulisao samo onda kad bi bio siguran da se ne može pobiti. Njegove dosadašnje rasprave, nevelike brojem, ali svaka osnovica za stotinu drugih, stvorile su mu glas prvoga sinologa njegovog doba. Kolege iz struke su ih tačno poznavale, gotovo napamet. Rečenice koje bi on jednom napisao važile su kao odsudne i obavezne. U spornim pitanjima obraćali su se njemu, vrhovnom autoritetu i na susednim područjima nauke. Malo ih je bilo koje je on počastvovao pismom. Ali kad bi nekog izabrao, taj bi u jednom jedinom pismu primio podsticaj za podsticajem i imao bi godinama posla, a rezultat toga posla, s obzirom na onoga ko podstiče, bio je unapred obezbeđen. Lično se nije ni sa kim družio. Pozive je odbijao. Kad god bi se upraznila neka katedra za istočnu filologiju, najpre bi je njemu ponudili. On je odbijao sa učtivošću punom prezira. Za govornika nije rođen, tvrdio je. Njegova delatnost bi mu ogadila kad bi za nju bio plaćen. Po njegovom skromnom mišljenju, katedre na

9

univerzitetima treba da zauzmu isti oni neproduktivni popularizatori kojima se poverava nastava u srednjim školama, kako bi se oni pravi, istinski, stvaralački istraživači mogli posvetiti isključivo svome radu. Ionako ne postoji oskudica u osrednjim glavama. Predavanja koja bi on držao mogla bi da računaju na malo posetilaca, jer bi on svojim slušaocima morao postavljati najviše zahteve. Na ispitima, po svoj prilici, ne bi prošao ni jedan jedini kandidat. On bi svoje častoljublje založio za to da mlade, nezrele ljude obara na ispitima sve dok ne zađu u tridesetu godinu i dok, bilo usled dosade, bilo usled ozbiljnosti što počinje da se javlja, ponešto ne nauče, pa makar to u prvi mah bilo i veoma malo. Činilo mu se sumnjivo i u najmanju ruku nekorisno već i to da se u fakultetske slušaonice puštaju ljudi čije je pamćenje brižljivo ispitano. Deset studenata izabranih nakon najtežih prethodnih ispita bi, kad bi ostali među sobom, bez sumnje više postigli no kad bi se pomešali sa stotinom lenjih ispičutura, kakvi su uobičajeni na univerzitetima. Njegove skrupule su, prema tome, ozbiljne i principijelne. On moli kolegijum da se ne vraća više na taj predlog, kojim su, iako mu ne nanosi čast, ipak mislili da ga počastvuju. Na kongresima, gde su svi obično jako govorljivi, Kin je bio osoba o kojoj se najviše pričalo. Gospoda, najvećim delom svoga života tihi, plašljivi i kratkovidi miševi, tamo bi se potpuno promenili. Pozdravljali su jedan drugoga, šuškali ne rekavši ništa pritom i nespretno se kucali čašama na banketima. Najdublje ganuti i najveselije uzbuđeni, držali su svoj barjak visoko, a njihov časni štit bio je neumrljan. Neprestano su se na svim jezicima zaklinjali na jedno isto. Održali bi svoje zavete i onda kad ih ne bi ostvarivali. U pauzama su sklapali opklade. Da li će se Kin ovoga puta zaista pojaviti? O njemu se govorilo više nego o nekom slavnom kolegi, njegovo ponašanje je podsticalo radoznalost. To što nikad nije dolazio da kasira svoju slavu, što je već preko deset godina tvrdoglavo izbegavao pozdrave i bankete na kojima su ga veličali uprkos njegovoj mladosti, što je na svakom kongresu prijavio neko važno predavanje, koje bi zatim mesto njega pročitao neko drugi iz rukopisa, sve su to njegove kolege posmatrale kao puko odlaganje. Jednom, možda ovoga puta, on će iznenada iskrsnuti, dostojanstveno primiti aplauz, koji će zahvaljujući dugom uzdržavanju biti utoliko burniji, pa će dozvoliti da ga aklamacijom izaberu za predsednika skupa, jer to mu mesto pripada i

10

on ga je čak i u odsutnosti na svoj način zauzimao. Ali gospoda su se varala. Kin se ne bi pojavio. Oni što su u to verovali, gubili su svoje opklade. Kin bi u poslednjem času otkazao. Rukopisi što ih je slao nekoj povlašćenoj osobi bili su propraćeni ironičnim obrtima. Ukoliko pored bogatog zabavnog programa ostane vremena za rad, što on u interesu opšteg dobrog nahođenja nikako ne želi, onda bi molio da se kongresu podnese ova sitnica, rezultat dvogodišnjeg rada. Imao je običaj da za takve trenutke sačuva nove i iznenađujuće rezultate svoga istraživanja. Njihovo dejstvo, diskusije koje bi nastale oko njih, pratio je iz daljine podozrivo i savesno, kao da je trebalo da ispita valjanost njihovog teksta. Skup je prihvatao njegovo podrugivanje. Od stotinu prisutnih osamdeset se oslanjalo na njega. Njegova postignuća bila su neocenjiva. Svi su mu želeli dug život. Kad bi umro, većina bi se nasmrt uplašila. Ono nekoliko njih što su ga u njegovim mlađim godinama lično sretali, izgubili su uspomenu na njegovo lice. Neprestano su ga pismeno molili za fotografiju. Nema nikakvu fotografiju, odvraćao bi on, a i ne pomišlja da je ima. I jedno i drugo odgovaralo je istini. Međutim, dobrovoljno je pristao na jedan drugi ustupak. U tridesetoj godini je, iako inače nije sastavio testament, svoju lobanju zajedno sa njenom sadržinom zaveštao jednom institutu za ispitivanje mozga. Taj korak je obrazložio ukazujući na koristi do kojih bi došlo kad bi se njegovo uistinu fenomenalno pamćenje moglo objasniti posebnom strukturom, a možda i većom težinom njegovog mozga. Doduše, pisao je upravniku toga instituta, on ne veruje da genija čini pamćenje, kako od izvesnog vremena mnogi izvoljevaju da pretpostavljaju. On sam je pre sve drugo nego genije. Ali bilo bi nenaučno poricati korist koju njegov naučni rad ima od gotovo zastrašujućeg pamćenja kojim on raspolaže. On u glavi nosi takoreći drugu biblioteku, isto onako bogatu i pouzdanu kao što je i stvarna, o kojoj, kako čuje, svuda tako mnogo pričaju. On sedi za svojim pisaćim stolom i skicira rasprave u kojima zalazi i u najegzaktnije pojedinosti, a pritom ne otvara nijednu knjigu izuzev onih koje se nalaze u njegovoj glavi. Svakako, on kasnije pomoću realne literature tačno proverava citate i navode o izvorima; ali samo zbog toga što je savestan. Ne može se setiti da mu se ikada potkrala bilo koja greška pamćenja. Čak su mu i snovi uobličeni oštrije no što je to slučaj sa većinom ljudi. Noć u njemu

11

nikada ništa ne postavlja naglavce; glasovi koje čuje imaju svoje normalno poreklo; razgovori koje vodi ostaju potpuno razumni; sve zadržava svoj smisao. On nije stručan da ispituje da li zaista postoji moguća veza između njegovog preciznog pamćenja i nedvosmislenih, jasnih snova. On samo najskromnije ukazuje na to i moli da se lični podaci, koje je u ovom pismu sebi dozvolio da navede, ne posmatraju kao znaci uobraženosti ili brbljivosti. Kin je u sebi reprodukovao još nekoliko činjenica iz svoga života, koje su bacale pravu svetlost na njegovo povučeno, ćutljivo i svake sujete lišeno biće. Ali iz koraka u korak rasla je u njemu ljutina zbog drskog i bezobraznog čoveka koji ga je najpre upitao za neku ulicu, a zatim izgrdio. Dakle, ipak mi neće ostati ništa drugo, reče on, uđe ispod jedne kapije, obazre se – niko ga nije gledao – i iz džepa izvuče dugačak, uzan notes. Na naslovnoj strani je visokim, uglastim slovima pisalo: GLUPOSTI. Oči mu se najpre zadržaše na tom naslovu. Zatim je počeo da lista; više od polovine notesa bilo je ispunjeno. Tu je unosio sve što je hteo da zaboravi. Počinjao je datumom, časom i mestom. Zatim je dolazio događaj koji je iznova trebalo da ilustruje ljudsku glupost. Na kraju se nalazio neki primenjen citat, uvek nov. Sabrane gluposti nikad nije čitao; dovoljan je bio pogled na naslovni list. Nameravao je da ih u poznijim godinama izda pod naslovom „Šetnje jednog sinologa“. Izvukao je oštro zašiljenu olovku i na prvoj praznoj strani zapisao: „23. septembar, četvrt do osam. U Mutovoj ulici sreo me neki čovek i upitao me gde je Mutova ulica. Da ga ne bih postideo, ćutao sam. Ali on se nije okanio i upitao je još nekoliko puta; ponašanje mu je bilo učtivo. Iznenada mu je pogled pao na tablu sa imenom ulice. Primetio je svoju glupost. Umesto da se najhitnije udalji, kao što bih ja učinio na njegovom mestu, on se prepustio svome bezmernom besu i na najgrublji način me izgrdio. Da nisam bio obazriv prema njemu, ostao bih pošteđen te mučne scene. Ko je bio gluplji?“ Poslednjom rečenicom je dokazao da se ne zaustavlja ni pred sobom samim. Bio je nemilosrdan prema svakome. Zadovoljno je stavio notes u džep i zaboravio onog čoveka. Dok je pisao, knjige u tašni se ispreturaše. On ih popravi. Na sledećem uglu uplašio se od jednog vučjaka. Pas je brzo i sigurno krčio put. Na zategnutoj uzici vukao je za sobom jednog slepca. Da je ovaj bio slep, to se – čak i kad neko ne bi prvo primetio psa –

12

videlo po belom štapu koji je nosio u desnoj ruci. Čak i najžurniji ljudi koji nisu imali vremena za slepca, poklanjali su psu pogled pun divljenja. On ih je strpljivo njuškom gurao u stranu. Pošto je bio lep i snažan, nisu mu to zamerali. Slepac iznenada skide kapu sa glave i pruži je prema ljudima zajedno sa štapom. „Za hranu za psa!“, zamolio je. Novčići zapljuštaše. Ljudi se nasred ulice počeše tiskati oko njih dvoje. Saobraćaj se zakoči; srećom, na ovom uglu nije bilo policajca koji bi ga regulisao. Kin osmotri prosjaka iz blizine. Bio je odeven napadno, bedno, a imao je lice obrazovanog čoveka. Pošto su mu se mišići oko očiju neprestano pokretali – treptao je, dizao obrve i mrštio čelo – Kin postade nepoverljiv prema njemu i zaključi da ga treba smatrati varalicom. Tad se pojavi neki dečko od svojih dvanaest godina, žurno gurnu psa u stranu i u prosjakovu kapu baci teško dugme. Slepac je zurio u tom pravcu i zahvalio, još nešto ljubaznije no što je dotle činio. Zvuk koji je proizvelo dugme ličio je na zvuk zlatnika. Kin oseti kao da ga nešto ubode u srce. Zgrabio je dečaka za kosu pa ga je, pošto mu je druga ruka bila zauzeta, tašnom udario po glavi. „Sram te bilo“, uzviknuo je, „slepca da prevariš!“ Pošto je to učinio, setio se šta se nalazi u tašni: knjige. Sledio se od straha; toliku žrtvu nikad još nije učinio. Dečak odjuri kukajući. Da bi se vratio na običnu, mnogo dublju ravan sažaljenja, Kin isprazni svu svoju sitninu u slepčevu kapu. Okolni ljudi su klimali glavama i glasno komentarisali; on se sad sebi učini obazriviji i sićušniji. Pas opet povuče uzicu. Odmah potom, kad odnekud iskrsnu policajac, vodič i vođeni već su kaskali na uobičajeni način. Kin se pred sobom zarekao da svojevoljno umre čim ga ugrozi slepilo. Kad god bi sreo nekog slepca, obuzimao ga je taj mučni strah. Neme ljude je voleo; prema gluvima, sakatima i drugim bogaljima bio je ravnodušan; slepci su ga uznemiravali. Nije shvatao kako to da sami ne okončaju svoj život. Čak i kad bi vladali azbukom za slepe, njihove mogućnosti za čitanje bile bi ograničene. Eratosten, veliki aleksandrijski bibliotekar, univerzalni naučnik iz trećeg veka pre Hrista, pod čijom se upravom nalazilo više od pola miliona ispisanih svitaka pergamenta, došao je u osamdesetoj godini do jednog strašnog otkrića. Oči su počele da ga izneveravaju. Još je video, ali nije više mogao da čita. Drugi neko sačekao bi da potpuno oslepi. On je pak smatrao da njegovo razdvajanje od knjiga predstavlja dovoljno slepilo. Prijatelji i učenici su ga preklinjali da ostane

13

sa njima. On se mudro osmehivao, zahvaljivao im i za nekoliko dana se umorio gladovanjem. Kad dođe vreme, za ovim velikim primerom će se sa lakoćom povesti i mali Kin, čija se biblioteka sastoji samo od dvadeset i pet hiljada svezaka. Ostatak puta do svoga stana prevalio je ubrzanim koracima. Sigurno je već osam sati. U osam počinje rad. Netačnost ga je terala na povraćanje. S vremena na vreme bi kradom pipao oči. Izgledale su u redu i pod prstima se osećale prijatno i neugroženo. Na četvrtom i najvišem spratu kuće u Erlihovoj ulici 24 nalazila se njegova biblioteka. Vrata od stana bila su obezbeđena trima komplikovanim bravama. On ih otključa, prođe kroz predsoblje, u kome se nalazio samo čiviluk, i uđe u radnu sobu. Pažljivo je stavio tašnu na naslonjaču. Zatim je nekoliko puta prošao gore-dole kroz pravi niz od četiri visoke i prostrane sobe što su činile njegovu biblioteku. Svi zidovi su do same tavanice bili obloženi knjigama. Polako je dizao pogled posmatrajući ih. Na tavanici su bili ugrađeni prozori. Ponosio se tom svetlošću što dolazi odozgo. Prozori u zidovima bili su zazidani pre mnogo godina nakon teške borbe sa vlasnikom kuće. Tako je u svakoj prostoriji dobio četvrti zid: mesto za više knjiga. Sem toga, činilo mu se da je pravičnija, i za njegov odnos prema knjigama prikladnija, svetlost koja ravnomerno odozgo obasjava sve police. Zajedno sa prozorima u zidovima otpalo je i iskušenje da posmatra vršljanje na ulici – loša navika koja oduzima vreme, a koju čovek očigledno već pri rođenju donosi na svet. Svakoga dana pre no što bi seo za radni sto blagosiljao je tu ideju i doslednost kojima je imao da zahvali za ispunjenje svoje najveće želje: za posedovanje bogate, sređene i u svim pravcima potpune biblioteke, u kojoj ga nijedan izlišan komad nameštaja, nijedan izlišan čovek nije odvraćao od ozbiljnih misli. Prva prostorija služila je kao radna soba. Ceo njen nameštaj sastojao se od velikog starog pisaćeg stola, od jedne naslonjače pred njim i još jedne u suprotnom uglu. Osim toga je tu bio jedan uzani divan, na koji Kin nije obraćao pažnju, jer je na njemu samo spavao. O zidu su visile pokretne lestvice. One su bile važnije od divana i tokom dana su šetale iz sobe u sobu. Naime, prazninu tri ostale sobe nije narušavala nijedna jedina stolica. Nigde nijednog stola, ormara, peći, koji bi remetili šarenu

14

jednoličnost polica. Lepi, teški tepisi, koji su svuda prekrivali pod, davali su topline oštroj polutmini, koja je kroz širom otvorena vrata sve četiri sobe spajala u jednu jedinu visoku dvoranu. Kin je hodao kruto i teško. Naročito snažno je gazio po tepisima; radovao se što takvi koraci ne pobuđuju ni najtiši odjek. U njegovoj biblioteci je čak i slonu bila uskraćena mogućnost da pravi buku tupkajući po podu. Zato je veoma cenio tepihe. Uverio se u to da su sve knjige zadržale onaj poredak u kojem je pre jednoga sata bio prinuđen da ih ostavi. Zatim je počeo da prazni tašnu. Kad bi ušao, imao je običaj da je stavi na stolicu pred pisaćim stolom. Inače bi je možda zaboravio pa bi pre no što je isprazni počinjao posao, za kojim je u osam sati osećao žestoku potrebu. Pomoću lestvica razmestio je knjige onde gde spadaju. Uprkos njegovoj obazrivosti, poslednja knjiga – pošto je već došao do kraja, žurio se još više – pade na pod sa treće police, za koju mu čak ni lestvice nisu bile potrebne. Bio je to onaj Mong Ce, koga je voleo više od svega. „Glupaku!“, izdra se on na sebe. „Varvarine! Analfabeto!“, nežno je podiže i brzo priđe vratima. Pre no što dođe do njih, seti se nečega važnog. Vrati se i što je moguće tiše do mesta nesreće odgura lestvice, koje su visile na suprotnom zidu. Mong Cea obema rukama položi na tepih u podnožju lestvica. Sad je smeo da krene prema vratima. Otvori ih i povika: „Najbolju krpu za prašinu, molim!“ Odmah zatim domaćica zakuca na vrata, koja su bila odškrinuta. On ne odgovori. Ona diskretno promoli glavu kroz otvor: „Da se nije što desilo?“ „Ne, dajte mi samo krpu!“ Iz njegovog odgovora ona je, protiv njegove volje, mogla čuti izvesnu žalbu. Bila je suviše radoznala da to ostavi tek tako. „Ali moliću lepo, gospodine profesore!“, rekla je prekorno, ušla u sobu i na prvi pogled primetila šta se desilo. Zaputila se prema knjizi. Ispod plave uštirkane suknje, koja je dopirala do tepiha, nisu joj se videle noge. Glava joj je bila krivo usađena. Oba uveta su bila široka, pljosnata i klempava. Pošto je desno uvo dodirivalo rame i delimično bilo zaklonjeno, levo je izgledalo utoliko veće. Dok je išla i govorila, klimala je glavom. Ramena su pritom naizmence igrala ulogu muzičke pratnje. Sagla se, podigla knjigu i

15

krpom za prašinu jedno desetak puta temeljno prešla preko nje. Kin se nije trudio da joj pomogne. Učtivost mu je bila mrska. Stajao je pored nje i pazio da li ona ozbiljno obavlja svoj posao. „Da, to se lako može desiti kad čovek stoji gore na lestvicama, moliću lepo.“ Zatim mu je pružila knjigu kao tek očišćen tanjir. Silno je želela da zapodene razgovor sa njim. Ali nije joj pošlo za rukom. On kratko reče: „Hvala“, i okrete joj leđa. Ona shvati i pođe. Kad je stavila ruku na kvaku, on se iznenada okrete i upita sa licemernom ljubaznošću: „To se vama bez sumnje već često dešavalo?“ Ona ga prozre i iskreno se naljuti: „Ali, moliću lepo, gospodine profesore!“ Ono „moliću lepo“ se u njenom zejtinjavom načinu govora isticalo šiljato kao trn. Još će mi dati otkaz, pomisli on i reče umirujući je: „Pa samo sam onako rekao. Vama je poznato koliko se vrednosti nalazi u ovoj biblioteci!“ Ovako čovečne reči nije očekivala. Nije znala šta da odvrati na ovo i zadovoljno je napustila sobu. Kad je izišla, on se stade prekorevati. Govorio je o svojim knjigama kao najprljaviji trgovac. A kako će takvu osobu drukčije navesti da se prema knjigama ponaša pristojno? Njihovu stvarnu vrednost ona ne shvata. Morala je verovati da on špekuliše bibliotekom. I to su ljudi! I to su ljudi! Pošto se nehotice poklonio japanskim rukopisima pred sobom, seo je najzad za pisaći sto.

TAJNA Pre osam godina Kin je objavio u novinama sledeći oglas: „Naučnik sa bibliotekom neobične veličine traži odgovornu domaćicu. Samo najkarakternije osobe neka se izvole javiti. Svaki ološ će leteti niz stepenice. Visina plate sporedna.“

16

Tereza Krumbholc je u to doba imala dobro mesto, gde se prilično lepo osećala. Svakoga dana, pre no što bi spremila doručak svojim gospodarima, temeljno bi iščitala oglasni deo „Dnevnoga lista“, da bi saznala šta se zbiva u svetu. Nije nameravala da život završi u ovoj običnoj porodici. Bila je još mlada, nije imala ni punih četrdeset osam godina, i najviše je želela da ode da služi kod nekog samca. Tu se sve može bolje udesiti, a sa ženama se ionako ne može izići na kraj. Ali naravno neće iz čista mira da napusti svoje sigurno mesto. Ostaće sve dok pouzdano ne sazna sa kim ima posla. Zna ona lažljive priče po novinama i kule i gradove koji se obećavaju poštenim ženama. Tek što uđeš u kuću, a već te siluju. Evo već trideset i tri godine kako se sama probija kroz svet, ali to joj se još nikad nije desilo. Neće joj se ni desiti, vodi ona o tome dobro računa. Ovaj oglas joj je naročito pao u oči. Kad je pročitala ono „Visina plate sporedna“, oči joj se tu prikovaše, a zatim je nekoliko puta, od kraja prema početku, pročitala te rečenice, koje su bile istaknute ravnomerno masnim slogom. Ton joj je imponovao; to je čovek. Laskalo joj je da sebe zamišlja kao najkarakterniju osobu. Videla je kako ološ leti niz stepenice i iskreno se tome radovala. Ni trenutka nije strepela da će i sama biti dočekana kao ološ. Sutradan ujutru se sasvim rano, u sedam sati, našla pred Kinom, koji je pusti u predsoblje i odmah reče: „Ja izričito zabranjujem da neki stran čovek uđe u moj stan. Da li ste u stanju da preuzmete jemstvo za knjige?“ Odmeravao ju je oštro i podozrivo. Nije hteo da zaključi svoje mišljenje o njoj pre no što mu odgovori na to pitanje. „Ali, moliću lepo, šta mislite o meni?“ Preneražena njegovom grubošću, dala mu je odgovor kojem on nije mogao ništa da zameri. „Morate znati“, rekao je, „zašto sam otpustio svoju poslednju domaćicu. Jedna knjiga iz moje biblioteke nije bila na mestu. Naredio sam da se pretraži ceo stan. Nije se pojavila. Bio sam prinuđen da je smesta otpustim.“ Ljutito je zaćutao. „Nadam se da to razumete“, dodao je zatim, kao da mu se učinilo da se suviše ponadao od njene inteligencije.

17

„Reda mora biti“, odvrati ona spremno. To ga razoruža. Jednim majestetičnim pokretom on je pozva u biblioteku. Ona skromno uđe u prvu sobu, čekajući šta će on reći. „Obim vaših dužnosti“, obrati joj se on ozbiljno i suvo. „Svakog dana se u jednoj sobi briše prašina odozgo do dole. Četvrtog dana ćete doći do kraja. Petoga opet počinjete sa prvom sobom. Možete li se prihvatiti toga?“ „Biću tako slobodna.“ On iziđe iz sobe, otvori vrata od stana i reče: „Doviđenja. Danas stupate na posao.“ Ona je još stajala na stepeništu i oklevala. O plati nije ništa rekao. Mora ga pitati pre no što napusti dosadašnje mesto. Ne, bolje da ne pita. Tu bi lepo mogla da se uvali. Ako ništa ne kaže, on će joj možda sam dati još više. Nad dvema oprečnim silama, opreznošću i požudom, odnese pobedu treća: radoznalost. „Ovaj, a kako je sa platom?“ Zbunjena zbog gluposti koju je možda učinila, zaboravila je da počne sa „moliću lepo“. „Koliko god hoćete“, reče on ravnodušno i zalupi vratima od stana. Svojim dotadašnjim gospodarima, koji su se pouzdali u nju – stari komad nameštaja koji se već više od dvanaest godina nalazio u kući – ona izjavi, na njihov užas, da više ne može izdržati ovakav posao, radije će hleb zarađivati na ulici nego na ovaj način. Nikakvi razlozi je nisu mogli odvratiti od njene odluke. Odmah će poći; kad se neko nalazi dvanaest godina u istoj kući, moguće je napraviti izuzetak u pogledu davanja otkaza. Čestita porodica iskoristi priliku da uštedi njenu mesečnu platu do dvadesetog. Protivili su se da joj to isplate, jer se ne drži otkaznog roka. Tereza pomisli: to će on morati da plati, i ode. Svoje dužnosti prema knjigama izvršavala je na Kinovo zadovoljstvo. U sebi joj je zbog toga odavao priznanje. Činilo mu se nepotrebno da je hvali javno, u njenom prisustvu. Jelo je uvek bilo gotovo na vreme. Da li je kuvala dobro ili loše, on nije znao; bilo mu je to bezmerno svejedno. Za vreme obeda, koje je uzimao na svom pisaćem stolu, bavio se važnim mislima. Obično ne bi umeo reći šta mu se u tom času nalazi u ustima. Svest treba čuvati za stvarne misli; one se njome hrane, njima je ona

18

potrebna; bez svesti se ne mogu zamisliti. Žvakanje i varenje, to se razume samo po sebi. Tereza je prema njegovom radu osećala izvestan respekt, pošto joj je redovno isplaćivao visoku platu i ni sa jednim čovekom nije bio ljubazan, a ni sa njom nije nikad govorio. Prema društvenim prirodama, kakva je bila njena majka, od malih nogu je osećala veliki prezir. Svoj sopstveni posao obavljala je veoma savesno. Nije dozvoljavala da joj se bilo šta poklanja. Sem toga, od samog početka se morala baviti rešavanjem jedne zagonetke. To je volela. Profesor je tačno u šest ujutru ustajao sa svog divana. Oblačenje i umivanje nije dugo trajalo. Uveče, pre no što bi otišla na spavanje, namestila bi mu divan i na sredinu radne sobe dogurala umivaonik sa točkićima. Preko noći je smeo tu da stoji. Jedan četvorodelni španski zid, sa spoljašnje strane islikan tuđinskim slovima, postavljan je tako da ga poštedi tog neugodnog prizora. Nije mogao da trpi nameštaj. Sam je izmislio „kolica za pranje“, kako ih je zvao, da bi taj gadni predmet iščezao što pre pošto bude upotrebljen. U šest i četvrt je širom otvarao vrata i snažnim zamahom izbacivao umivaonik napolje. To je bilo dovoljno da umivaonik odleti preko celog dugačkog hodnika. Pored kuhinjskih vrata tresnuo bi o zid. Tereza je čekala u kuhinji; njen sobičak se takođe tu nalazio. Onda bi otvorila vrata i uzviknula: „Već ste ustali?“ On ništa ne bi rekao i opet bi se zaključao. Potom bi još ostao u kući do sedam sati. Niko živi nije znao šta on to radi u dugom međuvremenu do sedam. Inače je uvek sedeo i pisao za stolom. Taj tamni, teški kolos bio je iznutra pun rukopisa da prsne, a spolja pretovaren knjigama. I pri najobazrivijem izvlačenju ove ili one fioke proizvodio je piskav zvižduk. Iako je mrzeo buku, Kin je taj prastari nasleđeni komad nameštaja ostavio takav kakav je, kako bi domaćica, ukoliko on slučajno nije kod kuće, mogla smesta biti upozorena na provalnike. Naime, ti smešni osobenjaci obično traže novac pre no što posegnu za knjigama. On je u tri rečenice jezgrovito i iscrpno objasnio Terezi mehanizam dragocenog stola. Značajno je dodao da ne postoji nikakva mogućnost da se zvižduk izbegne, pa čak ni za njega samog. Preko dana bi ga uvek čula kad bi Kin vadio neki rukopis. Čudila se: imao je strpljenja prema toj buci. Noću je sklanjao sve hartije u sto. Do osam ujutru pisaći sto je ostajao nem. Kad bi čistila, nalazila bi na njemu samo

19

knjige i požutele spise. Uzalud je tražila novu hartiju sa njegovim sopstvenim slovima. Bilo je jasno da on između šest i četvrt i sedam, pune tri četvrti sata, uopšte ništa ne radi. Da li se možda molio? Ne, ne veruje. Ta ko bi se molio? Ona ništa ne drži do molitava. U crkvu ne ide. Treba samo pogledati onaj ološ što odlazi u crkvu. Lepo se društvo onde sakuplja. A ne sviđa joj se ni večito prosjačenje. Moraš nešto dati, jer svi gledaju u tebe. Šta biva sa tim novcem, to niko živi ne zna. A moliti se kod kuće – čemu to? Šteta za izgubljeno vreme. Pristojnom čoveku to nije potrebno. Ona je pristojna sama od sebe. Ostali se samo mole bogu. Ali strašno bi volela da zna šta se to zbiva u sobi između šest i četvrt i sedam. Nije radoznala, to joj niko ne može prebaciti. Ne meša se u tuđe stvari. A današnje žene su vam takve. U svašta zabadaju nos. Ona samo obavlja svoj posao. Ionako je sve skuplje iz dana u dan. Krompiri su već i dvaput skuplji. Prava je veština izići na kraj pri takvim cenama. On zaključava sva četvora vrata. Inače bi mogla jednom da priviri iz susedne sobe. A on je inače gospodin koji tako brižljivo iskorišćava svoje vreme i ni minut ne traći uzalud! Dok je on šetao, Tereza je pretraživala prostorije koje su joj bile poverene. Pretpostavljala je da je neki porok posredi; kakav, to je bilo neizvesno. Najpre joj se u mislima motao neki ženski leš u koferu. Pošto je ispod tepiha bilo suviše malo mesta za taj leš, ona diže ruke od te užasno iskasapljene žene. Nijedan ormar joj nije bio od pomoći, mada je ona želela da ih ima više: na svakom zidu po jedan. Prema tome, zločin se sigurno nalazio iza neke knjige. Gde bi inače? Možda bi se njeno osećanje dužnosti zadovoljilo time da krpom za prašinu prelazi preko korica knjiga; ali nemoralna tajna kojoj je bila na tragu primorala ju je da zaviruje i iza knjiga. Vadila je svaku posebno, lupkala prstom po njoj – možda će biti šuplja – zavlačila nezgrapne, žuljevite prste sve do drvene obloge zida, pipala i potom ih izvlačila, nezadovoljno vrteći glavom. Njeno interesovanje je nikad nije toliko zavelo da prekorači utvrđeno radno vreme. Pet minuta pre no što bi Kin otključavao vrata od stana, ona se već nalazila u kuhinji. Mirno je prolazila sa jednog odeljka na drugi, bez preterane žurbe, bez nemarnosti i nikada sasvim ne gubeći nadu. Tokom svih tih meseci neumornog istraživanja nije dozvoljavala sebi da platu odnese u štedionicu. Nije uopšte načinjala pare, ko zna kakav je to novac. Novčanice je, onako kako bi ih primila, slagala u jedan čist

20

koverat, u kome se još netaknuta nalazila i hartija za pismo što je pre dvadeset godina bila kupljena zajedno sa kovertom. Pošto bi savladala znatne sumnje, sklonila bi koverat u kofer, u kojem se nalazila njena devojačka sprema, sve same probrane lepe stvari kupljene za velike pare tokom decenija. Malo-pomalo je uvidela da neće tako skoro otkriti tajnu. Ne mari, ima vremena. Ona može da čeka. Ne živi loše. A onda, ako se najzad nešto otkrije – ona nije kriva. Oplevila je svaki, najmanji delić biblioteke. Eh, kad bi imala nekog poznanika u policiji, nekog solidnog pristojnog čoveka, koji bi imao obzira prema njenom dobrom položaju, onda bi mogla učtivo da ga upozori. Molim, ona mnogo šta trpi, ali šta da radi kad nema nikakve podrške. Za šta se danas ljudi interesuju? Za igru, za kupanje, za zabavu, samo ne za ono što je ozbiljno, niti za rad. Njen gospodar, taj ozbiljni čovek, takođe ima svoje nemoralne strane. Tek u dvanaest odlazi u postelju. Najbolji san je pre ponoći. Pristojan čovek odlazi na spavanje u devet. Ionako to neće biti ništa naročito. Tako se zločin smanjio u tajnu. Gusti, žilavi prezir okružio je taj skriveni porok. Ali je i dalje ostala radoznala, između šest i četvrt i sedam uvek je bila kao zapeta puška. Računala je sa retkim, ali ljudskim mogućnostima. Možda će ga iznenadni grčevi u stomaku jednom isterati iz sobe. Ona će pohitati onamo i zapitati ga šta mu je. Grčevi ne prolaze tako brzo. Za nekoliko minuta znaće na čemu je. Ali umereni i razumni život, kakav je Kin vodio, prijao mu je odveć dobro. Tokom osam dugih godina, otkako se Tereza nalazila u kući, nikad ga nije mučio stomak. Istog onog prepodneva kad je sreo slepca sa njegovim psom, desi se da Kinu hitno zatrebaše različite stare rasprave. Bez reda je vadio fioke iz pisaćeg stola. Behu se sakupile gomile hartija. Nacrti, popravke, kopije, sve što se odnosilo na rad, sve je to on brižljivo čuvao. Nalazio je beleške čija je sadržina danas prevaziđena i pobijena. Počeci ovoga arhiva poticali su iz njegovih studentskih dana. Da bi izvukao neku sitnicu koju je ionako znao napamet, samo radi toga da ima potvrdu, gubio je čitave sate. Čitao je trideset listova, a trebao mu je jedan redak. U ruke su mu padale nekorisne stvari, odavno skinute s dnevnog reda. On je grdio: zašto se ovo tu nalazi? Nije mogao da pređe ni preko čega na šta bi mu pogled jednom pao, bilo to štampano ili pisano. Drugi čovek bi sebi uskratio tako opširnu lektiru. On je izdržavao od prve do poslednje reči.

21

Mastilo je bilo izbledelo. Mučio se da prati te slabe konture. Setio se slepca sa ulice. Eto, on se tu igra sa svojim očima, kao da će celu večnost ostati otvorene. Mesto da ograničava njihovu opterećenost, on je lakomisleno povećava iz meseca u mesec. Svaka hartija koju je ostavljao na stranu stajala ga je delić vida. Psi žive kratko i psi ne čitaju; zato svojim očima pomažu slepcima. Čovek koji rasipa oči zaslužio je da ga vodi pas. Kin donese odluku da svoj pisaći sto očisti od svih nepotrebnih stvari, sutradan ujutru, odmah pošto ustane, jer sad se nalazio za poslom. Sledećeg dana, tačno u šest – još je bio okružen snom – naglo je skočio sa divana, stuštio se na nabijenog kolosa i izvukao sve njegove fioke. Zaori se piskava buka; zatrešta kroz biblioteku i nabuja parajući srce. Činilo se da svaka fioka ima posebno grlo i da se trudi da glasnije od susedne zapomaže. Kradu je, muče je, oduzimaju joj život. Fioke nisu mogle znati ko se usuđuje da nasrne na njih. Oči nisu imale; njihov jedini organ bio je piskav glas. Kin poče da pregleda hartije. Trajalo je to prilično dugo. On stisnutih zuba otrpe buku; što je počeo, to će i izvesti. Noseći celu kulu stare hartije na mršavim rukama, otišao je u četvrtu sobu. Tu je, donekle udaljen od onih pištaljki, uz kletve cepao komad za komadom. Neko zakuca; on zaškripa zubima. Kucanje se ponovi; on lupi nogom o pod. Kucanje pređe u udarce čekića. „Mir!“, zapovedi on i opsova. Voleo je da je mogao poštedeti sebe tog prizora. Ali bilo mu je žao njegovih rukopisa. Samo mu je bes dao hrabrosti da ih uništi. Najzad se, dugonog i usamljen marabu, našao usred gomile pocepane hartije, koju je plašljivo i zbunjeno, kao da u njoj ima života, pipkao i tiho sažaljevao. Da je ne bi još i bez potrebe povredio, pažljivo je odmakao jednu nogu. Kad se to groblje nađe iza njega, on odahnu. Pred vratima je zatekao domaćicu. Umornim pokretom pokaza joj gomilu i reče: „Počistiti!“ Pištaljke behu zanemele; on se vrati do pisaćeg stola i ugura fioke. Ostadoše mirne. Suviše ih je snažno poremetio. Mehanizam je bio razoren. Tereza se upravo mučila da uđe u uštirkanu suknju kojom je završavala svoju toaletu, kad poče buka. Ona se smrtno preplaši, nadvoje-natroje priveza suknju i žurno otklizi do vrata radne sobe. „Za ime sveta“, poče da kuka i ciliče, „šta se to desilo?“ Najpre je bojažljivo zakucala, a onda sve jače. Pošto joj niko nije odgovarao, ona pokuša da otvori; uzalud.

22

Klizila je od vrata do vrata. Pred poslednjom sobom čula je Kina kako ljutito viče. Tu ona poče iz sve snage da gruva na vrata. „Mir!“, povika on ljutito, toliko ljutito kao što nikad dotle nije. Upola razjarena, upola rezignirana, ona opusti grube ruke niz grubu suknju i ukoči se poput drvene lutke. „Kakva nesreća!“, šaputala je, „Kakva nesreća!“, i tako je, više iz navike, još stajala pred vratima kad ih on otvori. Spora po prirodi, ona ipak za tren oka shvati kakva joj se prilika sad pruža. S naporom reče: „Odmah“, i otklizi u kuhinju. Na pragu joj pade na pamet: „Za ime boga, on će opet zaključati, šta sve čini navika! Bez sumnje će se nešto isprečiti na putu, u poslednjem trenutku, tako je to! Ma nemam ja sreće, nemam!“ To je prvi put rekla, jer je sebe inače smatrala za zaslužnu pa zato i srećnu osobu. Od straha glava poče žestoko da joj se klati. Išunjala se natrag u hodnik. Gornji deo tela bio joj je jako nagnut napred. Noge su joj se njihale pre no što bi se usudile da stupe na pod. Kruta suknja poče da joj se talasa. Da je klizila, s mnogo manje buke bi postigla svoj cilj, ali to joj se činilo suviše uobičajeno. Svečana prilika zahtevala je svečan korak. Soba je bila otvorena. Na sredini se još nalazila hartija. Između vrata i ragastova ugurala je povelik deo nabranog tepiha, da ih vetar ne bi zalupio. Zatim se vratila u kuhinju i, sa đubrovnikom i metlom u desnoj ruci, stala da čeka kad će se začuti poznato kotrljanje umivaonika. Najradije bi otišla da ga sama iznese, danas je to toliko dugo trajalo. Kad on najzad udari o zid, ona se zaboravi i povika kao obično: „Već ste ustali?“ Odgurala ga je u kuhinju, pa je još povijenija no maločas odgmizala u biblioteku. Đubrovnik i metlu stavila je na pod. Polako se, kao kakav lovac, šunjala kroz sobe, sve do praga njegove spavaće sobe. Posle svakog koraka bi zastala i okretala glavu, da bi oslušnula desnim, manje istrošenim uhom. Za taj put od trideset metara bilo joj je potrebno deset minuta; činila se sebi ludo smela. Strah joj je rastao isto onoliko koliko i radoznalost. Hiljadu puta je zamislila kako će se držati na cilju. Čvrsto se priljubila uz dovratnik. Sveže uštirkane suknje setila se tek kad je bilo suviše kasno. Trudila se da jednim okom stekne pregled. Dokle god je drugo ostalo sakriveno u busiji, osećala se sigurnom. Nije smela da bude primećena, nije smela ništa da previdi. Trudila se da umiri desnu ruku, kojom je volela da se podboči i koja je neprestano htela da se savije.

23

Kin je mirno išao gore-dole ispred svojih knjiga i puštao nerazumljive glasove. Pod miškom je nosio praznu akten-tašnu. Zastao je, razmislio za trenutak, privukao lestvice i popeo se na njih. Iz najviše police izvukao je jednu knjigu, stao je prelistavati i stavio je u tašnu. Kad je sišao, opet je počeo da hoda gore-dole, zastao je, drmusao jednu knjigu što nije htela da se izvadi, namrštio se, i kad ju je napokon izvukao, snažno je pljesnuo. Zatim i ona nestade u tašni. Izabrao je pet knjiga. Četiri male, jednu veliku. Odjednom ga uhvati žurba. Zajedno sa teškom tašnom popeo se na najvišu prečagu lestvica i vratio prvu na njeno mesto. Dugačke noge su mu smetale; zamalo što nije pao. Ako padne i ozledi se, poroku će doći kraj. Terezina ruka se diže, ne potčinjavajući se više; mašila se njenog uveta i počela ga snažno čupkati, sa oba oka buljila je u svog ugroženog gospodara. Kad mu pete dotakoše debeli tepih, ona odahnu. Knjige su podvala. Ono pravo tek će sad doći. Ona odlično poznaje biblioteku, ali porok stvara od ljudi pronalazače. Postoji opijum, postoji morfijum, postoji kokain, ko to može sve zapamtiti? Ne da ona da joj sole pamet. To je negde iza knjiga. Zašto, na primer, on nikada ne ide pravo preko sobe? Stoji pored lestvica i hoće da uzme nešto iz police preko puta. Mogao bi to jednostavno da uradi, ali ne, on uvek ide sve pored zida. Sa teškom tašnom pod miškom pravi taj veliki okolišni put. To je negde iza knjiga. Ubicu nešto vuče na mesto ubistva. Sada je tašna puna. Ništa više ne može stati u nju, poznaje ona tašnu, svakog dana briše je od prašine, sada se nešto mora desiti. Nije valjda već sedam? Ako je sedam, on će otići. Ali otkud će biti sedam? Ne sme biti sedam. Drsko i pouzdano ona naginje gornji deo tela, podbočuje se rukama, čulji pljosnate uši i požudno širi uzane oči. On uzima tašnu za dva kraja i snažnim pokretom je stavlja na tepih. Lice mu izgleda ponosito. Saginje se i ostaje sagnut. Ona se kupa u znoju i celo telo joj drhti. Naviru joj suze; dakle, ipak ispod tepiha. Tako je odmah i mislila. Kako čovek može biti toliko glup. On se uspravlja, pri čemu mu kosti puckaju, i pljucka. Ili je samo rekao „tako“? Dohvata tašnu, vadi jednu knjigu i polako je odnosi na njeno mesto. Isto to čini i sa svim ostalim. Terezu hvata muka. Dođavola! Hvala vam lepo! Ništa više nema da se vidi. To je taj ozbiljni čovek koji se nikad ne smeje i nikad ne progovori ni reči! I ona je ozbiljna i vredna, ali zar ona čini tako nešto? Mogli bi joj

24

ruke odseći pre no što bi ovako nešto uradila. Eto, ispada glup pred sopstvenom domaćicom. I neko takav ima para! Mnogo, mnogo para! Njemu bi valjalo postaviti staratelja. Kako taj postupa sa novcem! Kad bi mu u kući bila druga neka, od one krasne sorte kakva je današnja omladina, ta bi mu već izvukla i poslednji čaršav ispod tela. Nema čak ni krevet. Šta radi sa tim silnim knjigama? Ta ne može ih čitati sve najednom. Kod nje takvog čoveka nazovu budalom, oduzmu mu novac da ga ne bi spiskao i oteraju ga. Pokazaće ona njemu da li je u kuću namamio pristojnu osobu ili ne. Misli on da svakoga može da magarči. Niko nju neće magarčiti. Možda osam godina, ali više neće, ne, bogami! Kad je Kin skupio drugu garnituru knjiga za šetnju, Terezin prvi bes se već rasturio. Primetila je da se on sprema da pođe, normalno i pribrano se držeći otklizila je natrag do gomile hartije i dostojanstveno zarila đubrovnik u nju. Sad se sebi činila značajnijom i interesantnijom. Ne, odlučila je, neće napustiti ovo mesto. Ali ušla je u trag jednoj njegovoj ćaknutosti. Saznala je nešto. Kad nešto vidi, ona to ume da iskoristi. U svome životu ne viđa bogzna šta. Nikad nije izišla iz gradskog atara. Na izlete ne odlazi, jer je šteta za pare. Na plažu ne ide, jer to je nepristojno. Da putuje ne voli, jer je čoveku sve nepoznato. Kad ne bi morala da ide u kupovinu, najradije bi uvek ostala kod kuće. Ionako svi ljudi varaju. Cene rastu iz godine u godinu, a pre je sve bilo drukčije.

NAVODADŽIJA KONFUCIJE Sledeće nedelje se Kin izvrsno raspoložen vratio iz šetnje. Nedeljom su

ulice prazne u to rano doba. Svoj slobodni dan ljudi počinju spavanjem. Zatim uskaču u najbolja odela. Pred ogledalom pobožno provode prve budne časove. Tokom ostalih odmaraju se od svojih njuški gledajući tuđe. Doduše, svako je sam sebi najbolji. Ali da bi to dokazali ljudi odlaze među bližnje. Radnim danom se znoje ili brbljaju radi hleba. Nedeljom brbljaju badava. Dan odmora je prvobitno bio zamišljen kao dan ćutanja. U šta se pretvorila ta institucija, kao i sve ostale, naime u svoju potpunu

25

suprotnost, to je Kin podrugljivo posmatrao. On nije imao na šta da upotrebi dan odmora. Jer on je uvek ćutao i radio. Pred vratima od stana zatekao je domaćicu. Očigledno ga je već dugo čekala. „Dolazio je mladi Mecger sa drugog sprata. Obećali ste mu. Rekao je da ste se već vratili kući. Sobarica je videla kako se neki visok čovek penje stepenicama. Vratiće se za pola sata. Ne želi da smeta, došao je samo radi knjige.“ Kin je nije slušao. Kad ona reče „knjiga“, on obrati pažnju i naknadno shvati o čemu je reč. „Laže. Ništa nisam obećao. Rekao sam da ću mu pokazati slike iz Indije i Kine ako jednom budem imao vremena. Ja nemam nikad vremena. Oterajte ga kad dođe!“ „Ljudi se začas izbezobraze. Moliću lepo, krasna je to sorta. Otac je bio običan radnik. Baš bih volela da znam odakle mu pare. Ali tako mu to ide. Sad na sve strane pričaju: sve za decu. Nema više strogosti. Postala su deca drska, da ne možete verovati. U školi se neprestano igraju i odlaze sa učiteljem u šetnju. Moliću lepo, a kako je u naše vreme bilo! Kad dete nije htelo da uči, roditelji su ga ispisivali iz škole i davali na zanat. Nekom strogom majstoru, da bi nešto naučilo. Danas ništa od svega toga. Šta mislite, da ljudi počem ne žele da rade? Nema više skromnosti. Pogledajte samo mlade ljude kad nedeljom idu u šetnju. Svaka radnička cura mora da ima novu bluzu. Moliću lepo, zašto su im potrebne te skupe stvari? Ionako sve idu na kupanje pa moraju sve to da skinu. I kupaju se zajedno sa momcima. Gde je to pre bilo? Bolje da rade nešto, bilo bi mnogo pametnije. Uvek velim: odakle im novac za sve to? Sve je skuplje iz dana u dan. Krompiri su već dvaput skuplji. Zar je čudo što su se deca izbezobrazila? Roditelji im sve dozvoljavaju. Ranije bi zalepili deci po nekoliko šamara, i po jednom i po drugom obrazu. E, onda bi dete moralo da sluša. Dok su mala, ništa ne uče, a kad porastu, ništa ne rade.“ Kin, najpre razdražen što ga zadržava dugom pričom, uskoro oseti izvesno začuđujuće interesovanje za njene reči. Ova neobrazovana osoba toliko drži do učenja. Ima u njoj dobro jezgro. Možda otkako se svakoga dana bavi njegovim knjigama. Na druge žene iz njenog staleža knjige ne bi uticale. Ona je prijemčivija, možda je čeznula za obrazovanjem.

26

„Sasvim ste u pravu“, reče on, „radujem se što mislite tako razumno. Učenje je sve.“ U međuvremenu behu ušli u stan. „Čekajte!“, naredi joj on i iščeze u biblioteci. Vratio se držeći neku sveščicu u levoj ruci. Dok je listao po njoj, pućio je uzane stroge usne. „Slušajte!“, rekao joj je i rukom joj dao znak da se malčice odmakne. Ono što je trebalo da dođe, zahtevalo je prostora. Sa izvesnim patosom, koji se nalazio u oštroj suprotnosti prema jednostavnosti teksta, on uze da čita: „Moj učitelj mi je naredio da svakoga dana napišem tri hiljade slova, a svake večeri još hiljadu. Za kratkih zimskih dana sunce je rano zalazilo, a ja još ne bih obavio svoj zadatak. Iznosio sam svoju pločicu na verandu, okrenutu zapadu, i tako dovršavao pisanje. Kasno uveče, kad bih pregledao ono što sam napisao, nisam se više mogao boriti sa umorom. Onda bih iza sebe stavio dva vedra puna vode. Kad bi se moja pospanost suviše pojačala, skinuo bih se i izlio prvo vedro na sebe. Tako razodeven, vratio bih se svome radu. Zahvaljujući hladnoj vodi, ostajao bih svež neko vreme. Postepeno bih se opet zagrejao i opet bi me uhvatila dremljivost. Onda bih upotrebio drugo vedro. Pomoću dva kupanja mogao sam gotovo uvek da ispunim svoju dužnost. Te zime sam zalazio u devetu godinu.“ Uzbuđeno i s puno divljenja zaklopio je knjigu. „Tako se pre učilo. Ovo je odlomak iz mladićkih uspomena japanskog naučnika Araja Hakusekija.“ Tereza mu se beše približila dok je čitao. Glava joj je u taktu pratila njegove rečenice. Dugačko levo uvo se samo od sebe pružalo u susret rečima koje je on slobodno prevodio sa japanskog. Nehotice je držao knjigu pomalo ukoso; ona je zacelo videla tuđinske znake i divila se tečnosti sa kojom je govorio. Čitao je kao da u ruci drži nemačku knjigu. „Da čovek ne poveruje!“, reče ona kad on završi; duboko je disala. Njeno čuđenje ga je uveseljavalo. Da nije suviše kasno, pomislio je, koliko joj može biti godina? Uvek je moguće učiti. Morala bi početi jednostavnim romanima. Uto se začu snažno zvonjenje. Tereza otvori. Mali Mecger promoli nos. „Smem da uđem!“, uzviknu on naglas, „gospodin profesor mi je dozvolio!“ „Nema knjiga!“, viknu Tereza i zalupi vrata. Dečko je napolju urlikao. Drao se preteći; bio je toliko ljutit da se ni reč nije mogla razumeti.

27

„Molim, on bi odmah hteo celu šaku. A mrlje će se za tili čas pojaviti. On na stepenicama jede hleb sa puterom.“ Kin je stajao na pragu biblioteke; dečko ga nije primetio. Ljubazno je klimnuo glavom domaćici. Voleo je kad se čuvaju interesi njegovih knjiga. Zaslužila je izvesnu zahvalnost: „Ako jednom zaželite nešto da čitate, mirno se možete meni obratiti.“ „Biću tako slobodna, odavno sam već htela da zamolim za to.“ Bogme, odmah je prihvatila kad je reč o knjigama! Inače nije bila takva. Dosad se ponašala skromno. On nije ni pomišljao da osnuje pozajmnu biblioteku. Da bi dobio malo vremena, odvratio je: „Dobro. Pronaći ću sutra nešto za vas.“ Zatim je seo da radi. Obećanje ga je uznemiravalo. Doduše, ona svakoga dana briše prašinu sa knjiga i još nijednu nije oštetila. Ali brisanje prašine i čitanje, to su dve stvari. Njeni prsti su debeli i grubi. Nežna hartija zahteva da se sa njom nežno postupa. Tvrd povez izdržava više nego osetljivi listovi. A da li ona uopšte ume da čita? Ona je odavno prešla pedesetu, nije baš žurila. Svoga protivnika, kinika Antistena, Platon je nazvao starcem što kasno uči. Sad se pojavljuju starice što kasno uče. Htela bi da žeđ ugasi na izvoru. Ili se stidi preda mnom zato što baš ništa ne zna? Dobročinstvo, u redu, ali ne na tuđ trošak. Zašto bi trebalo da knjige plate ceh? Ja joj dajem visoku platu. To smem da činim, novac je moj. A davati joj knjige, to bi bilo kukavički. One su bespomoćne pred neobrazovanima. Neću moći ovde da sedim dok ona čita. Noću je jedan čovek, vezan sa svih strana, stajao na terasi nekog hrama i branio se panjićima od dva uspravna jaguara što su sa desne i leve strane najžešće navaljivali na njega. I jedan i drugi bili su okićeni čudnim raznobojnim trakama. Kezili su zube, frktali i tako divlje kolutali očima da su čoveka hvatali žmarci. Nebo je bilo crno i usko, a zvezde je sakrilo u džep. Iz očiju zarobljenika izvirale su staklene kugle i na zemlji se razbijale u hiljadu krhotina. Pošto se ništa nije menjalo, posmatrač se naviknu na jezivu borbu i poče zevati. Tad mu slučajno pogled pade na noge jaguara. Bile su to ljudske noge. Oho, prođe kroz glavu posmatraču, jednom dugačkom, obrazovanom gospodinu: to su meksički žreci. Izvode neku svetu komediju. Žrtvi je dobro poznato da mora umreti. Žreci su preodeveni u jaguare, ali ja sam ih smesta prozro.

28

Na to desni jaguar potrže ogroman kameni klin i zabode ga žrtvi usred srca. Jedna ivica oštro raseče grudi. Kin zaslepljen sklapa oči. Zamišlja kako krv štrca sve do neba i kudi to srednjovekovno varvarstvo. Sačekuje sve do trenutka kad smatra da se krv rastekla, pa otvara oči. Užasno: iz širom otvorenih grudi ispada jedna knjiga, za njom druga, pa treća, mnogo njih. Kraja im nema, padaju na zemlju, zahvataju ih lepljivi plamičci. Krv je zapalila drvenu lomaču, knjige sagorevaju. „Zatvarajte grudi!“, dovikuje Kin zarobljeniku. „Zatvarajte grudi!“ Gestikulira rukama, pokazuje mu kako to treba da uradi, samo brzo, brzo! Zarobljenik shvata; snažnim trzajem se oslobađa lanaca i stavlja obe šake pred srce; Kin je odahnuo. Na to žrtva širom, širom razmiče grudi. Iz njih kuljaju knjige, knjige. Desetine, stotine, ne mogu se izbrojati, vatra liže uz hartiju, svaka knjiga kuka za pomoć, na sve strane se ori prodorna kuknjava. Kin pruža ruke prema knjigama koje jarko gore. Oltar je mnogo dalji no što je mislio. Skočio je nekoliko puta, a nije se približio. Sad mora da potrči ako želi da ih zatekne žive. Juri i pada, prokleta sipnja, tako je to kad čovek zanemaruje telo, došlo mu je da se raskomada od besa. Neupotrebljiv čovek; kad se valja pokazati, on izneverava. Životinje bedne! Znao je da se ljudi prinose na žrtvu, ali knjige, knjige! Sad stoji pred samim oltarom. Plamen mu osmuđuje kosu i obrve. Lomača je ogromna, izdaleka mu se činilo da je mala. One mora da se nalaze usred vatre. Ulazi unutra, kukavice, hvalisavče, bedo jedna! Ali zašto grdi sebe? Pa nalazi se u samoj sredini. Gde ste? Gde ste? Plamen ga zaslepljuje. Šta je to, dođavola, kud god se maši rukom dohvata ljude što viču. Oni se grčevito i svom snagom hvataju za njega. On ih baca od sebe, oni se vraćaju. Puze odozdo i hvataju ga za kolena, odozgo padaju na njega razgorele buktinje. Ne diže pogled, a ipak ih jasno vidi. Hvataju ga za uši, za kosu, za ramena. Prikivaju ga telima. Sumanuta buka. „Pustite me, zaboga!“, urla on, „ja vas ne poznajem. Šta hoćete od mene?! Kako da spasem knjige?!“ Uto mu se jedan od njih već bacio na usta i čvrsto se zakačio za njegove stisnute usne. Hteo bi i dalje da govori, ali ne može da otvori usta. U mislima preklinje: „Ta one će mi propasti! Ta one će mi propasti!“ Hteo bi da plače, ali gde su suze, oči su jezivo čvrsto zatvorene, i tu su ga ljudi

29

čvrsto uhvatili. Hteo bi da lupi nogom o tle, vuče desnu nogu uvis, ali uzalud, ona se vraća natrag, opterećena ljudima što gore, opterećena olovom. On prezire ta požudna stvorenja, nikad im nije dosta života, mrzi ih. Kako bi želeo da ih vređa, muči, grdi, ali ne može, ne može! Ni trenutka ne zaboravlja radi čega se ovde nalazi. Silom mu drže oči zatvorene, ali u duhu mu se javlja silno priviđenje. Vidi jednu knjigu koja raste na sve četiri strane i ispunjava nebo i zemlju, sav prostor do horizonta. Ivice joj polako i mirno sažiže crveni plamen. Tiho, nečujno i pribrano podnosi ona mučeničku smrt. Ljudi krešte, knjiga nemo sagoreva. Mučenici ne viču, sveci ne viču. Tad jedan glas, koji sve zna i pripada bogu, obznanjuje: „Ovde nema knjiga. Sve je taština.“ Kin smesta zna da glas govori istinu. S lakoćom otresa od sebe ološ što sagoreva i iskače iz vatre. Spasen je. A da li je bolelo? Pakleno, odgovara on sebi, ali ipak ne tako strašno kao što se obično misli. Beskrajno je srećan zbog toga glasa. Vidi sebe samoga kako skakućući odlazi od oltara. Na izvesnoj udaljenosti se okreće. Nešto ga draži da se smeje praznoj vatri. Eto ga, stoji, utonuo u posmatranje Rima. Vidi delove tela što se praćakaju, sav predeo smrdi na spaljeno meso. Kako su glupi ljudi, misli on zaboravljajući svoju ozlojeđenost, jedan skok i spasli bi se. Iznenada – uopšte ne zna šta se to s njim zbiva – ljudi se pretvaraju u knjige. On glasno krikne i raspamećeno jurne u pravcu vatre. Trči, zasopljen je, grdi sebe, skače u vatru i traži, a tela što preklinju okivaju ga. Hvata ga stari strah, božiji glas ga oslobađa, uspeva da umakne i sa istoga mesta posmatra isti prizor. Četiri puta dozvoljava da ispada budala. Brzina događaja raste od jednog navrata do drugog. Zna da se kupa u znoju. U sebi čezne za počinkom i predahom koji mu je dozvoljen između jednog i drugog uzbuđenja. Pri četvrtom počinku zahvata ga Strašni sud. Ogromne taljige, više od kuće, od brda, od neba, bliže se proždrljivom oltaru sa dve strane, sa deset, sa dvadeset, sa svih strana. Glas, snažan i ubitačan, podsmeva se: „Ovoga puta su to knjige!“ Kin urliče i budi se. Od ovog sna, najgoreg kojeg se seća, bio je potom još pola sata potišten i smućen. Jedna nesrećna šibica, dok on na ulici ide za svojim zadovoljstvom – i biblioteka je izgubljena! On ju je višestruko osigurao.

30

Ali sumnjao je u sopstvenu snagu da i dalje živi nakon uništenja dvadeset i pet hiljada knjiga, a kamoli da se brine za naplatu osiguranja. On je to osiguranje sklopio u jednom raspoloženju vrednom prezira; kasnije se stideo zbog toga. Najradije bi ga raskinuo. Samo zato da nikad više ne stupi u onaj zavod u kojem za knjige i stoku važe isti zakoni, samo zato da ostane pošteđen od agenata, koje bi mu bez sumnje poslali u kuću, on je uplaćivao određene rate. Kad se razloži u sastavne delove, san gubi svoju moć. Prekjuče je posmatrao meksičke ilustrovane rukopise. Jedan od njih je predstavljao žrtvovanje nekog zarobljenika, pri čemu su činodejstvovala dva žreca preobučena u jaguare. Na Eratostena, grčkog bibliotekara iz Aleksandrije, mislio je pre nekoliko dana povodom susreta sa nekim slepcem. Ime Aleksandrija je u svakom budilo sećanje na požar čuvene biblioteke. Na jednom srednjovekovnom drvorezu, zbog čije se naivnosti uvek smejao, bilo je nacrtano tridesetak Jevreja što su jarko goreli i još i na lomači tvrdoglavo uzvikivali svoje molitve. Mikelanđelu se divio; najviše je cenio njegov „Strašni sud“. Na njemu su bezdušni đavoli vukli u pakao grešnike. Jedan među osuđenima, slika i prilika straha i bede, pritiskivao je šakama plašljivu debelu glavu; đavoli su ga vukli za noge; bedu nikad nije smeo da pogleda, čak ni sopstvenu, što ga je sad snašla. Gore je stajao Hristos, nimalo hrišćanski, i čvrstom, snažnom rukom slao u prokletstvo. Od svega toga se zakuvao san. Kad Kin izgura umivaonik iz sobe, začu pitanje: „Jeste li već ustali?“, izrečeno neobično visokim glasom. Zašto ta osoba tako glasno viče, u rano jutro, dok ljudi još gotovo spavaju? Ah jest, obećao joj je knjigu. Za nju u obzir dolazi samo neki roman. Ali od romana se nijedan duh ne goji. Veoma je preplaćeno zadovoljstvo koje oni možda pružaju: oni razaraju i najbolji karakter. Čovek uči da se uživljava u razne ljude. Počnu da mu prijaju silni događaji. Razlaže se na likove koji mu se sviđaju. Svako stanovište postaje shvatljivo. Čovek se rado prepušta tuđim ciljevima, a za duže vreme ispušta iz vida sopstvene. Romani su klinovi koje neki glumac što piše zabija u čvrstu ličnost svojih čitalaca. Što bolje proračuna klin i otpor, to će ta ličnost ostati raspolućenija. Trebalo bi da država zabrani romane. U sedam Kin opet otvori vrata. Pred njima je stajala Tereza, pouzdana i diskretna kao uvek, držeći uvo malo više ukoso.

31

„Biću tako slobodna“, podseti ga ona drsko. Kinu jurnu u glavu ono malčice njegove krvi. Eto, ta prokleta suknja se zalepila za tle i zapamtila šta je on jednom nepromišljeno obećao. „Hoćete knjigu!“, uzviknu on, zagrcnuvši se. „Dobićete je!“ Zalupio joj je vrata pred licem, drhtavo koračajući otišao je u treću sobu i jednim prstom izvadio „Čakšire gospodina fon Bredoa“. Imao je tu knjigu još iz najranijih đačkih dana, pozajmljivao ju je svim drugovima iz razreda, i zbog lošeg stanja u kojem se otada nalazila nije mogao ni za živu glavu da je podnese. Umrljan povez i umašćeni listovi probudiše njegovu zluradost. Mirno se vratio ka Terezi i podneo joj knjigu pred same oči. „To nije bilo neophodno“, reče ona i ispod miške izvuče debelu gužvu hartije; bio je to pakpapir, tek sad ga je primetio. Ona natenane potraži jedan prikladan i obavi ga oko knjige, kao detetu haljinicu. Zatim izvuče još jedan i reče: „Dvaput prošiveno bolje drži.“ Pošto nov povez nije potpuno odgovarao, ona ga skide i potraži treći list pakpapira. Kin je posmatrao njene pokrete kao da je prvi put vidi u životu. Potcenio ju je. Ona se sa knjigama ophodila bolje od njega. Njemu je ta stara kupusara bila omrznuta, a ona je odmah na nju stavila dva omota. Nije doticala povez šakama. Radila je samo vrhovima prstiju. Prsti joj uopšte nisu bili onoliko debeli kako je on zamišljao. Osećao je stid zbog sebe i radost zbog nje. Da ipak ode i donese joj nešto drugo? Zasluživala je neku malo manje prljavu lektiru. No, neka za početak uzme ovo. Ionako će uskoro zatražiti neku drugu knjigu. Kod nje je biblioteka u sigurnim rukama, već osam godina, a on to nije znao. „Sutra moram na put“, izjavi on iznenada, upravo dok je ona člancima prstiju poravnavala omot. „Ostaću nekoliko meseci.“ „Onda ću jednom moći da obrišem prašinu kako treba. Da ne mislite da je jedan sat dovoljan za to?“ „Šta ćete raditi ako izbije požar?“ Ona se uplaši. Hartije joj padoše na pod. Knjiga ostade u njenoj ruci. „Za ime boga, spasavaću!“ „Ne, uopšte neću otputovati, samo se šalim.“ Kin se osmehnu. Zanet predstavom krajnjeg poverenja – on na putu, a knjige same – on joj priđe,

32

lupnu je koščatim prstima po ramenu i reče bezmalo prijateljski: „Vi ste divna osoba.“ „Da pogledam šta ste to izabrali za mene“, reče ona, a uglovi usana su joj već dopirali do samih ušiju. Otvori knjigu i naglas stade čitati: „Čakšire…“, prekide i ne pocrvene. Lice joj se prekri slabim znojem. „Ali, moliću lepo, gospodine profesore!“, uskliknu ona i u najhitnijem trijumfu otklizi u kuhinju. Tokom sledećih dana Kin se trudio da povrati staru koncentraciju. I on je poznavao trenutke kad se umarao od svojih slovnih podviga i kad je osećao potajnu želju da među ljude iziđe duže no što mu je dopuštao njegov karakter. Kad se otvoreno borio sa takvim porivima, gubio je mnogo vremena. Oni bi se tokom prepirke obično osnaživali. Zato je izmislio pametnije metode: nadmudrivao ih je. Nije stavljao glavu na pisaći sto, niti se gubio obuzet umornim željama. Nije hitao na ulicu, niti se sa nekom budalom upuštao u kakav beznačajan razgovor. Naprotiv, oživljavao je biblioteku izabranim prijateljima. Najveću je naklonost osećao prema starim Kinezima. Pozivao ih je da iziđu iz knjige i police kojima su pripadali, rukom im davao znak da priđu, nudio ih da sednu, pozdravljao ih, pretio im, već kako kad, stavljao im u usta njihove sopstvene reči i branio svoje mišljenje sve dok oni ne bi zaćutali. Debate koje je morao da vodi pismeno sticale su na ovaj način neočekivanu draž. Vežbao se u usmenoj upotrebi kineskog i krepio je srce mudrim obrtima što su mu lako i ubedljivo tekli sa usana. Kad odem u pozorište, čujem neku budalastu konverzaciju, koja zabavlja mesto da poučava, a mesto da zabavlja širi dosadu. Treba da žrtvujem dva ili tri dragocena sata, i najzad da ozlojeđen odem na spavanje. Moji sopstveni dijalozi traju kraće, a imaju nivoa. Tako je pred sobom opravdavao svoju bezazlenu igru, jer bi se ona nekom posmatraču učinila neobičnom. Kin je na ulici ili u knjižarama dosta često sretao varvare koji bi ga začudili ljudskim izjavama. Da bi izbrisao utiske, koji su protivrečili njegovom preziru što ga je osećao prema masi, on bi se u takvim slučajevima latio male računice. Koliko reči taj tip dnevno izgovori? Skromno računato deset hiljada. Tri od njih imaju neki smisao. Slučajno sam čuo upravo te tri. Reči koje na stotine hiljada dnevno kaplju kroz njegovu glavu, koje misli, a ne izriče, sve sama budalaština za

33

budalaštinom, takve reči mu se lepo vide po licu; srećom, čovek ih ne čuje. Domaćica je, međutim, govorila malo, jer je uvek bila sama. Odjednom su stekli nešto zajedničko, čemu su se njegove misli svakoga sata vraćale. Kad bi je video, smesta bi se setio brižljivo upakovanih „Čakšira gospodina fon Bredoa“. Decenijama je ta knjiga stajala u njegovoj biblioteci. Kad god bi prošao pored nje, već bi ga i sama njena poleđina ubola u srce. Ali ostavio ju je onako kakva je bila. Zašto mu nije nikad palo na pamet da nekim lepim povezom popravi njeno stanje? Bedno se tu pokazao. A ta priprosta domaćica je došla i naučila ga šta valja raditi. Ili je, možda, samo izigravala komediju pred njim? Možda mu se dodvoravala laskanjem da bi ga uljuljkala poverenjem. Njegova biblioteka je čuvena. Trgovci su ga već opsedali zbog mnogih unikata. Možda ona priprema neku veliku krađu. Trebalo bi znati šta radi kad ostane sama sa knjigom. Jednog dana ju je iznenadio u kuhinji. Mučilo ga je njegovo nepoverenje, želeo je jasnoću. Ako je raskrinka, izbaciće je napolje. Želeo je čašu vode, očigledno je prečula kad je zvao. Dok je ona najžurnije ispunjavala njegovu želju, on osmotri sto pred kojim je sedela. Na malom, izvezenom somotskom jastučetu ležala je njegova knjiga. Strana 20. Još nije stigla naročito daleko. Ona mu pruži čašu na tanjiriću. Na ruci je imala bele glase-rukavice. On zaboravi da prstima stisne čašu, te ona pade na zemlju, a tanjirić za njom. Ta buka i skretanje pažnje behu mu dobro došli. Inače ne bi mogao ni reč da prevali preko usana. Od svoje pete godine, već punih trideset i pet godina, on je čitao. Nikad mu u glavu nije došla misao da pri čitanju navlači rukavice. I sam se osetio smešnim zbog svoje zbunjenosti. Pribrao se i nehajno upitao: „Još niste daleko došli?“ „Svaku stranu čitam po desetak puta, inače čoveku ništa od toga ne ostane.“ „Sviđa li vam se?“ Prisiljavao je sebe da produži sa pitanjima, inače bi se stropoštao za čašom. „Svaka knjiga je lepa. Samo je čovek mora razumeti. Bile su u njoj masne mrlje, a ja sam pokušala sa svim i svačim, pa neće da iziđu. Šta da radim?“

34

„Bile su one tu još od ranije.“ „Ipak je šteta. Moliću lepo, koliko vredi takva knjiga!“ Nije rekla „košta“, rekla je „vredi“. Mislila je na unutrašnju vrednost, ne na cenu. A on joj je večito brbljao o kapitalu koji se nalazi u njegovoj biblioteci. Mora da ga ta žena prezire. Ona je veličanstvena duša. Eto, noćima sedi nad starim mrljama i bakće se sa njima mesto da spava. On joj je dao svoju najbedniju, najotrcaniju, najmasniju knjigu, iz čiste zlobe, a ona ju je prihvatila i počela s ljubavlju da je neguje. U njoj je bilo sažaljenja; ne prema ljudima, tu i nema nikakve veštine, nego prema knjigama. Prihvatala je slabe i ugnjetene. Starala se o poslednjem, napuštenom, izgubljenom biću na božjem svetu. Kin je izišao iz kuhinje duboko uzbuđen. Svetici ni reči nije rekao. Ona ga je čula kako mrmlja napolju u hodniku, i znala je na čemu je. On je išao gore-dole po visokim sobama svoje biblioteke, i prizvao Konfucija. Ovaj mu dođe u susret sa suprotnog zida, mirno i pribrano – ništa naročito, kad je život već odavno iza čoveka. Kin mu pritrča ogromnim koracima. Zaboravio je svako dužno strahopoštovanje. Njegova uzbuđenost je neobično odudarala od Kinezovog držanja. „Smatram da imam izvesno obrazovanje!“, viknu on prema njemu sa pet koraka razdaljine, „smatram da imam i izvestan takt. Hteli su mi utuviti u glavu da obrazovanje i takt idu zajedno, da jedno nije moguće bez drugoga. Ko je hteo da mi to utuvi u glavu? Ti!“ Nije zazirao pred tim da se Konfuciju obraća sa „ti.“ A eto, najednom naiđe neki čovek bez i najmanje trunke obrazovanja, pa ima više takta, više srca, više dostojanstva, više čovečnosti nego i ja i ti i cela tvoja škola učenih ljudi zajedno!“ Konfucije nije dozvoljavao da išta poremeti njegovo spokojno držanje. Nije čak zaboravio ni da se pokloni pre no što mu se Kin obratio. Uprkos toj neverovatnoj pogrdi, njegove guste veđe se ne sastaviše. Ispod njih su virile drevne crne oči, mudre kao u majmuna. On odmereno otvori usta i kaza sledeću izreku: „U petnaestoj godini moja je volja bila okrenuta prema učenju, u tridesetoj sam nepokolebano stojao, u četrdesetoj me više nisu morile sumnje – ali tek u šezdesetoj moje je uši otvoriše.“

35

Kinu se ova rečenica nalazila tačno u glavi. Ali ga je, kao odgovor na njegov žestok napad, jako ozlovoljila. Brzo je u sebi uporedio datume da vidi da li se slažu. Kad mu je bilo petnaest godina, potajno je gutao knjigu za knjigom, protiv volje svoje majke, danju u školi, noću ispod pokrivača, sa sićušnom džepnom lampom kao oskudnim osvetljenjem. Kad bi se njegov mlađi brat Georg, koga je majka postavila za stražara, noću slučajno probudio, nikad nije propustio da probe radi odigne pokrivač. Od brzine sa kojom je sklanjao lampu i knjigu ispod tela zavisila je sudbina čitanja u sledećim noćima. U tridesetoj godini je bio nepokolebano odan svojoj nauci. Profesure je podrugljivo odbijao. Sa kamatama od očeva nasleđa mogao je udobno da živi sve do smrti. Ali više je voleo da kapital upotrebi za knjige. Za nekoliko godina – ukupno, možda, svega tri – sve je bilo potrošeno. O ugroženoj budućnosti nije sanjao, zato je se nije ni bojao. Sad mu je četrdeseta. Do dana današnjeg, nije znao za sumnje. Doduše, još nije mogao da svari čakšire gospodina fon Bredoa. Šezdeset godina još nije imao, inače bi mu se uši već otvorile. A pred kim bi i mogao otvoriti uši? Konfucije priđe korak bliže, kao da je odgonetnuo njegovo pitanje, ljubazno se saže prema njemu, iako je Kin bio za dve glave viši, i dade mu sledeći poverljiv savet: „Posmatraj način na koji ljudi žive, posmatraj ono što pokreće njihovo delanje, ispitaj ono u čemu nalaze zadovoljstvo. Kako čovek može da se sakrije! Kako čovek može da se sakrije!“ Na to se Kin veoma rastuži. Šta vredi napamet znati ovakve reči? Čovek ih mora primeniti, iskušati, osnažiti. Punih osam godina neko je u mojoj najvećoj blizini uzalud živeo. Znao sam način na koji ona živi, ali nisam pomišljao na ono što je pokreće. Znao sam ono što čini za moje knjige. Rezultat mi je svakoga dana bio pred očima. Mislio sam da to čini radi novca. Otkako znam u čemu nalazi uživanje, bolje poznajem šta je pokreće. Ona uklanja mrlje iz bednih, odbačenih knjiga, o kojima nijedan čovek ništa više lepo ne kaže. To je njen odmor, to je njen san. Da je usled prostačkog nepoverenja nisam iznenadio u kuhinji, njeno delo nikad ne bi izišlo na videlo. U skrovitosti je izvezla jastuk za svoje podsvojče i onde ga nežno stavila. Za osam godina nikad nije nosila rukavice. Pre no što se odlučila da otvori knjigu, ovu knjigu, izišla je i od svoga mukotrpno zarađenog novca kupila par rukavica. Ona nije glupa, jer inače je

36

praktična osoba i dobro zna da bi umesto rukavica mogla tu istu knjigu tri puta da kupi. Počinio sam veliku pogrešku. Punih osam godina bio sam slep. Konfucije mu nije dozvolio da to dvaput pomisli. „Grešiti, a ne popravljati se, to i jeste grešenje. Ako si počinio pogrešku, nemoj se stideti da je popraviš.“ „Biće popravljena“, uzviknu Kin. „Nadoknadiću joj tih osam izgubljenih godina. Oženiću se njome! Ona je najbolje sredstvo za održavanje reda u mojoj biblioteci. Ako izbije požar, mogu se u nju pouzdati. Da sam konstruisao neku osobu po svojim planovima, ne bi ispala toliko celishodna. U njoj je dobra podloga. Ona je rođena negovateljica. Srce joj je na pravom mestu. Ne vršlja po njenom srcu nikakav analfabetski ološ. Mogla bi imati ljubavnika, nekog pekara, nekog kasapina, nekog krojača, bilo kog varvarina, bilo kog majmuna. Ali ona to ne čini. Srce joj pripada knjigama. Šta je jednostavnije nego oženiti se njome?“ Na Konfucija nije više obraćao pažnju. Kad je slučajno pogledao u njegovom pravcu, on se beše rasturio. Samo je čuo još njegov glas kako slabo ali jasno kaže: „Videti ono što je ispravno, a ne učiniti to, to je nedostatak hrabrosti.“ Kin nije imao vremena da mu zahvali za ovaj poslednji podstrek. Jurnuo je do kuhinje i snažno uhvatio vrata. Kvaka se prelomi. Tereza je sedela pred svojim jastučetom i pravila se da čita. Kad je osetila da se on već nalazi iza samih njenih leđa, ustala je i omogućila mu da vidi knjigu. Nije joj izmakao utisak koji je prethodni razgovor ostavio na njega. Zato se opet zaustavila na trećoj strani. On za trenutak stade oklevati, ne znajući šta da kaže, pa pogleda svoje šake. Tad primeti prelomljenu kvaku; besno je baci na patos. Zatim ukočeno stade pred nju i reče: „Dajte mi svoju ruku!“ Tereza prošaputa: „Ali, moliću lepo!“, i pruži mu je. Sad će doći zavođenje, pomisli ona i poče celim telom da se znoji. „Ali ne“, reče Kin, jer nije bukvalno mislio na ruku, „želim da se oženim vama!“ Ovako brzu odluku Tereza nije očekivala. Naglo je zabacila potresenu glavu na suprotnu stranu i odvratila gordo i suzbijajući mucanje: „Biću tako slobodna!“

37

ŠKOLJKA Venčanje je obavljeno u najvećoj tišini. Svedoci su bili jedan stari

sluga, koji je iz svoga skrhanog tela isterivao poslednje sićušne napore, i jedan veseli obućar, kome u njegovom pijaničkom životu ništa nije bilo draže nego da posmatra tuđa venčanja, iako je svako sopstveno lukavo uspevao da izbegne. Finije mušterije molio je usrdno da brzo privenčaju svoje kćeri i sinove. Pronalazio je ubedljive reči u prilog vrednosti ranih brakova. „Kad deca legnu zajedno, biće bogme brzo i unuka. A onda se pobrinite da se i unuci brzo venčaju, pa će biti i praunuka.“ Na kraju bi ukazivao na svoje lepo odelo, koje mu dozvoljava da svuda bude prisutan. Uoči boljih brakova daje ga na peglanje, a kad su u pitanju oni odlični, sam ga pegla kod kuće. Samo je molio da ga na vreme obaveste. Ako već odavno nije prisustvovao nekom venčanju, nudio je da besplatno izvede hitne opravke, mada je po prirodi bio spor radnik. Iako je inače bio nepouzdan, tačno je održavao obećanja koja se odnose na ovu oblast, i zaista je zahtevao malu cenu. Deca koja su bila toliko izopačena da se protiv volje svojih roditelja tajno venčaju, ali ne dovoljno izopačena da se odreknu venčanja, većinom devojke, ponekad bi prihvatila njegove usluge. Sušta brbljivost, on je u ovome bio poverljiv. Ni najmanjim nagoveštajem se nije odavao kad je majkama, koje ništa nisu slutile, naširoko i pompezno pričao o venčanju njihovih sopstvenih kćeri. Pre no što bi se uputio ka svom „idealu“, kako je on to nazivao, o vrata radionice bi okačio ogroman karton. Na njemu je ukovrčanim, crnim kao gar slovima pisalo: „Nalazim se na jednom poslu. Možda ću doći. Potpisani: Hubert Beredinger.“ On je bio prvi koji je saznao za Terezinu sreću. Sumnjao je u istinu njezinih reči sve dok ga ona, uvređena, nije pozvala kod matičara. Kad se to obavi, svedoci otpratiše par do ulice. Sluga uze svoju nadoknadu neiskreno zahvaljujući. Udaljio se mrmljajući čestitke: „…ako vam opet ustrebam…“, odzvanjalo je u ušima Kinovih. Još i nakon deset koračaja njegova prazna usta bila su sušta odanost. Hubert Beredinger, međutim, bio je gorko razočaran. Za takvo venčanje on ne daje ni pet para. Dao je svoje odelo na peglanje, a mladoženja se pojavio kao da je radni dan, izlizanih potpetica, u pohabanom odelu, bez veselja i ljubavi, i mesto u

38

mladu neprestano je gledao u akta. Rekao je „da“ kao da kaže „hvala“, potom nije ponudio bakutaneru ruku, a poljubac, od kojeg je obućar nedeljama živeo – tuđ poljubac mu je valjao koliko dvadeset sopstvenih – poljubac zbog koga se on dao u trošak, poljubac koji je kao „posao“ visio pred radionicom, javni poljubac koji posmatra činovnik, časni poljubac, poljubac zauvek, poljubac – poljubac je sasvim izostao. Dok se opraštao, obućar je odbio da pruži ruku. Uvređenost je sakrivao kezeći se s puno zlobe. „Trenutak, molim“, kikotao se kao neki fotograf, dok su Kinovi oklevali. Tad se iznenada sagao prema nekoj ženi, uštinuo je za podvaljak, glasno rekao „gu-gu“ i pohotno opipavao njene okrugle oblike. Krupno lice mu je postajalo sve deblje i deblje, koža na obrazu mu se zatezala, pod bradom mu se isturao bezobličan dvostruk podvoljak, oko očiju su mu šibale sićušne hitre zmijice, ukočene ruke su opisivale sve šire lukove. Žena je rasla iz trenutka u trenutak. Dvaput bi pogledao u nju, a treći put u mladoženju, sokoleći ga. Onda ju je sasvim privio sebi i levu ruku drsko zario u njene grudi. Doduše, žena sa kojom je obućar to radio uopšte nije postojala, ali Kin shvati bestidnu igru i odvuče Terezu da to više ne posmatra. „Šljema taj od rane zore!“, reče Tereza i čvrsto se uhvati za ruku svoga muža; i ona je bila ozlojeđena. Na prvoj stanici stadoše da sačekaju tramvaj. Da bi naglasio kako su svi dani isti, pa i ovaj, Kin nije uzeo auto. Dođe njihov broj; on se prvi pope unutra. Kad se već našao na platformi, setio se kako je red da njegova žena prva uđe. Sišao je okrenut leđima ulici i snažno udario Terezu. Kondukter ljutito dade znak za polazak. Tramvaj ode bez njih dvoje. „No, šta je?“, upita Tereza prekorno. Mora da ju je jako udario. „Hteo sam da vam pomognem da se popnete – tebi – pardon.“ „Tako“, reče ona, „sve lepše od lepšega.“ Kad se najzad smestiše u tramvaj, platio je za dvoje. Nadao se da će tako popraviti maločašnju nespretnost. Kondukter dade karte njoj u ruku. Mesto da zahvali, razvukla je usta; ramenom je gurnula čoveka pored sebe. „Molim?“, upita on. „Tako smo i mislili“, reče ona podrugljivo i zamaha kartama iza gojaznih kondukterovih leđa. Ismeva ga, pomisli Kin i ućuta.

39

Počeo je da se oseća neugodno. Tramvaj se punio. Neka žena sede naspram njega. Vodila je četiri deteta, sve jedno drugom do uva. Dvoje je čvrsto usadila u krilo, dvoje ostadoše da stoje. Neki gospodin, koji je sedeo desno od Tereze, ustade i siđe. „Eno, eno!“, viknu majka i hitro pokaza dečurliji gde da sednu. Deca nagrnuše onamo, dečak i devojčica, još nijedno doraslo za školu. Sa druge strane približavao se neki stariji gospodin. Tereza zaštitnički nadnese ruke nad slobodno mesto. Deca se provukoše odozdo. Žurilo im se da nešto sama učine. Glave im iskrsoše pored same klupe. Tereza ih obrisa kao prašinu. „Moja deca!“, povika majka, „Šta je vama?“ „Ali, moliću lepo“, odvrati Tereza i značajno pogleda svoga muža. „Deca dolaze na kraju.“ Uto se onaj stariji gospodin sasvim približio, zahvalio i seo. Kin uhvati pogled svoje žene. Želeo je da je tu njegov brat Georg. Ovaj se bio nastanio u Parizu kao lekar za ženske bolesti. Nije mu bilo još ni trideset i pet godina, a uživao je sumnjivo dobar glas. U žene se razumevao bolje nego u knjige. Ni pune dve godine nakon što je završio studije, bolje društvo je, ukoliko je bilo bolesno, a uvek je bilo, navalilo na njega sa svim svojim bolesnim ženama. Već i ovim spoljašnjim uspehom navukao je na sebe bratovljev prezir. Lepotu bi ovaj možda oprostio Georgu. Ona mu je bila urođena, on za nju nije kriv. Da se veštački nagrdi, kako bi umakao od dosadnih posledica koje sa sobom donosi tolika lepota, za to on nije imao dovoljno karaktera, koji je u njega, nažalost, bio slab. U kom stepenu slab, to je dokazivala okolnost što je izdao svoju već izabranu specijalnost i razvijenih barjaka se bacio na psihijatriju. Tu je, kako kažu, nešto postigao. Ali u srcu je ostao lekar za ženske bolesti. Nemoralan život mu je bio u krvi. Pre gotovo osam godina Peter je, rasrđen Georgovom kolebljivošću, naprečac prekinuo prepisku sa njim i pocepao izvestan broj brižnih pisama. Naime, nije imao običaj da odgovara na ono što bi pocepao. Ženidba bi sad pružila najbolju priliku da opet uspostavi vezu. Georg je Peterovim podsticajima imao da zahvali za ljubav prema naučnoj karijeri. Ne bi nipošto bila sramota zatražiti od njega savet, jer bi se on odnosio na njegovu stvarnu, prirodnu struku. Kako čovek da postupa sa ovim plašljivim, uzdržljivim stvorenjem? Nije više mlada, a život shvata vrlo ozbiljno. Žena prekoputa nje, zacelo mnogo mlađa, ima već četvoro dece,

40

a ona nijedno. „Deca dolaze na kraju.“ To je zvučalo vrlo jasno, ali šta je ona stvarno time mislila? Ona možda ne želi decu; ne želi ih ni on. Nikad nije pomišljao na decu. Zašto je to rekla? Možda ga smatra za nemoralna čoveka. Ona poznaje njegov život. Već osam godina je upoznata sa njegovim navikama. Zna da on ima karaktera. Da li je ikada noću izlazio? Da li ga je ikad posetila neka žena, makar i na četvrt sata? Kad je stupala u njegovu službu, on joj je izričito rekao da iz načela ne prima nikakve posete, ni muške ni ženske, počevši od odojčadi pa do staraca. Neka svakog otera. „Ja nikad nemam vremena!“ To su bile njegove sopstvene reči. Kakav je to đavo ušao u nju? Možda onaj nepouzdani obućar. Ona je naivno, nevino stvorenje, jer kako bi inače, kraj sveg svog neobrazovanja, mogla gajiti toliku ljubav prema knjigama? Ali onaj prljavi tip je suviše drastično gestikulirao. Pokreti su mu bili jasni, čak i dete bi, makar i ne znajući zašto on to čini, shvatilo da dodiruje ženu. Takve ljude, koji čak i nasred ulice ne mogu da se savladaju, trebalo bi negde zatvoriti. Oni vredne ljude navode na ružne misli. Ona je vredna. Obućar ju je zarazio. Otkud bi se inače setila dece? Nije isključeno da je slušala o tome. Žene mnogo pričaju kad su same. Mora da je na nekom ranijem mestu videla porođaj. A šta s tim ako sve zna. Bolje no da čovek mora sam da joj objašnjava. U pogledu joj ima izvesne stidljivosti, u njenim godinama to deluje bezmalo komično. Nikad nisam pomišljao na to da od nje zahtevam prostakluke, ni izdaleka nisam. Ja nikad nemam vremena. Potrebno mi je šest sati spavanja. Do dvanaest radim, u šest moram da ustanem. Psi i druge životinje vole da se i danju tako nečim bave. Možda ona to očekuje od braka. Teško. Deca dolaze na kraju. Glupače jedan! Htela je da kaže da sve zna. Njoj je poznat lanac na čijem se kraju nalaze gotova deca. Ona to izražava na ljubak način. Nadovezala se na jednu malu scenu, deca su bila nametljiva, blizu pameti je bilo da kaže tu rečenicu, ali pogled je bio namenjen samo meni, umesto svake ispovesti. Shvatljivo. Takva znanja su neprijatna. Ja sam se oženio zbog knjiga, deca dolaze na kraju. Ne mora to ništa da znači. Ona je onda izjavila da deca suviše malo uče. Ja sam joj pročitao jedan odlomak iz Araja Hakusekija. Bila je sasvim smušena od radosti. Tako se prvi put odala. Ko zna kada bih primetio odnos koji ona ima prema knjigama. Onoga časa smo se približili jedno drugome. Možda samo želi da me podseti na to. Ona je još ona stara.

41

Njeno mišljenje o deci se otada nije promenilo. Moji prijatelji su njeni prijatelji. Moji neprijatelji će to ostati i za nju. Nevin smisao kratkog govora. O drugim odnosima ona i ne sluti. Moram obratiti pažnju. Mogla bi se uplašiti. Biću obazriv. Kako to da joj kažem? Govoriti je teško. Knjiga o tome nemam. Da kupim koju? Ne. Šta će knjižar pomisliti? Ja nisam svinja. Da pošaljem nekoga u knjižaru? Koga? Nju samu – fuj – moju sopstvenu ženu! Kako čovek može biti tolika kukavica! Moram pokušati. Ja lično. Ako ne bude želela. Vikaće. Stanari – nastojnik – policija – ološ. Ne mogu mi ništa učiniti. Oženjen sam. Moje je lično pravo. Odvratno. Otkud mi te misli? Mene je zarazio obućar, ne nju. Stidi se. Četrdeset punih godina. Najednom. Poštedeću je. Deca dolaze na kraju. Kad bi čovek znao šta je stvarno mislila. Sfinga. Uto ustade majka sa četvoro dece. „Molim da prođem!“, rekla je i pogurala decu nalevo. S desne strane, pored Tereze, stajala je kao kakav hrabar oficir. Mimo Kinovog očekivanja, klimnula je glavom, ljubazno pozdravila svoju neprijateljicu i rekla: „Lako je vama, vi ste još neudati!“, i nasmejala se, a zlatni zubi joj iz usta zamahaše u znak rastanka. Tek kad je ona sišla iz tramvaja, Tereza se pridiže i povika očajnim glasom: „Molim, ovo je moj muž, molim, ovo je moj muž! Mi ne želimo decu! Molim, ovo je moj muž!“ Pokazivala je na njega, vukla ga za ruku. Moram je smiriti, pomisli on. Ceo taj prizor mu je bio neugodan, a ona je tražila njegovu zaštitu, vikala je i vikala. Najzad on ustade koliko je dug i pred svim putnicima u tramvaju reče: „Da.“ Uvredili su je, morala se braniti. U njenom odgovoru bilo je isto onoliko malo finoće koliko u napadu. Nije ona kriva. Tereza opet klonu na sedište. Niko nije stao na njenu stranu, pa ni onaj gospodin pored nje, kojem je ona pomogla da dođe do mesta. Svet je zaražen ljubavlju prema deci. Nakon dve stanice Kinovi ustadoše da siđu iz tramvaja. Tereza je išla napred. On iznenada začu kako neko iza njega kaže: „Suknja je najbolje na njoj.“ „Prava tvrđava.“ „Jadni čovek.“ „Šta bi hteo, žilav babac.“ Svi se nasmejaše. Kondukter i Tereza, koja se već nalazila na platformi, ništa nisu čuli. Kondukter se ipak nasmeja. Na ulici Tereza veselo dočeka muža i reče: „Veseljak neki!“ Veseljak se naže kroz tramvaj koji je polazio, stavi ruku pred usta i zaurla dva nerazumljiva sloga. Tresao se, sigurno od smeha. Tereza mahnu rukom i na njegov začuđen pogled izvini se rečima: „Još će mi pasti.“

42

Kin je, međutim, kradom posmatrao njenu suknju. Bila je plavlja no obično i još kruća od štirkanja. Suknja je išla uz nju kao ljuštura uz školjku. Neka pokuša neko da silom otvori ljušturu zatvorene školjke. Džinovske školjke, velike kao što je ova suknja. Čovek bi je morao izgaziti, u sluz i krhotine, kao što je nekad kao dečak činio na obali mora. Školjka ni najmanje ne popušta. Još nikad nije video obnaženu školjku. Kakva to životinja drži ljušturu sa tolikom snagom? Hteo je to da sazna, smesta da sazna, držao je u šaci tu tvrdu i upornu stvar, mučio se prstima i noktima, a mučila se i školjka. Zarekao se da ne makne ni koraka dok je silom ne otvori. Ona se zarekla da će biti suprotno, nije htela da je iko vidi. Zašto se stidi, mislio je on, pustiću je potom da pobegne, što se mene tiče mogu je i zatvoriti, neću joj ništa, obećavam, a ako je gluva, neka joj gospod bog prenese moje obećanje. Nekoliko časova je pregovarao sa njom. Reči su mu bile slabe kao i prsti. Mrzeo je obilazne puteve, voleo je da samo pravo stiže na cilj. Predveče je daleko na pučini prošla neka velika lađa. On uperi oči ka ogromnim, crnim slovima na boku i pročita ime „Aleksandar“. I tad se nasmeja usred svog besa, za tren oka obu cipele, svom snagom tresnu školjku o zemlju i poče da igra u gordijskoj radosti. Sad joj cela njena ljuštura ništa ne vredi. Mrvio ju je cipelama. Začas se našla pred njim potpuno gola, gomilica bede, sluzi i prevare, i uopšte nije bila životinja. Tereza bez ljušture – bez suknje – nije postojala. Ona je uvek besprekorno uštirkana. Ona je njen povez, plav platneni povez. Ona ume da ceni dobre poveze. Zašto se nabori s vremenom ne izgube? Jasno je da je ona veoma često pegla. Možda ima dve suknje. Ne primećuje se nikakva razlika. Vešta osoba. Nipošto joj ne smem izgužvati suknju. Onesvestila bi se od jeda. Šta da radim ako se iznenada onesvesti? Prethodno ću je zamoliti za izvinjenje. Onda bi mogla da odmah ispegla suknju. Ja ću za to vreme otići u drugu sobu. Zašto jednostavno ne bi obukla drugu suknju? Suviše mnogo teškoća stavlja na moj put. Ona je bila moja domaćica, ja sam se oženio njome. Neka kupi tuce sukanja pa neka ih češće menja. Onda će biti dovoljno i ako ih ne štirka toliko kruto. Preterana čvrstina je smešna. Ljudi u tramvaju su u pravu. Nije mu bilo lako da se popne uz stepenice. I ne primećujući to, usporio je korak. Na drugom spratu je pomislio da se već nalazi pred svojim stanom, pa se uplašio. Uto naiđe mali Mecger trčeći i pevajući. Tek što je

43

ugledao Kina, pokazao je na Terezu i počeo se žaliti: „Ne pušta me da uđem! Uvek tresne vrata preda mnom. Izgrdite je, gospodine profesore!“ „Šta to treba da znači?“, upita Kin preteći, zahvalan što mu je to derište iznenada kao poručeno preseklo put. „Pa vi ste mi dozvolili. Ja sam joj rekao.“ „Ko je to, ona?“ „Ova.“ „Ova?“ „Da, moja majka je rekla da ne bi trebalo da je drska, ona je samo služavka.“ „Bedni mangupe!“, uzviknu Kin i zamahnu rukom da ga ošamari. Dečko se saže, saplete se, poče padati i uhvati se za Terezinu suknju, da se ne bi skotrljao niz stepenice. Začu se onaj šum kad uštirkano rublje počne da krcka. „Šta?!“, povika Kin, „Postaješ još i bezobrazan!“ Taj deran mu se podsmevao. Izvan sebe od besa, on ga nekoliko puta udari nogom, pridiže ga za kosu, zaduvan, opali mu dva-tri snažna šamara i zavitla ga od sebe. Mališan plačući otrča uz stepenice. „Reći ću mojoj mami! Reći ću mojoj mami!“ Neka vrata se gore otvoriše i zatvoriše. Neki ženski glas poče da kevće. „Šteta za lepu suknju“, stade Tereza da izvinjava žestoke šamare, zastade i pogleda svog zaštitnika na neki naročit način. Bilo je krajnje vreme da je čovek pripremi. Nešto se moralo reći. Zastade i on. „Da, zbilja, lepa suknja. Šta traje večito?“, poče on da citira, srećan zbog ideje da joj rečima jedne lepe, stare pesme nagovesti ono što će kasnije u svakom slučaju morati da dođe. Pesmom se sve može najbolje reći. Pesme su prikladne za svaku situaciju. One nazivaju nešto njegovim najdaljim imenom, a ipak su razumljive. Produživši već da ide, on se okrete prema njoj i reče: „Lepa pesma, zar ne?“ „O, da, pesme su uvek lepe. Samo čovek mora da ih razume.“ „Sve čovek mora da razume“, reče on, polako i naglašavajući, i pocrvene.

44

Tereza ga munu laktom u rebra, trže desno rame, okrete glavu na neuobičajenu stranu i reče napućeno i izazivački: „Videćemo. Tiha voda breg roni.“ Osećao je da time misli na njega. Njene reči je shvatio kao neodobravanje. Pokajao se zbog svoje bestidne aluzije. Podrugljiv ton njenoga odgovora oduzeo mu je i poslednji ostatak hrabrosti. „Ja – nisam tako mislio“, promuca on. Vrata od stana spasoše ga od još veće zabune. Radovao se što je mogao zavući ruku u džep i potražiti ključeve. Tako je bar smeo neupadljivo da obori pogled. Nije ih našao. „Zaboravio sam ključeve“, reče on. Sada je morao silom otvoriti ulaz u stan, kao što je onda školjku. Teškoća za teškoćom, ništa čoveku ne polazi za rukom. Pokunjeno je zavukao ruku u drugi džep od pantalona. Ne, ključeva nigde nema. Još je tražio, kad začu u bravi neko škljocanje. Provalnici, munjevito mu prođe kroz glavu. Istog tog trenutka primetio je njenu ruku pred bravom. „Zato ja imam svoje“, reče ona sva natučena zadovoljstvom. Sreća što nije povikao: „Upomoć!“ Već mu je bilo navrh jezika. Celog života bi se morao stideti pred njom. Ponašao se kao kakav mališan. Prvi put mu se desilo da sa sobom ne ponese ključeve. Najzad se nađoše u stanu. Tereza otvori vrata od njegove spavaće sobe i pokaza mu rukom da uđe. „Odmah ću doći“, reče ona i ostavi ga samog u sobi. On se obazre i odahnu, pušten iz tamnice na slobodu. Da, ovo je njegov zavičaj. Ovde mu se ništa ne može desiti. Osmehivao se pri pomisli da bi mu se ovde moglo nešto desiti. Izbegavao je da pogleda u pravcu divana. Svakom čoveku je potreban zavičaj, ne onakav kakav zamišljaju primitivni grlati patrioti, a ne ni religija, bled nagoveštaj zavičaja na onome svetu; ne, nego zavičaj koji rodnu grudu, rad, prijatelje, odmor i duhovni prostor sjedinjuje u prirodnu, skladnu celinu, u poseban kosmos. Najbolja definicija zavičaja jeste biblioteka. Žene je najpametnije držati daleko od svog zavičaja. Ako se čovek ikad odluči da primi neku ženu, onda valja da se trudi da je prethodno potpuno asimilira sa zavičajem, onako kao što je on to učinio. Tokom

45

osam dugih, mirnih, žilavih godina knjige su se mesto njega brinule o potčinjavanju te žene. On lično u tu svrhu nije ni prstom mrdnuo. Njegovi prijatelji su tu ženu osvojili u njegovo ime. Nema sumnje da se protiv žena mnogo može reči; samo se budala ženi pre no što je prošao kroz probni period. On je bio toliko pametan da sačeka do svoje četrdesete godine. Čika on bilo koga da za njim ponovi taj osmogodišnji probni period. Što je moralo doći, postepeno je sazrelo. Čovek je sam gospodar svoje sudbine. Kad se dobro razmisli, samo mu je žena nedostajala. On nije raspusnik – kad kaže „raspusnik“, pred sobom vidi svoga brata Georga, lekara za ženske bolesti – on je sve drugo, samo raspusnik nije. Ali teški snovi iz poslednjeg vremena mogli bi biti u vezi sa njegovim preterano strogim životom. To će se sad promeniti. Smešno je i dalje izbegavati izvršenje zadatka. On je muškarac, šta sad treba da se dogodi? Da se dogodi? To je već preterano pitati. Najpre treba ustanoviti kada to treba da se dogodi. Sada, a ona će se očajno braniti. On se ne sme obazirati na to. Shvatljivo je kad žena brani svoje najveće blago. Čim se to desi, ona će mu se diviti zato što je on muškarac. Trebalo bi da su sve žene takve. Dakle, sad će se dogoditi. Rešeno. Dao je sebi časnu reč. Drugo: gde to treba da se dogodi? Ružno pitanje. Činjenica je da mu se sve vreme divan mota pred očima. Pogled mu je klizio duž polica, a divan je klizio zajedno s njim. Na njemu je ležala školjka sa obale, džinovska i plava. Gde god bi zaustavio pogled, onde bi se stvorio i divan, ugnut i nezgrapan. Izgledao je kao da nosi sav teret sa polica. Kad bi došao u blizinu stvarnog divana, Kin bi okretao glavu i vraćao se natrag. Sada, kad je doneo odluku i zapečatio je časnom rečju, on ga oštrije i duže zagleda. Doduše, pogled mu se, možda iz navike, još nekoliko puta odbija od njega. Najzad se ipak zadržava. Divan, stvarni i živi divan, prazan je i na njemu se ne nalaze ni školjka ni teret. A kad bi veštački bio opterećen? Kad bi bio natovaren gomilom lepih knjiga? Kad bi bio sasvim prekriven knjigama, tako da ga čovek gotovo i ne vidi? Kin se povinuje svom genijalnom impulsu. Donosi gomilu svezaka i pažljivo ih slaže po divanu. Najradije bi izabrao neke odozgo, ali vremena nema dovoljno, rekla je da će odmah doći. Odriče se toga, ostavlja lestvice na miru i zadovoljava se izabranim delima odozdo. Stavlja četiri do pet teških knjiga jednu preko druge i miluje ih u žurbi pre no što

46

donese nove. Ne uzima lošije stvari, da ne bi uvredio ženu. Doduše, ona se u to malo razume, ali on vodi brigu o njoj, budući da je uviđavna i taktična prema knjigama. Samo što nije došla. Čim vidi pretovaren divan, ona će, uredna kakvu je bog dao, prići i upitati gde spadaju te knjige. Tako će uhvatiti u zamku to bezazleno stvorenje. Povodom naslova knjiga nije teško započeti razgovor. On će napredovati korak po korak i polako je voditi u svom pravcu. Potres koji joj predstoji najveći je događaj u životu žene. Ne želi da je uplaši, želi da joj pomogne. Jedina je mogućnost da postupa smelo i odlučno. Prenagljenost mrzi. Blagosilja knjige. Samo da ne viče. Već maločas je čuo neki tihi šum, kao da su se otvorila vrata u četvrtoj sobi. Ne obraća pažnju na to, ima važnija posla. Stao je iza pisaćeg stola i posmatra oklopljeni divan, ispituje njegovo dejstvo, i sav se rasplinuo od ljubavi i odanosti prema knjigama. Tad čuje njen glas: „E, pa evo me.“ On se okreće. Ona stoji na pragu susedne sobe, u blistavobeloj podsuknji, opšivenoj širokim čipkama. Očekivao je da će najpre ugledati plavu boju, znak opasnosti. Pogled mu zastrašeno klizi uz njenu priliku: bluzu je zadržala. Hvala bogu. Suknje nema. Sada ništa ne moram da gužvam. Da li je to pristojno? Kakva sreća. Ja bih se stideo. Kako ona to samo može! Ja bih rekao: skini je. A ne bih to mogao. Ona tu stoji kao da se to samo po sebi razume. Mora da se već odavno poznajemo. Naravno, moja žena. U svakom braku. Otkud ona to zna? Bila je u službi. Kod nekog bračnog para. Videla je sve što rade. Kao životinje. One same od sebe pronalaze šta treba. Njoj se ne muvaju knjige po glavi. Tereza se približava njišući bokovima. Ne klizi, nego se gega. Dakle, kliženje dolazi samo od uštirkane suknje. Radosno kaže: „Tako zamišljen? Eh, muškarci!“ Savija mali prst, preti mu i pokazuje njime na divan. Moram i ja onamo, misli on, i već je pored nje, ne zna ni sam kako. Šta sada da radi – da je položi na knjige? Trese se od straha, moli se knjigama, poslednjoj prepreci. Tereza hvata njegov pogled, sagiba se i širokim udarcem leve ruke sve knjige čisti sa divana na patos. On bi bespomoćno hteo da krene prema njima, došlo mu je da krikne, užas mu

47

steže grlo, guta i ni glasa ne može da izusti. Neka strahovita mržnja se polako razrasta u njemu: zar se na to usudila! Knjige! Tereza skida podsuknju, brižljivo je sklapa i polaže je preko knjiga na patosu. Zatim se ugodno namešta na divanu, savija mali prst, kezi se i kaže: „Tako!“ Kin krupno skačući juri iz sobe, zatvara se u klozet, jedinu prostoriju u stanu u kojoj nema knjiga, tu mehanički skida pantalone, seda na dasku i plače kao malo dete.

BLISTAVI NAMEŠTAJ „Neću valjda jesti sama u kuhinji kao služavka. Supruga jede za stolom.“ „Sto ne postoji.“ „Pa to ja uvek i kažem, mora se uneti sto. Gde to ima u pristojnoj kući da čovek jede na pisaćem stolu? Svih ovih osam godina sam to mislila. Pa sad moram da kažem.“ Kupiše sto, zajedno sa trpezarijom u orahovini. Radnici sve to postaviše u četvrtoj prostoriji, koja je bila najudaljenija od pisaćeg stola. Svakog dana su, većinom ćuteći, ručavali i večeravali među novim nameštajem. Nije prošlo ni nedelju dana, a Tereza reče: „Imala bih jednu molbu danas. Postoje četiri sobe. Muž i žena imaju podjednaka prava. Danas su zakoni takvi. Svakom pripadaju po dve. Što je pravo za jednog, pravo je i za drugog. Ja ću uzeti trpezariju i sobu pored nje. Muž će zadržati lepu radnu sobu i veliku sobu pored ove. Tako je najjednostavnije. Sve drugo će ostati kao što je. Onda neće biti potrebno da se mnogo računa. Bilo bi šteta da se na to troši vreme. To se mora obaviti. Onda neće biti ničega više što bi nas zadržavalo. Muž će ići za pisaći sto, a žena na svoj posao.“ „Tako, a knjige?“

48

Kin sluti njen plan. Neće njega niko prevariti. Pa makar ga to stajalo cele rečenice, on će je ispitati. „One će u mojim sobama uskoro zauzeti sav prostor.“ „Preneću ih k sebi!“ Glas mu je ljutit. Bože moj, ništa ne voli da dâ iz ruke. Žao mu je zbog to nekoliko komadića nameštaja. „Molim te, a što? Preterano seljakanje ne prija knjigama. Evo šta ćemo. Ostavi knjige tamo gde su. Ja ništa neću dirati. Zato ću za sebe uzeti i treću sobu. Tako će se to izjednačiti. Ionako se u toj sobi ništa ne nalazi. Lepa radna soba pripadaće samo mužu.“ „Obavezuješ li se da ćutiš za stolom?“ Prema nameštaju je ravnodušan, oko njega mogu da se dogovore, ali smeta mu što je počela mnogo da priča za stolom. „Ali kako da ne, ja volim da ćutim.“ „Bolje da se to pismeno dogovorimo!“ Ona sa najvećom hitrinom otklizi za njim do pisaćeg stola. Nije se još ni sasušio ugovor, koji je on brzo skicirao, a ona već stavi svoje ime ispod njega. „Znaš šta si potpisala!“, reče on, diže papir uvis i za svaki slučaj naglas pročita rečenice koje je napisao. „Potvrđujem da sve knjige koje se nalaze u tri sobe što mi pripadaju predstavljaju zakonito vlasništvo moga muža i da se u ovim svojinskim odnosima nikada i ni pod kojim okolnostima neće ništa promeniti. Za to što su mi prepuštene tri sobe obavezujem se da ću pri zajedničkim obedima ćutati.“ Oboje su bili zadovoljni. Prvi put posle ceremonije kod matičara pružiše ruku jedno drugom. Tako je Tereza, koja je ranije ćutala po navici, saznala koliko je njemu stalo do njenog ćutanja. Savesno je ispunjavala uslov od kojeg je zavisilo ono što je dobila na poklon. Za stolom mu je nemo pružala jela. Dobrovoljno se okanila stare, dugo pothranjivane želje da svome mužu objasni šta se u kuhinji dešava prilikom kuvanja. Dobro je utuvila kako glasi ugovor. Obaveza da ćuti padala joj je teže od samog ćutanja.

49

Jednoga jutra kad je on, spreman da krene u šetnju, izlazio iz sobe, ona mu prepreči put i reče: „Sada smem da govorim. Nije obed. Na divanu ne bih mogla da spavam. Otkud on ide uz pisaći sto? Ovako skupocen, stari komad nameštaja, i taj otrcani divan. U pristojnu kuću spada pristojan krevet. Morali bismo se stideti kad neko naiđe. Divan me je uvek žuljio. Baš juče sam to htela da kažem. Ali ipak sam se uzdržala. Nije red da se nešto odbije ženi. Divan je suviše tvrd! Zar postoji negde toliko tvrd divan? Što je tvrdo, nije lepo. Ja nisam nemoralna, to mi niko ne može prebaciti. Ali čovek mora imati mogućnosti da spava. Na vreme poći na spavanje i imati dobru postelju, to je ono što treba, a ne ovako nešto tvrdo!“ Kin ju je pustio da govori. Siguran da će ona ćutati u svako doba dana, pogrešno je sastavio ugovor i obezbedio sebi mir samo prilikom obeda. Narušavanje ugovora u pravnom smislu nije postojalo. Doduše, izlagala se prekoru u moralnom pogledu. Ali to se nije ticalo stvorenja njenoga kova. Nameravao je da sledeći put bude pametniji. Ako bude govorio, pružiće joj povod da i ona govori. Kao da je ona nema, a on gluv, sklonio se u stranu i otišao svojim putem. Ali ona je ponovo dolazila. Iz jutra u jutro stala bi pred vrata i svaki put bi divan u njenim rečima ispadao pomalo tvrđi. Govorila je sve duže, a on je postajao sve neraspoloženiji. Iako ne bi ni okom trepnuo, pažljivo bi je saslušao do kraja. Izgledalo je da je ona toliko dobro informisana o divanu kao da sama već godinama spava na njemu. Drskost njene ocene načinila je utisak na njega. Za divan se pre moglo reći da je mek nego da je tvrd. Nešto ga je teralo da joj jednom jedinom rečenicom zatvori glupa usta. Pitao se dokle će ići njena drskost pa se, da bi to saznao, usudio da izvede jedan mali, podmukli eksperiment. Kad ona opet jednom osu paljbu na divan, sve ponavljajući kako je tvrd, tvrd pa tvrd, on joj se podrugljivo izbliza zagleda u lice, u dva gojazna obraza, u crna usta, i reče: „To ti ne možeš znati. Ja spavam na njemu.“ „Ali ja ipak znam da divan žulji.“ „Tako, a otkud to znaš?“ Ona se isceri. „Neću to reći. Svako ima svoje uspomene.“

50

Iznenada mu se i ona i njeno cerenje učiniše dobro poznati. Iskrsnu jedna blistavobela podsuknja, nagrđena čipkama, a jedna gruba ruka tresnu po knjigama. One se nađoše na tepihu i ostadoše da leže kao mrtvaci. Jedno čudovište, upola golo, upola u bluzi, oštro je sklapalo podsuknju i pokrivalo njome knjige kao mrtvačkim pokrovom. Toga dana je Kinu dotužao rad. Ništa mu nije polazilo za rukom; od jela je osećao gađenje. Jednom je uspeo da se spase zaboravom. Ali se zato sada utoliko bolje sećao. Noću ni oka nije mogao da sklopi. Divan mu se činio proklet i okužen. Da je samo to što je bio tvrd! Za njega se zalepila jedna prljava uspomena. Nekoliko puta je ustajao i rukom sklanjao sa njega teret. Ali žena je bila teška i ostala je onde gde joj se sviđalo. On je prosto zbaci sa divana. Tek što bi legao, opet bi osetio njezin lik. Nije zaspao od mržnje. Njemu je bilo potrebno šest časova sna. Njegov rad je očekivala današnja sudbina. Primetio je da sve gadne misli kruže jedino oko divana. Jedna srećna ideja spasla ga je oko četiri ujutru. Odlučio je da žrtvuje divan. Što je brže mogao, odjurio je do ženine sobe, koja se nalazila pored kuhinje, i stao lupati na vrata sve dok se ona nije prenula iz straha. Nije spavala. Malo je spavala otkako se udala. Još se svake noći potajno nadala da će doći do onog velikog događaja. A sad je, evo, došao. Trebalo joj je nekoliko minuta da poveruje u to. Tiho se digla sa kreveta, skinula noćnu košulju i obukla podsuknju ukrašenu čipkama. Svake noći ju je vadila iz kofera i prebacivala preko stolice kraj kreveta, za svaki slučaj, nikad se ne zna. Ramena je ogrnula širokim, rupičastim šalom, drugim i glavnim ponosom svoje opreme. Onaj prvi poraz pripisivala je bluzi. Ogromna, široka stopala zavukla je u crvene papučice. Pred vratima je prošaputala što je glasnije mogla: „Za ime boga, da otključam?“ Zapravo je htela da kaže: „Šta se desilo?“ „Ne, dođavola!“, povika Kin, besan zbog njenog tobožnjeg čvrstog sna. Ona primeti svoju zabludu. Zapovednički ton njegovog glasa još joj je za trenutak održavao nadu. „Sutra će biti kupljen krevet za mene!“, grmnu on. Ona ne odgovori. „Razumela?“ Ona pribra svu svoju veštinu i šapnu kroz vrata: „Kako ti kažeš.“

51

Kin se okrete, sa treskom zalupi vrata od svoje sobe, kao da želi da potvrdi ono što je rekao, i smesta zaspa. Tereza skide šal, obazrivo ga položi preko stolice, i baci se sa svojim teškim grudima na krevet. Zar su to maniri? Ko još tako postupa? Mogao bi neko pomisliti da je meni stalo. Šta taj čovek sve ne uobražava! Zar je to muškarac? Ja obukla lepe gaćice sa skupocenim čipkama, a on ni da se mrdne. Ne može to biti muškarac. Kakve sam ja sve mogla da imam! Eno onaj divan čovek što je uvek dolazio u posetu ranijim gospodarima! Na vratima me hvatao za bradu i uvek bi rekao: „Svakoga dana je sve mlađa!“ To je bio čovek, visok i krupan, taj je nešto predstavljao, a ne ovaj kostur. Što je taj umeo da pogleda čoveka! Trebalo je samo da mrdnem repom. Jednom kad je bio u poseti ušla sam u dnevnu sobu i upitala: „Šta milostivi više vole za sutra? Govedinu sa kupusom i krompirićima ili suvo meso sa kupusom i knedlama?“ Dvoje matorih se nikad nisu slagali. On je bio za knedle, a ona za kupus. Ja se onda okrenem prema gostu i pitam ga: „Neka kažu gospodin nećak!“ Vidim još i sad kako stojim pred njim, a on, lola bezobrazna, skače i obema rukama – snažan je to bio čovek! – udara po mojim ramenima. „Govedinu sa kupusom i knedlama!“ Da čovek pukne od smeha. Govedinu sa knedlama! Gde to ima? To nigde nije bilo. „Gospodin nećak su uvek dobro raspoloženi!“, rekla sam ja. On je bio otpušteni bankarski činovnik, bez zaposlenja, doduše sa lepom otpremninom, ali šta čovek da radi kad se ta otpremnina pojede. Ne, ja ću uzeti samo nekog ozbiljnog čoveka sa penzijom, ili nekog finijeg gospodina koji sam nešto poseduje. A sad sam dogurala dotle. Ne sme čovek ništa da spljiska zbog neke slučajne veze. Treba biti pametan. U našoj porodici svi su dočekali duboku starost. Zar je čudo, kraj onako solidnog života? Nije to mala stvar kad čovek ide rano na spavanje i uvek ostaje kod kuće. I majka, ona drpavica, umrla je tek kad je navršila sedamdeset četvrtu. U stvari, nije ni umrla kao drugi svet. Crkla je od gladi, jer pod stare dane nije imala ništa da ždere.

52

Rasipala je kako je stigla. Svake zime daj novu bluzu. Nije prošlo ni šest godina od očeve smrti, a već je našla nekog tipa. Taj je bio jaka fajta, kasapin, tukao ju je i stalno jurcao za devojkama. Ja sam mu, bogme, lepo izgrebala lice. Hteo je da me ima, a meni se gadio. Pustila sam ga samo zato da se majka naljuti. Kod nje je uvek bilo: sve za njenu decu. E, baš je razrogačila oči kad se s posla vratila kući i zatekla tog tipa sa svojom kćerkom! Do onoga još nije ni došlo. Kasapin taman da skoči sa mene. Ja ga čvrsto držim, te on ne može da se otkači sve dok matora nije ušla u sobu i stala pored kreveta. Ala je bilo dreke. Majka ga pesnicama istera iz sobe. Pa onda zgrabi mene, cmizdri, pa još hoće i da me poljubi. Ali ja to ne dopuštam nego je grebem. „Maćeha si ti, nego šta, to si ti!“, vičem. Do smrti je verovala da mi je onaj uzeo nevinost. A to uopšte nije istina. Ja sam pristojna osoba i još nikad ništa nisam imala sa muškarcima. Eh, da se nisam branila, imala bih ih po deset na svaki prst. Ali šta onda? Svakoga dana sve je skuplje. Krompiri su već dvaput skuplji. Niko živi ne zna dokle će to odvesti. E, bogme, neću ja u to kolo. Sada sam udata i očekuje me usamljena starost… Iz novinskih oglasa, njene jedine lektire, Tereza je upoznala različite lepe obrte, koje je u časovima uzbuđenja i nakon značajnih odluka uplitala u misli. Takve reči su joj donosile smirenje. Ona ponovi: očekuje me usamljena starost, i zaspa. Sutradan je Kin dosta dobro otaljavao svoj posao, kad dva čoveka donesoše novi krevet. Divan iščeze, a zajedno sa njim i sve što se beše zalepilo za njega. Krevet je zauzeo isto mesto. Odlazeći, ljudi zaboraviše da zatvore vrata. Iznenada unesoše u sobu nov umivaonik. „Gde ćemo ga staviti?“, upita jedan drugoga. „Nigde!“, usprotivi se Kin. „Nisam poručio umivaonik.“ „On je već plaćen“, reče niži od one dvojice. „I noćni ormarić“, dopuni ga drugi i brzo spolja unese dokaz od drveta. Tereza se pojavi na pragu. Vraćala se iz kupovine. Pre no što je ušla, zakucala je na otvorena vrata. „Je li dopušteno?“ „Da!“, povikaše ljudi umesto Kina i nasmejaše se.

53

„Gospoda su već stigla?“ Dostojanstveno je prišla svome mužu, prisno ga pozdravila ramenom i glavom, kao da su već godinama najbliži prijatelji, i rekla: „Zar nisam sila? Za iste pare! Muž očekuje jedan komad, žena kući donosi tri.“ „Ne želim ih. Meni je potreban samo krevet.“ „Ih, kako da nije; čovek se mora umivati.“ Ljudi se podgurnuše laktovima. Mora da su mislili da se on dosada nikada nije umivao. Tereza ga natera da zapodene domaći razgovor. Nije imao želju da ispadne smešan. Kad bi počeo da priča o kolicima za umivanje, smatrali bi ga za budalu. Zato se pomirio s tim da novi umivaonik ostane, uprkos hladnoj mermernoj ploči. Možda će moći da se sakrije dopola iza kreveta. Da bi brzo svršio sa tim neprijatnim komadom nameštaja, sam je pomogao da ga doguraju. „Noćni stočić je izlišan“, rekao je i rukom pokazao na mršavi, niski predmet što je smešno izgledao nasred visoke sobe, gde je još stajao. „A nokšir?“ „Nokšir?“, prenerazio se kad je pokušao da u biblioteci zamisli nokšir. „Da ne misliš da se on može smestiti ispod kreveta?“ „Šta ti pada na pamet!“ „Zar se sme žena tako brukati pred tuđim ljudima?“ Dakle, njoj je bilo stalo samo do pričanja. Htela je da priča, priča i ništa drugo nego da priča. U tu svrhu zloupotrebljavala je prisustvo radnika. Ali on nije dozvoljavao da mu se nameće brbljanje. U poređenju s njenim rečima, nokšir je bio što i knjiga. „Stavite ga tamo, kraj kreveta!“, rekao je osorno ljudima. „Tako, sad možete ići.“ Tereza ih isprati. Bila je izuzetno ljubazna i mimo svoje navike dala im je napojnicu, iz muževljevog džepa. Kad se vratila u sobu, on okrete prema njoj naslon stolice na kojoj je opet sedeo. Nije želeo više nikakva posla sa njom da ima, pa ni da je gleda. Pošto je pred njim bio pisaći sto, nije mu mogla prići nego se zadovoljila time da sa strane posmatra

54

njegovo zlovoljno lice. Osećala je koliko je neophodno izvinjenje, pa se počela žaliti na stari umivaonik. „Dvaput dnevno isti posao. Jednom ujutru, jednom uveče. Zar je to pametno? Treba imati obzira i prema ženi. Služavka dobija…“ Kin skoči i zapovedi joj ne osvrćući se: „Tišina! Ni reči više! Ostaće onako kako je. Diskusija je izlišna. Odsada će vrata što vode u tvoje sobe biti zatvorena. Zabranjujem ti da uđeš u ovu sobu dokle god sam ja u njoj. Knjige koje su mi potrebne donosiću sam. Tačno u jedan i tačno u sedam pojavljivaću se za obed. Molim da me ne pozivaš, jer sam umem da gledam na sat. Protiv uznemiravanja preduzeću korake. Moje vreme je dragoceno. Molim, odlazi!“ Priljubio je vrhove prstiju jedne šake uz vrhove druge. Našao je prave reči: jasne, poslovne i distancirane. Kako bi se ona usudila da nešto na to odgovori svojim nezgrapnim jezikom? Izišla je i za sobom zatvorila vrata između soba. Najzad mu je pošlo za rukom da podmetne nogu njenoj brbljivosti. Umesto sa njom da sklapa ugovore, na čiji smisao se ionako nije obazirala, on joj je pokazao ko je gospodar. Ponešto je žrtvovao. Nesputan pogled kroz mračne prostorije ispunjene knjigama, kao i stilsku čistoću svoje radne sobe. Ono što je za to dobio, značilo je za njega više; mogućnost da nastavi svoj rad, za koji je prvi i najvažniji uslov – tišina. Žudno je udisao ćutanje kao što drugi udišu vazduh. Ipak, najpre se morao navići na značajne promene u svojoj okolini. Tokom nekoliko nedelja mučila ga je skučenost njegovog novog obitavališta. Ograničen na četvrtinu ranijeg prostora, počeo je da shvata nevolju zatvorenika, koje je ranije – kakva retka prilika za učenje, ljudi na slobodi nikad ne uče – nasuprot javnom mišljenju smatrao srećnima. Gotovo je bilo sa koračanjem po sobi kad bi mu dolazile velike ideje. Dok su sva vrata još bila otvorena, kroz biblioteku je prolazio prijatan povetarac. Kroz prozore u tavanici ulazili su vazduh i misli. U trenucima uzbuđenja ustajao je i nekoliko puta prolazio četrdeset metara u jednom pravcu, četrdeset metara u drugom. Nezaprečeni pogled naviše odgovarao je ovom osvežavajućem prostranstvu. Kroz prozorsko staklo se osećalo opšte stanje neba, prigušenije i smirenije no što je bilo u stvarnosti. Mlečno plavetnilo je značilo: Sunce sija, ali ne i do mene. Isto tako mlečno sivilo: padaće kiša, ali ne i na mene. Nežan šum je odavao da

55

kapi padaju po oknima. Primao ih je u sebe sasvim izdaleka, nisu ga dodirivale. Znao je samo: Sunce blista, oblaci prolaze, kiša pada. Bilo je to kao da se neko zabarikadirao pred Zemljom; kao da je nasuprot svim pukim materijalnim odnosima, nasuprot svemu što je samo planetarno, sagradio neku kabinu, ogromnu kabinu, toliko veliku da je bila dovoljna za ono malo stvari što su na Zemlji nešto više od Zemlje i nešto više od prašine u koju se život ponovo raspada, da ju je čvrsto zatvorio i ispunio tim malobrojnim predmetima. Dok putuje kroz nepoznato, čovek kao da nije na putovanju. Dovoljno je da se kroz prozorčiće za motrenje uverava da i dalje postoji nekoliko prirodnih zakona: smena dana i noći, ćudljivo i neprestano komešanje klime, tok vremena, i čovek putuje sam od sebe. Sada se kabina zatvorila. Kad bi Kin digao oči sa pisaćeg stola, koji je odsecao jedan ugao sobe, pogled bi mu udario o besmislena vrata. Svakako, iza njih se nalazi tri četvrtine biblioteke, on je osećao te tri četvrtine, osetio bi ih i kroz stotinu vrata; ali bilo mu je gorko da samo oseća ono što je ranije dodirivao. Ponekad je prekorevao sebe što je dobrovoljno rasekao jedinstven organizam, njegovu sopstvenu tvorevinu. Knjige nemaju života, lepo, nedostaje im osećanje, pa znači i bol, kakav trpe životinje, a verovatno i biljke. Ali da li je iko ikada stvarno dokazao bezosećajnost neorganskog sveta, ko zna da neka knjiga možda ne čezne za drugima, sa kojima je dugo bila zajedno, na izvestan način koji nam je stran i koji zbog toga previđamo? Svakom biću što misli naiđu trenuci kada mu se učini veštačka i prevaziđena, kao i sve ljudske granice, tradicionalna granica koju je nauka povukla između organskog i neorganskog sveta. Naše potajno protivljenje ovome razlikovanju odaje se u izrazu „mrtva materija“. Što je mrtvo, to je živelo. Ako smo već prinuđeni da za neku materiju priznamo da ne živi, ipak joj želimo da je nekada živela. Kinu je najčudnije bilo to što su ljudi knjige smatrali za nešto niže od životinja. Zar da ono najsilnije što određuje naše ciljeve, dakle naše postojanje, ima manje učešća u životu od životinje, koju koljemo kao najbespomoćniju žrtvu? Tako je sumnjao, ali se ipak potčinjavao vladajućem mišljenju. Snaga naučnika se sastoji u ograničavanju svih sumnji na njegovu specijalnu oblast. Tu ih on pušta da divljaju kao kakvo neprestano i tvrdoglavo zapljuskivanje morskih talasa; u svemu ostalom i u celini on se priklanja onome što u tom trenutku vlada. On ima valjane razloge da sumnja u postojanje filozofa

56

Lie-Cea. A smatra kao izvesnu stvar da se Zemlja vrti oko Sunca i Mesec oko nas. Sem toga, Kin je morao da razmatra i savlađuje važnije stvari. Nameštaj mu je ulivao gađenje. Remetio ga je jer je bio uporan, uplitao se u njegove rasprave. Mesto koje je zauzimao bilo je u protivrečnosti sa sićušnošću njegovog značaja. Bio je izložen na milost i nemilost tim grubim panjevima; šta ga se tiče gde spava i gde se umiva? Uskoro će još početi i da govori o jelu, kao devet desetina čovečanstva; kako oni što ga imaju, tako i oni što im jelo nedostaje, a oni prvi još i više. Upravo je bio utonuo u vaspostavljanje jednoga teksta; reči su pucketale. Požudan kao kakav lovac, napregnuta oka, uzbuđen ali hladan, šunjao se od rečenice do rečenice. Uto mu zatreba neka knjiga, i on se diže i uze je. Još pre no što ju je dohvatio, u glavu mu se ugura prokleti krevet. Raskinuo je čvrstu vezu, udaljio ga je čitave milje od njegove divljači. Umivaonici su se ukrštali sa najlepšim tragovima. Usred bela dana video je sebe kako spava. Kad je seo, bio je prinuđen da opet počne iz početka, da pretraži lovište, da povrati staro raspoloženje. Čemu ovaj gubitak vremena? Čemu ovo rasipanje snage i pažnje? Malo-pomalo počeo je da mrzi zdepasti krevet. Nije ga zamenio divanom, divan je još gori. Nije ga uklonio iz sobe, jer ostale sobe su pripadale ženi. Ona se nikad ne bi složila da ustupi nešto što već poseduje. Osećao je to i bez razgovora sa njom. Nije želeo ni da započne pregovore. Jer sada je pred njom imao neprocenjivo preimućstvo. Već nedeljama nisu prozborili ni reči. Dobro je pazio da ne prekine to ćutanje. Radije je podnosio noćni stočić, umivaonik i krevet, nego da bude toliko lud pa da je ohrabri na novo brbljanje. Da bi sankcionisao stanje stvari, izbegavao je njene prostorije. Kad bi mu zatrebale knjige iz njenih soba, uzimao ih je u podne ili uveče posle jela, pošto je, kako je govorio sebi, ionako morao da ode u trpezariju. Za vreme obeda gledao je pored nje. Nikad se nije sasvim oslobodio potajnog straha da bi iznenada mogla nešto reći. Ali jedno je morao da prizna, ma koliko da mu je bila neprijatna: držala se slova ugovora. Pri umivanju Kin je zatvarao oči pred vodom. To je bila njegova stara navika. Stiskao je očne kapke mnogo čvršće no što je bilo potrebno, da mu voda ne uđe u oči. Ništa mu nije bilo dovoljno bezbedno kad su u

57

pitanju njegove oči. Sad mu je taj stari običaj zgodno došao s obzirom na novi umivaonik. Čim bi se ujutru probudio, radovao se umivanju. Jer u koje drugo vreme je slobodan od nameštaja? Nagnut nad umivaonik, nije video nijedan izdajnički predmet. (Sve što ga je odvraćalo od rada za njega je u osnovi predstavljalo izdaju.) Zagnjuren u umivaonik, sa glavom pod vodom, voleo je da sanja o ranijim godinama. Onda je vladala prisna i tiha praznina. Kroz prostoriju su lepršale srećne konjekture i nigde se nisu udarale. Divan nije privlačio neku naročitu pažnju na sebe, i čovek bi mogao poverovati da se on i ne nalazi tu, nego je samo opsenarska slika što se javlja nad samim horizontom i za tren oka nestane. Samo od sebe je došlo do toga da Kin počne uživati u tome što drži zatvorene oči. Ne bi ih otvarao ni kad bi završio umivanje. Još malčice se zadržavao maštajući o iznenada iščezlom nameštaju. I još pre no što bi došao do umivaonika, tek što je ustajao iz kreveta, zatvarao je oči sa predosećanjem da će uskoro osetiti olakšanje. Kao čovek koji se bori protiv svojih slabosti, koji sebi polaže računa i ulaže napor na svoje oplemenjivanje, govorio je sebi da to nije slabost nego snaga. Treba je potpomagati, pa makar se to razvilo i u neko veliko osobenjaštvo. Ko za to može saznati, on živi sam, a ono što koristi nauci, važnije je od mišljenja gomile. Teško je očekivati da će ga Tereza uhvatiti na delu, jer kako bi se mogla usuditi da ga, uprkos njegovoj zabrani, iznenadi? Najpre je svoje slepilo protegao i na vreme za oblačenje. Zatim je uspeo da slepo nađe put do pisaćeg stola. Pri poslu je zaboravljao šta se nalazi iza njega, utoliko pre što to nije video. Pred pisaćim stolom bi pustio oči na slobodu. One su se radovale što su otvorene, hitrost im se još i povećavala. Možda su crple snagu iz tog odmaranja koje im je on tako velikodušno dozvoljavao. Obezbeđivao ih je od iznenadnih prepada. Primenjivao ih je samo tamo gde su bile plodne: pri čitanju i pisanju. Žmureći je odlazio da uzme knjige koje su mu bile potrebne. S početka se i sam smejao takvom osobenjaštvu. Koliko puta bi uzeo pogrešnu knjigu i zatvorena oka se vratio pisaćem stolu ništa ne sluteći. Onda bi primetio da se rukom mašio za tri knjige više udesno, za jednu ulevo, ili ponekad čak i niže, za čitavu policu. To ga nije brinulo, imao je strpljenja, pa se ponovo uputio onamo. Neretko ga je spopadala želja da ispod oka pogleda naslov, da osmotri poleđinu knjige, pre no što dođe do same police. Onda bi zatreptao očima; ponekad bi brzo pogledao onamo i

58

smesta odvratio pogled. Ali je većinom uspevao da gospodari sobom i sačekao bi da dođe do pisaćeg stola, gde se u gledanju nisu krile nikakve opasnosti. Vežbe u hodanju naslepo načinile su od njega pravog majstora. Prošle su samo tri ili četiri nedelje, a on je već uspevao da za najkraće vreme pronađe što mu treba, bez varanja i lukavstava, zaista čvrsto stisnutih očiju, tako da ni sa prevezom preko glave ne bi manje video. Instinkt ga ne bi napustio ni na lestvicama. Precizno bi ih prislonio onde gde su morale da stoje. Dugačkim, odlučnim prstima hvatao ih je sa obe strane i žmureći se peo uz prečage. I kad se nalazio gore i kad je silazio, s lakoćom je čuvao ravnotežu. Sada je olako i uzgred sklanjao s puta teškoće koje pre, dok je gledao, nikad nije potpuno savlađivao, jer je bio ravnodušan prema njima. Tako se kao slepac navikao da upotrebljava noge. Pre su mu one smetale pri svakom pokretu; za svoju visinu bile su previše tanke. Sada su čvrsto i proračunato stupale na tle. Činilo se kao da su okrupnjale, da su stekle mišiće i salo; pouzdao se u njih, one su ga podupirale. Gledale su za njega, slepca; on je pak njima, nekada uzetim, pomagao novim i boljim nogama. Različitih svojstava se odvikao dok još nije bio bezuslovno siguran u oružje koje je za sebe kovao u očima. Pri jutarnjoj šetnji nije više nosio tašnu punu knjiga. Kad bi se čitav sat neodlučno zadržavao pred policama, pogled bi začas mogao da padne na prokleto trojstvo, kako je nazivao ona tri komada nameštaja koji su, nažalost samo postepeno, iščezavali iz njegove svesti. Kasnije se osmelio zahvaljujući svojim uspesima. Drsko i slepo punio je tašnu. Kad bi mu se iznenada učinilo da mu njen sadržaj ne odgovara, ispraznio bi je i počeo ponovo da traži, kao da je sve ostalo isto – on, biblioteka, budućnost i egzaktna, praktična podela časova. U svakom slučaju, soba se nalazila pod njegovom vlašću. Nauka je cvetala. Rasprave su nicale iz pisaćeg stola kao pečurke posle kiše. Istina je da se pre podsmevao slepcima i prezirao ih zbog njihovog uživanja u životu, uprkos tom nedostatku. Ali čim je svoju predrasudu zamenio jednom prednošću, odgovarajuća filozofija je došla sama od sebe. Slepilo je oružje protiv vremena i prostora; naš život je jedno jedino, ogromno slepilo, izuzev ono malo stvari koje saznajemo zahvaljujući

59

našim sićušnim čulima – sićušnim kako po njihovoj suštini tako i po njihovom domašaju. Vladajući princip u kosmosu jeste slepilo. Ono omogućava naporedno postojanje stvari koje bi bile nemoguće kad bi videle jedna drugu. Ono dozvoljava da se vreme prekine onde gde mu nismo dorasli. Šta mu je, na primer, neka spora pod opnom drugo do komadić života koji se do opoziva zaogrće slepilom? Postoji samo jedno sredstvo da se pobegne od vremena, koje je neprekidno. Kad ga s vremena na vreme ne gledamo, razbijamo ga u komadiće koje od njega poznajemo. Kin ne pronalazi slepoću, on je samo primenjuje, kao prirodnu mogućnost od koje žive oni što vide. Zar se danas ne koristi svaka energija koje se čovek može domoći? Na koju mogućnost ljudi još nisu stavili ruku? Budale barataju elektricitetom i komplikovanim atomima. Tvorevine za koje su svi slepi ispunjavaju Kinovu sobu, prste i knjige. Ova štampana strana, jasnih i lepo raspoređenih slova kao malo koja, u stvari je paklena gomila elektrona što pomahnitalo jure. Kad bi on uvek bio svestan toga, slova bi morala igrati pred njegovim očima. Prsti bi morali osećati pritisak tog groznog kretanja kao tanane ubode iglom. Ne bi bio kadar da za dan sroči više od jednog slabog reda. Njegovo je pravo da slepilo, koje ga brani od takvih preteranosti čula, prenese na sve elemente što mu smetaju u životu. Nameštaj za njega postoji isto onako malo kao i vojska atoma u njemu i oko njega. „Esse percipi1“, biće je uočenost, što ne opažam, to ne postoji. Teško slabim stvorenjima koja ne biraju kad će ih ko videti ni šta će učiniti! Iz čega je sa gvozdenom logikom proizlazilo da Kin nipošto nije sam sebe varao.

NAJDRAŽA MILOSTIVA I Terezino pouzdanje je raslo iz nedelje u nedelju. Samo u jednoj od

njene tri sobe nalazio se nameštaj – u trpezariji. Druge dve su, nažalost, 1

(lat.) Biti opažen.

60

još bile prazne. Ona se zadržavala upravo u njima, da ne kvari nameštaj u trpezariji. Obično je stajala iza vrata što vode ka njegovom pisaćem stolu i osluškivala. Ostala bi tamo čitave sate, pa i pola dana, glave naslonjene na jednu pukotinu kroz koju se ništa nije videlo, šiljatih lakata uperenih prema njemu, ne podupirući se stolicom, oslonjena na sebe i svoju suknju, i čekala je, a tačno je znala šta. Nikad se ne bi umorila. Uhvatiće ona njega kad iznenada počne da govori iako je sam. Žena je za njega suviše loša, pa će govoriti sa vazduhom, to je pravedna kazna. Pre ručka i večere bi se povukla u kuhinju. On se radeći, beskrajno udaljen od nje, osećao zadovoljno i prijatno. A ona je, gotovo sve vreme, bila tačno dva koraka daleko od njega. Doduše, ponekad bi u njemu iskrsavala pomisao da je njoj na umu da održi neki govor protiv njega. Ali ona je ćutala i ćutala. Rešio je da jednom mesečno kontroliše stanje knjiga u njenim odajama. Od krađe knjiga niko nije zaštićen. Jednog dana u deset sati, baš kad je ona onako lepo prisluškivala, on širom otvori vrata, veoma obuzet željom da izvrši inspekciju. Ona odskoči; umalo što se nije preturila. „Kakav je to način?“, viknu ona drsko, jer se beše prepala. „Ljudi kucaju kad nekud ulaze. Mogao bi neko pomisliti da prisluškujem, u svojim sobama. Šta ja imam od prisluškivanja? Muškarac sve sebi dopušta, zato što je oženjen. Na to se samo može reći: fuj, kakvo nevaspitanje, fuj!“ Šta, treba da kuca pre no što mu se dozvoli da uđe svojim knjigama? Bezobrazluk! Smešno! Groteskno! Pošašavila je. Bolje će biti da joj opali šamar. Možda će se osvestiti. Zamišljao je tragove svojih prstiju na njenom gojaznom, uhranjenom, sjajnom obrazu. Ne bi bilo pravedno dati prednost jednom obrazu. Trebalo bi udariti je obema rukama u isti mah. Ako ne pogodi sasvim tačno, crvene pruge na jednoj strani ležaće više no one na drugoj. To bi bilo ružno. Bavljenje kineskom umetnošću odgajilo je u njemu strastan smisao za simetriju. Tereza primeti da on pogledom ispituje njene obraze. Zaboravila je ono o kucanju, okrenula se i rekla pozivajući ga: „Neka, nije potrebno.“ Tako je pobedio i bez šamara. Njegovo zanimanje za njene obraze se ugasi.

61

Osećajući zadovoljenje, okrenuo se policama. Ona osta nepomično čekajući. Zašto ništa ne kaže? Oprezno gledajući ispod oka, otkrila je promenu na njegovom licu. Bolje da odmah ode u kuhinju. Obično je tu rešavala svoje zagonetke. Zašto li je to samo rekla? Sad on opet neće. Ona je suviše pristojna. Druga neka bi mu se odmah bacila oko vrata. Ništa se sa njim ne može učiniti. Takva je ona, i šta može. Da je starija, odmah bi se uvredila. Zar se to uopšte može nazvati muškarcem? A možda on i nije muškarac? Ima užasnih muškaraca koji uopšte nisu muškarci. Pantalone ništa ne znače, oni ih nose tek tako. Ali nisu ni žene. Bivalo je to već. Ko zna kad će ponovo hteti. Može to kod takvog čoveka godinama potrajati. Ona nije stara, ali nije više ni mlada devojka. To ona sama zna, ne treba niko da joj kaže. Oseća se kao da ima trideset, ali ne više dvadeset. Na ulici se svi muškarci okreću za njom. Kako joj ono reče prodavac u radnji s nameštajem: „Dabome, fini svet voli da sklapa brakove oko tridesete godine, i dame i gospoda.“ Ona je zapravo uvek mislila da izgleda kao da joj je četrdeset – zar je to sramota kad čovek ima pedeset i šest? Ali kad on to sam kaže, mora da je tako; on je mlad čovek, razume se on u to. „Ali, moliću lepo, šta vi sve ne znate!“, odgovorila je ona. Zanimljiv čovek. Odmah je pogodio čak i da se udala, ne samo koliko joj je godina. A ona je prinuđena da živi sa ovako matorim čovekom. Ljudi bi mogli pomisliti da je on ne voli. „Voleti“ i „ljubav“ sa svim njihovim oblicima spadali su u Terezine reči iz oglasa. U svojoj mladosti bila je navikla na tačnije reči. Kasnije, kad je kod svojih gospodara uz mnoge druge naučila i njih, one za nju ostadoše tuđice kojima se divila. Ona sama nikad nije izgovarala te toliko svete reči utehe. Ali bi iskoristila svaku zgodnu priliku: svuda gde bi pročitala „ljubav“, zadržala se i temeljno proučila sve što se nalazi oko nje. Ponekad bi ljubavne ponude pomračile i blistave ponude za zaposlenje. Pročitala bi „visoka plata“ i posegnula rukom za tim; ruka joj se radosno povijala pod težinom očekivanog novca. Tad bi joj pogled skliznuo preko nekoliko stubaca i otkrio reč „ljubav“; tu bi otpočinuo, tu bi se zadržao tokom dugih minuta. Ali zbog toga nije zaboravljala ono što je nameravala; nipošto nije ispuštala onaj novac iz šake. Samo ga je za kratak trenutak pun jeze prekrivala ljubavlju.

62

Tereza ponovi glasno: „On nema ljubavi za mene.“ Onu glavnu reč je izgovorila kao „ljub-bav“ i već je osetila poljubac na usnama. To ju je utešilo. Sklopila je oči. Gurnula je u stranu oljuštene krompire, obrisala ruke o kecelju i otvorila vrata od svoga sobička. Neko treperenje je natera da zatvori oči. Iznenada je obuze vrućina. Kuglice zaigraše po vazduhu, svici, crveni, bilo je tesno, patos se prolomio, noge upadoše u njega, magla, magla, neka nepoznata magla, ili možda dim, kud god pogleda, sve prazno, raščišćeno, toliko prostora, ona se pridrža, bilo za šta, oseti smrtnu muku, kofer, oprema, ko je odneo stvari, upomoć! Kad se povratila, ležala je preko kreveta. Sobičak stade iskrsavati pred njom, čist i uredan, svaka stvar na svome mestu. Ona se uplaši. Sobičak je isprva bio prazan, a sad je opet pun. Ko tu može da se snađe? Neće ona tu ostati. Zapara je da se čovek ošamuti. Sve je ovde suviše sićušno, sve je suviše otrcano. Najednom će ovde usamljeno propasti. Uredila je izgužvanu odeću i kliznula preko u biblioteku. „Zamalo što nisam umrla“, rekla je prosto. „Onesvestila sam se. Stalo srce. Silan posao, loš sobičak. Tu bi svako umro!“ „Kako, čim si izišla odavde, smučilo ti se?“ „Nije mi se smučilo, ali sam se onesvestila.“ „Pa to je odavno bilo. Ja već čitav sat stojim ovde pred knjigama.“ „Šta, toliko?“ Tereza se zagrcnu. Otkad pamti, nikad nije bila bolesna. „Dovešću lekara.“ „Nije meni potreban lekar. Radije ću se preseliti. Kako to da ne mogu spavati… Meni je potreban zdrav san. Soba pored kuhinje je najgora u celom stanu. Pa to je soba za sluškinje. Kad bih imala sluškinju, ona bi onde morala da spava. Onde se uopšte ne može spavati. Ti si za sebe izabrao najbolju sobu. Kad je tako, ja smem izabrati za sebe drugu po redu, onu pored nje. Takav čovek zaista veruje da je samo njemu potreban san. Ako se to tako nastavi, ja ću se razboleti pa ćeš videti šta ćeš sam. Sasvim si zaboravio šta košta služavka!“ Šta ona hoće od njega? Svojim sobama sme raspolagati kako joj je volja. Njemu je svejedno gde ona spava. Ali zbog njene nesvestice nije je prekidao. Sreća što se nesvestice retko javljaju. Iz sažaljenja – lažnog sažaljenja, kako je rekao u sebi – prinudio je sebe da je opet počne slušati.

63

„Ko misli na dosađivanje? Svako ima svoju sobu. Tu se ništa ne može desiti. Ja nisam takva. Druge žene se ponašaju da je to sramota jedna. Da pocrveni čovek. Zar je to meni potrebno? Meni je potreban nov nameštaj! U veliku sobu može dosta da stane. Da nisam možda prosjakinja?“ Sada je znao šta ona hoće: opet nameštaj. On ju je udario vratima po licu. Dakle, on je bio kriv za njenu nesvesticu. Ne treba tako žestoko otvarati vrata. Taj potres je suviše jako delovao na nju. On se i sam uplašio. Ona ga je poštedela prekora; kao obeštećenje mogao bi joj dozvoliti da nabavi nameštaj. „U pravu si“, reče on, „kupi sve što ti treba za novu spavaću sobu.“ Odmah posle ručka Tereza poče da klizi uz ulice i niz ulice, dok nije pronašla najotmeniju prodavnicu nameštaja. Tu je zatražila da joj navedu cene svih spavaćih soba. Ništa joj nije bilo dovoljno bestidno skupo. Kad joj vlasnici, dva debela brata, uzajamno se takmičeći, najzad pomenuše jednu cenu koja je za poštenog čoveka zacelo bila suviše visoka, ona se naglo okrete, trže glavu prema vratima i reče izazivački: „Gospoda šefovi veruju da je neko ukrao svoje pare.“ Izišla je iz radnje bez pozdrava i uputila se pravac kući, u radnu sobu svoga muža. „Šta hoćeš?“, bio je besan; ulazi mu u sobu u četiri po podne. „Moram pripremiti muža na cene. Inače će se uplašiti kad žena najednom zatraži tolike pare. Šta danas koštaju spavaće sobe! Da nisam videla svojim očima, ne bih poverovala. Izabrala sam nešto valjano, ništa naročito. Svuda su iste cene.“ Sa strahopoštovanjem je izgovorila svotu. On nije osećao ni najmanju želju da se ponovo gnjavi stvarima koje su rešene već odavno, još u podne. Žurno je ispunio ček na iznos koji mu je ona rekla, pokazao prstom ime banke u kojoj ga može naplatiti, a zatim vrata. Tereza se tek napolju uverila u to da se na hartiji nalazi ona šašava cena. Njoj tad dođe žao zbog tih lepih para. Ne mora imati najfiniju spavaću sobu. Do sada je živela pristojno i solidno. Zar da u braku iznenada postane nemoralna? Nije njoj potreban luksuz. Bolje da kupi neku što košta polovinu, a ostatak da odnese u štedionicu. Onda bi imala nešto u šta se može pouzdati. Koliko bi morala raditi da zaradi taj silni

64

novac! To se ne može ni izračunati. Ona će još dosta godina raditi za njega. Da li će nešto dobiti za to? Ne! Služavki je bolje u kući nego ženi. Žena sama mora gledati šta će, inače ništa neće dobiti. Zašto je bila toliko glupa? To je trebalo da utanači sa njim još pre venčanja. Trebalo je da i dalje dobija platu. Njen je posao ostao isti. Ima i više posla, jer su tu još i trpezarija i nameštaj u njegovoj sobi. Sa svega toga mora brisati prašinu. Zar je to, možda, sitnica? Trebalo bi da dobija još veću platu nego pre. Nema pravde. Toliko se ozlojedila da joj je ček podrhtavao u ruci. Za večerom je preko lica namakla svoj najopakiji osmeh. Uglovi očiju i usana susretali su se u blizini ušiju. Zelenkaste oči su virile kroz uzane proreze. „Sutra nema ništa od kuvanja. Nemam vremena. Ne mogu sve najedanput.“ Zastala je, radoznalo očekujući da vidi dejstvo svojih reči. Svetila mu se što je bio tako rđav. Prekršila je ugovor i progovorila za stolom. „Može li mi neko nešto zameriti zbog jednog ručka? Ručamo svakog dana. Spavaću sobu kupujemo samo jedanput. Preko preče, naokolo bliže. Neću sutra kuvati. Ne!“ „Zaista ne?“ U njemu se prenu jedna veličanstvena misao i potre nevolje i zahteve svakidašnjice. „Zaista ne?“ Glas mu je zvučao kao da se smeje. „To nije smešno!“, odvrati ona razdraženo. „Ništa čovek ne stiže od silnog posla. Zar sam ja služavka?“ On je prekide, sjajno raspoložen: „Budi samo oprezna! Otidi u što više radnji! Uporedi različite cene pre no što se za nešto odlučiš. Trgovci su varalice po prirodi. A žene dvostruko gledaju da nasamare. U podne se moraš odmoriti u nekom restoranu, pošto se danas nisi osećala dobro, i obilno ručati. Nemoj dolaziti kući! Toplo je, premorićeš se. Posle ručka možeš mirno nastaviti da tražiš. Samo nemoj suviše hitati! Ne brini zbog večere. Usrdno ti savetujem da ostaneš celog dana, sve dok se ne zatvore radnje.“ Silom je zaboravio da je već izabrala sobu i da je od njega tražila tačno onoliku svotu koliko će soba stajati.

65

„Za večeru se može jesti nešto hladno“, reče Tereza i pomisli: sada opet hoće da me ulovi. Odmah se može videti kad se čovek stidi. Zar je to način, svoju ženu tako iskorišćavati! Sa služavkom čovek sme da radi što hoće. Molim, za to joj se i plaća. Ali ne sa ženom. Žena zato i jeste žena u kući. Kad je sutradan ujutru izišla iz kuće, Tereza je bila čvrsto rešena da nameštaj kupi samo kod onog zanimljivog čoveka koji je odmah sve pogodio, i koliko joj je tačno godina i da je u braku. Naplatila je ček u banci i polovinu svote odmah odnela u štedionicu. Da bi se upoznala sa cenama, posetila je nekoliko prodavnica nameštaja. Celo prepodne je provela u tvrdoglavom cenkanju. Videla je da se sasvim lepo može uštedeti. Odneće ona još novca u štedionicu. Deveta radnja u koju je ušla bila je ona protiv čijih cena je juče protestovala. Odmah je prepoznaše. Držanje njene glave i iseckani način govora zauvek bi se usekli u pamćenje svakog ko ju je samo jednom video. Posle jučerašnjeg iskustva danas joj pokazaše jeftinije stvari. Ona je razgledala krevete odozgo do dole, kuckala po drvetu i prislanjala uvo na naslon da čuje ne zvuči li iznutra šuplje. Stvari su često već nagrizene crvotočinom pre no što ih čovek kupi. Otvarala je svaki noćni stočić, saginjala se i zavlačila nos unutra da ispita nije li već bio upotrebljavan. Duvala je u ogledala i zatim bi nekoliko puta prelazila preko njih krpom koju je zatražila od „gospode šefova“. Svi ormari su izazivali njeno nezadovoljstvo. „Pa tu ništa ne može stati. Moliću lepo, kakvi su ti današnji ormarići! To je nešto za sirotinju. Oni ništa nemaju. Ljudima kao što smo mi potrebno je dosta mesta.“ S njom su se ophodili predusretljivo, uprkos njenom skromnom izgledu. Smatrali su je glupom. Glupi ljudi se stide da ništa ne kupe. Psihologija kupaca, kakvu su poznavala dva brata, nije bila bogzna kakva. Ona se ograničavala na mlade bračne parove, čiju su sreću, i to sa brzim uspehom, podsticali dvosmislenim savetima što su mogli zvučati i cinično i domaćinski. Za uzbuđenost ove starije osobe oni, postarija raspusna gospoda, nisu imali nikakvog razumevanja. Nakon što su pola časa lično nudili garanciju, njihova revnost oslabi. Tereza je upravo i vrebala trenutak kad će doći do takve uvrede. Otvorila je ogromnu tašnu

66

koju je nosila pod miškom, dohvatila debeli svežanj novčanica i rekla ušiljivši usta: „Moram videti imam li dovoljno para.“ Pred očima crnomanjaste, dežmekaste braće, koja nisu očekivala takvu sadržinu tašne, ona polako poče da broji novčanice. „Sto mu gromova, ala ta ima para!“, pomisliše oni oduševljeno, jedna firma, jedna duša. Čim je završila, nežno je strpala novčanice u tašnu, zakopčala je i pošla. Na pragu se okrenula i uzviknula: „Gospoda šefovi nimalo ne drže do pristojnih kupaca!“ Odmah zatim uputila se prema onom zanimljivom prodavcu. Pošto je već bio jedan sat, jako je žurila da bi stigla pre podnevnog zatvaranja radnje. Izazivala je pažnju; među muškarcima u pantalonama i ženama u kratkim suknjama ona je bila jedina čije su noge, pod plavom uštirkanom suknjom što je dopirala do peta, funkcionisale u tajnosti. Svi bi konstatovali da njihovo kliženje služi svrsi. Čak je odlično služilo, jer ona je sve prestizala. Tereza je osećala na sebi poglede ljudi. Kao da joj je trideset, pomisli ona i poče da se znoji od usplahirene žurbe. Stajalo ju je napora da glavu drži mirno. Osmehivala se na način koji je izazivao divljenje. Nošene ušima, širokim krilima, oči su joj letele put neba i zaustavljale se na jednoj jeftinoj spavaćoj sobi. Tereza, anđeo ukrašen čipkama, udobno se smeštala u njoj. A ipak nije izgledalo kao da je pala s neba kad se iznenada našla pred rečenom radnjom. Njen ponositi osmeh se preobratio u radosno cerenje. Ušla je unutra i otklizila pravo prema onom mladom čoveku, pri čemu je tako snažno njihala bokovima da zategnuta suknja poče da se talasa. „Evo me opet!“, reče ona skromno. „Ljubim ruku, milostiva, kakva neočekivana čast! Šta vas dovodi k nama, milostiva, ako smem upitati?“ „Spavaća soba. Pa znate.“ „To sam odmah i pomislio, milostiva. Za dvoje, naravno, ako smem tako da se izrazim.“ „Ali, moliću lepo, vi sve smete.“ On duboko ucveljen zavrte glavom. „O ne, ja ne, milostiva. Zar sam ja taj srećnik? Za mene se milostiva garantovano ne bi udala. Siromašan nameštenik.“

67

„Što da ne. Nikad se ne može znati. I siromasi su ljudi. Ja ne volim ponos.“ „Po tome se najbolje vidi zlatno srce, milostiva. Gospodinu suprugu valja zavideti.“ „Ali, moliću lepo, kakvi su danas muškarci!“ „Milostiva ne želi valjda da kaže…“ – zanimljivi čovek začuđeno diže obrve uvis. Oči su mu davale izgled vlažne pseće gubice, i on ju je trljao o nju. „Svi oni veruju da je neko njihova služavka. A ništa ne plaćaju. Služavka dobija platu.“ „Ali zato će sad milostiva izabrati za sebe lepu spavaću sobu. Izvolite, molim! Izvrsna prvoklasna roba, znao sam da će se milostiva vratiti pa sam je rezervisao specijalno za milostivu. Ruku na srce, mogli smo već šest puta da je prodamo! Gospodin suprug će se radovati. Milostiva dolazi kući, ljubim ruku, srce, kaže gospodin suprug. Dobar dan, srce, kaže milostiva, kupila sam spavaću sobu za nas, srce – razumete me, milostiva, tako ćete reći vi, i sešćete gospodinu suprugu na krilo. Izvinite, milostiva, ja govorim kako sam navikao, ali tu zbilja nijedan muškarac ne može odoleti, nema takvog na čitavom svetu, pa neće ni gospodin suprug. Kad bih ja bio oženjen, ne velim sa vama, milostiva, otkud mene, sirotog službenika, da zadesi ta sreća, nego tako s nekom ženom, da kažem čak i s nekom starijom ženom, recimo tako od četrdeset – eh, ne možete vi to ni zamisliti, milostiva!“ „Ali, moliću lepo, ni ja više nisam najmlađa.“ „E, tu sam ja ipak suprotnog mišljenja, ako milostiva nema ništa protiv. Priznajem da je milostiva upravo prevalila tridesetu, ali to nije ni važno. Ja uvek kažem: kod žene su bokovi ono najvažnije. Bokovi moraju postojati i čovek ih mora videti. Šta inače imam od toga ako su oni tu, a ja ih ne vidim? Molim, uverite se sami – eto tu imate divne…“ Tereza htede da krikne, ali od ushićenja joj se steglo grlo. On sačeka nekoliko trenutaka, pa dopuni: „Umetke!“ Ona još nijednim pogledom nije udostojila nameštaj. Svojim rečima ju je doveo do nedvosmislenog uzbuđenja, ruka mu je došla do samih njenih uzdrhtalih bokova, a on ih je onda zamenio praktičnim divnim umecima za krevet. Rezignirani pokret ruke kojim se oprostio, siromašan

68

nameštenik od nedostižnih bokova, ganuo je Terezu još i više, ako je to moguće. Danas nikako da joj prestane znojenje. Kao omađijana pratila je pokrete njegovih usana, njegove ruke. Njene oči, što su se inače presijavale u raznim opakim bojama, a sada pitome, vodnjikave i bezmalo plave, poslušno zaploviše preko umetaka. Naravno, divni su. Taj zanimljivi čovek sve zna. Kako se on razume u nameštaj! Morao bi se čovek stideti pred njim. Sreća što ona ne mora da govori. Šta bi pomislio o njoj. Ona se uopšte ne razume u nameštaj. Drugi ništa nisu primetili. Naravno, kad su drugi glupaci. Ovaj zanimljivi čovek odmah sve primeti. Dobro je, ona neće govoriti. A što on ima glas, kao rastopljeni puter. „Preklinjem vas, milostiva, ne zaboravite glavno! Kakvu postelju spremite gospodinu suprugu, tako će vam se on i revanširati. Ako je gospodinu suprugu udobno dok leži, možete s njim činiti što god hoćete. Verujte mi, milostiva. Sreća u braku ne prolazi samo kroz stomak, sreća u braku prolazi kroz nameštaj, a sasvim eminentno kroz spavaću sobu, i to rekao bih prominentno kroz krevete, kroz bračne krevete takoreći. Razumete li, draga moja milostiva, i gospodin suprug je samo čovek. On može imati najlepšu milostivu, milostivu u najbujnijem dobu, ali šta mu to vredi ako loše spava? Ako loše spava, loše je i raspoložen. Ako dobro spava, e, onda će voleti i da se primakne bliže. Da vam kažem nešto, milostiva, meni milostiva može verovati, ja se razumem u posao, dvanaest godina radim u ovoj struci, osam godina stojim na ovom istom mestu – šta vrede bokovi ako je krevet loš? Briga muškarca i za najlepše bokove. Pa makar on bio i gospodin suprug. Milostiva može izvoditi orijentalnu igru trbuhom, milostiva može udariti poslednji glanc svojoj lepoti i stati pred njega razodevena, gola takoreći – ja vam garantujem da to ništa ne vredi ako je gospodin suprug loše raspoložen, pa čak ni u vašem slučaju, moja veoma poštovana milostiva, a to znači nešto! Znate li šta će gospodin suprug učiniti u slučaju da je milostiva stara i loša – hoću reći krevet? Gospodin suprug će izleteti iz kuće i potražiti za sebe bolje krevete. A šta mislite, kakve krevete? Krevete naše firme. Mogao bih vam, moja najlepša milostiva, pokazati pisma u kojima zahvaljuju i odaju priznanje milostive gospođe kao što ste vi. Začudili biste se koliko ima srećnih brakova koje mi gordo nosimo na našoj mirnoj savesti. Kod nas nema razvoda. Razvode ne poznajemo. Mi činimo što je u našoj moći, i

69

gospoda i gospođe su zadovoljni. Najviše vam preporučujem ovu garnituru, milostiva. Sve su one dobre, to vam garantujem, milostiva, ali ovu sasvim posebno preporučujem pažnji vašeg zlatnog srca, draga moja milostiva!“ Tereza se približi, samo da mu učini po volji. Slagala se sa svim što je rekao. Plašila se da ga ne izgubi. Osmotrila je garnituru koju joj je preporučio. Ali ne bi mogla reći kako je izgledala. Nešto je u njoj napregnuto tražilo neku mogućnost da i dalje sluša puterasti glas. Ako kaže „pristajem“ i plati, onda mora poći i sa zanimljivim čovekom je svršeno. Za svoj lepi novac može ponečim i da časti sebe. Ti ljudi ionako zarađuju na njoj. Nije sramota što ga pušta da govori. Drugi ljudi odu i ništa ne kupe. Oni se ne ustručavaju. A ona je pristojna i neće to učiniti. Sem toga, potrebno je i vreme. Nije se mogla ničeg setiti, pa je rekla, tek samo nešto da kaže: „Ali, moliću lepo, to svako može reći!“ „Dozvolite, milostiva moja, da ne kažem moja dražesna milostiva, pa neću vas valjda lagati. Što preporučujem pažnji vašeg srca, to vašem srcu ja preporučujem. Meni možete verovati, milostiva, u mene svako ima poverenja. Neću vam uskratiti dokaz za to, milostiva. Halo, gospodine šefe!“ Šef, gospodin Gros, jedan čovečuljak sa ulubljenim licem i izmorenim očicama, pojavi se na pragu svoje izdvojene kancelarije i, koliko god da je bio mali, presamiti se u dve još manje polovine. „Šta je?“, upita on i zbunjeno se, kao bojažljiv dečak, pribi blizu Terezine zamašne suknje. „Recite sami, gospodine šefe, da li se već desilo da neka mušterija nije imala poverenja u mene?“ Šef je ćutao. Bojao se da slaže pred tom tetkom; mogla bi ga premlatiti. Na njegovom licu se ogledala borba poslovnosti i strahopoštovanja. Tereza primeti tu oprečnost i pogrešno je protumači. Poredila je službenika sa njegovim šefom. Ovaj bi takođe hteo da počne pričati, ali se ne usuđuje. Da bi povećala trijumf zanimljivoga čoveka, ona mu priskoči u pomoć udarajući u bubnjeve i talambase.

70

„Ali, moliću lepo, zar je za to iko drugi potreban? Vama svaka mušterija poveruje čim vam čuje glas. Verujem vam svaku reč. Zašto bi neko lagao? Što je ovaj potreban? Njemu ni reči ne verujem.“ Mališan se hitro povuče u svoju kancelariju. Tako on uvek prolazi. Nije još ni otvorio usta, a tetka već kaže kako on laže. Sa svakom ženom mu se dešava ista nesreća. Dok je bio dete, to je bio slučaj sa majkom, a zatim je došla žena, njegova nekadašnja službenica. Uvod u svadbu je predstavljalo to što je svoju daktilografkinju s vremena na vreme smirivao govoreći joj „tetkice“ kad bi se na nešto žalila. Otkako je oženjen, ne sme da drži nijednu službenicu. U radnju neprestano dolaze tetke. Ovo je sigurno bila jedna od njih. Zato je i naredio da mu pozadi pregrade prostoriju za privatnu kancelariju. Odatle ga smeju pozvati samo kad je apsolutno neophodno. Naplatiće se on za to Grubu. Ovaj dobro zna da on pred tetkama ne može da izigrava šefa. Grub bi hteo da postane kompanjon, pa hoće da ga ponizi brukajući ga pred mušterijama. Sam gospodin Gros, međutim, šef je trgovine nameštajem Gros & Majka. Njegova rođena majka još živi i sudeluje u poslu. Dvaput nedeljno, utorkom i petkom, dolazi da pregleda knjige i da se izviče na službenike. Ona vrlo pažljivo računa; zbog toga i jeste tako teško prevariti je. Ali mu to ipak polazi za rukom. Bez tog podvaljivanja ne bi mogao živeti. Što se njega tiče, on sebe s pravom smatra za stvarnog šefa firme; utoliko više što mu njena vika mnogo koristi kod nameštenika. Onih dana pre no što će ona doći, a to su ponedeljak i četvrtak, on može da ide okolo i da zapoveda kako hoće. Svi ga slušaju i satiru se trčeći, jer bi joj on već sutradan mogao reći ako je neko bio drzak. U utorak i petak ona se ionako po ceo dan zadržava u radnji. Onda su svi mirni kao bubice, niko se ne usuđuje ni reč da progovori, pa ni on, ali to je ipak lepo. Samo sredom i subotom postaju drski. Danas je sreda. Gospodin Gros sedi na stolici u svojoj kancelariji i sluša šta se napolju govori. Grubu opet teku reči kao vodopad. Taj čovek je zlata vredan, ali neće postati kompanjon. Šta, ona bi htela da on sa njom pođe na ručak? „Gospodin šef to nipošto neće dozvoliti, milostiva, mada je to moja žarka želja, milostiva.“ „Ali, moliću lepo, uvek ima izuzetaka. Ja ću vam platiti.“

71

„Vaše zlatno srce me duboko dira, milostiva, ali to je isključeno, sasvim isključeno. Gospodin šef ne zna za šalu.“ „Ih, pa zar može neko biti toliko grub?“ „Kad bi milostiva znala kako se ja zovem, milostiva bi se nasmejala. Moje je ime Grub.“ „Uopšte se ne smejem, zašto bih, i Grub je ime. Pa vi uopšte niste grubi.“ „Najtoplija hvala za kompliment, ljubim ruku, milostiva. Ako se to tako nastavi, poljubiću ovu slatku ručicu in natura.“ „Ali, moliću lepo, ako neko sluša, šta bi mogao pomisliti.“ „Ja se ne stidim, milostiva, nije mi ni potrebno da se stidim. Kao što rekoh, kad neko ima tako divne bokove, pardon – ruke, htedoh reći. Za šta se odlučila milostiva? Ipak ostajete pri ovoj ovde?“ „Ali prvo vas pozivam na ručak.“ „Vi od mene činite najsrećnijeg čoveka na svetu, milostiva. Jedan siromašni prodavac moli da ga izvinite. Gospodin šef…“ „Nema on tu šta da se meša.“ „Milostiva se vara. Njegova majka vredi za deset šefova. A nije ni on mačji kašalj.“ „Kakav je on muškarac? Nije on nikakav muškarac. Pa moj muž kod kuće još liči na muškarca prema njemu. Dakle, šta je bilo? Gotovo bi čovek pomislio da vam se ja ne sviđam.“ „Ama šta to govorite, milostiva! Pokažite mi tog čoveka kome se vi ne sviđate! Sklopiću s vama bilo kakvu opkladu, ali nećete ga naći. Takvog prosto nema, milostiva. Ja proklinjem svoju jezovitu sudbinu. Ovakvima kao što sam ja gospodin šef prosto ne dozvoljava da trijumfuju. Šta, reći će on, mušterija odlazi sa običnim službenikom, kad tamo, najednom susretne svoga gospodina supruga. Gospodin suprug će se, ako tako smem reći, razbesneti. Doći će do senzacionalnog skandala. Službenik će mi se vratiti, ali mušterija neće. Ko će platiti troškove? Ja! Skupo zadovoljstvo, reći će gospodin šef. I to je stanovište, milostiva. Da li milostiva poznaje pesmu o sirotom žigolu, lepom žigolu? 'Makar da se srce tebi cepa…', da ne navodimo dalje! Bićete zadovoljni krevetima, milostiva.“

72

„Ali, moliću lepo, vi baš nikako nećete. Platiću vam.“ „Kad bi milostiva večeras bila slobodna; ali mogu misliti kako je. Gospodin suprug je u tom pogledu neumoljiv. Moram reći da to potpuno shvatam. Kad bih ja bio te sreće da budem gospodin suprug neke lepe žene – ne mogu vam ni opisati, najlepša milostiva, koliko bih ja pazio. 'Makar da se srce njojzi cepa, ja joj ne bih dao, hvala lepa.' Ova druga polovina potiče od mene. Imam ideju, milostiva. Sačiniću jedan šlager u kome ću opevati vas, milostiva, kako ležite u novom krevetu, samo u pidžami, takoreći, sa divnim… pardon, dakle, da se zadržimo na tome. Smem li zamoliti milostivu da se potrudi do kase?“ „Ali ja to i ne pomišljam! Najpre zajedno da pođemo na ručak.“ Gospodin Gros je slušao sa sve većim uzbuđenjem. Zašto se Grub stalno izgovara njime? Umesto da je veseo što će mu matora platiti ručak. Svi ti službenici su obuzeti ludilom veličine. Njega svake večeri neka druga izvodi iz radnje, sve stvorenja mlada kao kaplja, mogle bi Grosu biti ćerke. Tetka će otići ne kupivši garnituru. Nijednoj tetki se ne sviđa kad joj neko odbija poziv. Grub suviše sebi dozvoljava. Grub počinje da se uzdiže iznad firme. Danas je sreda. Zašto Gros ne bi i sredom bio šef? Dok je napregnuto osluškivao, krv mu je navirala u glavu. Osećao je kako mu sekundira ona tetka napolju što se žilavo prepirala sa službenikom. O njemu, Grosu, govorila je u istom tonu kao i sve tetke. Kako on to samo da kaže Grubu? Ako suviše bude pričao, ovaj će zajemčeno drsko odgovoriti, sreda je, i on će izgubiti dobru mušteriju. Ako suviše malo bude rekao, onaj ga možda neće razumeti. Najbolja bi bila kratka zapovest. Da pritom pogleda tetki u lice? Ne. Bolje da stane pred nju, okrenuvši joj leđa, jer će pred njima dvoma zajedno Grub imati više respekta. Sačekao je još nekoliko trenutaka, dok nije postalo izvesno da neće doći do saglasnosti obeju stranaka. Tiho je skočio na pod sa stolice i nožicama učinio dva dugačka koraka do staklenih vrata. Najednom ih je širom otvorio, hitro kroz njih promolio glavu, koja je još bila najveći deo njegovog tela, i povikao piskavim glasićem: „Pođite samo, Grube!“ Ovome u grlu zastade „gospodin šef“, koga je po stoti put potrzao kao izvinjenje.

73

Tereza zavali glavu i burno prošušlja: „Molim, šta sam vam rekla!“ Želela je, pre no što krene na ručak, da gospodinu šefu pokloni zahvalan pogled, ali ovaj je već odavno iščezao u svojoj kancelariji. Grubove oči se prevukoše nekim opakim sjajem. Podrugljivo su se prikovale za krutu suknju. Dobro se čuvao da joj ne pogleda u lice. Rastopljeni puter njegovog glasa sada bi se osećao na zagorelo. Znao je to, pa je ćutao. Tek kad je pred vratima pusti da prva izađe, on po navici pokaza rukom, otvori usta i reče: „Ako smem moliti, milostiva!“

MOBILIZACIJA Kuća u Erlihovoj ulici 24 bila je već godinama pošteđena prosjaka i

torbara. Nastojnik je u svome sobičku, pored samih ulaznih vrata, iz dana u dan sedeo u busiji i hvatao beskućnike. Ljudima što su računali da će u ovoj kući naići na sažaljenje ulivalo je pakleni strah ovalno prozorče u normalnoj visini ispod kojeg je pisalo portir. Kad god bi prošli pored njega, saginjali su se kao da su dobili bogzna koliki poklon i duboko su zahvaljivali. Ali njihova predostrožnost je bila uzaludna. Nastojnik nije poklanjao brigu uobičajenom prozorčetu. Dok su se oni šunjali ispod njega, nastojnik ih je već odavno ugledao. Imao je on sopstveni, oprobani metod. Kao penzionisani policijski činovnik bio je lukav i nezamenjiv. Istina je da ih je viđao kroz prozorče, ali ne kroz ono od koga su se oni čuvali. Pedeset santimetara iznad patosa probio je u zidu sobička rupu za motrenje, kao kakvo drugo prozorče. Tu, gde ga niko nije očekivao, klečao je i iščekivao. Svet se za njega sastojao od pantalona i sukanja. One što su nošene u kući, bile su mu dobro poznate, a strane je procenjivao prema fazonu, vrednosti i dostojanstvu. Stekao je u tome isto onoliko sigurnosti kao što je ranije pri hapšenju. Retko se varao. Kad bi se pojavila neka propalica, on bi, još klečeći, kratkom i zdepastom rukom uhvatio rezu od vrata, koja je bila postavljena naopako – opet jedan njegov pronalazak. Reza bi odskočila od siline sa kojom je skakao. Onda bi se izdrao na tu propalicu i gotovo namrtvo je prebio. Prvog u mesecu,

74

kad je dobijao penziju, svakog je puštao da slobodno prođe. Interesenti su to vrlo dobro znali pa bi u gomilama navalili ka stanarima, koji su ceo jedan mesec ostali željni prosjaka. Oni što bi zakasnili pa došli tek drugog ili trećeg u mesecu, ponekad bi se još provukli; bar ne bi bili onako bolno otpremljeni kao kasnijih dana. Počev od četvrtog u mesecu samo su novajlije kušale sreću. Kin je sa njim sklopio prijateljstvo nakon jednog manjeg događaja. Jedne večeri se vraćao iz šetnje, u koju je iznenada pošao, i u hodniku iza vrata bilo je već mračno. Najednom se neko razdra na njega: „Džukelo štrokava, odvući ću ja tebe u kvart!“ To je iz sobička jurnuo nastojnik i navalio da ga ščepa za gušu. Ova se nalazila vrlo visoko i bilo ju je teško dohvatiti. Nastojnik uvide svoju grubu grešku. Zastideo se, u pitanju je bio njegov prestiž na polju raspoznavanja pantalona. Umiljavajući se poput mačora, odvukao je Kina u sobičak, upoznao ga sa tajnim pronalaskom i okrenuo se ka svoja četiri kanarinca, naređujući im da zapevaju. Ali oni ne htedoše. Kin poče shvatati kome ima da zahvali za svoj mir. (Ima već nekoliko godina kako su svi prosjaci prestali da zvone na njegova vrata.) Zdepasta čovečina, snažna poput medveda, stajala je u toj tesnoj odaji sasvim pored njega. I Kin obeća tom čoveku, valjanom na svoj način, da će mu svakog meseca davati bakšiš. Svota koju je pomenuo bila je veća od zbira napojnica što ih je dobijao od svih ostalih stanara. Nastojnik u prvom nastupu sreće oseti želju da svojim pesnicama, obraslim u riđe dlake, smrska zidove sobička. Tako bi pokazao svome darodavcu koliko zaslužuje njegovo priznanje. Ali pošlo mu je za rukom da obuzda mišiće, pa je samo zaurlao: „U mene se možete pouzdati, gospodine profesore!“, i s treskom je otvorio vrata prema hodniku. Počev od tog trenutka niko u kući se nije usuđivao da Kina pominje drukčije nego kao gospođina profesora, iako on zapravo nije bio profesor. Novi stanari bi smesta bili upoznati sa ovim vrhovnim uslovima koje im je nastojnik postavljao ako žele da ostanu u kući. Tek što je Tereza izišla iz kuće na ceo dan, a Kin stavi lanac na vrata i upita se koji je datum. Bio je osmi, prvi je prošao, nije se trebalo plašiti da će naići prosjaci. Danas je želeo mnogo više tišine no obično. Pred njim je bio praznik. U tu svrhu je udaljio Terezu iz kuće. Vremena je bilo malo; u

75

šest, pošto se zatvore radnje, ona će se opet pojaviti. A same njegove pripreme zahtevale su čitave sate. Trebalo je obaviti različite zanatske poslove. Tokom rada mogao bi u glavi skicirati svečan govor. Taj govor treba da bude čudo od učenosti, ne odveć suv i ne odveć popularan; protkan aluzijama na savremene događaje, rezimiranje rezultata jednog bogatog života, kakvo čovek oko četrdesete već voli da čuje. Prebacio je kaput i prsluk preko stolice i žurno zavrnuo rukave od košulje. Doduše, on je prezirao odela; ali čak je i njih čuvao od nameštaja. Zatim se stuštio prema krevetu, počeo se smejati i pokazivati mu zube. Učinio mu se nepoznat, iako je svake noći spavao u njemu. U njegovoj predstavi on je postao nezgrapniji i neprijatniji, jer toliko je vremena već prošlo otkako ga nije video. „Kako je, prijatelju?“, uzviknu on, „Dobro si se odmorio! Od sinoć si neprekidno bio u blistavom raspoloženju. Ali sad napolje! I to brzo, razumeš?“ Zgrabio ga je obema rukama za uzglavlje i počeo da ga gura. Čudovište se nije pomeralo. On navali ramenima o njega, očekujući više od drugog udara. Ali krevet je samo zapucketao; očigledno mu je bilo stalo do toga da se izruguje jednome Kinu. Kin je ječao i stenjao, gurao ga je kolenima. Napor je prevazilazio njegove slabe snage. Spopade ga drhtanje. Osećao je kako ga obuzima veliki bes, pa je pokušao na lep način. „Ama urazumi se!“, uze mu on tepati, „opet ćeš se vratiti ovamo. To je samo za danas. Danas sam slobodan. Ona nije kod kuće. Zašto se bojiš? Niko te neće ukrasti!“ Reči koje je trošio na taj komad nameštaja zahtevale su od njega toliko samosavlađivanja da je u međuvremenu sasvim zaboravio da gura. Dugo je nagovarao krevet, dok su mu ruke umorno visile niz telo i jako ga bolele. Uveravao je krevet da mu ne želi zla, samo što mu sad nije potreban, neka shvati to, zaboga. Ko je u svoje vreme dao nalog za kupovinu? On. Ko je dao novac za to? On, i to sa zadovoljstvom. Zar do dana današnjeg nije prema njemu postupao sa najvećim poštovanjem? Samo to poštovanje bilo je razlog što je namerno izbegavao da pogleda u njega. Čovek nije uvek raspoložen da pokazuje svoje poštovanje. Svaki bes prođe i vreme zaleči rane. Može li mu on dokazati ma i jednu jedinu

76

ružnu izjavu? Misli ne podležu carini. On obećava da će ga vratiti na mesto koje je jednom zauzeo, jemči za to, zaklinje se! Možda bi krevet na kraju popustio. Ali Kin je svu snagu za koju je bio sposoban stavio u svoje reči. Za ruke ništa nije preostalo, ama baš ni mrvica. Krevet je nepomično ostao na mestu, nedirnut i nem. Kin se razbesne. „Bezobrazno parče drveta!“, viknu on. „Kome ti zapravo pripadaš?“ Nešto ga je teralo da izlije bes. Čeznuo je da kaštiguje taj drski komad nameštaja. Uto se seti svog moćnog prijatelja, nastojnika. Na okrilaćenim krakovima izišao je iz stana, smotao se niz stepenište kao da je tu bilo deset, a ne stotinu stepenika, i izvukao mišiće, koje sam nije imao, iz sobička u kojem su stanovali. „Potrebni ste mi!“ Njegov ton i njegov izgled podsetiše nastojnika na trombon. Više je voleo trube, jer je i sam jednu imao. Najviše je naklonosti imao za instrumente u koje se udara. Samo je grmnuo: „Eh, žene!“, i krenuo za njim. Bio je čvrsto ubeđen da će navaliti na ženu. Da bi to mogao poželeti, ubeđivao je sebe da se već vratila. Video ju je kroz svoju rupu kako odlazi. Mrzeo ju je zato što je bila obična domaćica, a sad se zove gospođa profesor. Što se tiče titula, tu je on bio nepodmitljiv, kao nekadašnji činovnik, i izvukao je posledice iz toga što je proizveo Kina za profesora. Nakon smrti svoje sušičave ćerke nije više nijednu ženu premlatio i živeo je sam. Njegov naporni poziv nije mu ostavljao vremena za žene, a činio ga je i nesposobnim za osvajanja. Bivalo je da hvata služavke ispod suknje i da ih štipa za bedra. Ali to je radio tako ozbiljno da je time potpuno upropašćavao svoje ionako male šanse. Do mlaćenja nikad nije došlo. Već godinama je čeznuo za tim da opet jednom svojski počne tući žensko meso. Išao je napred; naizmenično je jednom pesnicom udarao o zid, a drugom o gelender. Tako se malo vežbao. Zbog te buke stanari počeše otvarati vrata i posmatrati taj nejednaki, složni par: Kina u košulji, nastojnika sa pesnicama. Niko se nije usuđivao ni reči da kaže. Poglede su razmenjivali iza bezbednih leđa. Kad bi nastojniku došao njegov silovit dan, nijedna mušica se nije usuđivala da zazuji na stepeništu i ni najtanja igla nije padala na pod. „Gde je ona?“, zaurla on ljubazno kad stigoše gore. „Začas ćemo mi to!“

77

Kin ga odvede u radnu sobu. Gospodin profesor je ostao na pragu, dugačkim kažiprstom zlurado pokazao krevet i zapovedio: „Napolje sa tim!“ Nastojnik nekoliko puta udari ramenima o krevet, ispitujući njegov otpor. Izgledao mu je vrlo mali. On prezrivo opljunu u šake pa ih zavuče u džepove, jer mu nisu ni trebale, prisloni glavu i za tren oka izgura krevet iz sobe. „To se zove čalabrcnuti!“, izjavi on. Nakon pet minuta sav nameštaj iz svih soba nalazio se u hodniku. „Imate puno knjiga, hvala vam lepo“, promuca uslužna lobanja. Hteo je da predahne, a da se to ne primeti. Zato je jednostavno rekao bilo šta, nimalo glasnije no neki čovek normalne snage. Zatim je pošao; sa stepeništa je, povrativši dah, zaurlao prema stanu: „Ako vam opet nešto zatreba, gospodine profesore, u mene se možete pouzdati!“ Kin pohita da ništa ne odgovori. Čak je zaboravio da namakne lanac, i bacio je samo jedan pogled na silnu starudiju što je u neredu stajala u tamnom hodniku, kao gomila besmislenih pijanica. Oni očigledno nisu načisto sa tim čija je koja noga. Kad bi ih neko opleo bičem preko leđa, začas bi se pribrali. Eto, njegovi neprijatelji staju jedno drugom na noge i otkidaju ih i taru jedan drugom do gola svoje lakovane glave. Pažljivo, da ružnom bukom ne obesveti svoju svečanost, on za sobom privuče vrata od sobe. Smelo poče da klizi duž polica, nežno opipavajući poleđinu knjiga. Grčevito je širio oči da se iz navike ne zaklope. Spopala ga je vrtoglavica, vrtoglavica radosti i poznoga sjedinjenja. U prvim trenucima pometnje govorio je reči što nisu bile ni predviđene ni razumne. On veruje u njihovu vernost, govorio je. One su sve kod kuće. One imaju karaktera. On ih voli. Moli ih da mu ništa ne uzmu za zlo. Imaju pravo na to da budu uvređene. On se grubim dodirom ruke uverava u njihovo postojanje. Ali samim očima ne može više da veruje otkako ih upotrebljava na različite načine. To kaže samo njima, njima će sve reći. One su ćutljive. On sumnja u oči. Sumnja u mnogo šta. Njegovi neprijatelji bi se radovali takvim sumnjama. On ima mnogo neprijatelja. Nikoga neće pomenuti po imenu. Jer danas je veliki dan gospodnji. Danas želi da oprašta. Danas želi, pošto su mu povraćena sva prava, da voli. Što je duži postajao niz knjiga pored kojeg je koračao, što se više neokrnjena i celovita uzdizala stara biblioteka, utoliko su mu se

78

neprijatelji činili smešniji. Kako su se oni mogli usuditi da vratima komadaju jedno jedinstveno telo, jedan jedinstveni život? Ali nikakve muke nisu ništa mogle da naude biblioteci. Iako su joj ruke na prepad bile vezane, iako je tokom opakih, tokom užasnih nedelja bila mučena, uistinu je ostala nepobeđena. Prijatan vazduh je strujao kroz opet spojene delove istoga tela. Oni su se radovali što najzad pripadaju jedan drugome. Telo je disalo, a i gospodar tela je duboko disao. Samo su se vrata na šarkama njihala tamo-amo. Ona su remetila njegovo svečano raspoloženje. Nezgrapno su se uplitala u perspektivu. Izgleda da odnekud duva; on diže pogled i vide da su gornji prozori otvoreni. Obema rukama zgrabi vrata između prve dve sobe, diže ih iz šarki – koliko mu je snaga u međuvremenu porasla! – iznese ih u hodnik i položi ih preko kreveta. Isto to se desilo i ostalim vratima. Na jednoj stolici, koju je nastojnik pogrešno izneo napolje, iako je ona išla uz pisaći sto, Kin primeti svoj kaput i prsluk. Znači da je svetkovinu počeo u samoj košulji. Malo se zastide, uljudno se obuče i vrati se pribraniji u biblioteku. Potišteno se izvinjavao zbog svog pređašnjeg ponašanja. Usled radosti poremetio je program. Samo bednici odmah navale da pipkaju svoju draganu. Kad neko nešto vredi, ne treba da izigrava pred njom velikog čoveka. Nipošto nije neophodno uveravati je u svoju naklonost, kad se ona sama po sebi razume. Draganu treba štititi i ne hvalisati se time. Treba je grliti u svečanim trenucima, a ne u pijanstvu. Istinsku ljubav čovek treba da prizna pred oltarom. Upravo to je Kin sad nameravao da učini. Gurnuo je dobre, stare lestvice na jedno podesno mesto i popeo se uz njih stojeći okrenut, tako da su mu leđa doticala policu, glava tavanicu, njegove produžene noge – naime lestvice – pod, a oči celokupan, jedinstven prostor biblioteke, i održa sledeći govor svojoj dragani: „Od pre izvesnog vremena, tačnije rečeno, nakon što je izvesna strana sila prodrla u naš život, bavim se mišlju da naš odnos postavim na čvrstu osnovu. Vaša egzistencija obezbeđena je ugovorom; ali mi smo, kako verujem, dovoljno pametni da se ne varamo u pogledu opasnosti u kojoj se vi nalazite, uprkos pravovaljanom ugovoru.

79

Ne treba da vas u pojedinostima podsećam na vašu prastaru i dičnu patničku istoriju. Uzeću samo jedan slučaj da bih vam ubedljivo izneo pred oči koliko ljubav i mržnja borave blisko jedna uz drugu. U istoriji jedne zemlje u kojoj su vam ukazivali svaku moguću pažnju, svaku moguću ljubav, pa čak i božanski kult koji vam pripada, postoji jedan strahovit događaj, jedan zločin mitske veličine koji je prema vama počinio jedan moćni đavo, nagovoren na to od jednog još mnogo đavolskijeg savetnika. Godine 213. pre Hristovog rođenja na zapovest kineskog cara Ši-Hoang-Tija, brutalnog uzurpatora koji se usudio da sebi pridene titulu 'Prvi, uzvišeni, božanski', spaljene su sve knjige u Kini. Ovaj sirovi i praznoverni zločinac je sam bio suviše neobrazovan da bi tačno ocenio značaj knjiga na osnovu kojih su ljudi osporavali njegovu nasilnu vladavinu. Ali njegov prvi ministar Li-Si, i sam čedo svojih knjiga, dakle renegat vredan prezira, umeo je da ga veštim predlogom navede na ovu nečuvenu meru. Smrt je očekivala čak i puke razgovore o klasičnoj pesmarici i o klasičnom istoriografskom delu Kineza. Trebalo je da usmena tradicija bude uništena zajedno sa pismenom. Od konfiskacije bila je isključena manjina knjiga; možete zamisliti koje su to bile: dela o medicini, farmakopeji, proricanju, zemljoradnji i gajenju drveća – dakle, sve sam praktičan ološ. Priznajem da me još i danas bocka po nosu miris na paljevinu iz onih dana. Šta je vredelo što je posle tri godine varvarskog cara stigla zaslužena sudbina? On je, doduše, umro, ali mrtve knjige od toga nisu imale nikakve koristi. One su bile i ostale spaljene. Ali ne bih želeo da prećutim šta se ubrzo nakon careve smrti desilo sa renegatom Li-Sijem. Carev naslednik na prestolu, prozrevši njegovu đavolsku prirodu, oduzeo mu je mesto prvoga ministra u carstvu, koje je zauzimao više od trideset godina. Okovali su ga, bacili u tamnicu i osudili na hiljadu udaraca štapom. Nisu mu uskratili ni jedan jedini udarac. Tim mučenjem naveli su ga da prizna svoje zločine. Pored ubistva stotine hiljada knjiga imao je i druge užase na savesti. Propao mu je pokušaj da kasnije oporekne to priznanje. Na trgu grada Hijen-Janga prestrugali su ga testerom, polako i po dužini, jer to duže traje. Poslednja misao ove krvožedne životinje odnosila se na lov. Osim toga, nije se stideo da se rasplače. Cela njegova porodica, od sinova pa do jednog praunuka kome je bilo sedam dana, kako žene tako i muškarci, uništena je, ali su ih utoliko pomilovali što ih

80

nisu osudili na pravednu smrt na lomači, nego na obično pogubljenje. Uspomenu na masovnog ubicu Li-Sija nije u Kini, zemlji porodice, štovanja predaka i ličnoga sećanja, sačuvala nijedna porodica, nego samo istorija, upravo ona istorija koju je hteo da uništi taj lupež što su ga kasnije pretesterisali. Kad kod nekog kineskog istoričara pročitam povest o spaljivanju knjiga, ne propuštam da se u svim postojećim izvorima uverim i u poučni kraj masovnog ubice Li-Sija. On je, srećom, nekoliko puta opisan. Pre no što ga deset puta ne bi pred mojim očima pretesterisali, ne bih se mogao nikada ni smiriti ni zaspati. Često se sa bolom pitam zašto se taj užas morao dogoditi upravo u Kini, zavetnoj zemlji sviju nas. Kad ukazujemo na otkrivenje koje nam dolazi iz Kine, neprijatelji nisu lenji da nas upozore na katastrofu iz godine 213. Na to možemo samo odgovoriti da je broj obrazovanih ljudi i tamo izvanredno mali ako ga uporedimo sa masom ostalih. Blato iz brloga nepismenosti ponekad zapljusne knjige i naučnike koji se njima bave. Od prirodnih događaja nije zaštićena nijedna zemlja na svetu. Zašto se od Kine zahteva ono što je nemogućno? Ja znam da vi u svojoj krvi još osećate užase iz onih dana, a i mnoga druga progonstva. Surovost srca i bezosećajnost ne nagone me da vam pričam o krvavim svedocima vaše slavne prošlosti. Ne, želim samo da vas razdrmam i da vas zamolim za pomoć prilikom preduzimanja mera kojima se moramo naoružati protiv opasnosti. Kad bih bio izdajica, mogao bih vam lepim rečima zamazati oči da ne vidite nesreću što preti. Ali ja sam sam kriv za položaj u koji smo zapali. Dovoljno sam karakteran da to priznam pred vama. Ako me pitate kako sam mogao toliko da se zaboravim – imate puno pravo da mi postavite ovo pitanje – moram vam na svoju sramotu odgovoriti: zaboravio sam se zato što sam zaboravio reči našeg velikog učitelja Monga, koji veli: 'Oni delaju, a ne znaju šta čine; imaju navike, a ne znaju zašto ih imaju; hodaju celog svog života, a ipak ne poznaju svoj put: takvi su oni, ljudi iz gomile.' Uvek i bez izuzetka treba se uzeti u pamet pred ljudima iz gomile, dovikuje nam učitelj ovim rečima. Oni su opasni, jer nemaju obrazovanja, pa prema tome ni razbora. Ali eto, desilo se da je briga za vašu ličnu negu

81

i ljubazno ophođenje prema vama za trenutak u meni nadjačala savete učitelja Monga. Ta moja kratkovidost se teško osvetila. Čoveka čini karakter, a ne krpa za prašinu. Ali nemojmo pasti ni u suprotan ekstrem! Niko vam dosad nijedno slovo nije oštetio. Nikada ne bih sebi oprostio kad bi me neko optužio da sam zanemario svoje dužno staranje prema vama. Ako neko ima zbog nečeg da se požali, neka se javi.“ Kin ućuta i pogleda oko sebe izazivački i preteći. I knjige su ćutale, nijedna nije izišla iz reda, te Kin nastavi svoj pripremljeni govor: „Računao sam na ovakav rezultat svoga poziva. Vidim da ste mi verne i želim, pošto vi to i zaslužujete, da vas uputim u planove naših neprijatelja. Najpre vas moram iznenaditi jednim zanimljivim i važnim saopštenjem. Pri opštoj smotri sam ustanovio da je u onom delu biblioteke koji je okupirao neprijatelj došlo do nedozvoljenih pomeranja. Da ne bih u vaše redove uneo još veću pometnju, nisam dizao nikakvu galamu. Svim alarmantnim pričama smesta se suprotstavljam i izjavljujem ovde pod zakletvom da nema razloga da oplakujemo bilo kakve gubitke. Svojom reči jemčim da je ovaj skup potpun i kadar da odlučuje. Još smo u položaju da se oružamo za odbranu kao nepovređena, zatvorena celina, jedan za sve, svi za jednoga. Jer ono što još nije, može biti. Već sutrašnji dan može naneti gubitke našim redovima. Ja znam šta neprijatelj smera tim pomeranjima: želi da oteža kontrolu nad našim sastavom. On veruje da se mi nećemo usuditi da suzbijemo njegova osvajanja na zaposednutom području, tako da on, pouzdajući se u naše nepoznavanje novih prilika, može još i pre objave ratnoga stanja pristupiti otmicama koje nećemo primetiti. Budite sigurni da će početi sa najistaknutijim među vama, sa onima za koje može zahtevati najveću otkupninu. Jer on i ne pomišlja da zarobljenike upotrebljava protiv njihovih sopstvenih drugova. On dobro zna da je to bezizgledno, a za vođenje rata mu je potreban novac, novac i opet novac. Postojeći ugovori za njega su komadić hartije, ništa više. Ako želite da vas oteraju iz zavičaja i raseju po celom svetu, kao robove koje ljudi cene, opipavaju, kupuju, sa kojima ne govore, koje tek ovlaš slušaju kad obavljaju svoju dužnost, u čije duše nikad ne proniču, koje poseduju, ali ne vole, koje puštaju da propadnu ili ih sa dobitkom opet

82

prodaju, koje koriste, ali ne shvataju – onda skrstite ruke u krilu i predajte se neprijatelju! Ali ako se u vama još nalazi hrabro srce, smela duša, plemenit duh – onda krenite zajedno sa mnom u Sveti rat! Ne precenjuj snagu neprijatelja, narode moj! Ti ćeš ga smrskati među tvojim slovima, tvoji redovi će biti buzdovani što će zatreskati po njegovoj glavi, tvoja slova olovni tegovi što će se zakačiti za njegove noge, tvoje korice oklopi što će te zaštititi od njega! Ti raspolažeš sa hiljadu lukavstava da ga namamiš u propast, sa hiljadu mreža da ga zapleteš, sa hiljadu munja da ga zgromiš, ti, narode moj, snago, veličino, mudrosti tisućleća!“ Kin zastade. Iscrpljen i oduševljen skljokao se na lestvicama. Noge su mu podrhtavale – ili su to bile lestvice? Oružje što ga je veličao izvodilo je pred njegovim očima ratničku igru. Tekla je krv; pošto je to bila krv knjiga, on oseti smrtnu muku. Samo da ne zanemoća, samo da ne izgubi svest! Tad se začu gromko odobravanje, što je zvučalo kao da oluja huji kroz šumsko lišće, sa svih strana je dopiralo klicanje. Pojedince iz mase prepoznavao je po njihovim rečima. Njihov jezik, njihovi glasovi, tako je, to su oni, njegovi prijatelji, njegovi vernici, oni će za njim krenuti u Sveti rat! Iznenada se opet uzdiže na lestvicama, pokloni se nekoliko puta i stavi – pobrkao je usled uzbuđenja – levu šaku na desnu polovinu grudi, gde se ni njemu nije nalazilo srce. Klicanje nikako da prestane. Činilo mu se da ga upija u sebe očima, ušima, nosem i jezikom, celom svojom vlažnom i razbrujalom kožom. Nikad ne bi rekao da je sposoban za takav raspaljiv govor. Setio se treme koju je imao pre govora – zar je ono izvinjenje bilo nešto drugo do trema? – i osmehnuo se. Da bi usmerio te ovacije, sišao je sa lestvica. Na tepihu je primetio mrlje od krvi i mašio se za lice. Ona prijatna vlaga bila je od krvi. Sad se setio i da je u međuvremenu ležao na patosu i da se, ostavši pri svesti zahvaljujući oluji što je nastala, još jednom popeo na lestvice. Otrčao je u kuhinju – samo da što pre iziđe iz biblioteke, ko zna da krv nije već i knjige poprskala – i temeljno oprao sa sebe sve što je bilo crveno. Bilo mu je draže što je rana pogodila njega, a ne nekog od njegovih vojnika. Osvežen i obodren, ispunjen novom borbenošću, žurno se vratio na ratnu pozornicu. Hučno klicanje beše prestalo. Samo je vetar melanholično zviždao kroz prozor na tavanici. Za žalopojke sad nemamo vremena, pomisli on, inače bismo uskoro mogli da ih pevamo na vodama

83

vavilonskim. Vatreno je jurnuo uz lestvice, izdužio lice na najstroži način i zagrmeo komandantskim glasom, dok su okna gore zveckala od straha. „Radujem se što ste se na vreme urazumili. Samo pomoću oduševljenja ratovi se ne vode. Po vašem saglašavanju zaključujem da ste spremni da se borite pod mojim rukovodstvom. Izjavljujem: 1. Nalazimo se u ratnom stanju. 2. Izdajnici podležu prekom sudu. 3. Komanda je centralizovana. Ja sam vrhovni ratni zapovednik, jedini vođa i oficir. 4. Ukidaju se sve razlike koje proističu na osnovu prošlosti, ugleda, veličine i vrednosti učesnika u ratu. Demokratizacija vojske će se praktično ispoljiti u tome što će počev od danas svaka pojedina sveska stajati okrenuta leđima zidu. Ova mera će pojačati osećanje našeg zajedničkog pripadništva. Ona će razbojničkom, ali neobrazovanom neprijatelju oduzeti svako merilo. 5. Za lozinku proglašavam ime Kung.“ Time je završio svoj kratki manifest. Nije obraćao pažnju na dejstvo ovih reči. Od uspeha prethodnog ratnog govora napelo se njegovo osećanje moći. Znao je da ga nosi jednoglasna ljubav cele njegove armije. Zadovoljio se tim jednim proglasom svoje volje i prešao na delo. Izvadio je svaku pojedinu svesku i okrenuo je poleđinom prema zidu. Dok je tako svoje stare prijatelje – razume se, hitro tokom rada – odmeravao u ruci, bilo mu je žao što ih mora prognati u bezimenost vojske pripravne za rat. Pre nekoliko godina ništa ga ne bi moglo navesti na takav grozan postupak. À la guerre comme à la guerre2, opravdavao se on pred sobom i uzdisao. Govori Gotame Bude, po sebi vrlo miroljubivi, blagim rečima zapretiše da može doći do protivljenja vojnoj službi. On se podrugljivo nasmeja i povika: „Pokušajte samo!“ Ali u duši uopšte nije bio onoliko siguran 2

U ratu kao u ratu. Francuska izreka koja u prenesenom značenju znači da se uvek treba prilagoditi prilikama, tj. da se čovek mora uvek služiti odgovarajućim sredstvima.

84

koliko je zvučalo. Jer ti govori su ispunjavali desetine svezaka. Eno svi stoje jedni uz drugoga, na paliju, na sanskritu, u kineskim, japanskim, tibetskim, engleskim, nemačkim, francuskim, italijanskim prevodima, cela jedna četa, sila što uliva poštovanje. Njihov postupak je on osećao kao čisto licemerstvo. „Zašto se niste ranije javili?“ „Mi ti nismo klicali sa odobravanjem, o gospodaru.“ „Mogli ste da doviknete nešto.“ „Ćutali smo, o gospodaru.“ „To i liči na vas!“, preseče im on svaku dalju reč. Ali trn ćutanja ubadao ga je svojim prekorom. Ko je, još pre više decenija, uzdigao ćutanje za vrhovno načelo svoga života? On, Kin. Gde je pojmio vrednost ćutanja, kome je imao da zahvali za presudan zaokret u svome razvitku? Budi, prosvetljenome. On je većinom ćutao. Možda je za svoju slavu imao da zahvali činjenici što je toliko ćutao. Prema znanju nije pokazivao mnogo razumevanja. Na sva moguća pitanja ćutao je ili je davao na znanje da odgovor nije vredan truda. To je budilo podozrenje da ga on i ne zna. Jer ono što je znao, svoj čuveni uzročni niz, primitivnu logiku, to bi on ispovrteo u svakoj prilici. Kad ne bi ćutao, govorio je neprestano isto. Oduzmite parabole iz njegovih govora, i šta preostaje? Uzročni niz i ništa drugo. Siromašni duh! Duh koji je od silne postojanosti naslagao salo na sebe. Može li čovek zamisliti Budu drukčije nego ugojenog? Ima ćutanja i ćutanja. Buda se svetio za ove nečuvene uvrede: ćutao je. Kin pohita da što pre okrene sve govore, kako bi izišao iz ovog demorališućeg, defetističkog područja. Latio se teškog zadatka. Ratničke odluke je lako doneti. Ali onda valja svakog pojedinca čvrsto držati na uzdi. Principijelni protivnici rata su ipak bili u manjini. Na glavni otpor naišla je četvrta tačka njegovog proglasa, demokratizacija vojske, prva zaista praktična mera. Koliku je silnu sujetu tu valjalo savladati! Ove budale su više volele da budu ukradene nego da se odreknu svoje privatne slave. Šopenhauer je proglašavao svoju volju za život. Naknadno je osetio želju za ovim najgorim od svih svetova. U svakom slučaju, protivio se da se bori rame

85

uz rame sa jednim Hegelom. Šeling se vraćao na svoje stare optužbe i dokazivao identitet Hegelovog učenja sa svojim, koje je starije. Fihte je herojski uzvikivao: „Ja!“ Imanuel Kant se kategoričnije nego za života zalagao za večiti mir. Niče je deklamovao šta je on sve, Dionis, AntiVagner, antihrist i spasitelj. Ostali su se tiskali između njih i zloupotrebljavali su ovaj trenutak, upravo ovaj trenutak, za to da ističu koliko su zapostavljeni. Kin najzad okrete leđa fantastičnom paklu nemačke filozofije. Nameravao je da se obešteti kod manje veličanstvenih i možda isuviše jasnih Francuza, ali bio je dočekan pravim pljuskom pakosnih reči. Podsmevali su se njegovom komičnom izgledu. Ne zna šta će sa svojim telom, pa zato odlazi u rat, govorili su. Uvek je bio skroman, pa zato unižava njih da bi sebe uzvisio. Tako rade svi ljubavnici: izmišljaju otpore da bi smeli pobeđivati. Iza njegovog Svetog rata nalazi se samo jedna žena, jedna neobrazovana domaćica, stara, neupotrebljiva i bez ukusa. Kin se razbesne: „Vi niste zaslužili da vas čuvam!“, grmeo je, „Sve ću vas prepustiti vašoj sudbini!“ „Bolje otidi Englezima!“, posavetovaše mu oni. Bili su suviše zabavljeni svojim duhom da bi im bilo stalo do ozbiljne borbe sa njim, i dali su mu dobar savet. Kod Engleza je našao ono što mu je danas trebalo: solidno tle činjenica, na kome su lepo zarađivali. Njihovi prigovori, ukoliko bi pri svojoj nepokretljivosti izustili koji, bili su trezveni, korisni, a ipak promišljeni. Istina, pri kraju ga ipak nisu mogli poštedeti jednog teškog prekora. Zašto je uzeo lozinku iz jezika jedne obojene rase? Kin na to podskoči i izdra se čak i na Engleze. Proklinjao je sudbinu, koja mu je donosila razočaranje za razočaranjem. „Bolje vojak nego vojskovođa“, uzviknu on i zapovedi tom hiljadoglavom društvu da ćuti. Sate je proveo okrećući ih. Lako bi mu bilo da ovog ili onog malčice mune u slabinu. Ali nije se usuđivao da povuče konsekvence iz novog disciplinskog uputstva, i nije nikome činio ništa nažao. Umoran i zlovoljan, smrtno obeshrabren, više zahvaljujući karakteru nego ubeđenju, jer oduzeli su mu svu veru, vukao se duž polica. Za one gore dovukao je lestvice upomoć, a i prema njima se ophodio neljubazno i neprijateljski. One su nekoliko puta ispadale iz

86

svoje šine i tvrdoglavo se opružale po tepihu. On ih je dizao tanušnim, nemoćnim rukama i to mu je svaki put bivalo sve teže. Nije čak više imao ni dovoljno ponosa da ih grdi onako kako su zasluživale. Pri penjanju je na prečage obraćao naročitu pažnju, da mu ne bi izvodile nikakve kerefeke. Osećao se toliko loše da je morao voditi računa i o svojim lestvicama, običnoj pomoćnoj figuri. Kad završi preokretanje knjiga u ranijoj trpezariji, on osmotri delo svojih ruku. Dao je sebi počivku od tri minuta, koju je proveo na tepihu, u vodoravnom položaju, zadihan, ali sa časovnikom u ruci. Onda na red dođe susedna soba.

SMRT Vraćajući se kući, Tereza je davala maha svojoj ozlojeđenosti. Ona poziva tog čoveka na ručak, a on, mesto da joj je zahvalan, postaje drzak. Da nije možda nešto htela od njega? Njoj nije potrebno da juri za nepoznatim muškarcima. Ona je udata žena, nije služavka što bi sa svakim pošla. U gostionici on je najpre uzeo jelovnik i pitao se šta da poruči. Bila je toliko glupa da na to odvrati: „Ali ja ću platiti.“ Šta taj sve nije poručio. Ona bi se i sad još stidela pred ljudima. Kleo se da je od boljih ljudi. Kad se rodio, niko nije ni pomislio da će on morati da bude siromašan službenik. Ona ga je tešila. A on je onda rekao kako zato ima sreću kod žena, ali šta mu to vredi? Njemu je potreban kapital, ne mora biti veliki, jer svako želi da bude svoj gospodar. Žene nemaju kapital nego samo ušteđevinu, bednu ušteđevinu, bagatelu sa kojom niko ne počinje nikakav posao; možda neko drugi i bi, ali on ne, jer on ide na sve ili ništa, on se ne zadovoljava sitnurijom. Pre no što prelazi na drugu šniclu, hvata je za ruku i kaže: „Ovo je ruka koja će mi pomoći da dođem do sreće.“ Pritom je golica. Što taj čovek ume lepo da golica. Niko joj još nije rekao da ona predstavlja sreću. A da li bi želela da učestvuje u njegovom poslu?

87

Otkud mu sad najednom novac za posao? On se na to nasmejao i rekao: kapital će mu dati njegova dragana. Ona oseća kako joj je glava pocrvenela od besa. Šta će mu dragana kad se ona tu nalazi, i ona je neko i nešto! „Koliko je godina dragani?“, upitala je. „Trideset“, rekao je. „Da li je lepa?“, upitala je. „Lepša od svih ostalih“, rekao je. Ona tad htede da vidi sliku dragane. „Odmah, molim lepo, nema problema.“ Najednom joj zavlači prst u usta, kakav mu je samo lep i krupan prst, i kaže: „Eto je!“ Pošto ona na to ništa ne odgovara, on je štipka za podvoljak, ala je to nasrtljiv čovek, izvodi nešto nogom ispod stola, pritiskuje je čvrsto, zar se tako nešto sme činiti, zagleda joj u usta i kaže: obuzela ga je vrtoglavica od ljubavne sreće, i kada će smeti da isproba te divne bokove. Neka se ona pouzda u njega. On se razume u posao. Kod njega ni para ne može propasti. Na to ona reče da joj je istina draža od svega. Zato je prinuđena da odmah sve prizna. Ona je žena bez kapitala. Njen muž se njome oženio iz ljubavi. Ona je bila obična službenica kao i on. Njemu to može reći. A sa isprobavanjem mora videti kako da udesi. I ona bi jako htela. Žene su takve. Ona inače nije takva, ali i ona sebi dozvoljava poneki izuzetak. Neka gospodin Grub ne misli da je ona upućena samo na njega. Na ulici se svi muškarci okreću za njom. Ona se već unapred raduje. Tačno u dvanaest muž odlazi na spavanje. On odmah zaspi, jako je tačan, ona ima posebnu sobu, u kojoj je ranije spavala domaćica. Sad se ta osoba ne nalazi više u kući. Ona ne može da trpi svoga muža, jer želi da ima mira. Taj čovek je tako nasrtljiv. A pritom nije nikakav muškarac. Zato ona spava sama u sobi u kojoj se ranije nalazila domaćica. U dvanaest i četvrt ona će sići dole sa ključem od kapije i otvoriti mu. Ne treba da se plaši. Nastojnik čvrsto spava. Taj je umoran od svoga rada preko dana. Ona spava sasvim sama. Spavaću sobu kupuje samo zato da bi stan ličio na nešto. Ona uvek ima vremena. Udesiće tako da on može dolaziti svake

88

noći. Ženi je takođe stalo da ima nešto od života. Dok trepneš, doći će četrdeseta i završiće se najlepše doba. Dobro, rekao je on, on će raspustiti svoj harem. Kad je zaljubljen, sve će učiniti za ženu. Ona treba da se revanšira na odgovarajući način i da zamoli muža za kapital. On pristaje da ga uzme samo od nje, ni od jedne druge žene, jer mu noćas predstoji najveća sreća, ljubavno blaženstvo. Ona voli istinu više od svega, upozorava ga, i prinuđena je da mu sve odmah prizna. Njen muž je tvrdica i nikom ništa ne poklanja. On ništa ne ispušta iz ruke, pa čak ni knjigu. Kad bi imala kakav kapital, odmah bi ga uložila u njegovu radnju. Njemu svaka veruje na golu reč, u takvog čoveka svaka ima poverenja. Ali ipak neka dođe. Ona se već sad tome raduje. U njeno doba postojala je jedna lepa poslovica, koja glasi: „Vreme nosi breme.“ Svako jednom mora umreti. Tako je to kod ljudi. On će svake noći dolaziti u dvanaest i četvrt, i kapital će se najednom stvoriti. Ona se za tog starca nije udala iz ljubavi. Treba misliti i na budućnost. On na to sklanja jednu nogu ispod stola i kaže: „Lepo, draga gospođo, ali koliko je godina vašem mužu?“ Prošlo mu je četrdeset, to ona tačno zna. Na to on sklanja i drugu nogu ispod stola, ustaje i kaže: „Dozvolite, smatram da je to strašno!“ Neka on samo produži da jede, moli ga ona. Ona tu ništa ne može, ali muž izgleda kao kostur i zacelo nije zdrav. Svako jutro kad ustane ona misli: danas će umreti. Kad uđe i donese mu doručak, on je još živ. I njena pokojna majka bila je takva. U tridesetoj godini već se razbolela, a umrla je u sedamdeset i četvrtoj. I to je najpre skapavala od gladi. Niko to ne bi pomislio za tu odrpanu ženu. Na to zanimljivi čovek ponovo odlaže viljušku i nož i kaže: neće dalje jesti, boji se. Najpre nije hteo da kaže zašto, a zatim ipak otvara usta i veli: „Čoveka mogu otrovati za tili čas! Eto, nas dvoje sedimo srećni jedno uz drugo i za obedom unapred kušamo slasti divne noći. A gostioničar ili neki kelner iz zavisti krišom sipaju u jelo neki prašak, i mi se oboje nađemo u hladnome grobu. Tu je došao kraj snovima o ljubavi, još i pre no što smo iskusili samo blaženstvo.“ Ali on ipak ne veruje da će oni to učiniti, jer bi se u javnom lokalu kao što je ovaj to brzo otkrilo. Kad bi bio oženjen, uvek bi se plašio. Od žene čovek može sve da očekuje. On poznaje žene bolje od

89

svoga džepa, i spolja i iznutra, ne samo bedra i bokove, iako je to najbolje što ima na ženama, kad se čovek u to razume. Žene su maheri. Najpre sačekaju dok testament garantovano ne ispadne u njihovu korist, a zatim rade sa mužem šta hoće i preko neohlađenog leša pružaju vernom ljubavniku ruku da sa njim sklope brak. Razume se, ovaj se revanšira i ništa ne izlazi na videlo. Ona je, međutim, odmah imala pripravan odgovor. Neće to ona učiniti. Ona je pristojna žena. Ponekad to ipak iziđe na videlo i čoveka bace u tamnicu. Tamnica nije za pristojnu ženu. Mnogo štošta bi bilo lepše kad čoveka ne bi odmah bacili u tamnicu. Ne smeš ni da se mrdneš. Samo što se nešto raščuje, a policija već stigne i uhapsi te. Oni uopšte nemaju obzira prema tome da žene to nikako ne mogu da izdrže. Oni u sve moraju da zavuku nos. Šta se njih tiče kako žena živi sa svojim mužem? Žena mora sve da otrpi. Žena nije čovek. A pritom muža ni za šta ne možeš upotrebiti. Zar je to muškarac? Nije taj nikakav muškarac. Nije ni šteta za takvog muža. Još bi najbolje bilo da ljubavnik uzme budak i lupi ga njime po glavi dok spava. Ali on se noću uvek zaključava, jer ga je strah. Neka ljubavnik sam vidi kako će to da izvede. Ionako kaže da ništa neće izići na videlo. Ona to neće učiniti. Ona je pristojna žena. Na to je čovek prekide. Neka ne viče toliko glasno. Žao mu je zbog tog neprijatnog nesporazuma. Ona valjda neće tvrditi da ju je podstrekavao na ubistvo trovanjem? On je dobar kao dobar dan i ne bi ni mrava mogao da zgazi. Zato bi ga sve žene i pojele koliko ga vole. „Znaju one šta je dobro!“, reče ona. „Znam i ja“, kaže on. Najednom ustaje, uzima njen ogrtač sa čiviluka i postupa tako kao da joj je hladno. Uistinu je to učinio samo da bi je poljubio u vrat. Kakve su u tog čoveka usne, baš kao i njegov glas. I još šta je pritom rekao: „Volim da ljubim lepe vratove, i razmislite o celoj stvari!“ Pošto je ponovo seo, počinje da se smeje: „Tako se to radi! Kako je prijalo? Moraćemo da platimo!“ Zatim je platila za oboje. Zašto je bila toliko glupa? Sve je bilo lepo. A tad je na ulici počela nevolja. Najpre dugo ništa nije rekao. Ona nije znala šta da mu odgovori. Kad su stigli do radnje sa nameštajem, upitao je:

90

„Da ili ne?“ „Ali molim vas, svakako! Tačno u dvanaest i četvrt!“ „Mislim na kapital!“, reče on. Ona mu sasvim nevino dade lep odgovor: „Vreme nosi breme.“ Zatim oboje ulaze u radnju. On iščezava pozadi. Gospodin šef iznenada dolazi i kaže: „Nadam se da ste prijatno ručali. Sutra pre podne isporučićemo spavaću sobu. Ili možda imate nešto protiv?“ „Ne“, kaže ona, „ali volela bih danas da platim.“ On uzima novac i daje joj potvrdu. Tad se zanimljivi čovek pojavljuje iz pozadine i kaže joj jasno pred svima: „Za domaćeg prijatelja moraćete izabrati nekog drugog, milostiva. Imam ja mlađe od vas. I to još koliko lepše od vas, milostiva!“ Na to ona brzo istrča napolje, zalupi vrata i na ulici poče da plače pred celim svetom. Da nije ona možda nešto htela od njega? Ona plaća ručak, a on postaje bezobrazan. Ona je udata žena. Njoj nije potrebno da juri za nepoznatim muškarcima. Ona nije služavka što ide sa svakim. Kad bi to htela, mogla bi ih imati deset na svakom prstu. Na ulici se svi muškarci okreću za njom. A ko je kriv za to? Njen muž je kriv! Ona po celom gradu juri za njega i kupuje mu nameštaj. A umesto da joj neko kaže hvala, mora dozvoliti da je vređaju. Bolje neka on sam ide. Ionako ni za šta nije. Stan pripada njemu, zar ne? Ne može mu valjda biti svejedno kakav nameštaj se nalazi pored njegovih knjiga. Zašto ona ima toliko strpljenja? Takvi muževi misle da mogu da gaze čoveka. Najpre sve učiniš za njega, a on onda dozvoljava da ženu vređaju pred celim svetom. Trebalo je da se to desi ženi zanimljivog čoveka! Ali on i nema ženu. Zašto nema? Zato što je muškarac. Pravi muškarci nemaju žene. Pravi muškarci se žene kad postanu neko i nešto. Onaj kod kuće nije niko i ništa! Šta je on? Onakav kostur! Mogao bi čovek pomisliti da je mrtav. Zašto li samo žive takvi? Ko ti sve ne živi. Od takvog čoveka nema nikakve koristi. Takav samo oduzima novac od drugih. Ušla je u kuću. Nastojnik se pojavi na pragu sobička i zaurla: „Danas ima nešto novo, gospođo profesor!“

91

„Videćemo!“, odvrati ona i okrete mu leđa s prezirom. Stigavši gore, ona otključa vrata od stana. Niko se nije čuo. U predsoblju je sav nameštaj ležao na gomili. Ona nečujno otvori vrata što vode u trpezariju. I tu se strašno uplaši. Zidovi su odjednom izgledali drukčije. Pre su bili smeđi, a sad su beli. Tu se nešto desilo. Šta se desilo? U susednoj sobi ista promena. U trećoj, koju je htela da udesi kao spavaću sobu, upali joj se sijalica u glavi. Muž je okrenuo knjige! Knjige treba da stoje tako da ih čovek može uhvatiti za poleđinu. To tako mora biti radi brisanja prašine. Kako inače čovek da ih izvadi? Što se nje tiče, u redu. Sita je ona večitog brisanja prašine. Za brisanje prašine ljudi imaju služavku. Ona ima dosta para. Za nameštaj samo baca pare. Bolje da štedi. Žena u kući takođe ima dušu. Potražila ga je da mu sruči tu dušu na glavu. Zatekla ga je u njegovoj radnoj sobi. Ležao je na podu koliko je dug, pokriven lestvicama, koje su još malo strčale preko njegove glave. Lepi tepih unaokolo bio je zamrljan krvlju. Te mrlje se jako teško čiste. Šta bi najbolje bilo da pokuša? On uopšte ne vodi računa o poslu! Suviše se žurio, pa se omakao sa lestvica. Eto, šta je ona govorila – taj čovek nije zdrav. Trebalo bi da to vidi zanimljivi čovek. Ona se tome ne raduje, nije ona takva. Da nije to smrt? Gotovo bi se mogla sažaliti na tog čoveka. Ne bi volela da se popne na lestvice i da mrtva padne s njih. Zar neko dozvoljava sebi da bude tako neoprezan? Svakom po zasluzi. Ona se više od osam godina svakoga dana penjala na lestvice i brisala prašinu, a da joj se možda nije što desilo? Pristojan čovek se čvrsto pridržava. Zašto je bio toliko glup? Sada knjige njoj pripadaju. U ovoj sobi tek je polovina okrenuta. One predstavljaju kapital, govorio je on uvek. On to mora znati, sam ih je kupovao. Neće dodirnuti leš. Čovek se muči sa teškim lestvicama, i najednom ima petljavine sa policijom. Radije će ostaviti sve da leži kako jeste. Ne zbog krvi, to njoj ništa ne znači. To i nije krv. Otkud bi taj čovek mogao imati pravu krv? Može da pravi mrlje svojom krvi, to je sve. Žao joj je za tepih. Ali joj zato sad sve pripada, a i lepi stan ponešto vredi. Knjige će odmah prodati. Ko bi to juče pomislio? Ali eto šta snalazi čoveka. Najpre dozvoljava sebi da bude drzak prema ženi, a onda je najednom mrtav. Ona je uvek govorila da se to neće dobro svršiti; ali ona nije ništa smela

92

da govori. Takvi ljudi misle da su sami na svetu. Ići na spavanje u dvanaest sati i ne ostavljati ženu na miru – zar se tako nešto sme činiti? Pristojan čovek polazi na spavanje u devet i ženu lepo ostavlja na miru. Iz sažaljenja prema neredu koji je vladao na pisaćem stolu, Tereza kliznu prema njemu. Upalila je svetiljku na stolu i počela da među hartijama traži testament. Pretpostavljala je da ga je sastavio pre no što je pao. Nije sumnjala u to da je određena za jedinu naslednicu, jer nije znala ni za kog drugog rođaka. Ali u naučnim zabeleškama, koje je pročitala od početka do kraja, nigde nije bilo reči o novcu. Listove sa tuđinskim slovima savesno je sklanjala u stranu. Tu su se nalazile posebne vrednosti koje se mogu prodati. Jednom joj je za stolom rekao da zlata vredi ono što on tu piše, ali da njemu nije stalo do zlata. Posle jednog sata brižljivog sređivanja i čitanja ozlojeđeno je utvrdila da tu nema nikakvog testamenta. Nije ništa pripremio. Do poslednjeg trenutka ostao je isti, čovek koji misli samo na sebe, a o ženi ne vodi računa. Ona sa uzdahom odluči da pretraži i unutrašnjost pisaćeg stola, sve fioke po redu, dok se ne pojavi testament. Ali pri prvom pokušaju teško se razočarala. Pisaći sto je bio zaključan. Ključeve je on uvek nosio u džepu od pantalona. Krasna posla, šta sad da radi. Nije ništa smela da mu izvadi iz odela. Ako slučajno dodirne krv, ko zna šta će sve policija pomisliti. Prišla je sasvim uz leš, sagla se i nije uspela ništa da zaključi o položaju džepova. Bojala se da tek tako klekne. Uoči velikih trenutaka imala je običaj da najpre skine suknju. Savesno ju je sklopila i stavila je na jedan udaljen ugao tepiha. Zatim je klekla na korak razdaljine od leša, pritisla glavu na lestvice radi boljeg oslonca i polako počela da kažiprstom leve ruke vrti po njegovom desnom džepu. Nije daleko dospela. Ležao je jako nezgodno. Činilo joj se da duboko u dnu džepa oseća nešto tvrdo. Tad joj, na njen najveći užas, pade na pamet da su možda i lestvice krvave. Brzo ustade i maši se rukom za čelo, onde gde je doticalo lestvice. Nije otkrila krv. Ali uzaludno traganje za testamentom i ključevima obeshrabrilo ju je. „Mora se nešto učiniti“, reče ona glasno, „ne može se ostaviti da tako leži!“ Ponovo je navukla suknju i otišla da pozove nastojnika. „Šta je?“, upita ovaj preteći. Nikako nije dozvoljavao da ga obični ljudi ometaju u poslu. Sem toga, nije ni razumeo šta ona kaže, jer ona je govorila tiho kao što i priliči pred lešom.

93

„Ali, moliću lepo, on je mrtav!“ Tek sad je shvatio. U njemu počeše da se bude stare uspomene. Bio je već suviše dugo penzionisan da bi im odmah poverovao. Sumnje mu sasvim polako uzmakoše pred verovanjem u tako lep zločin. U istoj toj meri menjalo se i njegovo držanje. Postao je bezazlen i slab, kao što je bio u onim velikim policijskim danima kad je trebalo uhvatiti neku naročitu divljač. Mogao bi čovek za njega pomisliti da je mršav. Urlanje mu je zastalo u grlu. Njegove oči, inače ukočeno uperene prema protivniku, pitomo skliznuše u kutove i odande počeše vrebati. Usne pokušaše da se osmehuju. U tome su ih ometali kruti, uglačani, priljubljeni brkovi. Dva tupa prsta priskočiše u pomoć i doteraše uglove usana onako kako treba za osmejak. Ubica je utučen i ne daje od sebe ni glasa. Od glave do pete u uniformi, on stupa pred sudije i objašnjava kako tu valja postupati. On je glavni svedok senzacionalnog procesa. Državni tužilac živi samo od njega. Čim ubica dospe u druge ruke, povlači sve što je rekla. „Gospodo!“, kaže on gromkim glasom, a novinari zapisuju svaku njegovu reč. „Prema čoveku treba znati postupati. I zločinci su ljudi. Ja sam već odavno u penziji. U slobodno vreme proučavam život i rad ovih subjekata, njihovu dušu, kako se to kaže. Postupajte lepo sa subjektom, pa će ubica priznati svoje delo. Ali opominjem vas, gospodo, ako sa subjektom loše postupate, ubica će sve drsko poricati, pa sud nek gleda odakle će pribaviti dokaze. U ovom senzacionalnom procesu za ubistvo možete se pouzdati u mene. Gospodo, ja sam svedok optužbe. Ali pitam vas, gospodo, koliko ima takvih svedoka? Ja sam jedini! Sad dobro pazite. Neće ići tako lako kao što vi mislite. Čovek najpre počne da podozreva. Ali ništa ne kaže, nego pažljivo zagleda zločinku. Na stepenicama počne da govori: „Brutalan čovek.“ Otkako je nastojnik počeo tako ljubazno da gleda, Tereza je osećala užasan strah. Nije umela da objasni njegov preobražaj. Sve bi učinila samo da opet počne da urla. On nije trupkao idući prvi kao obično, nego je pokorno išao pored nje, a kad ju je po drugi put obodrio pitanjem: „Brutalan čovek?“, ona ni tad ne shvati na koga misli. Inače ga je sasvim

94

dobro shvatala. Da bi ga vratila u uobičajeno raspoloženje, ona reče: „Da.“ On je gurnu laktom, i dok su mu oči lukavo i skromno ostale uperene u nju, celim telom ju je podsticao da se brani od brutalnosti svog muža. „Onda čovek uzme pa se brani.“ „Da.“ „Tu se lako može štošta desiti.“ „Da.“ „Ode čovek kao da ga nije ni bilo.“ „Ode, jest.“ „To su olakšavajuće okolnosti.“ „Okolnosti.“ „Krivica je njegova.“ „Njegova.“ „Na testament je zaboravio.“ „Sve lepše od lepšeg.“ „Čoveku je potrebno da od nečeg živi.“ „Da živi.“ „Može to i bez otrova.“ Tereza je istog trenutka pomislila isto to. Nije više ni reči rekla. Htela je da kaže: „Zanimljivi čovek me je nagovarao, ali ja sam se branila.“ Najednom čovek ima petljavine sa policijom. Tad joj pade na pamet da je nastojnik i sam policajac. Taj sve zna. Smesta će reći: „Trovanje nije dozvoljeno. Zašto ste to učinili? Ona ne dozvoljava tako nešto. Zanimljivi čovek je kriv. On se zove gospodin Grub i običan je službenik kod firme Gros & Majka. Najpre je hteo da tačno u dvanaest i četvrt dođe u kuću, kako je ne bi ostavio na miru. Zatim je rekao da će uzeti sekiru i ubiti muža, u snu. Ona nije ni na šta pristala, pa ni na trovanje, a sad evo ima petljavinu. Zar ona tu nešto može što je muž mrtav? Zaslužila je da dobije testament. Sve njoj pripada. Bila je kod njega u kući i danju i noću i konjosala je za njega kao služavka. Uopšte ga nije smela ostaviti samog. Eto to jedanput što je izišla da kupi za njega spavaću sobu, jer se on ne

95

razume u nameštaj. A on se penje na lestvice i pada mrtav. Molim, pa njoj je žao zbog njega. Da to možda nije neprilično da žena nešto nasledi?“ Od sprata do sprata vraćao joj se jedan delić hrabrosti za drugim. Uverila se u to da je nevina. Neka samo izvoli policija da dođe. Vrata od stana je otvorila kao gospodarica svih dragocenosti što se ovde čuvaju. Nastojnik dobro primeti lakomislen izgled što se iznenada prevuče preko njenog lica. U njegovim očima to ništa nije vredelo. Ona je priznala. Radovao se suočenju ubice i žrtve. Ona ga pusti napred. On joj zahvali lukavo trepćući i ne ispuštajući je iz vida. Situacija mu je bila jasna na prvi pogled, još dok je bio na pragu radne sobe. Ona je naknadno položila lestvice preko leša. Neće ga time nadmudriti. On zna znanje. „Gospodo, prilazim mestu zločina. Okrećem se prema ubici i kažem: 'Pomozite mi da sklonim lestvice!' Razume se, nećete valjda pomisliti da ne mogu sam podići lestvice“ – i pokazuje mišiće – „nego sam hteo da konstatujem kakvo će lice napraviti optužena. Lice je ono glavno. Na njemu sve možete videti. Svačije lice govori!“ Još tokom ovoga govora primetio je da se lestvice miču. On se trže. Za trenutak mu bi žao što je profesor živ. Njegove poslednje reči pretile su da glavnom svedoku oduzmu veliki deo njegove blistavosti. Službenim korakom prišao je lestvicama i digao ih jednom rukom. Kin je upravo dolazio sebi i savijao se od bolova. Pokušao je da ustane, ali nije mogao. „Nije on odapeo, bože sačuvaj!“, zaurla nastojnik, opet onaj stari, i pomože mu da stane na noge. Tereza nije verovala svojim očima. Tek kad se Kin, klonuo ali viši od svoga oslonca, okrenuo prema njoj i slabim glasom rekao: „Bedne lestvice“, ona shvati da je živ. „To je prostakluk!“, zacika ona. „To ne priliči! Pristojan čovek! Molim te lepo!“ „Kušuj, strvino!“, prekide nastojnik njeno besno kukanje. „Idi i dovedi doktora! Ja ću ga za to vreme položiti u krevet!“ On prebaci mršavog profesora preko ramena i iznese ga u predsoblje, gde se među ostalim nameštajem nalazio i krevet. Dok ga je nastojnik

96

svlačio, Kin je neprestano izjavljivao: „Nisam se onesvestio, nisam se onesvestio.“ Nije mogao oprostiti sebi što je za kratko vreme izgubio svest. „Gde su mišići na ovom kosturu?“, pitao se nastojnik i vrteo glavom. Od sažaljenja prema tom tužnom čiviluku zaboravio je svoj ponositi san o procesu. Tereza je u međuvremenu pošla po lekara. Na ulici se postepeno smirila. Tri sobe pripadaju njoj, to ima napismeno. Samo bi još ponekad tiho zagrcala: „Gde to ima da čovek živi kad je mrtav, gde to ima?“

BOLOVANJE Punih šest nedelja posle onog opakog pada Kin je proveo u postelji.

Nakon jedne posete lekar pozva njegovu ženu u stranu i reče joj:

„Od vaše nege zavisi da li će vam muž ostati u životu ili neće. Sada ne mogu još ništa određeno reći. Nije mi jasna konstitucija ovog neobičnog slučaja. Zašto me niste ranije zvali? Sa zdravljem se ne valja šaliti!“ „Moj muž je uvek tako izgledao“, odvrati Tereza. „Njemu se nikad ništa nije desilo. Znam ga ja više od osam godina. Šta bi bilo s lekarima kad niko ne bi bio bolestan!“ Lekar se složi sa ovom konstatacijom. Znao je da se njegov pacijent nalazi u najboljim rukama. Kin se uopšte nije osećao prijatno u postelji. Vrata su protiv njegove volje opet bila zatvorena, a ostala su otvorena samo ona što vode u susednu sobu, u kojoj je Tereza sada spavala. On je hteo da zna šta se zbiva u ostalom delu biblioteke. Isprva je bio suviše slab da bi se mogao podići. Kasnije mu je polazilo za rukom da uprkos žestokim probadanjima toliko isturi gornji deo tela da je mogao videti jedan deo suprotnog zida u susednoj sobi. Onde kao da se nije mnogo šta promenilo. Jednom se nekako izvukao iz kreveta i oteturao do praga. U radosnom očekivanju lupio je glavom o ivicu dovratka još pre no što je stigao da pogleda onamo. Skljokao se i onesvestio. Tereza ga ubrzo

97

pronađe pa ga za kaznu što je bio neposlušan ostavi dva sata da tako leži. Zatim ga dovuče do kreveta, diže ga gore i veza mu noge jakom uzicom. Ona je u osnovi bila sasvim zadovoljna životom koji je sad vodila. Nova spavaća soba bila je prijatna. Zahvaljujući uspomeni na zanimljivog čoveka, ona je prema njoj osećala izvesnu nežnost i volela je da se bavi njome. Ostale dve sobe je zaključala, a ključ je nosila u jednom tajnom džepu koji je posebno za tu svrhu prišila sa unutrašnje strane suknje. Tako je bar jedan deo svoga vlasništva uvek nosila sa sobom. U sobu svoga muža ulazila je kad god je htela; morala ga je negovati, to je bilo njeno pravo. Ona ga je zaista negovala, negovala ga je iz dana u dan, prema uputstvima pametnog lekara, u kojeg se moglo imati poverenja. U međuvremenu je pretražila i unutrašnjost pisaćeg stola, ali nije našla testament. Iz reči koje je on govorio u grozničavim snovima saznala je da on ima brata. Pošto je dotle bio prećutkivan, utoliko je pre verovala u postojanje toga varalice. Taj brat je živeo da nju prevari kad ubrzo dođe do gorko zasluženog nasleđivanja. Muž se odao u groznici. Nije mu mogla oprostiti što i dalje živi, mada je zapravo bio već mrtav, ali izvinjavala ga je time što još ima da obavi dužnost u pogledu testamenta. Gde god je bila, bila je pored njega. Naime, celog dana je govorila toliko glasno da ju je odasvud morao čuti. On je bio slab i morao je ćutati, i lekar mu je to savetovao. Tako joj nije smetao kad bi imala šta da kaže. Njen način govora se usavršio tokom nekoliko nedelja; izgovorila bi sve što joj prođe kroz glavu. Obogatila je svoj rečnik izrazima koji su joj ranije, doduše, bili na pameti, ali koje dotle još nikad nije prevalila preko jezika. Ćutala je jedino o svemu onome što se ticalo njegove smrti. Njegov zločin je nagoveštavala opštim rečima: „Muž ne zaslužuje da ga žena toliko požrtvovano neguje. Žena sve čini za muža, a šta čini muž za ženu? Muž misli da je on sam na svetu. Zato se žena brani i podseća muža na njegovu dužnost. Pogrešku je moguće popraviti. Što još nije, može biti. Trebalo je da kod matičara obe strane sastave testament, kako jedna strana ne bi gladovala, ako druga umre. Svako mora umreti, tako je to kod ljudi. Kod mene svaka stvar dolazi na pravo mesto. Kod mene nema dece, ali sam zato ja tu. I ja sam čovek. Samo od ljubavi ne može se živeti. Najzad, mi živimo zajedno. Ali žena ništa ne zamera mužu. Žena nema ni časak mira, jer neprestano mora gledati šta muž radi. Može mi se opet onesvestiti, pa eto mi brige.“

98

Kad bi završila, počela bi iz početka. Nekoliko desetina puta dnevno govorila je jedno isto. On je naučio napamet njenu priču, od reči do reči. Već prema pauzama između rečenica znao je da li će se odlučiti za ovu ili onu varijantu. Njena litanija mu je prognala sve misli iz glave. Njegove uši, koje je ispočetka nagonio da se pokretima zaštite od toga, navikoše se na niz uzaludnih podrhtavanja u taktu. Kako je ležao klonuo i bespomoćan, prsti nisu uspevali da pronađu uvo koje je trebalo da začepe. Jedne noći mu preko ušiju iznenada izrastoše kapci, i on ih je po volji otvarao i zatvarao, kao i kapke na očima. Stotinu puta ih je oprobao i stao se smejati. Zaklapali su se, nisu propuštali nikakav zvuk, izrasli su kao poručeni, i to odmah u savršenom obliku. Od radosti je počeo da ih štipa. I onda se probudio, od ušnih kapaka postade obična hrskavica na ušima, i on vide da je sanjao. Kako je to nepravično, mislio je, usta mogu da zatvorim kad god hoću, čvrsto koliko god hoću, a šta su usta važna? Ona su tu radi hrane, a ipak su tako dobro zaštićena, ali uši, uši su izložene na milost i nemilost svemu što se sliva u njih! Kad bi Tereza prišla njegovom krevetu, pravio se da spava. Ako bi bila dobro raspoložena, rekla bi tiho: „Spava.“ Kad bi bila loše raspoložena, uzviknula bi glasno: „Drskost!“ Ona sama nije imala nikakvog uticaja na svoje raspoloženje. Ono je zavisilo od mesta u monologu na kojem bi se tog trenutka zaustavila. Potpuno je živela u svome pričanju. Rekla bi: „Pogrešku je moguće popraviti“, i nacerila bi se. Pa makar on, koji će popraviti pogrešku, i spavao – ona će ga negovati dok ne ozdravi, a što nije, biće. Onda može opet umreti. Ali ako je muž upravo verovao da je jedini na svetu, onda bi je njegov san još više razdraživao. Ona bi mu onda dokazivala da je i ona čovek, i budila ga svojim uzvikom „Drskost!“. Svakoga sata se raspitivala o visini njegovog računa u banci i da li se sav novac nalazi u istoj banci. Nije potrebno da se u istoj banci sve čuva. Ona se slaže sa tim da se jedan deo čuva ovde, a drugi tamo. Njegovo podozrenje da je ona bacila oko na knjige jako je popustilo od onog nesrećnog dana, kojeg nije voleo da se seća. Tačno je shvatao šta je ona želela od njega: testament, i to takav u kome će on zaveštati samo novac. Upravo zato mu je ostala potpuno strana, ma koliko da ju je dobro poznavao od prve do poslednje njene reči. Šesnaest godina je starija od njega i po svoj prilici će mnogo pre njega umreti. Kakvu vrednost ima novac za koji neko dobro zna da ga nikad neće dobiti? Da je ruku na

99

sličan besmislen način pružila prema knjigama, onda bi, uza sve prirodno neprijateljstvo, ipak mogla biti sigurna da će on to razumeti i odobriti. Ali njeno neumorno, večito interesovanje za novac predstavljalo je zagonetku za njega. Novac je bio nešto najbezličnije, najnevrednije, najbeskarakternije što je on mogao zamisliti. Kako ga je on samo lako nasledio, bez ikakve zasluge ili napora! Ponekad ga je radoznalost savlađivala i otvarala mu oči upravo pošto bi ih on zatvorio pred ženinim koracima. Nadao se da će na njoj uočiti neku promenu, neki nepoznat pokret, neki nov pogled, neki izvoran glas koji bi mu odao zašto ona uvek govori o testamentima i o novcu. Još se najugodnije osećao kad bi je strpao onde gde je nalazilo mesta sve ono za šta on uprkos obrazovanju i razboru nije umeo da nađe nikakvo objašnjenje. O ludacima je imao grubu i pojednostavljenu predstavu. Definisao ih je kao ljude koji čine najprotivrečnije stvari, ali sve označavaju istim rečima. Prema ovoj definiciji Tereza je – u suprotnosti prema njemu samome – bila nedvosmisleno luda. Nastojnik, koji je svakoga dana dolazio da poseti profesora, imao je drukčije mišljenje. Od te žene on se svakako nije imao ničemu nadati. Obuzimala ga je bojazan u pogledu njegove mesečne napojnice. Smatrao je da mu je ta sočna para obezbeđena dokle god je profesor živ. A ko se u tom pogledu može pouzdati u ženu? Prekinuo je uobičajeni tok svoga dana i svako prepodne bi ceo sat presedeo pored profesorovog kreveta, da bi ga lično nadzirao. Tereza ga je ćutke uvodila u stan i odmah izlazila iz sobe, jer ga je smatrala prostakom. Pre no što bi seo, podrugljivo je zurio u stolicu. Onda bi rekao ili: „Ja i stolica!“, ili bi je sa puno sažaljenja tapšao po naslonu. Dokle god je sedeo, stolica se ljuljala i pucketala kao brod koji tone. Nastojnik se odučio od sedenja. Pred svojom rupom za osmatranje je klečao. Kad bi nekog tukao, stajao je. Kad bi spavao, ležao je. Za sedenje mu nije ostajalo vremena. Kad bi u stolici slučajno zavladala tišina, on bi se uznemirio i bacio zabrinut pogled na butine. Ne, nisu oslabile, svakom ih može pokazati. Tek kad bi opet proizvele zvuke pod sobom, on bi nastavio svoje prekinuto pričanje. „Žene treba prebiti. Sve koliko ih ima. Znam ja žene. Sad mi je pedeset i devet godina. Dvadeset i tri godine bio sam oženjen. Još malo, pa pola

100

života. Neprestano sa svojom ženom. Znam ja žene. Sve su one zločinci. Saberite sva trovanja, gospodine profesore, vi imate knjige pa pogledajte. Žene su kukavice. Znam ja to. Kad mi neko nešto kaže, ja mu zalepim šamarčinu da me se dugo seća, strvino bedna, kažem, kako se samo usuđuješ? A uzmite neku ženu. Ona će da zaždi, kladim se u pesnice, gledajte, one i te kako vrede. Nekoj ženi mogu da kažem što god hoću, neće se ni s mesta pomaći, a zašto neće? Zato što se plaši! A zašto se plaši? Zato što je kukavica! Što sam se ja namlatio žena, trebalo je samo da gledate. Sa moje žene nikad nisu nestajali modri uboji. Svoju pokojnu ćerku sam voleo, bila je to prava žena, štono reč, s njom sam počeo još dok je bila sasvim mala. 'Pazi', velim svojoj ženi – a nju je neki đavo terao da se razdere čim ja dirnem devojčicu – 'kad se uda, pašće u ruke nekom muškarcu. Sad je mlada, pa nek nauči kako je to. Inače će odmah pobeći od njega. Neću je dati nikome ko ne ume da tuče. Uradim ja nešto na takvog muškarca. Muškarac se mora razumeti u to.' I mislite li da je nešto vredelo što sam tako govorio? Ni pomena! Matora bi stala pred ćerku, pa sam ih tako mogao mlatiti obe najednom. Jer meni nijedna žena neće govoriti uz nos. Meni ne. Pa mogli ste čuti kako su se njih dve drale. Stanari su izišli i svi su došli da slušaju. Opšti respekt vlada u kući. Ako vi prestanete, prestaću i ja, rekao sam. Najpre se nisu ni mrdnule. Onda sam probao da vidim hoće li opet zaurlati. Sve je moralo da bude tiho kao u grobu. Maznuo sam ih malo desnom rukom. Najednom, vidim, ne mogu da prestanem. Inače ću izići iz forme. Velim vam ja, tuča je veština. To treba učiti. Jedan moj kolega odmah udara u stomak. Onaj udareni se skljoka i ništa više ne oseća. E, sad ga mogu mlatiti dokle god hoću, kaže moj kolega. E, kažem ja, šta ja imam od toga ako on ništa ne oseća. Celog svog života sam se toga pridržavao. Velim vam, čovek mora učiti kako treba udarati da onaj koga tučete nikad ne izgubi svest. Do nesvesti ne sme doći. To ja zovem tučnjavom. Svako može da ubije pesnicama. To nije veština. Sad samo ovako da učinim, i s vašom lobanjom je gotovo. Verujete li? Ja nisam gord čovek. Kažem vam, to svako može. Pazite, gospodine profesore, to i vi možete. Baš sada, doduše, nećete moći, jer ste na samrti…“ Kin vide kako nastojnikove pesnice rastu pod junačkim delima koje su izvele. Bile su veće od čoveka kojem su pripadale. Uskoro su ispunjavale celu sobu. Isto tako su rasle i riđe dlačice. Energično su brisale prašinu

101

sa knjiga. Pesnica prodre u susednu sobu i prignječi Terezu u krevetu u kojem se iznenada našla. Negde pesnica naiđe na suknju, koja se uz veličanstvenu buku smrska u komadiće. „Uživanje je živeti!“, uzviknu Kin glasom što je likovao. On sam je bio toliko sićušan i mršav da se nije morao ničega bojati. Iz opreznosti je zauzeo još manje mesta no obično. Bio je tanak kao čaršav. Njemu nikakva pesnica na svetu ne može nauditi. To verno, izvrsno sazdano stvorenje obavljalo je svoju dužnost veoma brzo. Nije tu provelo ni četvrt sata, a Tereza već nije postojala. Pred tom silom ništa nije moglo izdržati. Samo što bi on onda zaboravio da pođe, pa bi još tri četvrti sata ostao da sedi bez vidljive svrhe. Knjigama ništa nije činio, ali je Kinu polako postajao neugodan. Pesnica ne treba toliko da priča, inače se može primetiti da nema ništa da kaže. Njena je dužnost samo da udara. Kad je udarila, treba da ide ili bar da ćuti. Ali ona nije mnogo brinula o živcima i željama nekog bolesnika nego je, podvlačeći reči, naširoko razglabala o svom jedinom predmetu. Ispočetka je, doduše, imala izvesnog obzira, pa se Kinu za ljubav bavila pričanjem o zločinačkom plemenu žena. Ali jao onda kad bi se završila priča o ženama; onda bi preostala samo pesnica sama po sebi. Ona je još bila snažna kao u svoje najlepše dane, a ipak već u onom dobu kad se neko često i rado predaje detaljnom sećanju. Tako je Kin saznao njenu celokupnu slavnu povest. On onda ne bi smeo da zatvori oči, jer bi ga samlela u kašu. Čak mu ni kapci na ušima ne bi tu vredeli, jer nema tog poklopca što je dorastao ovakvom urlanju. Kad bi prošlo pola vremena predviđenog za posetu, Kin bi zaječao od starih bolova, za koje je mislio da ih je zaboravio. Još kao dete bio je slab u nogama. Zapravo nikad nije naučio da ide kako valja. Na časovima gimnastike je redovno padao sa vratila na tle. Uprkos svojim dugačkim nogama, bio je najgori trkač u razredu. Učitelji su govorili da su njegovi slabi telesni rezultati neprirodni. U svim ostalim predmetima bio je najbolji zahvaljujući dobrom pamćenju. Ali šta mu je to vredelo? Zbog njegove smešne figure niko ga stvarno nije cenio. Podmetane su mu bezbrojne noge, o koje se on savesno spoticao. Zimi su ga terali da im bude Sneško Belić. Bacali su ga u sneg i valjali ga po njemu sve dok ne bi stekao normalnu širinu tela. Bili su to njegovi najhladniji, ali i najmekši padovi. On ih se sećao sa vrlo oprečnim osećanjima. Ceo njegov život bio

102

je neprekinut lanac padova. On ih je pregoreo, nije patio od ličnih bolova. U duši mu je postajalo teško i očajno tek onda kad bi u glavi počeo da mu se odvija jedan spisak koji je obično držao u najvećoj tajnosti. Bio je to spisak nevinih knjiga koje je on oborio, njegov pravi registar grehova, tačno vođen zapisnik u kojem su precizno bili zabeleženi čas i dan svakoga pada. On bi tad pred sobom video trubače Strašnoga suda, dvanaest nastojnika kao što je njegov, sa napetim obrazima i mišićavim rukama. Iz njihovih truba je do njegovog uha praštao tekst spiska. Obuzet strahom, Kin je bio prinuđen da se osmehne setivši se sirotih Mikelanđelovih duvača. Oni su se bedno šćućurili u jednom ćošku, a trube su sakrili iza sebe. Pred takvim junačinama kao što su ovi nastojnici oni su postiđeno polagali svoje dugačko oružje. Na spisku oborenih knjiga nalazila se pod brojem 39 jedna debela, stara sveska o „Naoružanju i taktici najamnika“. Tek što se uz silan tresak skotrljala niz lestvice, a nastojnici – trubači pretvoriše se u najamnike. Kina obuze ogromno oduševljenje. Nastojnik je najamnik, šta bi drugo bio? Zdepasta prilika, glas koji mrvi, vernost radi zlata, njegova luda hrabrost što ni pred čim ne zazire, pa čak ni pred ženama, njegovo hvalisanje i galamljenje, pri čemu ne bi ništa rekao – sušti najamnik! Sad mu pesnica nije više ulivala nikakav strah. Pred njim je sedela jedna dobro poznata istorijska figura. Znao je šta će ona učiniti, a šta neće. Njena glupost, od koje se kosa dizala na glavi, razumela se sama po sebi. Ona se ponašala onako kako najamniku i priliči da se ponaša. Siromašan, suviše kasno razvijen stvor, došao je u dvadesetom veku na svet kao najamnik, celog dana ostajao zavučen u svoju mračnu rupu, bez ijedne knjige, sam-samcat, proteran iz veka za koji je bio stvoren, prognan u jedan drugi, u kojem će večito ostati stranac! U bezazlenoj daljini početaka šesnaestog veka nastojnik se topio i čileo u ništa, pa makar se hvalisao koliko god mu je volja. Da bismo zagospodarili nekim čovekom, dovoljno je da ga istorijski svrstamo. Tačno u jedanaest nastojnik bi ustao. Što se tiče tačnosti, on je sa gospodinom profesorom bio jedno srce i jedna duša. Ponovio bi ono što je činio kad je dolazio, sažaljivo bi pogledao stolicu. „Još je cela!“, uveravao je i dokazivao time što bi desnicom tresnuo po sedištu stolice, a ova je i to strpljivo podnosila. „Ništa neću platiti!“, dodavao bi i gromko se smejao

103

pomislivši da bi profesoru morao nešto platiti za stolicu koju je uništio svojim sedenjem. „Zadržite ruku, gospodine profesore! Ništa od nje neće ostati ako je stisnem. Zbogom! Nemojte ništa ženi da radite! Ne mogu da trpim tu matoru babu.“ Bacio je ratoboran pogled u susednu sobu, iako je znao da ona nije tamo. „Ja sam za mlade. Vidite, moja pokojna ćerka, to je bilo nešto za mene! Šta ako mi je ćerka? Mlada je, žena je, i ja mogu s njom da radim što hoću, jer ja sam otac. Sad je i ona mrtva. A ova žilava baba još živi.“ Vrteći glavom, izašao je iz sobe. Nigde i nikada mu nepravičnost svetskog poretka nije toliko udarala u glavu kao kad se nalazio kod profesora. Na svome mestu u sobičku nije imao vremena za razmišljanje. Čim bi se iz svoga sanduka popeo u Kinove visoke odaje, njime bi zagospodarile misli o smrti. Setio bi se ćerke, pred njim je ležao mrtvi profesor, pesnice su mu bile besposlene i osećao je kako ga se ljudi ne boje dovoljno. Kinu je on izgledao smešan dok se opraštao. Odeća mu je sasvim dobro pristajala, ali sad su druga vremena. Bilo mu je žao što se njegov istorijski metod ne može uvek primeniti. Terezu nije bilo mogućno smestiti u istoriju nijedne kulture i nekulture, koliko ih je on poznavao. Ovakav tok posete se svakog dana ponavljao istim redosledom. Kin je bio odveć pametan da bi ga skratio. Pre no što bi Tereza bila umlaćena, dokle god je pesnica imala pravedan i koristan cilj, nije se morao nje bojati. Pre no što bi strah toliko ojačao da bi iskrsao tajni spisak bolova, nisu mu na pamet dolazili najamnici, pa ni nastojnik to još nije bio. Kad bi taj čovek u deset sati ulazio na vrata, Kin je sebi radosno govorio: „Opasan čovek, samleće je na komade.“ Svakoga dana je likovao zbog Terezine propasti i u mislima je veličao život, o kome je već i ranije ponešto znao, mada nije imao povoda da ga veliča. Ne bi izostavio ni Strašni sud ni slučajno podsmevanje trubačima u Sikstinskoj kapeli, podsmevanje što je brižljivo unošeno i svakog dana izvođeno tokom obaveznog programa. Možda je pustotu, ukočenost i pritisak ovih dugih nedelja u znaku njegove žene on izdržavao samo zato što mu je snagu i hrabrost ulivalo jedno svakodnevno otkriće. U njegovom naučničkom životu otkrića su se ubrajala u velike, centralne događaje. Sada je ležao

104

dokon, bio je odvojen od svoga rada; zato je primoravao sebe da svakoga dana otkriva šta je nastojnik: najamnik. Bio mu je potreban više od zalogaja hleba, od kojih je, inače, tek nekoliko uzimao. Bio mu je potreban kao zalogaj rada. Tereza je tokom ovih poseta bila zauzeta. Samo zato što joj je bilo potrebno vreme, pustila je u svoj stan nastojnika, toga prostaka, čije reči je, osluškujući, čula već pri prvoj poseti. Sastavljala je inventar biblioteke. Uznemirila se što je njen muž onoga dana okrenuo knjige. Sem toga, bojala se pojave novoga brata, koji će onda sa sobom poneti najvrednije komade. Da bi saznala šta se tu zapravo nalazi, da bi sprečila da je prevare, ona jednoga dana, dok je nastojnik u susednoj sobi pred bolesnikom grdio žene, započe u trpezariji svoj važni posao. Sa starih novina poodsecala je uzane prazne ivice i ponela ih pristupivši knjigama. Uzela je jednu u ruku, pročitala naslov, glasno ga ponovila i zapisala ga na jednu od dugačkih traka hartije. Pri svakom slovu ponavljala je ceo naslov naglas, da ga ne bi zaboravila. Što je više slova bilo, što je češće izgovarala reč, to se ona neobičnije menjala u njenim ustima. Meki suglasnici na početku nekog naslova postajali su tvrdi i sve tvrđi. Ona je osećala sklonost prema svemu tvrdome, i stajalo ju je truda da tvrdom olovkom ne pocepa novinsku hartiju. Njeni zdepasti prsti su pisali sve sama velika slova. Ljutila se zbog dugačkih, naučnih naslova, jer za njih nije bilo mesta od jedne ivice do druge. Jedna knjiga, jedan red: tako je odlučila, kako bi se lakše moglo sabrati ono što je na traci, i kako bi sama traka lepše izgledala. Prekidala bi usred naslova kad bi došla do ivice, a ostatak, koji joj nije trebao, slala je dođavola. Njeno najdraže slovo bilo je O. U pisanju slova O izvežbala se još u školi. (Učiteljica je uvek govorila: „O treba da završite ovako lepo kao Tereza. Tereza piše najlepše O.“ A zatim je triput ponavljala razred, ali to nije bila njena krivica. Kriva je bila učiteljica. Ona nije mogla da trpi što je Tereza najzad lepše pisala O od nje same. Svi su je molili da im ona napiše O. Za učiteljičino O niko nije hteo ni da čuje.) Zato joj je polazilo za rukom da slova O piše koliko hoće sitno. Lepi, pravilni kružići su se davili među svojim triput krupnijim susedima. Kad bi u nekom dugom naslovu bilo mnogo slova O, ona bi najpre prebrojala koliko ih ima, sve bi ih brzo

105

ispisala na kraju reda, a zatim bi prostor što je napred ostao iskoristila za sam naslov, koji bi dolično skratila. Na kraju ispunjenih traka bi povukla crtu, sabrala knjige, zapamtila taj zbir – za brojeve je imala dobro pamćenje – i zapisivala ga čim bi nakon tri računanja ostao isti. Slova su joj se smanjivala iz nedelje u nedelju, a i kružići. Kad ispuni deset traka, ona ih brižljivo priši s gornje strane i sakri ih u novi džep na suknji, pored ključeva, kao novi, teško stečeni delić njenog vlasništva, inventar koji je sadržao 603 knjige. Otprilike posle tri nedelje naišla je na ime Buda, koje je morala napisati bezbroj puta. Osvojila ju je lepota tih glasova. Tako je trebalo da se zove onaj zanimljivi čovek, a ne gospodin Grub. Zatvorila je oči gore na lestvicama, i najmekše što je mogla prošapnula „Gospodin Puda“. Tako je od Pute, kako se on za nju prvobitno zvao, postao gospodin Puda. Činilo joj se da je on poznaje i ponosila se njime, jer njegovim knjigama nije bilo kraja. Što je taj umeo lepo da priča, a sad je sve to i zapisao. Rado bi malo bacila pogled unutra, ali otkud joj vremena? Njegovo prisustvo ju je podsticalo na žurbu. Uviđala je da suviše sporo napreduje, jedan sat dnevno je malo. Odlučila je da žrtvuje san. Provodila je besane noći na lestvicama, čitala i pisala. Zaboravila je da pristojan čovek ide na spavanje u devet. Četvrte nedelje završila je sa trpezarijom. Zahvaljujući svojim uspesima, zavolela je noćni život i osećala se prijatno samo onda kad je rasipala svetlost. Njeno ponašanje prema Kinu bilo je sve pouzdanije. Stare rečenice je naglašavala na nov način. Govorila je još sporije, ali sa naglaskom i sa izvesnim dostojanstvom. Tri sobe joj je on u svoje vreme dobrovoljno prepustio. Svoje knjige zaslužuje sama. Kad je sa svojim poslom prešla u spavaću sobu, pobedila je i poslednji ostatak straha. Usred bela dana – pored nje je muž ležao budan – penjala se na lestvice, vadila traku hartije i ispunjavala dužnost prema knjigama. Da bi ćutala, čvrsto je stiskala zube. Nije imala vremena da govori, morala je da sabere misli, inače će pogrešiti kod neke knjige pa može početi iz početka. Ono glavno, testament, nije zaboravljala, i brižljivo je i predano negovala muža kao i pre. Kad bi tu bio nastojnik, ona bi prekidala posao i odlazila u kuhinju. On bi joj, galamdžija kakav je, smetao pri poslu.

106

Šeste i poslednje nedelje bolovanja Kin je malo odahnuo. Njegove precizne slutnje nisu se više obistinjavale. Usred priče žena bi se iznenada prekinula i zaćutala. Kad se sve sabere, govorila je samo još pola dana. Kao i uvek, govorila je jedno isto; ali on je ipak bio spreman na iznenađenja i uznemirena srca je očekivao veliki događaj. Čim bi ućutala, on bi srećno sklopio oči i stvarno zaspao.

MLADA LJUBAV Istog onog trenutka kad je lekar rekao: „Možete sutra ustati!“, Kin je

osetio da je zdrav. Ali nije odmah skočio iz postelje. Bilo je veče, i on je želeo da zdrav život počne redovno i u šest sati ujutru.

Započeo ga je sutradan. Ovako mlad i snažan se već godinama nije osećao. Prilikom umivanja mu se iznenada učinilo da ima mišiće. Nametnuto odmaranje mu je prijalo. Zatvorio je vrata prema susednoj sobi i seo za pisaći sto prav kao sveća. Njegove hartije su bile ispremetane, doduše obazrivo, ali ipak tako da je on to lepo mogao da primeti. Radovao se što ih mora sređivati; rukopisi su ga prijatno uzbudili. Pred njim je ležalo beskonačno mnogo posla. Žena je ovde tražila testament kad ga je, neposredno posle onoga pada, groznica potpuno lišila svesti. Među različitim raspoloženjima kakva su ga obuzimala tokom bolovanja, jedna namera je bila postojana: da ne sačini nikakav testament, pošto je njoj toliko stalo do toga. Rešio je da joj očita oštru bukvicu čim je vidi; da je brzo i efikasno vrati u pređašnje granice. Ona mu unese doručak i htede da kaže: „Vrata će ostati otvorena.“ Ali pošto je smerala da osmesima povede juriš radi osvajanja testamenta, i pošto nije znala njegovo raspoloženje otkako se ponovo pridigao na noge, savladala se, da ga pre vremena ne razdraži. Samo se sagla i gurnula parčence drveta pod vrata, kako se ova ne bi mogla tek tako zatvoriti. Bila je pomirljivo nastrojena i spremna da obilaznim putem postigne ono što hoće. On se uspravi, smelo joj pogleda u lice i izjavi, oštro naglašavajući reči:

107

„Među rukopisima vlada strahovit nered. Pitam se kako je ključ došao u pogrešne ruke. Našao sam ga opet u levom džepu od pantalona. Na svoje žaljenje prinuđen sam da pretpostavim da ga je neko protivpravno udaljio, zloupotrebio i tek onda ostavio na staro mesto.“ „Sve lepše od lepšega.“ „Pitam prvi i poslednji put: ko je preturao po mom pisaćem stolu?“ „Šta sve ljudi neće pomisliti!“ „Hoću da znam!“ „Molim, da nisam možda krala?“ „Tražim objašnjenje!“ „Svako može dati objašnjenje.“ „Šta to treba da znači?“ „Tako mu je to kod ljudi.“ „Kod koga?“ „Vreme nosi breme.“ „Pisaći sto…“ „To ja uvek kažem.“ „Šta?“ „Kako čovek sebi prostre, tako će i ležati.“ „To me ne zanima.“ „On je rekao da su kreveti dobri.“ „Kakvi kreveti?“ „Bračni kreveti divno izgledaju.“ „Bračni kreveti!“ „Tako to ljudi zovu.“ „Ja ne živim bračnim životom!“ „Da se ja možda nisam udala iz ljubavi?“ „Meni je potreban mir!“ „Pristojan čovek ide u devet…“ „Ova vrata će ubuduće ostati zatvorena.“ „Čovek snuje, a bog odlučuje.“

108

„Punih šest nedelja sam izgubio sa ovom bolešću.“ „Žena se žrtvuje i danju i noću.“ „Tako to ne može dalje.“ „I šta muž čini za ženu?“ „Moje vreme je skupoceno.“ „Trebalo je da obe strane kod matičara…“ „Ja neću sastaviti testament!“ „Ko pomišlja na trovanje?“ „Čovek od četrdeset godina…“ „Žena izgleda kao da joj je trideset.“ „Pedeset i sedam.“ „To mi još niko nije rekao.“ „U krštenici piše upravo tako.“ „Svako ume da čita.“ „Tako!“ „Žena zahteva da joj se to napismeno da. Gde je tu onda uživanje? Tri sobe pripadaju ženi, jednu ima muž; to stoji napisano na hartiji. Žena najpre pušta muža k sebi, a zatim stoji praznih šaka. Zašto je bila tako glupa? Najbolje je napismeno. Svako ume usmeno. Najednom se muž onesvesti. Niko nema pojma koja je banka. Žena mora da zna banku. Ako ne zna banku, reći će: ne. Molim, zar ona možda nije u pravu? Šta joj vredi muž, ako njoj nije poznata banka? Muž neće da kaže banku. Zar je to muž koji ne kazuje banku? Nije to nikakav muž. Kad je muž kao muž, on će reći banku!“ „Napolje!“ „Napolje svako može. Od toga žena ništa nema. Muž treba da napravi testament. Žena nikad ne može znati. Muž nije sam na svetu. I žena je tu. Na ulici se svi muškarci osvrću za mnom. Ono što je kod žene važno, to su divni bokovi. Napolje, to nije pristojno. Soba će ostati otvorena. Ključevi su kod mene. Muž mora najpre imati ključeve, pa onda može zaključati. A ključeve može dugo da traži. Ključevi su ovde!“ – i ona se lupnu po suknji – „Muž ne želi da tu zavuče ruku. Želeo bi već, ali ne sme!“

109

„Napolje!“ „Žena najpre spasava mužu život, a onda je šalju napolje. Muž je bio mrtav. Ko je doveo nastojnika? Da nije možda muž? On je ležao pod lestvicama. Molim, zašto nije otišao sam da dovede nastojnika? Nije mogao ni da se makne. Najpre je bio mrtav, a zatim ništa nije hteo da pokloni ženi. Novi brat ne bi ništa saznao. Banka mora da se javi. Žena hoće opet da se uda. Šta sam ja imala od muža? Najednom će mi doći četrdeseta, i muškarci se više neće osvrtati za mnom. I žena je čovek. Molim, žena ima srce!“ Prešla je iz kevtanja u grcanje. Srce koje ima žena, to je u njenim ustima zvučalo kao da je srce slomljeno. Stajala je naslonjena o dovratak, cela njena prilika bila je iskrivljena kao što je inače bila samo glava, i izgledala je sasvim bespomoćno. Čvrsto je bila rešena da se ne makne s mesta i očekivala je da će on nasrnuti na nju. Levu ruku je zaštitnički držala preko suknje, tačno onde gde se uprkos svojoj krutosti bila nagučila od ključeva i inventara knjiga. Čim se sasvim pouzdano uverila u svoje vlasništvo, ponovila je: „Srce! Srce!“, i opet počela da grca, ovoga puta zbog velike retkosti i lepote ove reči. Kinu pade s očiju ružna koprena od testamenta. Video ju je kako je veoma sirota, kako prosjači za ljubav, kako hoće da ga zavede; ovakvu je još nikad nije video. On se njome oženio radi knjiga, a ona je volela njega. Njeno grcanje ga silno uplaši. Ostaviću je samu, pomisli on, sama će se najbolje smiriti. Što je brže mogao, izišao je iz sobe, stana i kuće. Dakle, ondašnje dirljivo postupanje prema „Čakširama gospodina fon Bredoa“ bilo je namenjeno njemu, a ne knjizi. Na divan je legla njemu za ljubav. Žene imaju fino osećanje za raspoloženje čoveka koga vole. Ona je znala za njegovu zbunjenost. Kad je sa njom izlazio od matičara, čitala mu je misli sa čela kao iz otvorene knjige. Htela je da mu pomogne. Kad žene vole, gube karakter. Htela je da mu kaže: „Hodi!“ – ali se zastidela pa je, umesto da ga pozove, gurnula knjige na pod. To je značilo, kad se prevede u reči: „Ništa mi nije stalo do knjiga, jedino do tebe.“ Simboličan gest kao izjava ljubavi. Otada mu se neprestano udvarala. Postigla je da zajednički obeduju, postigla je da se za njega kupi drugi nameštaj. Kad god bi mogla, okrznula bi ga tvrdom suknjom. Pošto je tražila priliku da govori o krevetu, on je dobio krevet umesto divana. Premestila je svoju

110

spavaću sobu i kupila nov nameštaj za dvoje. Testament za vreme bolesti bio je samo izgovor da može govoriti sa njim. Kako je ono uvek govorila: „Što nije, to može biti.“ Siroto, zaslepljeno stvorenje! Prošli su meseci otkako su sklopili brak, a ona se još nada njegovoj ljubavi. Ima šesnaest godina više od njega, zna da će pre njega umreti, a ipak insistira na tome da oboje sastave testament. Svakako ima neku ušteđevinu koju bi htela da mu pokloni. Da se on ne bi protivio da to primi, ona od njega zahteva testament. Kakvu bi korist imala od toga, kad mora umreti toliko ranije? Njemu će, međutim, zacelo koristiti ono što ona ima. Ona novcem dokazuje svoju ljubav. Postoje stare devojke, koje celu ušteđevinu svoga života, ušteđevinu celih decenija, ne, najbolje ušteđene komade iz svakoga dana, koji upravo zato nisu ni proživele, najednom zaveštaju nekom muškarcu. Kako bi se ona i mogla uzdići iznad svoje privredne sfere? Među nepismenima novac je presudan dokaz za sve: za prijateljstvo, za dobrotu, za obrazovanje, za moć, za ljubav. Kod žena se to jednostavno činjenično stanje komplikuje usled njihove slabosti. Pošto želi da mu pokloni svoju ušteđevinu, mora ga tokom šest nedelja mučiti istim rečima. Ona mu ne kaže jednostavno i pravo u oči: volim te, evo uzmi moj novac. Ona krije ključ od vrata između njihovih soba. On ga ne može naći, a njoj je omogućeno da udiše njegov vazduh. On ne želi da ima sa njom ništa više od toga, a ona se zadovoljava i njegovim vazduhom. On zaboravlja da se upita koliko je sigurna banka u kojoj se nalazi njegov novac. Ona drhti da bi mogao izgubiti svoj novac. Njena sopstvena ušteđevina suviše je mala da bi se mogla duže održati. Obilaznim putem, kao da se plaši za samu sebe, ona se neprestano raspituje o banci. Želi da ga spase od mogućne katastrofe. Žene su zabrinute za budućnost čoveka koga vole. Ona pred sobom ima samo još nekoliko godina. Svoju poslednju snagu troši na to da ga obezbedi pre svoje smrti. U svom očajanju je tokom njegove bolesti pretražila pisaći sto, nadajući se da će naći tačnije podatke. Da bi ga poštedela uzbuđenja, nije ostavila ključ u bravi; vratila ga je onamo gde ga je našla. O njegovoj tačnosti i snazi pamćenja ona kao neobrazovana osoba nema ni pojma. Toliko je neobrazovana da mu dođe da povraća kad se samo seti kako ona govori. On joj uopšte ne može pomoći. Čovek na svetu ne postoji radi ljubavi. On se nije oženio iz ljubavi. Hteo je da zbrine svoje knjige, a ona mu se učinila podesnom za to.

111

Kin se osećao kao da se prvi put u životu nalazi na ulici. Među ljudima koje je sretao razlikovao je muškarce i žene. Knjižare pored kojih je prolazio zadržavale su ga, doduše, ali upravo oni ranije zabranjeni izlozi. Brda nemoralnih knjiga nisu mu smetala. Prešao bi pogledom preko njihovih naslova i produžio put ne zavrtevši glavom. Psi su trčali po trotoaru, sretali se i radosno njuškali jedan drugog. On uspori korak i začuđeno ih poče posmatrati. Pored samih njegovih nogu jedan paketić tresnu o tle. Na njega se stušti jedan mladić, podiže ga, gurnu Kina i ne izvini se. Kin stade pogledom pratiti prste što su otvarali paketić; pojavi se jedan ključ, na zgužvanoj hartiji bilo je napisano nekoliko reči. Mladić što je čitao nasmeja se i podiže pogled prema kući. Iz jednog prozora na četvrtom spratu virila je neka devojka, naslonjena na posteljinu prebačenu radi vetrenja, žustro je mahnula rukom i iščezla isto onako hitro kao što je i ključ u mladićevom džepu. „Šta li će raditi sa tim ključem; to je provalnik, a služavka, njegova ljubavnica, baca mu ključ.“ U sledećoj poprečnoj ulici nalazila se jedna važna knjižara; on prođe pored nje, ostavivši je sa svoje leve strane. Na suprotnom uglu neki policajac je strasno razgovarao sa jednom ženom. Kin je izdaleka video reči, one ga privukoše i zažele da ih čuje. Kad je prišao dovoljno blizu, oboje se raziđoše. „Zbogom!“, zakrešta policajac. Njegovo crveno lice blistalo je na sunčanom danu. „Doviđenja, doviđenja, gospodine inspektore!“, kuljale su reči iz žene. On je bio debeo, a ona jedra, i Kinu to dvoje nikako nije izbijalo iz glave. Kad je prošao pored katedrale, do uha mu dopreše topli, neprijatni glasovi. Na ovaj način bi sada i sam pevao kad bi ga glas služio kao što ga služi raspoloženje. Iznenada oseti kako ga nešto poprska. Radoznalo i uplašeno podiže pogled uz potporne stubove. Golubovi su se ljubili kljunovima i gukali, niko nije kriv što je on poprskan. Već dvadeset godina nije čuo te glasove, mada je u šetnji ovuda prolazio svakoga dana. Ali gukanje mu je bilo dobro poznato iz knjiga. „Slaže se!“, reče on tiho i klimnu glavom, kao što je uvek činio kad je neka stvarnost odgovarala svom prvobitnom štampanom liku. Danas ga nije veselila ta trezvena konstatacija. Na glavu Hrista, koji je bolestan i mršav, sa licem izobličenim od bola, spusti se jedan golub. Nije mu se ostajalo samom, a to primeti drugi i odmah se spusti kraj njega. Narod smatra da ovaj Hristos isuviše pati, ljudi misle da ima zubobolju. Ali nije to, nego ne može da izdrži među ovim golubovima koji verovatno celoga

112

dana ovako vršljaju. On onda misli o tome koliko je sam. O tome se ne sme misliti, jer to nikuda ne vodi. Za koga bi onda umro, da je na krstu mislio o svojoj usamljenosti? – Da, on je zaista veoma usamljen, njegov brat mu više ne piše. Nekoliko godina nije odgovarao na Parižaninova pisma, a onda je ovome dosadilo pa ni sam nije više pisao. Quod licet Iovi, non licet bovi.3 Otkako je Georg imao toliko posla sa ženama, sam je sebe smatrao za Jupitera. Georg je bio ženskaroš, nikada usamljen, nije podnosio usamljenost, pa se okruživao ženama. I njega voli jedna žena. Umesto da ostane pored nje, on je pobegao i cvelio se zbog svoje usamljenosti. Smesta se okrenuo i, s puno nade, dugačkim koracima istim ulicama pošao kući. Milosrdne misli su ga terale da korača brže no što je bilo dobro za njegovu hrabrost. On gospodari jednim životom. On ovome bednom stvorenju, koje razjeda ljubav prema njemu, može zagorčati i skratiti poslednje godine života. Mora se pronaći nekakav srednji put. Njene nade su uzaludne, on neće postati raspustan. Njegov brat poklanja svetu dovoljno dece. Potomstvo porodice Kin je obezbeđeno. Kažu da su žene nekritične; to je tačno, one ne primećuju s kim imaju posla. Više od osam godina ona živi zajedno s njim u istom stanu. Pre bi neko mogao zavesti Hrista nego njega. Golubovi slobodno mogu izneveravati svoj životni cilj, oni ga i nemaju. Žena pored toliko mnogo posla – zločin protiv prirode nauke. On zna da ceni njenu vernost, što je u njenoj ograničenoj moći, to ona i postiže. On mrzi krađu i utaju. Vlasništvo nije stvar požude, nego poretka. Njemu ne pada ni na pamet da pred sobom utaji ono što govori njoj u prilog. Tokom osam godina ga je začuđujuće tiho volela, kad se uzme u obzir da je ona žena. Nikad ništa ni naslutio nije. Tek otkako su sklopili brak, ona ne prestaje da govori. Da bi se spasao njene ljubavi, učiniće sve što mu njega radi bude zatražila. Plaši se da njegova banka ne padne pod stečaj? Dobro, reći će joj koja je to banka, ona je ionako poznaje, jednom je tamo naplatila ček. Može se raspitati da li je banka pouzdana. Hoće da mu pokloni svoju ušteđevinu? Dobro, on će joj pričiniti to nevino zadovoljstvo, sastaviće svoj testament, kako bi imala

3

(lat.) Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dopušteno biku; poslovica koja znači kako je velikanu (ili moćniku) dopušteno mnogo toga što se ne dopušta običnim ljudima ili što im nije primereno.

113

razlog da i sama sastavi svoj. Koliko je malo potrebno čoveku za sreću! Sa ovom odlukom on sebi skida sa vrata njenu glasnu i preveliku ljubav. Ali danas je bio njegov slab dan. Potajno se nadao u neuspeh. Stvarna ljubav se nikad ne smiruje i stvara sebi nove brige još pre no što stare zaista odumru. On nikad nije voleo, i osećao se kao dečak koji ništa ne zna i koji će ubrzo sve saznati, a i od jednog i od drugog, i od znanja i od neznanja, oseća istovetan mračni strah. Glava mu se smutila, zamišljeno je koračajući brbljao kao kakva žena. Uhvatio bi se za ono što bi mu upravo palo na pamet, bez ikakva ispitivanja, i mesto da to dovede do kraja, on bi ga se smesta okanio, zato što mu je na pamet palo nešto drugo, a ne nešto bolje. Njime su vladale dve predstave, predstava zaljubljene, odane žene i predstava knjiga što su ludački željne rada. Što se više približavao stanu, to je u duši osećao veći razdor. Njegov razum je video u čemu je stvar i veoma se stideo. Uzeo je ljubav na nišan i stao ju je obasipati nemilosrdnim rečima, pribegavajući najružnijim sredstvima: za cilj svoje bitke uzeo je Terezinu suknju. Njeno neobrazovanje, njen glas, njena starost, njene rečenice, njene uši, sve je to delovalo, ali suknja je bila ono glavno. Kad se Kin našao pred kućom, suknja je ležala smrskana pod težinom okolnih knjiga. „Kako ono beše?“, reče on u sebi. „Usamljen? Ja usamljen? A knjige?“ Kako koji sprat, tako im se sve više približavao. Iz predsoblja je viknuo u radnu sobu: „Narodna banka!“ Tereza je stajala pred pisaćim stolom. „Hoću da sastavim testament!“, zapovedi on i gurnu je u stranu, naglije no što je nameravao. Tokom njegovog odsustva ona beše ispunila tri lepa nova tabaka pišući „Testament“. Pokaza mu to rukom i htede da se isceri; ali uspela je samo da se slabašno nasmeši. Htela je reći: „Šta sam kazala!“, ali glas ju je izneverio. Zamalo se nije onesvestila. Zanimljivi čovek je dohvati u naručje i ona se povrati.

JUDA I SPASITELJ Kad on sroči testament i stavi ga na hartiju, ona iz početka stade

podozrevati da je u pitanju greška pri pisanju, zatim glup vic i najzad

114

klopka. Kapital koji je on imao u banci mogao je izdržati da se još jedno dve godine podmiruju domaći troškovi. Kad ona vide taj broj, bezazleno primeti da nedostaje jedna nula. Za nju je bilo samo po sebi jasno da se on zabunio pišući. Dok se on uveravao u to da je broj tačan, ona je računala sa desetostrukim i bila je gorko razočarana. Gde je tu bogatstvo? Ona je želela da zanimljivom čoveku udesi najlepšu prodavnicu nameštaja u gradu. Testament je bio dovoljan za firmu kakva je Gros & Majka. Toliko je već znala o poslu; već nedeljama je pre spavanja sračunavala nabavne cene nameštaja. Sopstvene fabrike se odrekla, jer u to se nije razumela, a želela je da se u poslu čuje i njena reč. Sad je stajala kao ošamućena, jer firma Grub & Supruga – ovakvo ime firme predstavljalo je jedan od njenih glavnih uslova – neće u početku biti nimalo veća od firme Gros & Majka. Ali zato je zanimljivi čovek bio duša firme Gros & Majka; ako budu imali dušu, posao će se razviti tako dobro da najveći deo zarade mogu uložiti u njega. Njima ionako nije potrebno ništa za njih same. Zato se oni vole. Za nekoliko godina Gros & Majka biće u mišjoj rupi. Kad je dotle došla, i počela da zamišlja malog gospodina šefa iza staklenih vrata kako uzdiše i češka se po ćeli, zato što mu nova, prvoklasna firma Grub & Supruga oduzima najbolje mušterije, Kin reče: „Ne, ne nedostaje nijedna nula; bila je jedna pre dvadeset godina.“ Ona mu ne poverova nego reče gotovo zadirkivačkim tonom: „Eh, pa gde je onda sav taj lepi novac?“ On nemo pokaza rukom prema knjigama. Onaj deo novca koji je potrošio za život, prećutao je, jer je zbilja bio beznačajan; a i stideo se zbog njega. Terezu prođe volja da se šali, te dostojanstveno reče: „Ostatak prethodno treba poslati novome bratu. Devet delova dobija brat, pre no što umremo, jedan deo žena kad smo mrtvi.“ Raskrinkala ga je. Očekivala je da se on sada postidi i da dopiše spornu nulu pre no što bude suviše kasno. Ne zalaguje se ona đubretom. Ona ide na sve ili ništa. Osećala se kao advokat zanimljivog čoveka i u mislima se služila njegovim argumentima.

115

Kin ne ču dobro šta ona kaže jer mu je pogled i dalje preletao preko knjiga. Kad je sa tim završio, on iz osećanja dužnosti pređe očima preko dokumenta i presavi ga rekavši: „Sutra ćemo sa ovim poći do beležnika!“ Tereza iziđe iz sobe, da ne bi počela da psuje. Htela mu je ostaviti vremena da se predomisli. Ta moralo mu je ipak sinuti da se tako nešto ne radi. Stara žena čoveku treba da je bliža od novoga brata. Nije ni mislila o kapitalu koji se nalazi u knjigama, jer su joj tri četvrtine ionako već pripadale. Sada joj je stalo samo do bogatstva izvan biblioteke. Moraće da oteže sa odlaskom beležniku što više može. Kad se testament jednom tamo nađe, gotovo je sa kapitalom. Pristojan čovek ne sastavlja testament tako često. Morao bi se čovek stideti pred beležnikom. Zato je najbolje da se odmah sastavi kako treba, pa drugi neće više biti potreban. Kin bi najradije odmah obavio sve formalnosti. Ali danas je osećao izvesno poštovanje prema Terezi, zato što ga je volela. Znao je da su njoj kao nepismenoj osobi potrebni sati da sastavi neki zvaničan dokument. Nije joj ponudio svoju pomoć, jer bi je to uvredilo. Njena osećanja zaslužuju toliko obzira. Njegova predusretljivost ima smisla samo ako joj ne oda da ju je prozreo. Bojao se da bi se mogla rasplakati čim on počne da aludira na zaveštanje koje je nameravala da učini. Zato je seo za posao, oturio od sebe i testament i sve misli o njemu, i ostavio otvorena vrata prema njenoj spavaćoj sobi. Sa najvećom energijom se bacio na staru raspravu „O uticaju Palikanona na oblik japanskog Bucoku Sekitai“. Za ručkom su neprikriveno posmatrali jedno drugo i nisu progovarali ni reči. Ona je ocenjivala izglede na ispravku svoga testamenta, on je ispitivao njen sastav s obzirom na pravopisne greške koje su se, razume se, nalazile u njemu. Da li da ga prepiše ili samo da ga popravi? Od ove dve mere jednu neće moći da izbegne. Njegova delikatnost je usled nekoliko časova rada već znatno otupela. Ali bila je još dovoljna za to da odluku odloži do sutra. Preko noći je Tereza ležala budna, obuzeta poslovnim brigama. Dokle god je muž radio, do dvanaest sati, rasipanje svetlosti joj je zagorčavalo misli. Otkako se nalazila pred ostvarenjem svojih želja, svaki utrošeni groš ju je boleo dvaput više no ranije. Ležala je obazrivo i lako na krevetu, jer je nameravala da ovu lepu spavaću sobu proda u svojoj radnji kao

116

novu. Do sada ništa nije bilo ogrebano, i bilo bi joj žao kad bi stvari morale nanovo da budu lakirane. Briga za krevet, strah da ga ne ošteti, držali su je budnom i kad je Kin već zaspao i kad su se svi njeni računi slagali. Nije imala ni o čemu više da razmišlja, dosađivala se, sutra se neće više dosađivati. Preostale časove noći mislila je kako će svote koje će naslediti još i nadmašiti svojom spretnošću u pisanju slova O. Žene – konkurentkinje zaostajale su daleko za njom. Razne među njima iskrsavale su onde gde nisu imale šta da traže. Nijedna nije imala uštirkanu suknju. Nijedna nije izgledala kao da joj je trideset. Najbolja među njima preturila je četrdesetu, ali njene nule bile su da se iskidaš od smeha, a zanimljivi čovek ju je odmah izbacio napolje. Na ulici se muškarci nisu okretali za njom. Pa ti imaš dosta para, šljapavice jedna, povika Tereza za tom drskom osobom, zašto ne daš da ti uštirkaju suknju? Biti suviše lenj za posao, a uz to cicija, to svako može. Onda se okrenula prema zanimljivom čoveku, osećajući zahvalnost prema njemu. Htela je da mu se obrati onim lepim imenom koje je imao, jer ime Grub nije išlo uz njega, ali zaboravila ga je. Ustala je, tiho upalila svetlost na noćnom stočiću, izvadila inventar iz džepa u suknji i počela da traži sve dok nije našla ono ime za koje joj nikakva svetlost nije bila suviše skupa. Od uzbuđenja zamalo da glasno ne krikne „Puda“; a takvo ime treba prošaputati. Ugasila je svetlost i svalila se na krevet svom težinom. Zaboravila je obazrivost sa kojom je trebalo postupati prema krevetu. Bezbroj puta rekla mu je „gospodine Pudo“. On je i pametan, a ne samo zanimljiv, i nije dozvoljavao da mu smetaju u poslu. Osmotrio bi jednu ženu za drugom. Poneka se pravila kao da je povijena od samih nula. „Skrećem ti pažnju“, rekla je Tereza, „to je od godina, a ne od nula!“ Ona voli istinu više od svega, šta se tu može. Ispred gospodina Pude nalazio se lep, gladak list hartije, po kojem je on uredno zapisivao nule. Na tom čoveku sve je lepo i uredno. Zatim je očima iz kojih je izbijala ljubav najednom preleteo preko celog lista hartije i glasno rekao: „Jako žalim, milostiva, sasvim isključeno, milostiva!“ Babuskera bi za tren oka izletela napolje. Kako se tako neka usuđuje i da dođe! Ali kakve su žene danas? Samo što neka dođe do para, odmah poveruje da je očekuje najlepši muž. Tereza se najviše radovala kad bi gospodin Puda zaključio da je kapital što ga neka donosi veći od svih ostalih. Onda bi rekao: „Moram vam reći, milostiva, molim vas

117

sedite, milostiva!“ Može se misliti koliko je godina bilo takvom stvorenju. Ali ipak je sela. Odmah će joj reći: „Moja najlepša milostiva!“ Tereza se malčice uplašila, sačekala je da on upravo otvori usta, pa je prišla korak bliže i isprečila se. U desnoj ruci je nosila zašiljenu olovku. Rekla je samo: „Molim, trenutak samo!“, i na hartiji iza svog kapitala dodala jedno lepo O. Njen kapital se nalazio na samom vrhu, ona je prva žena sa kapitalom koju je on sreo. Sad bi mogla nešto i reći; ali se skromno sklonila i ćutala. Gospodin Puda je govorio mesto nje: „Jako žalim, milostiva, sasvim isključeno, milostiva!“ Tu se mnoga baba rasplakala. Proći toliko blizu kraj sreće, to nije nikakvo zadovoljstvo. Gospodin Puda nije vodio brigu o suzama. „Žena najpre mora izgledati kao da joj je trideset, pa onda sme plakati“, rekao je. Tereza shvati na koga on time misli i oseti ponos. Ljudi punih osam godina idu u školu i ništa ne nauče. Zašto ne nauče da pišu O? Možda će neko reći da to nije nikakva veština? Pred zoru od uzbuđenja nije više izdržala u krevetu. Bila je već odavno spremna kad se Kin probudio u šest. Bila je sasvim tiha, osluškujući njegove pokrete prilikom oblačenja, prilikom umivanja, prilikom lupkanja knjigom o knjigu. Ograđenost njenoga života i njegov nečujni tok izneli su na visok stupanj osetljivost njenih ušiju za određene šumove. Tačno je znala u kom pravcu se on kreće, uprkos mekom tepihu i njegovoj maloj težini. On se kretao u svim mogućim nekorisnim pravcima, samo ga prema pisaćem stolu ništa nije vuklo. Tek u sedam sati udostojio ga je svojom posetom i neko vreme se onde zadržao. Terezi se za trenutak učini da čuje škripanje njegovog pera. Nespretan čovek, pomisli ona, škripi mu pero kad piše O. Čekala je da čuje novu škripu. Nakon događaja ove noći računala je na najmanje dve nule. A pritom se još sebi činila jako siromašna i mrmljala je: „Po noći je sve bilo lepše.“ On uto ustade i gurnu stolicu u stranu; bio je već spreman da pođe, nije po drugi put zaškripao perom. Ona silovito pohrli prema njemu. Na pragu se sudariše. On upita: „Završen posao?“, ona: „Već si gotov?“ U njemu se tokom sna behu izgubili poslednji ostaci delikatnosti. Ta glupa ženska posla nisu ga više interesovala. Testamenta se setio tek kad ovaj izviri ispod rukopisa. Sa dosadom ga je pročitao i na pretposlednjem mestu naznačenog iznosa u banci primetio jednu neshvatljivu grešku: umesto petice stajala je sedmica. On ljutito popravi grešku, pitajući se

118

kako je to moguće da se pet zameni upravo sa sedam. Možda zato što su i pet i sedam brojevi deljivi sami sa sobom; ovo duhovito objašnjenje, jedino mogućno, jer pet i sedam inače nemaju ništa zajedničko jedno s drugim, umirilo ga je. „Izvrstan dan!“, mrmljao je on. „Sad valja raditi i iskoristiti ga!“ Ali želeo je da najpre završi sa njenim komadićem hartije, da kasnije ne bi bio ometan u radu. Prilikom sudara njoj se ništa nije desilo, bila je zaštićena suknjom. On se, naravno, ozledio. Čekao je njen odgovor, a ona njegov. Pošto on nije odgovarao, ona ga gurnu u stranu i otklizi prema pisaćem stolu. Tačno, testament je tu. Primetila je da pretposlednja cifra sada nije više sedam nego pet; nikakvu novu nulu nije otkrila. Ta cicija joj je na brzinu još ponešto ukaišarila. Ovako kako sad ovde piše, to čini 20 šilinga, ali ako se doda jedna nula, to je 200. Sa još jednom nulom razlika iznosi 2.000. Ne da ona da je neko prevari za 2.000 šilinga. Šta bi zanimljivi čovek rekao ako to sazna? „Molim lepo, to ide na račun našeg posla, milostiva!“ Mora dobro otvoriti oči, inače će je on još izbaciti napolje. Njemu je potrebna samo uredna osoba. Oko aljkavice se neće pomučiti. Ona se okrete i reče Kinu, koji se nalazio iza nje: „Petici ovde nije mesto!“ On ne obrati pažnju na to. „Daj svoj testament!“, naredi on osorno. Ona ga je sasvim dobro čula. Od juče je bila na oprezu i zapažala svaku pa i najmanju promenu na njemu. Kad se saberu sve godine njenog života, ona nije utrošila onoliko prisustva duha koliko sada za nekoliko časova. Shvatila je da on od nje traži testament. Odmah joj se pri ruci nađe teorijski deo njene višenedeljne propovedi: „Trebalo je da kod matičara obe strane sastave testament“. Nije prošao nijedan trenutak od njegove naredbe, a ona već odbi udarac: „Molim, da se ovde možda ne nalazimo pred matičarem?“ Iskreno ozlojeđena zbog njegovog zahteva, ona iziđe iz sobe. Kin nije mario zbog njenog oštrog odgovora. Utvrdio je da ona još ne želi da mu preda svoj dokument. Dakle, danas će biti pošteđen dosadnog odlaska beležniku, utoliko bolje; radosno se povinovao tome i sav se predao pomenutoj raspravi. Nema igra između njih dvoje nastavila se tokom nekoliko dana. Dok se on sve više umirivao zbog njenog ćutanja – gotovo je opet postao onaj

119

stari – dotle je njeno uzbuđenje raslo iz časa u čas. Prilikom obeda ona je obuzdavala celo svoje telo da ništa ne kaže. U njegovom prisustvu nije uzimala ni zalogaj u usta, iz straha da bi joj mogla ispasti poneka reč. Glad joj je rasla zajedno sa strepnjama. Pre no što bi zajedno sa njim sela za sto, sama bi se lepo naručala u kuhinji. Drhtala je od svakog pokreta na njegovom licu; ko zna da taj pokret iznenada neće preći u reč „beležnik“? Ponekad bi kazao neku rečenicu, a njegove rečenice su retke. Svake se bojala kao smrtne presude. Da je više govorio, njen strah bi se izmrskao u hiljadu malih strahova. On je tako malo govorio; to je za nju bila uteha. Ali strah je ostajao veliki i snažan. Kad bi on počeo sa: „Danas…“, ona bi u sebi brzo i odlučno rekla: „Beležnika neće biti!“, i ponavljala u sebi tu rečenicu brzinom koja je za nju bila nova i nečuvena. Telo joj se prekrivalo znojem, a i lice, i ona je to primećivala; samo da je lice ne oda! Istrčala bi napolje i donela neki tanjir. Sa lica mu je čitala želje koje on uopšte nije imao. Sada bi mogao dobiti od nje sve, samo da ništa ne govori. Njena revnost se odnosila na nule, a on je od nje imao koristi. Slutila je da je očekuje neka strašna nesreća. Pri kuvanju se naročito trudila; samo da mu prija, mislila je i plakala. Možda je želela da ga uhrani; da mu ulije snagu za nule. Možda je samo želela da pred sobom dokaže koliko zaslužuje te nule. Bila je duboko skrhana. Četvrte noći palo joj je na pamet šta je zanimljivi čovek: njen greh. Nije ga više prizivala; kad bi joj se preprečio na putu, ona bi ga ljutito pogledala i rekla: „Sve u svoje vreme“, i gurnula bi ga nogom, da bi razumeo. Poslovi uopšte više ne idu dobro. Radnju najpre treba zaraditi pre nego što dobro krene. Ostalo joj je jedno jedino utočište, kuhinja, u kojoj se sebi činila jednostavnom i skromnom, kao ranije. Tu bi gotovo zaboravljala da je ona gazdarica u kući, jer oko nje nije bilo skupocenog nameštaja. Nešto joj je i tu smetalo, naime adresar, koji je tu ležao kao mrtav, njena svojina. Sigurnosti radi, isekla je iz njega sve beležnike i zajedno sa đubretom izbacila ih iz stana. Kin od svega toga ništa nije primećivao. Dovoljno mu je bilo što ona ćuti. Nalazeći se jednom između Kine i Japana, rekao je sebi da je to uspeh njegove mudre politike. On joj je izbio iz ruke svaki povod za pričanje. Izvukao je žaoku iz njene ljubavi. Ovih dana su mu polazile za rukom mnoge konjekture. Jednu neverovatno unakaženu rečenicu vaspostavio je za tri časa. Iz pera su mu samo pljuštala prava slova. Staru

120

raspravu poslao je već trećega dana. Započeo je dve nove. U njemu su se budile i progovarale starije litanije; zbog toga je zaboravljao njenu. Polako se vraćao u doba pre braka. Njena suknja ga je ponekad podsećala na njezino postojanje, jer je mnogo izgubila od svoje odmerenosti i krutosti. Pokretala se brže i nesumnjivo nije više bila onako dobro ispeglana. On je to konstatovao, a zašto je tako – o tome nije sebi razbijao glavu. Zašto da ne ostavi otvorena vrata što vode u njenu spavaću sobu? Ona nikad nije zloupotrebljavala njegovu predusretljivost i dobro se čuvala da mu ne smeta. Njegovo prisustvo za obedima smirivalo ju je. Plašila se da bi napokon ipak mogao ostvariti pretnju da će prekinuti sa zajedničkim obedima i ponašala se uzdržljivo za jednu ženu. Da je nešto manje revnosna, to bi mu bilo još draže. Ali odvići će se ona i od toga; bilo je previše izlišnih tanjira. Ona time samo postiže da ga prekine usred najboljih misli. Kad je četvrtog dana ujutru u sedam izišao iz kuće, u uobičajenu šetnju, Tereza – po svojoj spoljašnjosti ponovo sušta diskrecija – otklizi do pisaćeg stola. Nije se odmah usuđivala da mu priđe. Kružila je oko njega nekoliko puta i neobavljena posla dala se na spremanje sobe. Osećajući da još nije uznapredovala koliko se nadala, odlagala je razočaranje što je duže mogla. Tad se iznenada setila da zločince hvataju po otiscima prstiju. Izvadila je iz kofera svoje lepe rukavice, one iste koje su joj pomogle da dođe do muža, navukla ih i obazrivo – da ne isprlja rukavice – izvukla testament. Nule se još nisu nalazile na njemu. Poboja se da se one možda ipak već ne nalaze tu, ali napisane toliko tanko da ih niko ne vidi. Ali pažljivije ispitivanje umirilo ju je. Još mnogo pre Kinovog povratka i ona i soba su izgledale kao da se baš ništa nije desilo. Ona nestade u kuhinji i onde nastavi da se predaje svom opštem jadu i čemeru, koje je prekinula u sedam. Petoga dana ponovilo se isto to. Nešto se duže bavila testamentom, ne štedeći ni vreme ni rukavice. Šesti dan bio je nedelja. Ona ustade mrzovoljna, očekujući šetnju svoga muža, a stalno je videla pred sobom, kao uostalom i svakoga dana, onaj naopaki broj iz testamenta. Ne samo broj 12.650, nego i oblik svake brojke behu joj prešli u krv i meso. Izvukla je jednu traku novinske hartije i zapisala svotu tačno onako kao u testamentu. Brojke su u dlaku ličile na one Kinove; nijedan grafolog ne bi ih razlikovao. Iskoristila je traku po

121

dužini, da bi još mnogo nula moglo stati, i dopisala ih je još nekoliko desetina. Od tog ogromnog rezultata zablistaše joj oči. Grubom rukom je nekoliko puta prevukla preko trake i rekla: „Molim, kako je to lepo!“ Zatim je uzela Kinovo pero, sagla se nad testament i promenila broj 12.650u 1.265.000. Taj posao izveden perom pošao joj je za rukom isto onako uredno i tačno kao i onaj što ga je maločas obavila olovkom. Kad je završila drugu nulu, nije više bila kadra da se uspravi. Pero se zalepilo za hartiju i krenulo da napiše još jednu nulu. Pošto prostora nije bilo, ova bi morala ispasti manja i zbijenija. Tereza uoči opasnost u kojoj se nalazila. Svaki dalji potez perom predstavljao bi ogrešenje o veličinu ostalih slova i brojki. To bi privuklo pažnju na ovu mrlju. Zamalo da uništi sopstveno delo. Traka sa silnim nulama ležala je pored testamenta. Njen pogled, koji skrenu sa testamenta da bi dobio u vremenu, pade pravo na nju. Sve više i više ju je obuzimala želja da jednim udarcem postane bogatija od svake prodavnice nameštaja na svetu. Da je ranije promislila o tome, sabila bi prve dve nule pa bi za treću taman još ostalo mesta. Zašto li je bila toliko glupa, a sad bi sve bilo u najboljem redu. Očajno se borila sa perom, koje je želelo da nastavi pisanje. Taj napor je prevazilazio njene snage. Počela je da sopće od požude, besa i umora. Trzaji prilikom disanja prenosili su se na njenu ruku; pretila je opasnost da sa pera štrcne mastilo na hartiju. Uplašivši se zbog toga, Tereza ga brzo povuče. Primetila je da je pridigla gornji deo tela, pa je sa olakšanjem počela – nešto pravilnije da diše. „Treba biti skroman“, uzdahnu ona i za jedno tri minuta prekide posao razmišljajući o izgubljenim milionima. Onda još pogleda da li se mastilo osušilo, stavi u džep lepu traku, presavi testament i ostavi ga onde gde ga je našla. Uopšte nije bila zadovoljna, njene želje su se uznosile mnogo više. Pošto je postigla samo jedan deo onoga što je bilo mogućno, njeno se raspoloženje promeni; iznenada je na sebe gledala kao na varalicu, pa je odlučila da ode u crkvu. Danas je ionako nedelja. Na vratima od stana ostavila je cedulju: „U crkvi sam, Tereza“, kao da je to već godinama uobičajeno i prirodno mesto gde ona boravi. Izabrala je najveću crkvu u gradu, katedralu. Neka manja crkva bi je samo podsećala na to da zaslužuje mnogo više. Na stepenicama se setila

122

da nije odevena kako treba. Osetila se jako utučenom, ali se ipak vratila i prvu plavu suknju zamenila drugom, koja je izgledala potpuno isto. Na ulici je zaboravila da primećuje kako se svi muškarci okreću za njom. U katedrali se stidela. Zaboga, ljudi će je ismejati. Zar je to pristojno smejati se u crkvi? Ona o tome ne vodi računa, jer ona je pristojna žena. Reči „pristojna žena“ izgovorila je u mislima podvlačeći ih što je više mogla, ponovila ih i utekla u jedan miran kutak katedrale. Onde je visila slika Tajne večere, urađena skupocenim uljanim bojama. Okvir je bio sav pozlaćen. Stolnjak joj se nije svideo. Ljudi ne znaju šta je lepo, a sem toga već je i prljav. Kesa je tako izgledala da je mamila čoveka da se maši za nju; u njoj se nalazi trideset lepih srebrnjaka, što se ne vidi, ali kesa je ipak izgledala kao živa. Juda ju je ščepao. On je nikad ne bi dao iz ruke, jer je strašna tvrdica, kao što se zna. On nikad ništa ne poklanja. Kao i njen muž. Zato je prevario Spasitelja. Njen muž je mršav, a Juda je debeo i ima riđu bradu. U samoj sredini među njima sedi zanimljivi čovek. Divno lice ima, sasvim bledo, a oči baš kao što priliči. On sve zna. On je zanimljiv, ali je i pametan. On dobro zagleda kesu. Molim, želi da zna koliko ima unutra. Drugome je potrebno da prebraja šilinge, ali njemu nije, dosta mu je samo da baci pogled. Njen muž je prljava duša. On će to uraditi i za dvadeset šilinga. Nju niko neće obmanuti, ranije je onde stajala sedmica. A on je na brzinu od sedmice napravio peticu. Sada to iznosi 2.000. Zanimljivi čovek će grditi. A šta ona tu može? Ona je bela golubica. Leti mu nad samom glavom. Blista zato što je toliko nevina. Slikar je tako hteo. On to mora znati, to je njegov posao. Ona je bela golubica. Nek samo pokuša Juda. Neće je, bogme, uhvatiti. Ona će odleteti kud ona hoće. Odleteće do zanimljivog čoveka, ona zna šta je lepo. Juda ništa ne znači. On se mora obesiti. A onda mu ni kesa neće ništa vredeti. Moraće da je ostavi za sobom. Novac će pripasti njoj. Ona je bela golubica. Juda to ne razume. On misli samo na svoju kesu. Zato ljubi dragog Spasitelja i obmanjuje ga. Odmah će doći vojnici. Zgrabiće ga. Samo neka pokušaju. Ona će prići i reći će im: „To nije Spasitelj. To je gospodin Grub, običan službenik u firmi Gros & Majka. Njemu ne smete učiniti ništa nažao. Ja sam žena. Juda hoće da ga namagarči. On za to ništa nije kriv!“ Mora sve učiniti da mu se ništa ne desi. A Juda neka se obesi, ako hoće. Ona je bela golubica.

123

Tereza beše klekla pred slikom i počela da se moli. Neprestano je bila bela golubica. Govorila je to iz dna duše i oka nije skidala s nje. Dolepršala je u ruke zanimljivom čoveku; on ju je nežno milovao, zato što ga ona neprestano spasava, sa golubicama se tako postupa. Kad je ustala, začuđeno je osetila svoja kolena. Za trenutak je posumnjala da ona stvarno postoje, pa ih je opipala. Sad se, izlazeći iz crkve, ona smejala ljudima. Smejala se na svoj način, ne smejući se. Ljudi su gledali ozbiljna lica i stideli se. A kakva li su to lica? Sve sami zločinci! Znamo mi ko sve odlazi u crkvu. Pošlo joj je za rukom da se skloni pred tasom za milostinju. Ispred portala komešali su se bezbrojni golubovi; ali nisu bili beli. Terezi bi žao što nije ponela ništa za njih. Kod kuće stoji i buđa toliko starog hleba. Iza katedrale jedna prava bela golubica sede na neku figuru od kamena. Tereza pogleda u tom pravcu: bio je to onaj Hristos što je izgledao kao da ga mori zubobolja. Ona pomisli: kakva sreća što zanimljivi čovek ne izgleda tako. Inače bi morao da se stidi. Na povratku kući ona iznenada čuje muziku. Nailazi vojna kapela i svira najlepše marševe. To je veselo, to ona voli. Ona se okreće i najednom počinje da klizi u taktu. Gospodin kapelnik neprestano gleda u nju. Gledaju i vojnici, ništa nema lošeg u tome, ona uzvraća pogled, mora zahvaliti za muziku. Ima i drugih žena – ali ona je lepša od svih. Gospodin kapelnik nije bilo ko. On je pravi muškarac, a što se razume u sviranje! Muzičari očekuju njegovu palicu. Bez palice niko ne mrda. On ponekad prestaje da svira. Ona onda zabacuje glavu uvis, gospodin kapelnik se smeje, i smesta će doći nešto novo na red. Samo da nije ove silne dece. Ona će joj još onemogućiti da išta vidi. Ovako nešto čovek bi morao svakog dana da sluša. Najlepše su trube. Otkako je ona tu, muzika se svima sviđa. Ubrzo se stvorila velika gužva. To njoj ne smeta. Njoj se sklanjaju sa puta. Niko ne propušta da je pogleda. Ona tiho po taktu pevucka: „Kao trideset, kao trideset, kao trideset.“

124

MILIONSKO NASLEĐE Kin nađe cedulju pred svojim vratima. Pročitao ju je, zato što je sve

čitao, i zaboravio je čim je seo za pisaći sto. Iznenada neko reče: „Evo me opet!“ Iza njega se nalazila Tereza i počela ga zasipati rečima. „Dabome, veliko nasledstvo! Tri kuće dalje stanuje beležnik. Da li je dopušteno pustiti nasledstvo da tako leži? Testament će se zaprljati. Danas je nedelja. Sutra je ponedeljak. Moraćemo nešto dati beležniku. Inače će on sve naopako uraditi. To ne mora biti mnogo. Šteta bi bilo za lepe pare. Stari hleb buđa kod kuće. Golubovi, to nije nikakva veština. Naravno, tamo nemaju ništa da jedu. Vojna kapela svira najlepše marševe. Marširati i sve posmatrati, za to je potreban naročit čovek. A koga je gospodin kapelnik neprestano gledao? To neću svakom reći. Ljudi ne znaju za šalu. Što će gospodin Grub razrogačiti oči, 1.265.000. On ionako ima krupne i lepe oči. Sve ga žene vole. Da neće možda neko reći da ja nisam žena? Svaka ume cile-mile. Ja sam prva sa kapitalom…“ Ušla je uverena u pobedu, još živo uzbuđena vojnom muzikom i gospodinom kapelnikom. Sve je danas lepo. Svakoga dana trebalo bi da je ovakav dan. Želela je da govori. Pred sobom je videla broj 1.265.000 i rukom lupkala po biblioteci u džepu od suknje. Ko zna koliko ona vredi? Možda dvaput toliko. Svežanj ključeva je zveckao. Danas je više nadimala obraze dok je govorila. Govorila je neprekidno, jer je cele nedelje ćutala. U svom zanosu odavala je tajne i najprikrivenije misli. Nije sumnjala u to da je postigla sve što se može postići, kao jedna odlučna osoba. Čitav sat nije prestala da govori čoveku pred sobom. Zaboravila je ko je on. Zaboravila je praznoveran strah sa kojim je tokom proteklih dana piljila u svaki pokret njegovog lica. On je čovek, može mu se sve ispričati, a takav joj je sad bio potreban. Iščačkala je i najmanju sitnicu koja joj se danas desila ili joj je prošla kroz glavu. On se osećao uhvaćen na prepad, desilo se nešto neobično. Tokom cele nedelje ponašala se uzorno. Kako joj se moglo videti po licu, imala je neki naročit razlog što ga sad na ovako grub način uznemirava. Reči su joj bile smušene, preterano smele i srećne. On se trudio da razume; polako je shvatao.

125

Neki zanimljivi čovek joj je ostavio milion u nasledstvo, očigledno neki njen rođak, uprkos svome bogatstvu kapelnik po zanimanju i već stoga zanimljiv. Neki čovek koji u svakom slučaju ima visoko mišljenje o njoj, inače je ne bi odredio za naslednicu. Sa tim milionom ona želi da osnuje prodavnicu nameštaja, tek danas je saznala o sreći koja ju je snašla i zahvalna zbog toga odjurila je u crkvu, gde je na jednoj slici prepoznala pokojnika u liku Spasitelja. (Zahvalnost kao uzrok čulnih obmana!) U katedrali se zavetovala da će redovno hraniti golubove. Ona je protiv toga da se golubovima donosi stari, buđavi domaći hleb. I golubovi su nešto nalik na ljude (i te kako!); sutra će ona zajedno sa njim i sa testamentom poći beležniku da to ispita. Plaši se da bi beležnik mogao, pošto je u pitanju veliko nasledstvo, zatražiti previsok honorar, pa zato želi da se o honoraru prethodno dogovore s njim! – štedljiva i domaćica čak i kad je milion u pitanju! A da li je nasledstvo uopšte toliko veliko? Koliko je to 1.265.000? Uporedimo to sa vrednošću biblioteke! Cela njegova biblioteka ga je stajala smešnu svotu od nepunih 600.000 zlatnih kruna. Nasledstvo koje je on dobio od oca iznosilo je 600.000 zlatnih kruna, izvesnu sitnicu i danas još poseduje. Šta ona hoće da kupi od svog nasledstva? Prodavnicu nameštaja? Besmislica! Pa time bi se mogla uvećati biblioteka. Otkupio bi stan od suseda i naredio bi da se probije zid. Tako bi dobio još četiri velike prostorije za biblioteku. Zazidao bi prozore u susednom stanu i uveo osvetljenje odozgo kao što je i ovde. U osam prostorija bilo bi mesta za 60.000 svezaka. Nedavno je objavljeno da se prodaje biblioteka staroga Zilcingera, po svoj prilici još nije izlicitirana; sadržala je 22.000 svezaka. Naravno, nije se mogla meriti s njegovom, ali se u njoj nalazilo nekoliko izvrsnih stvari. Izdvojio je okruglo milion za biblioteku, a sa ostatkom neka ona raspolaže kako joj je volja. Možda je ostatak dovoljan za trgovinu nameštajem, u to se on suviše malo razume, šta ga se to tiče, sa novcem i poslovima nije želeo da ima nikakve veze. Trebalo bi da se raspita da li je biblioteka staroga Zilcingera već prodata na licitaciji. Zamalo da mu izmakne iz ruku važna lovina. Suviše se on zakopao u nauku. Tako je sebe lišavao sredstava koja su neophodna za naučni rad. Izoštreno oko za tržište knjiga potrebno je naučniku kao što je poznavanje kurseva potrebno špekulantu na berzi.

126

Proširenje biblioteke od četiri prostorije na osam. To je lepa stvar. Čovek se mora razvijati. Ne sme se stajati na mestu. Četrdeset godina, to nije nikakva starost. Kako je moguće da čovek sa četrdeset godina počne da se odmara? Dve godine je prošlo od poslednje veće kupovine. Tako čovek može zarđati. Postoje i druge biblioteke na svetu, a ne samo sopstvena. Siromaštvo je gadno. Sreća što me ona voli. Ona mi se obraća sa „gospodine Grub“, zato što sam toliko grub prema njoj. Smatra da su mi oči lepe. Veruje da se ja sviđam svim ženama. Ja sam zaista suviše grub prema njoj. Kad me ne bi volela, zadržala bi svoje nasledstvo za sebe. Postoje muškarci koji dozvoljavaju da ih izdržavaju žene. Odvratno. Pre ću se sam ubiti. Ona mirne duše može nešto učiniti za biblioteku. Da li knjige dobijaju hranu? Mislim da ne dobijaju. Ja plaćam stan. Izdržavanje, to je znači besplatna ishrana i besplatno stanovanje. Kiriju za susedni stan sam ću plaćati. Ona je glupa i neobrazovana, ali ima rođaka koji je umro. Surovost? Zašto? Pa ja ga ne poznajem. Bilo bi čisto licemerstvo žaliti zbog njega. Njegova smrt nije nesreća, njegova smrt ima drugi smisao. Svaki čovek zauzima neko prazno mesto, pa makar samo i za kratak trenutak. Mesto ovoga čoveka bila je njegova smrt. Sada je umro. Nikakvo sažaljenje ga neće probuditi. Neobična slučajnost! Upravo u moju kuću ulazi ova bogata naslednica kao domaćica. Osam godina tiho obavlja svoju dužnost, a iznenada se nađe na pragu milionskog nasledstva i ja se ženim njome. Tek što sam saznao koliko me voli, a njen bogati kapelnik je već mrtav! Srećan sticaj okolnosti, nezaslužen i iskrsao preko noći. Bolest je činila prelom u mom životu, oproštaj od skučenih prilika, od neizdržljivo male biblioteke u kojoj sam dosad boravio. Zar nema nikakve razlike u tome da li se čovek rađa na Mesecu ili na Zemlji? Pa i kad bi Mesec bio veliki kao pola Zemlje – važnije je nešto više nego prosta suma materije; usled razlike u veličini i u pojedincu je sve različito. Trideset hiljada novih knjiga! Svaka pojedina povod za nove misli i nov rad! Kakav prevrat postojećih prilika! U tom trenutku Kin je napustio konzervativni oblik teorije evolucije, kojoj je dotle bio privržen, i sa razvijenim listovima što su lepršali prešao u logor revolucionara. Svaki napredak uslovljen je iznenadnim promenama. Odgovarajući dokazi, dotle skriveni kao i u sistemu svih evolucionara, prikriveni smokvinim lišćem, smesta iskrsoše u njegovoj

127

svesti. Obrazovanom čoveku je sve pri ruci, samo ako mu zatreba. Duša obrazovanog čoveka je sjajno opremljen arsenal. Samo što se to malo primećuje, jer oni koji su ovde u pitanju – upravo usled svoga obrazovanja – retko imaju hrabrosti da to obrazovanje i primene. Jedna reč koju je Tereza izgovarala sa uživanjem i strašću naglo vrati Kina na tle činjenica. Čuo je reč „miraz“ i zahvalno prihvatio tu lozinku. Prema njemu, i nepozvano, navre sve što mu je bilo potrebno za ovaj istorijski trenutak. Nasleđe kapitalizma, u njegovoj porodici vekovima omiljeno i praktikovano, probudi se sa ogromnom snagom, kao da tokom dvadesetpetogodišnje borbe nije već odavno izvukao deblji kraj. Terezina ljubav, stub skorašnjeg raja, donosi mu nasledstvo. Njegovo je pravo da to nasledstvo ne prezre. Kao sirotu devojku, bez i najmanje slutnje o nekom bogatom rođaku što se nalazi neposredno pred smrću, on je nju uzeo za ženu i na taj način dovoljno dokazao svoje pristojne namere. Za nju će biti pravo zadovoljstvo da s vremena na vreme, ne suviše često, brzo prođe kroz osam odaja nove biblioteke. Osećanje da je jedan njen rođak doprineo ovoj veličanstvenoj ustanovi obeštetiće je što se lišila prodavnice nameštaja. Kin je trljao dugačke prste prepun radosti što se njegova revolucija razvija tako jasno i glatko. Pred njim nije iskrsavao ni jedan jedini teorijski zid. Onaj praktični, prema susednom stanu, biće probijen. Odmah treba početi pregovore sa susedima. Obavestiti zidara Puca. On već sutra ujutru mora početi sa radom. Testament se smesta mora ispitati. Beležnika bi trebalo pronaći već danas, iako je nedelja. Obratiti pažnju na aukciju biblioteke Zilcinger! Nastojnik mora odmah otići na nekoliko mesta. Kin priđe korak bliže i naredi: „Dovedi nastojnika!“ Tereza se u svojoj priči ponovo beše vratila na buđav hleb i gladne golubove. Još je jednom isticala ovu besmislenu suprotnost, koja je dražila njen smisao za gazdovanje, a da bi osnažila svoju ljutnju, dodala je još i: „Sve lepše od lepšeg!“ Ali Kin nije trpeo da mu se protivreči. „Dovedi nastojnika! Smesta!“ Tereza primeti da je on nešto rekao. Šta on ima da priča? Bolje neka pusti druge da završe. „Sve lepše od lepšeg!“, ponovi ona. „Šta je to sve lepše od lepšeg? Dovedi nastojnika!“

128

Ona je ionako bila besna na nastojnika zbog njegove napojnice. „Kakva on ovde posla ima? On neće ništa dobiti!“ „O tome ja odlučujem. Ja sam gospodar u kući.“ Rekao je to ne zato što je bilo neophodno, nego zato što je smatrao korisnim da ona oseti njegovu nesalomljivu volju. „Molim, kapital pripada meni.“ On je u potaji očekivao taj odgovor. Ona je i bila i ostala nevaspitan, neobrazovan čovek. On popusti onoliko koliko mu je dopuštalo dostojanstvo s obzirom na njegove planove: „To niko ne poriče. On nam je potreban. Mora odmah otići na nekoliko mesta.“ „Šteta za pare. Dobiće celo imanje na poklon.“ „Ne uzbuđuj se! Milion će nam sigurno ostati!“ Terezino nepoverenje se probudi. Opet hoće nešto da joj zakine. Već je bila prinuđena da žrtvuje 2.000 šilinga. „A 265.000?“, reče ona, zadržavajući se na svakoj brojci, jasna oka. Sada treba da je brzo i konačno osvoji. „Dvesta šezdeset i pet hiljada pripadaju samo tebi.“ Preko svog mršavog lica navukao je masku gojaznog darodavca, poklanjao joj je silan novac, a njenu zahvalnost je primao unapred i sa zadovoljstvom. Tereza poče da se znoji. „Sve pripada meni!“ Zašto to uvek naglašava? On svoje nestrpljenje zaodenu jednom zvaničnom rečenicom: „Već sam konstatovao da niko ne poriče tvoja prava. O tome sad nije reč.“ „Molim, to ja i sama znam. Što je crno na belo, to ostaje.“ „Moramo zajedno urediti tu stvar oko nasledstva.“ „A šta se to tiče muža?“ „Ja ti najkorektnije nudim svoju pomoć.“ „Svako ume da prosjači. Najpre zakidati, a onda prosjačiti, to nije pristojno!“ „Bojim se samo da te neko ne prevari.“

129

„Lažan svetac, baš je to lepo!“ „Kad je u pitanju milionsko nasledstvo, obično iskrsavaju lažni rođaci.“ „Nema nikog osim njega jednog.“ „Ni žene? Ni dece?“ „Molim, kakvi su to vicevi?“ „Nečuveno srećan slučaj!“ Srećan slučaj? Tereza se opet zbuni i zape. Ovaj čovek daje svoj novac još pre no što je mrtav. Gde je tu srećan slučaj? Otkako je počeo da govori, ona je pouzdano osećala da želi da je prevari. Kao stoglavi pas iz pakla motrila je na njegove reči. Trudila se da odgovara oštro i nedvosmisleno. Najednom nešto kažeš i eto ti užeta oko vrata. Taj čovek je sve pročitao. On je za nju predstavljao protivničku stranku i protivničkog advokata u isti mah. Braneći svoje tek rođeno imanje, razvijala je snage kojih se i sama plašila. Odjednom je bila kadra da se mislima prenese u drugog čoveka. Osećala je da njegov testament za njega ne predstavlja nikakav srećan slučaj. Iza tih reči je slutila neku tek postavljenu zamku. On nešto krije od nje. Šta krije? Imanje. Taj čovek ima više no što daje. Ona treća nenapisana nula pekla ju je po šaci. Digla je ruku uvis kao da je osetila nagli bol. Najradije bi jurnula prema pisaćem stolu, izvukla testament i snažnim udarcem tresnula onu nulu na njeno mesto. Ali znala je šta je bilo u pitanju i obuzdavala se. Sve je to od prevelike skromnosti. Zašto je bila toliko glupa? Glupo je biti skroman. Sad je ponovo pametna. Mora ona to pronjuškati. Gde je sakrio ostatak? Pitaće ga tako da on ništa ne primeti. Stari osmejak se široko i opako razvuče po njenom licu. „A šta će biti sa ostatkom?“ Uspentrala se na vrhunac svoga lukavstva. Nije pitala gde je sakriven ostatak. Dabome, on na to ništa ne bi odgovorio. Želela je da on najpre prizna postojanje ostatka. Kin je pogleda zahvalno i sa ljubavlju. Njen otpor je bio samo prividan. To je on zapravo slutio sve vreme. Smatrao je da to svedoči bezmalo o njenoj profinjenosti što milion, glavni deo, označava kao ostatak. Ovaj prelaz iz grubosti u ljubav je očigledno karakterističan za ljude njenoga kova. Prenosio se duhom u nju i zamišljao kako je izjava o odanosti već odavno peče po jeziku i kako sa predavanjem novca okleva samo zato da bi pojačala efekat. Nezgrapna je, ali odana. Počeo je da je razumeva još

130

bolje no ranije. Šteta, toliko je stara, suviše je kasno da se od nje načini čovek. Ne sme joj više dozvoliti te upravo doživljene ćudi. Time počinje svako vaspitanje. Iz lica mu nestadoše ona zahvalnost što je bila namenjena njoj i ona ljubav što je bila namenjena novim knjigama. Postao je strog i progunđao je kao da je sad on uvređen: „Ostatkom ću uvećati svoju biblioteku.“ Tereza se uplašeno i likujući trže. Eto joj, dve klopke jednim udarcem. Biblioteku! A ona ima inventar u džepu! Ostatak, dakle, stvarno postoji. Sam je rekao. Nije znala od čega najpre da se brani. Odluči ruka koja se nehotice beše spustila na džep. „Knjige pripadaju meni!“ „Šta?!“ „Tri sobe pripadaju ženi, jednu ima muž.“ „Sada je reč o osam soba. Dodaćemo nove četiri – mislim na one iz susednog stana. Potrebno mi je mesto za Zilcingerovu biblioteku. Samo ona obuhvata 22.000 svezaka.“ „A odakle mužu pare za to?“ Opet, sad mu je dosta tih aluzija. „Od tvoga nasledstva. O tome nećemo više trošiti reči.“ „O tome nema ni pomena.“ „O čemu nema ni pomena?“ „Nasledstvo pripada meni.“ „Ali ja njime raspolažem.“ „Muž najpre mora umreti, pa onda sme raspolagati.“ „Šta to treba da znači?“ „Ja ne dozvoljavam da mi se nešto zakida!“ Šta je to, šta je to? Da li je vreme da okrene najstroži list? Biblioteka sa osam prostorija, koju nije ispuštao iz vida, ulila je u njega poslednji mali ostatak strpljenja. „Reč je o našem zajedničkom interesu.“ „Tu spada i ostatak!“ „Uvidećeš…“

131

„Gde je ostatak?“ „Žena treba svome mužu…“ „A muž krade ženi ostatak.“ „Zahtevam jedan milion za nabavku Zilcingerove biblioteke!“ „Svako ume da zahteva. Ja želim ostatak. Želim sve!“ „Ja ovde naređujem!“ „Ja sam žena u kući!“ „Postavljam ultimatum. Kategorički zahtevam jedan milion za nabavku…“ „Želim ostatak! Želim ostatak!“ „Za tri sekunde. Brojaću do tri…“ „Svako ume da broji. I ja ću brojati!“ Oboje samo što se nisu rasplakali od besa. Grčevitih usana oboje su odbrojali, sve glasnije vičući: „Jedan! Dva!! Tri!!!“ Brojevi su, kao male dvostruke eksplozije, i iz jednih i iz drugih usta nailazili tačno u isto vreme. Za nju su se ti brojevi stapali sa milionima za koje će njen kapital porasti zahvaljujući ostatku. Za njega su oni značili nove prostorije. Ona bi nastavila da broji do sudnjega dana, a on je nakon tri odbrojao samo još četiri. Tu se zaustavio. Sav zategnut i napet, ukočeniji no ikada, prišao joj je i zaurlao – dok mu je kao uzor u ušima brujao nastojnikov glas: „Ovamo testament!“ Prsti njegove desne ruke pokušaše da se sastave u pesnicu i počeše svom snagom da mlate po vazduhu. Tereza zastade u svom brojanju, zgromio ju je time. Zaista je bila zbunjena. Očekivala je borbu na život i smrt. A on najednom pristaje. Da nije bila toliko obuzeta ostatkom, ne bi više znala šta da misli. Kad je više ne varaju, njen bes se rastura. Ona nije takva da samo besni. Obilazi oko muža i prilazi pisaćem stolu. On uzmiče. Iako je zgromljena, on se boji da bi mu mogla uzvratiti udarac pesnicom, koji je bio namenjen njoj, a ne vazduhu. Ona nije primetila nikakav udarac. Dohvata hartije, bestidno ih rastura i izvlači jednu. „Kako je to nečiji – tuđ – testament zapao među moje rukopise?“ Pokušava da odgrmi i ovu dužu rečenicu i zato ne uspeva da je ženi kaže bez prekida. Tri puta uzima vazduh. Pre no što je završio, ona uzvraća:

132

„Molim, otkud je on tuđ?“ Hitro ga rasklapa, gladi ga da se lepo poravna na stolu, približuje mastilo i pero i skromno se uzmiče da načini mesta vlasniku ostatka. Dok on prilazi, i dalje ne sasvim umiren, prvi pogled mu pada na broj. On mu se čini poznat, ali glavno je: tačan je. Tokom raspre izvestan potajni strah ga je opominjao na glupost ove nepismene žene, koja je možda pogrešno pročitala svoj broj. On sada zadovoljno preleće pogledom ka vrhu testamenta, seda i počinje da ga temeljno ispituje. I tad prepoznaje svoj sopstveni testament. Tereza kaže: „Najbolje je da sve lepo prepišemo.“ Zaboravlja opasnost u kojoj se nalaze njene nule. Ona je u svoje srce snažno urezala verovanje u njihovu važnost, isto onako snažno kao što je on u svoje srce urezao verovanje u njenu ljubav prema njemu. On kaže: „Ali, pa to je moj…“ Ona se osmehuje: „Molim, pa šta sam ja…“ On besno ustaje. Ona izjavljuje: „Carska se ne poriče.“ Shvatio je, trenutak pre no što je hteo da ustane i uhvati je za gušu. Ona ga tera da piše. Ona će platiti nov list hartije. On se kao skljokan spušta na stolicu, kao da je debeo i težak. Ona najzad želi znati na čemu je. Nekoliko trenutaka kasnije prvi put su tačno razumeli jedno drugo.

BATINE Zluradost sa kojom joj je na osnovu dokumenata dokazao koliko mu je

malo još ostalo – pomogla je Terezi da preko glave preturi ono najgore. Rasturila bi se u svoje glavne sastavne delove, u suknju, znoj i uši, da mržnja prema njemu, koju je on sa strašću pedanta još pojačavao, nije bila centar koji ju je održavao. Pokazao joj je koliko je u svoje vreme nasledio. Sve priznanice koje su se odnosile na kupovinu knjiga izvadio je iz različitih fioka u koje ih je stavila njegova ćud. Njegovo pamćenje čak i svakodnevnih sitnica, koje mu je inače smetalo, sad mu se činilo korisno. Na poleđini pokvarenog testamenta beležio je svote koje je pronalazio. Tereza ih je, onako skrhana kakva je bila, sabirala u glavi i zaokruživala

133

ih u tu svrhu. Htela je da zna šta je zaista preostalo. Pokaza se da je biblioteka stajala mnogo više od miliona. On se ovim neočekivanim rezultatom nipošto nije utešio; njena velika vrednost nije ga mogla obeštetiti za to što su se srušile nove prostorije. Jedina misao mu je bila da se osveti za ovu prevaru. Tokom te dugotrajne operacije nije rekao ni jedan slog previše i, što je za njega značilo veći poduhvat, ni jedan premalo. Nesporazum je bio isključen. Kad izračuna taj katastrofalni broj, on glasno i isprekidano, onako kako se govori u školi, dodade: „Ostatak sam potrošio za pojedinačne knjige i za život.“ Na to se Tereza sva istopi i kao zapenušana reka oteče kroz vrata, kroz hodnik i uli se u kuhinju. Kad dođe vreme za spavanje, ona prekide plakanje, skide uštirkanu suknju, položi je preko stolice, opet sede pred štednjak i nastavi da plače. Susedna soba, u kojoj je osam godina onako lepo proživela kao domaćica, pozivala ju je na spavanje. Ali činilo joj se nepristojno da tako rano okonča tugovanje, pa se nije micala s mesta. Sledećeg dana, pre podne, počela je da izvodi zaključke koje je donela za vreme svog tugovanja. Zaključala je tri sobe koje su joj pripadale i izdvojila ih iz ostalog stana. Lepoti je došao kraj, često se ljudima desi tako nešto, ali, na kraju krajeva, ona ima tri sobe i knjige u njima. Nameštaj neće koristiti sve do Kinove smrti. Sve će biti lepo sačuvano. Kin je ostatak nedelje proveo za pisaćim stolom. Tobož je radio, budući da je njegova prosvetiteljska misija bila završena. U stvari, preganjao se sa svojom požudom za novim knjigama. Ona se u njemu bila prenula sa tako ogromnom žestinom da mu se radna soba, zajedno sa policama i svim knjigama u njima, činila bljutava i ustajala. Neprestano je prisiljavao sebe da dohvata japanske rukopise na stolu. Kad bi se odlučio, dodirivao ih je i smesta trzao ruku natrag, gotovo sa odvratnošću. Kakav značaj imaju ti rukopisi? Oni već petnaest godina leže svud unaokolo po njegovoj ćeliji. Zaboravio je glad, i u podne i uveče. Noć ga je zatekla kako još sedi za pisaćim stolom. Po započetom rukopisu je, sasvim mimo svoje navike, žvrljao znake bez ikakvog smisla. U šest ujutru je klonuo i zaspao; u vreme kad je obično ustajao, sanjao je o jednom džinovskom bibliotečkom zdanju, koje je umesto opservatorije bilo podignuto kraj kratera Vezuva. Drhteći od straha, išao je po njemu gore-dole i čekao erupciju vulkana, do koje je trebalo da dođe za osam minuta. Strah i hodanje trajali su beskonačno dugo, a onih osam minuta do katastrofe

134

ostajalo je nepromenjeno. Kad se probudio, vrata u susednu sobu su već bila zatvorena. On je to video, ali nije osećao nikakvu veću skučenost no ranije. Nisu važna vrata, jer sve je podjednako staro, sobe, vrata, knjige, rukopisi, on sam, nauka, njegov život. Lako se teturajući od gladi, ustao je i pokušao da otvori druga vrata, koja su vodila u predsoblje. Otkrio je da je zaključan. Postao je svestan namere da donese nešto za jelo i zastideo se uprkos svojoj slabosti. Na lestvici ljudskih delatnosti najniže se nalazi jelo. Jelu je posvećen čitav kult, dok ono u stvari predstavlja samo uvod za druge, veoma prezrene funkcije. Tad mu pade na pamet da za jednu od njih i sada postoji povod. Smatrao je da ima prava da počne drmusati vrata. Njegov prazan stomak i telesni napor toliko su na njega uticali da zamalo što se opet nije rasplakao, kao juče prilikom brojanja. Ali danas mu je čak i za to nedostajala snaga; samo je povikao žalosnim glasom: „Ne želim ništa za jelo, ne želim ništa za jelo.“ „Molim, tako može“, reče Tereza, koja je napolju već neko vreme čekala i osluškivala šta će on raditi kad se probudi. Neka ne misli da će od nje dobiti nešto za jelo. Čovek koji ne donosi kući novac neće ništa dobiti ni da jede. To je htela da mu kaže; bojala se da bi mogao zaboraviti jelo. Kad se on sada sam od sebe odreče jela, ona otključa vrata i saopšti mu šta misli o tome. Osim toga, ona ne dozvoljava da se njen stan prlja. Hodnik pred njenim sobama pripada njoj. To je tako na sudu. Kako ono piše pred pasažima? U ruci je držala neku višestruko presavijenu cedulju, pa ju je otvorila i raširila, i onda pročitala: „Prolaz je do daljega dozvoljen.“ Bila je izišla iz stana i kod mesara i prodavačice povrća, gde je niko nije trpeo, kupila samo za jednoga, iako je to bilo skuplje i mada se inače snabdevala odmah za nekoliko dana. Videvši njihova upitna lica, ona demonstrativno odgovori: „Od danas neće ništa više dobiti za jelo!“ Vlasnici, mušterije i osoblje u obema radnjama se začudiše. Zatim je pred sledećim pasažem tačno prepisala natpis. Dok je pisala, torba sa namirnicama joj je ležala na prljavoj zemlji. Kad se vratila, on je još spavao. Zaključala je vrata prema hodniku i stala u busiju. Sad je došlo njenih pet minuta, pa će mu sve reći. Uskratiće mu dozvolu za prolaz. Ne sme se više koristiti njenim hodnikom do kuhinje i do klozeta. On tamo nema nikakva posla. Ako joj

135

još jednom zaprlja hodnik, moraće da ga očisti. Ona nije služavka, i otići će pred sud. Sme da izađe iz stana, ali samo ako bude postupao kako treba. Ona će mu pokazati kako će morati da postupa. Ne sačekavši njegov odgovor, odšunjala se duž zida prema vratima od stana. Suknja joj je dodirivala zid, i zaista nije prelazila na njen deo hodnika. Zatim je otklizila u kuhinju, donela jedno parče krede što je poticalo još iz njenih školskih dana i povukla debelu liniju između svog i njegovog dela hodnika. „Molim, to je samo za prvo vreme“, reče ona, „kasnije ću dati da se linija povuče masnom bojom.“ Gladan i pometen, Kin nije sasvim shvatio šta se tu dešava. Njeni pokreti su mu se činili besmisleni. Da li je to još na Vezuvu, pitao se on. Ne, na Vezuvu je postojao strah zbog onih osam minuta, ali ove žene tamo nije bilo, možda Vezuv i nije tako loš. Samo je sa erupcijom nevolja. Njegova sopstvena nevolja beše se u međuvremenu pojačala. Ona ga natera u zabranjeni deo hodnika, kao da Tereza nije kredom povukla nikakvu liniju. Dugačkim koracima stigao je do cilja, a Tereza za njim. Njena ljutitost bila je ravna njegovoj nevolji. Stigla bi ga, ali je imao dosta veliku prednost. Unutra se zaključao, kao što je red, što ga je spaslo od njezinog nasrtanja. Ona poče da drmusa zaključana vrata i da krešti između jednog i drugog trzaja. „Molim, to će doći pred sud! Molim, to će doći pred sud!“ Kad je primetila da ništa ne vredi, povukla se u kuhinju. Kraj štednjaka, gde su joj uvek dolazile najbolje misli, seti se kako valja najpravičnije postupati. Dobro, dozvoliće mu da upotrebljava hodnik. Biće toliko uviđavna. Muž mora da ide onamo. Ali šta će ona dobiti za to? Ni njoj niko ništa ne poklanja. Sve sama mora da zaradi. Ona će njemu dati hodnik, a on njoj za to jedan deo svoje sobe. Ona mora štedeti svoje sobe. Gde će ona spavati? Tri nove sobe je zaključala. Sada će zaključati i stari sobičak. Onamo niko ne sme. Molim, onda mora spavati u njegovoj sobi. Da joj, možda, ne preostaje nešto drugo? Ona će žrtvovati svoj lepi hodnik, on će njoj načiniti mesta u njegovoj sobi. Nameštaj će uzeti iz sobička u kojem je ranije spavala domaćica. A on će zato smeti da ide u klozet kad god hoće. Smesta je otrčala na ulicu i dovela jednog nosača. Nije htela da ima nikakva posla sa nastojnikom, jer ovaj prima mito od njenoga muža.

136

Čim ga njen glas ostavi na miru, Kin od iscrpljenosti zaspa. Kad se probudio, osećao se osvežen i hrabar. Otišao je u kuhinju i bez griže savesti pojeo nekoliko parčadi hleba namazanih puterom. Kad je, ništa ne sluteći, ušao u svoju sobu, vide da se smanjila za polovinu. Preko same sredine bio je postavljen španski zid. Iza njega je zatekao Terezu usred njenog starog nameštaja. Upravo je završavala konačno doterivanje, nalazeći da je i ovako sasvim lepo. Bezobrazni nosač srećom beše već otišao. Tražio je čitavo bogatstvo, ali ona mu je dala samo polovinu i izbacila ga napolje, čime se veoma ponosila. Samo joj se španski zid nije sviđao, jer je izgledao šašavo. Na jednoj strani bio je beo i prazan, a sa druge strane bio je išaran sve samim krivim kukama; draže bi joj bilo krvavo sunce na zalasku. Pokazala je rukom prema paravanu i rekla: „On nije potreban. Što se mene tiče, možemo ga i skloniti.“ Kin je ćutao. Odvukao se do pisaćeg stola i tiho stenjući sručio se na stolicu. Posle nekoliko minuta pridigao se. Hteo je da pogleda da li su knjige u susednoj sobi još žive. Njegova briga je više poticala iz odavno ukorenjenog osećanja dužnosti nego iz stvarne ljubavi. Od juče je osećao nežnost samo prema knjigama koje nije imao. Pre no što je stigao do vrata, Tereza se već stvorila pred njim. Kako je primetila njegovo kretanje uprkos španskom zidu? Kako je uspevala da pomoću suknje brže odmiče nego on pomoću nogu? On ne stavi ruku ni na nju ni na vrata. Još pre no što je skupio hrabrost koja mu je bila potrebna da izgovara reči, ona je već grdila: „Muž ne treba da bude drzak! Pošto sam ja ovako dobra i dozvoljavam mu da ide kroz hodnik, on već veruje da mu i sobe pripadaju. Njih ja imam napismeno. Što je crno na belo, to ostaje. Muž ne sme ni da dodirne kvaku. Ionako ne može da uđe, jer ja imam ključeve. Neću ih dati iz ruke. Kvaka ide uz vrata. Vrata idu uz sobu. Kvaka i vrata pripadaju meni. Ne dozvoljavam da muž dodirne kvaku!“ On načini nespretan pokret rukom kao da se brani od njenih reči, i pritom joj slučajno okrznu suknju. Na to ona poče na sav glas i očajnički da viče, kao da zove upomoć. „Ne dozvoljavam da muž dodiruje suknju! Suknja pripada meni! Da li je muž kupio suknju? Ja sam kupila suknju! Da li je muž štirkao i peglao suknju? Ja sam štirkala i peglala suknju. Da nisu ključevi u suknji?

137

Hoćeš, jest, ni u snu. Ne dam ja ključeve. Pa makar muž i pocepao suknju, neću dati ključeve, jer se oni ne nalaze u suknji! Žena će sve učiniti za svoga muža. Ali suknje neće dati! Ali suknje neće dati!“ Kin pređe rukom preko čela. „Ja sam u ludnici!“, reče on, toliko tiho da ga ona nije čula. Pogled na knjige uveri ga da nije baš tako. Setio se namere sa kojom beše ustao. Nije se usuđivao da je ostvari. Kako da dospe u susednu sobu? Preko njenoga leša? Šta mu vredi leš ako nema ključeve! Ona je dovoljno lukava da sakrije ključeve. Čim bude našao ključeve, otključaće. On se nje ne plaši, o tome ni pomena. Samo nek mu dadu ključeve u ruke i on će je samleti kao pitu. Samo zato što borba u ovom trenutku nije obećavala baš nikakvu korist, on se povuče iza pisaćeg stola. Tereza je još četvrt sata čuvala stražu pred svojim vratima. I dalje je nepokolebano vikala. Na nju nije ostavljalo nikakav utisak to što on opet licemerno sedi za pisaćim stolom. Tek kad joj glas popusti, ona diže ruke i postepeno nestade iza španskog zida. Do večeri se nije više pojavljivala. S vremena na vreme proizvodila je isprekidane glasove; zvučali su kao odlomci nekog sna. Zatim je zanemela, a on je mirnije počeo da diše; ali samo nakratko. Kroz okrepljujuću prazninu i tišinu iznenada opet zazvučaše glasovi čije je poreklo bilo nesumnjivo. „Zavodnike treba obesiti. Najpre ti obećaju brak, a onda ne napišu testament. Ali molim te, gospodine Pudo, lepo je i hitati natenane. Zar je to pristojno da čovek nema novca za testament?“ Pa ona uopšte ne govori, reče on u sebi, to su posledice moga usijanog sluha, naknadni zvuci, takoreći. Pošto ona zaćuta, on se umiri tim objašnjenjem. Pošlo mu je za rukom da počne listati rukopise pred sobom. Kad je pročitao prvu rečenicu, ponovo ga počeše uznemiravati naknadni zvuci. „Da nisam, možda, učinila neki zločin? Juda je zločinac. I knjige ponešto vrede. Svet danas nije više lep. Gospodin nećak je uvek bio dobro raspoložen. Matora je bila baš sasvim odrpana. Vreme nosi breme. Ključevi idu uz bravu. Tako je to među ljudima. Ni meni niko nije poklonio ključeve. Odoše onolike pare ni za šta. Svako ume da prosi. Svako ume da bude brutalan. Suknju neću dati.“ Upravo ova rečenica, koja se još najpre mogla protumačiti kao odjek ranije bitke u njegovim ušima, uveri ga u to da ona stvarno govori. U

138

njemu iskrsoše utisci za koje je verovao da ih je zaboravio, iskrsoše podmlađeni i okruženi svetlucanjem sreće. Opet je ležao bolestan i punih šest nedelja patio od njene litanije. Onda je ona govorila vazda jedno isto; on je naučio njene reči napamet i pravo uzevši gospodario je njome. Onda je unapred znao koja rečenica i koja reč dolazi na red. Onda se pojavljivao nastojnik i svakoga dana ju je ubijao. Bilo je to divno vreme. Koliko je već prošlo od tada. On uze da računa i dođe do rezultata koji ga je zbunjivao. Ustao je tek pre jedne nedelje. Tražio je neki razlog za provaliju što razdvaja ovo sivo novo doba od onog zlatnog starog. Možda bi ga i našao, ali Tereza uto ponovo poče da priča. Ono što je govorila bilo je nerazumljivo i vladalo je njime na despotski način. Nije se moglo naučiti napamet, i ko može predvideti šta će sad naići? Bio je sputan, a nije znao čime. Uveče ga oslobodi glad. Dobro se čuvao da ne upita Terezu ima li šta za jelo. Potajno, kako je mislio, i nečujno se udaljio iz sobe. U gostionici se najpre osvrnuo da vidi nije li i ona došla za njim. Ne, nije se nalazila na vratima. „Samo nek se usudi!“, reče on i smelo sede u jednu od zadnjih odaja, među parove što očigledno nisu bili venčani. „Tako sam, dakle, u zrelim godinama zapao u separe“, uzdahnu on i začudi se što se šampanjac ne lije sa stolova i što ljudi, mesto da se ponašaju nepristojno, natmureno i proždrljivo jedu šnicle i kotlete. Bilo bi mu žao muškaraca, jer su se upustili sa ženama. Ali je, s obzirom na njihovu proždrljivost, zabranio sebi svako slično osećanje, možda zato što je i sam bio toliko gladan. Bilo mu je stalo do toga da ga kelner poštedi jelovnika i da mu donese ono što on, stručnjak, kako je rekao Kin, smatra da je dobro. Stručnjak za tren oka izmeni svoje mišljenje o tom otrcano odevenom čoveku, prepozna potajnog znalca što se nalazi u tom mršavom gospodinu i dovuče sve što je najskuplje. Tek što je servirao, a pogledi svih zaljubljenih usredotočiše se na to. Vlasnik ovih đakonija primeti to pa poče sa upadljivim gađenjem da uzima hranu, iako mu je izvrsno prijala. „Uzimati“ ili „primati u sebe“, ti izrazi su mu se činili kao najravnodušniji i zato najprikladniji za označavanje procesa ishrane. Tvrdoglavo je ostajao pri svojim mislima o takvoj materiji i razvijao ih nadugačko i naširoko pred svojim duhom što je postepeno osećao sve veće olakšanje. Naglašavanje ove osobenosti povratilo mu je nešto od njegovog samoosećanja. Radosno je osećao da se u njemu još nalazi

139

velika zaliha karakternih svojstava i govorio je u sebi kako Tereza zaslužuje sažaljenje. Vraćajući se kući, smišljao je šta da učini kako bi ona osetila to sažaljenje. Energično je otključao vrata od stana. Već iz hodnika je video da u njegovoj sobi nema svetlosti. Pri pomisli da ona već spava obuzela ga je luda radost. Obazrivo i tiho, prepun straha da bi njegovi koščati prsti mogli načiniti buku pritiskajući kvaku, on otvori vrata. Namera da je valjano sažaljeva pala mu je na pamet u potpuno pogrešnom trenutku. „Dobro“, reče on u sebi, „neće ništa biti. Iz sažaljenja je neću probuditi iz sna“. Poći će mu za rukom da svoj karakter sačuva još neko vreme. Nije palio svetlost i na vrhovima prstiju se odšunjao do kreveta. Prilikom svlačenja se ljutio što čovek pod kaputom nosi prsluk, a pod prslukom košulju. Svaki od ovih delova odeće prouzrokovao je poseban šum. Stolica se nije po običaju nalazila pored kreveta. On se ostavi toga da je traži i položi odeću na pod. On bi se čak i pod krevet zavukao, samo da Terezi ne pokvari san. Razmišljao je kako je moguće na najtiši način uvući se u krevet. Pošto je glava bila najteža na njemu, a noge najviše udaljene od glave, on odluči da na krevet najpre treba popeti noge kao najlakši deo. Jedna noga se već nalazila na ivici kreveta; pomoću spretnog skoka trebalo je da joj se pridruži i druga. Gornji deo tela i glava za trenutak zalebdeše u vazduhu pa se onda nehotice, da bi se negde pridržali, sručiše u pravcu jastuka. I kad Kin oseti nešto neobično mekano, pomisli „provalnik“ i zatvori oči što je brže mogao. Iako je ležao na provalniku, nije se usuđivao da se makne. Uprkos svome strahu osećao je da je provalnik ženskoga pola. Ovlaš i izdaleka osećao je zadovoljenje zbog toga što su taj pol i samo doba toliko nisko pali. Odbacio je predlog da se brani, koji se začuo u nekoj udaljenoj razbojničkoj pećini njegovog srca. Ako provalnica zaista spava, kako mu se isprva učinilo, on će se nakon podužeg čekanja potajno odšunjati, odelo će poneti u ruci, ostaviće stan otvoren i opet se obući kad stigne u blizinu nastojnika. Njega neće odmah pozvati; dugo će, dugo čekati. Tek kad odozgo čuje korake, zabobonjaće na vrata sobička. U međuvremenu će njegova provalnica ubiti Terezu. Mora je ubiti, jer će se Tereza braniti. Tereza neće dozvoliti da je neko pljačka, a da se ona ne brani. Ona je već ubijena. Iza španskog zida leži Tereza u lokvi krvi. Samo ako ju je provalnica dobro pogodila. Možda će još biti živa kad dođe policija i

140

prebaciti krivicu na njega. Treba joj dati još vremena. Ne, to nije potrebno. Provalnica je od umora legla da spava. Provalnica se ne umara tako lako. Tu je bilo neke strašne borbe. Snažna osoba. Junak. Skidaj kapu pred njom. Teško da bi to njemu pošlo za rukom. Ona bi ga upetljala u svoju suknju i ugušila. On već od same te pomisli počinje teško da diše. Ona je tako nešto nameravala sa njim, zacelo, htela je da ga ubije. Svaka žena želi da ubije svoga muža. Samo je čekala testament. Da ga je on napisao, sad bi mesto nje ležao onde mrtav. Koliko ima podmuklosti u čoveku, ne, u ženi, treba biti pravedan. On je i sad još mrzi. Rastaviće se od nje. To se mora izvesti, iako je mrtva. Neće biti sahranjena sa njegovim prezimenom. Nipošto. Niko ne sme saznati da je on njome bio oženjen. Daće nastojniku novac za ćutanje, koliko god zatraži. Taj brak bi mogao naneti štetu njegovom glasu. Istinski naučnik ne može sebi dozvoliti toliko pogrešan korak. Ona ga je svakako varala. Svaka žena vara svoga muža. De mortuis nil nisi bene.4 Samo ako su mrtvi, samo ako su mrtvi! Mora pogledati. Možda je samo prividno mrtva. To se može desiti i najjačem ubici. Istorija poznaje bezbrojne primere. Istorija je bedna. Istorija uliva strah u čoveka. Ako je živa, samleće je u kašu. To je njegovo pravo. Ona ga je lišila nove biblioteke. On bi joj se osvetio. A tad neko dolazi i ubija je. Prvi kamen trebalo je on da baci. Taj su kamen oduzeli od njega. Baciće poslednji kamen na nju. Mora je izudarati. Bila mrtva ili ne. Mora je ispljuvati! Mora je izgaziti, mora je izudarati! Kin se diže, obuzet rasplamsalim besom. Istog tog trenutka oseti strahovit šamar. Zamalo nije ubici doviknuo: „Pst!“, zbog leša, koji možda još nije mrtav. Provalnica poče da besni. Imala je Terezin glas. Posle tri reči znao je da se ubica i leš nalaze u istoj koži. On zaćuta svestan svoje krivice i dozvoli da ga ona strahovito premlati. Tereza je, čim je on izišao iz kuće, zamenila krevete, udaljila španski zid, a i ostali nameštaj postavila tumbe. Za vreme tog rada, koji je obavljala blistava lica, neprestano je ponavljala jedno isto: otrovao se, dabogda, otrovao se, dabogda. Pošto se on u devet još nije vratio, ona leže u krevet, kako priliči pristojnom čoveku, i stade čekati trenutak kad će on upaliti svetlo pa da se onda oslobodi zalihe pogrda što se u njoj behu nakupile tokom njegovog odsustva. Ako ne upali svetlo i dođe k njoj u 4

(lat.) O mrtvima sve najbolje.

141

krevet, ona će sačekati sa grdnjom dok sve ne prođe. Pošto je bila pristojna žena, računala je na ono prvo. Kad se on došunja i poče da se svlači pored nje, njoj se ukočiše usta i srce. Da ne bi zaboravila grdnju, rešila je da sve vreme svoga blaženstva misli: „Zar je to muškarac? Nije to nikakav muškarac!“ Kad se iznenada sruči na nju, ona ne pusti ni glasa od sebe, bojeći se da bi mogao otići. Ležao je samo nekoliko trenutaka na njoj; za nju su to bili dani. Nije se micao i bio je lak kao perce; ona gotovo nije ni disala. Njeno očekivanje malo-pomalo poče da prelazi u ogorčenje. Kad on skoči sa nje, ona oseti da će joj umaći. Kao sumanuta raspalila je po njemu i počela ga obasipati najprostačkijim rečima. Udarci su melem za moralnu prirodu koja se nalazi blizu toga da zabasa u zločin. Sve dok nije počeo osećati prevelik bol, Kin se sam udarao Terezinom rukom, očekujući ime koje je zaslužio. Jer šta je on, ako se sasvim tačno razmisli? Oskvrnitelj leševa. Čudio se blagosti njenih grdnji, očekivao je da od nje čuje sasvim drukčije, a pre svega onu koju je zaslužio. Da li ga ona štedi ili to čuva za kraj? Nije imao šta da odvrati na njene opšte uvrede. Čim dođe red na „oskvrnitelja leševa“, on će klimnuti glavom i svoju krivicu će okajati priznanjem, što za čoveka njegovog kova više znači od ono nekoliko udaraca. Ali tih nekoliko udaraca nikako da se okonča; on poče nalaziti da su suvišni. Kosti su ga bolele, a od samih banalnih i prljavih reči ona nije nalazila vremena za oskvrnitelja leševa. Ustala je i klepala ga čas pesnicama, čas laktovima. Bila je žilava; tek posle nekoliko minuta osetila je u rukama lak zamor, svoju viku sastavljenu od imenica prekinula je potpunom rečenicom: „To nigde nema!“, gurnula ga sa kreveta, pri čemu ga je držala za kosu, da joj ne umakne, pa je, sedeći na ivici kreveta, počela da trupka nogama po njemu dok joj se ruke nisu odmorile. Zatim ga je uzjahala preko stomaka, ponovo se prekinula, ovoga puta rečenicom: „Ima još lepše da dođe!“, i počela naizmenično da ga šamara zdesna i sleva. Kin je postepeno gubio svest. Najpre je zaboravio da je dužan da okaje greh. Žalio je što je toliko dugačak. „Mršav i mali“, mrmljao je, „mršav i mali.“ Onda bi za tuču ostalo sasvim malo. On bi se zbrčkao, ona bi udarala pored njega. Još psuje? Udarala je po podu, udarala po krevetu, čuo je snažne udarce. Gotovo ga nije ni nalazila, bio je već mali, zato je i psovala. „Bogalju!“, vikala je. Kako je dobro što on to zaista i jeste. Smanjivao se naočigled, stravično brzo se

142

smanjivao. Već je i sam sebe počeo tražiti, ona ga nikad neće naći, jer toliko je mali, umakao je od samoga sebe. Ona je produžila da krepko i bez promašaja udara. Zatim je rekla, hvatajući vazduh: „Molim, čovek se mora odmoriti“, pridigla se i sela na krevet, a posao prepustila nogama, koje su ga obavljale nešto manje savesno. Poslovale su sve sporije i same od sebe potpuno prestale. Čim ruke i noge prestanu da joj se kreću, Tereza više ne ume da se seti nijedne pogrdne reči. Zaćutala je. On se nije mrdao. Ona se osećala sasvim slomljena. Iza njegovog mira slutila je neku naročitu podlost. Da bi se zaštitila od njegovih smicalica, počela je da mu preti. „Otići ću na sud. Ne dozvoljavam ja to. Muž ne prepada. Ja sam pristojna. Ja sam žena. Muž će dobiti deset godina. U novinama se to zove silovanje. Imam dokaze. Čitam ja o procesima. Samo nemoj da se mičeš. Svako ume da laže. Molim, šta on ovde radi? Još jednu reč i dovešću nastojnika. On mora da me brani. Žena je sama. Svako ume na silu. Razvešću se. Stan pripada meni. Zločinac ništa ne dobija. Molim, bez uzbuđenja. Zar ja nešto tražim? Pa sve me još boli. Muž bi trebalo da se stidi. Još je mogao preplašiti ženu. Sad bih mogla biti mrtva. Pa eto mu petljavine. On nema noćne košulje. To se mene ništa ne tiče. Taj ti spava bez noćne košulje. Stvar je jasna na prvi pogled. Samo treba da otvorim usta i svi će mi verovati. Neću otići u tamnicu. Ja imam gospodina Pudu. Samo nek se usudi muž. Imaće posla sa Pudom! S njim se niko ne može meriti. Odmah ću mu reći. I eto šta čovek ima od njegove ljubavi!“ Kin je tvrdoglavo nastavljao da ćuti. Tereza reče: „Sad je mrtav.“ Kad izgovori tu reč, postade svesna koliko ga je volela. Kleče pored njega i htede videti ima li tragova njenih šamara i udaraca nogom. Tad primeti da je mračno pa ustade i upali svetlost. Već na tri koraka od njega videla je da mu telo izgleda sasvim razbucano. „Trebalo bi da se stidi, siromah“, reče ona; glas joj je odavao sažaljenje. Uzela je čaršav sa sopstvenog kreveta – još malo pa bi dala i košulju s tela – i brižljivo ga umotala. „Sad se ništa ne vidi“, reče ona i nežno ga uze u naručje kao kakvo dete. Odnela ga je do njegovog kreveta, pokrila ga i lepo ušuškala. Ostavila je i čaršav, „da se ne prehladi“. Bila je raspoložena da sedne pored njegovog kreveta i da ga neguje. Ali okanila se te želje, jer će on tako mirnije spavati, ugasila svetlost i legla da spava. Nije zamerala mužu što joj nedostaje čaršav.

143

KOČENJE Dva dana protekoše u ćutanju i nekakvoj ošamućenosti. Čim se sasvim

osvestio, usudio se da potajno razmišlja o veličini svoje nesreće. Mnogo je udaraca bilo potrebno da bi se njegov duh prinudio da krene njihovom stazom. A on je primio još mnogo više. Deset minuta manje batina, i bio bi spreman na svaku osvetu. Možda je Tereza slutila tu opasnost i zato ga je izudarala do kraja. U svojoj slabosti nije ništa želeo, a bojao se samo jednoga: novih udaraca. Kad bi se ona približavala krevetu, stresao bi se kao premlaćeni pas. Ona mu je stavljala činiju sa hranom na stolicu pored kreveta i odmah se okretala. Nije hteo poverovati da opet ima nečega za jelo. Dokle god je ležao bolestan, ona je bila tako glupa. On bi se na laktovima privukao činiji i s naporom posrkao jedan deo njenog milosrdnog poklona. Ona je slušala mljackanje njegovog požudnog jezika i osećala iskušenje da upita: „Kako je prijalo?“ Ali uskratila je sebi i tu radost, a štetu je nadoknađivala time što je mislila na jednog prosjaka kome je pre četrnaest godina nešto dala. Taj nije imao ni noge ni ruke, molim, kakav je to bio čovek. A pritom je ličio na gospodina nećaka. Ne bi ona njemu ništa dala; svi ti ljudi su varalice; najpre su bogalji, a kod kuće svi najednom ozdrave. Ali bogalj onda reče: „Kako je gospodin suprug?“ To je bilo veoma pametno! Dobio je lepu deseticu. Sama mu je bacila novčić u šešir. Pa toliko je siromašan. Ona to ne voli da čini, inače ne čini tako nešto. Ali i kod nje ima izuzetaka, zato će on dobiti nešto da jede. Kin, prosjak, trpeo je jake bolove: ali je dobro pazio da ne jauče. Umesto da se okrene prema zidu, zadržavao je oči na Terezi i sa podozrivim strahom pratio njeno tumaranje. Ona je bila tiha i uprkos svojoj težini gipka. Ili je soba bila razlog što ona tako iznenada iskrsava i isto toliko iznenada opet nestaje? Oči su joj opako blistale; bile su to mačeće oči. Kad bi htela nešto da kaže, pa sama sebi upala u reč još pre no što je ona prethodno i izustila, to je zvučalo kao frktanje. Jedan krvožedan tigar se pri lovu na ljude prerušio navukavši kožu i haljine neke mlade devojke. Stao je na ulicu plačući i izgledao je kao toliko lepa devojka da jedan naučnik svrnu tim putem. Ona ga lukavo

144

stade lagati, a on je iz sažaljenja povede kući kao jednu od svojih mnogih žena. Bio je veoma hrabar i najviše je voleo da spava sa njom. Jedne noći ona zbaci sa sebe devojačku kožu i razdra mu grudi. Proždrala mu je srce i nestala kroz prozor. Blistavu kožu ostavila je na podu. Sve to zateče jedna od ranijih žena i prodra grlo zapomažući za nekom čarolijom što vraća život. Klonula je pred najmoćnijim čovekom u celom kraju, jednim ludakom koji je prebivao u blatu na trgu, i mnogo časova se valjala pred njegovim nogama. Tad joj ludak pred svim ljudima pljunu u šaku, a ona bi prinuđena da to proguta. Plakala je i cvelila se mnogo dana, jer volela je mrtvaca i bez srca. Iz sramote koju je ona za njega progutala razraste se novo srce na toplom tlu njenih grudi. Ona ga dade svome mužu i on opet dođe k njoj. U Kini ima žena koje vole. U Kinovoj biblioteci postoji samo tigar. Ali on nije ni mlad ni lep, a mesto blistave kože nosi uštirkanu suknju. Do naučnikovog srca manje mu je stalo nego do njegovih kostiju. Najopakiji kineski duh ponaša se otmenije od žive Tereze. Ah, da je ona samo duh, onda ga ne bi mogla tući. Želeo je da može izići iz sopstvene kože i ostaviti je da je tuče. Njegovim kostima je potreban mir, njegove kosti se moraju oporaviti, bez kostiju i nauci je kraj. Da li je i sopstveni krevet u drugoj sobi udesila ovako kao njega? Patos se nije provalio pod njenim pesnicama. Ova kuća je mnogo štošta izdržala. Stara je, i kao sve što je staro dobro je i snažno sagrađena. Ona sama se može uzeti kao primer za to. Treba je samo nepristrasno posmatrati. Pošto je ona tigar, može postići više od bilo koje druge žene. Mogla bi se takmičiti sa nastojnikom. Ponekad bi u snu udarao njenu suknju sve dok ne bi pala. Izvlačio ju je ispod njenih nogu. Pri ruci mu se najednom nađoše makaze, pa bi počeo da iseca suknju u sasvim sitne komadiće. To je zahtevalo od njega veoma mnogo vremena. Kad bi suknja bila isečena, nalazio je da su komadići suviše veliki; možda će joj poći za rukom da ih prišije i opet sastavi suknju. Zato nije ni dizao pogled, nego je počinjao da radi iz početka: svaku krpicu bi iseckao načetvoro. Zatim bi na Terezu istresao vreću prepunu plavih krpica. Otkud te krpice u vreći? Vetar ih je terao od nje, prema njemu, lepile su se za njega, osećao ih je po celom telu kao plave guke i glasno zastenjao. Tereza se prišunja i upita: „Ne sme da se stenje, šta je?“ Opet je poplavela. Jedan deo guka ipak je prešao na nju. Čudno, činilo mu se da

145

se sve nalaze samo na njemu. Ali nije više stenjao. Ovim odgovorom je bila zadovoljna. Slučajno se setila psa kod svojih poslednjih gospodara. Taj bi kušovao još pre no što mu se nešto kaže. Tako valja. Njeno staranje, koje se sastojalo od jedne činije hrane od jutra pa do večeri, padalo je Kinu posle nekoliko dana isto onoliko teško koliko i bolovi njegovog izubijanog tela. Osećao je ženino nepoverenje kad bi mu se približavala. Već četvrtog dana nije bila ni najmanje raspoložena da ga i dalje hrani. Svako ume da leži. Opipala mu je telo – preko pokrivača, zbog jednostavnosti – i utvrdila da će uskoro ozdraviti. Nije se previjao. Ko se ne previja, taj ne oseća bolove. Taj mora ustati, nije potrebno da se kuva za njega. Ona bi mu jednostavno naredila: „Ustaj!“ Ali izvestan strah joj je govorio da on može najednom skočiti, strgnuti pokrivače i čaršave sa tela i pokazati sve same modre uboje, kao da je ona kriva zbog toga. Da bi to izbegla, ćutala je, a sledećeg dana mu je donela tek dopola napunjenu činiju. Osim toga, namerno je loše skuvala jelo. Kin je primetio ne da se jelo promenilo, nego žena. Pogrešno je tumačio njene ispitivačke poglede i uplašio se da ne dođe do novih udaraca. U krevetu je bespomoćan. Ležao je pred njom opružen koliko je dug; ma gde da udari, gore ili dole, pogodiće nešto. Samo bi se u pogledu širine mogla prevariti, ali takva sigurnost mu nije bila dovoljna. Trajalo je još puna dva dana i dve noći dok mu strah nije toliko okrepio volju za ustajanjem da je pokušao da to i učini. Njegovo osećanje za vreme se nikad nije gasilo, u bilo koje doba znao je koliko je sati, i da bi jednim udarcem potpuno vaspostavio pređašnji poredak, on jednog jutra tačno u šest ustade iz kreveta. Glava mu je pucketala kao suvo drvo. Njegov kostur je ispao iz zglobova, nije se mogao lako održati na nogama. Mudro uzmičući uvek na suprotnu stranu, uspeo je da se spase pada. Malo-pomalo, žonglirajući, uvukao se u odeću, koju je izvukao ispod kreveta. Svaki deo tog omotača pozdravljao je klicanjem, kao uvećanje svoga oklopa, kao važnu zaštitu. Pokreti koje je činio da bi održao ravnotežu ličili su na kakvu dubokomislenu igru. Bockan bolovima, malenim đavolima, ali umakao od onog velikog, od smrti, Kin cupkajući prevali put do pisaćeg stola. Onde je, lako ošamućen uzbuđenjem, seo na svoje mesto i još malo klatio ruke i noge dok se nisu smirile i vratile u staro pokorno stanje.

146

Otkako nije imala više nikakva posla, Tereza je spavala do devet. Ona je gospodarica u kući, gospodarice često spavaju još duže. Služavke moraju ustajati u šest. Ali san nikako da toliko potraje, a kad bi se jednom probudila, čežnja za njenim imanjem ne bi joj davala mira. Morala se obući, da bi osetila kako joj tvrdi ključevi pritiskuju telo. Zato se, otkako je muž ležao premlaćen u krevetu, setila jednog pametnog rešenja. U devet bi legla u krevet, a ključeve strpala u nedra. Do dva sata bi pazila da ne zaspi. U dva je ustajala i opet sakrivala ključeve u suknju. Onde ih niko neće naći. Odmah bi zaspala. Usled dugoga bdenja bi se toliko umorila da bi tek u devet prestala da spava, baš onako kako čine gospodarice. Mi smo neko i nešto, a služavke neka puknu od zavisti. Tako je Kin izveo što je naumio, a ona ga nije primetila. Sa pisaćeg stola video je njen krevet. Čuvao je njen san kao svoje najdragocenije dobro i tokom tri sata se stotinu puta smrtno preplašio. Ona je imala srećan dar da se u snu ne ustručava. Kad bi se u snu najela nečeg lepog, podrigivala bi i puštala vetrove. U isti mah bi rekla: „Zar je to pristojno?“, misleći pritom na nešto što je samo njoj bilo poznato. Kin je smatrao da su te reči njemu upućene. Njeni doživljaji su je bacali sa jednog boka na drugi; krevet je glasno stenjao, Kin je stenjao zajedno s njim. Ponekad bi se zacerekala sklopljenih očiju; a Kinu je bilo da zaplače. Kad bi se još jače zacerekala, izgledalo je kao da urliče; tad bi Kinu došlo da se nasmeje. Da nije naučio da bude oprezan, zaista bi se nasmejao. Sa čuđenjem je čuo kako doziva Budu. Posumnjao je da ga uši varaju; ali ona je ponovila: „Pudo! Pudo!“, baš kad se raskukala, a on je znao šta Puda znači na njenom jeziku. Kad je izvukla ruku ispod pokrivača, on se trže. Ali nije udarila, nego je samo stisnula pesnicu. Zašto, šta sam učinio, pitao se on i odgovarao sebi: pa znaće ona valjda. Pred njenim utančanim osećanjem imao je iskreno poštovanje. Njegov zločin, za koji ga je ona onako grozno kaznila, bio je više nego okajan, ali ne i zaboravljen. Tereza se maši onoga mesta na kojem su obično bili skriveni ključevi. Za debeli pokrivač mislila je da je suknja, i našla je ključeve, iako njih onde nije bilo. Njena šaka se teško spusti na njih, uze ih milovati, igrati se s njima, pa zatim jedan po jedan poče stavljati među prste, osipajući se od radosti velikim, svetlucavim kapima znoja. Kin pocrvene, ne znajući zašto. Njena gojazna ruka se nalazila u uskom, zategnutom rukavu. Čipke kojima je rukav spreda bio

147

opšiven bile su namenjene čoveku što je spavao u istoj sobi. One se Kinu učiniše veoma izgužvane. Polako je izgovorio tu reč, koja mu je ležala na srcu. Čuo je: „Izgužvane.“ Ko je to rekao? On munjevito diže glavu i ponovo okrenu pogled prema Terezi. Ko inače zna koliko je on izgužvan? Ona je spavala. Nije verovao sklopljenim očima, nego je uzdržana daha čekao da ona kaže još nešto. „Kako je moguće biti tolko ludo smeo?“, pomisli on, „Ona je budna, a ja joj drsko gledam u lice!“ Zabranio je sebi da upotrebljava jedino sredstvo da umotri blizinu opasnosti i oborio je trepavice, kao kakav postiđeni dečak. Napregnuto načuljenih ušiju – tako mu se činilo – očekivao je neku besnu grdnju. Umesto toga čuo je pravilno disanje. Dakle, opet spava. Nakon četvrt sata prišunjao se do nje, očima, neprestano spreman da nagne u bekstvo. Smatrao je da je lukav i dozvolio je sebi jednu ponositu misao. On je David i motri na zaspalog Golijata. Ovaj bi, sve u svemu, mogao da se nazove glupim. U prvoj borbi, doduše, David nije pobedio; ali je umakao od Golijatovih smrtonosnih napada, a ko je kadar da proceni šta će biti u budućnosti? Budućnost, budućnost, kako je to prešao na budućnost? Učinimo da sadašnjost prođe, pa mu ona više ništa ne može učiniti nažao. Ah, kad bi bilo mogućno izbrisati sadašnjost jednim potezom! Nesreća sveta potiče otuda što suviše malo živimo u budućnosti. Šta za stotinu godina može značiti ako on danas dobije batine? Učinimo da sadašnjost prođe i nećemo primetiti uboje. Za sve bolove kriva je sadašnjost. On čezne za budućnošću, jer će tada na svetu biti više prošlosti. Prošlost je dobra, ona nikome ne čini ništa nažao, dvadeset godina se slobodno kretao po njoj, bio je srećan. Ko se oseća srećan u sadašnjosti? Naravno, kad ne bismo imali čula, bila bi i sadašnjost podnošljiva. Onda bismo živeli zahvaljujući sećanju – dakle ipak u prošlosti. U početku je bila reč, ali ona je bila, prema tome prošlost je bila pre reči. On se priklanja pred primatom prošlosti. Katolička crkva bi mogla biti privlačna, ali ona za njega sadrži suviše malo prošlosti. Dve hiljade godina, jedan deo od toga izmišljen, šta je to kad se poredi sa tradicijom dvostrukih ili trostrukih vremenskih razdoblja? Katoličkog sveštenika nadmašuje svaka egipatska mumija. Budući da je ona mrtva, njemu se čini da se nalazi iznad nje. Ali piramide nisu nimalo mrtvije od Crkve Svetog Petra, naprotiv, življe su, jer su starije. Ali Rimljani veruju da su kašikom pokusali prošlost. Oni svojim precima uskraćuju poštovanje. To je bogohuljenje. Bog je prošlost. On

148

veruje u boga. Doći će vreme kad će ljudi svoja čula prekovati u sećanje, a sve vreme u prošlost. Doći će vreme kad će jedna jedina prošlost obuhvatati sve ljude, kad neće biti ništa osim te prošlosti, kad će svako verovati: u prošlost. Kin kleče u mislima i u svojoj nevolji se stade moliti bogu budućnosti: prošlosti. Odavno je zaboravio kako se moli; ali pred ovim bogom opet se setio. Na kraju ga je zamolio da ga izvini što nije stvarno klekao. Ali njemu je svakako poznato: a la guerre comme a la guerre, njemu to ne treba da kaže. To je ono nečuveno i zaista božansko u njemu što on sve odmah razume. Biblijski bog je u osnovi jadan analfabeta. Mnogi skromni kineski bogovi su kudikamo načitaniji. Mogao bi ponešto ispričati o Deset zapovesti, da se od toga prošlosti nakostreši kosa na glavi. Ali on ionako sve bolje zna. Uostalom, on dozvoljava sebi da ga oslobodi smešnoga ženskoga roda koji su mu Nemci pridenuli. To što Nemci onom najboljem što imaju, svojim apstraktnim mislima, pridaju ženski član, to je jedno među onim neshvatljivim varvarstvima usled kojih najzad uništavaju sve svoje zasluge. On će u budućnosti sve što se odnosi na njega osveštavati muškim nastavcima. Srednji rod je za boga suviše detinjast. Kao filolog, on je potpuno svestan kakvu će mržnju natovariti sebi na vrat tim činom. Ali, na kraju krajeva, jezik postoji radi čoveka, a ne čovek radi jezika. Zato on moli prošlost da mu odobri ovu izmenu. Dok je razgovarao sa bogom, vraćao se postepeno na svoju osmatračnicu. Tereza je bila nezaboravna, čak i dok se molio, nije se mogao potpuno spasti nje. Ona je hrkala na mahove, koji su određivali ritam njegove molitve. Malo-pomalo pokreti joj postadoše jači, nije se više moglo sumnjati da će se uskoro probuditi. On ju je poredio sa bogom i našao da je ona sićušna. Nedostajala joj je upravo prošlost. Ona niti je poticala od nekoga, niti je znala nešto. Siroto bezbožno stvorenje! I Kin pomisli neće li najpametnije biti da zaspi. Možda će ona onda sačekati dok se on ne probudi, a za to vreme će se razići prvi nalet besa zbog njegovog svojevoljnog pojavljivanja za pisaćim stolom. Uto Tereza snažnim trzajem istresa svoje telo iz kreveta na pod. Čuje se jak prasak. Ceo Kinov kostur počinje da drhti. Kuda? Videla ga je! Dolazi! Ubiće ga! On pretražuje vreme da nađe neko skrovište. Juri kroz istoriju, uz stoleća, niz stoleća. Ni najbolji zamkovi nisu sigurni od topova. Vitezi? Besmislica – švajcarski buzdovani – engleske puške raspolutiće nam i

149

oklope i lobanje. Švajcarci su do nogu potučeni kod Marinjana. Samo ne najamnici – samo ne plaćenici – naići će armija fanatika – Gustav Adolf Kromvel – sve će nas iskasapiti. Natrag iz novog veka – natrag iz srednjeg veka – sklonimo se u neku falangu – Rimljani će je probiti – indijski slonovi – zapaljene strele – svi se plaše – kuda – na neki brod – grčka vatra – u Ameriku – Meksiko – ljudske žrtve – zaklaće nas – Kina – Mongoli – piramide od lobanja: za pola trenutka iscrpio je svoju istorijsku riznicu. Nigde spasa, sve propada, ma gde se zavukao, neprijatelji će te izvući, kuće od karata, voljene kulture se ruše, pred varvarskim razbojnicima, okrutnim šupljoglavcima. U tom trenutku se Kin ukočio. Čvrsto je priljubio tanušne noge. Desnu šaku, stisnutu u pesnicu, položio je na koleno. Donji deo ruke i butina držali su se i mirovali. Levom rukom podupirao je grudi. Glava se lako dizala. Oči su mu gledale u daljinu. Pokušao je da ih sklopi. Po njihovom protivljenju zaključio je da je on egipćanski sveštenik od granita. Ukočio se u kip. Istorija ga nije napustila. U starom Egiptu našao je pouzdano skrovište. Dokle god je istorija na njegovoj strani, niko neće moći da ga ubije. Tereza će s njim postupati kao s vazduhom, kao s kamenom, popravio se. Strah mu se polako ukloni da načini mesta snažnom osećanju spokojstva. Od kamena će se ona čuvati. Ko bi bio toliko glup da kamenom povredi ruku? On pomisli na ivice svoga tela. Kamen je dobar, kamene ivice su još bolje. Njegove oči, prividno uperene ka beskonačnosti, ispitivale su pojedinosti sopstvenoga obličja. Žalio je što tako malo poznaje sebe. Slika koju je imao o svome telu bila je mršava. Želeo je da na pisaćem stolu ima ogledalo. Rado bi se zavukao pod svoju odeću. Kad bi bilo po njegovoj radoznalosti, svukao bi se do gole kože i započeo podrobnu smotru, jednu kost za drugom bi razgledao i nahuškao. Oh, on je mnogo šta slutio o tajnim uglovima, tvrdim oštrim šiljkovima i ivicama! Njegovi uboji nadoknađivali su mu ogledalo. Ta žena ne oseća zaziranje ni pred jednim naučnikom. Ona se usudila da ga dodirne kao da je on običan čovek. Kazniće je na taj način što će se pretvoriti u kamen. Njegova ogromna tvrdoća osujetiće njene planove. Sad se iz dana u dan ponavljala ista igra. Kinov život, koji se raspao pod pesnicama njegove žene, i zahvaljujući i njenoj i sopstvenoj

150

gramzivosti odvojio se od novih i starih knjiga, sad je stekao istinski zadatak. Ujutru je ustajao tri sata pre nje. Mogao bi da to najtiše vreme upotrebi za rad. To je i činio, ali ono što je ranije podrazumevao pod radom, odmaklo se u veliku daljinu i bilo je odloženo za bolju budućnost. On je pribirao snagu koja mu je trebala da bi izvodio svoju veštinu. Bez dokolice ne postiže se nikakva veština. Neposredno nakon sna retko se postižu savršeni rezultati. Čovek treba da sebe rastrese; svojoj tvorevini treba prilaziti slobodno i nesputano. Tako je Kin provodio gotovo tri sata u dokolici pred pisaćim stolom. Štošta mu je prolazilo kroz glavu, ali on je budno pazio da ga to suviše ne udalji od njegovog predmeta. A onda, kad bi zagalamila kazaljka u njegovom mozgu (ovaj poslednji ostatak učene mreže prebačene preko ramena), jer se približavalo devet sati, on bi lagano počinjao da se koči. Osećao je kako mu se telom širi hladnoća i ocenjivao ju je prema tome koliko se ravnomerno raspodeljuje. Bilo je dana kad se leva polovina tela brže hladila od desne; to mu je zadavalo ozbiljnu uznemirenost. „Na drugu stranu!“, naredio bi on, i reke toplote, poslate sa desne strane, ispravile bi grešku na levoj. Njegova vičnost u kočenju pojačavala se iz dana u dan. Čim bi postigao okamenjeno stanje, ispitivao je tvrdoću materijala, na taj način što je kukovima lagano pritiskivao stolicu. Ovo ispitivanje tvrdoće trajalo je samo nekoliko sekundi, jer bi duži pritisak smrskao stolicu. Kad se kasnije počeo bojati za njenu sudbinu, pretvorio je i nju u kamen. Kad bi pao preko dana u prisustvu žene, to bi toliko unizilo ukočenost da bi ispala smešna, a i gorko bi bolela. Granit je težak. Sem toga, zahvaljujući pouzdanom osećanju za stepen tvrdoće, proba je malo-pomalo postala izlišna. Od devet ujutru do sedam uveče Kin je ostajao nepomičan u svom neuporedivom položaju. Na pisaćem stolu je ležala jedna otvorena knjiga, uvek ista. On je nijednim pogledom nije udostojavao. Oči su mu se bavile isključivo daljinom. Žena je pronašla u sebi toliko pameti da mu nikad ne smeta za vreme njegove priredbe. Revnosno se kretala po sobi. On je shvatao koliko je domaće poslovanje postalo njena druga priroda i suzbijao je neprikladan osmejak. Ona je u velikom luku obilazila monumentalnu figuru iz starog Egipta. Nije ga častila ni jelom ni grdnjama. Kin je sebi zabranio da oseća glad i ostale telesne tegobe. U sedam bi uneo toplotu i dah u kamen, koji je brzo oživljavao. Sačekao bi dok se Tereza ne nađe u najudaljenijem kutku sobe. Osećanje ga nikad

151

nije varalo kad je u pitanju bilo njeno odstojanje od njega. Onda bi skočio i brzo napustio kuću. Dok je u gostionici uzimao svoj jedini obed, gotovo bi zaspao od umora. Pretresao bi u sebi teškoće proteklog dana i odobravajući klimnuo glavom kad bi mu došla neka dobra ideja za sutra. Pozivao je na utakmicu svakoga ko se uzda u sebe da može biti bolji kip od njega. Niko se nije javljao. U devet je ležao u krevetu i spavao. I Tereza se postepeno snašla u tim ograničenim okolnostima. Slobodno je poslovala u svojoj novoj sobi, i niko joj nije smetao. Ujutru, pre no što bi obula čarape i cipele, nežno je gazila gore-dole po tepihu. To je bio najlepši tepih u celom stanu, mrlje od krvi nisu se više primećivale. Njenoj staroj zarožaloj koži prijalo je da je miluje tepih. Dokle god ju je on dodirivao, njoj su glavom promicale sve same lepe slike. Ali opet bi je prekinuo muž, koji joj nije dozvoljavao ni u čemu da uživa. Kin je postigao toliku virtuoznost u svom laganom načinu života da je čak i stolica na kojoj je sedeo, stari i svojeglavi komad nameštaja, veoma retko škripala. Ono tri ili četiri puta dnevno, kad bi se stolica usled tišine utoliko jače čula, on se osećao jako neugodno. Smatrao je da su to prvi znaci zamora i zbog toga bi namerno prečuo tu buku. Tereza je odmah slutila opasnost kad bi čula škripu, prekidala je svoju sreću, žurno klizila do cipela i čarapa, obuvala ih i nastavljala niz misli iz prethodnog dana. Ponovo su je obuzimale velike brige koje su je neprestano morile. Ona samo iz sažaljenja zadržava muža u kući. Njegov krevet zauzima malo mesta. Njoj su bili potrebni ključevi od pisaćeg stola. Naime, unutra se nalazila njegova mala štedna knjižica. Dokle god ne dobije štednu knjižicu zajedno sa ostatkom, dozvoljavaće mu da još nekoliko dana ima krov nad glavom. Možda će se on jednom toga setiti i zastideti se, pošto se uvek tako prostački ponašao prema njoj. Kad bi se nešto pokrenulo u njegovoj okolini, ona bi posumnjala da će dobiti štednu knjižicu, u šta je inače bila tvrdo uverena. Da će joj pružiti otpor komad drveta, što je on bio tokom najvećeg dela dana, toga se ona nije bojala. Ali od živog muža očekivala je da može učiniti i najgore, čak i da ukrade njenu štednu knjižicu. Predveče bi napetost i u njemu i u njoj jako porasla. On je pribirao oskudan ostatak snage, da se ne bi zagrejao suviše rano. Ona bi se razbesnela pomislivši kako će on sad odmah otići u gostionicu, gde će

152

žderati i lokati, pomoću njenog mučno stečenog novca, mada ionako gotovo ništa više nije ostalo. Otkad već živi taj čovek na božju veresiju, ne donoseći novac u kuću? Čovek ima srce. Da li je ona od kamena? Treba spasti jadno imanje. Zločinci navaljuju kao divljaci, svaki bi odmah hteo nešto da digne. Nemaju nikakvog stida. Ona je usamljena žena. Muž, mesto da joj pomogne, loče. Nije više ni od kakve koristi. Ranije je ispisivao hartije, a i one nešto vrede. Sada je i za to suviše lenj. Šta on misli, da ona ovde počem ne vodi sirotište? Neka ide u socijalno. Nekorisna usta nisu joj potrebna. Još će je dovesti do prosjačkog štapa. Bolje neka ga on sam zadrži. Hvala lepo za takvo zadovoljstvo. Njemu niko ništa neće dati na ulici. Istina je da izgleda siromašno, ali ume li lepo da zamoli? Taj na to i ne pomišlja. Molim, onda ima da skapa od gladi. Videćemo kako će mu biti kad njenoj dobroti dođe kraj. I pokojna majka joj je skapala od gladi, a sad joj od gladi skapava muž! Bes joj je iz dana u dan sve više rastao. Ona ga je merila ocenjujući da li je dovoljan za odlučno delo i nalazila da je suviše lak. Sa opreznošću kojom je prilazila poslu mogla se uporediti samo njena žilavost. Govorila je sebi: danas je suviše siromašan (danas se još ne mogu poneti sa njim), i smesta bi prelomila svoj bes, kako bi sačuvala ostatak za sutra. Jedne večeri – Tereza je tek pre kratkog vremena stavila gvožđe u vatru, pa se ono tek osrednje zagrejalo – Kinova stolica zaškripa triput uzastopce. Samo joj je još ta drskost nedostajala. Bacila ga je u vatru, to dugačko parče drveta, zajedno sa stolicom kojoj je pripadao. Vatra zaprašta i rasplamsa se, razbesnela jara uhvati gvožđe. Ona ga rukama izvuče – jare se nije plašila, jaru je i čekala – izvadi sve njih po redu: prosjake, pijanice, zločince i kako se sve ne zovu, i sa svim tim se uputi prema pisaćem stolu. Čak i sada je bila spremna na pregovaranje. Ako joj dobrovoljno da štednu knjižicu, tek će ga kasnije izbaciti na ulicu. Ne mora on ništa da govori, pa ni ona neće ništa reći. Može ostati sve dok ona ne nađe knjižicu. Mora je pustiti da traži, rešila je da tome učini kraj. Samo što mu je stolica triput zaškripala, Kin sa utančanim osećanjima kipa pogodi kakvo iskušenje preti njegovoj veštini. Čuo je Terezu kako dolazi. Potisnuo je jedan radosni poriv, naškodio bi njegovoj hladnoći. Pune tri nedelje se vežbao. Došao je dan razotkrivanja. Sada će se

153

pokazati savršenost njegove figure. Bio je siguran u nju kao nijedan umetnik pre njega. Pre oluje brzo je telom razaslao nešto hladnoće što mu je preteklo. Tabane je opro o pod: bili su tvrdi kao kamen, stepen tvrdoće 10, dijamant, najoštrije ivice, samo seku. Na jeziku, daleko van domašaja udarca, sladio se malčice kamenim mukama koje je pripravno čuvao za ženu. Tereza ga zgrabi za noge od stolice i grubo ga odgura u stranu. Pustila je stolicu, prišla pisaćem stolu i izvukla jednu fioku. Pretražila je fioku, nije ništa našla i prešla je na sledeću. Ni u trećoj, četvrtoj i petoj nije našla što je tražila. On shvati: ratno lukavstvo. Ona uopšte ne traži, šta bi i mogla tražiti? Rukopisi su za nju bili svi isti, a hartiju bi našla već u prvoj fioci. Računala je na njegovu radoznalost. Trebalo je, svakako, da je upita šta ona tu radi. Da je progovorio, ne bi više bio kamen i ona bi ga ubila. Mamila ga je da izađe iz kamena. Vukla je i čerupala pisaći sto. Ali on je sačuvao hladnokrvnost i nije puštao ni daha od sebe. Ona je divljački preturala po hartijama. Većinu nije vraćala na mesto, nego ih je ostavljala da leže na stolu. Mnogi listovi padoše na pod. On je dobro znao njihovu sadržinu. Druge bi pogrešno sastavljala. Sa rukopisima je postupala kao sa krpama. Prsti su joj bili ogrubeli i pogodni da se stave u mengele. U pisaćem stolu su se nalazili marljivost i strpljenje desetina godina. Njena drska poslovnost ga je razdraživala. Ne treba tako da postupa sa hartijama. Šta ga se tiče njeno ratno lukavstvo. Njemu su zabeleške potrebne za kasnije. Očekuje ga rad. Kad bi mogao odmah početi! Nije rođen za artistu. Njegova umetnost ga staje mnogo vremena. On je naučnik. Kada će doći bolja vremena? Njegova umetnost je samo prelazni period. On na nju gubi nedelje i nedelje. Otkada se još bavi ovom umetnošću? Dvadeset, ne nego deset, ne nego pet nedelja, ne bi znao reći. Vreme se potpuno pogoršalo. Ona prlja njegovu poslednju raspravu. Strahovito će se osvetiti. Boji se samo da se ne zaboravi. Ona već zabacuje unatrag glavu. Gađa ga pogledima punim mržnje. Mrzi njegov ukočen mir. Ali on nema mira, on to ne može izdržati, on ne želi rat, podnosi joj predlog, predlog za primirje, neka skloni prste, ti prsti cepaju njegove hartije, njegove oči, njegov mozak, neka zatvori fioke, dalje od pisaćeg stola, dalje od pisaćeg stola, to je njegovo mesto, on je ne podnosi, smrviće je, samo kad bi mogao govoriti, ali kamen je nem.

154

Ona suknjom gura prazne fioke natrag u sto. Gazi po rukopisima na tlu. Pljuje na sve što se nalazi gore. Sasvim razbesnela cepa sve što sadrži poslednja fioka. Nemoćno šuštanje hartije peče ga do srži. On potiskuje jaru u sebi, podići će se kao hladan kamen, razbiće je o sebe. Pokupiće njene komade i smrviće ih u prah. Sručiće se na nju, navaliće, kao ogromna, egipćanska napast. Uzima u ruke sebe, pločicu sa Deset zapovesti, i kamenuje njome svoj narod. Njegov narod je zaboravio božiju zapoved. Bog je silan i Mojsije diže ruku što kažnjava. Ko je tvrd kao bog? Ko je hladan kao bog? Kin odjednom ustaje i silovito se sručuje na Terezu. Ostaje sasvim nem, usne je stisnuo zubima kao kleštima; ako progovori, onda nije kamen, i zubi se zarivaju duboko u jezik. „Gde je štedna knjižica?“, krešti Tereza pre no što će se slomiti. „Gde je štedna knjižica? Pijanico – zločincu – lopove!“ Tražila je štednu knjižicu. On se osmehuje zbog njenih poslednjih reči. Ali nisu poslednje. Ona ga hvata za glavu i odbacuje ga prema pisaćem stolu. Zabada mu laktove u rebra. Viče: „Napolje iz moga stana!“ Pljuje, pljuje u njegovo lice. On sve oseća. Boli ga. Nije kamen. Pošto se ona ne lomi, lomi se njegova umetnost. Sve je laž, nema nikakve vere. Nema boga. On uzmiče. Brani se. Odvraća udarce. Pogađa je, kosti su mu šiljate. „Poslaću prijavu! Lopove treba u zatvor! Policija će je već pronaći! Lopove treba u zatvor! Napolje iz moga stana!“ Vuče ga za noge, da bi ga oborila. Kad se on nađe na podu, ona će mu se naplatiti, kao što je onda. Ne polazi joj za rukom, jak je. Ona ga onda hvata za okovratnik i vuče ga dok ga nije izbacila iz stana. Treska vrata za njim. On se na stepeništu opušta i skljoka se na tle. Ipak je umoran. Vrata se ponovo otvaraju. Tereza izbacuje za njim kaput, šešir i tašnu. „Ne usuđuj se da ponovo prosjačiš!“, dere se ona i nestaje. Tašnu daje zato što se u njoj ništa ne nalazi. Sve knjige zadržava u stanu. Njegova štedna knjižica se nalazi u tašni. On je srećno privija na grudi, iako je to štedna knjižica. Ona i ne sluti šta joj je umaklo zajedno sa prosjakom. Molim, gde ima takvog lopova što uvek nosi sa sobom svoj zločin?

155

DRUGI DEO U

BEZGLAVI SVET

KOD IDEALNOG 'NEBA' Otkako je Kin bio izbačen iz stana, imao je posla preko glave. Celoga

dana je odmereno i žilavo koračao po gradu. Već u samu zoru bio je na svojim dugačkim nogama. U podne nije sebi poklanjao ni jelo ni počinak. Da bi štedljivo koristio snagu, podelio je područje svoje delatnosti na rejone, kojih se strogo pridržavao. U tašni je nosio ogroman plan grada, u razmeri 1:5.000, na kojem su prijatnim crvenim kružićima bile označene knjižare. Ušao bi u neku knjižaru i zatražio samog vlasnika. Ako je ovaj otišao na put ili na ručak, on se zadovoljavao prvim službenikom. „Za jedan naučni rad hitno su mi potrebna sledeća dela“, rekao bi i sa jedne cedulje, koja nije postojala, pročitao dugačak spisak. Da se ne bi morao ponavljati, izgovarao je imena autora sa možda preteranom jasnoćom i sporošću. Posredi su bila retka dela, a teško je zamisliti koliko su ti ljudi neobrazovani. Iako je čitao, pažljivo je ispod oka pogledao lica što su ga slušala. Između dva naslova umetnuo bi sasvim kratke pauze. Voleo je da čoveku pred sobom, koji se još nije oporavio od nekog teškog imena, brzo zavitla i sledeće na glavu. Začuđena lica su ga uveseljavala. Poneki bi ga zamolili: „Pričekajte trenutak!“, drugi bi se mašili rukom za čelo ili slepoočnice, ali on je mirno produžavao da broji. Cedulja mu je obuhvatala po dvadesetak do tridesetak tomova. Kod kuće ih je sve imao. Ovde ih je ponovo nabavljao. Nameravao je da ono što ga je sada tištalo kao dvostruki primerak kasnije zameni za nešto drugo ili da ga proda. Uostalom, njegova nova delatnost ga nije stajala ni pare. Na ulici je sastavljao svoje spiskove. U svakoj knjižari bi pročitao nov spisak. Kad bi završio, presavio bi cedulju sa nekoliko sigurnih poteza ruke, strpao je u novčanik među ostale, poklonio se sa dubokim prezirom i napustio

156

radnju. Nije sačekivao odgovor. Šta bi ti glupaci mogli da mu odgovore? Kad bi se upustio sa njima u raspravljanje o željenim knjigama, opet bi izgubio vreme. Upravo je izgubio tri pune nedelje, u neobičnom stanju, ukočen i ukrućen, za pisaćim stolom. Da bi nadoknadio ono što mu je izmaklo, išao je celoga dana, toliko spretno, toliko postojano, toliko marljivo, da je bez ikakvog traga samohvalisanja mogao sobom biti zadovoljan, i zaista je to jako i bio. Ljudi sa kojima ga je dovodio u vezu njegov poziv ponašali su se različito, već prema raspoloženju i temperamentu. Nekolicina su se osećali razdraženi što im on ne da da dođu do reči, a većina je bila srećna što sme slušati. I po njegovom izgledu i po njegovim rečima ljudi su primećivali njegovo ogromno znanje. Jedna njegova rečenica mogla je da se meri sa sadržinom prepunih ormara. Retko su uočavali celokupan obim njegovog značaja. Inače bi te sirote budale sve do jednoga ostavile svoj posao, načetile se oko njega, načuljile uši i slušale dok im ne prsne bubna opna. Kad će opet sresti takvo čudo od učenosti? Većinom se samo jedan jedini koristio prilikom da ga sluša. Od njega su zazirali kao od svih velikih ljudi, bio im je suviše tuđ i dalek, i njihova zbunjenost, na koju je odlučio da ne obraća pažnju, potresala ga je do srži. Kad bi im okrenuo leđa, ostatak dana se isključivo govorilo o njemu i njegovim spiskovima. Uistinu uzev, vlasnici i osoblje su igrali ulogu njegovih sasvim privatnih nameštenika. On im je rado poklanjao tu sreću što će ih kolektivno spomenuti u njegovoj biografiji. Konačno, oni se ne ponašaju loše, dive mu se i snabdevaju ga svime što mu je potrebno. Slute ko je on i bar imaju snagu da pred njim ćute. Jer on nikad nije po drugi put ulazio u istu knjižaru. Kad je to jednom zabunom učinio, izbacili su ga napolje. On je za njih predstavljao nešto više no što su mogli podneti, njegova pojava ih je tištala i oni su se oslobađali nje. Osetio je tu njihovu nedoraslost i onda je kupio plan grada sa spomenutim crvenim kružićima. U kružiće što su označavali otaljane knjižare unosio je mali krst, one su za njega bile mrtve. Uostalom, njegova poslovnost je imala jednu važnu svrhu. Od trenutka kad se našao na ulici, osećao je interesovanje samo još za svoje rasprave kod kuće. Nameravao je da ih završi. Bez biblioteke to nije bilo moguće. Zato je uzeo razmišljati i načinio popis svega što mu od specijalne literature treba za te rasprave. Njegovi spiskovi su nastajali prinudno,

157

proizvoljnost i ćudljivost je isključio, dozvoljavao je sebi da ponovo nabavi samo one knjige koje su mu bile neophodne za rad. Izvesne okolnosti su ga prinuđivale da svoju domaću biblioteku privremeno drži zatvorenu. Prinudno se tome pokoravao, ali je nadmudrivao sudbinu. Nije davao ni pedalj svoje nauke. Kupovao je što mu treba, za nekoliko nedelja će ponovo sesti da radi, njegov način borbe bio je velikodušan i u skladu sa izvesnim okolnostima, njega nije mogućno pobediti, u slobodi je širio svoja mudra krila, rastao je zajedno sa brojem dana u kojima je sam sebi gospodario, a dovoljna nagrada za njegov trud bila je što je u međuvremenu sakupio malu novu biblioteku od nekoliko hiljada svezaka. Čak se bojao da bi mogla suviše porasti. Svakog dana bi prenoćio u nekom drugom hotelu. Kako da sa sobom vuče sve veći teret? Pošto je imao nerazorivo pamćenje, celokupnu novu biblioteku nosio je u glavi. Tašna je ostajala prazna. Uveče, pošto bi se radnje zatvorile, postao bi svestan svog umora i čim bi izišao iz poslednje knjižare, potražio bi najbliži hotel. Onako bez prtljaga, i u svom otrcanom odelu, budio je nepoverenje portira. Pošto bi već rešili da mu dobro pokažu i da ga izbace, i radujući se tome, pustili bi ga da kaže nekoliko reči. Želi veliku i mirnu sobu za noć, kazao bi on. Ako je takvu sobu mogućno dobiti samo u blizini žena, dece ili prostaka, on moli da mu to odmah kažu, jer u tom slučaju je ne može uzeti. Pri reči „prostaci“ portiri bi se osetili razoružani. Još pre no što bi mu kazali broj njegove sobe, izvlačio je novčanik i izjavljivao kako želi da plati unapred. Novčanik je bio nabijen krupnim novčanicama, pošto je izvadio imetak iz banke. Za ljubav tih novčanica portiri su raskrivali delove očiju koje inače niko nije ugledao, pa čak ni ekselencije na proputovanju, ni Amerikanci. Svojim preciznim, duguljastim, uglastim rukopisom ispunjavao je prijavni list. U rubriku „zanimanje“ stavljao je: vlasnik biblioteke. Rubriku „bračno stanje“ ignorisao je; on nije bio ni neoženjen ni oženjen ni razveden, i to je stavljao do znanja jednom kosom crtom. Davao je portirima stravične napojnice, koje su dostizale polovinu cene za sobu. Prilikom plaćanja se uvek radovao što je Terezi izmakla iz ruku njegova štedna knjižica. Oduševljeni portirski nakloni su mu dobro priličili, ostajao bi nepokretan kao kakav lord. Mimo svoje navike – tehničke olakšice bile su mu omrznute – koristio se liftom, jer ga je biblioteka u glavi, uveče onako umornog, jako pritiskivala. Naređivao je

158

da mu jelo donesu u sobu, to mu je bio jedini obed preko dana. Onda bi, da bi sebi malo olakšao, spustio biblioteku i obazreo se da vidi hoće li zbilja biti mesta za nju. Ispočetka, dok mu je sloboda još bila mlada, nije pripisivao naročit značaj izgledu sobe, jer mu je bilo stalo samo do spavanja, a da bi smestio knjige, bila mu je dovoljna jedino sofa. Kasnije je upotrebljavao i ormar. Ali biblioteka je uskoro postala prevelika i za jedno i za drugo. Da bi iskoristio prljavi tepih, pozvao je sobaricu i zamolio za deset tabaka najčistijeg pakpapira. Prostro ga je po tepihu i po celom podu; pošto je najzad nešto preteklo, on time prekri sofu i obloži ormar. Tako mu je neko vreme bila navika da svako veče pored jela poručuje i pakpapir; onaj stari je ujutru ostavljao u sobi. Knjige su sve više rasle u visinu, ali i ako padnu, neće se uprljati, jer je sve obloženo pakpapirom. Kad se ponekad noću budio obuzet velikim nemirom, nema sumnje da je čuo nekakav šum kakav proizvode knjige dok padaju. Jedne večeri kule od knjiga postadoše previsoke čak i za njega; imao je već začudo mnogo novih knjiga. Onda zatraži lestvice. Na pitanje šta će mu, odgovori britko i strogo: „To se vas ništa ne tiče!“ Sobarica je bila pomalo bojažljiva po prirodi. Jedna nedavna provalna krađa u hotelu zamalo je nije stajala službe. Otrčala je portiru i uzbuđeno mu saopštila šta želi gospodin iz broja 39. Portir, znalac karaktera i ljudi, znao je šta je dužan svojoj napojnici iako ju je već imao u džepu. „Idi ti na spavanje, mala“, isceri se portir na nju, „tim razbojnikom ću se ja pozabaviti!“ Ona se ne pomeri s mesta. „On je strašan“, reče bojažljivo, „izgleda kao jablan. Najpre je tražio pakpapir, a sada hoće lestvice. Po celoj sobi leži pakpapir.“ „Pakpapir?“, upita on; to saopštenje je na njega ostavilo izvestan utisak. Jer samo najotmeniji ljudi toliko preteruju sa svojom negom. „Dabome, šta drugo!“, reče ona gordo, jer ju je on slušao. „Znaš li ti ko je taj gospodin?“, upita on. Čak i pred službenicom nije rekao „taj“, nego je rekao „taj gospodin“. „On je vlasnik dvorske biblioteke!“ Svakim slogom tog veličanstvenog zanimanja vitlao je i bacao ga poput kakvog verskog načela. Da bi zapušio usta devojci, sam je dodao

159

reč „dvorska“. I shvatio je koliko mora biti fini onaj gospodin gore kad je izostavio reč „dvorska“ na prijavnom listu. „Pa nema više nikakvog dvora.“ „Ali dvorska biblioteka postoji! Kakva glupača! Zar misliš da su oni pojeli knjige!?“ Devojka zaćuta. Ona je volela da ga razbesni, jer bio je toliko snažan. Posmatrao ju je samo kad je bio ljutit. Dotrčala bi k njemu zbog svake sitnice. Nekoliko trenutaka puštao joj je na volju. Kad bi se razjario, trebalo ga se čuvati. Njegov bes joj dade snagu. Ona radosno odnese Kinu lestvice. Mogla je za to zamoliti hotelskog slugu, ali učinila je to sama, jer je želela da posluša portira. Upitala je gospodina vlasnika dvorske biblioteke da li mu sme pomoći. On reče: „Možete, i to tako što ćete odmah izići iz sobe!“ Onda je zaključao vrata, jer nije imao poverenja u to nametljivo stvorenje, zapušio je hartijom ključaonicu, oprezno stavio lestvice između kula od knjiga i popeo se uz njih. Paket za paketom, sređen prema spiskovima, vadio je iz glave i punio njima sobu sve do tavanice. Uprkos teretu zadržao je ravnotežu na lestvicama i činio se sebi kao akrobata. Otkako je bio svoj sopstveni gospodar, teški poslovi su mu bez po muke polazili od ruke. Taman je bio pri kraju, kad neko bez ustručavanja zakuca na vrata. Naljuti se što mu smetaju. Posle iskustava sa Terezom strahovito se plašio da laički pogledi ne padnu na njegove knjige. To je bila sobarica, koja je (još uvek iz odanosti koju je osećala prema portiru) skromno zatražila od njega da joj vrati lestvice. „Gospodin vlasnik dvorske biblioteke neće valjda spavati sa lestvicama u sobi!“ Njena revnost je bila iskrena; gledala je taj stravični jablan sa radoznalošću, ljubavlju i zavišću, želeći da portir i na nju obrati toliku pažnju. Njen način govora podseti Kina na Terezu. Kad bi to bila ona, on bi je se bojao. Ali pošto ga je samo podsećala na Terezu, on povika: „Lestvice će ostati ovde! Spavaću sa lestvicama!“ Bog i duša, ala je to otmen čovek, pomisli curica i uplašeno se povuče. Ipak ga je smatrala toliko otmenim da se uopšte ništa više nije smelo reći. On je pak izvukao konsekvence iz ovog događaja. Žene, bile to domaćice, supruge ili sobarice, treba izbegavati po svaku cenu. Otada je

160

tražio toliko velike sobe da su lestvice bile besmislene i izlišne, a pakpapir je nosio u tašni i odande ga vadio. Kelner kome bi zazvonio da mu donese jelo bio je srećom muškarac. Čim bi osetio da mu je glava olakšana, legao bi u krevet. Pre no što bi zaspao, poredio bi svoje pređašnje stanje sa sadašnjim položajem. Ionako su mu se misli predveče često i radosno vraćale na Terezu, jer je sve izdatke plaćao novcem koji je zahvaljujući ličnoj hrabrosti spasao od nje. Kad bi imao posla sa novcem, njen lik bi smesta iskrsao pred njim. Preko dana nije morao da vadi novac, jer se osim ručka odrekao i tramvaja, i to sa dobrim razlogom. Nije dozvoljavao da mu ikakva Tereza zagadi ozbiljni i veličanstveni poduhvat koji je trenutno izvodio. Tereza je groš koji čovek uzima u ruku. Tereza je reč koju izgovara neki analfabeta. Tereza je kamen o duhu čovečanstva. Tereza je sušto ludilo. Mesecima zatvoren zajedno sa ludakinjom, najzad se nije više mogao odupreti opakom uticaju njene bolesti i zarazio se od nje. Požudna za novcem do preteranosti, ona je jedan deo svoje požude prenela na njega. Pogubna strast za tuđim knjigama otuđila ga je od sopstvenih. Radi jednog miliona, za koji je slutio da se nalazi iza nje, zamalo što je nije opljačkao. Njegov karakter, neprestano u bliskom i snažnom dodiru sa njom, bio je u opasnosti da se razmrska o novac. Ali nije se razmrskao. Njegovo telo je izumelo zaštitu. Da se i dalje slobodno kretao po stanu, bio bi bez spasa zahvaćen njenom bolešću. Zato je pred njom izveo ono sa kipom. Naravno, nije se mogao pretvoriti u konkretan kamen. Ali bilo je dovoljno da ga ona smatra kamenom. Bojala ga se i zaobilazila ga u velikom luku. Zbunjivala ju je veština sa kojom je on nedeljama ukočeno sedeo na stolici. Ionako je već bila zbunjena. Ali nakon ovog oštroumnog trika uopšte više nije znala ko je on. Imao je vremena da je se oslobodi. Polako je prezdravljao. Njen uticaj na njega bio je slomljen. Čim se osetio dovoljno snažnim, skovao je plan za bekstvo. Trebalo je umaći od nje, a ipak je držati pod nadzorom. Da bi bekstvo uspelo, morala je poverovati kako ga ona izbacuje napolje. Zato je stavio štednu knjižicu u tašnu. Tokom dugih nedelja ona je pretraživala ceo stan. To i jeste bila njena bolest, što je uvek tražila novac. Nigde nije našla štednu knjižicu. Najzad se usudila da priđe pisaćem stolu. Ali tu je naišla na njega. Razočaranje ju je razdražilo do besa. On je podsticao njenu jarost dok ga ona, potpuno se zaboravivši, nije izbacila iz njegovog sopstvenog stana. Bio je napolju,

161

spasen. Ona je sebe smatrala pobednicom. A on ju je zaključao u stanu. Svakako neće moći da pobegne otuda, sad je potpuno bezbedan od njenih prepada. Doduše, žrtvovao je stan, ali šta čovek neće učiniti da spase život, kad taj život pripada nauci? Opružio bi telo ispod pokrivača, trudeći se da dodiruje što više čaršava. Molio je knjige da ne padnu, jer je umoran i hteo bi najzad mira. Već u polusnu, promrmljao bi: „Laku noć.“ Tri nedelje je uživao u novoj slobodi. Iskoristio ih je sa zadivljujućom marljivošću, a kad prođoše, on utvrdi da je iscrpio sve knjižare u gradu. Jedno popodne nije više znao kuda će. Da počne iz početka i da ulazi u stare, po istom poznatom redosledu? Da li bi ga prepoznali? Više je voleo da se skloni s puta uvredama. Da li njegovo lice možda spada u ona koja svako zapamti na prvi pogled? Prišao je ogledalu pred jednom berbernicom i u njemu počeo da razgleda crte svoga lica. Imao je vodnjikavoplave oči, a obraza na njemu uopšte nije bilo. Čelo mu je bilo litica prepuna pukotina. Nos mu se, kao okomit, do nesvestice uzan greben, stropoštavao u dubinu. Sasvim dole, potpuno skrivena, šćućurila su se dva sićušna crna insekta. Niko ne bi očekivao da tu otkrije nozdrve. Usta su mu bila prorez na automatu. Dve oštre bore su se, kao veštački ožiljci, spuštale od slepoočnica ka bradi i sastajale se na njenom vrhu. One i nos delile su lice, ionako duguljasto i uzano, na pet zastrašujuće uskih traka, uskih ali strogo simetričnih, nigde nije bilo mesta da se pogled na nečemu zadrži, pa se i Kin zadržao tek nekoliko trenutaka. Jer kad je pogledao sebe, a nikad nije imao običaj da se gleda, odjednom se u duši osetio veoma usamljen. Odlučio je da pođe nekuda gde ima vrlo mnogo ljudi. Možda će tu zaboraviti koliko mu je lice usamljeno i možda će mu doći na um neka misao kako da nastavi svoju dosadašnju delatnost. Okrenuo je pogled prema firmama unaokolo, a to je bio deo grada za koji je on inače bio slep, i pročitao „KOD IDEALNOG NEBA“. Sa zadovoljstvom je ušao onamo. Razgrnuo je debele zavese. Užasan oblak isparenja mu preseče dah. Mehanički produži dva koraka, spreman za odbranu. Njegova oštra prilika je kao nož presecala gusti vazduh. Oči su mu suzile; on ih je širom otvarao da bi mogao videti. Na to one još više zasuziše, pa ništa nije video. Neka crna prilika ga sprovede do jednog stočića i naredi mu da tu sedne. On posluša. Prilika naruči za njega duplu

162

crnu kafu i iščeze u magli. U tom nepoznatom kraju sveta Kin se grčevito hvatao za glas svoga pratioca i utvrdio je da je to glas muškarca, ali rasplinut i zato gadan. Radovao se što je opet utvrdio da je neki čovek onako sićušan kako je on mislio o čoveku uopšte. Neka debela šaka gurnu duplu crnu kafu pred njega. On učtivo zahvali. Šaka za trenutak ostade začuđeno na stolu; zatim se opre o mermer celom širinom, ispružajući svih pet prstiju. Čemu se ona toliko kezi, zapita se on, a njegovo nepoverenje se probudi. Kad se šaka zajedno sa čovekom što joj je pripadao povukla, on je ponovo zagospodario svojim očima. Magla se cepala. Kin podozrivim pogledom otprati onu priliku, koja je bila dugačka i mršava kao i on sam. Zaustavila se pred jednim šankom, okrenula se i opruženom rukom pokazala prema gostu. Rekla je nekoliko nerazumljivih reči tresući se od smeha. Kome li taj samo govori? U okolini šanka nikog nadaleko nije bilo. Lokal je bio neverovatno zapušten i prljav. Iza šanka se jasno videla gomila šarene odeće. Ti ljudi su suviše lenji da se služe ormarom; sve bacaju u taj prostor između šanka i ogledala. Ne stide se čak ni gostiju! Kin poče i za njih da se interesuje. Gotovo za svakim stočićem sedeo je neki kosmati prijaško sa majmunskim licem i uporno zurio u njega. Pozadi su cikale neke neobične devojke. Idealno nebo bilo je vrlo nisko i zastrveno umašćenim, sivkasto-smeđim oblacima. Tu i tamo je ostatak neke zvezde probijao kroz mutne slojeve. Nekada davno celo nebo je bilo posejano zlatnim zvezdama. Najveći njihov deo izbrisao je dim; ostale su bolovale od gubitka svetlosti. Ispod ovoga neba svet je bio mali. Lako bi mogao zauzeti mesto u nekoj hotelskoj sobi. Činio se prostran i zbrkan samo dok čoveka obmanjuje ova magla. Svaki mermerni stočić živeo je izdvojenim životom. Svetski smrad proizvodili su svi zajednički. Svako je pušio, ćutao ili udarao pesnicom po tvrdom mermeru. Iz sićušnih niša čuli su se uzvici za pomoć. Najednom se začu neki stari klavir. Kin se uzalud potrudi da ga vidi. Gde li su ga sakrili? Matori momci, odeveni u rite, s kapama na glavi, sklanjali su nemarnim pokretima teške zavese na vratima, polako klizili između planeta, čas pozdravljajući ovoga, čas preteći onome, i seli bi najzad onde gde su ih primali sa najvećom mržnjom. Za vrlo kratko vreme lokal je promenio svoj izgled. Bilo kakav pokret postao je nemoguć. Ko ima hrabrosti da takvom bližnjem stane na nogu? Kin je još jedini sedeo sam. Bojao se da se digne, pa je ostao.

163

Između stolova su u svim pravcima letele grdnje. Muzika je ulivala u ljude borbenost i snagu. Čim klavir umuknu, oni se tromo skljokaše. Kin se uhvati za glavu. Kakva su to stvorenja? Uto pored njega iskrsnu jedna ogromna grba i upita ga da li dozvoljava. Kin s naporom obori pogled. Gde su usta iz kojih su se čule reči? Ali vlasnik grbe, neki patuljak, već poče da skakuće uvis uz stolicu. Uspeo je da sedne na nju i okrenuo je prema Kinu dva krupna, melanholična oka. Šiljak jako povijenog nosa nalazio se u visini brade. Usta su bila isto onako mala kao i taj čovek, samo – nisu se nigde mogla naći. Ni čela, ni ušiju, ni vrata, ni trupa – ovaj čovek se sastojao od grbe, od snažnog nosa i od dva crna, mirna, tužna oka. Zadugo ništa nije rekao; verovatno je očekivao da prođe dejstvo koje je proizvela njegova pojava. Kin se priviknu na novo stanje. Iznenada ču kako ispod stola neki promukli glas pita: „Kako poslovi?“ On skliznu pogledom niz svoje noge. Glas ljutito začegrta: „Zar sam ja pas?“ I on onda shvati da to govori patuljak. Nije znao šta treba da kaže o poslovima. Merio je okom mališanov isključivi nos, on mu je ulivao podozrenje. Pošto nije bio poslovan čovek, lako je slegao ramenima. Njegova ravnodušnost ostavi veliki utisak. „Ja se zovem Fišerle!“ Nos kljucnu po ploči stola. Kinu bi žao svoga lepog imena. Zato ga nije izgovorio, nego se samo kruto naklonio, što se moglo protumačiti i kao odbijanje i kao predusretljivost. Patuljak se odluči za ovo drugo. Izvukao je dve ruke – dugačke kao u gibona – i dohvatio Kinovu tašnu. Njen sadržaj ga natera da se nasmeje. Pomoću uglova usana, koji zaigraše desno i levo od nosa, dokazao je najzad postojanje svojih usta. „Radite sa hartijom, zar ne?“, zakreštao je i digao uvis lepo presavijeni pakpapir. Ceo svet pod nebom uglas udari u njisku kad to ugleda. Kin, koji je bio potpuno svestan dubljeg značenja svoje hartije, požele da uzvikne: „Drskost!“, i da je otme patuljku iz ruke. Već i sama ta namera, smela kakva je bila, učinila mu se kao džinovski zločin. Da bi ga okajao, on preko lica navuče nesrećan i zbunjen izraz. Fišerle nije popuštao. „Novost, narode, novost! Nemi trgovački putnik!“ Mahao je hartijom držeći je u iskrivljenim prstima i izgužvao je na

164

najmanje dvadeset mesta. Kina srce zabole. U pitanju je bila čistoća njegove biblioteke. Kad bi mogao naći neko sredstvo da je spase. Fišerle stade na stolicu – sad je bio taman toliko visok kao i Kin koji je sedeo – i zapeva glasom što ga je izneveravao: „Ja sam ribar5 – on je riba!“ Kad je otpevao „ja“, pljesnuo je hartijom po sopstvenoj grbi, a kad je otpevao „on“, lupio je Kina preko ušiju. Ovaj je strpljivo ćutao. Mogao je biti srećan što ga besni patuljak nije ubio. Poče da ga boli način na koji se postupa s njim. Od čistoće biblioteke ništa nema. Shvatio je da je čovek bez struke ovde izgubljen. Iskoristio je otegnute taktove između „ja“ i „on“, digao se, poklonio se duboko i odlučno izjavio: „Kin, iz knjižarske struke.“ Fišerle se prekide pre sledećeg „on“ i sede. Bio je zadovoljan uspehom. Povukao se u svoju grbu i upitao sa bezgraničnom odanošću: „Igrate li šah?“ Kin odgovori kako mu je jako žao što ne igra. „Čovek koji ne igra šah nije čovek. U šahu se nalazi inteligencija, kažem ja vama. Može neko biti dugačak i četiri metra, ali mora igrati šah, inače je tikvan. Ja umem da igram šah. I nisam tikvan. A sad da vas pitam nešto; ako hoćete, odgovorite mi, ako nećete, nemojte odgovoriti. Zašto čovek ima glavu? Sam ću vam reći, inače ćete još razbiti glavu pogađajući, šteta bi bilo. Glavu ima za šah. Razumete li? Kažite da razumete, pa će sve biti u redu. Ako kažete da ne razumete, onda ću vam reći još jednom, zato što ste vi u pitanju. Imam ja razumevanja za knjižarsku struku. Skrećem vam pažnju, ja sam sve sam naučio, a ne iz knjiga. Šta mislite ko je ovde gazda, gazda celog lokala? Kladim se da nećete pogoditi. Odaću vam ime. Gazda se zove Fišerle i sedi sa vama za istim stolom. A zašto je seo ovamo? Zato što ste vi ružan čovek. Sad ćete možda pomisliti da se ja lepim za ružne ljude. Pogrešno, glupost, nije tačno! Šta vi mislite, kakva je lepotica moja žena? Tako nešto izuzetno još niste videli! Ali, pitam ja vas, ko ima inteligenciju? Ružan čovek je ima, velim vam ja. Šta će kicošima inteligencija? Žene zarađuju za njih, ne vole da igraju šah, jer se pritom moraju saginjati, a to bi im moglo pokvariti lepotu, i na šta to onda izlazi? Ružni ljudi su za sebe zakupili svu inteligenciju. Uzmite šahovske majstore – svi su ružni. Vidite, kad u ilustracijama vidim nekog slavnog čoveka koji je makar i malo lep, 5

Ime Fišer znači i ribar. (Prim. prev.)

165

odmah sebi kažem: Fišerle, tu nešto nije u redu. Uzeli su pogrešnu sliku. Dabome, šta mislite, tolike silne slike, a svako želi da bude slavan čovek – šta bi onda bilo od novina? I ilustracije su vam kao čovek. Ali znate da je pravo čudo što ne igrate šah. Cela knjižarska struka igra šah. Valjda mu je to neka veština u knjižarskoj struci? Uzme čovek udžbenik za šah i nauči partiju napamet. Ali da ne mislite da me je neko zbog toga tukao? Niko iz knjižarske struke, to vam je izvesno kao što ste vi iz knjižarske struke, ako jeste!“ Slušati i povinovati se, to je ovde za Kina značilo jedno isto. Otkako je mališan govorio o šahu, bio je najbezazleniji Jevrejin na svetu. Nikad se nije prekidao, pitanja su mu bila retorska, ali on je ipak sam sebi odgovarao na njih. Reč „šah“ zvučala je u njegovim ustima kao zapovest, i kao da samo od njegove milosti zavisi kad će dodati smrtonosno „mat“. Kinova ćutljivost, koja ga je ispočetka dražila, tada mu se činila kao pažnja, i laskala mu je. Za vreme igre njegovi partneri su ga se suviše bojali da bi mu smetali primedbama. Jer on se strahovito svetio i izlagao je opštem kikotanju nepromišljenost njihovih poteza. U pauzama između partija – pola života provodio je za šahovskom tablom – sa njim su se ophodili kako je odgovaralo njegovom rastu. On bi najviše voleo da neprekidno igra. Sanjao je o životu u kome bi se uzimanje hrane i spavanje obavljalo za vreme protivničkih poteza. Kad bi u igri proveo punih šest časova, stalno pobeđujući, i kad bi se slučajno našao još neki kandidat za poraze, njegova žena bi se isprečila i prinudila ga da prestane, inače bi postao suviše drzak prema njoj. On je prema njoj bio ravnodušan kao prema kakvom kamenu. Držao se nje jer mu je davala da jede. Ali kad bi prekinula lanac njegovih trijumfa, besno bi počeo da igra oko nje i da je udara u ono nekoliko osetljivih mesta njenog otupelog tela. Ona je mirno stajala i trpela sve to od njega, mada je bila snažna. Bile su to jedine bračne nežnosti koje je ispoljavao prema njoj. Ona ga je, naime, volela, bio joj je kao dete. Posao joj nije dozvoljavao da ima neko drugo dete. Uživala je najveće poštovanje u „Idealnom nebu“, jer je jedina među veoma bednim i jeftinim devojkama bila čvrsto vezana za jednog starog gospodina, koji se već osam godina sa postojanom vernošću svakog ponedeljka pojavljivao kod nje. Zbog ovog sigurnog prihoda nazivali su je penzionerkom. Prilikom čestih scena sa Fišerleom ceo lokal je urlao; ali

166

niko se ne bi usudio da uprkos njenoj zapovesti počne novu partiju. Fišerle ju je tukao samo zato što je to znao. Prema njenim mušterijama osećao je nežnost, ukoliko mu je njegova ljubav prema šahu ostavljala nešto nežnosti na pretek. Čim bi se udaljila sa nekim, on bi počeo da vršlja po šahovskoj tabli do mile volje. Njegova je privilegija bila da prilazi nepoznatim ljudima koje bi slučaj naneo u ovaj lokal. U svakom bi slutio nekog velikog majstora, od koga bi se ponešto moglo naučiti. A da će ga ipak potući, u to nije bilo sumnje. Tek kad bi se nada u nove kombinacije rasturila, ponudio bi strancu svoju ženu, da bi je se otarasio za neko vreme. Pošto za svaku struku ima razumevanja, dotičnom je potajno davao savet da mirno ostane nekoliko sati gore sa ženom, jer ona nije takva kao što on misli, ume ona da ceni zgodne ljude. Ali molio je da ga ne odaju, posao je posao, i on radi protiv sopstvenih interesa. Ranije, pre mnogo godina, kad žena još nije bila penzionerka i kad je imala suviše dugova da bi ga mogla poslati u kafanu, Fišerle je bio prinuđen, kad bi žena dovela mušteriju u njihov tesni sobičak, da se uprkos grbi zavlači pod krevet. Onda je pažljivo osluškivao muškarčeve reči – prema rečima svoje žene bio je ravnodušan – i ubrzo bi mu osećanje reklo da li je u pitanju neko ko igra šah ili nije. Kad bi bio siguran, najhitnije bi se izvukao ispod kreveta – većinom bi pritom izubijao grbu – pa bi onog čoveka, koji ništa nije ni slutio o njegovom prisustvu, pozvao da odigraju partiju šaha. Bilo je muškaraca koji su na to pristajali, ukoliko se igra u novac. Nadali su se da će od tog otrcanog Jevrejina povratiti novac koji su pod višom prinudom poklonili njegovoj ženi. Verovali su da su sasvim u pravu, jer sada svakako ne bi više pristali na onu pogodbu. Ali bi u tom slučaju izgubili još toliko para. Većina je odbijala Fišerleovu ponudu, umorno, nepoverljivo ili ozlojeđeno. Niko nije razbijao glavu razmišljajući odakle se on iznenada pojavio. Ali Fišerleova strast je rasla s godinama. Od slučaja do slučaja, sve mu je teže bilo da toliko čeka sa svojim predlogom. Često bi ga iznenada i ogromnom snagom obuzela misao da tamo gore inkognito leži neki velemajstor. Suviše rano bi se pojavio pored kreveta i zakucao prstom ili nosem po ramenu potajnoj veličini, dok ovaj umesto insekta kojeg je očekivao ne bi primetio kepeca i shvatio njegovu ponudu. Svi su nalazili da je to preko jego i nije bilo nikoga ko ne bi iskoristio tu priliku da zatraži da mu se vrate pare. Pošto se to nekoliko puta desilo – jednom je

167

neki razjareni trgovac stokom doveo čak i policiju – žena kategorički izjavi da tome mora doći kraj ili će uzeti nekog drugog. Fišerle je sad, imalo para ili nemalo, odlazio u kafanu i pre četiri ujutru se nije smeo vraćati kući. Ubrzo potom, pojavio se i odomaćio onaj solidni gospodin što je dolazio ponedeljkom, i najgoroj nevolji dođe kraj. On je ostajao cele noći. Fišerle ga je još zaticao kad se vraćao kući, a ovaj ga je redovno pozdravljao sa „velemajstore“. Trebalo je da to bude dobar vic – u međuvremenu navršio je okruglo osam godina – ali Fišerle ga je osećao kao uvredu. Kad bi taj gospodin, čije prezime niko nije znao, jer je skrivao čak i kršteno ime, bio naročito zadovoljan, dozvolio bi iz sažaljenja prema mališanu da ga ovaj na brzinu pobedi. Taj gospodin je spadao u one ljude koji vole da najednom otaljaju sve što je izlišno. Kad bi napuštao sobičak, za nedelju dana bi se oslobađao i jednog i drugog, i ljubavi i sažaljenja. Zahvaljujući porazima, koje je dozvoljavao da mu Fišerle nanese, prišteđivao je groševe koje bi inače u svojoj radnji, koju je po svoj prilici vodio, morao da spremi za prosjake. Na njegovim vratima bila je prikucana pločica: „Ovde se prosjacima ništa ne daje.“ Fišerle je, međutim, mrzeo jednu kategoriju ljudi na svetu, a to su bili šahovski velemajstori. Obuzet izvesnom vrstom besnila pratio je sve značajne partije na koje je nailazio u novinama i časopisima. Mnogo godina je zadržavao u glavi partije koje bi jednom ponovio na tabli. Kao neospornom lokalnom majstoru nije mu bilo teško da pred svojim prijateljima dokaže ništavnost tih veličina. Pokazivao im je, dok su se oni slepo pouzdali u njegovo pamćenje, šta se desilo na ovom ili onom turniru, potez za potezom. Čim bi njihovo divljenje prema takvim partijama dostiglo stepen koji ga je ljutio, on bi počeo iznalaziti i izmišljati pogrešne poteze, koji se nikad nisu desili, i nastavljao bi igru kako je njemu bilo milo. Brzo bi igru doveo do katastrofe; ljudi su znali ko je tu katastrofu pretrpeo, a imena su i ovde predstavljala fetiš. Čuli bi se glasovi da bi se i Fišerle na turniru isto tako proveo. Niko nije uočavao pogrešku pobeđenoga. Na to bi Fišerle odmakao stolicu od stola, toliko da mu je ispružena ruka taman još doticala figure. Bio je to njegov naročit način da izražava prezrenje, pošto su mu usta i ceo onaj deo lica oko njih, kojim drugi ljudi to isto obavljaju, bila gotovo potpuno prekrivena nosem. Onda bi zakreštao: „Dajte mi maramu, dobiću tu partiju i naslepo!“ Kad bi njegova žena bila prisutna, davala mu je svoju

168

prljavu maramu koju je nosila oko vrata; znala je da ga ne sme lišiti trijumfa na turniru, jer su se održavali tek jednom u nekoliko meseci. Kad ona ne bi bila u lokalu, neka od devojaka bi stavila Fišerleu ruke na oči. Brzo i sigurno on je potez za potezom vraćao partiju natrag. Onde gde je učinjena pogreška, zaustavljao se. To je u isti mah bila ona tačka na kojoj je počeo njegov švindleraj. A onda je pomoću novog švindleraja sa istom tolikom drskošću doveo suprotnu stranu do pobede. Svi su bez daha pratili šta on radi. Svi su se čudili. Devojke su ga tapšale po grbi i ljubile ga u nos. Muškarci, pa i oni lepi među njima, koji su se malo ili nimalo razumevali u šah, lupali su pesnicama po mermernim pločama i izjavljivali, iskreno ozlojeđeni, da je prava svinjarija ako Fišerle ne postane velemajstor. Pritom su toliko urlali da se naklonost devojaka odmah ponovo okretala prema njima. Fišerleu je bilo svejedno. On se pravio da ga se to odobravanje ništa ne tiče, samo bi suvo primetio: „Šta ćete, ja sam ubogi đavo. Kad bi mi danas neko dao stipendiju, sutra bih postao velemajstor!“ „Već danas!“, povikali bi svi. I oduševljenju bi došao kraj. Fišerle je – zahvaljujući svojstvu nepriznatog šahovskog genija i zahvaljujući onom gospodinu što je postojano posećivao njegovu ženu, penzionerku – uživao jednu veliku privilegiju pod „Idealnim nebom“: smeo je da iseca i čuva sve šahovske partije objavljene u novinama, iako su te novine, pošto su prošle kroz puno ruku, posle nekoliko meseci ustupane jednom još prljavijem lokalu. Fišerle, međutim, uopšte nije čuvao te kvadratne komadiće hartije; cepao ih je na sićušne deliće i sa gađenjem ih bacao u klozet. Uvek je živeo u paklenom strahu da kogod ne zatraži neku partiju. On sam nimalo nije bio ubeđen u svoj značaj. Stvarni potezi, koje je on prikrivao, gorko su morili njegovu pametnu glavu. Zato je mrzeo velemajstore kao kugu. „Šta mislite, kad bih imao stipendiju“, obrati se on sada Kinu, „čovek bez stipendije je kao bogalj. Dvadeset godina čekam na stipendiju. Da ne mislite da ja nešto tražim od svoje žene? Ja tražim mir i tražim stipendiju. Useli se kod mene, rekla mi je ona, još kad sam bio dečak. No, rekoh ja, šta će žena Fišerleu? A šta bi hteo, rekla je ona. Ona mu ne može dati mir. Šta bih hteo? Hteo bih stipendiju. Od ničega se ništa ne može ni napraviti. Ni vi ne započinjete posao bez kapitala. Šahovska branša je takođe branša, zašto ne bi bila branša? Ima li negde nečeg što nije

169

branša? Dobro, rekla je ona, ako se useliš kod mene, dobićeš stipendiju. I sad ja vas pitam, razumete li vi to uopšte? Znate li vi šta je stipendija? Reći ću vam za svaki slučaj. Ako znate, ništa i ne mari, a ako ne znate, e pa ni onda ništa ne mari. Pazite dobro: stipendija je fina reč. Ta reč dolazi iz francuskog i znači isto što i jevrejski kapital!“ Kin se zagrcnu. Poznaćete ih po njihovoj etimologiji. Kakav lokal! Zagrcnu se i oćuta. Bilo je to najbolje što mu je moglo pasti na pamet u ovoj razbojničkoj jazbini. Fišerle načini sasvim malu pauzu, da bi osmotrio dejstvo reči „jevrejski“ na svoga sagovornika. Ko može znati? U svetu vrve antisemiti. Jevrejin je uvek na oprezu pred svojim smrtnim neprijateljima. Grbavi patuljci, a pogotovu oni koji su uprkos tome doterali dotle da budu svodnici, oštro zapažaju. Nije mu promaklo da se Kin zagrcnuo. On je to protumačio kao zbunjenost i od tog trenutka je Kina smatrao Jevrejinom, iako ovaj to uopšte nije bio. „Ta reč se upotrebljava samo u finim zaposlenjima“, produži on uspokojen da objašnjava, misleći na stipendiju. „Oslanjajući se na njeno sveto obećanje, uselih se kod nje. A znate li kada je to bilo? Vama mogu reći, jer ste mi prijatelj: bilo je to pre dvadeset godina. Dvadeset godina ona štedi i štedi, ništa sebi ne poklanja, ništa meni ne poklanja. Znate li šta je kaluđer? E pa nećete znati, pošto ste Jevrejin, a kod Jevreja toga nema; ništa ne mari, mi živimo kao kaluđeri, ili da vam bolje objasnim, možda ćete to razumeti, kad ništa ne razumete: živimo kao kaluđerice, a to su kaluđerske žene. Svaki kaluđer ima ženu i ona se zove kaluđerica. Ali šta mislite kako odvojeno oni žive?! Takav brak bi svako mogao poželeti, trebalo bi to uvesti i kod Jevreja, kažem vam ja. I vidite, stipendija još nikako da se skupi. Računajte, računicu morate znati! Vi ćete odmah dati dvadeset šilinga. Ne daje svako odmah toliko. Gde danas možete naći toliko plemenite ljude? Ko danas može sebi dozvoliti tu glupost? Vi ste moj prijatelj. Vi sebi kažete, dobri kakvog vas je bog dao, da Fišerle mora imati stipendiju. Inače će propasti. Mogu li pustiti Fišerlea da propadne, velika bi šteta bila, ne, ne mogu. Šta da radim? Pokloniću ženi dvadeset šilinga, ona će me povesti sa sobom, a moj prijatelj će se obradovati. Za prijatelja ću sve učiniti. Dokazaću vam to. Dovedite ovamo svoju ženu, to jest dok ne budem imao stipendiju, i ja vam reč dajem da ću je čuvati, nisam ja kukavica. Šta mislite, zar ja da se bojim neke žene? Šta bi ona mogla nekom učiniti? Imate li vi ženu?“

170

Ovo je bilo prvo pitanje na koje je Fišerle očekivao neki odgovor. Doduše, u postojanje žene o kojoj je pitao bio je siguran kao i u postojanje svoje grbe. Ali čeznuo je za novom partijom, već tri sata bio je pod prismotrom i nije mogao to da izdrži. Hteo je da diskusiju dovede do nekog praktičnog rezultata. Kin je ćutao. Šta je trebalo da kaže? Žena je bila njegova osetljiva tačka, o kojoj ni pri najboljoj volji nije mogao reći ništa istinito. On, kao što je poznato, nije bio ni oženjen ni neoženjen ni razveden. „Imate li ženu?“, upita Fišerle po drugi put. Ali to je sad već zvučalo preteći. Kin se mučio da pronađe neki istinit odgovor. I opet mu se desilo što i maločas sa knjižarskom strukom. U nevolji i đavo se krsti. „Nemam ženu!“, izjavi on uz osmeh, koji ozari njegovu strogu mršavost. Kad već laže, bar da tvrdi ono što je najprijatnije. „Onda ću vam ja dati svoju!“, uzviknu Fišerle. Da je čovek iz knjižarske struke imao ženu, Fišerleov predlog bi glasio drukčije: „Onda imam da vam ponudim nešto za promenu!“ Ali ovako je naglas zakreštao preko lokala: „Hoćeš li dooći ili nećeš dooći?“ Ona dođe. Bila je visoka, debela i okrugla, stara pola veka. Sama se predstavila, pokazujući ramenom na Fišerlea i dodajući ne bez izvesne gordosti: „Moj muž.“ Kin ustade i pokloni se veoma duboko. Osećao je užasan strah od svega što će sad doći. Naglas je rekao: „Veoma se radujem“, a tiho, nečujno tiho: „Naložnice!“ Fišerle reče: „Ded, sedni!“ Ona posluša. Njegov nos je dopirao do njenih grudi; i jedno i drugo naleže na ploču stočića. Iznenada se mališan trže i pročegrta u najvećoj žurbi, kao da je zaboravio ono što je najvažnije: „Knjižarska struka.“ Kin je opet ćutao. Ženi za stolom bio je gadan. Poredila je njegove kosti sa grbom svoga muža i našla da je grba lepa. Njen zečić uvek ume nešto da priča. Nije pregrizao jezik. Ranije je i s njom štošta pričao. Sad je ona suviše stara za njega. Pa, u pravu je. On ipak ne ide ni sa jednom drugom. On je duša od deteta. Svi veruju da između njih dvoje još nešto ima. Svaka njena prijateljica trza na njega. Žene su pokvarene. Ona ne zna šta je pokvarenost. I muškarci su pokvareni. U Fišerlea čovek može da se pouzda. Pre no što se upetlja s nekom ženom, veli on, više voli da se ni sa jednom ne upetlja. Ona je u svemu saglasna. Njoj to nije potrebno. Samo što on to nijednoj ne sme da kaže. Tako je skroman. Sam se nikad ne bi setio da što zatraži. Samo kad bi više pazio na odelo! Ponekad čovek prosto pomisli da se

171

izvukao iz sanduka za đubre. Ferdl je postavio Miciki ultimatum: čekaće godinu dana na motocikl što mu ga je obećala. Ako ga ne dobije za godinu dana, on će uraditi nešto i na nju i na motocikl, a ona nek potraži nekog drugog. Sad se ubi štedeći, ali gde će ona skupiti pare za motocikl! Njen zečić ne bi mogao tako nešto da uradi. A što lepe oči ima! Zar je nešto kriv zbog grbe? Kad god bi joj Fišerle našao neku mušteriju, osećala je kako on želi da je se otarasi i bila mu je zahvalna za njegovu ljubav. Kasnije bi nalazila da je suviše gord. Uopšte uzev, bila je zadovoljno stvorenje, koje je uprkos mrskom životu raspolagalo sa sasvim malo mržnje. To malo je trošila na šah. Dok su ostale devojke postepeno upoznale osnovna pravila igre, ona celog svog života nije shvatala zašto se različite figure različito kreću. Bunilo ju je što je kralj toliko bespomoćan. Dala bi ona onoj drskoj ženturači, kraljici! Zašto ona sme prosto sve da radi, a kralj ne sme? Često je napregnuto posmatrala igru. Neki stranac bi je po njenom izrazu lica smatrao za očiglednog znalca. U stvari, ona je samo čekala kad će kraljica biti uzeta. Kad bi se to desilo, zapevala bi neki trijumfalni šlager i smesta otišla od stola. Delila je sa svojim mužem mržnju prema tuđoj kraljici; ljubav sa kojom je čuvao sopstvenu izazivala je u njoj ljubomoru. Njene prijateljice, samostalnije od nje, stavljale su sebe na vrh društvene lestvice i nazivale kraljicu drocom, a kralja cuplingerom. Penzionerka je jedina bila više vezana za istinsku hijerarhiju stvari, na čiju se najnižu prečagu već popela zahvaljujući svome stalnom gospodinu. Ona, koja je inače davala ton i pri najrazuzdanijim šalama, nije učestvovala u ismevanju kralja. Za kraljicu joj se čak i naziv „droca“ činio suviše dobar. Topovi i konji su joj se sviđali jer su izgledali kao pravi, a kad bi Fišerleovi konji u koncentrisanom galopu pojurili preko table, imala je običaj da prsne u smeh svojim mirnim, tromim glasom. Čak punih dvadeset godina nakon što se on uselio k njoj zajedno sa šahovskom tablom, ona ga je ponekad sasvim nevino pitala zašto topovi ne ostaju u ćoškovima kao na početku igre, jer su onde mnogo lepše. Fišerle bi u mislima pljunuo na njen ženski mozak i ništa ne bi rekao. Kad bi mu dosadila pitanjima – želela je samo da ga čuje kako nešto kaže, volela je njegovo kreštanje, niko nema takav gavranski glas kao on – on bi joj zapušio usta nekom drastičnom primedbom. „Imam li ja grbu ili nemam? Pitaš još! E, popni se na nju pa se tociljaj! Možda ćeš se opametiti od

172

toga!“ Njegova grba ju je bolela. Najviše bi volela da nikad o tome ne govori. Mučilo ju je osećanje da je sama kriva za taj neuspeli deo njenog deteta. Čim je on u njoj otkrio tu crtu, koja mu se činila luda, počeo je iskorišćavati za ucenjivanje. Njegova grba je predstavljala jedinu opasnu pretnju kojom je raspolagao. Upravo sad ju je posmatrala s ljubavlju. Grba je nešto, a ovakav kostur ništa nije. Radovala se što ju je pozvao za svoj sto. Oko Kina se nimalo nije trudila. Nakon nekoliko minuta, dok su svi ćutali, ona reče: „No, šta je bilo? Koliko ćeš mi pokloniti?“ Kin pocrvene. Fišerle se brecnu na nju: „Ne govori tako glupo! Ne dozvoljavam ja da moga prijatelja vređaju. On ima inteligenciju. Ništa uprazno ne govori. O svakoj reči razmisli po sto puta. Kad nešto kaže, onda kaže. On se interesuje za moju stipendiju i dobrovoljno će priložiti dvadeset šilinga.“ „Stipendiju? Šta to znači?“ Fišerle zagrme: „Stipendija je fina reč! Dolazi iz francuskog i znači isto što i jevrejski kapital!“ „Odakle meni kapital?“ – Žena nije shvatila njegov trik. A zašto je i morao da ga zaodene stranom rečju? Njemu je bilo stalo do toga da ostane u pravu. Pogleda ženu duboko i ozbiljno, pokaza nosem prema Kinu i svečano izjavi: „On sve zna.“ „A šta to?“ „Pa da ja i ti štedimo zbog šaha.“ „Ne pada mi ni na pamet! Toliko ne zarađujem. Ja nisam Micika, a ti nisi Ferdl. Šta ja imam od tebe? Imam đavolju mater. Znaš li šta si ti? Bogalj si ti! Idi pa prosi ako ti nije pravo!“ Prizvala je Kina za svedoka ove nepravde što do neba vapije. „Drzak je on, kad vam kažem! Ne bi čovek ni verovao. Bogaljčina jedna! Trebalo bi da je zadovoljan!“ Fišerle se još više smanji, diže ruke od svoje igre i samo još setno reče Kinu: „Budite vi veseli što niste oženjeni. Najpre dvadeset godina zajedno štedimo svaku paru, a evo sad je celu stipendiju spiskala šljemajući sa svojim prijateljima.“ Ova drska laž preseče ženi reč u grlu. „E da znate, na to se mogu zakleti“, povikala je čim se pribrala, „za svih ovih dvadeset godina nisam bila ni sa jednim muškarcem osim s njim!“ Fišerle rezignirano okrete dlan prema Kinu: „Kurva, a nije bila sa muškarcima!“ Izgovarajući „kurva“, digao je obrve uvis. Žena zbog ove uvrede poče glasno da plače. Reči joj postadoše nerazumljive. Ali sticao se utisak da ona kroz grcanje pominje neku penziju. „Eto vidite, sad i sama priznaje.“ Fišerle je prikupio hrabrost. „Šta mislite, od koga joj penzija? Od jednoga gospodina što dolazi svakog ponedeljka. U moj stan. Da vam ja kažem,

173

žene se moraju naopako kleti, a zašto to moraju? Zato što su i same naopake! A sad ja vas pitam: da li biste se vi mogli naopako zakleti? Da li bih se ja mogao naopako zakleti? Isključeno! A zašto? Zato što obojica imamo inteligenciju. Da li ste kadgod već videli neku inteligenciju da je naopaka? Ja nisam!“ Žena je kukala sve glasnije. Kin mu je od srca davao za pravo. U svome strahu nikad se nije zapitao da li Fišerle laže ili govori istinu. Otkako je ta žena sedela za stolom, svaki neprijateljski gest prema njoj, svejedno odakle dolazio, činio mu se kao spasenje. Otkako ga je zamolila za poklon, znao je koga ima pred sobom: drugu Terezu. Malo se razumevao u običaje što vladaju u tom lokalu, ali jedno mu je izgledalo izvesno: ovde jedan čisti duh u bednom telu već dvadeset godina teži za tim da se uzdigne iznad prljavštine što ga okružuje. Tereza to nije dozvoljavala. Bio je prinuđen da sebe podvrgne beskonačnim lišavanjima, imajući postojano pred očima autokratsku inteligenciju kao svi. Tereza ga je isto toliko postojano vukla natrag u prljavštinu. On štedi, ali ne usled sitničarstva, jer on je priroda što teži za veličinom; ona opet sve rasipa, kako joj on ne bi umakao. Uhvatio je jedan sićušan krajičak od sveta duha i grčevito se drži za njega sa snagom kakvu ima utopljenik. Igranje šaha predstavlja njegovu biblioteku. O branšama govori samo zato što je ovde drukčiji način govora zabranjen. Ali karakteristično je što on knjižarsku struku stavlja toliko visoko. Kin zamišlja borbu koju ovaj životom izubijani čovek vodi za svoj stan. Donosi knjigu kući da bi potajno čitao, a ona je cepa i komadići sami lete na sve strane. Primorava ga da joj njegov stan stavi na raspolaganje za njene užasne ciljeve. Možda plaća neku služavku, špijunku, kako bi joj stan održavala čistim od knjiga kad ona nije kod kuće. Knjige su zabranjene, njen način života je dozvoljen. Posle dugih borbi pošlo mu je za rukom da od nje iskamči dozvolu za šahovsku tablu. Ona ga je ograničila na najmanji prostor u stanu. I on sad tu sedi u dugim noćima i držeći drvene figure, razmišlja o svom ljudskom dostojanstvu. Upola slobodan oseća se samo kad ona ima posete. U tim trenucima on za nju predstavlja vazduh. Dotle mora pasti da ga ne bi mučila. Ali on i onda nehotice sluša neće li se ona iznenada pijana pojaviti pred njim. Ona bazdi na alkohol. – Puši. Naglo otvara vrata i nezgrapnim nogama pretura šahovsku tablu. Gospodin Fišerle cvili kao malo dete. Upravo se nalazio na najzanimljivijem mestu svoje knjige.

174

Skuplja rasuta slova i okreće lice, da se ona ne bi radovala njegovim suzama. On je mali junak. Ima karaktera. Koliko puta mu je već na usne navrla reč „naložnica!“ Potiskuje je, ona za to ne bi imala razumevanja. Već odavno bi ga izbacila iz njegovog stana, ali očekuje testament koji on treba da sastavi u njenu korist. On verovatno nema veliku imovinu. Ali njoj je čak i to dovoljno, i to hoće da mu opljačka. On i ne pomišlja na to da joj žrtvuje poslednje što ima. Brani se, i tako zadržava krov nad glavom. Kad bi samo znao da za taj krov ima da zahvali špekulaciji koja računa na njegov testament! Ali to mu ne smemo reći. Mogao bi sebi učiniti nešto nažao. On nije od granita. Njegova patuljasta konstitucija… Kin se još nikada dotle nije toliko duboko preneo osećanjem u nekoga čoveka. Pošlo mu je za rukom da se oslobodi Tereze. Potukao ju je njenim oružjem, nadmudrio ju je i zaključao. A evo ona najednom opet sedi za njegovim stolom, ište kao i ranije, kevće kao i ranije, i dogurala je do jednog prikladnog zanimanja, što je jedino novo na njoj. Ali njena razorna delatnost nije bila namenjena njemu, na njega je ona obraćala malo pažnje, nego je bila namenjena čoveku na drugoj strani stola, koga je priroda već ionako ubogaljila. Kin se osećao kao veliki dužnik toga čoveka. Morao je nešto učiniti za njega. Cenio ga je. Da gospodin Fišerle nije toliko utančan, on bi mu direktno ponudio novac. Novac mu je svakako potreban. Ali nije nipošto želeo da ga uvredi, baš kao što mu ne bi palo na pamet ni da samog sebe uvredi. Možda bi se mogao vratiti na onaj razgovor koji je prekinula Tereza sa svojom ženskom bestidnošću? Izvukao je buđelar, koji je još bio nabijen krupnim novčanicama. Dugo ga je zadržao u ruci, sasvim mimo svoje navike, vadeći sve banknote i mirno ih prebrojavajući. Neka gospodin Fišerle to vidi i neka se sam uveri da ponuda koju je Kin sad nameravao da mu učini nije nikakva velika žrtva. Kad je došao do tridesete novčanice od sto šilinga, Kin obori pogled na mališana. Možda je već toliko umiren da se čovek sme usuditi na poklon, jer ko voli da broji novac? Fišerle se kradom obazirao na sve strane; jedino o čoveku što je brojao kao da ni najmanje nije vodio računa, zacelo usled delikatnosti i gađenja pred običnim novcem. Kin se ne obeshrabri nego produži da broji, ali sada naglas, jasnim, podignutim glasom. U sebi se izvinjavao pred mališanom za ovu nametljivost, jer primetio je koliko nanosi bola njegovim ušima. Patuljak se nemirno vrpoljio na svojoj stolici. Položio je glavu na sto, tako je sebi zapušio bar

175

jedno uho, taj osetljivi čovek, zatim je počeo da petlja oko grudi svoje žene, šta to samo radi, proširuje je, a ona je već dovoljno široka, preprečuje Kinu vidik. Žena je sve to trpela, a nije više ni pričala. Verovatno je računala na novac. Ali tu se prevarila. Tereza neće ništa dobiti. Kad Kin odbroja 45, mališanove muke dostigoše najveći stepen. On preklinjući prošapta: „Pst! Pst!“, a Kin se razmekša. Da li da ga poštedi poklona; najzad, ipak ga ne može primorati; ali ne, ne, kasnije će se on tome ipak radovati, možda će pobeći sa tim parama i osloboditi se ove Tereze. Pri broju 53 Fišerle ščepa ženu za lice i zakrešta kao sumanut: „Zar ne možeš biti mirna? Šta bi htela, glupa vrco?! Šta se ti razumeš u šah? Kravo glupa! Sit sam tebe! Tornjaj se!“ Uz svaki broj bi rekao nešto novo, a žena je izgledala pometena i spremala se da pođe. To Kinu nije odgovaralo. Ona mora biti prisutna kad on pokloni novac mališanu. Ona se mora naljutiti zato što nije ništa dobila, inače se njen muž neće mnogo usrećiti. U samom novcu on malo uživa. Moraće da mu ga preda pre no što ona ode. Sačekao je da dođe okrugla cifra – sledeća je bila šezdeset – i prekide brojanje. Podigao se i izvadio jednu novčanicu od sto šilinga. Više je voleo da odmah uzme nekoliko njih, ali nije želeo da uvredi patuljka ni suviše velikom svotom ni suviše malom. Za trenutak je stajao izdužen i ćutao, da bi pojačao svečani karakter svoje namere. Zatim je progovorio, a to su bile najučtivije reči njegovog života: „Poštovani gospodine Fišerle! Nije mi mogućno da suzbijem jednu molbu koju bih želeo da vam uputim. Učinite mi ljubaznost da primite ovaj mali doprinos za vašu stipendiju, kako vi to izvoljevate nazivati!“ Mališan umesto „hvala“ prošaputa: „Pst, u redu je!“, i produži da viče na svoju ženu, očigledno je bio zbunjen. Njegovi besni pogledi i reči gotovo su je oborili od stola. O ponuđenom novcu toliko se malo brinuo da ga čak nije ni pogledao. Da ne bi uvredio Kina, pružio je ruku i mašio se za novčanicu. Umesto jedne jedine, ščepao je celi svežanj, ali to uopšte nije primetio, toliko je bio uzbuđen. Kinu dođe da se osmehne. Evo kako se čovek usled skromnosti ponaša kao najpohlepniji razbojnik. Čim to primeti, smrtno će se zastideti. Da bi mu uštedeo taj stid, Kin onom jednom novčanicom zameni svežanj. Patuljkovi prsti bili su tvrdi i neosetljivi, grčevito su se stisli oko svežnja, razume se, protiv volje svoga vlasnika, nisu još ništa osećali kad su ih jedan za drugim počeli sklanjati

176

sa svežnja, i automatski se opet sklopiše oko novčanice od sto šilinga, koja je usamljeno preostala. Igranje šaha je otvrdlo ove ruke, mislio je Kin, gospodin Fišerle je navikao da čvrsto drži figure, one su jedino što mu je život ostavio. U međuvremenu je seo. Bio je srećan zbog svoga dobročinstva. I Tereza, zasuta grdnjama, beše ustala užarena lica i sad se zaista udaljila od stola. Neka ide, nije mu više potrebna. Ona se nema čemu nadati od njega. Njegova dužnost je bila da pomogne njenom mužu da trijumfuje, i to mu je pošlo za rukom. Zaglunut vrevom svojih zadovoljnih osećanja, Kin nije čuo šta se zbiva oko njega. Iznenada je osetio snažan udarac po ramenu. Prestrašeno se trgao i pogledao na tu stranu. Na njemu je ležala jedna ogromna šaka, a nečiji glas je tutnjao: „I meni ćeš nešto pokloniti!“ Jedno desetak tipova je sedelo sasvim pored njega, a otkada to? Dotle ih nije primetio. Na stolu je ležala gomila pesnica, tipovi su još pridolazili, oni zadnji su stajali i oslanjali se na prednje, koji su sedeli. Neki ženski glas žalosno viknu: „Htela bih napred, ništa ne vidim!“ Drugi glas je pištao: „Ferdl, sad ćeš dobiti motocikl!“ Neko je digao uvis otvorenu tašnu: pretražio ju je, nije našao novac i razočarano je zagrmeo: „Gubi se, glupačino, sa svojom hartijom!“ Od silnih ljudi lokal se više nije mogao videti. Fišerle je kreštao. Niko ga nije slušao. Njegova žena se opet stvorila pred stolom. Cikala je. Jedna druga žena, još mnogo deblja, mlatila je rukama oko sebe, krčila put između muškaraca i urlala: „I ja hoću nešto!“ Bila je prekrivena svim onim krpama koje je Kin malopre video iza šanka. Nebo se ljuljalo. Stolice su se lomile. Neki anđeoski glas je plakao od sreće. Kad Kin shvati šta je posredi, već mu behu namakli na glavu rođenu tašnu. Nije više ništa ni video ni čuo, samo je osećao da leži na zemlji i da ruke svih veličina i težina pretražuju džepove, rupe i šavove njegovog odela. Drhtao je celim telom, ali ne zbog sebe, već samo zbog svoje glave, jer bi im moglo pasti na pamet da onde ispreturaju njegove knjige. Ubiće ga, ali on neće odati knjige. Ovamo knjige, narediće oni, gde su knjige? On ih neće dati, nikada, nikada, nikada, on je mučenik, on će umreti za svoje knjige. Usne mu se miču, žele da kažu koliko je on odlučan, ne usuđuju se da to kažu naglas, nego se samo prave kao da govore. Ali nikome ne pada na pamet da ga pita! Nažalost, sami se uveravaju. Nekoliko puta ga guraju tamo-amo po tlu. Još malo pa bi ga svukli do gole kože. Ma koliko da ga prevrću, ništa ne nalaze. Iznenada oseća da je

177

sam. Sve ruke su nestale. On se kradom hvata za glavu. Da bi se zaštitio od sledećeg napada, ostavlja šaku gore. Za njom se privlači druga šaka. Pokušava da ustane ne skidajući šake sa glave. Neprijatelji vrebaju ovaj trenutak da bi ščepali bespomoćne knjige dok ove lebde u vazduhu, oprezno, oprezno! Polazi mu za rukom. Ima sreće. Stao je na noge. Gde su oni tipovi? Više voli da se ne osvrće, mogli bi ga primetiti. Njegov pogled, koji iz opreznosti okreće ka suprotnom uglu lokala, upravo tamo pada na gomilu ljudi koji se uzajamno udešavaju noževima i pesnicama. Sad čuje i besnu viku. Ne želi da ih razume. Oni bi onda mogli njega razumeti. Na prstima svojih dugačkih nogu šunja se napolje. Neko ga hvata za leđa. Čak i dok beži, dovoljno je oprezan da se ne osvrće. Gleda ispod oka unazad, uzdržana daha, a šakama je stisnuo glavu što jače može. Bile su to samo zavese na vratima. Izašavši na ulicu, duboko je odahnuo. Velika šteta što ova vrata nije moguće zalupiti. Biblioteka je na sigurnom. Nekoliko kuća dalje sačekao ga je patuljak. Predao mu je tašnu. „I hartija je unutra“, rekao je. „Eto da vidite kakav sam ja!“ Kin je u svojoj nevolji sasvim zaboravio da na svetu postoji neko stvorenje po imenu Fišerle. Utoliko ga je više porazila ova neverovatna mera privrženosti. „I papir“, promuca on, „kako da vam zahvalim…“ Nije se prevario u tom čoveku. „Nije to još ništa!“, reče mališan. „Sklonite se kod ove kapije“ Kin posluša; bio je duboko ganut i najradije bi zagrlio mališana. „Jeste li čuli za nagradu nalazaču?“, upita ovaj čim ih jedna kapija sakri od očiju prolaznika. „Valjda već znate, iznosi 10%. Unutra se žene sa muškarcima namrtvo mlate, a on je kod mene!“ Izvukao je Kinov buđelar i predao mu ga kao kakav veličanstven poklon. „Nisam ja glup! Ne mislite valjda da ču dozvoliti da me zbog ovog bace u zatvor?“ Kin je i novac potpuno smetnuo s uma otkako je zapretila opasnost onome što mu je bilo najdraže. Naglas se nasmejao zbog toliko savesnosti, uzeo je buđelar više se radujući zbog Fišerlea nego zbog novca koji je ponovo dobio i ponovio je: „Kako da vam zahvalim! Kako da vam zahvalim!“ „10%“, reče patuljak. Kin posegnu rukom za svežanj novčanica i pruži Fišerleu dobar njihov deo. „Najpre prebrojte!“, povika ovaj, „posao je posao. Najednom možete reći da sam nešto ukrao!“ Šta je Kinu vredelo da broji? Zar je znao koliko je novčanica ranije bilo u svežnju? Fišerle je, međutim, tačno znao koliko je novčanica stavio u stranu. Njegov zahtev za prebrojavanjem odnosio se na nagradu nalazaču. Kin je pak njemu za ljubav sve tačno prebrojao.

178

Kad je, po drugi put danas, stigao do broja 60, Fišerle ponovo sebe ugleda u zatvoru. Rešio je da kida – za taj slučaj je već ranije stavio na sigurno mesto svoju nagradu – i samo je na brzinu učinio još jedan pokušaj. „Sami vidite, sve je tu!“ „Naravno“, reče Kin, veseo što ne mora i dalje da broji. „Odbrojte sad još nagradu nalazaču, pa smo kvit!“ Kin opet poče i dođe do devet, i tako bi brojao do sudnjega dana, ali Fišerle reče: „Stoj! 10%!“ Tačno je znao celokupan iznos. Dok je čekao kod kapije, hitro je i iscrpno ispitao sadržinu buđelara. Kad izvedoše posao načisto, on pruži Kinu ruku, tužno diže pogled ka njemu i reče: „Trebalo bi da znate šta sam reskirao zbog vas! Sa 'idealnim nebom' je gotovo! Mislite li da se opet mogu onde pojaviti? Oni će pronaći kod mene ovaj silni novac i ubiće me. Jer odakle Fišerleu te pare? A zar ja smem reći odakle mi? Ako kažem da sam ih dobio od knjižarske struke, oni će me ucmekati i izvući će ucmekanom Fišerleu novac iz džepova. Ako ništa ne kažem, uzeće ga Fišerleu dok je još živ. Razumete, ako Fišerle ostane živ, on neće imati više ništa za život, a ako umre, e pa onda je mrtav. Eto vidite, to čoveku donosi prijateljstvo!“ Nadao se da će dobiti i napojnicu. Kin se oseća obavezan da ovom čoveku, prvom kojeg je sreo u svome životu, pomogne da zasnuje nov i dostojan život. „Ja nisam trgovac, ja sam naučnik i bibliotekar!“, reče on i predusretljivo se saže ka patuljku. „Stupite u moju službu i ja ću brinuti o vama.“ „Kao otac“, dopuni ga mališan. „Tako sam i mislio. Dakle, hajdemo!“ Pošao je napred snažno koračajući. Kin je kaskao za njim. U mislima je tražio neko zaposlenje za svog novog famulusa. Prijatelj nikad ne sme otkriti da nešto dobija na poklon. Može mu uveče pomagati pri skidanju i nameštanju knjiga.

GRBA Fišerleu je, nekoliko sati nakon što je stupio u službu, bilo potpuno

jasno kakve su želje i osobenosti njegovog gospodara. Pri iznajmljivanju

179

prenoćišta Kin ga je predstavio portiru kao „prijatelja i saradnika“. Srećom, ovaj je prepoznao velikodušnog vlasnika biblioteke, koji je ovde jednom već noćio; inače bi i gospodar i saradnik bili izbačeni. Fišerle se trudio da pročita ono što je Kin pisao na prijavnom listu. Bio je suviše mali, nije uspevao čak ni nos da zavuče u Kinove lične podatke. Njegov strah je budio jedan drugi komad papira, koji je portir spremio za njega. Ali Kin, koji je ove jedne večeri nadoknađivao sve što je tokom celog svog života propuštao u delikatnosti, primeti koliko je mališanu ovde teško da piše i unese ga u sopstveni formular u rubriku „pratioci“. Drugi formular vrati portiru rekavši: „Ovo nije potrebno.“ Tako je uštedeo Fišerleu pisanje i, što mu se činilo još važnije, uštedeo mu je da sazna kako je na ponižavajući način unesen u rubriku koja se odnosi na sluge. Samo što su se popeli u svoje sobe, a Kin izvadi pakpapir i poče da ga gladi. „Doduše, sasvim je izgužvan“, reče on, „ali nemamo drugi.“ Fišerle ugrabi priliku da se pokaže neophodan i ponovo poče da obrađuje sve one tabake za koje je njegov gospodar smatrao da su već dovedeni u staro stanje. „Ja sam za to kriv, zbog onih šamara“, izjavio je. Uspeh je odgovarao zavidnoj spretnosti njegovih prstiju. Zatim i u jednoj i u drugoj sobi raširiše hartiju po patosu. Fišerle je skakutao tamo-amo, legao na trbuh i puzio od ugla do ugla, kao neki neobično kratki grbavi gmizavac. „Odmah ćemo mi to, sitnica!“, ponavljao je dahćući. Kin se osmehivao, jer nije bio naviknut ni na to puženje ni na grbu, a osećao se srećan zbog te časti koju je patuljak njemu lično ukazivao. Doduše, malčice je strepeo od onoga što je sad imao da kaže. Možda je precenjivao inteligenciju ovog čovečuljka koji je bio jedva nešto mlađi od njega, a bezbroj godina je proživeo bez knjiga, u izgnanstvu. On može biti u stanju da pogrešno razume zadatak koji mu je namenjen. Možda će upitati: „Gde su knjige?“, pre nego što shvati gde se one čuvaju preko dana. Najbolje bi bilo da se on još neko vreme valja po patosu. U međuvremenu će Kinu pasti na pamet neka popularna slika, koju će taj prosti mozak lakše moći da razume. I mališanovi prsti su ga uznemiravali. Neprestano su se pokretali, odveć dugo su gladili papir. Bili su gladni, gladni prsti traže hranu. Osetiće prohtev za knjigama, a Kin nikom nije dozvoljavao da ih dotakne, nikome živom. Uopšte, on se bojao da će doći u sukob sa mališanovom glađu za obrazovanjem. On će mu, prividno opravdano, prebaciti kako knjige tu leže neiskorišćene. Kako da se brani? Budala

180

ume da misli o stvarima koje se ne tiču ni desetorice mudraca. I zaista, budala se već nalazila pred njim i rekla: „Gotovo je!“ „Onda mi, molim vas, pomozite pri skidanju knjiga“, reče Kin na slepu sreću, čudeći se sopstvenoj smelosti. Da bi prekinuo sva dosadna pitanja, izvadio je iz glave jedan naramak i pružio ga mališanu. Ovaj ga spretno uhvati svojim grubim rukama i reče: „Ovoliko puno! Kuda da ih stavim?“ „Puno!“, uzviknu Kin uvređeno. „To je tek hiljaditi deo!“ „Razumem već, jedan promil. Hoću li celu godinu ovako stajati? Neću izdržati koliko su teške. Kuda da ih stavim?“ „Na hartiju. Počnite iz onoga ugla, da se kasnije ne spotičemo o njih!“ Fišerle se pažljivo odšunja onamo. Čuvao se svakog naglog pokreta koji bi ugrozio njegov teret. U uglu je klekao, pažljivo stavio knjige na pod i poravnao bočne površine, kako nikakva neravnina ne bi remetila pogled. Kin beše pošao za njim. Već mu je pružao drugi paket; nije imao poverenja u mališana, gotovo mu se činilo da ga ovaj ismeva. Pod Fišerleovim rukama posao je išao kao od šale. Uzimao je paket za paketom, a sa vežbom mu je rasla i hitrost. Između kula je ostavljao po nekoliko santimetara razmaka, tako da je u taj prostor lako mogao zavući prste. Na sve je mislio, pa i na polazak sutra ujutru. Nije dozvoljavao da kule suviše narastu, kad bi dostigle potrebnu visinu, ispitivao ih je na taj način što je vrhom nosa ovlaš prelazio preko njih. Iako potpuno udubljen u merenje, svaki put bi rekao: „Neka me gospodin izvini!“ Uvek bi završavao kule u visini svoga nosa. Kina počeše obuzimati sumnje; činilo mu se da će prostor biti suviše brzo potrošen kad se ovako nisko zida. Nije želeo da spava sa pola biblioteke u glavi. Ali zasada je ćutao i puštao na volju svome famulusu. Upola ga je već privio na svoje srce. Oprostio mu je ono omalovažavanje sadržano u maločašnjem uzviku „tako puno“. Radovao se očekujući onaj trenutak kad će sav patos koji u dvema sobama stoji na raspolaganju biti zakrčen i kad će sa blagom ironijom u pogledu oboriti oči ka mališanu i upitati ga: „A šta sad?“ Posle jednoga sata Fišerleu grba poče da priređuje najveće teškoće. Mogao se savijati i uzmicati koliko god je hteo, ali svuda bi udarao o knjige. Osim jednog uzanog hodnika od kreveta u jednoj sobi do kreveta u drugoj sve je bilo ravnomerno prekriveno knjigama. Fišerle se znojio i nije se više usuđivao da vrhom nosa prelazi preko najviše platforme

181

svojih kula. Pokušavao je da uvuče grbu, ali to nije bilo mogućno. Telesni rad ga je jako iznuravao. Onako umoran, najradije bi se ispraznio na sve te kule i legao da spava. Ali izdržao je sve dok se i pri najboljoj volji više nije moglo naći nijedno slobodno mestašce, a onda se upola mrtav skljokao. „Ovakvu biblioteku nisam celog svog života video“, gunđao je. Celo Kinovo lice se prevuče osmehom. „Ovo je tek polovina!“, reče on. Na ovo Fišerle nije računao. „Druga polovina će sutra doći na red“, reče on preteći. Kin se oseti uhvaćen na delu. Krupno je slagao. U stvari, bilo je istovareno već dobre dve trećine knjiga. Šta će mališan misliti o njemu ako to sad iziđe na videlo? Ljudi koji su u svemu tačni ne vole da ih grde kao lažove. Moraće sutra da prenoći u nekom hotelu u kojem su sobe manje. Davaće mu manje naramke, dva naramka tačno čine jednu kulu, i ako Fišerle primeti nešto pomoću vrha svoga nosa, on će mu jednostavno reći: „Čovek ne drži vrh nosa uvek na podjednakoj visini. Imaćete vi kod mene još ponešto da naučite.“ Nemoguće je i dalje posmatrati koliko se mališan već umorio. Treba mu dozvoliti da ode na počinak, zaslužio ga je. „Ja poštujem vaš umor“, kaže on, „što se čini za knjige, to je dobro učinjeno. Možete leći da spavate. Nastavak sutra.“ Postupa sa njim obazrivo, ali potpuno kao sa slugom. Rad koji je obavio ponižava ga da to bude. Kad se Fišerle našao u krevetu i već se malčice odmorio, doviknuo je Kinu: „Loše li postelje!“ Osećao se izvrsno, celog svog života nije ležao na tako mekom dušeku, pa je morao nešto da kaže. Kin se opet, kao i svake noći pre no što bi zaspao, nalazio u Kini. U skladu sa izuzetnim dnevnim doživljajima, i njegove misli su danas izmenile oblik. Gledao je u oči izvesnoj popularizaciji svoje nauke, a nije smesta pljunuo. Osećao je da ga patuljak shvata. Priznavao je da je moguće naći srodne prirode. Kad bi čoveku pošlo za rukom da tim prirodama pokloni izvesno obrazovanje, nešto malo čoveštva, time bi već nešto postigao. Svaki početak je težak. A nije ni dozvoljeno potpomagati nasilne zahvate. Usled svakodnevnog ophođenja sa tolikim mnoštvom obrazovanja, mališanova glad za tim postajaće sve veća; najednom će ga uhvatiti kako je zgrabio neku knjigu i pokušava da je čita. To ne sme biti, bilo bi štetno za njega, pokvario bi ono malčice svoga duha. Koliko taj siromašak uopšte može podneti? Treba ga usmeno pripremiti. Nije potrebno žuriti sa ličnom lektirom. Proći će godine dok on ne bude

182

savladao kineski. Ali već ranije ga treba upoznati sa nosiocima i mislima kineskog kulturnog kruga. Da bi probudio njegovo interesovanje za to, treba da se nadoveže na svakidašnje prilike. Pod naslovom „Mong Ce i mi“ mogao se sastaviti jedan lep esej. Šta li on misli o tome? Kin se seti da je patuljak upravo nešto rekao; nije znao šta, ali u svakom slučaju patuljak je još ležao budan. „Šta nam može reći Mong Ce?“, uzviknu on. Ovaj naslov je bolji. Iz njega se odmah vidi da Mong Ce predstavlja ime nekog čoveka. Naučnici vole da osujete sasvim grube budalaštine. „Loša postelja, velim!“, odvrati mu Fišerle još glasnije. „Postelja?“ „Pa da, stenice!“ „Šta?! Bolje spavajte i ne pričajte viceve! Sutra treba još mnogo da učite.“ „Da znate, danas sam dovoljno naučio.“ „To vi samo mislite. Spavajte sada, brojaću do tri!“ „Ja i spavanje! Najedared nam neko pokrade knjige, pa smo propali. Ja nisam za rizik. Mislite li vi da tu neko može sklopiti oka? Vi možda možete, jer ste bogat čovek. Ja ne!“ Fišerle se zaista boji da zaspi. On je čovek sa navikama. Kadar je da za vreme spavanja ukrade Kinu sav novac. Kad sanja, nema pojma šta radi. Čovek sanja o stvarima koje mu imponuju. Fišerle najradije rije po brdima novčanica. Kad mu dosadi da rije, i kad sasvim sigurno zna da nijedan njegov neiskreni prijatelj ne vršlja u blizini, on seda na vrh brda i igra partiju šaha. Ima to svoja preimućstva kad je čovek toliko visok. Tada može u isti mah paziti i na jedno i na drugo; izdaleka vidi svakoga ko dolazi da krade, a izbliza motri tablu. Tako velika gospoda obavljaju poslove. Desnom rukom vuku figure, levom brišu prljave prste o novčanice. A njih tu ima suviše. Recimo: milioni. Šta čovek da radi sa tim silnim milionima? Ne bi bilo loše pokloniti ih, ali ko se to usuđuje? Onaj ološ samo treba da vidi da neki mali čovek ima nešto pa će mu odmah sve oduzeti. Mališan ne sme da od sebe pravi velikog čoveka. Ima za to kapital, ali ne sme. Šta mu treba da sedi na parama, kažu oni, ali gde će mali čovek skloniti svoje milione ako nema mesta gde bi ih čuvao?

183

Najpametnije bi bilo da se podvrgne operaciji. Podneće slavnom hirurgu milion pod nos. Gospodine, reći će, odsecite mi grbu i dobićete za to milion. Za milion ljudi postaju umetnici. Kad grba ode, reći će: dragi gospodine, onaj milion je bio lažan, ali biće nekoliko hiljada. On je dovoljno glup i još zahvaljuje. Grbu spaljuju. Sad bi celog života mogao ići prav kao strela. Ali mali čovek nije toliko glup. On uzima svoj milion, umotava novčanice u male gužve i pravi od njih novu grbu. I tu novu grbu navlači. Niko živi ništa ne primećuje. On zna da je prav, a svet misli da ima grbu. On zna da je milioner, a svet misli da je siromašak. Pri spavanju premešta grbu na trbuh. Blagi bože, i on želi da jednom spava na leđima. Uto se Fišerle okrenuo na grbu i prosto bio zahvalan bolu koji ga trza iz polusna. On to ne može trpeti, veli on sebi, i najednom sanja kako ona gomila leži preko, on je uzima i uvaljuje sebe u nesreću. Njemu ionako sve pripada. Policija je izlišna. On se odriče njenog uplitanja. Sve će on to pošteno zaraditi. Preko leži neki idiot, a ovde leži čovek sa inteligencijom. Kome će novac pripasti na kraju? Mala vajda od toga što Fišerle sebe ubeđuje. Suviše je navikao na krađu. Već neko vreme nije ništa ukrao, jer u njegovoj okolini i nema šta da se ukrade. Ne upušta se u duže izlete, jer policija oštro motri na njega. Njega je tako lako identifikovati. U tom pogledu policijska vatrena revnost ne zna za granice. Evo već pola noći leži budan, grčevito razrogačenih očiju, ruku ukrštenih na najkomplikovaniji način. Gomilu novca udaljuje iz svoje blizine. Umesto toga dopušta da još jednom otrpi sve udarce u rebra i sve pogrde kojima su ga ikada počastili u policijskim stanicama. Zar je to potrebno? A uz to još čoveku oduzmu sve. Nikad više ništa od toga ne vidiš. 7o nije nikakva krađa! Kad uvrede prestaju da budu dejstvo, kad mu je policija već preko glave, a ruka preko ivice kreveta, on se seća nekih partija šaha. One su dovoljno zanimljive da njega samog zadrže u krevetu; ruka, međutim, ostaje napolju kao zapeta puška. Igra opreznije no obično, pred poneki potez razmišlja smešno dugo. Za protivnika uzima jednog velemajstora. Njemu gordo diktira poteze. Pomalo začuđen zbog poslušnosti na koju nailazi, zamenjuje starog velemajstora jednim novim; i ovaj prihvata mnoge njegove savete. Strogo uzevši, Fišerle igra za obojicu. Onaj drugi ne pronalazi bolje poteze od onih koje mu naređuje Fišerle, predano klima glavom, a Fišerle

184

ga ipak tuče do nogu. To se ponavlja nekoliko puta, sve dok Fišerle ne kaže: „Sa takvim glupacima ne igram!“ I dok ne izvuče noge ispod pokrivača. Zatim kaže: „Velemajstor? Gde je velemajstor? Pa nema tu nijednoga!“ Sigurnosti radi ustaje i traži po sobi. Čim steknu titulu, ti ljudi najviše vole da se sakrivaju. Nikoga ne nalazi. A pritom je uobrazio kako neki velemajstor sedi na krevetu i igra sa njim, mogao bi se zakleti u to. Nije se valjda zavukao u susednu sobu? Samo bez straha, Fišerle će ga već naći. Potpuno miran, pretražuje i tamo, ali soba je prazna. Otvara ormar i hitro zavlači ruku unutra, njemu neće umaći nijedan iz šahovske struke. Pritom se sasvim tiho kreće, što je i razumljivo, i kako uopšte onaj dugački knjiški moljac dolazi na pomisao da ga neko uznemirava u snu, samo zato što Fišerle hoće da pokaže svom neprijatelju? A možda se taj neprijatelj uopšte tu i ne nalazi, pa će zbog jedne bubice proigrati svoje lepo mesto. Pod krevetom plevi nosem svaki pedalj. Otkad nije bio ispod nekog kreveta, oseća se tu kao kod kuće. Dok se izvlači odozdo, pogled mu se zaustavlja na jednom kaputu što je prebačen preko stolice. Tad mu pada na pamet koliko su velemajstori amišni na novac, nikad im nije dosta, da bi im čovek oduzeo titulu, mora im položiti na sto gomilu novca u gotovom, zacelo je taj tip i ovde bacio oko na novac i mota se u blizini buđelara. Možda ga još nije dočepao, treba spasti buđelar od njega, jer takvi ljudi su na sve kadri. Sutra novca nema, a dugonja će misliti da ga je Fišerle uzeo. Ali njega niko neće prevariti. Dugim rukama hvata odozdo buđelar, vadi ga i povlači se pod krevet. Mogao se i sasvim izvući odozdo, ali čemu to, velemajstor je viši i snažniji od njega, sasvim je sigurno da stoji iza stolice, užagrio je prema novcu i maznuće Fišerlea zato što ga je ovaj pretekao. A zahvaljujući ovom mudrom postupku, niko ništa nije primetio. Samo neka ona varalica i dalje tako ostane. Niko ga nije zvao. Najbolje bi bilo da ispari. Kome je on potreban? Fišerle ga brzo zaboravlja. U svome skrovištu, sasvim pozadi ispod kreveta, prebrojava lepe nove novčanice, samo onako, zadovoljstva radi. Koliko ih ima, to on još odranije tačno zna. Čim je završio, opet počinje iz početka. Fišerle sad odlazi u jednu prostranu zemlju, u Ameriku. Onde ide velemajstoru Kapablanki i kaže mu: „Vas sam tražio!“, polaže ulog na sto i igra sve dok sasvim ne porazi toga čovu. Sutradan se Fišerleova slika nalazi u svim novinama. Pritom pravi i dobar posao. Kod kuće, kod

185

„Neba“, ceo onaj ološ širi oči u čudu, njegova žena, kurva, počinje da ronza i da viče: da je to znala, pustila bi ga da uvek igra, ostali joj udaraju nekoliko šamara da sve puca, dabome, tako mu je to kad se žena ništa ne razume u igru. Žene upropašćuju muškarce. Da je ostao kod kuće, ne bi ni do čega dogurao. Čovek mora umeti da kidne. To je sva veština. Kad je neko kukavica, neće postati velemajstor. Pa nek neko kaže da su Jevreji kukavice. Reporteri ga pitaju ko je on. Niko živi ga ne poznaje. Ne izgleda kao Amerikanac. Jevreja svuda ima. Ali odakle je taj Jevrejin što je pokosio Kapablanku u svom pobedničkom pohodu? Već prvog dana ostavlja ljude da se batrgaju. Novine bi želele da to saopšte svojim čitaocima, ali ništa ne znaju. Svuda piše: „Tajna velemajstora.“ Upliće se policija, naravno. Hoće opet da ga zatvore. Ne, ne, gospodo moja, sad to nije više tako jednostavno, sad on seje pare oko sebe i policiji je čast da ga pusti na slobodu. Drugoga dana se okupilo, okruglo uzev, stotinu reportera. Svaki mu obećava u gotovom, na ruke, recimo, hiljadu dolara, ako nešto kaže. Fišerle ćuti. Novine počinju da lažu. Šta i mogu drugo? Čitaoci ne mogu više da izdrže. Fišerle sedi u jednom mamutskom hotelu, u kome se nalazi i luksuzni bar, kao na kakvom prekookeanskom džinu. Šef sale hoće da mu za sto posadi najlepše žene, ne onakve kurve, nego sve same milionerke što se interesuju za njega. On najučtivije zahvaljuje, kasnije, kaže, sada nema vremena. A zašto nema vremena? Zato što čita sve laži koje u novinama pišu o njemu. To oduzima čitav dan. Zar tome ima kraja? Svakog trenutka mu neko smeta. Fotografi mole da ih primi za trenutak. „Ali, gospodo, zar sa ovom grbom?“, veli on. „Velemajstor je velemajstor, veoma poštovani gospodine Fišerle. Sa tim grba nema nikakve veze.“ Ti ljudi ga snimaju, zdesna, sleva, otpozadi, spreda. „Ipak vi nju retuširajte“, predlaže on, „pa ćete imati lepu sliku za list.“ „Kako god želite, najpoštovaniji gospodine šahovski velemajstore.“ Zaista, gde su mu bile oči, na njegovim slikama nigde nema grbe. Nestala je. Nema je. Zabrinut je još zbog svoga niskog rasta. Poziva šefa sale i pokazuje mu jedne novine: „Loša slika, a?“, pita. Šef sale kaže: „Well.“ U Americi ljudi govore engleski. On nalazi da je slika izvrsna. „Pa samo je glava na slici“, kaže on. Tu je u pravu. „Možete ići“, veli Fišerle i poklanja mu sto dolara napojnice. Prema toj slici mogao bi biti i visok. Niko po njoj neće primetiti da je mali. Gubi interesovanje za članke. Šta će mu da čita taj silni engleski? On razume samo „well“. Kasnije naređuje da mu odmah

186

donesu poslednje novine i dobro zagleda svoju sliku. Svuda nalazi glavu. Nos je, istina, dug, pa dobro, zar je čovek kriv za svoj nos? Od malih nogu on se zanimao za šah. Mogao je sebi da tutne u glavu i nešto drugo, fudbal ili plivanje ili boks, ali to ga nikad nije privlačilo. U tome je njegova sreća. Kad bi sad, na primer, bio prvak sveta u boksu, morao bi dozvoliti da ga za novine fotografišu obnaženog do pasa. Svi bi se smejali, a on bi od toga imao samo štetu. Sledećeg dana se okupilo već hiljadu reportera. „Gospodo“, veli on, „iznenađen sam što me svuda zovu Fišerle. Ja se zovem Fišer. Nadam se da ćete to ispraviti!“ Oni mu se kunu da hoće. Zatim se spuštaju na kolena pred njim, kako su ti ljudi mali, i preklinju ga da najzad nešto kaže. Izbaciće ih, vele oni, izgubiće posao ako danas ništa ne izvuku od njega. Za to ću se ja pobrinuti, misli on u sebi, džabe ništa nema, evo već je poklonio šefu sale sto dolara, ali reporterima neće ništa pokloniti. „Da čujem ponude, gospodo!“, izjavljuje on smelo. „Hiljadu dolara!“, viče neko. „Drskost“, viče neko drugi, „deset hiljada!“ Treći ga uzima za ruku i šapuće: „Sto hiljada, gospodine Fišerle.“ Ti ljudi imaju para kao pleve. On začepljuje sebi uši. Dok se ne zaustave na milionu, neće nikoga da čuje. Reporteri počinju da divljaju i da nasrću jedan na drugoga, svaki želi da da još više, da sve da, jer je posredi licitacija njegovih ličnih podataka. Jedan ide do pet miliona i odjednom vlada velika tišina. Niko se ne usuđuje da ponudi više. Velemajstor Fišer vadi prste iz ušiju i izjavljuje: „Da vam kažem nešto, gospodo moja. Zar je meni stalo do toga da vas upropastim? Uopšte nije. Koliko vas ima? Hiljadu. Dajte mi svaki po deset hiljada dolara i ja ću svima zajedno reći sve što imam. Tako ću ja dobiti deset miliona, a niko među vama neće biti upropašćen. Dogovorili smo se, jasno?“ Oni mu se vešaju oko vrata, a on je sebe zauvek zbrinuo. Zatim se penje na stolicu – to mu sad nije više potrebno, ali ipak tako čini – i priča im čistu istinu. On je kao velemajstor pao s neba. Potreban im je čitav sat da poveruju u to. Bio je nesrećno oženjen. Njegova žena, penzionerka, krenula je lošim putem, bila je kurva, kako to obično kažu kod kuće u njegovom zavičaju, u „Nebu“. Želela je da on uzima novac od nje. Nije više znao šta da radi. Ako ništa ne uzme, rekla je ona, ubiće ga. Mora da uzme. On se povinovao toj uceni i čuvao je novac za nju. Punih dvadeset godina je to morao da gleda svojim očima. Najzad mu je dosadilo. Jednoga dana je od nje kategorički zatražio da prestane, inače će on postati šahovski velemajstor. Ona je

187

plakala, ali ipak nije htela da prestane. Suviše je bila navikla na nerad, lepe haljine i na finu, obrijanu gospodu. Žao mu je zbog nje, ali muškarci drže reč. Dovezao se direktno iz „Neba“ u Ameriku, potukao Kapablanku i evo ga sad ovde. Reporteri su oduševljeni. I on je. Osniva zadužbinu. Svim kafanama na svetu isplaćuje po jednu stipendiju. A vlasnici se za to pod zakletvom moraju obavezati da u vidu plakata ističu na zidovima sve partije koje je svetski šampion odigrao. Oštećivanje plakata policijski je zabranjeno. Svako treba da se lično uveri da prvak sveta igra bolje od njega. Inače će se najednom pojaviti neka varalica, možda neki patuljak ili kakav drugi bogalj, pa će početi da tvrdi kako on igra bolje. Ljudima ne pada ni na pamet da proveravaju bogaljeve poteze. Oni su dovoljno glupi da mu poveruju samo zato što on ume lepo da laže. Tome će sada doći kraj. Na svakom zidu će odsad visiti jedan plakat. Neka onaj mangup napravi samo jedan pogrešan potez, i svi će pogledati u plakat. I ko se tad mora zastideti do same srži svoje bedne grbe? Hohštapler! Osim toga, vlasnik se mora obavezati da nekoliko puta ošamari tu varalicu zato što je vređala prvaka sveta. Neka ga izazove na borbu, ako ima para! Za tu stipendiju Fišer će izdati ceo jedan milion. Nije on sitničar. Ženi će takođe poslati jedan milion, da ne bi više morala da bude sa mušterijama. Ona će mu se za to pismeno obavezati da nikad neće doći u Ameriku i da nikad neće ispričati policiji o onim starim nevoljama. Fišer će se oženiti milionerkom. Tako će povratiti taj gubitak. Poručiće nova odela, kod prvoklasnog krojača, kako žena ne bi ništa primetila. Sagradiće kolosalnu palatu, sa pravim kulama, konjima, lovcima, pešacima, baš onako kako i treba da bude. Sluge će biti livrejisane; u trideset džinovskih dvorana Fišer će i danju i noću igrati trideset simultanih partija sa živim figurama, kojima će on naređivati. Treba samo da bekne i njegovi robovi će poći onamo gde on želi. Protivnici će dolaziti sa svih strana sveta, ubogi stvorovi što žele da od njega nešto nauče. Mnogi će prodati cipele i kaput da bi platili daleki put. On će ih gostoljubivo primati, davaće im potpun obrok, sa supom i testom, dva variva uz meso, ponekad pečenje mesto govedine. Svakome će biti dozvoljeno da pretrpi jedan poraz od njega. Za svoju milost ništa ne zahteva. Samo što se pri odlasku moraju zapisati u knjigu gostiju i izrikom potvrditi da je on svetski prvak. On brani svoju titulu. Nova žena će se za to vreme vozati automobilom. Jednom nedeljno voziće se i on sa njom. U dvorcu će svi

188

lusteri biti pogašeni, i sama svetlost stajaće ga čitavo bogatstvo. Pred vratima će obesiti tablicu: „Odmah se vraćam. Svetski prvak Fišer.“ Nije bio odsutan ni dva sata, a posetioci već stoje u redu kao da je rat. „Šta se ovde prodaje?“, pita neki prolaznik. „Šta, ne znate? Valjda niste odavde?“ Drugi mu iz sažaljenja kažu ko tu stanuje. I da bi ih mogao dobro razumeti, najpre to kazuje svako posebno, a zatim još jednom svi zajedno u horu: „Šahovski svetski prvak Fišer daje milostinju.“ Strancu zastaje reč u grlu. Tek posle više časaka vraća mu se moć govora. „Dakle, danas je dan primanja.“ Na to su domaći ljudi i čekali. „Baš danas nije dan primanja. Inače ih ovde ima mnogo više.“ Sad svi govore uglas. „A gde je on? Zamak je mračan!“ „Sa ženom u automobilu. To mu je već druga žena. Prva je bila obična penzionerka, druga je milionerka. Auto je njegovo vlasništvo. Nije to taksi. On je poručio da ga izrade specijalno za njega.“ Ovo što kažu čista je istina. On sedi u automobilu, koji mu izvrsno odgovara. Za ženu je nešto manji, pa se tokom cele vožnje mora saginjati. Ali zato ima priliku da se vozi zajedno s njim. Ona inače ima sopstveni automobil. Ali u svome se ne vozi, jer je suviše veliki za njega. Njegov je, međutim, više koštao. Fabrika je napravila samo ovaj jedan primerak. U njemu se čovek oseća kao pod krevetom. Dosadno je gledati napolje. On čvrsto sklapa oči. Ništa se ne pokreće. Pod krevetom je kao kod kuće. Odozgo čuje ženin glas. Sit je nje, šta ga ona može interesovati? O šahu ni pojma nema. Onaj muškarac takođe nešto kaže. A da li je muškarac? Može se uočiti da je inteligentan. Čekati, čekati, zašto treba da čeka? Šta se njega tiče čekanje? Onaj gore govori književnim jezikom, to je neko iz struke, zacelo neki prikriveni majstor. Ljudi se plaše da ih neko ne prepozna. Sa njima je kao i sa kraljevima. Odlaze ženama inkognito. To je velemajstor, a ne običan majstor! Mora igrati s njim. Neće moći to da izdrži. Pući će mu glava od izvrsnih poteza. Potući će ga kao ništa! Fišerle brzo i tiho puzi i izvlači se ispod kreveta, pa staje na krive noge. Utrnule su mu, on posrće i prihvata se za ivicu kreveta. Žena je nestala, utoliko bolje, biće mira. Neki dugački gost leži sam u krevetu, pomislio bi čovek da spava. Fišerle ga lupka po ramenu i pita naglas: „Igrate li šah?“ Gost zaista spava. Treba ga prodrmusati i probuditi. Fišerle hoće da ga obema rukama zgrabi za ramena. I onda primećuje da nešto drži u levoj ruci. Neki paketić koji mu smeta, baci ga, Fišerle! On zamahuje levom rukom, ali šaka ne ispušta paket. Hoćeš li, viče on, šta to treba da znači?

189

Šaka ostaje stisnuta. Grčevito je uhvatila paket kao kakvu upravo osvojenu kraljicu. On izbliza zagleda i vidi da je taj paket svežanj novčanica. Zašto bi ih bacio? Mogu mu biti potrebne, on je u biti siromašak. Možda pripadaju gostu. Ovaj još spava. Ne, pripadaju Fišerleu, jer on je milioner. Otkud se taj gost ovde stvorio? Sigurno je neki stranac. Hoće da igra s njim. Trebalo bi da ljudi pročitaju tablicu na vratima. Ni tokom vožnje automobilom čovek nema mira. Taj stranac mu se čini poznat. Neka poseta iz „Neba“. To ne bi loše bilo. A, pa to je onaj iz knjižarske struke. Knjižarska struka, knjižarska struka, šta on tu traži? Kod njega je nekada bio sluga. Najpre je morao da raširi pakpapir, a onda… Fišerle se od smeha još više iskrivljuje. Dok se smeje, sasvim se budi. Stoji u hotelskoj sobi, trebalo bi da spava u onom drugom krevetu, novac je ukrao. Brzo kidaj sa tim. Mora u Ameriku. Hitro prelazi dva-tri koraka u pravcu vrata. Kako je samo mogao da se onako glasno nasmeje! Možda je probudio onoga iz knjižarske struke. Šunja se natrag do kreveta, uverava se da onaj spava. On će ga prijaviti. Nije toliko lud da ga ne prijavi. Prelazi isto rastojanje u pravcu vrata, ovoga puta polako, ne pipajući. Kako može umaći iz hotela? Soba se nalazi na trećem spratu. Moraće da probudi portira. Sutra će ga policija uhvatiti još pre no što se bude obreo u vozu. A zašto će ga uhvatiti? Zato što ima grbu! On je sa mržnjom opipava svojim dugačkim prstima. Ne bi ponovo želeo u buvaru. One svinje će mu oduzeti šah. On mora hvatati figure da bi mu igra pričinjavala radost. Oni će ga naterati da igra samo u glavi. To niko ne može izdržati. On želi da se obogati. Mogao bi ubiti onoga iz knjižarske struke. Ali tako nešto Jevreji ne čine. Čime bi ga ubio? Mogao bi ga naterati na obećanje da ga neće prijaviti. „Daj reč ili ćeš umreti!“, reći će mu. Taj čovek je zacelo kukavica. Daće reč. Ali zar se neko može pouzdati u takvog idiota? Sa njim svako može činiti što hoće. On neće prekršiti reč tek tako, ali će je prekršiti iz gluposti. Glupost, Fišerle u ruci drži taj silni novac. Sa Amerikom je gotovo. Ne, pokušaće da kidne. Neka ga uhvate. Ako ga ne uhvate, postaće svetski prvak u Americi. A ako ga uhvate, obesiće se. Sa zadovoljstvom. Dođavola! Neće to uspeti. Nema vrat. Jednom se obesio za nogu, pa su odsekli konopac. O drugoj nozi neće visiti, neće bogami!

190

Između kreveta i vrata Fišerle se muči da dođe do nekog rešenja. Očajan je što je toliki baksuz, došlo mu je da naglas zakuka. Ali otkud to sme, probudiće onoga. Mogu proći čitave nedelje dok opet ne bude ovoliko postigao. Nedelje, nedelje – dvadeset godina on već čeka! Jednom nogom je u Americi, drugom u omči. Ko tu može znati šta valja činiti! Američka noga kreće korak napred, a obešena korak nazad. On smatra da je to prostački. Lupa se po grbi. Novac stavlja između nogu. Grba je za sve kriva. Neka samo boli. I zaslužila je. Ako je ne udara, moraće da zakuka. Ako zakuka, ode Amerika. Tačno na sredini između kreveta i vrata Fišerle stoji na jednom mestu kao prikovan i bičuje grbu. Naizmence diže ruke uvis poput bičalja i preko ramena mlati po grbi sa pet oputa dvostruko vezanih u čvor, svojim prstima. Grba ćuti. Kao neumoljivo brdo, uzdiže se iznad niskog predgorja ramena i nabrekla je od tvrdoće. Mogla bi povikati: „Dosta mi je!“ – ali ćuti. Fišerle ulazi u formu. Vidi šta grba može izdržati. Sprema se za poduže mučenje. Nije važan njegov bes, važno je da udarci padaju gde treba. Njegove dugačke ruke su mu sad suviše kratke. Koristi se njima onakvima kakve jesu. Udarci pravilno padaju. Fišerle stenje. Uz ovo mu je potrebna muzika. U „Nebu“ ima jedan klavir. On će sam sebe pratiti muzikom. Nedostaje mu dah, ali peva. Glas mu od uzbuđenja zvuči oštro i piskavo. „Smesta da prestaneš – smesta da prestaneš!“ Mlati tu životinju kao vola u kupusu. Neka ga tuži! Pre svakog udarca misli: „Silazi, strvino!“ Strvina ostaje nepomična. Fišerle se kupa u znoju. Ruke ga bole, prsti su mu omlitaveli i onemoćali. On izdržava, ima strpljenja, kune se, grba je na izdisaju. Iz pokvarenosti se ponaša kao da je zdrava. Poznaje nju Fišerle. Želi da je vidi. Iskrivljuje glavu da bi se mogao podsmevati protivnikovoj njušci. Šta, skriva se – kukavice! – bogalju! – nož, nož! – probošće je on, gde je nož? Fišerleu navire pena na usta, krupne suze mu se slivaju iz očiju, plače što nema nož, plače što bogalj ćuti. Snaga u rukama ga napušta. Najzad se skljokao, kao prazna vreća. Gotovo je, obesiće se. Novac pada na tle. Najednom Fišerle skače uvis i urla: „Šah-mat!“ Kin najvećim delom vremena sanja o knjigama što padaju i trudi se da ih zadrži telom. Tanak je kao čioda, desno i levo od njega se dragocenosti kotrljaju na patos, sad se i sam patos ruši pod njim, i on se budi. Gde su one, cvili on, gde su? Fišerle je matirao bogalja, podiže svežanj novčanica

191

što mu leži kraj nogu, prilazi krevetu i kaže: „Da znate, možete reći da imate sreće!“ „Knjige! knjige!“, ječi Kin. „Sve je spaseno. Evo kapitala. Ja sam za vas pravo blago.“ „Spasene – sanjao sam…“ „Vi jeste, a ja sam dobio batine.“ Dakle, još neko se tu nalazio! Kin skače iz kreveta. „Moramo smesta sve prekontrolisati!“ „Ne uzbuđujte se. Odmah sam ga čuo, nije još stigao ni da uđe. Ja se uvlačim u sobu i šunjam se pod vaš krevet, da vidim šta će učiniti. Šta mislite, šta je hteo? Novac! On pruža ruku prema njemu, a ja ga ščepam. On udara, udaram i ja. On kuka za milost, ali u meni milosti nema. Hoće u Ameriku, ja ga ne puštam. Mislite li da je pipnuo neku knjigu? Ni jednu jedinu. Bio je inteligentan. Ali ipak je bio glup. Ne bi on ni do sudnjeg dana stigao u Ameriku. Znate li gde bi stigao? Među nama rečeno, u robijašnicu. A sad je kidnuo.“ „Pa kako je izgledao?“, pita Kin. Želi da mališanu pokaže zahvalnost zbog toliko budnosti. Provalnik ga baš nimalo ne interesuje. „Kako da vam kažem? Bio je bogalj kao i ja. Zakleo bih se da ume dobro da igra šah. Ubogi đavo.“ „Pustimo ga neka beži“, kaže Kin i baca na patuljka jedan – kako on veruje – pogled pun ljubavi. Zatim obojica ponovo ležu u krevete.

VELIKO SAŽALJENJE Državni založni zavod ima pripravno ime „Terezijanum“, prema jednoj

pobožnoj kneginji, punoj domaćičkih osobina, koja je jednom godišnje sazivala prosjake. Prosjacima je već u to doba uzimano i poslednje što su imali: ona ljubav koju im je Hristos poklonio pre okruglo dve hiljade godina, i zbog koje su im mnogo zavideli, kao i prljavština na njihovim nogama. Dok je kneginja prala tu prljavštinu, u srcu je žudela za titulom

192

hrišćanke, koju je svake godine iznova sticala uz bezbrojne druge. Založni zavod se uzdiže gordo i na mnogo spratova, kao pravo kneževsko srce, sa velelepnim, debelim zidovima, čvrsto zaključan i odvojen od sveta. U određene časove kneževsko srce prima narod u audijenciju. Naročito rado pušta unutra prosjake ili one koji to žele da postanu. Ljudi padaju ničice pred njegovim nogama i kao u staro doba daju desetak, ali on se samo tako zove. Jer za kneževsko srce on predstavlja tek milioniti deo, a za prosjake sve što imaju. Kneževsko srce prihvata sve, ono je široko i prostrano, sadrži hiljadu odaja i isto toliko potreba. Prosjacima što drhte milostivo se dozvoljava da ustanu, i zauzvrat, kao milostinju, dobijaju mali poklon, novac u gotovom. Oni su zbog toga presrećni i izlaze iz zgrade. Otkako živi samo još kao ustanova, kneginja se okanila običaja da im pere noge. Umesto toga odomaćio se drugi jedan običaj. Za milostinju prosjaci plaćaju kamatu. Poslednji će biti prvi, i zato je njihova kamatna stopa najviša. Privatno lice koje se usudi da zatraži isto toliku kamatu dolazi pred sud zbog lihvarstva. Prema prosjacima se čini izuzetak, jer je kod njih ionako reč samo o prosjačkim stopama. Ne može se poreći da se ti ljudi raduju što su ovako sklopili posao. Tiskaju se prema šalterima i jedva mogu sačekati da pristanu na obavezu prema kojoj moraju doplatiti četvrtinu vrednosti milostinje. Ko ništa nema, rado će nešto dati. Ali se i među njima nalaze gramžljive propalice koje odbijaju da kasnije vrate milostinju zajedno sa kamatama i radije se odriču svojih zaloga no što će odrešiti kesu. Tvrde kako i nemaju kesu. Ali čak i njih puštaju da uđu. Velikom i dobrom srcu što se nalazi usred gradskog kovitlaca nedostaje spokojstvo da ispita valjanost takvih lažljivih kesa. Ono se odriče milostinje, odriče se kamata i zadovoljava se zalogama što vrede pet do deset puta više. Ovde se sabira zlatno blago sastavljeno od groševa. Prosjaci donose rite, a srce je odeveno u svilu i kadifu. Ceo štab odanih činovnika sedi i služi ga. Oni zapovedaju i upravljaju sami sobom sve do željene penzije. Kao verni vazali svoga gospodara oni sve i svakoga ocenjuju ispod vrednosti. Njihova dužnost je da samo brekću od omalovažavanja. Što se manja milostinja odredi, to je više sveta usrećeno. Srce je veliko, ali nije beskonačno. S vremena na vreme, oslobađa se svoga bogatstva po bagatelnim cenama, da bi stvorilo mesta za nove poklone. Prosjački groševi su neiscrpni, kao i njihova ljubav prema besmrtnoj carici. Kad poslovi stanu u celoj zemlji, ovde se

193

razvijaju. Samo u najređim slučajevima pojavljuju se ukradene stvari, što bi inače trebalo želeti u interesu intenzivnije cirkulacije robe. Među riznicama ove milosrdnice počasno mesto, nedaleko od glavnog ulaza, zauzimaju odaje za dragocenosti, zlato i srebro. Ovde se može bezbedno stajati na solidnom tlu. Spratovi se među sobom razlikuju po vrednosti zaloga. Sasvim gore, više od kaputa, cipela i markica za pisma, na šestom i poslednjem spratu, nalaze se knjige. One su smeštene u jednom sporednom krilu, do njih se dolazi običnim stepenicama što liče na one u najamnim kućerinama. Ovde nema ni traga od kneževske veličanstvenosti glavnoga dela zgrade. U ovom bujnom srcu malo ima mesta za mozak. Čovek je prinuđen da dole zastane i da se zastidi: zbog neljudi koji svoje knjige donose ovamo iz žudnje prema novcu, zbog stepenica, zato što nisu onako čiste kako bi priličilo u ovom slučaju, zbog činovnika, koji knjige prihvataju mesto da ih čitaju, zbog prostorija pod krovom koje lako može zahvatiti požar, zbog države koja smesta ne zabrani zalaganje knjiga, zbog čovečanstva koje je, otkako mu je postalo toliko lako da štampa knjige, potpuno zaboravilo koliku svetost sadrži svako štampano slovo. Čovek se pita zašto se gore na šestom spratu ne raspravlja o beznačajnim poslovima s nakitom, i zašto umesto njih ne dobiju knjige one lepe prostorije u parteru, kad se već ne može pomišljati da se radikalno spreči ta kulturna sramota. U slučaju požara nakit bi se mirno mogao pobacati na ulicu. Nakit je lepo upakovan, suviše lepo za obične minerale. Kamenje se ne može ugruvati. Međutim, za svako utančanije osećanje mrtva je svaka knjiga koja se sa šestog sprata stropošta na ulicu. Zamislimo samo kako se činovnička savest mora mučiti. Požar se širi; oni ostaju na svojim mestima, ali su bespomoćni. Stepenice su se srušile. Oni moraju da odluče između požara i pada. Njihova mišljenja o tome su podeljena. Što jedan upravo iznosi kroz prozor, to drugi otrže i baca u plamen. „Bolje da izgori nego da se nagrdi!“, treska kolegi u lice svoj prezir. Ovaj se pak nada da će dole razapeti mreže kako bi jadna stvorenja bila prihvaćena bez ozlede. „Pritisak vazduha će svakako izdržati!“, šišti on prema svome neprijatelju. „A gde je vaša mreža, ako smem pitati?“ „Vatrogasci će je odmah razapeti.“ „Zasada odozdo čujem kako se razmrskavaju tela.“ „Za ime božje, ćutite!“ „Zato u vatru sa tim, brzo!“ „Ne mogu.“ Ne može da se reši na tako nešto, među njima je postao čovek. On je kao majka što svoje

194

dete na slepu sreću baca kroz prozor; uhvatiće ga, a u vatri mu nema spasa. Poklonik vatre ima više karaktera, a onaj drugi više srca. I jedno i drugo je više no razumljivo; obojica vrše svoju dužnost do kraja, obojica propadaju u požaru, ali kakva vajda knjigama od toga? Već poduže je Kin bio oslonjen na ogradu stepeništa i stideo se. Činio se sebi kao neko ko je uzalud živeo. Bilo mu je poznato na kakav se nečovečan način čovečanstvo obično ophodi sa knjigama. Često je prisustvovao rasprodajama, njima je imao da zahvali za raritete, koje bi uzalud tražio u antikvarnicama. Uvek je bio spreman da pređe i preko loših strana nečega što je bilo podesno da obogati njegovo znanje. U njega su se duboko urezali mnogi bolni utisci sa aukcija. Nikada neće zaboraviti onu divnu Luterovu Bibliju oko koje su se njujorški, londonski i pariski trgovci otimali kao lešinari i za koju se najzad utvrdilo da je falsifikovana. Bio je ravnodušan prema razočaranju tih varalica što su se nadmetale, ali činilo mu se neshvatljivo da prevara zadire čak i u ovu sferu. Opipavanje knjiga pre kupovine, razgledanje, rasklapanje, zaklapanje, baš kao da je posredi neki rob – sve mu se to duboko usecalo u srce. Osećao je kao vapijuću bestidnost što tu viču, nude i nadmeću se ljudi koji u svom životu nisu pročitali ni hiljadu knjiga. Kad god bi bio prinuđen da se uputi u pakao neke takve aukcije, osećao je najveću želju da sa sobom povede stotinu dobro naoružanih najamnika, da naredi da se trgovcima udari hiljadu batina, a amaterima pet stotina, i da se knjige o kojima je reč konfiskuju u korist siromaha. Ali šta ti doživljaji znače u poređenju sa neiscrpnom gorčinom ovog založnog zavoda? Kinovi prsti su se upetljali u koliko vešte toliko i neukusne ukrase na gvozdenoj ogradi. Drmusali su ih, u potajnoj nadi da će srušiti celu zgradu. Tištala ga je sramota tog idolopoklonstva. Bio je spreman da se šest spratova sruši na njega i poklopi ga, samo pod jednim uslovom: da ih nikad više ne podignu. Može li se čovek pouzdati u reč varvara? Okanio se jedne od namera što su ga dovele ovamo: odrekao se toga da razgleda gornje prostorije. Do sada su i najgora predskazanja bila nadmašena. Sporedno krilo je bilo još neuglednije no što mu je nagovešteno. Širina stepeništa, koju je njegov vodič određivao na oko metar i pedeset, u stvari je iznosila najviše 105 santimetara. Nekoristoljubivi ljudi se često varaju u pogledu mesne vrednosti brojeva. Prljavština je tu ležala već dvadeset dana, a ne tek dva. Dugme za lift nije funkcionisalo. Staklena vrata kroz koja se

195

ulazilo u sporedno krilo bila su loše podmazana. Obaveštenje što je pokazivalo prema odeljenju za knjige napisali su nespretni prsti lošim tušem po bednom kartonu. Ispod toga je, brižljivo odištampano, visilo drugo obaveštenje: FILATELISTIČKO ODELJENJE NA I SPRATU. Kroz veliki prozor pogled se pružao na majušno dvorište. Boja tavanice bila je neodređena. Usred bela dana osećalo se koliko je jadna ona svetlost što je uveče pruža električna sijalica. U sve to Kin se savesno uverio. Ali ipak se nije usudio da kroči na stepenice. Teško da bi podneo onaj stravičan prizor gore. Njegovo zdravlje je bilo načeto. Bojao se da ga ne udari kap. Znao je da svakom životu dolazi kraj, ali morao se štedeti sve dok je u sebi osećao teret koji je nežno voleo. Oborio je tešku glavu preko ograde i stideo se. Fišerle je gordo posmatrao. Stajao je malo udaljen od svoga prijatelja. Založni zavod bio mu je poznat kao i „Nebo“. Hteo je da uzme jednu srebrnu tabakeru, koju još nikad nije video. Založnicu je dobio od nekog mangupa koga je jedno dvadeset puta pobedio u šahu, i još ju je dobro čuvao u džepu kad je stupio u Kinovu službu. Pronosili su se glasovi da je reč o nekoj novoj i teškoj tabakeri, izvanredna roba. Fišerleu je već hiljadu puta polazilo za rukom da u „Terezijanumu“ interesentima preproda založnice. Isto toliko često je gledao kako se otkupljuju njegova i tuđa blaga. Osim onim glavnim snom o prvenstvu sveta u šahu, on se bavio još jednim sitnijim: sanjao je da iskupi neku zalogu na osnovu založnice što njemu pripada, da ceo iznos zajedno sa kamatama stavi pred činovnikovu njušku, da pred šalterom za izdavanje zaloga čeka na svoje vlasništvo kao i svi drugi ljudi, pa da taj predmet počne njuškati i razgledati kao da mu se oduvek nalazi pred očima i pred nosem. Doduše, on kao nepušač ne bi znao šta da radi sa tabakerom, ali video je da je od njegovih pet minuta sada bar jedan došao, pa je zamolio Kina za jedan sat odsustva. Iako mu je objasnio o čemu je reč, Kin ne okolišajući odbi tu molbu. On u njega ima puno poverenja, rekao je, ali otkada je Fišerle primio na čuvanje polovinu biblioteke, Kin će dobro paziti da ga nikad ne ispusti iz vida. Dešavalo se već da i najkarakterniji naučnici postanu zločinci zbog knjiga. A tek koliko je veliko to iskušenje za inteligentnog čoveka žednog znanja, koji prvi put oseća na sebi breme knjiga sa svim njihovim dražima!

196

Što se tiče podeljenog tereta, to je ovako bilo: ujutru, kad je Fišerle počeo da pakuje knjige, Kin nije shvatao kako je dotle sve to podnosio. Tačnost njegovog sluge ga je bezmalo ugrozila. Ranije je ustajao ujutru i odlazio natovaren knjigama. Nikad mu nije padalo na pamet da se zapita kako su knjige, naslagane na gomile prethodne večeri, ponovo našle put u njegovu glavu. Osećao je da je ispunjen i odlazio je. Usled Fišerleovog uplitanja to se naprečac izmenilo. Ujutru, posle neuspele provale, on je prišao Kinovom krevetu kao na štulama, usrdno ga zamolio da bude pažljiv kad ustaje i upitao da li sme početi sa tovarenjem. Po svom običaju, nije sačekao odgovor; sa lakoćom je podigao uvis najbližu hrpu knjiga i prineo je glavi Kina, koji je još ležao. „Uđoše unutra!“, reče on. Dok se Kin umivao i oblačio, mališan je marljivo nastavljao posao, jer on nije ništa držao do pranja i umivanja. Za pola sata završio je sa jednom sobom. Kin je namerno otezao svoje pripremanje. Razmišljao je kako je on dotle postupao u toj prilici, ali nije se mogao setiti. Neobično, počeo je da biva zaboravan. Njega to nije mnogo brinulo, dokle god su posredi samo takve spoljašnje stvari. U svakom slučaju, treba dobro posmatrati sebe i videti da li zaboravnost ne prelazi i na naučno područje. To bi bilo užasno. Njegovo pamćenje je važilo za pravi dar božiji, za istinski fenomen, još kao đaka su ga ispitivali slavni psiholozi s obzirom na stanje njegovog pamćenja. On je za jedan minut naučio napamet broj π do 65. mesta.6 Učena gospoda su vrtela glavama – svi bez izuzetka. Možda je sad suviše opteretio sopstvenu glavu. Trebalo je to samo gledati, unosi naramak za naramkom, kulu za kulom, a svakako bi trebalo da malčice poštedi glavu. Čovek samo jednom ima glavu, samo jednom je razvija do tolikog savršenstva, a što razori u njoj, to je izgubljeno. Uzdahnuo je duboko i rekao: „Lako je vama, dragi Fišerle!“ „Znate šta“, čovečuljak je odmah shvatio šta on misli „ja ću preuzeti drugu sobu, ima i Fišerle glavu. Ili mislite da nema?“ „Da, ali…“ „Šta ali… znate li da sam uvređen?!“ Posle dugog oklevanja Kin dade pristanak. Fišerle je bio prinuđen da se zakune u svoju inteligenciju da još nikad nije krao. Osim toga, uveravao ga je u svoju nevinost i nekoliko puta rekao: „Ali, gospodine, sa ovom grbom! Možete li i zamisliti tu krađu?“ Kin za trenutak pomisli da od njega zaište kauciju. Pošto njega samog ni najveća

6

3.1415926535897932384626433...

197

kaucija ne bi odvratila od njegove „sklonosti“ prema knjigama, digao je ruke od tog plana. Samo je još rekao: „Vi ste zacelo dobar trkač!“ Fišerle prozre zamku i odvrati: „Što bih lagao? Dok vi napravite korak, ja napravim pola. U školi sam uvek bio najgori trkač.“ Izmislio je ime neke škole, za slučaj da ga Kin upita: a, u stvari, nikad nije išao u školu. Ali Kin se upravo nosio sa važnijim mislima. Nalazio se pred najvećim dokazom poverenja u svom životu. „Verujem vam!“, rekao je prosto. Fišerle je likovao. „Vidite, i ja to kažem!“ Sklopiše knjiški savez. Pošto je bio sluga, mališan preuze težu polovinu. Na ulici je išao ispred Kina, nikad više no za dva koračića. Grba, koja je ionako postojala, nije baš kako treba isticala pogrbljen stav koji je on u ovu svrhu imao. Ali njegove noge što su se vukle svedočile su o tomovima i tomovima. Kin je osećao olakšanje. Išao je za svojim poverenikom uzdignute glave i nije skretao pogled ni desno ni levo. Neprestano ga je zadržavao na grbi, koja se ljuljala tamoamo, kao u kamile, ne tako sporo, ali isto toliko ritmično. S vremena na vreme, ispružao je ruke da vidi mogu li mu vrhovi prstiju dohvatiti grbu. Ako to više ne bi bio slučaj, ubrzavao je korak. Smislio je plan ako dođe do pokušaja bekstva. Uhvatiće grbu u čelični stisak i sručiće se na zločinca koliko je dug; treba obratiti pažnju da ne povredi i kradljivčevu glavu. Kad bi eksperiment sa rukom ispao sasvim kako treba, tako da Kin nije morao ići ni brže ni sporije, obuzimalo ga je neko bockavo, uzbudljivo lepo osećanje, kakvo poznaju samo ljudi koji sebi dozvoljavaju luksuz da imaju poverenja, obezbeđeni od svakog razočaranja. Puna dva dana pustio je sebi na volju, izgovarajući se odmaranjem od pretrpljenih štrapaca, pripremanjem za buduće, poslednjim pretraživanjem grada s obzirom na nepoznate knjižare. Misli su mu bile neopterećene i vesele, korak po korak je učestvovao u renesansi svoga pamćenja, prve dobrovoljne ferije koje je sebi poklonio posle studija provodio je u društvu sa jednim potčinjenim stvorenjem, jednim prijateljem koji je visoko cenio vrednost inteligencije, kako je on zvao obrazovanje, a ipak nije bio nametljiv, koji nosi uza se uglednu biblioteku, a ipak svojevoljno ne otvara nijednu knjigu, mada je goreo od želje za čitanjem, sa jednom nakazom koja je po sopstvenom priznanju loš trkač, ali dovoljno snažna i žilava da se dobro pokaže kao nosač. Kin je gotovo osećao iskušenje da poveruje u sreću, taj bedni životni cilj nepismenih ljudi. Ako ona dođe sama od sebe i ako čovek ne juri za njom,

198

ako je ne zadržava silom i ako prema njoj postupa sa izvesnom snishodljivošću, mirno je može otrpeti nekoliko dana kraj sebe. Kad započe treći dan ere sreće, Fišerle zamoli za sat odsustva. Kin diže ruku da bi se njome lupio po čelu. U drugim okolnostima tako bi i učinio, ali, okretan svetski čovek kakav je bio, rešio je da ćuti i da raskrinka mališanove izdajničke planove, ukoliko postoje. Priču o srebrnoj tabakeri smatrao je za drsku laž. Pošto je mnogo puta rekao „ne“, ispočetka pod raznim maskama, a kasnije sve jednostavnije i ljutitije, rekao je iznenada: „Dobro, otpratiću vas!“ Neka taj bedni bogalj prizna svoju prljavu nameru. Poći će s njim sve do šaltera i pogledaće tu navodnu založnicu i navodnu tabakeru: pošto oni ne postoje, ova će hulja tamo, pred svim ljudima, pasti pred njim na kolena i kroz plač ga zamoliti za oproštaj. Fišerle primeti podozrenje i iskreno se uvredi. Ovaj ga, izgleda, smatra za ludaka; baš knjige da ukrade, pa još kakve! Zato što želi u Ameriku i s teškom mukom zarađuje novac za put, prema njemu postupaju kao sa čovekom bez inteligencije! Idući prema založnom zavodu, pričao je Kinu kako unutra izgleda. Opisao mu je tu impozantnu zgradu sa svim njenim prostorijama od podruma do tavana. Na kraju je prigušio slab uzdah i rekao: „O knjigama bolje da ne pričamo!“ Kina obuze vatrena radoznalost. Nije prestajao s pitanjima sve dok iz mališana, koji se pravio da mu nije do toga, nije potpuno izvukao strahovitu činjenicu. Verovao mu je, zato što od ljudi treba očekivati svaki prostakluk, a sumnjao je zato što se danas usprotivio mališanu. Fišerle je pominjao podatke u koje se nije moglo sumnjati. Opisivao je način na koji se knjige primaju. Neka svinja ih procenjuje, neko pseto ispunjava založnicu, neka žena ih uvija u prljave krpe i stavlja na njih broj. Neki bolešljiv starac, što neprestano pada na patos, odvlači ih. Srce se čoveku cepa dok gleda za njim. Čovek bi poželeo da još malčice ostane pred staklenom pregradom, dok se ne isplače, te da opet može izići na ulicu, jer se stidi da se pojavi onako zacrvenelih očiju, ali ona svinja grokće: „Dobili ste sve što vam pripada“, izbacuje čoveka napolje i zatvara šalter. Ima duševnih bića što ni onda ne mogu da odu. Na to pas počinje da laje i čovek beži, jer pas ujeda. „Ali to je nečovečno!“, ote se Kinu. Stigao je patuljka dok je ovaj pričao, pošao je uporedo sa njim, dok je srce prestajalo da mu kuca, i najzad zastao nasred ulice preko koje su prelazili. „Onako je kako vam kažem!“,

199

reče Fišerle plačevnim glasom. Mislio je na šamar koji je dobio od onoga psa kada je jedne nedelje iz dana u dan dolazio da moljaka za neki stari udžbenik šaha. Svinja je stajala pored njih i valjala se od sala i veselja. Fišerle ne reče ništa više. Činilo mu se da je sad dovoljno osvećen. I Kin je ćutao. Kad stigoše na cilj, on beše izgubio svako interesovanje za tabakeru. Posmatrao je kako je Fišerle otkupljuje i kako je zatim svaki čas trlja o kaput. „Ne mogu je više poznati. Divno oni postupaju sa stvarima!“ „Stvarima.“ „Otkud mogu znati da je to moja tabakera?“ „Tabakera.“ „Znate šta, napisaću prijavu. Svi su oni koliko ih god ima lopovi. Ne dozvoljavam ja to! Zar ja nisam čovek? I ubogi siromašak ima prava!“ Toliko je zapenušio govoreći da okolni ljudi, koji su se dotle samo čudili grbi, obratiše pažnju i na njegove reči. Ljudi, koji su ovde u svakom slučaju sebi izgledali prevareni, stajali su na grbinu stranu, koja je po prirodi bila još više oštećena no oni, mada nisu verovali da je došlo do zamene zaloga. Fišerle je pobudio opšte mrmljanje; nije mogao verovati svojim ušima, slušali su ga. Produžio je da govori, mrmljanje se pojačalo, njemu dođe da poviče od oduševljenja, i uto neki debeljko zabrunda pored njega: „Pa idite i žalite se!“ Fišerle opet nekoliko puta brzo protrlja tabakeru, otvori je i zakrešta: „Ama jel' moguće?! Čujte samo! Zbilja je ona!“ Oprostili su mu zbog razočaranja koje je tako lakomisleno prouzrokovao, od srca im je bilo drago što je dobio pravu tabakeru, jer, na kraju krajeva, on je samo ubogi bogalj. Drugi na njegovom mestu lošije bi se proveo. Dok su izlazili iz dvorane, Kin upita: „Kakva je to bila buka maločas?“ Fišerle bi prinuđen da ga podseti zbog čega su došli ovamo. Pokazivao mu je tabakeru sve dok je nije video. Na njega je sasvim slab utisak učinilo to što je obesnažena jedna sumnja koja, prema novijim vestima, ima još sasvim malo značaja. „Vodite me sad onamo!“, naredi on. Evo kako se već ceo sat stidi. Kuda će nas ovaj svet još odvesti? Očigledno, nalazimo se pred katastrofom. Sujeverje drhti pred okruglom hiljadom godina i pred kometama. Čovek sa znanjem, koji je već i za najstarije Induse predstavljao sveca, šalje dođavola sve igre sa brojevima i sve komete i izjavljuje: naša potajna boljka jeste nedostatak pijeteta; to se uvrežilo u ljude i od tog otrova ćemo svi propasti. Teško onima koji dođu posle nas! Oni su izgubljeni, oni će preuzeti od nas milion mučenika i sprave za mučenje kojima moraju navršiti drugi milion. Nijedna vlada

200

ne može podneti toliko mučenika. U svakom gradu zidaju šestospratne inkvizicijske palate kao što je ova. Ko zna da li Amerikanci neće sazidati svoje založne zavode sve do neba. Zatočenici, koje će ostaviti da godinama čekaju na smrt u požaru, čamiće tamo na tridesetom spratu. Kakva jeziva ironija, te tamnice pune vazduha! Pomoći umesto kukati? Dela umesto suza? Kako čovek može onamo dospeti? Kako će saznati gde se te zgrade nalaze? Pa čovek ide slep kroz život. Koliko uopšte primećuje od sve one strahovite bede koja ga okružuje? Kada bi uopšte otkrio tu sramotu, tu neutešnu, životinjsku, ubitačnu sramotu, da mu o njoj nije pričao jedan slučajni patuljak, čestita duša, oklevajući od stida, ošamućen kao posle nekog strašnog sna, ugibajući se pod teretom sopstvenih užasnih reči? Trebalo bi da čovek uzme njega za primer. On još nikad nije nikome pričao o tome. Sedeo je ćutke u svojoj smrdljivoj jazbini, čak i dok je igrao šah, mislio je na prizore bede koji su se zauvek urezali u njegov mozak. Patio je umesto da brblja. Doći će dan velikog obračuna, govorio je on sebi. Čekao je, iz dana u dan motrio je strance kad bi stupili u njegov lokal, bolesno je čeznuo za nekim čovekom, za nekim srcem, za nekim ko će videti, čuti i osetiti. Najzad je taj došao i on je krenuo za njim, ponudio mu je svoje usluge, potčinjavao mu se i na javi i u snu, a kad je došao trenutak, progovorio je. Ulica se nije povila pri njegovim rečima, nijedna se kuća nije srušila, saobraćaj se nije zaustavio, ali onom kome je on govorio, zaustavio se dah, a taj je bio Kin. On ga je čuo, on ga je razumeo, uzeće sebi za uzor ovog herojskog patuljka, smrt brbljanju, sada treba delati! Ne dižući pogled, pustio je ogradu i preprečio se preko uskih stepenica. Tad oseti neki udarac. Njegove misli se same od sebe preobratiše u delo. On strogo osmotri tog zabludelog čoveka i upita: „Šta želite?“ Zabludeli čovek, neki upola izgladneli student, nosio je pod miškom tešku aktentašnu. Imao je Šilerova dela i prvi put se nalazio u založnom zavodu. Pošto su ova dela bila prilično oštećena od čitanja, a on se nalazio u dugovima preko guše, prilično izdužene guše, snebivao se. Pred stepenicama iz njegove suviše sitne glave iščeze poslednji ostatak obesne hrabrosti – šta mu je to trebalo da studira, otac, majka, ujaci i tetke bili su više za to da se prihvati nekog posla – on se zalete i udari o neku

201

strogu figuru, zacelo samog direktora, koja ga je prodorno posmatrala i zaustavila ga britkim glasom. „Šta želite?“ „Ja – ja sam hteo u odeljenje za knjige.“ „Ja sam to odeljenje.“ Student, koji je osećao strahopoštovanje pred profesorima i sličnim pojavama, jer su celog njegovog života izvoljevali da mu se podruguju, a strahopoštovanje i prema knjigama, jer ih je imao tako malo, maši se rukom za šešir da ga skine. Tek onda se seti da nema šešira na glavi. „Šta ste nameravali da odnesete tamo gore?“, upita Kin preteći. „Ah, samo Šilera.“ „Pokažite!“ Student se nije usuđivao da mu pruži tašnu. Znao je da mu niko živi neće otkupiti toga Šilera. Šiler je bio njegova poslednja nada za naredne dane. Nije želeo da tu nadu pokopa toliko brzo. Kin mu energičnim gestom oduze tašnu. Fišerle se trudio da svom gospodaru daje znake i nekoliko puta je prošaptao: „Pst! Pst!“ Imponovala mu je smelost te otimačine nasred stepenica. Knjižarska struka je možda ipak lukavija no što je on mislio. Možda se samo pravi da je lud. Ali ovde nasred stepenica tako nešto ne treba činiti. Žustro je gestikulirao rukama iza studentovih leđa, a u isti mah se pripremao da u pogodnom trenutku pobegne. Kin otvori tašnu i natenane razgleda Šilera. „Osam svezaka!“, ustanovio je, „Izdanje samo po sebi ništa ne vredi, a nalazi se u skandaloznom stanju!“ Studentove uši se zajapuriše. „Šta želite za ovo? Mislim, koliko – novca?“ Tu odvratnu reč je izgovorio na kraju, pa i tada sa oklevanjem. Student se iz svojih zlatnih mladih dana, koje je uglavnom proveo u očevom dućanu, seti da cene treba odrediti što se može više, da bi se onda moglo popuštati. „Kao nov koštao me je 32 šilinga.“ Prihvatio je način izražavanja i naglasak svoga oca. Kin izvadi buđelar, uze 30 šilinga, dopuni ih sa dva šilinga u kovanom novcu, koje je izvukao iz malog novčanika, pruži celu sumu studentu i reče: „Nemojte to nikad više učiniti, prijatelju! Nijedan čovek ne vredi onoliko koliko vrede njegove knjige, verujte mi!“ Vratio mu je punu tašnu i srdačno mu protresao ruku. Student se požuri da što pre

202

ode, proklinjući formalnosti kojima su ga ovde još zadržavali. Nalazio se već pred staklenim vratima – Fišerle mu se sklonio s puta, zbunjen do krajnjih granica – kad Kin doviknu za njim: „Zašto baš Šilera? Pa čitajte original! Čitajte Imanuela Kanta!“ „Ti si sam original“, cerio se student u mislima i izgubio se što je brže mogao. Fišerleovo uzbuđenje nije imalo granica. Zamalo se nije rasplakao. Uhvatio je Kina za dugmad od pantalona – kaput je za njega bio suviše visok – i zakreštao: „Znate li kako se tako nešto zove? Tako nešto se zove budalaština! Čovek ili ima novca ili nema novca. Ako ga ima, ne daje ga iz ruku, a ako ga nema, onda ga ionako ne može dati. To je zločin! Stidite se, tako veliki čovek!“ Kin nije slušao njegove reči. Bio je veoma zadovoljan svojim delom. Fišerle ga je vukao za pantalone sve dok zločinac ne obrati pažnju na njega. Osećao je u mališanovom ponašanju nemi prekor, kako je on to nazivao u sebi, pa mu je, da ga odobrovolji, počeo pričati o duševnim zastranjenjima, kojima je toliko bogat život ljudi u egzotičnim zemljama. Bogati Kinezi, koji se brinu za svoju dobrobit i na onome svetu, imali su običaj da zaveštavaju velike svote koje su služile da se u nekom budističkom manastiru drže krokodili, svinje, kornjače ili druge životinje. Za te životinje su pravljeni posebni torovi ili jezerca, kaluđeri nisu imali nikakva druga posla sem da ih hrane i neguju, i teško njima kad bi se nešto desilo nekome od zaveštanih krokodila. Blaga i prirodna smrt očekuje i najdeblju svinju, a nagrada za dobro delo plemenitog zaveštaoca. Za kaluđere ide toliko da bi svi skupa mogli živeti od toga. Kad čovek u Japanu poseti neko svetilište, zatiče na ulici decu sa ulovljenim pticama, puno malih kaveza jedan pored drugoga. Ptice, dresirane da to čine, udaraju krilima i naglas krešte. Budistički hodočasnici nailaze i radi sopstvenog blaženstva sažaljevaju se na njih. Za malu otkupninu deca otvaraju vrata kaveza i puštaju ptice na slobodu. Otkup životinja tamo je opšti običaj. Hodočasnici nastavljaju put i ništa ih se ne tiče što vlasnici opet namamljuju u kavez pripitomljene ptice. Jedna te ista ptica služi tokom celog svog zatočeničkog života deset, stotinu i hiljadu puta kao predmet hodočasničkog sažaljenja. Sa izuzetkom nekoliko seljačina i izuzetnih tupoglavaca, hodočasnici tačno znaju šta se zbiva sa pticama tek što im okrenu leđa. Ali prema stvarnoj sudbini tih životinja, oni su ravnodušni.

203

„Lako se može uvideti zbog čega“, izvlačio je Kin naravoučenije iz svoje priče. „Pa reč je samo o životinjama. Prema životinjama čovek mora biti ravnodušan. U njihovom ponašanju ima toliko gluposti da ih sama ta glupost osuđuje. Zašto ne odlete? Zašto bar ne umaknu skakućući, ako su im podsekli krila? Zašto dozvoljavaju da ih namame natrag? Neka njihova životinjska glupost padne na njihovu glavu! Otkupljivanje samo po sebi, kao i svaka praznoverica, ima dublji smisao. Naravno, dejstvo takvoga dela na čoveka koji ga čini zavisi od toga šta se otkupljuje. Stavite knjige, stvarne pametne knjige na mesto tih smešno glupih životinja, i delo koje činite imaće najveću moralnu vrednost. Popravićete zabludelog čoveka koji je potražio utočište u paklu. Budite sigurni da taj Šiler neće po drugi put biti dovučen u klanicu. Popravljajući čoveka koji po današnjem pravu – a ja ga nazivam nepravdom – može slobodno raspolagati knjigama kao da su one životinje, robovi ili radnici, vi postižete i to da sudbina tih njegovih knjiga bude podnošljivija. Kad čovek koga ste na takav način opomenuli na njegovu dužnost stigne kući, on će se baciti pred noge onima koje je dotle držao za svoje sluge, a kojima bi po zakonu duha on trebalo da služi i zavetovaće se da će se popraviti. Pa čak i ako je neko toliko tvrdoglav da se ne popravi – njegove žrtve će zahvaljujući otkupu biti spasene od pakla. Znate li šta to znači: požar biblioteke: čoveče, požar biblioteke na šestom spratu! Zamislite to! Desetine hiljada svezaka – a to su milioni strana – milijarde slova – svaka pojedina među njima gori – preklinje, viče, urla za pomoć – to bi iskidalo čoveku bubne opne, srce bi mu iskidalo – ali ostavimo to! Osećam se sad veseo kako već godinama nisam bio. Produžićemo da koračamo započetim putem. Naš obol za ublažavanje opšte bede je mali, ali od nas se zahteva da ga priložimo. Ako svako sebi kaže: ja sam suviše slab, jer sam usamljen – onda se neće desiti ništa i beda će produžiti da proždire. Prema vama imam neograničeno poverenje. Maločas ste bili uvređeni zato što vam ranije nisam saopštio svoj plan. On je stekao čvrst oblik onoga trenutka kad su Šilerova dela nemo udarila u mene. Za obaveštenje mi nije ostalo vremena. Zato ću vam sad saopštiti obe parole pod kojima će se izvoditi naša akcija: Raditi mesto kukati! Dela mesto suza! Koliko novca imate?“ Fišerle, koji je u početku prekidao Kinovo pričanje ozlojeđenim uzvicima, kao što su: „Šta ja mogu pomoći Japancima?“, „Zašto ne i zlatne

204

ribice?“, i koji je tvrdoglavo grdio pobožne hadžije kao sve same „badavadžije“, ali kome ipak nije promakla ni jedna jedina reč, postao je mirniji kad se reč povela o obolu i o planu za budućnost. Upravo je razmišljao kako da se zaštiti od gubitka svog novca kojim će platiti putovanje u Ameriku, novca koji je njemu pripadao, koji je već imao u gotovom u šaci i koji je samo privremeno i usled obazrivosti vratio. Na Kinovo pitanje: „Koliko novca imate?“, on se stropošta sa svoga sedmog neba. Stisnuo je zube i ćutao, jedino iz poslovnih obzira, razume se, inače bi mu temeljito rekao svoje mišljenje. Počeo je da mu biva jasan smisao cele ove komedije. Taj otmeni gospodin se kaje zbog nalazačke nagrade, koju je Fišerle pošteno zaradio. Suviše je velika kukavica da bi taj novac noću uzeo od njega. A ne bi ga nikad ni našao. Fišerle ga je za vreme spavanja, čvrsto zgužvanog, stavljao među noge. I šta je učinio taj fini čovek, takozvani naučnik i bibliotekar, u stvarnosti čak ni trgovački putnik iz knjižarske struke, nego tako neki mangup koji slobodno šeta samo zato što nema grbu, šta je on učinio? Onda kad je izišao iz „Neba“, bio je radostan što je opet dobio svoj novac koji je bogzna gde nakrao. Bojao se da Fišerle ne pozove ostale, pa mu je zato brzo dao nalazačku nagradu. Da bi došao i do tih 10%, rekao je velikodušno: „Stupite u moju službu!“. Ali šta je onda učinio taj hohštapler? Napravio se lud. Mora se priznati da je pravo uživanje kako on to izvodi. Fišerle je upao u njegovu klopku. Ceo sat mu je ovde izigravao osećanja, dok nije došao onaj s knjigama. Njemu je rado žrtvovao 32 šilinga budući da od Fišerlea očekuje trideset puta toliko. Čovek koji obrće tolike sume, a jednom sirotom džeparošu ne daje ni to malo nalazačke nagrade! Kako su sva ta velika gospoda sitničava! Fišerle nema reči. Ne bi to očekivao. Najmanje od ovog ludaka. On nije obavezan da bude stvarno lud, lepo, ali zašto je toliko prljav? Fišerle će mu to platiti. Kako samo lepe priče uvek zna da priča! Ima taj čovek inteligencije. Odmah se može videti razlika između siromašnog džeparoša i uglednijeg hohštaplera. U hotelima mu svi veruju. Zamalo da mu i Fišerle poveruje. Dok se u njemu sve kuvalo od mržnje, i dok je u isti mah puzio od divljenja, Kin ga poverljivo uhvati pod ruku i reče: „Ne ljutite se više na mene, zar ne? Koliko novca imate? Moramo pomagati jedan drugoga!“ „Stoko“, mislio je Fišerle u sebi, „dobro izigravaš, ali ja ću igrati još bolje!“ Glasno je rekao: „Nekih 30 šilinga.“ Ostalo je bilo dobro sakriveno.

205

„To je malo. Ali bolje nego ništa.“ Kin se više nije sećao da je pre nekoliko dana poklonio mališanu veliku svotu novca. Smesta je prihvatio Fišerleov skromni obol, duboko ganut je zahvalio za toliko požrtvovanje i još malo pa bi mu zajemčio nebesko blaženstvo. Od toga dana njih dvojica su vodila borbu na život i smrt, borbu o kojoj jedan od njih ništa nije ni slutio. Onaj drugi, koji je osećao da je kao glumac slabiji, uzeo je u ruke režiju i nadao se da će na taj način izjednačiti svoj slabiji položaj. Kin je iz jutra u jutro odlazio u predvorje velike zgrade. Još pre no što bi se otvorili šalteri išao je gore-dole pored glavnog ulaza u „Terezijanum“ i oštro nadgledao prolaznike. Kad bi neko zastao, on bi prišao tik uz njega i zapitao: „Šta tražite ovde?“ Ni najgrublji i najprostačkiji odgovori nisu uspevali da ga pokolebaju. Uspeh mu je davao za pravo. Oni što su pre devet sati prolazili kroz ovu ulicu, većinom su samo iz radoznalosti posmatrali plakate pred zgradom, na kojima je pisalo kada će se i gde održati sledeća rasprodaja i šta se rasprodaje. Bojažljive prirode su ga smatrale za tajnog detektiva koji čuva blaga „Terezijanuma“ i hitro bi se sklanjali s puta izbegavajući sukob s njim. Onim ravnodušnima je njegovo pitanje dolazilo do svesti tek kad bi se našli dve ulice dalje. Siledžije su ga grdile i mimo svog običaja ostajale dugo i nepokretno pred plakatima. On im je puštao na volju. Njihova lica su mu se podrobno urezivala u pamćenje. Smatrao ih je za ljude koji su izuzetno dobro svesni svoje krivice i koji izviđaju okolinu pre nego što se, možda za jedan sat, vrate držeći ispod ruke svoje žrtve. A što se oni ipak nikad nisu vraćali, to je objašnjavao svojim neumoljivim pogledom. Tačno na vreme upućivao se u malo predsoblje sporednog krila. Ko bi otvorio staklena vrata, najpre bi ugledao mršavu priliku pored prozora, pravu kao sveća, i morao bi da prođe pored nje ako je hteo uz stepenice. Kad bi nekoga oslovio, Kinu se ni crta ne bi pomerila na licu. Samo su mu se usne pokretale kao dva dobro naoštrena noža. U prvom redu, bilo mu je stalo do otkupa jadnih knjiga, a u drugom do popravljanja ljudskih beštija. U knjige se dobro razumevao, a u ljude, kako je morao priznati, manje. Zato je odlučio da postane znalac ljudi. Radi boljeg pregleda, podelio je u tri grupe ljude što iskrsavaju pred staklenim vratima. Napunjena tašna je za prvu grupu predstavljala teret, za drugu lukavstvo, za treću uživanje. Prvi su čvrsto držali knjige obema

206

rukama, bez ljupkosti, bez ljubavi, onako kako se nose teški paketi. Njima otvaraju vrata. Udarali bi knjigama i o ogradu – da su mogli doći do nje. Pošto su se želeli brzo osloboditi svoga tereta, nisu ni pomišljali na to da ga sakriju, nego su ga uvek držali pred grudima ili trbuhom. Spremno su pristajali na ponude, bili su zadovoljni svakom sumom, nisu se cenkali i odlazili su isto onako kao što su i došli, za trunku nezgrapniji, jer su sa sobom vukli novac i nešto malo sumnje: da li je baš ispravno što su ga prihvatili. Kinu je ta grupa bila neprijatna, ljudi su po njegovom mišljenju učili suviše sporo, za konačno popravljanje trebalo bi nekoliko sati za svakog pojedinačno. Ali istinsku mržnju osećao je prema drugoj grupi. Njeni pripadnici skrivali su knjige na leđima. U najboljem slučaju pokazivali bi poneki krajičak između mišice i rebara, da bi podstakli kupčevu požudu. I najvelelepnije ponude prihvatali su sa nepoverenjem. Protivili su se da otvore tašnu ili paket. Cenkali su se do poslednjeg trenutka i uvek su se na kraju ponašali kao oni kojima je podvaljeno. Bilo je takvih među njima koji su stavljali novac u džep, pa onda ipak kretali gore u pakao. Ali tu je Kin umeo da primeni sredstva kojima se i sam čudio. Preprečio bi im put i postupao sa njima onako kako su i zasluživali: zahtevao je da mu smesta vrate novac. Kad bi to čuli, oni bi pobegli. Ono malo novca u džepu bilo im je draže od silnog novca što bi ga dobili u potkrovlju. Kin je bio ubeđen da gore plaćaju stravične svote. Što je više novca sam davao, što mu je manje ostajalo, to ga je više morila pomisao na prljavu konkurenciju onih đavola odozgo. Iz treće grupe niko još nije došao. Ali on je znao da ona postoji. Sa strpljivom čežnjom je očekivao njenog predstavnika, čija su mu svojstva bila poznata kao katihizis7. Jedanput će doći čovek koji nosi svoje knjige sa uživanjem, kome je put u pakao popločan mukama, koji bi se morao skljokati na zemlju da mu prijatelji koji se nalaze oko njega neprestano ne ulivaju životnu snagu. On hoda kao mesečar. Iza staklenih vrata se pojavljuje njegova silueta, on okleva, kako će ih otvoriti, a da svojim 7

Sam izraz katihizis vodi poreklo iz grčkog jezika, preciznije od glagola κατηχέω, što znači predavanjem naučiti, poučiti. Reč je o pojmu koji se u Hrišćanskoj religiji koristi u značenju poučavanja i uvođenja vernika u tajne i sadržaje hrišćanske vere. Katahizis je i naziv knjige u kojoj su ukratko postavljenja osnovna načela, i to ne samo hrišćanske, već bilo koje vere.

207

prijateljima ne nanese nimalo bola? Polazi mu za rukom. Ljubav stvara pronalazače. Kad ugleda Kina, sopstvenu ovaploćenu savest, on se jarko zarumeni. Krajnjim naporom volje se pribira i nekoliko puta zakorači prema njemu. Glavu drži oborenu. Još pre no što mu se Kin obrati, on zastaje pred njim kao po nekoj unutarnjoj naredbi. Sluti šta će mu savest reći. Čuje se strahovita reč „novac“. On se sav strese, kao da je osuđen na giljotinu, naglas zagrca: „To ne! To ne!“, on neće uzeti novac. Radije će se probosti. Pobegao bi, ali ga izdaje snaga, a sem toga mora izbegavati i svaki nagao pokret da ne bi ugrozio svoje prijatelje. Savest ga uzima u naručje i govori mu s ljubavlju. Grešnik koji se kaje, kaže mu, više vredi od hiljadu pravednika. Možda će mu zaveštati svoju biblioteku. Kad se on pojavi, Kin će za neko vreme napustiti svoje mesto, jer ovaj jedan, koji ništa ne želi da uzme, značajniji je od one hiljade što stalno hoće više. Dokle god čeka, davaće onoj hiljadi sve što ima. Možda će se neko iz prve grupe kod kuće ipak preobraziti. Za one iz druge on ne gaji nikakvu nadu. Žrtve će spasti koliko god ih ima. Radi toga, a ne radi svog privatnog uživanja, on ovde stoji. Nad Kinovom glavom, desno od njega, visila je jedna tablica koja je najstrože zabranjivala zastajanje na stepenicama i u hodnicima, kao i pored radijatora. Fišerle već prvog dana upozori na to svoga smrtnog neprijatelja. „Ljudi će misliti da vi nemate uglja“, rekao je, „ovde stoje samo ljudi koji nemaju uglja, pa ni oni ne smeju. Teraju ih napolje. A jad i beda što lože. Da mušterije ne prehlade inteligenciju kad se penju uz stepenice. Ako je nekom zima, moraće odmah da ode. Mogao bi se ugrejati unutra. Onaj kome nije zima sme ostati. U vašem slučaju će svako poverovati da vam je zima!“ „Pa radijator se nalazi tek u mezaninu, petnaest stepenika iznad nas“, odvrati Kin. „Za džabe nema toplote, svejedno da li malo ili mnogo. Znate li, tu gde vi stojite, stajao sam i ja, pa su me ipak oterali.“ To nije slagao. Kin pomisli da njegovi konkurenti imaju jakog interesa da ga oteraju napolje, pa sa zahvalnošću prihvati mališanovu ponudu da za njega stoji na straži. Izbledela je njegova strast prema polovini biblioteke koju mu je poverio. Pretile su veće opasnosti. Sada kad su se pod zajedničkim parolama povezali radi zajedničkog dela, smatrao je da je prevara

208

isključena. Kad se sutradan uputiše na radno mesto, Fišerle reče: „Znate šta, pođite vi napred! Mi se ne poznajemo. Ja ću ostati negde napolju. Nemojte me uznemiravati. Uopšte vam neću reći gde se nalazim. Ako primete da zajedno radimo, ceo nam je napor uzaludan. Ako se desi nešto ozbiljno, proći ću pored vas i namignuću vam. Najpre vi bežite, pa ću ja. Zajedno nećemo bežati. Sastaćemo se iza žute crkve. Onde sačekajte dok ne dođem. Jel' jasno?“ Iskreno bi se iznenadio da mu je predlog odbijen. Pošto je bio zainteresovan za Kina, nije ni pomišljao da ga se otarasi. Kako neko može pomisliti da će on zdimiti zbog nalazačke nagrade, zbog napojnice, kad on ide na sve ili ništa? Hohštapler iz knjižarske struke, taj prevejani lisac, prozre pošteni deo njegovih namera i posluša ga.

ČETVORICA I NJIHOVA BUDUĆNOST Samo što Kin nestade u zgradi, a Fišerle se polako vrati do prvog ugla,

savi u jednu poprečnu ulicu i poče da juri koliko ga noge nose. Stigavši pred „Idealno nebo“, on najpre malo odmori svoje oznojeno, zadihano, uzdrhtalo telo, pa tek onda uđe. U to doba je većina stanovnika „Neba“ obično još spavala. On je na to i računao, jer mu sad nisu trebali opasni i nasilni ljudi. Prisutni su bili: dugački kelner; jedan torbar koji je iz nesanice što ga je morila izvlačio bar neku korist i dvadeset i četiri sata dnevno bio na nogama; jedan slepi invalid, koji se uz jeftinu jutarnju kafu, koju je ovde pio pre no što bi krenuo na posao, još služio svojim očima; jedna stara prodavačica novina, koju su zvali „Fišerka“ jer je ličila na Fišerlea i, kao što je svako znao, volela ga koliko potajno toliko i nesrećno; i jedan čistač kanalizacije, koji je voleo da se od noćne službe i smrada u kloakama odmara u smradu „Neba“. On je važio za najsolidnijeg čoveka što ovde svraća, jer je tri četvrtine nedeljne plate predavao svojoj ženi, sa kojom je u najsrećnijem braku izrodio tri deteta. Preostala četvrtina bi tokom jedne noći ili jednog dana otcurila u kasu vlasnice „Neba“. Fišerka pokaza neke novine svome draganu što je ulazio i reče: „Evo ti! Gde si toliko dugo?“ Kad bi imao neprilika sa policijom, Fišerle je imao

209

običaj da iščezava po nekoliko dana. Ljudi su govorili: „Otišao u Ameriku“, svaki put se smejali zbog tog vica – kako će takav prca da ode u džinovsku zemlju oblakodera – i zaboravljali ga sve dok on opet ne bi iskrsao. Ljubav njegove žene, penzionerke, nije išla toliko daleko da bi se brinula zbog njega. Ona ga je volela samo dok je bio kraj nje, a znala je da je navikao na saslušanja i buvaru. Kad bi čula onaj vic o Americi, mislila je kako bi lepo bilo kad bi jednom sav svoj novac imala samo za sebe. Već odavno je želela da za svoj sobičak kupi sliku Bogorodice. Uz penzionerku ide Bogorodica. Čim bi se on usudio da iziđe iz svojih skrovišta, u koja se većinom nevin sakrivao, samo zato što će ga u svakom slučaju dugo zadržati u istražnom zatvoru i lišiti ga njegovog šaha, on bi prvo otišao u kafanu i već posle nekoliko minuta bi opet postao njeno omiljeno čedo. Fišerka je, međutim, bila jedina koja je svakog dana pitala za njega i činila svakojake pretpostavke o tome gde li se on nalazi. Njemu je bilo dopušteno da čita njene novine, a da ne plati. Pre no što bi krenula u obilazak, ona bi žurno otćopala do „Neba“, pružila mu novine sa vrha paketa tek izašlog iz štamparije i strpljivo sačekala, sa teškim teretom pod miškom, dok ih ne pročita do kraja. On je smeo da otvara novine, da ih gužva i da ih loše slaže, a ostali su smeli samo da gledaju preko njegovog ramena. Kad bi bio loše raspoložen, namerno bi je zadržavao i ona bi trpela veliki gubitak. Kad bi je zavitlavali zbog te njene neshvatljive gluposti, ona bi slegla ramenima, zaljuljala grbom – a ona se mogla meriti sa Fišerleovom po veličini i izražajnoj sposobnosti – i rekla: „On je jedino što imam na svetu.“ Možda je volela Fišerlea za ljubav te tužne rečenice. Ona ju je izgovarala zveketavim glasom, i to je zvučalo kao da uzvikuje imena dveju novina što se zovu „Jedino“ i „Imamnasvetu“. Fišerle danas nije nijednim pogledom udostojio njene novine. Ona je to shvatila, jer novine su već bile stare, a ona je imala dobru nameru, pretpostavljajući da on odavno ništa nije čitao; ko zna odakle dolazi. Fišerle je ščepa za ramena – bila je njegovog rasta – prodrmusa je i zakrešta: „Ovamo, narode, evo nešto za vas!“ Svi, ne računajući sušičavog kelnera, koji nije dozvoljavao da mu taj Jevrejin nešto naređuje, koji ni prema čemu nije pokazivao interesovanje, te je mirno ostao kraj šanka, ukupno dakle njih trojica, priđoše mu i gotovo ga ugušiše svojom radoznalošću. „Kod mene svako može zaraditi dvadeset šilinga dnevno!

210

Cenim da će to trajati tri dana.“ „Osam kila sapuna za umivanje“, brzo izračuna torbar kojeg je morila nesanica. Slepac sa sumnjom pogleda Fišerlea u oči. „To bi bila silna stvar!“, zagudi čistač kanala. Fišerka zapamti ono „kod mene“ i preču kolika je svota. „Znate, otvorio sam sopstvenu firmu. Potpišite da ćete sve predati šefu, a taj sam ja, i primiću vas u službu!“ Oni bi više voleli da najpre saznaju o čemu je reč. Ali Fišerle se čuvao da ne oda poslovne tajne. U pitanju je jedna branša, više od toga im neće reći, izjavi on kategorično. Zato će prvoga dana svakome dati 5 šilinga akonto. To je lepo zvučalo. „Potpisani se obavezuje da će odmah u gotovom obračunati svaki groš koji je kasirao u nalogu firme 'Zigfrid Fišer'. Potpisani se podjemčuje da potpuno nadoknadi eventualnu štetu.“ Fišerle je za tren oka napisao ove rečenice na četiri lista iz jednog notesa koji mu je pružio torbar. Kao jedini stvarni poslovni čovek među prisutnima, nadao se učešću i dobijanju najvećih naloga, pa je hteo da odobrovolji svoga šefa. Čistač kanala, otac porodice i najgluplji među svima, potpisa prvi. Fišerle se naljuti što je potpis veličinom ravan njegovom, jer je uobražavao da je njegov najveći. „Baš ume da se pravi važan!“, prokevtao je, pa se torbar zadovolji mestom u udaljenom krajičku hartije i sićušnim imenom. „Ovo se ne može pročitati!“, reče Fišerle i primora torbara, koji je sebe već video kao generalnog zastupnika, da se potpiše nešto manje skromno. Slepac se protivio da i prstom mrdne pre no što dobije novac. Bio je prinuđen da mirno posmatra kako mu ljudi bacaju dugmad u šešir, pa zato nikom nije verovao kad je bio u civilu. „Ah, koješta“, reče Fišerle sa gađenjem, „kao da sam nekada nekog slagao!“ Izvukao je nekoliko zgužvanih novčanica ispod pazuha, tutnuo svakom po pet šilinga u šaku, uzevši od njih odmah priznanice „akonto plate“. „E, to je nešto drugo“, reče slepac, „obećati i držati obećanje to su dve stvari. Za ovakvog čoveka poći ću i da prosim, ako mora biti!“ Torbar bi za takvog šefa pošao i u smrt, a čistač kanala kroz vatru i vodu. Samo Fišerka ostade meka srca. „Moj potpis mu nije potreban“, tvrdila je, „ja mu neću ništa ukrasti. On je jedino što imam na svetu.“ Fišerle je toliko smatrao da se njena potčinjenost razume sama po sebi da joj je odmah nakon prvog pozdrava okrenuo leđa. Njegova grba davala joj je hrabrost, sa te strane joj je Fišerle, doduše, ulivao ljubav, ali ne i poštovanje. Penzionerka se nije nalazila u lokalu, pa je Fišerka sebi izgledala gotovo kao žena novoga šefa. Ovaj nije čestito ni saslušao njenu

211

drskost, a već se okrenuo, gurnuo joj pero u šaku i naredio: „Potpisuj, ko tebe šta pita!“ Ona se pokori pogledu njegovih crnih očiju – njene su bile samo sive – i potvrdi čak i pet šilinga akontacije koju još nije ni dobila. „Tako, gotovo!“ Fišerle brižljivo strpa u džep četiri cedulje i uzdahnu. „I šta čoveku donosi posao? Ništa osim briga! Kunem vam se, radije bih ostao onaj mali čovek koji sam pre bio. Lako je vama!“ Znao je da ugledniji ljudi uvek tako govore svojim nameštenicima, pa imali brige ili ne; on ih je zbilja imao. „Pođimo!“, reče on tada, mahnu kelneru rukom odozdo, snishodljivo kao kakav mali darodavac, i napusti lokal zajedno sa svojim novim personalom. Na ulici je objasnio svojim ljudima njihove dužnosti. Pojedinačno bi pozvao svakog nameštenika, a ostalima bi naredio da idu za njim na izvesnom odstojanju, kao da sa njima nema ničeg zajedničkog. Činilo mu se neophodnim da prema osoblju postupa na različit način, prema stepenu njihove inteligencije. Pošto se žurio i pošto je čistača kanala smatrao za najpouzdanijeg, pretpostavio ga je ostalima, na veliki torbarov jed. „Vi ste dobar otac“, rekao mu je, „zato sam odmah pomislio na vas. Čovek koji 75% od svoje nadnice predaje ženi – zlata vredi. Dakle, dobro pazite i nemojte se uvaliti u neku nesreću. Šteta bi bilo za slatku dečicu.“ Dobiće jedan paket od njega, a paket će se zvati „Umetnost“ – „ponovite za mnom: umetnost!“ „E pa vi mislite da ja ne znam šta je to umetnost! Samo zato što toliko dajem ženi!“ U „Nebu“ su se čistaču kanala stalno podsmevali zbog njegovih porodičnih prilika, na kojima su mu zavideli. Bezbroj puta podbrcujući njegovu trapavu gordost, Fišerle izvuče iz njega ono malo inteligencije koju je taj čovek imao. Tri puta mu je najpodrobnije objasnio kuda će ići. Čistač kanala još nikada nije bio u „Terezijanumu“. Kad bi trebalo nekuda otići, to je njegova žena obavljala mesto njega. Poslovni prijatelj će stajati iza staklenih vrata pored prozora. On je dugačak i mršav. Treba polako proći pored njega, ne reći nijedne reči, nijedne reči i sačekati dok se on sam njemu ne obrati. Onda treba naglas zaurlati: „Umetnost, gospodine! Ispod dvesta šilinga nema ni pomena! Prava pravcata umetnost!“ Fišerle zatim pred jednom knjižarom naredi čistaču kanala da sačeka. Unutra je kupio robu. Deset jeftinih romana po dva šilinga povezaše mu u impozantan paket. Zatim je triput ponovio čistaču prethodna uputstva; trebalo bi pretpostaviti da je

212

čak i taj glupan sve shvatio. Ako poslovni prijatelj bude želeo da skine hartiju sa knjiga, on će morati čvrsto da pritisne paket na grudi i da zaurla: „Ne! Ne!“ Na jednom određenom mestu iza crkve treba zatim da se pojavi zajedno sa novcem i paketom. Onde će dobiti nagradu. Pod uslovom da nikom ne ispriča o svom poslu, pa ni ostalim nameštenicima, biće mu dozvoljeno da sutra tačno u devet opet dođe iza crkve. On, Fišerle, ima slabost prema čestitim čistačima kanala, ne može svako poticati iz neke branše. Sa tim rečima otpusti valjanog oca porodice. Dok je čistač kanala čekao pred knjižarom, troje ostalih su u skladu sa naredbom svoga šefa pošli dalje, ni najmanje se ne osvrćući na poverljivo dozivanje svoga kolege, koji je zbog novih uputstava zaboravio ona stara. Fišerle je računao i na to, i čistač kanala skrete u jednu pobočnu ulicu pre no što su ostali mogli primetiti paket, koji je on nosio kao najdragocenije odojče najbogatijih roditelja. Fišerle zviznu, stiže ono troje i povede Fišerku. Torbar uvide da ga Fišerle štedi za nešto veće i reče slepcu: „Videćete, mene će uzeti na kraju!“ Sa Fišerkom je mališan brzo svršio. „Ja sam jedino što ti imaš na svetu“, podseti je on na omiljenu rečenicu kojom je izražavala svoju ljubav. „Vidiš, svaka može to da kaže. Ja sam za dokaze. Ako prikriješ neki groš, gotovo je među nama i ja više neću ni dodirnuti tvoje novine, kunem ti se, a ti čekaj dok opet ne nađeš nekoga koji izgleda baš kao ti!“ Ostalo što je trebalo objasniti obavilo se gotovo samo od sebe. Fišerka nije oka skidala sa Fišerleovih usta; da bi ga gledala kako govori, smanjila se još više no što je bila. On zbog nosa nije mogao da ljubi, a ona je jedina znala njegova usta. U založnom zavodu se osećala kao kod kuće. Ona treba sad da pođe napred i iza crkve da sačeka šefa. Onde će dobiti jedan paket, za koji treba da zatraži 250 šilinga, a onda će se vratiti zajedno sa novcem i paketom. „Čistac!“, uzviknu on na kraju. Gadila mu se, jer ga je sve vreme volela. Na sledećem uglu je zastao, dok ga slepac i torbar ne stigoše. Ovaj drugi pusti „slepca“ da priđe prvi, brzo i sa razumevanjem klimajući glavom šefu. „Ljut sam!“, izjavi Fišerle i baci značajan pogled na slepca, koji se uprkos svome dronjavom radnom odelu osvrtao za svakom ženom i nepoverljivo je merio. Voleo bi da zna kako na nju deluje nov fazon njegovih brkova. Mlade devojke je mrzeo, jer njih je vređalo njegovo zanimanje. „Čovek kao vi“, produži Fišerle, „pa da mora dozvoljavati da

213

ga toliko varaju!“ Slepac obrati veću pažnju. „Baci vam neko dugme u šešir. Sami ste mi pričali, vidite da je dugme – i kažete hvala. Ako ne kažete hvala, gotovo je sa slepilom i mušterije ima da ispare. I tako je čovek prinuđen da dopušta prevaru prema njemu. Čovek kao što ste vi! Da se čovek ubije! Varancije, to vam je svinjarija. Zar nisam u pravu?“ Slepcu, krupnom čoveku, koji je tri godine ratovao na frontu, navreše suze na oči. Te svakodnevne prevare prema njemu, koje je on odmah uočavao, bile su ono što ga je najviše ždralo. Zato što je prinuđen da tako teško zarađuje hleb, svaki deran dozvoljava sebi da ga ismeva kao magarca. Često i ozbiljno je pomišljao na to da se ubije. Da još nije s vremena na vreme imao uspeha kod žena, odavno bi to učinio. U „Nebu“ je svakom pripovedao, kad god bi se neko upustio u razgovor s njim, priču o dugmadima, završavajući je pretnjom da će najpre ubiti neku takvu hulju, a zatim i sebe samoga. Pošto je to tako trajalo već godinama, niko ga više nije uzimao za ozbiljno, a njegovo nepoverenje bi tek zbog toga raslo. „Dabome“, povika on i poče da vitla rukom oko Fišerleove grbe, „dete od tri godine zna da li u ruci drži dugme ili groš! A zar ja ne znam? A zar ja ne znam? Ta ja nisam slep!“ „Pa to ja i kažem“, preuze mu Fišerle reč, „sve to dolazi od varanja. Zašto ljudi moraju da varaju? Što neko ne kaže: 'Danas nemam nijedan groš, dragi gospodine, ali sutra čete zato dobiti dva.' Ali ne, takav hvalisavac više voli da vara, a vi gutajte dugmad. Trebalo bi da nađete neko drugo zanimanje, dragi moj gospodine! Ja već odavno razmišljam šta bih mogao učiniti za vas. Da znate, ako se dobro pokažete ova tri dana, primiću vas u službu na duže vreme. Ostalima ne smete ništa reći, najstroža tajna, ja ću njih sve otpustiti, među nama budi rečeno, njih sam samo iz sažaljenja uzeo za ovo nekoliko dana. Sa vama je drukčija stvar. Vi ne možete da trpite varanje, ja ne mogu da trpim varanje, vi ste finiji čovek, ja sam finiji čovek, priznaćete da odgovaramo jedan drugom. A da biste videli koliko vas cenim, unapred ću vam platiti ceo današnji honorar. Ostali ništa neće dobiti.“ Slepac zaista dobi preostalih 15 šilinga. Najpre nije verovao svojim ušima, a sad je tako bilo i s njegovim očima. „Gotovo je sa ubijanjem!“, viknu on. Za ovu radost on bi se odrekao deset žena – računao je u ženama. Ono što mu je zatim Fišerle izložio, on je saslušao i shvatio sa oduševljenjem, dakle kao od šale. Nasmejao se saznavši za dugačkog poslovnog prijatelja, jer se tako lepo osećao. „Ujeda li?“, upitao

214

je. Setio se svoga izduženog, mršavog psa koji ga je ujutru odvodio do radnog mesta, a uveče vraćao kući. „Samo nek se usudi!“, pripreti Fišerle. Za trenutak se kolebao da li da slepcu poveri viši iznos, a ne samo 300 šilinga, koliko je nameravao, jer taj čovek je izgledao iskreno oduševljen. Fišerle poče da se cenka sam sa sobom, rasle su mu zazubice da zaradi pet stotina jednim udarcem. Ali uvideo je da je takav rizik suviše veliki, da ga toliki gubitak može upropastiti, pa snizi svoj prohtev na 400. Neka se slepac uputi ispred crkve i tamo ga sačeka. Kad se ovaj izgubi iz vida, torbar pomisli da je kucnuo njegov čas. Hitro i sitno koračajući, stigao je patuljka i pošao ukorak s njim. „Jedva jednom da ih se čovek otarasi!“, rekao je. Glavu je držao povijenu, ali nije uspevao da je obori sve do Fišerlea; ali je bar dizao pogled kad je govorio, kao da je patuljak dvostruko porastao otkako je šef. Fišerle je ćutao. Nije ni pomišljao da se sa ovim čovekom upušta u poverljive razgovore. Ono ostalo troje zatekao je u „Nebu“ kao poručene, a pred ovim četvrtim bio je na oprezu. Danas i nikad više, govorio je sebi. Torbar ponovi: „Jedva jednom da ih se čovek otarasi, zar ne?“ Fišerlea napusti strpljenje. „Znate šta, vi sad nemate šta da pričate, vi ste u službi! Sada ja govorim! Ako želite da pričate, potražite neko drugo mesto!“ Torbar se savlada i pokloni se. Njegove šake, koje je računajući trljao, naboraše se. Trup, glava i ruke počeše žustro da se trzaju. Čime još da dokaže svoju potčinjenost? Onako smušenih živaca, zamalo što nije počeo da dubi na glavi, kako bi i pete najodanije sklopio. On se borio da se spase svoje nesanice. Uz pojam „bogatstvo“ on je zamišljao sanatorijume i komplikovano lečenje. U njegovom raju postojala su sredstva za spavanje koja nepogrešivo deluju. Onde čovek spava četrnaest dana uzastopce, nijednom se ne budeći. Jelo dobija u snu. Posle dve nedelje se budi, ranije nije dozvoljeno, mora se povinovati, šta da radi. Lekari su strogi kao i policajci. Zatim čovek odlazi da pola dana igra karte. Za to postoji zasebna soba, u koju ulaze samo ugledniji poslovni ljudi. Za nekoliko sati čovek postane dvaput bogatiji, toliko sreće ima u igri. Zatim opet legne da četrnaest dana odspava. Ima vremena koliko god hoće. „Zašto se tako gegate! Stidite se!“, povika Fišerle. „Prestanite sa tim geganjem ili mi više niste potrebni!“ Torbar se trže iz sna pa poče da smiruje, koliko je bilo mogućno, ruke i noge što su mu se praćakale. Opet se sav pretvorio u požudu.

215

Fišerle vide da se ne može naći ni mrvica razloga za otpuštanje tog sumnjivog subjekta. I onda besno poče da mu kazuje uputstva. „Dobro pazite ili ću vas oterati dođavola! Dobićete od mene jedan paket. Paket, razumete li? Torbari valjda znaju šta je paket. Poći ćete sa paketom u 'Terezijanum'. Tu ne treba ništa da vam objašnjavam. Ionako ceo dan čučite tamo, netalentovani stvore. Otvorićete staklena vrata pred stepenicama što vode u odeljenje za knjige. Ne gegajte se, kažem vam! Ako se tamo budete tako gegali, slomićete stakla, to je vaša stvar. Pored prozora će stajati jedan vitak ugledan gospodin. To je moj dobar poslovni prijatelj. Prići ćete mu i držaćete jezik za zubima. Ako progovorite pre njega, on će vam okrenuti leđa i napustiće vas. Takav je on, autoritet. Zato bolje da ćutite! Nisam raspoložen da se sa vama upuštam u dugačke procese oko nadoknađivanja štete. Ali ako uradite to naopako, ipak ću se upustiti, budite sigurni, neću dozvoliti da vi pokvarite moje teške poslove! Ako ste nervozni glupak, onda se tornjajte! Svaki čistač kanala mi je draži od vas. Gde ono stadoh? Sećate li se još!“ Fišerle odjednom primeti da je prestao da govori biranim jezikom koji je zahvaljujući ophođenju sa Kinom prisvojio za nekoliko dana. A smatrao je da je upravo taj jezik jedino prikladan kad se razgovara sa drskim nameštenicima. Napravio je pauzu da bi se smirio i iskoristio je tu priliku da svog omrznutog konkurenta uhvati u nepažnji. Torbar smesta odvrati: „Stajaćete pored vitkog poslovnog prijatelja i ja neću ništa govoriti.“ „Vi ćete stajati, vi ćete stajati“, prokevta Fišerle, „a šta je sa paketom?“ „Paket ću držati u ruci.“ Poniznost ovoga neiskrenog stvorenja dovodila je Fišerlea do očajanja. „Uf“, uzdahnu on, „čoveku poraste druga grba dok ne postigne da vi nešto shvatite.“ Torbar se isceri, sveteći se tako grbi zbog uvreda. Ali ni na svojoj visini nije se osećao bezbedan od osmatranja, pa je krišom gledao naniže. Fišerle nije ništa primetio, jer se grčevito trudio da smisli nove uvrede. Želeo je da izbegne prostačke izraze, kakvi su bili uobičajeni u „Nebu“, jer oni ne bi učinili nikakav utisak na nekoga ko i sam tamo obitava. Ponavljanje izraza „glupačino!“ već mu je dosadilo. Iznenada je ubrzao hod, a kad torbar u prvi mah zastade za pola koraka, on se sa prezrenjem okrete prema njemu i reče: „Već ste se umorili. Znate šta, idite vi da vas lepo sahrane!“, zatim je nastavio da daje uputstva. Utuvio mu je u glavu da od vitkog poslovnog prijatelja zahteva 100 šilinga „kapare“, ali tek pošto bude zadržan i

216

oslovljen, a onda, ne trošeći više ni reči, da se zajedno sa kaparom i paketom vrati na trg iza crkve. Ostalo će tamo saznati. Neka samo zucne o svome poslu, pa makar i ostalim nameštenicima, i biće smesta otpušten. Zamišljajući kako bi torbar mogao sve ispričati i zajedno sa ostalima sklopiti savez protiv njega, Fišerle posta nešto blaži u duši. Da bi popravio utisak koji su ostavili njegovi napadi, usporio je korak i rekao, pošto je torbar usled toga iznenada isprednjačio za čitav metar: „Stoj, kud jurite? Toliko se opet ne žurimo!“ Torbar to primi kao novo šikaniranje. Sledeće Fišerleove reči, koje mu je ovaj govorio mirno i prijateljski kao da su još ravnopravni drugovi u „Nebu“, on je objašnjavao Fišerleovim strahom da nešto radi na svoju ruku. I pored svoje nervoze, nije on pao s kruške. Tačno je ocenjivao ljude i razloge koji ih pokreću; da bi ih nagovorio da kupe šibice, pertle, notese ili, u najboljem i najskupljem slučaju, sapun, upotrebljavao je više oštroumlja, unošenja u tuđu dušu, pa čak i tajanstvenosti nego veoma slavne diplomate. Misli su mu se slivale u neodređenu maglu samo onda kad je u pitanju bio njegov san o neograničeno dugom spavanju. U ovom slučaju, on je shvatio da se uspeh novoga posla nalazi u nekoj tajni. Ostatak puta do cilja Fišerle je iskoristio da različitim pričama dokazuje koliko je opasan njegov prividno toliko bezazleni prijatelj, vitki ugledni gospodin. Toliko se dugo borio u ratu, pričao je, dok zbog toga nije sasvim podivljao. On se po ceo dan ne miče i nikom živom ne čini ništa nažao. Ali ako mu se kaže makar i jedna izlišna reč, ima običaj da vadi stari vojni revolver i da čoveka na mestu ubije. Sudovi mu ništa ne mogu, jer to čini u duševnoj pometenosti, a uza se nosi i lekarsku potvrdu. Policija ga poznaje. Zašto da ga hapsimo, kažu policajci, ionako će ga osloboditi. Uostalom, on ne ubija ljude baš odmah. Nišani u noge. Oni koje pogodi, ozdrave za nekoliko nedelja. Samo u jednom slučaju ne zna za šalu. A taj slučaj je silno ispitivanje. Ne podnosi pitanja. Tako se, na primer, neko može sasvim bezazleno raspitivati za njegovo zdravlje. U sledećoj sekundi će se taj dotični pretvoriti u leš. Jer u tom slučaju prijatelj nišani direktno u srce. Takva mu je navika. On tu ništa ne može. Kasnije mu je žao. Na taj način su svega šestorica postali pravi mrtvaci. Naime, svako zna za tu opasnu naviku i samo šestorica su

217

se našla da ga zapitaju za nešto. Inače se sa njim mogu sklapati najbolji poslovi. Torbar mu ni reči nije verovao. Ali imao je lako zapaljivu maštu. Video je pred sobom jednog dobro odevenog gospodina koji ubija ljude još pre no što se ispavaju. Rešio je da svakako izbegava pitanja, a da na neki drugi način dokuči tajnu. Fišerle stavi prst na usta i reče: „Pst!“ Stigli su pred crkvu, gde ih je čekao slepac sa psećom odanošću u očima. Za to vreme nije odmerio ni jednu jedinu ženu, samo je znao da je više njih prošlo pored njega. U svojoj prevelikoj radosti veselio se tome što će prema kolegama moći ljubazno da postupa; ti jadnici će kroz tri dana biti otpušteni, a on je našao zaposlenje za ceo život. Torbara je pozdravio srdačno kao da ga godinama nije video. Iza crkve njih trojica zatekoše Fišerku. Ona već deset minuta nije mogla da dođe do daha koliko je trčala. Slepac je potapša po grbi. „Šta veliš, matora?!“, zaurla on, a osmeh mu se razvuče preko celog izboranog i bledog lica. „Danas nam sve ide kao po loju!“ Možda je želeo da starici jednom učini neko zadovoljstvo. Fišerka naglas zakrešta. Osetila je da je ne dotiče Fišerleova ruka, rekla u sebi da je to ipak on i čula grubi slepčev glas. Tako joj je cika prelazila iz prestrašenosti u ushićenje, a iz ushićenja u razočaranje. Fišerleov glas je primamljiv. On bi trebalo da razglašuje novine! Ljudi bi mu ih otimali iz ruku. Ali on je odveć dobar da bi nešto radio. Umorio se. I zato joj se činilo bolje da on ostane šef. Jer on je uz glas potreban za šefa imao i oštre oči. Čistač kanala je upravo nailazio iza ugla. On ga prvi primeti, naredi ostalima: „Ostanite ovde!“, i potrča mu u susret. Povukao ga je pod crkvenu strehu, uzeo od njega paket, koji je u njegovim rukama ležao isto onako kao što je bio i stavljen, a iz prstiju desne ruke dvesta šilinga. Izvadio je petnaest šilinga i stavio mu ih u šaku, koju je bio prinuđen da sam otvori. Tek kad se sve to obavi, u grubim ustima čistača kanala poče da se oblikuje prva rečenica njegovog izveštaja. „Dobro je prošlo“, poče on. „Vidim, vidim!“, uzviknu Fišerle, „sutra tačno u devet. Tačno u devet. Ovde. Ovde. Tačno u devet ovde!“ Čistač kanala se udalji koračajući nezgrapno i tegobno, pa poče da razgleda nagradu. Tek nakon podužeg istrajnog brojanja, rekao je: „Tačno je.“ Sve do „Neba“ se borio sa svojom navikom i najzad joj

218

podlegao. Petnaest šilinga će dobiti žena, a pet će on popiti. Tako je i bilo. Prvobitno je želeo da sve propije. Fišerle tek pod crkvenom strehom primeti koliko je lošu kombinaciju napravio. Bude li sad predao Fišerki paket, torbar će se nalaziti pored njih i dobro će sve umotriti. Čim jednom bude shvatio da je uvek posredi isti paket, gotovo je sa lepom tajnom. Uto Fišerka, kao da mu je odgonetnula misli, sama dođe k njemu pod crkvenu strehu i reče: „Sad sam ja na redu.“ „Zar ne možeš malo brže, poštovana?“, brecnu se na nju i predade joj paket. „Polazi!“ Ona ode ćopajući što je brže mogla. Grba joj je od pogleda ostalih skrivala paket koji je nosila. Slepac se u međuvremenu trudio da objasni torbaru kako od žena nikakve vajde nema. Najpre je potrebno da čovek ima pristojno zanimanje, lepo zanimanje, zanimanje pri kome može da drži oči otvorene. Ni od slepila čovek nema vajde. Kad neko izgleda slep, ljudi misle kako sebi mogu dopustiti da sa njim rade što god hoće. Kad čovek dogura do nečeg, žene dolaze same od sebe, na tuce, ubrzo više ne znaš gde bi ih oborio. Šipak što se u to razumeju odrpanci. Oni su kao psi, oni to svuda obavljaju. Vraga, on je sasvim drugačiji tip. Njemu treba pristojan krevet, dušek od konjske dlake, jedna ljudska peć u sobi, koja ne smrdi, i jedra žena. Ne trpi kad smrdi ugalj, to mu je ostalo još od rata. Neće se on, na primer, upetljati sa svakom. Pre, dok je još bio prosjak, pokušavao je da trza na svaku. Sad će kupiti bolje odelo, para će uskoro imati kao pleve, pa će birati žene. Staviće preda se sto komada pa će svaku opipati, nije potrebno da budu gole, može i tako, pa će povesti sa sobom tri do četiri. Više ne može najednom podneti. Sa dugmetima je gotovo. „Moraću da nabavim dupli krevet!“, uzdisao je, „Gde da smestim tri debele cice?“ Torbar je imao druge brige. Samo što nije vrat iščašio ne bi li video šta ima iza Fišerkine grbe. Nosi li neki paket ili ne nosi? Čistač kanala je došao sa paketom, a otišao je praznih ruku. Zašto ga je Fišerle odvukao pod crkvenu strehu? Dok tamo stoje, nije mogućno videti ni njega ni čistača kanala, ni Fišerku. Paket sakrivaju u crkvi. Naravno. Fantastična ideja! Ko bi u crkvi tražio kradene stvari? Pokazuje se da je ovaj bogalj lukava glava. U paketu se nalazi zanimljiva pošiljka kokaina. Kako li taj mangup dođe do tog ogromnog posla? Uto patuljak hitro pođe prema njima i reče: „Strpljenja, gospodo! Pomrećemo dok ona onim njenim krivim nogama ode i vrati se.“ „Sa

219

umiranjem je gotovo, gospodine!“, zaurla slepac. „Svako mora umreti, gospodine šefe“, ulagivao se torbar i okretao oba dlana u polje baš kao što bi Fišerle učinio u njegovom položaju. „Eh, kad bismo ovde imali nekog dobrog igrača šaha“, dodade on, „ali ljudi kao što smo mi ništa ne znače za majstora.“ „Majstor, majstor!“, Fišerle uvređeno zavrte glavom. „Za tri meseca ja ću biti svetski prvak, gospodo moja!“ Oba nameštenika se oduševljeno pogledaše. „Živeo svetski šahovski prvak!“, zaurla slepac odjednom. Torbar, sa svojim tankim, piskavim glasom – kad god bi otvorio usta, u „Nebu“ su govorili: „Svira na mandolini“ – najrevnosnije se priključi ovom uskliku. „Svetski“ je još nekako izgovorio, a „prvak“ mu zape u grlu. Srećom, mali trg je u ovo vreme bio potpuno pust, čak nije bilo nikoga ni od najisturenijih predstraža civilizacije u gradu, policajaca. Fišerle se pokloni, ali oseti da je otišao suviše daleko i zakrešta: „Nažalost, moram da zamolim za mir tokom radnog vremena! Bolje da ništa ne govorimo!“ „E, nije nego“, reče slepac, koji je opet hteo da započne priču o svojim planovima za budućnost, a činilo mu se da ima na to prava kao na nagradu za svoje „živeo!“. Torbar stavi prst na usta, reče: „Ja uvek velim da je ćutanje zlato“, i zaneme. Slepac ostade sam sa svojim ženama. Nije dozvoljavao da mu neko pokvari uživanje, pa je naglas produžio da priča. Počeo je time kako od žena nema nikakve vajde, završio duplim krevetom, a kako je imao utisak da Fišerle pokazuje suviše malo razumevanja za ove zgode, opet je počeo iz početka, trudeći se da podrobnije opiše neku među stotinom žena koje se za njega čuvaju u skladištu. Svakoj je pripisivao najneverovatnije guzove, navodio njihovu težinu u kilogramima i povećavao tu sumu od broja do broja. Kod šezdeset i pete žene, koju je uzeo kao primer za one pod rednim brojem između šezdeset i sedamdeset, sami guzovi su bili teški 65 kilograma. Nije bio dobar račundžija i voleo je da se drži broja koji je već jednom izgovorio. Ipak, i njemu samom se tih šezdeset pet kilograma učiniše pomalo preterani, pa reče: „Što ja kažem, to je sušta istina! Ne umem da lažem, tako mi je to ostalo još iz ratnih dana!“ Fišerle je u međuvremenu imao dosta sopstvenih problema. Trebalo je suzbiti misli o šahu koje se behu javile. Nijedne smetnje se sad nije više bojao od sve veće želje da odigra neku novu partiju. Posao bi zbog toga mogao propasti. Kuckao je po maloj šahovskoj ploči u desnom džepu kaputa, koja je u isti mah služila i kao kutija za figure, čuo ih je kako unutra

220

uzbuđeno skakuću, mrmljao: „A sad se smiri!“, i opet počinjao da kucka, dok se nije zasitio same te galame. Torbar je razmišljao o opojnim sredstvima i povezivao njihovo dejstvo za svojom potrebom za snom. Kad nađe paket u crkvi, ukrašće nekoliko smotuljaka i probaće da vidi kako to deluje. Bojao se samo da je čovek u takvom odvratnom snu prinuđen i da sanja. Ako treba da sanja, više voli da i ne zaspi. On misli na pravi san, kad ti ljudi daju da jedeš, a ti se ipak ne budiš, a u najgorem slučaju tek kroz četrnaest dana. Tad Fišerle primeti kako Fišerka iščezava pod crkvenom strehom, nakon što mu je žustro domahnula. On zgrabi slepca za ruku, reče: „Naravno, vi ste u pravu!“, torbaru reče: „Vi ćete ostati ovde!“, i povede onog prvog do crkvenih vrata. Onde mu naredi da čeka, pa uvede Fišerku u crkvu. Ona je bila strahovito uzbuđena i nije mogla ni reči da izusti. Da bi se malo primirila, žurno mu je strpala u ruke paket i 250 šilinga. Dok je prebrojavao novac, ona je duboko hvatala vazduh i grcala: „Pitao me je da li se zovem gospođa Fišerle!“ „A ti si rekla…“, povika on, drhteći od straha da mu je nekim glupim odgovorom mogla pokvariti posao, ama razume se, pokvarila je, još sad se zbog toga raduje, guska jedna! Kad joj neko kaže da je njegova žena, ona sva pošašavi! Nikad nije mogao da je trpi. A što onaj magarac pita takvu glupost, pa predstavio mu je svoju ženu! Zato što ona ima grbu, a i on je ima, taj veruje da mu ona mora biti žena, biće da je nešto primetio, sad mora da kida sa bednih 450 šilinga, kakav prostakluk! „Pa šta si rekla?!“, viknu on po drugi put. Zaboravio je da se nalazi u crkvi. Prema crkvama je inače osećao respekt i zaziranje, pošto mu je nos bio vrlo upadljiv. „Ja – pa – ja – ništa – nisam – smela – da – kažem!“, zagrcnula bi se pre svake reči, „samo sam zavrtela glavom.“ Fišerleu pade sa srca sav novac za koji je već mislio da je izgubljen. Strah koji je ulila u njega naknadno ga navede na strahovit bes. Najradije bi joj opalio po nekoliko šamara preko oba obraza. Nažalost, za to nije bilo vremena. Izgura je iz crkve i zakrešta joj u uvo: „Sutra možeš mirno poći da opet prodaješ svoje prljave novine! Ne želim više ni da ih vidim!“ Ona shvati da je njenom zaposlenju kod njega došao kraj. Nije bila kadra da proračuna šta joj sve na taj način izmiče iz ruku. Jedan gospodin ju je smatrao Fišerleovom ženom, a ona nije smela ništa da kaže. Kakva nesreća, kakva strašna nesreća! Celog svog života nikad se nije osetila toliko srećna kao maločas. Vraćajući se kući, neprekidno je grcala: „On je

221

jedino što imam na svetu.“ Zaboravila je da treba da joj isplati još 20 šilinga, iznos za koji je u loša vremena morala celu nedelju dana da lomi noge. Unjkajući svoju melodiju neprestano je zamišljala sliku onoga gospodina koji joj je rekao „gospođo Fišerle“. Zaboravila je da je svako zove Fišerkom. Grcala je i zbog toga što nije znala gde taj gospodin stanuje i kuda odlazi. Svakoga dana bi mu nudila novine. On bi je opet pitao. Fišerle se, međutim, otarasio nje. Nije je prevario namerno. I njemu su strah i prelaženje straha u bes pomutili bistrinu glave. Pa ipak, da je ona obavila posao na miru, nema sumnje da bi on pokušao da joj podvali za nagradu. Uručio je slepcu paket i posavetovao ga da se muški pokaže i da ćuti jer, na kraju krajeva, od toga zavisi njegovo doživotno zaposlenje. Slepac u međuvremenu beše zatvorio oči da bi zaboravio svoje žene, koje je tako jasno video pred sobom da bi ih mogao opipati. Kad opet otvori oči, one sve već behu nestale, pa i one najteže, i on zbog toga oseti izvesnu žalost. Umesto njih najpodrobnije se prisetio svojih novih dužnosti. Fišerleov savet je, dakle, bio izlišan. Uprkos hitnji svoga poduhvata, Fišerle nimalo nije voleo što ga pušta od sebe, mnogo ulaže u ovo glupo stvorenje. Koliko je tom čoveku osim toga bilo stalo do osvajanja žena, to on, priroda toliko ravnodušna prema ženama, nikako nije mogao tačno oceniti. Vrativši se torbaru, rekao je: „I u takav ološ mora poslovni čovek imati poverenja!“ „Tu ste u pravu!“, reče ovaj, koji se kao poslovni čovek izdvajao od ološa. „Zašto čovek živi?“ – zbog one četiri stotine šilinga, koje je rizikovao da izgubi, osećao se umoran od života. „Da bi spavao“, odvrati torbar. „Vi i spavanje!“ Patuljak se poče ludo smejati kad zamisli zaspalog torbara, koji se svakog dana i svakog sata žalio na nesanicu. Kad se smejao, nozdrve su mu ličile na širom otvorena dvostruka usta, a dva mala proreza, uglovi usta, pojavljivali su se ispod njih. Ovog puta se tako žestoko smejao da je pridržavao sebi grbu, kao drugi ljudi trbuh. Podmetnuo je ruke ispod nje i brižljivo prihvatao svaki trzaj koji mu je tresao telo. Tek što se ismejao – torbar je do dna duše bio uvređen zbog neverice na koju je nailazio njegov san – a iskrsnu slepac i stade pod crkvenu strehu. Fišerle jurnu prema njemu, istrže mu novac iz ruke, strašno se iznenadi što se iznos potpuno slaže – ili mu je ipak rekao pet stotina, ne, četiri

222

stotine, tako je – i upita, da bi prikrio uzbuđenje: „Šta je bilo?“ „Pred staklenim vratima sam naleteo na jednu ženu, ženu i po, kažem vam, da nisam držao paket onako glupo, odmah bih je zgrabio, toliko je bila debela! Vaš poslovni prijatelj se nacvrcao.“ „Otkud? Šta vam pada na pamet?“ „Ne ljutite se, ali grdio je žene! Četiri stotine je mnogo, rekao je. Zbog one žene je postao uviđavan i platio. Žene su za sve krive. Da sam smeo da govorim, rekao bih mu, džukeli glupoj! Žene! Žene! Šta će mi da živim ako nema žena? Baš sam se tako lepo sudario sa onom, a on psuje!“ „On je takav. On je neženja iz oduševljenja. Ne dozvoljavam da ga grdite, on je moj prijatelj. Ne dozvoljavam ni da govorite, on će se uvrediti. Prijatelja čovek ne vređa. Jesam li ja vas, možda, kadgod uvredio?“ „Niste, to valja priznati, vi ste duša od čoveka.“ „Vidite li! Sutra u devet dođite opet ovamo, razumete! I lepo da držite jezik za zubima, zato što ste moj prijatelj! Videćemo mi još da li čovek mora da propadne zbog glupaka!“ Slepac ode, osećao se jako prijatno, nastranosti poslovnog prijatelja brzo je zaboravio. Sa dvadeset šilinga može se puno uraditi. Najpre dolazi ono glavno. Glavno, to je neka žena i odelo, novo odelo mora biti crno, kako bi se slagalo sa bojom njegovih novih brkova, a za dvadeset šilinga nema crnog odela. Zato će morati da se zadovolji ženom. Torbar, uvređen i radoznao kakav je bio, zaboravi obzir i vajkadašnji kukavičluk. Hteo je da uhvati patuljka kako menja pakete. Nimalo ga nije primamljivalo da kasnije pretražuje celu crkvu, makar bila i mala, da bi pronašao paket. Njegovo iznenadno iskrsavanje pokazalo bi mu približan položaj, jer patuljak će se odnekud pojaviti. Sreo ga je pred vratima, prihvatio svoj teret i udaljio se ćuteći. Fišerle je polako išao za njim. Rezultat četvrtog pokušaja neće imati finansijski, nego principijelan značaj. Ako Kin izda i tih stotinu šilinga, onda će iznos koji se nalazio u Fišerleovom džepu – 950 šilinga – premašiti onaj drugi, koji mu je isplaćen kao nalazačka nagrada. Dok je organizovao prevaru čija je žrtva čovek iz knjižarske struke, Fišerle je svakog trenutka bio svestan da je cela ta akcija usmerena protiv jednog neprijatelja koji je još koliko juče pokušao da mu na podvalu uzme sve što ima. Naravno, čovek mora da brani svoju kožu. Oči u oči sa ubicom, čovek i sam postaje ubica. Pred mangupom se čovek takođe ponižava da bude mangup. Samo što u ovoj stvari ima jedna posebna muka. Možda će se taj čovek ukopistiti da povrati nalazačku nagradu. Možda će se

223

tvrdoglavo uvaliti u svoje prostaštvo, često biva da neko sebi tutne u glavu nešto nemoguće, i možda će radi toga staviti na kocku celo imanje. I ovo je već jednom bilo Fišerleovo vlasništvo, pa zato mirne duše može da mu ga uzme. Ali možda će ova povoljna prilika sada proći. Ne razume se svako u to da sebi tutne nešto u glavu. Kad bi taj čovek imao karaktera kao Fišerle, kad bi mu do nalazačke nagrade bilo toliko stalo kao Fišerleu do šaha, onda bi s poslovima sve bilo u najboljem redu. Ali zna li čovek koga ima pred sobom? Možda je on samo neki hvalisavac, neki slab čovek koji je već počeo da žali svoj novac, pa će odjednom reći: „Stoj, sad mi je dosta!“ On je dovoljno glup da se zbog sto šilinga odrekne cele nalazačke nagrade. Može li znati da će mu sve biti oduzeto i da na kraju ipak neće ništa dobiti? Kad bi taj iz knjižarske struke imao ma i trunčicu inteligencije, a takav utisak dosad ostavlja, morao bi plaćati sve dok ništa ne ostane. Fišerle sumnja u toliku inteligenciju, a nema svako ni doslednost koja se u njemu razvila zahvaljujući igranju šaha. Njemu je potreban neki karakter, još jedan karakter kao što je on, potreban mu je čovek koji će ići do kraja, za takvog čoveka ne bi žalio da nešto plati, takvom čoveku bi dozvolio učešće u svom poslu, samo ako ga bude našao, ići će mu u susret sve do vrata „Terezijanuma“, tu će čekati na njega. A uvek ima vremena da ga kasnije nasapunja. Umesto karaktera, u susret mu docupka torbar. Uplašen, zastao je pred njim. Tu nije očekivao šefa. Bio je toliko promućuran da traži dvadeset šilinga više no što mu je ovaj naložio. Mašio se za levi džep od pantalona gde je sakrio zaradu – dobro je, ne može se videti – i ispustio paket. Fišerleu je trenutno bilo svejedno kako se postupa sa njegovom robom, želeo je samo da sazna kako je bilo. Njegov nameštenik beše čučnuo da podigne paket, a Fišerle na njegovo čuđenje to isto učini. Na zemlji uhvati desnu torbarevu ruku i nađe tamo sto šilinga. Ovo je samo izgovor, pomisli ovaj, strepi za taj nečuveno skupi paket, dođavola, što nisam maločas na brzinu zavirio unutra, sad je suviše kasno. Fišerle ustade i reče: „Pazite da ne padnete! Ponesite paket kući i dođite sutra tačno u devet zajedno s njim u crkvu! Preporučujem se.“ „Šta, a moja provizija?“ „Pardon, strašno sam zaboravan“, što je slučajno opet bilo tačno. „Molim!“ I dade mu što mu je pripadalo. Torbar pođe u crkvu. „Sutra u devet? Danas, dragi moj!“ Iza jednog stuba klekao je opet i otvorio paket moleći se, za slučaj da neko naiđe dok

224

on to radi. U paketu su se nalazile knjige. Poslednja njegova sumnja iščeze. Nadmudren je. Pravi paket je na nekom drugom mestu. Upakovao je knjige, sakrio ih ispod jedne klupe i dao se u traganje. Stalno se moleći, šunjao se tamo-amo po crkvi, a isto tako se moleći, zagledao je i pod svaku klupu. Bio je temeljan, u pitanju je bila prilika kakva neće skoro naići. Već mu se više puta desilo da natrapa na svoju tajnu, ali to bi bio samo neki crni molitvenik. Nakon sat vremena obuzela ga je neiskorenjiva mržnja na molitvenike. Nakon drugog sata zabolela su ga leđa, a jezik mu je virio iz usta sav sasušen. Usne su mu se još micale kao da mrmljaju molitve. Kad je došao do kraja, počeo je još jednom iz početka. Bio je odveć pametan da bi mehanički ponavljao ono isto. Znao je da čovek previđa ono što je jednom već prevideo, pa je promenio redosled. Za to vreme bi retko kad neko ušao u crkvu. On je oštro osluškivao neuobičajene glasove i ukipio bi se na mestu kad bi čuo koji. Neka bogomoljka ga je zadržala dvadeset minuta, plašio se da bi ona mogla otkriti njegovu svetu tajnu, pa ju je netremice posmatrao. Dokle god je ona bila u crkvi, nije se usuđivao čak ni da sedne. Rano po podne – nije više ni pojma imao koliko već traži – teturao se u cik-cak sleva prema trećem redu klupa na desnoj strani i zdesna prema trećem redu klupa na levoj strani. To je bio poslednji redosled koji je izmislio. Predveče se skljokao negde na pod i zaspao smrtno umoran. Doduše, postigao je svoj cilj, ali još pre no što je proteklo četrnaest dana, kad je iste te večeri trebalo zatvoriti crkvu, crkvenjak ga drmusanjem probudi i izbaci ga napolje. Stvarni paket je zaboravio.

OTKRIĆA Kad se Fišerle snažno trepćući pojavi pred staklenim vratima, Kin ga

pozdravi blagim osmehom. Milosrdni poziv koji je odnedavno obavljao razmekšao mu je dušu, te se ona oseti pobuđena da stvara metafore. Pitala se šta može značiti svetlucanje tih melanholičnih svetionika; dogovorene signale odnela je sa sobom snažna bujica ljubavi u njemu. Kinova vera, nepokolebljiva kao i njegovo nepoverenje prema

225

čovečanstvu koje skrnavi knjige, bavila se jednim omiljenim područjem. Sažaljevao je slabost Hrista, tog neobičnog rasipnika. Pred njegovim očima su promicali prehranjivanje za prehranjivanjem, isceljenje za isceljenjem, jedna reč za drugom, i on je razmišljao o tome kolikim se knjigama moglo pomoći zahvaljujući tim čudima. Osećao je da je njegovo trenutno duševno stanje srodno Hristovom. Mnogo šta učinio bi na isti način, samo što su mu se predmeti ljubavi činili kao zabluda, nalik na onu japansku zabludu. Pošto je filolog u njemu još bio živ, odlučio je da se – kad opet naiđu mirnija vremena – poduhvati korenito novog tekstualnog ispitivanja jevanđelja. Možda Hristu uistinu uopšte nije bilo stalo do ljudi, nego je to neka varvarska hijerarhija falsifikovala prvobitne reči svoga osnivača. Neočekivano pojavljivanje logosa u Jovanovom jevanđelju pružalo je bogatu podlogu za podozrenja, upravo zbog uobičajenog tumačenja, koje ovde ukazuje na grčke uticaje. Osećao je u sebi dovoljno učenosti da može hrišćanstvo svesti na njegovo pravo poreklo, pa ako i nije bio prvi koji je stvarne Spasiteljeve reči razglašavao jednom čovečanstvu čije su uši uvek bile spremne da to prihvate, ipak se sa izvesnim unutarnjim razlogom nadao da će njegovo tumačenje ostati poslednje. Fišerleovo tumačenje opasnosti što preti, međutim, ostade neshvaćeno. Neko vreme je nastavio da ga opominje namigujući, naizmenično zatvarajući čas desno čas levo oko. Najzad je jurnuo prema Kinu, ščepao ga za mišicu, prošaputao: „Policija!“, najstrašniju reč koju je znao, dodao: „Bežite! Ja ću pobeći prvi!“, i opet se zadržao na vratima nasuprot svome obećanju, da bi sačekao dejstvo koje su ostavile njegove reči. Kin upravi bolan pogled naviše, ne prema nebu, naprotiv, nego prema paklu na šestom spratu. Zavetovao se da će se vratiti na ovu svetu predstražu, možda još danas. Od svega srca je prezirao prljave fariseje koji su ga ugrožavali. Kao istinski svetitelj nije zaboravio, pre no što je pokrenuo dugačke noge, da jednim ukočenim, ali dubokim naklonom zahvali patuljku za njegovu opomenu. Za slučaj da iz kukavičluka zaboravi svoju dužnost, pripretio je sopstvenoj biblioteci da će je snaći smrt u plamenu. Izrikom je ustanovio da se njegovi neprijatelji ne pojavljuju na vidiku. Čega se boje? Moralne snage njegovih reči? On ne moli za grešnike, nego moli za nevine knjige. Ako u međuvremenu i jednoj jedinoj među njima strada makar samo jedna vlas na glavi, upoznaće njegovu drugu stranu.

226

On poznaje i Stari zavet i zadržava za sebe pravo na osvetu. „Ah, đavoli crni“, uzviknuo je, „vrebate u nekoj busiji, a ja uzdignute glave napuštam vaš brlog! Ne plašim se, jer iza mene stoje bezbrojni milioni.“ Pokazao je prstom uvis. Zatim je polako počeo da beži. Fišerle ga nije ispuštao iz vida. Nije želeo da svoj novac izbacuje kroz Kinove džepove radi tamo nekih mangupa. Bojao se da se ne pojave neki nepoznati ljudi orni da nešto založe, pa ga je nosem i rukama podsticao da požuri. Iz Kinovog oklevanja on je crpio jemstvo za sopstvenu budućnost. Taj čovek, ipak, očigledno ima karaktera i tutnuo je sebi u glavu da na taj i samo taj način dospe do stare nalazačke nagrade. Nije smatrao da je on sposoban za takvu doslednost, pa mu se divio. Odlučio je da potpomaže planove ovog karakternog čoveka. Želeo je da pomogne Kinu da se otarasi svoga kapitala sve do poslednjeg groša, za najkraće vreme i bez odveć velikog napora. Ali pošto bi bilo šteta rasparčati jednu svotu koja je u svom prvobitnom stanju tako zamašna, Fišerle je morao obratiti pažnju da se niko nepozvan ne umeša. Što se odigrava između ta dva karaktera, to se tiče samo njih i nikoga drugog. Svaki Kinov korak je propraćao odobravajućim klimanjem grbe, pokazivao tu i tamo u neki mračan budžak, stavljao prst na usta i išao na vrhovima prstiju. Kad pored njega prođe jedan činovnik, slučajno ona ista svinja koja se bavila procenjivanjem u odeljenju za knjige, on pokuša da se nakloni, isturajući grbu prema njemu. Kin se takođe nakloni, iz čistog kukavičluka; osećao je da taj tobožnji čovek, koji je pre četvrt sata sišao niz stepenice, gore igra ulogu đavola, i drhtao je da mu ovaj ne zabrani da stoji pored prozora. Najzad ga je Fišerle zahvaljujući svojoj volji odvukao do trga iza crkve i uveo pod strehu. „Spaseni smo!“, reče on sa podrugivanjem. Kin se čudio veličini opasnosti u kojoj se sve do malopre nalazio. Zatim je zagrlio mališana i rekao mekim, nežnim glasom: „Kad ne bih vas imao…“ „Bili biste već odavno zatvoreni!“, dopuni ga Fišerle. „Znači, moj način postupanja predstavlja ogrešenje o zakon?“ „Sve predstavlja ogrešenje o zakon. Odlazite da nešto pojedete, zato što ste gladni, i već vas terete da ste ukrali. Pomažete nekom siromašku i poklanjate mu par cipela, on kida u tim cipelama, a vama govore kako ste mu pomogli da pobegne. Zaspite na nekoj klupi, punih deset godina sanjate na njoj, a oni vas već bude, zato što ste pre deset godina nešto uradili – bude vas! Odvlače vas!

227

Želite da nekoliko običnih knjiga dobije vašu pomoć, a policija već opkoljava ceo 'Terezijanum', u svakom ćošku se skriva po jedan policajac, trebalo je samo da vidite one njihove nove revolvere! Operacijom rukovodi jedan major, ja sam mu zavirio među noge. Šta mislite, šta on tako nisko drži da to ne može primetiti nijedan od visokih ljudi koji prolaze? Nalog za hapšenje! Šef policije je izdao naročit nalog za hapšenje, jer vi niste običan čovek. Vi sami znate ko ste, šta ja treba da vam pričam! Tačno u jedanaest treba da vas u prostorijama 'Terezijanuma' uhapse mrtvog ili živog. Ako iziđete napolje, ne sme vam se ništa desiti. Napolju niste zločinac. Tačno u jedanaest sati. A koliko je sada? Tri minuta do jedanaest. Uverite se sami!“ Odvukao ga je na suprotnu stranu trga, odakle se video crkveni sat. Samo što nekoliko trenutaka postojaše onde, kad otkuca jedanaest. „Šta sam kazao, već je jedanaest! Možete reći da imate sreće! Setite se onog čoveka koga smo pozdravili! Taj čovek je bio ona svinja.“ „Svinja!“ Kin nije zaboravio nijednu reč iz Fišerleove prvobitne priče. Otkako mu je glava bila rasterećena, pamćenje mu je opet izvrsno radilo. Naknadno je stisnuo šaku u pesnicu i viknuo: „Bedna krvopija! Što mi nije ovde pri ruci!“ „Budite radosni što nije! Da ste provocirali tu svinju, ranije bi vas uhapsili. Šta mislite, koliko sam se gadio da se naklonim pred svinjom. Ali morao sam vas opomenuti. Treba da znate koliko vam ja vredim!“ Kin poče da razmišlja o svinjinom izgledu. „A ja sam ga smatrao za običnog đavola“, reče postiđeno. „I jeste. Zašto đavo ne bi bio svinja? Jeste li mu videli trbuh? U 'Terezijanumu' kruži priča… bolje će biti da ćutim o tome.“ „Kakva priča?“ „Uzbudićete se.“ „Kakva priča?!“ „Zakunite se da nećete odmah jurnuti onamo ako vam kažem! Jurnućete u svoju propast, a nijedna knjiga neće imati nikakve vajde od toga.“ „Dobro, zaklinjem se, govorite najzad!“ „Zakleli ste se! Jeste li videli njegov stomak?“ „Jesam. Ali priča, priča!“ „Odmah. Zar ništa niste primetili na stomaku?“ „Nisam!“ „Ima ljudi koji kažu da se na stomaku vide ivice.“ „Šta to treba da znači?“ Kinov glas je drhtao. Pripremalo se nešto dotle nečuveno. „Kažu – moram vas pridržati, inače će se desiti neka nesreća – kažu da je od knjiga toliko debeo.“ „On…“ „Jede knjige!“ Kin kriknu i preturi se. Padajući, povukao je i mališana, koji se ugruvao na pločniku, pa je iz osvete produžio da govori. „Šta biste hteli, veli ta svinja – sam sam ga jednom čuo kako priča – šta da radim sa tim

228

silnim đubretom. Rekao je: đubre, knjige uvek naziva đubretom, đubre je taman ono što on voli da jede. Šta biste hteli, veli on, to đubre ostaje ovde mesecima, bolje da imam neke koristi od njega i da ga se sit nabokam. Sastavio je sopstveni kuvar, sa mnogobrojnim receptima, sad traži izdavača. Na svetu ima suviše knjiga, veli on, i suviše gladnih stomaka. Za svoj stomak imam da zahvalim svojoj kuhinji, veli on, želim da svi imaju takav stomak i želim da knjige nestanu; kad bi bilo po meni, sve bi knjige nestale! Mogle bi biti spaljene, ali od toga niko nema nikakve koristi. Zato velim da ih treba pojesti, sirove, sa zejtinom i sirćetom, kao salatu, pečene u prezlama kao pohovane šnicle, sa solju i biberom, sa šećerom i cimetom, sto i tri recepta ima taj krmak, svaki mesec pronalazi još po jedan, a ja smatram da je to prostački, zar nisam u pravu?“ Dok je Fišerle kreštao govoreći te reči, ne prekidajući se ni jedan jedini put, Kin se grčio na zemlji. Slabačkim pesnicama je udarao o kaldrmu, kao da je hteo dokazati da je čak i tvrda zemljina kora mekša od čoveka. Oštar bol mu je razdirao grudi, želeo je da izdaje proglase, da spasava, da izbavlja, ali umesto usta govorile su njegove pesnice, a one su slabo zvučale. Udarale su jednu kocku iz kaldrme za drugom ne preskačući nijednu. Počele su da krvare od udaranja, na usta mu izbi pena, sa kojom se poče mešati krv sa pesnica, toliko je približio zemlji uzdrhtale usne. Kad Fišerle ućuta, Kin ustade, zatetura se, čvrsto se uhvati za grbu, pa nakon što je nekoliko puta uzaludno pokušao da pokrene usne, povika gromko preko trga: „Ka-ni-ba-li! Kani-ba-li!“ Slobodnu ruku ispružio je u pravcu „Terezijanuma“. Drugom nogom tupkao je po kaldrmi, koju maločas samo što nije ljubio. U to vreme je bilo već nekoliko prolaznika, i oni prestrašeno zastadoše, jer je njegov glas zvučao kao u smrtno ranjenog čoveka. Počeše se otvarati prozori, iz neke sporedne ulice zaurla pas, neki lekar u belom mantilu iziđe na vrata svoje ordinacije, a iza samog crkvenog ugla osećalo se prisustvo policije. Troma cvećarka, čija se tezga nalazila pred crkvom, prva stiže do čoveka koji je vikao i upita patuljka šta je gospodinu. U ruci je još držala sveže ruže i liku kojom je htela da ih veže. „Neko mu je umro“, reče Fišerle tužno. Kin nije ništa čuo. Cvećarka poveza ruže, stavi ih Fišerleu u ruku i reče: „Dajte mu ruže, poklanjam ih.“ Fišerle klimnu glavom, prošaputa: „Danas bila sahrana“, i ovlašnim pokretom ruke pokaza cvećarki da može otići. Ova je zbog svoga cveća

229

pošla od prolaznika do prolaznika, pričajući kako je gospodinu umrla žena. Plakala je, zato što ju je njen pokojni, preminuo pre dvanaest godina, neprestano tukao. Njemu nikad ne bi palo na pamet da toliko plače zbog njene smrti. Bilo joj je žao dok je sebe zamišljala kao umrlu ženu mršavoga gospodina. Frizer pred svojom radnjom, tobožnji lekar, suvo klimnu glavom: „Tako mlad, a već udovac“, sačeka malčice i isceri se svome vicu. Cvećarka ga ljutito odmeri i zagrca: „Ja sam mu dala ruže, da znate!“ Priča o umrloj ženi proširi se i na spratove okolnih kuća, nekoliko prozora se opet pozatvaraše. Jedan fićfirić zaključi: „Tu se ništa ne može“, i ostade samo zbog jedne sasvim mlade ljupke služavke, koja bi rado utešila jadnog čoveka. Jedan pikolo koji je odlazio na posao obavestio je policajca, a ovaj nije znao šta da čini. Kad Kin opet poče da viče, jer su ga ti ljudi razdraživali, zvanični organ htede nešto da preduzme. Od toga ga uzdržaše cvećarkine molbe i preklinjanja. Na Fišerlea je blizina policije učinila zastrašujuće dejstvo, te je podskočio, uzverao se uz Kina, ščepao ga za usta, čvrsto ih zatvorio i privukao ih sebi. Tako ga je, kao upola sklopljeni perorez, vukao do crkvenih vrata i uzviknuo: „Molitva će ga smiriti!“, pa je klimnuo glavom publici i zajedno sa Kinom nestao u crkvi. Pas u susednoj ulici je još zavijao. „Životinje to uvek osete“, reče cvećarka. „Kad je moj pokojni…“, i ispriča policajcu celu svoju priču. Pošto se gospodin sad više nije mogao videti, njoj dođe žao zbog skupog cveća. Unutra je torbar još revnosno obavljao svoj posao. Uto se iznenada pojavi Fišerle u pratnji bogatog poslovnog prijatelja, gurnu dugajliju na jednu klupu, pa reče naglas: „Jeste li poludeli?“, obazre se i nastavi tiho da govori. Torbar se jako uplaši, budući da je prevario Fišerlea, a poslovni prijatelj je znao za koliko. Otpuzao je daleko od obojice i sakrio se iza jednog stuba. Motrio je na njih iz svoje bezbedne pomrčine, jer mu je mudra slutnja govorila zašto su došli: donose ili odnose paket. U mračnoj i tesnoj crkvi Kin se postepeno povrati. Osećao je blizinu jednog bića čiji su ga tihi prekori zagrevali. Nije razumevao šta to biće govori, ali ga je smirivalo. Fišerle se očajnički trudio, jer je osećao da je otišao suviše daleko. Dok je govorio sve moguće umirujuće reči, razmišljao je ko li se to zapravo nalazi pored njega. Ako je taj čovek lud, onda je zaista preobilno lud; ako se samo pravi takav, onda je najsmelija

230

varalica na svetu. Hohštapler koji pušta policiju sasvim blizu i ne beži, koga čovek silom mora spasavati iz ruku policije, kome neka cvećarka veruje da je ucveljen, pa mu čak i ruže badava poklanja, koji rizikuje 950 šilinga ne trošeći nijednu reč, kome jedan bogalj sme da priča najveće laži, a da ga on ne premlati! Svetski prvak u hohštaplerstvu! Pravo je zadovoljstvo nadmudriti takvog majstora svoje struke; Fišerle ne može da trpi protivnike kojih se mora stideti. On je za ravnopravne partnere, u svakoj igri, a pošto je iz finansijskih razloga izabrao Kina za partnera, on ga smatra ravnopravnim. Ali on prema njemu postupa kao da je najveći glupak, jer sam se pravi da je takav, sam želi da tako bude. Da bi ga naveo na druge misli, pita ga, čim je Kin počeo mirnije da diše, šta se dogodilo tokom prepodneva. Kin nema ništa protiv da se sećanjem na lakše trenutke oslobodi očajnog pritiska koji ga mori otkako je saznao onu užasnu stvar. Naslanja ramena, rebra i ostale kosti na stub koji zatvara njegov red klupa i osmehuje se slabim osmehom nekog bolesnika, koji se doduše nalazi na putu oporavka, ali ga još mnogo, mnogo treba štedeti. Fišerle ima smisla za to da štedi druge. Takvog neprijatelja čovek voli da održi u životu. On se vere na klupu, spušta se na kolena i gura uvo tik uz Kinova usta. Neko bi ga mogao čuti. „To je zato da se ne biste naprezali“, kaže on. Kin više ništa ne prima na jednostavan način. Svaki prijateljski gest nekog čoveka čini mu se kao čudo. „Vi niste čovek“, šapuće on s ljubavlju. „Bogalj nije čovek, šta ja tu mogu?“ „Jedini bogalj jeste čovek“, Kinov glas pokušava da zvuči jače. Gledaju se oči u oči, i on zato previđa ono što bi trebalo prećutati pred patuljkom. „Ne“, kaže Fišerle, „čovek nije bogalj, inače bih ja bio čovek!“ „Ne dozvoljavam. Jedina životinja jeste čovek!“ Kin postaje glasan, zabranjuje i naređuje. Fišerle jako uživa u toj čarki, kako je on shvata. „A zašto se naša svinja ne zove čovek?“ Sad ga je potukao. Kin skače na noge. On je nepobediv. „Zato što se svinje ne mogu braniti! Protestujem protiv toga nasilja! Ljudi su ljudi, a svinje su svinje! Svi ljudi su samo ljudi! Vaša svinja se zove čovek! Teško čoveku koji se drzne da se nazove svinjom! Umlatiću ga! Ka-ni-ba-li! Ka-ni-ba-li!“

231

Crkva je odjekivala od divljih optužbi. Izgledala je prazna. Kin je puštao srcu na volju. Fišerle se osećao uhvaćen na prepad, u crkvi nije bio bezbedan. Zamalo što opet nije odvukao Kina na trg. Ali tamo se nalazi policija. Makar se crkva srušila, neće utrčati policiji u naručje! Fišerle je čuo strahovite priče o Jevrejima zatrpanim pod ruševinama crkava, zato što im onde nije bilo mesto. Pričala mu ih je njegova žena, penzionerka, jer je bila pobožna i želela je da ga preobrati u svoju veru. On ni u šta nije verovao, samo u to da biti „Čivutin“ spada u zločine koji se kažnjavaju sami od sebe. Onako bespomoćan pogledao je svoje šake, koje je uvek držao u visini zamišljene šahovske table, i primetio ruže koje je izgužvao pod desnom miškom. Izvukao ih je i povikao: „Ruže, lepe ruže, lepe ruže!“ Crkva je bila prepuna kreštavih ruža, sa svoda srednje lađe, i iz bočnih lađa, sa pevnice, sa vrata, odasvuda su letele crvene ptice prema Kinu. (Torbar se bojažljivo šćućurio iza svoga stuba. Shvatio je da je posredi prepirka između poslovnih prijatelja i radovao se, jer u prepirci će svakako smetnuti s uma paket. Ali voleo bi da se oni već nalaze napolju, jer galama je bila zaglušna, možda će doći do neke gužve, u takvim prilikama iskrsava svakojaki ološ, pa će možda ukrasti njegov paket.) Ruže prigušiše Kinove kanibale. Glas mu je bio još oslabljen malopređašnjom vikom, pa se nije mogao meriti sa patuljkovim. Čim je svesno razabrao reč „ruže“, prestao je da viče i okrenuo se prema Fišerleu, upola začuđen, upola postiđen. Odakle sad to cveće, pa on se nalazio na nekom drugom mestu, cveće je bezazleno, živi od vode i svetlosti, od zemlje i vazduha, cvetovi nisu ljudi, oni nijednoj knjizi ne čine ništa nažao, njih proždiru, propadaju zbog ljudi, cveću je potrebna zaštita, treba ga braniti, od ljudi i životinja, u čemu je razlika, beštije, beštije i na jednoj i na drugoj strani, jedne proždiru biljke, a druge knjige, jedini prirodni saveznik knjige jeste cvet. Uzeo je ruže iz Fišerleove ruke, setio se njihovog miomirisa koji je poznavao iz persijskih ljubavnih pesama i približio ih očima: „Tačno, mirišu.“ To ga je potpuno umirilo. Rekao je: „Mirno ga i dalje nazivajte svinjom. Samo mi cveće nemojte grditi!“ „Ja sam ga i doneo, za vas“, objasni Fišerle, veseo što ne mora više da viče u crkvi. „Koštalo je grdne pare. Vi ste mi ga izgužvali svojom vikom. Šta je siroto cveće krivo zbog takvih ljudi?“ Rešio je da Kinu od sada u svemu daje za pravo. Protivrečje je suviše opasno. Ta obest će ga još odvesti u zatvor. Kin se sa poklonjenim ružama iscrpljeno

232

sruči na klupu, opet se nasloni na stub i dok je pred očima njihao ruže, pažljivo kao da su knjige, počeo je da priča o lepim prepodnevnim događajima. Ono doba kad je mirno i bezazleno otkupljivao žrtve za klanje, u onom svetlom predvorju gde mu niko nije mogao promaći, nalazilo se daleko koliko i njegova mladost. Jasno je, kao da je tek jedan sat prošao otada, video pred sobom ljude kojima je pomogao da se vrate na pravi put, i sam se čudio jasnoći svoga sećanja, koje je u ovom slučaju i samo sebe prevazilazilo. „Četiri velika paketa otišla bi u svinjin trbuh ili bi bila sačuvana za neki kasniji požar. Pošlo mi je za rukom da ih spasem. Treba li da veličam sebe zbog toga? Smatram da ne treba. Postao sam skromniji. Zašto to zapravo pričam? Možda zato da biste i vi, koji idete na sve ili ništa, uvideli kakvu vrednost može imati sićušno dobročinstvo.“ Iz ovih reči provejavao je bistar zrak nakon bure. Njegov govor, inače suv i oštar, zvučao je u ovom času blago i začinjeno u isti mah. U crkvi je bilo veoma tiho. Između pojedinih rečenica često se zaustavljao, pa bi onda tiho nastavljao da govori. Opisao je četiri izgubljene duše kojima je pružio ruku, ali njihovi likovi su bili malo rasplinuti kad se uporede sa oštrim konturama paketa koje su nosili, jer on je opisivao najpre pakete, hartiju, oblik i verovatnu sadržinu njihovu; ni u jednom slučaju nije stvarno pogledao šta ima unutra. Paketi su bili tako lepo spakovani, njihovi nosioci skromni i postiđeni, nije želeo da im zatvori put za povratak. Kakvog bi smisla imalo njegovo spasilačko delo da je izvedeno grubo? Izuzev onog poslednjeg, sve su to bili retko dobri stvorovi, obazrivo su se ophodili sa svojim prijateljima, zahtevali su visoke svote da bi knjige i dalje ostale u njihovom vlasništvu. Odozgo bi se vratili neobavljena posla, sa lica im se mogla pročitati čvrsta rešenost, a od njega su uzeli novac i udaljili se bez reči i duboko potreseni. Prvi među njima, verovatno neki radnik, izdrao se na njega kad ga je upitao, smatrao ga je za kakvog trgovca, i nikad grube reči nisu bile više dobrodošle. Zatim je naišla neka dama, njen izgled je oživeo uspomenu na jednog njegovog poznanika, ona je poverovala da joj se podsmeva neki od đavola koji onde služe pa se sva zajapurila, ali ćutala je. Ubrzo nakon nje naiđe jedan slepac, koji se sudario sa nekom običnom ženom, suprugom jednog đavola. On se spasao iz njenog naručja, dohvatio paket koji je nosio i sa iznenađujućom sigurnošću zastao pred svojim dobročiniteljem. Potresno je videti slepce

233

sa knjigama, oni se grčevito i snažno drže za svoju utehu, a neki među njima, kojima pismo za slepe ne odgovara, jer je njime štampano toliko malo knjiga, nikad se ne odriču i nikad pred sobom ne priznaju istinu. Čovek ih može zateći kako pred sobom drže otvorene knjige štampane našim pismenima. Obmanjuju sebe i veruju da čitaju. U takvim ljudima mi osećamo oskudicu; ako iko zaslužuje očni vid, onda ih ovakvi slepci zaslužuju. Njih radi bi čovek poželeo da nema slova imaju moć govora. Slepčev zahtev je bio najviši, ali on je iz nežnosti prećutao zašto pristaje na njega i rekao da to čini zbog one bezobzirne žene. Zašto ga podsećati na njegovu nesreću? Da bi ga utešio, istakao mu je njegovu sreću. Kad bi imao ženu, morao bi se svakog trenutka svoga života sudarati sa njom i tako traćiti svaki trenutak, jer žene su takve. Četvrti, neugledan i manje ljubazan prema svojim knjigama, koje su živo podrhtavale na njegovim rukama, tražio je malu cenu, kao što se može i misliti, a reči su mu odavale izvesno prostaštvo. Patuljak iz ove priče razabra da mu niko nije prikrio nijednu paru, što bi ga jako uvredilo. Potvrdio je one reči o prostačkom izgledu poslednjeg čoveka, koga je on sam sreo pred kapijom. Taj čovek je svakako torbar i sutra će opet doći. Treba sprečiti njegov posao. Torbar ču ove poslednje reči; navikao se na melodiju njihovih glasova. Nakon što je glasna prepirka seknula, on se radoznalo ali sporo šunjao sve bliže i prišao blizu njih taman kad se povela reč o njemu. Bio je ozlojeđen zbog patuljkove pokvarenosti, pa je sa utoliko više marljivosti opet prionuo na svoj posao, tek što njih dvojica napustiše crkvu. Fišerle se odlučio na jednu tešku žrtvu. Da bi osposobio Kina za sutra, odveo ga je u prvi hotel i progutao jed zbog visoke napojnice koju je ovaj izdao od njegovog novca. Najradije bi ošamario Kina kad je ovaj platio račun za dve sobe – a mogli su isto tako lepo izići na kraj i sa jednom – kad je 50% od cele sume dodao kao napojnicu, kao da bi Fišerle, što se njegove sobe tiče, bio saglasan sa takvom budalaštinom, i kad mu je onda, verovatno svestan svoje krivice, s osmehom pogledao u lice. Zar ti silni troškovi nisu izlišni? Kakva je razlika u tome hoće li portiru dati jedan šiling ili četiri? Kroz nekoliko dana će se sve pare ionako naći u Fišerleovom džepu i putovati za Ameriku. Portir se od te sitnice neće obogatiti, a Fišerle će biti utoliko siromašniji. I prema takvom pokvarenom stvorenju čovek još mora da bude ljubazan! Zacelo ga je

234

samo dražio da bi pred samim ciljem izgubio strpljenje, zaboravio se i sam pružio neki povod za otpuštanje. On će se toga dobro čuvati. I danas će prostrti hartiju i naslagati knjige, poželeće laku noć i dozvoliti da pre nego što zaspi bude čašćavan šašavim imenima, a sutra ujutru u šest, u vreme kad čak i kurve i zločinci još spavaju, ustaće, spakovaće knjige i nastaviće da glumi. Draža mu je i najgora šahovska partija. Dugonja svakako ni sam ne veruje da on, Fišerle, veruje u postojanje njegovih nemogućih knjiga. Želi da u njega ulije respekt, ali Fišerle oseća respekt samo dok mu je taj respekt potreban, ni sekundu duže. Čim skupi sav novac potreban za putovanje, reći će mu svoje mišljenje. „Znate li šta ste vi, gospodine“, razdraće se, „vi ste sasvim običan hohštapler! To ste vi!“ Popodne je Kin proveo u krevetu, zamoren prepodnevnim uzbuđenjima. Nije se svukao, jer nije želeo da pridaje važnost počinku u nevreme. Ravnodušno je slegao ramenima na Fišerleovo nekoliko puta ponovljeno pitanje sme li početi da vadi knjige. Interesovanje za njegovu privatnu biblioteku, koja se ionako nalazila na bezbednom mestu, jako je popustilo. Fišerle primeti promenu. Slutio je da je u pitanju neko lukavstvo koje treba otkriti ili neka pukotina kroz koju bi mogao pokušati da mu nanese nekoliko kratkih, ali bolnih udaraca. Neprestano se raspitivao o knjigama. Zar nisu već suviše teške gospodinu bibliotekaru? Na trenutni položaj nisu navikli ni glava ni knjige. Ne želi ništa da se meša, ali ne želi ni da odgovara za nered u glavi. Ne bi li bar trebalo zatražiti više jastuka, kako bi glava došla u vertikalan položaj? A kad bi Kin još okrenuo glavu, mališan bi povikao sa svim znacima zaplašenosti: „Za ime božje, pazite!“ Jednom je čak priskočio i podneo šake pod njegovo desno uvo da bi uhvatio knjige. „Ispašće!“, rekao je prekorno. Malo-pomalo pošlo mu je za rukom da Kina navede na željeno raspoloženje. Kin se setio svojih dužnosti, odrekao se suvišnih reči i ležao je ukočeno i mirno. Samo kad bi mališan hteo da ćuti. Zbog njegovih reči i pogleda neprijatno se osećao, kao da se biblioteka nalazi u najvećoj opasnosti, što u stvari nikako nije bio slučaj. Preterana briga dovodi do mučenja. Sem toga, danas mu se činilo prikladnije da misli na one milione čiji je život ugrožen. Fišerle mu je izgledao suviše pedantan. On se – zacelo zbog grbe – mnogo bavi svojim telom i to prenosi na telo svoga gospodara. Naziva po imenu stvari o kojima je bolje ćutati i

235

grčevito se hvata za kosu, oči i uši. Čemu to? Izvesno je da u glavu može mnogo šta ući, i samo sićušne prirode se bave spoljašnjim stvarima. Do ovog časa nije bio dosadan. Ali Fišerle ga nije ostavljao na miru. Kinov nos poče da curi i pošto je to duže vreme trpeo, ne pomičući se, Kin odluči, iz ljubavi prema urednosti, da preduzme mere protiv krupne, teške kapi na vrhu nosa. Izvukao je maramicu i hteo se odmah i useknuti. Na to Fišerle glasno jeknu. „Stojte, stojte, čekajte dok ja ne dođem!“ Istrgao mu je maramicu iz ruke – on sam nije imao nijednu – oprezno se približio nosu i skinuo kap kao kakav skupoceni biser. „Znate šta“, rekao je, „neću ostati kod vas! Zamalo što se niste useknuli, a knjige bi izletele kroz nos! Ne treba ni da vam pominjem kako bi izgledale. Vi nemate srca prema knjigama! Sa takvim čovekom ja ne ostajem!“ Kin ostade nem. U dnu duše mu je davao za pravo. Upravo zato ga je njegov drzak ton još više razdraživao. Činilo mu se da je to on sam progovorio iz Fišerlea. Patuljak se vidno promenio pod pritiskom knjiga, koje nije čak ni čitao. Kinova stara teorija se blistavo potvrđuje. Još pre no što je mogao smisliti neki odgovor, Fišerle produži da kevće, iznenađen popustljivošću svoga gospodara. Nije ništa rizikovao, a sa grdnjom je iz duše uklanjao i sav jed zbog bezobrazne napojnice. „Zamislite da se ja useknem! Šta biste vi na to rekli? Smesta biste me otpustili! Inteligentan čovek se tako ne ponaša. Otkupljujete tuđe knjige, a prema sopstvenima se ponašate kao prema psima. Ako odjednom ostanete bez para, to ništa ne znači. Ali ako ne budete više imali ni knjige, šta ćete onda činiti? Hoćete li pod stare dane poći u prošnju? Ja neću. I takav čovek tvrdi da je iz knjižarske struke! Pogledajte mene! Jesam li ja iz knjižarske struke! Nisam! A kako se ja ophodim sa knjigama? Besprekorno se ophodim sa njima, kao šahista sa kraljicom, kao neka kurva sa svojim momkom, šta da vam kažem da biste me razumeli: kao majka sa svojim odojčetom!“ Pokušao je da se opet služi starim jezikom, ali nikako da mu sasvim pođe od ruke. Na pamet su mu padale sve same finije reči, a pošto su bile finije, on je sebi govorio: „Može i tako!“, i bio je zadovoljan njima. Kin ustade, sasvim mu priđe i reče, ne bez izvesnog dostojanstva: „Vi ste bezobrazni bogalj! Smesta napustite moju sobu! Otpušteni ste.“ „Dakle, još ste i nezahvalni! Prokleti Čivutine!“, povika Fišerle. „Od prokletih Čivuta ne može se ništa drugo ni očekivati! Smesta napustite

236

moju sobu ili ću pozvati policiju. Ja sam platio. Nadoknadite mi troškove ili ću vas tužiti. Smesta!“ Kin uze oklevati. Činilo mu se da je sam platio, ali s novcem nikad nije bio potpuno siguran. Osim toga, osećao je da patuljak želi da ga prevari, pa kad već otpušta svoga vernog slugu, želi da bar uzme srcu njegove savete i da više ne ugrožava knjige. „Šta ste platili za mene?“, upitao je, a glas mu je zvučao primetno nepouzdanije. Fišerle, iznenada opet osetivši koliko je teška grba što mu visi na leđima, duboko uvuče vazduh i, pošto mu je sudbina bila toliko loša, pošto od Amerike možda ništa neće biti, pošto je njegova sopstvena glupost bila kriva za taj obrt, pošto je mrzeo sebe, svoj mali rast, svoju sićušnost, svoju sićušnu budućnost, poraz pred samom pobedom, bednu zaradu (bednu u poređenju sa kraljevskom celinom koju bi za nekoliko dana kao od šale zaradio), pošto bi tu početnu zaradu, sitnicu na koju on pljuje, najradije tresnuo Kinu o glavu, da nije samo tolika šteta za nju, zajedno sa takozvanom bibliotekom, na koju on isto tako pljuje: pošto je sve to tako bilo, on se odreče i iznosa koji je Kin platio za sobe i portira. Rekao je: „Odričem se toga!“ Ta rečenica mu je toliko teško pala da mu je način na koji ju je izgovorio podario više dostojanstva no što je Kinu sva njegova izduženost i strogost. Iz tog odricanja je zvučalo uvređeno čoveštvo, a sa njim svest o tome koliko je dobre namere imao, a kako ga loše razumeju. I tad Kin poče da shvata. On do ovoga časa još nije isplatio patuljku ni groša nagrade, svakako ne, o tome se nikad nije govorilo, ali patuljak se sad odriče, mesto da bar traži da mu se vrate troškovi. Otpušta ga zato što ga je plemenita zabrinutost za njegovu biblioteku navela na neprilične izraze. Vređa ga govoreći mu da je bogalj. Pre nekoliko sati taj isti bogalj mu je spasao život, kad se celokupna policija glavnoga grada digla protiv njega. Patuljku ima da zahvali za organizaciju i bezbednost, pa čak i za podstrek da čini dobra dela. Iz nemarnosti se bacio na krevet, ne položivši knjige na spavanje, a kad ga je sluga, kao što mu je i bila dužnost, podsetio na neugodan položaj i na ugroženost knjiga, on ga je izbacio iz sobe. Ne, on nije pao toliko nisko da bi iz pukog inata produžio tvrdoglavo da greši protiv duha svoje biblioteke. Stavio je ruku na Fišerleovu grbu, ljubazno je pritisnuo – kao da je hteo reći: ne žalosti se

237

zbog toga, ostali imaju grbu u glavi, besmislica, ostali i ne postoje, jer su ostali samo ljudi, samo mi, dva srećna stvorenja, nismo – i naredio: „Vreme je da pređemo na raspakivanje, dragi gospodine Fišerle!“ „I ja mislim“, odvrati ovaj, s mukom progutavši suze. Pred njim iskrsnu Amerika, džinovski velika, podmlađena, Amerika koju ne može potopiti ni mnogo sićušniji hohštapler no što je Kin.

GLADOVANJE Mala svečanost kojom su proslavili pomirenje približila ih je. Osim

njihove zajedničke ljubavi prema obrazovanju, odnosno prema inteligenciji, bilo je mnogo čega što su i jedan i drugi istovetno doživeli. Kin prvi put poče da priča o svojoj ludoj ženi koju drži zaključanu kod kuće, gde nikome ne može naškoditi. Istina, tamo se nalazi njegova velika biblioteka; ali pošto žena nije pokazala ni najmanje interesovanja za knjige, teško je pretpostaviti da ona u svome ludilu makar i sluti čime je okružena. Biće utančanih osećanja kao što je Fišerle svakako će shvatiti kakav mu bol nanosi to što je udaljen iz svoje biblioteke. Ali nijedna knjiga na svetu ne može biti bezbednije smeštena no kod te ludakinje, koja ima samo jednu misao, misao o novcu. Izvesnu slabu zamenu nosi sa sobom, reče, pa pokaza na kule od knjiga, koje u međuvremenu behu raspakovane. Fišerle predano klimnu glavom. „Da, da“, nastavi Kin priču, „nećete mi poverovati da postoje ljudi koji neprestano misle na novac. Vi imate lepu osobinu da od sebe odbijate novac, pa makar i onaj koji ste čestito izdali za drugoga. Želeo bih da vam dokažem da su moji raniji ispadi prema vama proisticali samo iz ćudi, možda čak iz moje sopstvene svesti o krivici. Želeo bih da vas obeštetim za uvrede koje ste bili prinuđeni da mirno progutate. Smatrajte za takvu vrstu obeštećenja to što ću vam objasniti šta se na svetu zaista radi. Verujte mi, dragi prijatelju, ima ljudi koji ne samo ponekad nego ih ima čak koji uvek, u svakom času, minutu, sekundu svoga života misle na novac! Ja idem još i dalje i iznosim tvrdnju da posredi može biti čak i tuđ

238

novac. Takve prirode ni pred čim ne zaziru. Znate li šta je moja žena htela ucenom da dobije od mene?“ „Knjigu!“, uzviknu Fišerle. „To bi se još moglo i razumeti, mada bi ga takođe valjalo strogo osuditi kao zločin. Ne, testament!“ Fišerle je slušao o takvim slučajevima. I sam je poznavao jednu ženu koja je pokušala nešto slično. Da bi uzvratio Kinovo poverenje, šapućući mu je ispričao taj tajanstveni događaj, ali ga je pre toga usrdno zamolio da ga nikad ne oda, jer bi ga to moglo stajati glave. Kin se nije malo prenerazio kad je saznao o kome je reč: o Fišerleovoj sopstvenoj ženi. „Sada vam mogu priznati“, viknu on, „vaša žena me je na prvi pogled podsetila na moju sopstvenu. Da li se vaša žena zove Tereza? Onda nisam želeo da vas uvredim, pa sam zato svoj utisak zadržao za sebe.“ „Ne, ona se zove Penzionerka, nema nikakvo drugo ime. Dok još nije bila penzionerka, zvala se Pritkica, zato što je toliko debela.“ Ime se nije slagalo, ali se inače slagalo sve. Slušajući priču o Fišerleovom testamentu, Kin oseti kako se u njemu javljaju različite sumnje. Da Tereza nije bila potajna profesionalna naložnica? Od nje se može očekivati i najveće prostaštvo. Išla je tobož rano na spavanje. Možda se tokom noći motala po takvim „Nebima“. Setio se one strahovite scene kad se skinula pred njim, a knjige sa divana oborila na pod. Toliko bestidnosti može imati samo naložnica. Dok je Fišerle govorio o svojoj ženi, Kin je upoređivao pojedinosti – bolest, torokanje i pokušaj ubistva – sa onima koje je poznavao zahvaljujući Terezi i koje je pre nekoliko minuta saopštio patuljku. Nema sumnje, ako i nisu bile identične, te dve žene su bar morale biti bliznakinje. Kasnije, kad mu Fišerle obuzet iznenadnom plimom osećanja ponudi da pređu na ti, pa drhteći od prijateljstva stade čekati odgovor, Kin odluči da mu ne ispuni samo tu želju; obećao je da će mu posvetiti svoj sledeći veći rad, možda onaj revolucionarni rad o logosu u Novom zavetu, iako patuljak nije bio naučnik, nego je vreme njegovog obrazovanja tek predstojalo. Tokom svetkovine u čast pomirenja, Fišerle saznade da u njihovoj zemlji postoje ljudi koji kineski bolje govore od Kineza, a još i celu pregršt drugih jezika uz to. „To sam i mislio“, reče on. Ta činjenica, ukoliko je bila činjenica, stvarno mu je imponovala. Ali on u to nije verovao. Pa ipak, nije šala već ni to što čovek može da laže o toliko inteligencije.

239

Čim su počeli da jedan drugome govore ti, nije bilo kraja zajedničkim problemima. Izradili su svoj spasilački plan za sledeće dane. Fišerle izračuna da će otprilike za nedelju dana kapital biti potrošen, posle čega bi mogli doći ljudi sa dragocenijim knjigama, a upravo ove poslati u propast bio bi zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu. Uprkos neprijatnim rezultatima izračunavanja, Kin je bio ushićen ovim rečima. Kad se kapital jednom utroši, preći će na energične mere, dodade Fišerle i načini ozbiljno lice. Šta je pod tim mislio, to je zadržao za sebe. Kao prvu ratu predložio je Kinu kako da rasporede najbližu budućnost. U 9.30 misija će počinjati s radom, a u 10.30 će prekidati. Za to vreme je policija zauzeta na drugom mestu. Fišerleu je iz ranijih iskustava poznato da se policijske straže svakoga dana u 9.20 povlače iz „Terezijanuma“ i da se vraćaju u 10.40. Hapšenja su određena za 11 sati, njegov dragi prijatelj se svakako još seća sopstvenog jutrošnjeg hapšenja, kome je za dlaku umakao. Razume se da se Kin sećao, sa crkvenog tornja je upravo počelo da odbija 11 kad su pogledali prema njemu. „Ti oštro zapažaš, Fišerle!“, reče on. „Dragi prijatelju, šta se može kad čovek toliko živi među samim ološem! Život nije zadovoljstvo, svačija pristojnost se tu okrnji, to jest izuzev moje, ali svako i uči.“ Kin uvide da Fišerle poseduje baš ono što njemu nedostaje, naime znanje praktičnog života sve do njegovih poslednjih ogranaka. Sutradan ujutru, tačno u 9.30, stajao je bodar, olakšan i pripravan za svako junaštvo, na svome mestu. Bodar se osećao zato što je sa sobom vukao manje učenosti, jer Fišerle je uzeo na sebe i ostatak biblioteke. „U moju glavu puno može da stane“, šalio se Fišerle, „a ako ponestane mesta natrpaću ponešto u grbu!“ Kinu je laknulo, nije ga više tištala ružna tajna o njegovoj ženi, a pripravan je bio za svako junaštvo zato što se povinovao tuđim zapovestima. U 8.30 Fišerle se oprostio od njega; želeo je da ode u malo izviđanje. Ako se ne vrati, znači da je sve u najboljem redu. Iza crkve sreo se sa svojim nameštenicima. Fišerka se, iako otpuštena, ponovo javila na dužnost. Danas je svoj nos držala za nekoliko santimetara više. Šef joj je bio dužan 20 šilinga nagrade i zavisi od njene milosti hoće li ga na to podsetiti. Uzdajući se u taj dug, usudila se da mu se približi. Čistač kanala je grdio svoju ženu. Mesto da se zadovolji sa 15 šilinga koje je doneo kući, odmah ga je počela ispitivati i za ostalih 5. Sve je znala. Zato je on nju i poštovao. Čak ga je i jutros probudila pričajući

240

mu o tih nekoliko popijenih šilinga. „Tako mu je to“, reče slepac, koji je već dva sata stenjući išao gore-dole iza crkve, ne popivši čak ni svoju uobičajenu jutarnju kafu, „tako mu je to kad čovek ima jednu ženu! Čoveku je potrebno stotinu žena!“ Zatim se uzeo raspitivati o ženi čistača kanala. Njena težina baci ga u misli i on ućuta. Torbar, koga je crkvenjak juče trgao iz sna bez snova, tek se sad priseti zaboravljenog paketa pod klupom. Obuzet strahom, iako su posredi bile samo knjige, otišao je da ga potraži. Našao ga je, a Fišerle se već nalazio pred crkvom i pozdravljao ga lakim klimanjem nosa. „Moje dame i gospodo“, poče šef, „nemamo vremena za bacanje, danas je važan dan. Preduzeće kolosalno napreduje. Promet raste. Još nekoliko dana i biću na konju. Vršite svoju dužnost i ja vas neću zaboraviti!“ Čistača kanala pogledao je bezizrazno, slepca sa obećanjem, Fišerku opraštajuće, a torbara prezrivo. „Moj poslovni prijatelj će se pojaviti za pola sata. Dotle želim da vas informišem, kako biste se mogli snaći. Ko se ne bude snalazio, biće otpušten!“ Po starom redosledu ih je pozivao na razgovor u četiri oka, trudeći se da oni utuve znatno više svote koje danas treba da traže. Poslovni prijatelj ne prepoznade čistača kanala, što nije bilo ni čudo, jer taj čovek je umesto lica nosio svetlu kravlju balegu. Fišerku je upitao da li je već i juče bila, na što ona, kako joj je bilo i naloženo, besno poče da grdi svoju dvojnicu. To bezdušno stvorenje već godinama zalaže knjige, dok ona to još nikad nije činila. Kin joj poverova, zato što mu se svidela njena srdžba, i plati joj onoliko koliko je zatražila. Na slepcu je Fišerle zasnivao svoju najunosniju nadu. „Najpre mu recite koliko tražite. Zatim sačekajte nekoliko trenutaka. Ako se počne premišljati, vi mu stanite na nogu, sve dok potpuno ne skrenete njegovu pažnju, i prošapćite mu na uvo: 'Lep pozdrav od vaše žene Tereze. Umrla je.'“ Slepac htede da se raspita o njoj, i bi mu žao što mu je smrt otrgla njenu verovatno izdašnu težinu. Žalio je tu preminulu ženu, a prema muškarcima, pa makar bili i dvaput mrtviji, nije osećao ni najmanje saosećanja. U odnosu na debele žene, koje mu nikad više neće moći pripasti, on je u srećne dane postajao oskvrnitelj leševa, a u dane kad je dobijao dugmad, samo pesnik. Danas mu je Fišerle presekao pitanja ukazujući na budućnost lišenu dugmadi. „Samo da se otarasimo dugmadi, dragi gospodine, a onda će doći žene. Dugmad i žene zajedno,

241

to nema!“ Pri takvim izgledima za budućnost, lako je bilo sve do Kina nositi mrtvu Terezu. Nije zaboravio njeno ime dok je išao od trga iza crkve do predvorja odeljenja za knjige. Slepčeva inteligencija i pamćenje su se posle rane koju je dobio u ratu iscrpljivali time što su se ograničavali na ime i vrstu žena. Kada je, širom razrogačenih očiju buljeći u zadnjicu nage Tereze, ušao na staklena vrata, odmah je bubnuo njeno ime, pritrčao Kinu i naknadno mu stao na nogu, da bi ispunio nalog svoga šefa. Kin preblede. Vide je gde dolazi. Pobegla je napolje. Plava suknja blista. Luda, bojila ju je u plavo i štirkala, bojila u plavo i štirkala. Kin je plav od uboja i razdrobljen. Ona ga traži, on joj je potreban, potrebne su joj nove sile za njenu suknju. Gde je policija? Treba je uhapsiti. Smesta, ona predstavlja javnu opasnost, ostavila je biblioteku samu, policija, policija, zašto nema policije, ah, policija dolazi tek u 10.40, kakva nesreća, da je Fišerle tu, bar Fišerle, on se ne boji, on je oženjen njenom bliznakinjom, on se razume u to, on ju je likvidirao, on će je uništiti, plava suknja, užasno, užasno, zašto ona ne umre, zašto ne umre, pa svakako treba da umre, ovog trenutka na staklenim vratima, pre no što ga uhvati, pre no što ga počne udarati, pre no što otvori usta, deset knjiga ako umre, stotinu, hiljadu, pola biblioteke, cela, i ona u Fišerleovoj glavi, onda mora biti mrtva, zauvek, to je previše, on se kune da će dati celu biblioteku, samo da ona bude mrtva, mrtva, mrtva, potpuno mrtva! „Nažalost, umrla je“, izjavljuje slepac sa iskrenom tugom, „i lepo vas pozdravlja.“ Kin ga natera da deset puta ponovi tu veselu vest. Pojedinosti ga nisu zanimale, ali se nikako nije mogao zasititi same te činjenice i sa sumnjom se štipao za kosti i prizivao sebe sopstvenim imenom. Kad je uvideo da nije ni pogrešno čuo ni sanjao, niti da se zabunio, upitao je da li je to zbilja sigurno i gde je gospodin to saznao? Iz zahvalnosti je bio učtiv. „Tereza je umrla i lepo vas pozdravlja“, ponovi slepac ljutito. Pred tim čovekom njegov san potpuno smrša. Izvor je pouzdan, reče, ali ne sme ga imenovati. Za paket treba da dobije 4.500 šilinga. Ali mora ga poneti natrag. Kin pohita da novcem isplati što je dužan. Bojao se da bi taj čovek mogao tražiti biblioteku za koju se on zakleo da će mu dati. Kakva sreća što ju je Fišerle jutros sasvim preuzeo! Kinu bi bilo nemogućno da smesta ispuni svoj zavet, jer Fišerlea tu nije bilo, pa odakle da najednom uzme

242

knjige? Za svaki slučaj platio je brzo, da bi donosilac srećne vesti odmah otišao. Ako Fišerle, za koga nije znao gde se nalazi, slučajno nanjuši kakvu opasnost, doći će da ga opomene i biblioteka će biti izgubljena. Zakletva ili ne, biblioteka je važnija od svake zakletve. Slepac je dugo prebrojavao novac. Kad je reč o takvim ogromnim svotama, napojnica može lepo ispasti, i on bi mogao zamoliti za nju, ali nije više prosjak. On je nameštenik u jednoj firmi sa velikim obrtom. Voleo je svoga šefa jer je učinio da dugmadima dođe kraj. Na primer, ako sad dobije sto šilinga napojnice, odmah će najedanput kupiti nekoliko žena. Šef ne bi mogao imati ništa protiv toga. Po staroj navici ispružio je šaku i rekao da nije prosjak, ali da ga lepo moli za napojnicu. Kin zaškilji prema vratima, učini mu se da se približava neka senka, ćušnu čoveku u šaku jednu novčanicu, slučajno baš sto šilinga, oturi ga rukom od sebe i stade ga preklinjati: „Gledajte da se izgubite, brzo, brzo!“ Slepcu ne ostade vremena da se kaje za svoju neumešnost, jer mogao je tražiti i više, ali ono čemu se mogao nadati od srećnog dobitka suviše ga je zaokupljalo. Pojavio se pred Fišerleom govoreći naglas. Ovoga je više zanimao ishod poduhvata od slepčevog tepanja, koji od ljubavi i novca nije više mogao da izdrži. Malo je oklevao pre no što mu je uzeo novac iz ruke, nije ga naglo istrgnuo, jer za malu svotu i veliko razočaranje uvek ima dovoljno vremena. Zaprepašćenje zbog stoprocentnog uspeha potpuno ovlada njime. Nekoliko puta je pažljivo prebrojao novac, ponavljajući pritom: „Ala je to karakter! Ala taj čovek ima karaktera! Fišerle, moraš otvoriti četvoro očiju kad imaš posla s takvim karakterom!“ Slepac shvati da se to o karakteru odnosi na njega i brzo se priseti stotinarke u levoj ruci. Podnese je patuljku pod nos i uzviknu: „Gle'te moju napojnicu, gospodine šefe, nisam za nju moljakao! Kad čovek daje sto šilinga napojnice, to vam je dobar čovek!“ I dogodi se da Fišerle prvi put otkako je vodio svoju novu firmu dopusti da mu iz ruku izmakne jedan deo plena, toliko je bio zabavljen karakterom svoga neprijatelja. Uto se k njima privuče torbar, koji je kao i juče bio poslednji na redu. Njegovo nesrećno lice smetalo je slepcu. Dobroćudan, kakav je po prirodi zapravo bio, dao mu je savet da traži napojnicu. Šef je to čuo. Čim se torbar, ta opaka guja što uvek misli samo na svoju korist, približi njemu, on se automatski prenu iz svoga sna i izdra se na njega: „Da se niste usudili!“ „Ama kud bih!“, reče potučeni torbar.

243

Od juče, uprkos kratkom snu, bio se nešto jako zbrčkao. Uviđao je da silom ništa neće postići. Doduše, još je nepokolebljivo i čvrsto verovao da je onaj stvarni paket sakriven u crkvi, ali toliko vešto da ga niko ne može naći. Zato se okanio toga puta i krenuo jednim drugim. Voleo bi da može postati mali kao Fišerle, kako bi mu dokučio misli, a još bolje bi bilo da postane i mnogo manji, toliko mali da se može smestiti unutra u tajne pakete pa da iznutra diriguje njihovom prodajom. „Već sam poludeo“, govorio je u sebi, „jer nikog nema da je manji od patuljka.“ Ali se nije usuđivao da sumnja u to kako je rast ovog patuljka u vezi sa skrivanjem paketa. On je isuviše mudra glava. Dok drugi spavaju, on je budan. Kad se saberu vreme spavanja i vreme provedeno u budnom stanju, vidi se koliko je on mudriji od ostalih. Znao je to, bio je suviše mudar da to ne bi znao, ali najviše bi voleo da okonča tu svoju pamet, recimo na jedno četrnaest dana, i da to vreme prespava kao i ostali ljudi, u onim sanatorijumima sa svim komforom što ga danas ima; čovek kao on svuda se mota i čuje svakojake priče, koje slušaju i drugi ljudi, ali oni sve prespavaju, a on ništa ne prespava, jer ne može da spava, zato pamti svaku reč. Iza Fišerleovih leđa slepac mu daje znake, digao je novčanicu od sto šilinga i usnama ponavlja preporuku o napojnici. Slepac strepi da se torbar ne vrati mrzovoljan, jer bi želeo da sa njim nešto malo porazgovara o svojim ženama. Šef se u to ništa ne razume, on je ubogaljeni patuljak. Čistač kanala je kukavica zbog svoje žene, ne ide ni sa jednom drugom, samo kad loče nije sa ženom. Slepac više voli da ostalima ništa ne priča o svom novom zaposlenju jer oni svi nešto traže, i kad pogledaš, od celog novca ne ostane ti u šaci ni jedna jedina žena. Ostaje samo torbar. Taj ne prozbori ni reč dok sa njim pričaš o nečemu, on ćuti, s njim se najbolje može razgovarati. U međuvremenu se ovaj jedini preostali priseća svoga naloga. Treba da traži kolosalnu sumu od dve hiljade šilinga. Ako ga poslovni prijatelj upita nije li već juče dolazio, treba da kaže: „Jesam, naravno, sa istim ovim paketom! Zar me se ne sećate?“ Ako se slučajno pokaže da je dugonja loše raspoložen, torbar treba da se najhitnije povuče, bez novca, a paket u krajnjem slučaju sme i ostaviti. Naime, dugonja ima običaj da izvuče jedan ili dva revolvera i da puca. Mirno neka ostavi paket. Knjige u njemu ne vrede toliko. Fišerle će se već obračunati sa svojim poslovnim

244

prijateljem kad ovaj opet postane normalan i kad se sa njim bude moglo govoriti. Fišerle je nameravao da se na takav vraški način otarasi torbara. Video je pred sobom besnoga Kina, njegovu srdžbu zbog tog bestidnog zahteva i zbog ponovnog pojavljivanja torbara sa istim knjigama. Video je sebe, Fišerlea, kako sleže ramenima i ljubazno se cereći otpušta svog nameštenika. „Ne želi više da vas vidi. Šta da radim? Nažalost, moram vas otpustiti. Tvrdi da ste ga uvredili. Šta ste to samo radili s njim? Sada ništa više ne vredi. Možete otići. Kad započnem poslove s nekim drugim, opet ću vas primiti, tako za godinu-dve. Držite se dobro dotle, a ja ću videti šta mogu učiniti za vas. Prema torbarima imam razumevanja. On kaže da ste vi prost čovek, opaka guja što samo misli na svoju korist. Otkuda ja znam šta time misli? Odlazite!“ Fišerle je na sve računao, samo je potcenio dejstvo koje je na Kina imalo obaveštenje o Terezinoj smrti. Torbar je zatekao sasvim pometenog poslovnog prijatelja, koji se neprestano osmehivao, čak i pri najozbiljnijim poslovima, osmehujući se, isplatio onu kolosalnu svotu, a na kraju rekao uz utančan osmeh: „Činite mi se poznati.“ „I vi meni!“, odvrati torbar grubo. Dozlogrdilo mu je da gleda to osmehivanje, taj poslovni prijatelj mu se ili podsmeva ili je lud. Pošto je raspolagao tako visokim svotama, ono prvo je ipak izgledalo verovatnije. „Otkud li vas samo poznajem?“, upita Kin osmehujući se. Osećao je potrebu da sa nekim bezazlenim čovekom razgovara o svojoj sreći, s nekim kome nije obećao biblioteku i ko ga ne poznaje. „Znamo se iz crkve“, odvrati torbar, razoružan ljubaznim gospodinovim interesovanjem. Želeo je da vidi kako će taj bogati čovek reagovati kad se pomene crkva. Možda će iznenada preneti na njega sav posao. „Iz crkve“, ponovi Kin, „naravno, iz crkve“, a nije ni slutio na koju se crkvu tu misli. „Naime, morate znati – moja žena je umrla“, a mršavo lice mu je blistalo. Nagao se napred, a torbar je nehotice ustukao pred njim i u grdnom strahu zaškiljio prema njegovim rukama i džepovima. Ruke su mu bile prazne, a za džepove se ne zna. Kin pođe za njim; pred staklenim vratima zgrabio je za rame torbara, koji se sav tresao, i prošaputao mu na uvo: „Bila je analfabeta.“ Torbar ništa nije shvatao, drhtao je celim telom i usrdno mrmljao: „Moje saučešće, moje saučešće!“ Pokušao je da se otrgne, ali ga Kin nije puštao nego je sa osmehom produžio da govori tvrdeći kako ta sudbina preti svim analfabetima, a svi je i zaslužuju, niko toliko kao njegova žena, za čiju

245

smrt je saznao pre nekoliko minuta. Smrt svakog očekuje, a koliko li tek očekuje te analfabete! Pritom je tresao slobodnom pesnicom, a lice mu se zateglo i steklo svoj vazdašnji strog izraz. Torbar poče da shvata – taj čovek mu preti smrću, te prekide svoju molitvu, naglas zaječa za pomoć i ispusti teški paket na noge svog užasnog protivnika, koji od bola skloni ruke s njega. Zatim stisnu vilice i odšunja se što je brže mogao; ako više ne bude vikao, možda dugonja neće pucati za njim. U mislima ga je preklinjao da pričeka sa pucanjem dok ne zađe za ugao, a nipošto neće tako nešto ponoviti. Pred „Terezijanumom“ počeo je po odelu da traži neprimećene rane. Bio je dovoljno prisutan duhom da zatraži proviziju pre no što Fišerleu otkaže službu. Tek kad je patuljak, oduševljen svojom srećom, koja ga je pratila čak i onde gde je nije ni zvao, prebrojao 2.000 šilinga i isplatio 20, torbar opet poče da se trese i grcajući poče da priča kako je, mada on nije postavio nikakvo pitanje, bogati poslovni prijatelj pucao na njega i zamalo ga nije pogodio. On diže ruke od takve agenture. Osim toga, Fišerle mu mora isplatiti nadoknadu za pretrpljeni strah. Patuljak mu obeća šest mesečnih rata po 50 šilinga, prva isplativa za mesec dana od danas. (Dotle će odavno biti u Americi.) Torbar se saglasi sa tim i ode. Kin diže ispuštene knjige. Osećao je bol zbog njihove sudbine, ali još više zbog onog iščezlog čoveka, jer je imao još ponešto da mu ispriča. Tiho i nežno je dovikivao za njim: „Ali ona je već mrtva, to je sasvim pouzdano, verujte mi, neće nas čuti!“ Nije se usuđivao da glasnije viče. Znao je zašto taj čovek beži. Te žene se svako plaši. I Fišerle je juče prebledeo kad su razgovarali o njoj. Njeno ime je širilo užas oko sebe, dovoljno je bilo čuti ga pa se ukočiti kao kamen. Fišerle, glasni i bučni Fišerle je šaputao kad je govorio o njenoj sestri bliznakinji, a onaj nepoznati čije je knjige otkupio nije verovao u njenu smrt. Zašto bi inače pobegao? Zašto je bio tolika kukavica? Pa on bi mu dokazao da ona mora biti mrtva, njena smrt se razume sama po sebi, ona proističe iz njene prirode, bolje reći iz njenog položaja. Sama sebe je utamanila, iz požude prema novcu proždrala je sebe. Možda je imala zalihe u kući, ko zna gde je sve gomilala namirnice kao hrčak, u kuhinji, u svojoj staroj devojačkoj sobi (ona je zapravo bila samo domaćica), pod tepisima, iza knjiga, ali svemu mora doći kraj. Mogla se nedeljama hraniti time, a onda je gotovo. Videla je da je utrošila zalihe. Ali onda nije

246

legla i umrla. On bi to učinio na njenom mestu. Bilo kakvu smrt je pretpostavljao nedostojnom životu. Ona je, međutim, pošto ju je požuda za testamentom oterala u ludilo, sama sebe proždrala komad po komad. Do poslednjeg trenutka gledala je pred sobom testament. Kidala je meso sa svoga tela na sitne komadiće, hijena jedna, živela je trpajući u usta sopstveno telo, jela je krvavo meso onako živo – a kako bi ga i mogla zgotoviti, a zatim je umrla kao kostur, suknja je ležala kruto oko golih kostiju i činilo se da je nadima burni vetar. Uistinu, suknja je bila ista ona koju je uvek nosila, samo što je burni vetar nju oduvao ispod suknje. Našli su je kad su jednog dana obili stan. Onaj verni, brutalni najamnik, nastojnik, istraživao je zašto nema njegovog gospodina. Svakoga dana kucao je na vrata i uznemirio se što mu niko ne odgovara. Sačekao je nekoliko nedelja pre no što je sebi dozvolio da provali unutra. Stan je bio spolja čvrsto zaključan. Kad je obio vrata, našao je leš i suknju. Zajedno su ih stavili u kovčeg. Profesorovu adresu niko nije znao, inače bi ga obavestili o pogrebu. To je sreća za njega, jer on bi se pred svim prolaznicima smejao umesto da plače. Iza sanduka je koračao nastojnik, kao jedini ožalošćeni, a i on samo iz vernosti prema svom gospodinu. Neki veliki kasapski pas skoči na sanduk, obori ga na zemlju i izvuče uštirkanu suknju. Raskrvavio je gubicu grizući je. Nastojnik je smatrao da suknja treba da ide zajedno s njom, jer joj je bila bliža i draža od srca, ali kako se pregladneli pas besno ponašao, on se nije usudio da se upusti u borbu s njim. Samo je zastao i potreseno gledao kako komad za komadom suknje, poškropljen krvlju ogromne životinje, nestaje u psećem ždrelu. Kostur se odveze dalje. Pošto ga niko više nije pratio, baciše ga na veliko brdo smeća ispred grada; nijedno groblje nijedne veroispovesti ne bi je primilo. Kinu poslaše jednog glasnika sa vešću o njenoj groznoj smrti. Uto Fišerle naiđe kroz staklena vrata i reče: „Već ste se spremili da krenete, kako vidim.“ „Ipak je bilo dobro što sam stavio katanac na vrata“, reče Kin. „Šta, katanac na moja vrata? Dobro se pazite da ne uradite tako nešto!“ Fišerle se prestrašio. „Zaslužila je takvu smrt. Ja još ni danas pouzdano ne znam da li je mogla tečno da čita i piše.“ Fišerle shvati. „A moja ne ume da igra šah! Šta kažete na to? Užasno, zar ne?“ „Voleo bih da saznam pojedinosti. Čovek je upućen samo na toliko oskudne reči. Moj poverenik je pobegao.“ Doduše, sam ga je oterao, ali

247

stideo se da Fišerleu prizna onaj čudovišni zavet. „A taj magarac je ostavio paket! Dajte mi ga! Ionako sve nosim pa mogu i to poneti.“ Pri tim rečima setio se jučerašnjeg bratimljenja pa se izvinio Kinu što ga je oslovio sa vi, učinio je to samo iz starog poštovanja. U stvari, on ga je već prezirao, jer sad je bio četiri puta bogatiji od njega. Smatrao je da mu čini milost time što govori sa njim, i da u pitanju nije bila poslednja petina kapitala, on bi jednostavno ćutao. Sem toga, počeo se pobliže zanimati za Kinove stambene prilike. Možda je žena zaista umrla. Svi znaci govore tome u prilog. Da je još živa, odavno bi vratila svoga muža. Svaka će žena gledati da vrati tako glupog muža sa toliko para. U njeno ludilo nije verovao, jer sve pojedinosti koje je Kin pričao o njoj bile su potpuno u redu. Činilo mu se nemogućno i komično da je taj slabi, mršavi čovek nekoga zaključao, a pogotovo ne tako krepku ženu. Nema nikakve sumnje da bi ona razvalila vrata, a još pre ako je luda. Prema tome, umrla je. Ali šta će se sad desiti sa stanom? Ako u njemu ima nečeg vrednog, onda će svakako biti nešto da se digne, a ako je samo prepun knjiga, treba bar njih založiti. Sam stan je moguće preprodati uz visoku otkupninu. U svakom slučaju, tu je došlo do nesreće, a kapital, bilo da je veliki ili mali, leži nenačet. Na ulici Fišerle zabrinuto pogleda uvis prema Kinu i upita: „Pa, prijatelju dragi, šta ćemo sada da radimo sa onim lepim knjigama kod kuće? Kurve nema više, a knjige su same.“ Sastavio je ispružene prste desne ruke, ščepao ih levom šakom i iznenada ih previo kao da ih lomi, kao da je on lično zavrnuo šiju kurvi. Kin mu beše zahvalan za to podsećanje, koje je i očekivao. „Smiri se“, rekao je, „nastojnik je bez sumnje dobro zaključao stan. On je najčestitiji čovek na svetu. Zar bih inače mogao mirno ići pored tebe? Uostalom, ne bih umeo pouzdano reći da lije ona bila naložnica.“ On je bio pravičan, a ona mrtva, pa mu se činilo savesno da je ne osuđuje bez valjanih dokaza. Sem toga, stideo se što punih osam godina uopšte nije primetio čime se ona stvarno bavi. „Nema žene da nije kurva!“ Fišerle je kao i uvek našao najbolje rešenje. Ono je bilo rezultat života koji je proveo u „Nebu“. Kin ga odmah prihvati. On još nikad nije dodirnuo nijednu ženu. Da li je za to – osim nauke – bilo boljeg opravdanja od jednostavne činjenice da su one sve skupa naložnice? „Moram ti, nažalost, dati za pravo“, rekao je, da bi svoje saglašavanje bar zaodenuo oblikom sopstvenog iskustva. Fišerleu su,

248

međutim, kurve bile preko glave, pa je prešao na nastojnika. Sumnjao je u njegovu čestitost. „Prvo, čestitih ljudi nema“, izjavio je, „osim nas dvojice, naravno, a drugo, nema čestitih nastojnika. Od čega žive nastojnici? Od ucenjivanja! A zašto? Zato što inače ne bi mogli živeti. Nijedan nastojnik se ne može zasititi samo od stana. Drugi neko bi možda i mogao, ali nastojnici ne. Bio je kod nas jedan nastojnik, pa je od moje žene tražio po šiling za svakog gospodina. Kad bi se neke noći vratila kući bez gospodina – u tom zanimanju sve je mogućno – on bi je pitao gde joj je gospodin. Nemam ga, rekla bi ona; pokažite ga ili ću vas potkazati, rekao bi on. Na to bi ona počela da plače. Odakle da pronađe gospodina? Često bi se to tako odužilo čitav sat. Najzad bi ipak bila primorana da pokaže gospodina, ponekad nekoga pravog mališu“, Fišerle spusti šaku do kolena, „mogla ga je sakriti, zar ne, da je onaj čovek bio uviđavan. Šteta za šiling! A ko je plaćao štetu? Ja, razume se!“ Kin mu poče objašnjavati kako je u ovom slučaju reč o jednom najamniku, jednom odanom, pouzdanom čoveku, snažnom poput medveda, koji prosjacima, torbarima i ostalom ološu ne dozvoljava da pređu preko praga. Pravo je uživanje posmatrati kako postupa sa tim šljamom, među kojima mnogi ne znaju čak ni da čitaju ni pišu. Mnoge tako premlati da ih bukvalno ubogalji. Njemu mora da zahvali za mir koji ima, jer za nauku je potreban mir, mir i opet mir, odredio mu je malu napojnicu od sto šilinga mesečno. „I taj čovek to prima! Taj čovek to prima!“ Fišerle poče da ciči. „Ucenjivač! Zar nisam u pravu? Pravi ucenjivač! Treba ga zatvoriti, smesta! Zatvoriti, velim, dabome, zatvoriti!“ Kin se potrudi da smiri svog prijatelja. Pa ne sme tako običnog čoveka upoređivati sa sobom. Naravno da je neuglađeno primati novac za usluge, ali taj loš običaj se snažno odomaćio među prostim svetom pa zahvata čak i obrazovane krugove. Platon se uzalud borio protiv toga. Zbog toga je njemu, Kinu, oduvek bila mrska pomisao da se prihvati profesure. Za svoje naučne radove nikad još nije primio ni groša. „Platon je sila“, odvrati Fišerle, koji je prvi put čuo to ime, „znam ja za Platona. Platon je bogat čovek, a i ti si bogat čovek. A otkuda ja to znam? Zato što samo bogat čovek može tako govoriti. A pogledaj mene. Ja sam ubogi siromašak, nemam ništa, nisam ništa, ništa neću postati, a ipak ništa i ne uzimam. To je karakter! Tvoj nastojnik, taj ucenjivač, uzima sto šilinga, a to bih ja nazvao celim imanjem, i preko dana batina jadne ljude. Ali

249

preko noći – kladimo se da on preko noći spava, i kad neko provali u stan, ništa neće primetiti, ležaće i spavaće, u džepu su mu sto šilinga, a dozvoljava da pljačkaju knjige, ne mogu to da gledam, to je bezobrazluk, zar nisam u pravu?“ Kin reče da mu nije poznato da li nastojnik čvrsto spava ili ne. Istina, to bi trebalo pretpostaviti, jer i na njemu i oko njega sve je čvrsto i snažno, sa izuzetkom četiri kanarinca koji uvek moraju pevati kad se njemu prohte. (Njih je spomenuo tačnosti radi.) S druge strane, taj čovek poseduje fanatičnu budnost, sam je konstruisao naročitu rupu za motrenje, pedeset santimetara nad zemljom, kako bi mogao bolje motriti na one koji ulaze i izlaze. Onde kleči po ceo dan. „Sit sam ja takvih!“, upade Fišerle. „Među njima se regrutuju najbolji špijuni. Ala je to špijun! Ala je to prostačina! Samo da mi je pri ruci, prijatelju dragi, zinuo bi od čuda kako bih ja njega premlatio, malim prstom bih ga samleo! Ne mogu da trpim špijune. Spadaju li špijuni u ološ ili ne spadaju? Spadaju, velim ja, zar nisam u pravu?“ „Teško mogu poverovati da je moj nastojnik bio profesionalni špijun“, reče Kin, „ukoliko ta profesija stvarno postoji. Bio je policijski činovnik, inspektor ako se ne varam, i već odavno je penzionisan.“ Na to Fišerle smesta diže ruke od svoga plana. Pljuje on na takvu provalu. Neće se sada petljati sa policijom, pre Amerike svakako neće, a tek pogotovo ne sa penzionisanim policajcima, penzionisani su najgori. Oni od lenjosti nasrću na nevine. Pošto ne smeju više da hapse, razbesne se u svakoj prilici i ubogaljuju bezazlene bogalje. Šteta jeste, naravno, ne bi mu škodilo da se bolje vatira za Ameriku. Jednom u životu se odlazi u Ameriku. Kad je čovek svetski prvak, nije mu drago da prispe kao prosjak; doduše, još nije prvak, ali postaće, pa bi ljudi jednom mogli reći: došao je praznih ruku, ne treba da ostane punih, bolje da mu sve oduzmemo. Fišerle se uprkos svojoj tituli ne oseća u Americi nimalo bezbedno. Svuda ima mangupa, a u Americi je sve ogromno. S vremena na vreme, zavlači nos pod levi pazuh i krepi se mirisom novca što mu se tamo nalazi. To ga teši, i kad mu nos onde proboravi koji časak, veselo mu opet skače uvis. Kin se, međutim, nije više osećao toliko srećan zbog Terezine smrti. Fišerleove reči su ga opominjale na opasnost u kojoj se nalazi njegova biblioteka. Sve ga je vuklo da se vrati onamo, njena nevolja, njegova

250

dužnost, njegov rad. Šta ga ovde zadržava? Jedna uzvišena ljubav. Dokle god mu žilama bude tekla ma i jedna kap krvi, želeo je da spasava one nesrećnike, da ih otkupljuje od smrti u plamenu, da ih uklanja ispred ždrela one svinje! Kod kuće ga je očekivalo sigurno hapšenje. Treba jasno gledati činjenicama u oči. On je sukrivac za Terezinu smrt. Ona je glavni krivac, ali on ju je zaključao. Zakon ga je obavezivao da je pošalje u neku ludnicu. Zahvaljivao je bogu što nije poslušao zakon. Da je u ludnici, ona bi još i danas bila živa. On ju je osudio na smrt, a glad i njena požuda izvršili su tu presudu. Nije se ni za jotu kajao zbog svoga dela. Bio je spreman da zbog njega odgovara pred sudom. Njegov proces se mora završiti ubedljivim oslobođenjem. Istina, hapšenje tako čuvenog naučnika, bez sumnje prvog savremenog sinologa, izazvalo bi neprijatnu pažnju, što u interesu nauke treba izbegavati. Kao glavni svedok odbrane poslužio bi upravo nastojnik. Kin se, doduše, uzdao u njega, ali Fišerleove sumnje u pogledu gramzivosti takvog karaktera nisu bile bez dejstva. Najamnici prebegavaju onom gospodaru koji ih bolje plaća. Srž problema treba tražiti u protivničkoj partiji. Ako takva partija postoji, da li je ona zainteresovana da nastojnika potkupi neodoljivim svotama? Tereza je bila sama. O rođacima nikad nije bilo reči. O pogrebu je niko nije pratio. Ako tokom procesa iskrsne neko ko će se izdavati za njenog rođaka, onda će on, Kin, zatražiti da se tačno ispita poreklo dotične osobe. Uvek je mogućno da postoji neki rođak. Sa nastojnikom je nameravao da razgovara pre svoga hapšenja. Povišenje napojnice na dvesta šilinga moralo bi potpuno pridobiti ovoga špijuna, kako ga je Fišerle nazvao. Time se ne čini ni podmićivanje ni neka druga nepravda; nastojnik treba da kaže istinu, čistu istinu. Nipošto nije u redu da verovatno najveći sinolog svoga doba bude kažnjen zbog jedne inferiorne žene, žene o kojoj se čak ne može pouzdano ni reći da li je umela tečno da čita i piše. Nauka je zahtevala njenu smrt. Ona zahteva i njegovo potpuno oslobođenje i rehabilitaciju. Naučnici kao što je on mogu se na prste prebrojati. Žena, nažalost, ima na milione. A Tereza je pripadala onim najnižim. Nema spora, njena smrt je bila mučna i grozna koliko god to samo može biti. Ali za to, upravo za to, ona sama snosi punu odgovornost. Do nje je bilo hoće li dozvoliti da mirno umre od gladi. Hiljade indijskih pokajnika je pre nje umrlo tom sporom smrću i smatralo je da se spaslo na taj način. Svet im se i danas još divi. Niko ne oplakuje njihovu sudbinu, a njihov narod,

251

najmudriji posle kineskog, naziva ih svecima. Zašto Tereza nije skupila snagu da donese tu odluku? Suviše joj je bilo stalo do života. Njena požuda nije znala za granice. Produžavala je život za svaku bednu sekundu. Ždrala bi ljude da ih je bilo u njenoj blizini. Mrzela je ljude. Ko bi se za nju žrtvovao? U teškom času našla se usamljena i napuštena, kao što je i zasluživala. I tako se ona latila poslednjeg sredstva koje joj je preostalo: jela je sopstveno telo, deo po deo, komadić za komadićem, i održavala se u životu uz neopisive bolove. Svedok nije zatekao nju, nego je zatekao njene kosti koje je na okupu držala plava uštirkana suknja koju je uvek nosila. To je bio njen zaslužen kraj. Kinov govor u svoju odbranu pretvorio se u neprobojnu optužbu protiv Tereze. Naknadno ju je uništavao po drugi put. Već odavno je sedeo zajedno sa Fišerleom u jednoj hotelskoj sobi, u koju su zapali gotovo sami od sebe. Strogi lanac njegovih misli nije se ni za trenutak prekidao. Ćutao je i razmišljao o svakoj, pa i o najmanjoj okolnosti. Sastavio je uzoran tekst od reči koje je ona žena što je sama sebe pojela upotrebljavala tokom života. Bio je majstor blistavih konjektura i čvrstim razlozima je podupirao svako slovo. Istina, beskrajno je žalio što toliko filološke akribije mora trošiti na obično ubistvo. Postupao je pod višom prinudom i obećavao je svetu bogatu nadoknadu u vidu rezultata svoje neposredne budućnosti. U njegovom radu ometala ga je upravo ona žena o čijem se slučaju ovde diskutuje. Zahvaljuje predsedavajućem za izvanredno predusretljiv postupak prema njemu, koji on, kao čovek optužen za ubistvo, nije očekivao. Predsednik se pokloni i sa probranom učtivošću reče kako mu je svakako poznato šta zaslužuje najveći sinolog današnjice. Ono „verovatno“, koje je Kin stavljao ispred „najvećeg sinologa“ kad bi sam govorio o sebi, predsedavajući je izostavio, pošto je bilo sasvim izlišno. Ova javna počast ispuni Kina opravdanom gordošću. Njegova optužba protiv Tereze oboji se malo mekšim tonovima. „Treba joj priznati izvesne olakšavajuće okolnosti“, rekao je Fišerleu. Ovaj je sedeo pored njega na krevetu, žalio zbog neuspele provale i njuškao svoj novac. „Ni u najtežim časovima, kad joj je karakter bio potpuno podriven glađu, nije se usudila da pipne neku knjigu. Uz to primećujem da je reč o jednoj neobrazovanoj ženi.“ Fišerle se naljuti zato što ga je shvatio, bio je prinuđen da shvata svaku budalaštinu, proklinjao je sopstvenu inteligenciju i samo je iz navike prihvatio da raspravlja o

252

rečima tog jadnika pored sebe. „Dragi prijatelju“, rekao je, „ti si budala. Što čovek ne zna, to i ne čini. Šta misliš, sa kakvim bi apetitom pojela najlepše knjige da je znala kako je to jednostavno? Velim ti, da je već štampan onaj kuvar sa 103 recepta što ga je sastavila naša svinja gore u 'Terezijanumu' – no, bolje da ne pričam.“ „Na šta to misliš?“, upita ga Kin razrogačivši oči. Tačno je znao na šta patuljak misli, ali želeo je da neko drugi izrekne tu grozotu u vezi s njegovom bibliotekom, a ne on sam, čak ni u mislima. „Mogu ti samo ovo reći, dragi prijatelju: da si došao kući, zatekao bi stan prazan, go kao tepsija, nigde nijednog lista, a o knjizi i da ne govorimo!“ „Hvala bogu!“, Kin duboko udahnu. „Ona je već sahranjena, a ona sramota od knjige neće se skoro pojaviti. Postići ću ja da se tokom mog procesa i o tome povede reč. Svet će načuljiti uši! Nameravam da nepoštedno razotkrijem sve što znam. Još naučnici mogu ponešto reći!“ Posle smrti njegove žene Kinov način izražavanja je postao smeliji, pa su čak i teškoće koje su mu predstojale samo dražile njegovu borbenost na nova dela. Proveo je sa Fišerleom živahno popodne. Kad je bio melanholično raspoložen, patuljak je pokazivao mnogo smisla za viceve. Pustio je da mu Kin podrobno ispriča o celom procesu i nigde mu nije protivrečio. Besplatno je davao Kinu poneki dobar savet. Zar nema nikakve rođake koji mu mogu pomoći, upitao je, proces oko ubistva nije šala. Kin pomenu svoga brata iz Pariza, jednog čuvenog psihijatra; pre toga je kao ginekolog stekao pravo imanje. „Imanje, veliš?“ Fišerle smesta odluči da se na putu za Ameriku zadrži u Parizu. „To je čovek kakav mi je potreban“, rekao je, „konsultovaću ga zbog svoje grbe!“ „Ali on nije hirurg!“ „Ne mari, ako je ginekolog, onda sve ume.“ Kin se osmehnu naivnosti ovoga dragog čoveka, koji očigledno nema ni pojma o specijalizaciji u nauci. Ali mu rado dade tačnu adresu, koju Fišerle zabeleži na nekoj prljavoj cedulji, i stade mu nadugačko pričati o lepome odnosu koji je pre mnogo godina, pre decenija, vladao između njega i njegovog brata. „Nauka traži celog čoveka“, zaključio je, „ne ostavlja nimalo vremena za uobičajene odnose. Ona nas je razdvojila.“ „Dok budeš vodio svoj proces, ja ti ionako ne mogu biti ni od kakve pomoći. Znaš šta, ja ću za to vreme otići u Pariz i reći tvome bratu da si me ti poslao. Neću valjda ništa morati da platim ako sam tvoj dobar prijatelj?“ „Naravno da nećeš“, odvrati Kin, „daću ti preporuku, da možeš biti sasvim siguran.

253

Radovao bih se ako on zaista bude mogao da te oslobodi grbe.“ Odmah je seo za sto i počeo – prvi put posle osam godina – da piše pismo bratu. Fišerleov predlog mu je vrlo zgodno došao. Nadao se da će se uskoro opet sasvim povući u svoj naučni život, a u tom slučaju bi mu mališan, ma koliko da ga je cenio, ipak bio na teretu. Ovo osećanje, naime da ga se kroz kraće ili duže vreme mora otarasiti, javilo se u njemu zapravo tek otkad su jedan drugom počeli govoriti ti. Ako se Fišerle oslobodi grbe, Georg bi ga sasvim lepo mogao zaposliti kao bolničara u svojoj psihijatrijskoj klinici. Patuljak odnese u svoju sobu lepo adresovano i zapečaćeno pismo, izvadi jednu knjigu iz paketa – robe od koje je torbar digao ruke – i stavi pismo unutra. Ostatak paketa će sutra da odigra staru ulogu. Prema tačnoj računici Kin je još imao oko dve hiljade šilinga. To mu se za jedno prepodne može uzeti kao od šale. Veče je, dakle, prošlo u ogorčenim razgovorima o svinji i o sličnim izopačenim stvorenjima. Sutrašnji dan je loše počeo. Samo što Kin stade pred svoj prozor, a neki čovek sa paketom nalete na njega. Zaustavio se taman još za toliko da ne probije okno. Potom se taj grubijan poče gurati da prođe pored njega. „Šta želite? Šta hoćete ovde? Ama sačekajte!“ Uzalud sva njegova vika. Čovek jurnu gore, čak se i ne osvrte. Posle dužeg razmišljanja Kin dođe do zaključka da su svakako posredi pornografske knjige. To je bilo jedino objašnjenje za bestidnu žurbu sa kojom je taj čovek odjurio i tako sprečio da mu ne pretresu paket. Zatim pred njim iskrsnu čistač kanala, zastade pred njim nezgrapno i bučno zaiska 400 šilinga. Ljutit zbog onog prethodnog, on ga prepozna. Uzdrhtalim glasom brecnuo se na njega: „Vi ste već juče bili ovde! Stidite se!“ „Bio ja i prekjuče“, izbrblja čistač kanala prostodušno. „Izvolite otići! Pokajte se! To će se loše završiti!“ „Pare treba da dobijem!“, reče čistač kanala. Radosno je očekivao pet šilinga, koje je opet nameravao da popije. Nije razmišljao – što nikad nije ni činio – ali za njega kao radnika jedno je bilo sigurno: da će dobiti nagradu samo ako za nju isporuči svoj rad, dakle dobijeni novac. „Nećete vi ništa dobiti!“, izjavi Kin odlučno. Stao je na stepenice. Bio je na sve spreman. Zalaganje knjiga samo preko njegovog leša! Čistač kanala se počeša po glavi. Lako bi mogao batinama da smekša tog mršavka. Ali to mu nije bilo naređeno. On je samo izvršavao zapovesti. „Idem da pitam šefa“, reče on, pusti vetar

254

i okrenu Kinu zadnjicu. Takav rastanak padao mu je lakše od reči. Kin uzdahnu. Staklena vrata zaškripaše. Uto se pojaviše jedna plava suknja i jedan ogroman paket. Za njima Tereza. Ona je nosila i jedno i drugo. Pored nje je išao nastojnik. Levom rukom je podupirao jedan još veći paket, koji mu je dopirao preko glave, pa ga je onda prebacio na desnu ruku, a ova ga prihvati kao od šale.

ISPUNJENJE Čitavih nedelju dana nakon što je isterala svoga muža, lopova, Tereza

se bavila pretraživanjem stana. Prišla je poslu kao da je u pitanju veliko spremanje i podelila vreme. Od šest ujutru do osam uveče je na nogama, kolenima, šakama, laktovima puzila okolo i buljila tražeći tajne pukotine. Nalazila je prašinu onde gde u svoje najčistije dane nije ni slutila da je ima i dovodila je u vezu sa lopovom, jer takvi su ljudi prljavi. Tabakom debelog pakpapira ispipala bi pukotine koje su bile suviše tanke za njene debele ukosnice. Po običaju, oduvala bi prašinu sa tabaka i prešla krpom preko njega. Nije mogla ni podneti pomisao da prljavom hartijom dotakne izgubljenu štednu knjižicu. Pri radu nije navlačila rukavice, one su joj bile upropašćene, ali su ipak ležale u blizini, blistajući belinom od pranja, za slučaj da nađe štednu knjižicu. Lepe tepihe, koji bi se lako mogli oštetiti od silnog pomeranja, uvila je u novine i iznela u hodnik. Svaku je knjigu pojedinačno pretražila. Još nije ozbiljno pomišljala da ih proda. Najpre je želela da se posavetuje sa nekim pametnim čovekom. Ali pogledala bi koliko koja knjiga ima strana, pred knjigama sa više od pet stotina strana osetila bi respekt, jer one svakako moraju nešto vredeti, pa bi ih, pre no što se odlučila da ih vrati u policu, odmerila u ruci, kao očerupane kokoške na pijaci. Nije se ljutila na štednu knjižicu. Rado se bavila stanom. Želela je da ima više nameštaja. Kad u mislima ukloni knjige iz stana, odmah može primetiti ko je ovde živeo: neki lopov. Posle nedelju dana izjavila je: ništa tu nema. U takvim slučajevima se pristojni ljudi obraćaju policiji. Ona je čekala sa prijavom dok se ne potroši sav novac za domaćinstvo koji je dobila poslednji put. Htela je da dokaže

255

policiji kako je muž umakao sa svim novcem, a njoj nije ostavio ni groša. Kad bi išla u kupovinu, pravila bi veliki krug da obiđe nastojnika. Bojala se njegovih pitanja o gospodinu profesoru. On se, doduše, dosad nije mešao, ali prvoga će se sigurno javiti. On svakog prvog u mesecu dobija napojnicu. Ovog meseca ništa neće dobiti, već ga je zamišljala kako prosi pred vratima. Čvrsto je nameravala da ga izbaci napolje praznih ruku. Niko je ne može naterati da nešto pokloni. Ako postane drzak, prijaviće ga. Jednoga dana Tereza obuće onu lepšu od dve uštirkane suknje. Ona ju je podmlađivala. Njeno plavetnilo je bilo sasvim malo svetlije od plavetnila druge suknje, koju je nosila svakog dana. Uz to je lepo pristajala blistavobela bluza. Otključala je vrata od nove spavaće sobe, otklizila do ogledala, rekla: „Evo me opet“, i razvukla usta od uva do uva. Izgleda kao da joj je trideset i ima jamicu na bradi. Jamice su lepe. Zakazala je randevu gospodinu Grubu. Stan sada pripada njoj i gospodin Grub može doći. Želela je da ga pita kako to najbolje da izvede. U knjigama leže milioni, a ona nema ništa protiv da se i drugi time koristi. Njemu je potreban kapital. Ona zna ko je sposoban. Ne želi da joj taj lepi novac uzalud stoji. Šta bi joj to koristilo? Štedeti je dobro, a zarađivati još bolje. Dok lupiš dlanom o dlan, pare se udvostručile. Nije zaboravila gospodina Gruba. Nijedna žena njega ne može zaboraviti. Takve su žene. Svaka se grabi da ga dobije. I ona želi svoj deo. Muž je otišao. Neće više doći. Ne želi da mu priča šta je uradio. Nikad nije bio dobar sa njom, ali ipak joj je bio muž. Zato više voli da ne priča. Umeo je da krade, a ne i da bude marljiv. E, kad bi svako bio kao gospodin Grub. Gospodin Grub ima glas za priču. Gospodin Grub ima divne oči. Ona mu je nadenula jedno ime, a to je ime Puda. Ime je lepo, a gospodin Grub je najlepši. Poznaje ona mnoge muškarce. Pa šta, da li joj se i jedan jedini dopada tako kao gospodin Grub? Neka dokaže ako misli da tu ima nešto loše. Ne treba tako da misli. Treba da dođe. Treba da joj kaže ono o divnim bokovima. On to tako lepo ume da kaže. Govoreći te reči, ona se njiše tamo-amo pred ogledalom. Tek sada oseća koliko je lepa. Skida suknju i posmatra svoje divne bokove. Tačno je. On je tako pametan. Nije samo interesantan. On je sve. Otkud li to samo zna? Nikad nije video bokove. Ali ume da primeti. On dobro zagleda svaku ženu. Zatim pita kad sme da je isproba. Muškarac treba da ima

256

pouzdanja. Inače nije nikakav muškarac. Zar mu ijedna može reći „ne“? Tereza dotiče svoje bokove njegovim rukama. One su meke kao njegov glas. Ona okreće jamicu prema njemu i gleda ga u oči. Pokloniće mu nešto, kaže. Vraća se do vrata i uzima svežanj ključeva što tamo visi. Pred ogledalom mu uz zveket predaje poklon i kaže da sme ući u njene sobe kad god hoće. Zna ona da on nije lopov, može doći i kad nje tu nema. Svežanj ključeva pada na pod i ona se stidi što ga on ne uzima. Uzvikuje: gospođine Pudo i pita ga da li ga sme jednostavno zvati Puda. On ništa ne kaže, ne može da se nagleda bokova. To je lepo. Tako bi volela da mu čuje glas. Priča mu jednu duboku tajnu. Ima štednu knjižicu i dozvoliće mu da je on čuva mesto nje. Da li da mu kaže i šifru? Šali se. Hvata je strah da bi on to mogao zatražiti od nje, jer to ne bi učinila. Dok se bolje ne upoznaju. Toliko ga malo poznaje. Ali on ništa nije rekao. Gde je? Traži ga na svojim bokovima, ali oseća da joj je onde hladno. Na grudima oseća vrelinu. Pod bluzom vise njegove ruke, ali on nije tamo. Traži ga u ogledalu i onde otkriva suknju. Izgleda kao nova, a plava je najlepša boja, jer ona je verna gospodinu Pudi. Opet je oblači, dobro joj stoji, a ako gospodin Puda želi, opet će je skinuti. Doći će još danas, ostaće cele noći, svake noći će dolaziti, toliko je mlad. On ima harem, ali zbog nje će ga rasturiti. A što je ono onda bio grub? Pa šta može kad se tako zove! Nije on ništa kriv za svoje ime. Ona se znoji i polazi k njemu. Tereza uze prezrene ključeve, natenane i pipavo poče da zaključava, grdeći sebe što je upotrebila ogledalo u svečanoj sobi, a preko se nalazi onaj mali krnjatak, i zatrese se od smeha jer se uzalud mašila u unutrašnji džep za ključeve, kojeg u ovoj suknji nije ni bilo. Zvuk njenoga smeha bio joj je stran, jer se nikad nije smejala, pa joj se učinilo da u stanu čuje nekog tuđina. I onda se prestravi, prvi put otkako je živela sama. Brzo je pogledala skrovište u kome se nalazila njena štedna knjižica; knjižica je ležala na svome mestu, kako i treba. Dakle, u kući nema provalnika, jer oni bi najpre ukrali štednu knjižicu. Sigurnosti radi, ponela ju je sa sobom. U hodniku pred kapijom duboko se sagla dok je prolazila pored nastojnika. Nosila je sa sobom mnogo novca i bojala se da bi upravo danas mogao tražiti napojnicu. Bučni saobraćaj na ulici poveća Terezinu radost. Žurno je klizila na svoj praznik, a njen cilj se nalazio u srcu grada. Buka se pojačavala od ulice do ulice. Svi su se muškarci okretali za njom. Ona je to primećivala,

257

ali živela je samo za jednog muškarca. Oduvek je želela da živi za jednog muškarca, a evo sad je tako ispalo. Neki bezobrazni auto zamalo da je pregazi. Ona trže glavu prema šoferu, reče: „Molim lepo, za vas nemam vremena!“, i okrete opasnosti leđa. Ubuduće će je Puda štititi od prostaka. Mada se ni sama nije bojala, jer sada sve pripada njoj. Dok je išla kroz grad, prisvajala je sve radnje pored kojih je prolazila. Bilo je tu bisera koji su pristajali uz njenu suknju i brilijanata za njenu bluzu. Neku bundu ne bi ponela ni za živu glavu, jer bunde su nepristojne, ali čovek voli da tako nešto okači u ormar. Najlepše donje rublje je već sama imala, sa mnogo širim čipkama. Ali ponela je i nekoliko izloga sa donjim rubljem. Sve to bogatstvo je trpala u svoju štednu knjižicu, koja je sve više bubrela; sve to leži sigurno unutra i ona će mu sve pokazati. Pred njegovom firmom se zaustavila. Slova njenog imena bola su joj oči. Najpre je pročitala Gros & Majka, zatim je pročitala Grub & Supruga. To je ona volela. Za to je i trošila svoje užurbano vreme. Konkurenti se ustremiše jedan na drugoga, a gospodin Gros ispade slabić i dobi batine. Na to slova zaigraše od radosti, a kad se igra završi, ona najednom pročita Gros & Supruga. To joj nikako nije odgovaralo. Uzviknula je: „Kakva drskost!“, i ušla u radnju. Neko smesta poljubi ruku milostivoj. Bio je to njegov glas. Dva koraka pred njim ona diže tašnu uvis i reče: „Evo me opet.“ On se pokloni i upita: „Milostiva želi? Čime mogu služiti milostivoj? Možda želite novu spavaću sobu? Za novog gospodina supruga?“ Terezu je već mesecima morio strah da je on neće prepoznati. Sve je činila da pokaže ko je. Vodila je računa o suknji, prala je, štirkala i peglala svakog dana, ali zanimljivi čovek ima toliko žena. A sad je rekao: „Za novog gospodina supruga?“ Ona shvati potajno značenje tih reči. Prepoznao ju je. Nju potpuno ostavi bojažljivost, nije se ni osvrnula da vidi ima li još koga u radnji, nego priđe tik uz njega i od reči do reči izgovori sve onako kako je uvežbala pred ogledalom. On joj je vlažnim očima gledao u lice. On je bio toliko lep, ona je bila toliko lepa, sve je bilo lepo, pa kad je došla do divnih bokova, poče da čačka po suknji, uze oklevati, čvrsto steže tašnu i opet poče da priča iz početka. On je mahao rukama i upadao joj u reč uzvicima: „Milostiva želi? Ali, draga milostiva! Milostiva želi?“ Još više joj se približio, da bi tiše govorila, usta su mu se otvarala i sklapala pred samim njenim ustima, bila su isto toliko velika kao i njena, a ona je

258

govorila sve brže i glasnije. Nije zaboravila ni jednu jedinu reč, svaka bi zapraštala iz njenih usta poput taneta, jer je disala bučno i na mahove. Kad je treći put pomenula bokove, ona pozadi razveza uzicu, ali pritisnu tašnom suknju, tako da nije spala. Prodavcu se smuči od straha, a ona nikako da počne tiše govoriti, njeni zajapureni oznojeni obrazi krzali su njegove. Samo kad bi je mogao razumeti. Jer pojma nije imao ni ko je ona ni šta hoće. Zgrabio ju je za debele mišice i zajecao: „Milostiva želi?“ Ona opet zastade u govoru pred samim bokovima, pa velelepno i derući se dokrajči sve što je o njima imala reći, huknu: „Da!“, i ututnu se u njegovo naručje. Bila je deblja od njega i smatrala je da on to nju grli. Suknja pritom pade na zemlju. Tereza primeti to pa postade još srećnija, jer sve je došlo tako samo od sebe. Kad oseti njegov otpor, ona se prestraši usred svoga blaženstva i zagrca: „Biću tako slobodna!“ Pudin glas reče: „Ali, milostiva draga! Ali, draga milostiva! Ali, draga milostiva!“ Milostiva je bila ona. Zaoriše se i nečiji tuđi glasovi, nimalo lepi, ljudi su ih posmatrali, ali ona ne mari za to, ona je pristojna žena. Gospodin Puda se stideo, otimao se i otimao, ali ona ga nije puštala, strahovito jako ukrštajući šake na njegovim leđima. On je vikao: „Molim, milostiva, odmah, molim lepo, milostiva, ali pustite me, milostiva!“ Glava joj je ležala na njegovom ramenu, a njegovi obrazi su bili kao puter. Zašto se on stidi? Ona se ne stidi. Neka joj odseku šake, ali neće ga pustiti. Gospodin Puda je trupkao petama i urlao: „Dozvolite, molim, ali ja vas ne poznajem, dozvolite, molim, pustite me!“ Na to se skupi puno ljudi i počeše da udaraju po Terezinim rukama, a ona poče da plače, ali ga nije puštala. Neki snažni čovek uspe da rastavi prst po prst i naglo otrže gospodina Pudu od nje. Tereza se zatetura, obrisa oči rukavom od bluze i reče: „Ali, moliću lepo, zar se sme biti tako grub?!“, i prestade da plače. Onaj snažni čovek bio je neka visoka i debela žena. Gospodin Puda se u međuvremenu oženio! U radnji je vladala strahovita buka, a kad Terezin pogled pade na njenu suknju na zemlji, ona poče shvatati zašto. Sasvim blizu stajala je gomila ljudi koji su se smejali kao da su plaćeni da to čine. Zidovi i tavanica su podrhtavali, nameštaj se ljuljao. Neko je vikao: „Hitnu pomoć!“, neko drugi: „Policiju!“ Gospodin Grub je ozlojeđeno brisao svoje odelo, na kome je naročito voleo vatirana ramena, nekoliko puta unjkajući odverglao: „I društvene forme ophođenja imaju granicu, milostiva!“, i čim se zadovoljio stanjem odela, prešao je na

259

čišćenje dotaknutog obraza. Tereza i on su bili jedini koji se nisu smejali. Njegova spasiteljka, „Majka“, merkala ga je nepoverljivo i slutila da se iza tog slučaja krije nekakva ljubavna afera. Pošto je imala učešća u poslu koji on obavlja, bila je sklona da pozove policiju. Ta bestidna osoba zaslužuje da dobije preko nosa, pa da ovo upamti. On će svoje već upamtiti. Osim toga, on je mio čovek, mada to ona nikad nije rekla. Posao zahteva bezobzirnu strogost. Uprkos ovom kalkulisanju smejala se grubo i glasno. Svi su govorili u isti mah. Tereza okružena svim tim ljudima navuče suknju. Neka činovnica poče da se smeje suknji. Tereza nije dozvoljavala da se o njoj bilo šta kaže, pa reče: „Moliću lepo, srećni biste vi bili da je imate!“ Pritom je pokazivala široke čipke na svojoj podsuknji, kojima se takođe mogla podičiti, a ne samo suknjom. Smeh nikako da se utiša. Tereza se radovala tome, jer se bojala njegove žene. Sreća što ga je zagrlila, inače nikako više ne bi imala prilike za to. Dokle god se ovi smeju, ništa joj se ne može desiti. Ljude ne napadaju kad se svi smeju. Neki mršavi činovnik, koji uopšte nije izgledao kao muškarac, nego kao njen pređašnji muž, onaj lopov, reče: „Grubova prijateljica.“ Neki drugi, što je bio pravi muškarac, reče: „Lepa prijateljica!“ Ona nađe da je prostački što se na to svi još više zasmejaše. „Molim, ja i jesam lepa!“, vikala je. „Gde mi je tašna?“ Tašne nije bilo. „Gde mi je tašna? Zvaću policiju!“ Majka nađe da je to bezobrazluk. „Jel' tako!“, izjavila je, „E pa onda ću ja telefonirati policiji!“ Okrenula se i prišla telefonu. Gospodin Gros, mali šef, njen sin, sve vreme je stajao iza nje želeći nešto da kaže. Niko ga nije slušao. On ju je očajno čupkao za rukav, a ona ga je gurala od sebe i grubim muškim glasom obznanjivala: „Pokazaćemo mi njoj! Videćemo mi ko je ovde gazda!“ Gospodin Gros nije više znao šta da radi. Kad ona već uze slušalicu u ruku, on se usudi na poslednji korak i uštinu je. „Ali, pa ona je kupovala kod nas“, prošaputa on. „Šta?“, upita ona. „Jednu lepu spavaću sobu.“ On je jedini prepoznao Terezu. Majka spusti slušalicu, okrete se prema personalu i smesta dade svima otkaz bez izuzetka. „Ne dozvoljavam da se vređaju moje mušterije!“ Nameštaj opet uzdrhta, ali ne od smeha. „Gde je gospođina tašna? Da stvorite tašnu za tri minuta!“ Svi nameštenici se baciše na pod i pokorno počeše da puze unaokolo. Nikome među njima nije promaklo da je Tereza u međuvremenu uzela tašnu. Ležala je onde gde je maločas stajala majka. Gospodin Grub prvi ustade i začuđeno primeti tašnu o Terezinoj ruci.

260

„Kako vidim, milostiva“, poče on da pevucka, „milostiva je već našla tašnu. Milostiva uvek ima sreće. Milostiva želi, ako smem moliti?“ Majka blagonaklono primi k znanju njegovu poslovnu revnost. Krepko je odmarširala prema njemu i klimnula mu glavom. Tereza reče: „Danas ništa, zahvaljujem.“ Grub se duboko saže nad njenu ruku i izjavi sa bolnom skrušenošću: „Onda ljubim vašu lepu ruku, milostiva.“ Poljubio joj je ruku iznad rukavice, otpevušio: „Ljubim ruku vama ja, madam“, i povukao se, levom rukom se elegantno odričući nečega. Personal poskaka i obrazova počasni špalir. Tereza uze oklevati, gordo zabaci glavu uvis i reče za rastanak: „Moliću lepo, valjda je dopušteno čestitati?“ On je ne shvati, ali iz navike naredi sebi da se pokloni. Ona onda kroči u špalir. Sva su leđa bila povijena i svako je pozdravljao. Pozadi je stajala majka i gromoglasno se preporučivala. Šef pored nje više je voleo da ćuti. Danas je već mnogo štošta dozvolio sebi. Nema sumnje da je ranije trebalo da javi da je u pitanju stara mušterija. Kad se Tereza nađe na vratima, koja su pridržavala dva čoveka, te su ličila na slavoluk, on brzo nestade u kancelariji. Možda će ga majka zaboraviti. Tereza je do poslednjeg trenutka slušala uzvike divljenja. „Kako zgodna osoba!“ „Divne li suknje!“ „Isuse, kako je plava!“ „Pa prepuna tašna!“ „Kao kneginja!“ „Ima sreće Grub!“ Ovo nije bio san. Srećni Grub joj je neprestano ljubio ruku, još i kad se našla na ulici. Čak su se i vrata za njom zatvorila kasno i sa uvaženjem. Kroz okna izloga gledali su za njom. Ona se samo jednom okrenula, a zatim je sa osmehom nastavila pravo da klizi. Tako je to kad te voli izuzetan čovek. Oženio se! Pa zar je mogao čekati na nju? Trebalo je da se ranije javi. Kako ju je uzeo u zagrljaj! A onda se najednom uplašio. U radnji se nalazila njegova nova žena. Žena mu je donela kapital, pa ne sme činiti tako nešto. On je pristojan čovek. Zna šta priliči. On se razume u sve. Spreda ju je zagrlio, a pozadi se branio. Grdio je da bi ga žena čula. Kako je to pametan čovek! Što ima oči. Što ima rame. Što ima obraz. Žena mu je snažna. Žena mu nije makar ko, ali nije ništa primetila. Zbog njene tašne htela je odmah da pozove policiju. Takva žena njemu i treba. Baš takva bi i ona bila, ali onaj lopov nije hteo ranije da ode, i sad je zakasnila. Zar je ona nešto kriva zbog lopova? On joj je poljubio ruku. Što ima usne. Čekao je na nju. Najpre je hteo samo da od nje dobije kapital – a najednom je došla jedna sa većim kapitalom,

261

žene ga nikako ne ostavljaju na miru, i tako je uzeo nju. Ne može valjda da ostavi tek tako taj lepi novac. Ali on voli samo nju. Novu ženu ne voli. Kad ona dođe, svi moraju da se sagnu ka njenoj tašni. Vrata su prepuna očiju i svi gledaju za njom. Pa zašto je obukla novu suknju? Toliko je vesela. Sreća što ga je zagrlila na brzinu. Ko zna kad bi ponovo imala prilike za to. Suknja joj lepo stoji, a lepo joj stoji i podsuknja. Čipke na njoj su skupe. Nije ona takva. Samo je pomislila: jadan čovek. Zašto da on nema ništa od bokova? On smatra da su oni divni. Sad ih je video. Nema ona ništa protiv da štošta pokloni nekom oženjenom čoveku. Tereza je otišla kući kao u snu. Nije obraćala pažnju ni na ulice ni na drskosti. Zahvaljujući svojoj sreći, bila je obezbeđena od nesreće. Pred njom su se otvarale razne stranputice, ali ona je išla pouzdanim putem koji ju je vraćao njenom imetku. Ljudi i vozila su sa zaziranjem presretali njenu uštirkanu pojavu. Na sve strane je izazivala prijatnu pažnju. Ovoga puta nije to čak ni primećivala. Pratila ju je gomila nameštenika. Taj špalir je bio od gume i ona ga je rastezala sa svakim korakom. Poljupci su samo pljeskali po ruci, treštao je pravi grad, sav vazduh je bio prožet time, a ona je sama uspevala da uhvati sve poljupce. Nove žene, koje su ličile na nešto, telefonirale su policiji. Terezine tašne su bile ukradene. Malih šefova nije više bilo, iščezli su, nijedan se više nije mogao videti po radnjama, samo su još na firmama stajala njihova imena. Desetine žena koje su izgledale kao da im je trideset bacale su se u Pudino naručje, bacale su usne, oči, ramena i obraze. Plave uštirkane suknje padale su na pod. Divni bokovi su se divili sebi u ogledalima. Šake se nisu razdvajale. Nikada se šake neće razdvojiti. Čitave radnje su se smejale od ponosa zbog toliko lepote. Domaćice su u čudu ispuštale krpe za prašinu. Lopovi su vraćali ukradeni imetak pa su se vešali, a onda bi ih sahranjivali. Na celoj zemlji postoji jedno jedino bogatstvo i ono se sad skupilo na gomilu. Nikome ne pripada. Naime, samo nekome pripada. Dozvoljeno je zadržati ga. Krađa je zabranjena. Nije potrebno paziti. Ima pametnijeg posla. Na primer, mlaćenje mleka. Grudva putera što se napravila bila je od zlata i velika kao dečja glava. Štedne knjižice su prskale od debljine. Prskali su i kovčezi sa opremom. U njima se nalaze sve same štedne knjižice. Niko ništa ne traži od drugoga. Postoje dva čoveka koji se razumeju u ophođenje. Jedan čovek bio je žena, i njoj sve pripada. Drugi čovek se zvao Puda, njemu ništa ne pripada, ali zato mu je dozvoljeno da se ophodi

262

sa ženom. Pokojne majke se vrte u grobu. One nikome ništa ne dozvoljavaju. Napojnica za nastojnike je ukinuta, jer svi dobijaju penziju. Što bi se reklo, odmah bi se i potvrdilo. Za hartije koje je ostavio lopov može se dobiti novac u gotovom. Knjige donose lepe pare. Stan je prodat za gotov novac. Lepši stan ništa ne košta. U starom, kao što je poznato, nema prozora. Tereza beše već gotovo stigla pred kuću. Odavno pokidan, špalir od gume se rasturio. Nije više ni grad padao. Ali zato su se približavale uobičajene stvari. Bile su vrlo jednostavne, manje bogate, ali čovek je zato siguran da ih može naći i posedovati. Kad je došla pred kućnu kapiju, Tereza reče: „Molim, mogu se radovati što se on oženio. Sad sve imam samo za sebe.“ Tek sad je počela sebi razbijati glavu kapitalom koji bi pozajmila gospodinu Grubu. Za takve poslove potrebni su ugovor i potpis. Ona može zahtevati visoke kamate. Osim toga, može tražiti učešće u poslu. Zabranjeno je krasti. Kakva sreća što se nije uvalila u to. Kako čovek može biti toliko lakomislen i bacati novac iz ruke! Niko ništa ne vraća. Tako je to kod ljudi. „Šta je sa gospodinom profesorom?“ Nastojnik joj urlajući prepreči put. Tereza se uplaši i nastavi da ćuti. Smišljala je neki odgovor. Ako mu kaže da je njen muž lopov, on će napisati prijavu. A ona je želela da pričeka sa prijavom. Inače bi policija našla novac za domaćinstvo i naredila bi joj da ga vrati. A on ga joj je sam dao. „Nedelju dana ga već nisam video! Nije valjda mrtav?“ „Ali, moliću lepo, otkud mrtav, živ je i zdrav on ko riba u vodi. Gde bi on bio mrtav.“ „I mislio sam ja da je bolestan. Lepo ga pozdravite, doći ću da ga posetim. Hteo bih da mu se najučtivije preporučim!“ Tereza obešenjački obori glavu i upita: „Znate li možda gde je on? Hitno mi je potreban zbog novca za domaćinstvo.“ Nastojnik uhvati varalicu u licu njegove žene. Hteli su da mu zakinu „bakšiš“. Profesor se krije od njega da mu ne bi ništa dao. A još uz to i nije nikakav profesor. On je od njega to napravio, sopstvenom snagom. Pre nekoliko godina se još zvao doktor Kin. Takva titula ništa nije! Krv je propljuvao dok svi stanari nisu počeli da ga nazivaju profesorom. Niko ne radi za džabe. Za svaki rad određena je penzija. Ne traži on ništa na

263

poklon od te bandere; zahteva bakšiš zato što je to penzija. „Vi tvrdite“, zaurla on na Terezu, „da vam muž nije kod kuće?“ „Ali, moliću lepo, nije, nije već nedelju dana. Kaže da je sit svega. Odjednom odlazi i ostavlja me samu. Novac za domaćinstvo mi ne daje. Zar se tako nešto sme činiti? Volela bih da znam u koliko sati sad odlazi na spavanje. Pristojan čovek leže u devet.“ „Čovek piše prijavu o nestanku!“ „Ali, moliću lepo, pa kad je sam otišao! Rekao je da će se vratiti.“ „Kada?“ „Kad mu bude volja, rekao je, uvek je takav bio, misli samo na sebe, molim, i drugi su ljudi. Zar sam ja tu možda nešto kriva?“ „Pazi, strvino, doći ću da ga potražim! Ako je gore, samleću vam koščice. Sto šilinga treba da dobijem od njega. Nek se pričuva taj smrdonja kad mu ja sad dođem! Ja nisam takav, ali sad ću bogme biti!“ Tereza je već pošla pred njim. Iz njegovih reči je razabirala mržnju prema Kinu, koja ju je oduševljavala. Nastojnika se dosad bojala kao njegovog jedinog i nesavladivog prijatelja. A evo kako je danas već po drugi put snalazi sreća. Ako vidi da je govorila puku istinu, pomoći će joj. Svi su protiv lopova. Što mu je trebalo da bude lopov? Nastojnik s treskom zalupi za sobom vrata od stana. Njegovi razbesneli teški koraci prestrašiše stanare pod bibliotekom. Oni su već godinama navikli na grobnu tišinu. Stepenište se poče puniti ljudima koji su raspravljali. Svi su nagađali da je u pitanju nastojnik. Profesor je dotle bio njegov miljenik. Stanari su mrzeli Kina zbog napojnice, jer nastojnik ih je u svakoj prilici korio njome. Profesor verovatno ne želi više da plaća. U pravu je, ali zaslužio je batine. Kod nastojnika ništa ne prolazi bez batina. Uzbuđenim prisluškivačima bilo je neshvatljivo što se ne čuje nikakav glas nego samo dobro poznati gromki korak. Nastojnikov bes bio je toliko silan da je ćutke pretražio stan. Tvrdičio je sa svojom srdžbom. Nameravao je da od pronađenog Kina načini primer drugima za ugled. Iza njegovih zuba što su škripali sakupljale su se desetine psovki. Na pesnicama su mu se kostrešile riđe dlake. Osetio je to kad je u Terezinoj novoj spavaćoj sobi gurao ormare glavom. Ta strvina se svuda može zavući. Tereza ga je pratila sa puno razumevanja. Gde bi on zastao, zastala bi i ona, gde bi zavirio, zavirila bi i ona. On je malo

264

pažnje obraćao na nju, već posle nekoliko minuta trpeo ju je kao svoju senku. Ona je osećala da on uzdržava svoju sve veću mržnju. Sa njegovom je rasla i njena. Taj čovek ne samo što je lopov nego ju je i ostavio na cedilu, bespomoćnu ženu. Ćutala je, da ne bi smetala nastojniku. Što su se više približavali, to ga se manje bojala. U spavaću sobu ga je pustila da prvi uđe. Kad otključa ostale dve zatvorene prostorije, ona pođe napred. Njen raniji sobičak pored kuhinje on tek ovlaš osmotri. Mogao je zamisliti Kina samo u nekoj velikoj prostoriji, makar bio i sakriven. U kuhinji je za trenutak osetio želju da razbije sve posuđe. Ali bi mu žao za pesnice, pa pljunu na štednjak i pusti sve kako je bilo. Odatle se tutnjeći vrati u radnu sobu. Odlazeći onamo, dugo je ostao zaneto posmatrajući čiviluk. Kin nije visio na njemu. Preturio je težak pisaći sto. Za to je morao upotrebiti obe pesnice, pa se grozno osvetio za tu sramotu. Zavukao je ruku u jednu policu i nekoliko desetina knjiga srušio na pod. Zatim se osvrnuo da vidi hoće li Kin najzad iskrsnuti. To mu je bila poslednja nada. „Kidnuo!“, utvrdio je. Prošla ga je volja da psuje. Osećao se potišten zbog gubitka sto šilinga. Zajedno sa njegovom penzijom oni su mu omogućavali da se predaje svojoj strasti. Bio je čovek sa strahovitim apetitom. Šta će biti sa rupom kroz koju je virio ako mora gladovati? Pružio je obe pesnice prema Terezi. Dlake su još bile nakostrešene. „Gledajte!“, grmnuo je, „nikad još nisam bio ovako besan! Još nikad!“ Tereza je posmatrala knjige na podu, a on je smatrao da se pokazivanjem pesnica izvinio i da je ona tako obeštećena. Ona je to i bila, ali ne zahvaljujući pesnicama. „Ali, moliću lepo, pa on nije bio nikakav muškarac!“, rekla je. „Kurva je on bio!“, urlao je oštećeni nastojnik. „Zločinac! Prefrigano đubre! Ubica!“ Tereza htede da ubaci prosjaka, a on je već došao do zločinca. A kad je ona ispovrtela svog lopova, njegov ubica onemogući bilo koji jači izraz. Psovao je začudo kratko. Veoma brzo se opet smekšao, pa je podigao knjige. Koliko ih je lako oborio, toliko je teško bilo da se one vrate na njihovo mesto. Tereza donese lestvice i sama se pope uz njih. Uspešni dan naveo ju je na to da njiše bokove. Nastojnik joj jednom rukom pruži knjige, a drugom posegnu prema njoj i snažno je štipnu za butinu. Njoj

265

poče da curi voda na usta. Bila je prva žena koju je osvajao svojim ljubavnim metodom. Ostale je silovao. Tereza je u mislima othukivala: „Kakav muškarac. Što neće opet.“ A naglas je stidljivo rekla: „Još!“ On joj pruži drugi naramak knjiga i isto onako snažno je uštinu za levu butinu. Njoj pljuvačka pocure iz usta. Tad joj pade na pamet da tako nešto ne valja činiti. Jeknu i sruši se sa lestvica u njegovo naručje. On je mirno pusti da padne na zemlju, strže joj krutu suknju i uze je. Kad je ustao, rekao je: „Ima onaj bogalj da vidi svoga boga!“ Tereza je grcala: „Molim, ja sad tebi pripadam!“ Našla je muža. Nije ni pomišljala na to da ga ostavi. On joj odvrati: „Kušuj!“, i iste večeri se useli k njoj. Preko dana je ostajao na svom stražarskom mestu. Noću ju je savetovao u krevetu. Postepeno je saznao šta se stvarno desilo i naredio joj je da knjige neupadljivo odnese u založni zavod dok se muž ne vrati. Polovinu će zadržati za sebe jer mu ona i tako pripada. Uterao joj je dobar strah u kosti ukazujući joj na to koliko je njen položaj ugrožen. Ali on je iz policije i pomoći će joj. Ona je iz tog razloga bezuslovno slušala. Svakog trećeg ili četvrtog dana odlazili su u „Terezijanum“ teško natovareni.

LOPOV Nastojnik na prvi pogled prepozna svog nekadašnjeg profesora. Novo

zaposlenje u svojstvu Terezinog savetnika više mu se sviđalo, a pre svega donosilo je više nego stara napojnica. Nije bio zainteresovan da se sveti. Zato se nije pokazao kao zlopamtilo, nego je sa zanimanjem okrenuo pogled u stranu. Profesor je stajao desno od njega. Nastojnik konačno prebaci paket na levu ruku. Onde ga je neko vreme odmeravao, najusrdnije se udubljujući u to ispitivanje. Tereza je sad imala običaj da sve čini isto onako kao i on. Žestokim pokretom je sa prezirom okrenula leđa lopovu i strasno je zarila prste u svoj lepi, veliki paket. Nastojnik beše već prošao. Ali muž joj uto prepreči put. Ona ga nemo gurnu u stranu. On nemo stavi ruku na paket. Ona ga je vukla, a on ga je čvrsto držao. Nastojnik začu neki šušanj. Pošao je dalje ne osvrćući se. Želeo je da taj susret proteče u miru, pa je sebi rekao da je to ona okrznula

266

paketom ogradu. Sad je i Kin počeo vući paket. Njen otpor je rastao. Okrenula mu je lice, a on je zatvorio oči. To ju je zbunilo. Čovek odozgo nije davao glasa od sebe. Ona se uto seti policije i seti se kakav zločin čini. Ako je zatvore, lopov će ponovo uzeti stan, takav je on, on se ne ustručava. Samo što je izgubila stan, a snaga joj popusti. Kin prevuče veći deo paketa na svoju stranu. Knjige ga osnažiše i on reče: „Kuda s njima?“ – Video je knjige. Hartija nigde nije bila pocepana. Ona ga je videla kao gospodara kuće. U deliću sekunde videla je punih osam godina svoje službe. Gotovo beše sa njenim samosavlađivanjem. Još je imala izvesnu utehu. Prizvala je policiju upomoć. Uzviknula je: „On postaje drzak!“ Deset stepenika iznad njih jedan razočarani čovek naredi sebi da se zaustavi. Da se ona strvina isprečila kasnije, bilo bi sve lepo i krasno. Ali sada, pre no što su dobili novac za pakete! Uspeo je tek toliko da zadrži urlik koji mu se penjao uz grlo i mahnuo je Terezi rukom. Ona je bila suviše zauzeta i nije obraćala pažnju na njega. Dok je još dvaput uzvikivala: „On postaje drzak!“, radoznalo je promatrala lopova. U njenim mislima on je išao u dronjcima, nije se stideo, svakom je ispružao šaku, tako je to kod prosjaka, i krao gde god je mogao nešto da pridigne. U stvarnosti je izgledao mnogo bolje nego kod kuće. Nije to mogla da objasni. Iznenada je primetila da mu je kaput nabrekao na desnoj strani grudi. U ono doba nikad sa sobom nije nosio novac, buđelar je bio gotovo prazan. Sad je izgledao debeo. Njoj sve bi jasno. On ima štednu knjižicu. Podigao je novac. Mesto da krije knjižicu u kući, nosio ju je sa sobom. Nastojnik je znao za svaku sitnicu, pa čak i za njenu štednu knjižicu. Što god je postojalo, on je iznalazio ili bi je štipanjem naterao da mu kaže. Za sebe je jedino zadržala svoj san o štednoj knjižici u nekoj tajnoj pukotini. Bez takve podrške ne bi mogla uživati u životu. Važno i zadovoljno zbog tajne koju je nedeljama skrivala od njega, ona sad kriknu – samo što je završila da cvili „on postaje drzak“ – : „Molim, on je kradljivac!“ Glas joj je zvučao ozlojeđeno i oduševljeno u isti mah, kao u svih ljudi koji predaju lopova policiji. Tom glasu je nedostajao samo onaj setni donji ton kakav se kod mnogih žena pri tom poslu može čuti kad je u pitanju neki muškarac; nedostajao je jer je reč bila o njenom prvom mužu, koga predaje drugom; a ovaj je iz policije. On siđe i ponovi potmulo: „Vi ste kradljivac!“ Nije video nikakav drugi izlaz iz ovog fatalnog položaja. Krađu je smatrao za čistu Terezinu laž iz

267

nevolje. Stavio je Kinu tešku ruku na rame i rekao kao da je opet u aktivnoj službi: „U ime zakona, uhapšeni ste! Pođite za mnom i ne skrećite ničiju pažnju!“ Paket je visio o malom prstu njegove leve ruke. Pogledao je Kina zapovednički u lice i slegao ramenima. Njegova dužnost mu ne dozvoljava nikakav izuzetak. Nekadašnji dani su prošlost. Onda su mogli da budu prijatelji. Sad je prinuđen da ga uhapsi. A jako bi voleo da mu može reći: „Sećate li se još?“ Kin kao da se skrha unutra, ne samo usled pritiska šake, i promrmlja: „Znao sam.“ Nastojnik sa nepoverenjem ču tu izjavu. Mirni zločinci su pokvareni. Prave se da su takvi, a zatim pokušavaju da beže. Zato čovek treba da primeni policijske metode. Kin mu dozvoli da uživa u sebi. Pokušao je da se drži uspravno, ali njegova visina ga je prisiljavala da bude povijen. Nastojnik postade nežan. Već godinama nikoga nije uhapsio. Plašio se teškoća. Prestupnici se brane. Ako se ne brane, onda beže. Ako čovek nosi uniformu, oni mu traže broj. Ako je ne nosi, oni zahtevaju legitimaciju. Ovaj ovde ne iziskuje mnogo posla. Dozvolio je da ga ispituju, mirno polazi za čovekom, ne kune se u svoju nevinost, ne pravi galamu, čovek sebi može čestitati što je naišao na takvog zločinca. Pred samim staklenim vratima okrenuo se prema Terezi i rekao: „Ovako se to radi!“ Znao je da ga jedna žena posmatra. Ali nije bio siguran da li ona ume dolično da ceni detalje njegovog rada. „Drugi bi odmah počeo da mlati. Kod mene hapšenje ide samo od sebe. Ne sme se izazivati ničija pažnja. Diletanti izazivaju pažnju. Kad je neko znalac, za njim zločinac sam polazi. Domaće životinje se pripitomljavaju. Mačke imaju divlju prirodu. Dresirani lavovi se mogu videti u cirkusu. Tigrovi skaču kroz vatreni obruč. Čovek ima dušu. Organ ga hvata za dušu i on polazi za njim kao jagnje.“ Te svoje reči je izgovarao samo u mislima, ma koliko da je goreo od želje da ih naglas zaurla. Pri ovakvom hapšenju, kojeg je dugo bio lišen, on bi na drugom mestu i u drugo doba opekao prste. Dok je još aktivno služio, hapsio je da bi izazvao opštu pažnju, i zbog te svoje prakse bio je u najlošijim odnosima sa pretpostavljenima. Razvikivao bi svoje delo sve dok ga ne bi okružila gomila radoznalih ljudi. Rođen za atletu, svakoga dana je stvarao svoj cirkus. Pošto su ljudi bili škrti sa aplauzom, on je pljeskao sam sebi. Da bi u isti mah dokazao svoju snagu, koristio se uhapšenima kao drugom šakom. Ako bi ovi bili snažni, on bi se okanio šamara i naterao bi ih na

268

pesničenje. Na saslušanju bi, prezirući ih zato što su bili slabiji, izjavljivao da su ga zlostavljali. Od sveg srca je želeo da slabićima bude povišena kazna. Kad bi naišao na nekog snažnijeg od sebe – to se ponekad dešavalo kad su u pitanju bili pravi zločinci – njegova savest bi mu nalagala da ih lažno optužuje, jer te elemente treba odstraniti. Postao je skromniji tek otkako je bio prinuđen da se ograniči na jednu kuću, dok mu je ranije stajao na raspolaganju čitav kvart. Birao je sebi partnere među bednim prosjacima i torbarima, pa je čak i na njih morao danima čekati u busiji. Oni su ga se bojali, opominjali su jedan drugoga, dolazile su samo novajlije; a on ih je zapravo preklinjao da dođu. Znao je da oni nikako ne žele da se povere njegovoj brizi. Cirkus se ograničio na stanare. Tako je živeo u nadi u neko istinsko, bučno hapšenje propraćeno najvećim teškoćama. Ali onda su naišli najnoviji događaji. Kinove knjige donele su mu para. On je tu najviše doprineo, a obezbedio se sa svih strana. Pa ipak ga nikad nije napuštalo neugodno osećanje da dobija novac ni za šta. Dok je bio u policiji, uvek je mislio da mu plaćaju za rad njegovih mišića. Svakako, on je brinuo o tome da spisak bude težak i izabirao je knjige po njihovoj veličini. Na red su najpre došle najobimnije i najstarije knjige uvijene u svinjsku kožu. Celim putem do „Terezijanuma“ držao bi paket u jednoj ruci, ponekad bi ga gurao glavom, uzimao Terezin paket, naređivao joj da zaostane za njim, pa ga hitao u njene ruke. Ona je patila zbog takvih udaraca i jednom se usudila da se potuži. On je ubedi kako to čini zbog sveta. Što se drskije budu ponašali sa paketima, to će manje neko doći na pomisao da im knjige ne pripadaju. Ona je to uviđala, svakako, ali joj ipak nije bilo drago. On je i time bio nezadovoljan, sam se sebi činio kao slabić i ponekad je govorio da će uskoro postati pravi Čivutin. Samo zbog te žaoke, koju je on smatrao savešću, odrekao se ispunjenja svoga starog sna i uhapsio je Kina na miran način. Tereza, međutim, nije dozvolila da se liši zaslužene radosti. Ona je primetila debeli buđelar. Brzo je kliznula oko oba muškarca i stala između krila staklenih vrata, rastavljajući ih svojom suknjom. Desnom rukom je zgrabila Kinovu glavu, kao da želi da ga zagrli, i privukla je sebi. Levom rukom izvadila je buđelar. Kin je nosio njenu ruku kao venac od trnja. Uostalom, nije se micao. Njegove sopstvene ruke bile su čvrsto stegnute nastojnikovim policijskim zahvatom. Tereza diže uvis pronađeni

269

svežanj novčanica i uzviknu: „Molim, evo para!“ Novi muž se poče diviti tom silnom novcu, ali zavrte glavom. Tereza htede da odgovori. Rekla je: „Zar možda nisam u pravu, zar možda nisam u pravu?“ „Ja nisam pačavra!“, odvrati nastojnik. Ova rečenica se odnosila na njegovu savest i na vrata, na kojima se preprečila Tereza. Ona je želela priznanje, pohvalu, neku reč koja se odnosi na njen novac, pre no što ga strpa u tašnu. Kad pomisli na to trpanje u tašnu, dođe joj žao sebe. Sad muž sve zna, ništa više nije sakrila. Tako važan trenutak, a on ni reč da zucne. On treba da kaže šta je ona. Ona je pronašla lopova. Želeo je da to zaobiđe. A sad želi nju da zaobiđe. Nećemo tako. Nije ona bez srca. Ovaj ume samo da štipa. Ni reč ne ume da procedi. Samo kušuj, pa kušuj. Nije zanimljiv. Nije pametan. Samo muškarac, to jeste. Morala bi se stideti pred gospodinom Grubom. Molim, šta je on pre bio? Običan nastojnik! Sa tako nekim žena ne treba da se upetlja. A ona je tako nešto pustila u stan. Sad joj čak ni hvala ne kaže. Ako to sazna gospodin Grub, nikad joj više neće poljubiti ruku. Što on ima glas. Ona pronalazi taj silni novac. A on joj ga oduzima. Zar mu mora sve dati? Molim, sita je ona njega! Ona želi bez novca. A za novac, to ne, bogami. Njoj je potreban novac za stare dane. Ona želi pristojnu starost. Gde će naći suknje ako ih on neprestano lomi? On lomi, on uzima novac. Ama neka kaže nešto! I to mi je muškarac! Besno i uvređeno vitlala je novcem. Prinosila ga je njegovom nosu. On uze razmišljati. Prošlo ga je uživanje zbog hapšenja. Otkako je počela da barata novčanikom, jasno je video sve posledice. Zbog nje on ne želi u tamnicu. Ona je sposobna, ali on poznaje zakon. On je iz policije. Šta se ona u to razume? Želeo je da se vrati u svoju busiju, gadio se Tereze. Ona mu je poremetila posao. Zbog nje je izgubio bakšiš. Odavno je znao kako se sve stvarno desilo. Zvanično se još držao mržnje prema Kinu, ali samo zato što je u svemu učestvovao. Ona je matora. Ona je nasrtljiva. Hoće svake noći. On je želeo da je mlati, a ona je želela ono drugo. Pre toga mu je dozvoljavala samo da je štipa. Nekoliko puta ju je tresnuo, a ona se smesta raskukala. Dođavola! Uradi on nešto na takvu ženu. Izići će delo na videlo. Izgubiće penziju. Moraće da je tuži. Mora mu nadoknaditi penziju. Svoj udeo on će zadržati. Najbolje bi bilo da napiše prijavu. Kurvetina jedna! Zar knjige njoj pripadaju? Nije nego! Šteta za gospodina profesora. On je bio suviše dobar za nju. Takav čovek se više neće roditi. I on da se oženi ovom krmačom. Ona nikad nije bila domaćica. Majka joj je

270

umrla kao prosjakinja. Sama je priznala. Da je jedno četrdeset godina mlađa. Njegova pokojna ćerka, e, to je bilo stvorenje dobro kao hlebac. Naređivao joj je da legne pored njega dok je motrio prosjake. I tako je malo štipao, malo gledao. Malo gledao, malo štipao. To je život bio! Kad bi naišao neki prosjak, eto ti nešto da mlatiš. Ako niko ne bi naišao, eto ti onda devojke. Plakala je. Ali ništa joj nije vredelo. Protiv oca pogovora nema. Slatka je bila. I najednom zapne pa umre. Pluća, sobičak. Bila mu je potrebna, pa šta tu. Da je to ranije znao, poslao bi je iz kuće. Gospodin profesor ju je poznavao. On joj nikad ništa nije učinio nažao. A stanari su kinjili dete. Zato što je njegova ćerka. A ova krmača ovde nikad je nije pozdravljala. Da je čovek ucmeka! Stoje jedno naspram drugoga obuzeti mržnjom. Jedna Kinova reč, čak i lepa reč, približila bi ih. Njihova mržnja se razgoreva od njegovog ćutanja i jarko se rasplamsava. Jedno drži Kinovu priliku, drugo njegov novac. Samog čoveka su izgubili. Kad bi samo mogli da ga uhvate! Ta prilika se povija kao vlat. Snažnija oluja je sasvim obara na tle. Novčanice blistaju kroz vazduh. Nastojnik iznenada zagrme na Terezu: „Vraćaj novac!“ Ona ne može. Pušta Kinovu glavu iz zagrljaja, ali glava ne odskače naviše nego ostaje u istom položaju. Ona je očekivala neki pokret. Pošto nikakvog pokreta nema, ona treska novčanice novome mužu u lice i dere se da sve trešti: „Pa ti uopšte ne umeš da opališ! Plašiš se! Ti si pačavra! Zar je pristojno biti takva kukavica! Kakav šonja! Kakav slabić! Moliću lepo!“ Mržnja joj uliva tačno one reči koje njega pogađaju. Jednom rukom počinje da drmusa Kina. Ne dozvoljava da mu neko prebaci kako je slab. Drugom rukom je opaučio Terezu. Neka se skloni. Neka ga upozna. Nije on takav. A sad će postati takav. Novčanice lepršaju na pod. Tereza grca: „Kolike pare!“ Muž je hvata. Udarci što je pogađaju suviše su slabi. Više voli da je prodrmusa. Leđa joj otvaraju krila staklenih vrata. Ona se pridržava za okruglu ručicu. On je hvata za okovratnik od bluze, privlači je sasvim uz sebe pa je treska o vrata, privlači je sebi, treska je o vrata. Uzgred obrađuje i Kina. Ovoga pod rukom oseća kao kakvu praznu krpu. Što ga manje oseća, to snažnije navaljuje na Terezu. Uto dotrčava Fišerle. Čistač kanala ga je obavestio o Kinovom protivljenju. Šta to treba da znači? Pravi neke kerefeke zbog dve hiljade

271

šilinga. Samo mu je još to trebalo! Juče je odjednom dao četiri i po hiljade, a sada obustavlja isplatu. Neka nameštenici pričekaju. On će se odmah vratiti. Još u hodniku čuje kako neko viče: „Kolike pare! Kolike pare!“ To se njega tiče. Neko ga je pretekao. Došlo mu je da zaurliče. Čovek dirinči, a drugi bere kajmak. Pa još neka žena. Nema muškarca što će tako nešto dozvoliti. Uhvatiće on nju. Mora mu sve vratiti. Uto vidi kako se staklena vrata otvaraju i zatvaraju. Uplašeno zastaje. Onde je i neki muškarac. On okleva. Muškarac mlati ženom po vratima. Žena je teška. Taj čovek mora biti snažan. Dugonja nema toliko snage. Možda se to uopšte ne tiče dugonje. Zašto ne bi neki muškarac mlatio ženu, sigurno mu ona ne da pare. Fišerlea čeka posao. Voleo bi da sačeka dok to dvoje ne završe, ali nema toliko vremena. Obazrivo se gura kroz vrata. „Dozvoljavate, nadam se“, kaže on i razvlači usta. Nemogućno je da ne izazove njihovo negodovanje. Zato se već unapred ceri. Neka taj bračni par primeti da on dolazi sa najprijateljskijim namerama. Pošto bi mogli prevideti osmeh, više voli da se odmah sad isceri. Grba mu dospeva između Tereze i nastojnika i sprečava ovoga da ženu privuče sebi onoliko blizu koliko je neophodno za pravi zamah. On udara grbu nogom. Fišerle se sručuje na Kina i hvata se za njega. Kin je toliko mršav i telesna uloga koju on ovde igra toliko je mala da ga patuljak primećuje tek onda kad ga je dotakao. Prepoznaje ga. Tereza upravo počinje opet da cvili: „Kolike pare!“ On sluti da su u pitanju neki stari računi, udesetostručava pažnju i jednim pogledom obuhvata Kinove džepove, džepove nepoznatog čoveka, ženine štrufne – nažalost, suknja mu preprečuje pogled – stepenice, na čijem se početku nalaze dva ogromna paketa, i patos kraj svojih nogu. I onda primećuje novac. Brzo kao munja se savija i skuplja ga. Njegove dugačke ruke palacaju između šest nogu. Čas grubo gura nečiju petu u stranu, čas nežno privlači neku novčanicu. Ne viče kad mu staju na prste, navikao je na takve teškoće. Ne postupa jednako prema svim nogama. Kinove baca u stranu, ženu hvata kao obućar, a sa čovekom izbegava svaki dodir, jer bi dodir bio i nekoristan i opasan. Spasava petnaest novčanica, pri tom svom poslu ujedno i broji i tačno zna na kojoj se zaustavio. Čak i sa svojom grbom spretno barata. Gore batinanje ne prestaje. Njemu je iz „Neba“ poznato da ne treba smetati parovima koji se mlate. Ako to čoveku pođe za rukom, može za to vreme dobiti od njih što god hoće. Parovi su ludo besni. Od pet novčanica što još nedostaju četiri

272

leže nešto dalje, a jednu je nagazio čovek. Dok puzi prema četiri ostale, Fišerle ne gubi iz vida čovekovo stopalo. Moglo bi se podići i taj trenutak se ne sme propustiti. Tereza ga tek sad primećuje kako na izvesnom odstojanju liže nešto sa patosa. Ruke je prekrstio pozadi, novac je zavukao među noge i posluje jezikom, kako ostali, ukoliko ga vide, ne bi shvatili šta uzima. Tereza oseća slabost; ali taj prizor joj uliva novu snagu! Patuljkova namera joj je toliko prisna kao da ga poznaje još od rođenja. Vidi samu sebe kako traži štednu knjižicu dok je još bila gospodarica u kući. Najednom se otrže od nastojnika i viče: „Provalnici! Provalnici! Provalnici!“ Misli na grbu na patosu, na nastojnika, na lopova, misli na sve ljude i viče neprekidno, sve glasnije, ni za trenutak ne prestaje, ima u njoj daha za desetoro. Odozgo se čuje kako se otvaraju vrata, po stepenicama odjekuju teški koraci, mnogobrojni koraci. Polako se približava portir koji se brine o liftu u susednom krilu. Čak i kad bi kogod ubijao neko dete, on ne bi dozvolio da išta okrnji njegovo dostojanstvo. Evo već dvadeset šest godina kako vodi brigu o liftu, to jest to čini njegova porodica, a on ga samo nadzire. Nastojnik se koči. Vidi kako neko dolazi svakog prvog i oduzima mu penziju, mesto da mu je donosi. Osim toga, bacaju ga u zatvor. Kanarinci će krepati, jer neće imati kome da pevaju. Njegovu rupu će zapečatiti. Sve će izići na videlo, a stanari će skrnaviti njegovu kćer i u grobu. On se ne plaši. Nije mogao da spava zbog te devojke. Brinuo je zbog nje. Silno ju je voleo. Dobijala je da jede, dobijala je da pije, pola litre mleka na dan. On je penzionisan, ne plaši se. Doktor kaže da su u pitanju pluća. Pošaljite je nekuda! Ali odakle, dragi gospodine? Njemu je penzija potrebna za hranu. On je takav čovek, bez jela ne može živeti. Takvo mu je zanimanje. Bez njega će kuća propasti. Socijalno osiguranje – pričam ti priču! Dok se osvrneš, a ona ti se vrati sa detetom. U ono prcoljče od sobička. Nije njega strah! Fišerle, međutim, naglas kaže: „Sad me je strah“, i žurno zavlači Kinu novac u jedan džep sa strane. Zatim se još više smanjuje. Bekstvo je nemogućno. Ljudi se već sapliću o pakete. On čvrsto pripija obe ruke uz telo. Novac od ranije, novac za put, leži čvrsto smotan ispod oba pazuha. Prava sreća što tako izgleda! Kad je odeven, niko ništa ne može primetiti.

273

Neće dozvoliti da ga zatvore. U policiji ga mogu svući i sve mu oduzeti. U njihovim očima, on uvek krade. Šta oni znaju o njegovoj firmi? Trebalo je da je registruje! Dabome, da bi morao plaćati porez! Ali ipak ima firmu. Dugonja je idiot. Šta mu je trebalo da u poslednjem trenutku prepozna čistača kanala. Sad opet ima novac u džepu. Jadni čovek! Ne treba ga ostaviti na cedilu. Mogli bi mu oduzeti novac. On će odmah sve dati. Suviše je dobrodušan. Fišerle je veran. Ne napušta poslovnog prijatelja. Kad on bude u Americi, neka dugonja sam gleda šta će i kako će. Onda mu niko više neće pomagati. Fišerle se pored Kinovih kolena postepeno zbrčkava, sastoji se samo još od grbe. Grba ponekad postaje štit iza kojeg on nestaje, puževa kućica u koju se povlači, školjkina ljuštura koja se sklapa oko njega. Nastojnik stoji raskrečenih nogu, kao stena, oči su mu ukočeno uperene prema premlaćenoj ćerki. Po navici što boravi u njegovim mišićima, još u ruci drži onu krpu, Kina. Tereza urlanjem priziva ljude iz „Terezijanuma“. Ona ni na šta ne misli. Zabavljena je zalihama svoga daha. Viče mehanički. Prijatno se oseća pritom. Oseća da je uspeh na njenoj strani. Ne prima više udarce. Mnoge ruke razmiču tih nepomičnih četvoro. Čvrsto ih drže, kao da se još tuku. Svako želi da svakome zaviri u lice. Tiskaju se oko njih. Prolaznici sa ulice nagrnuli su u „Terezijanum“. Činovnici i zalagači insistiraju na svom prečem pravu. Oni su ovde kod kuće. Neka portir, koji već dvadeset i šest godina nadzire lift, zavede red, izbaci prolaznike i zatvori kapije „Terezijanuma“. On za to nema vremena. Najzad je stigao do žene što viče za pomoć i smatra da je tu neophodan. Druga neka žena primećuje na patosu Fišerleovu grbu i vičući istrčava na ulicu. „Ubistvo! Ubistvo!“ Smatra grbu za leš. Ništa pobliže ne zna. Ubica je mršav, neki slabunjav čovek, kako li je taj to izveo, nikad ne bi poverovala da je sposoban za tako nešto. Ih, pa pucao je, kaže neko. Naravno, svi su čuli pucanj. Čuli su ga i u trećoj ulici. Ama nije istina, to je samo pukla neka automobilska guma. Ali ovde je bio pucanj! Gomila ne dozvoljava da se liši svoga pucnja. Prema onome što sumnja, svi zauzimaju preteći stav. Treba ga uhapsiti! Jatak! Hoće samo da zamete tragove! Iznutra dolaze nove vesti. Te vesti ispravljaju ženine izjave. Onaj mršavi je ubijeni. A leš na patosu? On je živ. To je ubica, samo se sakrio. Hteo je da se odšunja između nogu, pa su ga ukebali. Najnovije vesti su još preciznije. Onaj

274

mali je patuljak. Razume se, bogalji! Tukao je neki drugi. Neki riđokosi. Razume se, riđokosi ljudi! Patuljak ga je podbo. Ucmekaj ga! Žena je sve razglasila. Bravo! Vikala je neprestano. Žena! Ta ne zna za strah. Ubica joj je pretio. Onaj riđi. Riđi su krivi. Posuvratio joj je okovratnik. Nije se pucalo. Razume se da nije. Pa niko nije čuo pucanj. Šta je rekao? Pucanj je neko izmislio. Patuljak. Gde je on? Unutra. Napred! Niko više ne može ući unutra. Sve je puno. Kakvo ubistvo! Šta je ta žena izdržala. Svakog dana batine. Jedva je ostala živa koliko ju je premlatio. Šta joj je trebalo da uzme patuljka? Ja ne bih, vala. Zato što već imaš jednog velikog kod kuće. Na ovu oskudaciju. Nigde muškarca ni puškom da ga gađaš. Eh, taj rat! Omladina se izopačila. I on je bio mlad. Ni osamnaest godina. A već patuljčić. Ne lupaj gluposti, pa on je bogalj. Ja znam. On ga je video. On je bio unutra. Nije mogao da izdrži. Grdna krv. Zato i jeste toliko mršav. Pre jednog sata leš je bio debeo. Dabome, gubitak krvi! Kažem ti ja, leševi otiču. To je kod davljenika. Šta se vi razumete u leševe? On je skinuo nakit sa leša. Zbog nakita! Pred odeljenjem za zlato. Kolje sa biserima. Baronica. On je bio samo sluga. Nije, bio je baron. Deset hiljada šilinga. Dvadeset hiljada! Aristokrata. Lepota od čoveka. Šta će mu poslati? No, pa zar treba da ostavi tu ženu? Žena treba njega da ostavi. Ah, ti muškarci! Ona je živa. A on je sad leš. Kakva smrt! Za jednog barona. Tako mu i treba! Besposleni nemaju šta da jedu. Šta mu je trebala biserna ogrlica? Sve njih treba povešati! To ti ja kažem. Sve zajedno. A uz to i ceo „Terezijanum“. Zapaliti! Što bi bila vatrica! Dok napolju krv šiklja na sve strane, unutra sve protiče bez krvi. Pri samom početku gužve okno na staklenim vratima se lomi u hiljadu komadića. Niko nije povređen. Terezina suknja štiti jedinoga ko bi zaista mogao biti ugrožen, Fišerlea. Samo što su ga uhvatili za okovratnik, a on počinje da krešti: „Pustite me! Ja sam čuvar!“ Pokazuje na Kina i neprestano ponavlja: „Morate znati da je on lud. Razumete li, ja sam bolničar. Pazite! On je opasan. Morate znati da je on lud. Ja sam bolničar.“ Niko ne obraća pažnju na njega. Suviše je mali, a ljudi očekuju nešto veliko. Jedina žena na koju on ostavlja utisak smatra da je on leš i odlazi da to javi napolju. Tereza nastavlja da viče. Sve divno teče. Boji se da bi je ljudi mogli napustiti čim prestane. Upola uživa u svojoj sreći, a upola se znoji od straha pred onim što će potom doći. Svi je sažaljevaju. Teše je. Ona je zaplašena. Portir joj čak stavlja ruku na rame. Naglašava

275

da to čini prvi put posle dvadeset šest godina. Neka prestane, zaboga. On je lično moli. On to može razumeti. I sam ima troje dece. Neka pođe zajedno s njim u njegov stan. Onde će se oporaviti. Već dvadeset i šest godina nikoga nije pozvao u stan. Tereza neće da prestane. On je uvređen. Čak sklanja ruku. Ne gubeći dostojanstvo, tvrdi kako je ona od straha izgubila razum. Fišerle ponavlja svoju izjavu, pa cvili: „Ali kad vam kažem, onaj je lud, ona je normalna, verujte mi, ja se razumem u ludake! Ja sam bolničar!“ Činovnici, kojima nije dopalo ništa bolje, čvrsto ga drže, doduše; ali niti ga ko sluša niti ga ko gleda. Jer svi pogledi su upereni prema riđokosome. On je mirno dozvolio da ga ščepaju i drže, nikoga nije ubio, čak nijednom nije zaurlao. Ali čim hoće da ga otrgnu od Kina, za ovom mrtvom tišinom dolazi strahovita bura. On ne pušta profesora, grčevito se hvata za njega, desnom rukom odbacuje ljude od sebe i misleći na ćerku koju je nežno voleo, zasipa Kina umiljatim rečima: „Gospodine profesore! Vi ste moj jedini prijatelj! Nemojte me napustiti! Obesiću se! Nisam ja kriv! Moj jedini prijatelju! Ja sam iz policije! Ne ljutite se! Ja sam najbolji čovek!“ Njegova ljubav se toliko ori i trešti da svi uviđaju da je Kin provalnik. Brzo uočavaju da je izrugivanje posredi i dive se sopstvenom oštroumlju. Svako je oštrouman, svako oseća koliko je opravdana osveta koju riđokosi svojeručno želi da izvrši nad zločincem. Stegao ga je za mišicu, pritiskuje ga na grudi i kazuje mu reči koje je ovaj zaslužio. Ovako snažan tip hoće sam da se osveti, odriče se pomoći policije. Doduše, pokušavaju da ga ukrote, ali čak se i ukrotitelji dive njemu, junaku koji sve sam obavlja, oni bi isto tako činili, oni to i čine, oni su isti kao i on, pa čak primaju i nemilosrdne udarce koje sami sebi zadaju. Portir smatra da njegovo dostojanstvo ovde više može doći do izraza. Diže ruke od žene, za koju drži da je pometena od straha, i na rame razbesnelog čoveka stavlja svoju mesnatu, ali ozbiljnu ruku. Ni suviše glasno, ni suviše tiho, saopštava da već dvadeset i šest godina nijedan lift ne kreće bez njegovog nadzora, da on već dvadeset i šest godina brine ovde o redu, da mu se takav slučaj još nikad nije desio i da lično jemči za to. Njegove se reči gube u buci. Pošto ga riđokosi ne primećuje, on poverljivo saginje glavu do njegovog uha i izjavljuje da sve to sasvim lepo može da razume. On sam već dvadeset i šest godina ima troje dece.

276

Strahovit udarac opet ga približava Terezi. Kapa mu pada na pod. Uviđa da se tu mora nešto učiniti i odlazi da pozove policiju. Dosad se niko nije setio toga. Oni što neposredno učestvuju u svemu tome, smatraju sami sebe za policiju, a oni što stoje malo dalje, nadaju se da će i sami dotle dogurati. Dvojica se prihvataju posla da oba paketa s knjigama odvuku na sigurno mesto. Koriste se prolazom koji krči portir i na sve strane viču: „Mesta!“ Pakete treba deponovati u policiju pre nego što nestanu. Usput odlučuju da prethodno ispitaju sadržinu. Neometano nestaju. Samo ta dva paketa su ukradena, jer drugih i nema. Zahvaljujući portiru, za celu stvar saznaje i policija, čija se stanica nalazi u samom „Terezijanumu“, pa njenih šest ljudi kreću na put, budući da im je poverenik ispričao o četvoro ljudi upletenih u gužvu. Portir im je tačno označio mesto. Takođe im je ponudio i svoju pomoć, pa stupa napred. Gomila sa divljenjem okružuje policajce. Po uniformi se može osetiti šta je sve njima uvek dopušteno. Ostalima je to dopušteno samo dok nema policije. Uslužno im se sklanjaju s puta. Ljudi koji su se nemilosrdno borili za mesto sklanjaju se sa njega u korist uniforme. Manje odlučne prirode suviše kasno uzmiču, pa dodiruju grubu tkaninu i stresaju se od jeze. Svi pokazuju na Kina. On je pokušao da krade. On je ukrao. Svako je odmah pomislio na njega. Prema Terezi policajci postupaju sa poštovanjem. Ona je oštećena. Ona je otkrila zločin. Smatraju je ženom riđokosoga, jer mu dobacuje poglede pune mržnje. Dva policajca su stala levo i desno od nje. Čim su primetili plavu suknju, strahopoštovanje im se preobratilo u ljubaznost koju ispoljavaju klimanjem glave. Ostala četvorica otržu od Kina njegovu riđokosu žrtvu; to nije moguće učiniti bez nešto nasilja. Riđokosi se prosto zalepio za lopova. Ovaj na neki način mora biti i za to kriv, jer on je krivac. Nastojnik veruje da je uhapšen. Njegov strah raste. Urlajući, moli Kina za pomoć. On je iz policije! Gospodine profesore! Nemojte me hapsiti! Pustite me! Ćerka! Divlje vitla rukama oko sebe. Njegova snaga ide policiji na živce. A još više to što tvrdi da je i sam iz policije. Policija se upušta u dugotrajnu borbu. Četiri policajca se sami veoma čuvaju. Šta bi od njih inače bilo pri takvom poslu? Udaraju riđokosoga sa svih strana i kako ko stigne. Prisutni se dele u dve partije. Srce jedne partije kuca za junaka, dok oni drugi uvek stoje iza policije. Ali ne zaustavljaju se samo na srcima.

277

Muškarce svrbe pesnice, iz ženskih grla naviru krikovi, pa da se ne bi upetljavali sa policijom, jurišaju na Kina. Tuku ga, guraju i gaze. Mala važnost koju on pruža napadima pričinjava im tek neznatno zadovoljenje. Složno odlučuju da ga iscede kao vlažnu krpu. Koliko se on sam sebi čini zločinac, to se vidi iz njegovog ćutanja. On ni glasa ne pušta, oči su mu zatvorene, ništa nije kadro da ih otvori. Fišerle to ne može da gleda. Otkako je došla policija, neprestano misli na svoje nameštenike, koji napolju još čekaju na njega. Za trenutak ga zadržava novac u Kinovom džepu. Opija ga ideja da ga uzme natrag u prisustvu šest policajaca. Ali dobro se čuva da ne izvede tu ideju. Vreba neku povoljnu priliku za bekstvo. Ali nijedna se ne ukazuje. Napeto osmatra Kinove mučitelje. Kad neko od njih pogodi onaj džep u koji je on zavukao novac, kao da ga probodu u srce. Ovo mučenje će ga još upropastiti. Slep od bola spasava se pod sledeće noge. Telesna uzbuđenost najužeg kruga ide mu na ruku. Nešto dalje, gde ništa ne slute o njegovom postojanju, počinju obraćati pažnju na njega. On viče što žalosnije može: „Jao, nemam vazduha, pustite me da iziđem!“ Svi se smeju i žure se da mu pomognu. Od šestorice policajaca niko ga nije video; nalazio se suviše nisko, njegova grba nije došla do izraza. Na ulici inače imaju običaj da ga zaustavljaju i bez ikakvog zločina. Danas ima sreće. Zamiče u ogromnu gomilu pred „Terezijanumom“. Tu ga čekaju već četvrt časa. Oba pazuha su mu nedirnuta. Policija se mirno odnosi prema Kinovim sudijama. Policija je zauzeta. Četvorica se bore sa riđokosim, dvojica stoje pored Tereze. Nju nije moguće ostaviti samu. Ona je već odavno zanemela. Sad ponovo počinje da ciči: „Jače! Jače! Jače!“ Daje takt po kome cede onu krpu Kina. Njeni pratioci se trude da je umire. Dokle god se ona uzbuđuje na tako neobuzdan način, njih dvojica smatraju da je nekorisno preduzeti bilo kakve mere. Terezini uzvici su upućeni i onoj četvorici valjanih ljudi što isteruju bes iz nastojnika. Njoj je dozlogrdilo da je on štipa. Dozlogrdilo joj je da je potkrada. Njen strah od policije uzmiče pred osećanjem gordosti. Čine što ona želi. Ona ovde zapoveda. Tako se i pristoji. Ona je pristojna žena. „Jače! Jače! Jače!“ Tereza igra, suknja joj leluja. Ljude obuzima snažan ritam. Neki udaraju na jednu stranu, neki na drugu, pokreti dobijaju sve više zamaha. Buka se pretvara u jedinstven zvuk, dahću čak i oni što u tome ne učestvuju. Malo-pomalo gubi se svaki

278

smeh. Zalaganje je prestalo. Osluškuju čak i na najudaljenijim šalterima. Šake se prislanjaju uz uši, kažiprsti pred usta, pričanje je zabranjeno. Ko bi došao radi nekog prekog posla, mogao bi biti siguran da će ga dočekati nema ozlojeđenost. „Terezijanum“, neprestano u pokretu, sad je ispunjen džinovskim mirom. Samo još opšte jedinstveno dahtanje svedoči o tome da je „Terezijanum“ još živ. Sva stvorenja koja se nalaze u njemu zajedno duboko hvataju dah da bi zatim zajedno i oduševljeno odahnula. Zahvaljujući ovom opštem raspoloženju, policajcima polazi za rukom da ukrote nastojnika. Dvojica su ga čvrsto stegli na policijski način, a treći motri njegove noge, koje se delom ritaju, a delom se trude da privuku profesora. Četvrti se brine o redu. Kina još tuku, ali niko više stvarno ne uživa u tome. On se ne ponaša ni kao čovek ni kao leš. Ceđenje ne uspeva da ga natera da pusti od sebe makar i jedan glas. On bi se mogao braniti, pokriti lice, uvijati se ili batrgati, mnogo šta očekuju od njega, ali on ih razočarava. Istina, takav čovek mora još mnogo imati na rabošu, ali kad to ne znaš, nemaš ni pravu volju. Sa gađenjem, oslobođeni jedne dosadne dužnosti, prepuštaju ga policiji. Potrebno im je veliko savlađivanje da slobodne ruke ne iskoriste za uzajamnu tuču. Jedan posmatra drugoga, kad primeti tuđe odelo, vraća se natrag u sopstveno i u saborcima otkriva kolege i stranke. Tereza kaže: „Tako!“ Šta još treba da naređuje? Htela bi sada da ode, pa za to priprema laktove i glavu. Onaj policajac koji je uzeo na sebe Kina čudi se miroljubivosti toga čoveka, koji na savesti ima toliku gužvu. A pošto je najviše stradao od pesnica riđokosoga, besan je na njegovu ženu. Ona u svakom slučaju mora poći sa njima. Dva policajca što je čuvaju hapse je sa radošću. Stide se svoga besposličenja dok su ostala četvorica stavila život na kocku boreći se sa riđokosim. Tereza polazi sa njima, jer ništa joj se ne može desiti. Ionako bi pošla. Ona namerava da u policiji oba muškarca propisno upetlja. Drugi jedan policajac, poznat zbog svog dobrog pamćenja, broji na prstima koliko ima uhapšenih. Jedan, dva, tri. „Gde je četvrti?“, pita portira. Ovaj je uvređenim pogledom pratio celu borbu, a kapu je očistio baš pred sam kraj, kad su svi neprijatelji bili uhapšeni. Opet se raskravio; ništa on ne zna o nekom četvrtom. Policajac sa dobrim pamćenjem poče tvrditi da je on sam govorio o četiri učesnika. Portir poreče to. On se ovde brine o redu već dvadeset i šest godina. Ima troje dece. Kad je tako, valjda će umeti da broji. Ostali mu priskočiše u pomoć. Niko ništa nije znao o

279

nekom četvrtom. Četvrti je izmišljotina, četvrtog je izmislio lopov da bi skrenuo pažnju sa sebe. To prepredeno pseto zna zašto ništa ne govori. I veštak u pamćenju se zadovolji time. Sva šestorica su imala pune ruke posla. Troje uhapšenih oprezno provedoše kroz ostatke staklenih vrata i gomile. Kin se zakači za jedino preostalo parče jednog okna i pocepa rukav. Kad su stigli pred policijsku stanicu, niz ruku poče da mu kaplje krv. Ono malo radoznalaca što su ih dopratili dovde posmatrali su to u čudu. Smatrali su da je ta krv neverovatna. Bio je to prvi znak života koji je Kin dao od sebe. Gotovo svi ljudi se behu razišli. Delom su opet sedeli iza šaltera, delom su pružali zaloge sa licima što su preklinjala ili prkosila. Ali činovnici su bili toliko snishodljivi da čak i sa najvećim bednicima progovore po koju reč o onome što se upravo desilo. Slušali su mišljenja ljudi, mada je njihova najsvetija dužnost bila da zatvaraju uši pred njihovim rečima. O objektu zločina nikako nisu mogli da se slože. Dragocenosti, nagađali su jedni, inače cela ta gužva ne bi bila vredna truda. Knjige, tvrdili su drugi, mesto zločina govori tome u prilog. Staloženija gospoda upućivala su na večernje listove. Među strankama najveći deo je bio sklon da pretpostavi kako je novac u pitanju. Činovnici su im se protivili blaže no obično: ko ima toliko novca, taj obično ne ide u založni zavod. Ali možda su već nešto založili. I to je izgledalo isključeno, jer dotični činovnik bi ih prepoznao, a nije bilo činovnika koji sam sebe nije smatrao za tog dotičnog. Neki su sažaljevali svoga riđokosog junaka, ali većina je postala ravnodušna prema njemu. Da bi pokazali kako imaju srca, smatrali su da je njegova žena više zaslužila sažaljenje, svejedno što je matora. Niko se njome ne bi oženio. Šteta za izgubljeno vreme, ali provedeno je na uzbudljiv način.

PRIVATNA SVOJINA U policijskoj stanici uhapšenike izvedoše na saslušanje. Nastojnik je

urlao: „Kolege, ja sam nevin!“ Tereza htede da mu naškodi, pa uzviknu: „Molim, on je već penzionisan.“ Tako je popravila loš utisak koji je

280

njegovo intimno oslovljavanje učinilo na kolege. Ova objektivna dopuna da je on već penzionisan navela ih je na pretpostavku da je zaista reč o nekadašnjem policijskom činovniku. Njegovo ponašanje je bilo nasilničko, ali tome kao da je protivrečio glas da je stvarni uhapšenik pokušao da ga opljačka u velikom stilu. Počeše ga ispitivati. On zaurla: „Ja nisam zločinac!“ Tereza pokaza na Kina, koga su sasvim zaboravili, pa reče: „Molim, on je ukrao!“ Samosvesno ponašanje riđokosoga natera policijskog činovnika da se zamisli. Još nikako nisu znali ko se nalazi pred njima. Tako im Terezina sugestija beše zgodna. Tri policajca navališe na Kina i bez ikakva ustručavanja počeše mu pretresati džepove. Pojavi se gomila izgužvanih novčanica; prebrajanjem utvrdiše da ima osamnaest novčanica po sto šilinga. „Da li je to vaš novac?“, upitaše Terezu. „Zar je moj novac bio izgužvan? Treba da bude šest puta toliko!“ Računala je na punu svotu na koju je glasila štedna knjižica. Upitaše Kina gde je ostatak, ali on je ćutao. Naslonjen o jednu stolicu, stajao je sav uglast i trošan, isto onako kako su ga postavili. Ko bi ga pogledao, bio bi uveren da će se preturiti svakog trenutka. Ali njega niko nije gledao. Njegov vodič mu iz mržnje prema Terezi donese čašu vode i prinese mu je do samih usta. On ne obrati pažnju ni na čašu ni na dobročinstvo, i tako se jedan neprijatelj više pridruži onima koji su iznova počeli pretraživati njegove džepove. Izuzimajući nešto sitnine, koju nađoše u novčaniku, rezultat je bio jednak nuli. Neki zavrteše glavom. „Gde ste stavili novac, čoveče?“, upita komandant. Tereza se naceri: „Šta sam vam rekla, lopov!“ „Hajde, gospoja“, reče komandant, kome je ona bila odevena suviše staromodno, „okrenite se! Svući ćemo ga. Nema tu šta da se gleda.“ Osmehnuo se podrugljivo; bilo mu je svejedno da li ta babuskera gleda ili ne. Znao je da će sav novac biti pronađen i ljutio se što takva prosta osoba toliko ima. Tereza reče: „Zar je to muškarac? Nije to nikakav muškarac!“, i ne pomeri se s mesta. Nastojnik zaurla: „Ja sam nevin!“, i pogleda Kina kao da se najusrdnije preporučuje za svoj bakšiš. Kleo se da je nevin, ne za smrt svoje kćeri, nego za neprijatan pretres koji je predstojao gospodinu profesoru. Tri policajca, koja upravo behu izvukla prste iz kradljivčevih džepova, u isti mah, kao po komandi, ustuknuše po dva koraka. Niko nije želeo da svlači tog gadnog čoveka. Bio je toliko mršav. U tom trenutku se Kin

281

preturi na patos. Tereza uzviknu: „Laže!“ „Pa ništa nije rekao“, brecnu se na nju jedan policajac. „Svako ume da priča“, odvrati ona. Nastojnik jurnu prema Kinu da ga podigne. „To je kukavički, on leži na podu“, reče komandant. Svi su pomislili da riđokosi želi da pesnicama navali na čoveka što je ležao. Protiv toga niko ništa ne bi imao, jer taj bespomoćni kostur na podu delovao je razdražujuće. Protivili su se jedino uplitanju u sopstvena prava: zato riđokosog zgrabiše i odvukoše natrag još pre no što je stigao do Kina. Zatim podigoše ono stvorenje što se preturilo. Okanili su se čak i šala na račun njegove težine, toliko im je bio odvratan. Jedan pokuša da ga silom posadi na stolicu. „Neka stoji taj simulant!“, reče komandant. Dokazao je ženi, čijeg se oštrog pogleda stideo, da je i on prozreo tu komediju. Policajci uspraviše to dugačko ništavilo; onaj što je bio za stolicu, potrudi se bar toliko da rastavi prestupnikove noge da bi uvećao njegovu stajnu površinu. Drugi, što ga je držao gore, skloni ruku. Kin se opet skljoka i ostade da visi u rukama trećeg policajca. Tereza reče: „To je bezobrazluk! On umire!“ Radovala se očekujući da vidi kako će biti lepo kažnjen. „Gos'in profesore“, zaurla nastojnik, „ne činite to!“ Bio je zadovoljan što se niko ne interesuje za njegovu ćerku, ali računao je na iskaz ovog dobrog čoveka. Komandant vide da je došla prilika da ovu preterano promućurnu ženu nauči kako postupaju pravi muškarci. Naglo se uhvatio za svoj veoma mali nos, svoju veliku žalost. (Izvan službe, na službi, u sve besposlene časove on ga je razgledao u džepnom ogledalu i uzdisao zbog njega. Kad bi naišla kakva teškoća, nos bi mu obično rastao. Pre no što je prešao na savlađivanje tih teškoća, uverio bi se za časak u njegovo postojanje, jer bilo je toliko lepo što će ga tri trenutka potom potpuno zaboraviti.) Sad je odlučio da zločinca najpre svuče do gole kože. „Svi ste vi glupi“, počeo je. Drugi deo rečenice, koji se odnosio na njega samog, rekao je samo u mislima. „Mrtvaci širom otvaraju oči, inače ne bi bilo potrebno da ih neko zaklapa. Simulant nije u stanju da to izvede. Ako širom otvori oči, nema onog staklastog pogleda. Ako zatvori oči, ne verujem da je umro, jer, kao što rekoh, mrtvaci otvaraju oči. Smrt bez staklastog pogleda i bez otvorenih očiju ne vredi ni prebijene pare. Ovde još nije došlo do smrti. Niko mene neće nasamariti. Zapamtite to, gospodo! Naređujem vam da dobro pogledate oči!“

282

Ustao je, gurnuo u stranu sto iza koga je sedeo – i tu teškoću je odstranio umesto da je zaobiđe – prišao subjektu, koji je visio u naručju jednog policajca, pa ga je debelim belim srednjim prstom snažno čvoknuo najpre u jedan, a zatim u drugi očni kapak. Policajci osetiše olakšanje. Već su se uplašili da je gomila namrtvo prebila tog čoveka. Suviše kasno su preduzeli mere. To će možda dovesti do petljavine, na sve treba misliti. Gomila sebi dozvoljava da pošašavi, a zvanični organ treba uvek da ima bistru glavu. Proba sa očima delovala je ubedljivo. Komandant je sila. Tereza zabaci glavu uvis. Domahivala je spasenoj kazni. Nastojnik je osećao kako ga svrbe pesnice, kao i uvek kad se lepo osećao. Ko se ne bi radovao kad je takav svedok živ! Kinovi kapci se počeše trzati pod komandantovim grubim noktima. Ovaj ponovi napad, nameravajući da tom čoveku otvori oči o mnogim stvarima, na primer o njegovoj glupoj nameri da simulira mrtvaca u čijim očima nema staklastog sjaja. No da bi pokazao takve prividno mrtve oči, morao ih je najpre silom otvoriti. Ali one ostadoše sklopljene. „Pustite ga!“, naredi komandant milosrdnom policajcu koji se sve dosad nije umorio od svoga tereta. U isti mah je zgrabio tu tvrdoglavu hulju za okovratnik i počeo je tresti. Njegova lakoća ga je rasrdila. „I tako nešto se usuđuje da krade“, rekao je sa prezirom. Tereza se naceri na njega. Počeo je da joj se sviđa. To je muškarac. Samo nos nije bio kako treba. Nastojnik je razmišljao (umiren, jer ga nisu više ispitivali, uznemiren, jer niko nije vodio računa o njemu) kako će najbolje biti da se prikaže cela ova stvar. On ima svoju sopstvenu glavu; gospodin profesor nije lopov. On veruje ono što on veruje, a ne što drugi kažu. Niko još nije umro od drmusanja. Dokle god živi, govoriće, a onda ima da pukne bruka. Komandant je još malčice nastavio da prezire kostura, a onda je svojeručno počeo da ga svlači. Bacio je kaput preko stola. Za njim polete prsluk. Košulja je bila stara, ali pristojna. On je raskopča i oštro se zagleda među rebra. Tu zbilja ničega nema. Obuzimalo ga je gađenje. On je štošta doživeo. Njegov poziv ga je dovodio u dodir sa svim mogućim ljudima. Ali na ovako mršavoga nikad još nije naišao. Ovako nešto spada u zbirku retkosti, a ne u policijsku stanicu. Šta je on, da nije možda vlasnik cirkuske šatre? „Cipele i pantalone prepuštam vama“, rekao je ostalima. Povukao se veoma utučen. Setio se nosa. Uhvatio ga je rukom. Bio je suviše kratak. Ko bi ga još mogao zaboraviti! Mrzovoljan je seo za

283

sto. A sto je opet bio pogrešno postavljen. Neko ga je pomerio. „Zar ne možete da mi ostavite sto na miru, kažem vam to po stoti put! Bagro jedna!“ Oni što su bili zabavljeni kradljivčevim cipelama i pantalonama iscerili su se u sebi, a ostali su ukočeno stajali. Dabome, mislio je on, takve individue treba iskoreniti. One izazivaju javno negodovanje. Čoveku se smuči kad vidi tako nešto. Prođe čoveka i najveći apetit. A šta će s nama biti ako izgubimo apetit? Pa nek neko tu sačuva strpljenje. Za takve slučajeve trebalo bi uvesti mučenje. U srednjem veku život policajaca bio je lepši. Kad neko ovako izgleda, samoubistvo je najbolje rešenje. Statistika će to podneti, jedan manje ili više, to u ovakvom slučaju nije važno. Umesto da se ubije, izigrava prividnog mrtvaca. Ne zna ti ovakav stvor ni za kakav stid. Pristojan čovek se stidi čak i zbog svog nosa koji je za malenkost prekratak. A ovaj veselo gura kroz život i krade. Udrobićemo mi njemu. Različiti ljudi dolaze na svet. Jedni sa sobom donose marljivost, razum, inteligenciju i veštinu u politici, drugi nemaju ni santimetra sala preko kostiju. Iz toga proizilazi koliko je još preostalo da se uradi; samo što čovek izvuče ogledalo iz džepa, a već je prinuđen da ga ponovo strpa unutra. Tako je i bilo. Pantalone i cipele staviše na sto, i jedne i druge ispitaše da nemaju neko tajno skrovište. Ogledalo nestade u unutrašnjem džepu, posebno načinjenom za njega. Individua je drhtala naslanjajući se na jednog policajca; bila je samo u košulji, oduzeli su joj i čarape. Svi pogledi su bili upereni prema njoj. „Dokumenti su lažni“, reče veštak u pamćenju. Nepoverenje obuze i njega. On je duboko u duši smatrao da je taj čovek nenormalan. Sad je počeo uviđati da je posredi neki opasan simulant. „To ništa ne vredi, gospodo!“, zaurla nastojnik. Njegov nagoveštaj se rasplinu u komandantovom čuđenju. Komandanta je odlikovalo to što je imao ideja; brzo se odlučio da se okani novca koji je ukraden ženi i koji nikako da se pojavi, pa je prionuo na to da izbliže razgleda buđelar. U njemu su se nalazili razni dokumenti. Glasili su na izvesnog doktora Petera Kina, što znači da su bili ukradeni. Da je postojao neki dokument sa fotografijom, jasno je da bi ona bila falsifikovana. Zidovi su još odjekivali od nastojnikove opomene, kad komandant podskoči, uhvati se za nos i sa glasom u kome se već nije moglo primetiti ništa od nosa viknu u pravcu onog subjekta: „Vaši dokumenti su ukradeni!“ Tereza se približi klizeći.

284

To ona može potvrditi pod zakletvom. Bilo šta da neko kaže o krađi, u pravu je. Kin se sav tresao od hladnoće. Otvorio je oči i uperio ih prema Terezi. Ona je stajala blizu njega i njihala je ramena i glavu. Bila je gorda što ju je prepoznao, jer ona je glavna osoba. „Vaši dokumenti su ukradeni!“, ponovi komandant, a glas mu je zvučao mirnije no maločas. Otvorene oči ga nisu videle, ali je on zato njih pažljivo zagledao. Smatrao je da je dobio igru. Čim se savlada prvi otpor, sve ostalo ide samo od sebe. Prestupnikove oči se nisu micale sa žene, prosto su je bušile svojim pogledom i neobično su se kočile. Ovaj stoti razlomak stvorenja je uz sve ostalo još i odvratna svinja. „Ma zar se vi ne stidite?!“, uzviknu komandant, „Pa gotovo ste goli!“ Kradljivčeve zenice su se širile, zubi su mu cvokotali. Glava mu je bila nepomično okrenuta u istom pravcu. Da li je to onaj pravi staklasti sjaj, pitao se komandant i malo se uplašio. Na to Kin diže jednu ruku i ispruži je sve dok ne dotače Terezinu suknju. Stisnuo je jedan nabor između dva prsta, pustio ga, ponovo ga stisnuo, opet pustio i uhvatio sledeći. Prišao je korak bliže; činilo se da ne veruje potpuno očima i prstima, pa je nagao uvo prema šumu koji su njegovi prsti izvlačili iz uštirkanih nabora; nozdrve su mu drhtale. „E, sad mi je dosta, svinjo jedna“, povika komandant, sasvim lepo primećujući kako mu se Kinov nos drsko podruguje, „priznajete li da ste krivi ili ne?“ „E, nije nego!“, zaurla nastojnik, ali niko ga nije ukorio što smeta, jer su napeto očekivali prestupnikov odgovor. Kin otvori usta, možda samo zato da bi i okušao suknju, ali kad ih je već otvorio, rekao je: „Priznajem da sam kriv. Jedan deo krivice ona sama snosi. Ja sam je zaključao, ali zar je morala da proždere sopstveno telo? Zaslužila je svoju smrt. Samo bih jedno zamolio da mi objasnite, osećam se malčice pometen. Kako objašnjavate to što ubijena stoji ovde? Prepoznajem je po suknji!“ Govorio je vrlo tiho. Ljudi mu priđoše sasvim blizu, želeći da ga razumeju. Lice mu je bilo napeto kao u samrtnika koji odaje tajnu što ga najviše mori. „Glasnije!“, uzviknu komandant, izbegavajući da se posluži nekom policijskom rečenicom i ponašajući se kao da je u pozorištu. Ostali su bili pobožno i uporno tihi. Umesto da glasno ponovi naredbe, komandant pitomo stade usred svojih ljudi. Nastojnik se oslanjao na ramena dvojice kolega ispred sebe; prostro je po njima obe ruke do

285

lakata. Oko Kina i Tereze načini se krug. Krug se sasvim zatvori, niko se nije sklanjao s mesta, a jedan reče: „On je ćaknut!“, i pokaza na sopstveno čelo. Ali odmah se postideo i oborio glavu, jer njegove se reči sudariše sa opštom radoznalošću, i on oseti na sebi neprijateljske poglede. Tereza othuknu: „Ali, moliću lepo!“ Ona je ovde bila gospodarica, sve se vrtelo oko nje, od radoznalosti nije mogla izdržati, pustiće da ostali saslušaju laži tog čoveka, a onda će doći red na nju i svi će morati da zavežu. Kin je govorio još tiše. Ponekad bi se mašio rukom za kravatu i doterivao je; to je bio njegov uobičajeni pokret kad bi se suočio sa velikim zagonetkama. Na gledaoce je to ostavljalo utisak da on ne zna da se nalazi samo u košulji. Komandantova ruka nehotice posegnu za ogledalcetom; zamalo što ga nije podneo tom gospodinu pred lice. Voleo je vrlo uredno vezane kravate; ali taj gospodin je običan lopov. „Vi verovatno mislite da ja patim od halucinacija. Ne, obično ne patim. Moja nauka iziskuje jasnoću, ne dozvoljavam da mi iko potura belo za crno, niti jedno slovo za drugo. Ali u poslednje vreme sam štošta doživeo; juče sam dobio vest o smrti svoje žene. Vi znate o čemu je reč. Zbog nje imam čast da se nalazim među vama. Otada se neprekidno bavim mislima o svome procesu. Danas, kad sam otišao u 'Terezijanum', sreo sam svoju ubijenu ženu. Pratio ju je naš nastojnik, moj verni prijatelj. On ju je umesto mene otpratio do groba, ja sam u ono vreme bio sprečen. Ne smatrajte me bezdušnim. Ima žena koje čovek nikad ne zaboravi. Da vam kažem celu istinu: namerno sam izbegao da odem na njen pogreb, jer to bi bilo suviše za mene. Shvatate me valjda, valjda ste i vi bili oženjeni? Tom prilikom je jedan kasapski pas razderao i proždro njenu suknju. Možda je imala i dve suknje. Na stepeništu me je gurnula. Nosila je paket u kome su se, kako sam pretpostavljao, nalazile moje sopstvene knjige. Ja volim svoju biblioteku. Reč je o najvećoj privatnoj biblioteci u gradu. Od pre nekog vremena bio sam prinuđen da je zanemarim. Bavio sam se milosrdnim delima. Usled ubistva svoje žene nisam dolazio kući, ne znam koliko je nedelja prošlo otkako sam napustio stan. Dobro sam iskoristio to vreme, vreme je nauka, nauka je poredak. Pored toga što sam nabavio jednu malu biblioteku koju sam nosio u glavi, posvetio sam se milosrdnim delima, kao što sam već ranije primetio; spasavam knjige od smrti u požaru. Poznajem jednu svinju koja se hrani knjigama, ali bolje da ne govorimo o tome. Upućujem vas na svoj govor pred sudom, onde

286

nameravam da javnosti iznesem neka otkrića. Pomozite mi! Ona se ne miče s mesta. Oslobodite me te halucinacije! Ja inače nikad ne patim od toga. Ide za mnom, bojim se, već više od sata. Ustanovimo činjenice, pomoći ću vam u tome. Ja vas sve vidim, vi vidite mene. Isto tako i ubijena stoji pored mene. Izdala su me sva moja čula, ne samo oči. Ma šta da činim, čujem suknju, osećam je, miriše na štirak, ona sama pokreće glavu, tako je činila dok je još živela, čak i govori, pre nekoliko trenutaka rekla je 'moliću lepo', treba da znate da se njen rečnik sastojao od pedeset reči, ali ipak nije govorila manje od drugih ljudi, pomozite mi! Dokažite mi da je mrtva!“ Okolnim ljudima poče polaziti za rukom da iz njegovih glasova sastavljaju reči. Privikavali su se na njegov način govora, bespomoćno su osluškivali; jedan je hvatao drugoga da bi bolje čuo. Govorio je tako obrazovano, tvrdio je da je izvršio ubistvo. Oni svi zajedno nisu verovali to o ubistvu, mada bi svako za se tu činjenicu uzeo zdravo za gotovo. Zašto moli za pomoć, od koga treba da ga zaštite? Pa ostavljali su ga na miru dok je tako stajao pred njima u košulji, sav preplašen. Čak je i komandant, osećajući nemoć, više voleo da ćuti, jer rečenice mu ne bi zvučale književno. Taj subjekt je iz dobre porodice. Možda i nije nikakav subjekt. Tereza se čudila što ranije ništa nije primetila. Bio je već oženjen kad je došla u kuću, a ona je uvek mislila da je momak, znala je ona da tu ima neka tajna, a tajnu je predstavljala prva žena, koju je on ubio, tihe vode su ubice, zato nikad i nije pričao, a pošto je prva žena nosila istu ovakvu suknju, on se njome oženio iz ljubavi. Trudila se da sabere dokaze; u vreme između šest i sedam on je uvek nešto sam poslovao, znači delovi su bili sakriveni pa je morao da ih iznosi iz kuće, zar se tako nešto priliči, a ona se može svega setiti. Zato je i utekao od nje, plašio se da ona to ne razglasi. Lopov je ubica, šta je ona govorila, zbog toga će i gospodin Grub da zine. Nastojnika uhvati prpa, ramena na koja se naslanjao počeše da se ljuljaju. Evo, gospodin profesor mu se sad naknadno sveti, sad kad niko živi više ne misli na ćerku. Gospodin profesor govori o ženi, ali misli na ćerku. Nastojnik ju je takođe video, ali kakve veze ima ona? Gospodin profesor je hteo da ga predstavi glupim, ali ostali nisu poverovali u tu podvalu. Sad ga ovaj dobri čovek uvaljuje u nesreću, bogamu, kako se možeš prevariti u čoveku! Obuzet setom pribrao se, profesorove optužbe

287

mu se učiniše suviše lake, poznaje on svoje kolege. Nije još pomislio ni na to da je on od profesora stvorio ono što je, i gubitak čina uzimao je tek kao daleku mogućnost. Posle svoje nekoliko puta ponovljene molbe za pomoć – on ju je izrekao pribrano, ali shvatio ju je kao preklinjanje – Kin je čekao. Mrtva tišina mu je prijala. Čak je i Tereza ćutala. Želeo je da ona nestane. Možda će nestati dok bude ćutala. Ali nikako da nestane. Pošto mu nisu izlazili u susret, on sam preuze inicijativu da se izleči od halucinacije. Znao je šta je dužan nauci. Uzdahnuo je, duboko je uzdahnuo, ko se ne bi stideo što mora pozvati druge u pomoć? Ubistvo je bilo shvatljivo, ubistvo je mogao braniti, samo se posledice ove halucinacije toliko bojao. Ako ga sud proglasi za neuračunljivog, smesta će izvršiti samoubistvo. Osmehivao se da bi podstakao blagonaklonost slušalaca, jer oni će kasnije biti svedoci. Što im ljubaznije i razumnije bude govorio, to će se njima njegova halucinacija učiniti beznačajnijom. Uzdizao ih je na stupanj obrazovanih ljudi. „Psihologija zadire danas u oblast svakog – obrazovanog čoveka“, ma koliko da je bio učtiv, pred takvim obrazovanim ljudima umetnuo je malu pauzu; „Ja nisam žrtva neke žene, kako ste možda poverovali. Potpuno je izvesno da će me sud osloboditi. U meni vidite verovatno najvećeg savremenog sinologa. Halucinacije su se javljale i većim ljudima. Osobenost kritičkih priroda sastoji se u snazi sa kojom idu za onim što su jednom odabrale. Već pun sat sam se toliko intenzivno i isključivo bavio svojom fantazijom da se sada ni sam ne mogu nje osloboditi. Uverite se, molim vas, i sami koliko ja o tome razumno rasuđujem! Veoma bih vas molio da preduzmete sledeće mere. Svi se udaljite nekoliko koraka. Stanite u vrstu po jedan! Svaki neka mi pojedinačno priđe, u pravoj liniji! Nadam se da ću se uveriti u to da ovde, ovde, ovde nećete naići ni na kakvu prepreku. Ja se ovde sudaram sa jednom suknjom, a žena u toj suknji je ubijena, toliko liči na ubijenu da bi ih čovek mogao zameniti, sada ne govori, ali ranije joj je i glas bio isti, i to me zbunjuje. Meni je potrebna bistra glava. Sam ću preuzeti svoju odbranu. Niko mi nije potreban. Advokati su zločinci, oni lažu. Ja živim za istinu. Ja znam da ova istina laže, pomozite mi, znam da je treba ukloniti. Pomozite mi, ova suknja me uznemirava. Mrzeo sam je, još i pre kasapskog psa, zar da je posle svega opet gledam?“

288

Zgrabio je Terezu, ne više plašljivo, svom snagom se uhvatio za njenu suknju, gurao ju je od sebe, vukao ju je prema sebi, obuhvatao ju je dugačkim, mršavim rukama. Ona se nije branila. Pa hoće da je zagrli, ništa drugo. Pre no što ih obese, ubice dobijaju poslednji obed. Da je ubica, o tome ništa nije znala. A sada zna: mršav i sa silnim knjigama, u kojima se sve to nalazilo. On je jednom okrete oko osovine i odreče se zagrljaja. Ona se na to naljuti. Buljio je u nju sa dva santimetra rastojanja. Sa svih deset prstiju prelazio je preko njene suknje. Isplazio je jezik i njuškao je nosem. Od napora navreše mu suze na oči. „Patim od ove halucinacije!“, priznao je dahćući. Slušaoci po njegovim suzama zaključiše da on to grca. „Nemojte plakati, gospodine zatvoreniče!“, reče jedan koji je imao decu kod kuće i kome je najstariji sin donosio iz maternjeg jezika same petice. Komandant oseti zavist; odjednom je zamislio tog čoveka u košulji, kojeg je svojeručno svukao, veoma fino odevenog. „Dobro, dobro“, progunđao je. Time je pokušao da pređe na stroži ton. Da bi olakšao sebi, bacio je pogled na otrcanu odeću na stolu. Veštak u pamćenju upita: „Zašto ste sve dosad ćutali?“ Nije zaboravio ništa što je ranije bilo. U njegovom pitanju bilo je sadržano i to da se on ne nada odgovoru; pitao je samo zato da bi s vremena na vreme, naročito kad bi zavladao mir, podsetio ostale na svoj genije, kako su to nazivale njegove kolege. Ostali, manje izrazite prirode, još su slušali ili su se već smejali. Kolebali su se između radoznalosti i zadovoljavanja te radoznalosti. Prijatno im je bilo, ali to nisu znali. U takvim retkim trenucima zaboravljali su svoju dužnost, pa čak i dostojanstvo, kao i mnogi ljudi u pozorištima koja su izašla na dobar glas. Predstava je trajala suviše kratko. Voleli bi da su za svoje pare dobili nešto više. Kin je govorio i glumio, veoma se trudio. Videlo se koliko ozbiljno shvata svoj poziv. Nije lako zarađivati hleb. Nijedan komedijaš ga ne bi nadmašio. Za četrnaest godina nije o sebi govorio toliko koliko sada za dvadeset minuta. Njegovi gestovi su bili ubedljivi. Zamalo što mu nisu zatapšali. Kad je počeo da petlja oko žene, blagonaklono poverovaše u njegovu izjavu o ubistvu. Njegova porodica je odveć dobra da bi mogao biti propali glumac iz putujućeg pozorišta, a listovi su mu suviše mršavi da bi mogao pripadati nekom pravom pozorištu. Oni bi se rado složili da je u pitanju neka zvezda na zalasku, ali

289

suviše su bili zabavljeni njime i radovali su se oprečnim osećanjima koja je izazivala njegova umetnost. Tereza je bila ljuta na njega. Pošto je požudne poglede muškaraca, onih koji su bili pravi muškarci, dovodila u vezu sa sobom, neko vreme je mirno podnosila njegovo udvaranje. On sam joj je bio odvratan. Čemu se ona tu može nadati? Slab je i mršav, nema ni pojma šta je to muškarac, muškarci to ne čine. On je ubica, dabome, ali nije se plašila, jer znala ga je, on je kukavica. Ali osećala je da joj lepo stoji ubičino blaženo ponašanje; on je bio ushićen, ona je ćutala. Nastojnika napusti njegovo oštroumlje. Primetio je da se profesor ne vrti oko njegove ćerke. Zadubio se u igru koju su izvodile Kinove noge. Što mu takav prosjak ne dođe pod ruku! Skrckao bi mu noge kao dve šibice. Čovek treba da ima listove, a ako ih nema, mora propasti u zemlju od stida. Što li tako slabačko igra oko te stare mrcine? Ona nije vredna da joj se neko udvara. Bolje da ga pusti na miru i da ne krevelji lice. Sasvim je opčinila jadnog gospodina profesora! On se kao crv uvija od ljubavnih muka, kako se to kaže. Tako fini čovek! Trebalo bi da mu kolege obuku pantalone. Može neki stranac iznenada ući u stanicu i videti kako on nema listova. Cela će se policija obrukati. Trebalo bi da prestane sa pričanjem, niko ovde ne razume te pametne reči; on uvek priča ovako pametno. Najvećim delom vremena ništa ne govori. Danas ga je nešto uhvatilo da priča. Kakve to ima svrhe? Uto se Kin iznenada uspravio. Pridigao se hvatajući se za Terezu. Tek što ju je malo nadvisio, a bio je od nje viši za glavu, počeo se naglas smejati. „Nije porasla!“, govorio je i smejao se, „nije porasla!“ On je, naime, da bi se oslobodio te fatamorgane, odlučio da se ispravi držeći se za nju. Kako bi mogao dohvatiti glavu prividne Tereze? Pa video ju je pred sobom u ogromnoj veličini. On će se ispružiti, propeće se na prste, pa ako ona i dalje ostane viša od njega, moći će da kaže sa punim opravdanjem: „U stvarnosti je uvek bila niža za glavu, tokom celog njenog života, ovo ovde je dakle utvara.“ Ali kad se hitro kao majmun našao gore, taj lukavi plan se sruši u Terezinu staru veličinu. On se zbog toga nije razočarao, naprotiv, zar ima boljeg dokaza za tačnost sa kojom je povezana njegova profesija? Čak je i njegova fantazija tačna! Smejao se. Naučnik njegovog kova ne može biti izgubljen. Čovečanstvo pati od netačnosti. Nekoliko milijardi običnih

290

ljudi besmisleno je živelo i besmisleno umrlo. Hiljadu tačnih ljudi, najviše hiljadu, stvorilo je nauku. Dozvoliti da prevremena umre jedan iz te gornje hiljade, to bi značilo da jadno čovečanstvo izvrši samoubistvo. Smejao se od sveg srca. Zamišljao je halucinacije normalnih ljudi što su ga ovde okruživali. Oni bi morali videti kako im je Tereza nadvisila glave, kako je porasla verovatno sve do same tavanice. Oni bi plakali od straha i obraćali se drugima za pomoć. Oni uvek žive u halucinacijama; ne umeju čak ni jednu jasnu rečenicu da načine. Ukoliko nekog zanima šta misle, taj mora to da nagađa; još bolje je ne voditi računa o tome. Među njima se čovek oseća kao u ludnici. Bilo da se smeju ili plaču, oni u svako doba nose maske, oni su neizlečivi, kukavice su svi odreda, nijedan ne bi bio kadar da ubije Terezu, svaki bi dozvolio da ga ona svojim mučenjem otera u smrt. Bojali su se čak i da mu pomognu, zato što je on ubica. Ko je osim njega znao razloge što su ga naveli da izvrši to delo? Pred sudom, posle njegovog velikog govora, ovo bedno čovečanstvo će ga moliti za oproštaj. Lako je njemu da se smeje. Ko je došao na svet obdaren takvim pamćenjem? Pamćenje je pretpostavka za naučnu tačnost. Ispitivao je utvaru pred sobom sve dok se nije uverio u to šta je ona. Nosio se on već i sa opasnostima sasvim druge vrste, sa oštećenim tekstovima, sa redovima što su nedostajali. Nije se sećao da je ikada pretrpeo neuspeh. Rešio je sve zadatke kojih se latio. I ubistvo je posmatrao kao obavljen posao. Čovek kao što je Kin neće se razmrskati o neku halucinaciju, ali hoće ona o njega, makar bila od mesa i krvi. On je čvrst. Tereza već odavno nije ništa rekla. On prestade da se smeje. Zatim opet prionu na posao. Kako su njegova hrabrost i njegovo pouzdanje jačali, tako je kvalitet njegovog izvođenja nešto slabio. Kad je počeo da se smeje, gledaoci su smatrali da je to još zabavno. Neposredno pre toga je gorko grcao; kontrast je bio izvanredan. „Kako on to postiže?!“, reče jedan. „Posle kiše sunce“, odvrati njegov sused. Ali zatim se svi uozbiljiše. Komandant se maši za nos. On je imao razumevanja za umetnost, ali više bi voleo neki istinski smeh. Veštak u pamćenju spomenu kako prvi put čuje gospodina da se smeje. „Te priče nemaju nikakve svrhe!“, zaurla nastojnik. Ovom gledištu se suprotstavi otac dobroga đaka. „Bolje pričajte, gospodine zatvoreniče!“, opomenu ga on. Kin ne posluša. „Ja vam želim dobro“, dodade otac. Govorio je istinu. Interesovanje gledalaca je naglo

291

popuštalo. Zatvorenik se smejao suviše dugo. Njegovu komičnu figuru su ionako više no dovoljno upoznali. Komandant se stideo; on je bezmalo imao maturu – a dozvoljava da mu imponuje nekoliko književnih rečenica. Ovaj lopov ih je naučio napamet. To je neki opasan hohštapler. Ne pali to kod njega. Ovaj uobražava da će neko zaboraviti krađu i lažne dokumente ako počne da trabunja o nekakvom ubistvu. Iskusan policijski organ ima za sobom i mnogo jače slučajeve. Potreban je ogroman bezobrazluk da se čovek može smejati u takvoj situaciji. Zaplakaće on opet uskoro, ali ne iz zabave. Veštak u pamćenju uze sređivati sve kradljivčeve laži, radi kasnijeg saslušanja. Ovde stoji više od deset ljudi, a zacelo nijedan nije ni reči zapamtio. Upućeni su na njegovo pamćenje. Glasno je uzdahnuo. Nije dobijao ni pare za svoje neophodne usluge. A postizao je više no svi ostali zajedno. Niko ništa ne vredi. Cela stanica živi od njega jedinog. Komandant se uzda u njega. On nosi celo breme. Svako mu zavidi. Kao da već ima unapređenje u džepu. Znaju oni zašto ga ne unapređuju. Oni gore zaziru od njegovog genija. Dok je on pomoću prstiju sređivao tvrdnje koje je izneo prestupnik, ponosni otac poslednji put opomenu Kina. Dopuštao je da su tom čoveku ponestale reči, pa je kazao: „Bolje plačite, gospodine zatvoreniče!“ Znao je da se za smeh u školi ne daje petica. Gotovo svako prestade da drži svoga suseda. Neki se udaljiše iz kruga. Prsten i napetost oko Kina slomiše se. I oni što su se manje isticali počeše da imaju svoje sopstveno mišljenje. Odbijeni Kin se seti svoje čaše vode. Nastojnikovi podupirači ga otkriše i osetiše želju da mu opale nekoliko šamara zbog njegove poverljive drskosti. Sam nastojnik zaurla: „Ovaj čovek suviše govori!“ Kad se Kin ponovo zadubi u svoje ispitivanje, bilo je već suviše kasno. Spasla bi ga samo neka nova i izvanredna numera u programu. On se, međutim, uzdao u sebe da još jednom može ponoviti onu staru. Tereza oseti da je unakrsna vatra divljenja dogorela do kraja. „Moliću lepo, dosta mi je!“, rekla je. On nije nikakav muškarac. Kin ču njezin glas i trže se. Taj glas ga je lišio sve nade, to je najmanje očekivao. Zamišljao je da će ona, čim ćuti, i u svemu ostalom malopomalo iščileti. Upravo je raskrečio prste da ne bi više morao pipati onu varljivu sliku. Računao je da izlečenje očiju dolazi na kraju; obmane vida su najupornije. Uto ona progovori. Nije pogrešno čuo. Rekla je „moliću

292

lepo“. Moraće početi iz početka, kolika nepravda, ogroman posao, to ga je bacilo čitave godine unazad, govorio je on u sebi, i ukočio se, onako kako ga je zatekao glas, sa povijenim leđima, grčevito raširenih prstiju obeju šaka, pored same Tereze. Umesto da govori, zaćutao je, zaboravio je da plače, pa čak i da se smeje, ništa nije činio. Tako je proćerdao i poslednji ostatak simpatije. „Klaun!“, uzviknu komandant. Već se osmelio da preduzme mere, no ovu reč je ipak izgovorio na engleski način; utisak obrazovanja koji je Kin ostavio na njega bio je nerazoriv. Obazreo se da vidi da li ga je neko razumeo. Veštak u pamćenju prevede tu reč na uobičajeni izgovor. Znao je šta se njome mislilo i tvrdio je da je to tačan izgovor. Od tog trenutka našao se pod sumnjom da potajno zna engleski. Komandant malo sačeka da vidi kako će uhapšenik da reaguje na tu novu uvredu, na klovna. Plašio se neke obrazovane rečenice, pa je pripremio isti takav odgovor. „Kako izgleda, vi verujete da se nijedan među prisutnim slugama države nije posvetio studiranju.“ Ova rečenica mu se svidela. Mašio se za nos. Kin mu ne dade priliku da je primeni, na šta se on razbesne i povika: „Kako izgleda, vi verujete da se nijedan među prisutnim slugama nije petljao sa maturom!“ „Nije nego!“, zaurla nastojnik. To je bilo upereno protiv njega, protiv njegove ćerke, koju danas svako mora da pominje, ne ostavljaju devojku na miru ni u grobu. Kin je bio suviše utučen da bi mu se makar i usne pomakle. Teškoće procesa su rasle. Ubistvo ostaje ubistvo. Zar te beštije nisu spalile i Đordana Bruna? Evo, uzalud se bori protiv jedne halucinacije – a ko mu jemči da će imati snage da neobrazovane porotnike uveri u svoj značaj? „Ko ste vi zapravo, gospodine?“, uzviknu komandant. „Bolje prestanite sa tim ćutanjem!“ Sa dva prsta dodirnuo je Kina za okovratnik košulje. Osećao je želju da ga prignječi noktima. Kakvo je to obrazovanje što ume da sroči samo nekoliko rečenica, a ćuti na razumna pitanja? Istinsko obrazovanje se nalazi u ponašanju, u besprekornosti i u pravoj veštini saslušavanja. Ozbiljno, i nešto svesniji svoje nadmoći, komandant stade iza stola. Sedište na stolici koju je on koristio bilo je prekriveno mekim jastukom, jedinim u ovoj stanici, a na njemu je crvenim izvezenim slovima pisalo PRIVATNA SVOJINA. Trebalo je da ta reč podseća potčinjene na to da – i onda kad je on odsutan – nemaju nikakvo pravo na

293

ovu stolicu. Ti ljudi su imali sumnjivu sklonost da pod sebe stavljaju ono jastuče. On ga ispravi sa nekoliko sigurnih pokreta: pre no što bi seo, reči PRIVATNA SVOJINA morale su se nalaziti paralelno sa njegovim očima, koje nikad ne bi propustile da se njima okrepe. Okrenuo je stolici leđa. Bilo je teško otrgnuti se od pogleda na jastuče, a još teže tako sesti da se jastuče ne pomeri. Polako se spuštao; suzdržao je zadnjicu za nekoliko trenutaka. Tek kad je i sa te strane našao da se PRIVATNA SVOJINA nalazi na svom mestu, dozvolio je sebi da je pritisne. Samo što je seo, nije se iz njega moglo izvući ni najmanje poštovanja prema nekom lopovu, pa makar imao i nešto više, a ne samo maturu. Brzo je bacio poslednji pogled u ogledalce. Kravata na njemu je, kao i on sam, bila široka i ne bez izvesne elegancije. Kosa, začešljana unatrag, bila je nepomična pod pomadom, ni dlaka se nije pomerala. Nos je bio prilično kratak. To mu pruži podstrek, jedini koji je još nedostajao, i on se baci na saslušavanje. Njegovi ljudi su mu držali stranu. Rekao je „klaun“; oni su mu davali za pravo. Pošto je uhapšenik postao dosadan, prisetili su se sopstvenog dostojanstva. Veštak u pamćenju je sav goreo od nestrpljenja. Došao je do četrnaest tačaka. Čim Kina ostaviše komandantovi nokti, vredni prezrenja, njega još onako u košulji povedoše do stola. Onde ga pustiše. Sam je stajao. Dobro je što je tako činio. Da se sad preturio, niko mu ne bi pomogao. Smatrali su da ima dovoljno sopstvene snage. Svi su ga uzimali za žilavog komedijanta. Nisu više sasvim verovali u njegovu mršavost. Od gladi svakako nije omršaveo. Ponositi otac je osećao strah pred dobrim sastavima svoga sina. Eto, tu se vidi do čega može dovesti književni jezik. „Prepoznajete li ove delove odeće?“, upita komandant Kina i pokaza na kaput, prsluk, pantalone, čarape i cipele što su se nalazili na stolu. Pritom ga je oštro gledao u oči da bi mogao pratiti dejstvo svojih reči. Čvrsto se bio odlučio da postupa sistematski i da sve više steže krug oko zločinca. Kin klimnu glavom. Čvrsto se držao rukama za ivicu stola. Znao je da se ona utvara nalazi iza njega. Savlađivao je želju da se okrene i da vidi da li ona još stoji onde. Činilo mu se pametnije da se opravda. Da ne bi razdražio islednika, jer ovaj čovek je bez sumnje islednik, pristao je da odgovara na njegova pitanja. Najviše bi voleo da u povezanom govoru izloži kako se desilo ubistvo. Dijalozi su mu bili odvratni; bio je navikao da svoja gledišta razvija u dužim raspravama. Ali uviđao je da se svaki stručnjak drži svojih metoda, pa se povinovao. Potajno se nadao da će u

294

napetoj igri pitanja i odgovora ponovo proživeti Terezinu smrt sa takvom snagom da će se ona varljiva slika razići sama od sebe. Izdržaće pred tim istražnim sudijom koliko god je to moguće i dokazaće mu da je Tereza morala propasti. Kad zapisnik bude sastavljen sa svim pojedinostima i kad iščezne svaka sumnja u njegovu krivicu, kad mu opipljivim i očiglednim detaljima bude prikazano kako je ona završila, onda će, ali nipošto ranije, on smeti da se okrene i da se zasmeje kroz prazan vazduh pozadi, onde gde se ona ranije nalazila. Ona zacelo i sada stoji negde daleko pozadi, govorio je on sebi, jer je osećao njenu blizinu. Što je čvršće zarivao prste u sto, utoliko se ona više odmicala od njegovih očiju. Samo ga je otpozadi mogla svakog trenutka dotaći. Računao je na fotografiju njenoga skeleta, snimljenu onda kad su je pronašli. Smatrao je da sam nastojnikov opis nije dovoljan. Ljudi mogu lagati. Psi, nažalost, nemaju dar govora. Najpouzdaniji svedok bio bi kasapski pas koji je njenu suknju izgrizao u sasvim sićušne komadiće, a zatim je proždrao. Ali čovek u komandantovom položaju ne zadovoljava se pukim klimanjem glave. „Odgovorite sa da ili ne!“, naredio je. „Ponavljam pitanje.“ Kin reče: „Da.“ „Čekajte dok ne ponovim pitanje! Prepoznajete li ove delove odeće?“ „Da.“ Pretpostavljao je da je reč o delovima odeće ubijene žene, pa nije ni pogledao onamo. „Priznajete da vam ta odeća pripada?“ „Ne, njoj pripada.“ Komandant ga prozre bez po muke. Da bi mogao poreći vezu sa novcem i lažnim dokumentima koje su našli u njegovom odelu, ta prepredena hulja se usuđuje da tvrdi kako odeća pripada onoj pokradenoj ženi. Komandant ostade miran, iako ga je svojeručno svukao i mada tokom svoje dugogodišnje prakse još nije naišao na toliku drskost. Sa lakim osmehom uhvatio je pantalone i digao ih uvis: „I ove pantalone?“ Kin ih primeti. „Pa to su muške pantalone“, rekao je, neprijatno dirnut, jer taj predmet nije imao nikakve veze sa Terezom. „Priznajete, dakle, muške pantalone.“

295

„Naravno.“ „Šta mislite, čije su to pantalone?“ „To ne mogu znati. Zar su one nađene kod pokojnice?“ Poslednju rečenicu komandant namerno preču. Nameravao je da u klici uguši bajku o ubistvu i slične manevre za skretanje pažnje, čim se pojave. „Tako, tako, ne možete znati.“ Munjevito je izvukao ogledalce iz džepa i pružio ga prema Kinu, ne suviše blizu, tako da je ovaj ugledao gotovo celu svoju priliku. „Znate li ko je to?“, upitao je. Svaki mišić na njegovom licu bio je napet da prsne. „Ja – sam“, promuca Kin i uhvati se za košulju. „Gde – gde li su mi pantalone?“ Bio je bezmerno začuđen što vidi sebe u ovakvom stanju; nije imao čak ni cipele ni čarape. „Aha!“, uzviknu komandant likujući. „Evo vam, obucite opet pantalone!“ Predao mu ih je, očekujući neku novu podmuklost. Kin ih uze i obuče se što je brže mogao. Pre no što stavi ogledalo u džep, činovnik baci pogled u njega, jer to je malopre uskratio sebi, da bi mu prepad bolje pošao za rukom. On je umeo da se savlađuje. Imao je besprekorno ponašanje. Naročitu radost je osećao zbog lakoće sa kojom se odvija ovo njegovo saslušanje. Zločinac sam od sebe navuče i ostale delove odeće. Pokaza se da je suvišno dokazivati mu kako je on vlasnik svakog pojedinog komada. Shvatio je koga ima pred sobom, pa je štedeo snagu. Uvod nije trajao ni tri minuta. Nek pokuša neko da u tome nadmaši komandanta. Bio je toliko zadovoljan da bi najradije smesta prekinuo. Da bi nastavio, bacio je poslednji pogled u ogledalce, najedio se zbog nosa i zapitao sa svežom energijom, dok se lopov upravo uvlačio u kaput: „A kako se sad zovete?“ „Doktor Peter Kin.“ „Kako da ne! Zanimanje?“ „Privatni naučnik i bibliotekar.“

296

Komandant se seti da je već čuo ova dva podatka. Uprkos svome pamćenju, koje je bilo kratko kao i njegov nos, dohvatio je jedan lažni dokument i pročitao naglas: „Doktor Peter Kin. Privatni naučnik i bibliotekar.“ Novi zločinčev krik malčice ga je izveo iz koncepta. Prepoznao je svoju odeću i sad se pravi da su dokumenti originalni. Mora da je smatrao svoj položaj strahovito očajnim kad se latio ovog sumanutog sredstva. U takvim slučajevima neko iznenadno pitanje često jednim udarcem vodi do cilja. „A sa koliko ste novca danas pošli, mislim pošli od kuće, gospodine doktore Kine?“ „Ne znam. Nemam običaj da prebrojavam novac.“ „Svakako da nemate, sve dok vam još nije u ruci!“ Posmatrao je dejstvo svog udarca. Čak i za vreme rutinskih saslušanja dozvoljavao je da se primeti kako on sve zna, makar se u prvi mah još pravio da je učtiv. Zločinac iskrivi lice. Njegovo razočaranje govorilo je koliko brda zapisnika. Komandant odluči da odmah preduzme i drugi napad, na jedno ne manje ranjivo krivčevo mesto, na njegov stan. Neupadljivo, oklevajući i kao da je zamišljena, leva šaka mu je klizila preko legitimacije – sve dok potpuno nije prekrila izvesnu rubriku i celu njenu okolinu. Reč je bila o rubrici u kojoj je bilo upisano mesto stanovanja. Zločinci iz boljih krugova umeju da čitaju rukopis naopako. Tako je komandant dovršio svoje poslednje pripreme. Zatim je ispružio desnu ruku kao da poziva i preklinje za nešto, i rekao sasvim uzgred: „Gde ste proveli poslednju noć?“ „U hotelu… zaboravio sam ime“, odvrati Kin. Komandantova leva šaka se podiže i on pročita: „Erlihova ulica 24.“ „Tamo su je našli“, reče Kin i sa olakšanjem odahnu. Najzad se povela reč o ubistvu. „Našli, kažete? Znate li kako se to kod nas zove?“ „Moram vam dati za pravo, tačno uzevši ništa više od nje nije preostalo.“ „Uzevši? Bolje da odmah kažemo: ukravši!“ Kin se uplaši. Šta je to bilo ukradeno? Nije valjda suknja? Na suknji i na njenom kasnijem uništenju, za koje se imalo zahvaliti kasapskom psu,

297

zasnivala se odbrana od onog varljivog lika. „Suknja je pronađena na mestu zločina!“, izjavio je čvrstim glasom. „Mestu zločina? Ove reči u vašim ustima zvuče vrlo ozbiljno!“ Svi okupljeni činovnici zaklimaše glavom. „Ja vas smatram obrazovanim čovekom. Priznajete li da uz mesto zločina ide i zločin? Dopušteno vam je da povučete svoj iskaz. Ali prinuđen sam da vas upozorim na nepovoljan utisak. Ja vam želim dobro. Za vas će bolje biti ako priznate. Dakle priznajmo, dragi prijatelju! Priznajte, mi sve znamo! Poricanje vam ništa ne vredi. Omaklo vam se da pomenete mesto zločina. Priznajte, i ja ću se usrdno založiti za vas! Ispričajte sve po redu! Mi smo preduzeli istragu. Šta vi tu možete učiniti? Sami ste se uvalili! Uz mesto zločina ide i zločin. U pravu sam, valjda, gospodo moja?“ Kad kaže „gospodo moja“, gospoda znaju da on drži pobedu u ruci i zasipaju ga pogledima punim divljenja. Svako hita da u tome pretekne drugoga. Veštak u pamćenju uviđa da tu neće biti hleba za njega, pa diže ruke od svog starog plana. Đipa prema stolu, hvata komandantovu srećnu ruku i uzvikuje: „Gospodine komandante, dozvolićete da vam čestitam!“ Komandant odlično zna kakav je neuporediv podvig izveo. Kao skroman čovek, on se što više može sklanja sa puta počastima. Ali danas je to jače od njega. Bled i uzbuđen ustaje, klanja se na sve strane, bori se da dođe do reči i najzad svu svoju potresenost izražava jednom prostom rečenicom: „Zahvaljujem vam, gospodo moja!“ „Bogme ga je ipak uhvatilo“, kaže otac, koji ima smisla za porodične scene. Kin bi već hteo da počne. Tražili su od njega da ispriča sve po redu. Šta bi bolje mogao poželeti? Nekoliko puta je već zaustio. Ali aplauz ga prekida. Proklinje činovničke naklone, za koje smatra da su njemu namenjeni. Ti ljudi mu smetaju još pre no što je počeo. U njihovom neobičnom ponašanju naslućuje pokušaj da utiču na njega. Iako oseća u leđima nadražaj da se okrene, ne okreće se. Namerava da kaže punu istinu. Varljivi lik je možda već nestao. Mogao bi od samog početka opisati svoj zajednički život sa nesumnjivo pokojnom Terezom. Njegov položaj u ovom procesu bi time bio olakšan; ali njemu je malo stalo do olakšavajućih okolnosti. Radije će opisati pojedinosti njene smrti, u kojoj

298

je na sasvim određen način učestvovao. Treba umeti prikovati pažnju činovnika, oni vole da slušaju o onome što spada u njihov resor. Ubistva spadaju u resor svih ljudi. Ima li nekog što se ne bi veselio ubistvima? Komandant najzad seda, a zaboravlja na šta, pa čak i ne gleda kako je postavljena PRIVATNA SVOJINA. Otkako je isterao priznanje iz zločinca, manje ga mrzi. Namerava da ga pusti da govori do kraja. Uspeh je promenio njegov život. Sad ima normalan nos. Ogledalce leži duboko u džepu, isto tako zaboravljeno; izgubilo je svaku svrhu. Zašto se ljudi toliko muče? Život je elegantan. Svakog dana se pojavljuju kravate u novim fazonima. Čovek mora znati kako se one nose. Većina s njima liči na majmune. Njemu nije potrebno ogledalo. Vezivanje čvorova mu je u prstima. Uspeh mu daje za pravo. On je skroman. Ponekad se klanja. Njegovi ljudi ga poštuju. Njegova izvrsna pojava čini da voli svoj teški posao. Ne drži se on uputstava, šta će mu to. Uputstva su za zločince. On ih navodi da sami priznaju, jer besprekorno deluje. „Već kad su se vrata zatvorila za njom“, počinje Kin, „bio sam siguran u svoju sreću.“ Počinje izdaleka, ali samo u sebi, u dubinama svoga odlučnog duha. On tačno zna kako se sve odigralo u stvarnosti. Kome su pobude za neko delo poznate bolje no onome ko je to delo i izveo? Vidi od početka pa do kraja svaku kariku na lancima kojima je okovao Terezu. Sa izvesnom ironijom rezimira događaje za ovaj auditorijum sastavljen od ljudi željnih hapšenja i senzacija. Umeo bi on njima da priča i lepše stvari. Sažaljeva ih; ali oni nisu naučnici, i šta se tu može. On se prema njima odnosi kao prema normalnim obrazovanim ljudima. Verovatno je da su oni i manje od toga. Citate kineskih pisaca izbegava. Mogli bi ga prekinuti i postavljati mu pitanja o Mong Ceu. Njemu u suštini pričinjava zadovoljstvo da o jednostavnim činjenicama govori jednostavno i na opšterazumljiv način. Njegovom pričanju svojstveni su oštrina i trezvenost, za koju ima da zahvali kineskim klasicima. Dok Tereza ponovo umire, njegove misli se vraćaju u biblioteku iz koje je ponikao toliko veličanstven naučni podvig. Namerava da ga uskoro nastavi. Smatra da je oslobađajuća presuda potpuno izvesna. Svakako, namerava da se pred sudom ponaša sasvim drukčije. Onde će prikazati celokupnu svoju naučnu blistavost. Ceo svet će načuljiti uši kad verovatno najveći živi sinolog bude držao odbrambeni govor u prilog nauci. Ovde govori skromno. Ne falsifikuje, ne štedi sebe, samo pojednostavljuje.

299

„Ostavio sam je da nedelje i nedelje živi sama. Čvrsto ubeđen da mora skončati od gladi, provodio sam svaku noć u hotelu. Gorko sam osećao nedostatak svoje biblioteke, verujte mi; zadovoljio sam se time što sam je zamenio jednom malom bibliotekom koja mi je u hitnim slučajevima bila odmah pri ruci. Brava na mome stanu je sigurna – nikad me nije mučila bojazan da bi provalnici mogli osloboditi onu ženu. Zamislite njen položaj: sve zalihe je pojela. Onemoćala i ispunjena mržnjom, ona leži na podu, pred istim onim pisaćim stolom u kojem je tako često tražila novac. Novac, to je bila njena jedina misao. Bila je nezasita. Ne želim danas da vam pričam kakve su mi sve misli dolazile u glavu pred ovim pisaćim stolom, dok sam još delio stan sa njom. Bio sam prinuđen da nedeljama ležim ukočen kao kip čuvar, bojeći se da mi ne opljačka rukopise. Bilo je to doba mog najvećeg poniženja. Kad bi mi glava sva gorela od želje za radom, govorio sam sebi: ti si od kamena, i verovao sam u to samo da bih ostao miran. Onaj među vama koji je bio u prilici da čuva takvo blago, moći će da se stavi u moj položaj. Ja ne verujem u sudbinu. Ali nju je stigla njena sudbina. Umesto mene, koga je podlim prepadima dovela blizu smrti, sad je ona onde ležala, proždirana ludačkom glađu. Nije umela da pomogne sebi. Nedostajalo joj je samosavlađivanje. Sama je sebe proždrala. Komad za komadom njenoga tela stradao je kao plen požude. Iz dana u dan sve više je mršavila. Bila je suviše slaba da ustane, pa je tako ležala u sopstvenoj prljavštini. Ja se vama možda činim mršav. U poređenju sa mnom ona je bila senka od čoveka, jadna i dostojna prezira; da je ustala, preturila bi se od najmanjeg daška, bila je kao šibica, svaki slabić bi je slomio, a verujem da bi čak i dete moglo to da učini. Nešto podrobnije o tome nije moguće reći. Plava suknja, koju je uvek nosila, pokrivala je njen kostur. Ona je bila uštirkana, pa je zahvaljujući ovom svojstvu držala na okupu gadne ostatke njenoga tela. Jednoga dana je izdahnula. I taj izraz mi se čini pogrešan; verovatno više nije imala pluća. Niko nije bio s njom u tom poslednjem času, jer ko bi nedeljama izdržao pored kostura? Sa nje je curila prljavština. Krvavo meso, koje je u komadima otkidala od tela, smrdelo je do neba. Truljenje je počelo još za živa tela. To se dešavalo u mojoj biblioteci, u prisustvu knjiga. Narediću da se stan temeljno očisti. Ona taj proces nije prekratila samoubistvom. U njoj nije bilo ničega svetog, bila je vrlo svirepa. Pretvarala se da prema knjigama oseća ljubav dokle god je očekivala

300

testament od mene. I danju i noću je govorila o testamentu. Negovala me je tako da sam se razboleo, a ostavila me je u životu samo zato što još nije bila sigurna u testament. Ništa ne izmišljam. Jako sumnjam da je umela tečno da čita i piše. Verujte mi, nauka me obavezuje da govorim istinu. Njeno poreklo je mutno. Zaključala je ceo stan, meni je ostavila jednu sobu, pa mi je najzad i nju oduzela. A nju je uzela strašna smrt. Nastojnik je provalio u stan. Kao nekadašnjem policijskom činovniku njemu je pošlo za rukom ono oko čega bi se neki provalnik uzalud mučio. Ja ga smatram odanim čovekom. On ju je pronašao u njenoj suknji, kao odvratan, smrdljiv, ružan kostur, mrtvu, potpuno mrtvu, nije ni sekundu sumnjao u njenu smrt. Dozvao je druge ljude, a u kući je zavladala opšta radost. Nije se više moglo ustanoviti kada je nastupila smrt; ali nastupila jeste, svi su to uzimali kao ono glavno. Najmanje pedeset stanara iz kuće prodefilovalo je pored leša. Nikakva sumnja se nije čula, svako je klimao glavom i priznavao ono što se više nije moglo promeniti. Ima svedočanstava koja govore o prividnoj smrti, koji bi naučnik to poricao? Međutim, o prividno mrtvim kosturima ništa mi nije poznato. Od najdrevnijih vremena narod zamišlja aveti kao kosture. U takvoj predstavi ima dubine i veličine; sem toga, ona je i verodostojna. Zašto se čovek boji aveti? Zato što je avet pojava nekog mrtvaca, bezuslovnog mrtvaca, umrlog i pokopanog. Da li bismo osećali isti taj strah kad bi ona pred nama iskrsla u starom, dobro poznatom telu? Ne! Jer bi pri tom prizoru od nas otpala misao na smrt, pred sobom bismo imali živo biće, ništa drugo. Ali ako se avet javi kao skelet, onda nas to u isti mah podseća na dvoje: na živog čoveka, onakvog kakav je bio, i na mrtvaca, onakvog kakav jeste. Kostur kao lik aveti uzeli su bezbrojni narodi za sliku i priliku smrti. Njegova dokazna moć je pogubna, to je nešto apsolutno najmrtvije što mi poznajemo. Od prastarih grobova nam se koža ježi ako se u njima nalaze kosturi; ako su prazni, ne osećamo ih kao grobove. A ako nekog sasvim živog čoveka nazovemo kosturom, time mislimo da mu je smrt blizu. Ona je, međutim, bila sasvim mrtva, svi stanari su se uverili u to, a strahovito gađenje zbog njene požudne propasti svakoga je obuzelo. Plašili su je se još i sad. Bila je veoma opasna. Nastojnik, jedini čovek koji je umeo da joj zapoveda, bacio ju je u kovčeg. Odmah potom oprao je ruke, ali bojim se da su ostale zauvek prljave. Pa ipak, ja mu ovim javno

301

izričem zahvalnost za njegovo hrabro delo. Nije se plašio da je otprati na poslednji put. Usled odanosti prema meni pozvao je nekoliko stanara da mu pomognu u toj ružnoj dužnosti. Niko se nije pokazao spreman da to učini. Ovim jednostavnim i valjanim ljudima bilo je dovoljno da pogledaju njen leš pa da je prozru. Ja sam mesecima živeo pored nje. Dok se kovčeg, odveć beo i gladak, kretao ulicama na nekim rasklimatanim taljigama, svako je osećao šta se u njemu nalazi. Nekoliko dečaka koje je moj verni sluga najmio da brane taljige od napada pobesnele gomile pobegoše drhteći od straha i urlajući raširiše vest po celome gradu. Niz ulicu se valjala divlja vika. Razjareni muškarci napuštali su posao. Žene su spopadali grčevi od plača, škole izbljunuše napolje svu svoju decu, hiljade ljudi nagrnuše zahtevajući da ubiju leš. Još od revolucije četrdeset osme godine ovaj grad nije doživeo toliki metež. Uzdignute pesnice, psovke, zadahtale ulice i skandiranje: smrt lešu, smrt lešu! Mogu to shvatiti. Gomila je lakomislena. Uopšte uzev, ja je ne volim. Ali strahovito bih voleo da sam se onda mogao umešati u nju. Narod ne zna za šalu. Njegova osveta je ogromna – daj joj pravi objekt i ona će postupati po pravdi. Kad su otrgli poklopac sa sanduka, umesto stvarnog leša ugledali su kostur što je izazivao gađenje. Na to uzbuđenje oslabi. Kosturu se više ništa ne može učiniti, i gomila se rasturi. Samo jedan kasapski pas nikako da se okani. Tražio je meso, a nije ga našao. Od besa je oborio kovčeg na zemlju i izgrizao plavu suknju u sasvim sićušne komadiće. Zatim ih je, bez sažaljenja, proždrao sve do poslednjeg. To je razlog što suknja ne postoji više. Uzalud ćete je tražiti. Da bih vam olakšao rad, saopštavam vam sve pojedinosti. Ostatke treba da tražite na jednom smetlištu ispred grada. Kosti, bedne kosti; sumnjam da se još mogu razlikovati od ostalog đubreta. Možda ćete imati sreće. Takvoj beštiji i ne dolikuje da ima častan pogreb. Pošto je sad pouzdano mrtva, ne želim da je grdim. Plava opasnost je oterana. Samo glupaci su se bojali žute opasnosti. Kina je zemlja nad zemljama, najsvetija zemlja. Verujte smrti! Ja još od svoje mladosti sumnjam u postojanje duša. Učenje o seobi duša smatram bezobrazlukom i spreman sam da to svakom Indusu kažem u lice. Kad su je našli na podu pred pisaćim stolom, ona je bila kostur, a ne duša…“ Kin obuzdava sebe dok drži govor. S vremena na vreme mu misli skrenu prema nauci. Opet joj je toliko blizu, koliko bi strasno želeo da se

302

o njoj raspriča nadugačko i naširoko. Ona je njegov zavičaj. Ali svaki put mune sebe – uživanje kasnije, veli on sebi, pričekaj dok stigneš kući, knjige čekaju, rasprave čekaju, izgubio si mnogo vremena. Sve puteve kojima bi mogao zakoračiti povija njegova volja i vraća ih ka podu pred pisaćim stolom. Kad ga vidi, lice mu se razvedri, osmehuje se na pokojnicu, ona je pravi, a ne varljivi lik. Sa puno ljubavi boravi uz nju. On slabo pamti pojedinosti živih bića, pamćenje mu funkcioniše samo pred knjigama. Inače bi voleo da je podrobno opiše. Njena smrt nije ništa svakodnevno. To je događaj. To je konačno spasenje strahovito progonjenog čovečanstva. Kin postepeno počinje da se čudi svojoj mržnji. Ona ga nije dostojna. Kako čovek može mrzeti neki bedni kostur? Brzo je propala. Smeta mu samo zadah što se otada uvukao u knjige. Treba biti spreman na žrtve. On će umeti da odstrani taj zadah. Činovnici su odavno postali nestrpljivi. Slušaju samo još iz respekta prema komandantu; ovome pak teško polazi za rukom da se vrati natrag u trezveni ton saslušanja. Kad u naviknutim rukama drži pobedničku nagradu, ne sviđa mu se proza. Sad bi želeo da rije po novim kravatama, sve sami novi uzorci, garantovano čista svila, i da izabere ono što je najlepše, jer on ima ukusa. Poznaju ga u svim radnjama. U stanju je da satima cunja, on ume da isprobava kravate, a da ih ne gužva. Zato mu svako poverava svoju robu. Neki mu je šalju i kući. Ali to on ne voli. Bio bi kadar da danima stoji u nekoj radnji i da razgovara sa šefovima. Kad se on pojavi, druge mušterije puštaju da čekaju. Njegovo zanimanje je povezano sa zanimljivim događajima, i on ih priča. Tako nešto drugi uvek vole da slušaju. Eh, šta da radi, nema vremena; inače bi imao pravu poslasticu da im ispriča. Sutra će poći u šetnju. Šteta što danas nije sutra. Mora da sluša pri svakom ispitivanju. On to iz principa ne čini, jer ionako već sve zna. Naterao ga je da prizna, pred njim niko neće izvoditi kerefeke. Nervi su mu upropašćeni, to je od preteranog rada. Ali kraj svega toga još uspeva da bude zadovoljan. Dogurao je do nečega i raduje se novoj kravati. Nastojnik napeto sluša. Nije se prevario u gospodinu profesoru. Ovaj priča koliko on vredi. Sluga nije. Veran, to je tačno, a ako zaželi, dovešće sve stanare, svi će dotrčati. Mogao bi zaurlati da ga ceo grad čuje. Za strah ne zna, pošto je iz policije. On može da provali u svaki stan. Nema brave koja bi ga zadržala, jer on razbija vrata, samo jednim udarcem

303

pesnice. Štedi đonove, njemu nije potrebno da gazi. Drugi odmah navaljuju nogama. On ima snagu gde god mu je to potrebno. Tereza stoji blizu Kina. S mukom guta njegove reči. Pod suknjom vrti ukrug čas jednu čas drugu nogu, ne pomerajući se sa mesta. Takvi besmisleni pokreti kod nje znače strah. Ona se boji ovog čoveka. Osam godina se nalazila s njim u istom stanu. Svakog trenutka on joj se čini sve više raspoložen za ubistvo. Pre nikad nije hteo ništa da kaže. Sad govori o samim ubistvima. Kakav opasan čovek! Kad govori o kosturu kraj pisaćeg stola, ona brzo kaže u sebi: to je bila ona prva žena. I ona je htela da dobije testament, bila je promućurna, ali ova kukavica ništa ne daje. Što se suknje tiče, to je uvreda. Otkud kasapski pas da ždere suknju? On bi svaku ženu hteo da ubije. Neprestano dobija batine, ali ne dovoljno. Nešto on tu laže. Tri sobe joj je sam poklonio. Šta njoj trebaju rukopisi. Ona želi štednu knjižicu. Knjige smrde na leševe. Ona nikad ništa nije primetila. Punih osam godina je svakoga dana brisala prašinu s knjiga. Na ulici su ljudi vikali pored kovčega. To nije pristojno raditi pred leševima. Najpre se ženi iz ljubavi, a onda ubija. Tako nešto treba obesiti. Ona nikog ne bi ubila. Pa nije se ni udala za njega iz ljubavi. I on da se vrati u njen stan! Ona se plaši. On misli na novac, jer ne daje novac iz ruke, ono za plavu suknju nije istina. Samo hoće da je naljuti. Ubijanje, toga nema. Pa tu je policija. Sad joj je došlo da zaurla. Za njega je žena kao životinja. On je ima na savesti. Od šest do sedam uvek je bio sam. Onda je i ubio. Pisaći sto neka ostavi na miru. Da nije, počem, nešto našla u njemu? Nastojnik ume da joj zapoveda. Ona želi lepa kola. Kovčeg mora biti crn. Konji ne smeju da fale. Tereza se boji sve više. Čas je ubio prvu ženu, čas nju. Ona u mislima uklanja suknju sa leša, suknja je najviše zbunjuje; sažaljeva prvu ženu, jer on tako prostački postupa prema suknji. Stidi se zbog bednog pogreba. Mrzi kasapskog psa. Ljudi su nepristojni, a đaci dobijaju premalo batina. Bolje bi bilo da muškarci rade, a žene da kuvaju. Reći će ona njima to. Šta se to tiče stanara? Svi su nagrnuli da gledaju. Guta njegove reči kao pregladneo čovek hleb. Sluša da se ne bi bojala. Za tren oka prilagođava svoje predstave njegovim rečenicama. Od toliko mišljenja vrti joj se u glavi. Nije navikla na ovakvu zbrku. Ponosila bi se svojom pameću, samo da je gotovo ne ubija mučenje od straha. Deset puta je poumila da stupi napred i kaže šta je on; strah od njegovih misli je primorava da ostane

304

mirna. Pokušava da pogodi šta će se dalje desiti, ali on je iznenađuje. Steže joj grlo. Ona se brani, nije glupa, zar da čeka dok joj ne ponestane daha? Ne, ima ona vremena, neće umreti sve do osamdesete, dakle kroz pedeset godina. Pre neće, tako želi gospodin Grub! Kin jednim veličanstvenim gestom završava govor. Zabacuje ruku uvis, kao motku bez zastave. Telo mu se proteže, kosti zveckaju, glas mu zvonko i jasno sve sažima: „Živela smrt!“ Od ovog uzvika komandant se budi. Neraspoloženo gura kravate u stranu, čitav naramak; izabrao je najlepše. Kad li će pronaći vremena da ih skloni? Mora dopustiti da nestanu, dok ne naiđu lepši časovi. „Prijatelju dragi“, kaže on, „kako čujem, već smo došli do smrti. Bolje da još jednom ispričate celu priču!“ Činovnici se gurkaju laktovima. Ima on svoje bubice. Terezino stopalo prelazi granicu kruga. Mora nešto reći. Genije u pamćenju vidi da je došao do cilja. Svaka reč koju je čuo nalazi se na svome mestu. Namerava da ponovi iskaz umesto samog uhapšenika. „On je već umoran“, kaže on i sa omalovažavanjem pokazuje ramenom prema Kinu, „ja ću to brže!“ Tereza nezadrživo iskoračuje. „Moliću lepo, on će me ubiti!“ Ona govori tiho, obuzeta strahom, ali Kin je čuje i poriče njeno postojanje. Ne okreće se. Nikada, zašto bi to činio?! Ona je mrtva. Tereza uzvikuje: „Moliću lepo, plašim se!“ Genije, ozlojeđen zbog smetanja, izdire se na nju: „Hajde-de, niko vas neće pojesti!“ Otac je umiruje: „Žena je po prirodi određena da bude slabiji pol“; taj moto potiče iz poslednjeg sastava njegovog sina. Komandant izvlači ogledalce, zeva i uzdiše: „Umorio sam se, bogami.“ Nos izmiče njegovoj pažnji, ni za šta više ne pokazuje interesovanje. Tereza viče: „Moliću lepo, morate ga ukloniti!“ Kin još odoleva njenom glasu; ne okreće se. Ali naglas ječi. Nastojniku je dozlogrdila kuknjava. „Gospodine profesore“, grmi on otpozadi, „nije tako strašno. Svi smo još živi. A i zdravi smo svi koliko nas ima!“ On ne voli ukus smrti. Takav je on. Snažnim korakom kreće napred. Sad se on upliće u stvar. Gospodin profesor je pametan. To je od silnih knjiga. Natrućao je tu štošta. Slavan čovek, a uz to dobar kao dobar dan; ništa vi njemu ne verujte. Nema taj nikakvo ubistvo na savesti. Odakle mu snaga za to? On to kaže samo zato što ga žena nije dostojna. Takve stvari pišu u knjigama. Zna vam on sve. On se boji i čiode. Žena ga je ogorčila. Pokvarena je duša

305

toj krmači. Sa svakim se ona petlja. Legne dok lupiš dlanom o dlan. On se može zakleti u to. Profesor nedelju dana nije bio u kući, a ona ga je već zavela. On je, naime, iz policije, nastojnik mu je sporedno zanimanje, i penzionisan je. Zove se Benedikt Pfaf. Otkako pamti, njegova kuća se nalazi u Erlihovoj ulici broj 24. Što se krađe tiče, bolje da ova žena kušuje. Gospodin profesor se njom oženio iz sažaljenja, pošto je bila služavka. Drugi bi joj smrskao glavu. Njena majka je umrla usred đubreta. Bila je kažnjavana zbog prosjačenja. Nije imala ništa da ždere. On je to čuo od njene ćerke. Pričala mu je to u krevetu. Jezik joj radi za stotinu. Gospodin profesor je nevin, kune se u to svojom penzijom. On ga uzima na svoju dušu. Zvanični organ može to sebi dozvoliti. Kod sebe u sobici uredio je pravu policijsku stanicu, kolege bi zinule od čuda: kanarinci i rupa za motrenje. Čovek mora da radi, a ko ne radi, pada državi na teret. Slušali su ga sa čuđenjem. Njegovo urlanje je prodiralo u svačiji mozak. Čak ga je i otac razumevao. Bio je to njegov jezik, kraj sveg divljenja prema sinu koji piše sastave. I u komandantu je probudio izvestan ostatak interesovanja. Ovaj je sad dopuštao da riđokosi može biti iz policije. Običan čovek se ovde ne ponaša tako glasno i bezobrazno. Tereza je neprestano pokušavala da protestuje. Reči su joj zvučale slabo. Klizila je čas nadesno, čas nalevo, dok nije uhvatila Kina za peš od kaputa. Stala ga je vući, da bi se okrenuo, da bi rekao da li je ona bila služavka ili domaćica. Tražila je pomoć od njega, želela je da joj on nadoknadi ono što je pretrpela zbog uvreda onog drugog muškarca. Ona se udala iz ljubavi. Gde je sad ljubav? On je ubica, dobro, ali ipak ume da govori. Ona ne dozvoljava da je nazivaju služavkom. Već trideset i četiri godine vodi domaćinstvo. Još malo pa će godina dana kako je pristojna supruga. On mora nešto reći! Neka požuri! Inače će ona ispričati tajnu o njegovom poslovanju između šest i sedam! U sebi je rešila da ga izda čim joj ukaže ono što priliči, naime ljubav. On je bio jedini koji je čuo njene reči. Usred ogromne buke razabirao je iza sebe njen glas, slab, ali kao i uvek ozlojeđen. Osećao je grubu šaku na svom kaputu. Oprezno, ne znajući ni sam kako, skupio je kičmu, izvio i uvrnuo ramena, izvukao se iz rukava, polako ih prstima povukao da se smaknu i najednom se našao, nakon poslednjeg trzaja, bez kaputa i bez Tereze. Nije je više osećao. Ako bi ga ščepala za prsluk, isto bi se desilo. U

306

mislima nije pominjao ni varljivi lik ni nju. Zaobilazio je njeno ime i zaobilazio je njen lik, ali znao je od čega se brani. Nastojnik je završio govor. Ne sačekavši njegovo dejstvo, jer ga ničim nisu mogli teretiti, stupio je između Kina i Tereze, zaurlao: „Kušuj!“, otrgao joj kaput iz ruke i obukao ga profesoru kao kakvom odojčetu. Komandant nemo vrati novac i dokumente. Njegove oči su žalile zbog tog pogrešnog poteza, jer on nije nameravao da povuče nijedno slovo od uspelog saslušanja. Geniju se ponešto činilo sumnjivo; za svaki slučaj je zapamtio govor riđokosoga i na prstima je prebrojao različite tačke sadržane u njemu. Policajci su govorili uglas. Svaki je saopštavao sopstveno mišljenje. Jedan što je voleo da čeprka po poslovicama reče: „Zaklela se zemlja raju“, i ta izreka naiđe na usrdno odobravanje. Terezino tridesetčetvorogodišnje domaćinstvo izgubi se u huci i buci. Ona zalupa nogom. Otac, koga ona podseti na jednu rođaku i zabranjeno voće, najzad obrati pažnju na nju. Zajapurena lica i kreštava glasa, ona uze da brojevima potkrepljuje svoje opravdanje. Muž to može potvrditi, a ako neće, ona će dovesti gospodina Gruba, iz trgovine nameštajem Grub & Supruga, on je tek odnedavno oženjen. Reč „oženjen“ izgovorila je pišteći. Ali niko joj nije verovao. I dalje je ostala obična služavka, a otac je zamoli da se nađu noćas. Nastojnik ovo ču i složi se sa tim još i pre no što je ona odgovorila. „Ona će za to odjuriti čak do Brazilije“, ljubazno je objasnio kolegi. Amerika mu nije bila dovoljno daleko. Zatim je blistajući i frkćući pogledao unaokolo po sobi i na zidovima otkrio velike snimke koji su prikazivali figure u džiju-džicu. „U moje vreme“, zaurlao je, „to je bilo dovoljno!“ Stegao je snažno pesnice i podneo ih nekolicini kolega istovremeno pod zadivljene noseve. „E, u ona vremena“, reče otac i počeška Terezi podvoljak. Njegov dečko će jednom lepše živeti. Komandant je odmeravao Kina. Profesor je to, nema zbora, odmah je osetio da potiče iz dobre porodice, a novac nose takvi ljudi kao plevu u džepu. Drugi bi umeo da se udesi. A ovakav čovek ide kao prosjak. Nema pravde na svetu. Tereza reče ocu: „Moliću lepo, u redu, ali najpre da mi se prizna da sam domaćica!“ Znala je, izgleda kao da joj je trideset, ali uvreda ju je još odveć duboko morila. Kin je nepomično zurio u komandanta i osluškivao koliko je njen glas blizu ili daleko. Kad se nastojnik odluči da pođe i nežno uhvati profesora za mišicu, ovaj zavrte glavom i sa začuđujućom snagom steže prstima sto. Potrudiše

307

se da ga otrgnu, ali sto je klizio za njim. Na to se Benedikt Pfaf brecnu na Terezu: „Gubi se, mrcino! – Ne može da trpi tu ženu!“, dodao je okrenut kolegama. Otac ščepa Terezu i izbaci je uz svakojako šaljakanje. Ona se jako uzruja i prošaputa kako bi bolje bilo da je on kasnije ne ostavi na miru. Na vratima je pribrala ostatke svoga glasa i uzviknula: „Ubistvo možda ništa nije, ubistvo možda ništa nije!“ Dobila je pljusku po ustima i u najvećoj žurbi je otklizila kući. Neće ona pustiti ubicu u stan. Brzo će zaključati, dvaput dole, dvaput gore, dvaput u sredini, i pogledaće da unutra nema provalnika. Profesora, međutim, ni deset policajaca ne može da pomeri s mesta. „Otišla je“, bodri ga nastojnik i prebacuje njegovu glavu, kao kakvu kocku, u pravcu vrata. Kin ćuti. Komandant je upro pogled u njegove prste. Oni su nametljivi, pomeraju mu sto. Ako se to tako nastavi, on će ubrzo sedeti u praznoj sobi. Ustaje; i jastuče se pomerilo. „Gospodo moja“, kaže on, „to ne može tako!“ Desetak činovnika okružuju Kina i ljubazno ga ubeđuju da jednom pusti sto. „Svako je kovač svoje sreće“, veli jedan među njima. Otac obećava da će ženi isterati bubice iz glave, još koliko danas. „Treba se ženiti samo finijim osobama!“, tvrdi genije. On će uzeti samo ženu sa mirazom, zato se još i nije oženio. Komandant vodi ceo taj prizor i misli: kakva meni vajda od toga? Zeva i sve prezire. „Nemojte me brukati, gospodine profesore“, urla Benedikt Pfaf, „nego lepo pođite! Idemo mi sad kući!“ Kin ostaje neumoljiv. Ali sad je komandantu svega preko glave. Naređuje: „Napolje!“ Onih desetak policajaca što su dosad bili samo nagovarači ustremljuju se na sto i stresaju Kina sa njega kao uveli list. On se ne pretura. Ostaje na nogama. Ne dozvoljava da ga neko savlada. Umesto nekorisnih reči izvlači maramicu i sam je sebi vezuje preko očiju. Snažno zateže čvor, sve dok nije osetio bol. Njegov prijatelj ga izvodi držeći ga za mišicu. Čim su se vrata zatvorila, genije stavlja prst na čelo i izjavljuje: „Zločinac je bio onaj četvrti!“ Policijska stanica zaključuje da počev od danas stavi portira u „Terezijanumu“ pod oštru prismotru. Nastojnik na ulici nudi gospodinu profesoru svoj sobičak. U stanu bi se mogao srditi; čemu petljavina? Njemu je sad potreban mir. „Da“, kaže Kin, „ne volim onaj miris.“ Prihvatiće ovu ponudu i koristiće se njome dok stan ne bude očišćen.

308

MALIŠA Uspevši da pobegne, Fišerle je pred „Terezijanumom“ naišao na

neočekivan doček. Umesto njegovih nameštenika, zbog čije je sudbine i brbljivosti bio zabrinut, prema kapiji se tiskala uzbuđena gomila ljudi. Neki starac zacvile kad ga ugleda: „Bogalj!“, i saže se brzo koliko su mu to dopuštali ukočeni udovi. Uplašio se od zločinca, od koga su priče napravile nekog džinovskog patuljka; kad se savije, biće mali kao i ovaj. Neka žena prihvati slabački starčev usklik i naglas ga raznese dalje. Tako su to svi čuli; obuze ih sreća što nešto zajednički žele. „Bogalj!“, orilo se preko trga, „Bogalj! Bogalj!“

Fišerle reče: „Veoma se radujem!“, i stade se klanjati. Među silnim ljudima može biti i silnog ćara. Ljutit zbog onog grdnog novca koji je vratio u Kinov džep, nadao se da će ovde naći nadoknadu. Još je bio ošamućen od ranije opasnosti i nije odmah nanjušio novu. Oduševljeni usklik što ga zapljusnu obradova i njega. Isto će ovako i u Americi izlaziti iz svoje šahovske palate. Sviraće muzika, ljudi će vikati, a on će im krasti dolare iz džepova. Policija nek posle gleda šta će; a može ga baš i posmatrati. Ništa mu se tamo ne može desiti. Milioner je svetac. Stotine policajaca biće prisutno i najučtivije će ga moliti da se služi. Ovde ga ne shvataju dovoljno. Ostavio ih je unutra. Umesto dolara bilo je samo sitnine, ali on uzima sve. Dok je preletao pogledom preko poprišta, preko ulica kroz koje je mogao umaći, džepova u koje je mogao zavući ruku, nogu ispod kojih je mogao pobeći, oduševljenje opasno naraste. Svako je želeo da uzme svoj deo od kradljivca biserne ogrlice. Čak i najmirniji ljudi su gubili pribranost. Kakva drskost, usuditi se među ljude koji su ga prepoznali! Muškarci su ga mleli u kašu. Žene su ga najpre uzdizale do neba, a zatim mu grebale lice. Svi su želeli da ga unište dok od njega ne ostane samo sramna mrlja i ništa drugo. Ali prethodno su ga morali videti. Jer mada su hiljade, zanete njime, vikale „bogalj!“, ugledalo ga je najviše desetak ljudi. Put prema paklenom patuljku bio je popločan dobrim bližnjima. Svi su ga želeli, svi su skapavali od želje da ga vide. Zabrinuti očevi dizali su decu iznad glava. Da ih ne izgaze i da se nečemu nauče, dve muve jednim udarcem. Susedi su im uzimali za zlo što čak i u ovom trenutku misle na

309

decu. Mnoge majke su decu sasvim zaboravile; mirno su ih puštale da viču, ništa nisu čule, čule su samo: „Bogalj!“ Fišerle nađe da prave suviše veliku buku. Umesto „Živeo svetski prvak!“ ljudi su vikali „Bogalj!“ A zašto upravo bogalj da živi, to on nije uviđao. Sa svih strana su ga pritesnili. Bolje da ga manje vole, a više da mu daju. Na ovaj način ni do čega neće doći. S ove strane mu je neko stezao prste. S one strane gotovo nije ni znao više gde mu je grba. Da krade samo jednom rukom, to bi mu bilo suviše opasno. „Narode!“, povika on. „Malo ste preterali sa tom ljubavlju!“ Razumeli su ga samo oni što su bili sasvim pored njega. Ali niko ne pokaza razumevanje za tu njegovu izjavu. Tome su ga učili šamari i ubeđivali udarci nogama. Nešto je učinio, ali samo kad bi znao šta. Da ga možda nisu već uhvatili? Pogledao je slobodnu šaku. Ne, još se nije nalazila ni u čijem džepu. On je uvek pronalazio poneku sitnicu: maramice, češljeve, ogledala. Obično ih je uzimao i zatim iz osvete bacao. Ali sad je njegova šaka bila sramotno prazna. Otkud ovim ljudima pada na pamet da ga hvataju nevinog? Još ništa nije ukrao, a oni ga već gaze. Odozgo ga ćuškaju, odozdo ritaju, a žene ga, naravno, štipaju za grbu. Istina, to ga nije bolelo, o tuči ovi glupaci nemaju pojma, u „Nebu“ bi se zabadava mogli naučiti makljaži. Ali pošto se nikad ne može znati, i pošto je već često bivalo da se prividni početnici jednim udarcem pokažu kao kapaciteti, Fišerle poče da kuka i cvili. Obično je kreštao, ali kad je moralo biti, na primer sada, glas mu je zvučao kao u odojčeta. Umeo je i da istraje koliko treba. Neka žena blizu njega se uznemiri i poče se osvrtati. Dete joj je ležalo kod kuće. Ona se uplaši da nije možda dotrčalo za njom i upalo među ljude. Tražila ga je očima i ušima, ali uzalud, umirujući je coktala jezikom kao da je pred dečjim kolicima i najzad se i sama umirila. Ostali nisu dozvoljavali da tu neko izigrava odojče mesto razbojnika. Plašili su se da ih ubrzo ne potisnu, jer navala je bila velika, pa su hitali. Udarci im postadoše lošiji, sve češće su promašivali. Ali u krug su ulazili novi, koji su nameravali isto to. Kad se sve sabere, Fišerle nimalo nije bio zadovoljan. Kad bi samo hteo, kao od šale bi se oslobodio te bande. Trebalo bi samo da se maši ispod pazuha i da raspe novčanice među njih. Možda su to oni i imali u vidu. Naravno, torbar, onaj egoista, ona bedna guja, nahuškao je ovaj svet i oni sad hoće novac od njega. Razgnevio se zbog drskosti koju šefovi moraju da trpe od svojih nameštenika; ali on neće to trpeti, on će oterati

310

tu guju dođavola, otpustiće je, ionako bi to učinio. Čvrsto pripi ruke uz telo, pa odluči da se preturi kao mrtav. Ako mu zločinci pretraže džepove, znaće šta žele od njega. Ako ga ne pretresu, pobeći će misleći da je on mrtav. Ali njegov plan je lakše bilo doneti nego izvesti. Imao je grdne muke da padne; kolena ljudi koji su se našli oko njega zadržavala su mu grbu. Lice mu je već bilo na umoru, krive noge su se izvile, kroz nos ispusti poslednji dah, umesto iz usta, koja su bila suviše mala, čvrsto sklopljene oči se otvoriše, ukočene i bez pogleda – no sve te pripreme dođoše suviše rano. Grba je osujećivala plan. Fišerle ču šta mu prebacuju. Grdna šteta zbog sirotog barona. Radi biserne ogrlice to se ne isplaćuje. Užasan strah mlade baronice. Ženi je sad upropašćen život bez muža. Možda će uzeti novoga. Niko je ne može naterati. Za patuljke je predviđeno dvadeset godina. Trebalo bi opet uvesti smrtnu kaznu. Bogalji se moraju iskoreniti. Svi zločinci su bogalji. Ne, svi bogalji su zločinci. Što li tako glupo gleda, kao neka seljačka mlada? Bolje da nešto radi. Ne bi trebalo da otima ljudima hleb iz usta. Šta on može da radi sa biserima, vidi ga kakav je bogalj, a trebalo bi mu odseći i taj jevrejski nos. Fišerle se razbesne: ovi ljudi govore o bisernim ogrlicama kao slepci o boji! Što nema jednu bisernu ogrlicu! Uto tuđa kolena iznenada popustiše, grba mu se oslobodi, a on najzad klonu na zemlju. Očima iz kojih je iščezao pogled utvrdio je da su ga ostavili. Još dok su ga grdili, učinilo mu se da je navala oslabila. Vika: „Bogalj!“, orila se još jače, ali sad je dopirala od crkve. „Vidite li?“, rekao je prekorno, ustao i osmotrio poslednjih nekoliko pristalica što ostadoše uz njega. „Tamo je onaj pravi!“ Njihovi pogledi pođoše za njegovom desnom rukom što je pokazivala prema crkvi; levom rukom je munjevito oplevio tri džepa, prezrivo bacio češalj – jedino što je našao – i dao praha petama. Fišerle nikad nije saznao kome ima da zahvali za svoje čudesno spasenje. Na uobičajenom mestu Fišerka je u društvu ostalih čekala na njega, i samo njoj se čekanje suviše oteglo. Jer čistač kanala uopšte nije primećivao koliko se šef već zadržao. On je umeo satima da stoji na nogama, a isto toliko dugo je umeo da ni na šta ne misli. Nije poznavao ni razbibrigu ni dosadu. Svi ljudi su mu ostali

311

strani, jer su bili ili prespori ili užurbani. Njegova žena ga je budila, njegova žena ga je slala iz kuće, njegova žena ga je dočekivala. Ona je bila njegov časovnik i njegovo tačno vreme. Najprijatnije bi se osećao kad je pijan, jer bi onda i ostali zaboravljali koliko je sati. Slepac se za vreme čekanja kraljevski zabavljao. Udarila mu je u glavu jučerašnja visoka napojnica, pa se nadao da će danas dobiti još veću. Uopšte, on će istupiti iz firme Zigfrida Fišera i osnovaće robnu kuću, jer još malo pa će toliko zaraditi. Mora biti ogromna, recimo za devedeset prodavačica. Njih će on sam izabrati. Neće primiti nijednu ispod devedeset kila. On je gospodar i može primiti koga hoće. Davaće najviše plate, od konkurencije će preuzeti najteže prodavačice. Gde god neka iskrsne, odmah će saznati istinitu priču: u robnoj kući Johana Švera dobija se bolja plata. Vlasnik, nekadašnji slepac, gospodar je kome ništa ne promiče iz vida. On sa svakom postupa kao sa svojom ženom. Na to će ona prezrivo pljunuti na ostale muškarce i doći će k njemu. U njegovoj robnoj kući biće svega da se kupi: pomada, pravih češljeva, mreža za kosu, lepih maramica, muških šešira, hrane za pse, crnih naočara, džepnih ogledalaca, uopšte, što god srce poželi. Samo dugmadi neće biti. U izlozima će visiti velike table: OVDE SE NE PRODAJE DUGMAD. Torbar je, međutim, pretraživao crkvu u nadi da će naći droge. Njihova blizina uspavljujući je delovala na njega. Neprestano je nalazio neki tajni paket, ali znao je da ga nema i stvarno, toliko pametan je ipak bio. Sva tri muškarca su ćutala. Fišerka je jedina pokazivala sve veću zabrinutost. Fišerleu se nešto desilo. Nikako ga nema da dođe, a toliko je mali. On drži obećanje. Rekao je da će se pojaviti za pet minuta. Jutros je u novinama pisalo o nekoj nesreći i ona je odmah pomislila na njega. Sudarile su se dve lokomotive. U jedna su bili mrtvi, a iz druge su odveli teško povređene. Poći će ona sad da pogleda. I pošla bi, da on nije zabranio. Napali su Fišerlea zato što je on veliki šef. Zarađuje silne pare i sve nosi sa sobom. Kaže ona da je on nešto posebno. Njegova žena je nahuškala neprijatelje zato što je on ne voli. Suviše je stara za njega. Trebalo bi samo da se razvede, u „Nebu“ bi ga svaka poželela. Pred crkvom se sve crni od ljudi. Fišerlea je pregazio auto. Ide ona ipak da pogleda. Ostali neka čekaju tu. On tako lepo ume da psuje. Ona oseća strah od njegovih očiju. Gleda je, ona bi da pobegne, a

312

ne može. Šta uobražavaju ova trojica, on im je šef? I njih treba da je strah. Leži pod točkovima. Smrskali su mu grbu. Fišerle je ostao bez svoga šaha. Traži ga u „Terezijanumu“, jer on je svetski prvak. Zbog toga ga je uhvatio bes i uzbudio se. Još će joj se razboleti. Mora ga negovati. Još od samog jutra mislila je na to. Pisalo je u novinama. On ih nikad ne čita. Sada će poći, sada će poći. Nakon svake rečenice bi ućutala i zabrinuto mrštila čelo. Išla je goredole, njihala grbu, pristupala kolegama kad bi skupila nove reči i naglas ih šaputala. Osećala je da su svi zabrinuti koliko i ona sama. Čak i slepac ni reč nije progovarao, a on inače ume da priča kad je dobro raspoložen. Želela je da sasvim sama potraži Fišerlea i bojala se da drugi ne pođu za njom. „Odmah ću doći!“, uzviknula je nekoliko puta, sve glasnije ukoliko se više udaljavala. Muškarci se nisu pomerali; uprkos strahu bila je presrećna. Naći će Fišerlea. Ne sme se jediti zbog nameštenika, uz svu ostalu strašnu nesreću. Rekao je da oni treba da čekaju. Polako se šunja na trg pred crkvom. Već odavno je obišla oko ugla; umesto da pohita, ona usporava ionako sićušne korake i grčevito okreće glavicu. Ako naiđu torbar ili onaj dugmetaš ili čistač kanala, ona će se naglo zaustaviti, kao auto koji je pregazio Fišerlea, i reći će: „Samo posmatram.“ Pomeriće se tek kad oni pođu natrag. Ponekad malo pričeka, jer joj se učinilo da iza crkve vidi neke pantalone, ali onda primećuje da se prevarila i nastavlja da se šunja. Odavno nije videla toliko ljudi na okupu. Kad bi svako kupio po jedne novine, njoj bi bilo dovoljno za nedelju dana. Ceo svežanj je ostao u „Nebu“; ona danas nema vremena za novine, jer je zaposlena kod Fišerlea. On joj plaća dvadeset šilinga na dan, po sopstvenoj želji, jer je firma velika. Sakriva se da bi ga pronašla; još više se smanjuje; on leži negde na zemlji. Čuje mu glas. Zašto li ga ne vidi? Rukom prevlači po zemlji. „Toliko sitan ipak nije“, šapuće i vrti glavom. Već se nalazi usred gomile ljudi, a pošto se savija, oni vide samo njenu grbu. Kako da ga nađe među ovim velikim ljudima? Svi je pritiskuju, pritiskuju i njega, Fišerle je pridavljen, neka ga puste napolje! Ne može doći do daha, guši se, propašće! Iznenada neko uzvikuje odmah pored nje: „Bogalj!“, i udara je po grbi. Drugi prihvataju, tuku je i drugi. Gomila navaljuje na nju, ovde su bili daleko od tučnjave pa je sad utoliko snažnije nadoknađuju. Fišerka pada na zemlju. Leži na trbuhu i sasvim se pritajila. Strahovito je udešavaju.

313

Imaju u vidu grbu, a pogađaju je svuda. Gomila što je stajala preko nagrće ovamo. U istinitost grbe nema nikakve sumnje. Gomila se iskaljuje na njoj. Dokle god može, Fišerka drhti zbog Fišerleove sudbine i ječi: „On je jedino što imam na svetu.“ Zatim gubi svest. Fišerle se lepo osećao. Iza crkve zatekao je trojicu od četvoro nameštenika; Fišerke nije bilo. „Gde je ona?“, upita držeći dlan u visini trbuha i misleći na malu Fišerku. „Kidnula je“, odgovori torbar smesta, budući da se lako budio iz sna. „Naravno, žena“, reče Fišerle, „ne može da čeka, ima posla, zauzeta je, izgubila je pare, upropašćena je, sve žene su bogalji!“ „Ostavite vi moju ženu na miru, gospodine Fišerle!“, upade mu slepac preteći u reč. „Moje žene nisu bogalji, ne vređajte!“ Zamalo što nije počeo da opisuje svoju robnu kuću. Ali pogled na konkurenciju navede ga na nešto pametnije. „Kod mene je dugmad policijski zabranjena!“, spomenu on samo i ućuta. „Otišla“, durljivo reče čistač kanala. Ovaj silovit odgovor, upravo sročen do kraja, još se odnosio na Fišerleovo prvo pitanje. Šefovo lice, međutim, prevuče se pometenim borama. Glava mu klonu na grudi, a širom otvorene oči ispuniše se suzama. Neutešno je gledao od jednog do drugog i ćutao. Desnom rukom se, mesto po čelu, udarao po nosu, a krive noge su mu drhtale isto onoliko snažno koliko i glas, kad je najzad progovorio. „Gospodo“, poče on plačno, „upropašćen sam. Moja mušterija me je“ – grč ogorčenja protrese njegovo izražajno telo – „prevarila. Znate li šta je bilo? Obustavio je isplate i sa mojim novcem otišao u policiju! Čistač kanala je svedok!“ Zastao je očekujući potvrdu. Čistač kanala klimnu glavom, ali tek nakon više minuta. Za to vreme se robna kuća srušila i pod sobom zatrpala devedeset prodavačica. Srušila se i crkva; propale su sve droge koje su se nalazile u njoj ili je tek trebalo da budu donete. Na san se više nije moglo ni misliti. Prilikom raščišćavanja ruševina u podrumima robne kuće otkrili su ogromno skladište dugmadi. Fišerle primi na znanje čistačevo klimanje glave i reče: „Svi smo upropašćeni. Vi ćete izgubiti zaposlenje, a meni će prepući srce. Mislio sam na vas. Sav moj novac je otišao dođavola, a za mnom su izdali poternicu, zbog zabranjenih poslova. Poternica će stići kroz nekoliko dana, pa ćete sami videti. Saznao sam to iz pouzdanog izvora. Moram se sakriti. Ko zna gde ću se opet pojaviti, možda u Americi. Kad bih samo

314

imao para za put! Ali snaći ću se već nekako. Čovek moga faha nikad nije izgubljen. Samo se zbog vas bojim. Policija bi vas mogla ukebati. Za takvo saučesništvo dobija se dve godine robije. Pomažete čoveku samo zato što ste mu dobri prijatelji, a najednom vas oteraju da odležite dve godine; i zašto sve to? Zato što ne umete da držite jezik za zubima! Nego da vam ja kažem! Uopšte nije nužno da idete u ćorku! Ako ste pametni, ništa nećete reći. 'Gde je Fišerle?', pitaće policija. 'Pojma nemamo', reći ćete vi. 'Vi ste bili zaposleni kod Fišerlea?' 'Ama otkud?', reći ćete vi. 'Do naših ušiju došli su glasovi!' 'Dozvolite, ti glasovi su lažni.' 'Kada ste videli Fišerlea poslednji put?' 'Onda kad je nestao iz 'Neba', možda će žena znati tačan datum.' Ako vi sami kažete tačan datum, ostavićete loš utisak. Ako ne kažete datum, oni će ispitati ženu, a ona može jedanput umesto muža otići u policiju, ništa joj neće škoditi. 'Čime se trgovalo u firmi Zigfrid Fišer & Ko?' 'Ama otkud bismo mi to mogli znati, gospodine generalpukovniče?' Tek ste počeli da poričete i već vas otpuštaju. Stoj, pada mi na pamet jedna blistava ideja! Ovako nešto još niste čuli! Uopšte nije potrebno da idete u policiju, uopšte nije! Policija će vas ostaviti na miru, neće želeti ništa o vama da zna, neće se zanimati za vas, vi nećete za policiju ni postojati, za nju se vi niste ni rodili, kako da vam to objasnim? A zašto? Sasvim jednostavno, zato što ćete držati jezik za zubima. Nećete ni reči reći, nikome živom ni reči, nikome u celome 'Nebu'! A sad ja vas pitam kako će onda neko doći na ludu ideju da vi imate neku vezu sa mnom? Isključeno, velim vam, i vi ste spaseni. Poći ćete na posao kao da se ništa nije desilo. Ti ćeš poći na torbarenje i nećeš imati sna, ti ćeš davati ženi tri četvrtine plate i čistićeš đubre – kažem vam ja, i čistači kanala su korisni, šta bi radio milionski grad kad se ne bi uklanjalo sve to silno đubre – a ti ćeš opet poći u prošnju, psa već imaš, a i naočari imaš. Ako ti neko da dugme, okrenućeš pogled, a ako ti ne da dugme, pogledaćeš šta ti je dao. Dugmad je tvoja nesreća, dobro pazi, još ćeš nekog ubiti! Tako treba da radite! Ja sam ništa nemam, a ipak svakom dajem savet! Kamo sreće da mi je ono zlato koliko vrede moji saveti, ali ja vam sve poklanjam, jer ste mi od srca dragi!“ Fišerle uzbuđeno i ganuto poče da traži po džepovima pantalona. Rasplinula se žalost zbog njegove propasti; od govora se zagrejao, pa je zaboravio veličinu nesreće, ukoliko je pogađala njega lično. Iz njega je neodoljivo izbijala želja da pomogne, više od sopstvene sudbine zanimala

315

ga je sudbina njegovih prijatelja. Znao je koliko su mu džepovi prazni. Izvrnuo je poderanu postavu levog džepa, a u desnom je na svoje iznenađenje našao jedan šiling i jedno dugme. Izvadio je i jedno i drugo, jer ko zine, mora ići do kraja, i oduševljeno zakreštao: „Podeliću sa vama poslednji šiling! Četiri nameštenika i jedan šef, to ukupno čini pet. Na svakog dolazi po dvadeset groša. Fišerkin deo ću u međuvremenu sačuvati, jer šiling meni pripada. Možda ću je sresti. Ko će mi razmeniti?“ Posle komplikovanih preračunavanja, jer niko nije imao sitnine za ceo šiling, podela pođe za rukom bar delimično. Torbar dobi šiling, a dade svojih šezdeset groša. Zato je ostao dvadeset groša dužan čistaču kanala, koji nije uspevao ništa da uzme od svoje žene, pa zato nije mogao imati ni bakreni sitniš. Od torbarove sitnine slepac uze svoj jednostruki, a Fišerle svoj dvostruki deo. „Lako je vama da se smejete“, reče Fišerle, koji se jedini smejao, „ja sa ovih dvadeset groša mogu da se sakrijem, a vi imate svoj posao, vi ste bogataši! Ali šta ću, častoljubiv sam, takav sam ja. Želim da svako u 'Nebu' o meni priča: Fišerle je nestao, ali bio je otmen!“ „Gde ćemo ponovo naći takvog šahovskog majstora?“, žalostivo reče torbar, „Ja sam sad jedini majstor, naime za karte.“ Teški šiling je lako skakutao po njegovom džepu. Slepac je stajao nepomično, iz navike je držao zatvorene oči i ispružao ruku. Njegov deo, dva niklena novčića, ležao mu je u šaci, nezgrapno i ukočeno kao što je i njihov novi gospodar. Fišerle se nasmeja: „Još jedan majstor, za karte!“ Izgledalo mu je smešno što prvak sveta u šahu razgovara sa takvim ljudima, sa čistačem kanala koji ima porodicu, sa torbarom kojeg mori nesanica, sa jednim samoubicom zbog dugmadi. Primetio je ispruženu šaku, brzo stavio u nju dugme i počeo se tresti od smeha. „Ostajte zdravo, svi koliko vas ima“, zakreštao je, „i budite promućurni, prijani, budite promućurni!“ Slepac otvori oči i ugleda dugme; osetio je nešto i hteo je da se uveri u suprotno. Smrtno zaplašen pogledao je za Fišerleom. Ovaj se okrete i uzviknu: „Do viđenja u jednom boljem svetu, dragi prijatelju, nemoj to toliko uzimati srcu!“ Zatim je ipak pohitao, jer taj čovek je šašav pa će mu još zameriti zbog šale. U jednom sporednom sokaku zastao je da se sit nakikoće što su svi ljudi glupi. Ušao je u neku kapiju, podmetnuo šake pod grbu i počeo se savijati nalevo i nadesno. Nos mu je curio, nikleni novčići su zveckali, grba ga je bolela, ovoliko se u celom svom životu nije smejao, trajalo je to dobrih petnaest minuta. Pre no što je krenuo, obrisao je nos o zid,

316

zavukao ga pod oba pazuha i omirisao ih. Unutra se nalazi njegov kapital. Već posle nekoliko ulica obuzela ga je tuga zbog njegovih velikih poslovnih gubitaka. Preterano bi bilo reći da je propao, ali dve hiljade šilinga su pravo imanje, a upravo toliko je ostalo kod čoveka iz knjižarske struke. Policija nema uopšte nikakve svrhe. Samo ometa poslovni život. Šta takav bedan činovnik, sa nikakvom mesečnom nagradom, bez kapitala, postavljen samo radi nadziravanja, može imati pojma o poslovima kakve preduzima neka velika firma? On sam, na primer, Fišerle, ne stidi se da puzi po zemlji i da sam pokupi novac koji mu je dužna njegova mušterija i koji je bacila u besu. Možda će ga neko udariti nogom, ali to njemu ništa ne znači. Mora voditi računa o tome kako će odgurnuti jednu nogu, dve noge, četiri noge, sve noge, on, šef glavom; novac je prljav i izgužvan, ne dolazi pravo iz štamparije, otmen čovek se ustručava da ga dotakne – ali on ga ipak uzima. Naravno, on ima nameštenike, četvoro najednom, mogao je da primi i osmoro – ali ne i šesnaestoro – naravno, on ih može poslati onamo i narediti: „Hajde, dignite taj štrokavi novac!“ Ali on ne želi da tako nešto rizikuje. Ljudi misle samo o krađi, puna im je glava krađe i svako sebe smatra za velikog umetnika kad mu pođe za rukom da sakrije neki dronjak. Šef se zove šef, zato što se oslanja sam na sebe. To se naziva i rizikom. I on tako podiže osamnaest lepih stotinarki, samo mu dve još nedostaju, već mu se gotovo nalaze u džepu, znoji se i muči se, veli sebi: kakva meni vajda od toga, i onda eto ti policije u najgorem trenutku. Hvata ga ogroman strah, ne može da podnese policiju, sit je policije, sve sami bednici, gura mušteriji novac u džep, novac koji ova mušterija duguje njemu, Fišerleu, i daje se u bekstvo. Šta radi policija? Zadržava novac za sebe. Mogla bi ga ostaviti kod mušterije, možda će opet naići bolja vremena da ga Fišerle uzme, ali ne, policija smatra da je čovek iz knjižarske struke lud. Čovek kao što je ovaj iz knjižarske struke, vele oni, sa toliko novca i tako malo pameti, biće napadnut i opljačkan; biće to neprijatna gužva. Posla ionako imamo preko glave, pa zato bolje da zadržimo novac za sebe; i zaista ga zadržavaju. Policija krade, a ostali svet treba da ostane pristojan! I tako sav besan, Fišerle prođe pored jednog policajca, a ovaj ga poče oštro motriti.

317

Pošto već podosta vremena prođe otkako ga je ostavio za leđima, Fišerle poče davati oduška svojoj mržnji prema njemu. Samo još fali da ga ti lopovi ne puste u Ameriku! Rešio je da se – još pre no što otputuje – osveti policiji zbog toga što se ogrešila o njegovo vlasništvo. Najradije bi počeo sve skupa da ih štipa dok ne zaurlaju. Bio je ubeđen da su podelili ukradeni novac. Ima, recimo, dve hiljade policajaca; u tom slučaju bi na svakog otpao po jedan ceo šiling. Niko nije rekao: „Ne! Neću uzeti novac, pošto je ukraden!“, kako bi bio red u policiji. Zato je svako bio podjednako kriv i nijedan nije bio pošteđen Fišerleovog štipanja. „Ali nemoj nikako uobražavati da će to njih zaboleti!“, reče on iznenada naglas. „Ti si ovde, a oni su onde. Šta oni mogu osetiti od tvoga štipanja?“ Umesto da preduzme korake kakve je nameravao, u vezi sa svojim putovanjem, on je satima ćopkao po gradu, bez cilja, ozlojeđen, smišljajući neku mogućnost da kazni policiju. Inače mu je i za najsićušniju nameru uvek padao na pamet neki dobar plan; u ovom slučaju bio je bespomoćan i stoga se postepeno odricao onih najokrutnijih zahteva. Bio je čak spreman da se odrekne i novca, samo ako mu pođe za rukom da se osveti. Žrtvuje dve hiljade šilinga u gotovom! Uopšte ih više ne želi, neće ih ni na poklon, samo neka ih neko oduzme od policije! Podne već beše prošlo, a on od mržnje nije mogao ništa da jede; uto mu se pogled zadrža na dve velike table što su visile na jednoj kući. Na jednoj je pisalo: DR ERNST FLINK, ginekolog. Vlasnik table ispod nje bio je izvesni DR MAKSIMILIJAN BIHER, specijalista za nervne bolesti. „Tu svaka budalasta žena ima odmah sve što joj treba“, pomisli on i odmah se seti Kinovog brata u Parizu, koji je kao ginekolog stekao imanje, a onda prešao na psihijatriju. Potražio je cedulju na kojoj je zapisao adresu tog čuvenog profesora i zaista je nađe u džepu od kaputa. I pismo s preporukom bilo je tu, ali s njim bi morao najpre da ode u Pariz. To je suviše daleko, policija će u međuvremenu propiti novac. Ako sam napiše bratu pismo i potpiše ga svojim imenom, taj otmeni gospodin će se zapitati: „Fišerle? Ko je Fišerle?“, i namerno neće doći. Jer on ima čitavo imanje i strahovito je ponosan. Profesor i imanje zajedno – treba znati kako da čovek sa tim postupa. To nije kao u životu, to je već kao u šahu. Kad bi znao da je i profesor iz šahovskog sveta, mogao bi potpisati: „Fišerle, prvak sveta u šahu.“ Ali takav čovek je dovoljno glup da to ne

318

poveruje. Za dva meseca, kad Fišerle strpa Kapablanku u džep, uništenog i upropašćenog kao poslednjeg psa, on će svim važnijim ljudima na svetu poslati telegram: „Čast mi je najučtivije predstaviti se, novi svetski prvak u šahu Zigfrid Fišer.“ Onda neće biti nikakve sumnje, svi će znati, ljudi će se klanjati pred njim, čak i imućni profesori, a ko bude verovao u to, doći će pred sud zbog uvrede časti; da preda pravi telegram, to je Fišerle celog svoga veka želeo. Tako je došlo do njegove osvete. Ušao je u najbližu poštu i zatražio tri formulara za telegram, molim brzo, hitno je. U formulare se dobro razumevao. Često ih je kupovao, bili su jeftini, pa je ogromnim slovima pisao po njima podrugljive izazove šahisti koji je u to vreme bio prvak sveta. Veličanstvene reči kao što su: „Prezirem vas. Jedan bogalj“, ili: „Probajte sa mnom ako smete, bogalju jedan!“, čitao je u „Nebu“ i vajkao se zbog kukavičluka svetskih prvaka, od kojih nikad nije stizao odgovor. Njemu su mnogo štošta verovali, ali za te telegrame nisu, jer je imao odveć malo para da bi poslao i jedan jedini; i zato su ga zavitlavali zbog adrese, koju bi zaboravio ili pogrešno naveo. Jedan dobroćudni katolik mu je obećavao da će, čim se nađe gore u pravom nebu, baciti odozgo sva pisma koja sveti Petar čuva za njega. „Kad bi oni samo znali kakav istinski telegram sad predajem!“, mislio je Fišerle i smeškao se šalama koje je onaj bedni ološ dozvoljavao da zbija sa njim. Šta je on bio u ono doba? Svakodnevni gost u jazbini „Kod Idealnog neba“. A šta je sada? Sada telegrafiše jednom profesoru. Samo još treba pronaći prave reči. Sopstveno ime više voli da izostavi. Da napišemo: „Brat ćaknut. Jedan domaći prijatelj.“ Prvi formular sasvim lepo izgleda ovako sročen; samo je pitanje da li će reč „ćaknut“ ostaviti utisak na jednog psihijatra. On to svakog dana doživljava, reći će sebi: „Neće biti tako strašno“, i sačekaće dok domaći prijatelj opet ne telegrafiše. A Fišerle, prvo, suviše voli svoj novac, drugo, nije ga ukrao, i treće, to bi odveć dugo trajalo. Izostavlja domaćeg prijatelja, jer to zvuči suviše odano, pritom se suviše očekuje, a „ćaknut“ pojačava rečju „totalno“. Na drugom formularu piše: „Brat totalno ćaknut.“ A ko će potpisati? Na telegrame bez potpisa neće reagovati nijedan situiran čovek. Postoje klevetanja, ucene i slična zanimanja, kad je čovek penzionisani ginekolog, poznato mu je mnogo šta. Fišerleu je ostao još jedan formular; ljuti se zbog ona upropašćena dva i po trećem zamišljeno žvrlja „totalno sam ćaknut“. Čita ga i

319

oduševljen je. Kad neko to sam o sebi napiše, mora mu se poverovati, jer ko bi to napisao o sebi samom? Potpisuje „Tvoj brat“ i sa tim uspelim komadom hartije hita prema šalteru. Činovnik, neko drvo javorovo, vrti glavom. To ne može biti ozbiljno, a on ne zna za šalu. „Morate ga uzeti!“, navaljuje Fišerle, „Da li vas plaćaju za to ili mene?“ Iznenada se počinje pribojavati da lica podozriva policiji možda ne smeju slati telegrame. Odakle ga poznaje činovnik? Iz „Neba“ svakako ne, a formulare je uvek uzimao iz drugih pošta. „Ovo ništa ne znači!“, veli činovnik i vraća telegram. Bogalj mu uliva hrabrost. „Normalan čovek ne piše tako nešto.“ „Pa u tome i jeste stvar!“, viče Fišerle, „Zato ja bratu i šaljem telegram. Treba da me povede sa sobom! Poludeo sam!“ „Hajde, hajde, sklonite se, gospodine!“, ljutito kaže činovnik, a iz usta mu već prska pljuvačka. Neki debeli čovek sa dva krzna, jednim prirodnim i jednim preko njega, čeka iza Fišerlea, srdi se zbog gubitka vremena, gura patuljka u stranu, preti čoveku iza šaltera da će se žaliti i završava svoj govor, iza čije svake reči se nalazi po jedan puni buđelar, sledećom rečenicom: „Vi nemate prava da odbijete nijedan telegram, razumete li, vi nemate!“ Činovnik prestaje da govori, guta svoje pravo na razum i obavlja dužnost. Fišerle mu podvaljuje za jedan groš. Debeli gospodin upozorava patuljka, kome je pomogao iz principa, a ne zato što mu se žuri, da se prevario. „Ma šta kažete!“, veli Fišerle i gubi se. Napolju mu pred oči izlazi kako mu telegram zadržavaju da bi ga kaznili zbog podvale. „Zbog jednoga groša, Fišerle“, veli on sebi prekorno, „a telegram te košta 267 puta toliko!“ Vraća se, usrdno se izvinjava debelom gospodinu, pogrešno ga je razumeo, kaže, loše čuje, gluv je na desno uvo. Priča još ponešto da bi se bar u mislima približio debeljkovom buđelaru. Ali uto mu taman na vreme padaju na pamet sopstvena loša iskustva sa ljudima u dvostrukim krznima. Oni ne dozvoljavaju da im čovek priđe, nego te predaju policiji još pre no što im nešto digneš. – Plaća svoj groš, pozdravlja dobroćudno i polazi. Odriče se buđelara, jer je njegova osveta krenula na put. Da bi nabavio lažan pasoš, otišao je u jedan lokal koji se nailazio u blizini „Neba“, ali duboko ispod njega. Zvao se „Kod Pavijana“, i već je to životinjsko ime govorilo kakvi su ga neljudi posećivali. Tu nije bilo

320

čoveka koga već nisu kažnjavali. A ljudi kao što je čistač kanala, sa poslom i dobrim glasom, izbegavali su „Pavijana“. Njegova žena bi se, kako je pričao u „Nebu“, rastavila od njega čim bi po mirisu osetila da je on bio u „Pavijanu“. Tu nije bilo ni penzionerke ni šahovskog majstora što svakog pobeđuje. Tu je dobijao čas jedan, a čas drugi. Nedostajala je inteligencija koja čoveka primorava da dobije partiju. Lokal se nalazio u podrumu, trebalo je sići osam stepenika dok se ne naiđe na vrata. Jedan deo razbijenog okna bio je prelepljen hartijom. Na zidovima su visile slike golih žena. Gazdarica u „Nebu“ ne bi to nikad trpela u svojoj pristojnoj kafani. Ploče na stolovima bile su od drveta; mermer su malopomalo pokrali. Pokojni zakupac se svim silama trudio da privuče fiksno plaćenu publiku. Obećavao je crnu kafu svakoj dami koja bi uvela boljega gosta. U to vreme je naručio da mu se namala lepa firma i lokal je krstio: „Kod Promene“. Njegova žena reče kako ta firma i njoj pripada, pa je menjala sve vreme, i on umre od ljubavnog jada, jer je imao slepo crevo, a posao je išao sasvim bedno. Samo što je umro, a žena izjavi: „Pavijan mi je draži.“ Vratila je staru firmu, a to dokrajči i ono malo dobrog glasa. Ukinula je besplatnu kafu i otada u njen podrum nije ulazila nijedna dama koja je nešto držala do sebe. Pa ko je dolazio? Falsifikatori pasoša, beskućnici, ljudi koje je policija proterala i za njima izdala poternicu, propali Jevreji i drugi opasan ološ. U „Nebo“ je katkad zalazila i policija, ali ovamo se nije usuđivala da uđe. Da bi se uhapsio neki razbojnik koji se osećao bezbedno kod gazdarice u „Pavijanu“, bilo je potrebno poslati tačno osam detektiva. Tako je to izgledalo u tom podrumu. Običan podvodač nije mogao biti siguran za svoj život. Poštovanje je ukazivano samo teškim zločincima. Ima li bogalj inteligenciju ili ne, za njih je to bilo svejedno. Takvi ljudi ne primećuju nikakvu razliku, pošto su i sami glupi. „Nebo“ je odbijalo da ima veze sa „Pavijanom“. Ako počnu primati te ljude, nestaće im najlepše mermerne ploče. Ilustracije su dolazile u ruke „Pavijanove“ gazdarice tek kad ih pročita i poslednji smrdljivko u „Nebu“, ni trenutka ranije. Fišerle je priznavao da se zasitio „Neba“, ali u poređenju sa „Pavijanom“ ono je bilo sušto zlato. Kad je ušao, nekoliko opasnih ljudi skoči prema njemu. Gordo ga stadoše tapšati sa svih strana i pokazivati radost zbog te retke posete. Gazdarica je baš odsutna, rekoše, a silno bi se obradovala. Mislili su da on dolazi pravo iz „Neba“. Njima je bilo

321

zabranjeno da kroče u to mesto blagosloveno ženama. Počeše se raspitivati o ovoj i onoj. Fišerle poče lagati što je brže mogao. Nije pokazivao nikakav ponos i ponašao se ljubazno, jer je hteo da za lažni pasoš izda što manje para. Uzdržavao se da im odmah kaže šta mu treba, inače će cena porasti. Pošto su se uverili da je to on, još malčice ga potapšaše; rukom se ljudi potkrepljuju u vlastitom mišljenju. Neka sedne, evo došao je pa sad mora i da ostane. Tako otmenom patuljčiću neće dozvoliti da brzo iziđe. Da li se tavanica u „Nebu“ već srušila? Niko se više ne usuđuje da uđe u taj lokal opasan po život. Trebalo bi da se policija pobrine da ga renoviraju! Kad čovek uzme u obzir silne žene što tamo zalaze – gde bi se one spasle ako se tavanica sruši? Dok su uveravali Fišerlea kako treba da se založi za ovu stvar, u kafu koju neko stavi pred njega pade komad kreča. On otpi i izjavi kako žali što ima tako malo vremena. Došao je da se oprosti. Šahovski savez u Tokiju ponudio mu je mesto učitelja šaha. „Tokio se nalazi u Japanu. Poći ću prekosutra. Put traje pola godine. Za mene će toliko trajati. U svakom gradu ću prirediti turnir. Tako ću uspeti da isplatim put. Doduše, dobiću putne troškove, ali tek u Tokiju. Japanci su nepoverljivi. Taman posla, kažu oni, ako nekom damo pare, on će ostati gde je. Ja neću ostati, ali oni imaju lošeg iskustva. Sa lošim iskustvom ništa se ne može meriti. U pismu mi pišu: 'Veoma poštovani majstore, mi prema vama osećamo najveće poverenje. Ali, zar smo mi ukrali naše pare? Nismo!“' Ljudi traže da vide pismo. Fišerle ih moli za izvinjenje. Pismo je u policiji. Onde su mu obećali pasoš, iako je toliko puta bio kažnjavan. Zemlja se ponosi slavom koju će on na svojoj šahovskoj tabli odneti sve do Japana. „I hteo bi prekosutra da pođeš na put?“ Šestorica to rekoše uglas, a i ostali u isti mah pomisliše isto. Obratili su mu se sa ti, iako je poticao iz „Neba“, jer su ga sažaljevali zbog njegove lakovernosti. „Od policije ćeš dobiti mućak, tako mi mojih devet godina robije!“, uze ga jedan uveravati. „Bićeš još i zatvoren zbog pokušaja bekstva!“ „A na kraju će još i Japance obavestiti da si bio prethodno kažnjavan!“ Fišerleove oči se napuniše suzama. Ostavio je šoljicu i počeo da grca. „Proburaziću tu bandu“, čuli su ga kako uzvikuje kroz jecanje, „sve ću ih proburaziti!“ Sažaljevali su ga govoreći ovo i ono; koliko iskustava, toliko

322

mišljenja. Jedan čuveni falsifikator pasoša izjavi kako postoji jedan jedini spas, a taj spas predstavlja on. Fišerle može platiti samo pola cene, jer on je pola čoveka. U taj vic odenuo je svoje saučešće. Niko među njima ne bi proslovio neku reč koja miriše na saučešće. Fišerle se osmehnu kroz suze. „Znam da si slavan“, rekao je, „ali nisi nikad napravio pasoš što bi važio sve do Japana, nisi bogme!“ Falsifikator, zvan Pasošar, čovek sa bujnom kosom, crnom kao ugalj, propali slikar koji je iz svog umetničkog doba još sačuvao sujetu, besno podskoči i prošišta: „Moji pasoši odlaze i u samu Ameriku!“ Fišerle dozvoli sebi primedbu da Amerika još ni blizu nije Japan. Smatra sebe odveć dobrim da bi izigravao kunića. Najednom, na japanskoj granici, uhvatiće ga i zatvoriće. Nimalo nije radoznao da vidi japanske robijašnice, baš nimalo nije. Uzeše ga dobroćudno nagovarati, ali on se branio. Ljudi su iznosili ubedljive argumente. Sam Pasošar je često bio u zatvoru, ali niko od njegovih mušterija, eto kako se on brine za njih. I poslednje što ima daje za umetnost; dok radi, zaključava se. Taj posao ga toliko zamara da posle svakog pasoša mora dobro da odspava. Nije to nikakva masovna proizvodnja. On crta svaki komad posebno. Ako neko pokuša da ga posmatra dok radi, dobiće nogom u tur. Fišerle sve to nije poricao, ali ostajao je postojan. Osim toga, nema ni groša u džepu. Već zbog toga sve te silne priče ništa ne vrede. Pasošar izjavi kako je spreman da mu pokloni jedan prvoklasan ekstra-pasoš ako se obaveže da ga upotrebi. Mogao bi se u Japanu revanširati reklamom za taj majstorski posao. Fišerle zahvali; suviše je mali za takve šale, reče, oni su snažni kao džinovi, a on slab kao kakva stara žena. Bolje da neko drugi time opeče glupe prste. Platiše mu još dve kafe. Pasošar podivlja. Fišerle mora dozvoliti da mu on to napravi, ili će ga ubiti, jedan-dva! Ostalima privremeno pođe za rukom da ga ukrote; svi su se ljutili zajedno s njim i davali mu za pravo. Pregovori se otegoše čitav sat. Pasošar je vukao u stranu svoje prijatelje, jednog za drugim, i obećavao im lepe svote. Njih onda izdade strpljenje. Bezobzirno izjaviše Fišerleu da je on njihov zatvorenik i da može na slobodu samo pod jednim jedinim uslovom. Taj uslov je prihvatanje i upotreba falsifikovanog pasoša, za koji ne sme ništa da plati, jer ionako nema para. Fišerle se potčini sili. Još dugo je kukao i cvileo. Dva snažna momka ga otpratiše do fotografa, gde ga snimiše na

323

Pasošarev trošak. Ako bude gunđao, loše će se provesti. Nije gunđao. Njegovi pratioci sačekaše dok fotograf nije razvio i kopirao ploču. Kad su se vratili, Pasošar se već beše zatvorio. Niko više nije smeo da mu smeta. Njegov najprisniji prijatelj mu je kroz procep na vratima pružio još vlažne slike. Radio je kao sumanut. Sa pramenova njegove kose curio je znoj na sto i ugrožavao čistoću pasoša. Zahvaljujući spretnim pokretima glave, ostao je nezamrljan. Istinsku radost pričinjavali su mu potpisi. Na raspolaganju su mu stajali službeni polet i ćoškasta pedanterija svih viših policijskih činovnika. Njegovi potpisi bili su remek-dela. Njihove vijuge je pratio vatrenim trzanjem celoga trupa. Uz melodiju nekog šlagera pevuckao je reči: „Kakva originalnost! Kakva originalnost! Još nikad to nije bilo!“ Kad bi mu neki potpis tako lepo pošao za rukom da bi prevario i njega samog, on bi zadržao pasoš za uspomenu, a pred odsutnim naručiocem, koga bi njegova fantazija smesta dovukla u majušnu radnu kabinu, izvinio bi se svojim omiljenim motom: „Svako je sebi najpreči.“ Imao je nekoliko desetina takvih uzornih i majstorskih pasoša. Čuvao ih je u jednom koferčetu. Kad bi poslovi krenuli loše, on bi sa svojom kolekcijom otputovao u obližnje gradove. Onde ih je pokazivao svud unaokolo. Veterani njegove umetnosti, konkurenti i učenici su podjednako crveneli zbog svoje nesposobnosti. Nekoristoljubivo su mu slali teže slučajeve. Zahtevati za to proviziju, značilo bi samoubistvo. On je bio prijatelj sa najsnažnijim i najuglednijim zločincima, od kojih je svaki posebno bio kralj u svojoj struci, a svi skupa su činili obične mušterije u „Pavijanu“. Pasošareva neurednost imala je samo jednu granicu: u pasoše iz svoje zbirke stavljao je četvrtaste ceduljice na kojima je pisalo: „Duplikat cveta i mlati pare u Americi“, ili: „Vlasnik šalje pozdrave iz Južne Afrike. Iz zemlje dijamanata“, ili: „Obogatio se kao lovac bisera. Živeo Pasošar!“ Ili: „Zašto ne pođete za mnom u Meku? Ovde muhamedanski svet rasipa novac po ulici. Alah je veliki!“ Ove podatke je njihov vlasnik uzimao iz bezbrojnih pisama sa priznanjima, koja su ga pratila i u dubokom snu. Ona su za njega bila isuviše dragocena da bi ih pokazao; njihova sadržina mora biti dovoljna, činjenice govore same za sebe. Zato je posle svakog završenog dokumenta popio nekoliko čašica ruma, stavljao usijanu glavu na sto, prstima razdeljivao bujicu svoje kose i sanjao o budućnosti i delima mušterije na koju se dokument odnosio.

324

Niko mu još nije pisao, ali on je iz svojih snova znao šta bi mu napisali i iskorišćavao je njihov životni put za svoju reklamu. Dok je radio za Fišerlea mislio je o divljenju koje će njegov pasoš izazvati u Japanu. Ova zemlja je bila nova za njega, nikad se još nije usudio da ode toliko daleko. Odmah je napravio dva primerka. Rešio je da prvi primerak, koji je ispao neuporedivo dobro, izuzetno preda mušteriji. U pitanju je važna misija. Fišerlea su u međuvremenu počastili svim zalihama đakonija što su se nalazile u oskudnom Pavijanovom bifeu. Dobio je samo za sebe dve stare viršle, smrdljivi komad sira, tvrda hleba koliko je hteo, deset cigareta marke pavijan, iako nije pušio, tri čašice domaće rakije, jedan čaj sa rumom, jedan rum bez čaja i bezbrojne savete za put. Neka se dobro čuva džeparoša. Ljudi imaju pik na pasoše kakav je ovaj što ga on sada očekuje. Neki šarlatan će izvaditi fotografiju, zalepiće drugu unutra i do kraja života imaće najlepši pasoš. Neka ga ne pokazuje svuda redom, na železnici samo vrve zavidljivi ljudi. I neka marljivo piše; Pasošar ima negde jedan tajni odeljak za poštu i raduje se svakom pismenom priznanju, čuva ih kao gazdarica svoja ljubavna pisma i niko ih nikada ne može videti. Ko bi po pismima mogao primetiti da ih je napisao običan bogalj? Fišerle obeća sve; s njegove strane neće manjkati zahvalnost, priznanje, vesti i protivusluge. Ali ipak se plaši. Šta može kad je tako građen. Kad bi se bar zvao doktor Fišer, mesto jednostavno Fišer, policija bi smesta imala respekta prema njemu. Na to se ljudi okupiše na većanje. Samo jedan je ostao da stražari pored vrata, kako mališan ne bi pobegao. Odlučili su da svog prijatelja prekinu pri radu, uprkos njegovoj najstrožoj zabrani, i da ga zamole neka Fišeru doda doktorsku titulu. Ako budu učtivi i obrate mu se sa „majstore“, Pasošar se neće odmah razbesneti. U tome su se svi složili, samo nikog nije bilo da primi poruku na sebe. Jer ako se ipak razbesni, neće isplatiti obećanu premiju onome što ga je uznemirio, a niko od prisutnih nije bio glup. Na to se gazdarica vrati iz kupovine. Rado je izlazila na ulicu, većinom zato što je to volela, a ponekad, kad je htela da svojim gostima dokaže da je žena, i radi novca. Muškarci radosno iskoristiše priliku da se rasture.

325

Zaboravili su malopređašnju nameru i ganuto su gledali kako gazdarica uzima u naručje Fišerleovu grbu. Navalila je da mu tepa; toliko je čeznula za njim, govorila je, za njegovim slatkim nosem, krivim nožicama i za lepom, lepom šahovskom veštinom. Kod nje nema patuljaka. Čula je da je penzionerka, njegova žena, još više odebljala, šta li ta samo mora da krka, jel' to istina? Fišerle nije ništa odgovarao i razočarano je gledao u vazduh. Ona donese gomilu starih časopisa kojima se ponosila – svi su poticali iz „Neba“ – i stavi ih pred svoga ljubimca. Fišerle ne otvori nijedan i ostade smrknut. Šta je, dal' ga to jetrica muči, srce moje, kolicnu li on jetricu ima, pa zaokruži prstom jedva jednu četvrtinu šake. „Plaši se“, reče Fišerle, „dokle god nije doktor.“ Ljudi se uznemiriše. Počeše da isteruju iz njega sopstveni kukavičluk. Doktor, to je nemoguće, zaurlaše svi uglas, jer bogalj ne može postati doktor. Bogalj i doktor u isti mah, gde to ima. Divno bi to bilo! Doktoru je potreban dobar glas. A bogalj i loš glas, to je jedno te isto. Toliko će valjda i sam priznati. Poznaje li možda nekog bogalja koji je doktor? „Poznajem jednoga!“, reče Fišerle. „Poznajem jednoga! On je još manji od mene. On nema ruke. Nema ni noge. Jad i beda od čoveka. Piše ustima, a čita očima. Slavan doktor.“ Time nije učinio neki veliki utisak na ljude. „Ih, to je nešto sasvim drugo“, reče jedan u ime svih ostalih, „taj je najpre bio doktor pa su mu onda odrubili ruke i noge. Za to on ništa nije kriv.“ „Budalaština,“ povika Fišerle, uzbudivši se zbog tih laži. „On je tako rođen, kad vam kažem! Znam šta govorim. Došao je na svet bez ruku i nogu. Vi ste svi ludi. A on je sebi rekao: ja sam pametan, zašto ne bih bio doktor? I onda je seo i studirao. Običan čovek studira pet godina, a kod bogalja to traje dvanaest. Sam mi je pričao. On je moj prijatelj. Sa trideset godina bio je doktor i stekao je slavu. Ja sa njim igram šah. Njemu je dovoljno da samo pogleda nekoga, i čovek već ozdravi. Čekaonica mu je puna kao oko. On sedi na jednim kolicima i ima dve žene koje mu pomažu. One svlače pacijenta, kuckaju po njemu i prinose ga doktoru. On ga samo za trenutak omiriše i već zna u čemu je stvar. Zatim viče: 'Sledeći gospodin, molim!' Pare mlati taj čovek. Nema takvog drugog doktora. Mene žarko voli. Kaže da svi bogalji moraju biti saveznici. Ja kod njega uzimam časove. On će od mene napraviti doktora, obećao mi je. Zamolio

326

me je da to nikom ne kažem, ljudi za tako nešto nemaju razumevanja. Evo već deset godina kako ga poznajem. Još dve godine i završio bih studije. Ali evo, došlo je to japansko pismo i ja sam digao ruke od svega. Želeo bih da odem da se pozdravim s njim, zaslužio je to, ali ne usuđujem se. Kakav je, još će me zadržati, i moje mesto u Tokiju ode. Mogu ja sam u inostranstvo. Nisam ja ni izdaleka takav bogalj kao što je on!“ Neki ga zamoliše da im pokaže tog čoveka. Upola su već bili ubeđeni. Fišerle zavuče nos u džep od prsluka i reče: „Nisam ga danas poneo sa sobom. Inače uvek leži tu unutra! Uh, šta da radim?“ Na to se svi nasmejaše, njihove teške ruke i pesnice zaklatiše se po stolovima, pa kako su voleli da se smeju, a retko imali prilike za to, sva osmorica ustadoše, zaboraviše strah i otupkaše pred Pasošarevu kabinu. Zajedno, da niko sam ne bi snosio krivicu, otvoriše vrata i zaurlaše u horu: „Ne zaboravi doktora! Ne zaboravi doktora! On već deset godina studira!“ Pasošar klimnu glavom. Da, sve do Japana! Danas je bio odlično raspoložen. Fišerle oseti koliko se napio. Od alkohola je obično postajao melanholičan. Skočio je, sa pasošem i doktorskom titulom već gotovom u džepu, i počeo da igra po lokalu zalepljen za trbuh „Pavijanove“ gazdarice. Dugačke ruke je obavio oko njenoga vrata, obuhvatale su ga sasvim lepo. On je kreštao, a ona se gegala. Jedan pljačkaš i ubica, o kome to nisu ni slutili, izvadi iz džepa ogroman češalj, stavi preko njega staniol i poče da svira neku nežnu melodiju. Jedan drugi, običan provalnik, poče iz ljubavi prema gazdarici nogom da udara sasvim pogrešan takt. Ostali su se pljeskali po ogromnim butinama. Razbijeno okno na vratima oglasi se tananim zvukom. Fišerleove noge se još više iskriviše, a gazdarica je ushićeno zurila u njegov nos. „Ala je to daleko“, cikala je, „ala je to daleko!“ Ovaj najveći i najdraži nos odlazi za Japan! Ubica je svirao, mislio na nju, svaki ju je odlično poznavao i svaki joj je mnogo dugovao. Unutra je pevušio Pasošar, njegov tenor je bio omiljen, i radovao se misleći na odmor posle rada; radi već tri sata, a kroz jedan sat će svakako biti gotov. Svi su pevali, stvarne reči pesme bile su im tuđe, svako je pevao ono što je najviše želeo u životu. „Glavni zgoditak“, mumlao je jedan, a drugi je ječao: „Srce moje.“ „Grumen zlata veliki ko dečja glava“, želeo je treći, a četvrti neku beskrajnu tursku lulu. „Videćemo mi!“, zunzorilo je pod jednim brkovima čiji je vlasnik u mladosti bio učitelj, pa

327

je tugovao za penzijom. Ali opasne pretnje su preovladavale, a najradije bi se svi iselili iz zemlje, svaki sam, pa da oni drugi onda vide. Fišerleova glava je padala sve niže i niže, a njegova pratnja uz šlager: „Šah-mat, šahmat“, gubila se u larmi. Gazdarica odjednom prošaputa sa prstom na ustima: „Spava, spava!“ Petorica ga oprezno položiše na stolicu u uglu, derući se: „Psst! Nek prestane muzika! Fišerle mora da se ispava pre velikog puta!“ Staniol preko češlja zaneme. Sabiše se u gomilu i počeše pretresati opasnosti koje se kriju u putovanju za Japan. Jedan lupi pesnicom po stolu i reče pretećim glasom: „U pustinji Takla Makan svaki drugi skapava od žeđi, a ona se nalazi tačno na sredini između Carigrada i Japana.“ I nekadašnji učitelj beše čuo za to, pa reče: „Sven Hedin, tačno.“ Pre se treba odlučiti za plovidbu morem. Mali će valjda umeti da pliva, ako ne ume, grba će ga održavati na vodi, ima u njoj dovoljno sala. Nigde se ne sme iskrcavati. Proći će pored Indije. U pristaništu vrebaju naočarke. Pola ujeda i biće mrtav, jer on je pola čoveka. Fišerle nije spavao. Setio se svoga kapitala, pa je u uglu počeo tražiti da vidi nije li mu se smakao za vreme igre. Ali bio je na svom mestu; Fišerle odade hvalu i jednom i drugom pazuhu što su tako divno građeni; kod drugog čoveka bi sva ova divota već odavno ležala u pantalonama ili bi patos jednostavno progutao novčanice. Uopšte nije bio umoran, naprotiv, slušao je, i dok su oni glupaci govorili o silnim nepoznatim zemljama i o naočarkama, on je mislio na Ameriku i na svoju milionersku palatu. Kasno uveče, kad se već smračilo, Pasošar izađe iz svoje kabine mašući po jednim pasošem u svakoj ruci. Ljudi ućutaše; imali su respekta pred njegovim poslom, jer on je taj respekt izdašno plaćao. Polako se došunjao do patuljka, stavio pasoše pred njega na sto i probudio ga jednim zverskim šamarom. Fišerle je video kako se taj šamar sprema, a ipak je ostao pritajen. Nekakve naplate mora biti, znao je to, i mogao je biti radostan ako mu ne pregledaju telo. „Zahtevam reklamu!“, uzviknu Pasošar, teturajući se i zaplićući jezikom. Već satima se opijao svojom japanskom slavom. Posadio je mališana na sto i naterao ga da se obema rukama zakune: da će se koristiti pasošem, da ništa neće platiti za njega, da će ga poturiti Japancima pod nos i da će njega, Rudolfa Amzela, zvanog Pasošar, onde prikazati kao najvećeg modernog slikara, za šta će ga posle njegove smrti smatrati svi ljudi u Evropi. Da će svakog dana

328

pričati o njemu. Da će o njemu davati intervjue. On je rođen tada i tada, nije izdržao na akademiji; samostalan i na sopstvenim nogama, bez oslonaca i uzora, svoj čovek, uzdigao se do onoga što je danas. Fišerle se zaklinjao i zaklinjao i zaklinjao. Pasošar ga je primoravao da kreštavim glasom ponavlja svaku njegovu reč. Na kraju se svečano odrekao „Neba“ i obećao da će odsad pa do polaska prezirati taj zločinački lokal. „'Nebo' je pravo đubre!“, tako je kreštao, marljivo i promuklo, „čuvaću se toga ološa, a u Japanu ću osnovati 'Pavijanovu filijalu'! Ako zaradim suviše novca, poslaću vam. A kao protivuslugu tražim da onima iz 'Neba' ništa ne pričate o mom odlasku. Ti robijaši mi još mogu natovariti policiju na vrat. Vama za ljubav uzeću lažni pasoš na svoju grbu i zakleću se da sam ga dobrovoljno naručio. 'Nebo' neka se čisti!“ Onda mu dopustiše da sedne u isti onaj ugao i da odspava. On skoči sa stola i zavuče onaj bolji pasoš u džep, pored male šahovske table, gde će najbolje biti sačuvan. Najpre je hrkao šale radi, da bi mogao prisluškivati ostale. Ali ubrzo je zaista zaspao, ruku čvrsto prekrštenih preko grudi, sa vrhovima prstiju pod miškom, kako bi se odmah probudio i pri najtišem pokušaju pljačke. U četiri ujutru, dok je sve bilo još zatvoreno i dok je s vremena na vreme iza okna hitro promicalo lice nekog policajca, Fišerlea probudiše. Brzo je iseknuo san iz nosa i odmah se razbudio. Obavestiće ga da su u međuvremenu zaključili da ga imenuju za „Pavijanovog“ počasnog člana. On oduševljeno poče zahvaljivati. Mnogi gosti behu pridošli, svako mu je želeo sreće na putu. Počeše da viču: „Živeo šah!“ Gotovo ga prignječiše koliko su ga dobronamerno tapšali. On se klanjao na sve strane, razvukavši usta od uva do uva, kako bi svi mogli da vide, i snažno je povikao: „Do viđenja u Tokiju kod novog 'Pavijana'!“ Onda je napustio lokal. Na ulici je ljubazno pozdravio više policajaca, koje je uvek sretao u grupama i na velikom oprezu. „Počevši od danas“, govorio je u sebi, „biću učtiv prema policiji.“ Zaobišao je „Nebo“, koje se nalazilo u blizini. Rešio je da kao doktor prekine sa svim izvikanim lokalima. Osim toga, niko ga nije smeo videti. Još je vladao mrkli mrak. Radi štednje, gorela je tek svaka treća gasna svetiljka. U Americi postoje lučne lampe. One neprekidno svetle i danju i noću. Od silnog novca ljudi su tamo rasipnici i šašavi. Ako se čovek srami što mu je žena matora kurva, nije potrebno

329

da joj se vraća u kuću. On prosto može otići u Vojsku spasa; ona ima svoje hotele sa belim krevetima; svako dobija dva čaršava za ličnu upotrebu, makar bio i Jevrejin. Zašto ovu blistavu mogućnost ne uvedu u Evropi? On lupnu prstima po desnom džepu kaputa; pritom u isti mah oseti šahovsku tablu i pasoš. U „Nebu“ mu niko ne bi poklonio pasoš. Onde svako misli samo na sebe i kako će doći do para. „Pavijan“ je otmen. Poštovao je „Pavijana“. „Pavijan“ ga je imenovao počasnim članom. Nije to sitnica, onde zalaze prvorazredni zločinci! Oni psi u „Nebu“ žive od svojih devojaka, mada bi i sami mogli nešto raditi. On će se revanširati. Kolosalna šahovska palata koju će u Americi podići za sebe dobiće ime „Zamak Pavijan“. Niko živi neće znati da je to ime jedne jazbine. Pod nekim mostom sačekao je dan. Pre no što je seo, prineo je jedan suv kamen. U mislima je nosio novo odelo koje je njegovoj grbi pristajalo kao saliveno, karirano u crno i belo, načinjeno po meri, a košta dva normalna imanja. Ko ne ume da čuva takvo odelo, nije dostojan Amerike. Izbegavao je nagle pokrete, uprkos hladnoći. Noge je ispružio kao da su mu pantalone ispeglane. S vremena na vreme bi prstom uklonio neku trunčicu što bi nekorisno sevnula kroz mrak. Neki čistač cipela je satima klečao pred kamenom i trljao mu cipele iz sve snage. Fišerle nije obraćao pažnju na njega. Ako počne razgovarati sa tim momkom, on će ošljariti, bolje nek se on drži svoga imalina. Moderan šešir je štitio Fišerleovu frizuru od vetra koji ovde počinje da duva pred jutro, a nazivaju ga morskim povetarcem. Sa druge strane stola sedeo je Kapablanka i igrao u rukavicama. „Vi možda mislite da ja nemam rukavice“, reče Fišerle i iz džepa izvuče sasvim nov par. Kapablanka preblede, jer njegove su bile iznošene. Fišerle mu baci pred noge svoje nove i uzviknu: „Izazivam vas!“ „Možete, što se mene tiče“, reče Kapablanka dršćući od straha, „ali vi niste doktor. Ja ne igram sa svakim.“ Ja jesam doktor!“, odvrati Fišerle mirno i tutnu mu pasoš pod nos, „Čitajte ako umete!“ Kapablanka priznade da je poražen. Čak je zaplakao, i ništa ga nije moglo utešiti. „Nema toga što je večito“, reče Fišerle i stade ga lupkati po ramenu, „koliko godina ima otkako ste svetski prvak? Ima još nekoga što bi hteo da vidi nešto od života. Pogledajte moje novo odelo! Zar ste vi sami na svetu?“ Ali Kapablanka je bio sav skrhan, izgledao je kao starac, lice mu je bilo puno bora, a rukavice umašćene. „Znate šta“, reče Fišerle sažalivši se na tog bednika, „daću vam jednu partiju fore.“ Na to starac ustade,

330

zaklima glavom, pokloni Fišerleu jednu svojeručnu vizitkartu i zajeca: „Vi ste plemenit čovek. Posetite me!“ Na karti se nalazila tačna adresa napisana nekim nepoznatim slovima, ko bi to mogao pročitati? Fišerle se silno mučio, ali svaka crta je bila drukčija i nikako da složi neku reč. „Naučite da čitate!“, vikao je Kapablanka, mada je već iščezao pa se samo čulo kako viče – što glasno viče taj gegavi dripac: „Naučite da čitate!“ Fišerle je želeo adresu, adresu. „Piše na vizitkarti!“, vikao je onaj đavo izdaleka. Možda ne zna nemački, uzdahnu Fišerle ostajući onde gde je i vrteći kartu u rukama; pocepao bi je, ali ga zainteresova fotografija na njoj. To je bio on sam, još u starom odelu, bez šešira, sa grbom. Karta je bila pasoš, on sam je ležao na jednom kamenu, iznad njega stari most, umesto morskog povetarca javljao se dan, već upola svetao. On ustade i svečano prokle Kapablanku. Nije fer ono što se ovaj upravo drznuo da učini. Lepo, u snu čovek sme sebi štošta dopustiti, ali u snu se vidi i nečiji pravi karakter. Fišerle mu daje partiju fore – a on ga obmanjuje tom adresom! I odakle mu samo ta bedna adresa? Kod kuće je Fišerle imao neki sićušni džepni kalendar. Svakom šahovskom majstoru bile su posvećene po dve susedne strane. Kad bi u novinama iskrsao neki nov genije, on bi po mogućstvu još istoga dana pronašao sve podatke o njegovom životu, od datuma rođenja pa do adrese, i uneo ih u kalendar. Zahvaljujući malom formatu kalendara i njegovom zapravo ogromnom rukopisu, za to je bilo potrebno više posla no što je odgovaralo navikama penzionerke. Ona ga je pitala šta to radi, ali on dok je pisao ni reči nije odgovarao. Jer za slučaj da ga isteraju, na šta je morao računati kao žitelj „Neba“, nadao se da će kod omrznutih konkurenata u svojoj struci naći utočište i protekciju. Punih dvadeset godina čuvao je taj spisak u najvećoj tajnosti. Penzionerka je pretpostavljala da su u pitanju ljubavne afere. Kalendar je bio zavučen duboko u jednu pukotinu na podu ispod kreveta. Samo su njegovi prstići bili kadri da ga dohvate. On se ponekad rugao sebi govoreći: „Fišerle, šta će to tebi? Penzionerka će te večito voleti!“ Ali kalendar bi uzimao samo kad bi u njega trebalo staviti neku novu veličinu. Onde su svi stajali crno na belo, i Kapablanka. Kad penzionerka pođe na posao, večeras, on će ga izvaditi. Novi dan je počeo kupovinom. Doktori imaju buđelar, i ko kupuje odelo, mora ga izvući iz džepa, inače će mu se smejati. Osedeo je čekajući

331

da se otvore radnje. Želeo je najveći buđelar, od karirane kože; ali na njemu je spolja morala stajati cena. Ne dozvoljava on da ga neko prevari. Uporedio je izloge nekih desetak radnji i kupio jedan ogroman primerak koji se mogao smestiti u džep od kaputa samo zato što je taj džep bio pocepan. Kad je došlo do plaćanja, okrenuo se. Prodavci ga podozrivo opkoliše. Dvojica stadoše pred vrata, da se nadišu svežeg vazduha. On zavuče ruku pod pazuh i plati u gotovom. Pod mostom je izvadio sav kapital, izravnao ga istim onim kamenom na kojem je ležao i stavio novčanice u karirani buđelar, ne presavijajući ih. Unutra je moglo još da stane. Trebalo bi da čovek može kupiti već napunjen buđelar, uzdahnu on, pa bi sada, zajedno s mojim kapitalom, bio sasvim nabrekao. Svejedno, krojač će primetiti šta u njemu ima. U njegovoj otmenoj radnji on je odmah upitao gde je šef. Ovaj dođe i iznenađeno se zagleda u energičnu mušteriju. Uprkos neobično grdobnom obliku on najpre primeti otrcano odelo. Fišerle se pokloni na svoj način, trzajem zabacujući telo uvis, i predstavi se. „Ja sam šahovski majstor, doktor Zigfrid Fišer. Verovatno ste me prepoznali sa slike iz novina. Treba mi odelo po meri, do večeras da bude gotovo. Plaćam najviše cene. Polovinu ćete dobiti unapred, a drugu ratu kad isporučite odelo. Putujem noćnim vozom za Pariz, očekuju me na turniru u Njujorku. Svu garderobu su mi ukrali u hotelu. Razumete li, moje vreme je zlata vredno. Probudio sam se, a ničega nema. Lopovi su provalili preko noći. Zamislite užas koji je obuzeo direkciju hotela! Kako da iziđem na ulicu? Ja nisam normalnog rasta, nije to moja krivica; gde sad da nađu prikladno odelo za mene? Ni košulje, ni čarapa, ni cipela, a reč je o čoveku kao što sam ja, koji toliko drži do elegancije! Uzimajte vi meru za ovo vreme, neću vas zadržavati! Srećom, u nekoj jazbini pronašli su izvesnu individuu, nekog grbavog bogalja kakvog vi nikad videli niste; taj mi je pomogao svojim najboljim odelom. A šta mislite, kakvo je to njegovo najbolje odelo bilo? Evo ovo! Naime, ja ni izdaleka nisam ovoliko ubogaljen kao što je ovo odelo. Kad nosim svoja engleska odela, niko ništa ne primećuje. Mali sam, dobro, šta da radim? Ali engleski krojači su geniji, kažem vam, svi su geniji bez izuzetka. Kad sam bez odela, imam grbu. Odem engleskom krojaču i grba nestane. Talenat smanji grbu, a genije je svojim krojem otkloni. Šteta zbog onih lepih odela! Naravno, ja sam osiguran. Pa još mogu biti i zahvalan zločincu. Ostavio mi je na

332

noćnom stočiću novi pasoš, tek juče izdat. Sve ostalo je poneo sa sobom. Evo, pogledajte – vi sumnjate u moj identitet, i da znate, u ovom odelu se i meni samom ponekad učini da to nisam ja. Odmah bih poručio tri najednom, ali otkud mogu znati kako vi radite? Na jesen ću se opet vratiti u Evropu. Bude li vaše odelo dobro, čudo ćete doživeti. Celu ću vam Ameriku poslati! A vi mi odredite pristojnu cenu, kao dobar predznak. Treba da znate, računam na to da postanem svetski prvak u šahu. Igrate li vi šah?“ Brižljivo mu uzeše meru. Znaće i oni da izvedu ono što tamo neki Englez može. Ne treba biti šahista po zanimanju da bi čovek poznavao gospodina doktora. Vremena je malo, ali njemu se na raspolaganju nalazi dvanaest radnika, prvoklasni ljudi, a i on sam, šef, biće počastvovan time da lično pomogne, što čini samo za izuzetne mušterije. Kao igrač taroka on zna da ceni šahovsku veštinu. Majstor ostaje majstor, bilo da je krojač ili šahista. Mada ne želi da bude nametljiv, preporučuje mu da odmah poruči i drugo odelo. Tačno u dvanaest biće proba, a tačno u osam će oba odela biti spremna cakum-pakum. Noćni voz polazi tek u jedanaest. Dotle gospodin doktor ima još vremena da se provede. Svejedno da li će postati svetski prvak ili neće, čovek se u svakom slučaju može ponositi takvom mušterijom. U vozu će se gospodin doktor kajati ako ne bude poručio drugo odelo. Sem toga, najučtivije ga moli da u Njujorku raširi glas o njegovom cenjenom odelu. Učiniće mu cenu, smešno nisku cenu! U stvari, on na tom odelu ništa ne zarađuje, za takvu mušteriju radi iz ljubavi prema umetnosti. A kakav štof želi? Fišerle izvadi buđelar i reče: „Upravo ovakav. Kariran, u istoj boji, to je zgodnije za turnir. Najviše bih voleo kariran u crno-belo, kao šahovska tabla, ali to vi krojači nemate. Ostanimo pri jednom odelu! Ako budem zadovoljan, telegrafski ću iz Njujorka poručiti drugo. Evo ruke! Slavni ljudi drže svoja obećanja. Kakvo rublje! Kakvo rublje! Moram trpeti to đubre! I rublje sam dobio od onoga. A sad mi vi recite, zašto li takav bogalj ne vodi više računa o pranju? Da li ono škodi? Nanosi li sapun bol? Meni ne!“ Ostatak prepodneva proveo je obavljajući važne poslove. Kupio je jarkožute cipele i crni šešir. Skupo rublje je blistalo svežinom onde gde mu je to odelo dozvoljavalo. Prava nesreća što se tako malo može videti. Odela bi trebalo da budu providna, kao što su ženske haljine; zašto da

333

muškarac ne pokaže ono što je vredno na njemu? U jednom javnom klozetu Fišerle promeni rublje. Dao je napojnicu čuvarki i upitao je za koga ga ona smatra. „Za bogalja, nego za koga“, reče ona i naceri se odvratno, kako je i odgovaralo njenom zanimanju. „Vi to mislite zbog grbe?“, reče Fišerle uvređeno. „Ali nestaće ona. Mislite li da sam ja tako rođen? To je otok, bolest, kud ste vi otišli, za šest meseci opet ću biti sasvim prav, ili da kažemo i za pet. Šta mislite o cipelama?“ Uto naiđe nov posetilac; ostala mu je dužna odgovor, jer već je platio. „Dođavola“, reče on u sebi, „šta će mi ta matora kurva! Idem ja lepo da se okupam.“ U najotmenijem javnom kupatilu zatražio je luksuznu kabinu sa ogledalom. Pošto je platio, zaista se okupao, nije bio rođen za rasipanje. Grdno vreme je proveo uživajući pred ogledalom. Stajao je pred njim savršeno opremljen od cipela do šešira, dok je staro odelo ležalo na luksuznom divanu; ko će brinuti o tim prnjama? Košulja je pak bila uštirkana i plava, a to je nežna boja, prikladna i uzvišena, samo što čovek, nažalost, mora pritom da misli na „Nebo“; ali zašto bi, more je isto tako plavo. Gaća je bilo samo u beloj boji, a on je više voleo da je mogao naći ružičaste. Vukao je pridržače čarapa da oseti kako će ga pljesnuti po mesu. I Fišerle ima listove, oni nisu toliko iskrivljeni, a gornja traka pridržača je garantovano od svile. U kabini se nalazio stočić od pletene trske. Na takve stočiće se stavljaju palme koje se stavljaju u prvorazredno nameštene sobe. Ovde je stočić predstavljao dodatak uz kupanje. Bogati stanar gurnu ga pred ogledalo, iz džepa prezrenog odela izvadi šahovsku tablu, sede ne ustručavajući se i dobi jednu munjevitu partiju protiv sebe samoga. „Kad biste vi bili Kapablanka“, žustro je vikao na sebe, „ja bih vas za ovo isto vreme već šest puta pobedio! Kod nas u Evropi tako nešto se naziva pacerstvom! Tomjajte se odatle, zajedno sa svojim nosem, šešir u ruku pa prosite! Mislite da vas se bojim. Jedan, dva, tri i gotovi ste. Bedo američka! Paralitičaru jedan! Znate li ko sam ja? Ja sam doktor! Studirao sam! Za šah je potrebna inteligencija. I tako nešto je bilo svetski prvak!“ Zatim je brzo prikupio svoje stvari. Stočić je ostavio. U „Zamku Pavijanu“ imaće ih na desetine. Na ulici nije više znao šta da kupi. Paket sa starim stvarima pod miškom ličio je na svežanj hartije. Kad čovek putuje prvom klasom, treba da ima prtljag. Kupio je kofer od trske. Po njemu je usamljeno plivalo ono što je ranije nosio na telu. Ostavio ga je u

334

staničnoj garderobi. Službenik reče: „Prazan!“ Fišerle ga oholo pogleda odozdo. „Bili biste vi srećni da ga imate!“ Uzeo je da proučava red vožnje. Za Pariz su išla dva noćna voza. Podatke o jednom je mogao da pročita, a oni o drugom bili su suviše visoki za njega. Jedna dama mu pomože. Nije bila naročito odevena. Rekla je: „Ali, još ćete iščašiti vrat, mali. Koji vam je voz potreban?“ „Moje ime je doktor Fišer“, odvrati on snishodljivo; ona se upita kako li on to uspeva. „Putujem za Pariz. Obično idem vozom u jedan i pet, vidite li, ovim ovde. Ali čujem da ima jedan što ranije polazi.“ Pošto je ona bila obična žena, nije spomenuo Ameriku, turnir i svoje zanimanje. „Mislite na onaj u jedanaest, evo vidite, ovaj!“, reče dama. „Hvala vam, milostiva.“ Rekavši to, svečano se okrete. Ona oseti stid. Dobro je poznavala skalu sažaljenja i videla je da je izabrala pogrešan ton. On je primetio njenu pokornost, i ona je bila iz nekog „Neba“, voleo bi da joj dovikne neku uvredljivu reč, prepoznao ju je. Ali uto začu tutnjavu neke lokomotive što je nailazila i seti se da je na stanici. Sat je pokazivao dvanaest. Tako traći dragoceno vreme sa ženama. Kroz trinaest sati krenuće na put u Ameriku. Zbog kalendara, koji nije zaboravljao uprkos svim novim događajima, odlučio se za kasniji voz. Odelu za ljubav, uzeo je taksi. „Čeka me krojač“, rekao je šoferu dok se vozio, „noćas moram u Pariz, a sutra ujutru u Japan. Vidite li koliko doktori imaju malo vremena?!“ Šoferu je ova vožnja bila neprijatna. Osećao je da patuljak neće dati napojnicu pa se osvetio unapred. „Niste vi doktor, gospodine, vi ste arhišarlatan!“ U „Nebu“ ima šofera koliko ti duša voli. Igrali su bedno, ukoliko su uopšte igrali. Oprostiću mu zbog te uvrede časti, pošto ne ume da igra šah, reče Fišerle u sebi. U suštini je bio radostan što je na taj način uštedeo napojnicu. Za vreme probe grba se veoma smanjila. Mališan najpre ne poverova ogledalu pa mu priđe da vidi da li je ravno. Krojač diskretno pogleda u stranu. „Čujte!“, uzviknu Fišerle, „Vi ste rođeni u Engleskoj! Kladiću se ako hoćete. Vi ste rođeni u Engleskoj!“ Krojač to donekle priznade. Dobro poznaje London, nije baš u samom Londonu rođen, za vreme svadbenog puta zamalo što nije tamo ostao, ali velika konkurencija… „Ovo je tek proba. Do uveče će sasvim nestati“, reče Fišerle i pogladi se po grbi. „Šta velite za šešir?“ Krojač je bio oduševljen. Smatrao je da je cena užasno visoka, da je fazon moderan i od sveg srca mu je savetovao da napravi kaput koji će ići uz taj šešir. „Čovek samo jednom živi“, rekao je. Fišerle

335

mu dade za pravo. Izabrao je jednu boju koja je mirila suprotnost između žute boje cipela i crne boje šešira: drečeće plavu boju. „Osim toga, moja košulja ima istu nijansu.“ Krojač skide šešir pred tolikim ukusom. „Gospodin doktor izvoljeva sve košulje nositi u istoj boji i mustri“, reče on okrenuvši se nekolicini pomagača i uze da im objašnjava osobenosti ovoga slavnog čoveka. „Ravnim načinom iz čaure svoje izilazi blistava ptica feniks. Istinski karakteri retko se ispunjavaju. Prema mome skromnom mišljenju igra pojačava čoveka u jednom konzervativnom usmeravanju. Bio tarok ili šah, to se odmah prilagodi. Poslovni čovek obdržava u sebi uverenje postojano kano klisurina. Kad ustane, on sam sobom jest ovaploćenje mira. Po prekidu dnevnih naših poslova počinak nas izvanredno odmara. I najprisnija porodica ima svoje granice u životnim tokovima. Pred plemenitim skupom stalnih gostiju naš gospod bog zatvara svoj strogi očinski pogled. Od svakog drugog zahtevam kaparu za kaput, ali u vezi sa činjenicom vašeg karaktera ne dozvoljavam sebi da vas uvredim.“ „Da, da“, reče Fišerle. „Moja buduća žena živi u Americi. Nisam je video čitavu godinu dana. Zanimanje, prokleto zanimanje! Turniri su luda stvar. Ovde remiziraš, onde dobiješ, većinom dobijaš, recimo uvek, a buduća se razboljeva od čežnje. Neka pođe sa vama, reći ćete vi. Lako je vama da pričate. Ona, naime, potiče iz jedne milionerske porodice. 'Udaj se', vele roditelji, 'ili ostaj kod kuće! Inače će te on ostaviti, a po nama puca bruka.' Ja nemam ništa protiv ženidbe, ona će kao svoj ogroman miraz dobiti jedan dupke pun zamak, ali tek kad postanem svetski prvak, ne ranije. Ona se udaje za moje ime, a ja se ženim njenim novcem. Sam novac ne želim da primim. Dakle, do viđenja u osam!“ Otkrivanjem svojih ženidbenih planova Fišerle je prikrio dubok utisak koji je na njega ostavio opis njegovog karaktera. Dotle nije znao da muškarci imaju više od jedne košulje najedanput. Njegova nekadašnja žena, penzionerka, imala je tri kombinezona, pa i njih tek odnedavno. Gospodin što je svake nedelje dolazio k njoj nije želeo da uvek gleda isti kombinezon. Jednog ponedeljka je rekao kako mu je najzad dozlogrdilo, ide mu na živce ta večita crvena boja. Divno počinje nedelja, živci su mu sasvim propali, posao ide loše. On ima prava da za svoj novac zahteva nešto pristojno. Tu je još i njegova žena. Šta ako je mršava? Ipak je žena. Ne da on ni reč da se kaže o njegovoj ženi. Ona je majka njegove dece.

336

Ponavlja: ako idućeg ponedeljka opet ugleda taj večiti kombinezon, odreći će se uživanja. Solidna gospoda ne rastu iza svakog plota. No potom je ipak sve bilo kao i obično. Sat kasnije odobrovoljio se. Pre no što je pošao, počeo je opet da grdi. Kad se Fišerle vrati kući, žena je stajala sasvim gola u sredini sobe. Crveni kombinezon je ležao zgužvan u uglu. On je upita šta to radi. „Plačem“, reče ono smešno stvorenje, „neće više da dođe.“ „Šta bi hteo?“, upita Fišerle, „Pojuriću da ga stignem.“ „Ne sviđa mu se kombinezon“, zakuka gojazno strašilo za ptice, „hoće nov.“ „A ti mu ga nisi obećala“, zakrešta Fišerle, „zašto imaš tu gubicu?!“ Sjurio se niz stepenice kao sumanut. „Gospodine!“, povikao je na ulici, „Gospodine!“ – gospodinovo ime niko nije znao. Nastavio je da juri na sreću i naleteo na jedan fenjer. Upravo tu je gospodin obavljao nešto što je gore zaboravio da uradi. Fišerle sačeka da on završi. A zatim ga nije zagrlio, iako ga je pronašao, nego je rekao: „Dobićete svakog ponedeljka nov kombinezon. To vam ja garantujem! Ona je moja žena. Ja mogu s njom raditi što hoću. Počastvujte nas opet svojom posetom idućeg ponedeljka!“ „Videću šta mogu učiniti za nju“, reče gospodin i zevnu. Da ga neko ne bi prepoznao, išao je dugim zaobilaznim putem. Sutradan, u utorak, penzionerka kupi dva nova kombinezona, jedan zeleni i jedan ljubičasti. Gospodin dođe u ponedeljak. Odmah je pogledao koji kombinezon nosi. Na sebi je imala zeleni. Najpre je ljutito upitao da li je to obojila onaj stari; neće njega magarčiti, njemu je to dobro poznato. Ona mu pokaza i druga dva, i on se veoma oraspoloži. Više je voleo ljubičasti, a najviše crveni, jer ga je on podsećao na stare dane. Tako je Fišerle svojom umešnošću spasao ženu od nesreće. Inače bi skapala od gladi u ova nesigurna vremena. Dok je mislio o malom sobičku i o prevelikoj ženi, rešio je da se odrekne kalendara. Možda će je sresti kod kuće. Ona ga žarko voli. Možda ga neće pustiti da ode. Ako se usprotivi, počeće da viče i staće pred vrata. Ne vredi ni misliti da se tu može provući ili da je može odgurnuti u stranu, jer ona je šira od vrata. I glava joj je debela; kad tutne nešto u nju, zaboravi na posao i cele noći može ostati kod kuće. On će onda propustiti voz i suviše kasno će stići u Ameriku. Kapablankinu adresu može lepo naći u Parizu. Ako je onde niko ne bude znao, raspitaće se u Americi. Milioneri sve znaju. Fišerle nije više želeo da se vrati u sobičak. Voleo bi da se još jednom za rastanak zavuče pod krevet, jer

337

onde se nalazila kolevka njegove karijere. Onde je postavljao zamke i pobeđivao majstore, kao munja je jurio od jednog polja do drugog, onde je vladao mir kakav ne postoji ni u jednoj kafani, protivnici su igrali dobro zato što je on sam bio protivnik – u „Zamku Pavijanu“ sagradiće isti takav sobičak, sa istim krevetom za mudre poteze, i samo on će smeti da se zavlači pod njega. Odriče se rastanka. Ništa ne vrede sva ta silna osećanja. Krevet je krevet. On ga se i ovako još sasvim dobro seća. Umesto toga, otići će sad da kupi još jedanaest istih košulja, sve u plavoj boji. Ko bude kadar da ih razlikuje, dobiće nagradu. Krojač se, doduše, razume u karaktere; ali o taroku bolje da ćuti. To igraju magarci. Noseći paket, opet je otišao na stanicu, uzeo kofer i stavio u njega košulje, jednu po jednu. Službenikov prezir se preobrati u poštovanje. „Još jedno ovakvo tuce“, mislio je vlasnik košulja, „i sići će s uma.“ Dok je u ruci držao zatvoren kofer, ovaj ga gotovo povuče da uđe u jedan voz spreman za polazak. Službenik uze od njega to iskušenje. Na jednom posebnom šalteru, koji je neka putnička agencija otvorila za strance, Fišerle na pokvarenom nemačkom zatraži kartu prvog razreda do Pariza. Oteraše ga. On stisnu pesnicu i zakrešta: „Tako, znači, za kaznu ću se voziti drugim razredom i železnica će biti na šteti! Čekajte samo dok dođem u novom odelu!“ U stvari, nije se ljutio. Nije ličio na stranca, i šta se tu može. Pred stanicom je na brzinu pojeo par vrućih viršli. „Mogao bih otići u neki restoran sa posebnim stolom“, rekao je prodavcu, „i ostaviti grdan novac na belom stolnjaku, buđelar mi to dozvoljava“, i pritom prinese nevernom Tomi buđelar pod nos, „ali ja ne marim za jelo, ja marim za inteligenciju!“ „I verujem vam, kad imate toliku glavu!“, odvrati prodavac. On je na zdepastom telu nosio dečju glavu i zavideo svakome ko je imao veću. „Šta mislite, šta sve ima unutra?!“, reče Fišerle i plati. „Cele studije i još jezici, da kažem šest!“ Po podne je seo i počeo da uči američki. U knjižarama su hteli da mu utrape udžbenike za engleski. „Gospodo“, poče on da se zavitlava, „pa pred vama nije nikakav glupak. Vi imate svoj interes, a ja imam svoj.“ I prodavci i vlasnici su se kleli da se u Americi govori engleski. „Engleski znam, ali hteo bih nešto posebno.“ Pošto se uverio da mu svuda govore isto, kupio je jednu knjigu sa najobičnijim engleskim frazama. Dobio ju je upola cene, jer taj knjižar je u svakom pogledu živeo od Karla Maja, ostale knjige je držao samo uzgred, i toliko se uzbudio zbog opasnosti

338

pustinje Takla Makan, kroz koju ovakav patuljak namerava da prođe, umesto da se vozi železnicom preko Sibira ili brodom preko Singapura, da je sve drugo izgubio iz vida, pa i svoj sopstveni interes. Zasevši na jednu klupu, smeli istraživač zavuče nos u prvu lekciju. U njoj su bile sve same novosti, kao „Sunce sija“, ili „Život je kratak“. Nažalost, zaista je sijalo. Bio je kraj marta i još nije peklo. Inače bi ga se Fišerle čuvao. Sa suncem je imao loše iskustvo. Bilo je vrelo kao groznica. U „Nebu“ nikad nije sijalo. Zaglupljuje kod igranja šaha. „I ja znam engleski!“, uzviknu neka guščica pored njega. Nosila je kike i bilo joj je negde oko četrnaest godina. On ne dozvoli da ga ometa, nego uze glasno čitati novosti. Ona je čekala. Nakon dva sata zatvorio je udžbenik. Ona tad uze knjigu, kao da ga poznaje dvadeset godina, i poče ga ispitivati, za šta Penzionerka ne bi imala dovoljno genija. Zapamtio je svaku reč. „Koliko godina učite?“, upita ga maloletnica, „Mi još nismo dotle stigli, ja učim tek drugu godinu.“ Fišerle se diže, zatraži da mu vrati njegovu svojinu, baci na nju ljutit, uništavajući pogled i razvika se negodujući: „Kidam poznanstvo sa vama! Znate li kad sam ja počeo? Pre tačno dva sata!“ Sa tim rečima napusti to zaostalo stvorenje. Predveče je upoznao sadržinu tanke knjižice. Promenio je nekoliko klupa, jer su se ljudi neprestano zanimali za njega. Da li zbog nekadašnje grbe ili zbog njegovog učenja naglas? Pošto je grba bila u poslednjim trzajima, on se odluči za ovo drugo. Kad bi se neko približio njegovoj klupi, on bi već izdaleka povikao: „Ne smetajte mi, preklinjem vas, pašću sutra na ispitu, kakva vajda vama od toga, hajde imajte duše!“ Tome niko nije mogao odoleti. Njegove klupe su se pretovarale, druge su ostajale prazne. Slušali su njegov engleski i obećavali mu da će za vreme ispita držati sve palčeve koje imaju na raspolaganju. Neka učiteljica se zaljubi u njegovu marljivost i pođe za njim do kraja parka, od klupe do klupe. Patuljci su dragi njenom srcu, pričala je, voli pse, ali samo patuljaste, još je neudata iako ima trideset i šest godina, tečno govori i predaje francuski, bila bi spremna da ga podučava, s tim da on nju uči engleskom, za ljubav nimalo ne mari. Fišerle dugo nije naglas kazivao svoje mišljenje. Ona najednom nazva svoju gazdaricu bednicom koja se prodaje i poče da je grdi što maže usne; puder je još nekako dopuštala. Njemu prevrši; nenašminkana žena – pa kako ona zamišlja taj posao? „Sad vam je tek 46, a već tako govorite“, prošušta on, „a šta ćete reći kad

339

vam bude 56?“ Učiteljica ode. Zaključila je da je neobrazovan. Ali nisu svi ljudi dozvoljavali sebi da se uvrede. Većina je bila zadovoljna što besplatno uči od njega. Neki zavidljivi starac ga je ispravljao i tvrdoglavo ponavljao: u Engleskoj se ne govori tako, u Engleskoj se govori ovako. „Ja to izgovaram američki!“, reče Fišerle i okrete mu grbu. Svi mu dadoše zapravo. Počeše se izrugivati starcu što brka engleski i američki; svi su upravo tog trenutka naučili da tu ima neke razlike. Kad mu taj bezobraznik, koji zacelo tek što nije napunio osamdesetu, zapreti policijom, Fišerle podskoči i reče: „Razume se, odoh ja po nju!“ Na to se starac udalji ćopajući i drhteći. Sa suncem su malo-pomalo iščezavali i ljudi. Nekoliko dečaka se skupilo u gomilu i sačekalo dok i poslednji odrasli nije nestao. Iznenada opkoliše Fišerleovu klupu i zaurlaše izigravajući engleski hor. Drali su se „yes“, a mislili su „Čivutin“. Pre no što se rešio na put, Fišerle se bojao dečaka kao kuge. A danas je gurnuo knjigu u stranu, popeo se na klupu i počeo obema dugačkim rukama da diriguje horom. I sam im se pridružio pevajući reči koje je upravo naučio. Dečaci su urlali, on je urlao još glasnije, novi šešir mu je ludački igrao po glavi. „Brže, gospodo!“, kreštao je s vremena na vreme, a dečaci sasvim podivljaše i najednom se osetiše odrasli. Podigoše ga na ramena. „Gospodo, šta to radite?!“ Još nekoliko takvih „gospodo“ i oni će konačno ostati veliki. Podupirali su mu cipele, štitili grbu, trojica se počeše otimati o udžbenik samo zato što njemu pripada, jedan mu skide šešir. Knjigu i šešir su trijumfalno nosili napred, a on se ljuljao pozadi, na slabačkim ramenima nije bio ni Čivutin ni bogalj, nego dasa i po, a vigvame poznaje kao svoj džep. Plemeniti junak im je pripadao sve do kapije parka. Truckao se na njima i bio je veoma težak. Nažalost, spustiše ga kad izađoše. Upitaše ga da li će se sutra opet pojaviti. Nije ih razočarao. „Gospodo“, rekao je, „ako ne budem u Americi, biću sa vama!“ Oni uzbuđeno i žurno otkasaše, kod kuće su većinu već očekivale batine. Fišerle je polako vukao noge po ulici u kojoj su ga čekali odelo i kaput. Otkako je znao da voz polazi u jedanaest, mnogo mu je bilo stalo do tačnosti i obećanja. Ali bilo je suviše rano da ode krojaču; skrenuo je u sporednu ulicu, ušao u neku nepoznatu kafanu pred kojom su stajale žene u šarenim haljinama i činile mu se poznate i prisne; diveći se svom blistavom znanju engleskog, popio je ljutu rakiju. Rekao je: „Thank you!“,

340

bacio novac na ploču, pri polasku se okrenuo tek na vratima i vikao: „Good bye!“, sve dok svi nisu čuli i zbog tog zadržavanja uleteo pravo u ruke Pasošaru, od koga bi inače umakao. „Gle, otkud ti taj novi šešir?“, upita ovaj začuđeno, koliko zbog patuljka toliko i zbog novog šešira, a evo, u ovom kraju nailazi već na treću mušteriju. „Pst!“, prošaputa Fišerle, stavi prst na usta i zatim preko leđa pokaza prema lokalu. Da bi pretekao sledeća pitanja, isturio je pred njega levu cipelu i rekao: „Opremio sam se za put.“ Pasošar shvati i ućuta. Imponovao mu je odlično izveden rad po danu i to neposredno pred put oko sveta. Sažaljevao je mališana što mora bez novaca krenuti u Japan. Na trenutak je pomislio da mu stavi u džep nekoliko krupnih novčanica, jer posao mu je cvetao. Ali pasoš i novčanice, to bi bilo suviše. „Ako više ne budeš znao šta ćeš ni kako ćeš u tuđem gradu“, reče on više sebi no mališanu, „otidi pravo nekom šahovskom majstoru. Lako će ti biti da onde nešto dobiješ. Imaš valjda adresu? Bez adrese umetnik je izgubljen. Samo nemoj zaboraviti adresu!“ Ovaj uzgred rečeni savet bio je dovoljan da povede Fišerlea pod njegov krevet. Nezahvalno je ispariti bez oproštaja. Krevet nije ništa kriv zbog one glupe žene. Umetnik ne treba da se razdvaja od džepnog kalendara. Voz u 1.05 takođe će poći na vreme. A tačno u osam i Fišerle uđe kod krojača. Odelo mu je stajalo kao neka veličanstvena kombinacija. Ono što je još preostalo od grbe, iščeznu pod kaputom. Majstori čestitaše jedan drugom, svaki odade priznanje onom drugom za njegovu veštinu. „Wonderful“, reče Fišerle i dodade: „A zamislite, ima ljudi koji čak ni engleski ne znaju. Poznajem takvog jednog. Hteo bi da kaže 'thank you', a kaže 'hvala'!“ Krojač je pak strasno voleo da jede hemendeks. Prekjuče je otišao u jedan restoran, a kelner ga nije razumeo. „Pomislite samo, voda se kaže 'water', a mleko 'milk'“, uze mu mušterija reč iz usta. „Ima li lakšeg jezika, pitam ja vas? Japanski je kudikamo teži!“ „Pri kojoj prilici bih dozvolio sebi da vam odam kako sam bio prinuđen da vas od samog prvog trenutka prilikom prekoračivanja praga moje radnje osetim kao jednog najbesprekornijeg znalca jezika; ja u najpotpunijoj celosti delim vaše ubeđenje o neiskorenjivim teškoćama

341

japanskog jezičkog blaga. Zavidljiva fama pripoveda o deset hiljada različitih slova. Izvolite preći pogledom preko do neba vapijućeg izgleda domaćih japanskih novina. Oglasni deo leži u strahobnim dubinama ne prevazišavši slabosti ranoga dečjeg doba. Taj jezik proizvodi sam sobom neslućeni bacil bolesti za poslovni život privrede. Mi patimo od sveobuhvatnog poleta kojim želimo procvat i uspeh tog nama prijateljskog naroda. Mi zasnovano učestvujemo u tim neplodnim naporima, otkako se rana neizbežnog rata na Dalekom istoku nalazi neposredno pred svojim skorašnjim isceljenjem.“ „Potpuno ste u pravu“, reče Fišerle, „i ja vas neću zaboraviti. Pošto moj voz uskoro polazi, rastanimo se kao prijatelji za čitav život.“ „Do hladnog roditeljskog groba“, dopuni ga krojač i zagrli budućeg svetskog prvaka. Kad bi mu roditeljski grob prešao preko usana, a imao je nekoliko dece, duša bi mu se jako potresla i prestrašila. U samrtnoj borbi čvrsto je pritisnuo doktora uz sebe. Jedno dugme novog kaputa se zakači i otkide se. Fišerlea uhvati grčevit smeh; setio se svog pređašnjeg nameštenika, slepog dugmetara. Krojač, povređen u svojim najsvetijim osećanjima, zatraži od njega neodložno objašnjenje. „Poznajem jednog čoveka“, gušio se mališan od smeha, „poznajem jednog čoveka koji mrzi dugmad. Najradije bi proždro svu dugmad, da ništa od njih više ne ostane. A šta bi onda radili gospoda krojački majstori, pomislih ja upravo. Zar ne mislite i vi tako?“ Na to uvređeni krojač zaboravi svoju budućnost u roditeljskom grobu i bučno se nasmeja. Dok je sam opet prišivao dugme, neprestano je obećavao kako će ovu basnoslovnu ideju poslati nekom humorističkom listu na ljubazan uvid i mišljenje. Prišivao je polako, da bi se mogao smejati u društvu. Sve je činio u društvu, čak mu ni suze nisu pričinjavale pravo uživanje kad bi se nalazio sam. Od srca je žalio što gospodin doktor putuje. U njemu on gubi svog najboljeg prijatelja, jer oni bi to sigurno postali, sigurno kao što je dvaput dva na veki vekov četiri. Rastadoše se govoreći jedan drugom ti. Majstor stade na prag i otprati ga pogledom. Obličje prevashodnoga patuljka – jer važno je kakvo je srce u čoveku – uskoro se izgubi u konturama prvorazrednog kaputa, ispod kojeg su se sa zahvalnošću mogle primetiti pantalone jednog iznimno značajnog odela.

342

Staro odelo, lepo spakovano, Fišerle je odneo na stanicu. Treći put se pojavio pred garderobom, u novome ruhu, podmlađen i plemenitog roda. Sa kraljevskom ravnodušnošću podneo je službeniku priznanicu pod nos, držeći je između srednjeg prsta i kažiprsta, i zatražio svoj „novi kofer od trske“. Službenikovo poštovanje pređe u strahopoštovanje. Sa onim košuljama od po podne bogalj je možda trgovao, ali sad je na sopstvenom telu nosio elegantne stvari. Obema rukama strpao je paket u kofer i rekao: „Ovo ćemo ostaviti ovako spakovano! Besmislica bi bilo otvarati.“ Na šalteru za strance upitao je osorno na nemačkom: „Hoću li dobiti ovde kartu prvog razreda do Pariza ili neću?“ „Ali razume se!“, stade ga uveravati isti onaj čovek koji ga je oterao pre nekoliko sati. Fišerle sa pravom i sa ponosom vide da ga više ne mogu prepoznati. „Nešto je to sporo kod vas, gospodo!“, uze on da se žali podražavajući engleski izgovor; udžbenik je još nosio pod miškom. „Nadam se da će vaši vozovi ići brže!“ Želi li spavaća kola, upitaše ga, ima još slobodnih postelja. „Molim. Za voz u 1.05. Da li je red vožnje pouzdan?“ „Ali razume se. Nalazimo se u jednom starom kulturnom centru.“ „Znam. To nema nikakve veze sa brzim vozovima. Kod nas u Americi posao je na prvom mestu. Business, ako već znate toliko engleski.“ Upadljivi način na koji je ovaj niski gospodin pružao svoj nabijeni i karirani buđelar pojačao je činovnikovo uverenje da pred sobom ima Amerikanca, kao i njegovo bezgranično strahopoštovanje kakvo Amerikancima i priliči. „Dižem ruke od ove zemlje!“, reče Fišerle nakon što je platio i zavukao karte u karirani buđelar. „Varali su me. Postupali su sa mnom kao sa bogaljem, a ne kao sa Amerikancem. Zahvaljujući mom blistavom znanju jezika, pošlo mi je za rukom da osujetim namere svojih neprijatelja. Znate li da su me odvlačili u poročne jazbine? Vi imate dobre igrače šaha, to je jedino što mogu priznati. U celom svetu čuveni pariski psihijatar, profesor Kin, moj dobar prijatelj, istog je mišljenja. Držali su me zatvorenog ispod jednog kreveta i opasnim pretnjama da će me ubiti iskamčili od mene ogromnu otkupninu. Platio sam, ali vaša policija će morati da mi vrati trostruku sumu. Već su preduzeti diplomatski koraci. Kulturni centar, to je izvrsno rečeno!“ Okrenuo se bez pozdrava. Čvrsta koraka izišao je iz stanice. Mišići oko usta poigravali su mu izražavajući prezrenje. Njemu da pričaju o kulturnom centru! Njemu, koji je tu rođen i još nikad nije napustio taj

343

grad; njemu, koji je napamet znao sve šahovske novine, prvi čitao sve ilustracije u „Nebu“ i za jedno popodne naučio engleski! Posle tog svog uspeha bio je siguran da se svi jezici mogu lako naučiti, pa je naumio da tokom slobodnog vremena koje mu bude ostavljao njegov poziv svetskog prvaka u Americi nedeljno uči po dva jezika. Za godinu dana to čini 66, više jezika čoveku nije ni potrebno, šta će mu to, a na dijalekte pljucka, njih ionako zna. Bilo je nine o'clock, veliki sat pred stanicom išao je na engleski način. U deset se zatvaraju kućne kapije. Najbolje je bilo izbeći susret sa nastojnikom. Put do oronule kućerine u kojoj je Fišerle, nažalost, protraćio dvadeset godina pored jedne kurvetine, trajao je četrdeset minuta, forty minutes. Ne žureći, počeo je u novim žutim cipelama da prevaljuje taj put. S vremena na vreme bi zastao i pod nekim gasnim fenjerom proveravao u knjizi reči koje je mislio na engleskom. Uvek su bile tačne. Davao je nazive stvarima i obraćao se ljudima koji su ga sretali, ali tiho, da ga ne bi zadržavali. Znao je još i više no što je zamišljao. Čitavih dvadeset minuta ne naiđe ni na šta novo, posla dođavola kuće, ulice, fenjere i pse, pa zasede na jednu englesku partiju šaha. Ona se oteže sve do prljave kućerine. Pred kapijom je dobi i uđe u hodnik. Njegova nekadašnja žena išla mu je na živce, i to baš dobro. Da ne bi naleteo na nju, sakrio se iza stepenica. Tu se prijatno smestio. Očima je bušio ogradu na stepenicama. Ona je sama od sebe imala veličanstvene rupe. Kad bi hteo, mogao bi nosem zabarikadirati stepenište. Do deset sati bio se pritajio kao bubica. Nastojnik, neki bedni obućar, zaključa kapiju i klimavim rukama ugasi osvetljenje na stepeništu. Kad on iščeze u svom otrcanom stanu, koji je bio jedva dvaput prostraniji od Fišerleove žene, Fišerle tiho zakrešta: „How do you do?“ Obućar ču neki zvonak glas, pomisli da se napolju nalazi nekakva žena i pričeka hoće li zazvoniti da je pusti. Sve ostade tiho. Prevario se, to je neko prošao ulicom. Ušao je unutra i, uzbuđen tim glasom, legao da spava sa svojom ženom, koju već mesecima nije dodirnuo. Fišerle je čekao da vidi hoće li penzionerka doći ili otići. Kao pametan čovek morao bi je poznati po njenoj šibici; ona ju je uvek držala visoko u ruci, jer je bila luda za cigaretama kao nijedna druga kurva u kući. Najdraže bi mu bilo kad bi je video da dolazi. Onda bi se popeo gore, izvadio džepni kalendar ispod kreveta, oprostio bi se od kolevke u kojoj je

344

počivao, u kojoj je ležao usred svog ideala dok je bio još mali bogalj, pa bi zatim izjurio iz kuće i taksijem se odvezao na stanicu. Gore bi našao ključ od kapije koji je pre izvesnog vremena bacio u neki ćošak, besan zbog njenog glupog mukanja; kasnije je bio suviše lenj da ga podigne. Ako bude došla, mesto da ode, dovešće sa sobom neku mušteriju. Taj verovatno neće dugo ostati. U najgorem slučaju će se doktor Fišerle poput nekadašnjeg Fišerlea puzeći sakriti u sobičku. Ako ga žena čuje, ćutaće, inače će njen muškarac pobesneti. Otići će pre no što ona stigne da mu objasni. Jer radi čega živi takva žena po ceo dan? Ili leži s nekim u krevetu, ili ni sa kim ne leži u krevetu. Ili na prevaru uzima od jednoga novac, ili isti taj novac poklanja nekom drugom. Ili je stara, pa je onda čoveku dozlogrdila, ili je mlada, pa je onda još gluplja. Ako daje nekome da ždere, ona ga sama ždere za to, a ako ništa ne zarađuje, onda te upregne da kradeš za nju češljeve iz tuđih džepova. Dođavola! Kakvo mu je to uživanje? Čovek pravih leđa sav svoj oslonac nalazi u šahu. Dok je čekao, Fišerle je isturao grudi. Jer ko zna kako će leđa kaputa i odela sutra izgledati, grba ih može pokvariti. Čitavu jednu večnost niko nije naišao. Čulo se kako iz oluka u dvorištu kaplje voda. Sve kapi teku u okean. Doktor Fišer se ukrcava na džinovsku prekookeansku lađu što plovi za Ameriku. Njujork ima deset miliona stanovnika. Stanovništvo je opijeno od radosti. Ljudi se ljube na ulici i viču: „Živeo! Živeo! Živeo!“ Sto miliona maramica leprša se pri dočeku, svaki stanovnik je za svaki prst privezao po jednu. Ured za doseljenike je ispario. Šta on još ima da postavlja pitanja. Jedna delegacija njujorških prostitutki stavlja mu pred noge svoja „Neba“. Toga ima i tamo. On zahvaljuje. On je studirao. Avioni po vazduhu ispisuju: DOKTOR FIŠER. Zašto da se za njega ne pravi reklama? On više vredi nego persil. Hiljade se njega radi bacaju u vodu. Neka ih spasu, naređuje on, on je meka srca. Kapablanka mu se obisnuo o vrat. „Spasite me!“, šapuće on. Srećom, usled te buke i Fišerleovo srce ostaje gluvo. „Čistite se!“, viče on i udara ga. Kapablanku rastrže besna gomila. Sa jednog oblakodera pucaju topovi. Predsednik Sjedinjenih Država pruža mu ruku. Njegova buduća pokazuje mu miraz crno na belo. On ga uzima. Obveznice za „Zamak Pavijan“ svud su naslikane. Na svim oblakoderima. Očekivani iznos zajma je premašen. On osniva školu za mlade talente. Oni postaju drski. On ih batinama tera napolje. Na prvom spratu otkucava jedanaest. Onde živi jedna

345

osamdesetogodišnja žena sa časovnikom svoje babe. Kroz 2 sata i 5 minuta polaze spavaća kola za Pariz. Fišerle se na prstima penje uz stepenice. Žena ne ostaje ovoliko dugo izvan kuće. Sigurno leži pod nekom mušterijom. Pred sobičkom na trećem spratu zastaje i čuje glasove. Kroz pukotine na vratima ne prodire svetlost. Pošto prezire ženu, ne trudi se da razume šta ona priča. Izuva nove cipele i ostavlja ih na prvom stepeniku, bliže Americi. Preko njih stavlja nov šešir i divi mu se, on je još tamniji od pomrčine. Od engleskog udžbenika se ne razdvaja, zavlači ga u džep od kaputa. Polako otvara vrata, u tome je izvežban. Glasovi se i dalje čuju, bučni su, reč je o nekim uvredama. Oboje sede na krevetu. On ostavlja vrata poluotvorena i puzi do pukotine. Najpre zavlači nos unutra: kalendar je tu, miriše na petrolej u kome je plivao pre nekoliko meseci. „Čast mi je!“, kaže Fišerle u mislima i klanja se pred tolikim šahovskim umetnicima. Zatim kažiprstom desne ruke gurnu kalendar do kraja pukotine i iščačka ga; uhvatio ga je. Levom šakom je poklopio usta, jer mu je došlo da prsne u smeh. Naime, mušterija gore govori kao dugmetar. On tačno zna kako je kalendar ležao, šta mu je napred, a šta pozadi, pa ga sami prsti vode do poslednjih praznih strana, gde upisuje svoje ime. Mnogo mu je teže nego ranije da piše tako sitno. Zato na jednu stranu staje „Doktor“, na drugu „Fišer“, na treću „Njujork“. Tačnu adresu napisaće kasnije, kad sazna gde se nalazi „Zamak Pavijan“ njegove buduće. Još je odveć malo vodio računa o toj ženidbi. Brige oko kapitala, pasoša, odela i karte oduzele su mu dragocene dane. U nosu mu miriše petrolej. „Darling!“, kaže milionerka i vuče ga za nos, ona voli duge noseve, za kratke ne mari, gde je nos ovome čoveku, pita ona dok zajedno šetaju ulicom, svi su joj nosevi prekratki, ona je lepa i izgleda američki, plava je kao na filmu, ogromna je rastom i ima plave oči, vozi se samo u sopstvenim automobilima, tramvaja se plaši, jer se u tramvajima nalaze bogalji i secikese što dižu čoveku iz džepa čitave milione, a to je grdna šteta; ona ni pojma nema o njegovom ranijem bogaljstvu u Evropi. „Bogalj i đubre, to ti je jedno isto!“, veli čovek na krevetu. Fišerle se smeje, jer nije više bogalj, i posmatra čovekove obuvene noge. Njegove cipele su se oprle o patos. Kad ne bi znao da dugmetar ima dvadeset groševa i ni cvonjak više, zakleo bi se da je to on. Biva da se pojave dvojnici. Sad govori o dugmetima. Što da ne? Upravo traži da mu žena

346

prišije dugme. Ne, pošašavio je, kaže: „Evo ti, zasiti se!“ „Daj ti njemu nek se on zasiti“, kaže žena. Čovek ustaje i polazi prema otvorenim vratima. „On se sakrio negde u kući, kažem ti ja!“ „E pa pronaći ga, zar sam ja tu nešto kriva?“ Dvojnik snažno zatvara vrata i ide gore-dole. Fišerle ne zna za strah. Za svaki slučaj puzi u pravcu vrata. „Pod krevetom je!“, viče žena. „Šta?!“, urla dvojnik. Četiri ruke izvlače patuljka; dve ga hvataju za gušu i nos. „Ja se zovem Johan Šver!“, predstavlja se neko u mraku, pušta nos, ali ne i gušu, i urla: „Evo ti, nažderi se!“ Fišerle uzima dugme u usta i pokušava da guta. Ruka se za trenutak sklanja sa guše, dok dugme nije progutano. U istom tom trenutku Fišerleova usta se trude da se nacere i on sasvim bezazleno dahće: „Pa to je moje dugme!“ – ali na to ga ruka ponovo hvata i davi. Pesnica mu razbija lobanju. Slepac ga treska na zemlju i sa stola u uglu sobička uzima nož za hleb. Para njime odelo i kaput i odseca Fišerleu grbu. Ječi pri tom teškom poslu, nalazi da je nož suviše tup, a ne želi da pali svetlost. Penzionerka ga gleda i svlači se za to vreme. Leže na krevet i kaže: „Hodi!“ Ali on još nije gotov. Uvija grbu dronjcima preostalim od kaputa, pljuje nekoliko puta po tom zavežljaju i ostavlja ga na patosu. Leš gura pod krevet. Zatim se baca na ženu. „Niko ništa nije čuo“, kaže i smeje se. Umoran je, ali žena je debela. Voli je celu noć.

347

TREĆI DEO U

SVET U GLAVI

DOBRI OTAC Stan nastojnika Benedikta Pfafa sastojao se od jedne mračne kuhinje

srednje veličine i malenog sobička okrečenog u belo, u koji se ulazilo pravo iz hodnika. Prvobitno su spavali u većoj prostoriji; porodica je brojala pet članova; žena, ćerka i triput on sam. On policijski službenik, on suprug, on otac. Bračni kreveti su bili podjednake veličine, zbog čega se često ljutio. Zato je naterao ćerku i ženu da zajedno spavaju u istom krevetu, dok je drugi pripao samo njemu. U svoj krevet stavio je dušek od konjske dlake, ne zato što je bio mekušac – mrzeo je spavalice i žene – nego iz principa. On donosi novac kući. Čišćenje svih stepenica spadalo je u ženinu dužnost, a otključavanje kapije, kad bi neko noću zazvonio, spadalo je u dužnost ćerke, još od njene desete godine, kako bi naučila da se ne boji. Sve što su one dobijale i za jedno i za drugo zadržavao je on, jer on je bio nastojnik. S vremena na vreme im je dozvoljavao da zarade neku sitnicu izvan kuće, posluživanjem ili pranjem. Tako su bar na sopstvenoj grbači mogle da osete koliko naporno mora raditi otac od koga cela porodica živi. Za obedima nazivao je sebe pristalicom porodičnog života, noću se izrugivao već postarijoj ženi. Pravom na kažnjavanje se koristio čim bi se vratio sa službe. Na ćerku je sa istinskom ljubavlju spuštao pesnice obrasle riđim dlačicama, a ženom se manje koristio u tu svrhu. Sav svoj novac ostavljao je u kući; iznos je uvek morao biti tačan, i bez prebrojavanja, jer kad jednom nije bio tačan, naterao je ženu i ćerku da prenoće na ulici. Sve u svemu, bio je srećan. U to doba se kuvalo u belom sobičku, koji je bio zamišljen i kao kuhinja. Pri njegovom napornom pozivu, pri neprestanoj pripravnosti mišića u kojoj je provodio dane, a noću i snove, Benediktu Pfafu je bila potrebna obilna, jaka, brižljiva i lepo servirana hrana. U tom pogledu nije

348

znao ni za kakvu šalu, i kad bi njegova žena zaradila batine, bila je sama kriva, što za ćerku nipošto nije tvrdio. Sa godinama mu je rasla glad. Zaključio je da je sobičak premalen za obilato kuvanje, pa je naredio da se kuhinja preseli u zadnju sobu. Naišao je – izuzetno – na otpor, ali njegova volja je bila nesavladiva. Otada su sve troje boravili i spavali u sobičku, gde je bilo mesta taman za jedan krevet, a veću prostoriju su zadržali za kuvanje i jelo, za batine i za retke posete kolega, koji se ovde uprkos bogatom jelu nikad nisu osećali prijatno. Ubrzo nakon ove promene umre mu žena, od premorenosti. Nije mogla da savlada novu kuhinju; kuvala je triput više no ranije i mršavila iz dana u dan. Izgledala je jako stara, mislili su da ima šezdeset godina. Stanari, koji su se bojali nastojnika i mrzeli ga, ipak su ga u jednom sažaljevali: smatrali su da je svirepo što taj čovek, u kome sve puca od snage, mora da živi sa tom starom ženom. U stvari, ona je bila osam godina mlađa od njega, a niko za to nije znao. Ponekad bi toliko uzela da kuva da bi se on već i vratio, a ona je još daleko bila od toga da bude gotova. Često je punih pet minuta morao da čeka na jelo. Ali onda bi ga izdalo strpljenje pa bi je premlatio još pre no što se zasiti. Umrla je pod njegovim rukama. Ali svakako bi sama od sebe preminula nekog od sledećih dana. On nije bio ubica. Na odru, koji joj je namestio u većoj prostoriji, izgledala je toliko crknuta da su se morali stideti od posetilaca koji su došli da izjave saučešće. Sutradan po sahrani poče njegov medeni mesec. Još manje ometan no dotle postupao je sa ćerkom po svojoj volji. Pre no što je odlazio na posao, zaključavao ju je, kako bi se potpunije mogla posvetiti kuvanju. A tako će se i više radovati kad se on vrati kući. „Šta radi zatvorenica?“, grmeo je vrteći ključ u bravi. Preko celog njenog bledog lica prešao bi osmejak, pošto će sad moći da ode u kupovinu za sutra. On je to voleo. Treba da se smeje pred kupovinu, tako će dobiti bolje meso. Loš komad mesa, to je isto što i zločin. Ako bi se zadržala duže od pola sata, on bi pobesneo od gladi i gazio je nogama kad bi se vratila. Pošto nije imao nikakve koristi od toga, rastao mu je bes što loše počinje sate odmora. Kad bi ona mnogo plakala, on bi se otkravio i njegov program bi pošao normalnim tokom. Više je voleo da se ona vraća kući na vreme. Od tih pola sata krao joj je pet minuta. Tek što bi otišla, on bi pomerio kazaljke za pet minuta napred, ostavio bi časovnik na krevet u sobičku i seo pred štednjak u novoj kuhinji, mirišući jela za koja nikad nije ni prstom mrdnuo. Njegove

349

ogromne, debele uši osluškivale su da čuju krhki odjek ćerkinih koraka. Ona je išla nečujno, strepeći da pola sata nije već prošlo, i sa vrata je bacala očajan pogled na časovnik. Ponekad bi joj pošlo za rukom da se privuče do kreveta, uprkos strahu koji joj je ulivao ovaj komad nameštaja, i da brzim i plašljivim pokretom ruke vrati časovnik za nekoliko minuta. On bi je većinom čuo već posle prvog koraka, jer suviše je glasno disala, i iznenadio bi je na pola puta, pošto je do kreveta trebalo preći dva koraka. Ona bi pokušala da šmugne pored njega, pa bi sa spretnom žurbom otišla da posluje oko štednjaka. Mislila je o jednom slabunjavom, bolešljivom prodavcu u bakalnici, koji joj je govorio „ljubim ruke“ tiše no ostalim ženama i okretao oči da ne sretne njen bojažljivi pogled. Da bi mogla duže ostati u istoj prostoriji zajedno s njim, neupadljivo je propuštala žene kojima je red bio posle nje. On je bio crnomanjast i jednom joj je, kad u radnji nije bilo nikoga, poklonio cigaretu. Ona je cigaretu uvila u crveni staniol na kome je gotovo nevidljivim slovima zapisala datum i čas njegovog poklona, i nosila je taj sjajni paketić na jedinom mestu svoga tela o kojem otac nikad nije vodio računa, kraj srca pod levom dojkom. Od udaraca je više strepela no od gaženja: u ovom drugom slučaju ležala je nepomično na trbuhu i cigareti se ništa nije moglo desiti; a kad ju je tukao, njegove pesnice nisu birale gde će udarati, i njeno srce je drhtalo pod cigaretom. Ako je smrska, ubiću se. U međuvremenu je već odavno svojom ljubavlju pretvorila cigaretu u prah, jer je tokom bezbrojnih časova zatvoreništva, dužih no što su dani, otvarala paketić, razgledala ga, milovala i ljubila. Preostala je gomilica duvana čija se nijedna trunčica nije gubila. Očeva usta su se pušila pri jelu. Njegove ražvakane vilice bile su nezasite kao i njegove ruke. Stajala je, da bi mu brže opet mogla napuniti tanjir; njen tanjir je ostajao prazan. Strepela je da je odjednom ne zapita zašto ništa ne jede. Više se užasavala od njegovih reči no od onoga što je činio. Šta je govorio, to je počela shvatati tek kad je odrasla, ali njegovi postupci su delovali na nju od prvih trenutaka njenog života. Jela sam već, oče, odgovoriće ona. Jedi samo. Ali on je ni jedan jedini put nije pitao tokom dugih godina njihovog braka. Dok je jeo, bio je zabavljen žvakanjem. Ukočene i ushićene oči nisu se odvajale od tanjira. Kako se gomila na tanjiru smanjivala, tako je njihov sjaj trnuo. Njegovi mišići za

350

žvakanje su se počinjali ljutiti što se suviše malo zapošljavaju; pretili su da će uskoro zaurlati. Teško tanjiru ako se isprazni! Nož bi ga rasekao, viljuška probušila, kašika smrskala, a glas razorio. Ali zato je ćerka stajala pored stola. Ona je napeto posmatrala šta se zbiva na njegovom čelu. Čim bi se između obrva pojavio prvi trag okomite bore, ona bi dosipala jelo, svejedno koliko je još ostalo na tanjiru. Jer u zavisnosti od njegovog raspoloženja ta bora bi se u različito vreme počela nagoveštavati. To je tek kasnije naučila; ispočetka, posle majčine smrti, ona je postupala isto kao i majka i upravljala se prema tanjiru. Ali pritom je loše prolazila, jer je on od ćerke više zahtevao. Ubrzo je počela da se snalazi i da mu sa čela čita raspoloženje. Bilo je dana kad bi bez reči dovršio jelo. Pošto bi sve pojeo, još je neko vreme nastavljao da mljacka. Ona je dobro osluškivala. Kad bi žustro i dugo mljackao, počela bi da se trese, jer to znači da joj predstoji loša noć, pa se trudila da ga najnežnijim rečima nagovori da uzme još jednu porciju. Ali on je većinom samo zadovoljno mljackao i govorio: „Čovek ima svoje čedo. Ko je to čedo? Zatvorenica!“ Pritom bi pokazao na nju, a umesto kažiprsta upotrebljavao je stisnutu pesnicu. Trebalo je da ona nasmešenim usnama takođe uobliči reč „zatvorenica“. Ona bi se odmakla. Njegova teška cokula joj se primicala. „Otac ima prava…“ „…na ljubav svoga deteta.“ Glasno i jednoliko kao u školi odverglala bi njegovu rečenicu do kraja, ali u duši je jako čeznula za tišinom. „Ćerka nema vremena…“ – pružio bi ruku prema njoj – „…za udaju.“ „Hranu joj daje…“ „…dobri otac.“ „Muškarci je…“ „…uopšte ne žele.“ „Šta će nekom muškarcu…“ to glupo dete? „Sada će je otac odmah …“ „…uhapsiti.“ „Na očevom krilu…“ „…sedi dobra ćerka.“ „Čovek se umori od…“ „policije.“ „Ako ćerka nije dobra, dobiće…“ „…batine.“ „Otac zna zašto je…“ „…tuče.“ „On ćerki uopšte…“ „…ne nanosi bol.“

351

„Zato će ona naučiti…“ „…kako valja sa ocem.“ Ščepao bi je i privukao na krilo, desnom rukom ju je štipao za potiljak, pošto je bila uhapšena, a levom se lupkao da bolje podriguje. I jedno i drugo mu je prijalo. Ona je pribirala ono malo svoje pameti da bi tačno dopunila njegove rečenice, i dobro se čuvala da ne zaplače. Satima ju je milovao. Podučavao ju je u zahvatima koje je sam pronašao, gurao ju je tamo-amo i dokazivao joj kako svakog zločinca može savladati krepkim udarcem u stomak, jer kome se ne bi smučilo od toga? Ovaj medeni mesec je potrajao pola godine. Jednog dana oca penzionisaše, pa prestade ići na službu. Sad će se svojski prihvatiti nevolje sa prosjacima u kući. Rupa za motrenje, na pedeset santimetara visine od poda, bila je rezultat višednevnog mozganja. Prilikom proba sudelovala je i ćerka. Bezbroj puta je prešla od kapije do stepenica i natrag. „Sporije!“, urlao je on, ili: „Potrči!“ Odmah potom ju je naterao da obuče njegove stare pantalone i da izigrava nekog sumnjivog muškarca. Šamare koje je namenjivao takvim tipovima dobila je i ona. Tek što je kroz upravo probušenu rupu ugledao sopstvene pantalone, besno je skočio, naglo otvorio vrata i sa nekoliko paklenih udaraca oborio devojku na pod. „Jer“, izvinjavao joj se on potom kao da je prvi put digao ruku na nju, „to mora tako biti, zato što si ti sumnjivi elemenat. Briju glave tom ološu! Pametnije bi bilo da ih odsecaju. Samo su na teretu. Pucaju od ždranja po zatvorima. Država plaća i lije svoju krv! Uništiću ja te stenice! Sad je mačka u kući. Miševi nek se zabiju u rupu! Ja sam crveni mačor. Proždraću ih da krepaju! Treba da ti elementi osete kad ih čovek cmeka!“ Ona je to osećala i radovala se lepoj budućnosti koja je očekuje. On je više neće zaključavati, jer će biti kod kuće. Celog dana će je viđati, pa će ona smeti duže da se zadrži u kupovini, četrdeset minuta, pedeset, čitav sat, ne, toliko dugo neće; ona će otići u bakalnicu, izabraće vreme kad nikog nema, jer mora zahvaliti za cigaretu, poklonio joj je pre tri meseca i četiri dana, onda je bila uzbuđena, kasnije je naišlo puno ljudi, pa mu nije zahvalila, šta će misliti o njoj, ako zapita kako je prijala, reći će: izvrsno, a otac zamalo što je nije oduzeo, rekao je da je to najfinija vrsta i da bi više voleo da je sam popuši. Doduše, otac nikad nije ugledao cigaretu; ništa to ne mari, ona će zahvaliti crnomanjastom gospodinu Francu i reći će mu da je bila fina, jer otac se u to razume. Možda će opet dobiti cigaretu. Odmah će je tamo

352

popušiti. Ako neko uđe, okrenuće se i brzo će baciti cigaretu preko tezge. On će je već ugasiti pre no što dođe do požara. On je spretan. Leti sam vodi radnju, jer poslovođa je na odsustvu. Između dva i tri radnja je prazna. On mora pripaziti da ga niko ne vidi. Prinosi joj šibicu i cigareta se pali. „Izgoreću vas“, kaže ona, a on se plaši, strašno je nežan, kao dete je uvek bio bolestan, zna ona to. Zamahuje cigaretom prema njemu i dotiče ga. „Joj“, viče on, „moja ruka, boli!“ Ona uzvikuje: „To je od ljubavi“, i trči napolje. Prekonoć dolazi da je otme, otac spava, čuje se zvono, ona odlazi da otključa. Nosi sa sobom sav novac, preko spavaćice prebacuje svoj kaput koji joj nikad nije dopušteno da obuče, a ne stari očev, i u njemu izgleda kao devica, a ko stoji pred kapijom? On. Pred kapijom čekaju kočije sa četiri vranca. On joj pruža ruku. Levom rukom drži mač, pravi je kavaljer i klanja se. Na sebi ima ispeglane pantalone. „Došao sam“, kaže on. „Vi ste me izgoreli. Ja sam plemeniti vitez Franc.“ Ona je to uvek i mislila. Za bakalnicu je suviše lep, on je potajni vitez. Moli je za dozvolu da ubije njenoga oca. U pitanju je njegova čast. „Ne, ne“, preklinje ona, „on će ubiti vašu visost!“ On je gura u stranu, ona iz džepa vadi one silne pare i pruža mu ih, a on je prodorno gleda, on želi čast. Najednom u sobičku odseca ocu glavu od trupa. Ona plače od radosti, da je to doživela njena jadna majka, i sad bi još bila živa. Gospodin vitez Franc nosi sa sobom crvenu očevu glavu. Na kapiji kaže: „Milostiva gospođice, danas ste poslednji put otključali kapiju, ja ću vas povesti svojoj kući.“ Zatim se njeno malo stopalo penje u kočije. On joj pomaže da se popne. Dopušteno joj je da sedne, ima puno mesta. „Jeste li punoletni?“, pita on. „Napunila sam dvadesetu“, kaže ona, po njoj se ne vidi da ima dvadeset, do večeras ju je otac cupkao na kolenima. (U stvari ima šesnaest godina, samo da on ništa ne primeti.) Ona želi muža, samo da ode od kuće. I lepi crnomanjasti vitez stoji usred kočija što se kotrljaju i baca se pred njene noge. On će se oženiti njome, samo njome, inače će mu prepući hrabro srce. Ona se stidi i miluje mu kosu, crnu kosu. On izjavljuje da je njen kaput lep. Ona će ga nositi do smrti, još je nov. „Kuda se vozimo?“, pita ona. Vranci udaraju nogama i frkću. Koliko je kuća u gradu! „Vozimo se majci“, kaže on, „neka se i ona jednom obraduje.“ Vranci se zaustavljaju na groblju, a majka leži odmah na početku. Eno njenog spomenika. Vitez Franc polaže očevu glavu na nadgrobnu ploču. To je njegov poklon. „Zar ti nemaš ništa za majku?“, pita je on, ah, koliko

353

se stidi, koliko se ona stidi, on je doneo poklon njenoj majci, a ona ništa nema. I onda vadi ispod spavaćice jedan crveni paketić, u njemu se nalazi jedna ljubavna cigareta, i stavlja je pored crvene glave. Majka se raduje zbog srećne dece. Oboje se spuštaju na kolena pored majčinog groba i mole je za blagoslov. Otac kleči pred svojom rupom, svaki čas je hvata, vuče je k sebi, prinosi njenu glavu pred otvor i pita je da li nešto vidi. Ona je potpuno smlaćena od dugotrajne probe, hodnik joj igra pred očima, ali za svaki slučaj kaže „da“. „Šta: da?“, urla otac, koji je još potpuno živ, mada mu je odrubljena glava. Ima noćas da zine od čuda kad se kočije zaustave pred vratima. „Da, da!“, podražava je i ruga joj se. „Nisi valjda slepa. Moja ćerka slepa! A sad te lepo pitam: šta vidiš?“ Ona kleči sve dok ne otkrije ono što treba. On misli na jednu mrlju na suprotnom zidu. Zahvaljujući svome pronalasku, uči se da svet posmatra na nov način. Ona je prinuđena da učestvuje u njegovim otkrićima. Suviše malo je učila i ništa ne zna. Kad on umre, tako za jedno četrdeset godina, jer čovek jednom mora umreti, ona će pasti državi na teret. On ne dozvoljava sebi da bude kriv za takav zločin. Mora je donekle uputiti u policijske poslove. Zato joj objašnjava svojstva stanara, upozorava je na najrazličitije suknje i pantalone i na njihov značaj za kriminalnost. Obuzet nastavnim žarom propušta ponekad ponekog prosjaka i onda joj nadugačko razglaba o toj žrtvi. Stanari spadaju u uglednije ljude, ali ipak su subjekti. Jer šta oni njemu daju za posebnu zaštitu koju on poklanja ovome domu? Oni u svoj džep trpaju plodove njegovog znoja. Mesto da mu zahvale, govore loše o njemu. Kao da je ikada nekog ubio. A zašto radi za džabe? Penzionisan je i mogao bi da se izležava, ili da jurca za ženama, ili da se opija, radio je celog života i sad ima potpuno pravo da bude lenj. Ali on ima i savest. Prvo i prvo, veli sebi, ima ćerku o kojoj se mora brinuti. Ko bi mogao biti toliko bez srca da je ostavi samu kod kuće! On će ostati s njom, a ona će ostati s njim. Dobri otac porodice privija čedo na svoje srce. Pola godine je neprestano bila sama, sve otkako je matora umrla, jer on je morao na službu, a u policiji se strogo živi. Drugo i drugo, država mu plaća penziju. Država je mora plaćati, tu slabosti nisu dopuštene, pa makar sve propalo država će na prvom mestu isplaćivati penzije. Neki ljudi kažu sebi: „Dovoljno sam radio.“ A drugi su zahvalni zbog penzije i rade

354

dobrovoljno. To su najbolji ljudi! Oni hvataju ljude gde god mogu, udese ih dopola, jer zabranjeno je udešavati ih sasvim, i državi ostaje manje posla. To se naziva olakšanje, jer se tako skida teret sa pleća. Policajci se moraju čvrsto držati jedan drugoga, i oni penzionisani, a takve savesti ne bi uopšte ni smele da odu u penziju. Oni su nenadoknadivi i čim umru, ostave za sobom veliko prazno mesto. Devojka je iz dana u dan učila sve više. Morala je utuviti sva očeva iskustva i pomagati njegovom pamćenju ukoliko ga izneveri, jer zašto čovek inače ima ćerku koja mu proždire najlepši deo penzije? Kad bi naišao neki nov prosjak, on bi joj naredio da brzo pogleda kroz rupu i nije pitao da li ga ona poznaje, nego: „Kad je taj bio ovde poslednji put?“ Zamke su poučne, naročito za nju, koja je uvek padala u njih. Kad bi prosjak bio skinut s dnevnog reda, određivana je tačna kazna za njenu nemarnost i odmah i izvršavana. Bez batina čovek ni do čega ne može dogurati. Englezi su kolosalan narod. Malo-pomalo je Benedikt Pfaf doveo svoju ćerku dotle da ga je mogla zamenjivati. Otada ju je nazivao Poli, što je predstavljalo počasnu titulu. Ta titula je izražavala da je sposobna da obavlja njegovu dužnost. Ona se u stvari zvala Ana; ali pošto mu to ime nije ništa govorilo, nije ga nikad ni upotrebljavao; bio je neprijatelj imena. Titule su mu više prijale; lud je bio za onima koje je sam delio. Sa majkom je umrla i Ana. Pola godine devojka se zvala „ti“ ili „dobra ćerka“. Otkako ju je proizveo za Poli, ponosio se njome. Žene ipak ponešto vrede, samo što se čovek mora razumeti u to da od njih stvara sve same Poli. Njeno novo dostojanstvo zahtevalo je naporniju službu. Celog dana je sedela ili klečala pored njega na podu, spremna da ga zameni. Dešavalo se da se gubio na po nekoliko trenutaka; onda bi ona preuzimala njegovo mesto. Kad bi neki torbar ili prosjak zapao u njeno vidno polje, bila joj je dužnost da silom ili lukavstvom zadrži dotičnu osobu sve dok otac ne preuzme tu strvinu od nje. On se jako žurio. Najradije je sve obavljao sam, dovoljno mu je bilo kad bi ona gledala. Njegov način života ga je sve više obuzimao. Obedi izgubiše nešto interesa koji su budili u njemu, glad mu je slabila. Posle nekoliko meseci njegovo kretanje i bes koji je iskaljivao ograničavali su se na nekoliko novajlija. Svi oni ostali što su prosili, izbegavali su njegovu kuću kao pakao, a dobro su znali zašto. Njegov strašni stomak, do koga je mnogo držao, postade skromniji.

355

Vreme koje je ćerka provodila oko kuvanja bi utvrđeno na jedan sat dnevno. Samo joj je toliko bilo dozvoljeno da se bavi u zadnjoj prostoriji. Krompire je ljuštila sedeći pored njega, isto tako pored njega je čistila povrće, a dok je lupala meso za njegov ručak, on je iz zadovoljstva kuckao prstom po njoj. Oči mu nisu znale šta čini ruka, oči su ukočeno i nepomično bile upravljene prema nogama što su ulazile i izlazile. Pošto je jeo upola manje no ranije, dozvoljavao je da se Poli samo četvrt sata zadrži u kupovini. Lukava kakva je postala u očevoj školi, ona bi se često jednoga dana odrekla crnomanjastog Franca, ostala bi kod kuće, da bi sledećeg dana imala na raspolaganju dvaput po četvrt časa. Viteza nikad nije zaticala samog. Potajno je, mucajući, zahvalila za cigaretu. On ju je možda razumeo, jer je sa tako puno obzira odvratio pogled. Noću je ostajala budna, dok je otac već odavno spavao. Ali on nikad nije zazvonio, pripreme su strašno dugo trajale; da ga je opekla cigaretom, morao bi više pohitati; u bakalnici se neprestano guraju žene. Ona će jednom, dok joj on bude pisao račun, brzo prošaputati: „Hvala, nije potrebno da budu kočije, samo nemojte zaboraviti mač!“ Jednog dana pred vratima bakalnice žene su stajale okupljene i govorile uglas. „Franc je kidnuo!“ „Nevaljala porodica.“ „S punom kasom.“ „Nikome nije gledao u oči.“ „68 šilinga!“ „Trebalo bi opet uvesti smrtnu kaznu!“ „Moj muž to već godinama priča.“ Ona drhteći jurnu u radnju, dok je šef upravo govorio: „Policija mu je na tragu.“ On će platiti štetu, jer ga je ostavio samog; pune četiri godine kako je ta hulja u radnji, ko bi mogao misliti da mu je takav karakter, niko nije primetio šta smera, kasa je uvek bila u redu, pune četiri godine, policija je upravo telefonirala, najkasnije do šest sati on će se naći iza rešetaka. „To nije istina!“, uzviknu Poli i najednom poče da plače. „Moj otac je iz policije!“ Na nju nisu obraćali pažnju, jer su bili zauzeti jadikovanjem zbog gubitka novca. Ona otrča i vrati se kući sa praznom kotaricom. Ne pozdravivši oca, zaključa se u zadnju sobu. On je bio zauzet, pa je sačekao četvrt sata. Zatim je ustao i doviknuo joj da izađe. Ona je ćutala. „Poli!“, zaurla on, „Poli!“ Ništa se nije pomeralo. Obeća joj da je neće kazniti, sa čvrstom namerom da je dopola premlati, a ako gunđa, i sasvim. Umesto njenog odgovora čuo je kako nešto pada. Na svoj bes uvideo je kako je

356

prisiljen da razvaljuje sopstvena vrata. „U ime zakona!“, zagrmeo je iz navike. Devojka je nemo i nepomično ležala pred štednjakom. Pre no što ju je udario, okrenuo je nekoliko puta. Onesvestila se. Tad se on uplaši, jer je bila mlada i on ju je sasvim lepo podnosio. Nekoliko puta joj je naredio da dođe k sebi. Njena gluvoća razjarila ga je protiv njegove volje. Pa ipak, želeo je da počne sa nekog manje osetljivog mesta. Tražeći ga, pogled mu pade na kotaricu. Bila je prazna. Sad je sve znao. Izgubila je novac. On je imao razumevanja za njen strah. Takve šale su mu odvratne. Izišla je iz kuće sa celih deset šilinga. Nije valjda sve otišlo dođavola. Temeljno ju je pretražio. Prvi put ju je dodirivao prstima mesto pesnicama. Našao je neki crveni paketić u kome je bilo trunje od cigarete. Iscepao ga je i bacio u đubre. Najzad je otvorio novčanik. U njemu se nalazila novčanica od deset šilinga. Nijedno ćoše joj nije falilo. Sad opet nije znao šta da misli. Tako u nedoumici počeo ju je tući dok se nije povratila svesti. Kad se povratila, bio je sav obliven znojem, jer ju je tukao veoma obazrivo, a iz usta su mu curile krupne i guste suze. „Poli!“, zaurla on, „Poli, pa novac je unutra!“ „Ja se zovem Ana“, reče ona hladno i strogo. On ponovi: „Poli?“, a njen glas ga beše ganuo, šake mu se stisnuše u pesnice, počeše ga obuzimati nežna osećanja. „Šta će dobri otac danas dobiti za jelo?“, upitao je žalosno. „Ništa.“ „Poli mu mora nešto skuvati.“ „Ana! Ana!“, povika devojka. Ona iznenada podskoči, zadade mu jedan udarac koji bi oborio svakog drugog oca, pa ga je čak i on osetio, otrča u sobičak (vrata su bila smrskana, inače bi se zaključala), obuvena skoči na krevet, da bi bila viša od njega, i povika: „To će te stajati glave! Poli dolazi od policije! Majka će dobiti tvoju glavu!“ On shvati. Pretila mu je. Njegovo rođeno čedo hoće da ga opanjka. Za koga je živeo? Za koga je ostao solidan čovek? Eto, na grudima je zmiju gajio. Nju treba na gubilište. On joj je udesio onaj pronalazak da bi nešto naučila, sad kad su pred njim otvoreni i svet i žene, on ostaje pored nje, iz sažaljenja i zato što je dobre duše. A ona bi da tvrdi kako on čini nešto što nije u redu! To nije njegova ćerka! Matora ga je prevarila. Nije bio glup

357

što ju je kažnjavao. Nos mu je oduvek nešto govorio. Šesnaest godina je traćio novac za lažnu ćerku. Ni kuća više ne košta. Ljudi se kvare iz godine u godinu. Još malo pa će ukinuti policiju, a vlast će preuzeti zločinci. Država će reći: ne plaćam više penzije, i svet će propasti! Takva je ljudska priroda. Zločinac će da se razulari, a gospod bog ima da zine! Retko se uznosio sve do gospoda boga. Imao je respekta pred najvišim položajem koji mu je pripadao. Gospod bog je nešto više od šefa policije. Utoliko jače ga je potresla opasnost u kojoj se danas nalazi i sam bog. Istina, skinuo je pastorku sa kreveta i premlatio ju je do krvi. Ali pritom nije osećao pravu radost. Radio je mehanički, a ono što je govorio bilo je prepuno sete i duboke žalosti. Njegovi udarci su protivrečili glasu. Prošla ga je svaka volja da urla. U zabludi je jednom spomenuo izvesnu Poli. Njegovi mišići odmah ispraviše tu pogrešku. Ime ženske osobe koju je poznavao glasilo je Ana. Ona je tvrdila da je identična sa njegovom ćerkom. Nije joj verovao. Čupao joj je kosu, a pošto se branila, slomila su joj se i dva prsta. I dalje je tvrdoglavo ponavljala ono o njegovoj glavi kao neki najprostačkiji kasapin. Grdila je policiju. Videlo se da ni najbolje vaspitanje ne može popraviti lošu podlogu. Majka ništa nije vredela. Bila je bolesna i klonila se rada. On bi sad mogao poslati ćerku za majkom, tamo joj i jeste mesto. Ali nije on takav. Digao je ruke i otišao na ručak u gostionicu. Počev od tog dana samo su još fizički postojali jedno za drugo. Ana je kuvala i odlazila u kupovinu. Onu bakalnicu je izbegavala. Znala je da je crnomanjasti Franc u zatvoru. On je ukrao za nju, ali bio je nespretan. Vitezovima sve polazi od ruke. Otkako joj je nestala cigareta, nije ga više volela. Ocu je glava stajala na ramenima čvršće no ikada; njegove oči su kroz rupu prosile da naiđu prosjaci. Ona mu je dokazivala svoj prezir na taj način što više uopšte nije obraćala pažnju na postojanje tog pronalaska. Nije više išla u njegovu školu. Njemu su svakih nekoliko dana usta bila prepuna novih zapažanja. Ona je obavljala svoj posao šćućurena pored njega, mirno je slušala i ćutala. Nije se zanimala za rupu. Kad bi joj on pomirljivim pokretom ponudio da pogleda, ravnodušno bi zavrtela glavom. Došao je kraj bezazlenim razgovorima za stolom. Napunila bi i svoj i njegov tanjir, sela za sto, jela, iako ne mnogo, i ponovo ga poslužila tek kad je osetila da je sita. On se prema njoj ponašao isto kao i pre. Nedostajao mu je njen strah. Govorio je sebi,

358

udarajući, da ona više ne gaji prava osećanja prema njemu. Nakon nekoliko meseci kupio je četiri lepa kanarinca. Tri su bila mužjaci; naspram njih obesio je manji kavez sa ženkom. Tri kanarinca su pevala kao ludi. On ih je upadljivo hvalio. Čim bi počeli da izvijaju glasovima, spustio bi poklopac na rupu, digao se i počeo ih slušati stojeći. Pobožna zanetost mu nije dozvoljavala da zatapše na kraju njihovog raspevanog udvaranja. Ali rekao bi: „Odlično!“, i preneo zadivljen pogled sa ptica na devojku. Očekivao je da će vatreno udvaranje mužjaka kanarinaca biti kadro sve da postigne. Ali i njihovo pevanje se bez traga odbijalo o Anin mir. Ona je živela još nekoliko godina kao služavka i žena svoga oca. On je cvetao; za snagu njegovih mišića pre se može reći da je rasla no da je opadala. Ali to nije predstavljalo onu pravu sreću. Svakog dana je to sebi govorio. Čak i pri jelu mislio je na to. Ona je umrla od tuberkuloze, na veliko očajanje kanarinaca, koji su hranu uzimali samo od nje. Ali preživeli su tu nesreću. Benedikt Pfaf je prodao kuhinjski nameštaj i pozvao majstore da zazidaju vrata što vode u zadnju sobu. Ispred sveže okrečenog mesta na zidu stavio je ormar. Nije više jeo kod kuće. U sobičku je i dalje ostao na svome mestu. Izbegavao je svaku uspomenu na praznu prostoriju pored njega. Onde unutra, ispred štednjaka, izgubio je dušu svoje ćerke, a ni danas još ne zna zašto.

PANTALONE „Gospodine profesore! Plemeniti parip dobija zob. On je punokrvan konj i baca čifte. U menažeriji lav proždire krvavo i sočno meso. Zašto? Zato što kralj životinja urla kao grom. Gorili što kezi zube divljaci poklanjaju friške žene. Zašto? Zato što je gorila sav nabrekao od mišića. Takav je pravični život! Ono što meni plaća kuća, to je jad i beda. Ja sam nenaplativ. Gospodine profesore! Vi ste bili jedini čovek na svetu koji zna za zahvalnost. Vaš bakšiš, kako se to zove, oslobodio me je teških prehrambenih briga. Na kraju najodanije pitam: šta je to s vama, gospodine profesore? I dozvoljavam sebi da se najučtivije preporučim.“

359

To su bile prve reči koje je Benedikt Pfaf, stigavši u svoj sobičak, uputio profesoru, koji je upravo skidao maramicu zavezanu preko očiju. Izvinio se i platio što je propustio, bakšiš za dva meseca. „Nadam se da su nam jasne prilike koje vladaju gore“, rekao je. „Kako da ne!“, odgovori Pfaf namigujući, delom zbog Tereze, delom zato što je ostvario svoje pravo, izgužvano doduše, ali smesta. „Dok vi budete obavljali temeljno čišćenje moga stana, ja ću se ovde pribirati na miru. Rad ne može da čeka.“ „Ceo sobičak stoji vama na raspolaganju! Gospodine profesore, vi ste ovde kod kuće! Žena može razdvojiti i najbolje muškarce. Između takvih prijatelja kao što smo mi ne postoji izvesna Tereza.“ „Znam, znam“, prekide ga Kin naglo. „Pustite me da dovršim, gospodine profesore! Pljujemo mi na tu ženu! Moja ćerka, e to je bilo nešto drugo!“ Pokazao je prema ormaru, kao da se ona još nalazi unutra. Zatim je postavio svoje uslove. On je čovečan i preuzeće čišćenje stana. Treba odande mnogo štošta iščistiti. Najmiće nekoliko čistačica i uzeće na sebe komandu. Samo ne može podneti dezerterstvo. Dezerterstvo i krivokletstvo spadaju u istovetne zločine. Dok je on odsutan, gospodin profesor ga mora zamenjivati na mestu od kojeg zavisi život cele kuće. Manje iz osećanja dužnosti, a više iz nagona za gospodarenjem, želeo je da natera Kina da kleči nekoliko dana. Ćerka mu se danas živo motala po glavi. Pošto je bila mrtva, trebalo je da profesor preuzme njenu ulogu. Bio je sav natučen argumentima. Dokazivao mu je koliko su se iskreno i verno voleli. Poklanjao mu je celokupan sobičak sa svom pokretnom imovinom. Neposredno pre toga samo on je njime raspolagao. Sa ogorčenjem je odbio da mu se plati kirija za one dane tokom kojih će njegov prijatelj stanovati kod njega. U najkraćem roku uveo je zvonce i sproveo žice koje su spajale sobičak sa bibliotekom na četvrtom spratu. U sumnjivim slučajevima profesor samo treba da pritisne na dugme. Subjekt će se penjati uz stepenice ništa ne sluteći. A njemu u susret će silaziti njegova kazna i dočekaće ga. Tako je sve bilo predviđeno.

360

Već kasno po podne istoga dana Kin poče da vrši svoju novu dužnost. Ležao je na kolenima i kroz rupu pratio komešanje u bogato naseljenoj kući. Oči su mu čeznule za poslom. Dugi nerad ih je demoralizovao. Da bi zaposlio oba oka i da nijedno ne bi zanemario, smenjivao ih je. Njegova tačnost se prenu. Pet minuta za jedno oko, to mu se činilo kao prikladan rok. Stavio je časovnik pored sebe na zemlju i upravljao se strogo prema njemu. Desno oko je pokazivalo sklonost da se bogati na račun levog. On ga je saterivao u određene granice. Čim su mu tačni intervali prešli u krv i meso, stavio je časovnik u džep. Malčice se stideo, zbog onih banalnosti napolju koje je morao da gleda. Istinu reći, to je uvek bilo jedno isto. Između jednih i drugih pantalona bilo je samo neznatnih razlika. Pošto ranije nikad nije obraćao pažnju na stanovnike kuće, nemoguće mu je bilo da u mašti dopuni njihov lik. Pantalone je uočavao jedino kao pantalone i osećao se bespomoćan. Ali one su imale jednu prijatnu osobinu koju im je on uzimao kao olakšavajuću okolnost: mogao ih je gledati. Mnogo češće su prolazile suknje, koje su mu išle na živce. Po obimu i broju zauzimale su više mesta no što im je priličilo. Odlučio je da ne vodi računa o njima. Ruke su mu nehotice prelistavale, kao da čvrsto drže neku slikovnicu i unapred saopštavaju očima šta će raditi. Već prema brzini pantalona, prelistavale su brže ili sporije. Kad bi naišle suknje, ruke bi bile zahvaćene odvratnošću koju je osećao njihov gospodar; one su okretale listove koje on nije želeo da čita. Pritom bi često propadalo po nekoliko stranica u isti mah, ali on zbog toga nije žalio, jer ko zna šta se krije iza takvih stranica. Jednolikost sveta ga je polako umirivala. Veliki događaj iz proteklog dana počeo je da bledi. Među ljude koji su koračali tamo i amo retko se uplitala ona halucinacija. Na njoj nije bilo ni traga plave boje. Zabranjene suknje, prema kojima je zapravo bio ravnodušan, okušavale su se u najrazličitijim bojama. Onu sasvim određenu i nezamenljivu plavu boju, drečeću, uvredljivu i prostačku, niko nije nosio. Razlog za ovu činjenicu, koja je u statističkom smislu bila pravo čudo, bio je jednostavan. Halucinacija živi dok se čovek ne počne boriti s njom. Treba imati snage i predočiti sebi opasnost u kojoj se nalaziš. Svest treba ispuniti likom od koga strepiš. Treba sročiti poternicu koja se odnosi na halucinaciju i u svako doba je imati na raspolaganju. Onda treba sebe primorati na suočavanje sa stvarnošću i treba u toj stvarnosti poći u potragu za

361

halucinacijom. Ako je nađeš negde u realnom svetu, znaj da si poludeo i poveri se stručnoj nezi. Ako nigde ne nađeš plavu suknju, znači da si je savladao. Ko je još kadar da razlikuje stvarnost i uobraženje – može biti siguran u svoje duhovne sile. Sigurnost koju čovek izvojšti uz takve teškoće sazdana je za celu večnost. Nastojnik uveče donese obed koji je skuvala Tereza i brzo izračuna šta on staje u gostionici. Kin odmah plati i sa uživanjem poče da jede. „Ala to prija“, rekao je, „zadovoljan sam svojim poslom.“ Sedeli su jedan kraj drugoga na postelji. „Opet niko nije naišao, bedan dan!“, uzdahnu Pfaf i pojede više od pola, iako je zapravo već bio sit. Kin se radovao što jelo brzo nestaje. Ubrzo je nastojniku predao u ruke sve što je ostalo i revnosno klekao na pod. „Aha“, zaurla Pfaf, „sad imate apetit! To je od moje rupe. Čovek se može zaljubiti u taj posao.“ Blistao je i uz svaku rečenicu se lupao po butinama. Zatim je sklonio činiju, gurnuo u stranu profesora, koji se trudio da se zadubi u pomrčinu, i upitao: „Da li je sve u redu? Da pogledam!“ Dok je buljio, mumlao je: „Aha! Pilcovu opet hvataju bubice. Vraća se kući u osam. Muž je čeka. Šta mu je skuvala? Neki smrdljak. Već godinama očekujem da dođe do ubistva. Onaj drugi stoji napolju. Nema taj čovek petlje. Ja bih nju zadavio, triput dnevno bih je davio. Kučka jedna! Eno je. još stoji. On je voli na silu. Nema taj čovek ni pojma. To je sve od kukavičluka! Ja sve vidim!“ „Ali, pa već se smrklo“, primeti Kin, kritički i zavidljivo u isti mah. Nastojnika uhvati jedan od njegovih napada smeha pa se opruži koliko je dug. Jedan njegov deo zavuče se pod krevet, a drugim je tresao zid. Dugo je tako ostao. Kin se bojažljivo povuče u jedan ugao. Sobičak je bio preplavljen neprekidnim talasima smeha, a on je uzmicao od njih, jer im je smetao. Ovde se ipak osećao pomalo tuđ. Usamljeno popodne mnogo je lepše. Trebao mu je mir. Varvarski najamnik živeo je lepo samo sred galame. I zaista, naglo se digao, težak kao nilski konj, i zafrktao: „Znate li kako je glasio moj nekadašnji nadimak u policiji? Gospodine profesore“ – pritom je položio pesnice na dva slabačka ramena – „ja sam riđi mačak! Evo zašto, prvo, odlikujem se tom retkom bojom, a drugo, mogu da vidim u mraku. Strašne su mi oči! Kod mačaka grabljivica to je uobičajeno!“

362

Ponudio je Kinu da sam koristi ceo krevet, a zatim se oprostio, jer će spavati gore. Kad je najzad prekoračio preko praga, još je preporučio rupu njegovoj posebnoj brizi. U snu čovek voli da mlatara, pa je tako i sam jednom oštetio poklopac, i kad se sutradan ujutru probudio, obuzeo ga je silan užas. Moli za opreznost i za vođenje računa o toj dragocenoj spravi. Veoma umoran, ljutit što su mu poremećene tihe misli, jer je tri časa pre večere proveo sam, Kin leže na krevet i poče da čezne za bibliotekom kakvu će uskoro ponovo imati: četiri visoke odaje, zidovi odozgo do dole prekriveni knjigama, sva vrata između soba uvek širom otvorena, nikakvi nedolični prozori, ravnomerno osvetljenje odozgo, pisaći sto prepun rukopisa, rad, rad, misli, misli, Kina, naučne kontroverze, jedno mišljenje nasuprot drugome, u časopisima, bez nekih stvarnih i živih usta koja ih izriču, Kin pobedilac, ne u borbi pesnicama, nego u raspri duhova, mir, mir, knjige što šuškaju, što tole dušu, nijedno živo biće, nijedna drečava beštija, nijedna žena što frkće, nijedna suknja. Stan čist od leševa. Ostaci uklonjeni sa pisaćeg stola. Moderna ventilacija za uporni zadah truleži u knjigama. Poneke smrde i po nekoliko meseci. U inkubator sa njima! Najopasniji organ je nos. Gas-maske olakšavaju disanje. Tuce gas-maski visoko iznad pisaćeg stola. Još više, inače će ih ukrasti patuljak. Mašiće se smešnog nosa. Navuci preko lica gas-masku. Dva ogromna tužna oka. Jedan jedini prodorni otvor. Šteta. Treba promeniti. Vidi uputstvo za upotrebu. Borba pesnica između očiju. Oba hoće da čitaju. Ko je ovde glavnokomandujući? Neko prstom udara u očne kapke. Za kaznu ću vas zaključati. Mrkli mrak. Mačke grabljivice usred noći. I životinje sanjaju. Aristotel je sve znao. Prva biblioteka. Zoološka zbirka. Zaratustrina strast prema vatri. On je bio neko u svojoj otadžbini. Loš prorok. Prometej, đavo pravi. Orao ždere samo jetru. Ta požderi mu plamen! „Terezijanum“ na šestom spratu – vatra – knjige – bekstvo po okomitim stepenicama – brzo, brzo! – Prokletstvo! Zastoj – požar! požar! – Jedan za sve, svi za jednoga – jedinstvo, jedinstvo, jedinstvo – knjige, knjige, svi smo knjige – crveno, crveno – ko je ovde pregradio stepenište? – Pitam. Hoću odgovor! – Pustite me napred! – Prokrčiću vam put! – Jurnuću na neprijateljska koplja. – Prokletstvo – plava – suknja – ukočena ukrućena stena pravo u nebo – preko Mlečnog

363

puta – Sirijus – psi, kasapski psi – zagrizimo granit! Lome se zubi usta krv… Kin se budi. Uprkos umoru steže ruku u pesnicu. Škripi zubima. Bez straha, još su tu. On sa njima smera nešto konačno. I krv je puka bajka. Sobičak ga tišti. Ovde je skučeno za spavanje. Skače, diže poklopac i smiruje se od velike jednolikosti što vlada napolju. Jer čovek samo veruje da se ništa ne zbiva. Ko se privikne na mrak, vidi sve popodnevne pantalone, kao neprestanu reviju, a suknje među njima su se izgubile. Po noći svi ljudi nose pantalone. Priprema se ukaz u cilju ukidanja ženskog roda. Javna obznana planirana je za sutra. Nastojnik je izvikuje. Njegov glas čuje ceo grad, zemlja, sve zemlje, dokle god dopire zemaljska atmosfera, a druge planete neka se same pobrinu za sebe, mi smo pretovareni, pretovareni ženama, ko se izgovara, očekuje ga smrtna kazna, nepoznavanje zakona ni od čega ne štiti. Sva lična imena dobijaju muške nastavke; prerada istorije za omladinu. Izabrana istorijska komisija ima lak posao, njen predsednik je profesor Kin. Šta su žene pravile tokom istorije? Decu i intrige! Kin opet leže u krevet. Obilaznim putevima uspeva da zaspi. Obilaznim putevima dospeva do plave stene, za koju je verovao da je smrskana. Ako stena neće da ustukne niti san da krene dalje, on se na vreme budi i saginje se prema spravi. Pa ona mu je pri ruci. To se dešava nekoliko desetina puta tokom noći. Pred zoru presađuje rupu za motrenje, svoje oko kojim gleda jednoličnost, svoje uverenje, svoju radost: presađuje je u biblioteku iz sna. Odmah na svakom zidu otvara nekoliko rupa. Tako ne mora dugo da traži. Svuda gde nedostaju knjige namestio je male poklopce, po sistemu Benedikta Pfafa. Spretno vodi tok svojih snova, ma gde da dospe, vraća se u biblioteku, vodeći sebe za uzicu. Bezbrojni otvori mame ga da se zadrži pored njih. On njima rukuje na kolenima, kao što je to naučio preko dana, i nedvosmisleno utvrđuje da na svetu postoje samo pantalone, naročito po mraku. Drukčije obojene suknje iščezavaju. Plave uštirkane stene se ruše. Nije mu više potrebno da ustaje sa kreveta. Njegovi snovi se regulišu automatski. Pred zoru pada u apsolutan san, bez skretanja i tumaranja. Glava mu, obuzeta ozbiljnim mislima, leži na pisaćem stolu. Već prva bleda svetlost zatekla ga je pri poslu. U šest sati je na kolenima posmatrao praskozorje kako se polako šunja hodnikom. Mrlja

364

na suprotnom zidu zadobijala je svoj pravi karakter. Senke nejasna porekla – senke stvari, ne ljudi, ali kakvih stvari? – pružale su se po podu, prelazile u neku opasnu i netaktičnu nijansu sive boje i približavale se jednoj boji koju on nipošto nije želeo da pomene, kako ne bi sebi pokvario mlado jutro. Ne upuštajući se podrobnije u njihovo razmatranje, molio ih je, ispočetka učtivo, da nestanu ili da prime neku drugu boju. One su oklevale. On je navaljivao. Nije mu promaklo da se kolebaju. Odlučio je da im postavi ultimatum, pa je zapretio da će prekinuti veze sa njima ako ga ne prihvate. Raspolaže on i drugim sredstvima pritiska, opominje ih, nije on bespomoćan, iznenada će iz busije navaliti na njih i jednim udarcem sekire će smrskati njihovu oholost i sujetu, njihovu nadmenost i bezobrazluk. One su ionako vredne prezira i podsmeha, njihovo postojanje zavisi od kamenih ploča u podu. Ploče se mogu razbiti za tili čas. Udariš jedanput, udariš drugi put, i njihovim bednim komadićima preostaće samo da tuguju i da razmišljaju – o čemu? E pa, o tome da li je pravo mučiti nekog bezazlenog čoveka, koji nikome ništa nije učinio nažao, i koji se upravo, okrepljen snom, sprema za presudni dan svoje borbe. Još danas će jučerašnja nesreća biti iskorenjena, uništena, pokopana i zaboravljena. Senke se pokolebaše; one svetle pruge što su ih razdvajale počeše se širiti i jarko svetlucati. Ne može biti nikakve sumnje da je Kin samsamcat pobedio svoje neprijatelje. Uto mu dođoše upomoć neke zamašne pantalone i preoteše od njega čast koja pripada konačnom pobedniku. Teške noge zakoračiše po pločama u podu i zaustaviše se. Neka velika cipela se diže i opisa krug oko spoljašnjeg otvora rupe za motrenje, sa ljubavlju, kao da je ne želi povrediti, kao da se uverava u njen stari, poznati oblik. Ta cipela se povuče, a druga dozvoli sebi istu nežnost, u suprotnom smeru. Noge zatim produžiše da koračaju. Začu se buka, zveckanje koje je izgleda dolazilo od ključeva, škripanje i čegrtanje. Senke jeknuše i iščezoše. Sad je sebi mirno mogao priznati: bile su plave, bukvalno plave. Onaj nezgrapni čovek opet prođe. Trebalo bi mu zahvaliti. I bez njega bi on to obavio. Senke su senke, njih baca neki predmet. Ako ga udaljimo, senke zastenju i umru. Šta je ovde bilo udaljeno? Na to bi bio kadar da odgovori samo onaj ko je to učinio. U sobičak uđe Benedikt Pfaf.

365

„Ama gledaj! Već ustali! Dobro jutro od sveg srca, gospodine profesore! Vi ste slika i prilika marljivosti. Doneću zejtin. Jeste li čuli kako cvili kapija? Na tom krevetu se božanstveno spava, medved u svojoj jazbini dođe mu kao siroče kad se poredi sa ovim ovde. Nekad smo troje odjednom ležali na njemu, dok su još matora i moja pokojna ćerka bile žive. Da vam nešto savetujem kao prijatelj i domaćin. Ostanite ovde dole gde ste sada! Tu ćete, štono reč, doživeti čuda prirode. Kuća ustaje na noge. Svi jure na posao. Ljudi se žure, previše spavaju, sve same žene i čmavalice. Ako imate sreće, mogu proći tri para nogu najednom. Interesantan prizor! Čovek više ne može da se snađe. Aha, pomisliš, a za to vreme već naišle neke desete noge. Pravo pozorište, da čovek zaurla! Ali oprezno sa smehom, velim vam. Inače će vam ovo biti poslednje jutro pred sahranu!“ Tutnjeći i zajapuren od radosti zbog svoje dosetke, ostavio je Kina samog. Odvratna senka i mnoge ružne pruge poticale su, dakle, od rešetaka na kapiji. Samo što čovek nazove stvari njihovim pravim imenom, a one izgube svoju opasnu čar. Primitivni čovek je sve i svakoga nazivao pogrešno. Njega je okruživala jedna jedina strahovita čarolija, jer gde i kada nije bio ugrožen? Nauka nas je oslobodila sujeverja i vere. Ona uvek upotrebljava ista imena, najradije grčka i latinska, i time misli na stvarne predmete. Nesporazumi nisu mogućni. Ko bi, na primer, pri pomenu nekih vrata očekivao nešto drugo osim upravo tih vrata i u najgorem slučaju njihovu senku? Ali nastojnik je bio u pravu. Bezbrojne pantalone počeše napuštati kuću; najpre jednostavne, otupele, negovane skromno i ne naročito brižljivo, pantalone koje su odavale malo svesti o sebi, ali, kako se Kin nadao, možda nešto inteligencije. Što je vreme odmicalo, to su iskrsavale oštrije pantalone; slabila je i žurba sa kojom su se kretale. Kad bi se jedna oštrica suviše približila drugoj, on bi zastrepeo da bi se mogle poseći, pa bi uzvikivao: „Pažnja!“ Padala su mu u oči različita obeležja i on nije zazirao od toga da određuje njihovu boju, vrstu tkanine i vrednost, visinu nad tlom, verovatne rupe, širinu, odnos prema cipelama, mrlje i njihovo poreklo; uprkos obilju građe pošlo mu je za rukom da izvede nekoliko dobrih određenja. Pred deset, kad je postalo nešto mirnije, pokušao je da na osnovu pantalona koje je viđao donosi zaključak o starosti, karakteru i zanimanju njihovih nosilaca. Činilo mu se potpuno mogućno da se

366

postigne sistematska obrada i određenje ljudi prema njihovim pantalonama. Obećao je sebi da će o tome napisati malu raspravu, za tri dana završiće je kao od šale. Upola šegačeći se, prekorevao je jednog izvesnog naučnika koji obrađuje krojačku oblast. Ali vreme ovde dole i tako je izgubljeno, svejedno čime se on bavi. Vrlo dobro je znao zašto se predao rupi-motrilji. Juče je prošlo, juče je moralo proći. A naučna koncentracija mu je beskonačno prijala. Između muškaraca što su išli na posao gurale su se žene, uporno i dosadno. Već u ranu zoru bile su na nogama. Uskoro su se vraćale, pa su se morale dvostruko računati. Verovatno su išle na pijacu. Čuli su se pozdravi i izlišne ljubaznosti. Čak i najoštrije i najodmerenije pantalone dozvoljavale su da budu zadržane. Svoju mušku potčinjenost izražavale su na najrazličitije načine. Jedan je svom snagom lupio potpeticom o potpeticu, i Kinove nisko položene uši zaglunuše od gromkoga bola. Drugi su se ljuljali na prstima, dvojica poviše kolena. Kod nekih bi ivice počele polako da drhte. Bezuslovna odanost čitala se iz oštrog ugla koji su obrazovali pantalone i pod. Kin je želeo da vidi jednog muškarca, jednog jedinog, koji bi pokazao odvratnost prema nekoj ženi, koji bi više voleo tupe uglove od oštrih. Nijedan takav se nije pojavio. Setimo se u koji je to čas bilo: ljudi tek što su umakli od svojih kreveta, od svojih zakonitih žena, jer svi u kući su bili oženjeni. Pred njima su se otvarali dan i posao. Hitali su da izađu. Sa njihovih nogu su prema posmatraču strujale svežina i želja za radom. Kakve mogućnosti! Kakva snaga! Nije ih očekivao duhovni život, ali jeste život, disciplina; svrstanost; prisni ciljevi; razlozi kojih su bili dobro svesni; očekivalo ih je poslovanje, delo, proticanje njihovog vremena izdeljenog u skladu sa sopstvenim željama. A šta su sretali u hodniku? Ženu, ćerku, kuvaricu nekog suseda – i to se nisu sastajali slučajno. Tako su žene udešavale; vrebale su iza vrata stanova; samo što bi čule korak onoga kojeg su osudile na svoju ljubav, a već bi se prišunjale za njim, išunjale se ispred njega, došunjale se uz njegov bok, kao male Kleopatre, svaka spremna za bilo koju laž, laskajući, mašući repom, cvileći za pažnju, obećavajući svoju milost i svoj greh, nemilosrdno razbucavajući lepi i obli dan prema kojem su muškarci išli, snažni i naoružani da ga pošteno iseku na komade. Jer ti muškarci su pokvareni, oni žive u školi svojih žena; oni mrze svoje žene, naravno, ali mesto da uopšte tu mržnju oni jure sledećoj. Bilo koja da im

367

se osmehne, oni zastaju. Kako se unižavaju, odlažu planove, kreče noge, harče vreme, pazare sićušne radosti! Šešir skidaju toliko nisko da čovek od toga gubi vid i dah. Padne li na zemlju, za njim se sagiba jedna povijena ruka; iza nje se javlja neko nacereno lice. Još pre dva trenutka bilo je ozbiljno. Dotičnoj osobi je pošlo za rukom da uništi ozbiljnost jednog muškarca. Žene iz ove kuće su svoju busiju udesile tačno pred rupom za motrenje. Čak i kad rade nešto potajno, treba da im se neko treći divi. Ali Kin im se ne divi. Mogao bi ih i ne videti, sam bog zna koliko bi mu to lako bilo, to je puka stvar volje. Previđati stvari, to naučnicima leži u krvi. Nauka je veština previđanja. Ali on se zbog jednog očevidnog razloga ne služi svojom veštinom. Žene su analfabete, nepodnošljive i glupe, večita smetnja. Koliko bi svet bio bogat bez njih, ogroman laboratorij, prepuna biblioteka, najintenzivnije radno nebo i danju i noću! Doduše, pravednost zahteva da se jedno kaže ženama u čast: one nose suknje, ali nijedna nije plava; koliko god i dokle god Kin može videti, nijedna žena iz ove kuće ne budi uspomenu na jednu koja je u davna vremena klizila hodnikom i najzad, istina suviše kasno, umrla bednom smrću od gladi. Pred jedan se pojavi Benedikt Pfaf i zatraži novac za ručak. Mora ga doneti iz gostionice, a nema ništa pri sebi. Država mu plaća penziju prvoga, a ne tek poslednjeg u mesecu. Kin ga zamoli za tišinu. Njegovi dani ovde dole su retki i odbrojani. Ubrzo će se iseliti gore u svoj stan. Prethodno želi da završi naučni rad uz rupu za motrenje. Planirao je da napiše „Karakterologiju prema pantalonama“, kao i jedan „Dodatak o cipelama“. Nema vremena za jelo; možda sutra. „Nije nego!“, zaurla nastojnik. „Ne može tako! Gospodine profesore, ja vas na lep način molim da date novac! Čovek može skapati od gladi u tom zanimljivom položaju. Ja se moram brinuti o vama!“ Kin se podiže i baci ispitivački pogled na pantalone tog čoveka što je došao da mu kvari tišinu. „Molim vas da smesta napustite moje – radno mesto!“ Naglasak je stavio na „moje“, zatim načinio malu pauzu i „radno mesto“ izustio kao kakvu uvredu. Pfaf širom otvori oči. Pesnice ga zasvrbeše. Da ne bi odmah počeo da mlati, polako je njima protrljao nos. Šta je profesoru, da nije poludeo?

368

Njegovo radno mesto! Šta će sad najpre da radi? Da mu slomi noge, da mu probuši lobanju, da mu raspe mozak ili za početak da ga tresne u stomak? Da ga odvuče gore njegovoj ženi? To bi bilo veselo! Ubicu će zaključati u klozet, rekla je. Da ga zavitla na ulicu? Da razbije zid i da ga zatvori u zadnju sobu, gde se izgubila duša pokojne ćerke? Ništa od svega toga se nije desilo. Tereza je po Pfafovom naređenju skuvala jelo koje se nalazilo gore i na kojem je on morao zaraditi, pa stajalo ga to ne znam koliko, makar i najlepše osvete. Voleo bi da je postao gostioničar, a ne samo atleta. Izvukao je iz džepa mali katanac, jednim prstom gurnuo Kina u stranu, sagao se i zaključao poklopac preko rupe. „Moja rupa pripada meni!“, grmnuo je. Pesnice mu opet nabrekoše. „Kuš!“, brecnu se on besno na njih. One se mrgodno zavukoše u džepove. Onde su čekale kao zapeta puška. Bile su uvređene. Trljale su svoje krzno o postavu i režale. „Kakve pantalone!“, mislio je Kin, „Kakve pantalone!“ Tokom prepodnevnog posmatranja nije naišao na jedno zanimanje, na jedno važno zanimanje: na ubicu. Ovde jedan čovek, isti onaj koji je upravo hladnokrvno zaključao oruđe za njegova ispitivanja, nosi tipične pantalone kakve dolikuju ubici: izgužvane, crvenkasto se prelivajući od izbledele krvi, iznutra pune ružnih pokreta, prosenjene i lepljive, debele, mračne, odvratne. Kad bi životinje nosile pantalone, isto bi ih ovako udesile. „Jelo je poručeno!“, frknu životinja. „Što je poručeno, valja i platiti!“ Pfaf zviznu jednoj pesnici da priđe, otvori je, veoma protiv njene volje, i pruži Kinu dlan. „Neću preplatiti, gospodine profesore, ako to mislite, loše me poznajete! Ne trpim da me neko vara kad mi podnosi račun! Poslednji put vas opominjem! Mislite na svoje zdravlje! Šta će biti s vama ako tako nastavite?“ Kin se ne pomeri. „Onda moram sprovesti prinudnu naplatu!“ On ga uhapsi, reče: „Kakva motka!“, baci tu motku na krevet, pretraži sve džepove, pažljivo prebroja sav novac, uze ono što mu je pripadalo za jedan ručak, ni groša više, nazva sebe dušom od čoveka, zbog svog poštenja, i zapreti: „Jelo ću poslati ovamo! Niste zaslužili da me imate. Nezahvalnost vam je u krvi. Trebalo

369

bi to ošišati! Opominjem vas! Moja rupa će ostati zaključana. Tako traži pravda u životu! Silne pantalone će od vas napraviti zločinca. Moram otvoriti oči. Ako se budete pristojno ponašali, sutra ću opet otključati iz obzira i sažaljenja. Znam ja za to. Ostanite valjani! U četiri ćete dobiti kafu. U sedam će stići skromna večera. Nju ćete onda platiti! Ili bolje da odmah platite!“ Kin samo što je stao na noge, a nastojnik ga opet preturi. Da bi jednom zauvek završio sa tom petljavinom, Pfaf izračuna troškove izdržavanja za celu nedelju, a za policijskog službenika računao je dosta dobro, već pri trećem izračunavanju svota je, izgleda, bila tačna, pošto je bila visoka, i on uze odgovarajući iznos, pod račun se potpisa: „Najučtivije se preporučuje Benedikt Pfaf, viši službenik u penziji“, pažljivo zavuče pod jastuk taj komad papira, pošto ga je svojeručno upotrebio, tek onda pljunu (čime je delom izrazio svoje razočaranje zbog profesora, a delom razočaranje svojih pesnica zbog prinudne neaktivnosti) i ode. Vrata ostadoše cela. Ali spolja je zaključao. Kin se više zanimao za drugu jednu bravu. Vukao je poklopac na rupi, i on se malo razlabavi; ali nije se mogao otvoriti. Kin poče da traži ključeve u sobičku. Možda će neki odgovarati. Na podu ispod kreveta nije se ništa nalazilo; on onda na silu otvori ormar. U njemu su se nalazili stari delovi uniforme, jedna truba, neupotrebljene rukavice, jedan čvrsto zavezan paket sa čistim, sveže ispeglanim ženskim rubljem (bez izuzetka u belom), jedan službeni revolver, municija i fotografije, koje je razgledao više iz mržnje nego iz radoznalosti. Na jednoj fotografiji se raskrečio otac koji je desnu ruku držao na ramenu neke mršave žene, kao da je hapsi; levom rukom privijao je uza se dete od nepune tri godine, koje je bojažljivo lebdelo nad njegovim krilom. Na poleđini je pisalo krupnim, drečavim slovima: „Riđi mačak sa ženom i detetom.“ Kin se tad seti koliko je beskonačno dugo nastojnik bio oženjen pre no što mu je umrla žena. Ta slika ga je pokazivala još usred bračnog života. Obuzet zluradošću, on precrta reč „mačak“, preko nje napisa „ubica“, ostavi fotografiju odozgo, na delove uniforme koji su, sudeći po njihovom položaju, često bili upotrebljavani, i zatvori vrata ormara. Ključ! Ključ! Šta sve ne bi dao za ključ! Činilo mu se da su kroz svaku poru njegove kože provukli po uzicu; kao da je neko od svih tih uzica ispleo uže, pa sad taj snažni, debeli, nezgrapni konopac viri kroz rupu u

370

hodnik, gde ga vuče čitav jedan puk pantalona. „Ta hoću, ta hoću“, jecao je Kin, „ali ometaju me!“ Očajno se bacio na krevet. Predočavao je sebi ono što je video. Pored njegovih očiju je prolazio muškarac za muškarcem. On ih je vraćao da mu priđu, nije im opraštao njihovu zavisnost od žena i u oči im je kazivao dodatne uvrede. Bilo je još puno tema za prorađivanje i razmišljanje. Samo da duh ostane zaposlen! Pred kapije svoga duha postavio je četiri japanska nebeska stražara, ogromna čudovišta, iskežena, stravična. Oni znaju šta ne sme da uđe. Dozvoljeno je ono što potpomaže bezbednost misli. Neizbežna je kontrola mnogih uglednih teorija. I nauka ima svoje slabe tačke. Podloga svega istinitog znanja jeste sumnja. To je još Dekart dokazao. Zašto, na primer, fizika govori o tri osnovne boje? Važnost crvene boje niko neće poricati. Hiljadu dokaza govore o njenoj elementarnoj ulozi. Protiv žute boje moglo bi se primetiti da se ona u spektru graniči sa zelenom. Ali na zelenoj boji, koja navodno nastaje iz mešavine žute sa nekom bojom koja se ne može pomenuti, oko treba da se zadrži sa opreznošću, iako mu ona navodno prija. Bolje da preokrenemo to činjenično stanje! Ono što deluje povoljno na oko ne može se sastojati od komponenata među kojima se nalazi jedna koja je nešto najrazorljivije, najružnije, najbesmislenije što se uopšte može zamisliti. U zelenoj boji nije sadržana plava. Mirno izrecimo tu reč, ona je zaista samo reč i ništa drugo, a pre svega nije nikakva osnovna boja. Očigledno je da se negde u spektru krije neka tajna, neki nama nepoznat sastavni deo, koji pored žute boje učestvuje u nastajanju zelene. Dužnost fizičara bila bi da to pronađu. Oni imaju važnija posla. Svakoga dana preplavljuju svet novim zracima, koji su svi iz područja nevidljivog spektra. Za zagonetke naše prave i stvarne svetlosti pronašli su patentirano rešenje. Treća osnovna boja, koja nam nedostaje, koju poznajemo po njenim dejstvima, a ne i po njenom biću, jeste po njihovom tvrđenju plava boja. Uzimaju neku reč, vezuju je za neku zagonetku, i zagonetka je rešena. Da niko ne bi prozro prevaru, biraju jednu nepristojnu i svuda zabranjenu reč; pojmljivo je što ljudi veoma zaziru da je izbliza osmotre. Ona smrdi, kažu ljudi, i u velikom luku obilaze sve što podseća na plavo. Čovek je kukavica. Gde treba nešto odlučiti, on će radije deset puta pregovarati; možda će mu laži pomoći da odstrani odluku. To je dovelo do toga da ljudi do dana današnjeg čvršće veruju u postojanje jedne himerične boje

371

nego u boga. Plava boja ne postoji. Plava boja je izmišljotina fizike. Kad bi bilo plave boje, tipične ubice bi imale kosu u toj boji. Kako se zove nastojnik? Da nije plavi mačor? Naprotiv: riđi! Logičkim argumentima protiv postojanja plave boje pridružuju se empirijski. Kin se zatvorenih očiju trudi da dočara neku sliku koju bi opšte mnjenje označilo kao plavu. Posmatra more. Sa njega struji prijatna svetlost, i to liči na šumske krošnje preko kojih piri vetar. Kad pesnice stoje na nekoj osmatračnici, oni ne porede uzalud sa morem šumu što se nalazi ispred njih. Neprestano to čine. Ne mogu se odvojiti od izvesnih poređenja. Ima to svoj dublji razlog. Pesnice su čula ljudi. Oni vide šumu. Ona je zelena. U njihovom sećanju budi se druga jedna slika, isto toliko ogromna, isto tako zelena: more. Dakle, more je zeleno. Presvođuje ga nebo. Nebo je zastrveno oblacima. Oni su crni i teški. Bliži se oluja. Nikako da se sruči na zemlju. Nebo nigde nije plavo. Dan protiče. Kako hitaju časovi! Zašto? Ko ih goni? Čovek bi želeo da pre noći vidi nebo i njegovu prokletu boju. Ona je izmišljena. Predveče se oblaci cepaju. Kroz njih probija jarko rumenilo. Gde je plava boja? Svuda plamti crveno, crveno, crveno! Zatim pada noć. Opet jedno uspelo raskrinkavanje. U crvenu boju niko nije posumnjao. Kin se smeje. Polazi mu za rukom sve čega se dohvati, sve se potčinjava njegovim dokazima. Blagonaklona nauka ga daruje idejama i u snu. Doduše, on ne spava. Samo se pravi da spava. Ako otvori oči, pogled će mu pasti na zatvorenu rupu. Želi da uštedi sebi necelishodnu ljutnju. Razbojnika prezire. Tek kad mu ovaj ponovo ustupi počasno mesto, to jest kad udalji onaj katanac i izvini se zbog svog drskog ponašanja, Kin će ponovo otvoriti oči, nikako ranije. „Moliću lepo, gospodine ubico!“, odvraća jedan izvesni glas. „Tišina!“, naređuje on. Zbog plave boje zanemario je izvestan glas. Iskoreniće ga kao i neopozivu suknju. Još čvršće sklapa oči i ponovo naređuje: „Tišina!“ „Moliću lepo, evo jela.“ „Besmislica! Jelo će poslati nastojnik!“ On podrugljivo krivi usne. „Pa on me i šalje. Moram. Da nisam počem sama htela?“ Glas je, kako se može primetiti, ozlojeđen. Jedno malo lukavstvo će ga ućutkati: „Ne želim da jedem!“ On trlja svoje prste. Dobro je ovo izveo.

372

Prihvata gluposti glasa. Kao strastan polemičar, malo-pomalo će ga saterati u tesnac. „Eh nije nego, da ga bacim! Šteta za krasnu večeru. Moliću lepo, ko će to platiti? Da neće neko drugi?“ Glas sebi dozvoljava podrugljive tonove. Oseća se ovde kao kod kuće. Ponaša se kao da je uskrsao sa strvodernice. Neki umetnik je skrpio deliće, neki veliki umetnik, genije. On se dobro razume u svoj posao, udahnjuje lešinama njihove stare glasove. „Molim da mirno bacite nepostojeće jelo! Jer jedno želim odmah da vam kažem, dragi moj lešu. Ja se ne plašim. Prošla su ta vremena. Ja avetima otržem čaršave sa tela! Još nisam čuo da je jelo bačeno? Da nisam prečuo šum? Ne vidim ni krhotine. Koliko znam, ljudi jedu iz tanjira. Porcelan se, vele, lako lomi. Možda se varam. Savetovao bih vam da mi sad ispričate neku priču o nesalomljivom porcelanu. Leševi imaju pronalazačkog duha. Čekam! Čekam!“ Kin se ceri. Uživa u svojoj jezivoj ironiji. „Moliću lepo, to nije nikakva veština. Kad su oči otvorene, onda i mogu nešto videti. Svako ume da bude slep!“ „Otvoriću oči, i ako vas onda ne vidim, možete propasti u zemlju od stida! Do sada sam igrao fer. Naime, uzimao sam vas tek upola ozbiljno. Ali ako vidim ono što iz obzira prema vama nisam želeo da vidim, to jest da govorite, a niste prisutni, onda je s vama gotovo. Razrogačiću oči da ćete se čudom čuditi! Preći ću prstima po onom mestu na kom bi trebalo da se nalazi vaše lice kad biste ga imali. Moje oči se teško otvaraju, zasitile su se toga da ništa ne vide, ali kad ih jednom otvorim – teško vama! Pogled koji se ovde priprema ne zna ni za kakvo sažaljenje. Još malčice strpljenja! Pričekaću malo jer mi je žao vas. Bolje da sami od sebe nestanete! Dozvoljavam vam časno povlačenje. Brojaću do deset, i glava će mi se isprazniti. Zar odmah mora teći krv? Mi smo kulturni ljudi. Tako ćete još najbolje proći, verujte mi! Uostalom, ovaj sobičak pripada jednom ubici. Opominjem vas. Ako dođe, ubiće vas!“ „Ne dozvoljavam ja da me ubiju!“, ciči glas. „Prvu ženu, to je u redu, ali drugu ne!“ Na Kina padaju teški predmeti. Da se neko nalazio u sobi, poverovao bi kako ga neko gađa tanjirima. Iskustvo ga je opametilo. Ništa ne vidi, iako

373

je sklopio oči, mada to stanje potpomaže halucinacije. Oseća miris jela. Čulo mirisa ga je izneverilo. Uši mu bruje od besnih grdnji. On ne sluša pažljivo. Ali u svakoj rečenici ponovo nailazi reč „ubica!“ Njegovi očni kapci se hrabro drže. Svi mišići oko očiju se snažno zatežu. Jadne, bolesne uši! Preko grudi mu mili neka tečnost. „Odlazim!“, viče glas, dok neko opet osluškuje svaku reč, „i ništa više neću doneti za jelo. Ubice treba da skapaju od gladi. Onda će pristojni ljudi ostati u životu. Ionako je zaključan. Fuj, kao životinja! Ceo krevet napunio. Stanari će zavlačiti noseve. Svi u kući će reći: poludeo. A ja kažem: ubica. E pa odoh. Šteta zbog tolike ljutnje! Sobičak smrdi. Ja tu ništa nisam kriva. Jelo je bilo dobro. I pozadi ima soba. Ubice treba zazidati! Odoh ja!“ Najednom vlada mir. Drugi neko bi se odmah obradovao. Kin čeka. Broji do šezdeset. I dalje je mirno. On u sebi ponavlja jedan Budin govor, u izvornom obliku na jeziku pali, jedan govor koji ne spada u najduže. Ali zato ne ispušta ni jedan jedini slog i verno ponavlja ono što treba ponoviti. A sad da napola otvorimo levo oko, kaže on sasvim tiho, sve je mirno, ko se boji, taj je kukavica. Za njim se otvara i desno oko. Oba gledaju u prazan sobičak. Na krevetu leži nekoliko tanjira, jedan poslužavnik, kašika, viljuška i nož, a na podu razbijena čaša. Tu je i komad govedine, a preko odela se rasuo spanać. Supa ga je ovlažila do kože. Sve miriše normalno i stvarno. Ko je to doneo? Pa niko nije ulazio ovamo. Odlazi do vrata. Zaključana su. On ih drmusa, ali uzalud. Ko ga je zaključao? Nastojnik, kad je odlazio. Spanać uopšte ne postoji. On ga pere sa odela. Skuplja krhotine od čaše. Njegove brige ga seku. Teče krv. Treba li sumnjati u sopstvenu krv? Istorija pripoveda o najčudnovatijim zabludama. U pribor za jelo spada i nož. Da bi ga isprobao, on sebi odseca – nož je oštar i to jako boli – mali prst na levoj ruci. Mnogo više krvi počinje da curi. Uvija ozleđenu ruku u beli peškirić što visi sa kreveta. Taj peškirić je salveta. U uglu čita svoj monogram. Otkuda ta salveta ovde? Izgleda kao da je neko kroz tavanicu, zidove i zatvorena vrata ubacio pripremljen ručak. Prozori su neoštećeni. Proba meso. Ukus mu je kako treba. Zlo mu je, gladan je, jede ga do kraja. Uzdržana daha, ukočen i ustreptao, oseća kako svaki zalogaj prolazi kroz jednjak. Neko se uvukao dok je on sklopljenih očiju ležao na krevetu. Osluškuje. Da ništa ne bi prečuo, diže prst. Zatim zagleda pod krevet i u ormar, ali nikoga ne zatiče. Neko je dolazio ne progovorivši ni reči, pa se opet udaljio; od

374

straha. Kanarinci nisu zapevali. Zašto ljudi drže te ptice? On im ne čini ništa nažao. Otkako živi ovde, ostavlja ih na miru. Ptice su ga odale. Pred očima mu sve treperi. Kanarinci iznenada počinju da pevaju. Preti im zavijenom pesnicom. Gleda u njihovom pravcu: ptice su plave. Podsmevaju mu se. On vadi jednog kanarinca za drugim iz krletke i steže im grla dok se ne poguše. Oduševljeno otvara prozor i izbacuje leševe na ulicu. Za njima vitla i svoj mali prst, peti leš. Samo što je udaljio iz sobe sve što je bilo plavo, kad zidovi počinju da igraju. Od žestokog pokreta oni se mrve u plave mrlje. „To su suknje“, šapuće on i zavlači se pod krevet. Počinje da sumnja u svoj razum.

LUDNICA Jedne uzbudljivo tople večeri pri kraju marta slavni psihijatar Žorž Kin

koračao je kroz dvoranu svoje klinike u Parizu. Prozori su bili širom otvoreni. Bolesnici su vodili žilavu borbu oko ograničenog mesta pored rešetaka. Jedna glava je udarala drugu. Nisu štedeli uvrede. Gotovo svi su se razboleli od tajanstvenog vazduha koji su preko dana u bašti srkali i gutali, a neki među njima i bukvalno. Kad ih bolničari povedoše u spavaonice, bili su jako nezadovoljni. Želeli su još vazduha, niko nije priznavao da je umoran. Sve do vremena određenog za spavanje stajali su pored rešetaka i upijali u sebe ono što se još moglo osetiti od večeri. Verovali su da su tu još bliže vazduhu, koji je ispunjavao njihove svetle i visoke odaje. U tom njihovom zanimanju nije ih ometao čak ni profesor, koga su voleli, jer je bio lep i dobar. Kad bi se inače raščulo da dolazi, većina bolesnika iz jedne odaje bi se skupila u gomilu i pohitala mu u susret. Obično su se otimali da ih on dodirne, bilo rukom ili rečima, kao što su se danas otimali oko mesta kraj prozora. Na mladog profesora nikad se nije izlivala mržnja koju su toliki osećali prema klinici, gde ih drže protivzakonito. On je tek od pre dve godine bio i po tituli direktor ove prostrane ustanove, koju je i ranije u stvari vodio kao dobri anđeo jednog paklenog pretpostavljenog. Ko je verovao da je prema njemu učinjeno

375

nasilje, ili je u tome bio u pravu, svaljivao je krivicu na njegovog svemoćnog, mada u međuvremenu preminulog prethodnika. Ovaj je sa upornošću ludaka zastupao zvaničnu psihijatriju. On je smatrao svojim pravim životnim zadatkom da ogromni materijal kojim je raspolagao iskoristi kao podlogu za uobičajene nazive bolesti. Slučajevi koji su u njegovom smislu bili tipični nisu mu davali da spava. Bio je privržen dovršenosti sistema i mrzeo je sumnjalice. Prema ljudima, naročito prema umobolnicima i zločincima, bio je ravnodušan. Priznavao im je da imaju izvesno pravo na život. Oni su pružali iskustva na osnovu kojih su autoriteti gradili nauku. On sam je bio autoritet. Imao je običaj, iako je bio mrzovoljan i škrt na rečima, da o graditeljima nauke drži ubedljive govore, koje je Žorž Kin, njegov asistent, pod moranje, i dok se u njemu sve kuvalo od stida zbog tolike ograničenosti, slušao od početka do kraja i od kraja do početka, satima, na nogama. Kad bi se sukobila dva mišljenja, jedno okrutno i jedno popustljivo, njegov prethodnik bi se odlučio za ono okrutno. Bolesnicima, koji su mu pri svakom obilasku dosađivali jednom istom starom pričom, govorio je: „Ja znam sve.“ Pred svojom ženom se gorko žalio što mu je poziv takav da mora imati dodira sa ovim neuračunljivim ljudima. Njoj je otkrivao i svoje najtajnije misli o suštini duševnih bolesti, misli koje uskraćuje javnosti samo zato što su one suviše grube i jednostavne u odnosu na sistem, pa su stoga opasne. Ludi, govorio je uz jak naglasak i prodorno i prozirući gledao svoju ženu, koja je crvenela, ludi postaju upravo oni ljudi koji uvek misle samo na sebe. Ludilo je kazna za egoizam. Zato se u ludnicama okuplja najveći ološ u celoj zemlji. Zatvori pružaju istu uslugu, ali nauci su ludnice potrebne kao materijal za očigledno posmatranje. Nije imao ništa drugo da kaže svojoj ženi. Ona je bila trideset godina mlađa od njega i ulepšavala je suton njegovog života. Prva žena je pobegla od njega pre no što ju je, kao što će kasnije drugu, strpao u sopstvenu kliniku kao neizlečivo egoističnu. Treća, protiv koje osim svoje ljubomore nije imao ništa, volela je Žorža Kina. Njoj je trebalo da zahvali za svoju brzu karijeru. Bio je visok, snažan, vatren i pouzdan; u njegovim crtama lica nalazilo se nešto od one mekote koja je ženama potrebna da bi se mogle osećati prisno uz nekog muškarca. Ko bi ga video, nazivao ga je Mikelanđelovim Adamom. On je vrlo dobro umeo da spaja inteligenciju sa elegancijom. Njegova blistava

376

darovitost se zahvaljujući politici njegove ljubavnice uzdigla do genijalne efikasnosti. Kad je bila sigurna u to da niko drugi osim Žorža ne može naslediti njenoga muža u rukovođenju klinikom, pošla je radi njega u ubistvo trovanjem, koje je čak uspela da prećuti. Već godinama je razmišljala o njemu i pripremala ga; pošlo joj je za rukom. Njen muž je neupadljivo umro. Žorža odmah imenovaše za direktora i on se oženi njome iz zahvalnosti za njene ranije usluge; o onoj poslednjoj nije ni slutio. U surovoj školi svoga prethodnika brzo se razvio u njegovu potpunu suprotnost. Prema bolesnicima je postupao kao da su ljudi. Strpljivo je dozvoljavao da mu ponavljaju priče koje je već hiljadu puta čuo i stalno se iznova iznenađivao zbog najranijih opasnosti i strahovanja. Smejao se i plakao zajedno sa pacijentom koji je upravo sedeo pred njim. Podela njegovog radnog vremena bila je karakteristična: triput je – odmah po ustajanju, rano po podne i kasno uveče – išao u obilaske, tako da nijednog dana nije previđao ni jednog jedinog od okruglo osam stotina pacijenata. Dovoljan mu je bio jedan munjevit pogled. Kad bi primetio neku laku promenu, neku pukotinu, mogućnost da se uvuče u tuđu dušu, brzo bi prihvatio tu priliku i poveo bi dotičnog bolesnika u svoj privatni stan. Umesto u čekaonicu, koja nije postojala, odvodio ga je u radnu sobu, uzgred mudro uplićući učtive reči, i pokazivao mu da sedne na najbolje mesto. Tako je kao od šale sticao – ukoliko ga još nije imao – poverenje ljudi koji su pred svakim drugim sakrivali plodove svoje fantazije. Kraljevima se najodanije obraćao sa „Vaše veličanstvo“; pred bogovima bi padao ničice i sklapao ruke. Tako su se najuzvišeniji vladari spuštali k njemu i saopštavali mu bliže pojedinosti. On je postao njihov jedini poverenik, kojeg su oni, počev od trenutka kad bi ga priznali, stalno obaveštavali o promenama na sopstvenom području i molili ga za savet. On ih je savetovao uviđavno i mudro, kao da i sam želi njihove želje, neprestano imajući u vidu njihov cilj i njihovu veru, obazrivo odlažući, izražavajući sumnju u svoju kompetenciju, prema ljudima se nikad ne ophodeći autoritativno, nego toliko skromno da su ga neki sa osmehom sokolili: na kraju krajeva, on je ipak njihov ministar, prorok i apostol, a katkad čak i lični sluga. Tokom vremena razvio se u velikog glumca. Mišići na njegovom licu, neobično pokretljivi, prilagođavali su se tokom dana najrazličitijim

377

situacijama. Pošto je svakoga dana k sebi pozivao najmanje tri pacijenta, a uprkos svojoj temeljitosti najčešće i više njih, morao je iscrpno da odigra isto toliko uloga; ne računajući ovlašne ali precizne gestove i reči tokom svojih obilazaka, jer njih je bilo na stotine. U naučnom svetu se vrlo žestoko vodila rasprava o njegovom tretmanu najrazličitijih oblika raspolućene svesti. Kad bi se, na primer, neki bolesnik ponašao kao dva čoveka koji nemaju ništa zajedničko jedan sa drugim ili se uzajamno bore, Žorž Kin je primenjivao jedan metod koji mu se s početka i samom činio vrlo opasan: sprijateljio bi se i s jednom i s drugom stranom. Fanatična žilavost činila je pretpostavku za ovu igru. Da bi istražio stvarno biće obeju ličnosti, podupirao je i jednu i drugu argumentima na osnovu čijeg dejstva je izvlačio zaključke. Zaključke je prerađivao u hipoteze i izmišljao je nežne eksperimente da bi ih dokazao. Zatim bi pristupao lečenju. U sopstvenoj svesti približavao je razdvojene delove bolesnika, onakve kakve ih je on oličavao, i lagano ih sastavljao. Osećao je u kojim tačkama se podnose i snažnim i ubedljivim slikama je neprestano skretao pažnju oba dela na te tačke, dok se ona sama tu ne bi zadržala i samostalno nastavila da krpi. Iznenadne krize, žestoko cepanje, nasilno razdvajanje onde gde se čovek već nadao konačnom sjedinjenju, sve se to često dešavalo i bilo je neizbežno. Ali ni izlečenje nije ređe polazilo za rukom. Za neuspehe je krivio svoju površnost. Prevideo je neki skriveni član. Šarlatan je, suviše olako uzima svoj posao, žrtvuje žive ljude svojim mrtvim ubeđenjima, isti je kao i njegov prethodnik – i onda bi počeo iz početka sa novom serijom uzdržanih pretpostavki i eksperimenata. Jer verovao je u ispravnost svoga metoda. Tako je u isti mah živeo u velikom broju svetova. Zahvaljujući ludacima, razvijao se u jednog od najobuhvatnijih duhova svoga doba. Učio je od njih više no što im je pružao. Oni su ga obogaćivali svojim neponovljivim doživljajima; dovodeći ih do ozdravljenja, on ih je samo pojednostavljivao. Koliko je duha i oštroumlja otkrivao kod nekih bolesnika! Oni su bili jedine stvarne ličnosti, puni savršene jednostranosti, istinski karakteri, sa postojanošću i snagom volje na kojoj bi im i Napoleon zavideo. Poznavao je među njima satiričare što su samo vrcali duhom, darovitije od bilo kog pesnika; njihove ideje su izvirale iz jednog srca koje je kucalo iznad stvari, te bi se obrušile na njih kao

378

zavojevači iz tuđine. Oni što su pohotni za plenom, najbolji su putokazi ka bogatstvima našega sveta. Otkako je pripadao njima i sasvim uronio u njihove slike, odrekao se čitanja lepe literature. U romanima se uvek nalazi jedno isto. Ranije je čitao sa strašću i silno uživao u novim obrtima starih rečenica, koje je već smatrao za nepromenljive, bezbojne, otrcane i prazne. U to doba mu jezik nije mnogo značio. On je od njega zahtevao akademsku pravilnost; najbolji romani su oni u kojima ljudi najprobranije govore. Ko se ume izražavati kao i svi drugi pisci pre njega, važi za njihovog zakonitog sledbenika. Zadatak takvog čoveka sastoji se u tome da iskrzano, bolno, oštro obličje mnogolikog života što nas okružuje prenese na glatku ravan hartije koju brzo i prijatno možemo čitati. Čitanje kao milovanje, drugi oblik ljubavi, za dame i ženske lekare, u čiji poziv spada tanano razumevanje za intimnu lektiru dame. Nikakvi obrti što zbunjuju, nikakve strane reči, što se češće ide po nekom koloseku, utoliko je raznolikije uživanje koje čovek u tome nalazi. Celokupna književnost romana, jedan jedini udžbenik učtivosti. Načitani ljudi prinuđeni su da budu uljudni. Njihovo učestvovanje u životu drugih ljudi iscrpljuje se čestitanjima i izjavama saučešća. Žorž Kin je počeo kao lekar za ženske bolesti. Zbog njegove mladosti i lepote, žene su kao lude nagrnule k njemu. U tom periodu, koji je trajao samo nekoliko godina, predao se francuskim romanima; oni su bitno učestvovali u njegovom uspehu. I nehotice se ophodio sa damama kao da ih voli. Svaka je davala njegovom ukusu za pravo i otuda izvlačila konsekvence. Među tim majmunčićima raširio se običaj da budu bolesni. On je uzimao što bi mu padalo u krilo i imao je grdne muke da nađe vremena za sve svoje pobede. Okružen bezbrojnim ženama koje su bile spremne da mu služe, razmažen, bogat, lepo vaspitan, živeo je kao princ Gautama pre no što je postao Buda. Nikakav zabrinut otac i vladar nije ga odvajao od svetske bede, viđao je starost, smrt i prosjake, toliko njih da ih više nije ni gledao. Ali ipak je bio odgojen, knjigama koje je čitao, rečenicama koje je govorio, ženama koje su ga okružile kao požudan, neprekinut zid. Put u svoju bezavičajnost pronašao je kad mu je bilo dvadeset i osam godina. Prilikom posete koju je učinio bujnoj i nametljivoj ženi nekog bankara – ona bi se uvek razbolela kad bi joj muž otišao na put – sreo je njenoga brata, jednog bezazlenog ludaka, kojeg je porodica, radi

379

očuvanja društvenog ugleda, držala zatvorenog u kući; bankaru se činilo da čak i sanatorijum može nauditi poslovnom poverenju koje uživa. Dve sobe njegove smešne vile bile su rezervisane za brata, koji je tu neograničeno gospodario svojom negovateljicom, jednom mladom udovicom što su je njemu trostruko izdali i prodali. Nikad ga nije smela ostavljati samog, morala mu se u svemu potčinjavati, a pred svetom se morala izdavati za njegovu sekretaricu, jer njega su prikazivali kao umetnika i osobenjaka koji malo brine o svetu i potajno radi na ostvarenju jednog ogromnog dela. To je bilo sve što je Žorž Kin znao kao damin lični lekar. Da bi se odbranio od njene nasrtljive ljubaznosti zamolio ju je da mu pokaže umetničke dragocenosti u vili. Ona se nezgrapno, ali vrlo rado, podiže sa bolesničke postelje. Pred slikama golih, ali lepih žena, jer njen muž je skupljao samo takve, nadala se da će mu se lakše približiti. Bila je luda za Rubensom i Renoarom. „U tim ženama“, ponavljala je omiljene reči svoga muža, „diše orijent.“ On je ranije trgovao tepisima. Svaku bujnost u umetnosti je isto tako smatrao kao posledicu delovanja orijenta. Madam je posmatrala doktora Žorža sa puno saosećanja. Nazivala ga je krštenim imenom, jer je mogao biti „njen mali brat“. Gde bi mu se oči zadržale, tu bi se i ona zaustavila. Uskoro joj se učinilo da je otkrila šta mu nedostaje. „Vi patite!“, rekla je, kao u pozorištu, i oborila pogled na svoje grudi. Doktor Žorž ne shvati. Bio je izvanredno istančanih osećanja. „Glavni komad zbirke visi kod mog devera! On je sasvim bezazlen.“ Očekivala je da od te zaista bestidne slike postigne nešto više. Otkako su obrazovani ljudi počeli ulaziti u kuću, njen muž je, primoran, vičući kako je on ovde gazda, naredio da se u odaje bolesnoga brata prebaci ta slika koju je jedino stvarno voleo, prva koju je uspeo da kupi jeftino. (On je iz načela kupovao samo jeftino i plaćao je efektivno.) Doktor Kin nije pokazivao neku veliku sklonost da se sretne sa ludakom. Smatrao je da će naići na neku poblesavelu bankarevu kopiju. Madam se klela da ona slika više vredi nego sve ostale zajedno; mislila je na umetničku vrednost, ali ta reč je u njenim ustima imala nedvosmislen prizvuk, koji je kao i sve ostalo poticao od njenoga muža. Najzad mu se ponudila da je uhvati pod ruku, i on posluša i pođe. Prisnosti pri hodanju činile su mu se bezazlenije no pri stajanju.

380

Vrata koja su vodila u deverove sobe bila su zaključana. Doktor Žorž zazvoni. Čulo se kako neko snažno korača vukući noge. Zatim zavlada mrtva tišina. Iza rupe na vratima pojavi se nečije crno oko. Madam stavi prst na usta i nežno se naceri. Oko se ne pomeri. Njih dvoje strpljivo nastaviše da čekaju. Lekar je žalio zbog svoje učtivosti i osetnog gubitka vremena. Iznenada se vrata nečujno otvoriše. Kroz njih izađe jedan odeven gorila, ispruži dugačke ruke, stavi ih na lekareva ramena i pozdravi ga na nekom stranom jeziku. Na ženu nije obraćao pažnju. Njegovi gosti pođoše za njim. Pozvao ih je da sednu za jedan okrugao sto. Pokreti su mu bili sirovi, ali razumljivi i gostoljubivi. Lekar je razbijao glavu domišljajući se koji je to jezik. Najviše ga je podsećao na neki crnački dijalekt. Gorila dovede svoju sekretaricu. Ona je bila oskudno odevena i vidljivo zbunjena. Kad je sela, njen gospodar joj pokaza jednu sliku na zidu i pljesnu je po leđima. Ona se drsko privi uz njega. Njene bojažljivosti nestade. Slika je predstavljala spajanje dvoje majmunolikih ljudi. Madam se diže i poče je razgledati sa različitog rastojanja, sa svih mogućih strana. Gorila je uhvatio svog posetioca, bez sumnje je imao mnogo šta da mu objasni. Za Žorža je svaka njegova reč bila nova. Samo jedno je shvatio: ovaj par za stolom bio je blizak rod onome paru na slici. Sekretarica je razumevala svoga gospodara. Odgovarala mu je sličnim rečima. On je govorio snažnije, više iz dubine, iza njegovih glasova vrebale su strasti. Ona bi ponekad kazala poneku francusku reč, možda da bi nagovestila o čemu se govori. „Da vi ne govorite francuski?“, upita Žorž. „Pa razume se, gospodine!“, odvrati ona žustro, „šta vi mislite o meni? Ja sam Parižanka!“ Zasula ga je žustrom bujicom reči, koje je loše izgovarala, a još lošije spajala u celinu, kao da je već upola zaboravila svoj jezik. Gorila zaurla na nju i ona smesta zaćuta. Njegove oči su blistale. Ona stavi ruku na njegove grudi. Na to on zaplaka kao malo dete. „On mrzi francuski“, prošapta ona posetiocima. „Već godinama radi na tome da stvori sopstveni jezik. Još nije sasvim gotov.“ Madam nikako da skine oči sa slike. Žorž joj je bio zahvalan za to. Jedna njena reč i njegovoj učtivosti bi došao kraj. On sam nije bio sposoban ništa da kaže. Samo da gorila opet progovori! Pred tom jednom željom nestadoše sve misli o nedostatku vremena, obavezama, ženama, uspesima, kao da je od samog rođenja tražio čoveka ili gorilu koji ima svoj sopstveni jezik. Plakanje mu je manje privlačilo pažnju. Iznenada je

381

ustao i duboko i pobožno se poklonio gorili. Izbegavao je francuske glasove, ali lice mu je izražavalo najveće poštovanje. Sekretarica ljubaznim klimanjem glave dočeka ovo priznanje upućeno svom gospodaru. Na to gorila prestade da plače, opet poče da govori svojim jezikom i bez ustručavanja se vrati pređašnjem nasilničkom ponašanju. Svakom slogu koji je izustio odgovarao je jedan određeni pokret. Izgleda da su se oznake za predmete menjale. Sto puta je pominjao sliku, a svaki put ju je nazivao različito; imena su zavisila od pokreta sa kojim je pokazivao prema slici. Svaki glas je rađalo i pratilo celo telo, nijedan nije zvučao ravnodušno. Kad se smejao, širio je ruke. Čelo kao da je nosio na potiljku. Kosa mu je na tom mestu bila otrta, kao da u časovima stvaralačke delatnosti neprestano onuda prelazi rukom. Iznenada je skočio i strasno se bacio na pod. Žorž primeti da je pod prekriven zemljom, zacelo veoma debelim slojem. Sekretarica poče da vuče gorilu za kaput, ali bio je suviše težak za nju. Preklinjući, zatražila je pomoć od posetioca. „Ljubomoran je“, rekla je, „strašno ljubomoran!“ Zajednički uspeše da podignu gorilu. Samo što je seo, već je počeo da priča o svom doživljaju onde dole. Iz nekoliko gromadnih reči, koje su letele zavitlane po sobi kao odsečena živa debla, Žorž razabra neku mitsku ljubavnu pustolovinu koja ga toliko potrese da je počeo da najdublje sumnja u sebe samoga. Gledao je na sebe kao na kakvu stenicu pored čoveka. Pitao se kako uopšte može shvatiti ono što dolazi iz dubine hiljadu hvati veće no što je ona u koju se ikad usudio da siđe. Kakva pretencioznost sedeti sa takvim stvorenjem za istim stolom, uljuđen, sa zaštitničkim izrazom, sa svim porama duše začepljenim od masnoće i svakoga dana nove masnoće, kao polovičan čovek za praktičnu upotrebu, bez hrabrosti da se preda biću, jer biće u našem svetu znači drukčije biće, šablon za sebe, naduvanu krojačku reklamu; zahvaljujući nekom milostivom slučaju, stavlja se u pokret ili u mirovanje, upravo kako hoće slučaj, bez i najmanjeg uticaja, bez i trunke moći, neprestano verglajući iste prazne rečenice, koje ljudi neprestano shvataju sa podjednakog odstojanja. Jer gde živi normalan čovek koji svog bližnjeg određuje, menja, uobličava? Žene, koje jurišaju na Žorža ljubavlju i dale bi za njega i život, naročito onog trenutka kad ih grli, posle toga su isto ono što su bile i pre toga, životinjice glatke i negovane kože, zabavljene kozmetikom ili muškarcima. Ali ova sekretarica, poreklom obična žena, nimalo

382

drukčija od ostalih, zahvaljujući snažnoj gorilinoj volji, postala je svojevrsno biće: snažnija, uzbuđenija, podatnija. Dok on opeva svoju pustolovinu sa zemljom, nju hvata uznemirenost. Dobacuje mu ljubomorne poglede i upliće primedbe u njegovo pričanje, bespomoćno se vrti na stolici, štipa ga, osmehuje se, plazi jezik; on ne obraća pažnju na nju. Madam ne nalazi više dovoljno uživanja u slici. Tera Žorža da ustane. Na njeno čuđenje on se od devera oprašta kao da je ovaj neki Krez, a od sekretarice kao da ova u džepu ima Krezovu venčanicu. „Njega izdržava moj muž!“, kaže ona napolju, jer mrzi pogrešna mišljenja, ali prećutkuje pronevereni deo nasleđa. Utančano osećajni doktor moli za dozvolu da leči ludaka, iz naučnog interesovanja, za svoje privatno zadovoljstvo, za koje gospodin suprug, razume se, ni u kom slučaju neće morati da plaća. Ona ga smesta pogrešno razumeva i slaže se pod jednim uslovom, naime, da pri tim seansama ona bude prisutna. Pošto čuje korake i misli da joj se možda muž vratio, brzo kaže: „Planovi gospodina doktora strahovito bude moju radoznalost!“ Žorž pristaje i na to nužno zlo. Kao ostatak iz staroga, vuče je sa sobom u svoj novi život. Tokom nekoliko meseci dolazio je svakoga dana. Njegovo divljenje prema gorili raslo je od posete do posete. Sa beskrajnim naporom naučio je njegov jezik. Sekretarica mu nije mnogo pomagala; kad bi se suviše često vraćala svom francuskom, činila se sama sebi kao izgnanica. Zaslužuje kaznu zato što izdaje čoveka kome je bezuslovno privržena. Da ne bi poremetio gorilino dobro raspoloženje, Žorž se odrekao obilaznog puta preko bilo kojeg drugog jezika. Postupao je kao dete koje zajedno sa rečima upoznaje i uzajamne odnose stvari. Ovde su odnosi bili ono što je prvobitno, i obe sobe sa svim što su sadržale pretvarale su se u polje na kojem su kao sile delovale različite strasti. Predmeti nisu imali određena imena, u tom pogledu je prvi utisak bio tačan. Zvali su se u skladu sa osećanjima koja su ih nosila. Njihov lik se menjao u gorilinim očima, koji je vodio divan, napet, buran život. Njegov život je prelazio na njih, oni su u tome aktivno učestvovali. Te dve sobe je napunio celim jednim svetom. Stvarao je što mu je trebalo, i nakon šest dana sedmog se dana u svemu tome osećao kao kod svoje kuće. Umesto da se odmara, poklanjao je svojoj tvorevini jezik. Sve što se nalazilo u njegovoj okolini ponicalo je iz njega. Jer nameštaj koji je ovde zatekao, kao i starudija koju su malo-

383

pomalo preneli u njegove odaje, odavno su pokazivali tragove njegovog dejstva. Prema strancu, koji se iznenada iskrcao na njegovoj planeti, postupao je sa strpljenjem. Opraštao je svome gostu što se s vremena na vreme vraća jeziku jednog bledog vremena, jer je i on sam nekada pripadao ljudima. Sem toga, dobro je primećivao koliko stranac napreduje. S početka manji od njegove senke, porastao je do ravnopravnog prijatelja. Žorž je bio dovoljno naučan duh da objavi raspravu o jeziku ovog ludaka. Na psihologiju glasova pala je nova svetlost. Naučne probleme oko kojih se vodila žestoka rasprava rešio je jedan gorila. Prijateljstvo sa njim donese slavu jednom mladom lekaru, koji je dotle znao samo za uspeh. On ga je iz zahvalnosti ostavio onde gde mu se sviđalo. Odrekao se pokušaja da ga izleči. Svakako, otkako je vladao njegovim jezikom verovao je u svoju sposobnost da ga od gorile preobrazi natrag u prevarenog brata jednog bankara. Ali čuvao se takvog zločina, na koji ga je dražilo samo osećanje jedne moći koju je stekao prekonoć, pa je prešao na psihijatriju, usled divljenja prema veličanstvenosti ludaka, koje je zamišljao srodne njegovom prijatelju; učinio je to sa čvrstom namerom da od njih uči i nikoga da ne izleči. Dosta mu je bilo lepe literature. Kasnije, kad je već bio zariven u stotinu iskustava, naučio je da pravi razliku između jednog i drugog ludaka. Uopšte uzev, njegovo oduševljenje nije splašnjavalo. Pred svakim novim pacijentom ga je obuzimalo žarko saosećanje sa ljudima koji su se od ostalih udaljili dovoljno da bi se mogli smatrati ludacima. Neki su i vređali njegovu osetljivu ljubav, naročito one slabe prirode koje su, teturajući se od jednog napada do drugog, čeznule za jasnim i bistrim međuvremenom – kao Jevreji koji kukaju za dobrom hranom u Egiptu. On im je činio po volji i vodio ih natrag u Egipat. Putevi koje je radi toga smišljao zacelo su bili isto toliko čudesni kao i oni Gospodnji kad je izvodio svoj narod. Protiv njegove volje primenjivali su metode, koje je on preporučivao za sasvim određene slučajeve, i na druge ljude, na takve koje on nikad ne bi ni dotakao, prepun strahopoštovanja i odane uspomene na svoga gorilu. Za šta bi on dao podstrek, to se širilo. Upravnik klinike, kod koga je on bio asistent, radovao se što je njegova škola uzvitlala toliku prašinu. Ljudi se već behu navikli da njegovo životno delo smatraju dovršenim. A gle kakvim je cvećem procvetao iznenada jedan njegov učenik!

384

Dok je Žorž išao pariskim ulicama, dešavalo se da sretne nekog svog izlečenog pacijenta. Ovaj bi ga zagrlio i gotovo preturio na zemlju, baš kao da je Žorž gospodar nekog velikog psa pa se posle dugog odsustva vraća kući. Iza prijateljskih pitanja skrivao je potajnu nadu. Govorio je o zdravlju, poslu, planovima za budućnost, a očekivao je sitne primedbe kao što su: „Onda je bilo lepše!“, ili: „Kako mi je život sad prazan i glup!“ „Više bih voleo da se opet razbolim!“ „Zašto ste me izlečili?“ „Ljudi ne znaju kakve se sve divote nalaze u glavi.“ „Duhovno zdravlje je izvesna vrsta tuposti.“ „Trebalo bi vam zabraniti da radite! Opljačkali ste mi najdragocenije što sam imao.“ „Ja vas cenim samo kao prijatelja. Vaše zanimanje je zločin prema čovečanstvu.“ „Stidite se, krpaču duša!“ „Vratite mi bolest!“ „Pozvaću vas na odgovornost!“ „Zdrav, to vam je što i propao!“ Umesto toga, pljuštali su samo komplimenti i pozivi. Ljudi su izgledali debeli, zdravi i obični. Njihov jezik se ni po čemu nije razlikovao od jezika bilo kog prolaznika. Trgovali su ili sedeli iza nekog šaltera. U najboljem slučaju, stajali su za nekom mašinom. Dok ih je još nazivao svojim prijateljima i gostima, oni su patili od neke ogromne krivice koju su nosili za sve ostale ljude, možda od svoje sićušnosti, koja je bila u smešnoj nesrazmeri prema veličini običnih ljudi, od osvajanja sveta, od smrti koju su sada najednom opet primali kao nešto prirodno. Njihove zagonetke behu utrnule; ranije su živeli za zagonetke, a sada za sve ono što je odavno rešeno. Žorž se stideo, mada ga nisu terali da to čini. Rođaci bolesnika obožavali su ga, smatrali su da može činiti čuda. Čak i u onim slučajevima kad su bila dokazana telesna oštećenja, verovali su da će on to već nekako izlečiti. Kolege iz struke divile su mu se i zavidele mu. Odmah su prihvatali njegove misli, jer one su bile jednostavne i jasne, kao i sve velike misli. Kako to da se ranije niko nije toga setio! Hitali su da pokljucaju mrvice njegove slave, pristajući na njegovu stranu i primenjujući njegove metode u najrazličitijim slučajevima. Nobelova nagrada bila mu je obezbeđena. Odavno su ga već predložili za nju; ali zbog njegove mladosti činilo se bolje da se pričeka još nekoliko godina. Tako ga je njegov nov poziv nadmudrio. Počeo je polazeći od osećanja siromaštva, sa najdubljim strahopoštovanjem pred provalijama i planinama koje je ispitivao. A za kratko vreme video je sebe kako stoji kao Spasitelj koga okružuje osam stotina prijatelja, i to kakvih prijatelja,

385

svi bolesnici u klinici, i koga poštuju hiljade ljudi kojima je ponovo rodio njihove najbliže. Jer kad nema te najbliže, koje muči i voli, svako smatra da nije vredno živeti. Tri puta dnevno, prilikom njegovih obilazaka bolesničkih odaja, priređivali su mu ovacije. On se navikao na to; što su žustrije trčali njemu u susret, što su ga burnije saletali, njemu su pouzdanije dolazile reči i izrazi lica kakvi su mu trebali. Bolesnici su bili njegova publika. Već pred prvim paviljonom osluškivao je poznati žamor glasova. Čim bi ga neko ugledao kroz prozor, bukom bi zavladali smer i poredak. On je čekao taj preokret. Činilo se da svi najednom počinju da pljeskaju. On se nehotice osmehivao. Bezbrojne uloge behu mu prešle u krv i meso. Duh mu je osećao glad za trenutnim preobražajima. Za njim je išlo desetak asistenata, da bi se učili od njega. Neki su bili stariji, a većina se tim poslom bavila duže od njega. Oni su psihijatriju smatrali za specijalno područje medicine, a sebe same za upravne činovnike u čijoj su nadležnosti ludaci. Što je zalazilo u njihovu struku, to su oni marljivo i puni nade prisvojili. Ponekad su se čak i slagali sa šašavim tvrdnjama bolesnika, onako kako su preporučivali udžbenici iz kojih su crpli svoju nauku. Od prvog do poslednjeg mrzeli su mladoga upravnika, koji im je svakoga dana ponavljao kako treba da služe bolesnicima, a ne da se njima koriste. „Evo vidite, gospodo“, govorio bi im, na primer, kad bi ostao sam sa njima, „kakve smo mi bedne lenštine, kakvi žalosni i tvrdoglavi građani, u poređenju sa ovim genijalnim paranoičarem. Mi sedimo, a on je opsednut; mi na tuđim iskustvima, a on sopstvenim. On sam-samcat, kao zemlja, kreće kroz svoju vasionu. Sme da se boji. Troši više oštroumlja na to da objašnjava i zaštićuje svoju putanju no što svi mi zajedno trošimo na svoju. On veruje u ono čime ga obmanjuju njegova čula. Mi ne verujemo svojim zdravim čulima. Malobrojni vernici među nama čvrsto se hvataju za doživljaje koje su drugi imali mesto njih pre nekoliko hiljada godina. Nama su potrebne vizije, otkrivenja, glasovi – munjevita približavanja stvarima i ljudima – a ako ih nemamo u sebi, uzimamo ih iz predanja. Usled sopstvenog siromaštva postajemo vernici. Još siromašniji ljudi lišavaju se i toga. A on? On je Alah, prorok i musliman u jednoj osobi. Zar čudo nije više čudo zbog toga što preko njega lepimo etiketu paranoia chronica? Sedimo na svom debelom razumu kao gramzivci na

386

svome novcu. Razum, kako ga mi razumemo, jeste nesporazum. Ako uopšte postoji neki život čiste duhovnosti, onda ga vodi ovaj ludak!“ Asistenti su ga slušali sa izveštačenim interesovanjem. Kad je u pitanju bilo njihovo napredovanje, nisu prezirali nikakvo pozorište. Mnogo važniji od njegovih opštih razmatranja, o kojima su potajno zbijali viceve, bili su im njegovi specijalni metodi. Pamtili su svaku reč koju bi on, zahvaljujući srećnoj inspiraciji trenutka, dobacio nekom bolesniku, i primenjivali je nadmećući se, sa čvrstim ubeđenjem da na taj način postižu upravo isto što i on. Jedan starac koji je već devet godina živeo na klinici, po zanimanju seoski kovač, bio je upropašćen usled sve većeg broja automobila u njegovom zavičaju. Žena mu nakon nekoliko nedelja krajnje bede ne izdrža više, nego pobeže s nekim podoficirom. Jednog jutra kad on, samo što se probudio, poče da jadikuje zbog nesreće koja ih je snašla, ne ču od nje nikakav odgovor: bila je otišla. Tražio ju je po celom selu; proživeo je sa njom dvadeset i tri godine, u njihovu kuću je došla kao dete i kad se udala za njega, bila je mlada kao kaplja. Tražio ju je i u obližnjem gradu. Na savet suseda raspitao se u kasarni za narednika Delbefa, kojega još nikad nije video. Nema ga već tri dana, rekoše mu, sigurno je umakao u inostranstvo, jer ga inače kao dezertera očekuje lepa kazna. Kovač nigde ne pronađe ženu. Preko noći je ostao u gradu. Susedi su mu pozajmili novac. Zalazio je u svaku krčmu, zavlačio glavu pod stolove i tepao: „Žana, jesi li tu?“ Ni pod klupama nije bila! Kad se nagao preko tezge, ljudi povikaše: „Zavlači se iza kase!“, i odvukoše ga. Još od malih nogu svi su ga smatrali za čestitog čoveka. Otkako se oženio nikada nije tukao ženu. Ona mu se uvek podsmevala što škilji na desno oko. Trpeo je to. Samo je govorio: „Ja se zovem Žan! Sad ću ti ja dati!“ – eto koliko je bio dobar prema njoj. U gradu je pričao ljudima o svojoj nesreći. Svako mu je davao neki dobar savet. Neki obućar, đubre pravo, reče mu kako treba da je veseo. Zamalo ga nije premlatio. Kasnije je naišao na nekog kasapina. Ovaj mu je pomogao u potrazi, jer mu je prijalo da hoda noću, bio je veoma debeo. Obavestili su policiju i uzeli pretraživati reku da vide ne pliva li po njoj neki leš. Pred zoru nađoše neku ženu, ali ona je pripadala drugome. Spustila se gusta magla i Žan kovač se zaplaka kad vide da to nije ona. Kasapin se takođe rasplaka i poče da povraća u reku. U ranu zoru odveo

387

je Žana u klanicu. Tu ga je svako znao i pozdravljao. Telad je mukala, bazdilo je na svinjsku krv, svinje su cičale, Žan je još glasnije vikao: „Žana, jesi li tu?!“, a kasapin je toliko urlao da niko više nije mogao čuti telad: „Ovaj kovač je moj prijatelj! Poslali su mu ženu ovamo! Gde je?“ Ljudi su vrteli glavama. „Izgubljena je“, urlao je kasapin, „zaklali su je.“ Potražio je među svinjama što su visile u dugačkom nizu. „Evo krmače!“, razdrao se. Žan je razgleda sa svih strana, omirisa je. Odavno već nije jeo krvavice, a voleo ih je više od svega na svetu. A kad se sit namirisao, rekao je: „Ovo nije moja žena.“ Na to se kasapin razljuti i uze psovati: „Gubi se dođavola, idiote!“ Žan otćopa do stanice, zbog žene je ohromeo, a novca nije bilo. Sve je kukao: „Kako ću stići kući?“, pa je legao preko šina. Umesto lokomotive naiđe neki dobar čovek, pronađe ga i pošto je čuo šta je bilo sa ženom, pokloni mu kartu za voz. U vozu se pokaza da je karta lažna. „Ali, on mi je poklonio!“, reče Žan, „Žena mi je nestala!“ U džepovima nije pronašao nijednu paru, pa na sledećoj stanici policija dođe po njega. „Je li tu? Gde je?“, tepao je Žan i obisnuo se policajcima o vrat. „Evo je!“, rekoše policajci, pokazujući na sebe, i povedoše ga. Tako je prispeo u jednu ćeliju gde je mnoge dane proveo divljajući, a žena se sasvim izgubila. Inače bi je našao. Najednom ga pustiše da ode kući. Možda se vratila, pomisli on. Kreveta nije bilo, stola nije bilo, stolica nije bilo, ničega nije bilo. Žena se u praznu kuću nikad više neće vratiti. „Zašto je kuća prazna?“, upita on susede. „Ostao si nam dužan, Žane.“ „Gde će žena sad spavati kad se vrati?“, upita Žan. „Žena se neće vratiti. Ona je sa mladim narednikom. A ti lepo spavaj na podu, ti si sad siromašan!“ Žan se nasmeja i zapali selo. Iz zapaljene kuće svoga rođaka izvukao je krevet za ženu. Pre no što ga je izneo, udavio je malu decu koja su spavala, tri dečaka i jednu devojčicu. Imao je mnogo posla te noći. Dok je pronašao sto i stolice i sve što mu je pripadalo, izgore mu sopstvena prazna kuća. Izneo je svoj imetak u polje, razmestio staru sobu i počeo da zove Žanu. Zatim je legao u krevet. Ostavio je za nju puno mesta, ali ona nije dolazila. Proveo je dosta vremena ležeći i čekajući. Osećao je veliku

388

glad, naročito noću, ko bi mogao zamisliti toliku glad. Zamalo što nije ustao od gladi, a kiša mu je curila u usta, i on je pio i pio. Kad je bilo vedro, gledao je da ustima zakači zvezde; ah, što ne može da ih dohvati, strašno mrzi glad. Kad više nije mogao izdržati, zavetovao se. Zavetovao se svetoj Devi da neće ustati dok ga žena ne čuje i ne legne kraj njega. Onda ga je pronašla policija i prekršila njegovu zakletvu. On bi je održao. Susedi su hteli da ga ubiju. Celo selo je izgorelo do temelja. On se veselio i vikao: „Ja sam to učinio! Ja sam to učinio!“ Policajci se poplašiše i brzo se odvezoše. U novoj ćeliji sedeo je neki učitelj. Pošto je imao lep izgovor, ispričao mu je svoju priču. „Kako se zovete?“, upita učitelj. „Žan Preval.“ „Besmislica! Vi se zovete Vulkan! Vi ste razroki i ćopate. Vi ste kovač. Dobar kovač, ako ćopate. Ta uhvatite ženu!“ „Da je uhvatim?“ „Vaša žena se zove Venera, a narednik se zove Mars. Ispričaću vam jednu priču. Ja sam obrazovan. Jedino sam kriv što sam krao.“ I Žan poče slušati širom razrogačenih očiju. Kakva vest! Moguće je uhvatiti je! To nije teško. Jedan stari kovač je to učinio. Žena ga je varala sa nekim vojnikom, snažnim i mladim čovekom. Kad je kovač Vulkan odlazio na posao, lepi đavo, Mars, uvlačio se u kuću i spavao sa ženom. Domaći petao je sve to video, naljutio se i ispričao svom gospodaru. Vulkan isplete jednu mrežu od najtananijih niti, tako da se uopšte nije videla, jer stari kovači su se razumevali u svoj zanat, i vešto je postavi oko kreveta. Njih dvoje, žena i vojnik, uvukoše se u krevet. Na to petao odlete gospodaru i zakukurika: „Kod kuće su“. Kovač brzo dovede rođake i celo selo. „Prirediću vam danas svečanost“, rekao im je, „sačekajte napolju, sačekajte!“ Uvukao se u kuću, sve do kreveta, video ženu i onog đavola i zamalo što nije zaplakao. Dvadeset i tri godine je već proživeo sa njom, nikada je nije istukao! Susedi su čekali. On privuče mrežu, čvrsto, čvrsto pritežući, i tako ih zarobi, uhvati nju, ženu. Đavola je pustio da pobegne, a svako iz sela ga je tresnuo preko gubice. Zatim svi nagrnuše unutra i zapitaše: „Gde je žena?“ Kovač ju je sakrio. Ona se stidela, a on se veselio. „Tako treba postupiti!“, reče učitelj. Ta priča je istinita. Za uspomenu na to tri zvezde su nazvane prema onim ljudima: Mars, Venera, Vulkan. Sve tri se mogu videti na nebu. Za Vulkana je potrebno imati dobre oči.

389

„Sad znam“, reče Žan, „zašto sam hteo da dohvatim zvezde.“ Kasnije su ga odveli. Učitelj ostade u ćeliji. Ali Žan pronađe novog prijatelja. Taj čovek je bio lep. S njim se moglo razgovarati. Svi su želeli k njemu. Žan je hvatao svoju ženu. Ponekad mu je to polazilo za rukom. Onda se radovao. Često je bio tužan. Onda bi njegov prijatelj došao u odaju i zapitao: „Ali, Žane, pa ona je usred mreže, zar je ne vidiš?“ Uvek je bio u pravu. Samo što prijatelj otvori usta, a žena se već stvori tu. „Pa ti škiljiš“, govorila je Žanu. On se smejao, smejao i pretio: „Sad ću ti ja dati! Ja se zovem Žan!“ Taj kovač, koji je već devet godina živeo na klinici, nipošto nije bio neizlečiv. Direktorova traganja za njegovom ženom ostala su bez rezultata. Ali čak i da je nađu – ko bi je mogao naterati da se vrati svome mužu? Žorž je zamišljao kako bi u stvarnosti priveo kraju taj prizor, iz koga je njegov kovač crpio svu svoju radost. U svome stanu bi udesio krevet i mrežu, jer je žena najzad iskrsla. Žan bi tiho prišao i privukao mrežu. Oboje bi jedno drugom govorilo svoje stare reči. Žana bi obuzimalo sve veće uzbuđenje. Mreža i devet godina bi iščileli. „Ah, kad bih imao tu ženu!“, uzdisao je Žorž. Svakog dana je pomagao Žanu da dođe do nje. Toliko je snažno želeo da se ona pojavi, da bi mu je mogao pružiti, kao da je nosi sa sobom. Asistenti, njegovi majmuni, slutili su da se iza toga krije neki tajni eksperiment. Možda će ga tim rečima izlečiti. Kad bi se neki među njima sam našao u toj odaji, nije propuštao da pomene čarobnu formulu. „Ali Žane, pa ona je u mreži, zar je ne vidiš?“ Bio Žan tužan ili veseo, slušao ih ili pritiskao uši, oni su mu bacali u lice srdačnu dosetku svoga šefa. Kad bi spavao, budili su ga, a ako je izgledao tvrdoglav i zatvoren, izdirali su se na njega. Drmusali su ga i gurali, prebacivali njemu da je ograničen i podsmevali se uspomeni na njegovu ženu. Ta jedna rečenica izgovarana je u hiljadu intonacija, već prema njihovom karakteru i raspoloženju, a kad to ne bi donelo nikakva ploda, jer kovač je prema njima bio ravnodušan kao prema praznom vazduhu, oni su to uzimali kao razlog više da se smeju upravniku. Ta budala već godinama ponavlja ovaj priprosti eksperiment i još veruje da će jednom pukom rečenicom moći urazumiti ovog neizlečivog bolesnika!

390

Žorž bi ih rado sve otpustio; ugovori njegovog prethodnika vezivali su ga za njih. Znao je da žele zlo bolesnicima i strepeo je šta će se ovima desiti ako on iznenada umre. Nije shvatao sićušnu sabotažu njegovog dela, koje je zacelo nesebično, a i u njihovim ograničenim očima korisno. Malo-pomalo će se okružiti ljudima koji će biti dovoljno umetnici da mu pomažu. Na kraju krajeva, asistenti koje je preuzeo od svoga prethodnika bore se za svoju egzistenciju. Osećali su da ih on ni za šta ne može upotrebiti, pa su gutali njegove mrvice, da bi, čim im isteknu ugovori, našli negde mesta, bar kao njegovi vredni đaci. On je tanano osećao i zbivanja u ljudima koji su bili odveć jednostavni, tromi i od samog rođenja ujednačeni da bi ikad mogli poludeti. Kad je bio umoran i kada je hteo da se odmori od visokog napona koji su na njega preneli njegovi ludi prijatelji, udubljivao se u dušu nekog asistenta. Sve što je Žorž činio odigravalo se u stranim ljudima. Pa i njegov počinak; samo što ga je tu veoma teško pronalazio. Neobična otkrića dražila su ga na smeh. Šta, na primer, misle o njemu ta strašljiva srca na koja su namaknuti naočnjaci? Bez sumnje traže neko objašnjenje za njegove uspehe i za vidovitu privrženost kakvu je pokazivao prema svojim bolesnicima. Nauka im je ulila u glavu veru u razloge. Kao ljudi čiji je temperament odeven u frak, odano su se držali savremenih običaja i pogleda kakvih se držala većina. Voleli su uživanje i sve i svakoga su tumačili na osnovu želje za uživanjem; to je bila pomodna manija koja je vladala svim glavama, a nije donosila mnogo rezultata. Naravno, oni su pod uživanjem podrazumevali vajkadašnje izopačenosti koje pojedinac, otkako je životinja, obavlja sa infamnom neumornošću. O mnogo dubljoj i kudikamo stvarnijoj pokretačkoj sili istorije, o ljudskom nagonu da se slije sa višom životinjskom vrstom, sa masom, i da se u njoj izgubi toliko potpuno kao da nikad nije postojao jedan čovek, oni nisu ništa slutili. Jer oni su bili obrazovani, a obrazovanje predstavlja sistem utvrđenja jedne individue protiv mase u njoj samoj. Takozvanu životnu borbu – ništa manje nego i zbog gladi i ljubavi – vodimo i zato da bismo zatrli masu u sebi. Ona u izvesnim okolnostima postaje toliko snažna da primorava pojedinca na nesebične postupke, ili čak na postupke koji su protiv njegovog interesa. „Čovečanstvo“ je već odavno postojalo pre no što je ponovo pronađeno, i razvodnjeno, u vidu mase. Ona, kao ogromna, divlja, nabrekla od sokova i vrela životinja,

391

ključa u svima nama, veoma duboko, mnogo dublje no majke. Ona je uprkos svojoj starosti najmlađa životinja, suštinsko stvorenje zemljino, njen cilj i njena budućnost. Mi o njoj ništa ne znamo; još živimo kao tobožnje individue. Ponekad masa navali na nas, kao gromovita oluja, kao jedan jedini bučni okean u kojem svaka kaplja živi i želi jedno isto. Ona još ima običaj da se uskoro raspadne, i mi smo onda opet mi, siromašni, usamljeni đavoli. Sećajući se toga, mi ne shvatamo da smo ikada mogli biti toliko veliki i toliko jedinstveni. „Bolest“, objašnjava to neko ko je kažnjen razumom, „životinja u čoveku“, uspokojava se neko drugi, neko skrušeno jagnje, a i ne sluti koliko blizu istine je prošao. U međuvremenu se masa u nama oruža za nov napad. Jednom se neće raspasti, možda najpre samo u jednoj zemlji, pa će polazeći iz nje proždirati sve oko sebe, dok niko više ne bude kadar da sumnja u nju, jer više nećemo postojati ni ja, ni ti, ni on, nego samo još ona, masa. Žorž se jednim otkrićem pomalo ponosio, upravo ovim: otkrićem delatnosti mase u istoriji i u životu pojedinca; njenog uticaja na određene promene duha. Pošlo mu je za rukom da to dokaže kod svojih bolesnika. Bezbrojni ljudi polude zato što je masa u njima izuzetno snažna, a ne nalazi zadovoljenja. Nije drukčije objašnjavao ni sebe i svoju delatnost. Ranije je živeo za lične sklonosti, za svoje častoljublje i za žene; sad mu je stalo samo do toga da sebe neprestano gubi. Pri toj delatnosti više se približavao željama i namerama mase nego ostali pojedinci koji su ga okruživali. Njegovi asistenti su pokušali da iznađu neko objašnjenje koje im je više odgovaralo. Zašto se upravnik toliko divi ovim budalama, pitali su se oni. Zato što je i sam jedan od njih, ali samo upola. Zašto ih leči? Zato što ne može prihvatiti što su oni bolje budale od njega. On im zavidi. Njihovo prisustvo ne daje mu mira. Oni važe za nešto posebno. U njemu živi sklonost da na sebe privuče isto onoliko pažnje kao i oni. Svet ga posmatra kao normalnog naučnika. Do nečeg većeg zacelo nikad neće ni dogurati. Kao upravnik klinike on će umreti zdrav duhom i verovatno uskoro. „Želim da poludim!“, viče kao kakvo malo dete. Tu njegovu smešnu želju, naravno, treba objasniti nekim doživljajem u mladosti. Trebalo bi ga jednom pregledati. On će, razume se, odbiti molbu da bude upotrebljen kao objekt takvog ispitivanja. On je egoista, sa takvim ljudima bolje je nemati posla. Predstava umobolnika je kod njega od

392

mladih dana povezana sa njegovom pohotom. Boji se impotencije. Kad bi mogao sebe ubediti da je lud, uvek bi bio potentan. Svakoj budali se više raduje nego sebi samom. „Zašto da oni imaju više od života nego ja?“, jada se on. Oseća se sasvim zapostavljen. Pati od osećanja manje vrednosti. Iz zavisti se muči sa njima sve dok ih ne izleči. Trebalo bi obratiti pažnju na njegova osećanja kad opet bude otpuštao nekoga. Ni na pamet mu ne pada da će doći novi. On se hrani sićušnim trenutnim trijumfima. To je taj slavni čovek kome se svet divi! Danas, prilikom poslednjeg obilaska, oni su dozvolili sebi da ne pokazuju ni spoljašnju marljivost pri službi. Bilo je suviše toplo, preokret vremena poslednjih martovskih dana pritiskao je njihove pljosnate duše. Osećali su se kao prezreni pacijenti. Mada asistenti na dobrim mestima, i oni su negde imali svoje prozore zatvorene rešetkama, uz koje su priljubljivali glave. Ljutili su se zbog nepreciznosti svojih osećanja. Obično je nekolicina istrčavala napred i takmičila se u otvaranju vrata, ukoliko ih ne bi pretekli bolničari ili pacijenti. Danas su pratili Žorža na izvesnom odstojanju, rasejani i mrzovoljni, proklinjući dosadnu službu, svoga šefa i sve bolesne ljude na svetu. Mnogo više bi voleli da su sad muhamedanci, pa da, svaki za sebe, posedaju u male i dobro opremljene rajeve. Žorž je osluškivao dobro poznatu buku. Njegovi prijatelji su ga primećivali stojeći pored prozora, ali ostajali su isto onako ravnodušni kao i njegovi neprijatelji iza njega. Tužan dan, govorio je tiho za sebe, osećao je nedostatak odobravanja i mržnje, jer neprestano je disao u bujici tuđih osećanja. Danas oko sebe ništa nije osećao, samo teški vazduh. U odajama je vladala ružna tišina. Bolesnici su izbegavali da se pred njim svađaju. Ali prozori su im ipak i dalje ostali glavna briga. Samo što bi se vrata iza njega zatvorila, a oni bi opet počeli' da se udaraju i grde. Žene su ga preklinjale za ljubav, ne dižući se sa svojih mesta. Nije budio nikakav eho. Ostavljale su ga na cedilu sve dobre i lekovite misli. Jedna žena, ružna kao što nikad nijedna noć nije bila, cikala je: „Ne, ne, ne! Ne pristajem na razvod!“ Druge su vikale u horu: „Gde je on?“ Jedna devojka je oduševljeno tepala: „Pusti me!“ Žan, dobri Žan, pretio je šamarom svojoj Žani. „Imam je u mreži, hoću da je uhvatim, a nje nema!“, jadikovao je. „Pa hajde, opali joj šamar“, reče Žorž, kome beše dozlogrdila ta tridesetdvogodišnja vernost. Žan udari i umesto svoje žene sam zakuka

393

za pomoć. U drugoj jednoj odaji svi su plakali u isti mah zato što se već smrklo. „Danas kao da su poludeli“, reče bolničar. Jedan od mnogih Savaota naredi: „Neka bude dan!“, pa poče da divlja zbog nepoštovanja na koje ovde nailazi. „On je neki sićušan činovnik“, poverljivo došapnu Žoržu bolesnik koji je spavao u susednom krevetu. Jedan upita: „Ima li boga?“, i požele da sazna njegovu adresu. Jedan gospodin čiji je pogled odavao negovanost, a koga je njegov brat upropastio, žalio se kako večeras poslovi slabo idu. „Čim dobijem proces, obezbediću se košuljama, za okruglo petnaest godina!“ „A zašto ljudi idu goli?“, odvrati dubokomisleno njegov najbolji prijatelj; izvrsno su se razumevali. Odgovor na ovo pitanje Žorž je čuo tek u sledećoj odaji. Jedan neženja je pokazivao ostalima kako su ga uhvatili in flagranti sa njegovom rođenom ženom. „Skidao sam joj buve sa tela, dotle ih nije imala. Uto tast zavuče glavu kroz ključaonicu i zatraži da mu se vrati unuče.“ „Gde, gde?“, kikotali su se gledaoci. Oni su svi bili zabavljeni jednim istim; odlično su se razumevali; bolničari su to slušali prilično rado. Jedan asistent, saradnik nekih novina, karakterističnim rečima je za sebe beležio raspoloženje te večeri. Žorž je to primetio i ne pogledavši onamo, a u mislima je isto činio. On je bio pokretna voštana ploča u koju su se utiskivali reči i pokreti. Mesto da to prerađuje i da odvraća, sve je mehanički primao. Osim toga, voštana ploča se počela topiti. „Moja žena mi dosađuje“, mislio je. Bolesnici mu se učiniše strani. One sporedne vratnice koje su vodile u njihove gradove opasane čvrstim bedemom, obično samo pritvorene, poznate jedino njemu, danas su ostajale tvrdoglavo zatvorene. Da ih nasilno otvara? Čemu? Bolje da prekinemo, i sutra je dan, nažalost. Svakoga ću zateći u njegovoj odaji, celog svog života ću zaticati osam stotina pacijenata. Možda će moja slava proširiti kliniku. S vremenom će se broj popeti na dve do deset hiljada. Povorke hodočasnika iz svih zemalja upotpunjavaće moju sreću. Za trideset godina možemo se nadati opštoj svetskoj republici. Mene će imenovati narodnim komesarom za ludake. Putovanja preko cele nastanjene zemlje. Inspekcija i parada milionske armije neupotrebljivih duhova. Levo ću postaviti slaboumne, a desno odviše umne. Osnivanje oglednih zavoda za prekomerno darovite životinje. Odgajanje ludih životinja u ljude. Izlečene budale otpuštaću iz svoje armije sa porugom. Moji prijatelji su mi bliži nego moje pristalice. Male pristalice nazivamo velikim. Koliko je onda

394

mala moja žena? Zašto najzad ne odem u stan. Zato što me onde očekuje žena. Ona hoće ljubav. Svi danas hoće ljubav. Voštana ploča ga je tištala. Sve što bi ostalo zabeleženo na njoj imalo je svoju težinu. U pretposlednjoj odaji iznenada iskrsnu njegova žena. Došla je trčeći. „Telegram!“, uzviknula je i nasmejala mu se u lice. „I zbog toga si se toliko potrudila?“ Od ljubaznosti je načinio drugu kožu; ponekad je želeo da iziđe iz nje, i to bi onda bio vrhunac njegove grubosti. On otvori telegram i pročita: „Totalno sam ćaknut. Tvoj brat.“ Od svih mogućih vesti ovu je najmanje očekivao. Neka glupa šala? Neka mistifikacija? Ne. Protiv toga je govorila jedna reč: ćaknut! Njegov brat ne upotrebljava takve izraze. Ako je ipak upotrebio takvu reč, onda nešto nije u redu. Blagosiljao je telegram. Putovanje je neizbežno. Mogao ga je opravdati pred sobom. Ništa više ne bi mogao poželeti u ovom trenutku. Žena pročita telegram. „Ko je to: tvoj brat?“ „Ah tako, nikad ti nisam pričao o njemu. Najveći živi sinolog. Na mom pisaćem stolu možeš naći nekoliko njegovih poslednjih radova. Već dvanaest godina ga nisam video.“ „Šta ćeš raditi?“ „Poći ću prvim brzim vozom.“ „Sutra ujutru?“ „Ne, sad.“ Ona iskrivi usta. „Da, da“, reče on zamišljeno, „u pitanju je moj brat. U pogrešnim je rukama. Kako bi inače došao u situaciju da pošalje takav telegram?“ Ona pocepa telegram na sićušne komadiće. Što ga nije odmah pocepala?! Bolesnici jurnuše na parčad hartije. Svi su je voleli, svi su želeli neku uspomenu od nje, a neki i progutaše komadić hartije. Većina je privijala svoju hartijicu na srce ili je zavlačila u pantalone. Filozof Platon je dostojanstveno stajao pored njih. Poklonio se i rekao: „Madam, mi živimo u svetu!“

395

OBILAZNI PUTEVI Žorž je dugo spavao; a onda voz stade. On podiže pogled; mnogi ljudi

uđoše u voz. Njegov kupe, zastrt zavesama, ostade prazan. U poslednjem trenutku, dok je voz već polazio, jedan par ga zamoli za mesto. On se učtivo pomeri u stranu. Čovek ga gurnu i ne izvini se. Žorž, koga je krepila svaka grubost među uljudnim kulturnim majmunima, poče ga iznenađeno posmatrati. Žena pogrešno protumači njegove poglede i samo što su seli, zamoli ga da izvini njenog muža, jer on je slep. „Nikad ne bih pomislio“, reče Žorž, „jer se kreće sa zadivljujućom sigurnošću. Naime, ja sam lekar i imao sam već mnogo slepih pacijenata.“ Čovek se pokloni. Bio je dugačak i mršav. „Hoće li vam smetati ako mu budem čitala?“, upita žena. Pitoma odanost na njenom licu imala je draži, ona je bez sumnje živela samo za slepca. „Ali naprotiv! Samo se nemojte uvrediti ako kasnije slučajno zaspim.“ Umesto grubosti, za kojima je čeznuo, razmenjivali su učtive reči. Ona iz putne torbe izvuče neki roman i poče čitati dubokim glasom, punim milovanja. Ovako kao ovaj slepac verovatno sad izgleda i Peter, ukočen i jedak. Šta li je to obuzelo Peterov mirni duh? On je živeo usamljeno i bezbrižno; nije imao nikakve veze sa pojedinim ljudima. Nemoguće je bilo pretpostaviti za njega da se pomeo od sveta, u šta ponekad zapadaju osetljive prirode; njegov svet se sastoji od njegove biblioteke. Odlikovalo ga je neverovatno pamćenje. Slabije glave propadaju od suviše knjiga; kod njega je svaki slog koji je primao u sebe ostajao jasno razdeljen od sledećeg. On je bio potpuna suprotnost glumcu, uvek je bio on sam, samo on sam. Umesto da se razdeljuje na druge, on ih je, onako kako ih je video spolja, merio prema sebi, koga je takođe znao samo spolja i polazeći od glave. Zato je izmicao veoma velikim opasnostima koje neizbežno sa sobom donosi bavljenje istočnjačkim kulturama, kad ga neki usamljen čovek rastegne na čitav niz godina. Peter je bio bezbedan i od Lao Cea i od svih Indusa. Iz trezvenosti naginjao je ka filozofima dužnosti. Svuda bi našao svoga Konfucija. Šta li ga je to spopalo, njega, to bezmalo bespolno biće? „Opet me goniš u samoubistvo!“ Žorž je tek upola slušao roman; glas koji je čitao bio je prijatan i razumevao je zvukove koje je taj glas proizvodio; ali bio je prinuđen da se iznenada glasno nasmeje toj glupoj

396

rečenici samog junaka romana. „Vi se ne biste smejali, gospodine, kad biste bili slepi!“, brecnu se na njega jedan ljutit glas. To je govorio slepac, a njegove prve reči bile su grubosti. „Oprostite“, reče Žorž, „ali ja ne verujem u tu vrstu ljubavi.“ „Onda nemojte smetati ozbiljnim ljudima da uživaju! Ja se u ljubav bolje razumem od vas. Ja sam slep. To se vas ništa ne tiče!“ „Pogrešno ste me razumeli“, započe Žorž. Osećao je da ovaj čovek pati zbog svog slepila i poželeo je da mu pomogne. Uto primeti ženu; ona je žustro gestikulirala, čas je stavljala prst na usta, a čas sklapala ruke – neka zaćuti, za ime božije – i on zaćuta. Ona mu zahvali usnama. Slepac već beše podigao ruku. Za odbranu? Za napad? Ali onda je obori i naredi: „Dalje!“ Žena nastavi da čita, drhtavog glasa. Od straha? Od radosti zbog osećajnog čoveka koga je srela? Slep, slep, jedno tamno i drevno sećanje poče da se razmahuje, tmurno i žilavo je prodiralo sve više. Onde je bila jedna soba, a još jedna pored nje. Tu se nalazio beli krevetac. U njemu je ležao neki mališan, sasvim zajapuren. Plašio se. Neki tuđi glas je jecao: „Slep sam! Slep sam!“, i svaki čas plačno kukao: „Hoću da čitam!“ Majka je išla gore-dole. Prolazila je kroz vrata u susednu sobu, odakle je vikao onaj glas. Unutra je bilo mračno, a ovde svetlo. Mališan je želeo da zapita: „Ko to toliko viče?“ Plašio se. Zamišljao je kako će potom glas naići i odseći mu jezik perorezom. Dečak onda poče da peva, sve pesme koje je znao, a kad je završio počeo je iz početka. Pevao je glasno, urlao je, glava mu je gotovo prskala od zvukova. „Sav sam crven“, pevao je. Vrata se otvoriše. „Hoćeš li se smiriti?!“, reče majka. „Imaš groznicu. Šta ti pada na pamet?“ Na to grozni glas iz susedne sobe zastenja i povika: „Slep sam! Slep sam!“ Mali Georg pada iz kreveta i kukajući puzi prema majci. Čvrsto se hvata za njena kolena. „Ama šta ti je, šta ti je?“ „Onaj čovek! Onaj čovek!“ „Kakav čovek?“ „U mračnoj sobi viče neki čovek! Neki čovek!“ „Pa to je Peter, tvoj brat Peter.“ „Nije, nije“, besni mali Georg, „ostavi tog čoveka, moraš ostati sa mnom!“ „Ali Georg, pametni moj dečko, pa to je Peter. Ima boginje kao i ti. Sad ništa ne može da vidi. Zato malčice plače. Sutra će opet biti zdrav. Hodi, hoćeš li da ga vidiš?“ „Neću! Neću!“, opire se on. „Ipak je to Peter, ali neki drukčiji Peter“, misli Georg i tiho cvili sve dok se majka nalazi u sobi. Čim ona pođe onom „čoveku“ u susednoj sobi, on se krije ispod jorgana.

397

Kad čuje glas, opet počinje da kuka iz sve snage. To dugo traje, nikad nije toliko plakao. Cela ta slika se rasplinjava u suzama. Tada je Georga spopala ista ona opasnost za koju je Peter i sad osećao kako ga ugrožava: bojao se da ne oslepi! Možda su mu oči bolesne. Možda povremeno mora prestati da čita. Šta bi ga moglo više namučiti? Jedan sat koji izgubi u svom rasporedu dovoljan mu je da ga navede na neobične misli. Za Petera je bilo neobično sve što se tiče njega samog. Dokle god mu je pamet odmeravala, ispravljala i povezivala izabrane činjenice, obaveštenja, shvatanja, činila mu se sasvim pouzdana korist koju ima od samoće. Zaista usamljen, sam sa sobom nikad nije bio. To što živi sam i čini naučnika, da bi se u isti mah nalazio pored što je moguće više stvari. Kao da se onda stvarno nalazi makar i uz jednu jedinu! Verovatno su Peterove oči bile premorene. Ko zna da li ima dobro osvetljenje pri radu? Možda je, nasuprot svojoj navici i svome preziru, bio kod nekog lekara koji mu je preporučio da se bezuslovno štedi i da miruje. Upravo to mirovanje, koje se oteglo tokom mnogih dana, moglo mu je zadati poslednji udarac. Umesto da se zdravim ušima obešteti za bolesne oči, da sluša muziku i ljude (šta je bogatije od melodije ljudskog glasa?), on sigurno šeta gore-dole pred knjigama, sumnja u dobronamernost svojih očiju, preklinje ih, grdi ih, sa grozom se seća onog jednodnevnog slepila iz svog detinjstva, koči se od straha da bi mogao opet oslepeti, i to na duže, besni, očajava i najpre doziva brata, najodbojniji i najponositiji čovek kakav je već, pre no što bi zamolio susede, poznanike ili bilo koga da mu kažu nekoliko reči kojima će mu pomoći. Isteraću ja to slepilo iz njega, odluči Georg. Nijedno mi se još lečenje nije činilo lakše. Treba da učinim tri stvari: da mu temeljno pregledam oči, da ispitam kako je osvetljen njegov stan i da obazrivo i sa ljubavlju porazgovaram s njim, što će ga ubediti u besmislenost njegovih bojazni, ukoliko se zaista ni na čemu ne zasnivaju. Ljubazno je pogledao gruboga slepca i ćutke mu zahvalio što je prisutan. On ga je naveo da tačno protumači telegram. Senzibilan čovek ima od svakog susreta koristi ili štete, zato što susret budi u njemu osećanja i uspomene. Ravnodušni ljudi se kreću u vazda istom stanju, ništa se ne uliva u njih, ništa ih ne natera da se izliju, hodaju kroz svet kao smrznute tvrđave. Zašto se kreću? Šta ih pokreće? Slučajno idu kao životinje, a zapravo su biljke. Čovek bi im mogao odseći glavu, a oni bi

398

ostali živi, jer i dalje imaju korenje. Stoička filozofija je filozofija za biljke, ona predstavlja veleizdaju životinja. Budimo životinje! Ko ima korene, neka ih iščupa! Georgu beše prijatno što zna zašto voz zajedno sa njim odmiče toliko brzo. Slepo je ušao u njega. Slepo je sanjao o svom detinjstvu. U voz se popeo neki slepac. I tad lokomotiva najednom uze određen pravac: prema izlečenju jednog slepog čoveka. Jer da li je Peter to bio ili se samo plašio toga, to je za psihijatra svejedno. Sad može zaspati. Životinje teraju do krajnosti svoje sklonosti, a zatim ih potkresuju. Najviše vole čestu promenu sopstvenih brzina. Žderu dok se ne zasite i vole se dok se ne umore. Svoj mir pojačavaju do sna. Ubrzo je i on spavao. Žena je čitala i milovala između redaka njegovu lepu ruku u koju je uvalio glavu. Mislila je da sluša njen glas. Neke reči je naglašavala; neka shvati koliko je ona nesrećna. Nikad neće zaboraviti ovu vožnju, još malo pa mora sići. Knjigu će ostaviti ovde, kao uspomenu, i moli ga da je pogleda. Na sledećoj stanici je izišla iz voza. Gurala je muža pred sobom, a inače ga je vukla iza sebe. Na vratima je zadržala dah. Nije se okrenula, bojala se muža, jer svaki njen pokret preobraćao se u njegov bes, i rekla je stavljajući mnogo na kocku: „Zbogom!“ Koliko godina je štedljivo čuvala ovaj ton. On nije bio kadar ništa da joj odvrati. Ona je bila presrećna. Tiho plačući, u lakoj vrtoglavici zbog svoje lepote, pomogla je slepcu da siđe iz voza. Savladala se i nije nijednom pogledala ka prozoru njegovog kupea, gde joj je slutnja kazivala da se on nalazi. On bi video njene suze, a toga se stidela. Roman je ležao pored njega. On je spavao. Ujutru se umio. Uveče je prispeo. Odseo je u jednom skromnom hotelu. U nekom većem hotelu njegov dolazak bi izazvao pažnju, pošto je spadao u ono desetak naučnika koje su novine postojano nudile publici na račun svih ostalih. Posetu bratu odložio je za sutradan da mu ne bi remetio počinak. Pošto ga je mučilo nestrpljenje, otišao je u operu. Uz Mocarta se osećao prijatno i zaštićeno. Noću je sanjao o dva petla. Veći je bio crven i slab, manji dobro negovan i lukav. Njihova borba se dugo otegla, a bila je toliko napeta da su ljudi, posmatrajući je, sasvim zaboravljali da misle. „Vidite li“, reče jedan gledalac, „šta ovde postaje od ljudi!“ „Od ljudi?“, zakukurika mali petao. „Gde su ljudi? Mi smo petlovi. Petlovi za borbu. Nemojte se podrugivati!“ Gledalac se povuče. Sve više se smanjivao. Iznenada se

399

videlo da je i on samo petao. „Ali plašljiv petao“, reče onaj crveni; vreme je da se ustaje. Mali petao se pomiri s time. Pobedio je i odleteo. Crveni petao ostade. Sve više je rastao. Sa njim je jačala i njegova boja. Od nje su čoveka oči bolele. I onda se otvoriše. Kroz prozor je sijalo ogromno sunce. Georg pohita i nepun sat kasnije nađe se pred kućom u Erlihovoj ulici 24. Bila je gotovo otmena, ali bez ikakvog karaktera. Popeo se na četvrti sprat i zazvonio. Neka starica otvori. Nosila je krutu plavu suknju i cerila se. Njemu dođe da pogledom ispita svoje odelo i da proveri da li nešto nije u redu, ali se savlada i upita: „Da li je moj brat kod kuće?“ Žena smesta prestade da se ceri, ukočeno se zagleda u njega i reče: „Moliću lepo, ovde nema nikakvog brata!“ „Moje ime je profesor Žorž Kin. Tražim doktora Petera Kina, privatnog naučnika po zanimanju. Pre osam godina sasvim sigurno je ovde stanovao. Možda znate gde bih ovde u kući mogao saznati njegovu adresu ukoliko se preselio.“ „Više volim da ništa ne kažem.“ „Ali dozvolite, dolazim čak iz Pariza. Valjda čete moći da mi kažete da li on ovde stanuje ili ne!“ „Moliću lepo, sreća vaša!“ „Zašto moja sreća?“ „Pa nismo mi glupi.“ „Svakako.“ „Lepe priče bih mogla ispričati.“ „Da nije moj brat možda bolestan?“ „Krasan brat! Trebalo bi da se čovek stidi!“ „Pa govorite ako nešto znate!“ „A šta ja imam od toga?“ Georg izvuče jednu novčanicu iz buđelara, uhvati je za mišicu i ljubazno tutnu novac u njenu šaku, koja se sama od sebe otvori. Žena se opet cerila. „Zar ne, sada ćete mi reći šta znate o mome bratu?!“ „Svako ume da priča.“

400

„No?“ „Dok se čovek osvrne, život prođe. Molim još!“ Pritom je trgla ramena uvis. Georg izvadi još jednu novčanicu, a ona mu pruži drugu šaku. Mesto da je dotakne, ispustio je u nju novac sa visine. „Mogu ja i otići!“, reče ona i pogleda ga zlobno. „Dakle, šta znate o mome bratu?“ „Prošlo je otada više od osam godina. Prekjuče se sve obelodanilo.“ Peter već osam godina ništa nije pisao. Telegram je stigao prekjuče. Ženi mora da je poznato nešto istinito. „A šta ste vi učinili?“, upita Georg, samo da je navede da brže priča. „Pa bili smo u policiji. Pristojna žena odmah ide u policiju.“ „Naravno, naravno. Zahvaljujem vam za pomoć koju ste ukazali mome bratu.“ „Nema na čemu. Policija je zinula od čuda!“ „Pa šta je to učinio?“ Georg zamisli svog lako smušenog brata kako se nezgrapnim policajcima žali na smetnje u očima. „Ukrao je! Kažem vam ja, nema on srca.“ „Ukrao?“ „Ubio ju je! Zar sam ja tu nešto kriva? Ona je bila prva žena. Druga sam ja. Komade je sakrio. Iza knjiga je bilo dovoljno mesta. Uvek sam govorila da je lopov. Prekjuče iziđe i da je ubica. A sramotu moram ja da gutam. Zašto sam bila tako glupa? Kažem ja, ne treba to. Tako je to kod ljudi. Mislila sam, toliko knjiga. Šta radi taj čovek između šest i sedam? Secka leševe, eto šta radi. Komadiće nosi u šetnju. Niko živi ništa nije primetio. Ukrao je štednu knjižicu. A šta je meni ostalo u rukama? Mogu da skapam od gladi. I mene je hteo. Ja sam druga. Tražiću razvod. Molim, najpre nek on plati! Trebalo je pre osam godina da ga bace u aps! Sad eno ga dole. Zaključala sam ga! Ne dozvoljavam ja da me neko ubije!“ Zaplakala se i zalupila vrata. Peter ubica. Tihi, mršavi Peter, koga su njegovi školski drugovi uvek mlatili. Stepenice se njišu. Tavanica se ruši. Georg, čovek do krajnosti uredan, ispušta šešir i ne diže ga. Peter oženjen. Ko je za to znao? Druga

401

žena, preturila pedesetu, ružna, ograničena, prosta, ništa što kaže nema ni glave ni repa, prekjuče se spasla od napada. Prvu je raskomadao. Voli svoje knjige i koristi se njima kao skrovištem. Peter i istina. Da je bar lagao, da je bar porekao celu svoju mladost! Zato su pozvali Georga. Telegram je izmišljen, poslali su ga ili žena ili policija. Bajka o Peterovoj bespolnosti. Lepa bajka kao i sve bajke, sasvim izmišljena, glupa. Georg brat jednog ubice iz pohote. Veliki naslovi u svim novinama. Najveći živi sinolog! Najbolji znalac Istočne Azije! Dvostruki život! Davanje ostavke na rukovođenje klinikom za umobolne. Ogrešenje. Razvod. Asistenti kao naslednici. Bolesnici, bolesnici, kako će ih mučiti, kako će postupati s njima! Osam stotina! Oni ga vole, njima je on potreban, ne sme ih napustiti, ostavka je nemogućna. Oni ga vuku sa svih strana, ne smeš otići, mi ćemo poći sa tobom, ostani ovde, sasvim smo sami, oni ne razumeju naš jezik, ti nas čuješ, ti nas razumeš, ti nam se osmehuješ, lepe njegove neobične ptice, sasvim su tuđe ovde, svaka je iz drugog zavičaja, niko ne razume svog bližnjeg, grde jedan drugog, a to čak i ne znaju. On živi zbog njih, on ih neće napustiti, on će ostati. Peterova afera se mora urediti. Njegova nesreća je podnošljiva. On postoji radi kineskih znakova, a Georg radi ljudi. Peteru bi mesto bilo u nekoj zatvorenoj ustanovi. Suviše dugo je živeo uzdržljivo. Uz prvu ženu čula su ga sasvim savladala. Zar se mogao obuzdati pri tom iznenadnom prelazu? Policija će ga izručiti. Možda će poći za rukom da se prebaci u Pariz. Moguće je dokazati njegovu neuračunljivost. Ni u kom slučaju neće Georg dati ostavku na rukovođenje svojom klinikom. Naprotiv, on stupa korak napred, diže šešir, čisti ga i učtivo ali odlučno kuca na vrata. Samo što je uzeo šešir u ruku, ponovo je postao pouzdan i okretan lekar. „Milostiva gospođo“, uzvikuje neiskreno, „milostiva gospođo!“ Kao mladalački ljubavnik ponavlja te dve reči, preklinjući i sa izvesnim žarom koji se i njemu samom čini smešan, kao da sedi u gledalištu ispred pozornice na kojoj on sam igra. Čuje njezine pripreme. Možda ona ima neko ogledalce, misli on, možda se puderiše i namerava da me usliši. Ona otvara i ceri se. „Želeo bih da vas zamolim za neka obaveštenja!“ Oseća njeno razočaranje. Ona je očekivala nastavak ljubavničkog ulagivanja ili bar još jednu milostivu gospođu. Usta joj ostaju otvorena, pogled postaje kiseo. „Moliću lepo, ja znam samo za ubicu.“

402

„Kušuj!“, urla neki zverski glas. Pojavljuju se dve pesnice, za njima jedna debela, zajapurena glava. „Ne verujte vi ništa toj ženi! Ona je malo onako! U mojoj kući nema ubica. Dok se ovde moja reč sluša, nema! Bio mi je dužan četiri kanarinca, ako ste vi brat, rasne ptice, lično privatno odgajene. Platio je. Dobro je platio. Još odmah noćas. Možda ću mu danas otvoriti svoju patentiranu rupu. Taj čovek je pobudalio. Hoćete li da ga vidite? Dajemo mu da jede. Što god zaželi. Zaključao sam ga. Strah ga je od žene. Ne može da je podnese. Niko nju ne može da podnese. Pogledajte je samo! Šta je sve napravila od njega! Ubila ga je. Ona za njega ne postoji, veli on. Više voli da oslepi. U pravu je. Ona je đubre, a ne žena! Da se nije njome oženio, sve bi bilo u redu, i u glavi bi bilo, kad vam ja kažem!“ Žena hoće nešto da kaže, ali on je laktom gura natrag u stan. „Ko ste vi?“, pita Georg. „U meni vidite najboljeg prijatelja vašeg gospodina brata. Ja se potpisujem Benedikt Pfaf, viši činovnik u penziji, nazvan riđi mačak! O kući se brinem ja. Moja malenkost poseduje oštro oko zakona! A ko ste vi? Mislim po zanimanju?“ Georg zatraži da vidi svoga brata. Rasplinuše se sva ubistva, sva strahovanja, sve podmuklosti ovoga sveta. Nastojnik mu se svideo. Njegova glava ga je podsetila na jutrošnje sunce pri izlasku. Bio je grub, ali je zračio nekom svežinom; neobuzdano snažan čovek, kakve više ne viđamo često u kulturnim gradovima i kućama. Stepenište je tutnjalo. Mesto da je nosi, Atlas je tukao po jadnoj zemlji. Njegove ogromne butine gnječile su tle. Cipele i pete bile su mu od kamena. Zidovi su odjekivali od njegovih reči. Kako ga samo podnose stanari, pomisli Georg. Stideo se malo što odmah nije prozreo ženin kretenizam. Upravo jednostavnost sa kojom je sklapala rečenice ubedila ga je da su istinite sve one gluposti koje je rekla. Svaljivao je krivicu na putovanje, na sinoćnu Mocartovu muziku, koja ga je nakon dugog vremena prvi put otrgla od svakodnevnih tokova njegovih misli, i na očekivanje da će zateći bolesnog brata, a ne bolesnu čuvarku. Puče mu pred očima kako je Peter Strogi mogao naleteti na ovu smešnu staricu. Smejao se slepilu i neiskustvu svoga brata, koji je zacelo zbog nje telegrafisao, i radovao se što se šteta može tako lako popraviti. Jedno pitanje upućeno nastojniku potvrdi njegovu pretpostavku: ona je godinama vodila Peteru domaćinstvo i tu svoju prvobitnu funkciju iskoristila je da se uvuče u

403

jednu ugledniju. Obuze ga nežnost prema bratu, koji ga je poštedeo petljavine sa ubistvom. Onaj jednostavni telegram imao je jednostavan smisao. Ko zna da Georg možda već sutra neće sedeti u vozu, a preksutra opet koračati kroz odaje svoje klinike? Dole u hodniku Atlas zastade pred jednim vratima, izvadi ključ iz džepa i otključa. „Idem ja napred“, prošaputa on i stavi debeli prst na usta. „Gospodine profesore, dragi prijatelju!“, začu ga Georg kako govori unutra. „Dovodim ti posetu! Šta ću dobiti za to?“ Georg uđe, zatvori vrata i začudi se oskudnom sobičku koji ugleda. Preko prozora su bile zakucane daske, nešto malo svetlosti padalo je na jedan krevet i ormar, ništa se nije moglo jasno razaznati. Neki gadan zadah na staro jelo domile k njemu, pa se nehotice uhvati za nos. Gde je Peter? Čulo se neko grebuckanje, kao u životinjskim kavezima. Georg stade pipati da dohvati zid. Zaista, i bio je onde gde je očekivao; užasno koliko je tu skučeno. „Pa otvorite prozor!“, reče on naglas. „To ne sme biti!“, odgovori mu Atlasov glas. Petera, dakle, ipak muče oči, a ne samo žena; to je objašnjavalo mrak u kojem se nalazio. Gde je on? „Evo ga! Evo ga!“, grmeo je Atlas, kao lav u rupi, „Čuči pred mojim patentom!“ Georg dvaput zakorači duž zida i udari o neku gomilu. Peter? Sagao se i dotakao kostur nekog čoveka. Podigao ga je, a čovek je drhtao – ili se to oseća promaja, ne, sve je zatvoreno – i tad neko prošapta, bezbojno i klonulo, kao neki samrtnik, kao neki pokojnik kad bi mogao govoriti: „Ko je to?“ „Ja sam, Georg, tvoj brat Georg, zar me ne čuješ, Peter?“ „Georg?“ Glas postade malo zvučniji. „Da, Georg, hteo sam da te vidim, došao sam da te posetim. Dolazim iz Pariza.“ „Zaista si ti?“ „Zašto sumnjaš?“ „Loše vidim ovde. Tako je mračno.“ „Ja sam tebe prepoznao, po tvojoj mršavosti.“ Najednom neko oštro i strogo zapovedi, tako da se Georg malo uplaši: „Izađite iz sobe, Pfafe!“ „Nije nego!“

404

„Molim, ostavite nas same“, dodade Georg. „Smesta!“, naredi Peter, stari Peter. Pfaf ode. Novi gospodin je bio suviše fini za njega, izgledao je kao neki predsednik, a zacelo je i bio tako nešto. Imaće kasnije još dosta vremena da plati profesoru za njegovu drskost. Kao kaparu, zalupio je vrata za sobom, a iz poštovanja prema predsedniku nije ga zaključao. Georg položi Petera na krevet, jedva oseti da ga više ne drži u rukama, pa priđe prozoru i poče da drmusa daske. „Zastrću ja odmah prozor“, reče on, „ali tebi je potreban vazduh. Ako te bole oči, zatvori ih za to vreme.“ „Ne bole me oči.“ „Pa zašto ih onda štediš? Mislio sam da si suviše čitao, pa ih odmaraš malo u mraku.“ „Daske su tu tek od noćas.“ „Zar si ih ti tako čvrsto zakucao? Jedva mogu da ih pomerim. Nisam očekivao da imaš toliko snage.“ „Nisam ja, nastojnik je, najamnik.“ „Najamnik?“ „Jedan grubijan koji se prodaje.“ „Meni je bio simpatičan. Kad ga uporedim sa drugim ljudima iz tvoje okoline.“ „I meni je pre bio.“ „Pa šta ti je učinio?“ „Ponaša se bezobrazno, govori mi: ti.“ „Verujem da to čini da bi ti dokazao svoje prijateljstvo. Svakako nisi odavno u ovom sobičku?“ „Od prekjuče u podne.“ „Da li se otada osećaš bolje? Mislim, da li ti je u očima bolje? Verovatno nisi sa sobom poneo nikakve knjige?“ „Knjige su gore. Moju malu priručnu biblioteku su mi ukrali.“ „Prava sreća! Inače bi i ovde pokušao da čitaš. To bi bio otrov za tvoje bolesne oči. Čini mi se da sam sad i sam zabrinut za njihovu sudbinu.

405

Ranije si bio ravnodušan zloupotrebljavao.“

prema

očima.

Bezobzirno

si

ih

„Moje oči su potpuno zdrave.“ „Ozbiljno? Nemaš nikakve tegobe?“ „Ne.“ Daske su već ležale na podu. Sobičak je obasjavala jarka svetlost. Kroz otvoreni prozor strujao je vazduh. Georg ga je duboko i zadovoljno udisao. Dosad je ispitivanje teklo kako treba. Ono što je Peter odgovarao na proračunata pitanja bilo je ispravno, objektivno, pomalo suviše trezveno kao i pre. Zlo je u ženi, samo u ženi; on je namerno prečuo jedan nagoveštaj koji se odnosio na nju. Nije se bojao za svoje oči, način na koji je reagovao na ponovljeno raspitivanje o njihovom stanju odavao je opravdanu indignaciju. Georg se okrete. Na zidu su visile dve prazne krletke. Na posteljini su se videle crvene mrlje. U uglu pozadi nalazio se umivaonik. Prljava voda u njemu prelivala se u crveno. Peter je bio još mršaviji no što su pretpostavljali Georgovi prsti. Obraze su mu rasecale dve oštre bore. Lice mu se činilo duže, mršavije i strože no pre toliko godina. Preko čela su se protezale četiri upečatljive bore, kao da neprestano drži oči širom otvorene. Usne se nisu primećivale, mesto gde se one nalaze odavao je jedan ljutiti prorez. Oči, prazne i vodeno plave, ispitivale su brata, glumile su ravnodušnost; oko njihovih uglova poigravali su radoznalost i nepoverenje. Levu ruku sakrio je na leđima. „Šta ti je to sa šakom?“ Georg je izvuče iza njegovih leđa. Bila je uvijena u neku krpu potpuno natopljenu krvlju. „Povredio sam se.“ „Kako se to desilo?“ „Pri jelu mi je nož iznenada naleteo na mali prst. Izgubio sam dva krajnja članka.“ „Mora da si svom snagom zario nož?“ „Članci su jedva dopola visili sa prsta. Pomislio sam da su izgubljeni pa sam ih sasvim odsekao. Da bih najednom prebrinuo sa bolom.“ „Šta te je toliko preplašilo?“ „Pa sam znaš.“

406

„Odakle bih znao, Peter?“ „Pričao ti je nastojnik.“ „I sam smatram veoma čudnim što mi ni reči nije rekao o tome.“ „On je kriv. Nisam znao da drži kanarince. Kaveze je sakrio pod krevetom, đavo bi ga znao zašto. Celo popodne i ceo sutrašnji dan vladala je ovde u sobičku mrtva tišina. Juče za večerom, baš kad sam sekao meso, najednom se diže paklena galama. Od onog prvog straha stradao mi je prst. Pomisli na kakvu tišinu sam ja naviknut prilikom rada. Ali osvetio sam se tom bedniku. On voli takve surove šale. Verujem da je kaveze namerno sakrio pod krevetom. Ta mogao ih je ostaviti na zidu, gde sad opet vise.“ „Kako si se osvetio?“ „Pustio sam ptice na slobodu. Blaga osveta, kad se uzme u obzir moj bol. Verovatno su uginule. Bio je toliko besan da je nakon toga zakovao daske na prozor. Osim toga, platio sam za ptice. On tvrdi da one nemaju cenu i da ih je sam pripitomio tokom mnogo godina. Naravno, laže. Da li si ikad negde pročitao da kanarinci počinju da pevaju po naredbi i da po naredbi opet zaćute?“ „Nisam.“ „Time je hteo da poveća njihovu vrednost. Čovek bi mogao pomisliti da samo žene imaju pik na novac svojih muževa. To je velika zabluda. Evo vidiš čime sam je platio.“ Georg otrča u prvu apoteku, donese jod, zavoje i nešto malo jela i pića. Rana je bila bezopasna; potreslo ga je što je Peter bio onako slab, izgubio je toliko krvi. Trebalo ga je odmah juče previti. Ovaj nastojnik je nečovek. Misli samo na svoje kanarince. Peterova priča je zvučala verodostojno. Ipak, neće moći izbeći da se kod krivca raspita da li je ona istinita i u svim pojedinostima. Najbolje bi bilo da odmah ode gore u stan i da sasluša njegov prikaz jučerašnjih, kao i ranijih događaja. Georg se tome uopšte nije radovao. Već po drugi put se danas prevario u jednom čoveku. Smatrao je sebe za velikog znalca ljudi, a uspesi koje je postigao kao lekar umobolnika davali su mu u tome za pravo. Onaj riđi momak nije samo snažni Atlas, nego je i podmukao i opasan. Njegova šala sa pticama koje je sakrio pod krevetom odavala je koliko je on ravnodušan prema Peteru, za čijeg najboljeg prijatelja se izdavao. Imao je srca da bolesniku oduzme

407

svetlost i vazduh, zakucavši daske preko prozora. Za ranu se nije brinuo. Dok se upoznavao sa Georgom, jedna od njegovih prvih rečenica je glasila: brat je platio četiri kanarinca, za koja mu je bio dužan, dobro je platio. Novac, to je njegova briga. Očigledno je bio u savezu sa onom ženom. Bio je kod nje u stanu. Ona se povinovala, mešajući radost i bes, njegovom grubom udarcu i još bezobraznijim grdnjama kojima ju je častio. Ona je, dakle, njegova ljubavnica. Ništa od svega ovoga Georg nije zaključio dok se nalazio gore. Toliko je veliko bilo njegovo olakšanje što je Peter oslobođen optužbe za ubistvo. Sad se opet stideo: kao da je kod kuće ostavio oštroumlje. Zaista smešno, verovati takvoj ženi! Kolika glupost. Ovako ljubazno dočekati jednog najamnika – Peterovo ime za njega je sasvim prikladno! Zacelo bi mu se nacerio u lice; pa namagarčio ga je. Cerenje je bilo svojstveno tim varalicama, bili su sigurni u svoje preimućstvo i u pobedu nad Peterom. Bez sumnje su mislili da stan i biblioteku zadrže za sebe, a Petera da ostave u ovoj rupi dole. Žena ga je pozdravila cerenjem kad je otvarala vrata. Georg odluči da previje Petera pre no što ode do nastojnika. Rana je važnija no to objašnjenje. Neke velike novosti neće saznati. Kasnije će lako naći neki izgovor da napusti sobičak za pola sata.

LUKAVI ODISEJ „Uostalom, nismo se čestito ni pozdravili“, reče on ušavši ponovo. „Ali ti si neprijatelj porodičnih scena, znam. Nemaš ovde tekuću vodu? Napolju u hodniku video sam jednu slavinu.“ Doneo je vode i zamolio Petera da miruje. „To ja već sam po sebi uvek činim“, odgovori ovaj. „Radujem se tvojoj biblioteci. Dok sam bio dete, nisam shvatao tvoju ljubav prema knjigama. Bio sam mnogo manje pametan od tebe, nisam imao tvoje neverovatno pamćenje. Što sam ja bio glup, oblaporan dečko, večito sam mislio samo na igru! Najradije bih i danju i noću izvodio cirkus i ljubio majku. Ti si od samog početka imao pred očima svoj cilj.

408

Još nikad nisam sreo čoveka koji se razvijao toliko dosledno kao ti. Znam da ne voliš da slušaš prijatne reči, želeo bi da ćutim i da te ostavim na miru. Ne ljuti se, ali ne želim da te ostavim na miru! Nisam te video dvanaest godina, osam godina sam samo u časopisima čitao tvoje ime, svojeručna pisma si mi uskraćivao, kao suviše dragocena. Verovatno da i sledećih osam godina nećeš bolje postupati sa mnom no što si dosad. U Pariz nećeš doći, ja znam tvoja gledišta o Francuzima i o putovanju. Meni nedostaje vreme da te uskoro opet posetim, pretovaren sam radom. Možda si čuo da radim na jednoj klinici pored samog Pariza. Reci i sam, kada ću ti zahvaliti ako ne sada? Ja imam za šta da ti zahvalim, jer ti si preterano skroman pa uopšte i ne slutiš šta ti ja sve dugujem: svoj karakter, ukoliko ga imam, svoju ljubav prema nauci, svoju egzistenciju, svoj spas od žena, ozbiljnost prema velikome i pobožnost prema malome kakvu ti imaš više no i sam Jakob Grim. U krajnjoj liniji, ti si kriv i što sam prešao na psihijatriju. Ti si podstakao moje interesovanje za probleme jezika, odsudni korak sam načinio jednom raspravom o jeziku nekog ludaka. Istina, nikad neću dogurati do savršene nesebičnosti, kao što si ti, do rada radi rada, i dužnosti radi dužnosti, kakvu zahtevaju Imanuel Kant i davno pre svih ostalih Konfucije. Bojim se da sam suviše slab za to. Odobravanje mi prija, možda mi je i potrebno. Tebi treba zavideti. Moraš priznati da su prirode sa tolikom snagom volje retke, žalosno koliko su retke. Otkud bi mogle dve iste takve najednom iskrsnuti u istoj porodici? Uostalom, ja sam čitao tvoj rad o Kantu i Konfuciju sa tolikom napetošću sa kakvom nisam čak ni samoga Kanta ili Konfucijeve razgovore. Taj rad je oštar, iscrpan, nemilosrdan prema svima koji misle drukčije, u njemu ima dubine i sveobimnosti znanja kakva tišti čoveka. Možda ti je došla do ruku ona holandska kritika u kojoj te nazivaju Jakobom Burkhartom istočnjačkih kultura. Samo si manje artista, veli se tamo, i mnogo stroži prema sebi samom. Ja smatram da je tvoje obrazovanje univerzalnije nego Burkhartovo. To se delimično može objasniti bogatijim znanjem našega doba, ali većim delom je tome uzrok tvoja ličnost, tvoja snaga da živiš usamljen. Burkhart je bio profesor i držao je predavanja, a taj kompromis je uticao i na formulisanje njegovih misli. Veličanstveno je tvoje tumačenje kineskih sofista! Na osnovu nekoliko rečenica, još malobrojnijih od onih koje su nam preostale od Grka, ti gradiš njihov svet, zapravo bi trebalo

409

reći njihove svetove, jer oni se među sobom razlikuju kao što se samo filozof može razlikovati od drugoga. Najprijatniji utisak je na mene načinila tvoja poslednja veća rasprava. Aristotelova škola, veliš ti, odigrala je na Zapadu istu ulogu koju je Konfucijeva odigrala u Kini. Aristotel, potomak i učenik Sokratov, sažima u sebi i sve ostale uticaje grčke filozofije. Među njegovim pristalicama u srednjem veku ima čak i hrišćana, i to nisu bili oni najbeznačajniji. Isto tako su i kasniji konfučijanci u sebi preradili sve što im se od škole Mo Tija, od pristalica taoizma, a kasnije čak i od budizma činilo korisno i neophodno za očuvanje njihove moći. Zbog toga ne možemo ni konfučijance ni aristotelovce nazivati eklektičarima. Oni su strahovito blizu jedni drugima – kao što si ti ubedljivo dokazao – u njihovom dejstvu, jedni na hrišćanski srednji vek ovde, a drugi na isto vreme tamo, počevši od dinastije Sung. Naravno, ja se u to ništa ne razumem, ja ne znam ni reči kineskog – ali tvoji zaključci se tiču svakoga ko želi da shvati sopstvene korene, krajnji izvor svoga mišljenja, duhovni mehanizam u sebi. Smem li znati na čemu sada radiš?“ Dok mu je prao i zavijao ruku, posmatrao je uporno, ali što je mogao neupadljivije, dejstvo svojih rečenica na bratovljevom licu. Posle ovog poslednjeg pitanja zastao je. „Zašto me neprestano gledaš?“, upita Peter. „Ti me zamenjuješ sa nekim svojim pacijentom. Moja naučna shvatanja razumeš samo upola, zato što si suviše neobrazovan. Nemoj govoriti toliko mnogo! Meni ni za šta nemaš da zahvališ. Ja mrzim laskanja. Prema Aristotelu, Konfuciju i Kantu ti si ravnodušan. Svaka žena ti je draža. Da sam ja imao uticaja na tebe, ti sad ne bi bio direktor jednog zavoda za idiote.“ „Ali, Peter, ti mi…“ „Ja radim na deset rasprava u isti mah. Gotovo sve one predstavljaju riškanje po slovima, kako ti u sebi nazivaš svaki filološki rad. Ti se smeješ pojmovima. Rad i dužnost su za tebe puki pojmovi. Ti veruješ samo u ljude, najradije u žene. Šta želiš od mene?“ „Nepravedan si, Peter. Rekao sam ti da ne razumem ni reči kineskog. 'San' znači tri, a 'vu' pet, to je sve što znam. Moram da te gledam u lice. Kako bih inače znao da li nanosim bol tvome prstu? Ti sam od sebe ne bi otvorio usta da jaukneš. Srećom, lice ti je nešto razgovornije od usta.“

410

„Onda se požuri! Imaš pretenciozan pogled. Ostavi moju nauku na miru! Nije ti potrebno da se pretvaraš kako se zanimaš za nju. Ostani kraj svojih ludaka! Ni ja tebe ne pitam o njima. Govoriš suviše mnogo zato što se uvek krećeš među ljudima!“ „Dobro, dobro. Odmah ću biti gotov.“ Georg je po ruci osetio koliko bi Peter voleo da ustane dok je govorio ove oštre reči; toliko je lako bilo probuditi njegovo samoosećanje. Još pre nekoliko decenija imao je običaj da govori protivrečeći. Ima već pola sata kako je ležao šćućuren na zemlji, slab i sve više se gubeći, kao gomilica kostiju iz kojih je zvučao glas nekog đačeta što je dobilo batine. Sada se branio kratkim, ljutitim rečenicama i pokazivao raspoloženje da svoje dugačko telo upotrebi kao oružje. „Želeo bih da pogledam tvoje knjige gore, ako nemaš ništa protiv“, reče Georg kad završi previjanje. „Hoćeš li poći sa mnom ili ćeš me sačekati? Trebalo bi da se danas štediš, suviše si izgubio krvi. Opruži se na jedan sat! Ja ću onda doći da te povedem.“ „Šta nameravaš za taj jedan sat?“ „Da pogledam tvoju biblioteku. Nastojnik je gore, zar ne?“ „Za moju biblioteku potreban ti je ceo dan. Za jedan sat ništa nećeš videti.“ „Želim samo da steknem utisak, podrobno ćemo je razgledati zajedno, kasnije.“ „Ostani ovde, ne idi gore! Opominjem te!“ „Zbog čega?“ „U stanu smrdi.“ „A na šta to?“ „Na ženu, da ne upotrebim neki jači izraz.“ „Preteruješ.“ „Ti si ženskaroš.“ „Ženskaroš? Ne!“ „Suknjaroš! Da li ti je to draže?“ Peter poče da pišti. „Shvatam tvoju mržnju, Peter. Ona je zaslužuje. Ona zaslužuje još mnogo više.“

411

„Ti je ne poznaješ!“ „Znaš šta si prepatio.“ „Ti govoriš kao slepac o boji! Imaš halucinacije. Preuzimaš ih od svojih pacijenata. U tvojoj glavi je kao u nekom kaleidoskopu. Po volji mešaš oblike i boje. Boje, sve boje, mogli bismo svaku nazvati po imenu! Bolje ćuti o onome što nisi sam doživeo!“ „I ćutaću. Hteo sam samo da ti kažem da te razumem, Peter, doživeo sam isto to, drukčiji sam nego pre. Zato sam onda i promenio struku. Žene su nesreća, olovni tegovi koji vise o duhu čovečanstva. Ko ozbiljno uzima svoju dužnost, mora ih se otresti, inače je izgubljen. Halucinacije mojih pacijenata nisu mi potrebne, jer su moje zdrave otvorene oči videle mnogo više. Naučio sam ponešto za dvanaest godina. Ti si bio te sreće da od samog početka znaš ono što sam ja morao platiti svirepim iskustvima.“ Da bi mu Peter poverovao, Georg je govorio manje intenzivno no što je mogao. Usta su mu primila neku crtu dugogodišnje ogorčenosti. Peterovo nepoverenje je raslo, a i njegova radoznalost, to se jasno videlo po sve većoj napetosti uglova njegovih očiju. „Ti se veoma brižljivo odevaš!“, reče on, jedino time odgovarajući na svu rezignaciju. „To je ružna prinuda! Na to me primorava moj poziv. Na neobrazovane bolesnike često ostavlja utisak kad se neki gospodin, koji mu se čini otmen, poverljivo ophodi sa njima. Poneki melanholičari osećaju više okrepljenja zahvaljujući mojim ivicama na pantalonama nego mojim rečima. Ako ne izlečim te ljude, oni će ostati u svom varvarskom stanju. Da bih im otvorio put ka obrazovanju, makar i poznom, moram ih izlečiti.“ „Toliki značaj pridaješ obrazovanju. Otkada?“ „Otkako poznajem jednog istinski obrazovanog čoveka. Otkako poznajem delo koje je on obavio i svakoga dana obavlja. Pouzdanje u kojem živi njegov duh.“ „Misliš na mene.“ „Na koga bih drugog?“

412

„Tvoji uspesi se zasnivaju na bestidnom laskanju. Sad shvatam galamu koja se diže oko tebe. Ti si prevejani lažov. Prva reč koju si naučio da govoriš bila je laž, zato što si uživao u laganju, postao si lekar za ludake. Zašto ne glumac? Stidi se pred svojim bolesnicima! Gorka istina je za njih najveća patnja, oni kukaju kad znaju da im niko više ne može pomoći. Mogu zamisliti nekog takvog bednika koji pati od halucinacija u jednoj određenoj boji. 'Uvek pred očima vidim zeleno', žali se on. Možda plače. Možda se već mesecima mučio sa svojom smešnom zelenom bojom. A šta ti činiš? Znam šta činiš. Laskaš mu, hvataš ga za njegove Ahilove pete, a kako ih on ne bi imao, svaki čovek je sastavljen od slabih tačaka, obraćaš mu se sa 'dobri prijatelju' i 'dragi moj', on postaje mek, najpre počinje ceniti tebe, a zatim i sebe. Može on biti i poslednji bednik na zemljinoj kugli: ti ga zasipaš poštovanjem. Samo što je počeo u sebi gledati pomoćnika upravnika tvoje ludnice, koga je samo neki nepravedan slučaj onemogućio da isključivo on rukovodi, a ti izlaziš na sredu sa svojim pravim jezikom. 'Dragi prijatelju', kažeš mu, 'boja koju vidite uopšte nije zelena. Ona je – ona je – recimo plava!'“ Peterov glas poče da pišti. „Da li si ga na taj način izlečio? Nisi! Njegova žena će ga kod kuće isto onako mučiti kao i pre, mučiće ga do same smrti. 'Kad su ljudi bolesni i blizu smrti, veoma liče na ludake', kaže Vang Čung, jedna oštroumna glava, koji je živeo u prvom veku po našem računanju vremena, od 27. do 98. godine u Kini, pod poznom dinastijom Han, i znao više o snu, ludilu i smrti nego vi sa svojom navodno tačnom naukom. Izleči svoga bolesnika od njegove žene! Dokle god je bude imao, biće lud i blizu smrti – po Vang Čungu dva srodna stanja. Udalji ženu ako možeš! Ne možeš, jer je nemaš. Kad bi je imao, zadržao bi jeza sebe, zato što si suknjaroš. Zatvori sve žene u svoju kliniku, radi sa njima šta hoćeš, iživi se, umri istrošen i zablesavljen sa četrdeset godina, ali bar si izlečio bolesne muškarce i znaćeš zašto stičeš slavu i čast!“ Georg je veoma dobro primećivao kad bi Peterov glas počeo da pišti. Dovoljno je bilo da se njegove misli vrate onoj ženi gore. Još uopšte nije ni govorio o njoj, a glas je već odavao kreštavu, resku, neizlečivu mržnju. On je očigledno očekivao od Georga da je udalji; a ta mu se misija činila toliko teška i opasna da ga je odmah i grdio što je propala. Treba ga naterati da poveri što je moguće više svoje mržnje. Kad bi hteo da jednostavno pričajući prati od samog početka sve događaje, onako kako

413

su se urezali u njegovo pamćenje! Georg je umeo da pri takvim pogledima unatrag igra ulogu gume za brisanje, koja bi uništavala sve tragove na osetljivom listu pamćenja. Ali Peter nikad neće pristati da priča o sebi. Njegovi doživljaji su zašli korenjem na područje njegovog znanja. Tu je bilo lakše nadražiti osetljivo mesto. „Ja verujem“, reče Georg, unoseći ton razdražljivog saosećanja, koje bi svaki sagovornik morao dovesti u vezu sa sobom, „da ti jako precenjuješ značaj žena. Uzimaš ih suviše ozbiljno, smatraš ih ljudima kao što smo mi. Ja u ženama vidim samo privremeno, nužno zlo. Mnogim insektima je lepše nego nama. Jedna ili samo nekoliko matica donose na svet celu zajednicu. Ostale životinje su zakržljale. Može li se živeti u tešnjoj zajednici no što to čine termiti? Kakvu bi strahovitu sumu polnih nadražaja predstavljala takva zajednica – kad bi ti insekti još imali svoj pol?! Oni ga nemaju, a odgovarajuće instinkte imaju samo u skromnoj meri. Pa se čak i tih neznatnih instinkata plaše. U roju, u kojem mnoge hiljade termita prividno besmisleno propadaju, ja vidim oslobođenje od nagomilane polnosti mravinjaka. Oni žrtvuju jedan mali deo svoje mase da bi onaj veći sačuvali od ljubavnih pometnji. Mravinjak bi propao od ljubavi, kad bi ona bila dozvoljena. Ne znam veličanstvenije predstave no što je predstava orgije u termitskom mravinjaku. Insekte je zahvatilo neko čudovišno sećanje i oni zaboravljaju šta su: slepe ćelije jedne fanatičke celine. Svaki želi da postoji za sebe, to počinje među stotinom ili hiljadom njih, ludilo se širi, njihovo ludilo, masovno ludilo, vojnici napuštaju ulaze, mravinjak gori od nesrećne ljubavi, jer oni se ne mogu sparivati, nemaju pola, i ta buka, to uzbuđenje, nadmašujući sve uobičajeno, namamljuju druge mrave, koji se sručuju kao oluja, smrtni neprijatelji navaljuju kroz nečuvane kapije, a koji ratnik sad misli na odbranu, svaki želi ljubav, i mravinjak, koji bi možda živeo čitavu večnost, večnost za kojom mi čeznemo, umire, umire od ljubavi, od nagona kome mi, čovečanstvo, imamo da zahvalimo za produžetak života! Iznenadan preokret najsmislenijeg u najbesmislenije. To je – nije to moguće ni sa čim porediti, jest, to je kao kad bi se ti jednog lepog dana, zdravih očiju i potpuno pri zdravoj pameti, zapalio zajedno sa svojim knjigama. Niko te ne ugrožava, imaš novca koliko ti treba i koliko hoćeš, tvoji radovi iz dana u dan postaju obimniji i svojevrsniji, u ruke ti padaju retke stare knjige, dobijaš čudesne rukopise, nijedna žena ne prelazi

414

preko tvoga praga, osećaš se slobodan i zaštićen, svojim radom i svojim knjigama – i onda, bez ikakva povoda, usred tog blagoslovenog i neiscrpnog stanja, pališ knjige i sasvim mirno dozvoljavaš da i one i ti izgorite u tom plamenu. To bi bio postupak koji bi se izdaleka mogao meriti sa onim događajem u mravinjaku, erupcija besmislenoga kao i onde, samo ne u tako veličanstvenim razmerama. Da li ćemo mi jednom preodoleti pol, kao termiti? Ja verujem u nauku, svakoga dana sve više, a svakoga dana sve manje u nenadoknadivost ljubavi!“ „Ljubav ne postoji! Što ne postoji, ne može biti ni nadoknadivo ni nenadoknadivo. Sa istim tim pouzdanjem želeo bih da mogu reći: ne postoje žene. Termiti se nas ništa ne tiču. Ko tamo pati od žena? Hic mulier, hic salta!8 Ostani pri ljudima! Što ženke paukova odgrizaju mužjacima glave pošto su zloupotrebile te slabiće, što samo ženke komaraca sisaju krv, to ne spada ovamo. Ubistvo trutova kod pčela predstavlja varvarstvo. Ako im trutovi nisu potrebni, zašto ih uzgajaju, a ako su korisni, zašto ih ubijaju? U paucima, najsvirepijim i najružnijim životinjama, ja vidim otelovljenje ženskosti. Njihova mreža se na suncu preliva otrovno i plavetno.“ „Ali ti i sam govoriš samo o životinjama.“ „Zato što suviše znam o ljudima. Ne bih voleo da počnem. O sebi ću ćutati, ja sam jedan slučaj, znam hiljadu gorih, a svaki slučaj je najgori za onoga na koga se odnosi. Stvarno veliki mislioci ubeđeni su u bezvrednost žena. Potraži u Konfucijevim razgovorima, gde možeš naći hiljadu mišljenja i sudova o svim stvarima svakodnevnog, pa i više nego svakodnevnog života, makar ijednu rečenicu koja se odnosi na žene! Nećeš naći nijednu! Majstor ćutanja prelazi ćutanjem preko njih. Čak mu se i žalost zbog njihove smrti čini kao nešto što je neprikladno i što smeta, njemu, koji formalnostima pridaje izvesnu unutarnju vrednost. Njegova žena, kojom se oženio sasvim mlad, po običaju, ne iz ubeđenja, a još manje iz ljubavi, umire posle dugoga braka. Njen sin iz sveg glasa nariče nad njenim lešom. Plače, sav se trese, smatra tu ženu

8

Na osnovu latinske izreke: Hic Rhodus, hic salta! - Ovde je Rodos, ovde skači. U Ezopovoj basni hvalio se neki čovek kako je na Rodosu jako daleko skočio, i pritom se pozivao na odsutne svedoke. Na to mu je neko odgovorio: "Nisu nam potrebni svedoci. Ovde je Rodos, ovde skači!"

415

nenadoknadivom, zato što mu je slučajno majka. Na to ga Konfucije otac oštrim rečima ukoreva zbog bola. Voil un homme!9 Njegovo iskustvo je kasnije dalo za pravo ovom ubeđenju. Tokom nekoliko godina vladalac države Lu ga je držao kao svog ministra. Zemlja je procvetala pod njegovom upravom. Narod se povratio, odahnuo, stekao poverenje prema ljudima koji su ga vodili. Susednim državama zavlada zavist; bojali su se da se ne poremeti ravnoteža, omiljena još u najstarija vremena. Šta su radili da onemoguće Konfucija? Najlukaviji među njima, vladar države Ci, poslao je svom susedu, vladaru Lua, u čijoj se službi nalazio Konfucije, na poklon osamdeset izabranih žena, igračica i sviračica u frulu. One su uplele u svoje mreže mladoga vladaoca. Načinile su mekušca od njega, politika poče da mu biva dosadna, veće mudraca mu je dozlogrdilo, sa ženama mu se više sviđalo. One slomiše životno delo Konfucija. I on uze u ruke putničku palicu i krete, beskućnik, iz jedne zemlje u drugu, neutešan zbog patnji naroda, nadajući se da će negde opet dospeti do uticaja, ali uzalud, jer svuda je vlastodršce zaticao u ženskim rukama. Umro je ogorčen; ali ostao je suviše plemenit da bi se ikada žalio zbog svoga bola. Ja sam to osetio u nekim njegovim najkraćim rečenicama. Ni ja se ne žalim. Samo uopštavam i izvlačim ubedljive zaključke. Konfucijev savremenik bio je Buda. Njih su razdvajale ogromne planine, kako bi mogli znati jedan za drugoga? Možda jedan od njih nije čak ni čuo za ime naroda kojem je pripadao onaj drugi. 'Koji je razlog, poštovani', upita Ananda, Budin omiljeni učenik, svoga učitelja, 'koji je razlog što žene nemaju mesta na javnim skupovima, ne bave se nikakvim poslom i sopstvenim pozivom ne stiču ono što im je potrebno za život?' 'Plahovite su, Ananda, žene; ljubomorne su, Ananda, žene; zavidljive su, Ananda, žene; glupe su, Ananda, žene. To je, Ananda, razlog, to je uzrok što žene nemaju mesta na javnim skupovima, što se ne bave nikakvim poslom niti sopstvenim pozivom stiču ono što im je potrebno za život.' Žene su moljakale da ih prime u kaluđerski red, učenici su se zalagali za njih, a Buda se dugo protivio da im popusti. Posle više decenija podlegao je svojoj blagosti, svom sažaljenju prema njima, i osnovao je red za kaluđerice, iako je bio drukčijeg ubeđenja. Među osam teških 'Propisa', koje je sastavio za kaluđerice, prvi glasi: 9

(fran.) Eto čoveka!

416

'Kaluđerica, makar se i sto godina nalazila u redu, mora sa strahopoštovanjem pozdraviti svakog kaluđera, makar on tek toga dana ušao u red, mora ustati pred njim, sklopiti šake, odati mu čast kako sleduje. Ovaj propis treba da ceni, održava, smatra ga svetim, poštuje i celog svog života ne sme ga prekršiti.' Sedmi propis, koji istim rečima traži od nje da ga smatra svetim, glasi: 'Kaluđerica nipošto ne sme sramotiti ili grditi kaluđera.' Osmi: 'Počev od danas za kaluđerice je zatvorena staza razgovora sa muškarcima. Ali kaluđerima nije zatvorena staza razgovora sa kaluđericama.' Uprkos ovom bedemu koji je Uzvišeni u svojih osam propisa podigao nasuprot žena, obuze ga velika žalost kad je to učinio, pa reče Anandi: 'Da ženama, Ananda, nije dozvoljeno da prema učenju i propisu koji obznanjuje Savršeni napuštaju svet i da se obraćaju bezavičajnosti, ovaj sveti način života dugo bi opstao; istinska nauka opstala bi hiljadu godina. Ali, Ananda, pošto je jedna žena napustila svet i obratila se bezavičajnosti, ovaj sveti način života, Ananda, neće dugo opstati; istinsko učenje će opstati samo pet stotina godina. Kao kad pirinčano polje što lepo uspeva, Ananda, bude napadnuto bolešću koju zovemo glavnica – pa od pirinčanog polja uskoro neće mnogo ostati, tako isto ni sveti način života neće dugo opstati kad se u nekom učenju i propisu ženama dozvoljava da napuštaju svet i da se obraćaju bezavičajnosti. Kao što zasad šećerne trske što lepo uspeva, Ananda, biva napadnut bolešću koju nazivamo plavom bolešću, pa od tog zasada šećerne trske uskoro neće mnogo ostati, tako ni sveti način života neće dugo opstati ako se u nekom učenju i propisu ženama dozvoljava da napuštaju svet i da se obraćaju bezavičajnosti.' U tom bezličnom jeziku vere ja čujem jedno veliko, lično očajanje, jedan bolan ton, kakav inače nisam sreo nigde, ni u jednoj od bezbrojnih rečenica koje predanje pripisuje Budi. Tvrd kao drvo, kriv kao reka, i kao žena zao i glup.

417

Tako glasi jedna od najstarijih indijskih izreka, dobroćudno sročena, kao što su izreke većinom, kad se porede sa stravičnim predmetom o kome je reč, ali karakteristična za mišljenje naroda u Indiji!“ „To što govoriš za mene je novo samo u pojedinostima. Divim se tvome pamćenju. Iz nepregledne građe koju pruža tradicija, ti citiraš upravo ono što ti je zgodno za dokazivanje. Podsećaš me na stare bramance, koji su svoje Vede, obimnije od svetih knjiga bilo kog drugog naroda, usmeno prenosili učenicima, još pre no što je postojalo pismo. Ti u glavi nosiš svete knjige svih naroda, ne samo indijske. Istina, za svoje naučno pamćenje plaćaš jednim opasnim nedostatkom. Previđaš šta se dešava oko tebe. Za svoje sopstvene doživljaje ne raspolažeš nikakvim sećanjem. Kad bih te zamolio, što ja naravno neću učiniti: ispričaj mi kako si naleteo na tu ženu, kako te je lagala i varala, prodavala i preobrazila, ispričaj mi pakosti i gluposti od kojih se ona sastoji po tvojoj indijskoj izreci, ispričaj mi u svim pojedinostima, kako bih ja mogao doneti sopstveni sud, a ne nekritično prihvatiti tvoj – ti za to ne bi bio sposoban. Bez sumnje bi meni za ljubav napregao sećanje, ali sasvim uzalud. Vidiš li, ja imam tu vrstu pamćenja koja tebi nedostaje, u tome te nadmašujem za devet kopalja. Ja ne zaboravljam ono što mi je nekad rekao neki čovek koji je želeo da me pogodi ili pomazi. U meni se s vremenom rasplinjavaju puki iskazi, jednostavne konstatacije, koje bi se isto tako mogle odnositi i na nekog drugog kao i na mene. Osećajno pamćenje, kako bih ja to nazvao, ima umetnik. Tek oboje zajedno, osećajno pamćenje i razumsko pamćenje, jer takvo je tvoje, omogućuju univerzalnog čoveka. Možda sam te precenio. Kad bismo se ti i ja mogli stopiti u jednog čoveka, od nas bi nastalo duhovno savršeno biće.“ Peteru se trže leva obrva. „Memoari nisu zanimljivi. Ukoliko uopšte čitaju, žene se hrane memoarima. Ja sasvim dobro pamtim ono što doživljavam. Ti si radoznao, a ja nisam. Ti svakog dana slušaš nove priče, pa bi danas, promene radi, želeo da čuješ i od mene jednu. Meni priče ne trebaju. To je razlika među nama. Ti živiš od svojih ludaka, ja od svojih knjiga. Šta je pristojnije? Ja bih mogao živeti i u kakvoj rupi, knjige mi se nalaze u glavi, a tebi je potrebna cela ludnica. Jadniče! Žao mi te je. Ti si, zapravo, žena. Sastojiš se od senzacija. Hajde, trči samo od jedne novosti ka drugoj! Ja stojim čvrsto. Kad me počne uznemiravati neka misao, nedeljama me ne pušta. Ti hitaš da smesta dođeš do neke druge. To ti

418

smatraš intuicijom. Kad bih ja patio od neke sumanute predstave, ponosio bih se njome. Šta više svedoči o karakteru i snazi? Pokušaj da imaš maniju gonjenja! Pokloniću ti biblioteku, tebi ću je pokloniti ako uspeš da se dotle vineš. Ti si glatka jegulja, izmigoljiš se svakoj snažnijoj misli. Neće tebe uhvatiti nikakva manija. Neće ni mene, ali ja imam talenta za tako nešto: karakter. Tebi to zvuči kao hvalisanje. Ali ja sam dokazao svoj karakter. Samo zahvaljujući sopstvenoj volji, ni od koga pomagan – niko čak nije ni znao za to – ja sam se oslobodio pritiska, vremena, smrti, kore od prokletog granita. Gde bih bio da sam čekao na tebe? Gore! Izašao sam na ulicu, ostavio sam knjige na cedilu, ti i ne znaš kakve su to knjige, upoznaj ih prvo, možda sam ja zločinac. Prema strogom moralu i jesam, ali primam to na svoju dušu, ne bojim se. Smrt razdvaja brakove. Treba li da je meni manje dopušteno no što je smrti? Šta je smrt? Prekid funkcija, nešto negativno, ništavilo. Pa da čekam na nju? Na ćudi nekog žilavog, starog tela? Ko može čekati kad mu je ugrožen rad, život, kad su mu ugrožene knjige? Ja sam je mrzeo. Mrzim je još i sad, mrzim je i posle smrti! Imam prava na mržnju; dokazaću ti da sve žene zaslužuju mržnju; ti misliš da se ja razumem samo u Orijent. Dokaze koji su mu potrebni on uzima iz svojih specijalnih oblasti – to ti misliš. Ja ti mogu napričati trista čuda, ali nikakve laži, nego istine, lepe, oštre, šiljate istine, istine svake veličine i vrste, istine za osećanje i istine za razum, iako kod tebe funkcioniše samo osećanje, ženo jedna, istine dok ti se ne zaplavi pred očima, ne zacrni, nego zaplavi, zaplavi, zaplavi, jer plavo je boja vernosti! Ali ostavimo to, naterao si me da skrenem sa pravca našeg prvobitnog razgovora. Mi se srećno zadržavamo na nivou analfabeta. Ti me unižavaš. Trebalo bi da ćutim. Praviš od mene Megeru što zvoca, a imao bih puno argumenata da ti kažem!“ Peter zinu. Oko usta snažno počeše da mu poigravaju mišići. U ustima se video jezik koji je činio očajničke pokrete i podsećao na utopljenika. Bore na čelu zamrsiše se. On to primeti govoreći i maši se rukom za čelo. Stavio je tri prsta u brazde i nekoliko puta snažno protrljao zdesna nalevo. Četvrta brazda je ostala prazna, pomisli Georg. Pravo čudo da se iza tog proreza nalaze usta. Pa on ima usne i jezik kao i svi mi, ko bi to pomislio. Ne želi ništa da mi priča. Zašto je nepoverljiv prema meni? Ala je gord. Boji se da mu se ja u sebi ne podsmevam zato što se oženio. Još kao dečak je na sav glas govorio protiv ljubavi, a kao odrastao čovek nije

419

smatrao ni da je vredno napora govoriti o tome. „Kad bih mogao sresti Afroditu, ubio bih je.“ Zbog te izreke voleo je osnivača kiničke škole, Antistena. A onda dođe neka matora babuskera i povuče u nesreću Afroditinog ubicu. Kakav uzvišen karakter! Kako je čvrsto stajao! Georg oseti zluradost. Peter ga je vređao. Bio je navikao na uvrede, ali ove su pogađale svoj cilj. Peterove reči su imale smisla. Georg zaista ne bi mogao živeti bez svojih bolesnika. On je njima imao da zahvali za nešto više no što su hleb i slava; oni su bili podloga njegovog duhovnog i duševnog postojanja. Lukavstvo koje je primenio da bi podstakao Petera na pričanje nije mu pošlo za rukom. Umesto da priča, Peter je grdio Georga i sam sebe optuživao za zločin. Pobegao je od žene. Da se ne bi morao odveć stideti ove sramotne činjenice, žigosao je sebe kao zločinca. Svest o zločinu koji nije ni postojao može se podneti. I karakterne osobe imaju običaj da okolišnim putevima dokazuju svoj integritet. Peter je imao razloga da sebe smatra kukavicom. Nije izbacio ženu iz stana, već sebe samoga. Sa ulice, po kojoj je neko vreme nesrećan lutao, dugačak i smešan stvor, uputio se u nastojnikov sobičak. Tu je izdržavao tamnicu za svoj zločin. Da mu se vreme ne bi odužilo, prethodno je telegrafisao svome bratu. Ovaj je u celom tom planu imao da odigra posebnu ulogu. Trebalo je da izbaci ženu i otpremi je, da obuzda nastojnika, da karakternu osobu ubedi kako nije izvršila zločin i da je trijumfalno odvede natrag u oslobođenu i očišćenu biblioteku. Georg je tu sam sebe video kao važan deo jednog mehanizma koji je pokrenuo neko drugi radi održanja ugrožene samosvesti. Cela ta komedija vredela je da se za nju žrtvuje jedan članak na prstu leve ruke. Još mu je bilo žao Petera. Ali nije mu se sviđalo ovo izigravanje poremećenosti, ova zloupotreba tuđeg dostojanstva da bi se ponovo uzdiglo svoje, ova igra koja je vođena sa njime, njime koji je navikao da se igra drugima. Voleo bi da mu stavi do znanja kako sve razume. Rešio je da pomogne Peteru da se vrati u spokojstvo svoga naučničkog života, da mu pomogne nesebično i obazrivo, onako kako to njegov poziv nalaže. Ali zadržao je pravo da mu se jednom, posle nekoliko godina, malčice osveti. Kad ponovo poseti Petera – a već sada je odlučio da učini tu posetu – on će mu ljubazno ali nemilosrdno izložiti šta se ovde u sobičku stvarno odigralo između njih.

420

„Imaš argumente? Onda ih iznesi! Verujemo da će se tvoje rečenice neprestano vraćati u Kinu ili u Indiju.“ Izabrao je duži put, jer onaj kratki bio je zatvoren. Pošto je Peter odbijao da podnese jednostavan izveštaj, Georg je bio prinuđen da na osnovu navodno naučnih rečenica zaključuje šta njegov brat ima protiv svoje žene. Kako da mu povadi trnje iz mesa ako to trnje ne vidi? Kako da ga smiri ako ne zna kud se sve zavukao nemir, kako sve vršlja, kako se objašnjava, šta smatra o prošlosti ljudske rase, koju, kao kakvo ogromno nahoče, podmeće sopstvenoj prošlosti? „Zadržaću se na Evropi“, obeća Peter, „ovde se o ženama može još mnogo više reći. Veliki reprezentativni narodni epovi kod Nemaca i kod Grka imaju za predmet smutnje koje su nastale zbog žena. O uzajamnom uticaju ne može biti ni reči. Ti se verovatno diviš Krimhildinoj kukavičkoj osveti? Da li ona sama uleće u borbu, da li se izlaže makar i najmanjoj opasnosti? Ona samo nahuškava druge, plete intrige, zloupotrebljava, izdaje. A na kraju, kad se više ne mora bojati nikakve opasnosti, svojeručno odseca glave vezanom Ginteru i Hagenu. Iz vernosti? Iz ljubavi prema Zigfridu, za čiju smrt i ona snosi krivicu? Šibaju je furije? Zna da će propasti od svoje osvete? Ne! Ne! Ne! Nju na to ne nagoni ništa veliko. Njoj je stalo do blaga Nibelunga! Zahvaljujući svojoj brbljivosti, izgubila je nakit; i sad se sveti zbog tog nakita. Među nakitom se nalazio i jedan muškarac. Sa nakitom ga gubi, sa nakitom ga sveti. Još u poslednjem trenutku nada se da će od Hagena saznati gde se nalazi blago. Ja pripisujem u zaslugu pesniku, ili narodu koji je to smislio još pre pesnika, što i Krimhildu na kraju ubijaju!“ Dakle, bila je gramziva i neprestano je tražila novac od njega, misli Georg. „Grci su bili manje pravični. Oni Heleni opraštaju sve, zato što je lepa. Što se mene tiče, ja uvek drhtim od ogorčenja kad je zatičem u Sparti pored Menelaja kako opet veselo i pseći gleda. Kao da se ništa nije desilo – deset godina rata – najsnažniji, najlepši, najbolji Grci poginuli, Troja izgorela, Paris, njen dragi, mrtav – kad bi bar ćutala! Godine su otada prošle – ali ona bez zazora govori o onom vremenu '…kada ste vi, Ahajci, junaci, vi, zbog pogleda moga psećeg krenuli u boj pred trojanske zidove

421

tvrde'. Ona priča kako se Odisej prerušen u prosjaka uvukao u opsednutu Troju i tu pobio mnoge ljude. 'Trojanske žene su glasno naricale. A moje se srce smejalo: jer se odavno promenio naum moj: radosno želeh se domu vratiti svom, te proklinjah zabludu kojom me boginja zaslepi Afrodita, naredivši mi da podlo napustim kćer i zavičaj, bračnu postelju svoju i bujnoga muža, što je dušom i telom zacelo svakome bio ravan.' Ona tu priču priča pred svojim gostima i, dobro pazi, pred Menelajem. Ona njega radi izvlači iz te priče naravoučenije. Na taj način mu se ponovo ulaguje. Na taj način ga teši zbog starog brakolomstva. Onda sam smatrala da je Paris lepši dušom i telom – tako glasi skriven smisao njezinih reči – a danas znam da si ti isto toliko lep. Ko misli na to da Paris više nije živ? Za ženu je živ čovek lepši od svakog mrtvaca. Što ima, to joj se i dopada. Pa još iz te slabosti karaktera izvlači korist i ulaguje se.“ Zamerala mu je zbog njegovog žalosnog izgleda, misli Georg, pa ga je prevarila sa nekim koji je izgledao manje žalosno. Kad je taj drugi umro, ona mu se vratila ulagujući se. „Oh, Homer zna o ženama više nego mi! Taj slepac ima čemu da nauči nas koji vidimo! Seti se Afroditinog brakolomstva. Hefest joj nije dovoljno dobar, jer ćopa. I sa kim ga ona vara? Možda sa Apolonom, pesnikom, umetnikom kao što je i Hefest, koji svakako ima svu lepotu koju ona ne nalazi kod čađavog kovača; sa tamnim i tajanstvenim Hadesom, kome pripada podzemni svet? Sa Posejdonom, snažnim i jarosnim, koji razašilje bure preko mora? On bi trebalo da je njen zakoniti gospodar, jer iz njegovog mora je izišla. Sa Hermesom, koji se razume u bezbrojne podvale, pa i ženske, i čije bi lukavstvo i trgovačka spretnost morali zaneti nju, gospodaricu ljubavi? Ne, ona svima njima pretpostavlja Aresa, koji prazninu svoje glave nadoknađuje obiljem mišića, riđokosog glupaka, boga grčkih najamnika, bez duha, ali zato sa pesnicama, boga koji je neograničen samo u svojoj surovosti, a inače je sušta ograničenost!“ Aha, eto već nastojnika, misli Georg, on je drugi koji mu je učinio nešto nažao.

422

„On se iz nezgrapnosti upliće u mrežu. Kad god čitam kako Hefest njih dvoje zatvara u mrežu, ja zaklapam knjigu od radosti i strasno ljubim Homerovo ime, deset, dvadeset puta. Ali ne lišavam se ni kraja. Ares odlazi pokunjeno i krijući se; doduše, on je magarac, ali ipak muškarac: još ima u telu trunčicu stida. Afrodita se sva blistajući sklanja u Pafos, gde je čekaju njen hram i oltari, i oporavlja se od svoje sramote – svi bogovi su se smejali gledajući je u mreži – na taj način što se udešava i kinđuri!“ Kad je njih dvoje uhvatio na delu, misli Georg, nastojnik se, u ono doba još skroman, zbunjeno odšunjao i zaboravio da upotrebi pesnice, suočen sa bogatim naučnikom. Ona je pak pribegla drskom izrazu lica, jedinoj zaštiti uhvaćenih na delu, ponela haljine u susednu sobu i onde se obukla. Žane, gde si? „Pogađam tvoje misli. Ti misliš da Odiseja govori protiv mene. U tvojim očima čitam imena: Kalipso, Nausika i Penelopa. Odmah ću pred tobom razobličiti njihovu lepotu, koju jedan kritičar bez proveravanja preuzima od drugoga, kao tri mečke u nekoj staroj vreći. Prethodno ću spomenuti da Kirka, koja je žena, pretvara sve muškarce u svinje. Kalipso punih sedam godina zadržava Odiseja, koga voli celim svojim telom. On preko dana gorko plačući sedi na morskoj obali, ojađen od tuge za zavičajem i od stida, a noću mora da spava sa njom, mora, iz noći u noć, hteo ili ne hteo. On to ne želi. Želi kući. On je delatan čovek, prepun snage, hrabrosti i duha, strahovito jaka glava, najveći glumac svih vremena, a uprkos tome junak. Ona ga gleda gde plače i vrlo dobro zna zbog čega on pati. Dokon i odvojen od ljudi čije reči i dela su za njega kao vazduh, on uz nju proćerdava svoje najkrepkije godine. Ona ga ne pušta. Nikad ga ne bi pustila da ode. Ali onda joj Hermes prenosi naredbu bogova: treba da oslobodi Odiseja. Primorana je da posluša. Poslednje časove koji joj još preostaju zloupotrebljava za to da sebe prikaže Odiseju u povoljnom svetlu. 'Ja te puštam od svoje volje', kaže ona, 'jer te volim, jer mi je žao zbog tebe.' On je prozire, ali ćuti. Tako postupa besmrtna boginja: muškarci i ljubav očekuju je još celu večnost, ona nikad neće ostariti. Šta se nje tiče kako će on, smrtnik, upotrebiti svoj kratki, sićušni, vremenom već upola izglodani život?“ Nije ga ostavila na miru, misli Georg, ni noću ni pri poslu.

423

„O Nausiki malo saznajemo. Ona je suviše mlada. Pa ipak, možemo primetiti njene sklonosti. Ona želi muškarca kakav je Odisej, kaže ona. Videla ga je golog na obali. To joj je dovoljno, bio je lep. Ko je on, to ona i ne sluti. Njen izbor se zasniva na telu. O Penelopi legenda priča da je dvadeset godina čekala Odiseja. Broj godina je tačan, ali zašto ona čeka? Zato što nije kadra da se odluči ni za jednog prosioca. Pokvarila ju je Odisejeva snaga. Nijedan muškarac joj se više ne sviđa. Ona od tih proždrljivaca očekuje suviše malo uživanja. Ona, pa da je volela Odiseja! Kakva bajka! Kad on dolazi preodeven u prosjaka, njegov stari, slabi, smrtno umorni pas, prepoznaje ga i umire od radosti. Ona ga ne prepoznaje i veselo nastavlja da živi. Samo što svake večeri plače pre no što će zaspati. Ispočetka je čeznula za njim, jer on je bio vatren i snažan muškarac. Zatim joj je plakanje prešlo u naviku, ono je za nju postalo sredstvo za uspavljivanje kojeg se nije mogla lišiti. Umesto da se posluži crnim lukom, služila se sećanjem na svog voljenog Odiseja i plačući za njim, prenosila se u san. Dobra, stara domaćica Eurikleja, zabrinuta bakica, meka srca i večito zaposlena, počinje da kliče kad ugleda pobijene prosce i povešane služavke! Odisej, osvetnik, čovek koji je zapravo uvređen, prinuđen je da je ukori zbog toga!“ Kod Penelope i Eurikleje on mrzi njihovo domaćičko zvanje, misli Georg, jer ona je najpre bila njegova domaćica. „Za najdragocenije i najličnije zaveštanje Homerovo, ja smatram reči koje Odiseju govori Agamemnon, klonula plava senka u podzemnom svetu, ubijen od svoje žene: 'Pa i ti nemoj biti sa suprugom suviše prisan, nikad ne reci do kraja i sasvim ono što znaš, no reci joj jednu reč, a drugu sakrij od nje… Kradom upravljaj brod ka zemlji svojih otaca, da ona ne zna; jer nema međ ženama vere i vernosti.' Svirepost je glavna osobina i grčkih boginja. Bogovi su čovečniji. Zar je ikad neko stvorenje bilo nemilosrdnije mučeno i proganjano celog života no što je to bio Herkul, zahvaljujući Heri, koju nije vređao ničim do

424

svojim poreklom? Kad on najzad umre i oslobodi se strahovitih žena koje mu čak i smrt pretvaraju u pakleni oganj, ona jednim podmuklim potezom osujećuje njegovu besmrtnost. Bogovi žele da ga nagrade za njegove patnje, stide se mržnje okrutne Here; kao doličnu odštetu podaruju mu besmrtnost. Na to Hera krišom ubacuje jednu ženu u njihov poklon. Sparuje ga sa svojom ćerkom Hebom. Bogovi su oholi; smatraju da je sreća kad se neko oženi ženom iz njihovog kruga. Herkul je bespomoćan. Da je Heba lav, on bi je ubio buzdovanom. Ali ona je boginja. On se osmehuje i zahvaljuje. Kuda su ga preneli iz opasnog života? U besmrtan brak! Besmrtan brak na Olimpu, pod plavim nebom, sa pogledom na plavo more…“ On se najviše boji da se njegov brak neće moći raskinuti. Georg se obradova razvodu, poklonu koji je spremio svom bratu. Peter ućuta i napregnuto pogleda preda se. „Da mi nešto kažeš“, poče on oklevajući, „naime, patim od obmana vida. Upravo sam pokušao da zamislim Egejsko more. Čini mi se da je više zeleno nego plavo. Da li to znači nešto ozbiljno? Šta ti misliš o tome?“ „Ali šta ti pada na pamet! Ti si hipohondar. More može biti najrazličnije boje. Tebi je zelenkast ton ostao u naročito prijatnom sećanju. Sa mnom je slično. Ja volim i onu podmuklu zelenu boju, pred oluju, kad se dan natušti.“ „Meni se čini da je plava boja kudikamo podmuklija od zelene.“ „Po mom iskustvu, odnos prema pojedinim bojama razlikuje se od osobe do osobe. Uopšte uzev, plava boja važi kao prijatna. Seti se one jednostavne, detinjske plave boje na slikama Fra Anđelika!“ Peter opet ućuta. Iznenada uhvati Georga za rukav i reče: „Pošto upravo govorimo o slikama, reci mi šta misliš o Mikelanđelu?“ „Kako si se sad setio Mikelanđela?“ „Upravo u središtu tavanice u Sikstini vidi se stvaranje Eve iz Adamovog rebra. Ovaj događaj, koji je od upravo započetog najboljeg načinio najgori među svim svetovima, prikazan je u manjem formatu nego stvaranje Adama i prvonačalni greh sa jedne i s druge strane. Skučeno je i jadno ono što se tu zbiva: otimanje najgoreg rebra od muškarca, podela na polove, od kojih jedan predstavlja samo razlomak drugoga, ali taj mali događaj se nalazi u središtu stvaranja sveta. Adam

425

spava. Da je bio budan, ne bi dao rebro. Ah, zašto je letimična želja za drugaricom morala da postane njegova kob?! Božja blagonaklonost bila je iscrpena stvaranjem Adama. Od tog trenutka prema njemu se odnosio kao prema strancu, ne kao prema svom delu. Kaznio ga je zbog reči i raspoloženja što se rasturaju brže od oblaka i naterao ga da posledice svoje ćudi snosi na veki vekova. Od Adamovih ćudi nastali su nagoni ljudskoga roda. On spava. Bog, dobri otac, pun podrugljive blagosti pri takvom poslu, čarolijom izvlači Evu iz njega. Tek je jednom nogom stala na zemlju, a druga joj se još nalazi u Adamovoj slabini. Već je sklopila ruke, još pre no što je kadra da klekne. Usta joj mrmljaju neke laskave reči. Laskanja upućena na Božiju adresu nazivaju se molitve. Nju nije nevolja naučila da se moli. Ona je obazriva. Dok Adam spava, ona žurno pribira zalihu dobrih dela. Ona raspolaže dobrim instinktom i oseća Božiju sujetu, koja je ogromna kao i on sam. Pri različitim stvaralačkim činovima on je i odeven različito. Između jednog i drugog dela menja odore. Zaogrnut prostranim plaštom što mu lepo pada s ramena, posmatra Evu. Ne vidi njenu lepotu, jer svuda vidi samo sebe; prihvata njeno veličanje. Njen gest je nizak i grešan. Proračunata je od prvog svog trenutka. Naga je, ali ne stidi se pred Bogom u njegovom prostranom plaštu. Stideće se tek onda kad joj neki greh ne pođe za rukom. Adam leži klonulo kao nakon obljube. San mu je lagan. On sanja o tuzi koju mu poklanja Bog. Prvi san jednog čoveka rodio je strah od žene. Kad se Adam probudi, jer Bog će ih oboje svirepo ostaviti same, ona će kleknuti pred njim, ruku sklopljenih kao pred Bogom, sa istim laskavim rečima na usnama, sa odanošću u očima, sa željom za vladanjem u srcu, i zavešće ga na blud, kako više ne bi mogao živeti bez nje. Adam je velikodušniji od Boga. Bog u onome što je stvorio voli sebe. Adam voli Evu, voli ono što je drugo, što je suprotno, voli zlo, nesreću. Oprašta joj ono što je: njegovo naduveno rebro. Zaboravlja, i od jednoga postaje dvoje. Kakva beda na veki vekova!“ Za njegov brak kriva je neka prolazna ćud, neka slučajna plima osećanja. On ga je sklopio protiv svoje volje. To ne može oprostiti sebi. Ljuti se što veruje samo u kategorički imperativ, a ne i u Boga. Inače bi svalio krivicu na njega. Diže pogled prema tavanici u Sikstinskoj kapeli da bi mogao malčice zamisliti Boga. Neki drugi verodostojni bog iz Biblije ne postoji u likovnoj umetnosti. Njemu je Bog potreban da bi ga

426

mogao grditi. Georg glasno izgovara neku učtivu rečenicu, koja je po mogućstvu što dalje od njegovih pravih misli: „Zašto na veki vekova? Pa maločas smo govorili o termitima, koji su preodoleli svoj pol. Dakle, to nije ni bezuslovno ni neiskorenjivo zlo.“ „Da, i isto takvo čudo kao ljubavna uzbuna u mravinjaku, i požar moje biblioteke, koji je nemoguć, sasvim isključen, nezamisliv, čisto ludilo, neuporediva izdaja dragocenosti kakve se inače nigde ne nalaze na okupu, čisto prostaštvo i prljavština kakvu preda mnom ni iz šale ne bi smeo da pomeneš, a kamoli da je prihvatiš, vidiš li da nisam lud, nisam čak ni pometen, pretrpeo sam puno, uzbuđenje nije sramota, zašto mi se podsmevaš, moje pamćenje je neokrnjeno, ja znam sve što hoću, gospodarim sobom, šta ako sam se jednom oženio, za sobom nemam ni jednu jedinu ljubavnu vezu, a ti, koliko si se ti strahovito petljao sa ljubavlju, ljubav je guba, bolest koju nasleđujemo počev od jednoćelijskih životinja, drugi se žene dva i tri puta, a ja s njom nisam imao ništa, ti me vređaš, nisi smeo to reći, ludaci to možda čine, ali ja neću zapaliti svoju biblioteku, gubi se ako insistiraš na tome, vraćaj se u svoju kliniku za idiote, gde ti je glava, na sve što kažem odgovaraš sa 'da' i 'amin'! Nisam čuo od tebe još nijednu sopstvenu misao, brbljivče jedan, koji veruješ da sve znaš! Osećam tvoje podrugljive misli. Smrde. On je poludeo, misliš ti, zato što grdi ženu. Nisam ja jedini! Dokazaću ti to! Povuci svoje prljave misli! Od mene si naučio da čitaš, derane vašljivi. Ne znaš čak ni kineski. Ja ću se naknadno razvesti, i gotovo. Moram rehabilitovati svoju čast. Žena nije neophodna za razvod. Neka se ona vrti u grobu. Ona uopšte i nije u grobu. Čak ni grob ne zaslužuje. Zaslužuje pakao! Zašto ne postoji pakao? Trebalo bi stvoriti neki. Za žene i za ženskaroše kao što si ti. Govorim istinu! Ja sam ozbiljan čovek. Ti ćeš sad otputovati i nećeš se brinuti o meni. Ja sam sasvim sam. Ali imam svoju glavu. Mogu se sam brinuti o sebi. Knjige ti neću zaveštati. Radije ću ih zapaliti. Ti ćeš svakako umreti pre mene, već si istrošen, a to je od tvog prljavog života, slušaj samo kako govoriš, bez snage, dugim i uvijenim rečenicama, uvek si učtiv, ženo jedna, ti si kao Eva, ali ja nisam Bog, kod mene nećeš time postići uspeh! Ta odmori se od te ženstvenosti! Možda ćeš opet postati čovek. Jadno, zaprljano stvorenje! Žao mi te je. Znaš li šta bih učinio kad bih se morao zameniti s tobom? Ne moram, ali kad bih morao, kad nikako drukčije ne bi moglo, kad se nikakav prirodni zakon ne bi

427

smilovao na mene – i kad bih znao da pronađem spas. Zapalio bih tvoju ludnicu da sva bukne u jarki plamen, zajedno sa svim njenim žiteljima, zajedno sa mnom, ali ne bih zapalio svoju biblioteku! Knjige više vrede od ludaka, knjige više vrede od ljudi, ali to ti ne razumeš jer si komedijaš, tebi je potreban aplauz, a knjige su neme, govore, a u isti mah su i neme, to je ono što je veličanstveno, one govore, a ti ih čuješ brže nego što bi morao kad bi slušao. Pokazaću ti svoje knjige, ne sad, ali kasnije. Zamolićeš za izvinjenje zbog svoje odvratne predstave, inače ću te izbaciti napolje!“ Georg ga nije prekidao, želeo je sve da čuje. Peter je govorio toliko žustro i uzbuđeno da ga nikakve ljudske reči ne bi zaustavile. Beše ustao; čim se govorilo o knjigama, njegovi skučeni pokreti bi postajali razmahani i određeni. Georg se pokaja zbog one slike koju je u nedostatku neke druge izabrao da bi ilustrovao svoje reči o termitima i o njihovoj srećnoj bespolnosti, i kako bi maštu svoga brata okrenuo u tom željenom pravcu. Sama misao da bi mogao zapaliti knjige pekla je Petera više od ognja. Toliko je voleo svoju biblioteku; ona mu je nadoknađivala ljude. Trebalo je poštedeti ga ovog bola: ali ni on nije bio uzalud. Zahvaljujući njemu, Georg je saznao da postoji jedan lek protiv žene, pouzdaniji od otrova, naime prekomerna ljubav, koju samo treba povesti u boj da bi se ona mržnja potrla i uništila. Isplati se dalje živeti radi knjiga koje čovek u toj meri zaštićuje od jedne samo zamišljene opasnosti. Brzo ću i nečujno izbaciti ženu, odluči Georg, sa njom i nastojnika, udaljiću iz stana sve što bi moglo podsećati na nju, ispitaću da li je i koliko je biblioteka okrnjena, urediću njegove novčane prilike, njemu je zacelo ostalo sasvim malo ili ništa, vratiću ga samome srcu njegovih knjiga, podgrevaću jedan dan tu staru ljubav, posadiću ga za radove koje još od ranije namerava da obavi, i ostaviću ga, tu sasušenu ribu, da se sam snalazi u svom tužnom elementu, koji on smatra vedrim. Posle pola godine opet ću ga posetiti, dugujem mu te kratke obilaske, iako je on moj brat i mada ja prezirem njegovo smešno zanimanje. O njegovom braku saznao sam sve što mi je potrebno. Njegovi sudovi, koje on smatra objektivnima, providniji su od vode. Najpre ga moram smiriti. On je najmirniji kad svoju mržnju može sakriti iza mitskih ili istorijskih žena. Iza tih bedema svog pamćenja on se oseća bezbedan od one žene gore. Ona mu na to ne bi čak mogla ni odgovoriti. On je u osnovi

428

ograničen i sićušnog karaktera. Snaga mu daje izvestan polet. Možda će mu ostati nešto od toga za njegove kasnije radove. „Prekinuo si se. Hteo si da kažeš još nešto ozbiljno“, prekide Georg sasvim mirno, blagim glasom punim očekivanja, Peterove nesređene ispade. Toliko ozbiljnosti i predusretljivosti uguši njegov bes. On opet sede, stade tražiti po glavi i za najkraće vreme pronađe onu nit koju je Georg zahtevao od njega. „Isto onoliko čudo kao ljubavna uzbuna u mravinjaku i nemogućni požar moje biblioteke desilo bi se kad bi sam Mikelanđelo razorio tavanicu u Sikstini. Možda bi, uprkos četvorogodišnjem radu, po zapovesti nekog poludelog pape, prebojio ili uklonio jednu ili drugu figuru. Ali Evu, ovu Evu, on bi zaštitio i od stotinu papskih Švajcaraca. Ona je njegovo zaveštanje.“ „Ti imaš utančan njuh za zaveštanja velikih umetnika. I istorija ti daje za pravo, ne samo Homer ili Biblija. Ostavimo Evu, Dalilu, Klitemnestru, pa čak i Penelopu, čiju si besramnost dokazao. One su sve snažni primeri, izvrsne figure za demonstraciju, ali ko zna da li su one ikada živele? Nama, koji smo zaljubljeni u istoriju, jedna Kleopatra kaže hiljadu puta više.“ „Da – nisam je zaboravio, još nisam dotle stigao. Dobro, ostavimo ostale po strani! Ti nisi toliko temeljan kao što sam ja. Kleopatra naređuje da njena sestra bude ubijena – svaka žena se bori protiv svake žene. Ona vara Antonija – svaka žena vara svakog muškarca. Ona iskorišćava njega i rimske azijske provincije za svoj luksuz – svaka žena živi i umire za svoju ljubav prema luksuzu. Ona izdaje Antonija u prvom trenutku opasnosti. Ubeđuje ga da će se spaliti. On se u međuvremenu ubija. Ona se ne spaljuje. Ali odmah joj se pri ruci našla haljina za slučaj žalosti, koja joj odlično stoji i kojom pokušava da uhvati Oktavijana. On je bio toliko pametan da obori oči. Kladim se da je nikad nije video. Taj lukavi mladić bio je zaštićen oklopom. Ona bi inače pokušala da se posluži svojom kožom i privila bi se uz njega, upravo u onom trenutku dok je Antonije izdisao. Pravi muškarac taj Oktavijan, divan muškarac, kožu štiti oklopom, a oči na taj način što ih obara! Kažu da nije ni jednom rečju odgovorio na njeno primamljivo udvaranje. Podozrevam da je začepio uši kao što je i Odisej u svoje vreme. No, jedino pomoću nosa nije ga mogla

429

zarobiti. On je imao poverenja u svoj nos. Verovatno mu je čulo mirisa bilo slabo razvijeno. Pravi čovek, pravi čovek, koliko mu se divim! Cezar joj je podlegao, a on nije. A treba imati u vidu i da je ona u međuvremenu zahvaljujući godinama postala mnogo opasnija, naime nametljivija.“ Čak i zbog godina zamera ženi, pomisli Georg; razumljivo. Slušao je još prilično dugo. Nije ostao pošteđen nijednog zlog dela neke žene, bilo da je ono istorijski zajemčeno ili puka legenda. Filozofi su zasnivali svoja mišljenja puna omalovažavanja. Peterovi citati bili su pouzdani i izrazito su se usecali u svest, pošto je govorio kao kakav uča. Poneke rečenice, odavno ali pogrešno zapamćene, ispravljane su. Čovek se uvek može učiti, pa i od pedanta. Mnogo šta je za Georga bilo novo. „Žena je korov“, rekao je sveti Toma iz Akvina, „koji brzo raste; ona je nesavršen čovek; njeno telo samo zato ranije sazri što je ono manje vredno i što se priroda manje brine o njemu.“ A gde Tomas Mor, prvi moderni komunist, govori o bračnim zakonima žitelja svoje „Utopije“? U poglavlju o ropstvu i o zločinima! Honorija, sestra rimskog cara, pozvala je Atilu, vođu Huna, u svoj sopstveni zavičaj, u Italiju, koju je on najvećim delom opljačkao i razorio. Posle nekoliko godina je udovica tog istog cara, Evdoksija, nakon njegove smrti udata za njegovog ubicu i naslednika, dovela Vandale u Rim. Za onu čuvenu pljačku Rim ima njoj da zahvali, kao što njenoj zaovi ima da zahvali za nevolju od Huna. Malo-pomalo Peterova strastvenost poče da slabi. Govorio je sve mirnije, tek ovlaš bi pominjao strahovite zločine. Građa koja mu je bila na raspolaganju svojom veličinom je prevazilazila njegovu mržnju. Da ništa ne bi preskočio, jer tačnost je i dalje bila njegova osnovna osobina, pravično je razdelio mržnju na razne periode, narode i mislioce. Tako je na pojedine osobe otpalo sasvim malo. Još pre jednog sata Mesalina bi o sebi slušala sasvim drukčije reči. Ali sad je dosta srećno prošla sa nekoliko redaka iz Juvenala. Čak i mitologija mnogih crnačkih plemena izgledala je prožeta prezirom prema ženama. Peter je prihvatao saveznike gde god bi ih našao. Analfabetima je opraštao njihovu duhovnu bedu ukoliko bi se razumevali u žene. Georg iskoristi jednu malu pauzu u prisećanju i dozvoli sebi da sa puno poštovanja i sa nepromenjenim stavom iščekivanja podnese jedan predlog, koji se, istina, odnosi samo na obed. Peter prihvati predlog; više voli, rekao je, da jede van kuće. Sit je ovoga sobička. Pođoše u prvi

430

restoran. Georg je osećao kako ga Peter oštro posmatra sa strane. Tek što je otvorio usta, a Peter se vrati svojim hijenama. Ali se njegove rečenice brzo izgubiše u ćutanju. Na to zaćuta i Georg. Nekoliko minuta su se odmarali od svoje pažnje. U restoranu Peter polako i pipavo poče da seda. Pomerao je stolicu sve dok jednoj prisutnoj dami nije okrenuo leđa. Odmah zatim naiđe još jedna, još starija i još spremnija za razmenu pogleda; čak je i samog Petera odmerila i, zahvalna za njegovu pažnju, koju se nadala da će uskoro izazvati, nije se zgrozila zbog njegovog kostura. Kelner, jedna osoba negovane spoljašnjosti, stajao je pred Georgom, koga je smatrao mecenom onog drugog izgladnelog čoveka, i spremao se da zabeleži porudžbinu. Lako klimajući glavom prema prosjaku, preporučivao je dve vrste jela; hranljivija za prosjaka, finija za dobročinioca. Na to Peter iznenada ustade i oštro reče: „Napuštamo ovaj lokal!“ Kelner izjavi kako mu je jako žao zbog toga. Krivio je sam sebe i prosto se topio od učtivosti. Georgu bi jako nelagodno. Odoše bez objašnjenja. „Jesi li video onu babu?“, upita Peter kad iziđoše. „Jesam.“ „Gledala je prema meni. Prema meni! Ja nisam zločinac. Kako se usuđuje da me meri! Ja sam spreman da odgovaram za sve što sam učinio!“ U drugom restoranu Georg povede Petera u ložu. Peter je za obedom nastavio svoje prekinuto predavanje, sporo i dosadno, neprestano vrebajući očima da li ga brat sluša. Gubio se u običnim i odavno poznatim pričama. Počeo je da govori otežući. Između jedne i druge rečenice prospavao bi malo. Ubrzo će i reči razdvajati čitavim minutima. Georg poruči šampanjac. Ako brže bude govorio, pre će dovršiti. Osim toga, saznaću njegove poslednje tajne, ukoliko ima takve. Peter odbi da pije. Gadi se alkohola, rekao je. Ali zatim je ipak pio. Inače će Georg poverovati kako hoće da sakrije nešto od njega. Nema on ništa da sakrije. On je sušta istina. Njegova nesreća potiče iz njegove ljubavi prema istini. Mnogo je pio. Njegova učenost pređe na drugi teren. Pokazao je zavidno poznavanje procesa za ubistvo tokom istorije. Vatreno je branio pravo muža da ukloni svoju ženu. Njegov govor pređe u govor branioca koji pred sudom objašnjava zašto je njegov klijent morao ubiti onu demonsku ženu. Njenu demonsku prirodu moguće je videti po nemoralnom životu koji bi ona rado vodila, po napadnom načinu odevanja, po njenim godinama, koje je obično krila, po prostačkim rečima koje su činile njen

431

rečnik, a naročito po sadističkoj tuči, koja bi se izrodila u strahovito mlaćenje. Koji muškarac ne bi ubio takvu ženu? Peter je dugo i ubedljivo razvijao ove argumente. Kad je završio, zadovoljno se pogladio po bradi, kao pravi branilac. Zatim se zalagao za ubice manje darovitih žena. Georg nije ništa novo saznao o slučaju svog brata. Uprkos alkoholu, sud koji je stekao o njemu nije se promenio. Oštećenja u pedantskim mozgovima lako se mogu popraviti. Egzaktno nastaju, egzaktno se leče. Ovakvi slučajevi su jedini koje Georg ne voli; to nisu nikakvi slučajevi. Kad neko nakresan ostane isti onaj koji je bio i trezan, zaslužuje da se o njemu ima najgore mišljenje. Kakvo odsustvo fantazije u ovom Peteru! Olovan mozak, od izlivenih slova, hladan, ukočen i težak. Tehnički možda čudo; ali ima li još kakvog čuda u našem tehničkom vremenu? Najsmelija misao do koje se jedan filolog može dovinuti jeste misao o ubistvu sopstvene žene. Ali u tom slučaju žena već mora biti monstruozne strukture, okruglo dvadeset godina starija od dotičnog filologa, njegova pakosna slika i prilika koja sa živim ljudima postupa kao on sa tekstovima velikih pesnika. Kad bi bar izveo to ubistvo, kad bi digao ruku na nju ne trgavši je u poslednjem trenutku, kad bi propao od svog zločina i svojoj osveti žrtvovao konjekture, rukopise i biblioteku, sve što može stati u njegovo mršavo srce – onda čast i slava njegovoj uspomeni! Ali on više voli da je nekud otpremi. Prethodno telegrafiše svome bratu. Moli za pomoć, ali ne pri ubistvu. Još trideset godina će živeti i delovati. U nekim analima blistaće kao zvezda prve veličine dokle god traje zemlja. Unuci koji će listati po godišnjacima za sinologiju, jer i takvi unuci će doći na svet, moraju naići na njegovo ime. Isto to ime nosi Georg. Trebalo bi da ga promeni. Kroz pedeset godina kineska vlada će mu odati priznanje jednim kipom. Deca, ljupka i nežna stvorenja, kosih očiju, zategnute kože (kad se smeju, klanjaju se i najokrutniji ljudi) igraće se na nekoj ulici koja će se zvati po njemu. Njihovim očima (deca su bokor tajni, i ona sama i sve oko njih) predstavljaće tajnu slova jednoga imena čiji je nosilac celog svog života bio jasan, providan, shvatljiv i shvatan, a ako je ikada bio zagonetka, onda se ta zagonetka smesta rešavala. Kakva sreća što ljudi većinom ne znaju po kome se zovu njihove ulice! Kakva sreća što uopšte toliko malo znamo! Rano po podne odveo je filologa u svoj hotel i zamolio ga da tu otpočine, dok on kod kuće uredi njegove poslove.

432

„Hteo bi da očistiš stan?“, reče Peter. „Da, da.“ „Ne smeš se čuditi zbog strahovitog smrada koji se tamo oseća.“ Georg se osmehnu; kukavice su sklone opisnom izražavanju. „Zapušiću nos.“ „Ali oči drži otvorene! Možda ćeš videti aveti.“ „Ja nikad ne viđam aveti.“ „Možda ćeš ih ipak videti. Onda mi reci!“ „Hoću, hoću.“ Kako su njegovi vicevi neukusni! „Hteo bih da te nešto zamolim.“ „Naime?“ „Nemoj govoriti sa nastojnikom! On je opasan. Napašće te. Samo treba da kažeš jednu reč koja mu se ne sviđa, i on će već početi da te tuče. Ne želim da stradaš zbog mene. Sve će ti kosti polomiti. Svakog dana izbacuje prosjake iz kuće; pre toga ih izubija. Ti ga ne poznaješ. Obećaj mi da se nećeš zakačiti s njim! On laže. Ne treba mu ništa verovati.“ „Znam, već si me jednom opomenuo.“ „Obećaj mi!“ „Obećavam, obećavam.“ „Makar i da ti ništa ne učini, kasnije će mi se podsmevati.“ Već strepi od vremena kada će ponovo ostati sam. „Budi siguran da ću ga udaljiti iz kuće.“ „Zaista?“ Peter se nasmeja, prvi put otkako pamti njegov brat. Zavuče ruku u džep i pruži Georgu svežanj izgužvanih novčanica. „Tražiće novac.“ „To je, verovatno, sav tvoj imetak?“ „Da. Ostatak ćeš naći gore u plemenitijem obliku.“ Od ove poslednje fraze Georgu se gotovo smuči. Jedna polovina veoma velikog nasleđa od oca nalazi se u mrtvim sveskama, a druga u ludnici. Koja polovina je bolje upotrebljena? Očekivao je da je Peteru preostalo još nešto novca. Nije mi žao zbog toga što ga sad moram izdržavati celog

433

njegovog života, govorio je u sebi. Ljutim se zbog njegove bede zato što bih za isti taj novac mogao pomoći nekolicini bolesnika. Onda ga je ostavio samog. Na ulici je obrisao ruke o maramicu. Hteo je da pređe maramicom i preko čela, već je podigao ruku, ali tad se setio Peterovog sličnog pokreta. Hitro obori ruku. Kad se našao pred vratima od stana, čuo je snažnu viku. Svađali su se unutra. Utoliko lakše će je savladati. Žena otvori vrata posle njegove snažne zvonjave. Oči su joj bile uplakane, a nosila je istu onu smešnu suknju kao i jutros. „Moliću lepo, gospodine brate“, zacikala je, „on je drzak! Založio je knjige. Zar sam ja tu nešto kriva? Sad hoće da me prijavi. To ne sme biti, kad vam kažem! Ja sam pristojna žena!“ Georg je sa naglašenom učtivošću odvede u jednu sobu. Ponudio joj je ruku. Ona je brzo prihvati. Kad su došli do pisaćeg stola njegovog brata, on je zamoli da sedne. Sam joj je pridržao stolicu. „Samo vi komotno sedite!“, rekao je. „Nadam se da se ovde lepo osećate! Ženu kao što ste vi trebalo bi nositi na rukama. Ja lično sam oženjen, nažalost. Trebalo bi da vodite sopstvenu radnju. Vi ste rođena poslovna žena. Ovde nam svakako niko neće smetati?“ Pošao je do vrata ka drugoj sobi i prodrmao rezu. „Zatvoreno. Dobro. Zaključajte, molim, i druga vrata!“ Ona posluša. On se razumevao u to da sebe istog časa pretvori u vlasnika, a domaćine u goste. „Moj brat vas ne zaslužuje. Govorio sam sa njim. Treba da odete od njega! On je hteo da vas prijavi zbog vašeg dvostrukog brakolomstva. Naime, on sve zna. Ja sam ga odvratio od toga. Svaka žena mora prevariti takvog muža. Verujem da on uopšte nije pravi muškarac. Pa ipak, on bi lako mogao postići da u brakorazvodnoj parnici vas oglase za krivu. Ostali biste praznih ruku. I onda ne biste ništa dobili za svu muku sa tim nevaljalim čovekom, jer ja znam kakav je on. Morali biste stare dane provesti u bedi i samoći. Pristojna žena kao što ste vi, koja pred sobom ima još najmanje trideset godina. Zaista, koliko je vama godina? Najviše četrdeset. On je krišom već podneo tužbu. Ali ja ću vam pomoći. Sviđate mi se. Smesta morate otići iz kuće. Ako vas ne bude više viđao, ništa neće preduzimati protiv vas. Kupiću vam mlekaru na drugom kraju grada.

434

Kapital neophodan za to daću vam pod jednim uslovom: nikad ne smete izići na oči mome bratu. Ako to ipak učinite, moraćete mi vratiti kapital koji sam vam dao. Potpisaćete ugovor takve sadržine. Pritom ćete dobro proći. On je hteo da vas pošalje u zatvor. Zakon mu daje za pravo. Zakon je nepravedan. Zar da žena kao što ste vi pati zbog nekoliko knjiga što su nestale? To ja neću dozvoliti. Eh, da nisam oženjen! Dozvolite mi, milostiva gospođo, da vam kao vaš dever poljubim ruku. Molim vas, navedite mi tačno koliko knjiga nedostaje. Ja smatram svojom dužnošću da ih nadoknadim. Inače on neće povući tužbu. On je svirep čovek. Ostavićemo ga samog. Neka se snalazi kako zna i ume. Niko neće voditi računa o njemu. To je i zaslužio. A bude li ponovo pravio gluposti, neka sam sebi pripiše krivicu. Sada sve svaljuje na vas. Nastojnika ću oterati sa njegove dužnosti. On se drsko ponašao prema vama. Počev od danas nek vodi brigu o nekoj drugoj kući. Vi ćete se uskoro opet udati. Budite sigurni da će vam ceo svet zavideti zbog vaše nove radnje. Nema muškarca koji se tu ne bi rado oženio. Vi imate sve što je ženi potrebno. Sve je na svom mestu. Verujte mi! Ja sam otmen gospodin. Ko još danas toliko drži do čistoće kao vi? Ova suknja je prava retkost. Pa oči! Pa mladost! Pa ta majušna usta! Kao što rekoh, da nisam oženjen – naveo bih vas na greh. Ali pred ženom svoga brata imam respekt. Kad kasnije opet jednom budem došao ovamo da pogledam šta radi onaj glupak, najučtivije ću sebi dozvoliti da vas posetim u vašoj mlekari. Onda nećete više biti njegova žena. Onda ćemo dozvoliti našim srcima da progovore.“ Strasno je govorio. Svaka reč je imala svoj proračunati efekat. Ona je menjala boju. Posle ove ili one rečenice bi sačekao malo. Nikad dotle se nije usudio da upotrebi tako jeftin patos. Ali ona ništa ne reče. On shvati da sebi ima da zahvali što je ona zanemela. Tako joj lepo govori. Bojala se da bi joj mogla promaći neka reč. Oči su joj iskakale iz duplji, najpre od straha, zatim od ljubavi. Uši je načuljila kao keruša. Iz usta joj je tekla pljuvačka. Stolica na kojoj je sedela blaženo je škripala neki šlager. Šake je, sastavljene u kupu, prinosila k njemu. Pila je usnama i šakama. Kad ih on poljubi, kupa izgubi oblik i usne joj prošaptaše tako da je on mogao čuti: moliću još. Na to on savlada svoje gađenje i opet joj poljubi ruke. Ona sva zadrhta; uzbuđenje joj se prenelo od ruku sve do kose. Da ju je zagrlio, onesvestila bi se. Nakon njegove poslednje rečenice, koja je govorila o srcima, on se ukoči zauzevši stav kao prilikom krunisanja.

435

Šaka i veći deo ruke ležali su mu preko grudi kao da se na nešto zaklinje. Ona ima štednu knjižicu, progovorila je najzad. Nijedna knjiga nije propala, ona još ima priznanice založnog zavoda. Upadljivo i nespretno se okrenula, bestidnica koja izigrava postiđenost, i iz suknje, u kojoj se bez sumnje nalazio neki džep, izvadila svežanj priznanica. Da li želi i štednu knjižicu? Pokloniće mu je iz ljubavi. On zahvali. Neće je prihvatiti, upravo iz ljubavi. Još dok je on odbijao njen poklon, ona reče: „Moliću lepo, ko zna da li on to zaslužuje?“ Pokajala se zbog poklona još i pre no što je on stigao da kaže da li ga prihvata. A da li će je svakako posetiti, on je pravi muškarac. Od ono malo reči što je kazala povratila je pribranost. Ali tek što on otvori usta, ona mu se ponovo predade na milost i nemilost. Pola sata kasnije pomogla mu je u njegovom poduhvatu protiv nastojnika. „Vi svakako ne znate ko sam ja!“, poče Georg vikati na njega. „Ja sam pariski šef policije u civilu! Dovoljna je jedna moja reč i moj prijatelj, ovdašnji šef policije, narediće da vas zatvore! Izgubićete penziju. Ja znam sve što vama leži na savesti. Pogledajte ove priznanice! O onom ostalom zasada ću ćutati. Ne govorite ništa! Ja vas poznajem do srži. Vi ste prerušena individua. Protiv takvih elemenata rigorozno postupam. Zamoliću svoga prijatelja, ovdašnjeg šefa policije, da pročisti svoje redove. Vi ćete napustiti ovu kuću! Sutra ujutru da vas nisam više ovde video! Vi ste opasan subjekt! Pakujte stvari! Zasada vas kažnjavam samo opomenom. Iskoreniću vas! Zlikovče jedan! Znate li šta ste učinili? To već i vrapci pevaju sa krovova!“ Benedikt Pfaf, snažni, riđokosi rmpalija, uvuče mišiće, kleče na zemlju, sklopi ruke i zamoli gospodina šefa policije za oproštaj. Ćerka je bila bolesna. Umrla bi i sama od sebe, on se najučtivije preporučuje i moli da ga ne teraju s njegovog mesta. Čovek ima samo rupu kroz koju motri. Šta mu drugo i ostaje? Treba da mu ostave ono nekoliko prosjaka. Ionako se gotovo nijedan ne pojavljuje! Cela kuća ga puno voli. Malerozan je! Da je to znao! Gospodin profesor ne liči na nekog ko bi imao šefa policije za brata. On će mu do same stanice odavati čest i čast! I gospod bog je uviđavan. Sa zahvalnošću će dozvoliti sebi da ustane. Bio je veoma zadovoljan svojim odavanjem pošte uzvišenom gospodinu. Kad je ustao, ljubazno je namignuo prema njemu. Georg ostade odsečan i strog. Naterao ga je na sporazum. Pfaf se obaveza da sve založene knjige lično otkupi već sutradan ujutru. Svoje kuće morao se odreći. Na drugom

436

kraju grada, pored ženine mlekare, dobiće radnju sa životinjama; njih dvoje izjaviše da su spremni da se zajedno presele. Žena postavi uslov da ne sme biti tučena i štipana, a osim toga da može primati posete gospodina brata, kad god ovaj hoće. Pfaf se polaskan složi s tim. Povodom zabrane štipanja dvoumio se. I on je čovek. Osim ljubavi, na koju su se obavezali, imali su dužnost i da nadziru jedno drugo. Ako jedno od njih dvoje zaluta u blizinu Erlihove ulice, ono drugo će to smesta morati da javi u Pariz. Onda će i radnja i sloboda nemilosrdno biti izgubljeni. Odmah posle prvog obaveštenja telegrafski će stići nalog za hapšenje. Dostavljač ima pravo na nagradu. Pfafu se nešto radilo na Erlihovu ulicu, samo ako boravi među sve samim kanarincima. Tereza se potuži: „Moliću lepo, evo opet to govori. Ne treba neprestano to da radi.“ Georg ga opomenu da se izražava kako dolikuje uglednom poslovnom čoveku. On sad nije više bedan penzioner, nego svoj čovek. Pfaf je više voleo da je postao krčmar, a najradije direktor cirkusa sa sopstvenom atletskom tačkom i pripitomljenim pticama, koje po naredbi odmah zapevaju i po naredbi opet zaćute. Šef policije mu dade dozvolu da otvori gostionicu ili cirkus, ako njegova radnja donese toliko prihoda i ako se on bude ponašao odano i valjano. Tereza reče da ne pristaje na to. Cirkus je nepristojan. Gostionica, to može. Rešiće da podele posao. Ona će voditi gostionicu, a on cirkus. On je gospodar, a ona žena. Gospodin šef policije obećao im je mušterije i goste iz Pariza. Još iste te večeri Tereza započe brižljivo da čisti stan. Nije uzela sluškinju, sve je radila sama, da bi gospodinu bratu uštedela nekorisne izdatke. Stavila je čistu posteljinu na krevet svoga muža i ponudila gospodinu bratu da u njemu prenoći. U hotelima je iz dana u dan sve skuplje. Ona se ne plaši. Georg se izvini pozivajući se na Petera, koga mora nadgledati. Pfaf poslednji put ode u svoj sobičak; poslednjeg sna se čovek najviše seća. Tereza je čistila celu noć. Posle tri dana vlasnik se useli u kuću. Prvi pogled je bacio u sobičak. Bio je prazan; mesto na kom se nalazio poklopac obeležavala je jedna ružna rupa u zidu. Pfaf, pronalazač, skinuo je i spakovao svoj patent. Biblioteka je bila neoštećena. Vrata između soba stajala su širom otvorena. Peter zakorači nekoliko puta gore-dole pred pisaćim stolom. „Nema mrlja na tepihu“, rekao je i osmehnuo se. „Da ima mrlja, spalio bih ga. Mrzim mrlje!“ Iz fioka je izvukao rukopise i naslagao ih po

437

pisaćem stolu. Pročitao je Georgu naslove. „Ima ovde posla za mnoge godine, dragi moj! A sad da ti pokažem knjige.“ Govoreći „ovde vidiš“ i „šta misliš, šta imam ovde“, zaštitnički gledajući i strpljivo ga bodreći (ne vlada svako desetinom istočnjačkih jezika u isti mah), izvlačio je sveske koje su donedavno ležale u Založnom zavodu i tumačio njihove osobenosti svome bratu, koji je bio voljan da se čudi. Atmosfera se promenila stravično brzo; kroz nju su samo lepršali brojevi godina i strana. Slova su dobijala prevratnički smisao. Opasne kombinacije suzbijane su i saterivane u ćošak. Lakomisleni filolozi bili su raskrinkavani kao čudovišta odevena u plave odore, koja je na trgovima trebalo izložiti javnoj poruzi. Plavo kao najsmešnija boja, boja nekritičkih duhova, onih što sve primaju na reč i veru. Jedan tek otkriven jezik pokaza se kao odavno poznat, a njegov tobožnji otkrivač kao magarac. Čuše se ljutiti povici upućeni na njegov račun. Taj čovek se usudio da nakon samo trogodišnjeg boravka u ovoj zemlji objavi delo o tamošnjem jeziku! I u nauci otima maha drskost skorojevića. Trebalo bi da nauka ima inkvizicione sudove, kojima će predavati svoje jeretike. Pritom nije potrebno odmah misliti na smrt u plamenu. Pravna nezavisnost svešteničke kaste u srednjem veku ima mnogo preimućstava. Kad bi naučnici danas tako dobro prolazili! Zbog nekog malog, možda neophodnog propusta laici osuđuju naučnika čiji je rad neocenjiv. Georg poče da se oseća nesigurnim. Nije poznavao ni desetinu knjiga o kojima je bilo reči. Prezirao je to znanje, koje ga je pritiskivalo svojim obimom. Peterova volja za radom snažno se prenula. Ona je u Georgu probudila čežnju za onim mestom u kojem je bio isto tako apsolutni vladalac kao što je Peter u svojoj biblioteci. Još ga je na brzinu nazvao novim Lajbnicom pa je, da bi se tokom popodneva spasao od njegove vlasti, iskoristio nekoliko istinitih izgovora. Trebalo je primiti u službu neku bezazlenu služavku; pridobiti obližnju gostionicu da redovno šalje obede; osnovati račun u banci, sa koga će svakog prvog u mesecu automatski stizati isplate u kuću. Kasno uveče oprostiše se. „Zašto ne pališ svetlost?“, upita Georg. U biblioteci je bilo već mračno. Peter se gordo nasmeja. „Ja se ovde snalazim i u mraku.“ Otkako je bio kod kuće, preobrazio se u pouzdanog i bezmalo vedrog čoveka. „Škodiš očima!“, reče Georg i upali svetlost. Peter mu poče zahvaljivati za učinjene usluge. Sa mrskom pedanterijom sve ih

438

je posebno nabrojao. Onu najvažniju, udaljivanje žene iz kuće, nije pomenuo. „Neću ti pisati!“, završio je. „Mogu i misliti. Kraj sveg tog silnog rada koji nameravaš da obaviš.“ „Ne zbog toga. Ja iz principa nikome ne pišem. Pisati pisma, to je dokoličarenje.“ „Kako god hoćeš. A ako sam ti potreban, telegrafiši mi! Kroz šest meseci opet ću te posetiti.“ „Zašto? Nisi mi potreban!“ Glas mu je zvučao ljutito. Mora da ga je rastanak potresao. Iza grubosti skrivao je bol. Georg u vozu nastavi da raspreda misli. Zar bi bilo čudno ako mu je malčice stalo do mene? Ipak, ja sam mu pomogao. Sada ima sve tačno onako kako želi. Ni dašak vetra neće mu smetati. Osećao se radostan što se spasao iz one paklene biblioteke. Nestrpljivo ga je očekivalo osam stotina vernika. Voz je išao suviše sporo.

CRVENI PETAO Peter zaključa vrata od stana za svojim bratom. Bila su osigurana

trima komplikovanim bravama i širokim, teškim gvozdenim šipkama. On ih poče drmusati, ali one ni za dlačicu nisu popuštale. Cela vrata su bila kao od jednog jedinog komada čelika, iza njih je čovek zaista kod kuće. Ključevi su još odgovarali bravama, boja drveta bila je izbledela; pod rukom se osećalo kako je ispucalo. Rđa na tamnim šipkama bila je stara i nije se jasno videlo gde su vrata popravljena. Jer nastojnik ih je smrskao, onda kad je provalio u stan. Jedan njegov udarac nogom i šipke su se povile kao da su od drveta; bedni lažov, laže i pesnicama i nogama, i u stan je provalio jednostavno udarajući nogom. Jednog prvog u mesecu desilo se da gospodin Pfaf ne dobije napojnicu. „Nešto s njim nije u redu!“, počeo je da besni i jurnuo je uvis prema izvoru novca koji je najednom presušio. Usput je udešavao stepenište. Pod njegovim pesnicama cvileo je kamen. Ljudi su izlazili pred svoje pećine, svi potčinjeni u njegovoj kući, i držali se za noseve. „Smrdi!“, žalili su se svi.

439

„Gde?“, upita on preteći. „Iz biblioteke.“ „Ja ništa ne smrdim!“ Nije čak znao ni da se izražava. Imao je debeo nos i ogromne nozdrve, ali brkovi pod nosem bili su namazani i zavlačili se u nozdrve. Tako je on uvek mirisao samo pomadu, a leš nikad nije mogao da oseti. Brkovi su mu bili sasvim nepomični, mazao ih je svakog dana. Držao je crvenu pomadu i hiljadu različitih tuba. Pod krevetom u njegovom sobičku nalazila se kolekcija teglica sa pomadama, u svim nijansama crvene boje, crveno tu, crveno onde, crveno tamo. Ta i njegova glava je crvena kao PLAMEN. Kin ugasi svetlost u predsoblju. Samo je trebalo okrenuti prekidač i već bi zavladao mrak. Kroz pukotine je dopirao do njega slab odblesak iz radne sobe i nežno mu krzao pantalone. Koliko je pantalona video! Rupa za motrenje ne postoji više. Onaj divljak ju je izbio iz zida. Sad je zid potpuno opusteo. Sutra će se dole useliti neki novi Pfaf i zazidaće otvor. Trebalo ga je odmah previti. Salveta je bila sva natopljena krvlju. Voda u lavoru bila je obojena kao posle pomorske bitke kraj Kanarskih ostrva. Zašto su se oni krili pod krevetom? Pa na zidu je bilo dovoljno mesta. Četiri krletke su visile pripravne. Ali oni su oholo gledali na prost svet. Lonci sa jelom bili su prazni. I onda naiđoše rojevi prepelica, pa se Izrael mogao nahraniti. Ubili su sve ptice. Pod žutim perjem one imaju sasvim sićušna grla. Ko bi to poverovao, onako snažan glas, a koliko treba vremena dok se ne pronađu grla! Kad ih pronađeš, onda ih pritisneš, četvoroglasnom pevanju dolazi kraj, svud unaokolo šiklja krv, gusta topla krv, te ptice žive neprestano obuzete groznicom, vrela krv, PALI čoveka, pantalone GORE. Kin obrisa sa pantalona krv i odsjaj. Umesto da pođe u radnu sobu, odakle je na njega padala svetlost, pošao je dugačkim mračnim hodnikom u kuhinju. Na stolu se nalazio tanjir sa pecivom. Stolica je bila odmaknuta kao da je neko upravo sedeo na njoj. On je ljutito gurnu. Zgrabio je žute meke vekne – bile su kao ptičiji leševi – i strpao ih u kutiju za hleb. Ona je izgledala kao kakav krematorijum. Sakri je u kuhinjski ormar. Na stolu ostade samo tanjir, svetao i blistavo beo, i jedno jastuče. Preko njega su ležale „Pantalone“. Tereza ih je ostavila otvorene. Zaustavila se tek na dvadesetoj strani. Na šakama je imala rukavice. „Svaku stranu čitam po šest puta.“ Hoće da ga navede na blud. On želi samo čašu vode. Ona je donosi. „Otputovaću na šest meseci.“ „Moliću lepo, to ne može biti!“ „Neophodno je.“ „Neću dozvoliti!“ „Ali ja

440

ću ipak otputovati.“ „Ja ću onda zaključati vrata od stana!“ „Ključevi su kod mene.“ „Molim, gde?“ „Evo ih! „A ako izbije POŽAR?“ Kin priđe česmi i otvori slavinu do kraja. Mlaz vode snažno navre u tešku školjku, koja se zamalo nije rasprsla. Ubrzo se napunila vodom. Bujica poteče po kuhinjskom podu i ugasi svaku opasnost. On zavrnu slavinu. Okliznuo se na kamenim pločama. Zatim je svratio u susedni sobičak. Bio je prazan. On mu se osmehnu. Pre je ovde stajao krevet, a pored susednog zida kofer. U krevetu je spavala ona plava veštica. U koferu je bilo sakriveno njeno oružje: suknje, suknje i suknje. Svakog dana je pobožno služila službu pred daskom za peglanje u uglu. Onde je polagala bore, odande su one ustajale ponovo okrepljene. Kasnije se uselila k njemu i sa sobom ponela nameštaj. Na to su zidovi prebledeli od radosti. Otada su ostali beli. A šta je Tereza ostavila uz njih? Džakove sa brašnom, debele džakove sa brašnom! Od sobička je napravila smočnicu za zle mršave godine. Sa tavanice su visili osušeni butovi. Po podu su bile naslagane krute glave šećera. Vekne su se kotrljale na čabrice sa maslom. Kante s mlekom bile su nabrekle od prepunjenosti. Džakovi brašna pored zidova štitili su grad od neprijateljskog juriša. Ona se tu pobrinula za celu večnost. Mirno je dozvolila da je on zaključa, pouzdajući se u svoje ključeve. Jednog dana je otključala sobičak. U kuhinji nije bilo više ni mrvice, a šta je zatekla u sobičku? Od džakova sa brašnom ostale su samo još rupe. Umesto šunki sa tavanica je visio kanap. Mleko je isteklo iz kanti, a od glava šećera ostao je samo plavi papir. Patos je progutao hleb i sve svoje pukotine zalio maslom. Ko je to učinio? Ko? Pacovi! Iznenada su iskrsli pacovi, u kućama gde ih nikad nije bilo, niko ne zna odakle su se pojavili, ali oni su tu, dobri i blagosloveni pacovi, sve proždiru, a gladnim ženama ostavljaju gomilu novina, eno ih još gde leže, i ništa drugo. Novine im ne prijaju. Pacovi mrze celulozu. Istina je, riju po mraku, ali nisu termiti. Termiti žderu drvo i knjige. Ljubavna pobuda u mravinjaku. POŽAR U BIBLIOTECI. Onoliko brzo koliko ga je ruka slušala, Kin dohvati jedne novine. Nije mu bilo potrebno da se mnogo saginje, jer gomila je bila viša od njegovih kolena. On je žustro pomeri. Patos pred prozorom bio je celom širinom zakrčen novinama; tu su se već godinama gomilali stari listovi. On se naže kroz prozor. Dole u dvorištu bilo je mračno. Do Kina je dopirala svetlost zvezda. Ali nije bila dovoljna i za novine. Možda ih je držao

441

suviše daleko od sebe. On ih približi očima i nos mu dodirnu hartiju pa požudno i sa strahom poče udisati vazduh koji je mirisao na petrolej. Na to hartija zaleluja i zašuška. Dah koji je povijao novine dolazio je iz njegovih nozdrva, nokti mu se čvrsto zariše u hartiju. Ali očima je tražio neki natpis koji bi bio toliko veliki da bi se mogao pročitati. Kad bi mu neki takav natpis pružio podršku, on bi pod svetlošću zvezda mogao pročitati novine do kraja. Prvo što je razaznao bilo je jedno veliko U. Dakle, reč je bila o ubistvu. Zaista, odmah zatim dođe jedno B. Taj natpis, crn i mastan, ispunjavao je šestinu strane. Koliko naduvavaju njegovo delo! Sad se svuda u gradu govori o njemu, njemu koji voli mir i samoću. I Georg će još dobiti jedan ovakav broj pre no što pređe preko granice. Sada već i on zna za ubistvo. Kad bi postojala neka učena cenzura, preko pola lista ostala bi belina. Onda pri dnu strane ne bi bilo toliko plavih slova da ih ljudi čitaju. Drugi natpis je počinjao sa jednim P, a odmah zatim dolazilo je O: POŽAR. Ubistvo i požar pustoše novine, zemlju i glave, ništa ih toliko ne interesuje, ako posle ubistva nema i požara, onda im uživanje nije potpuno, najradije bi sami podmetnuli požar, jer za ubistvo nemaju hrabrosti, kukavice su, ljudi ne bi trebalo da čitaju novine, pa bi se od tog opšteg bojkota same ugasile. Kin baci novine na gomilu uz ostale. Moraće odjaviti pretplatu na novine, što pre. Napustio je ružni sobičak. „Ali noć je“, reče naglas kad izađe u hodnik. „Kako sad da ih odjavim?“ Da bi nastavio čitanje, izvukao je časovnik. Ali časovnik mu je pokazivao samo brojčanik. Vreme se ne može odgonetnuti pogledom. UBISTVO i POŽAR nisu toliko nepristupačni. Preko u biblioteci gori svetlost. I on je sav goreo od želje da sazna vreme. Ušao je u radnu sobu. Bilo je tačno jedanaest. Ali se ni sa jednog tornja nije čulo zvono. Ono onda bilo je usred belog dana. Naspram njega žuta crkva. Po malom trgu ljudi su se uzbuđeno šunjali tamo-amo. Grbavi patuljak se zvao Fišerle. Toliko je kukao da bi se i kamen ražalio. Kamenje iz kaldrme je podskakivalo i padalo. „Terezijanum“ je opkolila policija. Operacije je vodio neki major. U džepu je nosio nalog za hapšenje. Patuljak ga je svojim očima prozreo. Neprijatelji su se zavukli sve do stepeništa. Gore se u svojoj kancelariji nalazila ona svinja. Knjige izložene na milost i nemilost nesavesnim beštijama! Svinja sprema jedan „kuvar“ sa sto tri recepta. Za njegov stomak se čuje da je uglast. A zašto je Kin zločinac?

442

Zato što pomaže najsiromašnijima među siromasima. Jer policija je izdala nalog za hapšenje još pre no što je čula za leš. Ogromne snage poslate protiv njega. Policajci peške i na konju. Revolveri stigli pravo iz fabrike, karabini, mašinske puške, bodljikava žica i oklopna kola – ali protiv njega je sve uzalud, ne mogu ga obesiti, jer kako će ga uhvatiti! On će im između nogu šmugnuti među ruže, on i njegov verni patuljak. A sad su mu za petama, on čuje njihovo dahtanje i brektanje, i kasapski pas bi da ga ščepa za grlo. Ali avaj, postoji veća nevolja. Na šestom spratu „Terezijanuma“, od kojeg su i beštije digle ruke, nalaze se hiljade knjiga, koje su nezakonito uhapšene, desetine hiljada, protiv njihove volje, bez krivice, šta su one krive zbog one svinje, odvojene od tla, pored samog tavana što tinja, izgladnele, osuđene, osuđene da ih PROŽDERE PLAMEN. Kin ču uzvike u pomoć. Očajno je povukao uzicu koja je vodila do prozora u tavanici i poklopci nad njim se otvoriše. On oslušnu. Uzvici u pomoć su navirali. Nije im verovao. Otrčao je u drugu sobu pa i tu potegao za uzicu. Ovde su uzvici u pomoć zvučali tiše. Treća soba je zvonko odjekivala od njih, a u četvrtoj ih gotovo nije ni čuo. Vratio se trčeći kroz sobe. Trčao je i osluškivao. Uzvici u pomoć su nailazili kao talasi, čas navirali, a čas seknuli. On rukama stište uši pa ih brzo opet skloni, stište pa skloni. Isto tako je zvučalo ono odozgo. Ah, zbunjuju ga sopstvene uši. Dovukao je lestvice, uprkos njihovoj šini što se opirala, do same sredine radne sobe i popeo se na najvišu prečagu. Gornji deo tela strčao mu je iznad krova, a čvrsto se držao za okna. I onda je čuo divlje uzvike; bile su to knjige što su zapomagale. U pravcu „Terezijanuma“ opazio je neki crvenkast sjaj. Oklevajući je mileo preko crnog razjapljenog neba. U nosu se osećao zadah na petrolej. Odsjaj požara, krici, smrad: „Terezijanum“ GORI! Zaslepljen, sklopio je oči. Oborio je užarenu lobanju. Po potiljku mu zapljeskaše kapi. Padala je kiša. On zabaci lobanju i isturi lice prema kiši. Kako je sveža ta strana voda. Čak i oblaci znaju za sažaljenje. Možda će ugasiti požar. Uto oseti neki leden udarac o očne kapke. Zebao je. Neko ga udari prstom. Svukli su ga do kože. Pretraživali su sve njegove džepove. Ostavili su mu košulju na telu. Video je sebe u ogledalcetu. Bio je vrlo mršav. Crveni plodovi, debeli i natekli, rasli su svud oko njega. Među njima se nalazio nastojnik. Leš je pokušavao da govori. On ga nije

443

slušao. Neprestano je govorio: „Moliću lepo.“ On je zatvarao uši. Leš je kuckao po plavoj suknji. On mu je okretao leđa. Pred njim je sedela jedna uniforma bez nosa. „Kako se zovete?“ „Doktor Peter Kin.“ „Zanimanje?“ „Najveći živi sinolog.“ „Nemoguće.“ „Kunem se.“ „Krivo se kunete!“ „Ne!“ „Vi ste zločinac!“ „Ja sam pri čistoj pameti. Priznajem. Pri punoj svesti. Ubio sam je. Zdrav sam duhom. Moj brat ništa ne zna o tome. Poštedite ga! On je slavan. Ja sam ga slagao.“ „Gde je novac?“ „Novac?“ „Ukrali ste.“ „Ja nisam lopov!“ „Vi ste pljačkaš i ubica!“ „Ubica.“ „Pljačkaš i ubica!“ „Ubica! Ubica!“ „Uhapšeni ste, ostaćete ovde!“ „Ali doći će moj brat. Ostavite me dotle na slobodi! On ne sme ništa saznati. Preklinjem vas!“ I tad istupa nastojnik, još mu je prijatelj, i postiže da ga nekoliko dana ostave na slobodi. Dovodi ga kući i čuva ga, ne pušta ga iz sobička. Onde ga je zatekao Georg, u bedi, ali ne kao zločinca. On je sad opet u vozu, kamo sreće da je ostao ovde! Pomogao bi mu pred sudom! Kažu da ubica treba da se izruči vlastima? Ali on ne želi. On će ostati ovde. On čuva „Terezijanum“ koji gori. Polako je digao kapke. Kiša je popustila. Onaj crvenkasti odsjaj je izbledeo, i vatrogasci su došli na lice mesta, najzad. Nebo nije više jadikovalo. Kin siđe sa lestvica. Uzvici za pomoć behu umukli u svim sobama. Da ih ne bi prečuo ako se opet jave, ostavio je prozore na tavanici širom otvorene. Na sredini sobe lestvice su stajale spremne. Ako dođe do krajnje nevolje, pomoći će mu da pobegne. Kuda? U „Terezijanum“. Ona svinja će ležati ugljenisana ispod greda. Onde će biti za njega puno posla, neprepoznatog sred gomile. Napusti kuću! Pažnja! Oklopni automobili krstare ulicama. U punoj opremi, u bojnom poretku. Verujem da su ga već uhvatili. Bog će sručiti svoj bes pa njih, a on, ubica, pobeći će. Ali prethodno će izbrisati tragove. Spušta se na kolena pred pisaćim stolom. Prelazi rukom preko tepiha. Tu je ležao leš. Da li se još vidi krv? Ništa se ne vidi. Zavlači prste duboko u nozdrve. Samo malo mirišu na prašinu. Nigde krvi. Treba pažljivije pogledati. Svetlost je loša. Sijalica je suviše visoko. Gajtan od stone lampe ne dopire toliko daleko. Na pisaćem stolu leže šibice. On odmah pali šest najednom, kao šest meseca, i leže na tepih. Osvetljava ga sasvim izbliza ispitujući da nema tragova krvi. Crvene pruge su od šara na tepihu. One su tu oduvek bile. Treba ih uništiti. Policija će smatrati da je to krv.

444

Treba ih spaliti. On pritiska šibice na tepih. Gase se. On ih baca. Pali šest novih. Polako prelazi njima preko jedne od crvenih pruga i blago ih pritiskuje u nju. One za sobom ostavljaju smeđ trag. Začas se gase. Pali nove. Troši celu kutiju. Tepih ostaje hladan. Prevlači se smeđim ožiljcima. Okolo leže ostaci što tinjaju. Sada mu ništa ne mogu dokazati. Ah, zašto je priznao? Pred trinaest svedoka! Tu je bio i leš, a i riđi mačor sa očima što vide noću. Pljačkaš i ubica sa ženom i detetom. Neko kuca. Policija je pred vratima. Neko kuca. Kin ne otvara. Rukama zatvara uši. Krije se iza jedne knjige. Ona leži na pisaćem stolu. On bi da je čita. Slova samo cupkaju. Ne može odgonetnuti nijednu reč. Molim za tišinu! Pred očima mu trepere crvene varnice. To je zato što se naknadno užasno uplašio zbog požara, ko se ne bi uplašio kad gori „Terezijanum“, bezbrojne i bezbrojne knjige uhvatio je plamen. On stoji. Otkud je mogućno tako čitati? Knjiga je suviše daleko. Sedi! Seda. Sedi. Ne, sedi kod kuće, ovo je pisaći sto, biblioteka. Ovde mu je sve odano. Ništa nije već izgorelo. Može čitati kad god hoće. Ali knjiga uopšte nije otvorena. Zaboravio je da je otvori. Glupost zaslužuje batine. On je otvara. Stavlja ruku na nju. Odbija jedanaest. Sad sam te uhvatio. Čitaj! Okani se! Ne. Hvataj! Joj! Iz prvog retka pridiže se jedna šipka i udara ga preko uveta. Olovo. Boli. Uda